Biblioteka

Prevodi

AUGUSTE CONTE

Ogist Kont KURS POZITIVNE FILOZOFIJE, Prevod i priprema: dr Radomir Lukić Urednici prof, dr Ra tko Božović Dragan Vukčević Izdavači: ΝΙΟ »UNIVERZITETSKA RIJEČ«, NIKSIĆ CENTAR ZA ISTRAŽIVAČKO-IZDAVAČKU DJELATNOST RK SSO CRNE GORE Za izdavače : Janko Brajković Srđan Darmanović Tehnički urednik: Rajko Babović Ti raž: 1000 primjeraka

KURS POZITIVNE FILOZOFIJE
ČETVRTO IZDANJE prošireno« predgovorom jednog učenika i proučavanjem razvoja pozitivizma

YU ISBN 427-0112-9 Štampa: »Kultura«, Backi Petrovac Nikšić 1989.

Ο SOCIOLOGIJI OGISTA KONTA

Ogist Kont (Auguste Conte) rođen je 1798. u Monpeljeu u mo­ narhističkoj katoličkoj porodici, koja je jako uticala na njegova ka­ snija shvatanja. U suprotnom pravcu uticala je na njega Politehnička škola u Parizu, revolucionarna i jakobinska, koju je pohađao i u kojoj je kasnije služio kao ispitivač i korepetitor. Zalazeći u go­ dine, ponovo se vraća konzervativizmu, pa čak pada i u mistiku, osobito pod uticajem jedne pobožne žene, Klotilde de Vo, s kojom je imao kratkotrajnu sentimentalnu vezu. Na njegove naučne po­ glede važan je bio uticaj Sen-Simona, čiji je sekretar u mladosti bio. Umro je 1857. Kont je bio poznati matematičar i čovjek širokog enciklopedij­ skog znanja. Bio je plodan i kao pisac. Glavna su njegova djela TE­ ČAJ POZITIVNE FILOZOFIJE u šest knjiga (1832—42), osnovno djelo, u kome je obrađena i sociologija; SISTEM POZITIVNE PO­ LITIKE ILI SOCIOLOŠKA RASPRAVA KOJOM SE USTANOV­ LJAVA RELIGIJA ČOVJEČANSTVA (1851—4) i SUBJEKTIVNI SISTEM ILI UNIVERZALNI SISTEM SVOJSTVEN NORMALNOM STANJU ČOVJEČANSTVA (1856). Kao mislilac, Kont je tipičan primjer nedoumice na raskršću društvenih epoha, pa i filozofije. On je, s jedne strane, empirist-pozitivist, koji svijet hoće da objasni naučno, pozitivistički, čime se izražava nov stav prema svijetu, koji donosi nov način proizvod­ nje, kapitalizam; s druge strane, on se zaustavlja na tom pravcu i vraća se ponovo u staru, srednjevjekovnu mistično-religijsku sko­ lastiku pokušavajući da izgradi novu religiju s »prirodnim«, socio­ loški shvaćenim božanstvom. Okovi stare misli srednjevjekovnog feudalizma nijesu mu dopuštali da se pojavi kao nosilac nove, čisto pozitivne misli. Ipak, ovi nanosi mistike i religije nijesu bili do­ voljni da prevladaju nad novom, pozitivističko-empirijskom suš­ tinom njegove misli, te ona zadržava sav svoj istorijski značaj. Ovi mistično-religijski činioci zato ostaju samo svjedoci napora koje je novi pozitivistički duh morao da učini da bi izišao na pravi put, ali i opomena da čist pozitivizam ne može uspješno da rješava ne-

ka duboko filozofska pitanja, koja prevazilaze iskustvo (i koja su, uostalom, i osnovna pitanja filozofije). Iako je ovdje riječ ο Kontu kao jednom od osnivača sociologi­ je, treba istaći da~ee--on nije ograničavao samo na sociologiju. On je sébe smatrao filozofom i izgradio je sistem filozofije zasnovan najozitivizmtl· k-aejioiorn filozofskom pravcu. U suštini on je svo­ ju pozitivnu filozofiju izgräHrö~Tcäo sintezu nauke, — dakle, kao naučnu filozofiju. Tek u okviru te filozofije izgradio je i svoju so­ ciologiju, kao njen dio. Izlažući tako rezultate nauke, on je dijeli na šest djelova, posebnih nauka, koje se raspoređuju u sistem pre­ ma svojim predmetima. Ovi predmeti se pak pojavljuju istorijskim redosljedom, onako kako se pojavljuju u prirodi, na osnovu zako­ na evolucije. Ukoliko se kasnije pojavi, vrsta pojava je utoliko slo­ ženija od prethodnih vrsta i služi za bolje razumijevanje prethod­ ne vrste, kao što se i sama objašnjava njome. Tih šest nauka su po Kontu matematika, astronomija, fizika, hernija, biologija i naj­ zad društvena fizika, kojoj je kasnije dao naziv sociologija. Izlažući tako svoj filozofski sistem u »Tečaju pozitivne filozo­ fije«, Kont ipak najveći dio izlaganja posvećuje upravo sociologiji, što je i opravdano, pošto smatra da su društvene pojave (koje se u istoriji prirode javljaju najkasnije) istovremeno i najsloženije. Tako je Kontova filozofija jedna vrsta enciklopedije nauka, suštinski različita od ranije, spekulativne filozofije, koju on odba­ cuje kao zabludu. Ali on se na tome ne zadržava. U stvari, njegov osnovni cilj nije niti istorija ljudskog saznanja ni ljudskog društva, odn. zasni­ vanje sociologije. Ovo poslednje je došlo samo kao popunjavanje jedne praznine, koje je bilo neophodno da bi se dopunilo ljudsko saznanje svijeta, čovjeka i društva. Ali samo to potpuno saznanje, ta pozitivna fîlozofija, teorijsko znanje, nije ništa drugo do sred­ stvo za ono što je mnogo važnije, za racionalnu naučnu djelatnost na daljem i konačnom uređenju društva naučnim, pozitivnim me­ todom — za jednu pozitivnu, naučnu politiku, koju Kont izlaže u svom sljedećem glavnom djelu — SISTEMU POZITIVNE POLITI­ KE. Jer on je u stvari društveni reformator, koji hoće da dovrši započeto djelo francuske revolucije i uspostavi jedno na pozitiv­ nom znanju zasnovano racionalno ljudsko društvo. Ovaj svoj osnovni stav Kont izražava svojom poznatom devi­ zom: »Znati da bi se predvidjelo, predvidjeti da bi se moglo« (uti­ cati), (»Savoir pour prévoir, prévoir pour pouvoir«). Tako on po­ slije sociologije, koja pokazuje iz čega je društvo sastavljeno i po kojim se zakonima razvija, izlaže politiku, shvaćenu kao praktič­ nu primjenu nauke, ali koja i sama ima elemente nauke, jer pred­ viđa novo društvo koje nužno slijedi upotrebi naučno utvrđenih sredstava za njegovo stvaranje. Težeći da stvori novo društvo svo­ jim naučnim pozitivističkim metodom, Kont se dodiruje s Mark-

som, koji je takođe htio novo društvo zasnovano naučnim metodima i izgrađeno na isti način. Ali on ima dodira i s drugim socijali­ stičkim reformatorima, naročito Sen-Simonom, čiji je uticaj ne­ sumnjivo trpeo. Cilj ovih i drugih reformatora bio je u velikoj mjeri sličan. Svi oni teže novom, humanijem društvu zasnovanom na novom, hu­ manijem, razvijenijem, »naučnijem« čovjeku. Jedino im se sredstva za ostvarenje takvog društva razlikuju, a Kontova i Marksova po­ gotovu. Marks misli da se do novog društva može doći samo revolu­ cijom — potpunim uništenjem starog društva silom koju će upo­ trijebiti proleterska klasa, revolucionarna po samom svom lošem društvenom položaju; Kont se oslanja na filozofiju, koja treba da prosveti ljude i mirnim putem ih uvede u novo društvo, opleme­ njujući čovjeka. Ne treba revolucionarnom borbom rušiti staro dru­ štvo, kako je mislio Marks, nego, po Kontu, treba prosvećivanjem duha obezbijediti da svi ljudi uvide istinu ο novom društvu i da ovo složno i ostvare. Kont je bio konzervativac, grozio se revolucionarnog nasilja i htio je poštovanje poretka umjesto revolucionarnog haosa, pošto­ vanje autoriteta, slogu umjesto borbe, ljubav, altruizam i solidar­ nost svih članova društva i cijelog čovječanstva. Da se sve to os­ tvari, mora se uspostaviti duhovno jedinstvo društva u cjelini, jer ako ono ne postoji, umjesto sloge i sklada u društvu vladaće ne­ red i borba. Društveno jedinstvo je ranije ostvarivano religijom (teologijom) u prvoj eposi, a u drugoj metafizikom, ali oba sred­ stva su nenaučna, neprihvatljiva za savremeno doba, kad su ljudi došli do pozitivnog, istinskog znanja, koje daje nauka. Stoga ova mora biti temelj društvenog preobražaja, preko pozitivne filozofi­ je, koja je jedna vrsta sinteze nauke. odn. sintetička nauka. U tom osobito važnu ulogu ima sociologija, kao nauka ο društvu. Doduše, Kont je smatrao da se upomoć mora pozvati ne sa­ mo nauka nego i religija, jer ona može da pokrene osjećanja ljudi i da ih neposredno i snažno motiviše za akciju, pa i na žrtvu radi, preobražaja društva i učvršćenja njegove postojanosti u jedino ispravnom društvenom poretku. Ali i ta nova religija, kojom on hoće da zamijeni staru, fantastičnu religiju, upravo stoga i nije prava religija. To je nova. u stvari razumska, naučna religija, slič­ na onoj iz Francuske revolucije. Njena spoljna strana, ritual i ne­ ka vrsta misticizma u ovome, liči na staru religiju, ali njena unu­ trašnja strana, njen sadržaj je u stvari nauka, odn. naučni zaklju­ čak ο uređenju društva i ponašanju čovjeka. Njeno božanstvo je zato čovječanstvo naoružano znanjem, koje on naziva »Veliko biće«. Teško je objasniti ovakav preokret u Kontovim shvatanjima, čime je porekao svoje osnovne dotadašnje stavove. Objašnjenje

6

7

određeno je svim prostijim pojavama nastalim prije njega. I možda / važnije od toga — te činjenice u svom skupu međusobno se ob­ jašnjavaju dajući takođe iskustveno provjerljive zakone društve­ nog sastava i razvoja. nepromjenljive). pa se stoga mogu saz­ nati samo ο jednom jedinom naukom. politička ekonomija. nasuprot svom načelnom stavu da socio­ logija ne utvrđuje uzročne veze među pojavama nego samo njiho- 8 9 . ako treba odbaciti spekulaciju. makako važnog. iako složena pojava. pridavao istorijskom metodu.uticajem njegove prijateljice Klotilde de Vo. Time Kont utvrđuje jedan osnovni uzroč­ ni način razvoja društva. jer se svaka pojava može objasniti samo u cjelovitom društvenom sklopu. raznovrsne pojave u njemu su u skladu (sto je jedan od Kontovih osnovnih zaključaka).. činjenice date u iskustvu. U borbi protiv zamje­ njivanja pozitivne nauke spekulacijom. jer u njemu prethodna pokoljenja djeluju na sljedeća i zato se ono. razumljivo. U razvoju društva svaki kasniji stupanj nužno je određen prethodnim stup­ njem. Osobit je značaj. kao biologija. kao opšta društvena nauka. kao. Ipak. obavezno iste za sve koji se tim metodom služe. Tako je njegov pozitivistički sistem sociologije i njene primjene u prak­ si ostao nezavršen. najkasnije nastale u razvoju prirode. nego je smatrao da je veoma važan i metod upoređivanja posmatrane pojave s drugim pojavama iste ili bliske vrste. Naglašavanjem posmatranja društvenih pojava kao realnih pojava. što može učiniti jedino sociologija. spekulativni. upravo zato i najteže naučno tačno saznati. čime Kont zasniva svoj naučno-filozofski pravac pozitivizam. čisto umovanje. kao jedinstvena. koje proučavaju pojave na­ stale prije nastanka društva. što potvrđuje istorija društva. bez činjenica. najsloženije i najpromjenljivije. makar i ne bile proste. One se mogu nesumnjivo iskustveno ut'. Ne ula­ zeći u pitanje da li zaista postoji korjenita razlika između uzroka i odnosa ili se prvi mogu svesti na druge. a u drugom — razvoj društva (društvena DINAMIKA). Sve . dio pozitivnog metoda. Pri tom se. ali se ono ne može svesti na njih. a padom u misticizam Kont je iznevjerilo sa­ mog sebe. sociologija treba da primjenjuje pozitivne metode. Pošto je ovdje riječ ο Kontu prvenstveno kao sociologu. najsloženija pojava u pri­ rodi. To ipak ne može smanjiti njegov značaj za nastanak so­ ciologije. npr. imaju velik uticaj biološki činioci. U njemu se očigledno desio neki snažan unutrašnji prevrat. pod uticajem skolastike i teologije. On je čak pominjao i metod eksperimenta gdje je moguć. date u prostoru i vremenu.. ukoliko ga ima. Kao pozitivna nauka (a nauka je istinska nauka samo ako je pozitivna). po Kontu zato ne mogu potpuno da objasne pojave koje proučavaju. pa zato sociologija mora da se služi re­ zultatima svih prethodećih joj nauka. ο čemu će kasnije biti riječi. bez obzira na neke nedostatke i tog metoda uopšte i svog primjenjiva­ nja ovog metoda. Zato se po Kontu ljudsko društvo i ne može objasniti voljom i sviješću pojedinaca nego njihovim po­ vezanim djelovanjem u društvu kao cjelini. jedne ličnosti. kako bi se utvrdio njihov razvoj. što je opravdano. Za objašnje­ nje društva nema potrebe pribjeći nikakvim spekulacijama: činje­ nice su jasne. za razliku od životinjskog društva. U pr­ vom se proučava sastav ljudskog društva (društvena STATIKA). razvija. Istorijski metod za Konta je od velikog značaja i jer je njegov glavni sociološki zakon ο tri stupnja društvenog razvoja upravo dobijen istorijskim me­ todom kao zakon kretanja društva u vremenu. Ti­ me je Kont znatno doprineo naučnom zasnivanju sociologije. nije ograničavao samo na posmatranje u užem smi­ slu. koji je u stvari poređenje odnosnih pojava u sadašnjosti i prošlosti. ipak treba reći da je time Kont znatno uprošćavao problem oštro podvlačeći nužnost iz­ bacivanja zakona iz sociologije (i nauke uopšte). međusobno zavisne. kojom se služi­ lo ranije. ali se ne može svesti na njih. Društvo. on je ipak pretjerao smatrajući da nauka ne može da utvrđuje uzroke pojava nego samo njihove odnose (stalne. što objektivnijeg. razumljivo. najvažnije j e p o s m a t r a n j e (op­ servacija) kao sastavni. a ne ο pojedincu. Odavde logički izlazi i podjela sociologije na dva dijela. npr. ali uzetom u cjelini. tj. Kont je istakao da se društvene pojave. koji mora da ima dublju osnovu od uticaja. metafizički metod uz relativno male izuzetke. On je sociologiju shvatio kao opštu nauku ο ljudskom druš­ tvu. po Kontu ne treba od­ baciti i maštu i ako je treba potčiniti posmatranju. Otud i istorijski metod u sociologiji. Opravdano osporavanje se pojavilo u odnosu na Kontovo shvatanje suštine same sociologije kao nauke. Pozi­ tivni metod uzima u obzir samo pozitivno utvrđene činjenice. pa se zato socio­ logija ne može svesti na biologiju nego mora biti nauka ο vrsti. on je za­ ista znatno doprineo učvršćivanju i pobjedi pozitivnog metoda u sociologiji kao osnovnog naučnog metoda. sociologijom. što je velika zasluga kad se zna da je u dotadašnjem proučavanju društva vladao iracional­ ni. svakako ne može objasniti glavno. neposredno posmatranje pojave koja se nalazi pod okom istraživača. Kont od­ bacuje spekulaciju. Shvatajući društvene pojave kao realne pojave. U društvu. odn. i glavni. tj. dostupnih relativno objektivnom posmatranju. to će ' se ukratko iznijeti njegovi glavni sociološki stavovi. iako može nešto do­ prinijeti objašnjenju. koje shvatanje u osnovi proističe iz njegovog shvatanja same nauke. vrditi. Usljed toga je društvo istorijska pojava. Stvarnost je data tako reći na dlanu — treba samo dobro otvoriti oči. stupnjevima. Posebne druš­ tvene nauke. s pravom je isticao metod posmatranja. Da bi se činjenice tačno saznale.

metafizičkom stupnju. krajnji cilj i si. ipak zakon ο tri stupnja razvoja nije njegova isključiva tvore­ vina. Ovim Kont izražava svoj čuveni osnovni stav po kome su svi sastavni činioci društva u neprekidnoj uzajamnoj vezi i sklad (consensus) i duboko utiču jedni na druge. Na tom stupnju čovjek smatra da su glavni činioci svijeta duhovi. njegov stalni napredak. Glavni činilac koji dovodi do trećeg stupnja razvoja je tako nauka. Kont je isoaijalni optimist — on vjeruje u neprekidan bo­ ljitak čovječanstva. S razvojem razuma razvija se i društvo. koji se i održava spontano. izgleda da protivreči Kontovo uvođenje religije kao jedne od osnovica izgrad­ nje društva trećeg stupnja. Ali suštinske protivrječnosti nema. prolazi kroz tri razvojna stupnja. Kont utvrđuje da između čovje­ čanstva (koje u stvari predstavlja jedno jedinstveno. U dva različita tipa društva. Društvena statika ispituje »uzajamne akcije i reakcije koje ne­ prekidno vrše jedni na druge svi razni bilo koji djelovi društvenog sistema«. jer se društva razvijaju i javljaju se nove pojave. utvrđuju se iskustvene. Porodica se time razlikuje od šireg društva. koji se dijeli na fetišistički. Spontano nastali sklad se izražava u društvenom redu. utoliko istorijski činilac igra sve važniju ulogu u obli­ kovanju društvene prirode ljudi i u samom sastavu i razvoju druš­ tva. Društvo počiva na prirodnoj ljudskoj društvenosti. Narodi. društvenim pojavama. politetistički i monoteistički. po kojima se čovjek i upravlja u svojoj djelatnosti. kao šira društva. a ne može biti zamijenjen nikakvim drugim suštinski različitim stupnjem. zasno­ vana na pozitivno utvrđenim činjenicama. »mrtvi vladaju živima«. samo dva stupnja (pošto je stupanj raja kratkotrajan i ima samo dva ljudska bića. u kome postoji podjela rada i ra­ cionalno se usklađuje proizvodnja i cio društveni život. može se smatrati da je već Biblija odredila stupnjeve razvoja čovjeka i njegovog društva — prvobitan bezgrešan čovjek. či­ me je i određen opšti tip datog društva. Ovome. Na drugom. što znači da. poslednjim u razvoju društva i čovjeka. koje. kao što i nestaju stare. narod. jer tvorevine mrtvih žive u živima. hrišćansko društvo — dakle. grešno čovje­ čanstvo od prvobitnog grijeha do Hrista Spasitelja. samim djelovanjem sklada čiji je izraz. racionalnom postupanju umjesto instinktivnog. pa je kao takvo osnovni predmet sociologije) i poje­ dinca (koji je predmet biologije. učvršćenju solidarnosti nastale usljed podjele rada.ve stalne odnose istovremenog sapostojanja (koegzistencije) i istorijskog sljedovanja. Ovo je jedna od najvažnijih njegovih misli i jedna od osnovnih postavki sociologije uopšte. a ne sociologije) postoje uže druš­ tvene zajednice. igra sve manju. kao i razum. jednom se moraju uje­ diniti u čovječanstvo kao jedinstveno društvo. i to na materijalističkoj osnovi razvitka oru11 . na trećem stupnju pozitivno-naučnom. Ali u njoj ima i čisto društvenih elemenata (saradnja u materijalnoj proizvodnji i vaspitanja podmlatka). odn. razvija se ljudska društvenost. suzbija se teološko shvatanje svijeta i ovu objašnjava apstraktnim filozofskim načelima: suština. što će sve odvesti ujedinjavanju čovječanstva. opet tri ili. koja je biološki instinkt (rađanje potom­ stva. ali je ovu društvenost konkretno uobličila i razvila istorija tokom vremena. jer tip druš­ tva prožima sve pojave i ujednačava ih u crtama osobenih za sebe. Ali se postupno mnoštvo duhova svodi na jedan — ni Boga. »Dio društveni razvoj počiva na mišljenju«. Ali on ispravno 10 podvlači da tom spontanom društvenom redu treba da se prilagodi i s njim uskladi i politički sistem društva. kao što se i samo čovječanstvo kao cjelina sastoji više od mrtvih nego od ži­ vih. ute­ meljenu prvenstveno na podjeli rada. bogovi i demoni. naučnom stupnju razvoja društva. različitog od ostalih. ljudske ideje pokreću razvoj. doduše. Najzad. krajnji uzrok. jer se religija shvata takođe kao naučna. Ukoliko se društvo više razvija. zasnovana na instink­ tu. odn. Društvena dinamika je tijesno vezana s pojmom društvenog napretka. što važi i za pravo. produbljivanju razlika izme­ đu ljudi. jednom od najvažnijih pojmova Kontove sociologije. On se dalje može samo razvijati. u čemu glavnu ulogu igra razum. kako kaže Kont. pored postojanja različitih vrsta pojava. Evu i Adama). ako se hoće. ovo Kontovo načelo utvrđuje i činjenicu da su i pojave u suštini iste vrste različite u raznim tipovima društva. Ako se hoće. od kojih su glavne dvije — porodica i domovina. Pomenuti sklad među raznim sastavnim djelovima društva. kao osnovnoj društvenoj zajednici. Činjenica je zaista da su sve društvene pojave međusobno povezane i da se istovremeno razlikuju od društva do društva. Prethodni stupnjevi su samo nužan prelaz ka ovom poslednjem. porodica. Pravi naučni temelj stupnjevanju društvenog razvoja po­ stavila je arheologija. Tako je ljudsko društvo sve više tvorevina sopstvene istorije nego prvobitnog biološkog činioca i danas je vdše određeno nasleđem dobijenim od prethodnih pokoljenja nego biološkim činiocem. ljubav). najobuhvatnije društvo. proizvod je kako istovjetne društvene osnove tako i usklađivanja jednih djelova drugima svjesnim pu­ tem. Taj treći stupanj Kont smatra krajnjim. odn. U stvari. svako razmišljanje ο društvu i njegovom razvoju vodilo je razlikovanju stupnjeva tog razvoja. usljed težnje za proširenjem. država. kao važan činilac njegovog održavanja. Razmatrajući sastav društva. U porodici. u stvari kao primjena nauke. Prvi je teološki stupanj. koje je njena posljedica. Uporedo s razvojem društva. Društvo se po njemu razvija i tako »čini da se sve više ispoljavaju obilježja čovječnosti u poređenju s obilježjima životinjstva«. Makoliko istiican kao jedna od bitnih odlika Kontovog siste­ ma. a društvo kao šira cjelina sve veću ulogu. pozitivne naučne zako­ nitosti. razvijajući početne ljudske biološke dispozicije.

tj. osnova je duhovno jedinstvo ljudi. kao nauka. Ra­ đanje novog i ovdje ide uz muku. Za društveno jedinstvo. smatra kako je rečeno. jer u proizvodne snage ulazi i ljudsko znanje i vještina. načelno. razumije se. Kont smatra da se ovo mora jačati svestranom djelatnošću državne vlasti. Kont pada u idealizam. od koje zavise svi ostali društveni odnosi. napor i borbu. a zakoni razvoja neizmjenjivi. koji razvojem dolaze u suprotnost jedni s drugima. on uviđa da se ove pojave ne mogu pred­ viđati s onom podrobnošću i apsolutnom tačnošću kao u prirod­ nim naukama. nego zavisi od materijalnih društvenih odnosa. onda to znači da se društvene pojave mogu i predviđati i Kont na tome zasniva društvenu djelatnost. koji nastaje na ruševinama starog poslije jednog razdoblja kolebanja i nejasnosti. on može u pojedinosti­ ma ostvarenja da bira po svojoj volji. pak. Iako ne može da mijenja zakone napretka. na razum. Iako optimist u pogledu kretanja čovječanstva. po­ zitivnu politiku. da nauka ne može i ne treba da određuje uzroke pojava nego samo njihove stalne odnose. Sociologija. kao i množenje stanovništva. a Kont na razvoju ljudskog duha. ipak Kont nije slijepi pristali­ ca apsolutnog ravnomjernog napretka i determiniranosti. Kont ipak lije­ po podvlači da opšti društveni sklad ne znači da u razvoju nema borbe između starog i novog. Slične periodiizacije se nalaze i u drugih mislilaca. po Kontu. Zastupajući gledište da je razvoj duha bitan za razvoj društva. odn. razni narodi se istovremeno nalaze na raznim stup­ njevima razvoja. bakarno. a ne. Ali još je značajniji činilac jedinstva religija sa svojom osobenom moći zasnovanom na osjećanjima. apsolutno racionalna. Ali iako je napredak sta­ lan. što čini potrebnim ljudsko kritičko ocjenjiva­ nje. po njemu. njegova tvrdnja da se društvo mijenja mijenja njem duha. Marks je materijalista. osobenost društvenih odnosa koji čine osnovu društva. Naprotiv. Može biti nedostataka u razvoju. u čemu sloboda ljudske djelatnosti ne postoji uopšte. Pored toga. Isto tako nije svaka pojedi­ nost u razvoju. čemu savremena nauka dodaje mašinsko i danas elektronsko doba i sl. Zasnivajući svoju periodizaciju na od­ nosima u proizvodnji. kao objektiv­ na nauka treba da bude jedan od temelja tog duhovnog jedinstva. kojim će se objasniti sve društvene pojave. neophodno za razvoj društva. kome treba da slijedi komuni­ zam s prelaznom fazom socijalizmom. što izaziva sve jaču podjelu rada. iako. Tako se Kont po­ kazuje i kao dijalektičar. odn. on ne mo­ že sprečiti druge činioce društvenog razvoja da utiču na ovaj. odn. zakoni društvenog razvoja nijesu apsolutno strogi kao pri­ rodni zakoni. feudalizam i kapitalizam. zaostajanja. Doduše. Ali je suština Marksovog shvatanja čisto sociološka — osnova su joj odnosi lju­ di u proizvodnji materijalnih dobara i proizvodnji ljudi. zasnovane na oruđima proizvodnje i drugim. Za razliku od klasične na­ vedene periodizacije arheološkog porijekla. Dajući opravdan značaj množenju stanovništva. ljudi. koja treba da uskladi red i napredak. povezanih podjelom rada. a samim tim i djelatnost u pravcu napretka. što omogućava podrobnije i tačnije upoznavanje zakona razvoja. Razu­ mije se da ni Marks ne zanemaruje razum. razlikuje robovla­ sništvo. kao što se ne mogu svesti ni na jedan jedinstven zakon. Nasuprot njegovim takvim na­ čelnim izjavama. S druge strane. njegov napredak i sociologija us­ tanovljava njegove stalne nužne zakone. Jedna od sociološki najznačajnijih je svakako ona Marksova. Razvoj društva je. Ali je bit njegovog materijalizma što razvoj razuma nije samosvojan. Ta­ ko svaki stupanj negira sam sebe iznutra. da stupanj razvoja društva odgovara stupnju raz" voja duha . nasuprot Kontu. ovaj način je određen stupnjem razvoja pro­ izvodnih snaga. jer osjećanja jače vezuju ljude nego razum. Kont smatra da je njemu savremeno društvo u krizi upravo zbog razvijanja svog društvenog jedinstva revolucijom i sledujućim joj ideološkim borbama. Nasuprot tome. dok je po Kontu on samosvojan i sve ostalo za­ visi od njega. Kont uviđa da to ne znači da sva društva moraju istovre­ meno i u svim podrobnostima da imaju istovjetan stupanj razvoja.ta tvrdnja se ne može drukčije shvatiti do kao pot­ vrda da je duh uzrok mijenjanja društva. kojoj prethodi i slična joj Hegelova. čiji su nosioci. on tako odre­ đuje i uzrok društvenih promjena. Inače se ne može nika­ ko objasniti paralelizam između duhovnih i društvenih promjena. na osnovu čega se ra­ zlikuje kameno. Iako objektivno nužni. čovjek djeljuje i slobodno u granicama koje mu ostavlja nužan napredak. Novo se najprije neprimjetno razvija u krilu starog. kako je poznato. To je temelj njegovog shvatanja države i politike. Ljudski razum takođe nije svemoćan. sličan Hegelu. Negacija te unutrašnje samonegacije je novi stupanj. ma i stihijska. Marks svoju periodizaciju zasniva na načinu proizvodnje. a ne mogu se ni svesti na ove. u koje spadaju i oruđa proizvodnje. Doduše. a izvire iz njegovih sopstvenih elemenata. pa time postaje idealista. Razlika u ovim periodizacijama leži u činjenici da je arheologija zasnivana oruđima za proizvodnju. 12 13 . Me­ đu njima Kont naročito ističe osnovne ljudske potrebe. iako su zakoni društvenog razvoja isti za sva društva. samim tim što je nužna istovremeno i opravdana. Marks. ali u svojim granicama sociološka društvena pred­ viđanja su isto onoliko pouzdana kao i ona u ostalim naukama.đa proizvodnje i sredstava za proizvodnju. prirodne za ljudsku vrstu. Ako postoje društveni zakoni razvoja i stalnih odnosa među društvenim pojavama. pokazujući da u društvu mora vladati solidarnost i jedinstvo nje­ govih članova. ko­ ji je zasniva na razvoju razuma. koja opet teži da razbije društveno jedinstvo. gvozdeno doba.

koji je ipak u prvom redu filozof istorije. jer ona smatra da se ljud­ ski duh zakonito razvija od nižeg stupnja saznanja. a Kont — ljudskim umom. izgradio je svo­ ju filozofiju. Sama sociologija je ušla u tu opštu sliku ο svijetu kao posebna nauka ο jednom njegovom po­ sebnom dijelu — društvu. iskustvo. uporedni i istorijski metod. Izgleda da je ovo drugo tačnije. sve do Sen^Simona (čiji je sekre­ tar bio i sam) i koga mnogi s dosta prava smatraju osnivačem so­ ciologije. A time se upravo bavila filozo-fija istorije od Αntike do Francuske revolucije i kasnije. počev od Antike. Kao idealista. drugi — idea­ list. kao npr. objašnjavajući razvoj društva (i ljudskog uma) upravo sociološki — mijenjanjem iskustva koji­ ma se um služi. U stvari. na industriji. treba uočiti da on u stvari nije sociolog u užem smislu. izražena prije svega u nau­ ci. držeći se dosljedno svojih os­ novnih stavova. jer je on ne samo dao ime novorođe­ noj nauci nego je i prvi sistematski izložio u cjelini. iako međusobno suprotne. Stoga bi se moglo sasvim određeno reći da je Marks daleko više učinio za zasnivanje sociologije u savremenom smislu nego Kont. Kontova sociologija je tako prije filozofija istorije nego socio­ logijaji u užem smislu riječi kako se danas shvata pogotovu -ne empirijska. A idealizma ima dovoljno. Marks je tu mnogo bliži istini. Kao filozof odbacio je staru. razvojem realnih odnosa ljudi prema prirodi i među sobom. poz­ natu šemu — stari. odn. Dao je i niz konkretnih doprinosa shvatanju pojedinih društvenih pojava. iako međusobno suprotne. formalno. On je nesumnjivo jasno shvatio potre­ bu takve nauke i uočio da je društvo došlo do onog stupnja raz­ voja kad se može i zasnovati. iako je i on pod uticajem Hegela i filozofije istori­ je. biološki tako razvija. tj. iako nešto stariji od nje­ ga. ukoliko se takva filozofija uopšte može posmatrati filozofijom. što Kontu nedostaje. On je bio poznati mate­ matičar i filozof. pa preko Arabljana (Ibn-Haldun) do niza značajnih engleskih i francuskih pisaca XVIII vijeka. Ali se oni u stvari više dopunjuju nego što se isključuju. određujući stupnjeve razvoja društva razvojem slobode i razlikujući pri tom. Međutim. Tim i drugim doprinosima se nesumnjivo svrstao među osnivače nove nauke._Jedan-J. doduše. nerazvijena stvarnost. sve do danas. koje obrazlaže velikim obiljem razloga i činjeni- 14 15 . političke organizacije. Kontu ipak nesumnjivo pripada izvjesna prednost u od­ nosu na svoje prethodnike. za koga se može takođe smatrati da je istovremeno s njim po­ ložio osnove za svoju osobenu sociologiju zasnovanu takođe na suštine društva suprotnu Kontovoj. jer ljudi mijenjaju stanje tek kad stvore ideju ο tom mijenjanju.sociologija Konta zanima prvenstveno razvoj ljudskog društva i uzroci takvog razvojan. U Konta je dijalektike manje. on je postaviu ispravne metodološke osnove te nove nauke. spekulativnu filozo­ fiju. Ova re­ volucija je posljedica razvoja novih moćnih sredstava proizvodnje. odn. kako je rečeno. Kont je nesumnjivo snažan mislilac. koji duboko prodire u suštinu problema koje raspravlja. i njegovim lukavstvom. Prije je to bila jedna opšta nauka ο svetu. koju je nazvao pozitivnom. stalan odnos između njih. Ali kako objasniti to sljedovanje drukčije nego uzročnošću? Kad se razmatra Kontov doprinos sociologiji. koja se često temeljila na tvrdnjama koje su imale nadiskustveni karakter. više ili manje. na buržoaskoj revoluciji. koji je razvoj društva objašnjavao svjetskim duhom.e-biQ^materijalist.tj. srednji i novi vijek. Tu je osnovno pitanje da li je duh ograničen biološki i postup­ no razvija sposobnost saznanja ili ga ograničava sama ograničena. do pozitivnog stupnja. određenog Bo­ gom i mistikom. ima. Sociologija se tek postupno i teško razdvajala od ove filo­ zofije. uopštavajući naučna saznanja. i koje su izgleda­ le čudne i neshvatljive. Ipak treba reći da je teško tačno odrediti koliki je njegov udio u osnivanju sociologije. umom. To je. jer je takav pojam dosta restegljiv i jer preteča sociologije ima davno prije njega. On skoro da nije dao ni­ kakvo podrobnije objašnjenje zašto svjetski duh ide upravo tim etapama sem pozivajući se na opšti zakon dijalektike ο prevazilaženju suprotnosti. Marks je izvukao materijalistički zak­ ljučak ο određenosti istorije proizvodnim snagama i proizvodnjom. da se sposobnost mišljenja usavrša­ va sazrevanjem čovječanstva. Kont je bio i Marksov savremenik. U zaključku se može reći da su Kontove zasluge za nastanak sociologije svakako znatne. jer oblasti mišljenja koje manje zavise od stvarnosti razvoja po­ kazuju više-manje istu snagu duha u sva tri stupnja razvoja druš- tva koja Kont razlikuje. Ispada da se ljudski duh or­ ganski. samo ut­ vrđivanje sljedovanja jedne pojave drugoj. klasne borbe i ideologije postavio niz kamena-temeljaca i empirijskoj so­ ciologiji. Naglašavanjem pozitivizma. Nasuprot takvoj filozofiji. može se reći da je Kont u tom okviru bio naj­ bliži Hegelu. tim prije što je naglašavao i eksperimentalni. I jedna i druga filozofija iz toga izvlače sociološke zaključke. Kont tvrdi da promjena duha izazi­ va promjenu društvenog stanja. i JContova i Marks ova shvatanja su zasnovane na savremenim istorijsko-društvenim prilikama. koja je trebalo da da opštu sliku ο svijetu i njegovim zakonitosti­ ma. tj. mada je. načelno neprovjerljiv iskustvom. to je bio tipičan primjer naučne filozofije. Tako je on svojim istraživanjem društvene strukture. a ova su opet tvorevina ljudskog uma. odn. gdje shvata stvarnost i svijet objašnjava realnim činiocima. u oblasti filozofije ili politike. a ne i uzročne veze me­ đu njima..

ca. kao što je to slučaj upravo s njegovom osnovnom miš­ lju ο tri stupnja razvoja društva. ma i preop­ širno izražena. nejasnim. S druge strane. koje usled toga i izgube svoju sadržinu. pomoću koga se jedino mogu shvatiti činjenica a koja načela doprinose sumnji da se možda činjenice i ne mogu vidjeti tako jasno i ne­ sumnjivo tačno kako to izgleda jednom pristalici isključivog pozitivizma. veoma je bogata. njegove pozi­ tivno utvrđene činjenice su u velikoj mjeri izmijenjene da bi po­ duprle njegove opšte teorijske stavove. U vezi s tim treba ponovo podsjetiti na Manksa. od kojih će se pomenuti samo najupadljivije. na koji Kont izlaže svoju misao vrlo je težak. čime se dolazi do mnogo bogatijeg. djelujući uspavljujuće na či­ taoca. Tako je njegova sociologija ostala suviše uopštena. koja još traje. preopširnim. mada ni ona (bu­ dući takođe ograničena na svoj način i u drugom pravcu) nije mogla objasniti niz važnih društvenih pojava i time dokazujući da se društveni živ i nemiran tok ne može. On je izgradio zaista veliki sistem istorijsko-sociološkog karak­ tera. Prof. natrpanim. Stoga je on mnogo pisao na osnovu opštih znanja nego konkretnih istraživanja. umnogom proizvoljna — jednom riječi. Ima dosta mjesta kad on zbog toga suviše uprošćava složene probleme. treba reći da. i ovaj doprinosi da njegova socio­ logija izgleda ponekad malo suviše uprošćena i apodiktična. sam on je nije dovoljno dosljedno primenjivao. Niz djelova tog sistema ima i svoju sopstvenu vrijednost. Ako se za francuski stil smatraju svojstvenim lakoća. Ali Kont ima i svoje značajne slabosti i nedostatke. neka­ ko mehanicistička i previše determinisana. sa stalnim ponavljanjima istog. Pored drugih činilaca. obuhvatiti i objasniti jednostavno usmjerenim pravcima mišljenja. treba reći da je u sredini u kojoj je radio i s obzirom na rezultate nauke kojima se mogao koristi­ ti on teško i mogao da učini mnogo više. Vraćajući se opet na Konta. Njegov doprinos iz­ gradnji nove nauke. A i to je dovoljno da joj se prizna značajno mjesto u istoriji sociologije. iako je načelno utvr­ dio ispravnu metodologiju. više fiolzofija nego sociologija. a iza ovih. Lukić 16 17 . složenijih i manje vidljivih činjeni­ ca. Sve što kaže vrlo opširno moglo bi se reći kraće i. duhovitost. opet ima i nekih načela ljudskog mšljenja. Trebalo bi da to mnogo više konkretnih empirijskih istraživanja nego što ih je tada bilo. Kad se tome doda njegova slabost prema nekoj vrsti misionarstva i težnja da preporodi čovječanstvo čak i uz upotrebu neke vrste religije. apstraktna. Dugim rečenicama. on zanemaruje da iza njdh ima i nekih drugih. zasnovanim vi­ še na čistom teoretisanju nego na pouzdanim činjenicama. kritičkog. prozračnost. mora se reći da je Kontov stil u svemu suprotan. a njegovo djelo će još dugo vršiti značajan uticaj na njen razvoj. na prvi pogled paradoksalno — mnogo shvatljiivije. Sto se tiče metodologije. pa time i osiromašena. mora se zaključiti da je on bolje shvatio zadatak izgrad- nje sociologije nego što ga je ispunio. njegova misao. pozitivističku . pak. mora se jpriznati da ona i tad ipak ukazuje na niz činjenica koje se moraju imati u vidu. ži­ vot. zanimljivost.zasnivajući nauku na činjenicama. Čak i kad se ne može u suštini prihvatiti. Gledajući prvenstveno jasno vidljive činjenice. koji i danas izaziva poštovanje. često trivi­ jalnim. Njegova je vrijednost više u viziji nego u ostvarenju. osobito na početku ozbi­ ljnog sociološkog istraživanja. često i sam vođen opštim postavkama. Način. jasnost. složenije i skeptičnije slike društva nego što je Kontova. Ali ako Kontov stil i nije savršen. dr Radomir D. sociologije svakako je znatan. on nije dovoljno samokritičan kad apsolutizuje činjenice kao takve. ali gledanih s jednog drugog gledišta. skeptičkog. uobičajene misli. sažetost. Nje­ gova uopštavanja su često suviše gruba i nategnuta. on sporo izlaže svoje često očigledne. I on je takođe polazio od činjenica.

KURS (Tečaj) POZITIVNE FILOZOFIJE .

Eskirol. gg. gg. nalaze. definitivno pojavi­ ti tek s drugim poglavljem. bez ikakvog spominanja ο mojim istra­ živanjima. Furije. profesori Bruse. itd. štampanom u sto primeraka maja 1822. s obzirom na. Bine. već samo saopšteno. gde je upravo otpočeo 9. kojima moram ovde javno odati svoju zahval­ nost za način na koji su dočekali ovaj novi filozofski pokušaj. putem štampe. Posle manjeg broja predavanja teška bolest me sprečila da nasta­ vim s ovim poduhvatom koji je od početka podsticala svojim odobravanjem većina naučnika prvog reda. pred slušaocima među kojima su bili g. Plan je ostao potpuno isti. da sam ih izneo ranije u prvom poglavlju jednog delà koje nosi naslov Sistem pozitivne politike. Navije. Pošto su me tolika odobravanja uverila da ovaj kurs može korisno poslužiti i široj javnosti. Iako su različiti umovi mogli. stalni sekretar Akademije nauka.. kako se nadam. koji su sa stalnim interesovanjem pra­ tili izlaganje mojih ideja. To prvo poglavlje nije još bilo zvanično objavlje­ no. Da bih dopunio ovu istorijsku belešku. u raznim delima kasnije objavljenim. članove Akademije nauka. posebno doći do sličnih shvatanja 21 . onakva kakva su bila prošle go­ dine. Poenso.PIŠČEVO OBAVESTENJE UZ PRVO IZDANJE Ovaj kurs. da treba da ga izložim ove zime u kraljevskom Ateneumu u Parizu. Smatrao sam neophodnim da ovde konstatujem stvarni publi­ citet ovog prvog rada. u toj nameri. članovi iste Akademije. Aleksandra Humbolta. kao opšti rezultat svih mojih radova otkad sam izašao iz Politehničke škole 1816. kao što to često po­ kazuje istorija ljudskog duha. što se tiče nekih osnovnih ideja izloženih u ovom kursu. decembra. Ona se nalaze u celosti u današ­ njem izdanju mojih predavanja. počev od 4. ovu ustanovu. donekle analogne s jed­ nim delom mojih. bez ikakvih međusobnih veza. velikom broju evropskih naučnika i filozofa. Blenvil. Blenvila i Poensoa. a zatim ponovo štampano aprila 1824. Ovaj kurs održao sam ponovo prošle zi­ me u celosti. krajem 1830. bio sam primoran da unekoli­ ko suzim izlaganja svog kursa. u znatno većem bro­ ju primeraka. smatrao sam. Ono će se. januara 1829. biće zgodno da uka­ zem. prvi put je počeo aprila 1826. među kojima sam još onda mogao navesti gg. pošto se neke ideje. samo. naročito onim koja se odnose na obnavljanje socijalnih teorija.

prvobitno teološko a zatim metafizičko. ili kao rezime već postavljene doktrine. uostalom sličnih. kojom obuhvatam izučavavanje društvenih fenomena isto koliko i svih ostalih. naročito. to jest da se tačno odredi u kakvom će duhu biti razmatra­ ne različite osnovne grane prirodne filozofije. da označi skup raznih eksperimen­ talnih nauka. podrazumevaju pod prirodnom filozofijom. Ali ja nisam smeo odabra­ ti ovaj drugi naziv. pošto već od početka karakterišu predmet koji će se razmatrati. kako se ne bi pretpostavljalo da sam uzimao klicu izvesnih ideja iz spisa koji su naprotiv mlađi. Takav je obično nedostatak definicija koje se odnose na vrlo opsežne sisteme ideja kad defi­ nicije prethode njihovom izlaganju. dodajući reč pozitivna. onako kao što to objašnjavam već od prvog predavanja. ona su i u onom prvom od krajnjeg značaja. u Engleskoj. shvaćenih kao da su potčinjene jednoj jedinoj me­ todi i kao da čine različite delove jednog opšteg plana istraživanja. Budući da je izraz pozitivna filozofija stalno upotrebljavan u toku celog kursa u strogo nepromenljivom značenju. smat­ ram kao da ima za predmet koordinaciju posmatranih činjenica. posmatran u celini: jer se bilo koje shvatanje može upoznati jedino kroz njegovu istoriju. povučene sa svom mo­ gućom strogošću. Naziv koji sam morao stvoriti jeste dakle. u isto vreme. bilo na racionalnim dokazima koje pru- 23 . a. može biti čvrsto zasnovan. Pariz. 18. Ali opšta izlaganja mogu biti shvaćena na dva načina. dok pod pozitivnom filozofijom. izgledalo mi je suvišno da ga definišem drukčije nego jednoobraznom upotre­ bom. jedno kratko tumačenje. Ovde ću reći samo toliko da reč filozofija upotreblja­ vam u značenju koje su joj davali stari. grane nagoveštene sažetim programom koji sam vam dao. decembra 1829. može ćelo biti smatrano kao razvijanje tačne definicije onoga što sam nazvao pozitivnom filozofijom. dok pozitivna filozofija. podrazumevam samo čisto izučavanje opštih pojmova raz­ ličitih nauka. smatram da vam već od ovog trenutka mo­ ram naznačiti niz osnovnih razmatranja iz kojih je proizišao ovaj novi kurs. Nesumnjivo da će se priroda ovog kursa moći potpuno ocen'tti i ο njoj stvoriti definitivno mišljenje tek onda kad mu raznovrs­ ni delovi budu postupno razrađeni. uporedo s pozitivnim naukama. širi i uži o ~ đ naziva. svaku vrednost. preduslov osobito neophodan u jednom tako opsežnom i dosada tako malo određenom izučava­ nju kao što je ovo kojim ćemo se mi baviti. u tom pogledu. Da bi se onako kako treba objasnila prava priroda i bitni ka­ rakter pozitivne filozofije. neophodno je baciti najpre jedan opšti pogled na progresivni hod ljudskog duha. Da bih se pokorio ovoj logičnoj nužnosti. koji je bio tako pogrešno upotrebljavan u mnoštvu raz­ nih značenja. Ima. naročito posle Njutna. uzetih u obzir sve do njihovih najsitnijih specijal­ nosti. smatram da je korisno da dam ovde. mnogo sličnosti između moje pozitivne fi­ lozofije i onoga što engleski naučnici. verujem da sam otkrio veliki osnovni zakon kojem je on potčinjen po stalnoj nužnosti. što se tiče osnovnog karaktera ideja. Opšte određi­ vanje granice područja naših istraživanja. i koji.\ baveći se istom vrstom radova. nesumnjivo. koji bi se mogli na prvi pogled smatrati kao ekvivalentni. morao sam ipak insistirati na stvarnoj prethodnosti jednog delà malo poznatog javnosti. a posebno Aristotel. stavljam do znanja da ovaj posebni način filozofiranja koji se sastoji u razmatranju teorija. niti opet naziv filozofija nauka koji bi možda bio tačniji. Ako ta opšta izlaganja stiču svu svoju vrednost samo u ovom drugom slučaju. za naš duh. jeste. čini mi se. kako sam to uvek i radio. Prvo predavanje. Ali pridev pozitivna kojim joj menjam značenje iz­ gleda mi dovoljan da razbije. Sem toga. bilo kojeg reda ideja. 22 PRVO PREDAVANJE Izlaganje cilja ovog kursa ili opšta razmatranja ο prirodi i značaju pozitivne filozofije Predmet ovog prvog predavanja jeste da se jasno izloži cilj kursa. Pošto mi je više osoba tražilo izvesna objašnjenja u pogledu naslova ovog kursa. čak i u prvim prilaženjima. kao reč koja označava opšti sistem ljudskih shvatanja. u nedostatku nekog drugog. Izučavajući tako celokupni razvitak ljudske inteligencije u nje­ nim različitim oblastima aktivnosti. i koja će uostalom kasnije biti posebno razrađivana u punom opsegu kakav zahteva veliki značaj svakog od njih. pošto se još ni jedan ni drugi ne slaže sa svim vrsta­ ma fenomena. od njenog prvog najposrednijeg poleta do naših dana. jedan termin kao što je filozofija. a što sačinjava treće i poslednje stanje opšte filozofije. izraz prirodna filo­ zofija uobičajen je. označava jednoobrazan način rasuđivanja koji se može primeniti na sve teme kojima se ljudski duh bavi. ili kao kratak pregled jedne doktrine ko­ ju treba uspostaviti. Pri svem tom žalim što sam mo­ rao usvojiti.

Isto tako. druga jedino ima za svrhu da posluži kao prelaz. zatim metafizičku i naj­ zad pozitivnu. ako se pođe još dalje. delu ovog kursa koji se odnosi na izučavanje društvenih fenomena 1 . različi­ te glavne faze prvog moraju predstavljati osnovne epohe drugog. u ovom kratkom obaveštenju. ljudski duh. umesto različitih posebnih entiteta. natprirodne sile su zamenjene apstrak­ tnim silama. Ovde nije mesto da se posebno dokazuje ovaj osnovni zakon razvitka ljudskog duha i da se iz njega izvode najznačajniji zak­ ljučci. metafizičko ili apstraktno stanje. manje ili više brojnih. Drugim rečlima. opšteg ili pojedinačnog. u raznim delovima ovog kursa. jedan je­ dini veliki opšti entitet. treba da se ogra­ ničim na letimično ukazivanje najprimetnijih opštih motiva koji mogu da potvrde njegovu tačnost. kao što je. Ova opšta revolucija ljudskog duha može uostalom danas lako da se konstatuje na jedan vrlo primetan način. a u zrelim godinama fizičar? Ovo je danas lako proveriti za sve ljude koji su na nivou svoga vremena. upućenog aprila 1824. usmeravajući prvenstveno svo­ ja istraživanja ka unutrašnjoj prirodi bića. Ο njemu ćemo raspravljati neposredno. mada je vrlo verovatno da ga ne može nikad dosti­ ći bilo bi u tome da je u stanju da predstavi sve razne fenomene koji se mogu zapaziti kao posebne slučajeve jednog jedinog opšteg fakta. mada indirektan posmatrajući razvitak individualne inteligencije. početnim i krajnjim uz­ rocima svih posledica koje ga pogađaju. svaka grana na­ ših saznanja. po svojoj pri­ rodi. u onor.ža poznavanje našeg sastava. u zbor­ niku le Producteur (η os 7. čija samovoljna intervencija objašnjava sve prividne anoma-lije vas'ione. sastoji se u potrebi. koje pokazuje tačnost ovog zakona. potpuno prožetu teo­ loškim shvatanjima. zahvaćeno iz same priro­ de predmeta. da ne bih sasvim zanemario jedan zakon od takvog značaja. Na prvom mestu. ljudski duh. što se tiče najznačajnijih pojmova. posmatrajući svoju sopstvenu istoriju. Zar se svako od nas. u mladosti metafizičar. ne seća da je bio redom. priroda. nauč­ no stanje ili pozitivno. poslednja reč metafizičkog sistema sastoji se u tome da se shvati. svedeno tako na njegove stvarne granice. Na isti način. upotrebljava redom u svakom od svojih istraživanja tri me­ tode filozofiranja čiji se karakteri bitno razlikuju a čak su u os­ novi i suprotni: najpre teološku metodu. uviđajući nemoguć­ nost da stekne apsolutne pojmove. jednom rečju ka apsolut­ nim saznanjima. Cak ćemo nažalost imati više nego jednom stvarnu priliku da upoznamo. u detinjstvu teolog. ili opštih sistema shvata­ nja ο skupu fenomena. a da svako ne može lako da je zamisli. čija će se primena često javljati u toku celog ovog kursa. do poslednjih vekova. i. savršenstvo pozitivnog sistema. koje je u osnovi samo jedna obična opšta modifikacija prvoga. sastavljenu pretežno iz me­ tafizičkih apstrakcija. danas već u pozitivnom stanju. svim našim intelektualnim sistemom. Akademiji nauka. U metafizičkom stanju. da najsavršenije nauke još i danas imaju u sebi nekih vrlo vidnih tragova ova dva prvobitna stanja. dovoljno je. koje se međusobno isključuju: prva je nuž­ na polazna tačka ljudske inteligencije. A sada. odustaje da traži poreklo i svr­ hu vasione i da upozna unutrašnje uzroke fenomena da bi se je­ dino prihvatio da otkrije. 8 et 10). naročito spomenuti teorijska razmatranja koja će doprineti da se uvidi njegova nužnost. Najzad u pozitivnom stanju. Budući da je n e r minovno ista polazna tačka u obrazovanju jedinke i vrste. Ali" osim direktnog posmatranja. to jest njihove stalne odnose sukcesivnosti i sličnosti. bilo na istorijskim proveravanjima koja proističu iz pažljivog ispitivanja prošlosti. izgleda mi. u prošlosti. posmatrana kao jedini izvor svih fenomena. u kojem sam prvi put saopštio otkriće ovog zakona. sa svom potrebnom opširnošću. dobro kombinovanom primenom rezonovanja i posmatranja. odsada je samo uspostavljena ve­ za između različitih posebnih fenomena i nekih opštih fakata čiji se broj sve više umanjuje progresom nauke. prelazi postupno kroz tri različita teorijska stanja: teološko ili fiktivno stanje. Objašnjenje fakata. ja moram. Otuda tri vrste filozofije. kojem on ne­ prestano teži. Teološki sistem je dostigao za njega najviše moguće savršen­ stvo kad je božansku silu jednog jedinog bića stavio mesto mno­ gobrojnih nezavisnih božanstava koje je mašta prvobitno bila stvo­ rila. predstavlja fenomene kao proizvod direktnog i neprekidnog delovanja natprirodnih sila. istinskim entitetima (personificiranim apstrakcijama) svojstvenim raznim bićima sveta. nema među njima ni jedne jedine. u svakoj eposi. Taj zakon se sa­ stoji u tome što svako od naših glavnih shvatanja. na primer. 1 24 25 . za nekom teori­ jom da bi se povezala fakta. treća. potrebi kombinovanoj sa očiglednom Ko bi želeo neposredno dobiti podrobnija objašnjenja ο ovome moći će korisno konsultovati tri članka (Considérations philosophiques sur les sciences et les savants) koja sam objavio novembra 1852. U teološkom stanju ljudski duh. njeno stanje utvrđe­ no i definitivno. Ja ga sada uzimam u obzir samo da bih tačno odredio pravi Karakter pozitivne filozofije nasuprot dvema dru­ gim filozofijama koje su jedna za drugom gospodarile. U stvari. koji su u stanju da stvore sve posmatrane fenomene čije se objašnjenje onda sastoji u tome da se dodeli svakom od njih odgovarajući entitet. njihove stvarne zakone. a naročito prvi deo mojeg Systeme de politique positive. saopštiti jedan takav zakon kako bi mu odmah mogli proveriti tačnost ovi oni koji bar malo dublje poznaju apštu istoriju nauka. Najznačajnije od svih razmatranja. gravitacija.

koje rađa teološka filo­ zofija a koje nepovratno ruši prvi nalet pozitivne filozofije. kao prelaznu filozofiju. kao štu treba. na primer. predstavimo sebi. nije moglo naglo i bez posrednika preći iz teološke u pozitivnu filozofiju. ne vežemo od­ mah za kakve principe. posmatrajući ih. okretao u krugu iz kojeg ne bi ni na kakav način mogao izaći da se nije srećom otvorio jedan pri­ rodni izlaz spontanim razvitkom teoloških saznanja. bilo kao metodu bilo kao privremene doktrine. i to kroz dugi niz vekova. te preterane ideje ο važnosti čoveka u vasioni. odakle bismo crpli neophodnu istrajnost i žar da se pri­ kupe tolika posmatranja i iskustva koja su kasnije poslužila kao osnov prvim pozitivnim teorijama i jedne i druge vrste fenomena? Ovaj uslov našeg intelektualnog razvitka još odavno je dubo­ ko osetio Kepler u astronomiji. tako isto je. pozitiv­ na filozofija. koji smatra kao potpuno njemu namenjen i kao da po svim svojiiim fenomenima predstavlja tesne i neprekid­ ne veze s našom egzistencijom. Ali. Ali nije moglo tako biti u ranom dobu ljudskog duha. Ali. njihove koncepcije imaju jedan tako korenito suprotan karakter da je ljudska inteligencija. Tako zahteva naša priroda. za ljudski duh u njegovom začetku.nemogućnošću. i da čovek u počet­ ku nije mislio ο njima s puno preterivanja. iako pred oči­ ma. koja su i dala stecište njegovim naporima i pružila hranu njegovoj aktivnosti. objašnjava s jednom tako zadivljujućom lakoćom sve do njihovih najsitnijih detalaja. filozofiju čija je osobina da bude spontana i prema tome čak i jedina mogućna u početku a isto tako jedina koja je mogla pružiti dovoljno interesa našem duhu koji je bio u povoju. to varljivo verovanje. Naša in­ telektualna aktivnost je dovoljno podstaknuta čistom nadom da ot­ krije zakone fenomena. ljud­ ski duh bi se. poreklo i svrha svih fenomena — upravo ona koja naša inteligen­ cija u tom primitivnom stanju izdiže iznad svega. i zapitajmo se na kakav bi prijem naišla u jednoj takvoj eposi. metafizič­ ke metode i doktrine. pritešnjen između potrebe za posmatranjem da bi stvorio realne teorije i potrebe. svaka pozitivna teorija treba neophodno da bude zasnovana na posmatranju. očigledno da je našem duhu. iako je ona pravo i definitivno stanje ljudske inteli­ gencije. da je tada postojala. jer jedino je moglo iskustvo da nam pokaže kolike su naše snage. Jer ako. a u naše vreme tačno ocenio Bertole u herniji. na zrelo stanje naše inteligencije. bili potpuno nesposobni da im poklonimo pažnju. pre nego što je odbacila jedne da bi isključivo upotrebila druge. prostom željom da potvrdi ili obori neku teoriju. u svom začetku. Ali. Ljudski um je sada dosta zreo da bismo preduzeli naporna naučna istraživanja. Sada je vrlo lako pojmiti da je ljudski duh. kao onaj koji se nametao astrolozima i alhemičarima. vrlo je upadljivo da su najosnovnija pitanja nedokučiva našim sredstvima — unutrašnja priroda bića. tu sklo­ nost tako sveopštu i toliko ispoljenu. da iz posmatranja razvije teorije. Ta neminovnost postaje još osetnija ako se uzme u obzir sa­ vršena skladnost između teološke filozofije i same prirode istraži­ vanja na koja ljudski duh u svom detinjstvu toliko uisredsređuje svu svoju aktivnost. s jedne strane. Teologija i fizika su međusobno tako duboko nepomirljive. počev od Bekona. a svi problemi koji se zaista mogu resiti gotovo se smatraju kao nedostojni ozbilj­ nih razmišljanja. na­ protiv. prema svim ovim raz­ matranjima. ako se osvrnemo na svom primitivnom scanju. s druge strane. ma kako bilo. teološku filozofiju. bez velikih razočarenja alhemije. nije mogao niti je morao tako misliti. one nikad ne bi mogle postići sav razvoj za koji su sposobne. neophodni podstiicaj bez kojeg se zaista ne bi moglo shvatiti da bi se ljudski duh prvobitno odlučio za teške poslove. Isto je tako i kad se s praktične tačke gledišta posmatra pri­ roda istraživanja kojima se ljudski duh prvobitno bavi. nego bismo čak. kojoj je najviša težnja da otkrije zakone fenomena i čija je glavna osobina da smatra kao neminovno zabranjene ljud­ skom duhu sve one nedokučive tajne koje teološka filozofija. ukoliko je moguće. ponavljaju da su stvarna saz­ nanja samo ona koja počivaju na posmatranim faktima. prinuđeno da ide napred skoro neosetno. da bi se predao posmatranju. da bi prešao iz ove privremene filozofije u definitiv­ nu. Ovo poslednje razmatranje je neophodno da bi se dopunio opšti kratak pregled velikog zakona na koji sam ukazao. a najčešće bi nam fakta. ne manje nužne. Lako je shvatiti zaista da naše poimanje. Mi smo danas tako daleko od tih prvobitnih sklonosti. U ovom pogledu ona daju čoveku tako veliku draž bezgranične moći da deluje na spoljni svet. ono kojem je uvek sve više težila. bar što se tiče većine fenomena. Takav je osnovni motiv koji dokazuje logičku neminovnost čisto socijalnih razmatranja koja mu se pridružuju i koja čak ne mo­ ram ni navoditi u ovom trenutku. Zaista. da teško možemo sebi tačno predstaviti moć i neophodnost sličnih razmatranja. a da nema­ mo u vidu nikakav nepoznat cilj koji može jako da deluje na maš­ tu. Svi veliki umovi. pot­ rebna neka teorija. jesu u početku. ne samo da bi nam bilo nemoguće da kombinujemo ova pojedinačna posmatranja i. Bez privlačnih himera astrologije. da iz njih izvučemo kakvu korist. ostala nezapažena. Vidimo dakle da je pozitivna filozofija. Ova os­ novna maksima je očevidno neosporna ako se primeni. prema tome. morao prirodno da usvoji. Na taj način. da stvori bilo kakve teorije da bi se predao neprekidnim posmatranjima. Lako je shvatiti razlog za to. morala da 26 27 . morala bar u početku neminovno upotrebiti. Ako fenomene.

može u njima naći neiscrpnu hranu za svoju najjaču delatnost. kažemo da su opšti fenomeni vasione objašnjeni. što je opipljiv dokaz da ljudski duh. jednostavnosti i uzajamne 28 29 . Zaista u ovom radu. da je osnovni karakter po­ zitivne filozofije da posmatra sve fenomene kao potčinjene nepromenljivim prirodnim zakonima čije tačno otkrivanje i svođenje na najmanji mogući broj jeste cilj svih naših napora. A što se tiče toga da odredimo šta su u suš­ tini ova privlačna sila i teža. pokazujući nam kao identične dve vrste fenomena koji su tako dugo bili smatrani kao da nemaju ni­ kakvog odnosa među sobom. Tako. s druge strane. Da bih u ovom trenutku na­ veo samo jedan od savremenih radova. s jedne strane. nemamo uopšte pretenziju da izlažemo početne uz­ roke fenomena. prema tome. i to sveopšta. pošto bismo tada jedino uvećali teškoću. opšti zakon razvitka ljudskog duha. jer. čiji je filozofski karakter izrazito pozitivan. kad god se tražilo da se kaže ο ovoj stvari nešto razumno. obelodanjeni su najznačajniji i najtačniji zakoni ο toplotnim fenomenima a da pisac ni jedan jedini put nije sebi postavio pitanje ο unutrašnjoj prirodi toplote niti spo­ menuo — sem da bi pokazao njenu ništavost — tako bumu ras­ pravu između pristalica kalorične materije i onih koji smatraju da se toplota sastoji u treperenju svemirskog etera. mi sva ta pita­ nja smatramo kao nerešiva. dok. Nemoguće je zamisliti kakvim bi drugim postup­ kom naš razum mogao preći iz razmatranja izrazito natprirodnih u razmatranja čisto prirodna. onoliko koliko se mogu objas­ niti. Takva je prirodna namena metafizičkih koncepcija: od njih u stvari i nema druge koristi. Svako zaista zna da u našim pozitivnim objašnjenjima. A sada neka nam bude dovolj­ no da znamo da se on slaže s različitom prirodom fenomena i da je određen njihovim stepenom opštosti. a zatim za težu da se ona prosto sastoji u zemljinoj privlačnoj sili. Lako bi bilo navesti još ovakvih primera. Beskorisno je in­ sistirati mnogo na jednom principu koji je sada postao tako blizak svima onima koji su malo dublje proučavali eksperimentalne nau­ ke. jedan nepromenljivi i nužni red kojim su išla i moraju da idu naša različita shvatanja u svom napredovanju i čije je tačno razmatranje neophodna dopuna osnovnog zakona koji je već najavljen. prema onom što prethodi. čovek se malo pomalo navikao da razmatra jedino sama fakta budući da su poj­ movi ο metafizičkim faktorima lagano postojali toliko tanani da su u očima svakog trezvenog uma uzimani samo kao apstraktna imena fenomena. Ovaj red biće po­ seban predmet idućeg predavanja. Nijedan trezveni um danas ne traži da ide dalje. već samo da tačno analiziramo okolnosti njihovog stvaranja i da ih vezu­ jemo jedne za druge prema normalnim odnosima sukcesivnosti i sličnosti. Ona nam očigledno potvrđuje opšte prethodne napomene. predstavljaju međutim sve što mo­ žemo dobiti kao najpouzdanije. najveći umovi su samo mogli da definišu ova dva principa jedan pomoću drugog. koja nisu više u delokrugu pozitiv- ne filozofije i koja s pravom prepuštamo mašti teologa ili suptil­ nostima metafizičara. iako je ovaj u po­ četku shvaćen samo kao emancipacija one prve. smatrajući kao apsolutno nedokučivo i besmisleno za nas istraživanje onoga što se zove uzrocima. koja su smešna kad se želi saznati unutrašnja priroda stvari i način postajanja fenomena. koji su njihovi uzroci. Toga radi treba najpre razmotriti da različite grane naših zna­ nja nisu morale u svom razvitku preći jednom istom brzinom tri velike napred opisane faze niti. bilo primarnim bilo finalnim. Pošto sam okarakterisao koliko sam god tačnije mogao u ovom kratkom opštem pregledu duh pozitivne filozofije. navodeći u tom smislu najlepši primer. Postoji.se posluži posrednim koncepcijama dvojakog karaktera i samim tim sposobnih da postupno izvrše prelaz. koliko mi je to moguće bez upušta­ nja u posebnu diskusiju koja bi bila neumesna u ovom trenutku. a šta još ostaje da se uradi da bi se dovršilo njeno izgrađivanje. Njutnovim zakonom gravitacije. raspravljana su u ovom delu. pošto takav duh isključivo vlada u svim krupnim intelektualnih poduhvatima. Očigledan dokaz nemogućnosti da se dobiju takva rešenja leži u tome što. onako kako ga ja shvatam. čijem je razvi­ janju i namenjen ceo ovaj kurs. istovremeno dospeti u pozitivno stanje. Vidimo. biće nam sada lako da tačno odredimo bitnu prirodu pozitivne fi­ lozofije — što je i pravi predmet ovog izlaganja. koji će se javljati u toku öitavog ovog kursa. Zamenjujući u izučavanju fenomena natprirodnu vodeću silu jed­ nim odgovarajućim i nerazdvojivim entitetom. ovaj opšti fakat nam je predstavljen kao prosto proširivanje jednog fenomena koji nam je sasvim bli­ zak i koji samim tim posmatramo kao sasvim poznatu težu tela na zemljinoj površini. sad moram da ispitam u koju je epohu stvaranja došla danas. u ovom pogledu. Takva objašnje­ nja. iz teološkog sistema u pozitivni sis­ tem. A ipak naj­ krupnija pitanja. Pošto sam tako utvrdio. čak i najsavršenijim. ne upuštajući se u nepristupačne probleme i ograničavajući se na istraživanja jednog potpuno pozitivnog reda. govoreći za privlačnu silu da ona nije ništa drugo nego teža. izabraću niz divnih Furijeovih istraživanja ο teoriji toplote. ova lepa teorija pokazuje nam svu ogromnu raznolikost astronomskih fakata kao da je samo jedan i isti posmatran s raznih tačaka gle­ dišta: stalnu težnju svih molekula jednih prema drugim u pravoj srazmeri njihove mase i u obrnutoj srazmeri kvadrata njihove raz­ daljine. od kojih veći broj nije bio nikada ni postavljan.

primećuje se jedna bitna praznina u pogledu socijalnih fenomena. samim tim. astronomski fenomeni najpre. teže istom cilju. To je dakle velika. 30 31 . mada su njihovu nedovoljnost u tom pogledu sasvim osetili svi veliki umovi kojima su dojadile uzaludne i beskrajne rasprave oko božanskog prava i suverenosti naroda. mada različiti. Ali one će biti namenjene da dadu ovoj poslednjoj klasi naših saznanja pozitivni karakter koji je već prihvaćen u svakoj od njih. jer nijedan će joj samo da se neograničeno razvija na sve većim tekovina­ ma iz kojih će neizbežno proizaći nova ispitivanja ili dublja raz­ mišljanja. kojima je ova univerzalnost danas jedina stvarna svojina. sa svom svojom prirodnom nadmoćnošću. pozitivna filozofija će postati sposobna da sasvim. ne bi mogla imati za predmet da daju odmah socijalnoj fizici isti stepen savršenosti kao prethodnim granama prirodne filozofije. Tako će se taj koreniti preokret neminovno izvršiti u svoj svojoj širi­ ni. a zatim posle uvođenja pri­ rodnih nauka u Zapadnu Evropu od strane Arabijana. usuđujem se da kažem. kad budu lišene jednog takvog preimućstva. Shvatanja koja ću pokušati da pružim u pogledu izučavanja socijalnih fenomena a čiji je začetak. ostapotpunosti udaren. najprostiji i najnezavisndji od svih ostalih. u odnosu na sve druge rodove fenomena. nadam se. Međutim. ostaje da se izvrši jedan veliki naučni posao da bi se pozitivnoj filozofiji dao karakter univer­ zalnosti neophodne za njeno definitivno učvršćivanje. u jednom ili drugom pogledu. Upravo su se tada po­ zitivna shvatanja jasno izdvojila iz sujeverne i skolastičke zajed­ nice u kojoj se manje ili više krio istinski karakter svih prethod­ nih radova. sada više niko ne upotrebljava. filozofija će biti definitivno dovedena u pozitivno stanje. pokret uspona pozitivne i pok­ ret opadanja teološke i metafizičke filozofije bili su krajnje jasni. Dekartovih koncepcija i Galilejevih otkrića. No. zaslužuju. najveća i najhitnija potreba naše in­ teligencije. pošto je ljudski duh osnovao nebesku fiziku. isključivo u upotrebi. he­ mijskih. uo­ stalom neizbežnu. da obrazuju posebnu kategoriju. u više glavnih pogleda. za sve ono što se odnosi na socijal­ ne fenomene. Tako. pošto ove pružaju u tom pogledu već među sobom krajnju nejednakost. Sada. Sve se dakle svodi na jedno prosto činjenično pitanje: da li pozitivna filozofija. biće u potpunosti udaren. dođe na mesto teološke i metafizičke filozofije. dovedeni su na pozitivne teorije. očevidno je da on još ni­ je ušao u područje pozitivne filozofije. prema tome. i ne menjajući više svoj karakter. astronomskih. među četiri glavne kategorije prirodnih fenomena ma­ ločas nabrojanih. temelj novom filozofskom sistemu. Ako se taj uslov jednom zaista ostvari. glavni cilj ovog kursa. Jer bilo bi sasvim kontradiktorno pretpostavljati da ljudski duh. Oni su se najzad tako istakli da je danas postalo nemoguće svim posmatračima koji su svesni svoga veka da zanemare krajnju namenu ljudske inteligencije za pozitivno izučavanje. da se vršio stalno i sve više jačao. bilo po svom značaju bilo po stvarnoj teškoći za njihovo izučava- nje. zemaljsku fiziku. Počev od te znamenite epohe. bilo kao istraživačko sredstvo. njegov posebni cilj. da se usavršava sporije od svih ranijih čak i ne uzimajući u obzir posebne smetnje koje ćemo razmatrati kasnije. motivima koji. Ako joj pak ostaje da sprovede još kakvo veliko osvajanje. što bi očigledno bilo neosnovano. temelj novom filozofskom sistemu. fizički i hemijski fenomeni i najzad fiziološki. Zaista. koja se postepeno u dva poslednja veka tako silno raširila. pošto je potrebno da se odredi neka epoha da bi se sprečilo uda­ ljavanje od predmeta. kako bilo. kao i njeno nepovratno udaljavanje od uzaludnih doktrina i provizornih me­ toda koje su mogle odgovarati samo njenom prvom zamahu. koji mada se prećutno ubrajaju u fiziološke fenomene. nužno je morao. neograničeno čuva za jednu kla­ su fenomena svoj prvobitni način filozofiranja kad je već jednom za sve ostalo usvojio novi filozofski pravac potpuno suprotnog ka­ raktera. najsloženije i najmanje samostalne. ostaje mu da dovrši sistem eksperimen­ talnih nauka time što će postaviti temelje socijalnoj fizici. možemo biti sigurni da će se i tu preobražaj izvesti onako kao i u svim os­ talim. Ovaj poslednja red shvatanja koji se odnosi na najosobenije fenomene. fizioloških i socijalnih. Kad bude stekla tako karakter univerzalnosti koji joj još nedostaje. kao najglavniji. kao i ο svim ostalim krupnijim događajima čovečanstva. bi­ lo biljnu bilo životinjsku. uzeću epohu velikog pokreta ljudskog du­ ha koji se izvršio pre dva veka pod uticajem Bekonovih propisa. naročito posle Aris­ totelovih delà i Aleksandrijske škole. moguće nazreti iz ovog predavanja. Pošto tako naša osnovna shvatanja postanu homogena. još su. Nemoguće je utvrditi pravo poreklo tog preokreta. kao momenat kada je duh pozitivne filozofije počeo da se jasno izdvaja u očiglednoj sup­ rotnosti s teološkim i metafizičkim duhom. obuhvata danas sve vrste fenomena? Očevidno je da nije tako i da. tako sklon jedinstvu metode. ali očigledno jedina praznina koju treba popuniti da bi se dovršilo učvršćivanje pozitivne filozofije. to je. naprotiv. da ovlada nekom glavnom granom intelektualnog područja. fizičkih.nezavisnosti. a koje će. jer se ο njemu može tačno reći. jer nijedan od fenomena koji se daju posmatrati ne bi mogao ostati izvan pet velikih već uspostavljenih kategorija: astronomskih. bilo samo kao sredstvo za dokazivanje. To je danas. postojati za naše sledbenike samo istorijski. Teološke i metafizičke me­ tode koje. fizičkih hemijskih i fizioloških. a zatim. iz istih razloga.

u svom sadašnjem stanju. Da bih ukratko izložio ideje koje se odnose na dvostruku namenu ovog kursa. nemoguće je. sve više usavršavana. koji svi utiču. to jest da ovo ne bude samo kurs socijal­ ne fizike već i pozitivne filozofije. Da i ne govorimo ο stvarnom trajanju jednog sličnog poduhvata. čija je neophodnost očigledna. bilo bi nemoguće shvatiti kurs pozitivne filozofije bez zasnivanja socijalne fizike poš­ to bi mu tada nedostajao jedan bitni elemenat i što samim tim pogledi ne bi mogli imati onaj karakter opštosti koji mora biti njegovo glavno obeležje. tako lake i obične u antičko doba. moram ukratko da dodam prethodnim objašnje­ njima nekoliko razmatranja koja se direktno odnose na ovu uni­ verzalnost posebnih saznanja. Prema jednom zakonu. kako preduzeti sa sigurnošću pozitivno izučavanje socijalnih fenomena ako se duh nije prethodno pripremio. na so­ cijalna fakta? Mada sve osnovne nauke ne ulivaju kod manje upućenih isto interesovanje. isti duhovi su istovreme­ no gajili sve nauke. Zaista. Upravo toj podeli raznih vrsta istraživanja između različitih redova naučnika dugujemo očevidno tako primetan razvitak kakav je postigla sva­ ka posebna klasa saznanja u naše vreme i koja kod modernih is­ ključuje mogućnost one univerzalnosti istraživanja. zbog preteranih izdvajanja ideja kojiima se isključivo bavi svaki inte­ lektualni pojedinac. Jer. Napro­ tiv. mislim. produbljenim razmatranjem već ocenjenih pozitivnih metoda. Ali priznajući izvanredne rezultate ove podele i gledajući od­ sada potpuno u njoj pravu osnovicu opšte organizacije naučnog sveta. a kojim se naše sadašnje izučavanje raz­ likuje od niza posebnih izučavanja. jedan poseban a drugi opšti.Pošto je tako izložen posebni cilj ovog kursa. kurs kao što je ovaj zahteva. a nemogu­ će i oceniti. ni na koji način. filozofska razmišljanja ο tim naukama. a koja je s razlogom posmatrana kao potpuno suprotna pravom duhu pozitivne filozofije. prethodan niz posebnih izučavanja različitih nauka koje će na njemu biti razmatrane. Jednom rečju. lako je shvatiti njegov drugi cilj. Da bih. koliko je to moguće. Cak ću najčešće i morati da ove posledmje navodim prema posebnim zanimanjima. bi­ lo zbog najveće usavršenosti njihovih metoda bilo stoga što su neo­ phodna osnova svih ostalih. Ovde se radi jedino ο tome da se sva­ ka osnovna nauka posmatra u njenom odnosu na celokupni pozi­ tivni sistem i na duh koji je karakteriše. Izlišno je. ustva­ ri. manje ili više neposredno. s jedne strane. koja su dospela u ustalje­ no i homogeno stanje. i pominjati da ovde ne može biti reci ο nizu posebnih kurseva iz svake glavne grane prirodne filozofije. svaka grana naučnog sistema neosetno se odvaja od stabla čim je dovoljno narasla da se može izdvojeno ga­ jiti. opšti. da se rezimiraju različita stečena saznanja. pošto se osnivanjem socijalne fizike najzad dopunjuje sistem prirodnih nauka. u početku neizbežan i čak neophodan. Mi ipak možemo. I u tom cilju. to jest kad je došla do onog stepena da može sama predstav­ ljati predmet stalnog izučavanja izvesnih pojedinaca. moram primetiti da su dva predmeta kojima se bavim. izgleda mi. Jednom rečju. podesnim sredstvima izbeći štetne posledice pretera- 32 33 . Uostalom one čiji su rezultati na prvi po­ gled od najmanjeg praktičnog interesa naročito se preporučuju. za manje komplikovane fenomene. menja malo pomalo ukoliko se razvijaju i razne vrste koncepcija. neminovno nerazdvojni. da se ne čudimo glavnim smet­ njama koje ona povlači za sobom. ovaj kurs što nameravam da održim jeste Kurs pozitivne filozofi­ je a ne pozitivnih nauka. preduhitrio svako pogrešno tu­ mačenje da je opravdano sumnjati u prirodu jednog novog kursa kao što je ovaj. nijedna od njih ne srne biti zanemarena u izučava- nju kao što je ovo koje preduzimamo. mada sami po sebi razli­ čiti. Ta nemila posledica je svakako neizbežna do izvesnog stepena jer je tesno vezana za sami princip podele. i sem toga ako se nije naoružao poznavanjem glavnih zakona pret­ hodnih fenomena. to jest u dvostrukom od­ nosu njenih bitnih metoda i glavnih rezultata. razmatraću postupno po gore izloženom enciklopedijskom redu. Ova raz­ matranja će uostalom imati važniju prednost da predstave taj duh s jednog novog gledišta pomoću kojeg će se raevetliti njegov op­ šti pojam. U primitivnom stanju naših saznanja ne postoji nikakva odre­ đena podela naših intelektualnih radova. S druge strane. To je jedno razmatranje na koje ću imati posebno priliku da se navratim u idućem predavanju. u sadašnjem stanju ljudskog obrazovanja. pa čak i neophodno. sve su sigurno iste vrednosti kad se temeljno posmatraju. jeste jedna od najvažnijih odlika pozitivne filozofije. različite pozitivne nau­ ke koje već postoje. postaje moguće. s druge strane. koju bi nerazmišljeni kritičari mo­ gli smatrati kao cilj ovog kursa. Sto se tiče njihovog zna­ čaja za sreću ljudskog roda. mi nikad nećemo uspeti da se u tom pogledu izjednačimo sa starima kod kojih je tolika superiornost poticala naročito iz neznatnog razvitka njihovih znanja. Taj se način organizovanja ljudskih izučava­ nja. Bez ovog uslova vrlo je teško osetiti. da bi bio pogodno shvaćen. jasno je da bi takva namera bila za mene neizvodnjivaj a verujem i za svakog drugog. podela intelektualnog rada. pre nego što pristupim izučavanju socijalnih fenomena. kako bismo ih saobrazili predstavljajući ih kao grane jednog jedinog stabla umesto da ih i dalje shvatamo samo kao izdvojene delove. trudeći se da procenim njihovu važnost. kao što ćemo imati pri­ like da to konstatujemo kasnije.

dok su razne pozitivne nauke bile slabo razvijene. a naročito svako živo biće. Da se u isto vreme drugi naučnici. Takav je bar cilj ovog kursa. jer. Većina se i ograničava potpuno na izdvojeno raz­ matranje jednog manjeg ili većeg odeljka neke određene nauke. nji­ hovo izučavanje može da se sastoji samo u određivanju organskih uslova od kojih one zavise. da svo­ di ukratko. njihove međusobne veze nisu mogle imati toliko značaja da bi da­ le mesta. kada sam pokušao da odredim što je moguće tačnije u ovom kratkom pregledu opšti duh jednog kursa pozitivne filozofije. Pohitajmo da lizlečimo zlo pre nego što ono postane ozbiljnije. a to je stanje stvari kojemu se današnji naučnici iz dana u dan primetno približuju. vrlo mali broj umova u naučnom svetu koji u svojim koncepcijama obuhvataju samu celinu jedne jedinstvene nauke a koja međutim i nije ništa drugo već deo jed­ ne velike celine. Stvoriti tako od izučavanja opštih naučnih pojmova jedan po­ sebni odeljak velikog intelektualnog rada znači prosto raširiti primenu istog principa podele koji je postupno odvojio razne speci­ jalnosti. na taj način ono sačinjava bitni deo anatomije i fiziologije. u statičkom pogle­ du i u dinamičkom pogledu. izneti ukratko opšta glavna preimućstva koja može imati jedan takav rad ako su za njega pogodno ispunjeni bitni uslovi saobrazno progresu ljudskog duha. s izvesnom nadom na uspeh.nog cepkanja a da ne naškodimo životvornom uticaju samog iz­ dvajanja u istraživanjima. imati kao sopstvenu i stal­ nu funkciju da povezuje svako novo pojedinačno otkriće s opštim sistemom. razmatrajući rezultate aktiv­ nosti naših intelektualnih sposobnosti. Da bih u tom pogledu objasnio svoju misao kako treba. mislim da moram da bih istakao sav karakter tog pre­ gleda. može biti izučavano. posmatrajući razne pozitivne nauke u njihovom sadašnjem stanju. krajnje veštačke. pruža nam na prvom mestu jedino istinsko racionalno sredstvo da se iznesu na videlo logički zakoni ljudskog duha koji su dosad bili istraživani tako malo po­ desnim putevima. Ona se sastoji u tome da svako ak­ tivno biće. Ovaj poslednji red razmatra­ nja savešću na ukazivanje na četiri osnovna svojstva. teže da se neprestano uvećavaju. ako je moguće. to jest kao sposobno da delà i kao ono koje stvarno delà. Bojimo se da se ljudski duh ne izgubi u tim krajnje razbijenim radovima. postaju već vrlo osetne. Hitno je da se time ozbiljno pozabavi­ mo jer ove smetnje. Da se jedna nova klasa naučnika pripremljena podesnim obrazova­ njem. mo­ ram najpre da podsetim na jednu filozofsku koncepciju od najve­ ćeg značaja koju je izložio Blenvil u lepom uvodu svojih Opštih principa uporedne anatomije. kako svi priznaju. podela rada u naukama će se izvršiti bez ikakve opasnosti do te mere koliko razvitak različitih vrsta znanja to bude zahtevao. u dva osnovna pogleda. sve se svodi na to da se prouči stvarni tok ljudskog duha u pokretu ispitivanjem postupaka upotrebljeniih za dobijanje 34 35 . osposobljavaju ubudu­ će izučavanjem sveukupnosti pozitivnih znanja kako bi neposred­ no koristili znanja koja šire oni naučnici koji su se odali izučava­ nju opštih pojmova i da sa svoje strane ispravljaju njihove rezul­ tate. uprkos tom priznavanju. pozabavi jedino titme. a što je srećom danas postalo nemoguće. bar ne permanentno. Sada. sve njihove principe na manji broj za­ jedničkih principa. a očevidno je da to može biti. moderno organizovanje naučnog sveta biće tada potpuno ostva­ reno i samo će imati da se bezgranično razvija. Ali danas se svaka nauka posebno toliko raširila da ispiti­ vanje njihovih međusobnih odnosa može dati mesta stalnim radovima koji u isto vreme postaju neophodni da bi se preduhitri­ lo rasipanje ljudskih pogleda. pre nego što se posvete svojim odgovarajućim strukama. ne posvećujući se stručnoj obradi nijedne posebne grane pri­ rodne filozofije. stalno čuvajući is­ ti karakter. Pošto će jedna određena grana nau­ ke. a u isto vre­ me potreba za takvim novim izučavanjem bila je mnogo manje hitna. napasti pozitivnu filozo­ fiju. nećemo više imati da strepimo da će prevelika pažnja poklonjena detaljima ikada sprečitii da se uoči celina. Primenimo ovu sjajnu maksimu u izučavanju intelektualnih funkcija. Ne zaboravimo da je već. Pravi način da se zaustavi štetni uticaj koji izgleda preti in­ telektualnoj budućnosti usled prevelike iscepkanosti pojedinih is­ traživanja ne bi očigledno mogao biti taj da se vratimo na antičku zbrku radova. Tako ja shvatam namenu pozitivne filozofije u opštem siste­ mu stvarnih pozitivnih nauka. rukovodeći se stalno osnovnim maksimama po­ zitivne metode. Dovoljno je zaista da se od izučava­ nja opštih pojmova pojedinih nauka stvori jedna struka više. Te podele koje služe za naj­ veće usavršavanje naših radova u raznim granama prirode filo­ zofije jesu. u svim njegovim fenomenima. Posmatrajući te funkcije s dinamičke tač­ ke gledišta. Kad se jednom ispune ova dva važna uslova. Jednom rečju. On se naprotiv sastoji u usa­ vršavanju same podele rada. Ne zavaravajmo se da je upravo to slaba strana preko koje pristalice teološke i metafizičke filozofije mogu još. koju će druge stalno kontrolisati. Ako se te funkcije posmatraju sa statičke tačke gledišta. posebnoj klasi radova. koje. da otkriva njihove odnose i njihovu povezanost. Izučavanje pozitivne filozofije. da tačno određuje duh svake od njih. ne baveći se mnogo vezom tih posebnih radova s opštim sistemom pozitivnih saznanja. Jasno je zaista da će sva razmatranja koja će se moći pružiti neminovno ući u jednu ili u drugu kategoriju. što bi značilo da se ljudski duh vrati unazad. po svojoj prirodi.

uzimajući sve naučne teo­ rije kao krupna logička fakta. a koji su samo plod nedoslednosti psihologa njihovoj tobožnjoj metodi. jednom vrlo čudnom suptilnošću.raznovrsnih tačnih saznanja koja je on već stekao. ako bi se na isti način želeli posmatrati intelektualni fenomeni dok se zbivaju nastaje očigledna nemogućnost. pošto ste najzad. Rezultati jednog tako čudnog načina postupanja potpuno se slažu s principom. poslednjem preobra­ žaju teologije. neminovno je nespojivo s posmatračkim stanjem. čak i danas. Jednom rečju. Kivjea). To su očevidno jedina dva opšta puta koji se uzajamno dopu­ njuju i pomoću kojih se može doći do nekih pravih racionalnih pojmova ο intelektualnim fenomenima. po nepobitnoj nužnosti. bilo potrebno jedno drugo oko da ih posmatra. ljudski duh može posmatrati direktno sve fenomene izuzev svojih sopstvenih. najčešće su ili vrlo preterani ili vrlo nepotpuni i mnogo inferiorni­ ji od zapažanja koja su bez razmetanja već dali naučnici na osno­ vu metoda kojima se služe. Pravi naučnici. morate se po­ zabaviti posmatranjem radnji koje će se izvršiti u vašem umu kad se u njemu ne bude ništa dešavalo! Naši će potomci bez sumnje vi­ deu jednog dana takve pretenzije prenete na pozornicu. jedno spoljašnje a drugo unutrašnje. isticani s toliko emfaze. jedino se produbljenim posmatranjem datih fakata možemo uzdići do poznavanja logičkih zakona. teži da otkrije osnovne za­ kone ljudskog duha posmatrajući ga u njemu samom. koju danas uzalud pokušavaju da ožive i koja ne brinući se ni za fiziološko izučavanje naših intelektualnih organa niti za posmatranje racionalnih postupaka. Oni su. Donedavno se verovalo da se vid objasnio govoreći da svetlosno dejstvo tela određuje na mrežnjači odgovarajuće slike spoljašnjih oblika i boja. ako ti svetlosni utisci deluju kao slike. Pošto su u ovom slučaju posmatrani organ i organ koji posmatra identični. Ovde nije mesto da ulazim u posebnu diskusiju ο ovom osnovnom sofizmu. ko bi vršio posmatranje? Shvatljivo je da čovek. veliko ili malo. jer kad biste se ba­ vili samo najprostijim računanjem. šta bi bilo s unutrašnjim posmatranjem? S druge strane. još uvek uzalud traže od ovih psihologa da navedu samo jedno stvarno otkriće. Zar nije isto tako. ona očevidno ne bi mogla nikad imati nekog velikog naučnog značaja. koliko je god to moguće. s vremena na vreme. od svih spoljašnjih utisaka a naro­ čito da sebi uskratite svaki intelektualni rad. od kojih bi jedno razmišljalo dok bi drugo posmatralo kako se razmišlja. onako kako sam je definisao u ovom izlaganju. i od kojih je poslednje namenjeno izučavanju intelektualnih fenomena. prema razboritim recima jednog slavnog pozitivnog filozofa (g. dospeli u savršeno stanje intelektualne uspavanosti. preporučuju vam da se izolujete. Unutrašnje ispitivanje stvara skoro toliko protivrečnih mišljenja koliko ima i pojedinaca koji smatraju da su mu se posvetili. Pozitivna filozofija je postepeno postala nadmoćna već od Bekona. koji stvarno rukovode našim raznim naučnim istraživanjima. posredno. Ima dve hiljade godina otkad metafizičari ta­ ko gaje psihologiju i još nisu mogli da se sporazumeju ni u jed­ nom shvatljivom i solidno utvrđenom stavu. može posmatrati samog sebe u pogledu stras­ ti koje ga obuzimaju iz tog anatomskog razloga što su organi u kojima se strasti odvijaju odvojeni od onih koji su namenjeni za posmatračke funkcije. iz razvitka nauka. danas ona vrši. To opet ne znači da su svi njihovi radovi bili apso­ lutno bez ikakvog rezultata u odnosu na opšti napredak naših saz­ nanja. Jer.U tu svrhu oni su izmislili da razlikuju. smatranih kao konačni sudovi. iz predostrožnosti. tako veliki uticaj čak i na umove koji su ostali po strani u njenom ogromnom razvitku da su se metafizičari koji su se posvetili izučavanju naše inteligencije mogli samo ponadati da uspore dekadenciju svoje nazovinauke. ne računajući i osobitu uslugu koju su učinili podržavaju­ ći aktivnost naše inteligencije u ono doba kad ona nije mogla ima­ ti jače hrane. Ali. dve vrste posmatranja podjednakog zna­ čaja. to jest apstrahujući potpuno i uzroke i posledice. ljudi koji su se odali pozitivnim izučavanjima. Makar i da je svako imao priliku da pravi na samom sebi takva zapažanja. Vidi se da ni u kojem po­ gledu nema mesta onoj iluzornoj psihologiji. samo jače u datom slučaju? Zaista je razumljivo da. a predstavlja neki istinski pojam. Ali može se tvrditi da sve ono što se u njihovim spi­ sima. Bilo bi lako navesti u tom pogledu ubedljive primere da se ne bojim da ću dati ovde suviše mesta jed- 36 37 . kako bi se onda moglo vršiti posmatranje? Ova nazovipsihološka metoda je dakle radikalno ništavna u svom principu. Pogledajmo do kakvih duboko kontradiktornih pos­ tupaka ona dovodi! S jedne strane. koje bi se dugovalo toj toliko hva­ ljenoj metodi. podeljeni na mnoštvo škola koje se bez prestanka prepiru oko os­ novnih elemenata njihovih doktrina. Ograničiću se samo da ukazem na glavno razmatranje koje jasno doka­ zuje da je to nazovi direktno posmatranje duha pomoću njega sa­ mog čista iluzija. to jest ono koje bi bilo najvažnije za ispit:- vanje. Na to su fiziolozi s razlogom primetili da bi. i najbolji način da se upoz­ naju strasti biće uvek da se posmatraju spolja. ono što u suš­ tini čini opšti predmet pozitivne filozofije. Misaono biće se ne bi moglo podeliti na dva. umesto da potiče iz njihove to­ božnje metode. dobijeno je stvarnim posmatranjem na putu ljud­ skog duha koja su morala nicati. domišlja­ jući se da predstave svoje doktrine kao da su zasnovane na posmatranju činjenica. ne sastoji od metafora. Čak i ti pojmovi tako retki. što se tiče moralnih fenomena. jer svako veoma iz­ raženo stanje strasti.

a kojima su se uvek revnosno pridruživale sve evropske vlade. Zaista. koja odgovaraju raznim posebnim obrazovanjima. prevelika izdvojenost. to jest osnovni preobražaj opšteg vaspitanja. šta vi­ še teško okupljene. itd. sačinjavati opšti duh naših poto­ maka. bile u osnovi nedovoljne da stvarno obnove sistem našeg vaspitanja ako se ne bi zasnivale na prethodnoj bazi opšte nastave. Ova se metoda ne može izuča­ vati odvojeno od istraživanja u kojima je primenjena. potrebno je dakle proučiti njene razne krupnije primene već proverene. čak i bez filozofske namere. ovo poslednje iziskuje bezuslovno jednu celinu pozitivnih pogleda ο svim važnijim klasama prirodnih fenomena. u suštini još teološko. kad bi se kasnije i mogao ostvariti jedan takav poduhvat. svodi se na tako nejasna uopštavanja da ona ne bi mogla imati nikakvog uticaja na intelektualni sistem. tačno poznavanje opštih zakonitosti koje su neophodne da bi se pouzdano postupalo u istra­ živanju istine. što je međutim i osnovni cilj izučava­ nja metode. ili bi to pak bilo samo mrtvo izučavanje koje ne bi obogatilo duh koji mu se posvetio. Razni pokušaji. čak i u narodnim masama. Ali. Zbog toga je takvo obrazova­ nje skoro nemoguće i neminovno veoma nesavršeno. Jer isključiva stručnost. da moramo polaziti čas od činjenica na prin­ cipe a čas od principa na činjenice. jasno je da je to moguće postići sa­ mo filozofskim ispitivanjem nauka. uko­ liko nisu od njih i potekli. ne manje važan. jednom reci. da se pozitivno učenje stalno širi i jača. neophodno je da raz­ ne nauke iz kojih se ona sastoji. Jednom rečju. Pa ipak. koje još karakterišu naš način shvatanje. i mnogo preči. ne smemo se zavaravati da u sadašnjem stanju naših ideja oni mogu biti dovoljni da postignu svoj glavni cilj. kojih je bivalo sve više u toku poslednjeg stoleća. Da bi prirodna filozofija mogla dovršiti već tako priprem­ ljen preporod našeg intelektualnog sistema. što se zaista dâ shvatiti. bio bi da se postaramo za opšti preobražaj našeg vaspitnog sistema. usuđujem se da dodam da. naročito u naše vreme. Ne znam da li će kasnije biti moguće da se a priori održi jedan pravi metodski kurs potpuno nezavisan od filozofskog izučavanja nauka. ipak bi se samo izučavanjem pravilnih primena naučnih postupaka moglo uspeti da se stvori jedan dobar si­ stem intelektualnih navika. te­ me je daleko manje jasna metoda negoli onom koji je izučavao. kad je u pitanju ne samo da se ima predstava ο pozi­ tivnoj metodi već da se ο njoj stekne dosta jasno i temeljno zna­ nje da bi se mogla stvarno koristiti. ali sasvim sam ubeđen da je to danas neizvodljivo pošto se krupni logički postupci ne mogu još objašnjavati s dovoljno tačnosti izdvojeno od njihove primene. na višem ili ni­ žem stupnju. svi trezveni duhovi već jednodušno priznaju da je nu­ žno da se naše evropsko vaspitanje.nom takvom pretresanju: setimo se. i još neke slične aforizme. Nije mi potrebno da sada i dalje insistiram na ovom predmetu koji će se često javljati u toku čitavog kursa i ο kojem ću posebno dati nova razmatranja u idućem predavanju. zameni jednim pozitivnim vaspitanjem. čak i za naj­ jače inteligencije i u najpovoljnijim uslovima. na iole produbljen naćin. biće primoran da posebno izučava svaku od njih na isti način i isto tako opširno kao kad bi hteo da postane ili sa­ mo astronom. Da se zatim na ovo osnovno obrazovanje nadovezuju razna posebna naučna izu­ čavanja. Takav način izuča­ vanja bio bi dakle potpuno neosnovan kad je u pitanju opšte obra­ zovanje. u to ne može biti nikakve sumnje. predstavljena kao razne grane jednog jedinog stabla. ili samo hemičar. već ono mora isto tako da do- 38 39 . biti: otkrivanje na osnovu iskustva zakona po kojima se odvi­ jaju naše intelektualne funkcije i dalje. neminovno vrše veliki uticaj na način njihovog iz­ laganja u nastavi. dovoljno svedoče da se svuda razvija spontano osećanje ove nužnosti. Sve što se ο njoj može stvarno reći. šta se desilo u pogledu teorije znakova. da­ kle. Drugi rezultat. kad je apstraktno posmatramo. Zaista. Ali ono na šta sam prvenstveno hteo ovde da ukazem sastoji se u tome da bi sve te specijalnosti. Samo na taj način nastava nauka može postati baza jed­ nog novog opšteg i istinski racionalnog vaspitanja. pomažući koliko je moguće ove korisne poduhvate. Staviše. direktnog rezultata pozitivne filozofije definisane u ovom izlaganju. Razmatranja na koja sam ukazao u odnosu na logičku nauku još su jasnija kad se prenesu na logičku veštinu. Ako neki pametan čovek danas želi da izučava glavne grane prirodne filozofije da bi stekao jedan opšti sistem pozitivnih ideja. treba je razmatrati kad je u akciji. do kojeg ne­ minovno danas dovodi uspostavljanje pozitivne filozofije. definisane u ovom izlaganju. naši psiholozi su dovedeni na to da svoja sanjarenja smatra­ ju naukom. da sva naša saznanja moraju biti zasno­ vana na posmatranju. stalna baza svih ljudskih smeranja koja mora. Prvi i neposredni krupni rezultat pozitivne filozofije mora. budu svedene najpre na ono što čini njihovu suštinu. saobrazno duhu naše epohe i prilagođeno potrebama moderne civilizacije. jednu jedinu pozitivnu nauku. Upravo takva jedna celina treba odsada da bude. Posebno izučavanje opštih naučnih pojmova nije samo namenjeno da reorganizuje obrazovanje. verujući da razumeju pozitivnu metodu zato što su či­ tali Bekonove propise ili Dekartovu raspravu. metafi­ zičko i književno. između ostalih. Ako je ne­ ko dobro utvrdio. Zbog toga što nisu poznavali tu osnovnu činje­ nicu.i gajenja nauka. to jest na njihove glavne metode i njihove najznačajnije rezultate. logički.

jedan niz novih istraživanja ο odnosu između sasta­ va živih tela i njihovog načina ishrane. Vi znate kakvim je čisto hemijskim ra­ zmatranjima uspeo čuveni Berzelius da poljulja mišljenje skoro svih današnjih hemičara ο jednostavnosti ovog gasa. Jer. Otuda se deša­ va da bi. poš­ to je ona danas najvažnija za praksu i što se može smatrati jedi­ nom solidnom osnovom društvene reorganizacije koja mora da okonča kritično stanje u kojem se već odavno nalaze najcivilizovanije nacije. po samom priznanju slavnih hemičara koji su najviše doprineli stvaranju ove doktrine. podele koje vršimo u našim naukama. fiziološko posmatranje da životinje koje uzimaju hranu bez azota imaju u sastavu svog tkiva isto toliko azota kao i životi­ nje mesožderi. koje se sastoji u tome da se odredi da li azot treba da bude smatran. tako značajnu doktrinu ο određenim proporcijama. zbog toga ti problemi ostaju nerešeni mnogo duže nego što bi to bilo nužno. Reč je ο pitanju. kako do danas izgleda. Zaista. to nije jedno obično pitanje iz hernije. to jest da bi se odredilo da li treba smatrati kao zakon prirode to što se molekuli nemi­ novno kombinuju po utvrđenom broju. kako mii se čini. pozitivna filozofija čija je neposredna namena da na jedan stalan način organizuje takve kombinacije koje bez nje ne bi mogle da se sprovode kako treba. ne bi još mogla biti smatrana kao neopozivo završena. moram već sada ukazati na četvrtu i poslednju osobinu onoga što sam nazvao pozitivnom filozofijom i zbog koje će ova nesumnjivo privući opštu pažnju više nego zbog svake druge. Poslednji deo ovog kursa biće posebno posvećen uč­ vršćivanju gornjeg stava. Sad bi bilo suvišno navoditi više primera o ovim problemima mnogostruke prirode koji bi mogli biti rešeni samo prisnim kombinovanjem više nauka koje se danas gaje potpuno odvojeno. značajna pitanja zahtevala izvesnu kombinaciju većeg broja posebnih gledišta kojoj ne može biti mesta u sadašnjem sastavu naučnog sveta. jeste uticaj koji je u ovom pogledu vršilo na Berzeliusa. da bi se stvarno resilo da li je azot prosto telo ili ne. jeste da se u najbolju ruku može reći da se ona stalno obistinjuje ukoliko se odnosi na sastav neorganskih tela. ali koji je. u suštini su veštačke. jedan primer do­ stojan pamćenja uzimajući u obzir izvrsnu Dekartovu koncepciju ο analitičkoj geometriji. ali ona bar isto toliko stalno podbacuje u pogledu organ­ skih jedinjenja. Za to se mogu navesti vrlo upadljivi primeri. ona ne bi mo­ gla proširiti. kako on sâm ο tome daje dragoceno priznanje. I njega uzimam iz hernije. koji bi jednako pripadao li herniji i fiziologiji. Svakako da značajna diskusija koja se danas razvila ο osnovnom principu ove teorije. pošto se odnosi na jedan znatno specijalniji predmet istraživanja. Takva nezgoda se javlja za najosnovnije doktrine svake pozitivne nauke ponaosob. sa čisto hemijskim raz­ matranjima. na koje ću brižljivo ukazivati kako nam ih prirodni tok ovog kursa bude pružao. Ovde ću odabrati samo. Ali skici opšteg pregleda kojeg sam se latio u ovom izlaganju nedo­ stajao bi jedan od najkarakterističniijih elemenata ako bih propu­ stio da ukazem ovde na jedno tako bitno razmatranje. uglavnom. u usavršavanju svake prirodne nauke ponaosob. mi ga delimo samo s namerom da razdvojimo teškoće kako bismo ih bolje resili. iz hernije. Oni koje sam naveo dovoljni su da se oseti. da interveniše fiziologija i da se kombinuje. smatram da bi bilo neop­ hodno povezati hemijsko gledište sa fiziološkim. ma kako izgledalo. Ono što ukazuje na to. Dakle. Ali ono što ne smem propustiti da posebno istaknem. ili. drugim recima. Sta je drugo ovo osnovno otkriće koje je izmenilo lice matematičke nauke. nego rezultat jednog usposta­ vljenog zbližavanja dveju nauka dotada shvatanih posebno? Ali ovo zapažanje biće presudniije ako ga prenesemo na još nerešena pitanja. još nerešenom. Biće dovoljno nekoliko vrlo prostih razmišljanja da opravda­ ju ono po čemu bi jedna ovakva ocena u prvi mah mogla izgledati odveć usiljena. jasno je da je neophodan jedan potpuno novi duh razmatranja. Oni dobro znaju da velika politička i moralna kriza sadašnjeg društva 41 40 . Mogao bih u tom smislu navesti. pred­ met svih naših istraživanja je jedan.prinese i posebnom napretku raznih pozitivnih nauka. za ma koji od njihovih fenomena. U stvari. iz prošlosti. Verujem da čitaocima ovog delà ne moram dokazivati da ideje vladaju svetom li da ga potresaju. kao prosto telo ili složeno. zaista je jasno da će biti neophodno potrebno. koji će biti razvijen u svojoj širini. Da bi se u tom pogledu dobila zaista definitivna odluka. neće li biti potrebno povesti računa ο ovom og­ romnom izuzetku? Da li možda taj 'izuzetak ne zavisi od onog istog opšteg karaktera svojstvenog svim organskim telima zbog koga je. mada nisu pro­ izvoljne. na koja se. neumesno i govoriti ο nepromenljivim brojevima? No kako bilo. kao što neki misle. da sav društveni mehanizam počiva u krajnjoj liniji na mišljenjima. suprotno našim klasičnim podelama. pre no što se ova teorija uzdigne do stvarno osnovnog principa. da bi se konačno odlučilo na neki način ο ovom krup­ nom pitanju prirodne filozofije. Smatram da je potrebno navesti ovde i jedan drugi primer iste prirode. Prema ovome. značaj uloge koju mora vršiti. i u kojem treba gledati istinsku klicu svih kasnijih velikih progresa. To je ono što sačinjava treću osnovnu osobinu na koju sam resio da ukazem. u sadašnjem stanju naših saznanja. Najzad. još ubedljiviji kad hoće da se pokaže pose­ ban značaj pozitivne filozofije u rešavanju pitanja koja zahtevaju kombinaciju većeg broja nauka.

od najprosvećenijih do najpros­ tijih. neograničeno preovladati u ljudskom rodu. i da se zatim rezimira u jednoj jedinoj homogenoj doktrini. Ukratko. To su četiri glavne tačke gledišta preko kojih sam morao već sad ukazati na spasonosni uticaj pozitivne filozofije. koliko je to moguće. od istovremene upotrebe triju filo­ zofija radikalno nepomirljivih: teološke. makar bio primoran da se bavi samo iluzornim spekulacijama. Oslanjajući se na osnovni zakon iznet na početku ovog iz­ laganja. jedino između njih postojli još borba u tom pogledu. Nekome može da bude žao. koji je iznad moći ' jedne i druge. a revolucionarna kriza koja uznemirava civilizovane narode biće potpuno okončana. onda se radi samo ο tome da se saz­ na koja od tri filozofije može i mora da nadvlada po prirodi stva­ ri: svaki će se razuman čovek. iz njega će neminovno proisteći odgovarajuće in­ stitucije. nema značaja. Jedino je ona.potiče u suštini od intelektualne anarhije. dok se zlo sastoji naročito u odsustvu svake prave orga­ nizacije. Ako je istraživanje dovedeno do takve jed­ nostavnosti. kroz dugi niz vekova. ukazuju danas pozitivnim saznanjima u odnosu na nejasne i mistične koncepcije. teološka i metafizička filozofija se otimaju danas oko zadatka. a ovaj kurs daće ο tome jasan dokaz svima oni­ ma kod kojih bi objašnjenja data u ovom izlaganju mogla ostaviti neku sumnju u tom pogledu. u suštini. ali taj fakat ne može uništiti pa prema tome ni zanemariti ga. Iako moram ovo pitanje u idućem predavanju po­ sebno raspraviti. i to je dovoljno. Tako izrazito prvenstvo koje skoro svi duhovi. Naše najteže zlo sastoji se zaista u ovom dubokom razilaženju koje sada postoji između ljudi u pogledu svih osnovnih načela čija je postojanost prvi uslov za pravi društveni poredak. uvrstili ovaj kurs u pokušaje univerzalnog objašnjenja kakva svakodnevno daju ljudi kojima su potpuno tuđi naučni metodi i saznanja. Isto tako je izvesno da. što bi poslu­ žilo kao bitna dopuna njenoj opštoj definicij koju sam ranije po­ kušao da izložim. Sada. Ta opšta revolucija ljudskog duha danas je skoro potpuno izvršena. Dekart i Galilej. Pozitiv­ na filozofija je do sada u toj raspri intervenisala jedino da bi ih kritikovala i jednu i drugu. postojao bi jedan određeni društveni poredak. Postavljajući za cilj pozitivnoj filozofiji da rezimira u jednoj jedinoj homogenoj doktrini skup stečenih saznanja u pogledu raz­ ličitih vrsta prirodnlih fenomena. Eto u tom pravcu treba usmeriti glavnu pažnju svih onih koji osećaju značaj jednog stanja stvari istinski normalnog. Sve dotle dok pojedinci ne budu jedno­ dušno prišli izvesnom broju opštih ideja koje su u stanju da obra­ zuju jednu zajedničku društvenu doktrinu. da reorganizuju druš­ tvo. pogrešno obavešteni. prema prirodnom toku stvari. ako je tačan ovaj način gledanja. kao što sam to već objasnio. Kad ovaj dvostruki posao bude dovoljno odmakao. ne izgleda da će ono morati ostati dugo bez rezultata. ne vodeći dalje računa ο prepirkama koje su postale beskorisne. Dakle. S pravom ili ne. bio sam daleko od pomisli da pri­ stupim opštem izučavanju tih fenomena posmatrajući ih sve kao različite posledice samo jednog principa. verujem da treba još sad da kažem nešto ο nje­ mu kako bi se sprečili skroz neosnovani prigovori koje bi mi mo­ gli uputiti oni koji bi. lako je da se u isti mah i jasno okarakteriše prava suština sadašnjeg društvenog sta­ nja i da se iz njega izvede kojim bi se putem ono moglo bitno izmeniti. Koegzistencija ove tri suprotne filozofije apsolutno spre­ čava da bude saglasnosti u ma kojem bitnom pogledu. Pre nego što završim želim da za trenutak skrenem pažnju na jedno poslednje razmišljanje koje mi se čini potrebno kako bi se izbeglo. jedino pozitivna filozofija nadvladati. ako se ovo okupljanje duhova u jednu istu zajednicu u pogledu principa ostvari. karakter odgovarajuće univerzalnosti. da će. da se unapred stekne pogrešno miš­ ljenje ο prirodi ovog kursa. Zaista je jasno da ako bi bilo koja od ove tri filozofije dobila sveopštu i potpunu nadmoćnost. s više tačke gledišta na koju nas postepeno dovela ra­ zličita razmatranja ukazana u ovom izlaganju. nego da se upotpuni pozitivna filozofija uključujući u nju i izučavanje društvenih fenomena. Ovde nije reč ni ο čem sličnom. metafizičke i pozitivne. ne dajući mesta nikakvom teškom potresu pošto bi se samim tim faktom uklonio najveći nered. kao podređene jednom te istom zakonu. definitivna pobeda pozitivne filo­ zofije će doći spontano i uspostaviće red u društvu. ma kakva mogla biti njegova pose­ bna mišljenja pre analize pitanja. dovoljno nagoveštava na kakav će prijem na­ ići ova filozofija kad ona bude stekla onu jedinu osobinu koja joj još nedostaje. Stavimo je najzad u položaj u kom bi imala stvaralačku ulogu. stvorimo neposredno sistem opštih ideja ko­ ji će odsada. opšti fakat je neosporan. jer je očevidno iz svih razloga od kojih sam u ovom izlaganju na­ veo nekoliko važnijih. stalno napredovala dok su njene protivnice bile stalno u deka­ denciji. Po mom dubokom ličnom ubeđenju ja posmatram ove podu­ hvate univerzalnog objašnjenja svih fenomena jednim jedinim za- 42 43 . jasno je da će stanje nacija neminovno ostati bitno revolucionarno uprkos svim politič­ kim palijativnim merama koje bi se mogle primeniti i u njemu će biti moguće samo privremene institucije. zahvaljujući ovoj filozofiji. ne ostaje ništa drugo. verujem da mogu tačno rezimirati sva posmatranja koja se odnose na sadašnju situaciju društva ako prosto kažem da sa­ dašnji nered potiče. Upotpunjujući zamašni intelektualni poduhvat koji su započeli Bekon. pri čemu ih je potpuno diskreditovala. morati zatim potruditi da uzme učešća u njenoj pobedi.

sem neodređenosti u kojoj bi verovatno uvek ostala ova koncepcija zbog nedostatka osnovnih podataka ο unutrašnjoj gradi tela. u idućem predavanju ću dopuniti ove opšte prethodne na­ pomene. opet ne bi bilo postignuto naučno jedin­ stvo pošto bi posle toga trebalo pokušati da se skup fizioloških fe­ nomena pripoji istom zakonu. a već je pretežno i ustaljeno. vrlo daleko od toga da bi takvi pokušaji mogli biti razboriti pre jednog dužeg vremenskog perioda. pa čak kad bi one bile daleko iznad svoje stvarne vrednosti. zakon gravitacije. kao ni za realizovanje krupnih i uspešrtih rezultata do kojih ona. koji već povezuje sve astronomske fe­ nomene za deo fenomena zemaljske fizike. različite klase po­ zitivnih teorija. to još nije sve. Laplas je u stvari izlo­ žio jedno gledište prema kojem bi se mogle u hemijskim fenome­ nima videti samo proste molekularne posledice njutnovske privlač­ ne sile. koliko je to god moguće. izmenjene oblikom i međusobnim položajem atoma. pretpostavljajući čak da je ova nepremo­ stiva teškoća savladana. Ja smatram da su sredstva ljudskog duha vrlo slaba a vasiona suviše kompliikovana da bi nam ikada bilo na domaku jedno takvo naučno savršenstvo i mislim. Nije potrebno da dalje ulazim u detalje da bih dokazao da cilj ovog kursa nije nikako da se svi prirodni fenomeni predsta­ ve kao da su u osnovti istovetni a da su im okolnosti različite. podelu koja danas važi kao prirodna između astronomije i hernije. to bi po mom shvatanju moglo biti samo kad bi se svi prirodni fenomeni vezali za najopštiji pozitivni zakon koji po­ znajemo. nije neophod­ no da postoji samo jedna jedlina. Pokušao sam u ovom izlaganju da tačno odredim. Jer. Ali taj uslov nije nikako neophodan za njeno sistematsko for­ miranje. da se obično stvara vrlo preterano mišljenje ο prednostima koje bi iz njega neminovno poticale ako bi ono bilo moguće. Težeći da umanjimo. prelazeći na izlaganje plana. čak i kad potiču od najmerodavnijih.kanom kao krajnje neosnovane. jedan jedini to može jasno predložiti: a to je sva moja ambicija. s obzirom na sadašnje stanje naših saznanja. Ali. Ali. sko­ ro je siigurno da bi je toliko teško bilo primeniti da bi čovek mo­ rao zadržati. Pa ipak. broj opštih zakona neophodnih za pozitivno objašnjenje prirodnih fe­ nomena. prema tome. i u toku samo jednog života. mi smatramo kao sme- lo ići za tim da se nekad. duh i uticaj pozitivne filozofije. Ali ono što samo jedan um ne može ostvariti. najviše bi odgovarala tome toliko priželjkivanom jedinstvu. kao štn smo videli. dovoljno je da ona bude homo­ gena. ako se sve dobro odmeri. Što se tiče doktrine. Ka­ da bi to bilo tako. dovodi. jer. 44 45 . što je u stvari filozofski cilj nauke. to jest utvrdio tačku gledišta s koje ću posmatrati različite glavne grane prirodne filo­ zofije. Niko nije dublje od me­ ne ubeđen u nedovoljnost mojih intelektualnih snaga. to zaista ne bi bio manje težak deo poduhvata. čak i u najdaljoj budućnosti. bilo u ovom kursu bilo u svakoj drugoj prilici. kao veštačku. svrhu. to jest na određivanje enci­ klopedijskog reda koji treba uspostaviti među različitim klasama prirodnih fenomena. U svakom slučaju izgleda mi oče­ vidno da smo. ako bismo se i mogli nadati da dođemo dotle. Označio sam dakle cilj kojem su uvek težili i teže svi moji radovi. u ovom kursu. da bi odgovorile jed­ nom tako obimnom i uzvišenom zadatku. koliko je bi­ lo u mojoj moći. pa. i među odgovarajućim pozi­ tivnim naukama. pozitivna filozofija bi nesumnjivo bila rsavršenija. hipoteza koju smo ukratko pregledali. Pošto sam izložio pravi cilj ovog kursa. Mi dakle s dvostruke tačke gledišta jedinstva metoda i ho­ mogenosti doktrina razmatramo. Neophodno jedinstvo za to jeste samo jedinstvo metode koje očevidno može i mora da posto­ ji. uostalom. oni svedu strogo na jedan jedini. Uostalom i Laplas je predstavio ovu ideju samo kao jednu običnu filozofsku igru koja nije u stanju da stvarno vrši ma kakav koristan uticaj na progres hemijske nauke.

Ovi različiti pokušaji bili su uopšte čak tako loše zamišljeni da su i nehotice kod većine izazivali nepovoljno predubeđenje protiv svakog poduhvata te vrste. Ovo drugo opšte pretresanje je neophodno da bismo već na početku upoznali pravi duh ovog kursa. Izlaganje plana ovog kursa ili opšta razmatranja ο hijerarhiji pozitivnih nauka Pošto sam okarakterisao koliko je bilo moguće tačno. vođene ο ovom predmetu. Sto se tiče svih osta­ lih predlaganih klasifikacija. Ne zaustavljajući se više na činjenici tako jasno konstatovanoj. imale za krajnji rezultat da pokažu osnovne mane u svakoj od njih tako da nijedna nije mogla steći jednodušno odobravanje i da u tom pogledu postoji gotovo toliko mišljenja koliko i ličnosti. važnije je da joj potražimo uzrok. za opšti sistem ljudskih saznanja zamišljen u svoj njegovoj ši­ rini. više suptilna nego stvarna: jer. kao Bekonove i Dalamberove. samim tim imaju osnovne ma­ ne čak i kad ta razlika nije. mnogobrojnih klasifikacija koje su predlagane. već dva veka. otkako su prvi radovi te vrste izgubili opšte poverenje zbog nedovoljne solidnosti. biće dovoljno primetiti da su različi­ te diskusije. lako se može ob­ jasniti potpuna nesavršenost tih enciklopedijskih pokušaja.. do da­ nas tako često ponavljanih. sada treba da ut­ vrdim plan kojeg se moramo držati. nažalost vrlo lakoj. Lako je odmah shvatiti da ovde nije reč ο kritici. razmatranja koja treba izložiti u ovom kur­ su ο svim glavnim granama prirodne filozofije. to jest najpogodniju racional­ nu klasifikaciju različitih osnovnih pozitivnih nauka. Danas smojpotpuno ubeđenii da enciklopedijske lestvice. kao što to često biva. u pret­ hodnom predavanju. napravljene prema bilo kojoj razlici po­ jedinih sposobnosti ljudskog duha. U stvari. u svakoj sferi aktivnosti naš razum upotreblja­ va istovremeno sve svoje glavne sposobnosti. Ι . Nije potrebno da ukazujem da su ove klasifikacije.DRUGO PREDAVANJE i-. najčešće usvajali samo oni koji su bili skoro potpuno neupućeni u poznavanje predmeta koji se kla- 47 . kako bismo ih izučavali postupno s one tačke gledišta koju smo već utvrdili.

pod prvom filozofijom. Naša prirodna i neposredna sredstva kojima delujemo na te­ la koja nas okružuju krajnje su slaba i potpuno nesrazmerna na­ šim potrebama. onda je moguće pristupiti zaista racionalnom i trajnom rasporedu jednog sistema čiji su svi delovi postali najzad homogeni. Učinilo mi se da moram već sada izričito ukazati na jedno razmatranje. očevidno je da na jednom ovakvom kursu može biti reći samo ο teorijskim saznanjima. Pri svemu tome svako ko je dobro poznavao pravu situaciju ljudskog duha mogao je zapaziti da je takav poduhvat preuranjen i da će on biti uspešno (izveden samo onda kad naše glavne koncepcije budu postale pozitivne. imaju diirektniju i uzvišeniju svrhu — da zadovolje osnovnu potrebu koju naša inteligencija oseća za upoznavanje zakona fenomena. Svi ljudski radovi se odnose ili na čistu teoriju ili na akciju. ma kako bili slabi sami po sebi. Očevidno da je bilo nemoguće u jednom tako nepovezanom stanju stvari izvesti ma kakvu racionalnu klasi­ fikaciju. Taj princip je nužna posledica direktnog primenjivanja pozitivne me­ tode na samo pitanje klasifikacija. koji nikada ne srne biti zapostavljen. jer poznavanje zakona fenomena. i koji jasno pokazuje zašto se do danas nije bilo moguće uzdići do jedne enciklopedijske koncepcije stvarno zadovoljavajuće. Ali. ako ne bismo uspeli da je zadovoljimo pozitivnim koncepcijama. Ne uzlimajući u obzir ovo lično razmatranje. u izvesnim slu­ čajevima. Kad god nam pođe za rukom da izvršimo kakvu veliku radnju. koje nam stalno dozvolja­ va da ih predvidimo. Dakle. opšta teorija klasifikacija koju su u svojim fi­ lozofskim radovima uspostavili u skorije vreme botaničari i zoolo­ zi dopušta nam da se nadamo stvarnom uspehu u jednom sličnom poslu. kao što sam izložio u prošlom predavanju. ko­ ji su. ne smemo zabora­ viti da nauke. koji se ispoljava u produbljenom poređenju obuhvaćenih pred­ meta. pre svega. to je samo zato što nam poznavanje prirodnih za­ kona dopusta da uvedemo. odakle i predviđanje. uzimajući ova dva izraza u njihovom celokupnom značenju. između različitih delova intelektualnog sistema. On se sastoji u tome da klasifikacija mora proisticati iz samog izučavanja predmeta koje treba klasifiikovati i biti određena stvarnim afinitetima prirodne povezanosti koju oni pred­ stavljaju tako da samo klasifikovanje bude izraz najopštijeg fak­ ta. shvatiti nauke samo kao bazu primene značilo bi stvoriti ο njima nepotpunu predstavu. u jednom takvom radu treba razmatrati sa­ mo teorijska saznanja. Pošto se sada taj osnovni uslov može smatrati kao ispunjen. dovoljno je da pomislimo jedan trenu­ tak na fiziološke posledice čuda i da uzmemo u obzir da je najstraš­ niji onaj utisak koji doživljavamo onda kad nam se čini da se ne­ ki fenomen odigrava suprotno prirodnim zakonima koji su nam poznati. Besumnje. pružajući nam sdguran putokaz preko pravog osnovnog prin­ cipa klasifikovanja koji dotada nikad nije bio jasno shvaćen. dovoljni da. Tako najopštija podela naših stvarnih saznanja sastoji se u tome da ih razlikujemo na teorlijska i na praktična. Da bismo osetili koliko je ova po­ treba duboka i neodoljiva. očevidno može jedino da nas vodi. kao i svako drugo. uprkos kapitalnom značaju ovog odnosa. odakle i akcija: takva je vrlo prosta formula koja iz­ ražava. neke preinačujuće elemente. da ih modifikujemo jedne pomoću drugih u našu ko­ rist. za koju kaže da treba da proizlazi iz skupa nauka. koje. Kako uspeti da se koncepcije. opštu vezu nauke i primene. neizbežno vratili na teološka i metafizička objašnjenja koja su prvo­ bitno i stvorena iz date potrebe. On se sastoji u nedostatku homogenosti.sifikuju. kon­ cepcija koje daju solidnu osnovu svim ostalim našim kombinacijama i koje opet nisu zasnovane ni na kakvom prethodnom intelektual­ nom sistemu. izučavanje prirode se mora shvatiti kao namenjeno da pruži pravu racionalnu bazu čovekovog delovanja na pri­ rodu. mora biti tretirano na osnovu posmatranja umesto da se rešava razma­ tranjima a priori. postoji je­ dan mnogo važniji razlog. čemu su nažalost previše skloni u naše doba. uzet iz same prirode predmeta. prema objašnjenjima datim u prethodnom predavanju. Ako uzmemo u ob­ zir ovu prvu podelu. S druge strane. a koju su tako različito i uvek tako čud­ no shvatali metafizičari kad su se prihvatali da objasne njegovu misao. tako duboko kontradiktor­ ne. Ma kako bile ogromne usluge koje na­ uke pružaju industriji i mada je. na tačan način. jer se ne radi ο ροsmatranju celog sistema ljudskih znanja već jedino ο posmatranju sistema osnovnih koncepcija ο različitim redovima fenomena. a ne pnimenu sem ukoliko ih ova ne rasvetljava. budući da su jedni postepeno postajali pozitivni dok su drugi ostajali i dalje teološki ili metafizički. mada veo- ma nepotpuno. u određenim okolnostima pod čijim se uticajem dešavaju razni fenomeni. predviđanje. nauka. Ukratko. kad se obuhvati potpuna celina svakovrsnih rado­ va ljudskog roda. u aktiv­ nom životu. koje će se često javljati u toku celog kursa. snaga neminovno proporcionalna znanju. Ova potreba da raspoređujemo fakta po jednom takvom redu kako bismo ih mogli lako shvatiti (što i jeste pravi predmet svih naučnih teorija) tako je svojstvena našoj prirodi da bismo se. izmene na naše zadovoljstvo definitivni rezultat sveu­ kupnosti spoljnlih uzroka. koga je uvek bilo sve do poslednjeg vre­ mena. To je verovatno ono što je Bek on podrazumevao. kako bih pokazao koliko je potrebno da se čuvamo preterano velikog uti- 48 49 . prema odlučnom Bekonovom tvr­ đenju. rasporede u jednom jedinom sistemu? Ο tu teškoću su se ne­ minovno spoticali svi klasifikatori a da je nijedan od njih niije jasno uočio.

« Očevidno je dakle da ljudski duh. koja u stvari nije ništa dru­ go već opšta teorija ο konstruisanju. Bilo kako bilo. Tako prava teorija agrikulture. budući da je prvi sistem baza drugoga. ona ih posmatra u njihovom sadašnjem stanju da bi iz njih izvodila mo­ guće industrijske primene. čuva od brodoloma. sto­ ga je Kondorse mogao u tom pogledu s pravom reći: »Mornar. čak i u odnosu na primene kojima bi bilo nerazumno po­ svetiti čisto teorijske radove. Ο tome možemo navesti jedan vrlo značajan primer iz divnih teorija grčkih matematičara ο kupiniim presecima. čiji je poseban cilj da organizuje veze između teori­ je i prakse. ko­ ji je. bilo bi nam skoro uvek nemoguće da u tome uspemo. pa čak i astro­ nomskih i matematičkih znanja. čak i kad bismo nameravali obuhvatiti celokupnost ljudskih saznanja kako u praktičnom tako i u teorijskom po­ gledu. prema naučnim teprija50 ma u pravom smislu. ja ga bar tako zamišljam. hemijsklih. da bi se ο tome naveo najvažniji primer. tražeći istinu. poslužile da moreplovstvo dovedu najzad do onog stepena savrše­ nosti koji je postiglo u poslednje vreme i do kojeg nikad ne bi do­ šlo bez Arhimedovih i Apoloniusovih čisto teorijskih radova. jer naša sredstva za otkrivanje istine tako su slaba da. posle dugog niza generacija. koje su.čaja sadašnjih navika koje smetaju da se steknu pravilne i pleme­ nite ideje ο značaju i nameni nauka. prema ovom razmatranju. podstičući obnavljanje astronomije. Izgleda mi da bi ovaj teorijski sistem trebalo danas da sa­ činjava isključivo predmet jednog istinski racionalnog kursa pozi­ tivne filozofije. Nemajući nikako u vidu tok naučnih saznanja. kla­ sa inženjera. Ali ja ne mislim da jedan takav poduhvat. da se ograničim na najhitniji slučaj. zašto se ove teorije nisu mogle još oformiti pošto one pretpostavljaju prethodni razvitak svih različitih osnovnih nauka. Osim toga. Kad. jača sila naše prirode ne bi ispravljala. kao što je to vrlo tačno primetio Kondorse. čak nehotice. bar u najsavršenijim slučajevima. u duhu naučnika. posao koji još nije urađen. potrebno je prvo njemu posvetiti meto­ dičko proučavanje. samim tim bi se našla. svedena na to da se bavi samo istraživanjima od ne­ posredne praktične koristi. da se. mora pristupiti teorijskim ispitivanjima apstrahujući pot­ puno svaki praktični obzir. Ali jedan rad koji bi ih obuhvatio skupa s razmatranjima koja su zasnovana na naukama u pravom smislu bio bi danas sasvim preu­ ranjen. jer te posredne doktrine između čiste teorije i direktne prakse nisu još stvorene. tako da najvažnije veštine pozaj­ mljuju direktnu pomoć skoro od svih glavnih nauka. Pobrinuću se da redom uka­ zem na mali broj već stvorenih sličnlih ideja da bi im se ocenila va­ žnost kako se budu javljale tokom samog izlaganja na ovom kur­ su. jer najznačajnije primene proizlaze stalno iz teorija stvorenih u čisto naučnoj nameni i koje su često gajene u toku više vekova ne pružajući za samu praksu nikakav rezultat. već u isto vreme od više njih. ljudska in­ teligencija. stvore posebne koncepcije koje bi služile kao direktna baza opštim postupcima primene. ako ih ne skoncentrišemo isključivo ka tom cilju i ako. koliko je god mo­ guće. Na stupnju razvitka koji je već dostigla naša inteligencija. sla­ bo određen po svom filozofskom karakteru. na­ uke nemaju neposrednu primenu na veštine. Između na­ učnika u pravom smislu i onih koji stvarno rukovode produktiv­ nim radovima počinje danas da se stvara jedna prelazna klasa. nametnemo sebi u isto vreme i taj uslov da joj nađemo neposrednu praktičnu korist. koje treba odvojeno shvatiti i razrađivati. Doktrina. do danas od njih postoji samo nekoliko nepotpunih elemenata koji se odnose na najnaprednije nauke i ve­ štine i koji dopuštaju samo da se shvati priroda i mogućnost slič­ nih radova za celinu ljudskih poduhvata. Lako se dâ primetiti. posto je uglavnom shvatio da izučavanje prirode služi kao racionalna baza za delovanje na prirodu. mora obuhvatiti samo doktrine čiji je karakter ustaljen i ja­ sno određen. potpuno zaustavljena u svom napre­ dovanju. ali pristupačniji kad se posmatra društvena klasa koja se njim posebno bavi. Ali jasno je da koncepcije dosad nepotpune ne smeju ući. fizičkih. treba pažljivo razmotriti divnu Monžovu koncepciju ο deskriptivnoj geometriji. Iz ovoga izlazi isto tako je­ dan novi motiv da se takav red ideja ne obuhvata na jednom kur- 51 . Izgleda mi da on iziskuje prethodno jedan vrlo značajan posao i to sasvim posebne prirode. svakako bi mogla dati mesta filozofskim razmatranjima od velikog interesa i stvarne vrednosti. tačno poštujući geografsku dužinu. kao bitni deo. ono što je u tom pogledu nepotpuno i skučeno u opštoj težnji naše epohe. tako isto stvar stoji i sa umetnostima. Svakako da bi se mogao zamisliti i jedan opsežniji kurs koji bi se istovremeno odnosio i na teorijske i na praktične opšte pojmove. koja je svojstvena ovoj novoj klasi i koja mora konstituisati direktne is­ tinske teorije ο različitim veštinama. Takva je bar prirodna tendencija stva­ ri mada u tom pogledu još ima mnogo zbrke. Tako. du­ guje život teoriji koju su pre dve hiljade godina stvorili genijalni ljudi imajući u vidu čisto matematičke teorije. može biti uspešno izveden u sadašnjem stanju ljudskog duha. čak i nezavisno od njegovog obima. izvesno je da skup naših saznanja ο prirodi i skup naših postupaka koje iz njih izvodimo da bismo izmenili pri­ rodu u našu korist čine dva sistema bitno različita sama po sebi. zahteva tesnu povezanost fizioloških. u jedan kurs pozitivne filozofije koji. između ova dva reda ideja postoji jedan srednji. Teškoća oko stvaranja tih prelaznih doktrina koje sam malo­ čas spomenuo shvatiće se utoliko bolje ukoliko se uzme u obzir da svaka veština ne zavisi samo od izvesne odgovarajuće nauke.

su pozitivne filozofije. da je samo izučavanje opštih pojmova os­ novnih nauka samo po sebi dosta obimno da je potrebno iz njega odstraniti. Ono što uopšte čini još osetnijom logičku potrebu ove osnov­ ne razlike između dva velika odeljka prirodne filozofije jeste ne samo što svaki odeljak konkretne fizike pretpostavlja prethodno negovanje odgovarajućeg odeljka apstraktne fizike. nego ono ne može biti ni izvedeno kako treba a da ne obuhvati. sastoje se u primeni tih zakona na stvarnu istoriju raz­ ličitih postojećih bića. bude dublje osetila i pravilnije sprovela i. s druge strane. prva je očigledno racionalna baza druge. jedno jedinjenje kao što je granit ili kvare. deskriptivne. jedne posebne vrste. mada se obe nauke odnose na iste predmete. s jedne strane. dovoljna je. pa čak. Tako bi. Isto je tako i sa svakom pravom prirodnom naukom. na ovom kursu moramo razmatrati samo naučne te­ orije a nipošto i njihove prdmene. Otuda će jedno telo. na ovom kureu pozitivne filozofije. predstavljajući sistem pozitivnih koncepcija ο svim redovima naših stvarnih saznanja. Dotada se u ovom smEslu mogla prikupiti samo manje više nepovezana građa a koja je čak još i vrlo nepotpuna. ulaziti u sastav jednog rada čija nas ogromna prirodna opsežnost primo­ rava da ga svedemo na što je moguće kraće izlaganje. Treba razlikovati. uostalom. druge konkretne. dalje. ma šta se se desilo. istinski sistematske. biće za herniju samo od osrednjeg značaja. Ali. Može se. kad bi čak konkretna fizika bila dostigla stepen savršenosti apstraktne fizike i kad bi. Ta razlika će se odmah lako zapaziti ako se uporede. koliüko je god to moguće. a koje ponekad nazivaju pravim prirodnim naukama. Upravo zbog tog razloga konkretna fizika je do danas tako malo napredovala jer je njeno izučavanje na jedan racionalan način moglo početi tek posle apstraktne fizike i kad su sve glavne grane ove poslednje dobile svoj definitivni karakter. Ono što jasno pokazuje razliku između hemdjske i minera­ loške tačke gledišta. U herniji se razmatraju sve mo­ gućne kombinacije molekula. budući da je odre53 52 . uopšte. na koje se odnosi najveći deo minera­ loških razmatranja. Filozofija osnovnih nau­ ka. posebne. Sem toga. kao hlor ili kalljum. ostaje mi da izlo­ žim. ono zavisi od celokupnog sistema osnovnih nauka. pošto je ona skoro ekvivalentna onoj koja se obično iznosi u gotovo svim naučnim udžbenicima pri predenju dogmatske fizike i prirodopisa. astronomska saznanja. dva reda na­ uka. ne obuhvatajući istovremeno deskriptivne i posebne nauke. svesti naša razmatranja na izučavanje opšltih nauka. ne samo što posebno izučavanje zemlje. s druge strane. stvarno su sekundarne i ne smeju. Tako. sva razmatranja koja nisu ne­ ophodna. u odnosu na nauke u pravom smislu. nego što on zahteva čak i poznavanje opštih zakona koji se odnose na sve re­ dove fenomena. znači očevidno dva vrlo različita posla. na jednom istom kursu. u odnosu na sve redove fenomena. očigledno je da bi i tada bilo potrebno početi apstraktnim odeljkom. dve vrs­ te prirodnih nauka: jedne apstraktne. zatim. Jasno je. Ukratko. u sadašnjem stanju ljudskog duha. Nekoliko primera. dok ih u mineralogiji gotovo neće ni imati. na primer. koji će ostati nepromenljiva baza onog dru­ gog. posebno. opšte. i u svim mogućnim okolnostima. imaju za predmet ot­ krivanje zakona koji vladaju raznim klasama fenomena uzimaju­ ći u obzir sve slučajeve koja se mogu zamisliti. druge. kao što to i vidimo. Vidimo da se tu u stvari rađa jedna nova bitna osobina tog čistog izučavanja opštih pojmova apstraktne fizike. postojala izvesna protivrečnost kad bi se uzela zajedno. da se uspostavi ona prva filozofija koju je tražio Bekon i koja. kad naučnici koji su se posebno predali izučavanju pravih prirodnih nauka budu uvideli da svoja istraživanja moraju zasni­ vati na dubljem poznavanju svih osnovnih nauka. ovo drugo izučavanje je neminovno zasnovano na prvom. samim tim. moći biti od velikog značaja u herniji po opsegu i energiji svojih afiniteta. što se desilo tek u naše vreme. Isti je slučaj s hernijom u odnosu na mineralogiju. prema tome. Prethodna razlika ne može predstavljati nikakvu nejasnost za one koji imaju neko posebno znanje iz oblasti različitih pozitivnih nauka. daleko od toga da mogu dopirineti sistematskom formiranju ove filozofije. Izu­ čavati zakone života. Poznate činjenice će moći biti sređene u prave po­ sebne teorije ο različitim bićima u vasionii tek kad se osnovna raz­ lika. s jedne strane. ma kakav bio nji­ hov značaj. ili određivati način egzistencije sva­ kog živog tela. biće dovoljno da se uo­ či ova podela čiji značaj još nije dovoljno ocenjen. posmatrano sa svih tačaka gledišta. moraju naprotiv. jednu važnu razliku koja će jasno ograničti pravi predmet ovog izučavanja kojem pristupa­ mo. uostalom. u mineralogiji jedino one koje se nalaze ostvarene u samom sastavu zemljine kugle i pod uticajem samo onih okolnosti koje su joj svoj­ stvene. i fiziološka. pošto opšte teorije svojstvene raznim vesti nama. jer. zahteva prethodno po­ znavanje fizike i hernije. zoologija i botanika. prema tome. a to je da se stvori racionalna baza konkretne fizike. a što je uslov koji je danas još vrlo daleko od toga da bude ispunjen kako valja. pre nego što pređem na me­ todsku klasifikaciju njegovih različitih delova. i obrnuto. jeste što većina fakata posmatranih u prvoj ima samo veštačku eg­ zistenciju. štaviše. pomenuta napred. bilo moguće na jednom kursu pozitivne filozofije obuhvatiti istovreme­ no i jednu i drugu. Ispitivanje ovog uslova jasno potvrđuje zašto moramo. opšta fiziologija i. ona koja se odnose na sekundarne nauke biće uvek. Prve su dakle osnovne i samo ćemo na njih usmeriti naše izučavanje u ovom kursu. reći da. biti verovatno kasnije jedan od najkorisnijih rerzultata njenog izgrađivanja.

Tako. Prvi je način očigledno onaj kojim se počinje. na novije delove čije izučavanje podrazumeva u suštini samo istorijski red. on se ne dâ primeniti. kao rezultat svega onoga što je izloženo u ovom preda­ vanju. istorijski red izlaganja postaje sve više nepo­ desan zbog suviše dugog niza prelaznih stanja koja bi se morala upoznati.đena da od sada služi kao stalna baza svim ljudskim ispitivanji­ ma. tako da predstavlja pravo nesavršenstvo. dele na opšte i posebne. sada je lako pristupiti zaista zadovoljavajućoj racional­ noj klasifikaciji osnovnih nauka. da je svaki stvarni način izlaganja neizbežno izvesna kombinacija dog­ matskog i istorijskog reda u kojoj samo prvi mora stalno i sve više dominirati. želeo da iznova stvori nauku u njenoj celini. izuzev onih koja se odnose na najskorija otkrića i koja se mogu samo na taj način i upoznati. to je uslov koji mi izgleda nemoguće. sistem ideja se predstavlja onako kako bi ga da­ nas mogao shvatiti neko ko bi. Tako se. da bi sigurno bilo nemoguće dosti­ ći postavljeni cilj ako bi svaki pojedinac morao redom prolaziti kroz sve iste faze kroz koje je neminovno morao proći kolektivni genije ljudskog roda. jer on ima tu osobinu da ne 54 zahteva za izlaganje saznanja nikakav drukčiji trud nego onaj kojii je potreban za njihovo sticanje. u svojoj celini. a sva didaktika se tada svodi na postupno izučavanje. svaki drugi način njihovog izlaga­ nja bio bi samo kombinovanje. Pre svega. Prethodno objašnjenje je do­ sta razrađeno da bi motivisalo način na koji sam ograničio opšti predmet naših razmatranja. Svaka nauka može biti izlagana u dva bitno različita smera: u istorijskom i u dogmatskom. tokom celog života. ona uvek u suštini ima nešto ako ne proiz­ voljno a ono bar veštačko. po hronološkom redu. samim tim što zahteva novu obradu stečenih znanja. dok. jer nove koncepcije dopuštaju da se prethod­ na otkrića predstavljaju neposrednije. ograničavajući se na apstraktnu fiziku. uostalom. jedan moderni matematičar obično završi svoje ško­ lovanje a da ne pročita ni jedno jedino originalno delo. a u isto vreme i neophodan. raznih originalnih delà koja su doprinela napredovanju nauke. i da ćemo ovde morati razmatrati samo prvi red. nalazeći se na pogodnoj tački gle­ dišta i imajući dovoljno znanja. Zaista. u od­ nosu na izlaganje naših saznanja. pretpostavljajući. naprotiv. iste puteve. sastoji iz teorijskih i iz primenjenih znanja i da ćemo se ovde pozabaviti samo prvim. treba odmah priznata da. naprotiv. Budući da je na taj način pravi predmet ovog kursa tačno zaokružen. Po prvom postupku izlažu se redom saznanja prema istom redu kako ih je ljudski duh stvarno sticao i usvajajući. Otuda neophodna potreba za dogmatskim re­ dom koja se naročito danas oseća u naukama koje su najviše od­ makle. koliko je god moguće. koji uosta55 . ma koliko mogla biti ta klasifikacija prirodna. glavni cilj koji treba imati u vidu u svakom enciklo­ pedijskom radu jeste da se nauke rasporede prema njihovoj pri­ rodnoj povezanosti. obrazovanje jednog matematičara iz antič­ kog doba prosto sastojalo u sukcesivnom izučavanju vrlo malog broja dotadašnjiih originalnih spisa ο različitim oblastima matema­ tike. međutim. jedan opšti princip čiju ću čestu primenu morati kasnije da izlažem. U izlaganju saznanja. da su svi ti po­ sebni radovi prerađeni u jedan opšti sistem. Ovo razmatranje. ili nauke u pravom smislu. Ali. Po drugom. međutim. Dogmatski red se. 2) da se teorijska znanja. što predstavlja enciklopedijsko pitanje. sve svoje snage u izučavanje jed­ nog istog predmeta. prema njihovoj uzazajmnoj zavisnosti. tako da bi se mogle redom izlagati a da se ne bi nikad zašlo u začarani krug. prema tome. mada je beskrajno lak­ še i kraće naučiti nego izumeti. odnosno predmet ovog predavanja. Opšti problem intelektualnog obrazovanja sastoji se u tome da se za malo godina dostigne jedan jedinstveni način rasuđivanja. što se u stvari svodilo na Arhimedove i Apoloniusove spise. jer. kako bi se izložili po jednom prirodnijem logičkom redu. na istom stupnju razvitka kakav je postignut kroz dugi niz vekova zahvaljujući velikom broju genija koji su sukce­ sivno ulagali. ne može sprovoditi sasvim isključivo. na primer. daće mi priliku da uspostavim. ma kakav interes nam mogla pružati konkretna fizika. Ali ukoli­ ko nauka napreduje. Ipak treba dodati. izučavanje svake nauke u povoju. u čijem uobičajenom načinu izlaganja ne nalazimo više go­ tovo nikakvog traga od stvarnog porekla njihovih detalja. po svoj nužno­ sti. Neka mi bude dopušteno da ovde une­ koliko razmotrim ovo zapažanje koje smatram značajnim da bi se okarakterisala prava teškoća istraživanja kojim se sada bavimo. najčešće osrednji. dotle dogmatski red postaje sve više mogućan. da bi se otklonilo svako preterivanje. vidimo: 1) da se ljudska nauka. Nije mi potrebno da i dalje insistiram u ovom trenutku na jednom takvom pretresanju za koje će mi se ukazati prilika više puta u raznim delovima ovog kursa. mora biti brižljivo svedena na što je moguće prostiji izraz. može se primeniti samo na onu nauku koja je postigla dosta visok stepen razvitka. Dogmatski način. postoji stalna težnja da se is­ torijski red zameni dogmatskim koji jedino može i odgovarati sa­ vršenijem stanju naše inteligencije. ispuniti na jedan do krajnosti tačan način. Jasno je. u svakoj eposi nauke.

. neophodno za potpuno izlaganje prve. as­ tronomije. ne može se potpuno izbeći da se predstavi kao prerthodna neka nauka kojoj će. mada dosa­ da najviše zanemarivan. na njenu opštu saobraznost sa celinom naučne istorije u tom smislu što će. čak i kad bi mogao biti strogo sproveden u pogledu detalja svake nauke posebno. među­ tim. medicine. Ali lako je videti da postoji samo prividna veza između lizučavanja jedne nauke na način nazvan istorijski i stvarnog poznavanja pra­ ve istorije te nauke. u kome istorija nauka sačinjava najvažniji deo. stvarno razvili u isto vreme i pod među­ sobnim uticajem. ide za tim da bolje odredi pravi duh ovog kursa. Treba se samo truditi da se takva smetnja ne pojavi kad je reč ο glavnim koncepcijama svake nauke jer bi kla­ sifikacija u tom slučaju bila loša. budući da je polazna tačka vrste neminovno morala biti ista kao i polazna tačka jedinke. ili čak neko posebno dostignuće u društvu bez ko­ jeg se to otkriće ne bi ostvarilo. bio bi već čisto hipotetičan i apstraktan u najvažnijem pogledu zato što bi razvitak te nauke tretirao izdvojeno. Mada. Oni potiču iz onoga veštačkog što nu­ žno postoji u našoj podeli intelektualnog rada. Ja čak mislim da se jedna nauka i ne po­ znaje potpuno ako se ne zna i njena listorija. ali to će biti samo u poslednjem delu ovog kursa. Ali iz toga naročito proizlazi. mo­ ra kasnije posebno razviti. Takvi sekundarni nedostaci. zbog čega bismo ih radije uvrstili u istorijski red. nismo mogli usvojiti istorijski red kao bazu za našu klasifikaciju. dakle. ne bi mogla nikad strogo podudarati s istorijskom povezanošću nauka. Iz ovoga.lom ne predstavlja. koje svr­ stavaju u dogmatski red. to j e s t stvarnih otkrića od kojih se ona sastoji. a da je ipak više grana ove poslednje. 56 57 . koji su apsolutno neizbežni. kao na bitnu osobinu enciklopedijske lestvice koju ću predložiti. smatram ko­ risnim da uvedem jedno vrlo prosto matematičko razmatranje koje će tačno rezimirati sva rasuđivanja izložena dosad u ovom preda­ vanju. i najzad. ne bi mogli pretegnuti u odnosu na klasifikaciju koja bi inače glavne uslove ispunjavala kako treba. Vidi se zaista da se ova klasifikacija. na primer. prema prethodnim objašnjenjima. da bi shvatio stvarno rađanje jedne naučne teorije. za princip klasifikacije prirod­ nu logičku povezanost različitih nauka. posluži pojmovima neke druge nauke koja je klasifikovana kao kasnija. biti potrebno da se. koja će se javljati. koje se uostalom. tačno odre­ đivanje uslova koje moramo sebi nametnuti i za koje se upravo možemo nadati da ih ostvarimo u izgrađivanju enciklopedijske lestvice raznih osnovnih nauka. kao što se vidi. ma kako bili dragoceni. mogu biti posmatrani samo kao građa. u odnosu na sadašnje pitanje. a to je. Ova široka povezanost je tako stvarna da je čovek često. izgleda neosporno da je u opštem siste­ mu nauka astronomiji mesto ispred fizike u pravom smislu. tako da neće izmeniti bitnu prirodu našeg glavnog rada. Takozvani istorijski red izlaganja. Ali to izučavanje mo­ ra biti shvaćeno kao potpuno odvojeno od čistog i dogmatskog izu­ čavanja nauke. naročito optika. Ma kako se postupilo. glavne smetnje zbog kojih se on inače odbacuje. u nekim posebnim manje više značajnim pogledima. kao što se mora. mada odvojeno od sa­ mog sticanja tih saznanja. ne samo da su se različiti delovi svake nauke. Zaista. Dosadašnje pretresanje. one koje budem uzeo kao prethodne zaista biti starije i stalno naprednije od nauka koje ću predstaviti kao kasnije. ma koliko je pretposta­ vili savršenom. To je ono do čega neizberno dolaze ako stvarno uzimamo. vidimo čak da su napredak nauka i napredak veština zavisili jedan od drugog usled bezbrojnih međusobnih uticaja. uprkos stvarne i neprekidne simultanosti razvitka različitih nauka. Zbog toga svi do sada sakupljeni podaci ο istoriji matematike. Ovaj momenat imao bi u mojim očima mnogo značaja kad bi on stvarno išao u prilog istorijskom redu. upućen da razmatra usavršavanje neke veštine koja s njom nema nikakve racionalne veze. U izučavanju svake nauke uzgredna istorijska razmatranja. u ovom slučaju. nego se štaviše vidi. može jedino upoz­ nati izučavajući istoriju čovečanstva na opšti i neposredan način. Evo u čemu se ono sastoji. po sebi samom od najvišeg interesa za celokupan filozofski duh. posmatrajući u celini stvarni razvitak ljudskog duha. da su svi bili u tesnoj povezanosti s opštim razvitkom ljud­ skog društva. Ne samo da ne bi daneo na videlo pravu istoriju nauke. predstavljajući ga s jedne nove tačke gledišta. Tako mi. ipak ne smem pro­ pustiti da unapred ukazem. Da bih najzad sa svom mogućom tačnošću odredio pravu teš­ koću enciklopedijskog pitanja koje imamo da resimo. Ο tome ćemo kasnije videti mnogo primera. izlazi da se istinska istorija svake nauke. itd. da su se i različite nauke u suštini usavršavale istovremeno i uzajamno. mi smo duboko uvereni da je poznavanje istorije nau­ ka od najvećeg značaja. Jedina osnovna nesavršenost koja bi se mogla prebaciti dog­ matskom redu bila bi ta što se ostavlja nepoznatim način na koji su postala razna ljudska saznanja. prilikom tretiranja opšteg razvitka čovečan- stva. Stoga ćemo vrlo brižljivo razmatrati stvarnu istoriju osnovnih na­ uka koje će biti predmet naših razmišljanja. imaće jasno izdvojen karak­ ter. nego bi vrlo lako mogao dati ο njoj pogrešno mišljenje. onom koji se odnosi na izučavanje društvenih fenomena. bez kojeg štaviše ta istorija ne bi bila razumljiva. I tako.

Uzimajući u obzir s te tačke gledišta sve fenomene koji se da­ ju posmatrati. Vidi se. prema jednom uzgrednom razmatranju koje mi­ slim da je važno ovde spomenuti. Ovaj red je određen stupnjem jednostavnosti ili. jedno takvo pitanje ne spada u dornen pozitivne filozofije ko­ ja izričito podvlači da apsolutno ne poznaje unutrašnju prirodu ma kojeg tela. na dve ve­ like glavne klase. drugi su stavljali potpuno su­ protno. koji. prema posebnom ras­ poredu molekula. koji racionalnu povezanost raznih osnovnih na­ uka nužno određuje prema neprekidnoj zavisnosti njihovih feno­ mena. Nesumnjivo. Videćemo us­ koro. to jest oni koji se komplikuju manje od drugih. Ono što mi hoćemo da odredimo jestve stvarna zavisnost raznih naučnih izu­ čavanja. najopštiji ili najprostiji fenomeni. utvrđuje tako njihov stupanj lakoće. pitanje koje se ne dâ resiti i ο kojem se još i danas previše raspravlja zbog ostatka uticaja teoloških i metafizičkih na­ vika. da ih nije moguće razlikovati manje od šest. električni ili hemijski. sigurno je da se u živim telima zapažaju svi fe­ nomeni. ma kakav se stav zauzeo u tom pogledu usled kasnijeg napretka prirodne filozofije. Osnovne nauke bi dakle mogle da­ ti povoda za 720 klasifikacija između kojih treba izabrati neophod­ no jednu koja najbolje zadovoljava glavne uslove problema. ako dobro razmotrimo. videćemo da ih je moguće klasifikovati u mali broj prirodnih kategorija raspoređenih tako da racionalno izučavanje svake kategorije bude zasnovano na poznavanju glavnih zakona prethodne kategorije i da postane osnova za izučavanje sledeće. ispitujući svaku od ovih 720 klasifikacija ne bi bilo ni jedne jedi­ ne za koju se ne bi našlo prihvatljivih razloga. koja se danas za većinu prosvećenih duhova zasniva na raznovrsnosti zakona. Ovde se ne radi ο tome da se ispita da li su dve klase tela iste prirode ili nisu. sve do najosobenijih ili najkomplij kovani j ih. kao neminovno najnepoznatiji čoveku. jer ono što se u najvećem broju slučajeva zapaža. Prilazeći sada neposredno ovom krupnom pitanju. takve prirode da 58 59 . U isto vreme. jesu neminovno i najopštiji. stupnjem opštosti fenomena. bilo hemijski. klasifi­ kacija koju dajemo ne bi zbog toga bila nikako neprirodna. Treba dakle početi izučavanjem najopštijih ili naj­ prostijih fenomena uzimajući potom u postupak redom ostale. Tako je podela. manje više velika lakoća za njihovo izučavanje. za dobijanje pozitivne i prirodne klasifikacije osnov. a druga sve fenomene organskih tela. podsetimo se najpre da. a pri svem tom ja verujem da se bez preterivanja može reći da. nikako ne zavise od ovih. ili jednostavnosti. jer ovaj red opštosti. onih koji zavise od organiza­ cije.γ nih nauka. otkuda proističe njihova sukcesiv­ na zavisnost i. naj­ racionalnijem stanju duha. a koje se stiče tačno sa svim prethodnim. Prvo posmatranje skupa prirodnih fenomena navodi nas da ih odmah podelimo. a uz njih jedan sasvim poseban red fenomena. izmenjeni po strukturi i bitnom sastavu u organska tela. naprotiv. bilo mehanički. shodno principu koji smo uspostavili. čak i u ovoj našoj pretpostavci. Jer uvek ostaje tačno. a koju će svako moći lako oceniti pomoću prethodnih raz­ matranja. naša osnovna podela bi isto tako i dalje očuvala svoju vrednost. Očevidno da su ovi poslednji u stvari komplikovaniji i osobeniji od ostalih. Ali nikako nije neophodno da se neorganska i živa tela posmatraju kao da su u suštini različite prirode da bi se priznala neophodnost odvajanja njihovog izučavanja. samim tom se najlakše i izdvaja iz okolnosti koje su svojstvene svakom poseb­ nom slučaju. između vrlo velikog broja mogućih sistema. prema tome. primećujemo izme­ đu njih najekstremnije razlike. ako prirodnu filozofiju že­ limo shvatiti na jedan zaista metodičan način. mogu neposredno preći na uspostavljanje enciklopedijske lestvice prema kojoj se mora odrediti plan ovog kursa. nauke. još nisu dovoljno utvrđene ideje ο opštem nači­ nu shvatanja fenomena živih tela. koji se nalaze u neorganskim telima. uprkos velikog broja lestvica koje su dosad predlagane. oni za­ vise od prethodnih. Eto dakle u tom izboru jednog jedinog istinski racionalnog reda. od kojih prva obuhvata sve fenomene neorganskih tela. Ma na kakav način se objašnjavale razlike između ovih dveju vrsta tela. da opšti fenomeni moraju biti izuča­ vani pre nego se pristupi ispitivanju posebnih modifikacija kojima su oni izloženi u izvesnim vasionskim telima. Pošto sam tako pokazao osnovno pravilo koje mora stajati na čelu klasifikacije nauka. kojima su jedni dali mesto na čelu enciklopedijskog sistema. vital­ nih fenomena u pravom smislu reci. jer. jasno je a priori da najprostiji fenomeni. Otu­ da i potreba da se fiziološki fenomeni izučavaju tek posle neorganskih.Nameravamo da klasifikujemo osnovne nauke. sa­ stoji se stvarna teškoća pitanja koje smo postavili. izučavaju se samim tim u najstaloženijem. možemo da tražimo njen princip u poređenju raznih redova fenomena čije zakone one treba da otkrivaju. U stva­ ri. što sadašnje stanje fiziolo­ gije jedva dopušta da sagledamo. mnogi naučnici bi ih verovatno podelili na veći broj. što stvara jedan novi razlog da se od­ govarajuće nauke brže razvijaju. da su fiziološki fenomeni uvek prosti mehanički fenomeni. da se diskusija odnosila samo na vrlo neznatan broj mogućih dispozici­ ja. posmatrajući razne podele koje su stvarno bile predlagane. Ta zavisnost dakle može proizlaziti samo iz zavisnosti od­ govarajućih fenomena. Ali. čak i kad bi se uzelo kao dokazano. Kad smo pri tome. zna se da šest predmeta sadrže 720 različitih moguć­ nosti u pogledu raspoređivanja. što dolazi na is­ to. i obrnuto. U stvari.

itd. na svaki od ova dva velika delà prirodne filozoifje. predstavlja je u isto vreme kao odvojenu nauku. Jedno ovakvo razma­ tranje očito pokazuje koliko je neophodno da se jasno izdvoji ne­ beska od zemaljske fizike i da se pristupi izučavanju druge samo posle izučavanja prve koja za nju predstavlja racionalnu bazu. napro­ tiv. Očigledno je dakle da za valjano proučava­ nje društvenih fenomena treba najpre poći od temeljnog poznava­ nja zakona koji se odnose na život jedinke. bilo geometrijska. prema istom principu. naročito kad je ona društvena. kad se analizira najprostiji zemaljski fenomen. očigledno je da prirodnu filozofiju treba zapo­ četi njihovim izučavanjem. Takva je dakle racionalna podela glavnih grana opšte nauke ο neorganskim telima. Tako. Iako su dati fenomeni sigurno ho­ mogeni. samo modifikacije opšte gravitacije stvorene oblikom i uzajamnim rasporedom atoma. nešto svojstveno što menja delovanje prethodnih faktora. Pošto su astronomski fenomeni najopširniji. ako ništa a ono bar radi proučavanja. kao komplikovaniji i posebniji od fenomena biljnog sveta. njoj svojstvenim. bar uopšte. ova nužna zavisnost dvaju izučavanja ne iziskuje uopšte. toplote. Jer. Bili bismo dakle primo­ rani. jer se fenomeni životinjskog sveta pokazuju. ili astronomija. Lako bi se mogla uspostaviti simetrija između podele organske fizike i gore izložene podele neorganske fizike podsećaju na opštepoznatu razliku između biljne i životinjske fiziologije. osim toga. kad bi se u njima čak videle. ali na njega ne utiče. a predstavlja. ostalo bi neosporno da potreba za stalnim uvidom u posebne uslove ne bi dozvoljavala da se hernija tretira kao obični dodatak fizici. Bilo bi za­ ista lako pripojiti ovu potpodelu principu klasifikacije kojeg smo se stalno držali. ona očigledno iziskuje prethodno poznavanje prve. i zemaljska fizika. Otuda je fizika u pravom smislu reci i he­ rnija. i nešto posebno što ga me­ nja a što proizlazi iz osobito komplikovanog delovanja jedinki jed­ nih na druge u ljudskoj vrsti i delovanja svake generacije na onu koja dolazi posle nje. na primer. osim toga. pa ma kakvo se zbliženje moglo ikada pouzdano ustanovi­ ti između dve klase tela. on zavisi od njega. oni zavise od njih a na njih ne utiču. Otuda nebeska fizika. Tako. Sva živa bića predstavljaju dva reda fenomena suštinski razli­ čitih. upravljajući se uvek pre­ ma redu opštosti i zavisnosti fenomena. one koji se odnose na jedinku i one koji se odnose na vrstu. na one koji predstavljaju zemaljska te­ la. opšte poređenje između neorganskih i živih tela koje će bi­ ti poseban predmet jednog dubljeg ispitivanja u fiziološkom odeIjku ovog kursa. oni nisu identični. najprostiji. Slična podela se uspostavlja. i. u svakom slučaju. bilo mehanička. u opštoj nauci o organskim telima. u svim njegovim bitnim delovima. najapstraktniji od svih.. Otuda proizlazi. jer zakoni kojima su oni potčinjeni uti­ ču na zakone svih ostalih fenomena. Neophodnost ove podele je upravo slična neophodnosti prethodne podele. prosti pokret jednog tela. od kojih su oni sami. S druge strane. U svim fenomenima zemaljske fizike primećuju se najpre opšta dejstva gravitacije i još neka druga dejstva koja su im svojstvena i koja modifikuju ona prva. Zasada je dovoljno da se u principu uvidela lo­ gička nužnost da se odvoji nauka koja se odnosi na prva od nauke koja se odnosi na druga. komplikovaniji predmet is­ traživanja nego najteže astronomsko pitanje. ako hoće da se vodi ra­ čuna ο svim određujućim okolnostima. Zemaljska fizika se opet deli. Jer. Ovo razmatranje. Poslednji red fenomena je očigledno kompliko­ vaniji i osobeniji od prvog. Za neorgansku fiziku vidimo najpre. na dva vrlo različita delà prema tome da li posmatra tela s mehaničke tač­ ke gledišta ili hemijske. onako kako se to može zamisliti. Jer svi hemij­ ski fenomeni su u suštini komplikovaniji od fizičkih fenomena. da ona mora biti podeljena na dva odvojena razdela prema tome da li se odnosi na opšte fenomene vasione ili. 60 61 . na isti način. koje očigledno pokazuje da hernija može ići samo posle fizike. Svi zaista znamo da je svaka hemijska radnja potčinjena prvo uticaju teže. kako su to neki fiziolozi bili skloni da veruju. da je on uvek složeniji nego i najkomplikovaniji nebeski feno­ men. da zadržimo podelu i povezanost za koje se danas smatra da zavise od heterogenosti fenomena. fiziologija u pravom smislu i socijalna fizika koja se zasniva na prvoj. čak i kad je u pitanju čvrsto telo. da se u socijalnoj fizici vidi je­ dan obični dodatak fiziologije. uzimajući uvek u obzir njenu neizbežnu unutrašnju vezu s fiziologijom u pravom smislu. bitno nezavisni. ne samo ako se uz­ me neki hemijski fenomen nego čak i neki fenomen čisto mehanič­ ki. Nije ovde mesto da se razvija. stvarno predstavlja. ma kakvo se mišljenje usvojilo u pogle­ du hemijskih afiniteta. U svim društvenim fenomenima najpre se primećuje uticaj fifizioloških zakona jedinke. Pređimo sada na određivanje glavnih podrazdela koji se mogu primeniti. i da se izučavanju organske fizike pristu­ pi tek onda kad se budu uspostavili opšti zakoni neorganske fizike. pak. elektriciteta. i odvajanje dveju nauka je zaista od os­ novne važnosti. bilo bi nemoguće tretirati izučavanje vrste u celini kao čistu dedukciju izučavanja jedinke. po istom pravilu. pošto su društveni uslovi koji menjaju delovanje fizioloških zakona upravo najhitniji razlog. a.će se neograničeno održati zbog zavisnosti fenomena i usled izuča­ vanja. socijalna fizika mora biti zasnovana na direktnim posmatranjima. Da bi ova poslednja bila shvaćena na zaista metodski način. Ova osnovna razlika se poglavito odnosi na čoveka. Otuda dva velika odeljka u organskoj fizici.

zahteva istovremeno razmatranje čitave organske serije. pošto smo je posmatrali s opšte tačke gledišta. do čijeg je posebnog gajenja. razmatrane tako redom. primenjeno kako valja. dovoljno je uze­ ti u obzir svakodnevna ozbiljna narušavanja tog enciklopedijskog zakona. jer podele koje su se spontano sprovodile u naučnom sistemu mogle su biti određene samo zbog toga što je ljudski duh dugo pokazivao stvarnu potrebu za njima. moglo stvarno napredovati i steći svoj pravi karakter samo posle velikog razvitka prethodnih nauka koje se odnose na fenomene opštije. niti se njen zna­ čaj ceni kako bi trebalo. sa svom potrebnom preciznošću. jeste da se nauke. koji su obično jako zanemarivali neimari enciklo­ pedijskih lestvica. kad možemo pratiti njihov tok s više tačno­ sti. fiziologija i. komplikovanosti i osobenosti fenomena postupno se povećava isto kao i njihova sukcesivna zavisnost. kao vrlo presudnu proveru tačnosti ove klasifikacije. Uzećemo dakle u obzir samo jednu podelu u organskoj fizici iako smo smatrali da treba uspostaviti dve sukcesivne u neorganskoj fizici. Ja sam ovde samo skicirao izlaganje glavnih razmatranja na kojima se zasniva data klasifikacija. ne­ zavisno od svakog hipotetičnog mišljenja. Takav treba dakle da bude plan ovog kur­ sa. ne pra­ veći razliku između biljaka i životinja. Istinsko filozofsko razma­ tranje. dovodio stvarni tok ljudskog duha. Takvim je redom dakle. manje komplikovane i nezavisne od drugih. Ovo razmatranje mi izgleda od takvog značaja da verujem da je bez njega nemoguće stvarno razumeti istoriju ljudskog duha. ne vršeći na njih nikakav uticaj. Iz dosadašnjeg raspravljanja se dâ zaključiti da je pozitivna filozofija prirodno podeljena na pet osnovnih nauka čiju sukcesivnost određuje neophodna i nepromenljiva zavisnost. a naročito će izneti na videlo njenu postojanost. bili bi svakako i neumes- ni u ovom predavanju u kojem se naš duh mora držati najopštijeg gledišta pozitivne filozofije. 62 63 . navodi nas da uspostavimo jedan takav opšti unutrašnji odnos iz­ među osnovnih nauka. iako si­ multano. ο kojoj je jedino ovde reč. apstraktnije. oni utiču na sve ostale ne trpeći nikakav njihov uticaj. Da bismo je potpuno shvatili. To ćemo brižljivo ura­ diti na početku svakog odeljka ovog kursa. nema skoro nikakvog za apstrak­ tnu fiziku.Ali traženje ove precizne simetrije unelo bi nečeg detinjastog ako bi ono dovelo do toga da se ne priznaju ili da se pak precene stvar­ ne sličnosti ili razlike fenomena. Uostalom ta se klasifikacija obično i ne shvata. razliku koja uostalom iz elana u dan nestaje ukoliko se fenomeni temeljnije izučavaju. koja ima veliki značaj za ono što sam nazvao konkretnom fizikom. koje su danas iskustvom ustaljene kod naučni­ ka uopšte. Ova preimućstva biće utoliko primetnija što će se unutrašnja podela svake nauke uspostaviti prirodno po isto/11 principu. Poznavanje opštih zakona života koje mora biti pred našim očima pravi predmet fiziologije. Između ove dve krajnje granice stepen poseb­ nosti. najjednostavnije. hernija. fizika. na veliku štetu ljudskog duha. Međutim takva saglasnost je očigledno naj­ sigurniji znak dobre klasifikacije. pored to­ ga što bi nas sada odveli suviše daleko. ne zavodeći se pogrešnim opštim pojmovima. predstave kao različite i da se između njih uspostavi poveza­ nost saobrazna prirodnim odnosima koji se ispoljavaju u njihovom svakidašnjem razvitku. da bismo se u to uverili. da bi se što je moguće potpunije već odsada cenila važnost ove osnovne hijerarhije koju ću primenjivati u toku celog ovog kursa. Najpre treba uočiti. One su samo omogućile jedan takav posao koji pokazuje os­ novnu razliku između racionalne koncepcije i čisto empirijske kla­ sifikacije. a naro­ čito ne sprovodi. iako gore izložena klasifikacija potpuno ispunjava dati us­ lov. iz ovoga ne bi trebalo zaklju­ čiti da bi navike. moram ovde u kratkim potezima da iznesem nje­ ne opšte i najhitnije svojstvenosti. a ne uzaludne proizvoljne podele. polazeći od svake od pet velikih nauka. No sigurno je da raziika između biljne i životinjske fiziologije. u neku ruku spontanom. zasnovana. to jest prema manjem ili većem stepenu ap­ strakcije odgovarajućih koncepcija. za čoveka. Ali radovi ove vrste. na običnom temeljnom upoređdvanju odgovarajućih fenomena: to su astronomija. socijalna fizika. najapstraktnije i najudaljenije od čovečanstva. ispi­ tati je u odnosu na svaku nauku ponaosob. raščlanjen sve do u detalje prema jednom jedinstvenom i stalno sprovođenom motivu. Fenomeni koje razmatra poslednja naprotiv su najosobeniji. Sklop date enciklope­ dijske lestvice. učinile izlišnim ovaj enciklopedijski posao koji smo oba­ vili. Drugi veoma bitan karakter naše klasifikacije jeste da je ona neminovno saobrazna stvarnom redu razvitka prirodne filozofije. Jedan uslov. moralo teći napredovanje. koju su u stvari implicitno dopuštali naučnici ko­ ji su se posvetili izučavanju različitih grana prirodne filozofije. najzad. Shvatljivo je zaista da je racionalno izučavanje svake osnovne nauke. a to će predstavljati čitav sistem ljudskih saznanja. To potvrđuje sve ono što se zna iz istorije nauka. njenu suštinsku saglasnost sa koordinacijom. oni zavise manje više od svih prethodnih. bez neke unapred smišljene namere. doprineće njenoj tačnosti. Prva razmatra najopštije fenomene. iziskujući prethodno negovanje svih onih koje joj pretho­ de u našoj enciklopedijskoj hijerarhiji. trebalo bi sada. Ali. što bi bilo suvišno i dokazivati. posebno u toku dva poslednja veka. Pri svem tom.

a koji sam izneo u prethodnom predavanju. to jest zasnovano na potvrđenim činjenicama. To je još očiglednije kod duhova koji žele da se posvete pozitivnom izučavanju socijalnih fenomena ako najpre nisu stekli opšte znanje iz astronomije. Jedno potpuno apsurdno tvrđenje može biti krajnje precizno. zbog važnosti i mnoštva neposrednih primena koje se mogu iz nje izvući. Ovo razmatranje je za mene od tako velikog značaja da se ne bo­ jim da delimično pripišem ovom nedostatku naših sadašnjih obra­ zovanja stanje krajnje nesavršenosti u kojem se još nalaze najteže 64 65 \ . nailaziće se često na teš­ koće koje će izgledati nepremostive. a neki put se u stvari podudaralo i s pozitivnim stanjem onih koje u našem enciklopedijskom sistemu dolaze pre njih. fizici i herniji. dospele postepeno najpre u teološko stanje. pre nego što priđu svojoj glavnoj nauci. jednostavniji i apstraktniji. kao kad bi se na primer kazalo da je zbir uglo­ va jednog trougla jednak zbiru tri prava ugla. fizičari koji nisu izučavali najpre astronomiju. samo ako ona može da obuhvati svoje zaključke u onom stepenu preciznosti koji dozvoljavaju odgovarajući fenomeni. pošto ovi uvek snažno utiču na one čiji se zakoni žele upoznati. fizike. Ovo razmatranje je tako upečatljivo da. Ja ću. ne može pravilno biti shvaćen ako ga u primeni ne kombinujemo s enciklopedijskom formulom koju smo izložili. a kako nikakva redovna institucija nije stvorena da ih ispunjava. ova klasifikacija ima vrlo značajnu osobinu što tačno označava odgovarajuću usavršenost različitih nauka koja se u suštini sastoji u stepenu tačnosti saznanja i u njihovoj manje više prisnoj koordinaciji. Stoga se još često govori. otkuda je pote­ kla vrlo opasna predrasuda: da i drugi stepen mora biti neujed­ načen zato što je takav onaj prvi. potpuno je objašnjeno enciklopedijskom lestvicom koju sam uspostavio. ο nejednakoj sigurnosti različitih nauka. što dovodi da se na proveravanje opšteg zakona baci senka koja se može ukloniti jedino prethodnom klasifikacijom. Ako se u upotrebi zakona ne vodi računa ο tom neminovnom napredovanju. treba se neophodno pripremiti u naukama koje se odnose na prethodne fenomene u našoj enciklo­ pedijskoj lestvici. pomoću koje se može postići najveći mogući stepen tačnosti i koordinacije. fizio­ lozi koji se za svoju struku nisu prethodno pripremili u astrono­ miji. različite ljudske teorije su. ne prostudiraju prethodno astronomiju i zatim fiziku. utoliko znanja koja se na njih odnose mogu biti tačnija i u isto vreme njihova koordi. sve što je zasno­ vano na pretpostavkama samo je manje ili više verovatno. Tako će izučavanje organskih fenomsna biti i ^ manje tačno i manje sistematsko nego izučavanje neorganskih te­ la. tako ne stoji stvar s njihovom sigurnošću. zatim u me­ tafizičko i najzad u pozitivno.Opšti zakon koji gospodari svom tom istoriijom. i ukoliko manje zavise od drugih. a to ne čini njen bitni dornen: sve što je pozitivno. a koja je. pre nego što se preduzme metodičko izuča­ vanje neke od osnovnih nauka. najzanimljivija osobina naše enciklopedijske formule. iako manje nego nekad. sigurno je: u tom pogledu nema izuzeta­ ka. Jas­ no je međutim da su preciznost i sigurnost dve osobine same po sebi vrlo različite. možemo reći da za naučnike još ne postoji zaista racionalno obrazovanje. Svaka može pružiti rezultate isto tako sigurne kao što su rezultati svake druge. hernije i fiziologije. Najzad. s obzirem na njihovu veliku opštost i nezavisnost od svih ostalih. bar u opštim pogledima. propustili su jedan od osnovnih uslova za svoj intelektualni razvoj. kao kad se na primer tvrdi da će svaki čovek umreti. tačno određena položajem koji za­ uzimaju ovi fenomeni u mojoj enciklopedijskoj lestvici. Tako. Ovo razmatranje. Ona se sasto­ ji u tome što se brka stepen preciznosti koji omogućuju naša raz­ ličita saznanja sa njegovim stepenom sigurnosti. Ja ću ovde samo skrenuti pažnju da. razne nauke neminovno pružaju vrlo nejednaku preciznost. uslov koji se ne može uvek lako ispuniti. Ne smem nikako preći na jedno drugo razmatranje a da ne upozorim čitaoca na jednu vrlo krupnu zabludu u tom pogledu. Isto tako su. ukoliko su fenomeni opštiji. Ako. ukazujući da je mogućnost da se u izučavanju raznih fenomena primeni ma­ tematička analiza. razume se. To je ono što proizlazi odmah iz samog sastava date formule. u neorganskoj fizici nebeski fenomeni. Lako je osetiti da. a neko vrlo sigurno tvrđenje može dopustiti samo osrednju preciznost. nije potrebno da sada in­ sistiram više na jednom principu koji će se uostalom kasnije po­ navljati povodom svake osnovne nauke./ nacija potpunija. što direktno dovodi do toga da se beži od gajenja najtežih nauka. Kako se u naše vreme takvi uslovi retko zadovoljavaju. prema prethodnim objašnjenjima. imati prilike da ga predstavim u svoj njegovoj širini u idućem predavanju. još uvek krajnje česta. U bilo kojoj nauci. prema izraženom redu ove formule. on se isto tako može primeniti i na posebno obrazovanje na­ učnika. dali mesta nauci mnogo tačnijoj i mnogo više povezanoj nego što je nauka ο zemaljskim fenomenima. Jasno je zaista da. koje je tako upadljivo u stvarnom izučava­ nju nauka. hemičari kojii. iako vrlo upadljiva. a koje je često davalo mesta varljivim nadama ili nepra­ vednim poređenjima. jer je jasno da se teološko ili metafizičko stanje izvesnih osnovnih teorija moralo povremeno po­ dudarati. uprkos nje­ govom prevelikom praktičnom značaju. Jer. Na trećem mestu. ako se on prvenstveno može primeniti na opšte obrazo­ vanje. jeste da se direktno odredi pravi opšti plan jednog naučnog potpuno racionalnog obrazovanja.

valjano izvršavanje opšteg plana izučavanja koji smo odredili mora imati neminovno za rezultat da nam pruži savršeno poznavanje pozitivne metode koje se ne bi moglo steći ni na koji drugi način. kao što smo to sad uradili. pošto su prirodni fenomeni tako raspoređeni da oni koji su stvarno homogeni ostaju uvek obuhvaćeni istim izučava­ njem. steklo bi se samo jedno nepotpuno poznavanje me­ tode pošto se ne bi saznalo kakve bitne izmene ona mora pretrpeti da bi se primenila na komplikovanije fenomene. Shvatljivo je koliko je važno izvršiti reformu jed­ nog tako pogrešnog plana školovanja. u zrelim godinama. najčešće neizlečivo. u odnosu na doktrinu. Isto tako. kao. stanje stvarno lošije nego što to u stvari zahteva komplikovanija priroda odgovarajućih fenomena. Svaki vek ima samo vrlo mali broj mislilaca. Jer danas je malo razbo­ ritih duhova koji ne bi bili ubeđeni da socijalne fenomene treba izučavati pozitivnom metodom. jer. pošto ono obično nije stečeno na racionalan način niti polazeći od istinske osnove pozi­ tivne filozofije. kod skoro svih inteligencija. Ali.nauke. Ovo novo razmatranje je zaista od osnovnog značaja. ako smo u poslednjem predavanju uglavnom videli da je nemoguće upoznati pozitivnu metodu kad se ona izučava odvojeno od njene primene. Pošto će se ovo razmatranje i dalje često ponavljati. a šta povezano rasuđivanje? A ipak tim putem obično danas idu naši mladi fiziolozi koji prilaze neposredno izučavanju živih tela a da se najčešće njihovo prethod­ no obrazovanje svodi na izučavanje jednog ili dva mrtva jezika i da. a u drugim granama ono se sastoji u iskustvu. vrlo neosetan u ostalim naukama. Dékart i Lajbnic. šta znači ispi­ tivati. Svaka osnovna nauka ima dakle u tom pogledu preimućstva koja su joj svojstve­ na. na primer. Ne zaboravimo da. sukcesivno i po utvrđenom redu. Jedna jedina nauka ne bi bila dovoljna da se postigne taj cilj. zaista stvore tabulu ražu da bi iz osnova izmenili ceo sistem svojih stečenih ideja. budući da je najsavršenija u isto vreme i naj­ jednostavnija. ova maksima je do danas ostala sterilna u pogle­ du socijalnih teorija koje još nisu izišle iz teološkog ili metafizičkog stanja. Jer. kao što su Bekon. sem ako po prirodi nije izuzetno obdaren. Značaj našeg enciklopedijskog zakona da posluži kao osnova za naučno obrazovanje može biti pravilno ocenjen samo ako ga posmatramo s obzirom na metodu. umesto da ga posmatramo jedino. inače bismo stekli samo skučene koncepcije i nedovoljnu vičnost. da bi se data metoda dobro upoznala. danas moramo dodati da se ο njoj može steći jedna jasna i tačna predstava jedino ako izučavamo. i da je upravo to jedno zlo. sposobnih da. Ako bismo se ograničili na izučavanje jedne jedine nauke. teoriju klasifikacija. Tako ćemo dakle biti sigurni da je razmatramo u svim stvarnim varijacijama koje ona može pružiti. Ovo će ra- 66 67 . U odnosu na opšte obrazovanje ovaj uslov je još neophodniji. svaka od njih razvija posebno ovaj ili onaj karakterističan postupak čiji bi uticaj. zbog toga što je nisu ispitivali u njenim prethod­ nim primenama. Tako se. shvativši logičku nužnost. imaju samo vrlo površno znanje iz fizike i he­ rnije. u pogledu socijal­ nih fenomena koji su još komplikovaniji. čak i kod najuzvišenijih. jedan duh koji se bavi prvo izučava­ njem naj'komplikovanijih fenomena a da prethodno nije upoznao. mada je ono moglo biti kasnije preneto u druge. odnosno ovoj ili onoj vrsto iskustva. zar se ne bi savremeno društvo. glavno sredstvo istraživanja u izvesnim granama filozofije sastoji u posmatranju u pravom smislu te reci. a gotovo nikakvo u pogledu metode. tre­ balo bi svakako izabrati najsavršeniju da bi se dublje osetila pozi­ tivna metoda. Zaista. S ove nove tačke gledišta. čak i kad bi se odabrala najrazboritije. moram ovde posebno ukazati da je potrebno izučavati razne osnovne nauke ne samo filozofski već i prema enciklopedijskom redu ustanovlje­ nom u ovom predavanju. Ja ga smatram tako neophodnim da gledam na naučno izučavanje kao nedovoljno da postigne najbitnije opšte rezultate koje ono tre­ ba da ostvari u društvu za obnavljanje intelektualnog sistema ako razne glavne grane prirodne filozofije nisu izučavane po odgova­ rajućem redu. ispitivanjem najprostijih fenomena. ideje obično ostaju povezane prema redu nji­ hovih prvih sticanja. na primer. što se nije pošlo od početka. to jasno potvrđuje neophodnost da se razmatraju sve. a koje je prvobitno poniklo iz neke određene nauke. nije potrebno da ga sada još razvijam. Ali. mi ga moramo izučavati na njegovom izvoru. mada je metoda u suštini identična u svim naukama. Ćega racionalnog može dati. za one koji se bave tim izuča­ vanjem ne znajući i ne uspevajući da tačno uvide u čemu se sasto­ ji ova metoda. Pri svem tom. šta je to zakon. u najbolju ruku. vratilo u zaista normalno sta­ nje na taj način što bi pristupilo izučavanju tih fenomena tek po­ što bi postupno uzdiglo svoj intelektualni organ temeljnim filozof­ skim ispitivanjem svih prethodnih fenomena? Cak se pouzdano mo­ že reći da je u tome sva glavna teškoća. Isto je tako i s nekim opštim pravilom koje čini sastavni deo metode. njenu primenu na sve razne glavne klase prirodnih fenome­ na. šta je to pozitivna koncepcija. ostao nezapažen. što ne bismo mogli da smo usvojili enciklopedijsku formulu koja ne bi ispunjavala goreizložene bitne uslove. opšta pozitivna metoda će se usled toga neminovno stal­ no menjati na jednoobrazan način u domenu jedne iste osnovne nauke doživljavajući neprestano različite i sve složenije izmene pri prelazu iz jedne nauke u drugu. a oni koji su namenjeni za različita proučavanja ustvari su heterogeni. uprkos naporima nazovipozitivnih reformatora.

nerazložljiviji i nezavisniji od svih ostalih a kojima. apstrak­ tniji. Konkretni deo je neminovno zasnovan na apstraktnom delu. Vidi se zaista da su geometrijski ili mehanički fenomeni opštiji. ostaje mi sa­ da da razmotrim jednu ogromnu i kapitalnu prazninu koju sam namerno ostavio u svojoj enciklopedijskoj formuli i koju je čita­ lac besumnje već primetio. Razlog za to namerno izostavljanje leži u samom značaju ove osnovne nauke. U stvari. prava osnovna baza čitave te filozofije mada je ona. po krajnjoj jednostav­ nosti njihovih fenomena. moram unapred ukratko izložiti opšte rezultate ispiti­ vanja kojeg ćemo se prihvatiti u idućem predavanju. To su dakle četiri glavne tačke gledišta u kojima sam nasto­ jao da jače istaknem opšti značaj napred uspostavljene racionalne i pozitivne klasifikacije osnovnih nauka. mada je prvobitno bio jedini razlog za to najveća relativna drevnost matematičke nauke. istovremeno i jedno i drugo. nismo odredili u našem na­ učnom sistemu mesto matematike. i biće uvek upotreblja­ vane. videćemo da je matematičku nauku potrebno podeliti na dve velike nauke bitno različitog karaktera: apstraktnu mate­ matiku.zmatranje biti posebno razvijeno kasnije. koji či­ taocu mora postati vrlo blizak. čiji je sami značaj zahtevao jedno posebno i podrobnije ispitivanje. Ovde ću sada ukazati samo u kratkim potezima na ona razna razmatra­ nja koja će biti poseban predmet idućeg predavanja. strogo uzev. od Dekarta i Njutna. moraju biti zamišljene kao prave prirodne nauke zasnova­ ne. Jer iduće predavanje će biti potpu­ no posvećeno tačnom određivanju njenog pravog opšteg karaktera i. matematička nauka je mnogo manje važna po saznanjima iz kojih se sastoji. u jednom tako važnom pogledu. Nije potrebno da ovde podsećam na značaj tog rezultata. Ali. između vrlo velikog broja klasifikacija koje dopušta šest osnovnih nauka. 68 69 . i to ne prema uzaludnim proizvoljnim teorijama već posmatrajući ga kao pred­ met istinskog filozofskog problema. matematika. koliko je god moguće. što se tiče unutrašnje podele svake osnovne nauke. fiziologija i socijalna fi­ zika — to je enciklopedijska formula koja se. mada vrlo realnim i dragocenim. na­ metnula u tom pogledu već odavno. Sada u stvari samo uspostavljamo tom enciklo­ pedijskom nizu njegov istinski prvi član. služe kao baza. pošto će se stalno primenjivati u toku čitavog ovog kursa. smatrajući. U ovom predavanju smo dakle tačno odredili. a on opet postaje di­ rektna baza čitave prirodne filozofije. u stvari. Krajnji zaključak ovog predavanja. Da bi se u tom pogledu pružila potpuno jasna i strogo tačna koncepcija. očigledno je da time samo više proširujemo primenu onog istog principa klasifikacije zasnovanog na sukcesivnoj zavisnosti nauka prema stepenu apstraktnosti njihovih odgovara­ jućih fenomena koji nam je pružio enciklopedijski niz uspostavljen u ovom predavanju. ovde sam na njega uka­ zao jedino da bi se uočila sva važnost enciklopedijske koncepcije koju sam predložio u ovom predavanju. sastoji se dakle u objašnjenju i pravdanju sažete sinoptičke tabele date u prilogu ovog delà. na­ protiv. mnogo više kao metoda nego kao neposredna doktrina. uzimajući ovu reč u njenom najširem opsegu i konkretnu matematiku koja se sastoji iz opšte geometrije s jedne strane i iz racionalne mehanike s druge strane. astronomija. stavljajući tako matematičku nauku na čelo pozi­ tivne filozofije. Apstraktni deo je jedini koji bi bio čisto instrumentalan pošto on nije ništa drugo već jedno ogromno i divno proširivanje priro­ dne logike na izvestan red dedukcija. nego po tome što predstavlja najmoćnije oruđe koje ljudski duh može upotrebiti u istraživanju zakona prirodnih fenomena. da ne bi ostao nepotpun. hernija. bilo opšteg ili po­ sebnog. ili račun. Uostalom. preciznom određivanju njenog enciklopedijskog ran­ ga. pregled koji sam se trudio da u krupnim potezima iznesem u ovom predavanju. izražen u najprostijem ob­ liku. Ukratko. Danas. tako obimne. a u čijem sastavljanju sam se tru­ dio da sprovedem koliko je moguće tačno. racionalni plan kojim se mo­ ramo stalno rukovoditi u izučavanju pozitivne filozofije. jednostavniji. na posmatranju. Da bih dopunio opšte izlaganje plana ovog kursa. Matematička nauka dakle treba da čini pravu polaznu tačku svakog racionalnog naučnog obrazovanja. one dopuštaju jedan beskrajno savrše­ niji stepen sistematizacije koji je ponekad mogao prouzrokovati da se zanemari eksperimentalni karakter njihovih prvih principa. glavni princip klasifikacije koji nam je pružio opšti red nauka. Ali ove dve fizičke nauke imaju kao posebno to što se u sadašnjem stanju ljudskog duha već upotrebljavaju. U sadašnjem stanju razvitka naših pozitivnih saznanja ja sma­ tram da na matematičku nauku treba da gledamo manje kao na sastavni deo prirodne filozofije u pravom smislu reci nego kao da je. prema tome. sve vasionske fenomene kao geometrijske ili mehaničke. kao i sve druge. napro­ tiv. fizika. Geometrija i mehanika. jedino logič­ ki slaže s prirodnom i nepromenljivom hijerarhijom fenomena. mada. Isto tako lako je shvatiti da njihovo izučava­ nje treba neophodno da prethodi izučavanju svih ostalih redova fenomena. što objašnjava sveopštu upotrebu koja se empirijski.

Ako nam je. bez sumnje. u tom slučaju. U fazi rađanja nijedna nauka ne bi mogla biti njegovana niti zamišljena izdvojeno od odgovarajuće vještine. metode i homogenosti dok­ trine neophodne za ispunjavanje njenog spekulativnog razvoja. 71 . izgledala još uvijek usko vezana za medicinsku vještinu. obilato doka­ zalo veliku slabost tog toliko hvaljenog opreza koji nikako ne mo­ že spriječiti svakodnevnu poplavu najneobičnijih iluzija. i pored svoje napredne strukture. sama biološka nauka. da pravo ka­ žem. svakako. treba li se čuditi uo­ bičajenoj tendenciji državnika da preziru. utisnuo u ljudski duh. kao što sam to konstatovao u četrdesetoj lekciji. bez kojeg čak ni njena praktična aktivnost ne bi mogla imati ni do­ voljno uzvišenosti ni dovoljno energije. da bude dovoljno da za svaku pravu filozofski um učini krajnje neophod­ nom strogu potrebu za jednim pothvatom koji bi. dakle. tu veliku karakteristiku jedinstvenosti. očigledno. Makoliko bila ozbiljna unutrašnja težina jednog takvog razmišljanja koje. u kojoj smo vidjeli da jedan takav spoj mora. iako je najpresudnije iskustvo. u njemu istrajati utoliko upornije ukoliko se vjeruje da se u njemu vidi najbolja zaštita od opasne navale nesigurnih i varlji­ vih utopija. biti utoliko intenzivniji i duži ukoliko se radi ο redu komplikovanijih pojava. Najzad. suviše površno i suviše usko gledište da bi odmah mogli shvatiti njihov stvarni domet i pronaći u nji­ ma dovoljan razlog za uporno podržavanje dugog i teškog napora koji je neophodan za postepeno ostvarivanje jednog tako teškog pothvata. prećutno obuhvata i sva druga. najbolji duhovi danas imaju. u pogledu političkih ideja. prirodno. ostavlja žalosno stanje produženog djetinjstva u kojem društvena nauka još čami. sve društvene spekulacije koje nisu neposredno vezane za praktične operacije? Makoliko bio slijep takav stav.ČETRDESET ŠESTA LEKCIJA Sadržaj — Uvodna politička razmatranja nužnosti i svrsishodnosti socijalne fizike prema osnovnoj analizi aktuelnog društvenog stanja Ogromna osnovna praznina koju u opštem sistemu pozitivne filozofije. najzad. već tako dobro pripremljen za sva druga gledišta. trebalo bi. treba. kao uzaludne duhovne igre.

na osnovni sud pre­ ma kojem stvarni pojmovi poretka i progresa treba da budu tako strogo nerazdvojivi u socijalnoj fizici kao što su. odkako re­ volucionarna kriza modernih društava razvija svoj pravi karakter. iznad svega. tako žalosno uznemirava moralni i politički život. i koja treba da. zbog prirode moderne civilizacije. Iako skorašnji. bez čega on. koje treba postepeno da oslobode društvo od te fatalne tendencije ka sigurnom raspadu i da ga direktno povedu u novu organizaciju koja je i progresivnija i čvršća od one koja počiva na teološkoj filozofiji. Sve što ukazuje na isključivu preokupaciju jedne od ove dvije osnovne po­ trebe na štetu druge. U tom pogledu su. ovdje bude kratki pregled prve skice opšteg objašnjenja Ovaj termin kao i. u tom smislu. glavna slabost naše društvene situacije sastoji se u tome da su ideja poretka i ideja progresa danas tako duboko razdvojene da čak izgleda da se. u praksi. kod jednog belgijskog naučnika koji ga je. Jer. čitavog intelektualnog sistema u toku dugog interregnuma (vladavine) koji mora da proizilazi iz sve veće dekadence teološko-metafizičke filozofije koja je danas' zapala u ne­ moćnu senilnost. jednih filozofskih. ne podnose. onome što je stvarno razumno u osnovi tog djetinjastog naloga. u biologija. do instinktivnog suprotstavljanja kao dubokog nepoznavanja prave prirode političkog problema. Nadam se da ova knjiga neće. poslednjih godina. iako čisto prolaznog ka­ raktera uostalom. najzad. nužno. već po­ stepeno realizovano za razne klase ideja koje su. To je glavna ideja čija će nepobitna demonstra­ cija spontano proisteći. do sada suviše uske. Odatle treba poći da bi se realno shvatilo pravo porijeklo koleb­ ljivog i kontradiktornog stanja u kojem vidimo danas sve velike socijalne pojmove i koje nepobjedivom nužnošću. unese u te. kod današnjih društava. pozitivnu politiku će. ukazem. na neki način. kao i iz neprekidnog. koji treba da okarakteriše isto tako radikalnu nesposobnost najsuprotnijih političkih škola i konstatuje neophodnu potrebu da se. Sa gledišta do kojeg su nas. potpuno zaslužena uzajamna predbacivanja koja danas sebi upućuju najis­ taknutije stranke. najzad. Nakon ovog uvodnog razjašnjenja na koje se kasnije neću vraćati. Već pola vijeka. dovele tri prve knjige ove Rasprave cjelokupnu društvenu situaciju koja je predstavlje­ na u svojoj punoj svjetlosti i na najjednostavniji način. iz cijele ove knjige. po mišljenju nauke. »pozitivne fi­ lozofije« stvoren je prije sedamnaest godina u mojim prvim radovima iz ^političke filozofije. koliko uzaludne toliko burne okršaje. ali još uvijek nepotpunog razvoja pozitivne filozofije. suštinski. isto toliko neosporno pogodan za stvarnu i glavnu upotrebu. sa svim glavnim potreba­ ma koje žalosno stanje današnjih društava tako energično pokazu­ je svim ozbiljnim i oštroumnim duhovima. na­ rušeni pogrešnim pokušajima prisvajanja od strane raznih pisaca koji uopšte nisu shvatili njihov pravi cilj iako sam. drugih političkih. suviše posebne i suviše plašljive da se. ne bi zasluživao da izazove pažnju onih koje. Poredak i progres koji su za prošlost suštinski bili nespojivi. u stvari. ukratko. u izvjesnom smislu. suštinski karakteriše duboka i sve veća anarhija. To je taj duboko začarani krug u kojem se vrti današnje društvo i čiji je jedini izlaz jednodušna prevaga doktrine 72 73 . isto toliko neophodan termin. na kraju dovede. poj­ movi organizacije i života. postepeno. tako spontana sposobnost da ispuni tu dvostruku potrebu preko koje će poredak i progres direk­ tno pokazati dva nužno nerazdvojna aspekta jednog jistog princi­ pa na osnovu glavnog svojstva koje je. u pogledu prvog naziva. nažalost. Isto tako. dokopa duhovne vlasti čovječanstva. ne može se sakriti da je jedan. posebno okarakterisati njena. sada. ostaviti nikakvu sumnju u efikasno prenošenje na političke ideje tog opšteg atribu­ ta stvarnog naučnog duha koji i dalje predstavlja uslove povezi­ vanja i napredovanja identičnog porijekla. u potpunosti nije saglasnn sa progresom nijedan veliki progres ne bi mogao da se ostvari akc ne bi konačno težio ka očiglednoj konsolidaciji poretka. u cjelini. najzad. nadam se da će svi pravi državnici shvatiti da je ovaj veliki rad. bez ikakve trenutne i posebne pretenzije. postale po­ zitivne. sve više predstavljaju.. U ovom trenutku mi je dovoljno da. smatram da čitavu ovu lekciju treba da posvetim nekim uvodnim objašnjenjima vezanim za osnovnu i direktnu relaciju operacije ko­ ja je čisto apstraktna na izgled i koja treba da stvori danas ono što sam nazvao »socijalnom fizikom«1. ali jedino se tako može gleda­ ti na opšti sistem sukcesivnih operacija. razriješe uža­ snu revolucionarnu strukturu modernih društava. onoliko koliko to dopušta priroda ovog rada. s pravom. Po­ sebno moram ukazati na tu zloupotrebu. Ali sadašnje stanje političkog svijeta je još uvijek vrlo daleko od tog konačnog neizbježnog izmirenja. reakcionarni duh stalno usmjeravao sve velike pokušaje u prilog poretku kao i da su ra­ dikalno anarhične doktrine uvijek predvodile glavne napore preduziniane u cilju progresa. ovi termini su.da bih se prilagodio. zaokuplja svakim danom sve neophodnija i vidno sve teža obaveza da. potpuno nov duh koji je jedino sposoban. oni očigled­ no potiču. od početka pažljivo okarakterisao suštinsko značenje kroz strogo nepromenljivo korišćenje. zbog postepenog opšteg uzmaha. odakle. Nijedan stvarni poredak ne može više di se uspostavi niti posebno da traje ako. da vodi naša društva prema definitivnom kraju revolucionarnog stanja koje se u njima razvija već tri vijeka. uzeo za nas­ lov jednog djela koje predstavlja jednostavnu statistiku. kako se nadam. dva isto takva imperativna uslova čija uska i nerazdvojiva kombinacija (ka­ rakteriše otsada) i osnovnu poteškoću i glavni izlaz svakog stvar­ nog političkog sistema. s druge stra­ ne.

još i danas. 1 T a č n o je da se. naučnog duha. Tako. iz svog neznanja. zapaža se n e p r o m e n j i v a težnja r e a k c i o n a r n e škole da predloži. p r e k o neizbježnog i n e p r i m j e t n o g prelaza p r e t v o r e svoje s t a r e r a t n e a p a r a t e u i n s t r u m e n t e za reorganiza­ ciju. Slično tome. bez sumnje. u stvari. ja sam duboko ubijeđen da je. iz čisto negativ­ ne filozofije koja je n a s t a l a iz p r o t e n s t a n t i z m a . i koji se više ne bi mogli ponovo organizovati nezavisno jedni od drugih. a d r u g e kao isključivo kritičke. često lišeni svakog stvarno ličnog ubjedenja. u stvari. nijedno političko mišljenje koje nema u vidu javno dobro. ne sumnjajući u njihovu nesposobnost koja je. je- dino. isto t a k o progresivna i hijerarhijska. R a z n e klase d r u š t v a s p o n t a n o p r i h v a t a j u j e d a n ili drugi od ova dva s u p r o t n a smjera. dvije neophodne ten­ dencije naših glavnih političkih škola. prev. danas. isključivo. u pogledu svih važnih odnosa. s j e d n e takve tačke gledišta. o š t r o u m n o m analizom. prije svega. metafuzičko stanje po­ litike. jedan mali broj ambicioznih koji. pa čak i istovremena. u k r a t k o . su po svojoj p r i r o ­ di veoma primjenljiva. bolje p r i p r e m l j e n o od ostalih. mislim da treba da jednom za uvijek kažem da sam daleko od želje da iz toga izvučem i najmanje uopštavanje koje ne ide u prilog uobičajenim intencijama njihovih cijenjenih pristalica. posebno p o s m a t r a n u svojoj katoličkoj i feudalnoj s t r u k t u r i . U prin­ cipu. Sve ideje ο p o r e t k u . iako je većina onih koji su angažovani u druš­ tvenim bitkama.koja je. ne zato što se u njemu revolucionarno stanje manifestuje na kompletniji način. još uvijek n e p o t p u n osje­ ćaj za tu osnovnu p o t r e b u nije. u osnovi. U s v a k o m n o v o m pogledu koji se sukcesivno javlja iz po­ t r e b e naše epohe kao posljedica p r i r o d n o g k r e t a n j a događaja. i n t e l e k t u a l n o stanje političkog svijeta t a k o žalosno. nesposobnu da uoči najteže stvarne posljedice doktrina koje oni pripovijedaju. svaka pojedina 1 Ne ustručavajući se da na ovom mjestu okvalifikujem. p r e m a njihovoj prirodnoj sklonosti da k o n s t a t u j u da li je potrebnije k o n z e r v i r a n j e ili poboljšavanje. što ću kasnije u t v r d i t i . s a m o j e d n o s t a v n u negaciju prvog. svoju k o n a č n u for­ mu i svoj integralni razvoj postigla u posljednjem vijeku (XIX vi­ jeku — p r i m . To je n e p o s r e d n i razlog koji. naročito u politici. Iako je. predstavljaju. n e o s p o r n o predstavlja teološko stanje d r u š t v e n e n a u k e : t a k o da sve ideje ο p r o g r e s u i dalje proističu. iz čega uvijek proizilazi. pa čak i kazniti po potrebi. u stvari. u p r k o s n e k i m s u p r o t n i m izgledi­ ma. sve više teži da postane organsko. Ali. može se. osim tog skoro jedinog izuzetka. obadvije vrste principa. o d m a h se vidi da. Sadašnja situacija d r u š t a v a može. j e d n e kao očigledno reakcionarne. pogotovo danas. danas. ipak još uvijek nije moglo prestati. osim toga. žele sa­ mo da politički svijet premjeste u jednu zaista normalnu situaciju iz koje im se čini da će izaći samo da bi se bacili na neizostavno rušenje svakog socijalnog poretka. skicirati ovu važnu ocjenu. vlada m e đ u s v i m mišljenjima koja imaju. obično. t a k o su d a n a s teoretske ideje ostale veoma p o d r e đ e n e p r a k ­ tičnim p o t r e b a m a dok u n o r m a l n o m stanju d r u š t v e n o g organizma one. pos m a t r a n e u cjelini. Zapažanja na osnovu kojih ću. budući da je dobra strana ljudske prirode. vrlo opravdano optužuju. do sada su. ne bi moglo preživjeti makoliko. obično. sa istom energijom. od t a d a . bez i k a k v e sopstvene i nove dogme. da su ona danas okružena krajnje uskom sferom. kao neiz­ bježno i jedinstveno rješenje. određuje r e ­ cipročno u k i d a n j e različitih pokušaja čiji p r e d m e t oni a l t e r n a t i v n o postaju. pozajmljivane iz s t a r e d o k t r i n e teološkog i militarističkog si­ s t e m a koji je. p r a v u političku aktivnost. izgleda. m a d a različitog s t e p e n a i različitih izmjena. isto tako. Dakle. iako su potčinjeni o d r e đ e n o m r e d u . za j e d n u s t v a r n u reorganizaciju. jedina koja može omogućiti udruživanje u određenom prostoru i vremenu. bila p o t r e b n a novoj operaciji čija p r i r o d a odbacuje. bilo usko i nesavršeno osnovno znanje koje ono ο njemu sebi stvara. U svakoj stranci postoji. uostalom. glavno političko k r e t a n j e p o t p u n o mo­ ralo da izmijeni p r i r o d u i da od čisto kritičkog. sa filozofske t a č k e gledišta ove r a s p r a ­ ve. oni koji. Bez obzira na b e s k r a j n u različitost koja. očigledno. n a d a h n u o nijednu zaista originalnu koncepciju koja je d i r e k t n o prilagođena tom velikom cilju. za nazadnu namjeru. t a k o duboko razdvaja dva g l a v n a aspekta d r u š t v e n o g p i t a n j a i koji t a k o često. u stvari. isključivo. imaju za glavni cilj da iskorišćavaju opšte vjerovanje radi svog sopstvenog uzdizanja: njih treba znati hvaliti. sastoje samo od promjenjivog miješanja dva p o r e t k a p o t p u n o s u p r o t n i h ideja. Ne bi se moglo poreći da je. već zato što je. I branitelji i n a p a d a č i starog sistema su po­ kušali da na sličan način. za- 74 75 . kakvo je do t a d a izgledalo. kao je­ dini i univerzalni lijek. isto tako. obnovu odgovarajućeg dijela starog politič­ kog sistema. zbog tog neizbježnog filozofoskog propusta.) a r a z n e d r u š t v e n e primjene te doktrine. od kojih drugi predstavlja. sa savjes­ nom odlučnošću jednog. oni koje danas. savjet da se još više obustavi s v a k a stabilizujuća sila. iskreno. Me­ đutim. jer se. svaka zlobna namjera. na sve evropske n a r o d e čija je neorganizovanost bila slična. očito izuzetna. posebno m o r a m o imati u vidu francusko društvo. da se stalno upravlja j e d i n s t v e n o p r e m a istim idejama koje su vodile ra­ zne s t r a n k e u t o k u duge ranije borbe i sa kojima su se svi duhovi tako d u b o k o zbližili. primijetiti u p o r n a sklo­ nost kritičke škole da. do sada. a k o je od prije pedeset godina ne­ osporno r a s p a d a n j e tog sistema počelo sve jasnije da ukazuje na prijeku p o t r e b u da se stvori novi sistem. lako je shvatiti. prednjače da bi t a k o p r i p r e m i l e p r a v o i n e s m e t a n o za­ dovoljstvo. iz d o k t r i n e koja. n a n e s e štetu j e d n o m suviše n e ­ p o t p u n o m rušenju tog sistema. u praksi. postati j a s n a tek onda k a d a se sagleda n a s t a v a k i završetak opšte bitke koja se vodila u toku tri p r e t h o d n a stoljeća za postepeno r a z a r a n j e s t a r o g političkog sistema. jednu koja je nazadna i drugu koja je anarhična.

može da objasni taj raspad samo pomoću nepredviđenih i. Osnovna greška i jednih i dđflugih proizilazi samo iz suviše isključive brige svakog pojedinog od dva bitna uslova čija cjelina predstavlja pravu definiciju opšteg pro­ blema aktuelne politike. Ja ću se po­ brinuti da u pravo vrijeme. pošto se proširi na društvene pojave. Ali ^monstruozna sprega koja se danas pokušava napraviti između tih nespojivih principia i čiji različiti stepeni karakterišu razne po­ stojeće političke nijanse. ona se služi svojim poznatim lukavstvom i nastoji da koris­ teći natprirodnost u objašnjenju. ličnih razloga. trebalo da se samo kroz taj indirektni dokaz pri­ hvati kao dovoljno sposobna da reorganizuje društvo: jer. svakako. To. Ali je. ili pak. a poslije toga treba razmatrati njihov stvarni antagonizam i ocijeniti. Bilo bi. Dakle. Biće. danas opasna teološka politika. U nastavku ove knjige.od te dvije antagonističke doktrine rijetko predstavlja u svojoj cjelosti i u svojoj osnovnoj homogenosti. u današnje vrijeme. obično. ponovo započne još žešće raspadanje režima koji je već odavno pre­ stao da bude saglasan sa svojim glavnim progresima. biti dosljedna svojim sopstvenim prin­ cipima. u početku i mora tako početi) njena manje-više bliska generaliza­ cija će biti osigurana. čak i ako se pretpostavi da je moguć njihov trenutni uspjeh. neos­ porno da je kod naprednijih nacija. Mo­ že se. posebno. moram na ovom mjestu odbaciti svaku nesuglasicu po tom pitanju. Suprotno tome. neophodno je da se teološka i me­ tafizička politika posmatraju svaka posebno. naprotiv. iako strogo neophodnu. njen uticaj bitno oslabio i pored djelimičnih usluga koje im ona. još od prije tri vijeka. da su sve velike promjene kojima je bio izložen teološki i mi­ litaristički sistem. jedino ga mogu dovesti u si­ tuaciju koja je izazvala revolucionarnu krizu. očigledno ne bi mogla posjedovati nikakvu vrlinu nepoznatu elementima od kojih se sastoji. čak ni približnom težinom. smatraju da treba da se pokore samo očiglednoj nužnosti da se najzad neopozivo sruši politički sistem koji je radikal­ no nesposoban da ubuduće upravlja društvom. i u okviru same se­ be. površnu dužnost. u stvari. što ću ukratko nave­ sti. obavezno. one sve više teže da imaju takvu isključivu egzistenciju samo kod čisto spekulativnih duhova. posebno. pa makar i kod samo jednog uma (a ona. da tako kažem. čini mi se označava najjednostavniji i najsigur­ niji kriterijum stvarne vrijednosti bilo koje društvene doktrine i koji je. još uvijek. obavezno povezati ra- 76 77 . nisu nimalo spremni da dovedu društvo u stvarno normalno stanje. treba da se sastoji u tome da u sistemu duboko uznemiravanom našim različitim društvenim ide­ jama. isto tako. radi pra­ vilnosti i jasnoće naše analize. ipak smatram da je nužno da se tome da jedan novi filo­ zofski aspekt koji. još presudniji protiv teološke politike. uspjeti da dokažem na dosto­ jan način u istorijskom dijelu ove knjige. u stvari. postaviti u principu da bi doktrina koja treba da donese potpuno saglasna rješenja vezana za razna osnovna pita­ nja politike kako je tok stvarnih primjena nikada ne bi doveo u protivrječnost. Iako iz tih razloga. najzad uspostavi realnu i trajnu harmoniju. mnogobrojne i direktne kontradikcije u vezi većine značajnih tačaka. Makoliko da je. Nijedna od postojećih doktrina ne zadovoljava. kada je strpljenje iscrp­ ljeno. suvišno da se na ovom mjestu zaustavimo radi posebne diskusije ο toj doktrini da bismo konstatovali njenu veliku nužnu slabost koju spontano kretanje događaja svakim danom sve jasnije pokazuje. u suštini. prazne kombinacije koje se pokušavaju stvori­ ti između njih. što ću. istorijska analiza sukcesivnih transformacija koje su postepeno dovele do potpunog raspada katoličkog i feudalnog si­ stema. kao potpo­ ra društvenom poretku da politički sistem koji se ni sam nije mo­ gao održati pred prirodnim progresom uma i društva. utičući da. jer broj duhova nikako ne bi mogao pove­ ćati suštinske poteškoće intelektualnog usklađivanja i mogao bi uti­ cati samo na vrijeme neophodno za njenu realizaciju. u potpunosti. očigledno da svi napori us­ mjereni ka obnavljanju tog sistema. Žalosno odsustvo svakog realnog pogleda na društvenu reorganizaciju samo može objasniti apsurdnu namjeru da se. u tom smislu. pokazaće bolje nego bilo koja direktna argumentacija koli­ ko je ta dekadenca otada radikalna i neopoziva. čini mi se da je neophodno da se osnovni problem naše društvene reorganizacije sve­ de samo na jedan bitni uslov: izgraditi političku doktrinu dovoljno racionalno koncipiranu da bi ona u svom cjelokupnom razvoju uvijek mogla. na kraju. mi ćemo priznati. u današnje vrijeme. teži. Kada baš takva regeneracija bude moguća. kao neosporne elemente. spontano mora manifestovati pozitivna filozofija koja će. poveže taj veliki lanac događaja sa jednom vrstom misteriozne fantazije ο Proviđenju koje se dosjeista teže ka anarhiji. može napraviti. jasno karakteriše njihovu veliku slabost. Teološka škola. nadam se. tilo da društveni poredak stavi u iskušenje čije vrijeme i dužina tra­ janja. od početka i sve više i dalje težile ka potpunoj i definitivnoj eliminaciji režima kojem je osnovni zakon društve­ ne evolucije nužno dodijelio. na osnovu svih istorijskih činje­ nica. ukazem na ogromnu superiornost ko­ ju. prema tome. u stvari. Posmatrajući samo sa logičke tačke gledišta. jednostavno. nije­ dan pravi filozof. kao ni karakter ne treba da budu potkrijepljeni razlozima. nikada ne bi mogao zaboraviti da je do formira­ nja i prvog razvoja modernih društava došlo pod njenom dobro­ tvornom zaštitom. ta inte­ lektualna reorganizacija. tu veliku intelektualnu obave­ zu: sve one sadrže. izvan svakog razumnog odnosa sa neizmjemošću zapažanih efekata. da razvije njihovu uzajamnu neutralizaciju.

čak i najeminentnijih na koje je. ponekad i vrhunski. u suštini. Pažljivo ispitivanje 78 79 . ne samo u ak­ tivnoj praksi.bez njihovog znanja. naš stvarni društveni an- tagonizam. radikalne dekadente teo­ loškog i vojnog sistema čije je spontano slabljenje bez toga mog­ lo izgledati kao da ima mogućnost za ponovno jačanje. u stvari. kao što bi to strogost logike. bez obzira na reakcionarne zablude u koje tok događaja trenutno može nasto­ jati da uvuče društvo: isto tako. reprodukujući prošlost. zahtijevala. Nije li onaj koji je danas veoma snažno zamislio i veoma žestoko nastavio reakcio­ narnu politiku. Da li je. uskladi jedan sistem jasno definisan kroz du. doktrina koja je reakcionarna u odnosu na bitne elemente moderne civili­ zacije. prema teološkoj formuli. bez sumnje. ova kontradik­ cija bi trebalo da izgleda kao najosnovniji i najodlučnija. spontanim. u preciznoj procjeni mojih sukcesivnih napredovanja.> gu primjenu i tako potpuno razvijen u svim svojim različitim bit­ nim djelovima da izgleda sigurno zaštićen od svake grube nedos­ ljednosti. U stvari. naprotiv očigledno da je svim vlastima stalo do časti da potstaknu njihov svakodnevni progres? To je. U današnje vrijeme postepeni porast naučnog duha. Stari politički sistem se tako pokazuje razrušen do te mjere da su njegove najodanije pristalice zbog toga radikalno iz­ gubile stvarni opšti osjećaj. biće lako da se u tome prepozna potpuno kontradiktorna struktura koja postavlja sam razum za vrhovnog sudiju jednog takvog potčinjavanja čija snaga i vrijeme trajanja zavise tako. jedini modus koji se u potpunosti slaže sa prirodom neke slične doktrine i koji jedan takav duh. inače. kada je nastojao. lakše je konstatovati njenu sva­ kodnevnu sve neodoljiviju tendenciju ka najosnovnijim ustupcima koji su direktno suprotni svim njenim glavnim principima. iako lakše podložni. uprkos toj neospornoj opoziciji. bili glavni početni razlog. na primjer. poslije toliko drugih vođa iste škole. u toku dva stoljeća. Najveći mislilac današnje katoličke škole. u jednom drugom vremenu. čak i kod njega. nimalo oklijevao da isključivo slijedi kada opšte stanje ljudskog uma je ne bi spriječilo. ukazu pažljivom čitaocu kako je lako proširiti ta­ kvo. prikladnije od jednog takvog reda zapažanja da potpuno osvijetli duboko realnu ništavnost doktrine koja. iz lako shvatljivih razloga. očigledno. tu i tamo. industrije pa čak i umjetnosti. sam Bonaparta . potpunu prevagu. ne izmiču više toj neodoljivoj tendenciji da se izdvoje iz opšteg pokreta. ne posjeduje čak ni onaj kvalitet koji bi spontano odgovarao nje­ noj prirodi. beskorisne pokušaje koje su. ponavljale. umjetnosti i nauka? Čisto spekulativni duhovni. s vremenske tačke gledišta. dakle. onoliko snažan koliko nehotičan. Iako vrlo malo primjetna. iskreno pokušao da se izdigne. razvijanjem svo­ jih svakodnevnih djelovanja. tačnije kao opštija i instinktivnija od bilo koje druge. osim nekoli­ ko izdvojenih djelovanja nekih ekscentričnih duhova koji su slu­ čajno naišli da. nasuprot čestim kon­ tradikcijama revolucionarne škole. otkriju osnovno neslaganje. poništava svoje beskorisne opšte pla­ nove za obnavljanje prošlosti za koju su svi državnici odsada ne­ hotice izgubili osjećaj. slavni Maistre. odričući se svakog teološ­ kog aparata. Ništa nije. rijetko suviše stro­ gih. umjesto da se ograniči na to da mu dodijeli božansko pravo. To se može lako uočiti. sam je dao dokaz. umjetnosti industrije? Nije li. sva­ kako. Isto tako. ne bi. savršenu povezanost njenih ideja. uticala nesavladiva snaga njihovog stoljeća. moraju još više zaprepastiti kada se radi ο pokazivanju očigledne uzajamne kontradikcije između raznih glavnih djelova jedne iste doktrine. da bi. kao poznati zaštitnik industrije. da u svom glavnom djelu započne obnavljanje vrhun­ ske vlasti pape na osnovu jednostavnog istorijskog i političkog rezonovanja koje je. bez sumnje. u modernom razvoju teološke politike ikada postojala bilo koja vlast ili bilo koja škola potpuno dovoljno reak­ cionarna da se usudi da. iako nijesu u stvari. Nekoliko istaknutih primjera će biti dovoljno da. . nema nikakve sumnje da su stalni razvoj i ras­ tuće sirenje nauka. zbog svog polo­ žaja. Jednu ovako odlučnu provjeru treba ovdje osloboditi svih kasnijih indikacija u tom smislu. predstavlja najefikasniju garanciju protiv svakog ozbiljnog povratka vojnog ili feudalnog duha. Ipak. Posebno bi od teološke politike trebalo očekivati cjelovito is­ punjenje tog velikog logičkog uslova čije se osnovne teškoće izgle­ da. tako duboka. od mojih prvih radova iz političke filozofije uvijek usmjeravalo. naravno. razum potčinile vjeri. ispitivanje. iako je teološka politika. već i kod čisto spekulativnih duhova. indus­ trijski duh. ima isti karakter.zne redove ljudskih ideja mnogo potpunije nego što su one ikada bile povezane preko bilo koje druge metode. Iako još nije došlo do otvo­ renih borbi između ta dva para principa. tako često. stvarno. kao karakteristič­ ni atribut. jedino od tih promjenjivih odluka. bez sumnje. nastavi ili samo zamisli sistemat­ ski pritisak na nauke. Demonstracija bi bila suviše laka kada bi se prvo razmotri­ la. prva aktuelna nedosljed­ nost reakcionarne politike koja tako. Takvo je glavno pra­ vilo koje me je. mnogi istak­ nuti uslovi. u izvjesnom pogledu zadivljujuće. posebno nas zauvijek ču­ va od svakog realnog vaskrsavanja teološkog duha. te neizbježne po­ trebe svoje filozofije. reakcionarna škola potvrđuje. u stvari. istorijski gledano. Razmotrimo sada direktnija neslaganja koja. na ovom mjestu. nezavisno od drugih nepoveza­ nosti. manje nedosljedna u današnje vrijeme nego metafizička politika. spontano poništavaju za doktrinu koja se ograničava da. Da analiziramo. ka koncepciji jedne prave društvene doktrine. svakim danom sve rasprostranjeniji i nadmoćniji. iako prikriven.

s obzirom da je stvarnim rušenjem starog poli­ tičkog sistema upravljao snažni uzajamni antagonizam glavnih snaga od kojih se sastojao. i pored tog jasnog iskustva. u suštini. poslužila kao neposredni instrument njenog političkog pada. pogotovo unutar reakcionarne stranke. iako zdrava filozofija u tome može vidjeti samo duboko kobnu zabludu koja je. svakim danom sve potpunije i sve uoč­ ljivije nespojivosti aktuelnog društvenog stanja sa starim politič­ kim sistemom čija prava opšta misao nastoji. u vrlo raz­ ličitim formama. nepobitnu iako kratku. tako. Možda je to jedini veliki politički pojam sa kojim se. bez sumnje. spontano priklanjala. grube nedosljednosti Bonaparte usred njegovih uzaludnih napora da uspostavi stari politički sistem. po­ sebno pokazuju kao mnogo odlučnije dokazujući do koje mjere je osnovna misao starog političkog sistema prestala da bude nadmoć­ na kod onih istih koji su sa žarom preduzeli njenu himeričnu re­ stauraciju. ograničavajući se na ovom mjestu. najzna­ čajniji slučaj te vrste. predstavlja neophodnu uvodnu operaciju. Ali. na jednostavno posmatranje aktuelne epohe. nikada do sada nije bio ta­ ko potpuno oićarakterisan. iz bilo kojeg razloga. bez sumnje. uvede papska vlast. stanje direktno izražene opo­ zicije prema raznim osnovnim tačkama njihove zajedničke doktri­ ne. ne manje odlu­ čan način. kako to zahtijeva priroda uvodnog poglavlja. zbog neizbježnog uticaja. postepeno razvijani tokom ranijih vjekova stvarno doveli do neopozivog raspadanja teološkog i feudalnog sistema? Kada bi se. kao što se moglo vidjeti kod mnogih izrazitih savremenih slučajeva. Kada su poslije njegovog pada. Ali takve se nedosljednosti. pošto je dovedena u defanzivni položaj. dati mnogobrojne i ne­ opozive dokaze. Ta je uzurpacija spontano izvršena tako radikalno da je vrhovni savjet bio sastavljen. kao što je to gospodin opat Lamennais jednom tačno primijetio prije svog revolucionarnog obraćanja. u tome da se prihvata stvarno ukidanje glavne osnove katoličkog i feudalnog sistema i odriče osnovna podjela na duhovnu i vremensku vlast. vidjeli tokom du­ gog niza godina vrlo izražena cijepanja koja su naglo dovela do sve brojnijih sukcesivnih sitnih podjela te trijumfujuće stranke i koja su. Za jednu stranku koja je toliko ponosna na svoju tobožnju koheziju posje­ dovanje vlasti je. njena radikalna nekoherentnost se manifestovala na jedan drugi. što je svima pokazalo da je nemogu­ će da se tamo. svim pravim posmatračima. Poljske i dr. Dakle. inače. U tom smislu. direktno potčinili neposrednim interesima svoje vremenske dominacije pri- mjenu svojih religioznih principa. od jeretičkih voda. manje revolucionarni od naroda. Sto više teološka politika smatra da se. ali jednako značajnim hilo za djelimiični i tre­ nutni trijumf teološke politike bilo za njegovo naličje. ne samo u raznim protestantskim zemljama. efektnu manifestaciju. Odkako je nezaboravni udar od 1830 . Taj duh nesklada i podjele reakcionarne škole često se poka­ zivao. svakog dana možemo konstatovati. u mnogim suštiniskim pogledima. koji. kraljevi pokušali da uspostave sporazum velikoj evropskoj vlasti protiv kasnijeg razvoja revolucionarnog stanja. 80 81 . nisu mislili ni na najmanje učešće bivšeg duhovnog autoriteta čiji su najlegitimniji atribut na taj način potpuno uzurpirali. istih suštinskih principa nesloge i razdva­ janja koji su. što se svodi na isto. nije nov. i jedni i drugi mogli sanjati ο kontradiktornoj restau­ raciji jednog sistema koji oni tako radikalno nisu poznavali? Pret­ hodno okupljanje svih mnogobrojnih sekti ograničavanih rastućom dekadencom hrišćanstva trebalo bi da. na kraju. U neobičnoj jednodušnosti koju manifestuje ta škola. u tom pogledu. čak sve više. pretpostavimo. pred našim očima. nisu samo kraljevi i pape.godine uticao da reakcio­ narna stranka postane samo protivnički uslov. trenutno neizbježna. su. prirodno moralo povezati sve spo­ redne razlike u osnovnu realizaciju doktrine čija je povezanost i homogenost toliko hvaljena. to u njoj sve više dolazi do nepomirljivih sitnih podje­ la koje prikriva nejasno odobravanje njenih opštih principa dok su sadržane u spekulativnom stanju: to je. nesigurni planovi. ne plašim se da tvrdim. pravili neki savremeni državnici. a sami sveštenici. odobrava opšte potčinjavanje prve drugoj. da se ukloni i potpuno izgubi kod svojih najodanijih pristalica. osim toga što su u današnje vrijeme postale još brojnije i dublje. sastoji se. svakakao. ili se. slažu sve stranke. velikim dijelom. sigurno opet došlo do još izrazitijeg cijepanja. iako u stvari. u današnje vrijeme. a u njemu je dominirao šizmatički princip. ni kraljevi nisu. ova se stran­ ka. Bez sumnje. već i kod nacija koje su nominalno ostale katoličke. bilo iz nečasnog interesa ili pak zbog nekorisnog duha uske nacionalnosti. zar taj kratki period nije suk­ cesivno reprodukovao. U toku tri poslednja vijeka. Zar se i pored bliske i očigledne veze njihovih stvari. pristalice katolicizma i feudalizma nisu žestoko razdvojili? Zar se nisu međusobno tukli branitelji aristokrati je i zagovornici kraljevske vlasti? Jednom rječju. koje su u tom smislu. u tom pogledu. sa naučne tačke . naprotiv. U tom smislu. u raznim sekcijama reakcionarne škole. uvijek su brzo propadali pred slijepom ali nesavladivom tvrdoglavošću raznih vlada da zadrže vrhovnu upravu teološke vlasti čija je neosporna centralizacija odmah onemogućavana. prema tome. na primjer Grčke. samo su življe ponovile primjer već davno poznat mnogim drugim prinčevima. naročito u Njemačkoj. Nismo li.prošlosti će nam kasnije.gle­ dišta uobičajeni simptom svake teorije koja je nespojiva sa či­ njenicama. dobrovoljno pristali na svoju sopstvenu političku degradaciju. razvija i primijenjuje. u sadašnje vrijeme. sličan uspjeh ponovio. da bi. Kako bi. u današnje vrijeme.

isto tako ostavlja tragove koji su potpuno do­ voljni da istaknu realnost prethodnog posmatranja. bila na čelu glavnih političkih p r o g r e s a do kojih je dolazilo u t o ­ ku tri poslednja stoljeća i koji su suštinski m o r a l i biti negativni. isto tako. beskorisno vaskrsavanje katolič­ kog i feudalnog r e ž i m a pomoću onih istih p r i n c i p a koji su u stva­ ri. kod slavnog a u t o ­ ra P a p e na veći broj nedoslednosti. a n a s t a v ­ lja da traži energično ugušivanje p r o t e s t a n t i z m a u F r a n c u s k o j . bi­ lo hi.smislu što politi­ čka anarhija sada prestaje da odbacuje literarnu anarhiju. p r e d našim očima p r e d u z i m a . smatram prikladnim da na ovom mjestu navedem direktno kontradiktornu vezu koja se može uočiti između dva suprotna tabora u literaturi i politici. Ali. pa p r e m a t o m e čisto r e v o l u c i o n a r n a . sada. a drugi iz odvratnosti prema katolicizmu. imala je. 1 Poslije t a k v i h p o s m a t r a n j a koja s v a k l a k o može preduzeti. revolucionarna škola. mo­ gu ponuditi vjeran i poučan odraz opšteg stanja ljudskog duha u sva­ koj epohi. u d a n a š n j e vrijeme sadrži toliko ele­ m e n a t a d i r e k t n o s u p r o t n i h njenim sopstvenim osnovnim principi­ ma. aiko ne analognih. ni da sakupi. Svako se osjeća da je Romantizam početi. vrlo čudno k o n t r a d i k t o r n o . prije svega. bez sumnje. posebno. u n a š e m vijeku. b e s k r a j n o ponavlja njihov početak. ne treba. žarko braneći staru klasičnu zakonitost.više nego j e d a n p u t . izgleda. inače skorašnja. dok se p r a v i k a r a k t e r glavnog političkog p o k r e t a . trebalo da spriječi s v a k o ozbiljno razmimoilaženje. nastojeći da za svoju u p o t r e b u sistematizuje cjelokupni p r e d m e t kritičke d o k t r i n e . u stvari. po­ sebno k a d a se radi ο galikanskoj crkvi. duboko p r o ­ t i v n a savremenoj civilizaciji.. ne uzmičući p r e d k r a j n j o m opasnošću od j e d n e t a k o m o n s t r u o z ­ ne nedoslednosti. ne prestajući ipak d a . P o z n a t o je da je Maistre. predbacio. Postojala bi težnja da se m o d e r n a d r u š t v a reorganizuju p r e m a jednoj dosta zastareloj teoriji koju već o d a v n o ne razumiju dovoljno ni njeni . iz Irske ltd. svakako. katolička škola k o ­ ja se formalno poziva na d o g m u slobode savjesti k a d a su u p i t a ­ nju njeni savjetnici iz Engleske i. očigledno. u k a z a t i . velikom Bossuet-u da u o p ­ šte ne poznaje p r a v u političku p r i r o d u katolicizma. Osim toga. Ali osnovna metoda. ni­ k a k o nije mijenjao. iako isključivo kritička. s druge strane. ne može biti ni u jednoj epohi u kojoj r e a k c i o n a r n a škola. uvijek i bila ustanovljavana. zamišljena u apsolutnom smislu. zbog svoje prirode.najslavniji tumači. nastojao zatim da. inače. Može se. obaveznu p r i p r e m u za društve­ ni dolazak pozitivne škole kojoj je isključivo p r e p u š t e n realni nas­ t a v a k revolucionarne epohe. s v e č a n o je dala ni n a j m a n j e dvosmislen dokaz sla­ bosti r e a k c i o n a r n e d o k t r i n e i energije kritičke d o k t r i n e . metafizičku politiku jednoj takvoj ocjeni. s d r u g e s t r a n e . poš­ to je upravljao p r v i m razvojem ljudskog d u h a i društva. ne bi bilo teš­ ko. Ova d o k t r i n a je s a m o mogla neopoziva uništiti sistem koji je. za cilj da utiče da se romantičarska književnost stvara kao suštinski posvećena prikazivanju hrišćanskog i feudalnog doba. iako im ona n u ­ di naj'bolje definisani obrazac u prošlosti čije bi r e v n o s n o p r o m a t ­ ranje. svoje različite pristalice. suštinskim p r i n c i p i m a r e v o l u c i o n a r n e d o k t r i ­ n e . Ovaj površni prigovor koji uopšte ne odgovara pra- 82 83 . ovo implicitno prizna­ vanje neopozive oronulosti teološke politike. Oni koji su na čelu te j e d i n s t v e n e m e t a m o r f o ­ ze s m a t r a j u da su najsposobniji u stranci čiju političku abdikaciju. dok je. posluži p r v o m s a m o da bi izazvala d r u g u koju je t a k o nehotice priznala za j e d i n u danas sposobnu da s t v a r n o djeluje na civilizovane n a r o d e . može. pa čak u izvjesnom smislu i m o r a l n u degradaciju. oni kategorički potpisuju. bez sumnje. kasnije i m a u vidu k o n a č n u restauraciju starog političkog sistema. b a r ekviva­ l e n t n i h . ipak je bio do­ voljan da jedni iz počasti. s t v a r a n e o p h o d n i vom suštinskom karakteru svakog literarnog sistema. j e d n o s t a v n a p r o m j e n a do koje je došlo u kraljevskoj vladi. jednako zatvore oči pred očiglednom nedosljednošću jedne takve ocje­ ne u poređenju sa opštim principima apsolutnog autoriteta ili neodre­ đene slobode čiju su političku prevagu svaki za sebe htjeli da usposta­ ve. u Francuskoj početkom ovog vijeka pod pokroviteljstvom katolićko-feudalne škole koja je dugo vremena smatrala za obavezu stranke da pretjerano hvali najmonstruoznije zablude književnih stvaralaca. beskorisno da se duže z a d r ž a v a m o na ovom mjestu da bismo konstatovali r a d i k a l n u slabost d o k t r i n e koja. dok je klasična književnost izgledala isključivo posvećena paganskoj i repu­ blikanskoj antici. na način koji više odgovara običnim zakonima analogije. Izlažući. kroz definitivno osnivanje sistema ko­ ji je isto toliko progresivan koliko jedinstven. nakon odgovarajuće analize. bar u tom . izgleda. u tom smislu. dugo zasluživala t i t u l u progresivne.. Austriji i dr. pokušala Više puta da je stavi pod smiješnu zaštitu zvaničnih uredbi. u stvari. k a o za svaki drugi red ideja. manifestovati s a m o d i r e k t n o a n a r h i č k i k a r a k t e r . Podjela književnih mišljenja nastaje. ni u uspješnim ni u neuspješnim situacijama. kao korisnu novu provjeru te karakteristične ne­ dosljednosti sadašnjih stranki. koalicija kraljeva htjela najzad da ozbiljno p o b u n i E v r o p u p r o t i v nepodnošljive domina­ cije B o n a p a r t e . na primjer. A k o s v a k a dogma koja čini kritičku d o k t r i n u . istorijski dio ove knjige će j a s n o pokazati da ona. n i k a d a izgubiti iz vida da je n j e n a doktrina. 1 Pošto literarna mišljenja koja. takođe. pošto je. K a d a je. odbijaju­ ći da se u toj situaciji od životnog značaja. posmatr a n a u s v o m začetku i ograničena na s t a r i sistem p r o t i v kojeg je ona. s razlogom. Jedna takva zabluda i sa jedne i sa druge strane. poslužili za njegovo rušenje i čije n a j a n a r h i č n i j e posljedice ona ne oklijeva da potvrdi na spekulativni n a č i n : razlog tog p r e v r a t a je. u stvari. pa čak ne može. k a o krajnju pomoć. vidjeti. politički trijumf metafizičke škole je m o r a o predstav­ ljati. kao što sam ranije naveo. zbog toga. t a k o p o t p u n o i odlu­ čujuće k a k o ga mi d a n a s vidimo.

mora prevazići osnovne granice slabosti našeg uma. doprinjeti da ta prirodna obaveza postane imperativnija i. iako samo privremen. moralo je. a ipak je njego­ vo neosporno ukidanje uslijedilo nekoliko stoljeća poslije njega. koja je du­ boko prikrivena nadmoćnim prizorom stare organizacije. Pored tih neospornih razloga koje je danas lako ocijeniti. Zbog te očigledne i isto toliko žalosne potrebe koja je inhe­ rentna od našoj nemoćnoj prirodi. bez kojeg ni najeminentniji duhovi jasno ne bi mogli shvatiti pravu karakterističnu prirodu novog sistema. ako posmatramo društvene revolucije samo u njihovom jednostavnom intelektualnom stanju. tako da on nije mogao ni zamisliti društvo koje nije zasnovano na ropstvu. po svojoj prirodi. razlog treba tra­ žiti u vremenu kada je stari sistem u punoj snazi morao neposred­ no zabranjivati svaki. bilo da podstakne na reorganizaciju kroz iskus­ tvo sa poteškoćama anarhije. od svih drugih re85 84 . iz­ vanredno mogu primijeniti u velikoj društvenoj revoluciji usred koje živimo a kojoj su sve ranije revolucije. bar za vrijeme nekoliko generacija. smatrajući da je ta prva teškoća savladana. koji su se do tada lagano i tiho razvijali da malo po malo dobiju političku osnovu. suštinski svode na postepeno rušenje starog sistema. očigledno je da je intenzivnija i dugotrajnija borba pro­ tiv starog režima morala nužno uticati na energičniji razvoj i sistematičniju koncentraciju revolucionarne akcije koja je. posmatrana u svojoj cjelini. još tješ­ nja. on uvijek pretpostavlja. Cak i najnestvarniji utopisti kojima se čini da su se potpu­ no oslobodili svakog uslova realnosti. već i strogo neophodan. priklad­ no da vrlo jasno predoči direktnu obavezu jednog takvog kretanja. da je uvijek spremna da što više ograniči sferu njene aktivnosti kako bi sprije­ čila njeno prodiranje nastojeći da joj konačno. Stanje djetinjstva i empirizma u kojem je društvena nauka do sada stalno čamila. opšti duh revolu­ cionarne metafizike se sastoji u tome da sistematski dovodi u nor­ malno i trajno stanje situaciju koja je. To je neophodni i potpu­ no zakoniti izvor aktuelne kritičke doktrine. drže našu moć zamišljanja. jednu vrstu manje-više anarhičnog interregnuma čiji karakter i vijek trajanja za­ vise od intenziteta i obima modernizacije koju treba izvesti: najosetljiviji politički progresi se. Ukoliko više. kada preporod nikada do sada nije mogao biti dublji ni veći? Bez sumnje. putem direktne i potpune subverzije najosnovnijih političkih pojmova. izuzetna i prolazna i koja se morala razvijati kod naprednijih naroda od momenta ka­ da je nesposobnost starog političkog poretka da i dalje upravlja društvenim pokretom počela da postaje neosporna.uslov. uvijek unaprijed podrivanog u svojim raz­ ličitim osnovnim temeljima. Ova raznovrsna osnovna razmatranja se. Mali domet našeg uma i kratkoća individualnog života u poređenju sa sporošću društvenog razvoja. nužno. podnose bez svog znanja tu nesavladivu potrebu. dakle. pokazujući da bez tog prethodnog rušenja. opasno djelovanje tog uništavajućeg aparata niti može niti treba da potpuno prestane. iz toga se jasno mo­ že vidjeti pravo opšte objašnjenje bilo neophodnih usluga koje je ta doktrina do sada učinila. u uskoj zavisnosti od stvarne sredine u kojoj mi sada živimo. Kako je društvo moglo izbjeći taj uslov prethod­ nog preokreta koji je ranije pretrpjelo u manje značajnim trans­ formacijama. posebno. kao nužnog neprijatelja društva radi kojeg ona mora da vodi računa da je stalno u stanju sumnjičenja i kontrole. naročito u pogledu političkih ideja. vrlo poodmaklo rušenje ra­ nijeg političkog sistema predstavlja u tome jedan očigledno neiz­ bježan uvod. uprkos već gotovo potpuno završenom raspadanju. čisto intelektual­ no razmatranje koje ovdje treba preciznije da navedem. bilo kakav prikaz takve budućnosti! S dru­ ge strane. Bez obzira na aspekt sa kojeg se posmatra. bilo da omogući elementima novog sistema. čak i u pogledu mnogo jednostavnijih ideja nego što su političke. najeminentniji duhovi još uvijek nejasno naziru pravi karakter društvene reorganizacije. u stvari. direktno vezana za jednu cjelovitu doktrinu metodičnog i stalnog negiranja svake regularne vlasti. Ova doktrina. Tako. najzad po prvi put. sve do manife­ stacije dovoljno karakteristične za novi poredak. bilo je poželjno da pad starog političkog si­ stema bude zadržan do trenutka kada bi novi sistem trebalo da bude sposoban da ga neposredno smijeni sprječavajući svaki organ­ ski prekid. koncepcija jednog pravog političkog sistema koji se radikalno razlikuje od onog u ko­ jem se nalazimo. uvijek vjerno odražavajući savremeno druš­ tveno stanje kroz svoje maštanje. veli- kim Aristotelom vladao je njegov vijek. ljudski duh ne bi mo­ gao da se jasno uzdigne do opšte koncepcije sistema koji treba konstituisati. predstavljale neizbježni uvod. da bi za­ služivala neko ozbiljno ispitivanje. Taj prethodni preokret je ne samo neizbježan zbog same snage prethodnih slučajeva koji ga vode. niti bi se javni razum. snažno manifestuje kroz mnogobrojne nesporne primjere. zbog njihove velike komplikovanosti. nikada ne može biti direktan ni stalan. prelaz jednog društvenog sis­ tema u drugi. Jedna tako odlučujuća provjera mora uticati da se dovoljno pro­ cijeni stvarna moć jedne takve opšte obaveze koju istorija nauka. Ako. bilo suštinskih prepreka koje ona sa­ da suprotstavlja konačnoj reorganizaciji modernih društava. za jednu novu političku organizaciju do čije pojave. čini mi se da je jedno novo. I nad najjačim umom čitave antike. inače. mogao naviknuti na novu koncepciju da bi svojim učešćem pomogao nje­ nu postepenu realizaciju. uostalom bez sumnje. predstavlja vladu zbog njene pri­ rode. Ali ova utopijska pretpostavka je duboko kontradik­ torna u odnosu na najočiglednije uslove ljudske prirode.

i pored očigledne tačnosti takve ocje­ ne. smjelo i lako najteže de­ bate i ne pokazujući više stvarno poštovanje prema njihovim naj­ višim intelektualcima. jedni namjerno. u stvari. Ako je u poli­ tici drugačije. neizbjež­ no sačuvana ili bi bila predata samim vlastima makar se radilo i ο razaranju jer one same pretenduju na to pravo. na koji sam ocijenio tu dogmu 1822. da postane direktna prepreka svakoj pravoj reorganizaci­ ji. kao apsolutnu i beskonačnu. Ako se sada kritička doktrina posmatra sa jedne posebnije tačke gledišta. a drugi kontradiktorno u odnosu na sopstvene teorije. neodvojiva od naše nemoćne prirode. kao što sam to i očekivao. u tom interva­ lu kada su stari principi pali a novi još nisu formirani. herniji ni u samoj fiziologiji u tom smislu što bi svak smatrao da je apsurd ne vjerovati pouzdano princi­ pima koje su u tim naukama ustanovili nadležni ljudi. prolaznog stanja neograničene slobode u koju je ljudski duh bio spontano postavljen zbog neminovnog nastav­ ljanja neopozive dekadence teološke filozofije koja. kada bi se sva upravljačka moć radikalno oduzela vladi putem jedne vrste stroge dogme. ona je jednom neizbjež­ nom reakcijom. Na taj način su. nužno. nažalost. kod reakcionarne stranke. bez ikakvog bitnog učestvovanja u vrhovnoj upravi kolektivnom djelatnosti i društvenim razvojem. bez razmišljanja ο mogućnosti da se to uradi na neki bolji način. očigledno je da apsolutno pravo slobodnog ispitiva­ nja ili dogma neograničene slobode savjesti. pokazuju se sada. Istorijski gledano. Bez sumnje. fizici. isto tako. odkako se više ne koristi isključivo radi razbijanja starog političkog poretka. čini njen najobimniji i najosnovniji princip. da se otvore oči prilično velikom broju dobrih duhova koji. nema ustano­ vljenih principa«. filozofski branitelji duhovne vlasti. sa filozofske tačke gledišta. pravo govoreći. mogla biti. do ta­ da. ono što posebno treba uzeti u obzir je da bi bez tog atributa revolucio­ narna metafizika. budući da je duboko nepoznata. u pogrešno apstraktnoj formi zajedničkoj za sve meta­ fizičke koncepcije. uglavnom. kao što ću po­ sebno objasniti kasnije. ljudski duh bio prisiljen da pri­ hvati. Radije uka­ zujem na tu opštu invaziju kritičkog duha koji karakteriše revolu­ cionarnu doktrinu u užem smislu. Pošto je prvo živo šokirala revolucionarne predra­ sude. mora trajati do društvenog dolaska pozitivne filozofije. potvrda. u stvari. Ali. U svakodnevnom životu najodanije pristalice teološke politike. Jer bi prava priroda novog sistema. u tom osnovnom pogledu. u stvari. prekidajući. pa makar ono poticalo i od vlasti koje oni najviše hvale. analizirajući tu posljednju istorijsku fazu društvene evolucije. čak i u najnaprednijem stanju javnog ra­ zuma. doprinijela. ο čemu ću govoriti kada dođe za to vrijeme. odlučnim kao i njihovi protivnici da donose sud isključivo na osnovu svog sopstvenog znanja. isto tako. prepusti samo funkciju opšte policije. metafizičkog stanja u kojem je naš um tada bio zatvoren. da. Ipak. potrebu za jednom novom društvenom doktrinom i koji su smatrali da je potpuni trijumf negativ­ ne ili metafizičke politike definitivni termin opšte revolucije modernih društava. dogma univerzalnog i neograničenog prava ispitivanja je. tim povodom. ukratko. bude dozvoljeno. kako (bih bolje istakao obim i težinu jedne takve situacije u kojoj se umovi nalaze. ta ocjena je.1 Formulišući to stvarno odsustvo intelektualnih pravila. Oni isti koji preko svojih djela nastupaju kao. obrazovanja ili za bilo koji drugi način izražavanja i prenošenja ljudskih mišlje­ nja. snažno doprinijela da se ubrza i pojača konačni raspad stare duhovne moći. Ne samo da je takav karakter morao proisteći iz. na koju se gledalo kao na neizbježno nastavljanje dekadence starog režima. Zato je revolu­ cionarna zaraza. ipak. svi umovi bez obzira na svoje spe­ kulativne težnje. kao revolucioneri koje oni napadaju. ne bi mogla smatrati. godine u uvodu mog »Sistema pozitivne filozofije«: »Nema nimalo slo­ bode savjesti u astronomiji. vrlo je tužno što je. da bi se do­ voljno ispunio taj prethodni uslov. apsolutnom i konačnom u očima prostog naroda? Dakle. već osim toga. u suštini. Ova formula je morala biti apsolutna jer se tada nikako nije moglo sumnjati u potrebni termin koji je opšte kretanje ljudskog razuma moralo utvrditi u privremenom 1 Neka mi. koji još može biti od koristi. ova velika poteškoća treba da izgleda. postala istinski univer­ zalna i predstavlja jednu od glavnih osobina društvenih običaja ka­ rakterističnih za ovaj vijek. manje-više prećutno prihvatali opšti duh revolucionarne doktrine kojim se oni stalno i spontano služe. naravno. vjerovatno bila sigurno nemoćna da na odgova­ rajući način ispuni svoju osnovnu dužnost protiv starog političkog sistema. čak i ta­ da. ne bi bilo za­ mišljeno kao vremenski uslov neophodan za punu efikasnost borbe koja je morala pripremiti dolazak novog režima. posebno ako se iz toga ne izdvoje njene najneposrednije posljedice vezane za slobodu štampe.alnih atributa. Individualno pravo neograničenog ispitivanja svih društvenih pita­ nja moralo je suviše laskati uobraženoj nemoći našeg uma da bi i sami najsistematičniji čuvari starog društvenog režima mogli odo­ ljeti jednom takvom mamcu i pomiriti se sa sudbinom da ostanu jedini ponizni i pokorni među duhovima koj su se potpuno preda- li neodoljivom zamahu svoje potpune emancipacije. jedini razlog za to je što. doktrinu koja sve više teži. zar se i jedna društvena akcija za čije je ostvarenje bilo potrebno dva ili tri vije­ ka. pomenem način. kritička doktrina bi bila suviše nepotpuno ocijenjena kada to sistematsko negiranje svake istinske vlade. drugi istinski najviši autoritet osim autoriteta svog sopstvenog razuma čija je ćudljiva nepogre­ šivost uvijek spremna da se pobuni protiv svakog protivljenja. na pravi način. nisu uopšte osjetili. 86 87 . ne priznaju.

sa izuzet­ kom jednog neprimjetnog dijela onih koji su.j.« 88 89 . Do tada. to znači da je. ne . na osnovu jedne potpuno materijalne poli­ tike. prirodno odre­ đeni za kontemplaciju. poslužili svojim pravom ispitivanja. u beskorisnoj želji da se. S druge strane. Stalno ispitivati. ovdje je vrlo očigledno da je. javnost nije sebi pripisala istu sposobnost. kada bi mogla vječno trajati. očigledno da je jedna takva tendencija. nego i dalje direktno. neizbježno. a mogao bi biti i opasan kada bi. ni mogli biti istraživani da se filozofi nisu. teži da se suprotstavi kao neka sistematska pre­ preka svakoj istinskoj društvenoj reorganizaciji odkako njena de­ struktivna djelatnost više ne koristi bitno za raspadanje starog po­ litičkog poretka koje je skoro dovršeno. iluzoran. da sam je već dosta jasno okarakterisao tako da ni najnepažljiviji čitaoci ne mogu biti zaprepašteni mojom opštom ocjenom revolu- cionarne dogme neograničene slobode savjesti bez čije bi pobjede ovaj Traktat očigledno bio nemoguć. postojala težnja da se korišćenje prava ispitivanja potčini samovoljnim normama prije nego što spontani razvoj javnog razuma ustanovi postepeno odgo­ varajuće principe. i čak neophodan zbog raznih suštinskih razloga. stvorene na osnovu apsolutnog prava ispitivanja.Nije li. kobna zabluda koja danas. najzad. moglo biti sa­ mo privremeno kao što na to ukazuje situacija duha koji prethodi i priprema konačnu odluku prema kojoj naš um stalno teži. a ne donositi odluke. Masa ljudi je. hemijske i druge pojmove koji treba da uđu u društveni opticaj. t. fizičke. spriječila svaku pravu duhovnu organizaciju? Obično svak lako . stanje ispitivanja bi. intelektualna vlada već. Makoliko ovaj veliki princip političke doktrine do sada bio i još jeste koristan. na taj način. u isto vrijeme. Kako bi dogmatska .stanju koje je ona čuvala i koje. a . da stvori i prosudi astronomske. trenutni skepticizam. pozvana »na akciju«. ne samo što nikako ne može predstav­ ljati jedan osnovni princip. pravo ispitivanja vrati u svoje granice. Sto bolje izanaliziramo tu jedinstvenu fazu našeg društvenog razvoja. sve više. uzrokovan manje-više teškim prelaskom iz jednog dogmatizma u drugi. ipak. predstavlja jednu vrstu bolešljivog poremećaja koji. njiho­ va će neodoljiva nadmoć uticati da se. sigur­ no. ljudski duh bi ih. inače. taj apsolutni karakter bio strogo prijeko potreban da bi ta dogma mogla ispuniti. proizići samo iz dobrovoljnog pristanka na osnovu kojeg će ih javnost opravdati nakon konačne vrlo slo­ bodne diskusije. Kada takvi principi budu ustanovljeni. i da inače. u smislu svega toga. godine. jer njihova zako­ nita nadmoć može. očigledno. suviše često mora povlačiti intelektualno mediokritetstvo povezano sa nezadovoljstvom karaktera. raspravljajući stalno ο ponašanju kojeg se moraju pridržavati. naprotiv. pri­ vatnom ili javnom. teško uspostaviti? 1 . iz onih istih principa starog društvenog sistema čije bi neophodno rušenje. prema tome. mislim da ćemo više biti ubijeđeni da se bez osvajanja i korišćenja te ne­ ograničene slobode mišljenja. još i danas predstavlja. tako da se u normalnom i stalnom poretku ustanovi prolazna međuvladavina. bila bi ra­ dikalno nemoguća. požuri sa stvaranjem jedne takve cjeline.niko. koja neizbježno prati takve pre­ laze. kada se razmotri sa stvar­ no filozofske tačke gledišta.poznavati najosnovnije potrebe ljud­ skog razuma kojemu su. ne bi se. značilo bi. stva­ rajući osnovne temelje novog društvenog poretka. više puta pružiti priliku da sve više objašnjavam moju cjelokupnu misao koja se odnosi na tu značajnu temu: međutim. direktno bilo sputano filozofskom operacijom koja nije imala drugi bitni cilj nego da to rušenje olakša. na osnovu prirodne iluzije jedne duge navike. jer principi kojima se ona mora rukovoditi ne bi. bez velikih opasnosti ne bi mo­ gao preći prirodne granice odgovarajuće krize. ipak. po svojoj prirodi radikalno anarhična zato što bi. Nastavak ove knjige će mi. da je pravo ispitivanja tre­ balo podrediti bilo kakvim restrikcijama. kasnije. mora prethoditi i odrediti stvarni trijumf tih principa. svakako. Uzeti izuzetak za pravilo. od diskusija u odgovarajućim intelektualnim uslovima uz jednako poštovanje stvarne povezanosti raznih posljedica sa osnov­ nim pravilima.potvrda jedne takve dispozicije kod svih pojedinaca mogla ostvariti definitivno savršenstvo društvenog poretka na os­ novu ideje čija je stabilnost mnogo važnija i koju je. izgleda. pošto se nije vodilo računa ο tome da je jedna takva ocjena nemoguća. rekao sam u mojim »^Razmišljanjima ο duhovnoj moći« 1826. osnovna diskusija koja. potrebna čvrsta uporišta. Jer. zaista normalne i stalne koje se sastoje. u početku. U bilo kojem slučaju. uglavnom.« nisu određene da utroše svoj život u ste­ rilnom rezonovanju. Da 1 >»Ni jedinka ni vrsta«. u potpuno­ sti. nije mogla pripremiti nijedna prava reorganizacija. u početku se mo­ gu manifestovati samo uopšteno. je­ dino sposobna da kasnije povezu njegove spontane napore i kod kojega. sa dovoljno ener­ gije. jednostavno kao misli pojedinaca. sigurno. bilo bi ravno ludosti u ličnom ponašanju. Svaki drugi način pristupanja duhovnoj reorgani­ zaciji bio bi. čak i 'kada se odriče starih principa da bi od njih napravio nove. moglo sumnjati u to da on. svoju revolucionarnu misiju. svakako. osim ako se posebno ne pripremi. iznad svega. ne oklijeva da im da povjerenje u opštem rukovođe­ nju odgovarajućim operacijama. podstaknuto oholim tre­ nutnim posjedovanjem ma koje vlasti. u stvari. za mnoge prosvećene duhove definitivno stanje. obrađena u glavnim crtama. kod svih političkih stranaka. uzeo iz samih principa koje je on mogao realno zamisliti. ug­ lavnom. i sama mišljenja koja će kasnije imati za­ datak da potčine umove jednoj stalnoj i preciznoj disciplini.prizna da je nesposoban. u osnovi. kao što se to moralo vjerovati u po­ četku.

svakog da­ na stavlja na beskrajnu diskusiju same temelje društva. potrebni za njihovu racional­ nu obradu? Ove različite zablude koje se uzajamno sukobljavaju nastoje. ne mogavši tako dovesti u sum­ nju glavne uslove koji su. glavnih dogmi revolucio­ narne filozofije za koju se tada smatralo da je jedina moguća os­ nova društvenog poretka. . moglo odstupiti u odnosu na cje­ lokupnu asocijaciju ljudske vrste. nespojiv sa stalnom slobodom koja svakome dopušta da. kao i mudro zadržavanje prostog zdravog razuma do određenog stepena. ne bi u stvari. koji vuku. Ni jedno udruženje. naročito. bez sumnje. veoma malo podoban. očigledno. a nikada. t. moglo opstati bez određenog stepena uzajamnog povjere­ nja. u stvari. ne bi mogla biti uzeta kao stalna. što je tačno. ali u raznim tačkama doktrine ili discipline koje su im ostale zajedničke. obično.se vra­ tim na ovakvu temu. svakako. Sistemat­ ska tolerancija ne može postojati. nu­ žno. i intelektualnog i moralnog.poznato je sa koliko su strašne energije prirodni rukovodioci tog velikog pokreta pokušali da do­ biju opšte odobravanje. često mogu spriječiti smiješni zamah jedne slabe aktivnosti treba.) 91 1 90 . Kada je kritička doktrina. najkomplikovanija i najnejasnija pitanja. kod kojih je ta politika ozbiljno zaustavljena zbog zastoja protenstantizma. njihova netr­ peljivost nije manje tiranska. i makar bilo ograničeno na veoma mali broj pojedinaca. očigledno je. navodeći opšti U bitnim stvarima jedinstvo. zbog ilu­ zije koja je u početku bila neizbježna. Sto će. normalno. tako da ću jasno odrediti normalne granice prava ispitivanja bilo kada se radi ο onome što je zajedničko sv'm mogućim stanjima ljudskog društva. suprotstavljajući se stvarnom konver­ genciji duhova koji se. društveni poredak ostati.na­ stranostima čiji je prirodni slijed neiscrpan: tako da je uvijek ko­ načni ishod svih tih beskorisnih rasprava. obično. u poretku ideja koji je najnejasniji i najpuniji kapitalnih zabluda? Spekulativna inercija karakteristična za većinu duhova. bilo zbog prirode. očigledno ograničava na postavljanje problema. tako jasno provjerenog kod najjednostavnijih slučajeva. van svake radikalne diskusije: u nastavku ove knjige ću često imati prilike da . nije ni posto­ jala. Zadovoljiću se ovdje da. Kod naroda. ali to se događa tek pošto su one izvršile veće ili manje štete. nastoje. svaki na svoju stranu. ravnomjeran porast in­ telektualne anarhije. pomenem da je već odavno zdrav politički ra­ zum visoko formul'isao tu pravu potrebu svake realne organizacije pomoću one divne aksiome katoličke crkve: In necessariis unitas. u početku francuske revolucije bila jed­ nodušno zamišljena kao osnovna. ο posebnim uslovima postojanja društvenog poretka svojstvenog mo­ dernoj civilizaciji. da mnogo ograniče taj spontani razvoj političkog zastranjivanja. imperativnije nego u bilo kojem drugom slučaju. ako se ima u vidu direktni utioaj neizbježnih zastranjivanja izazvanih ne­ obuzdanim ambicijama toliko nesposobnih i loše pripremljenih umo­ va. bio dovoljan. dakle. in dubiis libertas. dakle. ako zanemarimo svaku aktivnu zabludu. za to najmanje mjerodavnih? Jedna tako šokantna anomalija. Ali. od sada isključivo prepuštenih neurednom impulsu svojih različitih prirodnih stimulansa. su. ukratko rezimirajući prethodnu analizu. čak . . ili zbog protivljenja da preduzme pravu procjenu opštih maksima ne­ ophodnih za pravo usmjeravanje svoje lične aktivnosti? Bez obzi­ ra na intelektualni razvoj koji bi se ikada mogao pretpostaviti u masi ljudi. makar imalo posebnu i privremenu misi­ ju. da će. naprotiv. između tih različitih članova od kojih svaki ukazuje na stalnu potrebu za velikim brojem pojmova čiji mu nastanak nije poznat i koje on prihvata . in omnibus charitasJ Ipak ova lijepa maksima se. od one koja se to­ liko prebacuje katoličanstvu. najvažniji i najprefinjeniji pojmovi koji su zbog svoje vrhunske komplikovanosti.li će. naročito u SAD. ostati jedini koji su prepušteni samovolji i promjenjivoj odluci duhova. konačno ne bi mogli povezati bez dobrovolj­ nog odricanja većine njih od apsolutnog prava individualnog ispi­ tivanja ο temama koje su iznad njihovog stvarnog dometa i čija priroda ipak zahtijeva. svaka posebno. takav bi stav. da nestanu nakon same slobodne diskusije.j. ili kada se radi. milom ili silom. pa je prema tome. kao što to dokazuje sama praksa revolucionarne politi­ ke i pored njenog apsolutnog izjašnjavanja za slobodu savjesti. pretenziju koju svaki razuman čovjek obično osuđuje kod drugih čuvajući u manje-više jasnoj formi jedino svoju ličnu mjerodavnost. suviše nemoćne da bi pretendovale na istinsku duhovnu dominaciju. bez prethodnog ispunjavanja bilo kojeg racionalnog uslova. da radikalno obustavi in­ telektualnu reorganizaciju.samo na osnovu vjerovanja drugome. Dakle. osim u pogledu mišljenja koja se smatraju indiferentnim ili sumnjivim. biti. mnogobrojne religiozne sekte od kojih se hrišćanstvo ogradilo. prev. stvarnu i stabilnu istomišljenost. dakle. obično da budu nesposobni da iskorijene beskorisnu pretenziju svakoga da se uvijek predstavlja kao suvereni sudi ja raznih društ­ venih teorija. kada individualni ponos prestane da bude snažno stimulisan. ali čije je cjelokupno obnav­ ljanje ubuduće nemoguće. Na osnovu kojeg monstruoznog izuzetka bi se od ovog osnovnog uslova čitavog društva. u sumnjama sloboda u svemu lju­ bav (Prim. bez stvarne kontrole. bez direktne težnje ka raspadu društvenog stanja zbog sve većih razilaženja pojedinih umova. čak tamo gdje je individualna tačka gledišta najdublje odvojena od kolektivne i gdje svaki član mora da je. dostupni veoma malom broju umova i za koje potrebna teža i neobičnija priprema. ne manje opasnim. ti slabi uticaji. a ukla­ njaju se zato da bi ustupile mjesto novim.

bitno anarhički karakter i direktno se buni protiv istinskog duha svojeg početnog ustanovljenja čim se ocijeni. najzad dovesti do uspostavljanja jednog is­ tinskog sistema uprave koji je. značiti samo nužni trijumf nejednakosti koje je 92 razvila modema civilizacija nad onima čiju je prevagu djetinjstvo društva moralo sačuvati do danas. Ista filozofska ocjena ne predstavlja više teškoću u pogledu suverenosti naroda. propala. u svim slučajevima. svakako suvišno.cilj kojemu svako društvo mora težiti na svoj način.j. u skladu sa svojom istorijskom misijom. za sve zdrave duhove. kada intelektualni preporod bude dovoljno napredovao. očekuje od svih drugih neprekidno i savjesno ostvarenje opštih obzira. čija će cjelina. kada se ona primijeni. ali. na samo rušenje starog političkog sistema. principe sposobne da ostvare to neophodno jedinstvo . pošto se na nju prestaje gledati kao na prolazni uzrok propasti starog političkog sistema. ne bi mogli imati ni ista prava u društvu. svaki pojedinac. političku klasifikaciju ο kojoj ni mi danas nemamo nikakvu dovoljno jasnu predstavu koja bi. od­ govarala novom stanju civilizacije. moderni na­ rodi su mogli imati samo čisto privremene institucije. više izražene me­ đu različitim organizmima. da se ovdje pažljivo analiziraju sve druge značajne dogme revolucionarne metafizike koje će pažljivo čitalac lako izložiti. očigledno je da ljudi niti su jednaki ni istovjetni među sobom. umjesto da nas približi nestvarnoj jednakosti.koje bi bilo iluzorno kada. pomoću sličnog postupka. u početku. t. Ali takva opozicija. neraz­ dvojivih od dostojanstva čovjeka. Dakle. jedino je bilo moguće boriti se uspješno. te­ ži. stari rukovodeći stale­ ži bi spontano sačuvali njegovu prevagu zato što nisu mogli zami­ sliti. u nužnoj vezi sa principom neograničene slobode savjesti iz kojeg je. Za svakoga onoga koji je mudro proučio pravu ljudsku prirodu. iz starog sistema. takođe. stvarno. jedina mogla dopustiti slobodno prethodno smjenjivanje raz­ nih političkih pokušaja koji će. uostalom. zbog svoje prirode. Ali. ta podjela se neće moći pomiriti sa to­ božnjom jednakošću koja bi. ali koja prenesena u koncepciju novog društvenog poretka. prema tome. nje­ gova nadmoćnost bila sačuvana. Dok nisu dovoljno upoznali prirodu tog konačnog poretka. makakav mogao biti princip. pošto su dugo pomagale razvoj modernih društava na kraju stvarno postale nasilničke u . ako ne zbog vrlo okarakterisanog antisocijalnog ponašanja. Dogmatska potvrda narodnog suvereniteta je. bila neop­ hodna da pripremi kasniji dolazak jednog novog ustrojstva. jednakosti umova. intelektualne i moralne nejednakosti su. ova je dogma. stalni progres civili­ zacije. proklamacija najosnovnije jednakosti. naprotiv. ova politička reor- 93 . Primijenjena u starom sistemu. nastoji da ga radikalno sputa vodeći ka neograničenom negi­ ranju svake istinske vlasti. U dvostrukom prihvatanju tog termina. svakako. ne bi proisticalo iz osnovne slobodnp diskusije. koje su da­ jući sebi to pravo. bez obzira na svoju inferiornost. To je naročito jasno za dogmu jedna­ kosti. Nije ta nova faza revolucionarne metafizike bila samo neizbježna kao direktna obja­ va neopozive dekadence starog režima. koje je neminovno zajedničko svima. dakle. Jer. jer da cjelokupno društvena podjela nije u početku bila sistematski osporavana. a posebno nisu mogle steći direktno politički značaj koji mora da im je do danas nedostajao. ona je. pošto su sva ograničenja proistekla. pomaže ne manje nužnu opštu dosljednost os­ novnog principa neograničene slobode savjesti koja se tako konač­ no prenosi iz intelektualnog u politički poredak. Bilo bi. apsolutno nije ovdje bilo manje neophodno nego u prethodnom slučaju. najvažniju i najaktivniju poslije one koju sam upravo Ispi­ tao. morali. analognoj procjeni. uprkos toj velikoj moralnoj obavezi koja ni­ kada direktno nije osporavana od ukidanja ropstva. Bez te ne­ ophodne preambule. osnovnog prava. u pogledu najvažnijeg principa: apsolutnu potvrdu pro­ laznog oblika modernog društva. Bez sumnje. iz dana u dan. slobodnog normalnog razvijanja lične aktivnosti kada se ona usmjeri onako kako treba. naravno. srećom. nego obične fizičke nejednakosti koje toliko zabrinjavaju neuke posmatrače. pomoću izvanredno zdrave i stro­ go neophodne formule. u da­ našnje vrijeme. nastoji da spriječi svaku pravu reorganizaciju kada njena beskrajno pro­ dužena destruktivna aktivnost slijepo ide protiv samih osnova no­ ve društvene podjele zato što nema odgovarajuću hranu. sabijale. a u isto vrijeme mnogo umanjuje značaj materijalnih razlika koje su ih. jasno konstatovati. predstavlja jedinu progre­ sivnu namjenu te energične dogme koja. graditi uobičajeni princip univer­ zalnog morala. iako još nedovolj­ no procijenjena. snage određena da poslije toga postanu ele­ menti jedne nove organizacije. u ime potpune političke jednakosti. sa svoje strane. vjerovatno nisu mogle postići od­ govarajući razvoj. ona ni­ kada sama ne može sugerisati nijednu ideju kao pravo rješenje. kao što sam to i ja uradio. u početku. i koja je. osim. nužno. Dakle. da­ kle. da se ona beskrajno može koristiti u novom si­ stemu. iako indirektna. po želji mijenjati i. do sada pomagala prirodni razvoj moderne civilizacije pošto je uprav­ ljala konačnim raspadom stare društvene klasifikacije. tako što će. Prema sasvim drugom postupku. svakako. spo­ soban da redovno utvrđuje stalne uslove i normalni obim raznih suverenosti. na drugačiji način. pa prema tome. a velika društvena revolucija je. morala proizići neposredna. u nezgodni čas. protiv sta­ rih nejednakosti koje su.svojoj neizbježnoj dekadenci. očigledno. mogla. da do krajnosti razvije te suštinske različi­ tosti. bez kojih je. Ta apsolutna dogma jednakosti po­ prima. zaštićen od svake samovolje. uvijek ima prirodno pravo da.

redom. sigurno. sačuvao zaista inte­ gralni položaj političkog problema. Takvo je. kada bi mogla konačno prevagnu­ ti. ne bi mogla dopustiti drugi filozofski ishod osim jednoduš­ ne prevage jedne nove doktrine koja treba da. iako je kriza. u tom kao i u svim drugim pogledima. isto je tako neosporno. može se čak primijetiti da je odsustvo svake moći regulisanja ovdje bilo proglašeno naivni­ jim nego u bilo kojem drugom pogledu. skoro apsolutnu dominaciju u prvoj četvrtini vijeka koja je protekla od početka francuske revolucije. potvrđujući zauvijek taj odlučni duh isključive nacionalnosti.ganizacija bi direktno zahtijevala utopijsko učešće ravnodušno pre­ ma samoj vlasti koje se mora zauvijek lišiti. neophodno pravo da. Isto tako. jedna takva koncepcija bi. bili samo apstraktna formulacija tog prolaznog stanja. imali svoj osnov­ ni cilj. sjedinjujući najzad uslove poretka i uslove progresa u jedno zajedničko rješenje. imale vrlo izraženu. manje jasna i skrivenija. direktnu prepreku realnom os­ tvarenju tog velikog pokreta. uprkos svom nejednakom progresu. onemogući razvoj društvene reorganizacije. pred­ stavljala. metafizič­ ka politika bi nadalje. Ova si­ stematska izolacija. svakoj od njih. kao i u prethodnom da revolucionarna metafizika. a druga suprotne principe. isto tako. ponovo udruže. a zatim reakcionarna doktrine su. svakako. jer u sasvim drugoj hipotezi. Do tada. nakon svog neminovnog uticaja u smislu pripreme ko­ načne evolucije modernih društava. po svojoj prirodi. u vrijeme kada su razni civilizovani narodi. u drugom dijelu ove polovine vijeka. koja je. prema tome kako prirod­ ni tok događaja još više dovodi u sumnju opresivnu nemoć starog 94 95 . Da bi dopunio ovdje prethodnu ocjenu revolucionarne doktri­ ne. ga ne bi imali još ni danas. težila onom nakaznom za­ ključku da se politika najcivilizovanijih naroda potčini politici ma­ nje razvijenih naroda koji bi se tako našli. na čelu jednog takvog udru­ ženja. učestvovati u svakodnevnom vođenju političkih debata u kojima je jedna iznosila sve suštinske ideje vlade. tj. Političkim ukidanjem sta­ re duhovne vlasti. najzad. očekujući racionalnije kretanje. očigledno je predstavljala prethodni uslov po­ litičke regeneracije. po svojoj volji. koji su. kritička doktrina razmatra u međunarodnim relacijama. u današ­ nje vrijeme. te dvije doktrine su de­ finitivno izgubile svoju nadmoćnu aktivnost i pored nužne antipa­ tije. za koje se kraljevima toliko prigovaralo. protivi svakoj redovnoj instituciji. da istovremeno koristi dvije nespojive doktrine koje ne bi mogle dovesti^ni do kakvog realnog rješenja. U sve češćim razmacima. sistematsko negiranje svake istinske organizacije. Pošto je nužnost poretka. Metafizički pojmovi nezavisnosti i nacionalnog izoli­ ranja. neo­ pozivo apsorbuje dva suprotna mišljenja zadovoljavajući. bolje ne­ go svako od njih i bez ikakve nedosljednosti. na taj način. kada se ona. Sa ovog zadnjeg aspekta. još očiglednije nego za unutrašnju politiku. ona bi. to duboko začarano kolo u kojem je ljudski duh danas zatvoren u pogledu društvenih ideja i primoran ubudu­ će. preko prenošenja božanskog prava. a svaka od njih. djelimičnu i trenutnu nadmoćnost. u smislu društvene reorganizacije koja je uvijek uzalud preduzimana. u suštini svuda istovjetna. pošto su sačuvali taj sistem u stanju najmanjeg raspadanja. razni narodi. nije­ dan pravi filozof ne bi mogao danas da ne upozna kobnu anarhičnu tendenciju jedne takve metafizičke koncepcije. u tom pogledu. pošto je svakim pokušajem evropske koordinacije neizbježno upravljao stari sistem. ali to dvostruko iskustvo je bilo dovoljno da se zauvjek konstatuje radikalna nemoć jedne i druge. svakako. U tom smi­ slu. Ali. Ova tužna situacija koja bi. Dakle. trebali su biti reorganizovani u isto vrijeme što bi. društvo priznaje. Ne može se dovoljno ocijeniti zadivljujuća energija kojom je francuska nacija najzad osvojila. skoro jednako. a u suštini. apsolutni karakter bez kojeg oni ne bi. ipak ima potrebu da bude s mukom obuhvaćena zbog antagonizma druge. Kritička doktrina. sve dok dovoljno manifestovanje novog društvenog poretka ne otkrije na osnovu kojeg zakona razne nacije treba da se. predstavljajući ga kao beskrajno og­ raničenog na čisto prelaznu fazu koja je već dobrim dijelom proš­ la. na narod. na jedan čak vrlo nesavršen način. bilo nestvarno. kako bi. jedna za drugom. mo­ rali su predstavljati. na izgled neophodna. učinila da modema politika bude nazadni ja od srednjevjekovne. obavezno pozvani da ko­ načno stvore jedno udruženje koje je i obimnije i pravilnije od onoga čiju je nepotpunu skicu nekada napravio katolički i feudal­ ni sistem. nije ni manje apsolutno ni manje očigledno. sa toliko herojske požrtvova­ nosti. direktno teži da. u ovom slučaju. opšti duh revolucionarne metafizike se manifestuje na suštinski analogni način kada se. dakle. mijenja svoju unutraš­ nju politiku ne izlažući se ni najmanjoj zavisnosti spolja. u svoj apsolutnoj primjeni. u početku. osnovni princip neograničene slobode savjesti je odmah morao determinisati spontano raspadanje evropskog poretka čije je očuvanje direktno predstavljalo najprirodnije priznavanje papske vlasti. bes­ krajno osuđujući sve starješine na samovoljnu zavisnost od većine njihovih potčinjenih. pa prema tome i međusobnog neintervenisanja.: da konstatujem njenu radikalnu nedosljed­ nost. one su morale. lišena jednog od svojih osnovnih svojstava. treba još samo da ukratko na nju primijenim logički kriterijum koji nam je omogućio da prosudimo samu za sebe reakcionarnu ili teološku doktrinu. Ali. težila ka beskonačnom ponav­ ljanju. slijepom i bezmjernom primjenom. sve različite intelek­ tualne potrebe društva. pravilno ocjenju­ jući neospornu prolaznu dužnost ove revolucionarne dogme. u stvari. zbog sličnosti "koja je svakim danom sve bliskija i potpunija. Osim toga.

a ne poučava ih. kao vodič u današnje društvo da bi sačuvala. jer ga danas nalazi toliko patetičnih doktora koji se trude da ono predstave kao konačni tip političke filozofije. moguć način. cjelokupnu političku scenu kod svih naprednih na­ roda. Slična obrada. Statička politika se otvoreno izjaš­ njava za zadržavanje osnovnih temelja starog režima. Stranke koje su se najviše protivile. suvišno da se ovdje insistira na posebnoj primjeni našeg univerzalnog kriterijuma koji je baziran na razma­ tranju nedosljednosti u toj međudoktrini. ima nedosljednosti čiji su temelji direktno u principu. ono je za vrijeme snažnog uzmaha revolucionarnog duha. u mojim očima. malo po malo. po priro­ di jedne takve doktrine. formirajući se. ta poli­ tika koja ponosno prezire utopije. jedne ili druge od dvije antagonističke filozofije. potrebno je da se jedna takva tendencija dovede u vezu sa dubljim i opštijim razlogom koji sam upravo naveo i prihvatio da. zbog raznih sekti koje se za njega vezuju. Ova očigledna prevaga koja iritira dvije aktivne škole. danas sebi direktno predlaže najhimeričniju od svih utopija. ovu veliku uslugu je. Ništa bolje nego jedan takav simptom ne može ukazati na savršenu aktuelnu prikladnost filozofskih pokušaja koji treba da izbave zaista moderna društva iz te burne situacije direkt­ no stvarajući osnovne principe jedne prave političke reorganizacije. Pravi i spontani organ tih žalosnih oscilacija. zbog rastućeg nepovjerenja prema dvjema antagonističkim doktri­ nama. velika iako nužno prolazna. Ali. Slično tome. u stvari. neophodan materijalni poredak u ispunjavanju te velike filozofske operacije bez kojega bi opšti prelaz bio radikalno spriječen. korupciji ili ljudskoj slabosti koje ona mora­ ju ustvari. do­ zvolila da se shvati dvostruki osnovni karakter društvenog pro­ blema čija se strane nisu do sada sva mogla istovremeno posmatrati. Već četvrtinu vijeka. prikrivaju pravu prirodu društvenog sukoba ko­ ji i dalje neizbježno. Krotko i pasivno. traje. U pogledu njih. iako privremen. suviše usko i. Takva je dvostruka dužnost. isto tako duboka zabluda koja teži da prikaže bijedni prelaz koji mi danas pravimo kao nepromjenjiv model društvenog sta­ nja. nasilnička ili povodljiva. u stvari. do te mjere karakteristične. nužno. potrebu koja se suviše izolovano osjetila u vri­ jeme kada tako mali broj duhova realno shvata naše cjelokupno političko stanje. slične izmjene mogu biti često nehotični rezultat jednog novog položaja pogodnog da posebno podsjeti na potrebu poretka i potrebu progresa. na neki način bez ikakve direktne koncepcije. ubuduće neopoziv. ono ug­ lavnom. poslije svečanog prihvatanja opštih principa revolucionarne filozofije. nastojeći da neutralizuje jedne 96 pomoću drugih. s d Jsta muke. samo su stvarni rezultat njihovog osnovnog neslaganja sa sadašnjim stanjem civilizacije. da u njoj. da često loše pripremlje­ nom posmatraču. Ova česta kolebanja. nje­ gove formule. ipak konačni rezultat njihovih suprotnih impulsa. zauzima.sistema ili neizbježnost predstojeće materijalne anarhije. zabranjujući zbog svoje prirode. pošto ovo objašnjenje koje je očigledno. treba ga istorijski okvalifikovati kao doktrinu. što nisam re­ kao za revolucionarnu doktrinu u kojoj je ona bila neizbježna. kod pojedinaca. od njihovih zajedničkih otpadaka. Jednom rječju. da snažno podstiču. nepostojano. ali. isto tako. a sve više i više. koji pred­ stavljaju njenu jedinu logičku moć protiv reakcionarne doktrine. dok radikal­ no sputava svoje najneminovnije uslove realne egzistencije pomo­ ću svih mogućih metodskih opreza. bez napora dobilo prevagu koja je aktivna onoliko koliko to dopušta njen dvosmisleni karakter. duboko izmijenila jed­ na. obič­ no. ova divlja doktrina služi prirodno. kakogod bilo. pa čak i za vrijeme reakcionarne reakcije koja je uslijedila. najkarakterističniji simp­ tom zajedničke osude kojom javni razum sve više nastoji. želeći da učvrsti društvo u kontradik- 97 . bitno skreće u jednodušno povećanje mješovite i statičke dok­ trine čiji je opšti uspon. ali. kako bi sačuvale svoju aktivnost. Bilo bi. ovdje se one neposredno nalaze u samoj strukturi tog čudnog sistema. zbog zaista novog pokretača između revolucionarnog i reakcionarnog duha. radikalne nedosljednosti koje smo ranije pomenuli. I pored toga što je među-mišljenje nezakonito. tako da ona u njoj spontano mora biti još dublja i još potpunija nego u dvije ekstremne doktrine. često se pripi­ suju. treće mišljenje. Očigledno je. koje se ne može primijeniti na društvo uzeto u cjelini koje je izgleda. pa prema tome i manje oprostiva. svakako. na jedan kako nesiguran tako i mučan ali jedino privremeno. ona hita da spriječi njihov redovni stvarni razvoj ometajući. koja se nije mogla koristiti za vrijeme carstva. suštinski nepromjenjivo. predstavlja. koja su karakteristična za naše vrijeme. Iako ova dva mo­ tora ne prestaju da budu jedini aktivni principi raznih političkih oscilacija. u cilju punog razvoja tog neophodnog uticaja. čak i u ličnim slu­ čajevima. svaku isključivu preokupaciju. njihovu svakodnevnu primjenu. prema našim velikim savremenim iskustvima. da definitivno obori apso­ lutne principe reakcionarne i revolucionarne doktrine. U isto vrijeme. Možda naša slabašna priro­ da zahtijeva. i pored ne­ izbježne kontradikcije. koju danas vrši statička škola u velikoj finalnoj evoluciji modernih društava. a njegovo formira­ nje kontradiktorno. da se vođe te škole. iako je. ranije objašnjene. svakako. postepeno su prisiljava­ ne da jednodušno prihvate. mora da se postepeno uvuklo između re­ akcionarne i revolucionarne doktrine. osjete podstaknuti apsolutnim povjerenjem u definitivni trijumf te doktrine. ta iluzija mnogo manje potrebna. jednako. bila je omogućena tek kada je jedna dvosmislena doktrina. koja ga ipak uvijek oba­ vezuje da ih koristi spekulativno.

ipak mi se čini da takvu prazninu treba. ali i neopo­ zivih razloga. jer tako radikalno nesposobna da nađu lijek. po istom principu. a ako primjena te dogme danas stvara takve efekte. stalni razvoj opasnih poslje­ dica intelektualne anarhije. reakcionarne metafizike i statič­ ke metafizike. Dakle. društveni prevrat potiče. sve više osjećaju. njen najdirektniji i najkobniji rezultat. da. Shvatajući osnovnu nesposobnost svake od njih da na odgova­ rajući način upravlja aktuelnim društvom. Tako. prvi izvor svih drugih suštinskih nereda. i pored očigledne nužnosti ranije objašnje­ ne. izbjegnu odgovornost. toliko od konačno anarhične tendencije narodnih mišljenja. razlog je to što još uvijek ne postoje principi pogodni da realizuju osnovno slaganje inteligencija. dok se oni ne pojave. posmatrana u svojoj sopstvenoj prolaznoj misiji. ukratko. u stvari. posebno u samima njima. što bi pravilno rješenje. njihovu zajedničku radikalnu nemoć da upravljaju društvenom reorganizacijom. Ali. prema osnovnom principu kritičke doktrine. posebno prvo. čija je neizbježna senilnost i dovela u početku do te anarhije. iz­ gleda da je stalni i neposredni uzrok. jedna ta­ kva teorija korisno služi javnom razumu kao privremeno oruđe da spriječi opasnu apsolutnu prevagu jedne ili druge filozofije. preostaje nam sa­ da da. zahtijeva istovremeno korišćenje sve tri doktrine sve dok ih na istovjetan način definitivno ne apsorbuje neka nova filozofija. prije nego što se moglo spontano shvatiti direktno i stalno učešće revolucionarne metafizike. samo pravo ispitivanja uopšte ne podrazumijeva nužno odsustvo svake čvrste i zajedničke odluke. pomoću alternativno vođene doktrine u njenoj svakodnevnoj primjeni. one. Ovdje posebno treba racionalno rasteretiti revolucionarnu politiku od suviše isključive odgovornosti koja joj se na silu pre­ bacuje i koju ona sama. Kada ne bi postojao razlog za pravičnost. inače na izgled. ipak je oči­ gledno da isto tako mora se i njima. zbog svoje prirode. ubuduće be­ skorisno pokušale da. kada se zamisli kao finalna. da se svakog dana povećavaju. Sa raznih aspekata koje ćemo ispitati. potiče. nemoć koju najbolji duhovi. svakim danom sve sigurniju i sve težu koja mora da i njih opterećuje opasnim produžavanjem nereda ko­ ji bi bilo nepravedno pripisati isključivo doktrini koja. na 98 99 . koja. ia­ ko revolucionarna doktrina direktno teži da prekomjernim šire­ njem. kako sam prethod­ no naveo. radi se ο to­ me da se. njihovu dvostruku egzistenciju.proizilazi iz stalnog razvoja apsolutnog prava slobodnog ispitivanja koje je dogmatski dato svim pojedincima. ona se izdržava od odvratnih pozajmica koje pravi od obadvije antagonističke doktri­ ne. koliko je to moguće. na osnovu nužnog. koja. već zastrašujuće. različite opšte uslove aktuelnog problema. što se nisam ustručavao da otvoreno pokažem. tri sistema ideja između kojih je politički svijet danas. obično. trebalo da potekne od njih.tornoj situaciji između reackionarnosti i regeneracije preko uzalud­ ne uzajamne ravnoteže između instinkta poretka i instinkta pro­ gresa. koliko od štetnog neprijateljskog duha vladajuće politike. dovoljno je konstatovala. pa prema tome i moralne. bilo zato što prikriva svoju pravu prirodu ili zato što te­ ži da neprekidno održava dvije suprotne filozofije koje je danas. Bez sumnje. predstavlja. na neki goto­ vo nedefinisani način održava to odsustvo principa povezivanja. Tako se dva poslednja mišljenja. direktnu smetnju toj reorga­ nizaciji. i od kraljeva i od naroda. isto tako kao i nji- hov protivnik direktno doprinose beskrajnom produžavanju zla či­ ji pravi tretman (liječenje) ometaju. tako žalosno podijeljen. širenje intelektualne anarhije koju su odtada konstatovali svi pravi posmatrači uprkos krajnjem razmimoilaženju njihovih spekulativnih mišljenja ο njenom uzroku i na­ stanku. Bilo kako bilo. tako da se jače manifestuje suštinska prikladnost jedne slične filozofije. ova mješovita doktrina. preko jednog zaista smješnog predloga. s više prava. učestvuje. Kako nema nikakav sopstveni princip. koja sistematski opravdava nered u ime progresa i reakciji ili ekvivalentnu statič­ nost u ime poretka? Ova osnovna analiza tri sistema ideja kojom danas počinju sve političke diskusije. Najopštija posledica te fatalne situacije. sa tom otežavajućom ra­ zlikom za prve. prvi neophodni te­ melj za oseilatornu akciju koja je karakteriše. tako. da kao jedino moguće rješenje intelektualne anarhije. pogodna da zadovolji istovremeno. nameće. isto tako. iz isto tako očigledne potrebe. iz dana u dan. ranije objašnjenog uticaja. ona na kraju dolazi do zaključka da ih primjenjuje po sporazumu. Da li bismo se mogli nadati ikakvom pravom rješenju dvostrukog društvenog problema. olako prihvata. afi. koja smatra da ne treba da se bavi takvim istraži­ vanjem koje ona. izgleda. u stvari zabranjuje i posebno reakcionarnoj dok­ trini koja se usuđuje danas. dakle. slažu u tom smislu da optuže. pretje­ rano hvali nerealno ponovno društveno uspostavljanje tih istih bes­ korisnih principa. bez sumnje. je sve veće i. prebaciti sta­ tičkoj politici. ta anarhija neposredno . okarakterišemo glavne društvene opasnosti koje neizbježno proizilaze iz žalosnog produžavanja jednog sličnog inte­ lektualnog stanja i koje nastoje. u nepristrasnim očima jedne zdrave filozo­ fije. Da bismo ovdje dopunili jednu takvu prethodnu ocjenu. Bez sumnje. iz raznih. svaki na svoj način. sputavaju. da je neposredni uzrok krize. ona nastoji da direktno produži. Duboki nesklad koji danas postoji između opšteg kretanja vlada i osnovnog kretanja društa­ va. ovaj nered neizostavno mora postojati. s dru­ ge strane. u pripre­ mi definitivnih puteva društvene reorganizacije. Ove dvije poslednje doktrine bi. sagleda stvarno nastavljanje jedne opšte situacije u kojoj se neizbježno takmiče. Bilo je nepravedno i preuranjeno razmatrati ih ranije.

kao naročito u Francuskoj. zahvaljujući zdravom prirodnom razumu i intelektualnoj umjere­ nosti čovjeka. radije divimo. dakle. da bi odmah poslije toga. obič­ no gaji tajnu nadu da će sam ispitati realizaciju. izazvani vrlo energičnim podsticajima da sva­ kog dana sa najvećom lakoćom. U zemljama u kojima je to intelektualno dedompositvon raspa­ danje redovno opravdano političkom prevagom protestanizma od početka revolucionarne epohe u 16-om vijeku. poneka nejasna tačka povezivanja druš­ tvenih maksima u raspadanju koje se ipak povećava! Zlo je već došlo do toga da sva politička mišljenja. pa prema tome da se društvo ponovo vrati. Kako mora da su duboka pustošenja te društvene bolesti u vreme­ nu u kojem su svi pojedinci. na taj način. jače osjeća svoju sopstvenu bijedu. Zbog njihove vrhunske komplikovanosti. inače. i kod kojih je ljudski duh mo­ gao tako. prethodno široko obrazovanje koje.koji sam upravo ukazao. Ne bi li trebalo da se. Svaka od tri stranke je u trenucima svoje naivnosti često gorko žalila vrlo intenzivno neslaganje smatrajući se poseb­ no pogođenom njime. sve je manja mo­ gućnost da se zaista natjera čak i vrlo mali broj duhova da pris­ tupe političkom programu koji je pomalo izričit i u kojem nejasnoća i dvosmislenost vještačkog jezika ne pokušavaju da stvore pri­ vidnu saradnju koja ne bi mogla egzistirati. u vrijeme di­ rektnih razmjena. Samo su zablude. jedno za drugim. makoliko bila inferiorna njihova inte­ ligencija. važno je da se ovdje. u stvari. jer je ljudski duh tada bliži djetinjstvu. zbog svoje prirode skoncentrisana. da pravo kažemo. neiscrpno. 2° plan da se unište velike prestonice. kada energična duhovni autoritet ne sputava neprekidno njihov različiti razvoj. a čije bi Masiranje bilo neupotrebljivo i beskorisno. Nijedna zemlja nije bolje potvrdila tu ne­ izbježnu tendenciju od Sjedinjenih američkih država gdje se hrišćanstvo rasplinulo u više stotina radikalno nesložnih sekti koje se svakog dana sve više dijele na gotovo individualna mišljenja u koja danas. kao što sam to već pokazao. nikakav značaj redosljedu tih navoda: 1° neo­ bičan ekonomski predlog da se ukine upotreba novca. 3° ideja ο maksimumu dnevne zarade. druš­ tvena pitanja bi trebalo da ostanu. Ali ni one nacije koje su prilično srećno pripremljene. bez razlike. da uglavnom izbjegnu lažni zastoj protestan­ tizma. u 100 užem smislu. realni do101 . isto tako antidruštvene. bez ikakvog uputstva i bez ikakvog ustezanja. po­ primaju bitno individualni karakter preko bezbrojnih nijansi koje sadrži raznovrsna mješavina tri poretka pogrešnih principa. utvrđene čak do vrlo skrom­ ne stope koja ne bi mogla da pređe. Osim u slučajevima povođenja u kojima radikalna razmimoilaženja za trenutak mogu biti prikrivena u toku zajedničkog praćenja jedne prolazne mogućnosti dok svaki od tobožnjih saveznika. nasto­ je svakog dana da iščeznu pod udarcem neke nedovoljne diskusije. tu i tamo. direktno preći iz potpuno katoličkog sta­ nja u slobodno revolucionarno stanje. bar u tom pogledu sa­ svim očigledno. na odgovarajući način prati direktno proučavanje. umjesto što smo iznenađeni prekomjernim razmimoilaženjem do kojeg postepeno dolazi zbog opšteg širenja te anarhične tendencije koje traje već pola vijeka. glavni centri moderne civilizacije kao sigurna mjesta društvene korupcije. pravo normalno stanje ljudskog duha. po mom mišljenju. po­ zivajući se na svjedočenje svih dobro obaviještenih posmatrača. dobile mnogo jasniji karakter koji mora manje ometati konačnu reorga­ nizaciju. i bez obzira na često potpuno odsustvo odgovarajuće pri­ preme. koje bi. navede da je to opšte udaljavanje aktuelnih duhova. u cilju progresa. svakako. još brižljivije nego sva druga. kod malog broja elitnih umo­ va. inače. ne pridajući uostalom. pa prema tome i najsuprotnijih od svih. inače. postepeno pripremilo da uspješ­ no nastave njihovu tešku obradu. sva­ kako. jednu vrstu patološkog slučaja koji je. ni u kojem smislu. moglo bi biti korisno da se na ovom mjestu sačuva posebna uspo­ mena na neke od glavnih. ipak nisu mogle izbjeći ne­ minovnu intelektualnu anarhiju koja je iherentna svakom produ­ ženom služenju apsolutnim pravom slobodnog ispitivanja. bila zamijenjenja novim nastranostima. iako na istovjetan način iscrpljena na trostrukoj opštoj osnovi koju sam već analizirao. isto toliko izraženo na čisto statičkom i reakcionarnom pla­ nu. nastoje da se umiješaju brojna politička nesla­ ganja. kao očigledna potvrda onoga što sam rekao ο neizbježna jednakom učešću tri glavne doktrine u stvaranju tog intelektualnog nereda. Neka mi. u tome da svaka. Kako ova divagatvon. koje. tako posebno koristio rađenje svoje eman­ cipacije da bi se slijepo prepustio beskrajnoj diskusiji religioznih mišljenja. preko svih svojih prethodnih slučajeva. čije je polje. okarakterisan kao manje-više neizbježan pa čak i neophodan. udaljavanja (bes divagatvous) su bila veća nego na drugom mjestu. koliko i na revolucionarnom. jasnije i brže. bolje podijeljeni: glavna razlika među njima sastoji se. ništa manje inten­ zivna i pored njihove teološke istovjetnosti. nisu uopšte najteže i koje biram naročito zbog njihove naglašene aktuelnosti. za koji sva­ ka druga situacija realno predstavlja. pa prema tome i zbog njihovog vrlo bliskog kontakta sa svim ljudskim strastima. što nesloga nije uopšte do sada potpunija i što još uvijek postoji. u tom smislu. inače. Dakle. u toku revolucionarnih epo­ ha. Takvo je. svakako najnejasnijih. kao što sam to objasnio. presijecanjem rješavaju i najtemeljnija politička pitanja. od malog bi značaja bilo da se ovdje ispi­ ta do koje mjere mora da se ovaj očigledni nered duhova pripi­ suje direktnom nagovoru ili jednom potpuno pokvarenim subzijanjem. dok njihovi protivnici nisu bili. bude dovoljno da nabrojim.

više nego neka druga. ima iznad sve­ ga potrebu da njegove navike stalno vodi jedinstveni pristanak in­ dividualnih volja na neprimijenjiva i opšta pravila. Kako bi se one dakle mogle uzdržati od toga da osu­ đuju. međutim. u svakoj teškoj prili­ ci. obuzetih uobičajenom kulturom neke od pozitivnih nauka. da li bi on ozbiljno mogao biti os­ poravan u odnosu na najteže teme i one koje. još uvijek prevratnički a ipak veoma dogmatski izložen u naše vrijeme. obično vrlo istaknute. u pogledu i najmanjih pitanja prirodne fi­ lozofije. kao što se zna. kao što se to danas vidi. zbog same prevage revolucionarne doktrine kojoj to dvije druge doktrine obično nameću na neopravdano isključiv način. Takva je očigledno složena priroda društvenih pitanja da se u njoj. isto tako. zbog svog progresivnog karaktera. na direktno osjećanje. Nikada mi takav prizor nije izgledao šokantnije nego onda kada se on može posmatrati. u stvari. danas. bilo. bilo zbog njihovog malog do­ meta. neke neosporne prednosti. druge pro­ lazne i obrnuto. naravno. Pošto je ta bolest tako do­ prla do umova koji su. naj ekstravagantnija utopija uvijek nudi. neosporno najdisciplinovaniji. najsuprotnije političke maksime su obično podržavane od pris­ talica koji treba. u klasi po­ litičkih pojmova čija bi vrlo gruba očiglednost. Dakle. Neizbježni opšti ishod jedne slič­ ne hronične epidemije morao je. ne bi. Ako je jedan takav uslov ubuduće očigledan u pogledu i najmanjih naučnih pojmova. u tom pogledu. podstaknuta istinskim ubjedjenji103 . u stvari. ne bi moglo sa više energije manifestovati nje­ no strahovito sadašnje širenje. opasno mudrovanje naših filantro­ pa ο ukidanju smrtne kazne u ime uzaludnog metafizičkog izjed­ načavanja najnedostojnijih zločinaca sa jednostavnim bolesnicima. kao što su to najprovjerenije epohe često predstavljale.hodak neke industrije. ne objelodani? Eto što po­ sebno mora da svaki pravi moralni poredak učini nužno nespoji­ vim sa nemirnom slobodom aktuelnih duhova kada bi ona mogla opstati beskonačno. ostaće uvijek prepuštene. biti poste­ peno raspadanje. a da nijedna aktuelna stranka ne mo­ že. mo­ rala biti. koje. često vrlo osjetljiva. s druge strane. kada se ona uporedi sa lakomislenom pretpostavkom po­ moću koje se oni uopšte ne plaše da. se mogla prepustiti slijepoj i samovolj­ noj odluci nenadležne javnosti da ne izgubi svu efikasnost. bez sumnje. 4° princip. pravi pojam javnog dobra. kao obi­ čan narod bez ikakve racionalne pripreme. trebalo da spriječi svaku osnovnu iluziju. ništa ovdje. presijeku. među sopstvenim članovi­ ma ni najmanju intelektualnu disciplinu čak i kada se. koje su se izrodile u praznu filantropiju. iz očigledne nužnosti. zaista prikladnih da na odgovarajući način rukovode na­ šim političkim mišljenjima. dakle. potpuno odsustvo opštih principa. nimalo ne zadržava neobični kontrast kojega bi trebalo da im pruži ta skrupulozna mudrost zbog koje su opravdano ponosni. zahtijevaju najviše jedinstva? Do njegove realizacije dovoljno ostvarene. najopasnijem ko­ lebanju koje direktno nastoji da im oduzme svaku stvarnu moć protiv energičnih impulsa jednog živo podsticanog egoizma. makoliko bila. stvarno u tom pogledu. isto tako. stvar­ ne ideje javnog dobra. u suštini neophodna. najteže i najvažnije te­ me koje su dostupne ljudskom razumu. kod većine ljudi. prethodno dobro­ voljno i motivisano odricanje najvećeg broja među njima od nji­ hovog suverenog prava ispitivanja kojeg će se oni bez sumnje. bez sum­ nje suviše isključivo preokupirana. da izgledaju dostojni preporuke: kako bi stalni uticaj tog dvostrukog prizora. većina umova je. danas uglav­ nom. dok su njihovi glavni motivi. da bi stvarno bila sposobna da istovremeno obuhvati razne suštinske as­ pekte te teme. pogodna da utvrde. ponekad duboko sakriveni sve dok ih jed­ na precizna analiza. dovedeni do toga da jedni druge op­ terećuju glupošću ili pokvarenošću zbog beskorisne suprotnosti nji­ hovih društvenih principa. u prolazu. bilo kod onih koji u njemu učestvuju ili kod onih koji mu se dive? Istini za volju. kod duhova. javnog morala koji malo se oslanjajući. u očima javnog razuma. jer ne postoji nijedna 102 institucija koja. 5° najzad. U ža­ losnom svakodnevnom toku naših političkih borbi. kobna sklonost čak i najnormalnijih umova da da doz­ vole da ih često jedinstveni impuls vrlo ružne taštine odvuče do trenutne odbrane najopasnijih paradoksa. mnogo odlučniji. uglavnom nespojivog sa bilo kojim dubokim i nepokolebljivim ujedinjenjem mogao ostavi­ ti da se duže održava prava politička moralnost. jednu za drugom. najmudriji i najčasniji ljudi su. u tom smislu. ne predstavlja teške i brojne poteškoće. brzo spontano osloboditi čim budu najzad pronašli oruđe dostojno da na odgovarajući način vrši njihovu beskorisnu privremenu suprematiju. i bez ikakve sofističke namjere. Sve ove razne zablude kao i mnoge druge slične ili još izraženije ili štetnije. izgleda. a u našem svakodnevnom iskustvu ga ima i previše. u svakoj teškoj prilici. nastaju svakog dana iz istog opšteg razloga kao i naj­ bolje razrađena mišljenja i najprikladnija da se korisno takmiče za društvenu reorganizaciju. Ono što najjasnije karakteriše. rezervisane za neke ekscentrične ili loše organizovane duho ve. još češće možda. iako. mogu održati i »za« i »protiv« u skoro svim taökama na vrlo vjerodostojan način. Neiz­ bježno usklađivanje umova pretpostavlja. sada skoro potpuno. Osim toga. ova javna demoralizacija je osjetno zakasnila danas. je žalosna univerzalnost te anarhične tendencije. osjeća najviše kompromitovana sličnim lutanjima. stroge jednakosti redov­ ne naknade među svim mogućim poslovima. zbog strasti koja ih obuzima. Jer je revolucionarna stranka. sve velike maksime javnog morala čije su mane. jer većina društvenih pravila određenih da postanu uobičajeni. uspostaviti. jedne djelimične. ne treba vjerovati da su takve nastranosti.

čak i kada se radi ο njenim sopstvenim pristalicama. jedan takav prethodni slučaj dovoljno realizovan. U najčešćim slučajevima. pa čak i sa revolucionarnom. u isto vrijeme dubokim i aktivnim koja su. a kritička doktrina tako iz­ gubila svoj glavni autoritet. Ma­ da su ta ubjeđenja. isto tako. kao i pravedniji osjećaj prema raznim umjetnostima. 105 1 . neobično pomirenje najrazuzdanije anar­ hije sa najnedostojnijim despotizmom. zbog svoje prirode. ona. pa čak i suzbiti indi­ vidualni egoizam. inače. stalno ublažavanje naših običaja na osnovu za­ jedničkog intelektualnog razvoja zbog veće familijarnosti. racionalno potvrđe­ nom putem pozitivnog proučavanja ljudske prirode. morala su i ubjeđenja koja su bila ve­ zana za nju. nudi. težiti da se bespovratno rasprši. principe čija neosporna aktuelna nemoć nikada nije bila više izražena nego u ovom slučaju. akcija raspada­ nja neposredno prijeti. ovi uticaji. sanjajući reorganizaciju u svom krajnjem mediokritetstvu umjele da razviju. uglavnom. sistematsku dominaciju strasti. samo najopasniju anar­ hiju 1 Čak smo uočili najopštiji i najprostiji princip jednostavnog individualnog morala. privatni moral je mogao. srećom zavisi mnogo više od drugih opštih uslova nego od ukorijenjenih mišljenja. Osim toga. pažljivom posmatraču. mogu. oglasila preko teške povrede institucije braka koju bi mogućnost razvoda duboko izmijenila u svim pro­ testantskim zemljama da javna pristojnost i zdrav individualni ra­ zum nisu mnogo ublažili opasni uticaj teološko-metafizičkih zastra­ njivanja. ipak. u što nema sumnje. godina ili uslova. bez obzira na nji­ hov cilj. morali su biti snažna protiv-teža. u stvari. da je vještački razviju stalnom primjenom najenergičnijih stimulansa. Ta osobina se. postepeno pobolj­ šavanje uslova poslije stalnog progresa ljudske industrije. razvijala u toku neza­ boravne faze iluzije. pored toga. počinju jasno da razvijaju svoju opasnu aktivnost. ne zadržavajući se na opštem iskustvu. da pravo kažemo. Ali. odtada imaju suviše malo prave energije da bi dovoljno nadoknadila razornu akciju koja je svojstvena revolucionarnoj metafizici. tako da ta filozofija sa­ da. primijetiti da su se. bilo sa aspekta polnih odnosa. stvarno. koje nas­ toje da dovedu u pitanje i najmanje ideje ο dužnosti bez ikakvog mogućeg rješenja. do određene mjere. u kojoj je revolucionar­ na metafizika bila trenutno zamišljena. opasna po moral u užem smislu. a ubuduće treba sve više i da budu direktno kompromitovani ra­ zornim diskusijama u kojima ne vladaju pravi principi i. svakim da­ nom sve tješnjeg i neizbježnog miješanja sa statičkom politikom. morala spontano nastaviti. snažnije nego javne relacije. Danas kada je. slabiti. naročito zbog njihovog. ko­ ji se direktno osporava od strane drugih tobožnjih obnovitelja ko­ ji su. čija im spontana aktivnost uopšte nije izgledala. na kraju. sa sve većim intenzitetom.ma. Sa bilo kojeg aspekta gledano. otvorenu bujicu individualnih analiza. morali manifestovati mnogo kasnije i sa vrlo slabim intenzitetom u odnosu na domaći ili lični moral čija uobičajena pravila koja se lakše manifestuju. Privatni moral. kroz takmičenje zabluda koje se do tada smatralo nemogućim. Porodica koja je u najnemirnijim fazama revo­ lucionarne oluje bila. naročito kod omladine ma­ nje zaboravljena i manje neplodna još danas od omladine koju za­ jednički inspirišu dvije druge doktrine. od strane bezum­ nih sekti koje su. biti stvarno direktno i neprekidno napadnut tek poslije skoro potpunog raspada javnog morala. nezasitni stomaci bi se. ako se izuzmu neki po­ vršni napadi. prema jednodušnom podsticaju. malo po malo. kao direktno određena da reorganizuje moderna društva. energičnim podsticajem te doktrine ostvarena su najdivnija društvena žrtvovanja koja mogu služiti na čast savremenoj istoriji i pored svih reakcionarnih i statičkih prebaciva­ nja. Ali ipak. u današnje vrijeme je potpuno napadnuta u svojoj neophodnoj dvostrukoj osnovi. domaćem mora­ lu. Od sa­ mog poče'tka razvoja revolucionarnog stanja ova se akcija. kao što sam upravo 104 objasnio. Jer ako su teološke koncepcije stvarno morale stvoriti u budućnosti kao Posebno smo uočili kako jedna efemerna sekta. Treba. kao jedine intelektualne temelje društvenosti. Uzalud se reakcionarna škola još uvijek trudi da prebaci is­ ključivo na revolucionarnu školu opštu odgovornost za taj novi po­ redak razmimoilaženja za koji je ona sama isto toliko kriva zbog svoje slijepe i iracionalne upornosti da pretjerano hvali. doprinosi spontanoj poplavi političke demoralizacije gotovo isto onoliko koliko obadvije njene protivnice. jer su vjerovali da treba. pokušali. tokom ne­ koliko godina. pri­ rodno osjećanje govori ο tome. u početku. bez sumnje. kao što sam prethodno objasnio. Ipak je došlo vrijeme kada te neizbježne zablude. dovoljno ohrabrena jedno­ stavnim filozofskim rušenjem barijera. do danas uglavnom sa­ krivene. u tom pogledu. jasno je da su elementi potrebni za svaku društvenost. zadržati. Te razne spekulativne zablude su već dovoljno prodrle u društveni život da bi danas bilo prepušteno volji svakoga da se ponosi svo­ jim čak najporemećenijim i najnimalnijim strastima: kada bi jed­ na takva raskalašenost mogla opstati. pa čak i ličnom koji je prvi neophodni temelj svih drugih. svakako. vjerovatno ponosili svojom sopstvenom proždrljivošću. da uspostave kao osnovnu dogmu svog oporavljenog mo­ rala. podnijeti bez tako sigurnih opasnosti. ranije okarakterisane. posebno. otkako je jedna takva početna iluzija morala. do tada određenih da nas­ tave njen nagli uspon. u stvari. razmatrajućim uticajima. poštovana. nasleđu i braku. u svojim uzalud­ nim planovima regeneracije ili pak opšte dominacije. na­ protiv. neophodno potčinjavanje strasti razumu. usredsređeni na politički život u užem smislu. Dakle.

snažnije nego javne relacije. bilo sa aspekta polnih odnosa. domaćem mora­ lu. u što nema sumnje. uglavnom. stvarno. zbog svoje prirode. racionalno potvrđe­ nom putem pozitivnog proučavanja ljudske prirode. da pravo kažemo. Ali ipak. da je vještački razviju stalnom primjenom najenergičnijih stimulansa. Danas kada je. srećom zavisi mnogo više od drugih opštih uslova nego od ukorijenjenih mišljenja. malo po malo. pažljivom posmatraču. u svojim uzalud­ nim planovima regeineracije ili pak opšte dominacije. morala spontano nastaviti. stalno ublažavanje naših običaja na osnovu za­ jedničkog intelektualnog razvoja zbog veće familijarnosti. u stvari. ipak. kao direktno određena da reorganizuje moderna društva. sanjajući reorganizaciju u svom krajnjem mediokritetstvu umjele da razviju. mogu. koje nas­ toje da dovedu u pitanje i najmanje ideje ο dužnosti bez ikakvog mogućeg rješenja. morali manifestovati mnogo kasnije i sa vrlo slabim intenzitetom u odnosu na domaći ili lični moral čija uobičajena pravila koja se lakše manifestuju. usredsređeni na politički život u užem smislu. Porodica koja je u najnemirnijim fazama revo­ lucionarne oluje bila.ma. nasleđu i braku. isto tako. U najčešćim slučajevima. 105 1 . biti stvarno direktno i neprekidno napadnut tek poslije skoro potpunog raspada javnog morala. ranije okarakterisane. počinju jasno da razvijaju svoju opasnu aktivnost. a ubuduće treba sve više i da budu direktno kompromitovani ra­ zornim diskusijama u kojima ne vladaju pravi principi i. morala su i ubjeđenja koja su bila ve­ zana za nju. do danas uglavnom sa­ krivene. godina ili uslova. pa čak i sa revolucionarnom. morali su biti snažna protiv-teža. naročito kod omladine ma­ nje zaboravljena i manje neplodna još danas od omladine koju za­ jednički inspirišu dvije druge doktrine. Osim toga. u isto vrijeme dubokim i aktivnim koja su. ko­ ji se direktno osporava od strane drugih tobožnjih obnovitelja ko­ ji su. slabiti. neobično pomirenje najrazuzđanije anar­ hije sa najnedostojnijim despotizmom. čak i kada se radi ο njenim sopstvenim pristalicama. jedan takav prethodni slučaj dovoljno realizovan. Ma­ da su ta ubjeđenja. od strane bezum­ nih sekti koje su. Jer ako su teološke koncepcije stvarno morale stvoriti u budućnosti kao Posebno smo uočili kako jedna efemerna sekta. opasna po moral u užem smislu. sa sve većim intenzitetom. samo najopasniju anar­ hiju 1 Čak smo uočili najopštiji i najprostiji princip jednostavnog individualnog morala. kroz takmičenje zabluda koje . da uspostave kao osnovnu dogmu svog oporavljenog mo­ rala. razmatrajućim uticajima. ovi uticaji. u današnje vrijeme je potpuno napadnuta u svojoj neophodnoj dvostrukoj osnovi. Sa bilo kojeg aspekta gledano. Dakle.se do tada smatralo nemogućim. pored toga. čija im spontana aktivnost uopšte nije izgledala. pa čak i suzbiti indi­ vidualni egoizam. primijetiti da su se. otvorenu bujicu individualnih analiza. pri­ rodno osjećanje govori ο tome. jasno je da su elementi potrebni za svaku društvenost. bez obzira na nji­ hov cilj. a kritička doktrina tako iz­ gubila svoj glavni autoritet. kao i pravedniji osjećaj prema raznim umjetnostima. jer su vjerovali da treba. dovoljno ohrabrena jedno­ stavnim filozofskim rušenjem barijera. vjerovatno ponosili svojom sopstvenom proždrljivošću. postepeno pobolj­ šavanje uslova poslije stalnog progresa ljudske industrije. Treba. Ipak je došlo vrijeme kada te neizbježne zablude. akcija raspada­ nja neposredno prijeti. na kraju. u stvari. u kojoj je revolucionar­ na metafizika bila trenutno zamišljena. odtada imaju suviše malo prave energije da bi dovoljno nadoknadila razornu akciju koja je svojstvena revolucionarnoj metafizici. Ali. Uzalud se reakcionarna škola još uvijek trudi da prebaci is­ ključivo na revolucionarnu školu opštu odgovornost za taj novi po­ redak razmimoilaženja za koji je ona sama isto toliko kriva zbog svoje slijepe i iracionalne upornosti da pretjerano hvali. nudi. privatni moral je mogao. Privatni moral. ona. kao što sam prethodno objasnio. pokušali. svakako. do određene mjere. u početku. neophodno potčinjavanje strasti razumu. otkako je jedna takva početna iluzija morala. energičnim podsticajem te doktrine ostvarena su najdivnija društvena žrtvovanja koja mogu služiti na čast savremenoj istoriji i pored svih reakcionarnih i statičkih prebaciva­ nja. Od sa­ mog početka razvoja revolucionarnog stanja ova se akcija. težiti da se bespovratno rasprši. naročito zbog njihovog. bez sumnje. posebno. kao što sam upravo 104 objasnio. principe čija neosporna aktuelna nemoć nikada nije bila više izražena nego u ovom slučaju. u tom pogledu. prema jednodušnom podsticaju. inače. ne zadržavajući se na opštem iskustvu. zadržati. do tada određenih da nas­ tave njen nagli uspon. pa čak i ličnom koji je prvi neophodni temelj svih drugih. razvijala u toku neza­ boravne faze iluzije. tokom ne­ koliko godina. Te razne spekulativne zablude su već dovoljno prodrle u društveni život da bi danas bilo prepušteno volji svakoga da se ponosi svo­ jim čak najporemećenijim i najnimalnijim strastima: kada bi jed­ na takva raskalašenost mogla opstati. podnijeti bez tako sigurnih opasnosti. na­ protiv. poštovana. tako da ta filozofija sa­ da. sistematsku dominaciju strasti. Ta osobina se. svakim da­ nom sve tješnjeg i neizbježnog miješanja sa statičkom politikom. nezasitni stomaci bi se. kao jedine intelektualne temelje društvenosti. ako se izuzmu neki po­ vršni napadi. oglasila preko teške povrede institucije braka koju bi mogućnost razvoda duboko izmijenila u svim pro­ testantskim zemljama da javna pristojnost i zdrav individualni ra­ zum nisu mnogo ublažili opasni uticaj teološko-metafizičkih zastra­ njivanja. doprinosi spontanoj poplavi političke demoralizacije gotovo isto onoliko koliko obadvije njene protivnice.

inače. neobuz­ danu bujicu čak i najmanje društvenih strasti u ime opšte anar­ hije umova. domaći ili lični. di­ rektno suprotne prirodi problema čak i kada se radi ο suviše is­ ključivoj stvari koju ona. dovoljno je potvrdilo osnovnu analizu. ubuduće. važno je primijetiti. propisane statičkoj. dubokih iako djelimičnih. obično samu optužuju. da uobičajeni moral ljudi koji su ostali dovoljno religiozni nije nimalo viši danas i po­ red intelektualne anarhije. čak i kod izvanrednih naravi kod kojih ono mnogo otežava već vrlo opasan iracionalni uticaj jedne suvišne i isključivo kritičke dispozicije duha. ne može se ni sa­ kriti da njena opasna energija djelimično počiva na njenoj poseb­ noj tendenciji da spontano i stalno razvija ova osjećanja mržnje i čak ljubomore prema svakoj društvenoj superiornosti čiji upad.. po svojoj prirodi. na kraju obnoviti opresivne prepreke koje su zauvijek uništile njegovu mladost. za privatni moral kao i za javni. treba da budu. bez sumnje. Najzad. nepromjenjive temelje opšteg morala. ne proiziđe nikakvo nad­ metanje koje bi bilo korisno za društvo? Tako. a revolucionar­ na doktrina više nego bilo koja druga. svoju glavnu moralnu snagu iz vrlo zakonitog razvoja. da su vatreni obnovitelji religioznih teorija u današnje vrijeme smatrali da su razne prethodno pomenute zablude. bilo koja od tih političkih doktrina. indi­ rektne ili čak direktne. svaka od njih nastoji da moralno izvrši. Uostalom. Zar među malo obrazovnim umovima svakodnevno iskustvo ne pokazuje. svaka doktrina. bez sumnje. vrlo karakterističnog za naše vrijeme. Revolucionarna politika tako crpi. da ako. uprkos svojim uzaludnim moralnim pretenzijama. posebno kod većine onih koji ih čuvaju s određenom ener­ gijom. kao determinanta aktiv­ nih ubjeđenja. predstavlja jednu vrstu hroničnog stanja bi­ jesa. da bi oni najzad mogli. sve manje i manje spojiva s istinskim ubjeđenjima kod svakog malo obrazovanog uma direktno nastoji da. a da iz toga. zašto su. posebno prati. na razne načine. Ovdje već možemo smatrati da je dovoljno dokazano da nijedna postojeća politička doktrina ne sadrži mogu­ će rješenje velike krize modernih društava. U svakom slučaju. . mada često pretjeranog. već odavno se mogla konstatovati nužna ispravnost jed­ nog analognog posmatranja u pogledu sličnih zabluda čisto protestanskog porijekla.i u prošlosti. koje sa­ da intelektualna anarhija nanosi. slobodan ili uzdržan. posebno treba napomenuti. od morala većine emancipovanih duho­ va? Žar se glavna praktična tendencija religioznih vjerovanja. poslije zrelog is­ pitivanja. Ali osim toga. isuviše nejasni da bi imali bilo kakvo veliko praktično dejstvo u stalno aktivnoj intervenciji svešteničkog autoriteta kojeg. da postanu dvostruko štetni za njega. ovdje je više nego očigledno da su sve raznovrsne aktuelne doktrine. ne zadovoljavaju više nego odgovarajuće ideje. obično. neizbježno kod njih izaziva opštu antipatiju prema svakoj drugoj školi čiju stvarnu zaslugu ne bi mogli priznati bez posljedica: jedino bi istinski racionalna i potpuna doktrina mogla. osim toga. kada je riječ ο tome. teška briga za sopstveno očuvanje. lišeni svake unutraš­ nje i direktne moći. poslužili kao tačke oslonca moralnom poretku. naj­ češće. iz raznih razloga gotovo jednako ne106 sposobne. naravno. efekti su se. istini za volju. u tome da inspiriše. bilo tako što se protive njegovoj izgradnji na čvršćim te­ meljima kod sve brojnijih duhova kojima ova vjerovanja ne mogu više vladati. uske koliko i iracionalne. sada smo priznali da svaka od njih utiče na svojstveni način. sve više nastoje. nažalost. jedan za drugim. s druge stra­ ne. Religiozna vjerovanja danas. tu. iako prilično nesavršeno povezuje svoje pristalice. bilo tako što su kod onih koji im ostaju vrlo malo vjerni. uglavnom absorbuje kod najnapredni­ jih naroda. očigledno raz­ vije te dispozicije do servilnosti i hipokrizije za koje nam je nje107 . isto tako. da u jednom ili drugom vidu suprot­ stave bilo kakvu energičnu kočnicu stalnom razvoju individualnog egoizma koji se danas sve više usuđuje da direktno traži. isto je tako očigledno da kod prostog naroda. ranije objašnjenu. reakcionarna politika. u stvari. pokazali u punom skladu sa onim što su uzro­ ci trebali predvidjeti. nezavisno od neobuzdane oholosti tako izazvane. tako da se ne usu­ đuje više. može razviti kod obrazo­ vanih duša stvarno plemenita osjećanja raznih priroda. čuvajući svoju slobodnu originalnost. a naročito reakcionarnoj. da obavezno preovladaju intelektualne dispozicije. ubuduće ne bi bilo duboko začarano kolo? Zar ukupna društvena moć nužno ne manifestuje svoju opštu efikasnost kroz nepobitni prethod­ ni dokaz svog sopstvenog uzdizanja? Nijedna stvarno osnovna duž­ nost ne bi mogla sada pripadati uvjerenjima koja sama nisu mog­ la odoljeti opštem razvoju ljudskog razuma čija zrelost neće. tim povodom. očigledno je da osjećanja koja su. prije svega beskorisnim i mučnim prevarama. jedan za drugim. u aktuelnom društvenom životu. instinktivnu i nesavladivu mržnju prema svima onima koji su ih se oslobodili. Ovako kratko ispitivanje glavnih karakterističnih crta naše društvene situacije. ti principi. glavne štete. žestoko ogor­ čene na cjelokupnu stvarno pozitivnu filozofiju koja je jedina stvar­ no sposobna da suzbije prirodni zamah njihovih zastranjivanja. da neumjesnim kažnjavanjem kompromituje sla­ bi ugled koji sebi još čuva. podstaći kasnije pravednija i pomirljivija rješenja. onda one danas izgubile svaku stvarnu moć protiv sličnih raskalašenosti? Zar podržavanje religioznih principa. vrlo izražen antidrustVeni uticaj. daleko od toga da mogu stvoriti realni temelj za moral u užem smislu. Prije svega. ne sastoji. Isto ta­ ko. razvile te raznovrsne dok­ trine. raznih opštih elemenata koji je sačinjavaju. isto onoli­ ko strogo koliko samoj revolucionarnoj filozofiji koju. koji može da prenese na individualnu aktivnost: ipak.

nikada iz njega ne izađu. obuhvatala sve manje komplikovane katego­ rije uključujući i onu kojoj se zbog toga direktno prigovara? Ili. uostalom. Uzaludna opozicija na­ ših raznih političkih škola je dakle. Dakle. ili nam jedi­ no preostaje da se priklonimo pozitivnoj filozofiji pošto je ljudski duh uzaludno iscrpio. vrlo uticajne u današnje vrijeme. za trenutak da zanemarim da bih izvršio. u stvari. nužno. legi­ timno nastaviti u njihovom društvenom stanju. Dak­ le. Ne treba se mnogo čuditi što su plemeniti duhovi. na koji način bi trebalo da. što sam upravo objasnio u ovom drugom uvodu. pa čak i vodeći ali iracionalni i posebno loše pripremljeni. one zajedno idu ka razdoru. na jedan poseban način. ubuduće budu. preko suprotnog napredovanja čija je realnost isto tako neopoziva. na instinkte egoizma i korupcije. što bi bilo apsurdno da se pomisli. i koje su. mada neizbježnom reakcijom bez razmišljanja podstaknu mase protiv svo­ jih istinskih prirodnih vođa bez čije neophodne saradnje oni ni­ kako ne bi mogli ostvariti osnovna poboljšanja koja moraju. ova posljednja kategorija ide­ ja mogla biti racionalno izuzeta iz jedne takve primjene koja je postepeno. Jedini. prije toga preporoda. da se. pošto su teološka i metafizič­ ka filozofija jedine do sada slobodno preduzele političku reorgani­ zaciju modernih društava tako što su na osnovu svih prethodnih objašnjenja. utješno ubjeđenje da. direktno apelovati kroz svoju stalnu primjenu. neumitna sudbina. u pogledu samih društve­ nih pojmova ako se ona može na njih odgovarajući način primije­ niti? Iz kojeg razloga bi. proizilazi. posebno. prigovarajući di- 109 . mnogo bolje uočava nego pokret regeneracije. što je nužni i konačni rezultat svih njenih ranijih evolucija raznih vrs­ ta. Jer. da li bi bilo moguće da pozitivna metoda u svom neizbježno stalnom razvoju. bile osuđene da. umjesto da kod vladajućih klasa obuzdavaju egoističke i separatističke tendencije. zbog suviše isključivog posmatranja jednog takvog spektakla. posmatrane s mo­ ralne strane. S druge strane. osim ukoliko se ne stvori četvrti osnovni tip filo­ zofije. prema jas­ noj i neminovnoj anarhiji ili pak prema tužnom periodičnom smje­ njivanju jednog i drugog stanja. treba da iza­ zove iste takve strahove i usmjeri pretežnu pažnju na pokret ras­ padanja koji se u tome. na najpotpuniji i najodlučniji način da je ta pozitiv­ na filozofija u svojoj postepenoj evoluciji. jedno ili drugo. takođe. isključivo čuva­ jući svoj lični politički interes. ako im se činilo. elita ljudske vrste dolazi danas. isto je tako neosporno da. Takvi prethodni zaključci prvo moraju izazvati veoma mučnu zabrinutost za stvarni ishod koji se u sličnoj situaciji može naći. Nadam se. u cilju dopune ovog uvoda. pored prećutne sankcije koju njena doktrina neutraliza­ cije obavezno pripisuje istovremenim nedostacima dvije ekstremne doktrine. statička politika. kroz strahovito takmičenje u raznim pravcima. u onom potpuno istom stanju koje se danas sažalijeva s punim pravom u odnosu na društvene ideje. svakako. drugi nastoje da kobnom. a naročito u toku tri poslednja vijeka. zbog svoje prirode. Na taj način dak­ le. one jednako nastoje da skrenu društvo sa pravih puteva konačne reorganizacije. taj neophodni prethodni izlet u uobičaje­ ni dornen politike u užem smislu. prema mišljenju tog doba. Zato je dovoljno da sada zauvijek vrati duh čitaoca na opštu tačku gledišta koja karakteriše ovu Raspravu i koju sam morao. opasna kako u mo­ ralnom tako i u intelektualnom pogledu: i iz jednog i iz drugog razloga. u potpunosti konstatovale njihovu duboku iznemoglost koja je nužna kada se radi ο takvoj namjeri. kroz veliki broj pokušaja. ovaj prvi navod. sa puno očiglednosti stvoriti kod svakog pažljivog i dobro raspoloženog čitao­ ca. na kraju uopšte ne dopre neminovno do te posljednje pri­ rodne dopune njenog osnovnog domena? Dakle. očigledno spon­ tano. isto tako. pod samo jednim neophodnim uslovom da raniji elementi jedne takve definitivne organizacije. što je isuviše ekstravagantna utopija da bi zaslužila ikakvu diskusiju. da­ nas u jednu vrstu filozofskog očaja vezanog za društvenu buduć­ nost koju je. 108 i pored prepreka koje predstavlja njihovo aktuelno rasipanje.na prolazna vladavina dala mnogo sjajnih dokaza. brzo vukla bilo prema mračnom i neopozivom despotizmu. odugovlače bolnu društvenu situaciju najcivilizovanijih naroda stalno je otežavajući. neo­ pozivo sakupljeni u jedan opšti sistem pomoću političke filozofije zaista dostojne te osnovne misije. vrši. hemijski pa čak i bioloških pojmova. iz velikog prethodnog dokazivanja. do direktnog stvaranja društvenog poretka koji je najbolje pri­ lagođen njenoj prirodi. očigledno slijedi da: ili nema nikakvog rje­ šenja za problem. usuđujući se da im prikazuju proletere kao divljake sprem­ ne da ih pokore. Ako se one. do sada. Malo produbljena analiza sadaš­ nje epohe i njenih neposrednih prethodnika. čini mi se. cjelokupnom reorganizacijom raz­ ličitih ranijih poredaka ljudskih koncepcija koje su nekada tako dugo opstajale. sve aktuelne stranke nastoje da. neke i do nedavno. ovdje nasluti kakav tre­ ba obavezno da bude intelektualni karakter ove spasonosne filo­ zofije čiji će dogmatski razvoj zatim biti posebno izložen. fizičkih. uzastopno rukovodila na jednoglasno konačno za­ dovoljstvo intelektualnog svijeta. Najzad. nastoje da im vještački omoguće strahoviti us­ pon. u isto vrijeme. sve druge intelek­ tualne puteve. sa od­ govarajućom efikasnošću. nije ni anarhična ni reakcionarna u pogledu astronomskih. razumno shvaćene. takmiče da razviju anarhiju. sve tri knjige ove Rasprave su nam jas­ no dokazale. postane obavezno jednim na­ glim i čudnim prevratom. U tom trenutku se radi samo ο tome. koliko užasan toli­ ko neizbježan uticaj mora. ponekad bili dovedeni. da će proučavanje ove knjige. bilo. jedna filozofija koja. preko eksperimenata i racionalne analize.

više pozitivis­ tičkim terminima rečeno. čak i u tom ograničenom slučaju. osim ako se tim imenom ne žele dekorisati nade. Ipak. prava sloboda se može. inače. ukoliko nisam promašio svoj cilj. čini mi se. i statička politika uz pretjerani oprez koji je. smatram da u ovom momentu treba da pokažem na direktan ali jednostavno uopšten način. na izgled. U svim vrstama. kao i sve druge. postepeni razvoj ljudske sposobnosti. po tom pitanju. nužna su­ periornost pozitivne politike ne bi mogla. namjeravamo svakog dana pokoravati. karakterističan za nju. tako često iracionalne i poremećene. uglavnom.rektnim zaključcima koji su već obrazloženi u razgovoru ο opštem filozofskom učinku sve tri prethodne knjige. najzad. i pored svih konstitucijskih površnosti. razvijajući prekomjerne želje koje se ne mogu baš sve zadovoljiti. sve druge igre. Dakle. upali su. rasterećuje sadašnjost samo tako što se mnogo opterećuje buduć­ nost stvaranjem novih snažnih prepreka svakoj istinskoj društve­ noj reorganizaciji. metoda je još važ­ nija od same doktrine. Revolucionarna politika koja je. ako i dalje nastavimo da privremeno odbacujemo svaku naučnu ocjenu u užem smislu i os­ tanemo i dalje na čisto političkom stanovištu koje jedino odgova­ ra tom uvodu. sloboda će ostati na silu iluzorna i pri­ vremena bez obzira na volju kojoj se. uglavnom. sastojati samo u racio­ nalnom potčinjavanju samoj nadmoći osnovnih zakona prirode ko­ ja je konstatovana na odgovarajući način i zaštićena od svakog sa­ movoljnog ličnog naređenja. očigledno ostavlja glavno pitanje potpuno netaknuto: takvo zadovoljstvo pričinjeno jednom malom broju pojedinaca koji su tako postali otpadnici svoje klase. preko izmišljotine koja ne mo­ že da mijenja njihovu prirodu. jasno je da politička i naučna analiza direktno nadmeću sa neospornom spontanošću. samovolja neće moći da se stvar­ no isključi iz raznih društvenih pravila. od stvar­ nog načina realizacije koju ću isprobati u ovoj knjizi. zamišlje­ ne kao vjerni izraz narodne volje. koristeći i dalje isti onaj metod koji su sami osuđivali. najviše okarakterisali' to beskorisno rješenje kao anarhično. ne bismo mogli da ne upoznamo moć­ na sredstva. svodi na to da se teškoća ukloni na taj način što će se vještaćki napraviti manji ili veći izlaz za najak­ tivnije narodne ambicije. odluke. Zato smatram da moram. Svaka direktna i posebna paralela ove nove političke filozo­ fije sa aktuelnim društvenim teorijama. kako javni razum. čak i kada bi takav pokušaj konačno bio osuđen. koje su. bila bi ovdje. uglavnom preuranjena sve dok njen istinski opšti duh ne bude mogao biti dovoljno okarakterisan. Njeno se cje­ lokupno rješenje. ono što stvara negativan pojam kada se. znači puno i stalno širenje slobode. u najčudniju nedosljednost. neophodna mada indirektne. prije negc što za­ vršim ovaj dug uvod. misle ο toj velikoj temi današ­ nji doktori. za ne­ promjenjive prirodne zakone i dok se i dalje budu vezivale za raz­ ne volje. koja nova politička filo­ zofija postepeno mora pružiti za osnovno. za dugo. jedina sposobna da stvarno rukovodi danas konačnom reor­ ganizacijom modernih društava. Ali sav taj metafizički kult ustav­ nih antiteta ne bi mogao danas stvarno prikriti duboko samovolj­ nu tendenciju karakterističnu za svaku filozofiju koja nije pozitiv­ na. bila jedino oruđe u tom dijelu društvenog problema. Ali taj iracionalni put. veoma mi je stalo do toga da pažljivo unaprijed izdvojim taj glavni princip. nekoliko poslednjih prethodnih razmatranja. Pošto je ma- 111 . inače. kao da je ova apsurdna utopi­ ja mogla da donese bilo kakav trajni lijek za boljku. svakako. sve više će se spontano manifestovati pred pažljivim čitaocem ne zahtijevajući gotovo nikada nikakvo formalno upoređivanje. podlim predlogom da se direkt­ no uništi svako stvarno vlasništvo. pomene ugušivanje raznih otpora. koje bez prestanka drže komični mamac te vrste igre uspona koja je isto tako varlji­ va kao i. suverenih skupšti­ na. opšti uzrok političkih progresa sa prak­ tične i najšire tačke gledišta. ne bi moglo nikako. ukratko iznijeti. kako bih jače istakao na ovom mjestu. Bez obzira na duboko ubjeđenje koje me vezuje za moj način ispunjavanja tog velikog filozofskog zadatka. koja se stalno povećava u odnosu na sva­ ki drugi način tretiranja tih pitanja. stimulišući danas već suviše prirodnu tendenciju ka opštem ukidanju klasa. bez obzira na njihov sastav. u suštini. Oni koji su. njenu vezu sa dvostrukom osnovnom potrebom naše epohe. biti ospore­ na. to isto planira oponašajući je.j. Dok se političke pojave ne budu vezale. t. očigledno opasnu. Tako. Jer. u tom smislu. Razmatrajući. bez sumnje. da bi pokazale da je pozitivna filozofija dopunjena na odgovarajući način. nje­ na stvarna superiornost. bilo božanske ili ljudske. makoliko on mogao. do sada. olakšavati opravdane žalbe mase čije opšte stanje ne dobij a ni­ kakvo presudno poboljšanje. Isto je tako neosporno da se. mogla je da ga sagleda samo sa buntovničke tačke gledišta. a posebno u ovom slučaju. Metafizička politika je uzalud pokuša­ vala da opravda svoje carstvo ukrašavajući imenom zakona svakak110 ve odluke. prema tome. poboljšanje društvenog položaja podčinjenih klasa koji. inače. Kako se pozitivna politika bude postepeno razvijala tokom ove knjige. koji mi se činio već dovoljno neosporiv. varljive za većinu pojedinaca. konačnu namjenu jedne takve filozofske operacije Sama ideja progresa koja je stvarno svojstvena revolucionar­ noj politici. prije ili kasnije. biti neopho­ dan. na intelektualnom spa­ šavanju društva i kako bi se ograničio samo na to da određuje naj­ sretnijim sljedbenicima najefikasnije eksperimente u istom prav­ cu. predstavljaju — najveću poteškoću savremene politike. ne bi iz toga izvukao nikakvo nepovoljno uopštavanje protiv metode koja je jedina sposobna da radi. u današnje vrijeme.

po svojoj prirodi. izbaci iz spekulativnog duha ovog djela. Kako je ispunjavanje ova dva glavna uslova. dovoljna je da očigledno doka­ že. očigledno.si nase vrste. ostavljen pozitivnoj politici koja je određena da upravlja ko­ načno razvrstavanjem modernih društava. nužno gurajući na čelo društvenog pokreta kapacitete čija su zakonska prava nepriznata danas. ČETRDESET SEDMA LEKCIJA Sadržaj — Kratka ocjena glavnih filozofskih pokušaja preduzimanih do danas u cilju stvaranja društvene nauke Ako je. svakako nisu mogli biti uspješni. lako će se shva­ titi. bez na­ pora. Ali. bilo neophodno. da opšte proučava­ nje društvenih pojava direktno potčini pozitivnoj metodi zbog pret­ hodnog uvođenja pozitivnog duha u sve druge osnovne grane pri­ rodne filozofije. Da li će biti potrebno da se. zajedničkoj stvari da karakter spe­ kulativne veličine i čvrstog jedinstva. tako da je ovdje potrebno da se. Dakle. koinci­ diraju sa čisto naučnim uslovima. u na­ stavku ovog djela. teži da sponta­ nim povezivanjem glava i ruku. tokom ove knjige. naša opšta ocje­ na raznih pokušaja. namijenjenih da di­ rektno osnuju društvenu nauku. Iako je razvoj jednog takvog direktnog istraživanja nespojiv sa. po prvi put. u početku. u tom smislu. takav način shvatanja pitanja isključivo je. vaspitavana u duhu efikasnog podstreka revolucionarne krize. do sadašnje generacije ko­ ja. može biti pripremljena. naći dovoljnu osnovu za racionalno istraživanje. što treba snažno da dopri­ nese njenom konačnom uspjehu koji se ne bi mogao ostvariti na drugi način. iako samo u glavnim crtama. sada se mora osjetiti koliko su ona direktno i nužno za nju veza­ na. ne treba ipak da zanemarim. krat­ ko zadržavanje na jednoj isto tako značajnoj tački gledišta. u isto vrijeme. gotovo isto toliko koliko i prava proletera. odredila da ostane bes­ konačno sastavljena od ljudi koji žive manje-više nesigurno od plodova svakodnevnog rada. čiji je cilj moglo pred­ stavljati to veliko osnivanje. bilo da bi uklonila iz čisto političkog poretka ono što proizilazi iz intelektual­ nog i moralnog poretka. Uostalom. nova filozofija će moći sama ko­ risno da usmjerava narodnu politiku u užem smislu. Nužni uticaj te dvo­ struke prepreke je. bez ikakvog ukidanja klasa i remećenja opšte ekonomije. toliko određen da. ukaže na radikalnu ništavnost intelektualnih napora. da ova filozofija. moglo izgledati da se sva različita razmiš­ ljanja. po svojoj priro­ di. bez svrhe. sa­ mostalnog i obrazovanog. Svako drugo posebnije prikazivanje trebalo bi da se. bilo da bi podstakla. tako da oni zbog svog sponta­ nog nadmetanja danas bitno usporavaju mogućnost stvaranja druš­ tvene nauke na stvarno pozitivnim osnovama. ponuditi kasnije jedinu pravilnu osnovu za miroljubivo i pravedno opšte izmirenje njihovih glavnih suko­ ba koji su danas gotovo prepušteni gruboj disciplini materijalnog antagonizma. u poboljšanju osnovnog uslova te ogromne većine. suštinski spekulativnom prirodom ove Rasprave. ranije pomenute. i koja. dopire. nezavisno od svoje dvostruke spontane efikasnosti. udaljavaju od prave teme današnje lekcije. prije nego što se ona mogla oslo113 112 . imaću više prilika da direktno pokažem da će duhovna reorganizacija. u toj stvari da čisto politički uslovi u njoj uglavnom. postavljajući obično između radnika i nji­ hovog šefa jednog zajedničkog moralnog predstavnika vlasti. na odgovarajući način. uključujući proučavanje intelektualnih i moral­ nih pojava čija se pozitivnost rađa početkom ovog vijeka. samo ukratko. Inače. jasno je da se prvi društveni problem sastoji. pa čak i neumjesno da se ovdje preduzme bilo kakva posebna kritika filozofskih pokušaja koji. uglavnom. svakako. može najzad. prethodna ana­ liza. u cjelokupnoj društvenoj prošlosti. Neopo­ zivo uništavajući svaki beskorisni prestiž i potpuno štiteći vladajuće klase od invazije anarhije. spontano će biti uproštena i veoma sažeta. navede glav­ ni filozofski karakter odgovarajućih radova. Pošto smo unaprijed objasnili da je do sada bilo nemoguće os­ novati jednu pravu nauku ο društvenom razvoju. neumitna sudbina. koja sam naveo. očigledno preuranjena. kada su i pitanju neizlječiva zla pametno i čvrsto pokoravanje. ovdje. očigledno. izričito. sa izuzetnom preciznošću. bilo bi.

vezane za podjelu rada. u tom smislu. oni. jednim jednostavnim prethodnim razmatranjem. bez sumnje. bilo koje ideje ο nauč­ nom posmatranju. kroz svoje sjajne analize. Zbog svog vaspitanja. izgledati nepotrebno svakom čitaocu. makolika bila unutrašnja snaga njihove inteligencije. a posebno astronomije. poslužiti da se poslije toga. njihovi radovi. posebno. treba s poš­ tovanjem. da osvijetli razne bitne tačke socijalne filozofije. filozofske istorije nauka. ništa ne može oslo­ boditi. tobožnje današnje nauke. koji su zbog prirode svog vaspitanja. koji je. bez sum­ nje. jače manifestuje prava priroda jednog poduhvata koji još nije bitno preduzet. na­ protiv. mog­ li ni na jednom pravom izvoru crpiti taj uobičajeni duh pozitiv­ ne racionalnosti koji su. inače. kao i. direktno je napravio. koji su samo mogli biti od koristi jednoj tako jasnoj temi. jer su najklasičniji me­ đu njima nastojali da na dogmatski način predstave pogotovo u današnje vrijeme. prigovoriti našim ekonomistima. jasno pokazuju. bez većeg stvarnog uspjeha. osim tog jasno objašnjenog izuzetka na koji se eko­ nomisti uzalud pozivaju. najodlučnije osobine čisto metafizičkih koncepcija. lišeni intimnog i poznatog osjećanja prave naučne pozitivnosti i za koje će brzo uvodno razjašnjenje. direktno i duboko pokazuje jednostavni metafi­ zički karakter i pored iluzorne izvještačenosti posebnih formi i uo­ bičajenog protokola naučnog jezika. odmah. pozovem na cjelokupnu knjigu da bih prećutno uklonio sve preuranjene prigovore koji bi se mogli pojaviti i sve sekundarne nesigurnosti koje bi mogla ostaviti jedna tako kratka osnovna ocjena političke ekonomije. svakako. biti stvarno značajno. tako dobro ostvaren u njegovom besmrtnom djelu. Ne može se. Ipak. Ova vrlo prirodna iluzija. duh takve snage. za mnogo drugih glavnih djelova indus­ trijskog razvoja čovječanstva. bez ikakve druge fiziološke pripreme osim nekoliko ne­ jasnih i nedovoljnih propisa opšte logike koji nisu sposobni za bilo kakvu stvarnu efikasnost. bilo bi. nije manje očigledno da su ti filozofi bili. očigledno. grubo oponašanog. prenijeli u svoja istra­ živanja. koja je u ovom vijeltu postepeno sticala do­ voljno povjerenja. od kojeg me. Na mjestu do kojeg je ova Rasprava došla. u mnogim drugim ranijim filozofskim pri­ likama. na primjer. čak veoma organizovanih. s plemenitom filozofskom čednošću koja mu je uvijek svojstvena. potčine pozitivnom duhu ono što oni nazivaju ekonomskom nau­ kom i da svakog dana predlažu svoj postupak kao model prema ko­ jem sve društvene teorije treba da budu konačno obnovljene. Ali. na od­ govarajući način primijeniti metodu čije. inače. spontano i odlučno priznanje te metafizičke strukture izradivši svoju raspravu ο ekonomskoj po­ litici. U pogledu toga se. gotovo uvijek izašli iz redova advokata ili književnika. i pored tog odlučnog priznanja u čiju se spontanu iskrenost zaista ne mora nimalo sumnjati. baš zato što mu je cje­ lokupno ranije proučavanje moralo pokazati u čemu se. najzad. što su htjeli osnovati pravu društvenu nauku. čini mi se. sebi postavio cilj. vrlo dobronamjerno. za osnovnu funkciju novca. uspijeli da. prije svega. na jedan poseban način. izdvojiti. u njegovim posmrtno objavljenim djelima. nisu mogli. kako oni vjeruju. ubijedeni da su. kao i svi njegovi čak i najeminen­ tniji savremenici. sastoji prava naučna metoda. da do­ voljno predosjeti pravi filozofski duh i bitne logičke uslove druš­ tvene nauke. moram ograničiti na jedan kratak prikaz kojim ću okarakterisati glavni nedostatak svojstven svakoj od ovih različitih filozofskih operacija. već da se. Isto tako. a čini mi se. a bez mogućnosti da se naš um dovoljno racionalno pripremi? Sekundarni razvoj-. oponašajući naučnike u užem smis­ lu. ni najmanje primjene. bez ikakve uzaludne pre­ tenzije da. po svemu. ne poznaju. inače. za op­ šte djelovanje banaka itd. opštu temu svojih proučavanja kao potpuno iz­ dvojenu i nezavisnu od cjelokupne političke nauke od koje nasto­ je da je potpuno izoliraju. poš­ tovani Tracy. Čini mi se da je očigledno. bilo kojeg pojma ο prirodnom zakonu. Iako je morao ostati uglavnom angažovan u metafizičkoj filozofiji. Onaj koji je u današnje vrijeme prikazao tu cjelokup­ nu ekonomsku doktrinu u najracionalnijem i najboljem vidu. inače tada pripadao. da bi to bilo najbo­ lje. kako to jasno dokazuju dragocjeni prikazi. što će. u najtežim analizama. ako se. to ne bi mogao biti slučaj kod umova. svakom mjerodavnom i iskusnom sudiji. kao ne­ minovni nepoznavaoci i najmanjih pojava. da sav dogmatski dio njihove. nisu. u glavnim mjestima civilizovanog svijeta. nažalost. 115 . 114 ukoliko bi se ono moglo potpuno shvatiti. u stvari. osnuju brojne po­ sebne katedre zvanično namijenjene tom novom učenju. Iako ovo prekomjerno dokazivanje može. u teološko-metafizičkim sastavima slav­ nog Spinoze. dovoljno da se. suviše malo cijenjeni. jasno okarakteriše ta nužna ništavnost naučnih pretenzija naših ekonomista koji. filozofske kreacije koju nijedan od mojih prethodnika ni­ kada do sada nije planirao. nikako nije mogao duboko upasti u takvu iluziju. bilo u javnosti ili kod vlasti.. bilo ko­ jeg osjećanja za pravo demonstriranje. pa čak ni pokušao da zamisli na odgo­ varajući način. koje će usljediti. dakle. da bi dala priliku da se. jednostavno kao četvrti dio svoje opšte rasprave ο ideologiji.niti na dovoljno široku eksperimentalnu bazu. osnuje jednu posebnu novu nauku. svakako bi bili nespojivi sa glavnom namjenom ovog djela. na to da nastavim jednu već započetu operaciju. najnaprednijoj metafizičkoj školi. u samom po­ četku. očigledno izuzetni slučaj slavnog i oštroumnog filozofa Adama Smita koji je. zaslužuje da ovdje bude ukratko okarakterisana da bih jasno dokazao da ne treba da se ograničim. radi ο pokušaju. kada se provjeri opšti sud koji smo ο tome unapred donijeli. koji je postepeno priprem­ ljen na osnovu pažljivog proučavanja tri prethodne knjige.

između logike i morala. predstavlja posljednji glavni dio ukupnog sistema kritičke filozofije koji je obavio jednu neophodnu iako samo privremenu funkciju u toku čisto revolucionarnog perioda. odlučno iako indirektno. Ali.. dogmatska struktura. isto tako. u isto vrijeme. čini mi se. »koristi«. onda. glavnu socijalnu efikasnost jedne takve doktrine bez naučnog lakiranja kojim se ona. ne samo što nije ograničeno na jednostavnu koordinaciju koja bi se mogla pripisa­ ti sporednim sistematskim preokupacijama. Suviše je lako konstatovati. dakle. i koje. Jer. svi pa­ metni ljudi. što će posebno objasniti slijedeća lekcija. bilo u prošlosti ili pak u sadašnjosti: tako da. Zar ne bismo. recipročno. u po­ gledu nje. kako treba. na primjer ο opštim pojmovima analize i sinteze i dr? Uostalom treba pažljivo naglasiti da opšte priznanje naših ekonomista ο nužnom izoli­ ranju njihove tobožnje nauke. još od srednjeg vijeka. Pa zar to nije intelektualni spektakl koji nam pra­ vi politička ekonomija već pola vijeka? Ako su naši ekonomisti. da su oštroumni duhovi koji se ponose tačnošću i jasnoćom. kada. konač­ ni rezultat tih apsurdnih i beskonačnih rasprava je najčešće izopačivanje dragocjenih prvobitnih saznanja zdravog narodnog razu­ ma. neosporno je. bez potrebe da se ide dalje. umjesto da se po­ kažu kao spontani nastavak i postepeno usavršavanje ranijih ra­ dova. Ova čisto privremena funkci­ ja predstavlja. Uostalom savremena istorija ta tobožnje nauke potvrđuje. zbog pogreš­ nog uopštavanja. prema prirodi teme. kada je riječ. naprotiv. na sebi svojstven način i gotovo uvijek dužan poštovanja. već ο čistim teološkim ili metafizič­ kim raspravama. Ali. mogu iza­ zvati samo beskorisno prepirke riječi. ako iz tog razloga ona posebno dijeli opštu slavu tog velikog prethodnog oslobođenja. u socijalnim proučavanjima kao i u svim drugim koja se odnose na živa tijela. zaista naučni sljedbenici Adama Smita. tako da se neprestano dovode u pitanje naj osnovni j i pojmovi. da politička ekonomija. moralnu i političku analizu. Tako. ka­ da se razmotri sa istorijske tačke gledišta. međusobno i racionalno nerazdvojiva do te mjere da se mogu razjasniti. koja su zaista nova otkrića dodali njegovim srećnim prvim pogledima koji su. svojstvene ovoj knjizi. ne samo što ne pravi nikakav stvar­ ni i podržani progres. odsada pretvorenog u potpuno nejasne pojmove koji više nisu prikladni za nikakvu stvarnu primjenu i koji. u početku su vezivali potpuno jasan smisao za neop­ hodne izraze »proizvod« i »proizvođač«: odkada se ekonomska me­ tafizika usudila da ih definiše. u vezi sa čitavom socijalnom filo­ zofijom. uzalud. svi drugi djelovi te filozofije. nego se. to iracionalno razdvajanje pred­ stavlja neosporni simptom bitno metafizičke prirode doktrina koje ga uzimaju za osnovu. što ću se potruditi da objasnim kasnije. u stva­ ri. pokazuje potpuno podržano na najprirodniji i naj­ izraženiji način. bez obzira na njegovu intelektualnu. u početku korisno štitila. Politička ekonomija je učestvovala. neka nam. a naučne forme 117 . ne­ prekidno postajala sve štetnija po opšti razvoj moderne industrije koju je ona. Nije li takav efekat potpuno analo­ gan sa sličnom pustoši koju je ranije napravila metafizika u os116 novnom proučavanju ljudskog razuma. određuje beskorisno po­ navljanje iluzornih kontroverza koje se stalno obnavljaju a nikad ne napreduju: prema tome. pokažu u čemu su stvarno usavršili i dopunili doktrinu tog besmrtnog uči­ telja. taj direktni sud ο njenoj čisto metafizič­ koj prirodi. naučne ništavnosti te teorije koju Adam Smit nije na­ mjeravao da koncipira na takav način. pojam proizvodnje je. nego samo. postao tako nejasan i neodređen. ona. u toj ogromnoj intelektualnoj borbi potpuno obezvrijeđujući cjelokupnu industrijsku politiku koju je. sada primorani da ko­ riste mučna jezička okolišanja da bi izbjegli izraze koji su postali duboko nejasni i dvosmisleni. obično. kao i. posmatrajući nepristrasno jalove prepirke koje ih dijele na najelementamijim pojmovami »vrijednosti«. u to­ ku cijelog rada. postaje izvjesno da ekonomska ili industrijska analiza društva ne bi mogle biti obavljene na pozitivni način. uglavnom. svakako. da su nastavljanje i plodnost najjasniji simptomi svih pravih naučnih koncepcija. zaslužila tobož­ nja ekonomska nauka posmatrana u dogmatskom vidu. pomislili da pri­ sustvujemo najčudnijim raspravama srednjevjekovnih skolastičara ο osnovnim osobinama njihovih čisto metafizičkih suština čiji ka­ rakter sve više poprimaju ekonomske koncepcije što se više dogmatizuju i usitnjavaju? I u jednom kao i u drugom slučaju. Ka­ de se napusti svijet suština da bi se došlo do realnih spekulacija. prema našoj cjelokupnoj inte­ lektualnoj prošlosti iz tri poslednja vijeka. za svakog novog autora dobijaju čisto lični karakter. u istorijskoj analizi ove velike epohe. konačni sud koji je. sve više razvijao stari društveni režim i koja je. ima svoj posebni model za sistematizovanje anarhije. s dru­ ge strane. »proizvodnje« i dr. bitno unakaženi beskorisnim i nezre­ lim izlaganjima naučnih formi. u stvari. Dakle. u stvari. manifestuje teške političke štete koje smo uočili u prošloj lekciji i za koje će­ mo sve više nadalje osjećati da nužno pripadaju cjelokupnoj revo­ lucionarnoj filozofiji odkada je pokret raspadanja dogurao dovolj­ no daleko da utiče sve više na neophodnu konačnu prevagu suprot­ nog pokreta ponovnog spajanja. na primjer. samo jedni pomoću drugih. sa neodoljivom očiglednošću. razni opšti aspekti su. nije bilo od nikakve stvarne koristi. a to osnovno svojstvo. da pravo kažemo. prećutno predstavlja nehotično priznavanje. U stvari. naprotiv. kada aktuelni radovi. možemo biti sigurni da se ne radi ο nikakvoj pozitivnoj doktrini. poku­ šala prekriti. Takav je. bilo bi nepravedno da se zaboravi da ova doktrina. više sa političkom nego naučnom namjenom. na svoj način.

kao jedna vrsta nadoknade. kada ne bi bilo racionalnih disku119 . poslužili. Ništa nije tako oči­ gledno u čuvenom i jasnom ekonomskom pitanju mašina koje se podudara. što je. poslije nekoliko vjekova. čak nesumnji­ vom. neće biti manje opasna metafizička tendencija političke ekonomije da spriječi stva­ ranje cjelokupne industrijske discipline. istovjetnog ponavljanja tog sistematskog negiranja. vjerovatno. manje-više vjerno. bilo kod pojedinaca ili kod naroda. što se prošlosti tiče. u ve­ zi sa tim. sebe ovlastila za tobožnje pri­ kazivanje političke ekonomije. prema prirodi teme. u početku. Osim toga: opšti duh političke ekonomije za svakoga onoga koji ga je ocijenio. u najmanje plemenitoj vrsti so­ cijalnih odnosa. a koje je moglo nastati sa­ mo kao posljedica odgovarajućeg slabljenja kod drugih. dovoljan. obič­ no. na temu osnovne insti­ tucije vlasništva. pod pretpostavkom da je. očigledno odgovara u društvenoj praksi. ina­ če prilično nepotpune. samo kao filozofsko oruđe za zdravo opšte ubjeđenje koje je obični zdravi razum morao spontano steći kroz pro­ dužetak opšteg progresa ljudske industrije svih modernih populaMožda treba ovdje navesti. _može da odgovori na najhitnije praktične potrebe samo pomoću beskorisnog. uglavnom. svakako. na veoma neospo­ ran način. 118 1 nost za njihove srećne napore da uklone kobnu i nemoralnu pred­ rasudu koja je. Ali. manje-više duboko i trajno poremeti sadašnji način života radničkih klasa. nepromjenjiva ukupna masa našeg bogatstva. povrijeđena. svakako. kada se sagleda kako treba. kako treba. uprkos ne­ ospornoj tačnosti te nužne posljedice. kada je riječ ο tome. predstavljala poboljšanje materijalnog uslova jednih. pa čak i neophodan za početni indus­ trijski razvoj modernih društava. vrlo nezdravo zaključila da nema nikakve koristi od bilo koje posebne institucije direktno određene da reguliše tu spontanu koordinaciju. zaboravlja da je ljudski život vrlo daleko od toga da traje beskonačno. masa naše vrste pa čak i klase koja je. uobičajena utjeha koja posebno proizilazi iz savremene političke ekonomije čiji bi čudan kraj neprihvatanja bio. međutim. poslije tih prolaz­ nih poteškoća doživjeti stvarno i stalno poboljšanje: što. išle ništa manje nego na sistemsko ukidanje svake stvarne vlasti. svoju sopstvenu društvenu nemoć i tako se pokazuje pot­ puno lïlenom svake osnovne veze sa svim glavnim praktičnim po­ trebama.koje je ona danas pozajmila. može da izgleda kao da pred­ stavlja od strane te tobožnje nauke. izgleda. u suštini. bez sumnje. prema tome. mora. čak i u predmetima koji joj. umje­ sto da u tome vide znak za jednu od najosnovnijih i najhitnijih pri­ mjena istinske političke nauke. srećna istovremena sklonost aktuelne politi­ čke ekonomije da odmah predstavi. na primjer. biti mno­ go više? Takva je. jedan zaista smiješan odgovor u kojem se. oni se usuđuju da odgo­ vore na sve žalbe da s vremenom. na isti način kao i svi drugi djelovi revolucionarne filozofije. sa opštim ispitivanjem dru­ štvenih poteškoća neposredno vezanih za svako industrijsko usavr­ šavanje koje teži da. opšti duh anarhije čiji je spontani razvoj ona. efikasno sadrži. ova tobožnja nauka je. bez mnogo muke. i pored svojih iluzornih pretenzija. Jer ta se tobožnja na­ uka uopšte nije ograničila. Bar se ne može spriječiti da se prizna da jedna takva teorija tako spontano objavljuje. što ću objasniti u nastavku. jednoj vrsti sve­ čane ostavke koju ta tobožnja nauka daje svaki put kada indus­ trijski razvoj izazove neku ozbiljnu poteškoću. bez sumnje. pre­ ma tom značajnom prikazivanju. da su opasna maštanja reproduikovana u današnje vrijeme. naši ekonomisti samo znaju da sa neumoljivom pedantnošću ponav­ ljaju svoj prazni aforizam ο apsolutnoj industrijskoj slobodi. Pošto smo u nekim posebnim slučajevima od drugorazrednog značaja manje-više nepotpuno konstatovali prirodnu tendenciju ljudskih druš­ tava ka izvjesnom nužnom poretku. umjesto da u njoj vidi samo osnovni izvor mogućno­ sti jedne takve organizacije. u početku. predstavlja najbolji način da se pomogne spontani razvoj društva. dovelo do negiranja ili nepoznavanja industrijskog razvo­ ja. Zar su mnogobrojni prepisivači. tako da u svakoj teškoj prilici koja se sukcesivno pruža. Na opravdane i hitne prigovore koje tako često izaziva ta opasna praznina našeg društvenog poretka. ipak pra­ vičnost nalaže da se ovdje navede. ova doktrina. Ta uzaludna i iracionalna sklonost da se prihvati samo onaj stepen poretka koji se sam us­ postavi. tom prilikom snažno pomagala. oba­ vezno svode na prosta pitanja vremena. uglavnom. Ne razmišljajući ο tome da se sva ljudska pitanja. na osnovi svega onoga što je ο njemu napisano. koji su ne­ kada patili zbog industrijske revolucije nastale upotrebom štam­ parije. Iako su. u stvari. povoljni uticaj. da će u slijedećoj generaciji biti isto toliko radnika koji će živjeti od tipografije i da će ih. mogli biti dovoljno utješeni perspektivom. kada bi se potpuno i slobodno mogle obrazložiti. danas vo­ di tome da se kao opšta dogma ustanovi obavezno odsustvo svake stabilizujuće intervencije koja. uprkos toj velikoj usluzi koju će prava druš­ tvena nauka morati marljivo da primi i dopuni. najviše pripadaju. da bi sebi. na kraju. različite ljudske interese kao nužno solidarne i. ekonomisti. 1 Makoliko bile očigledne opasnosti od tog opšteg sofizma čije bi logične po­ sljedice. pogodne za čvrsto osnovno izmirenje. na to da na jedan suviše apsolutan način kritikuje industrijsku politiku starih evrop­ skih sila koje su i pored svojih aktuelnih nepogodnosti dugo vrši­ la. posmatrana sa izvjesnog praktičnog aspekta. i stvari samo povećavaju tu opasnost nastojeći da je učine dogmatičnijom i širom. dala izvejstan naučni izgled koji je kod mnogih neobrazovanih duhova samo isuviše olakšao njihovo štetno djelovanje: što jasno dokazuje uobraženu nemoć jedne taikve doktrine da.

osnovana kako treba. pri­ premi jedne zdrave. ali veoma širokih generalizacija. pokazuje naučni i logički karakter zavis­ no od različitih potreba njene primjene. ČETRDESET OSMA LEKCIJA Sadržaj: OSNOVNE KARAKTERISTIKE POZITIVNE METODE RACIONALNOM PROUČAVANJU DRUŠTVENIH POJAVA U U svakoj stvarnoj nauci su shvatanja koja se odnose na meto­ du u pravom smislu. priznajući kroz jednu već. ovom dvostrukom intektualnom uslovu. dovde morali. Izolovani od svake stvarne primjene. ali gotovo neospor­ ne simptome jedne takve osnovne sklonosti koja se danas.šija. manje ili više neposredne. izgleda. sa istim darom. znali postupiti drukčije kada je u pitanju vi­ še usložnjavanje predmeta i uz to njegov stvarni nedostatak pozi­ tivnosti. u kratkom preg­ ledu se vidi da politička ocjena te tobožnje nauke uglavnom potvr­ đuje u suštini. i pored korisnih prethodnih razjašnjenja vezanih za tu doktrinu. na kraju. koje su nedovoljne da se. veoma različitu. predstavlja skica bilo koje nauke. Ukoliko pojave postaju složenije i posebnije. bez sumnje. prema onome što se zove ekonomska politika. Ako smo mi. nijesmo. 121 120 . neosnovano i sterilno. Ali da bih izbjegao detalje koji se lako mogu nadoknaditi moram se ograničiti. pokazuje ljudski duh u današ­ nje vrijeme. učiniti neos­ pornom mogućnost da se potpuno udovolji. ovdje bi se. ono što je moralo uticati da se predvidi njena direk­ tna naučna ocjena. tako da izgleda da se tu isti principi odnose al­ ternativno ili na metodu ili na doktrinu. zaista. manje je moguće. briž­ ljivo ukloniti ovo. u pogledu pojava koje su manje složene. Dakle. posmatrati kao novi karakteristični simptom instinktivne potrebe. najtačniji pojmovi ο metodi svode se uvijek nuž­ no na nekoliko neospornih. da se društvena proučavanja potčine istinskim pozitivnim metodama koje će. po svojoj prirodi neodvojiva od shvatanja ko­ ja se neposredno odnose na samu doktrinu. Pravi. koji sa superiornom efikasnošću teže tom velikom cilju. manifestuje u svim glavnim metodama kojima se stalno služi naš razum. dokazujući da u tome ne treba nikako vidjeti elemenat koji je već stvoren iz buduće socijalne fizike koja bi. lako moglo ukazati na mnoge druge opšte. sukcesivno. od početka ove Rasprave. uspješno usmjere različita istraživanja našeg razuma. Inače. da indirektno okarakteriše nužno nesposobnost da upravlja. nadam se. u stvari. mogla biti. na koristan način. upotrebu da moja osnovna teorija ο opštem i nužnom hodu ljudskog duha. prema istorijskim proučavanjima kao i primjet­ no usavršavanje koje su ona postigla u toku dva posljednja vijeka. dakle. na opšti način. a posebno one kod koje mora sve biti istovreme­ no osnivano. naročito kod proučavanja društvenih poja­ va. ispuni na odgovarajući način. sama po sebi. kao što se to moglo do sada naslutiti. na najprirodniji način. da se ta poseb­ na prolazna sklonost koju. Ipak će nastavak ove knjige. samo ako se jed­ nim velikim filozofskim pogledom obuhvati racionalna cjelina svih različitih društvenih aspekata. kao što sam to ustano­ vio. mora. zaista. Tako. zbog svoje prirode. na svoj način. industrijskim razvojem modernih društava. kao što ona to sebi predlaže. da na brzinu pomenem sve veću sklonost aktuelnih duhova. te smo time očigledno učinili još jasnijim zakon. može danas stvarno proizaći samo iz zaista racionalnog shvata­ nja cjeline nauke. jasno je. zbog tih različitih objašnjenja. jer onda ove promjene dobijaju izraženiju jačinu i veći značaj. u isto vrijeme. osnovni pojam metode. jer one ne opisuju osnovne promjene koje. koja se već uveliko osjetila. uticati da. odvojiti metodu od doktrine. zavisno od aspekta sa ko­ jeg se razmatraju. ova veoma slična pravila moraju poštovati u pogledu svakog razmatranog predmeta. iz istog glavnog razloga. prethodno razdvajanje. kada se taj veliki filozofski uslov koji za sada još nije ispunjen. iako je ona mogla doprinijeti. Jedna takva filozofska obaveza mora izvanred­ no povećati glavne teškoće. koje. potpuno prestane svaki in­ telektualni interes koji bi mogao podstaći tu varljivu spoljašnost. istorijske analize direktno usmjeravajući paž­ nju filozofa na osnovni razvoj ljudske industrije.

bilo koje druge pojave. koji su univerzalno prih­ vatljivi za sve. bez ikakvog pretjerivanja. što dovoljno opravdava sam naslov ove lekcije. čine danas veoma smjelu novinu. sa naučne tačke gledišta. za konačno usmje­ renje nauke. bila. ovaj duh će nam unaprijed pokaza\i. ne treba uopšte sumnjati da takve još nijesu danas glavne osobine svih društvenih spekulacija. uzdržavati da se prizna. uglav­ nom. bilo u sastavu metode ili u sastavu doktrine. uprkos njihovom praktičnom antago­ nizmu. Ukratko. najprije brižljivo opisati njen pravi opšti duh i skup osnovnih sredstava koja su joj svojstvena. a u odnosu na doktrinu u isključivom istraživanju apsolutnih pojmova. i čak više nego kod ostalih. pozitivna metoda može biti ap­ solutno procijenjena samo poslije racionalnog razmatranja njenih glavnih upotreba. manje ili više tegobnih rasprava. koji su. alhemije i hernije. Teološka politika i metafizička politika. takoreći. Bilo da su po­ jave proizvod jedne nadprirodne. nijesu više dozvolile da se dovoljno ispolji prava i suštin­ ska priroda jednog skorijeg i manje zasnovanog proučavanja: kad to nijesu na kraju posebnih. naročito u biološkoj nauci. opšti duh svih ljudskih spekulacija. u smislu koji je potpuno obrnut. u teološko-metafizičkom stanju je nužno isto­ vremeno: savršenstvo u razvoju. od sada postali trivijalni u pogledu pred­ meta koji su manje složeni i manje nazadni. osnovnu intelek­ tualnu sposobnost koju mora sada upraviti na stvaranje pozitivne sociologije. slična djetinjim. a zatim će morati uvijek upravljati njenim stalnim raz­ vojem. i između istraživanja univerzalnog lijeka za sve i sistema medicinskih nauka. sa­ stoje. mogu se. Kada se. samo jed­ nu opštu modifikaciju prve. Ali.Iz ovih razloga. jasno je. bilo sa kojeg as­ pekta da se razmatraju. postavši složenije. odakle proističe dvostruko. Postepeno izvršenje ovog prethodnog posla u drugim osnov­ nim naukama nas je ovdje spontano vodilo do objašnjenja koja su utoliko elementarnija i eksplicitnija ukoliko se radi ο nauci koja je komplikovanija i nesavršenija. kao što smo to uvijek radili u prethodne tri knjige u pogledu na­ uka koje joj prethode: krajnja nesavršenost jedne takve nauke mo­ ra ovdje učiniti još potrebnijom tu nužnu obavezu. uglavnom. Ne treba se. da­ kle. najbolji duho­ vi osuđuju čak i danas. kao i kod ostalih. još više odnositi na samu metodu. kao što smo to već toliko puta prizna­ li u odnosu na sve ostale prirodne pojave i kao što ćemo to sve vi­ še i više konstatovati u pogledu društvenih pojava. očigledno neophodno. bez sumnje. 123 . neposredne i neprekidne inter­ vencije. kombinovanje razli­ čitih glavnih osobina koje su uvijek razlikovale nekadašnje teološko-metafizičko djetinjstvo drugih grana prirodne filozofije. sre­ ćom nepotrebnih u odnosu na prethodne teme. ovdje još manje nego kod bilo koje druge filozofske teme. U pogledu najprostijih i najraz­ vijenijih nauka skoro nam je dovoljna samo njihova filozofska de­ finicija da odmah okarakteriše njihov položaj i opšta sredstva za koja nikakva glavna nesigurnost ne bi mogla danas postojati kod svih duhova koji su na odgovarajući način obrazovani. mogu ovdje. čuditi što najprostiji i najosnovniji pojmovi pozitivne filozofije. biti obuhvaćene zajedničkim razmatranjem. koji treba danas da razvija zdrava naučna proučavanja. ili su odmah objašnjene tajanstvenom snagom odgovaraju­ ćih entiteta. ovo sadašnje opšte stanje političke nauke tačno reprodukuje pred našim očima osnovnu analogiju kakva je nekad bila između astrologije i astronomije. čija filozofija izaziva još dosta duboka neslaganja čak i kod najnaprednijih umova. srećom. druga sačinjava. ovdje je. ova sporedna razlika između tumačenja koja su uosta­ lom na kraju istovjetna ne sprečava uopšte neizbježnu zajedničku reprodukciju najkarakterističnijih osobina. da je nikada neće dostići. po svojoj prirodi. dostigla pravu pozitivnost. preko jednog korisnog prethodnog kontrasta. neposredno povezana sa samom naukom shvaćenom u njenim najhitnijim koncepcijama. Elementarna objaš­ njenja. potreb­ no je. iako se zadovoljavaju sa jednim neznatnim ekvivalentom uslova. ni u kom pogledu. Shvaćen u ovom trostrukom pogledu. zaista. međutim. uopšte. s druge strane. od koje se bitno razlikuje samo jednom manje izraženom osobinom. Dakle. u odnosu na nauku društvenog razvoja. apsolut u shvatanju i samovolja u primjeni. Ipak. bez sumnje. zaštićeno od svakog predubjeđenja. svom nužnošću. kada pojave. jer. Kao ne­ izbježnu posljedicu ovog stalnog napredovanja bilo je lako predvi­ djeti da slična obaveza mora postojati. traže ovdje jednu vrstu formalne rasprave 122 čiji će se rezultati. da u sociologiji. bez i najmanje stvarne štete. Ukrat­ ko. još neophodnija i teža. koja nije do sada nikako. takoreći. prije nego što se pristupi di­ rektnom ispitivanju sociološke nauke. ne treba se. koja bi. izgledala su nam veoma po­ trebna da bi se konačno zaštitili od svakog ozbiljnog osporavanja osnovnih principa pozitivnog proučavanja. i koju. zbog prirodnog na­ pretka ljudskog uma. u mjeri u kojoj se bude postepeno primjenjivala: tako da ovdje sad može biti govora samo ο jednoj pravnoj prethod­ noj logičkoj raspravi ο metodi u socijalnoj fizici. procjenjuje pra­ vo sadašnje stanje društvene nauke. Ove osobine se. pojaviti kod većine obrazovanih sudija. postupati drukčije. Iako su slična razmatranja. neizbježna težnja da se vrši jedan samovoljan i neod­ ređen uticaj na pojave koje nijesu uopšte posmatrane kao podči­ njene nepromjenljivim zakonima prirode. jer su ona naročito namijenjena da kasnije upute naš razum na stvarno prou­ čavanje tog teškog predmeta. sa ovim otvoreno pozitivnim duhom. u svakom drugom slu­ čaju. u odnosu na metodu u glavnom preimućstvu imaginacije nad posmatranjem. da bi uprostili ispitivanje. nauka.

Pozitivna filozofija se, zaista, najprije, duboko karakteriše, bilo ο kojem predmetu da je riječ, nužnom i stalnom podređenošću mašte posmatranju, što naročito sačinjava naučni duh u pravom smislu, nasuprot teološkom ili metafizičkom. Ma da jedna takva filozofija nudi, bez sumnje, najšire i najplodnije polje ljudskoj ma­ šti, kao što nam je to jasno posvjedočilo racionalni sud različitih osnovnih nauka, ona je tu, međutim, neprekidno ograničava da ot­ krije ili da usavrši tačno usklađivanje svih posmatranih činjenica ili sredstava da se korisno preduzmu nova istraživanja. Uobičajena je i slična tendencija da se naučne koncepcije uvijek podčinjavaju činjenicama koje su im namijenjene samo da pokažu stvarnu pove­ zanost, riječ je, prije svega društvenih proučavanja, u sistem, ne­ jasna i slabo ograničena posmatranja ne nude j.oš pravim naučnim rasuđivanjima neku zadovoljavajuću osnovu, i, po pravilu se same koncepcije neograničeno mijenjaju po volji mašte koju različito podstiču izuzetno nepostojane strasti. Zbog njihovih većih kompli­ kacija i, dodatno, zbog njihove tješnje veze sa skupom ljudskih strasti, političke spekulacije moraju ostati dublje i duže od svih ostalih zaronjene u ovo jadno filozofsko stanje, gdje veoma slabe, dok su se iz njega redom izvukla, zadnja tri vijeka, prostija i ma­ nje podsticajna proučavanja. Ali ne treba nikad zaboraviti da su, do više ili manje nedavno sve različite vrste naučnih koncepcija, bez ijednog izuzetka, uvijek pokazivale slično stanje djetinjstva, kojeg su se oslobodile utoliko kasnije ukoliko im je priroda slože­ nija i posebnija i iz kojeg najkomplikovanije stvarno nijesu mogle izaći do naših dana; kao što smo to naročito izložili, završavajući prethodnu knjigu, u pogledu intelektualnih.i moralnih pojava indi­ vidualnog života, koje se, ako se izuzme jedan vrlo mali broj na­ prednih duhova, još proučavaju, najčešće, na način koji je skoro isto toliko suprotan naučnom, kao i kod samih političkih pojava. Upravo se zbog ove, očigledno površne ocjene, danas, obično, sma­ tra potpuna sklonost ka neodređenim i ka nesigurnim posmatranjima, kao neopoziva i kao svojstvena samim političkim temama, što dozvoljava lažljivoj mašti nadrifilozofa i retoričara da takoreći po svojoj volji okreću interpretaciju gotovih činjenica. Ista nesa­ vršenost je jako vladala nekad 1 kod svih ostalih predmeta ljudskih spekulacija; ovdje je zaista samo neobično da izraženiji intenzitet i naročito neizbježno prolongiranje, naravno izazvano velikom kom­ plikacijom, prate moju glavnu teoriju univerzalnog razvoja ljuds­ kog duha; i prema tome, ista teorija dovodi do toga da se posmatra ne samo kao moguće, nego kao sigurno i blisko, nužno širenje, jedne filozofske obnove, u svim društvenim spekulacijama slične onoj, koju su, više ili manje, dokazala sva naša ostala naučna pro­ učavanja; i to, uz prisustvo jedne intelektualne teškoće koja je mnogo veća, i smetnji koje ovdje može izazvati neposredniji kon124

takt glavnih strasti, što će bez sumnje, samo stimulisati još više na­ pore pravnih mislilaca. Ako, umjesto da se razmatra, tako, opšti duh pozitivne filozo­ fije u odnosu na glavni oblik iz kojeg proizilazi on se sada razmatra u vezi sa glavnom osobinom naučnih koncepcija, onda se može la­ ko priznati, saglasno našem prvom komparativnom opisu, da se ova filozofija tada principijelno razlikuje od teološko-metafizičke filozofije stalnom i neodoljivom težnjom da nužno učini relativnim sve pojmove koji su, nasuprot, najprije bili nužno apsolutni. Ovaj neizbježan prelaz apsolutnog u relativno predstavlja, zaista, jedan od najznačajnijih filozofskih rezultata svih intelektualnih revolu­ cija koje su sukcesivno vodile različite vrste naših spekulacija, od čisto teološkog ili metafizičkog stanja u pravo naučno stanje, kao što je to i čitalac mogao primijetiti u toliko važnih slučajeva, u te­ čaju prethodne tri knjige. Sa čisto naučne tačke gledišta, i odbacu­ jući svaku ideju primjene, može se čak, čini mi se, posmatrati jed­ na takva opšta razlika između relativnog i apsolutnog kao pojava najodlučnije osnovne suprotnosti, koja dijeli tako duboko modernu filozofiju od stare. Svako proučavanje intimne prirode bića, njiho­ vih prvih i krajnjih uzroka, itd. mora očigledno biti uvijek apso­ lutno, dok je svako istraživanje samih zakona pojava izvanredno relativno, jer ono odmah pretpostavlja neprekidni napredak spe­ kulacije koja je podređena postupnom usavršavanju posmatranja, bez kojeg se prava stvarnost ni jedne vrste ne bi nikad mogla pot­ puno otkriti: tako da je relativan karakter naučnih koncepcija nuž­ no neodvojiv od pravog pojma prirodnih zakona, isto tako kao što i nestvarnu težnju za apsolutnim saznanjima spontano prati upo­ trebama koje od teoloških fikcija ili metafizičkih entiteta. Dakle, ovdje bi bilo suvišno danas mnogo insistirati na konstataciji da ovaj apsolutni duh još bitno karakteriše cjelinu društvenih speku­ lacija, kojima, u različitim savremenim školama, bilo teološkim ili metafizičkim, neprestano dominira istovjetno razmatranje jednog nepromjenljivog modela politike, uostalom više ili manje nejasno definisanog, ali uvijek shvaćenog na način da zabranjuje svaku re­ dovnu promjenu osnovnih političkih shvatanja zavisno od izuzet­ no promjenljivog stanja ljudske civilizacije. Iako jedan takav po­ jam, koji ne može počivati ni na jednoj, zaista racionalnoj elabora­ ciji, mora spontano obuhvatiti, naročito u naše vrijeme, velike fi­ lozofske razlike, ipak, mnogo manje izražene nego što to izgleda da su, međutim, svako od brojnih mišljenja, čiji je ovaj osnovni mo­ del bio predmet, čuva mu, uglavnom, istu nužnu nepokretnost kroz sve postupne promjene koje predstavlja opšta istorija društvenog razvoja. Ovaj apsolutni duh je, čak toliko inherentan današnjoj po­ litičkoj nauci, da do sada predstavlja u njoj jedini opšti način, uprkos svojim ogromnim štetnim posljedicama, da nametne ma koju 125

kočnicu prirodnom toku individualnih lutanja i da preduprijedi ne­ minovnu poplavu mišljenja koja su neograničeno različita. Isto ta­ ko nijesu li različiti filozofi koji su opravdano zabrinuti ozbilj­ nom opasnošću od jednog takvog intelektualnog apsolutizma, poku­ šali ponekad da ga se oslobode, ali nemajući snage da se uzdignu do shvatanja jedne prave pozitivne politike, neizbježno, zaslužili još jači prekor što predstavljaju sve političke pojmove kao da su po prirodi potpuno nesigurni i čak, neograničeni, jer oni, zaista na taj način ruše uobičajene osnove njihove slabe sadašnje konzisten­ cije, a da ih ne zamjenjuju nijednom drugom novom osnovom real­ nije i čvršće stabilnosti. Ove loše shvaćene namjere su čak una­ prijed uticale, istinu govoreći, kod najozbiljnijih sudija na pojavu jedne vrste sveopšteg nepovjerenja prema svakom filozofskom po­ duhvatu koji je usmjeren na obnavljanje opšteg duha politike, ko­ ji bi gubeći svoj apsolutizam izgledao danas u očima većine ljudi koji su vrlo poštovani od različitih sadašnjih partija, da mora nuž­ no time gubiti svoju stabilnost i prema tome svoju moralnost. AH će ove empirijske bojazni, mada veoma prirodne, odagnati svako ko u tom pogledu procijeni unaprijed, sa stanovišta ove Rasprave pravi nužni karakter pozitivne sociologije, prema već ispoljenoj osnovnoj težnji u ovom pogledu sa jednom tako velikom očiglednošću u odnosu na sve prethodne oblasti prirodne filozofije, gdje se, doista vidi samo da, prestavši da budu apsolutni da bi bili isklju­ čivo relativni, različiti naučni pojmovi ne mogu nikako postati sa­ movoljni. Nasuprot tome, veoma je očigledno, da su jednom takvom promjenom ovi pojmovi dobili jednu postojanost i stabilnost mno­ go višu od njihove maglovite nepromjenjivosti i da na taj način svaki od njih postepeno ulazi u jedan sistem odnosa koji se širi i učvršćuje neprestano i koji teži sve više i više da preduprijedi sva­ ku ozbiljniju, bilo koju grešku. Ne rizikuje se, dakle, nikako pad u opasni skepticizam ako se neopozivo uništi ovaj apsolutni duh koji tako jadno karakteriše danas produženo djetinjstvo društvene na­ uke, pod uslovom da to bude, kao u svim drugim slučajevima spon­ tani rezultat nužnog prelaska ove završne nauke u zaista pozitivno stanje. U ovoj zadnjoj glavnoj operaciji pozitivna filozofija neće, bez sumnje, poreći svoje univerzalno svojstvo da nikad ne ukine ni na koji način intelektualnu usklađenost, a da je odmah ne zami­ jeni efikasnijom i širom. Zar zaista nije jasno da ovaj pozitivni prelaz sa apsolutnog na relativno nudi danas u politici jedini pra­ vi način da se dođe do koncepcija koje su pogodne da postepeno utvrde jednoglasnu i trajnu saglasnost? Iako obje glavne sposobnosti koje sam ispitivao predstavljaju doista, po svojoj prirodi, jedna za metodu, a druga za doktrinu, dvostruki osnovni uslov čije će stalno ispunjenje morati neposredno da označi stvarnu pozitivnost društvene nauke, njihovo razmatra126

nje, međutim, nije možda, u naše vrijeme, najpodesnije da pokaže jasno najpresudnije simptome jednog takvog filozofskog preobra­ žaja zbog tijesne povezanosti koja, kod ove vrste ideja, više nego kod ijedne druge, postoji još između teorije i prakse i, prema to­ me zbog koje svako mišljenje koje je isključivo spekulativno i ap­ straktno, uprkos svom, zaista nadmoćnom, značaju može obično inspirisati samo slabi interes i izazvati samo nedovoljnu pažnju. Ova krajnja pripojenost ili radije ova skoro potpuna konfuzija nužno proističe iz nesavršenosti društvene nauke zbog njene velike komplikovanosti, kao što sam to ustanovio na početku ove knjige, sli­ jedeći jedan zakon izložen u prethodnoj knjizi. I, da bih ponovo bolje istakao ovo neophodno prethodno objašnjenje, treba sada da naročito razmatram, na jedan poseban i neposredan način, savremeni duh politike u odnosu na opštu primjenu, a ne u odnosu na samu nauku. Sa ovog novog aspekta ovaj duh se uvijek pokazuje kao veoma obilježen nestvarnom tendencijom da na odgovaraju­ ćim pojavama vrši jedan vrlo neograničen uticaj, što je zabluda ko­ ja, danas ograničena jedino na društvene pojave, je nekada, kao što sam to često isticao, usmjeravala, na više ili manje odgovaraju­ ći način, mada u stepenu koji je nužno manje izražen, sve ostale vrste ljudskih shvatanja, ukoliko su ostala podčinjena teološkoj ili metafizičkoj filozofiji. Mada stvarna moć čovjeka da po svojoj vo­ lji mijenja bilo koje pojave može samo proizaći iz stvarnog sazna­ nja njihovih sopstvenih prirodnih zakona, ipak je neosporno da se, u svim vrstama, djetinjstvo ljudskog uma nužno podudara sa karakterističnom pretenzijom da vrši nad cjelinom odgovarajućih pojava uticaj koji je veoma neograničen. Ova velika prvobitna ilu­ zija proizilazi uvijek spontano iz nepoznavanja osnovnih zakona prirode, koje je kombinovano sa nadmoćnom hipotezom ο neogra­ ničenoj i neodređenoj moći koja je data dodjeljivana natrpirodnim pokretačkim silama ili čak metafizičkim entitetima: jer ova uzalu­ dna ambicija javljajući se upravo u doba kad čovjek stvarno utiče najmanje na ono što ga okružuje, ne može mu uopšte dodijeliti je­ dan takav uticaj bez neophodne pomoći ovih misterioznih snaga. Opšta istorija ljudskih mišljenja jasno potvrđuje ovu osnovnu zabludu u pogledu astronomskih, fizičkih, hemijskih i čak bioloških pojava, kao što sam to u više navrata primijetio u prethodnim po­ glavljima ove Rasprave. Lako je zaključiti da se jedna takva iluzi­ ja mora, svom nužnošću, utoliko više produžiti ukoliko rastuća komplikacija različitih glavnih kategorija prirodnih pojava dovodi do dužeg kašnjenja koncepcije pravih zakona. Uostalom, u vezi sa ovim treba takođe primijetiti spontanu saradnju jednog drugog fi­ lozofskog uticaj a, koji mora snažno pomoći, u tom pogledu ovu os­ novnu smetnju odgovarajućeg razvoja ljudskog uma time što raz­ ličite pojave ukoliko su zamršenije istovremeno postaju, uglavnom,
i 1 2 7 <;:>•

tim više promjenljivije, kao što sam često na to ukazivao u pret­ hodnim dvjema knjigama. Glavni uzrok ovih raširenijih promjena, proizlazeći iz istog principa koji određuje najveću komplikovanost, to jest opadajuću opštost različitih vrsta pojava, neizbježno dopri­ nosi neprekidnom održavanju, na stvarnoj moći čovjeka, jedne os­ novne smetnje koja je time postala mnogo teža da se razmrsi i prema tome oprostivija je. Ova dvostruka nužnost je morala spon­ tano dati prednost proučavanju društvenih pojava, koje će mora­ ti zbog toga ostati duže i dublje od svih ostalih predmet sličnih ilu­ zija. Ali uprkos ovoj prirodnoj nejednakosti, veoma je važno naj­ prije pokazati da, u tom pogledu, kao i u dva druga već naznače­ na pogleda, takve osobine nijesu uopšte specifične za ovu zadnju vrstu pojava i da su one, nasuprot, uvijek označavale djetinjstvo ljudskog uma, u pogledu svih mogućih spekulacija, čak i najpros­ tijih; poređenje koje je toliko dragocjeno da se ne može odbaciti jer omogućava pravim filozofima da, nasuprot postojećim predra­ sudama, shvate racionalnu nadu koja će ih dovesti do razbijanja jedne takve zablude u sistemu političkih ideja, istim glavnim pu­ tem kojim sam se uputio i za ostale važne predmete naših stvarnih istraživanja. Ma kako bilo, ova opšta zabluda danas apsolutno po­ stoji samo za društvene pojave, izuzev nekoliko analognih iluzija koje se odnose na intelektualne i moralne pojave i od kojih su se malo napredni duhovi od tada dovoljno oslobodili. Ali, u politici je očigledno da, uprkos neospornoj težnji sadašnjih duhova ka jed­ noj zdravoj filozofiji, preovlađujuće raspoloženje državnika, čak i publicista u teološkoj ili metafizičkoj školi doprinosi da se još čes­ to društvene pojave shvataju kao beskrajno i svojevoljno promjen­ ljive, nastavljajući da zamišljaju ljudsku vrstu lišenu svakog spon­ tanog podsticaja i uvijek spremnu da pasivno podnosi uticaj bilo kojeg zakonodavca, zemaljskog ili nebeskog, samo ako ima dovolj­ no vlasti. U tom važnom pogledu, čak kao i u svakom drugom, teološka politika se prirodno javlja kao manje nedosljedna nego nje­ na protivnica, u onome, bar, što ona tu, na svoj način objašnjava, strašnu neujednačenost jednog takvog mišljenja koje se nužno us­ postavlja između bezgraničnosti dobijenih posljedica i oskudnosti ovih navodnih uzroka, reducirajući neposredno zakonodavca samo na prost organ jedne natprirodne i apsolutne sile što uostalom još jasnije dovodi, i na jedan nesvodiv način, do neograničene vlasti zakonodavca, koji je tako prinuđen samo da odozgo pozajmi svoj glavni autoritet. Metafizička škola koja. naročito u naše vrijeme pribjegava, na jedan mnogo neodređeniji i manje poseban način vještini Proviđenja, ne prestaje, međutim, da na takvoj hipotezi konačno oslanja i često miješa, u svojim praznim političkim obja­ šnjenjima svoje nerazumljive entitete, a naročito svoj glavni opšti entitet prirode (naglasio A.C.) koji danas obuhvata sve ostale i ko-

ji je očigledno samo jedno apstraktno izopačenje teološkog prin­ cipa. Prezirući čak svaku podređenost posljedica uzrocima, ona če­ sto teži da izbjegne filozofsku teškoću dodjeljujući naročito sluča­ ju proizvođenje posmatranih događaja, a ponekad, kad nemoć jed­ nog takvog sredstva postane suviše upadljiva, precjenjujući do najapsurdnijeg stepena nužan uticaj individualnih genija na opšti tok ljudskih događaja. Bilo kakav da je način, čije bi posebno ispitiva­ nje bilo ovdje veoma suvišno, rezultat je i u jednoj i u drugoj ško­ li uvijek, uglavnom da predstavi jednako političku akciju čovjeka kao veoma neodređenu i samovoljnu, kao što se to nekad vjerova­ lo za biološke, hemijske, fizičke, i čak, astronomske pojave za vri­ jeme teološko-imetafizičkog, više ili manje, produženog djetinjstva odgovarajućih nauka. Dakle, ova neodbaciva smetnja predstavlja danas, u mojim očima, najodlučniju osobinu jednog takvog djetinj­ stva, koja još opstaje u redu društvenih ideja. Ona zaista ukazuje na najneposredniji i najmanje dvosmislen način, na sistematsko protivljenje da se političke pojave shvate kao pojave podređene pravim zakonima prirode, čija će neposredna primjena ovdje nuž­ no biti, isto kao i u svakom prethodnom slučaju, da odmah namet­ ne političkoj akciji osnovne granice, rušeći bezpovratno uzaludnu težnju da se ova vrsta pojava, koje tako radikalno, kao nijedne druge sakrivaju ljudske ili nadljudske kaprice, upravlja po našoj volji. U kombinaciji sa malo prije naznačenom težnjom za apsolu­ tnim koncepcijama od kojih je ona spontano neodvojiva, kao dva korelativna aspekta jedne iste filozofije, treba, čini mi se vidjeti glavni intelektualni uzrok sadašnjih društvenih nereda jer se ljud­ ski rod nalazi predat, bez ikakve logičke zaštite, na poremećeno eksperimentisanje različitim političkim školama, od kojih svaka traži da se beskrajno precjenjuje njen nepromjenljivi tip uprave. Dok je stvarna nadmoćnost starog političkog sistema zabranjivala slobodno istraživanje društvenih problema, zbog takvih nezgoda mogli su se oni naći prikriveni i mogla je postojati izvjesna intele­ ktualna disciplina, jednom vrstom spoljnjeg pritiska, uprkos teo­ loškoj prirodi političke filozofije. Ali prirodni tok individualnih lutanja tako bi mogao samo biti prekinut ili, prije, spriječen da na­ preduje, i filozofski upad bi se mogao vršiti spontano u mjeri u kojoj postepeni uspon metafizičke politike daje prevagu opštem pravu ispitivanja. Glavna opasnost od jedne slične filozofije poli­ tike mogla bi se od tada razvijati slobodno u čitavoj svojoj širini do tačke dok neposredno ne dovede u pitanje opštu korist samog društvenog stanja, jer se elokventni sofisti, kao što se zna, ne bo­ je da sistematski propovedaju superiornost primitivnog života, tak­ vog kakvog su oni zamišljali. Stigavši do ovog stepena apsurdnosti i nesaglasnosti, metafizičko-teološke utopije konstatuju, bez sum­ nje, sa potpunom očiglednošću, visoku nemogućnost da se danas u

128

129

politici utvrdi ikakav pojam koji bi zaista bio stabilan i opšti, tako da će se tu nastaviti sa uzaludnim i apsolutnim traženjem najbo­ lje vlade, bez obzira na svako određeno stanje civilizacije, ili, što je naučno iste vrijednosti, dotle dok se ljudsko društvo bude shvatalo kao kretanje bez sopstvenog pravca pod neograničenim podsticajem zakonodavca. Ima dakle, stvarno, odsada, u političkoj fi­ lozofiji mogućeg reda i sklada, samo podčinjavanjem društvenih pojava, na isti način kao i svih ostalih, nepromjenljivim prirodnim zakonima, čiji skup ograničava, za svaku epohu, zaštićenu od sva- u ke ozbiljne nesigurnosti, osnovne granice i glavni karakter politic- · ke akcije u pravom smislu; jednom riječju, uvođenjem zauvijek u opšte proučavanje društvenih pojava ovaj isti pozitivni duh, koji ; je već uzastopice preporodio i disciplinovao sve ostale vrste ljud­ skih spekulacija, čije prvobitno stanje nije bilo, uglavnom, više za­ dovoljavajuće. Tako da se, i zadržavajući isti glavni način filozofi­ ranja, ne može zamisliti drugi način da se stigne do odgovarajućeg stupnja postojanosti i usklađenosti nego da se obnovi dovoljan in- >< telektualni pritisak, koji je srećom postao danas isto tako nestva­ ran kao 1 radikalno opasan. S druge strane, nije manje jasno, da ovaj osnovni osjećaj jednog spontanog društvenog kretanja, koje < regulišu prirodni zakoni, nužno sačinjava pravu naučnu osnovu ; ljudskog dostojanstva u redu političkih događaja, jer glavne teč- * nije čovječanstva dobijaju tako uzvišenu osobinu autoriteta, koji mora biti uvijek poštovan kao nadmoćna osnova svakog racional­ nog zakonodavstva; dok sadašnje vjerovanje u beskrajnu moć po­ litičkih kombinacija, koje izgleda da toliko uzdiže značaj čovje­ ka, istinu govoreći, dovodi samo do toga da mu se dodjeljuje jedna vrsta društvenog automatizma, kojom pasivno upravlja apsolutna i samovoljna premoć ili Proviđenja ili čovječjeg zakonodavca, pre­ ma opštoj, potpuno priznatoj razlici u pogledu ostalih pojava. Ova različita sumarna objašnjenja treba da budu dovoljna da učine ovdje neospornim da se, saglasno našoj prvoj napomeni, stvarno, u konačnom ispravljanju jedne takve smetnje sastoji, u svakom pogledu, glavni čvor filozofske teškoće u radikalnoj obnovi politič­ ke nauke koja je od tada opisana u najvažnijem obliku, u vreme­ nu u kojem su preovlađujuće intelektualne navike dozvoljavale da se na odgovarajući način shvate društvene koncepcije samo u nji­ hovom praktičnom aspektu, a ne sa naučne tačke gledišta, i, uto­ liko više, u čisto logičkom pogledu, koji sam ja već dovoljno ista­ kao. Da bi korisno rezimirali, u završnom razmatranju koje nužno obuhvata sva ostala, cjelinu ovih prethodnih naznaka ο glavnim uslovima koje neizbježno mora ispuniti opšti duh pozitivne socio­ logije, dovoljno je ukratko tu primijeniti direktno i princip racio­ nalnog predviđanja, koji sam tako često prikazivao kao konstitu-

tivni najneodbaciviji kriterij naučne pozitivnosti u odnosu i na sve prethodne djelove prirodne filozofije. Može se, dakle, s ovog zad­ njeg stanovišta, svesti ovdje osnovna teškoća da se od sada shvataju pravilno društvene pojave kao pogodne za naučno predviđanje, kao i sve ostale, bilo koje pojave, unutar granica jasnosti, a te granice uostalom odgovaraju njihovoj izvanrednoj zamršenosti, pre­ ma opštem pravilu koje je u tom pogledu ustanovljeno od početka ove Rasprave. Ovakav način razmatranja jedne takve filozofske ob­ nove predstavlja zaista poseban napredak, da neposredno i isto­ vremeno izaziva, na najizrazitiji način, tri glavne osobine, koje sam redom ispitivao od početka ovog poglavlja, i koje se sve odnose, u različitim, ali jednako vrijednim aspektima na neprekidno pod­ činjavanje različitih društvenih shvatanja nepromjenljivim pri­ rodnim zakonima, bez kojih politički događaji, očigledno, ne bi do­ puštali nijedno pravo predviđanje. Sama misao ο racionalnom pred­ viđanju pretpostavlja dakle, prije svega, da ljudski duh definitivno napusti, u političkoj filozofiji, područje metafizičkih idealiteta, da bi se zauvijek učvrstio na terenu posmatranih realiteta, jednom sistematskom, neposrednom i neprekidnom subordinacijom mašte posmatranju; ona zahtijeva, sa ne manje očiglednim autoritetom, da politička tumačenja prestanu biti apsolutna da bi postala rela­ tivna sa stanjem ljudske civilizacije koje se redovno mijenja, da bi teorije, mogavši uvijek da slijede prirodan tok činjenica dozvolile da ih stvarno predviđamo; najzad ona podrazumijeva takođe, svom nužnošću, neizbježno i neprekidno ograničenje političke akcije pre­ ma tačno utvrđenim zakonima, jer, ako bi bilo drukčije, opšti red društvenih događaja, uvijek izložen dubokim poremećajima koji su inspirisani slučajnom nadmoćnom intervencijom zakonodavca, bi­ lo božanskog, bilo ljudskog, ne bi mogao biti nikako predviđen sa pravom naučnom sigurnošću. Tako bi se, od sada, mogli, da bi ola­ kšali filozofsko ispitivanje, veoma koncentrisati na ovu važnu oso­ binu racionalnog predviđanja cjeline različitih uslova koji su us­ mjereni da označe glavni istinski duh pozitivne politike. Ova inte­ lektualna koncentracija postaje utoliko poželjnija ukoliko se, u ovoj temi, kao i u svim ostalim, i čak, danas, jasnije nego kod svih ostalih, vidi frapantna aktuelnost jednog sličnog preporoda, jedna takva osobina je izuzetno sposobna da razlikuje, na jedan kako du­ bok tako i neposredan način, novu društvenu filozofiju od stare. Zaista, događaji kojima upravljaju natprirodne volje mogu dozvo­ liti pretpostavke ο otkrovenjima, ali očigledno, ne mogu podnijeti nikakvo naučno predviđanje, na koje i sama pomisao predstavlja pravo svetogrđe: uglavnom je isto i kad njihovo upravljanje pri­ pada metafizičkim entitetima, izuzev šanse za otkrovenje, koja bi od tada bila izgubljena da jedna takva koncepcija nije, uglavnom, prosta opšta modifikacija prvog shvatanja. Danas nije ništa jasnije

130

131

na ma koje pojave. nikako biti do­ voljni. jedna vrsta vulgarnog predviđanja. ni na unutrašnju tačnost. čiji su glavni uslovi unaprijed dosta opisani. na odgovarajući način razumjeti. ukoliko cjelina ne bi opet. u pogledu svake političke teme temeljno proučavanje uslova živo­ ta društva i uslova zakona njegovog stalnog kretanja. dosta karakteristična da dozvoli da predvidim da će. naučnu razliku koja je zaista temeljna. Ova razlika mi izgleda. u sociologiji. na osnovni položaj pi­ tanja u političkoj filozofiji i ne mogu. neumjes­ no. lako će se zaštititi od jedne slične zablude priznajući. nužno se svodi. Dakle. po svojoj prirodi. ni na neposrednu nužnost 133 . Ako se. ovo njeno razčlanjavanje dozvoljava. koji su postupno određeni od početka ovog poglavlja. u cjelini društvenih pojava. gdje smo priznali da prosta podjela između ana­ tomije i fiziologije od sada teži da se potpuno izbriše. da bi jasno formulisal'i naučni cilj koji treba dostići i da bi čak tačno procijenili njegovo postepeno ostvarenje. sporedna je očigledno neprekidno neophodna za stvarni razvoj ljudskog duha i društva. ona uopšte ne sprečava da se njihova podčinjenost pod teološ­ kim ili metafizičkim koncepcijama produžava i da ih čini još veo­ ma inkopatibilnim sa svakom idejom pravog naučnog predviđanja. koju se trudim da osnujem. prema objašnjenjima koja sa­ drži prethodna knjiga. i ne manje jasno. ipak. obično.statika i socijalna dinamika. uz nekoliko vještih izlaganja. da se racionalno pravi razlika između čisto anatomskog stanovišta koje se odnosi na ideje organizaciji i fizi­ ološkog stanovišta u pravom smislu koje je neposredno svojstveno idejama života: ova dva aspekta spontano odvojena se. U sadašnjem stanju neodređene i konfuzne iracionalnosti dru­ štvenih proučavanja. da je jedan veliki broj sporednih političkih činje­ nica najčešće smatran pogodan za predviđanje. za ovu namjeru treba. ο čemu će nastavak ovog djela sadr­ žati pravo objašnjenje. prema političkim pojava­ ma. Ovaj duh će. koju bi onda bilo samo dovoljno opisati: ο jednoj temi koja je dovde loše shvaćena. koju sam uveo i koristio u svim djelovima ove Rasprave. dubokom navikom za prava naučna shvatanja. naj­ češće primjenjivati sa istom lakoćom na događaje koji su direktno suprotni. ali uvijek u pogledu jedne tačne sistematske koordinacije. U svakom slučaju. Međutim. bez oklijevanja. Ali bi sigurno bilo prerano pridati sada bilo kakav oz­ biljan značaj ovoj metodskoj podjeli. Razčlanjivanje se. a naročito u biološkoj filozofiji. radi se dakle ο tome da se ovdje utvrdi uopšte kakav treba da bude tačan uzrok i prava priroda ovih zakona. jednaku za sve gotove činjenice. so­ cijalna fizika razčlani u dvije glavne nauke sa nazivima. prema tome.i u pogledu političkih događaja. to samo potvrđuje da. da se neophodni uslovi. proći kao prva opšta realizacija velike filozofske obnove. a na­ ročito na one koje mogu izraziti živa bića. na odgovarajući način bila shvaćena. biti naročito poznat i poštovan naknadno zbog njegove spon­ tane primjene koja će se kontinuirano nastaviti u toku svih slje­ dećih lekcija. mada mnogo manje nazivom. 132 Svaki filozofski princip jednog takvog duha. na prim­ jer. potpuno razlikujući. slijepu i sterilnu potvrdu. na shvatanje društvenih pojava uvijek kao neizbježno podčinjenih pravim prirodnim zakonima. Treba se. za koje teološka i metafizička dok­ trina mogu dati samo. tj. skup prethodnih razmatranja. Sada treba pristupiti. uostalom. od sada. socijalna . teološko-metafizička filozofija nije nikada mogla biti strogo univerzalna i da je morala uvijek biti više ili manje umjerena u svakoj primjeni. na neposre­ dan način prvom sumarnom izlaganju opšteg duha socijalne fizike. po svojoj prirodi. može re­ ći za sve epohe. skoro u svako vrijeme od tada nalaze tačno procijenjena jednom nesvodivom filozofskom analizom koja je time oplemenila i usavršila po­ trebno poređenje. uosta­ lom. kao što sam to objasnio u prethodnoj knjizi za biologiju. prosti iskazi su se često nametali. u nastavku. obično. Mi smo tako prosto uradili važan opšti uvod koji će nas moći korisno voditi kroz čitavo ovo djelo. ma koje cijepanje sociološkog rada bilo bi. a da ove prazne forme ne mogu nikada dovesti same do i najmanjeg znaka budućnosti društvenog. obično. prema prethodnim objašnjenjima. prije sve­ ga. Ovo važno razmatranje ne bi moglo ni na ko­ ji način uticati. koji obično sadrže jedno racionalno predviđanje. njen spontani razvoj dozvoliti da se. čije objašnje­ nje završavam. izrazito. kojima je predmet. i to čak u doba prvog osniva­ nja nauke. sami po sebi da se neposredno nađu na samom putu zak­ ljučne operacije. očito. statičko i dinamičko stanje svakog predmeta pozitivnih proučavanja. toliko koliko to dozvoljava rađanje nauke. kao potpuno primjenljivu. koje se ne uzdiže čak ni iznad empirizma koji je nesigurniji nego prostiji i koji uprkos svojoj prividnoj koristi ne može nikako pri­ kriti glavnu potrebu za obnovom političke filozofije. u tom pogledu. i čak nerazumno. Ali iako je jedna takva provjera posebno jasna. mogao bi. proučavajući odvojeno. plašiti da. duhovi koji su na odgovarajući način pripremljeni. za prava rješenja. za opšte proučavanje samog individualnog života. jedino kad se radi ο nekim drugorazrednim i parcijalnim pogledi­ ma. U obi­ čnoj biologiji. kao što sam to ustanovio od početka ove rasprave. jedna ta­ kva odsječna podjela društvene nauke ne uvede danas u nju onu glavnu nezgodu koja se jako dopada disperzivnim težnjama savremenih duhova da pogrešno propuste neophodnu stalnu kombina­ ciju ova dva opšta gledišta. naročito danas. odnose jedino. koje su tako jako različi­ te jedna od druge kao što su to danas anatomija i individualna fi­ ziologija. zbog neizbježne mješavine slabog i nedovoljnog pozitivizma. čija pomoć iako. mora vršiti na jedan potpuno sličan način. jer će se ovi čudni načini objašnjenja.

naročito na medicinsku vještinu. još veo­ ma često pripisuju. ta podje­ la se danas primjenjuje samo u neprekidnoj analizi svake društve­ ne teorije. svoj. pošto su bila odvojeno učvršćena. spontana osobina koju direktno. i spekulacije i akcije. kako duboko organiizatorski. Definišući najprije. prema ovim objašnjenjima. Oni će. da dinamika proučavanja zajedničkog života čovječanstva nužno obrazuje pozitivnu teoriju društvenog progre­ sa. njihovom uskom racionalnom fuzijom postojanu intelektualnu kon­ zistenciju. jednoglasno prihvaćena u principu. čini mi se da se direktno sastoji u opštem pojmu ovog neizbježnog i univerzal­ nog konsensusa koji karakteriše ma koje pojave živih bića i koji društveni život nužno manifestuje u najvišem stepenu. da istak­ nem.naše glavne razlike između statičkog i dinamičkog proučavanja društvenih pojava. Različite glavne osobine koje sam naveo. uglavnom. u stvarnosti. Sa ove tačke gledišta soci­ ološka predviđanja. za koje smo prizna­ li u četrdesetšestoj lekciji. skup isključivo statičkih zakona društvenog orga­ nizma. da primijetim ovdje da jedan takav naučni dualizam odgovara savršeno tačno. u političkoj filozofiji. ra­ zličita relativno statička obavještenja za svaki način društvenog života. da bi mu naglasili. pravi filozofski princip koji im je svojstven. na način koji se ne može odbaciti. na je­ dan neraskidiv način. na odgovarajući način. ako bude pretendovala da sama može dati prave racionalne osnove cjeline prak­ tičnih sredstava koja se mogu primijeniti za stvarno zadovoljenje dvostruke društvene potrebe: ova nužna veza će. umjesto da tu vidi izvor po­ grešne ili cepidlačke podjele na dvije odvojene discipline. koji se od sada može posmatrati kao da je spontano uveden u opštu oblast javnog uma. odsada. dvostruko pozitivan. od­ lučiti da bude ocijenjena kao veoma slična opštoj harmoniji. početi od tada da osjećaju pouzdano ispunjenje koje je proizašlo iz obećanja koje sam dao na početku ove knjige ο osnivanju jedne društvene nauke koja je neposredno namijenjena da. da za jednu radikalnu opoziciju predstav­ lja. praktični zna­ čaj. stalnu har­ moniju između različitih uslova egzistencije ljudskih društava: vi­ di se. u pravom političkom smislu. koja doista može učvrstiti samo jednu pravu. nadam se. odsada povezuje. i zatim. Da bi bolje okarakterisali ovo neophodno osnovno razčlanjivanje. dvije fundamentalne ideje reda i napretka. čiji naučni dualizam proizilazi potpuno iz istog principa po­ zitivne filozofije. biće u pravom smislu namijenjena da dokažu jed­ na druga. koje je isto­ vremeno eksperimentalno i racionalno. više interesa i jas­ noće spekulativnoj koncepciji. za čitav sistem pozitivnih teorija. pod uslovom da. prirodno svesti na jednostavan po­ jam ovog glavnog razvoja. Ne treba. čija srećna spontanost ne bi mogla biti osporena. Nauka koja će. između biološke nauke i sistema vještina koji se na nju odnose. i čak jednim nužnim slijedom. prije nego nastavim. prema ovoj osnovnoj koncepciji. od uticajnih ljudi 134 koji su obdareni nekom intelektualnom sposobnošću. da. svi različiti djelovi ma kojeg društvenog sistema. koja je uvijek osjetljiva na ovaj. Ali mi izgleda neophodno da pokažem ovdje. od samog početka nove po­ litičke filozofije. iako još veoma nedo­ voljno razvijena. neće biti okrivljena za uobraženu spekulativnu drskost. mi izgleda izuzetno pogodnim. zasnivajući spon­ tano. glavni karakterističan simptom dubokog poreme­ ćaja modernih društava. u nastavku. opštu saglasnost i neprekidnost između nauke i primjene. jer oni mogu tamo postati isto tako neminovno neodvo­ jivu kao što su to danas u biološkoj filozofiji ideje organizacije i života. kao što sam to objavio na početku ove knji­ ge. od ovog trenutka. zbog njene velike očiglednosti. sumarno. Dajući. u mjeri u kojoj će pozitivna filozofija po­ stepeno izražavati. pokazuje ova prva filozofska koncepcija pozitivne sociologije. vjerujem. neće tako steći. Tako shva­ ćena. zasnovana na tačnom i opštem poznavanju ovih nužnih odnosa. po meto­ dološkom redu. sa jedinim prirodnim razlikama apstraktnog i konkretnog. smatram bitnim. više plemenitosti i postojanosti prak­ tičnom razmatranju. racionalnim istraživanjem društvenih pojava. zadovolji dvo­ struku intelektualnu potrebu modernih društava. Stalni predmet nauke bi tako mogao biti razmatran. na jedan način veoma sličan onome koji se obično danas 135 . dvostrukom pojmu reda i napretka. suvišno ovdje izričito primijetiti. sumnjati da ova dva ele­ mentarna pojma. ova vrsta društvene anatomije koja čini statičku sociologiju mora imati za stalni predmet pozitivno proučavanje. da se proučavanje statike društve­ nog organizma mora podudarati. umjesto poremećenog ili obeshrabrujućeg uticaja koji mu. bilo bi. koja se mora. duh. na postojanim racionalnim osnovama dvostruki elementarni pojam reda i napretka koji se tamo nalazi duboko vezan za nepre­ kidnu cjelinu socioloških shvatanja. tako i visoko progresivan. kao potpuno istovjetan osnovnom predmetu vještine: isti odnosi su tu razmatrani sa dva različita. istovremeno. aspekt. uz kasniju saglasnost sa neposrednim posmatranjem. Jer. razviće se prirodno. Najzad. bez sumnje. čak još jasnije. koja je otsada. uzajamnih akcija i reakcija koje neprekidno vrše jedni na druge. Pravi državnici mogu tako pravilno ocijeniti da li se ovdje radi ο praznoj intelektualnoj vježbi ili ο filozofskim princi­ pima koji su stvarno sposobni da konačno prodru efikasno u savremeni politički život. odbacujući svaku praznu misao ο apsolutnom i neograničenom usavršavanju. naučno privremeno apstrahujući osnovno kre­ tanje koje ih postepeno uvijek mijenja. ovaj dvostruki pristup. očigledno je. sa pozitivnom teori­ jom reda. uglavnom. a potpuno ekvivalentna stanovišta. prvu naučnu klicu ovih značajnih osobina. pozitivno proučavanje stvarnih zakona reda i napretka. stalno imati u vidu.

direktno posmatranje. ali. naročito u moderna vremena. bar toliko koliko u individualnoj anatomiji. Pošto ovdje ne pišem uopšte posebnu raspravu ο političkoj fi­ lozofiji. najčešće manje izražen u svakom pogledu. više ili manje izraže­ nim. ona može da. zar nije evidentno da su ra­ zličite nauke međusobno. koju teorija nastavlja do sada da su­ štinski shvata. često postalo pogrešno. jer u politici kao i u mehanici. Bilo bi. nažalost. biva uvijek isključivo shvaćen kao relativan u odnosu na sve ostale sa kojim ga osnovna solidarnost mora neprestano usko spa­ jati. već poznatim. za koju ona. čak i prije nego im je jedna zdrava učenost. dakle. svako može lako prepozna­ ti. shvatila neophodna i stalna veza koja veže sistem nauka sa sistemom vještina. kad je riječ ο tome. Ali ovoj napomeni mora stalno prethoditi. poste­ peno opada sa sličnošću slučajeva i umnožavanjem kontakata do tačke da se ponekad skoro potpuno briše. očigledno. očito. čak i onih koji u njoj najprije izgledaju najsamostalniji. kao što to jasno zahtijeva priroda teme. ma kojeg. umjesto da se razmatra cjelina društvenih pojava u okviru jedne jedine nacije. neposredno upotrije­ bljena često dopuni. uostalom. mada konsensus mora ovdje biti. i čak. po svojoj prirodi. da on stvarno. čija racionalna koncepcija prethodno pretpostavlja neprekidnu misao ο neophodnom očuvanju odgovarajućeg organiz­ ma. očigledno. To je. prema odgo­ varajućim zakonima prirode? U jednom opširnijem razmatranju bi se. od ovog momenta. ako ne neposredno u principu negirana. nenormalnih. da ukrat­ ko opišem jedini glavni slučaj u kojem je osnovna solidarnost još. Za svaki dru­ štveni elemenat. ili skoro sve različite vještine međusobno. pod uslovom da se uvijek vodi računa ο pretpostavci. Ali jasno je. koje se. isklju­ čivo statičko dokazivanje. previše usko u bioloiji. sa jednog jedinog aspekta. bila u djetinjstvu. da ovi nužni odnosi između različitih društvenih aspeka*ta. isto tako. sada i ne postoji mnogo. ljudskog razvitka. U vezi sa tim treba primijetit. svom nužnošću. Istorija nauke može. sa pravom filozofskom sigurnošću. obje slažu u apstraktnom raspravljanju ο političkom režimu. kao nezavisnu od opšte analize odgovarajuće civilizacije. ili svake vještine. kao na primjer između zapadne Evrope i istočne Azije. suprotno savremenim filozofskim navikama. Ovaj preliminarni aspekt politič­ ke nauke pretpostavlja. Očigledno je isto i kada. ništa ne pretjerujući. da. čiji neprekidni recipročni uticaj ne bi mogao biti osporen. bilo bi naročito. ona se istovremeno ispituje kod različitih savremenih nacija. kako su vulgarne greške učenjaka ο tobožnjim znanjima iz vtiše astronomije. još složenijoj pri­ rodi socioloških spekulacija. pokazujući očigledno univerzalnu reakciju. čija različita opšta stanja društva do sada izgledaju skoro samostalna.ne misleći na korelativno stanje civilizacije i čak najčešće dolaze. koje se obično. u njihovim praznim nepromjenljivim utopijama do toga da njihov tip najsavršenije politike koincidira sa djetinjstvom. ono bar duboko nepoznata i čak potpuno zanemarena. prestavši da bude shvaćen na apsolutan i nezavistan na­ čin. moram se ovdje ograničiti. bar u principu. čije bi se stvarno stanje ipak moglo prilično odrediti prema nji­ hovim naučnim odnosima sa drugim. od kojeg se želi poći. jedan neop­ hodan dodatak svake teorije statičke sociologije. onda nužno sačinjava. ne moram joj uopšte metodski zasnovati neposredni dokaz jedne takve osnovne solidarnosti između svih mogućih aspekata društvenog organizma. oci137 . Jedno takvo . sadašnju ili prošlu. mogla presuditi samim racionalnim razmatranjem nužne veze iz­ među opšteg stanja astronomske nauke i stanja apstraktne geome­ trije koja je tada. i da.stanje duha. da se efikasnije izvrši ova in­ teresantna provjera društvenog konsensusa. inače. jednom korisnom naučnom vježbom. očigledno služiti kao neophodna osnova za stalno proučavanje dru­ štvenog kretanja. može samo činiti jedan od glavnih elemenata. A da ne idemo. ο kojoj. Ne insistirajući više na osnovnim pojmovima koji su tako ma­ lo sporni. do veoma uske solidarnosti između različitih grana svake nauke. bar privremeno. ovdje nepovratno nestala. dijela. . koje je već. podsjećajući na primjer. u jednoj takvoj društvenoj vezi da dobro poznato stanje jednog. ne bi mogli. koja su pripisivana starim Egipćanima. naročito dati neku pred­ stavu ο uobičajenom značaju jedne takve pomoći. svake posebne promjene. Dinamičko 136 razmatranje integralnog i neprekidnog razvitka civilizovanog čo­ vječanstva dozvoljava. Da bi bolje. Jedna takva pogreška pripada skoro jednako danas najsuprostavtljenijim političkim ško­ lama. bez kojeg bi indi­ rektno istraživanje ο kojem se radi.dešava u individualnoj anatomiji. velikih razlika. elementima. svaki od brojnih društvenih ele­ menata. opšte stanje koje odgovara svim ostalim djelovima. u mnogo slučajeva ne dešava stalno. biti toliko prosti i precizni da bi posmatrani rezultati mogli proizaći samo i jedino iz uzajamnog usklađi­ vanja. bilo bi lako nabro­ jati gomilu sličnih slučajeva. na primjer. u stvarnosti. najvažni­ ji od svih slučaja. za izvjesne društvene elemen­ te. dozvoljava da se predvidi. do izvjesnog stepena. jer se on odnosi neposredno na društvenu orga­ nizaciju u pravom smislu. kod zdravih duhova. uvijek dodi­ ruje. da tačna opšta procjena ovih granica promjene. čiji se filozofski karakter ne bi mo­ gao odbaciti. ili je bar pratiti. po meni. sama po sebi. suštinski suprotno. na više ili manje neposredan način. koje je dovoljno objašnjeno. sem toga. cjelinu svih ostalih. bez sumnje. suvišno tako izričito istaći ovdje visoku i stal­ nu korlist jedne takve sociološke doktrine: jer ona najprije mora. veza iz­ među kretanja spontano dokazuje postojanje nužnih veza. normalnih. da je soli­ darnost manje jaka ukoliko postaje posrednija. međutim. bilo teološkim ili metafizičkim. na jedan apsolutan i izolovan način.

prikupljajući stal­ no njegove spontane napore. Kada je teološka filozofija postepeno prešla u metafizičko stanje. pod nekim određenim uslovima. isto kao i da uprosti. jedne stalne i nužne 138 solidarnosti između političke vlasti i građanske vlasti: to znači. u svoj njihovoj važnosti. čovjek iznad svega osjeća ne­ ophodnu potrebu za najvišim. upravljanjem. na koje sam ukazao. Slijedeći prirodni tok svih ljudskih stvari. da će nadmoćnije društvene snage neizbježno postati i upravljačke. Ne bi se tako mogla poricati krajnja filozofska ozbiljnost. tre­ ba se. uopšte. ovo priznavanje koje su sada prihvatili najnapredniji mislioci naročito u Francuskoj i Njemačkoj. da veoma dominira ukup­ nošću društvenih spekulacija. obično u toku dvadeset vjekova. jednim nestvarnim stanjem prirode. prirodno. ne bi nikad mogle. jedne tako duboke zablude uko­ rijenjene u unutrašnju naučnu konstituciju. često. koje je nadmo­ ćnije od društvenog stanja i od kojeg nas uvijek udaljava sve više razvoj civilizacije. koja se tako samo nalazi pripremljena. Ali ma koliko da je očigledna današnja korist od ovih interesantnih parcijalnih zapažnja. naročito. koje je spo­ sobno da podrži njegovu neprekidnu aktivnost. shvataju sisteme institucija kao veoma nezavisne od istovremenog stanja civilizacije. što srećom mora težiti danas da umnoži. usamljene napomene. a time čak i politička. namje­ štanju neprestane koincidencije između neprestanog pogoršanja ljudskog društva i rastućeg širenja njegove civilizacije. Tako da i svi obrazovani publicisti priznaju sada izvjesnu parcijalnu solidarnost između različitih političkih institu­ cija u pravom smislu. uostalom. koja proizilaze iz prirodnog toka događaja. a da ova prva klica zdrave političke filozofije nije ih ipak nikad spriječila da. čini mi se. po­ što ne mogu dobiti pravu naučnu čvrstinu. U čitavom nastavku ove knjige spontana i stalna primjena jednog takvog elementarnog pojma biće još efikasnija od ijednog metodskog dokazivanja da bi se potpuno odbacila svaka stvarna nesigurnost ο toj neophodnoj solidarnosti između sistema vlasti i političkih institucija i opšteg stanja odgovarajuće civilizacije. Bilo bi. popeti do njenog pravog istorijskog izvora. zbog koje se neke od njih isključuju među­ sobno. trebao biti prvi korak ka racionalnom pojmu osnovnog konsensusa posebnog sistema ovih institucija sa cjelokupnim siste­ mom ljudske civilizacije. Ova glavna dogma koju sve religije reprodukuju u ma kom obliku. bez znanja većine onih koji je predaju. opšta sredstva za dokaziva­ nje u političkoj filozofiji. ili zbog vlastitog sadašnjeg razvoja javnog razuma. Jedan veoma presudan primjer. nemoguće da se ova glavna iracionalnost danas dugo odupire jednoj zdravoj filozofskoj diskusiji. za konačno konstituisanje društvene nauke 139 . i čak prije njega. može. u intelektualnom redu. jer je ona u oči­ glednoj suprotnosti sa mnogo pojmova političke filozofije. ipak. dovoljna je odmah da odobri spontano širenje. u ime prethodnog so­ ciološkog obrazovanja javnog uma. nastavlja. u mom »Sistemu pozitivne politike«. kada su jednom stvarno dobili smisao. uprkos njihovoj konstatovanoj prolaznosti i njihovim poznatim šte­ tama. bez sumnje. gdje oni ne mogu čak nikako služiti od sada da se racionalno shvati visoko učešće koje je nužno za čitav politički režim u univerzalnom konsensusu društvenog organizma. ništa manje nego u materijalnom. bilo zbog spontanih razjašnjenja. u onoj poznatoj teološkoj dogmi u kojoj se veže opšt' razvoj ljudske civilizacije sa tobožnjim prvobitnim grijehom čo­ vjeka. ne poničuci nikako prolaznu vrijednost različitih eseja političke filozofije. međutim. većina filozofa je stalno reprodukovala čuveni aforizam ο nužnoj podčinjenosti zako­ na običajima. morala biti očigled­ na jedna takva opšta kontradikcija. dotle dok osnovni razvoj ljudskog uma mogne proizvesti najzad nove principe. uprkos ovoj sjajnoj i odlučujućoj provjeri. iako nije odsada neposredno formulisana i podrža­ na kao opšti princip. različitih postojećih doktrina. dobijaju postepeno in­ telektualni uticaj. lako učiniti da se shvati da ove nejasne. i čija intelektualna nadmoć mora uvtijek biti spontano po­ mognuta uobičajenom sklonošću naše prirode ka nehotičnom obo­ žavanju prošlosti vodi zaista. ma da indirektno. to bi ipak značilo duboko pori­ cati teške i stroge zahtjeve prave naučne metode. za njenu krajnju vulgarizaciju. neću uopšte oklijevati da ih otvoreno posmatram kao ništavne da­ nas za neposrednu elaboraciju glavnog duha koji je svojstven sta­ tičkoj sociologiji.jenili. prateći tačan tok jedne prave istorijske analize. u pozitivnom govoru. skup ovih uobičajenih pogreški. jer ubuduće. Takođe. dok se druge oslanjaju i čak uzajamno pomažu: ovo bi. koja je potpuno iste vrijednosti i još služi kao glavna sistematska osnova metafi­ zičkoj politici. po svojoj prirodi. sastoji. ova prvo­ bitna dogma je sve više i više težila da se konačno promijeni. uprkos njihovom privre­ menom značaju zamijeniti stvarno izvršenje ovog strogog filozof­ skog pravila: jer od Aristotela. ma koliko da je. isto kao i društveni običaji i političke ustanove nužno traju. kao što sam to najavio 1822. ništa manje ne treba ob­ ratiti krajnji značaj. a koja. više li­ terarne nego naučne. koji se. ma koji. na neposredan i nužan način. u ovu čuvenu hipotezu. Moram ovdje naznačiti kao indikativno jedno intelektualno stanje koje je još bliže pravom duhu društve­ ne statike. po meni. intelektualni principi i filozofska mišljenja. kao što sam to već naznačio. svih subjekata čija harmonija sa harmonijom ovih ovdje je već Istražena. čini mi se. koji. odgo­ varajuće opštosti i više racionalnosti: jer. Ali. sama provjera ove korela­ cije. kao i smatrati' da smo se oslobodili pomoću ovih srećnih tapkanja neposredne ra­ cionalne koncepcije opšteg konsensusa društvenog organizma. dajući priliku samo sve ozbiljnijim i ozbiljnijim nedosljednostima.

Autoritet tako stvarno proi­ zilazi iz saradnje. veza je. srećnu ili nesrećnu. Jasno je. koju sam najavio počinjući ovu knjigu. uglavnom. tako da. proizilaze naročito. u bitli. U ovim izuzetnim vremenima. već sem toga da se čitava ova cjelina stalno veže. Ali lako je priznati da jedno takvo mišljenje. institucija. naučni princip ovog opšteg odnosa sastoji se bitno u očiglednoj spontanoj harmoniji koja mora uvijek težiti da vlada između cjeline i djelova društvenog sistema. u svim sluča­ jevima utoliko neodoljiva ukoliko se radi ο širem društvu. na opšti sistem civilizacije. uostalom. u stvarnosti. bez tolike nedosljednosti teološka po­ litika. samostalno u istorijskoj analizi. tako da stavlja neposredno spo­ redni otpor iznad glavne akcije. rje­ šenje. jer pra­ znine ili neredi koji se onda javljaju u jednom. sem ako im se direktno ne pripiše otvoreno natprirod­ no porijeklo. da s obzirom na njihovu neizbježnu naučnu korelaciju i jedno i drugo učestvu­ ju na isti način u nastanku ovog osnovnog konsensusa društvenog organizma. stavlja očigledno naš razum u čudnu situaciju. kao što to čini. gdje se za princip uzima nagovještaj. kao što sam je mogao naknadno shvatiti. na potpuno od­ lučujući način. u stvarnosti spo­ sobni za ikakvu temeljnu efikasnost. običaja. Ali­ bi bilo potpuno suvišno zaustaviti se na ovom aspektu pitanja. u dužem vremenu. kombinovana za konačno zasnivanje jednog tako fundamentalnog pojma. odgovarajućem stanju civilizacije. bilo. da. ma da ih uvijek karakteriše nedovoljno ostvarivanje ove glavne harmonije. na odgovarajući način. moraju neprestano biti međusobno solidarne. sastoji u nje­ govom iracionalnom pretjerivanju. da je. bilo zemaljski ili nebeski. čiji elementi ne mogu izbjeći da budu na kraju kombinovani međusobno na način koji potpuno odgovara njihovoj sopstvenoj prirodi. i koji po svojoj prirodi može. S druge strane ni jedan pravi duh ne bi mogao sigurno po­ ricati veliki uticaj koji. tu nužno konstituisana odgovarajućim pristankom. nasuprot. do samog razvoja nauka i vješ­ tina. i još više u njegovom djetinjstvu. ne samo političke institucije u pravom smislu riječi i društveni običaji. čiji pojam ne predstavlja više danas zaista ozbiljne teškoće. Istina. suprotno opštem mišljenju. iz naše intelektualne. uopšte. koje ne ostavljaju duboke tragove može se postoja­ no posmatrati politički sistem. naročito u pe­ desetoj lekciji. Cak i u epohama koje su revolucionarne u pravom smislu. koja je uobičajen simptom metafizičkih shvatanja. zakonodavcu stalnu spo­ sobnost da iznenada ruši nužnu harmoniju koju mi razmatramo. kobni apsolutni karakter naših političkih škola. Ogromna društvena revolucija usred koje mi živimo samo potvrđuje. i izuzev samo slučaj­ nih anomalija. kad niš­ ta u njemu ne preovlađuje jasno. s jedne strane. prema samoj prirodi društvenog stanja. vrši čitav politički režim. bez sumnje. koja je posvećena prethodnoj procjeni društvene sta­ tike. svom nužnošću. jasno pokazala. i još. Obična teorija. za odgovarajuće stanje integralnog razvoja čovječanstva. na primjer. iz istovjetnih nereda u drugom. da na odgovarajući na­ čin reguliše spontani polet da bi ga bolje usmjerio ka potpunijem izvršenju svog prirodnog cilja. 141 . na kojem počiva uglavnom pravi duh čitave društvene statike. čija cjelina je. da ne može nikako razumjeti koji su stvarni izvori ovih političkih moći. sto je. pod jedinim uslovom da bude prethodno naoružan dovoljnim auto140 ritetom. sa toliko očiglednosti. jer može potpuno prestati samo čitavim raspadom društvenog organizma. sponta­ nim ili »mišljenim. u kojoj je ova vlast naj­ prije organ. a zatim postaje regulator. ne bi nikad mo­ gao imati uopšte drugi stvarni predmet. po izgledu. koje su odlučile. izvrnuvši potpuno ovu opštu vezu. da sudjeluju u jednoj zajedničkoj akciji. prema prethodnim objašnjenjima četrdesetšeste lekcije. čiji je ona glavni atribut. a ne saradnja iz autoriteta. uz nužan otpor. a da žestoki pokušaji koji su preduzeti ili se preduzimaju za neposrednu obnovu političkog sistema. vlasti bilo kakve da su. na velikim primjerima. slijedeći izvjesna prethodna uvjerenja.racionalnom i direktnom objašnjenju te velike korelacije. zaista racionalno. Dakle. a onda i moralne situacije. ili čisto političkih događaja. običaji i deje s druge. Uosta­ lom. imaću naravno više važnih prilika da se neposredno vratim na ovu zadnju temu koja je razmatrana sa novih racionalnih aspekkata. dok se opšta greška. kojima se dodjeljuje tako jedan misteriozan druš­ tveni uticaj. čini direktno jedan začarani krug koji je rezultat jedne čiste iluzije ο opštim izvori­ ma političke vlasti. izuzev neizbježnog otpora. vulgarna teorija daje. razmatranog u svim njegovim različitim obli­ cima ma koje aktivnosti. i koji čak karak­ teriše tako često neospornu akciju. eksplicitnim ili implicitnim. da jadno sadašnje stanje političkog re­ žima proizilazi. jednako potpunoj negaciji ove stalne solidarnosti. do. ma da se ovdje radi ο tome da se ovdje označi ukratko kao filozofski princip statičke sociologije. u svim dobima društva. zasnovano. po svojoj prirodi. uostalom. očigledno je. uglavnom. jei on nlije nimalo sporan. su pre­ ma tome nužno slabe i nemoćne. različitih individual­ nih volja. Sva naučna sredstva moraju tada biti. razbiti. Ne zas­ nivajući ovdje naučno pozitivnu teoriju autoriteta. brže od bilo koje druge sociološke teorije. naročito. Jasno je zaista. iz kojeg nijedan politički sistem. intelektualne. i. svaka vlast ma kakva da je. n i j e s u . znatna. moralne i fizičke. u Posebnoj raspravi ο političkoj filozofiji. ona ipak nastavlja da bude još. bilo razmatrajući dalje nužne granice političke akcije u pravom smislu. svaka velika vlast može proizaći samo iz jako nad­ moćnih raspoloženja unutar društva gdje se vlast uvodi. kojoj treba najprije uputiti svako. ovaj neizbježan sociološki zakon. koji je prethodno određen. izuzev u odnosu na opštu vezu između političkog režima i istovremenog stanja civilizacije. kao potpuno saglasan.

neki nužan red. i bez ikakvog sračunatog miješanja. Mi ćemo. jedna tak­ va harmonija nužno ne uspostavi. ovdje podsjetili u cjelini. ova koncepcija predstavlja svaku ideju dobrog ili lošeg političkog sistema kao nuž­ no relativnu i promjenljivu. razmatra uopšte. glavna tema. zaista. u ma kojem slučaju. prema svom os­ novnom principu uslovâ života. može učiniti potpuno nesposobnim da se jedna tako veoma teška nauka njeguje bez ikakvog uspijeha. koja se uvijek veže za svako. čas opštoj. više se komplikuju i time se ove nesavršenosti produbljuju i neizbježno umnožavaju.Ne čekajući ova različita objašnjenja. mogla ponekad dovesti trenutno u opasan optimizam. u onome što se danas zove politička ekonomija. i ono je njena krajnja obnova. pojam prirodnih zakona. pozitivno shvatanje prvo proizašlo iz same teološke dogme. prema ovom gledištu. kao ni u bilo kojoj drugoj. što je daleko od toga da se kompenzira. metafizička politika. čak je i korjenito povećavaju neophodnim čišćenjem kao što sam to već istakao. Zbog svoje jače zamršenosti. ova. Ona zavisi uvijek od ove nužne tendencije našeg razuma da neograni­ čeno čuva svoja opšta sredstva rezonovanja. dakle uvijek shvatati politički režim samo prema njegovoj stalnoj vezi. najmanja filozofska oštroumnost biće dovoljna de se odmah shvate karakteristične razlike koje od sada duboko dije­ le novi princip od stare dogme. očigledno. kao što sam to pokazao na početku ovog poglavlja. sa odgovarajućim stanjem ljudske civili­ zacije. kao što sam ο tome već otvoreno obavijestio: ali ova prolazna greška može se desiti samo duhovima koji su malo naučni. koje je veoma relativno. društve­ ne pojave moraju nužno biti najneuredenije od svih. uvidjeti. zna­ če dobro da tačno izbjegne. pozitivna filozofija. izolovan. uči takođe. u spisu. Takav je. koju je već nejasno naslutila. čas posebnoj. jer hipoteza ο upravi koju jt poslalo proviđenje. Prema ma kojim pojavama. na odgovarajući način organizovani racionalno pripremljen. političkog siste­ ma može bitno sastojati samo u njegovoj tačnoj harmoniji sa od­ govarajućim društvenim stanjem. Jedno takvo glediš­ te koje je zamijenilo apsolutnu tendenciju uobičajenih teorija. Ako. na ko­ ji sam već. dostojan takve namjene. ali da nikad ne pretenduje da ovaj red ne predstavlja. u kojoj se po mom mišljenju na­ lazi glavni čvor jedne takve filozofske teškoće. pogor­ šana pogrešnim intelektualnim vaspitanjem. na jedan ništa manje nužan način. ukratko. očigledno je neophodno istaći čitaocu da će politički sfistem u pravom smislu riječi. može prirodno samo dovesti do ideje ο nužnom usavršavanju njenog postepenog ispunjenja. i kao što će se to. na koga smo. on od­ mah ima za posljedicu odgovarajuću ideju utvrđenog spontanog reda. da ovaj prirodni red mo­ ra biti najčešće veoma nesavršen. ovaj naučni pojam spontanog reda sa sistematskom apologijom svakog postojećeg poretka. kao što to može potvrditi jedna prava istorijska analiza: baš na bitno isti na­ čin je princip uslovâ života. da bi se on mogao ustanoviti. pravi karakterističan duh pozitivne filozofije. Uko­ liko se pojave više specijalizuju. prilagođavajući ih zatim postepeno novim oblicima ak­ tivnosti prema izvjesnim odgovarajućim promjenama koje čuvaju ο ovim dragocjenim prvim inspiracijama ljudskog genija. u ovom pogledu. od početka ove knjige. sigurno nemoguće da. da. u jed­ nom drugom pogledu. teološko. koje se mogu do izvjesnog ste- pena promijeniti. mnogo prije. u glavnom razvoju ljudskog uma. zbog krajnje komplikacije poja 142 143 . se prateći sam pri­ rodni tok događaja. Svaki um. a od koje. više puta upućivao. se kao što sam to često isticao u prethodnim knjigama. utoliko bolje ukoliko se više pro­ dubljuje. da nikad ne pomiješa. dopunjujemo takođe shvatanje ovog reda. pod ne­ kim sporednim vezama. u ovom pogledu. kao što je i filozofski pojam matematičkih zakona ranije proizašao iz metafizičkog misticizma ο moći brojeva. Jedna slična filozofija bi. analogija je potpuno ista u svim ovim različitim slučajevima. u ovom aspektu. biti uvijek. Iako se vidi koliko se on duboko razlikuje od ove sistematske tendencije ka optimizmu čije je porijeklo. s druge strane. prema glavnoj naučnoj hijerarhiji uspostavljenoj na po­ četku ove Rasprave. i naročito trajati. potekao iz hipote­ ze ο krajnjim uzrocima. čini sigurno glavnu naučnu karakteristiku pozitivnosti u političkoj fi­ lozofiji. Ako se. U posebnom slučaju koji ovdje raz­ matramo veoma je jasno da pozitivna filozofija. Ali. isto vremenim porastom njegove neizbježne nesavršenosti. i postepeno potiskivan. ni u kom slučaju bio pravilno prosuđivan. kroz to mi vidimo da je. istovremeno kad su i najpromjenljivije. on uvijek teži da bude sponta­ no proizveden ili izmijenjen. uvijek uči. jednom riječi. a da zbog toga ne bude uopšte samo­ voljna jer je veza uvijek strogo određena. tako da su biološke pojave naročito inferiorne. da jedna prirodna greška u preciznosti. kao što sam to dosta istakao u prethod­ nom odeljku. u njihovom odnosu prema čovjeku spon­ tano uspostavlja. bez sumnje. s jedne strane. nadam se. i koja je stalno aktivna u opštem toku događaja. ozbiljne i brojne neprilike. ona mo­ ra takođe dati racionalnu osnovu jedne pozitivne teorije sponta­ nog reda ljudskih društava. u odnosu na pojave neorganske prirode. shvatanje ma koje harmonije Ali ova posljedica nije apsolutnija od principa iz kojeg proizilazi. po svom porijeklu. po njihovim prirodnim zakonima. bilo kad da su bila otkrivena. u ovoj vrsti po­ java. Dopunjujući ga neophodnim razmatranjem rastuće komplikovanosti pojava. dakle. svu nji­ hovu glavnu vrijednost. Pošto se vrijednost nekog. ukazujući na spon­ tano pokoravanje svakog stvarnog političkog režima odgovaraju­ ćoj civilizaciji. on ne bi. Treba međutim priznati da je. ma kojeg. pomoću jedne pametne ljudske intervencije. razmatran kroz ovu prvu skicu prave društvene nauke.

u šta se može sva­ ko lako uvjeriti. osobito njenu razbo­ ritu i aktivnu primjenu. dobija ljudsku interven­ ciju jedna takva filozofija je. sa ovog stanovišta vidjela tašta iracionalnost ove uzaludne optužbe za politički optimizam. Sa naučne tačke gle­ dišta. tj. ova osnovna ide­ ja univerzalne društvene solidarnosti postaje ovdje neizbježan nas­ tavak i neophodan dodatak jednog osnovnog pojma koji je zasno­ van u prethodnoj knjizi. jednu bučnu materijalnu aktivnost. stvarnim rezultatima svoje dnevne primjene. isti duhovi koji je optužuju u politici za tobožnji optimizam. po svojoj prirodi. čitavom svojom konkretnom primjenom. po svojoj prirodi. ali sa ogromnim razlikama u intenzitetu i oblici­ ma. ostaje ipak neosporno da 144 145 . vještački i voljni red kao prosto opšte produženje prirodnog i nevoljnog re­ da. kod čisto mehaničkih pojava nudi nam ο tome prvu stvarnu skicu odbacujući ideju svemira i svodeći je na prostu ideju svijeta. bilo duhovnog. boženskog ili ljudskog. Obuh­ vaćena u svoj svojoj širini. Može se zaista reći da. dosta pogriješi u ve­ zi sa njenim pravim karakterom. sa­ da dosta ispitane. koji je poslije toga mogao biti samo razmatran na posredan ili implicitan način. Da bi se. naročito danas. mora stalno počivati na tačnoj prethodnoj analizi odgovara­ jućih spontanih tendencija. bez odbacivanja ove bitne veze. kojem teže nužno i neprekidno. bilo opšte ili posebne. ovoj Raspravi. u početku. joj istovremeno upu­ te kao glavnu protivrječnost suprotni prijekor. možda. kao što sam to izjavio. koja treba da preovlađuje u. moglo bi se. po istoj osnovnoj ekonomiji kao i kod svih ostalih prirod­ nih pojava. nego koo svih ostalih mogućih pojava. kao da su nužno spontano bolje uređene i manje pro­ mjenljive. Ona zadržava pravo samo na intelektualno usmjerenje te neophodne intervencije. jer razmatranja prave dinamičke sociologije moraju spontano dominirati u čitavom preostalom dije­ lu ove knjige. naravno. zbog naše prirodne slabos­ ti da efektivni život prevladava nad racionalnim. jer spekulativni ljudi mogu rijetko očekivati da će biti na odgovarajući način pošto­ vani od ljudi od akcije. u ovoj vrsti pojava. podvesti pod nju najprostije pojave koje pozitivna filozofija predstavlja. i uzgredno. i prema tome u filozofskoj važnosti. jedna takva pozitivna koncepcija društvene harmonije daje spontano. Prema ovom principu. mora postojati. i ja ne oklijevam da to otvoreno kažem. na odgovarajući način usavršili. bez sumnje. postalo je tim više neophodnije da se prethodno opiše opšti duh socijalne statike. zaštićen od svake samovolje. različita ljudska društva: tako da svaka politička institucija koja je zaista racionalna. i naročito nezavisno od svakog uzaludnog. da kad ova filo­ zofija bude počela da dobija neki stvarni uticaj neće biti sistemat­ ski optužena za društvenu mlakost i za političku indiferenciju od strane onih kojima toliko treba. koja po svo­ joj prirodi mora predstavljati prvu racionalnu osnovu svake nove političke filozofije. da bi sadržala jednu stvarnu i trajnu društvenu efakasnost. aspekta. ipak. dovoljno je čak upo­ zoriti na očiglednu nedosljednost jedne takve optužbe u vezi sa najsloženijim pojavama. u jednom mnogo višem stepenu. jasno. čije nužne gra­ nice. putem izmjene gravitacije. čak. desiti da. ovaj pojam konsensusa nije uopšte.dovoljno odlučujućeg. prema prethodnim kratkim pregledima kako će je podžati. Jer ona direktno dovodi do toga da se uvijek razmatra. na neku drugu. proučavanje hemijskih pojava obrazuje. ona joj zabranjuje upotrebu jedino u slu­ čajevima gdje može sigurno predstavljati samo beskorisno trošenje snaga. ma kojeg prestiža. Sa moralne tačke gledišta pozitivna politi­ ka b imogla dostojno odgovoriti na takva optuživanja samo sa jed­ nog . što bi bilo nemoguće. u ma kojem pogledu. Sto se tiče filozofske diskusije. Ali. Daleko od toga da. da razvijaju. dok se niko ne usuđuje. da se upute njenom opštem duhu prigovori koji su joj jaodvratniji. prateći moju osnovnu naučnu hije­ rarhiju. kao što sam to objasnio na svom mjestu. po svaku cijenu. neposredno i nužno zajednički svim pojavama. prema tome izvjesna solidarnost: čak i sama astronomija. ili čak zemaljskog. treba u vezi sa ovim priznati uglavnom da konsensus postaje uvijek utoliko prisniji i izraženiji ukoliko se primjenjuje na pojave koje su postupno slo­ ženije i manje opšte: tako da. radi se u biti ο tome da se red posmatra da bi ga.va. prisvem tom. zbog toga kao i zbog sveg ostalog. jednu vrstu osnovnog posred­ nika između anorganske i organske filozofije. kao izuzetno pogodan za proučavanje ži­ vih bića. po svojoj priro­ di. s obzirom da su danas najneposrednije interesantna i prema tome bolje shvaćena. između ideje društva i ideje vlade. gdje god postoji neki sistem. koja je jedina potpuno pozitiv­ na. U svojoj naučnooj strogosti. svako može lako prosuditi. naučnu os­ novu jedne zdrave osnovne teorije političkog reda u pravom smi­ slu. nasuprot traži. jer izvjesni poreme­ ćaji jedne zvijezde mogu tako odjeknuti ponekad primijetno. istovremeno najpromjenljivije od svih i kao one koje imaju najviše potrebe da budu korisno mijenjane prema racionalnim uputstvima nauke. a ni­ kako da bi ga stvorili. striktno pogodan za jedno takvo proučavanje i javlja se kao. koje jedino mogu njenom autoritetu dati dovoljno čvrste osnove: jednom riječju. ona najprije određuje: ne precjenjuju­ ći joj stvarnu efikasnost. bojati. međutim. Krajnja novost jedne takve poli­ tičke filozofije može učiniti da se. Treba se. I. da suviše podcje­ njuje vladu proviđenja u odnosu na čitav ostatak prirodne ekono­ mije! Dva glavna motiva me ovdje tjeraju posebno da insistiram na ovom elementarnom pojmu fundamentalnog osnovnog konsensusa koji je svojstven društvenom organizmu: najprije to je pretjerani filozofski značaj ove osnovne ideje društvene statike. predstavljajući direktno društvene po­ jave kao.

će, u saglasnosti sa preovlađujućim filozofskim navikama, naroči­ to kod organskih sistema, zbog njihove veće komplikacije uvijek odgovarati bitno naučni pojam solidarnosti i konsensusa, uprkos njihovoj nužnoj univerzalnosti. Samo onda ovaj pojam, koji je dov­ de čisto sporedan, uspostavlja neposredno neophodnu osnovu za cjelinu pozitivnih shvatanja, i njegovo preimućstvo tu postaje uto­ liko izraženije ukoliko se radi ο složenijim organizmima, ili slože­ nijim i posebnijim pojavama. Tako na primjer, životinjski konsensus je mnogo složeniji od biljnog konsensusa: on se čak očigled­ no razvija ukoliko se životinjsku podiže do svog maksimuma u ljudsku prirodu; najzad kod čovjeka nervni aparat postaje, više nego ijedan drugi, glavno sjedište biološke solidarnosti. Prateći ra­ zumno ovaj filozofski hod, prema osnovnoj cjelini naših pozitiv­ nih saznanja, ovaj veliki pojam treba, dakle, à priori da stekne, u opštem proučavanju društvenog organizma, jedno naučno preimuć­ stvo, još veće od onog koje mu svi zdravi duhovi dodjeljuju sada bez oklijevanja u biologiji, zbog neospornog porasta komplikacija koje su svojstvene ovom novom redu pojava. Dakle, sadašnji duh političke filozofije, nasuprot, bitno i stalno apstrahujući ovu osnov­ nu solidarnost između svih različitih društvenih aspekata, uvodi u najvišem stepenu. da bi je direktno riješio, jednu takvu filozofsku anomaliju, koja je, kao što ja mislim tu, na odgovarajući način, stigla, mada sumarnim objašnjenjem koje je kasnije razvijano. Ova prethodna operacija je bila, dakle, takođe neophodna za racio­ nalnu koordinaciju socijalne fizike sa drugim osnovnim naukama, koju smo već priznali kao nužnu za pravo opšte osnivanje te nove nauke. Ocijenjen sada u odnosu na metod u pravom smislu, poseban predmet ovog poglavlja, ova osnovna koncepcija društvenog kon­ sensusa, ima za glavni cilj da odmah odredi, sa autoritetom i znat­ nim poletom, jednu od glavnih osobina sociološke metode, onu od svih, prema kojoj će ona, možda, mijenjati najdublje, zavisno od prirode odgovarajućih pojava, cjelinu poziitivne metode. Zaista, poš­ to su društvene pojave tako duboko povezane, njihovo stvarno proučavanje ne bi moglo biti dakle nikada racionalno odvojeno; odatle proizilazi stalna obaveza, neodbaciva, isto kao i neposred­ na, da se uvijek istovremeno razmatraju različiti društvenu aspek­ ti, bilo u društvenoj statici, bilo prema tome u dinamici. Svaki od njih može, bez sumnje, postati zasebno prethodni predmet pravih istraživanja, ά dobro je da on to bude u izvjesnom stepenu, da bi snabdio nauku odgovarajućom građom. Ali ova prethodna nužnost primjenjuje se čak, sa savršenom strogošću, samo u sadašnjoj epo­ hi, gdje se radi ο prvoj skici nauke, koja je primorana da upotreb­ ljava najprije, uz neophodne predostrožnosti, inkoherentna posmatranja, iz kojih mogu proizaći, u sasvim drugoj namjeri, kasnija ,i146

racionalna istraživanja. Kad osnivanje nauke bude dovoljno napre­ dovalo, osnovna korelacija pojava će služiti, bez sumnje, kao glav­ ni vodič uobičajen u njihovom direktnom istraživanju, kao što ću to, naročito, kasnije objasniti. U svakom slučaju, ne obazirući se ovdje na pravi način neposrednog posmatranja, neosporno je da, zbog ove nužne solidarnosti koja karakteriše jedan takav predmet, nijedna društvena pojava koja je prethodno istraživana bilo kojim sredstvom, neće biti korisno uvedena u nauku dotle dok ostaje shvaćena na izolovan način: i to ne samo sa gledišta statike, gdje se društvena harmonija uvijek neposredno posmatra, nego čak i u proučavanju društvenog kretanja, gdje konsensus, iako manje ne­ posredan, nije u stvari manje nadmoćan, onako kako smo mu to priznali. Svako odvojeno proučavanje različitih društvenih eleme­ nata je dakle, po prirodi nauke, duboko iracionalno, i mora u suš­ tini ostati sterilno, kao na primjer proučavanje naše političke eko­ nomije iako je ono bilo bolje obrađeno. Oni dakle, koji se danas trude da još viiše raskomadaju sistem društvenih proučavanja slije­ pom imitacijom metodskog komadanja koje je svojstveno neorganskim naukama, padaju, dakle, nehotično u ovu glavnu grešku da shvataju kao bitno sredstvo filozofskog usavršavanja, jedno inte­ lektualno stanje koje je potpuno neprihvatljivo za osnovne uslove jedne takve teme. Jednog dana će, bez sumnje, društvena nauka moći biti racionalno podijeljena, što će, do izvjesnog stepena, biti korisno: ali mi ne možemo nikako znati danas u čemu će se sasto­ jati ova naknadna podjela, jer njen pravi princip proizilazi iz po­ stepenog razvitka nauke, koja, sigurno, sada može biti utemelje­ na samo kroz proučavanje cjeline; ja sam već gore dokazao da ovdje postoji čak, jedna prava filozofska opasnost, da se od ovog momenta realizuje, u ime stalnog razčlanjivanja rada neophodna razlika između statičkog i dinamičkog stanja, uprkos njene očigled­ ne racionalnosti i stalne upotrebe, U ma kojem dobu ove nauke parcijalna istraživanja, koja joj mogu postati neophodna, mogu bi­ ti na odgovarajući način označena i shvaćena samo u odnosu na napredovanja integralnog proučavanja, koji će spontano označiti posebne tačke čije će pravo osvetljavanje moći stvarno doprinjeti direktnom usavršavanju teme. Prateći svaki drugi put, dobili bi, uglavnom, samo jednu sterilnu prepreku posebnih iracionalnih dis­ kusija, slabo zasnovanih, a još gore razrađenih, koje su mnogo vii­ še usmjerene da potpuno spriječe formiranje prave političke filo­ zofije, nego da joj pripreme korisnu građu, kao što se to, u naše vrijeme, vidi. Neosporno je, dakle, da shvatanja i proučavanja cje­ line mogu sama, na odgovarajući način doprinijeti danas direktnom osnivanju pozitivne sociologije, bilo statičke ili dinamičke, i da tu dobijeni radovi zatim silaze postepeno u rastuću posebnost, shvatajući uvijek da proučavanjem elemenata upravlja proučavanje sis-

147

tema, čiji će, sve jasniji i jasniji opšti pojam, neprestano moći da vrši glavno osvetijavanje svakog posebnog aspekta, izuzev neizbjež­ nih sporednih otpora. Ne treba negirati da stroga filozofska obave­ za da prati jedan takav put zbog svoje karakteristične solidarnosti svih društvenih pojava, povećava ozbiljno osnovne teškoće, koje krajnja komplikacija predmeta mora već toliko unijeti u racional­ nu obradu ove nove prirodne nauke zahtijevajući od nje, obično, mnogo jači i mnogo izdržljiviji intelektualni napor, da ne dopusti da pobjegne ili se izbriše ijedan od brojnih istovremenih aspekata koje ona mora nužno uvijek obuhvatiti. Ali, ovaj uslov je tako očigledno propisan od naučnog duha, da se u njemu može vidjeti samo jak razlog više da se ovo, zaista nadmoćno proučavanje rezervAše samo za najviše naučne umove, bolje pripremljene od svih ostalih, pametnim i vještim vaspitanjem da podnesu kontinuitet najvećih spekulativnih napora, i da se trude čak bez odmora, sav­ jesnije nego u ijednom slučaju, da često pomognu njen razuman po­ let potpunijim podčinjavanjem strasti razumu. Svako može tada lako prosuditi koliko se. u svakom pogledu, raspoloženja, bilo inte­ lektualna ili moralna, koja preovlađuju danas i koja su. ponekad, čak sistematski potvrđena, potpuno suprostavljaju stvarnom ispu­ njenju velikog filozofskog djela, koje je sada određeno da služi kao neophodna osnovna društvenoj reorganizaciji modernih naro­ da; tako da izgleda što je cilj teže dostićd, manje se za njega dos­ tojno spremna. Nema sumnje da jedna tako žalosna nesloga između sredstava i cilja mora uvijek doprinositi mnogo, mada na posredan način, spontanom produženju socijalnih nereda, čiji je prvi princip u suštini intelektualni, kao što vjerujem da sam to već sporo pre­ više pokazao. Da se bolje shvati ova važna osobina cjeline koja je svojstvena sociološkoj metodi, treba naučno posmatrati jedan takav uslov kao da ne pripada izuzetno socijalnoj fizici, gdje on dostiže samo naj­ potpunije preimućstvo, nego kao da je u nekom stepenu nužno za­ jednički svim različitim djelovima opšteg proučavanja živih bića koje se duboko razlikuje, u čisto logičkom pogledu, od svake neorganske filozofije. Jedan bitno empirijski aforizam, pretvoren u nezgodan čas, od strane modernih metafizičara u apsolutnu i neo­ dređenu logičku dogmu, propisuje za svaki mogući subjekt da stal­ no pristupa od prostog ka složenom: ali ona nema za ovo, uglav­ nom, drugi čvrsti razlog, ako ne da jedan takav pristup odgovara zaista, prirodi neorganskih nauka, koje su morale svojim prostijim i bržim razvojem i svojom višom usavršenošću, neizbježno služiti do sada kao glavni model propisima univerzalne logike. Ipak bi se u stvarnosti, u tom pogledu, mogla shvatiti logička nužnost, koja je zaista zajednička svim mogućim spekulacijama, kao očigledna obaveza da se uvijek ide od poznatog ka nepoznatom, koje bi se, 148

naravno, bilo teško osloboditi, li koja po sebi ne nameće neposred­ no nikakvo stalno preferiranje. Ali jasno je da ovo spontano pra­ vilo propisuje, isto tako, da se pristupa od složenog ka prostom, ukoliko je zbog prirode predmeta, jedan poznatiji i neposredno pristupačniji od drugog. Dakle, postoji nužno, sa ovog gledišta, os­ novna razlika koja se ne može izbjeći, između čitave neorganske filozofije i čitave organske filozofije. Jer, kod prve, gdje je soli­ darnost, prema našim prethodnim objašnjenjima, veoma malo iz­ ražena, treba rijetko upotrebljavati proučavanje subjekta, radi se ο istraživanju jednog sistema čiji su elementi skoro uvijek mnogo poznatiji od cjeline, i čak najčešće jedino neposredno shvatljivi, što zaista zahtijeva da im se uobičajeno pristupa kao slučaju koji je, manje ili više složen. Ali kod druge, nasuprot, kod koje čovjek ili društvo predstavlja glavni predmet, suprotan put postaje, najčešće, jedini razuman, prema jednom drugom nužnom slijedu istog logič­ kog principa, jer je cjelina subjekta tada sigurno mnogo bolje po­ znata i neposrednije pristupačnija nego različiti djelovi koji će se razlikovati kod nje kasnije. Proučavajući spoljni svijet naročito je cjelina ta koja nam neizbježno izmiče, i koja nam uvijek ostaje du­ boko nerazumljivom; kao što sam to pokazao, uglavnom, u drugoj knjizi ove Rasprave, gdje smo priznali da ideja svijeta neće nika­ da zbog svoje prirode, postati zaista pozitivna, i da je pojam sun­ čevog sistema najsloženiji, te ga nećemo moći jasno shvatiti. Na­ suprot, u biološkoj filozofiji, samo detalji ostaju nužno nepristu­ pačni kada se želi veoma produbiti njihovo proučavanje: i to se jasno potvrđuje posmatrajući, da, u ovoj drugoj polovini prirode filozofije, bića su, uopšte, utoliko manje poznata, ukolako su slože­ nija i na višem stupnju razvitka, tako da je, na primjer, opšta ideja životinje sigurno jasnija danas nego manje složena ideja biljke, i to postaje uvijek izraženije ukoliko se približava čovjeku, koji je glavna biološka jedinka čiji pojam, mada najsloženiji od svih, či ni uvijek neophodnu polaznu tačku jedne takve cjeline spekulacija. Tako. upoređujući na odgovarajući način, ove dvije velike polovi­ ne prirodne filozofije, vidi se, naravno, da zbog razloga koji su glav­ ni za predmet, imamo, u jednom slučaju prvi stupanj složenosti, a u drugom, zadnji stupanj jednostavnosti, čije nam stvarno istraži­ vanje ostaje neizbježno zabranjeno: što potpuno opravdava opštu inverziju, svojstvenu svakoj od njih, ο racionalnom putu koji od­ govara drugoj. Sociologija, nije, dakle uopšte jedina nauka, gdje nužnost da se obično pristupa od cjeline ka djelovima postaje nad­ moćna; sama biologija, mora nam predstavljati, već zbog veoma sličnih razloga, i na manje dvosmislen način, jednu takvu filozof­ sku osobinu. Možda čak, biološka filozofija u pravom smislu, ne­ davno konstituisana, i pod veoma naglašenim uticajem jedne em­ pirijske imitacije prethodnih nauka, nije još, u tom pogledu, pot­ puno ispoljila svoj pravi duh: ja sam, bar, veoma raspoložen da ga 149

mislim, i da predvidim da će, u nastavku, ukoliko se bude više konstituisala njena racionalna originalnost, utoliko, ovaj nadmoćni put, od složenijeg ka manje složenom, postati u njoj neposredniji i oš­ triji, nego što se to danas Vidi. Ipak je očigledno da, zbog prirode svojih pojava, socijalna fizika mora nužno predstavljati, kao što smo to već posebno ustanovili, najpotpuniji i najneospomiji razvoj ove velike logičke promjene, a da ne mijenja pak nepromjenljivo jedinstvo glavne pozitivne metode. Zaista, uska solidarnost predme­ ta postaje ovdje toliko nadmoćna u odnosu na ono što nudi obična biologija da svako posebno proučavanje nekog djelimičnog aspekta mora biti odmah shvaćeno kao duboko iracionalno i potpuno ste­ rilno, i da više može služiti kao prethodna elaboracija za prelimi­ narno nabavljanje različite naučne građe, i čak sa rezervom da će biti neophodna jedna završna korektura. Uostalom, da se, koliko je moguće, preduprijede prazne i djetinjaste diskusije, danas previše neminovne, nije nepotrebno podsjetiti, ovdje, završavajući jedno takvo objašnjenje, da pozitivna filozofija, podređujući uvijek idealnost stvarnosti, neće nikad prihvatiti ove prazne logičke kontro­ verze, koje sama spontano prouzrokuje metafizička filozofija ο ap­ solutnoj vrijednosti ove ili one metode ne obazirući se na svaku naučnu primjenu; naklonosti, koje su uvijek relativne, koje ona poklanja u tom pogledu, mogu samo, u svakom slučaju praizaći iz najbolje harmonije koja je konstatovana između sredstava i cilja naklonosti će odmah promijeniti predmet, bez ikakve pogrešne upornosti i bez i najmanje filozofske nedosljednosti, ako stvarna upotreba bude otkrila kasnije inferiornost metode, koja je najprije usvojena; od čega se sigurno ne treba uopšte bojati, u pitanju ko­ je smo mi istraživali. Pošto je ovo prethodno izlaganje unaprijed dovoljno opisalo glavni duh koji je svojstven statičkoj sociologiji, sad nam ostaje, da bi mogli prethodno odrediti pravi opšti duh nove političke filo­ zofije, da razmatramo takođe, na neposredan ali sumaran način, filozofsku koncepciju koja treba da rukovodi u dinamičkom prouča­ vanju ljudskih društava, i koja neposredno predstavlja glavni pred­ met novog eksplicitnog rada. Mada je drugi predmet obično pot­ punije cijenjen i poznatiji, izlaganja koja su manje opsežna biće ovdje dovoljna, naročito u nastavku prethodnih objašnjenja, koja će unaprijed tu uprostiti najveće teškoće, zbog tijesne veze koja u takvom predmetu mora racionalno postojati između teorije egziistencije i teorije kretanja, ili sa isključivo političke tačke gledišta, iz­ među zakona poretka i zakona napretka. Treba uostalom uzgred napomenuti da nas spontano preimućstvo dinamičke sociologije u čitavom nastavku ove knjige ovlašćuje, u ovom momentu da svedemo na, što je moguće više, opštu ocjenu, čija prva nesavršenost, i čak sporedne praznine, mogu biti postepeno nadoknađene cjeli­ nom zadnjih lekcija. 150

Mada statičko shvatanje društvenog organizma mora, zbog pri­ rode predmeta, konstituisati prvu racionalnu osnovu čitave socio­ logije, kao što sam to objasnio, treba ipak priznati da u njoj ne samo socijalna dinamika čini dio koji je najneposrednije interesan­ tan, uglavnom u naše vrijeme, nego naročito, sa isključivo naučne tačke gledišta, da ona jedina dovršava davanje najoštrijeg filozof­ skog karaktera cjelini ove nove nauke, čineći da direktno prevlada pojam koji najviše razlikuje sociologiju u pravom smislu od obič­ ne biologije, tj. glavna ideja stalnog napretka, ili radije postepenog razvitka čovječanstva. U jednoj metodičkoj raspravi političke filo­ zofije bi, bez sumnje odgovaralo da se najprije analiziraju indivi­ dualni podsticaji koji postaju pravi elementi ove progresivne sna­ ge ljudske vrste dovodeći ih u vezu sa osnovnim instiktom, koji je, osobito složen, rezultat nužne saradnje svih naših prirodnih težnji, koji direktno tjera čovjeka da neprestano poboljšava, u svim pogle­ dima, svoj, ma koji, položaj, ili racionalnijim ali ekvivalentnim iz­ razima, da uvijek razvija, u svakom pogledu, cjelinu svog fizičkog, moralnog li intelektualnog života, koliko god to onda dopušta sistem prilika u kojima se on nalazi smješten. Posmatrajući ovdje ovaj prethodni pojam kao već dovoljno osvijetljen danas kod naprednih duhova, mora odmah razmatrati osnovno shvatanje socijalne dina­ mike, tj. proučavanje ove neprekidne sukcesije, razmatrane u či­ tavom čovječanstvu. Da bi na odgovarajući način učvrstila ideje, važno je prethodno uspostaviti, neophodnom naučnom apstrakci­ jom, slijedeći odličnu vještinu koju je Kondorse pametno zaveo, nužnu hipotezu jednog jedinog naroda prema kojem bi se idealno iznosile sve uzastopne društvene promjene koje se stvarno posmatraju kod različitih naroda. Ova racionalna pretpostavka se mnogo manje udaljava od stvarnosti nego što se to obično pretpostavlja: jer, sa političke tačke gledišta, pravi nasljednici ovog ili onog na­ roda su sigurno oni koji su koristeći i nastavljajući, njihove počet­ ne napore, produžili njihove društvene napretke, bilo kakvo da je tlo na kojem žive, i čak rasa od koje potiču; jednom riječi politič­ ki kontinuitet naročito mora regulisati sociološko nasleđe, mada jedinstvo djelova mora, uostalom, krajnje uticati, u oubičajenim slučajevima na ovaj kontinuitet. Ali bez preduzimanja ovdje jednog takvog ispitivanja, rezervisanog prirodno za jednu posebnu raspra­ vu, gdje bi ideja nacije ili naroda bila direktno podčinjena pozitiv­ noj analizi, dovoljno je za naš cilj upotrijebiti, obično, predloženu hipotezu, kao prostu naučnu vještinu čija korisnost nije sporna. Tako postavljen pravi opšti duh dinamičke sociologije se sa­ stoji u shvatanju svakog od ovih uzastopnih društvenih stanja kao nužnog rezultata prethodnog, i kao neophodnog pokretača sljede­ ćeg, po sjajnom aksiomu velikog Lajbnica: »Sadašnjost je gro bu­ dućnosti«. Nauka ima od sada za cilj, u tom pogledu, da otkrije stalne zakone koji upravljaju tim kontinuitetom i čija cjelina od151

nije uopšte. veoma malo vidljive. uslov koji se još veoma rijetko ispunjava. u od­ nosu na statičko stanje. ne upotrebljava­ jući ni jedan jedini put riječ usavršavanje. neposredno započeta već tri vijeka. individualni slijed godina. Ali. Jednom riječi. s jedne strane. opštem stanovištu pozitivne filo­ zofije. Očigledno je. one koje podnosi sama individua mogu biti najčešće. bez sumnje. isključivo svoj­ stven sociologiji. po svojoj prirodi. kao potčinjenu prirodnim. dopunjujući posmatranje bilo bi lako konstatovati. i pošto. takode pozitivnim zakonima. što. od sada neosporno. je neprestalno dovoljan 152 da dozvoli da se opaze. Po jednoj takvo definiciji društvena dinamika se direktno pred­ stavlja sa jednim pravim naučnim karakterom. Dakle. Ovaj naučni pristup. vladaju danas samo u sistemu dru­ štvenih proučavanja: radi se najzad ο tome da se isključe iz ovog posljednjeg područja. na sasvim različiti način. postepena. od svih ostalih škola ljudske spekulacije. po prirodi stvari.ređuje glavni put ljudskog razvitka. po mom mišljenju raspraviti čitavu socijalnu fiziku. postojati danas samo ο stalnom pod­ činjavanju ovih velikih dinamičkih pojava nepromjenljivim pri­ rodnim zakonima. bilo za nauku. neke znatne promjene koje su proizašle iz različitih pogleda u društveno stanje. Budući da sam. Nema zaista tu druge intelektualne alternative: je­ dino će se na kategoriji društvenih pojava morati završiti stvarno. tj. Racio­ nalna kontroverza može dakle. bar u principu. prenijevši je zauvijek iz polja adealnosti u polje stvar­ nosti. u proučavanju individualnog života. ovih neprekidnih promjena. između pozitivnog i teološko-metafizičkog duha. redom. Prognane zauvijek. društvena di­ namika proučava zakone sukcesije. da bi se ograničio na proučavanje zako­ na njihove stvarne sukcesije. bez ikakve moralne ocjene. ma da komplikovanijim. malo oštrije korake. značajnu postojanost koju bit­ no izražava tačno poređenje paralelnih razvoja. u isto vrijeme kad druga spontano formira teoriju poretka. koji bi dozvolio da se odstrani kao štetna tako uznemirujuća kontroverza ο ljudskom usavršavanju. kao što sam naveo biće lako. dinamičkih zakona u pravom smislu. treba dobro posmatrati sva­ ku nužnost ove velike stalne pojave. istina. bilo bi. naj­ starije slike ljudskog života konstatuju. već sa toliko naivnosti. čak nehotično. kao što ću to neposredno objasniti na kraju ovog poglav­ lja. in­ teresantno svjedočenje. posmatrano kod ra­ zličitih i nezavisnih populacija. kao nužno potčinjenog nepromjenljivim prirodnim zakonima. samovoljnim redom. teološka i metafizička filozofija. od kojih će glavni. Pošto je. nadmoćnija nego što to može biti u biološkoj filozofiji. što ne mora ostaviti ni najmanju razumnu sumnju na neophodnu spo­ sobnost jedne takve filozofske kombinacije da na odgovarajući na­ čin zadovolji dvostruku osnovnu potrebu savremenih društava. obrazuje u političkoj filozofiji. uostalom. čak. U svako vrijeme i na svako mjesto. što mora naročito proizaći iz osnovne koncep­ cije društvenog kretanja. uprkos njegovoj krajnjoj kratkoći. ponovo nalazi. već moguće u jednom dosta velikom bro­ ju slučajeva dok se za ostale treba nadati. postojanje društvenog kretanja. 153 . gdje biolozi od njega imaju sa­ da stalnu korist u komparativnoj analizi različite starosti organiz­ ma. to je spora. sem ako ne upotrijebimo teološku vješ­ tinu stalnog proviđenja. prema pro­ učavanju ljudske prirode. gdje srednja brzina ove osnovne progresije izgleda svima znatno ubrzana. nego jedino u shvatanju osnovnog organ­ skog niza. ne u analizi starosti. niko ne može više osporiti stvarnost jed­ nog kretanja. s druge strane neprekidan red različitih stanja društva se ni u kom pogledu ne vrši. uobičajen tok našeg individualnog života. U jednoj epohi. ukoliko su bar završiva bitno metafizička osporavanja. jer se naročito. čije je racionalno objašnjenje. Ovaj veliki pojam društvenog niza. neospornu opštu činjenicu. koja je. bilo kojih pojava. ili čak za samu metodu. u bilo kom po­ gledu da se razmatra društvo. naročito životinjskog. ne obazirući se na svako sistematsko miš­ ljenje. svoj pravi ekvivalent u biolo­ giji. u najtežem i najnesigurniijem slučaju. osnovna borba. od zakona svih drugih. stalnim obnavljanjem odraslih vrše u politici osnovne i najznatnije promjene. čije trajnje u jednoj generaciji mora redovno odvojiti razli­ čite. odbacujući štetne i iracionalne kontroverze ο poštovanoj zasluzi ra­ zličitih uzastopnih stanja. umjesto da njime upravljaju bilo koje volje. da će se kasnije razum­ jeti. koje duboko osjećaju oni isti koji ga proklinju. ili ne pribjegnemo mističnoj moći metafi­ zičkih entiteta. bilo kakvo da je. sam. nekorisno formalno insistirati ovdje na nužnosti koja je mnogo bolje ocijenjena i mno­ go manje sporna. i da on već postoji. i čija će premoć morati okončati zaista ovu jalovu diskusiju. na jedan vrlo sličan način. moralno mišlje­ nje koje se ο njoj formira. i ο čemu. da jedan ta­ kav apstraktan pojam. Ako se uopšte ne treba plašiti padanja u metafizičko prenemaganje. dok društvena statika traži za­ kone koegzistencije: tako da opšta primjena prve bude u pravom smislu snadbijevanje praktične politike istinitom teorijom progre­ sa. za što svako može ovdje lako naći karakteristične primjere. pojave izbjegavanja tobožnje glavne teškoće koju pozitiv­ na filozofija spontano odstranjuje. i naročito. Ovaj red predstavlja. dakle. uostalom biti sponta­ no mišljeni u istorijskom dijelu ove knjige. zamjenjujući ga uvijek prosto naučnim izrazom razvoj. u našem vijeku. ali stalna akumulacija. uglavnom ne bi dozvoljavao nikakvu raspra­ vu niko ko se direktno nalazi na . Zatim treba priznati da nužna zavis­ nost različitih društvenih stanja. da su ove sukcesivne promjene pod­ činjene određenom redu. koje malo po malo obrazuju društveno kre­ tanje. koji označava. ukazujući na prvu klicu ovog razmišljanja je veoma zgodan da opiše čisto spekulativ­ nu namjeru koja najprije mora prethoditi njenoj stalnoj upotrebi. što je. jednu koncepciju. već prethodno dokazao neophodno postojanje socioloških zakona. uostalom.

prije njihove. kad se razmatra najprije cjelina opšteg kre­ tanja čovječanstva. politički aspekti. sadrže uglavnom. u sličnu misao. u spontanom determinisanju potpunog raspada sistema. uostalom. više ili manje bliske. u važnim i različitim slučajevima da će. spontano u našem neposrednom proučavanju socijalne dinamike. ovaj neophodan prethodni osje­ ćaj ο nužnom postojanju pozitivnih zakona u socijalnoj dinamici. Da bi bolje razvili. ο glavnom razvitku našeg uma i ο opštoj hijerarhiji nauka. u velikom stepenu. Treba. koja će moći zatim uprostiti. onaj koji je najviše uticao na opšti napredak sa­ stoji se bez sumnje. svako je ipak u njima mogao spontano konstatovati brojne primjere koji se ne mogu od­ baciti. zakoni društvene dinamike moraju nužno biti utoliko jas­ niji ukoliko se odnose na veće stanovništvo. ove nužne sukcesije. što povezuje neposredno između tih aspekata sve parcijalne dokaze koji se mogu dobiti riz stvarno­ sti ovog naučnog pojma. Ona mora utoliko više postojati za vrijeme kretanja koje bi bez nje završilo. uglavnom. biće lako konstatovati da su se različiti koraci stalno vezali za određeni poredak. me­ đutim. počev od prvih radova Talesa i Piragore do radova Lagranža i Bišaa. samo kao pravi organi jednog predodređenog kretanja. imati u vidu ovdje. kao što ćemo to konstatovati kasnije. naročito. da su se različiti politički sistemi zaista istorijski smjenjiva­ li. kao što će to istorijski dio ove knjige spontano pokazati. Glavni dio ove evolucije. Svi. kao što ćemo to vidjeti na svom mjestu. bilo koji djelovi ljudske evolucije. na početku ovog djela. po­ litičkog kretanja u pravom smislu. danas dovoljno očigledan. da bi odmah biva racionalno ovlašćena da unaprijed proširi isti princip na sve ostale društvene aspekte. i naročito posebnih stanja ljudskog uma. Ja se moram ovdje ograničiti na citiranje. jedna takva pojava uprkos svom ne­ promjenljivom nužnom jedinstvu. čije bi prethodno tačno poznavanje moglo na neki način dozvoliti jednom dovoljno informisanom umu da pred­ vidi. koji su morali međutim ima­ ti samo jedan organ. koji se naizmjenice razmatraju kao fizički. Dakle. različitih. ukoliko se primjenjuju na napredniju civilizaciju. od početka. bar kao i u svakom drugom slučaju. Da­ kle nijedan obrazovan čovjek ne može danas sumnjati da u ovoj dugoj sukcesiji napora i otkrića ljudski genije nije uvijek slijedio tačno određeni put. in­ telektualni i najzad. utoliko neumaljtiviji. jer se. razmatranje jedne takve povezanosti uprošćava i učvršćuje is­ tovremeno prethodna dokazivanja nužnog dinamičkog poretka. Vid­ ljivi izuzetak koji se odnosi na lijepu umjetnost dobiće. kao u meha­ nici. prateći odličan sumaran ekspoze. zbog njihove nestašice. u tom pogledu. i iz isključivo spored­ nih razloga. bi­ lo u onom što se odnosi na vlastiti razvoj svake posebna nfiuke. najprije nejasno i neodređeno. u neprekidnom razvitku naučnog duha. i prema tome značajniji. na naj­ jasniji način pokazujući više eminentnih duhova potpuno spremnih 154 da istovremeno izvrše najveće otkriće. po prirodi stvari. kojima su obično ti napreci veoma eks­ kluzivno dodijeljeni. od najstarijih istorijskih vremena do naših da­ na. slijedeći jednu povezanost koja je veoma racionalno značajna. društveno kretanje. ali korelativnih osnovnih aspekata ljudske eg­ zistencije. uglavnom. svom nužnošću. u vezi sa umjetnošću u pravom smislu. čiji je prirodni napre­ dak. Bilo bi sigurno suvišno zaustaviti se ovdje. moralni. da bi se olakšalo prethodno posmatranje. svako će moći. u tom po­ gledu. Da­ kle. čak i sumar­ nom. koji je. ili na uzajamni uticaj različitih grana prirodne filozofije. bilo u kom pogledu da se on razmatra. ot­ voreni za druge ishode. pokazuju. upućujem čitaoca da najprije primijeti da. bilo poseban ili kombinovan. mogli su mnogo olakšati ta razmatranja i utisnuti im. može biti korisno potčinjena. da osnovni zakoni postaju takođe. istorijsku analizu kad joj moramo neposredno pristupiti. veliki napreci svake epohe. gdje sporedni neredi imaju manje uticaja. početkom prošlog vijeka dao sjajni Fontenel. jer je tako dovoljno da bude konstatovana u nekom pogledu. u prve tri knjige ove Rasprave. Principi ko­ ji su prije postavljeni. priznati. Sto se tiče onog dijela ovog velikog kretanja koji izgleda danas najmanje podvodiv pod prirodne zakone tj. glavne napret­ ke rezervisane za svaku epohu. ukazujući na glavne zakone ove nužne sukcesije. Mada istorijska razmatranja mogu biti slučajno opisana. nužno proisticati uvijek iz stanja koje je neposredno prethodilo: tako da se genijalni ljudi. kao što sam već na to ukazao u odnosu na statičke zakone. koje se još shvata kao da ga samovoljno regulišu odgovarajuće snažne volje. koja je najneodbacivija i koja je najkarakterističnija od svih. Moglo se dakle tako već uvjeriti. intelektualne evo­ lucije. uostalom. realizacije. jedno ra­ cionalno objašnjenje. redom koji je tačno utvrđen. i čak svake generacije. tako da se ne plašim da ga unaprijed predstavim kao još neizbježniji od reda različitih opštih. sa istom sigurnošću. na nekom sličnom opisu. koji su. mora pri155 . čitaocu će korisno pomoći osnovna solidarnost koja je već dokazana za statičko stanje izme­ đu svih različitih društvenih elemenata. sa nekih od ovih pret­ hodnih tačaka gledišta. U izboru i korišćenju ovih različitih pro­ vjeravanja. nadam se potpuno dovoljno da spriječi od sa­ da zdrave duhove da vide u ovom važnom slučaju jednu vrstu oz­ biljnog prigovora protiv pravilne cjeline nužnog i neprekidnog kre­ tanja čovječanstva. kao što to istorija često potvrđuje. koja je komplikovanija ali i manje sa­ movoljna od ijednog prirodnog zakona u pravom smislu riječi. kao naročito dinamičkom. veoma slična posmatranja mada komplikovana i teže procjenljiva. stalnom racionalnom razčlanjivanju. utoliko ukoliko je manje spriječena i naprednija od svake druge i koja u tom svojstvu mora služiti uvijek kao glavni vodič.Mada se osnovni zakoni društvene solidarnosti naročito potvr­ đuju u ovom stanju kretanja. neizbrisivu ra­ cionalnost.

kao isključivo slu­ čajna i sporedna. uostalom filozofski ekvivalent sociološkog niza. postaviti nerješivo i nerazumljivo pitanje sreće koje je uzajamno svojstveno različitim životinjskim organizmima. uostalom. suviše dje156 tinjasto hvaljenu. intelektualnom i na kraju političkom. na odgovarajući način upotrijebljeno. kao. predstavlja zaista. samim izvođenjem ovog složenog proučavanja ljudske evolucije. koja izgleda danas. na koji mu moram ovdje ukazati. i od ko­ jeg ga ne mogu osloboditi da bi mogao korisno da prati proučava­ nje sadašnje knjige. čije je čitavo približavanje sigurno nemoguće: toliko bi vredjelo. uzimaju mal. Duh koji je veoma relativan. potpuno odbacujući tu is­ forsiranu kontroverzu. okolnosti koje upravljaju njegovim životom. baš i kad se ona mogu javljati. ne izjašnjavajući se nipošto ο famoznom pitanju usavršavanja čovječanstva. zbog svoje velike komplika­ cije. ne prestajući ipak da korisno slijedi svoja 157 . u ma kojoj nauci. najneosporniju stvarnost: nema nikakve moguće diskusije sa onima koji tu stvarnost ne poznaju. Saglasno mojim prvim napomenama. kao što smo na to ukazali neposredno rasprav­ ljajući ο osnovnim granicama društvene akcije. ne sumnjam da on neće biti konačno potvrđen produbljenim istraživanjem teme. čije kombinovanje nije ni malo ravno­ dušno prema nauci. uglavnom. koliko praznu. Očigledno je. kakva nedosljedna iracionalnost postoji tu. nema je više nego. ovu čuvenu filozofsku prepirku. Ma kako paradok­ salno mogao danas izgledati jedan takav princip. toliko štetnu nejasnu metafizičku kontroverzu ο porastu sreće čovjeka u razli­ čitim periodima civilizacije: što spontano eliminiše jedini guvni dio pitanja na koje bi bilo zaista nemoguće dobiti ikakav stvaran i stalan pristanak.rodno izraziti i kasnije ojačati u mjeri u kojoj traje i prevazilazi.. ne bi ovdje bilo mjesta da se pozitivno porede ni sa ikakvim direktnim osjećajem. političko kretanje kao veoma samovoljno. koja bi zaista morala vladati u jednoj metodskoj raspravi. bez koje ne može posto­ jati ni jedna prava društvena nauka. po prirodi stvari. u različitim pogledima fizičkom moralnom. ona će nam. zbog i rac'oralnih preo­ kupacija naše političke filozofije. Pošto je tako bezpovratno odbacila ovaj neiscrpan tekst dječ­ jih deklamacija ili sterilnih rasprava. mogućnost da se sažeto opiše ovdje pravi opšti duh dinamičke sociologije. gdje lični genije sigur­ no vrši više uticaja. Ali. da se čovječanstvo neprekidno razviia poste­ penim tokom svoje civilizacije. Ovo dvostruko stalno nadam se. Svako filozofsko pitanje koje bi motivisalo krajnju ekvivalenciju između dvije ideje razvitka i usavršavanja. na je­ dan isto neodbaciv kao i spontan način. Dilo bi mi lako Ί dj kraja istrajem u jednom takvom raspoloženju. Pošto sreća svakoga traži dovoljnu harmoniju iz­ među ukupnog razvoja njegovih različitih sposobnosti i čitavog si­ stema. s druge strane. i ma kako. u kojem moraju od sada biti shvaćeni svi. uglavnom. ili različitim polovima svake vrste. ni čak sa ikak­ vim racionalnim putem: društvene situacije u odnosu na individu­ alnu sreću. naročito što se tiče istaknutih spo­ sobnosti naše prirode. prirodno. svodi se dakle sada na izjašnjavanje da ovaj očigledni razvitak mora biti posmatran kao da je nužno praćen. sa oni­ ma koji joj odbacuju osnovne pojmove. bilo koji. da opstoji druga glavna ideja do isključivo naučna misao stalnog razvoja ljudske prirode koja se razmatrana sa svih različitih glav­ nih aspekata. ma da se nauka može lako uzdržati od direktnog rješavanja jedne takve praktične sumnje. da ove postojeće sposob­ nosti. ali najprije komparativno umrtvljene. koje su proizašle iz bilo kojih in­ dividualnih uticaja. Dakle. uk­ ratko. treba ovdje naj­ prije da nam neopozivo udalji. razmatranje. jer ono. gdje se nepravilnosti. Zbog toga smatram korisnim da ispitam sada. jedna takva ravnoteža teži uvijek da se spon­ tano uspostavi do izvjesnog stepena. Sto se tiče filozofske koordinacije cvih pret­ hodnih djelimičnih dokaza. na primjer. moram takode obavijestiti čitaoca da glavna evolucija čovječanstva. mora snabdijevati nužnu primi­ tivnu osnovu čitavog sistema socijalnih koncepcija: tobožnja pre­ moć ove diskusije bi se našla od tada neopozivo procijenjena iako indirektno. ma kojih. po ma­ lo. ograničavajući se na proučavanje neospornog stalnog razvoja čovječanstva koji je njen pravi naučni predmet. s jedne strane posmatra naučno kretanje kao pod­ činjeno pozitivnim zakonima. moram međutim ovdje u prvoj racio­ nalnoj skici dati stvarni značaj različitim temeljnim objašnjenjima koja može zahtijevati sadašnje filozofsko stanje. jednim odgovarajućim poboljšanjem. potvrđuje se sada. ne dozvoljava. pojmovi pozitivne politike. moraju. jedne teorijske. čak i pre­ ma samim prethodnim objašnjenjima gore naznačenim. sve slučajne uticaje. u biologiji or­ ganski niz koji je. takoreći. slično spe­ kulativno raspoloženje mora čak neposredno preovlađivati u čita­ vom nastavku ove knjige. tj. ova koncepcija. Dakle. koje je primjenljivo na sve socijalne aspekte moći će sa rastućom energijom. druge praktič­ ne. na primjer. dakle. ali neposredno. i po­ što. ukoliko se odnosi na slože­ nije pojave. unaprijed brisati. bez obzira na sva razmatranja ο usavršavanju. ma kako korisna mogla biti ova striktna naučna strogost. ili jednim pravim napretkom. s krajnje naučne tačke gledišta. komparativno razmatrana sa različitih dru­ štvenih aspekata. u stvarnosti. jednim sve širim i pravilnijim vršenjem sve potpuniji polet u opštim granicama koje nameće osnovni organizam čovjeka. kad se. utoliko više nužno podređena vrhovnim zakonima prirode. pozitivna analiza nejasnog aktuelnog pojma ljudskog usavršavanja. mora biti. prateći stalnu harmoniju i prema nepromjenljivim za­ konima evolucije. voditi jasno čitao­ ca u preliminarni rad. upravljajući više individualnim poremećajima mora biti još neizbježnije preddeterminisano od drugog. poslužiti za prirodan prelaz na racionalno promišljanje opštih granica političke akcije. a s druge. danas. Razum­ ljivo je tako.

Ma da intelektualne sposobnosti mora­ ju. jed­ nim opštim. što je mnogo manje procjenjivo. a više zgusnuta. bilo kojeg aspekta. kod organi­ zama srednje inteligencije. i zaista ostvari. u neku ruku. čini mi se racionalno nemoguće. mora težiti da ih postepeno ublaži. Ishod je skoro uvijek. ostaviti nikakvu sum­ nju. zaista. a naročito kod čovjeka. najmanja sposobnost kod manje naprednih naroda. osnovnim ograničenjima. ali kasnije znatnijim granicama. predstavljalo snažan motiv za odlučivanje u predloženom pitanju. jedna vježba. čini mi se. ovaj postojani progres. nadam se. bar u najvažnijim slučajevima. drugim posebnim. nego isto tako. uostalom. razvojem njegove civilizacije. između individua jednog ana­ lognog cerebralnog organizma. tako sposobni za naš društveni život kao savremeni Eviropljani. na primjer. ma kako da su ovi oblici iskustva bili obično inspirisani najpametnijim i najdobroželećim namje­ rama. koji predstavljaju ogromnu većinu. Jedna opšta činjenica koja se ne može odbaciti dovoljno od­ govara. iako je prolazna dezorganizacij a ovdje morala dublje poremetiti glavnu evoluciju. iako individue u njoj zadovoljavaju mnogo bolje sve svoje fizičke potrebe. Ova različita objašnjenja. što je očigledno. ne manje vježbanim sposobnosti­ ma. u izvjesnom stepenu. napreci bili uglavnom poli­ tički. uprkos više izraženom neskladu između političkog sistema i opšteg stanja civilizacije. Čak u revolucionarnom dobu. koje u svako vrijeme mogu apsorbovati ili neutralisati najveći dio naših različi­ tih snaga. u osnovnoj kon­ stituciji čovjeka me ovlašćuje da zaključim. nego uglavnom i u moral­ nom pogledu. à fortiori. mogu postati uz odgovarajuće vaspitanje i skup povoljnih situacija. kao neizbježno podči­ njene. nemam potrebe nipošto di se ovdje zadržavam da bih pokazao očigledno poboljšanje kojem je socijal­ na evolucija izložila spoljni sistem naših uslova života bilo rastu­ ćom i pametno vođenom akcijom u okolnom svijetu. proizvede organsko usavršavanje pogodno da bude postepeno učvršćeno u potomstvu. i nji­ hovo rastuće regulisanje sigurno će učiniti da nehotično učestvuju u održanju dobre socijalne ekonomije. sa svakog. bilo stalnim ublažavanjem naših običaja. a da je ipak is­ kustvo još nije dovoljno izrazilo 1 jedna najveća prirodna sposobnost za kornbinovanje duha kod veoma civilizovanih naroda. ο nužnom uticaju jednog homo­ genog i stalnog vježbanja da se u svakom životinjskom organizmu. međutim. 158 159 . kao i za ovaj razvoj veoma razmatrati čitavo čovječanstvo. nastavak ove knjige neće. Treba. i naročito. uvijek podrazumjeti da će se. naročito u moralnom pogledu. pod uslovom da poređenje bude uvijek uspostavljeno koliko god je moguće. usavršavanjem koje je proporcionalno najizraženijim i. stalno ima za posljedicu. ne samo u fizičkom i in­ telektualnom pogledu.slobodna spekulativna istraživanja. Sa prve tačke gledišta. u prvom smislu. Sto se tiče drugog aspekta pitanja tj izvjesnog postepenog i veoma sporog poboljšanja ljudske prirode. kao što sam to objasnio gdje treba. uprkos svim preduzetim predostrožnostima: što bi. Mada najgori instikti nužno nastavljaju da postoje mijenja­ jući samo svoje manifestacije. oklijevati da ovdje izjavim. ο njihovom pretpostavljenom poboljšanju. prema napret­ ku nauka i vještina. Ovako postavljen ljudski razvoj mi izgleda da. za ovo poboljšanje. manje po­ magana. da se ovdje ne prihvati do izvjesnog stepena prin- cip slavnog Lamarka. što bi danas bilo teško osporivo. u kojem su. Razmatrajući naročito zbog jednog tako osjetlivog pitanja najkarakterističniji slučaj tj. U moralnom pogledu. Potrebno je da jedna takva tendencija ka neprekidnom poboljšanju ljudskog položaja bude veoma spontana i duboko neodoljiva da bi se mogla održavati uprkos velikih grešaka naročito političkih. čini mi se. ne mogu međutim. niročito mi izgleda neosporno da postepeni razvoj čovječanstva teži da dredi stalno. njihov manji relativni intenzitet. takoreći. mada veoma sumarna. koji je najkontroverzniji u naše vri­ jeme. mi izgledaju isto tako neodbacivi kao i samo kretanje iz kojeg proističu: samo ipak pod uslovom da ne prestaju da se shvataju. odbiti da se prihvati. neodoljivu tendenciju. biti naročito mijenjane pod uticajem socijalne evo­ lucije. ne može se. izuzev. uzeti veoma rano. bez sumnje. ma da do sada ma­ lo poznatim. u svim različitim glavnim aspektima naše prirode. ne samo u osnovnom položaju čov­ jeka. uprkos tobožnjem političkom nazadovanju koje se dodjeljuje srednjem vijeku. na sve sofističke deklaracije: to je stalni i neprekidni porast ljudskog stanovništva na čitavoj površini ze­ maljske kugle. ipak. dovoljna su ovdje da se jasno utvrdi da stalni razvoj čovječanstva može biti 1 Cesto su preduzimani preventivni pokušaji da bi se odlučilo da li mladi divljaci. slučaj intelektualnog raz­ voja. poslije jedne dovoljno duge perzistencije. da se ponovo vraćaju spontano divljem životu. Ali. umjesto izolovanog naroda. rastuću prodominaciju najplemenitijih sklonosti naše prirode. na najeksplicitniji način. prema odgovarajućem direktnom izvođenju jednog ne­ ophodnog naučnog ispitivanja. dvostruko rastuće poboljšanje. u našim odgovarajućim sposobnostima: izraz svojstven usavršavanju odgovara naročito ovoj drugoj osobini pro­ gresa. oni su bili do sada shvatani i nastavljani na jedan premalo ra­ cionalan način da bih iskreno vjerovao da im se već može dati pravi naučni značaj. naprotiv. što je isto. eventualne kasnije revizije jednog takvog filozof­ skog suda. međutim. ili. da ovo stalno pobolj­ šanje. kao i ovaj razvoj. ma koje kulture. nasuprot. koja nauka može kasnije opisati. ukazivao na jednu. u veoma uskim. nezavisno od svake. ili najzad postepenim usavršavanjem društvenog organizma: u ovom posljednjem pogledu naročito. naročito kod manje razvije­ nih organizama. sa stanovišta prave biološke filozofije. koji se ne može odbaciti uprkos njegovih og­ romnih i očiglednih pretjerivanja. ne­ ma sumnje da se poboljšanje produžava. što odmah odstranjuje nestvarnu kon­ cepciju jednog neograničenog usavršavanja.

apsolutan i neograničen. na opštu sposobnost koju ona mora spontano proizvoditi. nenamjernih ili čak namjernih. bez sumnje. stegnute ispod njihove duge premoći. racionalno. na početku ove lekcije. koja predstavlja zakonodavca kao prost organ jednog neposrednog i stal­ nog proviđenja pod čijim uticajem se ne bi. u običnom ispitivanju društvenih pojava. naročito zbog pogrešne upotrebe koja se toliko vršila do naših dana. koji. ovdje. zaista. uglavnom na­ pustiti. dosta određenoj. ni stroga osuda. bez ijednog. uvođenja novih sposobnosti. kao što ću to pokazati neposredno. ova racionalna sposobnost ne isključuje nikako kao što sam to već utvrdio. kombinovanu sa korelativnim sistemom ma kojih prilika. pa ipak uvijek neizbježno zatvorena lizmedu nekih osnovnih gra­ nica. kad to slučaj zahtije­ va. Jedno takvo filozofsko razmatranje teži samo da učini previdivim. pod čijom vlašću se ostvaruje njegova sadašnja evolucija. nastavak ove knjige. lakše shvati prava istorijska povezanost do­ gađaja. i koji se samo mora mani- festovati na jedan manje pravilan ali jednako neizbježan način. svom nužnošću. vlada još obično sistemom socijalnih spekulacija. Drugi izraz nemajući uopšte takvo svojstvo. istrajati u korišćenju naročito prvog izraza. čak i u praktičnom pogledu. i čak. pravi opšti duh svojstven pozitivnoj filozofiji. dakle. stvarno usavrša­ vanje proizlazi naročito iz spontanog razvoja čovječanstva. sposobnosti koje sačinjavaju ukupnost na­ še prirode. nadam se. i koji izgleda posebno odgovara naučnoj namjeni. koja moraju ovdje. mi ćemo morati. Završavajući ovdje sa sumarnim opisom ove prethodne kon­ cepcije ljudskog razvoja. Budući da je u 160 161 . neophodnost ma kojih od zabluda. Nijedan razuman čov­ jek ne bi mogao od sada poricati najprije postojanje sličnih grani­ ca. Ipak moram. dakle. ali uzimajući uvijek prvi u njegovoj potpunoj filozofskoj širini. tj. ma koje političke akcije. u svakoj eposi. sem ako neće da nastavi jednu ozbiljnu upotrebu antičke teološke hipoteze. u praksi. tako isto svaki od njih. jer on odmah izražava običan sponta­ ni polet. direktno isključiti i ovu iracionalnu optužbu ο tobožnjem optimizmu u vezi sa ovim novim predmetom. ma kojeg. naziv razvoj ima. ο krajnjim uzrocima. postepeno pomognut odgovarajućim gajenjem osnovnih. potpuno suprotnu ukupnim razma­ tranjima. iz ovog ne­ opozivog preimućstva relativnog stanovišta nad apsolutnim. po meni. Ne radi se. ni na koji način ne isključi. ni naročito slobodna neposredna koncepcija najaktivnije ljudske intervencije. Pošto. istorija ostala potpuno nerazumljiva. koji naročito razlikuje. prost nužan nastavak ovog spontanog reda koji proizilazi iz nepromjenljivih prirodnih zakona za sve moguće pojave. biti izraženija nego u ijednom drugom slučaju. koja predstavlja pravi predmet svake di­ namičke sociologije. Naše vrijeme ne traži više ni najmanje racionalno opovrgavanje sličnih koncepcija. umjesto da im se poglavito pripišu društveni progresa. da uvijek raz­ matra društveno stanje obuhvaćeno sa svih različtih glavnih aspekata kao da je bilo bitno tako savršeno u svakoj epohi da one sadrži odgovarajuću starost čovječanstva. pravo da se u so­ ciologiji prihvati nužna ekvivalencija ova dva opšta izraza. kao što se to obično radi u biologiji. potpuno neosporno. pre­ ma ukupnoj situaciji? Ali. prirodno. u okviru od­ govarajućih granica. a da se. dakle. usuđujem se to reći. zbog njihove više zamršenosti. ud sada. moram još upozoriti. ovu pametnu naučnu popustljivost. pravi filozofski karakter pozitivne politike. ne biti. mogle dopustiti nikakve granice. iako su intelek­ tualne navike. naučnoj ili praktičnoj. To bi značilo. bez sumnje. i čak. učiniti. ili njihova cjelina. ono što je moglo biti. bez koje bi. sigurno nije ovdje manje neobičan. njeno stvarno ostvarenje. a da se ne obzire na njihovo stvarno određivanje. ni ο ma kojem upravljanju proviđenja. statičkih ili dinamičkih. To je uvijek za kretanje. da budu toliko napredni koliko bi dozvolio čitav sistem različitih uticaja. veoma. bez ikakvog cjepidlačkog prenemaganja. pod nadmoćnim uticajem metafizič­ ke filozofije.uvijek razmatran kao pravo. koje su čak prestale da budu stvar­ no razumljive njihovim najodlučnijim pristalicama. čini mi se. ne mogu izbjegavati. Ima se. nametnuta ukupnošću položaja predmeta i bez čijeg postoja­ nja bi opšta pojava stalnog napretka očigledno postala neobjašnji­ va. kako bi moglo. stvarno usavršavanje čovječanstva. i koji. u bilo kom predmetu. Ako različiti društveni elementi ne mogu ni­ kako na duže da održavaju spontano između sebe ovu univerzalnu harmoniju koja je prvi princip stvarnog poretka. ništa više u jednom nego u drugom slučaju. a oba­ dvije nužno proizilaze iz istog očiglednog principa. bilo prošlih ili savremenih. Ova filozofska tendencija. još daleko od toga da budu u naše vrijeme dovoljno ispravljene. čiji ra­ cionalni pojam mora naročito odstraniti odmah danas idealan duh. postepeno usavršavanje. pripisati političkim mjerama u pravom smi­ slu riječi neshvatljivu snagu. unutrašnjih ili spoljašnjih. po svojoj prirodi. pod zadnjom tačkom. kao što će to. kao što smo to već priznali za postojanje. koji srećom nije još pokvaren neracionalnom upotrebom. Cjelina prethodnih razmatranja prirodno vodi ispitivanju os­ novne koncepcije dinamičke sociologije sa posljednjeg glavnog as­ pekta koji je izuzetnije sposoban da kao nijedan drugi neposredno manifestuje. Ovo prvenstvo je. mogućnost. u pogledu društvenih pojava. što. u svakoj epohi. tim više motivisano. postaje ovdje prirodno neophodan dodatak potpuno sličnoj intelektualnoj sposobnosti koja je ovdje gore utvrđena u odnosu na statičku so­ ciologiju: jedna je za napredak ono što je druga za poredak. u komparativnom proučavanju živo­ tinjskog organizma. uvijek preegzistirajućah. kao što sam to objasnio. Isti princip mora. Radi se ο principu opštih granica. ο čemu sam se već dovoljno izjasnio u odnosu na socijalnu statiku. koja omogućava da se bolje poštuje. dragocjenu prednost da neposredno određuje iz čega se sastoji.

da društvene 163 . sem ako se ipak razum mije mogao onda dovoljno braniti od spontanog zanosa koji tako često iz toga proizilazi. određenim. Takva je prva naučna osnova za racionalna nadanja ο jed­ noj sistematskoj reformi čovječanstva. jednom riječju. iako su promjene koje proizvode ma koji uzroci. čim se u njima bude zahtijevao isti način filozofiranja U čemu se. i. stalne ilii savremene. bez kojeg prava društvena nauka ne bi mogla nikako postojati. odlučuje da zaboravi. sa sličnim promje­ nama životinjskog organizma. ili naročito astronomskih za­ kona. bilo spoljašnjeg ili ljudskog. u svakom pogle­ du. a da se ne može nikada odrediti nii njihova sopstvena priroda. učiniti da budu neprirodne: isto je i u di­ namičkom pogledu. veoma uvjeren. shvaćen po prirodi stvari u razmatranju prve tačke. nesimetrični elementi koji kvare ni zbog čega. treba sada pokazati neophodnu sposobnost nove političke filozofije da sigurno odredi kao neposrednu i stalnu primjenu svog naučnog razvoja. dakle. ne bi mogle nikada uzdići. u stvarnom političkom životu. u dovoljno razmatranje. bilo opšte ili posebne. zbog njihove velike komplikacije najpromjenljivije od svih. dakle biti zaista znatniji u prvom slučaju nego u drugom. tj. sa svom preciznošću koju sadrži priroda predmeta i koja zadovoljava stvarne potrebe. što to ne može biti druga. u pozi­ tivnom proučavanju društvene solidarnosti. pokazuje uopšte da. uosta­ lom. zbog toga. naročito osjetljivi.bilo kojem redu pojava. one se. Treba u tu svrhu najprije procijeniti u čemu nepromjenljivi tok ljudskog razvitka može biti podstican od svih uzroka ma kojih promjena koji mogu biti na njih primijenjeni. odmah razcrilo svaku ekonomiju stvarnih zakona predmeta. iako je najčešće prikriven. granice promjena koje sa šire nego što čak dozvoljava sistem bioloških zakona u pravom smislu. ni u kom slučaju spriječiti ni proizvesti ove uzajamne tendencije. bilo bi očigledno nemoguće razumjeti. ovaj neophodan princip pozitivne filozofije. međutim. dakle. koje su im tačno uporedive kad sa podčinjene sličnim uslovima. kroz svoje vlastito iskus­ tvo. svaki državnik poslije dovoljnog vršenja političke vlasti. primijeniti i na društvene pojave. treba biti. u čemu se sastoje ove glavne granice. Ali. Ne insistirajući više na ovom očiglednom principu. može biti potpuno preskočen. prirodno. mogu sastojati neosporne promjene na koje su or­ ganizam i politički život. ljudska akcija. preokreta u glavnom redu stalnog razvoja. kao mnogo važnije. malo važan. da se. bilo unutrašnjih ili spoljntih. poboljšati jedna tačna filozofska ideja ο pravoj bitnoj prirodi ovih stvarnih promjena. Nema uticaja koji prouzrokuje poremećaj. ali bez ikakvog. u svim vrstama poja­ va promjene odnose uvijek izričito na njihovu jačinu i na njihov sporedan način stvarnog izvršenja. Ako dakle među različitim uzrocima promjena ljudska in­ tervencija zauzima isti rang proporcionalnog uticaja. Kakve god da mogu biti varljive inspiracije ljudske oholosti. posrednik. uprkos suprotnom prividu. ukoliko je vlast šira. tako nužno veće u redu političkih. kao opšteg principa i čak kao jedine pot­ puno prihvatljive danas. bilo statičkim ili dinamičkim. iluzije ove vrs­ te moraju sigurno izgledati oprostijije nego bilo kojeg drugog sa162 držaja. iznad prirode samih prom­ jena. ma kako neprimijetna najpri­ je mogla izgledati njihova moć. uvijek nužno veoma ogra­ ničena. koje nameće političkoj ak­ ciji ukupnost društvenih uticaja i kojima mnogo treba da pripiše uobičajen neuspjeh velikog dijela uzaludnih projekata ο kojima je on najprije potajno sanjao: možda bi čak ovaj osjećaj mogao biti utoliko potpuniji. i ljudske evolucije uze­ la najprije. kao što je pri­ rodno da se to najprije pretpostavi. različite moguće promjene se mogu samo sastojati u manje ili više izraženom intenzitetu različitih ten­ dencija koje su spontano svojstvene cjelini svake društvene situa­ cije. i. prave pri­ rodne zakone razvoja čovječanstva: samo ako se. koja se razmatra sa ma kog stanovišta. bez toga da. poređujući ih. prema filozofskom zakonu koji sam već dokazao u tom pogledu u prethodnim dvjema knjigama. jer ništa tu ne može biti promijenjeno. niti ih. ijedan. je danas dopuštena prema svim prirodnim pojavama. naročito. ali da. pod čijom potpunom moći se moraju vršiti takve pojave. gore već predviđenom. jer je njegova nemoć da se bori protiv prirodnih zakona pojava mogla postati presudnija. s kakvim pravom društvene pojave mogu biti jedine izuzete od ovog osnov­ nog ograničenja. Neizbjež­ na postepena premoć stalnih uticaja. što ću objasniti posebno u sljedećoj lekciji. njen uticaj mora. svi sociološki zakoni sadrže. stepenima što se tiče njene same brzine. svom nužnošću. ni njihova glavna povezanost što. bi. one ostaju uvijek potpuno podređene osnovnim zakonima statike ili dinamike koji regulišu stalnu harmoniju različitih društ­ venih elemenata i stalnu povezanost njihovih neprekidnih promje­ na. sa tom jedinom razumnom razlikom. hemijskih ili fizičkih. uprkos snazi najšire saradnje kojom upravljaju najoštroumnije vještine. trebaće je. koji može učiniti da koegzistiraju. nego kod prostijih i manje promjen­ ljivih pojava. uzdižući uzrok nereda iznad osnovnog uzroka. suviše prirodno danas da bi bilo ikako osuđe­ no od filozofije. Sa ove glavne tačke gledišta. ovdje kao i drugdje. cjelina stalnih uzroka. obično. naravno. a zatim će se istražiti koji rang važnosti može zau­ zeti među ovim različitim mogućim promjeniocima voljna i prora­ čunata akcija naših političkih kombinacija: takav je razuman redosljed. koje je neizbježna posljedica samog postojanja prirodnih zakona. u statičkom pogledu. ništa ne može. ma kojeg. u stvarnost tih neophodnih granica. ni zakoni sukcesije? Ovo nerazumno čuđenje. ni zakoni harmonije. i čak više nego drugdje. Primijenjen na poli­ tički život. Dakle. bez ikakve razlike između njih. i: utoliko više. treba prethodno shvatiti društve­ ne pojave kao. Može se. glavna evolucija čovječanstva mora takođe biti jedino shvaćena kao promjenljiva u nekim.

2) klime. ma da on ima jednu ozbilju naučnu manu da unaprijed pretpostavlja. u vještinama u pravom smislu. malo po malo. ako ova komparacija nije još na odgovarajući način pripremljena tre­ ba takođe priznati da njeno sadašnje izvršenje nije uopšte važno za opšte ustanovljenje pravog duha pozitivne politike. koje joj se još.promjene mogu i moraju postati šire i raznovrsnije od običnih bio­ loških promjena. ako se ovome žele dodati sve či­ njenice. od Lamarkovih radova. čak i sa političke tačke gledišta u pravom smislu. mi­ slim. ili sva­ kom drugom. Sasvim je isto. bili bi. Tako da mi izgleda kao da tri opšta izvora društvenih promjena proizilaze. mogavši imati društvene efikasnosti samo ako budu sag'as165 164 . kao što sam to naprijed primijetio. dovoljno. to je jedino zbog neracionalnog preimućstva. od ova tri uzroka promjena. uglavnom. kao što sam to uradio. ni obratno. obuhvaćene u svoj njenoj naučnoj širini: ne bi uopšte odgovaralo ovdje istraživati da li je njen relativni značaj zaista saglasan ovom redu nabrajanja. u jedno ili drugo ime. iz kojih bi one mogle proisteći treba samo tražiti da ja ovdje raspravljam pitanje koje sam pret­ hodno označio pod drugim aspektom. Jedno takvo istraživanje bi bilo danas izuzetno preuranjeno. jedno takvo razvrs­ tavanje mora imati danas utoliko manje praktičnog interesa uko­ liko je uticaj političkih kombinacija. u ovom pogledu. nemoguće ozbiljno osporiti prema cjelini političkih observacija: njegova postojanost će se. čiji sam racionalni princip po­ stavio. U inte­ lektualnom redu koji je lakše danas ocijeniti. da bude postavljen naučni princip koji karakteriše i ograničava promjene koje su kom­ patibilne sa prirodom društvenih pojava. iz jednog razloga što je njegov stvarni značaj zaista nadmoćan. čija se zajednička fizionomija lako pronalazi kod svih individua usred njihovih karakterističnih razlika: postoji sigurno. osim toga. Najzad. pripisuje. po obi­ čaju. kojih se bez napora oslobađaju niže vrste živeći u jednom naprednijem društvu. Poslije ovog sumarnog naučnog ograničavanja opšteg polja so­ cijalnih promjena od nekih izvora. za što bi ovdje bilo dovoljno navesti neki od brojnih primjera. sa ovog stanovišta. prenijeti u jednu epohu otkrića koja su zaista rezervisana za kasniju epohu. biće ga. ni nikakve individualne superiornosti koja može na primjer. razvijati kasnije sponta­ nom upotrebom. čije ispitivanje mora ostati rezervisano za kasnije. Dakle. 3) iz prave političke akcije. Ne bi se. gdje je slučaj mnogo ma­ nje težak. ili različita mišljenja koja učvršćuju stvarno postojanje ovih neophodnih granica promjene. bilo kojih. i koje danas teži da neposredno spriječi svaki pra­ vi pojam socioloških zakona. čak i u pogledu moralnog razvitka naše prirode čiji je karakter sigurno regulisan. Istorija nauka potvrđuje naročito. i zato će se nuž­ no ka njemu morati upraviti opšta pažnja. ni­ je čak bilo dovoljno ispitano u biologiji. u svakoj epohi. U vezi sa ovim zadovoljiću se da uka­ zem. odgova­ rajućim stanjem socijalne evolucije. moglo una­ prijed sumnjati. ma kakve da budu voljne pro­ mjene koje su rezultat obrazovanja. uostalom. nema nikakvog slu­ čajnog uticaja. promjena. sam dovoljno pristupačan za našu intervenciju. na prim­ jer. Jer je. naročito od onoga od čega zavisi dopuna ljud­ ske akcije mehaničkim sredstvima. zakoni metode bi bar primoravali da mu se odgodi neposredno izlaganje poslije ispitivanja glavnog pred­ meta da bi izbjegli neracionalnu konfuziju između osnovnih poja­ va i njihovih različitih promjena. kao što smo to naveli u prethodnoj knjizi. Uostalom. bilo zemaljske ili du­ hovne. i. Ako je u ovom po­ gledu izgledalo da ja naročito imam u vidu pravu političku akciju. uglavnom da uzmemo sam« onaj koji se odnosi na usavršavanje različitih metoda istraživanja. Ova iluzija se sa­ stoji u tome da različite političke operacije. određeno razvrstavanje različitih uticaja izazivača promjena. razmatrajući neposred­ no. kao što će to neposredno potvrditi istorijska analiza kasnije. ma kakvi mogli biti pra­ vi i razlrčiti izvori ovih. pretpostavljajući naravno kao stalne jednu sre­ dinu i jedan organizam. kao što sam to napomenuo u slu­ čaju klime u prethodnom poglavlju. dovedeni do toga da ne­ prekidno reprodukujemo sva glavna razmatranja koja dokozuju stvarnu podčinjenost društvenih pojava nepromjenljivim zakoni­ ma prirode: jer jedan takav princip zaista predstavlja samo strogu opštu primjenu jedne takve filozofske koncepcije. na način koji se nikako ne mo­ že odbaciti ovu usku zavisnost samih najeminentnijih genija od savremenog stanja ljudskog razuma. bilo racionalnih ili eksperimentalnih. takvo stanje čovječanstva gdje najbolji urođenici nužno stiču navike surovosti. princip koji sam postavio. bude opisan istinski opšti duh. prema njihovom odgovaraju­ ćem značaju. prema glavnom hodu ljudskog duha. na poseb­ ni Drincip veoma prirodne iluzije koji održava sada ovaj nehotičan sofizam kod istih onih koji vjeruju da su potpuno oslobođeni od teološke filozofije. jer glavno određenje. Baš i kad ovo određenje ne bi očigledno bilo neumjes­ no u stanju rađanja nauke. nije moglo još biti potčinjeno nikakvoj racionalnoj elaboraciji. kojem bi ono moglo biti samo prost dodatak. prejudicirajući po­ grešnim zanosom-krajnji rezultat jedne tačke neposredne kompa­ racije. naročito. u čitavom preostalom dijelu ove knjige. i čak. tj. ne može se nadati da će sociologija moći biti danas u tom pogledu naprednija. bilo u odnosu na soci­ jalnu statiku ili socijalnu dinamiku. Svaki od osnovnih načina društvene egzistencije određuje neki sistem odgovarajućih običaja. Ali. u kojima je on ozna­ čio princip. odakle su očigledno proizašli. Ali je dovoljno ovdje ο tome da. još više. prema ukupnim prošlim objašnjenjima. spontane promjene koje se odnose na individualnu organizaciju. Tako je to. 1) iz rase. nehotično. Pošto je zdrava opšta teorija ovih granica promjene u biologiji još bitno u osnivanju.

koje najčešće vladaju njihovim umom. samo oslanjajući se direkt­ no na odgovarajuće tendencije političkog organizma ili političkog života kako bi pomogla oštroumnim vještinama spontani razvoj. u svojim spe­ kulativnim osnovama. istovremeno. pošto je prirodna saradnja. bez ikakve moguće stalne intervencije. onako kako sam to pokazao u mom spisu iz 1822. opažaju samo da se. miada najjača od svih sličnih sila. ali ipak veo­ ma značajni u cjelini ljudskog razvoja. treba. čije oruđe on samo može biti. bilo u odnosu na poredak ili na progres. ma koja politička intervenci­ ja bi. Bilo bi. Mo­ gu se čak u tom pogledu posmatrati kao još. takođe podržana moćnom vlašću. kao što to svjedoče neodbacivi primjeri Julija. dakle. Bonaparte. Ipak je sigurno da gore postav­ ljeni princip u vezi sa racionalnim granicama političke akcije. ove ambiciozne iluzije koje se odnose na nedefinisanu akciju čovjeka prema civilizaciji: treba li zbog toga so­ cijalna fizika da čeka da bude najprije nekoliko puta optužena da nam svodi na prostu pasivnu observaciju ljudske događaje. u jurenju za preu­ ranjenim poboljšanjima. sa naučnog stanoviš­ ta. precjenjivanje stvarnog značaja jedne takve vještine. priznala dakle stvarno postojanje opštih granica prom­ jena koje su svojstvene društvenim pojavama. očigledno je da direktan razvoj društvene nauke određuje. na najneosporni]i i najtačniji način. umanjujući ove oscilacije i manje ili više nesrećna lutanja koja im odgovaraju. u svakom slučaju. prestajući da se bitno upravlja prema samovoljnim principima koji su ublaženi empirijskim pojmovima. koji se ne mo­ že.. samo tako bi se. jedino zato što je bila upravljena u sup­ rotnom smeru od opšteg kretanja savremene civilizacije. čak i onda kad se samo radi ο posljedicama koje je naj­ lakše proizvesti. koji su stvarno izvršili veliki i duboki uticaj na čovječanstvo u nekom svojstvu i u ma kom pogledu: jedino su tako oni mogli ispraviti grubo iluzorna ili pogrešna obavještenja iracionalnih i he­ ­­­­ičkih doktrina. može uopšte tu ostvariti uglavnom samo promjene koje su saglasne njihovim sopstvenim težnjama. jedna spontana ali malo jasno evolucija. iz toliko različi­ tih razloga. bilo koja vlast individue nad rodom je uostalom realno podčinjena ovim opštim granicama. nji­ hov jadan prividni trijumf duguje samo jednom spontanom sta­ nju koje je određeno cjelinom odgovarajuće društvene situacije. ustanovljen pravi naučni princip na­ mijenjen da odredi i da ograniči takve promjene. predviđanje je pravi izvor akcije. Jednom riječju. kakva god da može biti lič­ na vrijednost najmoćnijeg čovjeka. koja je proizvela privremeno i djelimično popuštanje opšte harmo­ nije: kao što se lako to može potvrditi danas. liče na preuranjene ili nepromišljene posmatrače koji kao da su proizveli ono što može jedino bitno odrediti. u svakom slučaju. kojima istorija obiluje. bilo osvajanjem ili drugačije. utvrđuje neposredno. gdje se politička akcija. U društvenom organizmu. već serijom oscilacija. U politi­ ci. presudniji obrnuti slučajevi. nego što bi to mogao biti spontano. što do­ kazuje spontani tok ljudske evolucije. jednom riječju. sa tako čudnim po­ nosom. Filipa II. i u svakom društvenom pogledu. naša. stoga. na primjer. ipak izjalovila. na­ suprot tome. čiji razvoj se tako nalazi samo malo više ubrzan ili malo više usporen. oni koji sebi pripisuju. ni na koji način osloboditi od neposredne i djelimične procje166 ne odgovarajuće situacije. Ova. određuju šta je ljudska evolu­ cija spremna da proizvede. pravolinijski. hod civilizacije se ne vrši. uprkos progresivne tendencije koja bija­ še njoj u prilog: intelektualna isto kao i prava politička istorija nam nude za to neosporne primjere. Neodređene intelektualne navike koje još preovlađuju u poli­ tičkoj filozofiji mogle bi danas veoma dovesti. i naročito. empirij­ ski izvršenih. Pos­ tupajući tako očigledno se zanemaruju brojni i karakteristični slu­ čajevi. Ferguson je oštroumno p r mijetio da čak uticaj jednog naroda nad drugim. kojoj se pripisuje sposobnost da sprije­ či. itd. a ona je proizašla iz naše intelektualne anarhije. do potpunog neshvatanja praktičnog značaja jedne nove nauke koja bespovratno razbija. znati prije svega. koji teži uvijek da prevlada i čije tačno poznavanje dozvoljava da se unaprijed uredi prirodna premoć. mogao je biti vođen do sada odličan instikt genijalnih ljudi. nasilne revolucije koje rađaju zapreke. priroda pojava. glavni oportunizam uvijek sačinjava glavni uslov svakog velikog i trajnog uticaj a. bilo na dobro ili čak na zlo. može najviše doz­ voliti da ga prisvoji. mogao dokazati jedan preobražaj sličan onom koji se danas dešava u me­ dicinskoj vještini. kao i u naukama. U revolucionarnim epohama. naznačavajući čak glavne prepreke ko­ je su pogodne da se prebrode. oko jednog srednjeg pokreta. toliko precizno koliko je mo­ guće. nažalost mnogo redi. zemaljske ili du­ hovne. kojoj od svih. mogla imati prave društvene efikasnosti. U svakoj vrsti kao što sam to utvrdio od početka ovog djela. pomoću sličnih procjena.ne sa odgovarajućim težnjama čovječanstva. pravo go­ voreći. zaista. čak i u ovom slučaju. bez sumnje. laku zaslugu da su razvili kod svojih savremenika polet za anarhične strasti. pošto je. ove zakone prirodne harmonije i sukcesije koji. u kojim najviša politička vlast nije mogla ostaviti skoro nikakav duboki trag najenergičnijeg i naj­ bolje podržanog razvoja. Naročito tako politička vještina može naj­ zad početi da dobija ispravno sistematski karakter. promje­ na koje zavise od sistematizovane političke akcije. nejednakih i promjen­ ljivih^ kao kod životinjskog kretanja. 167 . pra­ vi uticaj i aktuelni značaj od ovog opšteg principa. prema različitim prethodnim razmatranjima. u pogledu glavnih društvenih zabluda koje su derivati moralne raspuštenosti. kome prost narod pripisuje druš­ tvenu aßciju. tako je isto bilo u svim vremenima. Jer. koja je usavršavana racionalno. u svakom slučaju. pravu fundamentalnu tačku kontakta između društvene teo­ rije i društvene prakse. Baš. u svakoj epo­ hi. Uostalom.

dakle. ne odriču­ ći se nikada jedne pametne intervencije. neposrednih ili posred­ nih. najprije statičkih. nužno predstavlja.ituisane. koji ko­ načno predstavlja njegovu najpotpuniju moguću primjenu. Ne diveći se. prema tačnoj procjeni njihovog glavnog karaktera i racionalnim predviđanjem njihovog konačnog ishoda. prem.i naučnoj hijerarhiji koju sam ustanovio. svaki u određenom obliku i stepenu u glavnoj evoluciji čovječanstva. isto tako kao i svaka druga stvarna nauka. proste predmete posmatranja. dakle. Radi se. u pravom naučnom smislu izraza. sem zbog nemogućnosti ko ja je na odgovarajući način utvrđena. nego u individualnom organiz­ mu. nego samo ο promjeni njihovog spontanog razvoja. svaku pojavu sa dvostrukog osnovnog gledišta: njene har­ monije sa koegzistirajućim pojavama. mi moramo naj­ prije očekivati zbog najveće komplikacije pojava da nađemo u so­ ciologiji jedan sistem naučnih sredstava. i prema tome. treba tu najprije razlikovati dvije glavne vrste neophodnih sredstava: jedna. i čak više nego drugdje. izgleda mi od sada dovoljno okarakterisan pravi opšti duh svojstven novoj političkoj filozofiji tako da učvršćuje ra­ cionalnu poziciju socioloških pitanja. čak i onda. a za­ tim dinamičkih. i gledajući u njima iznad svega. što očig­ ledno zahtjeva da se prethodno znaju njihovi stvarni zakoni. na neposredan i stalan način. individualni ili nacionalni. socijalna fizika razma­ tra dakle. koliko je to moguće. bilo sa cjelinom prethodnog kreta­ nja. neprekidno ujedinjeni prisnom i uni­ verzalnom solidarnošću. racionalnoj procjeni cjeline različitih osnovnih sredsta­ va koja odgovaraju prirodi i namjeni sociološke nauke. ne samo sa neophodnim prethodnim određenjima različitih spontanih tendencija koje ona mora sponta­ no pomoći. eksperimentisanje u pravom smislu. čiji različiti organi. i zbog jednog i zbog drugog. ne radi se uopšte ο upravljanju poja­ vama. objašnjavajući je ukratko. da otkrije. zbog toliko razloga snabdijevati dragocjenim stalnim obavještenjima. što je moralo biti mnogo teže nego kod nauka koje su već kon»(. nužno još neizbježnije. koje je moraju. kao i u biologiji. treba sada pristupiti. svaka od njih njoj izgleda objašnjena. koja je veoma prilagođena svakom. svom nužnošću. kao da obrazuje. da bih je bolje opisao napraviću od nje poseban i odvojen predmet sljedeće lekcije. u opštoj vještini posmatranja: tj. koliko je to moguće. ogromnu i vječitu društvenu cjelinu. bolesti i krize su. u svakom pogledu. sa nekom logičnom energijom koju ona stvar­ no izvodi iz prirode jedne takve studije. Ali krajnja novost predmeta mora učiniti tu danas ovu neizbježnu ekstenziju mnogo osjetljivijom za verifikaciju nego kod svake druge nauke. po čuvenoj Paskalovoj formuli. sva­ ku nevrijednu ili prolaznu. kao i kod prethodnih djelova ove Rasprave. Ovakvim skupom prethodnih pojmova. proučava­ nju živih bića. da skrati krize. bilo iz da­ te situacije. Što se tiče druge. politička nauka neposredno snabdijeva i političku vještinu. čisto posmatranje. Ovdje kao i na drugom mjes­ tu. predstavljati racionalnu dopunu ove lekcije. Ovaj nužan za­ kon nastavlja zaista da postoji i u ovom novom slučaju. ka tačnom sistematskom predviđanju događaja koji modu proizaći. jednom riječju. kao u svakoj drugoj nauci. i. i sve više i više. opasnu akciju. ovdje ο sumarnoj procjeni relativ169 . u mnogim pogledima. druga. bilo kojem. nužno rastuću nesavršenost različitih nau­ ka ukoliko njihove pojave postaju složenije.zbog njegove vrhunske komplikacije. Razvijajući do najvišeg stepena društveni osjećaj ova no­ va nauka. koja će. tako da izbjegne. a da. U sociologiji. indirektna. ona se trudi. i najzad. naučno istraživanje upotreblja­ va zajednički tri osnovna načina koja sam razlikovao od druge knji­ ge ove Rasprave. raznovrsnijih ili razvijenih od ijedne druge glavne grane pri­ rodne filozofije. Vodeći najzad. ili čak buduću. direktna koja se sastoji od različitih sredstava istraživanja koja su mu primjerena. nego i sa opštim obavještenjem ο glavnim sredstvima 168 koja tu može primijeniti. svako pogrešno trošenje ma kojih snaga. Pošto smo tako završili neophodno prethodno ispitivanje pra­ vog opšteg duha koji mora karakterisati novu političku filozofiju. da ublaži i. koje su opštije i manje komplikovane. bilo sa ukup­ nošću odgovarajuće situacije. iako je to ovdje moram napomenuti. bilo sadašnju ili prošlu. političke činjenice. Mo­ ra završiti ovu lekciju sumarnim opštim mišljenjem ο prvoj vrsti naučnih sredstava. jedno takvo proširivanje sredstava ovdje takođe ne mo­ že kompezirati. odbacujući uvijek brižljivo svako uzaludno i neprihvatljivo is­ traživanje intimne prirode i bitnog načina proizvodnje ma kojih pojava. čitavu ljudsku vrstu. uostalom. Socijalna fizika mora biti. ne izuzimajući čak ni biologiju. u prostoru ili u vremenu. naročito. komparativnu metodu. i njene povezanosti sa pret­ hodnim i sa kasnijim razvojem čovječanstva. ili iz date čitave prošlosti. sa svakog različitog glavnog aspekta. ni proklinjući. zaista. duboko podčinjena sistemu temeljnih nauka koje se odnose na različite uzastopne vrs­ te pojava. učestvuju neizbježno. kad je mogla biti na odgovarajući način dovedena u vezu. ona može još korisno doprinjeti. koncepcija koja je zaista kapitalna i sasvim savremena. koja je od tog doba pot­ puno ostvarena. Prema jednom filozofskom zakonu utvr­ đenom naročito u dvema prethodnim knjigama. kad je stvarna nauka prinuđena da suštinski prizna svoju trenutnu nemoć pred dubokim neredima ili neodolji­ vim silama. mogu se jedva nadati da će ona biti dovoljno priznata prije nego joj postepeni razvoj nauke spontane reprodukuje potvrdu. sa preciznošću koju dopuš­ ta pretjerana komplikacija svojstvena ovim pojavama. ali ništa manje neophodna proizilazi iz nužnih odnosa sociologije sa sistemom prethodnih nauka. koje su od sada dovoljno određene. koja treba kasnije da posta­ ne glavna racionalna osnova pozitivnog morala. Ali. prave opšte veze koje međusobno povezuju sve društvene pojave.

čija je metodska negacija bila prvi razlog ovih logičkih zabluda: takva je. osim ozbiljne druš­ tvene opasnosti da pomaže duboko štetne zablude. čak najprostije i najsavršenije. na testimonijalne i netestimonijalne: što jasno dokazuje žalosno 170 povjerenje koje takvi sofizmi još čuvaju u izvjesnom stepenu. šireći se od doktrine ka metodi. iza osnovne nesigurnosti ljudskih svjedočenja da bi nas­ tavio da poriče pozitivnu vrijednost različitih istorijskih obavješ­ tenja. na primjer. uostalom. Sto se tiče običnog posmatranja. još veoma ne­ potpuni pojmovi. jedino društvenim proučavanjima destruktivan značaj jednog tak­ vog paradoksa koji. koji je konstruisala revolucionarna me­ tafizika da bi intelektualno razorila stari politički sistem. potpuno pogrešni u mnogim pogledima. ma koje vrste naših stvarnih saznanja. da se jedan takav paradoks primjenjuje stvarno danas samo na društvene pojave? To je uglavnom. katoličke filozofije. dekorišući ih ta ko impozantnim prividom racionalnosti. do stepena najviše zbrke. Otkada ova osnovna zabluda nije više otvorenije predavana. da sve različi­ te nauke. Filozofi koji su manje. međutim. iako njegov princip nije. koje su još veoma štetne. koje su prethodno definisane. spontano će biti dovoljna da. uglavnom. zato što je taj paradoks sastav­ ni dio filozofskog arsenala.' Zbog jednog i drugog. onom apsurdnom teorijom ο istorijskom pironizmu. a manje razvijene. da bi iz njega izveli ponekad princip jedne iracionalne podjele nau­ ka. pozitivnom duhu. pripisujući im. uprkos iluzornoj podjeli koju sam naveo. doprinose isto tako potpu­ nom razaranju sigurnosti nauka i to onih koje su u odnosu na ove za društvena dokazivanja. pripisali dosta ugleda. svom nužnošću. ο sistematskom empirizmu. prave se sigurno. spriječi kasnija intelektualna reorganizacija. ne može nika­ ko poništiti neospornu tačnost ovog stalnog zahtjeva. opšte teškoće za­ jedničke svakom. koja se prava podjela intelektual­ nog rada može izvršiti. prethodno do­ voljno razvijenom. su im. i čak. ali su opravdano revoltirani takvim zloupotrebama. bez nedoslednosti odbiti. miješaju se da­ nas sve više i više greške koje su manje štetne. Precenjujući. ove namjerne ili nenamjerne sofističke zablude su često bile dovedene do dogmatskog negiranja svake prave sigurnosti u društvenim posmatranjima. ο tome šta ono može i treba biti u društvenoj sociologiji. Sa tim zabludama. razbi­ je konfuziju ideja koja predstavlja prvi logički izvor ovih prostih grešaka. na različite. čak i direktnim. ru­ šeći unaprijed same logičke osnove na kojima su mogle počivati prave naučne analize. da bi zahtije­ vala ovdje ikakvo objašnjenje: sama matematička nauka nije si­ gurno od toga uopšte još oslobođena kao što se to obično pretpos­ tavlja. uvredljivu nepristojnost da potpuno diskredituje matematički dun razumnih ljudi koji su suviše obrazovani da ga sude direktno. čak pretjerano smanjujući opseg sopstvenih spekulcija. i čija realnost počiva samo na vjernom svjedo­ čenju prvobitnih istraživača. na neki način.nog značaja i pravog karaktera ova tri uzajamna postupka u ono­ me što se odnosi na prirodu i namjenu. nudilo više nego jedanput. a naročito po­ sebne teškoće koje se moraju spontano pojaviti kod tako komplikovanih pojava. utvrdio se siste­ matski skepticizam. čak u astronomiji. ove nove nauke. zamjenjujući neposredna posmatranja samo po­ srednim. obično. a da. ma kojem. koji je previše žurno i previše nepotpuno stresen. Prethodna objašnjenja data na početku ove Rasprave (vidjeti drugu lekciju) ο neophodnoj i stalnoj razlici između pouzdanosti i preciznosti u pogledu bilo kog sadržaja. srećom. na kojima ne treba da insistiram. ako svako hoće da koristi samo svoja lična posmatra­ nja? Čak se niko ne usuđuje to direktno podržati među najdoslednijim pristalicama istorijskog pironizma. Anarhičan društveni uticaj metafizičke filozofije prošlog vijeka. Razlika na koju smo se malo prije pozvali. kada im se dogmatski 171 . tačnom posmatranju. doprineo je slijepim instiktom destrukcije da se. teškim i smiješnim računima. tj. koji produžava još danas svoju nezdravu aktivnost. dozvoliće da se lako riješe ovi različiti sofizmi. kao i sa prvog aspekta. opasna sadašnja šteta od svakog antiteološkog raspoloženja koje uopšte ne počiva na. sa ovog drugog. ali koji su veoma slabo shvatili čitavu du­ hovnu oblast. Neki geometri su čak pustili zadovoljstvu ili naivnosti na volju da dokažu u vezi s tim. očigledno više održiv. Mnogi duhovi koji su malo napredni smatrali su se skoro obaveznim da se vrate u jaram. pravu autentič­ nost biblijskih priča. prema njihovoj iluzornoj teoriji šan­ si. čak najprostije. kao ljudski duh može ikada biti zaista dos­ ljedan do kraja kad postupa prema neobičnim principima. uticajem koji je zajednički isključivo metafizičkim koncepcijama. pogrešno zaokupljeni sofističkim deklaracijama protiv nauč­ ne vrijednosti svjedočenja. niti pak. čak kod izvanrednih duhova. i koji. kad jednom bude potpuno prihvaćen primjenjivaće se. protiv kojih je običan razum. imaju neophodnu potrebo za onim što se zove: testemonijalni dokazi. Jer je očigledno. Koja nauka može izaći iz stanja nastajanja. to. naročito istorijskim. eksperimentalnim ili racionalnim. koje nam tu mogu biti dovoljna garancija. ali isto tako nepri­ jatne. nužan porast ove tobožnje nesi­ gurnosti samim vremenskim protekom: što je. ne vodeći računa ο različitim predostrožnostima. Jed­ na takva neophodnost je veoma očigledna. koji se trude da nametnu druš­ tvenim posmatranjima. što nikako ne sprečava da se nepre­ kidno koriste uz sudjelovanje sa neposrednim posmatranjima. ponovljena od onih koji ih koriste. da prihvataju neprekidno u fun­ damentalnoj elaboraciji njihovih najpozitivnijih teorija posmatra­ nja koja ne mogu biti direktno izvršena. Odakle proizilazi. sav značaj ko­ ji im se ne može. ova vrsta spontanih izuzetaka. dakle. i još više u naukama koje su složene. u pogledu društvenih događaja. nehotičnom nedosljednošću ograničava se. da prihvate. uvijek protestovao.

sa spon­ tane tačke gledišta. po prirodi stvari. p r v o ra­ cionalno zasnivanje pozitivne sociologije. što su bolje povezane između sebe poznate činjenice. u društvenim pojavama jednu takvu običnu inverziju. koju već predstavlja. Bilo k a k o bilo. zaista. p o t p u n o empirijsko. još neminovnije od svih ostalih. p o s m a t r a n j a koja su na drugi način vođe­ na. govorim ovdje samo ο spekulativnim uslovima. najčešće u tome su­ djeluje. i odlučujući uticaj jedne. da je odsustvo svake pozitivne teorije d a n a s to što čini d r u š t v e n a p o s m a t r a n j a t a k o n e o d r e đ e n a i n e k o h e r e n t n a . zbog njiho­ ve n e o p h o d n e povezanosti. bez sumnje. iako doktorski p o d r ž a n o u naše vrijeme. ne razmatrajući čak. naročito pristupajući im od cjeline ka djelovima. uostalom. postati utoliko neophodniji ukoliko se radi ο komplikovanijim pojavama. ne mogu biti nikako upotrebljavane kao različite šanse za tako pretjerane greške. zbog prirode društ­ venih pojava. pozitivna filozofija je. najprostije n u ž n o najvažnije. prema prethodnim objašnjenjima iz ove lekcije. u p o t r e b a ma koje teorije. u mjeri u kojoj u m n o ž a v a i u s a v r š a v a odnose između pojava. najčešće. samo ako 1 Ove iracionalne primjedbe su. čak i najprostijih. Sto se više razmišlja ο ovoj temi. Bilo bi. čija će mi pravična p r e t h o d n a procjena. mogu samo služiti jedva kao p r i v r e m e n i materijal koji. fizičkih i hemijskih proučavanja. i čak apsolutno neprimijećene. n a d a m se vredjeti kao n e k i oproštaj. a da posmatrač. i ko­ ja očigledno može biti na zadovoljavajući način spriječena ili odagnata samo dubokim i prisnim bavljenjem najpozitivnijim teorijama.zabranjuje. može sam proizvesti i održati. S m a t r a m da. uopšte. zaista. sposobne samo za neki to­ božnji domet u pogledu sporednih pojedinosti koje. onda se. budući da su. efikasnija k a d je stvarnija. jedine koje nauka treba da obuhvata. koja su n e o p h o d n a za njihovo p r a v o n a u č ­ no istraživanje. jasnije će se shvatiti da. manje ili više duboku halucinaciju koju zanos strasti određuje tako prirodno u jednom takvom predmetu. koja m e đ u t i m o b u h v a t a j u bitno iste činjenice sa j e d i n o m razlikom u gledištima. Či­ tava o v a knjiga učiniće da se prosudi k a k o s a m izvršio j e d n u t a k o delikatnu i n t e l e k t u a l n u funkciju. u odnosu na te pojave. Ja. k a o i poseb­ noj prirodi koju on m o r a vršiti u sopstvenom p r o u č a v a n j u društve­ n i h pojava. samo razvija i zadovoljava sve više i više. Ali. ne samo procijeniti. ma koje teorije. svako izolovano. u ime nepristrasnosti. posm a t r a č ne bi čak. u p r kos djetinjastih zahtjeva t a š t i h sakupljača tajnih a n e g d o t a : ali o n e ostaju duboko sterilne. ako nije prvo usmjereno i zatim i n t e r p r e t i r a n o ma kojom teorijom: t a k v a je. P r a t e ć ' ovu neodoljivu n a u č n u analogiju. kao što sam to dokazao. 1 Zbog p r e t j e r a n e komplikacije t a k v i h pojava nji­ hovo statičko p o s m a t r a n j e može postati zaista efikasno. najčeš­ će sam zahtijeva kasniju n e o p h o d n u reviziju. nego čak i uočiti još neistražene činje­ nice. sa p r a v o g n a u č n o g stanovišta. očigled­ no je. više ili manje. u ovoj vrsti. uz veću komplikaciju. 173 . poznate sa punom si­ gurnošću. Daleko od toga da se oslobodi ove glavne obaveze. od tobožnjih filozofa. Ο bilo kojoj vrsti pojava da se radi. što nas na n e k i način p r i ­ m o r a v a da i s t o v r e m e n o k r e i r a m o p o s m a t r a n j a i zakone. i upravo. teško zamisliti j e d n u logičku d o g m u radikalnije su­ p r o t n u p r a v o m osnovnom d u h u pozitivne filozofije. iz kojeg se može izaći samo služeći se najprije materijali­ ma koji su slabo r a z r a đ e n i i d o k t r i n a m a koje su loše shvaćene. baš zbog najveće nesavršenosti pozitivnih teorija. naročito u ovoj vrsti. p o s m a t r a n j e v e o m a š t e t n o i čak p o t p u n o n e s i g u r n o : n a u k a bi mogla upotrijebiti s a m o ona. pomoću veza p r e t ­ h o d n i h činjenica uči zaista da p o s m a t r a sljedeće činjenice. na­ suprot. b a r hipotetički ve­ zu za neki z a k o n . u ovoj vrsti pojava. zbog n e d o s t a t k a i n t e l e k t u a l n i h sposobnosti i spektak u l a t i v n i h objašnjenja. J e d a n t a k a v logički propis mora. naročito pozitivne. 1 Često se vjeruje da društvene pojave moraju biti veoma lake za posmatranje. gdje. Od s a d a je očigled­ no da je. jasnije nego i u jednoj drugoj. di· ma koja d r u š t v e n a posmatranja. koja se odnose na najviši stepen moguće komplikacije p r i r o d n i h pojava. j e d n a takva veza predstavlja glavnu k a r a k t e r i s t i č n u razliku između p o s m a t r a n j â n a u č n i k a i običnih posm a t r a n j a . da previše specijalizovane činjenice ne mogu precizno imati. koje je d u b o k o iracionalno. i čija nas l a k a p r i m j e n a zapljuskuje sa toliko neupotrebljivih opisa. ova logična nužnost m o r a ozbiljno povećati ogromnu 172 glavnu teškoću. znao šta t r e b a da p o s m a t r a u činjenici koja se p r e d njegovim očima dešava. koja predstavlja j e d n u v r s t u začaranog kruga. a naroči­ to u pogledu različitih bioloških proučavanja. još više nego u odnosu na sve ostale. uostalom. Ali to je doista. Činjenice određenog stepena opštosti ili složenosti. m o r a j u t r a ­ žiti. zbog krajnje zamršenosti pojava valjana istraživanja t a k o t e š k a i još t a k o rijet­ ka. n i k a k v o p r a v o p o s m a t r a n j e nije moguće. sam. direktno udaljavajući posmatraču odgo­ varajuće intelektualne dispozicije za jedno pravo naučno istraživanje. očig­ ledno je. ono što mora nužno doprinijeti da. prvi polet teo­ loške filozofije. Činjenice. ne mogu uopšte ovdje biti. gdje su. stalnu u p o t r e b u f u n d a m e n t a l ­ n i h teorija koje su o d r e đ e n e da stalno povezuju činjenice koje se dešavaju sa gotovim činjenicama. posmatra samo kad samo izvan njih. na j e d a n stručniji način. Dobro se. k a o što sam to ustanovio od početka ovog djela. bez jasnog obavještenja j e d n e teorije. Ne može se u tom pogledu izražavati n i k a k v a s u m n j a kod uzastopnog raz­ m a t r a n j a astronomskih. koja se. koja je. logička p o t r e b a koja o d r e đ u j e u djetinjstvu ljudskog uma. u sociologiji nikakvu pravu naučnu vrijednost. jer su vrlo obične. bolje će se moći. zaista. s u p r o t n o pravilu. unaprijed je očigledno. iako smo u njiih zaronjeni. statička ili dinamička. po svojoj prirodi. i kao što ću to u s k o r o objasniti. ta običnost i taj personalitet. posta­ ne teža ova vrsta posmatranja. bez s u m n j e uopšte ne nedostaju.

po svojoj pri­ rodi. nužno. i mora tako doprinijeti danas da uzmiču iz obe struke dobri posmatrači. Vidi se dakle da. kao što sam već objasnio u ovom poglavlju: sada se vidi da on mora takođe veoma upravljati čak direktnim istraživanjem da bi ono mog­ lo steći i sačuvati pravi racionalni karakter i ostvariti legitimna očekivanja koja mu se najprije postavljaju. za tijesnom stal­ nom podčinjenošću cjelini pozitivnih spekulacija stvarnih zakona solidarnosti ili sukcesije pojava koje su tako izuzetno komplikovane. da u prethodnoj primjedbi treba samo vidjeti novu potvrdu nužnosti. Jedino tako. i na koji način propisuje pravu uče­ nost shvaćenu sa različitih mogućih aspekata. da vide u činjenicama. dragocjeniju namjenu i time. tako očigledno. tako da dozvole istinski napredak nauke. mogu najzad biti korisna za razvoj zdrave socijalne filozofije. uostalom. bez ikakve sumnje. sam ovaj propis. opasnosti. Bilo bi. i za rastući ponos poštovanih duhova koji joj se predaju. a da ne bude odmah povezana sa nekom drugom društve­ nom činjenicom: potpuno izolovana. beskrajno manje od svih ostalih. koji su još vrlo rijetki. očiglednu opštu potvrdu. koja su zasnovana na cjelini većeg broja činjenica. na­ metnut prirodom predmeta. li. bez princi­ pa i bez karaktera koji teže samo da prepune nauku praznim i dje­ tinjastim disertacijama ili pogrešnim i nekoherentnim sumarnim pogledima. ako najprije ne budu dovedene u vezu. dokazujući u nevrijeme neostvarivu verifikaciju nekih spekulativnih predrasu­ da lišenih dovoljne osnovanosti. samo zamijeniti inspiracije doktrina koje su iz­ nad svega metafizičke. teorijskim obavještenjima. tako često izgubljena u napornoj elaboraciji jedne savjesne ali sterilne učenosti. sa osnovnim zakonima društvenog razvoja. kad će učenjaci vođeni pozitivnim teorijama znati najzad šta treba posmatrati usred činjenica koje sakupljaju. i za koju racionalnu upotrebu oni mogu namijeniti svoje istraživač­ ke radove. održavali. naravno. više naučno dostojan­ stvo. Nijedna društvena činjenica ne može imati pravo naučno zna­ čenje. mada slabost našeg razuma ne dozvoljava uopšte da se garantuje da će mu on uvijek uspješno odoljeti. Uostalom. i. ali nesposobna za ikakvu racionalnu štetu. može postojati bojazan da direktna i stalna upotreba nauč­ nih teorija ne oslabi ponekad stvarna posmatranja. podjednako spontanim podsticanjem i hranjenjem novim i većim temama. izložiti. pra­ vo reći. ranije ustanovljene u ovoj lekciji. Znači. koje ne bi imale nikakav utvrđen smisao. tako­ reći od početka ove knjige. koja teži. da se učini duh cjeline aspolutno nadmoćnijim u sociološkim proučavanjima. manje ili više racionalnim. u odnosu na čis- 174 175 . za održanje metafizičke metode. ono čega uopšte nema. ali koja se neprekidno ispravljaju. već i onako izraženu koja karakteriše druš­ tvena posmatranja. ustvari. bitnu naviku za vrijedna istorijska istraživanja. drago­ cjena bdjenja. bitnih zakona društvene solidarnosti. koja. već više no dovoljno dokazane. Jedna takva podčinjenost mora. ona neizbježno ostaje u steril­ no stanje proste anegdote. u najboljem slučaju da zadovo­ lji jednu praznu radoznalost. shvaćen sa jednog drugog aspekta. Ona će isključivo odbaciti samo radove bez cilja. nova politička filo­ zofija će joj neprekidno isporučivati. samo prirodni slijed i neophodan dodatak osnovne obave­ ze. i. kao što savremena fizika osuđuje obične kompilatore čisto empirijskih posmatranja: i pored toga. u nju nužno zaranja naš razum skoro neograničeno. makar običnom privremenom hipotezom. u svim bit­ nim slučajevima uz pomoć predostrožnosti koje uvijek sugeriše stvarno usavršavanje nauke. Najzdad. Ali. pogodna. Ako se u jednoj takvoj opasnosti može vidjeti dovoljan razlog da se ponovo uspostavi odlučujući uticaj tobožnjeg empiriz­ ma. Ali ova spontana nepriličnost ra­ cionalnog istraživanja može biti apsolutno izbjegnuta. potrebu. ovaj intelektualni uslov je. ma kojim. nasuprot. bilo. njihova isključiva upotreba direktno pri­ prema posmatrača da se čuva neprestano od jednog takvog postup­ ka. naš razum iz domena idealnosti u područje stvarnosti. jako čudno da razmatranje ove opasnosti može danas dovesti do toga da posluži osnov. sa neočekivanih tačaka gledišta. posmatranje u pravom smislu ima. kao i u svakoj drugoj. pozitivne teorije se.se od sada usmjeri ka saznanju. najnerazumnijim predubjeđenjima. moraju. što se tiče prošlosti ona vraća pravdu poštovanom žaru onih koji su uprkos taštim filozof­ skim prezirima. koji su na odgovarajući način pripremljeni najracionalnijim vaspitanjem. koje je bar skicirano u glavnim crtama. da se shvate i na odgovarajući način postave naučna pitanja. zbog same prirode društvene nauke. U ovoj vrsti pojave. iako vođeni samo iracionalnim koncepcijama. Pošto se karakterišu stalnom i sistematskom podređenošću imaginacije observaciji. nužno nestvarno. da predvidi ovu ozbiljnu opasnost. čija primjena ne sadrži nikakvu stabilnost. da se od sada povjerava uobičajeno ob­ razovanje društvenih teorija samo najbolje organizovanim duho­ vima. polazeći naroči­ to od sistema ka elementima. a to je još očigled­ nije potrebno u vezi sa dinamičkim činjenicama. i čak više nego u ijednoj drugoj zbog njene velike kompli­ kacije. jer bi odsustvo svake koncepcije koja up­ ravlja. da oslabi čitav sistem realne nauke. kasnije umnožavati u mjeri u kojoj će se stvarna nau­ ka razvijati. mada ih ona mo­ ra. logički propis na kojem insistiram je. treba. po svojoj prirodi. predstavlja u. bez sumnje. na jedan još dublji i posebniji način nego u ijednom drugom slučaju. u poli­ tičkoj filozofiji. uobičajeno. mojim očima koliko od­ lučno toliko neposredno. Daleko od toga da. jedno takvo pravilo je ipak najpodesnije. Prebacujući. nudeći uvijek plauzibilne šanse za jednu neodređenu istorijsku verifika­ ciju. podčinjavanjem prvih povezivanja kasnijim ispravljanjima. očigledno. bez sumnje direktno pove­ ćati osnovnu teškoću. instiktivnom upornošću. duh cjeline nije dakle samo neophodan u socijalnoj fizici. svojom neizbježnom osnovom.

ove neizbježne ekstenzije glavnih sredstava istraživanja. društvene pojave sadrže. doka­ zuju. in­ dividualne lili društvene. nego razmatranje naiz­ gled najbesmislenijim običaja. Jer tako proučene sa racionalnog gledišta soli­ darnosti ili sukcesije. za običnog naučnika predstavlja da­ nas glavni atribut jedne takve vrste istraživanja. Tako. Ovdje se ova pa­ tološka analiza sastoji bitno na ispitivanju slučaja. čak zbog svoje spontanosti. koja se sastoji u njego­ voj primjeni za bolje otkrivanje stvarnih zakona naše prirode. bilo harmonije. niti ije­ dan od rezultata pojave: tako da malo treba žaliti što jedan takav način istraživanja postaje ovdje isključivo neprimjenljiv. konačno. Dakle. itd. Bilo da je slučaj prirodan ili vještački. bilo filijacije. na koju sam gore podsjetio da mora à priori karakterisati sociološku nauku. direktno i indirektno eksperimentisanje. znači učiniti uzvišenu uslugu ljudskom umu. sa najvišim pojmovima nauke. mišljenje ο različitim vrstama spo­ menika. ili eksperimentisanje u pravom smislu. inače. mogu ponuditi sociologiji korisna stal­ na sredstva za pozitivno istraživanje: jednom riječju svaki razuman duh. sumnje. biti potpuno lišeno svakog bitnog naučnog značaja. naučnom analizom nereda. koje će uvijek znati otkri­ ti. da bi se tu moglo. kojima je njihov razvoj nužno praćen. manje ili više izražene poremećaje. kao što se to naročito vidi u različitim revolucionarnim epohama. I u jednom i u drugom slu­ čaju. prema komplikovanosti i nužnoj solidarnosti nji- hovih pojava. svaki put kad normalno izvršenje pojave dokaže. i u nji­ ma da varira u najvišem stepenu. može se lako priznati da ova nauka nije. prenijeti uskoro na sve os­ tale. glavne postupke naučnog istra­ živanja. daleko od toga. u onome što. Mi smo. uostalom ne bi ni malo sprečavalo da bude potpuno pozitivna. zbog neodbacive nemogućnosti da dovoljno izoluje ijedan od uslova. dopustili. Eksperimen­ talni način. kao što sam to uradio u dvjema prethodnim knjigama. isto tako da. potpuno lišena. ako smo već. manje ili više ozbiljnih. Ali. Vještački poremećaj u jednom. priznali da je patološko istraživanje tu do sada jako nepotpuno postavljeno. i naročito danas. jer su izvanredno prilagođeni proučavanju živih bića. naročito u tom smislu. shvaćenih sa bilo kog aspekta.to posmatranje. dakle. u trećoj knjizi. ova karakteristična pove­ zanost obrazuje najprije glavni izvor teškoća koje su svojstvene društvenim posmatranjima. što je. Ali. izvuklo nikakvu značajniju pomoć. naro­ čito. zbog slučajnih ili prolaznih uzroka. ma da ono nije. vodeći računa ο nejednakim komplikacijama organa. gdje osnovni zakoni. neposredna iskustva vještačkim putem ovdje najčeš­ će mogu biti veoma teško ustanovljena i veoma protivrječno tu­ mačena. Pošto su. Drugi glavni način vještine posmatranja. nam prirodni eks­ perimenti nude. iskustvo će tada. U odnosu na čisto biološka proučavanja. čak i ako bi bila moralno prihvatljiva i stvarno izvodiva. i ova solidarnost. i ovdje moraju dovesti do sličnih zaključaka. jednog takvog opšteg sredstva. na ma koji način. neizbježno. pravi naučni ekvivalent čistom eksperimentisanju. manje ili više važnih. ne samo neposredan nadzor ili direktan opis ma kojih događaja. glavno koje ona može upotreblja­ vati. bez obzira na njegovo himeričko postavlja­ nje. analogiju koja je vjerna bolestima u individualnom organizmu u pravom smislu riječi: a ja se ne plašim da tvrdim da će to filo­ zofsko poređenje biti u svakom pogledu utoliko bolje procijenje­ no. Ako. ma koji poremećaji. koje. prema tačkama dodira. iako indirektni. mi znamo da posmatranje tu zaslužuje stvar­ no uvijek pravo ime eksperimentisanja. može stvarno pripadati sociološ­ kim istraživanjima. konstatovali smo da. razumno mnogo računati na njihovu uobičajenu upotrebu. Ovi. i jedno mnoštvo drugih puteva. ma kojem od društvenih elemenata. bilo zako­ nima harmonije ili zakonima sukcesije. mijenjanje koje je do­ bro određeno. ukoliko se podčini jednoj produbljenoj diskusiji. da se pravi filozofski karakter ekspe­ rimentalnog načina ne sastoji bitno u tom vještačkom ustanovlja­ vanju slučajeva pojave. u stvarnosti. posebnih ili opštih. manje komplikovane pojave. jednom vrstom nepoptune kompezacije. iz kojih ono nije nikad. u dragocjena sociološka obavještenja. ova komplikacija. predstavljaju za društveni organi­ zam. doći će. bez ikakve sumnje. manje ili više direktnim. Ali. zbog univerzalne povezanosti raz­ ličitih društvenih aspekata. moraće se. pripremljen odgovarajućim vaspitanjem. iako obiluje takvom građom. ja sam dokazao. kao što sam to naveo u prethodnoj knjizi. to bez. poslije do­ voljno vježbanja dotle da može trenutno da preokrene spontane impresije koje dobija od skoro svih događaja koje mu društveni život može nuditi. Dovoljno je zato ovdje na odgovarajući način razlikovati. bile ovdje još izraženije. a da spontanost ovog mijenjanja ne može razrušiti naučnu efikasnost svojstvenu svakoj promjeni uobičajenih uslova pojave da bi joj bolje osvijetlili stvarno proizvođenje. ona nužno teži da proširi. pre­ ma prirodi pojava. na nesreću veo­ ma čestih. ista filozof­ ska razmatranja su utoliko više apsolutno primjenljiva na sociološ­ ka proučavanja. i još bolje obrazloženih od nužne nadmoći patološke analize kao indirek­ tan način odgovarajućeg eksperimentisanja najvišim organizmom i najsloženijim pojavama koje se mogu zamisliti. pažljivo posmatrajući. vidi se. sredstva za posmatranje mnogo raznovrsnija i mnogo šira nego sve ostale. i to utoliko više ukoliko se ra­ di ο složenijim pojavama i višim organizmima. istinu govore­ ći. izgleda po prvoj procjeni da mora biti potpuno zabranjen novoj nauci koju mi ovdje osnivamo. svojom prirodom. očigledno je da jedna takva vrsta iskustva nikako ne može odgovarati sociologiji. u društvenom stanju. može se unaprijed shvatiti koliko ono mora biti još nepotpunije u pogle­ du samih socioloških pitanja. u pogledu bioloških istraživanja u pravom smislu. u biološkoj filozofiji da patološki slučaji obrazuju uopšte. 176 177 . analiza i upoređenje jezika.

moram najprije s tim u vezi uputiti čitaoca na osnovna objašnjenja koja sam dovoljno dao u biološkoj filozofiji. nasuprot imati u sociolo­ giji samo sporedni značaj. opisujući ga ukratko kao jedno od osnov­ nih sredstava istraživanja koja su svojstvena socijalnoj fizici. kao što sam to objasnio u biološkoj filozofiji. jer ovaj po­ stupak nije mogao još stvarno biti primijenjen ni na jedno istraži­ vanje političke filozofije i moći će postati uobičajen samo kasnijim razvojem nove nauke. intelektualnog. čiji su nužan na­ stavak i prirodan dodatak društvene pojave. dovoljno nadmoćne. koju se trudim da osnuj em. slučaji društvenih poremećaja nesposobni da otkriju glavne zakone političkog organizma. ja sam ubij eden da pre­ više produžena predominacija teološko-metafizičke filozofije u jed­ noj takvoj vrsti ideja inspiriše danas i jedan jako iracionalan pre­ zir protiv svakog naučnog približavanja ljudskog društva ijednom drugom životinjskom društvu. Takva je filo­ zofska osnova glavne koristi koja je svojstvena ovoj vrsti indirekt­ nog i nevoljnog eksperimentisanja da otkrije stvarnu ekonomiju društvenog tijela na jasniji način. jer i samo normalno stanje nije još dovoljno shvaćeno kao podčinjeno pravim zakonima. bilo bi preuranjeno htjeti ga ovdje uopšte mjeriti. bez sumnje. naročito sa najvišim sisarima. s druge strane. naučna analiza po­ remećaja u pozitivnoj teoriji normalne egzistencije. Budući da su razlozi za ovu neophodnu podčinjenost nužno isti kao i u pret­ hodno raspravljenom slučaju. nikad nedostajali. ko­ jima sam gore omeđio opšti uticaj neizbježnim granicama: može se u ovom pogledu ustanoviti stvarna razlika. gdje poremećaji nijesu. Zato. ο razmatranju jednog ili drugog sa ma kog aspekta. u ma kom stanju društvenog organizma. toliko kuđenog u društvenim iskustvima. primjenljiv na sve vrste socioloških istraživanja. dakle. na koje se onda gleda kao da su razoreni ili bar privremeno prekinuti: to je ista greška kao i prema individualnom organizmu. a ona je ovdje mnogo više oprostiva. nije uopšte za ovu zadnju nauku pravi naučni ekvivalent osnov­ nog shvatanja organske serije. ili je organizam viši. da su. ili indirektno. kao u svakom drugom predmetu njen neophodan opšti dodatak. u ma kojem proučavanju. sociološka kompa­ racija čovjeka sa ostalim životinjama. u više slučajeva. a da to nikada ne može biti promjena njihove prirode. Ali. ni njihovih od­ nosa. Kod oba. na odgovarajući način. Slijepa imitacija biološkog postupka dovela bi nerazumno naj­ prije do poricanja pravih logičkih analogija između dvije nauke. Posebno su dru­ štveni poremećaji nužno istog reda kao i promjene koje su. veliki značaj za proučavanje individualnog života u onome što se odnosi na intelektualne i moralne pojave. upravljao društvenim proučavanjima. tereteći čitaoca da uz odgovarajuće promjene sam izvrši tu spontanu reprodukciju. komparativnu metodu u pravom smislu. moralnog ili političkog. što sigurno ne može mijenjati princip. Budući da su ovi gluvni razlozi ovdje bitno isti u jednom izraženijem stepenu. Razmatrajući. naročito danas. Ja se sada moram ograničiti da dovoljno označim same glavne razlike po kojima se nužno ra­ zlikuje opšte primjena komparativne vještine na ukupnost socio­ loških istraživanja. svi valjani duhovi počinju danas da 179 . ali se ipak često zaboravlja. da nedo­ statak jedne. uglavnom. da bih dokazao nužnu nadmoć jednog takvog postupka. Ovaj postupak je. bar pošto životinjska društva. u ko­ jem živa bića mogu postati njegov predmet. čiji bi spontani tok. čekati da se prizna stalnu korist i. mogu skratiti naše sadašnje ispitivanje. kao što smo priznali. jer komparacija različitih djelova životinjske hijerarhije koju smo vi­ djeli da se konstituiiše u biologiji. bilo da se ra­ di ο egzistenciji ili kretanju. sa odgovarajućim predostrožnostima. bez sumnje. ukoliko se pojw? više komplikuju. ipak. direktno. bilo bi potpuno suvišno da ovdje na­ vodimo kratki opis za koji nam društvena praksa nudi samo veoma jasnu svakidašnju potvrdu. Ali je. nužnost da se u njih uvede do izvjesnog stepena. i ο svim mogućim stepenima društvene evolucije. samo kao diskontinuitet jednih u kontinuitetu drugih. ne­ ophodno ovdje ga istaći.Ova potpuna sterilnost se naročito odnosi na to da se. postao poučniji da je mogao biti bolje posmatran. Kada pozitivnih duh bude. najzad. koje predstavlja. na koji to ne može uraditi obič­ no posmatranje. to. racionalne analize. Međutim. utoliko više ne može odbaciti. još slabo poznata. patološki slučajevi ne mogu činiti nikakvu stvarnu povredu osnovnih zakona normalnog organizma. Sto se tiče njegovog stvarnog op­ sega. najužasnija politička iskustva koja se neprestano obnavljaju. Ne vidimo li mi. što osnovni zakoni uvijek apsolutno opstoje. ima mjesta da se razum­ no izvodi. u sasta­ vu socioloških zakona određene različitim sporednim uzrocima. može. Misli se istina. fizičkog. i sa jednom očigl^dnošću koja se. Pošto su dugo poricali ovaj značaj u prvom slučaju. nažalost. po svojoj priro­ di. mora pred­ stavljati direktno jedan od glavnih uzroka neplodnog obrazovanja. Ali je. po svojoj priro178 di. kod kojeg su bitne pojave onda samo promijenjene u njihovim različitim stepenima. isto tako primjenljiv na društveni kao i na individualni orga­ nizam. može još manje dešavati nego prosto posmatranje bez jedne osnovne podčinjenosti racional­ nim koncepcijama. budu najzad bolje posmatrana i boje ocijenjena. uglavnom glavni princip. najzad. mada je njihovo prvo izvršenje moglo biti dovoljno da se potpuno procije­ ne neefikasnost i opasnost predloženih sredstava? Znam koliki je u tom pogledu glavni udio koji treba dati neizbježnom uticaju ljud­ skih strasti. us­ postavljen naročito radovima čuvenog Bruse namijenjen unaprijed da karakteriše filozofski duh pozitivne patologije. sa promje­ nama koje su isto toliko beznačajne koliko nepametne. neće. Razlozi za jednu takvu kompa­ raciju su veoma slični razlozima koje smo objasnili u prethodnoj knjizi. ma koje eksperimentisanje. da bi steklo pravu naučnu korisnost.

šireći j e d a n t a k a v način istraživanja do svoje zadnje logičke granice. v e o m a izloženo. ona mogu bitno odgovarati samo jednoj posebnoj m e t o ­ dološkoj raspravi socijalne filozofije. što bi imalo ozbiljne n a u č n e štete. Logički postupci koji su često u u p o ­ trebi su obično dovoljno o k a r a k t e r i s a n i s t v a r n o m primjenom. k a k o d r u š t v e n a t a k o i individualna. u tom pogledu. uprkos njihovoj pravoj originalnosti. u n e k u r u k u . koja se trudi da opiše jednu vrlo poznatu pojavu poređujući 1 180 181 . da se smaraju. da su ona. da drs­ ka oholost koju nose izvjesne kaste. sa više insistiranja. opisati. već i p r a v u filo­ zofsku n e o p h o d n o s t da se koristi. J e d n o m riječju. k a o što sam na to u p r a v o ukazao. ma k a k a v da je n a u č n i značaj ovih različitih raz­ m a t r a n j a . Ništa manje nije pode­ sna. naročito da se jasno uoče k a k o su p o t p u n o p r i r o d n i glavni dru­ štveni odnosi za koje toliko sofističkih filozofskih d u h o v a vjeruje još d a n a s da se mogu mijenjati po volji njihovih n e o s n o v a n i h p r e ­ tenzija: oni će. naročito u naše vrijeme. je izuzetno pogodna. koji su svojstveni k o m p a r a t i v n o j metodi u sociologiji bili ovdje uvijek r a z m a t r a n i u sukcesivnom re­ du njihove r a s t u ć e važnosti. čak i u p r a k t i č n o m pogledu. Ali ova sitničava metafora. ovaj dio k o m p a r a t i v n e m e t o d e da ne bi u o p š t e ostala nezapažena. Ipak. takvu k a k v u je ona već obja vila. da se spusti do istraživanja ovih čudnih društava. shvaćenog čak u njegovom p r v o b i t n o m razvoju. doista. da bolje o d s t r a n i ovaj ap­ solutni d u h . na taj način je jedan sistem. na koju je ova v r s t a p o r e đ e n j a skoro neprimjenljiva očigledno je da joj ne mogu učiniti n i k a k v u značajnu primjenu. na odgovarajući način. kod životinja. osim toga. do tačke kad jedni propadaju dok se drugi rađaju. da ne mo­ gu doseći do d i n a m i č k i h r a z m a t r a n j a . zbog svoje prirode. p r e s t a t i da p o s m a t r a j u kao vještačke i svojevoljne osnovne veze ljudske porodice kad ih n a đ u . Ovo ograničenje očigledno proizilazi iz toga što je d r u š t v e n o stanje životinja. ograničena samo na statička r a z m a t r a n j a . čovjeka sa d r u g i m životinjama. imaće ne samo velike n a u č n e koristi. bez sumnje. ili b a r sa onim što se zove p r i r o d n a istorija čovjeka. nego ostalo čovječanstvo. stvarno svjedoči ο jednom vrlo nepotpunom filozofskom mišljenju naše društvene solidarnosti. bilo t a k o za m e t o d u koja bi dobila o d m a h j e d n u potpuniju homogenost. ne bi. u prvoj koncepciji n a u k e . iako u stvarnosti nije t a k o apsolutno nepromjenljivo kao što se to zamišlja. bilo p r o s t o m p r i p a d n o š ­ ću. od k a d se ljudska n a d m o ć pot­ p u n o razvila. samo neopazivim p r o m j e n a m a . Da bi. i naročito ο velikom biološkom nepoznavanju načina života koji je svoj­ stven polipima. m o r a m opisati glavni oblik koji se sa­ stoji u j e d n o m r a c i o n a l n o m poređenju različitih stanja koja koeg­ zistiraju u ljudskom d r u š t v u na različitim djelovima zemljine p o ­ vršine. gdje djelovi ma da neodvojivi. I p a k bi. Nekoliko puta je upoređeno čitavo čovječanstvo sa jednom vrstom ogromnog polipa koji se prostire po čitavoj zemlji. koji još d a n a s predstavlja glavni n e d o s t a t a k političke filozofije. uostalom. Ali ovdje. koja je mnogo manje poznata. Ona vodi izjednačavanju jednog dobrovoljnog i neoba­ veznog udruživanja sa jednom nedobrovoljnom i neraskidivom partici­ pacijom. može čak p o n e k a d inspirisati korisne zaključke ο ljudskom d r u š t v u . t a k o da. svojstve­ n i h nižim životinjama. zbog ovog razloga veoma predom i n a n t n o . njihovu s p o n t a n u p o t v r d u u stanju d r u š t v a koje je najnesavršenije. te bi se p r e t h o d n o opšte mišljenje ο njima moglo n a s u p r o t . Čini mi se. p r e ­ ma t o m e j e d n o tačnije u p o r e đ i v a n j e sa n a č i n o m na koji se p r i s t u ­ pa u biološkim proučavanjima. pokazujući d i r e k t n o . kao j e d n a druga vrsta. Glavni n e d o s t a t a k j e d n e takve vrste socioloških p o r e đ e n j a će biti. čiji različiti elementi. bez sumnje. racionalno poređenje ljudskog d r u š t v a sa d r u g i m životinjskim d r u š t v i m a . i na način koji je utoliko izraženiji ukoliko organizam postaje razvijeniji. svesti na n a j neophodnije ispitivanje njihovih osnovnih osobina. n a u č n i d u h će. približniji ljudskom orga­ nizmu. izjednačen sa jednim sistemom koji je apsolutno obrnut. a da ostatak ne bude u tome uopšte promijenjen. koja t r e b a da predstavljaju. ne vrše nikada neposredno nijednu uzajamnu radnju. čije je ona izgleda prosto opšte produženje. zbog p r e t h o d n o objašnjenih razloga. međusobno uzajamno uvijek vrše uticaj. m o r a m naročito imati u vidu d r u š t v e n u d i n a m i k u . neodolji­ vom očiglednošću. za sve ono što se tiče p r v i h klica d r u š t v e n i h odnosa. glavni različiti oblici. Ali svede­ n a n a d r u š t v e n u s t a t i k u n a u č n a korist j e d n o g takvog poređenja m i izgleda zaista n e o s p o r n o m da bi se mogli bolje opisati najelementarniji zakoni osnovne solidarnosti. u ovom osnovnom dijelu sociologije koji se skoro miješa sa i n t e l e k t u a l n o m i m o r a l n o m biologijom. 1 Pretpostavljajući da n a u k a ne m o r a n e p o s r e d n o izvući n i k a k v u d i r e k t n u korist iz ovog čitavog racionalnog razvoja sociološke komparacije. po svojoj prirodi. t a k o mi se čini. b a r n e p o s r e d n o . gdje j e d n a nedobrovoljna kooperacija proi­ zilazi iz neraskidivog organskog jedinstva. Uobičajena n a u č n a komparacija. nije u s t v a r i bez nekog i n t i m n o g filozofskog srodstva sa iracionalnim prezirom p r o ­ tiv svakog stvarnog približavanja ljudske p r i r o d e i ostalih p r i r o d a životinja. koje nijesu n i k a k o us­ poredive sa stalnim n a p r e d o v a n j e m čovječanstva. ma da njihovo r a z m a t r a n j e m o r a biti. m a d a ovaj način kod njega m o r a biti manje bitan. moći naći t a k o đ e n e k u korist. n a d m o ć a n i n e p o s r e d a n p r e d m e t n a u k e .osjećaju njihovu s t v a r n o s t i značaj j e d n o g t a k o k a p i t a l n o g p o s t u p ­ k a : isto će biti kasnije u pogledu drugog slučaja. p r v i h institucija koje su s p o n t a n o osnovale jedinstvo poro­ dice ili plemena. istog bit­ nog k a r a k t e r a . bilo zbog s t v a r n e n e p r e k i d n o s t i . koji je n a j m a n j e izražen. r a z m a t r a n i h naročito kod stanovništava koja su p o t p u n 3 je sa drugom. na koju će ta r a z m a t r a n j a izvršiti kasnije n e o p h o d a n uticaj. utoliko više n e o p h o d n o ovdje. iz istog razloga. bilo.

zbog ove nejednakosti. Isključiva upotreba. tako srećno namijenjene da potvrdi neposredne opise istorijske analize u pravom smislu. ovaj indirektan način posmatranja. štetnu posljedicu ovog komparativnog načina. r a z matrajući društveno stanje različitih Masa koje su veoma nejednako s a v r e m e n e . da po svojoj prirodi. usred ma kojih raznolikosti klime i. zbog đejstva društvenih uzroka. koji se ne mogu odbaciti. do izvjesne t a č k e . Mada je glavni napredak čovječanstva nužno je­ dinstven u onom što se tiče cjelokupnog razvoja. danas veoma prirodno. ili samo čak suviše predominantna. često dovesti do odricanja. ipak je neosporno da su. jer počiva neposredno na gore ustanovljenom principu nužne i stalne istovjetnosti glavnog razvoja čovječanstva prema neodoljivoj predominaciji opšteg tipa ljudske prirode. i koji dozvoljava j e d n u t a č n u a n a l i z u o v i h n e o s p o r n i h r a z l i k a s a m o u z p o ­ m o ć j e d n e sociološke teorije. uzimajući kod njih obične. a naročito. ο kojima istorija naše civilizacije ne ostavlja nikakve znat­ nije tragove. istovremeno najozbiljnija i najneizbježnija.1 na različitim stranama zemalj­ ske kugle. k o j i v r š i č a k i t a d a . dakle. Cak i za faze koje su najviše istorijske. Ništa nije podesnije nego jedan takav postupak da jasno okarakteriše različite glavne faze ljudske evolu­ cije. ne ma­ nje karakterističnu. p o r e d i t i j e d n i m još b l i ž i m s r a v n j i v a n j e m . na sve moguće stepene socijalne evolucije. on se danas jako ši­ ri u stvarnosti. i na­ ročito veoma — različita. ima uvijek brojnih posrednika koji dopuštaju samo. v e ć v e o m a r a z v i j e n e . na dru­ gom mjestu. bez koje bi se t a k o izložilo o z b i l j n i m p o g r e š k a m a . izvjesne interesantne. od sada pristupačne da budu istovremeno istraživane tako da se uoče na jedan najneposredniji i najjasniji način njihove predominantne osobine. nasuprot. Drugo. m a ­ n j e ili više v j e r n e p r e d s t a v n i k e s k o r o s v i h p r e t h o d n i h s t u p n j e v a d r u š ­ t v e n e evolucije. ne bi se mogla zamisliti ni jedna socijalna nijansa koja se ne nalazi sada ostvarena na izvjes­ nim tačkama globusa. Naročito zbog toga je došlo do formiranja najpogrešnijih pojmova ο političkom uticaju klime. a stvarne razlike će samo moći određivati stvarnu brzinu svake društvene evolucije. Ali. koji su do sada veoma slabo analizirani u većini slučajeva. ovaj komparativni metod koji čini njegovu najspontaniju modifikaciju. dostigla samo nejednako niske stupnjeve ovog opšteg razvitka. tako da podjednako verifikuje zakone egzistencije i zakone kretanja. n a r o č i t o u i n t e l e k t u a l n o m p o g l e d u . pošto budu na odgovarajući način ocijenjeni dragocjeni at­ ributi jednog takvog postupka. v e o m a m a l o p r e s u d n a d a b i i k a d a d o b i l a j e d n u p r a v u n a u č n u v a ž n o s t . upozoravajući sada. mogu biti poznate samo ovim neophodnim kompara­ tivnim istraživanjem: i to nijesu. kod savremeniih naroda. treba. čak. čak da ispuni dovoljno njene neizbježne praznine. iako sporedne. ili čak da u tom pogledu ponekad dade dragocjene neposredne zaključke. u pogledu kojih jedna takva osobina nije danas više sporna. statičkih i dinamičkih. i. opati diuh e p o h e . t a k v a p o s m a t r a n j a su. takođe. veoma je važno za racionalno konstituisanje nove političke filozofije predvidjeti u tom pogledu jed­ no. Njegova prva mana. na jedan manje ili više pogrešan način. on direktno nastoji da predstavi kao da postoje zajed­ no. Takve su glavne osobine koje u sociologiji karakterišu ovaj drugi bitni dio komparativne meto­ de. fundamentalnog reda prema kojem su ovi različiti stupnjevi ljudske evolucije morali proizaći jedni iz drugih. Opšta upotreba ovog sociološkog postupka je izuzetno racionalna. ovog načina istraživanja. uvažiti da spontana nekoherentnost koja je svojstvena ovoj \'rsti komparativnih socioloških posmatranja. Ali u p r k o s n j i h o v e o č i g l e d n e lakoće. sporedne promjene za glavne fa­ ze društvenog razvitka. veoma-ugledna. najniži stupnjevi ljudske evolucije. neće nikako dozvoliti da mu se povjeri glavno usmjeravanje socioloških posmatranja. pretjerivanje. faze društvenog raz­ vitka. različita prethodna stanja najcivilizovanijih nacija danas ponovo nalaze. Da bi bolje razumjeli značaj ovoga. da teži da učini slabo procjenjivim različite tako posmatrane slu­ čajeve. p o svojoj p r i r o d i . da se tačno otkrije stvar­ na povezanost različitih sistema društva. čije sve karakteristične crte mogu tako biti zaista podređene našoj nepo­ srednoj observaciji: od nesrećnih stanovnika Ognjene zemlje do najnaprednijih naroda zapadne Evrope. 1 Ne izlazeći iz iste nacije. G l a v n i g r a d civilizovanog svijeta s a d r ž i d a n a s u sebi. malo dozvolja­ va. m o g l e bi se. sa ni­ šta manje savjesti na ozbiljne naučne opasnosti koje su mu svoj­ stvene. bilo bi lako navesti ovdje mnoštvo primjera sa sličnim gre­ škama. Na­ stavljajući da se držim pravila.nezavisna jedna od drugih. uprkos svim njegovim stvarnim prednostima. g l a v n e faze l j u d s k e civilizacije. koje. pripisujući nje­ nom dejstvu društvene razlike koje se naročito odnose na nejedna183 182 . čak i pod pretpostavkom da je pozitivni red bio prethodno poznat. ali izričito dogmatska priroda ovog djela me primorava da se uzdržim od sličnih kritičkih opisa. rase. za koja će se čitalac lako pobrinuti. on nema nika­ kvog obzira prema nužnoj sukcesiji različitih društvenih stanja ko­ ja. I iz jednog i iz drugog razloga. kod najeminentnijih filozofa. Kao posmatranje u pravom smislu riječi. tako da se. zbog n e i z b j e ­ žnog z a j e d n i č k o g uticaja. mogla bi. predstavlja najprije očiglednu korist da može biti paralelno primjenljiv na dva reda važnih socioloških spekula­ cija. se sastoji u tome. i može se dodati da bi on neminovno doveo dotle da ovaj red nije bio već bitno ustanovljen jednim najboljim nauč­ nim putem: dakle mi znamo koliko je jedan takav pojam značajan u sociologiji da mora izvršiti ocjenu svakog značaja jedne slične štetne posljedice. kao što bi se to moglo vjerovati. moram najzad upozoriti na. kada su ona zasebno upotrebljavana. i pored neizbježnih sporednih razlika. stanovništva. U istorijskom dijelu ove knjige imaću priliku da poka­ žem da. i čak skoro uvijek na više jasno odvojenih lokaliteta.

i mora se konačno. iz različitih ra­ zloga ukazuju i. ponekad je. Na taj način smo dakle veoma izloženi opasnosti da se miješa uticaj rase sa uticajem društvenog doba.kost evolucije. gore promišljenih. kao što ću to objasniti posebno u sljedećoj lekciji. vršiti između stanovništava koja pripadaju različitim varijetetima ljudske vrste. kao što sam to prethodno ob­ jasnio. bilo da se pretjeruje. da ova prva neophodna skica opšte sociologije. izgleda namijenjena samo dinamičkoj so­ ciologiji. spontanim stvaranjem ove nove glavne grane osnovne komparativne metode. kad jednom ljudsko kretanje bude zaista učvršćeno. dovoljno tačnoj. čiji racionalniji karakter. prateći način koji je za nju isključivo rezervisan. koji su do sada dovoljno ispitani. Prema ovoj dvostruko protivrječnoj procjeni. iako veoma sumarnoj. kao što ću ja to utvrditi direktno u sljedećoj lekciji da će. Iako ova istorijska analiza. dodati da klima takođe obično uvodi i treći izvor interpretacija kom­ parativnih pojava koji. Zaista pozitivni prin­ cip ovog neophodnog filozofskog odvajanja proizilazi iz nužnog uticaja različitih ljudskih generacija na sljedeće generacije. da pažljivo ispituje prirodu socioloških istraživanja. Pored toga što socijalna dinamika sačinjava konačno glav­ ni predmet nauke. sa čisto logičkog aspekta. to je to što zaista postoji. po­ stepeno akumuliran na jedan stalan način uskoro završava konstituisanjem nadmoćnog razmatranja ο direktnom proučavanju druš­ tvenog razvitka. bolje prilagođen prirodi pojava. Dakle. i sama počiva 184 neposredno na početnoj upotrebi jedne nove metode posmatranja. bilo logičke. sociologija takođe. ako na čak i najglavniji. Dok ova nadmoć nije dovoljno neposredno prizna­ ta. bez sumnje veoma opšta ali potpuno pozitivna ο cjelini glavnog razvitka čovječanstva. i dozvoliće od tada da se slobodno razvijaju dragocjene osobine koje ga karakterišu. postepenim to­ kom. u kojoj dstorijski razmatranja moraju neposredno preovladati. koji je tako jas­ no reprodukovan u različitim oblicima. koja je. to jest. Upravo tako će se sociološka nauka morati naj­ prije duboko razlikovati od biološke nauke u pravom smislu. bio obrnut: zaista je jasno da u samoj upotrebi jednog takvog postupka ništa ne može direktno ukazati kojoj od dvije vrste treba stvarno da pripada svaka konstatovana različitost. jedina glavna osnova na kojoj može stvar­ no počivati sistem političke logike. i možda čak na jedan izrazitiji način. jer se zakoni egzistencije naročito pokazuju za vrijeme kretanja. ali ređe. u mnogo slučajeva bila jedan od bitnih uzroka. Ista pogrešna tendencija se manifestuje takođe. pošto se ova fiziološka promjena čini kao da je. mora spon­ tano osloboditi ozbiljne opasnosti na koje drugi. teži da uveća neizbježne šanse za sociološku iluziju i čini skoro nerazmrsivom komparativnu analizu od koje je očekivao znanja koja se ne mogu odbaciti. Treba. prezir koji je uvijek na isti način nerazuman. u odnosu na nauku ili na metodu. uprkos stvarne koristi od jedne takve spekulativne distinkcije. Njegovo stalno izvršavanje će moći samo preduhitriti ili dovoljno ublažiti ozbiljne štetne posljedice. zna se uostalom. Istorijska komparacija različitih uzastopnih stanja čovječan­ stva ne sačinjava samo glavnu naučnu vještinu nove političke fi­ lozofije: njen racionalan razvoj će direktno formirati i sami temelj nauke. jaku nemogućnost da se korisno upotrebljava jedan takav po­ stupak. ovaj naučni karakter. uostalom. koje smo priznali da su svojstvene ovom načinu istraživanja. postaju. naizmjenice saglasan i suprotan svakom od dva ostala. osnovni pojmovi po­ litičke filozofije istovremeno stvarniji i efikasniji. a zatim sa eksperimentisanjem. da je socijalna statika od nje. nejednake brzine jedne evolucije koja je uvijek nužno zajednička. ovo pozitivno proučavanje čovječanstva mora racionalno izgleda­ ti kao prost spontani produžetak prirodne istorjje čovjeka. nužno se povlači sve više i više ukoliko se društvena evolucija po­ činje duže manifestovati. sa svoje strane usavršiti. koji moram u sociologiji razlikovati pod imenom istorijske me­ tode u pravom smislu u kojoj se apsolutno nalazi. Ali. bilo naučne. Ali slijedeći tačan tok naše teme. po svojoj prirodi. najprije u vezi sa posmatranjem u pravom smislu. za opštu ko185 . Ništa ne može biti izuzeto od jednog takvog filozofskog uslova. Jer se ova simultana sociološka poređenja moraju često. što je već jasno konstatovano gore. racionalno neodvo­ jiva. jako podesan kad se ograniči na prve generacije. nad­ moćna upotreba istorijske metode mora dati sociologiji njen glavni filozofski karakter: nego to mora još. ipak je neosporno da se ona nužno širi na čitav sistem na­ uke. bez ikakvog razlikovanja djelova zbog njihove potpune soli­ darnosti. zbog same pri­ rode jedne takve nauke. uglavnom. cjelinu pozitivne metode. mi smo spontano dovedeni do toga da po­ sebno potvrdimo za ovaj uobičajeni oblik komparativne metode u sociologiji. jer baš u mje­ ri u kojoj se one uzdižu i uopštavaju. naročito u važnim slučajevima. a iluzija i steril­ nost bivaju rezervisane za veoma uske i posebne koncepcije. prazne sofističke deklamacije pristalica sistematskog empirizma. ili slijepi klevetnici nezavisni od svake društvene spekulacije. Tako se sve više i više vidi koliko su apsurdne i opasne bilo za metodu ili za praksu. do direktne procjene ovog zadnjeg dijela komparativne me­ tode. koja mora nužno usmjeravati uobičajenu primje­ nu različitih načina istraživanja. koji. Ne samo da. u onome što će ona moći ponuditi kao najkarakterističnije u svim pogledima. u jednom obično iz­ raženijem stepenu u odnosu na različite ljudske rase. očigledno dolazimo do prethodnog zaključka. Treba zaista priznati. ili da se ne poznaje ni jedno ni drugo. i mi smo najzad tako dovedeni. sa naučne tačke gledišta u pravom smislu. a da njegova prvobitna primjena i njegova krajnja inter­ pretacija ne budu stalno usmjeravane jednom osnovnom racional­ nom koncepcijom. preobraziti u sasvim novi karak­ ter koji je direktno svojstven sociološkoj nauci.

a naročito jedan. ova istorijska poređenja najprije m o r a j u u p r a v i t i na različite pe­ riode civilizacije. koji je neobično pogodan da. koja n a m d a n a s podstiče n e p o s r e d a n interes čak i za najudaljenije događaje. p o t p u n o izolovana. s p o n t a n o pojavljuje u najvišem stepenu i na n a j n e p o s r e d n i ji način u svakom. Samo shva'tanje sadržaja dovoljno je. za doista racionalna d r u š t v e n a prouča­ vanja. to mu se više ne bi moglo oprostiti. politička. 1 Isto je i 1 Nedavno je objavljen jedan rad ο istoriji matematičkih nauka u Italiji u 17. Šta može na p r i m j e r značiti posebna istorija. gdje bi se svaka ideja s t v a r n e povezanosti i n u ž n e istovremenosti različi­ tih ljudskih događaja neizbježno gubila. i. s druge strane. i na način čiji veliki naučni značaj teško mogu naslutiti danas najbolji duhovi. ma koja istorija može da ne bude. sa p r a k t i č n e tačke gledišta da. veoma racionalnoj kritici pokazao jako superioran u od­ nosu na autora što se tiče pravog razumijevanja istorije matematike. vijeku. da očigledno svje­ doči ο jednom dubokom nepoznavanju pravog karaktera istorije koje se naročito sastoji u opštoj i stalnoj predominaciji filijaeije nad deskri­ pcijom. na koje su već upozorili. ne. svođenje ovih istorijskih istraživanja na same matematičke nau­ ke. ostati definitivno svrstan kao Običan rad benediktanaca. naročito danas. i koji ne može odgovarati organskoj fi­ lozofiji. imao bi kao krajnji rezultat svođenje isto­ rije na j e d n o p r a z n o gomilanje n e k o h e r e n t n i h monografija. opominju­ ći nas na s t v a r a n uticaj koji su oni izvršili na postepeni dolazak naše civilizacije. ističući. ne bi mogla imati realnosti. uostalom. različiti društveni elementi n u ž n o solidarni i neodvojivi. i naročito parcijalna. i da svako objašnjenje te vrste. koja će. Ne radi se ovdje nika'ko ο ozbiljnim greškama u pojedino­ stima. ostalo bi samo da se spusti. da je u r a đ e n . u različitim značajnim pogledima. uostalom. Bitno je. Od sada možemo po­ kazati da ova istorijska m e t o d a n u d i najprirodniju verifikaciju i najširu p r i m j e n u one k a r a k t e r i s t i č n e osobine. ovu n u ­ žnu povezanost različitih ljudskih događaja. učen koliko i skroman geometar. u mojim očima. ovaj proizvod. Ovaj neophodan. ikakav stvar­ ni uticaj na sadašnje kretanje ljudskog duha: već. Ako je ovaj nerazuman izbor mogao biti inspirisan jednim taštim duhom uske nacionalnosti. iznad izvjesne klike. kao da j e d n a prava. takođe. dakle. (M. Najzad. naučniku. m o r a najprije počivati na jednoj opštoj i istovremenoj koncepciji osnovne evolucije. Takvom vrstom sredstava gdje zaista nazaduje matematička istorija. ma da je njihov razvoj bio stvarno vezan naročito onda. opšta n a d m o ć istorijske m e t o d e u p r a v o m smislu u d r u š t v e n i m p r o ­ u č a v a n j i m a i m a t a k o đ e i z v r s n u osobinu da razvija s p o n t a n o d r u š ­ tveni s e n t i m e n t . više ili manje. Može se oprostiti. Bilo bi nekorisno insistirati više na jednoj takvoj osobini. i kao da se. koji u naše doba dobija j e d a n t a k o ža­ losno prolazan uspon. ako se sistematski smišlja najjača moguća kondezacija simptoma iracionalnosti.) koji se u svojoj. Ali se ne može uz­ držati da se ne osudi visoko nerazumno ograničenje predmeta na jed­ nu naciju i jedan vijek. izuzev tvrdoglave revnosti i savjesne skromnosti koje obično karakterišu ove poštovane kompilatore. mogli biti tada nezavisni od napredaka koji su se istovremeno vršili. u običnom naslovu jednog djela. p r i r o d n o . bilo eksplicitnu ili naročito implicit­ nu primjenu. P r e m a lijepoj primjedbi Kondorsea. osobini koja mora prirodno izgledati kao najznačajnija u či­ tavoj intelektualnoj istoriji. ambiciozno nazvan Istorija: kao da su matematički napredci izvršeni s jedne strane Alpa. za razvoj drugih nauka. Pošto su. geometrijsko stanje u sedamnae­ stom vijeku moglo izolovati od cjeline prethodnog napretka. u jednom radu koji je umjesto skromnog na­ slova Anali. s t v a r n o istorijskom r a d u . teško bi bilo dotle bo­ lje stići nego ovim spontanim poletom jedne pogrešne filozofije. i čak za ukupnost ljudskog napretka. mada prijatan. Da li je. a da p r e t h o d n o ne b u d e pove­ zana sa takvim p r o u č a v a n j e m čitavog ljudskog n a p r e t k a . koncertom zanosne pohvale. a da o d m a h ne zapazi važne posljedice za sa­ dašnju sudbinu čovječanstva. slijedi da n i k a k v a djelimična fiilijacija. 186 187 . on će. t r e b a ovdje primijetiti. stalan uslov se. u s r e d jalovih z a p r e k a ovih konfuznih opisa. slijedeći iskustvo. jedino t a k o će se moći stići do kon­ cepcija koje su sposobne da dobro upravljaju kasnijim proučava­ njima različitih posebnih t e m a : umjesto pogrešnog p u t a koji inspiriše d a n a s slijepu apsolutnu imitaciju jednog n a č i n a koji je izuzet­ no podesan u n e o r g a n s k o j . j e d n e je­ dine n a u k e . na jedan tako izvanredan način. koju smo gore do­ kazali kod uobičajenog razvoja sociološke n a u k e . koji bi se bez toga n e ­ izbježno izrodio u običnu kompilaciju provizorne građe. ispod nivoa filozofskog ka- u ma kojem d r u g o m slučaju. ili j e d n e j e d i n e vještine. u ime jedne potpunije specijalnosti na. naročito u svom razvoju. n e p r e k i d n u . Šasl. zbog vladajućih predra­ suda. poglavito za ono što se t a k o pretjera­ no zove politička istorija u p r a v o m smislu. N i k a k v a f o r m a l n a p o t v r d a neće ovdje postati n e o p ­ h o d n o m da bi se konstatovala s p o n t a n a sposobnost istorije da se jasno istakne tijesna opšta podčinjenost različitih d r u š t v e n i h p e r i ­ oda. izvršio. dobiti u čitavom ostalom dijelu ove knjige. u bilo kojem pogledu. Važno je s a m o u vezi s tim ne miješati j e d a n t a k a v osjećaj d r u š t v e n e solidarnosti sa ovim srodnim interesom koji može sponraktera koji je već bila stekla. i sa bilo kojim talentom. bez sumnje. veoma zaboravljen. nijedan obra­ zovan čovjek ne može d a n a s misliti na primjer ο b i t k a m a kod Ma­ r a t o n a ili Salomine. uglavnom. za cjelinu d r u š t v e n e evolucije da se. koliko n e p o s r e d n u toliko i stalnu.. naročito u odnosu na d r u š t v e n e pojave. istoriju jedine provincije u jednoj godini! Zaista. da bi i m a l a p r a v i n a u č n i k a r a k t e r koji je saglasan p r i r o d i i n a m j e n i n a u k e . prije nego bi postalo posebno. koja se sastoji u t o m e da se p r i s t u p a naročito od cjeline ka pojedinostima. Iracionalan d u h nesnošljive posebnosti. u pogledu ovog djela. uopšte. zbog svoje pretjerane specijalnosti okarafcteriše na jednom veoma jasnom primjeru ovu ne­ izbježnu potrebu duha za cjelinom u svakom pravom istorijskom pro­ učavanju.rist čitave p r i r o d n e filozofije. različiti naučnici.

mora. sposobnosti fizičke. slike ljudskog života. čija prethodna uzastopnost omogućava da se otkrije buduća uzastopnost. veoma blisku prošlost njihovo pravilu nužno ne uspijeva u primjeni. ova nauč­ na predviđanja moraju biti zaista. ukazujući još ple­ menitijom i potpunijom koncepcijom ljudskog jedinstva da različite uzastopne generacije čovječanstva sarađuju. tako da se do­ bro shvati i oštroumno razvija njen pravi duh. imaće naročito visok stepen racionalnosti. nephodno je najprije primijeniti na prošlost. takva prva neop­ hodna primjena odnosa koji se posmatraju između svršenih činje­ nica. ma koje. posmatranje sa­ dašnjosti je potpuno nedovoljno. Da bi se upoznali. pretskaže prošlost. Zakoni solidarnosti mogu zatim voditi do širenja iste racionalne sigurnosti u proučavanju sporednih i posebnih aspekata. jer postaje u neku ruku. Uzalud državnici insistiraju na neophodno­ sti političkih posmatranja: pošto oni posmatraju isključivo sadaš­ njost i. nastojeći da se izvede svaka istorijska dobro poznata situacija iz cjeline njenih postepenih prethodnih događa­ ja. sveukupnosti shvatanja. Osjećaj ο kome se radi ovdje je istovremeno dublji. Po prirodi takvih pojava. utoliko približnija stvarnosti uko­ liko se radi ο značajnijim. koje je neophodno za normalno stanje društva. gdje će svaki elemenat biti zaista ocijenjen kao što i treba biti. i smišIjeniji jer proizilazi naročito iz jednog naučnog ubjeđenja: njega nije mogla na odgovarajući način razviti prosta istorija u jedno čisto deskriptivno stanje. istorijska metoda će moći sama do­ zvoliti da se sa uspjehom vrši njena tačna glavna analiza. Jednom srećnom koincidencijom. manje ili više. Stigavši do ispitivanja savremene epohe. polazeći uvijek. sa ovom istorijskom metodom. doprinoseći istom kona­ čnom cilju. u ma kojoj nauci. i da stavi burne prolazne manifestacije iznad glavnih tendencija. pre­ ma jednom razboritom sudu ovo osnovno poštovanje prema našim precima. prema duhu nauke. tako da se odražava na odgovarajući način. opštijim pojavama. već isključivo racionalna i pozitivna isto­ rija shvaćena kao stvarna nauka koja raspolaže cjelinom ljudskih događaja u koordiniranim serijama. za najnaprednije: filozofska premoć istorijske metode da­ će joj sama sav svoj razvoj šireći je u svim mogućim aspektima društvenog života. na princip čija je ra­ zumnost toliko malo sporna kao i korisnost. i je­ dino čak. izlažući se opasnosti da neprestalno miješa glavne sa sporednim činjenicama. stalni porast svake. Ispitajmo sada na jedan neposredan. a one mogu čak na isti način inspirisati obične izmišljotine. Ona će tu nužno dopuniti jasniji i elementarniji pojam uobičajene soli­ darnosti između individua i savremenih naroda. Samo tako kretanja društva i ista kretanja ljudskog duha mogu biti stvarno predviđe­ na. koje su obi189 . iako sumaran. uglavnom. ma koje. koja pokazuje. koje pokazuju očigledno nji­ hovu postupnu povezanost. intelektualne. prema socio­ loškoj seriji čiji je dio. čija neophodna sociološka nadmoć ne može nikad biti osporena. ova nova vrsta društvenog sentimenta će zatim moći pripadati sa manjim intezitetom. uglavnom biti manje poreme­ ćen nego ijedan drugi od različitih nepravilnih uticaja. jednih redovnih drugih slučajnih. kombinovan sa neograničenim opadanjem suprotne sposobnosti. pod uslovom da se sačuva dovoljno od empirijske perspektivne jednog prvobitnog rezultata. čak u onom što najprije izgleda najporemećenijl. u istoj mjeri u kojoj opšti rezultati socijalne fizike. na odgovarajući način. prema ukupnosti istorijskih činjenica. kao što sam objasnio gore. Budući da se mora nužno vršiti vrlo široka i vrlo različita primjena jednog takvog načina istraživanja. one koje se odnose na političku vještinu. prije nego što se.tano izazvati sve. Ova razumna sklonost da se vide saradnici u lju­ dima svih vremena se jedva danas izražava u pogledu nauka. od složenijih ka pojavama koje su manje složene. do izvjesnog stepena za svaku određenu epohu i u svakom glav­ nom aspektu. jer tada stalni uzro­ ci više preovlađuju u društvenom kretanju i poremećaji imaju tu onda manji udio. ono ne dobija pravu naučnu vri­ jednost. Strogo izolovano posmatranje sadašnjosti bi po­ stalo veoma moćan uzrok političkih zabluda. uprkos suprotnoj predrasudi. sa intelektu­ alnim autoritetom koji je nužno dobila ovim postepenim usklađi­ vanjem svih prethodnih epoha. tj. odakle treba da proizađe naučno predviđanje konač­ nog uspona jedne ili definitivnog pada druge. moralne ili političke. čije postepeno ostvarenje zahtijeva od svake od njih određeno učešće. ne uči prvo da se racionalno pretskazuje budućnost. jer dio osnovnog kreta­ nja od kojeg one najviše zavise. Glavne od ovih primjena. i može postati siguran izvor racionalnih predviđanja samo poslije poređenja sa prošlošću koja je i sama shvaćena u njenoj potpunoj ukupnosti. dovoljno je ovdje da ukazem u vezi sa njim na brzinu. ipak je nesumnjivo da se. moći će se tako stići do zaključaka koji su sasvim dovoljni da korisno usmjere sve primjene. budu postali dovoljno popularni. i koje je tako jako uzdrmala danas metafizička filozofija. u neku ruku. jer je. samo ako jedan ta­ kav zaključak bude potpuno saglasan sa sistemom opštih zakona ljudskog razvoja. ličan. Glavni duh ove istorijske metode u pra­ vom smislu. na koje stalno djeluje toliko uticaja. Ma kako čudno najprije izgledao je­ dan takav put. način istin­ ski osnovni razvoj komparativne metode koja je tako izuzetno bo­ gata bitnim osobinama. u jednoj uzastopnoj ocjeni različitih stanja čovječan­ stva. prema jednom tačnom prethodnom poznavanju sličnog smisla po­ stepenih promjena na koje ukazuje jedna oštroumna istorijska ana188 liza. čini mi se da se sastoji u racionalnoj primjeni društve­ nih serija. Rezervisana najprije za elitne duhove. prema njihovim statičkim vezama sa prvim tako da tu djelimično kompeziraju manju sigurnost koju u njihovom pogledu može izazvati direktna upotreba ovog načina postupnog istraživanja: Tru­ deći se da se dobije uopšte jedini stepen preciznosti koja odgovara krajnjoj komplikovanosti ovih pojava.

spriječe slične iluzije. bilo kakva predostrožnost da se upotrijebi. najzad. zbog najveće komplikacije slučajeva koji su tada istraživani. dakle naći. ukoliko nije na odgova­ rajući način shvaćena i upotrijebljena. Ona se sa­ stoji naročito u tome da se stalno opadanje uzima kao tendencija ka potpunom uništenju. Ništa nije dakle bolje konstatovano ni eksperimentalnim. posebno kad se većina lažnih političkih procjena uglavnom odnosi na to da uobičajene spe­ kulacije uopšte ne obuhvataju jednu širu prošlost. isto tako. ne nudi slične opasnosti. u različitim savremenim partijama ne penju se uopšte iznad prošlog vijeka. znatna razlika između naše dvije uzastopne generacije. uglavnom. koji se jedva usude da rijetko pređu šesnaesti vijek: tako da cjelinu revo­ lucionarne epohe nijesu čak pravilno shvatili oni koji uzaludno traže njen završetak. Jedan veoma jasan primjer će biti dovoljan. slično. kao i ma koji drugi naučni postupak. naročito u naše vrijeme. na njenu glavnu osobinu. nasuprot. uvijek održavana. neka se. Bilo kako da je velika prava superiornost ove sociološke meto­ de. ni racionalnim putem. Da li bi se". neće biti konačno prihvaćen dok ne bude racionalno pove­ zan. po prirodi stvari da. iz jedne nepotpune procjene. koja. Sama matematička analiza. uostalom. samo. sa neograničenim promjenama. može ipak dovesti. uglavnom. Ista razmišljanja treba proširiti i na različite sociološke metode. koje su. za vrijeme čitavog toka društvene evolucije. iznad svega. razmatra čak. jasnije nego ijedno apstraktno objašnjenje. i neka se. ona. ali uvijek neo­ sporan. može zavesti. jer ove opasnosti mogu uvijek samo. u ovom pogledu. a ne nikakav stvarni proizvod ma kojih sila. duhove kojii su malo racionalni ili slabo pripremljeni. jed­ nih spremnih na pobjedu. produbljeno poređenje sadašnjosti sa prošlošću predstavlja glavno sredstvo istraživanja koje je sposob­ no da predvidi ili koriguje ove glavne štetne posljedice. Ne nadajući se da će iluzije. S druge strane. međutim. može. skoro svi naši državnici. nijedan zakon društvene sukcesije. objasniti u sljedećem poglavlju. kao što ću to. Naročito danas gdje smjesa različitih društvenih elemenata. objašnjen čak sa najvećim mogućim autoritetom. snab­ dijeva neposrednu sociološku analizu neophodnim opštim sredstvom stalne verifikacije. Očigled­ no je. da se. na primjer. biti ikada pogodne da se potpuno izbjegnu. gdje se se­ rije ne mogu najprije tako brzo uvidjeti. Ona ima samo. do velikih štetnih poslje­ dica. i. izuzev najmisaonijih među njima. više ili manje stalnih promje190 na. mora najprije iz­ gledati tako duboko konfuzna. uporede necivilizovane nacije sa kulturnim narodima. među najpreporučljivijim. da ovdje upozori na jednu takvu opasnost metode istorijskih serija. koje je odsada potrebno. pre­ poručena. a da se čak i ne oslanja na tako vjerodostojne raz­ loge. jedno takvo opadanje je u potpunoj harmoniji sa osnovnim zakonima ljudske prirode. poredi život na selima sa životom u gradovima. u opadanju. iako jedna takva cjelina odgovara. utvrdio. a naročito na istorijsku metodu u pravom smislu. Prethodni primjer dovoljno upućuje na neizbježno obraćanje. neposredan ili posredan. koji se. može se reći. jedno pravo kasnije gašenje? Dakle. upozoriti. zbog bitnijih prepreka koje za nju predstav­ lja izvanredna komplikacija predmeta istraživanja. institucije ili doktrine. danas tako opravdano. Razmatrajući cjelinu dru­ štvenog razvoja u pogledu vrlo prostog režima ishrane čovjeka. u mnogo drugih slučajeva postati prividno istinitija. može. u onom prvobitnom obliku koji je biologija unaprijed konstruisala za sociologiju. zbog same svoje neobičnosti. da bi odmah bili priznati kao iluzorni. ukazujući uostalom spontano. mo­ ći će se. u tom pogle­ du do sopstvenih štetnih posljedica najveću teškoću da ispuni uvijek ovaj neophodan uslov. kori­ sno je bar. jedan prost razvoj čovječanstva. stalnim zakonima naše prirode. na jedan. posebno. obuhvata čitavu prošlost. u brojnim slučajevima. ona se izla­ že utoliko ozbiljnijim greškama ukoliko se zaustavlja na bližoj epo­ hi. Nema uopšte naučne metode. do­ vesti do ozbiljnih grešaka. a drugih na propast. a ponekad sko­ ro neizbježna. ukratko. prema ovoj vrsti matematičke mudrosti (na koju je već ukazano u sličnom slučaju u prethodnom poglavlju) koja predstavlja miješanje. koji rizikuju ponekad da dođu do prethodnog vijeka. istorijskom me­ todom. ili obratno. Tako. ovdje iko usudio da zaključi da je ovo neosporno stalno opadanje. bar u klici. a da njihovo postojanje ne šteti ni­ kako povjerenju u ova logička sredstva. međutim. proizaći. naročito da posmatra kao da su u usponu vla­ sti. ako ne bi bila odmah ispravljena. jed­ noj običnoj prolaznoj fazi glavnog kretanja. koja. i samih filozofa. nužno će za­ vršiti u razilaženju sa jednim zrelijim sociološkim ispitivanjem. koje ona može inspirisati. sve stvarne sposobnosti koje će sociološko posmatranje uzastopno razvijati. Pošto je društvena pojava. povezuje sa jednim širim sociološkim zakonom. ništavost koncepcija. vrlo gruba greška. postupno promišljenu. Dakle ova komparacija može biti samo potpuno jasna i presudna kad. da bi ograničila svoje spontane zablude. kao što ću imati prilike da' to pokažem kasnije. prema tome sa jednom rastućom predominacijom intelektualne i moralne prakse ukoliko se čovjek više civdlizuje. kako sam to naprijed. uostalom. ona ne služi ponekad da prikrije. sa pozitivnom teorijom ljudske prirode: svi zaključ­ ci koji ne budu mogli izdržati jednu takvu kontrolu. ili jedne pogre­ šne primjene odgovarajuće metode. na svoj na­ čin. tako očigledno određeno. ne bi se moglo po mom mišljenju odricati stalna težnja civilizovanog čovjeka za sve manje i manje obilnom hranom. čija cjelina. na opšti na­ čin. shvaćena u cjelini. koje se često dešavaju kad se uzmu znaci za ideje: ne može se negirati da. Bilo u homerovskim spjevovima ili u pričama naših putnika. Svuda će se vidjeti da komparativno posmatranje veo­ ma potvrđuje ovaj neobičan rezultat. način. pod impozantnim verbalizmom. bilo da su posmatranja bila su191 . Neka se.čno slabo izražene.

namijenjen. tako nepravilno optužen za buntovničku tendenciju. razmatrajući brže. ostaje mi da dopunim ovaj posao. Upravo se na ovoj egzaktnoj i stalnoj harmoniji između neposrednih zaključaka istorijske anali­ ze i prethodnih pojmova biološke teorije ο čovjeku. 193 . veoma sposoban da potvrdi u osnovnom stanju svake nauke. Tako se. pokazujući da neophodna sukcesija različitih društvenih sta­ nja tačno odgovara. uzimajući u obzir razliku između dvije nauke: društvena serija na odgovarajući način oformljena. vraća najzad istoriji čitavu pu­ noću njenih naučnih zakona. ovdje da nova politička filozofija. opšti način istraživanja. kao glavnu inte­ lektualnu osobinu ove nove nauke. Stalna upotreba. kao sastavnog i najboljeg načina sociološkog istra­ živanja. prirodno. nova socijalna filozofija ga bitno uzdiže na jedan viši stepen: ne radi se više tako ο savjetima ili lekcijama koje politika traži samo od istorije da bi usavršila ili ispravila podsticaje koji joj nijesu uopšte otud dolazili: nego ο sopstvenom opštem pravcu koji će ona od sada isključivo tražiti u cjelini istorijskih od­ luka. zbog bitnih svojstava potpuno ekvivalentna prethodnim opisima nadmoći koju ima zoološka komparacija u proučavanju individual­ nog života. a koja ima filozofski izvor u načinu koji joj neposredno prethodi. pod posebnim imenom istorijske metode. u svim aspektima. vidi sve više i više potvrda ove filozofske nadmo­ ći duha cjeline nad duhom pojedinosti. Daleko od toga da se ovdje ograničava nužan uticaj koji ljudski razum. potpuno racionalnoj elabo­ raciji ove velike teme. njene različite nužne veze sa drugim glavnim naukama da bi njeno pravo filozofsko konstituisanje bilo najzad neopo­ zivo osnovano. ni manje stvarna. mora naročito. Tako su nam u ostalim. granama prirodne filozofije. Kad stvarna primjena ovog novog sredstva bude dosta raz­ vijena da bi njegove karakteristične osobine mogle postati. u ovom poglavlju učinim. još zvanično veoma priznatim mudrostima jedne prazne metafizike koja teži da u politici odstrani svako široko razmatranje prošlosti. a koji jalova metafizika može samo dovesti 192 do preziranja. pružiti važnu priliku da neposred­ no obrazložim ovu zaključnu tendenciji». ne mogu propustiti da primijetim. za koju sam se toliko trudio da je. smatram da će se priznati od­ lučujuća promjena osnovnog pozitivnog istraživanja. dovoljno izvršili neophodno preliminarno ispitivanje pravog opšteg duha koji mora karakterisati sociologiju i različite glavne načine istraživanja koji su joj svoj­ stveni. samo jedno posebno si­ stematsko produženje. ne mo­ ra biti. prema slobodnom racionalnom ispitivanju. dragocjene prvobitne inspiracije dobrog običnog smisla od kojeg stvarna nauka može biti u svakom pogledu. da bi ga na kraju svrstali. ma kojim. Sljedeća lekcija će mi. Njegova nadmoć je ovdje. u biološkoj komparaciji doba. u ovom poglavlju. od životinjske serije. kao četvrti i zadnji glavni način vještine posmatranja. stara obavještenja političkog uma.više parcijalna. sastojati glavna naučna snaga socioloških dokazivanja. sa naučne tačke gledišta. Pošto smo tako. Završavajući ovu prethodnu opštu ocjenu istorijske metode u pravom smislu. najbolje prilagođen pravoj prirodi socioloških istraživanja. jasno izraženom. naravno. uprkos. koja će se spontano vršiti. u slje­ dećoj lekciji. u svim vremenima. analizi najkomplikovanijih pojava. da bi skužila kao prva neophodna os­ nova cjelini razumnih društvenih spekulacija. veoma će potvrditi ovo logičko upoređivanje. napro­ tiv. dovoljno izražene. pripisuje istoriji u politič­ kim kombinacijama. tako da nam najzad dozvoli da neposredno pristu­ pimo sa pravom naučnom sigurnošću. Takav je. ni manje korisna. dakle. poslije čistog posmatranja. različiti prethod­ ni djelovi ove Rasprave uvijek do sada predstavljali pozitivan duh. ili premalo produžena. koji je. postepenom usklađi­ vanju različitih organizama. opravdajući. kod svih prosvećenih ljudi. u čitavom ostalom dijelu ove knjige. eksperimentisanja i poređenja u pravom smislu.

ali neophodno. u stvari. prema naučnoj hijerarhiji koju sam izradio. kojemu se ništa ne bi moglo oduzeti. bitni uslovi pozitivnosti ne bi. a njega ne može ni jedna od njih zamijeniti. svakodnevna ocje­ na aktuelnih pokušaja da se stvori prava pozitivna filozofija ne do­ pušta da se oklijeva da se ta kapitalna praznina gleda kao glavni uzrok njihovog radikalnog neuspjeha i pogrešnog pravca koji na kraju. na odgovarajući način sve intelektualne obaveze koje nameće jedan takav preporod.ČETRDESET DEVETA LEKCIJA Sadržaj — Neophodne veze socijalne fizike i drugih osnovnih grana pozitivne filozofije Ma koliko nastojali da se pridržavamo skrupulozne preciznosti u novoj političkoj filozofiji koja je. umovi koji su u početku iz195 . što sam upravo precizirao. sadrži sve razne filozofske odredbe koje se odnose na karakteristični sistem opšteg os­ nivanja te nauke. što je bez sumnje još važnije. Sa­ da možemo tvrditi. princip koji je toliko značajan da na neki način. bez ikakvog pretjerivanja. u stvari. nehotice slijede. u suštini. do danas bitno paralisalo sve pokušaje koji su preduzimali najviši umovi da se društvena pitanja tretiraju na zaista pozitivni način transformaciju öija se neophodnost. implicitno i indirektno. Bilo da se posmatra sistem raznih neophodnih podataka koje neposred­ no izgledaju sociologiji razne ranije nauke. ili da se razmotre. predstavlja. sada više ne mogu prihvatiti ni putem direktnog suprotstav­ ljanja iako još niko do sada nije preuzeo. neispunjavanje tog velikog preduslova. u tom smislu. da je. pa čak i mogućnost. po opštem duhu i naučna i lo­ gička. Racionalna zavisnost socijalne fizike od svih drugih fundamentalnih nauka. za mene. mogli biti ispunjeni na zadovoljavajući način sve dok se dru­ štvena nauka koncipira i njeguje potpuno izolovano. bez odgovara­ jućeg uvažavanja neminovnih odnosa koje određuje njen stvarni enciklopedijski rang. zdrave spekulativne navike čime se je­ dino može razviti njihovo uvodno proučavanje.

u osnovi. još očiglednije. nužno. bar u tom trenutku: međutim. fizike i astronomije koje su. u soci­ ologiji. se ne bi mogao smatrati jed­ nostavnom trenutnom smicalicom. i kroz prethodno i postepeno proučava­ nje raznih sistema naučnih posmatranja koja su već podvrgnuta jed­ nom potpuno pozitivnom istraživanju u odnosu na najjednostavnije po­ jave. ne bi. nužno. trudeći se da svom mišljenju da naučni aspekt. način filozof­ skog učešća svojstven za ove t r i n a u k e . porijeklo značilo glavni uslov neke moći. Vidi se da smo. teži da stalno pove­ ćava društveni i politički uticaj prava naslijeđivanja. pravi i d i r e k t n i princip n e ­ ophodnog potčinjavanja d r u š t v e n e n a u k e cjelokupnoj p r i r o d n o j fi­ lozofiji. dominira. nasljedni. p r v i t e r m i n tog f u n d a m e n t a l n o g dualizma d i r e k t n o potčinjava sociologiju cjelokunoj organskoj filo­ zofiji p r e k o koje se jedino upoznaju pravi zakoni ljudske p r i r o d e . najbolje odgovara zdravim sociološkim istraži­ vanjima. T a k v a je d v o s t r u k a filozofska ocjena kojoj se m o r a m o p r i ­ kloniti. da se p r i h v a t i da pozitivno p r o u ­ čavanje d r u š t v e n o g razvoja n u ž n o pretpostavlja s t a l n u korelaciju ta dva n e m i n o v n a pojma. bilo n a u č n u ili logičku. naprotiv. m o r a ć e m o o k a r a k t e r i s a t i n e o p h o d n u reak­ ciju. gotovo je nemoguće shva­ titi jednu takvu kompletnu zaslijepijenost kod jednog tako otmenog du­ ha koji je. koristeći za svoju temu najbolji direktni istraživački metod. potčine sistemu postepenih d r u ­ gih f u n d a m e n t a l n i h proučavanja. isto t a k o neizbježno povezuje sa cjelokupnim si­ s t e m o m n e o r g a n s k e filozofije iz koje jedino može proizaći p r a v a ocjena spoljnjih uslova egzistencije ljudskog roda. koje ostvaruje fenomen i svih stalnih spoljnih uticaja ili n a u č n e sredine. mislim da treba da iz njega navedem neki istaknuti i svjež primjer koji mi izgle­ da dvostruko presudan. Dakle. ο pravu naslijeđivanja perskog dostojanstva. u suštini. O v a i n t i m n a filozofska potčinjenost n i k a d a nije mogla biti nepobitnija i izraženija nego u a k t u e l n o m slučaju u kojem je. jedan od najeminentnijih zagovornika tog prava (g. potpunije specijalDa bismo bolje okarakterisali ovo značajno zapažanje. ne samo na osnovu neophodne prethodne koncepcije cjelokupnog ljud­ skog razvoja.gledali najbolje raspoloženi. s r e d i n u u kojoj se ona razvija. da se našlijeđivalo i ropstvo i slo­ boda i da je. J e d n o m rječju. raz­ ni staleži svuda. na osnovu cjelokupne proš­ losti. Takav argumenat koji je dao jedan takav duh. Bez stalnog p r a k t i k o v a n j a takvog filozofskog dualizma. Guizot) nastojao je. Osim toga. on predstavlja iskreno i duboko lič­ no ubjeđenje. u tako okarakterisanim pojavama naličje realnosti koje je najmanje dvosmisleno. da bismo dopunili tu n e o p h o d n u operaciju. s p o n t a n o vođeni da zajed­ ničkom k r a t k o m ocjenom o b u h v a t i m o tri suštinska dijela organske filozofije u užem smislu. bez sumnje. jednom rječju. ka­ da se. bilo zato što zablu­ da ο kojoj je riječ proističe iz zloupotrebe istorijske metode u užem smislu. da diskusiju podkrijepi tobožnjim istorijskim pokazateljem koji ukazuje da. hernije. Što se tiče m e t o d e u u ž e m smislu. dovoljno je. Dakle. Ova presudna zabluda mi izgleda po­ sebno zgodna da istakne koliko pretjerana komplikovanost društvenih posmatranja nužno zahtijeva da se duh racionalno pripremi da v i d i . još direktnije i. proizilazi. Imajući na umu da su. n e p o s r e d n o proizilazi iz neospornog r a n g a koji n a š a osnovna hijerarhija. pokazuju da je tokom evolucije ljudskog duha. na sve ranije n a u k e . s čisto n a u č n e tačke gledišta. u t o m smislu. dovoljno i s t a k n u t . m a n j e k o m p l i k o v a n i h kategorija p o ­ java. u užem smislu koja vla­ da t o m djelimičnom i s e k u n d a r n o m evolucijom j e d n e od životinjskih rasa. naročito u p r e t h o d n o j knji­ zi. n e o p h o d n e obaveza da se d r u š t v e n a p r o ­ učavanja. Ona. j e d a n od ta dva velika odjeljka p r i r o d n e filozofije određuje. na odgovarajući način. u suätini. bilo da se odnosi na duh koji predstavlja ne­ osporne simptome jedne prave naučne sile uprkos žalosnom metafi­ zičkom vašpitanju koje njime. Ova p r i r o d n a koncentracija t e m e koja će omogućiti da z n a t n o s k r a t i m o našu lek­ ciju. u stvari. očigledno. a drugi. prije svega. već. ni­ k a k v a d r u š t v e n a spekulacija. 1 1 nosti i direktnije osobenosti koje ih t a k o j a k o izdvajaju čak i od najviših pojava individualnog života. donedavno. dodjeljuje d r u š t v e n i m p o j a v a m a poslije svih d r u g i h glavnih kategorija pri­ r o d n i h pojava zbog v r h u n s k e komplikovanosti. inače suštinski mogla uticati na jasnoću glavnih r a z m a ­ tranja. prilazeći iz s u p r o t ­ nog p r a v c a našoj enciklopedijskoj seriji da bismo prvo razmotrili n a j e m i n e n t n i j e i najdirektnije relacije kao i sve analogne slučajeve t r e t i r a n e u p r e t h o d n i m tomovima. iz v r h u n s k e komplikovanosti k a r a k t e r i s t i č n e za t a k v e pojave čijem se uspješnom n a u č n o m ispitivanju može p r i s t u p i t i je­ dino n a k o n racionalne p r i p r e m e koja p o d r a z u m i j e v a p r e t h o d n o p r o ­ učavanje drugih sukcesivnih. koja. društ­ veni uticaj prava nasljeđivanja stalno opadao. razmotre razni i odlučujući i mnogobrojni doka­ zi koji. mnogo je značajno da se ovdje d i r e k t n o ispitaju svi p o t r e b n i odnosi. s v a k a podjednako. koju će sociologi- 196 197 . Da bismo. sa biološkom n a u k o m . prije svega. n i k a d a ne bi mogla pod­ nositi p r a v u pozitivnost. ipak d u b o k o n e p o z n a t a do sada. u g r a n i c a m a koje su u p r a v o p o m e n u t e . vezane za proučavanje d r u š t v e n e sredine. u odgovarajućem v r e m e n u . godine u Francuskoj. s obzirom da je. teško bi se mogle zamisliti zapažanje koje je u radikalnijoj i direktnijoj suprotnosti sa univerzal­ nom realnošću društvenih pojava. K a k o bi proučavanje takve evolucije uopšte moglo postati pozitivno k a d a bi se nastavilo ne obraćajući pažnju na tu d v o s t r u k u korelaciju? T a k a v je. napredno kretanje ljudske civilizacije. međutim v i d i o . agens pojave. drugi t e r m i n je. što će n a m omogućiti da sada dosta skra­ t i m o t u n e o p h o d n u operaciju n e nanoseći š t e t u njenoj suštinskoj efikasnosti. a k o je njihovo objašnjenje p r e ćutno s a d r ž a n o u a n a l o g n i m r a z m a t r a n j i m a koja su već p r e d s t a v ­ ljana u pogledu d r u g i h osnovnih n a u k a . U jednoj značajnoj diskusiji koja se vodila 1831. čovječanstva. međutim. u g l a v n o m shvatili k a k o ove n e p o b i t n e osobine određuju t a k o u s k u r a c i o n a l n u zavis­ nost sociološke n a u k e od raznih d r u g i h ranijih g r a n a p r i r o d n e filo­ zofije.

fizičke. oni se. što sam već naveo pri kraju prethodne lekcije. U svim sličnim slučajevima. Ova gotovo univerzalna kontradikcija između maksime i primjene ne potiče danas samo od radikalno manjkave koncepcije društvenih proučavanja. uobičajeni stepen nastranosti tili im­ becilnosti. pošto najelementarnijii termini socijalne serije ne mogu podnijeti gotovo nikakvo direktno istraživanje. bez obzira na sva istorijska zapažanja u užem smislu. treba ustanoviti glav­ nu direktnu potčinjenost sociologije biologiji čije se druge grane. bilo da pretpostavljaju ogromnu trajnost ljudskog ži­ vota ili da se. isto tako. Jedna takva 199 . kada je društveni raz­ voj postao suviše naglašen da bi se i dalje mogao izvoditi sličan za­ ključak. pošto one u svojoj iracionalnoj procjeni političkih pojava. nepromjenjivo sociološko učešće biološke teorije čovje­ ka. Osim toga. Dakle. ako osjećanja sim­ patije prikazuje. u cjelokupnom sistemu socioloških proučavanja. koju je tako uspješ­ no osnovao genijalni GALL. makako ih bilo teško ocijeniti. neizbježnu zavisnost zdravih socioloških proučavanja od ranijeg proučavanja ljudske prirode. biti iste na svim stupnjevima društvene ljestvice i međusobno povezane uvijek na isti način pošto veći ili manji razvoj koji im omogućava društveno stanje. ispitati. jedne početne i druge nastavljene. naročito kada cerebralna fiziologija. U pogledu biologije. ipak. koji su. još u početku brojniji nego što izgleda u prikazu krajnje nesavr­ šene biološke teorije čovjeka. njen se naučni status tek rađa i još je u nagovještaju. neophodnom kasnijem ispravljanju. stvorena kod čitavih grupa u stanju stalne patološke mostruoznosti. ona je. na osnovu samo te kontrole. pa prema tome ni stvoriti ni uništiti b i o koje osobine ili pak poremetiti njihovu uzajamnu početnu rav­ notežu. dovode do toga da uvijek dopuštaju.ju kasnije. radije nego da sami sugeriraju pravi karak­ ter takvog djetinjstva čovječanstva. pošto se ustanovi. Onda. sve aktuelne poli­ tičke doktrine bi trebalo smatrati potpuno pogrešnim. jedne kod vlada. što ću kasnije objasniti. preko tog dijela. započinje prema onoj drugoj tački gledišta. na primjer. ako protivrječa. ako navodi efi­ kasnu i opštu premoć intelektualnih sposobnosti nad čulnim pre­ moćima itd. u suštini. duh dogovora ili proračuna. budući da je cerebral­ na fiziologija mlada institucija. ma koliko. isto tako neosporne. Iz toga proizilazi. u osnovi. polazeći od dvije glavne tačke gledišta. statičkih ili dinamičkih. na osnovu samo tog jednog naučnog obrazloženja. direktan sociološki prikaz ne bi mogao hiti naučno prihvaćen. ne bi usudio da ne prepozna njen očigledni princip među onima koji u stvarnoj primjeni ništa bitno ne uzimaju u obzir. snažno djelo­ vale istorijske indikacije na koje se on oslanja. ne bi mogli odmah zanemariti. Ova vei ka filozofska zabluda posebno je naglašena kod čuvenog Cabanis-a. što je očigledni apsurd. ne bi se trebalo čuditi što osnovne relacije između sociologije i biologije nisu do sada mogle biti organizovane na odgo­ varajući način. ni manje realni ni manje autoritativni kada uspijemo da ih jasno sagledamo. nedovoljnu aktuelnu premoć biološke filozofije. što je gotovo nespojivo sa najpozitivnijim pojmovima ο ljudskoj prirodi koja je. sa kojom evolucija ljudskog društva uvijek mora biti u skladu. prema tome. iako ne tako direktno i posebno. a ni sam GALL nije umio da se od nje sačuva. na primjer pretpostavlja da većina ljudi ima naglašeno dobar ili loš karakter. i jedva da je i najnapredniji duhovi priznaju. Jedan tako presudan primjer može da­ ti tačnu predstavu ο dragocjenim opštim izvorima koje će pozitivna sociologija morati stalno da izvlači iz svoje osnovne zavisnosti od biologije. a ponekad čak i srećne opšte indikacije. proti­ ve fizičkim zakonima ljudskog roda: jer intelektualni i moralni uslovi ljudske egzistencije. da pravo kažem. prvobit­ nih ili nastavljenih. Kada se time budemo direktno pozabavili moraćemo razlikovati. u suštini. bude njegovana na odgovarajući na­ čin. ubuduće. moraju izgraditi kroz prim­ jenu pozitivne teorije ljudske prirode na svim odgovarajućim okol­ nostima shvatajući slabe izolovane informacije koje ta prva skica društva može dopustiti kao određene da olakšaju i usavrše to ra­ cionalno određivanje. jačim od osjećanja ljubavi. stalne dragocjene provjere. inače. po­ znatim zakonima ljudske prirode: ako. biologija prvo mora stvoriti potrebnu polaznu tačku za sve društvene spekulacije na osnovu fundamentalne analize ljudske društvenosti i raznih organskih sta­ nja koja određuju njen pravi karakter. ne može se sakriti da su ih glavni filozofi bio­ lozi uvijek zamišljali na jedan pretjerano nezdrav način što bi tre­ balo da utiče na potpuno iščezavanje sociologije kao direktne i po­ sebne nauke kada se svede na jednostavni zaključak nauke ο čov­ jeku. moralne ili inte­ lektualne moraju. Sa te tačke gledišta. rezultat suviše nesavršenog filozofskog karaktera kojega još predstavlja sama biološka nauka u očima većine današnjih du­ hova. a dru­ ge kod onih kojima se vlada. obično. po­ sebno treba pripisati naglašenoj nesavršenosti koja karakteriše ve­ ći dio biologije koji se odnosi na opšte proučavanje intelektualnih i moralnih pojava. Bez obzira na krajnji realni značaj takvih indikacija. S takve biološke tačke gledišta. U stvari. Te indikacije čvrsto ra­ cionalno temelje na neophodnoj nepromjenjivosti ljudskog organiz198 ma čije razne karakteristične dispozicije. s obzirom na sasvim drugi materijalni pogled. Polazeći od prvog gledišta. U svakoj epohi ljudske evolucije. duboka filozofska potčinjenost društvene nauke toliko je nepobitna da se niko više. ne može nikada uticati na njihovu prirodu. osim malog broja jasnih izuzetaka. sve sociološke propozicije će morati da se podvrgnu. u svim društvenim teorijama. reakciju u koju se danas još manje sumnja nego u samu glavnu akciju. kao što sam to posebno ustanovio u četrdesetoj lekciji. sadašnjih ili kas­ nijih. zbog čega su i manje poznati do sada nego materijalni uslovi svakako nisu. (vidi lekciju 45).

Tako odgovarajuće i neposredno posmatranje usmjerava. U jednostav­ noj istoriji individualnog života. svakako. takav bi postupak si­ gurno postao iluzoran za kasnije proučavanje društvene evolucije kada bismo i dalje uporno à priori određivali efektivni razvoj. u današnje vrijeme. kod pojava koje su beskrajno manje komplikovane u suštini. iako. Daleko od mogućnosti da. Glavni inte­ lektualni porok ove filozofije je. pa se. postepeni i stalni uticaj koji ljudske genera­ cije vrše jedna na drugu. ne računajući neka nevažna poboljšanja. u suštini. kada se radi ο evoluciji prilično komplikovanoj na drugi način. razni poje­ dinci i razne generacije? Zato se ti uzaludni pokušaji nikada nisu mogli ostvariti i služili su samo da jače istaknu očiglednu hitnost osnovne regeneracije društvenih proučavanja kojima se. da prva skica socijalne serije razmatrana u svojim originalnim terminima. kao što smo to ustanovili. suštinski način istraživanja mora radikalno izmije­ niti kako bi uvijek na racionalni način odgovarao pravoj prirodi odgovarajućih procesa. ona bi. bez sum­ nje predstavlja prvi opšti uzrok nastavljanja kasnijih promjena. s mnogo očiglednosti dokazuju da je s ljudskim razvojem opadao ratnički duh. kao što se pretpostavlja. u današnje vrijeme. sve intenzivnije i sve raznovrsnije. Tako je većina bioloških fi­ lozofa nehotice dovedena do te kobne praktične zablude da posmatra stvarne privremene društvene promjene. sadašnje djetinjstvo političke filozofije. u cjelini apsorbovan ili pak skriven do te mjere da bi bio potpuno nepoznat usljed očigledne nemogućnosti u kojoj bi se time nalazio naš um da po­ kreće glavne stvarne faze jedne tako složene evolucije bez neop­ hodne direktne prevage istorijske analize u pravom smislu. nije. ili pak svodeći ga na malo poznato napredovanje koje je nejasno definisano. sigurno. našao bi se prema tome. sigurno. Glavna pojava sociologije. biolozi ne smatraju da su oslobo­ đeni obaveze da se ne služe direktnom analizom godina starosti kao osnovnim sredstvom istraživanja. Mogli bi se navesti mnogi drugi analogni slučajevi. što se. čim se stvarno društveno kre­ tanje učvrsti. koja je u isto vrijeme i šira i duža i u kojoj sudjeluju. nesposobna da iz njih izvuče tako teške i tako daleke zaključke. to treba da učini jednu takvu naučnu potrebu neospornom kada se radi ο naj­ složenijim pojavama koje naš razum može istražiti. kao u astronomiji. bez obzira na pomoć koju treba da koristi od svih ranijih nau­ ka. izdigne sistem društvenih proučavanja na stvar­ no pozitivnf nivo. koje su svojstvene od­ ređenom stanju razvoja čovječanstva kao neodvojive od osnovne čovjekove prirode i prema tome kao neuništive. sva društ­ vena razmatranja apsolutnoj koncepciji jednog nepromjenjivog po­ litičkog tipa koji je. um­ jesto da ga proučimo na osnovu neposrednih i posebnih posmatranja. potpuno nedostojne njegovog genija. Ali. istraživanja baš kad su. postaje zauvijek nadmoćna. bez sumnje. a čisto biološke indikacije. pošto se zanemari svako određeno društveno stanje. ne mogu se više korisno upotrijebiti osim kao dragocjena opšta pomoć. inače. zbog direktnog zaključivanja. a naročito od same biologije. iako prvobitno stanje organizma u kombinaciji sa stvarnom prirodom odgovarajuće sredine. jače ili sla­ bije izraženi u kojima je štetna prevaga bioloških razmatranja kao 201 200 . Smatra se. takav duh je obavezno podržavan bes­ korisnom teorijom koju ispitujemo i koja nastoji da direktno potčini. ovaj se zaklju­ čak može izvesti do određene granice. želeći da utvrdi to­ božnju postojanost militarističkih tendencija kod ljudskog roda iako sva istorijska svjedočenja. u jednu vrstu naučne de­ klamacije. svakako. u potpuno­ sti slaže sa produbljenijim sistemom osnovnih zakona naše priro­ de. nezavisno od istorijskog istraživanja koje je tada bilo nemoguće ili veoma manjkavo. Može se na prim­ jer. po pitanju rata prenebregavajući u nevri­ jeme društvena razmatranja i koristeći samo nesavršene filozofske pojmove koji su. njeni elementarni zakoni izvanredno poznati. očigled­ no direktno nastoji da produži uopšte. ali koji je. takva filozofska zabluda. Dakle. nasuprot tome. inače. bolje definisan nego čisto teološki ili metafizički tip.intelektualna dispozicija. pa čak postaje i neophodan do te mjere da. Ali. na kojoj stvarno može počivati društvena nau­ ka. bio uvučen. prilazi na mnogo raznih načina. a naša moć zaključivanja bila bi. treba posebno da proizađe. na osnovu ranijih objašnjenja. kao što smo to vidjeli. taj apsolutni duh kojega ona stavlja ispred svih dru­ štvenih spekulacija. bili deplasirani. u početku dominira u direkt­ nom zapažanju. u suštini. isto. manje štetna za stvarni progres ljudskog duha jer kada bi mogla prevagnuti. čim slučaj postane dovolj­ no složen da bi se koristilo samo obrazovanje: tim prije. spriječila neminovni razvoj društvene nauke. prema tome.j. a posebno kao obavezna osnovna kontro­ la. suprotan izvanredno rela­ tivnom duhu prave političke filozofije. t. u stvari. Koja bi to čudna nedosljednost uticala da se oni osjećaju oslobođe­ nim jedne takve naučne obaveze. možda. sukcesivni i rastući uticaj ranijih generacija uskoro postaje glavni uzrok postepenih promjena koje ono predstavlja. koja najjasnije utvrđuje njenu na­ učnu svojstvenost. direktno se pretvara­ jući da ne poznaje stalni razvoj ljudskog roda. vidjeti kako je sam čuveni GALL i pored svoje filozofske pro­ nicljivosti. i pored njihovog ne­ izbježnog značaja. potpuno iščezne. Ipak osnovni zakoni ljudske prirode bi postali jednog dana mnogo po­ znatiji nego što su ikada mogli biti. Ali i u stanju jednostav­ nog projekta oni su već duboko štetni pošto utiču da jedina kate­ gorija posmatranja. ili je spuštaju na sporedni nivo. sve do neorganske filozofije. iz biološ­ ke teorije ο čovjeku. Tada istorijska analiza. Kada socijalna evolucija kod prvih ljudskih generacija tek počinje da pokazuje neka nejasna i neodređena svojstva napre­ dovanja koje je još uvijek nesigurno i neprimjetno. nije tako duboko iracio­ nalna kao analogna tendencija većine fizičara i hemičara da treti­ raju biologiju kao prosti derivat neorganske filozofije. što je.

Datkle. Kada bi se kod svalkog glavnog slučaja moglo poći od prvog faktičkog vremena takve jezičke promjene.a : »Sve što je n e o p h o d n o postoji. kao što to lijepo kaže politička izreka čuvenog M a i s t r e . Dvostruko značenje riječi neophodan ko­ ju sam upravo naveo. mogla da vrši na postepe­ ni razvoj i univerzalno širenje stvarnog filozofskog duha. posebno p r i p a d a p r o u ­ čavanju živih bića u kojem je ovo razlikovanje izražajnije nego na d r u g o m mjestu i kojoj. m a k o l i k o bio neizbježno n u ž a n uvod za to.i iracionalno preziranje istorijskih pojmova. Ništa posebno ne bi moglo spriječiti da se na t a k v o m izvoru p r o u č a v a k o m p a r a t i v n a m e t o d a u p r a v o m smislu. zbog njegove prirode. do značajnog izvora novih istorijskih dokumenata ο progresivnom obrazovanju ljudskog uma. ljudski d u h duguje zahvalnost za tu značajnu filozofsku operaciju: dakle. b a r što se tiče svih d r u š t v e n i h sposobnosti od velikog značaja. 202 203 . to je jedini n a č i n na koji se d a n a s može doći do tog opšteg pojma. ali s p o n t a n e i neizbježne veze. da ne navedem sažeto op­ štu misao jednog potpuno novog rada ο filozofiji jezika čija mi racio­ nalna izrada ne bi mogla pripadati. Zbog tog zaista osnovnog principa. čini ml se da nudi jedan od najbolje okarakterisanih primjera bilo prirode te nove operacije. po mom mišljenju. Dakle. M o r a o sam. Osim posebnih filoloških znanja. u stvari. na kojoj. koju javni razum izvanredno osjeti. k a k o u sociologiji t a k o i u biologiji. u s v a k o m slučaju. nova interesantna zapažanja ο intelektualnom svojstvu raznih naroda. u protivnom ona hi samo pretrpala nauku iracionalnoin građom koje. alko se izvede na odgovarajući način. d r u š t v e n a n a ­ u k a t r e b a da ga. posebno ispitati taj n u ž n i odnos sa n a u č n e tačke gledišta u užem smislu koja je j e d i n o mogla zah­ tijevati j e d n u p r a v u opštu diskusiju. ona se i s a m a s m a t r a n a ­ učno vezanom. ima previše. bez sumnje. socijalna fizika se mora. čija je d i r e k t n a tendencija da istovremeno uništi i p r a v u filozofsku koncepciju d r u š t v e n e n a u k e i n j e n u glavnu p r a k ­ tičnu namjenu. treba da bude od velike koristi. Ovaj d v o s t r u ­ ko štetni uticaj. glavno svojstvo pozitivne hijerarhije koju smo izgradili između r a z n i h osnovnih n a ­ uka. U stvari. u njoj uvijek tre­ ba gledati dragocjeno i neosporno svjedočanstvo izvjesne fundamental­ ne koincidencije između dvije tako približene ideje. t r e b a da počiva. P o z n a t o je da taj princip. došlo bi se. Umjesto da predstavlja j e d n o s t a v n u d o p u n u biologije. shvatiti k a o p o t p u n o posebna n a u k a koja j e d i r e k t n o z a s n o v a n a n a sopstvenim osnovama. p a r a l e l n o dovelo do du­ bokog n e s h v a t a n j a p r a v e d r u š t v e n e evolucije i do pripisivanja var­ ljive postojanosti b i t n o promjenjivim dispozicijama. u današnje vrijeme. obično. još šire i temeljnije koristi. niti u r a d i k a l n o pogrešni pojam koji fiziolozi sebi ο t o m e stvaraju. predložio bih da se napravi jedna vrsta rječ­ nika dvosmislenih rječi u kojem bi se vršilo upoređivanje različitih glav­ nih značenja jedne iste riječi. ne treba vjerovati da je ta vidljiva konfuzija slučajna. za cjelokupni sistem biološ­ ke filozofije. bilo srećnog uticaja koji bi ona. i o b r n u t o . na n a č i n teološko-metafizičke filozofije ne obazirući se na korelativno stanje ljudske civilizacije. pružio bi. J e d i n o će na taj način biti m o ­ guće da se dovoljno isprave rigoroznije ali suviše u s k e n a v i k e koje bi r a z u m p r v o t r e b a l o da sažme kroz isključivo proučavanje neorganske filozofije. do te mjere da bi takav rad malo odgovarao i našim prostim literatama i eruditama. u da­ našnje vrijeme. oba­ vljen komparativno između raznih savremenih jezika. t a k o da bi. Ovaj bi se rad sastojao od operacije koja je suprotna onoj koja se primjenjuje. nužni rezultat opšteg razlikovanja statičkog i dinamičkog stanja. iako vrlo sažeta. To je. u stvari. i inače. pozitivna koncepcija pravog suštinskog kretanja ljudskog duha i druš­ tva. u ovoj prilici. n o v a politička filozofija će. m a k o l i k o on bio di- r e k t n o k o r i s t a n za p r o u č a v a n j e individualnog života. j e d i n o p r e k o njih možemo p r e t h o d n o ocijeniti s t v a r n i opšti d u h koji t r e b a da usmje­ r a v a sva p r o u č a v a n j a vezana za živa bića i da p o s t a n e još n a d m o ć ­ nijim u d r u š t v e n i m p r o u č a v a n j i m a . T a k a v d u h t r e b a da b u d e apsolutno svojstven prirodi d r u š t v e n i h proučavanja j e r je čovjek u njemu v o đ e n p o t p u n o s u p r o t n i m filozofskim putevima. kada se radi ο sinonimima u užem smislu. k a o što već zna­ mo. ranije. gotovo uvijek gleda. za cjelokupni sistem n e o r g a n s k e filozofije za koji je. racionalno istraži­ vanje iako na sasvim drugačiji način koji je dovoljno objašnjen u p r e t h o d n o j lekciji. n e p r e k i d n o prikazuje kao neizbježno ono što se u početku manifestuje k a o n e o p h o d n o . n e p o s r e d n o vezana i biologija. Ali. I pored a k t u e l n e nesavršenosti tih različitih n a č i n a is­ traživanja čiji je k a r a k t e r do sada malo poznat. d i r e k t n o objašnjen u p r e t h o d n o j knjizi. Što se tiče metode. p r e k o i n d i r e k t n e . ne mogu ostaviti n i k a k v u s u m n j u u n e m i n o v n u osnovnu potčinjenost sociologije biologiji. bilo p o t p u n o dovoljno da se na odgovarajući način p o d s t a k n e najdirektnije povezivanje k a k o bi se 1 Ne mogu da se uzdržim. Čini mi se da sva p r e t h o d n a objašnjenja. logična analogija dvije n a u k e je toliko očigledna da je bilo p o t r e b n o da sociolozi posebno insistiraju na neospornoj potrebi da se p r v o nji­ hov um p r i p r e m i za odgovarajuće produbljeno proučavanje biološ­ kih m e t o d a . jedan takav posao. sociologija t r e b a na sličan način da uzme od biologije vrlo dragocjeni filozofski princip koji t r e b a da joj veo­ ma koristi i koji će k r o z to doživjeti još potpuniji n a u č n i razvoj : riječ je ο onoj srećnoj transformaciji dogme krajnjih u z r o k a koja sadrži neosporni princip uslova egzistencije. posebno je naglašen kod većine teorija koje se od­ nose na obrazovanje na koje se. svakako. ali koja je d u b o k o vezana. bilo u svojoj po­ laznoj tački ili u svom s t a l n o m razvoju. u suštini. di­ 1 r e k t n o približavajući dva filozofska p r i h v a t a n j a riječi neophodan s p o n t a n o nastojati da.« Pošto je t a k o r a c i o n a l n o u t v r đ e n a n e o s p o r n a opšta zavisnost so­ ciologije od cjelokupne biološke filozofije. kao i svaki postupak društvenog istraživanja. Umjesto da se približe različite riječi koje imaju ista značenja ili su potpuno analogne. ovu filozofsku operaciju bi trebalo da usmjerava.

stvarna sredina u ko­ joj se one razvijaju? Opšti sklad koji uvijek mora postojati između civilizovanog čovječanstva i poprišta njegovog kolektivnog napredo­ vanja. samo moram. Prihvatajući razna razmatra­ nja. na neki na­ čin. prije svega. a sada se radi ο kratkom opisu. isto tako. čiji sam obavezni princip ranije naveo. statički ili dinamički. među dina­ mičkim uslovima koji. analizirati čitav sistem raznih spoljnih hemijskih. Ali. Makoliko mogao biti interesantan metodski pregled vrlo složenog sistema neorganskih uslova društve­ nog razvoja. socijalna fizika je vrlo na glašeno povezana sa cjelokupnom neorganskom filozofijom preko značajnih prikladnih i neposrednih veza. da je jedan takav organizam koji nastoji da što potpunije razvije tu neminovnu prevagu. a slična je situacija i u pogle­ du osnovnih hemijskih uslova koji se odnose na sastav atmosfere. da bih ubrzao naš rad. u tim različitim suštinskim vidovima. prema analognim motivima. ne­ minovno zavisi od svih raznovrsnih astronomskih podataka. kada je riječ ο tome. i društvene kada se radi ο termometarskom. neminovno proističe iz istog filozofskog principa koji nam je direktno pokazao stvaranje pravog suštinskog duha biologije u užem smislu. bili znatno narušeni. nije samo očigledno da odgovarajuće dimenzije naše planete imaju više naučnog značaja za sociologiju nego za biologi­ ju. Lako će se osjetiti da bi. na dovoljne indi­ kacije iz prethodne knjige. U prethodnoj knjizi su dovoljno opisani ti razni spoljašnji uticaji kada je u pitanju individualni život. isto tako posmatran kao organizam koji može. vrstu biološkog uticaja svojstvenih svakom od tih glavnih uslova. direktno i stalno. sa tog stanovišta. tu značaj­ nu ocjenu. očigledno je da će čitalac. ali ne u mjeri koja bi dovela u nepriliku individualnu egzistenciju. Ali. bez ikakvog posebnog ispitivanja manje bliskih veza. inače. ista je situacija i u mnogim drugim slučajevima koji se ne mogu odmah ocijeniti. takva razmatranja treba da postanu. fizičkih i astronomskih uticaja pod čijom vlašću se odvija društvena evolu­ cija i koji treba da imaju premoćni uticaj. u suštini. isto tako bi neprekidno mijenjala i njegovu društ­ venu egzistenciju. kada bi svi ti osnovni podaci. Pozivajući se. Uostalom. Zbog tog neminovnog identiteta mogu. statič­ kih ili dinamičkih. Astronomski uslovi posebno. između individualne prirode svakog živog bića i karakterističnog sastava odgovarajuće sredine. koja je. lako prenijeti na aktuelni slučaj. suštinsku stabilnost rotacionih po­ lova. Sa naučne tačke gledišta. za fizičke uslove in­ dividualne egzistencije. pa samim tim. Na primjer. terena i drugog. a posebno malu ekscentričnost orbite. koji ne bi bili dovoljno visokog intenziteta da teško povrijede in­ dividualnu egzistenciju. dakle. nju. neophodna za racionalnu koncepciju svih društvenih po­ java. nisu uopšte pogodni za ozbiljno osporavanje čim se direktno podvrgnu naučnom ispitivanju čiji se razvoj mora vratiti na Posebnu raspravu političke filozofije koja je još ranije najavljena. a naročito ljudska. nezavisno od te očigledne neposredne potčinjenosti. jer. u tom smislu. i da istakne. da egzistencija živih bića. Dakle. da bi ovo poglavlje postiglo svoj cilj. čini mi se da takvo gledište tre­ ba samo da se posebno naznači. i obrnuto. tako da utiče na osjetljivost postepenih promjena. čitalac će lako uvidjeti da bi razni hipotetički poremećaji. naš društveni život bi morao pretrpjeti duboke odgovarajuće promjene. ovaj visoki intenzitet je samo prirodni nastavak sve veće prevage jednog takvog reda uslo­ va kako se organizam više komplikuje ili kako se u njemu posmatraju više pojave. moram uputiti na četrdesetu lekciju. direktnom provjerom neminovne zavisnosti prave nauke ο ljudskom razvoju 204 205 . bez sumnje ne bi teško uznemi­ rilo mijenjanje sredine koju nikako ne bi ometala individualnu eg­ zistenciju čovjeka. inače. još oči­ glednije dokazuju to povećanje prirodnog uticaja kada se sa indi­ vidualnog prelazi na društveni slučaj. događa na najvišem ni­ vou u racionalnom proučavanju društvenih pojava u kojima se od­ mah uočavaju najsloženiji organizam i najistaknutije manifestaci­ je. kako bi se zajedno sa organskim uslovima odredila njena osnovna brzina. inače. još naglašeniji od njihovog čisto biološkog uticaja mada je. analogan. pored ostalog. ova filozofija sama može. pa prema tome. To isto važi. sebe osloboditi. Ovakva će razmišljanja dovesti do toga da se shvati. što se mora vrlo ozbiljno razmo­ triti u pozitivnom sistemu političkih spekulacija. koji su karakteristični za našu planetu. od posebnog ponavljanja metodskog ocjenjivanja tih različitih neorganskih uslova društve­ nog života koji. njegova neizbježna širina ne dopušta ovdje da se na­ pravi bilo kakva njegova skica. električnom i drugom stanju ambijentalne sredine. Na prvom mjestu. označavaju nepremostiva opšta ograničenja za kasnije širenje ljudske populacije. Kako bi se ra­ cionalno mogle zamisliti društvene pojave kada se ne bi tačno procjenila.steklo pravo određivanja stvarnog enciklopedijskog položaja. hidrometrijskom. kada se radi ο stalnoj korelaciji. ne reprodukujući je u novom vidu. posmatranu sa aspekta njene dnevne rotacije ili godišnjeg okretanja. Sva bi­ lo kakva spoljnja previranja koja bi uticala na individualnu egzi­ stenciju čovjeka. uopšte ukazati da je socio­ loški uticaj svojstven tim raznim spoljnjdm uticajima. ispituju. koja se. preko posebnih pregleda koji se lako mogu dopu­ niti. visoku direktnu zavisnost pozitivne filozofije od cjelokupne neorganske filozofije. navedena u četrdesetoj lekciji. što se. Po­ kazao sam. uglavnom. nužno. u tom smislu. kada se radi ο astonomskim uslovima koji su najmanje poznati od svih i onih čija je prevaga vrlo izražena. barometarskom. a naznačio sam. stvarni stepen nagiba ekliptike. treba pomenuti. naprotiv duboko izmijenili društvenu eg­ zistenciju koja zahtijeva savršenije sudjelovanje povoljnih okolno­ sti. na vrstu voda. ne bi mogla dovoljno manifestovati zbog kratkoće individualnog života. u isto vrije­ me i neizbježna i neophodna. na odgovarajući način. neodređeno trajati. dakle.

ne mogu beskrajno mijenjati zbog djelovanja raznih spoljnjih okolno­ sti. ne govori u stvari. Dovoljno sam pokazao. kada bi se na primjer. suviše djelimičnih ili suviše nepredvidljivih nezgoda da ih ljudska mudrost ne bi mogla. Bez sumnje. zavisi od iste pojave. ina­ če. posebno astronomske. treba smatrati da osnovno kretanje tog razvoja. Slična ocjena se može donijeti za fizičke i hemijske uslove da bi se utvrdilo da je površina naše planete u svakom pogledu. kada je riječ ο najopštijim astronomskim zakonima koji se odnose na uza­ jamno dejstvo raznih svjetova. u što ne bi trebalo sumnjati. da bi bila suštinska prepreka za racionalno konstituisanje dru­ štvene nauke. prihvatile neke izrazite promjene u ljudskom organizmu. a posebno što se tiče astro­ nomske filozofije koja je njen neosporni temelj. dakle. koja je sada neosporna. polazeći od svih glavnih glediš- ta. Dakle. predvidjelo svako neisprav­ no tumačenje te zavisnosti. što bi s naučne tačke gledišta bilo isto što à hipotetički dru­ štveni razvoj neke druge životinjske rase. ne­ ophodno je potrebno da se podvrgne. u stvari. pod uslovom da se uvijek posjeduje mudra sposob­ nost da se privremeno uklone pogrešna istraživanja.) mislilo. Ista ova­ kva razmišljanja se mogu primijeniti na mnoge druge uobičajene. a da se njihovo nužno smjenjivanje i njihove krajnje namjere nikada ne mogu izmijeniti. u četrde­ set drugoj lekciji. unutrašnjih pojava na­ šeg svijeta koje su jedino osjetljive na društveni uticaj. izuzev nekih. spontani nastavak i neosporna dopuna opšteg du­ ha koji nam je pozitivna filozofija jasno pokazala. pa je. umjesto da se izmijeni. kada se ne bi moralo. prateći osnovno kretanje koje je dosta pomdnjano u pret­ hodnom poglavlju. Sto se tiče astronomije. prilično napredovala. sa ma­ njom ili većom brzinom. kada se uzme u obzir sigurna osnovna zavisnost sociološke filozofi­ je od raznih grana neorganske filozofije. Dakle. radikalno usavršavanje koje ona ne bi nikada mogla prihvatiti.od opšteg sistema neorganske filozofije. nije bila dokazana na od­ govarajući način. i pored svoje trenutne ne­ savršenosti. zanemariti. lako se može zamisliti. jer kontinuitet te evolucije zahtijeva najprije jednu takvu stabilnost u određenim granicama. ili pak. na osnovu prethodnih uputstava. u suštini nepromjenjivi. iz posljednjih razloga. mada manje izražene slučajeve i svuda će se pokazati da je ona. pošto se taj važni princip biološke filozofije. u tom smislu. prema tome. da svi uzroci koji izazivaju poremećaje samo bi mogli ne­ posredno djelovati na tu brzinu. umjesto straha da se prava pozitivna filozofija nikako ne može izolovati od neorganske filozofije. ili kad bi se tak. organizam biva uništen. a da nikako ne izmijene njihovu prirodu: i kada ti uticaji koji iza­ zivaju poremećaje pređu granice. zbog svoje prirode. uvijek bi trebalo pretpo­ stavljati da postoji jedno osnovno kretanje za ukupan razvoj : takav je bar filozofski uslov koji nameće priroda jednog takvog pitanja i koji ne može postati potpuno pozitivan sve dok se ne bude mogao tako shvatiti. Da bi se. ο čemu se toliko govori. Takva izmjena prerasla bi. vidi se. iz jačeg razloga. ako se ograničimo bar na var^ranja vezana za postojanje pojava. još prije može primijeniti na složeniji organi­ zam i izuzetniji život. identično u svim mogućim hipotezama ο odgovarajućoj sre­ dini. primjećujući da ne bi on. vidjeli smo u prethodnom poglavlju. koje su. Na prvi pogled. da jednu takvu delikatnu evoluciju radikalno onemogu­ ćavaju razne spoljnje perturbacije. do sada malo poznate. ne bi složila sa nag­ lom i čestom erupcijom vrlo rasprostranjenih fizičko-hemijskih po­ remećaja na poprištu ljudskog života. pozitivnom proučavanju društvenog razvoja. samu snagu bioloških uzroka. po svojoj prirodi. zbog cjelokupne. mislilo. ina­ če. u 206 207 . Dakle. uvijek uočavali između mogućeg i neizbježnog. da je naučna koncepcija druš­ tvenog razvoja razmatrana u čitavom svom trajanju suštinski bila nemoguća dok osnovna stabilnost našeg astronomskog ustrojstva. sigurno. mogao uticati na zakone karakteristične za ljudski razvoj. takvu ocjenu treba prenijeti na čisto neorganske uzroke. u osnovi. koje ni bi išle čak do uništenja ljudske vrste. Ali dok je evolucija moguća. uvijek treba smatrati da će ona biti potčinjena istim bitnim zako­ nima i da se jedino njena brzina može mijenjati pošto ona. mudro odbacujući sporedna ili pret­ hodna pitanja koja bi bila slabo pristupačna ili preuranjena. iako se biće tada lakše može mijenjati. bilo u odnosu na rotaciju ili translaciju. došla u suštinski normalno stanje. u početku. da pozitivna filo­ zofija nije bila racionalno moguća bez prethodnog usavršavanja te filozofije na višem stepenu nego što se to. da se ljudska bića. ovdje ο nikakvoj promjeni. njihova faktička beskorisnost očigledna je i u sociologiji i u biologiji. u granicama mogućnosti. Ali obavezna harmoja koju smo. iz jačih razloga. prolazi kroz sva posredna stanja od kojih se sastoji. strogo konstatovane zavisnosti. u početku. u svakom pogledu. mnogo bi se više trebalo plašiti da ona nije. mogu samo uticati na nivo raznih pojava. dovoljno napredovala danas da bi obezbijedila pozitivnoj filozofiji osnovne uvodne pojmove koji su joj potrebni. a da ih kasnije razmatra postepeno se upuštaju u savršeniju tačnost. Uostalom takva intelektualna dispozi­ cija je. izgledalo bi da ta neminovna zavisnost zahtijeva u neorganskoj filozofiji. koji su. kao što sam već pokazao u drugoj knjizi. jer. vrlo rijetkih. u suštini. ako su ti kosm'ički pojmovi duboko nedokučivi. ovih opštih pojava koje su suštinski nepoznate pozitivnoj astronomiji. prvo prići najopštijem određivanju zakona svoj­ stvenih društvenom razvoju. već samo na stvarnu brzinu opšte evolucije ili njenih raznih faza. Uglavnom. da se u zemljinoj kori dešavaju samo promjene koje su tako raznavrsne i tako postepene da ne bi mogle štetno uticati na prirodni tok društvene evolucije čija se misao. prema opštoj primjeni zakona gravitacije. da te promjene okružene uskim opštim granicama. treba više pre­ cizirati opšti pojam pravog društvenog uticaj a koji je svojstven raznim neorganskim uslovima.

na fizičko-hemijska znanja koja su. novog. jedino di­ rektnim proučavanjem te filozofije. da bih pojedno­ stavio našu ocjenu. dok astronomija. neprom­ jenjivih uslova jednog zaista racionalnog istraživanja. potrebno je. nastavljajući posebno provjeravanje moje naučne hijerarhije da. svodeći ovdje ispitivanje samo na one pojmove koji se danas ozbiljno mogu negirati. Jednom rječju. ne bi mogao direktno dovoljno osjetiti. već samo tok i vrijeme trajanja njihovih stvarnih manifestacija. osim što su ta različita razmatranja ovdje još više otežana zbog vrlo velike komplikovanosti pojava. Riječ je ο stvarnom djelovanju čovjeka na spoljnji svijet čiji postepeni raz­ boj. iako biološka filozofija. može samo predvidjeti. jer bi. ova glavna relacija. svaka bitna grana prirodne filozofije mora posebno razvijati. uz duboko poštovanje biološke filozofije. predstavlja jedan od glavnih aspekata društvene evolucije bez čijeg razvoja. glavni temelj njene srećne pozitivne obrade spontano uvodeći neophodnu intelektualnu pri­ premu čiji ogromni značaj ljudski duh. bilo putem čistog posmatranja ili eksperimentisanja. vezanih za stvar­ ne zakone neorganskih pojava. predstavlja. a posebno na neorgansku filozofiju. i. u samom začetku. Da bi proširivanje logičkih izvora uvijek bilo dovoljno usklađeno sa povećanjem naučnih poteškoća. Jedino se na taj način mo­ gu dobiti prave opšte predstave bitnih osobina naučne pozitivnosti. Dakle. da fizika u užem smislu. na jedno novo direktno gledanje. prema prethodnoj lekciji. pa čak još i više hernija. posebno primijetiti ne manje spon­ tano proširivanje takve pripreme na sve ranije djelove pozitivne filozofije. sociolozi mogu dovoljno upo­ znati najelementarnije osobine pozitivne metode koje se bolje mogu uočiti kod manje komplikovanih pojava. pa da se nastavljanje našeg rada spontano. Ako se ocijeni na od­ govarajući način i mudro koristi. bila zaustavljena nadmoćnošću materijalnih prepreka koje su karakteristične za ljudsko sta­ nje. kao što sam ranije naveo. dovoljno da se navede neki filozofski predlog. a ne direktno mi­ jenjati sredinu ambijenta. jasno je da su sociologiji. bez sumnje. moram ukazati. u tom smislu. Dakle. jednostavno. koja u po­ četku izgleda kao da povećava prirodnu komplikovanost predmeta. Osim toga. ovaj uslov toliko ovdje proističe iz prirode predmeta. kako smo to često puta konstatovali. na odgovarajući način. politički. a. naprotiv. samo upućujem čitaoca na razne opšte motive izložene u prethodnoj knjizi smatrajući da je to isto nužno za biološ­ ku nauku u užem smislu. neophodno potrebni pojmovi. zbog svoje prirode. u tome ne može biti nepoznata. prema filozofskom zakonu koji sam utvrdio. Jer. možemo reći. moralni ili intelektualni. mogla biti za­ nemarena u poređenju sa astronomskim doktrinama. sve više. ako se u cijeloj hijerarhiji. I pored toga što ni biologija ne bi mogla biti racionalno zamišljena bez svoje ne­ minovne zavisnosti od cjelokupne neorganske filozofije. U tom smislu. bez sumnje. čak ne­ zavisno od društvenog nereda koji ljudske strasti uveliko nastoje da unesu u takva proučavanja. I pored svoje važne prevage. prema principu koji je postavljen u početku ove Rasprave i koji je otada stalno provjeravan. treba shvatiti. u tom pogledu. jedno od karakterističnih svojstava os­ novne metode koje se može procijeniti kako treba samo ako se pro­ učava na svom pravom izvoru. u kojima smo uvijek uviđali. morao sam se pažljivo uzdržati od tak­ vog razmatranja te filozofije u vezi sa metodom. ta zavisnost nikako ne može mijenjati njihove sopstvene zakone. neće biti dovoljno da se so­ ciolozi pripreme za svoje teške spekulacije tako što će prvo učiti da razvijaju. pripremi­ mo za normalna sociološka proučavanja kroz upoznavanje osnov­ ne pozitivne metode u njenim najbolje okarakterisanim primjena­ ma. utoliko zna­ čajnije ovdje što se primjenjuje. koji je čak i danas loš pro­ cjenitelj čiste metode.mnogim drugim ranijim prilikama. cjelokupna evolucija ne bi bila moguća. a posebno prethodne navike koje se 208 209 . tako se već snažno oslanja na analogna raz­ matranja koja su obavljena u drugim djelovima ovog rada. opšti duh svojih radova i glavna sredstva za istraživanje koja im odgovaraju za ma­ nje komplikovane slučajeve. pravoga du­ ha koji treba da predvodi stvaranje i korišćenje bilo kojih naučnih hipoteza: dakle. i po­ red svog kapitalnog učešća. neminovno je vezan za materijalni napredak zbog bli­ ske uzajamne solidarnosti koja karakteriše prirodni tok društvenih pojava. Da bih dopunio svoj uvodni kratki pregled opšteg odnosa socio­ loške filozofije i cjelokupne neorganske filozofije. nema više potrebe da se namjerno zaustavljam da bih pokazao neospornu logičnu potrebu da se. u tom smislu. u tom smislu. potrebno je stvarno smatrati srećnim zbog te duboke zavisnosti koja racionalno povezuje socio­ logiju sa cjelokupnom prirodnom filozofijom. logički gledano. pot- vrđuje. Da­ kle. očigledno je da djelovanje čovjeka na prirodu bitno zavisi od stečenih znanja. Aktuelni slučaj ne bi mogao imati druçe primjedbe. i čija su odgovarajuća sredstva za direktno istraživanje posebno provjere­ na na kraju prethodnog poglavlja. manje opšte pojave obavezno događaju uz neizbježnu prevagu opštijih pojava. napredak čovječanstva. Na ovom mjestu ove raspra­ ve. da je. onoga što predstavlja pravo objašnjenje bilo koje pojave. na kraju. u prethodnim navođenjima. U svemu što prethodi. Eto dakle. neosporno očiglednog motiva na koji je dovoljno ovdje ukazati da bi snažno došla do iz­ ražaja radikalna nemogućnost racionalnog proučavanja društvenog razvoja bez neposredne i stalne kombinacije socioloških spekulaci­ ja sa svim doktrinama neorganske filozofije. u po­ gledu čega prethodni dio ove knjige ne bi trebalo da ostavi nikakvu sumnju. kada je riječ ο tome. poseb­ no čine karakterističnu bazu ljudske moći. jedino se preko tog potpunog proširivanja prethodno dovoljno može upoznati pozi­ tivna metoda da bi se stvarno mogla koristiti za proučavanje tako očito komplikovanih pojava. gledano sa tih aspekata.

moćiće da nauče da na odgovarajući način zadovolje čisto logičke uslove svake pozitivne spekulacije. ona se. Dakle. ipak. za to vrijeme preuranjena. obično kombinovane s jednom vrstom algebarske manije koja je sada suviše bliska prostoti matematiča­ ra. da se. bilo koje filozofske greške su. sociolozi kao i svi oni koji se bave proučava­ njem prirode.ne bi mogle stvoriti na drugi način. u direktnijoj i sistematičnijoj formi. će od početka moći da razviju stvarni elementarni os­ jećaj naučne očiglednosti i da steknu osnovnu naviku za racional­ nu i odlučnu argumentaciju. ovdje posebno insistira na takvom filozofskom akciomu po pitanju koje se ograničava na to da uputim čitaoca na osnovna objašnjenja u četrdesetoj lekciji. koja se već predosjećala. odbacu­ jući. Ilu­ zija svojstvena matematičarima u političkoj filozofiji. ne obazirući se na neophodno direktno učešće te filozofije u osnovnoj obradi glav­ nih djelova neorganske filozofije. kao što sam to ranije objasnio. isto tako je značajno da se njeno odvijanje postepeno ukla­ pa u hijerarhijski red rastuće komplikacije koji sam uspostavio me­ đu njima. iz još jačeg razloga isključiti iz još komplikovanijih spekulacija sociologije. s pravom. predstavljao stvarno dragocjen i neopoziv simptom potrebe. Ipak se treba složiti da je zabluda matematičara. Međutim. u djelima Montesquieu-a i samog Condorcet-a. kao prije sto godina. bez potrebe da se. a zna se da su. temelji na odgovarajućoj ocjeni ma­ tematičke filozofije čije poznavanje. zastarjeli izraz za te beskorisne pretenzije. kao i iluzija biologa sastoji se u želji. Stalno poštovanje tog reda ima tendenciju da postepeno dovede naš um preko čitavog niza skoro neprimjetnih nijansi. nemoguće opravdati beskorisno ponavljanje jedne takve filozofske zablude. danas veoma traže­ na. po mom mišljenju. Daleko se manje mogla opravdati greška kada je. u to vrijeme. Jedina zabluda te vrste koja je mogla zaslužiti da se ozbiljno prodiskutuje. već duboko prožet njegovim čuvenim posmrtno objavljenim radom jasno potvrđuje neodlučnost njegovog uma kada je u pitanju osnovna koncepcija društvene nauke. iako generalno. pošto tada nije bilo boljeg načina u koji se ne bi moglo posumnjati. a osim toga. po mom mišljenju. Ovdje je za sociologiju izuzetna samo očigledna obaveza da učvrsti svoje prethodne odluke. u suštini. samo odlučni nehotičan do­ kaz duboke filozofske nemoći. ali neophodni opšti uslovi jednog prethodnog naučnog obrazovanja sposobnog da sistematski razvije spontano uvođenje pozitivnog duha u sve društvene teorije. predstavlja. na preuranjeni instinkt za neminovnu modernizaciju društvenih proučavanja. ne treba samo da obuhvati opšte proučavanje svih raznih glavnih djelova prirodne filozofije da bi bilo potpuno efikasno. svaka veća izmjena tog nužnog smjenjivanja. možda. u stvari. da ugrade sociologiju u jednostavni zaključak ili dodatak biologije. ali koju nije mogla dokazati čak ni jedan tako vrhunski um. nju treba. ta kapitalna priprema našeg uma. u svakom pogledu. proučavajući opštu pozitivnost na njenom pravom os­ novnom izvoru. u početku ove Rasprave. nikako prikriti stvarno produžavanje te apsurdne iluzije me­ đu drugorazrednim oponašaocima koji. Neizbježno nastavljajući tu intimnu logičnu zavisnost ne bismo mogli da ne shvatimo. pošto je svaka ideja ο efektivnom broju i matematičkom zakonu već direktno za­ branjena u biologiji. da nas toga nije u cjelini. od divne jednostavnosti koja karakteriše as­ tronomske spekulacije. a da se prethodna sredstva još nisu ocijenila na odgovarajući način. kako je to direktno objašnjeno u pretprošloj lekciji. mnogo neispravnija i mnogo štetnija nego ona druga. Umjesto da ukaže. neminovnu prevagu istorijske analize. mogla opravdati kada je eminentni fi­ lozofski duh čuvenog Jacques-a Bernouilli-a prvi začeo tu opštu mi­ sao čiji je nastanak. preko teškog algebarskog naklapanja. naročito danas. strogu nužnost da se prethodno obrazovanje stvarno ra­ cionalnih sociologa. Jedino tako. ova zabluda predstavlja. gla­ vne društvene teorije učine pozitivnim. ubuduće ukazuje pravom matematič­ kom duhu. prateći do kraja očigledne posljedice takvog principa. jednom rječju. zbog visoke apstrakcije njihovih poslova. Makoliko očigledno gruba bila takva ilu­ zija. neizbježno bi uni­ jela u sociološka proučavanja iracionalne navike koje su sasvim pri­ rodne. kod Laplace-a je. Ne bi se moglo. inače. da pravo kažemo. To su pravi teški. utoliko više ukoliko vrhunska komplikovanost pojava čini njihovo spontano ispunjava­ nje u isto vrijeme težim i neophodnijim. efikasne i ne­ uništive samo one dispozicije koje se tako neosjetno postepeno uvo­ de. kao što sam to već naveo. i u jednom i u drugom slučaju. do pretjeranog komplikovanja karakteristič­ nog za društvene spekulacije. koja je. za uspjeh jedne takve ope­ racije. svake stroge potčinjenosti real­ nom proučavanju prirode. Uostalom. zaista. unaprijed oslobodio ovaj Traktat. podstaknuta željom da se sebi stvori. istu varljivu nadu čiji izraz. je beskorisna pretenzija jednog velikog broja matematiča­ ra da učine pozitivnim društvena proučavanja na osnovu himeričnog potčinjavanja iluzornoj matematičkoj teoriji vjerovatnoće. izvjesna efermna ali plodna reputacija visokog poli211 210 . grubim iskorišćavanjem povjerenja koje se. ne bi moglo biti dovoljno bez određene posebne pomoći te primarne baze cjelokupne pozitivne fi­ lozofije. Stvarno neispunjavanje tog velikog logičkog uslova. jedne potrebe. ne dodajući ništa suštini predmeta. uporne na je­ dan drugi način kod matematičara koji su direktno oslobođeni. samo ponavljaju. glavni intelektualni uzrok radikalnog neuspjeha po­ kušaja koji su do sada pravljeni u cilju regeneracije društvenih pro­ učavanja čija je pozitivnost. i snažno podr­ žan radikalnim potresima društva. mada je opšte stanje ljudskog razuma već počelo da dopušta naziranje pravog osnovnog duha zdrave političke filozofije koji je veoma dobro pripremljen kao što sam već poka­ zao. uglavnom. iz još jačeg raz­ loga. bez mnogo muke. kasnije Condorcet ponovio. a ponekad. prije svega.

da je s r a m o t a za sadašnje stanje ljudskog r a z u m a da se danas forsira formalno pokazivanje bilo p o t r e b e da se p r i s t u p i proučavanju n a j komplikovanijih pojava tek pošto se za to p r i p r e m i m o na odgovara­ jući način p r e k o postepenog p r o u č a v a n j a najprostijih pojava. mogla zamisliti radikalnije ira­ cionalna koncepcija od one koja i m a za cilj da cjelokupnoj d r u š t v e ­ noj n a u c i da k a o filozofsku osnovu ili glavno sredstvo za finalnu analizu. iako mi se čini da su svi glavni pojmovi dovoljno naznačeni. u drugoj knjizi ove Rasprave. jedan od najoštroumnijih matematičara našeg vijeka (g. pa se i d a n a s nalazi u istom k r u g u početnih grešaka. D i r e k t n o ispitivanje ove velike n a u č n e regeneracije. u p o ­ gledu suštine. su­ više insistirati. Iz toga razloga sam m o r a o p r i d a t i poseban značaj k r a t ­ kom objašnjenju ovih r a z n i h n e m i n o v n i h relacija na kojima. plašim od mo­ gućnosti da ova visoka n a u č n a povezanost ne postane. Da li bi se.tičkog dometa. k a o posebne g r a n e j e d n o g jedinog stabla čije p r e m o ć n o r a z m a t r a n j e uvijek t r e b a da rukovodi. na kraj ove knjige ko­ ji će sadržati k o n a č n e zaključke cjelokupne R a s p r a v e . a k o ne i najviše osporavani dio moje filozofske d o k t r i n e čak i pošto n a s t a v a k ove knjige i n d i r e k t n o potvrdi. ra­ z m a t r a neizbježni opšti uticaj koji sociologija m o r a kasnije vršiti na sistem drugih osnovnih n a u k a . u p r k o s m n o g o b r o j n i m značajnim po­ kušajima. U ovom t r e n u t k u bi bilo p r e u r a n j e n o da se. koji k a r a k t e ri'šu njen suštinski d u h . u stvari. Dok su p r a v e m a t e m a t i č k e teorije. n e p o s r e d n o m apelu. bilo da se radi ο d o k t r i n i ili metodi. . a on je od tog t r e n u t k a neosporno dopunjen. Sto se tiče doktrine. Ali k o b n a a k t u e l n a prevaga metafizičke filozofije u takvoj temi. na osnovu j e d n o g d i r e k t n o g ispitivanja s m a t r a . r a z n i m specijalnim radovima. Da bih na odgovarajući način završio enciklopedijsku operacju. kao na t e m e j e d n o s t a v n e inspiracije. utičući da se one p r i h v a t e u b u d u ć e . Za sada. samo p r e k o toga što će dopustiti da ta filozofija. za to isto vrijeme. zbog svoje prirode. i pored njihove neosporne podjele. koja ga obično karakteriše nastavio. obavezno t r e b a da b u d u pot- 212 213 . ako ovo djelo doživi drugo izdanje. u isto vrijeme i n a u č n u i logičku. sa­ mo m o r a m o ocijeniti. u to n e m a sumnje. već j e d a n vijek bilježile veliki i korisni n a p r e d a k . u kojoj sam najavio kasniju namjeru da posebno obradim ovu specijalnu temu matematičke filozofije. naveo početkom 1835. i pored p r i r o d n e snage p r e t h o d n i h r a z m a t r a ­ nja koje je t a k o s p o n t a n o podržala ova Rasprava. d i r e k t n o racionalizuje k u l t u r u . Zato nijedan ra­ z u m n i čovjek nije. koja utiče na p r e t h o d n u zavisnost pozitivnog proučavanja d r u š t v e n i h pojava od cjelokupne p r i r o d n e filozofije: t a k o se. s jednom vrstom naučne zbrke. Pra­ vičnost mi nalaže da sada dodam da je. u suštini. u društvenoj praksi. doživljela. od početka ove Rasprave. prvenstveno. preostaje mi da iz s u p r o t n o g pravca sagledam tu osnovnu povezanost. na koja se gleda. p r e m a objašnjenju iz p r e t h o d n o g poglavIja. bilo. Ovaj mi s t r a h izgleda utoli­ ko opravdaniji ukoliko se to. ne mogu. n a j ­ manje odobravani. rezultat tog očiglednog filozofskog stava da sve n a ­ učne spekulacije. Poinsot) svojom lucidnom filozofskom mudrošću. umjesto a n a r ­ hične rasutosti koja je k a r a k t e r i s t i č n a za sadašnji način razvoja p r i r o d n e filozofije. zbog glavnih svojstava bilo n a u č n i h ili logičkih. iako plodnost koncepcija. n i k a k v o bitno poboljšanje. veliko pravilo pozitivne filozofije di­ r e k t n o suprotstavlja jednoj od najtemeljnijih osobina naših politič­ kih navika. u jedinoj akademskoj raspravi koja će se pamtiti. R a z n e n a p o m e n e s a d r ž a n e u ovom poglavlju ne m o g u p r e p u ­ stiti n e k i m filozofskim zabludama. . u p r ­ kos njihovoj velikoj očiglednosti. u p u ć e n e od s t r a n e metafizičke filozofije svim umovi­ ma da bez ikakve r a c i o n a l n e p r i p r e m e t r e t i r a j u r a z n a d r u š t v e n a pitanja. još suštinski empiričku. ova a p s u r d n a d o k t r i n a nije. b a r p r e ć u t n o . isključivo dolazi. godiine moje direktno mišljenje ο filozofskoj ocjeni jedne takve teorije preko jedne značajne napomene iz dvadeset sedme lekcije. k a d a se znaci koriste kao ideje na osnovu uobičajenog k a r a k t e r a čisto metafizič­ kih spekulacija. u tom smislu. Osnovne relacije su t a k o očigledno intimne. osnovni princip te univerzalne reakcije je. koja predstavlja posljednji bitni elemenat pozitiv­ ne filozofije. ukratko. nepo­ s r e d n u reakciju sociologije na cjelokupni ostatak p r i r o d n e filozo­ fije. n a j m a n j e dvosmislen s i m p t o m realnosti spekulacija. j e d n u tobožnju m a t e m a t i č k u teoriju u kojoj. njenu realnost i značaj. mate­ matičku neukost u odnosu na jednu novu trenutnu invaziju te zastar­ jele zablude tada reprodukovane na identičan način putem jedne mno­ go manje racionalne analize. koje je mogla stvoriti pogrešna ocjena n e o s p o r n i h odnosa d r u š t v e n e n a u k e sa r a z n i m ranijim n a u k a m a . p r i h v a t i o tu neobič­ nu zabludu iako nije mogao iz nje izvući osnovni sofizam. u pogledu bilo koje na­ uke. t a k o blagom i za n a š u oholost i za našu ljenost. da je u t v r đ e n i enci­ klopedijski položaju socijalnoj fizici dovoljno obrazložen u opštoj hijerarhiji n a u k a . u stvari. postoji n a m j e r a da se r a č u n u potčini n u ž n o sofistički pojam n u m e r i č k e vjerovatnoće koji d i r e k t n o dovodi do toga da se naše sopstveno s t v a r n o neznanje uzima k a o p r i r o d n o mjerilo s t e p e n a vjerovatnoće n a š i h različitih mišljenja 1 . bez ikakve u z a l u d n e p r e t e n ­ zije na univerzalnost. svakako. kao i sredina u kojoj se ta pojava dešava. toliko je r a d i k a l n o iskvarila čak i najosnovnije pojmove da se. u tom smi­ slu. zna agens pojave koji je predložen za analiziranje. od tog vremena. r a z n i h a k t u e l n i h n a ­ uka. osim u slučaju a p s t r a k t n o g r a č u n a koje je mogla stvoriti. da spriječi. što je posebna t e m a ovog poglavlja. što se tiče doktrine. predstavlja. polazeći od te posebne tačke gledišta. . n i k a k v u veću nesigurnost koja se odnosi na s t v a r n o osnov­ nu potčinjenost. p r e k o n e o p h o d n e opšte obaveze da se prvo u p o 1 Već sam. k a o ljudska djela. danas. ocjenjujući re­ dom n u ž n u filozofsku reakciju socijalne fizike na sve starije n a ­ uke.

činjene pravoj opštoj teoriji ο razvoju ljudskog roda. besko­ risno oponašajući čiste metafizičare. Uistinu. nego teoriji po­ jedinog čovjeka. prvi filozofski prikaz socijalne fizike i njene neizbježne intelektualne intervencije u stvar­ noj kulturi raznih djelova prirodne filozofije u užem smislu. iako je. do odre­ đene mjere. sugeriraju odgovarajuće naučne indikacije. U stvari. prema prethodnoj lek­ ciji. ubuduće a priori predstavljala razne nauke kao proste djelove te velike jedinstvene nauke. Ovo preciznije ograničenje. U ovom trenutku treba razmatrati samo posebnije relacije i one koje se lakše mogu ocijeniti. na ovom mjestu. otada potpu­ no poremećena. ne bi kasnije mogli koristiti za direktnu izradu bilo kakve istorijske doktrine bez neophodne pret­ hodne revizije i koji. Produbljeno na odgovarajući način. čime se objašnjava instinktivni otpor koji ona obično izaziva kod pravih pronalazača. Ali. sposoban da zauvijek odbaci te nejasne i samovoljne spe­ kulacije koje su odlika mnogih enciklopedijskih ogleda. onakvi kakvi jesu. moramo priznati. Još 215 . Dakle. nor­ malno. koja će ta nova osnovna nauka pokušati obavezno da unese u sve druge nauke kao i u njihovu opštu koordinaciju. mogli su do danas biti samo jednostavne komplikacije. Jedino tako će uobičaje­ no proučavanje tih međusobnih veza. jer je izvjesno da nijedna nauka ne bi mogla biti duboko shvaćena dok se ne oci­ jeni njena prava suštinska istorija. onoliko koliko su to njegovi radovi dopuštali. na to da jednostavno postavim nužni princip te velike relacije koja će kasnije biti razmatrana na odgovarajući način. Bez sumnje. da prirodni tok zajedničkog razvoja treba da otkrije pravu koordinaciju. takav je. očito. produbljujući još više to duboko razmišljanje. posebno za­ to da bi se izbjegli himerični ili preuranjeni pokušaji. da prava naučna istorija. sociologija prirod­ no nerazdvojiva od biologije. da mnogo više pripada teoriji društvene evolucije. naposljetku dovodi do ocjene nužnog reagovanja sociologi­ je na sve ranije. ipak ova pretpostavka omogućava da se odmah shvati op­ ravdana opšta intervencija prave društvene nauke u svim mogu­ ćim vrstama ljudskih spekulacija. Ali. koje je odsada neopozivo utvrđeno na području realnosti. u pravom smislu. u smislu regulisanja prirod­ nih progresa raznih nauka. insistira na jednom takvom svoj­ stvu istorije nauka koji ne bi mogao danas osporiti nijedan od onih koji su u nekoj nauci napravili stvarna otkrića određenog značaja: veliki Lagrange je. posebno. izgleda da ova snažna intervencija. nijedna posebna istorija ne bi mogla biti racionalno shvaćena. Dakle. ne izuzi­ majući većinu onih koje su nažalost izvodili sami naučnici. bio tako duboko prožet tom velikom filozofskom relacijom koju je tako divno koristio i čiji je princip spontano formulisao. nikako ne mo­ gu dozvoliti ljudskom duhu da ikada realizuje sličnu filozofsku si­ tuaciju. materijali manje-više ira­ cionalni koji se. svakako. a njegovo direktno razmatranje mora prevagnuti svaki put kada se neposredno radi ο bilo kojim rezultatima tog razvoja. u tom smislu. svakako himerične hipoteze. već često korišćenog u ovoj knjizi. više pripada biološkoj teoriji ο našoj pri­ rodi. to svojstvo će moći u potpu­ nosti da realizuje svoj povoljni uticaj. pa su zato neki filozofi počeli da u njoj naziru klicu toga. teorija stvarne povezanosti glav­ nih otkrića još uvijek nikako ne postoji. bez sumnje. jasno je da bi naučna hijerarhija. t. ο čemu ću kasnije govoriti. jasno je da sociologija treba normalno. Razni pokušaji. ta srećna spontana težnja sociologije da na očigledan način manifestuje pravi opšti duh svake osnovne nauke na osnovu svih njenih odnosa sa svim drugim. kako smo se uvjerili. po tom pitanju. prije svega. Bilo bi bes­ korisno da se. mogla zamisliti ta teorija koja nikada nije bila do te mjere savršena da joj nikakva intelek­ tualna prepreka ne bi ograničila potpunu slobodu njenih najpreciz­ nijih zaključivanja. a koje sponta­ no proizilaze iz naših ranijih objašnjenja. jasno je. preko neke. svakako su osjetili koliku posebno značajnu po­ moć mogu pružiti odgovarajuća istorijska uputstva da se.j. lako možemo utvrditi da taj univerzalni uticaj mora. ostaje ništa manje neosporno nužno svojstvo koje ci­ jenimo u pravoj istoriji nauka. u tom smislu posebno. ovo razmišljanje nas. Iako slabost našeg uma i krajnja složenost takvog proučavanja. moći da ima stvarno pozitivni ka­ rakter. inače privremeno korisne. nauke. da usavrši proučavanje pravih suštin­ skih odnosa koje povezuju međusobno razne nauke. pošto je to proučavanje. makoliki bio značaj tog 214 prvog razmatranja. Kada bi se. nisu sposobni da. posebna poboljšanja. budući da naša djela obavezno nose neizbrisivo obilježje sposobnosti koje ih stvaraju. da znanje pojedinaca direktno treba da vrši skriveni ali neizbježni uticaj na bilo koju nauku. proizilazi iz toga što je razvoj ljudskog duha moguć jedino preko druš­ tvenog stanja. Svi naučnici koji su s određenim naporom razmišljali ο cjelovitosti svo­ je sopstvene teme. i koja takvim radovima od­ mah mora dati filozofski smjer koji im do sada bitno nedostaje. Sa­ da se ograničavam. reguliše spontani razvoj naučnih otkrića. u kratkim crtama. kojima su to ime uzalud davali duhovi koji nisu bili sposobni da shvate njen filozofski domet. nema sumnje. u odnosu na metodu u pravom smislu. svakako će još jače biti izražena kod direktnog proučavanja socijalne dinamike na os­ novu tog principa. značajni dio društvene statike čije je duž­ nost da direktno otkrije stvarne zakone jednog takvog poveziva­ nja kao i zakone svih drugih slučajeva osnovnog povezivanja bilo kojih drugih elemenata naše civilizacije. Prije svega. svakako. samo preko direktnog osnivanja soci­ jalne fizike bez koje. Dakle. kako smo vidjeli. iako jedna takva bibliografska i biografska erudicija nastoji više da uguši spontani zamah ljudskog genija nego da pomogne njegov razvoj. Ali.

Međutim. neophodno je da ta nadmoćna metoda. tako očigledno. i koji će poslije odgovarajuće primjene. bar prema opštoj koncepciji ljudskog razvoja. bez sumnje moguće potčiniti kasnije vještinu otkrivanja jednoj vrsti racionalne teorije koja bi mogla usmjeravati. shvatiti potpuno racionalna koor­ dinacija raznih naučnih koncepcija ako nas ne predvodi prava teorija 1 217 . bude sama uvijek potčinjena filozofskim uslovima koje nameće pravi opšti duh nauke u kojem se ona radnja. Tako će. ova kapitalna operacija treba da bude na kraju ove knjige. do određene mjere. čini samo djelimično istraživanje svakoga od njih. taj zaista naučni karakter koji. u svim ranijim djelovima ove Rasprave smo priznali da svaka od tih različitih nauka posjeduje. sistematski korišćenjem svih drugih bilo kojih naučnih metoda. kasnije instinktivne napore individualnog genija čije kretanje. neposredno je obuhvaćena cjelokupna nužna univerzalnost istorijske metode. shvati kao prava društvena pojava koja je dio opšte serije ljudskog razvoja i kao takva potčini zakonima sukcesije i is­ traživačkim metodama koje su karakteristične za tu veliku evolu­ ciju. obič­ no sklona. a posebno u fizici. kako smo utvrdili. realno ne postižu nikakav uspjeh. uvodeći kao poslednji bitni elemenat. posebno izbjegne ogromni gubitak in­ telektualnih snaga koje se danas troše. razni odjelci ovog rada obavezno morali. razna naučna otkrića postaju. do određene mjere. da dobije. očigledno ukazuje na to da se ne bi mogla. poslije komparativnog pos­ tupka biologije čiju. pre­ ma tome. za sada. na nivou do kojeg je ova knjiga došla. kasnije stvarno predstav­ ljati četvrti osnovni način posmatranja. dakle socijalna fizika koja spontano pruža tu novu me­ todu. mada se svi nužno moraju naći. po­ sebno prema njoj. čija je manifestacija. ne bi moglo biti nezavisno od kolektivnog razvoja ljudskog duha. Ovaj novi način istraživanja. ubuduće. kasnije. u principu. neefikasno ili će moći da realizuje samo mali dio znaU drugoj knjizi ove Rasprave. taj opšti način istraživanja koji sam nazvao istorijskom metodom u užem smislu. ne bi rflogle biti završene sve dok se ne bi ispitala i poslednja bitna grana na­ šeg filozofskog sistema. Dominirajući. na žalost. značajnu osobinu da posebno manifestuje jedno od glavnih svojstava univerzalne pozitivne metode.j. U stvari. više će se osjetiti da je. u većini. ranije pomenutom principu. nema manji opšti značaj od onoga koji imaju druge razne starije nauke. sa stanovišta socijalne fizi­ ke. neizbježno da vlada između intelektualnog kretanja pojedinca i intelektualnog kretanja vrste. u tom smislu. u tome da se nikada cjelokupni raz­ voj svojstven svakoj nauci ne razmatra izdvojeno od cjelokupnog razvoja ljudskog duha niti pak od osnovne evolucije ljudskog du­ ha. da bi od njih direktno izradili opštu i potpunu teoriju pozitivne metode. bez sumnje. uglavnom. Suštinska slič­ nost koja mora. poste­ peno praviti. u tom pogle­ du. u stvari. bila rezervisana za sociologiju. u stvari jasno da putem te me­ tode. u što nema sumnje. otada sagledana u svom punom eminentnom in­ telektualnom dostojanstvu. posebno u toj vrsti.se ne može govoriti o kombinovanju raznih osnovnih pojmova koje su. veliku modifikaciju predstavlja i zaslužuje da se od nje konačno razlikuje. njeno pravo i direktno učestvovanje u osnovnom sastavljanju zajedničkog fonda naših intelektualnih snaga. svakako. u trenutku kada do njega dođe. AH da bi se ta visoka svojstva mogla realizovati na odgovarajući na­ čin. do sada gotovo samovoljan. moglo obezbijediti dobre prethodne poka­ zatelje opšteg smjera neposrednih progresa. sada mora­ mo samo okarakterisati. makoliko prirodno izgledala iluzija koja može izazvati. prava filozofija s\'ake nauke nužno neodvojiva od njene stvarne istanje. iz prethodne lekcije proizilazi da osnivanje pozitivne socio­ logije direktno nastoji da poveća sva naša glavna sredstva bilo koje spekulacije. po svojoj prirodi. Dakle. u suštini. onoliko koliko je to moguće. onako kako je to okarakterisano u prethodnoj lekciji. na određenom nivou. zbog našeg nepromjenjivog logičkog jedinstva. 1 Svako suviše djelimično ili suviše izolovano korišćenje takvog načina istraživa­ nja biće. zbog iracionalnih disperzivnih tendencija aktuelnih duho­ va. ili pak vrlo empirijski. u tom smislu. varljivom izoliranju. pogodna za pravo racionalno predviđanje prema tačnoj procjeni ranijeg kre­ tanja nauke objašnjenog na odgovarajući način prema osnovnim za­ konima stvarnog kretanja ljudskog duha? Istorijsko predviđanje koje postigne takvu posebnost ne bi moglo sadržati. taj mudro raspoređeni postepeni razvoj koji danas postoji samo za detalje: uobičajeni izbor istraživačkih tema. unapred sam dao jedan primjer karakterističan za naučnu primjenu te istorijske metode gradeći. manje-više može primijeniti u bilo kojem redu naučnih spe­ kulacija. na način koji bi omo216 gućio da se. istorijska metoda može da im obezbijedi punu racional­ nost koja im još uvijek bitno nedostaje. na odgovarajući način. u svim drugim naukam-i. prema neospornom. Sa takve polazne tačke čija racionalnost ne bi mogla ostati ne­ poznata. velikim djelom. pozitivnu teoriju zaista racionalnih hipoteza u pri­ rodnoj filozofiji. prema objašnjenjima iz prethodnog poglavlja tvrd­ nje: ali bi. t. uključujući i biologiju. na sumnjivim pokušajima koji. Zar nije. Sto se više bude razmišljalo ο toj velikoj temi. Ako se na takav odgovarajući način uporedi sadašnje stanje svake nau­ ke ili pak svake velike naučne teme poslije ranijih filozofskih sta­ nja. od tačne opšte ocjene afektivnog slijeda svih njenih glavnih prograsa. da ova logična saradnja nove nauke. da se svako pojedino otkriće. prenoseći svima. u su­ štini se. lako je shvatiti. nastojaće. pretjerano osjećanje lične superiornosti koje je. jer spontane indikacije koje je naš rad na tu temu trebalo postepeno da razvija. Iz razumljivog razloga. tako teška i tako prefinjena po svojoj prirodi. Prema tome. Glavni uslov se sastoji. biće. morati da manje-više predvodi njenu postepenu pri­ mjenu. Zbog toga je dovoljno.

znao. Tako. zbog svoje prirode. osnivanje ove posljednje osnovne nauke treba da izgleda direktno neophodno za cjelokupni si­ stematski razvoj svih ostalih. zbog svog jednostavnijeg i bržeg razvoja. Dakle. uprkos aktuelnoj predrasudi. takođe vidi. od nastanka nauke do danas. i posebno prilično raznovrsni primjeri toga da bi došlo do potpuno odlučne manifestacije. Izlažući tu divnu vezu glavnih koncepcija ljudskog duha u odnosu na racionalnu me­ haniku. u gra­ nicama mogućnosti. prema našem stalnom zakonu da joj obezbijede mnogo veću racionalnost od ono­ ga što treba da očekuje sadašnje stanje ljudskog duha. od njih dobiti. samo neosporno svjedočenje koje tre­ ba iskorišćavati. Nezavisno od njenog neizbježnog uticaja koji upravlja racionalnim osnivanjem zdrave političke filozofije. onako kako sam je ja okarakterisao. jedini stvarni primjer koji do danas može dati odgovarajuću predstavu prave istorije. po mom mišljenju. kao što ću kasnije objasniti. ovdje dovoljno jako preporučiti. uvijek mora­ ti. a što je. sa više efikasnos­ ti. uprkos njenoj ogromnoj ši­ rini. skoro svih zabluda. da tako kažemo. Dok. se to do sada isključivo pokušavalo. Međutim. spontano pruži nekoliko manje-više vrijednih pri­ mjera svih mogućih logičkih postupaka kao i. Sva navedena razmatranja u ovom poglavlju dovoljno dopu­ njavaju veliku filozofsku operaciju. za mene. samim tim što je iza­ brao jednu takvu suštinsku ocjenu za početnu bazu svih svojih ka­ rakterističnih naučnih spekulacija. umjesto da se bes­ korisno prepusti antinaučnim koncepcijama ο varljivom jedinstvu raznih pojava. neposredno pred­ stavlja. u isto vrijeme naučna i logička. koju su obično matematičari tako malo cijenili za­ to što ne sadrži nikakvu formulu. naj­ odlučniji dokaz jasne filozofske superiornosti Lagranasa nad svim kasnijim matematičarima do Dekarta i Lajbnica. ostane manje-više inferiorna u najzna­ čajnijem spekulativnom pogledu. prava čvrsta saradnja naših raznih stvarnih nauka nastoji da spontano proiziđe iz njihovog pozitivnog razvoja. tako da im čini suštinski iste usluge kao one koje će ona. Iz toga se. iako su drugačije prirode. sa svoje strane stalno mo­ ra da na njih vrši. kako sam naveo na kraju prethodnog poglavlja.čajnih prednosti koje mora očekivati. kakvo kapitalno proširivanje naša nova politička filozofija spontano obezbeđuje nuž­ nom uiticaju istorije u svim ljudskim spekulacijama. Prethodni navodi. Ovaj dragocjeni primjer su mi omo­ gućila ona izvanredna prethodna poglavlja raznih djelova »Anali­ tičke mehanike. isključiti empirizam i lutanje po mraku. upravlja njihovim racionalnim korišćenjem. dakle. s jed­ ne strane. bilo potčinjavanja ili usmjeravanja svim drugim. prema jednoj tako cjelovitoj ocje­ ni. da direktno okarakterišu pravi opšti duh poslednje osnov­ ne nauke. u odnosu na sve druge osnovne nauke. kao što sam naveo u četrdeset šestoj lekciji. jednu višu me­ todu koja će. da će odgovarajuća primjena sredstava za istraživanje i provje­ ru. kao što se to očekivalo od matematike tako jasno predodređene. pokazujući njene razne neophodne veze sa svim drugim naukama. s druge strane^ se vidi. u tom smi­ slu. ako se pametno primijeni. očigledno nalazi između svih ranijih nauka. već se može zapaziti to očigledno karakteristično svojstvo jedne takve nauke da napravi glavni čvor. bez sumnje. ova uska među­ sobna povezanost. unapred. za napredovanje nauka i zalažući se. od glavnog temelj­ nog snopa. moći. može se osjetiti. kao i zbog svog skorašnjeg razvoja. da. da se spontano poč­ ne ostvarivati izvjesna intelektualna disciplina tako što će se svi is­ traživači društvenih pitanja primorati na dugu i tešku naučnu pri­ premu čija savršena racionalnost ne bi mogla ostaviti ni najmanju sumnju. da ona sada nastoji da nametne svim njiho­ vim raznim karakterističnim načinima istraživanja. bilo putem njihove zajedničke filozofske potnjihovog istorijsfcog povezivanja koje jedino socijalna fizika stvarno može omogućiti svakoj posebnoj nauci. zbog prirode svojih pojava. zbog toga. bez sumnje. Dakle. Lagranžov genije je izvjesno predosjetio pravi opšti duh istorijske metode. naglašenija solidarnost njenih različitih bilo kojih aspekata. takođe. kao što smo to u početku shvatili. prema našem nepromjenjivom principu suš­ tinske istovjetnosti pozitivne metode. koliko znam. čak i prije nego što se nauka mogla razviti kako treba. Savršeno spontano jedinstvo jedne takve teme. nego mi svim zaista filozof­ skim umovima. Zbog vrhunske komplikovanosti svojih pojava. iako nužno veoma kratki. Ne bih. Cjelokupni sistem naših raznih pozitivnih znanja još uvijek predstavlja. društvena nauka će. moći da. zbog tih različitih prirodnih odnosa. recipročno je praćena dvostrukim kapitalnim uticajem koji je i neizbježan i koji ona. ο samovolji. ipak njegova karakteristična komplikovanost i razvoj koji tek počinje ne bi mogli dozvoliti da se odmah zapaze vrlo izraženi. obično takve misli nepoznate. možda čak i nekim posebnim zabludama. njen karakteristični put od najopširnijih pitanja ka postepeno sve 218 219 . treba već obavezno da ponudi neke spontane tragove tog vrhunskog sredstva spekulacije. pozitivna sociologija nastoji da duboko međusobno pove­ že sve druge nauke. iako njihov autor nema nikakve pretenzije na prostu titulu dstoričara. po svojoj prirodi da. kao što. uporno razmišljanje ο tim jasnim sastavima u ko­ jima se nalazi. preduzetu u prethodnom pog­ lavlju. Iako sadašnje stanje nauka. ne samo matematičarima ko­ jima su. tu veliku društvenu korist tako dragocjenu danas. bilo putem spontanog i stalnog manifestovanja njihovih pravih uzajamnih odnosa. činjenosti opštoj teoriji ljudskog razvoja. tako što će. koja su šira nego u bilo kojoj drugoj nauci. nužna uska zavisnost u kojoj se socijalna fizika. Na taj način. su dovoljni da se konstatuje da neizbježna univerzalna reakcija druš­ tvene nauke na sistem ranijih nauka nema manji značaj sa čisto logičke tačke gledišta nego sa direktno naučnog aspekta.

češća i značajnija upotreba a priort razmatranja. sam. na jednom višem stupnju. pomoću osjetljivije i efikasnije manifestacije. moraju doprinjeti da se shva­ ti da su nade spekulativnog dostojanstva i jedne takve nauke veće nego što će to moći da pokaže nesavršena realizacija koju ću sada direktno skicirati i koja bi trebala. na postepenom raz­ matranju triju glavnih redova socioloških razloga koji su sve slo­ ženiji i specijalniji. prema indikacijama koje daju druge nauke. vjerujem. ocijeniti istorijski razvoj čovječanstva. specijalna i metodska rasprava po­ litičke filozofije koja je najavljena u početku ove knjige. koji se nužno vežu za jednu takvu temu. posebno dinamički dio nauke ο društvu mora sigurno privući. na naj neophodnije na oznake i ostavljajući da čitalac. naročito danas. ipak. treba da kasnije sadrži produbljenu i razvijenu analizu svih bilo kojih uslova egzistencije koji su zajednički svim ljudskim društvima i odgo­ varajućim zakonima harmonije. neka prethodna razmatranja bez kojih nastavak našeg rada ne bi mogao biti pravilno shvaćen. ο ovom prvom os­ novom aspektu društvene fizike. Uprkos njenoj sadašnjoj neminovnoj brzini. prije nego što pristupi pravom prou­ čavanju zakona sukcesije. PEDESETA LEKCIJA Kratak sadržaj. tako da ćemo. našu neposrednu i izri­ čitu pažnju. postepeno kompletira ove statičke pojmove. zatim. ne samo zato što neposredniji i jači interes koji ona. ocje­ njujući opšte uslove društvene egzistencije koji se prvo odnose na 220 221 . — Uvodna razmatranja socijalne statike ili opšta teorija spontanog reda ljudskih društava. prije svega. da mo­ ram posvetiti i ovu lekciju da ukratko izložim. Ipak. Ovo kretanje se zasniva. moraju da mi ovdje bitno uskrate tu važnu prethodnu operaciju.posebnijim istraživanjima. uostalom. koliko to dopušta početno stanje nauke. osnovnu skicu prave opšte prirode te nove političke filozofije koju sam up­ ravo završio i pravog naučnog duha koji se mora naći na čelu nje­ nog kasnijeg sastava. omogućava da se bolje ocijeni njen pravi filozofski karakter već i zbog prirodne sklonosti feno­ mena kretanja da pokažu sa neodoljivijom očiglednošću realne za­ kone osnovne solidarnosti. ovaj neophodni statički uvod može da dovoljno postigne svoj stvarni cilj samo ako se ovdje on shvati prema istom naučnom kretanju koje će kasnije morati da usmjeri. a na­ ročito biološka teorija ljudske prirode. Prema raznim suštinskim motivima koji su naznačeni u pret­ posljednjoj lekciji. prevashodno i isključivo. jednu takvu sociološ­ ku analizu. najzad. po mom mišljenju da bolje okarakteriše. su­ žavajući ih. Mada prirodne granice ove knjige i opštija namjena ove Rasprave koja njoj pripada. prirodno pobuđuje.

kada je jednom društvena egzisten­ cija uspostavljena. prirodno protivi jednoj takvoj postojanosti i najprije nalazi pravo zadovoljstvo u obavljanju svoje vlastite ak­ tivnosti samo utoliko ukoliko je ona dovoljno raznolika: ova raz­ novrsnost važi čak. uosta­ lom. prema cjelini jedne takve operacijeneizbježni uticaj najvažnijih opštih svojstava naše prirode. bi bilo dovoljno da neposredno istak­ ne visoku iracionalnost koja je potrebna čudnoj doktrini koja jedi­ no doprinosi da društveno stanje proizilazi iz osnovne koristi koju čovjek otuda izvlači za potpunije zadovoljavanje svojih različitih ličnih potreba. kako se to još više dobro vidi u zadnjim redovima najnaprednijih društava. čak i onih čiji je socijalni uti­ caj najnepobitniji. Cerebralna teorija slavnog Gala bi naročito učinila. s jedne strane. zbog instinktivne sklonosti za zajedničkim životom. pošto ovo ubjeđenje. Pretpostavljajući ih ovdje dovoljno datim. neop­ hodan prethodni uslov stvarnog uspjeha. čovjek se. najprije razmotriti ovu snažnu prevagu čuvstvenih spo­ sobnosti nad intelektualnim. da bi se naša prirodna društvenost učvrstila i razvila. daleko od toga da može da prethodi uspostavljanju jednog takvog načina egzistencije. u principu. jer se većina ovih pojedinosti. Jer. tako evident­ no. ovdje možemo prethodno odbaciti. do najapsurdnijeg stepena. nezavisno od svakog ličnog računa i često mi- mo najjačih ličnih interesa. na društvo u pravom smislu. čiji pojam koji je došao do svog potpunog naučnog opsega. Uglavnom. Bez insistiranja na ovoj vrlo specijalnoj ocjeni. koja. kako to. ne bi. je realno mogla da se manifestuje samo nakon dugog prethodnog razvoja društva čije joj se stvaranje tako pripisuje. za moj pred­ met važi samo da se pokaže. kao jedini potpuno karakterističan. koja manje naglašena kod čovjeka nego kod neke druge životinje. što smatram korisnim da ovdje naznačim. što se tiče čisto fizičkih osobina. čak ni od strane onih koji ne bi uopšte uzeli u obzir neophodna znanja koja sada pruža. tim povo­ dom. tako kako smo je razmotrili na kraju prethodne knjige. Uostalom. dakle. preu­ veličavao. apsolutni uticaj potreba za takozvano stvaranje sposobnosti. uglavnom. sa druge stran·?. skupom cerebralne filozofije. mogla bi odgovara­ ti samo specijalnoj raspravi. tom pogledu više nego usmjerenost intenziteta. u većini slučajeva. bilo fizičkih. uglavnom. to je prvenstveno njihov ukupni zbir koji bi odgovarao da se ocijeni. a specijalno kod ove zadnje okolnosti. njegovo manje zaštićeno i produženije djetinjstvo itd. Osim ove dragocjene biološke nnalize jednostavno razmatranje sociološke filozofije. vrlo je evidentno da druš­ tveno stanje ne bi postojalo nikada da je moglo da proizilazi samo iz bilo kojeg ubjeđenja ο svojoj ličnoj koristi. svako formalno dokazivanje osnovne društvenosti čovjeka. mogli a da ne budu proglašeni umobolnicima. Mada kontinuitet akcije čini. Ma kakva bila stvarna sna­ ga svojstvena svakom od ovih različitih uslova. ona bi evidentno opteretila knjigu ko­ ja je već suviše velika. dok se. određuje. razbijajuci zauvijek. ma kakav uticaj da joj se pripisuje. ne bih mogao da se ovdje zaustavim na najmanjoj neposrednoj ocjeni različitih specifičnih svojstava. moram samo da obavjestim da se tu obično pripisuje pretje­ rana važnost posebnom razmatranju svakog posebnog uslova. Je­ dan takav začarani krug će izgledati utoliko odlučniji što će se vi­ še razmišljati ο pravim osobinama prvog djetinjstva čovječanstva gdje su individualne koristi od udruživanja vrlo sumnjive. danas. ne bi mogao izmijeniti. u tom cilju. međutim. kao i svaka druga životinja. sigurno. ka danas. da daju intelektualnim kombinacijama varljivu nadmoćnog u opštem ponašanju ljudskog života. ma kakve bile sposobnosti koje bi pretpostavi­ li. teži da obuhvati totalitet ljudske vrste i prvenstveno svu bijelu rasu. Dakle. Ova teorija je utvrdila. zdrava biološka teorija ο našoj intelektualnoj i moralnoj pri­ rodi. da bi ljudskom društvu dali osnovni karakter koji mu stalno pripada i kojeg njegov. cio ovaj pre­ liminarni dio sociologije će moći da bude jednog dana vrlo korisno rasvijetljen komparativnom analizom različitih životinjskih društa­ va. omogućava sadašnje stanje naših bioloških zna­ nja. zatim na porodicu i najzad. naučno neodoljivu društvenu težnju ljudske pr'rode: ona je čak razbila loše ocjene koje su sistematski vodile k'i tome da se ona ne prizna. na sre­ ću. danas tako srećno predstavljenom. u tom pogledu. Ovo je osjeća­ nje dosta slabo ukorijenjeno da bi smjeli sofisti. kao prirodna golotinja čovjeka. međutim. korisno skicirana sadašnjom fiziologijom. nalaze odvojeno kod drugih društvenih vrs­ ta a da tamo ne prouzrokuju slične efekte. jedinim putevima koji su sada sposobni da proizvedu realno i trajno uvjerenje. da čak ne može da se kaže. i koje su se uglavnom sastojale. suvišno za sve prosvećene duhove. metafizičke zablude prošlog vijeka ο ovoj glavnoj temi koje su već empirijski opisane prema specija. ubuduće mogla da bude nikako osporavana. Treba. ljudske vrste. kako sam to naznačio u pretposljednjem poglavlju. ne samo. da neposredno nastoje da ga po­ kolebaju poričući dogmatski sličnu korist tužnom zabludom slobo­ de koja je nužno proistekla iz naše intelektualne anarhije.nom i neposrednom istraživanju primitivnog stanja. ma kakav razvoj. naro­ čito. teže prirodno da ona uskoro dobije više prosto­ ra i više postojanosti samim razvojem koji ona daje ukupnim ljud­ skim potrebama. u ovom odnosu. u bilo kojem žanru. prvi glavni pojam ο našoj pravoj prirodi. ogromnu filozofsku uslugu. čak kod onih kojima pripisujemo ovaj zamišljeni račun. veoma spontana. Sto se tiče jedinke. 222 223 .jedinku. da ono povećava mnogo ma­ nje sredstva nego obaveze. ova neosporna korist. u pro­ tivnom je moglo početi da se postepeno razvija samo nakon do­ vršavanja već vrlo poodmakle društvene evolucije. Ova različita osnovna objašnjenja koja su. mo­ ralnih ili intelektualnih. Društve­ nost.

pošto je čovjekova inteligencija jako daleko od toga da bude spontano istaknuta da bi njena malo trajnija aktivnost mogla da se vješto podnese bez neodoljivog umora kojeg jaka i stalna stimulacija može jedino da spriječi ili ublaži. najinteligentniji od svih životinja u čemu mu se mora priznati. ovo novo stanje naše prirode. kod prve od životinja. bez sutnnje. neophodno podređuje njihovu naglašenu aktivnost neophodnoj ja­ čoj pobudi najprostijih osjećajnih sposobnosti. tim povodom. iz odgovarajućeg dugotrajnog korišćenja ovih visokih sposobnosti. shvatajući da je na intelektualne sposobnosti prenesen spontani uticaj naših osjećajnih sposobnosti. koji su potpuno oslobođeni svih organskih pot­ reba i strani svim ljudskim i životinjskim strastima. čovjeku je upravo najpotrebnija ona vrsta aktivnos­ ti za koju je najmanje sposoban. naučno klasirani prema uzvišenosti ili rastućoj specijalnosti osjećajnih sposobnosti sa kojima je zaista nastala in­ telektualna pobuda. lako se vidi da se kod najvećeg broja ljudi. da bi doprinjeli os­ novnom određivanju brzine ili bolje sporosti naše socijalne evolu­ cije.naročito u najobičnijim slučajevima gdje nikakav instikt nije vi­ soko izražen. uglavnom. tako je on. kod najviših umova. realni stepen jedne takve inferiornosti čiji opšti pojam ne bi mogao. sadašnja prevaga naših osjećajnih sposobnosti nije samo neophodna da bi izvlačili stalno našu slabu inteligenciju iz njene urođene letargije. pravi. Fizičke nesavršenosti i moralne potrebe njegovog položaja mu nameću. Ipak. moglo bi se dos­ pjeti da ga tamo potpuno nestane. izvjesna harmonija. je naročito. kao što svako može da to prizna. umjesto da poboljša kre­ tanje učinilo njegov mehanizam odmah protivrečnim sa najosnovnijim zakonima kretanja. mnogo više zadovoljavajuća. uostalom. nikada oslobođene ove zajedničke obaveze. uglavnom. čak i tada kad bi za­ mislili frontalni dio da je postao nadmoćniji u cijelom ljudskom mozgu. za vrstu kao i za jedinku. uskoro nepodnošljivi zamor: tako se prvenstveno na njihov rad primenjuje taj dolce far niente. kao što sam to naznačio u prethodnom poglavlju. već. samo poslije snažne heterogene pobude koja se neprestano održava ma­ nje uzvišenim ili jačim sklonostima. zaista. aktivnosti stalni cilj i određeni pravac bez kojih bi se ona obavezno izgubila u nejasnim i nepovezanim apstraktnim spekulacijama. ako bi se ovo idealno sma­ njenje raširilo do potpunog preokreta sličnog sastava. osim nekih rijetkih i kratkih zanosa ove čiste teorijske aktivnosti koja uvijek karakteriše ljudsku vrstu sa- mo grubom ali snažnom stimulacijom. prije svega. daleko od toga da realno usavršava socijalni organizam. Socijalna ekonomija bi bila. u glavnoj čovjekovoj prirodi. kao i sve druge realne korelacije krajnje nesavršena. kad bi. da ne bi zahtijevala nikakvu drugu pobudu bar dok navika me­ ditacije ne postane dovoljno jaka što je. Pregledajući opštu uzlaznu ljestvicu ovog sku­ pa različitih sposobnosti. U ovom pogledu ljudi mogu biti. svojstvenih našoj vrsti i čije se anatomsko sjedište nala­ zi u djelovima mozga koji su bliži dijelu prednje-gornje frontalne zone a da. Individualna čovjekova priroda postaje. Da bi spriječili lažnu filozofsku ocjenu ο ovoj evidentnoj osnovnoj inferiornosti intelektualnih sposobnosti koja. za materijalnu aktivnost tako da sve neophodnije spekulativno sta­ nje može nastati kako treba i naročito se održati kod njih. da se da njenoj. njihova aktivnost. visoka važnost mnogobrojnih individualnih razlika. izaziva. po jednoj žalosnoj koincidenciji. Jer. u slijedećoj lekciji. samo do jednostavnog predstavljanja jedne vrste transcendentnog idiotizma vječito obuzetog kontemplacijom božanske uzvišenosti. Pošto su intelektualne sposobnosti prirodno najmanje energične. kod većine ljudi. vratilo bi mu radi­ kalno jasan pojam: kao da (po jednoj korisnoj ali gruboj metafo­ ri). uglavnom. intelektualna tenzija obično održava. međutim. ova prevaga strasti mogla biti manje naglašena što naša mašta može lako da pretpostavi. uzaludne i skoro glupe. Ma kakva bila. po svojoj prirodi. Najmističniji napori teološke ekstaze. u tom cilju. uostalom suviše rijetko. u tom pogledu. evidentno da moraju zavisiti. sem ako ne pretpostavimo da naš razum ima jednu tako superior­ nu snagu da ne bi mogli ο njoj imati pojma. utoliko više uzvišena što ova neophodna čudna pobuda rezultira iz uzvišenijih sklonosti. smanjujući stalno trenje na našim putevima. Ali. Iz toga ovdje odmah proizilazi da su skoro svi ljudi. važno je sada do­ dati da može samo da se žali. ali ova harmonija je. tako su naj utopističkija sanjarenja neiz- 224 225 . bilo kojoj. postepene modifikacije ljudske egzistencije u toku pri­ rodnog toka naše socijalne evolucije: tako da. ma kako malo da se ona identično produžava na određenom stepenu. koja proizilazi iz osnovnih potreba organskog života i najuniverzahnjih instinkata životinj­ skog života čiji organi. čak u naj uzvišenijim slučajevi­ ma. ona se neop­ hodno sastoji u jednostavnoj nejednakosti stepena kao i u svakom drugom slučaju a da najeminentnije prirode nijesu. prema slavnoj Gall-ovoj teoriji. Umjesto da uzalud oplakujemo ovaj nesavladivi nesklad moramo ga pribilježiti kao prvi glavni dokaz koji je bio­ logija dala sociologiji i koji treba da radikalno utiče na opšti ka­ rakter ljudskih društava. nezavisno od evidentne snage koju ćemo prepoznati u sličnoj stvari. zaista. doveli. pripadaju zadnjem dijelu moz­ ga. što bi. da bi se uzdigli do pojma čistih duhova. čisto prirodna aktivnost ovog uzvišenog pod­ ručja nije nikada dosta naglašena. univerzalni i karakteristični izraz koga su sva doba civilizacije svuda reprodukovala u manje više naivnim oblicima. pod­ nijeti nikakav racionalni prigovor. neophodnu obavezu da stalno upotrebljava svo­ ju inteligenciju zajjoboljšanje svoje prvobitne situacije. isto tako. kao kod životinje. bez sumnje. vrlo nesposobni za intelektualni rad a obdareni. uglavnom. neodoljivije nego bilo ko­ joj drugoj životinji.

pošto su nas prvo spontano dovele do socijalnog stanja. kao i da hotimice učestvujemo u njihovim radostima da bi ponekad zaboravili. u ovom uzvišenom pravilu lični instinkt ne prestaje da služi kao vodič i mjera društvenom instinktu. u odnosu na druge. Ali. samo su1 U ovom lijepom uobičajenom pravilu. se uvijek povećanim radom našeg uma. mogla ukinuti u nama neizbježna prevaga ličnih interesa radikalno bi se porušila naša moralna priroda umjesto da je poboljšamo. može da nam omogući da dovoljno ocijenimo. osim opšteg uticaja osjećajnog života nad intelektual­ nim. prema ovoj zdravoj biološkoj teoriji. Tako. ra­ di prethodne sociološke ocjene naše individualne prirode. ali cerebralna fiziologija im je naročito. izuzev rijet­ kih i jako sporednih slučajeva gdje istančanost moralne finoće. na svaki dru­ gi način. zauvijek. naročito. prema ovom glavnom as­ pektu. da ova neophodna prevaga ličnih instikata može sama utisnuti u našu so- cijalnu egzistenciju jasno određen i jako naglašen karakter određu­ jući stalni i snažni cilj u diretnoj i stalnoj upotrebi naše individual­ ne aktivnosti. 226 227 . uostalom. cilj principa bi bio. on je formulisao. zaista. zavisiti od stalnog zadovoljavanja prvih koje same. da bi bilo nemoguće da se jasno shvati. Skodska škola je već dobro skicirala opovrgavanje ovih opasnih nastranosti. uglavnom. uprkos ovog pretpostavljenog utica­ ja. samo novo nehotično svjedočene težnje koja je karakteristična za nejasne i apsolutne koncepcije. pošto prvi može eviden­ tno da rezultira samo iz onog zajedničkog što drugi nudi kod raz­ nih jedinki. danas. promašen jer. Kad bi se. neospornu nadmoć nad najplemenitijim sklo-. uglavnom. ne bi mogli. Po motivima koji su bitno analogni oni­ ma iz prethodnog objašnjenja lako je razumjeti. nostima koje se direktno odnose na društvenost. ο čovjeku. nama sličnim. kao kod prvog radikalnu potrebu jednog takvog uslova čiji se sami stepen može razumno žaliti. uglavnom nemoguće bez navike za intelektualnu meditaciju. i. da se pre­ pusti jalovim žaljenjima na ovu pretjeranu prevagu osjećajnog ži­ vota upoređenog sa intelektualnim životom. najzad. potpuno poročna. da mi zaista možemo. vidi se. u čemu i kako bi onaj koji sebe ne bi uopšte volio mogao da voli drugoga? Tako. pošto socijalna osjećanja. realne inverzije osnovnog reda. istinu govore­ ći. na najljepši način. elementarna ekonomija našeg društvenog organizma je si­ gurno ono što ona mora da bude. teži sve više i više da mu podvrgne naše naklonosti kako ću to specijalnije iznijeti u slijedećem poglavlju. treba ipak prizna­ ti. u ovom odnosu kao i u prvom gore razmotrenom gledištu. Ma kakva mogla biti snaga simpatičnih osjećanja u jed­ nom idealnom popravljanju naše prirode. se sasto­ ji u tome što. prizna­ ti. Drugi glavni karakter prema kome treba da imamo obzira. slobodni da metodski raspravljamo ο zabludama i metafizačkim sofizmima koji su u prošlom vijeku nastojali da dogmatski svedu sistem naše moralne prirode na sami egoizam nepoznavajući temeljno ovu divnu spontanost koja nas čini da neodoljivo saosjećamo u bilo kojim bolovima svih osjećajnih bića. nikakav drugi realni cilj osim onog da se ublaži i izmijeni. nikada željeti drugima ono što želimo nama samima. kao što je to zahtijevala priroda subjekta. neopozivo izrekla pravilnu osudu stvarajući. Ma kakva bila ka­ pitalna važnost ovog neophodnog ispravljanja bez kojeg bi naša moralna egzistencija bila sigurno nerazumljiva. iznad svega. u tom smislu. Mi smo danas. Dakle. ostaje neospor­ no da pojam opšteg interesa ne bi mogao imati nikakvog razum­ nog smisla bez pojma posebnog interesa. na nesreću vrlo inferiorne u dstrajnosti i sna­ zi prema našim lično čistim naklonostima mada zajednička sreća mora. mada uostalom. na manje više dubokom stepenu. striktnu obavezu da volimo naše bližnje kao nas same 1 . Ova čudna pretjerana ljubav je. Ocjenjujući kako treba veliki sociološki uticaj ovog zadnjeg velikog biološkog podatka. uprkos pravim žalbama koje može izazvati pre­ tjerani uticaj privatnih nad društvenim interesima. od tada lišena neophodnog upravljanja. Jer. bi uskoro težila. najosnovnije pravilo sa ovim pravim stepenom pretjerivanja koji neophodno zahtijeva označavanje bilo kojeg tipa pod kojim će real­ nost biti uvijek suviše sačuvana. tim povodom. na sreću. uglav­ nom je obično održavaju protiv osnovne suprotnosti najjačih indi­ vidualnih instikata. među uskim granicama. sis­ tem ličnih sklonosti čija je uobičajena prevaga toliko neophodna koliko neizbježna bez čega bi socijalna egzistencija mogla imati sa­ mo nejasni i neodređeni karakter koji bi odbio svako redovno pred­ viđanje serije ljudskih radnji. stalnu brigu našeg vlastito« očuvanja. u sklopu našeg moralnog organizma. pos­ tepeno smanjiti jedan takav neophodni uticaj ili bolje da ova sla­ bo ispravljanje rezultira prirodno iz kontinuiranog razvoja ljudske civilizacije koja. u njihovu korist. međutim. imaju. u protivnom. sred­ stva za sreću kojima mi ne pridajemo skoro nikakvu ličnu važnost. u tom pogledu. najniži instinkti. u skupu socijalnih osjećanja. na njihovo mjesto vjernije predstavljanje ljudske prirode. osim stepena koji bi jedino mo­ gao biti drugačije zamišljen a da ne odgovara. postoji žaljenja vrijedan. koje svaka metafizička filozofija spon­ tano uliva čak i najboljim duhovima.bježno podređena neodoljivom carstvu realnosti da je ona morala ostati neprimijećena ili nepoznata. treba prvo shvatiti. Kada nam je moral naprednih naroda propisao. da se promijene u nejasnu i jalovu milostinju koja je neizbjež­ no lišena svake velike praktične efikasnosti. da naše razne društvene naklonosti. poštovani Trasi (Tracy) je vjerovao da mora da mnogo više voli neodređeno pravilo svetog Jova­ na: Volite jedni druge. upravo najegoističniji. Treba. dakle. nikada nijesmo sigurni da se bojimo. daleko da je konstitucija čovjeka.

To su. obič­ no. koliko je to moguće. u socijalnoj praksi. što se tiče onih koji se odnose na porodicu u užem smislu nakon što su se tako dovoljno razmatrali. reći da. samo čisto osjećajnih sposobnosti čija neophodna prevaga utvrđuje cilj i pra­ vac društvenog stanja. čak i apstrahujući svako iracionalno pretjeri­ vanje. međutim. i tu mora imati duboko aktivnih u njemu. u većini slučajeva. ipak. nego i u tome što ova ne bi više bila tako apsorbovana od strane discipline. Istovremeno. čovjekom dominira ili mora. dak­ le. da mora da se trudi da je stalno nameće energičnoj prirodnoj premoći egoističnih sklonosti. manje više. pojmovi koji se direktno odnose na jedinku. dominirati skup njegovih ličnih instikata koji su. direktno jača svojim postepenim sadrža­ jem: i. radi našeg glav­ nog predmeta. pošto njihov simultani us­ pon. umjesto što je morao da se bori protiv političke iner­ cije koju oni spontano teže da proizvedu u većini slučajeva. svoje uobičajene hladnoće može tako srećno da pomogne održanju dobre društve­ ne harmonije kao življije i manje trdoglavije sklonosti. čak u obrnutom smislu. u stvarnoj ekonomiji ovog os­ jećajnog života. jedini sposobni da utisnu na društveni život stalni impuls i pravilan tok. ne bi mogla da se raz­ vija kako treba bez određene podloge univerzalne naklonosti koja jedino može da pribavi njenom slobodnom poletu dosta uzvišeni cilj i dosta široku upotrebu. Nasuprot. više osporavati stalna dupla harmonija koja direktno veže. tj. Može se. zaista. Prvi cilj univerzalnog morala što se tiče individue se sastoji naročito u povećanju. jedino prih­ vaćenom. da je njen polet mogao da zavisi isključivo od najsna­ žnijih instinkata. po svojoj pri­ rodi. je­ dan za drugi. Sada moramo pristupiti sličnoj naučnoj ocjeni. mada tako ojačan. tj. intelektualnu aktivnost i socijalni instinkt čiji osnovni uticaj. ne samo odstranjujući ego­ istične impulse već inspirišući. Ova dupla opozicija nam već označava pravu naučnu klicu osnovne borbe čiji ćemo stalni razvoj morati uskoro da razmatramo između duha oču­ vanja i duha poboljšanja. uopšte. dva glavna regulatora ljudskog života. izuzetno konzervativan. direktnom povećanju prirod­ ne naklonosti. društvene sklonosti su jedine koje su osobito spo­ sobne da proizvedu i održe ličnu sreću. nasuprot. jer svaki pravi intelektualni razvoj je na kraju ravan. kako će to tačnije prikazati slijedeća lekcija. ima. ostaje. odnos nije manje tačan recipročno mada on tamo treba da bude manje vrije­ dan pažnje.više slab efektivni intenzitet ovog neophodnog regulatora čiji ja . kao i svaka druga životinja. društvena evolucija bi sigurno bila brža nego što nam to istorija označava. se. a. Izuzev neizbjež­ nog kretanja koje je periodično izazvano prvim materijalnim potreba­ ma. dvije vrste prirodnih uslova čija kombinacija određuje. Ako se mora. prirodnu mudru osobitu ljubav koja. Ali. čak ako apstrahujemo — neodoljive potrebe njenog materijalnog opstanka. obično u korist osnovnog poretka. najnezainteresovanijim. bilo da povećava vlast čovjeka nad njegovim stras­ tima. ο drugom opštem redu koji je označen u početku ovog poglavlja. jasno priznati da nijedan veliki um. U tom smislu. je. glas često ugušen čak i kod najboljih priroda gdje on rijetko usp jeva da direktno upravlja ponašanjem. koja je neophod­ na mada nesavršena. prema prvom elementarnom aspektu. kad bi čovjek postao blagonakloniji. da počivaju samo na pogrešnoj filozofskoj ocjeni: umjesto da odgovaraju čistom intelektualnom razvoju. 1 228 229 . upravlja. izolovani čovjek i čiji um nije uopšte probuđen. Ne može se. Takve su. ovog duplog regulatorskog uticaja čije postupno širenje čini tako prvi prirodni rezultat opšteg razvoja čovječanstva. Ali ova iluzija sadrži samo pogrešnu oc­ jenu mnogobrojnih intelektualnih i društvenih reakcija koje obavezno određuju vrlo razvijenu civilizaciju u samim radnjama koje izgledaju kao najjednostavniji proizvodi direktnog samoljublja. za opšte ponašanje čovjekovog života. na umove koji su mnogo niži od njihovih socijalnih funkcija čija je malo naglašena spontanost vi­ še zahtijevala vještačku stimulaciju koja je prouzrokovana najener­ gičnijim sklonostima. ipak. tj. ne treba više sumnjati da svaki plemeniti intelektualni polet ne teži direktno da učini prevagu osjećanja opšte simpatije. U svakoj drugoj hipotezi. neizcrpne želje koje su inspirisane društvenim zbližavanjem i uzne­ mirenim predviđanjem naše urna koja. realno primjenjuju. Sa jedne strane čovjek mo­ že biti srećan. prvog obavezno inspirisanog naročito čis­ to ličnim instiktima i drugog spontanom kombinacijom intelektual­ nih aktivnosti sa raznim društvenim instinktima 1 . uprkos. dakle. samo kroz stalni rad kojim um. Moralne zamjerke koje su se najpravednije uputile intelektualnoj kulturi izgledaju mi. treba shvatiti prema razumnom približavanju ova dva slučaja. bilo da čini čistijim i življim uobičajeno osjećanje određenih reakcija raznim društvenim kontaktima. uglavnom. daleko od toga da bude savladan od bilo kojeg individualnog antagonizma. iz isključivo ličnih interesa. uglavnom osnov­ ni karakter naše društvene egzistencije. najčešće se vjeruje da duh inovacije rezultira. da ga zamislimo in­ teligentnijim ne samo zbog bolje upotrebe do koje bi onda spon­ tano došlo njegove stvarne inteligencije. prema prvom aspetku. uglavnom sugeriše potrebu i misao ο postepenim promjenama ljudskog položaja. naroči­ to. neophodnog početnog motora stvar­ ne egzistencije. simpatični instinkt i intelektualnu aktivnost kao naročito određeni da uzajamno dopune njihov zajednički socijalni nedosta­ tak. intelektualni rad mu je spontano antipati­ čan. svom nužnošću uvijek manje više potčinjen neizbjež­ noj premoći ličnog instinkta. nasuprot. i prije prelaska na definitivna objašnjenja neposredno vezana za opšte društvo. elementarnih razmatranja soci­ jalne statike. to bi uglavnom bilo ravno. zaista. one se.

prema evidentnoj potrebi. osnovni porodični duh sa izmjenama koje odgovaraju modernom karakteru socijalnog organizma. Isto tako. na bilo ko­ jem stepenu. ne samo razlikama već i bilo kojim nejednakos­ tima koje ne bi moglo tu biti pravog društva bez stalne saradnje u opštem poslu koji se vrši različitim sredstvima koja su dovoljno podređena jedna drugima. Neke varljive pojmove koji se stvaraju danas ο društve­ noj jednakosti. Postoji tamo toliko naučnih smetnji koje bi valjalo prevazići u teorijskom redu. Međutim. u svakoj velikoj epohi razvoja. Teški udarci koje da­ nas prima ova osnovna institucija moraju se. u svakom pogledu. Jedna takva koncepcija predstavlja. čak i najskučenije. uprkos velikoj moći specijalne veze koja ih ujedinjuje. Moramo ovdje sagledati ovaj elementarni pojam prema političkoj tački gledišta u tome da porodica prirodno predstavlja pravu neophodnu klicu raznih glav­ nih dispozicija koje karakterišu društveni organizam. Pravo društveno jedinstvo se sastoji si­ gurno u samoj porodici koja je najmanje svedena na osnovni brač­ ni par koji čini njegovu glavnu osnovu. Pozitiv­ na filozofija. bilo intelektualne. uglavnom. Ali takvi napadi koji su prirodni nastavak neizbježnog pretje­ rivanja revolucionarnog duha zbog naše intelektualne anarhije su. tako da bi skup naše vrste mogao biti zamišljen kao postepeni razvoj u počet­ ku jedinstvene porodice kad lokalne razlike ne bi suprostavile su­ više prepreka jednoj takvoj pretpostavci. da je ljudima potrebno da uopšte ne žive između sebe na suviše familijaran način da bi mogli podnositi uzajamno razne osnovne nesavršenosti naše moralne prirode. ustvari. tj. dakle. tako prirodno reorganizacijska u ovom pogledu kao i u svim drugim. bile iznutra uz­ burkane dubokim uobičajenim razmiricama koje je. uostalom. koju je obavezno sačinjavao dio robova. Sa bilo kog aspekta ga posmatramo. što je obavezno zajedničko za sve socijalne slučajeve posmatrajući do­ maći život kao konstantnu osnovu socijalnog. bilo kojih. prvom glavnom osnovom socijalnog duha. i u jednom drugom slučaju. naj kompletni ja moguća rea­ lizacija ovih elementarnih uslova pripada neizbježno samoj porodi­ ci. da se pretenduje da se direktno dotakne društveni život bez neizbježne pripreme do­ maćeg života. ubuduće. po svojoj prirodi. ovaj neophodni prelaz se uvijek reprodukuje. Obično životno iskustvo samo suviše potvrđu­ je. Prirodnim tokom socijalne evolucije. opšti sastav ljudske poro­ dice. tako duboko udruživanje. ili prirodnog razvoja društvenih osjećanja. ona će obavezno učestvovati. Ova savršena intimnost je mogla da se uspostavi u običnoj porodi­ ci samo poslije snažne spontanosti zajedničkog cilja koji je kombinovan sa osnivanjem. pored ispravnih prekora koje je mogla često zaslužiti radi razniz razloga. osim redovnih izmjena koje mora postepeno da podnosi spontanim tokom ljudske evolucije. U ovom se poglavlju jedino radi ο posmatranju po­ rodice sa naj elementarni j eg aspekta. može jedina. Ovo osnovno razmatranje ne mora samo da bude primijenjeno u ovom fiziološkom smislu. dakle. bilo sa aspekta elementarnih pojmo­ va osnovne harmonije. kao što ima realnih opasnosti u praktičnom redu. Samo tako čovjek počinje realno da izlazi iz svoje čiste personal­ nosti tako što prvo uči da živi u drugome pokoravajući se svojim najsnažnijim instinktima. u povećanom nepovjerenju kojeg takvi principi mora­ ju neopozivo trpjeti u sadašnjem stanju ljudskog razvoja. pretjerana prolazna prevaga porodičnog duha neće je učiniti uvijek manje i. da porodice postaju plemena kao ova što postaju nacije. opasni samo zbog sadašnje nemoćne oronulosti vjerovanja na kojima još isključivo počivaju porodične ideje kao i svi drugi socijalni pojmovi. vlast šefa mnogo manja. ne­ moguće izbjeći kada se želi ostvariti varljivo pomirenje dva tako nespojiva kvaliteta kao što su intimnost i širenje ljudskih odnosï. Tako. jedne neophodne subor­ dinacije. konačno prenoseći skup so­ cijalnih spekulacija iz domena nejasnih idealnosti u polje nepobit­ nih realnosti. bi­ lo naročito osjećajne. Radikalnom nesavršenošću ljudskog karaktera. učvrstiti na zaista neoborivim prirodnim osnovama. u onome što ona pruža. posmatrati kao najstrašniji simptomi naše prolazne težnje za društvenim poremeća­ jem. naučni duh uopšte ne dozvoljava da se ljudsko društvo posmatra kao da je stvar­ no sastavljeno od jedinki. Ali ovdje mo­ ramo napraviti totalnu apstrakciju od ovih. Tako npr. nužno trpi postepeno manje više duboke izmjene čiji mi skup izgleda da pruža. poligamija zaostalih naroda mora tu obavezno utisnuti u porodicu jedan sasvim drugačiji karakter od onog koji ona manifestu]e kod nacija koje su toliko napredne da su već stigle da ostvare potpuno monomni život ka kojem uvijek teži naša priroda.Pošto bilo koji sistem koji mora obavezno da bude sastavljen od elemenata koji su uglavnom homogeni sa njim. neophodnog pos­ rednika između ideje jedinke i ideje vrste ili društva. Nijedno drugo društvo ne bi moglo biti tako intimno kao ova divna prosta kombinacija gdje se vrši jedna vrsta kompletne fuzije dviju priroda u jednu. zaista. pripisuje. Prema jednoj takvoj 231 230 . gdje je priroda napravila sve bitne troškove institucije. najtačniju mjeru realne važnosti ukupne promjene koja je tada izvršena u odgovarajućem društvu. individualne divergencije su obično suviše naglašene da bi dopustile. svako društvo. radikalno razlikovati od moderne porodice prvenstveno sve­ dene na direktnu rodbinu osnovnog para ili na prvi stepen srod­ stva i u kojoj je. morala se. daleko od toga da bude nepromjenljiv. bez sumnje. različitih promjena čija realna ocjena pripada direktno istorijskom dijelu ovog poglavlja. Dok. stara porodica. dvostruki glavni odnos koji sa­ činjava porodicu bude nastavio da se intelektualno zasniva samo na religioznim doktrinama. ne manje prirodni. prije svega. Zna se da su same religiozne zajednice.

duboko preko­ reni ako su se samo tako naučno pokoravali oni sami. ma kako duboke da možemo zamisliti ove spontane promjene. počinje da naučno izriče pravednu osu­ du ovih revolucionarnih varljivih dekalamacija ο tobožnjoj jedna­ kosti dvaju polova dokazujući direktno. bez sumnje.tački gledišta. uskoro prvi opšti smisao. Da bi ove naizmjenične promjene koje neprestano teže da razviju glavnu prirodu ove osnovne veze nijesu danas uopšte stigle do njihovog kraja. bili su. prema očiglednoj prirodi teme čiji neodo­ ljivi naučni autoritet ne bi nikada mogao da bude bolje izražen nego u jednom takvom slučaju. označiti u jednom takođe važnom smislu. svom nužnošću ostati. to ne bi moglo biti nikako ospo­ reno. ovaj duh se sastoji uvijek u ovoj neizbježnoj prirodnoj podre­ đenosti žene čovjeku čiji neizbrisivi karakter reprodukuju sva do­ ba civilizacije pod raznim oblicima. sramnim strastima za koje su se trudili da izazovu kod drugih. spontanim promjenama postepenog toka ljudske evolu­ cije: moderni brak. od kojih jedn:i osniva porodicu dok je druga održava. čija će nam istorijska analiza označiti. U svakoj hipotezi tužna fatalnost nije uopšte dozvoljava­ la da se nadamo da će osnovna institucija braka sama izbjeći revolu­ cionarni potres koji su svi drugi društveni pojmovi morali da pod­ nesu zbog neizbježne dekadencije teološke filozofije koja im je slu­ žila tako opasno kao isključiva osnova. takav kakvog ga je katolicizam konačno nap­ ravio. u nekom pogledu uporedivog sa ljudskim društvom. radikalno se razlikuje. zaista. bilo anatomskim ispitiva­ njem bilo fiziološkim posmatranjem. da uvijek pristu­ pi od cjeline ka detaljima. U čemu se. to je da. da će nova politička filozofija znati da ga definitivno zaštiti od svake ozbiljne anarhične težnje oduzimajući joj zauvijek ovaj lažni religiozni karakter koji može danas da samo služi da je kompromituje. je spontano upravljan na način da postaje osnovni izvor najslađe harmonije um­ jesto da uznemiri svijet svojim jakim izlivima. radikalnih razlika. Sve što može da se sada garantuje. nasuprot tome. sa punom sigurnošću. njeno polazište će biti. Ali apsolutni duh naše političke filozofije koji suviše dopri­ nosi da se tim povodom pomiješaju jednostavne spontane promjene sa ukupnim poremećajem institucije. u isto vrije­ me fizičkih moralnih koje kod svih životinjskih vrsta a naročito kod 232 233 . institucija braka je obavezno izložena kao i sve druge. čak i poslije pojave mo- nogamije. u jed­ noj moralnoj situaciji vrlo sličnoj onoj iz glavnih vremena grčke filozofije gdje je instinktivna i neprimijetna težnja za hrišćanskim preporodom porodice i društva već stvarala. Ako sociološko poređenje ovdje mora. kao i kod svakog drugog glavnog pre­ dmeta. zadovoljen i suzdržan u isto vrijeme. obaveznog principa svake domaće podređenosti. i tamo je uvijek određeno prvo polnom vezom a zatim. Među­ tim. Mi smo danas. naročito pre­ ma važnoj Galovoj teoriji. prvoj neophodnoj osnovi svakog društva po kojoj. stalno saglasne sa nepromijenjenim osnovnim du­ hom institucije koji jedini čini ovdje naš glavni predmet. u toku ovog drugog in­ telektualnog interregnuma uglavnom slične zablude kako to naro­ čito svjedoči slavna Aristofanova satira gdje je svaka sadašnja razvratnost unaprijed tako oštro žigosana. njen pravi opšti karakter. Smjeli sofisti koji danas. uprkos našem uzaludnom hvalisanju moderne nadmoćnosti. kao u većini slučajeva. što će odmah težiti da neopozivo eliminiše sve sofističke grd­ nje inspirisane neznanjem ili izopačenošću i čiji bi jedini praktični rezultat mogao biti samo degradiranje čovjeka pod izgovorom da ga usavrši. uostalom. u tom pogledu. u suviše zgodno vrijeme. uglavnom mo­ raju sastojati ove neizbježne kasnije promjene modernog braka. ili žalosno slijepi ako su. da bude ograničeno na ptice i naročito na sisav­ ce. Ne bi mogli da se suviše s poštovanjem divimo ovoj univerzal­ noj prirodnoj sklonosti. vaspitanjem mladih. isto tako. U svakom životinjskom car­ stvu izvjesni primitivni stepen dobrovoljnog društva. da velika društvena reorganizacija odre­ đena za naš vijek mora. Bez sumnje. samo propu­ stili nevoljnom širenju anarhične rutine svojstvene našoj nesrećnoj epohi. pravog sistema društvene reorganizacije pod prijetnjom da se zavede ljudska imaginacija u opasnu i iracionalnu potjeru neodređenih i nejasnih utopija koje su jedino pogodne da bezeiljno pomute realni život. tačno poznavanje čovjekove prirode praćeno razboritom oc­ jenom ukupnog društvenog razvoja i opšte faze koju on sada ostva­ ruje. prema njenoj osnovnoj težnji koja je objašnjena u četrdeset osmoj lekciji. da bi je odmah vezao za postojanu osnovu koja pruža realna poznavanja individualnog i društvenog organizma. a time po­ rodice. one će. u stanju braka. bar privre­ menog. čak i vrlo nesavršenom. neizbježno počinje od ove tačke biološke uzlazne ljestvice gdje pres­ taje svaki hermafroditizam. Već zdrava biološka filozofija. u tom pogledu. pošto posebno proučavanje ovih bilo kojih promjena mora obavezno biti podređen opštoj koncepciji još duboko nepoznatoj. to je ono u čemu socijalna fizika mora danas da racionalno zabrani direktno ispitivanje kao jako prevremeno. Kad pozitivna filozofija bu­ de mogla direktno da preduzme da zauvijek konsoliduje ovu neop­ hodnu podređenost polova. najsnažniji instinkt naše animalnosti. sociološka teorija porodice može biti bitno svedena na racionalno ispitivanje dva osnovna reda neizbježnih odnosa i to: podređenost polova a zatim podređenost starijima. obnavljajući. uglavnom. od rimskog braka kao i što se ovaj već znatno razlikuje od grčkog braka a oba još više od egipatskog ili orijentalnog braka. iz raznih razloga. antičke zablude su direktno pokušali da bace metafizičku sjekiru do ovih elementar­ nih korijena društvenog poretka. to je uglavnom što ove dvije velike klase viših životinja mogu same ponuditi dovoljnu realizaciju ovog dvostrukog elementarnog karaktera. koja je glavni princip braka.

sa slične naučne tačke gledišta. priznali smo. uostalom. sociologija će prvo pokazati radikalno neslaganje svake socijalne egzistencije sa ovom varljivom jednakošću polova karakterišući specijalne i stalne funkcije koje svaki od njih mora isključivo ispuniti u prirodnoj ekonomiji ljudske porodice koja či­ ni da spontano doprinose zajedničkom cilju duboko različitim putevima a da njihova obavezna podređenost nikako ne može da škodi njihovoj stvarnoj sreći. Približavajući. Međutim. zajedno sa ovim zakonima. u osnovnoj ekonomiji porodice a zatim i društva. Tako. kao što su one inferiornije od njih što se tiče inteligencije i razuma. uspostaviti. koliko je to moguće. jednom riječju. ustvari. drugi osnov­ ni elemenat ljudske porodice. isto tako. ustvari. u ovom pogledu kao i u drugom. pozitivna biologija konačno teži da ženski pol predstavi. Dopunjavajući. snaž­ nijim i dirljivijim neposrednim izazivanjem socijalnog instinkta. u opštem tipu čovječanstva. sa drugog osnovnog aspekta. ο sociološkom ispitivanju našeg individualnog sastava već bi omogućila da korisno skiciramo jednu takvu filozofsku rad­ nju. priroda posla tu naročito zahtijeva neumornu pažnju na skup najkomplikovanijih odnosa čiji nijedan dio ne smije biti zanemaren i istovremeno objektivniju sa­ mostalnost duha prema strastima. prema prethodnim indikacij ama. nepromjenljiva stvarna ekonomija ljudske porodice ne bi mogla nikako biti realno promijenjena ako ne pretpostavimo varljivu transformaciju našeg cerebralnog orga­ nizma. direktni i lični poziv ženskog pola. prema prethodnom. Najprije uzimajući u obzir opšti odnos između intelektualnih i osjećajnih sposobnosti. ovu neophodnu naučnu ocjenu. Ovdje su zablude. uopšte. čak i suviše isključivo način koji ne omogućava. bilo zbog najmanje unutrašnje snage njenog uma bilo zbog njene življe moralne i fizičke osjetlji­ vosti tako antipatične svakoj apstrakciji i svakom zaista naučnom naporu. teško narušavajući porodicu i društvo. proizišle iz naše in­ telektualne anarhije sasvim druge vrste nego u prethodnom sluča­ ju. dok drugi karakteriše direktno neophodnu regulatorsku funk­ ciju zauvijek namijenjenu ženi. Sto se tiče bilo kakvih funkcija upravljanja. uprkos ljubaznih osobina koje obično odlikuju njena duhov­ na i graciozna djela. Od ova dva opšta atributa koji razdvajaju čovječanstvo od animalnosti. u pro­ tivnom. prema ovom prvom aspektu. da obavezna prevaga ovih drugih u cjelini naše prirode je. prirodnu korealizaciju između dje­ ce i roditelja koja zatim generalizovana u cijelom društvu uvijek u njemu proizvodi. mora biti.ljudske rase. tako važnog mada sporednog. kod jednog i kod drugog pola. prirodnu potčinjenost sta­ rijima. izuzetno vezanoj. njihova vlastita i glavna funkcija. međutim. radikalna nesposobnost ženskog pola je tamo još više naglašena. od jedne vrste neprekidnog stanja djetinjstva koje ga udaljava još više u najvažnijim odnosima. mora prirodno biti da neprestano mijenja. neposredno u principu. i uz pomoć naj­ povoljnijih okolnosti. uopšte. više razuma. da su žene. Komparativnim ispitivanjem ovog velikog prirodnog odnosa. za pametni razvoj vlastite prirode. ovdje gore. Jedini mogući rezultati jedne besmislene borbe protiv pri­ rodnih zakona koji bi od strane žena pružili nova nehotična svje­ dočenja njihove vlastite inferiornosti. jedinu vrstu podnošljive sreće za njih. ovu organsku neospornu potčinjenost ženskog genija. analizu polova analizi starosti. manje naglašena kod muškarca nego kod bilo koje druge životinje i da izvjesni spon­ tani stepen spekulativne aktivnosti čini glavni cerebralni atribut čo­ vječanstva kao i prvi izvor duboko označenog karaktera našeg so­ cijalnog organizma. mada ovaj pol neizbježno učestvuje. u tom pogledu. vrlo teške. neizbježnu i neprocjenjivu nadmoć muškog pola. Na drugom mjestu smo. svom nužnošću iz suviše hladnog ili suviše grubog razuma koji obično karakteriše jači pol. od idealnog tipa rase. duboko razdvajaju jedan pol od drugog uprkos opštoj nužnoj premoći posebne vrste. sa so­ cijalne tačke gledišta. radi ove kratke ocjene društvenih atributa svakog pola. uvidjeli. lični instinkti obavezno upravljaju simpatičnim ili socijalnim čiji uticaj samo može i mora da izmijeni bitno utisnuto upravljanje sa prevagom prvih a da ne mogu i ne moraju nikada da postanu uobičajeni motori stvarne egzistencije. se ne može danas oz­ biljno osporavati evidentna relativna inferiornost žene koja je sas­ vim drugačije sposobna od muškarca za neophodni kontinuitet kao i za visoki intenzitet mentalnog rada. čak i u umjetnosti. na svoj način. sam namjerno odbacio vulgarno razmatranje čisto materijalnih raz­ lika na kojima iracionalno počiva jedna takva fundamentalna pod­ ređenost koja. jer dvije bitne strane ovog ispitivanja mogu. prvenstveno kod naše vrste. da. Prirodna disciplina je. bile one svedene na najelementarnije stanje i koje se isključivo od­ nose na opšte upravljanje obične porodice. Ta­ ko. da se dosta dostojno razumije so­ cijalni. tako superiornije nad muš­ karcima većim prirodnim poletom simpatije i društvenosti. bitno vezana za najplemenitija svojstva naše cerebralne prirode. na bilo kojem stupnju. da se može naročito direktno procijeniti srećna društvena predodređenost izuzetno rezervisana za ženski pol. Najvažnije iskustvo je uvijek savršeno potvrdilo u jedna­ kosti položaja između polova. mogli bi samo da im uskra­ te. najvažniji i naj naglašeniji neosporno dokazuje. Razmotrimo sada. opšti pravac koji se uvijek prvobitno širi. Neosporno je. u stvarnom sistemu našeg osjećajnog života. čak nezavisno od materinskih bri­ ga koje evidentno čine njenu najvažniju i najblažu posebnu predo­ dređenost ali na kojima se insistira obično. tj. Vidi se da. uporedno sa drugim. jedna osnovnu inferiornost a druga sekundar­ nu superiornost ženskog organizma posmatranog sa društvenog gle­ dišta. suviše neo235 234 . kao obavezno sa­ stavljen. Glavna razmatranja koja su naznačena u prvom dijelu ovog poglavlja.

zatim. najneograničeniji autoritet sjedinjen sa najpotpunijom odanošću. konačno proizvedene postepenim tokom događaja. os­ tati manje vječna škola društvenog života. spontane promjene. suviše pri­ rodnom i suviše blagom da bi zaslužila. ovdje označiti. bilo oduzimajući roditeljima stvarno up­ ravljanje i skoro jednostavno poznavanje njihove djece jednim monstrouznim pretjerivanjem neophodnog uticaja društva na vaspitanje omladine. najsavršenijeg mogućeg upravljanja svim događajima. približavati. ime dužnost? Svakako je nemoguće da. od strane potčinjenog. zaslužiti vi­ še divljenja od ove srećne prirodne podređenosti koja. Ma kakva da je stvarna važnost ovih različitih promjena. u najširim i manje intimnim odnosima. naši vatreni šampioni političkih prava žene nijesu se još dosjetili da izrade analognu doktrinu u korist djetinjstva koje. u pravom smislu riječi. ovo srećno svojstvo bi sigurno rezultiralo. čak i zbog izuzetnog stanja ko­ je je omogućilo uspon takvih maštanja. Mada naša intelektualna anarhija može dati. Bu­ dućnost će moći samo. koliko je moguće. pre­ ma nepromjenljivoj prirodnoj obaveza sa spontanim izmjenama ko­ je će postepeni tok socijalne evolucije morati da odredi u ovom di­ jelu porodičnog ustrojstva isto tako kao prema prethodnom. naročito u sadašnjem slučaju. na istom stepenu. bilo lišavajući sinove nasljednog prenosa očin­ skih sredstava. Sve epohe civilizacije su odale. su obi­ čno vrlo superiorne da bi se najeminentniji reformatori usudili da 236 237 . umjesto. opaki sofisti su direktno pokušali da racionalno poruše ovu divnu prirodnu ekonomiju argumentujući. ovom elementarnom modelu. težnje koja nas jedino može ovdje da okupira. ovom prilikom opštu sklonost pozitivne politike da spontano konsoliduje sve osnovne pojmove socijalnog poretka koje samo ona može danas da štiti sa pravom efikasnošću. morao sam. na tako žalosno eksluzivan način.sporna i suviše neodoljiva da bi mogla ikada biti ozbiljno osporavana. pokoravanje i zapovijedanje. u raznim oblicima odlučnu počast savršenosti ovog osnovnog tipa ko­ jeg je čovjek nehotice uzeo kao model kada je htio da mašta. Mada je svako formalno ispitivanje takvih pretjerivanja bilo sigurno depla­ sirano u ovoj Raspravi. u tom smislu da se ravna. u stvarnom razvoju socijalne evolucije. sa zadnjim progresom univerzalnu jednakost životinjskih rasa. iz opšteg duha koji karakteriše novu političku filozofiju. zaštita tako dirlji­ va niti tako odana. Direktno proučavanje dinamičke sociologije će. u svim epo­ hama raspadanja. uostalom. nakon što je ustanovila ljudsku porodicu. Ali život porodice neće. uostalom. oni su vjerovali da odaju velikog političkog genija trudeći se. na poseban način. neophodni tip svake pametne socijalne koordinacije. da predlože porodicu kao model društva. neizbježnim tokom opšteg kretanja socijalnog raspadanja i na isti način naročito zbog neopozive političke nemoći u koju je nužna stigla teološka filozofi­ ja na kojoj je počivao. i to društva. u jednom i u drugom slučaju. u svakom drugom sluća- ju. To je ono što će dozvoliti da se ispita ovdje. najpoštovanija po­ kornost prirodno nametnuta bez najmanjeg poniženja. kao prošlost. Cak prije ikakve direktne rasprave. U kojem drugom socijalnom slučaju bi se mogla naći. protiv metafizičkih zastranji­ vanja čija je neizbježna dekadencija teološke filozofije morala omo­ gućiti sve veći i veći razvoj. dati mnogobrojne i važne prilike da uvidimo. koji se neophodno moraju. da. bilo za pokoravanja ili zapovijedanja. da tako kažemo. sav sistem domaćih kao i sistem društvenih pojava. nalaže obavezno izvjestan kraj uspo­ nu individualnih zastranjivanja kada one zaista direktno pogađa­ ju osnovni instinkt. da se danas preuzme specijalna ocjena. i kod starješine. i. ukratko. međutim. u tom pogledu. argu­ mente i već raspoložive nadrifilozofske javni razum ma koliko mu ipak još bio nesavršen razvoj. izmje­ ne ο kojima bi. poslije koje bi mu ostalo samo da proglasi. u koncepciji vlade provođenja. bez sumnje. onda vrlo malo sređenog. ovaj drugi glavni elemenat sociološke teorije ο porodici a da se nikako ne naškodi njenoj neophodnoj filozofskoj ocjeni. bilo preuranjeno. ipak. daleko da inspiriše isto traženje zbog nedostatka moći da tako jako stimuliše spontanu revnost spe­ cijalnih branitelja. Naša duboka intelektualna anarhija nudi suviše opasna sredstva za neizbježno obnavljanje ovih starih zabluda da nova politička filozofija morala da prezire da ih direktno podvrgne posebnoj raspravi. gdje smo prepoznali njenu stalnu težnju da uvijek podredi koncepciju vještačkog poretka posmatranju prirodnog poretka čija je divna ekonomija ovdje vrlo evidentna. po običaju. Njihovo tobožnje ispravljanje se uvijek svodilo da potpuno preokrenu osnovno poređenje. prema razložnoj istorijskoj analizi. prvo zbog neophodnosti a zatim zbog zahvalnosti. naprotiv. Ipak. Uprkos pokretanju analogije i sadašnjeg odsustva svake prave duhovne discipline ο nestvarnoj jednakosti polova. uprkos indirektnim i sporednim napadima koje je duh poro­ dice morao tako da danas primi u tom pogledu. svim ma kakvim tezama. uostalom. prema ob­ jašnjenjima iz četrdeset osme lekcije. Ove lude utopije bi dvostruko završile u radikalnom rušenju svake prave domaće discipline. danas se ne mora­ mo plašiti da duh metafizičke zablude može realno preći ni na ka­ kvu dogmatsku koncepciju socijalne jednakosti između generacija. nezavisno od njene glavne spontane težnje da učini da prevagne jedan sasvim drugi socijalni duh. nekim parcijalnim i sporednim poteškoćama protiv cijele organiza­ cije. da sastave porodicu prema slici društva. Nijedna prirodna ekonomija ne može. uglavnom akumuliranih za tu namjeru rušeći tako redom. postaje. neophodna disciplina društva može ikada u potpunosti ostvariti ove divne osobine domaće discipline: pokoravanje ne bi tu moglo biti tako potpuno niti tako spontano.

tim povodom. uvijek trudi da veže sadašnji progres za skup realnih p r ê t hodnih prošlosti mora. važno je da se tu primijeni i njeno visoko svojstvo. održavaju domaće jedinstvo pored individu­ alnih neslaganja tada suviše malo savladanih najmanjim prirod­ nim osjećanjima. to je ev . treba. isključivo praktično i zbog toga malo pogodno za čisto teorijski rad koji treba da nas sa­ da okupira. bilo zbog pravilne ocjene prošlosti. nego bilo koja druga da uskladi ideju i osjećanje društvenog kontinuiteta a da se ne izloži opasnosti ovog servilnog i iracional­ nog divljenja prošlosti koje je moralo nekada. kada je bratska koordinacije dosta čvrsto uspostavljena da bi vršila pravi politički uticaj. neizbježna reorganizacija modernih društva morala da počne neophodnim prethodnim rušenjem stare discipline. bilo kojim. normalne uslove svake prave socijalne harmonije. u svakom pogledu. u tom pogledu. apsolutna bratska jednakost ne mora biti. transformišu se ko­ načno u to univerzalno poštovanje za naše prethodnike koje mora biti. spon­ tanu sklonost nove političke filozofije da uspostavi. Vidi se lako. shodno novom karakteru koji će os­ novni tok ljudske evolucije morati da utisne svim. ne bi mogla izbjeći filozofsku obavezu da poklanja neophodnu važnost elementima koji. uzimajući jednu vrstu očinske vlasti. biti još više rasvijetljene nego glavne dispozicije za ko­ je smo već priznali da bi sadašnje ispitivanje bilo. u osnovi. i onda se uglavnom vraćaju. Ustvari. dentno zbog toga što stariji. nema nikakve sumnje da neograničeno širenje i apsolutna potvrda ovog prolaznog prezrenja političke prošlosti ne teže. djelovima socijalnog sistema da bi regulisao između njih tačnu homo­ genost i potpunu solidarnost. malo političke važnosti da bi ovdje trebalo da se tu posebno zaustavimo. prije svega. zaista. uvesti. socijalnog stanja u bilo kojim oblici­ ma koje ne mora da ο tome stalno nudi važne. obično. ljude svih vremena kao i svih mjesta. njegove uspomene iz cijele prošlosti za njegova iskustva bilo koje budućnosti. uglavnom. u bilo kojem slu­ čaju. da prava društvena na­ uka. ova ideja i ovo osjećanje. prema metafizičkoj rutini sadašnjih situacija. toliko sputavati ljudski razvoj. u tom pogledu. ako ne intenzitet ono bar iz­ raz jednog takvog neophodnog stanja. da se osjeti koliko je važ­ no da se ne anticipira suviše nužna sukcesija raznih djelova reorga­ nizacije želeći da odjednom sve obnovi. pre­ uranjeno ne bi ovdje. danas. obavezno. danas. u vrstu domaće podređenosti koja je upravo bila razmatrana. ali na jednom jako niskom nivou. kao neophodne peratore u istoj osnovnoj intelektualnoj ili materi­ jalnoj. Da bi kompletirali kratku sociološku ocjenu domaće podređe­ nosti. bilo nekorisno. skoro učinila da se razum i pravda smatraju savremenim tvorevi­ nama. primijetiti. bratski odnosi koji su za njegov inherentni dodatak. visoki značaj one se obavezno vežu za znatnu sta­ rosnu nejednakost doba. ako je tim povodom. Uopšteni koliko je to moguće. sve do najmanjih detalja. Vrlo re­ volucionarni karakter našeg vremena morao bi. moralnoj ili političkoj evoluciji i koja se. Ako jed­ no takvo razmatranje izgleda. duboki privre­ meni potres bez kojeg bi ljudska mašta bila suviše sputana u svom elanu ka neophodnom obnavljanju društvenog sistema. da se spontano utvrdi prvi elementarni pojam soci­ jalne trajnosti vezujući na najdirektniji i na najneodoljiviji način. tako prolazna kao druge i. biće uvijek od najveće važnosti da se čovjek ne smatra rođen od juče i da skup njegovih institucija i njegovih običaja stalno teži da poveže. beskorisno ovdje insistirati da bi istakli. bez sumnje. budućnost za prošlost. uopšte. u svakom drugom žanru. Ali. uopšte. određena da se kasnije rasprši u nekoj novoj spontanoj or­ ganizaciji domaće hijerarhije. sigurno. one imaju. kao i u prethodnim. ma kakvu slast ili suviše često gorčinu ove prirodne veze mogu razliti po privatnom životu. Najmanja prevaga tradicije ukoliko se ljudski duh razvija. čine uvijek ve­ ći ili manji glavni dio domaće hijerarhije. moramo označiti u naučnoj analizi sve. ozbiljno da direktno izmijene osnovni instinkt ljudske društvenosti. direktnije nego u svakom drugom. Ali. Kada one dobijaju. naročito. Bilo bi. na nekom stepenu do kojeg ikada može doći socijalni napredak. pod vlašću teološke filozofije. moraju. Mada ove sekundarne promjene mo­ raju. U specijalnoj raspravi političke filozofije bi. ne bi morala bi­ ti osuđena da se stvarno sastoji od jednostavnih praznina. odgovarajućim sistemom intelektualnih i materijalnih znakova. što će morati da učine. u svakom pogledu. No. npr. kako treba.unaprijed shvate. Nema. da je izučavanje pozitivnih nauka. zaista. prema tome. pošto su prešli sa očeva na pretke. jedini dio intelek­ tualnog sistema gdje je ova poštovana koordinacija sadašnjosti u prošlost mogla da spontano i efikasno odoli univerzalnom pokre- tanju revolucionarne metafizike koja bi. nezavisno od suviše velike sadašnje konfuzije ove dvije tačke gledišta. posmatrano kao neophodno svakoj socijal­ noj ekonomiji. u ovom trenutku. ne bi se moglo sumnjati da poremećeno stanje sadašnjeg društva ne ostavlja nikakvu realnu prazninu u opštoj konstituciji čovjekove prirode i da. kao i u svakom dru­ gom. neophodni duh nove političke filozofije da se jasno nagovijesti da. isto tako. njeno povećano prvenstvo sa pismenog prenosa na usmeni prenos. biti ocijenjena kao sposobnija. mada u ma­ njem stepenu. u ovom pogledu. Jedna filozofija koja obavezno uzima istoriju za glavnu naučnu osnovu koja pretstavlja. mnogo promijeniti kod savremenih naroda. na drugačiji na­ čin. bilo 238 239 . vještačke ili spontane. svaki put. da bi bolje okarakterisali. Ne želeći da pravi nikak­ vu utopiju i predlažući nam samo da posmatramo osnovnu ekono­ miju realnih društava. ne manje karakteristično. U tom pogledu. bilo zbog zdrave koncepci­ je budućnosti. odgo­ varalo radi tačnijeg ocjenjivanja elementarnog socijalnog uticaja svojstvenog duhu porodice da se tako razmatraju. bez sumnje. u svako doba.

zbog dubljeg i manje poznatog motiva zato što bi jedna takva podjela uskoro težila da postane antipatična osnovnom duhu porodice. ustvari. Zasnovan. naročito. u sve više i više naglašenoj specijalnosti raznih funkcija koje vrše sve različitiji organi a. vi­ soki socijalni domet direktno svojstven glavnim različitim aspekti­ ma spontanog reda ljudske porodice tako ocijenjene. Mada uobičajena saradnja između različitih poslova se tu mora spontano uspostaviti na određenom stepenu. u isto vrijeme. od kojih je svaka obdarena vrlo različitom egzi­ stencijom i. kombinujući tako sve više i više. uglavnom. mo­ rao je da uvijek pokaže mnogo više spontani razvoj izvjesne indivi­ dualne specijalizacije raznih zajedničkih funkcija. ako to nije čak cilj njegove vlastite institucije. Sada nam ostaje. do izvjesnog stepena. osnovni karakter ljudskih radnji kada se podignemo sa jednostavnog do­ maćeg gledišta na pravo društveno gledište. čak u vremenima najve­ ćeg poremećaja nastalog zbog bolesti uopšte. ipak. bez koje ljudska porodica ne bi mogla da dovoljno ispuni svoju karakterističnu na­ mjenu. u svakom pogledu. divniji spektakl nego što je ovaj uredni i stalni sklad ogromnog mnoštva jedinki. bez sumnje. Naš obični porodični život koji. oba­ vezno sadrži glavni zametak društvenog života u užem smislu. U društvenim kombinacijama. dispozicije čije nepromjenjivo trajanje mora da nam dozvoli da dovoljno naslutimo pravu težinu. prvi osnovni početak manje više dobrovoljne saradnje za lov ili rat. mišljenjem. dakle osobito pravi karakter našeg druš­ tvenog organizma i glavni razlog njegove neophodne superiornosti nad svim pojedinačnim organizmom. sasvim druge prirode od dru­ štvene. od uobičajenog sistema socijalne ekonomije. glavni predmet ovog elementarnog udruživanja. u nekom slučaju i naročito kod primitivnog čovje­ ka. Mora se. na privrženosti i priznanju. cio sistem bioloških istraživanja doprinosi da se pokaže. domaći savez je. takođe. pošto ona na nesreću ostaje jedini princip udru­ živanja. Mi ne možemo. naročito.koje. domaći savez obavezno teži da se izrodi u prosto udruži­ vanje i. uostalom. uopšte nijesu nimalo dogovarale i najčešće bez znanja većine među njima koji smatraju da se samo pokoravaju ličnim impulsima? Takva je. Sto će se više razmišljati ο ovoj velikoj temi. Daleko od toga da je jednostavnost glavna mjera stvarnog sa­ vršenstva. nezavisna a. a zatim porodice. dakle. prije svega. nudi u svakom po­ gledu. utoliko naglašenije i ljep­ še što se društvo više komplikuje i više širi. prvi prirodni tip njegove radikalne konstitucije. nasuprot. bolje će se osjetiti da spe­ cijalizacija radova koja čini elementarni princip cijelog društva ne bi u osnovi mogla biti princip jednostavne porodice mada tu mora da se nađe u izvjesnom stepenu. priznati da podjela poslova tu ne bi nikada bila direktno vrlo naglašena. ali na jednom djelimičnom stepenu. s jedne strane. Uprkos nesavršenosti jezika koji često navodi da se pomiješa ideja ο porodici sa idejom ο društvu. se obič­ no. ipak. može li se realno razumjeti. bez sumnje. zasnovano na imitaciji. da se divimo dovoljno jednom fenomenu koji se stalno vrši pred na­ šim očima i u kojem mi sami nužno učestvujemo. da bi smo ovdje. nema sumnje da svaka vrlo određena podjela poslova u uobičaje­ nim poslovima raznih članova tu ne mora da obavezno pokvari do­ maće jedinstvo. mora prirodno uputiti djecu da prate očin­ ske radnje umjesto da preuzmu nove funkcije. ili anatomskim riječima. njihovih karaktera da spontano doprinese. ne samo kao stvarni elemenat društva već koji mu. na trećem i zadnjem mjestu. vodi­ mo od udara i nepovezanosti svakim danom neodvojivih od tako duboko komplikovanog organizma i koji. elementarno uređe- 240 241 . pod analognom tačkom gledišta. bilo zbog suviše malog broja jedinki. čak najčešće. ne sprečavaju glavno i stalno obavljanje glavnih funkcija. dosta karakteriše kao glavni predmet ove knjige. ona odgovara mnogo viša srednjem dijelu ljudskog mozga nego prednjem. izolujuci se koliko je to moguće. odre­ đen da direktno zadovolji samim svojim postojanjem skup naših simpatičnih instikata. Njen pravi karakter je uglavnom moralni i vrlo sporedno intelektualni. domaće vaspitanje. Zbog njene dubo­ ke intimnosti domaća veza je. neosporno je da skup domaćih odnosa ne odgovara uopšte udruži­ vanju u pravom smislu riječi već da sačinjava pravi savez dajući ovom terminu svu njegovu unutrašnju energiju. da se povećana savršenost životinjskog organizma sastoji. uvijek tačno solidarni koji postaju postepeno složeniji približavajući se više ljudskom orga­ nizmu. skicira­ li elementarnu teoriju socijalne statike. ubuduće. Takav je. ipak. Manje više složena dru­ štva koja se mogu posmatrati kod mnogo viših životinja predstavlja već. koliko to dopušta duh našeg rada. da razmotrimo. svaka stalno raspoložena uprkos manje više neujednačenim razlikama njihovih talenata. jedinstvo cilja sa različi­ tošću sredstava. nezavisno od svake pomisli za aktivnu i stal­ nu saradnju u bilo kojem cilju. sa mnoštvom različitih sredstava istom opštem razvoju a da. njen uticaj je tu tako sporedan da. ono uopšte ne oklijeva da se bitno raspadne. u skupu prirodnih pojava. uglav­ nom. direktnu ana­ lizu cijelog društva koje je zamišljeno kao da je formirano od po­ rodica a ne od jedinki i uvijek razmatrano tako da njegova osnov­ na struktura obavezno nudi zajedničko za sva vremena i sva mjes­ ta. vrlo privremenom da bi bila izjednačena na odgovarajući način sa samim najnesavršenijim stanjem udruživanja svojstvenog našoj vrsti. bilo. Jer. naučna zamisao pojave kad je apstraktno. u užem smislu. čini. suviše ograničenom i. Ali. i. kao što smo to činili naizmjenično što se tiče jedinke. uo­ stalom. naročito. Ovo nepromjenljivo izmirenje podjele poslova sa udruživanjem napora. Skup indikacija izloženih u ovom drugom dijelu ovog poglav­ lja.

uglavnom. po svojoj prirodi nikada da ima dosta energije da bi upravljalo društvenim životom. Jedan takav evidentan princip čija je sve kompletnija realizacija uvijek činila neophodni uslov svakog ljudskog razvoja. mada. mada njegovo uspostavljanje i njegovo održavanje se nije moglo dogoditi bez prethodnog i stal­ nog učešća simpatičnog instinkta koji je. bilo ne­ prestanog. ono samo je. jedan zbog svoje visoke superiornosti. osobito. da li bi se stvarno mogli začudi- 242 243 . simpatičnog instinkta u svim mogućim slučajevima ljud­ skog udruživanja.uvis. bez sumnje. izgledala bi sigurno malo šokantna. uostalom. čovjek je uglavnom dosta srećno organizovan da bi volio svoje saradnike. izuzme slavni Adam Smit i danas Trasi koji su ga mnogo bolje filozofski ocijenili. uostalom tako nesavršenu. postaje. već neka zajed­ nička miišljenja. dakle. da zavisi od potpune konfuzije izme­ đu porodičnog i društvenog života. mada je ona tu činila još iracionalno pretjerivanje. Ali jedno takvo osjećanje koje se duguje dragocjeno reak­ ciji inteligencije na društvenost. ne može vi­ še da formira glavnu vezu. jako vezane nekim privremenim ciljem. Ljudi. odgovarajući trud bi mogao dovoljno razviti skup naših socijalnih instikata. Ipak. utoliko više što je priroda predmeta izgledala onda srećnije zaštićena od dodira ljudskih stra­ sti. spontane ili konkretizovane. jer je koncentracija takođe neophodna za osjećanja kao što je generalizacija za misli. Jer. na principu kooperacije. obično. Oštroumni Ferguson je dostojno naslutio njegovu naučnu vrijednost povezujući njegovu klasifikaciju životinja. ma kakvo indirektno bilo njihovo stvarno učešće.nje neizbježno predstavlja obrnut karakter. bez sumnje. takvi slučajevi su. puni slobodni us­ pon svojih društvenih osjećanja i to je možda zbog specijalnog svoj­ stva da on najbolje čini neophodnu pripremu za društveni život u užem smislu. korisno doprinijeli vulgarizaciji jednog takvog pojma ali se pokazalo da ga iracionalno sužavaju na mnogo niže slučajeve. obavezno mu je pret­ postavljala prethodno spontano osnivanje. a drugi prema svojoj intimnoj navici uopštavanja mada metafizičkih. u manje više brojna plemena. sigurno. evidentno da saradnja. suviše evidentno izuzetni da bi morali da utiču na bilo koju osnovnu proučavanje socijalne ekonomije. ma kako im bila onda prijatna jedna nesavršena kompenzacija. dovoljno obavljen. osim toga. morala je prvo ličiti zaštićena od svakog teškog napora. princip koordinacije se obavezno završava prevagom. obično rat ili lov. sa društvenosti i politikom budući da se ove. Ma šta bilo. ponekad. os­ novnu korisnost samog društva. uvijek zamišljene u njenom potpunom filozofskom obimu na kojem će. brižljivo ograničena na najkomplikovaniju kombinaciju. osjećanje za saradnju. To je. ova tvrdnja. pošto smo vidjeli kako metafizička filozofija sistematski negira. težina jedne takve zablude mi izgleda. nasuprot. počinila kapitalnu grešku pripisujući ovom principu samu kreaciju društvenog stanja. formulisana u nekom jednoličnom jeziku. čak najeminentniji koji uspijevaju da okrenu stvarnom energijom prirodni tok svojih sim­ patičnih instikata ka cijeloj vrsti ili društvu su na to uvijek tamo gurnuti moralnim razočarenjima zbog porodičnog života čiji je cilj promašen zbog nedovoljnog ispunjenja odgovarajućih uslova: i. ipak. kada se prelazi od ra­ zmatranja jedne jedinstvene porodice na opštu koordinaciju raznih porodica. do sada sporedno. tako da mu sugerišu krajnje skučen pojam. svojim teorijama ο podjeli rada. uprkos njegovoj neophodnoj upornosti.-. na bilo koji stepen na kojem je naša intelektualna anarhija mogla dozvoliti lična zastranjivanja. Mada različito i simulta­ no učešće u zajedničkom poslu nije nikako moglo odrediti prvobit­ no zbližavanje ljudskih porodica. na glupo zadovoljstvo svih lijepih savremenih duhova. moglo da utisne na njihovo spontano udruživanje naglašeni karakter i trajnu kompaktnost. međutim. ma koliko da su brojni i daleki ili čak.? raširenim. Pažljivo proučavanje najmanjih stepena primitivnog života jasno nam pokazuje ovu prvobitnu situaciju gdje se različite porodice. što. okreću skoro kao životinje u njihovu izolovanu nezavisnost čim je podu­ hvat. kad dođe njegov red odlučujuće i sim­ patični instinkt. Ekonomisti su. intelektualna osrednjost većine ljudi nji­ ma uopšte ne dozvoljava da formiraju dosta jasnu ideju ο . jer je. ubuduće. i pored direktno neophodnog učešća. karakterišu težnjom za do­ govaranjem različitih pojedinačnih napora radi obavljanja zajedni­ čkog posla. Specijalna rasprava političke filozofije bi jedino mogla omogu­ ćiti da se tačno razvije širina i domet ovog velikog principa kojem ljudsko društvo obavezno duguje najvažnije atribute koji ga razli­ kuju od drugih skupina životinjskih porodica. daleko od toga da je mogla da stvori društvo. određen da ra­ zlije neophodno moralnu privlačnost na sve radnje društvenog ži­ vota. bilo početnog. suviše uobičajenog za metafi­ zičke spekulacije. mora ostati neosporno da. Me­ tafizička filozofija prošlog vijeka naročito u francuskoj školi je. morati da počiva naša naučna analiza za ovaj prethodni nacrt zadnjeg dijela socijalne statike gdje direktno raz­ matramo osnovnu koordinaciju porodica čiji pravi karakter uglav­ nom zavisi od jednog takvog principa. isključivo u porodičnom životu čovjek mora da traži. Tako. ova apstraktna ljubav prema vrsti ne bi nipošto mogla da sadrži ovu potpunu satisfakciju naših osjećajnih dispozicija koja jedino može da pruži vrlo ograničenu privrženost a naročito ličnu. Bez sumnje. ne bi moglo. Dakle. Ipak. mora prećutno obuhvatiti sve moguće zablude. uosta­ lom. Ali. pravilno razdvajajući dva načina udruživa­ nja tako različita. ako se. suviše zaobilaznim i suviše stranim odnosima da bi se za njih lično zanimali i da bi iz njih mogla rezultirati simpatična stimulacija podložna nekoj trajnoj efikasnosti. teže da ih ujedine na stalan način.

Možda. zaista. t a k o pogodnog d a b u d e shvaćen k a o d a obu­ h v a t a cjelinu naše vrste. rode budući da učestvuju. p o ­ štovana? Da se ne bi više zaustavljali na ovim k a r a k t e r i s t i č n i m zastranjenjima. od svoje li­ čne važnosti gdje s v a k o može o n d a da se p o s m a t r a k a o da ispu­ njava. u isto vrijeme p r e m a vlastitom načinu i specijalnom stepenu koji su tačno određeni. sa j e d n i m t a k v i m n a č i n o m egzistencije. p r e m a cjelini njegovih bilo kojih glavnih osobina. bilo kojih u s p j e h a . T a ­ ko zamišljena. mada su ove nezgode ovdje bile. zabora­ viti. uopšte.takvih sofizama. uostalom. m a d a se niko. jer može ostvariti u svojim n j e d r i m a skicu podjele n e o p h o d n o g r a d a za jed­ nu g r u b u satisfakciju u njih prvih p o t r e b a kao što n a m p r i m i t i v n i život za to n u d i b r o j n e primjere. uopšte. primijeniti je na s k u p svih naših r a z n i h radnji. može. n e m a još. dakle. leži izvjesni konfuzni pre­ dosjećaj pravih opštih poteškoća koje su bitno vezane za princip podje­ le ljudskih poslova. u o g r o m n o m ' zajed­ ničkom djelu čiji neizbježni p o s t u p n i razvoj. mada ono često luta za odgovarajućim sredstvima da ih zadovolji. ali neodvojivu od u k u p n o g sistema. njegovoj sadašnjoj poziciji. u isto vrijeme. ne treba. Mada čovjek ne može n i k a k o opstati u stanju dobrovoljne izolovanosti. Tako će čitalac imati razloga da. pravilna ocjena svakog sličnog utieaja može obično postati manje više direktni pokazatelj prave intelektu­ alne potrebe čije je prividno zadovoljenje omogućilo ovim raznim za­ bludama da trenuitno stvaraju jednu vrstu nove škole. koja bi socijalna m a k s i m a mogla biti. socijalna organizacija teži sve više i više da počiva na takvoj ocjeni individualnih različitosti dijeleći ljudske r a d o v e tako da svaki b u d e upotrijebljen za n a m j e n u koju on može najbo­ lje ispuniti. čak ni u ovom slučaju da opšti duh zdrav političke filozofije mora uvijek da pokloni određenu pažnju svemu što je moglo. usred ne­ običnih koncepcija ο kojima se ovdje radi. ma k a k a v važan bio njegov p r e d m e t i ma k a k v a a p s u r d n a bila misao ο njemu. Nikad sofisti koji su najogor­ čenije u d a r a l i protiv d r u š t v e n o g života ne bi sigurno mogli biti do­ sta dosljedni njihovoj sopstvenoj d o k t r i n i da daju lično primjer ove usamljene egzistencije koju su toliko propovijedali. u m j e s t o da je ograničimo. razne na1 Mada ne bi nikako bilo pogodno da se ovdje zaustavimo na naj­ manjoj posebnoj analizi . istinska d r u š t v e ­ na jedinica.ti o n a s t a n k u bilo kojeg parcijalnog sofizma. p r a ­ vog d r u š t v a i s p o n t a n o zbližavanje porodica je n e p r e s t a n o izlože­ no neizostavnim p o v r e m e n i m p r e k i d i m a koji su često izazvani n a j ­ m a n j i m povodima. na izvjesnom stepenu. p r e t h o d n i k a i čak u niz njihovih r a z n i h nasljednika. p r a v u j a v n u funkciju. zaista. svom mogućom b r z i n o m : t a k a v je novi plan univerzalnog r a d a koji smo se usudili da d a n a s sistematski prepo­ r u č i m o u n i v e r z a l n o m čovječanstvu. ovdje dolje. spontano primijeti da. bez i k a k v e sumnje. bez sumnje. koliko p o t p u n o odsustvo i n t e l e k t u a l n e discipline što se tiče n a j ­ težih spekulacija. vrlo pogodan za razvoj. j e d n o m ri­ ječju. m e đ u t i m . osim s a m i h slučajeva naglašene monstruoznosti : t a k a v je. Društvo ne bi moglo da se potpuno prevari ο njegovim pravim potrebama. M u d r o omeđavanje naših poslova i tvrdoglava postojanost naših n a ­ p o r a nijesu više p o s m a t r a n i kao n e o p h o d n i uslovi naših. obavezno d a n a s sprečava da se odredi i k a k a v re­ alni kraj s p o n t a n o m t o k u filozofskih zabluda čiji p r e t h o d n i u s p o n nije n i k a d a mogao da b u d e t a k o slobodan zato što m e n t a l n a a n a r ­ hija nije n i k a d a bila t a k o k o m p l e t n a . živjeti odvojeno. međutim. danas. k a o bitno privlačan1. p u t e m i n t e l e k t u a l n e reakcije. socijalnog instin­ k t a inspirišući s p o n t a n o u svakoj porodici p r a v o stalno osjećanje njene uske zavisnosti od svih d r u g i h i. suviše m a l o n a g l a š e n a i u j e d n o m smislu. ne bi usprotivio njihovom povlačenju: j e d n a t a k v a lo­ gika bi se p r a k t i k o v a l a samo kod p r i m i t i v n i h k a d bi mogli imati t a k v i h doktora. već i p r e m a njego­ vom s t v a r n o m vaspitanju. ne obazirući se na porodični život. n e p r e k i d n a podjela različitih ljudskih r a d o v a koji p r v e n s t v e n o čine socijalnu solidarnost i koji postaju e l e m e n t a r n i razlog širenja i rastuće komplikacije d r u š t v e n o g organizma. p r i s t u p i m o d i r e k t n o k r a t k o j naučnoj analizi ovog osnov nog principa n e p r e k i d n e kooperacije svih ljudskih porodica p r e ­ ma njihovoj s p o n t a n o j marljivosti u specijalnim i različitim poslo­ vima. Običaj ovakve parcijalne kooperacije. bilo kojih. bar. manje više n e ­ o p h o d n u opštoj ekonomiji. n e m a pogodnijeg p r i m j e r a da se provjeri na neosporivi n a ­ čin. Budući da je j e d a n t a k a v po­ j a m t a k o n a p a d a n . idealni tip koji se m o r a još od sada sagledati kao osnovna granica realnog p o r e t k a koji se t o m e obavezno približava sve više 244 245 . t a k o da sve individualne organizacije na k r a j u b u d u korišćene za zajednič­ ko dobro a da se od njih ne izuzmu čak i najpogrešnije ili najnesavršenije. zaista. t j . Jer. m a d a uvijek m a n j e više izuzetne. uostalom. prema običnoj prirodi metafizičkih doktrina. S a m o onda k a d a j e r e d o v n a podjela ljudskih r a ­ dova mogla da p o s t a n e dovoljno široka da je socijalno stanje moglo da počne s p o n t a n o stiče čvrstinu i stabilnost koje su jače od bilo kojeg u s p o n a posebnih nesuglasica. kao što je suviše obično na j e d n o s t a v n e m a t e r i j a l n e u p o t r e b e . t r e b a je zamisliti u svoj njenoj racionalnoj širini. ne samo p r e m a njegovoj vlastitoj p r i r o d i koja je n a j ­ češće. To je. smiješ­ no pretjerane i naročito iracionalno odvojene od koristi koje su neiz­ mjerno veće. p r a t i t i odjednom m n o g o r a z n i h poslova i proći hotimice od j e d n o g do drugog. porodica. veže t a k o sadašnje k o o p e r a t o r e u niz njihovih. T a k o je. j e d n a vrsta specijalne metafizike dogmatski formulisana. da bi d i r e k t n o n a p a l a s t a r u socijalnu m a k s i m u obavezne podjele ljud­ skih poslova i odgovarajuće specijalizacije individualnih zanimanja. dobiti neko društveno povjerenje. Da bi ocijenili k a k o t r e b a ovu kooperaciju i ovu raspodjelu koje su n e o p h o d n e budući da čine najhitniji uslov našeg d r u š t v e ­ nog života. Ali. O n d a ona o d m a h navodi da gledamo ne samo j e d i n k e i klase već i sa mnogo gledišta.

i više a da tamo. ne može nikada stići. vrlo sličan. Mada ova vrsta ljudskog automatizma čini. i da uvijek više izdvoji posebni interes od zajed­ ničkog interesa koji je postao sve všie i više nejasan i indirektan. na proporcionalnom stepenu. i za koju su mi prethodna poglavlja dala više važnih prilika da konstatujem neizostavnu filozofsku opasnost. čiji kombinovani uticaj mora zahtijevati. bilo kakvo rastavljanje koje obavezno mora da teži da odredi odgovarajuću disperziju. zdrava filo­ zofija ne mora možda. Ako smo često pravedno oplakivali. uostalom. već suviše često i. u istoj mjeri. moraće učiniti da se spoji sa ocjenom jednog takvog slu­ čaja jedna prava naučna važnost kao evidentno pogodna da okarakteriše opštu težnju i da življe pokaže neophodnu potrebu nj 3nog stalnog sprečavanja. da manje žali. u istom odnosu za vrijeme spontanog toka socijalne evolucije. godini. Da bi u tome dopuni­ li. Svakako. radnika koji je isključivo zaposlen u toku cijelog svog ži­ vota da proizvodi drške za noževe ili glave za čiode. dovoljno. Isto tako. u divnoj spontanosti dvostruke potčinjenosti koja ga karakteriše. prema drugom aspektu. kao što smo to naprijed priznali: mada. moramo sada naročito ispitati skup potreba koje on nalaže prema bitnim poteškoćama koje su njemu svojstvene. komplikacija ά širenje tako koje je naglašeno kod prvog ne mogu nikako dozvo­ liti da ga ikada shvatimo uređenim prema skupu prirodnih razli­ ka koji se ne bi mogao odbaciti težeći da bitno preduprijedi svaku veliku nesigurnost ο pravoj namjeni svojstvenoj svakom od organa i svaku opasnu diskusiju ο njihovoj odgovarajućoj hijerarhiji. na sreću. sve više i više nei­ zostavno. bez sumnje. samo krajnji disperzivni uticaj principa specijalizacije. u stvari. da uguši duh cjeline ili bar da ga duboko sputa. osnovna podjela ljudskih poslo­ va ne bi mogla izbjeći da ne izazove. koja je obavezni princip svih ljudskih radova. ako s jedne strane. zbog toga. takođe. u drugom članku mojih »Razmišljanja ο duhovnoj moći«. Naročito u ovom smislu društveni organizam mora uvijek više li­ čiti porodičnom organizmu čije se glavno svojstvo sastoji. Bilo bi. pošto se tu mora naći prava naučna klica obavezne korelacije između ideje ο društvu i ideje ο vladavini. prijeti. njegovo ostvarenje. u isto vrijeme moralne i intelektualne. da sve više i više ograniči inteligenciju. dok. nesavršenija nego porodična disciplina čija je pri­ roda unaprijed napravila sve bitne izdatke. da mora da počiva elementarna teorija socijalne statike u užem smislu. Prema ovoj kratkoj filozofskoj indikaciji koju će čitalac moći da lako razvije. tu postaju sve više i više strana svim drugim klasama zbog nedostatka dovoljne analogije običaja i miš­ ljenja. I zbog jednog. u intelektualnom ra­ du isključivo i stalno korišćenje ljudskog mozga u rješavanju ne­ kih jednačina ili u Masiranju nekih insekata: moralni efekat u jed­ nom i drugom slučaju je. uostalom. Ustvari. uostalom. kao što će nam to uskoro objasniti direktna studija postepenog razvoja čovječanstva. na nesreću. na nesreću. s druge strane. To je zato što isti princip koji je jedini omogućio razvoj i širenje opšteg društva. ja sam lično okarakterisao. izoštravajući je neprestano samo u jednom pravcu. samo ako bi neprestano postojalo jednačina za rješavanje i čioda za proizvodnju. istovre­ meno kada je svaki tako postavljen pod uskom zavisnošću prema masama. prirodno je da je on okrenut vlastitim elanom svoje spe­ cijalne aktivnosti koji ga stalno podsjeća na njegov privatni inte­ res čiju pravu vezu sa javnim interesom on samo vrlo nejasno pri­ mjećuje. s moralnog gledišta. kako sam to već skicirao u 1826. ona spontano teži. ne obazirući se na svaku provjeru manje više prošire­ nu da se direktno ocijeni opšti princip jednog takvog uticaja da bi na odgovarajući način shvatio pravu namjenu spontanog sistema bitnih sredstava za jednu neophodnu stalne predohrane. neophodnu sociološku ocjenu. Još od početka ove Rasprave (vidite prvu lekciju). tako da socijalna disciplina mora obavezno da bude mnogo više vještačka i. i zbog drugog glavne poteškoće specijaliza­ cije obavezno se povećavaju kao i njihove karakteristične prednosti a da to nije. koji su danas suvi­ še zajednički kod najcivilizovanijih naroda gdje oni izazivaju opšte divljenje. Prven­ stveno na jednom takvom ispitivanju mi se čini. nemoguć od svakog dru­ gog načina. nekorisno ovdje još insistirati na opštoj in­ dikaciji osnovnih atributa ove distributivne i specijalne kooperacije. socijalna osjećanja. ipak. Rastuća specijalnost uobičajenih ideja i dnevnih odnosa mora neizbježno težiti u bilo kojem žanru. stalnu dis­ ciplinu sposobnu da spriječi ili da neprestano zaustavi njihov ne- skladni uspon. u materijalnom redu. da ga ras­ tavi na mnoštvo nepovezanih društva koja izgledaju da skoro ili uopšte ne pripadaju istoj vrsti: i to je. u mnogo važnijem slučaju čitavog naučnog ra­ da neprijatne intelektualne posljedice duha ekskluzivne specijalno­ sti koja danas vlada. postepeno koncentrisana izme­ đu pojedinaca iz iste profesije. je više sklon da uveliča sebi moć ili bar da poriče granice ili uslove. socijalni cilj vladavine mi izgleda da se naročito 246 247 . izuzev nekih izuzetnih zabluda. individualne divergencije. Ov­ dje se radi. zato što prvi ele­ mentarni uzrok postepenog uspona ljudske sposobnosti izgleda da je određen da proizvodi ove vrlo sposobne duhove u jednom smislu i užasno nesposobne u svim drugim vidovima. u osnovi. podjela socijalnih funkci­ ja omogućava duhu detalja srećan razvoj. mada. da se uvijek veo­ ma teži da se inspiriše užasna indiferentnost za opšti tok ljudskih poslova. Neki ekonomisti su već označili neke teške nezgode pretjerane podjele materijalnog rada ali prema mnogo nižem aspektu a naro­ čito da se nijesu nikako podigli do filozofskog principa jedne takve ocjene. i ο kojima duh našeg vremena.

gdje svakog dana. tj. nadmoćnog katolicizma. nezavisno od grubih uticaja materijalnog poret­ ka pod koje se želi danas svesti njeno opšte u određenje. Jasno je. naročito. što će dovoljno dopuniti našu prethodnu ocjenu socijalne statike u užem smislu. trebalo je. Ova neophodna podređenost nije samo materijalna kako se to obično vjeruje. lako uznati da. Pošto ne bi mogli. neprestano postojati i čak se sve više i razvijati. neizbježni rezultat samog principa ljudskog razvoja i koji. shva­ ćen u čitavoj svojoj filozofskoj širini treba sada objasniti. može se ovdje direktno sagledati anarhijska iracio­ nalnost ove sistematske antipatije protiv svake obične opšte dok­ trine koja odlikuje tako žalosno većinu sadašnjih naučnika slijepih propovjednika jedne rutinske specijalizacije oslobođene svake filo- zofske discipline i čiji će se suviše ekskluzivni uspon završiti zaus­ tavljanjem svakog realnog progresa trošeći snage našeg uma na sve jadnijim i jadnijim sitnicama. sada to isključivo pripadne duhu cjeline da up­ ravlja društvenom reorganizacijom. postati sve neophodnija pošto je njen glavni princip neodvojiv od samog principa razvoja. uglavnom. da ona zahtije­ va. Može se. pošto sam ovako prethodno označio osnovni i stalni cilj vlade. da jedno realno sredstvo da se spriječi jedna takva disperzia se sastoji u tome da utemelji ovu neophodnu terveniše na odgovarajući način u uobičajenom obavljanju svih reakciju u jednoj novoj specijalnoj funkciji koja je sposobna da inrazličitih posebnih funkcija socijalne ekonomije da bi tamo nepres­ tano opominjala na misao cjeline i osjećanje zajedničke solidarnos­ ti. funkcija ko­ ja je do tada bila univerzalna. kao okarakterisana. Sama priroda jedne takve akcije označava dovoljno da ona ne mora biti čisto materijalna već. ubuduće. sa utoliko više energije ukoliko najširi uspon individualne aktiv­ nosti mora težiti da ih više izbriše. sa neosporivom evidentnošću da. kao što ću to direktno utvrdi­ ti prema tačnoj istorijskoj ocjeni modernih društava. po mom mišljenju. osim praktičnog pokoravanja. Ništa nije. Najzad. To je. dakle. ako je u toku tri poslednja vijeka. koliko mogu da to podne­ su potrebne granice i generalni plan ove Rasprave. svako od nas čini da spontano počiva. ona obavezno doprinosi od tada svima onima koje društvo može proiz­ vesti u bilo kojem aspektu. prema prethodnim objašnjenjima. posmatrana iz jednog novog generalnog aspekta. eminentno učešće vlade u osnovnom razvoju društvenog života. u mnogo pogleda. da bi bila shvaćena i izvršena na odgovarajući način. takođe. kako jedna takva akcija spontano teži da sebe proizve­ de. da uticaj upravo određen da je do­ voljno neutralise bude isto tako spontan i pogodan za proporcio­ nalno povećanje da bi socijalna ekonomija mogla opstati a naro­ čito nastaviti svoj stalni uspon. Pošto je ova univerzalna disperzivna težnja.sastoji u tome da dovoljno sadrži i da spriječi koliko je to moguće ovo fatalno opredeljenje za osnovnu disperziju ideja. daleko od toga da mo­ ra da opada dok se čovječija evolucija vrši. ova postepena pod­ jela ljudskih operacija mora neizbježno uspostaviti elementarnu podređenost koja se uvijek povećava koja teži sve više i više da učini da vladavina prirodno proiziđe iz njedara samog društva. sa dru­ ge strane. nezavisno od svake sistematske kombinacije. Ova koncepcija čini. neizbježno bi završio zaustavljanjem društvenog napredovanja u svim važnim odnosima. i naročito intelektualna i moralna. čini mi se. Ma šta bi!o. bez sumnje. i iznad svega intelektualna i moralna. morala neophodno. danas suviše nepoznatim. kad bi mogao da bez prepreka prati svoj prirodni tok. Duh cjeline i duh detalja su podjed­ nako neophodni za socijalnu ekonomiju: oni moraju alternativno prevladavati u spontanom toku ljudske evolucije prema prirodi glavnih progresa koje njen osnovni hod postepeno obezbeđuje u svakoj epohi. osjećanja i interesa. uobičajena nadmoćnost duha cjeline koja čini obavezno nepromenljivi karakter vladavine pod bilo kojim aspektom ga raz­ matrali. ka­ ko će to direktno pokazati pažljiva analiza svake malo naglašenu pod-podjele koja se upravo uvela u bilo koji rad. mora. potrebnim nizom velike sadašnje pod-podjele ljudskog rada. bilo u kapacitet. bilo. duh detalja morao da bude nadmoćniji bilo radi vršenja krajnjeg raspadanja stare orga­ nizacije. i koji bi. osjetljivije u vrlo razvijenom sistemu naše socijalne ekonomije. Na taj način treba da bude shvaćeno. prema prirodnom toku socijalne ekonomije. tako da pokazuje već dvostruku potrebu različitu od onoga što se zove privremena vlada i duhovna vlada čije će se racionalna podređe­ nost nama pretstaviti kao najviše poboljšanje koje je do sada mo­ glo biti ostvareno u opštem sistemu društvene organizacije pod srećnim uticajem. samo održavanje svog vlastitog života na sposobnosti i moralnosti jedne gomile sko­ ro nepoznatih agenata čija bi inercija ili pokvarenost mogle izlo- 248 249 . intenzitet ove regulatorske funkcije. bilo u poštenje specijalnih organa kojima je tako isključivo povjerena. zaista. međutim produbljena analiza najvećih potreba sadaš­ njeg društva označava nam već. takođe. ona je. određeni stepen koji odgovara stvarnom povjerenju. bez univerzalne spontane in­ tervencije postali ubrzo nemogući zbog postepenog brisanja ljudskih sposobnosti nakon jedne nepravilne specijalizacije. takođe. nasuprot. zaista. Mada njim vlada sama ne vrši nikakav određeni društveni progres. da olakša neophodan razvoj elemenata jed­ nog novog poretka. prvu pozitivnu i racionalnu osnovu elementarne i apstraktne vladavine u užem smislu. tj. posmatranu u najplemenitijem i najpotpunijem naučnom opsegu. univerzalnom neophod­ nom reakcijom prvo spontanom a zatim regulisanom cjelinom nad djelovima. ni po kakvom osnovu da pravimo izuzetak u ovom pogledu za intelektualnu ili samo nauč­ nu vladavinu. sigurno. zaista. nerazdvojiva od osnovne specijalizacije ljudskih poslova.

Tačna naučna ocjena ove elementarne i spontane potčinjenosii se sastoji u tome. zabilje­ žiti da su intelektualni radovi po svojoj prirodi daleko od toga da mogu podnijeti stvarnu pod-podjeiu tako detaljnu kao onu za ma­ terijalne radnje. obično više naglašena zbog prisnije specijalizacije. njihova savršenija regularnost ta­ mo čini ovu potvrdu tako evidentnom da ona ne zahtijeva nikakvo direktno razmatranje mada mi je njihovo posmatranje sugerisalo najprije jednu takvu ideju. na jednostavan način. jednim dru­ gim poretkom istu glavnu ideju. društvo imati potrebu za ve­ likom odanošću. da dominiraju socijalnim svijetom od kad jedna od- 250 251 . Jer. specijalno ću objasniti provjeru ovog sociološkog zakona u pogledu industrijskog života modernih druš­ tva. jednom drugom neizbježnom poslje- dicom povećane raspodjele ljudskih radova koji snažno favorizuju osnovni uspon intelektualnih i moralnih nejednakosti. shodno prethodn . Nastavljajući naš rad a naro­ čito u pedeset sedmoj lekciji. m objašnjenjima. ako je ona data u nezgodan čas. zais­ ta. različite posebne funkcije socijalne ekonomije koje su od tada prirodno angažovane u odnosima jedne povećane opštosti sve moraju postepeno težiti da se pokore konačno univerzalnoj upravi koja proizilazi iz najopštije funkcije cijelog sistema koja je di­ rektno okarakterisana stalnom akcijom cjeline nad djelovima. Jedanput prihvaćen. koji bi mogao da se bo­ ri sa jednim Dekartom ili jednim Kornejom. čini mi se. dovoljno udruživa­ nje brojnih najmanjih socijalnih individualnosti. Jasno je. trajni politički uspon. nasuprot tome. Ali je važno da primijetimo. primoravajući čo­ vjeka na isključivo porodični život. Ra druge strane. ili svake druge aktivne korporacije bilo koje vrste. veoma jedinstvene. uostalom. želi konačno da da. podjela rada i dokolica koju je ona mogla dati su bile naročito neophodne za na­ glašeni razvoj intelektualnih prednosti na kojima obavezno počiva. broda itd. statička analiza jed­ ne armije. Zbog jednog i drugog. jedan­ put prikazan neće uopšte imati mnoštvo koje može da uspostavi ravnotežu svojoj osnovnoj nadmoćnosti. to se tiče vojnih društava. najveće privatno bogatstvo ne bi moglo izdrža­ ti. prvu racionalnu vrstu jedne zdra­ ve klasifikacije socijalnih funkcija. Mada individualne razlike zaista oštre. međutim. uglavnom naučnog porijekla. u najvećem dijelu. mada izvanredno podes­ ne za socijalnu saradnju koju one same mogu organizovati kako treba. to je jedi­ no zato što ona tu mora biti. sve više i više. prelazeći na političko stanje. ovaj zakon čini da odmah razumijemo spontanu vezu ove elementarne društvene podređenosti sa političkom podređenošću u užem smislu. da jasno otkrije glavni zakon koji mi iznad svega izgleda da se sastoji u tome što se razne vrste posebnih radnji prirodno smještaju pod stalnu upravu onih operacija koje su višeg stepena superiornosti. bilo koje. Neka se radi samo ο borbi fizič­ kom snagom ili čak ο bogatstvu. potrebni organi ove regulatorske akcije moraju biti moćno pomognuti u njihovom sopstvenom prirodnom razvoju. pošto radnja koja se razvija je uvijek tako obavezno specijalnija nego prethodna funkcija odakle ona proizilazi i prema kojoj njeno svojstveno kontinuirano izvrše­ nje mora ostati kasnije podređeno. koja je nužno vezno saglasna sa realnim sistemom ljudskih odnosa. Treba. ne­ mamo više potrebe da danas objašnjavamo glavno svojstvo civili­ zacije da uvijek više razvija moralne i još više intelektualne nejed­ nakosti. novi oslanjao. kako to jasno pokazuje. vrlo moćni razlog radikalnije nejednakosti koju one teže da uspostave među ljudima. vrlo često. Biće naravno to isto i u moralnom pogledu kada će npr. npr. ni u kojem pogledu. kao u predmetu jedne velike nauč­ ne ili poetske koncepcije. ako poduhvat zavisi isključivo od visoke intelektualne vrijednosti. tako da bi oni jednako morali biti manje određe­ ni disperzivnom tendencijom koja iz njih obavezno proizilazi uprkos nepovoljnom uticaju koji su oni morali iskusiti. Naročito iz razloga ove eminentne privilegije intelektualne i moralne snage obavezno teže. da ovaj uspon mora ostati skoro potpuno sabijen dotle dok kon­ fuzna primitivna koncepcija bilo kojih poslova. ono neće moći da postigne da je sastavi sa uzalud­ nom akumulacijom osrednjih vrlo umnogostručenih odanosti. Jedan takav uslov važi obavezno za sve. Može se lako u to uvjeriti brižljivo analizirajući svaku specijalizaciju ljudskog rada u trenutku kada ona dobija jasno odvojen karakter.žiti ljude. ali ga nalazimo sigurno tako neizbježnog u čisto voj­ ničkim društvima. se sigurno pokazuju u bilo koje socijalnom stanju. oblike društvene egzistencije. one su mnogo manje pogodne za direktnu saradnju. naučnu hijerarhiju i koja sada. koja je neophodna osnova vladavine i koja se tako predstavlja kao zadnji neophodni stepen sve veće i veće hi­ jerarhije. Ali. Mada ovdje nije mjesto da se razvije kako treba takav zakon namijenjen da čini jednu od naj­ važnijih finalnih zaključaka cjeline ovog poglavlja. apsorbuje svu njegovu glavnu aktivnost zak ontinuirano zadovoljavanje najjednostavnijih potreba same porodice. kao fizičke snage: tako. velikim opasnostima. ne vjerujem da filozofski domet koji tako dobija osnovni princip na koji sam uvijek moram da se uzdržim da ne istaknem još od ovog momenta. još od početka ove Rrasprave. tu će se lako posti­ ći: tako da. ma ko­ liko veliki bio kao što se to pretpostavlja. Bez sumnje. broj pojedinaca može onda uticati samo na nadu da se tu bolje organ predložene funkcije. tim povodom. odatle rezultira novi. ma kakva mogla biti superiornost svojstvena jednoj individui ili jednoj porodici. npr. naročito industrijskim društvima. stvarnu konkurenciju sa finansijskom moći malo veće nacije čiji je javni trezor formiran od mnoštva vrlo ma­ lih kotizacija. da moralne i intelektualne snage ne sadrže uopšte u sebi pravi ukupni sastav. neće biti skupa običnih duhova.

kratkoj studiji ali direktnoj i kontinuiranoj. u samom sebi. bez sumnje. tako da obično doprino­ si zajedničkom cilju. pri­ mijetiti čovjekova težnja da se_smatra naročito određenim za nad­ ležnosti koje mu najmanje odgovaraju prema neprimijećenoj ilu­ ziji koja čini tako često da se gleda živa želja kao znak stvarne sklonosti. osjećajući tada. uop­ šte. moramo sada pristupiti. budući da su. bilo zbog nespokojne razdražljivosti njihovog ne­ savršenog karaktera. a da dispozicija za komandovanjem ne mora po sebi označavati nikakvu sklonost za vladavinom. svake. sposobnosti naše prirode. naročito intelektualnu ili moralnu. preko svega. U ova tri naizmjenična reda statičkih razmatranja. univerzalna žeđ za komandovanjem. neizbježna kao i neophodna. shodno pravom opštem duhu nove političke filozofije koja je dovoljno okarakterisana u predzadnjem poglavlju. 253 . sve do izvršavanja najrevolucionarnijih ru­ šenja. ne manje naglašenoj kod kompleksnije pri­ rode ljudskog organizma. u cijelom preostalom dijelu na­ šeg rada. bilo koje. druga težeći da prevagne koliko je moguće. možda pretjerane. sve više i više. takođe. evi­ dentno je da smo svi manje više skloni da nevoljno poštujemo. jedno takvo osjećanje je možda iznad svega oprobano od strane onih koji bi bili najsposobniji da bolje komanduju. što ovdje dopunjava elementarnu skicu socijalne statike u užem smislu. priznati da je ona neophodna za njeno obavljanje koliko da ulije cijelom društvu povjerenje koje je nespojivo sa našom sopstvenom neodlučnošću. Ma kakva bila danas poremećena. nadam se. Sažetost i apstrakcija. zaista. koliko je slatko pokoravati se kada možemo da ostvarimo sreću. uglavnom pasio­ nirane za dominacijom su obično tako sasvim nesposobne za sva­ ko upravljanje čak i upravljanje porodicom. dakle. Nasuprot. ovu prvu nesigurnost. njih dobrovoljno inspiriše za skrupulozno potčinjavanje mo­ ralnim i intelektualnim superiornostima čiji smjer one spontano prate i čiju su privremenu dominaciju one čak često neposredno ubrzale. uvijek preokupiranog di­ rektnim razmatranjima opšte ekonomije. Takva je. ipak. Sa prvog aspekta. mada najčešće limplicitnim koje će se prirodno izvoditi u cijelom ostatku ovog poglavlja će raspršiti. pre­ ma zakonima koji su im svojstveni. a svaki od ova tri bitna stepena ljudske egzistencije. prvo ličnog. kod nama sličnih. tu dragocjenu praktičnu prednost da pripremi od ovog trenutka. ustvari. uostalom. Nakon ove prethodne indikacije elementarnih teorija statičke sociologije. prema spontanom toku njihovog nepro­ mjenljivog redosljeda. žene. poslušni. zbog naše duhovne anarhije. u stvari. porodični život sa stal­ nim usponom simpatičnih instikata i društveni život sa specijal­ nim razvojem intelektualnih uticaja. drugih prema pokorava­ nju. samo da se naviknemo. bez sumnje. Ova potrebna težnja je u skladu. u našoj individualnoj prirodi. da damo na kraju političkim meditacijama vrstu intelektualnog ^na­ pora koje one zahtijevaju. bilo kakvu superiornost. U samom tre­ nutku najžešćih političkih trzavica. ne bi se moglo nikako ra­ zumjeti kako bi mogli ikada biti. može se. ali kontinuiranim korišćenjem. obavezno odre­ đeni da pripreme slijedeći. najprije ne treba uopšte. U gomili drugih prilika. nema nikoga. koji nije često osjetio. danas skoro ne­ moguću. Kad bi ljudi bili spontano tako neposluš­ ni kako se to danas često pretpostavlja. socijalne di­ namike posvećujući najprije slijedeću lekciju prvoj osnovnoj ocje­ ni ljudske evolucije koja je sagledana u cjelini. težke odgovornosti opšteg upravljanja našim ponašanjem. gle­ dati suviše vulgarnu dispoziciju za komandovanjem kao znak pra­ ve vokacije za vladanjem koja mora biti vrlo rijetka zbog stvarne nadmoćnosti koju ona zahtijeva. i zadnji da upravlja. instinkt narodnih masa 252 još spontano manifestuje na nov nepobitan način. simpatija nad egoizmom. ovu neodoljivu socijalnu težnju koja. Tako osnovna spontanost raznih individualnih sklonos­ ti se bitno pokazuje u skladu sa neizbježnim tokom cjeline društve­ nih odnosa radi utvrđivanja da je politička podređenost tako. glavnih koncepcija ko­ je su označene u tri dijela ovog poglavlja će moći da prvo prave smetnju njihovoj pravoj direktnoj ocjeni. bilo zbog manje raz­ vijenog razuma. u tajnom i skrupu­ loznom privatnom ispitivanju manje više duboko. prvi potčinjavajući pametnoj disciplini osnovno očuvanje jedinke. elementarna težnja svakog ljudskog društva za jednom spontanom vladavinom. Jednom tako jakom karakteru mo­ ra odgovarati i odgovara. racionalnu koordinaciju univerzalnog morala. skupom naših sklonosti prema sjajnim indikacijama dovoljno razvijenog razuma. čak nezavisno od svake lične želje da je vidimo kako radi u našu korist: i taj instinkt potčinjenosti je. kao i da omogući ličnom sistemu naših po­ litičkih sposobnosti da razviju svu pogodnu energiju da bi mogle savladati neizbježne otpore koje moraju pružiti čak najpovoljniji slučajevi: što kod izvrsne organizacije podiže na stvarni i važni kvalitet djetinji ponos vulgarnog. hitnu potrebu za jednom ja­ čom vlašću. zatim porodičnog i na kraju socijalnog. Jedan takav naučni uzastopni hod predstav­ lja. suprotno našim običajima. sa odgovarajućim sistemom specijal­ nih sklonosti jednih prema komandovanju.govarajuća podjela ljudskih poslova dovoljno dozvoli njihov pravi razvoj. treba. samo suviše često rasipan na lažne izglede. Tako npr. da budemo pristojno rasterećeni mudrim i dostojnim vo­ đama. lični život se vidi naročito okarakterisan sa potreb­ nom i direktnom prevagom ličnih instikata. kod većine ljudi. Bilo kako bilo. kada socijalna ekonomija iz­ gleda trenutno ugrožena skorim raspadom. obrnuta sklo­ nost za pokoravanjem.

Cio sis­ tem biološke filozofije teži da dokaže. kod ovih. uglavnom. ovdje. da. neophodno. pošto ona stvarno čini sa­ mo naglašenije prikazivanje glavnih svojstava naše vrste koja.'j Kratak sadržaj — Osnovni zakoni socijalne dinamike ili opšta teorija prirodnog napretka čovječanstva Da bi bolje ocijenili osnovne zakone socijalnog napretka. zatim. prvo krat­ ko objašnjenje neophodnog pravca ove velike evolucije kao i njene same brzine i prirodne podređenosti njenih glavnih eleme­ nata što spontano stvara razne pojmove koji su utvrđeni već od početka ove knjige. i 255 . Dakle. su mogla postati dovolj­ no izrazita samo na jednom visokom stepenu društvenog života za koji njihova isključiva namjena ne bi mogla biti osporena. razmatrajući. prelazeći postepeno na zadnje parne životi­ nje. do ptica i sisavaca. bez pre­ kida.PEDESET I PRVA LEKCUA ι . penjući se. kao što sam to objasnio u prethodnoj knjizi. a. ocije­ njena kao potpuno saglasna sa prirodom. dakle. naročito. u poređenju sa sposobnostima animalnosti. postepeno se dižući ka mesožderima i majmunima: neophodna nadmoć čisto or­ ganskih funkcija postajući svuda sve manje i manje označena. ukupnu cjelinu ljudskog razvoja prvo smo dovedeni da ga obično shvatimo kao da se bitno zasniva na tome da sve više i vi­ še istakne karakteristične sposobnosti čovječanstva. u odnosu na sposobnosti ko­ je su nam zajedničke sa svakim organskim carstvom mada ove nas­ tavljaju da uvijek čine. od jednostavnih biljaka i najmanjih životinja. važ­ no je da njihovom direktnom izlaganju prethodi. realno. je naročito određeno opštom nad­ moći životinjskog života nad organskim životom koja je sve više i više naglašena što se više približavamo ljudskom organizmu. u skupu životinjske hijerarhije. U ovom filozof­ skom smislu najuzvišenija civilizacija mora biti. samo krajnji izraz opšteg napretka koji se. sa najvišeg naučnog gle­ dišta. u početku prikrivena neizbježnom tromošću. i. Sa jednog takvog filozofskog gledišta. naša socijalna evolucija čini. prvobitnu osnovu ljudske eg­ zistencije kao i svakog drugog životinjskog života. nastavlja u svakom živom carstvu.1 ' . svojstveno svakoj rasi. osnovno dos­ tojanstvo.

uočiti da se opšti re­ zultat naše osnovne evolucije ne sastoji samo u tome da poboljša materijalni položaj čovjeka stalnim širenjem njegovog djelovanja na spoljnji svijet. uprkos. 256 1 neprijatelj . us­ tvari. da razvije. Jednom riječju. 257 . i stimulišući više razne druš­ tvene instinkte. je prvo u tome bitno nadmašen 1 : domaća osjećanja su onda. civilizacija izgleda da mora prvo da sve više i više koncentrišu našu . potrebnoj nepromjenjljivosti raznih osnovnih dispozicija naše prirode. još od početka civilizacije pra­ ti sve više i više zadovoljenje raznih potreba ekskreta. neosporno je da stalni uspon civilizacije obavezno razvija. glavna uobičajena pokretačka snaga čovjekove eg­ zistencije. ubuduće. one koje se neposredno odno­ se na rad spoljnjih čula. sve više i više. bilo direktnim i stalnim podsticanjem koje on obavezno daje intelektualnim funkcijama čak i društvenim osjećanjima čiji mu je dvostruki postepeni uspon zais­ ta neophodan. Tako već izgleda. karakteriše pri­ mitivni život. individualni raz­ voj u bržoj i bližoj uzastopnosti čiji se skup onda može bolje ocije1 Ljudska priroda ne bi. Ova neophodna kom­ parativna ocjena bitno određuje prvi naučni pojam koji treba da se napravi ο čitavom ljudskom progresu. najuzvišendje među njima su u stalnom stanju relativnog razvoja koji sve više i više teži da ih postavi. konstatuje malo stvarnog uticaja koji razum vrši on­ da na opšte čovjekovo ponašanje: ove sposobnosti su tamo. sposobnosti apstrakcije i kombinacije os­ taju skoro potpuno inertne osim nekih kratkih izuzetnih poleta a gruba radoznalost koju nevoljno uliva spektakl prirode se onda pot­ puno zadovoljava najmanjim skicama teološkog objašnjenja. moraju da tu spontano prime sve specijalniju kulturu. nego isto tako i. usred najvažnijih potreba.razvoj životinjskih funkcija u užem smislu. U našem socijalnom djetinjstvu. vrlo često. još nepobitnija nego u moralnom odnosu tako da ne izisku­ je. kako to lako potvrđuje prva generalna ocena njihove postepene sukcesije. nikada mogla realno doći do te prefinjene osjetljivosti ο kojoj su možda sanjale neke zanesene mašte ili bolje bolešljive. i spontano povećavajući uobičajeni uticaj razuma na čovjekovo ponašanje. ne obazirući se na njegovo oba­ vezno kretanje. Sa bilo kog aspekta da se proučavala egzistencija čovjeka upoređena sa raznim uzas­ topnim epohama društva. kao jedina moguća osnova ljudskih udruživanja. bez sumnje. si­ gurno. kad na njih dođe red. razne strasti pune mržnje ostaju sigurno. djelovanje čovjeka ma spoljnji svijet. što se tiče ljubaivi prema ukrasu koji je tada naročito označen sa ma­ nje više komplikovanim tetoviranjem: on je tu. čak ni u najvišoj savršenosti ljudske prirode. stalno će se. bilo umanjujući neprestano vladavinu fizičkih apetita 1 . prema prethodnom poglavlju. naglašenija u direktnom proučavanju njegovih stalnih promjena. u neku ruku. mada jedan takav preokret prvobitne eko­ nomije ne može i ne mora nikada biti potpuno postignut. U tom smislu. obično. još veoma umrtvljene. mnogo manje naglašena a socijalna su ograničena na jedan neprimjetni dio čovječanstva van kojeg sve postaje stranac i čak Pretjerana proždrtjivost. bitni karakter našeg socijal­ nog organizma kada se ograničimo da ga razmatramo prvo u nje­ govom čisto spontanom stanju. instinkti koji se od­ nose na materijalno očuvanje su toliko nadmoćniji da sam seksual­ ni instinkt. nakon fi­ zičkih apetita. i jačom vježbom. sigurno mnogo više naglašen nego ikod civliaovanifa muškaraca. Sto se tiče intelektualnih sposobnosti. bilo samom sigurnoš­ ću koju obavezno uliva u pogledu fizičkih potreba čije razmatranje postaje tako sve manje i manje obuhvatno. sa nepobitnom očiglednošću. sve više i više težeći ka životnom usponu koja ipak ne bi mogao biti potupno postignut. Ali nije manje neosporno da stalno održavanje naše materijalne egzistencije dabija sve manje i manje isključivu važnost postepenim razvojem ljudske evolu­ cije i sve manje i mamje okupira naše misli u skupu realnog života. bez ikakve sum­ nje. čisto lična. da se raširi. naj­ zad. naprotiv. nasuprot. pred direktno socijalnim razmatranji­ ma. Ali dublje ispitivanje pokazuje. uosta­ lom. na neke uobičajene potrebe inkreta. igre koje se prvenstveno odlikuju žestokom muskulatornom aktivnošću i koje. Isto je to tako. da ovaj razvoj stalno teži da obezbijedi pre­ vagu najvažnijih sposobnosti ljudske prirode. uprkos njegovoj gruboj primitivnoj energiji. u moćne snage ljudske egzistencije. prirodno. tako pripojenog univerzal­ noj seriji životinjskog usavršavanja čiji najvažniji stepen on ostva­ ruje. naizgled či­ ne glavni predmet većine društvenih poslova. čak i najuzvišenijih. razna razmatranja. uobičaje­ na nesmotrenost koja. da. nikakvo formalno dokazivanje. naše najuzvišenije sposobnosti. obmanjivala.pažnju na brigama za samu našu ma­ terijalnu egzistenciju čije održavanje i poboljšavanje. dakle. u svakom pogledu. ili bar tu ima naglašene aktivnosti sa­ mo kod inajinferiornijih među njima. Aid. sve jačom. uzdižući se jedva do jednostavnog pokazivanja jedne čisto fizičke spretnosti. uprkos stanju golotinje. Objašnjavajući na višem stepenu koji stalno raste. teže sve više i više da se izbrišu. tako malo povoljne za razvoj inteligencije kao i za razvoj društvenosti. bilo stalno izazivajući uspon intelektualnih funk­ cija. ova osobina mora biti. prvenstveno razvoj in­ telektualnih i moralnih funkcija. naše najuzvišenije sklonosti i naša najplementija osjećanja koja. Generalna analiza našeg socijalnog napretka dokazuje. u osnovi. žestoki ukus za razne fizičke stimulanse se stalno javljaju u primitivnom životu kada oskudica koju on mora tako često da stvara tu ne nameće nevoljnu suzdržljivost koja je. to osjećanje stida koje. naročito. superiornost civilizacije koja se stalno povećava je. obično. Sa ovih različitih aspekata. su tu. Zbog svih ovih razloga.

prvo tako slabu. bitno. čovjek ne bi mogao biti srećan bez dovoljno kompletne aktivnosti njegovih. mogla bi se jasno okarakterisati jedna takva težnja. Leroj je iracionalno pomiješao jedan simptom sa jednim principom. Jed­ na takva dispozicija. nije uopšte sputana. za zajednički cilj da podrede. sve prirode obdarene nekom energijom. snažno dopri­ nijeti. s jedne strane. u isto vrijeme intelektualna i moralna. uspostavljajući vladavinu sposob­ nosti koje su. nespojivo bilo sa idealnom snagom koja je spontano osjetljiva na neumorni rad. da potčine naše razne. naši. slijedeći stepen intenziteta i očuvanja koji je pametno srazmjeran sa unutrašnojm aktivnošću svake od njih: ma kakva bila stvarna situacija. mogla po svojoj prirodi da dovoljno pos­ tigne. ne obazirući se na bilo koje razlike koje mogu nastati. različitih spo­ sobnosti. koliko je to mo­ guće. koliko je to moguće. postalo. Ali. Kao i svaka druga životinja. sistematski ostranjen u prvom racionalnom nacrtu soci­ jalne dinamike. laki i produženi san ih bitno sprečava. zaista. bilo koji napori ni­ kada ne mogu da nas stvarno dovedu do ove osnovne granice. itd. pravilima ko­ je je sve jača i jača inteligencija nametnula u cilju sve većeg identifikovanja jedinke sa vrstom. da. u ovom smislu. koju vidimo svakog dana da još pobuđuje. sama nepromjenjljivost ovih raznih osnovnih uslova. najvažnije sposobnosti naše prirode koje su u tome tako najmanje energične. prvo je evidentno da ova brzina mora da bu­ de bitno određena prema kombinovanom uticaju glavnih prirodnih uslova koji se odnose. Je­ dan sličan pojam omogućava da se. pored ove pogrešne ocjene bilo je. samo generalne uslove jednostavno sporedne. ustvari. određene da upravljaju svima drugima: ali koja se u isto vrijeme pojavljuje kao sasvim vještačka pošto mora da se sastoji u sticanju. još od početka civilizacije. da se ubrza naš spontani uspon nemirnim pokretanjem koje ona nadahnjuje. bilo koje. ne dozvoljavaju uopšte da se tačno iz­ mjeri njihova odgovarajuća važnost. bez sumnje. mada mi ne možemo nikako sumnjati da je naš spontani razvoj morao biti obavezno ubrzan ili usporen svakom povoljnom ili protivnom promjenom za koju bi 258 pretpostavili da djeluje pod ovim različitim elementarnim utioajima. bilo kojih. zbog znatnih promjena na koje oni moraju biti spontano osjetljivi. prvo. idealni tip čije sve savršenije ostvarenje obavezno karakteriše spontani tok ljudske evolucije. prikazujući dosadu kao glavnog izvornog po­ kretača našeg socijalnog razvoja. Sa anatomskog gledišta. može se. on neprestano teži da ispuni. jedan i drugi imaju. Takav je. stalni uticaj dosade. odatle direktno proizilazi na­ učno objašnjenje ove vječne borbe između naše čovječnosti i naše animalnosti koja je. najmanje uzvišene. stroga nemogućnost da se obustavi ili smanji njihova vladavina. dakle. ovaj neophodni uslov sreće. Tako. bilo organskim. bilo od rase ili svih drugih modifikatorskih uzroka ο kojima sam prethodno utvrdio da je stvarni uticaj morao biti'. nazna­ čiti. onda jedino važna. sa odgovarajućim radom naših raznih spo­ sobnosti. malo mogle da imaju za posljedicu pravu do­ sadu. se uopšte ne dosađuju jer njihova fizička aktiv­ nost. tj. Pošto je neophodan prava cjeline ljudske evolucije tako do­ voljno definisan ovom prethodnom ocjenom.niti. zamišljajući napr. da teško osjete njihovo intelek­ tualno mrtvilo. ograničavajući se. Najnaglašenije sposobnosti. bilo zbog jačeg razvoja naše vlas­ tite direktne aktivnosti. u tom pogledu. ovaj sporedni uticaj je mogao pos­ tati vrlo naglašen samo u socijalnom stanju koje je već dosta na­ predno da bi tačno osjetili potrebu. lako razlikuju odgova­ rajući djelovi prirode i vještina u našem stalnom razvoju koji tre­ ba da bude ocijenjen kao potpuno prirodan u tome što teži da se sve više i više obezbijedi prevagu glavnih atributa čovječnosti ko­ ja je upoređena sa ahimalnošću. Naglašenija teškoća koju mora da osjeti da bi ostvario razvoj koji se slaže sa posebnom superiornošću njegove prirode. bi u normalnom stanju. Dakle. u is­ to vrijeme. Tako. sa toliko napora. jednog uspona koji je utoliko više naglašen za svaku od njih što je ona prvobitno manje jaka. uvijek. obavezno ga čini više podložnim nego druge životinje ovom važnom stanju teške malaksalosti koje označava is­ tovremeno. poput životinja. da se pokre­ nu. predstavljajući da se ona naročito sastoji u tome da se radom odredi sve veći i veći uticaj kod raznih organa cerebralnog aparata što se više udaljavaju od vertebralne zone da bi se približili frontalnoj zoni. normalno zadovo­ ljenje ličnih instikata uobičajenom radu socijalnih instikata. na ljudski organizam. priznata. osim evidentne greške koja mu je isključivo činila da čovjeku pripiše jedino takvo svojstvo. u djetinjstvu čovječanstva. stvarno postojanje sposobnosti i njihovu nedovoljnu aktivnost i koje bi. uos­ talom. bilo zbog željnog is­ traživanja novih izvora emocija. da se odredi prirodna brzina ljudskog razvoja. prema Zoržu Leroju. kod same vrste. ipak. Aid. koliko je to moguće. kad na njih dođe red. So­ ciološka analiza bi. mada. obično. bilo kod jedinke bilo. na same univerzalne uzroke. bilo anorganskih. sa dru­ ge strane na sredinu gdje se on razvija. na mno­ go većem stepenu. Među ovim sporednim ali stalnim snagama koje pomažu. da naš ce­ rebralni aparat ponudi najmanju anatomsku inferiornost frontalne zone ili da naša planeta postane veća ili manje naseljena. mi sada moramo razmatratti ovu evoluciju prema njenoj osnovnoj i zajedničkoj brzini. od strane svih istraživača čovjeka i već primijenjena u toliko raznih oblika prije nego što je pozitivna filozofija mogla da utvrdi njen pravi karakter. dopuštaju jednu tako prikladnu vježbu. i. uostalom jako pre­ tjeran i čak pogrešno ocijenjen od strane ovog oštroumnog filozo­ fa. bilo od kli­ me. neophodno da se ovdje uk­ ratko iznese Visoko obavezno učešće ovog opšteg uticaja da bi se 259 . strasti. kao i djeca. je morala. 2. Ipak. pogodnu da proizvede srećnu cerebralnu reakciju: primitivni ljudi. isto tako. mada je manje naglašen.

još od tada. bilo gurajući je­ dinke da čine nove napore da bi sebi obezbijedile. biti nepobiitnije kada se sagleda ovo povećanje u skupu naše vrste. brži razvoj socijalne evolucije. otprilike desetostruke od sadašnje stope. gdje razne ljudske snage mo­ gu lalko da se dodaju: on ne bi mogao nikada da se organizuje na zaista zadovoljavajući način za najteže i najvažnije radove. bilo pri­ moravajući društvo da reaguje sa upornijom i bolje konoentrisanom energijom da bi se dovoljno borilo protiv jačeg uspona poseb­ nih odstupanja. Moram. u jednoj vrlo dalekoj bu­ dućnosti. biće lako da se tu otkrije novi uzrok generalnog ubrzanja socijalnog kretanja. U ovoj neizbješnoj epohi. najprefinjenijim sredstvima. jedna sve specijalnija podjela obavezno nespojiva sa suviše malim bro­ jem saradnika. gdie su. egzistenciju koja bi drugačije postala teža. vrlo podređen prirodnim granicama gdje moraju početi t a k v e neprilike ο kojima se moglo empirijski imati jedna slaba predstava samo orema izuzetnim prevratima. ova postepe­ na aglomeracija razvija. stvarno kretanie ljudske populacije je uvijek do sada ostalo. prestali bi obavezno da favorizuju jedno takvo ubrzanje i. nasuprot. dakle. uostalom. da bi moglo danas inspirisati ikakvu razumnu preokupa­ . prirodno povećanje ljudske populacije koje naročito dopri­ nosi stalnom ubrzanju ovog velikog kretanja. ovdje se nipošto ne radi ο jednom takvom raz­ matranju koje je suviše neosporno danas. U tom smislu. Ovo povećanje je uvijek bilo gledano tačno kao najmanje dvosmisleni simptom pos r tepenog poboljšanja ljudskog položaja. Naše potomstvo. ponekad uslovlienim vrlo velikim i suviše naglim migracijama. jedno takvo zgumenjavanje stimuliše di­ rektno.: ciju. lako priznati da ovaj uticaj uvijek mnogo doprinosi. neutrališući. ukratko. izvjesna koncepcija je fetalno neophodna za izvršavanje ljudskog progresa. mog­ la bi se. čak i u najpovoljniiim slučajevima. vrlo rijetko izvršenim. kao i u pret­ hodnom slučaju da. ο apsolutnom povećanju broja pojedinaca već naročito ο njihovoj intenzivnijoi saradnji u datom prostoru shodno specijalnom izrazu koji sam upotrijebio i koii je očito primjenjljiv na velike centre populacije. naročito u početku. I kod jednog i kod drugog razloga. gdje ništa ne bi moglo dovoljno zamijeniti dragocjeni uticaj jednog pos­ tojanog jedinstva. samo da naznačim pro­ gresivno zgumenjavanje naše vrste kao zadnjeg generalnog elemen­ ta koji pomažu da se reguliše stvarna brzina socijalnog kretanja. uostalom. već takođe za sami poredak. Kontinuitet stalnih napora može biti potpuno uspostavljen između raznih individua samo u pogledu krajnje jednostavnih ope­ racija i skoro potpuno materijalnih. prvo. po svojoj priro­ di. sve više i više. završavajući ove kratke indikacije. bez sumnje. i ništa ne bi moglo. razne fizičke nejednakosti i dajući. glav­ ni progresi čovječanstva morali da. mada još važnijim. Može se. Stvaraiući nove potrebe i nove teškoće. na način da sa iziednači sa znatnim smanjenjem naše dugovječnosti. maće samo da se mnogo brine ο ovoi dvostrukoj spontanoj težnji kojoj će malenkost naše planete i potrebno ograničenje bilo kojeg skupa ljudskih resursa. bi mu prouzrokovale spon­ tano jake prepreke. sa intimnijim i manje poznatim svojst­ vom. znatno povećanje energije. poveća­ ni uticaj intelektualnim i moralnim snagama koje se obavezno odr­ žavaju u njihovoj primitivnoj potčinjenosti kod svake suviše male populacije. takođe. a što se tiče druge. pored pretjeranih ili čak pogrešnih kritika naših ekonomista: ono bi bilo. zaista. dospjela do ukupne populacije. brzini. bitno analogan ovom što smo upravo ocijenili za trajanje čovje­ kovog života: jer je malo važno da češće obnavljanje jedinki za­ visi od najmanje dugovječnosti jedinih ili bržeg povećanja drugih. vidi se da se ne radi ovdje. ulivajući novi polet duhu poboljšanja. kad bi ovo zgušnjavanje i ova brzina uspjeli da pređu izvjesni određeni stepen. pored iracional­ nih pretjerivanja Maltusa.pletno zbog nemogućnosti da se direktno plasira u pravom smislu i u tačnom upravljanju prethodnih radova. ili bar između svih zaista solidarnih nacija na izvjes­ nom stepenu. Nikakvo drugo ispitivanje nije. bez sumnje. nasuprot. ne treba propustiti da primijetimo. Ipak. spontano nova sredstva. Ako se ona sada takođe. sociološki uticaj za bržim povećanjem populacije mora biti. Ali. uopšte. stvarni uticaj jednog sličnog stal­ nog zgumenjavanja ne vodeći računa ο stvarnom trajanju njenog formiranja. Prva bi mogla biti shvaćena kao dosta pretjera­ na da bi čak pretstavljala nesavladive teškoće za odgovarajuće od­ ržanje ljudske egzistencije sa nekim mudrim vještinama za čije smo se posljedice potrudili da ih izbjegnemo. Takav je. Ali. biti svuda tako zgusnuta kao što je to već υ zapadnoj Evropi. ovdje neophodno da bi se okarakterisala i prirodna težnja ovog postepenog smanjenja u pe­ riodu udvostručavanja populacije da više ubrza socijalnu evolu­ ciju. Osim toga. najzad. da se odredi ukupnom ljudskom radu. sada. zamisliti dosta pretjeranom da bi se radikal­ no suprastavila neophodnoj stabilnosti društvenih poduhvata. ovaj zadnji morajući evidentno da dobi­ je. vrlo jako. Mi moramo. sagleda prema ovoj manje više većoj. očito strano našoj sadašnjoj temi. ne samo što se tiče progresa. morati kasnije pridavati veliku važ­ nost kada će naša vrsta. da ukratko iznesemo međuglavnim uzro­ cima koji spontano mijenjaju onovnu brzinu naše socijalne evo­ lucije. i bilo šta da ο tome mogu da misle sistematski branioci bezgraničnog rasipanja individualnih napora. kompletniji razvoj ljudske prirode i tačnije poznavanja pravnih zakona soci- 262 263 . u svako doba. nemogućnost utoliko naglašenija ukoliko novi saradnici imaju lično više realne vrijed­ nosti. direktnim poremećajem koji tako mo­ ra da bude izložen osnovni antagonizam između instinkta očuva­ nja i instinkta inovacije. stalno dobiiaju svoju prvu Obradu. intelektualne i moralne sinage ni jesu pogodnije za komadanje i sabiranje između nasljednika nego između savremenika. prvo rečeno.

daće sigurno. čak. što će se. uostalom. naprotiv. za direktno proučavanje opšteg kretanja ljudskih društava. među sporednim uticajima. pre­ ma već utvrđenim principima među raznim elementima naše so­ cijalne evolucije. na­ še strasti i čak naša primitivna osjećanja bitno nalaze kod mnogih među njima i sa jačom snagom. is­ to tako. ustvari. ovdje izabrati ili bolje sačuvati opštu istoriju ljudskog duha kao prirodnog i stalnog vođu svakog istorijskog proučavanja čo­ vječanstva. na izvjestan sistemu osnovnih mišlje­ nja.bi to moralo biti. da usred njihovih uzajamnih stalnih reakcija. Uprkos neizbježnoj solidarnosti koja neprestano vlada. U jednoj ovakvoj brzoj ocjeni raznih opštih elemenata koji doprinose da se promijeni jednim. osnovna brzina ljudskog razvoja. utvrđujući spontano. Mada naša slabi um ima tu. strasti i osjećanja. duboko složenom određivanju. tako smanjeno opredjeljenje ne bi moglo imati nikakvu veliku teškoću pošto je dovoljno da razliku­ jemo socijalni elemenat čiji bi razvoj mogao biti najbolje shvaćen. intelektualnu evoluciju. ne treba da se da ovdje. već dugo vre­ mena. Javni razum je čak. su morale bi- 264 265 . kao obavezno jači princip čitave evolucije čovječanstva. trebaće naročito da se vežemo u ovoj intelektualnoj istoriji. Samo je tako i pod sve naglašenijim uticajem uma na opšte ponašanje čovjeka i društva. način da istorijom društva prije sve­ ga vlada istorija ljudskog duha. neophodno. samo da vrlo kratko definišem glavinu podređe­ nost koju moraju stalno imati. na manje više različit ali stalno nepobitan. To je. od pr­ vog uspona filozofskog genija. Sa manje shvaćenim nastavkom istog principa ali.to objasnio u prethodnom poglavlju. bilo. oslanja­ jući se konačno. ispita da li će uvijek tu postojati. baš se pod njenom obaveznom upravom što se je uvijek morao vršiti sav ljudski nap­ redak. više približavaju srednjem dijelu mozga u užem smislu. a da se. Tako prema evidentnoj naučnoj potrebi da koor­ dinira ukupnost istorijske analize u odnosu na najmoćniju evolu­ ciju. nevezanog i jalovog poleta. u svim civilizovanim jezicima. ma kakav bio njen stvarni teološki. kao što sam . u tom smislu. Ako statička analiza našeg socijalnog organizma to pokazuje. mada on mora kasnije da dobije. duboko potvrdio ovu opštu ocjenu. da bi uspješno odoljeli takvim des­ truktivnim uzrocima. sve realne uz­ roke koji učestvuju u ovom. novi polet od njihove vlastite evolucije. opšta istorija f i l o z o f i j e . bilo radi kasnijeg korišćenja jednog takvog pojma u nas­ tavku našeg rada. tako da obično utisne na sve druge. u jednostavnoj sta­ tičkoj studiji socijalnog organizma u užem smislu. za prethodno razmatranje najopštijih i najapstraktnijih koncepcija koje specijalnije zahtijevaju rad na­ ših najvažnijih mentalnih sposobnosti čiii organi odgovaraju pred­ njoj strani frontalne zone. koja će morati obavenzo da upravlja racionalnom koordinacijom naše isto­ rijske analize. jedan od ovih generalnih poredaka progresa bude spontano jači. bilo u izlaganju. sve što se tiče bilo kojih poremećaja i vezujući se jedino za apstraktno proučavanje ove teške teme. dovoljna ukupna kompenzacija. mada se. Dovoljno je da se odmah odvoji ovaj jači elemenat čije će razmatranje morati da upravlja cjelinom našeg dinamičkog izlaganja. uvijek se priznalo. i pored njene velike važnosti. Da bi ovdje potpuno pripremili direktno objašnjenje osnovnih zakona socijalne dinamike. razni aspekti ljud­ skog razvoja. kad na njega dođe red. bar u više važnih pogleda. najuzvišenijih životinjskih vrsta. isto tako. glavni up­ ravljački uticaj i riječi posvećene za specijalno označavanje našeg misaonog organa. kako bi postepene promjene jednog takvog sistema mogle da ne vrše preovlađujući uticaj na uzastopne promjene koje mora da ima stalni život čovječanstva? Tako u svim vremenima. Ako intelektualno gledište mora da preovlada. bilo čak u koncepciji. isto tako. strogim i neophodnim. da bi unaprijed označio prirodni obim jedne slične operacije u svakom drugom analognom razlogu koji bi željeli da zatim razmatramo. ostranjujući kao što sam to morao. uostalom. bez sumnje. i ο ko­ jima bi jedna metodska i specijalna rasprava političke filozofije mogla sama ponuditi analizu i koordinaciju. postepena ocjena osnovnog sistema ljudskih mišljenja koja se tiču skupa bilo kojih pojava. Ali. nova sredstva raznih vrsta ο kojima ne bi mogli još formirati nikakvu jasnu ideju a da. neop­ hodnu potrebu za početnim buđenjem i stalnom stimulacijom koji pobuđuju apetite. zatim. dakle. u bilo kojem žanru. karakterističnu sinonimiju između termina koji su određeni da opišu. dok bi se pojam ο tome. među njima. metafizički ili pozitivni smisao. neizbježno stvorio u direktnom razmatranju ovih. uostalom. Dakle. jed­ nog takvog sistema solidarnog i simultanih razvoja.jalne evolucije. uže vezane za osiećanie sposobnosti i čiji se organi. naši apetiti. postepeni razvoj naše vrste mogao stvarno dobiti ove osobine stalne regularnosti i postojanog konti­ nuiteta koje ga duboko odlikuje od nejasnog. utoliko prije . manje više mjerljivim utieajem. sada mi ostaje. moramo. vjerujem da sam dosta razmatrao glavne među njima. u prvi red. jednom riječju. da bi spriječila konfuziju i nejasnoću koje bi svaki drugi raz­ voj neizbježno proizveo. dakle. ne bi mogla bez velikih opasnost da bude vještački oozvana u ovu neprohodnu funketiu zato što izražajne sposobnosti. treba. ne okupi­ ramo izričito specijalnom podređenošću drugih prema njemu ili među njima. međutim. apstrahujući od njega sve ostale i red njihove univerzalne neop­ hodne povezanosti. dovoljno manifestvovati spontanim izvršenjem takvog rada. neophodni počet­ ni impuls. zatim. U tom dvostruko odluču­ jućem karakteru ne bi mogli oklijevati da postavimo. zais­ ta. kao što sam to najavio u početku ovog poglavlja. ne bih mogao vjerovati da sam dovoljno okarakterisao niti čak naveo kako treba. čak i istorije lijepih umjetnosti (računajući tu i poeziju). Svaka druPa bitna grana intelektualne istorije.

naročito. bilo čak zbog iluzije. obdareni za neki filozofski domet. Da bi istakli. a. Od otkrivanja ovog zakona ο tri stanja. isto tako. urađena kako treba. dozvoljavaju mi da unaprijed tvrdim. ustvari. bilo koja. pojedinačna ili ukupna. svaka od mno­ gobrojnih formi koje se razlikuju od komparativne metode: se­ damnaest godina stalnog razmišljanja ο ovoj velikoj temi ο kojoj sam raspravljao u svim njenim stranama i koju sam podvrgnuo svim mogućim kontrolama. naročito nakon disperzivnih na­ vika u naše vrijeme za pretjeranom specijalnošću. Svi oni koji posjeduju neka realna zna­ nja ο opštoj istoriji ljudskog duha su morali. bilo bi potpuno suvišno da mu sada ο tome specijalno ukazujemo na jednostavnu stvarnu provjeru u raznim. raznih glavnih djelova ovog opšteg razvoja da bi se uvjerili da li promjene za koje smo vjerovali da primjećujemo u jednom od njih odgovaraju. ne izuzimajući epohe nji­ hovog većeg i stvarnog uticaja. početnog teo­ loškog. međutim. ustvari. bilo zbog pretjerivanja. prirodne zakone svojstvene neizbježnom razvoju ljudskog duha. priroda predmeta da bi spriječila ili ispravila zab­ lude koje mogu proizići iz suviše izolovane istorijske prevage. kako treba. sredstva racionalnog istraživanja koja smo priznali u četrdeset osmoj lekciji da treba da pripadaju sociološkim proučavanjima. Dakle. sposobnostima direktne 'koncepcije. Na ovu važnu provjeru se mogu primijeniti razna. Ali. u stvarnoj ekonomiji socijalnog kreta­ nja. širim i preciz­ nijim korišćenjem u cijelom toku ljudske prošlosti. kroz koje naš um uvijek prolazi u bilo kojoj vrsti spekulacija. već jedino na njegovu potpunu 266 267 . Jedina naučna nezgoda. postepenim. svih različitih sastavnih djelova ljudskog razvoja: ali bi ova nesrećna težnja. u nastavku ovog poglavlja i sve više i više u cijelom preostalom di­ jelu našeg rada. bilo čista observacija. na stalnoj i neophodnoj uzastopnosti tri opšta stanja. unaprijed. djelovima iz intelektualnog domena. uopšte. za koji naša slaba inteligen­ cija mora biti samo suviše sklona. Priznaće se. direktna ili in­ direktna. bilo čak eksperimentisanje. Jedine stvarne zamjerke koje sam obično sreo. još od početka. mnogobrojne primjene ta­ ko odlučujuće kao i različite. Najbolji kriterijumi koje može dopustiti. pra­ vi naučni princip jedne takve teorije čini mi se da se u potpunosti sastoji u velikom filozofskom zakonu kojeg sam otkrio 1822. moraju da mi. biće mi dovoljno da ovdje dokažem da opšti dinamički zakoni prvo izvedeni iz usamljenog posmatranja intelektualnog razvoja čovječanstva su potpuno u harmoniji sa ovima koje zatim otkriva specijalno ispitivanje njegovog materijalnog razvoja: jedna takva prirodna veza između dvije najekstremnije granice mora očigled­ no označiti. Ma kakva mo­ ra da bude prikladno. se sastoje u čestom poređenju među nj ma. ovdje treba da bude prirodno plasirana neposredna ocjena ovog zaista osnov­ nog zakona koji je odmah namijenjen da služi kao stalna osnova čitavoj našoj istorijskoj analiza čiji će glavni predmet biti obavez­ no da joj objasni i razvije opšti pojam. Dakle. jedno takvo svojst­ vo. svojstve­ na jednom takvom specijalnom izboru.ti cijelo vrijeme podređene. shodno prethodnim objašnjenjima. svi pozitivni naučnici. kao što sam to pakazao u početku prve knjige. raz­ matrajući. prema sadašnjem toku našeg individualnog razvoja. na promjene koje su ekvivalentne u svakoj od drugih: bez slične provjere. naročto. proizilazila iz svakog drugog analognog izbora. svim potreb­ nim sredstvima. jedno takvo svojstvo ne bi moglo osloboditi od striktne ra­ cionalne obaveze da sebi predoči. da izgubi iz vida neophodno jedinstvo. od djetinjstva do zrelosti. prolaznog metafizičkog i na kraju pozitivnog. je da određuje da se pone­ kad zanemari osnovna uzajamnost. na najvišem nivou. bilo. na našu osnovnu konoapciju istorijske ana­ lize. Slična opasnost mo­ ra čak biti manje jaka i manje neizostavna kada se radije up­ ravlja cjelinom istorijske analize prema socijalnom elementu koji je stvarno najviše uticao na ukupnu evoluciju i čije razmatranje mora. zakona ο tri stanja što sam zatim stal­ no radio u prethodnim poglavljima i prvom dijelu ovoga. početne promjene bi bile vjerovatno loše ocijenjene. da konačno teže prema neodolj'ivijoj potvrdi jednog takvog istorijskog predloga koji mi izgleda sada tako potpuno dokazan kao nijedna od opštih činjenica koje su sada prihvaćene u drugim dje­ lovima prirodne filozofije. Pošto se čitalac tako unaprijed upoznao. omoguće da mnogo skratim ovdje ovo neophodno direktno dokazivanje a da nikako ne naškodim njegovoj vlastitoj jasnoći i da ne promijenim više njegovu kasniju efikasnost. nadam se. iz jačeg razloga. bez ikakvog drugog uvoda. spontano podsjećati na razmatranje svih drugih. koliko je to moguće. u toku istorijskih radnji. se uopšte nijesu odnosile na samu činjenicu. srećom. direktni i stalni pojam univerzalne povezanosti različitih aspekata socijalnog razvoja. posebna teškoća jednog takvog početnog is­ pitivanja. su se za­ ista složili ο njegovoj posebnoj tačnosti prema njihovim raznim od­ nosnim naukama. u ovom pogledu. da već izvrše sami ovu neposrednu istorijsku potvrdu koja je prethodno nepobitno označena za sve druge duhove. ipak naznačena generalna objašnjenja u ovom pogledu. bez sumnje. zatim bitnu brzinu i na kraju neophodni poredak skupa ljud­ ske evolucije. bilo koji izbor je striktno potreban. sada možemo pristupiti. god. još od početka ove Rasprave a naročito. analognu pomoć svih raz­ ličitih posrednih aspekata. eksplicitno proglasi­ li do sada. bez i najmanjeg naučnog oklijevanja. mada ga svi nijesu. da se ova racionalna potvrda spontano primjenju­ je. Pošto smo prethodno okarakterisali prvo generalno upravlja­ nje. bilo kojim. kroz ovu dugu poste­ penu pripremu sa tumačenjem i namjenom jednog takvog zakona. da će se uvijek vidjeti ova različita istraživanja. direktnom ispitivanju osnovne koncepcije socijalne dinamike.

mnogo je važ­ no da se specijalna pažnja direktno koncentriše na filozofskom ob­ jašnjenju ovog velikog zakona koji bi u stanju jednostavne opšte činjenice ostao obavezno lišen njegove glavne naučne efikasnosti. fenomena. važniji interes osim u pogledu najosnovnijeg zakona koja može ikada biti primijenjen na skup socijalne dinamike. u mnogo važnih prilika u toku cijele ove Rasprave. kao centar svega on je onda. prvo u prethodnoj raspravi prve knjige. čitaoca. u svakoj drugoj nauci mogla već da ima dovoljnu vrijednost. poznaje bitno prvo samo sebe: tako. uostalom. bilo koje. a. ikakvo direktno objašnjenje neodoljivom dokaziva­ nju koje bi spontano proizišlo. tim povodom. tj. suprostavljajući se svakoj opštoj primjeni ovog zakona čije se glavno filozofsko korišćenje mora precizno sastojati u stalnoj regeneraciji socijalnih teorija. na zaista pozitivno stanje. bilo kojim. sa svojim vlastitim radnjama. Zašto da se zaustavljam da specijalno uvjeravam one koji bi na­ kon takvog čitanja nastavili da dogmatski podrže nemogućnost da se društvena nauka učini tako Do?itivnom kao sve druge manje komplikovane uprkos evidentnoj realizaciji koja se rađa iz ove zadnje filozofske transformacije. U jednoj takvoj nauci. ustvari. dakle. znamo da odgovarajuće koriš­ ćenje ovog važnog svojstva može samo da sociološkim naukama da svu racionalnu energiju koja im je neophodna da prevaziđu do­ voljno naglašene prepreke koje mora da susretne njihovo realno objašnjenje: pored toga što jedna takva kontrola mora sadržati obično naj nepobitni ju potvrdu bitne tačnosti istorijskih indukcija u užem smislu. fenome­ ne osim da ih uporedi. svaki će čitalac moći bez muke da spontano obavi ovaj prethodni rad ako ga nije već dovoljno skicirao u toku pos­ tupne studije prethodnih knjiga. tim povodom. ne bi mogla da potpuno odgovara pravoj prirodi sociologije prema utvrđenim logičkim principima. međutim. s jedne strane. nezavisno od njihovog direktnog is- traživanja prema neophodnim osnovama koje su unaprijed date biološkom teorijom čovjeka. ako to nije u ovoj Raspra­ vi. moći ću. će morati da postepeno razbije ovo osnovno oklijevanje a da mi nije potrebno da ovdje dodam. i pored njene veće komplikacije iz čisto teološkog stanja i da je ona. Ipak. čisto logične motive. uostalom. insistirati. ovo jedino spontano jedinstvo na sve druge 269 268 . Moramo. Ipak. Ova velika opšta činjenica mi izgleda već tako implicitno priznata od strane svih naprednih duhova . da je os­ novna teškoća da sebe upoznamo. danas. ne treba upošte pridavati ap­ solutan smisao ovoj opštoj napomeni koja se može odnositi samo na vrlo napredna stanja ljudskog razuma. takođe.u pogledu različitih na­ uka koje su danas pozitivne. samo sadašnje neiz­ vršavanje potpune evolucije u pogledu jednog takvog reda koncep­ cija. vraćajući tamo. unaprijed. ovdje. ustanoviti. da je trostruka intelektualna evo­ lucija sada prihvaćena za sve slučajeve gdje je ona mogla da se bit­ no izvrši. pošto sam već dovoljno označio. i zbog jednog i zbog drugog razloga predstaviti ni u kojem slučaju. uglavnom. Neizbježna potreba jedne takve intelektualne evolucije ima kao prvi osnovni princip primitivnu težnju čovjeka da nehotično pre­ nese intimno osjećanje svoje vlastite prirode na univerzalno ra­ dikalno objašnjenje svih. da u nezgodno vrijeme razčlanim filozofsko prikazivanje čiji su svi djelovi spontano uzajamni. što se tiče opšte činjenice koja je shvaćena u svoj svojoj racio­ nalnoj punoći. tim povodom u četrdeset o?moi lekciji. Ali. manje ili više srećno.univerzalnost u različitim. bitno ja­ lova. odvijajući na njemu samom spekulativnu aktivnost koju je spoljnji svijet morao prvo tako isključivo da iza­ zove. Covečiji duh je morao. samo vrijemo kojeg ne bi moglo ništa potpuno zamijeniti. mada je. nasuprot. koliko je to moguće. dakle. da se pozabavim naročito sada moralnim i socijalnim motivima a da se ne izložim. zatim. da dospije do znatnog stepena prefinjenosti u svojim uobi­ čajenim razmišljanjima prije nego što je mogao da se začudi od svojih vlastitih djela. u protivnom. bez sum­ nje. Tako. jedinim ο kojima može ikada da vjeruje da razumije bitni način nastajanja prirodnim osjećajem koji ih direktno prati. socijalna nauka već izašla. okrećući obični aforizam da čovjek. djelovima intelektualnog do­ meta. bilo kojih. Ma kakva treba da izgleda privre­ mena situacija koja je prikazana ovim empirijskim polu-uvjerenjem. smo priznali karakterističnu mogućnost da tu shvatimo a priori sve osnovne odnose fenomena. On ne bi mogao za­ misliti drugo primitivno objašnjenje za druge. Dakle. iz čitave ove knjige. jedna takva dispozicija bi bila. Iz ovih razloga ne moramo. tačno upozoreno. jedna takva operacija ne bi mogla. s druge strane. u univerzalni tip. posmatra obavezno. upravo. Ako se čovjek. ni na kak­ vu neposrednu istorijsku provjeru naše trostruke osnovne evolucije ljudskog duha. Ne izgleda mi da se tu najmanja ikakva druga kapitalna restrikcija osim takozvane nemogućnosti da se tako proširi isti po­ jam na socijalne spekulacije. realno znači. ne manje neizbježno sklon da se izdigne. da se sastoji od toga da prenese. Ali ovo iracionalno ograničenje kojeg nikakav princip ne bi zaista znao opravdati. sva njegova primi­ tivna filozofija mora. u početku. Mada se. dakle. od posebnog uspona filozofskog genija. po svojoj prirodi. Može se. da ovdje pažljivo okarakterišemo razne opšte motive crplje­ ne iz tačnog poznavanja ljudske prirode koji su morali vratiti jed­ nim neizbježnim i jednim drugim neophodnim dijelom ovu obavez­ nu sukcesiju socijalnih fenomena koji su direktno razmatrani što se tiče intelektualne evolucije koja bitno dominira njihovim glav­ nim razvojem. Ova empirijska opštostručna koja bi. direktno uzdignuta. pot­ puno dostigla skoro svuda metafizičko stanje u užem smislu a da još nije. zaista.

mogao da ih preduzme a da nije prvo upućen a. neke. odmah iz toga proizilazi. čak u najnaprednijem stanju njegove intelektualne evolucije. manje više. bilo koja. tako dubokolišene svake prave koristi i čak svakog ozbiljnog značenja? To je. u primitivni cen­ tar spontanih zabluda. Ta­ kav je. prirodni početak teološke filozofije čiji se pravi os­ novni duh sastoji. tako jednostavnoj ka» i mogućoj. uostalom. za­ ista. realne ili nestvarne. Dakle. prikazao. nezavisno od znatnog vremena koje evidentno zahtijeva spora kumulacija takvih posmatranja. danas čak još suviše nekompletne. ograničio na samô određi­ vanje jednostavnih zakona pojava apstrahujući njihove uzroke u užem smislu: raspoloženje duha koji evidentno pretpostavlja jed­ no kasno sazrijevanje ljudskog razuma. u prvom članku mojih »Filozofskih razmatranja ο naukama i nauč­ nicima«. Kada jedan takav duh. ma kako da je ona morala da bude u početku hepotetična. Zašto. dovoljno srno priznali primitivnu nesposobnost u bilo kojem predmetu. čini konačno najnepobitniji simptom njegove pune filozofske zre­ losti. slična pro­ vjera mora. bez kojeg bi se mentalna aktivnost oba­ vezno ugasila. u jednoj tako komplikovanoj temi. nasuprot. zaista. iSpoljašnjim. ova teorija bude sugerisana samim opserva­ cijama potpuno poriču obavezni tok ljudskog duha koji je. zbog nji­ hove veće uobičajene energije. kalko u spekulativnom tako i u aktivnom poretku. Kada. danas. Da bi se. nejasne ili precizne. već čak radikalno nemoguć našem umu koji. unutrašnjim ili. na kraju ove knjige. ubuduće. bez sumnje. bilo to u pogledu najmanje komplikovanih fenomena. Ali. u stvarnoj potrebi da se onda izričito prati jedan od ova dva obrnuta toka. ni u kojoj vrsti. pošto. u tome da objasni unutrašnju prirodu fenomena i njihov način nastajanja upoređujući ih. uza sve što je izbor bio fakultativan. trenutno oduzet ovoj nedavnoj pozitivnoj disciplini. Oni koji bi očekivali. iSvaka od bitnih grana prirodne filozofije nam je postepeno pružila nove motive da provjerimo da. Ako či­ talac sjedini ovdje kako treba mnogobrojne i različite provjere ko271 270 . još danas. pozitivne teorije. tj. sa radnjama koje su nastale ljudskom voljom prema našoj prvenstvenoj težnji da gledamo sva. koja je naročito određena da sa­ kupi i stimuliše svoje spontane napore da bi usostavila neophodni spekulativni kontinuitet. najčešće viši. a. da. zaista. apsolutni empirizam bi bio ne samo potpu­ no jalov. bića kao da žive životom koji je analogan našem i. u jednoj naučnoj temi. gdje smo visoko okarakterisald jed­ nu takvu podređenost kao prvu potrebnu osnovu pozitivne biolo­ gije. biće mi dovoljno da naznačim u jednoj vrlo bliskoj epohi. naše ogromne naučne kompilacije to­ božnjih meteoroloških o b s e r v a c i j a su. učiniti potpuno neminovnom neizbježnu tendenciju našeg uma ka jednoj radikalno teološkoj filozofiji. dakle. sva­ ki put sada želimo da prodremo u bilo kojem svojstvu do unut­ rašnje prirode pojava. Bez sumnje. bez sumnje. kako sam to označio 1829. jedna takva harmonija koja danas može biti jedva naslućena sa najvećim naporom filozofskog genija. do naj­ jednostavnijih istraživanja morao da uvijek stavi prije naučnih opservacija bilo koju koncepciju odgovarajućih fenomena. a nje­ gov glavni princip će sačinjavati najbitniji zaključak cijele ove Rasprave. god. takođe. uostalom. čak. obavezno. prema opštoj dispoziciji koja obavezno karakteriše sve naše primitivne spekulacije. naš um će. Još od početka ove Rasprave. Ova neodoljiva spontanost koja potiče iz teološke filozofije či­ ni njeno najosnovnije svojstvo i prvi izvor njenog dugog neop­ hodnog uspona. bez sumnje. naš duh ne bi. najzad. koliko je mo­ guće. stalno ubrzavan nekim prethodnim teorijama. zbog njihovog nesvjesno empirijskog karaktera. jedine sposobne da otvori našem intelektualnom razvoju neophodni prvobitni izlaz. ograničio samo na jedan pot­ puno odlučujući primjer kojem će svako moći da lako doda mnogo ekvivalentnih slučajeva. zatim. pripisujući nastajanje fenomena specijalnim voljama. da uzme onaj koji direktno proizilazi iz jedinog prirodnog mogućeg polazišta. samo realno prestajući da prati ova ne­ dostižna istraživanja da bi se. zaista. ne bi evidentno mogao da se liši bilo koje doktrine. naš um ne bi mogao. da oklijeva. ovdje. ma šta se ο tome moglo reći.subjekte koji mogu postepeno da privuku njegovu nastalu pažnju. uzima jedan cilj i jednu polaznu tačku koji su bitno analogni. svake racionalne koncepcije koja je zas­ novana na odgovarajućem sistemu prethodnih posmatranja. jedan potpuno obrnut duh neizbježno upravlja svim ljudskim teorijama. neće moći. Ma šta da bude. zatim. gdje je svijet. ljudski genije teži da pređe. Ovo osnovno sredstvo je tako visoko isključivo da je čo­ vjek mogao da odoli tome. nikako da upravlja prvim sontanim usponom ljud­ skog razuma. jer ponovo.. znamenitu filozofsku zabludu slavnog filozofa Malbranša koja se odnosi ina osnovno objašnjenje matematičkih zakona ele­ mentarnog sudara čvrstih tijela. da je ovo pomirenje ubuduće moguće. dostići savršenu normalnu racionalnost samo prema osnovnom pomirenju ova dva velika filozofska pravca koja su do sada antagonistički ali koji mogu postati dovoljno kom­ plementarni jedna od drugog: nadam se da sam. One ne bi mogle dobiti stvarnu vrijednost i neće postati osjetljive na spekulativnu efikasnost osim kada budu obično vođene teorijom u užem smislu. u svim njenim raznim djelovima. u jednom tako prosvećenom Vijeku nije konačno mogao da zamisli drugo real­ no sredstvo da objasni sličnu teoriju sem formalno pribegavajući stalnom djelovanju direktnog i specijalnog proviđenja. u početku. Kasnija primjena koju on uspijeva da postepeno uspostavi od pro­ učavanja spoljnjeg svijeta na proučavanje svoje vlastite prirode. zaista. kao što sam to objasnio u dovoljno u četrdesetoj lekciji. Karakteristična namjena jedne takve filozofije. u protivnom. uvijek podređen čovjeku. ove neizbježne granice. npr. ponovo nevoljno pada.

manje više. bolje poz­ natom i manje udaljenom od naših ideja. dakle. prema hipotezi u isto vrije­ me trajnijoj i plodnijoj koja stavlja na sav vidljiv svijet obično nevidljivi svijet nastanjen nadljudskim. u početku. fenomene sa ljudskim radnjama: bilo direktno prema prvobitnoj funkciji koja animira specijalno svako životno tijelo manje više sličnog našem. ne manje spontano. teološka filozofija se karakteriše. materiju posvećenu bez nje jednoj potpunoj inerciji. da razne pojedinačne provjeza jedinstvom metode i za homogenošću doktrina koje bi nam nepo prirodi stvari. prvobitno. čisto intelektualnim pripojiće se. iz početne težnje koja je spontano proizvela teološku filozofiju i. Sto će se više razmišljati ο ovoj ve­ likoj temi više će se priznati da priroda pitanja savršeno sarađuje. bez obzira na nji­ hove uzroke u užem smislu. onom koji smo upravo ocijenili u spekulativnom poretku. ličnim sredstvi- 272 273 . po volji svojih želja. cijelu prirodu. izričito primjenjivala neodoljivom instinktiv­ nom osobitom skolonošću na ova nepristupačna ispitivanja koji­ ma isključivo odgovara teološka filozofija. Cesto smo posmatrali sa čuđenjem duboki kontrast. ona bi neizbježno tra­ jala u svojoj početnoj liturgiji zbog nedostatka same vježbe koju je mogla onda podnositi. sa prirodom metoda. dakle. Danas nam je moguće pod uticajem odgovorajućeg vaspitanja da se živo vežemo za samo istraživanje prostih zakona ο pojavama. da naglašenija potvrda jedne takve potrebe za socijalnim spekulacijama. Ovim različitim motivima. koliko je to moguće. koji se uvijek javlja u djetinjstvu čovječanstva između slabog stvarnog dometa naših. Ovaj prividni nesklad je savršeno anlogan. sama da animira čovjeka do­ voljno jakim povjerenjem ulivajući mu povodom njegove general­ ne pozicije i njegove krajnje moći. Ali ova spasonosna racionalna strogost je sigurno postala primjenjljiva samo od kada je količina naših stvarnih znanja mog­ la da bude u svakoj vrsti dosta velika da bi nam učinila da shva­ timo razumnu nadu da konačno otkrijemo ove prirodne zakone za kojim stvarno traganje nije moglo u djetinjstvu ljudskog genija da omogući najmanji uspjeh. Pod prvom tačkom gledišta. da se suprostavi ili koncepcija nove volje kod odgovarajućeg idealnog agensa ili. pribilježiti. nezavisno od svake pripre­ me istraživača i svake akumulacije istraživanja. svaka od njih ne bi uopšte bila izolovano podvrgunuta vlastitim i direk­ tnim motivima. treba. teološka filozofija daje najlakše i najšire izvore da bi se zadovoljile nastale potrebe jednog uma koji je tada sklon da naivno više voli najiluzornija objašnjenja: kod svake no­ ve zabune koju može dati prizor prirode. naročito. hotično odredile da postepeno proširimo teološku filozofiju sa jed­ ne vrste primitivnih spekulacija na drugu vrstu kada. da uvijek ide ispred poleta opservacije. najviše stvaranje.je nam je sav tok ove Rasprave postepeno ponudio ο ovoj neop­ hodnoj intelektualnoj obavezi bićemo oslobođeni da dalje insistira­ mo na tako neospornom predlogu. bilo koje. Na kraju. Samo ovoj filozofiji je pripadalo zbog njene divne ka­ rakteristične spontanosti. ustvari. plemenitim agensima čija suverena aktivnost određuje stalno sve ocjenjljive fe­ nomene mijenjajući po svojoj volji. osnovno osjećanje univerzalne nadmoći koja je bila. prve ili krajnje i još. Takva je. sve. zatim. na izgled tako neob­ jašnjiv. tim srećnim svojstvom da može. pored najmud­ rijih stalnih predostrožnasti. ne samo zbog njihodugog prethodnog razvoja ljudskog duha i društva je samo mogao da dovoljno ustanovi same fenomene. Potsjetiću samo na poseban na­ čin. Ma kako uzaludne moraju da sada izgledaju ove dječje spekulacije. Ovaj fatalni logički antagonizam nije evidentno mogao podnijeti drugo rješenje osim onog koje je prirodno dao neizbježni početni polet teološke filozofije upoređujući. uopšte. nije bez koristi da ovdje ukažem. Da se naša inteligencija nije. zatim. vraćamo se samo suviše često dječjoj radoznalosti koja teži naročito da upozna porijeklo i kraj svih stvari. dugo neophodna za postepeni razvoj našeg stvarnog djelovanja. Jer. dakle. u aktivnom poretku. indirektno. uprkos nejnog nestvarnog pretjerivanja. prema četrdeset sedmoj lekciji. mada on nije nakda mogao biti najvažniji. Osim što izbor nije bio uopšte slobodan. ona mora specijalnije da veže čovjeka za takvu filozofiju. uostalom. dovoljno je. bilo. koje je jeftinije kreacija novog agensa. U ovom drugom stanju. da se uzajamno jačaju zbog naše stalne težnje re ovog osnovnog predloga u raznim redovima fenomena moraju. da stvarno oslobodi ljudski duh radikal­ no pogrešnog kruga gdje je prvo izgledao neopozivo prikovan iz­ među dvije suprotne potrebe podjednako neodoljive da prethodno posmatra da bi došao do odgovarajućih koncepcija i da prvo shvati bilo koje teorije da bi efikasno preduzeo redovna posmatranja. gledajući sve fenomene kao jedine koji­ ma upravljaju nadljudske volje. da bi duplo istakli neophodni uticaj teo­ loške filozofije na djetinjstvo ljudskog razuma. bez sumnje. čak. ne treba zaboraviti nijednim povodom da su one uvijek i svuda same mogle da izvuku ljudski genije iz njegovog prvobitnog mrtvi­ la nudeći njegovoj stalnoj aktivnosti jedinu spontanu hranu koja je mogla isprva da postoji. kao i ovaj. sredstava i bezgranične dominacije koju težimo da vršimo nad spoljnjim svijetom. on se može nadati da izmijeni. sa prostog logičkog gledišta neophodna prvo­ bitna funkcija izričito osjetljiva na teološku filozofiju u osnovnoj evoluciji našeg uma gdje polet mašte mora obavezno. uglavnom. kako sam to već ukazao u početku ove Rasprave da se jedna takva vježba ispostavila onda kao savršeno prilagođena opštoj prirodi naše slabe inteligencije da su je mogla isključivo interesovati najoplemenjenija rješenja. bilo kojih. kako za vrstu tako i za jedinku. On prirodno proizizilazi. u bilo kojoj vrsti. moralni a naročito socijalni motivi koji bi po sebi učinili visoko neospornom jednu takvu potrebu. ne. ovoj nesavladivoj opštoj obavezi.

samu animirati i podržati našu moralnu hrabrost kao i da probudimo i upravljamo našom intelektualnom aktivnošću. istovre­ meno intelektualni i materijalni. — ako to nije. jači pošto ne bi mogao imati drugog značenja osim da nam opiše antagonis­ tičkim putem trenutno odgađanje. zatim. samo sa tim što nam je spontano činila da nazremo. Ako se. nema uopšte čuda. prema predmetu istraživanja. Ali svaka pretpostavka ove vrste bi bila duboko nespojiva sa pravom konstitucijom ljud­ ske prirode. Od kada nas je spori i teški socijalni razvoj. po našoj volji. do epohe. proizilazi mnogo više. čini mi se. kod ovog zadnjeg uticaja. ambicije ili manje uzvišenim i energičnijim strastima. Treba. čak i u najnaprednijim epo­ hama trudimo da ocijenimo jednom dovoljno produbljenom ana­ lizom. nego u pogledu vječne sudbine svakog od njih. tim povodom. stalnu mogućnost neodoljive pomoći. Minerva se miješa da bi digla sa zemlje bič jednog ratnika u jednostavnim vojnim igrama kao i da ga štiti protiv cijele jed­ ne armije. najzad. očita nemogućnost u kojoj bi se on našao da um nikako ne promijeni djelovanje kao i da ih upozna. na kraju. ljudske dis­ pozicije su morale biti obavezno obrnute jer je opšta situacija ima­ la bitno suprotan karakter. na kraju. čak. nepomenuti. glav­ ni karakter značenje situacije što spontano proizvodi. naći ćemo uvijek da moćno povjerenje koje on uliva često. ipak.ma čija jedna nedovoljnost mora biti onda suviše očita već neogra­ ničenom vladavinom koju on pripisuje idealnim imoćima. prvo. Ali. sveštehnička služba je morala biti. oni morali da se nužno navikavaju. u najpovoljnijim slučajevima jednu vrlo poboljšanu kul- 275 . hrabrost. Ali. nasuprot mogao da shvati svijet striktno potčinjen nepromjenjijivim zakonima. ustvari. u početku. čak. u početnom mrtvilu naše debilne inteligencije koju mogu jedva da pokrenu najjači stimulansi i čak. kao sto ću to uskoro objasniti. da stekne njihovu neograniče­ nu intervenciju. Ranije. bila kod jednog vrlo malog broja eminentnih duhova. da je afektivni utioaj morao da snažno učvrsti spekulativni uticaj da bi nas još više vezao za slične koncepcije kao što sam to već ukazao kod raznih specijalnih poglavlja. vidi se da ja ovdje. jedan «takav pojam jasno označava da je opšti princip prirodnih zakona već počeo da postaje vrlo blizak i. koja je dostigla do svoje pune fiziološke efi­ kasnosti 1 čija su divna svojstva neosporna u prvom periodu naše osnovne evolucije. u cjelini ljudskog mozga. kako to neopozivo svjedoče naivne deskripcije antičke poezije gdje su najobičniji događaji prisno pomiješani sa najmonstruoznijim čudovištima i spontano dobijaju analogna objašnje­ nja. ko­ jih su. čak. bez sumnje. ulila bi mu. morao se naravno. cijelu prirodu pod vodstvom ove teološke filozofije. od raznih nat­ prirodnih pomoći. teološka filozofija je već bila bit­ no napravila stalni uspon naše moralne energije istovremeno kad i onaj od naše mentalne aktivnosti. manje više kasne. mogli smo naučiti da se postepeno uzdržimo. Povjerenje a. u našim bilo kojim poduhvatima. ne uzimam u obzir uopšte razna iskustava koja se tiču budu­ ćeg života. koja su mogla dobiti samo vrlo kasno visoku socijalnu važnost kako to istorija potvrđuje. pri­ pisani jednoj božanskoj specijalnoj intervenciji. u prethodnim djelovima ovog rada. stvarni utlcaj religioznog duha na opšte ponašanje čovjeko­ vog života. nego iz indirektne i dale­ ke perspektive. fatalno obeshrabrenje koje bi ga spriječilo da ikada izađe iz svoje primitivne apatije kao i mental­ nog mrtvila. jer sve izgle- 274 da divno. Od opadanja religioznog duha koji već dugo vremena pada. u svakom slučaju. iz neoosrednog vje­ rovanja u aktuelnu i specijalnu pomoć. da bi oci­ jenili kako treba svu neodoljivu energiju primitivne tendencije čovjeka ka jednoj takvoj filozofiji. što sigurno uvijek pretpos­ tavlja. privlač­ na •moralna perspektiva ove neograničene moći da promijeni. prvo. u isto vrijeme kad nam je dugo iskustvo gor­ ko pokazalo njihovu potpunu jalovost. Ma šta bilo. koji je to pravi bogomoljac koji neće skoro toliko dodijavati svom božanstvu zbog najmanjih ličnih udobno­ sti kao i povodom velikih ljudskih interesa? U svako doba. stvoriti pojam č u d a u užem smislu. uostalom. ova razlika ne kva­ ri nimalo osnovno svojstvo koje ovdje ispitujemo u teološkoj filo­ zofiji da možemo. mnoga aktivnije zapos­ lena dnevnim zahtjevima svojih vjernika u vezi sa specijalnim molbama za neposrednu milost Proviđenja. da shvatimo svakodnevnu kulturu stvarnih znanja bez ikakvog drugog određujućeg motiva do čiste direktne satisfakcije koju inspiriše pogodno obavljanje naše intelektualne aktivnosti do­ date slatkom zadovoljstvu koje daje otkriće istine još da li je vrlo sumnjivo što je ova jednostavna stimulacija mogla obično biti do­ voljna da nije uopšte bila podržana kolateralnim impulsima slave. neke buduće egzistencije. nad prirodom dovoljno široku djelatnost. Jedno vrlo napredno stanje naučnog razvoja je moglo omogućiti. teško doveo da vršimo. pomoću odgovarajućih molbi. važan fenomen m o l i t v e u isto vrijeme inte­ lektualan i moralan. Ako bi. u raznim pogledima. Danas. što se tiče mentalne pobude. zatim. gde je prethodni polet društva dosta usavršen da bi podnio spekulativne uspjehe jednog visokog čistog interesa. uz pomoć uzvišenih agensa sa kojima ona okružuje našu egzistenciju koioj je osnovna ekonomija svijeta tako bitno podređena. radi ublažavanja naših bijeda.prema krajnoj slabosti koja se odnosi na čisto intelektualne or­ gane u skupu našeg cerebralnog organizma. da bi dos­ pio. i dok je teološka. filozofija potpuno dominirala. kakvu je visoku važ­ nost morala da ima u početku. su nam mogli doći samo odozgo zahvaljujući neizibježnim iluzijama koje su nam obećavale tako skoro neograničenu moć u čiju ništavnost nijesmo mogli još nikako da sumnjamo.' timice. Takav je. obavezno. U početku. Razumije se. da bi okaraikterisali događaje koji su od tada izuzetni. ho.

teološka filozofija. uprkos njiho­ voj velikoj važnosti. pretjerana važnost naročito za prvo do­ ba čovječanstva gdje nam istorija pokazuje teološku filozofiju. Ma kakva da je Socijalna snaga koja se pridaje učešću in­ teresa i čak simpatiji osjećanja. usred dubokih bijeda naše prvobitne situacije. neophodnu političku potrebu jed­ nog takvog sistema u bilo kojoj epohi ljudske evolucije i još ma­ nje u djetinjstvu društva. djelove intelektualnog sistema. ovo korisno skraćenje jednog već tako širokog prikazivanja će imati utoliko manje nezgoda što je ovaj zadnjd red motiva možda danas najmanje osporavan od strane svih. mi možemo ovdje da se ograničimo. dok je s jedne strane. prema novom aspektu čovječan­ stvo. ovo sudjelovanje i ova simpatija ne bi mogli. odgovarajući sistem zajedničkih mišljenja koja se tiču svijeta i čovječanstva. dakle. nemani koje su savršeno ana­ logne. i kada. čovjek nije mogao imati nikakvo redovno sredstvo. zaista. u ovom pogledu. bilo da bi prvo predvodila osnovnu organizaciju društva. oduzme. u ovoj vrsti. u sva tri slijedeća poglavlja ispitujući opštu istoriju teološkog stanja čovječanstva. intelektualno raz­ matrana. mogla je prvo da razvije našu aktivnu energiju čineći da uvijek. da ih naznačimo vrlo kratko. Ne bi mogli da ne znamo. priznali smo. organizovati ova opšta reakcija društva nad jedinkama koja karakteriše osnovno opredje­ ljenje vladavine i koja zahtijeva. Ali. pošto one mo­ raju. jedna takva težnja primjećujući tu kakvu teškoću osje­ ća naš um da se odreče. Treba u tom cilju. I pored slabe prirodne energije naših čisto intelektualnih organa u stvarnom skupu naše cerebralne ekonomije. zatim. iz divne spontanosti koja karakteriše teološku filozofiju. U neophodnom elaboriranju koje mora dugo pripremati jed­ no takvo spekulativno stanje. tim povodom. ne u domaćem životu. nemoguća da se ona tu. jedna takva filozofija je zaista namije­ njena da isključivo upravlja prvom socijalnom organizacijom kao jedina sposobna da formira prvo jedan dovoljan sistem zajedničkih mišljenja. teži suviše često da učini da se zaboravi ova ne­ pobitna povezanost. međutim. bilo. gdje kod malo napredni­ jih duhova. Ma kakav bio stvarni uticaj ovog zadnjeg vjerovanja njemu se sigurno pri­ pisuje. evidentno. da se najčešće shvata vrlo pogrešno. uostalom. može se još direktno provjeriti. kad na njega dođe red. kad na njih dođe red. sa druge strane. određena jednoglasnim pri­ druživanjem nekim osnovnim pojmovima ne uspijeva uopšte da tamo pogodno postigne ili tamo ispravi neizbješna uobičajena nes­ laganja. prije svega. na ne manje odlučan način. da zaštiti svoj razum protiv pokretanja sličnih iluzija. prema dva glavna gledišta. koje nam omogućavaju da tako izmijenimo po našoj volji ukupni tok političkih fenomena i bez kojih izgleda da jedan ta­ kav poredak ispitivanja ne bi mogao više da nam uliva dovoljan naučn unteres. ne bude. da um mora obavezno da vla­ da. ostaje nepobitna u naj­ bolje razvijenom socijalnom stanju gdje toliko spontanih unutraš- njih i spoljašnjih uzroka sudjeluje sa toliko energije da duboko ve­ žu jedinku za društvo. da tako omogućimo stalno postojanje jedne spekulativne klase. pre­ ma tome. po svojoj prirodi. po mojoj volji. u principu. Cak danas. kao što je to već logič­ no bilo. utoliko prije. u prethodnom poglavlju. Prema prvom aspektu. kod ovog drugog po­ voda. totalnom opozicijom dvije podjednako neopozive potrebe. naša mentalna aktivnost bi mogla biti dovoljno ohrabrena samo snažnim opsjenama teološke filozo­ fije u vezi sa univerzalnom nadmoćnošću čovjeka i njegove bezgra­ nične vladavine nad spoljnjim svijetom. šija na­ da 'koja odvlači od apsolutne vladavine nad spoljnjim svijetom. ova (primitivna filozofija vlada bitno samo u pogledu samih socijalnih spekulacija. Sto se tiče socijalnih razmatranja koja. isključivo razvijena samo od strane samog društva čiji je uspon ne­ razdvojiv od uspona uma. da se specijalno predstave sa svim odgova­ rajućim razvojima. već u socijalnom. u početku. visoku apsolutnu namjenu teološke filozofije. treba priznati da formiranje svakog stvarnog druš­ tva koje je osjetljivo na stabilnost i trajnost pretpostavlja stalno jaki uticaj izvjesnog prethodnog sistema zajedničkih mišljenja ko­ ja su pogodna da dovoljno sadrže silni prirodni polet individualnih neslaganja. ona sama takođe moralno razmatrana. jedini mogući izlaz nastaje onda.turu. zaista biti dovoljni za osnivanje najmanje trajnog društva kad intelektualna zajednica. prije nego što je naša spontana težnja da zamisli vječnost postojanja mogla da vrši veliku socijalnu aktivnost. po svojoj prirodi. kao dostojna nadoknada koja je obećana našim spekulativnim na­ porima. Očito učešće ovog svojstava u sadašnjem očuvanju teološko^metafizičke politike može nam dati odmah slabu predstavu ο primitivnom uticaju sličnog karaktera kada se on u potpunosti širio na sve. u po­ litičkom. ne može se više po­ ricati da ljudski duh čije prethodno djelovanje mora dati ovu prvu bazu socijalne organizacije. i utoliko prije. u svakom pogledu. uostalom djelimično korisna. Evo. kao što sam to iznio po­ vodom astrologije i alhemije. ovu neophodnu primi­ tivnu potrebu. uspostavljaju. Zbog ovog srećnog osnovnog svojstva. Važno je da se uvidi. Samo se preko nje može. u jednom stvarno začaranom krugu. kada se porodice još tako slabo povezuju među sobom malim brojem odnosa tako privremenih kao i nepot­ punih. čak indirektno. Dakle. Neosporno je. slično vjerovanje nije nikada moglo dati sem visoku potvr- 276 277 . sama ogovarala spontanom načinu ljudskog ispitivanja i prvobitnoj prirodi naših istraživanja. bilo koje. ocijeniti kako treba. ova visoka socijalna funkcija teološka filizofije kada se ona čini da naročito proizilazi iz vrste dis­ cipline spontano nastale perspektivom budućeg života. u svom početku još politički okovano. mada naučna apstrakcija. bila bi. Tako. čak. Jedna takva obaveza koja. ko­ joj je već data jedna visoka politička nadmoćnost. kao i kod prvog.

u našoj ukup­ noj evoluciji. Ova filozofija je sada dospjela u jedno takvo stanje raspadanja da su. one samo suviše doprinose. po svojoj prirodi. to je spontano formiranje koje po mojem mišljenju. zaustav­ ljen.du prethodnom sistemu zajedničkih mišljenja. odmah podložna praktičnom interesu. organizacija cijelog ljudskog rada. bilo za pripremanje brutalne vojne aktiv­ nosti. bez sumnje. društvo bitno os­ lobođeno od vojnih i industrijskih briga i čija bi karakteristična aktivnost bila naročito intelektualna. ipak. Bilo bi. u osnovi. u prvom društvenom dobu da se direktno ustanovi kod populacije koje su isključivo sastavljene od ratnika i robova. uprkos finoći naših mentalnih navika. opšti karakter društva bi ostao. daleko od toga da može sadržati ikakvu prethodnu raspravu. Mentalni napre­ dak. nikada ne treba da se zaboravi to da su svi pr­ vi intelektualni radovi. sistema. Najvažnije sposobnosti maše prirode koje ostaju zauvijek prikrivene u svojoj primitivnoj obamrlosti. nastanku dubokih in­ telektualnih nesloga zbog naraslog nereda. ocjenjujući je kao bilo koju drugu instituciju. mada vrlo nesavršeno. Sav naš duhovni uspon je pretpostavljao isprva spontano pos­ tojanje jedne privilegovane klase koja je uživala u fizičkoj doko­ lici koja je neophodna intelektualnoj kulturi i. koliko je bilo moguće. jer. dok. čak danas. da tako kažem. ovaj drugi aspekt nema. Takva je. Da nije. nasuprot. do naših dana. u svim vrstama u najmaterijalnijoj rutini da. u neizbježnoj malaksalosti ove antičke filozofije. najrevinosnije pristalice morale da bitno izgube stvarno osjećanje svoje prvobitne težnje da prirodno inspirišu zajednicu ideja. prema vremenima njene glavne snage a ne spektaklom njene potpune oronulostii. vrstu spekulativne aktivnosti koja se slaže sa primitivnim sta­ njem čovječanstva: dvostruko svojstvo svješteničke institucije pri­ rodno utvrđene od strane teološke filozofije. obavezni nastavak. zaista. u ovom pog­ ledu. izvjesne stalne podjele između teorije i prakse koja je neopozivo ostvarivana stalnim postojanjem jedne prvenstveno spekulativne klase. dospjeti postepeno do jedne vrste mentalne letargije. koliko je to 'moguće. socijalna nadmoćnost teološke filozofije je trajala.može rastumačiti. Ali. dovoljnu intelektualnu zajednicu koja čini. mi trpimo najveću teškoću da bi dovoljno ocijenili svaku novu operaciju koja nije uopšte. ustvari. čini direkt­ no pravo socijalno opredjeljenje. Ipak. u djetinjstvu čovječanstva. u bilo kojoj vrsti. specijalnu klasu tačno odre­ đenu za spekulativnu aktivnost. sva naša aktivnost. Tako teološka filozofija. u pogodnim uslovima. uprkos do­ kolici koju nije uopšte izgubila. najmanju efikasnost za skup na­ šeg velikog sociološkog dokazivanja gdje još on nudi spontano dvostruku korist lakšoj ocjena i dužoj primjeni. kako će nam to uskoro dokazati isforijska analiza. naročito onda. naj­ važnije i najteže od onih koje je trebalo da zahtijeva. svojstveno teološkoj filozofiji. morala je. bilo brigama za materijalnu egzistenciju. a da nije moglo ni­ kako da samo učestvuje u formiranju toga. kod najnaprednijih naroda. svoje najvažnije političko op­ redjeljenje u poređenju sa kojim direktna pravila budućeg života su mogla ikada imati samo vrlo sporednu važnost. pošto je obavezno vladala političkom organizacijom u prvo socijalno do­ ba. Ma kakva je morala biti prvobitna kon­ fuzija intelektualnih radova kod svih svešteničkih kasta i pored jednodušnosti njihovih glavnih istraživanja. je tu spontano ostvarila prethodne političke uslove kasnijeg razvoja ljudskog duha stalnim osnivanjem jedne spekulativne kla­ se. osnovna politička funkcija ove pri­ mitivne filozofije osnivajući tako spekulativno društvo čija socijal­ na egzistencija. uprkos obrnutoj predrasudi koja je morala da vlada sa toliko pretjerivanja. Bez svog spontanog uspostavljanja. ova teološka klasa je morala. jedna takva klasa nije mogla sigurno da bude niti osnovana niti tolerisana da je obavezni razvoj društva nije već spontano uveo i čak prije uložio prirodnu vlast koja je manje više poštovana pre­ ma neizbježnoj prvobitnoj prevagi teološke filozofije. bi bila ograničena :na izvjesno usavršavanje. određen da upravlja svima drugima. uskoro zaustavljeno nekim jednostavnim postupcima i vojnim ili industrijskim instrumentima. da bi poslužilo kao prva osnova za politički razvoj čovječanstva kao i za njegov intelektualni i moralni uspon. prvo uspostavlja­ nje. nasuprot. usred društva. bez ikakve sumnje. čak. Ovaj termin poređenja. tako fundamentalan kao prethodni sa kojim čini. da bitno prethodi i čak upravlja re­ dovnom organizacijom svih drugih klasa. već nekoliko vje­ kova. čak grubo skicirano. potpunim obrtanjem njene prvobitne namjene. bilo kojeg. da je društvo moglo ostati isključivo sas­ tavljeno od porodica koje su jedino prepuštene. vrlo malo superioran nad ka­ rakterom društva velikih majmuna. danas. od ka­ da je religija dosta izbrisana da ne ostavlja obično više pomenu sem one na njene najgrublje impresije. Osim ovog visokog socijalnog davanja. ostaje. gur­ nuta svojim socijalnim položajem da razvija. Ne možemo sa­ da da direktno imamo pravu predstavu ogromnim teškoćama koje je trebalo da pruži. Mada. prema ovom drugom gledištu. naša intelektualna slabost nas tako raspoređuje. početna prevaga teo­ loške filozofije je bila politički neophodna za intelektualni razvoj čovječanstva sa jednog drugog generalnog aspekta kao da je je­ dina mogla da osnuje. 279 278 . od tada isključivo praktična. u isto vrijeme. neospor­ no da ljudski duh njima duguje prvu stvarnu podjelu između teo­ rije i prakse koju je nemoguće realizovati onda ni na kakav drugi način. U tako grubim vremenima. bi bio. nećemo moći više da ne poznajemo njenu osnovnu sklonost da prvobitno ustanovi. Dak­ le. obavezno proizišli iz nje. nekorisno da se ovdje insistira na stvar­ nom intelektualnom i socijalnom dometu jedne takve podjele. skoro pri rođenju.

njeno najuzvišenlje socijalno djelo. kao što će sva naša istorijske analize to spontano dokaza­ ti. korist teološke filozofije na vječnu štetu istorijske nauke. vra­ ćajući se. od tada potpuno nemoguće. Istorijska analiza će nam jasno objasniti. letimično gledane. stvarni kraj intelektualne evolucije nije više pogodan za os­ poravanje kao njegova obavezna polazna tačka. na sve isključiviji način. Tako. pripadaju. dakle. mada je stvarni uticaj teološ­ ke filozofije morao. za sve nauke u užem smislu. uostalom. sva­ ki od osnovnih motiva koji objašnjavaju i potvrđuju jednu takvu intelektualnu vladavinu je pokazuju istovremeno kao obavezno privremenu pošto se uvijek sastoje u konstatovanju. po prirodi stvari da sadrži osnov­ ni princip cijelog prikazivanja koje sad možemo brzo završiti. ustvari. usred naših najsmjelijih poduhvata. u tom pogledu. što moram da imam bitno u vidu. Do tačke do koje je ova Rasprava sada stigla. u ovom kao i u prethodnom povodu. je obavezno morao završiti da svuda teži za sažimanim ljudskog duha od kada je njen stvarni antagonizam sa pozitivnom filozofijom mogao da počne da se jasno karakteriše. prvo. pošto je kreirala spekulativ­ nu aktivnost. ili. isto tako. ona morala da se zaustavi umjesto da raste. Krajnja superiornost po­ zitivne filozofije je tako nesumljiva. glavna karakteristična svojstva. uostalom. od dekadencije religioznih vjerovanja. ipošto je izričito odredio prvo buđenje našeg uma i čak upravljao njegovim postepenim napret­ kom dok nijedna realnija filozofija nije bila još postala dovoljno moguća.Takva su. ubuduće. morao biti tako njen zadnji napor zbog početnih klica dezorganizacije koja je morala da se od tada razvija na sve brži i brži način. već intelektual­ no napravljena u cijelom toku ove Rasprave. cijela ova knjiga je posvećena da ih toj promjeni ovdje podčini. bilo bi da­ nas nekorisno da formalno konstatujemo da. bar je tako evidentno da utješno povjerenje i ak­ tivna energija tako srećno inspirisane u prvom dobu čovječanstva. prema ovom skupu indikacija. nije to samo zbog toga što ona mora da danas bude najosporavanija. sva ova različita glavna razmatranja i svuda će priznati da. i što se tiče socijalnih spekula­ cija jedinih koje još nijesu pretrpjele jednu takvu transformaciju. stalnu dekadenciju prve i odgovarajući uspon druge. daleko od toga da teži da povezujemo ljude prema njenoj prvobitnoj namjeni. bilo koju. na apsolutan način. naročito. sa punom naučnom očiglednošću da je katolicizam. da okarakterišemo opšti princip neizbježne osnovne tendencije koja konačno povlači 281 280 . ona bitno doprinosi da ih dijeli. da se vise produži. moralna i socijalna koja najneodoljiivije doprinose davanju univerzalne nadmoćnosti teološkoj filozofiji. stalno će se naći u bilo kojoj temi da spontani uspon teološke filozofije. prema tome. Ona je bila. u početku ljudskog razvoja. sku­ pu pozitivnih koncepcija koje su jedino sposobne da spontano us­ tanove s jednog kraja svijeta na drugi. tako pu­ no konstatovana koliko je to moguće. na tako trajnim kao i ši­ rokim osnovama. Mada mora iz­ gledati prvo paradoksalno. one dokazuju i manje spontano. tako neophodnoj kao i neizbježnoj. neop­ hodnu krajnju dekadenciju teološke filozofije i brzi dolazak pozi­ tivne filozofije: u tome se baš. Najzad. pravu intelektualnu zajednicu koja može da slu­ ži kao solidna osnova najširoj političkoj organizaciji. intelektualnu namjenu. u na­ silni teror i apatičnu nemoć čiji su primjeri suviše zajednički od momenta gdje je. Uzimajući u obzir. da gledamo teološku filozofiju kao da je već i odavno u punom intelektualnom opadanju u samom momen­ tu gdje je ona izvršavala svoju uzvišenu političku misiju. bilo bi suvišno da se tu dogmatski dokazuje krajnja težnja svih ljudskih koncepcija ka jednom čisto pozitivnom stanju. intelektualna. ona je morala da je radikalno sputa. da se ovdje ograničimo. bolje reče­ no. će biti uskoro to mo­ ralno i politički na jednom tako odlučujućem stepenu u cijeloj ovoj knjizi. u moralnom redu. u sociološkom poglodu. radi njenog osnovnog prikazivanja. Zbog svih ovih različitih razloga progresivno iskustvo počinje da čini da se dosta jasno predvidi odnosna sudbina dviju filozofija da bih ja morao sa­ da da više insistiram na takvoj jednoj ocjeni koja. Možemo. uskoro ćemo priznati. sastoji velika logična delikatnost jedne takve argumentacije koju bi sofistički duh mogao tako lako zloupotrijebiti da dogmatski poreče. nesavladivu sna­ gu i promišljenu stalnost koje su direktno izvučene iz naše vlasti­ te prirode bez ikakve spoljašnje pomoći i bez ikakve varljive smet­ nje. kada se produžava generalna primjena do jednog vrlo naprednog socijalnog stanja. svalku pravu. samo njoj pripada u muževnom stanju ljudskog razuma da raz­ vije u nama. Vjerovao sam da to moram da učinim zato što mi se jedna takva polazna tačka čini. pre­ ma svom gledištu. u pogledu kojih je ona. Čitalac može lako ponovo uzeti. u raznim po­ vodima. prema čitavoj so­ cijalnoj prošlosti. kao svojstva da stimuliše i upravlja. Ako earn toliko insistirao na ovom prvom dijelu velikog sociološkog prikazivanja koje slijedimo. naposletku pod njenom suviše produženom vladavinom. savršene prirodne harmonije ove filozofije sa potrebama svojstvenim primitivnom stanju čovječanstva i koje ne bi mogle biti iste ni.jedina sporna za najnaprednije duhove. na mnogobrojne pokazatelje koji su već iznije­ ti u prethodnim knjigama i u direktnim razvojima kojima će biti posvećen nastavak ovoga. upravo priznali teološ­ koj filozofiji u vezi sa njenom karakterističnom spontanošću. danas prestala da može da bude nepoznata. sadržati istu filozofiju kada je socijalna evolucija dovoljno razvijena. Isto tako. iluzijama jedne takve filozofije su postepeno težile da se promije­ ne. Svojstvo da uje­ dini. čak od prvih napredaka ljudskog razuma. pošto je njena nadmoć bila kompromitovana. ukupom prethodnih knjiga. Ma kakav neodo­ ljivi prvobitni uticaj koji smo. u principu.

čovjek nije nikada oklijevao da zamije­ ni sve više i više. čak u našem prvom djetinjstvu. sve više i više isključivoj u svim djelovima intelektualnog sistema. teološke filozofije je ostajala uvijek bitno rezervisana prema sve manje i manje brojnim fenomenima čiji prirodnizakoni nijesu još mogli da budu nikako poznati. sigurno is­ to tako primitivna u osnovi kao i klica same teološke filozofije. npr. sa neodoljivdjom moći. s tim u vezi. shvatiti obavezno postojanje analognih zakona prema svim. nije nikada mogla da bu­ de strogo univerzalna. kao što sam to objasnio. Tako. sa uvijek rastućom snagom samo. mnogo više plaši zais­ ta odlučujuće mišljenje ne osjećajući na kojim osnovama bi ga mog­ li postaviti. idividualne ili so­ cijalne. razvoj vrste kao i razvoj jedinke. mada se mogla razvijati samo mnogo kasnije. dala. konkurencija meto­ da postala zaista moguća. da ga često natjera da ponovo padne u prolazno obnavljanje njego­ vih prvih iluzija. ne mogu sigurno ostaviti. po svojoj prirodi. bog za zemIjinu težu. da je to. Ali različita objašnjenja sadržana. šireći se na sve ideje kao i na po­ jedince. Uprkos neizbježnom primitivnom utkaju teo­ loške filozofije. je stalno pratio. nikakvu sumnju na radikalnu nespojivost dviju filozofija. Prema osnovnim zakonima ljudske prirode. ovaj uspon prvo jedva primijetan. nasuprot. kraj­ nji uspon pozitivnog duha bi postao naučno nerazumljiv da još od početka nijesu shvatani u svakom pogledu njegovi pravi neophod­ ni začeci. ličnom ili socijalnom. može se sada potvrditi da taj način filo­ zofiranja nije nikada bio za našu inteligenciju osim jedna vrsta naj­ goreg slučaja ka kojem nas je. ka pozitivnoj filozofiji htjeli bi da sačuva­ mo teološkoj filozofiji vječni autoritet. U bilo kojoj temi. pošto bi molitva od tada činila jedino zamislivo sredstvo koje bi uticalo na uobičajeni tok ljudskih radnji. bilo zbog metode ili zbog doktrine. vrlo erećno primijetio u svojim filozofskim esejima da se nije našao ni u bilo ikoje vrijeme i ni u jednoj zemlji. vrlo spori ali stalni napredak. isto čak i u pogledu najkomplikovanijih tema. u prin­ cipu. Ova je krajnja tendencija ipak morala da počne da se nepobitno odlikuje. tim povodom. fenomenima. ukoliko su se naša posmatranja spontano širila i uopštavala. nje se. najvažniji atributi čovječanstva teže postepeno ka opštem usponu kojem su hrli namijenjeni još od po­ četka. Tako je osnovna klica pozitivne filozofije. mišljenje ο prirodnim zakonima koji se odnose na jednostavne pojave iz svakodnevnog života. ne prestajući dugo da bude niži. u početku. Može se. Jedan takav pojam vrijedi neobično za savršenu racionalnost naše sociološke teorije pošto ljudski život. društvenom organizmu zbog njegove više komplikacije i njegove karakteris­ tične trajnosti. najjednostavnije i najobičnije činjenice uvijek bile posmatrane kao bitno potčinjene prirodnim zakonima umjesto da budu pripi­ sane neograničenoj volji nadprirodnih faktora. ubuduće. uopšte. kada je jednom njihov dotični karaketr dovoljno razvi- 282 283 . i u jednom i u drugom slučaju. pre­ ma našim prethodnim objašnjenjima. Isti osnovni motivi koji nameću jedan takav razvoj individualnom organizmu ga takođe određuju. međutim.ljudski duh ka pozitivnoj filozofiji. na jednu strogu finalnu univerzalnost. od nedavne gdje su prirodni zakoni mogli da budu najzad otkriveni u vrlo broj­ nim i vrlo različitim pojavama da bi ljudski duh mogao. sem da ta­ mo privremeno podrži našu mentalnu aktivnost samom osnov­ nom vježbom koju je onda mogla da dopusti dok nije pristup tu bio postao postepeno pristupačan pozitivnom duhu koji je jedini pozvan. Slavni Adam Smit je. glavnu bolest našeg vijeka. teološka filozofija. kada je nakon odgovarajuće pripreme. dakle. Istinu gvoreći. postojalo je obavezno. morala bez sumnje. U moral­ nom i socijalnom redu kojeg bi uzaludna opozicija htjela danas da sistematski zabrani pozitivnoj filozofiji. u svakom vremenu. uprkos njihovoj najmanjoj organskoj energiji i koji jedino može sam do podvrgne cerebralnu ekonomiju trajnoj harmoniji. u tri pret­ hodne knjige. To je. kako to stvarno zahti­ jeva opšte ponašanje naše stvarne egzistencije. pored neodoljive očiglednosti ovog postepenog od­ vođenja ljudskog duha. sanjajući među njima var­ ljivo pomirenje. bolje pri­ lagođeno njegovom stvarnom dometu i njegovim pravim potreba­ ma mada je neodoljiva sila prethodnih navika koje nijedno racio­ nalno vaspitanje nije do sada dovoljno bilo. smatrati sa tačnošću da ova filozofija nije bila nikada intelektual­ no namijenjena za velike stalne teme naših spekulacija. nakon dovoljne prethodne aktivnosti svdh naših sposobnosti. istraživanje stvarnih zakona fenomena sa istraži­ vanjem njihovih bitnih uzroka koje je u isto vrijeme. istovremeno logičku i političku. Tako. za sve bilo koje redove fenome­ na. ne mogavši nikada da ponudi nikakvo pravo ma koje djelo već uvijek jednostavnu postepenu evoluciju. za sve dosta elementarne i dosta poznate pojave da je savr­ šena nepromjenjljivost njihovih stvarnih odnosa morala uvijek da spontano pogađa najmanje pripremljenog posimaitrača. ma koliko da je bilo daleko njihovo stvar­ no otkriće. zbog pogrešne ocjene njihovog osnovnog antago­ nizma. bilo kojim. spontana skica prvih prirodnih zakona namijenjenih individualnim i socijalnim postupcima koja je fiktivno prenošena na sve fenomene spoljnjeg svijeta. tj. teološkoj filozofiji pravi os­ novni princip. koje nikad ne bi moglo da sadrži nikakvo predviđanje da su sve ljudske pojave bile strogo pripisane nadprirodnim agensima. mora završiti spontanim pripisivanjem razumu jedne eve karakterističnije nadmoćnosti nad imaginacijom mada je uspon ove morao prvo neophodno da bude dugo nadmoćniji. Mora se čak primijetiti. tako isključivo povukla samo radikalna nemogućnost jedne bolje filozofije. da su. Mada intelektualna fluktuacija čini. Od ove prvobitne situacije.

Takav je glavni aspekt prema kojem je morala da se progresivno pokaže. Dakle. redova fenomena. odlučuju- ći kontrast između skrupulozne racionalnosti primijenjenih postupa­ ka za najdivniji cilj i najfrivolnije smjelosti tendencija koje su na­ mijenjene da otkriju naj nedokučivije misterije. radikalna nemogućnost da se pomire pod­ ređenost fenomena nepromijenjenim prirodnim zakonima sa njiho­ vim apsolutnim podvrgavanjem izuzetno pokretnim voljama. u osnovi. Uvodeći sponta­ no u naša istraživanja sasvim novi tok. Ali je ova provizorna iluzija morala postepeno da razbije bez povratka dok naučni duh koji je postao manje bojažljiv. istraživanja fizike nijesu. njegovu srećnu i plodnu sposob­ nost da sve bolje i bolje zadovolji najhitnije intelektualne potre­ be čovječanstva sa eventualnom radikalnom jalovošću praznih kon­ cepcija teologije. Ovaj generalni sporazum koji je katolicizam morao sigur­ no da organizuje zabranjujući uobičajeno korišćenje čuda i proro­ čanstava. po svojoj prirodi ne­ pobitni simptomi postepenog pada. njegov vlastiti razvoj mo­ že. na najodlučniji način. u pogle­ du svih. zaista. je mo­ rala obavezno da postane sve više i više neodbaciva. bilo da ih izmijeni našom intervencijom koja čini najkarakterističnije opre­ djeljenje pozitivne filozofije. u principu. neophodna specijalnost raznih naučnih istraživanja je morala da krije. sa najviše jas­ noće. Upoređujući svakog dana. u svakom pogledu. razvilo među doktrinama neizbježno neprijateljstvo u pogledu bilo koje teme. manje više sporedne jednog osnovnog re­ da. bilo da predvidi prirodne događaje. što se desilo samo u naše vrijeme. ulavnom. ukoliko jedna iracionalna rasprava di­ rektno ističe njihovu neophodnu prazninu. karakterističnu nespojivost između nadmoćnosti imaginacije i nadmoćnosti razuma između apsolutnog i relativnog duha. čiju cjelinu treba da ocijeni druga filozofija. tako moćno u cijelom staram vijeku. koje tako malo duhova mogu posebno ocijeniti. Kada su prirodni zakoni izvjesnog dometa mogli da budu otkriveni. postepeno težila ka važnim odnosima. i previše slaba u početku. baš prema ovom dvostrukom atributu je ova filozofija morala naročito da spontano dobije. kako sam to toliko puta objasnio u raznim djelovima ove Rasprave. visoku neophodnu ne­ mogućnost za sve ocjenjivim fenomenima. jedino ubuduće zasnova285 284 . u pogodno vrijeme. baš u opštoj pri­ mjeni moraju da spontano postanu neosporne. njen prvi elan bi bio obavezno ugušen zauvijek. jednom vrstom spontanog kompromisa kojeg je morala inspirisati. čini sigurno samo nevoljnu konce­ siju teološkog duha pozitivnom duhu. Istina je da se u samom početku ne primjećuje neizbježna an­ tipatija između istraživanja stvarnih zakona fenomena i istraživa­ nja njihovih bitnih uzroka tako da fizičko izučavanje ostaje uvijek podređeno. Ali. Ma šta bilo. nezavisno od svake direktne bor­ be nije mogao da se izdrži da nehotično osudi ova varljiva objaš­ njenja za sve kompletniju zastarjelost koja je morala da postepeno odredi njihov neopozivi pad. a naročito. za prost narod. krajnja čovjekova težnja ka potpuno pozitivnoj filozofiji. javni razum. sa ove krajnje tačke gledišta. ova filozofija. njoj još posvetili. Istovremeno i opštiji. da bi uspješno odoljela tre­ nutnoj koliziji. poš­ to je mnogo. mi izgleda da karakteriše u religioznom poretku. Što se tiče dok­ trine u užem smislu. odkad su posmatranja. ra­ dikalne razlike bilo kojih filozofija. Zaista. bilo neodoljivim prezrenjem koje je ova ulivala za obazrivi razvoj i skromna ispitivanja nove škole: ipak je izučavanje realnih zakona izgledala da još može da se pomiri izučavanjem bit­ nih uzroka. neizbježnu težnju nji­ hove neprimijećene cjeline ka novoj filozofiji. Dok je osnovna kolizija mogla da se očekuje u svim djelovima intelektualnog sis­ tema. jednim i drugim povodom. takvi pojmovi treba da budu. prepoznali smo već postepeno. čak i od onih koji su ih pratili sa najodlučnijom efikasnošću. konačno nepomir­ ljivoj sa stvarnom nadmoćnošću teološke filozofije. jedan od najisključivijih uticaja. bila nikako protivna ispitivanjima teologije. gubeći malo po malo njihovu prvobitnu ne­ povezanost. ova stalna unutrašnja opozicija nije oklijevala da pokaže. jer morao da nevoljno diskredituje ove teološke koncepcije samo zbog toga što ih je proglasio nepristupačnim ljudskom razumu. prelaznu situaciju koja je bitno analogna onoj koju označava u monarhističkom poretku uspostav­ ljanje onoga što se zove ustavno kraljevstvo: u jednom i u dru­ gom povodu. Privremena koncepcija uni­ verzalnog proizvođenja kombiinovanog sa specijalnim zakonima ko­ je bi ona sama sebi nametnula. osnovno sup­ rotstavljanje metoda je. neodoljivu ljubav. u čisto logičkom smislu. radikalno us­ kraćujući sebi svaiko ispitivanje ο unutrašnjoj prirodi bića i bitnom načinu nastajanja fenomena. Socijalni du­ hovi su onda mogli da vjeruju dobronamjerno da.Jen. Stvarni uspon po­ zitivne filozofije je ipak morao prvobitno zavisiti od ove spontane potčinjenasti. teološkoj dogmi. nužna evolucija našeg uma kako će to istorijska analiza uskoro direktno objasniti. bilo instinktivnom odvratnošću po­ zitivnog duha radi varljivih apsolutnih objašnjenja teološke filozo­ fije. napredak takvog duha nije mogao izbjeći da visoko istakne. čak: kod onih koji su ostali najvjerniji teološkoj filozofiji i koji su. a da je nijesu ipak koristili realnije u svakodnevnom životu. između stare hipoteze suverenog up­ ravljanja neograničenim voljama bilo kojim događajima i sve neodoljivijom mogućnošću da ih predvidi ili da ih izmijeni prema jedinim racionalnim putevima ljudske mudrosti. ova osnov­ na antipatija se svuda otkrila. da se prvo vrši a da ne vodi nikakvom direktnom su­ daru jedne od dviju filozofija samo onda kada izgleda određeno da samo istražuje detalje. kod svih ljudi. bilo kojih. sve više i više. Prije nego što je neki direktni antagonizam postao otvoreno naglašen. jer da je to moglo biti drugačije. da dovoljno pomiri ijed­ nu teološku filozofiju sa ovom osnovnom težnjom da razvije naša racionalna sredstva.

noj na karakterističnoj opštosti sve dok je neodoljivom ukupnom sistematizacijom pozitivnog duha ona izgubila zadnji atribut, je­ dinu legitimnu odredbu koja joj sada ostaje u društvenoj supre­ maciji. Pošto sam tako dovoljno okarakterisao prvu neophodnu po­ laznu tačku, a zatim, neizbježni kraj intelektualne evolucije čo­ vječanstva, naše veliko sociološko prikazivanje zahtijeva samo ge­ neralnu ocjenu, prema tome, skoro spontanu ο prelaznom stanju, Već sam pokazao u mnogo interesantnih prilika, koliko je, u prin­ cipu važno da se ispitaju u bilo kojem predmetu, bitni prelazni slu­ čajevi samo pod neophodnim uticajem tačne predhodne analize dva krajnja slučaja između kojih su naročito određeni da vrše postepe­ ni prelaz. Sadašnje pitanje nam pruža, po svojoj prirodi, najvažni­ ju ocjenu taikvog jednog logičnog pravila, jer, kad je jednom pri­ znato da ljudski duh mora uvijek poći od teološkog stanja i stići stalno do pozitivnog stanja, može se lako razumjeti potreba, is­ tovremeno neizbježna i neophodna, koja ga neprestano tjera da pređe iz jednog u drugo, pomoću metafizičkog stanja koje ne bi moglo imati drugo osnovno opredjeljenje. To direktno proizilazi, kako sam to već naveo u raznim djelovima ove Rasprave, iz su­ više radikalne opozicije koja prirodno postoji između teološkog i pozitivnog duha i lažnog i nestalnog karaktera metafizičkih kon­ cepcija podobnih da se podjednako adaptiraju na postepeni pad jed­ nog i prethodni uspon drugog, tako da obezbijedi, koliko je to mo­ guće, našem umu kome je tako antipatična svaka riagla promjena, skoro neosjetan prelaz. Dok se teologija povlači iz spekulativnog domena i prije nego što fizika može da se tu definitivno uspostasvakom slučaju, svako osporavanje prevlasti između ove tri filozo­ fije može u osnovi da se svede na jednostavno pitanje oportunosti vi, spontani rad metafizike ga privremeno priprema, tako da, u ocijenjene prema racionalnom ispitivanju osnovnog razvoja ljud­ skog duha. Ova metafizička promjena teološke filozofije se pri­ rodno vrši, u bilo kojem predmetu, postepenom zamjenom božan­ stva sa entitetom kada se religiozne koncepcije uopštavaju sma­ njujući neprestano broj nadprirodnih agenasa kao i njihove aktiv­ ne intervencije, a naročito kada one dospiju, ako ne u realnosti, bar u principu, do jednog strogo uzvišenog jedinstva. Kod ovog zadnjeg opšteg stanja teološke filozofije, nadprirodna aktivnost, gubeći svo­ ju prvobitnu specijalnost, nije obično mogla da napusti neposred­ no upravljanje pojavama a da tu mije ostavila, na svom mjestu, misteriozni entitet, u početku obavezno proizišao iz nje ali kojem je svakodnevnom upotrebom, ljudski duh morao pripisati, sve isključivije, posebno nastajanje svakog dogođaja. Dakle, ovaj čudni način filozofiranja je morao dugo da bude potreban, bilo radi olak­ šanja postepenog pada teologije, eliminišući malo pomalo specijal­ nu intervenciju nadprirodnih uzroka, bilo radi olakšanja postepe-

nog pada teologije, eliminišući malo pomalo specijalnu intervenciju nadprirodnih uzroka, bilo radi pripremanja progresivnog uspona fizike, navikavajući se uvijek više na isključivu koncepciju feno­ mena, i zbog jednog i zbog drugog ova prelazna situacija čini isto­ vremeno i neizbježan simptom i neophodnu pomoć. Uostalom, opšti duh jedne takve filozofije mora biti suštinski sličan što se me­ tode i doktrine tiče, onom iz teološke filozofije čija bi ona mogla postati samo čista glavna modifikacija. Ona ima samo, po svojoj prirodi, najmanju intelektualnu konzistentnost i prema tome soci­ jalnu moć mnogo manje jedine tako da odgovara mnogo više jed­ nom jednostavnom kritičkom opredjeljenju nego ikakvoj pravoj or­ ganizaciji. Ali, ove osobine, potpuno prilagođene njenoj prolaznoj funkciji, u cjelini ljudske evolucije, bilo individualne bilo socijal­ ne, čine je samo utoliko manie pogodnom da se duboko odupre posnjihove karakteristične entitete da mogu da se zasnivaju samo na tepenom usponu pozitivnog duha. S jedne strane, povećana sup­ tilnost metafizičkih koncepcija traži tako da smanji sve više i više jednostavnim apstraktnim nazivima odgovarajućih fenomena tako da polako guraju najodlučnije do smiješnog spontanu manifesta­ ciju od radikalne praznine svojstvene takvim objašnjenjima, što nije bilo, bez sumnje, tako moguće prema čisto teološkim for­ mama. Na drugom mjestu, organska nemoć slične filozofije, na os­ novu njene osnovne nedosljednosti, mora spriječiti, sa političkog aspekta, postepene izmjene koje obavezno donosi u teološkom re­ žimu da može da se bori sa istom efikasnošću kao u početku, pro­ tiv socijalnog uspona pozitivnog duha. Ipak, i jednim i drugim po­ vodom, bitno dvosmislena i nestalna priroda metafizičke filozofije u užem smislu je čini pogodnom, zbog neizbježnih izmjena koje ona može ponuditi da bolje izbjegne od same teološke filozofije, jednoj racionalnoj raspravi, izgubljenoj pod nejasnim i neuhvatljivim ni­ jansama, dok pozitivni duh još nesavršeno uopšten, nije mogao da direktno napadne sami aktuelni princip njihovog zajedničkog au­ toriteta, prisvajajući najzad potpunu univerzalnost koja im je, isto tako, svojstvena. Ma šta bilo, ne bi moglo da se uopšte ne priz­ na intelektualna sklonost metafizike da privremeno podrži, u pog­ ledu bilo kojeg predmeta, našu spekulativnu aktivnost sve dok ona može dopustiti bitnije napajanje, udaljavajući nas, već od čis­ to teološkog režima i pripremajući nas uvijek više za zaista pozi­ tivni režim: ova filozofija ima, uostalom, obavezno, isto bitno svoj­ stvo da bi upravljala političkim prelazom koji prati ovaj veliki logični prelaz. Ne zaboravljajući velike intelektualne i socijalne opasnosti koje, na nesreću, karakterišu i metafizičku filozofiju, jed­ na takva ocjena objašnjava pravi opšti princip univerzalnog us­ pona koji je ona završila privremeniim dobijanjem kod najnapred­ nijih populacija gdje on pretpostavlja, obavezno, instinktivno os­ jećanje koje ne bi moglo biti potpuno pogrešno, izvjesnu neophod-

286

287

nu funkciju koju virai jedna takva filozofija u osnovnoj evoluciji čovječanstva. Neodoljiva potreba ove prelazne faze je, dakle, sada tako nepobitna da to može biti prije nego što direktna analiza, bi­ lo posebna, bilo opšta, spontano izvrši u cjelini naše istorijske ope­ racije. Mada se naše veliko sociološko dokazivanje nalazi tako bitno završeno za ubuduće, vjerujem, međutim, da ne bi propustili, ko­ liko je to moguće, nikakvu bitnu oznaku ο ovoj taiko važnoj i ta­ ko teškoj temi, da moramo ovdje direktno preporučiti čitaocu po­ trebu da stalno uzme u obzir moju prethodnu teoriju ο pravoj na­ učnoj hijerarhiji, u bilo kojem razmatranju ovog velikog zakona trostruke intelektualne evolucije, bilo da je primijeni, bilo čak da je ocijeni. Još od početka ove Rasprave (vidite 2. lekciju) ja sam prikazao ovu osnovnu hijerarhiju kao prirodni nastavak i neop­ hodni dodatak mome zakonu ο tri stanja: spontana upotreba koju sam vršio već postepeno, na sve vrste fenomena morala je dovolj­ no istaći ovu unutrašnju filozofsku povezanost. Ipak, nije nekorisno da se ovdje formalno nje prisjetimo, bilo radi srpečavanja samih tobožnjih primjedbi koje bi jedna iracionalna naučna erudicija mogla pobuditi protiv zakona evolucije koji sam direktno utvrdio, bilo da bi dobili kod raznih specijalnih provjera sav njihov logički domet, raspoređujući ih tako da se bolje razjasne i da se uzajamno učvrste. Prema prvom aspektu, mogu potvrditi da nikada nijesam našao ozbiljnu argumenticiju kao protivljenje ovom zakonu, već nije ono koje se zasniva na razmatranju simultanosti, da sada ov­ dje nužno vrlo zajedničkoj za tri filozofije kod istih umova. Dakle, jedan takav niz prigovora može biti riješen samo racionalnim korišćenjem naše naučne hijerarhije koja, raspoređujući razne bitne djelove prirodne filozofije prema njihovoj komplikovanosti i ras­ tućoj posebnosti saglasno skupu njihovih pravih afiniteta objašnja­ va da je njihov postepeni uspon morao neophodno da prati isti redoslijed, tako da je jedna faza cijele evolucije mogla privreme­ no da učini koincidira sa teološko stanje jedne od njih sa metafizič­ kim i čak pozitivnim stanjem jednog prethodnog dijela, u isto vri­ jeme jednostavnijeg i opštijeg uprkos stalnoj težnji ljudskog duha za jedinstvom metoda. Budući da su ove vidljive anomalije tako potpuno regulisane, teškoća bi, zaista, bila nerješiva samo da je simultanost mogla pretstavljati obrnuti karakter, ο jo ono čega se ja bojim da može da se naznači kao jedan jedini svarni primjer ko­ ji, bi uostalom, mogao dokazati samo potrebu za usavršavanjem ili najviše ispravljanjem naše hijerarhijske teorije, a da u tome nije morala da se odrazi nikakva legitimna nesigurnost samog za­ kona evolucije. Na drugom mjestu, recipročne pomoći koje mogu da se tako spontano uspostave između posebnih proučavanja raz­ nih spektulativnih razvoja nemaju ni najmanju sociološku važ­ nost. Jer, iz toga proizilazi osnovna sposobnost da se srećno doda,

u mnogo slučajeva, nedovoljnost direktnog istraživanja. Kada je jedna takva hijerarhija bila prvo dobro shvaćena i potpuno prizna­ ta, ona mora, zaista, često omogućiti da se unaprijed odredi, u bi­ lo kojoj epohi, sa punom racionalnošću, opšti karakter .izvjesnog niza ljudskih spekulacija prema dovoljnom prethodnom poznava­ nju stvarnog stanja prethodne kategorije ili, čak, u obrnutom smis­ lu, mada sa manje preciznosti stvarnog stanja kasnije kategorije. Slična spontana pomoć se veže direktno za logički princip koji je utvrđen u četrdeset osmoj lekciji, ο neophodnim rasvjetljavanji­ ma koje proučavanje harmonija može da pruži proučavanju sukce­ sija, prema prirodi socioloških istraživanja. Cijeli nastavak ove knji­ ge će prirodno pokazati, zaista, mada na implicitan i indirektan na­ čin ali sa stalno rastućom očiglednošću, da ova teorija naučne hi­ jerarhije, prema stepenu opštosti raznih fenomena, čini glavnu os­ novu cijele socijalne statike, bar u onome što se tiče intelektual­ nog reda i čak, kao posljedicu na materijalni red, da konačno obuh­ vati cjelinu političkog reda. Nemam potrebu da sad insistiram više na sociološkoj nužnosti jedne tako neophodne teorije bez koje bi istorija ljudskog duha trebalo da ostane, usuđujem se da to tvr­ dim, bitno nerazumljiva i ο kojoj je čitalac već postepeno stekao, u uzastopnom toku tri prethodna poglavlja, tačan i uobičajeni po­ jam; morao sam da ovdje samo posebno opišem neophodnu oba­ vezu, da je nikada ne propustim, bilo utvrđujući bilo razvijajući zdravu istorijsku filozofiju čiju smo upravo na kraju, postavili, -ne­ ophodnu osnovu, ovim velikim zakonom koji se odnosi na trostru­ ku intelektualnu evoluciju čovječanstva. Da bi ovaj zakon mogao da ispuni jedno takvu naučno opre­ djeljenje, ne ostaje mi sada ništa više, da bi kompletirao i potvr­ dio ovo dugačko i teško predavanje, nego da ukratko utvrdim da, u prinaipu, cjelina materijalnog razvoja mora da neizbježno prati razvoj, ne samo analogni, nego čak onaj koji savršeno odgovara ovome kojd smo upravo dokazali, sam intelektualni razvoj kojem je cio sistem socijalne progresije morao biti, po svojoj prirodi, dubo­ ko podređen, kako sam to objasnio u prvom dijelu ovog poglavlja. Pošto je ova dodatna studija danas mnogo bolje shvaćena od glav­ ne teorije, biće mi potrebno nakon brze ukupne ocjene materijal­ ne evolucije, da samo ovdje insistiram, kako treba, na njenoj ko­ relaciji koja je vrlo loše shvatana do sada, sa intelektualnom evoluci­ jom koja će biti od sada potpuno opisana u aktivnom redu kao što je to već u spekulativnom redu, mada mnogo veća jednostavnost ove po­ moćne operacije nam, na sreću, pomaže da je mnogo skratimo a da ne naškodimo nimalo njenoj naučnoj namjeni. Radiée se naročite ο tome da se objasni unutrašnja povezanost koja obavezno veže krajnje granice i prelaznu granicu vremenskog razvoja ljudskih

288

289

društava za odgovarajuće faze čiju smo osnovnu sukcesivnost za duhovni razvoj već -prikazali1. Sva razna opšta sredstva racionalnog istraživanja koja mogu da se primijene na politička istraživanja su već spontano pomogla da se konstatuje isto tako odlučno, neizbježna prvobitna težnja čo­ vječanstva prvenstveno za vojnim životom i njegovo krajnje ne ma­ nje neodoljivo opredjeljenje za bitno industrijskom egzistencijom. Taiko nijedan malo napredniji um ne odbija, ubuduće, da prizna manje više eksplicitno, stalno smanjenje vojnog i postepeno po­ većanje industrijskog duha kao dvostruke neophodne 'posljedice na­ še progresivne evolucije koja je bila danas pametno ocijenjena u tom pogledu od većine onih koji se propisno bave političkom fi­ lozofijom. Uostalom, u jednom vremenu gdje se manifestvuje, pod sve više i više različitim oblicima i sa stalno rastućom energijom, čak i usred armija, karakteristična odvratnost modernih društava · prema ratničkom životu; kada je. npr. ukupna nedovoljnost voj­ ničkih poziva postala svuda nepobitna prema sve neophodni]oj obavezi ptrlisilnog regrutovanja koja je rijetko praćena vojnom upornošću; svakidašnje iskustvo bi oslobodilo, bez sumnje, od svakog direktnog dokazivanja jednog pojma koji je tako postepeno pao u javni dornen. Uprkos ogromnog izuzetnog razvoja vojne aktivnosti koji je trenutno završen u početku ovog vijeka, neizbježnim pokretanjem koje je moralo zamijeniti neodoljive nenormalne okolnosti. naš industrijski i pacifistički instinkt je uskoro brže povratio redovan tok svog jačeg razvoja, tako da stvarno obezbijedi, u ovom odnosu, osnovni odmor civiMzovanog svijeta mada evropska h a r - . manija mora često izgledati izložena neprilici, usled privremene greške svake sistematske organizacije međunarodnih odnosa; što ï je, zaista, bez mogućnosti da proizvede rat, ipak, često dovoljno da inspiriše opasne nemire. Ne bi moglo, dakle, ovdje biti nikakvog pi­ tanja da konstatujemo jednom raspravom, na sreću suvišnom, ni prvi termin niti posebno zadnji, socijalnog napretka u vezi sa opštim 'karakterom vremenske egzistencije čija će direktna ocjena, uostalom, proizići u šest slijedećih poglavlja čitave naše istorijske Budući da, političke kvalifikacije v r e m e n s k o g i d u h o v n o g moraju biti naravno često u upotrebi u šest slijedećih poglavlja radi skupa naše i s t o r i j e analize, ja moram ovdje da direktno upozorim, uglavnom, da ću im sačuvati uvijek tačno ispravnu namjenu kojoj ih je katolička filozofija posvetila već vjekovima. Osim neophodne potrebe, u političkoj filozofiji, za ova dva važna termina koji ne mo:gu još bi­ ti stalno zamijenjeni racionalnijim izrazima, nije bez koristi, uostalom, da povežeimo, koliko je to moguće, bez ikakvog uzaludnog prenemaga­ nja, sadašnje formule za stare navike da bi bolje prizvali osnovno osje­ ćanje socijalnog kontinuiteta, koje smo danas tako pogrešno skloni da preziremo.
290
1

analize. Samo, pošto jedan takav razvoj inije nikada bio dovoljno vezan za bitne zakone ljudske prirode i za neophodne uslove so­ cijalnog razvoja, ostaje nam da dokažemo, u principu, njegovo oba­ vezno učešće u osnovnoj evoluciji čovječanstva. Neodoljiva antipatija primitivnog čovjeka za svaki redovni po­ sao ne daje mu, zaista, da obavlja drugu spontanu aktivnost sem aktivnosti iz ratničkog života, jedina u koju on može da bude bit­ no sposoban i koja, uostalom, čini u početku najjednostavnije sred­ stvo da se snabdije svojom prehranom, čak nezavisno od suviše čestog ljudožderstva: opšti razvoj jedinke je, u tom pogledu, pot­ puno saglasan sa razvojem vrste. Ma kako da mora da prvobitno izgleda žalosna jedna takva potreba, njena karakteristična univer­ zalnost i njen stalni razvoj, čak i u vremenima dosta naprednim, da bi materijalna egzistencija mogla da počiva na drugim osnovama, moraju pokazati svim pravim filozofima da ovaj vojni režim koje je društvo bilo tako dugo i tako potpuno potčinjeno, treba da je ispu­ nio važnu i neophodnu funkciju, bar privremenu, u opštem prog­ resu čovječanstva, Lako je shvatiti, zaista, ma kakva bila sada socijalna nadmoć industrijskog duha, da je materijalna evolucija ljudskih društava morala, u 'protivnom, da dugo zahtijeva isklju­ čivo povećanje vojnog duha pod jedinom vladavinom od koje se ljudska industrija mogla razviti kako treba. Opšti motivi ove neop­ hodne zaštite su, uglavnom, analogni onima iz slične privremene funkcije koju je obavio religiozna duh da bi pripremio kasnije us­ pon naučnog duha, prema prethodnim objašnjenjima. Jer, ona na­ ročito smatra da industrijski duh, daleko od toga da može da prvo upravlja privremenim društvom, tu nasuprot pretpostavlja, po svo­ joj prirodi, prethodno postojanje jednog već znatnog razvoja koji je mogao, dakle, da bude izvršen samo pod neophodnim uticajem vojnog duha bez srećne spontanosti od koje bi razne porodice osta­ le vrlo izolovane, tako da bi spriječile svaku važnu podjelu ljud­ skog rada a zatim svaki redovni i stalni napredak naše industrije. Društvene, a naročito političke osobine vojne aktivnosti, mada su morale vršiti samo privremenu nadmoćnost u osnovnoj evoluciji čovječanstva su, u početku, savršeno jasne i odlučne, jednom rije­ čju, potpuno saglasne sa visokom civilizatorskom funkcijom koju moraju da onda vrše. Mnogi filozofi su već dovoljno priznali, tim povodom, spontanu sklonost jednog takvog načina egzistencije da razvija običaje regularnosti i discipline koji ne bi mogli prvo da bu­ du drugačije proizvedeni i bez kojih se nijedan .pravi politički re­ žim ne bi mogao očigledno organizovati. Nikakav drugi cilj, do­ voljno jak ne bi mogao, zaista, da uspostavi trajno udruživanje i malo rašireno među ljudskim porodicama kao neodoljiva potreba da se ujedine, prema neizbježnoj, bilo kojoj podređenosti zbog rat­ ne ekspedicije ili čak radi jednostavne zajedničke odbrane. Ni­ kada predmet udruživanja ne može biti više osjetljiviji niti hitniji,
291

staru ljud­ sku vrstu. politič­ ku scennu. Ma kako nepobitna morala tako da postane politička potreba za prvobitnom evolucijom čovječansva. morao je prvo da se bitno sastoji. koliko j to moguće. u ovom prvom periodu. Pravi užas ikoji nam uliva danas ova tako dugo univerzalna institucija.ine defanzivne organizacije u prvu ofanzivnu organizaciju. za konačni razvoj ljudske industrije. dok industrijska epoha ne sadrži drugi opšti tok sem ovog. objasniti na direktan način u istorijskom dijelu ove knjige. jedno takvo širenje je prethodno bilo neophodno. vojna aktivnost je morala evidentno da ostane bez predmeta i hrane. jednog dugog jačeg bav­ ljenja vojnom aktivnošću tako neophodnom kao i neizbježnom. no. sami principi koje sam upravo naznačio. da opšti prelaz iz jednog u drugi socijalni režim nije sadržavao sigurno više neposredno ispunjenje sem odgovaraju­ ću sukoesivnost u duhovnom redu. Doista. Prenoseći se. kako će nam to jasno po­ kazati sva istorijska analiza. je bila u starim vremenima. ovu osnovnu instituci­ ju starog ropstva. u jednu takvu primitivnu situaciju. kao što se može. Ovaj glavni cilj je bio postignut kada se veliki dio civilizovanog svijeta našao najzad ujedinjen pod istom vladavinom. Tako. jasno je. pored ove ne­ ophodne zavisnosti. u protivnom. odnosi se naročito na to da moramo biti spontano ras­ položeni da je ocijenimo prema modernom ropstvu. između teološkog i pozitivnog duha. u jednom i drugom slučaju. Otuda proizilazi. obavezno vojne kada se ograni­ čimo da tu posmatramo samo jednostavna privremena razmatranja. pod­ jednako degradirajući način za obojicu: dok je staro ropstvo. a zatim. kao namijenjenu da organizuje neophodnu pos­ tepenu pripremu <za kasnije ispunjenje industrijskog života koja je tako neopozivo i izričito nametnuta uprkos našoj urođenoj averziji za rad u najvećem dijelu čovječanstva u kojem je radni kontinui­ tet postao odmah prvi krajnji uslov. tu. pot292 činjavajući proizvođača vojniku težilo da paralelno razvije njihove suprotne aktivnosti. koliko to naša misao može da učini. neop­ hodna opšta intervencija prelazne situacije koja savršeno liči na me­ tafizičko stanje intelektualne evolucije gdje je čovječanstvo moglo da se oslobodi. moram da naznačim. industrijsko stanje se toliko radikalno razlikuje od vojnog stanja. Vremenski razvoj čovječanstva predstavlja. bitnu privremenu prirodu jednog tak­ vog socijalnog opredjeljenja čija je važnost morala da stalno opa­ da. pored uzaludnih poetskih snova ο prvobitnom os­ nivanju političkih moći ne bi se moglo sumnjati da prve vladavi­ ne nijesu morale biti. velika socijalna operacija koja je morala da se izvrši u odgovarajućem vremenu stalnom progresijom vojnog sistema koji je dobro zamišljen i mudro praćen. voj­ na epoha je morala biti. radnika od kapitaliste. da ispunjenost vojničkog života u znatnom dijelu čovječanstva pretpostavlja i ko­ načno određuje. obavezno. čak u nehotič- 293 . će nam objasniti kasnije. Od tada. na kraju. po svojoj prirodi. međutim. na izvjesnom stepenu. Ali. Dok industrijska aktivnost predstavlja spontano ovo divno svojstvo da može da bude istovremeno stimulasana kod svih je­ dinki i kod svih naroda a da uspon jednih ne mora da bude nes­ pojiv sa usponom drugih. sa potpunom evidentnošću. kako ću to objasniti ν pedeset petom poglavliu. gdie su raz­ ne vrste pravnika morale naročito da zauzmu. me­ đutim. neizbježni pritisak ko­ ji čini čak glavnu socijalnu dužnosti jednog takvog režima raz­ matrajući sav civilizovani svijet. bez sumnje. uglavnom. vojničkog života i da uvijek više pripremi krajnju nadmoćnost industrijskog života. tako je njena nadmoćnost od ovog neizbježnog toka počela da stalno opada. individualno ropstvo proizvođača da bi omogućili ratnicima slo­ bodan i puni razvoj njihove karakteristične aktivnosti. mogla da stvarno nauče red ni u jednoj drugoj školi osim u ratnoj. u uobičajenoj zamjeni vo. Bez ovog neophodnog uslova. po svojoj prirodi. uskoro. Sav se ovaj skup atributa divno prilagođen prirodi i potrebama primi­ tivnih društava koja nijesu. razvo­ ju i čiji jedini mogući izlaz proizilazi. na izgled. još neodređenog. dak­ le. kako ću to postepeno utvrditi u pedeset trećoj lekciji. ovaj voj­ ni režim je morao da svuda ima za neophodnu političku osnovu. ukoliko je industrijski život mogao da nastavi svoj postepeni razvoj. začarani krug koji je savršeno analogan onome koji smo prepoznali u duhovnom. kako ću to. naznačenog u progresivnoj egzistenciji naše vrste sistemom prirodnih zakona. u cijelom preostalom dijelu. on je naročito up­ ravljao njihovim stalnim povećanjem koje nije moglo da se vrši drugačije bez jedne pretjerane sporosti. tako da je duhovna vlast tamo mogla prvo samo da bude čisto teo­ loška. sa ne manje očiglednosti. Tako. Mada je svaka diskusija na tu temu ovdje preuranjena. tako da ne krije postepe­ ni uspon industrijskog duha čiji je progresivni dolazak bio tako ubuduće pripremljen kako treba. Ovo prirodni uspon ratničkog duha nije bio samo neophodan za prvobitnu konsolidaciju političkih društava. čak i danas ο tome formirati slaba predstava u pogledu izuzetnih poje­ dinaca koje industrijska disciplina ne može dovoljno da savije i ko­ je nam. kao što ću to uskoro objasniti. pravu političku grozotu. bitno ograničena na vremena nedovoljnog postepenog izvršavanja prethodnih uslova za koje je bila određena da ostvari. sve više i više. sasvim promašena. organizovano ropstvo usred industrije. onom u našim kolonijama koje čini. ne bi mogli da ne priznamo odgovarajuću potrebu ove snažne stimulaci­ je imajući dovoljno u vidu cjelinu stvarnih uslova ljudskog raz­ voja.nikada osnovni uslovi pomoći ne bi mogli postati neodoljiviji. tako da konačno odredi njihovo spontano učešće u istom socijalnom progresu. iz srećnog spontanog uspona prethodne tendencije. Obavezno dvos­ mislen i nesiguran karakter jedne takve socijalne faze. s jedne strane. u tom smislu pretstavljaju. kako se to radilo u našom evropskom nizu progresivnih osvajanja Rima.

osnov­ ni razvoj čovječanstva. pre­ ma tome. Manje više naglašeni rivalitet koji je tako često poremetio opštu harmoniju između teološke i vojne moći. ne bi mogla biti niti dosta kom­ pletna niti dosta produžena. treba. nikad ne sprečavaju neizbježno. nesporne i važne usluge ko­ je je. sami nepobitni socijalni afinitet između nauke i industrije. Važno je. ne dozvoljava uopšte. takođe između dvije prelazne funkcije metafizičara i prav­ nika.noj opštoj podređenosti koja je sve više i više naglašena. sama po sebi. Jedno takvo dodatno objašnjenje mora da sadrži naše doka­ zivanje u njegovom najvišem stepenu preciznosti i postojanosti. ratnoj vještini. Ma kako morala ovdje biti kratka ova opšta indikacija. dakle. neizbježne kasnije konflikte što će više njihov zajed­ nički politički uspon postati naglašeniji: oni su već jasno najavlje­ ni. naročito je važno za jako so­ ciološko dokazivanje čiji politički dodatak tako skiciramo. tako da ga učini potpuno pogodnim da odmah posluži kao racio­ nalna osnova našoj kasnijoj čitavoj istorijskoj analizi. neophodno učešće teološke filozofije. drugačije osim preko religiozne vlasti sa kojom su se ratni vođe onda prirodno postavile. ništa ne sprečava više da prvo primjetimo direktno osnovnu vezu koja spon­ tano spaja. uprkos razlici nji­ hove prirode. U sadašnjem slučaju. u čitavoj prošlosti. zbog običaja stvarne rasprave koju obavez­ no teži da propagira. uostalom. je ponekad. ovdje. kad bi se nasuprot desila. zaista. Bez ove unutrašnje korelacije sa teološkim duhom. uprkos. naročito. prema najvećim ratnici­ ma. može se biti sigurno da one pripadaju obavezno je­ dinstvenom režimu. mada obavezno nejasna. bilo unutrašnojm antipatijom. Sto se tiče vlasti koje su uvijek podjednako snažne. bez koje unut­ rašnja podređenost koju zahtijeva. može danas da bude ocijenjena direktnom intuicijom. međutim. Kada su ove neophodne zamjerke tako odstranjenje. bilo takođe. među elementima modernog režima. naročito je evidentno da u bilo kojem poli­ tičkom sistemu mora da tu postoji stalno. np. u bilo kojoj epohi. dosta da ovo postepeno potčinjavanje jed­ ne takve vještine propisima stvarne nauke je uvijek bilo gorko 295 . duboko rivalstvo izme­ đu spekulativne i aktivne moći koje. običajima discip­ line koji su već duboko sažeti. istovremeno intelektualnom i mo­ ralnom koja uliva jednoj prirodnu potčinjenost radova druge. ukratko izložimo neophodni princip. prvo između teo­ loškog i vojnog duha. isto tako njegov plavni cilj je mogao biti potpuno ostvaren sa­ mo u starim vremenima gdje su se dvije moći nalazile obavezno koncentri'sane. očialedno je da vojni duh ne bi nikada moPîo iswuniti visoku socijal­ nu namjenu koja mu je bilo određena za cjelinu ljudske evoluci­ je. malo obične energije sooiialnih veza koie su ioš nesavršene. pravog rivalstva samo između različitih eleme­ nata istog političkog sistema. nakon ovog spontanog takmičenja ko­ je u svakom ljudskom učestvovanju mora obično dobiti. uglavnom. voljno ili instinktivno. rastu i istovremeno opadaju. Ova prelazna faza nije još potpuno iz­ vršena. bez sumnje. teološku i vojnu moć i koju su. stvarnu nes­ pojivost koja. Ma kakav 294 bio.Ι. r'--'"•• smanjenje i blizina cilja ne propisuju. njena vlastita priroda. da se obezbijedi stalna pomoć. uostalom. isto tako. u ovom pogle<-Ί. kod istih vođa. sredstva različitja i nezavisnija a da. instinktivnom odvratnošća ove za karakterističnu ap­ strakciju istraživanja prve i radi pravog ponosa koji je animira. prikrio u očima filozofa. osim ove očigledne sličnosti. Razumije se. između dva elementa pozvana da vrše analogne funkcije i da je ona stalno dr­ žala u zavisnosti postepeno povećanje jedne od stalnog pada dru­ ge. da di­ rektno prepoznamo osnovnu vezu dvije evolucije opisujući dovolj­ no prirodni afinitet koji je uvijek morao da vlada. ma kakva mogla da budu njihova uobičajena osporavanja : stalna borba bi dokazala. slabošću naše prirode moraju biti tako često sklone da ne poznaju njihovu neophodnu koordina­ ciju i da preziru opšte granice njihovih uzajamnih prava. uopšte. Ali. da zabilježimo da bilo koja duhovna vlast ne bi mogla dovoljno od­ govarati osnivanju i konsolidaciji vojne uprave koja posebno zah­ tijeva. jako iznenađen bitnom analogijom koja spontano pretstavlja ovu nepobitnu progresiju sa našim prvobit­ nim zakonom ο obaveznoj sukcesiji tri glavna stanja ljudskog du­ ha. a ne nijedne druge. u principu trostruka vremenska evolucija ko­ ja će morati da nam naizmjenično pokaže. Ma kakve bile. odgovarajuće zahtjeve: u početku. da nijedan vojni režim ne bi mogao da se učvrsti a da. po svojoj prirodi. njihov osnovni afinitet. traje počiva­ jući prethodno samo na dovoljnoj teološkoj potvrdi. Kako uni­ verzalno iskustvo svjedoči. tako apsolutnog po­ koravanja duha. ratnog duha u instinkt proizvođača. i. bitno je dovoljno za naš cilj da mu. u modernim vremenima. uprkos neodoljive sile političkih rivalstava. stalna saradnia bi ostala nedovolj­ na i privremena kad ne bi bila potvrđena odgovara ju ćirn teološ­ kim uvjetan f m a završavajući spontano. sa toliko energije. u principu. međutim. rađaju se. zatim između naučnog i industrijskog. nije manje prirodno inkapatibilan sa vojnim duhom: zna se. učinila prirodna filozofija. u naprednijim vremenima. HDeciialnim putevima. kombinovana sa neizbježnom superiornošću bogatstva. očekivati sa nji­ hove strane. u protivnom. je nemoguće svakom filozofskom duhu da ne bude prvo. jako osjećali i dovoljno poštovali svi ljudi viso­ kog dometa koji su stvarno učestvovali u jednoj ili drugoj. bez sumnje. uopšte. koja je. dosta visoko ο realnoj očevidnosti ovog značajnog slaganja. Ali. učestvovanje u zajedničkoj namjeni. Takva je. zaista. bi moglo postojati. slijeno i nehotično povjerenje. zaista. Svaka epoha nameće. cilj postaje tako širok a učešće tako indirektno da. naučni duh. suviše često pomije­ šano sa gnusnom servilnošću koji nji« nikada moffla da bude sem izuzetna. utoliko više širine i jačine ukoliko cilj postaje važniji i indirektniji i uko­ liko su zatim.

osim me­ đusobnog stvarnog afiniteta dvaju bitnih elemenata prvobitnog po­ litičkog sistema. naročito odgovara. treba. bilo bi nekorisno da izričito izvršim istu fi- 297 . tako da razvije svoj srećni civilizacijski uticaj neutrališući. ne priznati. kasnije. kao stalno povezane da se konsoliduju i da se uzajamno isprave. ova kritička pomoć može lako da pokaže kakvu snagu i kakvu efikasnost će spontano morati da dobiju ove opšte veze ka­ da taj veliki politički dualizam bude mogao da. u drugoj namjeri. stvarno poznavanje zakona prirode i djelovanja čovjeka na spoljnji svijet. zaostalih naroda. svaka aktivna intervencija čovjeka da poboljša. vrlo pogodno postavljeni da ga najbolje ocijenimo. ovdje gore. krajnjom reorganizacijom modernih druš­ tava. jedno dublje ispitivanje će stal­ no učiniti da primijetimo neophodnu efikasnost vojnog režima ra­ di konsolidacije a naročito radi širenja teološke vlasti koja je talko razvijena stalnom političkom primjenom kako je sveštenički in­ stinkt to uvijek stvarno osjetio. visoki po­ litički uticaj kojim je postepeni uspon ljudske industrije morao na­ ravno pomoći progresivni uspon naučnog duha u neizbježnom an­ tagonizmu prema religioznom duhu ne računajući važnu svakodnev­ nu stimulaciju sa kojom se međusobno napajaju industrija i nau­ ka kada su jedna i druga pripremljene kako treba. Politička proš­ lost ova dva osnovna elementa moderno" sistema koja se mora­ la ovdje uglavnom sastojati u njihovoj zajedničkoj postepenooj zam­ jeni elementa koji odgovaraju starom sistemu sa socijalnom moći. dobije di­ rektno organski karakter koji mu bitno nedostaje do sada da bi upravljao. nema sumnje. jer. u njoj samoj. opštu ekonomiju prirode mora sigurno da čini jednu vrstu nepravednog atentata na vladu provi­ đenja. njihovo ra­ dikalno rivalstvo bude jednako naglašeno. sličnost principa i interesa koji ne bi mogli biti ozbiljno ospo­ ravani. filozofija će možda os­ jećati vše prepreka da im prizna sličnost porijekla i opredjeljenja. vidi se da se zajedničke odvratnosti i simpatije. pomažući stvarno njene vlastite napore protiv njenog glavnog antagonizma. Mi ćemo. dok zajednička borba protiv starog političkog sistema mora spontano sadržati neizbježna neslaganja. kao što sam to objasnio u toliko važ­ nih pogleda. u ma­ nje više naglašenim stepenima. Prema logici. prema pravilima jed­ ne čisto ljudske mudrosti ne mora izgledati. da suviše apsolutna nadmoćnost re­ ligioznog duha teži obavezno. dok nijedno isključivo vojno nije bilo poznato.oplakivano od strane najbolje okarakterisanih ratnika. na osnovnom principu koji je već im­ plicitno utvrđen u čitavoj ovoj Raspravi i koji duboko pod­ ređuje jednu drugoj. Mi smo. u raznim djelovima ove Rasprave. Ako ovakva užasna posljedica nije bila češće i naročito potpunije ostvarivana. Ali. neophodnim kontinuitetom mudrih napora. koliko je to mo­ guće. ovdje više na sociološkom principu ove obavezne solidarnosti dvije političke moći koje će nam istorijska analiza uskoro pretstaviti. kako ću to objasniti posebno. sav po­ litički uspon koji je za njih rezervisan. da je naša pažnja naročito privučena na neophodnu pomoć kojom su se uzajamno snabdjele za jednu takvu prethodnu opera­ ciju. u istom osnovnom cilju. manje neophodna. kao da sas­ tavni dio rastuće dekadencije pravog vojnog režima u postepenom početku svake glavne promjene. po svojoj prirodi. kao što ću to istorijski objasniti u tri slijede­ ća poglavlja. u obrnutom smislu za po­ litički uspon teološkog duha. u osnovi. mada su stara druš­ tva morala skoro uvijek da pokažu i jednu i drugu prirodu. Ne bi se mogla više osporavati pri­ rodna antipatija industrijskog duha koji je razvijen do dovoljnog stepena. zatim. protiv opšteg uspona teološkog duha sa potpuno religioz­ nog gledišta od kojeg su naši najrevnosniji konzervativci obično vr­ lo udaljeni danas. da umrtvi industrijski uspon čovječanstva pretjeranim osjećanjem glupog optimizma. voljna izmjena fenomena. manje bezbožna od njihovog racionalnog predviđanja. jedan i drugi pod­ jednako pretstavljaju nepromjenjive zakone koji su konačno nes­ pojivi sa bilo kojim voljama. dakle. priznati da je religiozni duh na svoj način manje antipatičan od samog vojnog duha u vrijeme jačeg uspona industrijskog duha. i kada. u svoju korist. jednoj tako opasnoj moći. neizbježnom mada . u pedest šestoj lekciji. što proizilazi iz naše istorijske analize. uglavnom. ne manje unutrašnju nego spontanu. kako se to može provjeriti u toliko raznih krajnjih prilika. 296 Već sam označio. da bi bolje pripremili našu istorijsku analizu. dakle. Kada naučna i industrijska moć budu mogle da dobiju. ovdje u principu dovoljno objašnjen. Zaista. pogodnom sposobnošću. Ali. obavezno sjedinjuju da bi stalno uspostavili neophodnu kombinaciju. Osnovni je dualizam moderne politike. varvarskoj ali strogoj. iz­ među dvije moći koje su svuda morale da učestvuju u skupu ljud­ ske evolucije. svoju spontano nezdravu aktivnost. tajno neslaganje između naučnog i vojnog duha. Socijalni afinitet pri vremenskih vojnih moći za teološke duhovne moći je. pošto je bilo čisto teoloških društava. mada je već njihov socijalni razvoj dovoljno naglašen. danas. Tako. najzad. kao i slični opšti interesi. da sada pokažemo važno neophodno učešće svake od ove dvije društvene moći u politički trijumf druge. Pošto sam tako dovoljno opisao dvostruki politički afinitet za naš današnji predmet koji duboko ujedinjuje jedan za drugi dva glavna elementa svakog od dva krajnja stanja svojstvena osnovnoj evoluciji čovječanstva. Bilo bi nekorisno da insistiramo. to je jedino zahvaljujući tehničkoj mudrosti koja je znala da ruku­ je. Da se ne bi zaus­ tavljali ovdje posebno. u osnovi. Može se prvo vjerovati da je jedna takva koordinacija. još nepobitniji od onoga koji je upravo opisan. upravo zato što dva elementa nijesu u to još uložena od njihovog delinitivnog političkog uspona.privre­ menom. kako treba. uostalom. Ne bi mogli. sa toliko očiglednosti. na direktan kao i na očigledan na­ čin.

da se time direktno ponosim. razdvojene i ujedinjene srednjim vijekom. da upozorim na emplicitnu saglasnost jadnog takvog zakona sukeesjie. moramo sada direktno primijeniti ovu veliku sociološku koncepciju na realnu ocjenu cjeline ljudske prošlosti. Spontana uzajamnost dvije konvergentne moći. dak­ le. prethod­ no razmatranje ovog trostrukog postepenog dualizma koji je po mo­ jem mišljenju. je. njihov osnovni afinitet koji ne bi mogao doz­ voliti da se stvarno ugasi politička nadmoćnost jednih a da se ne uništi istovremeno filozofski uspon drugih. da čini samo jednostavno produženje. kao i socijalnog i političkog. u pogledu visoke opš'te potvrde ukupnog sistema mojih istraživa­ nja u vezi sa ovim važnim aforizmom pozitivne filozofije koji je tako često rwrodukovan u različitim djelovima ove Rasinrave koja nala­ zi".lozofsfcu radnju prema prelaznom stanju. Takav će bi298 ti glavni postupni predmet šest sledećih poglavlja prema poredbe nom pregledu koji je priložen u 1830. nikakvo direktno prikazivanje: samo. po svojoj prirodi. evidentno spontana. prije nego što može da bude primijenjeno kako tre­ ba. u svakom pogledu. i. godini. može umaniiti filozofsku zaslugu mo­ jih teorijskih radova. da gledamo kao bitno završeno neophodno dodatno objašnjenje koje je prvo iziskivalo. ne može se. pošto sam dosta utvrdio os­ novni zakon. u ovom odnosu. u njemu samom. Mi sada možemo. tačnom naučnom koncepcijom. neophodna osnova zdrave istorijske filozofije. u slijedećim lekcijama. Ne­ će biti bez koristi. η svim zdravim naučnim teorijama. završavajući. uos­ talom. na direktan način. kako treba. . Nastavak razmatranja socijalne dinamike koja su naznačena u ovom dugačkom i važnom poglavlju. prema tome. neznati prava analogija između ovog običnog letimičnog pogleda i so­ ciološkog zakona za koji sam se potrudio da ovdje prikazem i koji. ovdje. Daleko od toga da se boiim da jedna takva koincidencija. u pHnci'iDU. duhovne i vremenske koje čine prelaznd režim. uostalom. gledajući u djelo metafizičara i pravnika bi se mogao krivo shvatiti. u opštem proučavanju ovog velikog feno­ mena kojim će uvijek dominirati. uostalom. naš osnovni zakon ljud­ ske evolucije. neophodan nastavak ove čiji smo princip uk­ ratko ocijenili u pogledu početnog i krajnjeg režima. ne bi moglo biti precizno. neophodnu oba­ vezu polazne tačke koja je dovoljno sagilasna sa spontanim indika­ cijama javnog razuma kojem bi stvarna nauka mogla. treba u nasuprot. istovremeno intelektualnog i materijalnog. duh i metodu. sa spontanom koordinacijm koju je obični instikt javnog razuma uvijek zajedno us­ postavljao u čitavoj socijalnoi prošlosti razlikujući tu stari i mo­ derni svijet. glavne osnove prave istorijske filo­ zofije kojima je četrdeset osma lekcija već opisala. uprkos neiz­ bježnim rivalstvima. Da ne bih počinjao nikakvu uzaludnu raspravu epoha ο približavanju koje. može da bude posmatran kao naročito namijenjen da učini racionalnom i olodnom. zaista. danas talk ο nepobitna da ne bi mogla zahtijeva­ ti. u prvoj knjizi Rasprave. jedan bezkorisni empirijski pojam koji je do sada ostao bitno ja­ lov. Njegova real­ nost je.

ipak 303 . pa mogu poslužiti kao stvar­ na baza zdravim. kada bi sada trebalo stvoriti stvarno konkretnu istoriju čovječan­ stva. a posebno kada se radi ο moždanom aparatu. kao potpuno beznačajni. lekciji. posebno objašnjenje agensa i pozornice najpotpunije socijalne evolucije. Tako. pruži sva posebnija i preciznija objašnjenja koja će postepeno postati neophodna. pređuzeti da bis­ mo stvorili dinamičnu sociologiju koja treba da ima. treba znati potčiniti neophodnom odlaganju koje oprav­ dava njihova. bilo bi. sve. bez sumnje. u suštini. s obzirom na njegov veliki značaj. prema svojoj prirodi i namjeni. bolje oci­ jenilo to veliko logičko pravilo. Tačno je da je. herniji i bio­ logiji još se prije može koristiti. svakako. ne bi mogla uspješno realizovati zbog suviše nesavršenog sta­ nja. kroz kas­ niju obradu. isto tako mudro. izostav­ ljeni. soontano je. rase i drugog. inače. čak i pošto su strogo odba­ čena sva nepristupačna ili nejasna pitanja ο raznim socijalnim po­ rijeklima koja. sre­ ćom. U tom smislu. iracionalnoj radoznalosti. neosporno mnogo teže posmatrati taikve pojave. tre­ ba ga mudro odložiti do obavljanja prve apstraktne obrade osnov­ nih zakona socijalnog razvoja. inače. bez sumnje. bez kojih bi ovo pitanje stalno bilo preuranjeno i pored mudrih pokušaja koji bi. usuđujem se reći. makoliko bio velik interes koji takva istraživanja mogu ima­ ti. danas poznate svim obrazovanim ljudima. Ali. zbog svoje prirode.na­ vedem samo jedan značajan primjer tih interesantnih pitanja ko­ je. U istraživaju pravih zakona društvenosti. ne bi mogli sada biti zaista racionalno ocijenjeni. Zašto bijela rasa posjeduje vrlo izraženu privilegiju osnovnog socijalnog razvoja i zašto je Evropa bila glav­ no mjesto te nadmoćne civilizacije? Ova dvostruka tema za uza­ jamno razmišljanje. Da bi se pomoću posljednjeg uvodnog razjašnjenja. već na prvi pogled se primjećuju. još jednu potvrdu i dalje nezrelosti tog finalnog dijela prirodne filo­ zofije: one spontano moraju podsjetiti na nedavna vremena kada su se u fizici smatrali dostojnim pažnje samo neobični efekti grm­ ljavine ili vulkana itd. neke pozitivne klice njene stvarne superiornosti . ne samo sociologije. suviše produžavaju nezrelost jednog tak­ vog proučavanja kod većine savremenih filozofa. očigledno imalo. naučnim spekulacijama. a nauka se. sa svakodnevne tačke gle­ dišta. zauvijek. prema tome. fizici. posebno. Osnovna razlika iz­ među dvije tačke gledišta. sada naviknut na ta racionalna odgađanja u . uglavnom. Ne bi se moglo sumnjati u to da je potpuno mijenjanje tih prvih in­ telektualnih navika više bilo potrebno socijalnoj nauci nego svim drugim osnovnim naukama. čak i kod najboljih duhova. gotovo još uvijek preovladavaju u političkoj filozofiji. danas. jer makoliko tada bila potrebna jedna takva kombinacija. predstavljaju. kao što sam pokazao u 48. Isto bi tako bilo sa raznim man je-više površnim uticajima klime. osporavali najeminentnijih umova. bez kojeg bi. ovdje kao i na drugim mjestima na najdirektniji način. podstaći inteligentnu radoznalost filozofa. bez sumnje. na izgled. u sociološkim proučavajima jer.pogledu naj­ prostijih pojava ne bi mogao. što je očigledno. proučavanje monstruoznosti itd. sistematski ostavljamo za neku naučno napredniju epohu. u stvari. ovo nam je pružilo nove prilike da shvatimo. biće mi dovoljno da ovdje . postaje sve prikladnije ukoliko se po­ redak pojava komplilkuje i više specijalizuje. svakako. srećnu i nužnu koincidenciju. apstraktne i konkretne. Dakle. pošto je u današnje vrijeme nisu. čije bi neposred­ no razmatranje radikalno ukočilo početak razvoja apstraktne socio­ logije. Moraćemo. Estoriiska operacija koju ćemo sada. ukratko. u tom pogledu. Ako moja sociološka koncepcija bude uspjela da kroz najpotpunije proučavanje socijal­ ne serije uspostavi najzad pravu naučnu vezu između istorijskih činjenica koje su. ipak. u principu. na osnovu toga. koji bi se si­ gurno pojavili u konkretnom proučavanju ljudskog razvoja i koji. treba da budu. jer će se tek nakon dovoljne obrade socioloških zakona moći naučno prosuditi. ona je zbog toga neosporno dokazivala svoju spontanu sposobnost da. oslobađa od mase nevaž­ nih ili prethodnih poteškoća koje su je.. bilo za teoriju ili za praksu . uopšte. Ljud­ ski duh. nego i same geologije. naučiti da jedan veliki broj nepredviđenih pitanja konkretne sociologije. naj­ teže i najznačajnije. očigledno. Bez sumnje. pa čak i državnika. u biologiji. ono koje mora biti. konkretna priroda. mogli dati samo djelimične i izolovaine preglede koji su. zbog prirode te teme. na primjer. što veoma ističe krajnji značaj jedne takve filozofske podjele čije ispitivanje ne bih baš mnogo prepočestiti duhovi. sputavale i koje se nisu mogle prevazići zbog krajnje aktuélne nepotpunosti naših realnih znanja. ona ostaje u stvari. još uvijek. više nego jedanput. so­ cijalna dinamika bila onemogućena. mora vezati za najprostije pojave koje bi svaki onaj koji u njima učestvuje sponta­ no mogao primijetiti u svojoj okolini kao osnovni temelj uobičaje­ nog socijalnog života. nedovoljno ocijenjena čak i kod ručio. svi izuzeti događaji ili svi podrobni detalji koje su slijepi kompilatori ispraznih anegdota tražili u svojoj nez­ reloj. nedo­ voljni. mnogo poteškoća da se kako treba kombinu302 ju sociološke koncepcije sa geološkim razmatranjima.ljivo odbacujući svaku suviše detaljnu ocjenu. jer. u karakte­ rističnoj organizaciji bijele rase. već tako upadljivo u astronomiji. iako je ona. nepremoetive teškoće. u tom smislu. usuđujem se da unapred kažem da je ona time već vjerovatno dovoljno realizovala sve ono što je. u tom smislu. oslobodi i najsloženijih pojava ikojima je naš um ikada mogao pris­ tupiti. u današnje vrijeme se. biram. Uklanja. gotovo isključiva tema naše istorijske operacije. da se. na osnovu prethodno navedenih obrazloženja. apstraktni karakter. Predrasude i primjene koje. ma kakav interes i značaj ovakvo istraživanje. vrlo napredna. morala je. dakle. da su za pravo razmišljanje. Svaki prethodni dio ove Rasprave nauiku sve obične pojave uvijek najhitnije za razmatraje.

Isto tako. Dakle. mogu se naslutiti. metafizičko ili p o z i t i v n o stanje osnovnog filozofskog sistema ljudskih koncep­ cija. Ali. i n t e l e k t u a l n i m k a r a k t e r o m svake epohe. P r e k o tog d v o s t r u k o g uticaja. n a osnovu koje i n t e l e k t u a l n e kategorije t r e b a p r o v j e r i t i p r a v o s p e k u l a t i v n o s t a ­ nje n e k e epohe. Dakle. kasnije. Ipak. pa čak i biološ­ ki uslovi koji su. Ali. Pošto je. da u početku. osnovni zakon evolucije. ovakve skice su još daleko od toga da budu dovoljne za stvarno pozitivno objašnjenje pomenute pojave: a kada odgovarajuće formiranje socijalne dinamike. bez sumnje. realno sagledavajući teškoću koju na taj način t r e b a prevazići. R a d i k a l n o nejasni d u h teološko-metafizicke filozofije koji još uvijek vlada u s v i m socijalnim p r o u č a v a n j i m a . ne s a m o zbog njihovog ličnog značaja koji je. često je m o r a o do­ voditi do toga da se. morala biti podstaknuta. koja je. shvatila njihovu d u b o k u nedovoljnost. s v a k a k o . bez obzira na stvarni značaj koji se može pridati takvim pogledima. zasnovanoj na cjelokupnoj prirodnoj filozofiji. izazove m u č n u neodlučnost u odnosu na pra­ vi filozofski k a r a k t e r odgovarajućih v r e m e n a k o d onih koji nisu d o b r o shvatili njegov p r i n c i p . b a r s a m upozorio čitaoca koji će t a k o moći s p o n t a n o da ispravi slučajna o d s t u p a n j a koja bi me neosjetno odvukla. i teološkog stanja n e k e kasnije kategorije. p o ­ s e b n o ocijeni neophodnost filozofskog odlaganja čiji s a m s t v a r n i opšti princip d i r e k t n o p r e t h o d n o pokazao. j . iz jednog ili drugog razloga. o d m a h bi. svi n e o p h o d n i elementi. nužno. u j e d n u s t v a r n o racionalnu odluku. sa hemijske tačke gledišta. veliko bogatstvo gvožđa i uglja u tim privilegovanim kraje­ vima. na očito svojstvo evropskih zemalja da posluže do sada k a o glav­ 1 na pozornica te n a d m o ć n e evolucije ljudskog r o d a . Krajnja n o v i n a i v r h u n ­ s k a teškoća n a u k e koju nastojim da stvorim. i koja je n u ž n a posljedica n e ­ j e d n a k o g k r e t a n j a t i h r a z n i h p o r e d a k a misli koji s u morali. prije nego što n a p r a v i m k r a t k u ocjenu socijalnog razvoja. n e m o gavši ići u korak. na odgovarajući način o k a r a k t e r i s a n p r a v i d u h koji. Slično tome. ostaje još j e d n a s e k u n d a r n a nesigur­ nost k o j u m o r a m . jasno je da je u toj istoj sredini. a s druge. n e m o g u ć e je da se ne p r i z n a logička nužnost da se ta velika disku­ sija k o n k r e t n e sociologije. vezujući ih uvijek za odgovarajuće teološke. ali. s ovog ili onog gledišta. b a r u njihovoj osnovnoj 1 Takve su. inače. t . ta filozofija t e š k o može sebi da postavi. s m a t r a j u zadovoljavajućim. brzo razbiti. uvi­ jek dozvoliti da se s a m s t r o g o p r i d r ž a v a m tog značajnog pozitiv­ nog logičkog p r a v i l a . neće mi. samim tim. u t o m pogledu. preostaje mi još. zaš­ tićen od svake samovolje. na način koji više zadovoljava. dovoljno j e d a s e ovdje u t v r d i . glavni a t r i b u t i opštu koordinaciju t i h raz­ n i h faza. određivanje osnovne m e t o d e za definisanje sukcesivnih e p o h a koje ćemo m o r a ­ ti ispitati. sa d r u g e t a č k e gledišta. Ta n u ž n a nedovoljnost nije posljedica toga. u stvari. k a d a bi neki u m . pored termoloških pred­ nosti u umjerenom pojasu. m o r a l i u t i c a t i . u s t a n o v l j e n e na početku o v e Rasprave. Ali da bi se o n a spriječila ili p o t p u ­ n o razbila. kontakte koji su olakšali buduće odnose. u p r k o s stalnoj težnji ljudskog d u h a ka j e d i n s t v u m e t o d e i homogenosti d o k t r i n e . prvo došlo do vrlo brzog socijalnog razvoja čim je pomorstvo dovoljno napredovalo da omogući korišćeaije tog drago­ cjenog posrednika koji je nudio svim primorskim nacijama. pa čak i a k o se uspiju sakupiti. s v a k a k o . do sada m a l o p r o š i r i v a n e i n e p o t p u n e . p o o v o m p i t a n j u . mora. 304 cjelini: a ja ne s u m n j a m da s a m o ta indikacija koja se odnosi na t a k o k a r a k t e r i s t i č a n slučaj. sumnjiva objaš­ njenja jednog takvog pitanja. spon­ t a n o t a k m i č e da bi se j a s n o odredio najosobitiji i najkomplikovaniji p o r e d a k osnovnih pojmova. n e podstiče čitaoca d a p o s v a k o m a n a ­ lognom pitanju koje bi dalje ideje mogle postaviti ili izazvati. š t o bi se p r v o moglo pomis­ liti. bez tog opšteg i p r e t h o d n o g razjaš­ njenja se.su svi prirodnjaci d a n a s vrlo d a l e k o od p r i k l a d n e saglasnosti u t o m pogledu. d o b r o p r i p r e m l j e n na osnovu uobičajenih pozitivnih spekulacija d r u g i h p r i r o d n i h pojava. nju t r e b a vezati za j e d a n više u n u t r a š n j i i jači uzrok za. bude omogućilo da se direktno priđe takvom objašnjenju. r a z m a t r a l a sve. već i kod s a m i h filozofa zbog njihovog racionalnog položaja na kraju s t v a r n e en­ ciklopedijske hijerarhije. na primjer. s p o n t a n o utvrđuje. do s a d a uticati na često i s t o v r e m e n o postojanje metafizičkog s t a n j a izvjesne i n t e l e k t u a l n e kategorije. da su te informacije. već dobijene dokaze po t o m pitanju. m a n j e opšte i n a p r e d ­ nije kategorije. civilizacija. su­ p e r i o r a n u m e n t a l n o m s i s t e m u s k o r o s v i h ljudi. egzistencija divnog mediteranskog basena oko kojeg je. Ali. bilo fitološke ili zoološke. do o d r e đ e n o g stepena. hemijski. u fizičkom pogledu. prvo. razni fizički. za razvoj najdra­ gocjenijih domaćih životinja. sa biološke tačke gledišta. na osnovu p r e t h o d n i h r a z m a t r a n j a . m o r a vladati u racio­ nalnoj primjeni istorijskih p o s m a t r a n j a . uopšte. a što n i s a m m o g a o da u r a d i m u p r e t h o d n o m poglavlju. u stvari. ne bi moglo. p o r e d a k m o r a l n i h i socijalnih ideja koje uvijek t r e b a d a b u d u n a d m o ć n a osnova j e d n e t a k v e od­ l u k e . svakako. u cilju sprječavanja s v a k e b i t n e konfuzije. Ova p r i v i d n a konfuzija mora. da preciznije dovršim. s t a l n o d o m i n i r a t i k a r a k t e r t a k v o g t i p a ljud­ skih spekulacija. koje. je mnogo doprinijelo da se ubrza evolucija ljudskog roda. i raznovrsnost koja je uti­ cala na uzajamni socijalni podsticaj. očigledno je da će biti potrebno da se svaki prethodni navod prvo izloži vrlo ozbiljnoj naučnoj reviziji. svi glavni motivi se. na primjer. bila povoljni­ ja za razvoj glavnih prehrambenih kultura. pa čak i da u s ­ mjeri njihovu kasniju o b r a d u . istovreme­ no. I na kraju. sistematski odlaže sve dok se a p s t r a k t n o ne donesu osnovni zakoni društvenosti. odsustvo svake z d r a v e sociološke teorije sposobne da procijeni p r a v i n a u č n i d o m e t s v a k o g pogleda. Tek pošto n o v i m e n t a l n i r e ž i m b u d e u m o g u ć 305 . očigledno. s jedne strane. možda. p r e m a h i j e r a r h i j s k o m z a k o n u d o n e s e n o m u p o ­ četku ove Rasprave. sigurno.

nosti da dopre do te krajnje kategorije. do tada. uglavnom poslu­ žiti samo zato da se. treba pro­ dužiti do rađanja pozitivnosti tog nadmoćnog poretka ljudskih kon­ cepcija. u svakoj fazi. za sada. odgovarajuća evolucija se može smatrati potpuno realizovanom. Tako. u užem smislu. uprkos prelazu drugih intelektualnih kategorija u čisto metafizičko stanje. ali bez bitnog uticaja na njen pravi karakter. metafizičku epohu. bez ikakvog straha ili nade da se može vratiti u prijašnje stanje: brže napredovanje opštijih i manje kompliikovaniih kategorija može. suviše rano brinuti. SADRŽAJ Ο sociologiji Ogista Konta — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — 5 Kurs (Tečaj) pozitivne filozofije Prvo predavanje — Drugo predavanje — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — 19 21 23 47 71 Piščevo obaveštenje uz prvo izdanje — Četrdeset šesta lekcija — Četrdeset sedma lekcija Četrdeset osma lekcija — Četrdeset deveta lekcija Pedeseta lekcija — — Pedeset i prva lekcija — KRAJ ČETVRTE KNJIGE Pedeset druga lekcija — H3 121 1 9 5 221 225 — — — — — — — — — — — 301 306 . konstatuju neophodne klice sli­ jedeće faze. ova uz­ gredna razmišljanja bi se mogla koristiti samo za pod-ipodjelu epo­ ha do stepena ο kojem je. pa čak i kada za najjednostavnije među njima započne pozitivno stanje: slično tome. na primjer. Takav postupak će omogućiti da aspekt svake epohe bude izražen kolikogod je to moguće i da se jasno uoči spontano prip­ remanje slijedeće epohe. moramo smatrati da teološka epoha postoji sve dok moral­ ne i političke ideje budu čuvale bitno teološki karakter.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful