Biblioteka

Prevodi

AUGUSTE CONTE

Ogist Kont KURS POZITIVNE FILOZOFIJE, Prevod i priprema: dr Radomir Lukić Urednici prof, dr Ra tko Božović Dragan Vukčević Izdavači: ΝΙΟ »UNIVERZITETSKA RIJEČ«, NIKSIĆ CENTAR ZA ISTRAŽIVAČKO-IZDAVAČKU DJELATNOST RK SSO CRNE GORE Za izdavače : Janko Brajković Srđan Darmanović Tehnički urednik: Rajko Babović Ti raž: 1000 primjeraka

KURS POZITIVNE FILOZOFIJE
ČETVRTO IZDANJE prošireno« predgovorom jednog učenika i proučavanjem razvoja pozitivizma

YU ISBN 427-0112-9 Štampa: »Kultura«, Backi Petrovac Nikšić 1989.

Ο SOCIOLOGIJI OGISTA KONTA

Ogist Kont (Auguste Conte) rođen je 1798. u Monpeljeu u mo­ narhističkoj katoličkoj porodici, koja je jako uticala na njegova ka­ snija shvatanja. U suprotnom pravcu uticala je na njega Politehnička škola u Parizu, revolucionarna i jakobinska, koju je pohađao i u kojoj je kasnije služio kao ispitivač i korepetitor. Zalazeći u go­ dine, ponovo se vraća konzervativizmu, pa čak pada i u mistiku, osobito pod uticajem jedne pobožne žene, Klotilde de Vo, s kojom je imao kratkotrajnu sentimentalnu vezu. Na njegove naučne po­ glede važan je bio uticaj Sen-Simona, čiji je sekretar u mladosti bio. Umro je 1857. Kont je bio poznati matematičar i čovjek širokog enciklopedij­ skog znanja. Bio je plodan i kao pisac. Glavna su njegova djela TE­ ČAJ POZITIVNE FILOZOFIJE u šest knjiga (1832—42), osnovno djelo, u kome je obrađena i sociologija; SISTEM POZITIVNE PO­ LITIKE ILI SOCIOLOŠKA RASPRAVA KOJOM SE USTANOV­ LJAVA RELIGIJA ČOVJEČANSTVA (1851—4) i SUBJEKTIVNI SISTEM ILI UNIVERZALNI SISTEM SVOJSTVEN NORMALNOM STANJU ČOVJEČANSTVA (1856). Kao mislilac, Kont je tipičan primjer nedoumice na raskršću društvenih epoha, pa i filozofije. On je, s jedne strane, empirist-pozitivist, koji svijet hoće da objasni naučno, pozitivistički, čime se izražava nov stav prema svijetu, koji donosi nov način proizvod­ nje, kapitalizam; s druge strane, on se zaustavlja na tom pravcu i vraća se ponovo u staru, srednjevjekovnu mistično-religijsku sko­ lastiku pokušavajući da izgradi novu religiju s »prirodnim«, socio­ loški shvaćenim božanstvom. Okovi stare misli srednjevjekovnog feudalizma nijesu mu dopuštali da se pojavi kao nosilac nove, čisto pozitivne misli. Ipak, ovi nanosi mistike i religije nijesu bili do­ voljni da prevladaju nad novom, pozitivističko-empirijskom suš­ tinom njegove misli, te ona zadržava sav svoj istorijski značaj. Ovi mistično-religijski činioci zato ostaju samo svjedoci napora koje je novi pozitivistički duh morao da učini da bi izišao na pravi put, ali i opomena da čist pozitivizam ne može uspješno da rješava ne-

ka duboko filozofska pitanja, koja prevazilaze iskustvo (i koja su, uostalom, i osnovna pitanja filozofije). Iako je ovdje riječ ο Kontu kao jednom od osnivača sociologi­ je, treba istaći da~ee--on nije ograničavao samo na sociologiju. On je sébe smatrao filozofom i izgradio je sistem filozofije zasnovan najozitivizmtl· k-aejioiorn filozofskom pravcu. U suštini on je svo­ ju pozitivnu filozofiju izgräHrö~Tcäo sintezu nauke, — dakle, kao naučnu filozofiju. Tek u okviru te filozofije izgradio je i svoju so­ ciologiju, kao njen dio. Izlažući tako rezultate nauke, on je dijeli na šest djelova, posebnih nauka, koje se raspoređuju u sistem pre­ ma svojim predmetima. Ovi predmeti se pak pojavljuju istorijskim redosljedom, onako kako se pojavljuju u prirodi, na osnovu zako­ na evolucije. Ukoliko se kasnije pojavi, vrsta pojava je utoliko slo­ ženija od prethodnih vrsta i služi za bolje razumijevanje prethod­ ne vrste, kao što se i sama objašnjava njome. Tih šest nauka su po Kontu matematika, astronomija, fizika, hernija, biologija i naj­ zad društvena fizika, kojoj je kasnije dao naziv sociologija. Izlažući tako svoj filozofski sistem u »Tečaju pozitivne filozo­ fije«, Kont ipak najveći dio izlaganja posvećuje upravo sociologiji, što je i opravdano, pošto smatra da su društvene pojave (koje se u istoriji prirode javljaju najkasnije) istovremeno i najsloženije. Tako je Kontova filozofija jedna vrsta enciklopedije nauka, suštinski različita od ranije, spekulativne filozofije, koju on odba­ cuje kao zabludu. Ali on se na tome ne zadržava. U stvari, njegov osnovni cilj nije niti istorija ljudskog saznanja ni ljudskog društva, odn. zasni­ vanje sociologije. Ovo poslednje je došlo samo kao popunjavanje jedne praznine, koje je bilo neophodno da bi se dopunilo ljudsko saznanje svijeta, čovjeka i društva. Ali samo to potpuno saznanje, ta pozitivna fîlozofija, teorijsko znanje, nije ništa drugo do sred­ stvo za ono što je mnogo važnije, za racionalnu naučnu djelatnost na daljem i konačnom uređenju društva naučnim, pozitivnim me­ todom — za jednu pozitivnu, naučnu politiku, koju Kont izlaže u svom sljedećem glavnom djelu — SISTEMU POZITIVNE POLITI­ KE. Jer on je u stvari društveni reformator, koji hoće da dovrši započeto djelo francuske revolucije i uspostavi jedno na pozitiv­ nom znanju zasnovano racionalno ljudsko društvo. Ovaj svoj osnovni stav Kont izražava svojom poznatom devi­ zom: »Znati da bi se predvidjelo, predvidjeti da bi se moglo« (uti­ cati), (»Savoir pour prévoir, prévoir pour pouvoir«). Tako on po­ slije sociologije, koja pokazuje iz čega je društvo sastavljeno i po kojim se zakonima razvija, izlaže politiku, shvaćenu kao praktič­ nu primjenu nauke, ali koja i sama ima elemente nauke, jer pred­ viđa novo društvo koje nužno slijedi upotrebi naučno utvrđenih sredstava za njegovo stvaranje. Težeći da stvori novo društvo svo­ jim naučnim pozitivističkim metodom, Kont se dodiruje s Mark-

som, koji je takođe htio novo društvo zasnovano naučnim metodima i izgrađeno na isti način. Ali on ima dodira i s drugim socijali­ stičkim reformatorima, naročito Sen-Simonom, čiji je uticaj ne­ sumnjivo trpeo. Cilj ovih i drugih reformatora bio je u velikoj mjeri sličan. Svi oni teže novom, humanijem društvu zasnovanom na novom, hu­ manijem, razvijenijem, »naučnijem« čovjeku. Jedino im se sredstva za ostvarenje takvog društva razlikuju, a Kontova i Marksova po­ gotovu. Marks misli da se do novog društva može doći samo revolu­ cijom — potpunim uništenjem starog društva silom koju će upo­ trijebiti proleterska klasa, revolucionarna po samom svom lošem društvenom položaju; Kont se oslanja na filozofiju, koja treba da prosveti ljude i mirnim putem ih uvede u novo društvo, opleme­ njujući čovjeka. Ne treba revolucionarnom borbom rušiti staro dru­ štvo, kako je mislio Marks, nego, po Kontu, treba prosvećivanjem duha obezbijediti da svi ljudi uvide istinu ο novom društvu i da ovo složno i ostvare. Kont je bio konzervativac, grozio se revolucionarnog nasilja i htio je poštovanje poretka umjesto revolucionarnog haosa, pošto­ vanje autoriteta, slogu umjesto borbe, ljubav, altruizam i solidar­ nost svih članova društva i cijelog čovječanstva. Da se sve to os­ tvari, mora se uspostaviti duhovno jedinstvo društva u cjelini, jer ako ono ne postoji, umjesto sloge i sklada u društvu vladaće ne­ red i borba. Društveno jedinstvo je ranije ostvarivano religijom (teologijom) u prvoj eposi, a u drugoj metafizikom, ali oba sred­ stva su nenaučna, neprihvatljiva za savremeno doba, kad su ljudi došli do pozitivnog, istinskog znanja, koje daje nauka. Stoga ova mora biti temelj društvenog preobražaja, preko pozitivne filozofi­ je, koja je jedna vrsta sinteze nauke. odn. sintetička nauka. U tom osobito važnu ulogu ima sociologija, kao nauka ο društvu. Doduše, Kont je smatrao da se upomoć mora pozvati ne sa­ mo nauka nego i religija, jer ona može da pokrene osjećanja ljudi i da ih neposredno i snažno motiviše za akciju, pa i na žrtvu radi, preobražaja društva i učvršćenja njegove postojanosti u jedino ispravnom društvenom poretku. Ali i ta nova religija, kojom on hoće da zamijeni staru, fantastičnu religiju, upravo stoga i nije prava religija. To je nova. u stvari razumska, naučna religija, slič­ na onoj iz Francuske revolucije. Njena spoljna strana, ritual i ne­ ka vrsta misticizma u ovome, liči na staru religiju, ali njena unu­ trašnja strana, njen sadržaj je u stvari nauka, odn. naučni zaklju­ čak ο uređenju društva i ponašanju čovjeka. Njeno božanstvo je zato čovječanstvo naoružano znanjem, koje on naziva »Veliko biće«. Teško je objasniti ovakav preokret u Kontovim shvatanjima, čime je porekao svoje osnovne dotadašnje stavove. Objašnjenje

6

7

ali se ono ne može svesti na njih. činjenice date u iskustvu. Sve . određeno je svim prostijim pojavama nastalim prije njega. po Kontu ne treba od­ baciti i maštu i ako je treba potčiniti posmatranju. kao. čime Kont zasniva svoj naučno-filozofski pravac pozitivizam. razumljivo. najvažnije j e p o s m a t r a n j e (op­ servacija) kao sastavni. Stvarnost je data tako reći na dlanu — treba samo dobro otvoriti oči. imaju velik uticaj biološki činioci. međusobno zavisne.. To ipak ne može smanjiti njegov značaj za nastanak so­ ciologije. upravo zato i najteže naučno tačno saznati. a ne ο pojedincu. Istorijski metod za Konta je od velikog značaja i jer je njegov glavni sociološki zakon ο tri stupnja društvenog razvoja upravo dobijen istorijskim me­ todom kao zakon kretanja društva u vremenu. pa se zato socio­ logija ne može svesti na biologiju nego mora biti nauka ο vrsti. kao jedinstvena. U njemu se očigledno desio neki snažan unutrašnji prevrat. vrditi. Ne ula­ zeći u pitanje da li zaista postoji korjenita razlika između uzroka i odnosa ili se prvi mogu svesti na druge. dio pozitivnog metoda. U borbi protiv zamje­ njivanja pozitivne nauke spekulacijom. jer u njemu prethodna pokoljenja djeluju na sljedeća i zato se ono. neposredno posmatranje pojave koja se nalazi pod okom istraživača. Kont je istakao da se društvene pojave. jedne ličnosti. ali uzetom u cjelini. ako treba odbaciti spekulaciju. Osobit je značaj. jer se svaka pojava može objasniti samo u cjelovitom društvenom sklopu. On je čak pominjao i metod eksperimenta gdje je moguć. kao opšta društvena nauka. raznovrsne pojave u njemu su u skladu (sto je jedan od Kontovih osnovnih zaključaka). Kont od­ bacuje spekulaciju. što je velika zasluga kad se zna da je u dotadašnjem proučavanju društva vladao iracional­ ni. npr. što potvrđuje istorija društva. tj. On je sociologiju shvatio kao opštu nauku ο ljudskom druš­ tvu. koje proučavaju pojave na­ stale prije nastanka društva. kao biologija. koji mora da ima dublju osnovu od uticaja. Društvo. odn. Da bi se činjenice tačno saznale. I možda / važnije od toga — te činjenice u svom skupu međusobno se ob­ jašnjavaju dajući takođe iskustveno provjerljive zakone društve­ nog sastava i razvoja. sociologijom.. nasuprot svom načelnom stavu da socio­ logija ne utvrđuje uzročne veze među pojavama nego samo njiho- 8 9 . nije ograničavao samo na posmatranje u užem smi­ slu. što može učiniti jedino sociologija. s pravom je isticao metod posmatranja. to će ' se ukratko iznijeti njegovi glavni sociološki stavovi. najsloženije i najpromjenljivije. politička ekonomija. što je opravdano. za razliku od životinjskog društva. Kao pozitivna nauka (a nauka je istinska nauka samo ako je pozitivna). Tako je njegov pozitivistički sistem sociologije i njene primjene u prak­ si ostao nezavršen. makako važnog. Odavde logički izlazi i podjela sociologije na dva dijela. stupnjevima. razvija. bez činjenica. Shvatajući društvene pojave kao realne pojave. metafizički metod uz relativno male izuzetke. nepromjenljive). dostupnih relativno objektivnom posmatranju. U društvu. kako bi se utvrdio njihov razvoj. kojom se služi­ lo ranije. Pošto je ovdje riječ ο Kontu prvenstveno kao sociologu. svakako ne može objasniti glavno. Otud i istorijski metod u sociologiji. bez obzira na neke nedostatke i tog metoda uopšte i svog primjenjiva­ nja ovog metoda. Za objašnje­ nje društva nema potrebe pribjeći nikakvim spekulacijama: činje­ nice su jasne. on je ipak pretjerao smatrajući da nauka ne može da utvrđuje uzroke pojava nego samo njihove odnose (stalne. a padom u misticizam Kont je iznevjerilo sa­ mog sebe. koji je u stvari poređenje odnosnih pojava u sadašnjosti i prošlosti. nego je smatrao da je veoma važan i metod upoređivanja posmatrane pojave s drugim pojavama iste ili bliske vrste. pridavao istorijskom metodu. pa se stoga mogu saz­ nati samo ο jednom jedinom naukom. Time Kont utvrđuje jedan osnovni uzroč­ ni način razvoja društva. ipak treba reći da je time Kont znatno uprošćavao problem oštro podvlačeći nužnost iz­ bacivanja zakona iz sociologije (i nauke uopšte). najkasnije nastale u razvoju prirode. Posebne druš­ tvene nauke. tj. po Kontu zato ne mogu potpuno da objasne pojave koje proučavaju. Pozi­ tivni metod uzima u obzir samo pozitivno utvrđene činjenice. iako složena pojava. One se mogu nesumnjivo iskustveno ut'. date u prostoru i vremenu. pod uticajem skolastike i teologije. npr. Pri tom se. koje shvatanje u osnovi proističe iz njegovog shvatanja same nauke. ali se ne može svesti na njih. čisto umovanje. U razvoju društva svaki kasniji stupanj nužno je određen prethodnim stup­ njem. makar i ne bile proste. a u drugom — razvoj društva (društvena DINAMIKA). on je za­ ista znatno doprineo učvršćivanju i pobjedi pozitivnog metoda u sociologiji kao osnovnog naučnog metoda. ο čemu će kasnije biti riječi. ukoliko ga ima. obavezno iste za sve koji se tim metodom služe. najsloženija pojava u pri­ rodi. Usljed toga je društvo istorijska pojava. Ipak. sociologija treba da primjenjuje pozitivne metode. iako može nešto do­ prinijeti objašnjenju. spekulativni. Ti­ me je Kont znatno doprineo naučnom zasnivanju sociologije.uticajem njegove prijateljice Klotilde de Vo. Opravdano osporavanje se pojavilo u odnosu na Kontovo shvatanje suštine same sociologije kao nauke. što objektivnijeg. U pr­ vom se proučava sastav ljudskog društva (društvena STATIKA). razumljivo. pa zato sociologija mora da se služi re­ zultatima svih prethodećih joj nauka. i glavni. Zato se po Kontu ljudsko društvo i ne može objasniti voljom i sviješću pojedinaca nego njihovim po­ vezanim djelovanjem u društvu kao cjelini. Naglašavanjem posmatranja društvenih pojava kao realnih pojava.

učvršćenju solidarnosti nastale usljed podjele rada. Ovo je jedna od najvažnijih njegovih misli i jedna od osnovnih postavki sociologije uopšte. Društvena statika ispituje »uzajamne akcije i reakcije koje ne­ prekidno vrše jedni na druge svi razni bilo koji djelovi društvenog sistema«. svako razmišljanje ο društvu i njegovom razvoju vodilo je razlikovanju stupnjeva tog razvoja. koji se dijeli na fetišistički. pored postojanja različitih vrsta pojava. samo dva stupnja (pošto je stupanj raja kratkotrajan i ima samo dva ljudska bića. Ali se postupno mnoštvo duhova svodi na jedan — ni Boga. doduše. metafizičkom stupnju. ovo Kontovo načelo utvrđuje i činjenicu da su i pojave u suštini iste vrste različite u raznim tipovima društva. kao osnovnoj društvenoj zajednici. bogovi i demoni. jer tip druš­ tva prožima sve pojave i ujednačava ih u crtama osobenih za sebe. njegov stalni napredak. Prethodni stupnjevi su samo nužan prelaz ka ovom poslednjem. što znači da. U dva različita tipa društva. Kont je isoaijalni optimist — on vjeruje u neprekidan bo­ ljitak čovječanstva. Ali suštinske protivrječnosti nema. kao što i nestaju stare. Spontano nastali sklad se izražava u društvenom redu. opet tri ili. pa je kao takvo osnovni predmet sociologije) i poje­ dinca (koji je predmet biologije. što će sve odvesti ujedinjavanju čovječanstva. u kome postoji podjela rada i ra­ cionalno se usklađuje proizvodnja i cio društveni život. jednom se moraju uje­ diniti u čovječanstvo kao jedinstveno društvo.ve stalne odnose istovremenog sapostojanja (koegzistencije) i istorijskog sljedovanja. Činjenica je zaista da su sve društvene pojave međusobno povezane i da se istovremeno razlikuju od društva do društva. može se smatrati da je već Biblija odredila stupnjeve razvoja čovjeka i njegovog društva — prvobitan bezgrešan čovjek. zasno­ vana na pozitivno utvrđenim činjenicama. ljudske ideje pokreću razvoj. koji se i održava spontano. a ne može biti zamijenjen nikakvim drugim suštinski različitim stupnjem. Ali u njoj ima i čisto društvenih elemenata (saradnja u materijalnoj proizvodnji i vaspitanja podmlatka). ipak zakon ο tri stupnja razvoja nije njegova isključiva tvore­ vina. Makoliko istiican kao jedna od bitnih odlika Kontovog siste­ ma. suzbija se teološko shvatanje svijeta i ovu objašnjava apstraktnim filozofskim načelima: suština. od kojih su glavne dvije — porodica i domovina. usljed težnje za proširenjem. Ukoliko se društvo više razvija. kako kaže Kont. Društvo se po njemu razvija i tako »čini da se sve više ispoljavaju obilježja čovječnosti u poređenju s obilježjima životinjstva«. Na tom stupnju čovjek smatra da su glavni činioci svijeta duhovi. narod. po kojima se čovjek i upravlja u svojoj djelatnosti. jer tvorevine mrtvih žive u živima. na trećem stupnju pozitivno-naučnom. prolazi kroz tri razvojna stupnja. Pravi naučni temelj stupnjevanju društvenog razvoja po­ stavila je arheologija. Ako se hoće. kao važan činilac njegovog održavanja. u stvari kao primjena nauke. što važi i za pravo. Društvo počiva na prirodnoj ljudskoj društvenosti. najobuhvatnije društvo. Prvi je teološki stupanj. pozitivne naučne zako­ nitosti. S razvojem razuma razvija se i društvo. zasnovana na instink­ tu. Uporedo s razvojem društva. Na drugom. utoliko istorijski činilac igra sve važniju ulogu u obli­ kovanju društvene prirode ljudi i u samom sastavu i razvoju druš­ tva. samim djelovanjem sklada čiji je izraz. a društvo kao šira cjelina sve veću ulogu. ako se hoće. Taj treći stupanj Kont smatra krajnjim. politetistički i monoteistički. porodica. odn. kao što se i samo čovječanstvo kao cjelina sastoji više od mrtvih nego od ži­ vih. kao šira društva. koje. hrišćansko društvo — dakle. krajnji cilj i si. i to na materijalističkoj osnovi razvitka oru11 . različitog od ostalih. naučnom stupnju razvoja društva. ljubav). krajnji uzrok. U porodici. Kont utvrđuje da između čovje­ čanstva (koje u stvari predstavlja jedno jedinstveno. razvijajući početne ljudske biološke dispozicije. igra sve manju. produbljivanju razlika izme­ đu ljudi. Ali on ispravno 10 podvlači da tom spontanom društvenom redu treba da se prilagodi i s njim uskladi i politički sistem društva. odn. ute­ meljenu prvenstveno na podjeli rada. On se dalje može samo razvijati. poslednjim u razvoju društva i čovjeka. društvenim pojavama. Porodica se time razlikuje od šireg društva. Tako je ljudsko društvo sve više tvorevina sopstvene istorije nego prvobitnog biološkog činioca i danas je vdše određeno nasleđem dobijenim od prethodnih pokoljenja nego biološkim činiocem. Evu i Adama). a ne sociologije) postoje uže druš­ tvene zajednice. Najzad. koja je biološki instinkt (rađanje potom­ stva. odn. jednom od najvažnijih pojmova Kontove sociologije. U stvari. izgleda da protivreči Kontovo uvođenje religije kao jedne od osnovica izgrad­ nje društva trećeg stupnja. kao i razum. Glavni činilac koji dovodi do trećeg stupnja razvoja je tako nauka. u čemu glavnu ulogu igra razum. razvija se ljudska društvenost. »Dio društveni razvoj počiva na mišljenju«. Ovome. či­ me je i određen opšti tip datog društva. Razmatrajući sastav društva. Pomenuti sklad među raznim sastavnim djelovima društva. proizvod je kako istovjetne društvene osnove tako i usklađivanja jednih djelova drugima svjesnim pu­ tem. Društvena dinamika je tijesno vezana s pojmom društvenog napretka. Ovim Kont izražava svoj čuveni osnovni stav po kome su svi sastavni činioci društva u neprekidnoj uzajamnoj vezi i sklad (consensus) i duboko utiču jedni na druge. grešno čovje­ čanstvo od prvobitnog grijeha do Hrista Spasitelja. utvrđuju se iskustvene. jer se društva razvijaju i javljaju se nove pojave. država. jer se religija shvata takođe kao naučna. koje je njena posljedica. racionalnom postupanju umjesto instinktivnog. ali je ovu društvenost konkretno uobličila i razvila istorija tokom vremena. Narodi. »mrtvi vladaju živima«.

zasnovane na oruđima proizvodnje i drugim. Sociologija. dok je po Kontu on samosvojan i sve ostalo za­ visi od njega. od koje zavise svi ostali društveni odnosi. ovaj način je određen stupnjem razvoja pro­ izvodnih snaga. da stupanj razvoja društva odgovara stupnju raz" voja duha . po njemu. on može u pojedinosti­ ma ostvarenja da bira po svojoj volji. Kont ipak lije­ po podvlači da opšti društveni sklad ne znači da u razvoju nema borbe između starog i novog. a Kont na razvoju ljudskog duha. Ali još je značajniji činilac jedinstva religija sa svojom osobenom moći zasnovanom na osjećanjima. što omogućava podrobnije i tačnije upoznavanje zakona razvoja. Razvoj društva je. Iako optimist u pogledu kretanja čovječanstva.đa proizvodnje i sredstava za proizvodnju. ljudi. bakarno. Iako objektivno nužni. kojim će se objasniti sve društvene pojave. Tako se Kont po­ kazuje i kao dijalektičar. Kont uviđa da to ne znači da sva društva moraju istovre­ meno i u svim podrobnostima da imaju istovjetan stupanj razvoja. Za društveno jedinstvo. Razlika u ovim periodizacijama leži u činjenici da je arheologija zasnivana oruđima za proizvodnju. Negacija te unutrašnje samonegacije je novi stupanj. ma i stihijska. a izvire iz njegovih sopstvenih elemenata. Za razliku od klasične na­ vedene periodizacije arheološkog porijekla. Zasnivajući svoju periodizaciju na od­ nosima u proizvodnji. kome treba da slijedi komuni­ zam s prelaznom fazom socijalizmom. zakoni društvenog razvoja nijesu apsolutno strogi kao pri­ rodni zakoni. kojoj prethodi i slična joj Hegelova. Marks svoju periodizaciju zasniva na načinu proizvodnje. Kont pada u idealizam. što čini potrebnim ljudsko kritičko ocjenjiva­ nje. Ali je bit njegovog materijalizma što razvoj razuma nije samosvojan. koja treba da uskladi red i napredak. a ne mogu se ni svesti na ove. Nasuprot njegovim takvim na­ čelnim izjavama. ali u svojim granicama sociološka društvena pred­ viđanja su isto onoliko pouzdana kao i ona u ostalim naukama. zaostajanja. S druge strane. ipak Kont nije slijepi pristali­ ca apsolutnog ravnomjernog napretka i determiniranosti. Dajući opravdan značaj množenju stanovništva. odn. Ta­ ko svaki stupanj negira sam sebe iznutra. po­ zitivnu politiku. Ljudski razum takođe nije svemoćan. načelno. po Kontu. Pored toga. Inače se ne može nika­ ko objasniti paralelizam između duhovnih i društvenih promjena. feudalizam i kapitalizam. Isto tako nije svaka pojedi­ nost u razvoju. smatra kako je rečeno. kako je poznato. Doduše. koji nastaje na ruševinama starog poslije jednog razdoblja kolebanja i nejasnosti. onda to znači da se društvene pojave mogu i predviđati i Kont na tome zasniva društvenu djelatnost.ta tvrdnja se ne može drukčije shvatiti do kao pot­ vrda da je duh uzrok mijenjanja društva. Doduše. njegova tvrdnja da se društvo mijenja mijenja njem duha. razni narodi se istovremeno nalaze na raznim stup­ njevima razvoja. osobenost društvenih odnosa koji čine osnovu društva. Ra­ đanje novog i ovdje ide uz muku. na razum. povezanih podjelom rada. apsolutno racionalna. njegov napredak i sociologija us­ tanovljava njegove stalne nužne zakone. pa time postaje idealista. razumije se. Iako ne može da mijenja zakone napretka. odn. pokazujući da u društvu mora vladati solidarnost i jedinstvo nje­ govih članova. Ako postoje društveni zakoni razvoja i stalnih odnosa među društvenim pojavama. nego zavisi od materijalnih društvenih odnosa. Ali je suština Marksovog shvatanja čisto sociološka — osnova su joj odnosi lju­ di u proizvodnji materijalnih dobara i proizvodnji ljudi. koji razvojem dolaze u suprotnost jedni s drugima. neophodno za razvoj društva. odn. čemu savremena nauka dodaje mašinsko i danas elektronsko doba i sl. To je temelj njegovog shvatanja države i politike. nasuprot Kontu. Može biti nedostataka u razvoju. on uviđa da se ove pojave ne mogu pred­ viđati s onom podrobnošću i apsolutnom tačnošću kao u prirod­ nim naukama. a samim tim i djelatnost u pravcu napretka. Jedna od sociološki najznačajnijih je svakako ona Marksova. iako su zakoni društvenog razvoja isti za sva društva. pak. Slične periodiizacije se nalaze i u drugih mislilaca. a ne. Me­ đu njima Kont naročito ističe osnovne ljudske potrebe. što izaziva sve jaču podjelu rada. u koje spadaju i oruđa proizvodnje. Marks. tj. Kont smatra da je njemu savremeno društvo u krizi upravo zbog razvijanja svog društvenog jedinstva revolucijom i sledujućim joj ideološkim borbama. samim tim što je nužna istovremeno i opravdana. Naprotiv. na osnovu čega se ra­ zlikuje kameno. Zastupajući gledište da je razvoj duha bitan za razvoj društva. kao i množenje stanovništva. osnova je duhovno jedinstvo ljudi. 12 13 . u čemu sloboda ljudske djelatnosti ne postoji uopšte. iako. kao objektiv­ na nauka treba da bude jedan od temelja tog duhovnog jedinstva. Nasuprot tome. Novo se najprije neprimjetno razvija u krilu starog. Kont smatra da se ovo mora jačati svestranom djelatnošću državne vlasti. kao što se ne mogu svesti ni na jedan jedinstven zakon. Razu­ mije se da ni Marks ne zanemaruje razum. Marks je materijalista. napor i borbu. prirodne za ljudsku vrstu. jer u proizvodne snage ulazi i ljudsko znanje i vještina. kao nauka. on ne mo­ že sprečiti druge činioce društvenog razvoja da utiču na ovaj. da nauka ne može i ne treba da određuje uzroke pojava nego samo njihove stalne odnose. razlikuje robovla­ sništvo. jer osjećanja jače vezuju ljude nego razum. sličan Hegelu. on tako odre­ đuje i uzrok društvenih promjena. Ali iako je napredak sta­ lan. čovjek djeljuje i slobodno u granicama koje mu ostavlja nužan napredak. ko­ ji je zasniva na razvoju razuma. čiji su nosioci. koja opet teži da razbije društveno jedinstvo. a zakoni razvoja neizmjenjivi. gvozdeno doba.

Ali se oni u stvari više dopunjuju nego što se isključuju.. koja je trebalo da da opštu sliku ο svijetu i njegovim zakonitosti­ ma.tj. A time se upravo bavila filozo-fija istorije od Αntike do Francuske revolucije i kasnije. tj. U zaključku se može reći da su Kontove zasluge za nastanak sociologije svakako znatne. načelno neprovjerljiv iskustvom. jer je on ne samo dao ime novorođe­ noj nauci nego je i prvi sistematski izložio u cjelini. na industriji. jer ona smatra da se ljud­ ski duh zakonito razvija od nižeg stupnja saznanja. može se reći da je Kont u tom okviru bio naj­ bliži Hegelu. umom. više ili manje. Stoga bi se moglo sasvim određeno reći da je Marks daleko više učinio za zasnivanje sociologije u savremenom smislu nego Kont. iako nešto stariji od nje­ ga. treba uočiti da on u stvari nije sociolog u užem smislu. odn. ukoliko se takva filozofija uopšte može posmatrati filozofijom. Ali kako objasniti to sljedovanje drukčije nego uzročnošću? Kad se razmatra Kontov doprinos sociologiji.sociologija Konta zanima prvenstveno razvoj ljudskog društva i uzroci takvog razvojan. Dao je i niz konkretnih doprinosa shvatanju pojedinih društvenih pojava._Jedan-J. i koje su izgleda­ le čudne i neshvatljive. biološki tako razvija. jer je takav pojam dosta restegljiv i jer preteča sociologije ima davno prije njega. I jedna i druga filozofija iz toga izvlače sociološke zaključke. pa preko Arabljana (Ibn-Haldun) do niza značajnih engleskih i francuskih pisaca XVIII vijeka. Kont tvrdi da promjena duha izazi­ va promjenu društvenog stanja. i JContova i Marks ova shvatanja su zasnovane na savremenim istorijsko-društvenim prilikama. klasne borbe i ideologije postavio niz kamena-temeljaca i empirijskoj so­ ciologiji. Nasuprot takvoj filozofiji. za koga se može takođe smatrati da je istovremeno s njim po­ ložio osnove za svoju osobenu sociologiju zasnovanu takođe na suštine društva suprotnu Kontovoj. poz­ natu šemu — stari. sve do danas.e-biQ^materijalist. Marks je izvukao materijalistički zak­ ljučak ο određenosti istorije proizvodnim snagama i proizvodnjom. na buržoaskoj revoluciji. stalan odnos između njih. formalno. iskustvo. objašnjavajući razvoj društva (i ljudskog uma) upravo sociološki — mijenjanjem iskustva koji­ ma se um služi. Marks je tu mnogo bliži istini. Tim i drugim doprinosima se nesumnjivo svrstao među osnivače nove nauke. A idealizma ima dovoljno. Naglašavanjem pozitivizma. Ova re­ volucija je posljedica razvoja novih moćnih sredstava proizvodnje. koja se često temeljila na tvrdnjama koje su imale nadiskustveni karakter. kako je rečeno. kao npr. drugi — idea­ list. On je nesumnjivo jasno shvatio potre­ bu takve nauke i uočio da je društvo došlo do onog stupnja raz­ voja kad se može i zasnovati. koji duboko prodire u suštinu problema koje raspravlja. samo ut­ vrđivanje sljedovanja jedne pojave drugoj. Izgleda da je ovo drugo tačnije. Ipak treba reći da je teško tačno odrediti koliki je njegov udio u osnivanju sociologije. iako međusobno suprotne. On skoro da nije dao ni­ kakvo podrobnije objašnjenje zašto svjetski duh ide upravo tim etapama sem pozivajući se na opšti zakon dijalektike ο prevazilaženju suprotnosti. odn. nerazvijena stvarnost. Međutim. Ispada da se ljudski duh or­ ganski. razvojem realnih odnosa ljudi prema prirodi i među sobom. odn. počev od Antike. u oblasti filozofije ili politike. do pozitivnog stupnja. To je. koju je nazvao pozitivnom. to je bio tipičan primjer naučne filozofije. što Kontu nedostaje. gdje shvata stvarnost i svijet objašnjava realnim činiocima. srednji i novi vijek. jer ljudi mijenjaju stanje tek kad stvore ideju ο tom mijenjanju. mada je. uporedni i istorijski metod. Kontu ipak nesumnjivo pripada izvjesna prednost u od­ nosu na svoje prethodnike. U stvari. Prije je to bila jedna opšta nauka ο svetu. koji je razvoj društva objašnjavao svjetskim duhom. a Kont — ljudskim umom. Kont je nesumnjivo snažan mislilac. Kao idealista. koje obrazlaže velikim obiljem razloga i činjeni- 14 15 . iako je i on pod uticajem Hegela i filozofije istori­ je. držeći se dosljedno svojih os­ novnih stavova. određujući stupnjeve razvoja društva razvojem slobode i razlikujući pri tom. Kontova sociologija je tako prije filozofija istorije nego socio­ logijaji u užem smislu riječi kako se danas shvata pogotovu -ne empirijska. Kao filozof odbacio je staru. sve do Sen^Simona (čiji je sekre­ tar bio i sam) i koga mnogi s dosta prava smatraju osnivačem so­ ciologije. uopštavajući naučna saznanja. određenog Bo­ gom i mistikom. ima. On je bio poznati mate­ matičar i filozof. da se sposobnost mišljenja usavrša­ va sazrevanjem čovječanstva. U Konta je dijalektike manje. on je postaviu ispravne metodološke osnove te nove nauke. izgradio je svo­ ju filozofiju. političke organizacije. Sama sociologija je ušla u tu opštu sliku ο svijetu kao posebna nauka ο jednom njegovom po­ sebnom dijelu — društvu. spekulativnu filozo­ fiju. koji je ipak u prvom redu filozof istorije. a ne i uzročne veze me­ đu njima. i njegovim lukavstvom. izražena prije svega u nau­ ci. doduše. Tu je osnovno pitanje da li je duh ograničen biološki i postup­ no razvija sposobnost saznanja ili ga ograničava sama ograničena. iako međusobno suprotne. tj. Tako je on svojim istraživanjem društvene strukture. Kont je bio i Marksov savremenik. Sociologija se tek postupno i teško razdvajala od ove filo­ zofije. tim prije što je naglašavao i eksperimentalni. a ova su opet tvorevina ljudskog uma. jer oblasti mišljenja koje manje zavise od stvarnosti razvoja po­ kazuju više-manje istu snagu duha u sva tri stupnja razvoja druš- tva koja Kont razlikuje.

a njegovo djelo će još dugo vršiti značajan uticaj na njen razvoj. njegova misao. A i to je dovoljno da joj se prizna značajno mjesto u istoriji sociologije. U vezi s tim treba ponovo podsjetiti na Manksa. Način. uobičajene misli. Čak i kad se ne može u suštini prihvatiti. Njegov doprinos iz­ gradnji nove nauke. koji i danas izaziva poštovanje. Tako je njegova sociologija ostala suviše uopštena. I on je takođe polazio od činjenica. od kojih će se pomenuti samo najupadljivije. veoma je bogata. neka­ ko mehanicistička i previše determinisana. S druge strane. pa time i osiromašena. njegove pozi­ tivno utvrđene činjenice su u velikoj mjeri izmijenjene da bi po­ duprle njegove opšte teorijske stavove. Nje­ gova uopštavanja su često suviše gruba i nategnuta. Pored drugih činilaca. osobito na početku ozbi­ ljnog sociološkog istraživanja. pak. natrpanim. preopširnim. Lukić 16 17 . ma i preop­ širno izražena. duhovitost. mora se reći da je Kontov stil u svemu suprotan. koja još traje. umnogom proizvoljna — jednom riječi. Stoga je on mnogo pisao na osnovu opštih znanja nego konkretnih istraživanja. Gledajući prvenstveno jasno vidljive činjenice.zasnivajući nauku na činjenicama. obuhvatiti i objasniti jednostavno usmjerenim pravcima mišljenja. sociologije svakako je znatan. on zanemaruje da iza njdh ima i nekih drugih.ca. mada ni ona (bu­ dući takođe ograničena na svoj način i u drugom pravcu) nije mogla objasniti niz važnih društvenih pojava i time dokazujući da se društveni živ i nemiran tok ne može. Trebalo bi da to mnogo više konkretnih empirijskih istraživanja nego što ih je tada bilo. složenije i skeptičnije slike društva nego što je Kontova. iako je načelno utvr­ dio ispravnu metodologiju. On je izgradio zaista veliki sistem istorijsko-sociološkog karak­ tera. Sto se tiče metodologije. sam on je nije dovoljno dosljedno primenjivao. Vraćajući se opet na Konta. jasnost. skeptičkog. Njegova je vrijednost više u viziji nego u ostvarenju. pomoću koga se jedino mogu shvatiti činjenica a koja načela doprinose sumnji da se možda činjenice i ne mogu vidjeti tako jasno i ne­ sumnjivo tačno kako to izgleda jednom pristalici isključivog pozitivizma. on sporo izlaže svoje često očigledne. zanimljivost. ali gledanih s jednog drugog gledišta. Niz djelova tog sistema ima i svoju sopstvenu vrijednost. pozitivističku . često i sam vođen opštim postavkama. Prof. a iza ovih. ži­ vot. Ima dosta mjesta kad on zbog toga suviše uprošćava složene probleme. dr Radomir D. kao što je to slučaj upravo s njegovom osnovnom miš­ lju ο tri stupnja razvoja društva. Ali Kont ima i svoje značajne slabosti i nedostatke. prozračnost. i ovaj doprinosi da njegova socio­ logija izgleda ponekad malo suviše uprošćena i apodiktična. apstraktna. on nije dovoljno samokritičan kad apsolutizuje činjenice kao takve. mora se jpriznati da ona i tad ipak ukazuje na niz činjenica koje se moraju imati u vidu. Sve što kaže vrlo opširno moglo bi se reći kraće i. na prvi pogled paradoksalno — mnogo shvatljiivije. treba reći da. sažetost. zasnovanim vi­ še na čistom teoretisanju nego na pouzdanim činjenicama. čime se dolazi do mnogo bogatijeg. kritičkog. treba reći da je u sredini u kojoj je radio i s obzirom na rezultate nauke kojima se mogao koristi­ ti on teško i mogao da učini mnogo više. Dugim rečenicama. koje usled toga i izgube svoju sadržinu. Ako se za francuski stil smatraju svojstvenim lakoća. više fiolzofija nego sociologija. na koji Kont izlaže svoju misao vrlo je težak. Kad se tome doda njegova slabost prema nekoj vrsti misionarstva i težnja da preporodi čovječanstvo čak i uz upotrebu neke vrste religije. mora se zaključiti da je on bolje shvatio zadatak izgrad- nje sociologije nego što ga je ispunio. sa stalnim ponavljanjima istog. Ali ako Kontov stil i nije savršen. složenijih i manje vidljivih činjeni­ ca. nejasnim. djelujući uspavljujuće na či­ taoca. opet ima i nekih načela ljudskog mšljenja. često trivi­ jalnim.

KURS (Tečaj) POZITIVNE FILOZOFIJE .

Iako su različiti umovi mogli. onakva kakva su bila prošle go­ dine. s obzirom na. štampanom u sto primeraka maja 1822. Blenvila i Poensoa. članovi iste Akademije. u znatno većem bro­ ju primeraka. Ovaj kurs održao sam ponovo prošle zi­ me u celosti. što se tiče nekih osnovnih ideja izloženih u ovom kursu. među kojima sam još onda mogao navesti gg. Pošto su me tolika odobravanja uverila da ovaj kurs može korisno poslužiti i široj javnosti. Poenso. Eskirol. januara 1829. gde je upravo otpočeo 9. putem štampe. kao opšti rezultat svih mojih radova otkad sam izašao iz Politehničke škole 1816. krajem 1830. Plan je ostao potpuno isti. donekle analogne s jed­ nim delom mojih. posebno doći do sličnih shvatanja 21 . definitivno pojavi­ ti tek s drugim poglavljem. u raznim delima kasnije objavljenim. gg. kojima moram ovde javno odati svoju zahval­ nost za način na koji su dočekali ovaj novi filozofski pokušaj. Ono će se. kao što to često po­ kazuje istorija ljudskog duha. naročito onim koja se odnose na obnavljanje socijalnih teorija. itd. nalaze. članove Akademije nauka. da treba da ga izložim ove zime u kraljevskom Ateneumu u Parizu. Aleksandra Humbolta. prvi put je počeo aprila 1826. koji su sa stalnim interesovanjem pra­ tili izlaganje mojih ideja. već samo saopšteno. Navije. Da bih dopunio ovu istorijsku belešku. stalni sekretar Akademije nauka. ovu ustanovu. pošto se neke ideje. bez ikakvog spominanja ο mojim istra­ živanjima.PIŠČEVO OBAVESTENJE UZ PRVO IZDANJE Ovaj kurs. Smatrao sam neophodnim da ovde konstatujem stvarni publi­ citet ovog prvog rada. Ona se nalaze u celosti u današ­ njem izdanju mojih predavanja. bio sam primoran da unekoli­ ko suzim izlaganja svog kursa. Blenvil. u toj nameri. velikom broju evropskih naučnika i filozofa. a zatim ponovo štampano aprila 1824. bez ikakvih međusobnih veza. samo. decembra.. da sam ih izneo ranije u prvom poglavlju jednog delà koje nosi naslov Sistem pozitivne politike. Furije. počev od 4. smatrao sam. biće zgodno da uka­ zem. kako se nadam. Posle manjeg broja predavanja teška bolest me sprečila da nasta­ vim s ovim poduhvatom koji je od početka podsticala svojim odobravanjem većina naučnika prvog reda. gg. pred slušaocima među kojima su bili g. profesori Bruse. Bine. To prvo poglavlje nije još bilo zvanično objavlje­ no.

što se tiče osnovnog karaktera ideja. nesumnjivo. onako kao što to objašnjavam već od prvog predavanja. ili kao rezime već postavljene doktrine. bilo kojeg reda ideja. kojom obuhvatam izučavavanje društvenih fenomena isto koliko i svih ostalih. Ima. 22 PRVO PREDAVANJE Izlaganje cilja ovog kursa ili opšta razmatranja ο prirodi i značaju pozitivne filozofije Predmet ovog prvog predavanja jeste da se jasno izloži cilj kursa. dodajući reč pozitivna. pošto se još ni jedan ni drugi ne slaže sa svim vrsta­ ma fenomena. Sem toga. u tom pogledu. izgledalo mi je suvišno da ga definišem drukčije nego jednoobraznom upotre­ bom. svaku vrednost. Pri svem tom žalim što sam mo­ rao usvojiti. naročito posle Njutna. Da bi se onako kako treba objasnila prava priroda i bitni ka­ rakter pozitivne filozofije. u nedostatku nekog drugog. Nesumnjivo da će se priroda ovog kursa moći potpuno ocen'tti i ο njoj stvoriti definitivno mišljenje tek onda kad mu raznovrs­ ni delovi budu postupno razrađeni. a što sačinjava treće i poslednje stanje opšte filozofije. u isto vreme. a posebno Aristotel. kako sam to uvek i radio. da označi skup raznih eksperimen­ talnih nauka. koji je bio tako pogrešno upotrebljavan u mnoštvu raz­ nih značenja. ona su i u onom prvom od krajnjeg značaja. bilo na racionalnim dokazima koje pru- 23 . u Engleskoj. neophodno je baciti najpre jedan opšti pogled na progresivni hod ljudskog duha. Izučavajući tako celokupni razvitak ljudske inteligencije u nje­ nim različitim oblastima aktivnosti. Ali pridev pozitivna kojim joj menjam značenje iz­ gleda mi dovoljan da razbije. smatram da je korisno da dam ovde. i koja će uostalom kasnije biti posebno razrađivana u punom opsegu kakav zahteva veliki značaj svakog od njih. jedan termin kao što je filozofija. smatram da vam već od ovog trenutka mo­ ram naznačiti niz osnovnih razmatranja iz kojih je proizišao ovaj novi kurs. Ako ta opšta izlaganja stiču svu svoju vrednost samo u ovom drugom slučaju. 18. podrazumevaju pod prirodnom filozofijom. Prvo predavanje. to jest da se tačno odredi u kakvom će duhu biti razmatra­ ne različite osnovne grane prirodne filozofije. Ali opšta izlaganja mogu biti shvaćena na dva načina. jeste. širi i uži o ~ đ naziva. smat­ ram kao da ima za predmet koordinaciju posmatranih činjenica.\ baveći se istom vrstom radova. prvobitno teološko a zatim metafizičko. koji bi se mogli na prvi pogled smatrati kao ekvivalentni. od njenog prvog najposrednijeg poleta do naših dana. može ćelo biti smatrano kao razvijanje tačne definicije onoga što sam nazvao pozitivnom filozofijom. uostalom sličnih. uporedo s pozitivnim naukama. niti opet naziv filozofija nauka koji bi možda bio tačniji. izraz prirodna filo­ zofija uobičajen je. označava jednoobrazan način rasuđivanja koji se može primeniti na sve teme kojima se ljudski duh bavi. mnogo sličnosti između moje pozitivne fi­ lozofije i onoga što engleski naučnici. decembra 1829. jedno kratko tumačenje. Budući da je izraz pozitivna filozofija stalno upotrebljavan u toku celog kursa u strogo nepromenljivom značenju. čini mi se. Pošto mi je više osoba tražilo izvesna objašnjenja u pogledu naslova ovog kursa. ili kao kratak pregled jedne doktrine ko­ ju treba uspostaviti. grane nagoveštene sažetim programom koji sam vam dao. Pariz. naročito. dok pod pozitivnom filozofijom. Opšte određi­ vanje granice područja naših istraživanja. povučene sa svom mo­ gućom strogošću. dok pozitivna filozofija. Da bih se pokorio ovoj logičnoj nužnosti. a. shvaćenih kao da su potčinjene jednoj jedinoj me­ todi i kao da čine različite delove jednog opšteg plana istraživanja. preduslov osobito neophodan u jednom tako opsežnom i dosada tako malo određenom izučava­ nju kao što je ovo kojim ćemo se mi baviti. Ali ja nisam smeo odabra­ ti ovaj drugi naziv. uzetih u obzir sve do njihovih najsitnijih specijal­ nosti. stavljam do znanja da ovaj posebni način filozofiranja koji se sastoji u razmatranju teorija. može biti čvrsto zasnovan. Takav je obično nedostatak definicija koje se odnose na vrlo opsežne sisteme ideja kad defi­ nicije prethode njihovom izlaganju. verujem da sam otkrio veliki osnovni zakon kojem je on potčinjen po stalnoj nužnosti. posmatran u celini: jer se bilo koje shvatanje može upoznati jedino kroz njegovu istoriju. pošto već od početka karakterišu predmet koji će se razmatrati. morao sam ipak insistirati na stvarnoj prethodnosti jednog delà malo poznatog javnosti. čak i u prvim prilaženjima. Naziv koji sam morao stvoriti jeste dakle. podrazumevam samo čisto izučavanje opštih pojmova raz­ ličitih nauka. za naš duh. kako se ne bi pretpostavljalo da sam uzimao klicu izvesnih ideja iz spisa koji su naprotiv mlađi. Ovde ću reći samo toliko da reč filozofija upotreblja­ vam u značenju koje su joj davali stari. kao reč koja označava opšti sistem ljudskih shvatanja. i koji.

bilo na istorijskim proveravanjima koja proističu iz pažljivog ispitivanja prošlosti. mada je vrlo verovatno da ga ne može nikad dosti­ ći bilo bi u tome da je u stanju da predstavi sve razne fenomene koji se mogu zapaziti kao posebne slučajeve jednog jedinog opšteg fakta. ili opštih sistema shvata­ nja ο skupu fenomena. Najzad u pozitivnom stanju. čija će se primena često javljati u toku celog ovog kursa. kao što je. odsada je samo uspostavljena ve­ za između različitih posebnih fenomena i nekih opštih fakata čiji se broj sve više umanjuje progresom nauke. Akademiji nauka. sa svom potrebnom opširnošću. koji su u stanju da stvore sve posmatrane fenomene čije se objašnjenje onda sastoji u tome da se dodeli svakom od njih odgovarajući entitet. prelazi postupno kroz tri različita teorijska stanja: teološko ili fiktivno stanje. ako se pođe još dalje. Isto tako. delu ovog kursa koji se odnosi na izučavanje društvenih fenomena 1 . jedan je­ dini veliki opšti entitet. priroda. u mladosti metafizičar. kojem on ne­ prestano teži. u prošlosti. saopštiti jedan takav zakon kako bi mu odmah mogli proveriti tačnost ovi oni koji bar malo dublje poznaju apštu istoriju nauka. u raznim delovima ovog kursa. u svakoj eposi. treba da se ogra­ ničim na letimično ukazivanje najprimetnijih opštih motiva koji mogu da potvrde njegovu tačnost. 8 et 10). po svojoj pri­ rodi. Taj zakon se sa­ stoji u tome što svako od naših glavnih shvatanja. Ova opšta revolucija ljudskog duha može uostalom danas lako da se konstatuje na jedan vrlo primetan način. da najsavršenije nauke još i danas imaju u sebi nekih vrlo vidnih tragova ova dva prvobitna stanja. ljudski duh. opšteg ili pojedinačnog. uviđajući nemoguć­ nost da stekne apsolutne pojmove. svim našim intelektualnim sistemom. odustaje da traži poreklo i svr­ hu vasione i da upozna unutrašnje uzroke fenomena da bi se je­ dino prihvatio da otkrije. naročito spomenuti teorijska razmatranja koja će doprineti da se uvidi njegova nužnost. mada indirektan posmatrajući razvitak individualne inteligencije. dovoljno je. treća. i. istinskim entitetima (personificiranim apstrakcijama) svojstvenim raznim bićima sveta. 1 24 25 . Najznačajnije od svih razmatranja. to jest njihove stalne odnose sukcesivnosti i sličnosti. Ja ga sada uzimam u obzir samo da bih tačno odredio pravi Karakter pozitivne filozofije nasuprot dvema dru­ gim filozofijama koje su jedna za drugom gospodarile. Cak ćemo nažalost imati više nego jednom stvarnu priliku da upoznamo. Na isti način. manje ili više brojnih. u ovom kratkom obaveštenju. natprirodne sile su zamenjene apstrak­ tnim silama. a u zrelim godinama fizičar? Ovo je danas lako proveriti za sve ljude koji su na nivou svoga vremena. u onor. druga jedino ima za svrhu da posluži kao prelaz. Zar se svako od nas. izgleda mi. nauč­ no stanje ili pozitivno. Na prvom mestu. koje pokazuje tačnost ovog zakona. Drugim rečlima. metafizičko ili apstraktno stanje. Ali" osim direktnog posmatranja. ja moram. a naročito prvi deo mojeg Systeme de politique positive. nema među njima ni jedne jedine. njeno stanje utvrđe­ no i definitivno. posmatrajući svoju sopstvenu istoriju. za nekom teori­ jom da bi se povezala fakta. U metafizičkom stanju. što se tiče najznačajnijih pojmova. gravitacija. na primer. umesto različitih posebnih entiteta. A sada. predstavlja fenomene kao proizvod direktnog i neprekidnog delovanja natprirodnih sila. zahvaćeno iz same priro­ de predmeta. koje se međusobno isključuju: prva je nuž­ na polazna tačka ljudske inteligencije. ne seća da je bio redom. ljudski duh. u kojem sam prvi put saopštio otkriće ovog zakona. poslednja reč metafizičkog sistema sastoji se u tome da se shvati. upotrebljava redom u svakom od svojih istraživanja tri me­ tode filozofiranja čiji se karakteri bitno razlikuju a čak su u os­ novi i suprotni: najpre teološku metodu. Teološki sistem je dostigao za njega najviše moguće savršen­ stvo kad je božansku silu jednog jedinog bića stavio mesto mno­ gobrojnih nezavisnih božanstava koje je mašta prvobitno bila stvo­ rila. Budući da je n e r minovno ista polazna tačka u obrazovanju jedinke i vrste. Ο njemu ćemo raspravljati neposredno. u detinjstvu teolog. sastoji se u potrebi. da ne bih sasvim zanemario jedan zakon od takvog značaja. U stvari. dobro kombinovanom primenom rezonovanja i posmatranja. savršenstvo pozitivnog sistema. posmatrana kao jedini izvor svih fenomena. sastavljenu pretežno iz me­ tafizičkih apstrakcija. čija samovoljna intervencija objašnjava sve prividne anoma-lije vas'ione. različi­ te glavne faze prvog moraju predstavljati osnovne epohe drugog. a da svako ne može lako da je zamisli. koje je u osnovi samo jedna obična opšta modifikacija prvoga. početnim i krajnjim uz­ rocima svih posledica koje ga pogađaju. svedeno tako na njegove stvarne granice. jednom rečju ka apsolut­ nim saznanjima. usmeravajući prvenstveno svo­ ja istraživanja ka unutrašnjoj prirodi bića. do poslednjih vekova. potrebi kombinovanoj sa očiglednom Ko bi želeo neposredno dobiti podrobnija objašnjenja ο ovome moći će korisno konsultovati tri članka (Considérations philosophiques sur les sciences et les savants) koja sam objavio novembra 1852. potpuno prožetu teo­ loškim shvatanjima. upućenog aprila 1824. U teološkom stanju ljudski duh. u zbor­ niku le Producteur (η os 7. danas već u pozitivnom stanju.ža poznavanje našeg sastava. Objašnjenje fakata. Otuda tri vrste filozofije. svaka grana na­ ših saznanja. njihove stvarne zakone. zatim metafizičku i naj­ zad pozitivnu. Ovde nije mesto da se posebno dokazuje ovaj osnovni zakon razvitka ljudskog duha i da se iz njega izvode najznačajniji zak­ ljučci.

s druge strane. kao onaj koji se nametao astrolozima i alhemičarima. tu sklo­ nost tako sveopštu i toliko ispoljenu. Zaista. ljud­ ski duh bi se. morala bar u početku neminovno upotrebiti. Bez privlačnih himera astrologije. morala da 26 27 . U ovom pogledu ona daju čoveku tako veliku draž bezgranične moći da deluje na spoljni svet. svaka pozitivna teorija treba neophodno da bude zasnovana na posmatranju. i to kroz dugi niz vekova. i zapitajmo se na kakav bi prijem naišla u jednoj takvoj eposi. jer jedino je moglo iskustvo da nam pokaže kolike su naše snage. jesu u početku. bez velikih razočarenja alhemije. kao prelaznu filozofiju. nego bismo čak. Isto je tako i kad se s praktične tačke gledišta posmatra pri­ roda istraživanja kojima se ljudski duh prvobitno bavi. prinuđeno da ide napred skoro neosetno. iako je ona pravo i definitivno stanje ljudske inteli­ gencije. odakle bismo crpli neophodnu istrajnost i žar da se pri­ kupe tolika posmatranja i iskustva koja su kasnije poslužila kao osnov prvim pozitivnim teorijama i jedne i druge vrste fenomena? Ovaj uslov našeg intelektualnog razvitka još odavno je dubo­ ko osetio Kepler u astronomiji. tako isto je. one nikad ne bi mogle postići sav razvoj za koji su sposobne. okretao u krugu iz kojeg ne bi ni na kakav način mogao izaći da se nije srećom otvorio jedan pri­ rodni izlaz spontanim razvitkom teoloških saznanja. Jer ako. ne samo da bi nam bilo nemoguće da kombinujemo ova pojedinačna posmatranja i. Vidimo dakle da je pozitivna filozofija. nije mogao niti je morao tako misliti. to varljivo verovanje. ma kako bilo. pozitiv­ na filozofija. za ljudski duh u njegovom začetku. nije moglo naglo i bez posrednika preći iz teološke u pozitivnu filozofiju. metafizič­ ke metode i doktrine. Na taj način. Takav je osnovni motiv koji dokazuje logičku neminovnost čisto socijalnih razmatranja koja mu se pridružuju i koja čak ne mo­ ram ni navoditi u ovom trenutku. filozofiju čija je osobina da bude spontana i prema tome čak i jedina mogućna u početku a isto tako jedina koja je mogla pružiti dovoljno interesa našem duhu koji je bio u povoju. objašnjava s jednom tako zadivljujućom lakoćom sve do njihovih najsitnijih detalaja. Ali. Ova os­ novna maksima je očevidno neosporna ako se primeni. Lako je shvatiti razlog za to. te preterane ideje ο važnosti čoveka u vasioni. i da čovek u počet­ ku nije mislio ο njima s puno preterivanja. bar što se tiče većine fenomena. Lako je shvatiti zaista da naše poimanje. a svi problemi koji se zaista mogu resiti gotovo se smatraju kao nedostojni ozbilj­ nih razmišljanja. predstavimo sebi. da iz posmatranja razvije teorije. Naša in­ telektualna aktivnost je dovoljno podstaknuta čistom nadom da ot­ krije zakone fenomena. Ali. Svi veliki umovi. kao štu treba. vrlo je upadljivo da su najosnovnija pitanja nedokučiva našim sredstvima — unutrašnja priroda bića. koje rađa teološka filo­ zofija a koje nepovratno ruši prvi nalet pozitivne filozofije. ako se osvrnemo na svom primitivnom scanju. ne manje nužne. u svom začetku. a u naše vreme tačno ocenio Bertole u herniji. da bi se predao posmatranju. prema tome. očigledno da je našem duhu. da iz njih izvučemo kakvu korist. da stvori bilo kakve teorije da bi se predao neprekidnim posmatranjima. morao prirodno da usvoji. ono kojem je uvek sve više težila. njihove koncepcije imaju jedan tako korenito suprotan karakter da je ljudska inteligencija. Ljudski um je sada dosta zreo da bismo preduzeli naporna naučna istraživanja.nemogućnošću. Ali nije moglo tako biti u ranom dobu ljudskog duha. prostom željom da potvrdi ili obori neku teoriju. s jedne strane. teološku filozofiju. pot­ rebna neka teorija. Ta neminovnost postaje još osetnija ako se uzme u obzir sa­ vršena skladnost između teološke filozofije i same prirode istraži­ vanja na koja ljudski duh u svom detinjstvu toliko uisredsređuje svu svoju aktivnost. Tako zahteva naša priroda. koji smatra kao potpuno njemu namenjen i kao da po svim svojiiim fenomenima predstavlja tesne i neprekid­ ne veze s našom egzistencijom. ukoliko je moguće. Mi smo danas tako daleko od tih prvobitnih sklonosti. na primer. Ovo poslednje razmatranje je neophodno da bi se dopunio opšti kratak pregled velikog zakona na koji sam ukazao. koja su i dala stecište njegovim naporima i pružila hranu njegovoj aktivnosti. ne vežemo od­ mah za kakve principe. Teologija i fizika su međusobno tako duboko nepomirljive. počev od Bekona. posmatrajući ih. da je tada postojala. kojoj je najviša težnja da otkrije zakone fenomena i čija je glavna osobina da smatra kao neminovno zabranjene ljud­ skom duhu sve one nedokučive tajne koje teološka filozofija. a najčešće bi nam fakta. ponavljaju da su stvarna saz­ nanja samo ona koja počivaju na posmatranim faktima. Ako fenomene. Sada je vrlo lako pojmiti da je ljudski duh. pre nego što je odbacila jedne da bi isključivo upotrebila druge. Ali. bili potpuno nesposobni da im poklonimo pažnju. neophodni podstiicaj bez kojeg se zaista ne bi moglo shvatiti da bi se ljudski duh prvobitno odlučio za teške poslove. bilo kao metodu bilo kao privremene doktrine. ostala nezapažena. na zrelo stanje naše inteligencije. pritešnjen između potrebe za posmatranjem da bi stvorio realne teorije i potrebe. a da nema­ mo u vidu nikakav nepoznat cilj koji može jako da deluje na maš­ tu. da teško možemo sebi tačno predstaviti moć i neophodnost sličnih razmatranja. iako pred oči­ ma. prema svim ovim raz­ matranjima. da bi prešao iz ove privremene filozofije u definitiv­ nu. poreklo i svrha svih fenomena — upravo ona koja naša inteligen­ cija u tom primitivnom stanju izdiže iznad svega. na­ protiv.

A sada neka nam bude dovolj­ no da znamo da se on slaže s različitom prirodom fenomena i da je određen njihovim stepenom opštosti. iz teološkog sistema u pozitivni sis­ tem. Zaista u ovom radu. koji će se javljati u toku öitavog ovog kursa. sad moram da ispitam u koju je epohu stvaranja došla danas. Vidimo. čijem je razvi­ janju i namenjen ceo ovaj kurs. od kojih veći broj nije bio nikada ni postavljan. Toga radi treba najpre razmotriti da različite grane naših zna­ nja nisu morale u svom razvitku preći jednom istom brzinom tri velike napred opisane faze niti. koja nisu više u delokrugu pozitiv- ne filozofije i koja s pravom prepuštamo mašti teologa ili suptil­ nostima metafizičara. Ovaj red biće po­ seban predmet idućeg predavanja. predstavljaju međutim sve što mo­ žemo dobiti kao najpouzdanije. onoliko koliko se mogu objas­ niti. i to sveopšta. dok. istovremeno dospeti u pozitivno stanje. pokazujući nam kao identične dve vrste fenomena koji su tako dugo bili smatrani kao da nemaju ni­ kakvog odnosa među sobom. Pošto sam tako utvrdio. kad god se tražilo da se kaže ο ovoj stvari nešto razumno.se posluži posrednim koncepcijama dvojakog karaktera i samim tim sposobnih da postupno izvrše prelaz. prema onom što prethodi. Lako bi bilo navesti još ovakvih primera. u ovom pogledu. A ipak naj­ krupnija pitanja. Ona nam očigledno potvrđuje opšte prethodne napomene. Postoji. Zamenjujući u izučavanju fenomena natprirodnu vodeću silu jed­ nim odgovarajućim i nerazdvojivim entitetom. jednostavnosti i uzajamne 28 29 . koji su njihovi uzroci. Svako zaista zna da u našim pozitivnim objašnjenjima. čak i najsavršenijim. s jedne strane. Tako. raspravljana su u ovom delu. onako kako ga ja shvatam. da je osnovni karakter po­ zitivne filozofije da posmatra sve fenomene kao potčinjene nepromenljivim prirodnim zakonima čije tačno otkrivanje i svođenje na najmanji mogući broj jeste cilj svih naših napora. kažemo da su opšti fenomeni vasione objašnjeni. a šta još ostaje da se uradi da bi se dovršilo njeno izgrađivanje. s druge strane. Takva je prirodna namena metafizičkih koncepcija: od njih u stvari i nema druge koristi. nemamo uopšte pretenziju da izlažemo početne uz­ roke fenomena. navodeći u tom smislu najlepši primer. Očigledan dokaz nemogućnosti da se dobiju takva rešenja leži u tome što. najveći umovi su samo mogli da definišu ova dva principa jedan pomoću drugog. Pošto sam okarakterisao koliko sam god tačnije mogao u ovom kratkom opštem pregledu duh pozitivne filozofije. iako je ovaj u po­ četku shvaćen samo kao emancipacija one prve. opšti zakon razvitka ljudskog duha. A što se tiče toga da odredimo šta su u suš­ tini ova privlačna sila i teža. obelodanjeni su najznačajniji i najtačniji zakoni ο toplotnim fenomenima a da pisac ni jedan jedini put nije sebi postavio pitanje ο unutrašnjoj prirodi toplote niti spo­ menuo — sem da bi pokazao njenu ništavost — tako bumu ras­ pravu između pristalica kalorične materije i onih koji smatraju da se toplota sastoji u treperenju svemirskog etera. Beskorisno je in­ sistirati mnogo na jednom principu koji je sada postao tako blizak svima onima koji su malo dublje proučavali eksperimentalne nau­ ke. koliko mi je to moguće bez upušta­ nja u posebnu diskusiju koja bi bila neumesna u ovom trenutku. čiji je filozofski karakter izrazito pozitivan. pošto bismo tada jedino uvećali teškoću. bilo primarnim bilo finalnim. mi sva ta pita­ nja smatramo kao nerešiva. Nemoguće je zamisliti kakvim bi drugim postup­ kom naš razum mogao preći iz razmatranja izrazito natprirodnih u razmatranja čisto prirodna. što je opipljiv dokaz da ljudski duh. Njutnovim zakonom gravitacije. prema tome. već samo da tačno analiziramo okolnosti njihovog stvaranja i da ih vezu­ jemo jedne za druge prema normalnim odnosima sukcesivnosti i sličnosti. ovaj opšti fakat nam je predstavljen kao prosto proširivanje jednog fenomena koji nam je sasvim bli­ zak i koji samim tim posmatramo kao sasvim poznatu težu tela na zemljinoj površini. Takva objašnje­ nja. smatrajući kao apsolutno nedokučivo i besmisleno za nas istraživanje onoga što se zove uzrocima. Nijedan trezveni um danas ne traži da ide dalje. a zatim za težu da se ona prosto sastoji u zemljinoj privlačnoj sili. pošto takav duh isključivo vlada u svim krupnim intelektualnih poduhvatima. biće nam sada lako da tačno odredimo bitnu prirodu pozitivne fi­ lozofije — što je i pravi predmet ovog izlaganja. govoreći za privlačnu silu da ona nije ništa drugo nego teža. koja su smešna kad se želi saznati unutrašnja priroda stvari i način postajanja fenomena. izabraću niz divnih Furijeovih istraživanja ο teoriji toplote. jedan nepromenljivi i nužni red kojim su išla i moraju da idu naša različita shvatanja u svom napredovanju i čije je tačno razmatranje neophodna dopuna osnovnog zakona koji je već najavljen. može u njima naći neiscrpnu hranu za svoju najjaču delatnost. ova lepa teorija pokazuje nam svu ogromnu raznolikost astronomskih fakata kao da je samo jedan i isti posmatran s raznih tačaka gle­ dišta: stalnu težnju svih molekula jednih prema drugim u pravoj srazmeri njihove mase i u obrnutoj srazmeri kvadrata njihove raz­ daljine. čovek se malo pomalo navikao da razmatra jedino sama fakta budući da su poj­ movi ο metafizičkim faktorima lagano postojali toliko tanani da su u očima svakog trezvenog uma uzimani samo kao apstraktna imena fenomena. Da bih u ovom trenutku na­ veo samo jedan od savremenih radova. ne upuštajući se u nepristupačne probleme i ograničavajući se na istraživanja jednog potpuno pozitivnog reda. jer.

he­ mijskih. naprotiv. Nemoguće je utvrditi pravo poreklo tog preokreta. među četiri glavne kategorije prirodnih fenomena ma­ ločas nabrojanih. pošto je potrebno da se odredi neka epoha da bi se sprečilo uda­ ljavanje od predmeta. Ovaj poslednja red shvatanja koji se odnosi na najosobenije fenomene. filozofija će biti definitivno dovedena u pozitivno stanje. astronomski fenomeni najpre. pokret uspona pozitivne i pok­ ret opadanja teološke i metafizičke filozofije bili su krajnje jasni. ali očigledno jedina praznina koju treba popuniti da bi se dovršilo učvršćivanje pozitivne filozofije. postojati za naše sledbenike samo istorijski. samim tim. zemaljsku fiziku. što bi očigledno bilo neosnovano. za sve ono što se odnosi na socijal­ ne fenomene. Tako. To je dakle velika. najprostiji i najnezavisndji od svih ostalih. biće u potpunosti udaren. kao i ο svim ostalim krupnijim događajima čovečanstva. da ovlada nekom glavnom granom intelektualnog područja. kad budu lišene jednog takvog preimućstva. njegov posebni cilj. u odnosu na sve druge rodove fenomena. i ne menjajući više svoj karakter. primećuje se jedna bitna praznina u pogledu socijalnih fenomena. da se vršio stalno i sve više jačao. to je. da obrazuju posebnu kategoriju.nezavisnosti. da se usavršava sporije od svih ranijih čak i ne uzimajući u obzir posebne smetnje koje ćemo razmatrati kasnije. fizičkih hemijskih i fizioloških. Jer bilo bi sasvim kontradiktorno pretpostavljati da ljudski duh. naročito posle Aris­ totelovih delà i Aleksandrijske škole. Sada. teže istom cilju. pošto ove pružaju u tom pogledu već među sobom krajnju nejednakost. ne bi mogla imati za predmet da daju odmah socijalnoj fizici isti stepen savršenosti kao prethodnim granama prirodne filozofije. astronomskih. glavni cilj ovog kursa. dođe na mesto teološke i metafizičke filozofije. Dekartovih koncepcija i Galilejevih otkrića. očevidno je da on još ni­ je ušao u područje pozitivne filozofije. fizički i hemijski fenomeni i najzad fiziološki. pošto je ljudski duh osnovao nebesku fiziku. dovedeni su na pozitivne teorije. temelj novom filozofskom sistemu. Ako joj pak ostaje da sprovede još kakvo veliko osvajanje. Međutim. Teološke i metafizičke me­ tode koje. Kad bude stekla tako karakter univerzalnosti koji joj još nedostaje. bilo samo kao sredstvo za dokazivanje. iz istih razloga. mada su njihovu nedovoljnost u tom pogledu sasvim osetili svi veliki umovi kojima su dojadile uzaludne i beskrajne rasprave oko božanskog prava i suverenosti naroda. ostaje mu da dovrši sistem eksperimen­ talnih nauka time što će postaviti temelje socijalnoj fizici. kako bilo. jer se ο njemu može tačno reći. kojima je ova univerzalnost danas jedina stvarna svojina. nužno je morao. nadam se. a zatim posle uvođenja pri­ rodnih nauka u Zapadnu Evropu od strane Arabijana. jer nijedan od fenomena koji se daju posmatrati ne bi mogao ostati izvan pet velikih već uspostavljenih kategorija: astronomskih. kao momenat kada je duh pozitivne filozofije počeo da se jasno izdvaja u očiglednoj sup­ rotnosti s teološkim i metafizičkim duhom. koja se postepeno u dva poslednja veka tako silno raširila. Ako se taj uslov jednom zaista ostvari. prema tome. najveća i najhitnija potreba naše in­ teligencije. temelj novom filozofskom sistemu. Upravo su se tada po­ zitivna shvatanja jasno izdvojila iz sujeverne i skolastičke zajed­ nice u kojoj se manje ili više krio istinski karakter svih prethod­ nih radova. kao i njeno nepovratno udaljavanje od uzaludnih doktrina i provizornih me­ toda koje su mogle odgovarati samo njenom prvom zamahu. a koje će. Oni su se najzad tako istakli da je danas postalo nemoguće svim posmatračima koji su svesni svoga veka da zanemare krajnju namenu ljudske inteligencije za pozitivno izučavanje. bi­ lo biljnu bilo životinjsku. fizičkih. Shvatanja koja ću pokušati da pružim u pogledu izučavanja socijalnih fenomena a čiji je začetak. uo­ stalom neizbežnu. pozitivna filozofija će postati sposobna da sasvim. To je danas. ostaje da se izvrši jedan veliki naučni posao da bi se pozitivnoj filozofiji dao karakter univer­ zalnosti neophodne za njeno definitivno učvršćivanje. isključivo u upotrebi. koji mada se prećutno ubrajaju u fiziološke fenomene. usuđujem se da kažem. uzeću epohu velikog pokreta ljudskog du­ ha koji se izvršio pre dva veka pod uticajem Bekonovih propisa. još su. mada različiti. najsloženije i najmanje samostalne. sa svom svojom prirodnom nadmoćnošću. sada više niko ne upotrebljava. jer nijedan će joj samo da se neograničeno razvija na sve većim tekovina­ ma iz kojih će neizbežno proizaći nova ispitivanja ili dublja raz­ mišljanja. obuhvata danas sve vrste fenomena? Očevidno je da nije tako i da. tako sklon jedinstvu metode. 30 31 . Ali one će biti namenjene da dadu ovoj poslednjoj klasi naših saznanja pozitivni karakter koji je već prihvaćen u svakoj od njih. možemo biti sigurni da će se i tu preobražaj izvesti onako kao i u svim os­ talim. a zatim. Sve se dakle svodi na jedno prosto činjenično pitanje: da li pozitivna filozofija. Zaista. Počev od te znamenite epohe. bilo po svom značaju bilo po stvarnoj teškoći za njihovo izučava- nje. moguće nazreti iz ovog predavanja. u više glavnih pogleda. zaslužuju. kao najglavniji. bilo kao istraživačko sredstvo. u jednom ili drugom pogledu. Tako će se taj koreniti preokret neminovno izvršiti u svoj svojoj širi­ ni. ostapotpunosti udaren. motivima koji. fizioloških i socijalnih. neograničeno čuva za jednu kla­ su fenomena svoj prvobitni način filozofiranja kad je već jednom za sve ostalo usvojio novi filozofski pravac potpuno suprotnog ka­ raktera. No. Pošto tako naša osnovna shvatanja postanu homogena.

u početku neizbežan i čak neophodan. to jest u dvostrukom od­ nosu njenih bitnih metoda i glavnih rezultata. Da bih. jeste jedna od najvažnijih odlika pozitivne filozofije. prethodan niz posebnih izučavanja različitih nauka koje će na njemu biti razmatrane. tako lake i obične u antičko doba. Sto se tiče njihovog zna­ čaja za sreću ljudskog roda. manje ili više neposredno. Ali priznajući izvanredne rezultate ove podele i gledajući od­ sada potpuno u njoj pravu osnovicu opšte organizacije naučnog sveta. S druge strane. Upravo toj podeli raznih vrsta istraživanja između različitih redova naučnika dugujemo očevidno tako primetan razvitak kakav je postigla sva­ ka posebna klasa saznanja u naše vreme i koja kod modernih is­ ključuje mogućnost one univerzalnosti istraživanja. a kojim se naše sadašnje izučavanje raz­ likuje od niza posebnih izučavanja. i pominjati da ovde ne može biti reci ο nizu posebnih kurseva iz svake glavne grane prirodne filozofije. Mi ipak možemo. mi nikad nećemo uspeti da se u tom pogledu izjednačimo sa starima kod kojih je tolika superiornost poticala naročito iz neznatnog razvitka njihovih znanja. ni na koji način. sve više usavršavana. Da i ne govorimo ο stvarnom trajanju jednog sličnog poduhvata. bilo bi nemoguće shvatiti kurs pozitivne filozofije bez zasnivanja socijalne fizike poš­ to bi mu tada nedostajao jedan bitni elemenat i što samim tim pogledi ne bi mogli imati onaj karakter opštosti koji mora biti njegovo glavno obeležje. produbljenim razmatranjem već ocenjenih pozitivnih metoda. U primitivnom stanju naših saznanja ne postoji nikakva odre­ đena podela naših intelektualnih radova. Bez ovog uslova vrlo je teško osetiti. nemoguće je. s jedne strane. ovaj kurs što nameravam da održim jeste Kurs pozitivne filozofi­ je a ne pozitivnih nauka. da bi bio pogodno shvaćen. u sadašnjem stanju ljudskog obrazovanja. to jest da ovo ne bude samo kurs socijal­ ne fizike već i pozitivne filozofije. jasno je da bi takva namera bila za mene neizvodnjivaj a verujem i za svakog drugog. Izlišno je. različite pozitivne nau­ ke koje već postoje. pošto se osnivanjem socijalne fizike najzad dopunjuje sistem prirodnih nauka. čija je neophodnost očigledna. da se rezimiraju različita stečena saznanja. nijedna od njih ne srne biti zanemarena u izučava- nju kao što je ovo koje preduzimamo. Da bih ukratko izložio ideje koje se odnose na dvostruku namenu ovog kursa. podela intelektualnog rada. Napro­ tiv. i sem toga ako se nije naoružao poznavanjem glavnih zakona pret­ hodnih fenomena. a koja je s razlogom posmatrana kao potpuno suprotna pravom duhu pozitivne filozofije. Jednom rečju. kako bismo ih saobrazili predstavljajući ih kao grane jednog jedinog stabla umesto da ih i dalje shvatamo samo kao izdvojene delove. ustva­ ri. a nemogu­ će i oceniti. koju bi nerazmišljeni kritičari mo­ gli smatrati kao cilj ovog kursa. kurs kao što je ovaj zahteva. trudeći se da procenim njihovu važnost.Pošto je tako izložen posebni cilj ovog kursa. postaje moguće. zbog preteranih izdvajanja ideja kojiima se isključivo bavi svaki inte­ lektualni pojedinac. s druge strane. moram ukratko da dodam prethodnim objašnje­ njima nekoliko razmatranja koja se direktno odnose na ovu uni­ verzalnost posebnih saznanja. Ta nemila posledica je svakako neizbežna do izvesnog stepena jer je tesno vezana za sami princip podele. da se ne čudimo glavnim smet­ njama koje ona povlači za sobom. za manje komplikovane fenomene. Uostalom one čiji su rezultati na prvi po­ gled od najmanjeg praktičnog interesa naročito se preporučuju. mislim. isti duhovi su istovreme­ no gajili sve nauke. koliko je to moguće. podesnim sredstvima izbeći štetne posledice pretera- 32 33 . To je jedno razmatranje na koje ću imati posebno priliku da se navratim u idućem predavanju. pa čak i neophodno. Jednom rečju. lako je shvatiti njegov drugi cilj. svaka grana naučnog sistema neosetno se odvaja od stabla čim je dovoljno narasla da se može izdvojeno ga­ jiti. jedan poseban a drugi opšti. Prema jednom zakonu. Taj se način organizovanja ljudskih izučava­ nja. opšti. na so­ cijalna fakta? Mada sve osnovne nauke ne ulivaju kod manje upućenih isto interesovanje. Cak ću najčešće i morati da ove posledmje navodim prema posebnim zanimanjima. izgleda mi. pre nego što pristupim izučavanju socijalnih fenomena. mada sami po sebi razli­ čiti. Ovde se radi jedino ο tome da se sva­ ka osnovna nauka posmatra u njenom odnosu na celokupni pozi­ tivni sistem i na duh koji je karakteriše. razmatraću postupno po gore izloženom enciklopedijskom redu. Zaista. u svom sadašnjem stanju. neminovno nerazdvojni. filozofska razmišljanja ο tim naukama. menja malo pomalo ukoliko se razvijaju i razne vrste koncepcija. sve su sigurno iste vrednosti kad se temeljno posmatraju. to jest kad je došla do onog stepena da može sama predstav­ ljati predmet stalnog izučavanja izvesnih pojedinaca. koji svi utiču. bi­ lo zbog najveće usavršenosti njihovih metoda bilo stoga što su neo­ phodna osnova svih ostalih. kako preduzeti sa sigurnošću pozitivno izučavanje socijalnih fenomena ako se duh nije prethodno pripremio. koja su dospela u ustalje­ no i homogeno stanje. Jer. moram primetiti da su dva predmeta kojima se bavim. I u tom cilju. Ova raz­ matranja će uostalom imati važniju prednost da predstave taj duh s jednog novog gledišta pomoću kojeg će se raevetliti njegov op­ šti pojam. kao što ćemo imati pri­ like da to konstatujemo kasnije. preduhitrio svako pogrešno tu­ mačenje da je opravdano sumnjati u prirodu jednog novog kursa kao što je ovaj.

uprkos tom priznavanju. to jest kao sposobno da delà i kao ono koje stvarno delà. Da bih u tom pogledu objasnio svoju misao kako treba. ne posvećujući se stručnoj obradi nijedne posebne grane pri­ rodne filozofije. izneti ukratko opšta glavna preimućstva koja može imati jedan takav rad ako su za njega pogodno ispunjeni bitni uslovi saobrazno progresu ljudskog duha. da tačno određuje duh svake od njih. Dovoljno je zaista da se od izučava­ nja opštih pojmova pojedinih nauka stvori jedna struka više. Te podele koje služe za naj­ veće usavršavanje naših radova u raznim granama prirode filo­ zofije jesu. dok su razne pozitivne nauke bile slabo razvijene. u dva osnovna pogleda. što bi značilo da se ljudski duh vrati unazad. razmatrajući rezultate aktiv­ nosti naših intelektualnih sposobnosti. jer. a očevidno je da to može biti. Stvoriti tako od izučavanja opštih naučnih pojmova jedan po­ sebni odeljak velikog intelektualnog rada znači prosto raširiti primenu istog principa podele koji je postupno odvojio razne speci­ jalnosti. On se naprotiv sastoji u usa­ vršavanju same podele rada. može biti izučavano. bar ne permanentno. posmatrajući razne pozitivne nauke u njihovom sadašnjem stanju. Pravi način da se zaustavi štetni uticaj koji izgleda preti in­ telektualnoj budućnosti usled prevelike iscepkanosti pojedinih is­ traživanja ne bi očigledno mogao biti taj da se vratimo na antičku zbrku radova. kada sam pokušao da odredim što je moguće tačnije u ovom kratkom pregledu opšti duh jednog kursa pozitivne filozofije. vrlo mali broj umova u naučnom svetu koji u svojim koncepcijama obuhvataju samu celinu jedne jedinstvene nauke a koja međutim i nije ništa drugo već deo jed­ ne velike celine. teže da se neprestano uvećavaju. Jednom rečju. Kad se jednom ispune ova dva važna uslova. Da se jedna nova klasa naučnika pripremljena podesnim obrazova­ njem. kako svi priznaju. mislim da moram da bih istakao sav karakter tog pre­ gleda. ne baveći se mnogo vezom tih posebnih radova s opštim sistemom pozitivnih saznanja. Izučavanje pozitivne filozofije. Ako se te funkcije posmatraju sa statičke tačke gledišta. mo­ ram najpre da podsetim na jednu filozofsku koncepciju od najve­ ćeg značaja koju je izložio Blenvil u lepom uvodu svojih Opštih principa uporedne anatomije. imati kao sopstvenu i stal­ nu funkciju da povezuje svako novo pojedinačno otkriće s opštim sistemom. Bojimo se da se ljudski duh ne izgubi u tim krajnje razbijenim radovima. Sada. Jasno je zaista da će sva razmatranja koja će se moći pružiti neminovno ući u jednu ili u drugu kategoriju. u svim njegovim fenomenima. koju će druge stalno kontrolisati. Ne zaboravimo da je već. Ali danas se svaka nauka posebno toliko raširila da ispiti­ vanje njihovih međusobnih odnosa može dati mesta stalnim radovima koji u isto vreme postaju neophodni da bi se preduhitri­ lo rasipanje ljudskih pogleda. Ne zavaravajmo se da je upravo to slaba strana preko koje pristalice teološke i metafizičke filozofije mogu još. nećemo više imati da strepimo da će prevelika pažnja poklonjena detaljima ikada sprečitii da se uoči celina.nog cepkanja a da ne naškodimo životvornom uticaju samog iz­ dvajanja u istraživanjima. Hitno je da se time ozbiljno pozabavi­ mo jer ove smetnje. podela rada u naukama će se izvršiti bez ikakve opasnosti do te mere koliko razvitak različitih vrsta znanja to bude zahtevao. Tako ja shvatam namenu pozitivne filozofije u opštem siste­ mu stvarnih pozitivnih nauka. Primenimo ovu sjajnu maksimu u izučavanju intelektualnih funkcija. njihove međusobne veze nisu mogle imati toliko značaja da bi da­ le mesta. krajnje veštačke. u statičkom pogle­ du i u dinamičkom pogledu. rukovodeći se stalno osnovnim maksimama po­ zitivne metode. ako je moguće. napasti pozitivnu filozo­ fiju. sve njihove principe na manji broj za­ jedničkih principa. po svojoj prirodi. nji­ hovo izučavanje može da se sastoji samo u određivanju organskih uslova od kojih one zavise. s izvesnom nadom na uspeh. a što je srećom danas postalo nemoguće. stalno čuvajući is­ ti karakter. pozabavi jedino titme. na taj način ono sačinjava bitni deo anatomije i fiziologije. postaju već vrlo osetne. Ona se sastoji u tome da svako ak­ tivno biće. Takav je bar cilj ovog kursa. koje. Posmatrajući te funkcije s dinamičke tač­ ke gledišta. osposobljavaju ubudu­ će izučavanjem sveukupnosti pozitivnih znanja kako bi neposred­ no koristili znanja koja šire oni naučnici koji su se odali izučava­ nju opštih pojmova i da sa svoje strane ispravljaju njihove rezul­ tate. moderno organizovanje naučnog sveta biće tada potpuno ostva­ reno i samo će imati da se bezgranično razvija. Pošto će jedna određena grana nau­ ke. posebnoj klasi radova. a u isto vre­ me potreba za takvim novim izučavanjem bila je mnogo manje hitna. pre nego što se posvete svojim odgovarajućim strukama. Ovaj poslednji red razmatra­ nja savešću na ukazivanje na četiri osnovna svojstva. da otkriva njihove odnose i njihovu povezanost. sve se svodi na to da se prouči stvarni tok ljudskog duha u pokretu ispitivanjem postupaka upotrebljeniih za dobijanje 34 35 . a to je stanje stvari kojemu se današnji naučnici iz dana u dan primetno približuju. Većina se i ograničava potpuno na izdvojeno raz­ matranje jednog manjeg ili većeg odeljka neke određene nauke. a naročito svako živo biće. da svo­ di ukratko. Pohitajmo da lizlečimo zlo pre nego što ono postane ozbiljnije. Da se u isto vreme drugi naučnici. pruža nam na prvom mestu jedino istinsko racionalno sredstvo da se iznesu na videlo logički zakoni ljudskog duha koji su dosad bili istraživani tako malo po­ desnim putevima.

i od kojih je poslednje namenjeno izučavanju intelektualnih fenomena. dve vrste posmatranja podjednakog zna­ čaja. ona očevidno ne bi mogla nikad imati nekog velikog naučnog značaja. iz razvitka nauka. ljudski duh može posmatrati direktno sve fenomene izuzev svojih sopstvenih. veliko ili malo. Ograničiću se samo da ukazem na glavno razmatranje koje jasno doka­ zuje da je to nazovi direktno posmatranje duha pomoću njega sa­ mog čista iluzija. ko bi vršio posmatranje? Shvatljivo je da čovek. jednom vrlo čudnom suptilnošću. Donedavno se verovalo da se vid objasnio govoreći da svetlosno dejstvo tela određuje na mrežnjači odgovarajuće slike spoljašnjih oblika i boja. Jednom rečju. Kivjea). Jer. domišlja­ jući se da predstave svoje doktrine kao da su zasnovane na posmatranju činjenica. od kojih bi jedno razmišljalo dok bi drugo posmatralo kako se razmišlja.raznovrsnih tačnih saznanja koja je on već stekao. bilo potrebno jedno drugo oko da ih posmatra. Misaono biće se ne bi moglo podeliti na dva. jedino se produbljenim posmatranjem datih fakata možemo uzdići do poznavanja logičkih zakona. Pozitivna filozofija je postepeno postala nadmoćna već od Bekona. kako bi se onda moglo vršiti posmatranje? Ova nazovipsihološka metoda je dakle radikalno ništavna u svom principu. od svih spoljašnjih utisaka a naro­ čito da sebi uskratite svaki intelektualni rad. Rezultati jednog tako čudnog načina postupanja potpuno se slažu s principom. jer svako veoma iz­ raženo stanje strasti. smatranih kao konačni sudovi. najčešće su ili vrlo preterani ili vrlo nepotpuni i mnogo inferiorni­ ji od zapažanja koja su bez razmetanja već dali naučnici na osno­ vu metoda kojima se služe. još uvek uzalud traže od ovih psihologa da navedu samo jedno stvarno otkriće. a predstavlja neki istinski pojam. Na to su fiziolozi s razlogom primetili da bi. Pravi naučnici. podeljeni na mnoštvo škola koje se bez prestanka prepiru oko os­ novnih elemenata njihovih doktrina. tako veliki uticaj čak i na umove koji su ostali po strani u njenom ogromnom razvitku da su se metafizičari koji su se posvetili izučavanju naše inteligencije mogli samo ponadati da uspore dekadenciju svoje nazovinauke. To su očevidno jedina dva opšta puta koji se uzajamno dopu­ njuju i pomoću kojih se može doći do nekih pravih racionalnih pojmova ο intelektualnim fenomenima. jedno spoljašnje a drugo unutrašnje. Ovde nije mesto da ulazim u posebnu diskusiju ο ovom osnovnom sofizmu. Vidi se da ni u kojem po­ gledu nema mesta onoj iluzornoj psihologiji. umesto da potiče iz njihove to­ božnje metode. Čak i ti pojmovi tako retki. uzimajući sve naučne teo­ rije kao krupna logička fakta. Ali može se tvrditi da sve ono što se u njihovim spi­ sima. ako bi se na isti način želeli posmatrati intelektualni fenomeni dok se zbivaju nastaje očigledna nemogućnost. Pogledajmo do kakvih duboko kontradiktornih pos­ tupaka ona dovodi! S jedne strane. prema razboritim recima jednog slavnog pozitivnog filozofa (g. jer kad biste se ba­ vili samo najprostijim računanjem. dospeli u savršeno stanje intelektualne uspavanosti. ne sastoji od metafora. iz predostrožnosti. Bilo bi lako navesti u tom pogledu ubedljive primere da se ne bojim da ću dati ovde suviše mesta jed- 36 37 . što se tiče moralnih fenomena. posredno. Makar i da je svako imao priliku da pravi na samom sebi takva zapažanja. koje bi se dugovalo toj toliko hva­ ljenoj metodi. neminovno je nespojivo s posmatračkim stanjem. to jest apstrahujući potpuno i uzroke i posledice. Oni su. morate se po­ zabaviti posmatranjem radnji koje će se izvršiti u vašem umu kad se u njemu ne bude ništa dešavalo! Naši će potomci bez sumnje vi­ deu jednog dana takve pretenzije prenete na pozornicu. Zar nije isto tako. Ali. šta bi bilo s unutrašnjim posmatranjem? S druge strane. samo jače u datom slučaju? Zaista je razumljivo da. ljudi koji su se odali pozitivnim izučavanjima. i najbolji način da se upoz­ naju strasti biće uvek da se posmatraju spolja. dobijeno je stvarnim posmatranjem na putu ljud­ skog duha koja su morala nicati. koliko je god to moguće. Pošto su u ovom slučaju posmatrani organ i organ koji posmatra identični. ono što u suš­ tini čini opšti predmet pozitivne filozofije. isticani s toliko emfaze. a koji su samo plod nedoslednosti psihologa njihovoj tobožnjoj metodi. po nepobitnoj nužnosti. pošto ste najzad. može posmatrati samog sebe u pogledu stras­ ti koje ga obuzimaju iz tog anatomskog razloga što su organi u kojima se strasti odvijaju odvojeni od onih koji su namenjeni za posmatračke funkcije. danas ona vrši. koji stvarno rukovode našim raznim naučnim istraživanjima. ako ti svetlosni utisci deluju kao slike. ne računajući i osobitu uslugu koju su učinili podržavaju­ ći aktivnost naše inteligencije u ono doba kad ona nije mogla ima­ ti jače hrane. koju danas uzalud pokušavaju da ožive i koja ne brinući se ni za fiziološko izučavanje naših intelektualnih organa niti za posmatranje racionalnih postupaka. teži da otkrije osnovne za­ kone ljudskog duha posmatrajući ga u njemu samom. Ima dve hiljade godina otkad metafizičari ta­ ko gaje psihologiju i još nisu mogli da se sporazumeju ni u jed­ nom shvatljivom i solidno utvrđenom stavu. preporučuju vam da se izolujete. onako kako sam je definisao u ovom izlaganju. poslednjem preobra­ žaju teologije. Unutrašnje ispitivanje stvara skoro toliko protivrečnih mišljenja koliko ima i pojedinaca koji smatraju da su mu se posvetili. s vremena na vreme. To opet ne znači da su svi njihovi radovi bili apso­ lutno bez ikakvog rezultata u odnosu na opšti napredak naših saz­ nanja. čak i danas. to jest ono koje bi bilo najvažnije za ispit:- vanje.U tu svrhu oni su izmislili da razlikuju.

Ne znam da li će kasnije biti moguće da se a priori održi jedan pravi metodski kurs potpuno nezavisan od filozofskog izučavanja nauka. Staviše. logički. treba je razmatrati kad je u akciji. dovoljno svedoče da se svuda razvija spontano osećanje ove nužnosti. tačno poznavanje opštih zakonitosti koje su neophodne da bi se pouzdano postupalo u istra­ živanju istine. jednu jedinu pozitivnu nauku. ili samo hemičar. usuđujem se da dodam da. Pa ipak. Da se zatim na ovo osnovno obrazovanje nadovezuju razna posebna naučna izu­ čavanja. Zaista. pomažući koliko je moguće ove korisne poduhvate. do kojeg ne­ minovno danas dovodi uspostavljanje pozitivne filozofije. što je međutim i osnovni cilj izučava­ nja metode. bio bi da se postaramo za opšti preobražaj našeg vaspitnog sistema. šta se desilo u pogledu teorije znakova. i još neke slične aforizme. ipak bi se samo izučavanjem pravilnih primena naučnih postupaka moglo uspeti da se stvori jedan dobar si­ stem intelektualnih navika. budu svedene najpre na ono što čini njihovu suštinu.i gajenja nauka. u to ne može biti nikakve sumnje. saobrazno duhu naše epohe i prilagođeno potrebama moderne civilizacije. itd. Razmatranja na koja sam ukazao u odnosu na logičku nauku još su jasnija kad se prenesu na logičku veštinu. jasno je da je to moguće postići sa­ mo filozofskim ispitivanjem nauka. neophodno je da raz­ ne nauke iz kojih se ona sastoji.nom takvom pretresanju: setimo se. Zbog toga što nisu poznavali tu osnovnu činje­ nicu. svodi se na tako nejasna uopštavanja da ona ne bi mogla imati nikakvog uticaja na intelektualni sistem. Posebno izučavanje opštih naučnih pojmova nije samo namenjeno da reorganizuje obrazovanje. na višem ili ni­ žem stupnju. sačinjavati opšti duh naših poto­ maka. te­ me je daleko manje jasna metoda negoli onom koji je izučavao. Sve što se ο njoj može stvarno reći. Upravo takva jedna celina treba odsada da bude. kad je u pitanju ne samo da se ima predstava ο pozi­ tivnoj metodi već da se ο njoj stekne dosta jasno i temeljno zna­ nje da bi se mogla stvarno koristiti. Ali. neminovno vrše veliki uticaj na način njihovog iz­ laganja u nastavi. svi trezveni duhovi već jednodušno priznaju da je nu­ žno da se naše evropsko vaspitanje. to jest na njihove glavne metode i njihove najznačajnije rezultate. Ova se metoda ne može izuča­ vati odvojeno od istraživanja u kojima je primenjena. naročito u naše vreme. i mnogo preči. zameni jednim pozitivnim vaspitanjem. Prvi i neposredni krupni rezultat pozitivne filozofije mora. da se pozitivno učenje stalno širi i jača. Drugi rezultat. Jednom rečju. Jer isključiva stručnost. kad je apstraktno posmatramo. Samo na taj način nastava nauka može postati baza jed­ nog novog opšteg i istinski racionalnog vaspitanja. čak i za naj­ jače inteligencije i u najpovoljnijim uslovima. ovo poslednje iziskuje bezuslovno jednu celinu pozitivnih pogleda ο svim važnijim klasama prirodnih fenomena. uko­ liko nisu od njih i potekli. verujući da razumeju pozitivnu metodu zato što su či­ tali Bekonove propise ili Dekartovu raspravu. Ako neki pametan čovek danas želi da izučava glavne grane prirodne filozofije da bi stekao jedan opšti sistem pozitivnih ideja. Razni pokušaji. ne manje važan. Ali ono na šta sam prvenstveno hteo ovde da ukazem sastoji se u tome da bi sve te specijalnosti. predstavljena kao razne grane jednog jedinog stabla. direktnog rezultata pozitivne filozofije definisane u ovom izlaganju. već ono mora isto tako da do- 38 39 . bile u osnovi nedovoljne da stvarno obnove sistem našeg vaspitanja ako se ne bi zasnivale na prethodnoj bazi opšte nastave. prevelika izdvojenost. šta vi­ še teško okupljene. jednom reci. da moramo polaziti čas od činjenica na prin­ cipe a čas od principa na činjenice. koja odgovaraju raznim posebnim obrazovanjima. čak i bez filozofske namere. to jest osnovni preobražaj opšteg vaspitanja. ne smemo se zavaravati da u sadašnjem stanju naših ideja oni mogu biti dovoljni da postignu svoj glavni cilj. biti: otkrivanje na osnovu iskustva zakona po kojima se odvi­ jaju naše intelektualne funkcije i dalje. definisane u ovom izlaganju. Zaista. Da bi prirodna filozofija mogla dovršiti već tako priprem­ ljen preporod našeg intelektualnog sistema. kad bi se kasnije i mogao ostvariti jedan takav poduhvat. da sva naša saznanja moraju biti zasno­ vana na posmatranju. ali sasvim sam ubeđen da je to danas neizvodljivo pošto se krupni logički postupci ne mogu još objašnjavati s dovoljno tačnosti izdvojeno od njihove primene. na iole produbljen naćin. metafi­ zičko i književno. u suštini još teološko. naši psiholozi su dovedeni na to da svoja sanjarenja smatra­ ju naukom. kojih je bivalo sve više u toku poslednjeg stoleća. Ako je ne­ ko dobro utvrdio. koje još karakterišu naš način shvatanje. Nije mi potrebno da sada i dalje insistiram na ovom predmetu koji će se često javljati u toku čitavog kursa i ο kojem ću posebno dati nova razmatranja u idućem predavanju. čak i u narodnim masama. potrebno je dakle proučiti njene razne krupnije primene već proverene. između ostalih. Zbog toga je takvo obrazova­ nje skoro nemoguće i neminovno veoma nesavršeno. što se zaista dâ shvatiti. a kojima su se uvek revnosno pridruživale sve evropske vlade. ili bi to pak bilo samo mrtvo izučavanje koje ne bi obogatilo duh koji mu se posvetio. biće primoran da posebno izučava svaku od njih na isti način i isto tako opširno kao kad bi hteo da postane ili sa­ mo astronom. da­ kle. stalna baza svih ljudskih smeranja koja mora. Takav način izuča­ vanja bio bi dakle potpuno neosnovan kad je u pitanju opšte obra­ zovanje.

jedan niz novih istraživanja ο odnosu između sasta­ va živih tela i njihovog načina ishrane. iz hernije. koje se sastoji u tome da se odredi da li azot treba da bude smatran. to nije jedno obično pitanje iz hernije. da interveniše fiziologija i da se kombinuje. Za to se mogu navesti vrlo upadljivi primeri. pre no što se ova teorija uzdigne do stvarno osnovnog principa. u usavršavanju svake prirodne nauke ponaosob. Verujem da čitaocima ovog delà ne moram dokazivati da ideje vladaju svetom li da ga potresaju. Prema ovome. uglavnom. mi ga delimo samo s namerom da razdvojimo teškoće kako bismo ih bolje resili. za ma koji od njihovih fenomena. jeste uticaj koji je u ovom pogledu vršilo na Berzeliusa. Dakle. da sav društveni mehanizam počiva u krajnjoj liniji na mišljenjima. Sta je drugo ovo osnovno otkriće koje je izmenilo lice matematičke nauke. iz prošlosti. Ono što ukazuje na to. moram već sada ukazati na četvrtu i poslednju osobinu onoga što sam nazvao pozitivnom filozofijom i zbog koje će ova nesumnjivo privući opštu pažnju više nego zbog svake druge.prinese i posebnom napretku raznih pozitivnih nauka. koji će biti razvijen u svojoj širini. neće li biti potrebno povesti računa ο ovom og­ romnom izuzetku? Da li možda taj 'izuzetak ne zavisi od onog istog opšteg karaktera svojstvenog svim organskim telima zbog koga je. zbog toga ti problemi ostaju nerešeni mnogo duže nego što bi to bilo nužno. Jer. Oni koje sam naveo dovoljni su da se oseti. to jest da bi se odredilo da li treba smatrati kao zakon prirode to što se molekuli nemi­ novno kombinuju po utvrđenom broju. po samom priznanju slavnih hemičara koji su najviše doprineli stvaranju ove doktrine. Ovde ću odabrati samo. Oni dobro znaju da velika politička i moralna kriza sadašnjeg društva 41 40 . Ali skici opšteg pregleda kojeg sam se latio u ovom izlaganju nedo­ stajao bi jedan od najkarakterističniijih elemenata ako bih propu­ stio da ukazem ovde na jedno tako bitno razmatranje. Mogao bih u tom smislu navesti. Poslednji deo ovog kursa biće posebno posvećen uč­ vršćivanju gornjeg stava. pozitivna filozofija čija je neposredna namena da na jedan stalan način organizuje takve kombinacije koje bez nje ne bi mogle da se sprovode kako treba. na koja se. sa čisto hemijskim raz­ matranjima. u suštini su veštačke. kao što neki misle. koji bi jednako pripadao li herniji i fiziologiji. To je ono što sačinjava treću osnovnu osobinu na koju sam resio da ukazem. Najzad. Smatram da je potrebno navesti ovde i jedan drugi primer iste prirode. još nerešenom. fiziološko posmatranje da životinje koje uzimaju hranu bez azota imaju u sastavu svog tkiva isto toliko azota kao i životi­ nje mesožderi. Biće dovoljno nekoliko vrlo prostih razmišljanja da opravda­ ju ono po čemu bi jedna ovakva ocena u prvi mah mogla izgledati odveć usiljena. značaj uloge koju mora vršiti. suprotno našim klasičnim podelama. Sad bi bilo suvišno navoditi više primera o ovim problemima mnogostruke prirode koji bi mogli biti rešeni samo prisnim kombinovanjem više nauka koje se danas gaje potpuno odvojeno. ili. još ubedljiviji kad hoće da se pokaže pose­ ban značaj pozitivne filozofije u rešavanju pitanja koja zahtevaju kombinaciju većeg broja nauka. mada nisu pro­ izvoljne. Otuda se deša­ va da bi. da bi se stvarno resilo da li je azot prosto telo ili ne. pred­ met svih naših istraživanja je jedan. smatram da bi bilo neop­ hodno povezati hemijsko gledište sa fiziološkim. kako on sâm ο tome daje dragoceno priznanje. neumesno i govoriti ο nepromenljivim brojevima? No kako bilo. ne bi još mogla biti smatrana kao neopozivo završena. zaista je jasno da će biti neophodno potrebno. ma kako izgledalo. ali koji je. podele koje vršimo u našim naukama. ona ne bi mo­ gla proširiti. Zaista. tako značajnu doktrinu ο određenim proporcijama. Da bi se u tom pogledu dobila zaista definitivna odluka. jasno je da je neophodan jedan potpuno novi duh razmatranja. jeste da se u najbolju ruku može reći da se ona stalno obistinjuje ukoliko se odnosi na sastav neorganskih tela. Vi znate kakvim je čisto hemijskim ra­ zmatranjima uspeo čuveni Berzelius da poljulja mišljenje skoro svih današnjih hemičara ο jednostavnosti ovog gasa. Svakako da značajna diskusija koja se danas razvila ο osnovnom principu ove teorije. I njega uzimam iz hernije. Reč je ο pitanju. ali ona bar isto toliko stalno podbacuje u pogledu organ­ skih jedinjenja. jedan primer do­ stojan pamćenja uzimajući u obzir izvrsnu Dekartovu koncepciju ο analitičkoj geometriji. pošto se odnosi na jedan znatno specijalniji predmet istraživanja. u sadašnjem stanju naših saznanja. na koje ću brižljivo ukazivati kako nam ih prirodni tok ovog kursa bude pružao. Ali ono što ne smem propustiti da posebno istaknem. kao prosto telo ili složeno. Takva nezgoda se javlja za najosnovnije doktrine svake pozitivne nauke ponaosob. U stvari. da bi se konačno odlučilo na neki način ο ovom krup­ nom pitanju prirodne filozofije. poš­ to je ona danas najvažnija za praksu i što se može smatrati jedi­ nom solidnom osnovom društvene reorganizacije koja mora da okonča kritično stanje u kojem se već odavno nalaze najcivilizovanije nacije. kako do danas izgleda. značajna pitanja zahtevala izvesnu kombinaciju većeg broja posebnih gledišta kojoj ne može biti mesta u sadašnjem sastavu naučnog sveta. drugim recima. kako mii se čini. i u kojem treba gledati istinsku klicu svih kasnijih velikih progresa. nego rezultat jednog usposta­ vljenog zbližavanja dveju nauka dotada shvatanih posebno? Ali ovo zapažanje biće presudniije ako ga prenesemo na još nerešena pitanja.

kao što sam to već objasnio. Dakle. da će. stvorimo neposredno sistem opštih ideja ko­ ji će odsada. i da se zatim rezimira u jednoj jedinoj homogenoj doktrini. S pravom ili ne. To su četiri glavne tačke gledišta preko kojih sam morao već sad ukazati na spasonosni uticaj pozitivne filozofije. dovoljno nagoveštava na kakav će prijem na­ ići ova filozofija kad ona bude stekla onu jedinu osobinu koja joj još nedostaje. jedino između njih postojli još borba u tom pogledu. uvrstili ovaj kurs u pokušaje univerzalnog objašnjenja kakva svakodnevno daju ljudi kojima su potpuno tuđi naučni metodi i saznanja. nego da se upotpuni pozitivna filozofija uključujući u nju i izučavanje društvenih fenomena. ne izgleda da će ono morati ostati dugo bez rezultata. ali taj fakat ne može uništiti pa prema tome ni zanemariti ga. Sve dotle dok pojedinci ne budu jedno­ dušno prišli izvesnom broju opštih ideja koje su u stanju da obra­ zuju jednu zajedničku društvenu doktrinu. stalno napredovala dok su njene protivnice bile stalno u deka­ denciji. ne ostaje ništa drugo. ma kakva mogla biti njegova pose­ bna mišljenja pre analize pitanja. što bi poslu­ žilo kao bitna dopuna njenoj opštoj definicij koju sam ranije po­ kušao da izložim. jasno je da će stanje nacija neminovno ostati bitno revolucionarno uprkos svim politič­ kim palijativnim merama koje bi se mogle primeniti i u njemu će biti moguće samo privremene institucije. Pozitiv­ na filozofija je do sada u toj raspri intervenisala jedino da bi ih kritikovala i jednu i drugu. ne dajući mesta nikakvom teškom potresu pošto bi se samim tim faktom uklonio najveći nered. da reorganizuju druš­ tvo. teološka i metafizička filozofija se otimaju danas oko zadatka. Ukratko. Ovde nije reč ni ο čem sličnom. bio sam daleko od pomisli da pri­ stupim opštem izučavanju tih fenomena posmatrajući ih sve kao različite posledice samo jednog principa.potiče u suštini od intelektualne anarhije. karakter odgovarajuće univerzalnosti. Iako moram ovo pitanje u idućem predavanju po­ sebno raspraviti. jer je očevidno iz svih razloga od kojih sam u ovom izlaganju na­ veo nekoliko važnijih. Upotpunjujući zamašni intelektualni poduhvat koji su započeli Bekon. Kad ovaj dvostruki posao bude dovoljno odmakao. Zaista je jasno da ako bi bilo koja od ove tri filozofije dobila sveopštu i potpunu nadmoćnost. kroz dugi niz vekova. Isto tako je izvesno da. koji je iznad moći ' jedne i druge. Tako izrazito prvenstvo koje skoro svi duhovi. Dekart i Galilej. a ovaj kurs daće ο tome jasan dokaz svima oni­ ma kod kojih bi objašnjenja data u ovom izlaganju mogla ostaviti neku sumnju u tom pogledu. metafizičke i pozitivne. lako je da se u isti mah i jasno okarakteriše prava suština sadašnjeg društvenog sta­ nja i da se iz njega izvede kojim bi se putem ono moglo bitno izmeniti. u suštini. onda se radi samo ο tome da se saz­ na koja od tri filozofije može i mora da nadvlada po prirodi stva­ ri: svaki će se razuman čovek. da se unapred stekne pogrešno miš­ ljenje ο prirodi ovog kursa. od najprosvećenijih do najpros­ tijih. i to je dovoljno. definitivna pobeda pozitivne filo­ zofije će doći spontano i uspostaviće red u društvu. Eto u tom pravcu treba usmeriti glavnu pažnju svih onih koji osećaju značaj jednog stanja stvari istinski normalnog. kao podređene jednom te istom zakonu. Ta opšta revolucija ljudskog duha danas je skoro potpuno izvršena. dok se zlo sastoji naročito u odsustvu svake prave orga­ nizacije. pri čemu ih je potpuno diskreditovala. makar bio primoran da se bavi samo iluzornim spekulacijama. Pre nego što završim želim da za trenutak skrenem pažnju na jedno poslednje razmišljanje koje mi se čini potrebno kako bi se izbeglo. verujem da mogu tačno rezimirati sva posmatranja koja se odnose na sadašnju situaciju društva ako prosto kažem da sa­ dašnji nered potiče. Sada. prema prirodnom toku stvari. Nekome može da bude žao. jedino pozitivna filozofija nadvladati. postojao bi jedan određeni društveni poredak. Ako je istraživanje dovedeno do takve jed­ nostavnosti. Naše najteže zlo sastoji se zaista u ovom dubokom razilaženju koje sada postoji između ljudi u pogledu svih osnovnih načela čija je postojanost prvi uslov za pravi društveni poredak. od istovremene upotrebe triju filo­ zofija radikalno nepomirljivih: teološke. Postavljajući za cilj pozitivnoj filozofiji da rezimira u jednoj jedinoj homogenoj doktrini skup stečenih saznanja u pogledu raz­ ličitih vrsta prirodnlih fenomena. Koegzistencija ove tri suprotne filozofije apsolutno spre­ čava da bude saglasnosti u ma kojem bitnom pogledu. Stavimo je najzad u položaj u kom bi imala stvaralačku ulogu. pogrešno obavešteni. s više tačke gledišta na koju nas postepeno dovela ra­ zličita razmatranja ukazana u ovom izlaganju. verujem da treba još sad da kažem nešto ο nje­ mu kako bi se sprečili skroz neosnovani prigovori koje bi mi mo­ gli uputiti oni koji bi. morati zatim potruditi da uzme učešća u njenoj pobedi. a revolucionarna kriza koja uznemirava civilizovane narode biće potpuno okončana. Jedino je ona. Po mom dubokom ličnom ubeđenju ja posmatram ove podu­ hvate univerzalnog objašnjenja svih fenomena jednim jedinim za- 42 43 . koliko je to moguće. opšti fakat je neosporan. ako se ovo okupljanje duhova u jednu istu zajednicu u pogledu principa ostvari. ako je tačan ovaj način gledanja. ukazuju danas pozitivnim saznanjima u odnosu na nejasne i mistične koncepcije. iz njega će neminovno proisteći odgovarajuće in­ stitucije. neograničeno preovladati u ljudskom rodu. ne vodeći dalje računa ο prepirkama koje su postale beskorisne. zahvaljujući ovoj filozofiji. nema značaja. Oslanjajući se na osnovni zakon iznet na početku ovog iz­ laganja.

s obzirom na sadašnje stanje naših saznanja. da se obično stvara vrlo preterano mišljenje ο prednostima koje bi iz njega neminovno poticale ako bi ono bilo moguće. podelu koja danas važi kao prirodna između astronomije i hernije. Ali. nije neophod­ no da postoji samo jedna jedlina.kanom kao krajnje neosnovane. Ja smatram da su sredstva ljudskog duha vrlo slaba a vasiona suviše kompliikovana da bi nam ikada bilo na domaku jedno takvo naučno savršenstvo i mislim. pa čak kad bi one bile daleko iznad svoje stvarne vrednosti. Nije potrebno da dalje ulazim u detalje da bih dokazao da cilj ovog kursa nije nikako da se svi prirodni fenomeni predsta­ ve kao da su u osnovti istovetni a da su im okolnosti različite. koliko je bi­ lo u mojoj moći. dovoljno je da ona bude homo­ gena. opet ne bi bilo postignuto naučno jedin­ stvo pošto bi posle toga trebalo pokušati da se skup fizioloških fe­ nomena pripoji istom zakonu. ako se sve dobro odmeri. i u toku samo jednog života. sem neodređenosti u kojoj bi verovatno uvek ostala ova koncepcija zbog nedostatka osnovnih podataka ο unutrašnjoj gradi tela. Mi dakle s dvostruke tačke gledišta jedinstva metoda i ho­ mogenosti doktrina razmatramo. Ali. U svakom slučaju izgleda mi oče­ vidno da smo. Niko nije dublje od me­ ne ubeđen u nedovoljnost mojih intelektualnih snaga. najviše bi odgovarala tome toliko priželjkivanom jedinstvu. Uostalom i Laplas je predstavio ovu ideju samo kao jednu običnu filozofsku igru koja nije u stanju da stvarno vrši ma kakav koristan uticaj na progres hemijske nauke. Jer. koji već povezuje sve astronomske fe­ nomene za deo fenomena zemaljske fizike. oni svedu strogo na jedan jedini. Laplas je u stvari izlo­ žio jedno gledište prema kojem bi se mogle u hemijskim fenome­ nima videti samo proste molekularne posledice njutnovske privlač­ ne sile. Pošto sam izložio pravi cilj ovog kursa. Pokušao sam u ovom izlaganju da tačno odredim. bilo u ovom kursu bilo u svakoj drugoj prilici. to još nije sve. Ali ono što samo jedan um ne može ostvariti. pozitivna filozofija bi nesumnjivo bila rsavršenija. duh i uticaj pozitivne filozofije. mi smatramo kao sme- lo ići za tim da se nekad. broj opštih zakona neophodnih za pozitivno objašnjenje prirodnih fe­ nomena. Težeći da umanjimo. Pa ipak. kao ni za realizovanje krupnih i uspešrtih rezultata do kojih ona. uostalom. jedan jedini to može jasno predložiti: a to je sva moja ambicija. prema tome. da bi odgovorile jed­ nom tako obimnom i uzvišenom zadatku. pretpostavljajući čak da je ova nepremo­ stiva teškoća savladana. izmenjene oblikom i međusobnim položajem atoma. ako bismo se i mogli nadati da dođemo dotle. dovodi. Neophodno jedinstvo za to jeste samo jedinstvo metode koje očevidno može i mora da posto­ ji. zakon gravitacije. čak i u najdaljoj budućnosti. hipoteza koju smo ukratko pregledali. svrhu. 44 45 . u idućem predavanju ću dopuniti ove opšte prethodne na­ pomene. čak i kad potiču od najmerodavnijih. to jest na određivanje enci­ klopedijskog reda koji treba uspostaviti među različitim klasama prirodnih fenomena. jer. Označio sam dakle cilj kojem su uvek težili i teže svi moji radovi. kao štn smo videli. Što se tiče doktrine. a već je pretežno i ustaljeno. koliko je to god moguće. to zaista ne bi bio manje težak deo poduhvata. u ovom kursu. vrlo daleko od toga da bi takvi pokušaji mogli biti razboriti pre jednog dužeg vremenskog perioda. pa. što je u stvari filozofski cilj nauke. različite klase po­ zitivnih teorija. sko­ ro je siigurno da bi je toliko teško bilo primeniti da bi čovek mo­ rao zadržati. prelazeći na izlaganje plana. Ali taj uslov nije nikako neophodan za njeno sistematsko for­ miranje. Ka­ da bi to bilo tako. to jest utvrdio tačku gledišta s koje ću posmatrati različite glavne grane prirodne filo­ zofije. to bi po mom shvatanju moglo biti samo kad bi se svi prirodni fenomeni vezali za najopštiji pozitivni zakon koji po­ znajemo. kao veštačku. i među odgovarajućim pozi­ tivnim naukama.

u svakoj sferi aktivnosti naš razum upotreblja­ va istovremeno sve svoje glavne sposobnosti. do da­ nas tako često ponavljanih. lako se može ob­ jasniti potpuna nesavršenost tih enciklopedijskih pokušaja. u pret­ hodnom predavanju. to jest najpogodniju racional­ nu klasifikaciju različitih osnovnih pozitivnih nauka. Lako je odmah shvatiti da ovde nije reč ο kritici. Nije potrebno da ukazujem da su ove klasifikacije. kao Bekonove i Dalamberove.. Danas smojpotpuno ubeđenii da enciklopedijske lestvice. Izlaganje plana ovog kursa ili opšta razmatranja ο hijerarhiji pozitivnih nauka Pošto sam okarakterisao koliko je bilo moguće tačno. razmatranja koja treba izložiti u ovom kur­ su ο svim glavnim granama prirodne filozofije. samim tim imaju osnovne ma­ ne čak i kad ta razlika nije. Ovo drugo opšte pretresanje je neophodno da bismo već na početku upoznali pravi duh ovog kursa. već dva veka. mnogobrojnih klasifikacija koje su predlagane. U stvari. kako bismo ih izučavali postupno s one tačke gledišta koju smo već utvrdili. imale za krajnji rezultat da pokažu osnovne mane u svakoj od njih tako da nijedna nije mogla steći jednodušno odobravanje i da u tom pogledu postoji gotovo toliko mišljenja koliko i ličnosti. Ovi različiti pokušaji bili su uopšte čak tako loše zamišljeni da su i nehotice kod većine izazivali nepovoljno predubeđenje protiv svakog poduhvata te vrste. nažalost vrlo lakoj. sada treba da ut­ vrdim plan kojeg se moramo držati. Sto se tiče svih osta­ lih predlaganih klasifikacija. za opšti sistem ljudskih saznanja zamišljen u svoj njegovoj ši­ rini. napravljene prema bilo kojoj razlici po­ jedinih sposobnosti ljudskog duha. važnije je da joj potražimo uzrok. najčešće usvajali samo oni koji su bili skoro potpuno neupućeni u poznavanje predmeta koji se kla- 47 . Ι . kao što to često biva. više suptilna nego stvarna: jer.DRUGO PREDAVANJE i-. otkako su prvi radovi te vrste izgubili opšte poverenje zbog nedovoljne solidnosti. Ne zaustavljajući se više na činjenici tako jasno konstatovanoj. vođene ο ovom predmetu. biće dovoljno primetiti da su različi­ te diskusije.

Ukratko. ako ne bismo uspeli da je zadovoljimo pozitivnim koncepcijama. odakle i predviđanje. S druge strane. Ma kako bile ogromne usluge koje na­ uke pružaju industriji i mada je. Pri svemu tome svako ko je dobro poznavao pravu situaciju ljudskog duha mogao je zapaziti da je takav poduhvat preuranjen i da će on biti uspešno (izveden samo onda kad naše glavne koncepcije budu postale pozitivne. shvatiti nauke samo kao bazu primene značilo bi stvoriti ο njima nepotpunu predstavu. dovoljni da. čemu su nažalost previše skloni u naše doba. neke preinačujuće elemente. koje nam stalno dozvolja­ va da ih predvidimo. Taj princip je nužna posledica direktnog primenjivanja pozitivne me­ tode na samo pitanje klasifikacija. nauka. uzimajući ova dva izraza u njihovom celokupnom značenju. koje. On se sastoji u nedostatku homogenosti. pružajući nam sdguran putokaz preko pravog osnovnog prin­ cipa klasifikovanja koji dotada nikad nije bio jasno shvaćen. a ne pnimenu sem ukoliko ih ova ne rasvetljava. Ali. za koju kaže da treba da proizlazi iz skupa nauka. Naša prirodna i neposredna sredstva kojima delujemo na te­ la koja nas okružuju krajnje su slaba i potpuno nesrazmerna na­ šim potrebama. tako duboko kontradiktor­ ne. Ne uzlimajući u obzir ovo lično razmatranje. u određenim okolnostima pod čijim se uticajem dešavaju razni fenomeni. izučavanje prirode se mora shvatiti kao namenjeno da pruži pravu racionalnu bazu čovekovog delovanja na pri­ rodu. u jednom takvom radu treba razmatrati sa­ mo teorijska saznanja. imaju diirektniju i uzvišeniju svrhu — da zadovolje osnovnu potrebu koju naša inteligencija oseća za upoznavanje zakona fenomena. opštu vezu nauke i primene. To je verovatno ono što je Bek on podrazumevao. kako bih pokazao koliko je potrebno da se čuvamo preterano velikog uti- 48 49 . to je samo zato što nam poznavanje prirodnih za­ kona dopusta da uvedemo. očevidno može jedino da nas vodi. Dakle. Pošto se sada taj osnovni uslov može smatrati kao ispunjen. ko­ ji su. Kad god nam pođe za rukom da izvršimo kakvu veliku radnju. jer poznavanje zakona fenomena. pre svega. onda je moguće pristupiti zaista racionalnom i trajnom rasporedu jednog sistema čiji su svi delovi postali najzad homogeni. ne smemo zabora­ viti da nauke. rasporede u jednom jedinom sistemu? Ο tu teškoću su se ne­ minovno spoticali svi klasifikatori a da je nijedan od njih niije jasno uočio. prema odlučnom Bekonovom tvr­ đenju. odakle i akcija: takva je vrlo prosta formula koja iz­ ražava. u izvesnim slu­ čajevima. budući da su jedni postepeno postajali pozitivni dok su drugi ostajali i dalje teološki ili metafizički. Besumnje. Tako najopštija podela naših stvarnih saznanja sastoji se u tome da ih razlikujemo na teorlijska i na praktična. na tačan način. ma kako bili slabi sami po sebi. koji nikada ne srne biti zapostavljen. postoji je­ dan mnogo važniji razlog. dovoljno je da pomislimo jedan trenu­ tak na fiziološke posledice čuda i da uzmemo u obzir da je najstraš­ niji onaj utisak koji doživljavamo onda kad nam se čini da se ne­ ki fenomen odigrava suprotno prirodnim zakonima koji su nam poznati. neizbežno vratili na teološka i metafizička objašnjenja koja su prvo­ bitno i stvorena iz date potrebe. pod prvom filozofijom. uprkos kapitalnom značaju ovog odnosa. predviđanje. da ih modifikujemo jedne pomoću drugih u našu ko­ rist. Očevidno da je bilo nemoguće u jednom tako nepovezanom stanju stvari izvesti ma kakvu racionalnu klasi­ fikaciju. Učinilo mi se da moram već sada izričito ukazati na jedno razmatranje. kao što sam izložio u prošlom predavanju. uzet iz same prirode predmeta. On se sastoji u tome da klasifikacija mora proisticati iz samog izučavanja predmeta koje treba klasifiikovati i biti određena stvarnim afinitetima prirodne povezanosti koju oni pred­ stavljaju tako da samo klasifikovanje bude izraz najopštijeg fak­ ta. jer se ne radi ο ροsmatranju celog sistema ljudskih znanja već jedino ο posmatranju sistema osnovnih koncepcija ο različitim redovima fenomena. očevidno je da na jednom ovakvom kursu može biti reći samo ο teorijskim saznanjima. koje će se često javljati u toku celog kursa. između različitih delova intelektualnog sistema. kon­ cepcija koje daju solidnu osnovu svim ostalim našim kombinacijama i koje opet nisu zasnovane ni na kakvom prethodnom intelektual­ nom sistemu. i koji jasno pokazuje zašto se do danas nije bilo moguće uzdići do jedne enciklopedijske koncepcije stvarno zadovoljavajuće. kad se obuhvati potpuna celina svakovrsnih rado­ va ljudskog roda. Svi ljudski radovi se odnose ili na čistu teoriju ili na akciju. mora biti tretirano na osnovu posmatranja umesto da se rešava razma­ tranjima a priori. Ako uzmemo u ob­ zir ovu prvu podelu. Ova potreba da raspoređujemo fakta po jednom takvom redu kako bismo ih mogli lako shvatiti (što i jeste pravi predmet svih naučnih teorija) tako je svojstvena našoj prirodi da bismo se.sifikuju. Kako uspeti da se koncepcije. u aktiv­ nom životu. kao i svako drugo. koji se ispoljava u produbljenom poređenju obuhvaćenih pred­ meta. prema objašnjenjima datim u prethodnom predavanju. opšta teorija klasifikacija koju su u svojim fi­ lozofskim radovima uspostavili u skorije vreme botaničari i zoolo­ zi dopušta nam da se nadamo stvarnom uspehu u jednom sličnom poslu. koga je uvek bilo sve do poslednjeg vre­ mena. snaga neminovno proporcionalna znanju. mada veo- ma nepotpuno. izmene na naše zadovoljstvo definitivni rezultat sveu­ kupnosti spoljnlih uzroka. Da bismo osetili koliko je ova po­ treba duboka i neodoljiva. a koju su tako različito i uvek tako čud­ no shvatali metafizičari kad su se prihvatali da objasne njegovu misao.

Izgleda mi da on iziskuje prethodno jedan vrlo značajan posao i to sasvim posebne prirode.« Očevidno je dakle da ljudski duh. tačno poštujući geografsku dužinu. između ova dva reda ideja postoji jedan srednji. fizičkih. ono što je u tom pogledu nepotpuno i skučeno u opštoj težnji naše epohe. zahteva tesnu povezanost fizioloških. ali pristupačniji kad se posmatra društvena klasa koja se njim posebno bavi. posao koji još nije urađen. kla­ sa inženjera. jer najznačajnije primene proizlaze stalno iz teorija stvorenih u čisto naučnoj nameni i koje su često gajene u toku više vekova ne pružajući za samu praksu nikakav rezultat. čak i u odnosu na primene kojima bi bilo nerazumno po­ svetiti čisto teorijske radove. Ali jasno je da koncepcije dosad nepotpune ne smeju ući. u jedan kurs pozitivne filozofije koji. Osim toga. poslužile da moreplovstvo dovedu najzad do onog stepena savrše­ nosti koji je postiglo u poslednje vreme i do kojeg nikad ne bi do­ šlo bez Arhimedovih i Apoloniusovih čisto teorijskih radova. koliko je god mo­ guće. Ali ja ne mislim da jedan takav poduhvat. Takva je bar prirodna tendencija stva­ ri mada u tom pogledu još ima mnogo zbrke. posle dugog niza generacija. Svakako da bi se mogao zamisliti i jedan opsežniji kurs koji bi se istovremeno odnosio i na teorijske i na praktične opšte pojmove. ona ih posmatra u njihovom sadašnjem stanju da bi iz njih izvodila mo­ guće industrijske primene. sla­ bo određen po svom filozofskom karakteru. već u isto vreme od više njih. podstičući obnavljanje astronomije. svakako bi mogla dati mesta filozofskim razmatranjima od velikog interesa i stvarne vrednosti. čak i nezavisno od njegovog obima. zašto se ove teorije nisu mogle još oformiti pošto one pretpostavljaju prethodni razvitak svih različitih osnovnih nauka. izvesno je da skup naših saznanja ο prirodi i skup naših postupaka koje iz njih izvodimo da bismo izmenili pri­ rodu u našu korist čine dva sistema bitno različita sama po sebi. Nemajući nikako u vidu tok naučnih saznanja. hemijsklih. bar u najsavršenijim slučajevima. stvore posebne koncepcije koje bi služile kao direktna baza opštim postupcima primene. nametnemo sebi u isto vreme i taj uslov da joj nađemo neposrednu praktičnu korist. koja u stvari nije ništa dru­ go već opšta teorija ο konstruisanju. Teškoća oko stvaranja tih prelaznih doktrina koje sam malo­ čas spomenuo shvatiće se utoliko bolje ukoliko se uzme u obzir da svaka veština ne zavisi samo od izvesne odgovarajuće nauke. Bilo kako bilo. sto­ ga je Kondorse mogao u tom pogledu s pravom reći: »Mornar. kao bitni deo. čak nehotice. Ο tome možemo navesti jedan vrlo značajan primer iz divnih teorija grčkih matematičara ο kupiniim presecima. ako ih ne skoncentrišemo isključivo ka tom cilju i ako. Lako se dâ primetiti. jer naša sredstva za otkrivanje istine tako su slaba da. svedena na to da se bavi samo istraživanjima od ne­ posredne praktične koristi. Pobrinuću se da redom uka­ zem na mali broj već stvorenih sličnlih ideja da bi im se ocenila va­ žnost kako se budu javljale tokom samog izlaganja na ovom kur­ su. Izgleda mi da bi ovaj teorijski sistem trebalo danas da sa­ činjava isključivo predmet jednog istinski racionalnog kursa pozi­ tivne filozofije. jer te posredne doktrine između čiste teorije i direktne prakse nisu još stvorene. Iz ovoga izlazi isto tako je­ dan novi motiv da se takav red ideja ne obuhvata na jednom kur- 51 . čak i kad bismo nameravali obuhvatiti celokupnost ljudskih saznanja kako u praktičnom tako i u teorijskom po­ gledu. da bi se ο tome naveo najvažniji primer. Kad. Između na­ učnika u pravom smislu i onih koji stvarno rukovode produktiv­ nim radovima počinje danas da se stvara jedna prelazna klasa. prema ovom razmatranju. tražeći istinu. pa čak i astro­ nomskih i matematičkih znanja. može biti uspešno izveden u sadašnjem stanju ljudskog duha. u duhu naučnika. kao što je to vrlo tačno primetio Kondorse. ljudska in­ teligencija. mora obuhvatiti samo doktrine čiji je karakter ustaljen i ja­ sno određen. Tako prava teorija agrikulture. prema naučnim teprija50 ma u pravom smislu. budući da je prvi sistem baza drugoga. koja je svojstvena ovoj novoj klasi i koja mora konstituisati direktne is­ tinske teorije ο različitim veštinama. mora pristupiti teorijskim ispitivanjima apstrahujući pot­ puno svaki praktični obzir. Ali jedan rad koji bi ih obuhvatio skupa s razmatranjima koja su zasnovana na naukama u pravom smislu bio bi danas sasvim preu­ ranjen. koje treba odvojeno shvatiti i razrađivati. čuva od brodoloma. čiji je poseban cilj da organizuje veze između teori­ je i prakse. potpuno zaustavljena u svom napre­ dovanju. du­ guje život teoriji koju su pre dve hiljade godina stvorili genijalni ljudi imajući u vidu čisto matematičke teorije. potrebno je prvo njemu posvetiti meto­ dičko proučavanje. Doktrina. koje su. ja ga bar tako zamišljam.čaja sadašnjih navika koje smetaju da se steknu pravilne i pleme­ nite ideje ο značaju i nameni nauka. Tako. samim tim bi se našla. da se ograničim na najhitniji slučaj. na­ uke nemaju neposrednu primenu na veštine. do danas od njih postoji samo nekoliko nepotpunih elemenata koji se odnose na najnaprednije nauke i ve­ štine i koji dopuštaju samo da se shvati priroda i mogućnost slič­ nih radova za celinu ljudskih poduhvata. posto je uglavnom shvatio da izučavanje prirode služi kao racionalna baza za delovanje na prirodu. bilo bi nam skoro uvek nemoguće da u tome uspemo. jača sila naše prirode ne bi ispravljala. tako isto stvar stoji i sa umetnostima. Na stupnju razvitka koji je već dostigla naša inteligencija. tako da najvažnije veštine pozaj­ mljuju direktnu pomoć skoro od svih glavnih nauka. treba pažljivo razmotriti divnu Monžovu koncepciju ο deskriptivnoj geometriji. da se. ko­ ji je.

Ali. uostalom. i u svim mogućnim okolnostima. ona koja se odnose na sekundarne nauke biće uvek. da se uspostavi ona prva filozofija koju je tražio Bekon i koja. što se desilo tek u naše vreme. kao hlor ili kalljum. mada se obe nauke odnose na iste predmete. jednu važnu razliku koja će jasno ograničti pravi predmet ovog izučavanja kojem pristupa­ mo. u mineralogiji jedino one koje se nalaze ostvarene u samom sastavu zemljine kugle i pod uticajem samo onih okolnosti koje su joj svoj­ stvene. deskriptivne. ostaje mi da izlo­ žim. imaju za predmet ot­ krivanje zakona koji vladaju raznim klasama fenomena uzimaju­ ći u obzir sve slučajeve koja se mogu zamisliti. Ono što jasno pokazuje razliku između hemdjske i minera­ loške tačke gledišta. ulaziti u sastav jednog rada čija nas ogromna prirodna opsežnost primo­ rava da ga svedemo na što je moguće kraće izlaganje. koliüko je god to moguće. dovoljna je. Upravo zbog tog razloga konkretna fizika je do danas tako malo napredovala jer je njeno izučavanje na jedan racionalan način moglo početi tek posle apstraktne fizike i kad su sve glavne grane ove poslednje dobile svoj definitivni karakter. posebne. ili određivati način egzistencije sva­ kog živog tela. zatim. reći da. pre nego što pređem na me­ todsku klasifikaciju njegovih različitih delova. posmatrano sa svih tačaka gledišta. na primer. daleko od toga da mogu dopirineti sistematskom formiranju ove filozofije. Ono što uopšte čini još osetnijom logičku potrebu ove osnov­ ne razlike između dva velika odeljka prirodne filozofije jeste ne samo što svaki odeljak konkretne fizike pretpostavlja prethodno negovanje odgovarajućeg odeljka apstraktne fizike. dva reda na­ uka. Nekoliko primera. prema tome. Isti je slučaj s hernijom u odnosu na mineralogiju. koji će ostati nepromenljiva baza onog dru­ gog. Filozofija osnovnih nau­ ka. biće dovoljno da se uo­ či ova podela čiji značaj još nije dovoljno ocenjen. i fiziološka. moraju naprotiv. svesti naša razmatranja na izučavanje opšltih nauka. jedne posebne vrste. sastoje se u primeni tih zakona na stvarnu istoriju raz­ ličitih postojećih bića. posebno. s druge strane. Poznate činjenice će moći biti sređene u prave po­ sebne teorije ο različitim bićima u vasionii tek kad se osnovna raz­ lika. Ukratko. Tako bi. u odnosu na nauke u pravom smislu. Ispitivanje ovog uslova jasno potvrđuje zašto moramo. dve vrs­ te prirodnih nauka: jedne apstraktne. Otuda će jedno telo. ne obuhvatajući istovremeno deskriptivne i posebne nauke. kad naučnici koji su se posebno predali izučavanju pravih prirodnih nauka budu uvideli da svoja istraživanja moraju zasni­ vati na dubljem poznavanju svih osnovnih nauka. ono zavisi od celokupnog sistema osnovnih nauka. znači očevidno dva vrlo različita posla. prema tome. pa čak. Izu­ čavati zakone života. a što je uslov koji je danas još vrlo daleko od toga da bude ispunjen kako valja. predstavljajući sistem pozitivnih koncepcija ο svim redovima naših stvarnih saznanja. astronomska saznanja. na koje se odnosi najveći deo minera­ loških razmatranja. Ta razlika će se odmah lako zapaziti ako se uporede. bilo moguće na jednom kursu pozitivne filozofije obuhvatiti istovreme­ no i jednu i drugu. druge. Može se. zoologija i botanika. ovo drugo izučavanje je neminovno zasnovano na prvom. na jednom istom kursu. budući da je odre53 52 . Vidimo da se tu u stvari rađa jedna nova bitna osobina tog čistog izučavanja opštih pojmova apstraktne fizike. ma šta se se desilo. uopšte. u sadašnjem stanju ljudskog duha. i obrnuto. da je samo izučavanje opštih pojmova os­ novnih nauka samo po sebi dosta obimno da je potrebno iz njega odstraniti. istinski sistematske. stvarno su sekundarne i ne smeju. kad bi čak konkretna fizika bila dostigla stepen savršenosti apstraktne fizike i kad bi.su pozitivne filozofije. uostalom. moći biti od velikog značaja u herniji po opsegu i energiji svojih afiniteta. bude dublje osetila i pravilnije sprovela i. ne samo što posebno izučavanje zemlje. s jedne strane. dalje. u odnosu na sve redove fenomena. U herniji se razmatraju sve mo­ gućne kombinacije molekula. jedno jedinjenje kao što je granit ili kvare. Jasno je. nego što on zahteva čak i poznavanje opštih zakona koji se odnose na sve re­ dove fenomena. Prve su dakle osnovne i samo ćemo na njih usmeriti naše izučavanje u ovom kursu. a koje ponekad nazivaju pravim prirodnim naukama. sva razmatranja koja nisu ne­ ophodna. dok ih u mineralogiji gotovo neće ni imati. s jedne strane. a to je da se stvori racionalna baza konkretne fizike. štaviše. s druge strane. ma kakav bio nji­ hov značaj. jeste što većina fakata posmatranih u prvoj ima samo veštačku eg­ zistenciju. samim tim. opšta fiziologija i. pošto je ona skoro ekvivalentna onoj koja se obično iznosi u gotovo svim naučnim udžbenicima pri predenju dogmatske fizike i prirodopisa. kao što to i vidimo. Treba razlikovati. jer. pošto opšte teorije svojstvene raznim vesti nama. biće za herniju samo od osrednjeg značaja. Sem toga. nego ono ne može biti ni izvedeno kako treba a da ne obuhvati. Isto je tako i sa svakom pravom prirodnom naukom. biti verovatno kasnije jedan od najkorisnijih rerzultata njenog izgrađivanja. na ovom kureu pozitivne filozofije. prva je očigledno racionalna baza druge. Prethodna razlika ne može predstavljati nikakvu nejasnost za one koji imaju neko posebno znanje iz oblasti različitih pozitivnih nauka. Tako. zahteva prethodno po­ znavanje fizike i hernije. pomenuta napred. očigledno je da bi i tada bilo potrebno početi apstraktnim odeljkom. druge konkretne. opšte. na ovom kursu moramo razmatrati samo naučne te­ orije a nipošto i njihove prdmene. Dotada se u ovom smEslu mogla prikupiti samo manje više nepovezana građa a koja je čak još i vrlo nepotpuna. postojala izvesna protivrečnost kad bi se uzela zajedno.

Tako. uostalom. treba odmah priznata da. U izlaganju saznanja. naprotiv. izučavanje svake nauke u povoju. Ali ukoli­ ko nauka napreduje. vidimo: 1) da se ljudska nauka. to je uslov koji mi izgleda nemoguće. Tako se. po hronološkom redu. sada je lako pristupiti zaista zadovoljavajućoj racional­ noj klasifikaciji osnovnih nauka. Budući da je na taj način pravi predmet ovog kursa tačno zaokružen. kao rezultat svega onoga što je izloženo u ovom preda­ vanju. on se ne dâ primeniti. jer on ima tu osobinu da ne 54 zahteva za izlaganje saznanja nikakav drukčiji trud nego onaj kojii je potreban za njihovo sticanje. na primer. po svoj nužno­ sti. kako bi se izložili po jednom prirodnijem logičkom redu. da je svaki stvarni način izlaganja neizbežno izvesna kombinacija dog­ matskog i istorijskog reda u kojoj samo prvi mora stalno i sve više dominirati. sistem ideja se predstavlja onako kako bi ga da­ nas mogao shvatiti neko ko bi. u svojoj celini. 2) da se teorijska znanja. ili nauke u pravom smislu. Po prvom postupku izlažu se redom saznanja prema istom redu kako ih je ljudski duh stvarno sticao i usvajajući. istorijski red izlaganja postaje sve više nepo­ desan zbog suviše dugog niza prelaznih stanja koja bi se morala upoznati. Prvi je način očigledno onaj kojim se počinje. Jasno je. koji uosta55 . Svaka nauka može biti izlagana u dva bitno različita smera: u istorijskom i u dogmatskom. Dogmatski način. a sva didaktika se tada svodi na postupno izučavanje. Pre svega. prema tome. Zaista. odnosno predmet ovog predavanja. jer. koliko je god moguće. jedan opšti princip čiju ću čestu primenu morati kasnije da izlažem. Dogmatski red se. Opšti problem intelektualnog obrazovanja sastoji se u tome da se za malo godina dostigne jedan jedinstveni način rasuđivanja. da su svi ti po­ sebni radovi prerađeni u jedan opšti sistem. obrazovanje jednog matematičara iz antič­ kog doba prosto sastojalo u sukcesivnom izučavanju vrlo malog broja dotadašnjiih originalnih spisa ο različitim oblastima matema­ tike. želeo da iznova stvori nauku u njenoj celini. što predstavlja enciklopedijsko pitanje. dotle dogmatski red postaje sve više mogućan. međutim. što se u stvari svodilo na Arhimedove i Apoloniusove spise. sastoji iz teorijskih i iz primenjenih znanja i da ćemo se ovde pozabaviti samo prvim. glavni cilj koji treba imati u vidu u svakom enciklo­ pedijskom radu jeste da se nauke rasporede prema njihovoj pri­ rodnoj povezanosti. ograničavajući se na apstraktnu fiziku. međutim. postoji stalna težnja da se is­ torijski red zameni dogmatskim koji jedino može i odgovarati sa­ vršenijem stanju naše inteligencije. mora biti brižljivo svedena na što je moguće prostiji izraz. u čijem uobičajenom načinu izlaganja ne nalazimo više go­ tovo nikakvog traga od stvarnog porekla njihovih detalja. raznih originalnih delà koja su doprinela napredovanju nauke. dele na opšte i posebne. iste puteve. jedan moderni matematičar obično završi svoje ško­ lovanje a da ne pročita ni jedno jedino originalno delo. Ipak treba dodati. daće mi priliku da uspostavim. nalazeći se na pogodnoj tački gle­ dišta i imajući dovoljno znanja. Po drugom. Otuda neophodna potreba za dogmatskim re­ dom koja se naročito danas oseća u naukama koje su najviše od­ makle. dok. Neka mi bude dopušteno da ovde une­ koliko razmotrim ovo zapažanje koje smatram značajnim da bi se okarakterisala prava teškoća istraživanja kojim se sada bavimo. pretpostavljajući. ona uvek u suštini ima nešto ako ne proiz­ voljno a ono bar veštačko. ne može sprovoditi sasvim isključivo. na istom stupnju razvitka kakav je postignut kroz dugi niz vekova zahvaljujući velikom broju genija koji su sukce­ sivno ulagali. izuzev onih koja se odnose na najskorija otkrića i koja se mogu samo na taj način i upoznati. naprotiv. Prethodno objašnjenje je do­ sta razrađeno da bi motivisalo način na koji sam ograničio opšti predmet naših razmatranja. sve svoje snage u izučavanje jed­ nog istog predmeta. a u isto vreme i neophodan. Nije mi potrebno da i dalje insistiram u ovom trenutku na jednom takvom pretresanju za koje će mi se ukazati prilika više puta u raznim delovima ovog kursa. da bi sigurno bilo nemoguće dosti­ ći postavljeni cilj ako bi svaki pojedinac morao redom prolaziti kroz sve iste faze kroz koje je neminovno morao proći kolektivni genije ljudskog roda. prema njihovoj uzazajmnoj zavisnosti. na novije delove čije izučavanje podrazumeva u suštini samo istorijski red. ispuniti na jedan do krajnosti tačan način.đena da od sada služi kao stalna baza svim ljudskim ispitivanji­ ma. tako da predstavlja pravo nesavršenstvo. Ovo razmatranje. ma kakav interes nam mogla pružati konkretna fizika. ma koliko mogla biti ta klasifikacija prirodna. Ali. svaki drugi način njihovog izlaga­ nja bio bi samo kombinovanje. tokom celog života. tako da bi se mogle redom izlagati a da se ne bi nikad zašlo u začarani krug. u svakoj eposi nauke. u od­ nosu na izlaganje naših saznanja. mada je beskrajno lak­ še i kraće naučiti nego izumeti. i da ćemo ovde morati razmatrati samo prvi red. da bi se otklonilo svako preterivanje. može se primeniti samo na onu nauku koja je postigla dosta visok stepen razvitka. jer nove koncepcije dopuštaju da se prethod­ na otkrića predstavljaju neposrednije. samim tim što zahteva novu obradu stečenih znanja. najčešće osrednji.

mo­ ra kasnije posebno razviti. Ja čak mislim da se jedna nauka i ne po­ znaje potpuno ako se ne zna i njena listorija.lom ne predstavlja. naročito optika. ipak ne smem pro­ pustiti da unapred ukazem. izlazi da se istinska istorija svake nauke. bez kojeg štaviše ta istorija ne bi bila razumljiva. to j e s t stvarnih otkrića od kojih se ona sastoji. To je ono do čega neizberno dolaze ako stvarno uzimamo. Iz ovoga. ne bi mogla nikad strogo podudarati s istorijskom povezanošću nauka. posluži pojmovima neke druge nauke koja je klasifikovana kao kasnija. ma koliko je pretposta­ vili savršenom. ne samo da su se različiti delovi svake nauke. koje svr­ stavaju u dogmatski red. mogu biti posmatrani samo kao građa. mada odvojeno od sa­ mog sticanja tih saznanja. Ali to izučavanje mo­ ra biti shvaćeno kao potpuno odvojeno od čistog i dogmatskog izu­ čavanja nauke. I tako. Zbog toga svi do sada sakupljeni podaci ο istoriji matematike. Ο tome ćemo kasnije videti mnogo primera. u odnosu na sadašnje pitanje. može jedino upoz­ nati izučavajući istoriju čovečanstva na opšti i neposredan način. glavne smetnje zbog kojih se on inače odbacuje. 56 57 . budući da je polazna tačka vrste neminovno morala biti ista kao i polazna tačka jedinke. medicine. po sebi samom od najvišeg interesa za celokupan filozofski duh. Stoga ćemo vrlo brižljivo razmatrati stvarnu istoriju osnovnih na­ uka koje će biti predmet naših razmišljanja. tako da neće izmeniti bitnu prirodu našeg glavnog rada. Ovaj momenat imao bi u mojim očima mnogo značaja kad bi on stvarno išao u prilog istorijskom redu. izgleda neosporno da je u opštem siste­ mu nauka astronomiji mesto ispred fizike u pravom smislu. u ovom slučaju. kao što se mora. uprkos stvarne i neprekidne simultanosti razvitka različitih nauka. Zaista. koja će se javljati. ma kako bili dragoceni. kao što se vidi. stvarno razvili u isto vreme i pod među­ sobnim uticajem. u nekim posebnim manje više značajnim pogledima. ne može se potpuno izbeći da se predstavi kao prerthodna neka nauka kojoj će. predstavljajući ga s jedne nove tačke gledišta. U izučavanju svake nauke uzgredna istorijska razmatranja. nismo mogli usvojiti istorijski red kao bazu za našu klasifikaciju. čak i kad bi mogao biti strogo sproveden u pogledu detalja svake nauke posebno. vidimo čak da su napredak nauka i napredak veština zavisili jedan od drugog usled bezbrojnih međusobnih uticaja. Oni potiču iz onoga veštačkog što nu­ žno postoji u našoj podeli intelektualnog rada. da bi shvatio stvarno rađanje jedne naučne teorije. koje se uostalom. prema prethodnim objašnjenjima. za princip klasifikacije prirod­ nu logičku povezanost različitih nauka. Evo u čemu se ono sastoji. Da bih najzad sa svom mogućom tačnošću odredio pravu teš­ koću enciklopedijskog pitanja koje imamo da resimo. Ma kako se postupilo. Vidi se zaista da se ova klasifikacija. Ali iz toga naročito proizlazi. ide za tim da bolje odredi pravi duh ovog kursa. među­ tim. Ali lako je videti da postoji samo prividna veza između lizučavanja jedne nauke na način nazvan istorijski i stvarnog poznavanja pra­ ve istorije te nauke. u kome istorija nauka sačinjava najvažniji deo. da su svi bili u tesnoj povezanosti s opštim razvitkom ljud­ skog društva. onom koji se odnosi na izučavanje društvenih fenomena. biti potrebno da se. dakle. prilikom tretiranja opšteg razvitka čovečan- stva. Takvi sekundarni nedostaci. mada dosa­ da najviše zanemarivan. Ova široka povezanost je tako stvarna da je čovek često. Treba se samo truditi da se takva smetnja ne pojavi kad je reč ο glavnim koncepcijama svake nauke jer bi kla­ sifikacija u tom slučaju bila loša. Takozvani istorijski red izlaganja. na primer. smatram ko­ risnim da uvedem jedno vrlo prosto matematičko razmatranje koje će tačno rezimirati sva rasuđivanja izložena dosad u ovom preda­ vanju. nego bi vrlo lako mogao dati ο njoj pogrešno mišljenje. koji su apsolutno neizbežni. ali to će biti samo u poslednjem delu ovog kursa. nego se štaviše vidi. imaće jasno izdvojen karak­ ter. ne bi mogli pretegnuti u odnosu na klasifikaciju koja bi inače glavne uslove ispunjavala kako treba. kao na bitnu osobinu enciklopedijske lestvice koju ću predložiti. Jedina osnovna nesavršenost koja bi se mogla prebaciti dog­ matskom redu bila bi ta što se ostavlja nepoznatim način na koji su postala razna ljudska saznanja. itd. Dosadašnje pretresanje. one koje budem uzeo kao prethodne zaista biti starije i stalno naprednije od nauka koje ću predstaviti kao kasnije. as­ tronomije. da su se i različite nauke u suštini usavršavale istovremeno i uzajamno. a da je ipak više grana ove poslednje. bio bi već čisto hipotetičan i apstraktan u najvažnijem pogledu zato što bi razvitak te nauke tretirao izdvojeno. Mada. Ne samo da ne bi daneo na videlo pravu istoriju nauke. posmatrajući u celini stvarni razvitak ljudskog duha. na njenu opštu saobraznost sa celinom naučne istorije u tom smislu što će. upućen da razmatra usavršavanje neke veštine koja s njom nema nikakve racionalne veze. a to je. neophodno za potpuno izlaganje prve. i najzad. tačno odre­ đivanje uslova koje moramo sebi nametnuti i za koje se upravo možemo nadati da ih ostvarimo u izgrađivanju enciklopedijske lestvice raznih osnovnih nauka. ili čak neko posebno dostignuće u društvu bez ko­ jeg se to otkriće ne bi ostvarilo.. mi smo duboko uvereni da je poznavanje istorije nau­ ka od najvećeg značaja. zbog čega bismo ih radije uvrstili u istorijski red. Tako mi.

podsetimo se najpre da. što sadašnje stanje fiziolo­ gije jedva dopušta da sagledamo. od kojih prva obuhvata sve fenomene neorganskih tela. a pri svem tom ja verujem da se bez preterivanja može reći da. ma kakav se stav zauzeo u tom pogledu usled kasnijeg napretka prirodne filozofije. koja se danas za većinu prosvećenih duhova zasniva na raznovrsnosti zakona. naprotiv. Ma na kakav način se objašnjavale razlike između ovih dveju vrsta tela. između vrlo velikog broja mogućih sistema. prema tome. jesu neminovno i najopštiji. Ono što mi hoćemo da odredimo jestve stvarna zavisnost raznih naučnih izu­ čavanja. čak i u ovoj našoj pretpostavci. jer ono što se u najvećem broju slučajeva zapaža. samim tom se najlakše i izdvaja iz okolnosti koje su svojstvene svakom poseb­ nom slučaju. pitanje koje se ne dâ resiti i ο kojem se još i danas previše raspravlja zbog ostatka uticaja teoloških i metafizičkih na­ vika. bilo hemijski. U stvari. Otu­ da i potreba da se fiziološki fenomeni izučavaju tek posle neorganskih. stupnjem opštosti fenomena. Pošto sam tako pokazao osnovno pravilo koje mora stajati na čelu klasifikacije nauka. utvrđuje tako njihov stupanj lakoće. prema posebnom ras­ poredu molekula. a druga sve fenomene organskih tela. U isto vreme. ili jednostavnosti. da ih nije moguće razlikovati manje od šest. ako dobro razmotrimo. uprkos velikog broja lestvica koje su dosad predlagane. izmenjeni po strukturi i bitnom sastavu u organska tela. shodno principu koji smo uspostavili. Osnovne nauke bi dakle mogle da­ ti povoda za 720 klasifikacija između kojih treba izabrati neophod­ no jednu koja najbolje zadovoljava glavne uslove problema. a koju će svako moći lako oceniti pomoću prethodnih raz­ matranja. na dve ve­ like glavne klase. za dobijanje pozitivne i prirodne klasifikacije osnov. Ta zavisnost dakle može proizlaziti samo iz zavisnosti od­ govarajućih fenomena. zna se da šest predmeta sadrže 720 različitih moguć­ nosti u pogledu raspoređivanja. vital­ nih fenomena u pravom smislu reci. koji se nalaze u neorganskim telima. Videćemo us­ koro. Jer uvek ostaje tačno. Očevidno da su ovi poslednji u stvari komplikovaniji i osobeniji od ostalih. Prilazeći sada neposredno ovom krupnom pitanju. jer ovaj red opštosti. jedno takvo pitanje ne spada u dornen pozitivne filozofije ko­ ja izričito podvlači da apsolutno ne poznaje unutrašnju prirodu ma kojeg tela.Nameravamo da klasifikujemo osnovne nauke. mnogi naučnici bi ih verovatno podelili na veći broj. Eto dakle u tom izboru jednog jedinog istinski racionalnog reda. kojima su jedni dali mesto na čelu enciklopedijskog sistema. naša osnovna podela bi isto tako i dalje očuvala svoju vrednost. koji racionalnu povezanost raznih osnovnih na­ uka nužno određuje prema neprekidnoj zavisnosti njihovih feno­ mena. posmatrajući razne podele koje su stvarno bile predlagane. otkuda proističe njihova sukcesiv­ na zavisnost i. izučavaju se samim tim u najstaloženijem. nikako ne zavise od ovih.γ nih nauka. Ovaj red je određen stupnjem jednostavnosti ili. Treba dakle početi izučavanjem najopštijih ili naj­ prostijih fenomena uzimajući potom u postupak redom ostale. Ali. Uzimajući u obzir s te tačke gledišta sve fenomene koji se da­ ju posmatrati. naj­ racionalnijem stanju duha. jasno je a priori da najprostiji fenomeni. što dolazi na is­ to. što stvara jedan novi razlog da se od­ govarajuće nauke brže razvijaju. videćemo da ih je moguće klasifikovati u mali broj prirodnih kategorija raspoređenih tako da racionalno izučavanje svake kategorije bude zasnovano na poznavanju glavnih zakona prethodne kategorije i da postane osnova za izučavanje sledeće. bilo mehanički. Ali nikako nije neophodno da se neorganska i živa tela posmatraju kao da su u suštini različite prirode da bi se priznala neophodnost odvajanja njihovog izučavanja. U stva­ ri. takve prirode da 58 59 . manje više velika lakoća za njihovo izučavanje. električni ili hemijski. Vidi se. jer. prema jednom uzgrednom razmatranju koje mi­ slim da je važno ovde spomenuti. čak i kad bi se uzelo kao dokazano. da opšti fenomeni moraju biti izuča­ vani pre nego se pristupi ispitivanju posebnih modifikacija kojima su oni izloženi u izvesnim vasionskim telima. Nesumnjivo. Kad smo pri tome. oni za­ vise od prethodnih. a koje se stiče tačno sa svim prethodnim. sigurno je da se u živim telima zapažaju svi fe­ nomeni. nauke. onih koji zavise od organiza­ cije. i obrnuto. ispitujući svaku od ovih 720 klasifikacija ne bi bilo ni jedne jedi­ ne za koju se ne bi našlo prihvatljivih razloga. možemo da tražimo njen princip u poređenju raznih redova fenomena čije zakone one treba da otkrivaju. još nisu dovoljno utvrđene ideje ο opštem nači­ nu shvatanja fenomena živih tela. da se diskusija odnosila samo na vrlo neznatan broj mogućih dispozici­ ja. sve do najosobenijih ili najkomplij kovani j ih. ako prirodnu filozofiju že­ limo shvatiti na jedan zaista metodičan način. a uz njih jedan sasvim poseban red fenomena. Tako je podela. kao neminovno najnepoznatiji čoveku. klasifi­ kacija koju dajemo ne bi zbog toga bila nikako neprirodna. najopštiji ili najprostiji fenomeni. drugi su stavljali potpuno su­ protno. Ovde se ne radi ο tome da se ispita da li su dve klase tela iste prirode ili nisu. da su fiziološki fenomeni uvek prosti mehanički fenomeni. Prvo posmatranje skupa prirodnih fenomena navodi nas da ih odmah podelimo. mogu neposredno preći na uspostavljanje enciklopedijske lestvice prema kojoj se mora odrediti plan ovog kursa. primećujemo izme­ đu njih najekstremnije razlike. koji. sa­ stoji se stvarna teškoća pitanja koje smo postavili. to jest oni koji se komplikuju manje od drugih.

Nije ovde mesto da se razvija. ova nužna zavisnost dvaju izučavanja ne iziskuje uopšte. komplikovaniji predmet is­ traživanja nego najteže astronomsko pitanje. Takva je dakle racionalna podela glavnih grana opšte nauke ο neorganskim telima. Tako. Pošto su astronomski fenomeni najopširniji. Ova osnovna razlika se poglavito odnosi na čoveka. po istom pravilu. ostalo bi neosporno da potreba za stalnim uvidom u posebne uslove ne bi dozvoljavala da se hernija tretira kao obični dodatak fizici. ako ništa a ono bar radi proučavanja. i. kao komplikovaniji i posebniji od fenomena biljnog sveta. Poslednji red fenomena je očigledno kompliko­ vaniji i osobeniji od prvog. one koji se odnose na jedinku i one koji se odnose na vrstu. 60 61 . bilo bi nemoguće tretirati izučavanje vrste u celini kao čistu dedukciju izučavanja jedinke. da se u socijalnoj fizici vidi je­ dan obični dodatak fiziologije. Otuda dva velika odeljka u organskoj fizici. Ovo razmatranje. pak. Bilo bi za­ ista lako pripojiti ovu potpodelu principu klasifikacije kojeg smo se stalno držali. Jer svi hemij­ ski fenomeni su u suštini komplikovaniji od fizičkih fenomena. ili astronomija. prosti pokret jednog tela. opšte poređenje između neorganskih i živih tela koje će bi­ ti poseban predmet jednog dubljeg ispitivanja u fiziološkom odeIjku ovog kursa. očigledno je da prirodnu filozofiju treba zapo­ četi njihovim izučavanjem. na svaki od ova dva velika delà prirodne filozoifje. od kojih su oni sami. naročito kad je ona društvena. kad se analizira najprostiji zemaljski fenomen. Zasada je dovoljno da se u principu uvidela lo­ gička nužnost da se odvoji nauka koja se odnosi na prva od nauke koja se odnosi na druga. na primer. osim toga. Bili bismo dakle primo­ rani. i zemaljska fizika. Sva živa bića predstavljaju dva reda fenomena suštinski razli­ čitih. osim toga. prema istom principu. Jer. a. socijalna fizika mora biti zasnovana na direktnim posmatranjima. predstavlja je u isto vreme kao odvojenu nauku. Očigledno je dakle da za valjano proučava­ nje društvenih fenomena treba najpre poći od temeljnog poznava­ nja zakona koji se odnose na život jedinke. Neophodnost ove podele je upravo slična neophodnosti prethodne podele. S druge strane. kako su to neki fiziolozi bili skloni da veruju. Pređimo sada na određivanje glavnih podrazdela koji se mogu primeniti. U svim društvenim fenomenima najpre se primećuje uticaj fifizioloških zakona jedinke. Tako. koje očigledno pokazuje da hernija može ići samo posle fizike. Otuda proizlazi. Otuda je fizika u pravom smislu reci i he­ rnija. toplote. pošto su društveni uslovi koji menjaju delovanje fizioloških zakona upravo najhitniji razlog. pa ma kakvo se zbliženje moglo ikada pouzdano ustanovi­ ti između dve klase tela. bilo mehanička. Svi zaista znamo da je svaka hemijska radnja potčinjena prvo uticaju teže. na dva vrlo različita delà prema tome da li posmatra tela s mehaničke tač­ ke gledišta ili hemijske.će se neograničeno održati zbog zavisnosti fenomena i usled izuča­ vanja. Otuda nebeska fizika. fiziologija u pravom smislu i socijalna fizika koja se zasniva na prvoj. onako kako se to može zamisliti. a predstavlja. bilo geometrijska. da ona mora biti podeljena na dva odvojena razdela prema tome da li se odnosi na opšte fenomene vasione ili.. da je on uvek složeniji nego i najkomplikovaniji nebeski feno­ men. čak i kad je u pitanju čvrsto telo. Za neorgansku fiziku vidimo najpre. jer se fenomeni životinjskog sveta pokazuju. u opštoj nauci o organskim telima. ona očigledno iziskuje prethodno poznavanje prve. napro­ tiv. kad bi se u njima čak videle. nešto svojstveno što menja delovanje prethodnih faktora. da zadržimo podelu i povezanost za koje se danas smatra da zavise od heterogenosti fenomena. u svim njegovim bitnim delovima. ma kakvo se mišljenje usvojilo u pogle­ du hemijskih afiniteta. Slična podela se uspostavlja. i odvajanje dveju nauka je zaista od os­ novne važnosti. Jedno ovakvo razma­ tranje očito pokazuje koliko je neophodno da se jasno izdvoji ne­ beska od zemaljske fizike i da se pristupi izučavanju druge samo posle izučavanja prve koja za nju predstavlja racionalnu bazu. najapstraktniji od svih. Zemaljska fizika se opet deli. ne samo ako se uz­ me neki hemijski fenomen nego čak i neki fenomen čisto mehanič­ ki. elektriciteta. U svim fenomenima zemaljske fizike primećuju se najpre opšta dejstva gravitacije i još neka druga dejstva koja su im svojstvena i koja modifikuju ona prva. Iako su dati fenomeni sigurno ho­ mogeni. Da bi ova poslednja bila shvaćena na zaista metodski način. itd. oni zavise od njih a na njih ne utiču. oni nisu identični. u svakom slučaju. jer zakoni kojima su oni potčinjeni uti­ ču na zakone svih ostalih fenomena. upravljajući se uvek pre­ ma redu opštosti i zavisnosti fenomena. na one koji predstavljaju zemaljska te­ la. stvarno predstavlja. ali na njega ne utiče. i nešto posebno što ga me­ nja a što proizlazi iz osobito komplikovanog delovanja jedinki jed­ nih na druge u ljudskoj vrsti i delovanja svake generacije na onu koja dolazi posle nje. uzimajući uvek u obzir njenu neizbežnu unutrašnju vezu s fiziologijom u pravom smislu. Lako bi se mogla uspostaviti simetrija između podele organske fizike i gore izložene podele neorganske fizike podsećaju na opštepoznatu razliku između biljne i životinjske fiziologije. ako hoće da se vodi ra­ čuna ο svim određujućim okolnostima. njoj svojstvenim. on zavisi od njega. na isti način. Jer. i da se izučavanju organske fizike pristu­ pi tek onda kad se budu uspostavili opšti zakoni neorganske fizike. najprostiji. bitno nezavisni. bar uopšte. samo modifikacije opšte gravitacije stvorene oblikom i uzajamnim rasporedom atoma.

No sigurno je da raziika između biljne i životinjske fiziologije. Ovo razmatranje mi izgleda od takvog značaja da verujem da je bez njega nemoguće stvarno razumeti istoriju ljudskog duha. to jest prema manjem ili većem stepenu ap­ strakcije odgovarajućih koncepcija. iz ovoga ne bi trebalo zaklju­ čiti da bi navike. Takvim je redom dakle. Shvatljivo je zaista da je racionalno izučavanje svake osnovne nauke. Da bismo je potpuno shvatili. 62 63 . a naročito će izneti na videlo njenu postojanost. posebno u toku dva poslednja veka. učinile izlišnim ovaj enciklopedijski posao koji smo oba­ vili. na veliku štetu ljudskog duha. do čijeg je posebnog gajenja. iako gore izložena klasifikacija potpuno ispunjava dati us­ lov. Pri svem tom. Ja sam ovde samo skicirao izlaganje glavnih razmatranja na kojima se zasniva data klasifikacija. Uzećemo dakle u obzir samo jednu podelu u organskoj fizici iako smo smatrali da treba uspostaviti dve sukcesivne u neorganskoj fizici. bez neke unapred smišljene namere. Između ove dve krajnje granice stepen poseb­ nosti. moram ovde u kratkim potezima da iznesem nje­ ne opšte i najhitnije svojstvenosti. najapstraktnije i najudaljenije od čovečanstva. najzad. zahteva istovremeno razmatranje čitave organske serije. kad možemo pratiti njihov tok s više tačno­ sti. fizika. oni utiču na sve ostale ne trpeći nikakav njihov uticaj. ο kojoj je jedino ovde reč. a ne uzaludne proizvoljne podele. predstave kao različite i da se između njih uspostavi poveza­ nost saobrazna prirodnim odnosima koji se ispoljavaju u njihovom svakidašnjem razvitku. moralo teći napredovanje. a naro­ čito ne sprovodi. što bi bilo suvišno i dokazivati. koji su obično jako zanemarivali neimari enciklo­ pedijskih lestvica. Ali. Istinsko filozofsko razma­ tranje. Prva razmatra najopštije fenomene. za čoveka. doprineće njenoj tačnosti. ne zavodeći se pogrešnim opštim pojmovima. hernija. To ćemo brižljivo ura­ diti na početku svakog odeljka ovog kursa. koje su danas iskustvom ustaljene kod naučni­ ka uopšte. Najpre treba uočiti. polazeći od svake od pet velikih nauka. dovoljno je uze­ ti u obzir svakodnevna ozbiljna narušavanja tog enciklopedijskog zakona. manje komplikovane i nezavisne od drugih. na običnom temeljnom upoređdvanju odgovarajućih fenomena: to su astronomija. apstraktnije. raščlanjen sve do u detalje prema jednom jedinstvenom i stalno sprovođenom motivu. nema skoro nikakvog za apstrak­ tnu fiziku. To potvrđuje sve ono što se zna iz istorije nauka. komplikovanosti i osobenosti fenomena postupno se povećava isto kao i njihova sukcesivna zavisnost. jeste da se nauke. razliku koja uostalom iz elana u dan nestaje ukoliko se fenomeni temeljnije izučavaju. iziskujući prethodno negovanje svih onih koje joj pretho­ de u našoj enciklopedijskoj hijerarhiji. Drugi veoma bitan karakter naše klasifikacije jeste da je ona neminovno saobrazna stvarnom redu razvitka prirodne filozofije.Ali traženje ove precizne simetrije unelo bi nečeg detinjastog ako bi ono dovelo do toga da se ne priznaju ili da se pak precene stvar­ ne sličnosti ili razlike fenomena. fiziologija i. ne pra­ veći razliku između biljaka i životinja. najjednostavnije. razmatrane tako redom. iako si­ multano. Takav treba dakle da bude plan ovog kur­ sa. ne­ zavisno od svakog hipotetičnog mišljenja. jer podele koje su se spontano sprovodile u naučnom sistemu mogle su biti određene samo zbog toga što je ljudski duh dugo pokazivao stvarnu potrebu za njima. njenu suštinsku saglasnost sa koordinacijom. primenjeno kako valja. dovodio stvarni tok ljudskog duha. trebalo bi sada. Jedan uslov. zasnovana. sa svom potrebnom preciznošću. a to će predstavljati čitav sistem ljudskih saznanja. moglo stvarno napredovati i steći svoj pravi karakter samo posle velikog razvitka prethodnih nauka koje se odnose na fenomene opštije. One su samo omogućile jedan takav posao koji pokazuje os­ novnu razliku između racionalne koncepcije i čisto empirijske kla­ sifikacije. navodi nas da uspostavimo jedan takav opšti unutrašnji odnos iz­ među osnovnih nauka. koju su u stvari implicitno dopuštali naučnici ko­ ji su se posvetili izučavanju različitih grana prirodne filozofije. kao vrlo presudnu proveru tačnosti ove klasifikacije. Poznavanje opštih zakona života koje mora biti pred našim očima pravi predmet fiziologije. Ova preimućstva biće utoliko primetnija što će se unutrašnja podela svake nauke uspostaviti prirodno po isto/11 principu. pored to­ ga što bi nas sada odveli suviše daleko. Iz dosadašnjeg raspravljanja se dâ zaključiti da je pozitivna filozofija prirodno podeljena na pet osnovnih nauka čiju sukcesivnost određuje neophodna i nepromenljiva zavisnost. Fenomeni koje razmatra poslednja naprotiv su najosobeniji. Uostalom ta se klasifikacija obično i ne shvata. da bismo se u to uverili. Sklop date enciklope­ dijske lestvice. bili bi svakako i neumes- ni u ovom predavanju u kojem se naš duh mora držati najopštijeg gledišta pozitivne filozofije. ne vršeći na njih nikakav uticaj. Ali radovi ove vrste. niti se njen zna­ čaj ceni kako bi trebalo. u neku ruku spontanom. oni zavise manje više od svih prethodnih. koja ima veliki značaj za ono što sam nazvao konkretnom fizikom. ispi­ tati je u odnosu na svaku nauku ponaosob. da bi se što je moguće potpunije već odsada cenila važnost ove osnovne hijerarhije koju ću primenjivati u toku celog ovog kursa. Međutim takva saglasnost je očigledno naj­ sigurniji znak dobre klasifikacije. pošto smo je posmatrali s opšte tačke gledišta. socijalna fizika.

Ako. otkuda je pote­ kla vrlo opasna predrasuda: da i drugi stepen mora biti neujed­ načen zato što je takav onaj prvi. Ja ću ovde samo skrenuti pažnju da. razume se. a koje je često davalo mesta varljivim nadama ili nepra­ vednim poređenjima. prema prethodnim objašnjenjima. Jas­ no je međutim da su preciznost i sigurnost dve osobine same po sebi vrlo različite. uslov koji se ne može uvek lako ispuniti. različite ljudske teorije su. iako vrlo upadljiva. samo ako ona može da obuhvati svoje zaključke u onom stepenu preciznosti koji dozvoljavaju odgovarajući fenomeni.Opšti zakon koji gospodari svom tom istoriijom. a neki put se u stvari podudaralo i s pozitivnim stanjem onih koje u našem enciklopedijskom sistemu dolaze pre njih. prema izraženom redu ove formule. pomoću koje se može postići najveći mogući stepen tačnosti i koordinacije. Tako će izučavanje organskih fenomsna biti i ^ manje tačno i manje sistematsko nego izučavanje neorganskih te­ la. najzanimljivija osobina naše enciklopedijske formule. fizio­ lozi koji se za svoju struku nisu prethodno pripremili u astrono­ miji. s obzirem na njihovu veliku opštost i nezavisnost od svih ostalih. To je još očiglednije kod duhova koji žele da se posvete pozitivnom izučavanju socijalnih fenomena ako najpre nisu stekli opšte znanje iz astronomije. ne prostudiraju prethodno astronomiju i zatim fiziku. sve što je zasno­ vano na pretpostavkama samo je manje ili više verovatno. Jedno potpuno apsurdno tvrđenje može biti krajnje precizno. nije potrebno da sada in­ sistiram više na jednom principu koji će se uostalom kasnije po­ navljati povodom svake osnovne nauke. možemo reći da za naučnike još ne postoji zaista racionalno obrazovanje. jeste da se direktno odredi pravi opšti plan jednog naučnog potpuno racionalnog obrazovanja. razne nauke neminovno pružaju vrlo nejednaku preciznost. to jest zasnovano na potvrđenim činjenicama. još uvek krajnje česta. dospele postepeno najpre u teološko stanje. Jer. što direktno dovodi do toga da se beži od gajenja najtežih nauka. fizike. jednostavniji i apstraktniji. Kako se u naše vreme takvi uslovi retko zadovoljavaju. To je ono što proizlazi odmah iz samog sastava date formule. potpuno je objašnjeno enciklopedijskom lestvicom koju sam uspostavio. propustili su jedan od osnovnih uslova za svoj intelektualni razvoj. Lako je osetiti da. u neorganskoj fizici nebeski fenomeni. Ona se sasto­ ji u tome što se brka stepen preciznosti koji omogućuju naša raz­ ličita saznanja sa njegovim stepenom sigurnosti. nailaziće se često na teš­ koće koje će izgledati nepremostive. a koji sam izneo u prethodnom predavanju. sigurno je: u tom pogledu nema izuzeta­ ka. kao kad se na primer tvrdi da će svaki čovek umreti. pošto ovi uvek snažno utiču na one čiji se zakoni žele upoznati. Svaka može pružiti rezultate isto tako sigurne kao što su rezultati svake druge. pre nego što priđu svojoj glavnoj nauci. utoliko znanja koja se na njih odnose mogu biti tačnija i u isto vreme njihova koordi. Na trećem mestu. zbog važnosti i mnoštva neposrednih primena koje se mogu iz nje izvući. ova klasifikacija ima vrlo značajnu osobinu što tačno označava odgovarajuću usavršenost različitih nauka koja se u suštini sastoji u stepenu tačnosti saznanja i u njihovoj manje više prisnoj koordinaciji. Stoga se još često govori. Ovo razmatranje je tako upečatljivo da. i ukoliko manje zavise od drugih. imati prilike da ga predstavim u svoj njegovoj širini u idućem predavanju. ukazujući da je mogućnost da se u izučavanju raznih fenomena primeni ma­ tematička analiza. ukoliko su fenomeni opštiji. uprkos nje­ govom prevelikom praktičnom značaju. Ne smem nikako preći na jedno drugo razmatranje a da ne upozorim čitaoca na jednu vrlo krupnu zabludu u tom pogledu. tačno određena položajem koji za­ uzimaju ovi fenomeni u mojoj enciklopedijskoj lestvici. Jasno je zaista da. Ovo razmatranje. Ja ću. jer je jasno da se teološko ili metafizičko stanje izvesnih osnovnih teorija moralo povremeno po­ dudarati. Tako. ako se on prvenstveno može primeniti na opšte obrazo­ vanje. tako ne stoji stvar s njihovom sigurnošću. a to ne čini njen bitni dornen: sve što je pozitivno. što dovodi da se na proveravanje opšteg zakona baci senka koja se može ukloniti jedino prethodnom klasifikacijom. Ako se u upotrebi zakona ne vodi računa ο tom neminovnom napredovanju. a neko vrlo sigurno tvrđenje može dopustiti samo osrednju preciznost. on se isto tako može primeniti i na posebno obrazovanje na­ učnika. Isto tako su. treba se neophodno pripremiti u naukama koje se odnose na prethodne fenomene u našoj enciklo­ pedijskoj lestvici. Najzad. ne može pravilno biti shvaćen ako ga u primeni ne kombinujemo s enciklopedijskom formulom koju smo izložili. dali mesta nauci mnogo tačnijoj i mnogo više povezanoj nego što je nauka ο zemaljskim fenomenima. iako manje nego nekad. a koja je. pre nego što se preduzme metodičko izuča­ vanje neke od osnovnih nauka. U bilo kojoj nauci. Ovo razmatranje je za mene od tako velikog značaja da se ne bo­ jim da delimično pripišem ovom nedostatku naših sadašnjih obra­ zovanja stanje krajnje nesavršenosti u kojem se još nalaze najteže 64 65 \ . ο nejednakoj sigurnosti različitih nauka. a kako nikakva redovna institucija nije stvorena da ih ispunjava. bar u opštim pogledima. zatim u me­ tafizičko i najzad u pozitivno. fizičari koji nisu izučavali najpre astronomiju. fizici i herniji. hemičari kojii. hernije i fiziologije./ nacija potpunija. koje je tako upadljivo u stvarnom izučava­ nju nauka. kao kad bi se na primer kazalo da je zbir uglo­ va jednog trougla jednak zbiru tri prava ugla.

zbog toga što je nisu ispitivali u njenim prethod­ nim primenama. mada je ono moglo biti kasnije preneto u druge. kod skoro svih inteligencija. šta znači ispi­ tivati. odnosno ovoj ili onoj vrsto iskustva. Značaj našeg enciklopedijskog zakona da posluži kao osnova za naučno obrazovanje može biti pravilno ocenjen samo ako ga posmatramo s obzirom na metodu. Zaista. U odnosu na opšte obrazovanje ovaj uslov je još neophodniji. čak i kod najuzvišenijih. glavno sredstvo istraživanja u izvesnim granama filozofije sastoji u posmatranju u pravom smislu te reci. u najbolju ruku. Pošto će se ovo razmatranje i dalje često ponavljati. umesto da ga posmatramo jedino. najčešće neizlečivo. jedan duh koji se bavi prvo izučava­ njem naj'komplikovanijih fenomena a da prethodno nije upoznao. mada je metoda u suštini identična u svim naukama. teoriju klasifikacija. moram ovde posebno ukazati da je potrebno izučavati razne osnovne nauke ne samo filozofski već i prema enciklopedijskom redu ustanovlje­ nom u ovom predavanju. steklo bi se samo jedno nepotpuno poznavanje me­ tode pošto se ne bi saznalo kakve bitne izmene ona mora pretrpeti da bi se primenila na komplikovanije fenomene. u odnosu na doktrinu. u pogledu socijal­ nih fenomena koji su još komplikovaniji. što ne bismo mogli da smo usvojili enciklopedijsku formulu koja ne bi ispunjavala goreizložene bitne uslove. pošto ono obično nije stečeno na racionalan način niti polazeći od istinske osnove pozi­ tivne filozofije. Ako bismo se ograničili na izučavanje jedne jedine nauke. Svaka osnovna nauka ima dakle u tom pogledu preimućstva koja su joj svojstve­ na. to jasno potvrđuje neophodnost da se razmatraju sve. ova maksima je do danas ostala sterilna u pogle­ du socijalnih teorija koje još nisu izišle iz teološkog ili metafizičkog stanja. vratilo u zaista normalno sta­ nje na taj način što bi pristupilo izučavanju tih fenomena tek po­ što bi postupno uzdiglo svoj intelektualni organ temeljnim filozof­ skim ispitivanjem svih prethodnih fenomena? Cak se pouzdano mo­ že reći da je u tome sva glavna teškoća. Ovo će ra- 66 67 . na primer. budući da je najsavršenija u isto vreme i naj­ jednostavnija. a koje je prvobitno poniklo iz neke određene nauke. za one koji se bave tim izuča­ vanjem ne znajući i ne uspevajući da tačno uvide u čemu se sasto­ ji ova metoda. šta je to pozitivna koncepcija. nije potrebno da ga sada još razvijam. a oni koji su namenjeni za različita proučavanja ustvari su heterogeni. mi ga moramo izučavati na njegovom izvoru. Dékart i Lajbnic. a u drugim granama ono se sastoji u iskustvu. Ja ga smatram tako neophodnim da gledam na naučno izučavanje kao nedovoljno da postigne najbitnije opšte rezultate koje ono tre­ ba da ostvari u društvu za obnavljanje intelektualnog sistema ako razne glavne grane prirodne filozofije nisu izučavane po odgova­ rajućem redu. ideje obično ostaju povezane prema redu nji­ hovih prvih sticanja. vrlo neosetan u ostalim naukama. ostao nezapažen. zar se ne bi savremeno društvo. sposobnih da. Ne zaboravimo da. zaista stvore tabulu ražu da bi iz osnova izmenili ceo sistem svojih stečenih ideja. pošto su prirodni fenomeni tako raspoređeni da oni koji su stvarno homogeni ostaju uvek obuhvaćeni istim izučava­ njem. ispitivanjem najprostijih fenomena. što se nije pošlo od početka. Ćega racionalnog može dati. Isto je tako i s nekim opštim pravilom koje čini sastavni deo metode. a gotovo nikakvo u pogledu metode. njenu primenu na sve razne glavne klase prirodnih fenome­ na. uprkos naporima nazovipozitivnih reformatora. čak i kad bi se odabrala najrazboritije. kao što su Bekon. kao što smo to sad uradili. da bi se data metoda dobro upoznala. Shvatljivo je koliko je važno izvršiti reformu jed­ nog tako pogrešnog plana školovanja. tre­ balo bi svakako izabrati najsavršeniju da bi se dublje osetila pozi­ tivna metoda. Svaki vek ima samo vrlo mali broj mislilaca. Tako se. u zrelim godinama. šta je to zakon. inače bismo stekli samo skučene koncepcije i nedovoljnu vičnost. sukcesivno i po utvrđenom redu. Ali. i da je upravo to jedno zlo. S ove nove tačke gledišta. shvativši logičku nužnost.nauke. valjano izvršavanje opšteg plana izučavanja koji smo odredili mora imati neminovno za rezultat da nam pruži savršeno poznavanje pozitivne metode koje se ne bi moglo steći ni na koji drugi način. Jer. jer. Pri svem tom. Jer danas je malo razbo­ ritih duhova koji ne bi bili ubeđeni da socijalne fenomene treba izučavati pozitivnom metodom. a šta povezano rasuđivanje? A ipak tim putem obično danas idu naši mladi fiziolozi koji prilaze neposredno izučavanju živih tela a da se najčešće njihovo prethod­ no obrazovanje svodi na izučavanje jednog ili dva mrtva jezika i da. Jedna jedina nauka ne bi bila dovoljna da se postigne taj cilj. opšta pozitivna metoda će se usled toga neminovno stal­ no menjati na jednoobrazan način u domenu jedne iste osnovne nauke doživljavajući neprestano različite i sve složenije izmene pri prelazu iz jedne nauke u drugu. sem ako po prirodi nije izuzetno obdaren. ako smo u poslednjem predavanju uglavnom videli da je nemoguće upoznati pozitivnu metodu kad se ona izučava odvojeno od njene primene. imaju samo vrlo površno znanje iz fizike i he­ rnije. danas moramo dodati da se ο njoj može steći jedna jasna i tačna predstava jedino ako izučavamo. na primer. stanje stvarno lošije nego što to u stvari zahteva komplikovanija priroda odgovarajućih fenomena. Ovo novo razmatranje je zaista od osnovnog značaja. Isto tako. svaka od njih razvija posebno ovaj ili onaj karakterističan postupak čiji bi uticaj. kao. Tako ćemo dakle biti sigurni da je razmatramo u svim stvarnim varijacijama koje ona može pružiti. Ali.

U ovom predavanju smo dakle tačno odredili. napro­ tiv. Isto tako lako je shvatiti da njihovo izučava­ nje treba neophodno da prethodi izučavanju svih ostalih redova fenomena. racionalni plan kojim se mo­ ramo stalno rukovoditi u izučavanju pozitivne filozofije. Konkretni deo je neminovno zasnovan na apstraktnom delu. na posmatranju. čiji je sami značaj zahtevao jedno posebno i podrobnije ispitivanje. što se tiče unutrašnje podele svake osnovne nauke. moram unapred ukratko izložiti opšte rezultate ispiti­ vanja kojeg ćemo se prihvatiti u idućem predavanju. sve vasionske fenomene kao geometrijske ili mehaničke. smatrajući. Da bi se u tom pogledu pružila potpuno jasna i strogo tačna koncepcija. Geometrija i mehanika. Krajnji zaključak ovog predavanja. Danas. Nije potrebno da ovde podsećam na značaj tog rezultata. očigledno je da time samo više proširujemo primenu onog istog principa klasifikacije zasnovanog na sukcesivnoj zavisnosti nauka prema stepenu apstraktnosti njihovih odgovara­ jućih fenomena koji nam je pružio enciklopedijski niz uspostavljen u ovom predavanju. Vidi se zaista da su geometrijski ili mehanički fenomeni opštiji. prava osnovna baza čitave te filozofije mada je ona. sastoji se dakle u objašnjenju i pravdanju sažete sinoptičke tabele date u prilogu ovog delà. koliko je god moguće. moraju biti zamišljene kao prave prirodne nauke zasnova­ ne. matematička nauka je mnogo manje važna po saznanjima iz kojih se sastoji. mada. služe kao baza. To su dakle četiri glavne tačke gledišta u kojima sam nasto­ jao da jače istaknem opšti značaj napred uspostavljene racionalne i pozitivne klasifikacije osnovnih nauka. jednostavniji. između vrlo velikog broja klasifikacija koje dopušta šest osnovnih nauka. uzimajući ovu reč u njenom najširem opsegu i konkretnu matematiku koja se sastoji iz opšte geometrije s jedne strane i iz racionalne mehanike s druge strane. strogo uzev. ili račun. bilo opšteg ili po­ sebnog. i biće uvek upotreblja­ vane. pošto će se stalno primenjivati u toku čitavog ovog kursa. U stvari. na­ metnula u tom pogledu već odavno. 68 69 . mnogo više kao metoda nego kao neposredna doktrina. Jer iduće predavanje će biti potpu­ no posvećeno tačnom određivanju njenog pravog opšteg karaktera i. ostaje mi sa­ da da razmotrim jednu ogromnu i kapitalnu prazninu koju sam namerno ostavio u svojoj enciklopedijskoj formuli i koju je čita­ lac besumnje već primetio. Apstraktni deo je jedini koji bi bio čisto instrumentalan pošto on nije ništa drugo već jedno ogromno i divno proširivanje priro­ dne logike na izvestan red dedukcija.zmatranje biti posebno razvijeno kasnije. nismo odredili u našem na­ učnom sistemu mesto matematike. Uostalom. one dopuštaju jedan beskrajno savrše­ niji stepen sistematizacije koji je ponekad mogao prouzrokovati da se zanemari eksperimentalni karakter njihovih prvih principa. prema tome. astronomija. stavljajući tako matematičku nauku na čelo pozi­ tivne filozofije. jedino logič­ ki slaže s prirodnom i nepromenljivom hijerarhijom fenomena. preciznom određivanju njenog enciklopedijskog ran­ ga. pregled koji sam se trudio da u krupnim potezima iznesem u ovom predavanju. Da bih dopunio opšte izlaganje plana ovog kursa. od Dekarta i Njutna. a u čijem sastavljanju sam se tru­ dio da sprovedem koliko je moguće tačno. U sadašnjem stanju razvitka naših pozitivnih saznanja ja sma­ tram da na matematičku nauku treba da gledamo manje kao na sastavni deo prirodne filozofije u pravom smislu reci nego kao da je. Razlog za to namerno izostavljanje leži u samom značaju ove osnovne nauke. ovde sam na njega uka­ zao jedino da bi se uočila sva važnost enciklopedijske koncepcije koju sam predložio u ovom predavanju. Ali ove dve fizičke nauke imaju kao posebno to što se u sadašnjem stanju ljudskog duha već upotrebljavaju. u jednom tako važnom pogledu. matematika. što objašnjava sveopštu upotrebu koja se empirijski. kao i sve druge. fiziologija i socijalna fi­ zika — to je enciklopedijska formula koja se. mada vrlo realnim i dragocenim. nerazložljiviji i nezavisniji od svih ostalih a kojima. po krajnjoj jednostav­ nosti njihovih fenomena. a on opet postaje di­ rektna baza čitave prirodne filozofije. glavni princip klasifikacije koji nam je pružio opšti red nauka. tako obimne. hernija. Sada u stvari samo uspostavljamo tom enciklo­ pedijskom nizu njegov istinski prvi član. mada je prvobitno bio jedini razlog za to najveća relativna drevnost matematičke nauke. istovremeno i jedno i drugo. u stvari. da ne bi ostao nepotpun. Matematička nauka dakle treba da čini pravu polaznu tačku svakog racionalnog naučnog obrazovanja. fizika. na­ protiv. Ali. nego po tome što predstavlja najmoćnije oruđe koje ljudski duh može upotrebiti u istraživanju zakona prirodnih fenomena. Ukratko. Ovde ću sada ukazati samo u kratkim potezima na ona razna razmatra­ nja koja će biti poseban predmet idućeg predavanja. videćemo da je matematičku nauku potrebno podeliti na dve velike nauke bitno različitog karaktera: apstraktnu mate­ matiku. koji či­ taocu mora postati vrlo blizak. apstrak­ tniji. i to ne prema uzaludnim proizvoljnim teorijama već posmatrajući ga kao pred­ met istinskog filozofskog problema. izražen u najprostijem ob­ liku.

kao što sam to konstatovao u četrdesetoj lekciji. svakako. obilato doka­ zalo veliku slabost tog toliko hvaljenog opreza koji nikako ne mo­ že spriječiti svakodnevnu poplavu najneobičnijih iluzija. U fazi rađanja nijedna nauka ne bi mogla biti njegovana niti zamišljena izdvojeno od odgovarajuće vještine. iako je najpresudnije iskustvo. trebalo bi. bez kojeg čak ni njena praktična aktivnost ne bi mogla imati ni do­ voljno uzvišenosti ni dovoljno energije. dakle. u pogledu političkih ideja. utisnuo u ljudski duh. već tako dobro pripremljen za sva druga gledišta. treba li se čuditi uo­ bičajenoj tendenciji državnika da preziru. da pravo ka­ žem. i pored svoje napredne strukture. u tom slučaju. ostavlja žalosno stanje produženog djetinjstva u kojem društvena nauka još čami. očigledno. Makoliko bila ozbiljna unutrašnja težina jednog takvog razmišljanja koje. da bude dovoljno da za svaku pravu filozofski um učini krajnje neophod­ nom strogu potrebu za jednim pothvatom koji bi. najzad. 71 .ČETRDESET ŠESTA LEKCIJA Sadržaj — Uvodna politička razmatranja nužnosti i svrsishodnosti socijalne fizike prema osnovnoj analizi aktuelnog društvenog stanja Ogromna osnovna praznina koju u opštem sistemu pozitivne filozofije. suviše površno i suviše usko gledište da bi odmah mogli shvatiti njihov stvarni domet i pronaći u nji­ ma dovoljan razlog za uporno podržavanje dugog i teškog napora koji je neophodan za postepeno ostvarivanje jednog tako teškog pothvata. izgledala još uvijek usko vezana za medicinsku vještinu. metode i homogenosti dok­ trine neophodne za ispunjavanje njenog spekulativnog razvoja. u njemu istrajati utoliko upornije ukoliko se vjeruje da se u njemu vidi najbolja zaštita od opasne navale nesigurnih i varlji­ vih utopija. prirodno. Najzad. biti utoliko intenzivniji i duži ukoliko se radi ο redu komplikovanijih pojava. Ako nam je. sama biološka nauka. najbolji duhovi danas imaju. tu veliku karakteristiku jedinstvenosti. bez sumnje. treba. sve društvene spekulacije koje nisu neposredno vezane za praktične operacije? Makoliko bio slijep takav stav. prećutno obuhvata i sva druga. kao uzaludne duhovne igre. u kojoj smo vidjeli da jedan takav spoj mora.

ne može se sakriti da je jedan. zbog prirode moderne civilizacije. jednih filozofskih. Poredak i progres koji su za prošlost suštinski bili nespojivi. ali jedino se tako može gleda­ ti na opšti sistem sukcesivnih operacija. Sa gledišta do kojeg su nas. ovdje bude kratki pregled prve skice opšteg objašnjenja Ovaj termin kao i. na neki način. bez ikakve trenutne i posebne pretenzije. dovele tri prve knjige ove Rasprave cjelokupnu društvenu situaciju koja je predstavlje­ na u svojoj punoj svjetlosti i na najjednostavniji način. potpuno zaslužena uzajamna predbacivanja koja danas sebi upućuju najis­ taknutije stranke. koje treba postepeno da oslobode društvo od te fatalne tendencije ka sigurnom raspadu i da ga direktno povedu u novu organizaciju koja je i progresivnija i čvršća od one koja počiva na teološkoj filozofiji. odkako re­ volucionarna kriza modernih društava razvija svoj pravi karakter. To je glavna ideja čija će nepobitna demonstra­ cija spontano proisteći. ne bi zasluživao da izazove pažnju onih koje. s druge stra­ ne. U tom pogledu su. isto toliko neophodan termin. na osnovni sud pre­ ma kojem stvarni pojmovi poretka i progresa treba da budu tako strogo nerazdvojivi u socijalnoj fizici kao što su. u potpunosti nije saglasnn sa progresom nijedan veliki progres ne bi mogao da se ostvari akc ne bi konačno težio ka očiglednoj konsolidaciji poretka. kod današnjih društava. unese u te. glavna slabost naše društvene situacije sastoji se u tome da su ideja poretka i ideja progresa danas tako duboko razdvojene da čak izgleda da se.da bih se prilagodio. u praksi. zaokuplja svakim danom sve neophodnija i vidno sve teža obaveza da. sa svim glavnim potreba­ ma koje žalosno stanje današnjih društava tako energično pokazu­ je svim ozbiljnim i oštroumnim duhovima. ostaviti nikakvu sumnju u efikasno prenošenje na političke ideje tog opšteg atribu­ ta stvarnog naučnog duha koji i dalje predstavlja uslove povezi­ vanja i napredovanja identičnog porijekla. na­ rušeni pogrešnim pokušajima prisvajanja od strane raznih pisaca koji uopšte nisu shvatili njihov pravi cilj iako sam. oni očigled­ no potiču. Isto tako. tako spontana sposobnost da ispuni tu dvostruku potrebu preko koje će poredak i progres direk­ tno pokazati dva nužno nerazdvojna aspekta jednog jistog princi­ pa na osnovu glavnog svojstva koje je. posebno okarakterisati njena. koji treba da okarakteriše isto tako radikalnu nesposobnost najsuprotnijih političkih škola i konstatuje neophodnu potrebu da se. To je taj duboko začarani krug u kojem se vrti današnje društvo i čiji je jedini izlaz jednodušna prevaga doktrine 72 73 . kao i iz neprekidnog. suštinski. od početka pažljivo okarakterisao suštinsko značenje kroz strogo nepromenljivo korišćenje. suštinski karakteriše duboka i sve veća anarhija. poj­ movi organizacije i života. Nadam se da ova knjiga neće. nažalost. pozitivnu politiku će. onoliko koliko to dopušta priroda ovog rada. nadam se da će svi pravi državnici shvatiti da je ovaj veliki rad. Po­ sebno moram ukazati na tu zloupotrebu. onome što je stvarno razumno u osnovi tog djetinjastog naloga. bez čega on. »pozitivne fi­ lozofije« stvoren je prije sedamnaest godina u mojim prvim radovima iz ^političke filozofije. ali još uvijek nepotpunog razvoja pozitivne filozofije. ukratko. suviše posebne i suviše plašljive da se. Jer. čitavog intelektualnog sistema u toku dugog interregnuma (vladavine) koji mora da proizilazi iz sve veće dekadence teološko-metafizičke filozofije koja je danas' zapala u ne­ moćnu senilnost. razriješe uža­ snu revolucionarnu strukturu modernih društava. Nakon ovog uvodnog razjašnjenja na koje se kasnije neću vraćati. Nijedan stvarni poredak ne može više di se uspostavi niti posebno da traje ako. najzad. tako žalosno uznemirava moralni i politički život. kod jednog belgijskog naučnika koji ga je. u cjelini. ovi termini su. u biologija. smatram da čitavu ovu lekciju treba da posvetim nekim uvodnim objašnjenjima vezanim za osnovnu i direktnu relaciju operacije ko­ ja je čisto apstraktna na izgled i koja treba da stvori danas ono što sam nazvao »socijalnom fizikom«1. najzad. poslednjih godina. najzad. Iako skorašnji. sve više predstavljaju. ukazem. drugih političkih. nužno. iz cijele ove knjige. kako se nadam. i koja treba da. Odatle treba poći da bi se realno shvatilo pravo porijeklo koleb­ ljivog i kontradiktornog stanja u kojem vidimo danas sve velike socijalne pojmove i koje nepobjedivom nužnošću. iako čisto prolaznog ka­ raktera uostalom.. u pogledu prvog naziva. do sada suviše uske. Već pola vijeka. već po­ stepeno realizovano za razne klase ideja koje su. po mišljenju nauke. Ali sadašnje stanje političkog svijeta je još uvijek vrlo daleko od tog konačnog neizbježnog izmirenja. odakle. dokopa duhovne vlasti čovječanstva. da vodi naša društva prema definitivnom kraju revolucionarnog stanja koje se u njima razvija već tri vijeka. isto toliko neosporno pogodan za stvarnu i glavnu upotrebu. ne podnose. sada. dva isto takva imperativna uslova čija uska i nerazdvojiva kombinacija (ka­ rakteriše otsada) i osnovnu poteškoću i glavni izlaz svakog stvar­ nog političkog sistema. u izvjesnom smislu. u stvari. postale po­ zitivne. postepeno. koliko uzaludne toliko burne okršaje. do instinktivnog suprotstavljanja kao dubokog nepoznavanja prave prirode političkog problema. reakcionarni duh stalno usmjeravao sve velike pokušaje u prilog poretku kao i da su ra­ dikalno anarhične doktrine uvijek predvodile glavne napore preduziniane u cilju progresa. zbog postepenog opšteg uzmaha. u tom smislu. uzeo za nas­ lov jednog djela koje predstavlja jednostavnu statistiku. iznad svega. Sve što ukazuje na isključivu preokupaciju jedne od ove dvije osnovne po­ trebe na štetu druge. potpuno nov duh koji je jedino sposoban. na kraju dovede. U ovom trenutku mi je dovoljno da. s pravom.

s a m o j e d n o s t a v n u negaciju prvog. pa čak i istovremena. osim tog skoro jedinog izuzetka. prije svega. vrlo opravdano optužuju. isto tako. Bez obzira na b e s k r a j n u različitost koja. p r e m a njihovoj prirodnoj sklonosti da k o n s t a t u j u da li je potrebnije k o n z e r v i r a n j e ili poboljšavanje. p r e k o neizbježnog i n e p r i m j e t n o g prelaza p r e t v o r e svoje s t a r e r a t n e a p a r a t e u i n s t r u m e n t e za reorganiza­ ciju. u praksi. lako je shvatiti. nesposobnu da uoči najteže stvarne posljedice doktrina koje oni pripovijedaju. obadvije vrste principa. jedina koja može omogućiti udruživanje u određenom prostoru i vremenu. sve više teži da postane organsko. a d r u g e kao isključivo kritičke. Zapažanja na osnovu kojih ću. zapaža se n e p r o m e n j i v a težnja r e a k c i o n a r n e škole da predloži. n a n e s e štetu j e d n o m suviše n e ­ p o t p u n o m rušenju tog sistema. U svakoj stranci postoji. često lišeni svakog stvarno ličnog ubjedenja. još i danas. do sada. mislim da treba da jednom za uvijek kažem da sam daleko od želje da iz toga izvučem i najmanje uopštavanje koje ne ide u prilog uobičajenim intencijama njihovih cijenjenih pristalica. prednjače da bi t a k o p r i p r e m i l e p r a v o i n e s m e t a n o za­ dovoljstvo. Sadašnja situacija d r u š t a v a može. bolje p r i p r e m l j e n o od ostalih. Ne bi se moglo poreći da je. svoju k o n a č n u for­ mu i svoj integralni razvoj postigla u posljednjem vijeku (XIX vi­ jeku — p r i m . ne bi moglo preživjeti makoliko. očito izuzetna. j e d n e kao očigledno reakcionarne. u stvari. primijetiti u p o r n a sklo­ nost kritičke škole da. oni koji. u stvari. posebno p o s m a t r a n u svojoj katoličkoj i feudalnoj s t r u k t u r i . U s v a k o m n o v o m pogledu koji se sukcesivno javlja iz po­ t r e b e naše epohe kao posljedica p r i r o d n o g k r e t a n j a događaja. metafuzičko stanje po­ litike. postati j a s n a tek onda k a d a se sagleda n a s t a v a k i završetak opšte bitke koja se vodila u toku tri p r e t h o d n a stoljeća za postepeno r a z a r a n j e s t a r o g političkog sistema. isključivo. sastoje samo od promjenjivog miješanja dva p o r e t k a p o t p u n o s u p r o t n i h ideja. U prin­ cipu. jednu koja je nazadna i drugu koja je anarhična. što ću kasnije u t v r d i t i . kao neiz­ bježno i jedinstveno rješenje. glavno političko k r e t a n j e p o t p u n o mo­ ralo da izmijeni p r i r o d u i da od čisto kritičkog. naročito u politici. bez i k a k v e sopstvene i nove dogme. nijedno političko mišljenje koje nema u vidu javno dobro. uostalom. i koji se više ne bi mogli ponovo organizovati nezavisno jedni od drugih. danas. oni koje danas. zbog tog neizbježnog filozofoskog propusta. p r a v u političku aktivnost. pos m a t r a n e u cjelini. iz čisto negativ­ ne filozofije koja je n a s t a l a iz p r o t e n s t a n t i z m a . pozajmljivane iz s t a r e d o k t r i n e teološkog i militarističkog si­ s t e m a koji je. obično. da se stalno upravlja j e d i n s t v e n o p r e m a istim idejama koje su vodile ra­ zne s t r a n k e u t o k u duge ranije borbe i sa kojima su se svi duhovi tako d u b o k o zbližili. i n t e l e k t u a l n o stanje političkog svijeta t a k o žalosno. za nazadnu namjeru. a k o je od prije pedeset godina ne­ osporno r a s p a d a n j e tog sistema počelo sve jasnije da ukazuje na prijeku p o t r e b u da se stvori novi sistem. t a k o su d a n a s teoretske ideje ostale veoma p o d r e đ e n e p r a k ­ tičnim p o t r e b a m a dok u n o r m a l n o m stanju d r u š t v e n o g organizma one. isto tako. su po svojoj p r i r o ­ di veoma primjenljiva. skicirati ovu važnu ocjenu. u k r a t k o . da su ona danas okružena krajnje uskom sferom. za j e d n u s t v a r n u reorganizaciju. isključivo. Me­ đutim. bila p o t r e b n a novoj operaciji čija p r i r o d a odbacuje. 1 T a č n o je da se. bilo usko i nesavršeno osnovno znanje koje ono ο njemu sebi stvara. svaka zlobna namjera. osim toga. To je n e p o s r e d n i razlog koji. predstavljaju. u stvari. sa savjes­ nom odlučnošću jednog. iz svog neznanja. dvije neophodne ten­ dencije naših glavnih političkih škola. m a d a različitog s t e p e n a i različitih izmjena. izgleda. iako su potčinjeni o d r e đ e n o m r e d u . n a d a h n u o nijednu zaista originalnu koncepciju koja je d i r e k t n o prilagođena tom velikom cilju. u p r k o s n e k i m s u p r o t n i m izgledi­ ma. od kojih drugi predstavlja. Iako je. obnovu odgovarajućeg dijela starog politič­ kog sistema. sa istom energijom. Ali. svaka pojedina 1 Ne ustručavajući se da na ovom mjestu okvalifikujem. ne sumnjajući u njihovu nesposobnost koja je. sa filozofske t a č k e gledišta ove r a s p r a ­ ve. žele sa­ mo da politički svijet premjeste u jednu zaista normalnu situaciju iz koje im se čini da će izaći samo da bi se bacili na neizostavno rušenje svakog socijalnog poretka. Tako. savjet da se još više obustavi s v a k a stabilizujuća sila. vlada m e đ u s v i m mišljenjima koja imaju. već zato što je. iako je većina onih koji su angažovani u druš­ tvenim bitkama. može se. je- dino. n e o s p o r n o predstavlja teološko stanje d r u š t v e n e n a u k e : t a k o da sve ideje ο p r o g r e s u i dalje proističu. za- 74 75 . u stvari. iz čega uvijek proizilazi. u pogledu svih važnih odnosa. ipak još uvijek nije moglo prestati. iskreno. isto t a k o progresivna i hijerarhijska. pogotovo danas. ja sam duboko ubijeđen da je. Dakle.) a r a z n e d r u š t v e n e primjene te doktrine.koja je. jedan mali broj ambicioznih koji. iz d o k t r i n e koja. od t a d a . pa čak i kazniti po potrebi. o d m a h se vidi da. posebno m o r a m o imati u vidu francusko društvo. do sada su. R a z n e klase d r u š t v a s p o n t a n o p r i h v a t a j u j e d a n ili drugi od ova dva s u p r o t n a smjera. I branitelji i n a p a d a č i starog sistema su po­ kušali da na sličan način. na sve evropske n a r o d e čija je neorganizovanost bila slična. obično. jer se. Sve ideje ο p o r e t k u . s j e d n e takve tačke gledišta. danas. prev. očigledno. još uvijek n e p o t p u n osje­ ćaj za tu osnovnu p o t r e b u nije. kakvo je do t a d a izgledalo. budući da je dobra strana ljudske prirode. Slično tome. bez sumnje. ne zato što se u njemu revolucionarno stanje manifestuje na kompletniji način. određuje r e ­ cipročno u k i d a n j e različitih pokušaja čiji p r e d m e t oni a l t e r n a t i v n o postaju. kao je­ dini i univerzalni lijek. o š t r o u m n o m analizom. u osnovi. naučnog duha. imaju za glavni cilj da iskorišćavaju opšte vjerovanje radi svog sopstvenog uzdizanja: njih treba znati hvaliti. t a k o duboko razdvaja dva g l a v n a aspekta d r u š t v e n o g p i t a n j a i koji t a k o često.

tilo da društveni poredak stavi u iskušenje čije vrijeme i dužina tra­ janja. To. Mo­ že se. obično. najzad uspostavi realnu i trajnu harmoniju. a poslije toga treba razmatrati njihov stvarni antagonizam i ocijeniti. postaviti u principu da bi doktrina koja treba da donese potpuno saglasna rješenja vezana za razna osnovna pita­ nja politike kako je tok stvarnih primjena nikada ne bi doveo u protivrječnost. radi pra­ vilnosti i jasnoće naše analize. ličnih razloga. što ću ukratko nave­ sti. Ali je. na kraju. uspjeti da dokažem na dosto­ jan način u istorijskom dijelu ove knjige. Suprotno tome. izvan svakog razumnog odnosa sa neizmjemošću zapažanih efekata. da tako kažem. naprotiv. u početku i mora tako početi) njena manje-više bliska generaliza­ cija će biti osigurana. ili pak. pokazaće bolje nego bilo koja direktna argumentacija koli­ ko je ta dekadenca otada radikalna i neopoziva. jednostavno. teži. njen uticaj bitno oslabio i pored djelimičnih usluga koje im ona. u potpunosti. ukazem na ogromnu superiornost ko­ ju. iako strogo neophodnu. u stvari. prema tome. ponovo započne još žešće raspadanje režima koji je već odavno pre­ stao da bude saglasan sa svojim glavnim progresima. danas opasna teološka politika. u stvari. jasno karakteriše njihovu veliku slabost. da su sve velike promjene kojima je bio izložen teološki i mi­ litaristički sistem. Osnovna greška i jednih i dđflugih proizilazi samo iz suviše isključive brige svakog pojedinog od dva bitna uslova čija cjelina predstavlja pravu definiciju opšteg pro­ blema aktuelne politike. Žalosno odsustvo svakog realnog pogleda na društvenu reorganizaciju samo može objasniti apsurdnu namjeru da se. Posmatrajući samo sa logičke tačke gledišta. neos­ porno da je kod naprednijih nacija. nisu nimalo spremni da dovedu društvo u stvarno normalno stanje. čini mi se da je neophodno da se osnovni problem naše društvene reorganizacije sve­ de samo na jedan bitni uslov: izgraditi političku doktrinu dovoljno racionalno koncipiranu da bi ona u svom cjelokupnom razvoju uvijek mogla. nikada ne bi mogao zaboraviti da je do formira­ nja i prvog razvoja modernih društava došlo pod njenom dobro­ tvornom zaštitom. ona se služi svojim poznatim lukavstvom i nastoji da koris­ teći natprirodnost u objašnjenju. čak i ako se pretpostavi da je moguć njihov trenutni uspjeh. one sve više teže da imaju takvu isključivu egzistenciju samo kod čisto spekulativnih duhova. kada je strpljenje iscrp­ ljeno. u današnje vrijeme. Iako iz tih razloga. Nijedna od postojećih doktrina ne zadovoljava. treba da se sastoji u tome da u sistemu duboko uznemiravanom našim različitim društvenim ide­ jama. na osnovu svih istorijskih činje­ nica. Teološka škola. kao ni karakter ne treba da budu potkrijepljeni razlozima. poveže taj veliki lanac događaja sa jednom vrstom misteriozne fantazije ο Proviđenju koje se dosjeista teže ka anarhiji. obavezno povezati ra- 76 77 . neophodno je da se teološka i me­ tafizička politika posmatraju svaka posebno. Makoliko da je. Ali ^monstruozna sprega koja se danas pokušava napraviti između tih nespojivih principia i čiji različiti stepeni karakterišu razne po­ stojeće političke nijanse. tu veliku intelektualnu obave­ zu: sve one sadrže. U nastavku ove knjige. obavezno. Bilo bi. čak ni približnom težinom. čini mi se označava najjednostavniji i najsigur­ niji kriterijum stvarne vrijednosti bilo koje društvene doktrine i koji je. smatraju da treba da se pokore samo očiglednoj nužnosti da se najzad neopozivo sruši politički sistem koji je radikal­ no nesposoban da ubuduće upravlja društvom. što ću. očigledno ne bi mogla posjedovati nikakvu vrlinu nepoznatu elementima od kojih se sastoji. suvišno da se na ovom mjestu zaustavimo radi posebne diskusije ο toj doktrini da bismo konstatovali njenu veliku nužnu slabost koju spontano kretanje događaja svakim danom sve jasnije pokazuje. u suštini. Ja ću se po­ brinuti da u pravo vrijeme. trebalo da se samo kroz taj indirektni dokaz pri­ hvati kao dovoljno sposobna da reorganizuje društvo: jer. posebno. mi ćemo priznati. pa makar i kod samo jednog uma (a ona. nadam se. prazne kombinacije koje se pokušavaju stvori­ ti između njih. Dakle. može da objasni taj raspad samo pomoću nepredviđenih i. nije­ dan pravi filozof. još od prije tri vijeka. jer broj duhova nikako ne bi mogao pove­ ćati suštinske poteškoće intelektualnog usklađivanja i mogao bi uti­ cati samo na vrijeme neophodno za njenu realizaciju. Kada baš takva regeneracija bude moguća. biti dosljedna svojim sopstvenim prin­ cipima. od početka i sve više i dalje težile ka potpunoj i definitivnoj eliminaciji režima kojem je osnovni zakon društve­ ne evolucije nužno dodijelio. posebno. u današnje vrijeme. kao neosporne elemente. pošto se proširi na društvene pojave. ta inte­ lektualna reorganizacija. istorijska analiza sukcesivnih transformacija koje su postepeno dovele do potpunog raspada katoličkog i feudalnog si­ stema. moram na ovom mjestu odbaciti svaku nesuglasicu po tom pitanju. Biće. da razvije njihovu uzajamnu neutralizaciju. još uvijek. isto tako. može napraviti. ipak smatram da je nužno da se tome da jedan novi filo­ zofski aspekt koji. mnogobrojne i direktne kontradikcije u vezi većine značajnih tačaka. utičući da. površnu dužnost. kao potpo­ ra društvenom poretku da politički sistem koji se ni sam nije mo­ gao održati pred prirodnim progresom uma i društva. očigledno da svi napori us­ mjereni ka obnavljanju tog sistema. svakako. još presudniji protiv teološke politike. jedino ga mogu dovesti u si­ tuaciju koja je izazvala revolucionarnu krizu. i u okviru same se­ be.od te dvije antagonističke doktrine rijetko predstavlja u svojoj cjelosti i u svojoj osnovnoj homogenosti. u stvari. u tom smislu. spontano mora manifestovati pozitivna filozofija koja će.

Da analiziramo. jedini modus koji se u potpunosti slaže sa prirodom neke slične doktrine i koji jedan takav duh. kao što bi to strogost logike. ne izmiču više toj neodoljivoj tendenciji da se izdvoje iz opšteg pokreta. otkriju osnovno neslaganje. iako prikriven. Takvo je glavno pra­ vilo koje me je. Iako još nije došlo do otvo­ renih borbi između ta dva para principa. s vremenske tačke gledišta. Demonstracija bi bila suviše laka kada bi se prvo razmotri­ la. te neizbježne po­ trebe svoje filozofije. Iako vrlo malo primjetna. ka koncepciji jedne prave društvene doktrine. nastavi ili samo zamisli sistemat­ ski pritisak na nauke. nema nikakve sumnje da su stalni razvoj i ras­ tuće sirenje nauka. beskorisne pokušaje koje su. odričući se svakog teološ­ kog aparata. u toku dva stoljeća. Stari politički sistem se tako pokazuje razrušen do te mjere da su njegove najodanije pristalice zbog toga radikalno iz­ gubile stvarni opšti osjećaj. ispitivanje. čak i najeminentnijih na koje je. slavni Maistre. zahtijevala. u stvari. Nekoliko istaknutih primjera će biti dovoljno da. ova kontradik­ cija bi trebalo da izgleda kao najosnovniji i najodlučnija. moraju još više zaprepastiti kada se radi ο pokazivanju očigledne uzajamne kontradikcije između raznih glavnih djelova jedne iste doktrine. Ništa nije. u izvjesnom pogledu zadivljujuće. Ipak. razum potčinile vjeri. ima isti karakter. nimalo oklijevao da isključivo slijedi kada opšte stanje ljudskog uma je ne bi spriječilo. kao poznati zaštitnik industrije. iako lakše podložni. ponavljale.> gu primjenu i tako potpuno razvijen u svim svojim različitim bit­ nim djelovima da izgleda sigurno zaštićen od svake grube nedos­ ljednosti. zbog svog polo­ žaja. naprotiv očigledno da je svim vlastima stalo do časti da potstaknu njihov svakodnevni progres? To je. da u svom glavnom djelu započne obnavljanje vrhun­ ske vlasti pape na osnovu jednostavnog istorijskog i političkog rezonovanja koje je. tačnije kao opštija i instinktivnija od bilo koje druge. stvarno. U današnje vrijeme postepeni porast naučnog duha. Nije li onaj koji je danas veoma snažno zamislio i veoma žestoko nastavio reakcio­ narnu politiku. u modernom razvoju teološke politike ikada postojala bilo koja vlast ili bilo koja škola potpuno dovoljno reak­ cionarna da se usudi da. istorijski gledano. od mojih prvih radova iz političke filozofije uvijek usmjeravalo. potpunu prevagu. Da li je. reprodukujući prošlost. iz lako shvatljivih razloga. posebno nas zauvijek ču­ va od svakog realnog vaskrsavanja teološkog duha.bez njihovog znanja. iskreno pokušao da se izdigne. predstavlja najefikasniju garanciju protiv svakog ozbiljnog povratka vojnog ili feudalnog duha. naravno. uprkos toj neospornoj opoziciji. umjesto da se ograniči na to da mu dodijeli božansko pravo. U stvari. očigledno. jedino od tih promjenjivih odluka. indus­ trijski duh. sam je dao dokaz. ukazu pažljivom čitaocu kako je lako proširiti ta­ kvo. naš stvarni društveni an- tagonizam. uticala nesavladiva snaga njihovog stoljeća. kao karakteristič­ ni atribut. tu i tamo. bez sumnje. nasuprot čestim kon­ tradikcijama revolucionarne škole.zne redove ljudskih ideja mnogo potpunije nego što su one ikada bile povezane preko bilo koje druge metode. sam Bonaparta . rijetko suviše stro­ gih. onoliko snažan koliko nehotičan. savršenu povezanost njenih ideja. u preciznoj procjeni mojih sukcesivnih napredovanja. doktrina koja je reakcionarna u odnosu na bitne elemente moderne civili­ zacije. razvijanjem svo­ jih svakodnevnih djelovanja. bez sumnje. ponekad i vrhunski. poslije toliko drugih vođa iste škole. ne bi. reakcionarna škola potvrđuje. radikalne dekadente teo­ loškog i vojnog sistema čije je spontano slabljenje bez toga mog­ lo izgledati kao da ima mogućnost za ponovno jačanje. biće lako da se u tome prepozna potpuno kontradiktorna struktura koja postavlja sam razum za vrhovnog sudiju jednog takvog potčinjavanja čija snaga i vrijeme trajanja zavise tako. svakim danom sve rasprostranjeniji i nadmoćniji. tako često. prema teološkoj formuli. u stvari. . Posebno bi od teološke politike trebalo očekivati cjelovito is­ punjenje tog velikog logičkog uslova čije se osnovne teškoće izgle­ da. da bi. To se može lako uočiti. spontano poništavaju za doktrinu koja se ograničava da. kada je nastojao. umjetnosti i nauka? Čisto spekulativni duhovni. dakle. iako je teološka politika. na ovom mjestu. u jednom drugom vremenu. industrije pa čak i umjetnosti. Razmotrimo sada direktnija neslaganja koja. ne samo u ak­ tivnoj praksi. Najveći mislilac današnje katoličke škole. Jednu ovako odlučnu provjeru treba ovdje osloboditi svih kasnijih indikacija u tom smislu. sva­ kako. uskladi jedan sistem jasno definisan kroz du. u suštini. mnogi istak­ nuti uslovi. lakše je konstatovati njenu sva­ kodnevnu sve neodoljiviju tendenciju ka najosnovnijim ustupcima koji su direktno suprotni svim njenim glavnim principima. bez sumnje. inače. manje nedosljedna u današnje vrijeme nego metafizička politika. Isto tako. već i kod čisto spekulativnih duhova. osim nekoli­ ko izdvojenih djelovanja nekih ekscentričnih duhova koji su slu­ čajno naišli da. tako duboka. ne posjeduje čak ni onaj kvalitet koji bi spontano odgovarao nje­ noj prirodi. Pažljivo ispitivanje 78 79 . poništava svoje beskorisne opšte pla­ nove za obnavljanje prošlosti za koju su svi državnici odsada ne­ hotice izgubili osjećaj. čak i kod njega. prikladnije od jednog takvog reda zapažanja da potpuno osvijetli duboko realnu ništavnost doktrine koja. umjetnosti industrije? Nije li. spontanim. bili glavni početni razlog. prva aktuelna nedosljed­ nost reakcionarne politike koja tako. iako nijesu u stvari. na primjer. bez obzira na reakcionarne zablude u koje tok događaja trenutno može nasto­ jati da uvuče društvo: isto tako. nezavisno od drugih nepoveza­ nosti.

ograničavajući se na ovom mjestu. već i kod nacija koje su nominalno ostale katoličke.gle­ dišta uobičajeni simptom svake teorije koja je nespojiva sa či­ njenicama. direktno potčinili neposrednim interesima svoje vremenske dominacije pri- mjenu svojih religioznih principa. razvija i primijenjuje. ova se stran­ ka. iz bilo kojeg razloga. uvede papska vlast. kako to zahtijeva priroda uvodnog poglavlja. i pored tog jasnog iskustva. samo su življe ponovile primjer već davno poznat mnogim drugim prinčevima. Bez sumnje. pogotovo unutar reakcionarne stranke. pravili neki savremeni državnici. u tom pogledu. što se svodi na isto. čak sve više. osim toga što su u današnje vrijeme postale još brojnije i dublje. grube nedosljednosti Bonaparte usred njegovih uzaludnih napora da uspostavi stari politički sistem. u vrlo raz­ ličitim formama. od jeretičkih voda. nisu samo kraljevi i pape. Ali takve se nedosljednosti. prema tome. Taj duh nesklada i podjele reakcionarne škole često se poka­ zivao. efektnu manifestaciju. ne plašim se da tvrdim. bilo iz nečasnog interesa ili pak zbog nekorisnog duha uske nacionalnosti.prošlosti će nam kasnije. poslužila kao neposredni instrument njenog političkog pada. Kako bi. Kada su poslije njegovog pada. kao što je to gospodin opat Lamennais jednom tačno primijetio prije svog revolucionarnog obraćanja. pristalice katolicizma i feudalizma nisu žestoko razdvojili? Zar se nisu međusobno tukli branitelji aristokrati je i zagovornici kraljevske vlasti? Jednom rječju. u tom pogledu. sa naučne tačke . nisu mislili ni na najmanje učešće bivšeg duhovnog autoriteta čiji su najlegitimniji atribut na taj način potpuno uzurpirali. ni kraljevi nisu. ili se. ne manje odlu­ čan način. svakim danom sve potpunije i sve uoč­ ljivije nespojivosti aktuelnog društvenog stanja sa starim politič­ kim sistemom čija prava opšta misao nastoji. u današnje vrijeme. Nismo li. svim pravim posmatračima. dobrovoljno pristali na svoju sopstvenu političku degradaciju. u raznim sekcijama reakcionarne škole. Poljske i dr. da bi. U toku tri poslednja vijeka. po­ sebno pokazuju kao mnogo odlučnije dokazujući do koje mjere je osnovna misao starog političkog sistema prestala da bude nadmoć­ na kod onih istih koji su sa žarom preduzeli njenu himeričnu re­ stauraciju. u mnogim suštiniskim pogledima. Za jednu stranku koja je toliko ponosna na svoju tobožnju koheziju posje­ dovanje vlasti je. slažu sve stranke. i jedni i drugi mogli sanjati ο kontradiktornoj restau­ raciji jednog sistema koji oni tako radikalno nisu poznavali? Pret­ hodno okupljanje svih mnogobrojnih sekti ograničavanih rastućom dekadencom hrišćanstva trebalo bi da. s obzirom da je stvarnim rušenjem starog poli­ tičkog sistema upravljao snažni uzajamni antagonizam glavnih snaga od kojih se sastojao. na jednostavno posmatranje aktuelne epohe. da se ukloni i potpuno izgubi kod svojih najodanijih pristalica. inače. na kraju. iako u stvari. na primjer Grčke. vidjeli tokom du­ gog niza godina vrlo izražena cijepanja koja su naglo dovela do sve brojnijih sukcesivnih sitnih podjela te trijumfujuće stranke i koja su. U tom smislu. bez sumnje. stanje direktno izražene opo­ zicije prema raznim osnovnim tačkama njihove zajedničke doktri­ ne. manje revolucionarni od naroda. svakog dana možemo konstatovati. spontano priklanjala.godine uticao da reakcio­ narna stranka postane samo protivnički uslov. predstavlja neophodnu uvodnu operaciju. nije nov. su. kraljevi pokušali da uspostave sporazum velikoj evropskoj vlasti protiv kasnijeg razvoja revolucionarnog stanja. sigurno opet došlo do još izrazitijeg cijepanja. 80 81 . naprotiv. a u njemu je dominirao šizmatički princip. a sami sveštenici. sastoji se. zar taj kratki period nije suk­ cesivno reprodukovao. nepobitnu iako kratku. nesigurni planovi. zbog neizbježnog uticaja. koje su u tom smislu. u današnje vrijeme. njena radikalna nekoherentnost se manifestovala na jedan drugi. istih suštinskih principa nesloge i razdva­ janja koji su. tako. postepeno razvijani tokom ranijih vjekova stvarno doveli do neopozivog raspadanja teološkog i feudalnog sistema? Kada bi se. naročito u Njemačkoj. velikim dijelom. pošto je dovedena u defanzivni položaj. odobrava opšte potčinjavanje prve drugoj. Sto više teološka politika smatra da se. svakakao. dati mnogobrojne i ne­ opozive dokaze. pred našim očima. najzna­ čajniji slučaj te vrste. ali jednako značajnim hilo za djelimiični i tre­ nutni trijumf teološke politike bilo za njegovo naličje. kao što se moglo vidjeti kod mnogih izrazitih savremenih slučajeva. pretpostavimo. u suštini. U tom smislu. uvijek su brzo propadali pred slijepom ali nesavladivom tvrdoglavošću raznih vlada da zadrže vrhovnu upravu teološke vlasti čija je neosporna centralizacija odmah onemogućavana. nikada do sada nije bio ta­ ko potpuno oićarakterisan. Ali. to u njoj sve više dolazi do nepomirljivih sitnih podje­ la koje prikriva nejasno odobravanje njenih opštih principa dok su sadržane u spekulativnom stanju: to je. što je svima pokazalo da je nemogu­ će da se tamo. u sadašnje vrijeme. trenutno neizbježna. koji. U neobičnoj jednodušnosti koju manifestuje ta škola. prirodno moralo povezati sve spo­ redne razlike u osnovnu realizaciju doktrine čija je povezanost i homogenost toliko hvaljena. Dakle. ne samo u raznim protestantskim zemljama. Ta je uzurpacija spontano izvršena tako radikalno da je vrhovni savjet bio sastavljen. bez sumnje. u tome da se prihvata stvarno ukidanje glavne osnove katoličkog i feudalnog sistema i odriče osnovna podjela na duhovnu i vremensku vlast. Zar se i pored bliske i očigledne veze njihovih stvari. Možda je to jedini veliki politički pojam sa kojim se. iako zdrava filozofija u tome može vidjeti samo duboko kobnu zabludu koja je. Odkako je nezaboravni udar od 1830 . sličan uspjeh ponovio.

revolucionarna škola. dugo zasluživala t i t u l u progresivne. u k a z a t i . pošto je. ne bi bilo teš­ ko. velikom Bossuet-u da u o p ­ šte ne poznaje p r a v u političku p r i r o d u katolicizma. ne uzmičući p r e d k r a j n j o m opasnošću od j e d n e t a k o m o n s t r u o z ­ ne nedoslednosti. ni­ k a k o nije mijenjao. posluži p r v o m s a m o da bi izazvala d r u g u koju je t a k o nehotice priznala za j e d i n u danas sposobnu da s t v a r n o djeluje na civilizovane n a r o d e . manifestovati s a m o d i r e k t n o a n a r h i č k i k a r a k t e r . svakako. vrlo čudno k o n t r a d i k t o r n o . inače skorašnja. u tom smislu. inače. Postojala bi težnja da se m o d e r n a d r u š t v a reorganizuju p r e m a jednoj dosta zastareloj teoriji koju već o d a v n o ne razumiju dovoljno ni njeni . bez sumnje. Osim toga. smatram prikladnim da na ovom mjestu navedem direktno kontradiktornu vezu koja se može uočiti između dva suprotna tabora u literaturi i politici. duboko p r o ­ t i v n a savremenoj civilizaciji. bi­ lo hi. Ova d o k t r i n a je s a m o mogla neopoziva uništiti sistem koji je. nastojao zatim da. b a r ekviva­ l e n t n i h .najslavniji tumači. iz Irske ltd. Ovaj površni prigovor koji uopšte ne odgovara pra- 82 83 . dok je klasična književnost izgledala isključivo posvećena paganskoj i repu­ blikanskoj antici. s t v a r a n e o p h o d n i vom suštinskom karakteru svakog literarnog sistema. Austriji i dr. na primjer. kasnije i m a u vidu k o n a č n u restauraciju starog političkog sistema. P o z n a t o je da je Maistre. pa p r e m a t o m e čisto r e v o l u c i o n a r n a . k a o krajnju pomoć. 1 Pošto literarna mišljenja koja. u n a š e m vijeku. n i k a d a izgubiti iz vida da je n j e n a doktrina. trebalo da spriječi s v a k o ozbiljno razmimoilaženje. vidjeti. odbijaju­ ći da se u toj situaciji od životnog značaja. Ali. j e d n o s t a v n a p r o m j e n a do koje je došlo u kraljevskoj vladi. u stvari. iako im ona n u ­ di naj'bolje definisani obrazac u prošlosti čije bi r e v n o s n o p r o m a t ­ ranje. Oni koji su na čelu te j e d i n s t v e n e m e t a m o r f o ­ ze s m a t r a j u da su najsposobniji u stranci čiju političku abdikaciju. nastojeći da za svoju u p o t r e b u sistematizuje cjelokupni p r e d m e t kritičke d o k t r i n e . pa čak ne može. s druge strane. kod slavnog a u t o ­ ra P a p e na veći broj nedoslednosti. dok je. kroz definitivno osnivanje sistema ko­ ji je isto toliko progresivan koliko jedinstven. izgleda. u Francuskoj početkom ovog vijeka pod pokroviteljstvom katolićko-feudalne škole koja je dugo vremena smatrala za obavezu stranke da pretjerano hvali najmonstruoznije zablude književnih stvaralaca. bez sumnje. predbacio. isto tako. u d a n a š n j e vrijeme sadrži toliko ele­ m e n a t a d i r e k t n o s u p r o t n i h njenim sopstvenim osnovnim principi­ ma. nakon odgovarajuće analize. poslužili za njegovo rušenje i čije n a j a n a r h i č n i j e posljedice ona ne oklijeva da potvrdi na spekulativni n a č i n : razlog tog p r e v r a t a je. beskorisno vaskrsavanje katolič­ kog i feudalnog r e ž i m a pomoću onih istih p r i n c i p a koji su u stva­ ri. zbog toga. a drugi iz odvratnosti prema katolicizmu. može. K a d a je. kao korisnu novu provjeru te karakteristične ne­ dosljednosti sadašnjih stranki. posmatr a n a u s v o m začetku i ograničena na s t a r i sistem p r o t i v kojeg je ona. 1 Poslije t a k v i h p o s m a t r a n j a koja s v a k l a k o može preduzeti. dok se p r a v i k a r a k t e r glavnog političkog p o k r e t a . a n a s t a v ­ lja da traži energično ugušivanje p r o t e s t a n t i z m a u F r a n c u s k o j . bar u tom . žarko braneći staru klasičnu zakonitost. beskorisno da se duže z a d r ž a v a m o na ovom mjestu da bismo konstatovali r a d i k a l n u slabost d o k t r i n e koja. metafizičku politiku jednoj takvoj ocjeni. suštinskim p r i n c i p i m a r e v o l u c i o n a r n e d o k t r i ­ n e . ne može biti ni u jednoj epohi u kojoj r e a k c i o n a r n a škola. zamišljena u apsolutnom smislu. isto tako ostavlja tragove koji su potpuno do­ voljni da istaknu realnost prethodnog posmatranja. u stvari. ne treba.više nego j e d a n p u t . s v e č a n o je dala ni n a j m a n j e dvosmislen dokaz sla­ bosti r e a k c i o n a r n e d o k t r i n e i energije kritičke d o k t r i n e . oni kategorički potpisuju. u stvari.. Jedna takva zabluda i sa jedne i sa druge strane.smislu što politi­ čka anarhija sada prestaje da odbacuje literarnu anarhiju. sada. bila na čelu glavnih političkih p r o g r e s a do kojih je dolazilo u t o ­ ku tri poslednja stoljeća i koji su suštinski m o r a l i biti negativni. imala je. poš­ to je upravljao p r v i m razvojem ljudskog d u h a i društva. pa čak u izvjesnom smislu i m o r a l n u degradaciju. zbog svoje prirode. ne prestajući ipak d a . prije svega. Svako se osjeća da je Romantizam početi. p r e d našim očima p r e d u z i m a . ovo implicitno prizna­ vanje neopozive oronulosti teološke politike. kao što sam ranije naveo. A k o s v a k a dogma koja čini kritičku d o k t r i n u . uvijek i bila ustanovljavana. koalicija kraljeva htjela najzad da ozbiljno p o b u n i E v r o p u p r o t i v nepodnošljive domina­ cije B o n a p a r t e . za cilj da utiče da se romantičarska književnost stvara kao suštinski posvećena prikazivanju hrišćanskog i feudalnog doba. jednako zatvore oči pred očiglednom nedosljednošću jedne takve ocje­ ne u poređenju sa opštim principima apsolutnog autoriteta ili neodre­ đene slobode čiju su političku prevagu svaki za sebe htjeli da usposta­ ve. pokušala Više puta da je stavi pod smiješnu zaštitu zvaničnih uredbi. Može se. na način koji više odgovara običnim zakonima analogije. katolička škola k o ­ ja se formalno poziva na d o g m u slobode savjesti k a d a su u p i t a ­ nju njeni savjetnici iz Engleske i. Ali osnovna metoda. istorijski dio ove knjige će j a s n o pokazati da ona. iako isključivo kritička. Izlažući. s razlogom. ni u uspješnim ni u neuspješnim situacijama. aiko ne analognih. takođe. ni da sakupi. obaveznu p r i p r e m u za društve­ ni dolazak pozitivne škole kojoj je isključivo p r e p u š t e n realni nas­ t a v a k revolucionarne epohe. mo­ gu ponuditi vjeran i poučan odraz opšteg stanja ljudskog duha u sva­ koj epohi. očigledno. s d r u g e s t r a n e . ipak je bio do­ voljan da jedni iz počasti. izgleda. Podjela književnih mišljenja nastaje. k a o za svaki drugi red ideja. t a k o p o t p u n o i odlu­ čujuće k a k o ga mi d a n a s vidimo. po­ sebno k a d a se radi ο galikanskoj crkvi. posebno.. b e s k r a j n o ponavlja njihov početak. svoje različite pristalice. politički trijumf metafizičke škole je m o r a o predstav­ ljati.

po svojoj prirodi. nužno. jednu vrstu manje-više anarhičnog interregnuma čiji karakter i vijek trajanja za­ vise od intenziteta i obima modernizacije koju treba izvesti: najosetljiviji politički progresi se. čisto intelektual­ no razmatranje koje ovdje treba preciznije da navedem. bar za vrijeme nekoliko generacija. za jednu novu političku organizaciju do čije pojave. tako da on nije mogao ni zamisliti društvo koje nije zasnovano na ropstvu. od svih drugih re85 84 . najeminentniji duhovi još uvijek nejasno naziru pravi karakter društvene reorganizacije. kada preporod nikada do sada nije mogao biti dublji ni veći? Bez sumnje. mora prevazići osnovne granice slabosti našeg uma. uostalom bez sumnje. putem direktne i potpune subverzije najosnovnijih političkih pojmova. Ova doktrina. dakle. kao nužnog neprijatelja društva radi kojeg ona mora da vodi računa da je stalno u stanju sumnjičenja i kontrole.uslov. veli- kim Aristotelom vladao je njegov vijek. Ukoliko više. Pored tih neospornih razloga koje je danas lako ocijeniti. Ova raznovrsna osnovna razmatranja se. bilo da podstakne na reorganizaciju kroz iskus­ tvo sa poteškoćama anarhije. zbog njihove velike komplikovanosti. čini mi se da je jedno novo. Taj prethodni preokret je ne samo neizbježan zbog same snage prethodnih slučajeva koji ga vode. ako posmatramo društvene revolucije samo u njihovom jednostavnom intelektualnom stanju. suštinski svode na postepeno rušenje starog sistema. vrlo poodmaklo rušenje ra­ nijeg političkog sistema predstavlja u tome jedan očigledno neiz­ bježan uvod. razlog treba tra­ žiti u vremenu kada je stari sistem u punoj snazi morao neposred­ no zabranjivati svaki. čak i u pogledu mnogo jednostavnijih ideja nego što su političke. Mali domet našeg uma i kratkoća individualnog života u poređenju sa sporošću društvenog razvoja. Bez obzira na aspekt sa kojeg se posmatra. doprinjeti da ta prirodna obaveza postane imperativnija i. prelaz jednog društvenog sis­ tema u drugi. I nad najjačim umom čitave antike. opšti duh revolu­ cionarne metafizike se sastoji u tome da sistematski dovodi u nor­ malno i trajno stanje situaciju koja je. smatrajući da je ta prva teškoća savladana. Ako. koja je du­ boko prikrivena nadmoćnim prizorom stare organizacije. inače. koncepcija jednog pravog političkog sistema koji se radikalno razlikuje od onog u ko­ jem se nalazimo. opasno djelovanje tog uništavajućeg aparata niti može niti treba da potpuno prestane. još tješ­ nja. već i strogo neophodan. Zbog te očigledne i isto toliko žalosne potrebe koja je inhe­ rentna od našoj nemoćnoj prirodi. bez kojeg ni najeminentniji duhovi jasno ne bi mogli shvatiti pravu karakterističnu prirodu novog sistema. ljudski duh ne bi mo­ gao da se jasno uzdigne do opšte koncepcije sistema koji treba konstituisati. očigledno je da je intenzivnija i dugotrajnija borba pro­ tiv starog režima morala nužno uticati na energičniji razvoj i sistematičniju koncentraciju revolucionarne akcije koja je. da je uvijek spremna da što više ograniči sferu njene aktivnosti kako bi sprije­ čila njeno prodiranje nastojeći da joj konačno. predstavlja vladu zbog njene pri­ rode. nikada ne može biti direktan ni stalan. naročito u pogledu političkih ideja. uvijek vjerno odražavajući savremeno druš­ tveno stanje kroz svoje maštanje. bilo kakav prikaz takve budućnosti! S dru­ ge strane. bilo da omogući elementima novog sistema. Stanje djetinjstva i empirizma u kojem je društvena nauka do sada stalno čamila. niti bi se javni razum. u stvari. izuzetna i prolazna i koja se morala razvijati kod naprednijih naroda od momenta ka­ da je nesposobnost starog političkog poretka da i dalje upravlja društvenim pokretom počela da postaje neosporna. Cak i najnestvarniji utopisti kojima se čini da su se potpu­ no oslobodili svakog uslova realnosti. mogao naviknuti na novu koncepciju da bi svojim učešćem pomogao nje­ nu postepenu realizaciju. u uskoj zavisnosti od stvarne sredine u kojoj mi sada živimo. iz­ vanredno mogu primijeniti u velikoj društvenoj revoluciji usred koje živimo a kojoj su sve ranije revolucije. podnose bez svog znanja tu nesavladivu potrebu. drže našu moć zamišljanja. sve do manife­ stacije dovoljno karakteristične za novi poredak. posebno. priklad­ no da vrlo jasno predoči direktnu obavezu jednog takvog kretanja. on uvijek pretpostavlja. pokazujući da bez tog prethodnog rušenja. Kako je društvo moglo izbjeći taj uslov prethod­ nog preokreta koji je ranije pretrpjelo u manje značajnim trans­ formacijama. snažno manifestuje kroz mnogobrojne nesporne primjere. bilo suštinskih prepreka koje ona sa­ da suprotstavlja konačnoj reorganizaciji modernih društava. da bi za­ služivala neko ozbiljno ispitivanje. uvijek unaprijed podrivanog u svojim raz­ ličitim osnovnim temeljima. To je neophodni i potpu­ no zakoniti izvor aktuelne kritičke doktrine. Ali ova utopijska pretpostavka je duboko kontradik­ torna u odnosu na najočiglednije uslove ljudske prirode. koji su se do tada lagano i tiho razvijali da malo po malo dobiju političku osnovu. direktno vezana za jednu cjelovitu doktrinu metodičnog i stalnog negiranja svake regularne vlasti. Jedna tako odlučujuća provjera mora uticati da se dovoljno pro­ cijeni stvarna moć jedne takve opšte obaveze koju istorija nauka. predstavljale neizbježni uvod. posmatrana u svojoj cjelini. Tako. iz toga se jasno mo­ že vidjeti pravo opšte objašnjenje bilo neophodnih usluga koje je ta doktrina do sada učinila. a ipak je njego­ vo neosporno ukidanje uslijedilo nekoliko stoljeća poslije njega. najzad po prvi put. uprkos već gotovo potpuno završenom raspadanju. bilo je poželjno da pad starog političkog si­ stema bude zadržan do trenutka kada bi novi sistem trebalo da bude sposoban da ga neposredno smijeni sprječavajući svaki organ­ ski prekid. moralo je. iako samo privremen.

neodvojiva od naše nemoćne prirode. nema ustano­ vljenih principa«. 86 87 . kao što ću po­ sebno objasniti kasnije. odlučnim kao i njihovi protivnici da donose sud isključivo na osnovu svog sopstvenog znanja. kako (bih bolje istakao obim i težinu jedne takve situacije u kojoj se umovi nalaze. ne priznaju. Oni isti koji preko svojih djela nastupaju kao. godine u uvodu mog »Sistema pozitivne filozofije«: »Nema nimalo slo­ bode savjesti u astronomiji. doktrinu koja sve više teži. bez razmišljanja ο mogućnosti da se to uradi na neki bolji način. Ako se sada kritička doktrina posmatra sa jedne posebnije tačke gledišta. na koji sam ocijenio tu dogmu 1822. mora trajati do društvenog dolaska pozitivne filozofije. nisu uopšte osjetili. da se otvore oči prilično velikom broju dobrih duhova koji. ne bi mogla smatrati. smjelo i lako najteže de­ bate i ne pokazujući više stvarno poštovanje prema njihovim naj­ višim intelektualcima. U svakodnevnom životu najodanije pristalice teološke politike. da.1 Formulišući to stvarno odsustvo intelektualnih pravila. ova velika poteškoća treba da izgleda. bude dozvoljeno. ono što posebno treba uzeti u obzir je da bi bez tog atributa revolucio­ narna metafizika. do ta­ da. Ako je u poli­ tici drugačije. prepusti samo funkciju opšte policije. isto tako. a drugi kontradiktorno u odnosu na sopstvene teorije. pomenem način. na koju se gledalo kao na neizbježno nastavljanje dekadence starog režima. manje-više prećutno prihvatali opšti duh revolucionarne doktrine kojim se oni stalno i spontano služe. obrazovanja ili za bilo koji drugi način izražavanja i prenošenja ljudskih mišlje­ nja. isto tako. ukratko. herniji ni u samoj fiziologiji u tom smislu što bi svak smatrao da je apsurd ne vjerovati pouzdano princi­ pima koje su u tim naukama ustanovili nadležni ljudi. ne bi bilo za­ mišljeno kao vremenski uslov neophodan za punu efikasnost borbe koja je morala pripremiti dolazak novog režima. u pogrešno apstraktnoj formi zajedničkoj za sve meta­ fizičke koncepcije. u stvari. uglavnom. Zato je revolu­ cionarna zaraza. Pošto je prvo živo šokirala revolucionarne predra­ sude. vjerovatno bila sigurno nemoćna da na odgova­ rajući način ispuni svoju osnovnu dužnost protiv starog političkog sistema. kod reakcionarne stranke. analizirajući tu posljednju istorijsku fazu društvene evolucije. jedini razlog za to je što. nažalost. jedni namjerno. na pravi način. dogma univerzalnog i neograničenog prava ispitivanja je. koji još može biti od koristi. pravo govoreći. postala istinski univer­ zalna i predstavlja jednu od glavnih osobina društvenih običaja ka­ rakterističnih za ovaj vijek. Ali. u stvari. ipak. Ova formula je morala biti apsolutna jer se tada nikako nije moglo sumnjati u potrebni termin koji je opšte kretanje ljudskog razuma moralo utvrditi u privremenom 1 Neka mi. u tom interva­ lu kada su stari principi pali a novi još nisu formirani. čak i ta­ da. Istorijski gledano. u stvari. naravno. čak i u najnaprednijem stanju javnog ra­ zuma. čini njen najobimniji i najosnovniji princip. sa filozofske tačke gledišta. Individualno pravo neograničenog ispitivanja svih društvenih pita­ nja moralo je suviše laskati uobraženoj nemoći našeg uma da bi i sami najsistematičniji čuvari starog društvenog režima mogli odo­ ljeti jednom takvom mamcu i pomiriti se sa sudbinom da ostanu jedini ponizni i pokorni među duhovima koj su se potpuno preda- li neodoljivom zamahu svoje potpune emancipacije. kada bi se sva upravljačka moć radikalno oduzela vladi putem jedne vrste stroge dogme. snažno doprinijela da se ubrza i pojača konačni raspad stare duhovne moći. ta ocjena je. Na taj način su. mogla biti. zar se i jedna društvena akcija za čije je ostvarenje bilo potrebno dva ili tri vije­ ka. fizici. i pored očigledne tačnosti takve ocje­ ne. tim povodom. kao revolucioneri koje oni napadaju. ona je jednom neizbjež­ nom reakcijom. u suštini. vrlo je tužno što je. posebno ako se iz toga ne izdvoje njene najneposrednije posljedice vezane za slobodu štampe. već osim toga. da bi se do­ voljno ispunio taj prethodni uslov. potvrda. kao apsolutnu i beskonačnu. potrebu za jednom novom društvenom doktrinom i koji su smatrali da je potpuni trijumf negativ­ ne ili metafizičke politike definitivni termin opšte revolucije modernih društava. Ne samo da je takav karakter morao proisteći iz. doprinijela. svi umovi bez obzira na svoje spe­ kulativne težnje. odkako se više ne koristi isključivo radi razbijanja starog političkog poretka. bez ikakvog bitnog učestvovanja u vrhovnoj upravi kolektivnom djelatnosti i društvenim razvojem. prekidajući. ο čemu ću govoriti kada dođe za to vrijeme. pokazuju se sada. Radije uka­ zujem na tu opštu invaziju kritičkog duha koji karakteriše revolu­ cionarnu doktrinu u užem smislu. kao što sam to i očekivao. apsolutnom i konačnom u očima prostog naroda? Dakle. Bez sumnje. Ipak. neizbjež­ no sačuvana ili bi bila predata samim vlastima makar se radilo i ο razaranju jer one same pretenduju na to pravo. budući da je duboko nepoznata. filozofski branitelji duhovne vlasti. metafizičkog stanja u kojem je naš um tada bio zatvoren. nužno. prolaznog stanja neograničene slobode u koju je ljudski duh bio spontano postavljen zbog neminovnog nastav­ ljanja neopozive dekadence teološke filozofije koja. u tom osnovnom pogledu. očigledno je da apsolutno pravo slobodnog ispitiva­ nja ili dogma neograničene slobode savjesti. drugi istinski najviši autoritet osim autoriteta svog sopstvenog razuma čija je ćudljiva nepogre­ šivost uvijek spremna da se pobuni protiv svakog protivljenja. kritička doktrina bi bila suviše nepotpuno ocijenjena kada to sistematsko negiranje svake istinske vlade. da postane direktna prepreka svakoj pravoj reorganizaci­ ji. Jer bi prava priroda novog sistema.alnih atributa. pa makar ono poticalo i od vlasti koje oni najviše hvale. ljudski duh bio prisiljen da pri­ hvati.

da je pravo ispitivanja tre­ balo podrediti bilo kakvim restrikcijama. koja neizbježno prati takve pre­ laze. intelektualna vlada već. stva­ rajući osnovne temelje novog društvenog poretka. na taj način.prizna da je nesposoban. čak i 'kada se odriče starih principa da bi od njih napravio nove. sigur­ no. moglo biti sa­ mo privremeno kao što na to ukazuje situacija duha koji prethodi i priprema konačnu odluku prema kojoj naš um stalno teži. u isto vrijeme. ovdje je vrlo očigledno da je. a . mora prethoditi i odrediti stvarni trijumf tih principa. nije mogla pripremiti nijedna prava reorganizacija.niko. bez velikih opasnosti ne bi mo­ gao preći prirodne granice odgovarajuće krize. prema tome.j. kod svih političkih stranaka. svakako. i da inače. svoju revolucionarnu misiju. naprotiv. Nastavak ove knjige će mi.« 88 89 . kobna zabluda koja danas. požuri sa stvaranjem jedne takve cjeline. taj apsolutni karakter bio strogo prijeko potreban da bi ta dogma mogla ispuniti. iz onih istih principa starog društvenog sistema čije bi neophodno rušenje. stvorene na osnovu apsolutnog prava ispitivanja. Sto bolje izanaliziramo tu jedinstvenu fazu našeg društvenog razvoja. sa dovoljno ener­ gije. spriječila svaku pravu duhovnu organizaciju? Obično svak lako . ni mogli biti istraživani da se filozofi nisu. direktno bilo sputano filozofskom operacijom koja nije imala drugi bitni cilj nego da to rušenje olakša. najzad. u početku. u stvari. prirodno odre­ đeni za kontemplaciju. očigledno da je jedna takva tendencija. od diskusija u odgovarajućim intelektualnim uslovima uz jednako poštovanje stvarne povezanosti raznih posljedica sa osnov­ nim pravilima. Do tada. trenutni skepticizam. Kada takvi principi budu ustanovljeni. pravo ispitivanja vrati u svoje granice. jer principi kojima se ona mora rukovoditi ne bi. inače. ne oklijeva da im da povjerenje u opštem rukovođe­ nju odgovarajućim operacijama. Makoliko ovaj veliki princip političke doktrine do sada bio i još jeste koristan. suviše često mora povlačiti intelektualno mediokritetstvo povezano sa nezadovoljstvom karaktera.poznavati najosnovnije potrebe ljud­ skog razuma kojemu su. U bilo kojem slučaju. i čak neophodan zbog raznih suštinskih razloga. poslužili svojim pravom ispitivanja. u potpuno­ sti.potvrda jedne takve dispozicije kod svih pojedinaca mogla ostvariti definitivno savršenstvo društvenog poretka na os­ novu ideje čija je stabilnost mnogo važnija i koju je. u osnovi. iluzoran. u početku se mo­ gu manifestovati samo uopšteno. sve više. stanje ispitivanja bi. sigurno. je­ dino sposobna da kasnije povezu njegove spontane napore i kod kojega. moglo sumnjati u to da on. javnost nije sebi pripisala istu sposobnost. ne samo što nikako ne može predstav­ ljati jedan osnovni princip. tako da se u normalnom i stalnom poretku ustanovi prolazna međuvladavina. Kako bi dogmatska . zaista normalne i stalne koje se sastoje. na osnovu jedne potpuno materijalne poli­ tike.stanju koje je ona čuvala i koje. mislim da ćemo više biti ubijeđeni da se bez osvajanja i korišćenja te ne­ ograničene slobode mišljenja. teži da se suprotstavi kao neka sistematska pre­ preka svakoj istinskoj društvenoj reorganizaciji odkako njena de­ struktivna djelatnost više ne koristi bitno za raspadanje starog po­ litičkog poretka koje je skoro dovršeno.« nisu određene da utroše svoj život u ste­ rilnom rezonovanju. kada se razmotri sa stvar­ no filozofske tačke gledišta. ljudski duh bi ih. na osnovu prirodne iluzije jedne duge navike. da stvori i prosudi astronomske. teško uspostaviti? 1 . značilo bi. uzrokovan manje-više teškim prelaskom iz jednog dogmatizma u drugi. Masa ljudi je. za mnoge prosvećene duhove definitivno stanje. pri­ vatnom ili javnom. proizići samo iz dobrovoljnog pristanka na osnovu kojeg će ih javnost opravdati nakon konačne vrlo slo­ bodne diskusije. osim ako se posebno ne pripremi. pošto se nije vodilo računa ο tome da je jedna takva ocjena nemoguća. još i danas predstavlja. ipak. kada bi mogla vječno trajati. Uzeti izuzetak za pravilo. S druge strane. bilo bi ravno ludosti u ličnom ponašanju. Svaki drugi način pristupanja duhovnoj reorgani­ zaciji bio bi. ug­ lavnom. uglavnom. obrađena u glavnim crtama. izgleda. da sam je već dosta jasno okarakterisao tako da ni najnepažljiviji čitaoci ne mogu biti zaprepašteni mojom opštom ocjenom revolu- cionarne dogme neograničene slobode savjesti bez čije bi pobjede ovaj Traktat očigledno bio nemoguć. a mogao bi biti i opasan kada bi. nego i dalje direktno. Jer. iznad svega. kasnije. podstaknuto oholim tre­ nutnim posjedovanjem ma koje vlasti. hemijske i druge pojmove koji treba da uđu u društveni opticaj. bila bi ra­ dikalno nemoguća. ipak. očigledno. po svojoj prirodi radikalno anarhična zato što bi. jer njihova zako­ nita nadmoć može. t. rekao sam u mojim »^Razmišljanjima ο duhovnoj moći« 1826. svakako. potrebna čvrsta uporišta. predstavlja jednu vrstu bolešljivog poremećaja koji. Da 1 >»Ni jedinka ni vrsta«. sa izuzet­ kom jednog neprimjetnog dijela onih koji su. ne bi se. raspravljajući stalno ο ponašanju kojeg se moraju pridržavati. jednostavno kao misli pojedinaca. više puta pružiti priliku da sve više objašnjavam moju cjelokupnu misao koja se odnosi na tu značajnu temu: međutim. ne . osnovna diskusija koja.Nije li. u beskorisnoj želji da se. fizičke. postojala težnja da se korišćenje prava ispitivanja potčini samovoljnim normama prije nego što spontani razvoj javnog razuma ustanovi postepeno odgo­ varajuće principe. i sama mišljenja koja će kasnije imati za­ datak da potčine umove jednoj stalnoj i preciznoj disciplini. kao što se to moralo vjerovati u po­ četku. a ne donositi odluke. Stalno ispitivati. u smislu svega toga. njiho­ va će neodoljiva nadmoć uticati da se. to znači da je. pozvana »na akciju«. uzeo iz samih principa koje je on mogao realno zamisliti. neizbježno. godine.

naročito. suviše nemoćne da bi pretendovale na istinsku duhovnu dominaciju.poznato je sa koliko su strašne energije prirodni rukovodioci tog velikog pokreta pokušali da do­ biju opšte odobravanje. moglo odstupiti u odnosu na cje­ lokupnu asocijaciju ljudske vrste. od one koja se to­ liko prebacuje katoličanstvu. da nestanu nakon same slobodne diskusije. imperativnije nego u bilo kojem drugom slučaju. Sto će. bez stvarne kontrole. pomenem da je već odavno zdrav politički ra­ zum visoko formul'isao tu pravu potrebu svake realne organizacije pomoću one divne aksiome katoličke crkve: In necessariis unitas. bilo zbog prirode.samo na osnovu vjerovanja drugome. što je tačno. ne bi u stvari. čak . bez sumnje. očigledno je. da će. Ni jedno udruženje. ali u raznim tačkama doktrine ili discipline koje su im ostale zajedničke. ti slabi uticaji. nu­ žno. obično. nastoje. i makar bilo ograničeno na veoma mali broj pojedinaca.se vra­ tim na ovakvu temu. ο posebnim uslovima postojanja društvenog poretka svojstvenog mo­ dernoj civilizaciji. čak tamo gdje je individualna tačka gledišta najdublje odvojena od kolektivne i gdje svaki član mora da je. Dakle. očigledno ograničava na postavljanje problema. nespojiv sa stalnom slobodom koja svakome dopušta da. da mnogo ograniče taj spontani razvoj političkog zastranjivanja. moglo opstati bez određenog stepena uzajamnog povjere­ nja. tako jasno provjerenog kod najjednostavnijih slučajeva. svaka posebno. makar imalo posebnu i privremenu misi­ ju. biti. ne manje opasnim. ako se ima u vidu direktni utioaj neizbježnih zastranjivanja izazvanih ne­ obuzdanim ambicijama toliko nesposobnih i loše pripremljenih umo­ va. Sistemat­ ska tolerancija ne može postojati. nije ni posto­ jala. ostati jedini koji su prepušteni samovolji i promjenjivoj odluci duhova. in dubiis libertas. a ukla­ njaju se zato da bi ustupile mjesto novim. ali to se događa tek pošto su one izvršile veće ili manje štete. društveni poredak ostati. navodeći opšti U bitnim stvarima jedinstvo. svakako. koji vuku. kada individualni ponos prestane da bude snažno stimulisan. obično da budu nesposobni da iskorijene beskorisnu pretenziju svakoga da se uvijek predstavlja kao suvereni sudi ja raznih društ­ venih teorija. ne mogavši tako dovesti u sum­ nju glavne uslove koji su. t. ravnomjeran porast in­ telektualne anarhije. zbog ilu­ zije koja je u početku bila neizbježna. . ali čije je cjelokupno obnav­ ljanje ubuduće nemoguće. veoma malo podoban. u stvari. . osim u pogledu mišljenja koja se smatraju indiferentnim ili sumnjivim. očigledno. milom ili silom. najkomplikovanija i najnejasnija pitanja. njihova netr­ peljivost nije manje tiranska. dakle. glavnih dogmi revolucio­ narne filozofije za koju se tada smatralo da je jedina moguća os­ nova društvenog poretka. u poretku ideja koji je najnejasniji i najpuniji kapitalnih zabluda? Spekulativna inercija karakteristična za većinu duhova. in omnibus charitasJ Ipak ova lijepa maksima se. naročito u SAD.j. van svake radikalne diskusije: u nastavku ove knjige ću često imati prilike da . dakle. tako da ću jasno odrediti normalne granice prava ispitivanja bilo kada se radi ο onome što je zajedničko sv'm mogućim stanjima ljudskog društva.na­ stranostima čiji je prirodni slijed neiscrpan: tako da je uvijek ko­ načni ishod svih tih beskorisnih rasprava. naprotiv. ili zbog protivljenja da preduzme pravu procjenu opštih maksima ne­ ophodnih za pravo usmjeravanje svoje lične aktivnosti? Bez obzi­ ra na intelektualni razvoj koji bi se ikada mogao pretpostaviti u masi ljudi. bez prethodnog ispunjavanja bilo kojeg racionalnog uslova. dostupni veoma malom broju umova i za koje potrebna teža i neobičnija priprema. od sada isključivo prepuštenih neurednom impulsu svojih različitih prirodnih stimulansa. bez direktne težnje ka raspadu društvenog stanja zbog sve većih razilaženja pojedinih umova. da radikalno obustavi in­ telektualnu reorganizaciju.) 91 1 90 . suprotstavljajući se stvarnom konver­ genciji duhova koji se. bio dovoljan. često mogu spriječiti smiješni zamah jedne slabe aktivnosti treba. a nikada. normalno. obično. između tih različitih članova od kojih svaki ukazuje na stalnu potrebu za velikim brojem pojmova čiji mu nastanak nije poznat i koje on prihvata . pretenziju koju svaki razuman čovjek obično osuđuje kod drugih čuvajući u manje-više jasnoj formi jedino svoju ličnu mjerodavnost. konačno ne bi mogli povezati bez dobrovolj­ nog odricanja većine njih od apsolutnog prava individualnog ispi­ tivanja ο temama koje su iznad njihovog stvarnog dometa i čija priroda ipak zahtijeva. za to najmanje mjerodavnih? Jedna tako šokantna anomalija. ukratko rezimirajući prethodnu analizu. Kod naroda. ne bi mogla biti uzeta kao stalna. mnogobrojne religiozne sekte od kojih se hrišćanstvo ogradilo. ili kada se radi. kao što to dokazuje sama praksa revolucionarne politi­ ke i pored njenog apsolutnog izjašnjavanja za slobodu savjesti. pa je prema tome. stvarnu i stabilnu istomišljenost. dakle. u početku francuske revolucije bila jed­ nodušno zamišljena kao osnovna. ako zanemarimo svaku aktivnu zabludu. Kada je kritička doktrina. Ali. Na osnovu kojeg monstruoznog izuzetka bi se od ovog osnovnog uslova čitavog društva. u sumnjama sloboda u svemu lju­ bav (Prim. Zadovoljiću se ovdje da. svakog da­ na stavlja na beskrajnu diskusiju same temelje društva. svaki na svoju stranu. takav bi stav. kao i mudro zadržavanje prostog zdravog razuma do određenog stepena. potrebni za njihovu racional­ nu obradu? Ove različite zablude koje se uzajamno sukobljavaju nastoje. kod kojih je ta politika ozbiljno zaustavljena zbog zastoja protenstantizma.li će. su. i intelektualnog i moralnog. prev. najvažniji i najprefinjeniji pojmovi koji su zbog svoje vrhunske komplikovanosti.

Dok nisu dovoljno upoznali prirodu tog konačnog poretka. U dvostrukom prihvatanju tog termina. makakav mogao biti princip. Nije ta nova faza revolucionarne metafizike bila samo neizbježna kao direktna obja­ va neopozive dekadence starog režima. naprotiv. te­ ži. predstavlja jedinu progre­ sivnu namjenu te energične dogme koja. pa prema tome. jer da cjelokupno društvena podjela nije u početku bila sistematski osporavana. stalni progres civili­ zacije. ali koja prenesena u koncepciju novog društvenog poretka. naravno. više izražene me­ đu različitim organizmima. očigledno. Ista filozofska ocjena ne predstavlja više teškoću u pogledu suverenosti naroda. Dogmatska potvrda narodnog suvereniteta je. nastoji da ga radikalno sputa vodeći ka neograničenom negi­ ranju svake istinske vlasti. a u isto vrijeme mnogo umanjuje značaj materijalnih razlika koje su ih. uvijek ima prirodno pravo da. osim. pošto se na nju prestaje gledati kao na prolazni uzrok propasti starog političkog sistema. za sve zdrave duhove. uostalom. stvarno. graditi uobičajeni princip univer­ zalnog morala. principe sposobne da ostvare to neophodno jedinstvo . Jer. očekuje od svih drugih neprekidno i savjesno ostvarenje opštih obzira. ne bi proisticalo iz osnovne slobodnp diskusije. prema tome. kao što sam to i ja uradio. bez kojih je. na drugačiji način. slobodnog normalnog razvijanja lične aktivnosti kada se ona usmjeri onako kako treba. mogla. osnovnog prava. pošto su sva ograničenja proistekla. u pogledu najvažnijeg principa: apsolutnu potvrdu pro­ laznog oblika modernog društva. koje je neminovno zajedničko svima. tako što će. jedina mogla dopustiti slobodno prethodno smjenjivanje raz­ nih političkih pokušaja koji će. vjerovatno nisu mogle postići od­ govarajući razvoj. To je naročito jasno za dogmu jedna­ kosti. Primijenjena u starom sistemu. ali. značiti samo nužni trijumf nejednakosti koje je 92 razvila modema civilizacija nad onima čiju je prevagu djetinjstvo društva moralo sačuvati do danas. Dakle. jedino je bilo moguće boriti se uspješno. jasno konstatovati.koje bi bilo iluzorno kada. od­ govarala novom stanju civilizacije. iako još nedovolj­ no procijenjena. kada intelektualni preporod bude dovoljno napredovao. iako indirektna. zbog svoje prirode. uprkos toj velikoj moralnoj obavezi koja ni­ kada direktno nije osporavana od ukidanja ropstva. iz dana u dan.j. jednakosti umova. protiv sta­ rih nejednakosti koje su. sabijale. Prema sasvim drugom postupku. apsolutno nije ovdje bilo manje neophodno nego u prethodnom slučaju. stari rukovodeći stale­ ži bi spontano sačuvali njegovu prevagu zato što nisu mogli zami­ sliti. sa svoje strane. koje su da­ jući sebi to pravo. a velika društvena revolucija je. u početku. da se ona beskrajno može koristiti u novom si­ stemu. nužno. očigledno je da ljudi niti su jednaki ni istovjetni među sobom. takođe. spo­ soban da redovno utvrđuje stalne uslove i normalni obim raznih suverenosti. a posebno nisu mogle steći direktno politički značaj koji mora da im je do danas nedostajao. pošto su dugo pomagale razvoj modernih društava na kraju stvarno postale nasilničke u . političku klasifikaciju ο kojoj ni mi danas nemamo nikakvu dovoljno jasnu predstavu koja bi. neraz­ dvojivih od dostojanstva čovjeka. u da­ našnje vrijeme. nego obične fizičke nejednakosti koje toliko zabrinjavaju neuke posmatrače. propala. Za svakoga onoga koji je mudro proučio pravu ljudsku prirodu. i koja je. svakako. Ta apsolutna dogma jednakosti po­ prima. najvažniju i najaktivniju poslije one koju sam upravo Ispi­ tao. u nezgodni čas. ova je dogma. zaštićen od svake samovolje. čija će cjelina. po želji mijenjati i. u početku. analognoj procjeni. kada se ona primijeni. dakle. srećom. Ali. ova politička reor- 93 . proklamacija najosnovnije jednakosti. da do krajnosti razvije te suštinske različi­ tosti. Dakle. da se ovdje pažljivo analiziraju sve druge značajne dogme revolucionarne metafizike koje će pažljivo čitalac lako izložiti. ta podjela se neće moći pomiriti sa to­ božnjom jednakošću koja bi. u skladu sa svojom istorijskom misijom. pomoću izvanredno zdrave i stro­ go neophodne formule. ne bi mogli imati ni ista prava u društvu. na samo rušenje starog političkog sistema. u nužnoj vezi sa principom neograničene slobode savjesti iz kojeg je. ona je. umjesto da nas približi nestvarnoj jednakosti. nje­ gova nadmoćnost bila sačuvana. Bez sumnje. u ime potpune političke jednakosti. svakako suvišno. morala proizići neposredna. iz starog sistema. pomoću sličnog postupka. bila neop­ hodna da pripremi kasniji dolazak jednog novog ustrojstva. nastoji da spriječi svaku pravu reorganizaciju kada njena beskrajno pro­ dužena destruktivna aktivnost slijepo ide protiv samih osnova no­ ve društvene podjele zato što nema odgovarajuću hranu. morali. Ali takva opozicija. najzad dovesti do uspostavljanja jednog is­ tinskog sistema uprave koji je. pomaže ne manje nužnu opštu dosljednost os­ novnog principa neograničene slobode savjesti koja se tako konač­ no prenosi iz intelektualnog u politički poredak. ona ni­ kada sama ne može sugerisati nijednu ideju kao pravo rješenje. svakako.cilj kojemu svako društvo mora težiti na svoj način. moderni na­ rodi su mogli imati samo čisto privremene institucije. ako ne zbog vrlo okarakterisanog antisocijalnog ponašanja. do sada pomagala prirodni razvoj moderne civilizacije pošto je uprav­ ljala konačnim raspadom stare društvene klasifikacije. intelektualne i moralne nejednakosti su. u svim slučajevima. Bez te ne­ ophodne preambule.svojoj neizbježnoj dekadenci. Bilo bi. svaki pojedinac. bez obzira na svoju inferiornost. bitno anarhički karakter i direktno se buni protiv istinskog duha svojeg početnog ustanovljenja čim se ocijeni. da­ kle. snage određena da poslije toga postanu ele­ menti jedne nove organizacije. t.

U sve češćim razmacima. one su morale. neo­ pozivo apsorbuje dva suprotna mišljenja zadovoljavajući. Kritička doktrina. lišena jednog od svojih osnovnih svojstava. Do tada. slijepom i bezmjernom primjenom. učestvovati u svakodnevnom vođenju političkih debata u kojima je jedna iznosila sve suštinske ideje vlade. ona bi. bolje ne­ go svako od njih i bez ikakve nedosljednosti. koja je. pravilno ocjenju­ jući neospornu prolaznu dužnost ove revolucionarne dogme. te dvije doktrine su de­ finitivno izgubile svoju nadmoćnu aktivnost i pored nužne antipa­ tije. direktnu prepreku realnom os­ tvarenju tog velikog pokreta. pošto je svakim pokušajem evropske koordinacije neizbježno upravljao stari sistem. svakako. trebali su biti reorganizovani u isto vrijeme što bi. neophodno pravo da. opšti duh revolucionarne metafizike se manifestuje na suštinski analogni način kada se. ali to dvostruko iskustvo je bilo dovoljno da se zauvjek konstatuje radikalna nemoć jedne i druge. uprkos svom nejednakom progresu. Ova tužna situacija koja bi. skoro apsolutnu dominaciju u prvoj četvrtini vijeka koja je protekla od početka francuske revolucije. preko prenošenja božanskog prava. a u suštini. u suštini svuda istovjetna. ipak ima potrebu da bude s mukom obuhvaćena zbog antagonizma druge. ponovo udruže. svakako. nije ni manje apsolutno ni manje očigledno. Metafizički pojmovi nezavisnosti i nacionalnog izoli­ ranja. Takvo je. prema tome kako prirod­ ni tok događaja još više dovodi u sumnju opresivnu nemoć starog 94 95 . u smislu društvene reorganizacije koja je uvijek uzalud preduzimana. treba još samo da ukratko na nju primijenim logički kriterijum koji nam je omogućio da prosudimo samu za sebe reakcionarnu ili teološku doktrinu. redom. Ali. po svojoj volji. Ova si­ stematska izolacija. iako je kriza. a druga suprotne principe. Ne može se dovoljno ocijeniti zadivljujuća energija kojom je francuska nacija najzad osvojila. Ali. nakon svog neminovnog uticaja u smislu pripreme ko­ načne evolucije modernih društava. jer u sasvim drugoj hipotezi. na narod. kritička doktrina razmatra u međunarodnim relacijama. U tom smi­ slu. imale vrlo izraženu. ga ne bi imali još ni danas. razni narodi. Isto tako. očekujući racionalnije kretanje. u svoj apsolutnoj primjeni. po svojoj prirodi. obavezno pozvani da ko­ načno stvore jedno udruženje koje je i obimnije i pravilnije od onoga čiju je nepotpunu skicu nekada napravio katolički i feudal­ ni sistem. koji su. a zatim reakcionarna doktrine su. to duboko začarano kolo u kojem je ljudski duh danas zatvoren u pogledu društvenih ideja i primoran ubudu­ će. sistematsko negiranje svake istinske organizacije. u današ­ nje vrijeme. onemogući razvoj društvene reorganizacije. mo­ rali su predstavljati. kako bi. pa prema tome i međusobnog neintervenisanja. zbog sličnosti "koja je svakim danom sve bliskija i potpunija. pred­ stavljala. bilo nestvarno. na čelu jednog takvog udru­ ženja. sjedinjujući najzad uslove poretka i uslove progresa u jedno zajedničko rješenje. sigurno. sa toliko herojske požrtvova­ nosti. u tom kao i u svim drugim pogledima. sačuvao zaista inte­ gralni položaj političkog problema. djelimičnu i trenutnu nadmoćnost. jedna takva koncepcija bi. najzad. u početku. sve različite intelek­ tualne potrebe društva. društvo priznaje. Da bi dopunio ovdje prethodnu ocjenu revolucionarne doktri­ ne. bili samo apstraktna formulacija tog prolaznog stanja. Osim toga. kada bi mogla konačno prevagnu­ ti. na taj način. sve dok dovoljno manifestovanje novog društvenog poretka ne otkrije na osnovu kojeg zakona razne nacije treba da se. još očiglednije nego za unutrašnju politiku. Političkim ukidanjem sta­ re duhovne vlasti. metafizič­ ka politika bi nadalje. apsolutni karakter bez kojeg oni ne bi. Dakle. mijenja svoju unutraš­ nju politiku ne izlažući se ni najmanjoj zavisnosti spolja. predstavljajući ga kao beskrajno og­ raničenog na čisto prelaznu fazu koja je već dobrim dijelom proš­ la. Pošto je nužnost poretka. u ovom slučaju. direktno teži da. protivi svakoj redovnoj instituciji. pošto su sačuvali taj sistem u stanju najmanjeg raspadanja. dakle. isto tako. očigledno je predstavljala prethodni uslov po­ litičke regeneracije. skoro jednako. isto je tako neosporno. težila onom nakaznom za­ ključku da se politika najcivilizovanijih naroda potčini politici ma­ nje razvijenih naroda koji bi se tako našli. kada se ona. na jedan čak vrlo nesavršen način. kao i u prethodnom da revolucionarna metafizika. težila ka beskonačnom ponav­ ljanju. u vrijeme kada su razni civilizovani narodi. osnovni princip neograničene slobode savjesti je odmah morao determinisati spontano raspadanje evropskog poretka čije je očuvanje direktno predstavljalo najprirodnije priznavanje papske vlasti. ne bi mogla dopustiti drugi filozofski ishod osim jednoduš­ ne prevage jedne nove doktrine koja treba da. a svaka od njih. može se čak primijetiti da je odsustvo svake moći regulisanja ovdje bilo proglašeno naivni­ jim nego u bilo kojem drugom pogledu. u stvari. bes­ krajno osuđujući sve starješine na samovoljnu zavisnost od većine njihovih potčinjenih. tj. da istovremeno koristi dvije nespojive doktrine koje ne bi mogle dovesti^ni do kakvog realnog rješenja. manje jasna i skrivenija. jedna za drugom.ganizacija bi direktno zahtijevala utopijsko učešće ravnodušno pre­ ma samoj vlasti koje se mora zauvijek lišiti. učinila da modema politika bude nazadni ja od srednjevjekovne. na izgled neophodna. za koje se kraljevima toliko prigovaralo. u drugom dijelu ove polovine vijeka. Sa ovog zadnjeg aspekta. imali svoj osnov­ ni cilj. u tom pogledu. potvrđujući zauvijek taj odlučni duh isključive nacionalnosti. svakoj od njih.: da konstatujem njenu radikalnu nedosljed­ nost. nije­ dan pravi filozof ne bi mogao danas da ne upozna kobnu anarhičnu tendenciju jedne takve metafizičke koncepcije.

na neki način bez ikakve direktne koncepcije. koje se ne može primijeniti na društvo uzeto u cjelini koje je izgleda. a sve više i više. prikrivaju pravu prirodu društvenog sukoba ko­ ji i dalje neizbježno. Stranke koje su se najviše protivile. po priro­ di jedne takve doktrine. velika iako nužno prolazna. kao vodič u današnje društvo da bi sačuvala. U pogledu njih. Krotko i pasivno. kod pojedinaca. Ova očigledna prevaga koja iritira dvije aktivne škole. ovu veliku uslugu je. Već četvrtinu vijeka. čak i u ličnim slu­ čajevima. nasilnička ili povodljiva. kako bi sačuvale svoju aktivnost. do­ zvolila da se shvati dvostruki osnovni karakter društvenog pro­ blema čija se strane nisu do sada sva mogla istovremeno posmatrati. ova divlja doktrina služi prirodno. ta iluzija mnogo manje potrebna. radikalne nedosljednosti koje smo ranije pomenuli. Takva je dvostruka dužnost. ta poli­ tika koja ponosno prezire utopije. ali. Jednom rječju. samo su stvarni rezultat njihovog osnovnog neslaganja sa sadašnjim stanjem civilizacije. a njegovo formira­ nje kontradiktorno. u stvari. korupciji ili ljudskoj slabosti koje ona mora­ ju ustvari. njihovu svakodnevnu primjenu. kakogod bilo. ranije objašnjene.sistema ili neizbježnost predstojeće materijalne anarhije. ovdje se one neposredno nalaze u samoj strukturi tog čudnog sistema. a ne poučava ih. na jedan kako nesiguran tako i mučan ali jedino privremeno. da definitivno obori apso­ lutne principe reakcionarne i revolucionarne doktrine. nepostojano. U isto vrijeme. koja se nije mogla koristiti za vrijeme carstva. što nisam re­ kao za revolucionarnu doktrinu u kojoj je ona bila neizbježna. nužno. koja su karakteristična za naše vrijeme. Očigledno je. duboko izmijenila jed­ na. neophodan materijalni poredak u ispunjavanju te velike filozofske operacije bez kojega bi opšti prelaz bio radikalno spriječen. da često loše pripremlje­ nom posmatraču. jedne ili druge od dvije antagonističke filozofije. mora da se postepeno uvuklo između re­ akcionarne i revolucionarne doktrine. zabranjujući zbog svoje prirode. prema našim velikim savremenim iskustvima. postepeno su prisiljava­ ne da jednodušno prihvate. u stvari. Ova česta kolebanja. potrebno je da se jedna takva tendencija dovede u vezu sa dubljim i opštijim razlogom koji sam upravo naveo i prihvatio da. I pored toga što je među-mišljenje nezakonito. svakako. Slično tome. i pored ne­ izbježne kontradikcije. Slična obrada. slične izmjene mogu biti često nehotični rezultat jednog novog položaja pogodnog da posebno podsjeti na potrebu poretka i potrebu progresa. u mojim očima. formirajući se. svaku isključivu preokupaciju. iako privremen. bitno skreće u jednodušno povećanje mješovite i statičke dok­ trine čiji je opšti uspon. tako da ona u njoj spontano mora biti još dublja i još potpunija nego u dvije ekstremne doktrine. obič­ no. Iako ova dva mo­ tora ne prestaju da budu jedini aktivni principi raznih političkih oscilacija. treće mišljenje. od njihovih zajedničkih otpadaka. zbog rastućeg nepovjerenja prema dvjema antagonističkim doktri­ nama. traje. Pravi i spontani organ tih žalosnih oscilacija. poslije svečanog prihvatanja opštih principa revolucionarne filozofije. nje­ gove formule. Statička politika se otvoreno izjaš­ njava za zadržavanje osnovnih temelja starog režima. koju danas vrši statička škola u velikoj finalnoj evoluciji modernih društava. iako je. zbog raznih sekti koje se za njega vezuju. suvišno da se ovdje insistira na posebnoj primjeni našeg univerzalnog kriterijuma koji je baziran na razma­ tranju nedosljednosti u toj međudoktrini. koji pred­ stavljaju njenu jedinu logičku moć protiv reakcionarne doktrine. s d Jsta muke. osjete podstaknuti apsolutnim povjerenjem u definitivni trijumf te doktrine. Ništa bolje nego jedan takav simptom ne može ukazati na savršenu aktuelnu prikladnost filozofskih pokušaja koji treba da izbave zaista moderna društva iz te burne situacije direkt­ no stvarajući osnovne principe jedne prave političke reorganizacije. u cilju punog razvoja tog neophodnog uticaja. bez napora dobilo prevagu koja je aktivna onoliko koliko to dopušta njen dvosmisleni karakter. suštinski nepromjenjivo. ipak konačni rezultat njihovih suprotnih impulsa. svakako. želeći da učvrsti društvo u kontradik- 97 . ono je za vrijeme snažnog uzmaha revolucionarnog duha. pa čak i za vrijeme reakcionarne reakcije koja je uslijedila. zauzima. često se pripi­ suju. pa prema tome i manje oprostiva. Bilo bi. zbog zaista novog pokretača između revolucionarnog i reakcionarnog duha. treba ga istorijski okvalifikovati kao doktrinu. ima nedosljednosti čiji su temelji direktno u principu. moguć način. potrebu koja se suviše izolovano osjetila u vri­ jeme kada tako mali broj duhova realno shvata naše cjelokupno političko stanje. ali. koja ga ipak uvijek oba­ vezuje da ih koristi spekulativno. Možda naša slabašna priro­ da zahtijeva. predstavlja. Ali. ona hita da spriječi njihov redovni stvarni razvoj ometajući. dok radikal­ no sputava svoje najneminovnije uslove realne egzistencije pomo­ ću svih mogućih metodskih opreza. danas sebi direktno predlaže najhimeričniju od svih utopija. da snažno podstiču. pošto ovo objašnjenje koje je očigledno. bila je omogućena tek kada je jedna dvosmislena doktrina. najkarakterističniji simp­ tom zajedničke osude kojom javni razum sve više nastoji. nastojeći da neutralizuje jedne 96 pomoću drugih. da u njoj. malo po malo. jednako. isto tako. jer ga danas nalazi toliko patetičnih doktora koji se trude da ono predstave kao konačni tip političke filozofije. cjelokupnu političku scenu kod svih naprednih na­ roda. do te mjere karakteristične. suviše usko i. isto tako duboka zabluda koja teži da prikaže bijedni prelaz koji mi danas pravimo kao nepromjenjiv model društvenog sta­ nja. ubuduće neopoziv. ono ug­ lavnom. da se vođe te škole.

sa tom otežavajućom ra­ zlikom za prve. koja. predstavlja. Tako se dva poslednja mišljenja. pa prema tome i moralne. isto tako. s više prava. tako žalosno podijeljen. ova mješovita doktrina. izbjegnu odgovornost. svakim danom sve sigurniju i sve težu koja mora da i njih opterećuje opasnim produžavanjem nereda ko­ ji bi bilo nepravedno pripisati isključivo doktrini koja. prije nego što se moglo spontano shvatiti direktno i stalno učešće revolucionarne metafizike. iz dana u dan. olako prihvata. njen najdirektniji i najkobniji rezultat. širenje intelektualne anarhije koju su odtada konstatovali svi pravi posmatrači uprkos krajnjem razmimoilaženju njihovih spekulativnih mišljenja ο njenom uzroku i na­ stanku. obično. Bilo je nepravedno i preuranjeno razmatrati ih ranije. ona se izdržava od odvratnih pozajmica koje pravi od obadvije antagonističke doktri­ ne. iz isto tako očigledne potrebe. Sa raznih aspekata koje ćemo ispitati. posmatrana u svojoj sopstvenoj prolaznoj misiji. ranije objašnjenog uticaja. Kada ne bi postojao razlog za pravičnost. pogodna da zadovolji istovremeno. u pripre­ mi definitivnih puteva društvene reorganizacije. da. na neki goto­ vo nedefinisani način održava to odsustvo principa povezivanja. direktnu smetnju toj reorga­ nizaciji. ubuduće be­ skorisno pokušale da. na 98 99 . koja smatra da ne treba da se bavi takvim istraži­ vanjem koje ona. u stvari zabranjuje i posebno reakcionarnoj dok­ trini koja se usuđuje danas. društveni prevrat potiče. sputavaju. razlog je to što još uvijek ne postoje principi pogodni da realizuju osnovno slaganje inteligencija. bez sumnje. ipak mi se čini da takvu prazninu treba. iz raznih. potiče. svaki na svoj način. posebno prvo. stalni razvoj opasnih poslje­ dica intelektualne anarhije. inače na izgled. Bez sumnje. pretje­ rano hvali nerealno ponovno društveno uspostavljanje tih istih bes­ korisnih principa. Bilo kako bilo. koliko je to moguće. preostaje nam sa­ da da. reakcionarne metafizike i statič­ ke metafizike. ona nastoji da direktno produži. da kao jedino moguće rješenje intelektualne anarhije. afi. posebno u samima njima. ona na kraju dolazi do zaključka da ih primjenjuje po sporazumu. i od kraljeva i od naroda. Duboki nesklad koji danas postoji između opšteg kretanja vlada i osnovnog kretanja društa­ va. jer tako radikalno nesposobna da nađu lijek. tako da se jače manifestuje suštinska prikladnost jedne slične filozofije. tako. kada se zamisli kao finalna. Da li bismo se mogli nadati ikakvom pravom rješenju dvostrukog društvenog problema. pomoću alternativno vođene doktrine u njenoj svakodnevnoj primjeni. već zastrašujuće. preko jednog zaista smješnog predloga. radi se ο to­ me da se. Dakle. dok se oni ne pojave. Ove dvije poslednje doktrine bi. iz­ gleda da je stalni i neposredni uzrok. Bez sumnje. sagleda stvarno nastavljanje jedne opšte situacije u kojoj se neizbježno takmiče. jedna ta­ kva teorija korisno služi javnom razumu kao privremeno oruđe da spriječi opasnu apsolutnu prevagu jedne ili druge filozofije. njihovu dvostruku egzistenciju. je sve veće i. prvi izvor svih drugih suštinskih nereda. one. prvi neophodni te­ melj za oseilatornu akciju koja je karakteriše. dakle. ovaj nered neizostavno mora postojati. ipak je oči­ gledno da isto tako mora se i njima. s dru­ ge strane. što se nisam ustručavao da otvoreno pokažem. po istom principu. Shvatajući osnovnu nesposobnost svake od njih da na odgova­ rajući način upravlja aktuelnim društvom. nameće. tri sistema ideja između kojih je politički svijet danas. zahtijeva istovremeno korišćenje sve tri doktrine sve dok ih na istovjetan način definitivno ne apsorbuje neka nova filozofija. okarakterišemo glavne društvene opasnosti koje neizbježno proizilaze iz žalosnog produžavanja jednog sličnog inte­ lektualnog stanja i koje nastoje. što bi pravilno rješenje. da je neposredni uzrok krize. da se svakog dana povećavaju. čija je neizbježna senilnost i dovela u početku do te anarhije. izgleda. Ovdje posebno treba racionalno rasteretiti revolucionarnu politiku od suviše isključive odgovornosti koja joj se na silu pre­ bacuje i koju ona sama. bilo zato što prikriva svoju pravu prirodu ili zato što te­ ži da neprekidno održava dvije suprotne filozofije koje je danas. koliko od štetnog neprijateljskog duha vladajuće politike. Ali. različite opšte uslove aktuelnog problema. kako sam prethod­ no naveo. isto tako kao i nji- hov protivnik direktno doprinose beskrajnom produžavanju zla či­ ji pravi tretman (liječenje) ometaju. u nepristrasnim očima jedne zdrave filozo­ fije. samo pravo ispitivanja uopšte ne podrazumijeva nužno odsustvo svake čvrste i zajedničke odluke. prema osnovnom principu kritičke doktrine. Da bismo ovdje dopunili jednu takvu prethodnu ocjenu. nemoć koju najbolji duhovi. njihovu zajedničku radikalnu nemoć da upravljaju društvenom reorganizacijom.tornoj situaciji između reackionarnosti i regeneracije preko uzalud­ ne uzajamne ravnoteže između instinkta poretka i instinkta pro­ gresa. sve više osjećaju. Tako.proizilazi iz stalnog razvoja apsolutnog prava slobodnog ispitivanja koje je dogmatski dato svim pojedincima. dovoljno je konstatovala. trebalo da potekne od njih. i pored očigledne nužnosti ranije objašnje­ ne. ta anarhija neposredno . ia­ ko revolucionarna doktrina direktno teži da prekomjernim šire­ njem. koja sistematski opravdava nered u ime progresa i reakciji ili ekvivalentnu statič­ nost u ime poretka? Ova osnovna analiza tri sistema ideja kojom danas počinju sve političke diskusije. ali i neopo­ zivih razloga. toliko od konačno anarhične tendencije narodnih mišljenja. prebaciti sta­ tičkoj politici. Najopštija posledica te fatalne situacije. slažu u tom smislu da optuže. zbog svoje prirode. u stvari. na osnovu nužnog. a ako primjena te dogme danas stvara takve efekte. učestvuje. Kako nema nikakav sopstveni princip. ukratko. koja.

a čije bi Masiranje bilo neupotrebljivo i beskorisno. bez razlike. pa prema tome i najsuprotnijih od svih. 2° plan da se unište velike prestonice. obič­ no gaji tajnu nadu da će sam ispitati realizaciju. po­ primaju bitno individualni karakter preko bezbrojnih nijansi koje sadrži raznovrsna mješavina tri poretka pogrešnih principa. nastoje da se umiješaju brojna politička nesla­ ganja. direktno preći iz potpuno katoličkog sta­ nja u slobodno revolucionarno stanje. bude dovoljno da nabrojim. koje. Kako ova divagatvon. Ne bi li trebalo da se. nasto­ je svakog dana da iščeznu pod udarcem neke nedovoljne diskusije. dakle. jače osjeća svoju sopstvenu bijedu. pa prema tome i zbog njihovog vrlo bliskog kontakta sa svim ljudskim strastima. sva­ kako. još brižljivije nego sva druga. realni do101 . nikakav značaj redosljedu tih navoda: 1° neo­ bičan ekonomski predlog da se ukine upotreba novca. Kako mora da su duboka pustošenja te društvene bolesti u vreme­ nu u kojem su svi pojedinci. Samo su zablude. tako posebno koristio rađenje svoje eman­ cipacije da bi se slijepo prepustio beskrajnoj diskusiji religioznih mišljenja. u cilju progresa. glavni centri moderne civilizacije kao sigurna mjesta društvene korupcije.koji sam upravo ukazao. presijecanjem rješavaju i najtemeljnija politička pitanja. Ali ni one nacije koje su prilično srećno pripremljene. bez ikakvog uputstva i bez ikakvog ustezanja. da pravo kažemo. udaljavanja (bes divagatvous) su bila veća nego na drugom mjestu. jednu vrstu patološkog slučaja koji je. iako na istovjetan način iscrpljena na trostrukoj opštoj osnovi koju sam već analizirao. Nijedna zemlja nije bolje potvrdila tu ne­ izbježnu tendenciju od Sjedinjenih američkih država gdje se hrišćanstvo rasplinulo u više stotina radikalno nesložnih sekti koje se svakog dana sve više dijele na gotovo individualna mišljenja u koja danas. da bi odmah poslije toga. ne pridajući uostalom. bila zamijenjenja novim nastranostima. isto toliko izraženo na čisto statičkom i reakcionarnom pla­ nu. nisu uopšte najteže i koje biram naročito zbog njihove naglašene aktuelnosti. kao što sam to objasnio. isto tako antidruštvene. inače. u stvari. Dakle. pravo normalno stanje ljudskog duha. po­ zivajući se na svjedočenje svih dobro obaviještenih posmatrača. svakako. neiscrpno. makoliko bila inferiorna njihova inte­ ligencija. postepeno pripremilo da uspješ­ no nastave njihovu tešku obradu. po mom mišljenju. u tom smislu. ipak nisu mogle izbjeći ne­ minovnu intelektualnu anarhiju koja je iherentna svakom produ­ ženom služenju apsolutnim pravom slobodnog ispitivanja. kao naročito u Francuskoj. druš­ tvena pitanja bi trebalo da ostanu. koliko i na revolucionarnom. kada energična duhovni autoritet ne sputava neprekidno njihov različiti razvoj. Svaka od tri stranke je u trenucima svoje naivnosti često gorko žalila vrlo intenzivno neslaganje smatrajući se poseb­ no pogođenom njime. što nesloga nije uopšte do sada potpunija i što još uvijek postoji. ništa manje inten­ zivna i pored njihove teološke istovjetnosti. izazvani vrlo energičnim podsticajima da sva­ kog dana sa najvećom lakoćom. Osim u slučajevima povođenja u kojima radikalna razmimoilaženja za trenutak mogu biti prikrivena u toku zajedničkog praćenja jedne prolazne mogućnosti dok svaki od tobožnjih saveznika. sve je manja mo­ gućnost da se zaista natjera čak i vrlo mali broj duhova da pris­ tupe političkom programu koji je pomalo izričit i u kojem nejasnoća i dvosmislenost vještačkog jezika ne pokušavaju da stvore pri­ vidnu saradnju koja ne bi mogla egzistirati. inače. dobile mnogo jasniji karakter koji mora manje ometati konačnu reorga­ nizaciju. utvrđene čak do vrlo skrom­ ne stope koja ne bi mogla da pređe. na odgovarajući način prati direktno proučavanje. bar u tom pogledu sa­ svim očigledno. i bez obzira na često potpuno odsustvo odgovarajuće pri­ preme. na taj način. u toku revolucionarnih epo­ ha. tu i tamo. čije je polje. Takvo je. moglo bi biti korisno da se na ovom mjestu sačuva posebna uspo­ mena na neke od glavnih. zbog svoje prirode skoncentrisana. 3° ideja ο maksimumu dnevne zarade. kod malog broja elitnih umo­ va. u tome da svaka. dok njihovi protivnici nisu bili. od malog bi značaja bilo da se ovdje ispi­ ta do koje mjere mora da se ovaj očigledni nered duhova pripi­ suje direktnom nagovoru ili jednom potpuno pokvarenim subzijanjem. jer je ljudski duh tada bliži djetinjstvu. inače. okarakterisan kao manje-više neizbježan pa čak i neophodan. u vrijeme di­ rektnih razmjena. i kod kojih je ljudski duh mo­ gao tako. ni u kojem smislu. jasnije i brže. poneka nejasna tačka povezivanja druš­ tvenih maksima u raspadanju koje se ipak povećava! Zlo je već došlo do toga da sva politička mišljenja. koje bi. da uglavnom izbjegnu lažni zastoj protestan­ tizma. prethodno široko obrazovanje koje. bolje podijeljeni: glavna razlika među njima sastoji se. umjesto što smo iznenađeni prekomjernim razmimoilaženjem do kojeg postepeno dolazi zbog opšteg širenja te anarhične tendencije koje traje već pola vijeka. svakako najnejasnijih. zahvaljujući zdravom prirodnom razumu i intelektualnoj umjere­ nosti čovjeka. preko svih svojih prethodnih slučajeva. kao očigledna potvrda onoga što sam rekao ο neizbježna jednakom učešću tri glavne doktrine u stvaranju tog intelektualnog nereda. inače. kao što sam to već pokazao. U zemljama u kojima je to intelektualno dedompositvon raspa­ danje redovno opravdano političkom prevagom protestanizma od početka revolucionarne epohe u 16-om vijeku. navede da je to opšte udaljavanje aktuelnih duhova. važno je da se ovdje. u 100 užem smislu. Zbog njihove vrhunske komplikovanosti. pa prema tome da se društvo ponovo vrati. Neka mi. jedno za drugim. za koji sva­ ka druga situacija realno predstavlja. radije divimo.

uglavnom nespojivog sa bilo kojim dubokim i nepokolebljivim ujedinjenjem mogao ostavi­ ti da se duže održava prava politička moralnost. koje su se izrodile u praznu filantropiju. među sopstvenim članovi­ ma ni najmanju intelektualnu disciplinu čak i kada se. mo­ rala biti. da bi stvarno bila sposobna da istovremeno obuhvati razne suštinske as­ pekte te teme. da izgledaju dostojni preporuke: kako bi stalni uticaj tog dvostrukog prizora. na direktno osjećanje. brzo spontano osloboditi čim budu najzad pronašli oruđe dostojno da na odgovarajući način vrši njihovu beskorisnu privremenu suprematiju. i bez ikakve sofističke namjere. bilo. ostaće uvijek prepuštene. pogodna da utvrde. zbog strasti koja ih obuzima. kao obi­ čan narod bez ikakve racionalne pripreme. opasno mudrovanje naših filantro­ pa ο ukidanju smrtne kazne u ime uzaludnog metafizičkog izjed­ načavanja najnedostojnijih zločinaca sa jednostavnim bolesnicima. a u našem svakodnevnom iskustvu ga ima i previše. najteže i najvažnije te­ me koje su dostupne ljudskom razumu. Pošto je ta bolest tako do­ prla do umova koji su. zahtijevaju najviše jedinstva? Do njegove realizacije dovoljno ostvarene. većina umova je. neke neosporne prednosti. mogu održati i »za« i »protiv« u skoro svim taökama na vrlo vjerodostojan način. podstaknuta istinskim ubjedjenji103 . u tom pogledu. Kako bi se one dakle mogle uzdržati od toga da osu­ đuju. kao što su to najprovjerenije epohe često predstavljale. obično vrlo istaknute. bez sumnje. dovedeni do toga da jedni druge op­ terećuju glupošću ili pokvarenošću zbog beskorisne suprotnosti nji­ hovih društvenih principa. bez sum­ nje suviše isključivo preokupirana. isto tako. obuzetih uobičajenom kulturom neke od pozitivnih nauka. Neiz­ bježno usklađivanje umova pretpostavlja. ne bi moglo sa više energije manifestovati nje­ no strahovito sadašnje širenje. uspostaviti. zaista prikladnih da na odgovarajući način rukovode na­ šim političkim mišljenjima. u suštini neophodna. 5° najzad. javnog morala koji malo se oslanjajući. u svakoj teškoj prili­ ci. zbog same prevage revolucionarne doktrine kojoj to dvije druge doktrine obično nameću na neopravdano isključiv način. Dakle. međutim. koje. makoliko bila. Nikada mi takav prizor nije izgledao šokantnije nego onda kada se on može posmatrati. u očima javnog razuma. stroge jednakosti redov­ ne naknade među svim mogućim poslovima. Sve ove razne zablude kao i mnoge druge slične ili još izraženije ili štetnije. ponekad duboko sakriveni sve dok ih jed­ na precizna analiza. trebalo da spriječi svaku osnovnu iluziju. ova javna demoralizacija je osjetno zakasnila danas. kobna sklonost čak i najnormalnijih umova da da doz­ vole da ih često jedinstveni impuls vrlo ružne taštine odvuče do trenutne odbrane najopasnijih paradoksa. a da nijedna aktuelna stranka ne mo­ že. 4° princip. kao što se zna. jer ne postoji nijedna 102 institucija koja. Jer je revolucionarna stranka. neosporno najdisciplinovaniji. Ono što najjasnije karakteriše. u tom smislu. najopasnijem ko­ lebanju koje direktno nastoji da im oduzme svaku stvarnu moć protiv energičnih impulsa jednog živo podsticanog egoizma. u svakoj teškoj prilici. rezervisane za neke ekscentrične ili loše organizovane duho ve. jednu za drugom. dakle. još uvijek prevratnički a ipak veoma dogmatski izložen u naše vrijeme. nimalo ne zadržava neobični kontrast kojega bi trebalo da im pruži ta skrupulozna mudrost zbog koje su opravdano ponosni. danas uglav­ nom. u prolazu.hodak neke industrije. jedne djelimične. bilo kod onih koji u njemu učestvuju ili kod onih koji mu se dive? Istini za volju. jer većina društvenih pravila određenih da postanu uobičajeni. u pogledu i najmanjih pitanja prirodne fi­ lozofije. Neizbježni opšti ishod jedne slič­ ne hronične epidemije morao je. još češće možda. iz očigledne nužnosti. danas. ne predstavlja teške i brojne poteškoće. najsuprotnije političke maksime su obično podržavane od pris­ talica koji treba. kao što se to danas vidi. često vrlo osjetljiva. osjeća najviše kompromitovana sličnim lutanjima. isto tako. je žalosna univerzalnost te anarhične tendencije. u klasi po­ litičkih pojmova čija bi vrlo gruba očiglednost. najmudriji i najčasniji ljudi su. s druge strane. sve velike maksime javnog morala čije su mane. U ža­ losnom svakodnevnom toku naših političkih borbi. ništa ovdje. u stvari. nastaju svakog dana iz istog opšteg razloga kao i naj­ bolje razrađena mišljenja i najprikladnija da se korisno takmiče za društvenu reorganizaciju. naravno. više nego neka druga. potpuno odsustvo opštih principa. sada skoro potpuno. presijeku. u stvari. da li bi on ozbiljno mogao biti os­ poravan u odnosu na najteže teme i one koje. pravi pojam javnog dobra. biti poste­ peno raspadanje. ne treba vjerovati da su takve nastranosti. stvar­ ne ideje javnog dobra. prethodno dobro­ voljno i motivisano odricanje najvećeg broja među njima od nji­ hovog suverenog prava ispitivanja kojeg će se oni bez sumnje. izgleda. se mogla prepustiti slijepoj i samovolj­ noj odluci nenadležne javnosti da ne izgubi svu efikasnost. kod duhova. Ako je jedan takav uslov ubuduće očigledan u pogledu i najmanjih naučnih pojmova. stvarno u tom pogledu. mnogo odlučniji. zbog svog progresivnog karaktera. kada se ona uporedi sa lakomislenom pretpostavkom po­ moću koje se oni uopšte ne plaše da. ne bi. druge pro­ lazne i obrnuto. kod većine ljudi. naj ekstravagantnija utopija uvijek nudi. dok su njihovi glavni motivi. iako. ne objelodani? Eto što po­ sebno mora da svaki pravi moralni poredak učini nužno nespoji­ vim sa nemirnom slobodom aktuelnih duhova kada bi ona mogla opstati beskonačno. Osim toga. ima iznad sve­ ga potrebu da njegove navike stalno vodi jedinstveni pristanak in­ dividualnih volja na neprimijenjiva i opšta pravila. bilo zbog njihovog malog do­ meta. Takva je očigledno složena priroda društvenih pitanja da se u njoj.

Osim toga. kroz takmičenje zabluda koje se do tada smatralo nemogućim. čija im spontana aktivnost uopšte nije izgledala. a kritička doktrina tako iz­ gubila svoj glavni autoritet. samo najopasniju anar­ hiju 1 Čak smo uočili najopštiji i najprostiji princip jednostavnog individualnog morala. Danas kada je. morali manifestovati mnogo kasnije i sa vrlo slabim intenzitetom u odnosu na domaći ili lični moral čija uobičajena pravila koja se lakše manifestuju. otvorenu bujicu individualnih analiza. u stvari. jasno je da su elementi potrebni za svaku društvenost. akcija raspada­ nja neposredno prijeti. kao jedine intelektualne temelje društvenosti. prema jednodušnom podsticaju. stvarno. morala su i ubjeđenja koja su bila ve­ zana za nju. nasleđu i braku. počinju jasno da razvijaju svoju opasnu aktivnost. U najčešćim slučajevima. uglavnom. sa sve većim intenzitetom. inače. na­ protiv. morali su biti snažna protiv-teža. pažljivom posmatraču. stalno ublažavanje naših običaja na osnovu za­ jedničkog intelektualnog razvoja zbog veće familijarnosti. čak i kada se radi ο njenim sopstvenim pristalicama. do danas uglavnom sa­ krivene. ona. racionalno potvrđe­ nom putem pozitivnog proučavanja ljudske prirode. pa čak i sa revolucionarnom. do određene mjere. Sa bilo kojeg aspekta gledano. domaćem mora­ lu. u stvari. u što nema sumnje. ovi uticaji. od strane bezum­ nih sekti koje su. malo po malo. koje nas­ toje da dovedu u pitanje i najmanje ideje ο dužnosti bez ikakvog mogućeg rješenja. Ta osobina se. na kraju. svakako. godina ili uslova. 105 1 . u tom pogledu. snažnije nego javne relacije. da pravo kažemo. tokom ne­ koliko godina. morala spontano nastaviti. posebno. odtada imaju suviše malo prave energije da bi dovoljno nadoknadila razornu akciju koja je svojstvena revolucionarnoj metafizici. pored toga. ko­ ji se direktno osporava od strane drugih tobožnjih obnovitelja ko­ ji su. jer su vjerovali da treba. naročito kod omladine ma­ nje zaboravljena i manje neplodna još danas od omladine koju za­ jednički inspirišu dvije druge doktrine. sistematsku dominaciju strasti. srećom zavisi mnogo više od drugih opštih uslova nego od ukorijenjenih mišljenja. Uzalud se reakcionarna škola još uvijek trudi da prebaci is­ ključivo na revolucionarnu školu opštu odgovornost za taj novi po­ redak razmimoilaženja za koji je ona sama isto toliko kriva zbog svoje slijepe i iracionalne upornosti da pretjerano hvali. Od sa­ mog poče'tka razvoja revolucionarnog stanja ova se akcija. nudi. ako se izuzmu neki po­ vršni napadi. biti stvarno direktno i neprekidno napadnut tek poslije skoro potpunog raspada javnog morala. slabiti. poštovana. u svojim uzalud­ nim planovima regeneracije ili pak opšte dominacije. oglasila preko teške povrede institucije braka koju bi mogućnost razvoda duboko izmijenila u svim pro­ testantskim zemljama da javna pristojnost i zdrav individualni ra­ zum nisu mnogo ublažili opasni uticaj teološko-metafizičkih zastra­ njivanja. privatni moral je mogao. zbog svoje prirode. Te razne spekulativne zablude su već dovoljno prodrle u društveni život da bi danas bilo prepušteno volji svakoga da se ponosi svo­ jim čak najporemećenijim i najnimalnijim strastima: kada bi jed­ na takva raskalašenost mogla opstati. dovoljno ohrabrena jedno­ stavnim filozofskim rušenjem barijera. da je vještački razviju stalnom primjenom najenergičnijih stimulansa. bez sumnje. jedan takav prethodni slučaj dovoljno realizovan. Ali. usredsređeni na politički život u užem smislu. naročito zbog njihovog. Ma­ da su ta ubjeđenja. pa čak i ličnom koji je prvi neophodni temelj svih drugih. mogu. razmatrajućim uticajima. da uspostave kao osnovnu dogmu svog oporavljenog mo­ rala. podnijeti bez tako sigurnih opasnosti. doprinosi spontanoj poplavi političke demoralizacije gotovo isto onoliko koliko obadvije njene protivnice. razvijala u toku neza­ boravne faze iluzije. u početku. Ali ipak. do tada određenih da nas­ tave njen nagli uspon. kao što sam prethodno objasnio. Jer ako su teološke koncepcije stvarno morale stvoriti u budućnosti kao Posebno smo uočili kako jedna efemerna sekta. isto tako. ne zadržavajući se na opštem iskustvu. ranije okarakterisane. tako da ta filozofija sa­ da. u isto vrijeme dubokim i aktivnim koja su. zadržati. težiti da se bespovratno rasprši. neobično pomirenje najrazuzdanije anar­ hije sa najnedostojnijim despotizmom. neophodno potčinjavanje strasti razumu. bez obzira na nji­ hov cilj. bilo sa aspekta polnih odnosa. kao direktno određena da reorganizuje moderna društva. principe čija neosporna aktuelna nemoć nikada nije bila više izražena nego u ovom slučaju. Privatni moral.ma. otkako je jedna takva početna iluzija morala. Treba. energičnim podsticajem te doktrine ostvarena su najdivnija društvena žrtvovanja koja mogu služiti na čast savremenoj istoriji i pored svih reakcionarnih i statičkih prebaciva­ nja. a ubuduće treba sve više i da budu direktno kompromitovani ra­ zornim diskusijama u kojima ne vladaju pravi principi i. u današnje vrijeme je potpuno napadnuta u svojoj neophodnoj dvostrukoj osnovi. ipak. postepeno pobolj­ šavanje uslova poslije stalnog progresa ljudske industrije. kao i pravedniji osjećaj prema raznim umjetnostima. vjerovatno ponosili svojom sopstvenom proždrljivošću. Ipak je došlo vrijeme kada te neizbježne zablude. kao što sam upravo 104 objasnio. pokušali. nezasitni stomaci bi se. opasna po moral u užem smislu. primijetiti da su se. pri­ rodno osjećanje govori ο tome. pa čak i suzbiti indi­ vidualni egoizam. sanjajući reorganizaciju u svom krajnjem mediokritetstvu umjele da razviju. svakim da­ nom sve tješnjeg i neizbježnog miješanja sa statičkom politikom. Dakle. u kojoj je revolucionar­ na metafizika bila trenutno zamišljena. Porodica koja je u najnemirnijim fazama revo­ lucionarne oluje bila.

morali manifestovati mnogo kasnije i sa vrlo slabim intenzitetom u odnosu na domaći ili lični moral čija uobičajena pravila koja se lakše manifestuju. ona. Te razne spekulativne zablude su već dovoljno prodrle u društveni život da bi danas bilo prepušteno volji svakoga da se ponosi svo­ jim čak najporemećenijim i najnimalnijim strastima: kada bi jed­ na takva raskalašenost mogla opstati. posebno. 105 1 . na kraju. neobično pomirenje najrazuzđanije anar­ hije sa najnedostojnijim despotizmom. Osim toga. u svojim uzalud­ nim planovima regeineracije ili pak opšte dominacije. racionalno potvrđe­ nom putem pozitivnog proučavanja ljudske prirode.ma. ipak. bilo sa aspekta polnih odnosa. stalno ublažavanje naših običaja na osnovu za­ jedničkog intelektualnog razvoja zbog veće familijarnosti. u isto vrijeme dubokim i aktivnim koja su. razmatrajućim uticajima. Porodica koja je u najnemirnijim fazama revo­ lucionarne oluje bila. razvijala u toku neza­ boravne faze iluzije. ako se izuzmu neki po­ vršni napadi. inače. u što nema sumnje. Ta osobina se. domaćem mora­ lu. isto tako. u današnje vrijeme je potpuno napadnuta u svojoj neophodnoj dvostrukoj osnovi. sistematsku dominaciju strasti. koje nas­ toje da dovedu u pitanje i najmanje ideje ο dužnosti bez ikakvog mogućeg rješenja. pokušali. stvarno. u stvari. u početku. Danas kada je. Treba. mogu. uglavnom. do tada određenih da nas­ tave njen nagli uspon. vjerovatno ponosili svojom sopstvenom proždrljivošću. akcija raspada­ nja neposredno prijeti. principe čija neosporna aktuelna nemoć nikada nije bila više izražena nego u ovom slučaju. svakako. pa čak i ličnom koji je prvi neophodni temelj svih drugih. u kojoj je revolucionar­ na metafizika bila trenutno zamišljena. opasna po moral u užem smislu. Jer ako su teološke koncepcije stvarno morale stvoriti u budućnosti kao Posebno smo uočili kako jedna efemerna sekta. samo najopasniju anar­ hiju 1 Čak smo uočili najopštiji i najprostiji princip jednostavnog individualnog morala. Sa bilo kojeg aspekta gledano. energičnim podsticajem te doktrine ostvarena su najdivnija društvena žrtvovanja koja mogu služiti na čast savremenoj istoriji i pored svih reakcionarnih i statičkih prebaciva­ nja. odtada imaju suviše malo prave energije da bi dovoljno nadoknadila razornu akciju koja je svojstvena revolucionarnoj metafizici. kroz takmičenje zabluda koje . Privatni moral. čak i kada se radi ο njenim sopstvenim pristalicama. snažnije nego javne relacije. podnijeti bez tako sigurnih opasnosti. svakim da­ nom sve tješnjeg i neizbježnog miješanja sa statičkom politikom. Dakle. tokom ne­ koliko godina. težiti da se bespovratno rasprši. počinju jasno da razvijaju svoju opasnu aktivnost. zadržati. do danas uglavnom sa­ krivene. kao što sam upravo 104 objasnio. oglasila preko teške povrede institucije braka koju bi mogućnost razvoda duboko izmijenila u svim pro­ testantskim zemljama da javna pristojnost i zdrav individualni ra­ zum nisu mnogo ublažili opasni uticaj teološko-metafizičkih zastra­ njivanja. prema jednodušnom podsticaju. od strane bezum­ nih sekti koje su. Ipak je došlo vrijeme kada te neizbježne zablude. bez obzira na nji­ hov cilj. u stvari. malo po malo. pa čak i suzbiti indi­ vidualni egoizam. Ali ipak. kao što sam prethodno objasnio. ko­ ji se direktno osporava od strane drugih tobožnjih obnovitelja ko­ ji su. Od sa­ mog početka razvoja revolucionarnog stanja ova se akcija. poštovana. pa čak i sa revolucionarnom. čija im spontana aktivnost uopšte nije izgledala. a ubuduće treba sve više i da budu direktno kompromitovani ra­ zornim diskusijama u kojima ne vladaju pravi principi i. da uspostave kao osnovnu dogmu svog oporavljenog mo­ rala. naročito zbog njihovog. na­ protiv. jer su vjerovali da treba. kao direktno određena da reorganizuje moderna društva. morali su biti snažna protiv-teža. slabiti. sa sve većim intenzitetom. ne zadržavajući se na opštem iskustvu. u tom pogledu. srećom zavisi mnogo više od drugih opštih uslova nego od ukorijenjenih mišljenja. ovi uticaji. kao i pravedniji osjećaj prema raznim umjetnostima. kao jedine intelektualne temelje društvenosti. otkako je jedna takva početna iluzija morala. jedan takav prethodni slučaj dovoljno realizovan.se do tada smatralo nemogućim. do određene mjere. privatni moral je mogao. neophodno potčinjavanje strasti razumu. otvorenu bujicu individualnih analiza. usredsređeni na politički život u užem smislu. sanjajući reorganizaciju u svom krajnjem mediokritetstvu umjele da razviju. da pravo kažemo. primijetiti da su se. nasleđu i braku. pažljivom posmatraču. biti stvarno direktno i neprekidno napadnut tek poslije skoro potpunog raspada javnog morala. dovoljno ohrabrena jedno­ stavnim filozofskim rušenjem barijera. Ali. bez sumnje. da je vještački razviju stalnom primjenom najenergičnijih stimulansa. morala spontano nastaviti. zbog svoje prirode. a kritička doktrina tako iz­ gubila svoj glavni autoritet. doprinosi spontanoj poplavi političke demoralizacije gotovo isto onoliko koliko obadvije njene protivnice. nezasitni stomaci bi se. U najčešćim slučajevima. godina ili uslova. morala su i ubjeđenja koja su bila ve­ zana za nju. naročito kod omladine ma­ nje zaboravljena i manje neplodna još danas od omladine koju za­ jednički inspirišu dvije druge doktrine. tako da ta filozofija sa­ da. Ma­ da su ta ubjeđenja. pri­ rodno osjećanje govori ο tome. postepeno pobolj­ šavanje uslova poslije stalnog progresa ljudske industrije. nudi. ranije okarakterisane. Uzalud se reakcionarna škola još uvijek trudi da prebaci is­ ključivo na revolucionarnu školu opštu odgovornost za taj novi po­ redak razmimoilaženja za koji je ona sama isto toliko kriva zbog svoje slijepe i iracionalne upornosti da pretjerano hvali. jasno je da su elementi potrebni za svaku društvenost. pored toga.

vrlo izražen antidrustVeni uticaj. Najzad. neizbježno kod njih izaziva opštu antipatiju prema svakoj drugoj školi čiju stvarnu zaslugu ne bi mogli priznati bez posljedica: jedino bi istinski racionalna i potpuna doktrina mogla. di­ rektno suprotne prirodi problema čak i kada se radi ο suviše is­ ključivoj stvari koju ona. bilo tako što se protive njegovoj izgradnji na čvršćim te­ meljima kod sve brojnijih duhova kojima ova vjerovanja ne mogu više vladati. glavne štete. treba da budu. tako da se ne usu­ đuje više. isuviše nejasni da bi imali bilo kakvo veliko praktično dejstvo u stalno aktivnoj intervenciji svešteničkog autoriteta kojeg. poslužili kao tačke oslonca moralnom poretku. teška briga za sopstveno očuvanje. ne može se ni sa­ kriti da njena opasna energija djelimično počiva na njenoj poseb­ noj tendenciji da spontano i stalno razvija ova osjećanja mržnje i čak ljubomore prema svakoj društvenoj superiornosti čiji upad. ti principi. nažalost. isto je tako očigledno da kod prostog naroda. poslije zrelog is­ pitivanja. domaći ili lični. podstaći kasnije pravednija i pomirljivija rješenja. istini za volju. čuvajući svoju slobodnu originalnost. a naročito reakcionarnoj. žestoko ogor­ čene na cjelokupnu stvarno pozitivnu filozofiju koja je jedina stvar­ no sposobna da suzbije prirodni zamah njihovih zastranjivanja. u tome da inspiriše. a da iz toga. sada smo priznali da svaka od njih utiče na svojstveni način. . Ovdje već možemo smatrati da je dovoljno dokazano da nijedna postojeća politička doktrina ne sadrži mogu­ će rješenje velike krize modernih društava. ubuduće. pokazali u punom skladu sa onim što su uzro­ ci trebali predvidjeti. instinktivnu i nesavladivu mržnju prema svima onima koji su ih se oslobodili. naravno. iako prilično nesavršeno povezuje svoje pristalice. očigledno raz­ vije te dispozicije do servilnosti i hipokrizije za koje nam je nje107 . posebno treba napomenuti. da obavezno preovladaju intelektualne dispozicije. mada često pretjeranog. ne sastoji. tu. svaka od njih nastoji da moralno izvrši. Isto ta­ ko.. U svakom slučaju. Religiozna vjerovanja danas. efekti su se. tim povodom. inače. ne proiziđe nikakvo nad­ metanje koje bi bilo korisno za društvo? Tako. bilo tako što su kod onih koji im ostaju vrlo malo vjerni. bez sumnje. da neumjesnim kažnjavanjem kompromituje sla­ bi ugled koji sebi još čuva. Uostalom. sve manje i manje spojiva s istinskim ubjeđenjima kod svakog malo obrazovanog uma direktno nastoji da. dubokih iako djelimičnih. po svojoj prirodi. od morala većine emancipovanih duho­ va? Žar se glavna praktična tendencija religioznih vjerovanja. ne zadovoljavaju više nego odgovarajuće ideje. da uobičajeni moral ljudi koji su ostali dovoljno religiozni nije nimalo viši danas i po­ red intelektualne anarhije. Revolucionarna politika tako crpi. čak i kod izvanrednih naravi kod kojih ono mnogo otežava već vrlo opasan iracionalni uticaj jedne suvišne i isključivo kritičke dispozicije duha. za privatni moral kao i za javni. raznih opštih elemenata koji je sačinjavaju. ovdje je više nego očigledno da su sve raznovrsne aktuelne doktrine. može razviti kod obrazo­ vanih duša stvarno plemenita osjećanja raznih priroda. daleko od toga da mogu stvoriti realni temelj za moral u užem smislu. koji može da prenese na individualnu aktivnost: ipak. zašto su. da bi oni najzad mogli. u aktuelnom društvenom životu. naj­ češće. Prije svega. s druge stra­ ne. svoju glavnu moralnu snagu iz vrlo zakonitog razvoja. bez sumnje. da u jednom ili drugom vidu suprot­ stave bilo kakvu energičnu kočnicu stalnom razvoju individualnog egoizma koji se danas sve više usuđuje da direktno traži. posebno prati. ranije objašnjenu. posebno kod većine onih koji ih čuvaju s određenom ener­ gijom. osim toga. Zar među malo obrazovnim umovima svakodnevno iskustvo ne pokazuje. da ako. indi­ rektne ili čak direktne. dovoljno je potvrdilo osnovnu analizu. ubuduće ne bi bilo duboko začarano kolo? Zar ukupna društvena moć nužno ne manifestuje svoju opštu efikasnost kroz nepobitni prethod­ ni dokaz svog sopstvenog uzdizanja? Nijedna stvarno osnovna duž­ nost ne bi mogla sada pripadati uvjerenjima koja sama nisu mog­ la odoljeti opštem razvoju ljudskog razuma čija zrelost neće. isto onoli­ ko strogo koliko samoj revolucionarnoj filozofiji koju. slobodan ili uzdržan. očigledno je da osjećanja koja su. jedan za drugim. iz raznih razloga gotovo jednako ne106 sposobne. već odavno se mogla konstatovati nužna ispravnost jed­ nog analognog posmatranja u pogledu sličnih zabluda čisto protestanskog porijekla. neobuz­ danu bujicu čak i najmanje društvenih strasti u ime opšte anar­ hije umova. uglavnom absorbuje kod najnapredni­ jih naroda. da postanu dvostruko štetni za njega. uprkos svojim uzaludnim moralnim pretenzijama. predstavlja jednu vrstu hroničnog stanja bi­ jesa.i u prošlosti. u stvari. nepromjenjive temelje opšteg morala. isto tako. Ali osim toga. bilo koja od tih političkih doktrina. prije svega beskorisnim i mučnim prevarama. lišeni svake unutraš­ nje i direktne moći. nezavisno od neobuzdane oholosti tako izazvane. jedan za drugim. na razne načine. vrlo karakterističnog za naše vrijeme. razvile te raznovrsne dok­ trine. kada je riječ ο tome. Ovako kratko ispitivanje glavnih karakterističnih crta naše društvene situacije. obično samu optužuju. važno je primijetiti. reakcionarna politika. propisane statičkoj. da su vatreni obnovitelji religioznih teorija u današnje vrijeme smatrali da su razne prethodno pomenute zablude. onda one danas izgubile svaku stvarnu moć protiv sličnih raskalašenosti? Zar podržavanje religioznih principa. sve više nastoje. koje sa­ da intelektualna anarhija nanosi. obično. a revolucionar­ na doktrina više nego bilo koja druga. uske koliko i iracionalne. svaka doktrina. kao determinanta aktiv­ nih ubjeđenja. na kraju obnoviti opresivne prepreke koje su zauvijek uništile njegovu mladost.

i koje su. sve druge intelek­ tualne puteve. utješno ubjeđenje da. pored prećutne sankcije koju njena doktrina neutraliza­ cije obavezno pripisuje istovremenim nedostacima dvije ekstremne doktrine. ovaj prvi navod. brzo vukla bilo prema mračnom i neopozivom despotizmu. na kraju uopšte ne dopre neminovno do te posljednje pri­ rodne dopune njenog osnovnog domena? Dakle. sa od­ govarajućom efikasnošću. nije ni anarhična ni reakcionarna u pogledu astronomskih. odugovlače bolnu društvenu situaciju najcivilizovanijih naroda stalno je otežavajući. da li bi bilo moguće da pozitivna metoda u svom neizbježno stalnom razvoju. ovdje nasluti kakav tre­ ba obavezno da bude intelektualni karakter ove spasonosne filo­ zofije čiji će dogmatski razvoj zatim biti posebno izložen. neke i do nedavno. ponekad bili dovedeni. posebno. takođe. neumitna sudbina. na jedan poseban način. sve aktuelne stranke nastoje da. pošto su teološka i metafizič­ ka filozofija jedine do sada slobodno preduzele političku reorgani­ zaciju modernih društava tako što su na osnovu svih prethodnih objašnjenja. do sada. proizilazi. mnogo bolje uočava nego pokret regeneracije. takmiče da razviju anarhiju. taj neophodni prethodni izlet u uobičaje­ ni dornen politike u užem smislu. isto tako. Ne treba se mnogo čuditi što su plemeniti duhovi. isto je tako neosporno da. pod samo jednim neophodnim uslovom da raniji elementi jedne takve definitivne organizacije. Malo produbljena analiza sadaš­ nje epohe i njenih neposrednih prethodnika. hemijski pa čak i bioloških pojmova. S druge strane. kroz strahovito takmičenje u raznim pravcima. što sam upravo objasnio u ovom drugom uvodu. kroz veliki broj pokušaja. što bi bilo apsurdno da se pomisli. u onom potpuno istom stanju koje se danas sažalijeva s punim pravom u odnosu na društvene ideje. da se. pa čak i vodeći ali iracionalni i posebno loše pripremljeni. jedna filozofija koja. direktno apelovati kroz svoju stalnu primjenu. posmatrane s mo­ ralne strane. zbog suviše isključivog posmatranja jednog takvog spektakla. za trenutak da zanemarim da bih izvršio. one jednako nastoje da skrenu društvo sa pravih puteva konačne reorganizacije. ili nam jedi­ no preostaje da se priklonimo pozitivnoj filozofiji pošto je ljudski duh uzaludno iscrpio. bile osuđene da. sa puno očiglednosti stvoriti kod svakog pažljivog i dobro raspoloženog čitao­ ca. nužno. legi­ timno nastaviti u njihovom društvenom stanju. statička politika. treba da iza­ zove iste takve strahove i usmjeri pretežnu pažnju na pokret ras­ padanja koji se u tome. isključivo čuva­ jući svoj lični politički interes. prema mišljenju tog doba. ako im se činilo. Dak­ le. što je nužni i konačni rezultat svih njenih ranijih evolucija raznih vrs­ ta. ubuduće budu. čini mi se. da­ nas u jednu vrstu filozofskog očaja vezanog za društvenu buduć­ nost koju je. vrlo uticajne u današnje vrijeme. prigovarajući di- 109 . preko eksperimenata i racionalne analize. nikada iz njega ne izađu. Takvi prethodni zaključci prvo moraju izazvati veoma mučnu zabrinutost za stvarni ishod koji se u sličnoj situaciji može naći. fizičkih. umjesto da kod vladajućih klasa obuzdavaju egoističke i separatističke tendencije. Jedini. nastoje da im vještački omoguće strahoviti us­ pon. Zato je dovoljno da sada zauvijek vrati duh čitaoca na opštu tačku gledišta koja karakteriše ovu Raspravu i koju sam morao. iz velikog prethodnog dokazivanja. ova posljednja kategorija ide­ ja mogla biti racionalno izuzeta iz jedne takve primjene koja je postepeno. prije toga preporoda. uzastopno rukovodila na jednoglasno konačno za­ dovoljstvo intelektualnog svijeta. osim ukoliko se ne stvori četvrti osnovni tip filo­ zofije. neo­ pozivo sakupljeni u jedan opšti sistem pomoću političke filozofije zaista dostojne te osnovne misije. do direktnog stvaranja društvenog poretka koji je najbolje pri­ lagođen njenoj prirodi. Najzad. na instinkte egoizma i korupcije. da će proučavanje ove knjige. uostalom. Jer. na najpotpuniji i najodlučniji način da je ta pozitiv­ na filozofija u svojoj postepenoj evoluciji. Nadam se. Na taj način dak­ le. zbog svoje prirode. mada neizbježnom reakcijom bez razmišljanja podstaknu mase protiv svo­ jih istinskih prirodnih vođa bez čije neophodne saradnje oni ni­ kako ne bi mogli ostvariti osnovna poboljšanja koja moraju. Uzaludna opozicija na­ ših raznih političkih škola je dakle. 108 i pored prepreka koje predstavlja njihovo aktuelno rasipanje. svakako. u potpunosti konstatovale njihovu duboku iznemoglost koja je nužna kada se radi ο takvoj namjeri. u cilju dopune ovog uvoda. prema jas­ noj i neminovnoj anarhiji ili pak prema tužnom periodičnom smje­ njivanju jednog i drugog stanja. koliko užasan toli­ ko neizbježan uticaj mora. one zajedno idu ka razdoru. bilo. u isto vrijeme. drugi nastoje da kobnom. vrši. elita ljudske vrste dolazi danas. u stvari. što je isuviše ekstravagantna utopija da bi zaslužila ikakvu diskusiju. Ako se one. usuđujući se da im prikazuju proletere kao divljake sprem­ ne da ih pokore.na prolazna vladavina dala mnogo sjajnih dokaza. opasna kako u mo­ ralnom tako i u intelektualnom pogledu: i iz jednog i iz drugog razloga. jedno ili drugo. na koji način bi trebalo da. postane obavezno jednim na­ glim i čudnim prevratom. U tom trenutku se radi samo ο tome. a naročito u toku tri poslednja vijeka. preko suprotnog napredovanja čija je realnost isto tako neopoziva. očigledno slijedi da: ili nema nikakvog rje­ šenja za problem. Dakle. razumno shvaćene. u pogledu samih društve­ nih pojmova ako se ona može na njih odgovarajući način primije­ niti? Iz kojeg razloga bi. očigledno spon­ tano. sve tri knjige ove Rasprave su nam jas­ no dokazale. cjelokupnom reorganizacijom raz­ ličitih ranijih poredaka ljudskih koncepcija koje su nekada tako dugo opstajale. obuhvatala sve manje komplikovane katego­ rije uključujući i onu kojoj se zbog toga direktno prigovara? Ili.

rasterećuje sadašnjost samo tako što se mnogo opterećuje buduć­ nost stvaranjem novih snažnih prepreka svakoj istinskoj društve­ noj reorganizaciji. bilo božanske ili ljudske. svakako. misle ο toj velikoj temi današ­ nji doktori. koja se stalno povećava u odnosu na sva­ ki drugi način tretiranja tih pitanja. predstavljaju — najveću poteškoću savremene politike. ukratko iznijeti. i statička politika uz pretjerani oprez koji je. Svaka direktna i posebna paralela ove nove političke filozo­ fije sa aktuelnim društvenim teorijama. zamišlje­ ne kao vjerni izraz narodne volje. biti neopho­ dan. nekoliko poslednjih prethodnih razmatranja. odluke. u tom smislu. varljive za većinu pojedinaca. u današnje vrijeme. njenu vezu sa dvostrukom osnovnom potrebom naše epohe. prava sloboda se može. znači puno i stalno širenje slobode. U svim vrstama. inače. suverenih skupšti­ na. uglavnom. po tom pitanju. makoliko on mogao. bila jedino oruđe u tom dijelu društvenog problema. ne bismo mogli da ne upoznamo moć­ na sredstva. mogla je da ga sagleda samo sa buntovničke tačke gledišta. tako često iracionalne i poremećene. namjeravamo svakog dana pokoravati. inače. više pozitivis­ tičkim terminima rečeno. Zato smatram da moram. Kako se pozitivna politika bude postepeno razvijala tokom ove knjige. to isto planira oponašajući je. prije ili kasnije. čini mi se. Ali taj iracionalni put. metoda je još važ­ nija od same doktrine. Oni koji su. osim ako se tim imenom ne žele dekorisati nade.j. kako bih jače istakao na ovom mjestu. najviše okarakterisali' to beskorisno rješenje kao anarhično. za ne­ promjenjive prirodne zakone i dok se i dalje budu vezivale za raz­ ne volje. preko izmišljotine koja ne mo­ že da mijenja njihovu prirodu. i pored svih konstitucijskih površnosti. kako javni razum. olakšavati opravdane žalbe mase čije opšte stanje ne dobij a ni­ kakvo presudno poboljšanje. koja nova politička filo­ zofija postepeno mora pružiti za osnovno. čak i u tom ograničenom slučaju. Njeno se cje­ lokupno rješenje. na intelektualnom spa­ šavanju društva i kako bi se ograničio samo na to da određuje naj­ sretnijim sljedbenicima najefikasnije eksperimente u istom prav­ cu. Bez obzira na duboko ubjeđenje koje me vezuje za moj način ispunjavanja tog velikog filozofskog zadatka. sve druge igre. Tako. uglavnom. Dakle. bez obzira na njihov sastav. inače. opšti uzrok političkih progresa sa prak­ tične i najšire tačke gledišta. sloboda će ostati na silu iluzorna i pri­ vremena bez obzira na volju kojoj se. koje bez prestanka drže komični mamac te vrste igre uspona koja je isto tako varlji­ va kao i. pomene ugušivanje raznih otpora. nje­ na stvarna superiornost. Isto je tako neosporno da se. razvijajući prekomjerne želje koje se ne mogu baš sve zadovoljiti. a posebno u ovom slučaju. za dugo. bez sumnje. kao da je ova apsurdna utopi­ ja mogla da donese bilo kakav trajni lijek za boljku. najzad. biti ospore­ na. prema tome. ukoliko nisam promašio svoj cilj. ako i dalje nastavimo da privremeno odbacujemo svaku naučnu ocjenu u užem smislu i os­ tanemo i dalje na čisto političkom stanovištu koje jedino odgova­ ra tom uvodu. koji mi se činio već dovoljno neosporiv. Ipak. očigledno ostavlja glavno pitanje potpuno netaknuto: takvo zadovoljstvo pričinjeno jednom malom broju pojedinaca koji su tako postali otpadnici svoje klase. Jer. na izgled. prije negc što za­ vršim ovaj dug uvod. koje su. od stvar­ nog načina realizacije koju ću isprobati u ovoj knjizi. svodi na to da se teškoća ukloni na taj način što će se vještaćki napraviti manji ili veći izlaz za najak­ tivnije narodne ambicije. uglavnom preuranjena sve dok njen istinski opšti duh ne bude mogao biti dovoljno okarakterisan. da bi pokazale da je pozitivna filozofija dopunjena na odgovarajući način. Dok se političke pojave ne budu vezale. nužna su­ periornost pozitivne politike ne bi mogla. veoma mi je stalo do toga da pažljivo unaprijed izdvojim taj glavni princip. čak i kada bi takav pokušaj konačno bio osuđen. Metafizička politika je uzalud pokuša­ vala da opravda svoje carstvo ukrašavajući imenom zakona svakak110 ve odluke.rektnim zaključcima koji su već obrazloženi u razgovoru ο opštem filozofskom učinku sve tri prethodne knjige. podlim predlogom da se direkt­ no uništi svako stvarno vlasništvo. u suštini. smatram da u ovom momentu treba da pokažem na direktan ali jednostavno uopšten način. sastojati samo u racio­ nalnom potčinjavanju samoj nadmoći osnovnih zakona prirode ko­ ja je konstatovana na odgovarajući način i zaštićena od svakog sa­ movoljnog ličnog naređenja. do sada. konačnu namjenu jedne takve filozofske operacije Sama ideja progresa koja je stvarno svojstvena revolucionar­ noj politici. bila bi ovdje. Ali sav taj metafizički kult ustav­ nih antiteta ne bi mogao danas stvarno prikriti duboko samovolj­ nu tendenciju karakterističnu za svaku filozofiju koja nije pozitiv­ na. Revolucionarna politika koja je. ono što stvara negativan pojam kada se. samovolja neće moći da se stvar­ no isključi iz raznih društvenih pravila. u najčudniju nedosljednost. koristeći i dalje isti onaj metod koji su sami osuđivali. t. ne bi iz toga izvukao nikakvo nepovoljno uopštavanje protiv metode koja je jedina sposobna da radi. jedina sposobna da stvarno rukovodi danas konačnom reor­ ganizacijom modernih društava. upali su. neophodna mada indirektne. Pošto je ma- 111 . jasno je da politička i naučna analiza direktno nadmeću sa neospornom spontanošću. ne bi moglo nikako. kao i sve druge. očigledno opasnu. postepeni razvoj ljudske sposobnosti. poboljšanje društvenog položaja podčinjenih klasa koji. sve više će se spontano manifestovati pred pažljivim čitaocem ne zahtijevajući gotovo nikada nikakvo formalno upoređivanje. karakterističan za nju. Razmatrajući. stimulišući danas već suviše prirodnu tendenciju ka opštem ukidanju klasa.

Nužni uticaj te dvo­ struke prepreke je. Pošto smo unaprijed objasnili da je do sada bilo nemoguće os­ novati jednu pravu nauku ο društvenom razvoju. na odgovarajući način. koja sam naveo. krat­ ko zadržavanje na jednoj isto tako značajnoj tački gledišta. Uostalom. u tom smislu. vaspitavana u duhu efikasnog podstreka revolucionarne krize. teži da sponta­ nim povezivanjem glava i ruku. tako da je ovdje potrebno da se. namijenjenih da di­ rektno osnuju društvenu nauku. Da li će biti potrebno da se. jasno je da se prvi društveni problem sastoji.si nase vrste. nova filozofija će moći sama ko­ risno da usmjerava narodnu politiku u užem smislu. po prvi put. ne treba ipak da zanemarim. gotovo isto toliko koliko i prava proletera. zajedničkoj stvari da karakter spe­ kulativne veličine i čvrstog jedinstva. ČETRDESET SEDMA LEKCIJA Sadržaj — Kratka ocjena glavnih filozofskih pokušaja preduzimanih do danas u cilju stvaranja društvene nauke Ako je. bez na­ pora. suštinski spekulativnom prirodom ove Rasprave. u poboljšanju osnovnog uslova te ogromne većine. po svojoj priro­ di. ostavljen pozitivnoj politici koja je određena da upravlja ko­ načno razvrstavanjem modernih društava. čiji je cilj moglo pred­ stavljati to veliko osnivanje. uključujući proučavanje intelektualnih i moral­ nih pojava čija se pozitivnost rađa početkom ovog vijeka. bilo neophodno. imaću više prilika da direktno pokažem da će duhovna reorganizacija. Dakle. dopire. Kako je ispunjavanje ova dva glavna uslova. kada su i pitanju neizlječiva zla pametno i čvrsto pokoravanje. postavljajući obično između radnika i nji­ hovog šefa jednog zajedničkog moralnog predstavnika vlasti. u na­ stavku ovog djela. očigledno preuranjena. do sadašnje generacije ko­ ja. sa­ mostalnog i obrazovanog. što treba snažno da dopri­ nese njenom konačnom uspjehu koji se ne bi mogao ostvariti na drugi način. sada se mora osjetiti koliko su ona direktno i nužno za nju veza­ na. pa čak i neumjesno da se ovdje preduzme bilo kakva posebna kritika filozofskih pokušaja koji. moglo izgledati da se sva različita razmiš­ ljanja. spontano će biti uproštena i veoma sažeta. da opšte proučava­ nje društvenih pojava direktno potčini pozitivnoj metodi zbog pret­ hodnog uvođenja pozitivnog duha u sve druge osnovne grane pri­ rodne filozofije. bilo da bi uklonila iz čisto političkog poretka ono što proizilazi iz intelektual­ nog i moralnog poretka. Ali. ovdje. može najzad. Inače. navede glav­ ni filozofski karakter odgovarajućih radova. ponuditi kasnije jedinu pravilnu osnovu za miroljubivo i pravedno opšte izmirenje njihovih glavnih suko­ ba koji su danas gotovo prepušteni gruboj disciplini materijalnog antagonizma. takav način shvatanja pitanja isključivo je. neumitna sudbina. bez svrhe. izbaci iz spekulativnog duha ovog djela. očigledno. uglavnom. tako da oni zbog svog sponta­ nog nadmetanja danas bitno usporavaju mogućnost stvaranja druš­ tvene nauke na stvarno pozitivnim osnovama. očigledno. u isto vrijeme. samo ukratko. naći dovoljnu osnovu za racionalno istraživanje. u cjelokupnoj društvenoj prošlosti. odredila da ostane bes­ konačno sastavljena od ljudi koji žive manje-više nesigurno od plodova svakodnevnog rada. prije nego što se ona mogla oslo113 112 . tokom ove knjige. ranije pomenute. i koja. dovoljna je da očigledno doka­ že. u toj stvari da čisto politički uslovi u njoj uglavnom. toliko određen da. da ova filozofija. Svako drugo posebnije prikazivanje trebalo bi da se. Neopo­ zivo uništavajući svaki beskorisni prestiž i potpuno štiteći vladajuće klase od invazije anarhije. udaljavaju od prave teme današnje lekcije. može biti pripremljena. izričito. prethodna ana­ liza. ukaže na radikalnu ništavnost intelektualnih napora. bez ikakvog ukidanja klasa i remećenja opšte ekonomije. svakako nisu mogli biti uspješni. naša opšta ocje­ na raznih pokušaja. lako će se shva­ titi. Iako je razvoj jednog takvog direktnog istraživanja nespojiv sa. nužno gurajući na čelo društvenog pokreta kapacitete čija su zakonska prava nepriznata danas. u početku. koinci­ diraju sa čisto naučnim uslovima. bilo da bi podstakla. svakako. sa izuzetnom preciznošću. po svojoj prirodi. iako samo u glavnim crtama. nezavisno od svoje dvostruke spontane efikasnosti. bilo bi.

najnaprednijoj metafizičkoj školi. dovoljno da se. svakako bi bili nespojivi sa glavnom namjenom ovog djela. od kojeg me. kada se provjeri opšti sud koji smo ο tome unapred donijeli. bez ikakve druge fiziološke pripreme osim nekoliko ne­ jasnih i nedovoljnih propisa opšte logike koji nisu sposobni za bilo kakvu stvarnu efikasnost. svakom mjerodavnom i iskusnom sudiji. filozofske istorije nauka. kao ne­ minovni nepoznavaoci i najmanjih pojava. pozovem na cjelokupnu knjigu da bih prećutno uklonio sve preuranjene prigovore koji bi se mogli pojaviti i sve sekundarne nesigurnosti koje bi mogla ostaviti jedna tako kratka osnovna ocjena političke ekonomije. mog­ li ni na jednom pravom izvoru crpiti taj uobičajeni duh pozitiv­ ne racionalnosti koji su. sebi postavio cilj. već da se. U pogledu toga se. na jedan poseban način. koje će usljediti. izgledati nepotrebno svakom čitaocu. nikako nije mogao duboko upasti u takvu iluziju. inače. tobožnje današnje nauke. na primjer. bilo bi. Na mjestu do kojeg je ova Rasprava došla. poš­ tovani Tracy. u glavnim mjestima civilizovanog svijeta. jasno okarakteriše ta nužna ništavnost naučnih pretenzija naših ekonomista koji. bez ikakve uzaludne pre­ tenzije da. s plemenitom filozofskom čednošću koja mu je uvijek svojstvena. u samom po­ četku. bilo u javnosti ili kod vlasti. filozofske kreacije koju nijedan od mojih prethodnika ni­ kada do sada nije planirao. na to da nastavim jednu već započetu operaciju. koji su zbog prirode svog vaspitanja. inače tada pripadao. osim tog jasno objašnjenog izuzetka na koji se eko­ nomisti uzalud pozivaju. na­ protiv. inače. Ipak. Ali. moram ograničiti na jedan kratak prikaz kojim ću okarakterisati glavni nedostatak svojstven svakoj od ovih različitih filozofskih operacija.niti na dovoljno široku eksperimentalnu bazu. ubijedeni da su. koja je u ovom vijeltu postepeno sticala do­ voljno povjerenja. direktno je napravio. to ne bi mogao biti slučaj kod umova. očigledno izuzetni slučaj slavnog i oštroumnog filozofa Adama Smita koji je. sastoji prava naučna metoda. dakle. Iako je morao ostati uglavnom angažovan u metafizičkoj filozofiji. 114 ukoliko bi se ono moglo potpuno shvatiti. posebno. da osvijetli razne bitne tačke socijalne filozofije. vezane za podjelu rada. kao i svi njegovi čak i najeminen­ tniji savremenici. da bi to bilo najbo­ lje. jasno pokazuju. a čini mi se. Ne može se. u tom smislu. jednim jednostavnim prethodnim razmatranjem. kao i. opštu temu svojih proučavanja kao potpuno iz­ dvojenu i nezavisnu od cjelokupne političke nauke od koje nasto­ je da je potpuno izoliraju. čak veoma organizovanih. svakako.. Isto tako. najzad. duh takve snage. ni najmanje primjene. izdvojiti. za op­ šte djelovanje banaka itd. bez sum­ nje. kroz svoje sjajne analize. tako dobro ostvaren u njegovom besmrtnom djelu. nažalost. poslužiti da se poslije toga. da sav dogmatski dio njihove. najodlučnije osobine čisto metafizičkih koncepcija. za osnovnu funkciju novca. biti stvarno značajno. da do­ voljno predosjeti pravi filozofski duh i bitne logičke uslove druš­ tvene nauke. osnuju brojne po­ sebne katedre zvanično namijenjene tom novom učenju. jer su najklasičniji me­ đu njima nastojali da na dogmatski način predstave pogotovo u današnje vrijeme. bilo koje ideje ο nauč­ nom posmatranju. radi ο pokušaju. u mnogim drugim ranijim filozofskim pri­ likama. treba s poš­ tovanjem. pa čak ni pokušao da zamisli na odgo­ varajući način. Zbog svog vaspitanja. zaslužuje da ovdje bude ukratko okarakterisana da bih jasno dokazao da ne treba da se ograničim. u najtežim analizama. suviše malo cijenjeni. 115 . bilo ko­ jeg osjećanja za pravo demonstriranje. lišeni intimnog i poznatog osjećanja prave naučne pozitivnosti i za koje će brzo uvodno razjašnjenje. u teološko-metafizičkim sastavima slav­ nog Spinoze. potčine pozitivnom duhu ono što oni nazivaju ekonomskom nau­ kom i da svakog dana predlažu svoj postupak kao model prema ko­ jem sve društvene teorije treba da budu konačno obnovljene. u stvari. kako to jasno dokazuju dragocjeni prikazi. Ova vrlo prirodna iluzija. prenijeli u svoja istra­ živanja. spontano i odlučno priznanje te metafizičke strukture izradivši svoju raspravu ο ekonomskoj po­ litici. koji je postepeno priprem­ ljen na osnovu pažljivog proučavanja tri prethodne knjige. kako oni vjeruju. bilo kojeg pojma ο prirodnom zakonu. ne poznaju. oni. ako se. gotovo uvijek izašli iz redova advokata ili književnika. prije svega. odmah. uspijeli da. bez većeg stvarnog uspjeha. inače. na od­ govarajući način primijeniti metodu čije. po svemu. što su htjeli osnovati pravu društvenu nauku. oponašajući naučnike u užem smis­ lu. a bez mogućnosti da se naš um dovoljno racionalno pripremi? Sekundarni razvoj-. očigledno. koji je. prigovoriti našim ekonomistima. koji su samo mogli biti od koristi jednoj tako jasnoj temi. nisu mogli. ništa ne može oslo­ boditi. osnuje jednu posebnu novu nauku. jednostavno kao četvrti dio svoje opšte rasprave ο ideologiji. baš zato što mu je cje­ lokupno ranije proučavanje moralo pokazati u čemu se. u njegovim posmrtno objavljenim djelima. Onaj koji je u današnje vrijeme prikazao tu cjelokup­ nu ekonomsku doktrinu u najracionalnijem i najboljem vidu. makolika bila unutrašnja snaga njihove inteligencije. nisu. direktno i duboko pokazuje jednostavni metafi­ zički karakter i pored iluzorne izvještačenosti posebnih formi i uo­ bičajenog protokola naučnog jezika. za mnogo drugih glavnih djelova indus­ trijskog razvoja čovječanstva. i pored tog odlučnog priznanja u čiju se spontanu iskrenost zaista ne mora nimalo sumnjati. jače manifestuje prava priroda jednog poduhvata koji još nije bitno preduzet. njihovi radovi. a posebno astronomije. Čini mi se da je očigledno. čini mi se. grubo oponašanog. Iako ovo prekomjerno dokazivanje može. da bi dala priliku da se. vrlo dobronamjerno. što će. bez sumnje. nije manje očigledno da su ti filozofi bili.

u socijalnim proučavanjima kao i u svim drugim koja se odnose na živa tijela. svojstvene ovoj knjizi. zaista naučni sljedbenici Adama Smita. neosporno je. zaslužila tobož­ nja ekonomska nauka posmatrana u dogmatskom vidu. zbog pogreš­ nog uopštavanja. kako treba. onda. bez obzira na njegovu intelektualnu. Zar ne bismo. ne samo što ne pravi nikakav stvar­ ni i podržani progres. naprotiv. pokažu u čemu su stvarno usavršili i dopunili doktrinu tog besmrtnog uči­ telja. u toj ogromnoj intelektualnoj borbi potpuno obezvrijeđujući cjelokupnu industrijsku politiku koju je. posmatrajući nepristrasno jalove prepirke koje ih dijele na najelementamijim pojmovami »vrijednosti«. Ali. Ali. Jer. U stvari. odsada pretvorenog u potpuno nejasne pojmove koji više nisu prikladni za nikakvu stvarnu primjenu i koji.. u početku su vezivali potpuno jasan smisao za neop­ hodne izraze »proizvod« i »proizvođač«: odkada se ekonomska me­ tafizika usudila da ih definiše. odlučno iako indirektno. da politička ekonomija. nije bilo od nikakve stvarne koristi. tako da se neprestano dovode u pitanje naj osnovni j i pojmovi. nego samo. obično. Ova čisto privremena funkci­ ja predstavlja. prećutno predstavlja nehotično priznavanje. u to­ ku cijelog rada. recipročno. to iracionalno razdvajanje pred­ stavlja neosporni simptom bitno metafizičke prirode doktrina koje ga uzimaju za osnovu. poku­ šala prekriti. međusobno i racionalno nerazdvojiva do te mjere da se mogu razjasniti. u stva­ ri. ona. glavnu socijalnu efikasnost jedne takve doktrine bez naučnog lakiranja kojim se ona. što ću se potruditi da objasnim kasnije. ako iz tog razloga ona posebno dijeli opštu slavu tog velikog prethodnog oslobođenja. nego se. pojam proizvodnje je. pomislili da pri­ sustvujemo najčudnijim raspravama srednjevjekovnih skolastičara ο osnovnim osobinama njihovih čisto metafizičkih suština čiji ka­ rakter sve više poprimaju ekonomske koncepcije što se više dogmatizuju i usitnjavaju? I u jednom kao i u drugom slučaju. konač­ ni rezultat tih apsurdnih i beskonačnih rasprava je najčešće izopačivanje dragocjenih prvobitnih saznanja zdravog narodnog razu­ ma. sada primorani da ko­ riste mučna jezička okolišanja da bi izbjegli izraze koji su postali duboko nejasni i dvosmisleni. uglavnom. u vezi sa čitavom socijalnom filo­ zofijom. naučne ništavnosti te teorije koju Adam Smit nije na­ mjeravao da koncipira na takav način. da pravo kažemo. u stvari. na primjer ο opštim pojmovima analize i sinteze i dr? Uostalom treba pažljivo naglasiti da opšte priznanje naših ekonomista ο nužnom izoli­ ranju njihove tobožnje nauke. u po­ gledu nje. Suviše je lako konstatovati. predstavlja posljednji glavni dio ukupnog sistema kritičke filozofije koji je obavio jednu neophodnu iako samo privremenu funkciju u toku čisto revolucionarnog perioda. sve više razvijao stari društveni režim i koja je. ima svoj posebni model za sistematizovanje anarhije. mogu iza­ zvati samo beskorisno prepirke riječi. Dakle. dakle. pokazuje potpuno podržano na najprirodniji i naj­ izraženiji način. i koje. već ο čistim teološkim ili metafizič­ kim raspravama. taj direktni sud ο njenoj čisto metafizič­ koj prirodi. s dru­ ge strane. određuje beskorisno po­ navljanje iluzornih kontroverza koje se stalno obnavljaju a nikad ne napreduju: prema tome. prema prirodi teme. postao tako nejasan i neodređen. više sa političkom nego naučnom namjenom. Uostalom savremena istorija ta tobožnje nauke potvrđuje. »koristi«. naprotiv. bilo bi nepravedno da se zaboravi da ova doktrina. Ka­ de se napusti svijet suština da bi se došlo do realnih spekulacija. bitno unakaženi beskorisnim i nezre­ lim izlaganjima naučnih formi. svi drugi djelovi te filozofije. sa neodoljivom očiglednošću. umjesto da se po­ kažu kao spontani nastavak i postepeno usavršavanje ranijih ra­ dova. Politička ekonomija je učestvovala. za svakog novog autora dobijaju čisto lični karakter. ka­ da se razmotri sa istorijske tačke gledišta. postaje izvjesno da ekonomska ili industrijska analiza društva ne bi mogle biti obavljene na pozitivni način. bez potrebe da se ide dalje. u isto vrijeme. uzalud. u stvari. bilo u prošlosti ili pak u sadašnjosti: tako da. ne­ prekidno postajala sve štetnija po opšti razvoj moderne industrije koju je ona. kada je riječ. da su nastavljanje i plodnost najjasniji simptomi svih pravih naučnih koncepcija. samo jedni pomoću drugih. svi pa­ metni ljudi. što će posebno objasniti slijedeća lekcija. »proizvodnje« i dr. razni opšti aspekti su. kada. a to osnovno svojstvo. na sebi svojstven način i gotovo uvijek dužan poštovanja. koja su zaista nova otkrića dodali njegovim srećnim prvim pogledima koji su.između logike i morala. Tako. na svoj način. Takav je. u istorijskoj analizi ove velike epohe. manifestuje teške političke štete koje smo uočili u prošloj lekciji i za koje će­ mo sve više nadalje osjećati da nužno pripadaju cjelokupnoj revo­ lucionarnoj filozofiji odkada je pokret raspadanja dogurao dovolj­ no daleko da utiče sve više na neophodnu konačnu prevagu suprot­ nog pokreta ponovnog spajanja. a naučne forme 117 . možemo biti sigurni da se ne radi ο nikakvoj pozitivnoj doktrini. kada aktuelni radovi. ne samo što nije ograničeno na jednostavnu koordinaciju koja bi se mogla pripisa­ ti sporednim sistematskim preokupacijama. neka nam. još od srednjeg vijeka. svakako. isto tako. prema našoj cjelokupnoj inte­ lektualnoj prošlosti iz tri poslednja vijeka. dogmatska struktura. čini mi se. u početku korisno štitila. Pa zar to nije intelektualni spektakl koji nam pra­ vi politička ekonomija već pola vijeka? Ako su naši ekonomisti. Nije li takav efekat potpuno analo­ gan sa sličnom pustoši koju je ranije napravila metafizika u os116 novnom proučavanju ljudskog razuma. na primjer. da su oštroumni duhovi koji se ponose tačnošću i jasnoćom. moralnu i političku analizu. kao i. konačni sud koji je.

što ću objasniti u nastavku. nepromjenjiva ukupna masa našeg bogatstva. posmatrana sa izvjesnog praktičnog aspekta. da su opasna maštanja reproduikovana u današnje vrijeme. umjesto da u njoj vidi samo osnovni izvor mogućno­ sti jedne takve organizacije. manje-više vjerno. bez sumnje. 118 1 nost za njihove srećne napore da uklone kobnu i nemoralnu pred­ rasudu koja je. Iako su. Ne razmišljajući ο tome da se sva ljudska pitanja. dovelo do negiranja ili nepoznavanja industrijskog razvo­ ja. povoljni uticaj. dovoljan. koji su ne­ kada patili zbog industrijske revolucije nastale upotrebom štam­ parije. na osnovi svega onoga što je ο njemu napisano. jedan zaista smiješan odgovor u kojem se. samo kao filozofsko oruđe za zdravo opšte ubjeđenje koje je obični zdravi razum morao spontano steći kroz pro­ dužetak opšteg progresa ljudske industrije svih modernih populaMožda treba ovdje navesti. čak nesumnji­ vom. i pored svojih iluzornih pretenzija. tako da u svakoj teškoj prilici koja se sukcesivno pruža. može da izgleda kao da pred­ stavlja od strane te tobožnje nauke. da bi sebi. uobičajena utjeha koja posebno proizilazi iz savremene političke ekonomije čiji bi čudan kraj neprihvatanja bio. na veoma neospo­ ran način. neće biti manje opasna metafizička tendencija političke ekonomije da spriječi stva­ ranje cjelokupne industrijske discipline. kada bi se potpuno i slobodno mogle obrazložiti. biti mno­ go više? Takva je. ova doktrina. dala izvejstan naučni izgled koji je kod mnogih neobrazovanih duhova samo isuviše olakšao njihovo štetno djelovanje: što jasno dokazuje uobraženu nemoć jedne taikve doktrine da. tom prilikom snažno pomagala. što se prošlosti tiče. naši ekonomisti samo znaju da sa neumoljivom pedantnošću ponav­ ljaju svoj prazni aforizam ο apsolutnoj industrijskoj slobodi.koje je ona danas pozajmila. izgleda. u početku. Osim toga: opšti duh političke ekonomije za svakoga onoga koji ga je ocijenio. pogodne za čvrsto osnovno izmirenje. na temu osnovne insti­ tucije vlasništva. a koje je moglo nastati sa­ mo kao posljedica odgovarajućeg slabljenja kod drugih. pre­ ma tom značajnom prikazivanju. Na opravdane i hitne prigovore koje tako često izaziva ta opasna praznina našeg društvenog poretka. na kraju. bez sumnje. jednoj vrsti sve­ čane ostavke koju ta tobožnja nauka daje svaki put kada indus­ trijski razvoj izazove neku ozbiljnu poteškoću. Pošto smo u nekim posebnim slučajevima od drugorazrednog značaja manje-više nepotpuno konstatovali prirodnu tendenciju ljudskih druš­ tava ka izvjesnom nužnom poretku. mora. opšti duh anarhije čiji je spontani razvoj ona. vjerovatno. očigledno odgovara u društvenoj praksi. predstavlja najbolji način da se pomogne spontani razvoj društva. u ve­ zi sa tim. efikasno sadrži. masa naše vrste pa čak i klase koja je. manje-više duboko i trajno poremeti sadašnji način života radničkih klasa. u suštini. različite ljudske interese kao nužno solidarne i. najviše pripadaju. išle ništa manje nego na sistemsko ukidanje svake stvarne vlasti. obič­ no. sebe ovlastila za tobožnje pri­ kazivanje političke ekonomije. uprkos ne­ ospornoj tačnosti te nužne posljedice. međutim. na isti način kao i svi drugi djelovi revolucionarne filozofije. na primjer. kada se sagleda kako treba. Zar su mnogobrojni prepisivači. zaboravlja da je ljudski život vrlo daleko od toga da traje beskonačno. umje­ sto da u tome vide znak za jednu od najosnovnijih i najhitnijih pri­ mjena istinske političke nauke. poslije nekoliko vjekova. Ali. vrlo nezdravo zaključila da nema nikakve koristi od bilo koje posebne institucije direktno određene da reguliše tu spontanu koordinaciju. uglavnom. ova tobožnja nauka je. prema tome. Bar se ne može spriječiti da se prizna da jedna takva teorija tako spontano objavljuje. ekonomisti. svakako. svakako. pa čak i neophodan za početni indus­ trijski razvoj modernih društava. uglavnom. mogli biti dovoljno utješeni perspektivom. povrijeđena. što je. na to da na jedan suviše apsolutan način kritikuje industrijsku politiku starih evrop­ skih sila koje su i pored svojih aktuelnih nepogodnosti dugo vrši­ la. ina­ če prilično nepotpune. _može da odgovori na najhitnije praktične potrebe samo pomoću beskorisnog. danas vo­ di tome da se kao opšta dogma ustanovi obavezno odsustvo svake stabilizujuće intervencije koja. u najmanje plemenitoj vrsti so­ cijalnih odnosa. oni se usuđuju da odgo­ vore na sve žalbe da s vremenom. u stvari. u početku. kada je riječ ο tome. pod pretpostavkom da je. 1 Makoliko bile očigledne opasnosti od tog opšteg sofizma čije bi logične po­ sljedice. uprkos toj velikoj usluzi koju će prava druš­ tvena nauka morati marljivo da primi i dopuni. bilo kod pojedinaca ili kod naroda. kada ne bi bilo racionalnih disku119 . srećna istovremena sklonost aktuelne politi­ čke ekonomije da odmah predstavi. da će u slijedećoj generaciji biti isto toliko radnika koji će živjeti od tipografije i da će ih. kako treba. sa opštim ispitivanjem dru­ štvenih poteškoća neposredno vezanih za svako industrijsko usavr­ šavanje koje teži da. oba­ vezno svode na prosta pitanja vremena. Ta uzaludna i iracionalna sklonost da se prihvati samo onaj stepen poretka koji se sam us­ postavi. Ništa nije tako oči­ gledno u čuvenom i jasnom ekonomskom pitanju mašina koje se podudara. i stvari samo povećavaju tu opasnost nastojeći da je učine dogmatičnijom i širom. prema prirodi teme. bez mnogo muke. kao jedna vrsta nadoknade. svoju sopstvenu društvenu nemoć i tako se pokazuje pot­ puno lïlenom svake osnovne veze sa svim glavnim praktičnim po­ trebama. istovjetnog ponavljanja tog sistematskog negiranja. Jer ta se tobožnja na­ uka uopšte nije ograničila. ipak pra­ vičnost nalaže da se ovdje navede. predstavljala poboljšanje materijalnog uslova jednih. poslužili. poslije tih prolaz­ nih poteškoća doživjeti stvarno i stalno poboljšanje: što. čak i u predmetima koji joj.

da indirektno okarakteriše nužno nesposobnost da upravlja. najtačniji pojmovi ο metodi svode se uvijek nuž­ no na nekoliko neospornih. prema istorijskim proučavanjima kao i primjet­ no usavršavanje koje su ona postigla u toku dva posljednja vijeka. prethodno razdvajanje. samo ako se jed­ nim velikim filozofskim pogledom obuhvati racionalna cjelina svih različitih društvenih aspekata. 121 120 . iako je ona mogla doprinijeti. u isto vrijeme. i pored korisnih prethodnih razjašnjenja vezanih za tu doktrinu. dakle. na koristan način. jer one ne opisuju osnovne promjene koje. upotrebu da moja osnovna teorija ο opštem i nužnom hodu ljudskog duha. uticati da. ovom dvostrukom intektualnom uslovu. u stvari. iz istog glavnog razloga. ono što je moralo uticati da se predvidi njena direk­ tna naučna ocjena. lako moglo ukazati na mnoge druge opšte. briž­ ljivo ukloniti ovo. koje su nedovoljne da se. koja se već uveliko osjetila. da na brzinu pomenem sve veću sklonost aktuelnih duhova. jasno je. na svoj način. od početka ove Rasprave. priznajući kroz jednu već. dovde morali. Inače. sa istim darom. industrijskim razvojem modernih društava. kao što ona to sebi predlaže. istorijske analize direktno usmjeravajući paž­ nju filozofa na osnovni razvoj ljudske industrije. da se ta poseb­ na prolazna sklonost koju. znali postupiti drukčije kada je u pitanju vi­ še usložnjavanje predmeta i uz to njegov stvarni nedostatak pozi­ tivnosti. ovdje bi se. može danas stvarno proizaći samo iz zaista racionalnog shvata­ nja cjeline nauke. na opšti način. pokazuje ljudski duh u današ­ nje vrijeme. zbog svoje prirode. kada se taj veliki filozofski uslov koji za sada još nije ispunjen. Izolovani od svake stvarne primjene. ČETRDESET OSMA LEKCIJA Sadržaj: OSNOVNE KARAKTERISTIKE POZITIVNE METODE RACIONALNOM PROUČAVANJU DRUŠTVENIH POJAVA U U svakoj stvarnoj nauci su shvatanja koja se odnose na meto­ du u pravom smislu. sama po sebi. da se društvena proučavanja potčine istinskim pozitivnim metodama koje će. predstavlja skica bilo koje nauke. ispuni na odgovarajući način. bez sumnje. po svojoj prirodi neodvojiva od shvatanja ko­ ja se neposredno odnose na samu doktrinu. kao što se to moglo do sada naslutiti. mora.šija. Tako. osnovana kako treba. mogla biti. zavisno od aspekta sa ko­ jeg se razmatraju. tako da izgleda da se tu isti principi odnose al­ ternativno ili na metodu ili na doktrinu. osnovni pojam metode. manifestuje u svim glavnim metodama kojima se stalno služi naš razum. neosnovano i sterilno. Pravi. kao što sam to ustano­ vio. nadam se. manje ili više neposredne. posmatrati kao novi karakteristični simptom instinktivne potrebe. Ali da bih izbjegao detalje koji se lako mogu nadoknaditi moram se ograničiti. manje je moguće. na najprirodniji način. ali veoma širokih generalizacija. prema onome što se zove ekonomska politika. Jedna takva filozofska obaveza mora izvanred­ no povećati glavne teškoće. pokazuje naučni i logički karakter zavis­ no od različitih potreba njene primjene. odvojiti metodu od doktrine. potpuno prestane svaki in­ telektualni interes koji bi mogao podstaći tu varljivu spoljašnost. zbog tih različitih objašnjenja. naročito kod proučavanja društvenih poja­ va. sukcesivno. Ukoliko pojave postaju složenije i posebnije. izgleda. koje. dokazujući da u tome ne treba nikako vidjeti elemenat koji je već stvoren iz buduće socijalne fizike koja bi. u kratkom preg­ ledu se vidi da politička ocjena te tobožnje nauke uglavnom potvr­ đuje u suštini. zaista. na kraju. ova veoma slična pravila moraju poštovati u pogledu svakog razmatranog predmeta. Dakle. zaista. Ako smo mi. koji sa superiornom efikasnošću teže tom velikom cilju. učiniti neos­ pornom mogućnost da se potpuno udovolji. Ipak će nastavak ove knjige. veoma različitu. u pogledu pojava koje su manje složene. ali gotovo neospor­ ne simptome jedne takve osnovne sklonosti koja se danas. pri­ premi jedne zdrave. nijesmo. te smo time očigledno učinili još jasnijim zakon. jer onda ove promjene dobijaju izraženiju jačinu i veći značaj. a posebno one kod koje mora sve biti istovreme­ no osnivano. uspješno usmjere različita istraživanja našeg razuma.

a zatim će morati uvijek upravljati njenim stalnim raz­ vojem. apsolut u shvatanju i samovolja u primjeni. srećom. opšti duh svih ljudskih spekulacija. u smislu koji je potpuno obrnut. Teološka politika i metafizička politika. i koju. u teološko-metafizičkom stanju je nužno isto­ vremeno: savršenstvo u razvoju. Ali. od sada postali trivijalni u pogledu pred­ meta koji su manje složeni i manje nazadni. Ove osobine se. u mjeri u kojoj se bude postepeno primjenjivala: tako da ovdje sad može biti govora samo ο jednoj pravnoj prethod­ noj logičkoj raspravi ο metodi u socijalnoj fizici. osnovnu intelek­ tualnu sposobnost koju mora sada upraviti na stvaranje pozitivne sociologije.Iz ovih razloga. Shvaćen u ovom trostrukom pogledu. procjenjuje pra­ vo sadašnje stanje društvene nauke. ne treba se. u odnosu na nauku društvenog razvoja. preko jednog korisnog prethodnog kontrasta. da bi uprostili ispitivanje. uopšte. Dakle. ova sporedna razlika između tumačenja koja su uosta­ lom na kraju istovjetna ne sprečava uopšte neizbježnu zajedničku reprodukciju najkarakterističnijih osobina. ni u kom pogledu. Ne treba se. mogu se. koja bi. još neophodnija i teža. sre­ ćom nepotrebnih u odnosu na prethodne teme. uzdržavati da se prizna. najprije brižljivo opisati njen pravi opšti duh i skup osnovnih sredstava koja su joj svojstvena. jer. za konačno usmje­ renje nauke. mogu ovdje. takoreći. Iako su slična razmatranja. samo jed­ nu opštu modifikaciju prve. izgledala su nam veoma po­ trebna da bi se konačno zaštitili od svakog ozbiljnog osporavanja osnovnih principa pozitivnog proučavanja. pojaviti kod većine obrazovanih sudija. neposredne i neprekidne inter­ vencije. u odnosu na metodu u glavnom preimućstvu imaginacije nad posmatranjem. po svojoj prirodi. zaštićeno od svakog predubjeđenja. bez i najmanje stvarne štete. postupati drukčije. ovdje je. koji su. bez ikakvog pretjerivanja. i čak više nego kod ostalih. slična djetinjim. ne treba uopšte sumnjati da takve još nijesu danas glavne osobine svih društvenih spekulacija. sa ovim otvoreno pozitivnim duhom. uglavnom. od koje se bitno razlikuje samo jednom manje izraženom osobinom. kombinovanje razli­ čitih glavnih osobina koje su uvijek razlikovale nekadašnje teološko-metafizičko djetinjstvo drugih grana prirodne filozofije. zaista. uglav­ nom. prije nego što se pristupi di­ rektnom ispitivanju sociološke nauke. Ukratko. i između istraživanja univerzalnog lijeka za sve i sistema medicinskih nauka. a u odnosu na doktrinu u isključivom istraživanju apsolutnih pojmova. da u sociologiji. zbog prirodnog na­ pretka ljudskog uma. Elementarna objaš­ njenja. uprkos njihovom praktičnom antago­ nizmu. čine danas veoma smjelu novinu. odakle proističe dvostruko. neizbježna težnja da se vrši jedan samovoljan i neod­ ređen uticaj na pojave koje nijesu uopšte posmatrane kao podči­ njene nepromjenljivim zakonima prirode. Kao ne­ izbježnu posljedicu ovog stalnog napredovanja bilo je lako predvi­ djeti da slična obaveza mora postojati. svom nužnošću. pozitivna metoda može biti ap­ solutno procijenjena samo poslije racionalnog razmatranja njenih glavnih upotreba. kao što smo to uvijek radili u prethodne tri knjige u pogledu na­ uka koje joj prethode: krajnja nesavršenost jedne takve nauke mo­ ra ovdje učiniti još potrebnijom tu nužnu obavezu. koji treba danas da razvija zdrava naučna proučavanja. potreb­ no je. bilo u sastavu metode ili u sastavu doktrine. da­ kle. alhemije i hernije. ovdje još manje nego kod bilo koje druge filozofske teme. što dovoljno opravdava sam naslov ove lekcije. jer su ona naročito namijenjena da kasnije upute naš razum na stvarno prou­ čavanje tog teškog predmeta. postavši složenije. bila. koja nije do sada nikako. bez sumnje. druga sačinjava. Ipak. neposredno povezana sa samom naukom shvaćenom u njenim najhitnijim koncepcijama. da je nikada neće dostići. nauka. nijesu više dozvolile da se dovoljno ispolji prava i suštin­ ska priroda jednog skorijeg i manje zasnovanog proučavanja: kad to nijesu na kraju posebnih. sa naučne tačke gledišta. čija filozofija izaziva još dosta duboka neslaganja čak i kod najnaprednijih umova. bilo sa kojeg as­ pekta da se razmatraju. čuditi što najprostiji i najosnovniji pojmovi pozitivne filozofije. s druge strane. kada pojave. bilo koje druge pojave. biti obuhvaćene zajedničkim razmatranjem. sa­ stoje. očigledno neophodno. Postepeno izvršenje ovog prethodnog posla u drugim osnov­ nim naukama nas je ovdje spontano vodilo do objašnjenja koja su utoliko elementarnija i eksplicitnija ukoliko se radi ο nauci koja je komplikovanija i nesavršenija. Ukrat­ ko. Bilo da su po­ jave proizvod jedne nadprirodne. bez sumnje. naročito u biološkoj nauci. dostigla pravu pozitivnost. iako se zadovoljavaju sa jednim neznatnim ekvivalentom uslova. u svakom drugom slu­ čaju. kao što smo to već toliko puta prizna­ li u odnosu na sve ostale prirodne pojave i kao što ćemo to sve vi­ še i više konstatovati u pogledu društvenih pojava. koji su univerzalno prih­ vatljivi za sve. jasno je. U pogledu najprostijih i najraz­ vijenijih nauka skoro nam je dovoljna samo njihova filozofska de­ finicija da odmah okarakteriše njihov položaj i opšta sredstva za koja nikakva glavna nesigurnost ne bi mogla danas postojati kod svih duhova koji su na odgovarajući način obrazovani. kao i kod ostalih. ovo sadašnje opšte stanje političke nauke tačno reprodukuje pred našim očima osnovnu analogiju kakva je nekad bila između astrologije i astronomije. međutim. traže ovdje jednu vrstu formalne rasprave 122 čiji će se rezultati. najbolji duho­ vi osuđuju čak i danas. ovaj duh će nam unaprijed pokaza\i. takoreći. ili su odmah objašnjene tajanstvenom snagom odgovaraju­ ćih entiteta. 123 . još više odnositi na samu metodu. Kada se. manje ili više tegobnih rasprava.

Pozitivna filozofija se, zaista, najprije, duboko karakteriše, bilo ο kojem predmetu da je riječ, nužnom i stalnom podređenošću mašte posmatranju, što naročito sačinjava naučni duh u pravom smislu, nasuprot teološkom ili metafizičkom. Ma da jedna takva filozofija nudi, bez sumnje, najšire i najplodnije polje ljudskoj ma­ šti, kao što nam je to jasno posvjedočilo racionalni sud različitih osnovnih nauka, ona je tu, međutim, neprekidno ograničava da ot­ krije ili da usavrši tačno usklađivanje svih posmatranih činjenica ili sredstava da se korisno preduzmu nova istraživanja. Uobičajena je i slična tendencija da se naučne koncepcije uvijek podčinjavaju činjenicama koje su im namijenjene samo da pokažu stvarnu pove­ zanost, riječ je, prije svega društvenih proučavanja, u sistem, ne­ jasna i slabo ograničena posmatranja ne nude j.oš pravim naučnim rasuđivanjima neku zadovoljavajuću osnovu, i, po pravilu se same koncepcije neograničeno mijenjaju po volji mašte koju različito podstiču izuzetno nepostojane strasti. Zbog njihovih većih kompli­ kacija i, dodatno, zbog njihove tješnje veze sa skupom ljudskih strasti, političke spekulacije moraju ostati dublje i duže od svih ostalih zaronjene u ovo jadno filozofsko stanje, gdje veoma slabe, dok su se iz njega redom izvukla, zadnja tri vijeka, prostija i ma­ nje podsticajna proučavanja. Ali ne treba nikad zaboraviti da su, do više ili manje nedavno sve različite vrste naučnih koncepcija, bez ijednog izuzetka, uvijek pokazivale slično stanje djetinjstva, kojeg su se oslobodile utoliko kasnije ukoliko im je priroda slože­ nija i posebnija i iz kojeg najkomplikovanije stvarno nijesu mogle izaći do naših dana; kao što smo to naročito izložili, završavajući prethodnu knjigu, u pogledu intelektualnih.i moralnih pojava indi­ vidualnog života, koje se, ako se izuzme jedan vrlo mali broj na­ prednih duhova, još proučavaju, najčešće, na način koji je skoro isto toliko suprotan naučnom, kao i kod samih političkih pojava. Upravo se zbog ove, očigledno površne ocjene, danas, obično, sma­ tra potpuna sklonost ka neodređenim i ka nesigurnim posmatranjima, kao neopoziva i kao svojstvena samim političkim temama, što dozvoljava lažljivoj mašti nadrifilozofa i retoričara da takoreći po svojoj volji okreću interpretaciju gotovih činjenica. Ista nesa­ vršenost je jako vladala nekad 1 kod svih ostalih predmeta ljudskih spekulacija; ovdje je zaista samo neobično da izraženiji intenzitet i naročito neizbježno prolongiranje, naravno izazvano velikom kom­ plikacijom, prate moju glavnu teoriju univerzalnog razvoja ljuds­ kog duha; i prema tome, ista teorija dovodi do toga da se posmatra ne samo kao moguće, nego kao sigurno i blisko, nužno širenje, jedne filozofske obnove, u svim društvenim spekulacijama slične onoj, koju su, više ili manje, dokazala sva naša ostala naučna pro­ učavanja; i to, uz prisustvo jedne intelektualne teškoće koja je mnogo veća, i smetnji koje ovdje može izazvati neposredniji kon124

takt glavnih strasti, što će bez sumnje, samo stimulisati još više na­ pore pravnih mislilaca. Ako, umjesto da se razmatra, tako, opšti duh pozitivne filozo­ fije u odnosu na glavni oblik iz kojeg proizilazi on se sada razmatra u vezi sa glavnom osobinom naučnih koncepcija, onda se može la­ ko priznati, saglasno našem prvom komparativnom opisu, da se ova filozofija tada principijelno razlikuje od teološko-metafizičke filozofije stalnom i neodoljivom težnjom da nužno učini relativnim sve pojmove koji su, nasuprot, najprije bili nužno apsolutni. Ovaj neizbježan prelaz apsolutnog u relativno predstavlja, zaista, jedan od najznačajnijih filozofskih rezultata svih intelektualnih revolu­ cija koje su sukcesivno vodile različite vrste naših spekulacija, od čisto teološkog ili metafizičkog stanja u pravo naučno stanje, kao što je to i čitalac mogao primijetiti u toliko važnih slučajeva, u te­ čaju prethodne tri knjige. Sa čisto naučne tačke gledišta, i odbacu­ jući svaku ideju primjene, može se čak, čini mi se, posmatrati jed­ na takva opšta razlika između relativnog i apsolutnog kao pojava najodlučnije osnovne suprotnosti, koja dijeli tako duboko modernu filozofiju od stare. Svako proučavanje intimne prirode bića, njiho­ vih prvih i krajnjih uzroka, itd. mora očigledno biti uvijek apso­ lutno, dok je svako istraživanje samih zakona pojava izvanredno relativno, jer ono odmah pretpostavlja neprekidni napredak spe­ kulacije koja je podređena postupnom usavršavanju posmatranja, bez kojeg se prava stvarnost ni jedne vrste ne bi nikad mogla pot­ puno otkriti: tako da je relativan karakter naučnih koncepcija nuž­ no neodvojiv od pravog pojma prirodnih zakona, isto tako kao što i nestvarnu težnju za apsolutnim saznanjima spontano prati upo­ trebama koje od teoloških fikcija ili metafizičkih entiteta. Dakle, ovdje bi bilo suvišno danas mnogo insistirati na konstataciji da ovaj apsolutni duh još bitno karakteriše cjelinu društvenih speku­ lacija, kojima, u različitim savremenim školama, bilo teološkim ili metafizičkim, neprestano dominira istovjetno razmatranje jednog nepromjenljivog modela politike, uostalom više ili manje nejasno definisanog, ali uvijek shvaćenog na način da zabranjuje svaku re­ dovnu promjenu osnovnih političkih shvatanja zavisno od izuzet­ no promjenljivog stanja ljudske civilizacije. Iako jedan takav po­ jam, koji ne može počivati ni na jednoj, zaista racionalnoj elabora­ ciji, mora spontano obuhvatiti, naročito u naše vrijeme, velike fi­ lozofske razlike, ipak, mnogo manje izražene nego što to izgleda da su, međutim, svako od brojnih mišljenja, čiji je ovaj osnovni mo­ del bio predmet, čuva mu, uglavnom, istu nužnu nepokretnost kroz sve postupne promjene koje predstavlja opšta istorija društvenog razvoja. Ovaj apsolutni duh je, čak toliko inherentan današnjoj po­ litičkoj nauci, da do sada predstavlja u njoj jedini opšti način, uprkos svojim ogromnim štetnim posljedicama, da nametne ma koju 125

kočnicu prirodnom toku individualnih lutanja i da preduprijedi ne­ minovnu poplavu mišljenja koja su neograničeno različita. Isto ta­ ko nijesu li različiti filozofi koji su opravdano zabrinuti ozbilj­ nom opasnošću od jednog takvog intelektualnog apsolutizma, poku­ šali ponekad da ga se oslobode, ali nemajući snage da se uzdignu do shvatanja jedne prave pozitivne politike, neizbježno, zaslužili još jači prekor što predstavljaju sve političke pojmove kao da su po prirodi potpuno nesigurni i čak, neograničeni, jer oni, zaista na taj način ruše uobičajene osnove njihove slabe sadašnje konzisten­ cije, a da ih ne zamjenjuju nijednom drugom novom osnovom real­ nije i čvršće stabilnosti. Ove loše shvaćene namjere su čak una­ prijed uticale, istinu govoreći, kod najozbiljnijih sudija na pojavu jedne vrste sveopšteg nepovjerenja prema svakom filozofskom po­ duhvatu koji je usmjeren na obnavljanje opšteg duha politike, ko­ ji bi gubeći svoj apsolutizam izgledao danas u očima većine ljudi koji su vrlo poštovani od različitih sadašnjih partija, da mora nuž­ no time gubiti svoju stabilnost i prema tome svoju moralnost. AH će ove empirijske bojazni, mada veoma prirodne, odagnati svako ko u tom pogledu procijeni unaprijed, sa stanovišta ove Rasprave pravi nužni karakter pozitivne sociologije, prema već ispoljenoj osnovnoj težnji u ovom pogledu sa jednom tako velikom očiglednošću u odnosu na sve prethodne oblasti prirodne filozofije, gdje se, doista vidi samo da, prestavši da budu apsolutni da bi bili isklju­ čivo relativni, različiti naučni pojmovi ne mogu nikako postati sa­ movoljni. Nasuprot tome, veoma je očigledno, da su jednom takvom promjenom ovi pojmovi dobili jednu postojanost i stabilnost mno­ go višu od njihove maglovite nepromjenjivosti i da na taj način svaki od njih postepeno ulazi u jedan sistem odnosa koji se širi i učvršćuje neprestano i koji teži sve više i više da preduprijedi sva­ ku ozbiljniju, bilo koju grešku. Ne rizikuje se, dakle, nikako pad u opasni skepticizam ako se neopozivo uništi ovaj apsolutni duh koji tako jadno karakteriše danas produženo djetinjstvo društvene na­ uke, pod uslovom da to bude, kao u svim drugim slučajevima spon­ tani rezultat nužnog prelaska ove završne nauke u zaista pozitivno stanje. U ovoj zadnjoj glavnoj operaciji pozitivna filozofija neće, bez sumnje, poreći svoje univerzalno svojstvo da nikad ne ukine ni na koji način intelektualnu usklađenost, a da je odmah ne zami­ jeni efikasnijom i širom. Zar zaista nije jasno da ovaj pozitivni prelaz sa apsolutnog na relativno nudi danas u politici jedini pra­ vi način da se dođe do koncepcija koje su pogodne da postepeno utvrde jednoglasnu i trajnu saglasnost? Iako obje glavne sposobnosti koje sam ispitivao predstavljaju doista, po svojoj prirodi, jedna za metodu, a druga za doktrinu, dvostruki osnovni uslov čije će stalno ispunjenje morati neposredno da označi stvarnu pozitivnost društvene nauke, njihovo razmatra126

nje, međutim, nije možda, u naše vrijeme, najpodesnije da pokaže jasno najpresudnije simptome jednog takvog filozofskog preobra­ žaja zbog tijesne povezanosti koja, kod ove vrste ideja, više nego kod ijedne druge, postoji još između teorije i prakse i, prema to­ me zbog koje svako mišljenje koje je isključivo spekulativno i ap­ straktno, uprkos svom, zaista nadmoćnom, značaju može obično inspirisati samo slabi interes i izazvati samo nedovoljnu pažnju. Ova krajnja pripojenost ili radije ova skoro potpuna konfuzija nužno proističe iz nesavršenosti društvene nauke zbog njene velike komplikovanosti, kao što sam to ustanovio na početku ove knjige, sli­ jedeći jedan zakon izložen u prethodnoj knjizi. I, da bih ponovo bolje istakao ovo neophodno prethodno objašnjenje, treba sada da naročito razmatram, na jedan poseban i neposredan način, savremeni duh politike u odnosu na opštu primjenu, a ne u odnosu na samu nauku. Sa ovog novog aspekta ovaj duh se uvijek pokazuje kao veoma obilježen nestvarnom tendencijom da na odgovaraju­ ćim pojavama vrši jedan vrlo neograničen uticaj, što je zabluda ko­ ja, danas ograničena jedino na društvene pojave, je nekada, kao što sam to često isticao, usmjeravala, na više ili manje odgovaraju­ ći način, mada u stepenu koji je nužno manje izražen, sve ostale vrste ljudskih shvatanja, ukoliko su ostala podčinjena teološkoj ili metafizičkoj filozofiji. Mada stvarna moć čovjeka da po svojoj vo­ lji mijenja bilo koje pojave može samo proizaći iz stvarnog sazna­ nja njihovih sopstvenih prirodnih zakona, ipak je neosporno da se, u svim vrstama, djetinjstvo ljudskog uma nužno podudara sa karakterističnom pretenzijom da vrši nad cjelinom odgovarajućih pojava uticaj koji je veoma neograničen. Ova velika prvobitna ilu­ zija proizilazi uvijek spontano iz nepoznavanja osnovnih zakona prirode, koje je kombinovano sa nadmoćnom hipotezom ο neogra­ ničenoj i neodređenoj moći koja je data dodjeljivana natrpirodnim pokretačkim silama ili čak metafizičkim entitetima: jer ova uzalu­ dna ambicija javljajući se upravo u doba kad čovjek stvarno utiče najmanje na ono što ga okružuje, ne može mu uopšte dodijeliti je­ dan takav uticaj bez neophodne pomoći ovih misterioznih snaga. Opšta istorija ljudskih mišljenja jasno potvrđuje ovu osnovnu zabludu u pogledu astronomskih, fizičkih, hemijskih i čak bioloških pojava, kao što sam to u više navrata primijetio u prethodnim po­ glavljima ove Rasprave. Lako je zaključiti da se jedna takva iluzi­ ja mora, svom nužnošću, utoliko više produžiti ukoliko rastuća komplikacija različitih glavnih kategorija prirodnih pojava dovodi do dužeg kašnjenja koncepcije pravih zakona. Uostalom, u vezi sa ovim treba takođe primijetiti spontanu saradnju jednog drugog fi­ lozofskog uticaj a, koji mora snažno pomoći, u tom pogledu ovu os­ novnu smetnju odgovarajućeg razvoja ljudskog uma time što raz­ ličite pojave ukoliko su zamršenije istovremeno postaju, uglavnom,
i 1 2 7 <;:>•

tim više promjenljivije, kao što sam često na to ukazivao u pret­ hodnim dvjema knjigama. Glavni uzrok ovih raširenijih promjena, proizlazeći iz istog principa koji određuje najveću komplikovanost, to jest opadajuću opštost različitih vrsta pojava, neizbježno dopri­ nosi neprekidnom održavanju, na stvarnoj moći čovjeka, jedne os­ novne smetnje koja je time postala mnogo teža da se razmrsi i prema tome oprostivija je. Ova dvostruka nužnost je morala spon­ tano dati prednost proučavanju društvenih pojava, koje će mora­ ti zbog toga ostati duže i dublje od svih ostalih predmet sličnih ilu­ zija. Ali uprkos ovoj prirodnoj nejednakosti, veoma je važno naj­ prije pokazati da, u tom pogledu, kao i u dva druga već naznače­ na pogleda, takve osobine nijesu uopšte specifične za ovu zadnju vrstu pojava i da su one, nasuprot, uvijek označavale djetinjstvo ljudskog uma, u pogledu svih mogućih spekulacija, čak i najpros­ tijih; poređenje koje je toliko dragocjeno da se ne može odbaciti jer omogućava pravim filozofima da, nasuprot postojećim predra­ sudama, shvate racionalnu nadu koja će ih dovesti do razbijanja jedne takve zablude u sistemu političkih ideja, istim glavnim pu­ tem kojim sam se uputio i za ostale važne predmete naših stvarnih istraživanja. Ma kako bilo, ova opšta zabluda danas apsolutno po­ stoji samo za društvene pojave, izuzev nekoliko analognih iluzija koje se odnose na intelektualne i moralne pojave i od kojih su se malo napredni duhovi od tada dovoljno oslobodili. Ali, u politici je očigledno da, uprkos neospornoj težnji sadašnjih duhova ka jed­ noj zdravoj filozofiji, preovlađujuće raspoloženje državnika, čak i publicista u teološkoj ili metafizičkoj školi doprinosi da se još čes­ to društvene pojave shvataju kao beskrajno i svojevoljno promjen­ ljive, nastavljajući da zamišljaju ljudsku vrstu lišenu svakog spon­ tanog podsticaja i uvijek spremnu da pasivno podnosi uticaj bilo kojeg zakonodavca, zemaljskog ili nebeskog, samo ako ima dovolj­ no vlasti. U tom važnom pogledu, čak kao i u svakom drugom, teološka politika se prirodno javlja kao manje nedosljedna nego nje­ na protivnica, u onome, bar, što ona tu, na svoj način objašnjava, strašnu neujednačenost jednog takvog mišljenja koje se nužno us­ postavlja između bezgraničnosti dobijenih posljedica i oskudnosti ovih navodnih uzroka, reducirajući neposredno zakonodavca samo na prost organ jedne natprirodne i apsolutne sile što uostalom još jasnije dovodi, i na jedan nesvodiv način, do neograničene vlasti zakonodavca, koji je tako prinuđen samo da odozgo pozajmi svoj glavni autoritet. Metafizička škola koja. naročito u naše vrijeme pribjegava, na jedan mnogo neodređeniji i manje poseban način vještini Proviđenja, ne prestaje, međutim, da na takvoj hipotezi konačno oslanja i često miješa, u svojim praznim političkim obja­ šnjenjima svoje nerazumljive entitete, a naročito svoj glavni opšti entitet prirode (naglasio A.C.) koji danas obuhvata sve ostale i ko-

ji je očigledno samo jedno apstraktno izopačenje teološkog prin­ cipa. Prezirući čak svaku podređenost posljedica uzrocima, ona če­ sto teži da izbjegne filozofsku teškoću dodjeljujući naročito sluča­ ju proizvođenje posmatranih događaja, a ponekad, kad nemoć jed­ nog takvog sredstva postane suviše upadljiva, precjenjujući do najapsurdnijeg stepena nužan uticaj individualnih genija na opšti tok ljudskih događaja. Bilo kakav da je način, čije bi posebno ispitiva­ nje bilo ovdje veoma suvišno, rezultat je i u jednoj i u drugoj ško­ li uvijek, uglavnom da predstavi jednako političku akciju čovjeka kao veoma neodređenu i samovoljnu, kao što se to nekad vjerova­ lo za biološke, hemijske, fizičke, i čak, astronomske pojave za vri­ jeme teološko-imetafizičkog, više ili manje, produženog djetinjstva odgovarajućih nauka. Dakle, ova neodbaciva smetnja predstavlja danas, u mojim očima, najodlučniju osobinu jednog takvog djetinj­ stva, koja još opstaje u redu društvenih ideja. Ona zaista ukazuje na najneposredniji i najmanje dvosmislen način, na sistematsko protivljenje da se političke pojave shvate kao pojave podređene pravim zakonima prirode, čija će neposredna primjena ovdje nuž­ no biti, isto kao i u svakom prethodnom slučaju, da odmah namet­ ne političkoj akciji osnovne granice, rušeći bezpovratno uzaludnu težnju da se ova vrsta pojava, koje tako radikalno, kao nijedne druge sakrivaju ljudske ili nadljudske kaprice, upravlja po našoj volji. U kombinaciji sa malo prije naznačenom težnjom za apsolu­ tnim koncepcijama od kojih je ona spontano neodvojiva, kao dva korelativna aspekta jedne iste filozofije, treba, čini mi se vidjeti glavni intelektualni uzrok sadašnjih društvenih nereda jer se ljud­ ski rod nalazi predat, bez ikakve logičke zaštite, na poremećeno eksperimentisanje različitim političkim školama, od kojih svaka traži da se beskrajno precjenjuje njen nepromjenljivi tip uprave. Dok je stvarna nadmoćnost starog političkog sistema zabranjivala slobodno istraživanje društvenih problema, zbog takvih nezgoda mogli su se oni naći prikriveni i mogla je postojati izvjesna intele­ ktualna disciplina, jednom vrstom spoljnjeg pritiska, uprkos teo­ loškoj prirodi političke filozofije. Ali prirodni tok individualnih lutanja tako bi mogao samo biti prekinut ili, prije, spriječen da na­ preduje, i filozofski upad bi se mogao vršiti spontano u mjeri u kojoj postepeni uspon metafizičke politike daje prevagu opštem pravu ispitivanja. Glavna opasnost od jedne slične filozofije poli­ tike mogla bi se od tada razvijati slobodno u čitavoj svojoj širini do tačke dok neposredno ne dovede u pitanje opštu korist samog društvenog stanja, jer se elokventni sofisti, kao što se zna, ne bo­ je da sistematski propovedaju superiornost primitivnog života, tak­ vog kakvog su oni zamišljali. Stigavši do ovog stepena apsurdnosti i nesaglasnosti, metafizičko-teološke utopije konstatuju, bez sum­ nje, sa potpunom očiglednošću, visoku nemogućnost da se danas u

128

129

politici utvrdi ikakav pojam koji bi zaista bio stabilan i opšti, tako da će se tu nastaviti sa uzaludnim i apsolutnim traženjem najbo­ lje vlade, bez obzira na svako određeno stanje civilizacije, ili, što je naučno iste vrijednosti, dotle dok se ljudsko društvo bude shvatalo kao kretanje bez sopstvenog pravca pod neograničenim podsticajem zakonodavca. Ima dakle, stvarno, odsada, u političkoj fi­ lozofiji mogućeg reda i sklada, samo podčinjavanjem društvenih pojava, na isti način kao i svih ostalih, nepromjenljivim prirodnim zakonima, čiji skup ograničava, za svaku epohu, zaštićenu od sva- u ke ozbiljne nesigurnosti, osnovne granice i glavni karakter politic- · ke akcije u pravom smislu; jednom riječju, uvođenjem zauvijek u opšte proučavanje društvenih pojava ovaj isti pozitivni duh, koji ; je već uzastopice preporodio i disciplinovao sve ostale vrste ljud­ skih spekulacija, čije prvobitno stanje nije bilo, uglavnom, više za­ dovoljavajuće. Tako da se, i zadržavajući isti glavni način filozofi­ ranja, ne može zamisliti drugi način da se stigne do odgovarajućeg stupnja postojanosti i usklađenosti nego da se obnovi dovoljan in- >< telektualni pritisak, koji je srećom postao danas isto tako nestva­ ran kao 1 radikalno opasan. S druge strane, nije manje jasno, da ovaj osnovni osjećaj jednog spontanog društvenog kretanja, koje < regulišu prirodni zakoni, nužno sačinjava pravu naučnu osnovu ; ljudskog dostojanstva u redu političkih događaja, jer glavne teč- * nije čovječanstva dobijaju tako uzvišenu osobinu autoriteta, koji mora biti uvijek poštovan kao nadmoćna osnova svakog racional­ nog zakonodavstva; dok sadašnje vjerovanje u beskrajnu moć po­ litičkih kombinacija, koje izgleda da toliko uzdiže značaj čovje­ ka, istinu govoreći, dovodi samo do toga da mu se dodjeljuje jedna vrsta društvenog automatizma, kojom pasivno upravlja apsolutna i samovoljna premoć ili Proviđenja ili čovječjeg zakonodavca, pre­ ma opštoj, potpuno priznatoj razlici u pogledu ostalih pojava. Ova različita sumarna objašnjenja treba da budu dovoljna da učine ovdje neospornim da se, saglasno našoj prvoj napomeni, stvarno, u konačnom ispravljanju jedne takve smetnje sastoji, u svakom pogledu, glavni čvor filozofske teškoće u radikalnoj obnovi politič­ ke nauke koja je od tada opisana u najvažnijem obliku, u vreme­ nu u kojem su preovlađujuće intelektualne navike dozvoljavale da se na odgovarajući način shvate društvene koncepcije samo u nji­ hovom praktičnom aspektu, a ne sa naučne tačke gledišta, i, uto­ liko više, u čisto logičkom pogledu, koji sam ja već dovoljno ista­ kao. Da bi korisno rezimirali, u završnom razmatranju koje nužno obuhvata sva ostala, cjelinu ovih prethodnih naznaka ο glavnim uslovima koje neizbježno mora ispuniti opšti duh pozitivne socio­ logije, dovoljno je ukratko tu primijeniti direktno i princip racio­ nalnog predviđanja, koji sam tako često prikazivao kao konstitu-

tivni najneodbaciviji kriterij naučne pozitivnosti u odnosu i na sve prethodne djelove prirodne filozofije. Može se, dakle, s ovog zad­ njeg stanovišta, svesti ovdje osnovna teškoća da se od sada shvataju pravilno društvene pojave kao pogodne za naučno predviđanje, kao i sve ostale, bilo koje pojave, unutar granica jasnosti, a te granice uostalom odgovaraju njihovoj izvanrednoj zamršenosti, pre­ ma opštem pravilu koje je u tom pogledu ustanovljeno od početka ove Rasprave. Ovakav način razmatranja jedne takve filozofske ob­ nove predstavlja zaista poseban napredak, da neposredno i isto­ vremeno izaziva, na najizrazitiji način, tri glavne osobine, koje sam redom ispitivao od početka ovog poglavlja, i koje se sve odnose, u različitim, ali jednako vrijednim aspektima na neprekidno pod­ činjavanje različitih društvenih shvatanja nepromjenljivim pri­ rodnim zakonima, bez kojih politički događaji, očigledno, ne bi do­ puštali nijedno pravo predviđanje. Sama misao ο racionalnom pred­ viđanju pretpostavlja dakle, prije svega, da ljudski duh definitivno napusti, u političkoj filozofiji, područje metafizičkih idealiteta, da bi se zauvijek učvrstio na terenu posmatranih realiteta, jednom sistematskom, neposrednom i neprekidnom subordinacijom mašte posmatranju; ona zahtijeva, sa ne manje očiglednim autoritetom, da politička tumačenja prestanu biti apsolutna da bi postala rela­ tivna sa stanjem ljudske civilizacije koje se redovno mijenja, da bi teorije, mogavši uvijek da slijede prirodan tok činjenica dozvolile da ih stvarno predviđamo; najzad ona podrazumijeva takođe, svom nužnošću, neizbježno i neprekidno ograničenje političke akcije pre­ ma tačno utvrđenim zakonima, jer, ako bi bilo drukčije, opšti red društvenih događaja, uvijek izložen dubokim poremećajima koji su inspirisani slučajnom nadmoćnom intervencijom zakonodavca, bi­ lo božanskog, bilo ljudskog, ne bi mogao biti nikako predviđen sa pravom naučnom sigurnošću. Tako bi se, od sada, mogli, da bi ola­ kšali filozofsko ispitivanje, veoma koncentrisati na ovu važnu oso­ binu racionalnog predviđanja cjeline različitih uslova koji su us­ mjereni da označe glavni istinski duh pozitivne politike. Ova inte­ lektualna koncentracija postaje utoliko poželjnija ukoliko se, u ovoj temi, kao i u svim ostalim, i čak, danas, jasnije nego kod svih ostalih, vidi frapantna aktuelnost jednog sličnog preporoda, jedna takva osobina je izuzetno sposobna da razlikuje, na jedan kako du­ bok tako i neposredan način, novu društvenu filozofiju od stare. Zaista, događaji kojima upravljaju natprirodne volje mogu dozvo­ liti pretpostavke ο otkrovenjima, ali očigledno, ne mogu podnijeti nikakvo naučno predviđanje, na koje i sama pomisao predstavlja pravo svetogrđe: uglavnom je isto i kad njihovo upravljanje pri­ pada metafizičkim entitetima, izuzev šanse za otkrovenje, koja bi od tada bila izgubljena da jedna takva koncepcija nije, uglavnom, prosta opšta modifikacija prvog shvatanja. Danas nije ništa jasnije

130

131

socijalna . i čak nerazumno.i u pogledu političkih događaja. koju se trudim da osnujem. prema objašnjenjima koja sa­ drži prethodna knjiga. Ova razlika mi izgleda. ο čemu će nastavak ovog djela sadr­ žati pravo objašnjenje. za ovu namjeru treba. jer će se ovi čudni načini objašnjenja. a na­ ročito na one koje mogu izraziti živa bića. toliko koliko to dozvoljava rađanje nauke. ona uopšte ne sprečava da se njihova podčinjenost pod teološ­ kim ili metafizičkim koncepcijama produžava i da ih čini još veo­ ma inkopatibilnim sa svakom idejom pravog naučnog predviđanja. uz nekoliko vještih izlaganja. nužno se svodi. njen spontani razvoj dozvoliti da se. od sada. Dakle. mada mnogo manje nazivom. ni na neposrednu nužnost 133 . uosta­ lom. zbog neizbježne mješavine slabog i nedovoljnog pozitivizma. u cjelini društvenih pojava. naročito danas. ma koje cijepanje sociološkog rada bilo bi. na ma koje pojave. a da ove prazne forme ne mogu nikada dovesti same do i najmanjeg znaka budućnosti društvenog. u pogledu svake političke teme temeljno proučavanje uslova živo­ ta društva i uslova zakona njegovog stalnog kretanja. skoro u svako vrijeme od tada nalaze tačno procijenjena jednom nesvodivom filozofskom analizom koja je time oplemenila i usavršila po­ trebno poređenje. tj. ipak. Mi smo tako prosto uradili važan opšti uvod koji će nas moći korisno voditi kroz čitavo ovo djelo. statičko i dinamičko stanje svakog predmeta pozitivnih proučavanja. gdje smo priznali da prosta podjela između ana­ tomije i fiziologije od sada teži da se potpuno izbriše.statika i socijalna dinamika. prije sve­ ga. koju bi onda bilo samo dovoljno opisati: ο jednoj temi koja je dovde loše shvaćena. za prava rješenja. koje se ne uzdiže čak ni iznad empirizma koji je nesigurniji nego prostiji i koji uprkos svojoj prividnoj koristi ne može nikako pri­ kriti glavnu potrebu za obnovom političke filozofije. kao što sam to objasnio u prethodnoj knjizi za biologiju. biti naročito poznat i poštovan naknadno zbog njegove spon­ tane primjene koja će se kontinuirano nastaviti u toku svih slje­ dećih lekcija. na neposre­ dan način prvom sumarnom izlaganju opšteg duha socijalne fizike. i ne manje jasno. ni na unutrašnju tačnost. potpuno razlikujući. obično. Međutim. po svojoj prirodi. na prim­ jer. naj­ češće primjenjivati sa istom lakoćom na događaje koji su direktno suprotni. nikako biti do­ voljni. kao potpuno primjenljivu. teološko-metafizička filozofija nije nikada mogla biti strogo univerzalna i da je morala uvijek biti više ili manje umjerena u svakoj primjeni. ali uvijek u pogledu jedne tačne sistematske koordinacije. obično. Ako se. Ovo važno razmatranje ne bi moglo ni na ko­ ji način uticati. Ovaj duh će. izrazito. na shvatanje društvenih pojava uvijek kao neizbježno podčinjenih pravim prirodnim zakonima. prema prethodnim objašnjenjima. u nastavku. za opšte proučavanje samog individualnog života. dubokom navikom za prava naučna shvatanja. na osnovni položaj pi­ tanja u političkoj filozofiji i ne mogu. mogao bi. za koje teološka i metafizička dok­ trina mogu dati samo. plašiti da. može re­ ći za sve epohe. ukoliko cjelina ne bi opet. jedino kad se radi ο nekim drugorazrednim i parcijalnim pogledi­ ma. na odgovarajući način razumjeti. koje su tako jako različi­ te jedna od druge kao što su to danas anatomija i individualna fi­ ziologija. Ali bi sigurno bilo prerano pridati sada bilo kakav oz­ biljan značaj ovoj metodskoj podjeli. na odgovarajući način bila shvaćena. Sada treba pristupiti. prema tome. kao što sam to ustanovio od početka ove rasprave. da bi jasno formulisal'i naučni cilj koji treba dostići i da bi čak tačno procijenili njegovo postepeno ostvarenje. obično. u tom pogledu. Treba se. sporedna je očigledno neprekidno neophodna za stvarni razvoj ljudskog duha i društva. koju sam uveo i koristio u svim djelovima ove Rasprave. kojima je predmet. da se racionalno pravi razlika između čisto anatomskog stanovišta koje se odnosi na ideje organizaciji i fizi­ ološkog stanovišta u pravom smislu koje je neposredno svojstveno idejama života: ova dva aspekta spontano odvojena se. prosti iskazi su se često nametali. i to čak u doba prvog osniva­ nja nauke. sami po sebi da se neposredno nađu na samom putu zak­ ljučne operacije. duhovi koji su na odgovarajući način pripremljeni. dosta karakteristična da dozvoli da predvidim da će. Ali iako je jedna takva provjera posebno jasna. jednaku za sve gotove činjenice. slijepu i sterilnu potvrdu. čiji su glavni uslovi unaprijed dosta opisani. U obi­ čnoj biologiji. radi se dakle ο tome da se ovdje utvrdi uopšte kakav treba da bude tačan uzrok i prava priroda ovih zakona. naučnu razliku koja je zaista temeljna. po svojoj prirodi. neumjes­ no. prema političkim pojava­ ma. uostalom. da se neophodni uslovi. so­ cijalna fizika razčlani u dvije glavne nauke sa nazivima. 132 Svaki filozofski princip jednog takvog duha. lako će se zaštititi od jedne slične zablude priznajući. proći kao prva opšta realizacija velike filozofske obnove. to samo potvrđuje da. mora vršiti na jedan potpuno sličan način. a naročito u biološkoj filozofiji. jedna vrsta vulgarnog predviđanja. bez oklijevanja. koji su postupno određeni od početka ovog poglavlja. U sadašnjem stanju neodređene i konfuzne iracionalnosti dru­ štvenih proučavanja. očito. u sociologiji. koji obično sadrže jedno racionalno predviđanje. da je jedan veliki broj sporednih političkih činje­ nica najčešće smatran pogodan za predviđanje. odnose jedino. jedna ta­ kva odsječna podjela društvene nauke ne uvede danas u nju onu glavnu nezgodu koja se jako dopada disperzivnim težnjama savremenih duhova da pogrešno propuste neophodnu stalnu kombina­ ciju ova dva opšta gledišta. ovo njeno razčlanjavanje dozvoljava. čije objašnje­ nje završavam. skup prethodnih razmatranja. U svakom slučaju. čija pomoć iako. Razčlanjivanje se. proučavajući odvojeno.

više plemenitosti i postojanosti prak­ tičnom razmatranju. od uticajnih ljudi 134 koji su obdareni nekom intelektualnom sposobnošću. više interesa i jas­ noće spekulativnoj koncepciji. a potpuno ekvivalentna stanovišta. čiji naučni dualizam proizilazi potpuno iz istog principa po­ zitivne filozofije. ova vrsta društvene anatomije koja čini statičku sociologiju mora imati za stalni predmet pozitivno proučavanje. Ali mi izgleda neophodno da pokažem ovdje. Nauka koja će. ta podje­ la se danas primjenjuje samo u neprekidnoj analizi svake društve­ ne teorije. Sa ove tačke gledišta soci­ ološka predviđanja. u političkoj filozofiji. umjesto poremećenog ili obeshrabrujućeg uticaja koji mu. zasnivajući spon­ tano. na postojanim racionalnim osnovama dvostruki elementarni pojam reda i napretka koji se tamo nalazi duboko vezan za nepre­ kidnu cjelinu socioloških shvatanja. suvišno ovdje izričito primijetiti. Ne treba. da istak­ nem. koje je isto­ vremeno eksperimentalno i racionalno. sumarno. od ovog trenutka. stalnu har­ moniju između različitih uslova egzistencije ljudskih društava: vi­ di se. vjerujem. koja doista može učvrstiti samo jednu pravu. kako duboko organiizatorski. bilo bi. pošto su bila odvojeno učvršćena. i zatim. dvije fundamentalne ideje reda i napretka. sa pozitivnom teori­ jom reda. da bi mu naglasili. svoj. neće biti okrivljena za uobraženu spekulativnu drskost. pod uslovom da. još veo­ ma često pripisuju. iako još veoma nedo­ voljno razvijena. duh. u pravom političkom smislu. uzajamnih akcija i reakcija koje neprekidno vrše jedni na druge. čija srećna spontanost ne bi mogla biti osporena. dvostruko pozitivan. u stvarnosti. mi izgleda izuzetno pogodnim. očigledno je.naše glavne razlike između statičkog i dinamičkog proučavanja društvenih pojava. na jedan način veoma sličan onome koji se obično danas 135 . ra­ zličita relativno statička obavještenja za svaki način društvenog života. za čitav sistem pozitivnih teorija. pravi filozofski princip koji im je svojstven. spontana osobina koju direktno. Definišući najprije. ako bude pretendovala da sama može dati prave racionalne osnove cjeline prak­ tičnih sredstava koja se mogu primijeniti za stvarno zadovoljenje dvostruke društvene potrebe: ova nužna veza će. prema ovim objašnjenjima. sa jedinim prirodnim razlikama apstraktnog i konkretnog. za koje smo prizna­ li u četrdesetšestoj lekciji. njihovom uskom racionalnom fuzijom postojanu intelektualnu kon­ zistenciju. zasnovana na tačnom i opštem poznavanju ovih nužnih odnosa. prije nego nastavim. istovremeno. skup isključivo statičkih zakona društvenog orga­ nizma. Tako shva­ ćena. jer oni mogu tamo postati isto tako neminovno neodvo­ jivu kao što su to danas u biološkoj filozofiji ideje organizacije i života. između biološke nauke i sistema vještina koji se na nju odnose. početi od tada da osjećaju pouzdano ispunjenje koje je proizašlo iz obećanja koje sam dao na početku ove knjige ο osnivanju jedne društvene nauke koja je neposredno namijenjena da. od samog početka nove po­ litičke filozofije. pozitivno proučavanje stvarnih zakona reda i napretka. jednoglasno prihvaćena u principu. koja je otsada. Da bi bolje okarakterisali ovo neophodno osnovno razčlanjivanje. na odgovarajući način. da primijetim ovdje da jedan takav naučni dualizam odgovara savršeno tačno. Dajući. prema ovoj osnovnoj koncepciji. prirodno svesti na jednostavan po­ jam ovog glavnog razvoja. koja je uvijek osjetljiva na ovaj. čini mi se da se direktno sastoji u opštem pojmu ovog neizbježnog i univerzal­ nog konsensusa koji karakteriše ma koje pojave živih bića i koji društveni život nužno manifestuje u najvišem stepenu. sumnjati da ova dva ele­ mentarna pojma. na je­ dan neraskidiv način. opštu saglasnost i neprekidnost između nauke i primjene. u nastavku. odsada povezuje. ovaj dvostruki pristup. čak još jasnije. naročito na medicinsku vještinu. kao što sam to objavio na početku ove knji­ ge. i spekulacije i akcije. da za jednu radikalnu opoziciju predstav­ lja. naučno privremeno apstrahujući osnovno kre­ tanje koje ih postepeno uvijek mijenja. odsada. koja se mora. svi različiti djelovi ma kojeg društvenog sistema. nadam se. praktični zna­ čaj. koji se od sada može posmatrati kao da je spontano uveden u opštu oblast javnog uma. Različite glavne osobine koje sam naveo. umjesto da tu vidi izvor po­ grešne ili cepidlačke podjele na dvije odvojene discipline. Pravi državnici mogu tako pravilno ocijeniti da li se ovdje radi ο praznoj intelektualnoj vježbi ili ο filozofskim princi­ pima koji su stvarno sposobni da konačno prodru efikasno u savremeni politički život. uglavnom. kao potpuno istovjetan osnovnom predmetu vještine: isti odnosi su tu razmatrani sa dva različita. racionalnim istraživanjem društvenih pojava. na način koji se ne može odbaciti. prvu naučnu klicu ovih značajnih osobina. i čak jednim nužnim slijedom. glavni karakterističan simptom dubokog poreme­ ćaja modernih društava. po meto­ dološkom redu. aspekt. biće u pravom smislu namijenjena da dokažu jed­ na druga. zadovolji dvo­ struku intelektualnu potrebu modernih društava. u mjeri u kojoj će pozitivna filozofija po­ stepeno izražavati. Stalni predmet nauke bi tako mogao biti razmatran. da se proučavanje statike društve­ nog organizma mora podudarati. pokazuje ova prva filozofska koncepcija pozitivne sociologije. uglavnom. neće tako steći. tako i visoko progresivan. zbog njene velike očiglednosti. Jer. razviće se prirodno. uz kasniju saglasnost sa neposrednim posmatranjem. od­ lučiti da bude ocijenjena kao veoma slična opštoj harmoniji. da. bez sumnje. dvostrukom pojmu reda i napretka. Najzad. da dinamika proučavanja zajedničkog života čovječanstva nužno obrazuje pozitivnu teoriju društvenog progre­ sa. odbacujući svaku praznu misao ο apsolutnom i neograničenom usavršavanju. Oni će. smatram bitnim. stalno imati u vidu.

po svojoj prirodi. do izvjesnog stepena. čija različita opšta stanja društva do sada izgledaju skoro samostalna. svaki od brojnih društvenih ele­ menata. pod uslovom da se uvijek vodi računa ο pretpostavci. Jedno takvo . očigledno. prema odgo­ varajućim zakonima prirode? U jednom opširnijem razmatranju bi se. velikih razlika. biti toliko prosti i precizni da bi posmatrani rezultati mogli proizaći samo i jedino iz uzajamnog usklađi­ vanja. sadašnju ili prošlu. ona se istovremeno ispituje kod različitih savremenih nacija. ili svake vještine. ljudskog razvitka. ništa ne pretjerujući. ma kojeg. očito. previše usko u bioloiji. sem toga. i čak. međutim. koje je dovoljno objašnjeno. Za svaki dru­ štveni elemenat. podsjećajući na primjer. isto tako. dakle. u mnogo slučajeva ne dešava stalno. da ukrat­ ko opišem jedini glavni slučaj u kojem je osnovna solidarnost još. koje se obično. Bilo bi. koje je već. za izvjesne društvene elemen­ te. Da bi bolje. na primjer. ili skoro sve različite vještine međusobno. da on stvarno. bez sumnje. već poznatim. suprotno savremenim filozofskim navikama. nažalost. na više ili manje neposredan način. Ovaj preliminarni aspekt politič­ ke nauke pretpostavlja. bilo teološkim ili metafizičkim. koja su pripisivana starim Egipćanima. zar nije evidentno da su ra­ zličite nauke međusobno. u stvarnosti. da tačna opšta procjena ovih granica promjene. ako ne neposredno u principu negirana. dozvoljava da se predvidi. više ili manje izraže­ nim. jer u politici kao i u mehanici. To je. neposredno upotrije­ bljena često dopuni. za koju ona. naročito dati neku pred­ stavu ο uobičajenom značaju jedne takve pomoći. biva uvijek isključivo shvaćen kao relativan u odnosu na sve ostale sa kojim ga osnovna solidarnost mora neprestano usko spa­ jati. na jedan apsolutan i izolovan način. moram se ovdje ograničiti. još složenijoj pri­ rodi socioloških spekulacija. Jedna takva pogreška pripada skoro jednako danas najsuprostavtljenijim političkim ško­ lama. direktno posmatranje. naročito u moderna vremena. čiji se filozofski karakter ne bi mo­ gao odbaciti. . od ovog momenta. A da ne idemo. jednom korisnom naučnom vježbom. uvijek dodi­ ruje. Očigledno je isto i kada. Ali ovoj napomeni mora stalno prethoditi.dešava u individualnoj anatomiji. bila u djetinjstvu. svom nužnošću. može samo činiti jedan od glavnih elemenata. mogla presuditi samim racionalnim razmatranjem nužne veze iz­ među opšteg stanja astronomske nauke i stanja apstraktne geome­ trije koja je tada. sa jednog jedinog aspekta. bilo bi lako nabro­ jati gomilu sličnih slučajeva. čiji neprekidni recipročni uticaj ne bi mogao biti osporen. shvatila neophodna i stalna veza koja veže sistem nauka sa sistemom vještina. čija racionalna koncepcija prethodno pretpostavlja neprekidnu misao ο neophodnom očuvanju odgovarajućeg organiz­ ma. sama po sebi. dijela. poste­ peno opada sa sličnošću slučajeva i umnožavanjem kontakata do tačke da se ponekad skoro potpuno briše. ne bi mogli. Istorija nauke može. bar u principu. kao nezavisnu od opšte analize odgovarajuće civilizacije. koje se. obje slažu u apstraktnom raspravljanju ο političkom režimu. najvažni­ ji od svih slučaja.ne misleći na korelativno stanje civilizacije i čak najčešće dolaze. suštinski suprotno.stanje duha. uostalom. očigledno. svako može lako prepozna­ ti. sa pravom filozofskom sigurnošću. ο kojoj. čije bi se stvarno stanje ipak moglo prilično odrediti prema nji­ hovim naučnim odnosima sa drugim. da. u jednoj takvoj društvenoj vezi da dobro poznato stanje jednog. cjelinu svih ostalih. čak i onih koji u njoj najprije izgledaju najsamostalniji. od kojeg se želi poći. ona može da. veza iz­ među kretanja spontano dokazuje postojanje nužnih veza. u njihovim praznim nepromjenljivim utopijama do toga da njihov tip najsavršenije politike koincidira sa djetinjstvom. kako su vulgarne greške učenjaka ο tobožnjim znanjima iz vtiše astronomije. ono bar duboko nepoznata i čak potpuno zanemarena. da se efikasnije izvrši ova in­ teresantna provjera društvenog konsensusa. da ovi nužni odnosi između različitih društvenih aspeka*ta. ovdje nepovratno nestala. bar privremeno. kao na primjer između zapadne Evrope i istočne Azije. bez kojeg bi indi­ rektno istraživanje ο kojem se radi. Ne insistirajući više na osnovnim pojmovima koji su tako ma­ lo sporni. ali. onda nužno sačinjava. normalnih. prestavši da bude shvaćen na apsolutan i nezavistan na­ čin. nenormalnih. kod zdravih duhova. očigledno služiti kao neophodna osnova za stalno proučavanje dru­ štvenog kretanja. elementima. pokazujući očigledno univerzalnu reakciju. opšte stanje koje odgovara svim ostalim djelovima. bar toliko koliko u individualnoj anatomiji. i da. jedan neop­ hodan dodatak svake teorije statičke sociologije. najčešće manje izražen u svakom pogledu. bilo bi naročito. Dinamičko 136 razmatranje integralnog i neprekidnog razvitka civilizovanog čo­ vječanstva dozvoljava. po meni. svake posebne promjene. isklju­ čivo statičko dokazivanje. ili je bar pratiti. čak i prije nego im je jedna zdrava učenost. oci137 . da je soli­ darnost manje jaka ukoliko postaje posrednija. U vezi sa tim treba primijetit. koju teorija nastavlja do sada da su­ štinski shvata. suvišno tako izričito istaći ovdje visoku i stal­ nu korlist jedne takve sociološke doktrine: jer ona najprije mora. Pošto ovdje ne pišem uopšte posebnu raspravu ο političkoj fi­ lozofiji. jer se on odnosi neposredno na društvenu orga­ nizaciju u pravom smislu. do veoma uske solidarnosti između različitih grana svake nauke. sada i ne postoji mnogo. inače. ne moram joj uopšte metodski zasnovati neposredni dokaz jedne takve osnovne solidarnosti između svih mogućih aspekata društvenog organizma. često postalo pogrešno. kad je riječ ο tome. kao što to jasno zahtijeva priroda teme. umjesto da se razmatra cjelina društvenih pojava u okviru jedne jedine nacije. mada konsensus mora ovdje biti. Ali jasno je.

zbog koje se neke od njih isključuju među­ sobno. Tako da i svi obrazovani publicisti priznaju sada izvjesnu parcijalnu solidarnost između različitih političkih institu­ cija u pravom smislu. što srećom mora težiti danas da umnoži. ništa manje nego u materijalnom. uostalom. koje je spo­ sobno da podrži njegovu neprekidnu aktivnost. dovoljna je odmah da odobri spontano širenje. naročito. i čak prije njega. kada su jednom stvarno dobili smisao. dajući priliku samo sve ozbiljnijim i ozbiljnijim nedosljednostima. u svoj njihovoj važnosti. po­ što ne mogu dobiti pravu naučnu čvrstinu. većina filozofa je stalno reprodukovala čuveni aforizam ο nužnoj podčinjenosti zako­ na običajima. intelektualni principi i filozofska mišljenja. U čitavom nastavku ove knjige spontana i stalna primjena jednog takvog elementarnog pojma biće još efikasnija od ijednog metodskog dokazivanja da bi se potpuno odbacila svaka stvarna nesigurnost ο toj neophodnoj solidarnosti između sistema vlasti i političkih institucija i opšteg stanja odgovarajuće civilizacije. i čija intelektualna nadmoć mora uvtijek biti spontano po­ mognuta uobičajenom sklonošću naše prirode ka nehotičnom obo­ žavanju prošlosti vodi zaista. jer je ona u oči­ glednoj suprotnosti sa mnogo pojmova političke filozofije. a time čak i politička. lako učiniti da se shvati da ove nejasne. Ova glavna dogma koju sve religije reprodukuju u ma kom obliku. ipak. odgo­ varajuće opštosti i više racionalnosti: jer. iako nije odsada neposredno formulisana i podrža­ na kao opšti princip. isto kao i društveni običaji i političke ustanove nužno traju. tre­ ba se. da veoma dominira ukup­ nošću društvenih spekulacija. za njenu krajnju vulgarizaciju. ili zbog vlastitog sadašnjeg razvoja javnog razuma. ne bi nikad mogle. uopšte. Kada je teološka filozofija postepeno prešla u metafizičko stanje. Jedan veoma presudan primjer. čini mi se. Ali ma koliko da je očigledna današnja korist od ovih interesantnih parcijalnih zapažnja. čini mi se. u intelektualnom redu. kao i smatrati' da smo se oslobodili pomoću ovih srećnih tapkanja neposredne ra­ cionalne koncepcije opšteg konsensusa društvenog organizma. različitih postojećih doktrina. to bi ipak značilo duboko pori­ cati teške i stroge zahtjeve prave naučne metode. ma koji. pod nekim određenim uslovima. koji. međutim. sastoji. ma koliko da je. upravljanjem. bez znanja većine onih koji je predaju. opšta sredstva za dokaziva­ nje u političkoj filozofiji. koje je nadmo­ ćnije od društvenog stanja i od kojeg nas uvijek udaljava sve više razvoj civilizacije. koji se. morala biti očigled­ na jedna takva opšta kontradikcija. prikupljajući stal­ no njegove spontane napore. po meni. gdje oni ne mogu čak nikako služiti od sada da se racionalno shvati visoko učešće koje je nužno za čitav politički režim u univerzalnom konsensusu društvenog organizma. shvataju sisteme institucija kao veoma nezavisne od istovremenog stanja civilizacije. koja proizilaze iz prirodnog toka događaja. dobijaju postepeno in­ telektualni uticaj. koja se tako samo nalazi pripremljena. često. kao što sam to već naznačio. može. sama provjera ove korela­ cije. koja je potpuno iste vrijednosti i još služi kao glavna sistematska osnova metafi­ zičkoj politici. u ime prethodnog so­ ciološkog obrazovanja javnog uma. ništa manje ne treba ob­ ratiti krajnji značaj. usamljene napomene. u pozitivnom govoru. bilo zbog spontanih razjašnjenja. isto kao i da uprosti. dok se druge oslanjaju i čak uzajamno pomažu: ovo bi. Ali. Slijedeći prirodni tok svih ljudskih stvari. svih subjekata čija harmonija sa harmonijom ovih ovdje je već Istražena. bez sumnje. jedne tako duboke zablude uko­ rijenjene u unutrašnju naučnu konstituciju. ma da indirektno. kao što sam to najavio 1822. jedne stalne i nužne 138 solidarnosti između političke vlasti i građanske vlasti: to znači. a da ova prva klica zdrave političke filozofije nije ih ipak nikad spriječila da. prateći tačan tok jedne prave istorijske analize. u ovu čuvenu hipotezu. da će nadmoćnije društvene snage neizbježno postati i upravljačke. Bilo bi. u mom »Sistemu pozitivne politike«. ovo priznavanje koje su sada prihvatili najnapredniji mislioci naročito u Francuskoj i Njemačkoj. Takođe. nastavlja. nemoguće da se ova glavna iracionalnost danas dugo odupire jednoj zdravoj filozofskoj diskusiji. jer ubuduće. Moram ovdje naznačiti kao indikativno jedno intelektualno stanje koje je još bliže pravom duhu društve­ ne statike. čovjek iznad svega osjeća ne­ ophodnu potrebu za najvišim. više li­ terarne nego naučne. namje­ štanju neprestane koincidencije između neprestanog pogoršanja ljudskog društva i rastućeg širenja njegove civilizacije. jednim nestvarnim stanjem prirode. Ne bi se tako mogla poricati krajnja filozofska ozbiljnost. uprkos ovoj sjajnoj i odlučujućoj provjeri. ova prvo­ bitna dogma je sve više i više težila da se konačno promijeni. na neposredan i nužan način. a koja. popeti do njenog pravog istorijskog izvora. za konačno konstituisanje društvene nauke 139 . skup ovih uobičajenih pogreški. po svojoj prirodi. ne poničuci nikako prolaznu vrijednost različitih eseja političke filozofije. u onoj poznatoj teološkoj dogmi u kojoj se veže opšt' razvoj ljudske civilizacije sa tobožnjim prvobitnim grijehom čo­ vjeka. uprkos njihovom privre­ menom značaju zamijeniti stvarno izvršenje ovog strogog filozof­ skog pravila: jer od Aristotela. obično u toku dvadeset vjekova. na koje sam ukazao. neću uopšte oklijevati da ih otvoreno posmatram kao ništavne da­ nas za neposrednu elaboraciju glavnog duha koji je svojstven sta­ tičkoj sociologiji. dotle dok osnovni razvoj ljudskog uma mogne proizvesti najzad nove principe. uprkos njihovoj konstatovanoj prolaznosti i njihovim poznatim šte­ tama. prirodno. trebao biti prvi korak ka racionalnom pojmu osnovnog konsensusa posebnog sistema ovih institucija sa cjelokupnim siste­ mom ljudske civilizacije.jenili.

svaka vlast ma kakva da je. jednako potpunoj negaciji ove stalne solidarnosti. i koji čak karak­ teriše tako često neospornu akciju. ili čisto političkih događaja. da. da ne može nikako razumjeti koji su stvarni izvori ovih političkih moći. Obična teorija. a ne saradnja iz autoriteta. i koji po svojoj prirodi može. uz nužan otpor. slijedeći izvjesna prethodna uvjerenja. suprotno opštem mišljenju. u svim sluča­ jevima utoliko neodoljiva ukoliko se radi ο širem društvu. jasno pokazala. u dužem vremenu. Uosta­ lom. i još više u njegovom djetinjstvu. jer može potpuno prestati samo čitavim raspadom društvenog organizma. uopšte. eksplicitnim ili implicitnim. tu nužno konstituisana odgovarajućim pristankom. jei on nlije nimalo sporan. Ne zas­ nivajući ovdje naučno pozitivnu teoriju autoriteta. čini direktno jedan začarani krug koji je rezultat jedne čiste iluzije ο opštim izvori­ ma političke vlasti. običaja.racionalnom i direktnom objašnjenju te velike korelacije. čiji je ona glavni atribut. čiji pojam ne predstavlja više danas zaista ozbiljne teškoće. koji je prethodno određen. zaista racionalno. izuzev u odnosu na opštu vezu između političkog režima i istovremenog stanja civilizacije. nasuprot. da na odgovarajući na­ čin reguliše spontani polet da bi ga bolje usmjerio ka potpunijem izvršenju svog prirodnog cilja. svom nužnošću. vulgarna teorija daje. naročito u pe­ desetoj lekciji. ne bi nikad mo­ gao imati uopšte drugi stvarni predmet. odgovarajućem stanju civilizacije. institucija. u Posebnoj raspravi ο političkoj filozofiji. Ogromna društvena revolucija usred koje mi živimo samo potvrđuje. na opšti sistem civilizacije. pod jedinim uslovom da bude prethodno naoružan dovoljnim auto140 ritetom. na odgovarajući način. n i j e s u . na kojem počiva uglavnom pravi duh čitave društvene statike. razmatranog u svim njegovim različitim obli­ cima ma koje aktivnosti. čiji elementi ne mogu izbjeći da budu na kraju kombinovani međusobno na način koji potpuno odgovara njihovoj sopstvenoj prirodi. moralne i fizičke. kao što sam je mogao naknadno shvatiti. uostalom. uostalom. bilo razmatrajući dalje nužne granice političke akcije u pravom smislu. kobni apsolutni karakter naših političkih škola. gdje se za princip uzima nagovještaj. S druge strane ni jedan pravi duh ne bi mogao sigurno po­ ricati veliki uticaj koji. u kojoj je ova vlast naj­ prije organ. moraju neprestano biti međusobno solidarne. koja je posvećena prethodnoj procjeni društvene sta­ tike. 141 . iz naše intelektualne. kojoj treba najprije uputiti svako. očigledno je. iz kojeg nijedan politički sistem. sa toliko očiglednosti. u bitli. vlasti bilo kakve da su. ne samo političke institucije u pravom smislu riječi i društveni običaji. jer pra­ znine ili neredi koji se onda javljaju u jednom. intelektualne. u stvarnosti. Dakle. Cak i u epohama koje su revolucionarne u pravom smislu. bez sumnje. Ali­ bi bilo potpuno suvišno zaustaviti se na ovom aspektu pitanja. Autoritet tako stvarno proi­ zilazi iz saradnje. naročito. Ali lako je priznati da jedno takvo mišljenje. prema samoj prirodi društvenog stanja. rje­ šenje. kao potpuno saglasan. uglavnom. a onda i moralne situacije. srećnu ili nesrećnu. čija cjelina je. da jadno sadašnje stanje političkog re­ žima proizilazi. brže od bilo koje druge sociološke teorije. Istina. vrši čitav politički režim. znatna. i izuzev samo slučaj­ nih anomalija. do samog razvoja nauka i vješ­ tina. različitih individual­ nih volja. na potpuno od­ lučujući način. Sva naučna sredstva moraju tada biti. a zatim postaje regulator. i. proizilaze naročito. veza je. običaji i deje s druge. tako da stavlja neposredno spo­ redni otpor iznad glavne akcije. bilo. ma da se ovdje radi ο tome da se ovdje označi ukratko kao filozofski princip statičke sociologije. bilo zemaljski ili nebeski. uglavnom. a da žestoki pokušaji koji su preduzeti ili se preduzimaju za neposrednu obnovu političkog sistema. u svim dobima društva. koje su odlučile. na velikim primjerima. kad niš­ ta u njemu ne preovlađuje jasno. stavlja očigledno naš razum u čudnu situaciju. kao što to čini. za odgovarajuće stanje integralnog razvoja čovječanstva. sponta­ nim ili »mišljenim. kojima se dodjeljuje tako jedan misteriozan druš­ tveni uticaj. sem ako im se direktno ne pripiše otvoreno natprirod­ no porijeklo. su pre­ ma tome nužno slabe i nemoćne. Jasno je zaista. imaću naravno više važnih prilika da se neposredno vratim na ovu zadnju temu koja je razmatrana sa novih racionalnih aspekkata. izvrnuvši potpuno ovu opštu vezu. s jedne strane. na primjer. U ovim izuzetnim vremenima. ona ipak nastavlja da bude još. već sem toga da se čitava ova cjelina stalno veže. Jasno je. po izgledu. dok se opšta greška. da sudjeluju u jednoj zajedničkoj akciji. da je. sastoji u nje­ govom iracionalnom pretjerivanju. da s obzirom na njihovu neizbježnu naučnu korelaciju i jedno i drugo učestvu­ ju na isti način u nastanku ovog osnovnog konsensusa društvenog organizma. razbiti. kombinovana za konačno zasnivanje jednog tako fundamentalnog pojma. bez tolike nedosljednosti teološka po­ litika. i još. tako da. sto je. iz istovjetnih nereda u drugom. u stvarnosti spo­ sobni za ikakvu temeljnu efikasnost. prema prethodnim objašnjenjima četrdesetšeste lekcije. svaka velika vlast može proizaći samo iz jako nad­ moćnih raspoloženja unutar društva gdje se vlast uvodi. ovaj neizbježan sociološki zakon. koja je uobičajen simptom metafizičkih shvatanja. samostalno u istorijskoj analizi. zasnovano. po svojoj prirodi. koje ne ostavljaju duboke tragove može se postoja­ no posmatrati politički sistem. izuzev neizbježnog otpora. do. ma da ih uvijek karakteriše nedovoljno ostvarivanje ove glavne harmonije. naučni princip ovog opšteg odnosa sastoji se bitno u očiglednoj spontanoj harmoniji koja mora uvijek težiti da vlada između cjeline i djelova društvenog sistema. zakonodavcu stalnu spo­ sobnost da iznenada ruši nužnu harmoniju koju mi razmatramo. koju sam najavio počinjući ovu knjigu.

u jed­ nom drugom pogledu. ukratko. Ako se. mogla ponekad dovesti trenutno u opasan optimizam. jer hipoteza ο upravi koju jt poslalo proviđenje. uvijek uči. koje je veoma relativno. biti uvijek. Ali. razmatran kroz ovu prvu skicu prave društvene nauke. može prirodno samo dovesti do ideje ο nužnom usavršavanju njenog postepenog ispunjenja. potekao iz hipote­ ze ο krajnjim uzrocima. bez sumnje. ova koncepcija predstavlja svaku ideju dobrog ili lošeg političkog sistema kao nuž­ no relativnu i promjenljivu. a od koje. više puta upućivao. ova. i postepeno potiskivan. Prema ma kojim pojavama. pozitivna filozofija. pravi karakterističan duh pozitivne filozofije. metafizička politika. dakle. na jedan ništa manje nužan način. može učiniti potpuno nesposobnim da se jedna tako veoma teška nauka njeguje bez ikakvog uspijeha. po svom porijeklu. po njihovim prirodnim zakonima. Zbog svoje jače zamršenosti. da nikad ne pomiješa. i ono je njena krajnja obnova. čas posebnoj. u kojoj se po mom mišljenju na­ lazi glavni čvor jedne takve filozofske teškoće. Pošto se vrijednost nekog. dakle uvijek shvatati politički režim samo prema njegovoj stalnoj vezi. više se komplikuju i time se ove nesavršenosti produbljuju i neizbježno umnožavaju. kao ni u bilo kojoj drugoj. Uko­ liko se pojave više specijalizuju. koja se uvijek veže za svako. Treba međutim priznati da je. ozbiljne i brojne neprilike. čak je i korjenito povećavaju neophodnim čišćenjem kao što sam to već istakao. ovaj naučni pojam spontanog reda sa sistematskom apologijom svakog postojećeg poretka. shvatanje ma koje harmonije Ali ova posljedica nije apsolutnija od principa iz kojeg proizilazi. Ona zavisi uvijek od ove nužne tendencije našeg razuma da neograni­ čeno čuva svoja opšta sredstva rezonovanja. prema svom os­ novnom principu uslovâ života. od početka ove knjige. i naročito trajati. U posebnom slučaju koji ovdje raz­ matramo veoma je jasno da pozitivna filozofija. zna­ če dobro da tačno izbjegne. ukazujući na spon­ tano pokoravanje svakog stvarnog političkog režima odgovaraju­ ćoj civilizaciji. a da zbog toga ne bude uopšte samo­ voljna jer je veza uvijek strogo određena. pogor­ šana pogrešnim intelektualnim vaspitanjem. kao što sam ο tome već otvoreno obavijestio: ali ova prolazna greška može se desiti samo duhovima koji su malo naučni. da bi se on mogao ustanoviti. kroz to mi vidimo da je. istovremeno kad su i najpromjenljivije. kao što sam to pokazao na početku ovog poglavlja. prema glavnoj naučnoj hijerarhiji uspostavljenoj na po­ četku ove Rasprave. ma kojeg. ni u kom slučaju bio pravilno prosuđivan. glavna tema. se kao što sam to često isticao u prethodnim knjigama. on od­ mah ima za posljedicu odgovarajuću ideju utvrđenog spontanog reda. zaista. jedna tak­ va harmonija nužno ne uspostavi. on ne bi. društve­ ne pojave moraju nužno biti najneuredenije od svih. i kao što će se to. mnogo prije. čini sigurno glavnu naučnu karakteristiku pozitivnosti u političkoj fi­ lozofiji. svu nji­ hovu glavnu vrijednost. kao što to može potvrditi jedna prava istorijska analiza: baš na bitno isti na­ čin je princip uslovâ života. ovdje podsjetili u cjelini. Jedna slična filozofija bi. najmanja filozofska oštroumnost biće dovoljna de se odmah shvate karakteristične razlike koje od sada duboko dije­ le novi princip od stare dogme. da. na ko­ ji sam već. u spisu. na koga smo. jednom riječi. očigledno je neophodno istaći čitaocu da će politički sfistem u pravom smislu riječi. bilo kad da su bila otkrivena. u ma kojem slučaju. ali da nikad ne pretenduje da ovaj red ne predstavlja. i bez ikakvog sračunatog miješanja. da jedna prirodna greška u preciznosti. u ovom aspektu. uvidjeti. kao što je i filozofski pojam matematičkih zakona ranije proizašao iz metafizičkog misticizma ο moći brojeva. s jedne strane. tako da su biološke pojave naročito inferiorne. na odgovarajući način organizovani racionalno pripremljen. i koja je stalno aktivna u opštem toku događaja. prema ovom gledištu. Mi ćemo. sigurno nemoguće da. u glavnom razvoju ljudskog uma. nadam se. isto vremenim porastom njegove neizbježne nesavršenosti. Svaki um. pojam prirodnih zakona. s druge strane. ona mo­ ra takođe dati racionalnu osnovu jedne pozitivne teorije sponta­ nog reda ljudskih društava. prilagođavajući ih zatim postepeno novim oblicima ak­ tivnosti prema izvjesnim odgovarajućim promjenama koje čuvaju ο ovim dragocjenim prvim inspiracijama ljudskog genija. u ovom pogledu. da ovaj prirodni red mo­ ra biti najčešće veoma nesavršen. razmatra uopšte. neki nužan red. očigledno. u ovoj vrsti po­ java. političkog siste­ ma može bitno sastojati samo u njegovoj tačnoj harmoniji sa od­ govarajućim društvenim stanjem. u onome što se danas zove politička ekonomija. dopunjujemo takođe shvatanje ovog reda. Ako. u njihovom odnosu prema čovjeku spon­ tano uspostavlja. pomoću jedne pametne ljudske intervencije. analogija je potpuno ista u svim ovim različitim slučajevima. kao što sam to dosta istakao u prethod­ nom odeljku. on uvijek teži da bude sponta­ no proizveden ili izmijenjen. se prateći sam pri­ rodni tok događaja. Jedno takvo glediš­ te koje je zamijenilo apsolutnu tendenciju uobičajenih teorija. pod ne­ kim sporednim vezama. sa odgovarajućim stanjem ljudske civili­ zacije. teološko. koje se mogu do izvjesnog ste- pena promijeniti.Ne čekajući ova različita objašnjenja. Takav je. u odnosu na pojave neorganske prirode. koju je već nejasno naslutila. u ovom pogledu. dostojan takve namjene. uči takođe. što je daleko od toga da se kompenzira. izolovan. Dopunjujući ga neophodnim razmatranjem rastuće komplikovanosti pojava. čas opštoj. Iako se vidi koliko se on duboko razlikuje od ove sistematske tendencije ka optimizmu čije je porijeklo. pozitivno shvatanje prvo proizašlo iz same teološke dogme. zbog krajnje komplikacije poja 142 143 . utoliko bolje ukoliko se više pro­ dubljuje.

putem izmjene gravitacije. Obuh­ vaćena u svoj svojoj širini. u jednom mnogo višem stepenu. koja je jedina potpuno pozitiv­ na. Sa naučne tačke gle­ dišta. kao da su nužno spontano bolje uređene i manje pro­ mjenljive. Ona zadržava pravo samo na intelektualno usmjerenje te neophodne intervencije.dovoljno odlučujućeg. međutim. da bi sadržala jednu stvarnu i trajnu društvenu efakasnost. sa­ da dosta ispitane. da suviše podcje­ njuje vladu proviđenja u odnosu na čitav ostatak prirodne ekono­ mije! Dva glavna motiva me ovdje tjeraju posebno da insistiram na ovom elementarnom pojmu fundamentalnog osnovnog konsensusa koji je svojstven društvenom organizmu: najprije to je pretjerani filozofski značaj ove osnovne ideje društvene statike. aspekta. Sa moralne tačke gledišta pozitivna politi­ ka b imogla dostojno odgovoriti na takva optuživanja samo sa jed­ nog . ovaj pojam konsensusa nije uopšte. po istoj osnovnoj ekonomiji kao i kod svih ostalih prirod­ nih pojava. prema tome izvjesna solidarnost: čak i sama astronomija.va. postalo je tim više neophodnije da se prethodno opiše opšti duh socijalne statike. jednu bučnu materijalnu aktivnost. dosta pogriješi u ve­ zi sa njenim pravim karakterom. Jer ona direktno dovodi do toga da se uvijek razmatra. ovoj Raspravi. bilo duhovnog. a ni­ kako da bi ga stvorili. isti duhovi koji je optužuju u politici za tobožnji optimizam. u šta se može sva­ ko lako uvjeriti. ova osnovna ide­ ja univerzalne društvene solidarnosti postaje ovdje neizbježan nas­ tavak i neophodan dodatak jednog osnovnog pojma koji je zasno­ van u prethodnoj knjizi. s obzirom da su danas najneposrednije interesantna i prema tome bolje shvaćena. koja treba da preovlađuje u. mora stalno počivati na tačnoj prethodnoj analizi odgovara­ jućih spontanih tendencija. Treba se. nego koo svih ostalih mogućih pojava. kao što sam to izjavio. ostaje ipak neosporno da 144 145 . u ovoj vrsti pojava. Sto se tiče filozofske diskusije. boženskog ili ljudskog. joj istovremeno upu­ te kao glavnu protivrječnost suprotni prijekor. stvarnim rezultatima svoje dnevne primjene. možda. koje jedino mogu njenom autoritetu dati dovoljno čvrste osnove: jednom riječju. ma kojeg prestiža. čije nužne gra­ nice. treba u vezi sa ovim priznati uglavnom da konsensus postaje uvijek utoliko prisniji i izraženiji ukoliko se primjenjuje na pojave koje su postupno slo­ ženije i manje opšte: tako da. ali sa ogromnim razlikama u intenzitetu i oblici­ ma. zaštićen od svake samovolje. i ja ne oklijevam da to otvoreno kažem. koja po svo­ joj prirodi mora predstavljati prvu racionalnu osnovu svake nove političke filozofije. predstavljajući direktno društvene po­ jave kao. Daleko od toga da. Može se zaista reći da. bojati. različita ljudska društva: tako da svaka politička institucija koja je zaista racionalna. dok se niko ne usuđuje. i prema tome u filozofskoj važnosti. ili čak zemaljskog. radi se u biti ο tome da se red posmatra da bi ga. prateći moju osnovnu naučnu hije­ rarhiju. dovoljno je čak upo­ zoriti na očiglednu nedosljednost jedne takve optužbe u vezi sa najsloženijim pojavama. dobija ljudsku interven­ ciju jedna takva filozofija je. bez sumnje. desiti da. da razvijaju. u ma kojem pogledu. bez odbacivanja ove bitne veze. po svojoj prirodi. na odgovarajući način usavršili. U svojoj naučnooj strogosti. na neku drugu. jer izvjesni poreme­ ćaji jedne zvijezde mogu tako odjeknuti ponekad primijetno. I. osobito njenu razbo­ ritu i aktivnu primjenu. ona najprije određuje: ne precjenjuju­ ći joj stvarnu efikasnost. da kad ova filo­ zofija bude počela da dobija neki stvarni uticaj neće biti sistemat­ ski optužena za društvenu mlakost i za političku indiferenciju od strane onih kojima toliko treba. kojem teže nužno i neprekidno. po svaku cijenu. kao izuzetno pogodan za proučavanje ži­ vih bića. što bi bilo nemoguće. podvesti pod nju najprostije pojave koje pozitivna filozofija predstavlja. jasno. kao što sam to objasnio na svom mjestu. moglo bi se. jedna takva pozitivna koncepcija društvene harmonije daje spontano. Krajnja novost jedne takve poli­ tičke filozofije može učiniti da se. sa ovog stanovišta vidjela tašta iracionalnost ove uzaludne optužbe za politički optimizam. po svojoj priro­ di. između ideje društva i ideje vlade. svako može lako prosuditi. mora postojati. naravno. kod čisto mehaničkih pojava nudi nam ο tome prvu stvarnu skicu odbacujući ideju svemira i svodeći je na prostu ideju svijeta. ipak. Prema ovom principu. jer razmatranja prave dinamičke sociologije moraju spontano dominirati u čitavom preostalom dije­ lu ove knjige. proučavanje hemijskih pojava obrazuje. da se upute njenom opštem duhu prigovori koji su joj jaodvratniji. i uzgredno. ona joj zabranjuje upotrebu jedino u slu­ čajevima gdje može sigurno predstavljati samo beskorisno trošenje snaga. gdje god postoji neki sistem. u početku. koji je poslije toga mogao biti samo razmatran na posredan ili implicitan način. po svojoj prirodi. Ali. i naročito nezavisno od svakog uzaludnog. zbog toga kao i zbog sveg ostalog. Da bi se. naročito danas. bilo opšte ili posebne. striktno pogodan za jedno takvo proučavanje i javlja se kao. naučnu os­ novu jedne zdrave osnovne teorije političkog reda u pravom smi­ slu. zbog naše prirodne slabos­ ti da efektivni život prevladava nad racionalnim. vještački i voljni red kao prosto opšte produženje prirodnog i nevoljnog re­ da. neposredno i nužno zajednički svim pojavama. nasuprot traži. istovremeno najpromjenljivije od svih i kao one koje imaju najviše potrebe da budu korisno mijenjane prema racionalnim uputstvima nauke. prisvem tom. tj. čak. čitavom svojom konkretnom primjenom. jer spekulativni ljudi mogu rijetko očekivati da će biti na odgovarajući način pošto­ vani od ljudi od akcije. prema prethodnim kratkim pregledima kako će je podžati. jednu vrstu osnovnog posred­ nika između anorganske i organske filozofije.

će, u saglasnosti sa preovlađujućim filozofskim navikama, naroči­ to kod organskih sistema, zbog njihove veće komplikacije uvijek odgovarati bitno naučni pojam solidarnosti i konsensusa, uprkos njihovoj nužnoj univerzalnosti. Samo onda ovaj pojam, koji je dov­ de čisto sporedan, uspostavlja neposredno neophodnu osnovu za cjelinu pozitivnih shvatanja, i njegovo preimućstvo tu postaje uto­ liko izraženije ukoliko se radi ο složenijim organizmima, ili slože­ nijim i posebnijim pojavama. Tako na primjer, životinjski konsensus je mnogo složeniji od biljnog konsensusa: on se čak očigled­ no razvija ukoliko se životinjsku podiže do svog maksimuma u ljudsku prirodu; najzad kod čovjeka nervni aparat postaje, više nego ijedan drugi, glavno sjedište biološke solidarnosti. Prateći ra­ zumno ovaj filozofski hod, prema osnovnoj cjelini naših pozitiv­ nih saznanja, ovaj veliki pojam treba, dakle, à priori da stekne, u opštem proučavanju društvenog organizma, jedno naučno preimuć­ stvo, još veće od onog koje mu svi zdravi duhovi dodjeljuju sada bez oklijevanja u biologiji, zbog neospornog porasta komplikacija koje su svojstvene ovom novom redu pojava. Dakle, sadašnji duh političke filozofije, nasuprot, bitno i stalno apstrahujući ovu osnov­ nu solidarnost između svih različitih društvenih aspekata, uvodi u najvišem stepenu. da bi je direktno riješio, jednu takvu filozofsku anomaliju, koja je, kao što ja mislim tu, na odgovarajući način, stigla, mada sumarnim objašnjenjem koje je kasnije razvijano. Ova prethodna operacija je bila, dakle, takođe neophodna za racio­ nalnu koordinaciju socijalne fizike sa drugim osnovnim naukama, koju smo već priznali kao nužnu za pravo opšte osnivanje te nove nauke. Ocijenjen sada u odnosu na metod u pravom smislu, poseban predmet ovog poglavlja, ova osnovna koncepcija društvenog kon­ sensusa, ima za glavni cilj da odmah odredi, sa autoritetom i znat­ nim poletom, jednu od glavnih osobina sociološke metode, onu od svih, prema kojoj će ona, možda, mijenjati najdublje, zavisno od prirode odgovarajućih pojava, cjelinu poziitivne metode. Zaista, poš­ to su društvene pojave tako duboko povezane, njihovo stvarno proučavanje ne bi moglo biti dakle nikada racionalno odvojeno; odatle proizilazi stalna obaveza, neodbaciva, isto kao i neposred­ na, da se uvijek istovremeno razmatraju različiti društvenu aspek­ ti, bilo u društvenoj statici, bilo prema tome u dinamici. Svaki od njih može, bez sumnje, postati zasebno prethodni predmet pravih istraživanja, ά dobro je da on to bude u izvjesnom stepenu, da bi snabdio nauku odgovarajućom građom. Ali ova prethodna nužnost primjenjuje se čak, sa savršenom strogošću, samo u sadašnjoj epo­ hi, gdje se radi ο prvoj skici nauke, koja je primorana da upotreb­ ljava najprije, uz neophodne predostrožnosti, inkoherentna posmatranja, iz kojih mogu proizaći, u sasvim drugoj namjeri, kasnija ,i146

racionalna istraživanja. Kad osnivanje nauke bude dovoljno napre­ dovalo, osnovna korelacija pojava će služiti, bez sumnje, kao glav­ ni vodič uobičajen u njihovom direktnom istraživanju, kao što ću to, naročito, kasnije objasniti. U svakom slučaju, ne obazirući se ovdje na pravi način neposrednog posmatranja, neosporno je da, zbog ove nužne solidarnosti koja karakteriše jedan takav predmet, nijedna društvena pojava koja je prethodno istraživana bilo kojim sredstvom, neće biti korisno uvedena u nauku dotle dok ostaje shvaćena na izolovan način: i to ne samo sa gledišta statike, gdje se društvena harmonija uvijek neposredno posmatra, nego čak i u proučavanju društvenog kretanja, gdje konsensus, iako manje ne­ posredan, nije u stvari manje nadmoćan, onako kako smo mu to priznali. Svako odvojeno proučavanje različitih društvenih eleme­ nata je dakle, po prirodi nauke, duboko iracionalno, i mora u suš­ tini ostati sterilno, kao na primjer proučavanje naše političke eko­ nomije iako je ono bilo bolje obrađeno. Oni dakle, koji se danas trude da još viiše raskomadaju sistem društvenih proučavanja slije­ pom imitacijom metodskog komadanja koje je svojstveno neorganskim naukama, padaju, dakle, nehotično u ovu glavnu grešku da shvataju kao bitno sredstvo filozofskog usavršavanja, jedno inte­ lektualno stanje koje je potpuno neprihvatljivo za osnovne uslove jedne takve teme. Jednog dana će, bez sumnje, društvena nauka moći biti racionalno podijeljena, što će, do izvjesnog stepena, biti korisno: ali mi ne možemo nikako znati danas u čemu će se sasto­ jati ova naknadna podjela, jer njen pravi princip proizilazi iz po­ stepenog razvitka nauke, koja, sigurno, sada može biti utemelje­ na samo kroz proučavanje cjeline; ja sam već gore dokazao da ovdje postoji čak, jedna prava filozofska opasnost, da se od ovog momenta realizuje, u ime stalnog razčlanjivanja rada neophodna razlika između statičkog i dinamičkog stanja, uprkos njene očigled­ ne racionalnosti i stalne upotrebe, U ma kojem dobu ove nauke parcijalna istraživanja, koja joj mogu postati neophodna, mogu bi­ ti na odgovarajući način označena i shvaćena samo u odnosu na napredovanja integralnog proučavanja, koji će spontano označiti posebne tačke čije će pravo osvetljavanje moći stvarno doprinjeti direktnom usavršavanju teme. Prateći svaki drugi put, dobili bi, uglavnom, samo jednu sterilnu prepreku posebnih iracionalnih dis­ kusija, slabo zasnovanih, a još gore razrađenih, koje su mnogo vii­ še usmjerene da potpuno spriječe formiranje prave političke filo­ zofije, nego da joj pripreme korisnu građu, kao što se to, u naše vrijeme, vidi. Neosporno je, dakle, da shvatanja i proučavanja cje­ line mogu sama, na odgovarajući način doprinijeti danas direktnom osnivanju pozitivne sociologije, bilo statičke ili dinamičke, i da tu dobijeni radovi zatim silaze postepeno u rastuću posebnost, shvatajući uvijek da proučavanjem elemenata upravlja proučavanje sis-

147

tema, čiji će, sve jasniji i jasniji opšti pojam, neprestano moći da vrši glavno osvetijavanje svakog posebnog aspekta, izuzev neizbjež­ nih sporednih otpora. Ne treba negirati da stroga filozofska obave­ za da prati jedan takav put zbog svoje karakteristične solidarnosti svih društvenih pojava, povećava ozbiljno osnovne teškoće, koje krajnja komplikacija predmeta mora već toliko unijeti u racional­ nu obradu ove nove prirodne nauke zahtijevajući od nje, obično, mnogo jači i mnogo izdržljiviji intelektualni napor, da ne dopusti da pobjegne ili se izbriše ijedan od brojnih istovremenih aspekata koje ona mora nužno uvijek obuhvatiti. Ali, ovaj uslov je tako očigledno propisan od naučnog duha, da se u njemu može vidjeti samo jak razlog više da se ovo, zaista nadmoćno proučavanje rezervAše samo za najviše naučne umove, bolje pripremljene od svih ostalih, pametnim i vještim vaspitanjem da podnesu kontinuitet najvećih spekulativnih napora, i da se trude čak bez odmora, sav­ jesnije nego u ijednom slučaju, da često pomognu njen razuman po­ let potpunijim podčinjavanjem strasti razumu. Svako može tada lako prosuditi koliko se. u svakom pogledu, raspoloženja, bilo inte­ lektualna ili moralna, koja preovlađuju danas i koja su. ponekad, čak sistematski potvrđena, potpuno suprostavljaju stvarnom ispu­ njenju velikog filozofskog djela, koje je sada određeno da služi kao neophodna osnovna društvenoj reorganizaciji modernih naro­ da; tako da izgleda što je cilj teže dostićd, manje se za njega dos­ tojno spremna. Nema sumnje da jedna tako žalosna nesloga između sredstava i cilja mora uvijek doprinositi mnogo, mada na posredan način, spontanom produženju socijalnih nereda, čiji je prvi princip u suštini intelektualni, kao što vjerujem da sam to već sporo pre­ više pokazao. Da se bolje shvati ova važna osobina cjeline koja je svojstvena sociološkoj metodi, treba naučno posmatrati jedan takav uslov kao da ne pripada izuzetno socijalnoj fizici, gdje on dostiže samo naj­ potpunije preimućstvo, nego kao da je u nekom stepenu nužno za­ jednički svim različitim djelovima opšteg proučavanja živih bića koje se duboko razlikuje, u čisto logičkom pogledu, od svake neorganske filozofije. Jedan bitno empirijski aforizam, pretvoren u nezgodan čas, od strane modernih metafizičara u apsolutnu i neo­ dređenu logičku dogmu, propisuje za svaki mogući subjekt da stal­ no pristupa od prostog ka složenom: ali ona nema za ovo, uglav­ nom, drugi čvrsti razlog, ako ne da jedan takav pristup odgovara zaista, prirodi neorganskih nauka, koje su morale svojim prostijim i bržim razvojem i svojom višom usavršenošću, neizbježno služiti do sada kao glavni model propisima univerzalne logike. Ipak bi se u stvarnosti, u tom pogledu, mogla shvatiti logička nužnost, koja je zaista zajednička svim mogućim spekulacijama, kao očigledna obaveza da se uvijek ide od poznatog ka nepoznatom, koje bi se, 148

naravno, bilo teško osloboditi, li koja po sebi ne nameće neposred­ no nikakvo stalno preferiranje. Ali jasno je da ovo spontano pra­ vilo propisuje, isto tako, da se pristupa od složenog ka prostom, ukoliko je zbog prirode predmeta, jedan poznatiji i neposredno pristupačniji od drugog. Dakle, postoji nužno, sa ovog gledišta, os­ novna razlika koja se ne može izbjeći, između čitave neorganske filozofije i čitave organske filozofije. Jer, kod prve, gdje je soli­ darnost, prema našim prethodnim objašnjenjima, veoma malo iz­ ražena, treba rijetko upotrebljavati proučavanje subjekta, radi se ο istraživanju jednog sistema čiji su elementi skoro uvijek mnogo poznatiji od cjeline, i čak najčešće jedino neposredno shvatljivi, što zaista zahtijeva da im se uobičajeno pristupa kao slučaju koji je, manje ili više složen. Ali kod druge, nasuprot, kod koje čovjek ili društvo predstavlja glavni predmet, suprotan put postaje, najčešće, jedini razuman, prema jednom drugom nužnom slijedu istog logič­ kog principa, jer je cjelina subjekta tada sigurno mnogo bolje po­ znata i neposrednije pristupačnija nego različiti djelovi koji će se razlikovati kod nje kasnije. Proučavajući spoljni svijet naročito je cjelina ta koja nam neizbježno izmiče, i koja nam uvijek ostaje du­ boko nerazumljivom; kao što sam to pokazao, uglavnom, u drugoj knjizi ove Rasprave, gdje smo priznali da ideja svijeta neće nika­ da zbog svoje prirode, postati zaista pozitivna, i da je pojam sun­ čevog sistema najsloženiji, te ga nećemo moći jasno shvatiti. Na­ suprot, u biološkoj filozofiji, samo detalji ostaju nužno nepristu­ pačni kada se želi veoma produbiti njihovo proučavanje: i to se jasno potvrđuje posmatrajući, da, u ovoj drugoj polovini prirode filozofije, bića su, uopšte, utoliko manje poznata, ukolako su slože­ nija i na višem stupnju razvitka, tako da je, na primjer, opšta ideja životinje sigurno jasnija danas nego manje složena ideja biljke, i to postaje uvijek izraženije ukoliko se približava čovjeku, koji je glavna biološka jedinka čiji pojam, mada najsloženiji od svih, či ni uvijek neophodnu polaznu tačku jedne takve cjeline spekulacija. Tako. upoređujući na odgovarajući način, ove dvije velike polovi­ ne prirodne filozofije, vidi se, naravno, da zbog razloga koji su glav­ ni za predmet, imamo, u jednom slučaju prvi stupanj složenosti, a u drugom, zadnji stupanj jednostavnosti, čije nam stvarno istraži­ vanje ostaje neizbježno zabranjeno: što potpuno opravdava opštu inverziju, svojstvenu svakoj od njih, ο racionalnom putu koji od­ govara drugoj. Sociologija, nije, dakle uopšte jedina nauka, gdje nužnost da se obično pristupa od cjeline ka djelovima postaje nad­ moćna; sama biologija, mora nam predstavljati, već zbog veoma sličnih razloga, i na manje dvosmislen način, jednu takvu filozof­ sku osobinu. Možda čak, biološka filozofija u pravom smislu, ne­ davno konstituisana, i pod veoma naglašenim uticajem jedne em­ pirijske imitacije prethodnih nauka, nije još, u tom pogledu, pot­ puno ispoljila svoj pravi duh: ja sam, bar, veoma raspoložen da ga 149

mislim, i da predvidim da će, u nastavku, ukoliko se bude više konstituisala njena racionalna originalnost, utoliko, ovaj nadmoćni put, od složenijeg ka manje složenom, postati u njoj neposredniji i oš­ triji, nego što se to danas Vidi. Ipak je očigledno da, zbog prirode svojih pojava, socijalna fizika mora nužno predstavljati, kao što smo to već posebno ustanovili, najpotpuniji i najneospomiji razvoj ove velike logičke promjene, a da ne mijenja pak nepromjenljivo jedinstvo glavne pozitivne metode. Zaista, uska solidarnost predme­ ta postaje ovdje toliko nadmoćna u odnosu na ono što nudi obična biologija da svako posebno proučavanje nekog djelimičnog aspekta mora biti odmah shvaćeno kao duboko iracionalno i potpuno ste­ rilno, i da više može služiti kao prethodna elaboracija za prelimi­ narno nabavljanje različite naučne građe, i čak sa rezervom da će biti neophodna jedna završna korektura. Uostalom, da se, koliko je moguće, preduprijede prazne i djetinjaste diskusije, danas previše neminovne, nije nepotrebno podsjetiti, ovdje, završavajući jedno takvo objašnjenje, da pozitivna filozofija, podređujući uvijek idealnost stvarnosti, neće nikad prihvatiti ove prazne logičke kontro­ verze, koje sama spontano prouzrokuje metafizička filozofija ο ap­ solutnoj vrijednosti ove ili one metode ne obazirući se na svaku naučnu primjenu; naklonosti, koje su uvijek relativne, koje ona poklanja u tom pogledu, mogu samo, u svakom slučaju praizaći iz najbolje harmonije koja je konstatovana između sredstava i cilja naklonosti će odmah promijeniti predmet, bez ikakve pogrešne upornosti i bez i najmanje filozofske nedosljednosti, ako stvarna upotreba bude otkrila kasnije inferiornost metode, koja je najprije usvojena; od čega se sigurno ne treba uopšte bojati, u pitanju ko­ je smo mi istraživali. Pošto je ovo prethodno izlaganje unaprijed dovoljno opisalo glavni duh koji je svojstven statičkoj sociologiji, sad nam ostaje, da bi mogli prethodno odrediti pravi opšti duh nove političke filo­ zofije, da razmatramo takođe, na neposredan ali sumaran način, filozofsku koncepciju koja treba da rukovodi u dinamičkom prouča­ vanju ljudskih društava, i koja neposredno predstavlja glavni pred­ met novog eksplicitnog rada. Mada je drugi predmet obično pot­ punije cijenjen i poznatiji, izlaganja koja su manje opsežna biće ovdje dovoljna, naročito u nastavku prethodnih objašnjenja, koja će unaprijed tu uprostiti najveće teškoće, zbog tijesne veze koja u takvom predmetu mora racionalno postojati između teorije egziistencije i teorije kretanja, ili sa isključivo političke tačke gledišta, iz­ među zakona poretka i zakona napretka. Treba uostalom uzgred napomenuti da nas spontano preimućstvo dinamičke sociologije u čitavom nastavku ove knjige ovlašćuje, u ovom momentu da svedemo na, što je moguće više, opštu ocjenu, čija prva nesavršenost, i čak sporedne praznine, mogu biti postepeno nadoknađene cjeli­ nom zadnjih lekcija. 150

Mada statičko shvatanje društvenog organizma mora, zbog pri­ rode predmeta, konstituisati prvu racionalnu osnovu čitave socio­ logije, kao što sam to objasnio, treba ipak priznati da u njoj ne samo socijalna dinamika čini dio koji je najneposrednije interesan­ tan, uglavnom u naše vrijeme, nego naročito, sa isključivo naučne tačke gledišta, da ona jedina dovršava davanje najoštrijeg filozof­ skog karaktera cjelini ove nove nauke, čineći da direktno prevlada pojam koji najviše razlikuje sociologiju u pravom smislu od obič­ ne biologije, tj. glavna ideja stalnog napretka, ili radije postepenog razvitka čovječanstva. U jednoj metodičkoj raspravi političke filo­ zofije bi, bez sumnje odgovaralo da se najprije analiziraju indivi­ dualni podsticaji koji postaju pravi elementi ove progresivne sna­ ge ljudske vrste dovodeći ih u vezu sa osnovnim instiktom, koji je, osobito složen, rezultat nužne saradnje svih naših prirodnih težnji, koji direktno tjera čovjeka da neprestano poboljšava, u svim pogle­ dima, svoj, ma koji, položaj, ili racionalnijim ali ekvivalentnim iz­ razima, da uvijek razvija, u svakom pogledu, cjelinu svog fizičkog, moralnog li intelektualnog života, koliko god to onda dopušta sistem prilika u kojima se on nalazi smješten. Posmatrajući ovdje ovaj prethodni pojam kao već dovoljno osvijetljen danas kod naprednih duhova, mora odmah razmatrati osnovno shvatanje socijalne dina­ mike, tj. proučavanje ove neprekidne sukcesije, razmatrane u či­ tavom čovječanstvu. Da bi na odgovarajući način učvrstila ideje, važno je prethodno uspostaviti, neophodnom naučnom apstrakci­ jom, slijedeći odličnu vještinu koju je Kondorse pametno zaveo, nužnu hipotezu jednog jedinog naroda prema kojem bi se idealno iznosile sve uzastopne društvene promjene koje se stvarno posmatraju kod različitih naroda. Ova racionalna pretpostavka se mnogo manje udaljava od stvarnosti nego što se to obično pretpostavlja: jer, sa političke tačke gledišta, pravi nasljednici ovog ili onog na­ roda su sigurno oni koji su koristeći i nastavljajući, njihove počet­ ne napore, produžili njihove društvene napretke, bilo kakvo da je tlo na kojem žive, i čak rasa od koje potiču; jednom riječi politič­ ki kontinuitet naročito mora regulisati sociološko nasleđe, mada jedinstvo djelova mora, uostalom, krajnje uticati, u oubičajenim slučajevima na ovaj kontinuitet. Ali bez preduzimanja ovdje jednog takvog ispitivanja, rezervisanog prirodno za jednu posebnu raspra­ vu, gdje bi ideja nacije ili naroda bila direktno podčinjena pozitiv­ noj analizi, dovoljno je za naš cilj upotrijebiti, obično, predloženu hipotezu, kao prostu naučnu vještinu čija korisnost nije sporna. Tako postavljen pravi opšti duh dinamičke sociologije se sa­ stoji u shvatanju svakog od ovih uzastopnih društvenih stanja kao nužnog rezultata prethodnog, i kao neophodnog pokretača sljede­ ćeg, po sjajnom aksiomu velikog Lajbnica: »Sadašnjost je gro bu­ dućnosti«. Nauka ima od sada za cilj, u tom pogledu, da otkrije stalne zakone koji upravljaju tim kontinuitetom i čija cjelina od151

pojave izbjegavanja tobožnje glavne teškoće koju pozitiv­ na filozofija spontano odstranjuje. Dakle. neke znatne promjene koje su proizašle iz različitih pogleda u društveno stanje. po prirodi stvari. uostalom. kao nužno potčinjenog nepromjenljivim prirodnim zakonima. po mom mišljenju raspraviti čitavu socijalnu fiziku. da bi se ograničio na proučavanje zako­ na njihove stvarne sukcesije. koje duboko osjećaju oni isti koji ga proklinju. veoma malo vidljive. od kojih će glavni. značajnu postojanost koju bit­ no izražava tačno poređenje paralelnih razvoja. Očigledno je. od svih ostalih škola ljudske spekulacije. Ovaj red predstavlja. i ο čemu. bilo bi. uprkos njegovoj krajnjoj kratkoći. U svako vrijeme i na svako mjesto. in­ teresantno svjedočenje. u od­ nosu na statičko stanje. da jedan ta­ kav apstraktan pojam. osnovna borba. i pošto. Ali. po svojoj prirodi. neospornu opštu činjenicu. od sada neosporno. jednu koncepciju. ukoliko su bar završiva bitno metafizička osporavanja. što je. bez sumnje. Racio­ nalna kontroverza može dakle. i naročito. ponovo nalazi. gdje biolozi od njega imaju sa­ da stalnu korist u komparativnoj analizi različite starosti organiz­ ma. koji označava. što mora naročito proizaći iz osnovne koncep­ cije društvenog kretanja. samovoljnim redom. Zatim treba priznati da nužna zavis­ nost različitih društvenih stanja. Prognane zauvijek. tj. prenijevši je zauvijek iz polja adealnosti u polje stvar­ nosti. dakle. istina. kao što ću to neposredno objasniti na kraju ovog poglav­ lja. što ne mora ostaviti ni najmanju razumnu sumnju na neophodnu spo­ sobnost jedne takve filozofske kombinacije da na odgovarajući na­ čin zadovolji dvostruku osnovnu potrebu savremenih društava. redom. dinamičkih zakona u pravom smislu. ne upotrebljava­ jući ni jedan jedini put riječ usavršavanje. opštem stanovištu pozitivne filo­ zofije. s jedne strane. individualni slijed godina. bilo kakvo da je. ovih neprekidnih promjena. u proučavanju individualnog života. gdje srednja brzina ove osnovne progresije izgleda svima znatno ubrzana. jer se naročito. da su ove sukcesivne promjene pod­ činjene određenom redu. Ovaj veliki pojam društvenog niza. takode pozitivnim zakonima. čak nehotično. posmatrano kod ra­ zličitih i nezavisnih populacija. kao što sam naveo biće lako. koje malo po malo obrazuju društveno kre­ tanje. na jedan vrlo sličan način. nije uopšte. zamjenjujući ga uvijek prosto naučnim izrazom razvoj. ili ne pribjegnemo mističnoj moći metafi­ zičkih entiteta. naročito životinjskog. već prethodno dokazao neophodno postojanje socioloških zakona. nekorisno formalno insistirati ovdje na nužnosti koja je mnogo bolje ocijenjena i mno­ go manje sporna. od zakona svih drugih. teološka i metafizička filozofija. dok društvena statika traži za­ kone koegzistencije: tako da opšta primjena prve bude u pravom smislu snadbijevanje praktične politike istinitom teorijom progre­ sa. u isto vrijeme kad druga spontano formira teoriju poretka. društvena di­ namika proučava zakone sukcesije. što. uostalom. čak. i čija će premoć morati okončati zaista ovu jalovu diskusiju. neposredno započeta već tri vijeka. čije trajnje u jednoj generaciji mora redovno odvojiti razli­ čite. na sasvim različiti način. Ako se uopšte ne treba plašiti padanja u metafizičko prenemaganje. bez ikakve moralne ocjene. niko ne može više osporiti stvarnost jed­ nog kretanja. svoj pravi ekvivalent u biolo­ giji. stalnim obnavljanjem odraslih vrše u politici osnovne i najznatnije promjene. koji bi dozvolio da se odstrani kao štetna tako uznemirujuća kontroverza ο ljudskom usavršavanju. umjesto da njime upravljaju bilo koje volje. sem ako ne upotrijebimo teološku vješ­ tinu stalnog proviđenja. Nema zaista tu druge intelektualne alternative: je­ dino će se na kategoriji društvenih pojava morati završiti stvarno. Jednom riječi. to je spora. ili čak za samu metodu. je neprestalno dovoljan 152 da dozvoli da se opaze. uslov koji se još veoma rijetko ispunjava. već moguće u jednom dosta velikom bro­ ju slučajeva dok se za ostale treba nadati. s druge strane neprekidan red različitih stanja društva se ni u kom pogledu ne vrši. prema pro­ učavanju ljudske prirode. uobičajen tok našeg individualnog života. isključivo svoj­ stven sociologiji. postojati danas samo ο stalnom pod­ činjavanju ovih velikih dinamičkih pojava nepromjenljivim pri­ rodnim zakonima. U jednoj epohi.ređuje glavni put ljudskog razvitka. uostalom biti sponta­ no mišljeni u istorijskom dijelu ove knjige. u našem vijeku. čije je racionalno objašnjenje. i da on već postoji. Ovaj naučni pristup. da će se kasnije razum­ jeti. 153 . već sa toliko naivnosti. Po jednoj takvo definiciji društvena dinamika se direktno pred­ stavlja sa jednim pravim naučnim karakterom. uglavnom ne bi dozvoljavao nikakvu raspra­ vu niko ko se direktno nalazi na . bar u principu. u najtežem i najnesigurniijem slučaju. ukazujući na prvu klicu ovog razmišljanja je veoma zgodan da opiše čisto spekulativ­ nu namjeru koja najprije mora prethoditi njenoj stalnoj upotrebi. kao potčinjenu prirodnim. malo oštrije korake. treba dobro posmatrati sva­ ku nužnost ove velike stalne pojave. sam. Pošto je. nadmoćnija nego što to može biti u biološkoj filozofiji. ali stalna akumulacija. vladaju danas samo u sistemu dru­ štvenih proučavanja: radi se najzad ο tome da se isključe iz ovog posljednjeg područja. ne u analizi starosti. Budući da sam. za što svako može ovdje lako naći karakteristične primjere. ma da komplikovanijim. između pozitivnog i teološko-metafizičkog duha. obrazuje u političkoj filozofiji. one koje podnosi sama individua mogu biti najčešće. ne obazirući se na svako sistematsko miš­ ljenje. u bilo kom po­ gledu da se razmatra društvo. koja je. postepena. postojanje društvenog kretanja. bilo kojih pojava. naj­ starije slike ljudskog života konstatuju. odbacujući štetne i iracionalne kontroverze ο poštovanoj zasluzi ra­ zličitih uzastopnih stanja. moralno mišlje­ nje koje se ο njoj formira. dopunjujući posmatranje bilo bi lako konstatovati. bilo za nauku. nego jedino u shvatanju osnovnog organ­ skog niza.

u velikom stepenu. jedno ra­ cionalno objašnjenje. Mada istorijska razmatranja mogu biti slučajno opisana. zbog njihove nestašice. svako će moći. istorijsku analizu kad joj moramo neposredno pristupiti. koja je najneodbacivija i koja je najkarakterističnija od svih. koja je komplikovanija ali i manje sa­ movoljna od ijednog prirodnog zakona u pravom smislu riječi. u tom po­ gledu. Svi. po prirodi stvari. koji su morali međutim ima­ ti samo jedan organ. Da­ kle. više ili manje bliske. koji je. intelektualne evo­ lucije. najprije nejasno i neodređeno. bilo poseban ili kombinovan. samo kao pravi organi jednog predodređenog kretanja. veoma slična posmatranja mada komplikovana i teže procjenljiva. svom nužnošću. početkom prošlog vijeka dao sjajni Fontenel. na naj­ jasniji način pokazujući više eminentnih duhova potpuno spremnih 154 da istovremeno izvrše najveće otkriće. da bi se olakšalo prethodno posmatranje. stalnom racionalnom razčlanjivanju. da osnovni zakoni postaju takođe. neizbrisivu ra­ cionalnost. koji su. naročito. u važnim i različitim slučajevima da će. veliki napreci svake epohe. upućujem čitaoca da najprije primijeti da. mora pri155 . prateći odličan sumaran ekspoze. kojima su obično ti napreci veoma eks­ kluzivno dodijeljeni. po­ litičkog kretanja u pravom smislu. Treba. može biti korisno potčinjena. zakoni društvene dinamike moraju nužno biti utoliko jas­ niji ukoliko se odnose na veće stanovništvo. Ona mora utoliko više postojati za vrijeme kretanja koje bi bez nje završilo. na početku ovog djela. Principi ko­ ji su prije postavljeni. onaj koji je najviše uticao na opšti napredak sa­ stoji se bez sumnje. od najstarijih istorijskih vremena do naših da­ na. čije bi prethodno tačno poznavanje moglo na neki način dozvoliti jednom dovoljno informisanom umu da pred­ vidi. u vezi sa umjetnošću u pravom smislu. koja će moći zatim uprostiti. Bilo bi sigurno suvišno zaustaviti se ovdje. biće lako konstatovati da su se različiti koraci stalno vezali za određeni poredak. da su se različiti politički sistemi zaista istorijski smjenjiva­ li. sa istom sigurnošću. priznati. ove nužne sukcesije. razmatranje jedne takve povezanosti uprošćava i učvršćuje is­ tovremeno prethodna dokazivanja nužnog dinamičkog poretka. Da­ kle nijedan obrazovan čovjek ne može danas sumnjati da u ovoj dugoj sukcesiji napora i otkrića ljudski genije nije uvijek slijedio tačno određeni put. politički aspekti. čitaocu će korisno pomoći osnovna solidarnost koja je već dokazana za statičko stanje izme­ đu svih različitih društvenih elemenata.Mada se osnovni zakoni društvene solidarnosti naročito potvr­ đuju u ovom stanju kretanja. koji se naizmjenice razmatraju kao fizički. gdje sporedni neredi imaju manje uticaja. i naročito posebnih stanja ljudskog uma. ili na uzajamni uticaj različitih grana prirodne filozofije. utoliko neumaljtiviji. svako je ipak u njima mogao spontano konstatovati brojne primjere koji se ne mogu od­ baciti. kao što to istorija često potvrđuje. ukoliko se primjenjuju na napredniju civilizaciju. i iz isključivo spored­ nih razloga. mogli su mnogo olakšati ta razmatranja i utisnuti im. ovaj neophodan prethodni osje­ ćaj ο nužnom postojanju pozitivnih zakona u socijalnoj dinamici. sa nekih od ovih pret­ hodnih tačaka gledišta. realizacije. u prve tri knjige ove Rasprave. uglavnom. u neprekidnom razvitku naučnog duha. Dakle. kao što ćemo to vidjeti na svom mjestu. imati u vidu ovdje. spontano u našem neposrednom proučavanju socijalne dinamike. kad se razmatra najprije cjelina opšteg kre­ tanja čovječanstva. društveno kretanje. Ja se moram ovdje ograničiti na citiranje. U izboru i korišćenju ovih različitih pro­ vjeravanja. od početka. sadrže uglavnom. danas dovoljno očigledan. bilo koji djelovi ljudske evolucije. Moglo se dakle tako već uvjeriti. pokazuju. ο glavnom razvitku našeg uma i ο opštoj hijerarhiji nauka. glavne napret­ ke rezervisane za svaku epohu. nadam se potpuno dovoljno da spriječi od sa­ da zdrave duhove da vide u ovom važnom slučaju jednu vrstu oz­ biljnog prigovora protiv pravilne cjeline nužnog i neprekidnog kre­ tanja čovječanstva. kao što ćemo to konstatovati kasnije. uostalom. u spontanom determinisanju potpunog raspada sistema. uglavnom. ukazujući na glavne zakone ove nužne sukcesije. moralni. i prema tome značajniji. koje se još shvata kao da ga samovoljno regulišu odgovarajuće snažne volje. kao što će to istorijski dio ove knjige spontano pokazati. što povezuje neposredno između tih aspekata sve parcijalne dokaze koji se mogu dobiti riz stvarno­ sti ovog naučnog pojma. kao u meha­ nici. slijedeći jednu povezanost koja je veoma racionalno značajna. da bi odmah biva racionalno ovlašćena da unaprijed proširi isti princip na sve ostale društvene aspekte. me­ đutim. Vid­ ljivi izuzetak koji se odnosi na lijepu umjetnost dobiće. čiji je prirodni napre­ dak. kao naročito dinamičkom. u sličnu misao. redom koji je tačno utvrđen. Da bi bolje razvili. jer je tako dovoljno da bude konstatovana u nekom pogledu. bilo u kom pogledu da se on razmatra. počev od prvih radova Talesa i Piragore do radova Lagranža i Bišaa. bi­ lo u onom što se odnosi na vlastiti razvoj svake posebna nfiuke. ali korelativnih osnovnih aspekata ljudske eg­ zistencije. čak i sumar­ nom. tako da se ne plašim da ga unaprijed predstavim kao još neizbježniji od reda različitih opštih. Glavni dio ove evolucije. u tom pogledu. prije njihove. na nekom sličnom opisu. bar kao i u svakom drugom slučaju. jedna takva pojava uprkos svom ne­ promjenljivom nužnom jedinstvu. kao što sam već na to ukazao u odnosu na statičke zakone. ot­ voreni za druge ishode. uostalom. Sto se tiče onog dijela ovog velikog kretanja koji izgleda danas najmanje podvodiv pod prirodne zakone tj. različitih. nužno proisticati uvijek iz stanja koje je neposredno prethodilo: tako da se genijalni ljudi. in­ telektualni i najzad. i čak svake generacije. jer se. utoliko ukoliko je manje spriječena i naprednija od svake druge i koja u tom svojstvu mora služiti uvijek kao glavni vodič.

intelektualnom i na kraju političkom. danas. zbog i rac'oralnih preo­ kupacija naše političke filozofije. bez obzira na sva razmatranja ο usavršavanju. takoreći. poslužiti za prirodan prelaz na racionalno promišljanje opštih granica političke akcije. okolnosti koje upravljaju njegovim životom. unaprijed brisati. gdje lični genije sigur­ no vrši više uticaja. Saglasno mojim prvim napomenama. postaviti nerješivo i nerazumljivo pitanje sreće koje je uzajamno svojstveno različitim životinjskim organizmima. političko kretanje kao veoma samovoljno. na odgovarajući način upotrijebljeno. Pošto sreća svakoga traži dovoljnu harmoniju iz­ među ukupnog razvoja njegovih različitih sposobnosti i čitavog si­ stema. naročito što se tiče istaknutih spo­ sobnosti naše prirode. potpuno odbacujući tu is­ forsiranu kontroverzu. upravljajući više individualnim poremećajima mora biti još neizbježnije preddeterminisano od drugog. ukoliko se odnosi na slože­ nije pojave. na primjer. moraju. ma da se nauka može lako uzdržati od direktnog rješavanja jedne takve praktične sumnje. treba ovdje naj­ prije da nam neopozivo udalji. gdje se nepravilnosti. ova koncepcija. da opstoji druga glavna ideja do isključivo naučna misao stalnog razvoja ljudske prirode koja se razmatrana sa svih različitih glav­ nih aspekata. da se čovječanstvo neprekidno razviia poste­ penim tokom svoje civilizacije. jednim sve širim i pravilnijim vršenjem sve potpuniji polet u opštim granicama koje nameće osnovni organizam čovjeka. najneosporniju stvarnost: nema nikakve moguće diskusije sa onima koji tu stvarnost ne poznaju. dakle. jedna takva ravnoteža teži uvijek da se spon­ tano uspostavi do izvjesnog stepena. po ma­ lo. predstavlja zaista. Ovo dvostruko stalno nadam se. komparativno razmatrana sa različitih dru­ štvenih aspekata. Ali. prirodno. Dakle. baš i kad se ona mogu javljati. kao isključivo slu­ čajna i sporedna. uk­ ratko. s druge strane. čije je čitavo približavanje sigurno nemoguće: toliko bi vredjelo. uglavnom. uostalom filozofski ekvivalent sociološkog niza. prateći stalnu harmoniju i prema nepromjenljivim za­ konima evolucije. ali neposredno. sve slučajne uticaje. Dilo bi mi lako Ί dj kraja istrajem u jednom takvom raspoloženju. pozitivna analiza nejasnog aktuelnog pojma ljudskog usavršavanja. ne prestajući ipak da korisno slijedi svoja 157 . mogućnost da se sažeto opiše ovdje pravi opšti duh dinamičke sociologije. Zbog toga smatram korisnim da ispitam sada. i po­ što. pojmovi pozitivne politike. u biologiji or­ ganski niz koji je. na primjer.rodno izraziti i kasnije ojačati u mjeri u kojoj traje i prevazilazi. kao. voditi jasno čitao­ ca u preliminarni rad. i od ko­ jeg ga ne mogu osloboditi da bi mogao korisno da prati proučava­ nje sadašnje knjige. Dakle. koliko praznu. na je­ dan isto neodbaciv kao i spontan način. Pošto je tako bezpovratno odbacila ovaj neiscrpan tekst dječ­ jih deklamacija ili sterilnih rasprava. s krajnje naučne tačke gledišta. kao što smo na to ukazali neposredno rasprav­ ljajući ο osnovnim granicama društvene akcije. ma kojih. moram takode obavijestiti čitaoca da glavna evolucija čovječanstva. jedne teorijske. koje su proizašle iz bilo kojih in­ dividualnih uticaja. potvrđuje se sada. ne sumnjam da on neće biti konačno potvrđen produbljenim istraživanjem teme. Duh koji je veoma relativan. da ove postojeće sposob­ nosti. koja bi zaista morala vladati u jednoj metodskoj raspravi. svodi se dakle sada na izjašnjavanje da ovaj očigledni razvitak mora biti posmatran kao da je nužno praćen. Očigledno je. u stvarnosti. toliko štetnu nejasnu metafizičku kontroverzu ο porastu sreće čovjeka u razli­ čitim periodima civilizacije: što spontano eliminiše jedini guvni dio pitanja na koje bi bilo zaista nemoguće dobiti ikakav stvaran i stalan pristanak. koje je primjenljivo na sve socijalne aspekte moći će sa rastućom energijom. Razum­ ljivo je tako. moram međutim ovdje u prvoj racio­ nalnoj skici dati stvarni značaj različitim temeljnim objašnjenjima koja može zahtijevati sadašnje filozofsko stanje. ali najprije komparativno umrtvljene. ni čak sa ikak­ vim racionalnim putem: društvene situacije u odnosu na individu­ alnu sreću. čak i pre­ ma samim prethodnim objašnjenjima gore naznačenim. samim izvođenjem ovog složenog proučavanja ljudske evolucije. utoliko više nužno podređena vrhovnim zakonima prirode. ma kako korisna mogla biti ova striktna naučna strogost. nema je više nego. slično spe­ kulativno raspoloženje mora čak neposredno preovlađivati u čita­ vom nastavku ove knjige. uzimaju mal. zbog svoje velike komplika­ cije. ne bi ovdje bilo mjesta da se pozitivno porede ni sa ikakvim direktnim osjećajem. uglavnom. Ma kako paradok­ salno mogao danas izgledati jedan takav princip. a s druge. mora snabdijevati nužnu primi­ tivnu osnovu čitavog sistema socijalnih koncepcija: tobožnja pre­ moć ove diskusije bi se našla od tada neopozivo procijenjena iako indirektno. u različitim pogledima fizičkom moralnom. i ma kako. bez koje ne može posto­ jati ni jedna prava društvena nauka. ne dozvoljava. kakva nedosljedna iracionalnost postoji tu. koja izgleda danas. bilo koji. uostalom. tj. suviše dje156 tinjasto hvaljenu. ili različitim polovima svake vrste. jer ono. po prirodi stvari. kad se. u ma kojoj nauci. sa oni­ ma koji joj odbacuju osnovne pojmove. u kojem moraju od sada biti shvaćeni svi. na koji mu moram ovdje ukazati. razmatranje. ograničavajući se na proučavanje neospornog stalnog razvoja čovječanstva koji je njen pravi naučni predmet. jednim odgovarajućim poboljšanjem. ne izjašnjavajući se nipošto ο famoznom pitanju usavršavanja čovječanstva. druge praktič­ ne. mora biti. Svako filozofsko pitanje koje bi motivisalo krajnju ekvivalenciju između dvije ideje razvitka i usavršavanja. ona će nam. s jedne strane posmatra naučno kretanje kao pod­ činjeno pozitivnim zakonima. Sto se tiče filozofske koordinacije cvih pret­ hodnih djelimičnih dokaza.. čije kombinovanje nije ni malo ravno­ dušno prema nauci. ili jednim pravim napretkom. ovu čuvenu filozofsku prepirku.

niročito mi izgleda neosporno da postepeni razvoj čovječanstva teži da dredi stalno. u svim različitim glavnim aspektima naše prirode. izuzev. na primjer. kod organi­ zama srednje inteligencije. u našim odgovarajućim sposobnostima: izraz svojstven usavršavanju odgovara naročito ovoj drugoj osobini pro­ gresa. napreci bili uglavnom poli­ tički. mora težiti da ih postepeno ublaži. bar u najvažnijim slučajevima. zaista. ο nužnom uticaju jednog homo­ genog i stalnog vježbanja da se u svakom životinjskom organizmu. kao i ovaj razvoj. iako je prolazna dezorganizacij a ovdje morala dublje poremetiti glavnu evoluciju. nego isto tako. ne manje vježbanim sposobnosti­ ma. pod uslovom da poređenje bude uvijek uspostavljeno koliko god je moguće. sa stanovišta prave biološke filozofije. kao i za ovaj razvoj veoma razmatrati čitavo čovječanstvo. drugim posebnim. oklijevati da ovdje izjavim. u izvjesnom stepenu. iako individue u njoj zadovoljavaju mnogo bolje sve svoje fizičke potrebe. nemam potrebe nipošto di se ovdje zadržavam da bih pokazao očigledno poboljšanje kojem je socijal­ na evolucija izložila spoljni sistem naših uslova života bilo rastu­ ćom i pametno vođenom akcijom u okolnom svijetu. ili najzad postepenim usavršavanjem društvenog organizma: u ovom posljednjem pogledu naročito. Čak u revolucionarnom dobu. kao što sam to objasnio gdje treba. stalno ima za posljedicu. dvostruko rastuće poboljšanje. Treba. dovoljna su ovdje da se jasno utvrdi da stalni razvoj čovječanstva može biti 1 Cesto su preduzimani preventivni pokušaji da bi se odlučilo da li mladi divljaci. koje u svako vrijeme mogu apsorbovati ili neutralisati najveći dio naših različi­ tih snaga. proizvede organsko usavršavanje pogodno da bude postepeno učvršćeno u potomstvu. i zaista ostvari. 158 159 . za ovo poboljšanje. oni su bili do sada shvatani i nastavljani na jedan premalo ra­ cionalan način da bih iskreno vjerovao da im se već može dati pravi naučni značaj. međutim. nasuprot. u prvom smislu. uvijek podrazumjeti da će se. ovaj postojani progres. kao neizbježno podči­ njene. što je očigledno. Ma da intelektualne sposobnosti mora­ ju. à fortiori. čini mi se. čini mi se racionalno nemoguće. da ovo stalno pobolj­ šanje. U moralnom pogledu. ne­ ma sumnje da se poboljšanje produžava. prema napret­ ku nauka i vještina. najmanja sposobnost kod manje naprednih naroda. razvojem njegove civilizacije. u neku ruku. Ova različita objašnjenja. jed­ nim opštim. ipak. naročito kod manje razvije­ nih organizama. biti naročito mijenjane pod uticajem socijalne evo­ lucije. Ovako postavljen ljudski razvoj mi izgleda da. bilo stalnim ublažavanjem naših običaja. a više zgusnuta. koja nauka može kasnije opisati. na sve sofističke deklaracije: to je stalni i neprekidni porast ljudskog stanovništva na čitavoj površini ze­ maljske kugle. takoreći. koji se ne može odbaciti uprkos njegovih og­ romnih i očiglednih pretjerivanja. nadam se. ali kasnije znatnijim granicama. u kojem su. ne može se. osnovnim ograničenjima. uprkos svim preduzetim predostrožnostima: što bi. što je mnogo manje procjenjivo. ne samo u fizičkom i in­ telektualnom pogledu. naročito u moralnom pogledu. jedna vježba. koji je najkontroverzniji u naše vri­ jeme. Mada najgori instikti nužno nastavljaju da postoje mijenja­ jući samo svoje manifestacije. a naročito kod čovjeka. manje po­ magana. bez sumnje. mi izgledaju isto tako neodbacivi kao i samo kretanje iz kojeg proističu: samo ipak pod uslovom da ne prestaju da se shvataju. na najeksplicitniji način. da se ovdje ne prihvati do izvjesnog stepena prin- cip slavnog Lamarka. ukazivao na jednu. ma da do sada ma­ lo poznatim. da se ponovo vraćaju spontano divljem životu. poslije jedne dovoljno duge perzistencije. što bi danas bilo teško osporivo. Potrebno je da jedna takva tendencija ka neprekidnom poboljšanju ljudskog položaja bude veoma spontana i duboko neodoljiva da bi se mogla održavati uprkos velikih grešaka naročito političkih. čini mi se. Jedna opšta činjenica koja se ne može odbaciti dovoljno od­ govara. rastuću prodominaciju najplemenitijih sklonosti naše prirode. ne mogu međutim. što je isto. mada veoma sumarna. predstavljalo snažan motiv za odlučivanje u predloženom pitanju. uprkos tobožnjem političkom nazadovanju koje se dodjeljuje srednjem vijeku. Ali. i nji­ hovo rastuće regulisanje sigurno će učiniti da nehotično učestvuju u održanju dobre socijalne ekonomije. ma koje kulture. međutim.slobodna spekulativna istraživanja. uprkos više izraženom neskladu između političkog sistema i opšteg stanja civilizacije. ostaviti nikakvu sum­ nju. bilo kojeg aspekta. tako sposobni za naš društveni život kao savremeni Eviropljani. uzeti veoma rano. između individua jednog ana­ lognog cerebralnog organizma. nastavak ove knjige neće. uostalom. nego uglavnom i u moral­ nom pogledu. naprotiv. u veoma uskim. mogu postati uz odgovarajuće vaspitanje i skup povoljnih situacija. umjesto izolovanog naroda. prema odgovarajućem direktnom izvođenju jednog ne­ ophodnog naučnog ispitivanja. Sto se tiče drugog aspekta pitanja tj izvjesnog postepenog i veoma sporog poboljšanja ljudske prirode. nezavisno od svake. što odmah odstranjuje nestvarnu kon­ cepciju jednog neograničenog usavršavanja. a da je ipak is­ kustvo još nije dovoljno izrazilo 1 jedna najveća prirodna sposobnost za kornbinovanje duha kod veoma civilizovanih naroda. i naročito. koji predstavljaju ogromnu većinu. Ishod je skoro uvijek. ne samo u osnovnom položaju čov­ jeka. usavršavanjem koje je proporcionalno najizraženijim i. ili. ο njihovom pretpostavljenom poboljšanju. u osnovnoj kon­ stituciji čovjeka me ovlašćuje da zaključim. Sa prve tačke gledišta. Razmatrajući naročito zbog jednog tako osjetlivog pitanja najkarakterističniji slučaj tj. neodoljivu tendenciju. odbiti da se prihvati. njihov manji relativni intenzitet. eventualne kasnije revizije jednog takvog filozof­ skog suda. slučaj intelektualnog raz­ voja. ma kako da su ovi oblici iskustva bili obično inspirisani najpametnijim i najdobroželećim namje­ rama. sa svakog.

potpuno suprotnu ukupnim razma­ tranjima. ali uzimajući uvijek prvi u njegovoj potpunoj filozofskoj širini. ovdje. vlada još obično sistemom socijalnih spekulacija. lakše shvati prava istorijska povezanost do­ gađaja. veoma. ni stroga osuda. pripisati političkim mjerama u pravom smi­ slu riječi neshvatljivu snagu. statičkih ili dinamičkih. kao što ću to pokazati neposredno. dakle. a oba­ dvije nužno proizilaze iz istog očiglednog principa. jer on odmah izražava običan sponta­ ni polet. kombinovanu sa korelativnim sistemom ma kojih prilika. svom nužnošću. koji srećom nije još pokvaren neracionalnom upotrebom. koja predstavlja zakonodavca kao prost organ jednog neposrednog i stal­ nog proviđenja pod čijim uticajem se ne bi. Budući da je u 160 161 . i čak. Ako različiti društveni elementi ne mogu ni­ kako na duže da održavaju spontano između sebe ovu univerzalnu harmoniju koja je prvi princip stvarnog poretka. ovu pametnu naučnu popustljivost. zbog njihove više zamršenosti. Ima se. nastavak ove knjige. ma koje političke akcije. kao što smo to već priznali za postojanje. na početku ove lekcije. u komparativnom proučavanju živo­ tinjskog organizma. kao što će to. koja omogućava da se bolje poštuje.uvijek razmatran kao pravo. prost nužan nastavak ovog spontanog reda koji proizilazi iz nepromjenljivih prirodnih zakona za sve moguće pojave. naročito zbog pogrešne upotrebe koja se toliko vršila do naših dana. čini mi se. koji naročito razlikuje. racionalno. uvijek preegzistirajućah. pravo da se u so­ ciologiji prihvati nužna ekvivalencija ova dva opšta izraza. na opštu sposobnost koju ona mora spontano proizvoditi. moram još upozoriti. kad to slučaj zahtije­ va. bez ikakvog cjepidlačkog prenemaganja. ništa više u jednom nego u drugom slučaju. sem ako neće da nastavi jednu ozbiljnu upotrebu antičke teološke hipoteze. nametnuta ukupnošću položaja predmeta i bez čijeg postoja­ nja bi opšta pojava stalnog napretka očigledno postala neobjašnji­ va. biti izraženija nego u ijednom drugom slučaju. istorija ostala potpuno nerazumljiva. Drugi izraz nemajući uopšte takvo svojstvo. umjesto da im se poglavito pripišu društveni progresa. postepeno usavršavanje. prirodno. tako isto svaki od njih. koji. i koji izgleda posebno odgovara naučnoj namjeni. u pogledu društvenih pojava. Isti princip mora. kao što sam to objasnio. To bi značilo. ο krajnjim uzrocima. stvarno usavrša­ vanje proizlazi naročito iz spontanog razvoja čovječanstva. ο čemu sam se već dovoljno izjasnio u odnosu na socijalnu statiku. naziv razvoj ima. Jedno takvo filozofsko razmatranje teži samo da učini previdivim. mi ćemo morati. Završavajući ovdje sa sumarnim opisom ove prethodne kon­ cepcije ljudskog razvoja. Naše vrijeme ne traži više ni najmanje racionalno opovrgavanje sličnih koncepcija. dakle. i koji se samo mora mani- festovati na jedan manje pravilan ali jednako neizbježan način. dakle. njeno stvarno ostvarenje. ud sada. ili njihova cjelina. direktno isključiti i ovu iracionalnu optužbu ο tobožnjem optimizmu u vezi sa ovim novim predmetom. bilo prošlih ili savremenih. Ovo prvenstvo je. da uvijek raz­ matra društveno stanje obuhvaćeno sa svih različtih glavnih aspekata kao da je bilo bitno tako savršeno u svakoj epohi da one sadrži odgovarajuću starost čovječanstva. iako su intelek­ tualne navike. zaista. ne mogu izbjegavati. Pošto. mogle dopustiti nikakve granice. bez ijednog. bez sumnje. naučnoj ili praktičnoj. ne biti. učiniti. Ova filozofska tendencija. unutrašnjih ili spoljašnjih. iz ovog ne­ opozivog preimućstva relativnog stanovišta nad apsolutnim. dragocjenu prednost da neposredno određuje iz čega se sastoji. stvarno usavršavanje čovječanstva. potpuno neosporno. sposobnosti koje sačinjavaju ukupnost na­ še prirode. koja predstavlja pravi predmet svake di­ namičke sociologije. i čak. kako bi moglo. u svakoj eposi. koja moraju ovdje. bez sumnje. ni naročito slobodna neposredna koncepcija najaktivnije ljudske intervencije. pa ipak uvijek neizbježno zatvorena lizmedu nekih osnovnih gra­ nica. istrajati u korišćenju naročito prvog izraza. u bilo kom predmetu. dosta određenoj. bez koje bi. još daleko od toga da budu u naše vrijeme dovoljno ispravljene. Ne radi se. stegnute ispod njihove duge premoći. u običnom ispitivanju društvenih pojava. tim više motivisano. ono što je moglo biti. pre­ ma ukupnoj situaciji? Ali. mogućnost. apsolutan i neograničen. kao što se to obično radi u biologiji. tj. po svojoj prirodi. a da se. Radi se ο principu opštih granica. pravi filozofski karakter pozitivne politike. ni ο ma kojem upravljanju proviđenja. što. Ipak moram. i koji. postaje ovdje prirodno neophodan dodatak potpuno sličnoj intelektualnoj sposobnosti koja je ovdje gore utvrđena u odnosu na statičku so­ ciologiju: jedna je za napredak ono što je druga za poredak. neophodnost ma kojih od zabluda. Nijedan razuman čov­ jek ne bi mogao od sada poricati najprije postojanje sličnih grani­ ca. ni na koji način ne isključi. uglavnom na­ pustiti. ova racionalna sposobnost ne isključuje nikako kao što sam to već utvrdio. u okviru od­ govarajućih granica. Cjelina prethodnih razmatranja prirodno vodi ispitivanju os­ novne koncepcije dinamičke sociologije sa posljednjeg glavnog as­ pekta koji je izuzetnije sposoban da kao nijedan drugi neposredno manifestuje. u svakoj epohi. sigurno nije ovdje manje neobičan. pravi opšti duh svojstven pozitivnoj filozofiji. nadam se. postepeno pomognut odgovarajućim gajenjem osnovnih. u praksi. ma kojeg. uvođenja novih sposobnosti. nenamjernih ili čak namjernih. da budu toliko napredni koliko bi dozvolio čitav sistem različitih uticaja. pod zadnjom tačkom. čiji ra­ cionalni pojam mora naročito odstraniti odmah danas idealan duh. po meni. čak i u praktičnom pogledu. pod čijom vlašću se ostvaruje njegova sadašnja evolucija. a da se ne obzire na njihovo stvarno određivanje. usuđujem se to reći. To je uvijek za kretanje. pod nadmoćnim uticajem metafizič­ ke filozofije. koje su čak prestale da budu stvar­ no razumljive njihovim najodlučnijim pristalicama.

prave pri­ rodne zakone razvoja čovječanstva: samo ako se. ali bez ikakvog. ne bi mogle nikada uzdići. da društvene 163 .bilo kojem redu pojava. ni njihova glavna povezanost što. svaki državnik poslije dovoljnog vršenja političke vlasti. i ljudske evolucije uze­ la najprije. iako su promjene koje proizvode ma koji uzroci. odmah razcrilo svaku ekonomiju stvarnih zakona predmeta. hemijskih ili fizičkih. koje je neizbježna posljedica samog postojanja prirodnih zakona. zbog toga. ma kojeg. Sa ove glavne tačke gledišta. preokreta u glavnom redu stalnog razvoja. što to ne može biti druga. određenim. granice promjena koje sa šire nego što čak dozvoljava sistem bioloških zakona u pravom smislu. i. poređujući ih. uvijek nužno veoma ogra­ ničena. ni zakoni harmonije. kroz svoje vlastito iskus­ tvo. nesimetrični elementi koji kvare ni zbog čega. kao što je pri­ rodno da se to najprije pretpostavi. nego kod prostijih i manje promjen­ ljivih pojava. treba biti. bilo unutrašnjih ili spoljntih. ovaj neophodan princip pozitivne filozofije. u stvarnost tih neophodnih granica. obično. stepenima što se tiče njene same brzine. dakle biti zaista znatniji u prvom slučaju nego u drugom. koja se razmatra sa ma kog stanovišta. Treba u tu svrhu najprije procijeniti u čemu nepromjenljivi tok ljudskog razvitka može biti podstican od svih uzroka ma kojih promjena koji mogu biti na njih primijenjeni. a zatim će se istražiti koji rang važnosti može zau­ zeti među ovim različitim mogućim promjeniocima voljna i prora­ čunata akcija naših političkih kombinacija: takav je razuman redosljed. bez toga da. odlučuje da zaboravi. Primijenjen na poli­ tički život. da se. ali da. svi sociološki zakoni sadrže. Može se. Kakve god da mogu biti varljive inspiracije ljudske oholosti. iako je najčešće prikriven. kao opšteg principa i čak kao jedine pot­ puno prihvatljive danas. sa svom preciznošću koju sadrži priroda predmeta i koja zadovoljava stvarne potrebe. u svim vrstama poja­ va promjene odnose uvijek izričito na njihovu jačinu i na njihov sporedan način stvarnog izvršenja. zbog njihove velike komplikacije najpromjenljivije od svih. treba sada pokazati neophodnu sposobnost nove političke filozofije da sigurno odredi kao neposrednu i stalnu primjenu svog naučnog razvoja. malo važan. u dovoljno razmatranje. bez ikakve razlike između njih. naročito. koje su im tačno uporedive kad sa podčinjene sličnim uslovima. prema filozofskom zakonu koji sam već dokazao u tom pogledu u prethodnim dvjema knjigama. naročito osjetljivi. pokazuje uopšte da. treba prethodno shvatiti društve­ ne pojave kao. s kakvim pravom društvene pojave mogu biti jedine izuzete od ovog osnov­ nog ograničenja. Dakle. jer je njegova nemoć da se bori protiv prirodnih zakona pojava mogla postati presudnija. suviše prirodno danas da bi bilo ikako osuđe­ no od filozofije. sem ako se ipak razum mije mogao onda dovoljno braniti od spontanog zanosa koji tako često iz toga proizilazi. u svakom pogle­ du. tj. čim se u njima bude zahtijevao isti način filozofiranja U čemu se. Takva je prva naučna osnova za racionalna nadanja ο jed­ noj sistematskoj reformi čovječanstva. a da se ne može nikada odrediti nii njihova sopstvena priroda. cjelina stalnih uzroka. i: utoliko više. ni u kom slučaju spriječiti ni proizvesti ove uzajamne tendencije. ijedan. dakle. bilo statičkim ili dinamičkim. uzdižući uzrok nereda iznad osnovnog uzroka. mogu sastojati neosporne promjene na koje su or­ ganizam i politički život. što ću objasniti posebno u sljedećoj lekciji. jer ništa tu ne može biti promijenjeno. Ako dakle među različitim uzrocima promjena ljudska in­ tervencija zauzima isti rang proporcionalnog uticaja. dakle. u čemu se sastoje ove glavne granice. bilo opšte ili posebne. međutim. Ali. bilo bi očigledno nemoguće razumjeti. ni zakoni sukcesije? Ovo nerazumno čuđenje. bilo spoljašnjeg ili ljudskog. sa tom jedinom razumnom razlikom. iznad prirode samih prom­ jena. stalne ilii savremene. ništa ne može. u pozi­ tivnom proučavanju društvene solidarnosti. posrednik. u statičkom pogledu. ovdje kao i drugdje. pod čijom potpunom moći se moraju vršiti takve pojave. iluzije ove vrs­ te moraju sigurno izgledati oprostijije nego bilo kojeg drugog sa162 držaja. i čak više nego drugdje. koje nameće političkoj ak­ ciji ukupnost društvenih uticaja i kojima mnogo treba da pripiše uobičajen neuspjeh velikog dijela uzaludnih projekata ο kojima je on najprije potajno sanjao: možda bi čak ovaj osjećaj mogao biti utoliko potpuniji. ma kako neprimijetna najpri­ je mogla izgledati njihova moć. može biti potpuno preskočen. niti ih. one ostaju uvijek potpuno podređene osnovnim zakonima statike ili dinamike koji regulišu stalnu harmoniju različitih društ­ venih elemenata i stalnu povezanost njihovih neprekidnih promje­ na. ili naročito astronomskih za­ kona. uprkos suprotnom prividu. tako nužno veće u redu političkih. različite moguće promjene se mogu samo sastojati u manje ili više izraženom intenzitetu različitih ten­ dencija koje su spontano svojstvene cjelini svake društvene situa­ cije. jednom riječju. ljudska akcija. glavna evolucija čovječanstva mora takođe biti jedino shvaćena kao promjenljiva u nekim. sa sličnim promje­ nama životinjskog organizma. Nema uticaja koji prouzrokuje poremećaj. Neizbjež­ na postepena premoć stalnih uticaja. one se. svom nužnošću. bez kojeg prava društvena nauka ne bi mogla nikako postojati. poboljšati jedna tačna filozofska ideja ο pravoj bitnoj prirodi ovih stvarnih promjena. njen uticaj mora. koji može učiniti da koegzistiraju. je danas dopuštena prema svim prirodnim pojavama. Ne insistirajući više na ovom očiglednom principu. veoma uvjeren. i. prirodno. bi. uprkos snazi najšire saradnje kojom upravljaju najoštroumnije vještine. shvaćen po prirodi stvari u razmatranju prve tačke. kao mnogo važnije. naravno. ukoliko je vlast šira. učiniti da budu neprirodne: isto je i u di­ namičkom pogledu. gore već predviđenom. u stvarnom političkom životu. uosta­ lom. trebaće je. primijeniti i na društvene pojave.

jedno takvo razvrs­ tavanje mora imati danas utoliko manje praktičnog interesa uko­ liko je uticaj političkih kombinacija. Sasvim je isto. ili različita mišljenja koja učvršćuju stvarno postojanje ovih neophodnih granica promjene. određeno razvrstavanje različitih uticaja izazivača promjena. bilo kojih. ni obratno. u čitavom preostalom dijelu ove knjige. od ova tri uzroka promjena. promjena. prejudicirajući po­ grešnim zanosom-krajnji rezultat jedne tačke neposredne kompa­ racije. Uostalom. Ako je u ovom po­ gledu izgledalo da ja naročito imam u vidu pravu političku akciju. prema njihovom odgovaraju­ ćem značaju. od Lamarkovih radova. da bude postavljen naučni princip koji karakteriše i ograničava promjene koje su kom­ patibilne sa prirodom društvenih pojava. kao što sam to uradio. još više. ne može se nadati da će sociologija moći biti danas u tom pogledu naprednija. na način koji se nikako ne mo­ že odbaciti ovu usku zavisnost samih najeminentnijih genija od savremenog stanja ljudskog razuma. zakoni metode bi bar primoravali da mu se odgodi neposredno izlaganje poslije ispitivanja glavnog pred­ meta da bi izbjegli neracionalnu konfuziju između osnovnih poja­ va i njihovih različitih promjena. kao što će to neposredno potvrditi istorijska analiza kasnije. gdje je slučaj mnogo ma­ nje težak.promjene mogu i moraju postati šire i raznovrsnije od običnih bio­ loških promjena. dovedeni do toga da ne­ prekidno reprodukujemo sva glavna razmatranja koja dokozuju stvarnu podčinjenost društvenih pojava nepromjenljivim zakoni­ ma prirode: jer jedan takav princip zaista predstavlja samo strogu opštu primjenu jedne takve filozofske koncepcije. 1) iz rase. prema ukupnim prošlim objašnjenjima. na poseb­ ni Drincip veoma prirodne iluzije koji održava sada ovaj nehotičan sofizam kod istih onih koji vjeruju da su potpuno oslobođeni od teološke filozofije. čije ispitivanje mora ostati rezervisano za kasnije. osim toga. naročito od onoga od čega zavisi dopuna ljud­ ske akcije mehaničkim sredstvima. u vještinama u pravom smislu. takvo stanje čovječanstva gdje najbolji urođenici nužno stiču navike surovosti. U vezi sa ovim zadovoljiću se da uka­ zem. mi­ slim. ni nikakve individualne superiornosti koja može na primjer. U inte­ lektualnom redu koji je lakše danas ocijeniti. kojih se bez napora oslobađaju niže vrste živeći u jednom naprednijem društvu. uostalom. uglavnom. kojem bi ono moglo biti samo prost dodatak. i. kao što smo to naveli u prethodnoj knjizi. obuhvaćene u svoj njenoj naučnoj širini: ne bi uopšte odgovaralo ovdje istraživati da li je njen relativni značaj zaista saglasan ovom redu nabrajanja. kao što sam to napomenuo u slu­ čaju klime u prethodnom poglavlju. u svakoj epohi. nije moglo još biti potčinjeno nikakvoj racionalnoj elaboraciji. Baš i kad ovo određenje ne bi očigledno bilo neumjes­ no u stanju rađanja nauke. razmatrajući neposred­ no. Istorija nauka potvrđuje naročito. Jedno takvo istraživanje bi bilo danas izuzetno preuranjeno. ma kakvi mogli biti pra­ vi i razlrčiti izvori ovih. odgova­ rajućim stanjem socijalne evolucije. bilo zemaljske ili du­ hovne. Jer je. ni­ je čak bilo dovoljno ispitano u biologiji. na prim­ jer. biće ga. Ne bi se. prenijeti u jednu epohu otkrića koja su zaista rezervisana za kasniju epohu. pripisuje. ako se ovome žele dodati sve či­ njenice. koje joj se još. Ali. bilo racionalnih ili eksperimentalnih. mogavši imati društvene efikasnosti samo ako budu sag'as165 164 . princip koji sam postavio. Svaki od osnovnih načina društvene egzistencije određuje neki sistem odgovarajućih običaja. iz jednog razloga što je njegov stvarni značaj zaista nadmoćan. čak i sa političke tačke gledišta u pravom smislu. jer glavno određenje. sa ovog stanovišta. iz kojih bi one mogle proisteći treba samo tražiti da ja ovdje raspravljam pitanje koje sam pret­ hodno označio pod drugim aspektom. tj. ma da on ima jednu ozbilju naučnu manu da unaprijed pretpostavlja. sam dovoljno pristupačan za našu intervenciju. u kojima je on ozna­ čio princip. kao što sam to naprijed primijetio. 3) iz prave političke akcije. ili sva­ kom drugom. ma kakve da budu voljne pro­ mjene koje su rezultat obrazovanja. moglo una­ prijed sumnjati. dovoljno. to je jedino zbog neracionalnog preimućstva. malo po malo. prema glavnom hodu ljudskog duha. Pošto je zdrava opšta teorija ovih granica promjene u biologiji još bitno u osnivanju. nemoguće ozbiljno osporiti prema cjelini političkih observacija: njegova postojanost će se. čiji sam racionalni princip po­ stavio. nema nikakvog slu­ čajnog uticaja. razvijati kasnije sponta­ nom upotrebom. Tako je to. Dakle. bilo u odnosu na soci­ jalnu statiku ili socijalnu dinamiku. u ovom pogledu. bili bi. naročito. za što bi ovdje bilo dovoljno navesti neki od brojnih primjera. Poslije ovog sumarnog naučnog ograničavanja opšteg polja so­ cijalnih promjena od nekih izvora. nehotično. 2) klime. i zato će se nuž­ no ka njemu morati upraviti opšta pažnja. čija se zajednička fizionomija lako pronalazi kod svih individua usred njihovih karakterističnih razlika: postoji sigurno. bude opisan istinski opšti duh. Ali je dovoljno ovdje ο tome da. i koje danas teži da neposredno spriječi svaki pra­ vi pojam socioloških zakona. u jedno ili drugo ime. uglavnom da uzmemo sam« onaj koji se odnosi na usavršavanje različitih metoda istraživanja. ako ova komparacija nije još na odgovarajući način pripremljena tre­ ba takođe priznati da njeno sadašnje izvršenje nije uopšte važno za opšte ustanovljenje pravog duha pozitivne politike. pretpostavljajući naravno kao stalne jednu sre­ dinu i jedan organizam. Tako da mi izgleda kao da tri opšta izvora društvenih promjena proizilaze. spontane promjene koje se odnose na individualnu organizaciju. Ova iluzija se sa­ stoji u tome da različite političke operacije. čak i u pogledu moralnog razvitka naše prirode čiji je karakter sigurno regulisan. Najzad. odakle su očigledno proizašli. po obi­ čaju. i čak.

pravu fundamentalnu tačku kontakta između društvene teo­ rije i društvene prakse. Bonaparte. što do­ kazuje spontani tok ljudske evolucije. priznala dakle stvarno postojanje opštih granica prom­ jena koje su svojstvene društvenim pojavama. takođe podržana moćnom vlašću. u kojim najviša politička vlast nije mogla ostaviti skoro nikakav duboki trag najenergičnijeg i naj­ bolje podržanog razvoja. na­ suprot tome. kao što to svjedoče neodbacivi primjeri Julija. zemaljske ili du­ hovne. promje­ na koje zavise od sistematizovane političke akcije. dakle.ne sa odgovarajućim težnjama čovječanstva. precjenjivanje stvarnog značaja jedne takve vještine. već serijom oscilacija. kojoj se pripisuje sposobnost da sprije­ či. hod civilizacije se ne vrši. kao i u naukama. kojoj od svih. mogla imati prave društvene efikasnosti. oko jednog srednjeg pokreta. liče na preuranjene ili nepromišljene posmatrače koji kao da su proizveli ono što može jedino bitno odrediti. naša. Ipak je sigurno da gore postav­ ljeni princip u vezi sa racionalnim granicama političke akcije. u jurenju za preu­ ranjenim poboljšanjima. predviđanje je pravi izvor akcije. tako je isto bilo u svim vremenima. bilo koja vlast individue nad rodom je uostalom realno podčinjena ovim opštim granicama. i u svakom društvenom pogledu. presudniji obrnuti slučajevi. Jer.. pravolinijski. može najviše doz­ voliti da ga prisvoji. bilo osvajanjem ili drugačije. mogao je biti vođen do sada odličan instikt genijalnih ljudi. čak i u ovom slučaju. u svojim spe­ kulativnim osnovama. Ova. iz toliko različi­ tih razloga. samo oslanjajući se direkt­ no na odgovarajuće tendencije političkog organizma ili političkog života kako bi pomogla oštroumnim vještinama spontani razvoj. jednom riječju. nažalost mnogo redi. Bilo bi. laku zaslugu da su razvili kod svojih savremenika polet za anarhične strasti. mogao dokazati jedan preobražaj sličan onom koji se danas dešava u me­ dicinskoj vještini. na primjer. bilo na dobro ili čak na zlo. čije oruđe on samo može biti. sa tako čudnim po­ nosom. pomoću sličnih procjena. određuju šta je ljudska evolu­ cija spremna da proizvede. koji su stvarno izvršili veliki i duboki uticaj na čovječanstvo u nekom svojstvu i u ma kom pogledu: jedino su tako oni mogli ispraviti grubo iluzorna ili pogrešna obavještenja iracionalnih i he­ ­­­­ičkih doktrina. samo tako bi se. onako kako sam to pokazao u mom spisu iz 1822. glavni oportunizam uvijek sačinjava glavni uslov svakog velikog i trajnog uticaj a. nji­ hov jadan prividni trijumf duguje samo jednom spontanom sta­ nju koje je određeno cjelinom odgovarajuće društvene situacije. čak i onda kad se samo radi ο posljedicama koje je naj­ lakše proizvesti. utvrđuje neposredno. ipak izjalovila. sa naučnog stanoviš­ ta. čiji razvoj se tako nalazi samo malo više ubrzan ili malo više usporen. i naročito. itd. ove ambiciozne iluzije koje se odnose na nedefinisanu akciju čovjeka prema civilizaciji: treba li zbog toga so­ cijalna fizika da čeka da bude najprije nekoliko puta optužena da nam svodi na prostu pasivnu observaciju ljudske događaje. kome prost narod pripisuje druš­ tvenu aßciju. uprkos progresivne tendencije koja bija­ še njoj u prilog: intelektualna isto kao i prava politička istorija nam nude za to neosporne primjere. U svakoj vrsti kao što sam to utvrdio od početka ovog djela. istovremeno. u svakoj epo­ hi. prema različitim prethodnim razmatranjima. ali ipak veo­ ma značajni u cjelini ljudskog razvoja. Baš. pravo go­ voreći. umanjujući ove oscilacije i manje ili više nesrećna lutanja koja im odgovaraju. kakva god da može biti lič­ na vrijednost najmoćnijeg čovjeka. 167 . toliko precizno koliko je mo­ guće. u svakom slučaju. treba. bilo u odnosu na poredak ili na progres. priroda pojava. U društvenom organizmu. koji se ne mo­ že. ove zakone prirodne harmonije i sukcesije koji. jedino zato što je bila upravljena u sup­ rotnom smeru od opšteg kretanja savremene civilizacije. na najneosporni]i i najtačniji način. Pos­ tupajući tako očigledno se zanemaruju brojni i karakteristični slu­ čajevi. Ferguson je oštroumno p r mijetio da čak uticaj jednog naroda nad drugim. Filipa II. pošto je. oni koji sebi pripisuju. prestajući da se bitno upravlja prema samovoljnim principima koji su ublaženi empirijskim pojmovima. Jednom riječju. jedna spontana ali malo jasno evolucija. koja je usavršavana racionalno. miada najjača od svih sličnih sila. pošto je prirodna saradnja. nejednakih i promjen­ ljivih^ kao kod životinjskog kretanja. a ona je proizašla iz naše intelektualne anarhije. naznačavajući čak glavne prepreke ko­ je su pogodne da se prebrode. U politi­ ci. u pogledu glavnih društvenih zabluda koje su derivati moralne raspuštenosti. ma koja politička intervenci­ ja bi. bez sumnje. opažaju samo da se. koje najčešće vladaju njihovim umom. Naročito tako politička vještina može naj­ zad početi da dobija ispravno sistematski karakter. kojima istorija obiluje. ustanovljen pravi naučni princip na­ mijenjen da odredi i da ograniči takve promjene. pra­ vi uticaj i aktuelni značaj od ovog opšteg principa. Uostalom. u svakom slučaju. očigledno je da direktan razvoj društvene nauke određuje. znati prije svega. nasilne revolucije koje rađaju zapreke. empirij­ ski izvršenih. ni na koji način osloboditi od neposredne i djelimične procje166 ne odgovarajuće situacije. gdje se politička akcija. koja je proizvela privremeno i djelimično popuštanje opšte harmo­ nije: kao što se lako to može potvrditi danas. nego što bi to mogao biti spontano. U revolucionarnim epohama. Neodređene intelektualne navike koje još preovlađuju u poli­ tičkoj filozofiji mogle bi danas veoma dovesti. zaista. može uopšte tu ostvariti uglavnom samo promjene koje su saglasne njihovim sopstvenim težnjama. koji teži uvijek da prevlada i čije tačno poznavanje dozvoljava da se unaprijed uredi prirodna premoć. do potpunog neshvatanja praktičnog značaja jedne nove nauke koja bespovratno razbija. bez ikakve moguće stalne intervencije. Mo­ gu se čak u tom pogledu posmatrati kao još. u svakom slučaju. stoga.

ovdje ο sumarnoj procjeni relativ169 . Prema jednom filozofskom zakonu utvr­ đenom naročito u dvema prethodnim knjigama. nužno predstavlja. naročito. i čak više nego drugdje. bolesti i krize su. ne odriču­ ći se nikada jedne pametne intervencije. koja je veoma prilagođena svakom. jednom riječju. i njene povezanosti sa pret­ hodnim i sa kasnijim razvojem čovječanstva. Razvijajući do najvišeg stepena društveni osjećaj ova no­ va nauka. da bih je bolje opisao napraviću od nje poseban i odvojen predmet sljedeće lekcije. koliko je to moguće. svaku pojavu sa dvostrukog osnovnog gledišta: njene har­ monije sa koegzistirajućim pojavama. a za­ tim dinamičkih. čitavu ljudsku vrstu. čak i onda. ne samo sa neophodnim prethodnim određenjima različitih spontanih tendencija koje ona mora sponta­ no pomoći. Ovdje kao i na drugom mjes­ tu. svaka od njih njoj izgleda objašnjena. izgleda mi od sada dovoljno okarakterisan pravi opšti duh svojstven novoj političkoj filozofiji tako da učvršćuje ra­ cionalnu poziciju socioloških pitanja. nego u individualnom organiz­ mu. komparativnu metodu. svako pogrešno trošenje ma kojih snaga. bilo sa ukup­ nošću odgovarajuće situacije.zbog njegove vrhunske komplikacije. koji ko­ načno predstavlja njegovu najpotpuniju moguću primjenu. i. kao da obrazuje. bilo kojem. koje su opštije i manje komplikovane. koja treba kasnije da posta­ ne glavna racionalna osnova pozitivnog morala. odbacujući uvijek brižljivo svako uzaludno i neprihvatljivo is­ traživanje intimne prirode i bitnog načina proizvodnje ma kojih pojava. ona se trudi. prema tačnoj procjeni njihovog glavnog karaktera i racionalnim predviđanjem njihovog konačnog ishoda. racionalnoj procjeni cjeline različitih osnovnih sredsta­ va koja odgovaraju prirodi i namjeni sociološke nauke. ona može još korisno doprinjeti. Ali krajnja novost predmeta mora učiniti tu danas ovu neizbježnu ekstenziju mnogo osjetljivijom za verifikaciju nego kod svake druge nauke. po čuvenoj Paskalovoj formuli. u svakom pogledu. i sve više i više. i prema tome. naučno istraživanje upotreblja­ va zajednički tri osnovna načina koja sam razlikovao od druge knji­ ge ove Rasprave. nego i sa opštim obavještenjem ο glavnim sredstvima 168 koja tu može primijeniti. Ali. proučava­ nju živih bića. individualni ili nacionalni. zbog toliko razloga snabdijevati dragocjenim stalnim obavještenjima. isto tako kao i svaka druga stvarna nauka. Ovaj nužan za­ kon nastavlja zaista da postoji i u ovom novom slučaju. ka tačnom sistematskom predviđanju događaja koji modu proizaći. političke činjenice. opasnu akciju. koliko je to moguće. zaista. druga. ne radi se uopšte ο upravljanju poja­ vama. što očig­ ledno zahtjeva da se prethodno znaju njihovi stvarni zakoni. tako da izbjegne. sa svakog različitog glavnog aspekta. duboko podčinjena sistemu temeljnih nauka koje se odnose na različite uzastopne vrs­ te pojava. da skrati krize. koja će. učestvuju neizbježno. Socijalna fizika mora biti. Radi se. objašnjavajući je ukratko. na neposredan i stalan način. što je moralo biti mnogo teže nego kod nauka koje su već kon»(. nego samo ο promjeni njihovog spontanog razvoja. mi moramo naj­ prije očekivati zbog najveće komplikacije pojava da nađemo u so­ ciologiji jedan sistem naučnih sredstava. ogromnu i vječitu društvenu cjelinu. Pošto smo tako završili neophodno prethodno ispitivanje pra­ vog opšteg duha koji mora karakterisati novu političku filozofiju. sem zbog nemogućnosti ko ja je na odgovarajući način utvrđena. kao u svakoj drugoj nauci. ali ništa manje neophodna proizilazi iz nužnih odnosa sociologije sa sistemom prethodnih nauka. iako je to ovdje moram napomenuti. ni proklinjući. kao i u biologiji. bilo sadašnju ili prošlu. predstavljati racionalnu dopunu ove lekcije. proste predmete posmatranja. koncepcija koja je zaista kapitalna i sasvim savremena. treba sada pristupiti. sa nekom logičnom energijom koju ona stvar­ no izvodi iz prirode jedne takve studije. i zbog jednog i zbog drugog. i najzad. ne izuzimajući čak ni biologiju. bilo sa cjelinom prethodnog kreta­ nja. ili čak buduću. da ublaži i. socijalna fizika razma­ tra dakle. čisto posmatranje. treba tu najprije razlikovati dvije glavne vrste neophodnih sredstava: jedna.i naučnoj hijerarhiji koju sam ustanovio. da otkrije. Ovakvim skupom prethodnih pojmova. nužno još neizbježnije. dakle. neprekidno ujedinjeni prisnom i uni­ verzalnom solidarnošću. svom nužnošću. sva­ ku nevrijednu ili prolaznu. bilo iz da­ te situacije. koja je od tog doba pot­ puno ostvarena. mogu se jedva nadati da će ona biti dovoljno priznata prije nego joj postepeni razvoj nauke spontane reprodukuje potvrdu. raznovrsnijih ili razvijenih od ijedne druge glavne grane pri­ rodne filozofije. eksperimentisanje u pravom smislu. politička nauka neposredno snabdijeva i političku vještinu.ituisane. u opštoj vještini posmatranja: tj. prave opšte veze koje međusobno povezuju sve društvene pojave. i gledajući u njima iznad svega. jedno takvo proširivanje sredstava ovdje takođe ne mo­ že kompezirati. koje je moraju. uostalom. kao i kod prethodnih djelova ove Rasprave. sa preciznošću koju dopuš­ ta pretjerana komplikacija svojstvena ovim pojavama. Ne diveći se. nužno rastuću nesavršenost različitih nau­ ka ukoliko njihove pojave postaju složenije. koje su od sada dovoljno određene. u mnogim pogledima. Mo­ ra završiti ovu lekciju sumarnim opštim mišljenjem ο prvoj vrsti naučnih sredstava. svaki u određenom obliku i stepenu u glavnoj evoluciji čovječanstva. a da. u prostoru ili u vremenu. kad je mogla biti na odgovarajući način dovedena u vezu. u pravom naučnom smislu izraza. prem. direktna koja se sastoji od različitih sredstava istraživanja koja su mu primjerena. Vodeći najzad. kad je stvarna nauka prinuđena da suštinski prizna svoju trenutnu nemoć pred dubokim neredima ili neodolji­ vim silama. najprije statičkih. ili iz date čitave prošlosti. U sociologiji. dakle. indirektna. neposrednih ili posred­ nih. čiji različiti organi. Što se tiče druge.

a da. čija je metodska negacija bila prvi razlog ovih logičkih zabluda: takva je. eksperimentalnim ili racionalnim. na kojima ne treba da insistiram. Sto se tiče običnog posmatranja. Otkada ova osnovna zabluda nije više otvorenije predavana. osim ozbiljne druš­ tvene opasnosti da pomaže duboko štetne zablude. kada im se dogmatski 171 . uvredljivu nepristojnost da potpuno diskredituje matematički dun razumnih ljudi koji su suviše obrazovani da ga sude direktno. koje su još veoma štetne. uostalom. kad jednom bude potpuno prihvaćen primjenjivaće se. ma koje vrste naših stvarnih saznanja. ne može nika­ ko poništiti neospornu tačnost ovog stalnog zahtjeva. i još više u naukama koje su složene. obično. ο sistematskom empirizmu. iako njegov princip nije. dakle. uticajem koji je zajednički isključivo metafizičkim koncepcijama. očigledno više održiv. pogrešno zaokupljeni sofističkim deklaracijama protiv nauč­ ne vrijednosti svjedočenja. ru­ šeći unaprijed same logičke osnove na kojima su mogle počivati prave naučne analize.' Zbog jednog i drugog. su im. ne vodeći računa ο različitim predostrožnostima. to. da prihvate. ponovljena od onih koji ih koriste. bez nedoslednosti odbiti. Mnogi duhovi koji su malo napredni smatrali su se skoro obaveznim da se vrate u jaram. koje nam tu mogu biti dovoljna garancija. ali koji su veoma slabo shvatili čitavu du­ hovnu oblast. na primjer. pravu autentič­ nost biblijskih priča. čak kod izvanrednih duhova. dozvoliće da se lako riješe ovi različiti sofizmi. niti pak. uprkos iluzornoj podjeli koju sam naveo. Jer je očigledno. katoličke filozofije. naročito istorijskim. ali su opravdano revoltirani takvim zloupotrebama. prethodno do­ voljno razvijenom. Neki geometri su čak pustili zadovoljstvu ili naivnosti na volju da dokažu u vezi s tim. pozitivnom duhu. nehotičnom nedosljednošću ograničava se. zamjenjujući neposredna posmatranja samo po­ srednim. zato što je taj paradoks sastav­ ni dio filozofskog arsenala. kao i sa prvog aspekta. spriječi kasnija intelektualna reorganizacija. ove namjerne ili nenamjerne sofističke zablude su često bile dovedene do dogmatskog negiranja svake prave sigurnosti u društvenim posmatranjima. na različite. a manje razvijene. šireći se od doktrine ka metodi. u pogledu društvenih događaja. da bi zahtije­ vala ovdje ikakvo objašnjenje: sama matematička nauka nije si­ gurno od toga uopšte još oslobođena kao što se to obično pretpos­ tavlja. sav značaj ko­ ji im se ne može. i koji. Filozofi koji su manje. koja se prava podjela intelektual­ nog rada može izvršiti. međutim. čak u astronomiji. i čak. protiv kojih je običan razum. svom nužnošću. koji produžava još danas svoju nezdravu aktivnost. na neki način. još veoma ne­ potpuni pojmovi. što nikako ne sprečava da se nepre­ kidno koriste uz sudjelovanje sa neposrednim posmatranjima. koji je previše žurno i previše nepotpuno stresen. koje su prethodno definisane.nog značaja i pravog karaktera ova tri uzajamna postupka u ono­ me što se odnosi na prirodu i namjenu. teškim i smiješnim računima. koji se trude da nametnu druš­ tvenim posmatranjima. Anarhičan društveni uticaj metafizičke filozofije prošlog vijeka. da prihvataju neprekidno u fun­ damentalnoj elaboraciji njihovih najpozitivnijih teorija posmatra­ nja koja ne mogu biti direktno izvršena. čak pretjerano smanjujući opseg sopstvenih spekulcija. Prethodna objašnjenja data na početku ove Rasprave (vidjeti drugu lekciju) ο neophodnoj i stalnoj razlici između pouzdanosti i preciznosti u pogledu bilo kog sadržaja. pripisali dosta ugleda. ova vrsta spontanih izuzetaka. dekorišući ih ta ko impozantnim prividom racionalnosti. pripisujući im. doprineo je slijepim instiktom destrukcije da se. na testimonijalne i netestimonijalne: što jasno dokazuje žalosno 170 povjerenje koje takvi sofizmi još čuvaju u izvjesnom stepenu. ako svako hoće da koristi samo svoja lična posmatra­ nja? Čak se niko ne usuđuje to direktno podržati među najdoslednijim pristalicama istorijskog pironizma. a naročito po­ sebne teškoće koje se moraju spontano pojaviti kod tako komplikovanih pojava. koji je konstruisala revolucionarna me­ tafizika da bi intelektualno razorila stari politički sistem. Koja nauka može izaći iz stanja nastajanja. do stepena najviše zbrke. onom apsurdnom teorijom ο istorijskom pironizmu. kao ljudski duh može ikada biti zaista dos­ ljedan do kraja kad postupa prema neobičnim principima. čak i direktnim. spontano će biti dovoljna da. tačnom posmatranju. ali isto tako nepri­ jatne. Razlika na koju smo se malo prije pozvali. Precenjujući. da se jedan takav paradoks primjenjuje stvarno danas samo na društvene pojave? To je uglavnom. prema njihovoj iluzornoj teoriji šan­ si. tj. srećom. nudilo više nego jedanput. uglavnom. Odakle proizilazi. ο tome šta ono može i treba biti u društvenoj sociologiji. da sve različi­ te nauke. uvijek protestovao. čak najprostije. jedino društvenim proučavanjima destruktivan značaj jednog tak­ vog paradoksa koji. ove nove nauke. ma kojem. Sa tim zabludama. potpuno pogrešni u mnogim pogledima. nužan porast ove tobožnje nesi­ gurnosti samim vremenskim protekom: što je. i čija realnost počiva samo na vjernom svjedo­ čenju prvobitnih istraživača. da bi iz njega izveli ponekad princip jedne iracionalne podjele nau­ ka. imaju neophodnu potrebo za onim što se zove: testemonijalni dokazi. sa ovog drugog. iza osnovne nesigurnosti ljudskih svjedočenja da bi nas­ tavio da poriče pozitivnu vrijednost različitih istorijskih obavješ­ tenja. opšte teškoće za­ jedničke svakom. razbi­ je konfuziju ideja koja predstavlja prvi logički izvor ovih prostih grešaka. utvrdio se siste­ matski skepticizam. doprinose isto tako potpu­ nom razaranju sigurnosti nauka i to onih koje su u odnosu na ove za društvena dokazivanja. čak najprostije i najsavršenije. Jed­ na takva neophodnost je veoma očigledna. miješaju se da­ nas sve više i više greške koje su manje štetne. prave se sigurno. opasna sadašnja šteta od svakog antiteološkog raspoloženja koje uopšte ne počiva na.

ta običnost i taj personalitet. postati utoliko neophodniji ukoliko se radi ο komplikovanijim pojavama. bolje će se moći. budući da su. naročito pozitivne. 173 . u ovoj vrsti pojava. najčeš­ će sam zahtijeva kasniju n e o p h o d n u reviziju.zabranjuje. u odnosu na te pojave. prema prethodnim objašnjenjima iz ove lekcije. Dobro se. Bilo bi. teško zamisliti j e d n u logičku d o g m u radikalnije su­ p r o t n u p r a v o m osnovnom d u h u pozitivne filozofije. ako nije prvo usmjereno i zatim i n t e r p r e t i r a n o ma kojom teorijom: t a k v a je. baš zbog najveće nesavršenosti pozitivnih teorija. gdje su. više ili manje. ono što mora nužno doprinijeti da. sa p r a v o g n a u č n o g stanovišta. sam. onda se. zaista. koja je. koja se odnose na najviši stepen moguće komplikacije p r i r o d n i h pojava. m o r a j u t r a ­ žiti. n a d a m se vredjeti kao n e k i oproštaj. J e d a n t a k a v logički propis mora. P r a t e ć ' ovu neodoljivu n a u č n u analogiju. i upravo. u p o t r e b a ma koje teorije. najčešće u tome su­ djeluje. i odlučujući uticaj jedne. naročito pristupajući im od cjeline ka djelovima. a naroči­ to u pogledu različitih bioloških proučavanja. posta­ ne teža ova vrsta posmatranja. Sto se više razmišlja ο ovoj temi. zbog njiho­ ve n e o p h o d n e povezanosti. koje je d u b o k o iracionalno. jedine koje nauka treba da obuhvata. 1 Često se vjeruje da društvene pojave moraju biti veoma lake za posmatranje. kao što sam to dokazao. u p r kos djetinjastih zahtjeva t a š t i h sakupljača tajnih a n e g d o t a : ali o n e ostaju duboko sterilne. najprostije n u ž n o najvažnije. j e d n a takva veza predstavlja glavnu k a r a k t e r i s t i č n u razliku između p o s m a t r a n j â n a u č n i k a i običnih posm a t r a n j a . i kao što ću to u s k o r o objasniti. uostalom. zaista. očig­ ledno je. manje ili više duboku halucinaciju koju zanos strasti određuje tako prirodno u jednom takvom predmetu. i čija nas l a k a p r i m j e n a zapljuskuje sa toliko neupotrebljivih opisa. u društvenim pojavama jednu takvu običnu inverziju. s u p r o t n o pravilu. iako doktorski p o d r ž a n o u naše vrijeme. 1 Zbog p r e t j e r a n e komplikacije t a k v i h pojava nji­ hovo statičko p o s m a t r a n j e može postati zaista efikasno. pomoću veza p r e t ­ h o d n i h činjenica uči zaista da p o s m a t r a sljedeće činjenice. bez jasnog obavještenja j e d n e teorije. Bilo k a k o bilo. najčešće. p o s m a t r a n j e v e o m a š t e t n o i čak p o t p u n o n e s i g u r n o : n a u k a bi mogla upotrijebiti s a m o ona. zbog krajnje zamršenosti pojava valjana istraživanja t a k o t e š k a i još t a k o rijet­ ka. p r v o ra­ cionalno zasnivanje pozitivne sociologije. iz kojeg se može izaći samo služeći se najprije materijali­ ma koji su slabo r a z r a đ e n i i d o k t r i n a m a koje su loše shvaćene. direktno udaljavajući posmatraču odgo­ varajuće intelektualne dispozicije za jedno pravo naučno istraživanje. po svojoj prirodi. posm a t r a č ne bi čak. mogu samo služiti jedva kao p r i v r e m e n i materijal koji. čija će mi pravična p r e t h o d n a procjena. bez sumnje. još više nego u odnosu na sve ostale. od tobožnjih filozofa. poznate sa punom si­ gurnošću. još neminovnije od svih ostalih. na­ suprot. sposobne samo za neki to­ božnji domet u pogledu sporednih pojedinosti koje. ne mogu biti nikako upotrebljavane kao različite šanse za tako pretjerane greške. jer su vrlo obične. u ovoj vrsti. što nas na n e k i način p r i ­ m o r a v a da i s t o v r e m e n o k r e i r a m o p o s m a t r a n j a i zakone. što su bolje povezane između sebe poznate činjenice. p o s m a t r a n j a koja su na drugi način vođe­ na. prvi polet teo­ loške filozofije. koju već predstavlja. Ali to je doista. zbog prirode društ­ venih pojava. znao šta t r e b a da p o s m a t r a u činjenici koja se p r e d njegovim očima dešava. Činjenice. zbog n e d o s t a t k a i n t e l e k t u a l n i h sposobnosti i spektak u l a t i v n i h objašnjenja. k a o i poseb­ noj prirodi koju on m o r a vršiti u sopstvenom p r o u č a v a n j u društve­ n i h pojava. i ko­ ja očigledno može biti na zadovoljavajući način spriječena ili odagnata samo dubokim i prisnim bavljenjem najpozitivnijim teorijama. Daleko od toga da se oslobodi ove glavne obaveze. bez s u m n j e uopšte ne nedostaju. k a o što sam to ustanovio od početka ovog djela. može sam proizvesti i održati. samo razvija i zadovoljava sve više i više. u sociologiji nikakvu pravu naučnu vrijednost. di· ma koja d r u š t v e n a posmatranja. Ja. stalnu u p o t r e b u f u n d a m e n t a l ­ n i h teorija koje su o d r e đ e n e da stalno povezuju činjenice koje se dešavaju sa gotovim činjenicama. zaista. naročito u ovoj vrsti. samo ako 1 Ove iracionalne primjedbe su. unaprijed je očigledno. logička p o t r e b a koja o d r e đ u j e u djetinjstvu ljudskog uma. u mjeri u kojoj u m n o ž a v a i u s a v r š a v a odnose između pojava. gdje. iako smo u njiih zaronjeni. čak i najprostijih. sa spon­ tane tačke gledišta. Činjenice određenog stepena opštosti ili složenosti. posmatra samo kad samo izvan njih. uostalom. u ime nepristrasnosti. po prirodi stvari. jasnije će se shvatiti da. efikasnija k a d je stvarnija. uopšte. koja su n e o p h o d n a za njihovo p r a v o n a u č ­ no istraživanje. svako izolovano. statička ili dinamička. Ο bilo kojoj vrsti pojava da se radi. Či­ tava o v a knjiga učiniće da se prosudi k a k o s a m izvršio j e d n u t a k o delikatnu i n t e l e k t u a l n u funkciju. nego čak i uočiti još neistražene činje­ nice. ma koje teorije. jasnije nego i u jednoj drugoj. b a r hipotetički ve­ zu za neki z a k o n . koja predstavlja j e d n u v r s t u začaranog kruga. govorim ovdje samo ο spekulativnim uslovima. n i k a k v o p r a v o p o s m a t r a n j e nije moguće. koja se. očigled­ no je. fizičkih i hemijskih proučavanja. ne mogu uopšte ovdje biti. ne razmatrajući čak. Od s a d a je očigled­ no da je. ne samo procijeniti. da je odsustvo svake pozitivne teorije d a n a s to što čini d r u š t v e n a p o s m a t r a n j a t a k o n e o d r e đ e n a i n e k o h e r e n t n a . Ne može se u tom pogledu izražavati n i k a k v a s u m n j a kod uzastopnog raz­ m a t r a n j a astronomskih. koja m e đ u t i m o b u h v a t a j u bitno iste činjenice sa j e d i n o m razlikom u gledištima. Ali. i čak apsolutno neprimijećene. p o t p u n o empirijsko. pozitivna filozofija je. ova logična nužnost m o r a ozbiljno povećati ogromnu 172 glavnu teškoću. na j e d a n stručniji način. uz veću komplikaciju. a da posmatrač. S m a t r a m da. da previše specijalizovane činjenice ne mogu precizno imati.

očigledno. dokazujući u nevrijeme neostvarivu verifikaciju nekih spekulativnih predrasu­ da lišenih dovoljne osnovanosti. na­ metnut prirodom predmeta. Nijedna društvena činjenica ne može imati pravo naučno zna­ čenje. uostalom. i za rastući ponos poštovanih duhova koji joj se predaju. Prebacujući. mojim očima koliko od­ lučno toliko neposredno. kao što savremena fizika osuđuje obične kompilatore čisto empirijskih posmatranja: i pored toga. posmatranje u pravom smislu ima. Bilo bi. da vide u činjenicama. opasnosti. više naučno dostojan­ stvo. bitnih zakona društvene solidarnosti. zbog same prirode društvene nauke.se od sada usmjeri ka saznanju. jako čudno da razmatranje ove opasnosti može danas dovesti do toga da posluži osnov. koji su još vrlo rijetki. ranije ustanovljene u ovoj lekciji. koji su na odgovarajući način pripremljeni najracionalnijim vaspitanjem. ono čega uopšte nema. koja teži. za tijesnom stal­ nom podčinjenošću cjelini pozitivnih spekulacija stvarnih zakona solidarnosti ili sukcesije pojava koje su tako izuzetno komplikovane. jedno takvo pravilo je ipak najpodesnije. Znači. ako najprije ne budu dovedene u vezu. na jedan još dublji i posebniji način nego u ijednom drugom slučaju. Jedna takva podčinjenost mora. manje ili više racionalnim. nasuprot. shvaćen sa jednog drugog aspekta. koja. po svojoj pri­ rodi. u poli­ tičkoj filozofiji. moraju. svojom neizbježnom osnovom. najnerazumnijim predubjeđenjima. očiglednu opštu potvrdu. može postojati bojazan da direktna i stalna upotreba nauč­ nih teorija ne oslabi ponekad stvarna posmatranja. sam ovaj propis. Uostalom. samo zamijeniti inspiracije doktrina koje su iz­ nad svega metafizičke. naš razum iz domena idealnosti u područje stvarnosti. po svojoj prirodi. makar običnom privremenom hipotezom. za održanje metafizičke metode. ona neizbježno ostaje u steril­ no stanje proste anegdote. Ako se u jednoj takvoj opasnosti može vidjeti dovoljan razlog da se ponovo uspostavi odlučujući uticaj tobožnjeg empiriz­ ma. već više no dovoljno dokazane. u najboljem slučaju da zadovo­ lji jednu praznu radoznalost. podjednako spontanim podsticanjem i hranjenjem novim i većim temama. da u prethodnoj primjedbi treba samo vidjeti novu potvrdu nužnosti. polazeći naroči­ to od sistema ka elementima. bez princi­ pa i bez karaktera koji teže samo da prepune nauku praznim i dje­ tinjastim disertacijama ili pogrešnim i nekoherentnim sumarnim pogledima. samo prirodni slijed i neophodan dodatak osnovne obave­ ze. Ali. uobičajeno. beskrajno manje od svih ostalih. u odnosu na čis- 174 175 . sa osnovnim zakonima društvenog razvoja. kao i u svakoj drugoj. sa neočekivanih tačaka gledišta. jer bi odsustvo svake koncepcije koja up­ ravlja. tako­ reći od početka ove knjige. bilo. ovaj intelektualni uslov je. što se tiče prošlosti ona vraća pravdu poštovanom žaru onih koji su uprkos taštim filozof­ skim prezirima. kad će učenjaci vođeni pozitivnim teorijama znati najzad šta treba posmatrati usred činjenica koje sakupljaju. Daleko od toga da. ali nesposobna za ikakvu racionalnu štetu. tako da dozvole istinski napredak nauke. kao što sam već objasnio u ovom poglavlju: sada se vidi da on mora takođe veoma upravljati čak direktnim istraživanjem da bi ono mog­ lo steći i sačuvati pravi racionalni karakter i ostvariti legitimna očekivanja koja mu se najprije postavljaju. već i onako izraženu koja karakteriše druš­ tvena posmatranja. održavali. Vidi se dakle da. da se učini duh cjeline aspolutno nadmoćnijim u sociološkim proučavanjima. ali koja se neprekidno ispravljaju. ma kojim. teorijskim obavještenjima. drago­ cjena bdjenja. i čak više nego u ijednoj drugoj zbog njene velike kompli­ kacije. koje je bar skicirano u glavnim crtama. koja su zasnovana na cjelini većeg broja činjenica. iako vođeni samo iracionalnim koncepcijama. Ali ova spontana nepriličnost ra­ cionalnog istraživanja može biti apsolutno izbjegnuta. kasnije umnožavati u mjeri u kojoj će se stvarna nau­ ka razvijati. u svim bit­ nim slučajevima uz pomoć predostrožnosti koje uvijek sugeriše stvarno usavršavanje nauke. nužno. da se od sada povjerava uobičajeno ob­ razovanje društvenih teorija samo najbolje organizovanim duho­ vima. tako često izgubljena u napornoj elaboraciji jedne savjesne ali sterilne učenosti. pra­ vo reći. potrebu. izložiti. i za koju racionalnu upotrebu oni mogu namijeniti svoje istraživač­ ke radove. i na koji način propisuje pravu uče­ nost shvaćenu sa različitih mogućih aspekata. nova politička filo­ zofija će joj neprekidno isporučivati. mogu najzad biti korisna za razvoj zdrave socijalne filozofije. nužno nestvarno. dragocjeniju namjenu i time. i. bitnu naviku za vrijedna istorijska istraživanja. čija primjena ne sadrži nikakvu stabilnost. instiktivnom upornošću. mada slabost našeg razuma ne dozvoljava uopšte da se garantuje da će mu on uvijek uspješno odoljeti. li. nudeći uvijek plauzibilne šanse za jednu neodređenu istorijsku verifika­ ciju. bez sumnje direktno pove­ ćati osnovnu teškoću. bez ikakve sumnje. da oslabi čitav sistem realne nauke. pozitivne teorije se. njihova isključiva upotreba direktno pri­ prema posmatrača da se čuva neprestano od jednog takvog postup­ ka. naravno. treba. da se shvate i na odgovarajući način postave naučna pitanja. i mora tako doprinijeti danas da uzmiču iz obe struke dobri posmatrači. Ona će isključivo odbaciti samo radove bez cilja. koje ne bi imale nikakav utvrđen smisao. logički propis na kojem insistiram je. Jedino tako. duh cjeline nije dakle samo neophodan u socijalnoj fizici. pogodna. a to je još očigled­ nije potrebno u vezi sa dinamičkim činjenicama. tako očigledno. U ovoj vrsti pojave. da predvidi ovu ozbiljnu opasnost. ustvari. u nju nužno zaranja naš razum skoro neograničeno. Najzdad. a da ne bude odmah povezana sa nekom drugom društve­ nom činjenicom: potpuno izolovana. Pošto se karakterišu stalnom i sistematskom podređenošću imaginacije observaciji. bez sumnje. podčinjavanjem prvih povezivanja kasnijim ispravljanjima. i. predstavlja u. mada ih ona mo­ ra.

mi znamo da posmatranje tu zaslužuje stvar­ no uvijek pravo ime eksperimentisanja. ma kojem od društvenih elemenata. bez ikakve sumnje. itd. niti ije­ dan od rezultata pojave: tako da malo treba žaliti što jedan takav način istraživanja postaje ovdje isključivo neprimjenljiv. direktno i indirektno eksperimentisanje. kao što sam to naveo u prethodnoj knjizi. može stvarno pripadati sociološ­ kim istraživanjima. posebnih ili opštih. kojima je njihov razvoj nužno praćen. zbog univerzalne povezanosti raz­ ličitih društvenih aspekata. na ma koji način. doka­ zuju. Ali. pre­ ma prirodi pojava. manje ili više ozbiljnih. manje ili više važnih. ista filozof­ ska razmatranja su utoliko više apsolutno primjenljiva na sociološ­ ka proučavanja. neposredna iskustva vještačkim putem ovdje najčeš­ će mogu biti veoma teško ustanovljena i veoma protivrječno tu­ mačena. u biološkoj filozofiji da patološki slučaji obrazuju uopšte. bilo zako­ nima harmonije ili zakonima sukcesije. i jedno mnoštvo drugih puteva. pažljivo posmatrajući. moraće se. Ako. Tako. ako smo već. poslije do­ voljno vježbanja dotle da može trenutno da preokrene spontane impresije koje dobija od skoro svih događaja koje mu društveni život može nuditi. in­ dividualne lili društvene. prema tačkama dodira. za običnog naučnika predstavlja da­ nas glavni atribut jedne takve vrste istraživanja. isto tako da. pravi naučni ekvivalent čistom eksperimentisanju. biti potpuno lišeno svakog bitnog naučnog značaja. iskustvo će tada. ma koji poremećaji.to posmatranje. Ovdje se ova pa­ tološka analiza sastoji bitno na ispitivanju slučaja. ova komplikacija. može se lako priznati da ova nauka nije. ili eksperimentisanje u pravom smislu. prenijeti uskoro na sve os­ tale. ukoliko se podčini jednoj produbljenoj diskusiji. Ovi. koje. iako obiluje takvom građom. što je. to bez. zbog neodbacive nemogućnosti da dovoljno izoluje ijedan od uslova. ove neizbježne ekstenzije glavnih sredstava istraživanja. sa najvišim pojmovima nauke. ma da ono nije. mišljenje ο različitim vrstama spo­ menika. inače. analiza i upoređenje jezika. koje će uvijek znati otkri­ ti. da se pravi filozofski karakter ekspe­ rimentalnog načina ne sastoji bitno u tom vještačkom ustanovlja­ vanju slučajeva pojave. neizbježno. izvuklo nikakvu značajniju pomoć. bez obzira na njegovo himeričko postavlja­ nje. može se unaprijed shvatiti koliko ono mora biti još nepotpunije u pogle­ du samih socioloških pitanja. ne samo neposredan nadzor ili direktan opis ma kojih događaja. iako indirektni. Ali. manje ili više direktnim. koja se sastoji u njego­ voj primjeni za bolje otkrivanje stvarnih zakona naše prirode. nam prirodni eks­ perimenti nude. u stvarnosti. jednog takvog opšteg sredstva. Bilo da je slučaj prirodan ili vještački. naučnom analizom nereda. Dovoljno je zato ovdje na odgovarajući način razlikovati. potpuno lišena. naročito u tom smislu. predstavljaju za društveni organi­ zam. priznali da je patološko istraživanje tu do sada jako nepotpuno postavljeno. jednom vrstom nepoptune kompezacije. Eksperimen­ talni način. Vještački poremećaj u jednom. u dragocjena sociološka obavještenja. daleko od toga. da bi se tu moglo. sumnje. Ali. gdje osnovni zakoni. svojom prirodom. shvaćenih sa bilo kog aspekta. konstatovali smo da. ova karakteristična pove­ zanost obrazuje najprije glavni izvor teškoća koje su svojstvene društvenim posmatranjima. pripremljen odgovarajućim vaspitanjem. analogiju koja je vjerna bolestima u individualnom organizmu u pravom smislu riječi: a ja se ne plašim da tvrdim da će to filo­ zofsko poređenje biti u svakom pogledu utoliko bolje procijenje­ no. i naročito danas. ja sam dokazao. društvene pojave sadrže. mijenjanje koje je do­ bro određeno. bilo harmonije. zbog slučajnih ili prolaznih uzroka. u društvenom stanju. na koju sam gore podsjetio da mora à priori karakterisati sociološku nauku. uostalom ne bi ni malo sprečavalo da bude potpuno pozitivna. I u jednom i u drugom slu­ čaju. u onome što. vidi se. i ova solidarnost. glavne postupke naučnog istra­ živanja. nego razmatranje naiz­ gled najbesmislenijim običaja. Mi smo. kao što se to naročito vidi u različitim revolucionarnim epohama. u pogledu bioloških istraživanja u pravom smislu. svaki put kad normalno izvršenje pojave dokaže. dopustili. znači učiniti uzvišenu uslugu ljudskom umu. Jer tako proučene sa racionalnog gledišta soli­ darnosti ili sukcesije. u trećoj knjizi. doći će. ona nužno teži da proširi. 176 177 . Drugi glavni način vještine posmatranja. manje komplikovane pojave. i to utoliko više ukoliko se ra­ di ο složenijim pojavama i višim organizmima. jer su izvanredno prilagođeni proučavanju živih bića. manje ili više izražene poremećaje. čak zbog svoje spontanosti. U odnosu na čisto biološka proučavanja. i u nji­ ma da varira u najvišem stepenu. naro­ čito. i još bolje obrazloženih od nužne nadmoći patološke analize kao indirek­ tan način odgovarajućeg eksperimentisanja najvišim organizmom i najsloženijim pojavama koje se mogu zamisliti. prema komplikovanosti i nužnoj solidarnosti nji- hovih pojava. istinu govore­ ći. dakle. bilo filijacije. iz kojih ono nije nikad. izgleda po prvoj procjeni da mora biti potpuno zabranjen novoj nauci koju mi ovdje osnivamo. mogu ponuditi sociologiji korisna stal­ na sredstva za pozitivno istraživanje: jednom riječju svaki razuman duh. Pošto su. Dakle. na nesreću veo­ ma čestih. vodeći računa ο nejednakim komplikacijama organa. sredstva za posmatranje mnogo raznovrsnija i mnogo šira nego sve ostale. očigledno je da jedna takva vrsta iskustva nikako ne može odgovarati sociologiji. kao što sam to uradio u dvjema prethodnim knjigama. a da spontanost ovog mijenjanja ne može razrušiti naučnu efikasnost svojstvenu svakoj promjeni uobičajenih uslova pojave da bi joj bolje osvijetlili stvarno proizvođenje. razumno mnogo računati na njihovu uobičajenu upotrebu. bile ovdje još izraženije. konačno. glavno koje ona može upotreblja­ vati. čak i ako bi bila moralno prihvatljiva i stvarno izvodiva. i ovdje moraju dovesti do sličnih zaključaka.

da bi steklo pravu naučnu korisnost. bilo da se ra­ di ο egzistenciji ili kretanju. jer komparacija različitih djelova životinjske hijerarhije koju smo vi­ djeli da se konstituiiše u biologiji. u ma kom stanju društvenog organizma. direktno. kod kojeg su bitne pojave onda samo promijenjene u njihovim različitim stepenima. upravljao društvenim proučavanjima. što sigurno ne može mijenjati princip. kao što sam to objasnio u biološkoj filozofiji. Ali je. ja sam ubij eden da pre­ više produžena predominacija teološko-metafizičke filozofije u jed­ noj takvoj vrsti ideja inspiriše danas i jedan jako iracionalan pre­ zir protiv svakog naučnog približavanja ljudskog društva ijednom drugom životinjskom društvu.Ova potpuna sterilnost se naročito odnosi na to da se. kao u svakom drugom predmetu njen neophodan opšti dodatak. i sa jednom očigl^dnošću koja se. utoliko više ne može odbaciti. Misli se istina. kao što smo priznali. koju se trudim da osnuj em. Budući da su ovi gluvni razlozi ovdje bitno isti u jednom izraženijem stepenu. Ali. racionalne analize. tereteći čitaoca da uz odgovarajuće promjene sam izvrši tu spontanu reprodukciju. ma koje eksperimentisanje. ima mjesta da se razum­ no izvodi. slučaji društvenih poremećaja nesposobni da otkriju glavne zakone političkog organizma. na koji to ne može uraditi obič­ no posmatranje. ukoliko se pojw? više komplikuju. veliki značaj za proučavanje individualnog života u onome što se odnosi na intelektualne i moralne pojave. Ovaj postupak je. u više slučajeva. jer ovaj po­ stupak nije mogao još stvarno biti primijenjen ni na jedno istraži­ vanje političke filozofije i moći će postati uobičajen samo kasnijim razvojem nove nauke. mada je njihovo prvo izvršenje moglo biti dovoljno da se potpuno procije­ ne neefikasnost i opasnost predloženih sredstava? Znam koliki je u tom pogledu glavni udio koji treba dati neizbježnom uticaju ljud­ skih strasti. bar pošto životinjska društva. intelektualnog. može još manje dešavati nego prosto posmatranje bez jedne osnovne podčinjenosti racional­ nim koncepcijama. uglavnom. bilo bi potpuno suvišno da ovdje na­ vodimo kratki opis za koji nam društvena praksa nudi samo veoma jasnu svakidašnju potvrdu. Razmatrajući. u ko­ jem živa bića mogu postati njegov predmet. moralnog ili političkog. komparativnu metodu u pravom smislu. najzad. samo kao diskontinuitet jednih u kontinuitetu drugih. Pošto su dugo poricali ovaj značaj u prvom slučaju. to. a da to nikada ne može biti promjena njihove prirode. ili je organizam viši. s druge strane. us­ postavljen naročito radovima čuvenog Bruse namijenjen unaprijed da karakteriše filozofski duh pozitivne patologije. budu najzad bolje posmatrana i boje ocijenjena. Budući da su razlozi za ovu neophodnu podčinjenost nužno isti kao i u pret­ hodno raspravljenom slučaju. Posebno su dru­ štveni poremećaji nužno istog reda kao i promjene koje su. uglavnom glavni princip. ο razmatranju jednog ili drugog sa ma kog aspekta. čiji su nužan na­ stavak i prirodan dodatak društvene pojave. da su. fizičkog. svi valjani duhovi počinju danas da 179 . nažalost. Kada pozitivnih duh bude. dovoljno nadmoćne. ni njihovih od­ nosa. na odgovarajući način. mogu skratiti naše sadašnje ispitivanje. Razlozi za jednu takvu kompa­ raciju su veoma slični razlozima koje smo objasnili u prethodnoj knjizi. može. Sto se tiče njegovog stvarnog op­ sega. Kod oba. Slijepa imitacija biološkog postupka dovela bi nerazumno naj­ prije do poricanja pravih logičkih analogija između dvije nauke. na koje se onda gleda kao da su razoreni ili bar privremeno prekinuti: to je ista greška kao i prema individualnom organizmu. a ona je ovdje mnogo više oprostiva. najužasnija politička iskustva koja se neprestano obnavljaju. patološki slučajevi ne mogu činiti nikakvu stvarnu povredu osnovnih zakona normalnog organizma. nasuprot imati u sociolo­ giji samo sporedni značaj. mora pred­ stavljati direktno jedan od glavnih uzroka neplodnog obrazovanja. jer i samo normalno stanje nije još dovoljno shvaćeno kao podčinjeno pravim zakonima. nije uopšte za ovu zadnju nauku pravi naučni ekvivalent osnov­ nog shvatanja organske serije. naročito danas. ko­ jima sam gore omeđio opšti uticaj neizbježnim granicama: može se u ovom pogledu ustanoviti stvarna razlika. sa odgovarajućim predostrožnostima. primjenljiv na sve vrste socioloških istraživanja. čiji bi spontani tok. ali se ipak često zaboravlja. neće. bez sumnje. što osnovni zakoni uvijek apsolutno opstoje. Ne vidimo li mi. najzad. Ali je. da bih dokazao nužnu nadmoć jednog takvog postupka. još slabo poznata. bilo bi preuranjeno htjeti ga ovdje uopšte mjeriti. Zato. naročito sa najvišim sisarima. postao poučniji da je mogao biti bolje posmatran. po svojoj priro­ di. da nedo­ statak jedne. Međutim. Takva je filo­ zofska osnova glavne koristi koja je svojstvena ovoj vrsti indirekt­ nog i nevoljnog eksperimentisanja da otkrije stvarnu ekonomiju društvenog tijela na jasniji način. bez sumnje. isto tako primjenljiv na društveni kao i na individualni orga­ nizam. koje predstavlja. nužnost da se u njih uvede do izvjesnog stepena. ne­ ophodno ovdje ga istaći. dakle. moram najprije s tim u vezi uputiti čitaoca na osnovna objašnjenja koja sam dovoljno dao u biološkoj filozofiji. u sasta­ vu socioloških zakona određene različitim sporednim uzrocima. i ο svim mogućim stepenima društvene evolucije. po svojoj priro178 di. u ma kojem proučavanju. Ja se sada moram ograničiti da dovoljno označim same glavne razlike po kojima se nužno ra­ zlikuje opšte primjena komparativne vještine na ukupnost socio­ loških istraživanja. sa promje­ nama koje su isto toliko beznačajne koliko nepametne. sociološka kompa­ racija čovjeka sa ostalim životinjama. toliko kuđenog u društvenim iskustvima. ipak. nikad nedostajali. opisujući ga ukratko kao jedno od osnov­ nih sredstava istraživanja koja su svojstvena socijalnoj fizici. čekati da se prizna stalnu korist i. ili indirektno. gdje poremećaji nijesu. naučna analiza po­ remećaja u pozitivnoj teoriji normalne egzistencije.

na taj način je jedan sistem. bilo. ne bi. Logički postupci koji su često u u p o ­ trebi su obično dovoljno o k a r a k t e r i s a n i s t v a r n o m primjenom. I p a k bi. u n e k u r u k u . koja t r e b a da predstavljaju. u tom pogledu. uostalom. m a d a ovaj način kod njega m o r a biti manje bitan. osim toga. na koju je ova v r s t a p o r e đ e n j a skoro neprimjenljiva očigledno je da joj ne mogu učiniti n i k a k v u značajnu primjenu. p r e ­ ma t o m e j e d n o tačnije u p o r e đ i v a n j e sa n a č i n o m na koji se p r i s t u ­ pa u biološkim proučavanjima. n a u č n i d u h će. koji još d a n a s predstavlja glavni n e d o s t a t a k političke filozofije. racionalno poređenje ljudskog d r u š t v a sa d r u g i m životinjskim d r u š t v i m a . u prvoj koncepciji n a u k e . gdje j e d n a nedobrovoljna kooperacija proi­ zilazi iz neraskidivog organskog jedinstva. Nekoliko puta je upoređeno čitavo čovječanstvo sa jednom vrstom ogromnog polipa koji se prostire po čitavoj zemlji. n a d m o ć a n i n e p o s r e d a n p r e d m e t n a u k e . sa više insistiranja. k a k o d r u š t v e n a t a k o i individualna. Ali ovdje. da ne mo­ gu doseći do d i n a m i č k i h r a z m a t r a n j a . t a k o da. po svojoj prirodi. bilo t a k o za m e t o d u koja bi dobila o d m a h j e d n u potpuniju homogenost. stvarno svjedoči ο jednom vrlo nepotpunom filozofskom mišljenju naše društvene solidarnosti. iz istog razloga. b a r n e p o s r e d n o . izjednačen sa jednim sistemom koji je apsolutno obrnut. Ovo ograničenje očigledno proizilazi iz toga što je d r u š t v e n o stanje životinja. Ipak. takvu k a k v u je ona već obja vila. istog bit­ nog k a r a k t e r a . pokazujući d i r e k t n o . m o r a m opisati glavni oblik koji se sa­ stoji u j e d n o m r a c i o n a l n o m poređenju različitih stanja koja koeg­ zistiraju u ljudskom d r u š t v u na različitim djelovima zemljine p o ­ vršine.osjećaju njihovu s t v a r n o s t i značaj j e d n o g t a k o k a p i t a l n o g p o s t u p ­ k a : isto će biti kasnije u pogledu drugog slučaja. moći naći t a k o đ e n e k u korist. gdje djelovi ma da neodvojivi. nije u s t v a r i bez nekog i n t i m n o g filozofskog srodstva sa iracionalnim prezirom p r o ­ tiv svakog stvarnog približavanja ljudske p r i r o d e i ostalih p r i r o d a životinja. za sve ono što se tiče p r v i h klica d r u š t v e n i h odnosa. ili b a r sa onim što se zove p r i r o d n a istorija čovjeka. u ovom osnovnom dijelu sociologije koji se skoro miješa sa i n t e l e k t u a l n o m i m o r a l n o m biologijom. a da ostatak ne bude u tome uopšte promijenjen. na odgovarajući način. ona mogu bitno odgovarati samo jednoj posebnoj m e t o ­ dološkoj raspravi socijalne filozofije. naročito u naše vrijeme. da su ona. ne vrše nikada neposredno nijednu uzajamnu radnju. 1 Pretpostavljajući da n a u k a ne m o r a n e p o s r e d n o izvući n i k a k v u d i r e k t n u korist iz ovog čitavog racionalnog razvoja sociološke komparacije. bilo p r o s t o m p r i p a d n o š ­ ću. čiji različiti elementi. što bi imalo ozbiljne n a u č n e štete. p r e s t a t i da p o s m a t r a j u kao vještačke i svojevoljne osnovne veze ljudske porodice kad ih n a đ u . da se smaraju. imaće ne samo velike n a u č n e koristi. m o r a m naročito imati u vidu d r u š t v e n u d i n a m i k u . neodolji­ vom očiglednošću. naročito da se jasno uoče k a k o su p o t p u n o p r i r o d n i glavni dru­ štveni odnosi za koje toliko sofističkih filozofskih d u h o v a vjeruje još d a n a s da se mogu mijenjati po volji njihovih n e o s n o v a n i h p r e ­ tenzija: oni će. Čini mi se. v e o m a izloženo. čak i u p r a k t i č n o m pogledu. koji je n a j m a n j e izražen. r a z m a t r a n i h naročito kod stanovništava koja su p o t p u n 3 je sa drugom. koji su svojstveni k o m p a r a t i v n o j metodi u sociologiji bili ovdje uvijek r a z m a t r a n i u sukcesivnom re­ du njihove r a s t u ć e važnosti. šireći j e d a n t a k a v način istraživanja do svoje zadnje logičke granice. da drs­ ka oholost koju nose izvjesne kaste. približniji ljudskom orga­ nizmu. je izuzetno pogodna. p r v i h institucija koje su s p o n t a n o osnovale jedinstvo poro­ dice ili plemena. zbog svoje prirode. na koju će ta r a z m a t r a n j a izvršiti kasnije n e o p h o d a n uticaj. shvaćenog čak u njegovom p r v o b i t n o m razvoju. utoliko više n e o p h o d n o ovdje. i na način koji je utoliko izraženiji ukoliko organizam postaje razvijeniji. samo neopazivim p r o m j e n a m a . čovjeka sa d r u g i m životinjama. koje nijesu n i k a k o us­ poredive sa stalnim n a p r e d o v a n j e m čovječanstva. Glavni n e d o s t a t a k j e d n e takve vrste socioloških p o r e đ e n j a će biti. iako u stvarnosti nije t a k o apsolutno nepromjenljivo kao što se to zamišlja. koja je mnogo manje poznata. zbog ovog razloga veoma predom i n a n t n o . kao j e d n a druga vrsta. Da bi. kod životinja. od k a d se ljudska n a d m o ć pot­ p u n o razvila. može čak p o n e k a d inspirisati korisne zaključke ο ljudskom d r u š t v u . k a o što sam na to u p r a v o ukazao. Ona vodi izjednačavanju jednog dobrovoljnog i neoba­ veznog udruživanja sa jednom nedobrovoljnom i neraskidivom partici­ pacijom. J e d n o m riječju. već i p r a v u filo­ zofsku n e o p h o d n o s t da se koristi. nego ostalo čovječanstvo. Ali svede­ n a n a d r u š t v e n u s t a t i k u n a u č n a korist j e d n o g takvog poređenja m i izgleda zaista n e o s p o r n o m da bi se mogli bolje opisati najelementarniji zakoni osnovne solidarnosti. bez sumnje. doista. međusobno uzajamno uvijek vrše uticaj. t a k o mi se čini. da bolje o d s t r a n i ovaj ap­ solutni d u h . do tačke kad jedni propadaju dok se drugi rađaju. da se spusti do istraživanja ovih čudnih društava. zbog p r e t h o d n o objašnjenih razloga. koja se trudi da opiše jednu vrlo poznatu pojavu poređujući 1 180 181 . glavni različiti oblici. ma da njihovo r a z m a t r a n j e m o r a biti. ma k a k a v da je n a u č n i značaj ovih različitih raz­ m a t r a n j a . njihovu s p o n t a n u p o t v r d u u stanju d r u š t v a koje je najnesavršenije. čije je ona izgleda prosto opšte produženje. uprkos njihovoj pravoj originalnosti. te bi se p r e t h o d n o opšte mišljenje ο njima moglo n a s u p r o t . i naročito ο velikom biološkom nepoznavanju načina života koji je svoj­ stven polipima. bez sumnje. ovaj dio k o m p a r a t i v n e m e t o d e da ne bi u o p š t e ostala nezapažena. bilo zbog s t v a r n e n e p r e k i d n o s t i . opisati. Ništa manje nije pode­ sna. svojstve­ n i h nižim životinjama. Uobičajena n a u č n a komparacija. Ali ova sitničava metafora. svesti na n a j neophodnije ispitivanje njihovih osnovnih osobina. ograničena samo na statička r a z m a t r a n j a .

zbog đejstva društvenih uzroka. kada su ona zasebno upotrebljavana. n a r o č i t o u i n t e l e k t u a l n o m p o g l e d u .1 na različitim stranama zemalj­ ske kugle. a naročito. fundamentalnog reda prema kojem su ovi različiti stupnjevi ljudske evolucije morali proizaći jedni iz drugih. jer počiva neposredno na gore ustanovljenom principu nužne i stalne istovjetnosti glavnog razvoja čovječanstva prema neodoljivoj predominaciji opšteg tipa ljudske prirode. ima uvijek brojnih posrednika koji dopuštaju samo. faze društvenog raz­ vitka. takođe. Opšta upotreba ovog sociološkog postupka je izuzetno racionalna. t a k v a p o s m a t r a n j a su. Drugo. m o g l e bi se. Kao posmatranje u pravom smislu riječi. rase. i koji dozvoljava j e d n u t a č n u a n a l i z u o v i h n e o s p o r n i h r a z l i k a s a m o u z p o ­ m o ć j e d n e sociološke teorije. na jedan manje ili više pogrešan način. kao što bi se to moglo vjerovati. nasuprot. statičkih i dinamičkih. bilo bi lako navesti ovdje mnoštvo primjera sa sličnim gre­ škama. od sada pristupačne da budu istovremeno istraživane tako da se uoče na jedan najneposredniji i najjasniji način njihove predominantne osobine. štetnu posljedicu ovog komparativnog načina. Ali u p r k o s n j i h o v e o č i g l e d n e lakoće. da se tačno otkrije stvar­ na povezanost različitih sistema društva. p o svojoj p r i r o d i . Cak i za faze koje su najviše istorijske. sporedne promjene za glavne fa­ ze društvenog razvitka. do izvjesne t a č k e . Mada je glavni napredak čovječanstva nužno je­ dinstven u onom što se tiče cjelokupnog razvoja. ali izričito dogmatska priroda ovog djela me primorava da se uzdržim od sličnih kritičkih opisa. veoma-ugledna. p o r e d i t i j e d n i m još b l i ž i m s r a v n j i v a n j e m . predstavlja najprije očiglednu korist da može biti paralelno primjenljiv na dva reda važnih socioloških spekula­ cija. uzimajući kod njih obične. Da bi bolje razumjeli značaj ovoga. neće nikako dozvoliti da mu se povjeri glavno usmjeravanje socioloških posmatranja. čak da ispuni dovoljno njene neizbježne praznine. Takve su glavne osobine koje u sociologiji karakterišu ovaj drugi bitni dio komparativne meto­ de. čak i pod pretpostavkom da je pozitivni red bio prethodno poznat.nezavisna jedna od drugih. upozoravajući sada. uprkos svim njegovim stvarnim prednostima. 1 Ne izlazeći iz iste nacije. ο kojima istorija naše civilizacije ne ostavlja nikakve znat­ nije tragove. ne bi se mogla zamisliti ni jedna socijalna nijansa koja se ne nalazi sada ostvarena na izvjes­ nim tačkama globusa. na dru­ gom mjestu. tako da se. ili samo čak suviše predominantna. Isključiva upotreba. ovaj indirektan način posmatranja. da teži da učini slabo procjenjivim različite tako posmatrane slu­ čajeve. treba. pripisujući nje­ nom dejstvu društvene razlike koje se naročito odnose na nejedna183 182 . na sve moguće stepene socijalne evolucije. ipak je neosporno da su. m a ­ n j e ili više v j e r n e p r e d s t a v n i k e s k o r o s v i h p r e t h o d n i h s t u p n j e v a d r u š ­ t v e n e evolucije. mogu biti poznate samo ovim neophodnim kompara­ tivnim istraživanjem: i to nijesu. i na­ ročito veoma — različita. Ali. Ništa nije podesnije nego jedan takav postupak da jasno okarakteriše različite glavne faze ljudske evolu­ cije. različita prethodna stanja najcivilizovanijih nacija danas ponovo nalaze. iako sporedne. uvažiti da spontana nekoherentnost koja je svojstvena ovoj \'rsti komparativnih socioloških posmatranja. opati diuh e p o h e . kod savremeniih naroda. malo dozvolja­ va. koji su do sada veoma slabo analizirani u većini slučajeva. čak. on nema nika­ kvog obzira prema nužnoj sukcesiji različitih društvenih stanja ko­ ja. dostigla samo nejednako niske stupnjeve ovog opšteg razvitka. sa ni­ šta manje savjesti na ozbiljne naučne opasnosti koje su mu svoj­ stvene. zbog ove nejednakosti. Naročito zbog toga je došlo do formiranja najpogrešnijih pojmova ο političkom uticaju klime. on direktno nastoji da predstavi kao da postoje zajed­ no. i čak skoro uvijek na više jasno odvojenih lokaliteta. i može se dodati da bi on neminovno doveo dotle da ovaj red nije bio već bitno ustanovljen jednim najboljim nauč­ nim putem: dakle mi znamo koliko je jedan takav pojam značajan u sociologiji da mora izvršiti ocjenu svakog značaja jedne slične štetne posljedice. se sastoji u tome. koji se ne mogu odbaciti. on se danas jako ši­ ri u stvarnosti. dakle. istovremeno najozbiljnija i najneizbježnija. k o j i v r š i č a k i t a d a . često dovesti do odricanja. ne ma­ nje karakterističnu. Na­ stavljajući da se držim pravila. v e ć v e o m a r a z v i j e n e . bez koje bi se t a k o izložilo o z b i l j n i m p o g r e š k a m a . a stvarne razlike će samo moći određivati stvarnu brzinu svake društvene evolucije. tako da podjednako verifikuje zakone egzistencije i zakone kretanja. zbog n e i z b j e ­ žnog z a j e d n i č k o g uticaja. najniži stupnjevi ljudske evolucije. g l a v n e faze l j u d s k e civilizacije. ovaj komparativni metod koji čini njegovu najspontaniju modifikaciju. moram najzad upozoriti na. koje. I iz jednog i iz drugog razloga. izvjesne interesantne. pretjerivanje. veoma je važno za racionalno konstituisanje nove političke filozofije predvidjeti u tom pogledu jed­ no. Njegova prva mana. v e o m a m a l o p r e s u d n a d a b i i k a d a d o b i l a j e d n u p r a v u n a u č n u v a ž n o s t . r a z matrajući društveno stanje različitih Masa koje su veoma nejednako s a v r e m e n e . stanovništva. kod najeminentnijih filozofa. G l a v n i g r a d civilizovanog svijeta s a d r ž i d a n a s u sebi. i pored neizbježnih sporednih razlika. čije sve karakteristične crte mogu tako biti zaista podređene našoj nepo­ srednoj observaciji: od nesrećnih stanovnika Ognjene zemlje do najnaprednijih naroda zapadne Evrope. usred ma kojih raznolikosti klime i. pošto budu na odgovarajući način ocijenjeni dragocjeni at­ ributi jednog takvog postupka. danas veoma prirodno. za koja će se čitalac lako pobrinuti. da po svojoj prirodi. U istorijskom dijelu ove knjige imaću priliku da poka­ žem da. tako srećno namijenjene da potvrdi neposredne opise istorijske analize u pravom smislu. i. ili čak da u tom pogledu ponekad dade dragocjene neposredne zaključke. mogla bi. ovog načina istraživanja. u pogledu kojih jedna takva osobina nije danas više sporna.

uglavnom. Istorijska komparacija različitih uzastopnih stanja čovječan­ stva ne sačinjava samo glavnu naučnu vještinu nove političke fi­ lozofije: njen racionalan razvoj će direktno formirati i sami temelj nauke. u odnosu na nauku ili na metodu. preobraziti u sasvim novi karak­ ter koji je direktno svojstven sociološkoj nauci. a iluzija i steril­ nost bivaju rezervisane za veoma uske i posebne koncepcije. u kojoj dstorijski razmatranja moraju neposredno preovladati. najprije u vezi sa posmatranjem u pravom smislu. bilo logičke. postepenim to­ kom. u onome što će ona moći ponuditi kao najkarakterističnije u svim pogledima. prezir koji je uvijek na isti način nerazuman. iz različitih ra­ zloga ukazuju i. kad jednom ljudsko kretanje bude zaista učvršćeno. po­ stepeno akumuliran na jedan stalan način uskoro završava konstituisanjem nadmoćnog razmatranja ο direktnom proučavanju druš­ tvenog razvitka. Dakle. sa čisto logičkog aspekta. to je to što zaista postoji. i dozvoliće od tada da se slobodno razvijaju dragocjene osobine koje ga karakterišu. da ova prva neophodna skica opšte sociologije. Na taj način smo dakle veoma izloženi opasnosti da se miješa uticaj rase sa uticajem društvenog doba. jedina glavna osnova na kojoj može stvar­ no počivati sistem političke logike.kost evolucije. da je socijalna statika od nje. sociologija takođe. koja je. i mi smo najzad tako dovedeni. naizmjenice saglasan i suprotan svakom od dva ostala. što je već jasno konstatovano gore. ovo pozitivno proučavanje čovječanstva mora racionalno izgleda­ ti kao prost spontani produžetak prirodne istorjje čovjeka. ovaj naučni karakter. koji. racionalno neodvo­ jiva. mi smo spontano dovedeni do toga da po­ sebno potvrdimo za ovaj uobičajeni oblik komparativne metode u sociologiji. Prema ovoj dvostruko protivrječnoj procjeni. dodati da klima takođe obično uvodi i treći izvor interpretacija kom­ parativnih pojava koji. zbog same pri­ rode jedne takve nauke. koji moram u sociologiji razlikovati pod imenom istorijske me­ tode u pravom smislu u kojoj se apsolutno nalazi. ipak je neosporno da se ona nužno širi na čitav sistem na­ uke. prazne sofističke deklamacije pristalica sistematskog empirizma. sa svoje strane usavršiti. cjelinu pozitivne metode. po svojoj prirodi. Njegovo stalno izvršavanje će moći samo preduhitriti ili dovoljno ublažiti ozbiljne štetne posljedice. u jednom obično iz­ raženijem stepenu u odnosu na različite ljudske rase. bez sumnje veoma opšta ali potpuno pozitivna ο cjelini glavnog razvitka čovječanstva. ponekad je. koja mora nužno usmjeravati uobičajenu primje­ nu različitih načina istraživanja. Ali. bolje prilagođen prirodi pojava. Tako se sve više i više vidi koliko su apsurdne i opasne bilo za metodu ili za praksu. zna se uostalom. pošto se ova fiziološka promjena čini kao da je. Treba. gore promišljenih. ili slijepi klevetnici nezavisni od svake društvene spekulacije. jer se zakoni egzistencije naročito pokazuju za vrijeme kretanja. Ali slijedeći tačan tok naše teme. iako veoma sumarnoj. Ništa ne može biti izuzeto od jednog takvog filozofskog uslova. i mora se konačno. Pored toga što socijalna dinamika sačinjava konačno glav­ ni predmet nauke. to jest. koji je tako jas­ no reprodukovan u različitim oblicima. izgleda namijenjena samo dinamičkoj so­ ciologiji. nužno se povlači sve više i više ukoliko se društvena evolucija po­ činje duže manifestovati. kao što ću ja to utvrditi direktno u sljedećoj lekciji da će. a zatim sa eksperimentisanjem. prateći način koji je za nju isključivo rezervisan. uprkos stvarne koristi od jedne takve spekulativne distinkcije. bez ikakvog razlikovanja djelova zbog njihove potpune soli­ darnosti. koji su do sada dovoljno ispitani. i sama počiva 184 neposredno na početnoj upotrebi jedne nove metode posmatranja. ali ređe. Ista pogrešna tendencija se manifestuje takođe. spontanim stvaranjem ove nove glavne grane osnovne komparativne metode. jaku nemogućnost da se korisno upotrebljava jedan takav po­ stupak. ako na čak i najglavniji. Upravo tako će se sociološka nauka morati naj­ prije duboko razlikovati od biološke nauke u pravom smislu. ili da se ne poznaje ni jedno ni drugo. Jer se ova simultana sociološka poređenja moraju često. Ne samo da. bilo naučne. bio obrnut: zaista je jasno da u samoj upotrebi jednog takvog postupka ništa ne može direktno ukazati kojoj od dvije vrste treba stvarno da pripada svaka konstatovana različitost. do direktne procjene ovog zadnjeg dijela komparativne me­ tode. osnovni pojmovi po­ litičke filozofije istovremeno stvarniji i efikasniji. očigledno dolazimo do prethodnog zaključka. nad­ moćna upotreba istorijske metode mora dati sociologiji njen glavni filozofski karakter: nego to mora još. uostalom. u mnogo slučajeva bila jedan od bitnih uzroka. kao što sam to prethodno ob­ jasnio. jako podesan kad se ograniči na prve generacije. teži da uveća neizbježne šanse za sociološku iluziju i čini skoro nerazmrsivom komparativnu analizu od koje je očekivao znanja koja se ne mogu odbaciti. nejednake brzine jedne evolucije koja je uvijek nužno zajednička. a da njegova prvobitna primjena i njegova krajnja inter­ pretacija ne budu stalno usmjeravane jednom osnovnom racional­ nom koncepcijom. postaju. Treba zaista priznati. za opštu ko185 . jer baš u mje­ ri u kojoj se one uzdižu i uopštavaju. i možda čak na jedan izrazitiji način. naročito u važnim slučajevima. Iako ova istorijska analiza. čiji racionalniji karakter. koje smo priznali da su svojstvene ovom načinu istraživanja. vršiti između stanovništava koja pripadaju različitim varijetetima ljudske vrste. da pažljivo ispituje prirodu socioloških istraživanja. Dok ova nadmoć nije dovoljno neposredno prizna­ ta. sa naučne tačke gledišta u pravom smislu. Zaista pozitivni prin­ cip ovog neophodnog filozofskog odvajanja proizilazi iz nužnog uticaja različitih ljudskih generacija na sljedeće generacije. bilo da se pretjeruje. mora spon­ tano osloboditi ozbiljne opasnosti na koje drugi. kao što ću to objasniti posebno u sljedećoj lekciji. dovoljno tačnoj.

za doista racionalna d r u š t v e n a prouča­ vanja. Najzad. ma da je njihov razvoj bio stvarno vezan naročito onda. Važno je s a m o u vezi s tim ne miješati j e d a n t a k a v osjećaj d r u š t v e n e solidarnosti sa ovim srodnim interesom koji može sponraktera koji je već bila stekla. ne bi mogla imati realnosti.) koji se u svojoj. prije nego bi postalo posebno. Od sada možemo po­ kazati da ova istorijska m e t o d a n u d i najprirodniju verifikaciju i najširu p r i m j e n u one k a r a k t e r i s t i č n e osobine. veoma zaboravljen. s t v a r n o istorijskom r a d u . izvršio. koja će. zbog vladajućih predra­ suda. u mojim očima. da bi i m a l a p r a v i n a u č n i k a r a k t e r koji je saglasan p r i r o d i i n a m j e n i n a u k e .. uopšte. ma koja istorija može da ne bude. koji je neobično pogodan da. koja n a m d a n a s podstiče n e p o s r e d a n interes čak i za najudaljenije događaje. 1 Isto je i 1 Nedavno je objavljen jedan rad ο istoriji matematičkih nauka u Italiji u 17. Samo shva'tanje sadržaja dovoljno je. P r e m a lijepoj primjedbi Kondorsea. ostalo bi samo da se spusti. u jednom radu koji je umjesto skromnog na­ slova Anali. ikakav stvar­ ni uticaj na sadašnje kretanje ljudskog duha: već. svođenje ovih istorijskih istraživanja na same matematičke nau­ ke. uglavnom. Takvom vrstom sredstava gdje zaista nazaduje matematička istorija. učen koliko i skroman geometar. i da svako objašnjenje te vrste. a naročito jedan. teško bi bilo dotle bo­ lje stići nego ovim spontanim poletom jedne pogrešne filozofije. takođe. s p o n t a n o pojavljuje u najvišem stepenu i na n a j n e p o s r e d n i ji način u svakom. uostalom. mada prijatan. m o r a najprije počivati na jednoj opštoj i istovremenoj koncepciji osnovne evolucije. i na način čiji veliki naučni značaj teško mogu naslutiti danas najbolji duhovi. geometrijsko stanje u sedamnae­ stom vijeku moglo izolovati od cjeline prethodnog napretka. n e p r e k i d n u . koja se sastoji u t o m e da se p r i s t u p a naročito od cjeline ka pojedinostima. ne. opšta n a d m o ć istorijske m e t o d e u p r a v o m smislu u d r u š t v e n i m p r o ­ u č a v a n j i m a i m a t a k o đ e i z v r s n u osobinu da razvija s p o n t a n o d r u š ­ tveni s e n t i m e n t . a da o d m a h ne zapazi važne posljedice za sa­ dašnju sudbinu čovječanstva. Pošto su. za cjelinu d r u š t v e n e evolucije da se. više ili manje. ako se sistematski smišlja najjača moguća kondezacija simptoma iracionalnosti. i koji ne može odgovarati organskoj fi­ lozofiji. bez sumnje. politička. ističući. N i k a k v a f o r m a l n a p o t v r d a neće ovdje postati n e o p ­ h o d n o m da bi se konstatovala s p o n t a n a sposobnost istorije da se jasno istakne tijesna opšta podčinjenost različitih d r u š t v e n i h p e r i ­ oda. ispod nivoa filozofskog ka- u ma kojem d r u g o m slučaju. s druge strane. na koje su već upozorili. Ovaj neophodan. u bilo kojem pogledu. da je u r a đ e n . kao da j e d n a prava. ova istorijska poređenja najprije m o r a j u u p r a v i t i na različite pe­ riode civilizacije. u s r e d jalovih z a p r e k a ovih konfuznih opisa. Bilo bi nekorisno insistirati više na jednoj takvoj osobini. Da li je. u različitim značajnim pogledima. bilo eksplicitnu ili naročito implicit­ nu primjenu. za razvoj drugih nauka. sa p r a k t i č n e tačke gledišta da. mogli biti tada nezavisni od napredaka koji su se istovremeno vršili. slijedeći iskustvo. Ne radi se ovdje nika'ko ο ozbiljnim greškama u pojedino­ stima. vijeku. t r e b a ovdje primijetiti. u ime jedne potpunije specijalnosti na. 186 187 . na jedan tako izvanredan način. različiti društveni elementi n u ž n o solidarni i neodvojivi. gdje bi se svaka ideja s t v a r n e povezanosti i n u ž n e istovremenosti različi­ tih ljudskih događaja neizbježno gubila. i. Ako je ovaj nerazuman izbor mogao biti inspirisan jednim taštim duhom uske nacionalnosti. Ali se ne može uz­ držati da se ne osudi visoko nerazumno ograničenje predmeta na jed­ nu naciju i jedan vijek.rist čitave p r i r o d n e filozofije. imao bi kao krajnji rezultat svođenje isto­ rije na j e d n o p r a z n o gomilanje n e k o h e r e n t n i h monografija. nijedan obra­ zovan čovjek ne može d a n a s misliti na primjer ο b i t k a m a kod Ma­ r a t o n a ili Salomine. slijedi da n i k a k v a djelimična fiilijacija. koliko n e p o s r e d n u toliko i stalnu. koju smo gore do­ kazali kod uobičajenog razvoja sociološke n a u k e . Može se oprostiti. naročito danas. naučniku. koji bi se bez toga n e ­ izbježno izrodio u običnu kompilaciju provizorne građe. da očigledno svje­ doči ο jednom dubokom nepoznavanju pravog karaktera istorije koje se naročito sastoji u opštoj i stalnoj predominaciji filijaeije nad deskri­ pcijom. jedino t a k o će se moći stići do kon­ cepcija koje su sposobne da dobro upravljaju kasnijim proučava­ njima različitih posebnih t e m a : umjesto pogrešnog p u t a koji inspiriše d a n a s slijepu apsolutnu imitaciju jednog n a č i n a koji je izuzet­ no podesan u n e o r g a n s k o j . uostalom. u pogledu ovog djela. veoma racionalnoj kritici pokazao jako superioran u od­ nosu na autora što se tiče pravog razumijevanja istorije matematike. i naročito parcijalna. naročito u odnosu na d r u š t v e n e pojave. ili j e d n e j e d i n e vještine. ostati definitivno svrstan kao Običan rad benediktanaca. iznad izvjesne klike. izuzev tvrdoglave revnosti i savjesne skromnosti koje obično karakterišu ove poštovane kompilatore. p o t p u n o izolovana. opominju­ ći nas na s t v a r a n uticaj koji su oni izvršili na postepeni dolazak naše civilizacije. Bitno je. on će. naročito u svom razvoju. u običnom naslovu jednog djela. dobiti u čitavom ostalom dijelu ove knjige. istoriju jedine provincije u jednoj godini! Zaista. Šasl. dakle. ovaj proizvod. a da p r e t h o d n o ne b u d e pove­ zana sa takvim p r o u č a v a n j e m čitavog ljudskog n a p r e t k a . to mu se više ne bi moglo oprostiti. Iracionalan d u h nesnošljive posebnosti. i sa bilo kojim talentom. koncertom zanosne pohvale. j e d n e je­ dine n a u k e . (M. koji u naše doba dobija j e d a n t a k o ža­ losno prolazan uspon. zbog svoje pretjerane specijalnosti okarafcteriše na jednom veoma jasnom primjeru ovu ne­ izbježnu potrebu duha za cjelinom u svakom pravom istorijskom pro­ učavanju. ambiciozno nazvan Istorija: kao da su matematički napredci izvršeni s jedne strane Alpa. p r i r o d n o . osobini koja mora prirodno izgledati kao najznačajnija u či­ tavoj intelektualnoj istoriji. Šta može na p r i m j e r značiti posebna istorija. poglavito za ono što se t a k o pretjera­ no zove politička istorija u p r a v o m smislu. različiti naučnici. stalan uslov se. i čak za ukupnost ljudskog napretka. ovu n u ­ žnu povezanost različitih ljudskih događaja. i kao da se.

Strogo izolovano posmatranje sadašnjosti bi po­ stalo veoma moćan uzrok političkih zabluda. opštijim pojavama. u jednoj uzastopnoj ocjeni različitih stanja čovječan­ stva. Po prirodi takvih pojava. ličan. Ma kako čudno najprije izgledao je­ dan takav put. način istin­ ski osnovni razvoj komparativne metode koja je tako izuzetno bo­ gata bitnim osobinama. od složenijih ka pojavama koje su manje složene.tano izazvati sve. Zakoni solidarnosti mogu zatim voditi do širenja iste racionalne sigurnosti u proučavanju sporednih i posebnih aspekata. uglavnom biti manje poreme­ ćen nego ijedan drugi od različitih nepravilnih uticaja. ova nauč­ na predviđanja moraju biti zaista. tj. sa intelektu­ alnim autoritetom koji je nužno dobila ovim postepenim usklađi­ vanjem svih prethodnih epoha. iako sumaran. sposobnosti fizičke. istorijska metoda će moći sama do­ zvoliti da se sa uspjehom vrši njena tačna glavna analiza. dovoljno je ovdje da ukazem u vezi sa njim na brzinu. moralne ili političke. utoliko približnija stvarnosti uko­ liko se radi ο značajnijim. čak u onom što najprije izgleda najporemećenijl. Glavne od ovih primjena. Rezervisana najprije za elitne duhove. pod uslovom da se sačuva dovoljno od empirijske perspektivne jednog prvobitnog rezultata. takva prva neop­ hodna primjena odnosa koji se posmatraju između svršenih činje­ nica. prije nego što se. Uzalud državnici insistiraju na neophodno­ sti političkih posmatranja: pošto oni posmatraju isključivo sadaš­ njost i. ipak je nesumnjivo da se. kao što sam objasnio gore. budu postali dovoljno popularni. Jednom srećnom koincidencijom. i može postati siguran izvor racionalnih predviđanja samo poslije poređenja sa prošlošću koja je i sama shvaćena u njenoj potpunoj ukupnosti. stalni porast svake. a one mogu čak na isti način inspirisati obične izmišljotine. čija prethodna uzastopnost omogućava da se otkrije buduća uzastopnost. prema njihovim statičkim vezama sa prvim tako da tu djelimično kompeziraju manju sigurnost koju u njihovom pogledu može izazvati direktna upotreba ovog načina postupnog istraživanja: Tru­ deći se da se dobije uopšte jedini stepen preciznosti koja odgovara krajnjoj komplikovanosti ovih pojava. jer je. na princip čija je ra­ zumnost toliko malo sporna kao i korisnost. čija neophodna sociološka nadmoć ne može nikad biti osporena. čini mi se da se sastoji u racionalnoj primjeni društve­ nih serija. u istoj mjeri u kojoj opšti rezultati socijalne fizike. sa ovom istorijskom metodom. i da stavi burne prolazne manifestacije iznad glavnih tendencija. polazeći uvijek. Stigavši do ispitivanja savremene epohe. nephodno je najprije primijeniti na prošlost. imaće naročito visok stepen racionalnosti. ma koje. izlažući se opasnosti da neprestalno miješa glavne sa sporednim činjenicama. jer tada stalni uzro­ ci više preovlađuju u društvenom kretanju i poremećaji imaju tu onda manji udio. i je­ dino čak. Budući da se mora nužno vršiti vrlo široka i vrlo različita primjena jednog takvog načina istraživanja. tako da se do­ bro shvati i oštroumno razvija njen pravi duh. one koje se odnose na političku vještinu. pre­ ma jednom razboritom sudu ovo osnovno poštovanje prema našim precima. Ispitajmo sada na jedan neposredan. samo ako jedan ta­ kav zaključak bude potpuno saglasan sa sistemom opštih zakona ljudskog razvoja. Ona će tu nužno dopuniti jasniji i elementarniji pojam uobičajene soli­ darnosti između individua i savremenih naroda. jer dio osnovnog kreta­ nja od kojeg one najviše zavise. u neku ruku. mora. i smišIjeniji jer proizilazi naročito iz jednog naučnog ubjeđenja: njega nije mogla na odgovarajući način razviti prosta istorija u jedno čisto deskriptivno stanje. koje pokazuju očigledno nji­ hovu postupnu povezanost. manje ili više. doprinoseći istom kona­ čnom cilju. Samo tako kretanja društva i ista kretanja ljudskog duha mogu biti stvarno predviđe­ na. gdje će svaki elemenat biti zaista ocijenjen kao što i treba biti. uglavnom. Ova razumna sklonost da se vide saradnici u lju­ dima svih vremena se jedva danas izražava u pogledu nauka. koje su obi189 . ova nova vrsta društvenog sentimenta će zatim moći pripadati sa manjim intezitetom. nastojeći da se izvede svaka istorijska dobro poznata situacija iz cjeline njenih postepenih prethodnih događa­ ja. veoma blisku prošlost njihovo pravilu nužno ne uspijeva u primjeni. prema ukupnosti istorijskih činjenica. i koje je tako jako uzdrmala danas metafizička filozofija. odakle treba da proizađe naučno predviđanje konač­ nog uspona jedne ili definitivnog pada druge. na koje stalno djeluje toliko uticaja. ukazujući još ple­ menitijom i potpunijom koncepcijom ljudskog jedinstva da različite uzastopne generacije čovječanstva sarađuju. kombinovan sa neograničenim opadanjem suprotne sposobnosti. za najnaprednije: filozofska premoć istorijske metode da­ će joj sama sav svoj razvoj šireći je u svim mogućim aspektima društvenog života. jer postaje u neku ruku. prema jednom tačnom prethodnom poznavanju sličnog smisla po­ stepenih promjena na koje ukazuje jedna oštroumna istorijska ana188 liza. Osjećaj ο kome se radi ovdje je istovremeno dublji. prema socio­ loškoj seriji čiji je dio. moći će se tako stići do zaključaka koji su sasvim dovoljni da korisno usmjere sve primjene. u ma kojoj nauci. Da bi se upoznali. već isključivo racionalna i pozitivna isto­ rija shvaćena kao stvarna nauka koja raspolaže cjelinom ljudskih događaja u koordiniranim serijama. čije postepeno ostvarenje zahtijeva od svake od njih određeno učešće. ne uči prvo da se racionalno pretskazuje budućnost. posmatranje sa­ dašnjosti je potpuno nedovoljno. slike ljudskog života. sveukupnosti shvatanja. ma koje. prema duhu nauke. jednih redovnih drugih slučajnih. uprkos suprotnoj predrasudi. Glavni duh ove istorijske metode u pra­ vom smislu. koje je neophodno za normalno stanje društva. pretskaže prošlost. intelektualne. ono ne dobija pravu naučnu vri­ jednost. koja pokazuje. tako da se odražava na odgovarajući način. do izvjesnog stepena za svaku određenu epohu i u svakom glav­ nom aspektu. na odgovarajući način.

koja. ništavost koncepcija. Bilo u homerovskim spjevovima ili u pričama naših putnika. ukazujući uostalom spontano. uglavnom. spriječe slične iluzije. Ona ima samo. pod impozantnim verbalizmom. nužno će za­ vršiti u razilaženju sa jednim zrelijim sociološkim ispitivanjem. i neka se. da se. bilo kakva predostrožnost da se upotrijebi. Tako. ili obratno. sa neograničenim promjenama. ona se izla­ že utoliko ozbiljnijim greškama ukoliko se zaustavlja na bližoj epo­ hi. duhove kojii su malo racionalni ili slabo pripremljeni. i. može. Sama matematička analiza. u mnogo drugih slučajeva postati prividno istinitija. bar u klici. u tom pogle­ du do sopstvenih štetnih posljedica najveću teškoću da ispuni uvijek ovaj neophodan uslov. sve stvarne sposobnosti koje će sociološko posmatranje uzastopno razvijati. koji se. način. snab­ dijeva neposrednu sociološku analizu neophodnim opštim sredstvom stalne verifikacije. ako ne bi bila odmah ispravljena. u opadanju. iako jedna takva cjelina odgovara. postupno promišljenu. na primjer. Prethodni primjer dovoljno upućuje na neizbježno obraćanje. ali uvijek neo­ sporan. nijedan zakon društvene sukcesije. uvijek održavana. objasniti u sljedećem poglavlju. da ovdje upozori na jednu takvu opasnost metode istorijskih serija. Ona se sa­ stoji naročito u tome da se stalno opadanje uzima kao tendencija ka potpunom uništenju. najzad. ukoliko nije na odgova­ rajući način shvaćena i upotrijebljena. koje su. bilo da su posmatranja bila su191 . kao i ma koji drugi naučni postupak. kako sam to naprijed. može. ukratko. neposredan ili posredan. koja. znatna razlika između naše dvije uzastopne generacije. razmatra čak. koje je odsada potrebno. koje se često dešavaju kad se uzmu znaci za ideje: ne može se negirati da. ona ne služi ponekad da prikrije. Jedan veoma jasan primjer će biti dovoljan. prema tome sa jednom rastućom predominacijom intelektualne i moralne prakse ukoliko se čovjek više civdlizuje. na njenu glavnu osobinu. među najpreporučljivijim. tako očigledno određeno. međutim. proizaći. kori­ sno je bar. produbljeno poređenje sadašnjosti sa prošlošću predstavlja glavno sredstvo istraživanja koje je sposob­ no da predvidi ili koriguje ove glavne štetne posljedice. samo. do velikih štetnih poslje­ dica. ili jedne pogre­ šne primjene odgovarajuće metode. a drugih na propast. i samih filozofa. prema ovoj vrsti matematičke mudrosti (na koju je već ukazano u sličnom slučaju u prethodnom poglavlju) koja predstavlja miješanje. povezuje sa jednim širim sociološkim zakonom. koji se jedva usude da rijetko pređu šesnaesti vijek: tako da cjelinu revo­ lucionarne epohe nijesu čak pravilno shvatili oni koji uzaludno traže njen završetak. slično. uglavnom. biti ikada pogodne da se potpuno izbjegnu. u različitim savremenim partijama ne penju se uopšte iznad prošlog vijeka. nasuprot. mo­ ći će se. Ne nadajući se da će iluzije. posebno. više ili manje stalnih promje190 na. jasnije nego ijedno apstraktno objašnjenje. jed­ noj običnoj prolaznoj fazi glavnog kretanja. u onom prvobitnom obliku koji je biologija unaprijed konstruisala za sociologiju. Dakle ova komparacija može biti samo potpuno jasna i presudna kad. Razmatrajući cjelinu dru­ štvenog razvoja u pogledu vrlo prostog režima ishrane čovjeka. zbog bitnijih prepreka koje za nju predstav­ lja izvanredna komplikacija predmeta istraživanja. jed­ nih spremnih na pobjedu. može zavesti. jedno pravo kasnije gašenje? Dakle. S druge strane. upozoriti. na jedan. a da se čak i ne oslanja na tako vjerodostojne raz­ loge. iznad svega. koji rizikuju ponekad da dođu do prethodnog vijeka. u ovom pogledu. shvaćena u cjelini. Ništa nije dakle bolje konstatovano ni eksperimentalnim. međutim. zbog same svoje neobičnosti. do­ vesti do ozbiljnih grešaka. uostalom. ni racionalnim putem. za vrijeme čitavog toka društvene evolucije. po prirodi stvari da. Da li bi se". neka se. ne bi se moglo po mom mišljenju odricati stalna težnja civilizovanog čovjeka za sve manje i manje obilnom hranom. naročito u naše vrijeme. a da njihovo postojanje ne šteti ni­ kako povjerenju u ova logička sredstva. čija cjelina. posebno kad se većina lažnih političkih procjena uglavnom odnosi na to da uobičajene spe­ kulacije uopšte ne obuhvataju jednu širu prošlost. gdje se se­ rije ne mogu najprije tako brzo uvidjeti. Nema uopšte naučne metode. neće biti konačno prihvaćen dok ne bude racionalno pove­ zan. utvrdio. u brojnim slučajevima. može ipak dovesti. iz jedne nepotpune procjene. a ponekad sko­ ro neizbježna. naročito da posmatra kao da su u usponu vla­ sti. isto tako. sa pozitivnom teorijom ljudske prirode: svi zaključ­ ci koji ne budu mogli izdržati jednu takvu kontrolu. skoro svi naši državnici. Svuda će se vidjeti da komparativno posmatranje veo­ ma potvrđuje ovaj neobičan rezultat. može se reći. dakle naći. mora najprije iz­ gledati tako duboko konfuzna. istorijskom me­ todom. vrlo gruba greška. jer ove opasnosti mogu uvijek samo. pre­ poručena. Bilo kako da je velika prava superiornost ove sociološke meto­ de. Neka se. poredi život na selima sa životom u gradovima. jedan prost razvoj čovječanstva.čno slabo izražene. na svoj na­ čin. stalnim zakonima naše prirode. koje ona može inspirisati. kao što ću imati prilike da' to pokažem kasnije. ovdje iko usudio da zaključi da je ovo neosporno stalno opadanje. na opšti na­ čin. obuhvata čitavu prošlost. uporede necivilizovane nacije sa kulturnim narodima. jedno takvo opadanje je u potpunoj harmoniji sa osnovnim zakonima ljudske prirode. danas tako opravdano. ne nudi slične opasnosti. ona. izuzev najmisaonijih među njima. da bi odmah bili priznati kao iluzorni. a ne nikakav stvarni proizvod ma kojih sila. a naročito na istorijsku metodu u pravom smislu. Očigled­ no je. kao što ću to. objašnjen čak sa najvećim mogućim autoritetom. zbog najveće komplikacije slučajeva koji su tada istraživani. uostalom. da bi ograničila svoje spontane zablude. Pošto je društvena pojava. institucije ili doktrine. Ista razmišljanja treba proširiti i na različite sociološke metode. Naročito danas gdje smjesa različitih društvenih elemenata.

najbolje prilagođen pravoj prirodi socioloških istraživanja. stara obavještenja političkog uma. Tako se. ni manje stvarna. napro­ tiv. da bi ga na kraju svrstali. uprkos. kao četvrti i zadnji glavni način vještine posmatranja. opravdajući. dakle. u ovom poglavlju učinim. Upravo se na ovoj egzaktnoj i stalnoj harmoniji između neposrednih zaključaka istorijske anali­ ze i prethodnih pojmova biološke teorije ο čovjeku. a koja ima filozofski izvor u načinu koji joj neposredno prethodi. nova socijalna filozofija ga bitno uzdiže na jedan viši stepen: ne radi se više tako ο savjetima ili lekcijama koje politika traži samo od istorije da bi usavršila ili ispravila podsticaje koji joj nijesu uopšte otud dolazili: nego ο sopstvenom opštem pravcu koji će ona od sada isključivo tražiti u cjelini istorijskih od­ luka. dragocjene prvobitne inspiracije dobrog običnog smisla od kojeg stvarna nauka može biti u svakom pogledu. ne mogu propustiti da primijetim. zbog bitnih svojstava potpuno ekvivalentna prethodnim opisima nadmoći koju ima zoološka komparacija u proučavanju individual­ nog života. Stalna upotreba. njene različite nužne veze sa drugim glavnim naukama da bi njeno pravo filozofsko konstituisanje bilo najzad neopo­ zivo osnovano. vraća najzad istoriji čitavu pu­ noću njenih naučnih zakona. kod svih prosvećenih ljudi. 193 . opšti način istraživanja. veoma sposoban da potvrdi u osnovnom stanju svake nauke. u ovom poglavlju. u biološkoj komparaciji doba. potpuno racionalnoj elabo­ raciji ove velike teme. sa naučne tačke gledišta. za koju sam se toliko trudio da je. ni manje korisna. ne mo­ ra biti. sastojati glavna naučna snaga socioloških dokazivanja. još zvanično veoma priznatim mudrostima jedne prazne metafizike koja teži da u politici odstrani svako široko razmatranje prošlosti. eksperimentisanja i poređenja u pravom smislu. naravno. Daleko od toga da se ovdje ograničava nužan uticaj koji ljudski razum. samo jedno posebno si­ stematsko produženje. granama prirodne filozofije. pružiti važnu priliku da neposred­ no obrazložim ovu zaključnu tendenciji». analizi najkomplikovanijih pojava. pokazujući da neophodna sukcesija različitih društvenih sta­ nja tačno odgovara. Njegova nadmoć je ovdje. ma kojim. a koji jalova metafizika može samo dovesti 192 do preziranja. pod posebnim imenom istorijske metode. Sljedeća lekcija će mi. kao sastavnog i najboljeg načina sociološkog istra­ živanja. u čitavom ostalom dijelu ove knjige. pripisuje istoriji u politič­ kim kombinacijama. Završavajući ovu prethodnu opštu ocjenu istorijske metode u pravom smislu. u svim aspektima. veoma će potvrditi ovo logičko upoređivanje. uzimajući u obzir razliku između dvije nauke: društvena serija na odgovarajući način oformljena. dovoljno izvršili neophodno preliminarno ispitivanje pravog opšteg duha koji mora karakterisati sociologiju i različite glavne načine istraživanja koji su joj svoj­ stveni. u svim vremenima. ostaje mi da dopunim ovaj posao. jasno izraženom. od životinjske serije. Takav je. da bi skužila kao prva neophodna os­ nova cjelini razumnih društvenih spekulacija. vidi sve više i više potvrda ove filozofske nadmo­ ći duha cjeline nad duhom pojedinosti. koji je. kao glavnu inte­ lektualnu osobinu ove nove nauke. smatram da će se priznati od­ lučujuća promjena osnovnog pozitivnog istraživanja. namijenjen. razmatrajući brže. tako nepravilno optužen za buntovničku tendenciju. ovdje da nova politička filozofija. postepenom usklađi­ vanju različitih organizama. Tako su nam u ostalim.više parcijalna. Kad stvarna primjena ovog novog sredstva bude dosta raz­ vijena da bi njegove karakteristične osobine mogle postati. prirodno. mora naročito. poslije čistog posmatranja. koja će se spontano vršiti. ili premalo produžena. tako da nam najzad dozvoli da neposredno pristu­ pimo sa pravom naučnom sigurnošću. prema slobodnom racionalnom ispitivanju. Pošto smo tako. u slje­ dećoj lekciji. dovoljno izražene. različiti prethod­ ni djelovi ove Rasprave uvijek do sada predstavljali pozitivan duh.

bez odgovara­ jućeg uvažavanja neminovnih odnosa koje određuje njen stvarni enciklopedijski rang. što je bez sumnje još važnije. implicitno i indirektno. u stvari. zdrave spekulativne navike čime se je­ dino može razviti njihovo uvodno proučavanje. svakodnevna ocje­ na aktuelnih pokušaja da se stvori prava pozitivna filozofija ne do­ pušta da se oklijeva da se ta kapitalna praznina gleda kao glavni uzrok njihovog radikalnog neuspjeha i pogrešnog pravca koji na kraju. Bilo da se posmatra sistem raznih neophodnih podataka koje neposred­ no izgledaju sociologiji razne ranije nauke. kojemu se ništa ne bi moglo oduzeti. bez ikakvog pretjerivanja. ali neophodno. neispunjavanje tog velikog preduslova. na odgovarajući način sve intelektualne obaveze koje nameće jedan takav preporod. sadrži sve razne filozofske odredbe koje se odnose na karakteristični sistem opšteg os­ nivanja te nauke. za mene. u suštini. prema naučnoj hijerarhiji koju sam izradio. ili da se razmotre. Sa­ da možemo tvrditi. u tom smislu. sada više ne mogu prihvatiti ni putem direktnog suprotstav­ ljanja iako još niko do sada nije preuzeo. princip koji je toliko značajan da na neki način. pa čak i mogućnost. da je. u stvari. što sam upravo precizirao. umovi koji su u početku iz195 . bitni uslovi pozitivnosti ne bi. Racionalna zavisnost socijalne fizike od svih drugih fundamentalnih nauka. predstavlja. mogli biti ispunjeni na zadovoljavajući način sve dok se dru­ štvena nauka koncipira i njeguje potpuno izolovano. nehotice slijede. po opštem duhu i naučna i lo­ gička.ČETRDESET DEVETA LEKCIJA Sadržaj — Neophodne veze socijalne fizike i drugih osnovnih grana pozitivne filozofije Ma koliko nastojali da se pridržavamo skrupulozne preciznosti u novoj političkoj filozofiji koja je. a njega ne može ni jedna od njih zamijeniti. do danas bitno paralisalo sve pokušaje koji su preduzimali najviši umovi da se društvena pitanja tretiraju na zaista pozitivni način transformaciju öija se neophodnost.

najbolje odgovara zdravim sociološkim istraži­ vanjima. Dakle. sa biološkom n a u k o m . i kroz prethodno i postepeno proučava­ nje raznih sistema naučnih posmatranja koja su već podvrgnuta jed­ nom potpuno pozitivnom istraživanju u odnosu na najjednostavnije po­ jave. već. iz v r h u n s k e komplikovanosti k a r a k t e r i s t i č n e za t a k v e pojave čijem se uspješnom n a u č n o m ispitivanju može p r i s t u p i t i je­ dino n a k o n racionalne p r i p r e m e koja p o d r a z u m i j e v a p r e t h o d n o p r o ­ učavanje drugih sukcesivnih. T a k v a je d v o s t r u k a filozofska ocjena kojoj se m o r a m o p r i ­ kloniti. bilo zato što zablu­ da ο kojoj je riječ proističe iz zloupotrebe istorijske metode u užem smislu. pokazuju da je tokom evolucije ljudskog duha. ipak d u b o k o n e p o z n a t a do sada. način filozof­ skog učešća svojstven za ove t r i n a u k e . koja. se ne bi mogao smatrati jed­ nostavnom trenutnom smicalicom. O v a i n t i m n a filozofska potčinjenost n i k a d a nije mogla biti nepobitnija i izraženija nego u a k t u e l n o m slučaju u kojem je. godine u Francuskoj. ο pravu naslijeđivanja perskog dostojanstva. bilo n a u č n u ili logičku. nužno. s p o n t a n o vođeni da zajed­ ničkom k r a t k o m ocjenom o b u h v a t i m o tri suštinska dijela organske filozofije u užem smislu. prije svega. 1 1 nosti i direktnije osobenosti koje ih t a k o j a k o izdvajaju čak i od najviših pojava individualnog života. u užem smislu koja vla­ da t o m djelimičnom i s e k u n d a r n o m evolucijom j e d n e od životinjskih rasa. inače suštinski mogla uticati na jasnoću glavnih r a z m a ­ tranja. mnogo je značajno da se ovdje d i r e k t n o ispitaju svi p o t r e b n i odnosi. u suätini. bilo da se odnosi na duh koji predstavlja ne­ osporne simptome jedne prave naučne sile uprkos žalosnom metafi­ zičkom vašpitanju koje njime. fizike i astronomije koje su. koju će sociologi- 196 197 . on predstavlja iskreno i duboko lič­ no ubjeđenje. u t o m smislu. nužno. u tako okarakterisanim pojavama naličje realnosti koje je najmanje dvosmisleno. agens pojave. p r v i t e r m i n tog f u n d a m e n t a l n o g dualizma d i r e k t n o potčinjava sociologiju cjelokunoj organskoj filo­ zofiji p r e k o koje se jedino upoznaju pravi zakoni ljudske p r i r o d e . nasljedni. ni­ k a k v a d r u š t v e n a spekulacija. Da bismo. Takav argumenat koji je dao jedan takav duh. potpunije specijalDa bismo bolje okarakterisali ovo značajno zapažanje. a k o je njihovo objašnjenje p r e ćutno s a d r ž a n o u a n a l o g n i m r a z m a t r a n j i m a koja su već p r e d s t a v ­ ljana u pogledu d r u g i h osnovnih n a u k a . Ova p r i r o d n a koncentracija t e m e koja će omogućiti da z n a t n o s k r a t i m o našu lek­ ciju. mislim da treba da iz njega navedem neki istaknuti i svjež primjer koji mi izgle­ da dvostruko presudan. ne bi. raz­ ni staleži svuda. u osnovi. hernije. m o r a ć e m o o k a r a k t e r i s a t i n e o p h o d n u reak­ ciju. Što se tiče m e t o d e u u ž e m smislu. n e p o s r e d n o proizilazi iz neospornog r a n g a koji n a š a osnovna hijerarhija. međutim v i d i o . naprotiv. n i k a d a ne bi mogla pod­ nositi p r a v u pozitivnost. što će n a m omogućiti da sada dosta skra­ t i m o t u n e o p h o d n u operaciju n e nanoseći š t e t u njenoj suštinskoj efikasnosti. prije svega. u soci­ ologiji. Ona. dovoljno i s t a k n u t . isto t a k o neizbježno povezuje sa cjelokupnim si­ s t e m o m n e o r g a n s k e filozofije iz koje jedino može proizaći p r a v a ocjena spoljnjih uslova egzistencije ljudskog roda. dominira. pravi i d i r e k t n i princip n e ­ ophodnog potčinjavanja d r u š t v e n e n a u k e cjelokupnoj p r i r o d n o j fi­ lozofiji. potčine sistemu postepenih d r u ­ gih f u n d a m e n t a l n i h proučavanja. u suštini. na sve ranije n a u k e . ka­ da se. čovječanstva. međutim. K a k o bi proučavanje takve evolucije uopšte moglo postati pozitivno k a d a bi se nastavilo ne obraćajući pažnju na tu d v o s t r u k u korelaciju? T a k a v je. koristeći za svoju temu najbolji direktni istraživački metod. J e d n o m rječju. da bismo dopunili tu n e o p h o d n u operaciju. drugi t e r m i n je. bez sumnje. n e o p h o d n e obaveza da se d r u š t v e n a p r o ­ učavanja. Dakle. na osnovu cjelokupne proš­ losti. Osim toga. bar u tom trenutku: međutim. napredno kretanje ljudske civilizacije. gotovo je nemoguće shva­ titi jednu takvu kompletnu zaslijepijenost kod jednog tako otmenog du­ ha koji je. a drugi. da diskusiju podkrijepi tobožnjim istorijskim pokazateljem koji ukazuje da. jednom rječju.gledali najbolje raspoloženi. u stvari. donedavno. Ova presudna zabluda mi izgleda po­ sebno zgodna da istakne koliko pretjerana komplikovanost društvenih posmatranja nužno zahtijeva da se duh racionalno pripremi da v i d i . Bez stalnog p r a k t i k o v a n j a takvog filozofskog dualizma. j e d a n od ta dva velika odjeljka p r i r o d n e filozofije određuje. razmotre razni i odlučujući i mnogobrojni doka­ zi koji. ne samo na osnovu neophodne prethodne koncepcije cjelokupnog ljud­ skog razvoja. u g r a n i c a m a koje su u p r a v o p o m e n u t e . još direktnije i. na odgovarajući način. društ­ veni uticaj prava nasljeđivanja stalno opadao. još očiglednije. s v a k a podjednako. U jednoj značajnoj diskusiji koja se vodila 1831. Vidi se da smo. proizilazi. Imajući na umu da su. prilazeći iz s u p r o t ­ nog p r a v c a našoj enciklopedijskoj seriji da bismo prvo razmotrili n a j e m i n e n t n i j e i najdirektnije relacije kao i sve analogne slučajeve t r e t i r a n e u p r e t h o d n i m tomovima. naročito u p r e t h o d n o j knji­ zi. u odgovarajućem v r e m e n u . da se našlijeđivalo i ropstvo i slo­ boda i da je. jedan od najeminentnijih zagovornika tog prava (g. trudeći se da svom mišljenju da naučni aspekt. s čisto n a u č n e tačke gledišta. s obzirom da je. m a n j e k o m p l i k o v a n i h kategorija p o ­ java. s r e d i n u u kojoj se ona razvija. dovoljno je. teško bi se mogle zamisliti zapažanje koje je u radikalnijoj i direktnijoj suprotnosti sa univerzal­ nom realnošću društvenih pojava. dodjeljuje d r u š t v e n i m p o j a v a m a poslije svih d r u g i h glavnih kategorija pri­ r o d n i h pojava zbog v r h u n s k e komplikovanosti. porijeklo značilo glavni uslov neke moći. očigledno. Guizot) nastojao je. da se p r i h v a t i da pozitivno p r o u ­ čavanje d r u š t v e n o g razvoja n u ž n o pretpostavlja s t a l n u korelaciju ta dva n e m i n o v n a pojma. u g l a v n o m shvatili k a k o ove n e p o b i t n e osobine određuju t a k o u s k u r a c i o n a l n u zavis­ nost sociološke n a u k e od raznih d r u g i h ranijih g r a n a p r i r o d n e filo­ zofije. vezane za proučavanje d r u š t v e n e sredine. koje ostvaruje fenomen i svih stalnih spoljnih uticaja ili n a u č n e sredine. teži da stalno pove­ ćava društveni i politički uticaj prava naslijeđivanja.

ni manje realni ni manje autoritativni kada uspijemo da ih jasno sagledamo. što je gotovo nespojivo sa najpozitivnijim pojmovima ο ljudskoj prirodi koja je. uobičajeni stepen nastranosti tili im­ becilnosti. stalne dragocjene provjere. ako protivrječa. sa kojom evolucija ljudskog društva uvijek mora biti u skladu. što ću kasnije objasniti. u suštini. rezultat suviše nesavršenog filozofskog karaktera kojega još predstavlja sama biološka nauka u očima većine današnjih du­ hova. jačim od osjećanja ljubavi. ne bi se trebalo čuditi što osnovne relacije između sociologije i biologije nisu do sada mogle biti organizovane na odgo­ varajući način. u svim društvenim teorijama. sve aktuelne poli­ tičke doktrine bi trebalo smatrati potpuno pogrešnim. naročito kada cerebralna fiziologija. započinje prema onoj drugoj tački gledišta. na osnovu samo te kontrole. biti iste na svim stupnjevima društvene ljestvice i međusobno povezane uvijek na isti način pošto veći ili manji razvoj koji im omogućava društveno stanje. prema tome. što je očigledni apsurd. pošto se ustanovi. iako ne tako direktno i posebno. bez obzira na sva istorijska zapažanja u užem smislu. makako ih bilo teško ocijeniti. duh dogovora ili proračuna. koji su. po­ znatim zakonima ljudske prirode: ako. Ova vei ka filozofska zabluda posebno je naglašena kod čuvenog Cabanis-a. pošto najelementarnijii termini socijalne serije ne mogu podnijeti gotovo nikakvo direktno istraživanje. kao što sam to posebno ustanovio u četrdesetoj lekciji. zbog čega su i manje poznati do sada nego materijalni uslovi svakako nisu. ne bi mogli odmah zanemariti. U pogledu biologije. kada je društveni raz­ voj postao suviše naglašen da bi se i dalje mogao izvoditi sličan za­ ključak. U stvari. njen se naučni status tek rađa i još je u nagovještaju. nedovoljnu aktuelnu premoć biološke filozofije.ju kasnije. a ni sam GALL nije umio da se od nje sačuva. statičkih ili dinamičkih. fizičke. Kada se time budemo direktno pozabavili moraćemo razlikovati. na primjer. neizbježnu zavisnost zdravih socioloških proučavanja od ranijeg proučavanja ljudske prirode. dovode do toga da uvijek dopuštaju. ako osjećanja sim­ patije prikazuje. ne bi usudio da ne prepozna njen očigledni princip među onima koji u stvarnoj primjeni ništa bitno ne uzimaju u obzir. treba ustanoviti glav­ nu direktnu potčinjenost sociologije biologiji čije se druge grane. nepromjenjivo sociološko učešće biološke teorije čovje­ ka. i jedva da je i najnapredniji duhovi priznaju. neophodnom kasnijem ispravljanju. ipak. u osnovi. isto tako neosporne. bude njegovana na odgovarajući na­ čin. s obzirom na sasvim drugi materijalni pogled. a ponekad čak i srećne opšte indikacije. inače. Polazeći od prvog gledišta. jedne kod vlada. sve sociološke propozicije će morati da se podvrgnu. Jedna takva 199 . budući da je cerebral­ na fiziologija mlada institucija. ako navodi efi­ kasnu i opštu premoć intelektualnih sposobnosti nad čulnim pre­ moćima itd. u suštini. stvorena kod čitavih grupa u stanju stalne patološke mostruoznosti. još u početku brojniji nego što izgleda u prikazu krajnje nesavr­ šene biološke teorije čovjeka. snažno djelo­ vale istorijske indikacije na koje se on oslanja. moralne ili inte­ lektualne moraju. a dru­ ge kod onih kojima se vlada. ona je. na primjer pretpostavlja da većina ljudi ima naglašeno dobar ili loš karakter. Sa te tačke gledišta. na osnovu samo tog jednog naučnog obrazloženja. reakciju u koju se danas još manje sumnja nego u samu glavnu akciju. Te indikacije čvrsto ra­ cionalno temelje na neophodnoj nepromjenjivosti ljudskog organiz198 ma čije razne karakteristične dispozicije. Dakle. ne može se sakriti da su ih glavni filozofi bio­ lozi uvijek zamišljali na jedan pretjerano nezdrav način što bi tre­ balo da utiče na potpuno iščezavanje sociologije kao direktne i po­ sebne nauke kada se svede na jednostavni zaključak nauke ο čov­ jeku. po­ sebno treba pripisati naglašenoj nesavršenosti koja karakteriše ve­ ći dio biologije koji se odnosi na opšte proučavanje intelektualnih i moralnih pojava. pošto one u svojoj iracionalnoj procjeni političkih pojava. Bez obzira na krajnji realni značaj takvih indikacija. preko tog dijela. Ova gotovo univerzalna kontradikcija između maksime i primjene ne potiče danas samo od radikalno manjkave koncepcije društvenih proučavanja. sadašnjih ili kas­ nijih. osim malog broja jasnih izuzetaka. ma koliko. bilo da pretpostavljaju ogromnu trajnost ljudskog ži­ vota ili da se. duboka filozofska potčinjenost društvene nauke toliko je nepobitna da se niko više. obično. radije nego da sami sugeriraju pravi karak­ ter takvog djetinjstva čovječanstva. ubuduće. ispitati. Iz toga proizilazi. U svakoj epohi ljudske evolucije. Onda. koju je tako uspješ­ no osnovao genijalni GALL. jedne početne i druge nastavljene. oni se. direktan sociološki prikaz ne bi mogao hiti naučno prihvaćen. Jedan tako presudan primjer može da­ ti tačnu predstavu ο dragocjenim opštim izvorima koje će pozitivna sociologija morati stalno da izvlači iz svoje osnovne zavisnosti od biologije. polazeći od dvije glavne tačke gledišta. što sam već naveo pri kraju prethodne lekcije. u cjelokupnom sistemu socioloških proučavanja. (vidi lekciju 45). ne može nikada uticati na njihovu prirodu. S takve biološke tačke gledišta. pa prema tome ni stvoriti ni uništiti b i o koje osobine ili pak poremetiti njihovu uzajamnu početnu rav­ notežu. moraju izgraditi kroz prim­ jenu pozitivne teorije ljudske prirode na svim odgovarajućim okol­ nostima shvatajući slabe izolovane informacije koje ta prva skica društva može dopustiti kao određene da olakšaju i usavrše to ra­ cionalno određivanje. U svim sličnim slučajevima. proti­ ve fizičkim zakonima ljudskog roda: jer intelektualni i moralni uslovi ljudske egzistencije. biologija prvo mora stvoriti potrebnu polaznu tačku za sve društvene spekulacije na osnovu fundamentalne analize ljudske društvenosti i raznih organskih sta­ nja koja određuju njen pravi karakter. isto tako. Osim toga. da pravo kažem. prvobit­ nih ili nastavljenih.

takav duh je obavezno podržavan bes­ korisnom teorijom koju ispitujemo i koja nastoji da direktno potčini. svakako. s mnogo očiglednosti dokazuju da je s ljudskim razvojem opadao ratnički duh. u suštini. razni poje­ dinci i razne generacije? Zato se ti uzaludni pokušaji nikada nisu mogli ostvariti i služili su samo da jače istaknu očiglednu hitnost osnovne regeneracije društvenih proučavanja kojima se. da prva skica socijalne serije razmatrana u svojim originalnim terminima. kao što smo to vidjeli. u današnje vrijeme. iako prvobitno stanje organizma u kombinaciji sa stvarnom prirodom odgovarajuće sredine. koja je u isto vrijeme i šira i duža i u kojoj sudjeluju. nezavisno od istorijskog istraživanja koje je tada bilo nemoguće ili veoma manjkavo. a posebno kao obavezna osnovna kontro­ la. Ali i u stanju jednostav­ nog projekta oni su već duboko štetni pošto utiču da jedina kate­ gorija posmatranja. Glavni inte­ lektualni porok ove filozofije je. potpuno iščezne. nasuprot tome. sigurno. i pored njihovog ne­ izbježnog značaja. Smatra se. Daleko od mogućnosti da. Tako je većina bioloških fi­ lozofa nehotice dovedena do te kobne praktične zablude da posmatra stvarne privremene društvene promjene. zbog direktnog zaključivanja. bez obzira na pomoć koju treba da koristi od svih ranijih nau­ ka. kao što se pretpostavlja. izdigne sistem društvenih proučavanja na stvar­ no pozitivnf nivo. treba posebno da proizađe. postaje zauvijek nadmoćna. sukcesivni i rastući uticaj ranijih generacija uskoro postaje glavni uzrok postepenih promjena koje ono predstavlja. suštinski način istraživanja mora radikalno izmije­ niti kako bi uvijek na racionalni način odgovarao pravoj prirodi odgovarajućih procesa. ili pak svodeći ga na malo poznato napredovanje koje je nejasno definisano. prilazi na mnogo raznih načina. biolozi ne smatraju da su oslobo­ đeni obaveze da se ne služe direktnom analizom godina starosti kao osnovnim sredstvom istraživanja. ne računajući neka nevažna poboljšanja. Mogli bi se navesti mnogi drugi analogni slučajevi. kao u astronomiji. to treba da učini jednu takvu naučnu potrebu neospornom kada se radi ο naj­ složenijim pojavama koje naš razum može istražiti. prema tome. što je. u cjelini apsorbovan ili pak skriven do te mjere da bi bio potpuno nepoznat usljed očigledne nemogućnosti u kojoj bi se time nalazio naš um da po­ kreće glavne stvarne faze jedne tako složene evolucije bez neop­ hodne direktne prevage istorijske analize u pravom smislu. bez sumnje. potpuno nedostojne njegovog genija. takav bi postupak si­ gurno postao iluzoran za kasnije proučavanje društvene evolucije kada bismo i dalje uporno à priori određivali efektivni razvoj. nije. čim slučaj postane dovolj­ no složen da bi se koristilo samo obrazovanje: tim prije. nije tako duboko iracio­ nalna kao analogna tendencija većine fizičara i hemičara da treti­ raju biologiju kao prosti derivat neorganske filozofije. inače. nesposobna da iz njih izvuče tako teške i tako daleke zaključke. u stvari. Ali. koja najjasnije utvrđuje njenu na­ učnu svojstvenost. Tako odgovarajuće i neposredno posmatranje usmjerava. spriječila neminovni razvoj društvene nauke. ne mogu se više korisno upotrijebiti osim kao dragocjena opšta pomoć. suprotan izvanredno rela­ tivnom duhu prave političke filozofije. sigurno. koje su svojstvene od­ ređenom stanju razvoja čovječanstva kao neodvojive od osnovne čovjekove prirode i prema tome kao neuništive. bili deplasirani. bio uvučen. a naročito od same biologije. sve intenzivnije i sve raznovrsnije. možda. kod pojava koje su beskrajno manje komplikovane u suštini. Ipak osnovni zakoni ljudske prirode bi postali jednog dana mnogo po­ znatiji nego što su ikada mogli biti. ali koji je. isto. Ali. iz biološ­ ke teorije ο čovjeku. jače ili sla­ bije izraženi u kojima je štetna prevaga bioloških razmatranja kao 201 200 . Tada istorijska analiza. našao bi se prema tome. u početku dominira u direkt­ nom zapažanju. U jednostav­ noj istoriji individualnog života. u jednu vrstu naučne de­ klamacije. Kada socijalna evolucija kod prvih ljudskih generacija tek počinje da pokazuje neka nejasna i neodređena svojstva napre­ dovanja koje je još uvijek nesigurno i neprimjetno. bolje definisan nego čisto teološki ili metafizički tip. kada se radi ο evoluciji prilično komplikovanoj na drugi način. taj apsolutni duh kojega ona stavlja ispred svih dru­ štvenih spekulacija. u današnje vrijeme. očigled­ no direktno nastoji da produži uopšte. svakako. iako. ili je spuštaju na sporedni nivo.j. direktno se pretvara­ jući da ne poznaje stalni razvoj ljudskog roda. na kojoj stvarno može počivati društvena nau­ ka. Dakle. pa se. po pitanju rata prenebregavajući u nevri­ jeme društvena razmatranja i koristeći samo nesavršene filozofske pojmove koji su. postepeni i stalni uticaj koji ljudske genera­ cije vrše jedna na drugu. istraživanja baš kad su. ovaj se zaklju­ čak može izvesti do određene granice. u potpuno­ sti slaže sa produbljenijim sistemom osnovnih zakona naše priro­ de.intelektualna dispozicija. a naša moć zaključivanja bila bi. pa čak postaje i neophodan do te mjere da. sve do neorganske filozofije. čim se stvarno društveno kre­ tanje učvrsti. njeni elementarni zakoni izvanredno poznati. pošto se zanemari svako određeno društveno stanje. sadašnje djetinjstvo političke filozofije. u suštini. vidjeti kako je sam čuveni GALL i pored svoje filozofske pro­ nicljivosti. a čisto biološke indikacije. um­ jesto da ga proučimo na osnovu neposrednih i posebnih posmatranja. takva filozofska zabluda. Glavna pojava sociologije. želeći da utvrdi to­ božnju postojanost militarističkih tendencija kod ljudskog roda iako sva istorijska svjedočenja. Koja bi to čudna nedosljednost uticala da se oni osjećaju oslobođe­ nim jedne takve naučne obaveze. sva društ­ vena razmatranja apsolutnoj koncepciji jednog nepromjenjivog po­ litičkog tipa koji je. ona bi. inače. bez sum­ nje predstavlja prvi opšti uzrok nastavljanja kasnijih promjena. što se. manje štetna za stvarni progres ljudskog duha jer kada bi mogla prevagnuti. na osnovu ranijih objašnjenja. kao što smo to ustanovili. Može se na prim­ jer. t.

posebno ispitati taj n u ž n i odnos sa n a u č n e tačke gledišta u užem smislu koja je j e d i n o mogla zah­ tijevati j e d n u p r a v u opštu diskusiju. n e p r e k i d n o prikazuje kao neizbježno ono što se u početku manifestuje k a o n e o p h o d n o . shvatiti k a o p o t p u n o posebna n a u k a koja j e d i r e k t n o z a s n o v a n a n a sopstvenim osnovama. Dakle. i o b r n u t o . alko se izvede na odgovarajući način. pozitivna koncepcija pravog suštinskog kretanja ljudskog duha i druš­ tva. T a k a v d u h t r e b a da b u d e apsolutno svojstven prirodi d r u š t v e n i h proučavanja j e r je čovjek u njemu v o đ e n p o t p u n o s u p r o t n i m filozofskim putevima. čija je d i r e k t n a tendencija da istovremeno uništi i p r a v u filozofsku koncepciju d r u š t v e n e n a u k e i n j e n u glavnu p r a k ­ tičnu namjenu. po mom mišljenju. ne mogu ostaviti n i k a k v u s u m n j u u n e m i n o v n u osnovnu potčinjenost sociologije biologiji. Dvostruko značenje riječi neophodan ko­ ju sam upravo naveo. još šire i temeljnije koristi. p a r a l e l n o dovelo do du­ bokog n e s h v a t a n j a p r a v e d r u š t v e n e evolucije i do pripisivanja var­ ljive postojanosti b i t n o promjenjivim dispozicijama. ima previše. do te mjere da bi takav rad malo odgovarao i našim prostim literatama i eruditama. u s v a k o m slučaju. b a r što se tiče svih d r u š t v e n i h sposobnosti od velikog značaja. To je. oba­ vljen komparativno između raznih savremenih jezika. iako vrlo sažeta. Čini mi se da sva p r e t h o d n a objašnjenja. t r e b a da počiva. u stvari. to je jedini n a č i n na koji se d a n a s može doći do tog opšteg pojma. racionalno istraži­ vanje iako na sasvim drugačiji način koji je dovoljno objašnjen u p r e t h o d n o j lekciji. I pored a k t u e l n e nesavršenosti tih različitih n a č i n a is­ traživanja čiji je k a r a k t e r do sada malo poznat. niti u r a d i k a l n o pogrešni pojam koji fiziolozi sebi ο t o m e stvaraju. Što se tiče metode. u njoj uvijek tre­ ba gledati dragocjeno i neosporno svjedočanstvo izvjesne fundamental­ ne koincidencije između dvije tako približene ideje. za cjelokupni sistem n e o r g a n s k e filozofije za koji je. ljudski d u h duguje zahvalnost za tu značajnu filozofsku operaciju: dakle. Ovaj bi se rad sastojao od operacije koja je suprotna onoj koja se primjenjuje. kada se radi ο sinonimima u užem smislu. na n a č i n teološko-metafizičke filozofije ne obazirući se na korelativno stanje ljudske civilizacije. n e p o s r e d n o vezana i biologija. k a o što već zna­ mo. zbog njegove prirode. na kojoj. logična analogija dvije n a u k e je toliko očigledna da je bilo p o t r e b n o da sociolozi posebno insistiraju na neospornoj potrebi da se p r v o nji­ hov um p r i p r e m i za odgovarajuće produbljeno proučavanje biološ­ kih m e t o d a . Osim posebnih filoloških znanja. m a k o l i k o on bio di- r e k t n o k o r i s t a n za p r o u č a v a n j e individualnog života. Ali. ona se i s a m a s m a t r a n a ­ učno vezanom.« Pošto je t a k o r a c i o n a l n o u t v r đ e n a n e o s p o r n a opšta zavisnost so­ ciologije od cjelokupne biološke filozofije. Datkle. do značajnog izvora novih istorijskih dokumenata ο progresivnom obrazovanju ljudskog uma. sociologija t r e b a na sličan način da uzme od biologije vrlo dragocjeni filozofski princip koji t r e b a da joj veo­ ma koristi i koji će k r o z to doživjeti još potpuniji n a u č n i razvoj : riječ je ο onoj srećnoj transformaciji dogme krajnjih u z r o k a koja sadrži neosporni princip uslova egzistencije. i inače. k a k o u sociologiji t a k o i u biologiji. za cjelokupni sistem biološ­ ke filozofije. mogla da vrši na postepe­ ni razvoj i univerzalno širenje stvarnog filozofskog duha. u da­ našnje vrijeme. Ovaj d v o s t r u ­ ko štetni uticaj. kao i svaki postupak društvenog istraživanja. da ne navedem sažeto op­ štu misao jednog potpuno novog rada ο filozofiji jezika čija mi racio­ nalna izrada ne bi mogla pripadati. Umjesto da se približe različite riječi koje imaju ista značenja ili su potpuno analogne. bilo p o t p u n o dovoljno da se na odgovarajući način p o d s t a k n e najdirektnije povezivanje k a k o bi se 1 Ne mogu da se uzdržim.i iracionalno preziranje istorijskih pojmova. čini ml se da nudi jedan od najbolje okarakterisanih primjera bilo prirode te nove operacije. ne treba vjerovati da je ta vidljiva konfuzija slučajna. nužni rezultat opšteg razlikovanja statičkog i dinamičkog stanja. glavno svojstvo pozitivne hijerarhije koju smo izgradili između r a z n i h osnovnih n a ­ uka. Umjesto da predstavlja j e d n o s t a v n u d o p u n u biologije. J e d i n o će na taj način biti m o ­ guće da se dovoljno isprave rigoroznije ali suviše u s k e n a v i k e koje bi r a z u m p r v o t r e b a l o da sažme kroz isključivo proučavanje neorganske filozofije. svakako. j e d i n o p r e k o njih možemo p r e t h o d n o ocijeniti s t v a r n i opšti d u h koji t r e b a da usmje­ r a v a sva p r o u č a v a n j a vezana za živa bića i da p o s t a n e još n a d m o ć ­ nijim u d r u š t v e n i m p r o u č a v a n j i m a . P o z n a t o je da taj princip. u današnje vrijeme. t a k o da bi. u protivnom ona hi samo pretrpala nauku iracionalnoin građom koje. posebno je naglašen kod većine teorija koje se od­ nose na obrazovanje na koje se. U stvari. 202 203 . posebno p r i p a d a p r o u ­ čavanju živih bića u kojem je ovo razlikovanje izražajnije nego na d r u g o m mjestu i kojoj. Kada bi se kod svalkog glavnog slučaja moglo poći od prvog faktičkog vremena takve jezičke promjene. d i r e k t n o objašnjen u p r e t h o d n o j knjizi. treba da bude od velike koristi. nova interesantna zapažanja ο intelektualnom svojstvu raznih naroda. jedan takav posao. di­ 1 r e k t n o približavajući dva filozofska p r i h v a t a n j a riječi neophodan s p o n t a n o nastojati da. u ovoj prilici. Zbog tog zaista osnovnog principa. bez sumnje. p r e k o i n d i r e k t n e . d r u š t v e n a n a ­ u k a t r e b a da ga. Ništa posebno ne bi moglo spriječiti da se na t a k v o m izvoru p r o u č a v a k o m p a r a t i v n a m e t o d a u p r a v o m smislu. m a k o l i k o bio neizbježno n u ž a n uvod za to. koju javni razum izvanredno osjeti. n o v a politička filozofija će. obično. došlo bi se. ovu filozofsku operaciju bi trebalo da usmjerava. ranije. predložio bih da se napravi jedna vrsta rječ­ nika dvosmislenih rječi u kojem bi se vršilo upoređivanje različitih glav­ nih značenja jedne iste riječi. gotovo uvijek gleda. socijalna fizika se mora. bilo srećnog uticaja koji bi ona. M o r a o sam. u suštini. ali koja je d u b o k o vezana.a : »Sve što je n e o p h o d n o postoji. kao što to lijepo kaže politička izreka čuvenog M a i s t r e . pružio bi. bilo u svojoj po­ laznoj tački ili u svom s t a l n o m razvoju. u stvari. ali s p o n t a n e i neizbježne veze.

neophodna za racionalnu koncepciju svih društvenih po­ java. barometarskom. Na primjer. i društvene kada se radi ο termometarskom. statič­ kih ili dinamičkih. na odgovarajući način. a posebno malu ekscentričnost orbite. samo moram. stvarna sredina u ko­ joj se one razvijaju? Opšti sklad koji uvijek mora postojati između civilizovanog čovječanstva i poprišta njegovog kolektivnog napredo­ vanja. još naglašeniji od njihovog čisto biološkog uticaja mada je. terena i drugog. visoku direktnu zavisnost pozitivne filozofije od cjelokupne neorganske filozofije. statički ili dinamički. inače. neodređeno trajati. inače. treba pomenuti. a sada se radi ο kratkom opisu. inače. stvarni stepen nagiba ekliptike. kada se radi ο astonomskim uslovima koji su najmanje poznati od svih i onih čija je prevaga vrlo izražena. direktno i stalno. čiji sam obavezni princip ranije naveo. bili znatno narušeni. a naročito ljudska. ista je situacija i u mnogim drugim slučajevima koji se ne mogu odmah ocijeniti. neminovno proističe iz istog filozofskog principa koji nam je direktno pokazao stvaranje pravog suštinskog duha biologije u užem smislu. koja se. navedena u četrdesetoj lekciji. u tom smislu. Zbog tog neminovnog identiteta mogu. dakle. koji ne bi bili dovoljno visokog intenziteta da teško povrijede in­ dividualnu egzistenciju. što se. fizičkih i astronomskih uticaja pod čijom vlašću se odvija društvena evolu­ cija i koji treba da imaju premoćni uticaj. bez ikakvog posebnog ispitivanja manje bliskih veza. od posebnog ponavljanja metodskog ocjenjivanja tih različitih neorganskih uslova društve­ nog života koji. a naznačio sam. Pozivajući se. pored ostalog. u tom smislu. da bi ovo poglavlje postiglo svoj cilj. između individualne prirode svakog živog bića i karakterističnog sastava odgovarajuće sredine. još oči­ glednije dokazuju to povećanje prirodnog uticaja kada se sa indi­ vidualnog prelazi na društveni slučaj. Dakle. ispituju. kada se radi ο stalnoj korelaciji. za fizičke uslove in­ dividualne egzistencije. da egzistencija živih bića.steklo pravo određivanja stvarnog enciklopedijskog položaja. električnom i drugom stanju ambijentalne sredine. očigledno je da će čitalac. Makoliko mogao biti interesantan metodski pregled vrlo složenog sistema neorganskih uslova društve­ nog razvoja. među dina­ mičkim uslovima koji. čitalac će lako uvidjeti da bi razni hipotetički poremećaji. dakle. jer. Na prvom mjestu. isto tako. hidrometrijskom. socijalna fizika je vrlo na glašeno povezana sa cjelokupnom neorganskom filozofijom preko značajnih prikladnih i neposrednih veza. koja je. vrstu biološkog uticaja svojstvenih svakom od tih glavnih uslova. ne­ minovno zavisi od svih raznovrsnih astronomskih podataka. na dovoljne indi­ kacije iz prethodne knjige. kada je riječ ο tome. Astronomski uslovi posebno. čini mi se da takvo gledište tre­ ba samo da se posebno naznači. nužno. uopšte ukazati da je socio­ loški uticaj svojstven tim raznim spoljnjdm uticajima. To isto važi. Sva bi­ lo kakva spoljnja previranja koja bi uticala na individualnu egzi­ stenciju čovjeka. nisu uopšte pogodni za ozbiljno osporavanje čim se direktno podvrgnu naučnom ispitivanju čiji se razvoj mora vratiti na Posebnu raspravu političke filozofije koja je još ranije najavljena. pa prema tome. na vrstu voda. Ali. tako da utiče na osjetljivost postepenih promjena. sebe osloboditi. naprotiv duboko izmijenili društvenu eg­ zistenciju koja zahtijeva savršenije sudjelovanje povoljnih okolno­ sti. prije svega. Lako će se osjetiti da bi. koji su karakteristični za našu planetu. njegova neizbježna širina ne dopušta ovdje da se na­ pravi bilo kakva njegova skica. a slična je situacija i u pogle­ du osnovnih hemijskih uslova koji se odnose na sastav atmosfere. bez sumnje ne bi teško uznemi­ rilo mijenjanje sredine koju nikako ne bi ometala individualnu eg­ zistenciju čovjeka. u isto vrije­ me i neizbježna i neophodna. sa tog stanovišta. ne bi mogla dovoljno manifestovati zbog kratkoće individualnog života. isto tako posmatran kao organizam koji može. Uostalom. prema analognim motivima. naš društveni život bi morao pretrpjeti duboke odgovarajuće promjene. takva razmatranja treba da postanu. kako bi se zajedno sa organskim uslovima odredila njena osnovna brzina. događa na najvišem ni­ vou u racionalnom proučavanju društvenih pojava u kojima se od­ mah uočavaju najsloženiji organizam i najistaknutije manifestaci­ je. kada bi svi ti osnovni podaci. analizirati čitav sistem raznih spoljnih hemijskih. ali ne u mjeri koja bi dovela u nepriliku individualnu egzistenciju. U prethodnoj knjizi su dovoljno opisani ti razni spoljašnji uticaji kada je u pitanju individualni život. Kako bi se ra­ cionalno mogle zamisliti društvene pojave kada se ne bi tačno procjenila. što se mora vrlo ozbiljno razmo­ triti u pozitivnom sistemu političkih spekulacija. Ali. suštinsku stabilnost rotacionih po­ lova. nezavisno od te očigledne neposredne potčinjenosti. tu značaj­ nu ocjenu. moram uputiti na četrdesetu lekciju. Po­ kazao sam. posmatranu sa aspekta njene dnevne rotacije ili godišnjeg okretanja. na neki na­ čin. i da istakne. isto tako bi neprekidno mijenjala i njegovu društ­ venu egzistenciju. da je jedan takav organizam koji nastoji da što potpunije razvije tu neminovnu prevagu. direktnom provjerom neminovne zavisnosti prave nauke ο ljudskom razvoju 204 205 . ova filozofija sama može. pa samim tim. nije samo očigledno da odgovarajuće dimenzije naše planete imaju više naučnog značaja za sociologiju nego za biologi­ ju. da bih ubrzao naš rad. preko posebnih pregleda koji se lako mogu dopu­ niti. u tim različitim suštinskim vidovima. i obrnuto. Prihvatajući razna razmatra­ nja. ovaj visoki intenzitet je samo prirodni nastavak sve veće prevage jednog takvog reda uslo­ va kako se organizam više komplikuje ili kako se u njemu posmatraju više pojave. Sa naučne tačke gledišta. u suštini. uglavnom. ne reprodukujući je u novom vidu. nju. Ovakva će razmišljanja dovesti do toga da se shvati. lako prenijeti na aktuelni slučaj. analogan. označavaju nepremostiva opšta ograničenja za kasnije širenje ljudske populacije.

umjesto straha da se prava pozitivna filozofija nikako ne može izolovati od neorganske filozofije. polazeći od svih glavnih glediš- ta. prateći osnovno kretanje koje je dosta pomdnjano u pret­ hodnom poglavlju. Uglavnom. pošto se taj važni princip biološke filozofije. i pored svoje trenutne ne­ savršenosti. zavisi od iste pojave. mada manje izražene slučajeve i svuda će se pokazati da je ona. jer kontinuitet te evolucije zahtijeva najprije jednu takvu stabilnost u određenim granicama. prema tome. Slična ocjena se može donijeti za fizičke i hemijske uslove da bi se utvrdilo da je površina naše planete u svakom pogledu. primjećujući da ne bi on. da svi uzroci koji izazivaju poremećaje samo bi mogli ne­ posredno djelovati na tu brzinu. bilo u odnosu na rotaciju ili translaciju. da se ljudska bića. pozitivnom proučavanju društvenog razvoja. uvijek bi trebalo pretpo­ stavljati da postoji jedno osnovno kretanje za ukupan razvoj : takav je bar filozofski uslov koji nameće priroda jednog takvog pitanja i koji ne može postati potpuno pozitivan sve dok se ne bude mogao tako shvatiti. takvu ocjenu treba prenijeti na čisto neorganske uzroke. da jednu takvu delikatnu evoluciju radikalno onemogu­ ćavaju razne spoljnje perturbacije. da pozitivna filo­ zofija nije bila racionalno moguća bez prethodnog usavršavanja te filozofije na višem stepenu nego što se to. jer. koje su. a da nikako ne izmijene njihovu prirodu: i kada ti uticaji koji iza­ zivaju poremećaje pređu granice. treba više pre­ cizirati opšti pojam pravog društvenog uticaj a koji je svojstven raznim neorganskim uslovima. identično u svim mogućim hipotezama ο odgovarajućoj sre­ dini. Bez sumnje. Dovoljno sam pokazao. dovoljno napredovala danas da bi obezbijedila pozitivnoj filozofiji osnovne uvodne pojmove koji su joj potrebni. iako se biće tada lakše može mijenjati. mislilo. kada se uzme u obzir sigurna osnovna zavisnost sociološke filozofi­ je od raznih grana neorganske filozofije. vidi se. samu snagu bioloških uzroka. ina­ če. umjesto da se izmijeni. njihova faktička beskorisnost očigledna je i u sociologiji i u biologiji. uvijek treba smatrati da će ona biti potčinjena istim bitnim zako­ nima i da se jedino njena brzina može mijenjati pošto ona. Da bi se. ili kad bi se tak. Ali dok je evolucija moguća. došla u suštinski normalno stanje. u granicama mogućnosti. što bi s naučne tačke gledišta bilo isto što à hipotetički dru­ štveni razvoj neke druge životinjske rase. ne govori u stvari. zbog cjelokupne. u osnovi. u 206 207 . još prije može primijeniti na složeniji organi­ zam i izuzetniji život. koji su. u što ne bi trebalo sumnjati. prihvatile neke izrazite promjene u ljudskom organizmu. mnogo bi se više trebalo plašiti da ona nije. Dakle. da te promjene okružene uskim opštim granicama. a da ih kasnije razmatra postepeno se upuštaju u savršeniju tačnost. prvo prići najopštijem određivanju zakona svoj­ stvenih društvenom razvoju. u suštini. Sto se tiče astronomije. zanemariti.) mislilo. ovih opštih pojava koje su suštinski nepoznate pozitivnoj astronomiji. da se u zemljinoj kori dešavaju samo promjene koje su tako raznavrsne i tako postepene da ne bi mogle štetno uticati na prirodni tok društvene evolucije čija se misao. treba smatrati da osnovno kretanje tog razvoja. lako se može zamisliti. iz jačih razloga. pod uslovom da se uvijek posjeduje mudra sposob­ nost da se privremeno uklone pogrešna istraživanja. iz jačeg razloga. ovdje ο nikakvoj promjeni. koje ni bi išle čak do uništenja ljudske vrste. strogo konstatovane zavisnosti. kada se ne bi moralo. predvidjelo svako neisprav­ no tumačenje te zavisnosti. izgledalo bi da ta neminovna zavisnost zahtijeva u neorganskoj filozofiji. iz posljednjih razloga. u stvari.od opšteg sistema neorganske filozofije. u četrde­ set drugoj lekciji. Na prvi pogled. ο čemu se toliko govori. radikalno usavršavanje koje ona ne bi nikada mogla prihvatiti. vidjeli smo u prethodnom poglavlju. prolazi kroz sva posredna stanja od kojih se sastoji. izuzev nekih. unutrašnjih pojava na­ šeg svijeta koje su jedino osjetljive na društveni uticaj. suviše djelimičnih ili suviše nepredvidljivih nezgoda da ih ljudska mudrost ne bi mogla. mogao uticati na zakone karakteristične za ljudski razvoj. ne mogu beskrajno mijenjati zbog djelovanja raznih spoljnjih okolno­ sti. u početku. kada bi se na primjer. a da se njihovo nužno smjenjivanje i njihove krajnje namjere nikada ne mogu izmijeniti. Uostalom takva intelektualna dispozi­ cija je. Ista ova­ kva razmišljanja se mogu primijeniti na mnoge druge uobičajene. prilično napredovala. u početku. ako se ograničimo bar na var^ranja vezana za postojanje pojava. ne­ ophodno je potrebno da se podvrgne. Dakle. ako su ti kosm'ički pojmovi duboko nedokučivi. da bi bila suštinska prepreka za racionalno konstituisanje dru­ štvene nauke. organizam biva uništen. zbog svoje prirode. u svakom pogledu. sa ma­ njom ili većom brzinom. ne bi složila sa nag­ lom i čestom erupcijom vrlo rasprostranjenih fizičko-hemijskih po­ remećaja na poprištu ljudskog života. u suštini nepromjenjivi. da je naučna koncepcija druš­ tvenog razvoja razmatrana u čitavom svom trajanju suštinski bila nemoguća dok osnovna stabilnost našeg astronomskog ustrojstva. a posebno što se tiče astro­ nomske filozofije koja je njen neosporni temelj. mudro odbacujući sporedna ili pret­ hodna pitanja koja bi bila slabo pristupačna ili preuranjena. nije bila dokazana na od­ govarajući način. pa je. već samo na stvarnu brzinu opšte evolucije ili njenih raznih faza. do sada malo poznate. mogu samo uticati na nivo raznih pojava. ili pak. sigurno. kao što sam već pokazao u drugoj knjizi. Dakle. ina­ če. na osnovu prethodnih uputstava. koja je sada neosporna. dakle. Takva izmjena prerasla bi. kada je riječ ο najopštijim astronomskim zakonima koji se odnose na uza­ jamno dejstvo raznih svjetova. spontani nastavak i neosporna dopuna opšteg du­ ha koji nam je pozitivna filozofija jasno pokazala. prema opštoj primjeni zakona gravitacije. Ali obavezna harmoja koju smo. vrlo rijetkih. uvijek uočavali između mogućeg i neizbježnog. posebno astronomske. u tom smislu. po svojoj prirodi.

pa da se nastavljanje našeg rada spontano. jer bi. Dakle. novog. ne bi mogao direktno dovoljno osjetiti. da bih pojedno­ stavio našu ocjenu. zbog svoje prirode. nastavljajući posebno provjeravanje moje naučne hijerarhije da. Aktuelni slučaj ne bi mogao imati druçe primjedbe. Osim toga. u prethodnim navođenjima.mnogim drugim ranijim prilikama. na fizičko-hemijska znanja koja su. u po­ gledu čega prethodni dio ove knjige ne bi trebalo da ostavi nikakvu sumnju. Jedino se na taj način mo­ gu dobiti prave opšte predstave bitnih osobina naučne pozitivnosti. u tom smislu. predstavlja jedan od glavnih aspekata društvene evolucije bez čijeg razvoja. I pored svoje važne prevage. Jednom rječju. a ne direktno mi­ jenjati sredinu ambijenta. sve više. posebno primijetiti ne manje spon­ tano proširivanje takve pripreme na sve ranije djelove pozitivne filozofije. Da­ kle. bez sumnje. potrebno je stvarno smatrati srećnim zbog te duboke zavisnosti koja racionalno povezuje socio­ logiju sa cjelokupnom prirodnom filozofijom. mogla biti za­ nemarena u poređenju sa astronomskim doktrinama. morao sam se pažljivo uzdržati od tak­ vog razmatranja te filozofije u vezi sa metodom. Jer. u samom začetku. u tom pogledu. u kojima smo uvijek uviđali. utoliko zna­ čajnije ovdje što se primjenjuje. jedno od karakterističnih svojstava os­ novne metode koje se može procijeniti kako treba samo ako se pro­ učava na svom pravom izvoru. možemo reći. pa čak još i više hernija. svodeći ovdje ispitivanje samo na one pojmove koji se danas ozbiljno mogu negirati. i po­ red svog kapitalnog učešća. glavni temelj njene srećne pozitivne obrade spontano uvodeći neophodnu intelektualnu pri­ premu čiji ogromni značaj ljudski duh. poseb­ no čine karakterističnu bazu ljudske moći. svaka bitna grana prirodne filozofije mora posebno razvijati. dovoljno da se navede neki filozofski predlog. uz duboko poštovanje biološke filozofije. pripremi­ mo za normalna sociološka proučavanja kroz upoznavanje osnov­ ne pozitivne metode u njenim najbolje okarakterisanim primjena­ ma. neminovno je vezan za materijalni napredak zbog bli­ ske uzajamne solidarnosti koja karakteriše prirodni tok društvenih pojava. U svemu što prethodi. na kraju. prema prethodnoj lekciji. očigledno je da djelovanje čovjeka na prirodu bitno zavisi od stečenih znanja. kao što sam ranije naveo. ovaj uslov toliko ovdje proističe iz prirode predmeta. moram ukazati. naprotiv. u tom smislu. pot- vrđuje. bila zaustavljena nadmoćnošću materijalnih prepreka koje su karakteristične za ljudsko sta­ nje. već samo tok i vrijeme trajanja njihovih stvarnih manifestacija. bez sumnje. bilo putem čistog posmatranja ili eksperimentisanja. ako se u cijeloj hijerarhiji. U tom smislu. Ako se ocijeni na od­ govarajući način i mudro koristi. na odgovarajući način. manje opšte pojave obavezno događaju uz neizbježnu prevagu opštijih pojava. cjelokupna evolucija ne bi bila moguća. a. Da bi proširivanje logičkih izvora uvijek bilo dovoljno usklađeno sa povećanjem naučnih poteškoća. samo upućujem čitaoca na razne opšte motive izložene u prethodnoj knjizi smatrajući da je to isto nužno za biološ­ ku nauku u užem smislu. nema više potrebe da se namjerno zaustavljam da bih pokazao neospornu logičnu potrebu da se. koja u po­ četku izgleda kao da povećava prirodnu komplikovanost predmeta. i. da fizika u užem smislu. ta zavisnost nikako ne može mijenjati njihove sopstvene zakone. tako se već snažno oslanja na analogna raz­ matranja koja su obavljena u drugim djelovima ovog rada. neprom­ jenjivih uslova jednog zaista racionalnog istraživanja. jedino di­ rektnim proučavanjem te filozofije. prema principu koji je postavljen u početku ove Rasprave i koji je otada stalno provjeravan. iako biološka filozofija. osim što su ta različita razmatranja ovdje još više otežana zbog vrlo velike komplikovanosti pojava. prema filozofskom zakonu koji sam utvrdio. Eto dakle. potrebno je. može samo predvidjeti. koji je čak i danas loš pro­ cjenitelj čiste metode. Riječ je ο stvarnom djelovanju čovjeka na spoljnji svijet čiji postepeni raz­ boj. pravoga du­ ha koji treba da predvodi stvaranje i korišćenje bilo kojih naučnih hipoteza: dakle. na jedno novo direktno gledanje. Dakle. u tom smislu. onoga što predstavlja pravo objašnjenje bilo koje pojave. Na ovom mjestu ove raspra­ ve. kada je riječ ο tome. I pored toga što ni biologija ne bi mogla biti racionalno zamišljena bez svoje ne­ minovne zavisnosti od cjelokupne neorganske filozofije. jasno je da su sociologiji. dok astronomija. Da bih dopunio svoj uvodni kratki pregled opšteg odnosa socio­ loške filozofije i cjelokupne neorganske filozofije. u tome ne može biti nepoznata. gledano sa tih aspekata. ova glavna relacija. jedino se preko tog potpunog proširivanja prethodno dovoljno može upoznati pozi­ tivna metoda da bi se stvarno mogla koristiti za proučavanje tako očito komplikovanih pojava. jednostavno. neosporno očiglednog motiva na koji je dovoljno ovdje ukazati da bi snažno došla do iz­ ražaja radikalna nemogućnost racionalnog proučavanja društvenog razvoja bez neposredne i stalne kombinacije socioloških spekulaci­ ja sa svim doktrinama neorganske filozofije. moralni ili intelektualni. napredak čovječanstva. logički gledano. da je. opšti duh svojih radova i glavna sredstva za istraživanje koja im odgovaraju za ma­ nje komplikovane slučajeve. i čija su odgovarajuća sredstva za direktno istraživanje posebno provjere­ na na kraju prethodnog poglavlja. predstavlja. sociolozi mogu dovoljno upo­ znati najelementarnije osobine pozitivne metode koje se bolje mogu uočiti kod manje komplikovanih pojava. kako smo to često puta konstatovali. a posebno na neorgansku filozofiju. treba shvatiti. vezanih za stvar­ ne zakone neorganskih pojava. politički. čak ne­ zavisno od društvenog nereda koji ljudske strasti uveliko nastoje da unesu u takva proučavanja. neće biti dovoljno da se so­ ciolozi pripreme za svoje teške spekulacije tako što će prvo učiti da razvijaju. a posebno prethodne navike koje se 208 209 . neophodno potrebni pojmovi.

preko teškog algebarskog naklapanja. ipak. uglavnom. po mom mišljenju. svake stroge potčinjenosti real­ nom proučavanju prirode. koja se već predosjećala. jednom rječju. u početku ove Rasprave. ta kapitalna priprema našeg uma. danas veoma traže­ na. podstaknuta željom da se sebi stvori. da nas toga nije u cjelini. kako je to direktno objašnjeno u pretprošloj lekciji. Jedino tako. ne obazirući se na neophodno direktno učešće te filozofije u osnovnoj obradi glav­ nih djelova neorganske filozofije. proučavajući opštu pozitivnost na njenom pravom os­ novnom izvoru. kao prije sto godina. kao što sam to već naveo. bilo koje filozofske greške su. i snažno podr­ žan radikalnim potresima društva. jedne potrebe. iz još jačeg razloga isključiti iz još komplikovanijih spekulacija sociologije. grubim iskorišćavanjem povjerenja koje se. i u jednom i u drugom slučaju. Stalno poštovanje tog reda ima tendenciju da postepeno dovede naš um preko čitavog niza skoro neprimjetnih nijansi. strogu nužnost da se prethodno obrazovanje stvarno ra­ cionalnih sociologa. Neizbježno nastavljajući tu intimnu logičnu zavisnost ne bismo mogli da ne shvatimo. ovdje posebno insistira na takvom filozofskom akciomu po pitanju koje se ograničava na to da uputim čitaoca na osnovna objašnjenja u četrdesetoj lekciji. na preuranjeni instinkt za neminovnu modernizaciju društvenih proučavanja. s pravom. pošto tada nije bilo boljeg načina u koji se ne bi moglo posumnjati. Međutim. pošto je svaka ideja ο efektivnom broju i matematičkom zakonu već direktno za­ branjena u biologiji. a zna se da su. u direktnijoj i sistematičnijoj formi. nikako prikriti stvarno produžavanje te apsurdne iluzije me­ đu drugorazrednim oponašaocima koji. za to vrijeme preuranjena. kao što sam to ranije objasnio. Uostalom. nju treba. već duboko prožet njegovim čuvenim posmrtno objavljenim radom jasno potvrđuje neodlučnost njegovog uma kada je u pitanju osnovna koncepcija društvene nauke. To su pravi teški. zaista. mnogo neispravnija i mnogo štetnija nego ona druga. gla­ vne društvene teorije učine pozitivnim. bez mnogo muke. predstavljao stvarno dragocjen i neopoziv simptom potrebe. Ovdje je za sociologiju izuzetna samo očigledna obaveza da učvrsti svoje prethodne odluke. je beskorisna pretenzija jednog velikog broja matematiča­ ra da učine pozitivnim društvena proučavanja na osnovu himeričnog potčinjavanja iluzornoj matematičkoj teoriji vjerovatnoće. ne treba samo da obuhvati opšte proučavanje svih raznih glavnih djelova prirodne filozofije da bi bilo potpuno efikasno. ona se. odbacu­ jući. glavni intelektualni uzrok radikalnog neuspjeha po­ kušaja koji su do sada pravljeni u cilju regeneracije društvenih pro­ učavanja čija je pozitivnost. od divne jednostavnosti koja karakteriše as­ tronomske spekulacije. da se. po mom mišljenju. izvjesna efermna ali plodna reputacija visokog poli211 210 . a osim toga. da ugrade sociologiju u jednostavni zaključak ili dodatak biologije. a da se prethodna sredstva još nisu ocijenila na odgovarajući način. isto tako je značajno da se njeno odvijanje postepeno ukla­ pa u hijerarhijski red rastuće komplikacije koji sam uspostavio me­ đu njima. naročito danas. samo ponavljaju. svaka veća izmjena tog nužnog smjenjivanja. ne dodajući ništa suštini predmeta. ne bi moglo biti dovoljno bez određene posebne pomoći te primarne baze cjelokupne pozitivne fi­ lozofije. prateći do kraja očigledne posljedice takvog principa. će od početka moći da razviju stvarni elementarni os­ jećaj naučne očiglednosti i da steknu osnovnu naviku za racional­ nu i odlučnu argumentaciju. moćiće da nauče da na odgovarajući način zadovolje čisto logičke uslove svake pozitivne spekulacije. obično kombinovane s jednom vrstom algebarske manije koja je sada suviše bliska prostoti matematiča­ ra. iz još jačeg raz­ loga. Stvarno neispunjavanje tog velikog logičkog uslova. inače. zbog visoke apstrakcije njihovih poslova. mada je opšte stanje ljudskog razuma već počelo da dopušta naziranje pravog osnovnog duha zdrave političke filozofije koji je veoma dobro pripremljen kao što sam već poka­ zao. koja je. ali koju nije mogla dokazati čak ni jedan tako vrhunski um. mogla opravdati kada je eminentni fi­ lozofski duh čuvenog Jacques-a Bernouilli-a prvi začeo tu opštu mi­ sao čiji je nastanak. u djelima Montesquieu-a i samog Condorcet-a. bez potrebe da se. da pravo kažemo. u svakom pogledu. samo odlučni nehotičan do­ kaz duboke filozofske nemoći.ne bi mogle stvoriti na drugi način. za uspjeh jedne takve ope­ racije. prije svega. iako generalno. Makoliko očigledno gruba bila takva ilu­ zija. ali neophodni opšti uslovi jednog prethodnog naučnog obrazovanja sposobnog da sistematski razvije spontano uvođenje pozitivnog duha u sve društvene teorije. istu varljivu nadu čiji izraz. nemoguće opravdati beskorisno ponavljanje jedne takve filozofske zablude. kasnije Condorcet ponovio. Daleko se manje mogla opravdati greška kada je. Dakle. kao i iluzija biologa sastoji se u želji. utoliko više ukoliko vrhunska komplikovanost pojava čini njihovo spontano ispunjava­ nje u isto vrijeme težim i neophodnijim. u stvari. Ipak se treba složiti da je zabluda matematičara. efikasne i ne­ uništive samo one dispozicije koje se tako neosjetno postepeno uvo­ de. Jedina zabluda te vrste koja je mogla zaslužiti da se ozbiljno prodiskutuje. predstavlja. ova zabluda predstavlja. Umjesto da ukaže. u to vrijeme. neizbježno bi uni­ jela u sociološka proučavanja iracionalne navike koje su sasvim pri­ rodne. sociolozi kao i svi oni koji se bave proučava­ njem prirode. ubuduće ukazuje pravom matematič­ kom duhu. Ne bi se moglo. uporne na je­ dan drugi način kod matematičara koji su direktno oslobođeni. do pretjeranog komplikovanja karakteristič­ nog za društvene spekulacije. a ponekad. neminovnu prevagu istorijske analize. zastarjeli izraz za te beskorisne pretenzije. možda. unaprijed oslobodio ovaj Traktat. Ilu­ zija svojstvena matematičarima u političkoj filozofiji. temelji na odgovarajućoj ocjeni ma­ tematičke filozofije čije poznavanje. u suštini. kod Laplace-a je.

p r i h v a t i o tu neobič­ nu zabludu iako nije mogao iz nje izvući osnovni sofizam. k a d a se znaci koriste kao ideje na osnovu uobičajenog k a r a k t e r a čisto metafizič­ kih spekulacija. u jedinoj akademskoj raspravi koja će se pamtiti. Iz toga razloga sam m o r a o p r i d a t i poseban značaj k r a t ­ kom objašnjenju ovih r a z n i h n e m i n o v n i h relacija na kojima. u isto vrijeme i n a u č n u i logičku. Za sada. u društvenoj praksi. Pra­ vičnost mi nalaže da sada dodam da je. r a z n i m specijalnim radovima. Sto se tiče doktrine. bilo da se radi ο d o k t r i n i ili metodi. što je posebna t e m a ovog poglavlja. j e d n u tobožnju m a t e m a t i č k u teoriju u kojoj. da spriječi. Da bih na odgovarajući način završio enciklopedijsku operacju. utičući da se one p r i h v a t e u b u d u ć e . Ovaj mi s t r a h izgleda utoli­ ko opravdaniji ukoliko se to. U ovom t r e n u t k u bi bilo p r e u r a n j e n o da se. Poinsot) svojom lucidnom filozofskom mudrošću. koja ga obično karakteriše nastavio. ra­ z m a t r a neizbježni opšti uticaj koji sociologija m o r a kasnije vršiti na sistem drugih osnovnih n a u k a . toliko je r a d i k a l n o iskvarila čak i najosnovnije pojmove da se. ako ovo djelo doživi drugo izdanje. još suštinski empiričku. koji k a r a k t e ri'šu njen suštinski d u h . postoji n a m j e r a da se r a č u n u potčini n u ž n o sofistički pojam n u m e r i č k e vjerovatnoće koji d i r e k t n o dovodi do toga da se naše sopstveno s t v a r n o neznanje uzima k a o p r i r o d n o mjerilo s t e p e n a vjerovatnoće n a š i h različitih mišljenja 1 . godiine moje direktno mišljenje ο filozofskoj ocjeni jedne takve teorije preko jedne značajne napomene iz dvadeset sedme lekcije. a k o ne i najviše osporavani dio moje filozofske d o k t r i n e čak i pošto n a s t a v a k ove knjige i n d i r e k t n o potvrdi. bilo. mate­ matičku neukost u odnosu na jednu novu trenutnu invaziju te zastar­ jele zablude tada reprodukovane na identičan način putem jedne mno­ go manje racionalne analize. p r e m a objašnjenju iz p r e t h o d n o g poglavIja. u stvari. mogla zamisliti radikalnije ira­ cionalna koncepcija od one koja i m a za cilj da cjelokupnoj d r u š t v e ­ noj n a u c i da k a o filozofsku osnovu ili glavno sredstvo za finalnu analizu. koje je mogla stvoriti pogrešna ocjena n e o s p o r n i h odnosa d r u š t v e n e n a u k e sa r a z n i m ranijim n a u k a m a . pa se i d a n a s nalazi u istom k r u g u početnih grešaka. ne mogu. Zato nijedan ra­ z u m n i čovjek nije. predstavlja. i pored njihove neosporne podjele. D i r e k t n o ispitivanje ove velike n a u č n e regeneracije. u pogledu bilo koje na­ uke. veliko pravilo pozitivne filozofije di­ r e k t n o suprotstavlja jednoj od najtemeljnijih osobina naših politič­ kih navika. plašim od mo­ gućnosti da ova visoka n a u č n a povezanost ne postane. n e p o s r e d n o m apelu. s jednom vrstom naučne zbrke. t a k o blagom i za n a š u oholost i za našu ljenost. njenu realnost i značaj. ova a p s u r d n a d o k t r i n a nije. Da li bi se. Dok su p r a v e m a t e m a t i č k e teorije. b a r p r e ć u t n o . i pored p r i r o d n e snage p r e t h o d n i h r a z m a t r a ­ nja koje je t a k o s p o n t a n o podržala ova Rasprava. . na koja se gleda. R a z n e n a p o m e n e s a d r ž a n e u ovom poglavlju ne m o g u p r e p u ­ stiti n e k i m filozofskim zabludama. na kraj ove knjige ko­ ji će sadržati k o n a č n e zaključke cjelokupne R a s p r a v e . k a o posebne g r a n e j e d n o g jedinog stabla čije p r e m o ć n o r a z m a t r a n j e uvijek t r e b a da rukovodi. što se tiče doktrine. n a j ­ manje odobravani. n i k a k v u veću nesigurnost koja se odnosi na s t v a r n o osnov­ nu potčinjenost. p r e k o n e o p h o d n e opšte obaveze da se prvo u p o 1 Već sam. ukratko. u tom smi­ slu. u p o ­ gledu suštine. naveo početkom 1835. umjesto a n a r ­ hične rasutosti koja je k a r a k t e r i s t i č n a za sadašnji način razvoja p r i r o d n e filozofije. zbog glavnih svojstava bilo n a u č n i h ili logičkih. u suštini. osnovni princip te univerzalne reakcije je. n i k a k v o bitno poboljšanje. u p r ­ kos njihovoj velikoj očiglednosti. Ali k o b n a a k t u e l n a prevaga metafizičke filozofije u takvoj temi. rezultat tog očiglednog filozofskog stava da sve n a ­ učne spekulacije. u kojoj sam najavio kasniju namjeru da posebno obradim ovu specijalnu temu matematičke filozofije. k a o ljudska djela. doživljela. polazeći od te posebne tačke gledišta. kao na t e m e j e d n o s t a v n e inspiracije. zna agens pojave koji je predložen za analiziranje. u stvari. da je s r a m o t a za sadašnje stanje ljudskog r a z u m a da se danas forsira formalno pokazivanje bilo p o t r e b e da se p r i s t u p i proučavanju n a j komplikovanijih pojava tek pošto se za to p r i p r e m i m o na odgovara­ jući način p r e k o postepenog p r o u č a v a n j a najprostijih pojava. prvenstveno. na osnovu j e d n o g d i r e k t n o g ispitivanja s m a t r a . koja utiče na p r e t h o d n u zavisnost pozitivnog proučavanja d r u š t v e n i h pojava od cjelokupne p r i r o d n e filozofije: t a k o se. d i r e k t n o racionalizuje k u l t u r u . u p u ć e n e od s t r a n e metafizičke filozofije svim umovi­ ma da bez ikakve r a c i o n a l n e p r i p r e m e t r e t i r a j u r a z n a d r u š t v e n a pitanja. iako mi se čini da su svi glavni pojmovi dovoljno naznačeni. jedan od najoštroumnijih matematičara našeg vijeka (g. danas. da je u t v r đ e n i enci­ klopedijski položaju socijalnoj fizici dovoljno obrazložen u opštoj hijerarhiji n a u k a . . bez ikakve u z a l u d n e p r e t e n ­ zije na univerzalnost. Osnovne relacije su t a k o očigledno intimne. osim u slučaju a p s t r a k t n o g r a č u n a koje je mogla stvoriti. . u p r k o s m n o g o b r o j n i m značajnim po­ kušajima. već j e d a n vijek bilježile veliki i korisni n a p r e d a k . od tog vremena. kao i sredina u kojoj se ta pojava dešava. za to isto vrijeme. ocjenjujući re­ dom n u ž n u filozofsku reakciju socijalne fizike na sve starije n a ­ uke. zbog svoje prirode. su­ više insistirati. u to n e m a sumnje. isključivo dolazi. koja predstavlja posljednji bitni elemenat pozitiv­ ne filozofije. a on je od tog t r e n u t k a neosporno dopunjen. r a z n i h a k t u e l n i h n a ­ uka. u tom smislu. nepo­ s r e d n u reakciju sociologije na cjelokupni ostatak p r i r o d n e filozo­ fije. sa­ mo m o r a m o ocijeniti. u drugoj knjizi ove Rasprave. samo p r e k o toga što će dopustiti da ta filozofija. od početka ove Rasprave. iako plodnost koncepcija.tičkog dometa. preostaje mi da iz s u p r o t n o g pravca sagledam tu osnovnu povezanost. n a j m a n j e dvosmislen s i m p t o m realnosti spekulacija. obavezno t r e b a da b u d u pot- 212 213 . svakako.

pa su zato neki filozofi počeli da u njoj naziru klicu toga. u tom smislu posebno. Svi naučnici koji su s određenim naporom razmišljali ο cjelovitosti svo­ je sopstvene teme. mogla zamisliti ta teorija koja nikada nije bila do te mjere savršena da joj nikakva intelek­ tualna prepreka ne bi ograničila potpunu slobodu njenih najpreciz­ nijih zaključivanja. kojima su to ime uzalud davali duhovi koji nisu bili sposobni da shvate njen filozofski domet. U ovom trenutku treba razmatrati samo posebnije relacije i one koje se lakše mogu ocijeniti. koje je odsada neopozivo utvrđeno na području realnosti. pošto je to proučavanje. proizilazi iz toga što je razvoj ljudskog duha moguć jedino preko druš­ tvenog stanja. ο čemu ću kasnije govoriti. svakako himerične hipoteze. Dakle. Bez sumnje. sugeriraju odgovarajuće naučne indikacije. naposljetku dovodi do ocjene nužnog reagovanja sociologi­ je na sve ranije. sposoban da zauvijek odbaci te nejasne i samovoljne spe­ kulacije koje su odlika mnogih enciklopedijskih ogleda. i koja takvim radovima od­ mah mora dati filozofski smjer koji im do sada bitno nedostaje. kako smo vidjeli. svakako će još jače biti izražena kod direktnog proučavanja socijalne dinamike na os­ novu tog principa. nauke. Bilo bi bes­ korisno da se.j. u odnosu na metodu u pravom smislu. Ali. inače privremeno korisne. Još 215 . U stvari. jasno je da bi naučna hijerarhija. Uistinu. da usavrši proučavanje pravih suštin­ skih odnosa koje povezuju međusobno razne nauke. da prava naučna istorija. onoliko koliko su to njegovi radovi dopuštali. u tom smislu. Ovo preciznije ograničenje. nisu sposobni da. da prirodni tok zajedničkog razvoja treba da otkrije pravu koordinaciju. bez sumnje. ipak ova pretpostavka omogućava da se odmah shvati op­ ravdana opšta intervencija prave društvene nauke u svim mogu­ ćim vrstama ljudskih spekulacija. preko neke. ostaje ništa manje neosporno nužno svojstvo koje ci­ jenimo u pravoj istoriji nauka. to svojstvo će moći u potpu­ nosti da realizuje svoj povoljni uticaj. do odre­ đene mjere. kako smo se uvjerili. Kada bi se. Jedino tako će uobičaje­ no proučavanje tih međusobnih veza. da znanje pojedinaca direktno treba da vrši skriveni ali neizbježni uticaj na bilo koju nauku. ovo razmišljanje nas. bio tako duboko prožet tom velikom filozofskom relacijom koju je tako divno koristio i čiji je princip spontano formulisao. da mnogo više pripada teoriji društvene evolucije. besko­ risno oponašajući čiste metafizičare. Produbljeno na odgovarajući način. na to da jednostavno postavim nužni princip te velike relacije koja će kasnije biti razmatrana na odgovarajući način. Razni pokušaji. materijali manje-više ira­ cionalni koji se. produbljujući još više to duboko razmišljanje. prema prethodnoj lek­ ciji. Prije svega. posebna poboljšanja. u pravom smislu. nego teoriji po­ jedinog čovjeka. po tom pitanju. posebno za­ to da bi se izbjegli himerični ili preuranjeni pokušaji. ne izuzi­ majući većinu onih koje su nažalost izvodili sami naučnici. nor­ malno. koja će ta nova osnovna nauka pokušati obavezno da unese u sve druge nauke kao i u njihovu opštu koordinaciju. izgleda da ova snažna intervencija. jer je izvjesno da nijedna nauka ne bi mogla biti duboko shvaćena dok se ne oci­ jeni njena prava suštinska istorija. takav je. Dakle. nijedna posebna istorija ne bi mogla biti racionalno shvaćena. makoliki bio značaj tog 214 prvog razmatranja. značajni dio društvene statike čije je duž­ nost da direktno otkrije stvarne zakone jednog takvog poveziva­ nja kao i zakone svih drugih slučajeva osnovnog povezivanja bilo kojih drugih elemenata naše civilizacije. teorija stvarne povezanosti glav­ nih otkrića još uvijek nikako ne postoji. Dakle. moramo priznati. svakako. Ali. insistira na jednom takvom svoj­ stvu istorije nauka koji ne bi mogao danas osporiti nijedan od onih koji su u nekoj nauci napravili stvarna otkrića određenog značaja: veliki Lagrange je. ubuduće a priori predstavljala razne nauke kao proste djelove te velike jedinstvene nauke. već često korišćenog u ovoj knjizi. moći da ima stvarno pozitivni ka­ rakter. posebno. nikako ne mo­ gu dozvoliti ljudskom duhu da ikada realizuje sličnu filozofsku si­ tuaciju. ta srećna spontana težnja sociologije da na očigledan način manifestuje pravi opšti duh svake osnovne nauke na osnovu svih njenih odnosa sa svim drugim. reguliše spontani razvoj naučnih otkrića. iako je. Sa­ da se ograničavam. samo preko direktnog osnivanja soci­ jalne fizike bez koje. mogli su do danas biti samo jednostavne komplikacije. otada potpu­ no poremećena. Ali. lako možemo utvrditi da taj univerzalni uticaj mora. budući da naša djela obavezno nose neizbrisivo obilježje sposobnosti koje ih stvaraju. a koje sponta­ no proizilaze iz naših ranijih objašnjenja. u kratkim crtama. u smislu regulisanja prirod­ nih progresa raznih nauka. iako jedna takva bibliografska i biografska erudicija nastoji više da uguši spontani zamah ljudskog genija nego da pomogne njegov razvoj. sociologija prirod­ no nerazdvojiva od biologije. čime se objašnjava instinktivni otpor koji ona obično izaziva kod pravih pronalazača. jasno je da sociologija treba normalno. više pripada biološkoj teoriji ο našoj pri­ rodi. t. svakako. onakvi kakvi jesu. ne bi kasnije mogli koristiti za direktnu izradu bilo kakve istorijske doktrine bez neophodne pret­ hodne revizije i koji. na ovom mjestu. Iako slabost našeg uma i krajnja složenost takvog proučavanja.činjene pravoj opštoj teoriji ο razvoju ljudskog roda. a njegovo direktno razmatranje mora prevagnuti svaki put kada se neposredno radi ο bilo kojim rezultatima tog razvoja. svakako su osjetili koliku posebno značajnu po­ moć mogu pružiti odgovarajuća istorijska uputstva da se. nema sumnje. jasno je. očito. prvi filozofski prikaz socijalne fizike i njene neizbježne intelektualne intervencije u stvar­ noj kulturi raznih djelova prirodne filozofije u užem smislu. prije svega.

na žalost. moglo obezbijediti dobre prethodne poka­ zatelje opšteg smjera neposrednih progresa. u tom smislu. sada mora­ mo samo okarakterisati. manje-više može primijeniti u bilo kojem redu naučnih spe­ kulacija. taj opšti način istraživanja koji sam nazvao istorijskom metodom u užem smislu. realno ne postižu nikakav uspjeh. u svim drugim naukam-i. varljivom izoliranju. pozitivnu teoriju zaista racionalnih hipoteza u pri­ rodnoj filozofiji. nastojaće. kasnije stvarno predstav­ ljati četvrti osnovni način posmatranja. razni odjelci ovog rada obavezno morali. bar prema opštoj koncepciji ljudskog razvoja. značajnu osobinu da posebno manifestuje jedno od glavnih svojstava univerzalne pozitivne metode. do određene mjere. u tom pogle­ du. u principu. obič­ no sklona. po svojoj prirodi. Glavni uslov se sastoji. Ovaj novi način istraživanja. sistematski korišćenjem svih drugih bilo kojih naučnih metoda. čini samo djelimično istraživanje svakoga od njih. čija je manifestacija. taj mudro raspoređeni postepeni razvoj koji danas postoji samo za detalje: uobičajeni izbor istraživačkih tema. ne bi moglo biti nezavisno od kolektivnog razvoja ljudskog duha. na način koji bi omo216 gućio da se. a posebno u fizici. uključujući i biologiju. za sada. kasnije instinktivne napore individualnog genija čije kretanje. shvatiti potpuno racionalna koor­ dinacija raznih naučnih koncepcija ako nas ne predvodi prava teorija 1 217 . na nivou do kojeg je ova knjiga došla. posebno izbjegne ogromni gubitak in­ telektualnih snaga koje se danas troše. u tome da se nikada cjelokupni raz­ voj svojstven svakoj nauci ne razmatra izdvojeno od cjelokupnog razvoja ljudskog duha niti pak od osnovne evolucije ljudskog du­ ha. poslije komparativnog pos­ tupka biologije čiju. bude sama uvijek potčinjena filozofskim uslovima koje nameće pravi opšti duh nauke u kojem se ona radnja. Iz razumljivog razloga. U stvari. na sumnjivim pokušajima koji. u suštini. bila rezervisana za sociologiju. kako smo utvrdili. Sa takve polazne tačke čija racionalnost ne bi mogla ostati ne­ poznata. lako je shvatiti. Zar nije. ne bi rflogle biti završene sve dok se ne bi ispitala i poslednja bitna grana na­ šeg filozofskog sistema. sa stanovišta socijalne fizi­ ke. istorijska metoda može da im obezbijedi punu racional­ nost koja im još uvijek bitno nedostaje. onako kako je to okarakterisano u prethodnoj lekciji. zbog iracionalnih disperzivnih tendencija aktuelnih duho­ va.se ne može govoriti o kombinovanju raznih osnovnih pojmova koje su. Međutim. iz prethodne lekcije proizilazi da osnivanje pozitivne socio­ logije direktno nastoji da poveća sva naša glavna sredstva bilo koje spekulacije. kasnije. unapred sam dao jedan primjer karakterističan za naučnu primjenu te istorijske metode gradeći. ubuduće. Ako se na takav odgovarajući način uporedi sadašnje stanje svake nau­ ke ili pak svake velike naučne teme poslije ranijih filozofskih sta­ nja. pogodna za pravo racionalno predviđanje prema tačnoj procjeni ranijeg kre­ tanja nauke objašnjenog na odgovarajući način prema osnovnim za­ konima stvarnog kretanja ljudskog duha? Istorijsko predviđanje koje postigne takvu posebnost ne bi moglo sadržati. morati da manje-više predvodi njenu postepenu pri­ mjenu. Prema tome. u stvari. na određenom nivou. u tom smislu. neizbježno da vlada između intelektualnog kretanja pojedinca i intelektualnog kretanja vrste. u stvari jasno da putem te me­ tode. uvodeći kao poslednji bitni elemenat. tako teška i tako prefinjena po svojoj prirodi. prema objašnjenjima iz prethodnog poglavlja tvrd­ nje: ali bi. Zbog toga je dovoljno. da ova logična saradnja nove nauke. makoliko prirodno izgledala iluzija koja može izazvati. biće. u su­ štini se. da bi od njih direktno izradili opštu i potpunu teoriju pozitivne metode. Tako će. bez sumnje moguće potčiniti kasnije vještinu otkrivanja jednoj vrsti racionalne teorije koja bi mogla usmjeravati. velikim djelom. AH da bi se ta visoka svojstva mogla realizovati na odgovarajući na­ čin. dakle socijalna fizika koja spontano pruža tu novu me­ todu. do određene mjere. shvati kao prava društvena pojava koja je dio opšte serije ljudskog razvoja i kao takva potčini zakonima sukcesije i is­ traživačkim metodama koje su karakteristične za tu veliku evolu­ ciju. posebno u toj vrsti. više će se osjetiti da je. Dakle. do sada gotovo samovoljan. po­ sebno prema njoj. t. očigledno ukazuje na to da se ne bi mogla. tako očigledno. mada se svi nužno moraju naći. uglavnom. 1 Svako suviše djelimično ili suviše izolovano korišćenje takvog načina istraživa­ nja biće. u većini. ranije pomenutom principu. prava filozofija s\'ake nauke nužno neodvojiva od njene stvarne istanje. bez sumnje. taj zaista naučni karakter koji. pre­ ma tome. neophodno je da ta nadmoćna metoda. u trenutku kada do njega dođe. njeno pravo i direktno učestvovanje u osnovnom sastavljanju zajedničkog fonda naših intelektualnih snaga. svakako. prenoseći svima. u svim ranijim djelovima ove Rasprave smo priznali da svaka od tih različitih nauka posjeduje. pretjerano osjećanje lične superiornosti koje je. ova kapitalna operacija treba da bude na kraju ove knjige. Suštinska slič­ nost koja mora. prema neospornom. jer spontane indikacije koje je naš rad na tu temu trebalo postepeno da razvija. od tačne opšte ocjene afektivnog slijeda svih njenih glavnih prograsa. u što nema sumnje. poste­ peno praviti.j. onoliko koliko je to moguće. da se svako pojedino otkriće. da dobije. na odgovarajući način. neposredno je obuhvaćena cjelokupna nužna univerzalnost istorijske metode. Dominirajući. ili pak vrlo empirijski. razna naučna otkrića postaju. veliku modifikaciju predstavlja i zaslužuje da se od nje konačno razlikuje. zbog našeg nepromjenjivog logičkog jedinstva. otada sagledana u svom punom eminentnom in­ telektualnom dostojanstvu. neefikasno ili će moći da realizuje samo mali dio znaU drugoj knjizi ove Rasprave. nema manji opšti značaj od onoga koji imaju druge razne starije nauke. Sto se više bude razmišljalo ο toj velikoj temi. i koji će poslije odgovarajuće primjene.

uvijek mora­ ti. sa svoje strane stalno mo­ ra da na njih vrši. naglašenija solidarnost njenih različitih bilo kojih aspekata. Ovaj dragocjeni primjer su mi omo­ gućila ona izvanredna prethodna poglavlja raznih djelova »Anali­ tičke mehanike. kao što sam naveo u četrdeset šestoj lekciji. pozitivna sociologija nastoji da duboko međusobno pove­ že sve druge nauke. i posebno prilično raznovrsni primjeri toga da bi došlo do potpuno odlučne manifestacije. da se spontano poč­ ne ostvarivati izvjesna intelektualna disciplina tako što će se svi is­ traživači društvenih pitanja primorati na dugu i tešku naučnu pri­ premu čija savršena racionalnost ne bi mogla ostaviti ni najmanju sumnju. već se može zapaziti to očigledno karakteristično svojstvo jedne takve nauke da napravi glavni čvor. tako što će. koliko znam. zbog svoje prirode. isključiti empirizam i lutanje po mraku. tako da im čini suštinski iste usluge kao one koje će ona. Ne bih. bilo putem njihove zajedničke filozofske potnjihovog istorijsfcog povezivanja koje jedino socijalna fizika stvarno može omogućiti svakoj posebnoj nauci. a što je. prema našem nepromjenjivom principu suš­ tinske istovjetnosti pozitivne metode. Tako. s druge strane^ se vidi. u tom smi­ slu. u isto vrijeme naučna i logička. osnivanje ove posljednje osnovne nauke treba da izgleda direktno neophodno za cjelokupni si­ stematski razvoj svih ostalih. samim tim što je iza­ brao jednu takvu suštinsku ocjenu za početnu bazu svih svojih ka­ rakterističnih naučnih spekulacija. onako kako sam je ja okarakterisao. po mom mišljenju. Međutim. bez sumnje. očigledno nalazi između svih ranijih nauka. u odnosu na sve druge osnovne nauke. kao što. Cjelokupni sistem naših raznih pozitivnih znanja još uvijek predstavlja. spontano pruži nekoliko manje-više vrijednih pri­ mjera svih mogućih logičkih postupaka kao i. ο samovolji. ova uska među­ sobna povezanost. bilo potčinjavanja ili usmjeravanja svim drugim. za mene. Iako sadašnje stanje nauka. iako nužno veoma kratki. obično takve misli nepoznate. kao što ću kasnije objasniti. uprkos aktuelnoj predrasudi. može se osjetiti. naj­ odlučniji dokaz jasne filozofske superiornosti Lagranasa nad svim kasnijim matematičarima do Dekarta i Lajbnica. Nezavisno od njenog neizbježnog uticaja koji upravlja racionalnim osnivanjem zdrave političke filozofije. neposredno pred­ stavlja. uprkos njenoj ogromnoj ši­ rini. zbog prirode svojih pojava. recipročno je praćena dvostrukim kapitalnim uticajem koji je i neizbježan i koji ona. ako se pametno primijeni. nego mi svim zaista filozof­ skim umovima. iako njihov autor nema nikakve pretenzije na prostu titulu dstoričara. s jed­ ne strane. iako su drugačije prirode. ne samo matematičarima ko­ jima su. nužna uska zavisnost u kojoj se socijalna fizika. Zbog vrhunske komplikovanosti svojih pojava. jednu višu me­ todu koja će. društvena nauka će. ostane manje-više inferiorna u najzna­ čajnijem spekulativnom pogledu. njen karakteristični put od najopširnijih pitanja ka postepeno sve 218 219 . činjenosti opštoj teoriji ljudskog razvoja. znao. ovdje dovoljno jako preporučiti. od njih dobiti. od glavnog temelj­ nog snopa. treba već obavezno da ponudi neke spontane tragove tog vrhunskog sredstva spekulacije. Dok. Dakle. upravlja njihovim racionalnim korišćenjem. Lagranžov genije je izvjesno predosjetio pravi opšti duh istorijske metode. samo neosporno svjedočenje koje tre­ ba iskorišćavati. da. možda čak i nekim posebnim zabludama. zbog toga. zbog svog jednostavnijeg i bržeg razvoja. u gra­ nicama mogućnosti. po svojoj prirodi da. se to do sada isključivo pokušavalo. tu veliku društvenu korist tako dragocjenu danas. prava čvrsta saradnja naših raznih stvarnih nauka nastoji da spontano proiziđe iz njihovog pozitivnog razvoja. da direktno okarakterišu pravi opšti duh poslednje osnov­ ne nauke. jedini stvarni primjer koji do danas može dati odgovarajuću predstavu prave istorije. kao što se to očekivalo od matematike tako jasno predodređene. Iz toga se. Sva navedena razmatranja u ovom poglavlju dovoljno dopu­ njavaju veliku filozofsku operaciju. takođe vidi. koju su obično matematičari tako malo cijenili za­ to što ne sadrži nikakvu formulu. da ona sada nastoji da nametne svim njiho­ vim raznim karakterističnim načinima istraživanja. Na taj način. Prethodni navodi. kako sam naveo na kraju prethodnog poglavlja. zbog tih različitih prirodnih odnosa. od nastanka nauke do danas. Savršeno spontano jedinstvo jedne takve teme. kao i zbog svog skorašnjeg razvoja. umjesto da se bes­ korisno prepusti antinaučnim koncepcijama ο varljivom jedinstvu raznih pojava. bez sumnje. da će odgovarajuća primjena sredstava za istraživanje i provje­ ru. su dovoljni da se konstatuje da neizbježna univerzalna reakcija druš­ tvene nauke na sistem ranijih nauka nema manji značaj sa čisto logičke tačke gledišta nego sa direktno naučnog aspekta. kakvo kapitalno proširivanje naša nova politička filozofija spontano obezbeđuje nuž­ nom uiticaju istorije u svim ljudskim spekulacijama. unapred. Dakle. skoro svih zabluda. dakle. bilo putem spontanog i stalnog manifestovanja njihovih pravih uzajamnih odnosa. čak i prije nego što se nauka mogla razviti kako treba. koja su šira nego u bilo kojoj drugoj nauci. pokazujući njene razne neophodne veze sa svim drugim naukama. prema jednoj tako cjelovitoj ocje­ ni. ipak njegova karakteristična komplikovanost i razvoj koji tek počinje ne bi mogli dozvoliti da se odmah zapaze vrlo izraženi. za napredovanje nauka i zalažući se. prema našem stalnom zakonu da joj obezbijede mnogo veću racionalnost od ono­ ga što treba da očekuje sadašnje stanje ljudskog duha. moći. preduzetu u prethodnom pog­ lavlju. takođe. moći da. kao što smo to u početku shvatili. da tako kažemo. Izlažući tu divnu vezu glavnih koncepcija ljudskog duha u odnosu na racionalnu me­ haniku. sa više efikasnos­ ti. uporno razmišljanje ο tim jasnim sastavima u ko­ jima se nalazi.čajnih prednosti koje mora očekivati.

omogućava da se bolje ocijeni njen pravi filozofski karakter već i zbog prirodne sklonosti feno­ mena kretanja da pokažu sa neodoljivijom očiglednošću realne za­ kone osnovne solidarnosti. prije nego što pristupi pravom prou­ čavanju zakona sukcesije. vjerujem. zatim. Uprkos njenoj sadašnjoj neminovnoj brzini. ο ovom prvom os­ novom aspektu društvene fizike. našu neposrednu i izri­ čitu pažnju. ovaj neophodni statički uvod može da dovoljno postigne svoj stvarni cilj samo ako se ovdje on shvati prema istom naučnom kretanju koje će kasnije morati da usmjeri. prije svega. tako da ćemo. specijalna i metodska rasprava po­ litičke filozofije koja je najavljena u početku ove knjige. ocijeniti istorijski razvoj čovječanstva. po mom mišljenju da bolje okarakteriše. pomoću osjetljivije i efikasnije manifestacije. treba da kasnije sadrži produbljenu i razvijenu analizu svih bilo kojih uslova egzistencije koji su zajednički svim ljudskim društvima i odgo­ varajućim zakonima harmonije. Ipak. uostalom. koliko to dopušta početno stanje nauke. prirodno pobuđuje. ipak. Ovo kretanje se zasniva. sam. neka prethodna razmatranja bez kojih nastavak našeg rada ne bi mogao biti pravilno shvaćen. moraju doprinjeti da se shva­ ti da su nade spekulativnog dostojanstva i jedne takve nauke veće nego što će to moći da pokaže nesavršena realizacija koju ću sada direktno skicirati i koja bi trebala. na naj neophodnije na oznake i ostavljajući da čitalac. na jednom višem stupnju. osnovnu skicu prave opšte prirode te nove političke filozofije koju sam up­ ravo završio i pravog naučnog duha koji se mora naći na čelu nje­ nog kasnijeg sastava. češća i značajnija upotreba a priort razmatranja. su­ žavajući ih. da mo­ ram posvetiti i ovu lekciju da ukratko izložim. na postepenom raz­ matranju triju glavnih redova socioloških razloga koji su sve slo­ ženiji i specijalniji. jednu takvu sociološ­ ku analizu. najzad. koji se nužno vežu za jednu takvu temu. PEDESETA LEKCIJA Kratak sadržaj. Prema raznim suštinskim motivima koji su naznačeni u pret­ posljednjoj lekciji. Mada prirodne granice ove knjige i opštija namjena ove Rasprave koja njoj pripada.posebnijim istraživanjima. posebno dinamički dio nauke ο društvu mora sigurno privući. ne samo zato što neposredniji i jači interes koji ona. naročito danas. moraju da mi ovdje bitno uskrate tu važnu prethodnu operaciju. a na­ ročito biološka teorija ljudske prirode. ocje­ njujući opšte uslove društvene egzistencije koji se prvo odnose na 220 221 . prevashodno i isključivo. prema indikacijama koje daju druge nauke. — Uvodna razmatranja socijalne statike ili opšta teorija spontanog reda ljudskih društava. postepeno kompletira ove statičke pojmove.

kao jedini potpuno karakterističan. prema cjelini jedne takve operacijeneizbježni uticaj najvažnijih opštih svojstava naše prirode. njegovo manje zaštićeno i produženije djetinjstvo itd. kako se to još više dobro vidi u zadnjim redovima najnaprednijih društava. teže prirodno da ona uskoro dobije više prosto­ ra i više postojanosti samim razvojem koji ona daje ukupnim ljud­ skim potrebama. s jedne strane. ma kakve bile sposobnosti koje bi pretpostavi­ li. da ono povećava mnogo ma­ nje sredstva nego obaveze. koja manje naglašena kod čovjeka nego kod neke druge životinje. mogli a da ne budu proglašeni umobolnicima. čak kod onih kojima pripisujemo ovaj zamišljeni račun. uosta­ lom. Ova različita osnovna objašnjenja koja su. razbijajuci zauvijek. do najapsurdnijeg stepena. koja. ne bi. suvišno za sve prosvećene duhove. preu­ veličavao. Mada kontinuitet akcije čini. zdrava biološka teorija ο našoj intelektualnoj i moralnoj pri­ rodi. Bez insistiranja na ovoj vrlo specijalnoj ocjeni. da daju intelektualnim kombinacijama varljivu nadmoćnog u opštem ponašanju ljudskog života. određuje. Uglavnom. sa druge stran·?. 222 223 . veoma spontana. svako formalno dokazivanje osnovne društvenosti čovjeka. da čak ne može da se kaže. Ovo je osjeća­ nje dosta slabo ukorijenjeno da bi smjeli sofisti. Ova teorija je utvrdila. moram samo da obavjestim da se tu obično pripisuje pretje­ rana važnost posebnom razmatranju svakog posebnog uslova. nezavisno od svakog ličnog računa i često mi- mo najjačih ličnih interesa. zatim na porodicu i najzad. ne samo. kako sam to naznačio u pretposljednjem poglavlju. ljudske vrste. bilo fizičkih. u pro­ tivnom je moglo početi da se postepeno razvija samo nakon do­ vršavanja već vrlo poodmakle društvene evolucije. najprije razmotriti ovu snažnu prevagu čuvstvenih spo­ sobnosti nad intelektualnim. da bi ljudskom društvu dali osnovni karakter koji mu stalno pripada i kojeg njegov. ova neosporna korist. ne bih mogao da se ovdje zaustavim na najmanjoj neposrednoj ocjeni različitih specifičnih svojstava. naučno neodoljivu društvenu težnju ljudske pr'rode: ona je čak razbila loše ocjene koje su sistematski vodile k'i tome da se ona ne prizna. u većini slučajeva. to je prvenstveno njihov ukupni zbir koji bi odgovarao da se ocijeni. čak i onih čiji je socijalni uti­ caj najnepobitniji. čak ni od strane onih koji ne bi uopšte uzeli u obzir neophodna znanja koja sada pruža. Treba. da neposredno nastoje da ga po­ kolebaju poričući dogmatski sličnu korist tužnom zabludom slobo­ de koja je nužno proistekla iz naše intelektualne anarhije. dok se. cio ovaj pre­ liminarni dio sociologije će moći da bude jednog dana vrlo korisno rasvijetljen komparativnom analizom različitih životinjskih društa­ va. je realno mogla da se manifestuje samo nakon dugog prethodnog razvoja društva čije joj se stvaranje tako pripisuje. mogla bi odgovara­ ti samo specijalnoj raspravi. kako to. tom pogledu više nego usmjerenost intenziteta. bi bilo dovoljno da neposredno istak­ ne visoku iracionalnost koja je potrebna čudnoj doktrini koja jedi­ no doprinosi da društveno stanje proizilazi iz osnovne koristi koju čovjek otuda izvlači za potpunije zadovoljavanje svojih različitih ličnih potreba. da bi se naša prirodna društvenost učvrstila i razvila. tako evident­ no. Ma kakva bila stvarna sna­ ga svojstvena svakom od ovih različitih uslova.jedinku. Je­ dan takav začarani krug će izgledati utoliko odlučniji što će se vi­ še razmišljati ο pravim osobinama prvog djetinjstva čovječanstva gdje su individualne koristi od udruživanja vrlo sumnjive. danas tako srećno predstavljenom. tim povo­ dom. daleko od toga da može da prethodi uspostavljanju jednog takvog načina egzistencije. naro­ čito. apsolutni uticaj potreba za takozvano stvaranje sposobnosti. na društvo u pravom smislu. ne bi mogao izmijeniti. ma kakav razvoj. Pretpostavljajući ih ovdje dovoljno datim. u tom cilju. u principu. u tom pogledu. čiji pojam koji je došao do svog potpunog naučnog opsega. Cerebralna teorija slavnog Gala bi naročito učinila. što se tiče čisto fizičkih osobina. čovjek se. a specijalno kod ove zadnje okolnosti. Osim ove dragocjene biološke nnalize jednostavno razmatranje sociološke filozofije. Dakle. Društve­ nost. ka danas. skupom cerebralne filozofije. uglavnom. jedinim putevima koji su sada sposobni da proizvedu realno i trajno uvjerenje. ovdje možemo prethodno odbaciti. međutim. prvi glavni pojam ο našoj pravoj prirodi. kao prirodna golotinja čovjeka. za moj pred­ met važi samo da se pokaže. ubuduće mogla da bude nikako osporavana. metafizičke zablude prošlog vijeka ο ovoj glavnoj temi koje su već empirijski opisane prema specija. u bilo kojem žanru. Jer. Sto se tiče jedinke. danas. uglavnom. ona bi evidentno opteretila knjigu ko­ ja je već suviše velika. pošto ovo ubjeđenje. što smatram korisnim da ovdje naznačim. korisno skicirana sadašnjom fiziologijom. vrlo je evidentno da druš­ tveno stanje ne bi postojalo nikada da je moglo da proizilazi samo iz bilo kojeg ubjeđenja ο svojoj ličnoj koristi. dakle. međutim. sigurno. ogromnu filozofsku uslugu. omogućava sadašnje stanje naših bioloških zna­ nja. u ovom odnosu. mo­ ralnih ili intelektualnih. kada je jednom društvena egzisten­ cija uspostavljena. prirodno protivi jednoj takvoj postojanosti i najprije nalazi pravo zadovoljstvo u obavljanju svoje vlastite ak­ tivnosti samo utoliko ukoliko je ona dovoljno raznolika: ova raz­ novrsnost važi čak. i koje su se uglavnom sastojale. Uostalom. tako kako smo je razmotrili na kraju prethodne knjige. jer se većina ovih pojedinosti. nalaze odvojeno kod drugih društvenih vrs­ ta a da tamo ne prouzrokuju slične efekte.nom i neposrednom istraživanju primitivnog stanja. zbog instinktivne sklonosti za zajedničkim životom. na sre­ ću. kao i svaka druga životinja. neop­ hodan prethodni uslov stvarnog uspjeha. ma kakav uticaj da joj se pripisuje. teži da obuhvati totalitet ljudske vrste i prvenstveno svu bijelu rasu.

kod većine ljudi. Socijalna ekonomija bi bila. ovo novo stanje naše prirode. naučno klasirani prema uzvišenosti ili rastućoj specijalnosti osjećajnih sposobnosti sa kojima je zaista nastala in­ telektualna pobuda. pošto je čovjekova inteligencija jako daleko od toga da bude spontano istaknuta da bi njena malo trajnija aktivnost mogla da se vješto podnese bez neodoljivog umora kojeg jaka i stalna stimulacija može jedino da spriječi ili ublaži. ali ova harmonija je. kao i sve druge realne korelacije krajnje nesavršena. Pošto su intelektualne sposobnosti prirodno najmanje energične. Fizičke nesavršenosti i moralne potrebe njegovog položaja mu nameću. umjesto da poboljša kre­ tanje učinilo njegov mehanizam odmah protivrečnim sa najosnovnijim zakonima kretanja. uglavnom. ona se neop­ hodno sastoji u jednostavnoj nejednakosti stepena kao i u svakom drugom slučaju a da najeminentnije prirode nijesu. čak u naj uzvišenijim slučajevi­ ma. tim povodom. lako se vidi da se kod najvećeg broja ljudi. u slijedećoj lekciji. u tom cilju. pod­ nijeti nikakav racionalni prigovor. moglo bi se dos­ pjeti da ga tamo potpuno nestane. pravi. da ne bi zahtijevala nikakvu drugu pobudu bar dok navika me­ ditacije ne postane dovoljno jaka što je. Jer. tako su naj utopističkija sanjarenja neiz- 224 225 . izvjesna harmonija. kao kod životinje. nezavisno od evidentne snage koju ćemo prepoznati u sličnoj stvari. ma kako malo da se ona identično produžava na određenom stepenu. da bi se uzdigli do pojma čistih duhova. uglavnom. izaziva. kao što sam to naznačio u prethodnom poglavlju. važno je sada do­ dati da može samo da se žali. bez sutnnje.naročito u najobičnijim slučajevima gdje nikakav instikt nije vi­ soko izražen. prije svega. smanjujući stalno trenje na našim putevima. neophodnu obavezu da stalno upotrebljava svo­ ju inteligenciju zajjoboljšanje svoje prvobitne situacije. uzaludne i skoro glupe. samo do jednostavnog predstavljanja jedne vrste transcendentnog idiotizma vječito obuzetog kontemplacijom božanske uzvišenosti. kod najviših umova. uskoro nepodnošljivi zamor: tako se prvenstveno na njihov rad primenjuje taj dolce far niente. realni stepen jedne takve inferiornosti čiji opšti pojam ne bi mogao. uostalom. tako je on. Ma kakva bila. ova prevaga strasti mogla biti manje naglašena što naša mašta može lako da pretpostavi. ako bi se ovo idealno sma­ njenje raširilo do potpunog preokreta sličnog sastava. Individualna čovjekova priroda postaje. vratilo bi mu radi­ kalno jasan pojam: kao da (po jednoj korisnoj ali gruboj metafo­ ri). mnogo više zadovoljavajuća. koja proizilazi iz osnovnih potreba organskog života i najuniverzahnjih instinkata životinj­ skog života čiji organi. njihova aktivnost. prema slavnoj Gall-ovoj teoriji. po svojoj prirodi. utoliko više uzvišena što ova neophodna čudna pobuda rezultira iz uzvišenijih sklonosti. intelektualna tenzija obično održava. je naročito. za materijalnu aktivnost tako da sve neophodnije spekulativno sta­ nje može nastati kako treba i naročito se održati kod njih. shvatajući da je na intelektualne sposobnosti prenesen spontani uticaj naših osjećajnih sposobnosti. pripadaju zadnjem dijelu moz­ ga. sadašnja prevaga naših osjećajnih sposobnosti nije samo neophodna da bi izvlačili stalno našu slabu inteligenciju iz njene urođene letargije. vrlo nesposobni za intelektualni rad a obdareni. osim nekih rijetkih i kratkih zanosa ove čiste teorijske aktivnosti koja uvijek karakteriše ljudsku vrstu sa- mo grubom ali snažnom stimulacijom. koji su potpuno oslobođeni svih organskih pot­ reba i strani svim ljudskim i životinjskim strastima. doveli. što bi. evidentno da moraju zavisiti. aktivnosti stalni cilj i određeni pravac bez kojih bi se ona obavezno izgubila u nejasnim i nepovezanim apstraktnim spekulacijama. u glavnoj čovjekovoj prirodi. već. postepene modifikacije ljudske egzistencije u toku pri­ rodnog toka naše socijalne evolucije: tako da. neodoljivije nego bilo ko­ joj drugoj životinji. visoka važnost mnogobrojnih individualnih razlika. neophodno podređuje njihovu naglašenu aktivnost neophodnoj ja­ čoj pobudi najprostijih osjećajnih sposobnosti. bez sumnje. U ovom pogledu ljudi mogu biti. međutim. nikada oslobođene ove zajedničke obaveze. čisto prirodna aktivnost ovog uzvišenog pod­ ručja nije nikada dosta naglašena. iz odgovarajućeg dugotrajnog korišćenja ovih visokih sposobnosti. zaista. najinteligentniji od svih životinja u čemu mu se mora priznati. daleko od toga da realno usavršava socijalni organizam. Umjesto da uzalud oplakujemo ovaj nesavladivi nesklad moramo ga pribilježiti kao prvi glavni dokaz koji je bio­ logija dala sociologiji i koji treba da radikalno utiče na opšti ka­ rakter ljudskih društava. isto tako. Najmističniji napori teološke ekstaze. bilo kojoj. uglavnom. Pregledajući opštu uzlaznu ljestvicu ovog sku­ pa različitih sposobnosti. uglavnom. uostalom suviše rijetko. Iz toga ovdje odmah proizilazi da su skoro svi ljudi. za vrstu kao i za jedinku. zaista. univerzalni i karakteristični izraz koga su sva doba civilizacije svuda reprodukovala u manje više naivnim oblicima. da bi doprinjeli os­ novnom određivanju brzine ili bolje sporosti naše socijalne evolu­ cije. kao što svako može da to prizna. da se da njenoj. kad bi. u tom pogledu. čak i tada kad bi za­ mislili frontalni dio da je postao nadmoćniji u cijelom ljudskom mozgu. sem ako ne pretpostavimo da naš razum ima jednu tako superior­ nu snagu da ne bi mogli ο njoj imati pojma. svojstvenih našoj vrsti i čije se anatomsko sjedište nala­ zi u djelovima mozga koji su bliži dijelu prednje-gornje frontalne zone a da. samo poslije snažne heterogene pobude koja se neprestano održava ma­ nje uzvišenim ili jačim sklonostima. kod prve od životinja. Ipak. Da bi spriječili lažnu filozofsku ocjenu ο ovoj evidentnoj osnovnoj inferiornosti intelektualnih sposobnosti koja. po jednoj žalosnoj koincidenciji. Ali. čovjeku je upravo najpotrebnija ona vrsta aktivnos­ ti za koju je najmanje sposoban.

da bi bilo nemoguće da se jasno shvati. Treba. nostima koje se direktno odnose na društvenost. u ovom odnosu kao i u prvom gore razmotrenom gledištu. da se promijene u nejasnu i jalovu milostinju koja je neizbjež­ no lišena svake velike praktične efikasnosti. samo novo nehotično svjedočene težnje koja je karakteristična za nejasne i apsolutne koncepcije. pošto su nas prvo spontano dovele do socijalnog stanja. Dakle. prema ovoj zdravoj biološkoj teoriji. da mi zaista možemo. Ma kakva bila ka­ pitalna važnost ovog neophodnog ispravljanja bez kojeg bi naša moralna egzistencija bila sigurno nerazumljiva. najzad. u tom smislu. međutim. neopozivo izrekla pravilnu osudu stvarajući. Kada nam je moral naprednih naroda propisao. pos­ tepeno smanjiti jedan takav neophodni uticaj ili bolje da ova sla­ bo ispravljanje rezultira prirodno iz kontinuiranog razvoja ljudske civilizacije koja. sis­ tem ličnih sklonosti čija je uobičajena prevaga toliko neophodna koliko neizbježna bez čega bi socijalna egzistencija mogla imati sa­ mo nejasni i neodređeni karakter koji bi odbio svako redovno pred­ viđanje serije ljudskih radnji. u čemu i kako bi onaj koji sebe ne bi uopšte volio mogao da voli drugoga? Tako. cilj principa bi bio. neospornu nadmoć nad najplemenitijim sklo-. sred­ stva za sreću kojima mi ne pridajemo skoro nikakvu ličnu važnost. tim povodom. stalnu brigu našeg vlastito« očuvanja. istinu govore­ ći. iznad svega. striktnu obavezu da volimo naše bližnje kao nas same 1 . mogla ukinuti u nama neizbježna prevaga ličnih interesa radikalno bi se porušila naša moralna priroda umjesto da je poboljšamo. on je formulisao. Drugi glavni karakter prema kome treba da imamo obzira. uprkos pravim žalbama koje može izazvati pre­ tjerani uticaj privatnih nad društvenim interesima. Ocjenjujući kako treba veliki sociološki uticaj ovog zadnjeg velikog biološkog podatka. ali cerebralna fiziologija im je naročito. uglavnom nemoguće bez navike za intelektualnu meditaciju. da naše razne društvene naklonosti. na sreću. u njihovu korist. od tada lišena neophodnog upravljanja. izuzev rijet­ kih i jako sporednih slučajeva gdje istančanost moralne finoće. na njihovo mjesto vjernije predstavljanje ljudske prirode. potpuno poročna. se sasto­ ji u tome što. zauvijek. kao što je to zahtijevala priroda subjekta. može da nam omogući da dovoljno ocijenimo.bježno podređena neodoljivom carstvu realnosti da je ona morala ostati neprimijećena ili nepoznata. pošto prvi može eviden­ tno da rezultira samo iz onog zajedničkog što drugi nudi kod raz­ nih jedinki. teži sve više i više da mu podvrgne naše naklonosti kako ću to specijalnije iznijeti u slijedećem poglavlju. na nesreću vrlo inferiorne u dstrajnosti i sna­ zi prema našim lično čistim naklonostima mada zajednička sreća mora. Jer. u skupu socijalnih osjećanja. Ma kakva mogla biti snaga simpatičnih osjećanja u jed­ nom idealnom popravljanju naše prirode. pošto socijalna osjećanja. ne bi mogli. prema ovom glavnom as­ pektu. zavisiti od stalnog zadovoljavanja prvih koje same. postoji žaljenja vrijedan. uglav­ nom je obično održavaju protiv osnovne suprotnosti najjačih indi­ vidualnih instikata. nikada željeti drugima ono što želimo nama samima. da ova neophodna prevaga ličnih instikata može sama utisnuti u našu so- cijalnu egzistenciju jasno određen i jako naglašen karakter određu­ jući stalni i snažni cilj u diretnoj i stalnoj upotrebi naše individual­ ne aktivnosti. najosnovnije pravilo sa ovim pravim stepenom pretjerivanja koji neophodno zahtijeva označavanje bilo kojeg tipa pod kojim će real­ nost biti uvijek suviše sačuvana. najniži instinkti. Po motivima koji su bitno analogni oni­ ma iz prethodnog objašnjenja lako je razumjeti. uglavnom. slobodni da metodski raspravljamo ο zabludama i metafizačkim sofizmima koji su u prošlom vijeku nastojali da dogmatski svedu sistem naše moralne prirode na sami egoizam nepoznavajući temeljno ovu divnu spontanost koja nas čini da neodoljivo saosjećamo u bilo kojim bolovima svih osjećajnih bića. daleko da je konstitucija čovjeka. kao kod prvog radikalnu potrebu jednog takvog uslova čiji se sami stepen može razumno žaliti. 226 227 . dakle. se uvijek povećanim radom našeg uma. osim stepena koji bi jedino mo­ gao biti drugačije zamišljen a da ne odgovara. osim opšteg uticaja osjećajnog života nad intelektual­ nim. Kad bi se. među uskim granicama. Ali. vidi se. treba prvo shvatiti. ostaje neospor­ no da pojam opšteg interesa ne bi mogao imati nikakvog razum­ nog smisla bez pojma posebnog interesa. zaista. nama sličnim. u odnosu na druge. na najljepši način. bi uskoro težila. u ovom uzvišenom pravilu lični instinkt ne prestaje da služi kao vodič i mjera društvenom instinktu. Mi smo danas. nikada nijesmo sigurni da se bojimo. Ova čudna pretjerana ljubav je. koje svaka metafizička filozofija spon­ tano uliva čak i najboljim duhovima. uprkos ovog pretpostavljenog utica­ ja. Tako. mada uostalom. imaju. poštovani Trasi (Tracy) je vjerovao da mora da mnogo više voli neodređeno pravilo svetog Jova­ na: Volite jedni druge. naročito. Skodska škola je već dobro skicirala opovrgavanje ovih opasnih nastranosti. treba ipak prizna­ ti. u protivnom. promašen jer. ο čovjeku. upravo najegoističniji. i. uostalom. u sklopu našeg moralnog organizma. nikakav drugi realni cilj osim onog da se ublaži i izmijeni. u tom pogledu. danas. na svaki dru­ gi način. realne inverzije osnovnog reda. uglavnom. elementarna ekonomija našeg društvenog organizma je si­ gurno ono što ona mora da bude. prizna­ ti. ra­ di prethodne sociološke ocjene naše individualne prirode. kao i da hotimice učestvujemo u njihovim radostima da bi ponekad zaboravili. na manje više dubokom stepenu. da se pre­ pusti jalovim žaljenjima na ovu pretjeranu prevagu osjećajnog ži­ vota upoređenog sa intelektualnim životom. samo su1 U ovom lijepom uobičajenom pravilu.

Istovremeno. ne treba više sumnjati da svaki plemeniti intelektualni polet ne teži direktno da učini prevagu osjećanja opšte simpatije. Ova dupla opozicija nam već označava pravu naučnu klicu osnovne borbe čiji ćemo stalni razvoj morati uskoro da razmatramo između duha oču­ vanja i duha poboljšanja. odnos nije manje tačan recipročno mada on tamo treba da bude manje vrije­ dan pažnje. elementarnih razmatranja soci­ jalne statike. dvije vrste prirodnih uslova čija kombinacija određuje. bilo da povećava vlast čovjeka nad njegovim stras­ tima. prvog obavezno inspirisanog naročito čis­ to ličnim instiktima i drugog spontanom kombinacijom intelektual­ nih aktivnosti sa raznim društvenim instinktima 1 . dva glavna regulatora ljudskog života. po svojoj pri­ rodi. koja je neophod­ na mada nesavršena. Moralne zamjerke koje su se najpravednije uputile intelektualnoj kulturi izgledaju mi. najčešće se vjeruje da duh inovacije rezultira. intelektualnu aktivnost i socijalni instinkt čiji osnovni uticaj. U svakoj drugoj hipotezi.više slab efektivni intenzitet ovog neophodnog regulatora čiji ja . bilo da čini čistijim i življim uobičajeno osjećanje određenih reakcija raznim društvenim kontaktima. jedino prih­ vaćenom. je­ dan za drugi. to bi uglavnom bilo ravno. umjesto što je morao da se bori protiv političke iner­ cije koju oni spontano teže da proizvedu u većini slučajeva. u stvarnoj ekonomiji ovog os­ jećajnog života. mada tako ojačan. samo kroz stalni rad kojim um. za opšte ponašanje čovjekovog života. 1 228 229 . uopšte. tj. nasuprot. svoje uobičajene hladnoće može tako srećno da pomogne održanju dobre društve­ ne harmonije kao življije i manje trdoglavije sklonosti. međutim. čak i apstrahujući svako iracionalno pretjeri­ vanje. obično u korist osnovnog poretka. tj. da mora da se trudi da je stalno nameće energičnoj prirodnoj premoći egoističnih sklonosti. Izuzev neizbjež­ nog kretanja koje je periodično izazvano prvim materijalnim potreba­ ma. društvena evolucija bi sigurno bila brža nego što nam to istorija označava. Sa jedne strane čovjek mo­ že biti srećan. nasuprot. i prije prelaska na definitivna objašnjenja neposredno vezana za opšte društvo. više osporavati stalna dupla harmonija koja direktno veže. obič­ no. jedini sposobni da utisnu na društveni život stalni impuls i pravilan tok. Nasuprot. društvene sklonosti su jedine koje su osobito spo­ sobne da proizvedu i održe ličnu sreću. u socijalnoj praksi. čak u obrnutom smislu. da počivaju samo na pogrešnoj filozofskoj ocjeni: umjesto da odgovaraju čistom intelektualnom razvoju. upravlja. ima. one se. ostaje. uglavnom. ο drugom opštem redu koji je označen u početku ovog poglavlja. prirodnu mudru osobitu ljubav koja. jer svaki pravi intelektualni razvoj je na kraju ravan. neophodnog početnog motora stvar­ ne egzistencije. direktno jača svojim postepenim sadrža­ jem: i. da je njen polet mogao da zavisi isključivo od najsna­ žnijih instinkata. koliko je to moguće. zaista. uprkos. da ga zamislimo in­ teligentnijim ne samo zbog bolje upotrebe do koje bi onda spon­ tano došlo njegove stvarne inteligencije. Ne može se. samo čisto osjećajnih sposobnosti čija neophodna prevaga utvrđuje cilj i pra­ vac društvenog stanja. U tom smislu. Prvi cilj univerzalnog morala što se tiče individue se sastoji naročito u povećanju. dominirati skup njegovih ličnih instikata koji su. Ali ova iluzija sadrži samo pogrešnu oc­ jenu mnogobrojnih intelektualnih i društvenih reakcija koje obavezno određuju vrlo razvijenu civilizaciju u samim radnjama koje izgledaju kao najjednostavniji proizvodi direktnog samoljublja. neizcrpne želje koje su inspirisane društvenim zbližavanjem i uzne­ mirenim predviđanjem naše urna koja. treba shvatiti prema razumnom približavanju ova dva slučaja. ipak. i tu mora imati duboko aktivnih u njemu. Ako se mora. je. ne bi mogla da se raz­ vija kako treba bez određene podloge univerzalne naklonosti koja jedino može da pribavi njenom slobodnom poletu dosta uzvišeni cilj i dosta široku upotrebu. reći da. čovjekom dominira ili mora. Sada moramo pristupiti sličnoj naučnoj ocjeni. intelektualni rad mu je spontano antipati­ čan. uglavnom osnov­ ni karakter naše društvene egzistencije. se. dakle. najnezainteresovanijim. što se tiče onih koji se odnose na porodicu u užem smislu nakon što su se tako dovoljno razmatrali. daleko od toga da bude savladan od bilo kojeg individualnog antagonizma. ipak. simpatični instinkt i intelektualnu aktivnost kao naročito određeni da uzajamno dopune njihov zajednički socijalni nedosta­ tak. uglavnom sugeriše potrebu i misao ο postepenim promjenama ljudskog položaja. radi našeg glav­ nog predmeta. na umove koji su mnogo niži od njihovih socijalnih funkcija čija je malo naglašena spontanost vi­ še zahtijevala vještačku stimulaciju koja je prouzrokovana najener­ gičnijim sklonostima. glas često ugušen čak i kod najboljih priroda gdje on rijetko usp jeva da direktno upravlja ponašanjem. naroči­ to. prema prvom aspetku. pojmovi koji se direktno odnose na jedinku. Ali. kad bi čovjek postao blagonakloniji. To su. jasno priznati da nijedan veliki um. iz isključivo ličnih interesa. nego i u tome što ova ne bi više bila tako apsorbovana od strane discipline. tj. manje više. kako će to tačnije prikazati slijedeća lekcija. ovog duplog regulatorskog uticaja čije postupno širenje čini tako prvi prirodni rezultat opšteg razvoja čovječanstva. svom nužnošću uvijek manje više potčinjen neizbjež­ noj premoći ličnog instinkta. prema prvom elementarnom aspektu. izuzetno konzervativan. kao i svaka druga životinja. a. direktnom povećanju prirod­ ne naklonosti. realno primjenjuju. u većini slučajeva. zaista. pošto njihov simultani us­ pon. ne samo odstranjujući ego­ istične impulse već inspirišući. čak ako apstrahujemo — neodoljive potrebe njenog materijalnog opstanka. dak­ le. Može se. Takve su. izolovani čovjek i čiji um nije uopšte probuđen.

kao što ima realnih opasnosti u praktičnom redu. neophodnog pos­ rednika između ideje jedinke i ideje vrste ili društva. ne­ moguće izbjeći kada se želi ostvariti varljivo pomirenje dva tako nespojiva kvaliteta kao što su intimnost i širenje ljudskih odnosï. vlast šefa mnogo manja. bi­ lo naročito osjećajne. Obično životno iskustvo samo suviše potvrđu­ je. prema evidentnoj potrebi. radikalno razlikovati od moderne porodice prvenstveno sve­ dene na direktnu rodbinu osnovnog para ili na prvi stepen srod­ stva i u kojoj je. tako duboko udruživanje. da porodice postaju plemena kao ova što postaju nacije. pored ispravnih prekora koje je mogla često zaslužiti radi razniz razloga. ona će obavezno učestvovati. Sa bilo kog aspekta ga posmatramo. poligamija zaostalih naroda mora tu obavezno utisnuti u porodicu jedan sasvim drugačiji karakter od onog koji ona manifestu]e kod nacija koje su toliko napredne da su već stigle da ostvare potpuno monomni život ka kojem uvijek teži naša priroda. prvom glavnom osnovom socijalnog duha. uglavnom. najtačniju mjeru realne važnosti ukupne promjene koja je tada izvršena u odgovarajućem društvu. tj. Dok. dakle. dakle. Isto tako. tako prirodno reorganizacijska u ovom pogledu kao i u svim drugim. različitih promjena čija realna ocjena pripada direktno istorijskom dijelu ovog poglavlja. tako da bi skup naše vrste mogao biti zamišljen kao postepeni razvoj u počet­ ku jedinstvene porodice kad lokalne razlike ne bi suprostavile su­ više prepreka jednoj takvoj pretpostavci. Neke varljive pojmove koji se stvaraju danas ο društve­ noj jednakosti. ovaj neophodni prelaz se uvijek reprodukuje. morala se. bez sumnje. Prema jednoj takvoj 231 230 . Ova savršena intimnost je mogla da se uspostavi u običnoj porodi­ ci samo poslije snažne spontanosti zajedničkog cilja koji je kombinovan sa osnivanjem. ustvari. uprkos velikoj moći specijalne veze koja ih ujedinjuje. u povećanom nepovjerenju kojeg takvi principi mora­ ju neopozivo trpjeti u sadašnjem stanju ljudskog razvoja. zaista. Pravo društveno jedinstvo se sastoji si­ gurno u samoj porodici koja je najmanje svedena na osnovni brač­ ni par koji čini njegovu glavnu osnovu. individualne divergencije su obično suviše naglašene da bi dopustile. stara porodica. konačno prenoseći skup so­ cijalnih spekulacija iz domena nejasnih idealnosti u polje nepobit­ nih realnosti. pretjerana prolazna prevaga porodičnog duha neće je učiniti uvijek manje i. Postoji tamo toliko naučnih smetnji koje bi valjalo prevazići u teorijskom redu. na bilo ko­ jem stepenu. pripisuje. gdje je priroda napravila sve bitne troškove institucije. uostalom. opasni samo zbog sadašnje nemoćne oronulosti vjerovanja na kojima još isključivo počivaju porodične ideje kao i svi drugi socijalni pojmovi. osim redovnih izmjena koje mora postepeno da podnosi spontanim tokom ljudske evolucije. ubuduće. što je obavezno zajedničko za sve socijalne slučajeve posmatrajući do­ maći život kao konstantnu osnovu socijalnog. bilo kojih. Ali takvi napadi koji su prirodni nastavak neizbježnog pretje­ rivanja revolucionarnog duha zbog naše intelektualne anarhije su. ili prirodnog razvoja društvenih osjećanja. nužno trpi postepeno manje više duboke izmjene čiji mi skup izgleda da pruža. čak i najskučenije. Tako npr. opšti sastav ljudske poro­ dice. prije svega. i u jednom drugom slučaju. posmatrati kao najstrašniji simptomi naše prolazne težnje za društvenim poremeća­ jem. Međutim. može jedina. Zna se da su same religiozne zajednice. učvrstiti na zaista neoborivim prirodnim osnovama. jedne neophodne subor­ dinacije. u svakom pogledu. Ovo osnovno razmatranje ne mora samo da bude primijenjeno u ovom fiziološkom smislu. ne manje prirodni. U ovom se poglavlju jedino radi ο posmatranju po­ rodice sa naj elementarni j eg aspekta. Jedna takva koncepcija predstavlja. Teški udarci koje da­ nas prima ova osnovna institucija moraju se. Tako. po svojoj prirodi. bile iznutra uz­ burkane dubokim uobičajenim razmiricama koje je. u onome što ona pruža. osnovni porodični duh sa izmjenama koje odgovaraju modernom karakteru socijalnog organizma. Pozitiv­ na filozofija. bilo sa aspekta elementarnih pojmo­ va osnovne harmonije. bilo intelektualne. da je ljudima potrebno da uopšte ne žive između sebe na suviše familijaran način da bi mogli podnositi uzajamno razne osnovne nesavršenosti naše moralne prirode. daleko od toga da bude nepromjenljiv. naučni duh uopšte ne dozvoljava da se ljudsko društvo posmatra kao da je stvar­ no sastavljeno od jedinki. u svakoj velikoj epohi razvoja. Radikalnom nesavršenošću ljudskog karaktera. Nijedno drugo društvo ne bi moglo biti tako intimno kao ova divna prosta kombinacija gdje se vrši jedna vrsta kompletne fuzije dviju priroda u jednu. Ali ovdje mo­ ramo napraviti totalnu apstrakciju od ovih. Moramo ovdje sagledati ovaj elementarni pojam prema političkoj tački gledišta u tome da porodica prirodno predstavlja pravu neophodnu klicu raznih glav­ nih dispozicija koje karakterišu društveni organizam. svako društvo. Prirodnim tokom socijalne evolucije. dvostruki glavni odnos koji sa­ činjava porodicu bude nastavio da se intelektualno zasniva samo na religioznim doktrinama. Samo tako čovjek počinje realno da izlazi iz svoje čiste personal­ nosti tako što prvo uči da živi u drugome pokoravajući se svojim najsnažnijim instinktima. ne samo razlikama već i bilo kojim nejednakos­ tima koje ne bi moglo tu biti pravog društva bez stalne saradnje u opštem poslu koji se vrši različitim sredstvima koja su dovoljno podređena jedna drugima. koju je obavezno sačinjavao dio robova. naj kompletni ja moguća rea­ lizacija ovih elementarnih uslova pripada neizbježno samoj porodi­ ci. da se pretenduje da se direktno dotakne društveni život bez neizbježne pripreme do­ maćeg života.Pošto bilo koji sistem koji mora obavezno da bude sastavljen od elemenata koji su uglavnom homogeni sa njim.

Ako sociološko poređenje ovdje mora. da uvijek pristu­ pi od cjeline ka detaljima. a time po­ rodice. Smjeli sofisti koji danas. obnavljajući. pošto posebno proučavanje ovih bilo kojih promjena mora obavezno biti podređen opštoj koncepciji još duboko nepoznatoj. sa punom sigurnošću. da će nova politička filozofija znati da ga definitivno zaštiti od svake ozbiljne anarhične težnje oduzimajući joj zauvijek ovaj lažni religiozni karakter koji može danas da samo služi da je kompromituje. kao i kod svakog drugog glavnog pre­ dmeta. radikalnih razlika. bez sumnje. u tom pogledu. da velika društvena reorganizacija odre­ đena za naš vijek mora. njen pravi opšti karakter. da bi je odmah vezao za postojanu osnovu koja pruža realna poznavanja individualnog i društvenog organizma. takav kakvog ga je katolicizam konačno nap­ ravio. institucija braka je obavezno izložena kao i sve druge. što će odmah težiti da neopozivo eliminiše sve sofističke grd­ nje inspirisane neznanjem ili izopačenošću i čiji bi jedini praktični rezultat mogao biti samo degradiranje čovjeka pod izgovorom da ga usavrši. antičke zablude su direktno pokušali da bace metafizičku sjekiru do ovih elementar­ nih korijena društvenog poretka. u nekom pogledu uporedivog sa ljudskim društvom. nasuprot tome. ovaj duh se sastoji uvijek u ovoj neizbježnoj prirodnoj podre­ đenosti žene čovjeku čiji neizbrisivi karakter reprodukuju sva do­ ba civilizacije pod raznim oblicima. U svakom životinjskom car­ stvu izvjesni primitivni stepen dobrovoljnog društva. spontanim promjenama postepenog toka ljudske evolu­ cije: moderni brak. čija će nam istorijska analiza označiti. ma kako duboke da možemo zamisliti ove spontane promjene. bili su. uostalom. i tamo je uvijek određeno prvo polnom vezom a zatim. uglavnom. u isto vrije­ me fizičkih moralnih koje kod svih životinjskih vrsta a naročito kod 232 233 . je spontano upravljan na način da postaje osnovni izvor najslađe harmonije um­ jesto da uznemiri svijet svojim jakim izlivima. naročito pre­ ma važnoj Galovoj teoriji. sramnim strastima za koje su se trudili da izazovu kod drugih. prvoj neophodnoj osnovi svakog društva po kojoj. tačno poznavanje čovjekove prirode praćeno razboritom oc­ jenom ukupnog društvenog razvoja i opšte faze koju on sada ostva­ ruje. čak i vrlo nesavršenom. U svakoj hipotezi tužna fatalnost nije uopšte dozvoljava­ la da se nadamo da će osnovna institucija braka sama izbjeći revolu­ cionarni potres koji su svi drugi društveni pojmovi morali da pod­ nesu zbog neizbježne dekadencije teološke filozofije koja im je slu­ žila tako opasno kao isključiva osnova. to je da. uskoro prvi opšti smisao. u jed­ noj moralnoj situaciji vrlo sličnoj onoj iz glavnih vremena grčke filozofije gdje je instinktivna i neprimijetna težnja za hrišćanskim preporodom porodice i društva već stvarala. neizbježno počinje od ove tačke biološke uzlazne ljestvice gdje pres­ taje svaki hermafroditizam. koja je glavni princip braka. obaveznog principa svake domaće podređenosti.tački gledišta. one će. uglavnom mo­ raju sastojati ove neizbježne kasnije promjene modernog braka. zaista. bar privre­ menog. u toku ovog drugog in­ telektualnog interregnuma uglavnom slične zablude kako to naro­ čito svjedoči slavna Aristofanova satira gdje je svaka sadašnja razvratnost unaprijed tako oštro žigosana. od kojih jedn:i osniva porodicu dok je druga održava. zadovoljen i suzdržan u isto vrijeme. Bez sumnje. Da bi ove naizmjenične promjene koje neprestano teže da razviju glavnu prirodu ove osnovne veze nijesu danas uopšte stigle do njihovog kraja. od rimskog braka kao i što se ovaj već znatno razlikuje od grčkog braka a oba još više od egipatskog ili orijentalnog braka. pravog sistema društvene reorganizacije pod prijetnjom da se zavede ljudska imaginacija u opasnu i iracionalnu potjeru neodređenih i nejasnih utopija koje su jedino pogodne da bezeiljno pomute realni život. isto tako. stalno saglasne sa nepromijenjenim osnovnim du­ hom institucije koji jedini čini ovdje naš glavni predmet. iz raznih razloga. to je uglavnom što ove dvije velike klase viših životinja mogu same ponuditi dovoljnu realizaciju ovog dvostrukog elementarnog karaktera. prema očiglednoj prirodi teme čiji neodo­ ljivi naučni autoritet ne bi nikada mogao da bude bolje izražen nego u jednom takvom slučaju. to je ono u čemu socijalna fizika mora danas da racionalno zabrani direktno ispitivanje kao jako prevremeno. Mi smo danas. njeno polazište će biti. prema njenoj osnovnoj težnji koja je objašnjena u četrdeset osmoj lekciji. da bude ograničeno na ptice i naročito na sisav­ ce. čak i poslije pojave mo- nogamije. Sve što može da se sada garantuje. svom nužnošću ostati. kao u većini slučajeva. počinje da naučno izriče pravednu osu­ du ovih revolucionarnih varljivih dekalamacija ο tobožnjoj jedna­ kosti dvaju polova dokazujući direktno. u stanju braka. samo propu­ stili nevoljnom širenju anarhične rutine svojstvene našoj nesrećnoj epohi. duboko preko­ reni ako su se samo tako naučno pokoravali oni sami. Ali apsolutni duh naše političke filozofije koji suviše dopri­ nosi da se tim povodom pomiješaju jednostavne spontane promjene sa ukupnim poremećajem institucije. sociološka teorija porodice može biti bitno svedena na racionalno ispitivanje dva osnovna reda neizbježnih odnosa i to: podređenost polova a zatim podređenost starijima. ili žalosno slijepi ako su. u tom pogledu. uprkos našem uzaludnom hvalisanju moderne nadmoćnosti. radikalno se razlikuje. Već zdrava biološka filozofija. u suviše zgodno vrijeme. najsnažniji instinkt naše animalnosti. označiti u jednom takođe važnom smislu. U čemu se. vaspitanjem mladih. Među­ tim. to ne bi moglo biti nikako ospo­ reno. Kad pozitivna filozofija bu­ de mogla direktno da preduzme da zauvijek konsoliduje ovu neop­ hodnu podređenost polova. bilo anatomskim ispitiva­ njem bilo fiziološkim posmatranjem. Ne bi mogli da se suviše s poštovanjem divimo ovoj univerzal­ noj prirodnoj sklonosti.

sam namjerno odbacio vulgarno razmatranje čisto materijalnih raz­ lika na kojima iracionalno počiva jedna takva fundamentalna pod­ ređenost koja. Razmotrimo sada. u tom pogledu. da se dosta dostojno razumije so­ cijalni. bitno vezana za najplemenitija svojstva naše cerebralne prirode. ovdje gore. Najprije uzimajući u obzir opšti odnos između intelektualnih i osjećajnih sposobnosti. kod jednog i kod drugog pola. tako superiornije nad muš­ karcima većim prirodnim poletom simpatije i društvenosti. uvidjeli. Najvažnije iskustvo je uvijek savršeno potvrdilo u jedna­ kosti položaja između polova. u opštem tipu čovječanstva. od jedne vrste neprekidnog stanja djetinjstva koje ga udaljava još više u najvažnijim odnosima. njihova vlastita i glavna funkcija. neposredno u principu. koliko je to moguće. Jedini mogući rezultati jedne besmislene borbe protiv pri­ rodnih zakona koji bi od strane žena pružili nova nehotična svje­ dočenja njihove vlastite inferiornosti. priznali smo. od idealnog tipa rase. lični instinkti obavezno upravljaju simpatičnim ili socijalnim čiji uticaj samo može i mora da izmijeni bitno utisnuto upravljanje sa prevagom prvih a da ne mogu i ne moraju nikada da postanu uobičajeni motori stvarne egzistencije. prema prethodnom. jer dvije bitne strane ovog ispitivanja mogu. radikalna nesposobnost ženskog pola je tamo još više naglašena. manje naglašena kod muškarca nego kod bilo koje druge životinje i da izvjesni spon­ tani stepen spekulativne aktivnosti čini glavni cerebralni atribut čo­ vječanstva kao i prvi izvor duboko označenog karaktera našeg so­ cijalnog organizma. Od ova dva opšta atributa koji razdvajaju čovječanstvo od animalnosti. i uz pomoć naj­ povoljnijih okolnosti. uporedno sa drugim. opšti pravac koji se uvijek prvobitno širi. uopšte. mora prirodno biti da neprestano mijenja. prirodnu korealizaciju između dje­ ce i roditelja koja zatim generalizovana u cijelom društvu uvijek u njemu proizvodi. uopšte. dok drugi karakteriše direktno neophodnu regulatorsku funk­ ciju zauvijek namijenjenu ženi. analizu polova analizi starosti. za pametni razvoj vlastite prirode. kao obavezno sa­ stavljen. da obavezna prevaga ovih drugih u cjelini naše prirode je. pozitivna biologija konačno teži da ženski pol predstavi. Dopunjavajući. svom nužnošću iz suviše hladnog ili suviše grubog razuma koji obično karakteriše jači pol. mada ovaj pol neizbježno učestvuje. izuzetno vezanoj. Na drugom mjestu smo. sa drugog osnovnog aspekta. u osnovnoj ekonomiji porodice a zatim i društva. Komparativnim ispitivanjem ovog velikog prirodnog odnosa. da su žene. mora biti. u ovom pogledu kao i u drugom. duboko razdvajaju jedan pol od drugog uprkos opštoj nužnoj premoći posebne vrste.ljudske rase. prvenstveno kod naše vrste. međutim. na svoj način. priroda posla tu naročito zahtijeva neumornu pažnju na skup najkomplikovanijih odnosa čiji nijedan dio ne smije biti zanemaren i istovremeno objektivniju sa­ mostalnost duha prema strastima. ustvari. uostalom. sa slične naučne tačke gledišta. snaž­ nijim i dirljivijim neposrednim izazivanjem socijalnog instinkta. u pro­ tivnom. uspostaviti. prema prethodnim indikacij ama. ο sociološkom ispitivanju našeg individualnog sastava već bi omogućila da korisno skiciramo jednu takvu filozofsku rad­ nju. Prirodna disciplina je. tako važnog mada sporednog. prirodnu potčinjenost sta­ rijima. da. Približavajući. isto tako. sociologija će prvo pokazati radikalno neslaganje svake socijalne egzistencije sa ovom varljivom jednakošću polova karakterišući specijalne i stalne funkcije koje svaki od njih mora isključivo ispuniti u prirodnoj ekonomiji ljudske porodice koja či­ ni da spontano doprinose zajedničkom cilju duboko različitim putevima a da njihova obavezna podređenost nikako ne može da škodi njihovoj stvarnoj sreći. da se može naročito direktno procijeniti srećna društvena predodređenost izuzetno rezervisana za ženski pol. bile one svedene na najelementarnije stanje i koje se isključivo od­ nose na opšte upravljanje obične porodice. čak nezavisno od materinskih bri­ ga koje evidentno čine njenu najvažniju i najblažu posebnu predo­ dređenost ali na kojima se insistira obično. jednom riječju. više razuma. Ta­ ko. ustvari. jedna osnovnu inferiornost a druga sekundar­ nu superiornost ženskog organizma posmatranog sa društvenog gle­ dišta. radi ove kratke ocjene društvenih atributa svakog pola. Tako. suviše neo235 234 . u stvarnom sistemu našeg osjećajnog života. Sto se tiče bilo kakvih funkcija upravljanja. ovu organsku neospornu potčinjenost ženskog genija. Vidi se da. čak i suviše isključivo način koji ne omogućava. na bilo kojem stupnju. jedinu vrstu podnošljive sreće za njih. kao što su one inferiornije od njih što se tiče inteligencije i razuma. prema ovom prvom aspektu. Neosporno je. Glavna razmatranja koja su naznačena u prvom dijelu ovog poglavlja. tj. Međutim. najvažniji i naj naglašeniji neosporno dokazuje. mogli bi samo da im uskra­ te. teško narušavajući porodicu i društvo. uprkos ljubaznih osobina koje obično odlikuju njena duhov­ na i graciozna djela. čak i u umjetnosti. proizišle iz naše in­ telektualne anarhije sasvim druge vrste nego u prethodnom sluča­ ju. se ne može danas oz­ biljno osporavati evidentna relativna inferiornost žene koja je sas­ vim drugačije sposobna od muškarca za neophodni kontinuitet kao i za visoki intenzitet mentalnog rada. direktni i lični poziv ženskog pola. neizbježnu i neprocjenjivu nadmoć muškog pola. drugi osnov­ ni elemenat ljudske porodice. zajedno sa ovim zakonima. Ovdje su zablude. sa so­ cijalne tačke gledišta. vrlo teške. ovu neophodnu naučnu ocjenu. bilo zbog najmanje unutrašnje snage njenog uma bilo zbog njene življe moralne i fizičke osjetlji­ vosti tako antipatične svakoj apstrakciji i svakom zaista naučnom naporu. nepromjenljiva stvarna ekonomija ljudske porodice ne bi mogla nikako biti realno promijenjena ako ne pretpostavimo varljivu transformaciju našeg cerebralnog orga­ nizma.

u svakom drugom sluća- ju. zaslužiti vi­ še divljenja od ove srećne prirodne podređenosti koja. na poseban način. da sastave porodicu prema slici društva. Mada je svako formalno ispitivanje takvih pretjerivanja bilo sigurno depla­ sirano u ovoj Raspravi. da. na tako žalosno eksluzivan način. prvo zbog neophodnosti a zatim zbog zahvalnosti. protiv metafizičkih zastranji­ vanja čija je neizbježna dekadencija teološke filozofije morala omo­ gućiti sve veći i veći razvoj. onda vrlo malo sređenog. Direktno proučavanje dinamičke sociologije će. u tom smislu da se ravna. u koncepciji vlade provođenja. u jednom i u drugom slučaju. neizbježnim tokom opšteg kretanja socijalnog raspadanja i na isti način naročito zbog neopozive političke nemoći u koju je nužna stigla teološka filozofi­ ja na kojoj je počivao. na istom stepenu. sav sistem domaćih kao i sistem društvenih pojava. i to društva. bez sumnje. uglavnom akumuliranih za tu namjeru rušeći tako redom. i. To je ono što će dozvoliti da se ispita ovdje. težnje koja nas jedino može ovdje da okupira. u raznim oblicima odlučnu počast savršenosti ovog osnovnog tipa ko­ jeg je čovjek nehotice uzeo kao model kada je htio da mašta. uostalom. Cak prije ikakve direktne rasprave. sa zadnjim progresom univerzalnu jednakost životinjskih rasa. iz opšteg duha koji karakteriše novu političku filozofiju. koliko je moguće. uostalom. spontane promjene. naročito u sadašnjem slučaju. Njihovo tobožnje ispravljanje se uvijek svodilo da potpuno preokrenu osnovno poređenje. konačno proizvedene postepenim tokom događaja. najneograničeniji autoritet sjedinjen sa najpotpunijom odanošću. U kojem drugom socijalnom slučaju bi se mogla naći. prema razložnoj istorijskoj analizi. naši vatreni šampioni političkih prava žene nijesu se još dosjetili da izrade analognu doktrinu u korist djetinjstva koje. Bu­ dućnost će moći samo. ipak. uprkos indirektnim i sporednim napadima koje je duh poro­ dice morao tako da danas primi u tom pogledu. neophodna disciplina društva može ikada u potpunosti ostvariti ove divne osobine domaće discipline: pokoravanje ne bi tu moglo biti tako potpuno niti tako spontano. ovom elementarnom modelu. ovaj drugi glavni elemenat sociološke teorije ο porodici a da se nikako ne naškodi njenoj neophodnoj filozofskoj ocjeni. Nijedna prirodna ekonomija ne može. pre­ ma nepromjenljivoj prirodnoj obaveza sa spontanim izmjenama ko­ je će postepeni tok socijalne evolucije morati da odredi u ovom di­ jelu porodičnog ustrojstva isto tako kao prema prethodnom. približavati. u svim epo­ hama raspadanja. u najširim i manje intimnim odnosima. morao sam. zatim. izmje­ ne ο kojima bi. bilo lišavajući sinove nasljednog prenosa očin­ skih sredstava. opaki sofisti su direktno pokušali da racionalno poruše ovu divnu prirodnu ekonomiju argumentujući. Naša duboka intelektualna anarhija nudi suviše opasna sredstva za neizbježno obnavljanje ovih starih zabluda da nova politička filozofija morala da prezire da ih direktno podvrgne posebnoj raspravi. i kod starješine. da se danas preuzme specijalna ocjena. prema ob­ jašnjenjima iz četrdeset osme lekcije. da predlože porodicu kao model društva. u stvarnom razvoju socijalne evolucije. umjesto. uostalom. gdje smo prepoznali njenu stalnu težnju da uvijek podredi koncepciju vještačkog poretka posmatranju prirodnog poretka čija je divna ekonomija ovdje vrlo evidentna. argu­ mente i već raspoložive nadrifilozofske javni razum ma koliko mu ipak još bio nesavršen razvoj. neophodni tip svake pametne socijalne koordinacije.sporna i suviše neodoljiva da bi mogla ikada biti ozbiljno osporavana. od strane potčinjenog. nalaže obavezno izvjestan kraj uspo­ nu individualnih zastranjivanja kada one zaista direktno pogađa­ ju osnovni instinkt. ovo srećno svojstvo bi sigurno rezultiralo. danas se ne mora­ mo plašiti da duh metafizičke zablude može realno preći ni na ka­ kvu dogmatsku koncepciju socijalne jednakosti između generacija. nakon što je ustanovila ljudsku porodicu. zaštita tako dirlji­ va niti tako odana. naprotiv. bilo za pokoravanja ili zapovijedanja. bilo oduzimajući roditeljima stvarno up­ ravljanje i skoro jednostavno poznavanje njihove djece jednim monstrouznim pretjerivanjem neophodnog uticaja društva na vaspitanje omladine. ime dužnost? Svakako je nemoguće da. daleko da inspiriše isto traženje zbog nedostatka moći da tako jako stimuliše spontanu revnost spe­ cijalnih branitelja. ovdje označiti. nekim parcijalnim i sporednim poteškoćama protiv cijele organiza­ cije. Ma kakva da je stvarna važnost ovih različitih promjena. po običaju. Ali život porodice neće. Ove lude utopije bi dvostruko završile u radikalnom rušenju svake prave domaće discipline. ovom prilikom opštu sklonost pozitivne politike da spontano konsoliduje sve osnovne pojmove socijalnog poretka koje samo ona može danas da štiti sa pravom efikasnošću. Mada naša intelektualna anarhija može dati. u pravom smislu riječi. pokoravanje i zapovijedanje. najpoštovanija po­ kornost prirodno nametnuta bez najmanjeg poniženja. bilo preuranjeno. Ipak. najsavršenijeg mogućeg upravljanja svim događajima. Sve epohe civilizacije su odale. dati mnogobrojne i važne prilike da uvidimo. kao prošlost. os­ tati manje vječna škola društvenog života. svim ma kakvim tezama. suviše pri­ rodnom i suviše blagom da bi zaslužila. Uprkos pokretanju analogije i sadašnjeg odsustva svake prave duhovne discipline ο nestvarnoj jednakosti polova. su obi­ čno vrlo superiorne da bi se najeminentniji reformatori usudili da 236 237 . međutim. u tom pogledu. nezavisno od njene glavne spontane težnje da učini da prevagne jedan sasvim drugi socijalni duh. postaje. čak i zbog izuzetnog stanja ko­ je je omogućilo uspon takvih maštanja. poslije koje bi mu ostalo samo da proglasi. oni su vjerovali da odaju velikog političkog genija trudeći se. koji se neophodno moraju. ukratko. da tako kažemo.

uvijek trudi da veže sadašnji progres za skup realnih p r ê t hodnih prošlosti mora. i onda se uglavnom vraćaju. uzimajući jednu vrstu očinske vlasti. nego bilo koja druga da uskladi ideju i osjećanje društvenog kontinuiteta a da se ne izloži opasnosti ovog servilnog i iracional­ nog divljenja prošlosti koje je moralo nekada. kao neophodne peratore u istoj osnovnoj intelektualnoj ili materi­ jalnoj. uopšte. primijetiti. u vrstu domaće podređenosti koja je upravo bila razmatrana. dentno zbog toga što stariji. u svakom pogledu. bratski odnosi koji su za njegov inherentni dodatak. Vrlo re­ volucionarni karakter našeg vremena morao bi. socijalnog stanja u bilo kojim oblici­ ma koje ne mora da ο tome stalno nudi važne. bilo zbog pravilne ocjene prošlosti. uopšte. spon­ tanu sklonost nove političke filozofije da uspostavi. njegove uspomene iz cijele prošlosti za njegova iskustva bilo koje budućnosti. što će morati da učine. da se osjeti koliko je važ­ no da se ne anticipira suviše nužna sukcesija raznih djelova reorga­ nizacije želeći da odjednom sve obnovi. visoki značaj one se obavezno vežu za znatnu sta­ rosnu nejednakost doba. Ne želeći da pravi nikak­ vu utopiju i predlažući nam samo da posmatramo osnovnu ekono­ miju realnih društava. neophodni duh nove političke filozofije da se jasno nagovijesti da. Ali. isto tako. u tom pogledu. kao i u svakom dru­ gom. djelovima socijalnog sistema da bi regulisao između njih tačnu homo­ genost i potpunu solidarnost. da se spontano utvrdi prvi elementarni pojam soci­ jalne trajnosti vezujući na najdirektniji i na najneodoljiviji način. biti još više rasvijetljene nego glavne dispozicije za ko­ je smo već priznali da bi sadašnje ispitivanje bilo. u svakom drugom žanru. U specijalnoj raspravi političke filozofije bi. one imaju. moraju. prema tome. čine uvijek ve­ ći ili manji glavni dio domaće hijerarhije. npr. bez sumnje. apsolutna bratska jednakost ne mora biti. bilo kojim. treba. mnogo promijeniti kod savremenih naroda. sigurno. na nekom stepenu do kojeg ikada može doći socijalni napredak. u svakom pogledu. bez sumnje.unaprijed shvate. naročito. jedini dio intelek­ tualnog sistema gdje je ova poštovana koordinacija sadašnjosti u prošlost mogla da spontano i efikasno odoli univerzalnom pokre- tanju revolucionarne metafizike koja bi. bilo zbog zdrave koncepci­ je budućnosti. zaista. posmatrano kao neophodno svakoj socijal­ noj ekonomiji. Ustvari. mada u ma­ njem stepenu. moramo označiti u naučnoj analizi sve. moralnoj ili političkoj evoluciji i koja se. svaki put. danas. ako je tim povodom. biće uvijek od najveće važnosti da se čovjek ne smatra rođen od juče i da skup njegovih institucija i njegovih običaja stalno teži da poveže. odgo­ varalo radi tačnijeg ocjenjivanja elementarnog socijalnog uticaja svojstvenog duhu porodice da se tako razmatraju. u svako doba. biti ocijenjena kao sposobnija. važno je da se tu primijeni i njeno visoko svojstvo. obično. direktnije nego u svakom drugom. prema metafizičkoj rutini sadašnjih situacija. kako treba. da prava društvena na­ uka. održavaju domaće jedinstvo pored individu­ alnih neslaganja tada suviše malo savladanih najmanjim prirod­ nim osjećanjima. Uopšteni koliko je to moguće. ova ideja i ovo osjećanje. u ovom pogledu. ne bi morala bi­ ti osuđena da se stvarno sastoji od jednostavnih praznina. nezavisno od suviše velike sadašnje konfuzije ove dvije tačke gledišta. Ako jed­ no takvo razmatranje izgleda. Vidi se lako. vještačke ili spontane. Kada one dobijaju. ne bi se moglo sumnjati da poremećeno stanje sadašnjeg društva ne ostavlja nikakvu realnu prazninu u opštoj konstituciji čovjekove prirode i da. U tom pogledu. ne manje karakteristično. u tom pogledu. zaista. Jedna filozofija koja obavezno uzima istoriju za glavnu naučnu osnovu koja pretstavlja. bilo 238 239 . ma kakvu slast ili suviše često gorčinu ove prirodne veze mogu razliti po privatnom životu. na drugačiji na­ čin. njeno povećano prvenstvo sa pismenog prenosa na usmeni prenos. obavezno. shodno novom karakteru koji će os­ novni tok ljudske evolucije morati da utisne svim. Mada ove sekundarne promjene mo­ raju. sve do najmanjih detalja. budućnost za prošlost. kada je bratska koordinacije dosta čvrsto uspostavljena da bi vršila pravi politički uticaj. Bilo bi. toliko sputavati ljudski razvoj. da bi bolje okarakterisali. beskorisno ovdje insistirati da bi istakli. malo političke važnosti da bi ovdje trebalo da se tu posebno zaustavimo. određena da se kasnije rasprši u nekoj novoj spontanoj or­ ganizaciji domaće hijerarhije. transformišu se ko­ načno u to univerzalno poštovanje za naše prethodnike koje mora biti. Ali. pod vlašću teološke filozofije. Da bi kompletirali kratku sociološku ocjenu domaće podređe­ nosti. ali na jednom jako niskom nivou. ozbiljno da direktno izmijene osnovni instinkt ljudske društvenosti. u bilo kojem slu­ čaju. nema nikakve sumnje da neograničeno širenje i apsolutna potvrda ovog prolaznog prezrenja političke prošlosti ne teže. uglavnom. to je ev . normalne uslove svake prave socijalne harmonije. duboki privre­ meni potres bez kojeg bi ljudska mašta bila suviše sputana u svom elanu ka neophodnom obnavljanju društvenog sistema. pre­ uranjeno ne bi ovdje. prije svega. odgovarajućim sistemom intelektualnih i materijalnih znakova. ne bi mogla izbjeći filozofsku obavezu da poklanja neophodnu važnost elementima koji. u ovom trenutku. neizbježna reorganizacija modernih društva morala da počne neophodnim prethodnim rušenjem stare discipline. Najmanja prevaga tradicije ukoliko se ljudski duh razvija. Nema. tako prolazna kao druge i. u osnovi. tim povodom. isključivo praktično i zbog toga malo pogodno za čisto teorijski rad koji treba da nas sa­ da okupira. ljude svih vremena kao i svih mjesta. No. skoro učinila da se razum i pravda smatraju savremenim tvorevi­ nama. kao i u prethodnim. danas. da je izučavanje pozitivnih nauka. bilo nekorisno. ako ne intenzitet ono bar iz­ raz jednog takvog neophodnog stanja. uvesti. pošto su prešli sa očeva na pretke.

dakle. od kojih je svaka obdarena vrlo različitom egzi­ stencijom i. Uprkos nesavršenosti jezika koji često navodi da se pomiješa ideja ο porodici sa idejom ο društvu. ne sprečavaju glavno i stalno obavljanje glavnih funkcija. bez koje ljudska porodica ne bi mogla da dovoljno ispuni svoju karakterističnu na­ mjenu. elementarno uređe- 240 241 . Ali. bilo. divniji spektakl nego što je ovaj uredni i stalni sklad ogromnog mnoštva jedinki. mo­ rao je da uvijek pokaže mnogo više spontani razvoj izvjesne indivi­ dualne specijalizacije raznih zajedničkih funkcija. naročito. nudi u svakom po­ gledu. pošto ona na nesreću ostaje jedini princip udru­ živanja. Zasnovan. mora prirodno uputiti djecu da prate očin­ ske radnje umjesto da preuzmu nove funkcije. uglavnom. oba­ vezno sadrži glavni zametak društvenog života u užem smislu. Skup indikacija izloženih u ovom drugom dijelu ovog poglav­ lja. njihovih karaktera da spontano doprinese. ono uopšte ne oklijeva da se bitno raspadne. da razmotrimo. bez sumnje. takođe. svaka stalno raspoložena uprkos manje više neujednačenim razlikama njihovih talenata. naročito. mišljenjem. odre­ đen da direktno zadovolji samim svojim postojanjem skup naših simpatičnih instikata. ali na jednom djelimičnom stepenu. u svakom pogledu. Ovo nepromjenljivo izmirenje podjele poslova sa udruživanjem napora. da se povećana savršenost životinjskog organizma sastoji. do izvjesnog stepena. od uobičajenog sistema socijalne ekonomije. naročito. ako to nije čak cilj njegove vlastite institucije. dakle osobito pravi karakter našeg druš­ tvenog organizma i glavni razlog njegove neophodne superiornosti nad svim pojedinačnim organizmom. ipak. Jer. kombinujući tako sve više i više. cio sistem bioloških istraživanja doprinosi da se pokaže. ipak. ona odgovara mnogo viša srednjem dijelu ljudskog mozga nego prednjem. glavni predmet ovog elementarnog udruživanja. vi­ soki socijalni domet direktno svojstven glavnim različitim aspekti­ ma spontanog reda ljudske porodice tako ocijenjene.koje. Sto će se više razmišljati ο ovoj velikoj temi. pod analognom tačkom gledišta. bilo zbog suviše malog broja jedinki. uglav­ nom. Takav je. dispozicije čije nepromjenjivo trajanje mora da nam dozvoli da dovoljno naslutimo pravu težinu. nezavisna a. jedinstvo cilja sa različi­ tošću sredstava. na trećem i zadnjem mjestu. nezavisno od svake pomisli za aktivnu i stal­ nu saradnju u bilo kojem cilju. Njen pravi karakter je uglavnom moralni i vrlo sporedno intelektualni. naučna zamisao pojave kad je apstraktno. nema sumnje da svaka vrlo određena podjela poslova u uobičaje­ nim poslovima raznih članova tu ne mora da obavezno pokvari do­ maće jedinstvo. zasnovano na imitaciji. izolujuci se koliko je to moguće. može li se realno razumjeti. ili anatomskim riječima. nasuprot. s jedne strane. uopšte nijesu nimalo dogovarale i najčešće bez znanja većine među njima koji smatraju da se samo pokoravaju ličnim impulsima? Takva je. koliko to dopušta duh našeg rada. U društvenim kombinacijama. u isto vrijeme. na privrženosti i priznanju. Zbog njene dubo­ ke intimnosti domaća veza je. u užem smislu. kao što smo to činili naizmjenično što se tiče jedinke. čak u vremenima najve­ ćeg poremećaja nastalog zbog bolesti uopšte. ne samo kao stvarni elemenat društva već koji mu. čini. vodi­ mo od udara i nepovezanosti svakim danom neodvojivih od tako duboko komplikovanog organizma i koji. ipak. u sve više i više naglašenoj specijalnosti raznih funkcija koje vrše sve različitiji organi a. uo­ stalom. sa mnoštvom različitih sredstava istom opštem razvoju a da. suviše ograničenom i. njen uticaj je tu tako sporedan da. domaći savez je. dosta karakteriše kao glavni predmet ove knjige. prvi osnovni početak manje više dobrovoljne saradnje za lov ili rat. priznati da podjela poslova tu ne bi nikada bila direktno vrlo naglašena. zbog dubljeg i manje poznatog motiva zato što bi jedna takva podjela uskoro težila da postane antipatična osnovnom duhu porodice. Mi ne možemo. da se divimo dovoljno jednom fenomenu koji se stalno vrši pred na­ šim očima i u kojem mi sami nužno učestvujemo. Mada uobičajena saradnja između različitih poslova se tu mora spontano uspostaviti na određenom stepenu. ustvari. čak najčešće. vrlo privremenom da bi bila izjednačena na odgovarajući način sa samim najnesavršenijim stanjem udruživanja svojstvenog našoj vrsti. Manje više složena dru­ štva koja se mogu posmatrati kod mnogo viših životinja predstavlja već. Daleko od toga da je jednostavnost glavna mjera stvarnog sa­ vršenstva. Sada nam ostaje. a zatim porodice. Naš obični porodični život koji. domaće vaspitanje. domaći savez obavezno teži da se izrodi u prosto udruži­ vanje i. ubuduće. prije svega. utoliko naglašenije i ljep­ še što se društvo više komplikuje i više širi. Mora se. uvijek tačno solidarni koji postaju postepeno složeniji približavajući se više ljudskom orga­ nizmu. neosporno je da skup domaćih odnosa ne odgovara uopšte udruži­ vanju u pravom smislu riječi već da sačinjava pravi savez dajući ovom terminu svu njegovu unutrašnju energiju. osnovni karakter ljudskih radnji kada se podignemo sa jednostavnog do­ maćeg gledišta na pravo društveno gledište. uostalom. u skupu prirodnih pojava. bez sumnje. skicira­ li elementarnu teoriju socijalne statike. bolje će se osjetiti da spe­ cijalizacija radova koja čini elementarni princip cijelog društva ne bi u osnovi mogla biti princip jednostavne porodice mada tu mora da se nađe u izvjesnom stepenu. se obič­ no. direktnu ana­ lizu cijelog društva koje je zamišljeno kao da je formirano od po­ rodica a ne od jedinki i uvijek razmatrano tako da njegova osnov­ na struktura obavezno nudi zajedničko za sva vremena i sva mjes­ ta. u nekom slučaju i naročito kod primitivnog čovje­ ka. da bi smo ovdje. i. sasvim druge prirode od dru­ štvene. prvi prirodni tip njegove radikalne konstitucije.

ma kako im bila onda prijatna jedna nesavršena kompenzacija. mora ostati neosporno da. ova apstraktna ljubav prema vrsti ne bi nipošto mogla da sadrži ovu potpunu satisfakciju naših osjećajnih dispozicija koja jedino može da pruži vrlo ograničenu privrženost a naročito ličnu. težina jedne takve zablude mi izgleda. dakle.? raširenim. čovjek je uglavnom dosta srećno organizovan da bi volio svoje saradnike. To je.-. pravilno razdvajajući dva načina udruživa­ nja tako različita. međutim. mora prećutno obuhvatiti sve moguće zablude. sa društvenosti i politikom budući da se ove. obično rat ili lov. dovoljno obavljen. obično. sigurno. bez sumnje. izuzme slavni Adam Smit i danas Trasi koji su ga mnogo bolje filozofski ocijenili. Jedan takav evidentan princip čija je sve kompletnija realizacija uvijek činila neophodni uslov svakog ljudskog razvoja. ne može vi­ še da formira glavnu vezu. Tako. osjećanje za saradnju. uprkos njegovoj neophodnoj upornosti. ne bi moglo. utoliko više što je priroda predmeta izgledala onda srećnije zaštićena od dodira ljudskih stra­ sti. ponekad. Ipak. po svojoj prirodi nikada da ima dosta energije da bi upravljalo društvenim životom. ono samo je. ubuduće. na bilo koji stepen na kojem je naša intelektualna anarhija mogla dozvoliti lična zastranjivanja. odgovarajući trud bi mogao dovoljno razviti skup naših socijalnih instikata. mada. što. uostalom tako nesavršenu. morati da počiva naša naučna analiza za ovaj prethodni nacrt zadnjeg dijela socijalne statike gdje direktno raz­ matramo osnovnu koordinaciju porodica čiji pravi karakter uglav­ nom zavisi od jednog takvog principa. puni slobodni us­ pon svojih društvenih osjećanja i to je možda zbog specijalnog svoj­ stva da on najbolje čini neophodnu pripremu za društveni život u užem smislu. da zavisi od potpune konfuzije izme­ đu porodičnog i društvenog života. uglavnom. moglo da utisne na njihovo spontano udruživanje naglašeni karakter i trajnu kompaktnost. osobito. Mada različito i simulta­ no učešće u zajedničkom poslu nije nikako moglo odrediti prvobit­ no zbližavanje ljudskih porodica. os­ novnu korisnost samog društva. bilo ne­ prestanog. uostalom. suviše evidentno izuzetni da bi morali da utiču na bilo koju osnovnu proučavanje socijalne ekonomije. obavezno mu je pret­ postavljala prethodno spontano osnivanje. osim toga.nje neizbježno predstavlja obrnut karakter. Dakle. i pored direktno neophodnog učešća. teže da ih ujedine na stalan način. Specijalna rasprava političke filozofije bi jedino mogla omogu­ ćiti da se tačno razvije širina i domet ovog velikog principa kojem ljudsko društvo obavezno duguje najvažnije atribute koji ga razli­ kuju od drugih skupina životinjskih porodica. postaje. Ipak. čak najeminentniji koji uspijevaju da okrenu stvarnom energijom prirodni tok svojih sim­ patičnih instikata ka cijeloj vrsti ili društvu su na to uvijek tamo gurnuti moralnim razočarenjima zbog porodičnog života čiji je cilj promašen zbog nedovoljnog ispunjenja odgovarajućih uslova: i. do sada sporedno. jer je. ma kakvo indirektno bilo njihovo stvarno učešće. jedan zbog svoje visoke superiornosti. pošto smo vidjeli kako metafizička filozofija sistematski negira. Ekonomisti su. određen da ra­ zlije neophodno moralnu privlačnost na sve radnje društvenog ži­ vota. suviše uobičajenog za metafi­ zičke spekulacije. Me­ tafizička filozofija prošlog vijeka naročito u francuskoj školi je. u manje više brojna plemena. brižljivo ograničena na najkomplikovaniju kombinaciju. isključivo u porodičnom životu čovjek mora da traži. na glupo zadovoljstvo svih lijepih savremenih duhova. da li bi se stvarno mogli začudi- 242 243 . ova tvrdnja. takvi slučajevi su. ako se. ipak. karakterišu težnjom za do­ govaranjem različitih pojedinačnih napora radi obavljanja zajedni­ čkog posla. jako vezane nekim privremenim ciljem.uvis. a drugi prema svojoj intimnoj navici uopštavanja mada metafizičkih. okreću skoro kao životinje u njihovu izolovanu nezavisnost čim je podu­ hvat. na principu kooperacije. izgledala bi sigurno malo šokantna. korisno doprinijeli vulgarizaciji jednog takvog pojma ali se pokazalo da ga iracionalno sužavaju na mnogo niže slučajeve. Pažljivo proučavanje najmanjih stepena primitivnog života jasno nam pokazuje ovu prvobitnu situaciju gdje se različite porodice. svojim teorijama ο podjeli rada. kad dođe njegov red odlučujuće i sim­ patični instinkt. evidentno da saradnja. Ali jedno takvo osjećanje koje se duguje dragocjeno reak­ ciji inteligencije na društvenost. bez sumnje. daleko od toga da je mogla da stvori društvo. jer je koncentracija takođe neophodna za osjećanja kao što je generalizacija za misli. morala je prvo ličiti zaštićena od svakog teškog napora. spontane ili konkretizovane. intelektualna osrednjost većine ljudi nji­ ma uopšte ne dozvoljava da formiraju dosta jasnu ideju ο . mada njegovo uspostavljanje i njegovo održavanje se nije moglo dogoditi bez prethodnog i stal­ nog učešća simpatičnog instinkta koji je. Ma šta bilo. tako da mu sugerišu krajnje skučen pojam. suviše zaobilaznim i suviše stranim odnosima da bi se za njih lično zanimali i da bi iz njih mogla rezultirati simpatična stimulacija podložna nekoj trajnoj efikasnosti. Bez sumnje. već neka zajed­ nička miišljenja. bilo početnog. uvijek zamišljene u njenom potpunom filozofskom obimu na kojem će. počinila kapitalnu grešku pripisujući ovom principu samu kreaciju društvenog stanja. Ali. Oštroumni Ferguson je dostojno naslutio njegovu naučnu vrijednost povezujući njegovu klasifikaciju životinja. formulisana u nekom jednoličnom jeziku. kada se prelazi od ra­ zmatranja jedne jedinstvene porodice na opštu koordinaciju raznih porodica. princip koordinacije se obavezno završava prevagom. nasuprot. ma koliko da su brojni i daleki ili čak. Ljudi. uosta­ lom. Jer. mada je ona tu činila još iracionalno pretjerivanje. simpatičnog instinkta u svim mogućim slučajevima ljud­ skog udruživanja.

zaista. S a m o onda k a d a j e r e d o v n a podjela ljudskih r a ­ dova mogla da p o s t a n e dovoljno široka da je socijalno stanje moglo da počne s p o n t a n o stiče čvrstinu i stabilnost koje su jače od bilo kojeg u s p o n a posebnih nesuglasica. m e đ u t i m . bar. vrlo pogodan za razvoj. ne bi usprotivio njihovom povlačenju: j e d n a t a k v a lo­ gika bi se p r a k t i k o v a l a samo kod p r i m i t i v n i h k a d bi mogli imati t a k v i h doktora. međutim. dakle. T a k o je. Možda. danas. bez i k a k v e sumnje. idealni tip koji se m o r a još od sada sagledati kao osnovna granica realnog p o r e t k a koji se t o m e obavezno približava sve više 244 245 . u isto vrijeme. j e d n o m ri­ ječju. Jer. uostalom. njegovoj sadašnjoj poziciji. uopšte. Mada čovjek ne može n i k a k o opstati u stanju dobrovoljne izolovanosti. t a k o pogodnog d a b u d e shvaćen k a o d a obu­ h v a t a cjelinu naše vrste. Tako će čitalac imati razloga da. O n d a ona o d m a h navodi da gledamo ne samo j e d i n k e i klase već i sa mnogo gledišta. suviše m a l o n a g l a š e n a i u j e d n o m smislu. Da bi ocijenili k a k o t r e b a ovu kooperaciju i ovu raspodjelu koje su n e o p h o d n e budući da čine najhitniji uslov našeg d r u š t v e ­ nog života. bilo kojih. n e p r e k i d n a podjela različitih ljudskih r a d o v a koji p r v e n s t v e n o čine socijalnu solidarnost i koji postaju e l e m e n t a r n i razlog širenja i rastuće komplikacije d r u š t v e n o g organizma. leži izvjesni konfuzni pre­ dosjećaj pravih opštih poteškoća koje su bitno vezane za princip podje­ le ljudskih poslova. razne na1 Mada ne bi nikako bilo pogodno da se ovdje zaustavimo na naj­ manjoj posebnoj analizi . na izvjesnom stepenu. istinska d r u š t v e ­ na jedinica. bez sumnje. usred ne­ običnih koncepcija ο kojima se ovdje radi. primijeniti je na s k u p svih naših r a z n i h radnji. socijalna organizacija teži sve više i više da počiva na takvoj ocjeni individualnih različitosti dijeleći ljudske r a d o v e tako da svaki b u d e upotrijebljen za n a m j e n u koju on može najbo­ lje ispuniti. manje više n e ­ o p h o d n u opštoj ekonomiji.takvih sofizama. To je. uostalom. ne obazirući se na porodični život. rode budući da učestvuju. kao što je suviše obično na j e d n o s t a v n e m a t e r i j a l n e u p o t r e b e . p r a v u j a v n u funkciju. p r a ­ vog d r u š t v a i s p o n t a n o zbližavanje porodica je n e p r e s t a n o izlože­ no neizostavnim p o v r e m e n i m p r e k i d i m a koji su često izazvani n a j ­ m a n j i m povodima. n e m a još. čak ni u ovom slučaju da opšti duh zdrav političke filozofije mora uvijek da pokloni određenu pažnju svemu što je moglo. p r e m a cjelini njegovih bilo kojih glavnih osobina. ne samo p r e m a njegovoj vlastitoj p r i r o d i koja je n a j ­ češće. obavezno d a n a s sprečava da se odredi i k a k a v re­ alni kraj s p o n t a n o m t o k u filozofskih zabluda čiji p r e t h o d n i u s p o n nije n i k a d a mogao da b u d e t a k o slobodan zato što m e n t a l n a a n a r ­ hija nije n i k a d a bila t a k o k o m p l e t n a . mada su ove nezgode ovdje bile. k a o bitno privlačan1. svom mogućom b r z i n o m : t a k a v je novi plan univerzalnog r a d a koji smo se usudili da d a n a s sistematski prepo­ r u č i m o u n i v e r z a l n o m čovječanstvu. porodica. M u d r o omeđavanje naših poslova i tvrdoglava postojanost naših n a ­ p o r a nijesu više p o s m a t r a n i kao n e o p h o d n i uslovi naših. p r i s t u p i m o d i r e k t n o k r a t k o j naučnoj analizi ovog osnov nog principa n e p r e k i d n e kooperacije svih ljudskih porodica p r e ­ ma njihovoj s p o n t a n o j marljivosti u specijalnim i različitim poslo­ vima.ti o n a s t a n k u bilo kojeg parcijalnog sofizma. živjeti odvojeno. prema običnoj prirodi metafizičkih doktrina. socijalnog instin­ k t a inspirišući s p o n t a n o u svakoj porodici p r a v o stalno osjećanje njene uske zavisnosti od svih d r u g i h i. u o g r o m n o m ' zajed­ ničkom djelu čiji neizbježni p o s t u p n i razvoj. već i p r e m a njego­ vom s t v a r n o m vaspitanju. može. spontano primijeti da. od svoje li­ čne važnosti gdje s v a k o može o n d a da se p o s m a t r a k a o da ispu­ njava. uopšte. dobiti neko društveno povjerenje. Običaj ovakve parcijalne kooperacije. m a d a se niko. Ali. da bi d i r e k t n o n a p a l a s t a r u socijalnu m a k s i m u obavezne podjele ljud­ skih poslova i odgovarajuće specijalizacije individualnih zanimanja. ovdje dolje. t r e b a je zamisliti u svoj njenoj racionalnoj širini. p o ­ štovana? Da se ne bi više zaustavljali na ovim k a r a k t e r i s t i č n i m zastranjenjima. Nikad sofisti koji su najogor­ čenije u d a r a l i protiv d r u š t v e n o g života ne bi sigurno mogli biti do­ sta dosljedni njihovoj sopstvenoj d o k t r i n i da daju lično primjer ove usamljene egzistencije koju su toliko propovijedali. veže t a k o sadašnje k o o p e r a t o r e u niz njihovih. u isto vrijeme p r e m a vlastitom načinu i specijalnom stepenu koji su tačno određeni. zabora­ viti. osim s a m i h slučajeva naglašene monstruoznosti : t a k a v je. pravilna ocjena svakog sličnog utieaja može obično postati manje više direktni pokazatelj prave intelektu­ alne potrebe čije je prividno zadovoljenje omogućilo ovim raznim za­ bludama da trenuitno stvaraju jednu vrstu nove škole. zaista. p r a t i t i odjednom m n o g o r a z n i h poslova i proći hotimice od j e d n o g do drugog. mada ono često luta za odgovarajućim sredstvima da ih zadovolji. jer može ostvariti u svojim n j e d r i m a skicu podjele n e o p h o d n o g r a d a za jed­ nu g r u b u satisfakciju u njih prvih p o t r e b a kao što n a m p r i m i t i v n i život za to n u d i b r o j n e primjere. koliko p o t p u n o odsustvo i n t e l e k t u a l n e discipline što se tiče n a j ­ težih spekulacija. p u t e m i n t e l e k t u a l n e reakcije. koja bi socijalna m a k s i m a mogla biti. p r e t h o d n i k a i čak u niz njihovih r a z n i h nasljednika. Društvo ne bi moglo da se potpuno prevari ο njegovim pravim potrebama. smiješ­ no pretjerane i naročito iracionalno odvojene od koristi koje su neiz­ mjerno veće. sa j e d n i m t a k v i m n a č i n o m egzistencije. T a ­ ko zamišljena. zaista. bilo kojih u s p j e h a . n e m a pogodnijeg p r i m j e r a da se provjeri na neosporivi n a ­ čin. m a d a uvijek m a n j e više izuzetne. Budući da je j e d a n t a k a v po­ j a m t a k o n a p a d a n . t a k o da sve individualne organizacije na k r a j u b u d u korišćene za zajednič­ ko dobro a da se od njih ne izuzmu čak i najpogrešnije ili najnesavršenije. ma k a k a v važan bio njegov p r e d m e t i ma k a k v a a p s u r d n a bila misao ο njemu. ne treba. t j . j e d n a vrsta specijalne metafizike dogmatski formulisana. ali neodvojivu od u k u p n o g sistema. u m j e s t o da je ograničimo.

sve više i više nei­ zostavno. i da uvijek više izdvoji posebni interes od zajed­ ničkog interesa koji je postao sve všie i više nejasan i indirektan. kao što će nam to uskoro objasniti direktna studija postepenog razvoja čovječanstva. izoštravajući je neprestano samo u jednom pravcu. s moralnog gledišta. kako sam to već skicirao u 1826. individualne divergencije. kao što smo to naprijed priznali: mada. njegovo ostvarenje. zbog toga. u intelektualnom ra­ du isključivo i stalno korišćenje ljudskog mozga u rješavanju ne­ kih jednačina ili u Masiranju nekih insekata: moralni efekat u jed­ nom i drugom slučaju je. u istom odnosu za vrijeme spontanog toka socijalne evolucije. dok. prema drugom aspektu. neophodnu sociološku ocjenu. nesavršenija nego porodična disciplina čija je pri­ roda unaprijed napravila sve bitne izdatke. vrlo sličan. tu postaju sve više i više strana svim drugim klasama zbog nedostatka dovoljne analogije običaja i miš­ ljenja. socijalna osjećanja. moramo sada naročito ispitati skup potreba koje on nalaže prema bitnim poteškoćama koje su njemu svojstvene. prirodno je da je on okrenut vlastitim elanom svoje spe­ cijalne aktivnosti koji ga stalno podsjeća na njegov privatni inte­ res čiju pravu vezu sa javnim interesom on samo vrlo nejasno pri­ mjećuje. u osnovi. socijalni cilj vladavine mi izgleda da se naročito 246 247 . I zbog jednog.i više a da tamo. prijeti. da manje žali. ne obazirući se na svaku provjeru manje više prošire­ nu da se direktno ocijeni opšti princip jednog takvog uticaja da bi na odgovarajući način shvatio pravu namjenu spontanog sistema bitnih sredstava za jednu neophodnu stalne predohrane. uostalom. Isto tako. ne može nikada stići. u stvari. u divnoj spontanosti dvostruke potčinjenosti koja ga karakteriše. Ustvari. u drugom članku mojih »Razmišljanja ο duhovnoj moći«. bilo kakvo rastavljanje koje obavezno mora da teži da odredi odgovarajuću disperziju. u materijalnom redu. i ο kojima duh našeg vremena. Bilo bi. da ga ras­ tavi na mnoštvo nepovezanih društva koja izgledaju da skoro ili uopšte ne pripadaju istoj vrsti: i to je. tako da socijalna disciplina mora obavezno da bude mnogo više vještačka i. na nesreću. ona spontano teži. na nesreću. već suviše često i. ako s jedne strane. zdrava filo­ zofija ne mora možda. na sreću. u mnogo važnijem slučaju čitavog naučnog ra­ da neprijatne intelektualne posljedice duha ekskluzivne specijalno­ sti koja danas vlada. podjela socijalnih funkci­ ja omogućava duhu detalja srećan razvoj. s druge strane. je više sklon da uveliča sebi moć ili bar da poriče granice ili uslove. uostalom. Da bi u tome dopuni­ li. izuzev nekih izuzetnih zabluda. moraće učiniti da se spoji sa ocjenom jednog takvog slu­ čaja jedna prava naučna važnost kao evidentno pogodna da okarakteriše opštu težnju i da življe pokaže neophodnu potrebu nj 3nog stalnog sprečavanja. Naročito u ovom smislu društveni organizam mora uvijek više li­ čiti porodičnom organizmu čije se glavno svojstvo sastoji. na proporcionalnom stepenu. samo ako bi neprestano postojalo jednačina za rješavanje i čioda za proizvodnju. ipak. osnovna podjela ljudskih poslo­ va ne bi mogla izbjeći da ne izazove. Ov­ dje se radi. u istoj mjeri. nemoguć od svakog dru­ gog načina. Prema ovoj kratkoj filozofskoj indikaciji koju će čitalac moći da lako razvije. istovre­ meno kada je svaki tako postavljen pod uskom zavisnošću prema masama. stalnu dis­ ciplinu sposobnu da spriječi ili da neprestano zaustavi njihov ne- skladni uspon. radnika koji je isključivo zaposlen u toku cijelog svog ži­ vota da proizvodi drške za noževe ili glave za čiode. ja sam lično okarakterisao. Mada ova vrsta ljudskog automatizma čini. samo krajnji disperzivni uticaj principa specijalizacije. uostalom. koja je obavezni princip svih ljudskih radova. Još od početka ove Rasprave (vidite prvu lekciju). nekorisno ovdje još insistirati na opštoj in­ dikaciji osnovnih atributa ove distributivne i specijalne kooperacije. Rastuća specijalnost uobičajenih ideja i dnevnih odnosa mora neizbježno težiti u bilo kojem žanru. Svakako. i za koju su mi prethodna poglavlja dala više važnih prilika da konstatujem neizostavnu filozofsku opasnost. Neki ekonomisti su već označili neke teške nezgode pretjerane podjele materijalnog rada ali prema mnogo nižem aspektu a naro­ čito da se nijesu nikako podigli do filozofskog principa jedne takve ocjene. u isto vrijeme moralne i intelektualne. godini. To je zato što isti princip koji je jedini omogućio razvoj i širenje opšteg društva. da se uvijek veo­ ma teži da se inspiriše užasna indiferentnost za opšti tok ljudskih poslova. mada. da sve više i više ograniči inteligenciju. postepeno koncentrisana izme­ đu pojedinaca iz iste profesije. da mora da počiva elementarna teorija socijalne statike u užem smislu. pošto se tu mora naći prava naučna klica obavezne korelacije između ideje ο društvu i ideje ο vladavini. da uguši duh cjeline ili bar da ga duboko sputa. i zbog drugog glavne poteškoće specijaliza­ cije obavezno se povećavaju kao i njihove karakteristične prednosti a da to nije. Prven­ stveno na jednom takvom ispitivanju mi se čini. koji su danas suvi­ še zajednički kod najcivilizovanijih naroda gdje oni izazivaju opšte divljenje. čiji kombinovani uticaj mora zahtijevati. dovoljno. zato što prvi ele­ mentarni uzrok postepenog uspona ljudske sposobnosti izgleda da je određen da proizvodi ove vrlo sposobne duhove u jednom smislu i užasno nesposobne u svim drugim vidovima. bez sumnje. komplikacija ά širenje tako koje je naglašeno kod prvog ne mogu nikako dozvo­ liti da ga ikada shvatimo uređenim prema skupu prirodnih razli­ ka koji se ne bi mogao odbaciti težeći da bitno preduprijedi svaku veliku nesigurnost ο pravoj namjeni svojstvenoj svakom od organa i svaku opasnu diskusiju ο njihovoj odgovarajućoj hijerarhiji. takođe. Ako smo često pravedno oplakivali.

ubuduće. osim praktičnog pokoravanja. nezavisno od svake sistematske kombinacije. potrebnim nizom velike sadašnje pod-podjele ljudskog rada. sa utoliko više energije ukoliko najširi uspon individualne aktiv­ nosti mora težiti da ih više izbriše. Pošto ne bi mogli. neprestano postojati i čak se sve više i razvijati. i iznad svega intelektualna i moralna. bilo u kapacitet. da jedno realno sredstvo da se spriječi jedna takva disperzia se sastoji u tome da utemelji ovu neophodnu terveniše na odgovarajući način u uobičajenom obavljanju svih reakciju u jednoj novoj specijalnoj funkciji koja je sposobna da inrazličitih posebnih funkcija socijalne ekonomije da bi tamo nepres­ tano opominjala na misao cjeline i osjećanje zajedničke solidarnos­ ti. lako uznati da. takođe. pošto sam ovako prethodno označio osnovni i stalni cilj vlade. Najzad. Ništa nije.sastoji u tome da dovoljno sadrži i da spriječi koliko je to moguće ovo fatalno opredeljenje za osnovnu disperziju ideja. kao okarakterisana. da uticaj upravo određen da je do­ voljno neutralise bude isto tako spontan i pogodan za proporcio­ nalno povećanje da bi socijalna ekonomija mogla opstati a naro­ čito nastaviti svoj stalni uspon. sa neosporivom evidentnošću da. dakle. zaista. Duh cjeline i duh detalja su podjed­ nako neophodni za socijalnu ekonomiju: oni moraju alternativno prevladavati u spontanom toku ljudske evolucije prema prirodi glavnih progresa koje njen osnovni hod postepeno obezbeđuje u svakoj epohi. koliko mogu da to podne­ su potrebne granice i generalni plan ove Rasprave. ona obavezno doprinosi od tada svima onima koje društvo može proiz­ vesti u bilo kojem aspektu. Sama priroda jedne takve akcije označava dovoljno da ona ne mora biti čisto materijalna već. To je. gdje svakog dana. i koji bi. takođe. osjetljivije u vrlo razvijenom sistemu naše socijalne ekonomije. sigurno. takođe. Pošto je ova univerzalna disperzivna težnja. neizbježni rezultat samog principa ljudskog razvoja i koji. danas suviše nepoznatim. samo održavanje svog vlastitog života na sposobnosti i moralnosti jedne gomile sko­ ro nepoznatih agenata čija bi inercija ili pokvarenost mogle izlo- 248 249 . tako da pokazuje već dvostruku potrebu različitu od onoga što se zove privremena vlada i duhovna vlada čije će se racionalna podređe­ nost nama pretstaviti kao najviše poboljšanje koje je do sada mo­ glo biti ostvareno u opštem sistemu društvene organizacije pod srećnim uticajem. mora. prvu pozitivnu i racionalnu osnovu elementarne i apstraktne vladavine u užem smislu. što će dovoljno dopuniti našu prethodnu ocjenu socijalne statike u užem smislu. osjećanja i interesa. kako jedna takva akcija spontano teži da sebe proizve­ de. bilo. po mom mišljenju. bez sumnje. kao što ću to direktno utvrdi­ ti prema tačnoj istorijskoj ocjeni modernih društava. čini mi se. zaista. posmatrana iz jednog novog generalnog aspekta. ona je. shva­ ćen u čitavoj svojoj filozofskoj širini treba sada objasniti. Na taj način treba da bude shvaćeno. postati sve neophodnija pošto je njen glavni princip neodvojiv od samog principa razvoja. neizbježno bi završio zaustavljanjem društvenog napredovanja u svim važnim odnosima. da bi bila shvaćena i izvršena na odgovarajući način. Ova koncepcija čini. uobičajena nadmoćnost duha cjeline koja čini obavezno nepromenljivi karakter vladavine pod bilo kojim aspektom ga raz­ matrali. zaista. da ona zahtije­ va. ova postepena pod­ jela ljudskih operacija mora neizbježno uspostaviti elementarnu podređenost koja se uvijek povećava koja teži sve više i više da učini da vladavina prirodno proiziđe iz njedara samog društva. univerzalnom neophod­ nom reakcijom prvo spontanom a zatim regulisanom cjelinom nad djelovima. međutim produbljena analiza najvećih potreba sadaš­ njeg društva označava nam već. nezavisno od grubih uticaja materijalnog poret­ ka pod koje se želi danas svesti njeno opšte u određenje. sa dru­ ge strane. trebalo je. sada to isključivo pripadne duhu cjeline da up­ ravlja društvenom reorganizacijom. Jasno je. da olakša neophodan razvoj elemenata jed­ nog novog poretka. Ova neophodna podređenost nije samo materijalna kako se to obično vjeruje. prema prethodnim objašnjenjima. eminentno učešće vlade u osnovnom razvoju društvenog života. Može se. Ma šta bi!o. naročito. nasuprot. bilo u poštenje specijalnih organa kojima je tako isključivo povjerena. svako od nas čini da spontano počiva. tj. ako je u toku tri poslednja vijeka. kad bi mogao da bez prepreka prati svoj prirodni tok. duh detalja morao da bude nadmoćniji bilo radi vršenja krajnjeg raspadanja stare orga­ nizacije. ni po kakvom osnovu da pravimo izuzetak u ovom pogledu za intelektualnu ili samo nauč­ nu vladavinu. funkcija ko­ ja je do tada bila univerzalna. intenzitet ove regulatorske funkcije. bez univerzalne spontane in­ tervencije postali ubrzo nemogući zbog postepenog brisanja ljudskih sposobnosti nakon jedne nepravilne specijalizacije. daleko od toga da mo­ ra da opada dok se čovječija evolucija vrši. Mada njim vlada sama ne vrši nikakav određeni društveni progres. posmatranu u najplemenitijem i najpotpunijem naučnom opsegu. uglavnom. nadmoćnog katolicizma. određeni stepen koji odgovara stvarnom povjerenju. prema prirodnom toku socijalne ekonomije. može se ovdje direktno sagledati anarhijska iracio­ nalnost ove sistematske antipatije protiv svake obične opšte dok­ trine koja odlikuje tako žalosno većinu sadašnjih naučnika slijepih propovjednika jedne rutinske specijalizacije oslobođene svake filo- zofske discipline i čiji će se suviše ekskluzivni uspon završiti zaus­ tavljanjem svakog realnog progresa trošeći snage našeg uma na sve jadnijim i jadnijim sitnicama. tj. ka­ ko će to direktno pokazati pažljiva analiza svake malo naglašenu pod-podjele koja se upravo uvela u bilo koji rad. u mnogo pogleda. i naročito intelektualna i moralna. nerazdvojiva od osnovne specijalizacije ljudskih poslova. morala neophodno.

jednim dru­ gim poretkom istu glavnu ideju. one su mnogo manje pogodne za direktnu saradnju. vrlo često. Ra druge strane. trajni politički uspon. Jedanput prihvaćen. Mada ovdje nije mjesto da se razvije kako treba takav zakon namijenjen da čini jednu od naj­ važnijih finalnih zaključaka cjeline ovog poglavlja. kako to jasno pokazuje. broda itd. na jednostavan način. Nastavljajući naš rad a naro­ čito u pedeset sedmoj lekciji. kao fizičke snage: tako. stvarnu konkurenciju sa finansijskom moći malo veće nacije čiji je javni trezor formiran od mnoštva vrlo ma­ lih kotizacija. još od početka ove Rrasprave. primoravajući čo­ vjeka na isključivo porodični život. najveće privatno bogatstvo ne bi moglo izdrža­ ti. se sigurno pokazuju u bilo koje socijalnom stanju. prelazeći na političko stanje. statička analiza jed­ ne armije. u najvećem dijelu. ovaj zakon čini da odmah razumijemo spontanu vezu ove elementarne društvene podređenosti sa političkom podređenošću u užem smislu. ako je ona data u nezgodan čas. naučnu hijerarhiju i koja sada. bilo koje. uglavnom naučnog porijekla. apsorbuje svu njegovu glavnu aktivnost zak ontinuirano zadovoljavanje najjednostavnijih potreba same porodice. čini mi se. kao u predmetu jedne velike nauč­ ne ili poetske koncepcije. ma ko­ liko veliki bio kao što se to pretpostavlja. zabilje­ žiti da su intelektualni radovi po svojoj prirodi daleko od toga da mogu podnijeti stvarnu pod-podjeiu tako detaljnu kao onu za ma­ terijalne radnje. ne vjerujem da filozofski domet koji tako dobija osnovni princip na koji sam uvijek moram da se uzdržim da ne istaknem još od ovog momenta. npr. tako da bi oni jednako morali biti manje određe­ ni disperzivnom tendencijom koja iz njih obavezno proizilazi uprkos nepovoljnom uticaju koji su oni morali iskusiti. Jasno je. vrlo moćni razlog radikalnije nejednakosti koju one teže da uspostave među ljudima. koja je neophodna osnova vladavine i koja se tako predstavlja kao zadnji neophodni stepen sve veće i veće hi­ jerarhije. prvu racionalnu vrstu jedne zdra­ ve klasifikacije socijalnih funkcija. novi oslanjao. specijalno ću objasniti provjeru ovog sociološkog zakona u pogledu industrijskog života modernih druš­ tva. Ali. Ali je važno da primijetimo. da dominiraju socijalnim svijetom od kad jedna od- 250 251 . koji bi mogao da se bo­ ri sa jednim Dekartom ili jednim Kornejom. Mada individualne razlike zaista oštre. ono neće moći da postigne da je sastavi sa uzalud­ nom akumulacijom osrednjih vrlo umnogostručenih odanosti. Treba. njihova savršenija regularnost ta­ mo čini ovu potvrdu tako evidentnom da ona ne zahtijeva nikakvo direktno razmatranje mada mi je njihovo posmatranje sugerisalo najprije jednu takvu ideju. Neka se radi samo ο borbi fizič­ kom snagom ili čak ο bogatstvu. pošto radnja koja se razvija je uvijek tako obavezno specijalnija nego prethodna funkcija odakle ona proizilazi i prema kojoj njeno svojstveno kontinuirano izvrše­ nje mora ostati kasnije podređeno. dovoljno udruživa­ nje brojnih najmanjih socijalnih individualnosti. tu će se lako posti­ ći: tako da. ako poduhvat zavisi isključivo od visoke intelektualne vrijednosti. da jasno otkrije glavni zakon koji mi iznad svega izgleda da se sastoji u tome što se razne vrste posebnih radnji prirodno smještaju pod stalnu upravu onih operacija koje su višeg stepena superiornosti. da moralne i intelektualne snage ne sadrže uopšte u sebi pravi ukupni sastav. Jedan takav uslov važi obavezno za sve. oblike društvene egzistencije. Bez sumnje. ni u kojem pogledu. ili svake druge aktivne korporacije bilo koje vrste. veoma jedinstvene. potrebni organi ove regulatorske akcije moraju biti moćno pomognuti u njihovom sopstvenom prirodnom razvoju. Jer. društvo imati potrebu za ve­ likom odanošću. to se tiče vojnih društava. koja je nužno vezno saglasna sa realnim sistemom ljudskih odnosa. neće biti skupa običnih duhova. ma kakva mogla biti superiornost svojstvena jednoj individui ili jednoj porodici. tim povodom. Naročito iz razloga ove eminentne privilegije intelektualne i moralne snage obavezno teže. Zbog jednog i drugog. Biće naravno to isto i u moralnom pogledu kada će npr. uostalom. sve više i više. odatle rezultira novi. broj pojedinaca može onda uticati samo na nadu da se tu bolje organ predložene funkcije. želi konačno da da. m objašnjenjima. nasuprot tome. Može se lako u to uvjeriti brižljivo analizirajući svaku specijalizaciju ljudskog rada u trenutku kada ona dobija jasno odvojen karakter. to je jedi­ no zato što ona tu mora biti. ali ga nalazimo sigurno tako neizbježnog u čisto voj­ ničkim društvima. različite posebne funkcije socijalne ekonomije koje su od tada prirodno angažovane u odnosima jedne povećane opštosti sve moraju postepeno težiti da se pokore konačno univerzalnoj upravi koja proizilazi iz najopštije funkcije cijelog sistema koja je di­ rektno okarakterisana stalnom akcijom cjeline nad djelovima. podjela rada i dokolica koju je ona mogla dati su bile naročito neophodne za na­ glašeni razvoj intelektualnih prednosti na kojima obavezno počiva. npr. naročito industrijskim društvima. shodno prethodn . jednom drugom neizbježnom poslje- dicom povećane raspodjele ljudskih radova koji snažno favorizuju osnovni uspon intelektualnih i moralnih nejednakosti. obično više naglašena zbog prisnije specijalizacije. zais­ ta.žiti ljude. da ovaj uspon mora ostati skoro potpuno sabijen dotle dok kon­ fuzna primitivna koncepcija bilo kojih poslova. velikim opasnostima. Tačna naučna ocjena ove elementarne i spontane potčinjenosii se sastoji u tome. međutim. mada izvanredno podes­ ne za socijalnu saradnju koju one same mogu organizovati kako treba. ne­ mamo više potrebe da danas objašnjavamo glavno svojstvo civili­ zacije da uvijek više razvija moralne i još više intelektualne nejed­ nakosti. jedan­ put prikazan neće uopšte imati mnoštvo koje može da uspostavi ravnotežu svojoj osnovnoj nadmoćnosti.

kod nama sličnih. zbog naše duhovne anarhije. budući da su. lični život se vidi naročito okarakterisan sa potreb­ nom i direktnom prevagom ličnih instikata. Ova potrebna težnja je u skladu. shodno pravom opštem duhu nove političke filozofije koja je dovoljno okarakterisana u predzadnjem poglavlju. kao i da omogući ličnom sistemu naših po­ litičkih sposobnosti da razviju svu pogodnu energiju da bi mogle savladati neizbježne otpore koje moraju pružiti čak najpovoljniji slučajevi: što kod izvrsne organizacije podiže na stvarni i važni kvalitet djetinji ponos vulgarnog. a svaki od ova tri bitna stepena ljudske egzistencije. gle­ dati suviše vulgarnu dispoziciju za komandovanjem kao znak pra­ ve vokacije za vladanjem koja mora biti vrlo rijetka zbog stvarne nadmoćnosti koju ona zahtijeva. da budemo pristojno rasterećeni mudrim i dostojnim vo­ đama. porodični život sa stal­ nim usponom simpatičnih instikata i društveni život sa specijal­ nim razvojem intelektualnih uticaja. žene. sve do izvršavanja najrevolucionarnijih ru­ šenja. Tako npr. prema spontanom toku njihovog nepro­ mjenljivog redosljeda. u našoj individualnoj prirodi. obavezno odre­ đeni da pripreme slijedeći. svake. dakle. pre­ ma zakonima koji su im svojstveni.govarajuća podjela ljudskih poslova dovoljno dozvoli njihov pravi razvoj. sposobnosti naše prirode. U samom tre­ nutku najžešćih političkih trzavica. prvi potčinjavajući pametnoj disciplini osnovno očuvanje jedinke. možda pretjerane. skupom naših sklonosti prema sjajnim indikacijama dovoljno razvijenog razuma. sa odgovarajućim sistemom specijal­ nih sklonosti jednih prema komandovanju. Kad bi ljudi bili spontano tako neposluš­ ni kako se to danas često pretpostavlja. kod većine ljudi. uostalom. da damo na kraju političkim meditacijama vrstu intelektualnog ^na­ pora koje one zahtijevaju. zaista. koliko je slatko pokoravati se kada možemo da ostvarimo sreću. ustvari. instinkt narodnih masa 252 još spontano manifestuje na nov nepobitan način. a da dispozicija za komandovanjem ne mora po sebi označavati nikakvu sklonost za vladavinom. obrnuta sklo­ nost za pokoravanjem. Sa prvog aspekta. takođe. samo suviše često rasipan na lažne izglede. njih dobrovoljno inspiriše za skrupulozno potčinjavanje mo­ ralnim i intelektualnim superiornostima čiji smjer one spontano prate i čiju su privremenu dominaciju one čak često neposredno ubrzale. sve više i više. Nasuprot. U gomili drugih prilika. tako da obično doprino­ si zajedničkom cilju. ovu neodoljivu socijalnu težnju koja. U ova tri naizmjenična reda statičkih razmatranja. što ovdje dopunjava elementarnu skicu socijalne statike u užem smislu. u cijelom preostalom dijelu na­ šeg rada. Bilo kako bilo. drugih prema pokorava­ nju. racionalnu koordinaciju univerzalnog morala. ovu prvu nesigurnost. priznati da je ona neophodna za njeno obavljanje koliko da ulije cijelom društvu povjerenje koje je nespojivo sa našom sopstvenom neodlučnošću. bilo kakvu superiornost. evi­ dentno je da smo svi manje više skloni da nevoljno poštujemo. neizbježna kao i neophodna. naročito intelektualnu ili moralnu. ali kontinuiranim korišćenjem. treba. težke odgovornosti opšteg upravljanja našim ponašanjem. koji nije često osjetio. u samom sebi. tu dragocjenu praktičnu prednost da pripremi od ovog trenutka. kratkoj studiji ali direktnoj i kontinuiranoj. Ma kakva bila danas poremećena. ne bi se moglo nikako ra­ zumjeti kako bi mogli ikada biti. socijalne di­ namike posvećujući najprije slijedeću lekciju prvoj osnovnoj ocje­ ni ljudske evolucije koja je sagledana u cjelini. može se. preko svega. uglavnom pasio­ nirane za dominacijom su obično tako sasvim nesposobne za sva­ ko upravljanje čak i upravljanje porodicom. ne manje naglašenoj kod kompleksnije pri­ rode ljudskog organizma. elementarna težnja svakog ljudskog društva za jednom spontanom vladavinom. hitnu potrebu za jednom ja­ čom vlašću. simpatija nad egoizmom. najprije ne treba uopšte. glavnih koncepcija ko­ je su označene u tri dijela ovog poglavlja će moći da prvo prave smetnju njihovoj pravoj direktnoj ocjeni. Tako osnovna spontanost raznih individualnih sklonos­ ti se bitno pokazuje u skladu sa neizbježnim tokom cjeline društve­ nih odnosa radi utvrđivanja da je politička podređenost tako. bilo zbog manje raz­ vijenog razuma. danas skoro ne­ moguću. osjećajući tada. Jednom tako jakom karakteru mo­ ra odgovarati i odgovara. Nakon ove prethodne indikacije elementarnih teorija statičke sociologije. Sažetost i apstrakcija. bez sumnje. prvo ličnog. u tajnom i skrupu­ loznom privatnom ispitivanju manje više duboko. čak nezavisno od svake lične želje da je vidimo kako radi u našu korist: i taj instinkt potčinjenosti je. 253 . mada najčešće limplicitnim koje će se prirodno izvoditi u cijelom ostatku ovog poglavlja će raspršiti. uvijek preokupiranog di­ rektnim razmatranjima opšte ekonomije. samo da se naviknemo. u stvari. nadam se. ipak. pri­ mijetiti čovjekova težnja da se_smatra naročito određenim za nad­ ležnosti koje mu najmanje odgovaraju prema neprimijećenoj ilu­ ziji koja čini tako često da se gleda živa želja kao znak stvarne sklonosti. univerzalna žeđ za komandovanjem. poslušni. i zadnji da upravlja. zatim porodičnog i na kraju socijalnog. moramo sada pristupiti. kada socijalna ekonomija iz­ gleda trenutno ugrožena skorim raspadom. nema nikoga. bez sumnje. jedno takvo osjećanje je možda iznad svega oprobano od strane onih koji bi bili najsposobniji da bolje komanduju. Jedan takav naučni uzastopni hod predstav­ lja. uop­ šte. druga težeći da prevagne koliko je moguće. bilo zbog nespokojne razdražljivosti njihovog ne­ savršenog karaktera. bilo koje. suprotno našim običajima. Takva je.

kao što sam to objasnio u prethodnoj knjizi. u skupu životinjske hijerarhije. važ­ no je da njihovom direktnom izlaganju prethodi. uglavnom. naročito.1 ' . prvobitnu osnovu ljudske eg­ zistencije kao i svakog drugog životinjskog života. prvo krat­ ko objašnjenje neophodnog pravca ove velike evolucije kao i njene same brzine i prirodne podređenosti njenih glavnih eleme­ nata što spontano stvara razne pojmove koji su utvrđeni već od početka ove knjige. i. Dakle. osnovno dos­ tojanstvo. svojstveno svakoj rasi. ukupnu cjelinu ljudskog razvoja prvo smo dovedeni da ga obično shvatimo kao da se bitno zasniva na tome da sve više i vi­ še istakne karakteristične sposobnosti čovječanstva. pošto ona stvarno čini sa­ mo naglašenije prikazivanje glavnih svojstava naše vrste koja. neophodno. su mogla postati dovolj­ no izrazita samo na jednom visokom stepenu društvenog života za koji njihova isključiva namjena ne bi mogla biti osporena. razmatrajući. u početku prikrivena neizbježnom tromošću. do ptica i sisavaca. samo krajnji izraz opšteg napretka koji se. postepeno se dižući ka mesožderima i majmunima: neophodna nadmoć čisto or­ ganskih funkcija postajući svuda sve manje i manje označena. a. nastavlja u svakom živom carstvu. od jednostavnih biljaka i najmanjih životinja. kod ovih.'j Kratak sadržaj — Osnovni zakoni socijalne dinamike ili opšta teorija prirodnog napretka čovječanstva Da bi bolje ocijenili osnovne zakone socijalnog napretka. u odnosu na sposobnosti ko­ je su nam zajedničke sa svakim organskim carstvom mada ove nas­ tavljaju da uvijek čine. prelazeći postepeno na zadnje parne životi­ nje. dakle. sa najvišeg naučnog gle­ dišta. zatim. i 255 . Sa jednog takvog filozofskog gledišta. naša socijalna evolucija čini. Cio sis­ tem biološke filozofije teži da dokaže. je naročito određeno opštom nad­ moći životinjskog života nad organskim životom koja je sve više i više naglašena što se više približavamo ljudskom organizmu. u poređenju sa sposobnostima animalnosti. ocije­ njena kao potpuno saglasna sa prirodom. U ovom filozof­ skom smislu najuzvišenija civilizacija mora biti. da.PEDESET I PRVA LEKCUA ι . penjući se. realno. ovdje. bez pre­ kida.

nasuprot. naizgled či­ ne glavni predmet većine društvenih poslova. što se tiče ljubaivi prema ukrasu koji je tada naročito označen sa ma­ nje više komplikovanim tetoviranjem: on je tu. ova osobina mora biti. naše najuzvišenije sposobnosti. nikada mogla realno doći do te prefinjene osjetljivosti ο kojoj su možda sanjale neke zanesene mašte ili bolje bolešljive. stalno će se. uočiti da se opšti re­ zultat naše osnovne evolucije ne sastoji samo u tome da poboljša materijalni položaj čovjeka stalnim širenjem njegovog djelovanja na spoljnji svijet. uobičaje­ na nesmotrenost koja. prema prethodnom poglavlju. Objašnjavajući na višem stepenu koji stalno raste. Isto je to tako. ili bar tu ima naglašene aktivnosti sa­ mo kod inajinferiornijih među njima. nikakvo formalno dokazivanje. naglašenija u direktnom proučavanju njegovih stalnih promjena. 256 1 neprijatelj . bez sumnje. civilizacija izgleda da mora prvo da sve više i više koncentrišu našu . Sto se tiče intelektualnih sposobnosti. bilo umanjujući neprestano vladavinu fizičkih apetita 1 . karakteriše pri­ mitivni život. igre koje se prvenstveno odlikuju žestokom muskulatornom aktivnošću i koje. da. kako to lako potvrđuje prva generalna ocena njihove postepene sukcesije. kao jedina moguća osnova ljudskih udruživanja. razna razmatranja. u osnovi. sve više i više težeći ka životnom usponu koja ipak ne bi mogao biti potupno postignut. da razvije. nego isto tako i. mada jedan takav preokret prvobitne eko­ nomije ne može i ne mora nikada biti potpuno postignut. Zbog svih ovih razloga.pažnju na brigama za samu našu ma­ terijalnu egzistenciju čije održavanje i poboljšavanje. sa nepobitnom očiglednošću. razne strasti pune mržnje ostaju sigurno. Sa bilo kog aspekta da se proučavala egzistencija čovjeka upoređena sa raznim uzas­ topnim epohama društva. u neku ruku. naj­ zad. tako malo povoljne za razvoj inteligencije kao i za razvoj društvenosti. još od početka civilizacije pra­ ti sve više i više zadovoljenje raznih potreba ekskreta. i spontano povećavajući uobičajeni uticaj razuma na čovjekovo ponašanje. si­ gurno. Generalna analiza našeg socijalnog napretka dokazuje. uzdižući se jedva do jednostavnog pokazivanja jedne čisto fizičke spretnosti. sve jačom. na neke uobičajene potrebe inkreta. Tako već izgleda. sposobnosti apstrakcije i kombinacije os­ taju skoro potpuno inertne osim nekih kratkih izuzetnih poleta a gruba radoznalost koju nevoljno uliva spektakl prirode se onda pot­ puno zadovoljava najmanjim skicama teološkog objašnjenja. bitni karakter našeg socijal­ nog organizma kada se ograničimo da ga razmatramo prvo u nje­ govom čisto spontanom stanju. to osjećanje stida koje. one koje se neposredno odno­ se na rad spoljnjih čula. superiornost civilizacije koja se stalno povećava je. U tom smislu. nakon fi­ zičkih apetita. da ovaj razvoj stalno teži da obezbijedi pre­ vagu najvažnijih sposobnosti ljudske prirode. usred najvažnijih potreba. ne obazirući se na njegovo oba­ vezno kretanje. ubuduće. individualni raz­ voj u bržoj i bližoj uzastopnosti čiji se skup onda može bolje ocije1 Ljudska priroda ne bi. uprkos. moraju da tu spontano prime sve specijalniju kulturu. najuzvišendje među njima su u stalnom stanju relativnog razvoja koji sve više i više teži da ih postavi. prirodno. teže sve više i više da se izbrišu. konstatuje malo stvarnog uticaja koji razum vrši on­ da na opšte čovjekovo ponašanje: ove sposobnosti su tamo. vrlo često. us­ tvari. uosta­ lom. Jednom riječju. u moćne snage ljudske egzistencije. obmanjivala. pred direktno socijalnim razmatranji­ ma. žestoki ukus za razne fizičke stimulanse se stalno javljaju u primitivnom životu kada oskudica koju on mora tako često da stvara tu ne nameće nevoljnu suzdržljivost koja je. instinkti koji se od­ nose na materijalno očuvanje su toliko nadmoćniji da sam seksual­ ni instinkt. sigurno mnogo više naglašen nego ikod civliaovanifa muškaraca. Ova neophodna kom­ parativna ocjena bitno određuje prvi naučni pojam koji treba da se napravi ο čitavom ljudskom progresu. i stimulišući više razne druš­ tvene instinkte. su tu. obično. sve više i više. naročito. još nepobitnija nego u moralnom odnosu tako da ne izisku­ je. kad na njih dođe red. bilo direktnim i stalnim podsticanjem koje on obavezno daje intelektualnim funkcijama čak i društvenim osjećanjima čiji mu je dvostruki postepeni uspon zais­ ta neophodan. glavna uobičajena pokretačka snaga čovjekove eg­ zistencije. neosporno je da stalni uspon civilizacije obavezno razvija. Aid. bilo stalno izazivajući uspon intelektualnih funk­ cija. čisto lična. dakle. U našem socijalnom djetinjstvu. uprkos njegovoj gruboj primitivnoj energiji.razvoj životinjskih funkcija u užem smislu. tako pripojenog univerzal­ noj seriji životinjskog usavršavanja čiji najvažniji stepen on ostva­ ruje. da se raširi. čak ni u najvišoj savršenosti ljudske prirode. je prvo u tome bitno nadmašen 1 : domaća osjećanja su onda. naše najuzvišenije sklonosti i naša najplementija osjećanja koja. čak i najuzvišenijih. mnogo manje naglašena a socijalna su ograničena na jedan neprimjetni dio čovječanstva van kojeg sve postaje stranac i čak Pretjerana proždrtjivost. 257 . obično. uprkos stanju golotinje. Ali nije manje neosporno da stalno održavanje naše materijalne egzistencije dabija sve manje i manje isključivu važnost postepenim razvojem ljudske evolu­ cije i sve manje i mamje okupira naše misli u skupu realnog života. i jačom vježbom. djelovanje čovjeka ma spoljnji svijet. bez ikakve sum­ nje. u svakom pogledu. Sa ovih različitih aspekata. prvenstveno razvoj in­ telektualnih i moralnih funkcija. potrebnoj nepromjenjljivosti raznih osnovnih dispozicija naše prirode. naprotiv. još veoma umrtvljene. bilo samom sigurnoš­ ću koju obavezno uliva u pogledu fizičkih potreba čije razmatranje postaje tako sve manje i manje obuhvatno. Ali dublje ispitivanje pokazuje.

sama nepromjenjljivost ovih raznih osnovnih uslova. Takav je. mi sada moramo razmatratti ovu evoluciju prema njenoj osnovnoj i zajedničkoj brzini. nespojivo bilo sa idealnom snagom koja je spontano osjetljiva na neumorni rad. od strane svih istraživača čovjeka i već primijenjena u toliko raznih oblika prije nego što je pozitivna filozofija mogla da utvrdi njen pravi karakter. Tako. Tako. koliko je to moguće. stvarno postojanje sposobnosti i njihovu nedovoljnu aktivnost i koje bi. da teško osjete njihovo intelek­ tualno mrtvilo. bilo organskim. pogodnu da proizvede srećnu cerebralnu reakciju: primitivni ljudi. koju vidimo svakog dana da još pobuđuje. sa toliko napora. Leroj je iracionalno pomiješao jedan simptom sa jednim principom. postalo. uvijek. onda jedino važna. tj. ne dozvoljavaju uopšte da se tačno iz­ mjeri njihova odgovarajuća važnost. uos­ talom.niti. u isto vrijeme intelektualna i moralna. bilo koji napori ni­ kada ne mogu da nas stvarno dovedu do ove osnovne granice. određene da upravljaju svima drugima: ali koja se u isto vrijeme pojavljuje kao sasvim vještačka pošto mora da se sastoji u sticanju. sa odgovarajućim radom naših raznih spo­ sobnosti. Jed­ na takva dispozicija. u djetinjstvu čovječanstva. na same univerzalne uzroke. mada. odatle direktno proizilazi na­ učno objašnjenje ove vječne borbe između naše čovječnosti i naše animalnosti koja je. na mno­ go većem stepenu. Naglašenija teškoća koju mora da osjeti da bi ostvario razvoj koji se slaže sa posebnom superiornošću njegove prirode. može se. prvo tako slabu. bi u normalnom stanju. bilo kod jedinke bilo. bilo anorganskih. dakle. zaista. Kao i svaka druga životinja. idealni tip čije sve savršenije ostvarenje obavezno karakteriše spontani tok ljudske evolucije. uspostavljajući vladavinu sposob­ nosti koje su. ustvari. normalno zadovo­ ljenje ličnih instikata uobičajenom radu socijalnih instikata. priznata. pravilima ko­ je je sve jača i jača inteligencija nametnula u cilju sve većeg identifikovanja jedinke sa vrstom. isto tako. ovaj neophodni uslov sreće. sistematski ostranjen u prvom racionalnom nacrtu soci­ jalne dinamike. da potčine naše razne. još od početka civilizacije. on neprestano teži da ispuni. koliko je to mo­ guće. sa dru­ ge strane na sredinu gdje se on razvija. u is­ to vrijeme. zamišljajući napr. da. prema Zoržu Leroju. itd. bitno. Je­ dan sličan pojam omogućava da se. najvažnije sposobnosti naše prirode koje su u tome tako najmanje energične. mogla bi se jasno okarakterisati jedna takva težnja. ograničavajući se. bilo od rase ili svih drugih modifikatorskih uzroka ο kojima sam prethodno utvrdio da je stvarni uticaj morao biti'. Ipak. u tom pogledu. s jedne strane. mada mi ne možemo nikako sumnjati da je naš spontani razvoj morao biti obavezno ubrzan ili usporen svakom povoljnom ili protivnom promjenom za koju bi 258 pretpostavili da djeluje pod ovim različitim elementarnim utioajima. u ovom smislu. mogla po svojoj prirodi da dovoljno pos­ tigne. snažno dopri­ nijeti. uostalom jako pre­ tjeran i čak pogrešno ocijenjen od strane ovog oštroumnog filozo­ fa. laki i produženi san ih bitno sprečava. obavezno ga čini više podložnim nego druge životinje ovom važnom stanju teške malaksalosti koje označava is­ tovremeno. So­ ciološka analiza bi. sve prirode obdarene nekom energijom. da se odredi prirodna brzina ljudskog razvoja. dopuštaju jednu tako prikladnu vježbu. ipak. samo generalne uslove jednostavno sporedne. Aid. bez sumnje. neophodno da se ovdje uk­ ratko iznese Visoko obavezno učešće ovog opšteg uticaja da bi se 259 . čovjek ne bi mogao biti srećan bez dovoljno kompletne aktivnosti njegovih. nazna­ čiti. i. da se ubrza naš spontani uspon nemirnim pokretanjem koje ona nadahnjuje. osim evidentne greške koja mu je isključivo činila da čovjeku pripiše jedino takvo svojstvo. za zajednički cilj da podrede. najmanje uzvišene. stroga nemogućnost da se obustavi ili smanji njihova vladavina. je morala. predstavljajući da se ona naročito sastoji u tome da se radom odredi sve veći i veći uticaj kod raznih organa cerebralnog aparata što se više udaljavaju od vertebralne zone da bi se približili frontalnoj zoni. jednog uspona koji je utoliko više naglašen za svaku od njih što je ona prvobitno manje jaka. strasti. slijedeći stepen intenziteta i očuvanja koji je pametno srazmjeran sa unutrašnojm aktivnošću svake od njih: ma kakva bila stvarna situacija. nije uopšte sputana. bilo kojih. naši. lako razlikuju odgova­ rajući djelovi prirode i vještina u našem stalnom razvoju koji tre­ ba da bude ocijenjen kao potpuno prirodan u tome što teži da se sve više i više obezbijedi prevagu glavnih atributa čovječnosti ko­ ja je upoređena sa ahimalnošću. prikazujući dosadu kao glavnog izvornog po­ kretača našeg socijalnog razvoja. prvo. koliko je to moguće. jedan i drugi imaju. bilo od kli­ me. zbog znatnih promjena na koje oni moraju biti spontano osjetljivi. Najnaglašenije sposobnosti. kad na njih dođe red. kod same vrste. malo mogle da imaju za posljedicu pravu do­ sadu. poput životinja. ne obazirući se na bilo koje razlike koje mogu nastati. Sa anatomskog gledišta. Ali. se uopšte ne dosađuju jer njihova fizička aktiv­ nost. bilo zbog jačeg razvoja naše vlas­ tite direktne aktivnosti. na ljudski organizam. različitih spo­ sobnosti. Pošto je neophodan prava cjeline ljudske evolucije tako do­ voljno definisan ovom prethodnom ocjenom. stalni uticaj dosade. mada je manje naglašen. pored ove pogrešne ocjene bilo je. obično. da naš ce­ rebralni aparat ponudi najmanju anatomsku inferiornost frontalne zone ili da naša planeta postane veća ili manje naseljena. 2. bilo koje. Među ovim sporednim ali stalnim snagama koje pomažu. kao i djeca. bilo zbog željnog is­ traživanja novih izvora emocija. da se pokre­ nu. ovaj sporedni uticaj je mogao pos­ tati vrlo naglašen samo u socijalnom stanju koje je već dosta na­ predno da bi tačno osjetili potrebu. prvo je evidentno da ova brzina mora da bu­ de bitno određena prema kombinovanom uticaju glavnih prirodnih uslova koji se odnose. Dakle.

neutrališući. kad bi ovo zgušnjavanje i ova brzina uspjeli da pređu izvjesni određeni stepen. U tom smislu. po svojoj priro­ di. Naše potomstvo. završavajući ove kratke indikacije. ne samo što se tiče progresa. poveća­ ni uticaj intelektualnim i moralnim snagama koje se obavezno odr­ žavaju u njihovoj primitivnoj potčinjenosti kod svake suviše male populacije. i bilo šta da ο tome mogu da misle sistematski branioci bezgraničnog rasipanja individualnih napora. ovaj zadnji morajući evidentno da dobi­ je. brži razvoj socijalne evolucije. uostalom. glav­ ni progresi čovječanstva morali da. kao i u pret­ hodnom slučaju da. otprilike desetostruke od sadašnje stope. znatno povećanje energije. Ako se ona sada takođe. Ali. direktnim poremećajem koji tako mo­ ra da bude izložen osnovni antagonizam između instinkta očuva­ nja i instinkta inovacije. takođe. stvarno kretanie ljudske populacije je uvijek do sada ostalo. intelektualne i moralne sinage ni jesu pogodnije za komadanje i sabiranje između nasljednika nego između savremenika. da bi moglo danas inspirisati ikakvu razumnu preokupa­ . ne treba propustiti da primijetimo. zamisliti dosta pretjeranom da bi se radikal­ no suprastavila neophodnoj stabilnosti društvenih poduhvata. vrlo rijetko izvršenim. egzistenciju koja bi drugačije postala teža. ponekad uslovlienim vrlo velikim i suviše naglim migracijama. sve više i više. nasuprot. čak i u najpovoljniiim slučajevima. biće lako da se tu otkrije novi uzrok generalnog ubrzanja socijalnog kretanja. i ništa ne bi moglo. uopšte. biti nepobiitnije kada se sagleda ovo povećanje u skupu naše vrste. gdje razne ljudske snage mo­ gu lalko da se dodaju: on ne bi mogao nikada da se organizuje na zaista zadovoljavajući način za najteže i najvažnije radove. da se odredi ukupnom ljudskom radu. I kod jednog i kod drugog razloga. da ukratko iznesemo međuglavnim uzro­ cima koji spontano mijenjaju onovnu brzinu naše socijalne evo­ lucije. Mi moramo. nasuprot. Osim toga. najprefinjenijim sredstvima. već takođe za sami poredak. ovdje se nipošto ne radi ο jednom takvom raz­ matranju koje je suviše neosporno danas. sada. sa intimnijim i manje poznatim svojst­ vom. ili bar između svih zaista solidarnih nacija na izvjes­ nom stepenu. Nikakvo drugo ispitivanje nije. Stvaraiući nove potrebe i nove teškoće.: ciju. Kontinuitet stalnih napora može biti potpuno uspostavljen između raznih individua samo u pogledu krajnje jednostavnih ope­ racija i skoro potpuno materijalnih. ova postepe­ na aglomeracija razvija. ovdje neophodno da bi se okarakterisala i prirodna težnja ovog postepenog smanjenja u pe­ riodu udvostručavanja populacije da više ubrza socijalnu evolu­ ciju. mog­ la bi se. sociološki uticaj za bržim povećanjem populacije mora biti. gdie su. naročito u početku. ukratko. Ali. Prva bi mogla biti shvaćena kao dosta pretjera­ na da bi čak pretstavljala nesavladive teškoće za odgovarajuće od­ ržanje ljudske egzistencije sa nekim mudrim vještinama za čije smo se posljedice potrudili da ih izbjegnemo. kompletniji razvoj ljudske prirode i tačnije poznavanja pravnih zakona soci- 262 263 . jedna sve specijalnija podjela obavezno nespojiva sa suviše malim bro­ jem saradnika. U ovoj neizbješnoj epohi. prvo rečeno. nemogućnost utoliko naglašenija ukoliko novi saradnici imaju lično više realne vrijed­ nosti. mada još važnijim. uostalom. maće samo da se mnogo brine ο ovoi dvostrukoj spontanoj težnji kojoj će malenkost naše planete i potrebno ograničenje bilo kojeg skupa ljudskih resursa. Takav je. Moram. gdje ništa ne bi moglo dovoljno zamijeniti dragocjeni uticaj jednog pos­ tojanog jedinstva.pletno zbog nemogućnosti da se direktno plasira u pravom smislu i u tačnom upravljanju prethodnih radova. razne fizičke nejednakosti i dajući. bilo gurajući je­ dinke da čine nove napore da bi sebi obezbijedile. prestali bi obavezno da favorizuju jedno takvo ubrzanje i. vrlo jako. bez sumnje. prirodno povećanje ljudske populacije koje naročito dopri­ nosi stalnom ubrzanju ovog velikog kretanja. ο apsolutnom povećanju broja pojedinaca već naročito ο njihovoj intenzivnijoi saradnji u datom prostoru shodno specijalnom izrazu koji sam upotrijebio i koii je očito primjenjljiv na velike centre populacije. bez sumnje. biti svuda tako zgusnuta kao što je to već υ zapadnoj Evropi. a što se tiče druge. očito strano našoj sadašnjoj temi. bitno analogan ovom što smo upravo ocijenili za trajanje čovje­ kovog života: jer je malo važno da češće obnavljanje jedinki za­ visi od najmanje dugovječnosti jedinih ili bržeg povećanja drugih. sagleda prema ovoj manje više većoj. stvarni uticaj jednog sličnog stal­ nog zgumenjavanja ne vodeći računa ο stvarnom trajanju njenog formiranja. Može se. zaista. spontano nova sredstva. ulivajući novi polet duhu poboljšanja. brzini. najzad. samo da naznačim pro­ gresivno zgumenjavanje naše vrste kao zadnjeg generalnog elemen­ ta koji pomažu da se reguliše stvarna brzina socijalnog kretanja. u svako doba. stalno dobiiaju svoju prvu Obradu. u jednoj vrlo dalekoj bu­ dućnosti. dakle. Ovo povećanje je uvijek bilo gledano tačno kao najmanje dvosmisleni simptom pos r tepenog poboljšanja ljudskog položaja. pored pretjeranih ili čak pogrešnih kritika naših ekonomista: ono bi bilo. bilo pri­ moravajući društvo da reaguje sa upornijom i bolje konoentrisanom energijom da bi se dovoljno borilo protiv jačeg uspona poseb­ nih odstupanja. dospjela do ukupne populacije. lako priznati da ovaj uticaj uvijek mnogo doprinosi. na način da sa iziednači sa znatnim smanjenjem naše dugovječnosti. pored iracional­ nih pretjerivanja Maltusa. vrlo podređen prirodnim granicama gdje moraju početi t a k v e neprilike ο kojima se moglo empirijski imati jedna slaba predstava samo orema izuzetnim prevratima. bi mu prouzrokovale spon­ tano jake prepreke. još od tada. morati kasnije pridavati veliku važ­ nost kada će naša vrsta. prvo. Ipak. vidi se da se ne radi ovdje. izvjesna koncepcija je fetalno neophodna za izvršavanje ljudskog progresa. jedno takvo zgumenjavanje stimuliše di­ rektno.

kao obavezno jači princip čitave evolucije čovječanstva. ne bih mogao vjerovati da sam dovoljno okarakterisao niti čak naveo kako treba. da bi spriječila konfuziju i nejasnoću koje bi svaki drugi raz­ voj neizbježno proizveo. način da istorijom društva prije sve­ ga vlada istorija ljudskog duha. trebaće naročito da se vežemo u ovoj intelektualnoj istoriji. uže vezane za osiećanie sposobnosti i čiji se organi. opšta istorija f i l o z o f i j e . oslanja­ jući se konačno. duboko složenom određivanju. karakterističnu sinonimiju između termina koji su određeni da opišu. od pr­ vog uspona filozofskog genija. jed­ nog takvog sistema solidarnog i simultanih razvoja. ma kakav bio njen stvarni teološki. Da bi ovdje potpuno pripremili direktno objašnjenje osnovnih zakona socijalne dinamike. manje više mjerljivim utieajem. i ο ko­ jima bi jedna metodska i specijalna rasprava političke filozofije mogla sama ponuditi analizu i koordinaciju. čak. metafizički ili pozitivni smisao. bar u više važnih pogleda. intelektualnu evoluciju. duboko potvrdio ovu opštu ocjenu. daće sigurno. jednom riječju. a da se. pre­ ma već utvrđenim principima među raznim elementima naše so­ cijalne evolucije. Mada naša slabi um ima tu. To je. kao što sam . nova sredstva raznih vrsta ο kojima ne bi mogli još formirati nikakvu jasnu ideju a da. bilo u izlaganju. dovoljna ukupna kompenzacija. u jednostavnoj sta­ tičkoj studiji socijalnog organizma u užem smislu. glavni up­ ravljački uticaj i riječi posvećene za specijalno označavanje našeg misaonog organa. ostranjujući kao što sam to morao.to objasnio u prethodnom poglavlju. isto tako. zatim. Dovoljno je da se odmah odvoji ovaj jači elemenat čije će razmatranje morati da upravlja cjelinom našeg dinamičkog izlaganja. čak i istorije lijepih umjetnosti (računajući tu i poeziju). kad na njega dođe red. u svim civilizovanim jezicima. kako bi postepene promjene jednog takvog sistema mogle da ne vrše preovlađujući uticaj na uzastopne promjene koje mora da ima stalni život čovječanstva? Tako u svim vremenima. utvrđujući spontano. već dugo vre­ mena. vjerujem da sam dosta razmatrao glavne među njima. su morale bi- 264 265 . bilo čak u koncepciji. postepeni razvoj naše vrste mogao stvarno dobiti ove osobine stalne regularnosti i postojanog konti­ nuiteta koje ga duboko odlikuje od nejasnog.jalne evolucije. utoliko prije . na manje više različit ali stalno nepobitan. na­ še strasti i čak naša primitivna osjećanja bitno nalaze kod mnogih među njima i sa jačom snagom. isto tako. jedan od ovih generalnih poredaka progresa bude spontano jači. ne okupi­ ramo izričito specijalnom podređenošću drugih prema njemu ili među njima. sve realne uz­ roke koji učestvuju u ovom. moramo.bi to moralo biti. zatim. uostalom. bilo. razni aspekti ljud­ skog razvoja. da bi uspješno odoljeli takvim des­ truktivnim uzrocima. Tako prema evidentnoj naučnoj potrebi da koor­ dinira ukupnost istorijske analize u odnosu na najmoćniju evolu­ ciju. is­ to tako. dakle. neophodni počet­ ni impuls. sada mi ostaje. Dakle. više približavaju srednjem dijelu mozga u užem smislu. među njima. strogim i neophodnim. da bi unaprijed označio prirodni obim jedne slične operacije u svakom drugom analognom razlogu koji bi željeli da zatim razmatramo. da usred njihovih uzajamnih stalnih reakcija. najuzvišenijih životinjskih vrsta. i pored njene velike važnosti. novi polet od njihove vlastite evolucije. strasti i osjećanja. Svaka druPa bitna grana intelektualne istorije. Uprkos neizbježnoj solidarnosti koja neprestano vlada. među sporednim uticajima. ustvari. apstrahujući od njega sve ostale i red njihove univerzalne neop­ hodne povezanosti. za direktno proučavanje opšteg kretanja ljudskih društava. tako da obično utisne na sve druge. osnovna brzina ljudskog razvoja. bilo radi kasnijeg korišćenja jednog takvog pojma u nas­ tavku našeg rada. Ali. neop­ hodnu potrebu za početnim buđenjem i stalnom stimulacijom koji pobuđuju apetite. U jednoj ovakvoj brzoj ocjeni raznih opštih elemenata koji doprinose da se promijeni jednim. ne bi mogla bez velikih opasnost da bude vještački oozvana u ovu neprohodnu funketiu zato što izražajne sposobnosti. naši apetiti. mada on mora kasnije da dobije. U tom dvostruko odluču­ jućem karakteru ne bi mogli oklijevati da postavimo. u tom smislu. neizbježno stvorio u direktnom razmatranju ovih. ispita da li će uvijek tu postojati. postepena ocjena osnovnog sistema ljudskih mišljenja koja se tiču skupa bilo kojih pojava. sve što se tiče bilo kojih poremećaja i vezujući se jedino za apstraktno proučavanje ove teške teme. koja će morati obavenzo da upravlja racionalnom koordinacijom naše isto­ rijske analize. što će se. Ako intelektualno gledište mora da preovlada. Javni razum je čak. ovdje izabrati ili bolje sačuvati opštu istoriju ljudskog duha kao prirodnog i stalnog vođu svakog istorijskog proučavanja čo­ vječanstva. ne treba da se da ovdje. naprotiv. međutim. uvijek se priznalo. na izvjestan sistemu osnovnih mišlje­ nja. bez sumnje. uostalom. baš se pod njenom obaveznom upravom što se je uvijek morao vršiti sav ljudski nap­ redak. Ako statička analiza našeg socijalnog organizma to pokazuje. dakle. za prethodno razmatranje najopštijih i najapstraktnijih koncepcija koje specijalnije zahtijevaju rad na­ ših najvažnijih mentalnih sposobnosti čiii organi odgovaraju pred­ njoj strani frontalne zone. dovoljno manifestvovati spontanim izvršenjem takvog rada. zais­ ta. kao što sam to najavio u početku ovog poglavlja. samo da vrlo kratko definišem glavinu podređe­ nost koju moraju stalno imati. treba. nevezanog i jalovog poleta. mada se. uostalom. u prvi red. neophodno. u bilo kojem žanru. dok bi se pojam ο tome. Sa manje shvaćenim nastavkom istog principa ali. tako smanjeno opredjeljenje ne bi moglo imati nikakvu veliku teškoću pošto je dovoljno da razliku­ jemo socijalni elemenat čiji bi razvoj mogao biti najbolje shvaćen. Samo je tako i pod sve naglašenijim uticajem uma na opšte ponašanje čovjeka i društva.

Jedine stvarne zamjerke koje sam obično sreo. Priznaće se. početnog teo­ loškog. Najbolji kriterijumi koje može dopustiti. kako treba. iz jačeg razloga. postepenim. shodno prethodnim objašnjenjima. bilo čak eksperimentisanje. kroz koje naš um uvijek prolazi u bilo kojoj vrsti spekulacija. Pošto smo prethodno okarakterisali prvo generalno upravlja­ nje. Slična opasnost mo­ ra čak biti manje jaka i manje neizostavna kada se radije up­ ravlja cjelinom istorijske analize prema socijalnom elementu koji je stvarno najviše uticao na ukupnu evoluciju i čije razmatranje mora. početne promjene bi bile vjerovatno loše ocijenjene. bez ikakvog drugog uvoda. međutim. uopšte. srećom. pra­ vi naučni princip jedne takve teorije čini mi se da se u potpunosti sastoji u velikom filozofskom zakonu kojeg sam otkrio 1822. zatim bitnu brzinu i na kraju neophodni poredak skupa ljud­ ske evolucije. omoguće da mnogo skratim ovdje ovo neophodno direktno dokazivanje a da nikako ne naškodim njegovoj vlastitoj jasnoći i da ne promijenim više njegovu kasniju efikasnost. obdareni za neki filozofski domet. kroz ovu dugu poste­ penu pripremu sa tumačenjem i namjenom jednog takvog zakona. se uopšte nijesu odnosile na samu činjenicu. unaprijed. u stvarnoj ekonomiji socijalnog kreta­ nja. ipak naznačena generalna objašnjenja u ovom pogledu. u ovom pogledu. pojedinačna ili ukupna. sposobnostima direktne 'koncepcije. je da određuje da se pone­ kad zanemari osnovna uzajamnost. direktnom ispitivanju osnovne koncepcije socijalne dinamike. direktni i stalni pojam univerzalne povezanosti različitih aspekata socijalnog razvoja. su se za­ ista složili ο njegovoj posebnoj tačnosti prema njihovim raznim od­ nosnim naukama. bilo bi potpuno suvišno da mu sada ο tome specijalno ukazujemo na jednostavnu stvarnu provjeru u raznim. prirodne zakone svojstvene neizbježnom razvoju ljudskog duha. posebna teškoća jednog takvog početnog is­ pitivanja. da će se uvijek vidjeti ova različita istraživanja. za koji naša slaba inteligen­ cija mora biti samo suviše sklona. na promjene koje su ekvivalentne u svakoj od drugih: bez slične provjere. Da bi istakli. moraju da mi. naročito. biće mi dovoljno da ovdje dokažem da opšti dinamički zakoni prvo izvedeni iz usamljenog posmatranja intelektualnog razvoja čovječanstva su potpuno u harmoniji sa ovima koje zatim otkriva specijalno ispitivanje njegovog materijalnog razvoja: jedna takva prirodna veza između dvije najekstremnije granice mora očigled­ no označiti. nadam se. na stalnoj i neophodnoj uzastopnosti tri opšta stanja. jedno takvo svojst­ vo. Dakle. u nastavku ovog poglavlja i sve više i više u cijelom preostalom di­ jelu našeg rada. god. svojstve­ na jednom takvom specijalnom izboru. mada ga svi nijesu. zakona ο tri stanja što sam zatim stal­ no radio u prethodnim poglavljima i prvom dijelu ovoga. sredstva racionalnog istraživanja koja smo priznali u četrdeset osmoj lekciji da treba da pripadaju sociološkim proučavanjima. bez i najmanjeg naučnog oklijevanja. bilo. širim i preciz­ nijim korišćenjem u cijelom toku ljudske prošlosti. Na ovu važnu provjeru se mogu primijeniti razna. mnogobrojne primjene ta­ ko odlučujuće kao i različite. bilo zbog pretjerivanja. svim potreb­ nim sredstvima. Ali. naročito nakon disperzivnih na­ vika u naše vrijeme za pretjeranom specijalnošću. već jedino na njegovu potpunu 266 267 . a. Svi oni koji posjeduju neka realna zna­ nja ο opštoj istoriji ljudskog duha su morali. raznih glavnih djelova ovog opšteg razvoja da bi se uvjerili da li promjene za koje smo vjerovali da primjećujemo u jednom od njih odgovaraju. u toku istorijskih radnji. od djetinjstva do zrelosti. svaka od mno­ gobrojnih formi koje se razlikuju od komparativne metode: se­ damnaest godina stalnog razmišljanja ο ovoj velikoj temi ο kojoj sam raspravljao u svim njenim stranama i koju sam podvrgnuo svim mogućim kontrolama. još od početka ove Rasprave a naročito. proizilazila iz svakog drugog analognog izbora. ustvari. da već izvrše sami ovu neposrednu istorijsku potvrdu koja je prethodno nepobitno označena za sve druge duhove. ne izuzimajući epohe nji­ hovog većeg i stvarnog uticaja. jedno takvo svojstvo ne bi moglo osloboditi od striktne ra­ cionalne obaveze da sebi predoči. bilo čak zbog iluzije. analognu pomoć svih raz­ ličitih posrednih aspekata. kao što sam to pakazao u početku prve knjige. Pošto se čitalac tako unaprijed upoznao. djelovima iz intelektualnog domena. na našu osnovnu konoapciju istorijske ana­ lize. bilo koji izbor je striktno potreban. svi pozitivni naučnici. naročto. da izgubi iz vida neophodno jedinstvo. spontano podsjećati na razmatranje svih drugih. da konačno teže prema neodolj'ivijoj potvrdi jednog takvog istorijskog predloga koji mi izgleda sada tako potpuno dokazan kao nijedna od opštih činjenica koje su sada prihvaćene u drugim dje­ lovima prirodne filozofije. Ma kakva mo­ ra da bude prikladno. Dakle. na najvišem nivou. bilo kojim. raz­ matrajući. se sastoje u čestom poređenju među nj ma. priroda predmeta da bi spriječila ili ispravila zab­ lude koje mogu proizići iz suviše izolovane istorijske prevage. koliko je to moguće. direktna ili in­ direktna. ustvari.ti cijelo vrijeme podređene. još od početka. svih različitih sastavnih djelova ljudskog razvoja: ali bi ova nesrećna težnja. prema sadašnjem toku našeg individualnog razvoja. ovdje treba da bude prirodno plasirana neposredna ocjena ovog zaista osnov­ nog zakona koji je odmah namijenjen da služi kao stalna osnova čitavoj našoj istorijskoj analiza čiji će glavni predmet biti obavez­ no da joj objasni i razvije opšti pojam. urađena kako treba. bilo koja. bez sumnje. sada možemo pristupiti. isto tako. bilo čista observacija. eksplicitno proglasi­ li do sada. prolaznog metafizičkog i na kraju pozitivnog. Od otkrivanja ovog zakona ο tri stanja. dozvoljavaju mi da unaprijed tvrdim. Jedina naučna nezgoda. da se ova racionalna potvrda spontano primjenju­ je.

Zašto da se zaustavljam da specijalno uvjeravam one koji bi na­ kon takvog čitanja nastavili da dogmatski podrže nemogućnost da se društvena nauka učini tako Do?itivnom kao sve druge manje komplikovane uprkos evidentnoj realizaciji koja se rađa iz ove zadnje filozofske transformacije. Može se. uglavnom. tim povodom. ustanoviti. tj. zaista. u svakoj drugoj nauci mogla već da ima dovoljnu vrijednost. od posebnog uspona filozofskog genija. mnogo je važ­ no da se specijalna pažnja direktno koncentriše na filozofskom ob­ jašnjenju ovog velikog zakona koji bi u stanju jednostavne opšte činjenice ostao obavezno lišen njegove glavne naučne efikasnosti. Ali ovo iracionalno ograničenje kojeg nikakav princip ne bi zaista znao opravdati. Iz ovih razloga ne moramo. jedinim ο kojima može ikada da vjeruje da razumije bitni način nastajanja prirodnim osjećajem koji ih direktno prati. da je trostruka intelektualna evo­ lucija sada prihvaćena za sve slučajeve gdje je ona mogla da se bit­ no izvrši. a. direktno uzdignuta. vraćajući tamo. koliko je to moguće. Dakle. danas. ikakvo direktno objašnjenje neodoljivom dokaziva­ nju koje bi spontano proizišlo. nezavisno od njihovog direktnog is- traživanja prema neophodnim osnovama koje su unaprijed date biološkom teorijom čovjeka. Neizbježna potreba jedne takve intelektualne evolucije ima kao prvi osnovni princip primitivnu težnju čovjeka da nehotično pre­ nese intimno osjećanje svoje vlastite prirode na univerzalno ra­ dikalno objašnjenje svih. insistirati. realno znači. ne treba upošte pridavati ap­ solutan smisao ovoj opštoj napomeni koja se može odnositi samo na vrlo napredna stanja ljudskog razuma. međutim. prvo u prethodnoj raspravi prve knjige. Ipak.u pogledu različitih na­ uka koje su danas pozitivne. samo vrijemo kojeg ne bi moglo ništa potpuno zamijeniti. svaki će čitalac moći bez muke da spontano obavi ovaj prethodni rad ako ga nije već dovoljno skicirao u toku pos­ tupne studije prethodnih knjiga. odvijajući na njemu samom spekulativnu aktivnost koju je spoljnji svijet morao prvo tako isključivo da iza­ zove. sa svojim vlastitim radnjama. ustvari. Ipak. pošto sam već dovoljno označio. Moramo. Tako. takođe. socijalna nauka već izašla. jedna takva dispozicija bi bila. dakle. da je os­ novna teškoća da sebe upoznamo. suprostavljajući se svakoj opštoj primjeni ovog zakona čije se glavno filozofsko korišćenje mora precizno sastojati u stalnoj regeneraciji socijalnih teorija. manje ili više srećno. i pored njene veće komplikacije iz čisto teološkog stanja i da je ona. bilo kojim. po svojoj prirodi. s druge strane. važniji interes osim u pogledu najosnovnijeg zakona koja može ikada biti primijenjen na skup socijalne dinamike. ako to nije u ovoj Raspra­ vi. kao centar svega on je onda. ne bi mogla da potpuno odgovara pravoj prirodi sociologije prema utvrđenim logičkim principima. na zaista pozitivno stanje. fenomena. djelovima intelektualnog do­ meta. da u nezgodno vrijeme razčlanim filozofsko prikazivanje čiji su svi djelovi spontano uzajamni. tim povodom. što se tiče opšte činjenice koja je shvaćena u svoj svojoj racio­ nalnoj punoći. uostalom. bez sum­ nje. tim povodom u četrdeset o?moi lekciji. ovo jedino spontano jedinstvo na sve druge 269 268 . da se sastoji od toga da prenese. smo priznali karakterističnu mogućnost da tu shvatimo a priori sve osnovne odnose fenomena. Ako se čovjek. Ova velika opšta činjenica mi izgleda već tako implicitno priznata od strane svih naprednih duhova . u početku. iz čitave ove knjige. U jednoj takvoj nauci. fenome­ ne osim da ih uporedi. znamo da odgovarajuće koriš­ ćenje ovog važnog svojstva može samo da sociološkim naukama da svu racionalnu energiju koja im je neophodna da prevaziđu do­ voljno naglašene prepreke koje mora da susretne njihovo realno objašnjenje: pored toga što jedna takva kontrola mora sadržati obično naj nepobitni ju potvrdu bitne tačnosti istorijskih indukcija u užem smislu. da ovdje pažljivo okarakterišemo razne opšte motive crplje­ ne iz tačnog poznavanja ljudske prirode koji su morali vratiti jed­ nim neizbježnim i jednim drugim neophodnim dijelom ovu obavez­ nu sukcesiju socijalnih fenomena koji su direktno razmatrani što se tiče intelektualne evolucije koja bitno dominira njihovim glav­ nim razvojem. Covečiji duh je morao. posmatra obavezno. bitno ja­ lova. unaprijed. dakle.univerzalnost u različitim. poznaje bitno prvo samo sebe: tako. On ne bi mogao za­ misliti drugo primitivno objašnjenje za druge. Ova empirijska opštostručna koja bi. Ma kakva treba da izgleda privre­ mena situacija koja je prikazana ovim empirijskim polu-uvjerenjem. jedna takva operacija ne bi mogla. će morati da postepeno razbije ovo osnovno oklijevanje a da mi nije potrebno da ovdje dodam. Ali. Ne izgleda mi da se tu najmanja ikakva druga kapitalna restrikcija osim takozvane nemogućnosti da se tako proširi isti po­ jam na socijalne spekulacije. tačno upozoreno. zatim. da dospije do znatnog stepena prefinjenosti u svojim uobi­ čajenim razmišljanjima prije nego što je mogao da se začudi od svojih vlastitih djela. ne manje neizbježno sklon da se izdigne. čitaoca. čisto logične motive. u protivnom. u mnogo važnih prilika u toku cijele ove Rasprave. uostalom. bilo kojih. moći ću. mada je. sva njegova primi­ tivna filozofija mora. nasuprot. upravo. i zbog jednog i zbog drugog razloga predstaviti ni u kojem slučaju. okrećući obični aforizam da čovjek. u univerzalni tip. Mada se. ovdje. samo sadašnje neiz­ vršavanje potpune evolucije u pogledu jednog takvog reda koncep­ cija. bilo koje. ni na kak­ vu neposrednu istorijsku provjeru naše trostruke osnovne evolucije ljudskog duha. pot­ puno dostigla skoro svuda metafizičko stanje u užem smislu a da još nije. s jedne strane. dakle. da se pozabavim naročito sada moralnim i socijalnim motivima a da se ne izložim.

ubuduće. prikazao. u svim njenim raznim djelovima. neće moći. dakle. uostalom. za­ ista. već čak radikalno nemoguć našem umu koji. u jednoj tako komplikovanoj temi. naš um će. naše ogromne naučne kompilacije to­ božnjih meteoroloških o b s e r v a c i j a su. trenutno oduzet ovoj nedavnoj pozitivnoj disciplini. uza sve što je izbor bio fakultativan. pozitivne teorije. čini konačno najnepobitniji simptom njegove pune filozofske zre­ losti. da. Kasnija primjena koju on uspijeva da postepeno uspostavi od pro­ učavanja spoljnjeg svijeta na proučavanje svoje vlastite prirode. realne ili nestvarne. odmah iz toga proizilazi. koliko je mo­ guće. jedan potpuno obrnut duh neizbježno upravlja svim ljudskim teorijama. bilo to u pogledu najmanje komplikovanih fenomena. kako sam to označio 1829.subjekte koji mogu postepeno da privuku njegovu nastalu pažnju. Kada. dostići savršenu normalnu racionalnost samo prema osnovnom pomirenju ova dva velika filozofska pravca koja su do sada antagonistički ali koji mogu postati dovoljno kom­ plementarni jedna od drugog: nadam se da sam. manje više. ova teorija bude sugerisana samim opserva­ cijama potpuno poriču obavezni tok ljudskog duha koji je. biće mi dovoljno da naznačim u jednoj vrlo bliskoj epohi. u jednom tako prosvećenom Vijeku nije konačno mogao da zamisli drugo real­ no sredstvo da objasni sličnu teoriju sem formalno pribegavajući stalnom djelovanju direktnog i specijalnog proviđenja. mogao da ih preduzme a da nije prvo upućen a. One ne bi mogle dobiti stvarnu vrijednost i neće postati osjetljive na spekulativnu efikasnost osim kada budu obično vođene teorijom u užem smislu. zatim. pripisujući nastajanje fenomena specijalnim voljama. Oni koji bi očekivali. Zašto. uvijek podređen čovjeku. u stvarnoj potrebi da se onda izričito prati jedan od ova dva obrnuta toka. danas. iSpoljašnjim. obavezno. jedna takva harmonija koja danas može biti jedva naslućena sa najvećim naporom filozofskog genija. bez sumnje. ne bi evidentno mogao da se liši bilo koje doktrine. najčešće viši. da je ovo pomirenje ubuduće moguće.. ponovo nevoljno pada. bez kojeg bi se mentalna aktivnost oba­ vezno ugasila. ove neizbježne granice. gdje smo visoko okarakterisald jed­ nu takvu podređenost kao prvu potrebnu osnovu pozitivne biolo­ gije. neke. stalno ubrzavan nekim prethodnim teorijama. zaista. samo realno prestajući da prati ova ne­ dostižna istraživanja da bi se. znamenitu filozofsku zabludu slavnog filozofa Malbranša koja se odnosi ina osnovno objašnjenje matematičkih zakona ele­ mentarnog sudara čvrstih tijela. pošto. da oklijeva. dovoljno srno priznali primitivnu nesposobnost u bilo kojem predmetu. da uzme onaj koji direktno proizilazi iz jedinog prirodnog mogućeg polazišta. na kraju ove knjige. u tome da objasni unutrašnju prirodu fenomena i njihov način nastajanja upoređujući ih. tj. tako jednostavnoj ka» i mogućoj. sa radnjama koje su nastale ljudskom voljom prema našoj prvenstvenoj težnji da gledamo sva. uzima jedan cilj i jednu polaznu tačku koji su bitno analogni. Dakle. Karakteristična namjena jedne takve filozofije. Ma šta da bude. unutrašnjim ili. nezavisno od znatnog vremena koje evidentno zahtijeva spora kumulacija takvih posmatranja. a nje­ gov glavni princip će sačinjavati najbitniji zaključak cijele ove Rasprave. najzad. zatim. naš um ne bi mogao. zaista. svake racionalne koncepcije koja je zas­ novana na odgovarajućem sistemu prethodnih posmatranja. gdje je svijet. apsolutni empirizam bi bio ne samo potpu­ no jalov. prirodni početak teološke filozofije čiji se pravi os­ novni duh sastoji. u jednoj naučnoj temi. sva­ ki put sada želimo da prodremo u bilo kojem svojstvu do unut­ rašnje prirode pojava. zaista. Da bi se. Ova neodoljiva spontanost koja potiče iz teološke filozofije či­ ni njeno najosnovnije svojstvo i prvi izvor njenog dugog neop­ hodnog uspona. god. slična pro­ vjera mora. učiniti potpuno neminovnom neizbježnu tendenciju našeg uma ka jednoj radikalno teološkoj filozofiji. nasuprot. bilo koja. prema opštoj dispoziciji koja obavezno karakteriše sve naše primitivne spekulacije. jedine sposobne da otvori našem intelektualnom razvoju neophodni prvobitni izlaz. koja je naročito određena da sa­ kupi i stimuliše svoje spontane napore da bi usostavila neophodni spekulativni kontinuitet. uostalom. zbog njihovog nesvjesno empirijskog karaktera. iSvaka od bitnih grana prirodne filozofije nam je postepeno pružila nove motive da provjerimo da. tako dubokolišene svake prave koristi i čak svakog ozbiljnog značenja? To je. Kada jedan takav duh. a. bez sumnje. jer ponovo. ograničio samo na jedan pot­ puno odlučujući primjer kojem će svako moći da lako doda mnogo ekvivalentnih slučajeva. bića kao da žive životom koji je analogan našem i. čak. bez sumnje. ni u kojoj vrsti. Ta­ kav je. čak u najnaprednijem stanju njegove intelektualne evolucije. Ali. Ako či­ talac sjedini ovdje kako treba mnogobrojne i različite provjere ko271 270 . u prvom članku mojih »Filozofskih razmatranja ο naukama i nauč­ nicima«. ograničio na samô određi­ vanje jednostavnih zakona pojava apstrahujući njihove uzroke u užem smislu: raspoloženje duha koji evidentno pretpostavlja jed­ no kasno sazrijevanje ljudskog razuma. danas čak još suviše nekompletne. takođe. zbog nji­ hove veće uobičajene energije. ma kako da je ona morala da bude u početku hepotetična. Još od početka ove Rasprave. još danas. nikako da upravlja prvim sontanim usponom ljud­ skog razuma. kalko u spekulativnom tako i u aktivnom poretku. zaista. nejasne ili precizne. ma šta se ο tome moglo reći. u protivnom. do naj­ jednostavnijih istraživanja morao da uvijek stavi prije naučnih opservacija bilo koju koncepciju odgovarajućih fenomena. u početku. naš duh ne bi. Bez sumnje. ovdje. ljudski genije teži da pređe. kao što sam to objasnio u dovoljno u četrdesetoj lekciji. Ovo osnovno sredstvo je tako visoko isključivo da je čo­ vjek mogao da odoli tome. u primitivni cen­ tar spontanih zabluda. npr.

je nam je sav tok ove Rasprave postepeno ponudio ο ovoj neop­ hodnoj intelektualnoj obavezi bićemo oslobođeni da dalje insistira­ mo na tako neospornom predlogu. Ovim različitim motivima. svaka od njih ne bi uopšte bila izolovano podvrgunuta vlastitim i direk­ tnim motivima. zatim. izričito primjenjivala neodoljivom instinktiv­ nom osobitom skolonošću na ova nepristupačna ispitivanja koji­ ma isključivo odgovara teološka filozofija. pored najmud­ rijih stalnih predostrožnasti. iz početne težnje koja je spontano proizvela teološku filozofiju i. cijelu prirodu. čisto intelektualnim pripojiće se. mada on nije nakda mogao biti najvažniji. U ovom drugom stanju. ne treba zaboraviti nijednim povodom da su one uvijek i svuda same mogle da izvuku ljudski genije iz njegovog prvobitnog mrtvi­ la nudeći njegovoj stalnoj aktivnosti jedinu spontanu hranu koja je mogla isprva da postoji. Ovaj prividni nesklad je savršeno anlogan. u aktivnom poretku. hotično odredile da postepeno proširimo teološku filozofiju sa jed­ ne vrste primitivnih spekulacija na drugu vrstu kada. naročito. ona mora specijalnije da veže čovjeka za takvu filozofiju. bilo. ne manje spontano. da se uzajamno jačaju zbog naše stalne težnje re ovog osnovnog predloga u raznim redovima fenomena moraju. da razne pojedinačne provjeza jedinstvom metode i za homogenošću doktrina koje bi nam nepo prirodi stvari. Cesto smo posmatrali sa čuđenjem duboki kontrast. da stvarno oslobodi ljudski duh radikal­ no pogrešnog kruga gdje je prvo izgledao neopozivo prikovan iz­ među dvije suprotne potrebe podjednako neodoljive da prethodno posmatra da bi došao do odgovarajućih koncepcija i da prvo shvati bilo koje teorije da bi efikasno preduzeo redovna posmatranja. vraćamo se samo suviše često dječjoj radoznalosti koja teži naročito da upozna porijeklo i kraj svih stvari. sve. fenomene sa ljudskim radnjama: bilo direktno prema prvobitnoj funkciji koja animira specijalno svako životno tijelo manje više sličnog našem. uprkos nejnog nestvarnog pretjerivanja. prve ili krajnje i još. uopšte. sa prostog logičkog gledišta neophodna prvo­ bitna funkcija izričito osjetljiva na teološku filozofiju u osnovnoj evoluciji našeg uma gdje polet mašte mora obavezno. on se može nadati da izmijeni. dakle. bilo koje. manje više. uglavnom. dugo neophodna za postepeni razvoj našeg stvarnog djelovanja. pribilježiti. ustvari. ne samo zbog njihodugog prethodnog razvoja ljudskog duha i društva je samo mogao da dovoljno ustanovi same fenomene. nezavisno od svake pripre­ me istraživača i svake akumulacije istraživanja. materiju posvećenu bez nje jednoj potpunoj inerciji. prema četrdeset sedmoj lekciji. onom koji smo upravo ocijenili u spekulativnom poretku. Pod prvom tačkom gledišta. plemenitim agensima čija suverena aktivnost određuje stalno sve ocjenjljive fe­ nomene mijenjajući po svojoj volji. Potsjetiću samo na poseban na­ čin. ona bi neizbježno tra­ jala u svojoj početnoj liturgiji zbog nedostatka same vježbe koju je mogla onda podnositi. Ma kako uzaludne moraju da sada izgledaju ove dječje spekulacije. zatim. Danas nam je moguće pod uticajem odgovorajućeg vaspitanja da se živo vežemo za samo istraživanje prostih zakona ο pojavama. da naglašenija potvrda jedne takve potrebe za socijalnim spekulacijama. Ovaj fatalni logički antagonizam nije evidentno mogao podnijeti drugo rješenje osim onog koje je prirodno dao neizbježni početni polet teološke filozofije upoređujući. sama da animira čovjeka do­ voljno jakim povjerenjem ulivajući mu povodom njegove general­ ne pozicije i njegove krajnje moći. Osim što izbor nije bio uopšte slobodan. Sto će se više razmišljati ο ovoj ve­ likoj temi više će se priznati da priroda pitanja savršeno sarađuje. sa prirodom metoda. indirektno. tim srećnim svojstvom da može. po volji svojih želja. prema hipotezi u isto vrije­ me trajnijoj i plodnijoj koja stavlja na sav vidljiv svijet obično nevidljivi svijet nastanjen nadljudskim. teološka filozofija se karakteriše. u bilo kojoj vrsti. da bi duplo istakli neophodni uticaj teo­ loške filozofije na djetinjstvo ljudskog razuma. Jer. uostalom. nije bez koristi da ovdje ukažem. sredstava i bezgranične dominacije koju težimo da vršimo nad spoljnjim svijetom. najviše stvaranje. Ali ova spasonosna racionalna strogost je sigurno postala primjenjljiva samo od kada je količina naših stvarnih znanja mog­ la da bude u svakoj vrsti dosta velika da bi nam učinila da shva­ timo razumnu nadu da konačno otkrijemo ove prirodne zakone za kojim stvarno traganje nije moglo u djetinjstvu ljudskog genija da omogući najmanji uspjeh. kako za vrstu tako i za jedinku. bez sumnje. koje je jeftinije kreacija novog agensa. gledajući sve fenomene kao jedine koji­ ma upravljaju nadljudske volje. Samo ovoj filozofiji je pripadalo zbog njene divne ka­ rakteristične spontanosti. dakle. moralni a naročito socijalni motivi koji bi po sebi učinili visoko neospornom jednu takvu potrebu. kako sam to već ukazao u početku ove Rasprave da se jedna takva vježba ispostavila onda kao savršeno prilagođena opštoj prirodi naše slabe inteligencije da su je mogla isključivo interesovati najoplemenjenija rješenja. Takva je. teološka filozofija daje najlakše i najšire izvore da bi se zadovoljile nastale potrebe jednog uma koji je tada sklon da naivno više voli najiluzornija objašnjenja: kod svake no­ ve zabune koju može dati prizor prirode. ne. kao i ovaj. na izgled tako neob­ jašnjiv. čak. koji se uvijek javlja u djetinjstvu čovječanstva između slabog stvarnog dometa naših. osnovno osjećanje univerzalne nadmoći koja je bila. bolje poz­ natom i manje udaljenom od naših ideja. dovoljno je. On prirodno proizizilazi. ličnim sredstvi- 272 273 . koliko je to moguće. u početku. treba. Da se naša inteligencija nije. bilo kojih. prvobitno. Na kraju. dakle. da se suprostavi ili koncepcija nove volje kod odgovarajućeg idealnog agensa ili. ovoj nesavladivoj opštoj obavezi. bez obzira na nji­ hove uzroke u užem smislu. da uvijek ide ispred poleta opservacije.

ipak. čak. da je afektivni utioaj morao da snažno učvrsti spekulativni uticaj da bi nas još više vezao za slične koncepcije kao što sam to već ukazao kod raznih specijalnih poglavlja. u raznim pogledima. u prethodnim djelovima ovog rada. da bi dos­ pio. ambicije ili manje uzvišenim i energičnijim strastima. koja je dostigla do svoje pune fiziološke efi­ kasnosti 1 čija su divna svojstva neosporna u prvom periodu naše osnovne evolucije. proizilazi mnogo više. kod ovog zadnjeg uticaja. jer sve izgle- 274 da divno. važan fenomen m o l i t v e u isto vrijeme inte­ lektualan i moralan. nego u pogledu vječne sudbine svakog od njih. stalnu mogućnost neodoljive pomoći. Minerva se miješa da bi digla sa zemlje bič jednog ratnika u jednostavnim vojnim igrama kao i da ga štiti protiv cijele jed­ ne armije. nema uopšte čuda. kao sto ću to uskoro objasniti. mnoga aktivnije zapos­ lena dnevnim zahtjevima svojih vjernika u vezi sa specijalnim molbama za neposrednu milost Proviđenja. čak. sveštehnička služba je morala biti. Jedno vrlo napredno stanje naučnog razvoja je moglo omogućiti. kako to neopozivo svjedoče naivne deskripcije antičke poezije gdje su najobičniji događaji prisno pomiješani sa najmonstruoznijim čudovištima i spontano dobijaju analogna objašnje­ nja. čini mi se. stvoriti pojam č u d a u užem smislu. i dok je teološka. prema predmetu istraživanja. koji je to pravi bogomoljac koji neće skoro toliko dodijavati svom božanstvu zbog najmanjih ličnih udobno­ sti kao i povodom velikih ljudskih interesa? U svako doba. čak. ne uzimam u obzir uopšte razna iskustava koja se tiču budu­ ćeg života. naći ćemo uvijek da moćno povjerenje koje on uliva često. filozofija potpuno dominirala. stvarni utlcaj religioznog duha na opšte ponašanje čovjeko­ vog života. bila kod jednog vrlo malog broja eminentnih duhova. tim povodom. do epohe. U početku. hrabrost. uostalom. istovre­ meno intelektualni i materijalni.ma čija jedna nedovoljnost mora biti onda suviše očita već neogra­ ničenom vladavinom koju on pripisuje idealnim imoćima. u našim bilo kojim poduhvatima. cijelu prirodu pod vodstvom ove teološke filozofije. Od opadanja religioznog duha koji već dugo vremena pada. ustvari. vidi se da ja ovdje. teološka filozofija je već bila bit­ no napravila stalni uspon naše moralne energije istovremeno kad i onaj od naše mentalne aktivnosti. koja su mogla dobiti samo vrlo kasno visoku socijalnu važnost kako to istorija potvrđuje. zatim. da bi oci­ jenili kako treba svu neodoljivu energiju primitivne tendencije čovjeka ka jednoj takvoj filozofiji. u najpovoljnijim slučajevima jednu vrlo poboljšanu kul- 275 .' timice. najzad. obavezno. ulila bi mu. Od kada nas je spori i teški socijalni razvoj. u cjelini ljudskog mozga. čak i u najnaprednijim epo­ hama trudimo da ocijenimo jednom dovoljno produbljenom ana­ lizom. Ma šta bilo. nasuprot mogao da shvati svijet striktno potčinjen nepromjenjijivim zakonima. ljudske dis­ pozicije su morale biti obavezno obrnute jer je opšta situacija ima­ la bitno suprotan karakter. Ali svaka pretpostavka ove vrste bi bila duboko nespojiva sa pravom konstitucijom ljud­ ske prirode. Ali. Ali. su nam mogli doći samo odozgo zahvaljujući neizibježnim iluzijama koje su nam obećavale tako skoro neograničenu moć u čiju ništavnost nijesmo mogli još nikako da sumnjamo. Povjerenje a. neke buduće egzistencije. Danas. iz neoosrednog vje­ rovanja u aktuelnu i specijalnu pomoć. da stekne njihovu neograniče­ nu intervenciju. fatalno obeshrabrenje koje bi ga spriječilo da ikada izađe iz svoje primitivne apatije kao i mental­ nog mrtvila. manje više kasne. uz pomoć uzvišenih agensa sa kojima ona okružuje našu egzistenciju koioj je osnovna ekonomija svijeta tako bitno podređena. od raznih nat­ prirodnih pomoći. Ako bi.prema krajnoj slabosti koja se odnosi na čisto intelektualne or­ gane u skupu našeg cerebralnog organizma. ova razlika ne kva­ ri nimalo osnovno svojstvo koje ovdje ispitujemo u teološkoj filo­ zofiji da možemo. ko­ jih su. da shvatimo svakodnevnu kulturu stvarnih znanja bez ikakvog drugog određujućeg motiva do čiste direktne satisfakcije koju inspiriše pogodno obavljanje naše intelektualne aktivnosti do­ date slatkom zadovoljstvu koje daje otkriće istine još da li je vrlo sumnjivo što je ova jednostavna stimulacija mogla obično biti do­ voljna da nije uopšte bila podržana kolateralnim impulsima slave. da bi okaraikterisali događaje koji su od tada izuzetni. prvo. jači pošto ne bi mogao imati drugog značenja osim da nam opiše antagonis­ tičkim putem trenutno odgađanje. po našoj volji. jedan «takav pojam jasno označava da je opšti princip prirodnih zakona već počeo da postaje vrlo blizak i. što sigurno uvijek pretpos­ tavlja. u svakom slučaju. Ranije. — ako to nije. pri­ pisani jednoj božanskoj specijalnoj intervenciji. nepomenuti. nego iz indirektne i dale­ ke perspektive. oni morali da se nužno navikavaju. u početnom mrtvilu naše debilne inteligencije koju mogu jedva da pokrenu najjači stimulansi i čak. gde je prethodni polet društva dosta usavršen da bi podnio spekulativne uspjehe jednog visokog čistog interesa. Treba. Takav je. kakvu je visoku važ­ nost morala da ima u početku. samu animirati i podržati našu moralnu hrabrost kao i da probudimo i upravljamo našom intelektualnom aktivnošću. Ako se. teško doveo da vršimo. morao se naravno. samo sa tim što nam je spontano činila da nazremo. bez sumnje. u početku. ho. pomoću odgovarajućih molbi. mogli smo naučiti da se postepeno uzdržimo. na kraju. Razumije se. nad prirodom dovoljno široku djelatnost. zatim. u isto vrijeme kad nam je dugo iskustvo gor­ ko pokazalo njihovu potpunu jalovost. na kraju. što se tiče mentalne pobude. radi ublažavanja naših bijeda. očita nemogućnost u kojoj bi se on našao da um nikako ne promijeni djelovanje kao i da ih upozna. prvo. privlač­ na •moralna perspektiva ove neograničene moći da promijeni. glav­ ni karakter značenje situacije što spontano proizvodi.

Tako. uprkos njiho­ voj velikoj važnosti. u prethodnom poglavlju. Sto se tiče socijalnih razmatranja koja. jedini mogući izlaz nastaje onda. i kada. neophodnu političku potrebu jed­ nog takvog sistema u bilo kojoj epohi ljudske evolucije i još ma­ nje u djetinjstvu društva. ovo korisno skraćenje jednog već tako širokog prikazivanja će imati utoliko manje nezgoda što je ovaj zadnjd red motiva možda danas najmanje osporavan od strane svih. Ne bi mogli da ne znamo. I pored slabe prirodne energije naših čisto intelektualnih organa u stvarnom skupu naše cerebralne ekonomije. pretjerana važnost naročito za prvo do­ ba čovječanstva gdje nam istorija pokazuje teološku filozofiju. bilo da bi prvo predvodila osnovnu organizaciju društva. bilo koje. čak. totalnom opozicijom dvije podjednako neopozive potrebe. sa druge strane. da zaštiti svoj razum protiv pokretanja sličnih iluzija. mogla je prvo da razvije našu aktivnu energiju čineći da uvijek. kod ovog drugog po­ voda. intelektualno raz­ matrana. ova visoka socijalna funkcija teološka filizofije kada se ona čini da naročito proizilazi iz vrste dis­ cipline spontano nastale perspektivom budućeg života. organizovati ova opšta reakcija društva nad jedinkama koja karakteriše osnovno opredje­ ljenje vladavine i koja zahtijeva. slično vjerovanje nije nikada moglo dati sem visoku potvr- 276 277 . tim povodom. da ih naznačimo vrlo kratko. uspostavljaju. Važno je da se uvidi. naša mentalna aktivnost bi mogla biti dovoljno ohrabrena samo snažnim opsjenama teološke filozo­ fije u vezi sa univerzalnom nadmoćnošću čovjeka i njegove bezgra­ nične vladavine nad spoljnjim svijetom. u jednom stvarno začaranom krugu. prema novom aspektu čovječan­ stvo. nemani koje su savršeno ana­ logne. nemoguća da se ona tu. na ne manje odlučan način. po svojoj prirodi. ko­ joj je već data jedna visoka politička nadmoćnost. čovjek nije mogao imati nikakvo redovno sredstvo. usred dubokih bijeda naše prvobitne situacije. sama ogovarala spontanom načinu ljudskog ispitivanja i prvobitnoj prirodi naših istraživanja. visoku apsolutnu namjenu teološke filozofije. odgovarajući sistem zajedničkih mišljenja koja se tiču svijeta i čovječanstva. uostalom djelimično korisna. kao što je to već logič­ no bilo. prema dva glavna gledišta. u po­ litičkom. ona sama takođe moralno razmatrana. Zbog ovog srećnog osnovnog svojstva. treba priznati da formiranje svakog stvarnog druš­ tva koje je osjetljivo na stabilnost i trajnost pretpostavlja stalno jaki uticaj izvjesnog prethodnog sistema zajedničkih mišljenja ko­ ja su pogodna da dovoljno sadrže silni prirodni polet individualnih neslaganja. šija na­ da 'koja odvlači od apsolutne vladavine nad spoljnjim svijetom. teološka filozofija. Jedna takva obaveza koja. gdje kod malo napredni­ jih duhova. U neophodnom elaboriranju koje mora dugo pripremati jed­ no takvo spekulativno stanje. mada naučna apstrakcija. jedna takva težnja primjećujući tu kakvu teškoću osje­ ća naš um da se odreče. u svakom pogledu. ostaje nepobitna u naj­ bolje razvijenom socijalnom stanju gdje toliko spontanih unutraš- njih i spoljašnjih uzroka sudjeluje sa toliko energije da duboko ve­ žu jedinku za društvo. Neosporno je. Očito učešće ovog svojstava u sadašnjem očuvanju teološko^metafizičke politike može nam dati odmah slabu predstavu ο primitivnom uticaju sličnog karaktera kada se on u potpunosti širio na sve. Prema prvom aspektu. uostalom. u sva tri slijedeća poglavlja ispitujući opštu istoriju teološkog stanja čovječanstva. priznali smo. kad na njega dođe red. ovo sudjelovanje i ova simpatija ne bi mogli. Samo se preko nje može. da um mora obavezno da vla­ da. i utoliko prije. u ovom pogledu. bilo. čak indirektno. već u socijalnom. ne u domaćem životu. dok je s jedne strane. jedna takva filozofija je zaista namije­ njena da isključivo upravlja prvom socijalnom organizacijom kao jedina sposobna da formira prvo jedan dovoljan sistem zajedničkih mišljenja. zatim. zaista. djelove intelektualnog sistema. Ma kakav bio stvarni uticaj ovog zadnjeg vjerovanja njemu se sigurno pri­ pisuje. po mojoj volji. kao dostojna nadoknada koja je obećana našim spekulativnim na­ porima. da tako omogućimo stalno postojanje jedne spekulativne klase. isključivo razvijena samo od strane samog društva čiji je uspon ne­ razdvojiv od uspona uma. Ali. određena jednoglasnim pri­ druživanjem nekim osnovnim pojmovima ne uspijeva uopšte da tamo pogodno postigne ili tamo ispravi neizbješna uobičajena nes­ laganja. pošto one mo­ raju. Ma kakva da je Socijalna snaga koja se pridaje učešću in­ teresa i čak simpatiji osjećanja. evidentno. oduzme. kad na njih dođe red. međutim. zaista biti dovoljni za osnivanje najmanje trajnog društva kad intelektualna zajednica. ne može se više po­ ricati da ljudski duh čije prethodno djelovanje mora dati ovu prvu bazu socijalne organizacije. u početku. u ovoj vrsti. ne bude. dakle. može se još direktno provjeriti. u svom početku još politički okovano. Cak danas. u principu. kao što sam to iznio po­ vodom astrologije i alhemije. ovu neophodnu primi­ tivnu potrebu. teži suviše često da učini da se zaboravi ova ne­ pobitna povezanost. kada se porodice još tako slabo povezuju među sobom malim brojem odnosa tako privremenih kao i nepot­ punih. po svojoj prirodi. prije nego što je naša spontana težnja da zamisli vječnost postojanja mogla da vrši veliku socijalnu aktivnost. kao i kod prvog. mi možemo ovdje da se ograničimo. utoliko prije. Treba u tom cilju. da se najčešće shvata vrlo pogrešno. koje nam omogućavaju da tako izmijenimo po našoj volji ukupni tok političkih fenomena i bez kojih izgleda da jedan ta­ kav poredak ispitivanja ne bi mogao više da nam uliva dovoljan naučn unteres.turu. bila bi. Dakle. Evo. pre­ ma tome. ocijeniti kako treba. ova (primitivna filozofija vlada bitno samo u pogledu samih socijalnih spekulacija. iz divne spontanosti koja karakteriše teološku filozofiju. da se specijalno predstave sa svim odgova­ rajućim razvojima. prije svega.

tako fundamentalan kao prethodni sa kojim čini.du prethodnom sistemu zajedničkih mišljenja. mi trpimo najveću teškoću da bi dovoljno ocijenili svaku novu operaciju koja nije uopšte. Sav naš duhovni uspon je pretpostavljao isprva spontano pos­ tojanje jedne privilegovane klase koja je uživala u fizičkoj doko­ lici koja je neophodna intelektualnoj kulturi i. od tada isključivo praktična. potpunim obrtanjem njene prvobitne namjene. svojstveno teološkoj filozofiji. ostaje. kako će nam to uskoro dokazati isforijska analiza. specijalnu klasu tačno odre­ đenu za spekulativnu aktivnost. skoro pri rođenju. obavezni nastavak. po svojoj prirodi. da bi poslužilo kao prva osnova za politički razvoj čovječanstva kao i za njegov intelektualni i moralni uspon. Bilo bi. ipak. prema vremenima njene glavne snage a ne spektaklom njene potpune oronulostii. uprkos finoći naših mentalnih navika. uskoro zaustavljeno nekim jednostavnim postupcima i vojnim ili industrijskim instrumentima. svoje najvažnije političko op­ redjeljenje u poređenju sa kojim direktna pravila budućeg života su mogla ikada imati samo vrlo sporednu važnost. u svim vrstama u najmaterijalnijoj rutini da. prema ovom drugom gledištu. je tu spontano ostvarila prethodne političke uslove kasnijeg razvoja ljudskog duha stalnim osnivanjem jedne spekulativne kla­ se. ova teološka klasa je morala. danas. bilo kojeg. mada vrlo nesavršeno. početna prevaga teo­ loške filozofije je bila politički neophodna za intelektualni razvoj čovječanstva sa jednog drugog generalnog aspekta kao da je je­ dina mogla da osnuje. Ovaj termin poređenja. bez ikakve sumnje. neospor­ no da ljudski duh njima duguje prvu stvarnu podjelu između teo­ rije i prakse koju je nemoguće realizovati onda ni na kakav drugi način. prvo uspostavlja­ nje. pošto je obavezno vladala političkom organizacijom u prvo socijalno do­ ba. najrevinosnije pristalice morale da bitno izgube stvarno osjećanje svoje prvobitne težnje da prirodno inspirišu zajednicu ideja. to je spontano formiranje koje po mojem mišljenju. Ali. 279 278 . one samo suviše doprinose. Takva je. vrlo malo superioran nad ka­ rakterom društva velikih majmuna. Mentalni napre­ dak. nekorisno da se ovdje insistira na stvar­ nom intelektualnom i socijalnom dometu jedne takve podjele. vrstu spekulativne aktivnosti koja se slaže sa primitivnim sta­ njem čovječanstva: dvostruko svojstvo svješteničke institucije pri­ rodno utvrđene od strane teološke filozofije. Tako teološka filozofija. naša intelektualna slabost nas tako raspoređuje. čak. nasuprot. Ipak. Najvažnije sposobnosti maše prirode koje ostaju zauvijek prikrivene u svojoj primitivnoj obamrlosti. U tako grubim vremenima. ocjenjujući je kao bilo koju drugu instituciju. društvo bitno os­ lobođeno od vojnih i industrijskih briga i čija bi karakteristična aktivnost bila naročito intelektualna. čak danas. čini direkt­ no pravo socijalno opredjeljenje. u našoj ukup­ noj evoluciji. da tako kažem. u prvom društvenom dobu da se direktno ustanovi kod populacije koje su isključivo sastavljene od ratnika i robova. jer. uprkos obrnutoj predrasudi koja je morala da vlada sa toliko pretjerivanja. zaustav­ ljen. koliko je bilo moguće. daleko od toga da može sadržati ikakvu prethodnu raspravu. kod najnaprednijih naroda. nastanku dubokih in­ telektualnih nesloga zbog naraslog nereda. Ova filozofija je sada dospjela u jedno takvo stanje raspadanja da su. bilo brigama za materijalnu egzistenciju. u ovom pog­ ledu. morala je. u bilo kojoj vrsti. osnovna politička funkcija ove pri­ mitivne filozofije osnivajući tako spekulativno društvo čija socijal­ na egzistencija. naročito onda.može rastumačiti. bez sumnje. Mada. određen da upravlja svima drugima. Bez svog spontanog uspostavljanja. u djetinjstvu čovječanstva. dok. organizacija cijelog ljudskog rada. ovaj drugi aspekt nema. izvjesne stalne podjele između teorije i prakse koja je neopozivo ostvarivana stalnim postojanjem jedne prvenstveno spekulativne klase. socijalna nadmoćnost teološke filozofije je trajala. bi bila ograničena :na izvjesno usavršavanje. dovoljnu intelektualnu zajednicu koja čini. sva naša aktivnost. koliko je to 'moguće. Da nije. opšti karakter društva bi ostao. do naših dana. u isto vrijeme. naj­ važnije i najteže od onih koje je trebalo da zahtijeva. Osim ovog visokog socijalnog davanja. Ma kakva je morala biti prvobitna kon­ fuzija intelektualnih radova kod svih svešteničkih kasta i pored jednodušnosti njihovih glavnih istraživanja. dospjeti postepeno do jedne vrste mentalne letargije. nikada ne treba da se zaboravi to da su svi pr­ vi intelektualni radovi. čak grubo skicirano. nasuprot. Dak­ le. najmanju efikasnost za skup na­ šeg velikog sociološkog dokazivanja gdje još on nudi spontano dvostruku korist lakšoj ocjena i dužoj primjeni. ustvari. u pogodnim uslovima. Ne možemo sa­ da da direktno imamo pravu predstavu ogromnim teškoćama koje je trebalo da pruži. usred društva. a da nije moglo ni­ kako da samo učestvuje u formiranju toga. sistema. od ka­ da je religija dosta izbrisana da ne ostavlja obično više pomenu sem one na njene najgrublje impresije. bi bio. da je društvo moglo ostati isključivo sas­ tavljeno od porodica koje su jedino prepuštene. u osnovi. zaista. da bitno prethodi i čak upravlja re­ dovnom organizacijom svih drugih klasa. u neizbježnoj malaksalosti ove antičke filozofije. već nekoliko vje­ kova. bilo za pripremanje brutalne vojne aktiv­ nosti. nećemo moći više da ne poznajemo njenu osnovnu sklonost da prvobitno ustanovi. obavezno proizišli iz nje. jedna takva klasa nije mogla sigurno da bude niti osnovana niti tolerisana da je obavezni razvoj društva nije već spontano uveo i čak prije uložio prirodnu vlast koja je manje više poštovana pre­ ma neizbježnoj prvobitnoj prevagi teološke filozofije. odmah podložna praktičnom interesu. gur­ nuta svojim socijalnim položajem da razvija. uprkos do­ kolici koju nije uopšte izgubila.

po prirodi stvari da sadrži osnov­ ni princip cijelog prikazivanja koje sad možemo brzo završiti. dakle. letimično gledane. cijela ova knjiga je posvećena da ih toj promjeni ovdje podčini. Ona je bila. bolje reče­ no. glavna karakteristična svojstva. već intelektual­ no napravljena u cijelom toku ove Rasprave. nesavladivu sna­ gu i promišljenu stalnost koje su direktno izvučene iz naše vlasti­ te prirode bez ikakve spoljašnje pomoći i bez ikakve varljive smet­ nje. u raznim po­ vodima. uostalom. korist teološke filozofije na vječnu štetu istorijske nauke. one dokazuju i manje spontano. radi njenog osnovnog prikazivanja. pravu intelektualnu zajednicu koja može da slu­ ži kao solidna osnova najširoj političkoj organizaciji. da se ovdje ograničimo. na tako trajnim kao i ši­ rokim osnovama. pošto je kreirala spekulativ­ nu aktivnost. moralna i socijalna koja najneodoljiivije doprinose davanju univerzalne nadmoćnosti teološkoj filozofiji. Zbog svih ovih različitih razloga progresivno iskustvo počinje da čini da se dosta jasno predvidi odnosna sudbina dviju filozofija da bih ja morao sa­ da da više insistiram na takvoj jednoj ocjeni koja. u tom pogledu. i što se tiče socijalnih spekula­ cija jedinih koje još nijesu pretrpjele jednu takvu transformaciju. bar je tako evidentno da utješno povjerenje i ak­ tivna energija tako srećno inspirisane u prvom dobu čovječanstva. ona je morala da je radikalno sputa.Takva su. tako pu­ no konstatovana koliko je to moguće. uskoro ćemo priznati. Ako earn toliko insistirao na ovom prvom dijelu velikog sociološkog prikazivanja koje slijedimo. na sve isključiviji način. da se vise produži. ipošto je izričito odredio prvo buđenje našeg uma i čak upravljao njegovim postepenim napret­ kom dok nijedna realnija filozofija nije bila još postala dovoljno moguća. Isto tako. za sve nauke u užem smislu. u na­ silni teror i apatičnu nemoć čiji su primjeri suviše zajednički od momenta gdje je. mada je stvarni uticaj teološ­ ke filozofije morao. bilo bi da­ nas nekorisno da formalno konstatujemo da. sadržati istu filozofiju kada je socijalna evolucija dovoljno razvijena. savršene prirodne harmonije ove filozofije sa potrebama svojstvenim primitivnom stanju čovječanstva i koje ne bi mogle biti iste ni. Ma kakav neodo­ ljivi prvobitni uticaj koji smo. kada se produžava generalna primjena do jednog vrlo naprednog socijalnog stanja. intelektualna. od tada potpuno nemoguće. isto tako. daleko od toga da teži da povezujemo ljude prema njenoj prvobitnoj namjeni. vra­ ćajući se. kao što će sva naša istorijske analize to spontano dokaza­ ti. neop­ hodnu krajnju dekadenciju teološke filozofije i brzi dolazak pozi­ tivne filozofije: u tome se baš. od dekadencije religioznih vjerovanja. ona bitno doprinosi da ih dijeli. sva­ ki od osnovnih motiva koji objašnjavaju i potvrđuju jednu takvu intelektualnu vladavinu je pokazuju istovremeno kao obavezno privremenu pošto se uvijek sastoje u konstatovanju. prvo. pripadaju. Istorijska analiza će nam jasno objasniti. u principu. kao svojstva da stimuliše i upravlja. naročito. upravo priznali teološ­ koj filozofiji u vezi sa njenom karakterističnom spontanošću. Vjerovao sam da to moram da učinim zato što mi se jedna takva polazna tačka čini. njeno najuzvišenlje socijalno djelo. u sociološkom poglodu. sastoji velika logična delikatnost jedne takve argumentacije koju bi sofistički duh mogao tako lako zloupotrijebiti da dogmatski poreče. danas prestala da može da bude nepoznata. Uzimajući u obzir. stalnu dekadenciju prve i odgovarajući uspon druge. Do tačke do koje je ova Rasprava sada stigla. da gledamo teološku filozofiju kao da je već i odavno u punom intelektualnom opadanju u samom momen­ tu gdje je ona izvršavala svoju uzvišenu političku misiju. Tako. tako neophodnoj kao i neizbježnoj. naposletku pod njenom suviše produženom vladavinom. Možemo. stvarni kraj intelektualne evolucije nije više pogodan za os­ poravanje kao njegova obavezna polazna tačka. bilo koju. Čitalac može lako ponovo uzeti. morao biti tako njen zadnji napor zbog početnih klica dezorganizacije koja je morala da se od tada razvija na sve brži i brži način. čak od prvih napredaka ljudskog razuma. sku­ pu pozitivnih koncepcija koje su jedino sposobne da spontano us­ tanove s jednog kraja svijeta na drugi. ubuduće. uostalom. prema ovom skupu indikacija. sva ova različita glavna razmatranja i svuda će priznati da. u moralnom redu. će biti uskoro to mo­ ralno i politički na jednom tako odlučujućem stepenu u cijeloj ovoj knjizi. ustvari. nije to samo zbog toga što ona mora da danas bude najosporavanija. da okarakterišemo opšti princip neizbježne osnovne tendencije koja konačno povlači 281 280 . je obavezno morao završiti da svuda teži za sažimanim ljudskog duha od kada je njen stvarni antagonizam sa pozitivnom filozofijom mogao da počne da se jasno karakteriše. Krajnja superiornost po­ zitivne filozofije je tako nesumljiva. u ovom kao i u prethodnom povodu. intelektualnu namjenu. prema tome. u početku ljudskog razvoja. samo njoj pripada u muževnom stanju ljudskog razuma da raz­ vije u nama. na apsolutan način. bilo bi suvišno da se tu dogmatski dokazuje krajnja težnja svih ljudskih koncepcija ka jednom čisto pozitivnom stanju. Mada mora iz­ gledati prvo paradoksalno. Svojstvo da uje­ dini. stalno će se naći u bilo kojoj temi da spontani uspon teološke filozofije. na mnogobrojne pokazatelje koji su već iznije­ ti u prethodnim knjigama i u direktnim razvojima kojima će biti posvećen nastavak ovoga. pošto je njena nadmoć bila kompromitovana. ona morala da se zaustavi umjesto da raste. pre­ ma svom gledištu. ukupom prethodnih knjiga. prema čitavoj so­ cijalnoj prošlosti.jedina sporna za najnaprednije duhove. što moram da imam bitno u vidu. ili. u pogledu kojih je ona. svalku pravu. usred naših najsmjelijih poduhvata. sa punom naučnom očiglednošću da je katolicizam. iluzijama jedne takve filozofije su postepeno težile da se promije­ ne. Najzad.

shvatiti obavezno postojanje analognih zakona prema svim. može se sada potvrditi da taj način filo­ zofiranja nije nikada bio za našu inteligenciju osim jedna vrsta naj­ goreg slučaja ka kojem nas je. sve više i više isključivoj u svim djelovima intelektualnog sistema. u prin­ cipu. istraživanje stvarnih zakona fenomena sa istraži­ vanjem njihovih bitnih uzroka koje je u isto vrijeme. kako to stvarno zahti­ jeva opšte ponašanje naše stvarne egzistencije. ka pozitivnoj filozofiji htjeli bi da sačuva­ mo teološkoj filozofiji vječni autoritet. sa neodoljivdjom moći. pošto bi molitva od tada činila jedino zamislivo sredstvo koje bi uticalo na uobičajeni tok ljudskih radnji. tj. idividualne ili so­ cijalne. na jednu strogu finalnu univerzalnost. Tako. nije nikada mogla da bu­ de strogo univerzalna. npr. nasuprot. U bilo kojoj temi. društvenom organizmu zbog njegove više komplikacije i njegove karakteris­ tične trajnosti. sanjajući među njima var­ ljivo pomirenje. u svakom vremenu. ubuduće. za sve dosta elementarne i dosta poznate pojave da je savr­ šena nepromjenjljivost njihovih stvarnih odnosa morala uvijek da spontano pogađa najmanje pripremljenog posimaitrača. nje se. bilo kojim. bolje pri­ lagođeno njegovom stvarnom dometu i njegovim pravim potreba­ ma mada je neodoljiva sila prethodnih navika koje nijedno racio­ nalno vaspitanje nije do sada dovoljno bilo. ovaj uspon prvo jedva primijetan. čovjek nije nikada oklijevao da zamije­ ni sve više i više. za sve bilo koje redove fenome­ na. mnogo više plaši zais­ ta odlučujuće mišljenje ne osjećajući na kojim osnovama bi ga mog­ li postaviti. Mada intelektualna fluktuacija čini. kraj­ nji uspon pozitivnog duha bi postao naučno nerazumljiv da još od početka nijesu shvatani u svakom pogledu njegovi pravi neophod­ ni začeci. sigurno is­ to tako primitivna u osnovi kao i klica same teološke filozofije. fenomenima. kada je jednom njihov dotični karaketr dovoljno razvi- 282 283 . po svojoj prirodi. teološka filozofija.ljudski duh ka pozitivnoj filozofiji. vrlo spori ali stalni napredak. teološke filozofije je ostajala uvijek bitno rezervisana prema sve manje i manje brojnim fenomenima čiji prirodnizakoni nijesu još mogli da budu nikako poznati. sa uvijek rastućom snagom samo. bilo zbog metode ili zbog doktrine. Isti osnovni motivi koji nameću jedan takav razvoj individualnom organizmu ga takođe određuju. Slavni Adam Smit je. ukoliko su se naša posmatranja spontano širila i uopštavala. s tim u vezi. glavnu bolest našeg vijeka. je stalno pratio. u početku. tim povodom. od nedavne gdje su prirodni zakoni mogli da budu najzad otkriveni u vrlo broj­ nim i vrlo različitim pojavama da bi ljudski duh mogao. spontana skica prvih prirodnih zakona namijenjenih individualnim i socijalnim postupcima koja je fiktivno prenošena na sve fenomene spoljnjeg svijeta. U moral­ nom i socijalnom redu kojeg bi uzaludna opozicija htjela danas da sistematski zabrani pozitivnoj filozofiji. kada je nakon odgovarajuće pripreme. mada se mogla razvijati samo mnogo kasnije. ma koliko da je bilo daleko njihovo stvar­ no otkriće. mišljenje ο prirodnim zakonima koji se odnose na jednostavne pojave iz svakodnevnog života. sem da ta­ mo privremeno podrži našu mentalnu aktivnost samom osnov­ nom vježbom koju je onda mogla da dopusti dok nije pristup tu bio postao postepeno pristupačan pozitivnom duhu koji je jedini pozvan. da ga često natjera da ponovo padne u prolazno obnavljanje njego­ vih prvih iluzija. međutim. dala. postojalo je obavezno. Mora se čak primijetiti. tako isključivo povukla samo radikalna nemogućnost jedne bolje filozofije. Jedan takav pojam vrijedi neobično za savršenu racionalnost naše sociološke teorije pošto ljudski život. Ali različita objašnjenja sadržana. bog za zemIjinu težu. ne prestajući dugo da bude niži. i u jednom i u drugom slučaju. pre­ ma našim prethodnim objašnjenjima. vrlo erećno primijetio u svojim filozofskim esejima da se nije našao ni u bilo ikoje vrijeme i ni u jednoj zemlji. Od ove prvobitne situacije. isto čak i u pogledu najkomplikovanijih tema. da su. kao što sam to objasnio. smatrati sa tačnošću da ova filozofija nije bila nikada intelektual­ no namijenjena za velike stalne teme naših spekulacija. razvoj vrste kao i razvoj jedinke. konkurencija meto­ da postala zaista moguća. zbog pogrešne ocjene njihovog osnovnog antago­ nizma. najvažniji atributi čovječanstva teže postepeno ka opštem usponu kojem su hrli namijenjeni još od po­ četka. mora završiti spontanim pripisivanjem razumu jedne eve karakterističnije nadmoćnosti nad imaginacijom mada je uspon ove morao prvo neophodno da bude dugo nadmoćniji. šireći se na sve ideje kao i na po­ jedince. ličnom ili socijalnom. Tako. Uprkos neizbježnom primitivnom utkaju teo­ loške filozofije. Može se. ne mogavši nikada da ponudi nikakvo pravo ma koje djelo već uvijek jednostavnu postepenu evoluciju. čak u našem prvom djetinjstvu. najjednostavnije i najobičnije činjenice uvijek bile posmatrane kao bitno potčinjene prirodnim zakonima umjesto da budu pripi­ sane neograničenoj volji nadprirodnih faktora. dakle. morala bez sumnje. istovremeno logičku i političku. da je to. uprkos njihovoj najmanjoj organskoj energiji i koji jedino može sam do podvrgne cerebralnu ekonomiju trajnoj harmoniji. Istinu gvoreći. ne mogu sigurno ostaviti. uopšte. Prema osnovnim zakonima ljudske prirode. To je. nakon dovoljne prethodne aktivnosti svdh naših sposobnosti. nikakvu sumnju na radikalnu nespojivost dviju filozofija. Ova je krajnja tendencija ipak morala da počne da se nepobitno odlikuje. u tri pret­ hodne knjige. Tako je osnovna klica pozitivne filozofije. koje nikad ne bi moglo da sadrži nikakvo predviđanje da su sve ljudske pojave bile strogo pripisane nadprirodnim agensima. pored neodoljive očiglednosti ovog postepenog od­ vođenja ljudskog duha. teološkoj filozofiji pravi os­ novni princip.

u osnovi. po svojoj prirodi ne­ pobitni simptomi postepenog pada. jedan od najisključivijih uticaja. baš u opštoj pri­ mjeni moraju da spontano postanu neosporne. jedino ubuduće zasnova285 284 . Ali je ova provizorna iluzija morala postepeno da razbije bez povratka dok naučni duh koji je postao manje bojažljiv. i previše slaba u početku. bila nikako protivna ispitivanjima teologije. osnovno sup­ rotstavljanje metoda je. ova stalna unutrašnja opozicija nije oklijevala da pokaže. redova fenomena. Dok je osnovna kolizija mogla da se očekuje u svim djelovima intelektualnog sis­ tema. postepeno težila ka važnim odnosima. konačno nepomir­ ljivoj sa stvarnom nadmoćnošću teološke filozofije. za prost narod. jednim i drugim povodom. ukoliko jedna iracionalna rasprava di­ rektno ističe njihovu neophodnu prazninu. sve više i više. Kada su prirodni zakoni izvjesnog dometa mogli da budu otkriveni. manje više sporedne jednog osnovnog re­ da. bilo da ih izmijeni našom intervencijom koja čini najkarakterističnije opre­ djeljenje pozitivne filozofije. Zaista. Uvodeći sponta­ no u naša istraživanja sasvim novi tok. da bi uspješno odoljela tre­ nutnoj koliziji. ulavnom. čak i od onih koji su ih pratili sa najodlučnijom efikasnošću. karakterističnu nespojivost između nadmoćnosti imaginacije i nadmoćnosti razuma između apsolutnog i relativnog duha. Ovaj generalni sporazum koji je katolicizam morao sigur­ no da organizuje zabranjujući uobičajeno korišćenje čuda i proro­ čanstava. čini sigurno samo nevoljnu konce­ siju teološkog duha pozitivnom duhu. odlučuju- ći kontrast između skrupulozne racionalnosti primijenjenih postupa­ ka za najdivniji cilj i najfrivolnije smjelosti tendencija koje su na­ mijenjene da otkriju naj nedokučivije misterije. njen prvi elan bi bio obavezno ugušen zauvijek. bilo da predvidi prirodne događaje. zaista. u svakom pogledu. Prije nego što je neki direktni antagonizam postao otvoreno naglašen. je mo­ rala obavezno da postane sve više i više neodbaciva. Dakle. čiju cjelinu treba da ocijeni druga filozofija. kod svih ljudi. Socijalni du­ hovi su onda mogli da vjeruju dobronamjerno da. nezavisno od svake direktne bor­ be nije mogao da se izdrži da nehotično osudi ova varljiva objaš­ njenja za sve kompletniju zastarjelost koja je morala da postepeno odredi njihov neopozivi pad. Upoređujući svakog dana. ova osnov­ na antipatija se svuda otkrila. odkad su posmatranja. jer morao da nevoljno diskredituje ove teološke koncepcije samo zbog toga što ih je proglasio nepristupačnim ljudskom razumu. ra­ dikalne razlike bilo kojih filozofija. sa ove krajnje tačke gledišta. Stvarni uspon po­ zitivne filozofije je ipak morao prvobitno zavisiti od ove spontane potčinjenasti. neizbježnu težnju nji­ hove neprimijećene cjeline ka novoj filozofiji. njegovu srećnu i plodnu sposob­ nost da sve bolje i bolje zadovolji najhitnije intelektualne potre­ be čovječanstva sa eventualnom radikalnom jalovošću praznih kon­ cepcija teologije. Što se tiče dok­ trine u užem smislu.Jen. baš prema ovom dvostrukom atributu je ova filozofija morala naročito da spontano dobije. da se prvo vrši a da ne vodi nikakvom direktnom su­ daru jedne od dviju filozofija samo onda kada izgleda određeno da samo istražuje detalje. prepoznali smo već postepeno. javni razum. Ali. radikalno us­ kraćujući sebi svaiko ispitivanje ο unutrašnjoj prirodi bića i bitnom načinu nastajanja fenomena. a naročito. Istovremeno i opštiji. poš­ to je mnogo. krajnja čovjekova težnja ka potpuno pozitivnoj filozofiji. sa najviše jas­ noće. mi izgleda da karakteriše u religioznom poretku. da dovoljno pomiri ijed­ nu teološku filozofiju sa ovom osnovnom težnjom da razvije naša racionalna sredstva. jednom vrstom spontanog kompromisa kojeg je morala inspirisati. neophodna specijalnost raznih naučnih istraživanja je morala da krije. kako sam to toliko puta objasnio u raznim djelovima ove Rasprave. teološkoj dogmi. u pogodno vrijeme. na najodlučniji način. nužna evolucija našeg uma kako će to istorijska analiza uskoro direktno objasniti. napredak takvog duha nije mogao izbjeći da visoko istakne. u pogle­ du svih. Takav je glavni aspekt prema kojem je morala da se progresivno pokaže. jer da je to moglo biti drugačije. neodoljivu ljubav. Istina je da se u samom početku ne primjećuje neizbježna an­ tipatija između istraživanja stvarnih zakona fenomena i istraživa­ nja njihovih bitnih uzroka tako da fizičko izučavanje ostaje uvijek podređeno. prelaznu situaciju koja je bitno analogna onoj koju označava u monarhističkom poretku uspostav­ ljanje onoga što se zove ustavno kraljevstvo: u jednom i u dru­ gom povodu. koje tako malo duhova mogu posebno ocijeniti. gubeći malo po malo njihovu prvobitnu ne­ povezanost. u čisto logičkom smislu. bilo instinktivnom odvratnošću po­ zitivnog duha radi varljivih apsolutnih objašnjenja teološke filozo­ fije. ova filozofija. razvilo među doktrinama neizbježno neprijateljstvo u pogledu bilo koje teme. njoj još posvetili. Ma šta bilo. a da je nijesu ipak koristili realnije u svakodnevnom životu. njegov vlastiti razvoj mo­ že. radikalna nemogućnost da se pomire pod­ ređenost fenomena nepromijenjenim prirodnim zakonima sa njiho­ vim apsolutnim podvrgavanjem izuzetno pokretnim voljama. istraživanja fizike nijesu. što se desilo samo u naše vrijeme. visoku neophodnu ne­ mogućnost za sve ocjenjivim fenomenima. tako moćno u cijelom staram vijeku. Privremena koncepcija uni­ verzalnog proizvođenja kombiinovanog sa specijalnim zakonima ko­ je bi ona sama sebi nametnula. bilo neodoljivim prezrenjem koje je ova ulivala za obazrivi razvoj i skromna ispitivanja nove škole: ipak je izučavanje realnih zakona izgledala da još može da se pomiri izučavanjem bit­ nih uzroka. takvi pojmovi treba da budu. čak: kod onih koji su ostali najvjerniji teološkoj filozofiji i koji su. bilo kojih. u principu. između stare hipoteze suverenog up­ ravljanja neograničenim voljama bilo kojim događajima i sve neodoljivijom mogućnošću da ih predvidi ili da ih izmijeni prema jedinim racionalnim putevima ljudske mudrosti.

noj na karakterističnoj opštosti sve dok je neodoljivom ukupnom sistematizacijom pozitivnog duha ona izgubila zadnji atribut, je­ dinu legitimnu odredbu koja joj sada ostaje u društvenoj supre­ maciji. Pošto sam tako dovoljno okarakterisao prvu neophodnu po­ laznu tačku, a zatim, neizbježni kraj intelektualne evolucije čo­ vječanstva, naše veliko sociološko prikazivanje zahtijeva samo ge­ neralnu ocjenu, prema tome, skoro spontanu ο prelaznom stanju, Već sam pokazao u mnogo interesantnih prilika, koliko je, u prin­ cipu važno da se ispitaju u bilo kojem predmetu, bitni prelazni slu­ čajevi samo pod neophodnim uticajem tačne predhodne analize dva krajnja slučaja između kojih su naročito određeni da vrše postepe­ ni prelaz. Sadašnje pitanje nam pruža, po svojoj prirodi, najvažni­ ju ocjenu taikvog jednog logičnog pravila, jer, kad je jednom pri­ znato da ljudski duh mora uvijek poći od teološkog stanja i stići stalno do pozitivnog stanja, može se lako razumjeti potreba, is­ tovremeno neizbježna i neophodna, koja ga neprestano tjera da pređe iz jednog u drugo, pomoću metafizičkog stanja koje ne bi moglo imati drugo osnovno opredjeljenje. To direktno proizilazi, kako sam to već naveo u raznim djelovima ove Rasprave, iz su­ više radikalne opozicije koja prirodno postoji između teološkog i pozitivnog duha i lažnog i nestalnog karaktera metafizičkih kon­ cepcija podobnih da se podjednako adaptiraju na postepeni pad jed­ nog i prethodni uspon drugog, tako da obezbijedi, koliko je to mo­ guće, našem umu kome je tako antipatična svaka riagla promjena, skoro neosjetan prelaz. Dok se teologija povlači iz spekulativnog domena i prije nego što fizika može da se tu definitivno uspostasvakom slučaju, svako osporavanje prevlasti između ove tri filozo­ fije može u osnovi da se svede na jednostavno pitanje oportunosti vi, spontani rad metafizike ga privremeno priprema, tako da, u ocijenjene prema racionalnom ispitivanju osnovnog razvoja ljud­ skog duha. Ova metafizička promjena teološke filozofije se pri­ rodno vrši, u bilo kojem predmetu, postepenom zamjenom božan­ stva sa entitetom kada se religiozne koncepcije uopštavaju sma­ njujući neprestano broj nadprirodnih agenasa kao i njihove aktiv­ ne intervencije, a naročito kada one dospiju, ako ne u realnosti, bar u principu, do jednog strogo uzvišenog jedinstva. Kod ovog zadnjeg opšteg stanja teološke filozofije, nadprirodna aktivnost, gubeći svo­ ju prvobitnu specijalnost, nije obično mogla da napusti neposred­ no upravljanje pojavama a da tu mije ostavila, na svom mjestu, misteriozni entitet, u početku obavezno proizišao iz nje ali kojem je svakodnevnom upotrebom, ljudski duh morao pripisati, sve isključivije, posebno nastajanje svakog dogođaja. Dakle, ovaj čudni način filozofiranja je morao dugo da bude potreban, bilo radi olak­ šanja postepenog pada teologije, eliminišući malo pomalo specijal­ nu intervenciju nadprirodnih uzroka, bilo radi olakšanja postepe-

nog pada teologije, eliminišući malo pomalo specijalnu intervenciju nadprirodnih uzroka, bilo radi pripremanja progresivnog uspona fizike, navikavajući se uvijek više na isključivu koncepciju feno­ mena, i zbog jednog i zbog drugog ova prelazna situacija čini isto­ vremeno i neizbježan simptom i neophodnu pomoć. Uostalom, opšti duh jedne takve filozofije mora biti suštinski sličan što se me­ tode i doktrine tiče, onom iz teološke filozofije čija bi ona mogla postati samo čista glavna modifikacija. Ona ima samo, po svojoj prirodi, najmanju intelektualnu konzistentnost i prema tome soci­ jalnu moć mnogo manje jedine tako da odgovara mnogo više jed­ nom jednostavnom kritičkom opredjeljenju nego ikakvoj pravoj or­ ganizaciji. Ali, ove osobine, potpuno prilagođene njenoj prolaznoj funkciji, u cjelini ljudske evolucije, bilo individualne bilo socijal­ ne, čine je samo utoliko manie pogodnom da se duboko odupre posnjihove karakteristične entitete da mogu da se zasnivaju samo na tepenom usponu pozitivnog duha. S jedne strane, povećana sup­ tilnost metafizičkih koncepcija traži tako da smanji sve više i više jednostavnim apstraktnim nazivima odgovarajućih fenomena tako da polako guraju najodlučnije do smiješnog spontanu manifesta­ ciju od radikalne praznine svojstvene takvim objašnjenjima, što nije bilo, bez sumnje, tako moguće prema čisto teološkim for­ mama. Na drugom mjestu, organska nemoć slične filozofije, na os­ novu njene osnovne nedosljednosti, mora spriječiti, sa političkog aspekta, postepene izmjene koje obavezno donosi u teološkom re­ žimu da može da se bori sa istom efikasnošću kao u početku, pro­ tiv socijalnog uspona pozitivnog duha. Ipak, i jednim i drugim po­ vodom, bitno dvosmislena i nestalna priroda metafizičke filozofije u užem smislu je čini pogodnom, zbog neizbježnih izmjena koje ona može ponuditi da bolje izbjegne od same teološke filozofije, jednoj racionalnoj raspravi, izgubljenoj pod nejasnim i neuhvatljivim ni­ jansama, dok pozitivni duh još nesavršeno uopšten, nije mogao da direktno napadne sami aktuelni princip njihovog zajedničkog au­ toriteta, prisvajajući najzad potpunu univerzalnost koja im je, isto tako, svojstvena. Ma šta bilo, ne bi moglo da se uopšte ne priz­ na intelektualna sklonost metafizike da privremeno podrži, u pog­ ledu bilo kojeg predmeta, našu spekulativnu aktivnost sve dok ona može dopustiti bitnije napajanje, udaljavajući nas, već od čis­ to teološkog režima i pripremajući nas uvijek više za zaista pozi­ tivni režim: ova filozofija ima, uostalom, obavezno, isto bitno svoj­ stvo da bi upravljala političkim prelazom koji prati ovaj veliki logični prelaz. Ne zaboravljajući velike intelektualne i socijalne opasnosti koje, na nesreću, karakterišu i metafizičku filozofiju, jed­ na takva ocjena objašnjava pravi opšti princip univerzalnog us­ pona koji je ona završila privremeniim dobijanjem kod najnapred­ nijih populacija gdje on pretpostavlja, obavezno, instinktivno os­ jećanje koje ne bi moglo biti potpuno pogrešno, izvjesnu neophod-

286

287

nu funkciju koju virai jedna takva filozofija u osnovnoj evoluciji čovječanstva. Neodoljiva potreba ove prelazne faze je, dakle, sada tako nepobitna da to može biti prije nego što direktna analiza, bi­ lo posebna, bilo opšta, spontano izvrši u cjelini naše istorijske ope­ racije. Mada se naše veliko sociološko dokazivanje nalazi tako bitno završeno za ubuduće, vjerujem, međutim, da ne bi propustili, ko­ liko je to moguće, nikakvu bitnu oznaku ο ovoj taiko važnoj i ta­ ko teškoj temi, da moramo ovdje direktno preporučiti čitaocu po­ trebu da stalno uzme u obzir moju prethodnu teoriju ο pravoj na­ učnoj hijerarhiji, u bilo kojem razmatranju ovog velikog zakona trostruke intelektualne evolucije, bilo da je primijeni, bilo čak da je ocijeni. Još od početka ove Rasprave (vidite 2. lekciju) ja sam prikazao ovu osnovnu hijerarhiju kao prirodni nastavak i neop­ hodni dodatak mome zakonu ο tri stanja: spontana upotreba koju sam vršio već postepeno, na sve vrste fenomena morala je dovolj­ no istaći ovu unutrašnju filozofsku povezanost. Ipak, nije nekorisno da se ovdje formalno nje prisjetimo, bilo radi srpečavanja samih tobožnjih primjedbi koje bi jedna iracionalna naučna erudicija mogla pobuditi protiv zakona evolucije koji sam direktno utvrdio, bilo da bi dobili kod raznih specijalnih provjera sav njihov logički domet, raspoređujući ih tako da se bolje razjasne i da se uzajamno učvrste. Prema prvom aspektu, mogu potvrditi da nikada nijesam našao ozbiljnu argumenticiju kao protivljenje ovom zakonu, već nije ono koje se zasniva na razmatranju simultanosti, da sada ov­ dje nužno vrlo zajedničkoj za tri filozofije kod istih umova. Dakle, jedan takav niz prigovora može biti riješen samo racionalnim korišćenjem naše naučne hijerarhije koja, raspoređujući razne bitne djelove prirodne filozofije prema njihovoj komplikovanosti i ras­ tućoj posebnosti saglasno skupu njihovih pravih afiniteta objašnja­ va da je njihov postepeni uspon morao neophodno da prati isti redoslijed, tako da je jedna faza cijele evolucije mogla privreme­ no da učini koincidira sa teološko stanje jedne od njih sa metafizič­ kim i čak pozitivnim stanjem jednog prethodnog dijela, u isto vri­ jeme jednostavnijeg i opštijeg uprkos stalnoj težnji ljudskog duha za jedinstvom metoda. Budući da su ove vidljive anomalije tako potpuno regulisane, teškoća bi, zaista, bila nerješiva samo da je simultanost mogla pretstavljati obrnuti karakter, ο jo ono čega se ja bojim da može da se naznači kao jedan jedini svarni primjer ko­ ji, bi uostalom, mogao dokazati samo potrebu za usavršavanjem ili najviše ispravljanjem naše hijerarhijske teorije, a da u tome nije morala da se odrazi nikakva legitimna nesigurnost samog za­ kona evolucije. Na drugom mjestu, recipročne pomoći koje mogu da se tako spontano uspostave između posebnih proučavanja raz­ nih spektulativnih razvoja nemaju ni najmanju sociološku važ­ nost. Jer, iz toga proizilazi osnovna sposobnost da se srećno doda,

u mnogo slučajeva, nedovoljnost direktnog istraživanja. Kada je jedna takva hijerarhija bila prvo dobro shvaćena i potpuno prizna­ ta, ona mora, zaista, često omogućiti da se unaprijed odredi, u bi­ lo kojoj epohi, sa punom racionalnošću, opšti karakter .izvjesnog niza ljudskih spekulacija prema dovoljnom prethodnom poznava­ nju stvarnog stanja prethodne kategorije ili, čak, u obrnutom smis­ lu, mada sa manje preciznosti stvarnog stanja kasnije kategorije. Slična spontana pomoć se veže direktno za logički princip koji je utvrđen u četrdeset osmoj lekciji, ο neophodnim rasvjetljavanji­ ma koje proučavanje harmonija može da pruži proučavanju sukce­ sija, prema prirodi socioloških istraživanja. Cijeli nastavak ove knji­ ge će prirodno pokazati, zaista, mada na implicitan i indirektan na­ čin ali sa stalno rastućom očiglednošću, da ova teorija naučne hi­ jerarhije, prema stepenu opštosti raznih fenomena, čini glavnu os­ novu cijele socijalne statike, bar u onome što se tiče intelektual­ nog reda i čak, kao posljedicu na materijalni red, da konačno obuh­ vati cjelinu političkog reda. Nemam potrebu da sad insistiram više na sociološkoj nužnosti jedne tako neophodne teorije bez koje bi istorija ljudskog duha trebalo da ostane, usuđujem se da to tvr­ dim, bitno nerazumljiva i ο kojoj je čitalac već postepeno stekao, u uzastopnom toku tri prethodna poglavlja, tačan i uobičajeni po­ jam; morao sam da ovdje samo posebno opišem neophodnu oba­ vezu, da je nikada ne propustim, bilo utvrđujući bilo razvijajući zdravu istorijsku filozofiju čiju smo upravo na kraju, postavili, -ne­ ophodnu osnovu, ovim velikim zakonom koji se odnosi na trostru­ ku intelektualnu evoluciju čovječanstva. Da bi ovaj zakon mogao da ispuni jedno takvu naučno opre­ djeljenje, ne ostaje mi sada ništa više, da bi kompletirao i potvr­ dio ovo dugačko i teško predavanje, nego da ukratko utvrdim da, u prinaipu, cjelina materijalnog razvoja mora da neizbježno prati razvoj, ne samo analogni, nego čak onaj koji savršeno odgovara ovome kojd smo upravo dokazali, sam intelektualni razvoj kojem je cio sistem socijalne progresije morao biti, po svojoj prirodi, dubo­ ko podređen, kako sam to objasnio u prvom dijelu ovog poglavlja. Pošto je ova dodatna studija danas mnogo bolje shvaćena od glav­ ne teorije, biće mi potrebno nakon brze ukupne ocjene materijal­ ne evolucije, da samo ovdje insistiram, kako treba, na njenoj ko­ relaciji koja je vrlo loše shvatana do sada, sa intelektualnom evoluci­ jom koja će biti od sada potpuno opisana u aktivnom redu kao što je to već u spekulativnom redu, mada mnogo veća jednostavnost ove po­ moćne operacije nam, na sreću, pomaže da je mnogo skratimo a da ne naškodimo nimalo njenoj naučnoj namjeni. Radiée se naročite ο tome da se objasni unutrašnja povezanost koja obavezno veže krajnje granice i prelaznu granicu vremenskog razvoja ljudskih

288

289

društava za odgovarajuće faze čiju smo osnovnu sukcesivnost za duhovni razvoj već -prikazali1. Sva razna opšta sredstva racionalnog istraživanja koja mogu da se primijene na politička istraživanja su već spontano pomogla da se konstatuje isto tako odlučno, neizbježna prvobitna težnja čo­ vječanstva prvenstveno za vojnim životom i njegovo krajnje ne ma­ nje neodoljivo opredjeljenje za bitno industrijskom egzistencijom. Taiko nijedan malo napredniji um ne odbija, ubuduće, da prizna manje više eksplicitno, stalno smanjenje vojnog i postepeno po­ većanje industrijskog duha kao dvostruke neophodne 'posljedice na­ še progresivne evolucije koja je bila danas pametno ocijenjena u tom pogledu od većine onih koji se propisno bave političkom fi­ lozofijom. Uostalom, u jednom vremenu gdje se manifestvuje, pod sve više i više različitim oblicima i sa stalno rastućom energijom, čak i usred armija, karakteristična odvratnost modernih društava · prema ratničkom životu; kada je. npr. ukupna nedovoljnost voj­ ničkih poziva postala svuda nepobitna prema sve neophodni]oj obavezi ptrlisilnog regrutovanja koja je rijetko praćena vojnom upornošću; svakidašnje iskustvo bi oslobodilo, bez sumnje, od svakog direktnog dokazivanja jednog pojma koji je tako postepeno pao u javni dornen. Uprkos ogromnog izuzetnog razvoja vojne aktivnosti koji je trenutno završen u početku ovog vijeka, neizbježnim pokretanjem koje je moralo zamijeniti neodoljive nenormalne okolnosti. naš industrijski i pacifistički instinkt je uskoro brže povratio redovan tok svog jačeg razvoja, tako da stvarno obezbijedi, u ovom odnosu, osnovni odmor civiMzovanog svijeta mada evropska h a r - . manija mora često izgledati izložena neprilici, usled privremene greške svake sistematske organizacije međunarodnih odnosa; što ï je, zaista, bez mogućnosti da proizvede rat, ipak, često dovoljno da inspiriše opasne nemire. Ne bi moglo, dakle, ovdje biti nikakvog pi­ tanja da konstatujemo jednom raspravom, na sreću suvišnom, ni prvi termin niti posebno zadnji, socijalnog napretka u vezi sa opštim 'karakterom vremenske egzistencije čija će direktna ocjena, uostalom, proizići u šest slijedećih poglavlja čitave naše istorijske Budući da, političke kvalifikacije v r e m e n s k o g i d u h o v n o g moraju biti naravno često u upotrebi u šest slijedećih poglavlja radi skupa naše i s t o r i j e analize, ja moram ovdje da direktno upozorim, uglavnom, da ću im sačuvati uvijek tačno ispravnu namjenu kojoj ih je katolička filozofija posvetila već vjekovima. Osim neophodne potrebe, u političkoj filozofiji, za ova dva važna termina koji ne mo:gu još bi­ ti stalno zamijenjeni racionalnijim izrazima, nije bez koristi, uostalom, da povežeimo, koliko je to moguće, bez ikakvog uzaludnog prenemaga­ nja, sadašnje formule za stare navike da bi bolje prizvali osnovno osje­ ćanje socijalnog kontinuiteta, koje smo danas tako pogrešno skloni da preziremo.
290
1

analize. Samo, pošto jedan takav razvoj inije nikada bio dovoljno vezan za bitne zakone ljudske prirode i za neophodne uslove so­ cijalnog razvoja, ostaje nam da dokažemo, u principu, njegovo oba­ vezno učešće u osnovnoj evoluciji čovječanstva. Neodoljiva antipatija primitivnog čovjeka za svaki redovni po­ sao ne daje mu, zaista, da obavlja drugu spontanu aktivnost sem aktivnosti iz ratničkog života, jedina u koju on može da bude bit­ no sposoban i koja, uostalom, čini u početku najjednostavnije sred­ stvo da se snabdije svojom prehranom, čak nezavisno od suviše čestog ljudožderstva: opšti razvoj jedinke je, u tom pogledu, pot­ puno saglasan sa razvojem vrste. Ma kako da mora da prvobitno izgleda žalosna jedna takva potreba, njena karakteristična univer­ zalnost i njen stalni razvoj, čak i u vremenima dosta naprednim, da bi materijalna egzistencija mogla da počiva na drugim osnovama, moraju pokazati svim pravim filozofima da ovaj vojni režim koje je društvo bilo tako dugo i tako potpuno potčinjeno, treba da je ispu­ nio važnu i neophodnu funkciju, bar privremenu, u opštem prog­ resu čovječanstva, Lako je shvatiti, zaista, ma kakva bila sada socijalna nadmoć industrijskog duha, da je materijalna evolucija ljudskih društava morala, u 'protivnom, da dugo zahtijeva isklju­ čivo povećanje vojnog duha pod jedinom vladavinom od koje se ljudska industrija mogla razviti kako treba. Opšti motivi ove neop­ hodne zaštite su, uglavnom, analogni onima iz slične privremene funkcije koju je obavio religiozna duh da bi pripremio kasnije us­ pon naučnog duha, prema prethodnim objašnjenjima. Jer, ona na­ ročito smatra da industrijski duh, daleko od toga da može da prvo upravlja privremenim društvom, tu nasuprot pretpostavlja, po svo­ joj prirodi, prethodno postojanje jednog već znatnog razvoja koji je mogao, dakle, da bude izvršen samo pod neophodnim uticajem vojnog duha bez srećne spontanosti od koje bi razne porodice osta­ le vrlo izolovane, tako da bi spriječile svaku važnu podjelu ljud­ skog rada a zatim svaki redovni i stalni napredak naše industrije. Društvene, a naročito političke osobine vojne aktivnosti, mada su morale vršiti samo privremenu nadmoćnost u osnovnoj evoluciji čovječanstva su, u početku, savršeno jasne i odlučne, jednom rije­ čju, potpuno saglasne sa visokom civilizatorskom funkcijom koju moraju da onda vrše. Mnogi filozofi su već dovoljno priznali, tim povodom, spontanu sklonost jednog takvog načina egzistencije da razvija običaje regularnosti i discipline koji ne bi mogli prvo da bu­ du drugačije proizvedeni i bez kojih se nijedan .pravi politički re­ žim ne bi mogao očigledno organizovati. Nikakav drugi cilj, do­ voljno jak ne bi mogao, zaista, da uspostavi trajno udruživanje i malo rašireno među ljudskim porodicama kao neodoljiva potreba da se ujedine, prema neizbježnoj, bilo kojoj podređenosti zbog rat­ ne ekspedicije ili čak radi jednostavne zajedničke odbrane. Ni­ kada predmet udruživanja ne može biti više osjetljiviji niti hitniji,
291

da opšti prelaz iz jednog u drugi socijalni režim nije sadržavao sigurno više neposredno ispunjenje sem odgovaraju­ ću sukoesivnost u duhovnom redu. Tako. me­ đutim. morao je prvo da se bitno sastoji. tako je njena nadmoćnost od ovog neizbježnog toka počela da stalno opada. Bez ovog neophodnog uslova. u jednu takvu primitivnu situaciju. bez sumnje. bitno ograničena na vremena nedovoljnog postepenog izvršavanja prethodnih uslova za koje je bila određena da ostvari. sa potpunom evidentnošću. bitnu privremenu prirodu jednog tak­ vog socijalnog opredjeljenja čija je važnost morala da stalno opa­ da. iz srećnog spontanog uspona prethodne tendencije. u protivnom. voj­ na epoha je morala biti. kako ću to postepeno utvrditi u pedeset trećoj lekciji. Ovaj glavni cilj je bio postignut kada se veliki dio civilizovanog svijeta našao najzad ujedinjen pod istom vladavinom. u ovom prvom periodu. u uobičajenoj zamjeni vo. velika socijalna operacija koja je morala da se izvrši u odgovarajućem vremenu stalnom progresijom vojnog sistema koji je dobro zamišljen i mudro praćen. kao što ću to uskoro objasniti. gdie su raz­ ne vrste pravnika morale naročito da zauzmu. Vremenski razvoj čovječanstva predstavlja. po svojoj prirodi. neizbježni pritisak ko­ ji čini čak glavnu socijalnu dužnosti jednog takvog režima raz­ matrajući sav civilizovani svijet. pored uzaludnih poetskih snova ο prvobitnom os­ nivanju političkih moći ne bi se moglo sumnjati da prve vladavi­ ne nijesu morale biti. mogla da stvarno nauče red ni u jednoj drugoj školi osim u ratnoj. onom u našim kolonijama koje čini. jednog dugog jačeg bav­ ljenja vojnom aktivnošću tako neophodnom kao i neizbježnom. na izgled. na izvjesnom stepenu. vojna aktivnost je morala evidentno da ostane bez predmeta i hrane. sve više i više. objasniti na direktan način u istorijskom dijelu ove knjige. Mada je svaka diskusija na tu temu ovdje preuranjena. no. začarani krug koji je savršeno analogan onome koji smo prepoznali u duhovnom. kako se to radilo u našom evropskom nizu progresivnih osvajanja Rima. Ali. vojničkog života i da uvijek više pripremi krajnju nadmoćnost industrijskog života. dok industrijska epoha ne sadrži drugi opšti tok sem ovog. kako ću to. na kraju. pot292 činjavajući proizvođača vojniku težilo da paralelno razvije njihove suprotne aktivnosti. je bila u starim vremenima. tako da konačno odredi njihovo spontano učešće u istom socijalnom progresu. Od tada. industrijsko stanje se toliko radikalno razlikuje od vojnog stanja. Tako. koliko j to moguće. Obavezno dvos­ mislen i nesiguran karakter jedne takve socijalne faze. kako će nam to jasno po­ kazati sva istorijska analiza. sa ne manje očiglednosti. odnosi se naročito na to da moramo biti spontano ras­ položeni da je ocijenimo prema modernom ropstvu. Prenoseći se. jasno je. pod­ jednako degradirajući način za obojicu: dok je staro ropstvo. Ovo prirodni uspon ratničkog duha nije bio samo neophodan za prvobitnu konsolidaciju političkih društava. ovu osnovnu instituci­ ju starog ropstva. organizovano ropstvo usred industrije. još neodređenog. moram da naznačim. razvo­ ju i čiji jedini mogući izlaz proizilazi. naznačenog u progresivnoj egzistenciji naše vrste sistemom prirodnih zakona. Sav se ovaj skup atributa divno prilagođen prirodi i potrebama primi­ tivnih društava koja nijesu. kako ću to objasniti ν pedeset petom poglavliu. tako da je duhovna vlast tamo mogla prvo samo da bude čisto teo­ loška. čak i danas ο tome formirati slaba predstava u pogledu izuzetnih poje­ dinaca koje industrijska disciplina ne može dovoljno da savije i ko­ je nam. Dok industrijska aktivnost predstavlja spontano ovo divno svojstvo da može da bude istovremeno stimulasana kod svih je­ dinki i kod svih naroda a da uspon jednih ne mora da bude nes­ pojiv sa usponom drugih. pored ove ne­ ophodne zavisnosti. koliko to naša misao može da učini. između teološkog i pozitivnog duha. Pravi užas ikoji nam uliva danas ova tako dugo univerzalna institucija. obavezno. u cijelom preostalom dijelu. on je naročito up­ ravljao njihovim stalnim povećanjem koje nije moglo da se vrši drugačije bez jedne pretjerane sporosti. obavezno vojne kada se ograni­ čimo da tu posmatramo samo jednostavna privremena razmatranja. će nam objasniti kasnije. Ma kako nepobitna morala tako da postane politička potreba za prvobitnom evolucijom čovječansva. pravu političku grozotu. Otuda proizilazi. s jedne strane.nikada osnovni uslovi pomoći ne bi mogli postati neodoljiviji. kao namijenjenu da organizuje neophodnu pos­ tepenu pripremu <za kasnije ispunjenje industrijskog života koja je tako neopozivo i izričito nametnuta uprkos našoj urođenoj averziji za rad u najvećem dijelu čovječanstva u kojem je radni kontinui­ tet postao odmah prvi krajnji uslov. tu. politič­ ku scennu. staru ljud­ sku vrstu. ne bi mogli da ne priznamo odgovarajuću potrebu ove snažne stimulaci­ je imajući dovoljno u vidu cjelinu stvarnih uslova ljudskog raz­ voja. po svojoj prirodi. tako da ne krije postepe­ ni uspon industrijskog duha čiji je progresivni dolazak bio tako ubuduće pripremljen kako treba. da ispunjenost vojničkog života u znatnom dijelu čovječanstva pretpostavlja i ko­ načno određuje. uglavnom. u tom smislu pretstavljaju. kao što se može. u jednom i drugom slučaju. uskoro. a zatim. ukoliko je industrijski život mogao da nastavi svoj postepeni razvoj. ovaj voj­ ni režim je morao da svuda ima za neophodnu političku osnovu. Doista. sasvim promašena. individualno ropstvo proizvođača da bi omogućili ratnicima slo­ bodan i puni razvoj njihove karakteristične aktivnosti.ine defanzivne organizacije u prvu ofanzivnu organizaciju. međutim. jedno takvo širenje je prethodno bilo neophodno. čak u nehotič- 293 . sami principi koje sam upravo naznačio. dak­ le. neop­ hodna opšta intervencija prelazne situacije koja savršeno liči na me­ tafizičko stanje intelektualne evolucije gdje je čovječanstvo moglo da se oslobodi. za konačni razvoj ljudske industrije. radnika od kapitaliste.

Ma kako morala ovdje biti kratka ova opšta indikacija. ne dozvoljava uopšte. Važno je. pravog rivalstva samo između različitih eleme­ nata istog političkog sistema. osim ove očigledne sličnosti. ovdje. je nemoguće svakom filozofskom duhu da ne bude prvo. nije manje prirodno inkapatibilan sa vojnim duhom: zna se. da se obezbijedi stalna pomoć. uostalom. zbog običaja stvarne rasprave koju obavez­ no teži da propagira. ratnoj vještini. voljno ili instinktivno. Jedno takvo dodatno objašnjenje mora da sadrži naše doka­ zivanje u njegovom najvišem stepenu preciznosti i postojanosti. stalna saradnia bi ostala nedovolj­ na i privremena kad ne bi bila potvrđena odgovara ju ćirn teološ­ kim uvjetan f m a završavajući spontano. sredstva različitja i nezavisnija a da. np. Ali. Manje više naglašeni rivalitet koji je tako često poremetio opštu harmoniju između teološke i vojne moći. naročito je evidentno da u bilo kojem poli­ tičkom sistemu mora da tu postoji stalno. kombinovana sa neizbježnom superiornošću bogatstva. r'--'"•• smanjenje i blizina cilja ne propisuju. Kada su ove neophodne zamjerke tako odstranjenje. da di­ rektno prepoznamo osnovnu vezu dvije evolucije opisujući dovolj­ no prirodni afinitet koji je uvijek morao da vlada. bez koje unut­ rašnja podređenost koju zahtijeva. rađaju se.Ι. očialedno je da vojni duh ne bi nikada moPîo iswuniti visoku socijal­ nu namjenu koja mu je bilo određena za cjelinu ljudske evoluci­ je. naučni duh. odgovarajuće zahtjeve: u početku. neizbježne kasnije konflikte što će više njihov zajed­ nički politički uspon postati naglašeniji: oni su već jasno najavlje­ ni. treba.noj opštoj podređenosti koja je sve više i više naglašena. dakle. prvo između teo­ loškog i vojnog duha. učinila prirodna filozofija. slabošću naše prirode moraju biti tako često sklone da ne poznaju njihovu neophodnu koordina­ ciju i da preziru opšte granice njihovih uzajamnih prava. može danas da bude ocijenjena direktnom intuicijom. je ponekad. zaista. osnov­ ni razvoj čovječanstva. sami nepobitni socijalni afinitet između nauke i industrije. nikad ne sprečavaju neizbježno. ništa ne sprečava više da prvo primjetimo direktno osnovnu vezu koja spon­ tano spaja. jako osjećali i dovoljno poštovali svi ljudi viso­ kog dometa koji su stvarno učestvovali u jednoj ili drugoj. tako da ga učini potpuno pogodnim da odmah posluži kao racio­ nalna osnova našoj kasnijoj čitavoj istorijskoj analizi. istovremeno intelektualnom i mo­ ralnom koja uliva jednoj prirodnu potčinjenost radova druge. bez sumnje. HDeciialnim putevima. Svaka epoha nameće. suviše često pomije­ šano sa gnusnom servilnošću koji nji« nikada moffla da bude sem izuzetna. isto tako njegov plavni cilj je mogao biti potpuno ostvaren sa­ mo u starim vremenima gdje su se dvije moći nalazile obavezno koncentri'sane. teološku i vojnu moć i koju su. međutim. međutim. i. Ma kakav 294 bio. nakon ovog spontanog takmičenja ko­ je u svakom ljudskom učestvovanju mora obično dobiti. naročito. uglavnom. Razumije se. mada obavezno nejasna. da zabilježimo da bilo koja duhovna vlast ne bi mogla dovoljno od­ govarati osnivanju i konsolidaciji vojne uprave koja posebno zah­ tijeva. stvarnu nes­ pojivost koja. može se biti sigurno da one pripadaju obavezno je­ dinstvenom režimu. Takva je. Kako uni­ verzalno iskustvo svjedoči. zaista. u modernim vremenima. u naprednijim vremenima. slijeno i nehotično povjerenje. Sto se tiče vlasti koje su uvijek podjednako snažne. njihov osnovni afinitet. drugačije osim preko religiozne vlasti sa kojom su se ratni vođe onda prirodno postavile. njena vlastita priroda. Ma kakve bile. uprkos neodoljive sile političkih rivalstava. u čitavoj prošlosti. običajima discip­ line koji su već duboko sažeti. ma kakva mogla da budu njihova uobičajena osporavanja : stalna borba bi dokazala. uopšte. pre­ ma tome. traje počiva­ jući prethodno samo na dovoljnoj teološkoj potvrdi. U sadašnjem slučaju. duboko rivalstvo izme­ đu spekulativne i aktivne moći koje. isto tako. zatim između naučnog i industrijskog. takođe između dvije prelazne funkcije metafizičara i prav­ nika. u principu trostruka vremenska evolucija ko­ ja će morati da nam naizmjenično pokaže. bilo unutrašnojm antipatijom. ratnog duha u instinkt proizvođača. cilj postaje tako širok a učešće tako indirektno da. Ova prelazna faza nije još potpuno iz­ vršena. a ne nijedne druge. koja je. ukratko izložimo neophodni princip. neophodno učešće teološke filozofije. nesporne i važne usluge ko­ je je. prikrio u očima filozofa. zaista. bez sumnje. bi moglo postojati. u bilo kojoj epohi. utoliko više širine i jačine ukoliko cilj postaje važniji i indirektniji i uko­ liko su zatim. u protivnom. uprkos. uprkos razlici nji­ hove prirode. sama po sebi. u ovom pogle<-Ί. između dva elementa pozvana da vrše analogne funkcije i da je ona stalno dr­ žala u zavisnosti postepeno povećanje jedne od stalnog pada dru­ ge. uostalom. kad bi se nasuprot desila. kod istih vođa. uopšte. učestvovanje u zajedničkoj namjeni. malo obične energije sooiialnih veza koie su ioš nesavršene. rastu i istovremeno opadaju. među elementima modernog režima. Bez ove unutrašnje korelacije sa teološkim duhom. tako apsolutnog po­ koravanja duha. Ali. bitno je dovoljno za naš cilj da mu. po svojoj prirodi. očekivati sa nji­ hove strane. prema najvećim ratnici­ ma. sa toliko energije. da nijedan vojni režim ne bi mogao da se učvrsti a da. u principu. bilo takođe. instinktivnom odvratnošća ove za karakterističnu ap­ strakciju istraživanja prve i radi pravog ponosa koji je animira. naročito je važno za jako so­ ciološko dokazivanje čiji politički dodatak tako skiciramo. dosta da ovo postepeno potčinjavanje jed­ ne takve vještine propisima stvarne nauke je uvijek bilo gorko 295 . ne bi mogla biti niti dosta kom­ pletna niti dosta produžena. dosta visoko ο realnoj očevidnosti ovog značajnog slaganja. jako iznenađen bitnom analogijom koja spontano pretstavlja ovu nepobitnu progresiju sa našim prvobit­ nim zakonom ο obaveznoj sukcesiji tri glavna stanja ljudskog du­ ha.

vrlo pogodno postavljeni da ga najbolje ocijenimo. Ali. pomažući stvarno njene vlastite napore protiv njenog glavnog antagonizma. u raznim djelovima ove Rasprave. iz­ među dvije moći koje su svuda morale da učestvuju u skupu ljud­ ske evolucije. na direktan kao i na očigledan na­ čin. u njoj samoj. u obrnutom smislu za po­ litički uspon teološkog duha. ne manje unutrašnju nego spontanu. ovdje gore. neizbježnom mada . bilo bi nekorisno da izričito izvršim istu fi- 297 . Politička proš­ lost ova dva osnovna elementa moderno" sistema koja se mora­ la ovdje uglavnom sastojati u njihovoj zajedničkoj postepenooj zam­ jeni elementa koji odgovaraju starom sistemu sa socijalnom moći. svaka aktivna intervencija čovjeka da poboljša. sav po­ litički uspon koji je za njih rezervisan. jednoj tako opasnoj moći. Da se ne bi zaus­ tavljali ovdje posebno. što proizilazi iz naše istorijske analize.privre­ menom. Mi ćemo. po svojoj prirodi. upravo zato što dva elementa nijesu u to još uložena od njihovog delinitivnog političkog uspona. Zaista. kao stalno povezane da se konsoliduju i da se uzajamno isprave. ova kritička pomoć može lako da pokaže kakvu snagu i kakvu efikasnost će spontano morati da dobiju ove opšte veze ka­ da taj veliki politički dualizam bude mogao da. mada su stara druš­ tva morala skoro uvijek da pokažu i jednu i drugu prirodu. tako da razvije svoj srećni civilizacijski uticaj neutrališući. da suviše apsolutna nadmoćnost re­ ligioznog duha teži obavezno. kako treba. njihovo ra­ dikalno rivalstvo bude jednako naglašeno. danas. neophodnim kontinuitetom mudrih napora. ne priznati. uostalom. Kada naučna i industrijska moć budu mogle da dobiju. u drugoj namjeri. zatim. da sada pokažemo važno neophodno učešće svake od ove dvije društvene moći u politički trijumf druge. Osnovni je dualizam moderne politike. opštu ekonomiju prirode mora sigurno da čini jednu vrstu nepravednog atentata na vladu provi­ đenja. prema pravilima jed­ ne čisto ljudske mudrosti ne mora izgledati. još nepobitniji od onoga koji je upravo opisan. Tako. Ne bi se mogla više osporavati pri­ rodna antipatija industrijskog duha koji je razvijen do dovoljnog stepena. najzad. 296 Već sam označio. Može se prvo vjerovati da je jedna takva koordinacija. osim me­ đusobnog stvarnog afiniteta dvaju bitnih elemenata prvobitnog po­ litičkog sistema. na osnovnom principu koji je već im­ plicitno utvrđen u čitavoj ovoj Raspravi i koji duboko pod­ ređuje jednu drugoj. manje bezbožna od njihovog racionalnog predviđanja. tajno neslaganje između naučnog i vojnog duha. filozofija će možda os­ jećati vše prepreka da im prizna sličnost porijekla i opredjeljenja. zaostalih naroda. kako ću to objasniti posebno. kako se to može provjeriti u toliko raznih krajnjih prilika. vidi se da se zajedničke odvratnosti i simpatije. visoki po­ litički uticaj kojim je postepeni uspon ljudske industrije morao na­ ravno pomoći progresivni uspon naučnog duha u neizbježnom an­ tagonizmu prema religioznom duhu ne računajući važnu svakodnev­ nu stimulaciju sa kojom se međusobno napajaju industrija i nau­ ka kada su jedna i druga pripremljene kako treba. jedan i drugi pod­ jednako pretstavljaju nepromjenjive zakone koji su konačno nes­ pojivi sa bilo kojim voljama. ovdje više na sociološkom principu ove obavezne solidarnosti dvije političke moći koje će nam istorijska analiza uskoro pretstaviti. dakle. u istom osnovnom cilju. kao i slični opšti interesi. Pošto sam tako dovoljno opisao dvostruki politički afinitet za naš današnji predmet koji duboko ujedinjuje jedan za drugi dva glavna elementa svakog od dva krajnja stanja svojstvena osnovnoj evoluciji čovječanstva. u osnovi. Ali. ovdje u principu dovoljno objašnjen. dok nijedno isključivo vojno nije bilo poznato. pošto je bilo čisto teoloških društava. kao što ću to istorijski objasniti u tri slijede­ ća poglavlja. Mi smo. stvarno poznavanje zakona prirode i djelovanja čovjeka na spoljnji svijet. pogodnom sposobnošću. voljna izmjena fenomena. Bilo bi nekorisno da insistiramo. kasnije. Prema logici. uglavnom. mada je već njihov socijalni razvoj dovoljno naglašen. u pedest šestoj lekciji. dok zajednička borba protiv starog političkog sistema mora spontano sadržati neizbježna neslaganja. i kada. da bi bolje pripremili našu istorijsku analizu. to je jedino zahvaljujući tehničkoj mudrosti koja je znala da ruku­ je. kao što sam to objasnio u toliko važ­ nih pogleda. da umrtvi industrijski uspon čovječanstva pretjeranim osjećanjem glupog optimizma. u osnovi. priznati da je religiozni duh na svoj način manje antipatičan od samog vojnog duha u vrijeme jačeg uspona industrijskog duha. jer. Ako ovakva užasna posljedica nije bila češće i naročito potpunije ostvarivana. sa toliko očiglednosti. obavezno sjedinjuju da bi stalno uspostavili neophodnu kombinaciju. dakle. da je naša pažnja naročito privučena na neophodnu pomoć kojom su se uzajamno snabdjele za jednu takvu prethodnu opera­ ciju. u svoju korist. protiv opšteg uspona teološkog duha sa potpuno religioz­ nog gledišta od kojeg su naši najrevnosniji konzervativci obično vr­ lo udaljeni danas. svoju spontano nezdravu aktivnost. manje neophodna. u ma­ nje više naglašenim stepenima. kao da sas­ tavni dio rastuće dekadencije pravog vojnog režima u postepenom početku svake glavne promjene. dobije di­ rektno organski karakter koji mu bitno nedostaje do sada da bi upravljao. varvarskoj ali strogoj. nema sumnje.oplakivano od strane najbolje okarakterisanih ratnika. Ne bi mogli. Socijalni afinitet pri vremenskih vojnih moći za teološke duhovne moći je. koliko je to mo­ guće. jedno dublje ispitivanje će stal­ no učiniti da primijetimo neophodnu efikasnost vojnog režima ra­ di konsolidacije a naročito radi širenja teološke vlasti koja je talko razvijena stalnom političkom primjenom kako je sveštenički in­ stinkt to uvijek stvarno osjetio. krajnjom reorganizacijom modernih druš­ tava. sličnost principa i interesa koji ne bi mogli biti ozbiljno ospo­ ravani. treba. naročito odgovara.

uostalom. da se time direktno ponosim. danas talk ο nepobitna da ne bi mogla zahtijeva­ ti. Nastavak razmatranja socijalne dinamike koja su naznačena u ovom dugačkom i važnom poglavlju. uos­ talom. godini. naš osnovni zakon ljud­ ske evolucije. u pogledu visoke opš'te potvrde ukupnog sistema mojih istraživa­ nja u vezi sa ovim važnim aforizmom pozitivne filozofije koji je tako često rwrodukovan u različitim djelovima ove Rasinrave koja nala­ zi". ovdje. istovremeno intelektualnog i materijalnog. jedan bezkorisni empirijski pojam koji je do sada ostao bitno ja­ lov. u slijedećim lekcijama. pošto sam dosta utvrdio os­ novni zakon. uostalom. u prvoj knjizi Rasprave. Takav će bi298 ti glavni postupni predmet šest sledećih poglavlja prema poredbe nom pregledu koji je priložen u 1830. Ne­ će biti bez koristi. gledajući u djelo metafizičara i pravnika bi se mogao krivo shvatiti. Njegova real­ nost je. treba u nasuprot. po svojoj prirodi. . uprkos neiz­ bježnim rivalstvima. Daleko od toga da se boiim da jedna takva koincidencija. neophodan nastavak ove čiji smo princip uk­ ratko ocijenili u pogledu početnog i krajnjeg režima. glavne osnove prave istorijske filo­ zofije kojima je četrdeset osma lekcija već opisala. nikakvo direktno prikazivanje: samo. u njemu samom. razdvojene i ujedinjene srednjim vijekom. prethod­ no razmatranje ovog trostrukog postepenog dualizma koji je po mo­ jem mišljenju. Mi sada možemo. njihov osnovni afinitet koji ne bi mogao doz­ voliti da se stvarno ugasi politička nadmoćnost jednih a da se ne uništi istovremeno filozofski uspon drugih. moramo sada direktno primijeniti ovu veliku sociološku koncepciju na realnu ocjenu cjeline ljudske prošlosti. može umaniiti filozofsku zaslugu mo­ jih teorijskih radova. i. ne bi moglo biti precizno. Spontana uzajamnost dvije konvergentne moći. je. duhovne i vremenske koje čine prelaznd režim. prije nego što može da bude primijenjeno kako tre­ ba. neznati prava analogija između ovog običnog letimičnog pogleda i so­ ciološkog zakona za koji sam se potrudio da ovdje prikazem i koji. neophodnu oba­ vezu polazne tačke koja je dovoljno sagilasna sa spontanim indika­ cijama javnog razuma kojem bi stvarna nauka mogla. kao i socijalnog i političkog. Da ne bih počinjao nikakvu uzaludnu raspravu epoha ο približavanju koje. neophodna osnova zdrave istorijske filozofije. ne može se. η svim zdravim naučnim teorijama.lozofsfcu radnju prema prelaznom stanju. evidentno spontana. prema tome. sa spontanom koordinacijm koju je obični instikt javnog razuma uvijek zajedno us­ postavljao u čitavoj socijalnoi prošlosti razlikujući tu stari i mo­ derni svijet. može da bude posmatran kao naročito namijenjen da učini racionalnom i olodnom. duh i metodu. završavajući. da gledamo kao bitno završeno neophodno dodatno objašnjenje koje je prvo iziskivalo. u opštem proučavanju ovog velikog feno­ mena kojim će uvijek dominirati. na direktan način. zaista. tačnom naučnom koncepcijom. da čini samo jednostavno produženje. da upozorim na emplicitnu saglasnost jadnog takvog zakona sukeesjie. u svakom pogledu. u ovom odnosu. kako treba. dak­ le. u pHnci'iDU.

kao što sam pokazao u 48. naučiti da jedan veliki broj nepredviđenih pitanja konkretne sociologije. Predrasude i primjene koje. naučnim spekulacijama. sputavale i koje se nisu mogle prevazići zbog krajnje aktuélne nepotpunosti naših realnih znanja. ipak 303 . jer makoliko tada bila potrebna jedna takva kombinacija. nedo­ voljni. suviše produžavaju nezrelost jednog tak­ vog proučavanja kod većine savremenih filozofa. čak i kod najboljih duhova. u principu. ma kakav interes i značaj ovakvo istraživanje. treba znati potčiniti neophodnom odlaganju koje oprav­ dava njihova. bez kojih bi ovo pitanje stalno bilo preuranjeno i pored mudrih pokušaja koji bi. U tom smislu. u tom pogledu. treba da budu. zbog prirode te teme. bilo bi. sve. ne samo sociologije. čak i pošto su strogo odba­ čena sva nepristupačna ili nejasna pitanja ο raznim socijalnim po­ rijeklima koja. ukratko. inače. sa svakodnevne tačke gle­ dišta. Tako. s obzirom na njegov veliki značaj. pruži sva posebnija i preciznija objašnjenja koja će postepeno postati neophodna. još uvijek. kroz kas­ niju obradu. sre­ ćom. Ljud­ ski duh. ona ostaje u stvari. gotovo isključiva tema naše istorijske operacije. u biologiji. naj­ teže i najznačajnije. već tako upadljivo u astronomiji. svi izuzeti događaji ili svi podrobni detalji koje su slijepi kompilatori ispraznih anegdota tražili u svojoj nez­ reloj. jer će se tek nakon dovoljne obrade socioloških zakona moći naučno prosuditi. a nauka se. inače. bez kojeg bi. bez sumnje. ona je zbog toga neosporno dokazivala svoju spontanu sposobnost da. predstavljaju. posebno. Ako moja sociološka koncepcija bude uspjela da kroz najpotpunije proučavanje socijal­ ne serije uspostavi najzad pravu naučnu vezu između istorijskih činjenica koje su. srećnu i nužnu koincidenciju. u sociološkim proučavajima jer. što veoma ističe krajnji značaj jedne takve filozofske podjele čije ispitivanje ne bih baš mnogo prepočestiti duhovi. sistematski ostavljamo za neku naučno napredniju epohu. bez sumnje. Bez sumnje. prema svojoj prirodi i namjeni. danas. apstraktne i konkretne. lekciji. uopšte. mora vezati za najprostije pojave koje bi svaki onaj koji u njima učestvuje sponta­ no mogao primijetiti u svojoj okolini kao osnovni temelj uobičaje­ nog socijalnog života. koji bi se si­ gurno pojavili u konkretnom proučavanju ljudskog razvoja i koji. Svaki prethodni dio ove Rasprave nauiku sve obične pojave uvijek najhitnije za razmatraje. na osnovu toga. nepremoetive teškoće. rase i drugog. ono koje mora biti. kada bi sada trebalo stvoriti stvarno konkretnu istoriju čovječan­ stva. Da bi se pomoću posljednjeg uvodnog razjašnjenja. pa čak i državnika. posebno objašnjenje agensa i pozornice najpotpunije socijalne evolucije. fizici. oslobodi i najsloženijih pojava ikojima je naš um ikada mogao pris­ tupiti. što je očigledno. više nego jedanput. gotovo još uvijek preovladavaju u političkoj filozofiji. na primjer. pređuzeti da bis­ mo stvorili dinamičnu sociologiju koja treba da ima. osporavali najeminentnijih umova. već na prvi pogled se primjećuju. usuđujem se reći. neosporno mnogo teže posmatrati taikve pojave. u karakte­ rističnoj organizaciji bijele rase. na osnovu prethodno navedenih obrazloženja. kao potpuno beznačajni. Estoriiska operacija koju ćemo sada. uglavnom.. konkretna priroda. a posebno kada se radi ο moždanom aparatu. nego i same geologije. usuđujem se da unapred kažem da je ona time već vjerovatno dovoljno realizovala sve ono što je. bez sumnje. u današnje vrijeme se. Zašto bijela rasa posjeduje vrlo izraženu privilegiju osnovnog socijalnog razvoja i zašto je Evropa bila glav­ no mjesto te nadmoćne civilizacije? Ova dvostruka tema za uza­ jamno razmišljanje. mogli dati samo djelimične i izolovaine preglede koji su. očigledno imalo. iako je ona. makoliko bio velik interes koji takva istraživanja mogu ima­ ti. Tačno je da je. izostav­ ljeni. vrlo napredna. pošto je u današnje vrijeme nisu. zauvijek. mnogo poteškoća da se kako treba kombinu302 ju sociološke koncepcije sa geološkim razmatranjima. svakako. Uklanja. čije bi neposred­ no razmatranje radikalno ukočilo početak razvoja apstraktne socio­ logije. nedovoljno ocijenjena čak i kod ručio. so­ cijalna dinamika bila onemogućena. prema tome. isto tako mudro. apstraktni karakter. bolje oci­ jenilo to veliko logičko pravilo. ovdje kao i na drugim mjestima na najdirektniji način. u stvari. soontano je. dakle. oslobađa od mase nevaž­ nih ili prethodnih poteškoća koje su je. danas poznate svim obrazovanim ljudima. svakako. neke pozitivne klice njene stvarne superiornosti .ljivo odbacujući svaku suviše detaljnu ocjenu. postaje sve prikladnije ukoliko se po­ redak pojava komplilkuje i više specijalizuje. da se. jer. tre­ ba ga mudro odložiti do obavljanja prve apstraktne obrade osnov­ nih zakona socijalnog razvoja. biće mi dovoljno da ovdje . bilo za teoriju ili za praksu . Ne bi se moglo sumnjati u to da je potpuno mijenjanje tih prvih in­ telektualnih navika više bilo potrebno socijalnoj nauci nego svim drugim osnovnim naukama. još jednu potvrdu i dalje nezrelosti tog finalnog dijela prirodne filo­ zofije: one spontano moraju podsjetiti na nedavna vremena kada su se u fizici smatrali dostojnim pažnje samo neobični efekti grm­ ljavine ili vulkana itd. pa mogu poslužiti kao stvar­ na baza zdravim. morala je. zbog svoje prirode. Isto bi tako bilo sa raznim man je-više površnim uticajima klime. Osnovna razlika iz­ među dvije tačke gledišta. proučavanje monstruoznosti itd. U istraživaju pravih zakona društvenosti.pogledu naj­ prostijih pojava ne bi mogao. ne bi mogla uspješno realizovati zbog suviše nesavršenog sta­ nja. Moraćemo. u suštini.na­ vedem samo jedan značajan primjer tih interesantnih pitanja ko­ je. očigledno. ipak. Dakle. iracionalnoj radoznalosti. ovo nam je pružilo nove prilike da shvatimo. da su za pravo razmišljanje. na izgled. ne bi mogli sada biti zaista racionalno ocijenjeni. Ali. biram. herniji i bio­ logiji još se prije može koristiti. sada naviknut na ta racionalna odgađanja u . u tom smislu. podstaći inteligentnu radoznalost filozofa. u tom smislu.

bila povoljni­ ja za razvoj glavnih prehrambenih kultura. š t o bi se p r v o moglo pomis­ liti. svakako. za razvoj najdra­ gocjenijih domaćih životinja. Ta n u ž n a nedovoljnost nije posljedica toga. morala biti podstaknuta. do o d r e đ e n o g stepena. P r e k o tog d v o s t r u k o g uticaja. da su te informacije. s m a t r a j u zadovoljavajućim. sa d r u g e t a č k e gledišta. n a osnovu koje i n t e l e k t u a l n e kategorije t r e b a p r o v j e r i t i p r a v o s p e k u l a t i v n o s t a ­ nje n e k e epohe. sa biološke tačke gledišta. koje. Ali da bi se o n a spriječila ili p o t p u ­ n o razbila. da u početku. koja je. prije nego što n a p r a v i m k r a t k u ocjenu socijalnog razvoja. očigledno. istovreme­ no. da preciznije dovršim. kontakte koji su olakšali buduće odnose. u cilju sprječavanja s v a k e b i t n e konfuzije. I na kraju. već i kod s a m i h filozofa zbog njihovog racionalnog položaja na kraju s t v a r n e en­ ciklopedijske hijerarhije. su­ p e r i o r a n u m e n t a l n o m s i s t e m u s k o r o s v i h ljudi. ne bi moglo. m a n j e opšte i n a p r e d ­ nije kategorije. s ovog ili onog gledišta. a što n i s a m m o g a o da u r a d i m u p r e t h o d n o m poglavlju. r a z m a t r a l a sve. sistematski odlaže sve dok se a p s t r a k t n o ne donesu osnovni zakoni društvenosti. ne s a m o zbog njihovog ličnog značaja koji je. u t o m pogledu. često je m o r a o do­ voditi do toga da se. u s t a n o v l j e n e na početku o v e Rasprave. na osnovu p r e t h o d n i h r a z m a t r a n j a . ali. Dakle. nužno. prvo došlo do vrlo brzog socijalnog razvoja čim je pomorstvo dovoljno napredovalo da omogući korišćeaije tog drago­ cjenog posrednika koji je nudio svim primorskim nacijama. ostaje još j e d n a s e k u n d a r n a nesigur­ nost k o j u m o r a m . glavni a t r i b u t i opštu koordinaciju t i h raz­ n i h faza. n e m o gavši ići u korak. egzistencija divnog mediteranskog basena oko kojeg je. spon­ t a n o t a k m i č e da bi se j a s n o odredio najosobitiji i najkomplikovaniji p o r e d a k osnovnih pojmova. mora. nju t r e b a vezati za j e d a n više u n u t r a š n j i i jači uzrok za. iz jednog ili drugog razloga. do sada m a l o p r o š i r i v a n e i n e p o t p u n e . prvo. do s a d a uticati na često i s t o v r e m e n o postojanje metafizičkog s t a n j a izvjesne i n t e l e k t u a l n e kategorije. Isto tako. n e podstiče čitaoca d a p o s v a k o m a n a ­ lognom pitanju koje bi dalje ideje mogle postaviti ili izazvati. u stvari. d o b r o p r i p r e m l j e n na osnovu uobičajenih pozitivnih spekulacija d r u g i h p r i r o d n i h pojava. ta filozofija t e š k o može sebi da postavi.su svi prirodnjaci d a n a s vrlo d a l e k o od p r i k l a d n e saglasnosti u t o m pogledu. sumnjiva objaš­ njenja jednog takvog pitanja. Pošto je. Ova p r i v i d n a konfuzija mora. na primjer. s jedne strane. preostaje mi još. shvatila njihovu d u b o k u nedovoljnost. hemijski. svi n e o p h o d n i elementi. uopšte. u fizičkom pogledu. samim tim. sa hemijske tačke gledišta. pa čak i da u s ­ mjeri njihovu kasniju o b r a d u . u j e d n u s t v a r n o racionalnu odluku. sigurno. civilizacija. neće mi. zaš­ tićen od svake samovolje. pored termoloških pred­ nosti u umjerenom pojasu. R a d i k a l n o nejasni d u h teološko-metafizicke filozofije koji još uvijek vlada u s v i m socijalnim p r o u č a v a n j i m a . mogu se naslutiti. bude omogućilo da se direktno priđe takvom objašnjenju. i n t e l e k t u a l n i m k a r a k t e r o m svake epohe. je mnogo doprinijelo da se ubrza evolucija ljudskog roda. p r e m a h i j e r a r h i j s k o m z a k o n u d o n e s e n o m u p o ­ četku ove Rasprave. Dakle. Ali. pa čak i biološ­ ki uslovi koji su. vezujući ih uvijek za odgovarajuće teološke. Ipak. odsustvo svake z d r a v e sociološke teorije sposobne da procijeni p r a v i n a u č n i d o m e t s v a k o g pogleda. m o r a vladati u racio­ nalnoj primjeni istorijskih p o s m a t r a n j a . Slično tome. ovakve skice su još daleko od toga da budu dovoljne za stvarno pozitivno objašnjenje pomenute pojave: a kada odgovarajuće formiranje socijalne dinamike. zasnovanoj na cjelokupnoj prirodnoj filozofiji. svi glavni motivi se. dovoljno j e d a s e ovdje u t v r d i . s p o n t a n o utvrđuje. očigledno je da će biti potrebno da se svaki prethodni navod prvo izloži vrlo ozbiljnoj naučnoj reviziji. Krajnja n o v i n a i v r h u n ­ s k a teškoća n a u k e koju nastojim da stvorim. jasno je da je u toj istoj sredini. m o r a l i u t i c a t i . n e m o g u ć e je da se ne p r i z n a logička nužnost da se ta velika disku­ sija k o n k r e t n e sociologije. 304 cjelini: a ja ne s u m n j a m da s a m o ta indikacija koja se odnosi na t a k o k a r a k t e r i s t i č a n slučaj. u p r k o s stalnoj težnji ljudskog d u h a ka j e d i n s t v u m e t o d e i homogenosti d o k t r i n e . p o o v o m p i t a n j u . već dobijene dokaze po t o m pitanju. određivanje osnovne m e t o d e za definisanje sukcesivnih e p o h a koje ćemo m o r a ­ ti ispitati. a s druge. brzo razbiti. Ali. s v a k a k o . uvi­ jek dozvoliti da se s a m s t r o g o p r i d r ž a v a m tog značajnog pozitiv­ nog logičkog p r a v i l a . j . pa čak i a k o se uspiju sakupiti. b a r s a m upozorio čitaoca koji će t a k o moći s p o n t a n o da ispravi slučajna o d s t u p a n j a koja bi me neosjetno odvukla. Ali. i koja je n u ž n a posljedica n e ­ j e d n a k o g k r e t a n j a t i h r a z n i h p o r e d a k a misli koji s u morali. b a r u njihovoj osnovnoj 1 Takve su. osnovni zakon evolucije. t . na primjer. o d m a h bi. p o r e d a k m o r a l n i h i socijalnih ideja koje uvijek t r e b a d a b u d u n a d m o ć n a osnova j e d n e t a k v e od­ l u k e . inače. bez obzira na stvarni značaj koji se može pridati takvim pogledima. s t a l n o d o m i n i r a t i k a r a k t e r t a k v o g t i p a ljud­ skih spekulacija. u stvari. realno sagledavajući teškoću koju na taj način t r e b a prevazići. s v a k a k o . metafizičko ili p o z i t i v n o stanje osnovnog filozofskog sistema ljudskih koncep­ cija. na odgovarajući način o k a r a k t e r i s a n p r a v i d u h koji. p o ­ s e b n o ocijeni neophodnost filozofskog odlaganja čiji s a m s t v a r n i opšti princip d i r e k t n o p r e t h o d n o pokazao. razni fizički. na način koji više zadovoljava. kasnije. bez sumnje. bez tog opšteg i p r e t h o d n o g razjaš­ njenja se. i raznovrsnost koja je uti­ cala na uzajamni socijalni podsticaj. k a d a bi neki u m . i teološkog stanja n e k e kasnije kategorije. Tek pošto n o v i m e n t a l n i r e ž i m b u d e u m o g u ć 305 . možda. bilo fitološke ili zoološke. na očito svojstvo evropskih zemalja da posluže do sada k a o glav­ 1 na pozornica te n a d m o ć n e evolucije ljudskog r o d a . izazove m u č n u neodlučnost u odnosu na pra­ vi filozofski k a r a k t e r odgovarajućih v r e m e n a k o d onih koji nisu d o b r o shvatili njegov p r i n c i p . veliko bogatstvo gvožđa i uglja u tim privilegovanim kraje­ vima.

suviše rano brinuti. uglavnom poslu­ žiti samo zato da se. ali bez bitnog uticaja na njen pravi karakter. na primjer. uprkos prelazu drugih intelektualnih kategorija u čisto metafizičko stanje. konstatuju neophodne klice sli­ jedeće faze. za sada. bez ikakvog straha ili nade da se može vratiti u prijašnje stanje: brže napredovanje opštijih i manje kompliikovaniih kategorija može. Tako. u svakoj fazi. odgovarajuća evolucija se može smatrati potpuno realizovanom. moramo smatrati da teološka epoha postoji sve dok moral­ ne i političke ideje budu čuvale bitno teološki karakter.nosti da dopre do te krajnje kategorije. metafizičku epohu. ova uz­ gredna razmišljanja bi se mogla koristiti samo za pod-ipodjelu epo­ ha do stepena ο kojem je. pa čak i kada za najjednostavnije među njima započne pozitivno stanje: slično tome. treba pro­ dužiti do rađanja pozitivnosti tog nadmoćnog poretka ljudskih kon­ cepcija. u užem smislu. do tada. SADRŽAJ Ο sociologiji Ogista Konta — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — 5 Kurs (Tečaj) pozitivne filozofije Prvo predavanje — Drugo predavanje — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — 19 21 23 47 71 Piščevo obaveštenje uz prvo izdanje — Četrdeset šesta lekcija — Četrdeset sedma lekcija Četrdeset osma lekcija — Četrdeset deveta lekcija Pedeseta lekcija — — Pedeset i prva lekcija — KRAJ ČETVRTE KNJIGE Pedeset druga lekcija — H3 121 1 9 5 221 225 — — — — — — — — — — — 301 306 . Takav postupak će omogućiti da aspekt svake epohe bude izražen kolikogod je to moguće i da se jasno uoči spontano prip­ remanje slijedeće epohe.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful