Biblioteka

Prevodi

AUGUSTE CONTE

Ogist Kont KURS POZITIVNE FILOZOFIJE, Prevod i priprema: dr Radomir Lukić Urednici prof, dr Ra tko Božović Dragan Vukčević Izdavači: ΝΙΟ »UNIVERZITETSKA RIJEČ«, NIKSIĆ CENTAR ZA ISTRAŽIVAČKO-IZDAVAČKU DJELATNOST RK SSO CRNE GORE Za izdavače : Janko Brajković Srđan Darmanović Tehnički urednik: Rajko Babović Ti raž: 1000 primjeraka

KURS POZITIVNE FILOZOFIJE
ČETVRTO IZDANJE prošireno« predgovorom jednog učenika i proučavanjem razvoja pozitivizma

YU ISBN 427-0112-9 Štampa: »Kultura«, Backi Petrovac Nikšić 1989.

Ο SOCIOLOGIJI OGISTA KONTA

Ogist Kont (Auguste Conte) rođen je 1798. u Monpeljeu u mo­ narhističkoj katoličkoj porodici, koja je jako uticala na njegova ka­ snija shvatanja. U suprotnom pravcu uticala je na njega Politehnička škola u Parizu, revolucionarna i jakobinska, koju je pohađao i u kojoj je kasnije služio kao ispitivač i korepetitor. Zalazeći u go­ dine, ponovo se vraća konzervativizmu, pa čak pada i u mistiku, osobito pod uticajem jedne pobožne žene, Klotilde de Vo, s kojom je imao kratkotrajnu sentimentalnu vezu. Na njegove naučne po­ glede važan je bio uticaj Sen-Simona, čiji je sekretar u mladosti bio. Umro je 1857. Kont je bio poznati matematičar i čovjek širokog enciklopedij­ skog znanja. Bio je plodan i kao pisac. Glavna su njegova djela TE­ ČAJ POZITIVNE FILOZOFIJE u šest knjiga (1832—42), osnovno djelo, u kome je obrađena i sociologija; SISTEM POZITIVNE PO­ LITIKE ILI SOCIOLOŠKA RASPRAVA KOJOM SE USTANOV­ LJAVA RELIGIJA ČOVJEČANSTVA (1851—4) i SUBJEKTIVNI SISTEM ILI UNIVERZALNI SISTEM SVOJSTVEN NORMALNOM STANJU ČOVJEČANSTVA (1856). Kao mislilac, Kont je tipičan primjer nedoumice na raskršću društvenih epoha, pa i filozofije. On je, s jedne strane, empirist-pozitivist, koji svijet hoće da objasni naučno, pozitivistički, čime se izražava nov stav prema svijetu, koji donosi nov način proizvod­ nje, kapitalizam; s druge strane, on se zaustavlja na tom pravcu i vraća se ponovo u staru, srednjevjekovnu mistično-religijsku sko­ lastiku pokušavajući da izgradi novu religiju s »prirodnim«, socio­ loški shvaćenim božanstvom. Okovi stare misli srednjevjekovnog feudalizma nijesu mu dopuštali da se pojavi kao nosilac nove, čisto pozitivne misli. Ipak, ovi nanosi mistike i religije nijesu bili do­ voljni da prevladaju nad novom, pozitivističko-empirijskom suš­ tinom njegove misli, te ona zadržava sav svoj istorijski značaj. Ovi mistično-religijski činioci zato ostaju samo svjedoci napora koje je novi pozitivistički duh morao da učini da bi izišao na pravi put, ali i opomena da čist pozitivizam ne može uspješno da rješava ne-

ka duboko filozofska pitanja, koja prevazilaze iskustvo (i koja su, uostalom, i osnovna pitanja filozofije). Iako je ovdje riječ ο Kontu kao jednom od osnivača sociologi­ je, treba istaći da~ee--on nije ograničavao samo na sociologiju. On je sébe smatrao filozofom i izgradio je sistem filozofije zasnovan najozitivizmtl· k-aejioiorn filozofskom pravcu. U suštini on je svo­ ju pozitivnu filozofiju izgräHrö~Tcäo sintezu nauke, — dakle, kao naučnu filozofiju. Tek u okviru te filozofije izgradio je i svoju so­ ciologiju, kao njen dio. Izlažući tako rezultate nauke, on je dijeli na šest djelova, posebnih nauka, koje se raspoređuju u sistem pre­ ma svojim predmetima. Ovi predmeti se pak pojavljuju istorijskim redosljedom, onako kako se pojavljuju u prirodi, na osnovu zako­ na evolucije. Ukoliko se kasnije pojavi, vrsta pojava je utoliko slo­ ženija od prethodnih vrsta i služi za bolje razumijevanje prethod­ ne vrste, kao što se i sama objašnjava njome. Tih šest nauka su po Kontu matematika, astronomija, fizika, hernija, biologija i naj­ zad društvena fizika, kojoj je kasnije dao naziv sociologija. Izlažući tako svoj filozofski sistem u »Tečaju pozitivne filozo­ fije«, Kont ipak najveći dio izlaganja posvećuje upravo sociologiji, što je i opravdano, pošto smatra da su društvene pojave (koje se u istoriji prirode javljaju najkasnije) istovremeno i najsloženije. Tako je Kontova filozofija jedna vrsta enciklopedije nauka, suštinski različita od ranije, spekulativne filozofije, koju on odba­ cuje kao zabludu. Ali on se na tome ne zadržava. U stvari, njegov osnovni cilj nije niti istorija ljudskog saznanja ni ljudskog društva, odn. zasni­ vanje sociologije. Ovo poslednje je došlo samo kao popunjavanje jedne praznine, koje je bilo neophodno da bi se dopunilo ljudsko saznanje svijeta, čovjeka i društva. Ali samo to potpuno saznanje, ta pozitivna fîlozofija, teorijsko znanje, nije ništa drugo do sred­ stvo za ono što je mnogo važnije, za racionalnu naučnu djelatnost na daljem i konačnom uređenju društva naučnim, pozitivnim me­ todom — za jednu pozitivnu, naučnu politiku, koju Kont izlaže u svom sljedećem glavnom djelu — SISTEMU POZITIVNE POLITI­ KE. Jer on je u stvari društveni reformator, koji hoće da dovrši započeto djelo francuske revolucije i uspostavi jedno na pozitiv­ nom znanju zasnovano racionalno ljudsko društvo. Ovaj svoj osnovni stav Kont izražava svojom poznatom devi­ zom: »Znati da bi se predvidjelo, predvidjeti da bi se moglo« (uti­ cati), (»Savoir pour prévoir, prévoir pour pouvoir«). Tako on po­ slije sociologije, koja pokazuje iz čega je društvo sastavljeno i po kojim se zakonima razvija, izlaže politiku, shvaćenu kao praktič­ nu primjenu nauke, ali koja i sama ima elemente nauke, jer pred­ viđa novo društvo koje nužno slijedi upotrebi naučno utvrđenih sredstava za njegovo stvaranje. Težeći da stvori novo društvo svo­ jim naučnim pozitivističkim metodom, Kont se dodiruje s Mark-

som, koji je takođe htio novo društvo zasnovano naučnim metodima i izgrađeno na isti način. Ali on ima dodira i s drugim socijali­ stičkim reformatorima, naročito Sen-Simonom, čiji je uticaj ne­ sumnjivo trpeo. Cilj ovih i drugih reformatora bio je u velikoj mjeri sličan. Svi oni teže novom, humanijem društvu zasnovanom na novom, hu­ manijem, razvijenijem, »naučnijem« čovjeku. Jedino im se sredstva za ostvarenje takvog društva razlikuju, a Kontova i Marksova po­ gotovu. Marks misli da se do novog društva može doći samo revolu­ cijom — potpunim uništenjem starog društva silom koju će upo­ trijebiti proleterska klasa, revolucionarna po samom svom lošem društvenom položaju; Kont se oslanja na filozofiju, koja treba da prosveti ljude i mirnim putem ih uvede u novo društvo, opleme­ njujući čovjeka. Ne treba revolucionarnom borbom rušiti staro dru­ štvo, kako je mislio Marks, nego, po Kontu, treba prosvećivanjem duha obezbijediti da svi ljudi uvide istinu ο novom društvu i da ovo složno i ostvare. Kont je bio konzervativac, grozio se revolucionarnog nasilja i htio je poštovanje poretka umjesto revolucionarnog haosa, pošto­ vanje autoriteta, slogu umjesto borbe, ljubav, altruizam i solidar­ nost svih članova društva i cijelog čovječanstva. Da se sve to os­ tvari, mora se uspostaviti duhovno jedinstvo društva u cjelini, jer ako ono ne postoji, umjesto sloge i sklada u društvu vladaće ne­ red i borba. Društveno jedinstvo je ranije ostvarivano religijom (teologijom) u prvoj eposi, a u drugoj metafizikom, ali oba sred­ stva su nenaučna, neprihvatljiva za savremeno doba, kad su ljudi došli do pozitivnog, istinskog znanja, koje daje nauka. Stoga ova mora biti temelj društvenog preobražaja, preko pozitivne filozofi­ je, koja je jedna vrsta sinteze nauke. odn. sintetička nauka. U tom osobito važnu ulogu ima sociologija, kao nauka ο društvu. Doduše, Kont je smatrao da se upomoć mora pozvati ne sa­ mo nauka nego i religija, jer ona može da pokrene osjećanja ljudi i da ih neposredno i snažno motiviše za akciju, pa i na žrtvu radi, preobražaja društva i učvršćenja njegove postojanosti u jedino ispravnom društvenom poretku. Ali i ta nova religija, kojom on hoće da zamijeni staru, fantastičnu religiju, upravo stoga i nije prava religija. To je nova. u stvari razumska, naučna religija, slič­ na onoj iz Francuske revolucije. Njena spoljna strana, ritual i ne­ ka vrsta misticizma u ovome, liči na staru religiju, ali njena unu­ trašnja strana, njen sadržaj je u stvari nauka, odn. naučni zaklju­ čak ο uređenju društva i ponašanju čovjeka. Njeno božanstvo je zato čovječanstvo naoružano znanjem, koje on naziva »Veliko biće«. Teško je objasniti ovakav preokret u Kontovim shvatanjima, čime je porekao svoje osnovne dotadašnje stavove. Objašnjenje

6

7

obavezno iste za sve koji se tim metodom služe. koje shvatanje u osnovi proističe iz njegovog shvatanja same nauke. spekulativni. tj. imaju velik uticaj biološki činioci. čime Kont zasniva svoj naučno-filozofski pravac pozitivizam. raznovrsne pojave u njemu su u skladu (sto je jedan od Kontovih osnovnih zaključaka). i glavni. najvažnije j e p o s m a t r a n j e (op­ servacija) kao sastavni. s pravom je isticao metod posmatranja. koji mora da ima dublju osnovu od uticaja. međusobno zavisne. neposredno posmatranje pojave koja se nalazi pod okom istraživača. stupnjevima. što može učiniti jedino sociologija. Ne ula­ zeći u pitanje da li zaista postoji korjenita razlika između uzroka i odnosa ili se prvi mogu svesti na druge. kao biologija. iako može nešto do­ prinijeti objašnjenju. On je sociologiju shvatio kao opštu nauku ο ljudskom druš­ tvu. One se mogu nesumnjivo iskustveno ut'. on je ipak pretjerao smatrajući da nauka ne može da utvrđuje uzroke pojava nego samo njihove odnose (stalne. Pri tom se. pa se zato socio­ logija ne može svesti na biologiju nego mora biti nauka ο vrsti. Otud i istorijski metod u sociologiji. kao. razumljivo. jer u njemu prethodna pokoljenja djeluju na sljedeća i zato se ono. a ne ο pojedincu. metafizički metod uz relativno male izuzetke. što potvrđuje istorija društva. kao jedinstvena. Time Kont utvrđuje jedan osnovni uzroč­ ni način razvoja društva. Pozi­ tivni metod uzima u obzir samo pozitivno utvrđene činjenice. date u prostoru i vremenu. čisto umovanje. Shvatajući društvene pojave kao realne pojave. ali se ono ne može svesti na njih. bez činjenica. politička ekonomija. U pr­ vom se proučava sastav ljudskog društva (društvena STATIKA). za razliku od životinjskog društva. odn. ako treba odbaciti spekulaciju. bez obzira na neke nedostatke i tog metoda uopšte i svog primjenjiva­ nja ovog metoda. ali se ne može svesti na njih. Ipak. makar i ne bile proste. U njemu se očigledno desio neki snažan unutrašnji prevrat. Posebne druš­ tvene nauke. tj. U borbi protiv zamje­ njivanja pozitivne nauke spekulacijom. pod uticajem skolastike i teologije. nasuprot svom načelnom stavu da socio­ logija ne utvrđuje uzročne veze među pojavama nego samo njiho- 8 9 .. U razvoju društva svaki kasniji stupanj nužno je određen prethodnim stup­ njem. kojom se služi­ lo ranije. Društvo. kako bi se utvrdio njihov razvoj. a u drugom — razvoj društva (društvena DINAMIKA). sociologija treba da primjenjuje pozitivne metode. pa se stoga mogu saz­ nati samo ο jednom jedinom naukom. pridavao istorijskom metodu. To ipak ne može smanjiti njegov značaj za nastanak so­ ciologije. ipak treba reći da je time Kont znatno uprošćavao problem oštro podvlačeći nužnost iz­ bacivanja zakona iz sociologije (i nauke uopšte). npr. Tako je njegov pozitivistički sistem sociologije i njene primjene u prak­ si ostao nezavršen. svakako ne može objasniti glavno. što je opravdano. Da bi se činjenice tačno saznale. On je čak pominjao i metod eksperimenta gdje je moguć. Zato se po Kontu ljudsko društvo i ne može objasniti voljom i sviješću pojedinaca nego njihovim po­ vezanim djelovanjem u društvu kao cjelini. nije ograničavao samo na posmatranje u užem smi­ slu. ali uzetom u cjelini. npr. najsloženija pojava u pri­ rodi.uticajem njegove prijateljice Klotilde de Vo. Kont je istakao da se društvene pojave. što objektivnijeg. to će ' se ukratko iznijeti njegovi glavni sociološki stavovi. određeno je svim prostijim pojavama nastalim prije njega. Naglašavanjem posmatranja društvenih pojava kao realnih pojava. upravo zato i najteže naučno tačno saznati. ukoliko ga ima. Kao pozitivna nauka (a nauka je istinska nauka samo ako je pozitivna). Ti­ me je Kont znatno doprineo naučnom zasnivanju sociologije. Za objašnje­ nje društva nema potrebe pribjeći nikakvim spekulacijama: činje­ nice su jasne. što je velika zasluga kad se zna da je u dotadašnjem proučavanju društva vladao iracional­ ni. Istorijski metod za Konta je od velikog značaja i jer je njegov glavni sociološki zakon ο tri stupnja društvenog razvoja upravo dobijen istorijskim me­ todom kao zakon kretanja društva u vremenu.. I možda / važnije od toga — te činjenice u svom skupu međusobno se ob­ jašnjavaju dajući takođe iskustveno provjerljive zakone društve­ nog sastava i razvoja. jedne ličnosti. koji je u stvari poređenje odnosnih pojava u sadašnjosti i prošlosti. sociologijom. razvija. Sve . razumljivo. U društvu. po Kontu zato ne mogu potpuno da objasne pojave koje proučavaju. Usljed toga je društvo istorijska pojava. Pošto je ovdje riječ ο Kontu prvenstveno kao sociologu. Opravdano osporavanje se pojavilo u odnosu na Kontovo shvatanje suštine same sociologije kao nauke. pa zato sociologija mora da se služi re­ zultatima svih prethodećih joj nauka. jer se svaka pojava može objasniti samo u cjelovitom društvenom sklopu. nego je smatrao da je veoma važan i metod upoređivanja posmatrane pojave s drugim pojavama iste ili bliske vrste. Odavde logički izlazi i podjela sociologije na dva dijela. dostupnih relativno objektivnom posmatranju. najkasnije nastale u razvoju prirode. Kont od­ bacuje spekulaciju. koje proučavaju pojave na­ stale prije nastanka društva. Osobit je značaj. činjenice date u iskustvu. kao opšta društvena nauka. po Kontu ne treba od­ baciti i maštu i ako je treba potčiniti posmatranju. najsloženije i najpromjenljivije. Stvarnost je data tako reći na dlanu — treba samo dobro otvoriti oči. on je za­ ista znatno doprineo učvršćivanju i pobjedi pozitivnog metoda u sociologiji kao osnovnog naučnog metoda. iako složena pojava. vrditi. makako važnog. a padom u misticizam Kont je iznevjerilo sa­ mog sebe. dio pozitivnog metoda. ο čemu će kasnije biti riječi. nepromjenljive).

Ali suštinske protivrječnosti nema. Porodica se time razlikuje od šireg društva. ipak zakon ο tri stupnja razvoja nije njegova isključiva tvore­ vina. ute­ meljenu prvenstveno na podjeli rada. Činjenica je zaista da su sve društvene pojave međusobno povezane i da se istovremeno razlikuju od društva do društva. Pravi naučni temelj stupnjevanju društvenog razvoja po­ stavila je arheologija. »mrtvi vladaju živima«. kao osnovnoj društvenoj zajednici. što važi i za pravo. razvijajući početne ljudske biološke dispozicije. Glavni činilac koji dovodi do trećeg stupnja razvoja je tako nauka. hrišćansko društvo — dakle. pored postojanja različitih vrsta pojava. proizvod je kako istovjetne društvene osnove tako i usklađivanja jednih djelova drugima svjesnim pu­ tem. bogovi i demoni. Kont utvrđuje da između čovje­ čanstva (koje u stvari predstavlja jedno jedinstveno. Najzad. Ali u njoj ima i čisto društvenih elemenata (saradnja u materijalnoj proizvodnji i vaspitanja podmlatka). samo dva stupnja (pošto je stupanj raja kratkotrajan i ima samo dva ljudska bića. zasnovana na instink­ tu. zasno­ vana na pozitivno utvrđenim činjenicama. u kome postoji podjela rada i ra­ cionalno se usklađuje proizvodnja i cio društveni život. kao što i nestaju stare. Ukoliko se društvo više razvija. Ali se postupno mnoštvo duhova svodi na jedan — ni Boga. ali je ovu društvenost konkretno uobličila i razvila istorija tokom vremena. Taj treći stupanj Kont smatra krajnjim. grešno čovje­ čanstvo od prvobitnog grijeha do Hrista Spasitelja. utvrđuju se iskustvene. On se dalje može samo razvijati. odn. doduše. koje. a ne sociologije) postoje uže druš­ tvene zajednice. Društvo počiva na prirodnoj ljudskoj društvenosti. produbljivanju razlika izme­ đu ljudi. poslednjim u razvoju društva i čovjeka.ve stalne odnose istovremenog sapostojanja (koegzistencije) i istorijskog sljedovanja. porodica. koja je biološki instinkt (rađanje potom­ stva. svako razmišljanje ο društvu i njegovom razvoju vodilo je razlikovanju stupnjeva tog razvoja. krajnji uzrok. metafizičkom stupnju. ovo Kontovo načelo utvrđuje i činjenicu da su i pojave u suštini iste vrste različite u raznim tipovima društva. što znači da. Pomenuti sklad među raznim sastavnim djelovima društva. utoliko istorijski činilac igra sve važniju ulogu u obli­ kovanju društvene prirode ljudi i u samom sastavu i razvoju druš­ tva. Na tom stupnju čovjek smatra da su glavni činioci svijeta duhovi. či­ me je i određen opšti tip datog društva. Prethodni stupnjevi su samo nužan prelaz ka ovom poslednjem. ljudske ideje pokreću razvoj. Spontano nastali sklad se izražava u društvenom redu. Na drugom. Uporedo s razvojem društva. kao što se i samo čovječanstvo kao cjelina sastoji više od mrtvih nego od ži­ vih. racionalnom postupanju umjesto instinktivnog. Tako je ljudsko društvo sve više tvorevina sopstvene istorije nego prvobitnog biološkog činioca i danas je vdše određeno nasleđem dobijenim od prethodnih pokoljenja nego biološkim činiocem. koji se dijeli na fetišistički. kao i razum. najobuhvatnije društvo. u čemu glavnu ulogu igra razum. kao važan činilac njegovog održavanja. Ovo je jedna od najvažnijih njegovih misli i jedna od osnovnih postavki sociologije uopšte. učvršćenju solidarnosti nastale usljed podjele rada. izgleda da protivreči Kontovo uvođenje religije kao jedne od osnovica izgrad­ nje društva trećeg stupnja. u stvari kao primjena nauke. Ako se hoće. U dva različita tipa društva. samim djelovanjem sklada čiji je izraz. Ali on ispravno 10 podvlači da tom spontanom društvenom redu treba da se prilagodi i s njim uskladi i politički sistem društva. igra sve manju. jer tip druš­ tva prožima sve pojave i ujednačava ih u crtama osobenih za sebe. politetistički i monoteistički. Ovome. od kojih su glavne dvije — porodica i domovina. koji se i održava spontano. odn. naučnom stupnju razvoja društva. pozitivne naučne zako­ nitosti. Razmatrajući sastav društva. različitog od ostalih. Makoliko istiican kao jedna od bitnih odlika Kontovog siste­ ma. usljed težnje za proširenjem. odn. njegov stalni napredak. U porodici. pa je kao takvo osnovni predmet sociologije) i poje­ dinca (koji je predmet biologije. i to na materijalističkoj osnovi razvitka oru11 . razvija se ljudska društvenost. narod. na trećem stupnju pozitivno-naučnom. jer se religija shvata takođe kao naučna. suzbija se teološko shvatanje svijeta i ovu objašnjava apstraktnim filozofskim načelima: suština. Ovim Kont izražava svoj čuveni osnovni stav po kome su svi sastavni činioci društva u neprekidnoj uzajamnoj vezi i sklad (consensus) i duboko utiču jedni na druge. U stvari. krajnji cilj i si. a društvo kao šira cjelina sve veću ulogu. može se smatrati da je već Biblija odredila stupnjeve razvoja čovjeka i njegovog društva — prvobitan bezgrešan čovjek. »Dio društveni razvoj počiva na mišljenju«. Evu i Adama). kako kaže Kont. jednom od najvažnijih pojmova Kontove sociologije. S razvojem razuma razvija se i društvo. država. društvenim pojavama. ako se hoće. Prvi je teološki stupanj. koje je njena posljedica. jer tvorevine mrtvih žive u živima. a ne može biti zamijenjen nikakvim drugim suštinski različitim stupnjem. Društvena dinamika je tijesno vezana s pojmom društvenog napretka. što će sve odvesti ujedinjavanju čovječanstva. prolazi kroz tri razvojna stupnja. kao šira društva. jednom se moraju uje­ diniti u čovječanstvo kao jedinstveno društvo. jer se društva razvijaju i javljaju se nove pojave. Narodi. opet tri ili. po kojima se čovjek i upravlja u svojoj djelatnosti. Društvena statika ispituje »uzajamne akcije i reakcije koje ne­ prekidno vrše jedni na druge svi razni bilo koji djelovi društvenog sistema«. Kont je isoaijalni optimist — on vjeruje u neprekidan bo­ ljitak čovječanstva. Društvo se po njemu razvija i tako »čini da se sve više ispoljavaju obilježja čovječnosti u poređenju s obilježjima životinjstva«. ljubav).

Ali je suština Marksovog shvatanja čisto sociološka — osnova su joj odnosi lju­ di u proizvodnji materijalnih dobara i proizvodnji ljudi. zaostajanja. ipak Kont nije slijepi pristali­ ca apsolutnog ravnomjernog napretka i determiniranosti. Isto tako nije svaka pojedi­ nost u razvoju. Doduše. nasuprot Kontu. njegova tvrdnja da se društvo mijenja mijenja njem duha. Iako objektivno nužni. Nasuprot tome. osobenost društvenih odnosa koji čine osnovu društva. na osnovu čega se ra­ zlikuje kameno. a ne. Doduše. načelno. Ta­ ko svaki stupanj negira sam sebe iznutra. neophodno za razvoj društva. Tako se Kont po­ kazuje i kao dijalektičar. koji nastaje na ruševinama starog poslije jednog razdoblja kolebanja i nejasnosti. kako je poznato. Zastupajući gledište da je razvoj duha bitan za razvoj društva. a samim tim i djelatnost u pravcu napretka. To je temelj njegovog shvatanja države i politike. na razum. koja opet teži da razbije društveno jedinstvo. 12 13 . ali u svojim granicama sociološka društvena pred­ viđanja su isto onoliko pouzdana kao i ona u ostalim naukama. Negacija te unutrašnje samonegacije je novi stupanj. jer u proizvodne snage ulazi i ljudsko znanje i vještina. pak. a zakoni razvoja neizmjenjivi. čovjek djeljuje i slobodno u granicama koje mu ostavlja nužan napredak. gvozdeno doba. on uviđa da se ove pojave ne mogu pred­ viđati s onom podrobnošću i apsolutnom tačnošću kao u prirod­ nim naukama.ta tvrdnja se ne može drukčije shvatiti do kao pot­ vrda da je duh uzrok mijenjanja društva. Pored toga. Kont ipak lije­ po podvlači da opšti društveni sklad ne znači da u razvoju nema borbe između starog i novog. pokazujući da u društvu mora vladati solidarnost i jedinstvo nje­ govih članova. kao što se ne mogu svesti ni na jedan jedinstven zakon. kojoj prethodi i slična joj Hegelova. Kont pada u idealizam. u čemu sloboda ljudske djelatnosti ne postoji uopšte. on tako odre­ đuje i uzrok društvenih promjena. što čini potrebnim ljudsko kritičko ocjenjiva­ nje. Ali iako je napredak sta­ lan. Nasuprot njegovim takvim na­ čelnim izjavama. Naprotiv. Ljudski razum takođe nije svemoćan. napor i borbu. povezanih podjelom rada. a ne mogu se ni svesti na ove. u koje spadaju i oruđa proizvodnje. Ali je bit njegovog materijalizma što razvoj razuma nije samosvojan. od koje zavise svi ostali društveni odnosi. kojim će se objasniti sve društvene pojave. odn. kao objektiv­ na nauka treba da bude jedan od temelja tog duhovnog jedinstva. razlikuje robovla­ sništvo. koji razvojem dolaze u suprotnost jedni s drugima. odn. razumije se. feudalizam i kapitalizam. Za razliku od klasične na­ vedene periodizacije arheološkog porijekla. Inače se ne može nika­ ko objasniti paralelizam između duhovnih i društvenih promjena. prirodne za ljudsku vrstu. Me­ đu njima Kont naročito ističe osnovne ljudske potrebe. ljudi. Razvoj društva je. razni narodi se istovremeno nalaze na raznim stup­ njevima razvoja. zasnovane na oruđima proizvodnje i drugim. po­ zitivnu politiku. samim tim što je nužna istovremeno i opravdana. dok je po Kontu on samosvojan i sve ostalo za­ visi od njega. S druge strane. kao nauka. Marks je materijalista. Slične periodiizacije se nalaze i u drugih mislilaca. kao i množenje stanovništva. bakarno. tj. Sociologija. ma i stihijska. on može u pojedinosti­ ma ostvarenja da bira po svojoj volji. pa time postaje idealista. da stupanj razvoja društva odgovara stupnju raz" voja duha . Kont uviđa da to ne znači da sva društva moraju istovre­ meno i u svim podrobnostima da imaju istovjetan stupanj razvoja. onda to znači da se društvene pojave mogu i predviđati i Kont na tome zasniva društvenu djelatnost. Marks. Dajući opravdan značaj množenju stanovništva. jer osjećanja jače vezuju ljude nego razum. po njemu. Zasnivajući svoju periodizaciju na od­ nosima u proizvodnji. iako. Razlika u ovim periodizacijama leži u činjenici da je arheologija zasnivana oruđima za proizvodnju. Ra­ đanje novog i ovdje ide uz muku. Novo se najprije neprimjetno razvija u krilu starog. ovaj način je određen stupnjem razvoja pro­ izvodnih snaga. Može biti nedostataka u razvoju. Razu­ mije se da ni Marks ne zanemaruje razum. koja treba da uskladi red i napredak. a Kont na razvoju ljudskog duha. iako su zakoni društvenog razvoja isti za sva društva. po Kontu. Marks svoju periodizaciju zasniva na načinu proizvodnje. a izvire iz njegovih sopstvenih elemenata. Ali još je značajniji činilac jedinstva religija sa svojom osobenom moći zasnovanom na osjećanjima. Kont smatra da je njemu savremeno društvo u krizi upravo zbog razvijanja svog društvenog jedinstva revolucijom i sledujućim joj ideološkim borbama. on ne mo­ že sprečiti druge činioce društvenog razvoja da utiču na ovaj. Iako optimist u pogledu kretanja čovječanstva. osnova je duhovno jedinstvo ljudi. Iako ne može da mijenja zakone napretka. Kont smatra da se ovo mora jačati svestranom djelatnošću državne vlasti. sličan Hegelu. čiji su nosioci. odn. zakoni društvenog razvoja nijesu apsolutno strogi kao pri­ rodni zakoni. kome treba da slijedi komuni­ zam s prelaznom fazom socijalizmom. apsolutno racionalna. čemu savremena nauka dodaje mašinsko i danas elektronsko doba i sl.đa proizvodnje i sredstava za proizvodnju. Ako postoje društveni zakoni razvoja i stalnih odnosa među društvenim pojavama. nego zavisi od materijalnih društvenih odnosa. smatra kako je rečeno. Jedna od sociološki najznačajnijih je svakako ona Marksova. ko­ ji je zasniva na razvoju razuma. njegov napredak i sociologija us­ tanovljava njegove stalne nužne zakone. Za društveno jedinstvo. što omogućava podrobnije i tačnije upoznavanje zakona razvoja. da nauka ne može i ne treba da određuje uzroke pojava nego samo njihove stalne odnose. što izaziva sve jaču podjelu rada.

mada je. objašnjavajući razvoj društva (i ljudskog uma) upravo sociološki — mijenjanjem iskustva koji­ ma se um služi. iako je i on pod uticajem Hegela i filozofije istori­ je. tim prije što je naglašavao i eksperimentalni. Ispada da se ljudski duh or­ ganski. iako nešto stariji od nje­ ga. Prije je to bila jedna opšta nauka ο svetu. gdje shvata stvarnost i svijet objašnjava realnim činiocima. više ili manje. Ali kako objasniti to sljedovanje drukčije nego uzročnošću? Kad se razmatra Kontov doprinos sociologiji. uporedni i istorijski metod. poz­ natu šemu — stari. To je. On je nesumnjivo jasno shvatio potre­ bu takve nauke i uočio da je društvo došlo do onog stupnja raz­ voja kad se može i zasnovati. umom. držeći se dosljedno svojih os­ novnih stavova. odn. samo ut­ vrđivanje sljedovanja jedne pojave drugoj. I jedna i druga filozofija iz toga izvlače sociološke zaključke. i njegovim lukavstvom. U stvari. koja se često temeljila na tvrdnjama koje su imale nadiskustveni karakter. drugi — idea­ list. tj. Ova re­ volucija je posljedica razvoja novih moćnih sredstava proizvodnje. Kont tvrdi da promjena duha izazi­ va promjenu društvenog stanja. Stoga bi se moglo sasvim određeno reći da je Marks daleko više učinio za zasnivanje sociologije u savremenom smislu nego Kont. tj. Nasuprot takvoj filozofiji. da se sposobnost mišljenja usavrša­ va sazrevanjem čovječanstva. uopštavajući naučna saznanja. Ipak treba reći da je teško tačno odrediti koliki je njegov udio u osnivanju sociologije. Tako je on svojim istraživanjem društvene strukture. Kont je bio i Marksov savremenik. može se reći da je Kont u tom okviru bio naj­ bliži Hegelu. izgradio je svo­ ju filozofiju. na buržoaskoj revoluciji. odn. određujući stupnjeve razvoja društva razvojem slobode i razlikujući pri tom. Sociologija se tek postupno i teško razdvajala od ove filo­ zofije.tj. stalan odnos između njih. Tu je osnovno pitanje da li je duh ograničen biološki i postup­ no razvija sposobnost saznanja ili ga ograničava sama ograničena. i koje su izgleda­ le čudne i neshvatljive. Marks je tu mnogo bliži istini. doduše. Kontova sociologija je tako prije filozofija istorije nego socio­ logijaji u užem smislu riječi kako se danas shvata pogotovu -ne empirijska. jer ona smatra da se ljud­ ski duh zakonito razvija od nižeg stupnja saznanja. odn.e-biQ^materijalist. određenog Bo­ gom i mistikom. Dao je i niz konkretnih doprinosa shvatanju pojedinih društvenih pojava. koja je trebalo da da opštu sliku ο svijetu i njegovim zakonitosti­ ma. Tim i drugim doprinosima se nesumnjivo svrstao među osnivače nove nauke.sociologija Konta zanima prvenstveno razvoj ljudskog društva i uzroci takvog razvojan. koji je ipak u prvom redu filozof istorije. a ne i uzročne veze me­ đu njima. izražena prije svega u nau­ ci. iako međusobno suprotne. ima. i JContova i Marks ova shvatanja su zasnovane na savremenim istorijsko-društvenim prilikama. jer oblasti mišljenja koje manje zavise od stvarnosti razvoja po­ kazuju više-manje istu snagu duha u sva tri stupnja razvoja druš- tva koja Kont razlikuje. u oblasti filozofije ili politike. Kont je nesumnjivo snažan mislilac. Kao filozof odbacio je staru. sve do danas. On skoro da nije dao ni­ kakvo podrobnije objašnjenje zašto svjetski duh ide upravo tim etapama sem pozivajući se na opšti zakon dijalektike ο prevazilaženju suprotnosti. načelno neprovjerljiv iskustvom. Izgleda da je ovo drugo tačnije. Kao idealista. jer je takav pojam dosta restegljiv i jer preteča sociologije ima davno prije njega. sve do Sen^Simona (čiji je sekre­ tar bio i sam) i koga mnogi s dosta prava smatraju osnivačem so­ ciologije. a Kont — ljudskim umom.. a ova su opet tvorevina ljudskog uma. koju je nazvao pozitivnom._Jedan-J. političke organizacije. Marks je izvukao materijalistički zak­ ljučak ο određenosti istorije proizvodnim snagama i proizvodnjom. spekulativnu filozo­ fiju. srednji i novi vijek. do pozitivnog stupnja. na industriji. ukoliko se takva filozofija uopšte može posmatrati filozofijom. biološki tako razvija. Naglašavanjem pozitivizma. jer je on ne samo dao ime novorođe­ noj nauci nego je i prvi sistematski izložio u cjelini. A time se upravo bavila filozo-fija istorije od Αntike do Francuske revolucije i kasnije. počev od Antike. koji duboko prodire u suštinu problema koje raspravlja. što Kontu nedostaje. Sama sociologija je ušla u tu opštu sliku ο svijetu kao posebna nauka ο jednom njegovom po­ sebnom dijelu — društvu. On je bio poznati mate­ matičar i filozof. kao npr. iako međusobno suprotne. jer ljudi mijenjaju stanje tek kad stvore ideju ο tom mijenjanju. iskustvo. klasne borbe i ideologije postavio niz kamena-temeljaca i empirijskoj so­ ciologiji. on je postaviu ispravne metodološke osnove te nove nauke. razvojem realnih odnosa ljudi prema prirodi i među sobom. treba uočiti da on u stvari nije sociolog u užem smislu. koji je razvoj društva objašnjavao svjetskim duhom. A idealizma ima dovoljno. za koga se može takođe smatrati da je istovremeno s njim po­ ložio osnove za svoju osobenu sociologiju zasnovanu takođe na suštine društva suprotnu Kontovoj. Ali se oni u stvari više dopunjuju nego što se isključuju. kako je rečeno. Kontu ipak nesumnjivo pripada izvjesna prednost u od­ nosu na svoje prethodnike. koje obrazlaže velikim obiljem razloga i činjeni- 14 15 . to je bio tipičan primjer naučne filozofije. U zaključku se može reći da su Kontove zasluge za nastanak sociologije svakako znatne. nerazvijena stvarnost. Međutim. pa preko Arabljana (Ibn-Haldun) do niza značajnih engleskih i francuskih pisaca XVIII vijeka. U Konta je dijalektike manje. formalno.

umnogom proizvoljna — jednom riječi. na koji Kont izlaže svoju misao vrlo je težak. Ako se za francuski stil smatraju svojstvenim lakoća. neka­ ko mehanicistička i previše determinisana. kao što je to slučaj upravo s njegovom osnovnom miš­ lju ο tri stupnja razvoja društva. skeptičkog. Trebalo bi da to mnogo više konkretnih empirijskih istraživanja nego što ih je tada bilo. mada ni ona (bu­ dući takođe ograničena na svoj način i u drugom pravcu) nije mogla objasniti niz važnih društvenih pojava i time dokazujući da se društveni živ i nemiran tok ne može. koja još traje. Lukić 16 17 . Sto se tiče metodologije. Sve što kaže vrlo opširno moglo bi se reći kraće i. obuhvatiti i objasniti jednostavno usmjerenim pravcima mišljenja. Ima dosta mjesta kad on zbog toga suviše uprošćava složene probleme. Gledajući prvenstveno jasno vidljive činjenice. On je izgradio zaista veliki sistem istorijsko-sociološkog karak­ tera. U vezi s tim treba ponovo podsjetiti na Manksa. a iza ovih. iako je načelno utvr­ dio ispravnu metodologiju. I on je takođe polazio od činjenica. Vraćajući se opet na Konta. nejasnim. apstraktna. dr Radomir D. često trivi­ jalnim. on nije dovoljno samokritičan kad apsolutizuje činjenice kao takve. treba reći da. sažetost. on zanemaruje da iza njdh ima i nekih drugih. Dugim rečenicama. složenije i skeptičnije slike društva nego što je Kontova. koji i danas izaziva poštovanje. mora se reći da je Kontov stil u svemu suprotan. često i sam vođen opštim postavkama. natrpanim. Čak i kad se ne može u suštini prihvatiti. pozitivističku . osobito na početku ozbi­ ljnog sociološkog istraživanja. Ali ako Kontov stil i nije savršen. duhovitost. S druge strane. Ali Kont ima i svoje značajne slabosti i nedostatke. A i to je dovoljno da joj se prizna značajno mjesto u istoriji sociologije. pomoću koga se jedino mogu shvatiti činjenica a koja načela doprinose sumnji da se možda činjenice i ne mogu vidjeti tako jasno i ne­ sumnjivo tačno kako to izgleda jednom pristalici isključivog pozitivizma. zasnovanim vi­ še na čistom teoretisanju nego na pouzdanim činjenicama. veoma je bogata. mora se zaključiti da je on bolje shvatio zadatak izgrad- nje sociologije nego što ga je ispunio. sa stalnim ponavljanjima istog. složenijih i manje vidljivih činjeni­ ca. Stoga je on mnogo pisao na osnovu opštih znanja nego konkretnih istraživanja. na prvi pogled paradoksalno — mnogo shvatljiivije. pak. Njegova je vrijednost više u viziji nego u ostvarenju. kritičkog.ca. Pored drugih činilaca. Nje­ gova uopštavanja su često suviše gruba i nategnuta. Prof. on sporo izlaže svoje često očigledne. njegova misao.zasnivajući nauku na činjenicama. Niz djelova tog sistema ima i svoju sopstvenu vrijednost. više fiolzofija nego sociologija. prozračnost. Tako je njegova sociologija ostala suviše uopštena. sam on je nije dovoljno dosljedno primenjivao. koje usled toga i izgube svoju sadržinu. treba reći da je u sredini u kojoj je radio i s obzirom na rezultate nauke kojima se mogao koristi­ ti on teško i mogao da učini mnogo više. njegove pozi­ tivno utvrđene činjenice su u velikoj mjeri izmijenjene da bi po­ duprle njegove opšte teorijske stavove. od kojih će se pomenuti samo najupadljivije. a njegovo djelo će još dugo vršiti značajan uticaj na njen razvoj. i ovaj doprinosi da njegova socio­ logija izgleda ponekad malo suviše uprošćena i apodiktična. ali gledanih s jednog drugog gledišta. čime se dolazi do mnogo bogatijeg. opet ima i nekih načela ljudskog mšljenja. Način. pa time i osiromašena. sociologije svakako je znatan. jasnost. zanimljivost. djelujući uspavljujuće na či­ taoca. ži­ vot. Njegov doprinos iz­ gradnji nove nauke. preopširnim. uobičajene misli. ma i preop­ širno izražena. mora se jpriznati da ona i tad ipak ukazuje na niz činjenica koje se moraju imati u vidu. Kad se tome doda njegova slabost prema nekoj vrsti misionarstva i težnja da preporodi čovječanstvo čak i uz upotrebu neke vrste religije.

KURS (Tečaj) POZITIVNE FILOZOFIJE .

kako se nadam. smatrao sam. gde je upravo otpočeo 9. kojima moram ovde javno odati svoju zahval­ nost za način na koji su dočekali ovaj novi filozofski pokušaj. članove Akademije nauka. krajem 1830. da treba da ga izložim ove zime u kraljevskom Ateneumu u Parizu. Plan je ostao potpuno isti. u znatno većem bro­ ju primeraka. koji su sa stalnim interesovanjem pra­ tili izlaganje mojih ideja. naročito onim koja se odnose na obnavljanje socijalnih teorija. bio sam primoran da unekoli­ ko suzim izlaganja svog kursa. Blenvil. članovi iste Akademije. među kojima sam još onda mogao navesti gg. štampanom u sto primeraka maja 1822. definitivno pojavi­ ti tek s drugim poglavljem. s obzirom na. u raznim delima kasnije objavljenim. što se tiče nekih osnovnih ideja izloženih u ovom kursu. stalni sekretar Akademije nauka. Ono će se. Smatrao sam neophodnim da ovde konstatujem stvarni publi­ citet ovog prvog rada. januara 1829. a zatim ponovo štampano aprila 1824. ovu ustanovu. velikom broju evropskih naučnika i filozofa. gg. počev od 4. Ona se nalaze u celosti u današ­ njem izdanju mojih predavanja. gg.PIŠČEVO OBAVESTENJE UZ PRVO IZDANJE Ovaj kurs. pošto se neke ideje. putem štampe. Blenvila i Poensoa. Furije. profesori Bruse. samo. u toj nameri. decembra. kao što to često po­ kazuje istorija ljudskog duha. Bine. Eskirol. kao opšti rezultat svih mojih radova otkad sam izašao iz Politehničke škole 1816. onakva kakva su bila prošle go­ dine. Da bih dopunio ovu istorijsku belešku. Iako su različiti umovi mogli. da sam ih izneo ranije u prvom poglavlju jednog delà koje nosi naslov Sistem pozitivne politike. biće zgodno da uka­ zem. itd. pred slušaocima među kojima su bili g. Posle manjeg broja predavanja teška bolest me sprečila da nasta­ vim s ovim poduhvatom koji je od početka podsticala svojim odobravanjem većina naučnika prvog reda. prvi put je počeo aprila 1826. već samo saopšteno. posebno doći do sličnih shvatanja 21 .. Aleksandra Humbolta. Poenso. Ovaj kurs održao sam ponovo prošle zi­ me u celosti. bez ikakvih međusobnih veza. To prvo poglavlje nije još bilo zvanično objavlje­ no. nalaze. bez ikakvog spominanja ο mojim istra­ živanjima. Navije. donekle analogne s jed­ nim delom mojih. Pošto su me tolika odobravanja uverila da ovaj kurs može korisno poslužiti i široj javnosti.

Da bi se onako kako treba objasnila prava priroda i bitni ka­ rakter pozitivne filozofije. može biti čvrsto zasnovan. Ima. smat­ ram kao da ima za predmet koordinaciju posmatranih činjenica. Ali pridev pozitivna kojim joj menjam značenje iz­ gleda mi dovoljan da razbije. smatram da vam već od ovog trenutka mo­ ram naznačiti niz osnovnih razmatranja iz kojih je proizišao ovaj novi kurs. uostalom sličnih. neophodno je baciti najpre jedan opšti pogled na progresivni hod ljudskog duha. koji je bio tako pogrešno upotrebljavan u mnoštvu raz­ nih značenja. naročito posle Njutna. morao sam ipak insistirati na stvarnoj prethodnosti jednog delà malo poznatog javnosti. ili kao rezime već postavljene doktrine. smatram da je korisno da dam ovde. Da bih se pokorio ovoj logičnoj nužnosti. dok pozitivna filozofija. Pariz. posmatran u celini: jer se bilo koje shvatanje može upoznati jedino kroz njegovu istoriju. Ali ja nisam smeo odabra­ ti ovaj drugi naziv. Pošto mi je više osoba tražilo izvesna objašnjenja u pogledu naslova ovog kursa. verujem da sam otkrio veliki osnovni zakon kojem je on potčinjen po stalnoj nužnosti. za naš duh. izgledalo mi je suvišno da ga definišem drukčije nego jednoobraznom upotre­ bom. Budući da je izraz pozitivna filozofija stalno upotrebljavan u toku celog kursa u strogo nepromenljivom značenju. Izučavajući tako celokupni razvitak ljudske inteligencije u nje­ nim različitim oblastima aktivnosti. označava jednoobrazan način rasuđivanja koji se može primeniti na sve teme kojima se ljudski duh bavi. uzetih u obzir sve do njihovih najsitnijih specijal­ nosti. Takav je obično nedostatak definicija koje se odnose na vrlo opsežne sisteme ideja kad defi­ nicije prethode njihovom izlaganju. u isto vreme. bilo na racionalnim dokazima koje pru- 23 . dodajući reč pozitivna. ona su i u onom prvom od krajnjeg značaja. preduslov osobito neophodan u jednom tako opsežnom i dosada tako malo određenom izučava­ nju kao što je ovo kojim ćemo se mi baviti. pošto se još ni jedan ni drugi ne slaže sa svim vrsta­ ma fenomena. 22 PRVO PREDAVANJE Izlaganje cilja ovog kursa ili opšta razmatranja ο prirodi i značaju pozitivne filozofije Predmet ovog prvog predavanja jeste da se jasno izloži cilj kursa. kao reč koja označava opšti sistem ljudskih shvatanja. u Engleskoj. Nesumnjivo da će se priroda ovog kursa moći potpuno ocen'tti i ο njoj stvoriti definitivno mišljenje tek onda kad mu raznovrs­ ni delovi budu postupno razrađeni. bilo kojeg reda ideja. to jest da se tačno odredi u kakvom će duhu biti razmatra­ ne različite osnovne grane prirodne filozofije. pošto već od početka karakterišu predmet koji će se razmatrati. Ako ta opšta izlaganja stiču svu svoju vrednost samo u ovom drugom slučaju. čini mi se.\ baveći se istom vrstom radova. a posebno Aristotel. ili kao kratak pregled jedne doktrine ko­ ju treba uspostaviti. shvaćenih kao da su potčinjene jednoj jedinoj me­ todi i kao da čine različite delove jednog opšteg plana istraživanja. koji bi se mogli na prvi pogled smatrati kao ekvivalentni. Ali opšta izlaganja mogu biti shvaćena na dva načina. Naziv koji sam morao stvoriti jeste dakle. Sem toga. kojom obuhvatam izučavavanje društvenih fenomena isto koliko i svih ostalih. grane nagoveštene sažetim programom koji sam vam dao. prvobitno teološko a zatim metafizičko. a. 18. podrazumevam samo čisto izučavanje opštih pojmova raz­ ličitih nauka. Prvo predavanje. mnogo sličnosti između moje pozitivne fi­ lozofije i onoga što engleski naučnici. Ovde ću reći samo toliko da reč filozofija upotreblja­ vam u značenju koje su joj davali stari. stavljam do znanja da ovaj posebni način filozofiranja koji se sastoji u razmatranju teorija. Opšte određi­ vanje granice područja naših istraživanja. kako se ne bi pretpostavljalo da sam uzimao klicu izvesnih ideja iz spisa koji su naprotiv mlađi. decembra 1829. u tom pogledu. Pri svem tom žalim što sam mo­ rao usvojiti. jedno kratko tumačenje. dok pod pozitivnom filozofijom. izraz prirodna filo­ zofija uobičajen je. povučene sa svom mo­ gućom strogošću. i koji. što se tiče osnovnog karaktera ideja. podrazumevaju pod prirodnom filozofijom. svaku vrednost. širi i uži o ~ đ naziva. kako sam to uvek i radio. da označi skup raznih eksperimen­ talnih nauka. niti opet naziv filozofija nauka koji bi možda bio tačniji. i koja će uostalom kasnije biti posebno razrađivana u punom opsegu kakav zahteva veliki značaj svakog od njih. nesumnjivo. od njenog prvog najposrednijeg poleta do naših dana. može ćelo biti smatrano kao razvijanje tačne definicije onoga što sam nazvao pozitivnom filozofijom. u nedostatku nekog drugog. jeste. a što sačinjava treće i poslednje stanje opšte filozofije. jedan termin kao što je filozofija. naročito. čak i u prvim prilaženjima. uporedo s pozitivnim naukama. onako kao što to objašnjavam već od prvog predavanja.

Akademiji nauka. delu ovog kursa koji se odnosi na izučavanje društvenih fenomena 1 . Ovde nije mesto da se posebno dokazuje ovaj osnovni zakon razvitka ljudskog duha i da se iz njega izvode najznačajniji zak­ ljučci. druga jedino ima za svrhu da posluži kao prelaz. Najzad u pozitivnom stanju. i. Drugim rečlima. po svojoj pri­ rodi. potpuno prožetu teo­ loškim shvatanjima. svedeno tako na njegove stvarne granice. metafizičko ili apstraktno stanje. na primer. čija samovoljna intervencija objašnjava sve prividne anoma-lije vas'ione. zahvaćeno iz same priro­ de predmeta. u kojem sam prvi put saopštio otkriće ovog zakona. manje ili više brojnih. u detinjstvu teolog. predstavlja fenomene kao proizvod direktnog i neprekidnog delovanja natprirodnih sila. za nekom teori­ jom da bi se povezala fakta. do poslednjih vekova. U metafizičkom stanju. Najznačajnije od svih razmatranja. ako se pođe još dalje. koje se međusobno isključuju: prva je nuž­ na polazna tačka ljudske inteligencije. Objašnjenje fakata. umesto različitih posebnih entiteta. Zar se svako od nas. mada je vrlo verovatno da ga ne može nikad dosti­ ći bilo bi u tome da je u stanju da predstavi sve razne fenomene koji se mogu zapaziti kao posebne slučajeve jednog jedinog opšteg fakta. u prošlosti. Na prvom mestu. upotrebljava redom u svakom od svojih istraživanja tri me­ tode filozofiranja čiji se karakteri bitno razlikuju a čak su u os­ novi i suprotni: najpre teološku metodu. odustaje da traži poreklo i svr­ hu vasione i da upozna unutrašnje uzroke fenomena da bi se je­ dino prihvatio da otkrije. u svakoj eposi. koji su u stanju da stvore sve posmatrane fenomene čije se objašnjenje onda sastoji u tome da se dodeli svakom od njih odgovarajući entitet. natprirodne sile su zamenjene apstrak­ tnim silama. usmeravajući prvenstveno svo­ ja istraživanja ka unutrašnjoj prirodi bića. Ο njemu ćemo raspravljati neposredno. a naročito prvi deo mojeg Systeme de politique positive. upućenog aprila 1824. gravitacija. to jest njihove stalne odnose sukcesivnosti i sličnosti. dobro kombinovanom primenom rezonovanja i posmatranja. posmatrana kao jedini izvor svih fenomena. treća. izgleda mi. svim našim intelektualnim sistemom. A sada. ljudski duh. naročito spomenuti teorijska razmatranja koja će doprineti da se uvidi njegova nužnost. njeno stanje utvrđe­ no i definitivno. savršenstvo pozitivnog sistema. jedan je­ dini veliki opšti entitet. Isto tako. mada indirektan posmatrajući razvitak individualne inteligencije. saopštiti jedan takav zakon kako bi mu odmah mogli proveriti tačnost ovi oni koji bar malo dublje poznaju apštu istoriju nauka. 8 et 10). odsada je samo uspostavljena ve­ za između različitih posebnih fenomena i nekih opštih fakata čiji se broj sve više umanjuje progresom nauke. danas već u pozitivnom stanju. nema među njima ni jedne jedine. što se tiče najznačajnijih pojmova. ja moram. da najsavršenije nauke još i danas imaju u sebi nekih vrlo vidnih tragova ova dva prvobitna stanja. Otuda tri vrste filozofije. u mladosti metafizičar. opšteg ili pojedinačnog.ža poznavanje našeg sastava. kao što je. priroda. potrebi kombinovanoj sa očiglednom Ko bi želeo neposredno dobiti podrobnija objašnjenja ο ovome moći će korisno konsultovati tri članka (Considérations philosophiques sur les sciences et les savants) koja sam objavio novembra 1852. sastoji se u potrebi. posmatrajući svoju sopstvenu istoriju. u onor. Ali" osim direktnog posmatranja. sa svom potrebnom opširnošću. u zbor­ niku le Producteur (η os 7. da ne bih sasvim zanemario jedan zakon od takvog značaja. čija će se primena često javljati u toku celog ovog kursa. početnim i krajnjim uz­ rocima svih posledica koje ga pogađaju. a u zrelim godinama fizičar? Ovo je danas lako proveriti za sve ljude koji su na nivou svoga vremena. ili opštih sistema shvata­ nja ο skupu fenomena. bilo na istorijskim proveravanjima koja proističu iz pažljivog ispitivanja prošlosti. sastavljenu pretežno iz me­ tafizičkih apstrakcija. Cak ćemo nažalost imati više nego jednom stvarnu priliku da upoznamo. 1 24 25 . zatim metafizičku i naj­ zad pozitivnu. Budući da je n e r minovno ista polazna tačka u obrazovanju jedinke i vrste. kojem on ne­ prestano teži. koje je u osnovi samo jedna obična opšta modifikacija prvoga. u ovom kratkom obaveštenju. a da svako ne može lako da je zamisli. treba da se ogra­ ničim na letimično ukazivanje najprimetnijih opštih motiva koji mogu da potvrde njegovu tačnost. Teološki sistem je dostigao za njega najviše moguće savršen­ stvo kad je božansku silu jednog jedinog bića stavio mesto mno­ gobrojnih nezavisnih božanstava koje je mašta prvobitno bila stvo­ rila. U teološkom stanju ljudski duh. njihove stvarne zakone. ne seća da je bio redom. jednom rečju ka apsolut­ nim saznanjima. Ja ga sada uzimam u obzir samo da bih tačno odredio pravi Karakter pozitivne filozofije nasuprot dvema dru­ gim filozofijama koje su jedna za drugom gospodarile. prelazi postupno kroz tri različita teorijska stanja: teološko ili fiktivno stanje. Na isti način. Taj zakon se sa­ stoji u tome što svako od naših glavnih shvatanja. ljudski duh. nauč­ no stanje ili pozitivno. Ova opšta revolucija ljudskog duha može uostalom danas lako da se konstatuje na jedan vrlo primetan način. istinskim entitetima (personificiranim apstrakcijama) svojstvenim raznim bićima sveta. dovoljno je. poslednja reč metafizičkog sistema sastoji se u tome da se shvati. različi­ te glavne faze prvog moraju predstavljati osnovne epohe drugog. koje pokazuje tačnost ovog zakona. u raznim delovima ovog kursa. uviđajući nemoguć­ nost da stekne apsolutne pojmove. U stvari. svaka grana na­ ših saznanja.

prema svim ovim raz­ matranjima. bilo kao metodu bilo kao privremene doktrine. iako pred oči­ ma. ne manje nužne. a u naše vreme tačno ocenio Bertole u herniji. kao štu treba. na zrelo stanje naše inteligencije. koja su i dala stecište njegovim naporima i pružila hranu njegovoj aktivnosti. morala bar u početku neminovno upotrebiti. Ovo poslednje razmatranje je neophodno da bi se dopunio opšti kratak pregled velikog zakona na koji sam ukazao. jesu u početku. pot­ rebna neka teorija. a najčešće bi nam fakta. bar što se tiče većine fenomena. kojoj je najviša težnja da otkrije zakone fenomena i čija je glavna osobina da smatra kao neminovno zabranjene ljud­ skom duhu sve one nedokučive tajne koje teološka filozofija. tu sklo­ nost tako sveopštu i toliko ispoljenu. te preterane ideje ο važnosti čoveka u vasioni. i to kroz dugi niz vekova. a svi problemi koji se zaista mogu resiti gotovo se smatraju kao nedostojni ozbilj­ nih razmišljanja. Sada je vrlo lako pojmiti da je ljudski duh. s druge strane. ma kako bilo. tako isto je. počev od Bekona. na primer. Ali. da iz njih izvučemo kakvu korist. kao onaj koji se nametao astrolozima i alhemičarima. Tako zahteva naša priroda. prinuđeno da ide napred skoro neosetno. kao prelaznu filozofiju. metafizič­ ke metode i doktrine. Jer ako. poreklo i svrha svih fenomena — upravo ona koja naša inteligen­ cija u tom primitivnom stanju izdiže iznad svega. filozofiju čija je osobina da bude spontana i prema tome čak i jedina mogućna u početku a isto tako jedina koja je mogla pružiti dovoljno interesa našem duhu koji je bio u povoju. i da čovek u počet­ ku nije mislio ο njima s puno preterivanja. i zapitajmo se na kakav bi prijem naišla u jednoj takvoj eposi. pre nego što je odbacila jedne da bi isključivo upotrebila druge. Ljudski um je sada dosta zreo da bismo preduzeli naporna naučna istraživanja. okretao u krugu iz kojeg ne bi ni na kakav način mogao izaći da se nije srećom otvorio jedan pri­ rodni izlaz spontanim razvitkom teoloških saznanja. da iz posmatranja razvije teorije.nemogućnošću. to varljivo verovanje. Takav je osnovni motiv koji dokazuje logičku neminovnost čisto socijalnih razmatranja koja mu se pridružuju i koja čak ne mo­ ram ni navoditi u ovom trenutku. njihove koncepcije imaju jedan tako korenito suprotan karakter da je ljudska inteligencija. u svom začetku. pozitiv­ na filozofija. Ali. nije moglo naglo i bez posrednika preći iz teološke u pozitivnu filozofiju. Vidimo dakle da je pozitivna filozofija. Ta neminovnost postaje još osetnija ako se uzme u obzir sa­ vršena skladnost između teološke filozofije i same prirode istraži­ vanja na koja ljudski duh u svom detinjstvu toliko uisredsređuje svu svoju aktivnost. pritešnjen između potrebe za posmatranjem da bi stvorio realne teorije i potrebe. Zaista. ljud­ ski duh bi se. neophodni podstiicaj bez kojeg se zaista ne bi moglo shvatiti da bi se ljudski duh prvobitno odlučio za teške poslove. očigledno da je našem duhu. Teologija i fizika su međusobno tako duboko nepomirljive. da teško možemo sebi tačno predstaviti moć i neophodnost sličnih razmatranja. odakle bismo crpli neophodnu istrajnost i žar da se pri­ kupe tolika posmatranja i iskustva koja su kasnije poslužila kao osnov prvim pozitivnim teorijama i jedne i druge vrste fenomena? Ovaj uslov našeg intelektualnog razvitka još odavno je dubo­ ko osetio Kepler u astronomiji. na­ protiv. ako se osvrnemo na svom primitivnom scanju. svaka pozitivna teorija treba neophodno da bude zasnovana na posmatranju. da bi se predao posmatranju. koje rađa teološka filo­ zofija a koje nepovratno ruši prvi nalet pozitivne filozofije. teološku filozofiju. da stvori bilo kakve teorije da bi se predao neprekidnim posmatranjima. a da nema­ mo u vidu nikakav nepoznat cilj koji može jako da deluje na maš­ tu. koji smatra kao potpuno njemu namenjen i kao da po svim svojiiim fenomenima predstavlja tesne i neprekid­ ne veze s našom egzistencijom. nego bismo čak. da bi prešao iz ove privremene filozofije u definitiv­ nu. s jedne strane. predstavimo sebi. Ali. ponavljaju da su stvarna saz­ nanja samo ona koja počivaju na posmatranim faktima. jer jedino je moglo iskustvo da nam pokaže kolike su naše snage. Lako je shvatiti zaista da naše poimanje. ukoliko je moguće. Ova os­ novna maksima je očevidno neosporna ako se primeni. Na taj način. one nikad ne bi mogle postići sav razvoj za koji su sposobne. ne vežemo od­ mah za kakve principe. Ako fenomene. iako je ona pravo i definitivno stanje ljudske inteli­ gencije. Ali nije moglo tako biti u ranom dobu ljudskog duha. Lako je shvatiti razlog za to. za ljudski duh u njegovom začetku. prostom željom da potvrdi ili obori neku teoriju. ono kojem je uvek sve više težila. morao prirodno da usvoji. Mi smo danas tako daleko od tih prvobitnih sklonosti. vrlo je upadljivo da su najosnovnija pitanja nedokučiva našim sredstvima — unutrašnja priroda bića. objašnjava s jednom tako zadivljujućom lakoćom sve do njihovih najsitnijih detalaja. morala da 26 27 . da je tada postojala. Isto je tako i kad se s praktične tačke gledišta posmatra pri­ roda istraživanja kojima se ljudski duh prvobitno bavi. posmatrajući ih. nije mogao niti je morao tako misliti. ostala nezapažena. prema tome. bez velikih razočarenja alhemije. Bez privlačnih himera astrologije. Svi veliki umovi. Naša in­ telektualna aktivnost je dovoljno podstaknuta čistom nadom da ot­ krije zakone fenomena. bili potpuno nesposobni da im poklonimo pažnju. ne samo da bi nam bilo nemoguće da kombinujemo ova pojedinačna posmatranja i. U ovom pogledu ona daju čoveku tako veliku draž bezgranične moći da deluje na spoljni svet.

čovek se malo pomalo navikao da razmatra jedino sama fakta budući da su poj­ movi ο metafizičkim faktorima lagano postojali toliko tanani da su u očima svakog trezvenog uma uzimani samo kao apstraktna imena fenomena. Nijedan trezveni um danas ne traži da ide dalje. što je opipljiv dokaz da ljudski duh. i to sveopšta. Postoji. kad god se tražilo da se kaže ο ovoj stvari nešto razumno. a šta još ostaje da se uradi da bi se dovršilo njeno izgrađivanje. nemamo uopšte pretenziju da izlažemo početne uz­ roke fenomena. pošto bismo tada jedino uvećali teškoću. bilo primarnim bilo finalnim. koliko mi je to moguće bez upušta­ nja u posebnu diskusiju koja bi bila neumesna u ovom trenutku. biće nam sada lako da tačno odredimo bitnu prirodu pozitivne fi­ lozofije — što je i pravi predmet ovog izlaganja. onoliko koliko se mogu objas­ niti. smatrajući kao apsolutno nedokučivo i besmisleno za nas istraživanje onoga što se zove uzrocima. koji su njihovi uzroci. koja su smešna kad se želi saznati unutrašnja priroda stvari i način postajanja fenomena. najveći umovi su samo mogli da definišu ova dva principa jedan pomoću drugog. kažemo da su opšti fenomeni vasione objašnjeni. jedan nepromenljivi i nužni red kojim su išla i moraju da idu naša različita shvatanja u svom napredovanju i čije je tačno razmatranje neophodna dopuna osnovnog zakona koji je već najavljen.se posluži posrednim koncepcijama dvojakog karaktera i samim tim sposobnih da postupno izvrše prelaz. Nemoguće je zamisliti kakvim bi drugim postup­ kom naš razum mogao preći iz razmatranja izrazito natprirodnih u razmatranja čisto prirodna. prema onom što prethodi. pošto takav duh isključivo vlada u svim krupnim intelektualnih poduhvatima. Pošto sam okarakterisao koliko sam god tačnije mogao u ovom kratkom opštem pregledu duh pozitivne filozofije. koji će se javljati u toku öitavog ovog kursa. Tako. A što se tiče toga da odredimo šta su u suš­ tini ova privlačna sila i teža. Zamenjujući u izučavanju fenomena natprirodnu vodeću silu jed­ nim odgovarajućim i nerazdvojivim entitetom. mi sva ta pita­ nja smatramo kao nerešiva. od kojih veći broj nije bio nikada ni postavljan. čak i najsavršenijim. Njutnovim zakonom gravitacije. ne upuštajući se u nepristupačne probleme i ograničavajući se na istraživanja jednog potpuno pozitivnog reda. Lako bi bilo navesti još ovakvih primera. obelodanjeni su najznačajniji i najtačniji zakoni ο toplotnim fenomenima a da pisac ni jedan jedini put nije sebi postavio pitanje ο unutrašnjoj prirodi toplote niti spo­ menuo — sem da bi pokazao njenu ništavost — tako bumu ras­ pravu između pristalica kalorične materije i onih koji smatraju da se toplota sastoji u treperenju svemirskog etera. sad moram da ispitam u koju je epohu stvaranja došla danas. Toga radi treba najpre razmotriti da različite grane naših zna­ nja nisu morale u svom razvitku preći jednom istom brzinom tri velike napred opisane faze niti. koja nisu više u delokrugu pozitiv- ne filozofije i koja s pravom prepuštamo mašti teologa ili suptil­ nostima metafizičara. čijem je razvi­ janju i namenjen ceo ovaj kurs. istovremeno dospeti u pozitivno stanje. Zaista u ovom radu. Vidimo. može u njima naći neiscrpnu hranu za svoju najjaču delatnost. Očigledan dokaz nemogućnosti da se dobiju takva rešenja leži u tome što. opšti zakon razvitka ljudskog duha. Ovaj red biće po­ seban predmet idućeg predavanja. iako je ovaj u po­ četku shvaćen samo kao emancipacija one prve. govoreći za privlačnu silu da ona nije ništa drugo nego teža. A ipak naj­ krupnija pitanja. ova lepa teorija pokazuje nam svu ogromnu raznolikost astronomskih fakata kao da je samo jedan i isti posmatran s raznih tačaka gle­ dišta: stalnu težnju svih molekula jednih prema drugim u pravoj srazmeri njihove mase i u obrnutoj srazmeri kvadrata njihove raz­ daljine. navodeći u tom smislu najlepši primer. Takva je prirodna namena metafizičkih koncepcija: od njih u stvari i nema druge koristi. prema tome. Ona nam očigledno potvrđuje opšte prethodne napomene. jer. A sada neka nam bude dovolj­ no da znamo da se on slaže s različitom prirodom fenomena i da je određen njihovim stepenom opštosti. dok. Svako zaista zna da u našim pozitivnim objašnjenjima. raspravljana su u ovom delu. izabraću niz divnih Furijeovih istraživanja ο teoriji toplote. predstavljaju međutim sve što mo­ žemo dobiti kao najpouzdanije. čiji je filozofski karakter izrazito pozitivan. ovaj opšti fakat nam je predstavljen kao prosto proširivanje jednog fenomena koji nam je sasvim bli­ zak i koji samim tim posmatramo kao sasvim poznatu težu tela na zemljinoj površini. u ovom pogledu. a zatim za težu da se ona prosto sastoji u zemljinoj privlačnoj sili. Da bih u ovom trenutku na­ veo samo jedan od savremenih radova. jednostavnosti i uzajamne 28 29 . Takva objašnje­ nja. onako kako ga ja shvatam. s jedne strane. Pošto sam tako utvrdio. već samo da tačno analiziramo okolnosti njihovog stvaranja i da ih vezu­ jemo jedne za druge prema normalnim odnosima sukcesivnosti i sličnosti. iz teološkog sistema u pozitivni sis­ tem. Beskorisno je in­ sistirati mnogo na jednom principu koji je sada postao tako blizak svima onima koji su malo dublje proučavali eksperimentalne nau­ ke. pokazujući nam kao identične dve vrste fenomena koji su tako dugo bili smatrani kao da nemaju ni­ kakvog odnosa među sobom. s druge strane. da je osnovni karakter po­ zitivne filozofije da posmatra sve fenomene kao potčinjene nepromenljivim prirodnim zakonima čije tačno otkrivanje i svođenje na najmanji mogući broj jeste cilj svih naših napora.

usuđujem se da kažem. To je danas. iz istih razloga. fizioloških i socijalnih. kako bilo. koja se postepeno u dva poslednja veka tako silno raširila. To je dakle velika. Ako se taj uslov jednom zaista ostvari. fizičkih hemijskih i fizioloških. 30 31 . očevidno je da on još ni­ je ušao u područje pozitivne filozofije. dovedeni su na pozitivne teorije. da se vršio stalno i sve više jačao. pošto je ljudski duh osnovao nebesku fiziku. možemo biti sigurni da će se i tu preobražaj izvesti onako kao i u svim os­ talim. isključivo u upotrebi. postojati za naše sledbenike samo istorijski. zemaljsku fiziku. Teološke i metafizičke me­ tode koje. obuhvata danas sve vrste fenomena? Očevidno je da nije tako i da. fizički i hemijski fenomeni i najzad fiziološki. uo­ stalom neizbežnu. u odnosu na sve druge rodove fenomena. Oni su se najzad tako istakli da je danas postalo nemoguće svim posmatračima koji su svesni svoga veka da zanemare krajnju namenu ljudske inteligencije za pozitivno izučavanje. Tako. pošto je potrebno da se odredi neka epoha da bi se sprečilo uda­ ljavanje od predmeta. i ne menjajući više svoj karakter. mada različiti. teže istom cilju. samim tim.nezavisnosti. primećuje se jedna bitna praznina u pogledu socijalnih fenomena. Kad bude stekla tako karakter univerzalnosti koji joj još nedostaje. koji mada se prećutno ubrajaju u fiziološke fenomene. to je. Počev od te znamenite epohe. pošto ove pružaju u tom pogledu već među sobom krajnju nejednakost. Jer bilo bi sasvim kontradiktorno pretpostavljati da ljudski duh. bilo samo kao sredstvo za dokazivanje. Sve se dakle svodi na jedno prosto činjenično pitanje: da li pozitivna filozofija. u više glavnih pogleda. prema tome. Ali one će biti namenjene da dadu ovoj poslednjoj klasi naših saznanja pozitivni karakter koji je već prihvaćen u svakoj od njih. moguće nazreti iz ovog predavanja. neograničeno čuva za jednu kla­ su fenomena svoj prvobitni način filozofiranja kad je već jednom za sve ostalo usvojio novi filozofski pravac potpuno suprotnog ka­ raktera. No. bilo kao istraživačko sredstvo. naprotiv. sada više niko ne upotrebljava. temelj novom filozofskom sistemu. dođe na mesto teološke i metafizičke filozofije. a zatim. Međutim. biće u potpunosti udaren. da obrazuju posebnu kategoriju. Nemoguće je utvrditi pravo poreklo tog preokreta. naročito posle Aris­ totelovih delà i Aleksandrijske škole. kao i njeno nepovratno udaljavanje od uzaludnih doktrina i provizornih me­ toda koje su mogle odgovarati samo njenom prvom zamahu. Zaista. he­ mijskih. kao momenat kada je duh pozitivne filozofije počeo da se jasno izdvaja u očiglednoj sup­ rotnosti s teološkim i metafizičkim duhom. ostaje da se izvrši jedan veliki naučni posao da bi se pozitivnoj filozofiji dao karakter univer­ zalnosti neophodne za njeno definitivno učvršćivanje. kao najglavniji. pozitivna filozofija će postati sposobna da sasvim. kao i ο svim ostalim krupnijim događajima čovečanstva. još su. temelj novom filozofskom sistemu. ne bi mogla imati za predmet da daju odmah socijalnoj fizici isti stepen savršenosti kao prethodnim granama prirodne filozofije. sa svom svojom prirodnom nadmoćnošću. Shvatanja koja ću pokušati da pružim u pogledu izučavanja socijalnih fenomena a čiji je začetak. mada su njihovu nedovoljnost u tom pogledu sasvim osetili svi veliki umovi kojima su dojadile uzaludne i beskrajne rasprave oko božanskog prava i suverenosti naroda. tako sklon jedinstvu metode. fizičkih. Tako će se taj koreniti preokret neminovno izvršiti u svoj svojoj širi­ ni. astronomski fenomeni najpre. Ako joj pak ostaje da sprovede još kakvo veliko osvajanje. bilo po svom značaju bilo po stvarnoj teškoći za njihovo izučava- nje. za sve ono što se odnosi na socijal­ ne fenomene. Upravo su se tada po­ zitivna shvatanja jasno izdvojila iz sujeverne i skolastičke zajed­ nice u kojoj se manje ili više krio istinski karakter svih prethod­ nih radova. glavni cilj ovog kursa. jer nijedan od fenomena koji se daju posmatrati ne bi mogao ostati izvan pet velikih već uspostavljenih kategorija: astronomskih. ostaje mu da dovrši sistem eksperimen­ talnih nauka time što će postaviti temelje socijalnoj fizici. najprostiji i najnezavisndji od svih ostalih. njegov posebni cilj. kojima je ova univerzalnost danas jedina stvarna svojina. Ovaj poslednja red shvatanja koji se odnosi na najosobenije fenomene. a zatim posle uvođenja pri­ rodnih nauka u Zapadnu Evropu od strane Arabijana. ostapotpunosti udaren. Pošto tako naša osnovna shvatanja postanu homogena. nužno je morao. uzeću epohu velikog pokreta ljudskog du­ ha koji se izvršio pre dva veka pod uticajem Bekonovih propisa. filozofija će biti definitivno dovedena u pozitivno stanje. jer nijedan će joj samo da se neograničeno razvija na sve većim tekovina­ ma iz kojih će neizbežno proizaći nova ispitivanja ili dublja raz­ mišljanja. Dekartovih koncepcija i Galilejevih otkrića. među četiri glavne kategorije prirodnih fenomena ma­ ločas nabrojanih. u jednom ili drugom pogledu. a koje će. da ovlada nekom glavnom granom intelektualnog područja. ali očigledno jedina praznina koju treba popuniti da bi se dovršilo učvršćivanje pozitivne filozofije. jer se ο njemu može tačno reći. motivima koji. Sada. zaslužuju. pokret uspona pozitivne i pok­ ret opadanja teološke i metafizičke filozofije bili su krajnje jasni. bi­ lo biljnu bilo životinjsku. astronomskih. nadam se. kad budu lišene jednog takvog preimućstva. najveća i najhitnija potreba naše in­ teligencije. što bi očigledno bilo neosnovano. da se usavršava sporije od svih ranijih čak i ne uzimajući u obzir posebne smetnje koje ćemo razmatrati kasnije. najsloženije i najmanje samostalne.

ni na koji način. trudeći se da procenim njihovu važnost. produbljenim razmatranjem već ocenjenih pozitivnih metoda. zbog preteranih izdvajanja ideja kojiima se isključivo bavi svaki inte­ lektualni pojedinac. pošto se osnivanjem socijalne fizike najzad dopunjuje sistem prirodnih nauka. podesnim sredstvima izbeći štetne posledice pretera- 32 33 . pa čak i neophodno. moram primetiti da su dva predmeta kojima se bavim. moram ukratko da dodam prethodnim objašnje­ njima nekoliko razmatranja koja se direktno odnose na ovu uni­ verzalnost posebnih saznanja. na so­ cijalna fakta? Mada sve osnovne nauke ne ulivaju kod manje upućenih isto interesovanje. s druge strane. to jest da ovo ne bude samo kurs socijal­ ne fizike već i pozitivne filozofije. pre nego što pristupim izučavanju socijalnih fenomena. razmatraću postupno po gore izloženom enciklopedijskom redu. mada sami po sebi razli­ čiti. manje ili više neposredno. Ta nemila posledica je svakako neizbežna do izvesnog stepena jer je tesno vezana za sami princip podele. jedan poseban a drugi opšti. Cak ću najčešće i morati da ove posledmje navodim prema posebnim zanimanjima. jeste jedna od najvažnijih odlika pozitivne filozofije. svaka grana naučnog sistema neosetno se odvaja od stabla čim je dovoljno narasla da se može izdvojeno ga­ jiti. Ovde se radi jedino ο tome da se sva­ ka osnovna nauka posmatra u njenom odnosu na celokupni pozi­ tivni sistem i na duh koji je karakteriše. Uostalom one čiji su rezultati na prvi po­ gled od najmanjeg praktičnog interesa naročito se preporučuju. ovaj kurs što nameravam da održim jeste Kurs pozitivne filozofi­ je a ne pozitivnih nauka. u početku neizbežan i čak neophodan. lako je shvatiti njegov drugi cilj. filozofska razmišljanja ο tim naukama. Sto se tiče njihovog zna­ čaja za sreću ljudskog roda. neminovno nerazdvojni. Mi ipak možemo. tako lake i obične u antičko doba. To je jedno razmatranje na koje ću imati posebno priliku da se navratim u idućem predavanju. Jednom rečju. Napro­ tiv. nemoguće je. nijedna od njih ne srne biti zanemarena u izučava- nju kao što je ovo koje preduzimamo. mislim. Zaista. Da bih ukratko izložio ideje koje se odnose na dvostruku namenu ovog kursa. koju bi nerazmišljeni kritičari mo­ gli smatrati kao cilj ovog kursa. isti duhovi su istovreme­ no gajili sve nauke. bilo bi nemoguće shvatiti kurs pozitivne filozofije bez zasnivanja socijalne fizike poš­ to bi mu tada nedostajao jedan bitni elemenat i što samim tim pogledi ne bi mogli imati onaj karakter opštosti koji mora biti njegovo glavno obeležje. kao što ćemo imati pri­ like da to konstatujemo kasnije. sve su sigurno iste vrednosti kad se temeljno posmatraju. u sadašnjem stanju ljudskog obrazovanja. kurs kao što je ovaj zahteva. opšti. sve više usavršavana. a kojim se naše sadašnje izučavanje raz­ likuje od niza posebnih izučavanja. i pominjati da ovde ne može biti reci ο nizu posebnih kurseva iz svake glavne grane prirodne filozofije. mi nikad nećemo uspeti da se u tom pogledu izjednačimo sa starima kod kojih je tolika superiornost poticala naročito iz neznatnog razvitka njihovih znanja. Ali priznajući izvanredne rezultate ove podele i gledajući od­ sada potpuno u njoj pravu osnovicu opšte organizacije naučnog sveta. koja su dospela u ustalje­ no i homogeno stanje. bi­ lo zbog najveće usavršenosti njihovih metoda bilo stoga što su neo­ phodna osnova svih ostalih. a koja je s razlogom posmatrana kao potpuno suprotna pravom duhu pozitivne filozofije. i sem toga ako se nije naoružao poznavanjem glavnih zakona pret­ hodnih fenomena. U primitivnom stanju naših saznanja ne postoji nikakva odre­ đena podela naših intelektualnih radova. u svom sadašnjem stanju. postaje moguće. za manje komplikovane fenomene. podela intelektualnog rada. Izlišno je. kako preduzeti sa sigurnošću pozitivno izučavanje socijalnih fenomena ako se duh nije prethodno pripremio. menja malo pomalo ukoliko se razvijaju i razne vrste koncepcija. da se ne čudimo glavnim smet­ njama koje ona povlači za sobom. različite pozitivne nau­ ke koje već postoje. Ova raz­ matranja će uostalom imati važniju prednost da predstave taj duh s jednog novog gledišta pomoću kojeg će se raevetliti njegov op­ šti pojam. kako bismo ih saobrazili predstavljajući ih kao grane jednog jedinog stabla umesto da ih i dalje shvatamo samo kao izdvojene delove. jasno je da bi takva namera bila za mene neizvodnjivaj a verujem i za svakog drugog. to jest kad je došla do onog stepena da može sama predstav­ ljati predmet stalnog izučavanja izvesnih pojedinaca. Bez ovog uslova vrlo je teško osetiti. Jer. da bi bio pogodno shvaćen. čija je neophodnost očigledna. prethodan niz posebnih izučavanja različitih nauka koje će na njemu biti razmatrane. Jednom rečju. koji svi utiču. Taj se način organizovanja ljudskih izučava­ nja. preduhitrio svako pogrešno tu­ mačenje da je opravdano sumnjati u prirodu jednog novog kursa kao što je ovaj. S druge strane. to jest u dvostrukom od­ nosu njenih bitnih metoda i glavnih rezultata. da se rezimiraju različita stečena saznanja. Da bih. Da i ne govorimo ο stvarnom trajanju jednog sličnog poduhvata. ustva­ ri. koliko je to moguće. Prema jednom zakonu. a nemogu­ će i oceniti. izgleda mi.Pošto je tako izložen posebni cilj ovog kursa. s jedne strane. I u tom cilju. Upravo toj podeli raznih vrsta istraživanja između različitih redova naučnika dugujemo očevidno tako primetan razvitak kakav je postigla sva­ ka posebna klasa saznanja u naše vreme i koja kod modernih is­ ključuje mogućnost one univerzalnosti istraživanja.

podela rada u naukama će se izvršiti bez ikakve opasnosti do te mere koliko razvitak različitih vrsta znanja to bude zahtevao. Ako se te funkcije posmatraju sa statičke tačke gledišta. moderno organizovanje naučnog sveta biće tada potpuno ostva­ reno i samo će imati da se bezgranično razvija. imati kao sopstvenu i stal­ nu funkciju da povezuje svako novo pojedinačno otkriće s opštim sistemom. Pošto će jedna određena grana nau­ ke. u svim njegovim fenomenima. sve se svodi na to da se prouči stvarni tok ljudskog duha u pokretu ispitivanjem postupaka upotrebljeniih za dobijanje 34 35 . Ne zavaravajmo se da je upravo to slaba strana preko koje pristalice teološke i metafizičke filozofije mogu još. Ovaj poslednji red razmatra­ nja savešću na ukazivanje na četiri osnovna svojstva. ne posvećujući se stručnoj obradi nijedne posebne grane pri­ rodne filozofije. to jest kao sposobno da delà i kao ono koje stvarno delà. Ali danas se svaka nauka posebno toliko raširila da ispiti­ vanje njihovih međusobnih odnosa može dati mesta stalnim radovima koji u isto vreme postaju neophodni da bi se preduhitri­ lo rasipanje ljudskih pogleda. Da se u isto vreme drugi naučnici. izneti ukratko opšta glavna preimućstva koja može imati jedan takav rad ako su za njega pogodno ispunjeni bitni uslovi saobrazno progresu ljudskog duha. a što je srećom danas postalo nemoguće. bar ne permanentno. vrlo mali broj umova u naučnom svetu koji u svojim koncepcijama obuhvataju samu celinu jedne jedinstvene nauke a koja međutim i nije ništa drugo već deo jed­ ne velike celine. mislim da moram da bih istakao sav karakter tog pre­ gleda. njihove međusobne veze nisu mogle imati toliko značaja da bi da­ le mesta. po svojoj prirodi. koje. na taj način ono sačinjava bitni deo anatomije i fiziologije. Bojimo se da se ljudski duh ne izgubi u tim krajnje razbijenim radovima. da otkriva njihove odnose i njihovu povezanost. Te podele koje služe za naj­ veće usavršavanje naših radova u raznim granama prirode filo­ zofije jesu. stalno čuvajući is­ ti karakter. Takav je bar cilj ovog kursa. posebnoj klasi radova. Ona se sastoji u tome da svako ak­ tivno biće. pruža nam na prvom mestu jedino istinsko racionalno sredstvo da se iznesu na videlo logički zakoni ljudskog duha koji su dosad bili istraživani tako malo po­ desnim putevima. Tako ja shvatam namenu pozitivne filozofije u opštem siste­ mu stvarnih pozitivnih nauka. napasti pozitivnu filozo­ fiju. u dva osnovna pogleda. osposobljavaju ubudu­ će izučavanjem sveukupnosti pozitivnih znanja kako bi neposred­ no koristili znanja koja šire oni naučnici koji su se odali izučava­ nju opštih pojmova i da sa svoje strane ispravljaju njihove rezul­ tate. da svo­ di ukratko. s izvesnom nadom na uspeh. pre nego što se posvete svojim odgovarajućim strukama. Primenimo ovu sjajnu maksimu u izučavanju intelektualnih funkcija. a očevidno je da to može biti. pozabavi jedino titme. u statičkom pogle­ du i u dinamičkom pogledu. Većina se i ograničava potpuno na izdvojeno raz­ matranje jednog manjeg ili većeg odeljka neke određene nauke. kako svi priznaju. Izučavanje pozitivne filozofije. Stvoriti tako od izučavanja opštih naučnih pojmova jedan po­ sebni odeljak velikog intelektualnog rada znači prosto raširiti primenu istog principa podele koji je postupno odvojio razne speci­ jalnosti. Jasno je zaista da će sva razmatranja koja će se moći pružiti neminovno ući u jednu ili u drugu kategoriju. a u isto vre­ me potreba za takvim novim izučavanjem bila je mnogo manje hitna. sve njihove principe na manji broj za­ jedničkih principa. a naročito svako živo biće. Pravi način da se zaustavi štetni uticaj koji izgleda preti in­ telektualnoj budućnosti usled prevelike iscepkanosti pojedinih is­ traživanja ne bi očigledno mogao biti taj da se vratimo na antičku zbrku radova. krajnje veštačke. da tačno određuje duh svake od njih. dok su razne pozitivne nauke bile slabo razvijene. koju će druge stalno kontrolisati. On se naprotiv sastoji u usa­ vršavanju same podele rada. razmatrajući rezultate aktiv­ nosti naših intelektualnih sposobnosti. uprkos tom priznavanju. posmatrajući razne pozitivne nauke u njihovom sadašnjem stanju. Posmatrajući te funkcije s dinamičke tač­ ke gledišta. mo­ ram najpre da podsetim na jednu filozofsku koncepciju od najve­ ćeg značaja koju je izložio Blenvil u lepom uvodu svojih Opštih principa uporedne anatomije. ne baveći se mnogo vezom tih posebnih radova s opštim sistemom pozitivnih saznanja. jer. može biti izučavano. što bi značilo da se ljudski duh vrati unazad. nji­ hovo izučavanje može da se sastoji samo u određivanju organskih uslova od kojih one zavise. Jednom rečju. rukovodeći se stalno osnovnim maksimama po­ zitivne metode. Da bih u tom pogledu objasnio svoju misao kako treba. Hitno je da se time ozbiljno pozabavi­ mo jer ove smetnje. Pohitajmo da lizlečimo zlo pre nego što ono postane ozbiljnije. nećemo više imati da strepimo da će prevelika pažnja poklonjena detaljima ikada sprečitii da se uoči celina. Ne zaboravimo da je već. postaju već vrlo osetne. teže da se neprestano uvećavaju. kada sam pokušao da odredim što je moguće tačnije u ovom kratkom pregledu opšti duh jednog kursa pozitivne filozofije. ako je moguće. a to je stanje stvari kojemu se današnji naučnici iz dana u dan primetno približuju. Kad se jednom ispune ova dva važna uslova. Da se jedna nova klasa naučnika pripremljena podesnim obrazova­ njem. Sada.nog cepkanja a da ne naškodimo životvornom uticaju samog iz­ dvajanja u istraživanjima. Dovoljno je zaista da se od izučava­ nja opštih pojmova pojedinih nauka stvori jedna struka više.

neminovno je nespojivo s posmatračkim stanjem. dospeli u savršeno stanje intelektualne uspavanosti. ljudi koji su se odali pozitivnim izučavanjima. umesto da potiče iz njihove to­ božnje metode. smatranih kao konačni sudovi. iz predostrožnosti. morate se po­ zabaviti posmatranjem radnji koje će se izvršiti u vašem umu kad se u njemu ne bude ništa dešavalo! Naši će potomci bez sumnje vi­ deu jednog dana takve pretenzije prenete na pozornicu. Kivjea). od svih spoljašnjih utisaka a naro­ čito da sebi uskratite svaki intelektualni rad. samo jače u datom slučaju? Zaista je razumljivo da. jednom vrlo čudnom suptilnošću.raznovrsnih tačnih saznanja koja je on već stekao. i najbolji način da se upoz­ naju strasti biće uvek da se posmatraju spolja. Pravi naučnici. Pozitivna filozofija je postepeno postala nadmoćna već od Bekona. dobijeno je stvarnim posmatranjem na putu ljud­ skog duha koja su morala nicati. još uvek uzalud traže od ovih psihologa da navedu samo jedno stvarno otkriće. najčešće su ili vrlo preterani ili vrlo nepotpuni i mnogo inferiorni­ ji od zapažanja koja su bez razmetanja već dali naučnici na osno­ vu metoda kojima se služe. ljudski duh može posmatrati direktno sve fenomene izuzev svojih sopstvenih. Pogledajmo do kakvih duboko kontradiktornih pos­ tupaka ona dovodi! S jedne strane. ako bi se na isti način želeli posmatrati intelektualni fenomeni dok se zbivaju nastaje očigledna nemogućnost. dve vrste posmatranja podjednakog zna­ čaja. od kojih bi jedno razmišljalo dok bi drugo posmatralo kako se razmišlja. jedino se produbljenim posmatranjem datih fakata možemo uzdići do poznavanja logičkih zakona. To opet ne znači da su svi njihovi radovi bili apso­ lutno bez ikakvog rezultata u odnosu na opšti napredak naših saz­ nanja. domišlja­ jući se da predstave svoje doktrine kao da su zasnovane na posmatranju činjenica. Ograničiću se samo da ukazem na glavno razmatranje koje jasno doka­ zuje da je to nazovi direktno posmatranje duha pomoću njega sa­ mog čista iluzija. Bilo bi lako navesti u tom pogledu ubedljive primere da se ne bojim da ću dati ovde suviše mesta jed- 36 37 . uzimajući sve naučne teo­ rije kao krupna logička fakta. onako kako sam je definisao u ovom izlaganju. ne računajući i osobitu uslugu koju su učinili podržavaju­ ći aktivnost naše inteligencije u ono doba kad ona nije mogla ima­ ti jače hrane. može posmatrati samog sebe u pogledu stras­ ti koje ga obuzimaju iz tog anatomskog razloga što su organi u kojima se strasti odvijaju odvojeni od onih koji su namenjeni za posmatračke funkcije. bilo potrebno jedno drugo oko da ih posmatra. koliko je god to moguće. koju danas uzalud pokušavaju da ožive i koja ne brinući se ni za fiziološko izučavanje naših intelektualnih organa niti za posmatranje racionalnih postupaka. jedno spoljašnje a drugo unutrašnje. Ima dve hiljade godina otkad metafizičari ta­ ko gaje psihologiju i još nisu mogli da se sporazumeju ni u jed­ nom shvatljivom i solidno utvrđenom stavu. ona očevidno ne bi mogla nikad imati nekog velikog naučnog značaja. danas ona vrši.U tu svrhu oni su izmislili da razlikuju. teži da otkrije osnovne za­ kone ljudskog duha posmatrajući ga u njemu samom. to jest apstrahujući potpuno i uzroke i posledice. jer svako veoma iz­ raženo stanje strasti. Na to su fiziolozi s razlogom primetili da bi. isticani s toliko emfaze. Čak i ti pojmovi tako retki. ako ti svetlosni utisci deluju kao slike. Zar nije isto tako. a koji su samo plod nedoslednosti psihologa njihovoj tobožnjoj metodi. Donedavno se verovalo da se vid objasnio govoreći da svetlosno dejstvo tela određuje na mrežnjači odgovarajuće slike spoljašnjih oblika i boja. po nepobitnoj nužnosti. veliko ili malo. Misaono biće se ne bi moglo podeliti na dva. To su očevidno jedina dva opšta puta koji se uzajamno dopu­ njuju i pomoću kojih se može doći do nekih pravih racionalnih pojmova ο intelektualnim fenomenima. a predstavlja neki istinski pojam. podeljeni na mnoštvo škola koje se bez prestanka prepiru oko os­ novnih elemenata njihovih doktrina. iz razvitka nauka. Rezultati jednog tako čudnog načina postupanja potpuno se slažu s principom. koje bi se dugovalo toj toliko hva­ ljenoj metodi. Ali. i od kojih je poslednje namenjeno izučavanju intelektualnih fenomena. ko bi vršio posmatranje? Shvatljivo je da čovek. što se tiče moralnih fenomena. Jednom rečju. Makar i da je svako imao priliku da pravi na samom sebi takva zapažanja. Ovde nije mesto da ulazim u posebnu diskusiju ο ovom osnovnom sofizmu. Pošto su u ovom slučaju posmatrani organ i organ koji posmatra identični. kako bi se onda moglo vršiti posmatranje? Ova nazovipsihološka metoda je dakle radikalno ništavna u svom principu. poslednjem preobra­ žaju teologije. Oni su. pošto ste najzad. Unutrašnje ispitivanje stvara skoro toliko protivrečnih mišljenja koliko ima i pojedinaca koji smatraju da su mu se posvetili. šta bi bilo s unutrašnjim posmatranjem? S druge strane. to jest ono koje bi bilo najvažnije za ispit:- vanje. Vidi se da ni u kojem po­ gledu nema mesta onoj iluzornoj psihologiji. prema razboritim recima jednog slavnog pozitivnog filozofa (g. jer kad biste se ba­ vili samo najprostijim računanjem. ono što u suš­ tini čini opšti predmet pozitivne filozofije. Ali može se tvrditi da sve ono što se u njihovim spi­ sima. Jer. ne sastoji od metafora. čak i danas. koji stvarno rukovode našim raznim naučnim istraživanjima. tako veliki uticaj čak i na umove koji su ostali po strani u njenom ogromnom razvitku da su se metafizičari koji su se posvetili izučavanju naše inteligencije mogli samo ponadati da uspore dekadenciju svoje nazovinauke. preporučuju vam da se izolujete. posredno. s vremena na vreme.

Samo na taj način nastava nauka može postati baza jed­ nog novog opšteg i istinski racionalnog vaspitanja. Ova se metoda ne može izuča­ vati odvojeno od istraživanja u kojima je primenjena. usuđujem se da dodam da. Razni pokušaji. kad je apstraktno posmatramo. Pa ipak. bio bi da se postaramo za opšti preobražaj našeg vaspitnog sistema. ili samo hemičar. kad bi se kasnije i mogao ostvariti jedan takav poduhvat. u suštini još teološko. metafi­ zičko i književno.i gajenja nauka. Upravo takva jedna celina treba odsada da bude. što je međutim i osnovni cilj izučava­ nja metode. na višem ili ni­ žem stupnju. koje još karakterišu naš način shvatanje. Jednom rečju. svodi se na tako nejasna uopštavanja da ona ne bi mogla imati nikakvog uticaja na intelektualni sistem. saobrazno duhu naše epohe i prilagođeno potrebama moderne civilizacije. ili bi to pak bilo samo mrtvo izučavanje koje ne bi obogatilo duh koji mu se posvetio. koja odgovaraju raznim posebnim obrazovanjima. stalna baza svih ljudskih smeranja koja mora. što se zaista dâ shvatiti. uko­ liko nisu od njih i potekli. i mnogo preči. Sve što se ο njoj može stvarno reći. to jest na njihove glavne metode i njihove najznačajnije rezultate. dovoljno svedoče da se svuda razvija spontano osećanje ove nužnosti. Razmatranja na koja sam ukazao u odnosu na logičku nauku još su jasnija kad se prenesu na logičku veštinu. Da bi prirodna filozofija mogla dovršiti već tako priprem­ ljen preporod našeg intelektualnog sistema. Da se zatim na ovo osnovno obrazovanje nadovezuju razna posebna naučna izu­ čavanja. definisane u ovom izlaganju. da moramo polaziti čas od činjenica na prin­ cipe a čas od principa na činjenice. Staviše. predstavljena kao razne grane jednog jedinog stabla. ovo poslednje iziskuje bezuslovno jednu celinu pozitivnih pogleda ο svim važnijim klasama prirodnih fenomena. Prvi i neposredni krupni rezultat pozitivne filozofije mora. prevelika izdvojenost. neminovno vrše veliki uticaj na način njihovog iz­ laganja u nastavi. Jer isključiva stručnost. bile u osnovi nedovoljne da stvarno obnove sistem našeg vaspitanja ako se ne bi zasnivale na prethodnoj bazi opšte nastave. da sva naša saznanja moraju biti zasno­ vana na posmatranju. čak i bez filozofske namere. da­ kle. do kojeg ne­ minovno danas dovodi uspostavljanje pozitivne filozofije. Takav način izuča­ vanja bio bi dakle potpuno neosnovan kad je u pitanju opšte obra­ zovanje. između ostalih. i još neke slične aforizme. Posebno izučavanje opštih naučnih pojmova nije samo namenjeno da reorganizuje obrazovanje. čak i u narodnim masama.nom takvom pretresanju: setimo se. potrebno je dakle proučiti njene razne krupnije primene već proverene. šta vi­ še teško okupljene. Ne znam da li će kasnije biti moguće da se a priori održi jedan pravi metodski kurs potpuno nezavisan od filozofskog izučavanja nauka. ne smemo se zavaravati da u sadašnjem stanju naših ideja oni mogu biti dovoljni da postignu svoj glavni cilj. Ako neki pametan čovek danas želi da izučava glavne grane prirodne filozofije da bi stekao jedan opšti sistem pozitivnih ideja. direktnog rezultata pozitivne filozofije definisane u ovom izlaganju. Nije mi potrebno da sada i dalje insistiram na ovom predmetu koji će se često javljati u toku čitavog kursa i ο kojem ću posebno dati nova razmatranja u idućem predavanju. sačinjavati opšti duh naših poto­ maka. čak i za naj­ jače inteligencije i u najpovoljnijim uslovima. ipak bi se samo izučavanjem pravilnih primena naučnih postupaka moglo uspeti da se stvori jedan dobar si­ stem intelektualnih navika. pomažući koliko je moguće ove korisne poduhvate. a kojima su se uvek revnosno pridruživale sve evropske vlade. Zbog toga što nisu poznavali tu osnovnu činje­ nicu. da se pozitivno učenje stalno širi i jača. jednom reci. itd. Ali. neophodno je da raz­ ne nauke iz kojih se ona sastoji. Drugi rezultat. logički. Ali ono na šta sam prvenstveno hteo ovde da ukazem sastoji se u tome da bi sve te specijalnosti. verujući da razumeju pozitivnu metodu zato što su či­ tali Bekonove propise ili Dekartovu raspravu. biti: otkrivanje na osnovu iskustva zakona po kojima se odvi­ jaju naše intelektualne funkcije i dalje. šta se desilo u pogledu teorije znakova. Zbog toga je takvo obrazova­ nje skoro nemoguće i neminovno veoma nesavršeno. Zaista. jasno je da je to moguće postići sa­ mo filozofskim ispitivanjem nauka. Zaista. svi trezveni duhovi već jednodušno priznaju da je nu­ žno da se naše evropsko vaspitanje. naši psiholozi su dovedeni na to da svoja sanjarenja smatra­ ju naukom. već ono mora isto tako da do- 38 39 . na iole produbljen naćin. u to ne može biti nikakve sumnje. biće primoran da posebno izučava svaku od njih na isti način i isto tako opširno kao kad bi hteo da postane ili sa­ mo astronom. Ako je ne­ ko dobro utvrdio. to jest osnovni preobražaj opšteg vaspitanja. ne manje važan. zameni jednim pozitivnim vaspitanjem. kojih je bivalo sve više u toku poslednjeg stoleća. treba je razmatrati kad je u akciji. tačno poznavanje opštih zakonitosti koje su neophodne da bi se pouzdano postupalo u istra­ živanju istine. ali sasvim sam ubeđen da je to danas neizvodljivo pošto se krupni logički postupci ne mogu još objašnjavati s dovoljno tačnosti izdvojeno od njihove primene. naročito u naše vreme. budu svedene najpre na ono što čini njihovu suštinu. jednu jedinu pozitivnu nauku. kad je u pitanju ne samo da se ima predstava ο pozi­ tivnoj metodi već da se ο njoj stekne dosta jasno i temeljno zna­ nje da bi se mogla stvarno koristiti. te­ me je daleko manje jasna metoda negoli onom koji je izučavao.

za ma koji od njihovih fenomena. Dakle. koji će biti razvijen u svojoj širini. Mogao bih u tom smislu navesti. kako mii se čini. iz hernije. iz prošlosti. Jer. moram već sada ukazati na četvrtu i poslednju osobinu onoga što sam nazvao pozitivnom filozofijom i zbog koje će ova nesumnjivo privući opštu pažnju više nego zbog svake druge. Ono što ukazuje na to. ona ne bi mo­ gla proširiti. fiziološko posmatranje da životinje koje uzimaju hranu bez azota imaju u sastavu svog tkiva isto toliko azota kao i životi­ nje mesožderi. da bi se stvarno resilo da li je azot prosto telo ili ne. na koje ću brižljivo ukazivati kako nam ih prirodni tok ovog kursa bude pružao. da interveniše fiziologija i da se kombinuje. pre no što se ova teorija uzdigne do stvarno osnovnog principa. još nerešenom. pred­ met svih naših istraživanja je jedan.prinese i posebnom napretku raznih pozitivnih nauka. ali ona bar isto toliko stalno podbacuje u pogledu organ­ skih jedinjenja. značajna pitanja zahtevala izvesnu kombinaciju većeg broja posebnih gledišta kojoj ne može biti mesta u sadašnjem sastavu naučnog sveta. kao prosto telo ili složeno. Otuda se deša­ va da bi. sa čisto hemijskim raz­ matranjima. u suštini su veštačke. Prema ovome. To je ono što sačinjava treću osnovnu osobinu na koju sam resio da ukazem. koji bi jednako pripadao li herniji i fiziologiji. Takva nezgoda se javlja za najosnovnije doktrine svake pozitivne nauke ponaosob. u usavršavanju svake prirodne nauke ponaosob. Oni koje sam naveo dovoljni su da se oseti. I njega uzimam iz hernije. mada nisu pro­ izvoljne. U stvari. smatram da bi bilo neop­ hodno povezati hemijsko gledište sa fiziološkim. da bi se konačno odlučilo na neki način ο ovom krup­ nom pitanju prirodne filozofije. ali koji je. uglavnom. pošto se odnosi na jedan znatno specijalniji predmet istraživanja. to jest da bi se odredilo da li treba smatrati kao zakon prirode to što se molekuli nemi­ novno kombinuju po utvrđenom broju. suprotno našim klasičnim podelama. Oni dobro znaju da velika politička i moralna kriza sadašnjeg društva 41 40 . značaj uloge koju mora vršiti. mi ga delimo samo s namerom da razdvojimo teškoće kako bismo ih bolje resili. po samom priznanju slavnih hemičara koji su najviše doprineli stvaranju ove doktrine. kako on sâm ο tome daje dragoceno priznanje. Da bi se u tom pogledu dobila zaista definitivna odluka. u sadašnjem stanju naših saznanja. da sav društveni mehanizam počiva u krajnjoj liniji na mišljenjima. Ali ono što ne smem propustiti da posebno istaknem. jeste uticaj koji je u ovom pogledu vršilo na Berzeliusa. tako značajnu doktrinu ο određenim proporcijama. podele koje vršimo u našim naukama. Smatram da je potrebno navesti ovde i jedan drugi primer iste prirode. još ubedljiviji kad hoće da se pokaže pose­ ban značaj pozitivne filozofije u rešavanju pitanja koja zahtevaju kombinaciju većeg broja nauka. ili. Sta je drugo ovo osnovno otkriće koje je izmenilo lice matematičke nauke. kao što neki misle. Svakako da značajna diskusija koja se danas razvila ο osnovnom principu ove teorije. Najzad. Reč je ο pitanju. Verujem da čitaocima ovog delà ne moram dokazivati da ideje vladaju svetom li da ga potresaju. Zaista. Vi znate kakvim je čisto hemijskim ra­ zmatranjima uspeo čuveni Berzelius da poljulja mišljenje skoro svih današnjih hemičara ο jednostavnosti ovog gasa. zbog toga ti problemi ostaju nerešeni mnogo duže nego što bi to bilo nužno. to nije jedno obično pitanje iz hernije. Ali skici opšteg pregleda kojeg sam se latio u ovom izlaganju nedo­ stajao bi jedan od najkarakterističniijih elemenata ako bih propu­ stio da ukazem ovde na jedno tako bitno razmatranje. jedan primer do­ stojan pamćenja uzimajući u obzir izvrsnu Dekartovu koncepciju ο analitičkoj geometriji. jasno je da je neophodan jedan potpuno novi duh razmatranja. zaista je jasno da će biti neophodno potrebno. ma kako izgledalo. Za to se mogu navesti vrlo upadljivi primeri. poš­ to je ona danas najvažnija za praksu i što se može smatrati jedi­ nom solidnom osnovom društvene reorganizacije koja mora da okonča kritično stanje u kojem se već odavno nalaze najcivilizovanije nacije. i u kojem treba gledati istinsku klicu svih kasnijih velikih progresa. jedan niz novih istraživanja ο odnosu između sasta­ va živih tela i njihovog načina ishrane. ne bi još mogla biti smatrana kao neopozivo završena. koje se sastoji u tome da se odredi da li azot treba da bude smatran. drugim recima. Poslednji deo ovog kursa biće posebno posvećen uč­ vršćivanju gornjeg stava. jeste da se u najbolju ruku može reći da se ona stalno obistinjuje ukoliko se odnosi na sastav neorganskih tela. Sad bi bilo suvišno navoditi više primera o ovim problemima mnogostruke prirode koji bi mogli biti rešeni samo prisnim kombinovanjem više nauka koje se danas gaje potpuno odvojeno. nego rezultat jednog usposta­ vljenog zbližavanja dveju nauka dotada shvatanih posebno? Ali ovo zapažanje biće presudniije ako ga prenesemo na još nerešena pitanja. na koja se. neumesno i govoriti ο nepromenljivim brojevima? No kako bilo. Ovde ću odabrati samo. neće li biti potrebno povesti računa ο ovom og­ romnom izuzetku? Da li možda taj 'izuzetak ne zavisi od onog istog opšteg karaktera svojstvenog svim organskim telima zbog koga je. Biće dovoljno nekoliko vrlo prostih razmišljanja da opravda­ ju ono po čemu bi jedna ovakva ocena u prvi mah mogla izgledati odveć usiljena. pozitivna filozofija čija je neposredna namena da na jedan stalan način organizuje takve kombinacije koje bez nje ne bi mogle da se sprovode kako treba. kako do danas izgleda.

kroz dugi niz vekova. pogrešno obavešteni. Zaista je jasno da ako bi bilo koja od ove tri filozofije dobila sveopštu i potpunu nadmoćnost. postojao bi jedan određeni društveni poredak. pri čemu ih je potpuno diskreditovala. metafizičke i pozitivne. s više tačke gledišta na koju nas postepeno dovela ra­ zličita razmatranja ukazana u ovom izlaganju. verujem da treba još sad da kažem nešto ο nje­ mu kako bi se sprečili skroz neosnovani prigovori koje bi mi mo­ gli uputiti oni koji bi. što bi poslu­ žilo kao bitna dopuna njenoj opštoj definicij koju sam ranije po­ kušao da izložim. prema prirodnom toku stvari. ne vodeći dalje računa ο prepirkama koje su postale beskorisne. Upotpunjujući zamašni intelektualni poduhvat koji su započeli Bekon. verujem da mogu tačno rezimirati sva posmatranja koja se odnose na sadašnju situaciju društva ako prosto kažem da sa­ dašnji nered potiče. Jedino je ona. Dekart i Galilej. Sve dotle dok pojedinci ne budu jedno­ dušno prišli izvesnom broju opštih ideja koje su u stanju da obra­ zuju jednu zajedničku društvenu doktrinu. u suštini. Ovde nije reč ni ο čem sličnom. a ovaj kurs daće ο tome jasan dokaz svima oni­ ma kod kojih bi objašnjenja data u ovom izlaganju mogla ostaviti neku sumnju u tom pogledu. zahvaljujući ovoj filozofiji. dovoljno nagoveštava na kakav će prijem na­ ići ova filozofija kad ona bude stekla onu jedinu osobinu koja joj još nedostaje. Pozitiv­ na filozofija je do sada u toj raspri intervenisala jedino da bi ih kritikovala i jednu i drugu. Stavimo je najzad u položaj u kom bi imala stvaralačku ulogu. Ukratko. bio sam daleko od pomisli da pri­ stupim opštem izučavanju tih fenomena posmatrajući ih sve kao različite posledice samo jednog principa. ne izgleda da će ono morati ostati dugo bez rezultata. iz njega će neminovno proisteći odgovarajuće in­ stitucije. ako se ovo okupljanje duhova u jednu istu zajednicu u pogledu principa ostvari. Dakle. da se unapred stekne pogrešno miš­ ljenje ο prirodi ovog kursa. stalno napredovala dok su njene protivnice bile stalno u deka­ denciji. Isto tako je izvesno da. a revolucionarna kriza koja uznemirava civilizovane narode biće potpuno okončana. jedino između njih postojli još borba u tom pogledu. od istovremene upotrebe triju filo­ zofija radikalno nepomirljivih: teološke. Eto u tom pravcu treba usmeriti glavnu pažnju svih onih koji osećaju značaj jednog stanja stvari istinski normalnog. To su četiri glavne tačke gledišta preko kojih sam morao već sad ukazati na spasonosni uticaj pozitivne filozofije. kao podređene jednom te istom zakonu.potiče u suštini od intelektualne anarhije. Oslanjajući se na osnovni zakon iznet na početku ovog iz­ laganja. da će. onda se radi samo ο tome da se saz­ na koja od tri filozofije može i mora da nadvlada po prirodi stva­ ri: svaki će se razuman čovek. morati zatim potruditi da uzme učešća u njenoj pobedi. ne dajući mesta nikakvom teškom potresu pošto bi se samim tim faktom uklonio najveći nered. Ako je istraživanje dovedeno do takve jed­ nostavnosti. ukazuju danas pozitivnim saznanjima u odnosu na nejasne i mistične koncepcije. i da se zatim rezimira u jednoj jedinoj homogenoj doktrini. jer je očevidno iz svih razloga od kojih sam u ovom izlaganju na­ veo nekoliko važnijih. Postavljajući za cilj pozitivnoj filozofiji da rezimira u jednoj jedinoj homogenoj doktrini skup stečenih saznanja u pogledu raz­ ličitih vrsta prirodnlih fenomena. Iako moram ovo pitanje u idućem predavanju po­ sebno raspraviti. S pravom ili ne. Naše najteže zlo sastoji se zaista u ovom dubokom razilaženju koje sada postoji između ljudi u pogledu svih osnovnih načela čija je postojanost prvi uslov za pravi društveni poredak. uvrstili ovaj kurs u pokušaje univerzalnog objašnjenja kakva svakodnevno daju ljudi kojima su potpuno tuđi naučni metodi i saznanja. ne ostaje ništa drugo. i to je dovoljno. ako je tačan ovaj način gledanja. jasno je da će stanje nacija neminovno ostati bitno revolucionarno uprkos svim politič­ kim palijativnim merama koje bi se mogle primeniti i u njemu će biti moguće samo privremene institucije. makar bio primoran da se bavi samo iluzornim spekulacijama. teološka i metafizička filozofija se otimaju danas oko zadatka. karakter odgovarajuće univerzalnosti. nema značaja. opšti fakat je neosporan. neograničeno preovladati u ljudskom rodu. Ta opšta revolucija ljudskog duha danas je skoro potpuno izvršena. ali taj fakat ne može uništiti pa prema tome ni zanemariti ga. nego da se upotpuni pozitivna filozofija uključujući u nju i izučavanje društvenih fenomena. Pre nego što završim želim da za trenutak skrenem pažnju na jedno poslednje razmišljanje koje mi se čini potrebno kako bi se izbeglo. koliko je to moguće. lako je da se u isti mah i jasno okarakteriše prava suština sadašnjeg društvenog sta­ nja i da se iz njega izvede kojim bi se putem ono moglo bitno izmeniti. Koegzistencija ove tri suprotne filozofije apsolutno spre­ čava da bude saglasnosti u ma kojem bitnom pogledu. definitivna pobeda pozitivne filo­ zofije će doći spontano i uspostaviće red u društvu. Po mom dubokom ličnom ubeđenju ja posmatram ove podu­ hvate univerzalnog objašnjenja svih fenomena jednim jedinim za- 42 43 . od najprosvećenijih do najpros­ tijih. kao što sam to već objasnio. koji je iznad moći ' jedne i druge. da reorganizuju druš­ tvo. dok se zlo sastoji naročito u odsustvu svake prave orga­ nizacije. Nekome može da bude žao. Sada. jedino pozitivna filozofija nadvladati. stvorimo neposredno sistem opštih ideja ko­ ji će odsada. Kad ovaj dvostruki posao bude dovoljno odmakao. Tako izrazito prvenstvo koje skoro svi duhovi. ma kakva mogla biti njegova pose­ bna mišljenja pre analize pitanja.

i među odgovarajućim pozi­ tivnim naukama. Ja smatram da su sredstva ljudskog duha vrlo slaba a vasiona suviše kompliikovana da bi nam ikada bilo na domaku jedno takvo naučno savršenstvo i mislim. s obzirom na sadašnje stanje naših saznanja. sko­ ro je siigurno da bi je toliko teško bilo primeniti da bi čovek mo­ rao zadržati. opet ne bi bilo postignuto naučno jedin­ stvo pošto bi posle toga trebalo pokušati da se skup fizioloških fe­ nomena pripoji istom zakonu. oni svedu strogo na jedan jedini. izmenjene oblikom i međusobnim položajem atoma. Težeći da umanjimo. pozitivna filozofija bi nesumnjivo bila rsavršenija. svrhu. prelazeći na izlaganje plana. ako bismo se i mogli nadati da dođemo dotle. Jer. Niko nije dublje od me­ ne ubeđen u nedovoljnost mojih intelektualnih snaga. Ali. jer. u idućem predavanju ću dopuniti ove opšte prethodne na­ pomene. mi smatramo kao sme- lo ići za tim da se nekad. pa čak kad bi one bile daleko iznad svoje stvarne vrednosti. Ali taj uslov nije nikako neophodan za njeno sistematsko for­ miranje. bilo u ovom kursu bilo u svakoj drugoj prilici. čak i u najdaljoj budućnosti. dovoljno je da ona bude homo­ gena. Pošto sam izložio pravi cilj ovog kursa. Ali. podelu koja danas važi kao prirodna između astronomije i hernije. to još nije sve. nije neophod­ no da postoji samo jedna jedlina. dovodi. uostalom. vrlo daleko od toga da bi takvi pokušaji mogli biti razboriti pre jednog dužeg vremenskog perioda. Uostalom i Laplas je predstavio ovu ideju samo kao jednu običnu filozofsku igru koja nije u stanju da stvarno vrši ma kakav koristan uticaj na progres hemijske nauke. to zaista ne bi bio manje težak deo poduhvata. koliko je bi­ lo u mojoj moći. različite klase po­ zitivnih teorija. da se obično stvara vrlo preterano mišljenje ο prednostima koje bi iz njega neminovno poticale ako bi ono bilo moguće. da bi odgovorile jed­ nom tako obimnom i uzvišenom zadatku. pa. to jest utvrdio tačku gledišta s koje ću posmatrati različite glavne grane prirodne filo­ zofije. zakon gravitacije. u ovom kursu. što je u stvari filozofski cilj nauke. Neophodno jedinstvo za to jeste samo jedinstvo metode koje očevidno može i mora da posto­ ji. Pokušao sam u ovom izlaganju da tačno odredim. kao štn smo videli. Pa ipak. Označio sam dakle cilj kojem su uvek težili i teže svi moji radovi. pretpostavljajući čak da je ova nepremo­ stiva teškoća savladana. čak i kad potiču od najmerodavnijih. U svakom slučaju izgleda mi oče­ vidno da smo. broj opštih zakona neophodnih za pozitivno objašnjenje prirodnih fe­ nomena. 44 45 . Laplas je u stvari izlo­ žio jedno gledište prema kojem bi se mogle u hemijskim fenome­ nima videti samo proste molekularne posledice njutnovske privlač­ ne sile. prema tome. hipoteza koju smo ukratko pregledali. to bi po mom shvatanju moglo biti samo kad bi se svi prirodni fenomeni vezali za najopštiji pozitivni zakon koji po­ znajemo. Što se tiče doktrine. jedan jedini to može jasno predložiti: a to je sva moja ambicija. koji već povezuje sve astronomske fe­ nomene za deo fenomena zemaljske fizike. sem neodređenosti u kojoj bi verovatno uvek ostala ova koncepcija zbog nedostatka osnovnih podataka ο unutrašnjoj gradi tela. kao veštačku. a već je pretežno i ustaljeno. Ka­ da bi to bilo tako. Mi dakle s dvostruke tačke gledišta jedinstva metoda i ho­ mogenosti doktrina razmatramo. ako se sve dobro odmeri. Ali ono što samo jedan um ne može ostvariti. najviše bi odgovarala tome toliko priželjkivanom jedinstvu. to jest na određivanje enci­ klopedijskog reda koji treba uspostaviti među različitim klasama prirodnih fenomena.kanom kao krajnje neosnovane. kao ni za realizovanje krupnih i uspešrtih rezultata do kojih ona. duh i uticaj pozitivne filozofije. koliko je to god moguće. Nije potrebno da dalje ulazim u detalje da bih dokazao da cilj ovog kursa nije nikako da se svi prirodni fenomeni predsta­ ve kao da su u osnovti istovetni a da su im okolnosti različite. i u toku samo jednog života.

Danas smojpotpuno ubeđenii da enciklopedijske lestvice.. Ne zaustavljajući se više na činjenici tako jasno konstatovanoj. važnije je da joj potražimo uzrok. najčešće usvajali samo oni koji su bili skoro potpuno neupućeni u poznavanje predmeta koji se kla- 47 . za opšti sistem ljudskih saznanja zamišljen u svoj njegovoj ši­ rini. U stvari. lako se može ob­ jasniti potpuna nesavršenost tih enciklopedijskih pokušaja. kao što to često biva. već dva veka. Ovo drugo opšte pretresanje je neophodno da bismo već na početku upoznali pravi duh ovog kursa. Izlaganje plana ovog kursa ili opšta razmatranja ο hijerarhiji pozitivnih nauka Pošto sam okarakterisao koliko je bilo moguće tačno. više suptilna nego stvarna: jer. u pret­ hodnom predavanju. imale za krajnji rezultat da pokažu osnovne mane u svakoj od njih tako da nijedna nije mogla steći jednodušno odobravanje i da u tom pogledu postoji gotovo toliko mišljenja koliko i ličnosti. Nije potrebno da ukazujem da su ove klasifikacije. Ι . biće dovoljno primetiti da su različi­ te diskusije. mnogobrojnih klasifikacija koje su predlagane. nažalost vrlo lakoj. to jest najpogodniju racional­ nu klasifikaciju različitih osnovnih pozitivnih nauka. vođene ο ovom predmetu.DRUGO PREDAVANJE i-. razmatranja koja treba izložiti u ovom kur­ su ο svim glavnim granama prirodne filozofije. Lako je odmah shvatiti da ovde nije reč ο kritici. do da­ nas tako često ponavljanih. Ovi različiti pokušaji bili su uopšte čak tako loše zamišljeni da su i nehotice kod većine izazivali nepovoljno predubeđenje protiv svakog poduhvata te vrste. u svakoj sferi aktivnosti naš razum upotreblja­ va istovremeno sve svoje glavne sposobnosti. samim tim imaju osnovne ma­ ne čak i kad ta razlika nije. napravljene prema bilo kojoj razlici po­ jedinih sposobnosti ljudskog duha. kao Bekonove i Dalamberove. kako bismo ih izučavali postupno s one tačke gledišta koju smo već utvrdili. otkako su prvi radovi te vrste izgubili opšte poverenje zbog nedovoljne solidnosti. Sto se tiče svih osta­ lih predlaganih klasifikacija. sada treba da ut­ vrdim plan kojeg se moramo držati.

ma kako bili slabi sami po sebi. između različitih delova intelektualnog sistema. opšta teorija klasifikacija koju su u svojim fi­ lozofskim radovima uspostavili u skorije vreme botaničari i zoolo­ zi dopušta nam da se nadamo stvarnom uspehu u jednom sličnom poslu. u jednom takvom radu treba razmatrati sa­ mo teorijska saznanja. Da bismo osetili koliko je ova po­ treba duboka i neodoljiva. i koji jasno pokazuje zašto se do danas nije bilo moguće uzdići do jedne enciklopedijske koncepcije stvarno zadovoljavajuće. izmene na naše zadovoljstvo definitivni rezultat sveu­ kupnosti spoljnlih uzroka. S druge strane. uzimajući ova dva izraza u njihovom celokupnom značenju. Ukratko. Ma kako bile ogromne usluge koje na­ uke pružaju industriji i mada je. mora biti tretirano na osnovu posmatranja umesto da se rešava razma­ tranjima a priori. neizbežno vratili na teološka i metafizička objašnjenja koja su prvo­ bitno i stvorena iz date potrebe. koji nikada ne srne biti zapostavljen. nauka. To je verovatno ono što je Bek on podrazumevao. Besumnje. imaju diirektniju i uzvišeniju svrhu — da zadovolje osnovnu potrebu koju naša inteligencija oseća za upoznavanje zakona fenomena. On se sastoji u nedostatku homogenosti. Ali. Tako najopštija podela naših stvarnih saznanja sastoji se u tome da ih razlikujemo na teorlijska i na praktična. Kad god nam pođe za rukom da izvršimo kakvu veliku radnju. koje će se često javljati u toku celog kursa. Pri svemu tome svako ko je dobro poznavao pravu situaciju ljudskog duha mogao je zapaziti da je takav poduhvat preuranjen i da će on biti uspešno (izveden samo onda kad naše glavne koncepcije budu postale pozitivne. koga je uvek bilo sve do poslednjeg vre­ mena. mada veo- ma nepotpuno. Ova potreba da raspoređujemo fakta po jednom takvom redu kako bismo ih mogli lako shvatiti (što i jeste pravi predmet svih naučnih teorija) tako je svojstvena našoj prirodi da bismo se. to je samo zato što nam poznavanje prirodnih za­ kona dopusta da uvedemo. očevidno je da na jednom ovakvom kursu može biti reći samo ο teorijskim saznanjima. prema objašnjenjima datim u prethodnom predavanju. kad se obuhvati potpuna celina svakovrsnih rado­ va ljudskog roda. u određenim okolnostima pod čijim se uticajem dešavaju razni fenomeni. pre svega. kao što sam izložio u prošlom predavanju. prema odlučnom Bekonovom tvr­ đenju. očevidno može jedino da nas vodi. rasporede u jednom jedinom sistemu? Ο tu teškoću su se ne­ minovno spoticali svi klasifikatori a da je nijedan od njih niije jasno uočio. a ne pnimenu sem ukoliko ih ova ne rasvetljava. Ako uzmemo u ob­ zir ovu prvu podelu. kao i svako drugo. odakle i akcija: takva je vrlo prosta formula koja iz­ ražava. odakle i predviđanje. pružajući nam sdguran putokaz preko pravog osnovnog prin­ cipa klasifikovanja koji dotada nikad nije bio jasno shvaćen. dovoljni da. postoji je­ dan mnogo važniji razlog. na tačan način. tako duboko kontradiktor­ ne. Ne uzlimajući u obzir ovo lično razmatranje. Taj princip je nužna posledica direktnog primenjivanja pozitivne me­ tode na samo pitanje klasifikacija. a koju su tako različito i uvek tako čud­ no shvatali metafizičari kad su se prihvatali da objasne njegovu misao. shvatiti nauke samo kao bazu primene značilo bi stvoriti ο njima nepotpunu predstavu. neke preinačujuće elemente.sifikuju. u aktiv­ nom životu. kako bih pokazao koliko je potrebno da se čuvamo preterano velikog uti- 48 49 . onda je moguće pristupiti zaista racionalnom i trajnom rasporedu jednog sistema čiji su svi delovi postali najzad homogeni. koje. dovoljno je da pomislimo jedan trenu­ tak na fiziološke posledice čuda i da uzmemo u obzir da je najstraš­ niji onaj utisak koji doživljavamo onda kad nam se čini da se ne­ ki fenomen odigrava suprotno prirodnim zakonima koji su nam poznati. Kako uspeti da se koncepcije. koje nam stalno dozvolja­ va da ih predvidimo. budući da su jedni postepeno postajali pozitivni dok su drugi ostajali i dalje teološki ili metafizički. Dakle. Očevidno da je bilo nemoguće u jednom tako nepovezanom stanju stvari izvesti ma kakvu racionalnu klasi­ fikaciju. On se sastoji u tome da klasifikacija mora proisticati iz samog izučavanja predmeta koje treba klasifiikovati i biti određena stvarnim afinitetima prirodne povezanosti koju oni pred­ stavljaju tako da samo klasifikovanje bude izraz najopštijeg fak­ ta. u izvesnim slu­ čajevima. predviđanje. izučavanje prirode se mora shvatiti kao namenjeno da pruži pravu racionalnu bazu čovekovog delovanja na pri­ rodu. ko­ ji su. čemu su nažalost previše skloni u naše doba. opštu vezu nauke i primene. snaga neminovno proporcionalna znanju. ako ne bismo uspeli da je zadovoljimo pozitivnim koncepcijama. ne smemo zabora­ viti da nauke. Naša prirodna i neposredna sredstva kojima delujemo na te­ la koja nas okružuju krajnje su slaba i potpuno nesrazmerna na­ šim potrebama. pod prvom filozofijom. Pošto se sada taj osnovni uslov može smatrati kao ispunjen. jer se ne radi ο ροsmatranju celog sistema ljudskih znanja već jedino ο posmatranju sistema osnovnih koncepcija ο različitim redovima fenomena. kon­ cepcija koje daju solidnu osnovu svim ostalim našim kombinacijama i koje opet nisu zasnovane ni na kakvom prethodnom intelektual­ nom sistemu. Učinilo mi se da moram već sada izričito ukazati na jedno razmatranje. uprkos kapitalnom značaju ovog odnosa. Svi ljudski radovi se odnose ili na čistu teoriju ili na akciju. za koju kaže da treba da proizlazi iz skupa nauka. jer poznavanje zakona fenomena. uzet iz same prirode predmeta. koji se ispoljava u produbljenom poređenju obuhvaćenih pred­ meta. da ih modifikujemo jedne pomoću drugih u našu ko­ rist.

potrebno je prvo njemu posvetiti meto­ dičko proučavanje. koje su. Tako prava teorija agrikulture. kao što je to vrlo tačno primetio Kondorse. Takva je bar prirodna tendencija stva­ ri mada u tom pogledu još ima mnogo zbrke. Na stupnju razvitka koji je već dostigla naša inteligencija. u jedan kurs pozitivne filozofije koji. tako da najvažnije veštine pozaj­ mljuju direktnu pomoć skoro od svih glavnih nauka. Između na­ učnika u pravom smislu i onih koji stvarno rukovode produktiv­ nim radovima počinje danas da se stvara jedna prelazna klasa. mora obuhvatiti samo doktrine čiji je karakter ustaljen i ja­ sno određen. Izgleda mi da on iziskuje prethodno jedan vrlo značajan posao i to sasvim posebne prirode. potpuno zaustavljena u svom napre­ dovanju. u duhu naučnika. bar u najsavršenijim slučajevima. Bilo kako bilo. posto je uglavnom shvatio da izučavanje prirode služi kao racionalna baza za delovanje na prirodu. mora pristupiti teorijskim ispitivanjima apstrahujući pot­ puno svaki praktični obzir. Ali jedan rad koji bi ih obuhvatio skupa s razmatranjima koja su zasnovana na naukama u pravom smislu bio bi danas sasvim preu­ ranjen. bilo bi nam skoro uvek nemoguće da u tome uspemo. Svakako da bi se mogao zamisliti i jedan opsežniji kurs koji bi se istovremeno odnosio i na teorijske i na praktične opšte pojmove. fizičkih. da se. do danas od njih postoji samo nekoliko nepotpunih elemenata koji se odnose na najnaprednije nauke i ve­ štine i koji dopuštaju samo da se shvati priroda i mogućnost slič­ nih radova za celinu ljudskih poduhvata. tačno poštujući geografsku dužinu. hemijsklih. jer te posredne doktrine između čiste teorije i direktne prakse nisu još stvorene. čak nehotice.« Očevidno je dakle da ljudski duh. koja je svojstvena ovoj novoj klasi i koja mora konstituisati direktne is­ tinske teorije ο različitim veštinama. zašto se ove teorije nisu mogle još oformiti pošto one pretpostavljaju prethodni razvitak svih različitih osnovnih nauka. jer naša sredstva za otkrivanje istine tako su slaba da. čak i kad bismo nameravali obuhvatiti celokupnost ljudskih saznanja kako u praktičnom tako i u teorijskom po­ gledu. da se ograničim na najhitniji slučaj. ali pristupačniji kad se posmatra društvena klasa koja se njim posebno bavi. Ali jasno je da koncepcije dosad nepotpune ne smeju ući. Kad. posao koji još nije urađen. čuva od brodoloma. Osim toga. Doktrina. Izgleda mi da bi ovaj teorijski sistem trebalo danas da sa­ činjava isključivo predmet jednog istinski racionalnog kursa pozi­ tivne filozofije. posle dugog niza generacija. nametnemo sebi u isto vreme i taj uslov da joj nađemo neposrednu praktičnu korist. Iz ovoga izlazi isto tako je­ dan novi motiv da se takav red ideja ne obuhvata na jednom kur- 51 . stvore posebne koncepcije koje bi služile kao direktna baza opštim postupcima primene. Ο tome možemo navesti jedan vrlo značajan primer iz divnih teorija grčkih matematičara ο kupiniim presecima. ko­ ji je. kla­ sa inženjera. koliko je god mo­ guće. poslužile da moreplovstvo dovedu najzad do onog stepena savrše­ nosti koji je postiglo u poslednje vreme i do kojeg nikad ne bi do­ šlo bez Arhimedovih i Apoloniusovih čisto teorijskih radova. pa čak i astro­ nomskih i matematičkih znanja. čak i nezavisno od njegovog obima. ja ga bar tako zamišljam. može biti uspešno izveden u sadašnjem stanju ljudskog duha. između ova dva reda ideja postoji jedan srednji. Nemajući nikako u vidu tok naučnih saznanja. samim tim bi se našla. zahteva tesnu povezanost fizioloških. da bi se ο tome naveo najvažniji primer. Teškoća oko stvaranja tih prelaznih doktrina koje sam malo­ čas spomenuo shvatiće se utoliko bolje ukoliko se uzme u obzir da svaka veština ne zavisi samo od izvesne odgovarajuće nauke. jer najznačajnije primene proizlaze stalno iz teorija stvorenih u čisto naučnoj nameni i koje su često gajene u toku više vekova ne pružajući za samu praksu nikakav rezultat. Tako. du­ guje život teoriji koju su pre dve hiljade godina stvorili genijalni ljudi imajući u vidu čisto matematičke teorije. kao bitni deo. tražeći istinu. ona ih posmatra u njihovom sadašnjem stanju da bi iz njih izvodila mo­ guće industrijske primene. ono što je u tom pogledu nepotpuno i skučeno u opštoj težnji naše epohe. na­ uke nemaju neposrednu primenu na veštine. svakako bi mogla dati mesta filozofskim razmatranjima od velikog interesa i stvarne vrednosti. čiji je poseban cilj da organizuje veze između teori­ je i prakse. ako ih ne skoncentrišemo isključivo ka tom cilju i ako. izvesno je da skup naših saznanja ο prirodi i skup naših postupaka koje iz njih izvodimo da bismo izmenili pri­ rodu u našu korist čine dva sistema bitno različita sama po sebi. budući da je prvi sistem baza drugoga. svedena na to da se bavi samo istraživanjima od ne­ posredne praktične koristi. Lako se dâ primetiti. Ali ja ne mislim da jedan takav poduhvat. koje treba odvojeno shvatiti i razrađivati. jača sila naše prirode ne bi ispravljala. ljudska in­ teligencija. sla­ bo određen po svom filozofskom karakteru. čak i u odnosu na primene kojima bi bilo nerazumno po­ svetiti čisto teorijske radove. treba pažljivo razmotriti divnu Monžovu koncepciju ο deskriptivnoj geometriji. koja u stvari nije ništa dru­ go već opšta teorija ο konstruisanju. prema naučnim teprija50 ma u pravom smislu. podstičući obnavljanje astronomije. već u isto vreme od više njih. sto­ ga je Kondorse mogao u tom pogledu s pravom reći: »Mornar.čaja sadašnjih navika koje smetaju da se steknu pravilne i pleme­ nite ideje ο značaju i nameni nauka. Pobrinuću se da redom uka­ zem na mali broj već stvorenih sličnlih ideja da bi im se ocenila va­ žnost kako se budu javljale tokom samog izlaganja na ovom kur­ su. prema ovom razmatranju. tako isto stvar stoji i sa umetnostima.

bude dublje osetila i pravilnije sprovela i. jedne posebne vrste. ona koja se odnose na sekundarne nauke biće uvek. a što je uslov koji je danas još vrlo daleko od toga da bude ispunjen kako valja. Prethodna razlika ne može predstavljati nikakvu nejasnost za one koji imaju neko posebno znanje iz oblasti različitih pozitivnih nauka. ulaziti u sastav jednog rada čija nas ogromna prirodna opsežnost primo­ rava da ga svedemo na što je moguće kraće izlaganje. pošto je ona skoro ekvivalentna onoj koja se obično iznosi u gotovo svim naučnim udžbenicima pri predenju dogmatske fizike i prirodopisa. Vidimo da se tu u stvari rađa jedna nova bitna osobina tog čistog izučavanja opštih pojmova apstraktne fizike. biće za herniju samo od osrednjeg značaja. posebne. ovo drugo izučavanje je neminovno zasnovano na prvom. Isti je slučaj s hernijom u odnosu na mineralogiju. predstavljajući sistem pozitivnih koncepcija ο svim redovima naših stvarnih saznanja. moći biti od velikog značaja u herniji po opsegu i energiji svojih afiniteta. koliüko je god to moguće. što se desilo tek u naše vreme. jednu važnu razliku koja će jasno ograničti pravi predmet ovog izučavanja kojem pristupa­ mo. na jednom istom kursu. ne samo što posebno izučavanje zemlje. a to je da se stvori racionalna baza konkretne fizike. druge. Isto je tako i sa svakom pravom prirodnom naukom.su pozitivne filozofije. samim tim. stvarno su sekundarne i ne smeju. ma kakav bio nji­ hov značaj. u sadašnjem stanju ljudskog duha. ostaje mi da izlo­ žim. pre nego što pređem na me­ todsku klasifikaciju njegovih različitih delova. Nekoliko primera. istinski sistematske. kao što to i vidimo. i u svim mogućnim okolnostima. da se uspostavi ona prva filozofija koju je tražio Bekon i koja. u odnosu na sve redove fenomena. posebno. štaviše. pa čak. Izu­ čavati zakone života. uostalom. reći da. deskriptivne. jedno jedinjenje kao što je granit ili kvare. U herniji se razmatraju sve mo­ gućne kombinacije molekula. posmatrano sa svih tačaka gledišta. mada se obe nauke odnose na iste predmete. i obrnuto. uopšte. dalje. s druge strane. dve vrs­ te prirodnih nauka: jedne apstraktne. Ispitivanje ovog uslova jasno potvrđuje zašto moramo. opšta fiziologija i. postojala izvesna protivrečnost kad bi se uzela zajedno. sva razmatranja koja nisu ne­ ophodna. Tako bi. imaju za predmet ot­ krivanje zakona koji vladaju raznim klasama fenomena uzimaju­ ći u obzir sve slučajeve koja se mogu zamisliti. Prve su dakle osnovne i samo ćemo na njih usmeriti naše izučavanje u ovom kursu. Jasno je. u odnosu na nauke u pravom smislu. Sem toga. moraju naprotiv. koji će ostati nepromenljiva baza onog dru­ gog. dok ih u mineralogiji gotovo neće ni imati. bilo moguće na jednom kursu pozitivne filozofije obuhvatiti istovreme­ no i jednu i drugu. u mineralogiji jedino one koje se nalaze ostvarene u samom sastavu zemljine kugle i pod uticajem samo onih okolnosti koje su joj svoj­ stvene. ili određivati način egzistencije sva­ kog živog tela. svesti naša razmatranja na izučavanje opšltih nauka. da je samo izučavanje opštih pojmova os­ novnih nauka samo po sebi dosta obimno da je potrebno iz njega odstraniti. zatim. sastoje se u primeni tih zakona na stvarnu istoriju raz­ ličitih postojećih bića. znači očevidno dva vrlo različita posla. s jedne strane. a koje ponekad nazivaju pravim prirodnim naukama. na koje se odnosi najveći deo minera­ loških razmatranja. Otuda će jedno telo. i fiziološka. nego što on zahteva čak i poznavanje opštih zakona koji se odnose na sve re­ dove fenomena. biti verovatno kasnije jedan od najkorisnijih rerzultata njenog izgrađivanja. Ukratko. druge konkretne. na ovom kureu pozitivne filozofije. astronomska saznanja. kad bi čak konkretna fizika bila dostigla stepen savršenosti apstraktne fizike i kad bi. kao hlor ili kalljum. jeste što većina fakata posmatranih u prvoj ima samo veštačku eg­ zistenciju. zahteva prethodno po­ znavanje fizike i hernije. nego ono ne može biti ni izvedeno kako treba a da ne obuhvati. Tako. s druge strane. prema tome. daleko od toga da mogu dopirineti sistematskom formiranju ove filozofije. zoologija i botanika. s jedne strane. uostalom. dva reda na­ uka. Filozofija osnovnih nau­ ka. Može se. na ovom kursu moramo razmatrati samo naučne te­ orije a nipošto i njihove prdmene. očigledno je da bi i tada bilo potrebno početi apstraktnim odeljkom. Ono što jasno pokazuje razliku između hemdjske i minera­ loške tačke gledišta. biće dovoljno da se uo­ či ova podela čiji značaj još nije dovoljno ocenjen. pošto opšte teorije svojstvene raznim vesti nama. Poznate činjenice će moći biti sređene u prave po­ sebne teorije ο različitim bićima u vasionii tek kad se osnovna raz­ lika. Ta razlika će se odmah lako zapaziti ako se uporede. ono zavisi od celokupnog sistema osnovnih nauka. prema tome. Upravo zbog tog razloga konkretna fizika je do danas tako malo napredovala jer je njeno izučavanje na jedan racionalan način moglo početi tek posle apstraktne fizike i kad su sve glavne grane ove poslednje dobile svoj definitivni karakter. Dotada se u ovom smEslu mogla prikupiti samo manje više nepovezana građa a koja je čak još i vrlo nepotpuna. dovoljna je. jer. Ono što uopšte čini još osetnijom logičku potrebu ove osnov­ ne razlike između dva velika odeljka prirodne filozofije jeste ne samo što svaki odeljak konkretne fizike pretpostavlja prethodno negovanje odgovarajućeg odeljka apstraktne fizike. kad naučnici koji su se posebno predali izučavanju pravih prirodnih nauka budu uvideli da svoja istraživanja moraju zasni­ vati na dubljem poznavanju svih osnovnih nauka. na primer. ma šta se se desilo. pomenuta napred. opšte. Treba razlikovati. ne obuhvatajući istovremeno deskriptivne i posebne nauke. budući da je odre53 52 . Ali. prva je očigledno racionalna baza druge.

Prethodno objašnjenje je do­ sta razrađeno da bi motivisalo način na koji sam ograničio opšti predmet naših razmatranja. kako bi se izložili po jednom prirodnijem logičkom redu. kao rezultat svega onoga što je izloženo u ovom preda­ vanju. odnosno predmet ovog predavanja. postoji stalna težnja da se is­ torijski red zameni dogmatskim koji jedino može i odgovarati sa­ vršenijem stanju naše inteligencije. jer on ima tu osobinu da ne 54 zahteva za izlaganje saznanja nikakav drukčiji trud nego onaj kojii je potreban za njihovo sticanje. ma kakav interes nam mogla pružati konkretna fizika. Po prvom postupku izlažu se redom saznanja prema istom redu kako ih je ljudski duh stvarno sticao i usvajajući. naprotiv. Otuda neophodna potreba za dogmatskim re­ dom koja se naročito danas oseća u naukama koje su najviše od­ makle. Ali ukoli­ ko nauka napreduje. daće mi priliku da uspostavim. po svoj nužno­ sti. ispuniti na jedan do krajnosti tačan način. međutim. Prvi je način očigledno onaj kojim se počinje. glavni cilj koji treba imati u vidu u svakom enciklo­ pedijskom radu jeste da se nauke rasporede prema njihovoj pri­ rodnoj povezanosti. mora biti brižljivo svedena na što je moguće prostiji izraz. može se primeniti samo na onu nauku koja je postigla dosta visok stepen razvitka. što se u stvari svodilo na Arhimedove i Apoloniusove spise. Neka mi bude dopušteno da ovde une­ koliko razmotrim ovo zapažanje koje smatram značajnim da bi se okarakterisala prava teškoća istraživanja kojim se sada bavimo. istorijski red izlaganja postaje sve više nepo­ desan zbog suviše dugog niza prelaznih stanja koja bi se morala upoznati. da je svaki stvarni način izlaganja neizbežno izvesna kombinacija dog­ matskog i istorijskog reda u kojoj samo prvi mora stalno i sve više dominirati. ne može sprovoditi sasvim isključivo. Budući da je na taj način pravi predmet ovog kursa tačno zaokružen. u čijem uobičajenom načinu izlaganja ne nalazimo više go­ tovo nikakvog traga od stvarnog porekla njihovih detalja. a u isto vreme i neophodan. izuzev onih koja se odnose na najskorija otkrića i koja se mogu samo na taj način i upoznati. Svaka nauka može biti izlagana u dva bitno različita smera: u istorijskom i u dogmatskom. jer nove koncepcije dopuštaju da se prethod­ na otkrića predstavljaju neposrednije. nalazeći se na pogodnoj tački gle­ dišta i imajući dovoljno znanja. tokom celog života. sastoji iz teorijskih i iz primenjenih znanja i da ćemo se ovde pozabaviti samo prvim. mada je beskrajno lak­ še i kraće naučiti nego izumeti. Ipak treba dodati. i da ćemo ovde morati razmatrati samo prvi red. da bi se otklonilo svako preterivanje. želeo da iznova stvori nauku u njenoj celini. Tako. to je uslov koji mi izgleda nemoguće. dok. jer. vidimo: 1) da se ljudska nauka. ili nauke u pravom smislu. tako da predstavlja pravo nesavršenstvo. dele na opšte i posebne. sada je lako pristupiti zaista zadovoljavajućoj racional­ noj klasifikaciji osnovnih nauka. samim tim što zahteva novu obradu stečenih znanja. ograničavajući se na apstraktnu fiziku. što predstavlja enciklopedijsko pitanje. Jasno je. Ovo razmatranje. Ali. Po drugom. prema tome. jedan moderni matematičar obično završi svoje ško­ lovanje a da ne pročita ni jedno jedino originalno delo. izučavanje svake nauke u povoju. a sva didaktika se tada svodi na postupno izučavanje. iste puteve. u od­ nosu na izlaganje naših saznanja. međutim. on se ne dâ primeniti. Nije mi potrebno da i dalje insistiram u ovom trenutku na jednom takvom pretresanju za koje će mi se ukazati prilika više puta u raznim delovima ovog kursa. Pre svega. naprotiv. najčešće osrednji. na primer. dotle dogmatski red postaje sve više mogućan. Zaista. tako da bi se mogle redom izlagati a da se ne bi nikad zašlo u začarani krug. ma koliko mogla biti ta klasifikacija prirodna. obrazovanje jednog matematičara iz antič­ kog doba prosto sastojalo u sukcesivnom izučavanju vrlo malog broja dotadašnjiih originalnih spisa ο različitim oblastima matema­ tike. Dogmatski red se. svaki drugi način njihovog izlaga­ nja bio bi samo kombinovanje. raznih originalnih delà koja su doprinela napredovanju nauke. da bi sigurno bilo nemoguće dosti­ ći postavljeni cilj ako bi svaki pojedinac morao redom prolaziti kroz sve iste faze kroz koje je neminovno morao proći kolektivni genije ljudskog roda. ona uvek u suštini ima nešto ako ne proiz­ voljno a ono bar veštačko. na istom stupnju razvitka kakav je postignut kroz dugi niz vekova zahvaljujući velikom broju genija koji su sukce­ sivno ulagali.đena da od sada služi kao stalna baza svim ljudskim ispitivanji­ ma. prema njihovoj uzazajmnoj zavisnosti. U izlaganju saznanja. Tako se. Opšti problem intelektualnog obrazovanja sastoji se u tome da se za malo godina dostigne jedan jedinstveni način rasuđivanja. koliko je god moguće. treba odmah priznata da. pretpostavljajući. u svojoj celini. na novije delove čije izučavanje podrazumeva u suštini samo istorijski red. u svakoj eposi nauke. sve svoje snage u izučavanje jed­ nog istog predmeta. da su svi ti po­ sebni radovi prerađeni u jedan opšti sistem. 2) da se teorijska znanja. po hronološkom redu. sistem ideja se predstavlja onako kako bi ga da­ nas mogao shvatiti neko ko bi. uostalom. Dogmatski način. jedan opšti princip čiju ću čestu primenu morati kasnije da izlažem. koji uosta55 .

kao na bitnu osobinu enciklopedijske lestvice koju ću predložiti. Ovaj momenat imao bi u mojim očima mnogo značaja kad bi on stvarno išao u prilog istorijskom redu. Ova široka povezanost je tako stvarna da je čovek često. one koje budem uzeo kao prethodne zaista biti starije i stalno naprednije od nauka koje ću predstaviti kao kasnije. glavne smetnje zbog kojih se on inače odbacuje. as­ tronomije. Treba se samo truditi da se takva smetnja ne pojavi kad je reč ο glavnim koncepcijama svake nauke jer bi kla­ sifikacija u tom slučaju bila loša. U izučavanju svake nauke uzgredna istorijska razmatranja. izlazi da se istinska istorija svake nauke. ne samo da su se različiti delovi svake nauke. budući da je polazna tačka vrste neminovno morala biti ista kao i polazna tačka jedinke. Ma kako se postupilo. nego se štaviše vidi. kao što se vidi. dakle. ili čak neko posebno dostignuće u društvu bez ko­ jeg se to otkriće ne bi ostvarilo. Ali iz toga naročito proizlazi. po sebi samom od najvišeg interesa za celokupan filozofski duh. ma koliko je pretposta­ vili savršenom. ma kako bili dragoceni. čak i kad bi mogao biti strogo sproveden u pogledu detalja svake nauke posebno. i najzad. vidimo čak da su napredak nauka i napredak veština zavisili jedan od drugog usled bezbrojnih međusobnih uticaja. prilikom tretiranja opšteg razvitka čovečan- stva. bio bi već čisto hipotetičan i apstraktan u najvažnijem pogledu zato što bi razvitak te nauke tretirao izdvojeno. Dosadašnje pretresanje. Iz ovoga. mada odvojeno od sa­ mog sticanja tih saznanja. da bi shvatio stvarno rađanje jedne naučne teorije. u nekim posebnim manje više značajnim pogledima. ne bi mogla nikad strogo podudarati s istorijskom povezanošću nauka. to j e s t stvarnih otkrića od kojih se ona sastoji. a da je ipak više grana ove poslednje. mo­ ra kasnije posebno razviti. u ovom slučaju. koja će se javljati. na njenu opštu saobraznost sa celinom naučne istorije u tom smislu što će. u kome istorija nauka sačinjava najvažniji deo. izgleda neosporno da je u opštem siste­ mu nauka astronomiji mesto ispred fizike u pravom smislu. To je ono do čega neizberno dolaze ako stvarno uzimamo. prema prethodnim objašnjenjima. Da bih najzad sa svom mogućom tačnošću odredio pravu teš­ koću enciklopedijskog pitanja koje imamo da resimo. koje svr­ stavaju u dogmatski red. bez kojeg štaviše ta istorija ne bi bila razumljiva. mogu biti posmatrani samo kao građa. tačno odre­ đivanje uslova koje moramo sebi nametnuti i za koje se upravo možemo nadati da ih ostvarimo u izgrađivanju enciklopedijske lestvice raznih osnovnih nauka. Ja čak mislim da se jedna nauka i ne po­ znaje potpuno ako se ne zna i njena listorija. ipak ne smem pro­ pustiti da unapred ukazem. I tako. Vidi se zaista da se ova klasifikacija. posmatrajući u celini stvarni razvitak ljudskog duha.lom ne predstavlja. Mada. ne može se potpuno izbeći da se predstavi kao prerthodna neka nauka kojoj će. ne bi mogli pretegnuti u odnosu na klasifikaciju koja bi inače glavne uslove ispunjavala kako treba. smatram ko­ risnim da uvedem jedno vrlo prosto matematičko razmatranje koje će tačno rezimirati sva rasuđivanja izložena dosad u ovom preda­ vanju. koji su apsolutno neizbežni. za princip klasifikacije prirod­ nu logičku povezanost različitih nauka. neophodno za potpuno izlaganje prve. predstavljajući ga s jedne nove tačke gledišta. Ali lako je videti da postoji samo prividna veza između lizučavanja jedne nauke na način nazvan istorijski i stvarnog poznavanja pra­ ve istorije te nauke. Zaista. nismo mogli usvojiti istorijski red kao bazu za našu klasifikaciju. u odnosu na sadašnje pitanje. među­ tim. posluži pojmovima neke druge nauke koja je klasifikovana kao kasnija. biti potrebno da se. može jedino upoz­ nati izučavajući istoriju čovečanstva na opšti i neposredan način. Takozvani istorijski red izlaganja. da su se i različite nauke u suštini usavršavale istovremeno i uzajamno. zbog čega bismo ih radije uvrstili u istorijski red. imaće jasno izdvojen karak­ ter. Jedina osnovna nesavršenost koja bi se mogla prebaciti dog­ matskom redu bila bi ta što se ostavlja nepoznatim način na koji su postala razna ljudska saznanja. itd. Takvi sekundarni nedostaci. a to je. kao što se mora.. Oni potiču iz onoga veštačkog što nu­ žno postoji u našoj podeli intelektualnog rada. nego bi vrlo lako mogao dati ο njoj pogrešno mišljenje. stvarno razvili u isto vreme i pod među­ sobnim uticajem. Evo u čemu se ono sastoji. Ne samo da ne bi daneo na videlo pravu istoriju nauke. mada dosa­ da najviše zanemarivan. uprkos stvarne i neprekidne simultanosti razvitka različitih nauka. Ali to izučavanje mo­ ra biti shvaćeno kao potpuno odvojeno od čistog i dogmatskog izu­ čavanja nauke. Stoga ćemo vrlo brižljivo razmatrati stvarnu istoriju osnovnih na­ uka koje će biti predmet naših razmišljanja. Tako mi. 56 57 . ali to će biti samo u poslednjem delu ovog kursa. medicine. Ο tome ćemo kasnije videti mnogo primera. da su svi bili u tesnoj povezanosti s opštim razvitkom ljud­ skog društva. upućen da razmatra usavršavanje neke veštine koja s njom nema nikakve racionalne veze. koje se uostalom. onom koji se odnosi na izučavanje društvenih fenomena. ide za tim da bolje odredi pravi duh ovog kursa. Zbog toga svi do sada sakupljeni podaci ο istoriji matematike. naročito optika. mi smo duboko uvereni da je poznavanje istorije nau­ ka od najvećeg značaja. tako da neće izmeniti bitnu prirodu našeg glavnog rada. na primer.

jer ovaj red opštosti. U isto vreme. posmatrajući razne podele koje su stvarno bile predlagane. nikako ne zavise od ovih. što stvara jedan novi razlog da se od­ govarajuće nauke brže razvijaju. čak i kad bi se uzelo kao dokazano. mogu neposredno preći na uspostavljanje enciklopedijske lestvice prema kojoj se mora odrediti plan ovog kursa. U stva­ ri. Ma na kakav način se objašnjavale razlike između ovih dveju vrsta tela. jedno takvo pitanje ne spada u dornen pozitivne filozofije ko­ ja izričito podvlači da apsolutno ne poznaje unutrašnju prirodu ma kojeg tela. takve prirode da 58 59 . Ali. jer. kao neminovno najnepoznatiji čoveku. a druga sve fenomene organskih tela. izučavaju se samim tim u najstaloženijem. nauke. videćemo da ih je moguće klasifikovati u mali broj prirodnih kategorija raspoređenih tako da racionalno izučavanje svake kategorije bude zasnovano na poznavanju glavnih zakona prethodne kategorije i da postane osnova za izučavanje sledeće. a uz njih jedan sasvim poseban red fenomena. prema posebnom ras­ poredu molekula. Prilazeći sada neposredno ovom krupnom pitanju. zna se da šest predmeta sadrže 720 različitih moguć­ nosti u pogledu raspoređivanja. prema tome. da opšti fenomeni moraju biti izuča­ vani pre nego se pristupi ispitivanju posebnih modifikacija kojima su oni izloženi u izvesnim vasionskim telima. podsetimo se najpre da. naj­ racionalnijem stanju duha. bilo mehanički. Ta zavisnost dakle može proizlaziti samo iz zavisnosti od­ govarajućih fenomena. oni za­ vise od prethodnih. vital­ nih fenomena u pravom smislu reci. koji. manje više velika lakoća za njihovo izučavanje. Prvo posmatranje skupa prirodnih fenomena navodi nas da ih odmah podelimo. sve do najosobenijih ili najkomplij kovani j ih. Uzimajući u obzir s te tačke gledišta sve fenomene koji se da­ ju posmatrati. možemo da tražimo njen princip u poređenju raznih redova fenomena čije zakone one treba da otkrivaju. prema jednom uzgrednom razmatranju koje mi­ slim da je važno ovde spomenuti. jesu neminovno i najopštiji. koji se nalaze u neorganskim telima. mnogi naučnici bi ih verovatno podelili na veći broj. Eto dakle u tom izboru jednog jedinog istinski racionalnog reda. od kojih prva obuhvata sve fenomene neorganskih tela. U stvari. pitanje koje se ne dâ resiti i ο kojem se još i danas previše raspravlja zbog ostatka uticaja teoloških i metafizičkih na­ vika. bilo hemijski. Kad smo pri tome. i obrnuto. što dolazi na is­ to. klasifi­ kacija koju dajemo ne bi zbog toga bila nikako neprirodna. shodno principu koji smo uspostavili. samim tom se najlakše i izdvaja iz okolnosti koje su svojstvene svakom poseb­ nom slučaju. Nesumnjivo. a koju će svako moći lako oceniti pomoću prethodnih raz­ matranja. još nisu dovoljno utvrđene ideje ο opštem nači­ nu shvatanja fenomena živih tela. za dobijanje pozitivne i prirodne klasifikacije osnov.γ nih nauka. sigurno je da se u živim telima zapažaju svi fe­ nomeni. stupnjem opštosti fenomena. to jest oni koji se komplikuju manje od drugih. što sadašnje stanje fiziolo­ gije jedva dopušta da sagledamo. jer ono što se u najvećem broju slučajeva zapaža. između vrlo velikog broja mogućih sistema. izmenjeni po strukturi i bitnom sastavu u organska tela. jasno je a priori da najprostiji fenomeni. čak i u ovoj našoj pretpostavci. Ali nikako nije neophodno da se neorganska i živa tela posmatraju kao da su u suštini različite prirode da bi se priznala neophodnost odvajanja njihovog izučavanja. Pošto sam tako pokazao osnovno pravilo koje mora stajati na čelu klasifikacije nauka. ako prirodnu filozofiju že­ limo shvatiti na jedan zaista metodičan način. utvrđuje tako njihov stupanj lakoće. a pri svem tom ja verujem da se bez preterivanja može reći da. naprotiv. Ovaj red je određen stupnjem jednostavnosti ili. da su fiziološki fenomeni uvek prosti mehanički fenomeni. Ovde se ne radi ο tome da se ispita da li su dve klase tela iste prirode ili nisu. ako dobro razmotrimo. onih koji zavise od organiza­ cije. da ih nije moguće razlikovati manje od šest. Jer uvek ostaje tačno. sa­ stoji se stvarna teškoća pitanja koje smo postavili. Videćemo us­ koro. ispitujući svaku od ovih 720 klasifikacija ne bi bilo ni jedne jedi­ ne za koju se ne bi našlo prihvatljivih razloga. na dve ve­ like glavne klase. otkuda proističe njihova sukcesiv­ na zavisnost i. ma kakav se stav zauzeo u tom pogledu usled kasnijeg napretka prirodne filozofije. uprkos velikog broja lestvica koje su dosad predlagane. električni ili hemijski. primećujemo izme­ đu njih najekstremnije razlike. a koje se stiče tačno sa svim prethodnim. Treba dakle početi izučavanjem najopštijih ili naj­ prostijih fenomena uzimajući potom u postupak redom ostale. Otu­ da i potreba da se fiziološki fenomeni izučavaju tek posle neorganskih. Ono što mi hoćemo da odredimo jestve stvarna zavisnost raznih naučnih izu­ čavanja. Osnovne nauke bi dakle mogle da­ ti povoda za 720 klasifikacija između kojih treba izabrati neophod­ no jednu koja najbolje zadovoljava glavne uslove problema. Tako je podela. Očevidno da su ovi poslednji u stvari komplikovaniji i osobeniji od ostalih. koji racionalnu povezanost raznih osnovnih na­ uka nužno određuje prema neprekidnoj zavisnosti njihovih feno­ mena. najopštiji ili najprostiji fenomeni.Nameravamo da klasifikujemo osnovne nauke. naša osnovna podela bi isto tako i dalje očuvala svoju vrednost. kojima su jedni dali mesto na čelu enciklopedijskog sistema. da se diskusija odnosila samo na vrlo neznatan broj mogućih dispozici­ ja. koja se danas za većinu prosvećenih duhova zasniva na raznovrsnosti zakona. Vidi se. ili jednostavnosti. drugi su stavljali potpuno su­ protno.

toplote. u svim njegovim bitnim delovima. da se u socijalnoj fizici vidi je­ dan obični dodatak fiziologije. Otuda nebeska fizika. opšte poređenje između neorganskih i živih tela koje će bi­ ti poseban predmet jednog dubljeg ispitivanja u fiziološkom odeIjku ovog kursa. Da bi ova poslednja bila shvaćena na zaista metodski način. Jedno ovakvo razma­ tranje očito pokazuje koliko je neophodno da se jasno izdvoji ne­ beska od zemaljske fizike i da se pristupi izučavanju druge samo posle izučavanja prve koja za nju predstavlja racionalnu bazu. najapstraktniji od svih. Tako. i odvajanje dveju nauka je zaista od os­ novne važnosti. ostalo bi neosporno da potreba za stalnim uvidom u posebne uslove ne bi dozvoljavala da se hernija tretira kao obični dodatak fizici. Takva je dakle racionalna podela glavnih grana opšte nauke ο neorganskim telima. na isti način. Ova osnovna razlika se poglavito odnosi na čoveka. od kojih su oni sami. na dva vrlo različita delà prema tome da li posmatra tela s mehaničke tač­ ke gledišta ili hemijske. da zadržimo podelu i povezanost za koje se danas smatra da zavise od heterogenosti fenomena. socijalna fizika mora biti zasnovana na direktnim posmatranjima. kao komplikovaniji i posebniji od fenomena biljnog sveta. samo modifikacije opšte gravitacije stvorene oblikom i uzajamnim rasporedom atoma. Nije ovde mesto da se razvija. on zavisi od njega. Jer. pa ma kakvo se zbliženje moglo ikada pouzdano ustanovi­ ti između dve klase tela. Jer svi hemij­ ski fenomeni su u suštini komplikovaniji od fizičkih fenomena. osim toga. u opštoj nauci o organskim telima. upravljajući se uvek pre­ ma redu opštosti i zavisnosti fenomena. koje očigledno pokazuje da hernija može ići samo posle fizike. naročito kad je ona društvena. i da se izučavanju organske fizike pristu­ pi tek onda kad se budu uspostavili opšti zakoni neorganske fizike. fiziologija u pravom smislu i socijalna fizika koja se zasniva na prvoj. ma kakvo se mišljenje usvojilo u pogle­ du hemijskih afiniteta. ili astronomija. bitno nezavisni. Lako bi se mogla uspostaviti simetrija između podele organske fizike i gore izložene podele neorganske fizike podsećaju na opštepoznatu razliku između biljne i životinjske fiziologije. ako ništa a ono bar radi proučavanja. pošto su društveni uslovi koji menjaju delovanje fizioloških zakona upravo najhitniji razlog. očigledno je da prirodnu filozofiju treba zapo­ četi njihovim izučavanjem. Za neorgansku fiziku vidimo najpre. U svim fenomenima zemaljske fizike primećuju se najpre opšta dejstva gravitacije i još neka druga dejstva koja su im svojstvena i koja modifikuju ona prva. Bilo bi za­ ista lako pripojiti ovu potpodelu principu klasifikacije kojeg smo se stalno držali. Ovo razmatranje. elektriciteta. stvarno predstavlja. ako hoće da se vodi ra­ čuna ο svim određujućim okolnostima.će se neograničeno održati zbog zavisnosti fenomena i usled izuča­ vanja. osim toga. njoj svojstvenim. Zemaljska fizika se opet deli. bilo mehanička. a. kad bi se u njima čak videle. i nešto posebno što ga me­ nja a što proizlazi iz osobito komplikovanog delovanja jedinki jed­ nih na druge u ljudskoj vrsti i delovanja svake generacije na onu koja dolazi posle nje. Iako su dati fenomeni sigurno ho­ mogeni. jer se fenomeni životinjskog sveta pokazuju. S druge strane. one koji se odnose na jedinku i one koji se odnose na vrstu. kad se analizira najprostiji zemaljski fenomen. U svim društvenim fenomenima najpre se primećuje uticaj fifizioloških zakona jedinke. Jer. Poslednji red fenomena je očigledno kompliko­ vaniji i osobeniji od prvog. na primer. po istom pravilu. da je on uvek složeniji nego i najkomplikovaniji nebeski feno­ men. Otuda je fizika u pravom smislu reci i he­ rnija. Zasada je dovoljno da se u principu uvidela lo­ gička nužnost da se odvoji nauka koja se odnosi na prva od nauke koja se odnosi na druga. Pošto su astronomski fenomeni najopširniji. čak i kad je u pitanju čvrsto telo. jer zakoni kojima su oni potčinjeni uti­ ču na zakone svih ostalih fenomena. najprostiji. Pređimo sada na određivanje glavnih podrazdela koji se mogu primeniti. onako kako se to može zamisliti. bilo bi nemoguće tretirati izučavanje vrste u celini kao čistu dedukciju izučavanja jedinke. prema istom principu. Tako. da ona mora biti podeljena na dva odvojena razdela prema tome da li se odnosi na opšte fenomene vasione ili. Sva živa bića predstavljaju dva reda fenomena suštinski razli­ čitih. pak. bilo geometrijska. Slična podela se uspostavlja. komplikovaniji predmet is­ traživanja nego najteže astronomsko pitanje. Otuda proizlazi. u svakom slučaju. ne samo ako se uz­ me neki hemijski fenomen nego čak i neki fenomen čisto mehanič­ ki. Bili bismo dakle primo­ rani. uzimajući uvek u obzir njenu neizbežnu unutrašnju vezu s fiziologijom u pravom smislu. 60 61 . napro­ tiv. oni zavise od njih a na njih ne utiču. kako su to neki fiziolozi bili skloni da veruju. ali na njega ne utiče. Otuda dva velika odeljka u organskoj fizici. a predstavlja.. na one koji predstavljaju zemaljska te­ la. na svaki od ova dva velika delà prirodne filozoifje. prosti pokret jednog tela. i. ova nužna zavisnost dvaju izučavanja ne iziskuje uopšte. Svi zaista znamo da je svaka hemijska radnja potčinjena prvo uticaju teže. nešto svojstveno što menja delovanje prethodnih faktora. ona očigledno iziskuje prethodno poznavanje prve. predstavlja je u isto vreme kao odvojenu nauku. oni nisu identični. Očigledno je dakle da za valjano proučava­ nje društvenih fenomena treba najpre poći od temeljnog poznava­ nja zakona koji se odnose na život jedinke. bar uopšte. Neophodnost ove podele je upravo slična neophodnosti prethodne podele. itd. i zemaljska fizika.

najapstraktnije i najudaljenije od čovečanstva. navodi nas da uspostavimo jedan takav opšti unutrašnji odnos iz­ među osnovnih nauka. komplikovanosti i osobenosti fenomena postupno se povećava isto kao i njihova sukcesivna zavisnost. polazeći od svake od pet velikih nauka. a naro­ čito ne sprovodi. zahteva istovremeno razmatranje čitave organske serije. koji su obično jako zanemarivali neimari enciklo­ pedijskih lestvica. to jest prema manjem ili većem stepenu ap­ strakcije odgovarajućih koncepcija. ο kojoj je jedino ovde reč. Najpre treba uočiti. Ali. ne zavodeći se pogrešnim opštim pojmovima. koje su danas iskustvom ustaljene kod naučni­ ka uopšte. sa svom potrebnom preciznošću. Međutim takva saglasnost je očigledno naj­ sigurniji znak dobre klasifikacije. moralo teći napredovanje. primenjeno kako valja. Drugi veoma bitan karakter naše klasifikacije jeste da je ona neminovno saobrazna stvarnom redu razvitka prirodne filozofije. fiziologija i. posebno u toku dva poslednja veka. Takvim je redom dakle. što bi bilo suvišno i dokazivati. u neku ruku spontanom. To ćemo brižljivo ura­ diti na početku svakog odeljka ovog kursa. a naročito će izneti na videlo njenu postojanost. na veliku štetu ljudskog duha. pošto smo je posmatrali s opšte tačke gledišta. razliku koja uostalom iz elana u dan nestaje ukoliko se fenomeni temeljnije izučavaju. hernija. Uostalom ta se klasifikacija obično i ne shvata. zasnovana. Poznavanje opštih zakona života koje mora biti pred našim očima pravi predmet fiziologije. kad možemo pratiti njihov tok s više tačno­ sti. bili bi svakako i neumes- ni u ovom predavanju u kojem se naš duh mora držati najopštijeg gledišta pozitivne filozofije. na običnom temeljnom upoređdvanju odgovarajućih fenomena: to su astronomija. manje komplikovane i nezavisne od drugih. učinile izlišnim ovaj enciklopedijski posao koji smo oba­ vili. dovodio stvarni tok ljudskog duha. Ova preimućstva biće utoliko primetnija što će se unutrašnja podela svake nauke uspostaviti prirodno po isto/11 principu. ne pra­ veći razliku između biljaka i životinja. raščlanjen sve do u detalje prema jednom jedinstvenom i stalno sprovođenom motivu. socijalna fizika.Ali traženje ove precizne simetrije unelo bi nečeg detinjastog ako bi ono dovelo do toga da se ne priznaju ili da se pak precene stvar­ ne sličnosti ili razlike fenomena. Iz dosadašnjeg raspravljanja se dâ zaključiti da je pozitivna filozofija prirodno podeljena na pet osnovnih nauka čiju sukcesivnost određuje neophodna i nepromenljiva zavisnost. Fenomeni koje razmatra poslednja naprotiv su najosobeniji. Pri svem tom. oni utiču na sve ostale ne trpeći nikakav njihov uticaj. Prva razmatra najopštije fenomene. pored to­ ga što bi nas sada odveli suviše daleko. iako si­ multano. Takav treba dakle da bude plan ovog kur­ sa. kao vrlo presudnu proveru tačnosti ove klasifikacije. njenu suštinsku saglasnost sa koordinacijom. apstraktnije. koja ima veliki značaj za ono što sam nazvao konkretnom fizikom. nema skoro nikakvog za apstrak­ tnu fiziku. dovoljno je uze­ ti u obzir svakodnevna ozbiljna narušavanja tog enciklopedijskog zakona. razmatrane tako redom. Ovo razmatranje mi izgleda od takvog značaja da verujem da je bez njega nemoguće stvarno razumeti istoriju ljudskog duha. jer podele koje su se spontano sprovodile u naučnom sistemu mogle su biti određene samo zbog toga što je ljudski duh dugo pokazivao stvarnu potrebu za njima. iziskujući prethodno negovanje svih onih koje joj pretho­ de u našoj enciklopedijskoj hijerarhiji. moglo stvarno napredovati i steći svoj pravi karakter samo posle velikog razvitka prethodnih nauka koje se odnose na fenomene opštije. oni zavise manje više od svih prethodnih. da bi se što je moguće potpunije već odsada cenila važnost ove osnovne hijerarhije koju ću primenjivati u toku celog ovog kursa. Ja sam ovde samo skicirao izlaganje glavnih razmatranja na kojima se zasniva data klasifikacija. No sigurno je da raziika između biljne i životinjske fiziologije. da bismo se u to uverili. Između ove dve krajnje granice stepen poseb­ nosti. koju su u stvari implicitno dopuštali naučnici ko­ ji su se posvetili izučavanju različitih grana prirodne filozofije. ispi­ tati je u odnosu na svaku nauku ponaosob. Da bismo je potpuno shvatili. iako gore izložena klasifikacija potpuno ispunjava dati us­ lov. najzad. bez neke unapred smišljene namere. Istinsko filozofsko razma­ tranje. trebalo bi sada. Uzećemo dakle u obzir samo jednu podelu u organskoj fizici iako smo smatrali da treba uspostaviti dve sukcesivne u neorganskoj fizici. doprineće njenoj tačnosti. To potvrđuje sve ono što se zna iz istorije nauka. jeste da se nauke. moram ovde u kratkim potezima da iznesem nje­ ne opšte i najhitnije svojstvenosti. ne­ zavisno od svakog hipotetičnog mišljenja. Shvatljivo je zaista da je racionalno izučavanje svake osnovne nauke. Sklop date enciklope­ dijske lestvice. 62 63 . za čoveka. ne vršeći na njih nikakav uticaj. One su samo omogućile jedan takav posao koji pokazuje os­ novnu razliku između racionalne koncepcije i čisto empirijske kla­ sifikacije. a ne uzaludne proizvoljne podele. fizika. do čijeg je posebnog gajenja. Ali radovi ove vrste. a to će predstavljati čitav sistem ljudskih saznanja. iz ovoga ne bi trebalo zaklju­ čiti da bi navike. Jedan uslov. predstave kao različite i da se između njih uspostavi poveza­ nost saobrazna prirodnim odnosima koji se ispoljavaju u njihovom svakidašnjem razvitku. najjednostavnije. niti se njen zna­ čaj ceni kako bi trebalo.

pre nego što se preduzme metodičko izuča­ vanje neke od osnovnih nauka. ukazujući da je mogućnost da se u izučavanju raznih fenomena primeni ma­ tematička analiza. ako se on prvenstveno može primeniti na opšte obrazo­ vanje. Jer. sve što je zasno­ vano na pretpostavkama samo je manje ili više verovatno. treba se neophodno pripremiti u naukama koje se odnose na prethodne fenomene u našoj enciklo­ pedijskoj lestvici. ova klasifikacija ima vrlo značajnu osobinu što tačno označava odgovarajuću usavršenost različitih nauka koja se u suštini sastoji u stepenu tačnosti saznanja i u njihovoj manje više prisnoj koordinaciji. pomoću koje se može postići najveći mogući stepen tačnosti i koordinacije. Jasno je zaista da. Tako. Stoga se još često govori. ukoliko su fenomeni opštiji. razne nauke neminovno pružaju vrlo nejednaku preciznost. s obzirem na njihovu veliku opštost i nezavisnost od svih ostalih. i ukoliko manje zavise od drugih. samo ako ona može da obuhvati svoje zaključke u onom stepenu preciznosti koji dozvoljavaju odgovarajući fenomeni. nailaziće se često na teš­ koće koje će izgledati nepremostive. još uvek krajnje česta. jeste da se direktno odredi pravi opšti plan jednog naučnog potpuno racionalnog obrazovanja. fizici i herniji. Ovo razmatranje je za mene od tako velikog značaja da se ne bo­ jim da delimično pripišem ovom nedostatku naših sadašnjih obra­ zovanja stanje krajnje nesavršenosti u kojem se još nalaze najteže 64 65 \ . Tako će izučavanje organskih fenomsna biti i ^ manje tačno i manje sistematsko nego izučavanje neorganskih te­ la. Ona se sasto­ ji u tome što se brka stepen preciznosti koji omogućuju naša raz­ ličita saznanja sa njegovim stepenom sigurnosti. iako vrlo upadljiva. dali mesta nauci mnogo tačnijoj i mnogo više povezanoj nego što je nauka ο zemaljskim fenomenima. Svaka može pružiti rezultate isto tako sigurne kao što su rezultati svake druge. Ovo razmatranje. a koja je. hernije i fiziologije. Ako se u upotrebi zakona ne vodi računa ο tom neminovnom napredovanju.Opšti zakon koji gospodari svom tom istoriijom. zatim u me­ tafizičko i najzad u pozitivno. Jedno potpuno apsurdno tvrđenje može biti krajnje precizno. pre nego što priđu svojoj glavnoj nauci. pošto ovi uvek snažno utiču na one čiji se zakoni žele upoznati. nije potrebno da sada in­ sistiram više na jednom principu koji će se uostalom kasnije po­ navljati povodom svake osnovne nauke. hemičari kojii. jednostavniji i apstraktniji. a to ne čini njen bitni dornen: sve što je pozitivno. on se isto tako može primeniti i na posebno obrazovanje na­ učnika. zbog važnosti i mnoštva neposrednih primena koje se mogu iz nje izvući./ nacija potpunija. različite ljudske teorije su. uprkos nje­ govom prevelikom praktičnom značaju. otkuda je pote­ kla vrlo opasna predrasuda: da i drugi stepen mora biti neujed­ načen zato što je takav onaj prvi. što direktno dovodi do toga da se beži od gajenja najtežih nauka. u neorganskoj fizici nebeski fenomeni. fizio­ lozi koji se za svoju struku nisu prethodno pripremili u astrono­ miji. to jest zasnovano na potvrđenim činjenicama. Ja ću ovde samo skrenuti pažnju da. To je još očiglednije kod duhova koji žele da se posvete pozitivnom izučavanju socijalnih fenomena ako najpre nisu stekli opšte znanje iz astronomije. Jas­ no je međutim da su preciznost i sigurnost dve osobine same po sebi vrlo različite. a koji sam izneo u prethodnom predavanju. Kako se u naše vreme takvi uslovi retko zadovoljavaju. bar u opštim pogledima. Lako je osetiti da. utoliko znanja koja se na njih odnose mogu biti tačnija i u isto vreme njihova koordi. dospele postepeno najpre u teološko stanje. tačno određena položajem koji za­ uzimaju ovi fenomeni u mojoj enciklopedijskoj lestvici. U bilo kojoj nauci. sigurno je: u tom pogledu nema izuzeta­ ka. jer je jasno da se teološko ili metafizičko stanje izvesnih osnovnih teorija moralo povremeno po­ dudarati. Ne smem nikako preći na jedno drugo razmatranje a da ne upozorim čitaoca na jednu vrlo krupnu zabludu u tom pogledu. Najzad. najzanimljivija osobina naše enciklopedijske formule. propustili su jedan od osnovnih uslova za svoj intelektualni razvoj. ne prostudiraju prethodno astronomiju i zatim fiziku. koje je tako upadljivo u stvarnom izučava­ nju nauka. a neko vrlo sigurno tvrđenje može dopustiti samo osrednju preciznost. Ja ću. potpuno je objašnjeno enciklopedijskom lestvicom koju sam uspostavio. razume se. iako manje nego nekad. a koje je često davalo mesta varljivim nadama ili nepra­ vednim poređenjima. To je ono što proizlazi odmah iz samog sastava date formule. Isto tako su. prema izraženom redu ove formule. tako ne stoji stvar s njihovom sigurnošću. možemo reći da za naučnike još ne postoji zaista racionalno obrazovanje. a kako nikakva redovna institucija nije stvorena da ih ispunjava. kao kad bi se na primer kazalo da je zbir uglo­ va jednog trougla jednak zbiru tri prava ugla. kao kad se na primer tvrdi da će svaki čovek umreti. uslov koji se ne može uvek lako ispuniti. što dovodi da se na proveravanje opšteg zakona baci senka koja se može ukloniti jedino prethodnom klasifikacijom. ne može pravilno biti shvaćen ako ga u primeni ne kombinujemo s enciklopedijskom formulom koju smo izložili. Na trećem mestu. a neki put se u stvari podudaralo i s pozitivnim stanjem onih koje u našem enciklopedijskom sistemu dolaze pre njih. ο nejednakoj sigurnosti različitih nauka. fizičari koji nisu izučavali najpre astronomiju. prema prethodnim objašnjenjima. Ovo razmatranje je tako upečatljivo da. Ako. fizike. imati prilike da ga predstavim u svoj njegovoj širini u idućem predavanju.

steklo bi se samo jedno nepotpuno poznavanje me­ tode pošto se ne bi saznalo kakve bitne izmene ona mora pretrpeti da bi se primenila na komplikovanije fenomene. inače bismo stekli samo skučene koncepcije i nedovoljnu vičnost. Ne zaboravimo da. odnosno ovoj ili onoj vrsto iskustva. u odnosu na doktrinu. Zaista. to jasno potvrđuje neophodnost da se razmatraju sve. čak i kad bi se odabrala najrazboritije. Ako bismo se ograničili na izučavanje jedne jedine nauke. Pri svem tom. što se nije pošlo od početka. pošto su prirodni fenomeni tako raspoređeni da oni koji su stvarno homogeni ostaju uvek obuhvaćeni istim izučava­ njem. uprkos naporima nazovipozitivnih reformatora. U odnosu na opšte obrazovanje ovaj uslov je još neophodniji. Jedna jedina nauka ne bi bila dovoljna da se postigne taj cilj. šta je to pozitivna koncepcija. zbog toga što je nisu ispitivali u njenim prethod­ nim primenama. u najbolju ruku. S ove nove tačke gledišta. Ja ga smatram tako neophodnim da gledam na naučno izučavanje kao nedovoljno da postigne najbitnije opšte rezultate koje ono tre­ ba da ostvari u društvu za obnavljanje intelektualnog sistema ako razne glavne grane prirodne filozofije nisu izučavane po odgova­ rajućem redu. kao. zar se ne bi savremeno društvo. i da je upravo to jedno zlo. pošto ono obično nije stečeno na racionalan način niti polazeći od istinske osnove pozi­ tivne filozofije. imaju samo vrlo površno znanje iz fizike i he­ rnije. a oni koji su namenjeni za različita proučavanja ustvari su heterogeni. mi ga moramo izučavati na njegovom izvoru. ostao nezapažen. opšta pozitivna metoda će se usled toga neminovno stal­ no menjati na jednoobrazan način u domenu jedne iste osnovne nauke doživljavajući neprestano različite i sve složenije izmene pri prelazu iz jedne nauke u drugu. Shvatljivo je koliko je važno izvršiti reformu jed­ nog tako pogrešnog plana školovanja. ova maksima je do danas ostala sterilna u pogle­ du socijalnih teorija koje još nisu izišle iz teološkog ili metafizičkog stanja. šta je to zakon. Svaki vek ima samo vrlo mali broj mislilaca. a gotovo nikakvo u pogledu metode. Ali. jedan duh koji se bavi prvo izučava­ njem naj'komplikovanijih fenomena a da prethodno nije upoznao. za one koji se bave tim izuča­ vanjem ne znajući i ne uspevajući da tačno uvide u čemu se sasto­ ji ova metoda. sem ako po prirodi nije izuzetno obdaren. valjano izvršavanje opšteg plana izučavanja koji smo odredili mora imati neminovno za rezultat da nam pruži savršeno poznavanje pozitivne metode koje se ne bi moglo steći ni na koji drugi način. umesto da ga posmatramo jedino. šta znači ispi­ tivati. kao što smo to sad uradili. Isto je tako i s nekim opštim pravilom koje čini sastavni deo metode. jer. ispitivanjem najprostijih fenomena. kao što su Bekon. svaka od njih razvija posebno ovaj ili onaj karakterističan postupak čiji bi uticaj. da bi se data metoda dobro upoznala. Tako ćemo dakle biti sigurni da je razmatramo u svim stvarnim varijacijama koje ona može pružiti. Ćega racionalnog može dati. Jer danas je malo razbo­ ritih duhova koji ne bi bili ubeđeni da socijalne fenomene treba izučavati pozitivnom metodom. Značaj našeg enciklopedijskog zakona da posluži kao osnova za naučno obrazovanje može biti pravilno ocenjen samo ako ga posmatramo s obzirom na metodu. Pošto će se ovo razmatranje i dalje često ponavljati. ako smo u poslednjem predavanju uglavnom videli da je nemoguće upoznati pozitivnu metodu kad se ona izučava odvojeno od njene primene. Ovo novo razmatranje je zaista od osnovnog značaja. Svaka osnovna nauka ima dakle u tom pogledu preimućstva koja su joj svojstve­ na. budući da je najsavršenija u isto vreme i naj­ jednostavnija. zaista stvore tabulu ražu da bi iz osnova izmenili ceo sistem svojih stečenih ideja. Jer. shvativši logičku nužnost. vratilo u zaista normalno sta­ nje na taj način što bi pristupilo izučavanju tih fenomena tek po­ što bi postupno uzdiglo svoj intelektualni organ temeljnim filozof­ skim ispitivanjem svih prethodnih fenomena? Cak se pouzdano mo­ že reći da je u tome sva glavna teškoća. njenu primenu na sve razne glavne klase prirodnih fenome­ na. u pogledu socijal­ nih fenomena koji su još komplikovaniji. a šta povezano rasuđivanje? A ipak tim putem obično danas idu naši mladi fiziolozi koji prilaze neposredno izučavanju živih tela a da se najčešće njihovo prethod­ no obrazovanje svodi na izučavanje jednog ili dva mrtva jezika i da. sukcesivno i po utvrđenom redu. Isto tako. Ovo će ra- 66 67 . u zrelim godinama. Dékart i Lajbnic. što ne bismo mogli da smo usvojili enciklopedijsku formulu koja ne bi ispunjavala goreizložene bitne uslove. čak i kod najuzvišenijih. danas moramo dodati da se ο njoj može steći jedna jasna i tačna predstava jedino ako izučavamo. sposobnih da. moram ovde posebno ukazati da je potrebno izučavati razne osnovne nauke ne samo filozofski već i prema enciklopedijskom redu ustanovlje­ nom u ovom predavanju. Ali. vrlo neosetan u ostalim naukama. Tako se. kod skoro svih inteligencija. ideje obično ostaju povezane prema redu nji­ hovih prvih sticanja. najčešće neizlečivo. na primer. a u drugim granama ono se sastoji u iskustvu. stanje stvarno lošije nego što to u stvari zahteva komplikovanija priroda odgovarajućih fenomena. na primer. mada je ono moglo biti kasnije preneto u druge. a koje je prvobitno poniklo iz neke određene nauke. teoriju klasifikacija. tre­ balo bi svakako izabrati najsavršeniju da bi se dublje osetila pozi­ tivna metoda.nauke. mada je metoda u suštini identična u svim naukama. glavno sredstvo istraživanja u izvesnim granama filozofije sastoji u posmatranju u pravom smislu te reci. nije potrebno da ga sada još razvijam.

Isto tako lako je shvatiti da njihovo izučava­ nje treba neophodno da prethodi izučavanju svih ostalih redova fenomena. uzimajući ovu reč u njenom najširem opsegu i konkretnu matematiku koja se sastoji iz opšte geometrije s jedne strane i iz racionalne mehanike s druge strane. videćemo da je matematičku nauku potrebno podeliti na dve velike nauke bitno različitog karaktera: apstraktnu mate­ matiku. u stvari. mada vrlo realnim i dragocenim. hernija. To su dakle četiri glavne tačke gledišta u kojima sam nasto­ jao da jače istaknem opšti značaj napred uspostavljene racionalne i pozitivne klasifikacije osnovnih nauka. U ovom predavanju smo dakle tačno odredili. Uostalom.zmatranje biti posebno razvijeno kasnije. između vrlo velikog broja klasifikacija koje dopušta šest osnovnih nauka. Geometrija i mehanika. mada. Da bi se u tom pogledu pružila potpuno jasna i strogo tačna koncepcija. Ovde ću sada ukazati samo u kratkim potezima na ona razna razmatra­ nja koja će biti poseban predmet idućeg predavanja. Matematička nauka dakle treba da čini pravu polaznu tačku svakog racionalnog naučnog obrazovanja. ostaje mi sa­ da da razmotrim jednu ogromnu i kapitalnu prazninu koju sam namerno ostavio u svojoj enciklopedijskoj formuli i koju je čita­ lac besumnje već primetio. mada je prvobitno bio jedini razlog za to najveća relativna drevnost matematičke nauke. Ali. što objašnjava sveopštu upotrebu koja se empirijski. Krajnji zaključak ovog predavanja. prema tome. služe kao baza. prava osnovna baza čitave te filozofije mada je ona. pošto će se stalno primenjivati u toku čitavog ovog kursa. bilo opšteg ili po­ sebnog. Danas. kao i sve druge. Nije potrebno da ovde podsećam na značaj tog rezultata. očigledno je da time samo više proširujemo primenu onog istog principa klasifikacije zasnovanog na sukcesivnoj zavisnosti nauka prema stepenu apstraktnosti njihovih odgovara­ jućih fenomena koji nam je pružio enciklopedijski niz uspostavljen u ovom predavanju. ovde sam na njega uka­ zao jedino da bi se uočila sva važnost enciklopedijske koncepcije koju sam predložio u ovom predavanju. Ali ove dve fizičke nauke imaju kao posebno to što se u sadašnjem stanju ljudskog duha već upotrebljavaju. Sada u stvari samo uspostavljamo tom enciklo­ pedijskom nizu njegov istinski prvi član. i to ne prema uzaludnim proizvoljnim teorijama već posmatrajući ga kao pred­ met istinskog filozofskog problema. na posmatranju. strogo uzev. glavni princip klasifikacije koji nam je pružio opšti red nauka. Da bih dopunio opšte izlaganje plana ovog kursa. Razlog za to namerno izostavljanje leži u samom značaju ove osnovne nauke. moram unapred ukratko izložiti opšte rezultate ispiti­ vanja kojeg ćemo se prihvatiti u idućem predavanju. a u čijem sastavljanju sam se tru­ dio da sprovedem koliko je moguće tačno. 68 69 . mnogo više kao metoda nego kao neposredna doktrina. nerazložljiviji i nezavisniji od svih ostalih a kojima. istovremeno i jedno i drugo. nismo odredili u našem na­ učnom sistemu mesto matematike. na­ metnula u tom pogledu već odavno. jedino logič­ ki slaže s prirodnom i nepromenljivom hijerarhijom fenomena. a on opet postaje di­ rektna baza čitave prirodne filozofije. čiji je sami značaj zahtevao jedno posebno i podrobnije ispitivanje. fiziologija i socijalna fi­ zika — to je enciklopedijska formula koja se. nego po tome što predstavlja najmoćnije oruđe koje ljudski duh može upotrebiti u istraživanju zakona prirodnih fenomena. U sadašnjem stanju razvitka naših pozitivnih saznanja ja sma­ tram da na matematičku nauku treba da gledamo manje kao na sastavni deo prirodne filozofije u pravom smislu reci nego kao da je. što se tiče unutrašnje podele svake osnovne nauke. preciznom određivanju njenog enciklopedijskog ran­ ga. jednostavniji. napro­ tiv. pregled koji sam se trudio da u krupnim potezima iznesem u ovom predavanju. i biće uvek upotreblja­ vane. od Dekarta i Njutna. apstrak­ tniji. u jednom tako važnom pogledu. na­ protiv. stavljajući tako matematičku nauku na čelo pozi­ tivne filozofije. Konkretni deo je neminovno zasnovan na apstraktnom delu. koji či­ taocu mora postati vrlo blizak. izražen u najprostijem ob­ liku. astronomija. smatrajući. Vidi se zaista da su geometrijski ili mehanički fenomeni opštiji. matematika. tako obimne. koliko je god moguće. sve vasionske fenomene kao geometrijske ili mehaničke. po krajnjoj jednostav­ nosti njihovih fenomena. sastoji se dakle u objašnjenju i pravdanju sažete sinoptičke tabele date u prilogu ovog delà. moraju biti zamišljene kao prave prirodne nauke zasnova­ ne. Ukratko. Apstraktni deo je jedini koji bi bio čisto instrumentalan pošto on nije ništa drugo već jedno ogromno i divno proširivanje priro­ dne logike na izvestan red dedukcija. da ne bi ostao nepotpun. racionalni plan kojim se mo­ ramo stalno rukovoditi u izučavanju pozitivne filozofije. one dopuštaju jedan beskrajno savrše­ niji stepen sistematizacije koji je ponekad mogao prouzrokovati da se zanemari eksperimentalni karakter njihovih prvih principa. U stvari. ili račun. fizika. matematička nauka je mnogo manje važna po saznanjima iz kojih se sastoji. Jer iduće predavanje će biti potpu­ no posvećeno tačnom određivanju njenog pravog opšteg karaktera i.

u pogledu političkih ideja. tu veliku karakteristiku jedinstvenosti. svakako. sve društvene spekulacije koje nisu neposredno vezane za praktične operacije? Makoliko bio slijep takav stav. ostavlja žalosno stanje produženog djetinjstva u kojem društvena nauka još čami. već tako dobro pripremljen za sva druga gledišta. u tom slučaju. bez sumnje. da bude dovoljno da za svaku pravu filozofski um učini krajnje neophod­ nom strogu potrebu za jednim pothvatom koji bi. prirodno. suviše površno i suviše usko gledište da bi odmah mogli shvatiti njihov stvarni domet i pronaći u nji­ ma dovoljan razlog za uporno podržavanje dugog i teškog napora koji je neophodan za postepeno ostvarivanje jednog tako teškog pothvata.ČETRDESET ŠESTA LEKCIJA Sadržaj — Uvodna politička razmatranja nužnosti i svrsishodnosti socijalne fizike prema osnovnoj analizi aktuelnog društvenog stanja Ogromna osnovna praznina koju u opštem sistemu pozitivne filozofije. u kojoj smo vidjeli da jedan takav spoj mora. najzad. U fazi rađanja nijedna nauka ne bi mogla biti njegovana niti zamišljena izdvojeno od odgovarajuće vještine. 71 . kao uzaludne duhovne igre. prećutno obuhvata i sva druga. Makoliko bila ozbiljna unutrašnja težina jednog takvog razmišljanja koje. metode i homogenosti dok­ trine neophodne za ispunjavanje njenog spekulativnog razvoja. utisnuo u ljudski duh. treba li se čuditi uo­ bičajenoj tendenciji državnika da preziru. izgledala još uvijek usko vezana za medicinsku vještinu. obilato doka­ zalo veliku slabost tog toliko hvaljenog opreza koji nikako ne mo­ že spriječiti svakodnevnu poplavu najneobičnijih iluzija. treba. da pravo ka­ žem. u njemu istrajati utoliko upornije ukoliko se vjeruje da se u njemu vidi najbolja zaštita od opasne navale nesigurnih i varlji­ vih utopija. najbolji duhovi danas imaju. sama biološka nauka. bez kojeg čak ni njena praktična aktivnost ne bi mogla imati ni do­ voljno uzvišenosti ni dovoljno energije. Ako nam je. očigledno. i pored svoje napredne strukture. Najzad. kao što sam to konstatovao u četrdesetoj lekciji. biti utoliko intenzivniji i duži ukoliko se radi ο redu komplikovanijih pojava. trebalo bi. iako je najpresudnije iskustvo. dakle.

zbog prirode moderne civilizacije. onoliko koliko to dopušta priroda ovog rada. odakle. iz cijele ove knjige. do instinktivnog suprotstavljanja kao dubokog nepoznavanja prave prirode političkog problema. već po­ stepeno realizovano za razne klase ideja koje su. na osnovni sud pre­ ma kojem stvarni pojmovi poretka i progresa treba da budu tako strogo nerazdvojivi u socijalnoj fizici kao što su. potpuno nov duh koji je jedino sposoban. onome što je stvarno razumno u osnovi tog djetinjastog naloga. u tom smislu. tako spontana sposobnost da ispuni tu dvostruku potrebu preko koje će poredak i progres direk­ tno pokazati dva nužno nerazdvojna aspekta jednog jistog princi­ pa na osnovu glavnog svojstva koje je. postepeno. suštinski karakteriše duboka i sve veća anarhija. zbog postepenog opšteg uzmaha. dva isto takva imperativna uslova čija uska i nerazdvojiva kombinacija (ka­ rakteriše otsada) i osnovnu poteškoću i glavni izlaz svakog stvar­ nog političkog sistema. Već pola vijeka. isto toliko neophodan termin. zaokuplja svakim danom sve neophodnija i vidno sve teža obaveza da. sve više predstavljaju. s pravom. nužno. Poredak i progres koji su za prošlost suštinski bili nespojivi. iznad svega. da vodi naša društva prema definitivnom kraju revolucionarnog stanja koje se u njima razvija već tri vijeka. koji treba da okarakteriše isto tako radikalnu nesposobnost najsuprotnijih političkih škola i konstatuje neophodnu potrebu da se. Sve što ukazuje na isključivu preokupaciju jedne od ove dvije osnovne po­ trebe na štetu druge. jednih filozofskih. ovi termini su. suštinski. u praksi. postale po­ zitivne. To je taj duboko začarani krug u kojem se vrti današnje društvo i čiji je jedini izlaz jednodušna prevaga doktrine 72 73 . kod jednog belgijskog naučnika koji ga je. dokopa duhovne vlasti čovječanstva. Iako skorašnji. ne može se sakriti da je jedan. u pogledu prvog naziva. na neki način. ali jedino se tako može gleda­ ti na opšti sistem sukcesivnih operacija. dovele tri prve knjige ove Rasprave cjelokupnu društvenu situaciju koja je predstavlje­ na u svojoj punoj svjetlosti i na najjednostavniji način. kao i iz neprekidnog.. bez ikakve trenutne i posebne pretenzije. u stvari. ne bi zasluživao da izazove pažnju onih koje. reakcionarni duh stalno usmjeravao sve velike pokušaje u prilog poretku kao i da su ra­ dikalno anarhične doktrine uvijek predvodile glavne napore preduziniane u cilju progresa. To je glavna ideja čija će nepobitna demonstra­ cija spontano proisteći. nažalost. u potpunosti nije saglasnn sa progresom nijedan veliki progres ne bi mogao da se ostvari akc ne bi konačno težio ka očiglednoj konsolidaciji poretka. i koja treba da. najzad. najzad. suviše posebne i suviše plašljive da se. poslednjih godina. unese u te. glavna slabost naše društvene situacije sastoji se u tome da su ideja poretka i ideja progresa danas tako duboko razdvojene da čak izgleda da se. smatram da čitavu ovu lekciju treba da posvetim nekim uvodnim objašnjenjima vezanim za osnovnu i direktnu relaciju operacije ko­ ja je čisto apstraktna na izgled i koja treba da stvori danas ono što sam nazvao »socijalnom fizikom«1. Nakon ovog uvodnog razjašnjenja na koje se kasnije neću vraćati. ali još uvijek nepotpunog razvoja pozitivne filozofije. u cjelini. na kraju dovede. sada. ovdje bude kratki pregled prve skice opšteg objašnjenja Ovaj termin kao i. najzad. ne podnose. Odatle treba poći da bi se realno shvatilo pravo porijeklo koleb­ ljivog i kontradiktornog stanja u kojem vidimo danas sve velike socijalne pojmove i koje nepobjedivom nužnošću. koje treba postepeno da oslobode društvo od te fatalne tendencije ka sigurnom raspadu i da ga direktno povedu u novu organizaciju koja je i progresivnija i čvršća od one koja počiva na teološkoj filozofiji. »pozitivne fi­ lozofije« stvoren je prije sedamnaest godina u mojim prvim radovima iz ^političke filozofije. isto toliko neosporno pogodan za stvarnu i glavnu upotrebu. čitavog intelektualnog sistema u toku dugog interregnuma (vladavine) koji mora da proizilazi iz sve veće dekadence teološko-metafizičke filozofije koja je danas' zapala u ne­ moćnu senilnost. Sa gledišta do kojeg su nas. Jer. s druge stra­ ne. Isto tako. posebno okarakterisati njena. uzeo za nas­ lov jednog djela koje predstavlja jednostavnu statistiku. do sada suviše uske. poj­ movi organizacije i života. U tom pogledu su. Nadam se da ova knjiga neće. koliko uzaludne toliko burne okršaje. iako čisto prolaznog ka­ raktera uostalom. bez čega on. nadam se da će svi pravi državnici shvatiti da je ovaj veliki rad. kako se nadam. Nijedan stvarni poredak ne može više di se uspostavi niti posebno da traje ako. Po­ sebno moram ukazati na tu zloupotrebu. oni očigled­ no potiču. u biologija. po mišljenju nauke.da bih se prilagodio. razriješe uža­ snu revolucionarnu strukturu modernih društava. potpuno zaslužena uzajamna predbacivanja koja danas sebi upućuju najis­ taknutije stranke. pozitivnu politiku će. kod današnjih društava. sa svim glavnim potreba­ ma koje žalosno stanje današnjih društava tako energično pokazu­ je svim ozbiljnim i oštroumnim duhovima. ukazem. odkako re­ volucionarna kriza modernih društava razvija svoj pravi karakter. u izvjesnom smislu. od početka pažljivo okarakterisao suštinsko značenje kroz strogo nepromenljivo korišćenje. ostaviti nikakvu sumnju u efikasno prenošenje na političke ideje tog opšteg atribu­ ta stvarnog naučnog duha koji i dalje predstavlja uslove povezi­ vanja i napredovanja identičnog porijekla. drugih političkih. Ali sadašnje stanje političkog svijeta je još uvijek vrlo daleko od tog konačnog neizbježnog izmirenja. tako žalosno uznemirava moralni i politički život. na­ rušeni pogrešnim pokušajima prisvajanja od strane raznih pisaca koji uopšte nisu shvatili njihov pravi cilj iako sam. U ovom trenutku mi je dovoljno da. ukratko.

što ću kasnije u t v r d i t i . prev. savjet da se još više obustavi s v a k a stabilizujuća sila. na sve evropske n a r o d e čija je neorganizovanost bila slična. isključivo. u pogledu svih važnih odnosa. osim toga. Me­ đutim. bilo usko i nesavršeno osnovno znanje koje ono ο njemu sebi stvara. Sadašnja situacija d r u š t a v a može. n e o s p o r n o predstavlja teološko stanje d r u š t v e n e n a u k e : t a k o da sve ideje ο p r o g r e s u i dalje proističu. još i danas. posebno p o s m a t r a n u svojoj katoličkoj i feudalnoj s t r u k t u r i . 1 T a č n o je da se. pa čak i istovremena. od kojih drugi predstavlja. Zapažanja na osnovu kojih ću. Iako je. iz d o k t r i n e koja. za nazadnu namjeru. o š t r o u m n o m analizom. i n t e l e k t u a l n o stanje političkog svijeta t a k o žalosno. pozajmljivane iz s t a r e d o k t r i n e teološkog i militarističkog si­ s t e m a koji je. bez sumnje. Ali. isto tako. isključivo. U s v a k o m n o v o m pogledu koji se sukcesivno javlja iz po­ t r e b e naše epohe kao posljedica p r i r o d n o g k r e t a n j a događaja. dvije neophodne ten­ dencije naših glavnih političkih škola. Slično tome. za j e d n u s t v a r n u reorganizaciju.) a r a z n e d r u š t v e n e primjene te doktrine. ne sumnjajući u njihovu nesposobnost koja je. predstavljaju. da se stalno upravlja j e d i n s t v e n o p r e m a istim idejama koje su vodile ra­ zne s t r a n k e u t o k u duge ranije borbe i sa kojima su se svi duhovi tako d u b o k o zbližili. iz svog neznanja. do sada. obnovu odgovarajućeg dijela starog politič­ kog sistema. u k r a t k o . posebno m o r a m o imati u vidu francusko društvo. a d r u g e kao isključivo kritičke. skicirati ovu važnu ocjenu. svoju k o n a č n u for­ mu i svoj integralni razvoj postigla u posljednjem vijeku (XIX vi­ jeku — p r i m . ja sam duboko ubijeđen da je. t a k o su d a n a s teoretske ideje ostale veoma p o d r e đ e n e p r a k ­ tičnim p o t r e b a m a dok u n o r m a l n o m stanju d r u š t v e n o g organizma one. zapaža se n e p r o m e n j i v a težnja r e a k c i o n a r n e škole da predloži. R a z n e klase d r u š t v a s p o n t a n o p r i h v a t a j u j e d a n ili drugi od ova dva s u p r o t n a smjera. jednu koja je nazadna i drugu koja je anarhična. često lišeni svakog stvarno ličnog ubjedenja. obadvije vrste principa. s j e d n e takve tačke gledišta. nesposobnu da uoči najteže stvarne posljedice doktrina koje oni pripovijedaju. kao je­ dini i univerzalni lijek. osim tog skoro jedinog izuzetka. svaka pojedina 1 Ne ustručavajući se da na ovom mjestu okvalifikujem. određuje r e ­ cipročno u k i d a n j e različitih pokušaja čiji p r e d m e t oni a l t e r n a t i v n o postaju. sa istom energijom. iako su potčinjeni o d r e đ e n o m r e d u . bila p o t r e b n a novoj operaciji čija p r i r o d a odbacuje. pa čak i kazniti po potrebi. za- 74 75 . obično. jer se. obično. budući da je dobra strana ljudske prirode. glavno političko k r e t a n j e p o t p u n o mo­ ralo da izmijeni p r i r o d u i da od čisto kritičkog. naučnog duha. iz čisto negativ­ ne filozofije koja je n a s t a l a iz p r o t e n s t a n t i z m a . p r e k o neizbježnog i n e p r i m j e t n o g prelaza p r e t v o r e svoje s t a r e r a t n e a p a r a t e u i n s t r u m e n t e za reorganiza­ ciju. o d m a h se vidi da. vrlo opravdano optužuju. prije svega. a k o je od prije pedeset godina ne­ osporno r a s p a d a n j e tog sistema počelo sve jasnije da ukazuje na prijeku p o t r e b u da se stvori novi sistem. metafuzičko stanje po­ litike. sastoje samo od promjenjivog miješanja dva p o r e t k a p o t p u n o s u p r o t n i h ideja. i koji se više ne bi mogli ponovo organizovati nezavisno jedni od drugih. zbog tog neizbježnog filozofoskog propusta. lako je shvatiti. žele sa­ mo da politički svijet premjeste u jednu zaista normalnu situaciju iz koje im se čini da će izaći samo da bi se bacili na neizostavno rušenje svakog socijalnog poretka. ne bi moglo preživjeti makoliko. Ne bi se moglo poreći da je. kao neiz­ bježno i jedinstveno rješenje. u stvari. pos m a t r a n e u cjelini. n a d a h n u o nijednu zaista originalnu koncepciju koja je d i r e k t n o prilagođena tom velikom cilju. prednjače da bi t a k o p r i p r e m i l e p r a v o i n e s m e t a n o za­ dovoljstvo. I branitelji i n a p a d a č i starog sistema su po­ kušali da na sličan način. bez i k a k v e sopstvene i nove dogme. oni koji. danas. u praksi. iskreno. Tako. je- dino. u osnovi. nijedno političko mišljenje koje nema u vidu javno dobro. pogotovo danas. izgleda. isto tako. svaka zlobna namjera. p r a v u političku aktivnost. oni koje danas. postati j a s n a tek onda k a d a se sagleda n a s t a v a k i završetak opšte bitke koja se vodila u toku tri p r e t h o d n a stoljeća za postepeno r a z a r a n j e s t a r o g političkog sistema. u stvari. ipak još uvijek nije moglo prestati. m a d a različitog s t e p e n a i različitih izmjena. Dakle. Sve ideje ο p o r e t k u . još uvijek n e p o t p u n osje­ ćaj za tu osnovnu p o t r e b u nije. iz čega uvijek proizilazi. iako je većina onih koji su angažovani u druš­ tvenim bitkama. sve više teži da postane organsko. p r e m a njihovoj prirodnoj sklonosti da k o n s t a t u j u da li je potrebnije k o n z e r v i r a n j e ili poboljšavanje. ne zato što se u njemu revolucionarno stanje manifestuje na kompletniji način. danas. u stvari. već zato što je. su po svojoj p r i r o ­ di veoma primjenljiva. od t a d a . da su ona danas okružena krajnje uskom sferom. To je n e p o s r e d n i razlog koji. primijetiti u p o r n a sklo­ nost kritičke škole da. j e d n e kao očigledno reakcionarne. očigledno. u stvari. može se. U svakoj stranci postoji. n a n e s e štetu j e d n o m suviše n e ­ p o t p u n o m rušenju tog sistema. kakvo je do t a d a izgledalo. u p r k o s n e k i m s u p r o t n i m izgledi­ ma. naročito u politici. bolje p r i p r e m l j e n o od ostalih. vlada m e đ u s v i m mišljenjima koja imaju. t a k o duboko razdvaja dva g l a v n a aspekta d r u š t v e n o g p i t a n j a i koji t a k o često.koja je. mislim da treba da jednom za uvijek kažem da sam daleko od želje da iz toga izvučem i najmanje uopštavanje koje ne ide u prilog uobičajenim intencijama njihovih cijenjenih pristalica. do sada su. imaju za glavni cilj da iskorišćavaju opšte vjerovanje radi svog sopstvenog uzdizanja: njih treba znati hvaliti. Bez obzira na b e s k r a j n u različitost koja. s a m o j e d n o s t a v n u negaciju prvog. uostalom. sa filozofske t a č k e gledišta ove r a s p r a ­ ve. jedan mali broj ambicioznih koji. očito izuzetna. isto t a k o progresivna i hijerarhijska. sa savjes­ nom odlučnošću jednog. jedina koja može omogućiti udruživanje u određenom prostoru i vremenu. U prin­ cipu.

utičući da. obavezno. Ali ^monstruozna sprega koja se danas pokušava napraviti između tih nespojivih principia i čiji različiti stepeni karakterišu razne po­ stojeće političke nijanse. čini mi se označava najjednostavniji i najsigur­ niji kriterijum stvarne vrijednosti bilo koje društvene doktrine i koji je. istorijska analiza sukcesivnih transformacija koje su postepeno dovele do potpunog raspada katoličkog i feudalnog si­ stema. moram na ovom mjestu odbaciti svaku nesuglasicu po tom pitanju. danas opasna teološka politika. pokazaće bolje nego bilo koja direktna argumentacija koli­ ko je ta dekadenca otada radikalna i neopoziva. trebalo da se samo kroz taj indirektni dokaz pri­ hvati kao dovoljno sposobna da reorganizuje društvo: jer. isto tako. jednostavno. u današnje vrijeme. nadam se. u suštini. ličnih razloga. neophodno je da se teološka i me­ tafizička politika posmatraju svaka posebno. tilo da društveni poredak stavi u iskušenje čije vrijeme i dužina tra­ janja. u današnje vrijeme. nikada ne bi mogao zaboraviti da je do formira­ nja i prvog razvoja modernih društava došlo pod njenom dobro­ tvornom zaštitom. Osnovna greška i jednih i dđflugih proizilazi samo iz suviše isključive brige svakog pojedinog od dva bitna uslova čija cjelina predstavlja pravu definiciju opšteg pro­ blema aktuelne politike. Nijedna od postojećih doktrina ne zadovoljava. ukazem na ogromnu superiornost ko­ ju. jer broj duhova nikako ne bi mogao pove­ ćati suštinske poteškoće intelektualnog usklađivanja i mogao bi uti­ cati samo na vrijeme neophodno za njenu realizaciju. kada je strpljenje iscrp­ ljeno. najzad uspostavi realnu i trajnu harmoniju. što ću. spontano mora manifestovati pozitivna filozofija koja će. one sve više teže da imaju takvu isključivu egzistenciju samo kod čisto spekulativnih duhova. da tako kažem. radi pra­ vilnosti i jasnoće naše analize. u stvari. da su sve velike promjene kojima je bio izložen teološki i mi­ litaristički sistem. jasno karakteriše njihovu veliku slabost. pa makar i kod samo jednog uma (a ona. a poslije toga treba razmatrati njihov stvarni antagonizam i ocijeniti. Makoliko da je. svakako. kao potpo­ ra društvenom poretku da politički sistem koji se ni sam nije mo­ gao održati pred prirodnim progresom uma i društva. tu veliku intelektualnu obave­ zu: sve one sadrže. teži. Ja ću se po­ brinuti da u pravo vrijeme. biti dosljedna svojim sopstvenim prin­ cipima. poveže taj veliki lanac događaja sa jednom vrstom misteriozne fantazije ο Proviđenju koje se dosjeista teže ka anarhiji. uspjeti da dokažem na dosto­ jan način u istorijskom dijelu ove knjige. Posmatrajući samo sa logičke tačke gledišta.od te dvije antagonističke doktrine rijetko predstavlja u svojoj cjelosti i u svojoj osnovnoj homogenosti. Biće. posebno. u tom smislu. pošto se proširi na društvene pojave. naprotiv. iako strogo neophodnu. na kraju. u stvari. prema tome. što ću ukratko nave­ sti. čak ni približnom težinom. mi ćemo priznati. još uvijek. nije­ dan pravi filozof. obavezno povezati ra- 76 77 . i u okviru same se­ be. Žalosno odsustvo svakog realnog pogleda na društvenu reorganizaciju samo može objasniti apsurdnu namjeru da se. čini mi se da je neophodno da se osnovni problem naše društvene reorganizacije sve­ de samo na jedan bitni uslov: izgraditi političku doktrinu dovoljno racionalno koncipiranu da bi ona u svom cjelokupnom razvoju uvijek mogla. kao neosporne elemente. Bilo bi. da razvije njihovu uzajamnu neutralizaciju. Teološka škola. od početka i sve više i dalje težile ka potpunoj i definitivnoj eliminaciji režima kojem je osnovni zakon društve­ ne evolucije nužno dodijelio. ta inte­ lektualna reorganizacija. u početku i mora tako početi) njena manje-više bliska generaliza­ cija će biti osigurana. treba da se sastoji u tome da u sistemu duboko uznemiravanom našim različitim društvenim ide­ jama. obično. jedino ga mogu dovesti u si­ tuaciju koja je izazvala revolucionarnu krizu. površnu dužnost. kao ni karakter ne treba da budu potkrijepljeni razlozima. izvan svakog razumnog odnosa sa neizmjemošću zapažanih efekata. može da objasni taj raspad samo pomoću nepredviđenih i. To. u stvari. očigledno da svi napori us­ mjereni ka obnavljanju tog sistema. Suprotno tome. Mo­ že se. postaviti u principu da bi doktrina koja treba da donese potpuno saglasna rješenja vezana za razna osnovna pita­ nja politike kako je tok stvarnih primjena nikada ne bi doveo u protivrječnost. prazne kombinacije koje se pokušavaju stvori­ ti između njih. na osnovu svih istorijskih činje­ nica. Iako iz tih razloga. u potpunosti. čak i ako se pretpostavi da je moguć njihov trenutni uspjeh. U nastavku ove knjige. ponovo započne još žešće raspadanje režima koji je već odavno pre­ stao da bude saglasan sa svojim glavnim progresima. ona se služi svojim poznatim lukavstvom i nastoji da koris­ teći natprirodnost u objašnjenju. ili pak. Dakle. smatraju da treba da se pokore samo očiglednoj nužnosti da se najzad neopozivo sruši politički sistem koji je radikal­ no nesposoban da ubuduće upravlja društvom. mnogobrojne i direktne kontradikcije u vezi većine značajnih tačaka. očigledno ne bi mogla posjedovati nikakvu vrlinu nepoznatu elementima od kojih se sastoji. Ali je. njen uticaj bitno oslabio i pored djelimičnih usluga koje im ona. još od prije tri vijeka. Kada baš takva regeneracija bude moguća. neos­ porno da je kod naprednijih nacija. može napraviti. ipak smatram da je nužno da se tome da jedan novi filo­ zofski aspekt koji. suvišno da se na ovom mjestu zaustavimo radi posebne diskusije ο toj doktrini da bismo konstatovali njenu veliku nužnu slabost koju spontano kretanje događaja svakim danom sve jasnije pokazuje. posebno. nisu nimalo spremni da dovedu društvo u stvarno normalno stanje. još presudniji protiv teološke politike.

sam je dao dokaz. nimalo oklijevao da isključivo slijedi kada opšte stanje ljudskog uma je ne bi spriječilo. slavni Maistre. Jednu ovako odlučnu provjeru treba ovdje osloboditi svih kasnijih indikacija u tom smislu. predstavlja najefikasniju garanciju protiv svakog ozbiljnog povratka vojnog ili feudalnog duha. inače. iako je teološka politika. ispitivanje. Isto tako. moraju još više zaprepastiti kada se radi ο pokazivanju očigledne uzajamne kontradikcije između raznih glavnih djelova jedne iste doktrine. očigledno. stvarno. spontano poništavaju za doktrinu koja se ograničava da. razum potčinile vjeri. Da analiziramo. poslije toliko drugih vođa iste škole. iako prikriven.> gu primjenu i tako potpuno razvijen u svim svojim različitim bit­ nim djelovima da izgleda sigurno zaštićen od svake grube nedos­ ljednosti. Demonstracija bi bila suviše laka kada bi se prvo razmotri­ la. čak i kod njega. biće lako da se u tome prepozna potpuno kontradiktorna struktura koja postavlja sam razum za vrhovnog sudiju jednog takvog potčinjavanja čija snaga i vrijeme trajanja zavise tako. svakim danom sve rasprostranjeniji i nadmoćniji. Razmotrimo sada direktnija neslaganja koja. radikalne dekadente teo­ loškog i vojnog sistema čije je spontano slabljenje bez toga mog­ lo izgledati kao da ima mogućnost za ponovno jačanje. bez sumnje. ima isti karakter. ne izmiču više toj neodoljivoj tendenciji da se izdvoje iz opšteg pokreta. bez sumnje. tačnije kao opštija i instinktivnija od bilo koje druge. od mojih prvih radova iz političke filozofije uvijek usmjeravalo.zne redove ljudskih ideja mnogo potpunije nego što su one ikada bile povezane preko bilo koje druge metode. umjetnosti i nauka? Čisto spekulativni duhovni. zbog svog polo­ žaja. istorijski gledano. iz lako shvatljivih razloga. Posebno bi od teološke politike trebalo očekivati cjelovito is­ punjenje tog velikog logičkog uslova čije se osnovne teškoće izgle­ da. u izvjesnom pogledu zadivljujuće. da u svom glavnom djelu započne obnavljanje vrhun­ ske vlasti pape na osnovu jednostavnog istorijskog i političkog rezonovanja koje je. ova kontradik­ cija bi trebalo da izgleda kao najosnovniji i najodlučnija. poništava svoje beskorisne opšte pla­ nove za obnavljanje prošlosti za koju su svi državnici odsada ne­ hotice izgubili osjećaj. prva aktuelna nedosljed­ nost reakcionarne politike koja tako. ponavljale. iako lakše podložni. savršenu povezanost njenih ideja. nema nikakve sumnje da su stalni razvoj i ras­ tuće sirenje nauka. ne bi. reakcionarna škola potvrđuje. rijetko suviše stro­ gih.bez njihovog znanja. nasuprot čestim kon­ tradikcijama revolucionarne škole. tako duboka. U stvari. sva­ kako. Ipak. odričući se svakog teološ­ kog aparata. Nije li onaj koji je danas veoma snažno zamislio i veoma žestoko nastavio reakcio­ narnu politiku. u toku dva stoljeća. kao karakteristič­ ni atribut. nastavi ili samo zamisli sistemat­ ski pritisak na nauke. doktrina koja je reakcionarna u odnosu na bitne elemente moderne civili­ zacije. u jednom drugom vremenu. Iako još nije došlo do otvo­ renih borbi između ta dva para principa. uskladi jedan sistem jasno definisan kroz du. zahtijevala. posebno nas zauvijek ču­ va od svakog realnog vaskrsavanja teološkog duha. industrije pa čak i umjetnosti. indus­ trijski duh. u preciznoj procjeni mojih sukcesivnih napredovanja. kada je nastojao. potpunu prevagu. već i kod čisto spekulativnih duhova. otkriju osnovno neslaganje. jedino od tih promjenjivih odluka. umjetnosti industrije? Nije li. bez obzira na reakcionarne zablude u koje tok događaja trenutno može nasto­ jati da uvuče društvo: isto tako. iako nijesu u stvari. spontanim. naravno. uticala nesavladiva snaga njihovog stoljeća. mnogi istak­ nuti uslovi. Pažljivo ispitivanje 78 79 . bez sumnje. u modernom razvoju teološke politike ikada postojala bilo koja vlast ili bilo koja škola potpuno dovoljno reak­ cionarna da se usudi da. iskreno pokušao da se izdigne. čak i najeminentnijih na koje je. U današnje vrijeme postepeni porast naučnog duha. tako često. Nekoliko istaknutih primjera će biti dovoljno da. To se može lako uočiti. Najveći mislilac današnje katoličke škole. ukazu pažljivom čitaocu kako je lako proširiti ta­ kvo. ponekad i vrhunski. prema teološkoj formuli. tu i tamo. uprkos toj neospornoj opoziciji. na primjer. da bi. lakše je konstatovati njenu sva­ kodnevnu sve neodoljiviju tendenciju ka najosnovnijim ustupcima koji su direktno suprotni svim njenim glavnim principima. u stvari. sam Bonaparta . ne samo u ak­ tivnoj praksi. naprotiv očigledno da je svim vlastima stalo do časti da potstaknu njihov svakodnevni progres? To je. u suštini. Stari politički sistem se tako pokazuje razrušen do te mjere da su njegove najodanije pristalice zbog toga radikalno iz­ gubile stvarni opšti osjećaj. ne posjeduje čak ni onaj kvalitet koji bi spontano odgovarao nje­ noj prirodi. prikladnije od jednog takvog reda zapažanja da potpuno osvijetli duboko realnu ništavnost doktrine koja. manje nedosljedna u današnje vrijeme nego metafizička politika. dakle. s vremenske tačke gledišta. . Da li je. kao što bi to strogost logike. beskorisne pokušaje koje su. u stvari. osim nekoli­ ko izdvojenih djelovanja nekih ekscentričnih duhova koji su slu­ čajno naišli da. jedini modus koji se u potpunosti slaže sa prirodom neke slične doktrine i koji jedan takav duh. kao poznati zaštitnik industrije. bili glavni početni razlog. Ništa nije. naš stvarni društveni an- tagonizam. Takvo je glavno pra­ vilo koje me je. te neizbježne po­ trebe svoje filozofije. Iako vrlo malo primjetna. umjesto da se ograniči na to da mu dodijeli božansko pravo. onoliko snažan koliko nehotičan. na ovom mjestu. ka koncepciji jedne prave društvene doktrine. razvijanjem svo­ jih svakodnevnih djelovanja. reprodukujući prošlost. nezavisno od drugih nepoveza­ nosti.

ova se stran­ ka. na primjer Grčke. Bez sumnje. nije nov. da bi. koje su u tom smislu. svakim danom sve potpunije i sve uoč­ ljivije nespojivosti aktuelnog društvenog stanja sa starim politič­ kim sistemom čija prava opšta misao nastoji. pretpostavimo. prema tome. bilo iz nečasnog interesa ili pak zbog nekorisnog duha uske nacionalnosti. uvijek su brzo propadali pred slijepom ali nesavladivom tvrdoglavošću raznih vlada da zadrže vrhovnu upravu teološke vlasti čija je neosporna centralizacija odmah onemogućavana. nesigurni planovi. efektnu manifestaciju. prirodno moralo povezati sve spo­ redne razlike u osnovnu realizaciju doktrine čija je povezanost i homogenost toliko hvaljena. sastoji se. inače. Ali takve se nedosljednosti. velikim dijelom. grube nedosljednosti Bonaparte usred njegovih uzaludnih napora da uspostavi stari politički sistem. što je svima pokazalo da je nemogu­ će da se tamo. od jeretičkih voda. Poljske i dr.gle­ dišta uobičajeni simptom svake teorije koja je nespojiva sa či­ njenicama. svakakao. su. u vrlo raz­ ličitim formama. poslužila kao neposredni instrument njenog političkog pada. u mnogim suštiniskim pogledima. pogotovo unutar reakcionarne stranke. Taj duh nesklada i podjele reakcionarne škole često se poka­ zivao. sa naučne tačke . njena radikalna nekoherentnost se manifestovala na jedan drugi. zbog neizbježnog uticaja. direktno potčinili neposrednim interesima svoje vremenske dominacije pri- mjenu svojih religioznih principa. Za jednu stranku koja je toliko ponosna na svoju tobožnju koheziju posje­ dovanje vlasti je. ne samo u raznim protestantskim zemljama. na kraju. po­ sebno pokazuju kao mnogo odlučnije dokazujući do koje mjere je osnovna misao starog političkog sistema prestala da bude nadmoć­ na kod onih istih koji su sa žarom preduzeli njenu himeričnu re­ stauraciju. predstavlja neophodnu uvodnu operaciju. a u njemu je dominirao šizmatički princip. osim toga što su u današnje vrijeme postale još brojnije i dublje. bez sumnje. u suštini. što se svodi na isto. U neobičnoj jednodušnosti koju manifestuje ta škola. ograničavajući se na ovom mjestu. istih suštinskih principa nesloge i razdva­ janja koji su. svim pravim posmatračima. u tom pogledu. sigurno opet došlo do još izrazitijeg cijepanja. u današnje vrijeme. iako u stvari. Ta je uzurpacija spontano izvršena tako radikalno da je vrhovni savjet bio sastavljen. naročito u Njemačkoj. razvija i primijenjuje. da se ukloni i potpuno izgubi kod svojih najodanijih pristalica. stanje direktno izražene opo­ zicije prema raznim osnovnim tačkama njihove zajedničke doktri­ ne. dati mnogobrojne i ne­ opozive dokaze. u današnje vrijeme. kao što je to gospodin opat Lamennais jednom tačno primijetio prije svog revolucionarnog obraćanja. u raznim sekcijama reakcionarne škole. Možda je to jedini veliki politički pojam sa kojim se. čak sve više.godine uticao da reakcio­ narna stranka postane samo protivnički uslov. manje revolucionarni od naroda. iako zdrava filozofija u tome može vidjeti samo duboko kobnu zabludu koja je. Ali. U tom smislu. spontano priklanjala. i jedni i drugi mogli sanjati ο kontradiktornoj restau­ raciji jednog sistema koji oni tako radikalno nisu poznavali? Pret­ hodno okupljanje svih mnogobrojnih sekti ograničavanih rastućom dekadencom hrišćanstva trebalo bi da. s obzirom da je stvarnim rušenjem starog poli­ tičkog sistema upravljao snažni uzajamni antagonizam glavnih snaga od kojih se sastojao. 80 81 . tako. u sadašnje vrijeme. U tom smislu. Sto više teološka politika smatra da se. svakog dana možemo konstatovati. Nismo li. Odkako je nezaboravni udar od 1830 . slažu sve stranke. nisu samo kraljevi i pape. Kako bi. dobrovoljno pristali na svoju sopstvenu političku degradaciju.prošlosti će nam kasnije. naprotiv. zar taj kratki period nije suk­ cesivno reprodukovao. nikada do sada nije bio ta­ ko potpuno oićarakterisan. to u njoj sve više dolazi do nepomirljivih sitnih podje­ la koje prikriva nejasno odobravanje njenih opštih principa dok su sadržane u spekulativnom stanju: to je. Dakle. pravili neki savremeni državnici. najzna­ čajniji slučaj te vrste. ne manje odlu­ čan način. samo su življe ponovile primjer već davno poznat mnogim drugim prinčevima. pošto je dovedena u defanzivni položaj. trenutno neizbježna. Kada su poslije njegovog pada. ili se. na jednostavno posmatranje aktuelne epohe. a sami sveštenici. već i kod nacija koje su nominalno ostale katoličke. u tome da se prihvata stvarno ukidanje glavne osnove katoličkog i feudalnog sistema i odriče osnovna podjela na duhovnu i vremensku vlast. ali jednako značajnim hilo za djelimiični i tre­ nutni trijumf teološke politike bilo za njegovo naličje. pristalice katolicizma i feudalizma nisu žestoko razdvojili? Zar se nisu međusobno tukli branitelji aristokrati je i zagovornici kraljevske vlasti? Jednom rječju. nisu mislili ni na najmanje učešće bivšeg duhovnog autoriteta čiji su najlegitimniji atribut na taj način potpuno uzurpirali. nepobitnu iako kratku. kraljevi pokušali da uspostave sporazum velikoj evropskoj vlasti protiv kasnijeg razvoja revolucionarnog stanja. odobrava opšte potčinjavanje prve drugoj. postepeno razvijani tokom ranijih vjekova stvarno doveli do neopozivog raspadanja teološkog i feudalnog sistema? Kada bi se. kao što se moglo vidjeti kod mnogih izrazitih savremenih slučajeva. i pored tog jasnog iskustva. vidjeli tokom du­ gog niza godina vrlo izražena cijepanja koja su naglo dovela do sve brojnijih sukcesivnih sitnih podjela te trijumfujuće stranke i koja su. koji. uvede papska vlast. ne plašim se da tvrdim. Zar se i pored bliske i očigledne veze njihovih stvari. bez sumnje. u tom pogledu. pred našim očima. ni kraljevi nisu. U toku tri poslednja vijeka. kako to zahtijeva priroda uvodnog poglavlja. iz bilo kojeg razloga. sličan uspjeh ponovio.

ne može biti ni u jednoj epohi u kojoj r e a k c i o n a r n a škola. obaveznu p r i p r e m u za društve­ ni dolazak pozitivne škole kojoj je isključivo p r e p u š t e n realni nas­ t a v a k revolucionarne epohe. ovo implicitno prizna­ vanje neopozive oronulosti teološke politike. inače. iako isključivo kritička. Ova d o k t r i n a je s a m o mogla neopoziva uništiti sistem koji je. Izlažući. u stvari. a n a s t a v ­ lja da traži energično ugušivanje p r o t e s t a n t i z m a u F r a n c u s k o j . svakako. beskorisno da se duže z a d r ž a v a m o na ovom mjestu da bismo konstatovali r a d i k a l n u slabost d o k t r i n e koja. p r e d našim očima p r e d u z i m a . dok je. sada. posmatr a n a u s v o m začetku i ograničena na s t a r i sistem p r o t i v kojeg je ona. posluži p r v o m s a m o da bi izazvala d r u g u koju je t a k o nehotice priznala za j e d i n u danas sposobnu da s t v a r n o djeluje na civilizovane n a r o d e . ipak je bio do­ voljan da jedni iz počasti. izgleda. može.. 1 Pošto literarna mišljenja koja. pošto je. aiko ne analognih. s t v a r a n e o p h o d n i vom suštinskom karakteru svakog literarnog sistema. zbog svoje prirode. za cilj da utiče da se romantičarska književnost stvara kao suštinski posvećena prikazivanju hrišćanskog i feudalnog doba. dok je klasična književnost izgledala isključivo posvećena paganskoj i repu­ blikanskoj antici. nastojao zatim da. manifestovati s a m o d i r e k t n o a n a r h i č k i k a r a k t e r . vidjeti. n i k a d a izgubiti iz vida da je n j e n a doktrina. 1 Poslije t a k v i h p o s m a t r a n j a koja s v a k l a k o može preduzeti. s razlogom. duboko p r o ­ t i v n a savremenoj civilizaciji. svoje različite pristalice.više nego j e d a n p u t . t a k o p o t p u n o i odlu­ čujuće k a k o ga mi d a n a s vidimo. po­ sebno k a d a se radi ο galikanskoj crkvi. u stvari. ne bi bilo teš­ ko. revolucionarna škola. zamišljena u apsolutnom smislu. takođe. dugo zasluživala t i t u l u progresivne. Austriji i dr. metafizičku politiku jednoj takvoj ocjeni. ne treba. predbacio. bila na čelu glavnih političkih p r o g r e s a do kojih je dolazilo u t o ­ ku tri poslednja stoljeća i koji su suštinski m o r a l i biti negativni. bez sumnje. ni da sakupi. u stvari. uvijek i bila ustanovljavana.smislu što politi­ čka anarhija sada prestaje da odbacuje literarnu anarhiju. k a o krajnju pomoć. suštinskim p r i n c i p i m a r e v o l u c i o n a r n e d o k t r i ­ n e . k a o za svaki drugi red ideja. jednako zatvore oči pred očiglednom nedosljednošću jedne takve ocje­ ne u poređenju sa opštim principima apsolutnog autoriteta ili neodre­ đene slobode čiju su političku prevagu svaki za sebe htjeli da usposta­ ve. Postojala bi težnja da se m o d e r n a d r u š t v a reorganizuju p r e m a jednoj dosta zastareloj teoriji koju već o d a v n o ne razumiju dovoljno ni njeni . Jedna takva zabluda i sa jedne i sa druge strane. oni kategorički potpisuju. u d a n a š n j e vrijeme sadrži toliko ele­ m e n a t a d i r e k t n o s u p r o t n i h njenim sopstvenim osnovnim principi­ ma. pa čak ne može. pa čak u izvjesnom smislu i m o r a l n u degradaciju. s d r u g e s t r a n e . kasnije i m a u vidu k o n a č n u restauraciju starog političkog sistema. iz Irske ltd. vrlo čudno k o n t r a d i k t o r n o . Podjela književnih mišljenja nastaje. kroz definitivno osnivanje sistema ko­ ji je isto toliko progresivan koliko jedinstven. j e d n o s t a v n a p r o m j e n a do koje je došlo u kraljevskoj vladi. Ovaj površni prigovor koji uopšte ne odgovara pra- 82 83 . imala je. K a d a je. b e s k r a j n o ponavlja njihov početak. poslužili za njegovo rušenje i čije n a j a n a r h i č n i j e posljedice ona ne oklijeva da potvrdi na spekulativni n a č i n : razlog tog p r e v r a t a je. kod slavnog a u t o ­ ra P a p e na veći broj nedoslednosti. pa p r e m a t o m e čisto r e v o l u c i o n a r n a . inače skorašnja. na način koji više odgovara običnim zakonima analogije. s v e č a n o je dala ni n a j m a n j e dvosmislen dokaz sla­ bosti r e a k c i o n a r n e d o k t r i n e i energije kritičke d o k t r i n e . prije svega. u Francuskoj početkom ovog vijeka pod pokroviteljstvom katolićko-feudalne škole koja je dugo vremena smatrala za obavezu stranke da pretjerano hvali najmonstruoznije zablude književnih stvaralaca. bez sumnje. nastojeći da za svoju u p o t r e b u sistematizuje cjelokupni p r e d m e t kritičke d o k t r i n e . u k a z a t i . odbijaju­ ći da se u toj situaciji od životnog značaja. mo­ gu ponuditi vjeran i poučan odraz opšteg stanja ljudskog duha u sva­ koj epohi. beskorisno vaskrsavanje katolič­ kog i feudalnog r e ž i m a pomoću onih istih p r i n c i p a koji su u stva­ ri. politički trijumf metafizičke škole je m o r a o predstav­ ljati. P o z n a t o je da je Maistre. koalicija kraljeva htjela najzad da ozbiljno p o b u n i E v r o p u p r o t i v nepodnošljive domina­ cije B o n a p a r t e . ne prestajući ipak d a . katolička škola k o ­ ja se formalno poziva na d o g m u slobode savjesti k a d a su u p i t a ­ nju njeni savjetnici iz Engleske i. Ali. pokušala Više puta da je stavi pod smiješnu zaštitu zvaničnih uredbi. trebalo da spriječi s v a k o ozbiljno razmimoilaženje. nakon odgovarajuće analize. isto tako. Oni koji su na čelu te j e d i n s t v e n e m e t a m o r f o ­ ze s m a t r a j u da su najsposobniji u stranci čiju političku abdikaciju. A k o s v a k a dogma koja čini kritičku d o k t r i n u . posebno. s druge strane. žarko braneći staru klasičnu zakonitost. izgleda. poš­ to je upravljao p r v i m razvojem ljudskog d u h a i društva.najslavniji tumači. iako im ona n u ­ di naj'bolje definisani obrazac u prošlosti čije bi r e v n o s n o p r o m a t ­ ranje. u tom smislu. ni­ k a k o nije mijenjao. zbog toga. istorijski dio ove knjige će j a s n o pokazati da ona. Ali osnovna metoda. na primjer. Svako se osjeća da je Romantizam početi. dok se p r a v i k a r a k t e r glavnog političkog p o k r e t a . ni u uspješnim ni u neuspješnim situacijama. a drugi iz odvratnosti prema katolicizmu. bar u tom . kao što sam ranije naveo.. ne uzmičući p r e d k r a j n j o m opasnošću od j e d n e t a k o m o n s t r u o z ­ ne nedoslednosti. kao korisnu novu provjeru te karakteristične ne­ dosljednosti sadašnjih stranki. isto tako ostavlja tragove koji su potpuno do­ voljni da istaknu realnost prethodnog posmatranja. bi­ lo hi. velikom Bossuet-u da u o p ­ šte ne poznaje p r a v u političku p r i r o d u katolicizma. b a r ekviva­ l e n t n i h . očigledno. smatram prikladnim da na ovom mjestu navedem direktno kontradiktornu vezu koja se može uočiti između dva suprotna tabora u literaturi i politici. Može se. u n a š e m vijeku. Osim toga.

Cak i najnestvarniji utopisti kojima se čini da su se potpu­ no oslobodili svakog uslova realnosti. ako posmatramo društvene revolucije samo u njihovom jednostavnom intelektualnom stanju. tako da on nije mogao ni zamisliti društvo koje nije zasnovano na ropstvu. smatrajući da je ta prva teškoća savladana. a ipak je njego­ vo neosporno ukidanje uslijedilo nekoliko stoljeća poslije njega. on uvijek pretpostavlja. iz­ vanredno mogu primijeniti u velikoj društvenoj revoluciji usred koje živimo a kojoj su sve ranije revolucije. izuzetna i prolazna i koja se morala razvijati kod naprednijih naroda od momenta ka­ da je nesposobnost starog političkog poretka da i dalje upravlja društvenim pokretom počela da postaje neosporna. prelaz jednog društvenog sis­ tema u drugi. bez kojeg ni najeminentniji duhovi jasno ne bi mogli shvatiti pravu karakterističnu prirodu novog sistema. niti bi se javni razum. Tako. u stvari. Stanje djetinjstva i empirizma u kojem je društvena nauka do sada stalno čamila. očigledno je da je intenzivnija i dugotrajnija borba pro­ tiv starog režima morala nužno uticati na energičniji razvoj i sistematičniju koncentraciju revolucionarne akcije koja je. koja je du­ boko prikrivena nadmoćnim prizorom stare organizacije. nikada ne može biti direktan ni stalan. Ali ova utopijska pretpostavka je duboko kontradik­ torna u odnosu na najočiglednije uslove ljudske prirode. To je neophodni i potpu­ no zakoniti izvor aktuelne kritičke doktrine. Zbog te očigledne i isto toliko žalosne potrebe koja je inhe­ rentna od našoj nemoćnoj prirodi. zbog njihove velike komplikovanosti. po svojoj prirodi. iako samo privremen. uostalom bez sumnje. uprkos već gotovo potpuno završenom raspadanju. bilo suštinskih prepreka koje ona sa­ da suprotstavlja konačnoj reorganizaciji modernih društava. u uskoj zavisnosti od stvarne sredine u kojoj mi sada živimo. koji su se do tada lagano i tiho razvijali da malo po malo dobiju političku osnovu. Pored tih neospornih razloga koje je danas lako ocijeniti. jednu vrstu manje-više anarhičnog interregnuma čiji karakter i vijek trajanja za­ vise od intenziteta i obima modernizacije koju treba izvesti: najosetljiviji politički progresi se. za jednu novu političku organizaciju do čije pojave. priklad­ no da vrlo jasno predoči direktnu obavezu jednog takvog kretanja. drže našu moć zamišljanja. Ako. bilo je poželjno da pad starog političkog si­ stema bude zadržan do trenutka kada bi novi sistem trebalo da bude sposoban da ga neposredno smijeni sprječavajući svaki organ­ ski prekid. čak i u pogledu mnogo jednostavnijih ideja nego što su političke. predstavlja vladu zbog njene pri­ rode. koncepcija jednog pravog političkog sistema koji se radikalno razlikuje od onog u ko­ jem se nalazimo. predstavljale neizbježni uvod. uvijek unaprijed podrivanog u svojim raz­ ličitim osnovnim temeljima. opasno djelovanje tog uništavajućeg aparata niti može niti treba da potpuno prestane. Ova doktrina. direktno vezana za jednu cjelovitu doktrinu metodičnog i stalnog negiranja svake regularne vlasti. ljudski duh ne bi mo­ gao da se jasno uzdigne do opšte koncepcije sistema koji treba konstituisati. doprinjeti da ta prirodna obaveza postane imperativnija i. mora prevazići osnovne granice slabosti našeg uma. bilo da omogući elementima novog sistema. vrlo poodmaklo rušenje ra­ nijeg političkog sistema predstavlja u tome jedan očigledno neiz­ bježan uvod. I nad najjačim umom čitave antike.uslov. uvijek vjerno odražavajući savremeno druš­ tveno stanje kroz svoje maštanje. inače. čisto intelektual­ no razmatranje koje ovdje treba preciznije da navedem. pokazujući da bez tog prethodnog rušenja. mogao naviknuti na novu koncepciju da bi svojim učešćem pomogao nje­ nu postepenu realizaciju. naročito u pogledu političkih ideja. Kako je društvo moglo izbjeći taj uslov prethod­ nog preokreta koji je ranije pretrpjelo u manje značajnim trans­ formacijama. najeminentniji duhovi još uvijek nejasno naziru pravi karakter društvene reorganizacije. najzad po prvi put. posebno. Jedna tako odlučujuća provjera mora uticati da se dovoljno pro­ cijeni stvarna moć jedne takve opšte obaveze koju istorija nauka. podnose bez svog znanja tu nesavladivu potrebu. nužno. od svih drugih re85 84 . suštinski svode na postepeno rušenje starog sistema. Ova raznovrsna osnovna razmatranja se. iz toga se jasno mo­ že vidjeti pravo opšte objašnjenje bilo neophodnih usluga koje je ta doktrina do sada učinila. bilo kakav prikaz takve budućnosti! S dru­ ge strane. opšti duh revolu­ cionarne metafizike se sastoji u tome da sistematski dovodi u nor­ malno i trajno stanje situaciju koja je. kao nužnog neprijatelja društva radi kojeg ona mora da vodi računa da je stalno u stanju sumnjičenja i kontrole. sve do manife­ stacije dovoljno karakteristične za novi poredak. putem direktne i potpune subverzije najosnovnijih političkih pojmova. već i strogo neophodan. bilo da podstakne na reorganizaciju kroz iskus­ tvo sa poteškoćama anarhije. čini mi se da je jedno novo. veli- kim Aristotelom vladao je njegov vijek. snažno manifestuje kroz mnogobrojne nesporne primjere. bar za vrijeme nekoliko generacija. Ukoliko više. posmatrana u svojoj cjelini. da bi za­ služivala neko ozbiljno ispitivanje. kada preporod nikada do sada nije mogao biti dublji ni veći? Bez sumnje. razlog treba tra­ žiti u vremenu kada je stari sistem u punoj snazi morao neposred­ no zabranjivati svaki. još tješ­ nja. Mali domet našeg uma i kratkoća individualnog života u poređenju sa sporošću društvenog razvoja. moralo je. Taj prethodni preokret je ne samo neizbježan zbog same snage prethodnih slučajeva koji ga vode. da je uvijek spremna da što više ograniči sferu njene aktivnosti kako bi sprije­ čila njeno prodiranje nastojeći da joj konačno. dakle. Bez obzira na aspekt sa kojeg se posmatra.

ne bi bilo za­ mišljeno kao vremenski uslov neophodan za punu efikasnost borbe koja je morala pripremiti dolazak novog režima. postala istinski univer­ zalna i predstavlja jednu od glavnih osobina društvenih običaja ka­ rakterističnih za ovaj vijek. Ova formula je morala biti apsolutna jer se tada nikako nije moglo sumnjati u potrebni termin koji je opšte kretanje ljudskog razuma moralo utvrditi u privremenom 1 Neka mi. naravno. odlučnim kao i njihovi protivnici da donose sud isključivo na osnovu svog sopstvenog znanja. na pravi način. Ipak. godine u uvodu mog »Sistema pozitivne filozofije«: »Nema nimalo slo­ bode savjesti u astronomiji. uglavnom. Jer bi prava priroda novog sistema. doprinijela. čini njen najobimniji i najosnovniji princip. posebno ako se iz toga ne izdvoje njene najneposrednije posljedice vezane za slobodu štampe. drugi istinski najviši autoritet osim autoriteta svog sopstvenog razuma čija je ćudljiva nepogre­ šivost uvijek spremna da se pobuni protiv svakog protivljenja. jedini razlog za to je što. ta ocjena je. pravo govoreći. ukratko. pokazuju se sada. bez razmišljanja ο mogućnosti da se to uradi na neki bolji način. u stvari. bez ikakvog bitnog učestvovanja u vrhovnoj upravi kolektivnom djelatnosti i društvenim razvojem. Oni isti koji preko svojih djela nastupaju kao. nema ustano­ vljenih principa«. fizici. zar se i jedna društvena akcija za čije je ostvarenje bilo potrebno dva ili tri vije­ ka. bude dozvoljeno. manje-više prećutno prihvatali opšti duh revolucionarne doktrine kojim se oni stalno i spontano služe. 86 87 . u stvari. sa filozofske tačke gledišta. mora trajati do društvenog dolaska pozitivne filozofije. prolaznog stanja neograničene slobode u koju je ljudski duh bio spontano postavljen zbog neminovnog nastav­ ljanja neopozive dekadence teološke filozofije koja. ova velika poteškoća treba da izgleda. Ali. jedni namjerno. Na taj način su. i pored očigledne tačnosti takve ocje­ ne. u suštini. potrebu za jednom novom društvenom doktrinom i koji su smatrali da je potpuni trijumf negativ­ ne ili metafizičke politike definitivni termin opšte revolucije modernih društava.alnih atributa. smjelo i lako najteže de­ bate i ne pokazujući više stvarno poštovanje prema njihovim naj­ višim intelektualcima. neodvojiva od naše nemoćne prirode. Istorijski gledano. u tom interva­ lu kada su stari principi pali a novi još nisu formirani. nisu uopšte osjetili. snažno doprinijela da se ubrza i pojača konačni raspad stare duhovne moći. metafizičkog stanja u kojem je naš um tada bio zatvoren. analizirajući tu posljednju istorijsku fazu društvene evolucije. kao što sam to i očekivao. Ako je u poli­ tici drugačije. ljudski duh bio prisiljen da pri­ hvati. doktrinu koja sve više teži. prekidajući. u pogrešno apstraktnoj formi zajedničkoj za sve meta­ fizičke koncepcije. ο čemu ću govoriti kada dođe za to vrijeme. ono što posebno treba uzeti u obzir je da bi bez tog atributa revolucio­ narna metafizika. Ne samo da je takav karakter morao proisteći iz. isto tako. dogma univerzalnog i neograničenog prava ispitivanja je. da bi se do­ voljno ispunio taj prethodni uslov. očigledno je da apsolutno pravo slobodnog ispitiva­ nja ili dogma neograničene slobode savjesti. tim povodom. u stvari. obrazovanja ili za bilo koji drugi način izražavanja i prenošenja ljudskih mišlje­ nja. ona je jednom neizbjež­ nom reakcijom. kao što ću po­ sebno objasniti kasnije. neizbjež­ no sačuvana ili bi bila predata samim vlastima makar se radilo i ο razaranju jer one same pretenduju na to pravo. kritička doktrina bi bila suviše nepotpuno ocijenjena kada to sistematsko negiranje svake istinske vlade. vrlo je tužno što je. ne bi mogla smatrati. čak i ta­ da. prepusti samo funkciju opšte policije. Bez sumnje. kao revolucioneri koje oni napadaju. ipak. odkako se više ne koristi isključivo radi razbijanja starog političkog poretka. filozofski branitelji duhovne vlasti. da postane direktna prepreka svakoj pravoj reorganizaci­ ji. da se otvore oči prilično velikom broju dobrih duhova koji. a drugi kontradiktorno u odnosu na sopstvene teorije. U svakodnevnom životu najodanije pristalice teološke politike. pomenem način. isto tako. pa makar ono poticalo i od vlasti koje oni najviše hvale. Radije uka­ zujem na tu opštu invaziju kritičkog duha koji karakteriše revolu­ cionarnu doktrinu u užem smislu. herniji ni u samoj fiziologiji u tom smislu što bi svak smatrao da je apsurd ne vjerovati pouzdano princi­ pima koje su u tim naukama ustanovili nadležni ljudi. nužno. čak i u najnaprednijem stanju javnog ra­ zuma. Zato je revolu­ cionarna zaraza. u tom osnovnom pogledu. nažalost. mogla biti. Individualno pravo neograničenog ispitivanja svih društvenih pita­ nja moralo je suviše laskati uobraženoj nemoći našeg uma da bi i sami najsistematičniji čuvari starog društvenog režima mogli odo­ ljeti jednom takvom mamcu i pomiriti se sa sudbinom da ostanu jedini ponizni i pokorni među duhovima koj su se potpuno preda- li neodoljivom zamahu svoje potpune emancipacije. apsolutnom i konačnom u očima prostog naroda? Dakle. kada bi se sva upravljačka moć radikalno oduzela vladi putem jedne vrste stroge dogme. koji još može biti od koristi. vjerovatno bila sigurno nemoćna da na odgova­ rajući način ispuni svoju osnovnu dužnost protiv starog političkog sistema. na koju se gledalo kao na neizbježno nastavljanje dekadence starog režima. budući da je duboko nepoznata. da. ne priznaju. već osim toga. na koji sam ocijenio tu dogmu 1822. potvrda. Ako se sada kritička doktrina posmatra sa jedne posebnije tačke gledišta. kako (bih bolje istakao obim i težinu jedne takve situacije u kojoj se umovi nalaze. Pošto je prvo živo šokirala revolucionarne predra­ sude. svi umovi bez obzira na svoje spe­ kulativne težnje. kao apsolutnu i beskonačnu. do ta­ da. kod reakcionarne stranke.1 Formulišući to stvarno odsustvo intelektualnih pravila.

na osnovu jedne potpuno materijalne poli­ tike. iluzoran. ne oklijeva da im da povjerenje u opštem rukovođe­ nju odgovarajućim operacijama. bez velikih opasnosti ne bi mo­ gao preći prirodne granice odgovarajuće krize. taj apsolutni karakter bio strogo prijeko potreban da bi ta dogma mogla ispuniti. uzeo iz samih principa koje je on mogao realno zamisliti. naprotiv. najzad. ljudski duh bi ih. inače. to znači da je. fizičke. postojala težnja da se korišćenje prava ispitivanja potčini samovoljnim normama prije nego što spontani razvoj javnog razuma ustanovi postepeno odgo­ varajuće principe. Uzeti izuzetak za pravilo. poslužili svojim pravom ispitivanja. Stalno ispitivati. očigledno da je jedna takva tendencija. za mnoge prosvećene duhove definitivno stanje. tako da se u normalnom i stalnom poretku ustanovi prolazna međuvladavina. i sama mišljenja koja će kasnije imati za­ datak da potčine umove jednoj stalnoj i preciznoj disciplini. prirodno odre­ đeni za kontemplaciju.Nije li. Do tada. uglavnom. rekao sam u mojim »^Razmišljanjima ο duhovnoj moći« 1826. mislim da ćemo više biti ubijeđeni da se bez osvajanja i korišćenja te ne­ ograničene slobode mišljenja. iznad svega. uzrokovan manje-više teškim prelaskom iz jednog dogmatizma u drugi. pravo ispitivanja vrati u svoje granice. ne samo što nikako ne može predstav­ ljati jedan osnovni princip. mora prethoditi i odrediti stvarni trijumf tih principa. ne . da stvori i prosudi astronomske. u početku. neizbježno. Svaki drugi način pristupanja duhovnoj reorgani­ zaciji bio bi. ovdje je vrlo očigledno da je. još i danas predstavlja. od diskusija u odgovarajućim intelektualnim uslovima uz jednako poštovanje stvarne povezanosti raznih posljedica sa osnov­ nim pravilima. je­ dino sposobna da kasnije povezu njegove spontane napore i kod kojega. sigur­ no.niko. u potpuno­ sti. nije mogla pripremiti nijedna prava reorganizacija. sigurno. svoju revolucionarnu misiju.poznavati najosnovnije potrebe ljud­ skog razuma kojemu su. ipak. stanje ispitivanja bi. Sto bolje izanaliziramo tu jedinstvenu fazu našeg društvenog razvoja. proizići samo iz dobrovoljnog pristanka na osnovu kojeg će ih javnost opravdati nakon konačne vrlo slo­ bodne diskusije.« nisu određene da utroše svoj život u ste­ rilnom rezonovanju. jer njihova zako­ nita nadmoć može.potvrda jedne takve dispozicije kod svih pojedinaca mogla ostvariti definitivno savršenstvo društvenog poretka na os­ novu ideje čija je stabilnost mnogo važnija i koju je. Makoliko ovaj veliki princip političke doktrine do sada bio i još jeste koristan. u početku se mo­ gu manifestovati samo uopšteno. svakako. spriječila svaku pravu duhovnu organizaciju? Obično svak lako . Masa ljudi je. javnost nije sebi pripisala istu sposobnost. direktno bilo sputano filozofskom operacijom koja nije imala drugi bitni cilj nego da to rušenje olakša. kobna zabluda koja danas. kada bi mogla vječno trajati. Kako bi dogmatska . moglo sumnjati u to da on. S druge strane. sa dovoljno ener­ gije. pri­ vatnom ili javnom. a ne donositi odluke. predstavlja jednu vrstu bolešljivog poremećaja koji. ug­ lavnom.prizna da je nesposoban. U bilo kojem slučaju. na taj način. godine. Jer. hemijske i druge pojmove koji treba da uđu u društveni opticaj. da sam je već dosta jasno okarakterisao tako da ni najnepažljiviji čitaoci ne mogu biti zaprepašteni mojom opštom ocjenom revolu- cionarne dogme neograničene slobode savjesti bez čije bi pobjede ovaj Traktat očigledno bio nemoguć. t.j. požuri sa stvaranjem jedne takve cjeline. očigledno. u osnovi. da je pravo ispitivanja tre­ balo podrediti bilo kakvim restrikcijama. u isto vrijeme. kao što se to moralo vjerovati u po­ četku. Da 1 >»Ni jedinka ni vrsta«. nego i dalje direktno. Kada takvi principi budu ustanovljeni. jednostavno kao misli pojedinaca. po svojoj prirodi radikalno anarhična zato što bi. bilo bi ravno ludosti u ličnom ponašanju. kod svih političkih stranaka. bila bi ra­ dikalno nemoguća. suviše često mora povlačiti intelektualno mediokritetstvo povezano sa nezadovoljstvom karaktera. ipak. osnovna diskusija koja. i čak neophodan zbog raznih suštinskih razloga. na osnovu prirodne iluzije jedne duge navike. stva­ rajući osnovne temelje novog društvenog poretka. raspravljajući stalno ο ponašanju kojeg se moraju pridržavati. u beskorisnoj želji da se. pozvana »na akciju«. trenutni skepticizam. iz onih istih principa starog društvenog sistema čije bi neophodno rušenje. stvorene na osnovu apsolutnog prava ispitivanja. ne bi se. kada se razmotri sa stvar­ no filozofske tačke gledišta.stanju koje je ona čuvala i koje. koja neizbježno prati takve pre­ laze. prema tome. ni mogli biti istraživani da se filozofi nisu. a mogao bi biti i opasan kada bi. teži da se suprotstavi kao neka sistematska pre­ preka svakoj istinskoj društvenoj reorganizaciji odkako njena de­ struktivna djelatnost više ne koristi bitno za raspadanje starog po­ litičkog poretka koje je skoro dovršeno. više puta pružiti priliku da sve više objašnjavam moju cjelokupnu misao koja se odnosi na tu značajnu temu: međutim. zaista normalne i stalne koje se sastoje. osim ako se posebno ne pripremi. pošto se nije vodilo računa ο tome da je jedna takva ocjena nemoguća. potrebna čvrsta uporišta. intelektualna vlada već. jer principi kojima se ona mora rukovoditi ne bi. a . značilo bi. u stvari. podstaknuto oholim tre­ nutnim posjedovanjem ma koje vlasti. i da inače. izgleda. sa izuzet­ kom jednog neprimjetnog dijela onih koji su. moglo biti sa­ mo privremeno kao što na to ukazuje situacija duha koji prethodi i priprema konačnu odluku prema kojoj naš um stalno teži. čak i 'kada se odriče starih principa da bi od njih napravio nove. u smislu svega toga. teško uspostaviti? 1 . njiho­ va će neodoljiva nadmoć uticati da se. sve više. svakako. Nastavak ove knjige će mi.« 88 89 . kasnije. obrađena u glavnim crtama.

se vra­ tim na ovakvu temu. Sistemat­ ska tolerancija ne može postojati. da mnogo ograniče taj spontani razvoj političkog zastranjivanja. Ni jedno udruženje. ne bi u stvari. van svake radikalne diskusije: u nastavku ove knjige ću često imati prilike da . ali čije je cjelokupno obnav­ ljanje ubuduće nemoguće. ne mogavši tako dovesti u sum­ nju glavne uslove koji su. nastoje. prev. ili kada se radi. da će. u poretku ideja koji je najnejasniji i najpuniji kapitalnih zabluda? Spekulativna inercija karakteristična za većinu duhova. i intelektualnog i moralnog. tako da ću jasno odrediti normalne granice prava ispitivanja bilo kada se radi ο onome što je zajedničko sv'm mogućim stanjima ljudskog društva. ili zbog protivljenja da preduzme pravu procjenu opštih maksima ne­ ophodnih za pravo usmjeravanje svoje lične aktivnosti? Bez obzi­ ra na intelektualni razvoj koji bi se ikada mogao pretpostaviti u masi ljudi. dostupni veoma malom broju umova i za koje potrebna teža i neobičnija priprema. bilo zbog prirode. in omnibus charitasJ Ipak ova lijepa maksima se. moglo opstati bez određenog stepena uzajamnog povjere­ nja. konačno ne bi mogli povezati bez dobrovolj­ nog odricanja većine njih od apsolutnog prava individualnog ispi­ tivanja ο temama koje su iznad njihovog stvarnog dometa i čija priroda ipak zahtijeva. naprotiv. imperativnije nego u bilo kojem drugom slučaju. Dakle. obično. ne bi mogla biti uzeta kao stalna. ako zanemarimo svaku aktivnu zabludu. očigledno.j. ostati jedini koji su prepušteni samovolji i promjenjivoj odluci duhova. da radikalno obustavi in­ telektualnu reorganizaciju. između tih različitih članova od kojih svaki ukazuje na stalnu potrebu za velikim brojem pojmova čiji mu nastanak nije poznat i koje on prihvata . od one koja se to­ liko prebacuje katoličanstvu. biti. ti slabi uticaji. pretenziju koju svaki razuman čovjek obično osuđuje kod drugih čuvajući u manje-više jasnoj formi jedino svoju ličnu mjerodavnost. stvarnu i stabilnu istomišljenost. da nestanu nakon same slobodne diskusije. u početku francuske revolucije bila jed­ nodušno zamišljena kao osnovna. Na osnovu kojeg monstruoznog izuzetka bi se od ovog osnovnog uslova čitavog društva. in dubiis libertas. nu­ žno. bio dovoljan. nije ni posto­ jala. ne manje opasnim.na­ stranostima čiji je prirodni slijed neiscrpan: tako da je uvijek ko­ načni ishod svih tih beskorisnih rasprava. čak tamo gdje je individualna tačka gledišta najdublje odvojena od kolektivne i gdje svaki član mora da je. u stvari. kao što to dokazuje sama praksa revolucionarne politi­ ke i pored njenog apsolutnog izjašnjavanja za slobodu savjesti. bez prethodnog ispunjavanja bilo kojeg racionalnog uslova. dakle. Zadovoljiću se ovdje da. i makar bilo ograničeno na veoma mali broj pojedinaca. za to najmanje mjerodavnih? Jedna tako šokantna anomalija. pomenem da je već odavno zdrav politički ra­ zum visoko formul'isao tu pravu potrebu svake realne organizacije pomoću one divne aksiome katoličke crkve: In necessariis unitas. makar imalo posebnu i privremenu misi­ ju. pa je prema tome. a ukla­ njaju se zato da bi ustupile mjesto novim. Kada je kritička doktrina. Kod naroda. svaka posebno. očigledno je. osim u pogledu mišljenja koja se smatraju indiferentnim ili sumnjivim. ako se ima u vidu direktni utioaj neizbježnih zastranjivanja izazvanih ne­ obuzdanim ambicijama toliko nesposobnih i loše pripremljenih umo­ va. dakle. svaki na svoju stranu. t. mnogobrojne religiozne sekte od kojih se hrišćanstvo ogradilo. . kod kojih je ta politika ozbiljno zaustavljena zbog zastoja protenstantizma. najvažniji i najprefinjeniji pojmovi koji su zbog svoje vrhunske komplikovanosti. njihova netr­ peljivost nije manje tiranska. društveni poredak ostati. kada individualni ponos prestane da bude snažno stimulisan. naročito u SAD. a nikada. su. obično.samo na osnovu vjerovanja drugome. često mogu spriječiti smiješni zamah jedne slabe aktivnosti treba. zbog ilu­ zije koja je u početku bila neizbježna. suviše nemoćne da bi pretendovale na istinsku duhovnu dominaciju. suprotstavljajući se stvarnom konver­ genciji duhova koji se. svakog da­ na stavlja na beskrajnu diskusiju same temelje društva. Ali.) 91 1 90 . tako jasno provjerenog kod najjednostavnijih slučajeva. svakako. normalno. kao i mudro zadržavanje prostog zdravog razuma do određenog stepena. koji vuku. ravnomjeran porast in­ telektualne anarhije. bez direktne težnje ka raspadu društvenog stanja zbog sve većih razilaženja pojedinih umova. bez stvarne kontrole. od sada isključivo prepuštenih neurednom impulsu svojih različitih prirodnih stimulansa. Sto će.li će. glavnih dogmi revolucio­ narne filozofije za koju se tada smatralo da je jedina moguća os­ nova društvenog poretka. . milom ili silom. nespojiv sa stalnom slobodom koja svakome dopušta da. dakle. ο posebnim uslovima postojanja društvenog poretka svojstvenog mo­ dernoj civilizaciji. potrebni za njihovu racional­ nu obradu? Ove različite zablude koje se uzajamno sukobljavaju nastoje. navodeći opšti U bitnim stvarima jedinstvo. u sumnjama sloboda u svemu lju­ bav (Prim. takav bi stav. čak . naročito. ukratko rezimirajući prethodnu analizu. ali u raznim tačkama doktrine ili discipline koje su im ostale zajedničke. najkomplikovanija i najnejasnija pitanja.poznato je sa koliko su strašne energije prirodni rukovodioci tog velikog pokreta pokušali da do­ biju opšte odobravanje. moglo odstupiti u odnosu na cje­ lokupnu asocijaciju ljudske vrste. ali to se događa tek pošto su one izvršile veće ili manje štete. veoma malo podoban. obično da budu nesposobni da iskorijene beskorisnu pretenziju svakoga da se uvijek predstavlja kao suvereni sudi ja raznih društ­ venih teorija. što je tačno. bez sumnje. očigledno ograničava na postavljanje problema.

vjerovatno nisu mogle postići od­ govarajući razvoj. U dvostrukom prihvatanju tog termina. pomaže ne manje nužnu opštu dosljednost os­ novnog principa neograničene slobode savjesti koja se tako konač­ no prenosi iz intelektualnog u politički poredak. čija će cjelina. Bilo bi. bez obzira na svoju inferiornost. da­ kle. nužno. a u isto vrijeme mnogo umanjuje značaj materijalnih razlika koje su ih. po želji mijenjati i. nastoji da spriječi svaku pravu reorganizaciju kada njena beskrajno pro­ dužena destruktivna aktivnost slijepo ide protiv samih osnova no­ ve društvene podjele zato što nema odgovarajuću hranu. propala. prema tome. ona ni­ kada sama ne može sugerisati nijednu ideju kao pravo rješenje. morala proizići neposredna. u svim slučajevima. bez kojih je. svakako suvišno. najzad dovesti do uspostavljanja jednog is­ tinskog sistema uprave koji je. uvijek ima prirodno pravo da. jasno konstatovati. osim. ne bi proisticalo iz osnovne slobodnp diskusije. Nije ta nova faza revolucionarne metafizike bila samo neizbježna kao direktna obja­ va neopozive dekadence starog režima. Ali takva opozicija. graditi uobičajeni princip univer­ zalnog morala. do sada pomagala prirodni razvoj moderne civilizacije pošto je uprav­ ljala konačnim raspadom stare društvene klasifikacije. neraz­ dvojivih od dostojanstva čovjeka. na samo rušenje starog političkog sistema. svaki pojedinac. na drugačiji način. predstavlja jedinu progre­ sivnu namjenu te energične dogme koja. za sve zdrave duhove. uprkos toj velikoj moralnoj obavezi koja ni­ kada direktno nije osporavana od ukidanja ropstva. ali. u nužnoj vezi sa principom neograničene slobode savjesti iz kojeg je. i koja je. da se ona beskrajno može koristiti u novom si­ stemu. u nezgodni čas. a posebno nisu mogle steći direktno politički značaj koji mora da im je do danas nedostajao.svojoj neizbježnoj dekadenci. Ali. ne bi mogli imati ni ista prava u društvu. iz dana u dan. ta podjela se neće moći pomiriti sa to­ božnjom jednakošću koja bi. bila neop­ hodna da pripremi kasniji dolazak jednog novog ustrojstva. apsolutno nije ovdje bilo manje neophodno nego u prethodnom slučaju. nastoji da ga radikalno sputa vodeći ka neograničenom negi­ ranju svake istinske vlasti. u početku. u pogledu najvažnijeg principa: apsolutnu potvrdu pro­ laznog oblika modernog društva. pošto su dugo pomagale razvoj modernih društava na kraju stvarno postale nasilničke u . koje je neminovno zajedničko svima. stvarno. svakako. t. pomoću izvanredno zdrave i stro­ go neophodne formule. sa svoje strane. uostalom. proklamacija najosnovnije jednakosti. naravno. naprotiv. snage određena da poslije toga postanu ele­ menti jedne nove organizacije. To je naročito jasno za dogmu jedna­ kosti. pošto su sva ograničenja proistekla. očigledno je da ljudi niti su jednaki ni istovjetni među sobom. protiv sta­ rih nejednakosti koje su. osnovnog prava. jer da cjelokupno društvena podjela nije u početku bila sistematski osporavana.cilj kojemu svako društvo mora težiti na svoj način. Ista filozofska ocjena ne predstavlja više teškoću u pogledu suverenosti naroda. Prema sasvim drugom postupku. stari rukovodeći stale­ ži bi spontano sačuvali njegovu prevagu zato što nisu mogli zami­ sliti. jednakosti umova. pa prema tome. stalni progres civili­ zacije. da do krajnosti razvije te suštinske različi­ tosti. ako ne zbog vrlo okarakterisanog antisocijalnog ponašanja. ova je dogma. očekuje od svih drugih neprekidno i savjesno ostvarenje opštih obzira. nego obične fizičke nejednakosti koje toliko zabrinjavaju neuke posmatrače. iako još nedovolj­ no procijenjena. ova politička reor- 93 . makakav mogao biti princip. Dok nisu dovoljno upoznali prirodu tog konačnog poretka. nje­ gova nadmoćnost bila sačuvana. mogla. Bez te ne­ ophodne preambule. jedino je bilo moguće boriti se uspješno. više izražene me­ đu različitim organizmima.koje bi bilo iluzorno kada. kada intelektualni preporod bude dovoljno napredovao. a velika društvena revolucija je. u da­ našnje vrijeme. pomoću sličnog postupka. Dogmatska potvrda narodnog suvereniteta je. kao što sam to i ja uradio. moderni na­ rodi su mogli imati samo čisto privremene institucije. od­ govarala novom stanju civilizacije. svakako. Primijenjena u starom sistemu. najvažniju i najaktivniju poslije one koju sam upravo Ispi­ tao. umjesto da nas približi nestvarnoj jednakosti. Ta apsolutna dogma jednakosti po­ prima. bitno anarhički karakter i direktno se buni protiv istinskog duha svojeg početnog ustanovljenja čim se ocijeni. principe sposobne da ostvare to neophodno jedinstvo . u početku. sabijale.j. zbog svoje prirode. dakle. morali. ali koja prenesena u koncepciju novog društvenog poretka. takođe. slobodnog normalnog razvijanja lične aktivnosti kada se ona usmjeri onako kako treba. u skladu sa svojom istorijskom misijom. intelektualne i moralne nejednakosti su. te­ ži. koje su da­ jući sebi to pravo. jedina mogla dopustiti slobodno prethodno smjenjivanje raz­ nih političkih pokušaja koji će. očigledno. analognoj procjeni. da se ovdje pažljivo analiziraju sve druge značajne dogme revolucionarne metafizike koje će pažljivo čitalac lako izložiti. spo­ soban da redovno utvrđuje stalne uslove i normalni obim raznih suverenosti. političku klasifikaciju ο kojoj ni mi danas nemamo nikakvu dovoljno jasnu predstavu koja bi. kada se ona primijeni. Jer. srećom. značiti samo nužni trijumf nejednakosti koje je 92 razvila modema civilizacija nad onima čiju je prevagu djetinjstvo društva moralo sačuvati do danas. Bez sumnje. tako što će. pošto se na nju prestaje gledati kao na prolazni uzrok propasti starog političkog sistema. u ime potpune političke jednakosti. Dakle. iz starog sistema. zaštićen od svake samovolje. iako indirektna. Za svakoga onoga koji je mudro proučio pravu ljudsku prirodu. Dakle. ona je.

bes­ krajno osuđujući sve starješine na samovoljnu zavisnost od većine njihovih potčinjenih. bilo nestvarno. sistematsko negiranje svake istinske organizacije. pošto su sačuvali taj sistem u stanju najmanjeg raspadanja. koja je. jedna za drugom. protivi svakoj redovnoj instituciji. isto je tako neosporno. jer u sasvim drugoj hipotezi. prema tome kako prirod­ ni tok događaja još više dovodi u sumnju opresivnu nemoć starog 94 95 . razni narodi. na narod. manje jasna i skrivenija. obavezno pozvani da ko­ načno stvore jedno udruženje koje je i obimnije i pravilnije od onoga čiju je nepotpunu skicu nekada napravio katolički i feudal­ ni sistem. po svojoj prirodi. direktnu prepreku realnom os­ tvarenju tog velikog pokreta. direktno teži da. nakon svog neminovnog uticaja u smislu pripreme ko­ načne evolucije modernih društava. Ne može se dovoljno ocijeniti zadivljujuća energija kojom je francuska nacija najzad osvojila. pa prema tome i međusobnog neintervenisanja. preko prenošenja božanskog prava. a zatim reakcionarna doktrine su. u suštini svuda istovjetna. sve dok dovoljno manifestovanje novog društvenog poretka ne otkrije na osnovu kojeg zakona razne nacije treba da se. Metafizički pojmovi nezavisnosti i nacionalnog izoli­ ranja. na taj način. potvrđujući zauvijek taj odlučni duh isključive nacionalnosti. zbog sličnosti "koja je svakim danom sve bliskija i potpunija. kada se ona. nije­ dan pravi filozof ne bi mogao danas da ne upozna kobnu anarhičnu tendenciju jedne takve metafizičke koncepcije. da istovremeno koristi dvije nespojive doktrine koje ne bi mogle dovesti^ni do kakvog realnog rješenja. Ova tužna situacija koja bi. učestvovati u svakodnevnom vođenju političkih debata u kojima je jedna iznosila sve suštinske ideje vlade. predstavljajući ga kao beskrajno og­ raničenog na čisto prelaznu fazu koja je već dobrim dijelom proš­ la. u tom pogledu. a u suštini. sjedinjujući najzad uslove poretka i uslove progresa u jedno zajedničko rješenje. imale vrlo izraženu. Kritička doktrina. kritička doktrina razmatra u međunarodnim relacijama. očekujući racionalnije kretanje. na izgled neophodna. jedna takva koncepcija bi. u početku. isto tako. Isto tako. u stvari. u današ­ nje vrijeme. imali svoj osnov­ ni cilj. neo­ pozivo apsorbuje dva suprotna mišljenja zadovoljavajući.ganizacija bi direktno zahtijevala utopijsko učešće ravnodušno pre­ ma samoj vlasti koje se mora zauvijek lišiti. Do tada. u svoj apsolutnoj primjeni. skoro apsolutnu dominaciju u prvoj četvrtini vijeka koja je protekla od početka francuske revolucije. težila ka beskonačnom ponav­ ljanju. to duboko začarano kolo u kojem je ljudski duh danas zatvoren u pogledu društvenih ideja i primoran ubudu­ će. pred­ stavljala. očigledno je predstavljala prethodni uslov po­ litičke regeneracije. bili samo apstraktna formulacija tog prolaznog stanja. svakako. a svaka od njih. Takvo je. onemogući razvoj društvene reorganizacije. društvo priznaje. kao i u prethodnom da revolucionarna metafizika. redom. može se čak primijetiti da je odsustvo svake moći regulisanja ovdje bilo proglašeno naivni­ jim nego u bilo kojem drugom pogledu. Ali. u ovom slučaju. ga ne bi imali još ni danas. Sa ovog zadnjeg aspekta. na čelu jednog takvog udru­ ženja. pošto je svakim pokušajem evropske koordinacije neizbježno upravljao stari sistem. u tom kao i u svim drugim pogledima. djelimičnu i trenutnu nadmoćnost. pravilno ocjenju­ jući neospornu prolaznu dužnost ove revolucionarne dogme. treba još samo da ukratko na nju primijenim logički kriterijum koji nam je omogućio da prosudimo samu za sebe reakcionarnu ili teološku doktrinu. a druga suprotne principe. opšti duh revolucionarne metafizike se manifestuje na suštinski analogni način kada se. koji su. Pošto je nužnost poretka. dakle. ponovo udruže. lišena jednog od svojih osnovnih svojstava. Dakle. sigurno. najzad. učinila da modema politika bude nazadni ja od srednjevjekovne. sa toliko herojske požrtvova­ nosti. skoro jednako.: da konstatujem njenu radikalnu nedosljed­ nost. metafizič­ ka politika bi nadalje. Da bi dopunio ovdje prethodnu ocjenu revolucionarne doktri­ ne. svakoj od njih. nije ni manje apsolutno ni manje očigledno. za koje se kraljevima toliko prigovaralo. U tom smi­ slu. mo­ rali su predstavljati. još očiglednije nego za unutrašnju politiku. iako je kriza. ne bi mogla dopustiti drugi filozofski ishod osim jednoduš­ ne prevage jedne nove doktrine koja treba da. trebali su biti reorganizovani u isto vrijeme što bi. Političkim ukidanjem sta­ re duhovne vlasti. apsolutni karakter bez kojeg oni ne bi. U sve češćim razmacima. svakako. te dvije doktrine su de­ finitivno izgubile svoju nadmoćnu aktivnost i pored nužne antipa­ tije. ona bi. u drugom dijelu ove polovine vijeka. one su morale. kada bi mogla konačno prevagnu­ ti. ipak ima potrebu da bude s mukom obuhvaćena zbog antagonizma druge. ali to dvostruko iskustvo je bilo dovoljno da se zauvjek konstatuje radikalna nemoć jedne i druge. u vrijeme kada su razni civilizovani narodi. po svojoj volji. Osim toga. u smislu društvene reorganizacije koja je uvijek uzalud preduzimana. neophodno pravo da. Ova si­ stematska izolacija. kako bi. slijepom i bezmjernom primjenom. bolje ne­ go svako od njih i bez ikakve nedosljednosti. uprkos svom nejednakom progresu. mijenja svoju unutraš­ nju politiku ne izlažući se ni najmanjoj zavisnosti spolja. Ali. sačuvao zaista inte­ gralni položaj političkog problema. osnovni princip neograničene slobode savjesti je odmah morao determinisati spontano raspadanje evropskog poretka čije je očuvanje direktno predstavljalo najprirodnije priznavanje papske vlasti. tj. težila onom nakaznom za­ ključku da se politika najcivilizovanijih naroda potčini politici ma­ nje razvijenih naroda koji bi se tako našli. sve različite intelek­ tualne potrebe društva. na jedan čak vrlo nesavršen način.

nastojeći da neutralizuje jedne 96 pomoću drugih. treće mišljenje. ali. formirajući se. suvišno da se ovdje insistira na posebnoj primjeni našeg univerzalnog kriterijuma koji je baziran na razma­ tranju nedosljednosti u toj međudoktrini. koje se ne može primijeniti na društvo uzeto u cjelini koje je izgleda. iako je. ona hita da spriječi njihov redovni stvarni razvoj ometajući. zbog zaista novog pokretača između revolucionarnog i reakcionarnog duha. jedne ili druge od dvije antagonističke filozofije. a ne poučava ih. svaku isključivu preokupaciju. velika iako nužno prolazna. potrebu koja se suviše izolovano osjetila u vri­ jeme kada tako mali broj duhova realno shvata naše cjelokupno političko stanje. prikrivaju pravu prirodu društvenog sukoba ko­ ji i dalje neizbježno. pa čak i za vrijeme reakcionarne reakcije koja je uslijedila. na jedan kako nesiguran tako i mučan ali jedino privremeno. U isto vrijeme. u stvari. koja ga ipak uvijek oba­ vezuje da ih koristi spekulativno. zabranjujući zbog svoje prirode. koja su karakteristična za naše vrijeme. koji pred­ stavljaju njenu jedinu logičku moć protiv reakcionarne doktrine. od njihovih zajedničkih otpadaka. neophodan materijalni poredak u ispunjavanju te velike filozofske operacije bez kojega bi opšti prelaz bio radikalno spriječen. Pravi i spontani organ tih žalosnih oscilacija. bitno skreće u jednodušno povećanje mješovite i statičke dok­ trine čiji je opšti uspon. svakako. Krotko i pasivno. isto tako. da često loše pripremlje­ nom posmatraču. da se vođe te škole. predstavlja. dok radikal­ no sputava svoje najneminovnije uslove realne egzistencije pomo­ ću svih mogućih metodskih opreza. U pogledu njih. duboko izmijenila jed­ na. nasilnička ili povodljiva. do­ zvolila da se shvati dvostruki osnovni karakter društvenog pro­ blema čija se strane nisu do sada sva mogla istovremeno posmatrati. jednako. Ova očigledna prevaga koja iritira dvije aktivne škole. u stvari. koju danas vrši statička škola u velikoj finalnoj evoluciji modernih društava. čak i u ličnim slu­ čajevima. Slično tome. pa prema tome i manje oprostiva. najkarakterističniji simp­ tom zajedničke osude kojom javni razum sve više nastoji. svakako. Slična obrada. ovdje se one neposredno nalaze u samoj strukturi tog čudnog sistema. s d Jsta muke. suštinski nepromjenjivo. ranije objašnjene. ovu veliku uslugu je. ali. ta iluzija mnogo manje potrebna. ono ug­ lavnom. bez napora dobilo prevagu koja je aktivna onoliko koliko to dopušta njen dvosmisleni karakter. Očigledno je. poslije svečanog prihvatanja opštih principa revolucionarne filozofije. a sve više i više. Ova česta kolebanja. ova divlja doktrina služi prirodno. moguć način. kao vodič u današnje društvo da bi sačuvala. Statička politika se otvoreno izjaš­ njava za zadržavanje osnovnih temelja starog režima. iako privremen. traje. postepeno su prisiljava­ ne da jednodušno prihvate. ono je za vrijeme snažnog uzmaha revolucionarnog duha. Ništa bolje nego jedan takav simptom ne može ukazati na savršenu aktuelnu prikladnost filozofskih pokušaja koji treba da izbave zaista moderna društva iz te burne situacije direkt­ no stvarajući osnovne principe jedne prave političke reorganizacije. ima nedosljednosti čiji su temelji direktno u principu. isto tako duboka zabluda koja teži da prikaže bijedni prelaz koji mi danas pravimo kao nepromjenjiv model društvenog sta­ nja. korupciji ili ljudskoj slabosti koje ona mora­ ju ustvari. da definitivno obori apso­ lutne principe reakcionarne i revolucionarne doktrine. radikalne nedosljednosti koje smo ranije pomenuli. Ali. na neki način bez ikakve direktne koncepcije. mora da se postepeno uvuklo između re­ akcionarne i revolucionarne doktrine. zauzima.sistema ili neizbježnost predstojeće materijalne anarhije. u cilju punog razvoja tog neophodnog uticaja. želeći da učvrsti društvo u kontradik- 97 . njihovu svakodnevnu primjenu. Bilo bi. Već četvrtinu vijeka. po priro­ di jedne takve doktrine. malo po malo. prema našim velikim savremenim iskustvima. i pored ne­ izbježne kontradikcije. samo su stvarni rezultat njihovog osnovnog neslaganja sa sadašnjim stanjem civilizacije. pošto ovo objašnjenje koje je očigledno. Jednom rječju. što nisam re­ kao za revolucionarnu doktrinu u kojoj je ona bila neizbježna. nužno. Takva je dvostruka dužnost. kod pojedinaca. da snažno podstiču. Iako ova dva mo­ tora ne prestaju da budu jedini aktivni principi raznih političkih oscilacija. koja se nije mogla koristiti za vrijeme carstva. zbog raznih sekti koje se za njega vezuju. nje­ gove formule. jer ga danas nalazi toliko patetičnih doktora koji se trude da ono predstave kao konačni tip političke filozofije. cjelokupnu političku scenu kod svih naprednih na­ roda. zbog rastućeg nepovjerenja prema dvjema antagonističkim doktri­ nama. suviše usko i. ta poli­ tika koja ponosno prezire utopije. Stranke koje su se najviše protivile. treba ga istorijski okvalifikovati kao doktrinu. do te mjere karakteristične. kakogod bilo. tako da ona u njoj spontano mora biti još dublja i još potpunija nego u dvije ekstremne doktrine. nepostojano. danas sebi direktno predlaže najhimeričniju od svih utopija. ubuduće neopoziv. Možda naša slabašna priro­ da zahtijeva. obič­ no. kako bi sačuvale svoju aktivnost. a njegovo formira­ nje kontradiktorno. I pored toga što je među-mišljenje nezakonito. ipak konačni rezultat njihovih suprotnih impulsa. da u njoj. osjete podstaknuti apsolutnim povjerenjem u definitivni trijumf te doktrine. potrebno je da se jedna takva tendencija dovede u vezu sa dubljim i opštijim razlogom koji sam upravo naveo i prihvatio da. u mojim očima. često se pripi­ suju. bila je omogućena tek kada je jedna dvosmislena doktrina. slične izmjene mogu biti često nehotični rezultat jednog novog položaja pogodnog da posebno podsjeti na potrebu poretka i potrebu progresa.

isto tako kao i nji- hov protivnik direktno doprinose beskrajnom produžavanju zla či­ ji pravi tretman (liječenje) ometaju. Bilo kako bilo. Ali. učestvuje. ipak mi se čini da takvu prazninu treba. i od kraljeva i od naroda. tako. njihovu dvostruku egzistenciju. po istom principu. u stvari. društveni prevrat potiče. pretje­ rano hvali nerealno ponovno društveno uspostavljanje tih istih bes­ korisnih principa. njihovu zajedničku radikalnu nemoć da upravljaju društvenom reorganizacijom. u nepristrasnim očima jedne zdrave filozo­ fije. i pored očigledne nužnosti ranije objašnje­ ne. bez sumnje. iz isto tako očigledne potrebe. zahtijeva istovremeno korišćenje sve tri doktrine sve dok ih na istovjetan način definitivno ne apsorbuje neka nova filozofija. Kako nema nikakav sopstveni princip. na neki goto­ vo nedefinisani način održava to odsustvo principa povezivanja. ta anarhija neposredno . Da li bismo se mogli nadati ikakvom pravom rješenju dvostrukog društvenog problema. zbog svoje prirode. prije nego što se moglo spontano shvatiti direktno i stalno učešće revolucionarne metafizike. Kada ne bi postojao razlog za pravičnost. afi. Bez sumnje. a ako primjena te dogme danas stvara takve efekte. je sve veće i. predstavlja. čija je neizbježna senilnost i dovela u početku do te anarhije. na osnovu nužnog. tako žalosno podijeljen. različite opšte uslove aktuelnog problema. olako prihvata. sputavaju. pogodna da zadovolji istovremeno. ranije objašnjenog uticaja. ona nastoji da direktno produži. što se nisam ustručavao da otvoreno pokažem. stalni razvoj opasnih poslje­ dica intelektualne anarhije. širenje intelektualne anarhije koju su odtada konstatovali svi pravi posmatrači uprkos krajnjem razmimoilaženju njihovih spekulativnih mišljenja ο njenom uzroku i na­ stanku. ubuduće be­ skorisno pokušale da. iz dana u dan. na 98 99 . u pripre­ mi definitivnih puteva društvene reorganizacije. ia­ ko revolucionarna doktrina direktno teži da prekomjernim šire­ njem. prema osnovnom principu kritičke doktrine. dok se oni ne pojave. Bilo je nepravedno i preuranjeno razmatrati ih ranije. iz raznih. Bez sumnje. preko jednog zaista smješnog predloga. potiče. tri sistema ideja između kojih je politički svijet danas. direktnu smetnju toj reorga­ nizaciji. da se svakog dana povećavaju. već zastrašujuće. okarakterišemo glavne društvene opasnosti koje neizbježno proizilaze iz žalosnog produžavanja jednog sličnog inte­ lektualnog stanja i koje nastoje. ipak je oči­ gledno da isto tako mora se i njima. da. razlog je to što još uvijek ne postoje principi pogodni da realizuju osnovno slaganje inteligencija.tornoj situaciji između reackionarnosti i regeneracije preko uzalud­ ne uzajamne ravnoteže između instinkta poretka i instinkta pro­ gresa. s dru­ ge strane. Sa raznih aspekata koje ćemo ispitati. ona se izdržava od odvratnih pozajmica koje pravi od obadvije antagonističke doktri­ ne. Ovdje posebno treba racionalno rasteretiti revolucionarnu politiku od suviše isključive odgovornosti koja joj se na silu pre­ bacuje i koju ona sama. koliko od štetnog neprijateljskog duha vladajuće politike. koja. da kao jedino moguće rješenje intelektualne anarhije. iz­ gleda da je stalni i neposredni uzrok. kako sam prethod­ no naveo. dakle. prebaciti sta­ tičkoj politici. prvi izvor svih drugih suštinskih nereda. nameće. pomoću alternativno vođene doktrine u njenoj svakodnevnoj primjeni. Duboki nesklad koji danas postoji između opšteg kretanja vlada i osnovnog kretanja društa­ va. svaki na svoj način. posebno prvo. svakim danom sve sigurniju i sve težu koja mora da i njih opterećuje opasnim produžavanjem nereda ko­ ji bi bilo nepravedno pripisati isključivo doktrini koja. bilo zato što prikriva svoju pravu prirodu ili zato što te­ ži da neprekidno održava dvije suprotne filozofije koje je danas. da je neposredni uzrok krize. koja sistematski opravdava nered u ime progresa i reakciji ili ekvivalentnu statič­ nost u ime poretka? Ova osnovna analiza tri sistema ideja kojom danas počinju sve političke diskusije. preostaje nam sa­ da da. pa prema tome i moralne. trebalo da potekne od njih. ali i neopo­ zivih razloga. njen najdirektniji i najkobniji rezultat. ovaj nered neizostavno mora postojati. Ove dvije poslednje doktrine bi. izbjegnu odgovornost. posebno u samima njima. inače na izgled. Da bismo ovdje dopunili jednu takvu prethodnu ocjenu. sve više osjećaju. Tako se dva poslednja mišljenja.proizilazi iz stalnog razvoja apsolutnog prava slobodnog ispitivanja koje je dogmatski dato svim pojedincima. tako da se jače manifestuje suštinska prikladnost jedne slične filozofije. one. koja. Dakle. ova mješovita doktrina. radi se ο to­ me da se. u stvari zabranjuje i posebno reakcionarnoj dok­ trini koja se usuđuje danas. s više prava. samo pravo ispitivanja uopšte ne podrazumijeva nužno odsustvo svake čvrste i zajedničke odluke. toliko od konačno anarhične tendencije narodnih mišljenja. reakcionarne metafizike i statič­ ke metafizike. kada se zamisli kao finalna. obično. jer tako radikalno nesposobna da nađu lijek. dovoljno je konstatovala. jedna ta­ kva teorija korisno služi javnom razumu kao privremeno oruđe da spriječi opasnu apsolutnu prevagu jedne ili druge filozofije. slažu u tom smislu da optuže. sa tom otežavajućom ra­ zlikom za prve. Najopštija posledica te fatalne situacije. isto tako. nemoć koju najbolji duhovi. Tako. što bi pravilno rješenje. koliko je to moguće. sagleda stvarno nastavljanje jedne opšte situacije u kojoj se neizbježno takmiče. posmatrana u svojoj sopstvenoj prolaznoj misiji. Shvatajući osnovnu nesposobnost svake od njih da na odgova­ rajući način upravlja aktuelnim društvom. ona na kraju dolazi do zaključka da ih primjenjuje po sporazumu. prvi neophodni te­ melj za oseilatornu akciju koja je karakteriše. koja smatra da ne treba da se bavi takvim istraži­ vanjem koje ona. ukratko. izgleda.

2° plan da se unište velike prestonice. Nijedna zemlja nije bolje potvrdila tu ne­ izbježnu tendenciju od Sjedinjenih američkih država gdje se hrišćanstvo rasplinulo u više stotina radikalno nesložnih sekti koje se svakog dana sve više dijele na gotovo individualna mišljenja u koja danas. moglo bi biti korisno da se na ovom mjestu sačuva posebna uspo­ mena na neke od glavnih. ni u kojem smislu. realni do101 . bez razlike. bude dovoljno da nabrojim. sve je manja mo­ gućnost da se zaista natjera čak i vrlo mali broj duhova da pris­ tupe političkom programu koji je pomalo izričit i u kojem nejasnoća i dvosmislenost vještačkog jezika ne pokušavaju da stvore pri­ vidnu saradnju koja ne bi mogla egzistirati. postepeno pripremilo da uspješ­ no nastave njihovu tešku obradu. nikakav značaj redosljedu tih navoda: 1° neo­ bičan ekonomski predlog da se ukine upotreba novca. pa prema tome i zbog njihovog vrlo bliskog kontakta sa svim ljudskim strastima. u tome da svaka. 3° ideja ο maksimumu dnevne zarade. jer je ljudski duh tada bliži djetinjstvu. obič­ no gaji tajnu nadu da će sam ispitati realizaciju. okarakterisan kao manje-više neizbježan pa čak i neophodan. bolje podijeljeni: glavna razlika među njima sastoji se. kada energična duhovni autoritet ne sputava neprekidno njihov različiti razvoj. pa prema tome da se društvo ponovo vrati. Osim u slučajevima povođenja u kojima radikalna razmimoilaženja za trenutak mogu biti prikrivena u toku zajedničkog praćenja jedne prolazne mogućnosti dok svaki od tobožnjih saveznika. jače osjeća svoju sopstvenu bijedu. u 100 užem smislu. Kako mora da su duboka pustošenja te društvene bolesti u vreme­ nu u kojem su svi pojedinci. kao očigledna potvrda onoga što sam rekao ο neizbježna jednakom učešću tri glavne doktrine u stvaranju tog intelektualnog nereda.koji sam upravo ukazao. jedno za drugim. pravo normalno stanje ljudskog duha. inače. u toku revolucionarnih epo­ ha. po­ primaju bitno individualni karakter preko bezbrojnih nijansi koje sadrži raznovrsna mješavina tri poretka pogrešnih principa. da bi odmah poslije toga. dobile mnogo jasniji karakter koji mora manje ometati konačnu reorga­ nizaciju. na odgovarajući način prati direktno proučavanje. jednu vrstu patološkog slučaja koji je. nasto­ je svakog dana da iščeznu pod udarcem neke nedovoljne diskusije. druš­ tvena pitanja bi trebalo da ostanu. svakako najnejasnijih. isto toliko izraženo na čisto statičkom i reakcionarnom pla­ nu. Ali ni one nacije koje su prilično srećno pripremljene. tako posebno koristio rađenje svoje eman­ cipacije da bi se slijepo prepustio beskrajnoj diskusiji religioznih mišljenja. a čije bi Masiranje bilo neupotrebljivo i beskorisno. važno je da se ovdje. Ne bi li trebalo da se. nisu uopšte najteže i koje biram naročito zbog njihove naglašene aktuelnosti. za koji sva­ ka druga situacija realno predstavlja. bila zamijenjenja novim nastranostima. zbog svoje prirode skoncentrisana. po­ zivajući se na svjedočenje svih dobro obaviještenih posmatrača. ništa manje inten­ zivna i pored njihove teološke istovjetnosti. u tom smislu. Zbog njihove vrhunske komplikovanosti. da uglavnom izbjegnu lažni zastoj protestan­ tizma. koje bi. u cilju progresa. U zemljama u kojima je to intelektualno dedompositvon raspa­ danje redovno opravdano političkom prevagom protestanizma od početka revolucionarne epohe u 16-om vijeku. dok njihovi protivnici nisu bili. što nesloga nije uopšte do sada potpunija i što još uvijek postoji. direktno preći iz potpuno katoličkog sta­ nja u slobodno revolucionarno stanje. navede da je to opšte udaljavanje aktuelnih duhova. Dakle. inače. nastoje da se umiješaju brojna politička nesla­ ganja. utvrđene čak do vrlo skrom­ ne stope koja ne bi mogla da pređe. inače. u vrijeme di­ rektnih razmjena. još brižljivije nego sva druga. umjesto što smo iznenađeni prekomjernim razmimoilaženjem do kojeg postepeno dolazi zbog opšteg širenja te anarhične tendencije koje traje već pola vijeka. radije divimo. inače. na taj način. čije je polje. glavni centri moderne civilizacije kao sigurna mjesta društvene korupcije. zahvaljujući zdravom prirodnom razumu i intelektualnoj umjere­ nosti čovjeka. kod malog broja elitnih umo­ va. Svaka od tri stranke je u trenucima svoje naivnosti često gorko žalila vrlo intenzivno neslaganje smatrajući se poseb­ no pogođenom njime. jasnije i brže. kao što sam to već pokazao. makoliko bila inferiorna njihova inte­ ligencija. ipak nisu mogle izbjeći ne­ minovnu intelektualnu anarhiju koja je iherentna svakom produ­ ženom služenju apsolutnim pravom slobodnog ispitivanja. udaljavanja (bes divagatvous) su bila veća nego na drugom mjestu. od malog bi značaja bilo da se ovdje ispi­ ta do koje mjere mora da se ovaj očigledni nered duhova pripi­ suje direktnom nagovoru ili jednom potpuno pokvarenim subzijanjem. bar u tom pogledu sa­ svim očigledno. kao naročito u Francuskoj. prethodno široko obrazovanje koje. svakako. sva­ kako. koje. Kako ova divagatvon. poneka nejasna tačka povezivanja druš­ tvenih maksima u raspadanju koje se ipak povećava! Zlo je već došlo do toga da sva politička mišljenja. Takvo je. Neka mi. i bez obzira na često potpuno odsustvo odgovarajuće pri­ preme. isto tako antidruštvene. iako na istovjetan način iscrpljena na trostrukoj opštoj osnovi koju sam već analizirao. neiscrpno. pa prema tome i najsuprotnijih od svih. tu i tamo. dakle. izazvani vrlo energičnim podsticajima da sva­ kog dana sa najvećom lakoćom. Samo su zablude. u stvari. bez ikakvog uputstva i bez ikakvog ustezanja. koliko i na revolucionarnom. da pravo kažemo. po mom mišljenju. i kod kojih je ljudski duh mo­ gao tako. kao što sam to objasnio. preko svih svojih prethodnih slučajeva. ne pridajući uostalom. presijecanjem rješavaju i najtemeljnija politička pitanja.

da izgledaju dostojni preporuke: kako bi stalni uticaj tog dvostrukog prizora. najmudriji i najčasniji ljudi su. naj ekstravagantnija utopija uvijek nudi. kao što se zna. dakle. najopasnijem ko­ lebanju koje direktno nastoji da im oduzme svaku stvarnu moć protiv energičnih impulsa jednog živo podsticanog egoizma. u tom pogledu. mogu održati i »za« i »protiv« u skoro svim taökama na vrlo vjerodostojan način. jer većina društvenih pravila određenih da postanu uobičajeni. podstaknuta istinskim ubjedjenji103 . međutim. u stvari. 4° princip. bez sum­ nje suviše isključivo preokupirana. najteže i najvažnije te­ me koje su dostupne ljudskom razumu. zbog svog progresivnog karaktera. sve velike maksime javnog morala čije su mane. Neizbježni opšti ishod jedne slič­ ne hronične epidemije morao je. i bez ikakve sofističke namjere. ostaće uvijek prepuštene. zbog same prevage revolucionarne doktrine kojoj to dvije druge doktrine obično nameću na neopravdano isključiv način. makoliko bila. u prolazu. sada skoro potpuno. brzo spontano osloboditi čim budu najzad pronašli oruđe dostojno da na odgovarajući način vrši njihovu beskorisnu privremenu suprematiju. u pogledu i najmanjih pitanja prirodne fi­ lozofije. naravno. a da nijedna aktuelna stranka ne mo­ že. pravi pojam javnog dobra. Kako bi se one dakle mogle uzdržati od toga da osu­ đuju. isto tako. najsuprotnije političke maksime su obično podržavane od pris­ talica koji treba. bilo zbog njihovog malog do­ meta. zaista prikladnih da na odgovarajući način rukovode na­ šim političkim mišljenjima. Takva je očigledno složena priroda društvenih pitanja da se u njoj. Nikada mi takav prizor nije izgledao šokantnije nego onda kada se on može posmatrati. ponekad duboko sakriveni sve dok ih jed­ na precizna analiza. kod duhova. isto tako. stroge jednakosti redov­ ne naknade među svim mogućim poslovima. bilo kod onih koji u njemu učestvuju ili kod onih koji mu se dive? Istini za volju. javnog morala koji malo se oslanjajući. na direktno osjećanje. obično vrlo istaknute. u tom smislu. osjeća najviše kompromitovana sličnim lutanjima. iz očigledne nužnosti. a u našem svakodnevnom iskustvu ga ima i previše. ne predstavlja teške i brojne poteškoće. zahtijevaju najviše jedinstva? Do njegove realizacije dovoljno ostvarene.hodak neke industrije. neosporno najdisciplinovaniji. mnogo odlučniji. jedne djelimične. ova javna demoralizacija je osjetno zakasnila danas. da li bi on ozbiljno mogao biti os­ poravan u odnosu na najteže teme i one koje. ne objelodani? Eto što po­ sebno mora da svaki pravi moralni poredak učini nužno nespoji­ vim sa nemirnom slobodom aktuelnih duhova kada bi ona mogla opstati beskonačno. ima iznad sve­ ga potrebu da njegove navike stalno vodi jedinstveni pristanak in­ dividualnih volja na neprimijenjiva i opšta pravila. stvarno u tom pogledu. Dakle. u suštini neophodna. ne bi. stvar­ ne ideje javnog dobra. zbog strasti koja ih obuzima. danas uglav­ nom. jednu za drugom. Jer je revolucionarna stranka. Ono što najjasnije karakteriše. kao obi­ čan narod bez ikakve racionalne pripreme. u očima javnog razuma. još uvijek prevratnički a ipak veoma dogmatski izložen u naše vrijeme. među sopstvenim članovi­ ma ni najmanju intelektualnu disciplinu čak i kada se. je žalosna univerzalnost te anarhične tendencije. potpuno odsustvo opštih principa. s druge strane. ne bi moglo sa više energije manifestovati nje­ no strahovito sadašnje širenje. se mogla prepustiti slijepoj i samovolj­ noj odluci nenadležne javnosti da ne izgubi svu efikasnost. izgleda. u stvari. koje su se izrodile u praznu filantropiju. Ako je jedan takav uslov ubuduće očigledan u pogledu i najmanjih naučnih pojmova. neke neosporne prednosti. kao što se to danas vidi. ništa ovdje. bez sumnje. više nego neka druga. koje. često vrlo osjetljiva. u svakoj teškoj prili­ ci. obuzetih uobičajenom kulturom neke od pozitivnih nauka. pogodna da utvrde. dok su njihovi glavni motivi. prethodno dobro­ voljno i motivisano odricanje najvećeg broja među njima od nji­ hovog suverenog prava ispitivanja kojeg će se oni bez sumnje. da bi stvarno bila sposobna da istovremeno obuhvati razne suštinske as­ pekte te teme. dovedeni do toga da jedni druge op­ terećuju glupošću ili pokvarenošću zbog beskorisne suprotnosti nji­ hovih društvenih principa. trebalo da spriječi svaku osnovnu iluziju. 5° najzad. iako. mo­ rala biti. nastaju svakog dana iz istog opšteg razloga kao i naj­ bolje razrađena mišljenja i najprikladnija da se korisno takmiče za društvenu reorganizaciju. bilo. Neiz­ bježno usklađivanje umova pretpostavlja. biti poste­ peno raspadanje. još češće možda. kao što su to najprovjerenije epohe često predstavljale. uglavnom nespojivog sa bilo kojim dubokim i nepokolebljivim ujedinjenjem mogao ostavi­ ti da se duže održava prava politička moralnost. danas. u svakoj teškoj prilici. kobna sklonost čak i najnormalnijih umova da da doz­ vole da ih često jedinstveni impuls vrlo ružne taštine odvuče do trenutne odbrane najopasnijih paradoksa. presijeku. U ža­ losnom svakodnevnom toku naših političkih borbi. Sve ove razne zablude kao i mnoge druge slične ili još izraženije ili štetnije. u klasi po­ litičkih pojmova čija bi vrlo gruba očiglednost. kada se ona uporedi sa lakomislenom pretpostavkom po­ moću koje se oni uopšte ne plaše da. ne treba vjerovati da su takve nastranosti. Osim toga. uspostaviti. rezervisane za neke ekscentrične ili loše organizovane duho ve. Pošto je ta bolest tako do­ prla do umova koji su. kod većine ljudi. opasno mudrovanje naših filantro­ pa ο ukidanju smrtne kazne u ime uzaludnog metafizičkog izjed­ načavanja najnedostojnijih zločinaca sa jednostavnim bolesnicima. druge pro­ lazne i obrnuto. jer ne postoji nijedna 102 institucija koja. nimalo ne zadržava neobični kontrast kojega bi trebalo da im pruži ta skrupulozna mudrost zbog koje su opravdano ponosni. većina umova je.

usredsređeni na politički život u užem smislu. zadržati. Jer ako su teološke koncepcije stvarno morale stvoriti u budućnosti kao Posebno smo uočili kako jedna efemerna sekta. isto tako. tokom ne­ koliko godina. u kojoj je revolucionar­ na metafizika bila trenutno zamišljena. ako se izuzmu neki po­ vršni napadi. Danas kada je. do danas uglavnom sa­ krivene. a kritička doktrina tako iz­ gubila svoj glavni autoritet. u početku. pa čak i ličnom koji je prvi neophodni temelj svih drugih. Osim toga. u stvari. ne zadržavajući se na opštem iskustvu. domaćem mora­ lu. ko­ ji se direktno osporava od strane drugih tobožnjih obnovitelja ko­ ji su. sa sve većim intenzitetom. čak i kada se radi ο njenim sopstvenim pristalicama. Dakle. u svojim uzalud­ nim planovima regeneracije ili pak opšte dominacije. Uzalud se reakcionarna škola još uvijek trudi da prebaci is­ ključivo na revolucionarnu školu opštu odgovornost za taj novi po­ redak razmimoilaženja za koji je ona sama isto toliko kriva zbog svoje slijepe i iracionalne upornosti da pretjerano hvali. ipak. da uspostave kao osnovnu dogmu svog oporavljenog mo­ rala. poštovana. neophodno potčinjavanje strasti razumu. sistematsku dominaciju strasti. naročito kod omladine ma­ nje zaboravljena i manje neplodna još danas od omladine koju za­ jednički inspirišu dvije druge doktrine. čija im spontana aktivnost uopšte nije izgledala. odtada imaju suviše malo prave energije da bi dovoljno nadoknadila razornu akciju koja je svojstvena revolucionarnoj metafizici. samo najopasniju anar­ hiju 1 Čak smo uočili najopštiji i najprostiji princip jednostavnog individualnog morala. razvijala u toku neza­ boravne faze iluzije. otkako je jedna takva početna iluzija morala. nasleđu i braku. primijetiti da su se. podnijeti bez tako sigurnih opasnosti. jedan takav prethodni slučaj dovoljno realizovan. svakako. slabiti. morali su biti snažna protiv-teža. ovi uticaji. u isto vrijeme dubokim i aktivnim koja su. u što nema sumnje. u današnje vrijeme je potpuno napadnuta u svojoj neophodnoj dvostrukoj osnovi. malo po malo. posebno. ona. Ma­ da su ta ubjeđenja. pri­ rodno osjećanje govori ο tome. da je vještački razviju stalnom primjenom najenergičnijih stimulansa. nezasitni stomaci bi se. stalno ublažavanje naših običaja na osnovu za­ jedničkog intelektualnog razvoja zbog veće familijarnosti. u tom pogledu. bilo sa aspekta polnih odnosa. uglavnom. bez obzira na nji­ hov cilj. Treba. principe čija neosporna aktuelna nemoć nikada nije bila više izražena nego u ovom slučaju. a ubuduće treba sve više i da budu direktno kompromitovani ra­ zornim diskusijama u kojima ne vladaju pravi principi i. jasno je da su elementi potrebni za svaku društvenost. postepeno pobolj­ šavanje uslova poslije stalnog progresa ljudske industrije. 105 1 . na kraju. kao što sam upravo 104 objasnio. Te razne spekulativne zablude su već dovoljno prodrle u društveni život da bi danas bilo prepušteno volji svakoga da se ponosi svo­ jim čak najporemećenijim i najnimalnijim strastima: kada bi jed­ na takva raskalašenost mogla opstati. Od sa­ mog poče'tka razvoja revolucionarnog stanja ova se akcija. prema jednodušnom podsticaju. u stvari. akcija raspada­ nja neposredno prijeti. pa čak i suzbiti indi­ vidualni egoizam. neobično pomirenje najrazuzdanije anar­ hije sa najnedostojnijim despotizmom. nudi. morala su i ubjeđenja koja su bila ve­ zana za nju. snažnije nego javne relacije. počinju jasno da razvijaju svoju opasnu aktivnost. godina ili uslova. zbog svoje prirode. težiti da se bespovratno rasprši. doprinosi spontanoj poplavi političke demoralizacije gotovo isto onoliko koliko obadvije njene protivnice. dovoljno ohrabrena jedno­ stavnim filozofskim rušenjem barijera. pokušali. kao direktno određena da reorganizuje moderna društva. pažljivom posmatraču. kao jedine intelektualne temelje društvenosti. bez sumnje. koje nas­ toje da dovedu u pitanje i najmanje ideje ο dužnosti bez ikakvog mogućeg rješenja.ma. da pravo kažemo. inače. mogu. racionalno potvrđe­ nom putem pozitivnog proučavanja ljudske prirode. privatni moral je mogao. otvorenu bujicu individualnih analiza. srećom zavisi mnogo više od drugih opštih uslova nego od ukorijenjenih mišljenja. biti stvarno direktno i neprekidno napadnut tek poslije skoro potpunog raspada javnog morala. naročito zbog njihovog. stvarno. Ali ipak. od strane bezum­ nih sekti koje su. na­ protiv. morala spontano nastaviti. sanjajući reorganizaciju u svom krajnjem mediokritetstvu umjele da razviju. opasna po moral u užem smislu. do određene mjere. jer su vjerovali da treba. ranije okarakterisane. razmatrajućim uticajima. kao što sam prethodno objasnio. Sa bilo kojeg aspekta gledano. energičnim podsticajem te doktrine ostvarena su najdivnija društvena žrtvovanja koja mogu služiti na čast savremenoj istoriji i pored svih reakcionarnih i statičkih prebaciva­ nja. tako da ta filozofija sa­ da. oglasila preko teške povrede institucije braka koju bi mogućnost razvoda duboko izmijenila u svim pro­ testantskim zemljama da javna pristojnost i zdrav individualni ra­ zum nisu mnogo ublažili opasni uticaj teološko-metafizičkih zastra­ njivanja. svakim da­ nom sve tješnjeg i neizbježnog miješanja sa statičkom politikom. vjerovatno ponosili svojom sopstvenom proždrljivošću. pored toga. Privatni moral. Ali. kroz takmičenje zabluda koje se do tada smatralo nemogućim. kao i pravedniji osjećaj prema raznim umjetnostima. Ta osobina se. do tada određenih da nas­ tave njen nagli uspon. U najčešćim slučajevima. pa čak i sa revolucionarnom. morali manifestovati mnogo kasnije i sa vrlo slabim intenzitetom u odnosu na domaći ili lični moral čija uobičajena pravila koja se lakše manifestuju. Porodica koja je u najnemirnijim fazama revo­ lucionarne oluje bila. Ipak je došlo vrijeme kada te neizbježne zablude.

snažnije nego javne relacije. doprinosi spontanoj poplavi političke demoralizacije gotovo isto onoliko koliko obadvije njene protivnice. pokušali. do određene mjere. podnijeti bez tako sigurnih opasnosti. Osim toga. morali su biti snažna protiv-teža. Porodica koja je u najnemirnijim fazama revo­ lucionarne oluje bila. Dakle. počinju jasno da razvijaju svoju opasnu aktivnost. kao direktno određena da reorganizuje moderna društva. nasleđu i braku. Ma­ da su ta ubjeđenja. poštovana. u današnje vrijeme je potpuno napadnuta u svojoj neophodnoj dvostrukoj osnovi. posebno. nezasitni stomaci bi se. jasno je da su elementi potrebni za svaku društvenost. slabiti. neophodno potčinjavanje strasti razumu. pri­ rodno osjećanje govori ο tome. da uspostave kao osnovnu dogmu svog oporavljenog mo­ rala. isto tako. inače. ranije okarakterisane. da je vještački razviju stalnom primjenom najenergičnijih stimulansa. ipak. pa čak i sa revolucionarnom. od strane bezum­ nih sekti koje su. Jer ako su teološke koncepcije stvarno morale stvoriti u budućnosti kao Posebno smo uočili kako jedna efemerna sekta. u početku. malo po malo. čak i kada se radi ο njenim sopstvenim pristalicama. privatni moral je mogao. u stvari. otvorenu bujicu individualnih analiza. Treba. godina ili uslova. domaćem mora­ lu. bilo sa aspekta polnih odnosa. akcija raspada­ nja neposredno prijeti. kao što sam upravo 104 objasnio. dovoljno ohrabrena jedno­ stavnim filozofskim rušenjem barijera. razvijala u toku neza­ boravne faze iluzije. a ubuduće treba sve više i da budu direktno kompromitovani ra­ zornim diskusijama u kojima ne vladaju pravi principi i. Ali ipak. stalno ublažavanje naših običaja na osnovu za­ jedničkog intelektualnog razvoja zbog veće familijarnosti. primijetiti da su se. kao što sam prethodno objasnio. bez obzira na nji­ hov cilj. bez sumnje. čija im spontana aktivnost uopšte nije izgledala. ko­ ji se direktno osporava od strane drugih tobožnjih obnovitelja ko­ ji su. uglavnom. pored toga. Ipak je došlo vrijeme kada te neizbježne zablude. otkako je jedna takva početna iluzija morala. energičnim podsticajem te doktrine ostvarena su najdivnija društvena žrtvovanja koja mogu služiti na čast savremenoj istoriji i pored svih reakcionarnih i statičkih prebaciva­ nja. ona. nudi. kroz takmičenje zabluda koje . tokom ne­ koliko godina. razmatrajućim uticajima. u svojim uzalud­ nim planovima regeineracije ili pak opšte dominacije. biti stvarno direktno i neprekidno napadnut tek poslije skoro potpunog raspada javnog morala. do tada određenih da nas­ tave njen nagli uspon. ako se izuzmu neki po­ vršni napadi. opasna po moral u užem smislu.ma. neobično pomirenje najrazuzđanije anar­ hije sa najnedostojnijim despotizmom. Ta osobina se. usredsređeni na politički život u užem smislu. sistematsku dominaciju strasti. Od sa­ mog početka razvoja revolucionarnog stanja ova se akcija. stvarno. koje nas­ toje da dovedu u pitanje i najmanje ideje ο dužnosti bez ikakvog mogućeg rješenja. vjerovatno ponosili svojom sopstvenom proždrljivošću. oglasila preko teške povrede institucije braka koju bi mogućnost razvoda duboko izmijenila u svim pro­ testantskim zemljama da javna pristojnost i zdrav individualni ra­ zum nisu mnogo ublažili opasni uticaj teološko-metafizičkih zastra­ njivanja. svakako. da pravo kažemo. pažljivom posmatraču. morala su i ubjeđenja koja su bila ve­ zana za nju. samo najopasniju anar­ hiju 1 Čak smo uočili najopštiji i najprostiji princip jednostavnog individualnog morala. postepeno pobolj­ šavanje uslova poslije stalnog progresa ljudske industrije. sa sve većim intenzitetom. na­ protiv. mogu. naročito zbog njihovog. sanjajući reorganizaciju u svom krajnjem mediokritetstvu umjele da razviju. u stvari. Sa bilo kojeg aspekta gledano. ovi uticaji. u što nema sumnje. ne zadržavajući se na opštem iskustvu. u tom pogledu. pa čak i ličnom koji je prvi neophodni temelj svih drugih. 105 1 . pa čak i suzbiti indi­ vidualni egoizam.se do tada smatralo nemogućim. u isto vrijeme dubokim i aktivnim koja su. srećom zavisi mnogo više od drugih opštih uslova nego od ukorijenjenih mišljenja. Danas kada je. težiti da se bespovratno rasprši. Ali. Uzalud se reakcionarna škola još uvijek trudi da prebaci is­ ključivo na revolucionarnu školu opštu odgovornost za taj novi po­ redak razmimoilaženja za koji je ona sama isto toliko kriva zbog svoje slijepe i iracionalne upornosti da pretjerano hvali. odtada imaju suviše malo prave energije da bi dovoljno nadoknadila razornu akciju koja je svojstvena revolucionarnoj metafizici. do danas uglavnom sa­ krivene. Te razne spekulativne zablude su već dovoljno prodrle u društveni život da bi danas bilo prepušteno volji svakoga da se ponosi svo­ jim čak najporemećenijim i najnimalnijim strastima: kada bi jed­ na takva raskalašenost mogla opstati. morali manifestovati mnogo kasnije i sa vrlo slabim intenzitetom u odnosu na domaći ili lični moral čija uobičajena pravila koja se lakše manifestuju. prema jednodušnom podsticaju. jer su vjerovali da treba. u kojoj je revolucionar­ na metafizika bila trenutno zamišljena. na kraju. morala spontano nastaviti. naročito kod omladine ma­ nje zaboravljena i manje neplodna još danas od omladine koju za­ jednički inspirišu dvije druge doktrine. a kritička doktrina tako iz­ gubila svoj glavni autoritet. racionalno potvrđe­ nom putem pozitivnog proučavanja ljudske prirode. zadržati. kao i pravedniji osjećaj prema raznim umjetnostima. principe čija neosporna aktuelna nemoć nikada nije bila više izražena nego u ovom slučaju. jedan takav prethodni slučaj dovoljno realizovan. U najčešćim slučajevima. tako da ta filozofija sa­ da. svakim da­ nom sve tješnjeg i neizbježnog miješanja sa statičkom politikom. kao jedine intelektualne temelje društvenosti. Privatni moral. zbog svoje prirode.

osim toga. Ovdje već možemo smatrati da je dovoljno dokazano da nijedna postojeća politička doktrina ne sadrži mogu­ će rješenje velike krize modernih društava. po svojoj prirodi. posebno kod većine onih koji ih čuvaju s određenom ener­ gijom. ne zadovoljavaju više nego odgovarajuće ideje. . istini za volju. vrlo izražen antidrustVeni uticaj. da su vatreni obnovitelji religioznih teorija u današnje vrijeme smatrali da su razne prethodno pomenute zablude. razvile te raznovrsne dok­ trine. ovdje je više nego očigledno da su sve raznovrsne aktuelne doktrine. obično samu optužuju. sve manje i manje spojiva s istinskim ubjeđenjima kod svakog malo obrazovanog uma direktno nastoji da. a revolucionar­ na doktrina više nego bilo koja druga. U svakom slučaju. bilo tako što su kod onih koji im ostaju vrlo malo vjerni. isto je tako očigledno da kod prostog naroda. inače. iako prilično nesavršeno povezuje svoje pristalice. jedan za drugim. vrlo karakterističnog za naše vrijeme. Uostalom. očigledno raz­ vije te dispozicije do servilnosti i hipokrizije za koje nam je nje107 . očigledno je da osjećanja koja su. uske koliko i iracionalne. koje sa­ da intelektualna anarhija nanosi. čuvajući svoju slobodnu originalnost. treba da budu. da u jednom ili drugom vidu suprot­ stave bilo kakvu energičnu kočnicu stalnom razvoju individualnog egoizma koji se danas sve više usuđuje da direktno traži. kada je riječ ο tome. instinktivnu i nesavladivu mržnju prema svima onima koji su ih se oslobodili. jedan za drugim. kao determinanta aktiv­ nih ubjeđenja. nažalost. di­ rektno suprotne prirodi problema čak i kada se radi ο suviše is­ ključivoj stvari koju ona. da bi oni najzad mogli. onda one danas izgubile svaku stvarnu moć protiv sličnih raskalašenosti? Zar podržavanje religioznih principa. Religiozna vjerovanja danas. tu. a da iz toga. posebno prati. u tome da inspiriše. daleko od toga da mogu stvoriti realni temelj za moral u užem smislu. da uobičajeni moral ljudi koji su ostali dovoljno religiozni nije nimalo viši danas i po­ red intelektualne anarhije. sada smo priznali da svaka od njih utiče na svojstveni način. Revolucionarna politika tako crpi. Najzad. ubuduće ne bi bilo duboko začarano kolo? Zar ukupna društvena moć nužno ne manifestuje svoju opštu efikasnost kroz nepobitni prethod­ ni dokaz svog sopstvenog uzdizanja? Nijedna stvarno osnovna duž­ nost ne bi mogla sada pripadati uvjerenjima koja sama nisu mog­ la odoljeti opštem razvoju ljudskog razuma čija zrelost neće.. koji može da prenese na individualnu aktivnost: ipak. s druge stra­ ne. Ali osim toga. da ako. svoju glavnu moralnu snagu iz vrlo zakonitog razvoja. naj­ češće. ne proiziđe nikakvo nad­ metanje koje bi bilo korisno za društvo? Tako. može razviti kod obrazo­ vanih duša stvarno plemenita osjećanja raznih priroda. tim povodom. naravno. dubokih iako djelimičnih. isuviše nejasni da bi imali bilo kakvo veliko praktično dejstvo u stalno aktivnoj intervenciji svešteničkog autoriteta kojeg. propisane statičkoj. sve više nastoje. ubuduće. ne sastoji. poslije zrelog is­ pitivanja. Zar među malo obrazovnim umovima svakodnevno iskustvo ne pokazuje. predstavlja jednu vrstu hroničnog stanja bi­ jesa. glavne štete. pokazali u punom skladu sa onim što su uzro­ ci trebali predvidjeti. tako da se ne usu­ đuje više. podstaći kasnije pravednija i pomirljivija rješenja. bez sumnje. bilo tako što se protive njegovoj izgradnji na čvršćim te­ meljima kod sve brojnijih duhova kojima ova vjerovanja ne mogu više vladati. neobuz­ danu bujicu čak i najmanje društvenih strasti u ime opšte anar­ hije umova. posebno treba napomenuti. prije svega beskorisnim i mučnim prevarama.i u prošlosti. ne može se ni sa­ kriti da njena opasna energija djelimično počiva na njenoj poseb­ noj tendenciji da spontano i stalno razvija ova osjećanja mržnje i čak ljubomore prema svakoj društvenoj superiornosti čiji upad. od morala većine emancipovanih duho­ va? Žar se glavna praktična tendencija religioznih vjerovanja. žestoko ogor­ čene na cjelokupnu stvarno pozitivnu filozofiju koja je jedina stvar­ no sposobna da suzbije prirodni zamah njihovih zastranjivanja. obično. da obavezno preovladaju intelektualne dispozicije. ranije objašnjenu. a naročito reakcionarnoj. zašto su. svaka od njih nastoji da moralno izvrši. ti principi. uglavnom absorbuje kod najnapredni­ jih naroda. lišeni svake unutraš­ nje i direktne moći. za privatni moral kao i za javni. na kraju obnoviti opresivne prepreke koje su zauvijek uništile njegovu mladost. Isto ta­ ko. dovoljno je potvrdilo osnovnu analizu. isto tako. da postanu dvostruko štetni za njega. teška briga za sopstveno očuvanje. uprkos svojim uzaludnim moralnim pretenzijama. u stvari. isto onoli­ ko strogo koliko samoj revolucionarnoj filozofiji koju. Prije svega. poslužili kao tačke oslonca moralnom poretku. neizbježno kod njih izaziva opštu antipatiju prema svakoj drugoj školi čiju stvarnu zaslugu ne bi mogli priznati bez posljedica: jedino bi istinski racionalna i potpuna doktrina mogla. u aktuelnom društvenom životu. nezavisno od neobuzdane oholosti tako izazvane. na razne načine. indi­ rektne ili čak direktne. bez sumnje. slobodan ili uzdržan. reakcionarna politika. nepromjenjive temelje opšteg morala. mada često pretjeranog. domaći ili lični. raznih opštih elemenata koji je sačinjavaju. čak i kod izvanrednih naravi kod kojih ono mnogo otežava već vrlo opasan iracionalni uticaj jedne suvišne i isključivo kritičke dispozicije duha. efekti su se. iz raznih razloga gotovo jednako ne106 sposobne. svaka doktrina. Ovako kratko ispitivanje glavnih karakterističnih crta naše društvene situacije. važno je primijetiti. već odavno se mogla konstatovati nužna ispravnost jed­ nog analognog posmatranja u pogledu sličnih zabluda čisto protestanskog porijekla. da neumjesnim kažnjavanjem kompromituje sla­ bi ugled koji sebi još čuva. bilo koja od tih političkih doktrina.

na instinkte egoizma i korupcije. u isto vrijeme. ovaj prvi navod. sve tri knjige ove Rasprave su nam jas­ no dokazale. pošto su teološka i metafizič­ ka filozofija jedine do sada slobodno preduzele političku reorgani­ zaciju modernih društava tako što su na osnovu svih prethodnih objašnjenja. prije toga preporoda. umjesto da kod vladajućih klasa obuzdavaju egoističke i separatističke tendencije. takmiče da razviju anarhiju. brzo vukla bilo prema mračnom i neopozivom despotizmu. prema mišljenju tog doba. neumitna sudbina. mada neizbježnom reakcijom bez razmišljanja podstaknu mase protiv svo­ jih istinskih prirodnih vođa bez čije neophodne saradnje oni ni­ kako ne bi mogli ostvariti osnovna poboljšanja koja moraju. sa puno očiglednosti stvoriti kod svakog pažljivog i dobro raspoloženog čitao­ ca.na prolazna vladavina dala mnogo sjajnih dokaza. prema jas­ noj i neminovnoj anarhiji ili pak prema tužnom periodičnom smje­ njivanju jednog i drugog stanja. posmatrane s mo­ ralne strane. uzastopno rukovodila na jednoglasno konačno za­ dovoljstvo intelektualnog svijeta. kroz veliki broj pokušaja. Najzad. odugovlače bolnu društvenu situaciju najcivilizovanijih naroda stalno je otežavajući. 108 i pored prepreka koje predstavlja njihovo aktuelno rasipanje. očigledno spon­ tano. direktno apelovati kroz svoju stalnu primjenu. opasna kako u mo­ ralnom tako i u intelektualnom pogledu: i iz jednog i iz drugog razloga. sa od­ govarajućom efikasnošću. jedna filozofija koja. isto tako. uostalom. zbog svoje prirode. bilo. fizičkih. Takvi prethodni zaključci prvo moraju izazvati veoma mučnu zabrinutost za stvarni ishod koji se u sličnoj situaciji može naći. taj neophodni prethodni izlet u uobičaje­ ni dornen politike u užem smislu. čini mi se. pored prećutne sankcije koju njena doktrina neutraliza­ cije obavezno pripisuje istovremenim nedostacima dvije ekstremne doktrine. u pogledu samih društve­ nih pojmova ako se ona može na njih odgovarajući način primije­ niti? Iz kojeg razloga bi. ovdje nasluti kakav tre­ ba obavezno da bude intelektualni karakter ove spasonosne filo­ zofije čiji će dogmatski razvoj zatim biti posebno izložen. da se. mnogo bolje uočava nego pokret regeneracije. treba da iza­ zove iste takve strahove i usmjeri pretežnu pažnju na pokret ras­ padanja koji se u tome. statička politika. kroz strahovito takmičenje u raznim pravcima. razumno shvaćene. takođe. Jer. u onom potpuno istom stanju koje se danas sažalijeva s punim pravom u odnosu na društvene ideje. iz velikog prethodnog dokazivanja. da će proučavanje ove knjige. S druge strane. utješno ubjeđenje da. isto je tako neosporno da. ova posljednja kategorija ide­ ja mogla biti racionalno izuzeta iz jedne takve primjene koja je postepeno. jedno ili drugo. u cilju dopune ovog uvoda. posebno. hemijski pa čak i bioloških pojmova. postane obavezno jednim na­ glim i čudnim prevratom. proizilazi. Ne treba se mnogo čuditi što su plemeniti duhovi. na kraju uopšte ne dopre neminovno do te posljednje pri­ rodne dopune njenog osnovnog domena? Dakle. što sam upravo objasnio u ovom drugom uvodu. na najpotpuniji i najodlučniji način da je ta pozitiv­ na filozofija u svojoj postepenoj evoluciji. sve aktuelne stranke nastoje da. do sada. pa čak i vodeći ali iracionalni i posebno loše pripremljeni. preko eksperimenata i racionalne analize. na koji način bi trebalo da. Nadam se. preko suprotnog napredovanja čija je realnost isto tako neopoziva. U tom trenutku se radi samo ο tome. sve druge intelek­ tualne puteve. drugi nastoje da kobnom. Jedini. da li bi bilo moguće da pozitivna metoda u svom neizbježno stalnom razvoju. u stvari. nikada iz njega ne izađu. svakako. zbog suviše isključivog posmatranja jednog takvog spektakla. a naročito u toku tri poslednja vijeka. isključivo čuva­ jući svoj lični politički interes. Dak­ le. elita ljudske vrste dolazi danas. što bi bilo apsurdno da se pomisli. koliko užasan toli­ ko neizbježan uticaj mora. pod samo jednim neophodnim uslovom da raniji elementi jedne takve definitivne organizacije. nužno. što je nužni i konačni rezultat svih njenih ranijih evolucija raznih vrs­ ta. ili nam jedi­ no preostaje da se priklonimo pozitivnoj filozofiji pošto je ljudski duh uzaludno iscrpio. bile osuđene da. ponekad bili dovedeni. ubuduće budu. obuhvatala sve manje komplikovane katego­ rije uključujući i onu kojoj se zbog toga direktno prigovara? Ili. do direktnog stvaranja društvenog poretka koji je najbolje pri­ lagođen njenoj prirodi. i koje su. ako im se činilo. da­ nas u jednu vrstu filozofskog očaja vezanog za društvenu buduć­ nost koju je. Na taj način dak­ le. što je isuviše ekstravagantna utopija da bi zaslužila ikakvu diskusiju. Malo produbljena analiza sadaš­ nje epohe i njenih neposrednih prethodnika. Ako se one. očigledno slijedi da: ili nema nikakvog rje­ šenja za problem. legi­ timno nastaviti u njihovom društvenom stanju. nastoje da im vještački omoguće strahoviti us­ pon. Dakle. vrlo uticajne u današnje vrijeme. usuđujući se da im prikazuju proletere kao divljake sprem­ ne da ih pokore. Uzaludna opozicija na­ ših raznih političkih škola je dakle. na jedan poseban način. prigovarajući di- 109 . osim ukoliko se ne stvori četvrti osnovni tip filo­ zofije. za trenutak da zanemarim da bih izvršio. neo­ pozivo sakupljeni u jedan opšti sistem pomoću političke filozofije zaista dostojne te osnovne misije. Zato je dovoljno da sada zauvijek vrati duh čitaoca na opštu tačku gledišta koja karakteriše ovu Raspravu i koju sam morao. u potpunosti konstatovale njihovu duboku iznemoglost koja je nužna kada se radi ο takvoj namjeri. nije ni anarhična ni reakcionarna u pogledu astronomskih. one zajedno idu ka razdoru. cjelokupnom reorganizacijom raz­ ličitih ranijih poredaka ljudskih koncepcija koje su nekada tako dugo opstajale. neke i do nedavno. one jednako nastoje da skrenu društvo sa pravih puteva konačne reorganizacije. vrši.

ne bi moglo nikako. prava sloboda se može. to isto planira oponašajući je. varljive za većinu pojedinaca. konačnu namjenu jedne takve filozofske operacije Sama ideja progresa koja je stvarno svojstvena revolucionar­ noj politici. Metafizička politika je uzalud pokuša­ vala da opravda svoje carstvo ukrašavajući imenom zakona svakak110 ve odluke. očigledno opasnu. veoma mi je stalo do toga da pažljivo unaprijed izdvojim taj glavni princip. na intelektualnom spa­ šavanju društva i kako bi se ograničio samo na to da određuje naj­ sretnijim sljedbenicima najefikasnije eksperimente u istom prav­ cu. inače. koje bez prestanka drže komični mamac te vrste igre uspona koja je isto tako varlji­ va kao i. misle ο toj velikoj temi današ­ nji doktori. biti ospore­ na. kako javni razum. stimulišući danas već suviše prirodnu tendenciju ka opštem ukidanju klasa. suverenih skupšti­ na. bila bi ovdje. pomene ugušivanje raznih otpora. podlim predlogom da se direkt­ no uništi svako stvarno vlasništvo. ono što stvara negativan pojam kada se. više pozitivis­ tičkim terminima rečeno. karakterističan za nju. Ali taj iracionalni put. koji mi se činio već dovoljno neosporiv. Ali sav taj metafizički kult ustav­ nih antiteta ne bi mogao danas stvarno prikriti duboko samovolj­ nu tendenciju karakterističnu za svaku filozofiju koja nije pozitiv­ na. do sada. kao i sve druge. jasno je da politička i naučna analiza direktno nadmeću sa neospornom spontanošću. od stvar­ nog načina realizacije koju ću isprobati u ovoj knjizi. za ne­ promjenjive prirodne zakone i dok se i dalje budu vezivale za raz­ ne volje. nje­ na stvarna superiornost. prije ili kasnije. olakšavati opravdane žalbe mase čije opšte stanje ne dobij a ni­ kakvo presudno poboljšanje. za dugo. nekoliko poslednjih prethodnih razmatranja. metoda je još važ­ nija od same doktrine. i pored svih konstitucijskih površnosti.j. uglavnom. smatram da u ovom momentu treba da pokažem na direktan ali jednostavno uopšten način. Njeno se cje­ lokupno rješenje. koristeći i dalje isti onaj metod koji su sami osuđivali. Revolucionarna politika koja je. jedina sposobna da stvarno rukovodi danas konačnom reor­ ganizacijom modernih društava. koja nova politička filo­ zofija postepeno mora pružiti za osnovno. sve više će se spontano manifestovati pred pažljivim čitaocem ne zahtijevajući gotovo nikada nikakvo formalno upoređivanje. u tom smislu. inače. svodi na to da se teškoća ukloni na taj način što će se vještaćki napraviti manji ili veći izlaz za najak­ tivnije narodne ambicije. bez obzira na njihov sastav. očigledno ostavlja glavno pitanje potpuno netaknuto: takvo zadovoljstvo pričinjeno jednom malom broju pojedinaca koji su tako postali otpadnici svoje klase. ne bi iz toga izvukao nikakvo nepovoljno uopštavanje protiv metode koja je jedina sposobna da radi. Dok se političke pojave ne budu vezale. inače. mogla je da ga sagleda samo sa buntovničke tačke gledišta. nužna su­ periornost pozitivne politike ne bi mogla. Bez obzira na duboko ubjeđenje koje me vezuje za moj način ispunjavanja tog velikog filozofskog zadatka. bez sumnje. čini mi se. predstavljaju — najveću poteškoću savremene politike. preko izmišljotine koja ne mo­ že da mijenja njihovu prirodu. zamišlje­ ne kao vjerni izraz narodne volje. postepeni razvoj ljudske sposobnosti. u današnje vrijeme. ukoliko nisam promašio svoj cilj. Tako. bila jedino oruđe u tom dijelu društvenog problema. namjeravamo svakog dana pokoravati. ne bismo mogli da ne upoznamo moć­ na sredstva. U svim vrstama. Isto je tako neosporno da se. uglavnom. koja se stalno povećava u odnosu na sva­ ki drugi način tretiranja tih pitanja. Razmatrajući. samovolja neće moći da se stvar­ no isključi iz raznih društvenih pravila. prije negc što za­ vršim ovaj dug uvod. Pošto je ma- 111 . sloboda će ostati na silu iluzorna i pri­ vremena bez obzira na volju kojoj se. rasterećuje sadašnjost samo tako što se mnogo opterećuje buduć­ nost stvaranjem novih snažnih prepreka svakoj istinskoj društve­ noj reorganizaciji. Ipak. uglavnom preuranjena sve dok njen istinski opšti duh ne bude mogao biti dovoljno okarakterisan. razvijajući prekomjerne želje koje se ne mogu baš sve zadovoljiti. Zato smatram da moram. bilo božanske ili ljudske. kako bih jače istakao na ovom mjestu. ukratko iznijeti. biti neopho­ dan. njenu vezu sa dvostrukom osnovnom potrebom naše epohe. najzad. na izgled. Oni koji su. po tom pitanju. upali su. sastojati samo u racio­ nalnom potčinjavanju samoj nadmoći osnovnih zakona prirode ko­ ja je konstatovana na odgovarajući način i zaštićena od svakog sa­ movoljnog ličnog naređenja. opšti uzrok političkih progresa sa prak­ tične i najšire tačke gledišta. a posebno u ovom slučaju. najviše okarakterisali' to beskorisno rješenje kao anarhično. Kako se pozitivna politika bude postepeno razvijala tokom ove knjige. osim ako se tim imenom ne žele dekorisati nade. t. tako često iracionalne i poremećene. svakako. neophodna mada indirektne. ako i dalje nastavimo da privremeno odbacujemo svaku naučnu ocjenu u užem smislu i os­ tanemo i dalje na čisto političkom stanovištu koje jedino odgova­ ra tom uvodu. znači puno i stalno širenje slobode. i statička politika uz pretjerani oprez koji je. čak i u tom ograničenom slučaju. odluke. u najčudniju nedosljednost. čak i kada bi takav pokušaj konačno bio osuđen. u suštini. prema tome. Svaka direktna i posebna paralela ove nove političke filozo­ fije sa aktuelnim društvenim teorijama.rektnim zaključcima koji su već obrazloženi u razgovoru ο opštem filozofskom učinku sve tri prethodne knjige. poboljšanje društvenog položaja podčinjenih klasa koji. Jer. makoliko on mogao. koje su. kao da je ova apsurdna utopi­ ja mogla da donese bilo kakav trajni lijek za boljku. sve druge igre. Dakle. da bi pokazale da je pozitivna filozofija dopunjena na odgovarajući način.

bez ikakvog ukidanja klasa i remećenja opšte ekonomije. sa izuzetnom preciznošću. Da li će biti potrebno da se. do sadašnje generacije ko­ ja. nužno gurajući na čelo društvenog pokreta kapacitete čija su zakonska prava nepriznata danas. tako da je ovdje potrebno da se. Dakle. Uostalom. dovoljna je da očigledno doka­ že. bez svrhe. očigledno. Inače. Ali. po prvi put. u poboljšanju osnovnog uslova te ogromne većine. da ova filozofija. Neopo­ zivo uništavajući svaki beskorisni prestiž i potpuno štiteći vladajuće klase od invazije anarhije. Kako je ispunjavanje ova dva glavna uslova. odredila da ostane bes­ konačno sastavljena od ljudi koji žive manje-više nesigurno od plodova svakodnevnog rada. lako će se shva­ titi. ČETRDESET SEDMA LEKCIJA Sadržaj — Kratka ocjena glavnih filozofskih pokušaja preduzimanih do danas u cilju stvaranja društvene nauke Ako je. može biti pripremljena. nezavisno od svoje dvostruke spontane efikasnosti. može najzad. jasno je da se prvi društveni problem sastoji. Nužni uticaj te dvo­ struke prepreke je. bez na­ pora. ne treba ipak da zanemarim. koja sam naveo. svakako. u tom smislu. imaću više prilika da direktno pokažem da će duhovna reorganizacija. Pošto smo unaprijed objasnili da je do sada bilo nemoguće os­ novati jednu pravu nauku ο društvenom razvoju. vaspitavana u duhu efikasnog podstreka revolucionarne krize. postavljajući obično između radnika i nji­ hovog šefa jednog zajedničkog moralnog predstavnika vlasti. na odgovarajući način. namijenjenih da di­ rektno osnuju društvenu nauku. toliko određen da. u toj stvari da čisto politički uslovi u njoj uglavnom. koinci­ diraju sa čisto naučnim uslovima. udaljavaju od prave teme današnje lekcije. uglavnom. spontano će biti uproštena i veoma sažeta. zajedničkoj stvari da karakter spe­ kulativne veličine i čvrstog jedinstva. Iako je razvoj jednog takvog direktnog istraživanja nespojiv sa. ranije pomenute. samo ukratko. i koja. što treba snažno da dopri­ nese njenom konačnom uspjehu koji se ne bi mogao ostvariti na drugi način. bilo da bi uklonila iz čisto političkog poretka ono što proizilazi iz intelektual­ nog i moralnog poretka. Svako drugo posebnije prikazivanje trebalo bi da se. ukaže na radikalnu ništavnost intelektualnih napora. bilo neophodno. ostavljen pozitivnoj politici koja je određena da upravlja ko­ načno razvrstavanjem modernih društava. naša opšta ocje­ na raznih pokušaja. očigledno preuranjena. da opšte proučava­ nje društvenih pojava direktno potčini pozitivnoj metodi zbog pret­ hodnog uvođenja pozitivnog duha u sve druge osnovne grane pri­ rodne filozofije. u početku. čiji je cilj moglo pred­ stavljati to veliko osnivanje. bilo da bi podstakla. kada su i pitanju neizlječiva zla pametno i čvrsto pokoravanje. tako da oni zbog svog sponta­ nog nadmetanja danas bitno usporavaju mogućnost stvaranja druš­ tvene nauke na stvarno pozitivnim osnovama. izbaci iz spekulativnog duha ovog djela. bilo bi. naći dovoljnu osnovu za racionalno istraživanje. prethodna ana­ liza. očigledno. navede glav­ ni filozofski karakter odgovarajućih radova. po svojoj priro­ di. nova filozofija će moći sama ko­ risno da usmjerava narodnu politiku u užem smislu. tokom ove knjige. svakako nisu mogli biti uspješni. izričito. moglo izgledati da se sva različita razmiš­ ljanja. krat­ ko zadržavanje na jednoj isto tako značajnoj tački gledišta. po svojoj prirodi. suštinski spekulativnom prirodom ove Rasprave.si nase vrste. u na­ stavku ovog djela. ovdje. takav način shvatanja pitanja isključivo je. prije nego što se ona mogla oslo113 112 . pa čak i neumjesno da se ovdje preduzme bilo kakva posebna kritika filozofskih pokušaja koji. u isto vrijeme. uključujući proučavanje intelektualnih i moral­ nih pojava čija se pozitivnost rađa početkom ovog vijeka. gotovo isto toliko koliko i prava proletera. dopire. sada se mora osjetiti koliko su ona direktno i nužno za nju veza­ na. iako samo u glavnim crtama. u cjelokupnoj društvenoj prošlosti. neumitna sudbina. ponuditi kasnije jedinu pravilnu osnovu za miroljubivo i pravedno opšte izmirenje njihovih glavnih suko­ ba koji su danas gotovo prepušteni gruboj disciplini materijalnog antagonizma. sa­ mostalnog i obrazovanog. teži da sponta­ nim povezivanjem glava i ruku.

posebno. bilo ko­ jeg osjećanja za pravo demonstriranje. koji su samo mogli biti od koristi jednoj tako jasnoj temi. a posebno astronomije. Onaj koji je u današnje vrijeme prikazao tu cjelokup­ nu ekonomsku doktrinu u najracionalnijem i najboljem vidu. da bi to bilo najbo­ lje. na to da nastavim jednu već započetu operaciju. svakako. ništa ne može oslo­ boditi. bilo u javnosti ili kod vlasti. jasno okarakteriše ta nužna ništavnost naučnih pretenzija naših ekonomista koji. da osvijetli razne bitne tačke socijalne filozofije. zaslužuje da ovdje bude ukratko okarakterisana da bih jasno dokazao da ne treba da se ograničim. koje će usljediti. baš zato što mu je cje­ lokupno ranije proučavanje moralo pokazati u čemu se. sebi postavio cilj. u stvari. odmah. najodlučnije osobine čisto metafizičkih koncepcija. bilo kojeg pojma ο prirodnom zakonu. pa čak ni pokušao da zamisli na odgo­ varajući način. 115 . Ne može se. po svemu. kako to jasno dokazuju dragocjeni prikazi. bez ikakve druge fiziološke pripreme osim nekoliko ne­ jasnih i nedovoljnih propisa opšte logike koji nisu sposobni za bilo kakvu stvarnu efikasnost. koja je u ovom vijeltu postepeno sticala do­ voljno povjerenja. dakle. u samom po­ četku. poš­ tovani Tracy. Ova vrlo prirodna iluzija. gotovo uvijek izašli iz redova advokata ili književnika. i pored tog odlučnog priznanja u čiju se spontanu iskrenost zaista ne mora nimalo sumnjati. na primjer. osnuje jednu posebnu novu nauku. lišeni intimnog i poznatog osjećanja prave naučne pozitivnosti i za koje će brzo uvodno razjašnjenje. da bi dala priliku da se. tobožnje današnje nauke. osnuju brojne po­ sebne katedre zvanično namijenjene tom novom učenju. jednim jednostavnim prethodnim razmatranjem. potčine pozitivnom duhu ono što oni nazivaju ekonomskom nau­ kom i da svakog dana predlažu svoj postupak kao model prema ko­ jem sve društvene teorije treba da budu konačno obnovljene. za mnogo drugih glavnih djelova indus­ trijskog razvoja čovječanstva. u mnogim drugim ranijim filozofskim pri­ likama. vezane za podjelu rada. U pogledu toga se. na jedan poseban način. Iako ovo prekomjerno dokazivanje može. u glavnim mjestima civilizovanog svijeta. jače manifestuje prava priroda jednog poduhvata koji još nije bitno preduzet. očigledno izuzetni slučaj slavnog i oštroumnog filozofa Adama Smita koji je. Na mjestu do kojeg je ova Rasprava došla. Isto tako. Ipak. nažalost. direktno je napravio. nisu. spontano i odlučno priznanje te metafizičke strukture izradivši svoju raspravu ο ekonomskoj po­ litici. treba s poš­ tovanjem. za op­ šte djelovanje banaka itd. inače. inače tada pripadao. čak veoma organizovanih. u teološko-metafizičkim sastavima slav­ nog Spinoze. na od­ govarajući način primijeniti metodu čije. inače. opštu temu svojih proučavanja kao potpuno iz­ dvojenu i nezavisnu od cjelokupne političke nauke od koje nasto­ je da je potpuno izoliraju. sastoji prava naučna metoda. bez većeg stvarnog uspjeha. bilo bi. ni najmanje primjene. njihovi radovi. makolika bila unutrašnja snaga njihove inteligencije. što će. tako dobro ostvaren u njegovom besmrtnom djelu. osim tog jasno objašnjenog izuzetka na koji se eko­ nomisti uzalud pozivaju. to ne bi mogao biti slučaj kod umova. najnaprednijoj metafizičkoj školi. kao i svi njegovi čak i najeminen­ tniji savremenici. jasno pokazuju. izgledati nepotrebno svakom čitaocu. biti stvarno značajno. nije manje očigledno da su ti filozofi bili. čini mi se. u njegovim posmrtno objavljenim djelima. kao i. ako se. uspijeli da. najzad. filozofske kreacije koju nijedan od mojih prethodnika ni­ kada do sada nije planirao. jednostavno kao četvrti dio svoje opšte rasprave ο ideologiji. izdvojiti. kako oni vjeruju. kao ne­ minovni nepoznavaoci i najmanjih pojava. radi ο pokušaju. koji je. poslužiti da se poslije toga. bilo koje ideje ο nauč­ nom posmatranju. inače.. 114 ukoliko bi se ono moglo potpuno shvatiti. očigledno. kada se provjeri opšti sud koji smo ο tome unapred donijeli. oponašajući naučnike u užem smis­ lu. oni. nisu mogli. moram ograničiti na jedan kratak prikaz kojim ću okarakterisati glavni nedostatak svojstven svakoj od ovih različitih filozofskih operacija. od kojeg me. a bez mogućnosti da se naš um dovoljno racionalno pripremi? Sekundarni razvoj-. ne poznaju. pozovem na cjelokupnu knjigu da bih prećutno uklonio sve preuranjene prigovore koji bi se mogli pojaviti i sve sekundarne nesigurnosti koje bi mogla ostaviti jedna tako kratka osnovna ocjena političke ekonomije. a čini mi se. da sav dogmatski dio njihove. bez sum­ nje. za osnovnu funkciju novca. prenijeli u svoja istra­ živanja. duh takve snage. već da se. svakom mjerodavnom i iskusnom sudiji. suviše malo cijenjeni. mog­ li ni na jednom pravom izvoru crpiti taj uobičajeni duh pozitiv­ ne racionalnosti koji su. grubo oponašanog. s plemenitom filozofskom čednošću koja mu je uvijek svojstvena. da do­ voljno predosjeti pravi filozofski duh i bitne logičke uslove druš­ tvene nauke. Ali. jer su najklasičniji me­ đu njima nastojali da na dogmatski način predstave pogotovo u današnje vrijeme. bez ikakve uzaludne pre­ tenzije da. u tom smislu. Čini mi se da je očigledno. kroz svoje sjajne analize. Iako je morao ostati uglavnom angažovan u metafizičkoj filozofiji. filozofske istorije nauka.niti na dovoljno široku eksperimentalnu bazu. direktno i duboko pokazuje jednostavni metafi­ zički karakter i pored iluzorne izvještačenosti posebnih formi i uo­ bičajenog protokola naučnog jezika. nikako nije mogao duboko upasti u takvu iluziju. što su htjeli osnovati pravu društvenu nauku. u najtežim analizama. koji je postepeno priprem­ ljen na osnovu pažljivog proučavanja tri prethodne knjige. Zbog svog vaspitanja. svakako bi bili nespojivi sa glavnom namjenom ovog djela. ubijedeni da su. koji su zbog prirode svog vaspitanja. prigovoriti našim ekonomistima. dovoljno da se. na­ protiv. vrlo dobronamjerno. bez sumnje. prije svega.

predstavlja posljednji glavni dio ukupnog sistema kritičke filozofije koji je obavio jednu neophodnu iako samo privremenu funkciju u toku čisto revolucionarnog perioda. bez potrebe da se ide dalje. da politička ekonomija. Takav je. pokazuje potpuno podržano na najprirodniji i naj­ izraženiji način. postao tako nejasan i neodređen. bitno unakaženi beskorisnim i nezre­ lim izlaganjima naučnih formi. kada je riječ. dakle. u vezi sa čitavom socijalnom filo­ zofijom. poku­ šala prekriti. ako iz tog razloga ona posebno dijeli opštu slavu tog velikog prethodnog oslobođenja. kada aktuelni radovi. koja su zaista nova otkrića dodali njegovim srećnim prvim pogledima koji su. naprotiv. još od srednjeg vijeka. bilo bi nepravedno da se zaboravi da ova doktrina. tako da se neprestano dovode u pitanje naj osnovni j i pojmovi. Ali. nije bilo od nikakve stvarne koristi. Ali.između logike i morala. postaje izvjesno da ekonomska ili industrijska analiza društva ne bi mogle biti obavljene na pozitivni način. Uostalom savremena istorija ta tobožnje nauke potvrđuje. uglavnom. glavnu socijalnu efikasnost jedne takve doktrine bez naučnog lakiranja kojim se ona. U stvari. u stva­ ri. odsada pretvorenog u potpuno nejasne pojmove koji više nisu prikladni za nikakvu stvarnu primjenu i koji. Pa zar to nije intelektualni spektakl koji nam pra­ vi politička ekonomija već pola vijeka? Ako su naši ekonomisti. što će posebno objasniti slijedeća lekcija. ona. »proizvodnje« i dr. zaista naučni sljedbenici Adama Smita. umjesto da se po­ kažu kao spontani nastavak i postepeno usavršavanje ranijih ra­ dova. određuje beskorisno po­ navljanje iluzornih kontroverza koje se stalno obnavljaju a nikad ne napreduju: prema tome. Suviše je lako konstatovati. u stvari.. odlučno iako indirektno. u to­ ku cijelog rada. pojam proizvodnje je. u socijalnim proučavanjima kao i u svim drugim koja se odnose na živa tijela. konačni sud koji je. posmatrajući nepristrasno jalove prepirke koje ih dijele na najelementamijim pojmovami »vrijednosti«. u stvari. da su nastavljanje i plodnost najjasniji simptomi svih pravih naučnih koncepcija. manifestuje teške političke štete koje smo uočili u prošloj lekciji i za koje će­ mo sve više nadalje osjećati da nužno pripadaju cjelokupnoj revo­ lucionarnoj filozofiji odkada je pokret raspadanja dogurao dovolj­ no daleko da utiče sve više na neophodnu konačnu prevagu suprot­ nog pokreta ponovnog spajanja. sve više razvijao stari društveni režim i koja je. prema prirodi teme. a to osnovno svojstvo. prema našoj cjelokupnoj inte­ lektualnoj prošlosti iz tri poslednja vijeka. da pravo kažemo. zbog pogreš­ nog uopštavanja. nego se. na sebi svojstven način i gotovo uvijek dužan poštovanja. isto tako. naučne ništavnosti te teorije koju Adam Smit nije na­ mjeravao da koncipira na takav način. u toj ogromnoj intelektualnoj borbi potpuno obezvrijeđujući cjelokupnu industrijsku politiku koju je. sa neodoljivom očiglednošću. zaslužila tobož­ nja ekonomska nauka posmatrana u dogmatskom vidu. moralnu i političku analizu. neka nam. Ova čisto privremena funkci­ ja predstavlja. ne samo što nije ograničeno na jednostavnu koordinaciju koja bi se mogla pripisa­ ti sporednim sistematskim preokupacijama. neosporno je. razni opšti aspekti su. recipročno. naprotiv. međusobno i racionalno nerazdvojiva do te mjere da se mogu razjasniti. nego samo. ka­ da se razmotri sa istorijske tačke gledišta. u isto vrijeme. Jer. sada primorani da ko­ riste mučna jezička okolišanja da bi izbjegli izraze koji su postali duboko nejasni i dvosmisleni. na primjer. bilo u prošlosti ili pak u sadašnjosti: tako da. pokažu u čemu su stvarno usavršili i dopunili doktrinu tog besmrtnog uči­ telja. »koristi«. možemo biti sigurni da se ne radi ο nikakvoj pozitivnoj doktrini. Dakle. već ο čistim teološkim ili metafizič­ kim raspravama. da su oštroumni duhovi koji se ponose tačnošću i jasnoćom. ima svoj posebni model za sistematizovanje anarhije. u istorijskoj analizi ove velike epohe. uzalud. samo jedni pomoću drugih. onda. obično. Politička ekonomija je učestvovala. u početku korisno štitila. za svakog novog autora dobijaju čisto lični karakter. to iracionalno razdvajanje pred­ stavlja neosporni simptom bitno metafizičke prirode doktrina koje ga uzimaju za osnovu. Tako. prećutno predstavlja nehotično priznavanje. svi drugi djelovi te filozofije. s dru­ ge strane. pomislili da pri­ sustvujemo najčudnijim raspravama srednjevjekovnih skolastičara ο osnovnim osobinama njihovih čisto metafizičkih suština čiji ka­ rakter sve više poprimaju ekonomske koncepcije što se više dogmatizuju i usitnjavaju? I u jednom kao i u drugom slučaju. bez obzira na njegovu intelektualnu. kada. taj direktni sud ο njenoj čisto metafizič­ koj prirodi. na primjer ο opštim pojmovima analize i sinteze i dr? Uostalom treba pažljivo naglasiti da opšte priznanje naših ekonomista ο nužnom izoli­ ranju njihove tobožnje nauke. na svoj način. konač­ ni rezultat tih apsurdnih i beskonačnih rasprava je najčešće izopačivanje dragocjenih prvobitnih saznanja zdravog narodnog razu­ ma. mogu iza­ zvati samo beskorisno prepirke riječi. i koje. svakako. kako treba. ne samo što ne pravi nikakav stvar­ ni i podržani progres. u po­ gledu nje. više sa političkom nego naučnom namjenom. Ka­ de se napusti svijet suština da bi se došlo do realnih spekulacija. a naučne forme 117 . svojstvene ovoj knjizi. Nije li takav efekat potpuno analo­ gan sa sličnom pustoši koju je ranije napravila metafizika u os116 novnom proučavanju ljudskog razuma. ne­ prekidno postajala sve štetnija po opšti razvoj moderne industrije koju je ona. kao i. svi pa­ metni ljudi. što ću se potruditi da objasnim kasnije. u početku su vezivali potpuno jasan smisao za neop­ hodne izraze »proizvod« i »proizvođač«: odkada se ekonomska me­ tafizika usudila da ih definiše. Zar ne bismo. čini mi se. dogmatska struktura.

kada se sagleda kako treba. umje­ sto da u tome vide znak za jednu od najosnovnijih i najhitnijih pri­ mjena istinske političke nauke. 1 Makoliko bile očigledne opasnosti od tog opšteg sofizma čije bi logične po­ sljedice. čak i u predmetima koji joj. uglavnom. manje-više duboko i trajno poremeti sadašnji način života radničkih klasa. Ta uzaludna i iracionalna sklonost da se prihvati samo onaj stepen poretka koji se sam us­ postavi. naši ekonomisti samo znaju da sa neumoljivom pedantnošću ponav­ ljaju svoj prazni aforizam ο apsolutnoj industrijskoj slobodi. masa naše vrste pa čak i klase koja je. ipak pra­ vičnost nalaže da se ovdje navede. tako da u svakoj teškoj prilici koja se sukcesivno pruža. na osnovi svega onoga što je ο njemu napisano. a koje je moglo nastati sa­ mo kao posljedica odgovarajućeg slabljenja kod drugih. samo kao filozofsko oruđe za zdravo opšte ubjeđenje koje je obični zdravi razum morao spontano steći kroz pro­ dužetak opšteg progresa ljudske industrije svih modernih populaMožda treba ovdje navesti. svakako. dovelo do negiranja ili nepoznavanja industrijskog razvo­ ja. na primjer. u ve­ zi sa tim. sa opštim ispitivanjem dru­ štvenih poteškoća neposredno vezanih za svako industrijsko usavr­ šavanje koje teži da. jedan zaista smiješan odgovor u kojem se. Ništa nije tako oči­ gledno u čuvenom i jasnom ekonomskom pitanju mašina koje se podudara. prema prirodi teme. u početku. Iako su. pogodne za čvrsto osnovno izmirenje. bez sumnje. povoljni uticaj. oni se usuđuju da odgo­ vore na sve žalbe da s vremenom. umjesto da u njoj vidi samo osnovni izvor mogućno­ sti jedne takve organizacije. bez mnogo muke. bez sumnje. Jer ta se tobožnja na­ uka uopšte nije ograničila. vjerovatno. mogli biti dovoljno utješeni perspektivom. posmatrana sa izvjesnog praktičnog aspekta. poslije nekoliko vjekova. kako treba. uglavnom. izgleda. ova doktrina. poslije tih prolaz­ nih poteškoća doživjeti stvarno i stalno poboljšanje: što. išle ništa manje nego na sistemsko ukidanje svake stvarne vlasti. na isti način kao i svi drugi djelovi revolucionarne filozofije. dovoljan. bilo kod pojedinaca ili kod naroda. nepromjenjiva ukupna masa našeg bogatstva.koje je ona danas pozajmila. pre­ ma tom značajnom prikazivanju. očigledno odgovara u društvenoj praksi. kada je riječ ο tome. što se prošlosti tiče. Bar se ne može spriječiti da se prizna da jedna takva teorija tako spontano objavljuje. danas vo­ di tome da se kao opšta dogma ustanovi obavezno odsustvo svake stabilizujuće intervencije koja. čak nesumnji­ vom. obič­ no. prema tome. u suštini. biti mno­ go više? Takva je. u najmanje plemenitoj vrsti so­ cijalnih odnosa. na to da na jedan suviše apsolutan način kritikuje industrijsku politiku starih evrop­ skih sila koje su i pored svojih aktuelnih nepogodnosti dugo vrši­ la. u stvari. istovjetnog ponavljanja tog sistematskog negiranja. i stvari samo povećavaju tu opasnost nastojeći da je učine dogmatičnijom i širom. opšti duh anarhije čiji je spontani razvoj ona. različite ljudske interese kao nužno solidarne i. da će u slijedećoj generaciji biti isto toliko radnika koji će živjeti od tipografije i da će ih. ekonomisti. uobičajena utjeha koja posebno proizilazi iz savremene političke ekonomije čiji bi čudan kraj neprihvatanja bio. pa čak i neophodan za početni indus­ trijski razvoj modernih društava. predstavljala poboljšanje materijalnog uslova jednih. svakako. zaboravlja da je ljudski život vrlo daleko od toga da traje beskonačno. mora. Ali. kada bi se potpuno i slobodno mogle obrazložiti. ova tobožnja nauka je. Zar su mnogobrojni prepisivači. na kraju. jednoj vrsti sve­ čane ostavke koju ta tobožnja nauka daje svaki put kada indus­ trijski razvoj izazove neku ozbiljnu poteškoću. neće biti manje opasna metafizička tendencija političke ekonomije da spriječi stva­ ranje cjelokupne industrijske discipline. može da izgleda kao da pred­ stavlja od strane te tobožnje nauke. svoju sopstvenu društvenu nemoć i tako se pokazuje pot­ puno lïlenom svake osnovne veze sa svim glavnim praktičnim po­ trebama. da bi sebi. vrlo nezdravo zaključila da nema nikakve koristi od bilo koje posebne institucije direktno određene da reguliše tu spontanu koordinaciju. 118 1 nost za njihove srećne napore da uklone kobnu i nemoralnu pred­ rasudu koja je. Ne razmišljajući ο tome da se sva ljudska pitanja. Na opravdane i hitne prigovore koje tako često izaziva ta opasna praznina našeg društvenog poretka. kao jedna vrsta nadoknade. koji su ne­ kada patili zbog industrijske revolucije nastale upotrebom štam­ parije. uprkos toj velikoj usluzi koju će prava druš­ tvena nauka morati marljivo da primi i dopuni. na veoma neospo­ ran način. što je. kada ne bi bilo racionalnih disku119 . Pošto smo u nekim posebnim slučajevima od drugorazrednog značaja manje-više nepotpuno konstatovali prirodnu tendenciju ljudskih druš­ tava ka izvjesnom nužnom poretku. pod pretpostavkom da je. najviše pripadaju. povrijeđena. oba­ vezno svode na prosta pitanja vremena. uprkos ne­ ospornoj tačnosti te nužne posljedice. u početku. da su opasna maštanja reproduikovana u današnje vrijeme. međutim. efikasno sadrži. srećna istovremena sklonost aktuelne politi­ čke ekonomije da odmah predstavi. na temu osnovne insti­ tucije vlasništva. predstavlja najbolji način da se pomogne spontani razvoj društva. što ću objasniti u nastavku. dala izvejstan naučni izgled koji je kod mnogih neobrazovanih duhova samo isuviše olakšao njihovo štetno djelovanje: što jasno dokazuje uobraženu nemoć jedne taikve doktrine da. ina­ če prilično nepotpune. Osim toga: opšti duh političke ekonomije za svakoga onoga koji ga je ocijenio. poslužili. tom prilikom snažno pomagala. manje-više vjerno. sebe ovlastila za tobožnje pri­ kazivanje političke ekonomije. i pored svojih iluzornih pretenzija. _može da odgovori na najhitnije praktične potrebe samo pomoću beskorisnog.

u stvari. da na brzinu pomenem sve veću sklonost aktuelnih duhova. priznajući kroz jednu već. prema onome što se zove ekonomska politika. naročito kod proučavanja društvenih poja­ va. manje ili više neposredne. pokazuje ljudski duh u današ­ nje vrijeme. mora. Pravi.šija. učiniti neos­ pornom mogućnost da se potpuno udovolji. koja se već uveliko osjetila. može danas stvarno proizaći samo iz zaista racionalnog shvata­ nja cjeline nauke. zbog tih različitih objašnjenja. industrijskim razvojem modernih društava. sama po sebi. zbog svoje prirode. iz istog glavnog razloga. ova veoma slična pravila moraju poštovati u pogledu svakog razmatranog predmeta. prema istorijskim proučavanjima kao i primjet­ no usavršavanje koje su ona postigla u toku dva posljednja vijeka. pri­ premi jedne zdrave. na koristan način. na opšti način. i pored korisnih prethodnih razjašnjenja vezanih za tu doktrinu. u isto vrijeme. mogla biti. zavisno od aspekta sa ko­ jeg se razmatraju. u kratkom preg­ ledu se vidi da politička ocjena te tobožnje nauke uglavnom potvr­ đuje u suštini. iako je ona mogla doprinijeti. kada se taj veliki filozofski uslov koji za sada još nije ispunjen. koji sa superiornom efikasnošću teže tom velikom cilju. na svoj način. jer one ne opisuju osnovne promjene koje. kao što sam to ustano­ vio. posmatrati kao novi karakteristični simptom instinktivne potrebe. sa istim darom. potpuno prestane svaki in­ telektualni interes koji bi mogao podstaći tu varljivu spoljašnost. Dakle. Ako smo mi. zaista. upotrebu da moja osnovna teorija ο opštem i nužnom hodu ljudskog duha. kao što ona to sebi predlaže. da indirektno okarakteriše nužno nesposobnost da upravlja. sukcesivno. na najprirodniji način. ČETRDESET OSMA LEKCIJA Sadržaj: OSNOVNE KARAKTERISTIKE POZITIVNE METODE RACIONALNOM PROUČAVANJU DRUŠTVENIH POJAVA U U svakoj stvarnoj nauci su shvatanja koja se odnose na meto­ du u pravom smislu. Ukoliko pojave postaju složenije i posebnije. Izolovani od svake stvarne primjene. briž­ ljivo ukloniti ovo. ono što je moralo uticati da se predvidi njena direk­ tna naučna ocjena. Ali da bih izbjegao detalje koji se lako mogu nadoknaditi moram se ograničiti. samo ako se jed­ nim velikim filozofskim pogledom obuhvati racionalna cjelina svih različitih društvenih aspekata. dakle. Jedna takva filozofska obaveza mora izvanred­ no povećati glavne teškoće. Tako. od početka ove Rasprave. uticati da. da se ta poseb­ na prolazna sklonost koju. prethodno razdvajanje. koje su nedovoljne da se. tako da izgleda da se tu isti principi odnose al­ ternativno ili na metodu ili na doktrinu. Ipak će nastavak ove knjige. istorijske analize direktno usmjeravajući paž­ nju filozofa na osnovni razvoj ljudske industrije. jer onda ove promjene dobijaju izraženiju jačinu i veći značaj. 121 120 . znali postupiti drukčije kada je u pitanju vi­ še usložnjavanje predmeta i uz to njegov stvarni nedostatak pozi­ tivnosti. lako moglo ukazati na mnoge druge opšte. manifestuje u svim glavnim metodama kojima se stalno služi naš razum. Inače. ovom dvostrukom intektualnom uslovu. odvojiti metodu od doktrine. pokazuje naučni i logički karakter zavis­ no od različitih potreba njene primjene. osnovni pojam metode. osnovana kako treba. izgleda. a posebno one kod koje mora sve biti istovreme­ no osnivano. bez sumnje. u pogledu pojava koje su manje složene. dovde morali. koje. veoma različitu. te smo time očigledno učinili još jasnijim zakon. kao što se to moglo do sada naslutiti. uspješno usmjere različita istraživanja našeg razuma. predstavlja skica bilo koje nauke. neosnovano i sterilno. nadam se. nijesmo. zaista. ali veoma širokih generalizacija. ali gotovo neospor­ ne simptome jedne takve osnovne sklonosti koja se danas. dokazujući da u tome ne treba nikako vidjeti elemenat koji je već stvoren iz buduće socijalne fizike koja bi. na kraju. ispuni na odgovarajući način. jasno je. po svojoj prirodi neodvojiva od shvatanja ko­ ja se neposredno odnose na samu doktrinu. manje je moguće. najtačniji pojmovi ο metodi svode se uvijek nuž­ no na nekoliko neospornih. ovdje bi se. da se društvena proučavanja potčine istinskim pozitivnim metodama koje će.

i između istraživanja univerzalnog lijeka za sve i sistema medicinskih nauka. Ipak. potreb­ no je. svom nužnošću. uprkos njihovom praktičnom antago­ nizmu. u svakom drugom slu­ čaju. koja bi. ovdje je. da bi uprostili ispitivanje. najprije brižljivo opisati njen pravi opšti duh i skup osnovnih sredstava koja su joj svojstvena. postavši složenije. sre­ ćom nepotrebnih u odnosu na prethodne teme. uopšte. i čak više nego kod ostalih. sa­ stoje. da­ kle. pojaviti kod većine obrazovanih sudija. manje ili više tegobnih rasprava. Shvaćen u ovom trostrukom pogledu. dostigla pravu pozitivnost. ne treba uopšte sumnjati da takve još nijesu danas glavne osobine svih društvenih spekulacija. samo jed­ nu opštu modifikaciju prve. druga sačinjava. mogu se. još više odnositi na samu metodu. procjenjuje pra­ vo sadašnje stanje društvene nauke. i koju. bez sumnje. Kada se. jer. kao što smo to uvijek radili u prethodne tri knjige u pogledu na­ uka koje joj prethode: krajnja nesavršenost jedne takve nauke mo­ ra ovdje učiniti još potrebnijom tu nužnu obavezu. kada pojave. Ukratko. nauka. Postepeno izvršenje ovog prethodnog posla u drugim osnov­ nim naukama nas je ovdje spontano vodilo do objašnjenja koja su utoliko elementarnija i eksplicitnija ukoliko se radi ο nauci koja je komplikovanija i nesavršenija. u mjeri u kojoj se bude postepeno primjenjivala: tako da ovdje sad može biti govora samo ο jednoj pravnoj prethod­ noj logičkoj raspravi ο metodi u socijalnoj fizici. očigledno neophodno. čine danas veoma smjelu novinu. pozitivna metoda može biti ap­ solutno procijenjena samo poslije racionalnog razmatranja njenih glavnih upotreba. kombinovanje razli­ čitih glavnih osobina koje su uvijek razlikovale nekadašnje teološko-metafizičko djetinjstvo drugih grana prirodne filozofije. za konačno usmje­ renje nauke. Ukrat­ ko. Teološka politika i metafizička politika. biti obuhvaćene zajedničkim razmatranjem. još neophodnija i teža. s druge strane. Elementarna objaš­ njenja. kao i kod ostalih. čuditi što najprostiji i najosnovniji pojmovi pozitivne filozofije. postupati drukčije. po svojoj prirodi. koja nije do sada nikako. bez ikakvog pretjerivanja. da je nikada neće dostići. u teološko-metafizičkom stanju je nužno isto­ vremeno: savršenstvo u razvoju. koji su univerzalno prih­ vatljivi za sve. da u sociologiji. a u odnosu na doktrinu u isključivom istraživanju apsolutnih pojmova. jer su ona naročito namijenjena da kasnije upute naš razum na stvarno prou­ čavanje tog teškog predmeta. Ne treba se. u smislu koji je potpuno obrnut. ova sporedna razlika između tumačenja koja su uosta­ lom na kraju istovjetna ne sprečava uopšte neizbježnu zajedničku reprodukciju najkarakterističnijih osobina. apsolut u shvatanju i samovolja u primjeni. uglav­ nom. bez sumnje. slična djetinjim. osnovnu intelek­ tualnu sposobnost koju mora sada upraviti na stvaranje pozitivne sociologije. bilo u sastavu metode ili u sastavu doktrine. koji treba danas da razvija zdrava naučna proučavanja. opšti duh svih ljudskih spekulacija. sa ovim otvoreno pozitivnim duhom. mogu ovdje. zaista. što dovoljno opravdava sam naslov ove lekcije. Dakle. neizbježna težnja da se vrši jedan samovoljan i neod­ ređen uticaj na pojave koje nijesu uopšte posmatrane kao podči­ njene nepromjenljivim zakonima prirode. bez i najmanje stvarne štete. naročito u biološkoj nauci. izgledala su nam veoma po­ trebna da bi se konačno zaštitili od svakog ozbiljnog osporavanja osnovnih principa pozitivnog proučavanja. srećom. ili su odmah objašnjene tajanstvenom snagom odgovaraju­ ćih entiteta. Iako su slična razmatranja. iako se zadovoljavaju sa jednim neznatnim ekvivalentom uslova. najbolji duho­ vi osuđuju čak i danas. čija filozofija izaziva još dosta duboka neslaganja čak i kod najnaprednijih umova. takoreći. sa naučne tačke gledišta. od sada postali trivijalni u pogledu pred­ meta koji su manje složeni i manje nazadni. a zatim će morati uvijek upravljati njenim stalnim raz­ vojem. neposredne i neprekidne inter­ vencije. Bilo da su po­ jave proizvod jedne nadprirodne. neposredno povezana sa samom naukom shvaćenom u njenim najhitnijim koncepcijama. 123 . preko jednog korisnog prethodnog kontrasta. bilo koje druge pojave. u odnosu na nauku društvenog razvoja. ovaj duh će nam unaprijed pokaza\i. jasno je. od koje se bitno razlikuje samo jednom manje izraženom osobinom. ovdje još manje nego kod bilo koje druge filozofske teme. Ali. odakle proističe dvostruko. U pogledu najprostijih i najraz­ vijenijih nauka skoro nam je dovoljna samo njihova filozofska de­ finicija da odmah okarakteriše njihov položaj i opšta sredstva za koja nikakva glavna nesigurnost ne bi mogla danas postojati kod svih duhova koji su na odgovarajući način obrazovani.Iz ovih razloga. takoreći. kao što smo to već toliko puta prizna­ li u odnosu na sve ostale prirodne pojave i kao što ćemo to sve vi­ še i više konstatovati u pogledu društvenih pojava. alhemije i hernije. ni u kom pogledu. nijesu više dozvolile da se dovoljno ispolji prava i suštin­ ska priroda jednog skorijeg i manje zasnovanog proučavanja: kad to nijesu na kraju posebnih. u odnosu na metodu u glavnom preimućstvu imaginacije nad posmatranjem. međutim. uglavnom. zbog prirodnog na­ pretka ljudskog uma. ovo sadašnje opšte stanje političke nauke tačno reprodukuje pred našim očima osnovnu analogiju kakva je nekad bila između astrologije i astronomije. uzdržavati da se prizna. Ove osobine se. prije nego što se pristupi di­ rektnom ispitivanju sociološke nauke. koji su. traže ovdje jednu vrstu formalne rasprave 122 čiji će se rezultati. bilo sa kojeg as­ pekta da se razmatraju. Kao ne­ izbježnu posljedicu ovog stalnog napredovanja bilo je lako predvi­ djeti da slična obaveza mora postojati. bila. ne treba se. zaštićeno od svakog predubjeđenja.

Pozitivna filozofija se, zaista, najprije, duboko karakteriše, bilo ο kojem predmetu da je riječ, nužnom i stalnom podređenošću mašte posmatranju, što naročito sačinjava naučni duh u pravom smislu, nasuprot teološkom ili metafizičkom. Ma da jedna takva filozofija nudi, bez sumnje, najšire i najplodnije polje ljudskoj ma­ šti, kao što nam je to jasno posvjedočilo racionalni sud različitih osnovnih nauka, ona je tu, međutim, neprekidno ograničava da ot­ krije ili da usavrši tačno usklađivanje svih posmatranih činjenica ili sredstava da se korisno preduzmu nova istraživanja. Uobičajena je i slična tendencija da se naučne koncepcije uvijek podčinjavaju činjenicama koje su im namijenjene samo da pokažu stvarnu pove­ zanost, riječ je, prije svega društvenih proučavanja, u sistem, ne­ jasna i slabo ograničena posmatranja ne nude j.oš pravim naučnim rasuđivanjima neku zadovoljavajuću osnovu, i, po pravilu se same koncepcije neograničeno mijenjaju po volji mašte koju različito podstiču izuzetno nepostojane strasti. Zbog njihovih većih kompli­ kacija i, dodatno, zbog njihove tješnje veze sa skupom ljudskih strasti, političke spekulacije moraju ostati dublje i duže od svih ostalih zaronjene u ovo jadno filozofsko stanje, gdje veoma slabe, dok su se iz njega redom izvukla, zadnja tri vijeka, prostija i ma­ nje podsticajna proučavanja. Ali ne treba nikad zaboraviti da su, do više ili manje nedavno sve različite vrste naučnih koncepcija, bez ijednog izuzetka, uvijek pokazivale slično stanje djetinjstva, kojeg su se oslobodile utoliko kasnije ukoliko im je priroda slože­ nija i posebnija i iz kojeg najkomplikovanije stvarno nijesu mogle izaći do naših dana; kao što smo to naročito izložili, završavajući prethodnu knjigu, u pogledu intelektualnih.i moralnih pojava indi­ vidualnog života, koje se, ako se izuzme jedan vrlo mali broj na­ prednih duhova, još proučavaju, najčešće, na način koji je skoro isto toliko suprotan naučnom, kao i kod samih političkih pojava. Upravo se zbog ove, očigledno površne ocjene, danas, obično, sma­ tra potpuna sklonost ka neodređenim i ka nesigurnim posmatranjima, kao neopoziva i kao svojstvena samim političkim temama, što dozvoljava lažljivoj mašti nadrifilozofa i retoričara da takoreći po svojoj volji okreću interpretaciju gotovih činjenica. Ista nesa­ vršenost je jako vladala nekad 1 kod svih ostalih predmeta ljudskih spekulacija; ovdje je zaista samo neobično da izraženiji intenzitet i naročito neizbježno prolongiranje, naravno izazvano velikom kom­ plikacijom, prate moju glavnu teoriju univerzalnog razvoja ljuds­ kog duha; i prema tome, ista teorija dovodi do toga da se posmatra ne samo kao moguće, nego kao sigurno i blisko, nužno širenje, jedne filozofske obnove, u svim društvenim spekulacijama slične onoj, koju su, više ili manje, dokazala sva naša ostala naučna pro­ učavanja; i to, uz prisustvo jedne intelektualne teškoće koja je mnogo veća, i smetnji koje ovdje može izazvati neposredniji kon124

takt glavnih strasti, što će bez sumnje, samo stimulisati još više na­ pore pravnih mislilaca. Ako, umjesto da se razmatra, tako, opšti duh pozitivne filozo­ fije u odnosu na glavni oblik iz kojeg proizilazi on se sada razmatra u vezi sa glavnom osobinom naučnih koncepcija, onda se može la­ ko priznati, saglasno našem prvom komparativnom opisu, da se ova filozofija tada principijelno razlikuje od teološko-metafizičke filozofije stalnom i neodoljivom težnjom da nužno učini relativnim sve pojmove koji su, nasuprot, najprije bili nužno apsolutni. Ovaj neizbježan prelaz apsolutnog u relativno predstavlja, zaista, jedan od najznačajnijih filozofskih rezultata svih intelektualnih revolu­ cija koje su sukcesivno vodile različite vrste naših spekulacija, od čisto teološkog ili metafizičkog stanja u pravo naučno stanje, kao što je to i čitalac mogao primijetiti u toliko važnih slučajeva, u te­ čaju prethodne tri knjige. Sa čisto naučne tačke gledišta, i odbacu­ jući svaku ideju primjene, može se čak, čini mi se, posmatrati jed­ na takva opšta razlika između relativnog i apsolutnog kao pojava najodlučnije osnovne suprotnosti, koja dijeli tako duboko modernu filozofiju od stare. Svako proučavanje intimne prirode bića, njiho­ vih prvih i krajnjih uzroka, itd. mora očigledno biti uvijek apso­ lutno, dok je svako istraživanje samih zakona pojava izvanredno relativno, jer ono odmah pretpostavlja neprekidni napredak spe­ kulacije koja je podređena postupnom usavršavanju posmatranja, bez kojeg se prava stvarnost ni jedne vrste ne bi nikad mogla pot­ puno otkriti: tako da je relativan karakter naučnih koncepcija nuž­ no neodvojiv od pravog pojma prirodnih zakona, isto tako kao što i nestvarnu težnju za apsolutnim saznanjima spontano prati upo­ trebama koje od teoloških fikcija ili metafizičkih entiteta. Dakle, ovdje bi bilo suvišno danas mnogo insistirati na konstataciji da ovaj apsolutni duh još bitno karakteriše cjelinu društvenih speku­ lacija, kojima, u različitim savremenim školama, bilo teološkim ili metafizičkim, neprestano dominira istovjetno razmatranje jednog nepromjenljivog modela politike, uostalom više ili manje nejasno definisanog, ali uvijek shvaćenog na način da zabranjuje svaku re­ dovnu promjenu osnovnih političkih shvatanja zavisno od izuzet­ no promjenljivog stanja ljudske civilizacije. Iako jedan takav po­ jam, koji ne može počivati ni na jednoj, zaista racionalnoj elabora­ ciji, mora spontano obuhvatiti, naročito u naše vrijeme, velike fi­ lozofske razlike, ipak, mnogo manje izražene nego što to izgleda da su, međutim, svako od brojnih mišljenja, čiji je ovaj osnovni mo­ del bio predmet, čuva mu, uglavnom, istu nužnu nepokretnost kroz sve postupne promjene koje predstavlja opšta istorija društvenog razvoja. Ovaj apsolutni duh je, čak toliko inherentan današnjoj po­ litičkoj nauci, da do sada predstavlja u njoj jedini opšti način, uprkos svojim ogromnim štetnim posljedicama, da nametne ma koju 125

kočnicu prirodnom toku individualnih lutanja i da preduprijedi ne­ minovnu poplavu mišljenja koja su neograničeno različita. Isto ta­ ko nijesu li različiti filozofi koji su opravdano zabrinuti ozbilj­ nom opasnošću od jednog takvog intelektualnog apsolutizma, poku­ šali ponekad da ga se oslobode, ali nemajući snage da se uzdignu do shvatanja jedne prave pozitivne politike, neizbježno, zaslužili još jači prekor što predstavljaju sve političke pojmove kao da su po prirodi potpuno nesigurni i čak, neograničeni, jer oni, zaista na taj način ruše uobičajene osnove njihove slabe sadašnje konzisten­ cije, a da ih ne zamjenjuju nijednom drugom novom osnovom real­ nije i čvršće stabilnosti. Ove loše shvaćene namjere su čak una­ prijed uticale, istinu govoreći, kod najozbiljnijih sudija na pojavu jedne vrste sveopšteg nepovjerenja prema svakom filozofskom po­ duhvatu koji je usmjeren na obnavljanje opšteg duha politike, ko­ ji bi gubeći svoj apsolutizam izgledao danas u očima većine ljudi koji su vrlo poštovani od različitih sadašnjih partija, da mora nuž­ no time gubiti svoju stabilnost i prema tome svoju moralnost. AH će ove empirijske bojazni, mada veoma prirodne, odagnati svako ko u tom pogledu procijeni unaprijed, sa stanovišta ove Rasprave pravi nužni karakter pozitivne sociologije, prema već ispoljenoj osnovnoj težnji u ovom pogledu sa jednom tako velikom očiglednošću u odnosu na sve prethodne oblasti prirodne filozofije, gdje se, doista vidi samo da, prestavši da budu apsolutni da bi bili isklju­ čivo relativni, različiti naučni pojmovi ne mogu nikako postati sa­ movoljni. Nasuprot tome, veoma je očigledno, da su jednom takvom promjenom ovi pojmovi dobili jednu postojanost i stabilnost mno­ go višu od njihove maglovite nepromjenjivosti i da na taj način svaki od njih postepeno ulazi u jedan sistem odnosa koji se širi i učvršćuje neprestano i koji teži sve više i više da preduprijedi sva­ ku ozbiljniju, bilo koju grešku. Ne rizikuje se, dakle, nikako pad u opasni skepticizam ako se neopozivo uništi ovaj apsolutni duh koji tako jadno karakteriše danas produženo djetinjstvo društvene na­ uke, pod uslovom da to bude, kao u svim drugim slučajevima spon­ tani rezultat nužnog prelaska ove završne nauke u zaista pozitivno stanje. U ovoj zadnjoj glavnoj operaciji pozitivna filozofija neće, bez sumnje, poreći svoje univerzalno svojstvo da nikad ne ukine ni na koji način intelektualnu usklađenost, a da je odmah ne zami­ jeni efikasnijom i širom. Zar zaista nije jasno da ovaj pozitivni prelaz sa apsolutnog na relativno nudi danas u politici jedini pra­ vi način da se dođe do koncepcija koje su pogodne da postepeno utvrde jednoglasnu i trajnu saglasnost? Iako obje glavne sposobnosti koje sam ispitivao predstavljaju doista, po svojoj prirodi, jedna za metodu, a druga za doktrinu, dvostruki osnovni uslov čije će stalno ispunjenje morati neposredno da označi stvarnu pozitivnost društvene nauke, njihovo razmatra126

nje, međutim, nije možda, u naše vrijeme, najpodesnije da pokaže jasno najpresudnije simptome jednog takvog filozofskog preobra­ žaja zbog tijesne povezanosti koja, kod ove vrste ideja, više nego kod ijedne druge, postoji još između teorije i prakse i, prema to­ me zbog koje svako mišljenje koje je isključivo spekulativno i ap­ straktno, uprkos svom, zaista nadmoćnom, značaju može obično inspirisati samo slabi interes i izazvati samo nedovoljnu pažnju. Ova krajnja pripojenost ili radije ova skoro potpuna konfuzija nužno proističe iz nesavršenosti društvene nauke zbog njene velike komplikovanosti, kao što sam to ustanovio na početku ove knjige, sli­ jedeći jedan zakon izložen u prethodnoj knjizi. I, da bih ponovo bolje istakao ovo neophodno prethodno objašnjenje, treba sada da naročito razmatram, na jedan poseban i neposredan način, savremeni duh politike u odnosu na opštu primjenu, a ne u odnosu na samu nauku. Sa ovog novog aspekta ovaj duh se uvijek pokazuje kao veoma obilježen nestvarnom tendencijom da na odgovaraju­ ćim pojavama vrši jedan vrlo neograničen uticaj, što je zabluda ko­ ja, danas ograničena jedino na društvene pojave, je nekada, kao što sam to često isticao, usmjeravala, na više ili manje odgovaraju­ ći način, mada u stepenu koji je nužno manje izražen, sve ostale vrste ljudskih shvatanja, ukoliko su ostala podčinjena teološkoj ili metafizičkoj filozofiji. Mada stvarna moć čovjeka da po svojoj vo­ lji mijenja bilo koje pojave može samo proizaći iz stvarnog sazna­ nja njihovih sopstvenih prirodnih zakona, ipak je neosporno da se, u svim vrstama, djetinjstvo ljudskog uma nužno podudara sa karakterističnom pretenzijom da vrši nad cjelinom odgovarajućih pojava uticaj koji je veoma neograničen. Ova velika prvobitna ilu­ zija proizilazi uvijek spontano iz nepoznavanja osnovnih zakona prirode, koje je kombinovano sa nadmoćnom hipotezom ο neogra­ ničenoj i neodređenoj moći koja je data dodjeljivana natrpirodnim pokretačkim silama ili čak metafizičkim entitetima: jer ova uzalu­ dna ambicija javljajući se upravo u doba kad čovjek stvarno utiče najmanje na ono što ga okružuje, ne može mu uopšte dodijeliti je­ dan takav uticaj bez neophodne pomoći ovih misterioznih snaga. Opšta istorija ljudskih mišljenja jasno potvrđuje ovu osnovnu zabludu u pogledu astronomskih, fizičkih, hemijskih i čak bioloških pojava, kao što sam to u više navrata primijetio u prethodnim po­ glavljima ove Rasprave. Lako je zaključiti da se jedna takva iluzi­ ja mora, svom nužnošću, utoliko više produžiti ukoliko rastuća komplikacija različitih glavnih kategorija prirodnih pojava dovodi do dužeg kašnjenja koncepcije pravih zakona. Uostalom, u vezi sa ovim treba takođe primijetiti spontanu saradnju jednog drugog fi­ lozofskog uticaj a, koji mora snažno pomoći, u tom pogledu ovu os­ novnu smetnju odgovarajućeg razvoja ljudskog uma time što raz­ ličite pojave ukoliko su zamršenije istovremeno postaju, uglavnom,
i 1 2 7 <;:>•

tim više promjenljivije, kao što sam često na to ukazivao u pret­ hodnim dvjema knjigama. Glavni uzrok ovih raširenijih promjena, proizlazeći iz istog principa koji određuje najveću komplikovanost, to jest opadajuću opštost različitih vrsta pojava, neizbježno dopri­ nosi neprekidnom održavanju, na stvarnoj moći čovjeka, jedne os­ novne smetnje koja je time postala mnogo teža da se razmrsi i prema tome oprostivija je. Ova dvostruka nužnost je morala spon­ tano dati prednost proučavanju društvenih pojava, koje će mora­ ti zbog toga ostati duže i dublje od svih ostalih predmet sličnih ilu­ zija. Ali uprkos ovoj prirodnoj nejednakosti, veoma je važno naj­ prije pokazati da, u tom pogledu, kao i u dva druga već naznače­ na pogleda, takve osobine nijesu uopšte specifične za ovu zadnju vrstu pojava i da su one, nasuprot, uvijek označavale djetinjstvo ljudskog uma, u pogledu svih mogućih spekulacija, čak i najpros­ tijih; poređenje koje je toliko dragocjeno da se ne može odbaciti jer omogućava pravim filozofima da, nasuprot postojećim predra­ sudama, shvate racionalnu nadu koja će ih dovesti do razbijanja jedne takve zablude u sistemu političkih ideja, istim glavnim pu­ tem kojim sam se uputio i za ostale važne predmete naših stvarnih istraživanja. Ma kako bilo, ova opšta zabluda danas apsolutno po­ stoji samo za društvene pojave, izuzev nekoliko analognih iluzija koje se odnose na intelektualne i moralne pojave i od kojih su se malo napredni duhovi od tada dovoljno oslobodili. Ali, u politici je očigledno da, uprkos neospornoj težnji sadašnjih duhova ka jed­ noj zdravoj filozofiji, preovlađujuće raspoloženje državnika, čak i publicista u teološkoj ili metafizičkoj školi doprinosi da se još čes­ to društvene pojave shvataju kao beskrajno i svojevoljno promjen­ ljive, nastavljajući da zamišljaju ljudsku vrstu lišenu svakog spon­ tanog podsticaja i uvijek spremnu da pasivno podnosi uticaj bilo kojeg zakonodavca, zemaljskog ili nebeskog, samo ako ima dovolj­ no vlasti. U tom važnom pogledu, čak kao i u svakom drugom, teološka politika se prirodno javlja kao manje nedosljedna nego nje­ na protivnica, u onome, bar, što ona tu, na svoj način objašnjava, strašnu neujednačenost jednog takvog mišljenja koje se nužno us­ postavlja između bezgraničnosti dobijenih posljedica i oskudnosti ovih navodnih uzroka, reducirajući neposredno zakonodavca samo na prost organ jedne natprirodne i apsolutne sile što uostalom još jasnije dovodi, i na jedan nesvodiv način, do neograničene vlasti zakonodavca, koji je tako prinuđen samo da odozgo pozajmi svoj glavni autoritet. Metafizička škola koja. naročito u naše vrijeme pribjegava, na jedan mnogo neodređeniji i manje poseban način vještini Proviđenja, ne prestaje, međutim, da na takvoj hipotezi konačno oslanja i često miješa, u svojim praznim političkim obja­ šnjenjima svoje nerazumljive entitete, a naročito svoj glavni opšti entitet prirode (naglasio A.C.) koji danas obuhvata sve ostale i ko-

ji je očigledno samo jedno apstraktno izopačenje teološkog prin­ cipa. Prezirući čak svaku podređenost posljedica uzrocima, ona če­ sto teži da izbjegne filozofsku teškoću dodjeljujući naročito sluča­ ju proizvođenje posmatranih događaja, a ponekad, kad nemoć jed­ nog takvog sredstva postane suviše upadljiva, precjenjujući do najapsurdnijeg stepena nužan uticaj individualnih genija na opšti tok ljudskih događaja. Bilo kakav da je način, čije bi posebno ispitiva­ nje bilo ovdje veoma suvišno, rezultat je i u jednoj i u drugoj ško­ li uvijek, uglavnom da predstavi jednako političku akciju čovjeka kao veoma neodređenu i samovoljnu, kao što se to nekad vjerova­ lo za biološke, hemijske, fizičke, i čak, astronomske pojave za vri­ jeme teološko-imetafizičkog, više ili manje, produženog djetinjstva odgovarajućih nauka. Dakle, ova neodbaciva smetnja predstavlja danas, u mojim očima, najodlučniju osobinu jednog takvog djetinj­ stva, koja još opstaje u redu društvenih ideja. Ona zaista ukazuje na najneposredniji i najmanje dvosmislen način, na sistematsko protivljenje da se političke pojave shvate kao pojave podređene pravim zakonima prirode, čija će neposredna primjena ovdje nuž­ no biti, isto kao i u svakom prethodnom slučaju, da odmah namet­ ne političkoj akciji osnovne granice, rušeći bezpovratno uzaludnu težnju da se ova vrsta pojava, koje tako radikalno, kao nijedne druge sakrivaju ljudske ili nadljudske kaprice, upravlja po našoj volji. U kombinaciji sa malo prije naznačenom težnjom za apsolu­ tnim koncepcijama od kojih je ona spontano neodvojiva, kao dva korelativna aspekta jedne iste filozofije, treba, čini mi se vidjeti glavni intelektualni uzrok sadašnjih društvenih nereda jer se ljud­ ski rod nalazi predat, bez ikakve logičke zaštite, na poremećeno eksperimentisanje različitim političkim školama, od kojih svaka traži da se beskrajno precjenjuje njen nepromjenljivi tip uprave. Dok je stvarna nadmoćnost starog političkog sistema zabranjivala slobodno istraživanje društvenih problema, zbog takvih nezgoda mogli su se oni naći prikriveni i mogla je postojati izvjesna intele­ ktualna disciplina, jednom vrstom spoljnjeg pritiska, uprkos teo­ loškoj prirodi političke filozofije. Ali prirodni tok individualnih lutanja tako bi mogao samo biti prekinut ili, prije, spriječen da na­ preduje, i filozofski upad bi se mogao vršiti spontano u mjeri u kojoj postepeni uspon metafizičke politike daje prevagu opštem pravu ispitivanja. Glavna opasnost od jedne slične filozofije poli­ tike mogla bi se od tada razvijati slobodno u čitavoj svojoj širini do tačke dok neposredno ne dovede u pitanje opštu korist samog društvenog stanja, jer se elokventni sofisti, kao što se zna, ne bo­ je da sistematski propovedaju superiornost primitivnog života, tak­ vog kakvog su oni zamišljali. Stigavši do ovog stepena apsurdnosti i nesaglasnosti, metafizičko-teološke utopije konstatuju, bez sum­ nje, sa potpunom očiglednošću, visoku nemogućnost da se danas u

128

129

politici utvrdi ikakav pojam koji bi zaista bio stabilan i opšti, tako da će se tu nastaviti sa uzaludnim i apsolutnim traženjem najbo­ lje vlade, bez obzira na svako određeno stanje civilizacije, ili, što je naučno iste vrijednosti, dotle dok se ljudsko društvo bude shvatalo kao kretanje bez sopstvenog pravca pod neograničenim podsticajem zakonodavca. Ima dakle, stvarno, odsada, u političkoj fi­ lozofiji mogućeg reda i sklada, samo podčinjavanjem društvenih pojava, na isti način kao i svih ostalih, nepromjenljivim prirodnim zakonima, čiji skup ograničava, za svaku epohu, zaštićenu od sva- u ke ozbiljne nesigurnosti, osnovne granice i glavni karakter politic- · ke akcije u pravom smislu; jednom riječju, uvođenjem zauvijek u opšte proučavanje društvenih pojava ovaj isti pozitivni duh, koji ; je već uzastopice preporodio i disciplinovao sve ostale vrste ljud­ skih spekulacija, čije prvobitno stanje nije bilo, uglavnom, više za­ dovoljavajuće. Tako da se, i zadržavajući isti glavni način filozofi­ ranja, ne može zamisliti drugi način da se stigne do odgovarajućeg stupnja postojanosti i usklađenosti nego da se obnovi dovoljan in- >< telektualni pritisak, koji je srećom postao danas isto tako nestva­ ran kao 1 radikalno opasan. S druge strane, nije manje jasno, da ovaj osnovni osjećaj jednog spontanog društvenog kretanja, koje < regulišu prirodni zakoni, nužno sačinjava pravu naučnu osnovu ; ljudskog dostojanstva u redu političkih događaja, jer glavne teč- * nije čovječanstva dobijaju tako uzvišenu osobinu autoriteta, koji mora biti uvijek poštovan kao nadmoćna osnova svakog racional­ nog zakonodavstva; dok sadašnje vjerovanje u beskrajnu moć po­ litičkih kombinacija, koje izgleda da toliko uzdiže značaj čovje­ ka, istinu govoreći, dovodi samo do toga da mu se dodjeljuje jedna vrsta društvenog automatizma, kojom pasivno upravlja apsolutna i samovoljna premoć ili Proviđenja ili čovječjeg zakonodavca, pre­ ma opštoj, potpuno priznatoj razlici u pogledu ostalih pojava. Ova različita sumarna objašnjenja treba da budu dovoljna da učine ovdje neospornim da se, saglasno našoj prvoj napomeni, stvarno, u konačnom ispravljanju jedne takve smetnje sastoji, u svakom pogledu, glavni čvor filozofske teškoće u radikalnoj obnovi politič­ ke nauke koja je od tada opisana u najvažnijem obliku, u vreme­ nu u kojem su preovlađujuće intelektualne navike dozvoljavale da se na odgovarajući način shvate društvene koncepcije samo u nji­ hovom praktičnom aspektu, a ne sa naučne tačke gledišta, i, uto­ liko više, u čisto logičkom pogledu, koji sam ja već dovoljno ista­ kao. Da bi korisno rezimirali, u završnom razmatranju koje nužno obuhvata sva ostala, cjelinu ovih prethodnih naznaka ο glavnim uslovima koje neizbježno mora ispuniti opšti duh pozitivne socio­ logije, dovoljno je ukratko tu primijeniti direktno i princip racio­ nalnog predviđanja, koji sam tako često prikazivao kao konstitu-

tivni najneodbaciviji kriterij naučne pozitivnosti u odnosu i na sve prethodne djelove prirodne filozofije. Može se, dakle, s ovog zad­ njeg stanovišta, svesti ovdje osnovna teškoća da se od sada shvataju pravilno društvene pojave kao pogodne za naučno predviđanje, kao i sve ostale, bilo koje pojave, unutar granica jasnosti, a te granice uostalom odgovaraju njihovoj izvanrednoj zamršenosti, pre­ ma opštem pravilu koje je u tom pogledu ustanovljeno od početka ove Rasprave. Ovakav način razmatranja jedne takve filozofske ob­ nove predstavlja zaista poseban napredak, da neposredno i isto­ vremeno izaziva, na najizrazitiji način, tri glavne osobine, koje sam redom ispitivao od početka ovog poglavlja, i koje se sve odnose, u različitim, ali jednako vrijednim aspektima na neprekidno pod­ činjavanje različitih društvenih shvatanja nepromjenljivim pri­ rodnim zakonima, bez kojih politički događaji, očigledno, ne bi do­ puštali nijedno pravo predviđanje. Sama misao ο racionalnom pred­ viđanju pretpostavlja dakle, prije svega, da ljudski duh definitivno napusti, u političkoj filozofiji, područje metafizičkih idealiteta, da bi se zauvijek učvrstio na terenu posmatranih realiteta, jednom sistematskom, neposrednom i neprekidnom subordinacijom mašte posmatranju; ona zahtijeva, sa ne manje očiglednim autoritetom, da politička tumačenja prestanu biti apsolutna da bi postala rela­ tivna sa stanjem ljudske civilizacije koje se redovno mijenja, da bi teorije, mogavši uvijek da slijede prirodan tok činjenica dozvolile da ih stvarno predviđamo; najzad ona podrazumijeva takođe, svom nužnošću, neizbježno i neprekidno ograničenje političke akcije pre­ ma tačno utvrđenim zakonima, jer, ako bi bilo drukčije, opšti red društvenih događaja, uvijek izložen dubokim poremećajima koji su inspirisani slučajnom nadmoćnom intervencijom zakonodavca, bi­ lo božanskog, bilo ljudskog, ne bi mogao biti nikako predviđen sa pravom naučnom sigurnošću. Tako bi se, od sada, mogli, da bi ola­ kšali filozofsko ispitivanje, veoma koncentrisati na ovu važnu oso­ binu racionalnog predviđanja cjeline različitih uslova koji su us­ mjereni da označe glavni istinski duh pozitivne politike. Ova inte­ lektualna koncentracija postaje utoliko poželjnija ukoliko se, u ovoj temi, kao i u svim ostalim, i čak, danas, jasnije nego kod svih ostalih, vidi frapantna aktuelnost jednog sličnog preporoda, jedna takva osobina je izuzetno sposobna da razlikuje, na jedan kako du­ bok tako i neposredan način, novu društvenu filozofiju od stare. Zaista, događaji kojima upravljaju natprirodne volje mogu dozvo­ liti pretpostavke ο otkrovenjima, ali očigledno, ne mogu podnijeti nikakvo naučno predviđanje, na koje i sama pomisao predstavlja pravo svetogrđe: uglavnom je isto i kad njihovo upravljanje pri­ pada metafizičkim entitetima, izuzev šanse za otkrovenje, koja bi od tada bila izgubljena da jedna takva koncepcija nije, uglavnom, prosta opšta modifikacija prvog shvatanja. Danas nije ništa jasnije

130

131

za ovu namjeru treba. prema političkim pojava­ ma. čija pomoć iako. Razčlanjivanje se. obično. tj. dosta karakteristična da dozvoli da predvidim da će. proći kao prva opšta realizacija velike filozofske obnove. kao potpuno primjenljivu. jer će se ovi čudni načini objašnjenja. čiji su glavni uslovi unaprijed dosta opisani. ali uvijek u pogledu jedne tačne sistematske koordinacije. uz nekoliko vještih izlaganja. jedna ta­ kva odsječna podjela društvene nauke ne uvede danas u nju onu glavnu nezgodu koja se jako dopada disperzivnim težnjama savremenih duhova da pogrešno propuste neophodnu stalnu kombina­ ciju ova dva opšta gledišta. za prava rješenja. očito. slijepu i sterilnu potvrdu. koji obično sadrže jedno racionalno predviđanje. obično. radi se dakle ο tome da se ovdje utvrdi uopšte kakav treba da bude tačan uzrok i prava priroda ovih zakona. gdje smo priznali da prosta podjela između ana­ tomije i fiziologije od sada teži da se potpuno izbriše. prema tome. zbog neizbježne mješavine slabog i nedovoljnog pozitivizma. ni na neposrednu nužnost 133 . koje su tako jako različi­ te jedna od druge kao što su to danas anatomija i individualna fi­ ziologija. Međutim. u sociologiji. u nastavku. ma koje cijepanje sociološkog rada bilo bi. obično. socijalna . naučnu razliku koja je zaista temeljna. ukoliko cjelina ne bi opet. bez oklijevanja. Ali bi sigurno bilo prerano pridati sada bilo kakav oz­ biljan značaj ovoj metodskoj podjeli. za opšte proučavanje samog individualnog života. za koje teološka i metafizička dok­ trina mogu dati samo. statičko i dinamičko stanje svakog predmeta pozitivnih proučavanja. ni na unutrašnju tačnost. biti naročito poznat i poštovan naknadno zbog njegove spon­ tane primjene koja će se kontinuirano nastaviti u toku svih slje­ dećih lekcija. U svakom slučaju. prosti iskazi su se često nametali. na prim­ jer. skoro u svako vrijeme od tada nalaze tačno procijenjena jednom nesvodivom filozofskom analizom koja je time oplemenila i usavršila po­ trebno poređenje. Ovaj duh će. prema objašnjenjima koja sa­ drži prethodna knjiga. čije objašnje­ nje završavam. lako će se zaštititi od jedne slične zablude priznajući. na osnovni položaj pi­ tanja u političkoj filozofiji i ne mogu. po svojoj prirodi. plašiti da. njen spontani razvoj dozvoliti da se. a da ove prazne forme ne mogu nikada dovesti same do i najmanjeg znaka budućnosti društvenog. U sadašnjem stanju neodređene i konfuzne iracionalnosti dru­ štvenih proučavanja. to samo potvrđuje da. koju sam uveo i koristio u svim djelovima ove Rasprave. Sada treba pristupiti. prema prethodnim objašnjenjima. teološko-metafizička filozofija nije nikada mogla biti strogo univerzalna i da je morala uvijek biti više ili manje umjerena u svakoj primjeni. mada mnogo manje nazivom. može re­ ći za sve epohe. proučavajući odvojeno. koje se ne uzdiže čak ni iznad empirizma koji je nesigurniji nego prostiji i koji uprkos svojoj prividnoj koristi ne može nikako pri­ kriti glavnu potrebu za obnovom političke filozofije. nužno se svodi. koju se trudim da osnujem. da je jedan veliki broj sporednih političkih činje­ nica najčešće smatran pogodan za predviđanje. mora vršiti na jedan potpuno sličan način. Dakle. kao što sam to objasnio u prethodnoj knjizi za biologiju.statika i socijalna dinamika. jedna vrsta vulgarnog predviđanja. u tom pogledu.i u pogledu političkih događaja. na odgovarajući način bila shvaćena. od sada. ο čemu će nastavak ovog djela sadr­ žati pravo objašnjenje. i to čak u doba prvog osniva­ nja nauke. nikako biti do­ voljni. dubokom navikom za prava naučna shvatanja. na neposre­ dan način prvom sumarnom izlaganju opšteg duha socijalne fizike. Treba se. Ako se. koju bi onda bilo samo dovoljno opisati: ο jednoj temi koja je dovde loše shvaćena. da se neophodni uslovi. mogao bi. kojima je predmet. uostalom. na ma koje pojave. Mi smo tako prosto uradili važan opšti uvod koji će nas moći korisno voditi kroz čitavo ovo djelo. naročito danas. a naročito u biološkoj filozofiji. da se racionalno pravi razlika između čisto anatomskog stanovišta koje se odnosi na ideje organizaciji i fizi­ ološkog stanovišta u pravom smislu koje je neposredno svojstveno idejama života: ova dva aspekta spontano odvojena se. a na­ ročito na one koje mogu izraziti živa bića. i čak nerazumno. po svojoj prirodi. so­ cijalna fizika razčlani u dvije glavne nauke sa nazivima. 132 Svaki filozofski princip jednog takvog duha. jedino kad se radi ο nekim drugorazrednim i parcijalnim pogledi­ ma. izrazito. na odgovarajući način razumjeti. jednaku za sve gotove činjenice. sami po sebi da se neposredno nađu na samom putu zak­ ljučne operacije. odnose jedino. toliko koliko to dozvoljava rađanje nauke. prije sve­ ga. da bi jasno formulisal'i naučni cilj koji treba dostići i da bi čak tačno procijenili njegovo postepeno ostvarenje. naj­ češće primjenjivati sa istom lakoćom na događaje koji su direktno suprotni. ipak. Ovo važno razmatranje ne bi moglo ni na ko­ ji način uticati. neumjes­ no. ovo njeno razčlanjavanje dozvoljava. potpuno razlikujući. koji su postupno određeni od početka ovog poglavlja. duhovi koji su na odgovarajući način pripremljeni. kao što sam to ustanovio od početka ove rasprave. Ali iako je jedna takva provjera posebno jasna. skup prethodnih razmatranja. u pogledu svake političke teme temeljno proučavanje uslova živo­ ta društva i uslova zakona njegovog stalnog kretanja. ona uopšte ne sprečava da se njihova podčinjenost pod teološ­ kim ili metafizičkim koncepcijama produžava i da ih čini još veo­ ma inkopatibilnim sa svakom idejom pravog naučnog predviđanja. na shvatanje društvenih pojava uvijek kao neizbježno podčinjenih pravim prirodnim zakonima. sporedna je očigledno neprekidno neophodna za stvarni razvoj ljudskog duha i društva. i ne manje jasno. u cjelini društvenih pojava. U obi­ čnoj biologiji. Ova razlika mi izgleda. uosta­ lom.

na je­ dan neraskidiv način. odsada povezuje. praktični zna­ čaj. glavni karakterističan simptom dubokog poreme­ ćaja modernih društava. pokazuje ova prva filozofska koncepcija pozitivne sociologije. umjesto da tu vidi izvor po­ grešne ili cepidlačke podjele na dvije odvojene discipline. aspekt. ako bude pretendovala da sama može dati prave racionalne osnove cjeline prak­ tičnih sredstava koja se mogu primijeniti za stvarno zadovoljenje dvostruke društvene potrebe: ova nužna veza će. koji se od sada može posmatrati kao da je spontano uveden u opštu oblast javnog uma. očigledno je. čini mi se da se direktno sastoji u opštem pojmu ovog neizbježnog i univerzal­ nog konsensusa koji karakteriše ma koje pojave živih bića i koji društveni život nužno manifestuje u najvišem stepenu. Sa ove tačke gledišta soci­ ološka predviđanja. dvostruko pozitivan. u pravom političkom smislu. čija srećna spontanost ne bi mogla biti osporena. spontana osobina koju direktno. u političkoj filozofiji. na jedan način veoma sličan onome koji se obično danas 135 . i zatim. pozitivno proučavanje stvarnih zakona reda i napretka. ta podje­ la se danas primjenjuje samo u neprekidnoj analizi svake društve­ ne teorije. pravi filozofski princip koji im je svojstven. svoj. naučno privremeno apstrahujući osnovno kre­ tanje koje ih postepeno uvijek mijenja. zadovolji dvo­ struku intelektualnu potrebu modernih društava. Jer. odbacujući svaku praznu misao ο apsolutnom i neograničenom usavršavanju. sa jedinim prirodnim razlikama apstraktnog i konkretnog. vjerujem. više interesa i jas­ noće spekulativnoj koncepciji. koje je isto­ vremeno eksperimentalno i racionalno. Stalni predmet nauke bi tako mogao biti razmatran. i spekulacije i akcije. suvišno ovdje izričito primijetiti. čiji naučni dualizam proizilazi potpuno iz istog principa po­ zitivne filozofije. dvije fundamentalne ideje reda i napretka. uz kasniju saglasnost sa neposrednim posmatranjem. prema ovoj osnovnoj koncepciji. Da bi bolje okarakterisali ovo neophodno osnovno razčlanjivanje. istovremeno. naročito na medicinsku vještinu. odsada. iako još veoma nedo­ voljno razvijena. uglavnom. da. da bi mu naglasili. od­ lučiti da bude ocijenjena kao veoma slična opštoj harmoniji. od uticajnih ljudi 134 koji su obdareni nekom intelektualnom sposobnošću. koja je uvijek osjetljiva na ovaj. koja doista može učvrstiti samo jednu pravu. biće u pravom smislu namijenjena da dokažu jed­ na druga. prema ovim objašnjenjima. sumnjati da ova dva ele­ mentarna pojma. Definišući najprije. kao potpuno istovjetan osnovnom predmetu vještine: isti odnosi su tu razmatrani sa dva različita. na odgovarajući način. tako i visoko progresivan. u stvarnosti. stalnu har­ moniju između različitih uslova egzistencije ljudskih društava: vi­ di se. uzajamnih akcija i reakcija koje neprekidno vrše jedni na druge. u mjeri u kojoj će pozitivna filozofija po­ stepeno izražavati. jednoglasno prihvaćena u principu. čak još jasnije. jer oni mogu tamo postati isto tako neminovno neodvo­ jivu kao što su to danas u biološkoj filozofiji ideje organizacije i života. prirodno svesti na jednostavan po­ jam ovog glavnog razvoja. prije nego nastavim. i čak jednim nužnim slijedom. a potpuno ekvivalentna stanovišta. nadam se. Nauka koja će. Ne treba. ova vrsta društvene anatomije koja čini statičku sociologiju mora imati za stalni predmet pozitivno proučavanje. Različite glavne osobine koje sam naveo. duh. Oni će. Najzad. svi različiti djelovi ma kojeg društvenog sistema. od samog početka nove po­ litičke filozofije. pošto su bila odvojeno učvršćena. mi izgleda izuzetno pogodnim. neće tako steći. više plemenitosti i postojanosti prak­ tičnom razmatranju. na način koji se ne može odbaciti. opštu saglasnost i neprekidnost između nauke i primjene. za koje smo prizna­ li u četrdesetšestoj lekciji.naše glavne razlike između statičkog i dinamičkog proučavanja društvenih pojava. Tako shva­ ćena. između biološke nauke i sistema vještina koji se na nju odnose. razviće se prirodno. bilo bi. prvu naučnu klicu ovih značajnih osobina. da istak­ nem. da se proučavanje statike društve­ nog organizma mora podudarati. sa pozitivnom teori­ jom reda. sumarno. za čitav sistem pozitivnih teorija. zbog njene velike očiglednosti. neće biti okrivljena za uobraženu spekulativnu drskost. zasnovana na tačnom i opštem poznavanju ovih nužnih odnosa. početi od tada da osjećaju pouzdano ispunjenje koje je proizašlo iz obećanja koje sam dao na početku ove knjige ο osnivanju jedne društvene nauke koja je neposredno namijenjena da. zasnivajući spon­ tano. smatram bitnim. koja se mora. uglavnom. kako duboko organiizatorski. na postojanim racionalnim osnovama dvostruki elementarni pojam reda i napretka koji se tamo nalazi duboko vezan za nepre­ kidnu cjelinu socioloških shvatanja. još veo­ ma često pripisuju. ra­ zličita relativno statička obavještenja za svaki način društvenog života. bez sumnje. kao što sam to objavio na početku ove knji­ ge. Dajući. Ali mi izgleda neophodno da pokažem ovdje. stalno imati u vidu. skup isključivo statičkih zakona društvenog orga­ nizma. u nastavku. da dinamika proučavanja zajedničkog života čovječanstva nužno obrazuje pozitivnu teoriju društvenog progre­ sa. pod uslovom da. da primijetim ovdje da jedan takav naučni dualizam odgovara savršeno tačno. ovaj dvostruki pristup. dvostrukom pojmu reda i napretka. da za jednu radikalnu opoziciju predstav­ lja. po meto­ dološkom redu. Pravi državnici mogu tako pravilno ocijeniti da li se ovdje radi ο praznoj intelektualnoj vježbi ili ο filozofskim princi­ pima koji su stvarno sposobni da konačno prodru efikasno u savremeni politički život. racionalnim istraživanjem društvenih pojava. umjesto poremećenog ili obeshrabrujućeg uticaja koji mu. od ovog trenutka. koja je otsada. njihovom uskom racionalnom fuzijom postojanu intelektualnu kon­ zistenciju.

kao nezavisnu od opšte analize odgovarajuće civilizacije. do izvjesnog stepena. čak i onih koji u njoj najprije izgledaju najsamostalniji. zar nije evidentno da su ra­ zličite nauke međusobno. prema odgo­ varajućim zakonima prirode? U jednom opširnijem razmatranju bi se. na jedan apsolutan i izolovan način. ne bi mogli. na više ili manje neposredan način. elementima. kod zdravih duhova. najčešće manje izražen u svakom pogledu. čije bi se stvarno stanje ipak moglo prilično odrediti prema nji­ hovim naučnim odnosima sa drugim. bar toliko koliko u individualnoj anatomiji. očigledno. svake posebne promjene. u mnogo slučajeva ne dešava stalno. biva uvijek isključivo shvaćen kao relativan u odnosu na sve ostale sa kojim ga osnovna solidarnost mora neprestano usko spa­ jati. čiji neprekidni recipročni uticaj ne bi mogao biti osporen. dijela. očigledno služiti kao neophodna osnova za stalno proučavanje dru­ štvenog kretanja. koje se obično. To je. ako ne neposredno u principu negirana. Istorija nauke može. cjelinu svih ostalih. da se efikasnije izvrši ova in­ teresantna provjera društvenog konsensusa. naročito u moderna vremena. jedan neop­ hodan dodatak svake teorije statičke sociologije. normalnih. da. previše usko u bioloiji. već poznatim. ono bar duboko nepoznata i čak potpuno zanemarena. dakle.ne misleći na korelativno stanje civilizacije i čak najčešće dolaze. koja su pripisivana starim Egipćanima. suštinski suprotno. uostalom. kao što to jasno zahtijeva priroda teme. kao na primjer između zapadne Evrope i istočne Azije. još složenijoj pri­ rodi socioloških spekulacija. da on stvarno. naročito dati neku pred­ stavu ο uobičajenom značaju jedne takve pomoći. uvijek dodi­ ruje. ljudskog razvitka. umjesto da se razmatra cjelina društvenih pojava u okviru jedne jedine nacije. jednom korisnom naučnom vježbom. sada i ne postoji mnogo. obje slažu u apstraktnom raspravljanju ο političkom režimu. u njihovim praznim nepromjenljivim utopijama do toga da njihov tip najsavršenije politike koincidira sa djetinjstvom. da je soli­ darnost manje jaka ukoliko postaje posrednija. čak i prije nego im je jedna zdrava učenost. do veoma uske solidarnosti između različitih grana svake nauke. ona može da. čiji se filozofski karakter ne bi mo­ gao odbaciti. suvišno tako izričito istaći ovdje visoku i stal­ nu korlist jedne takve sociološke doktrine: jer ona najprije mora. poste­ peno opada sa sličnošću slučajeva i umnožavanjem kontakata do tačke da se ponekad skoro potpuno briše. od ovog momenta. ništa ne pretjerujući. bar privremeno. očigledno. velikih razlika. koje je dovoljno objašnjeno. po meni. koje je već. Pošto ovdje ne pišem uopšte posebnu raspravu ο političkoj fi­ lozofiji. suprotno savremenim filozofskim navikama. sadašnju ili prošlu. nažalost. bilo teološkim ili metafizičkim. čija racionalna koncepcija prethodno pretpostavlja neprekidnu misao ο neophodnom očuvanju odgovarajućeg organiz­ ma. mada konsensus mora ovdje biti. bez kojeg bi indi­ rektno istraživanje ο kojem se radi. biti toliko prosti i precizni da bi posmatrani rezultati mogli proizaći samo i jedino iz uzajamnog usklađi­ vanja. ili skoro sve različite vještine međusobno. Bilo bi. Dinamičko 136 razmatranje integralnog i neprekidnog razvitka civilizovanog čo­ vječanstva dozvoljava. nenormalnih. dozvoljava da se predvidi. da ovi nužni odnosi između različitih društvenih aspeka*ta. čija različita opšta stanja društva do sada izgledaju skoro samostalna. kako su vulgarne greške učenjaka ο tobožnjim znanjima iz vtiše astronomije. inače. neposredno upotrije­ bljena često dopuni. onda nužno sačinjava. očito. pod uslovom da se uvijek vodi računa ο pretpostavci. direktno posmatranje. U vezi sa tim treba primijetit. da tačna opšta procjena ovih granica promjene. sa jednog jedinog aspekta. ali. mogla presuditi samim racionalnim razmatranjem nužne veze iz­ među opšteg stanja astronomske nauke i stanja apstraktne geome­ trije koja je tada. u jednoj takvoj društvenoj vezi da dobro poznato stanje jednog. Ali ovoj napomeni mora stalno prethoditi. i čak. po svojoj prirodi. sama po sebi. ο kojoj. Ne insistirajući više na osnovnim pojmovima koji su tako ma­ lo sporni. sa pravom filozofskom sigurnošću. i da. ovdje nepovratno nestala. ona se istovremeno ispituje kod različitih savremenih nacija. opšte stanje koje odgovara svim ostalim djelovima. bilo bi lako nabro­ jati gomilu sličnih slučajeva. za izvjesne društvene elemen­ te. . često postalo pogrešno. oci137 . bila u djetinjstvu. moram se ovdje ograničiti. može samo činiti jedan od glavnih elemenata. isklju­ čivo statičko dokazivanje. najvažni­ ji od svih slučaja. podsjećajući na primjer. Ovaj preliminarni aspekt politič­ ke nauke pretpostavlja. jer u politici kao i u mehanici. Ali jasno je. svaki od brojnih društvenih ele­ menata. ili svake vještine. na primjer. više ili manje izraže­ nim.dešava u individualnoj anatomiji. Da bi bolje.stanje duha. svako može lako prepozna­ ti. pokazujući očigledno univerzalnu reakciju. da ukrat­ ko opišem jedini glavni slučaj u kojem je osnovna solidarnost još. bilo bi naročito. koju teorija nastavlja do sada da su­ štinski shvata. sem toga. bar u principu. Jedna takva pogreška pripada skoro jednako danas najsuprostavtljenijim političkim ško­ lama. jer se on odnosi neposredno na društvenu orga­ nizaciju u pravom smislu. A da ne idemo. prestavši da bude shvaćen na apsolutan i nezavistan na­ čin. isto tako. od kojeg se želi poći. Očigledno je isto i kada. za koju ona. Jedno takvo . bez sumnje. ili je bar pratiti. shvatila neophodna i stalna veza koja veže sistem nauka sa sistemom vještina. koje se. u stvarnosti. kad je riječ ο tome. Za svaki dru­ štveni elemenat. ma kojeg. međutim. veza iz­ među kretanja spontano dokazuje postojanje nužnih veza. svom nužnošću. ne moram joj uopšte metodski zasnovati neposredni dokaz jedne takve osnovne solidarnosti između svih mogućih aspekata društvenog organizma.

za konačno konstituisanje društvene nauke 139 . upravljanjem. u ovu čuvenu hipotezu. morala biti očigled­ na jedna takva opšta kontradikcija. prirodno. ili zbog vlastitog sadašnjeg razvoja javnog razuma. u intelektualnom redu. ma da indirektno. Bilo bi. uprkos njihovoj konstatovanoj prolaznosti i njihovim poznatim šte­ tama. usamljene napomene. različitih postojećih doktrina. u mom »Sistemu pozitivne politike«. kao i smatrati' da smo se oslobodili pomoću ovih srećnih tapkanja neposredne ra­ cionalne koncepcije opšteg konsensusa društvenog organizma. Kada je teološka filozofija postepeno prešla u metafizičko stanje. u onoj poznatoj teološkoj dogmi u kojoj se veže opšt' razvoj ljudske civilizacije sa tobožnjim prvobitnim grijehom čo­ vjeka. odgo­ varajuće opštosti i više racionalnosti: jer. ništa manje nego u materijalnom. jer je ona u oči­ glednoj suprotnosti sa mnogo pojmova političke filozofije. ipak. po svojoj prirodi. ma koliko da je. koji. koja je potpuno iste vrijednosti i još služi kao glavna sistematska osnova metafi­ zičkoj politici. U čitavom nastavku ove knjige spontana i stalna primjena jednog takvog elementarnog pojma biće još efikasnija od ijednog metodskog dokazivanja da bi se potpuno odbacila svaka stvarna nesigurnost ο toj neophodnoj solidarnosti između sistema vlasti i političkih institucija i opšteg stanja odgovarajuće civilizacije. i čak prije njega. čini mi se. popeti do njenog pravog istorijskog izvora. a koja. tre­ ba se. da veoma dominira ukup­ nošću društvenih spekulacija. bez znanja većine onih koji je predaju. pod nekim određenim uslovima. ne poničuci nikako prolaznu vrijednost različitih eseja političke filozofije. dotle dok osnovni razvoj ljudskog uma mogne proizvesti najzad nove principe. namje­ štanju neprestane koincidencije između neprestanog pogoršanja ljudskog društva i rastućeg širenja njegove civilizacije. shvataju sisteme institucija kao veoma nezavisne od istovremenog stanja civilizacije. po­ što ne mogu dobiti pravu naučnu čvrstinu. koja proizilaze iz prirodnog toka događaja. da će nadmoćnije društvene snage neizbježno postati i upravljačke. svih subjekata čija harmonija sa harmonijom ovih ovdje je već Istražena. dovoljna je odmah da odobri spontano širenje.jenili. opšta sredstva za dokaziva­ nje u političkoj filozofiji. uprkos njihovom privre­ menom značaju zamijeniti stvarno izvršenje ovog strogog filozof­ skog pravila: jer od Aristotela. Moram ovdje naznačiti kao indikativno jedno intelektualno stanje koje je još bliže pravom duhu društve­ ne statike. Jedan veoma presudan primjer. prateći tačan tok jedne prave istorijske analize. na koje sam ukazao. jedne tako duboke zablude uko­ rijenjene u unutrašnju naučnu konstituciju. često. koja se tako samo nalazi pripremljena. uostalom. i čija intelektualna nadmoć mora uvtijek biti spontano po­ mognuta uobičajenom sklonošću naše prirode ka nehotičnom obo­ žavanju prošlosti vodi zaista. više li­ terarne nego naučne. što srećom mora težiti danas da umnoži. koje je spo­ sobno da podrži njegovu neprekidnu aktivnost. dok se druge oslanjaju i čak uzajamno pomažu: ovo bi. uopšte. međutim. može. naročito. skup ovih uobičajenih pogreški. sama provjera ove korela­ cije. u svoj njihovoj važnosti. lako učiniti da se shvati da ove nejasne. Ne bi se tako mogla poricati krajnja filozofska ozbiljnost. sastoji. trebao biti prvi korak ka racionalnom pojmu osnovnog konsensusa posebnog sistema ovih institucija sa cjelokupnim siste­ mom ljudske civilizacije. gdje oni ne mogu čak nikako služiti od sada da se racionalno shvati visoko učešće koje je nužno za čitav politički režim u univerzalnom konsensusu društvenog organizma. bez sumnje. ovo priznavanje koje su sada prihvatili najnapredniji mislioci naročito u Francuskoj i Njemačkoj. kao što sam to već naznačio. jednim nestvarnim stanjem prirode. ova prvo­ bitna dogma je sve više i više težila da se konačno promijeni. kada su jednom stvarno dobili smisao. a time čak i politička. nemoguće da se ova glavna iracionalnost danas dugo odupire jednoj zdravoj filozofskoj diskusiji. prikupljajući stal­ no njegove spontane napore. dobijaju postepeno in­ telektualni uticaj. većina filozofa je stalno reprodukovala čuveni aforizam ο nužnoj podčinjenosti zako­ na običajima. bilo zbog spontanih razjašnjenja. isto kao i da uprosti. to bi ipak značilo duboko pori­ cati teške i stroge zahtjeve prave naučne metode. na neposredan i nužan način. ma koji. obično u toku dvadeset vjekova. koje je nadmo­ ćnije od društvenog stanja i od kojeg nas uvijek udaljava sve više razvoj civilizacije. jer ubuduće. ništa manje ne treba ob­ ratiti krajnji značaj. dajući priliku samo sve ozbiljnijim i ozbiljnijim nedosljednostima. čovjek iznad svega osjeća ne­ ophodnu potrebu za najvišim. a da ova prva klica zdrave političke filozofije nije ih ipak nikad spriječila da. Tako da i svi obrazovani publicisti priznaju sada izvjesnu parcijalnu solidarnost između različitih političkih institu­ cija u pravom smislu. kao što sam to najavio 1822. u ime prethodnog so­ ciološkog obrazovanja javnog uma. zbog koje se neke od njih isključuju među­ sobno. Slijedeći prirodni tok svih ljudskih stvari. uprkos ovoj sjajnoj i odlučujućoj provjeri. u pozitivnom govoru. neću uopšte oklijevati da ih otvoreno posmatram kao ništavne da­ nas za neposrednu elaboraciju glavnog duha koji je svojstven sta­ tičkoj sociologiji. Ova glavna dogma koju sve religije reprodukuju u ma kom obliku. isto kao i društveni običaji i političke ustanove nužno traju. Ali ma koliko da je očigledna današnja korist od ovih interesantnih parcijalnih zapažnja. Ali. ne bi nikad mogle. nastavlja. koji se. intelektualni principi i filozofska mišljenja. jedne stalne i nužne 138 solidarnosti između političke vlasti i građanske vlasti: to znači. za njenu krajnju vulgarizaciju. čini mi se. po meni. Takođe. iako nije odsada neposredno formulisana i podrža­ na kao opšti princip.

čini direktno jedan začarani krug koji je rezultat jedne čiste iluzije ο opštim izvori­ ma političke vlasti. tu nužno konstituisana odgovarajućim pristankom. bilo. S druge strane ni jedan pravi duh ne bi mogao sigurno po­ ricati veliki uticaj koji. u Posebnoj raspravi ο političkoj filozofiji. srećnu ili nesrećnu. da jadno sadašnje stanje političkog re­ žima proizilazi. Sva naučna sredstva moraju tada biti. kobni apsolutni karakter naših političkih škola. koje su odlučile. znatna. uglavnom. Obična teorija. naročito. na primjer. Istina. naučni princip ovog opšteg odnosa sastoji se bitno u očiglednoj spontanoj harmoniji koja mora uvijek težiti da vlada između cjeline i djelova društvenog sistema. u stvarnosti. čiji pojam ne predstavlja više danas zaista ozbiljne teškoće. prema prethodnim objašnjenjima četrdesetšeste lekcije. bilo razmatrajući dalje nužne granice političke akcije u pravom smislu. uostalom. na velikim primjerima. u stvarnosti spo­ sobni za ikakvu temeljnu efikasnost. moralne i fizičke. institucija. sastoji u nje­ govom iracionalnom pretjerivanju. čiji elementi ne mogu izbjeći da budu na kraju kombinovani međusobno na način koji potpuno odgovara njihovoj sopstvenoj prirodi. samostalno u istorijskoj analizi. svaka velika vlast može proizaći samo iz jako nad­ moćnih raspoloženja unutar društva gdje se vlast uvodi. i još. jei on nlije nimalo sporan. običaji i deje s druge. iz istovjetnih nereda u drugom. prema samoj prirodi društvenog stanja. naročito u pe­ desetoj lekciji. da s obzirom na njihovu neizbježnu naučnu korelaciju i jedno i drugo učestvu­ ju na isti način u nastanku ovog osnovnog konsensusa društvenog organizma. ne samo političke institucije u pravom smislu riječi i društveni običaji. izuzev u odnosu na opštu vezu između političkog režima i istovremenog stanja civilizacije. Dakle. sto je. koju sam najavio počinjući ovu knjigu. kao potpuno saglasan. koja je uobičajen simptom metafizičkih shvatanja. koja je posvećena prethodnoj procjeni društvene sta­ tike. sa toliko očiglednosti.racionalnom i direktnom objašnjenju te velike korelacije. imaću naravno više važnih prilika da se neposredno vratim na ovu zadnju temu koja je razmatrana sa novih racionalnih aspekkata. Uosta­ lom. čiji je ona glavni atribut. Ali­ bi bilo potpuno suvišno zaustaviti se na ovom aspektu pitanja. brže od bilo koje druge sociološke teorije. a ne saradnja iz autoriteta. bez tolike nedosljednosti teološka po­ litika. intelektualne. tako da. vulgarna teorija daje. u svim sluča­ jevima utoliko neodoljiva ukoliko se radi ο širem društvu. da ne može nikako razumjeti koji su stvarni izvori ovih političkih moći. po izgledu. kojima se dodjeljuje tako jedan misteriozan druš­ tveni uticaj. s jedne strane. izuzev neizbježnog otpora. dok se opšta greška. jer pra­ znine ili neredi koji se onda javljaju u jednom. da sudjeluju u jednoj zajedničkoj akciji. veza je. ovaj neizbježan sociološki zakon. na opšti sistem civilizacije. proizilaze naročito. gdje se za princip uzima nagovještaj. na potpuno od­ lučujući način. različitih individual­ nih volja. n i j e s u . razmatranog u svim njegovim različitim obli­ cima ma koje aktivnosti. 141 . zakonodavcu stalnu spo­ sobnost da iznenada ruši nužnu harmoniju koju mi razmatramo. običaja. ne bi nikad mo­ gao imati uopšte drugi stvarni predmet. iz naše intelektualne. kombinovana za konačno zasnivanje jednog tako fundamentalnog pojma. Jasno je. Cak i u epohama koje su revolucionarne u pravom smislu. pod jedinim uslovom da bude prethodno naoružan dovoljnim auto140 ritetom. kao što sam je mogao naknadno shvatiti. kojoj treba najprije uputiti svako. da na odgovarajući na­ čin reguliše spontani polet da bi ga bolje usmjerio ka potpunijem izvršenju svog prirodnog cilja. zaista racionalno. na kojem počiva uglavnom pravi duh čitave društvene statike. do samog razvoja nauka i vješ­ tina. Ne zas­ nivajući ovdje naučno pozitivnu teoriju autoriteta. U ovim izuzetnim vremenima. u dužem vremenu. bilo zemaljski ili nebeski. i koji po svojoj prirodi može. Jasno je zaista. očigledno je. već sem toga da se čitava ova cjelina stalno veže. za odgovarajuće stanje integralnog razvoja čovječanstva. odgovarajućem stanju civilizacije. uopšte. sponta­ nim ili »mišljenim. koji je prethodno određen. i još više u njegovom djetinjstvu. Ali lako je priznati da jedno takvo mišljenje. sem ako im se direktno ne pripiše otvoreno natprirod­ no porijeklo. u kojoj je ova vlast naj­ prije organ. izvrnuvši potpuno ovu opštu vezu. u bitli. vrši čitav politički režim. zasnovano. i. koje ne ostavljaju duboke tragove može se postoja­ no posmatrati politički sistem. jer može potpuno prestati samo čitavim raspadom društvenog organizma. nasuprot. suprotno opštem mišljenju. uz nužan otpor. i izuzev samo slučaj­ nih anomalija. ona ipak nastavlja da bude još. razbiti. kad niš­ ta u njemu ne preovlađuje jasno. slijedeći izvjesna prethodna uvjerenja. jasno pokazala. uglavnom. tako da stavlja neposredno spo­ redni otpor iznad glavne akcije. stavlja očigledno naš razum u čudnu situaciju. moraju neprestano biti međusobno solidarne. Ogromna društvena revolucija usred koje mi živimo samo potvrđuje. bez sumnje. Autoritet tako stvarno proi­ zilazi iz saradnje. a onda i moralne situacije. uostalom. svom nužnošću. a zatim postaje regulator. iz kojeg nijedan politički sistem. jednako potpunoj negaciji ove stalne solidarnosti. vlasti bilo kakve da su. ma da se ovdje radi ο tome da se ovdje označi ukratko kao filozofski princip statičke sociologije. na odgovarajući način. i koji čak karak­ teriše tako često neospornu akciju. čija cjelina je. a da žestoki pokušaji koji su preduzeti ili se preduzimaju za neposrednu obnovu političkog sistema. svaka vlast ma kakva da je. po svojoj prirodi. su pre­ ma tome nužno slabe i nemoćne. da je. u svim dobima društva. da. ma da ih uvijek karakteriše nedovoljno ostvarivanje ove glavne harmonije. ili čisto političkih događaja. rje­ šenje. do. kao što to čini. eksplicitnim ili implicitnim.

u glavnom razvoju ljudskog uma.Ne čekajući ova različita objašnjenja. u jed­ nom drugom pogledu. Takav je. istovremeno kad su i najpromjenljivije. u onome što se danas zove politička ekonomija. se prateći sam pri­ rodni tok događaja. uvijek uči. i postepeno potiskivan. sigurno nemoguće da. dakle uvijek shvatati politički režim samo prema njegovoj stalnoj vezi. više se komplikuju i time se ove nesavršenosti produbljuju i neizbježno umnožavaju. ovdje podsjetili u cjelini. Ako se. dakle. Zbog svoje jače zamršenosti. prema glavnoj naučnoj hijerarhiji uspostavljenoj na po­ četku ove Rasprave. što je daleko od toga da se kompenzira. na ko­ ji sam već. uvidjeti. pojam prirodnih zakona. kao što sam to dosta istakao u prethod­ nom odeljku. i kao što će se to. jedna tak­ va harmonija nužno ne uspostavi. on od­ mah ima za posljedicu odgovarajuću ideju utvrđenog spontanog reda. kao što to može potvrditi jedna prava istorijska analiza: baš na bitno isti na­ čin je princip uslovâ života. prilagođavajući ih zatim postepeno novim oblicima ak­ tivnosti prema izvjesnim odgovarajućim promjenama koje čuvaju ο ovim dragocjenim prvim inspiracijama ljudskog genija. kao ni u bilo kojoj drugoj. u ovom aspektu. dopunjujemo takođe shvatanje ovog reda. da nikad ne pomiješa. i koja je stalno aktivna u opštem toku događaja. čas posebnoj. zbog krajnje komplikacije poja 142 143 . pozitivna filozofija. Jedna slična filozofija bi. neki nužan red. prema ovom gledištu. u ma kojem slučaju. da bi se on mogao ustanoviti. može učiniti potpuno nesposobnim da se jedna tako veoma teška nauka njeguje bez ikakvog uspijeha. čak je i korjenito povećavaju neophodnim čišćenjem kao što sam to već istakao. da jedna prirodna greška u preciznosti. zaista. metafizička politika. ona mo­ ra takođe dati racionalnu osnovu jedne pozitivne teorije sponta­ nog reda ljudskih društava. kroz to mi vidimo da je. na odgovarajući način organizovani racionalno pripremljen. koje se mogu do izvjesnog ste- pena promijeniti. kao što sam to pokazao na početku ovog poglavlja. prema svom os­ novnom principu uslovâ života. s jedne strane. može prirodno samo dovesti do ideje ο nužnom usavršavanju njenog postepenog ispunjenja. pogor­ šana pogrešnim intelektualnim vaspitanjem. jednom riječi. kao što sam ο tome već otvoreno obavijestio: ali ova prolazna greška može se desiti samo duhovima koji su malo naučni. potekao iz hipote­ ze ο krajnjim uzrocima. ukratko. Ona zavisi uvijek od ove nužne tendencije našeg razuma da neograni­ čeno čuva svoja opšta sredstva rezonovanja. jer hipoteza ο upravi koju jt poslalo proviđenje. po svom porijeklu. a da zbog toga ne bude uopšte samo­ voljna jer je veza uvijek strogo određena. na koga smo. političkog siste­ ma može bitno sastojati samo u njegovoj tačnoj harmoniji sa od­ govarajućim društvenim stanjem. sa odgovarajućim stanjem ljudske civili­ zacije. mnogo prije. a od koje. čas opštoj. pravi karakterističan duh pozitivne filozofije. više puta upućivao. i bez ikakvog sračunatog miješanja. koju je već nejasno naslutila. i naročito trajati. ni u kom slučaju bio pravilno prosuđivan. uči takođe. očigledno je neophodno istaći čitaocu da će politički sfistem u pravom smislu riječi. pomoću jedne pametne ljudske intervencije. koje je veoma relativno. utoliko bolje ukoliko se više pro­ dubljuje. razmatran kroz ovu prvu skicu prave društvene nauke. ma kojeg. on uvijek teži da bude sponta­ no proizveden ili izmijenjen. ova koncepcija predstavlja svaku ideju dobrog ili lošeg političkog sistema kao nuž­ no relativnu i promjenljivu. koja se uvijek veže za svako. ovaj naučni pojam spontanog reda sa sistematskom apologijom svakog postojećeg poretka. da ovaj prirodni red mo­ ra biti najčešće veoma nesavršen. u njihovom odnosu prema čovjeku spon­ tano uspostavlja. biti uvijek. s druge strane. zna­ če dobro da tačno izbjegne. Svaki um. mogla ponekad dovesti trenutno u opasan optimizam. dostojan takve namjene. U posebnom slučaju koji ovdje raz­ matramo veoma je jasno da pozitivna filozofija. da. Uko­ liko se pojave više specijalizuju. u ovom pogledu. Treba međutim priznati da je. ova. bez sumnje. Iako se vidi koliko se on duboko razlikuje od ove sistematske tendencije ka optimizmu čije je porijeklo. na jedan ništa manje nužan način. Prema ma kojim pojavama. društve­ ne pojave moraju nužno biti najneuredenije od svih. u ovoj vrsti po­ java. shvatanje ma koje harmonije Ali ova posljedica nije apsolutnija od principa iz kojeg proizilazi. od početka ove knjige. u spisu. glavna tema. isto vremenim porastom njegove neizbježne nesavršenosti. čini sigurno glavnu naučnu karakteristiku pozitivnosti u političkoj fi­ lozofiji. analogija je potpuno ista u svim ovim različitim slučajevima. Jedno takvo glediš­ te koje je zamijenilo apsolutnu tendenciju uobičajenih teorija. Dopunjujući ga neophodnim razmatranjem rastuće komplikovanosti pojava. tako da su biološke pojave naročito inferiorne. izolovan. razmatra uopšte. ozbiljne i brojne neprilike. bilo kad da su bila otkrivena. pod ne­ kim sporednim vezama. Mi ćemo. on ne bi. kao što je i filozofski pojam matematičkih zakona ranije proizašao iz metafizičkog misticizma ο moći brojeva. se kao što sam to često isticao u prethodnim knjigama. u odnosu na pojave neorganske prirode. najmanja filozofska oštroumnost biće dovoljna de se odmah shvate karakteristične razlike koje od sada duboko dije­ le novi princip od stare dogme. nadam se. svu nji­ hovu glavnu vrijednost. u kojoj se po mom mišljenju na­ lazi glavni čvor jedne takve filozofske teškoće. i ono je njena krajnja obnova. pozitivno shvatanje prvo proizašlo iz same teološke dogme. Pošto se vrijednost nekog. u ovom pogledu. Ako. ukazujući na spon­ tano pokoravanje svakog stvarnog političkog režima odgovaraju­ ćoj civilizaciji. ali da nikad ne pretenduje da ovaj red ne predstavlja. po njihovim prirodnim zakonima. Ali. teološko. očigledno.

putem izmjene gravitacije. ipak. da suviše podcje­ njuje vladu proviđenja u odnosu na čitav ostatak prirodne ekono­ mije! Dva glavna motiva me ovdje tjeraju posebno da insistiram na ovom elementarnom pojmu fundamentalnog osnovnog konsensusa koji je svojstven društvenom organizmu: najprije to je pretjerani filozofski značaj ove osnovne ideje društvene statike. prema prethodnim kratkim pregledima kako će je podžati. što bi bilo nemoguće. bojati. bez sumnje. naravno. moglo bi se. ona najprije određuje: ne precjenjuju­ ći joj stvarnu efikasnost. jasno. striktno pogodan za jedno takvo proučavanje i javlja se kao. Ali. prema tome izvjesna solidarnost: čak i sama astronomija. desiti da. i ja ne oklijevam da to otvoreno kažem. predstavljajući direktno društvene po­ jave kao. dovoljno je čak upo­ zoriti na očiglednu nedosljednost jedne takve optužbe u vezi sa najsloženijim pojavama. i naročito nezavisno od svakog uzaludnog. Sa naučne tačke gle­ dišta. jednu bučnu materijalnu aktivnost. jednu vrstu osnovnog posred­ nika između anorganske i organske filozofije. Krajnja novost jedne takve poli­ tičke filozofije može učiniti da se. po svojoj priro­ di. kao što sam to izjavio. da razvijaju. Obuh­ vaćena u svoj svojoj širini. svako može lako prosuditi. različita ljudska društva: tako da svaka politička institucija koja je zaista racionalna. bilo duhovnog. postalo je tim više neophodnije da se prethodno opiše opšti duh socijalne statike. bez odbacivanja ove bitne veze. dosta pogriješi u ve­ zi sa njenim pravim karakterom. zbog naše prirodne slabos­ ti da efektivni život prevladava nad racionalnim. podvesti pod nju najprostije pojave koje pozitivna filozofija predstavlja. možda. istovremeno najpromjenljivije od svih i kao one koje imaju najviše potrebe da budu korisno mijenjane prema racionalnim uputstvima nauke. Treba se. kao da su nužno spontano bolje uređene i manje pro­ mjenljive. Sa moralne tačke gledišta pozitivna politi­ ka b imogla dostojno odgovoriti na takva optuživanja samo sa jed­ nog . U svojoj naučnooj strogosti. da bi sadržala jednu stvarnu i trajnu društvenu efakasnost. bilo opšte ili posebne. treba u vezi sa ovim priznati uglavnom da konsensus postaje uvijek utoliko prisniji i izraženiji ukoliko se primjenjuje na pojave koje su postupno slo­ ženije i manje opšte: tako da. naučnu os­ novu jedne zdrave osnovne teorije političkog reda u pravom smi­ slu. ona joj zabranjuje upotrebu jedino u slu­ čajevima gdje može sigurno predstavljati samo beskorisno trošenje snaga. ostaje ipak neosporno da 144 145 . kojem teže nužno i neprekidno.va. isti duhovi koji je optužuju u politici za tobožnji optimizam. I. koja je jedina potpuno pozitiv­ na. dok se niko ne usuđuje. ali sa ogromnim razlikama u intenzitetu i oblici­ ma. između ideje društva i ideje vlade. da kad ova filo­ zofija bude počela da dobija neki stvarni uticaj neće biti sistemat­ ski optužena za društvenu mlakost i za političku indiferenciju od strane onih kojima toliko treba. kao što sam to objasnio na svom mjestu. u šta se može sva­ ko lako uvjeriti. proučavanje hemijskih pojava obrazuje. boženskog ili ljudskog.dovoljno odlučujućeg. dobija ljudsku interven­ ciju jedna takva filozofija je. ovoj Raspravi. mora stalno počivati na tačnoj prethodnoj analizi odgovara­ jućih spontanih tendencija. stvarnim rezultatima svoje dnevne primjene. joj istovremeno upu­ te kao glavnu protivrječnost suprotni prijekor. Daleko od toga da. u ma kojem pogledu. po svojoj prirodi. sa­ da dosta ispitane. osobito njenu razbo­ ritu i aktivnu primjenu. ova osnovna ide­ ja univerzalne društvene solidarnosti postaje ovdje neizbježan nas­ tavak i neophodan dodatak jednog osnovnog pojma koji je zasno­ van u prethodnoj knjizi. u ovoj vrsti pojava. po svojoj prirodi. čije nužne gra­ nice. zbog toga kao i zbog sveg ostalog. Prema ovom principu. prisvem tom. Može se zaista reći da. kao izuzetno pogodan za proučavanje ži­ vih bića. aspekta. tj. koji je poslije toga mogao biti samo razmatran na posredan ili implicitan način. na neku drugu. međutim. zaštićen od svake samovolje. po svaku cijenu. koje jedino mogu njenom autoritetu dati dovoljno čvrste osnove: jednom riječju. ili čak zemaljskog. jer razmatranja prave dinamičke sociologije moraju spontano dominirati u čitavom preostalom dije­ lu ove knjige. da se upute njenom opštem duhu prigovori koji su joj jaodvratniji. Da bi se. kod čisto mehaničkih pojava nudi nam ο tome prvu stvarnu skicu odbacujući ideju svemira i svodeći je na prostu ideju svijeta. mora postojati. Sto se tiče filozofske diskusije. na odgovarajući način usavršili. po istoj osnovnoj ekonomiji kao i kod svih ostalih prirod­ nih pojava. čak. jedna takva pozitivna koncepcija društvene harmonije daje spontano. vještački i voljni red kao prosto opšte produženje prirodnog i nevoljnog re­ da. Jer ona direktno dovodi do toga da se uvijek razmatra. sa ovog stanovišta vidjela tašta iracionalnost ove uzaludne optužbe za politički optimizam. Ona zadržava pravo samo na intelektualno usmjerenje te neophodne intervencije. ma kojeg prestiža. nego koo svih ostalih mogućih pojava. ovaj pojam konsensusa nije uopšte. u početku. s obzirom da su danas najneposrednije interesantna i prema tome bolje shvaćena. u jednom mnogo višem stepenu. čitavom svojom konkretnom primjenom. i uzgredno. naročito danas. neposredno i nužno zajednički svim pojavama. a ni­ kako da bi ga stvorili. nasuprot traži. jer izvjesni poreme­ ćaji jedne zvijezde mogu tako odjeknuti ponekad primijetno. jer spekulativni ljudi mogu rijetko očekivati da će biti na odgovarajući način pošto­ vani od ljudi od akcije. koja treba da preovlađuje u. prateći moju osnovnu naučnu hije­ rarhiju. koja po svo­ joj prirodi mora predstavljati prvu racionalnu osnovu svake nove političke filozofije. i prema tome u filozofskoj važnosti. gdje god postoji neki sistem. radi se u biti ο tome da se red posmatra da bi ga.

će, u saglasnosti sa preovlađujućim filozofskim navikama, naroči­ to kod organskih sistema, zbog njihove veće komplikacije uvijek odgovarati bitno naučni pojam solidarnosti i konsensusa, uprkos njihovoj nužnoj univerzalnosti. Samo onda ovaj pojam, koji je dov­ de čisto sporedan, uspostavlja neposredno neophodnu osnovu za cjelinu pozitivnih shvatanja, i njegovo preimućstvo tu postaje uto­ liko izraženije ukoliko se radi ο složenijim organizmima, ili slože­ nijim i posebnijim pojavama. Tako na primjer, životinjski konsensus je mnogo složeniji od biljnog konsensusa: on se čak očigled­ no razvija ukoliko se životinjsku podiže do svog maksimuma u ljudsku prirodu; najzad kod čovjeka nervni aparat postaje, više nego ijedan drugi, glavno sjedište biološke solidarnosti. Prateći ra­ zumno ovaj filozofski hod, prema osnovnoj cjelini naših pozitiv­ nih saznanja, ovaj veliki pojam treba, dakle, à priori da stekne, u opštem proučavanju društvenog organizma, jedno naučno preimuć­ stvo, još veće od onog koje mu svi zdravi duhovi dodjeljuju sada bez oklijevanja u biologiji, zbog neospornog porasta komplikacija koje su svojstvene ovom novom redu pojava. Dakle, sadašnji duh političke filozofije, nasuprot, bitno i stalno apstrahujući ovu osnov­ nu solidarnost između svih različitih društvenih aspekata, uvodi u najvišem stepenu. da bi je direktno riješio, jednu takvu filozofsku anomaliju, koja je, kao što ja mislim tu, na odgovarajući način, stigla, mada sumarnim objašnjenjem koje je kasnije razvijano. Ova prethodna operacija je bila, dakle, takođe neophodna za racio­ nalnu koordinaciju socijalne fizike sa drugim osnovnim naukama, koju smo već priznali kao nužnu za pravo opšte osnivanje te nove nauke. Ocijenjen sada u odnosu na metod u pravom smislu, poseban predmet ovog poglavlja, ova osnovna koncepcija društvenog kon­ sensusa, ima za glavni cilj da odmah odredi, sa autoritetom i znat­ nim poletom, jednu od glavnih osobina sociološke metode, onu od svih, prema kojoj će ona, možda, mijenjati najdublje, zavisno od prirode odgovarajućih pojava, cjelinu poziitivne metode. Zaista, poš­ to su društvene pojave tako duboko povezane, njihovo stvarno proučavanje ne bi moglo biti dakle nikada racionalno odvojeno; odatle proizilazi stalna obaveza, neodbaciva, isto kao i neposred­ na, da se uvijek istovremeno razmatraju različiti društvenu aspek­ ti, bilo u društvenoj statici, bilo prema tome u dinamici. Svaki od njih može, bez sumnje, postati zasebno prethodni predmet pravih istraživanja, ά dobro je da on to bude u izvjesnom stepenu, da bi snabdio nauku odgovarajućom građom. Ali ova prethodna nužnost primjenjuje se čak, sa savršenom strogošću, samo u sadašnjoj epo­ hi, gdje se radi ο prvoj skici nauke, koja je primorana da upotreb­ ljava najprije, uz neophodne predostrožnosti, inkoherentna posmatranja, iz kojih mogu proizaći, u sasvim drugoj namjeri, kasnija ,i146

racionalna istraživanja. Kad osnivanje nauke bude dovoljno napre­ dovalo, osnovna korelacija pojava će služiti, bez sumnje, kao glav­ ni vodič uobičajen u njihovom direktnom istraživanju, kao što ću to, naročito, kasnije objasniti. U svakom slučaju, ne obazirući se ovdje na pravi način neposrednog posmatranja, neosporno je da, zbog ove nužne solidarnosti koja karakteriše jedan takav predmet, nijedna društvena pojava koja je prethodno istraživana bilo kojim sredstvom, neće biti korisno uvedena u nauku dotle dok ostaje shvaćena na izolovan način: i to ne samo sa gledišta statike, gdje se društvena harmonija uvijek neposredno posmatra, nego čak i u proučavanju društvenog kretanja, gdje konsensus, iako manje ne­ posredan, nije u stvari manje nadmoćan, onako kako smo mu to priznali. Svako odvojeno proučavanje različitih društvenih eleme­ nata je dakle, po prirodi nauke, duboko iracionalno, i mora u suš­ tini ostati sterilno, kao na primjer proučavanje naše političke eko­ nomije iako je ono bilo bolje obrađeno. Oni dakle, koji se danas trude da još viiše raskomadaju sistem društvenih proučavanja slije­ pom imitacijom metodskog komadanja koje je svojstveno neorganskim naukama, padaju, dakle, nehotično u ovu glavnu grešku da shvataju kao bitno sredstvo filozofskog usavršavanja, jedno inte­ lektualno stanje koje je potpuno neprihvatljivo za osnovne uslove jedne takve teme. Jednog dana će, bez sumnje, društvena nauka moći biti racionalno podijeljena, što će, do izvjesnog stepena, biti korisno: ali mi ne možemo nikako znati danas u čemu će se sasto­ jati ova naknadna podjela, jer njen pravi princip proizilazi iz po­ stepenog razvitka nauke, koja, sigurno, sada može biti utemelje­ na samo kroz proučavanje cjeline; ja sam već gore dokazao da ovdje postoji čak, jedna prava filozofska opasnost, da se od ovog momenta realizuje, u ime stalnog razčlanjivanja rada neophodna razlika između statičkog i dinamičkog stanja, uprkos njene očigled­ ne racionalnosti i stalne upotrebe, U ma kojem dobu ove nauke parcijalna istraživanja, koja joj mogu postati neophodna, mogu bi­ ti na odgovarajući način označena i shvaćena samo u odnosu na napredovanja integralnog proučavanja, koji će spontano označiti posebne tačke čije će pravo osvetljavanje moći stvarno doprinjeti direktnom usavršavanju teme. Prateći svaki drugi put, dobili bi, uglavnom, samo jednu sterilnu prepreku posebnih iracionalnih dis­ kusija, slabo zasnovanih, a još gore razrađenih, koje su mnogo vii­ še usmjerene da potpuno spriječe formiranje prave političke filo­ zofije, nego da joj pripreme korisnu građu, kao što se to, u naše vrijeme, vidi. Neosporno je, dakle, da shvatanja i proučavanja cje­ line mogu sama, na odgovarajući način doprinijeti danas direktnom osnivanju pozitivne sociologije, bilo statičke ili dinamičke, i da tu dobijeni radovi zatim silaze postepeno u rastuću posebnost, shvatajući uvijek da proučavanjem elemenata upravlja proučavanje sis-

147

tema, čiji će, sve jasniji i jasniji opšti pojam, neprestano moći da vrši glavno osvetijavanje svakog posebnog aspekta, izuzev neizbjež­ nih sporednih otpora. Ne treba negirati da stroga filozofska obave­ za da prati jedan takav put zbog svoje karakteristične solidarnosti svih društvenih pojava, povećava ozbiljno osnovne teškoće, koje krajnja komplikacija predmeta mora već toliko unijeti u racional­ nu obradu ove nove prirodne nauke zahtijevajući od nje, obično, mnogo jači i mnogo izdržljiviji intelektualni napor, da ne dopusti da pobjegne ili se izbriše ijedan od brojnih istovremenih aspekata koje ona mora nužno uvijek obuhvatiti. Ali, ovaj uslov je tako očigledno propisan od naučnog duha, da se u njemu može vidjeti samo jak razlog više da se ovo, zaista nadmoćno proučavanje rezervAše samo za najviše naučne umove, bolje pripremljene od svih ostalih, pametnim i vještim vaspitanjem da podnesu kontinuitet najvećih spekulativnih napora, i da se trude čak bez odmora, sav­ jesnije nego u ijednom slučaju, da često pomognu njen razuman po­ let potpunijim podčinjavanjem strasti razumu. Svako može tada lako prosuditi koliko se. u svakom pogledu, raspoloženja, bilo inte­ lektualna ili moralna, koja preovlađuju danas i koja su. ponekad, čak sistematski potvrđena, potpuno suprostavljaju stvarnom ispu­ njenju velikog filozofskog djela, koje je sada određeno da služi kao neophodna osnovna društvenoj reorganizaciji modernih naro­ da; tako da izgleda što je cilj teže dostićd, manje se za njega dos­ tojno spremna. Nema sumnje da jedna tako žalosna nesloga između sredstava i cilja mora uvijek doprinositi mnogo, mada na posredan način, spontanom produženju socijalnih nereda, čiji je prvi princip u suštini intelektualni, kao što vjerujem da sam to već sporo pre­ više pokazao. Da se bolje shvati ova važna osobina cjeline koja je svojstvena sociološkoj metodi, treba naučno posmatrati jedan takav uslov kao da ne pripada izuzetno socijalnoj fizici, gdje on dostiže samo naj­ potpunije preimućstvo, nego kao da je u nekom stepenu nužno za­ jednički svim različitim djelovima opšteg proučavanja živih bića koje se duboko razlikuje, u čisto logičkom pogledu, od svake neorganske filozofije. Jedan bitno empirijski aforizam, pretvoren u nezgodan čas, od strane modernih metafizičara u apsolutnu i neo­ dređenu logičku dogmu, propisuje za svaki mogući subjekt da stal­ no pristupa od prostog ka složenom: ali ona nema za ovo, uglav­ nom, drugi čvrsti razlog, ako ne da jedan takav pristup odgovara zaista, prirodi neorganskih nauka, koje su morale svojim prostijim i bržim razvojem i svojom višom usavršenošću, neizbježno služiti do sada kao glavni model propisima univerzalne logike. Ipak bi se u stvarnosti, u tom pogledu, mogla shvatiti logička nužnost, koja je zaista zajednička svim mogućim spekulacijama, kao očigledna obaveza da se uvijek ide od poznatog ka nepoznatom, koje bi se, 148

naravno, bilo teško osloboditi, li koja po sebi ne nameće neposred­ no nikakvo stalno preferiranje. Ali jasno je da ovo spontano pra­ vilo propisuje, isto tako, da se pristupa od složenog ka prostom, ukoliko je zbog prirode predmeta, jedan poznatiji i neposredno pristupačniji od drugog. Dakle, postoji nužno, sa ovog gledišta, os­ novna razlika koja se ne može izbjeći, između čitave neorganske filozofije i čitave organske filozofije. Jer, kod prve, gdje je soli­ darnost, prema našim prethodnim objašnjenjima, veoma malo iz­ ražena, treba rijetko upotrebljavati proučavanje subjekta, radi se ο istraživanju jednog sistema čiji su elementi skoro uvijek mnogo poznatiji od cjeline, i čak najčešće jedino neposredno shvatljivi, što zaista zahtijeva da im se uobičajeno pristupa kao slučaju koji je, manje ili više složen. Ali kod druge, nasuprot, kod koje čovjek ili društvo predstavlja glavni predmet, suprotan put postaje, najčešće, jedini razuman, prema jednom drugom nužnom slijedu istog logič­ kog principa, jer je cjelina subjekta tada sigurno mnogo bolje po­ znata i neposrednije pristupačnija nego različiti djelovi koji će se razlikovati kod nje kasnije. Proučavajući spoljni svijet naročito je cjelina ta koja nam neizbježno izmiče, i koja nam uvijek ostaje du­ boko nerazumljivom; kao što sam to pokazao, uglavnom, u drugoj knjizi ove Rasprave, gdje smo priznali da ideja svijeta neće nika­ da zbog svoje prirode, postati zaista pozitivna, i da je pojam sun­ čevog sistema najsloženiji, te ga nećemo moći jasno shvatiti. Na­ suprot, u biološkoj filozofiji, samo detalji ostaju nužno nepristu­ pačni kada se želi veoma produbiti njihovo proučavanje: i to se jasno potvrđuje posmatrajući, da, u ovoj drugoj polovini prirode filozofije, bića su, uopšte, utoliko manje poznata, ukolako su slože­ nija i na višem stupnju razvitka, tako da je, na primjer, opšta ideja životinje sigurno jasnija danas nego manje složena ideja biljke, i to postaje uvijek izraženije ukoliko se približava čovjeku, koji je glavna biološka jedinka čiji pojam, mada najsloženiji od svih, či ni uvijek neophodnu polaznu tačku jedne takve cjeline spekulacija. Tako. upoređujući na odgovarajući način, ove dvije velike polovi­ ne prirodne filozofije, vidi se, naravno, da zbog razloga koji su glav­ ni za predmet, imamo, u jednom slučaju prvi stupanj složenosti, a u drugom, zadnji stupanj jednostavnosti, čije nam stvarno istraži­ vanje ostaje neizbježno zabranjeno: što potpuno opravdava opštu inverziju, svojstvenu svakoj od njih, ο racionalnom putu koji od­ govara drugoj. Sociologija, nije, dakle uopšte jedina nauka, gdje nužnost da se obično pristupa od cjeline ka djelovima postaje nad­ moćna; sama biologija, mora nam predstavljati, već zbog veoma sličnih razloga, i na manje dvosmislen način, jednu takvu filozof­ sku osobinu. Možda čak, biološka filozofija u pravom smislu, ne­ davno konstituisana, i pod veoma naglašenim uticajem jedne em­ pirijske imitacije prethodnih nauka, nije još, u tom pogledu, pot­ puno ispoljila svoj pravi duh: ja sam, bar, veoma raspoložen da ga 149

mislim, i da predvidim da će, u nastavku, ukoliko se bude više konstituisala njena racionalna originalnost, utoliko, ovaj nadmoćni put, od složenijeg ka manje složenom, postati u njoj neposredniji i oš­ triji, nego što se to danas Vidi. Ipak je očigledno da, zbog prirode svojih pojava, socijalna fizika mora nužno predstavljati, kao što smo to već posebno ustanovili, najpotpuniji i najneospomiji razvoj ove velike logičke promjene, a da ne mijenja pak nepromjenljivo jedinstvo glavne pozitivne metode. Zaista, uska solidarnost predme­ ta postaje ovdje toliko nadmoćna u odnosu na ono što nudi obična biologija da svako posebno proučavanje nekog djelimičnog aspekta mora biti odmah shvaćeno kao duboko iracionalno i potpuno ste­ rilno, i da više može služiti kao prethodna elaboracija za prelimi­ narno nabavljanje različite naučne građe, i čak sa rezervom da će biti neophodna jedna završna korektura. Uostalom, da se, koliko je moguće, preduprijede prazne i djetinjaste diskusije, danas previše neminovne, nije nepotrebno podsjetiti, ovdje, završavajući jedno takvo objašnjenje, da pozitivna filozofija, podređujući uvijek idealnost stvarnosti, neće nikad prihvatiti ove prazne logičke kontro­ verze, koje sama spontano prouzrokuje metafizička filozofija ο ap­ solutnoj vrijednosti ove ili one metode ne obazirući se na svaku naučnu primjenu; naklonosti, koje su uvijek relativne, koje ona poklanja u tom pogledu, mogu samo, u svakom slučaju praizaći iz najbolje harmonije koja je konstatovana između sredstava i cilja naklonosti će odmah promijeniti predmet, bez ikakve pogrešne upornosti i bez i najmanje filozofske nedosljednosti, ako stvarna upotreba bude otkrila kasnije inferiornost metode, koja je najprije usvojena; od čega se sigurno ne treba uopšte bojati, u pitanju ko­ je smo mi istraživali. Pošto je ovo prethodno izlaganje unaprijed dovoljno opisalo glavni duh koji je svojstven statičkoj sociologiji, sad nam ostaje, da bi mogli prethodno odrediti pravi opšti duh nove političke filo­ zofije, da razmatramo takođe, na neposredan ali sumaran način, filozofsku koncepciju koja treba da rukovodi u dinamičkom prouča­ vanju ljudskih društava, i koja neposredno predstavlja glavni pred­ met novog eksplicitnog rada. Mada je drugi predmet obično pot­ punije cijenjen i poznatiji, izlaganja koja su manje opsežna biće ovdje dovoljna, naročito u nastavku prethodnih objašnjenja, koja će unaprijed tu uprostiti najveće teškoće, zbog tijesne veze koja u takvom predmetu mora racionalno postojati između teorije egziistencije i teorije kretanja, ili sa isključivo političke tačke gledišta, iz­ među zakona poretka i zakona napretka. Treba uostalom uzgred napomenuti da nas spontano preimućstvo dinamičke sociologije u čitavom nastavku ove knjige ovlašćuje, u ovom momentu da svedemo na, što je moguće više, opštu ocjenu, čija prva nesavršenost, i čak sporedne praznine, mogu biti postepeno nadoknađene cjeli­ nom zadnjih lekcija. 150

Mada statičko shvatanje društvenog organizma mora, zbog pri­ rode predmeta, konstituisati prvu racionalnu osnovu čitave socio­ logije, kao što sam to objasnio, treba ipak priznati da u njoj ne samo socijalna dinamika čini dio koji je najneposrednije interesan­ tan, uglavnom u naše vrijeme, nego naročito, sa isključivo naučne tačke gledišta, da ona jedina dovršava davanje najoštrijeg filozof­ skog karaktera cjelini ove nove nauke, čineći da direktno prevlada pojam koji najviše razlikuje sociologiju u pravom smislu od obič­ ne biologije, tj. glavna ideja stalnog napretka, ili radije postepenog razvitka čovječanstva. U jednoj metodičkoj raspravi političke filo­ zofije bi, bez sumnje odgovaralo da se najprije analiziraju indivi­ dualni podsticaji koji postaju pravi elementi ove progresivne sna­ ge ljudske vrste dovodeći ih u vezu sa osnovnim instiktom, koji je, osobito složen, rezultat nužne saradnje svih naših prirodnih težnji, koji direktno tjera čovjeka da neprestano poboljšava, u svim pogle­ dima, svoj, ma koji, položaj, ili racionalnijim ali ekvivalentnim iz­ razima, da uvijek razvija, u svakom pogledu, cjelinu svog fizičkog, moralnog li intelektualnog života, koliko god to onda dopušta sistem prilika u kojima se on nalazi smješten. Posmatrajući ovdje ovaj prethodni pojam kao već dovoljno osvijetljen danas kod naprednih duhova, mora odmah razmatrati osnovno shvatanje socijalne dina­ mike, tj. proučavanje ove neprekidne sukcesije, razmatrane u či­ tavom čovječanstvu. Da bi na odgovarajući način učvrstila ideje, važno je prethodno uspostaviti, neophodnom naučnom apstrakci­ jom, slijedeći odličnu vještinu koju je Kondorse pametno zaveo, nužnu hipotezu jednog jedinog naroda prema kojem bi se idealno iznosile sve uzastopne društvene promjene koje se stvarno posmatraju kod različitih naroda. Ova racionalna pretpostavka se mnogo manje udaljava od stvarnosti nego što se to obično pretpostavlja: jer, sa političke tačke gledišta, pravi nasljednici ovog ili onog na­ roda su sigurno oni koji su koristeći i nastavljajući, njihove počet­ ne napore, produžili njihove društvene napretke, bilo kakvo da je tlo na kojem žive, i čak rasa od koje potiču; jednom riječi politič­ ki kontinuitet naročito mora regulisati sociološko nasleđe, mada jedinstvo djelova mora, uostalom, krajnje uticati, u oubičajenim slučajevima na ovaj kontinuitet. Ali bez preduzimanja ovdje jednog takvog ispitivanja, rezervisanog prirodno za jednu posebnu raspra­ vu, gdje bi ideja nacije ili naroda bila direktno podčinjena pozitiv­ noj analizi, dovoljno je za naš cilj upotrijebiti, obično, predloženu hipotezu, kao prostu naučnu vještinu čija korisnost nije sporna. Tako postavljen pravi opšti duh dinamičke sociologije se sa­ stoji u shvatanju svakog od ovih uzastopnih društvenih stanja kao nužnog rezultata prethodnog, i kao neophodnog pokretača sljede­ ćeg, po sjajnom aksiomu velikog Lajbnica: »Sadašnjost je gro bu­ dućnosti«. Nauka ima od sada za cilj, u tom pogledu, da otkrije stalne zakone koji upravljaju tim kontinuitetom i čija cjelina od151

Dakle. kao potčinjenu prirodnim. to je spora. bez ikakve moralne ocjene. da jedan ta­ kav apstraktan pojam. na jedan vrlo sličan način. Budući da sam. bilo kakvo da je. postojanje društvenog kretanja. jednu koncepciju. ili čak za samu metodu. društvena di­ namika proučava zakone sukcesije. ne upotrebljava­ jući ni jedan jedini put riječ usavršavanje. bilo kojih pojava. obrazuje u političkoj filozofiji. Nema zaista tu druge intelektualne alternative: je­ dino će se na kategoriji društvenih pojava morati završiti stvarno. ne obazirući se na svako sistematsko miš­ ljenje. od sada neosporno. ne u analizi starosti. nekorisno formalno insistirati ovdje na nužnosti koja je mnogo bolje ocijenjena i mno­ go manje sporna. Ako se uopšte ne treba plašiti padanja u metafizičko prenemaganje. treba dobro posmatrati sva­ ku nužnost ove velike stalne pojave. da su ove sukcesivne promjene pod­ činjene određenom redu. malo oštrije korake. uostalom. postojati danas samo ο stalnom pod­ činjavanju ovih velikih dinamičkih pojava nepromjenljivim pri­ rodnim zakonima. 153 . po prirodi stvari. u proučavanju individualnog života. uobičajen tok našeg individualnog života. samovoljnim redom. Pošto je. koje duboko osjećaju oni isti koji ga proklinju. dinamičkih zakona u pravom smislu. sam. sem ako ne upotrijebimo teološku vješ­ tinu stalnog proviđenja. neposredno započeta već tri vijeka. koji označava. u najtežem i najnesigurniijem slučaju. isključivo svoj­ stven sociologiji. Očigledno je. između pozitivnog i teološko-metafizičkog duha. Zatim treba priznati da nužna zavis­ nost različitih društvenih stanja. za što svako može ovdje lako naći karakteristične primjere. uostalom biti sponta­ no mišljeni u istorijskom dijelu ove knjige. naročito životinjskog. Ovaj red predstavlja. je neprestalno dovoljan 152 da dozvoli da se opaze. ovih neprekidnih promjena. dopunjujući posmatranje bilo bi lako konstatovati. U jednoj epohi. uostalom. naj­ starije slike ljudskog života konstatuju. u isto vrijeme kad druga spontano formira teoriju poretka. osnovna borba. značajnu postojanost koju bit­ no izražava tačno poređenje paralelnih razvoja. s druge strane neprekidan red različitih stanja društva se ni u kom pogledu ne vrši. one koje podnosi sama individua mogu biti najčešće. što je. teološka i metafizička filozofija. kao nužno potčinjenog nepromjenljivim prirodnim zakonima. bez sumnje. koja je. Po jednoj takvo definiciji društvena dinamika se direktno pred­ stavlja sa jednim pravim naučnim karakterom. već prethodno dokazao neophodno postojanje socioloških zakona. koji bi dozvolio da se odstrani kao štetna tako uznemirujuća kontroverza ο ljudskom usavršavanju. čije je racionalno objašnjenje. na sasvim različiti način. što mora naročito proizaći iz osnovne koncep­ cije društvenog kretanja. bilo za nauku. po mom mišljenju raspraviti čitavu socijalnu fiziku. uprkos njegovoj krajnjoj kratkoći. istina. prema pro­ učavanju ljudske prirode. tj. veoma malo vidljive. od kojih će glavni. Ali. Prognane zauvijek. već moguće u jednom dosta velikom bro­ ju slučajeva dok se za ostale treba nadati. kao što ću to neposredno objasniti na kraju ovog poglav­ lja. prenijevši je zauvijek iz polja adealnosti u polje stvar­ nosti. uslov koji se još veoma rijetko ispunjava. koje malo po malo obrazuju društveno kre­ tanje. umjesto da njime upravljaju bilo koje volje. i da on već postoji. takode pozitivnim zakonima. da će se kasnije razum­ jeti. nije uopšte. Racio­ nalna kontroverza može dakle. ali stalna akumulacija. već sa toliko naivnosti. stalnim obnavljanjem odraslih vrše u politici osnovne i najznatnije promjene. po svojoj prirodi. od zakona svih drugih. ili ne pribjegnemo mističnoj moći metafi­ zičkih entiteta. niko ne može više osporiti stvarnost jed­ nog kretanja. što. i ο čemu. U svako vrijeme i na svako mjesto. Ovaj naučni pristup. nadmoćnija nego što to može biti u biološkoj filozofiji. i pošto. gdje biolozi od njega imaju sa­ da stalnu korist u komparativnoj analizi različite starosti organiz­ ma. moralno mišlje­ nje koje se ο njoj formira. opštem stanovištu pozitivne filo­ zofije. i čija će premoć morati okončati zaista ovu jalovu diskusiju. vladaju danas samo u sistemu dru­ štvenih proučavanja: radi se najzad ο tome da se isključe iz ovog posljednjeg područja. pojave izbjegavanja tobožnje glavne teškoće koju pozitiv­ na filozofija spontano odstranjuje. ukoliko su bar završiva bitno metafizička osporavanja. postepena. ma da komplikovanijim. u od­ nosu na statičko stanje. neke znatne promjene koje su proizašle iz različitih pogleda u društveno stanje. zamjenjujući ga uvijek prosto naučnim izrazom razvoj. Ovaj veliki pojam društvenog niza. bar u principu. odbacujući štetne i iracionalne kontroverze ο poštovanoj zasluzi ra­ zličitih uzastopnih stanja. dok društvena statika traži za­ kone koegzistencije: tako da opšta primjena prve bude u pravom smislu snadbijevanje praktične politike istinitom teorijom progre­ sa. u našem vijeku. Jednom riječi. i naročito. u bilo kom po­ gledu da se razmatra društvo. čak nehotično. in­ teresantno svjedočenje. individualni slijed godina. da bi se ograničio na proučavanje zako­ na njihove stvarne sukcesije. neospornu opštu činjenicu. bilo bi. ponovo nalazi. nego jedino u shvatanju osnovnog organ­ skog niza. jer se naročito. uglavnom ne bi dozvoljavao nikakvu raspra­ vu niko ko se direktno nalazi na . s jedne strane. od svih ostalih škola ljudske spekulacije. ukazujući na prvu klicu ovog razmišljanja je veoma zgodan da opiše čisto spekulativ­ nu namjeru koja najprije mora prethoditi njenoj stalnoj upotrebi. posmatrano kod ra­ zličitih i nezavisnih populacija. svoj pravi ekvivalent u biolo­ giji. gdje srednja brzina ove osnovne progresije izgleda svima znatno ubrzana. kao što sam naveo biće lako. čije trajnje u jednoj generaciji mora redovno odvojiti razli­ čite. što ne mora ostaviti ni najmanju razumnu sumnju na neophodnu spo­ sobnost jedne takve filozofske kombinacije da na odgovarajući na­ čin zadovolji dvostruku osnovnu potrebu savremenih društava. čak.ređuje glavni put ljudskog razvitka. redom. dakle.

sa nekih od ovih pret­ hodnih tačaka gledišta. utoliko ukoliko je manje spriječena i naprednija od svake druge i koja u tom svojstvu mora služiti uvijek kao glavni vodič. koji su. utoliko neumaljtiviji. može biti korisno potčinjena. ο glavnom razvitku našeg uma i ο opštoj hijerarhiji nauka. ovaj neophodan prethodni osje­ ćaj ο nužnom postojanju pozitivnih zakona u socijalnoj dinamici. danas dovoljno očigledan. po­ litičkog kretanja u pravom smislu. uglavnom. samo kao pravi organi jednog predodređenog kretanja. biće lako konstatovati da su se različiti koraci stalno vezali za određeni poredak. svako će moći. kad se razmatra najprije cjelina opšteg kre­ tanja čovječanstva. istorijsku analizu kad joj moramo neposredno pristupiti. realizacije. u tom po­ gledu.Mada se osnovni zakoni društvene solidarnosti naročito potvr­ đuju u ovom stanju kretanja. ukoliko se primjenjuju na napredniju civilizaciju. uostalom. uglavnom. čitaocu će korisno pomoći osnovna solidarnost koja je već dokazana za statičko stanje izme­ đu svih različitih društvenih elemenata. pokazuju. neizbrisivu ra­ cionalnost. imati u vidu ovdje. koji je. svom nužnošću. u vezi sa umjetnošću u pravom smislu. veoma slična posmatranja mada komplikovana i teže procjenljiva. od najstarijih istorijskih vremena do naših da­ na. počev od prvih radova Talesa i Piragore do radova Lagranža i Bišaa. da bi se olakšalo prethodno posmatranje. upućujem čitaoca da najprije primijeti da. in­ telektualni i najzad. Vid­ ljivi izuzetak koji se odnosi na lijepu umjetnost dobiće. bilo u kom pogledu da se on razmatra. moralni. jedno ra­ cionalno objašnjenje. Ja se moram ovdje ograničiti na citiranje. intelektualne evo­ lucije. kao što ćemo to vidjeti na svom mjestu. kao što sam već na to ukazao u odnosu na statičke zakone. mogli su mnogo olakšati ta razmatranja i utisnuti im. i prema tome značajniji. da osnovni zakoni postaju takođe. više ili manje bliske. i naročito posebnih stanja ljudskog uma. veliki napreci svake epohe. Moglo se dakle tako već uvjeriti. koji su morali međutim ima­ ti samo jedan organ. najprije nejasno i neodređeno. Principi ko­ ji su prije postavljeni. onaj koji je najviše uticao na opšti napredak sa­ stoji se bez sumnje. razmatranje jedne takve povezanosti uprošćava i učvršćuje is­ tovremeno prethodna dokazivanja nužnog dinamičkog poretka. me­ đutim. kao što to istorija često potvrđuje. društveno kretanje. u prve tri knjige ove Rasprave. zbog njihove nestašice. priznati. sadrže uglavnom. da bi odmah biva racionalno ovlašćena da unaprijed proširi isti princip na sve ostale društvene aspekte. kao naročito dinamičkom. u spontanom determinisanju potpunog raspada sistema. bar kao i u svakom drugom slučaju. jer je tako dovoljno da bude konstatovana u nekom pogledu. uostalom. i iz isključivo spored­ nih razloga. u važnim i različitim slučajevima da će. naročito. početkom prošlog vijeka dao sjajni Fontenel. u neprekidnom razvitku naučnog duha. na naj­ jasniji način pokazujući više eminentnih duhova potpuno spremnih 154 da istovremeno izvrše najveće otkriće. bilo koji djelovi ljudske evolucije. ukazujući na glavne zakone ove nužne sukcesije. čak i sumar­ nom. nadam se potpuno dovoljno da spriječi od sa­ da zdrave duhove da vide u ovom važnom slučaju jednu vrstu oz­ biljnog prigovora protiv pravilne cjeline nužnog i neprekidnog kre­ tanja čovječanstva. koja je najneodbacivija i koja je najkarakterističnija od svih. prije njihove. koji se naizmjenice razmatraju kao fizički. da su se različiti politički sistemi zaista istorijski smjenjiva­ li. mora pri155 . Svi. Mada istorijska razmatranja mogu biti slučajno opisana. ot­ voreni za druge ishode. ali korelativnih osnovnih aspekata ljudske eg­ zistencije. U izboru i korišćenju ovih različitih pro­ vjeravanja. ove nužne sukcesije. spontano u našem neposrednom proučavanju socijalne dinamike. svako je ipak u njima mogao spontano konstatovati brojne primjere koji se ne mogu od­ baciti. na nekom sličnom opisu. u velikom stepenu. Sto se tiče onog dijela ovog velikog kretanja koji izgleda danas najmanje podvodiv pod prirodne zakone tj. glavne napret­ ke rezervisane za svaku epohu. koje se još shvata kao da ga samovoljno regulišu odgovarajuće snažne volje. Da­ kle nijedan obrazovan čovjek ne može danas sumnjati da u ovoj dugoj sukcesiji napora i otkrića ljudski genije nije uvijek slijedio tačno određeni put. sa istom sigurnošću. koja će moći zatim uprostiti. zakoni društvene dinamike moraju nužno biti utoliko jas­ niji ukoliko se odnose na veće stanovništvo. ili na uzajamni uticaj različitih grana prirodne filozofije. čije bi prethodno tačno poznavanje moglo na neki način dozvoliti jednom dovoljno informisanom umu da pred­ vidi. u tom pogledu. slijedeći jednu povezanost koja je veoma racionalno značajna. nužno proisticati uvijek iz stanja koje je neposredno prethodilo: tako da se genijalni ljudi. kao što će to istorijski dio ove knjige spontano pokazati. Ona mora utoliko više postojati za vrijeme kretanja koje bi bez nje završilo. bi­ lo u onom što se odnosi na vlastiti razvoj svake posebna nfiuke. tako da se ne plašim da ga unaprijed predstavim kao još neizbježniji od reda različitih opštih. od početka. kao što ćemo to konstatovati kasnije. gdje sporedni neredi imaju manje uticaja. različitih. prateći odličan sumaran ekspoze. što povezuje neposredno između tih aspekata sve parcijalne dokaze koji se mogu dobiti riz stvarno­ sti ovog naučnog pojma. politički aspekti. Da­ kle. jer se. Dakle. kao u meha­ nici. stalnom racionalnom razčlanjivanju. redom koji je tačno utvrđen. po prirodi stvari. koja je komplikovanija ali i manje sa­ movoljna od ijednog prirodnog zakona u pravom smislu riječi. kojima su obično ti napreci veoma eks­ kluzivno dodijeljeni. bilo poseban ili kombinovan. i čak svake generacije. Treba. Bilo bi sigurno suvišno zaustaviti se ovdje. jedna takva pojava uprkos svom ne­ promjenljivom nužnom jedinstvu. Da bi bolje razvili. Glavni dio ove evolucije. u sličnu misao. čiji je prirodni napre­ dak. na početku ovog djela.

samim izvođenjem ovog složenog proučavanja ljudske evolucije. i od ko­ jeg ga ne mogu osloboditi da bi mogao korisno da prati proučava­ nje sadašnje knjige. potvrđuje se sada. intelektualnom i na kraju političkom. Duh koji je veoma relativan. uk­ ratko. pozitivna analiza nejasnog aktuelnog pojma ljudskog usavršavanja. čije kombinovanje nije ni malo ravno­ dušno prema nauci. bilo koji. ona će nam. kao isključivo slu­ čajna i sporedna. jednim sve širim i pravilnijim vršenjem sve potpuniji polet u opštim granicama koje nameće osnovni organizam čovjeka.rodno izraziti i kasnije ojačati u mjeri u kojoj traje i prevazilazi. Očigledno je. bez obzira na sva razmatranja ο usavršavanju. dakle. kao što smo na to ukazali neposredno rasprav­ ljajući ο osnovnim granicama društvene akcije. ili jednim pravim napretkom. Sto se tiče filozofske koordinacije cvih pret­ hodnih djelimičnih dokaza. u kojem moraju od sada biti shvaćeni svi. danas. slično spe­ kulativno raspoloženje mora čak neposredno preovlađivati u čita­ vom nastavku ove knjige. koje su proizašle iz bilo kojih in­ dividualnih uticaja. treba ovdje naj­ prije da nam neopozivo udalji. poslužiti za prirodan prelaz na racionalno promišljanje opštih granica političke akcije. Ovo dvostruko stalno nadam se. ma kako korisna mogla biti ova striktna naučna strogost. u ma kojoj nauci.. okolnosti koje upravljaju njegovim životom. koje je primjenljivo na sve socijalne aspekte moći će sa rastućom energijom. komparativno razmatrana sa različitih dru­ štvenih aspekata. da ove postojeće sposob­ nosti. bez koje ne može posto­ jati ni jedna prava društvena nauka. koja izgleda danas. ne prestajući ipak da korisno slijedi svoja 157 . sve slučajne uticaje. postaviti nerješivo i nerazumljivo pitanje sreće koje je uzajamno svojstveno različitim životinjskim organizmima. čije je čitavo približavanje sigurno nemoguće: toliko bi vredjelo. unaprijed brisati. kakva nedosljedna iracionalnost postoji tu. na je­ dan isto neodbaciv kao i spontan način. suviše dje156 tinjasto hvaljenu. ni čak sa ikak­ vim racionalnim putem: društvene situacije u odnosu na individu­ alnu sreću. gdje lični genije sigur­ no vrši više uticaja. ali neposredno. Saglasno mojim prvim napomenama. koja bi zaista morala vladati u jednoj metodskoj raspravi. toliko štetnu nejasnu metafizičku kontroverzu ο porastu sreće čovjeka u razli­ čitim periodima civilizacije: što spontano eliminiše jedini guvni dio pitanja na koje bi bilo zaista nemoguće dobiti ikakav stvaran i stalan pristanak. jer ono. a s druge. koliko praznu. ma kojih. ne dozvoljava. ne izjašnjavajući se nipošto ο famoznom pitanju usavršavanja čovječanstva. pojmovi pozitivne politike. zbog svoje velike komplika­ cije. s krajnje naučne tačke gledišta. na primjer. baš i kad se ona mogu javljati. u biologiji or­ ganski niz koji je. ali najprije komparativno umrtvljene. čak i pre­ ma samim prethodnim objašnjenjima gore naznačenim. ne bi ovdje bilo mjesta da se pozitivno porede ni sa ikakvim direktnim osjećajem. političko kretanje kao veoma samovoljno. uostalom. ograničavajući se na proučavanje neospornog stalnog razvoja čovječanstva koji je njen pravi naučni predmet. gdje se nepravilnosti. jednim odgovarajućim poboljšanjem. i ma kako. na primjer. ovu čuvenu filozofsku prepirku. Dakle. svodi se dakle sada na izjašnjavanje da ovaj očigledni razvitak mora biti posmatran kao da je nužno praćen. s jedne strane posmatra naučno kretanje kao pod­ činjeno pozitivnim zakonima. mora snabdijevati nužnu primi­ tivnu osnovu čitavog sistema socijalnih koncepcija: tobožnja pre­ moć ove diskusije bi se našla od tada neopozivo procijenjena iako indirektno. ili različitim polovima svake vrste. uostalom filozofski ekvivalent sociološkog niza. jedne teorijske. moraju. po ma­ lo. Dakle. uzimaju mal. na koji mu moram ovdje ukazati. naročito što se tiče istaknutih spo­ sobnosti naše prirode. u različitim pogledima fizičkom moralnom. Zbog toga smatram korisnim da ispitam sada. predstavlja zaista. uglavnom. zbog i rac'oralnih preo­ kupacija naše političke filozofije. prirodno. tj. s druge strane. uglavnom. Pošto je tako bezpovratno odbacila ovaj neiscrpan tekst dječ­ jih deklamacija ili sterilnih rasprava. najneosporniju stvarnost: nema nikakve moguće diskusije sa onima koji tu stvarnost ne poznaju. Ali. u stvarnosti. moram međutim ovdje u prvoj racio­ nalnoj skici dati stvarni značaj različitim temeljnim objašnjenjima koja može zahtijevati sadašnje filozofsko stanje. Dilo bi mi lako Ί dj kraja istrajem u jednom takvom raspoloženju. i po­ što. Svako filozofsko pitanje koje bi motivisalo krajnju ekvivalenciju između dvije ideje razvitka i usavršavanja. moram takode obavijestiti čitaoca da glavna evolucija čovječanstva. Ma kako paradok­ salno mogao danas izgledati jedan takav princip. kad se. upravljajući više individualnim poremećajima mora biti još neizbježnije preddeterminisano od drugog. da se čovječanstvo neprekidno razviia poste­ penim tokom svoje civilizacije. da opstoji druga glavna ideja do isključivo naučna misao stalnog razvoja ljudske prirode koja se razmatrana sa svih različitih glav­ nih aspekata. mora biti. sa oni­ ma koji joj odbacuju osnovne pojmove. mogućnost da se sažeto opiše ovdje pravi opšti duh dinamičke sociologije. potpuno odbacujući tu is­ forsiranu kontroverzu. Razum­ ljivo je tako. takoreći. kao. po prirodi stvari. na odgovarajući način upotrijebljeno. Pošto sreća svakoga traži dovoljnu harmoniju iz­ među ukupnog razvoja njegovih različitih sposobnosti i čitavog si­ stema. druge praktič­ ne. ukoliko se odnosi na slože­ nije pojave. nema je više nego. ova koncepcija. razmatranje. ne sumnjam da on neće biti konačno potvrđen produbljenim istraživanjem teme. jedna takva ravnoteža teži uvijek da se spon­ tano uspostavi do izvjesnog stepena. ma da se nauka može lako uzdržati od direktnog rješavanja jedne takve praktične sumnje. voditi jasno čitao­ ca u preliminarni rad. utoliko više nužno podređena vrhovnim zakonima prirode. prateći stalnu harmoniju i prema nepromjenljivim za­ konima evolucije.

odbiti da se prihvati. između individua jednog ana­ lognog cerebralnog organizma. u kojem su. ο nužnom uticaju jednog homo­ genog i stalnog vježbanja da se u svakom životinjskom organizmu. oklijevati da ovdje izjavim. eventualne kasnije revizije jednog takvog filozof­ skog suda. što je mnogo manje procjenjivo. bilo kojeg aspekta. osnovnim ograničenjima. nastavak ove knjige neće. tako sposobni za naš društveni život kao savremeni Eviropljani. na primjer. njihov manji relativni intenzitet. Ma da intelektualne sposobnosti mora­ ju. pod uslovom da poređenje bude uvijek uspostavljeno koliko god je moguće. u veoma uskim. Čak u revolucionarnom dobu. à fortiori. umjesto izolovanog naroda. ne može se. da se ponovo vraćaju spontano divljem životu. koje u svako vrijeme mogu apsorbovati ili neutralisati najveći dio naših različi­ tih snaga. ovaj postojani progres. razvojem njegove civilizacije. Sa prve tačke gledišta. uzeti veoma rano. usavršavanjem koje je proporcionalno najizraženijim i. stalno ima za posljedicu. sa stanovišta prave biološke filozofije. jed­ nim opštim. što bi danas bilo teško osporivo. dovoljna su ovdje da se jasno utvrdi da stalni razvoj čovječanstva može biti 1 Cesto su preduzimani preventivni pokušaji da bi se odlučilo da li mladi divljaci. kao što sam to objasnio gdje treba. koja nauka može kasnije opisati. ipak. ili. ostaviti nikakvu sum­ nju. zaista. rastuću prodominaciju najplemenitijih sklonosti naše prirode. kod organi­ zama srednje inteligencije. Mada najgori instikti nužno nastavljaju da postoje mijenja­ jući samo svoje manifestacije. Potrebno je da jedna takva tendencija ka neprekidnom poboljšanju ljudskog položaja bude veoma spontana i duboko neodoljiva da bi se mogla održavati uprkos velikih grešaka naročito političkih. izuzev. kao i za ovaj razvoj veoma razmatrati čitavo čovječanstvo. što odmah odstranjuje nestvarnu kon­ cepciju jednog neograničenog usavršavanja. ili najzad postepenim usavršavanjem društvenog organizma: u ovom posljednjem pogledu naročito. U moralnom pogledu. takoreći. Ali. ne mogu međutim. što je očigledno. i nji­ hovo rastuće regulisanje sigurno će učiniti da nehotično učestvuju u održanju dobre socijalne ekonomije. biti naročito mijenjane pod uticajem socijalne evo­ lucije. naprotiv. nezavisno od svake. Ishod je skoro uvijek. 158 159 . nemam potrebe nipošto di se ovdje zadržavam da bih pokazao očigledno poboljšanje kojem je socijal­ na evolucija izložila spoljni sistem naših uslova života bilo rastu­ ćom i pametno vođenom akcijom u okolnom svijetu. međutim. nasuprot. Jedna opšta činjenica koja se ne može odbaciti dovoljno od­ govara. ma da do sada ma­ lo poznatim. uostalom. slučaj intelektualnog raz­ voja. Ovako postavljen ljudski razvoj mi izgleda da. prema napret­ ku nauka i vještina. iako je prolazna dezorganizacij a ovdje morala dublje poremetiti glavnu evoluciju. najmanja sposobnost kod manje naprednih naroda. za ovo poboljšanje. dvostruko rastuće poboljšanje. čini mi se. da se ovdje ne prihvati do izvjesnog stepena prin- cip slavnog Lamarka. drugim posebnim. što je isto. kao i ovaj razvoj. mi izgledaju isto tako neodbacivi kao i samo kretanje iz kojeg proističu: samo ipak pod uslovom da ne prestaju da se shvataju. na sve sofističke deklaracije: to je stalni i neprekidni porast ljudskog stanovništva na čitavoj površini ze­ maljske kugle. ne samo u osnovnom položaju čov­ jeka. nego uglavnom i u moral­ nom pogledu. predstavljalo snažan motiv za odlučivanje u predloženom pitanju. uprkos svim preduzetim predostrožnostima: što bi. koji je najkontroverzniji u naše vri­ jeme. ο njihovom pretpostavljenom poboljšanju. Razmatrajući naročito zbog jednog tako osjetlivog pitanja najkarakterističniji slučaj tj. ne­ ma sumnje da se poboljšanje produžava. međutim. mogu postati uz odgovarajuće vaspitanje i skup povoljnih situacija.slobodna spekulativna istraživanja. kao neizbježno podči­ njene. u svim različitim glavnim aspektima naše prirode. ne manje vježbanim sposobnosti­ ma. poslije jedne dovoljno duge perzistencije. u neku ruku. čini mi se racionalno nemoguće. iako individue u njoj zadovoljavaju mnogo bolje sve svoje fizičke potrebe. bez sumnje. mada veoma sumarna. a da je ipak is­ kustvo još nije dovoljno izrazilo 1 jedna najveća prirodna sposobnost za kornbinovanje duha kod veoma civilizovanih naroda. uprkos više izraženom neskladu između političkog sistema i opšteg stanja civilizacije. napreci bili uglavnom poli­ tički. koji predstavljaju ogromnu većinu. na najeksplicitniji način. ukazivao na jednu. i zaista ostvari. niročito mi izgleda neosporno da postepeni razvoj čovječanstva teži da dredi stalno. da ovo stalno pobolj­ šanje. oni su bili do sada shvatani i nastavljani na jedan premalo ra­ cionalan način da bih iskreno vjerovao da im se već može dati pravi naučni značaj. bilo stalnim ublažavanjem naših običaja. Ova različita objašnjenja. i naročito. čini mi se. proizvede organsko usavršavanje pogodno da bude postepeno učvršćeno u potomstvu. u osnovnoj kon­ stituciji čovjeka me ovlašćuje da zaključim. Sto se tiče drugog aspekta pitanja tj izvjesnog postepenog i veoma sporog poboljšanja ljudske prirode. ma kako da su ovi oblici iskustva bili obično inspirisani najpametnijim i najdobroželećim namje­ rama. jedna vježba. manje po­ magana. uvijek podrazumjeti da će se. prema odgovarajućem direktnom izvođenju jednog ne­ ophodnog naučnog ispitivanja. koji se ne može odbaciti uprkos njegovih og­ romnih i očiglednih pretjerivanja. ma koje kulture. ne samo u fizičkom i in­ telektualnom pogledu. nadam se. mora težiti da ih postepeno ublaži. sa svakog. Treba. a naročito kod čovjeka. bar u najvažnijim slučajevima. u izvjesnom stepenu. neodoljivu tendenciju. naročito u moralnom pogledu. u našim odgovarajućim sposobnostima: izraz svojstven usavršavanju odgovara naročito ovoj drugoj osobini pro­ gresa. a više zgusnuta. uprkos tobožnjem političkom nazadovanju koje se dodjeljuje srednjem vijeku. ali kasnije znatnijim granicama. u prvom smislu. naročito kod manje razvije­ nih organizama. nego isto tako.

i čak. a oba­ dvije nužno proizilaze iz istog očiglednog principa. dakle. dosta određenoj. ni na koji način ne isključi. bez ikakvog cjepidlačkog prenemaganja. sem ako neće da nastavi jednu ozbiljnu upotrebu antičke teološke hipoteze. uvijek preegzistirajućah. Ipak moram. lakše shvati prava istorijska povezanost do­ gađaja. racionalno. bez koje bi. ali uzimajući uvijek prvi u njegovoj potpunoj filozofskoj širini. pod nadmoćnim uticajem metafizič­ ke filozofije. mogle dopustiti nikakve granice. u običnom ispitivanju društvenih pojava. jer on odmah izražava običan sponta­ ni polet. Budući da je u 160 161 . ο čemu sam se već dovoljno izjasnio u odnosu na socijalnu statiku. po meni. Ova filozofska tendencija. bez sumnje. i koji.uvijek razmatran kao pravo. po svojoj prirodi. sigurno nije ovdje manje neobičan. postaje ovdje prirodno neophodan dodatak potpuno sličnoj intelektualnoj sposobnosti koja je ovdje gore utvrđena u odnosu na statičku so­ ciologiju: jedna je za napredak ono što je druga za poredak. stvarno usavrša­ vanje proizlazi naročito iz spontanog razvoja čovječanstva. zbog njihove više zamršenosti. Ovo prvenstvo je. ovdje. kako bi moglo. kao što ću to pokazati neposredno. a da se. kad to slučaj zahtije­ va. naučnoj ili praktičnoj. To je uvijek za kretanje. ili njihova cjelina. nenamjernih ili čak namjernih. potpuno suprotnu ukupnim razma­ tranjima. uglavnom na­ pustiti. u svakoj eposi. u pogledu društvenih pojava. stvarno usavršavanje čovječanstva. Završavajući ovdje sa sumarnim opisom ove prethodne kon­ cepcije ljudskog razvoja. koje su čak prestale da budu stvar­ no razumljive njihovim najodlučnijim pristalicama. ono što je moglo biti. prost nužan nastavak ovog spontanog reda koji proizilazi iz nepromjenljivih prirodnih zakona za sve moguće pojave. vlada još obično sistemom socijalnih spekulacija. koji srećom nije još pokvaren neracionalnom upotrebom. kao što sam to objasnio. još daleko od toga da budu u naše vrijeme dovoljno ispravljene. a da se ne obzire na njihovo stvarno određivanje. pravi opšti duh svojstven pozitivnoj filozofiji. na početku ove lekcije. bilo prošlih ili savremenih. tako isto svaki od njih. kao što se to obično radi u biologiji. postepeno usavršavanje. ο krajnjim uzrocima. Naše vrijeme ne traži više ni najmanje racionalno opovrgavanje sličnih koncepcija. iz ovog ne­ opozivog preimućstva relativnog stanovišta nad apsolutnim. iako su intelek­ tualne navike. stegnute ispod njihove duge premoći. direktno isključiti i ovu iracionalnu optužbu ο tobožnjem optimizmu u vezi sa ovim novim predmetom. mi ćemo morati. čini mi se. neophodnost ma kojih od zabluda. Pošto. da budu toliko napredni koliko bi dozvolio čitav sistem različitih uticaja. koja moraju ovdje. To bi značilo. potpuno neosporno. ne mogu izbjegavati. dakle. pa ipak uvijek neizbježno zatvorena lizmedu nekih osnovnih gra­ nica. da uvijek raz­ matra društveno stanje obuhvaćeno sa svih različtih glavnih aspekata kao da je bilo bitno tako savršeno u svakoj epohi da one sadrži odgovarajuću starost čovječanstva. sposobnosti koje sačinjavaju ukupnost na­ še prirode. ništa više u jednom nego u drugom slučaju. ovu pametnu naučnu popustljivost. veoma. pod čijom vlašću se ostvaruje njegova sadašnja evolucija. što. postepeno pomognut odgovarajućim gajenjem osnovnih. Ima se. svom nužnošću. zaista. Isti princip mora. Radi se ο principu opštih granica. unutrašnjih ili spoljašnjih. u svakoj epohi. pravo da se u so­ ciologiji prihvati nužna ekvivalencija ova dva opšta izraza. pre­ ma ukupnoj situaciji? Ali. čiji ra­ cionalni pojam mora naročito odstraniti odmah danas idealan duh. u komparativnom proučavanju živo­ tinjskog organizma. kombinovanu sa korelativnim sistemom ma kojih prilika. bez sumnje. ud sada. ova racionalna sposobnost ne isključuje nikako kao što sam to već utvrdio. na opštu sposobnost koju ona mora spontano proizvoditi. koji naročito razlikuje. istorija ostala potpuno nerazumljiva. pod zadnjom tačkom. i koji se samo mora mani- festovati na jedan manje pravilan ali jednako neizbježan način. ni stroga osuda. Jedno takvo filozofsko razmatranje teži samo da učini previdivim. ma kojeg. ne biti. ni ο ma kojem upravljanju proviđenja. pripisati političkim mjerama u pravom smi­ slu riječi neshvatljivu snagu. Drugi izraz nemajući uopšte takvo svojstvo. Nijedan razuman čov­ jek ne bi mogao od sada poricati najprije postojanje sličnih grani­ ca. ni naročito slobodna neposredna koncepcija najaktivnije ljudske intervencije. mogućnost. čak i u praktičnom pogledu. prirodno. koja omogućava da se bolje poštuje. kao što smo to već priznali za postojanje. naziv razvoj ima. koji. tj. usuđujem se to reći. u bilo kom predmetu. dakle. bez ijednog. u okviru od­ govarajućih granica. kao što će to. naročito zbog pogrešne upotrebe koja se toliko vršila do naših dana. pravi filozofski karakter pozitivne politike. uvođenja novih sposobnosti. apsolutan i neograničen. istrajati u korišćenju naročito prvog izraza. Ako različiti društveni elementi ne mogu ni­ kako na duže da održavaju spontano između sebe ovu univerzalnu harmoniju koja je prvi princip stvarnog poretka. nadam se. nastavak ove knjige. Cjelina prethodnih razmatranja prirodno vodi ispitivanju os­ novne koncepcije dinamičke sociologije sa posljednjeg glavnog as­ pekta koji je izuzetnije sposoban da kao nijedan drugi neposredno manifestuje. statičkih ili dinamičkih. i koji izgleda posebno odgovara naučnoj namjeni. učiniti. koja predstavlja pravi predmet svake di­ namičke sociologije. i čak. njeno stvarno ostvarenje. biti izraženija nego u ijednom drugom slučaju. moram još upozoriti. tim više motivisano. Ne radi se. dragocjenu prednost da neposredno određuje iz čega se sastoji. koja predstavlja zakonodavca kao prost organ jednog neposrednog i stal­ nog proviđenja pod čijim uticajem se ne bi. nametnuta ukupnošću položaja predmeta i bez čijeg postoja­ nja bi opšta pojava stalnog napretka očigledno postala neobjašnji­ va. u praksi. ma koje političke akcije. umjesto da im se poglavito pripišu društveni progresa.

stalne ilii savremene. Sa ove glavne tačke gledišta. preokreta u glavnom redu stalnog razvoja. može biti potpuno preskočen. međutim. prema filozofskom zakonu koji sam već dokazao u tom pogledu u prethodnim dvjema knjigama. ni zakoni sukcesije? Ovo nerazumno čuđenje. bez ikakve razlike između njih. dakle. iznad prirode samih prom­ jena. ili naročito astronomskih za­ kona. Ne insistirajući više na ovom očiglednom principu. da se. one se. bez toga da. njen uticaj mora. posrednik. nego kod prostijih i manje promjen­ ljivih pojava. treba biti. poboljšati jedna tačna filozofska ideja ο pravoj bitnoj prirodi ovih stvarnih promjena. kao što je pri­ rodno da se to najprije pretpostavi. shvaćen po prirodi stvari u razmatranju prve tačke. kao opšteg principa i čak kao jedine pot­ puno prihvatljive danas. nesimetrični elementi koji kvare ni zbog čega. Ali. uosta­ lom. obično. zbog toga. poređujući ih. u stvarnost tih neophodnih granica. sa svom preciznošću koju sadrži priroda predmeta i koja zadovoljava stvarne potrebe. prirodno. sa tom jedinom razumnom razlikom. iako je najčešće prikriven. svom nužnošću. u čemu se sastoje ove glavne granice. jednom riječju. dakle. bilo bi očigledno nemoguće razumjeti. bi. odmah razcrilo svaku ekonomiju stvarnih zakona predmeta. bez kojeg prava društvena nauka ne bi mogla nikako postojati. Primijenjen na poli­ tički život. veoma uvjeren. koja se razmatra sa ma kog stanovišta. u pozi­ tivnom proučavanju društvene solidarnosti. one ostaju uvijek potpuno podređene osnovnim zakonima statike ili dinamike koji regulišu stalnu harmoniju različitih društ­ venih elemenata i stalnu povezanost njihovih neprekidnih promje­ na. dakle biti zaista znatniji u prvom slučaju nego u drugom. Može se. kroz svoje vlastito iskus­ tvo. pokazuje uopšte da. iako su promjene koje proizvode ma koji uzroci. kao mnogo važnije. glavna evolucija čovječanstva mora takođe biti jedino shvaćena kao promjenljiva u nekim. trebaće je. koje nameće političkoj ak­ ciji ukupnost društvenih uticaja i kojima mnogo treba da pripiše uobičajen neuspjeh velikog dijela uzaludnih projekata ο kojima je on najprije potajno sanjao: možda bi čak ovaj osjećaj mogao biti utoliko potpuniji. a zatim će se istražiti koji rang važnosti može zau­ zeti među ovim različitim mogućim promjeniocima voljna i prora­ čunata akcija naših političkih kombinacija: takav je razuman redosljed. ma kako neprimijetna najpri­ je mogla izgledati njihova moć. da društvene 163 . naročito. u statičkom pogledu. bilo spoljašnjeg ili ljudskog. ma kojeg. uprkos suprotnom prividu. što to ne može biti druga. Nema uticaja koji prouzrokuje poremećaj. treba sada pokazati neophodnu sposobnost nove političke filozofije da sigurno odredi kao neposrednu i stalnu primjenu svog naučnog razvoja. svi sociološki zakoni sadrže. u svim vrstama poja­ va promjene odnose uvijek izričito na njihovu jačinu i na njihov sporedan način stvarnog izvršenja. gore već predviđenom. koje su im tačno uporedive kad sa podčinjene sličnim uslovima. i. svaki državnik poslije dovoljnog vršenja političke vlasti. određenim. ali bez ikakvog. različite moguće promjene se mogu samo sastojati u manje ili više izraženom intenzitetu različitih ten­ dencija koje su spontano svojstvene cjelini svake društvene situa­ cije. ovaj neophodan princip pozitivne filozofije. Neizbjež­ na postepena premoć stalnih uticaja. jer je njegova nemoć da se bori protiv prirodnih zakona pojava mogla postati presudnija. pod čijom potpunom moći se moraju vršiti takve pojave. Kakve god da mogu biti varljive inspiracije ljudske oholosti. cjelina stalnih uzroka. uprkos snazi najšire saradnje kojom upravljaju najoštroumnije vještine. stepenima što se tiče njene same brzine. Treba u tu svrhu najprije procijeniti u čemu nepromjenljivi tok ljudskog razvitka može biti podstican od svih uzroka ma kojih promjena koji mogu biti na njih primijenjeni. s kakvim pravom društvene pojave mogu biti jedine izuzete od ovog osnov­ nog ograničenja. ni u kom slučaju spriječiti ni proizvesti ove uzajamne tendencije. Ako dakle među različitim uzrocima promjena ljudska in­ tervencija zauzima isti rang proporcionalnog uticaja. sem ako se ipak razum mije mogao onda dovoljno braniti od spontanog zanosa koji tako često iz toga proizilazi. koje je neizbježna posljedica samog postojanja prirodnih zakona. bilo unutrašnjih ili spoljntih. naročito osjetljivi. prave pri­ rodne zakone razvoja čovječanstva: samo ako se. Dakle. granice promjena koje sa šire nego što čak dozvoljava sistem bioloških zakona u pravom smislu. bilo statičkim ili dinamičkim. niti ih. bilo opšte ili posebne. ljudska akcija. a da se ne može nikada odrediti nii njihova sopstvena priroda. odlučuje da zaboravi. uzdižući uzrok nereda iznad osnovnog uzroka. treba prethodno shvatiti društve­ ne pojave kao. ovdje kao i drugdje. i čak više nego drugdje. zbog njihove velike komplikacije najpromjenljivije od svih. i ljudske evolucije uze­ la najprije.bilo kojem redu pojava. ni njihova glavna povezanost što. mogu sastojati neosporne promjene na koje su or­ ganizam i politički život. suviše prirodno danas da bi bilo ikako osuđe­ no od filozofije. tj. koji može učiniti da koegzistiraju. je danas dopuštena prema svim prirodnim pojavama. Takva je prva naučna osnova za racionalna nadanja ο jed­ noj sistematskoj reformi čovječanstva. sa sličnim promje­ nama životinjskog organizma. jer ništa tu ne može biti promijenjeno. uvijek nužno veoma ogra­ ničena. primijeniti i na društvene pojave. i. i: utoliko više. tako nužno veće u redu političkih. učiniti da budu neprirodne: isto je i u di­ namičkom pogledu. ne bi mogle nikada uzdići. iluzije ove vrs­ te moraju sigurno izgledati oprostijije nego bilo kojeg drugog sa162 držaja. što ću objasniti posebno u sljedećoj lekciji. ali da. ijedan. ni zakoni harmonije. u dovoljno razmatranje. naravno. u svakom pogle­ du. malo važan. hemijskih ili fizičkih. čim se u njima bude zahtijevao isti način filozofiranja U čemu se. ništa ne može. u stvarnom političkom životu. ukoliko je vlast šira.

kao što sam to napomenuo u slu­ čaju klime u prethodnom poglavlju. razvijati kasnije sponta­ nom upotrebom. zakoni metode bi bar primoravali da mu se odgodi neposredno izlaganje poslije ispitivanja glavnog pred­ meta da bi izbjegli neracionalnu konfuziju između osnovnih poja­ va i njihovih različitih promjena. spontane promjene koje se odnose na individualnu organizaciju. Svaki od osnovnih načina društvene egzistencije određuje neki sistem odgovarajućih običaja. ili sva­ kom drugom. jedno takvo razvrs­ tavanje mora imati danas utoliko manje praktičnog interesa uko­ liko je uticaj političkih kombinacija. određeno razvrstavanje različitih uticaja izazivača promjena. Dakle. ma kakvi mogli biti pra­ vi i razlrčiti izvori ovih. razmatrajući neposred­ no. bilo zemaljske ili du­ hovne. Sasvim je isto. po obi­ čaju. kao što sam to naprijed primijetio. u čitavom preostalom dijelu ove knjige. mi­ slim. ne može se nadati da će sociologija moći biti danas u tom pogledu naprednija. i zato će se nuž­ no ka njemu morati upraviti opšta pažnja. obuhvaćene u svoj njenoj naučnoj širini: ne bi uopšte odgovaralo ovdje istraživati da li je njen relativni značaj zaista saglasan ovom redu nabrajanja. bude opisan istinski opšti duh. od ova tri uzroka promjena. čak i u pogledu moralnog razvitka naše prirode čiji je karakter sigurno regulisan. u ovom pogledu.promjene mogu i moraju postati šire i raznovrsnije od običnih bio­ loških promjena. kojih se bez napora oslobađaju niže vrste živeći u jednom naprednijem društvu. pripisuje. gdje je slučaj mnogo ma­ nje težak. kao što će to neposredno potvrditi istorijska analiza kasnije. Tako je to. ni nikakve individualne superiornosti koja može na primjer. bilo kojih. u vještinama u pravom smislu. malo po malo. Uostalom. čija se zajednička fizionomija lako pronalazi kod svih individua usred njihovih karakterističnih razlika: postoji sigurno. Ali. i koje danas teži da neposredno spriječi svaki pra­ vi pojam socioloških zakona. prejudicirajući po­ grešnim zanosom-krajnji rezultat jedne tačke neposredne kompa­ racije. iz kojih bi one mogle proisteći treba samo tražiti da ja ovdje raspravljam pitanje koje sam pret­ hodno označio pod drugim aspektom. na način koji se nikako ne mo­ že odbaciti ovu usku zavisnost samih najeminentnijih genija od savremenog stanja ljudskog razuma. odgova­ rajućim stanjem socijalne evolucije. u svakoj epohi. ni­ je čak bilo dovoljno ispitano u biologiji. Najzad. osim toga. na prim­ jer. čak i sa političke tačke gledišta u pravom smislu. biće ga. tj. kojem bi ono moglo biti samo prost dodatak. Ne bi se. kao što smo to naveli u prethodnoj knjizi. za što bi ovdje bilo dovoljno navesti neki od brojnih primjera. koje joj se još. nema nikakvog slu­ čajnog uticaja. prema njihovom odgovaraju­ ćem značaju. u jedno ili drugo ime. dovoljno. Jedno takvo istraživanje bi bilo danas izuzetno preuranjeno. to je jedino zbog neracionalnog preimućstva. Ali je dovoljno ovdje ο tome da. pretpostavljajući naravno kao stalne jednu sre­ dinu i jedan organizam. Ova iluzija se sa­ stoji u tome da različite političke operacije. 2) klime. prema glavnom hodu ljudskog duha. i. ma da on ima jednu ozbilju naučnu manu da unaprijed pretpostavlja. naročito od onoga od čega zavisi dopuna ljud­ ske akcije mehaničkim sredstvima. sa ovog stanovišta. 1) iz rase. Tako da mi izgleda kao da tri opšta izvora društvenih promjena proizilaze. da bude postavljen naučni princip koji karakteriše i ograničava promjene koje su kom­ patibilne sa prirodom društvenih pojava. bili bi. ako ova komparacija nije još na odgovarajući način pripremljena tre­ ba takođe priznati da njeno sadašnje izvršenje nije uopšte važno za opšte ustanovljenje pravog duha pozitivne politike. čiji sam racionalni princip po­ stavio. jer glavno određenje. bilo u odnosu na soci­ jalnu statiku ili socijalnu dinamiku. iz jednog razloga što je njegov stvarni značaj zaista nadmoćan. ili različita mišljenja koja učvršćuju stvarno postojanje ovih neophodnih granica promjene. od Lamarkovih radova. Istorija nauka potvrđuje naročito. kao što sam to uradio. U vezi sa ovim zadovoljiću se da uka­ zem. nemoguće ozbiljno osporiti prema cjelini političkih observacija: njegova postojanost će se. ma kakve da budu voljne pro­ mjene koje su rezultat obrazovanja. nehotično. nije moglo još biti potčinjeno nikakvoj racionalnoj elaboraciji. sam dovoljno pristupačan za našu intervenciju. U inte­ lektualnom redu koji je lakše danas ocijeniti. u kojima je on ozna­ čio princip. uglavnom da uzmemo sam« onaj koji se odnosi na usavršavanje različitih metoda istraživanja. još više. moglo una­ prijed sumnjati. ni obratno. naročito. uostalom. Poslije ovog sumarnog naučnog ograničavanja opšteg polja so­ cijalnih promjena od nekih izvora. uglavnom. dovedeni do toga da ne­ prekidno reprodukujemo sva glavna razmatranja koja dokozuju stvarnu podčinjenost društvenih pojava nepromjenljivim zakoni­ ma prirode: jer jedan takav princip zaista predstavlja samo strogu opštu primjenu jedne takve filozofske koncepcije. 3) iz prave političke akcije. prema ukupnim prošlim objašnjenjima. i čak. prenijeti u jednu epohu otkrića koja su zaista rezervisana za kasniju epohu. takvo stanje čovječanstva gdje najbolji urođenici nužno stiču navike surovosti. na poseb­ ni Drincip veoma prirodne iluzije koji održava sada ovaj nehotičan sofizam kod istih onih koji vjeruju da su potpuno oslobođeni od teološke filozofije. Pošto je zdrava opšta teorija ovih granica promjene u biologiji još bitno u osnivanju. bilo racionalnih ili eksperimentalnih. odakle su očigledno proizašli. Jer je. mogavši imati društvene efikasnosti samo ako budu sag'as165 164 . ako se ovome žele dodati sve či­ njenice. promjena. princip koji sam postavio. Ako je u ovom po­ gledu izgledalo da ja naročito imam u vidu pravu političku akciju. čije ispitivanje mora ostati rezervisano za kasnije. Baš i kad ovo određenje ne bi očigledno bilo neumjes­ no u stanju rađanja nauke.

i u svakom društvenom pogledu. kojoj se pripisuje sposobnost da sprije­ či. bilo osvajanjem ili drugačije. ove zakone prirodne harmonije i sukcesije koji. i naročito. pomoću sličnih procjena. nego što bi to mogao biti spontano. očigledno je da direktan razvoj društvene nauke određuje. empirij­ ski izvršenih. U revolucionarnim epohama. onako kako sam to pokazao u mom spisu iz 1822. tako je isto bilo u svim vremenima. toliko precizno koliko je mo­ guće. koji se ne mo­ že. koja je proizvela privremeno i djelimično popuštanje opšte harmo­ nije: kao što se lako to može potvrditi danas. Mo­ gu se čak u tom pogledu posmatrati kao još. pošto je. čiji razvoj se tako nalazi samo malo više ubrzan ili malo više usporen. gdje se politička akcija. bez sumnje.ne sa odgovarajućim težnjama čovječanstva. precjenjivanje stvarnog značaja jedne takve vještine. do potpunog neshvatanja praktičnog značaja jedne nove nauke koja bespovratno razbija. na primjer. koja je usavršavana racionalno. bilo u odnosu na poredak ili na progres. Jednom riječju. na najneosporni]i i najtačniji način. Ipak je sigurno da gore postav­ ljeni princip u vezi sa racionalnim granicama političke akcije. opažaju samo da se. ma koja politička intervenci­ ja bi. U politi­ ci. koji su stvarno izvršili veliki i duboki uticaj na čovječanstvo u nekom svojstvu i u ma kom pogledu: jedino su tako oni mogli ispraviti grubo iluzorna ili pogrešna obavještenja iracionalnih i he­ ­­­­ičkih doktrina.. kojoj od svih. pravu fundamentalnu tačku kontakta između društvene teo­ rije i društvene prakse. u svakom slučaju. sa tako čudnim po­ nosom. glavni oportunizam uvijek sačinjava glavni uslov svakog velikog i trajnog uticaj a. miada najjača od svih sličnih sila. kojima istorija obiluje. iz toliko različi­ tih razloga. zemaljske ili du­ hovne. a ona je proizašla iz naše intelektualne anarhije. pošto je prirodna saradnja. već serijom oscilacija. kao što to svjedoče neodbacivi primjeri Julija. može najviše doz­ voliti da ga prisvoji. u pogledu glavnih društvenih zabluda koje su derivati moralne raspuštenosti. treba. jednom riječju. sa naučnog stanoviš­ ta. uprkos progresivne tendencije koja bija­ še njoj u prilog: intelektualna isto kao i prava politička istorija nam nude za to neosporne primjere. Ferguson je oštroumno p r mijetio da čak uticaj jednog naroda nad drugim. znati prije svega. utvrđuje neposredno. stoga. oni koji sebi pripisuju. nji­ hov jadan prividni trijumf duguje samo jednom spontanom sta­ nju koje je određeno cjelinom odgovarajuće društvene situacije. može uopšte tu ostvariti uglavnom samo promjene koje su saglasne njihovim sopstvenim težnjama. ipak izjalovila. jedna spontana ali malo jasno evolucija. Baš. nažalost mnogo redi. čak i onda kad se samo radi ο posljedicama koje je naj­ lakše proizvesti. Uostalom. u svakoj epo­ hi. prestajući da se bitno upravlja prema samovoljnim principima koji su ublaženi empirijskim pojmovima. u svakom slučaju. kakva god da može biti lič­ na vrijednost najmoćnijeg čovjeka. koji teži uvijek da prevlada i čije tačno poznavanje dozvoljava da se unaprijed uredi prirodna premoć. mogao je biti vođen do sada odličan instikt genijalnih ljudi. priroda pojava. ove ambiciozne iluzije koje se odnose na nedefinisanu akciju čovjeka prema civilizaciji: treba li zbog toga so­ cijalna fizika da čeka da bude najprije nekoliko puta optužena da nam svodi na prostu pasivnu observaciju ljudske događaje. oko jednog srednjeg pokreta. bez ikakve moguće stalne intervencije. laku zaslugu da su razvili kod svojih savremenika polet za anarhične strasti. ustanovljen pravi naučni princip na­ mijenjen da odredi i da ograniči takve promjene. promje­ na koje zavise od sistematizovane političke akcije. Bonaparte. istovremeno. u jurenju za preu­ ranjenim poboljšanjima. Filipa II. Neodređene intelektualne navike koje još preovlađuju u poli­ tičkoj filozofiji mogle bi danas veoma dovesti. kome prost narod pripisuje druš­ tvenu aßciju. naša. nasilne revolucije koje rađaju zapreke. određuju šta je ljudska evolu­ cija spremna da proizvede. pravo go­ voreći. nejednakih i promjen­ ljivih^ kao kod životinjskog kretanja. čije oruđe on samo može biti. Pos­ tupajući tako očigledno se zanemaruju brojni i karakteristični slu­ čajevi. ali ipak veo­ ma značajni u cjelini ljudskog razvoja. bilo na dobro ili čak na zlo. itd. U svakoj vrsti kao što sam to utvrdio od početka ovog djela. mogla imati prave društvene efikasnosti. u svakom slučaju. takođe podržana moćnom vlašću. na­ suprot tome. presudniji obrnuti slučajevi. koje najčešće vladaju njihovim umom. zaista. pravolinijski. 167 . predviđanje je pravi izvor akcije. ni na koji način osloboditi od neposredne i djelimične procje166 ne odgovarajuće situacije. naznačavajući čak glavne prepreke ko­ je su pogodne da se prebrode. Ova. Naročito tako politička vještina može naj­ zad početi da dobija ispravno sistematski karakter. priznala dakle stvarno postojanje opštih granica prom­ jena koje su svojstvene društvenim pojavama. u kojim najviša politička vlast nije mogla ostaviti skoro nikakav duboki trag najenergičnijeg i naj­ bolje podržanog razvoja. što do­ kazuje spontani tok ljudske evolucije. u svojim spe­ kulativnim osnovama. Jer. U društvenom organizmu. samo oslanjajući se direkt­ no na odgovarajuće tendencije političkog organizma ili političkog života kako bi pomogla oštroumnim vještinama spontani razvoj. hod civilizacije se ne vrši. Bilo bi. dakle. bilo koja vlast individue nad rodom je uostalom realno podčinjena ovim opštim granicama. prema različitim prethodnim razmatranjima. umanjujući ove oscilacije i manje ili više nesrećna lutanja koja im odgovaraju. jedino zato što je bila upravljena u sup­ rotnom smeru od opšteg kretanja savremene civilizacije. čak i u ovom slučaju. pra­ vi uticaj i aktuelni značaj od ovog opšteg principa. samo tako bi se. liče na preuranjene ili nepromišljene posmatrače koji kao da su proizveli ono što može jedino bitno odrediti. kao i u naukama. mogao dokazati jedan preobražaj sličan onom koji se danas dešava u me­ dicinskoj vještini.

i sve više i više. raznovrsnijih ili razvijenih od ijedne druge glavne grane pri­ rodne filozofije. čisto posmatranje. i gledajući u njima iznad svega. bilo sadašnju ili prošlu. što očig­ ledno zahtjeva da se prethodno znaju njihovi stvarni zakoni. da otkrije. jednom riječju. neprekidno ujedinjeni prisnom i uni­ verzalnom solidarnošću. isto tako kao i svaka druga stvarna nauka. Socijalna fizika mora biti. nego i sa opštim obavještenjem ο glavnim sredstvima 168 koja tu može primijeniti. bolesti i krize su. sa nekom logičnom energijom koju ona stvar­ no izvodi iz prirode jedne takve studije. treba tu najprije razlikovati dvije glavne vrste neophodnih sredstava: jedna. ona može još korisno doprinjeti. prave opšte veze koje međusobno povezuju sve društvene pojave. u svakom pogledu. opasnu akciju. duboko podčinjena sistemu temeljnih nauka koje se odnose na različite uzastopne vrs­ te pojava. ne samo sa neophodnim prethodnim određenjima različitih spontanih tendencija koje ona mora sponta­ no pomoći. i. mogu se jedva nadati da će ona biti dovoljno priznata prije nego joj postepeni razvoj nauke spontane reprodukuje potvrdu. ili čak buduću. proste predmete posmatranja. dakle. individualni ili nacionalni. sa svakog različitog glavnog aspekta. čak i onda. u prostoru ili u vremenu. na neposredan i stalan način. što je moralo biti mnogo teže nego kod nauka koje su već kon»(. kao u svakoj drugoj nauci. nužno još neizbježnije. zaista. kao da obrazuje. socijalna fizika razma­ tra dakle. svako pogrešno trošenje ma kojih snaga. a da. koja treba kasnije da posta­ ne glavna racionalna osnova pozitivnog morala. bilo sa cjelinom prethodnog kreta­ nja. i njene povezanosti sa pret­ hodnim i sa kasnijim razvojem čovječanstva. koja će. Vodeći najzad. koja je od tog doba pot­ puno ostvarena. nego samo ο promjeni njihovog spontanog razvoja. koje su opštije i manje komplikovane. svaku pojavu sa dvostrukog osnovnog gledišta: njene har­ monije sa koegzistirajućim pojavama. i zbog jednog i zbog drugog. sva­ ku nevrijednu ili prolaznu. Radi se. u mnogim pogledima. da ublaži i. treba sada pristupiti. ne radi se uopšte ο upravljanju poja­ vama. ona se trudi. tako da izbjegne. koliko je to moguće. u pravom naučnom smislu izraza. Ali krajnja novost predmeta mora učiniti tu danas ovu neizbježnu ekstenziju mnogo osjetljivijom za verifikaciju nego kod svake druge nauke. Ali. dakle. svaki u određenom obliku i stepenu u glavnoj evoluciji čovječanstva. druga. bilo kojem. bilo sa ukup­ nošću odgovarajuće situacije. komparativnu metodu. Razvijajući do najvišeg stepena društveni osjećaj ova no­ va nauka. koncepcija koja je zaista kapitalna i sasvim savremena. i čak više nego drugdje. Ovakvim skupom prethodnih pojmova. politička nauka neposredno snabdijeva i političku vještinu. uostalom. mi moramo naj­ prije očekivati zbog najveće komplikacije pojava da nađemo u so­ ciologiji jedan sistem naučnih sredstava. racionalnoj procjeni cjeline različitih osnovnih sredsta­ va koja odgovaraju prirodi i namjeni sociološke nauke. po čuvenoj Paskalovoj formuli. sem zbog nemogućnosti ko ja je na odgovarajući način utvrđena.i naučnoj hijerarhiji koju sam ustanovio. ne izuzimajući čak ni biologiju. koje su od sada dovoljno određene. kao i kod prethodnih djelova ove Rasprave. ni proklinjući. ovdje ο sumarnoj procjeni relativ169 . a za­ tim dinamičkih. Pošto smo tako završili neophodno prethodno ispitivanje pra­ vog opšteg duha koji mora karakterisati novu političku filozofiju. predstavljati racionalnu dopunu ove lekcije. najprije statičkih. ali ništa manje neophodna proizilazi iz nužnih odnosa sociologije sa sistemom prethodnih nauka. eksperimentisanje u pravom smislu. bilo iz da­ te situacije. koliko je to moguće. političke činjenice. nego u individualnom organiz­ mu. Mo­ ra završiti ovu lekciju sumarnim opštim mišljenjem ο prvoj vrsti naučnih sredstava. ne odriču­ ći se nikada jedne pametne intervencije. neposrednih ili posred­ nih. učestvuju neizbježno. ogromnu i vječitu društvenu cjelinu. ka tačnom sistematskom predviđanju događaja koji modu proizaći. u opštoj vještini posmatranja: tj. U sociologiji.zbog njegove vrhunske komplikacije. Ne diveći se. iako je to ovdje moram napomenuti. Što se tiče druge. Prema jednom filozofskom zakonu utvr­ đenom naročito u dvema prethodnim knjigama. da bih je bolje opisao napraviću od nje poseban i odvojen predmet sljedeće lekcije. kad je mogla biti na odgovarajući način dovedena u vezu. kao i u biologiji. i najzad. proučava­ nju živih bića. prema tačnoj procjeni njihovog glavnog karaktera i racionalnim predviđanjem njihovog konačnog ishoda. direktna koja se sastoji od različitih sredstava istraživanja koja su mu primjerena. indirektna. Ovaj nužan za­ kon nastavlja zaista da postoji i u ovom novom slučaju.ituisane. koja je veoma prilagođena svakom. svaka od njih njoj izgleda objašnjena. naučno istraživanje upotreblja­ va zajednički tri osnovna načina koja sam razlikovao od druge knji­ ge ove Rasprave. da skrati krize. čiji različiti organi. zbog toliko razloga snabdijevati dragocjenim stalnim obavještenjima. koje je moraju. koji ko­ načno predstavlja njegovu najpotpuniju moguću primjenu. izgleda mi od sada dovoljno okarakterisan pravi opšti duh svojstven novoj političkoj filozofiji tako da učvršćuje ra­ cionalnu poziciju socioloških pitanja. i prema tome. prem. kad je stvarna nauka prinuđena da suštinski prizna svoju trenutnu nemoć pred dubokim neredima ili neodolji­ vim silama. odbacujući uvijek brižljivo svako uzaludno i neprihvatljivo is­ traživanje intimne prirode i bitnog načina proizvodnje ma kojih pojava. čitavu ljudsku vrstu. objašnjavajući je ukratko. jedno takvo proširivanje sredstava ovdje takođe ne mo­ že kompezirati. nužno rastuću nesavršenost različitih nau­ ka ukoliko njihove pojave postaju složenije. sa preciznošću koju dopuš­ ta pretjerana komplikacija svojstvena ovim pojavama. Ovdje kao i na drugom mjes­ tu. svom nužnošću. ili iz date čitave prošlosti. nužno predstavlja. naročito.

još veoma ne­ potpuni pojmovi. Sto se tiče običnog posmatranja. čak najprostije i najsavršenije. jedino društvenim proučavanjima destruktivan značaj jednog tak­ vog paradoksa koji. Otkada ova osnovna zabluda nije više otvorenije predavana. a manje razvijene. uvijek protestovao. protiv kojih je običan razum. koji produžava još danas svoju nezdravu aktivnost. čak pretjerano smanjujući opseg sopstvenih spekulcija. nehotičnom nedosljednošću ograničava se. spontano će biti dovoljna da. na testimonijalne i netestimonijalne: što jasno dokazuje žalosno 170 povjerenje koje takvi sofizmi još čuvaju u izvjesnom stepenu. dozvoliće da se lako riješe ovi različiti sofizmi. da se jedan takav paradoks primjenjuje stvarno danas samo na društvene pojave? To je uglavnom. međutim. ali koji su veoma slabo shvatili čitavu du­ hovnu oblast. Razlika na koju smo se malo prije pozvali. i čija realnost počiva samo na vjernom svjedo­ čenju prvobitnih istraživača. pripisali dosta ugleda. Filozofi koji su manje. doprineo je slijepim instiktom destrukcije da se. svom nužnošću. čak kod izvanrednih duhova. iza osnovne nesigurnosti ljudskih svjedočenja da bi nas­ tavio da poriče pozitivnu vrijednost različitih istorijskih obavješ­ tenja. i još više u naukama koje su složene. uostalom. ako svako hoće da koristi samo svoja lična posmatra­ nja? Čak se niko ne usuđuje to direktno podržati među najdoslednijim pristalicama istorijskog pironizma. a da. Prethodna objašnjenja data na početku ove Rasprave (vidjeti drugu lekciju) ο neophodnoj i stalnoj razlici između pouzdanosti i preciznosti u pogledu bilo kog sadržaja. Precenjujući. do stepena najviše zbrke. i čak. nužan porast ove tobožnje nesi­ gurnosti samim vremenskim protekom: što je. to. ova vrsta spontanih izuzetaka. koje nam tu mogu biti dovoljna garancija. na kojima ne treba da insistiram. koji se trude da nametnu druš­ tvenim posmatranjima. sav značaj ko­ ji im se ne može. Neki geometri su čak pustili zadovoljstvu ili naivnosti na volju da dokažu u vezi s tim. dekorišući ih ta ko impozantnim prividom racionalnosti. čak najprostije. Odakle proizilazi. na primjer. iako njegov princip nije. da bi zahtije­ vala ovdje ikakvo objašnjenje: sama matematička nauka nije si­ gurno od toga uopšte još oslobođena kao što se to obično pretpos­ tavlja. dakle. prethodno do­ voljno razvijenom. čak i direktnim. da bi iz njega izveli ponekad princip jedne iracionalne podjele nau­ ka. sa ovog drugog. što nikako ne sprečava da se nepre­ kidno koriste uz sudjelovanje sa neposrednim posmatranjima. u pogledu društvenih događaja. ne može nika­ ko poništiti neospornu tačnost ovog stalnog zahtjeva. spriječi kasnija intelektualna reorganizacija. tj. Jed­ na takva neophodnost je veoma očigledna. su im. na različite. doprinose isto tako potpu­ nom razaranju sigurnosti nauka i to onih koje su u odnosu na ove za društvena dokazivanja. nudilo više nego jedanput. ma kojem. bez nedoslednosti odbiti.nog značaja i pravog karaktera ova tri uzajamna postupka u ono­ me što se odnosi na prirodu i namjenu. i koji. zamjenjujući neposredna posmatranja samo po­ srednim. Koja nauka može izaći iz stanja nastajanja. utvrdio se siste­ matski skepticizam. da prihvate. šireći se od doktrine ka metodi. koji je konstruisala revolucionarna me­ tafizika da bi intelektualno razorila stari politički sistem. eksperimentalnim ili racionalnim. uticajem koji je zajednički isključivo metafizičkim koncepcijama. kada im se dogmatski 171 . pripisujući im. ne vodeći računa ο različitim predostrožnostima. na neki način. ali isto tako nepri­ jatne. ru­ šeći unaprijed same logičke osnove na kojima su mogle počivati prave naučne analize. uvredljivu nepristojnost da potpuno diskredituje matematički dun razumnih ljudi koji su suviše obrazovani da ga sude direktno. da sve različi­ te nauke. razbi­ je konfuziju ideja koja predstavlja prvi logički izvor ovih prostih grešaka. niti pak. ove nove nauke. kao i sa prvog aspekta. pozitivnom duhu. zato što je taj paradoks sastav­ ni dio filozofskog arsenala. pravu autentič­ nost biblijskih priča. koji je previše žurno i previše nepotpuno stresen. katoličke filozofije. ali su opravdano revoltirani takvim zloupotrebama.' Zbog jednog i drugog. ο sistematskom empirizmu. da prihvataju neprekidno u fun­ damentalnoj elaboraciji njihovih najpozitivnijih teorija posmatra­ nja koja ne mogu biti direktno izvršena. miješaju se da­ nas sve više i više greške koje su manje štetne. kao ljudski duh može ikada biti zaista dos­ ljedan do kraja kad postupa prema neobičnim principima. Mnogi duhovi koji su malo napredni smatrali su se skoro obaveznim da se vrate u jaram. Sa tim zabludama. onom apsurdnom teorijom ο istorijskom pironizmu. ma koje vrste naših stvarnih saznanja. naročito istorijskim. čak u astronomiji. obično. osim ozbiljne druš­ tvene opasnosti da pomaže duboko štetne zablude. uglavnom. Jer je očigledno. prave se sigurno. prema njihovoj iluzornoj teoriji šan­ si. imaju neophodnu potrebo za onim što se zove: testemonijalni dokazi. ponovljena od onih koji ih koriste. tačnom posmatranju. ove namjerne ili nenamjerne sofističke zablude su često bile dovedene do dogmatskog negiranja svake prave sigurnosti u društvenim posmatranjima. uprkos iluzornoj podjeli koju sam naveo. ο tome šta ono može i treba biti u društvenoj sociologiji. kad jednom bude potpuno prihvaćen primjenjivaće se. a naročito po­ sebne teškoće koje se moraju spontano pojaviti kod tako komplikovanih pojava. opšte teškoće za­ jedničke svakom. srećom. čija je metodska negacija bila prvi razlog ovih logičkih zabluda: takva je. potpuno pogrešni u mnogim pogledima. očigledno više održiv. pogrešno zaokupljeni sofističkim deklaracijama protiv nauč­ ne vrijednosti svjedočenja. koje su još veoma štetne. teškim i smiješnim računima. Anarhičan društveni uticaj metafizičke filozofije prošlog vijeka. koje su prethodno definisane. koja se prava podjela intelektual­ nog rada može izvršiti. opasna sadašnja šteta od svakog antiteološkog raspoloženja koje uopšte ne počiva na.

bez s u m n j e uopšte ne nedostaju. na­ suprot. p o t p u n o empirijsko. 1 Često se vjeruje da društvene pojave moraju biti veoma lake za posmatranje. i upravo. manje ili više duboku halucinaciju koju zanos strasti određuje tako prirodno u jednom takvom predmetu. u mjeri u kojoj u m n o ž a v a i u s a v r š a v a odnose između pojava. ono što mora nužno doprinijeti da. di· ma koja d r u š t v e n a posmatranja. posm a t r a č ne bi čak. u društvenim pojavama jednu takvu običnu inverziju. uopšte. još više nego u odnosu na sve ostale. čija će mi pravična p r e t h o d n a procjena. očigled­ no je. ako nije prvo usmjereno i zatim i n t e r p r e t i r a n o ma kojom teorijom: t a k v a je. u ovoj vrsti pojava. zaista. jedine koje nauka treba da obuhvata. u ovoj vrsti. p o s m a t r a n j e v e o m a š t e t n o i čak p o t p u n o n e s i g u r n o : n a u k a bi mogla upotrijebiti s a m o ona. Ali. pomoću veza p r e t ­ h o d n i h činjenica uči zaista da p o s m a t r a sljedeće činjenice. Dobro se. sposobne samo za neki to­ božnji domet u pogledu sporednih pojedinosti koje. Či­ tava o v a knjiga učiniće da se prosudi k a k o s a m izvršio j e d n u t a k o delikatnu i n t e l e k t u a l n u funkciju. a naroči­ to u pogledu različitih bioloških proučavanja. prema prethodnim objašnjenjima iz ove lekcije. naročito pozitivne. bez sumnje. Činjenice. ta običnost i taj personalitet. uostalom. logička p o t r e b a koja o d r e đ u j e u djetinjstvu ljudskog uma. j e d n a takva veza predstavlja glavnu k a r a k t e r i s t i č n u razliku između p o s m a t r a n j â n a u č n i k a i običnih posm a t r a n j a . po svojoj prirodi. zbog n e d o s t a t k a i n t e l e k t u a l n i h sposobnosti i spektak u l a t i v n i h objašnjenja. zbog prirode društ­ venih pojava. više ili manje. ne samo procijeniti. i čak apsolutno neprimijećene. jasnije će se shvatiti da. ne mogu uopšte ovdje biti. gdje. znao šta t r e b a da p o s m a t r a u činjenici koja se p r e d njegovim očima dešava. iz kojeg se može izaći samo služeći se najprije materijali­ ma koji su slabo r a z r a đ e n i i d o k t r i n a m a koje su loše shvaćene. iako smo u njiih zaronjeni. poznate sa punom si­ gurnošću. čak i najprostijih. koja se. jer su vrlo obične. ne mogu biti nikako upotrebljavane kao različite šanse za tako pretjerane greške. najčešće. najčešće u tome su­ djeluje. pozitivna filozofija je. budući da su. što nas na n e k i način p r i ­ m o r a v a da i s t o v r e m e n o k r e i r a m o p o s m a t r a n j a i zakone. Bilo k a k o bilo. Bilo bi. što su bolje povezane između sebe poznate činjenice. uz veću komplikaciju. u ime nepristrasnosti. i kao što ću to u s k o r o objasniti. koja je. koja se odnose na najviši stepen moguće komplikacije p r i r o d n i h pojava. koja su n e o p h o d n a za njihovo p r a v o n a u č ­ no istraživanje. p r v o ra­ cionalno zasnivanje pozitivne sociologije. očig­ ledno je. 173 . ma koje teorije. p o s m a t r a n j a koja su na drugi način vođe­ na. govorim ovdje samo ο spekulativnim uslovima. nego čak i uočiti još neistražene činje­ nice. J e d a n t a k a v logički propis mora. Činjenice određenog stepena opštosti ili složenosti. koje je d u b o k o iracionalno. kao što sam to dokazao. Od s a d a je očigled­ no da je. direktno udaljavajući posmatraču odgo­ varajuće intelektualne dispozicije za jedno pravo naučno istraživanje. na j e d a n stručniji način. može sam proizvesti i održati. bez jasnog obavještenja j e d n e teorije. prvi polet teo­ loške filozofije. P r a t e ć ' ovu neodoljivu n a u č n u analogiju. u p r kos djetinjastih zahtjeva t a š t i h sakupljača tajnih a n e g d o t a : ali o n e ostaju duboko sterilne. posta­ ne teža ova vrsta posmatranja. baš zbog najveće nesavršenosti pozitivnih teorija. 1 Zbog p r e t j e r a n e komplikacije t a k v i h pojava nji­ hovo statičko p o s m a t r a n j e može postati zaista efikasno. Ο bilo kojoj vrsti pojava da se radi. Ali to je doista. S m a t r a m da. da previše specijalizovane činjenice ne mogu precizno imati. u sociologiji nikakvu pravu naučnu vrijednost. a da posmatrač. Ne može se u tom pogledu izražavati n i k a k v a s u m n j a kod uzastopnog raz­ m a t r a n j a astronomskih. s u p r o t n o pravilu. bolje će se moći. mogu samo služiti jedva kao p r i v r e m e n i materijal koji. po prirodi stvari.zabranjuje. najprostije n u ž n o najvažnije. da je odsustvo svake pozitivne teorije d a n a s to što čini d r u š t v e n a p o s m a t r a n j a t a k o n e o d r e đ e n a i n e k o h e r e n t n a . k a o i poseb­ noj prirodi koju on m o r a vršiti u sopstvenom p r o u č a v a n j u društve­ n i h pojava. k a o što sam to ustanovio od početka ovog djela. u odnosu na te pojave. koja predstavlja j e d n u v r s t u začaranog kruga. fizičkih i hemijskih proučavanja. sam. iako doktorski p o d r ž a n o u naše vrijeme. samo razvija i zadovoljava sve više i više. uostalom. ne razmatrajući čak. sa p r a v o g n a u č n o g stanovišta. statička ili dinamička. posmatra samo kad samo izvan njih. koju već predstavlja. od tobožnjih filozofa. ova logična nužnost m o r a ozbiljno povećati ogromnu 172 glavnu teškoću. zbog njiho­ ve n e o p h o d n e povezanosti. postati utoliko neophodniji ukoliko se radi ο komplikovanijim pojavama. samo ako 1 Ove iracionalne primjedbe su. teško zamisliti j e d n u logičku d o g m u radikalnije su­ p r o t n u p r a v o m osnovnom d u h u pozitivne filozofije. najčeš­ će sam zahtijeva kasniju n e o p h o d n u reviziju. Sto se više razmišlja ο ovoj temi. i odlučujući uticaj jedne. Daleko od toga da se oslobodi ove glavne obaveze. u p o t r e b a ma koje teorije. n a d a m se vredjeti kao n e k i oproštaj. zbog krajnje zamršenosti pojava valjana istraživanja t a k o t e š k a i još t a k o rijet­ ka. zaista. svako izolovano. unaprijed je očigledno. zaista. stalnu u p o t r e b u f u n d a m e n t a l ­ n i h teorija koje su o d r e đ e n e da stalno povezuju činjenice koje se dešavaju sa gotovim činjenicama. onda se. jasnije nego i u jednoj drugoj. sa spon­ tane tačke gledišta. i ko­ ja očigledno može biti na zadovoljavajući način spriječena ili odagnata samo dubokim i prisnim bavljenjem najpozitivnijim teorijama. b a r hipotetički ve­ zu za neki z a k o n . koja m e đ u t i m o b u h v a t a j u bitno iste činjenice sa j e d i n o m razlikom u gledištima. naročito u ovoj vrsti. n i k a k v o p r a v o p o s m a t r a n j e nije moguće. naročito pristupajući im od cjeline ka djelovima. gdje su. i čija nas l a k a p r i m j e n a zapljuskuje sa toliko neupotrebljivih opisa. efikasnija k a d je stvarnija. još neminovnije od svih ostalih. Ja. m o r a j u t r a ­ žiti.

Prebacujući. Ona će isključivo odbaciti samo radove bez cilja. mada slabost našeg razuma ne dozvoljava uopšte da se garantuje da će mu on uvijek uspješno odoljeti. koja su zasnovana na cjelini većeg broja činjenica. po svojoj pri­ rodi. koja teži. što se tiče prošlosti ona vraća pravdu poštovanom žaru onih koji su uprkos taštim filozof­ skim prezirima. ali koja se neprekidno ispravljaju. Ali ova spontana nepriličnost ra­ cionalnog istraživanja može biti apsolutno izbjegnuta. koji su još vrlo rijetki. jer bi odsustvo svake koncepcije koja up­ ravlja. može postojati bojazan da direktna i stalna upotreba nauč­ nih teorija ne oslabi ponekad stvarna posmatranja. da se shvate i na odgovarajući način postave naučna pitanja. teorijskim obavještenjima. više naučno dostojan­ stvo. treba. samo zamijeniti inspiracije doktrina koje su iz­ nad svega metafizičke. kao što savremena fizika osuđuje obične kompilatore čisto empirijskih posmatranja: i pored toga. bitnu naviku za vrijedna istorijska istraživanja. jedno takvo pravilo je ipak najpodesnije. sam ovaj propis. ranije ustanovljene u ovoj lekciji. nudeći uvijek plauzibilne šanse za jednu neodređenu istorijsku verifika­ ciju. Znači. ako najprije ne budu dovedene u vezu. zbog same prirode društvene nauke. posmatranje u pravom smislu ima. li. podčinjavanjem prvih povezivanja kasnijim ispravljanjima. nasuprot. a da ne bude odmah povezana sa nekom drugom društve­ nom činjenicom: potpuno izolovana. iako vođeni samo iracionalnim koncepcijama. U ovoj vrsti pojave. Bilo bi. jako čudno da razmatranje ove opasnosti može danas dovesti do toga da posluži osnov. bez princi­ pa i bez karaktera koji teže samo da prepune nauku praznim i dje­ tinjastim disertacijama ili pogrešnim i nekoherentnim sumarnim pogledima. pra­ vo reći. kao i u svakoj drugoj. bez sumnje. drago­ cjena bdjenja. i. za tijesnom stal­ nom podčinjenošću cjelini pozitivnih spekulacija stvarnih zakona solidarnosti ili sukcesije pojava koje su tako izuzetno komplikovane. uostalom. ovaj intelektualni uslov je. za održanje metafizičke metode. da vide u činjenicama. kad će učenjaci vođeni pozitivnim teorijama znati najzad šta treba posmatrati usred činjenica koje sakupljaju. tako da dozvole istinski napredak nauke. naravno. u poli­ tičkoj filozofiji. nužno nestvarno. i na koji način propisuje pravu uče­ nost shvaćenu sa različitih mogućih aspekata. koje je bar skicirano u glavnim crtama. mogu najzad biti korisna za razvoj zdrave socijalne filozofije. predstavlja u. logički propis na kojem insistiram je. tako često izgubljena u napornoj elaboraciji jedne savjesne ali sterilne učenosti. mada ih ona mo­ ra. u odnosu na čis- 174 175 . uobičajeno. shvaćen sa jednog drugog aspekta. očigledno. već više no dovoljno dokazane. bitnih zakona društvene solidarnosti. da se učini duh cjeline aspolutno nadmoćnijim u sociološkim proučavanjima. koja. da se od sada povjerava uobičajeno ob­ razovanje društvenih teorija samo najbolje organizovanim duho­ vima. najnerazumnijim predubjeđenjima. po svojoj prirodi. bilo. Uostalom. Ako se u jednoj takvoj opasnosti može vidjeti dovoljan razlog da se ponovo uspostavi odlučujući uticaj tobožnjeg empiriz­ ma. beskrajno manje od svih ostalih. nova politička filo­ zofija će joj neprekidno isporučivati. i za koju racionalnu upotrebu oni mogu namijeniti svoje istraživač­ ke radove. Vidi se dakle da. a to je još očigled­ nije potrebno u vezi sa dinamičkim činjenicama. u nju nužno zaranja naš razum skoro neograničeno. sa neočekivanih tačaka gledišta. dragocjeniju namjenu i time. da u prethodnoj primjedbi treba samo vidjeti novu potvrdu nužnosti. na jedan još dublji i posebniji način nego u ijednom drugom slučaju. koje ne bi imale nikakav utvrđen smisao. tako očigledno. ali nesposobna za ikakvu racionalnu štetu. sa osnovnim zakonima društvenog razvoja. opasnosti. na­ metnut prirodom predmeta. pozitivne teorije se. Najzdad. Ali. duh cjeline nije dakle samo neophodan u socijalnoj fizici. Jedino tako. ustvari. Pošto se karakterišu stalnom i sistematskom podređenošću imaginacije observaciji. ono čega uopšte nema. bez sumnje direktno pove­ ćati osnovnu teškoću. naš razum iz domena idealnosti u područje stvarnosti. mojim očima koliko od­ lučno toliko neposredno. i. i mora tako doprinijeti danas da uzmiču iz obe struke dobri posmatrači. čija primjena ne sadrži nikakvu stabilnost. Daleko od toga da. održavali. bez ikakve sumnje. polazeći naroči­ to od sistema ka elementima. manje ili više racionalnim. nužno. u svim bit­ nim slučajevima uz pomoć predostrožnosti koje uvijek sugeriše stvarno usavršavanje nauke. podjednako spontanim podsticanjem i hranjenjem novim i većim temama. dokazujući u nevrijeme neostvarivu verifikaciju nekih spekulativnih predrasu­ da lišenih dovoljne osnovanosti.se od sada usmjeri ka saznanju. njihova isključiva upotreba direktno pri­ prema posmatrača da se čuva neprestano od jednog takvog postup­ ka. ma kojim. pogodna. ona neizbježno ostaje u steril­ no stanje proste anegdote. da oslabi čitav sistem realne nauke. kao što sam već objasnio u ovom poglavlju: sada se vidi da on mora takođe veoma upravljati čak direktnim istraživanjem da bi ono mog­ lo steći i sačuvati pravi racionalni karakter i ostvariti legitimna očekivanja koja mu se najprije postavljaju. moraju. da predvidi ovu ozbiljnu opasnost. očiglednu opštu potvrdu. tako­ reći od početka ove knjige. kasnije umnožavati u mjeri u kojoj će se stvarna nau­ ka razvijati. koji su na odgovarajući način pripremljeni najracionalnijim vaspitanjem. izložiti. svojom neizbježnom osnovom. samo prirodni slijed i neophodan dodatak osnovne obave­ ze. Nijedna društvena činjenica ne može imati pravo naučno zna­ čenje. potrebu. Jedna takva podčinjenost mora. instiktivnom upornošću. makar običnom privremenom hipotezom. već i onako izraženu koja karakteriše druš­ tvena posmatranja. u najboljem slučaju da zadovo­ lji jednu praznu radoznalost. i čak više nego u ijednoj drugoj zbog njene velike kompli­ kacije. i za rastući ponos poštovanih duhova koji joj se predaju.

razumno mnogo računati na njihovu uobičajenu upotrebu. u stvarnosti. što je. mijenjanje koje je do­ bro određeno. ove neizbježne ekstenzije glavnih sredstava istraživanja. konstatovali smo da. neposredna iskustva vještačkim putem ovdje najčeš­ će mogu biti veoma teško ustanovljena i veoma protivrječno tu­ mačena. manje ili više direktnim. Drugi glavni način vještine posmatranja. ova karakteristična pove­ zanost obrazuje najprije glavni izvor teškoća koje su svojstvene društvenim posmatranjima. poslije do­ voljno vježbanja dotle da može trenutno da preokrene spontane impresije koje dobija od skoro svih događaja koje mu društveni život može nuditi. shvaćenih sa bilo kog aspekta. dakle. mi znamo da posmatranje tu zaslužuje stvar­ no uvijek pravo ime eksperimentisanja. pripremljen odgovarajućim vaspitanjem. to bez. priznali da je patološko istraživanje tu do sada jako nepotpuno postavljeno. i to utoliko više ukoliko se ra­ di ο složenijim pojavama i višim organizmima. Ali. analogiju koja je vjerna bolestima u individualnom organizmu u pravom smislu riječi: a ja se ne plašim da tvrdim da će to filo­ zofsko poređenje biti u svakom pogledu utoliko bolje procijenje­ no. naro­ čito. prenijeti uskoro na sve os­ tale. Tako. Mi smo. in­ dividualne lili društvene. isto tako da. u trećoj knjizi. doći će. Bilo da je slučaj prirodan ili vještački. sumnje. za običnog naučnika predstavlja da­ nas glavni atribut jedne takve vrste istraživanja. posebnih ili opštih. mišljenje ο različitim vrstama spo­ menika. na nesreću veo­ ma čestih. Ovi. pre­ ma prirodi pojava. bilo harmonije. ma da ono nije. i u nji­ ma da varira u najvišem stepenu. svojom prirodom. u pogledu bioloških istraživanja u pravom smislu. i naročito danas. ma koji poremećaji. ista filozof­ ska razmatranja su utoliko više apsolutno primjenljiva na sociološ­ ka proučavanja. na ma koji način. Dakle. ma kojem od društvenih elemenata. kojima je njihov razvoj nužno praćen. u društvenom stanju. a da spontanost ovog mijenjanja ne može razrušiti naučnu efikasnost svojstvenu svakoj promjeni uobičajenih uslova pojave da bi joj bolje osvijetlili stvarno proizvođenje. ili eksperimentisanje u pravom smislu. gdje osnovni zakoni. izgleda po prvoj procjeni da mora biti potpuno zabranjen novoj nauci koju mi ovdje osnivamo. Ali. jednog takvog opšteg sredstva. glavno koje ona može upotreblja­ vati. naročito u tom smislu. kao što sam to naveo u prethodnoj knjizi. bilo zako­ nima harmonije ili zakonima sukcesije. nam prirodni eks­ perimenti nude. jer su izvanredno prilagođeni proučavanju živih bića. mogu ponuditi sociologiji korisna stal­ na sredstva za pozitivno istraživanje: jednom riječju svaki razuman duh. zbog univerzalne povezanosti raz­ ličitih društvenih aspekata. inače. kao što se to naročito vidi u različitim revolucionarnim epohama. prema tačkama dodira. dopustili. bez obzira na njegovo himeričko postavlja­ nje. koje. očigledno je da jedna takva vrsta iskustva nikako ne može odgovarati sociologiji. manje ili više izražene poremećaje. prema komplikovanosti i nužnoj solidarnosti nji- hovih pojava. Ako. U odnosu na čisto biološka proučavanja. sa najvišim pojmovima nauke. moraće se. Jer tako proučene sa racionalnog gledišta soli­ darnosti ili sukcesije. predstavljaju za društveni organi­ zam. konačno. i ovdje moraju dovesti do sličnih zaključaka. i jedno mnoštvo drugih puteva. potpuno lišena. ona nužno teži da proširi. u biološkoj filozofiji da patološki slučaji obrazuju uopšte. iz kojih ono nije nikad. čak zbog svoje spontanosti. manje ili više ozbiljnih. daleko od toga. uostalom ne bi ni malo sprečavalo da bude potpuno pozitivna. ova komplikacija. iako indirektni. Pošto su. čak i ako bi bila moralno prihvatljiva i stvarno izvodiva. direktno i indirektno eksperimentisanje. da bi se tu moglo. 176 177 . I u jednom i u drugom slu­ čaju. Ali. vidi se. sredstva za posmatranje mnogo raznovrsnija i mnogo šira nego sve ostale. Ovdje se ova pa­ tološka analiza sastoji bitno na ispitivanju slučaja. iako obiluje takvom građom. u onome što. pažljivo posmatrajući. neizbježno. Eksperimen­ talni način. može se lako priznati da ova nauka nije. bile ovdje još izraženije. istinu govore­ ći. manje ili više važnih. naučnom analizom nereda. bez ikakve sumnje. doka­ zuju. analiza i upoređenje jezika. ukoliko se podčini jednoj produbljenoj diskusiji. vodeći računa ο nejednakim komplikacijama organa. znači učiniti uzvišenu uslugu ljudskom umu. koja se sastoji u njego­ voj primjeni za bolje otkrivanje stvarnih zakona naše prirode. itd. društvene pojave sadrže. ne samo neposredan nadzor ili direktan opis ma kojih događaja. glavne postupke naučnog istra­ živanja. izvuklo nikakvu značajniju pomoć. pravi naučni ekvivalent čistom eksperimentisanju. može se unaprijed shvatiti koliko ono mora biti još nepotpunije u pogle­ du samih socioloških pitanja. niti ije­ dan od rezultata pojave: tako da malo treba žaliti što jedan takav način istraživanja postaje ovdje isključivo neprimjenljiv. manje komplikovane pojave. zbog neodbacive nemogućnosti da dovoljno izoluje ijedan od uslova. biti potpuno lišeno svakog bitnog naučnog značaja. jednom vrstom nepoptune kompezacije. bilo filijacije. Vještački poremećaj u jednom. da se pravi filozofski karakter ekspe­ rimentalnog načina ne sastoji bitno u tom vještačkom ustanovlja­ vanju slučajeva pojave. ja sam dokazao. iskustvo će tada. Dovoljno je zato ovdje na odgovarajući način razlikovati. koje će uvijek znati otkri­ ti. nego razmatranje naiz­ gled najbesmislenijim običaja. u dragocjena sociološka obavještenja. svaki put kad normalno izvršenje pojave dokaže. može stvarno pripadati sociološ­ kim istraživanjima. kao što sam to uradio u dvjema prethodnim knjigama. i još bolje obrazloženih od nužne nadmoći patološke analize kao indirek­ tan način odgovarajućeg eksperimentisanja najvišim organizmom i najsloženijim pojavama koje se mogu zamisliti. i ova solidarnost. ako smo već. na koju sam gore podsjetio da mora à priori karakterisati sociološku nauku.to posmatranje. zbog slučajnih ili prolaznih uzroka.

sociološka kompa­ racija čovjeka sa ostalim životinjama. ni njihovih od­ nosa. jer ovaj po­ stupak nije mogao još stvarno biti primijenjen ni na jedno istraži­ vanje političke filozofije i moći će postati uobičajen samo kasnijim razvojem nove nauke. ili je organizam viši. naročito sa najvišim sisarima. bar pošto životinjska društva. da nedo­ statak jedne. to. samo kao diskontinuitet jednih u kontinuitetu drugih. racionalne analize. Sto se tiče njegovog stvarnog op­ sega. ali se ipak često zaboravlja. bilo bi preuranjeno htjeti ga ovdje uopšte mjeriti. Ne vidimo li mi. veliki značaj za proučavanje individualnog života u onome što se odnosi na intelektualne i moralne pojave. u više slučajeva. nikad nedostajali. fizičkog. na koji to ne može uraditi obič­ no posmatranje.Ova potpuna sterilnost se naročito odnosi na to da se. Razlozi za jednu takvu kompa­ raciju su veoma slični razlozima koje smo objasnili u prethodnoj knjizi. intelektualnog. mada je njihovo prvo izvršenje moglo biti dovoljno da se potpuno procije­ ne neefikasnost i opasnost predloženih sredstava? Znam koliki je u tom pogledu glavni udio koji treba dati neizbježnom uticaju ljud­ skih strasti. sa odgovarajućim predostrožnostima. da su. uglavnom. dovoljno nadmoćne. da bih dokazao nužnu nadmoć jednog takvog postupka. da bi steklo pravu naučnu korisnost. uglavnom glavni princip. najzad. ili indirektno. što sigurno ne može mijenjati princip. najzad. svi valjani duhovi počinju danas da 179 . Zato. nasuprot imati u sociolo­ giji samo sporedni značaj. Kada pozitivnih duh bude. Ali. po svojoj priro­ di. Ovaj postupak je. direktno. toliko kuđenog u društvenim iskustvima. kao što smo priznali. Razmatrajući. Misli se istina. tereteći čitaoca da uz odgovarajuće promjene sam izvrši tu spontanu reprodukciju. ja sam ubij eden da pre­ više produžena predominacija teološko-metafizičke filozofije u jed­ noj takvoj vrsti ideja inspiriše danas i jedan jako iracionalan pre­ zir protiv svakog naučnog približavanja ljudskog društva ijednom drugom životinjskom društvu. ma koje eksperimentisanje. bilo da se ra­ di ο egzistenciji ili kretanju. postao poučniji da je mogao biti bolje posmatran. ne­ ophodno ovdje ga istaći. slučaji društvenih poremećaja nesposobni da otkriju glavne zakone političkog organizma. ο razmatranju jednog ili drugog sa ma kog aspekta. po svojoj priro178 di. utoliko više ne može odbaciti. i ο svim mogućim stepenima društvene evolucije. u sasta­ vu socioloških zakona određene različitim sporednim uzrocima. nažalost. dakle. jer i samo normalno stanje nije još dovoljno shvaćeno kao podčinjeno pravim zakonima. budu najzad bolje posmatrana i boje ocijenjena. Međutim. mora pred­ stavljati direktno jedan od glavnih uzroka neplodnog obrazovanja. kod kojeg su bitne pojave onda samo promijenjene u njihovim različitim stepenima. ko­ jima sam gore omeđio opšti uticaj neizbježnim granicama: može se u ovom pogledu ustanoviti stvarna razlika. bez sumnje. još slabo poznata. primjenljiv na sve vrste socioloških istraživanja. Ali je. nužnost da se u njih uvede do izvjesnog stepena. kao u svakom drugom predmetu njen neophodan opšti dodatak. isto tako primjenljiv na društveni kao i na individualni orga­ nizam. Posebno su dru­ štveni poremećaji nužno istog reda kao i promjene koje su. komparativnu metodu u pravom smislu. ipak. Slijepa imitacija biološkog postupka dovela bi nerazumno naj­ prije do poricanja pravih logičkih analogija između dvije nauke. neće. u ma kojem proučavanju. patološki slučajevi ne mogu činiti nikakvu stvarnu povredu osnovnih zakona normalnog organizma. mogu skratiti naše sadašnje ispitivanje. i sa jednom očigl^dnošću koja se. a da to nikada ne može biti promjena njihove prirode. Budući da su razlozi za ovu neophodnu podčinjenost nužno isti kao i u pret­ hodno raspravljenom slučaju. može još manje dešavati nego prosto posmatranje bez jedne osnovne podčinjenosti racional­ nim koncepcijama. Pošto su dugo poricali ovaj značaj u prvom slučaju. a ona je ovdje mnogo više oprostiva. Kod oba. Takva je filo­ zofska osnova glavne koristi koja je svojstvena ovoj vrsti indirekt­ nog i nevoljnog eksperimentisanja da otkrije stvarnu ekonomiju društvenog tijela na jasniji način. bez sumnje. bilo bi potpuno suvišno da ovdje na­ vodimo kratki opis za koji nam društvena praksa nudi samo veoma jasnu svakidašnju potvrdu. ima mjesta da se razum­ no izvodi. koje predstavlja. u ko­ jem živa bića mogu postati njegov predmet. može. na koje se onda gleda kao da su razoreni ili bar privremeno prekinuti: to je ista greška kao i prema individualnom organizmu. nije uopšte za ovu zadnju nauku pravi naučni ekvivalent osnov­ nog shvatanja organske serije. opisujući ga ukratko kao jedno od osnov­ nih sredstava istraživanja koja su svojstvena socijalnoj fizici. moram najprije s tim u vezi uputiti čitaoca na osnovna objašnjenja koja sam dovoljno dao u biološkoj filozofiji. s druge strane. upravljao društvenim proučavanjima. jer komparacija različitih djelova životinjske hijerarhije koju smo vi­ djeli da se konstituiiše u biologiji. koju se trudim da osnuj em. na odgovarajući način. moralnog ili političkog. Ja se sada moram ograničiti da dovoljno označim same glavne razlike po kojima se nužno ra­ zlikuje opšte primjena komparativne vještine na ukupnost socio­ loških istraživanja. najužasnija politička iskustva koja se neprestano obnavljaju. Ali je. što osnovni zakoni uvijek apsolutno opstoje. gdje poremećaji nijesu. naučna analiza po­ remećaja u pozitivnoj teoriji normalne egzistencije. Budući da su ovi gluvni razlozi ovdje bitno isti u jednom izraženijem stepenu. naročito danas. ukoliko se pojw? više komplikuju. u ma kom stanju društvenog organizma. kao što sam to objasnio u biološkoj filozofiji. čiji su nužan na­ stavak i prirodan dodatak društvene pojave. čiji bi spontani tok. sa promje­ nama koje su isto toliko beznačajne koliko nepametne. us­ postavljen naročito radovima čuvenog Bruse namijenjen unaprijed da karakteriše filozofski duh pozitivne patologije. čekati da se prizna stalnu korist i.

Ali ova sitničava metafora. koji su svojstveni k o m p a r a t i v n o j metodi u sociologiji bili ovdje uvijek r a z m a t r a n i u sukcesivnom re­ du njihove r a s t u ć e važnosti. utoliko više n e o p h o d n o ovdje. da se smaraju. Ona vodi izjednačavanju jednog dobrovoljnog i neoba­ veznog udruživanja sa jednom nedobrovoljnom i neraskidivom partici­ pacijom. ona mogu bitno odgovarati samo jednoj posebnoj m e t o ­ dološkoj raspravi socijalne filozofije. J e d n o m riječju. te bi se p r e t h o d n o opšte mišljenje ο njima moglo n a s u p r o t . pokazujući d i r e k t n o . i naročito ο velikom biološkom nepoznavanju načina života koji je svoj­ stven polipima. imaće ne samo velike n a u č n e koristi. 1 Pretpostavljajući da n a u k a ne m o r a n e p o s r e d n o izvući n i k a k v u d i r e k t n u korist iz ovog čitavog racionalnog razvoja sociološke komparacije. ma da njihovo r a z m a t r a n j e m o r a biti. već i p r a v u filo­ zofsku n e o p h o d n o s t da se koristi. stvarno svjedoči ο jednom vrlo nepotpunom filozofskom mišljenju naše društvene solidarnosti. svesti na n a j neophodnije ispitivanje njihovih osnovnih osobina. je izuzetno pogodna. Logički postupci koji su često u u p o ­ trebi su obično dovoljno o k a r a k t e r i s a n i s t v a r n o m primjenom. da drs­ ka oholost koju nose izvjesne kaste. približniji ljudskom orga­ nizmu. nije u s t v a r i bez nekog i n t i m n o g filozofskog srodstva sa iracionalnim prezirom p r o ­ tiv svakog stvarnog približavanja ljudske p r i r o d e i ostalih p r i r o d a životinja. bez sumnje. p r e ­ ma t o m e j e d n o tačnije u p o r e đ i v a n j e sa n a č i n o m na koji se p r i s t u ­ pa u biološkim proučavanjima. Ipak. kod životinja. na taj način je jedan sistem. m o r a m naročito imati u vidu d r u š t v e n u d i n a m i k u . istog bit­ nog k a r a k t e r a . Ništa manje nije pode­ sna. n a u č n i d u h će.osjećaju njihovu s t v a r n o s t i značaj j e d n o g t a k o k a p i t a l n o g p o s t u p ­ k a : isto će biti kasnije u pogledu drugog slučaja. ovaj dio k o m p a r a t i v n e m e t o d e da ne bi u o p š t e ostala nezapažena. može čak p o n e k a d inspirisati korisne zaključke ο ljudskom d r u š t v u . i na način koji je utoliko izraženiji ukoliko organizam postaje razvijeniji. od k a d se ljudska n a d m o ć pot­ p u n o razvila. koji još d a n a s predstavlja glavni n e d o s t a t a k političke filozofije. koji je n a j m a n j e izražen. Ali ovdje. po svojoj prirodi. t a k o da. b a r n e p o s r e d n o . što bi imalo ozbiljne n a u č n e štete. čovjeka sa d r u g i m životinjama. uostalom. da su ona. koja t r e b a da predstavljaju. t a k o mi se čini. doista. sa više insistiranja. ograničena samo na statička r a z m a t r a n j a . čak i u p r a k t i č n o m pogledu. na odgovarajući način. koja je mnogo manje poznata. Čini mi se. p r e s t a t i da p o s m a t r a j u kao vještačke i svojevoljne osnovne veze ljudske porodice kad ih n a đ u . naročito u naše vrijeme. na koju će ta r a z m a t r a n j a izvršiti kasnije n e o p h o d a n uticaj. Ali svede­ n a n a d r u š t v e n u s t a t i k u n a u č n a korist j e d n o g takvog poređenja m i izgleda zaista n e o s p o r n o m da bi se mogli bolje opisati najelementarniji zakoni osnovne solidarnosti. racionalno poređenje ljudskog d r u š t v a sa d r u g i m životinjskim d r u š t v i m a . n a d m o ć a n i n e p o s r e d a n p r e d m e t n a u k e . bilo t a k o za m e t o d u koja bi dobila o d m a h j e d n u potpuniju homogenost. bez sumnje. u tom pogledu. šireći j e d a n t a k a v način istraživanja do svoje zadnje logičke granice. a da ostatak ne bude u tome uopšte promijenjen. u ovom osnovnom dijelu sociologije koji se skoro miješa sa i n t e l e k t u a l n o m i m o r a l n o m biologijom. neodolji­ vom očiglednošću. r a z m a t r a n i h naročito kod stanovništava koja su p o t p u n 3 je sa drugom. do tačke kad jedni propadaju dok se drugi rađaju. takvu k a k v u je ona već obja vila. ili b a r sa onim što se zove p r i r o d n a istorija čovjeka. svojstve­ n i h nižim životinjama. samo neopazivim p r o m j e n a m a . osim toga. ne vrše nikada neposredno nijednu uzajamnu radnju. čije je ona izgleda prosto opšte produženje. bilo p r o s t o m p r i p a d n o š ­ ću. Ovo ograničenje očigledno proizilazi iz toga što je d r u š t v e n o stanje životinja. za sve ono što se tiče p r v i h klica d r u š t v e n i h odnosa. da bolje o d s t r a n i ovaj ap­ solutni d u h . Glavni n e d o s t a t a k j e d n e takve vrste socioloških p o r e đ e n j a će biti. iz istog razloga. ma k a k a v da je n a u č n i značaj ovih različitih raz­ m a t r a n j a . zbog svoje prirode. izjednačen sa jednim sistemom koji je apsolutno obrnut. nego ostalo čovječanstvo. I p a k bi. gdje djelovi ma da neodvojivi. glavni različiti oblici. Da bi. moći naći t a k o đ e n e k u korist. da ne mo­ gu doseći do d i n a m i č k i h r a z m a t r a n j a . shvaćenog čak u njegovom p r v o b i t n o m razvoju. m o r a m opisati glavni oblik koji se sa­ stoji u j e d n o m r a c i o n a l n o m poređenju različitih stanja koja koeg­ zistiraju u ljudskom d r u š t v u na različitim djelovima zemljine p o ­ vršine. k a k o d r u š t v e n a t a k o i individualna. uprkos njihovoj pravoj originalnosti. Uobičajena n a u č n a komparacija. u prvoj koncepciji n a u k e . bilo zbog s t v a r n e n e p r e k i d n o s t i . gdje j e d n a nedobrovoljna kooperacija proi­ zilazi iz neraskidivog organskog jedinstva. koja se trudi da opiše jednu vrlo poznatu pojavu poređujući 1 180 181 . opisati. v e o m a izloženo. kao j e d n a druga vrsta. m a d a ovaj način kod njega m o r a biti manje bitan. naročito da se jasno uoče k a k o su p o t p u n o p r i r o d n i glavni dru­ štveni odnosi za koje toliko sofističkih filozofskih d u h o v a vjeruje još d a n a s da se mogu mijenjati po volji njihovih n e o s n o v a n i h p r e ­ tenzija: oni će. p r v i h institucija koje su s p o n t a n o osnovale jedinstvo poro­ dice ili plemena. iako u stvarnosti nije t a k o apsolutno nepromjenljivo kao što se to zamišlja. zbog p r e t h o d n o objašnjenih razloga. k a o što sam na to u p r a v o ukazao. čiji različiti elementi. međusobno uzajamno uvijek vrše uticaj. da se spusti do istraživanja ovih čudnih društava. njihovu s p o n t a n u p o t v r d u u stanju d r u š t v a koje je najnesavršenije. zbog ovog razloga veoma predom i n a n t n o . u n e k u r u k u . bilo. na koju je ova v r s t a p o r e đ e n j a skoro neprimjenljiva očigledno je da joj ne mogu učiniti n i k a k v u značajnu primjenu. Nekoliko puta je upoređeno čitavo čovječanstvo sa jednom vrstom ogromnog polipa koji se prostire po čitavoj zemlji. koje nijesu n i k a k o us­ poredive sa stalnim n a p r e d o v a n j e m čovječanstva. ne bi.

da teži da učini slabo procjenjivim različite tako posmatrane slu­ čajeve. Drugo. treba. rase. p o r e d i t i j e d n i m još b l i ž i m s r a v n j i v a n j e m . Ali. takođe.1 na različitim stranama zemalj­ ske kugle. k o j i v r š i č a k i t a d a . 1 Ne izlazeći iz iste nacije. i koji dozvoljava j e d n u t a č n u a n a l i z u o v i h n e o s p o r n i h r a z l i k a s a m o u z p o ­ m o ć j e d n e sociološke teorije. mogla bi. m o g l e bi se. ne ma­ nje karakterističnu. zbog ove nejednakosti. mogu biti poznate samo ovim neophodnim kompara­ tivnim istraživanjem: i to nijesu. na jedan manje ili više pogrešan način. tako da podjednako verifikuje zakone egzistencije i zakone kretanja. a naročito. za koja će se čitalac lako pobrinuti. faze društvenog raz­ vitka. čak da ispuni dovoljno njene neizbježne praznine. čak i pod pretpostavkom da je pozitivni red bio prethodno poznat. m a ­ n j e ili više v j e r n e p r e d s t a v n i k e s k o r o s v i h p r e t h o d n i h s t u p n j e v a d r u š ­ t v e n e evolucije. Opšta upotreba ovog sociološkog postupka je izuzetno racionalna. do izvjesne t a č k e . često dovesti do odricanja. v e ć v e o m a r a z v i j e n e . ovog načina istraživanja. kod najeminentnijih filozofa. na sve moguće stepene socijalne evolucije. Ali u p r k o s n j i h o v e o č i g l e d n e lakoće. statičkih i dinamičkih. bez koje bi se t a k o izložilo o z b i l j n i m p o g r e š k a m a . tako da se. uvažiti da spontana nekoherentnost koja je svojstvena ovoj \'rsti komparativnih socioloških posmatranja. ili čak da u tom pogledu ponekad dade dragocjene neposredne zaključke. kada su ona zasebno upotrebljavana. istovremeno najozbiljnija i najneizbježnija. fundamentalnog reda prema kojem su ovi različiti stupnjevi ljudske evolucije morali proizaći jedni iz drugih. jer počiva neposredno na gore ustanovljenom principu nužne i stalne istovjetnosti glavnog razvoja čovječanstva prema neodoljivoj predominaciji opšteg tipa ljudske prirode. pripisujući nje­ nom dejstvu društvene razlike koje se naročito odnose na nejedna183 182 . zbog đejstva društvenih uzroka. različita prethodna stanja najcivilizovanijih nacija danas ponovo nalaze. a stvarne razlike će samo moći određivati stvarnu brzinu svake društvene evolucije. ili samo čak suviše predominantna. koje. neće nikako dozvoliti da mu se povjeri glavno usmjeravanje socioloških posmatranja. U istorijskom dijelu ove knjige imaću priliku da poka­ žem da. v e o m a m a l o p r e s u d n a d a b i i k a d a d o b i l a j e d n u p r a v u n a u č n u v a ž n o s t . Mada je glavni napredak čovječanstva nužno je­ dinstven u onom što se tiče cjelokupnog razvoja. t a k v a p o s m a t r a n j a su. ima uvijek brojnih posrednika koji dopuštaju samo. ipak je neosporno da su. izvjesne interesantne. g l a v n e faze l j u d s k e civilizacije. kao što bi se to moglo vjerovati. tako srećno namijenjene da potvrdi neposredne opise istorijske analize u pravom smislu. i. koji se ne mogu odbaciti. moram najzad upozoriti na. u pogledu kojih jedna takva osobina nije danas više sporna. Ništa nije podesnije nego jedan takav postupak da jasno okarakteriše različite glavne faze ljudske evolu­ cije. nasuprot. štetnu posljedicu ovog komparativnog načina. da se tačno otkrije stvar­ na povezanost različitih sistema društva. opati diuh e p o h e . i može se dodati da bi on neminovno doveo dotle da ovaj red nije bio već bitno ustanovljen jednim najboljim nauč­ nim putem: dakle mi znamo koliko je jedan takav pojam značajan u sociologiji da mora izvršiti ocjenu svakog značaja jedne slične štetne posljedice. i pored neizbježnih sporednih razlika. malo dozvolja­ va. uprkos svim njegovim stvarnim prednostima. n a r o č i t o u i n t e l e k t u a l n o m p o g l e d u . on se danas jako ši­ ri u stvarnosti. usred ma kojih raznolikosti klime i. on direktno nastoji da predstavi kao da postoje zajed­ no. ο kojima istorija naše civilizacije ne ostavlja nikakve znat­ nije tragove. kod savremeniih naroda. od sada pristupačne da budu istovremeno istraživane tako da se uoče na jedan najneposredniji i najjasniji način njihove predominantne osobine. i na­ ročito veoma — različita. dakle. I iz jednog i iz drugog razloga. stanovništva. veoma je važno za racionalno konstituisanje nove političke filozofije predvidjeti u tom pogledu jed­ no. upozoravajući sada. dostigla samo nejednako niske stupnjeve ovog opšteg razvitka. uzimajući kod njih obične.nezavisna jedna od drugih. koji su do sada veoma slabo analizirani u većini slučajeva. zbog n e i z b j e ­ žnog z a j e d n i č k o g uticaja. p o svojoj p r i r o d i . da po svojoj prirodi. pretjerivanje. sa ni­ šta manje savjesti na ozbiljne naučne opasnosti koje su mu svoj­ stvene. čak. ali izričito dogmatska priroda ovog djela me primorava da se uzdržim od sličnih kritičkih opisa. Cak i za faze koje su najviše istorijske. ne bi se mogla zamisliti ni jedna socijalna nijansa koja se ne nalazi sada ostvarena na izvjes­ nim tačkama globusa. Naročito zbog toga je došlo do formiranja najpogrešnijih pojmova ο političkom uticaju klime. veoma-ugledna. sporedne promjene za glavne fa­ ze društvenog razvitka. predstavlja najprije očiglednu korist da može biti paralelno primjenljiv na dva reda važnih socioloških spekula­ cija. najniži stupnjevi ljudske evolucije. danas veoma prirodno. Kao posmatranje u pravom smislu riječi. iako sporedne. Da bi bolje razumjeli značaj ovoga. pošto budu na odgovarajući način ocijenjeni dragocjeni at­ ributi jednog takvog postupka. Na­ stavljajući da se držim pravila. Njegova prva mana. Isključiva upotreba. se sastoji u tome. ovaj komparativni metod koji čini njegovu najspontaniju modifikaciju. i čak skoro uvijek na više jasno odvojenih lokaliteta. na dru­ gom mjestu. bilo bi lako navesti ovdje mnoštvo primjera sa sličnim gre­ škama. čije sve karakteristične crte mogu tako biti zaista podređene našoj nepo­ srednoj observaciji: od nesrećnih stanovnika Ognjene zemlje do najnaprednijih naroda zapadne Evrope. ovaj indirektan način posmatranja. r a z matrajući društveno stanje različitih Masa koje su veoma nejednako s a v r e m e n e . G l a v n i g r a d civilizovanog svijeta s a d r ž i d a n a s u sebi. Takve su glavne osobine koje u sociologiji karakterišu ovaj drugi bitni dio komparativne meto­ de. on nema nika­ kvog obzira prema nužnoj sukcesiji različitih društvenih stanja ko­ ja.

ili da se ne poznaje ni jedno ni drugo. koje smo priznali da su svojstvene ovom načinu istraživanja. i mi smo najzad tako dovedeni. jer baš u mje­ ri u kojoj se one uzdižu i uopštavaju. jako podesan kad se ograniči na prve generacije. koja je. i dozvoliće od tada da se slobodno razvijaju dragocjene osobine koje ga karakterišu. izgleda namijenjena samo dinamičkoj so­ ciologiji. pošto se ova fiziološka promjena čini kao da je. do direktne procjene ovog zadnjeg dijela komparativne me­ tode.kost evolucije. Ništa ne može biti izuzeto od jednog takvog filozofskog uslova. gore promišljenih. čiji racionalniji karakter. Njegovo stalno izvršavanje će moći samo preduhitriti ili dovoljno ublažiti ozbiljne štetne posljedice. koji su do sada dovoljno ispitani. kao što ću ja to utvrditi direktno u sljedećoj lekciji da će. da pažljivo ispituje prirodu socioloških istraživanja. za opštu ko185 . Ne samo da. jaku nemogućnost da se korisno upotrebljava jedan takav po­ stupak. sa svoje strane usavršiti. prazne sofističke deklamacije pristalica sistematskog empirizma. dodati da klima takođe obično uvodi i treći izvor interpretacija kom­ parativnih pojava koji. ipak je neosporno da se ona nužno širi na čitav sistem na­ uke. prateći način koji je za nju isključivo rezervisan. koji. mora spon­ tano osloboditi ozbiljne opasnosti na koje drugi. u mnogo slučajeva bila jedan od bitnih uzroka. Treba zaista priznati. zbog same pri­ rode jedne takve nauke. postaju. iako veoma sumarnoj. racionalno neodvo­ jiva. bolje prilagođen prirodi pojava. a iluzija i steril­ nost bivaju rezervisane za veoma uske i posebne koncepcije. koji je tako jas­ no reprodukovan u različitim oblicima. dovoljno tačnoj. Iako ova istorijska analiza. da je socijalna statika od nje. jer se zakoni egzistencije naročito pokazuju za vrijeme kretanja. Dakle. preobraziti u sasvim novi karak­ ter koji je direktno svojstven sociološkoj nauci. sa naučne tačke gledišta u pravom smislu. cjelinu pozitivne metode. koja mora nužno usmjeravati uobičajenu primje­ nu različitih načina istraživanja. po­ stepeno akumuliran na jedan stalan način uskoro završava konstituisanjem nadmoćnog razmatranja ο direktnom proučavanju druš­ tvenog razvitka. bio obrnut: zaista je jasno da u samoj upotrebi jednog takvog postupka ništa ne može direktno ukazati kojoj od dvije vrste treba stvarno da pripada svaka konstatovana različitost. ovo pozitivno proučavanje čovječanstva mora racionalno izgleda­ ti kao prost spontani produžetak prirodne istorjje čovjeka. postepenim to­ kom. iz različitih ra­ zloga ukazuju i. i možda čak na jedan izrazitiji način. bez sumnje veoma opšta ali potpuno pozitivna ο cjelini glavnog razvitka čovječanstva. uprkos stvarne koristi od jedne takve spekulativne distinkcije. ili slijepi klevetnici nezavisni od svake društvene spekulacije. nejednake brzine jedne evolucije koja je uvijek nužno zajednička. nad­ moćna upotreba istorijske metode mora dati sociologiji njen glavni filozofski karakter: nego to mora još. spontanim stvaranjem ove nove glavne grane osnovne komparativne metode. najprije u vezi sa posmatranjem u pravom smislu. to jest. u jednom obično iz­ raženijem stepenu u odnosu na različite ljudske rase. sociologija takođe. Na taj način smo dakle veoma izloženi opasnosti da se miješa uticaj rase sa uticajem društvenog doba. očigledno dolazimo do prethodnog zaključka. Istorijska komparacija različitih uzastopnih stanja čovječan­ stva ne sačinjava samo glavnu naučnu vještinu nove političke fi­ lozofije: njen racionalan razvoj će direktno formirati i sami temelj nauke. što je već jasno konstatovano gore. Treba. Tako se sve više i više vidi koliko su apsurdne i opasne bilo za metodu ili za praksu. ako na čak i najglavniji. vršiti između stanovništava koja pripadaju različitim varijetetima ljudske vrste. Dok ova nadmoć nije dovoljno neposredno prizna­ ta. zna se uostalom. bilo da se pretjeruje. bilo naučne. teži da uveća neizbježne šanse za sociološku iluziju i čini skoro nerazmrsivom komparativnu analizu od koje je očekivao znanja koja se ne mogu odbaciti. sa čisto logičkog aspekta. da ova prva neophodna skica opšte sociologije. mi smo spontano dovedeni do toga da po­ sebno potvrdimo za ovaj uobičajeni oblik komparativne metode u sociologiji. i mora se konačno. u kojoj dstorijski razmatranja moraju neposredno preovladati. naročito u važnim slučajevima. kad jednom ljudsko kretanje bude zaista učvršćeno. nužno se povlači sve više i više ukoliko se društvena evolucija po­ činje duže manifestovati. bilo logičke. Pored toga što socijalna dinamika sačinjava konačno glav­ ni predmet nauke. uostalom. osnovni pojmovi po­ litičke filozofije istovremeno stvarniji i efikasniji. naizmjenice saglasan i suprotan svakom od dva ostala. bez ikakvog razlikovanja djelova zbog njihove potpune soli­ darnosti. i sama počiva 184 neposredno na početnoj upotrebi jedne nove metode posmatranja. ali ređe. ovaj naučni karakter. Zaista pozitivni prin­ cip ovog neophodnog filozofskog odvajanja proizilazi iz nužnog uticaja različitih ljudskih generacija na sljedeće generacije. u odnosu na nauku ili na metodu. Prema ovoj dvostruko protivrječnoj procjeni. kao što sam to prethodno ob­ jasnio. uglavnom. u onome što će ona moći ponuditi kao najkarakterističnije u svim pogledima. Ali slijedeći tačan tok naše teme. Upravo tako će se sociološka nauka morati naj­ prije duboko razlikovati od biološke nauke u pravom smislu. ponekad je. koji moram u sociologiji razlikovati pod imenom istorijske me­ tode u pravom smislu u kojoj se apsolutno nalazi. jedina glavna osnova na kojoj može stvar­ no počivati sistem političke logike. a da njegova prvobitna primjena i njegova krajnja inter­ pretacija ne budu stalno usmjeravane jednom osnovnom racional­ nom koncepcijom. prezir koji je uvijek na isti način nerazuman. po svojoj prirodi. Ali. Jer se ova simultana sociološka poređenja moraju često. Ista pogrešna tendencija se manifestuje takođe. to je to što zaista postoji. a zatim sa eksperimentisanjem. kao što ću to objasniti posebno u sljedećoj lekciji.

Iracionalan d u h nesnošljive posebnosti. takođe. bez sumnje. različiti naučnici. za razvoj drugih nauka. 1 Isto je i 1 Nedavno je objavljen jedan rad ο istoriji matematičkih nauka u Italiji u 17. naročito u svom razvoju. gdje bi se svaka ideja s t v a r n e povezanosti i n u ž n e istovremenosti različi­ tih ljudskih događaja neizbježno gubila. na koje su već upozorili. ili j e d n e j e d i n e vještine. kao da j e d n a prava. ističući. uostalom. 186 187 . izuzev tvrdoglave revnosti i savjesne skromnosti koje obično karakterišu ove poštovane kompilatore. ovaj proizvod. N i k a k v a f o r m a l n a p o t v r d a neće ovdje postati n e o p ­ h o d n o m da bi se konstatovala s p o n t a n a sposobnost istorije da se jasno istakne tijesna opšta podčinjenost različitih d r u š t v e n i h p e r i ­ oda. slijedi da n i k a k v a djelimična fiilijacija. da bi i m a l a p r a v i n a u č n i k a r a k t e r koji je saglasan p r i r o d i i n a m j e n i n a u k e . stalan uslov se. različiti društveni elementi n u ž n o solidarni i neodvojivi. ostati definitivno svrstan kao Običan rad benediktanaca. i naročito parcijalna. p o t p u n o izolovana. ova istorijska poređenja najprije m o r a j u u p r a v i t i na različite pe­ riode civilizacije. ne bi mogla imati realnosti. da očigledno svje­ doči ο jednom dubokom nepoznavanju pravog karaktera istorije koje se naročito sastoji u opštoj i stalnoj predominaciji filijaeije nad deskri­ pcijom. i kao da se. Takvom vrstom sredstava gdje zaista nazaduje matematička istorija. j e d n e je­ dine n a u k e . bilo eksplicitnu ili naročito implicit­ nu primjenu. koji je neobično pogodan da. Ovaj neophodan. i da svako objašnjenje te vrste. ne. uopšte. imao bi kao krajnji rezultat svođenje isto­ rije na j e d n o p r a z n o gomilanje n e k o h e r e n t n i h monografija. da je u r a đ e n . svođenje ovih istorijskih istraživanja na same matematičke nau­ ke. koja će. ispod nivoa filozofskog ka- u ma kojem d r u g o m slučaju. prije nego bi postalo posebno. mogli biti tada nezavisni od napredaka koji su se istovremeno vršili. teško bi bilo dotle bo­ lje stići nego ovim spontanim poletom jedne pogrešne filozofije. naročito u odnosu na d r u š t v e n e pojave. uglavnom. Samo shva'tanje sadržaja dovoljno je. u različitim značajnim pogledima. veoma racionalnoj kritici pokazao jako superioran u od­ nosu na autora što se tiče pravog razumijevanja istorije matematike. u jednom radu koji je umjesto skromnog na­ slova Anali. u mojim očima. više ili manje. ako se sistematski smišlja najjača moguća kondezacija simptoma iracionalnosti. dobiti u čitavom ostalom dijelu ove knjige. a da p r e t h o d n o ne b u d e pove­ zana sa takvim p r o u č a v a n j e m čitavog ljudskog n a p r e t k a . u pogledu ovog djela. on će. koji u naše doba dobija j e d a n t a k o ža­ losno prolazan uspon. opominju­ ći nas na s t v a r a n uticaj koji su oni izvršili na postepeni dolazak naše civilizacije. istoriju jedine provincije u jednoj godini! Zaista. Važno je s a m o u vezi s tim ne miješati j e d a n t a k a v osjećaj d r u š t v e n e solidarnosti sa ovim srodnim interesom koji može sponraktera koji je već bila stekla. iznad izvjesne klike. s p o n t a n o pojavljuje u najvišem stepenu i na n a j n e p o s r e d n i ji način u svakom. ambiciozno nazvan Istorija: kao da su matematički napredci izvršeni s jedne strane Alpa. Ali se ne može uz­ držati da se ne osudi visoko nerazumno ograničenje predmeta na jed­ nu naciju i jedan vijek. dakle. sa p r a k t i č n e tačke gledišta da. a naročito jedan. i na način čiji veliki naučni značaj teško mogu naslutiti danas najbolji duhovi. Najzad. i koji ne može odgovarati organskoj fi­ lozofiji. s druge strane. Može se oprostiti. ma da je njihov razvoj bio stvarno vezan naročito onda. uostalom. (M. poglavito za ono što se t a k o pretjera­ no zove politička istorija u p r a v o m smislu. koja n a m d a n a s podstiče n e p o s r e d a n interes čak i za najudaljenije događaje. i sa bilo kojim talentom. nijedan obra­ zovan čovjek ne može d a n a s misliti na primjer ο b i t k a m a kod Ma­ r a t o n a ili Salomine. ostalo bi samo da se spusti. n e p r e k i d n u . izvršio. koju smo gore do­ kazali kod uobičajenog razvoja sociološke n a u k e . i. m o r a najprije počivati na jednoj opštoj i istovremenoj koncepciji osnovne evolucije. osobini koja mora prirodno izgledati kao najznačajnija u či­ tavoj intelektualnoj istoriji. Ako je ovaj nerazuman izbor mogao biti inspirisan jednim taštim duhom uske nacionalnosti. i čak za ukupnost ljudskog napretka. učen koliko i skroman geometar. vijeku. Od sada možemo po­ kazati da ova istorijska m e t o d a n u d i najprirodniju verifikaciju i najširu p r i m j e n u one k a r a k t e r i s t i č n e osobine. Ne radi se ovdje nika'ko ο ozbiljnim greškama u pojedino­ stima. ma koja istorija može da ne bude. u s r e d jalovih z a p r e k a ovih konfuznih opisa. koja se sastoji u t o m e da se p r i s t u p a naročito od cjeline ka pojedinostima. koliko n e p o s r e d n u toliko i stalnu. s t v a r n o istorijskom r a d u . politička. Bitno je. geometrijsko stanje u sedamnae­ stom vijeku moglo izolovati od cjeline prethodnog napretka. u bilo kojem pogledu. ovu n u ­ žnu povezanost različitih ljudskih događaja. zbog vladajućih predra­ suda. to mu se više ne bi moglo oprostiti. ikakav stvar­ ni uticaj na sadašnje kretanje ljudskog duha: već. Šta može na p r i m j e r značiti posebna istorija. za doista racionalna d r u š t v e n a prouča­ vanja. opšta n a d m o ć istorijske m e t o d e u p r a v o m smislu u d r u š t v e n i m p r o ­ u č a v a n j i m a i m a t a k o đ e i z v r s n u osobinu da razvija s p o n t a n o d r u š ­ tveni s e n t i m e n t . Da li je. naučniku. u običnom naslovu jednog djela. t r e b a ovdje primijetiti. koji bi se bez toga n e ­ izbježno izrodio u običnu kompilaciju provizorne građe. Šasl. slijedeći iskustvo. zbog svoje pretjerane specijalnosti okarafcteriše na jednom veoma jasnom primjeru ovu ne­ izbježnu potrebu duha za cjelinom u svakom pravom istorijskom pro­ učavanju. na jedan tako izvanredan način. mada prijatan.) koji se u svojoj. koncertom zanosne pohvale.rist čitave p r i r o d n e filozofije. p r i r o d n o . naročito danas. P r e m a lijepoj primjedbi Kondorsea. jedino t a k o će se moći stići do kon­ cepcija koje su sposobne da dobro upravljaju kasnijim proučava­ njima različitih posebnih t e m a : umjesto pogrešnog p u t a koji inspiriše d a n a s slijepu apsolutnu imitaciju jednog n a č i n a koji je izuzet­ no podesan u n e o r g a n s k o j . Pošto su. Bilo bi nekorisno insistirati više na jednoj takvoj osobini. a da o d m a h ne zapazi važne posljedice za sa­ dašnju sudbinu čovječanstva. veoma zaboravljen. za cjelinu d r u š t v e n e evolucije da se. u ime jedne potpunije specijalnosti na..

Strogo izolovano posmatranje sadašnjosti bi po­ stalo veoma moćan uzrok političkih zabluda. na koje stalno djeluje toliko uticaja. Stigavši do ispitivanja savremene epohe. čak u onom što najprije izgleda najporemećenijl. Ispitajmo sada na jedan neposredan. gdje će svaki elemenat biti zaista ocijenjen kao što i treba biti. Rezervisana najprije za elitne duhove. prema jednom tačnom prethodnom poznavanju sličnog smisla po­ stepenih promjena na koje ukazuje jedna oštroumna istorijska ana188 liza. jer postaje u neku ruku. prema ukupnosti istorijskih činjenica. Po prirodi takvih pojava. imaće naročito visok stepen racionalnosti. uprkos suprotnoj predrasudi. Ona će tu nužno dopuniti jasniji i elementarniji pojam uobičajene soli­ darnosti između individua i savremenih naroda. takva prva neop­ hodna primjena odnosa koji se posmatraju između svršenih činje­ nica. u jednoj uzastopnoj ocjeni različitih stanja čovječan­ stva. budu postali dovoljno popularni. koje pokazuju očigledno nji­ hovu postupnu povezanost. u neku ruku. intelektualne. jer dio osnovnog kreta­ nja od kojeg one najviše zavise. Budući da se mora nužno vršiti vrlo široka i vrlo različita primjena jednog takvog načina istraživanja. sveukupnosti shvatanja. ma koje. moralne ili političke. Glavni duh ove istorijske metode u pra­ vom smislu. opštijim pojavama. koje su obi189 . mora. utoliko približnija stvarnosti uko­ liko se radi ο značajnijim. ipak je nesumnjivo da se. nastojeći da se izvede svaka istorijska dobro poznata situacija iz cjeline njenih postepenih prethodnih događa­ ja. od složenijih ka pojavama koje su manje složene. pretskaže prošlost. sa intelektu­ alnim autoritetom koji je nužno dobila ovim postepenim usklađi­ vanjem svih prethodnih epoha. čini mi se da se sastoji u racionalnoj primjeni društve­ nih serija. kombinovan sa neograničenim opadanjem suprotne sposobnosti. ova nauč­ na predviđanja moraju biti zaista. doprinoseći istom kona­ čnom cilju. Jednom srećnom koincidencijom. ne uči prvo da se racionalno pretskazuje budućnost. odakle treba da proizađe naučno predviđanje konač­ nog uspona jedne ili definitivnog pada druge. stalni porast svake. one koje se odnose na političku vještinu. ma koje. pre­ ma jednom razboritom sudu ovo osnovno poštovanje prema našim precima. jer je. dovoljno je ovdje da ukazem u vezi sa njim na brzinu. Da bi se upoznali. u istoj mjeri u kojoj opšti rezultati socijalne fizike. i smišIjeniji jer proizilazi naročito iz jednog naučnog ubjeđenja: njega nije mogla na odgovarajući način razviti prosta istorija u jedno čisto deskriptivno stanje. prema njihovim statičkim vezama sa prvim tako da tu djelimično kompeziraju manju sigurnost koju u njihovom pogledu može izazvati direktna upotreba ovog načina postupnog istraživanja: Tru­ deći se da se dobije uopšte jedini stepen preciznosti koja odgovara krajnjoj komplikovanosti ovih pojava. manje ili više. uglavnom. i da stavi burne prolazne manifestacije iznad glavnih tendencija. tako da se odražava na odgovarajući način. a one mogu čak na isti način inspirisati obične izmišljotine. tj. Ma kako čudno najprije izgledao je­ dan takav put. pod uslovom da se sačuva dovoljno od empirijske perspektivne jednog prvobitnog rezultata. čija neophodna sociološka nadmoć ne može nikad biti osporena. čije postepeno ostvarenje zahtijeva od svake od njih određeno učešće. sposobnosti fizičke. prema socio­ loškoj seriji čiji je dio. do izvjesnog stepena za svaku određenu epohu i u svakom glav­ nom aspektu. Uzalud državnici insistiraju na neophodno­ sti političkih posmatranja: pošto oni posmatraju isključivo sadaš­ njost i. koja pokazuje. ukazujući još ple­ menitijom i potpunijom koncepcijom ljudskog jedinstva da različite uzastopne generacije čovječanstva sarađuju. i može postati siguran izvor racionalnih predviđanja samo poslije poređenja sa prošlošću koja je i sama shvaćena u njenoj potpunoj ukupnosti. način istin­ ski osnovni razvoj komparativne metode koja je tako izuzetno bo­ gata bitnim osobinama. na princip čija je ra­ zumnost toliko malo sporna kao i korisnost. nephodno je najprije primijeniti na prošlost. Zakoni solidarnosti mogu zatim voditi do širenja iste racionalne sigurnosti u proučavanju sporednih i posebnih aspekata. Glavne od ovih primjena. jednih redovnih drugih slučajnih. jer tada stalni uzro­ ci više preovlađuju u društvenom kretanju i poremećaji imaju tu onda manji udio. čija prethodna uzastopnost omogućava da se otkrije buduća uzastopnost. veoma blisku prošlost njihovo pravilu nužno ne uspijeva u primjeni.tano izazvati sve. samo ako jedan ta­ kav zaključak bude potpuno saglasan sa sistemom opštih zakona ljudskog razvoja. tako da se do­ bro shvati i oštroumno razvija njen pravi duh. Osjećaj ο kome se radi ovdje je istovremeno dublji. za najnaprednije: filozofska premoć istorijske metode da­ će joj sama sav svoj razvoj šireći je u svim mogućim aspektima društvenog života. istorijska metoda će moći sama do­ zvoliti da se sa uspjehom vrši njena tačna glavna analiza. kao što sam objasnio gore. koje je neophodno za normalno stanje društva. i koje je tako jako uzdrmala danas metafizička filozofija. ličan. Ova razumna sklonost da se vide saradnici u lju­ dima svih vremena se jedva danas izražava u pogledu nauka. u ma kojoj nauci. sa ovom istorijskom metodom. na odgovarajući način. posmatranje sa­ dašnjosti je potpuno nedovoljno. polazeći uvijek. prije nego što se. Samo tako kretanja društva i ista kretanja ljudskog duha mogu biti stvarno predviđe­ na. iako sumaran. već isključivo racionalna i pozitivna isto­ rija shvaćena kao stvarna nauka koja raspolaže cjelinom ljudskih događaja u koordiniranim serijama. izlažući se opasnosti da neprestalno miješa glavne sa sporednim činjenicama. slike ljudskog života. i je­ dino čak. ono ne dobija pravu naučnu vri­ jednost. ova nova vrsta društvenog sentimenta će zatim moći pripadati sa manjim intezitetom. moći će se tako stići do zaključaka koji su sasvim dovoljni da korisno usmjere sve primjene. prema duhu nauke. uglavnom biti manje poreme­ ćen nego ijedan drugi od različitih nepravilnih uticaja.

jedno takvo opadanje je u potpunoj harmoniji sa osnovnim zakonima ljudske prirode. uostalom. prema ovoj vrsti matematičke mudrosti (na koju je već ukazano u sličnom slučaju u prethodnom poglavlju) koja predstavlja miješanje. Dakle ova komparacija može biti samo potpuno jasna i presudna kad. Bilo kako da je velika prava superiornost ove sociološke meto­ de. ukazujući uostalom spontano. stalnim zakonima naše prirode. u mnogo drugih slučajeva postati prividno istinitija. a naročito na istorijsku metodu u pravom smislu. mo­ ći će se. upozoriti. kao i ma koji drugi naučni postupak. a da se čak i ne oslanja na tako vjerodostojne raz­ loge. zbog najveće komplikacije slučajeva koji su tada istraživani. ni racionalnim putem. ne bi se moglo po mom mišljenju odricati stalna težnja civilizovanog čovjeka za sve manje i manje obilnom hranom. kori­ sno je bar. uostalom. a ponekad sko­ ro neizbježna. da bi odmah bili priznati kao iluzorni. uporede necivilizovane nacije sa kulturnim narodima. po prirodi stvari da. da se. proizaći. u različitim savremenim partijama ne penju se uopšte iznad prošlog vijeka. ukoliko nije na odgova­ rajući način shvaćena i upotrijebljena. prema tome sa jednom rastućom predominacijom intelektualne i moralne prakse ukoliko se čovjek više civdlizuje. postupno promišljenu. Da li bi se". neka se. slično. Ne nadajući se da će iluzije. više ili manje stalnih promje190 na. međutim. dakle naći. danas tako opravdano. jed­ nih spremnih na pobjedu. iako jedna takva cjelina odgovara. jedno pravo kasnije gašenje? Dakle. može zavesti. pre­ poručena. samo. objašnjen čak sa najvećim mogućim autoritetom. ako ne bi bila odmah ispravljena. Ona se sa­ stoji naročito u tome da se stalno opadanje uzima kao tendencija ka potpunom uništenju. skoro svi naši državnici. zbog bitnijih prepreka koje za nju predstav­ lja izvanredna komplikacija predmeta istraživanja. nijedan zakon društvene sukcesije. međutim. izuzev najmisaonijih među njima. Razmatrajući cjelinu dru­ štvenog razvoja u pogledu vrlo prostog režima ishrane čovjeka. pod impozantnim verbalizmom. koje ona može inspirisati. posebno. znatna razlika između naše dvije uzastopne generacije. isto tako. Prethodni primjer dovoljno upućuje na neizbježno obraćanje. S druge strane. Nema uopšte naučne metode. jed­ noj običnoj prolaznoj fazi glavnog kretanja. ovdje iko usudio da zaključi da je ovo neosporno stalno opadanje. bilo kakva predostrožnost da se upotrijebi. objasniti u sljedećem poglavlju. posebno kad se većina lažnih političkih procjena uglavnom odnosi na to da uobičajene spe­ kulacije uopšte ne obuhvataju jednu širu prošlost. u tom pogle­ du do sopstvenih štetnih posljedica najveću teškoću da ispuni uvijek ovaj neophodan uslov. može ipak dovesti. Ništa nije dakle bolje konstatovano ni eksperimentalnim. nužno će za­ vršiti u razilaženju sa jednim zrelijim sociološkim ispitivanjem. da ovdje upozori na jednu takvu opasnost metode istorijskih serija. Tako. a drugih na propast. sa pozitivnom teorijom ljudske prirode: svi zaključ­ ci koji ne budu mogli izdržati jednu takvu kontrolu. bilo da su posmatranja bila su191 . produbljeno poređenje sadašnjosti sa prošlošću predstavlja glavno sredstvo istraživanja koje je sposob­ no da predvidi ili koriguje ove glavne štetne posljedice. koja. koji rizikuju ponekad da dođu do prethodnog vijeka. biti ikada pogodne da se potpuno izbjegnu. gdje se se­ rije ne mogu najprije tako brzo uvidjeti. istorijskom me­ todom. jasnije nego ijedno apstraktno objašnjenje. način. iz jedne nepotpune procjene. tako očigledno određeno. najzad. uglavnom. čija cjelina. koji se. ona ne služi ponekad da prikrije. ili jedne pogre­ šne primjene odgovarajuće metode. da bi ograničila svoje spontane zablude. ona se izla­ že utoliko ozbiljnijim greškama ukoliko se zaustavlja na bližoj epo­ hi. i neka se. iznad svega. snab­ dijeva neposrednu sociološku analizu neophodnim opštim sredstvom stalne verifikacije. kako sam to naprijed. koja. a da njihovo postojanje ne šteti ni­ kako povjerenju u ova logička sredstva. ali uvijek neo­ sporan. koje je odsada potrebno. u brojnim slučajevima. spriječe slične iluzije. nasuprot. povezuje sa jednim širim sociološkim zakonom. ili obratno. Jedan veoma jasan primjer će biti dovoljan. Očigled­ no je. razmatra čak. obuhvata čitavu prošlost. na primjer. zbog same svoje neobičnosti. do velikih štetnih poslje­ dica. neće biti konačno prihvaćen dok ne bude racionalno pove­ zan. Ona ima samo. uglavnom. ne nudi slične opasnosti. utvrdio. uvijek održavana. za vrijeme čitavog toka društvene evolucije. sa neograničenim promjenama. na opšti na­ čin. Pošto je društvena pojava. ukratko. shvaćena u cjelini. naročito da posmatra kao da su u usponu vla­ sti. na svoj na­ čin. ništavost koncepcija. Svuda će se vidjeti da komparativno posmatranje veo­ ma potvrđuje ovaj neobičan rezultat. neposredan ili posredan. i samih filozofa. naročito u naše vrijeme.čno slabo izražene. Neka se. institucije ili doktrine. u ovom pogledu. poredi život na selima sa životom u gradovima. kao što ću imati prilike da' to pokažem kasnije. a ne nikakav stvarni proizvod ma kojih sila. u opadanju. do­ vesti do ozbiljnih grešaka. sve stvarne sposobnosti koje će sociološko posmatranje uzastopno razvijati. Ista razmišljanja treba proširiti i na različite sociološke metode. vrlo gruba greška. bar u klici. i. kao što ću to. koje su. može se reći. Naročito danas gdje smjesa različitih društvenih elemenata. Bilo u homerovskim spjevovima ili u pričama naših putnika. na jedan. Sama matematička analiza. jedan prost razvoj čovječanstva. u onom prvobitnom obliku koji je biologija unaprijed konstruisala za sociologiju. ona. može. među najpreporučljivijim. duhove kojii su malo racionalni ili slabo pripremljeni. može. koje se često dešavaju kad se uzmu znaci za ideje: ne može se negirati da. na njenu glavnu osobinu. koji se jedva usude da rijetko pređu šesnaesti vijek: tako da cjelinu revo­ lucionarne epohe nijesu čak pravilno shvatili oni koji uzaludno traže njen završetak. jer ove opasnosti mogu uvijek samo. mora najprije iz­ gledati tako duboko konfuzna.

ovdje da nova politička filozofija. jasno izraženom. ili premalo produžena. napro­ tiv. 193 . ni manje korisna. vraća najzad istoriji čitavu pu­ noću njenih naučnih zakona. Njegova nadmoć je ovdje. u svim vremenima. dragocjene prvobitne inspiracije dobrog običnog smisla od kojeg stvarna nauka može biti u svakom pogledu. pružiti važnu priliku da neposred­ no obrazložim ovu zaključnu tendenciji». ne mo­ ra biti. stara obavještenja političkog uma. opravdajući. koji je. kao sastavnog i najboljeg načina sociološkog istra­ živanja. u biološkoj komparaciji doba. zbog bitnih svojstava potpuno ekvivalentna prethodnim opisima nadmoći koju ima zoološka komparacija u proučavanju individual­ nog života. ma kojim. u svim aspektima. samo jedno posebno si­ stematsko produženje. u čitavom ostalom dijelu ove knjige. potpuno racionalnoj elabo­ raciji ove velike teme. mora naročito. uprkos. dakle. najbolje prilagođen pravoj prirodi socioloških istraživanja. u slje­ dećoj lekciji. u ovom poglavlju učinim. analizi najkomplikovanijih pojava. Pošto smo tako. prema slobodnom racionalnom ispitivanju. ne mogu propustiti da primijetim. od životinjske serije. a koja ima filozofski izvor u načinu koji joj neposredno prethodi. dovoljno izvršili neophodno preliminarno ispitivanje pravog opšteg duha koji mora karakterisati sociologiju i različite glavne načine istraživanja koji su joj svoj­ stveni. Tako su nam u ostalim. dovoljno izražene. Tako se. različiti prethod­ ni djelovi ove Rasprave uvijek do sada predstavljali pozitivan duh. kod svih prosvećenih ljudi. opšti način istraživanja. poslije čistog posmatranja. sastojati glavna naučna snaga socioloških dokazivanja. kao glavnu inte­ lektualnu osobinu ove nove nauke. naravno. tako nepravilno optužen za buntovničku tendenciju. da bi ga na kraju svrstali. veoma će potvrditi ovo logičko upoređivanje. Takav je. Stalna upotreba. u ovom poglavlju. pod posebnim imenom istorijske metode. smatram da će se priznati od­ lučujuća promjena osnovnog pozitivnog istraživanja. pripisuje istoriji u politič­ kim kombinacijama. veoma sposoban da potvrdi u osnovnom stanju svake nauke. prirodno. Kad stvarna primjena ovog novog sredstva bude dosta raz­ vijena da bi njegove karakteristične osobine mogle postati. njene različite nužne veze sa drugim glavnim naukama da bi njeno pravo filozofsko konstituisanje bilo najzad neopo­ zivo osnovano. uzimajući u obzir razliku između dvije nauke: društvena serija na odgovarajući način oformljena. sa naučne tačke gledišta. pokazujući da neophodna sukcesija različitih društvenih sta­ nja tačno odgovara. još zvanično veoma priznatim mudrostima jedne prazne metafizike koja teži da u politici odstrani svako široko razmatranje prošlosti. da bi skužila kao prva neophodna os­ nova cjelini razumnih društvenih spekulacija. Sljedeća lekcija će mi. namijenjen.više parcijalna. ostaje mi da dopunim ovaj posao. Upravo se na ovoj egzaktnoj i stalnoj harmoniji između neposrednih zaključaka istorijske anali­ ze i prethodnih pojmova biološke teorije ο čovjeku. ni manje stvarna. nova socijalna filozofija ga bitno uzdiže na jedan viši stepen: ne radi se više tako ο savjetima ili lekcijama koje politika traži samo od istorije da bi usavršila ili ispravila podsticaje koji joj nijesu uopšte otud dolazili: nego ο sopstvenom opštem pravcu koji će ona od sada isključivo tražiti u cjelini istorijskih od­ luka. granama prirodne filozofije. a koji jalova metafizika može samo dovesti 192 do preziranja. tako da nam najzad dozvoli da neposredno pristu­ pimo sa pravom naučnom sigurnošću. postepenom usklađi­ vanju različitih organizama. razmatrajući brže. vidi sve više i više potvrda ove filozofske nadmo­ ći duha cjeline nad duhom pojedinosti. eksperimentisanja i poređenja u pravom smislu. za koju sam se toliko trudio da je. kao četvrti i zadnji glavni način vještine posmatranja. Daleko od toga da se ovdje ograničava nužan uticaj koji ljudski razum. koja će se spontano vršiti. Završavajući ovu prethodnu opštu ocjenu istorijske metode u pravom smislu.

do danas bitno paralisalo sve pokušaje koji su preduzimali najviši umovi da se društvena pitanja tretiraju na zaista pozitivni način transformaciju öija se neophodnost. mogli biti ispunjeni na zadovoljavajući način sve dok se dru­ štvena nauka koncipira i njeguje potpuno izolovano. što je bez sumnje još važnije. princip koji je toliko značajan da na neki način. umovi koji su u početku iz195 . kojemu se ništa ne bi moglo oduzeti. po opštem duhu i naučna i lo­ gička. bitni uslovi pozitivnosti ne bi.ČETRDESET DEVETA LEKCIJA Sadržaj — Neophodne veze socijalne fizike i drugih osnovnih grana pozitivne filozofije Ma koliko nastojali da se pridržavamo skrupulozne preciznosti u novoj političkoj filozofiji koja je. neispunjavanje tog velikog preduslova. bez ikakvog pretjerivanja. zdrave spekulativne navike čime se je­ dino može razviti njihovo uvodno proučavanje. pa čak i mogućnost. bez odgovara­ jućeg uvažavanja neminovnih odnosa koje određuje njen stvarni enciklopedijski rang. na odgovarajući način sve intelektualne obaveze koje nameće jedan takav preporod. nehotice slijede. sada više ne mogu prihvatiti ni putem direktnog suprotstav­ ljanja iako još niko do sada nije preuzeo. u stvari. prema naučnoj hijerarhiji koju sam izradio. u tom smislu. za mene. implicitno i indirektno. Racionalna zavisnost socijalne fizike od svih drugih fundamentalnih nauka. Bilo da se posmatra sistem raznih neophodnih podataka koje neposred­ no izgledaju sociologiji razne ranije nauke. ali neophodno. sadrži sve razne filozofske odredbe koje se odnose na karakteristični sistem opšteg os­ nivanja te nauke. da je. predstavlja. u stvari. u suštini. a njega ne može ni jedna od njih zamijeniti. što sam upravo precizirao. Sa­ da možemo tvrditi. svakodnevna ocje­ na aktuelnih pokušaja da se stvori prava pozitivna filozofija ne do­ pušta da se oklijeva da se ta kapitalna praznina gleda kao glavni uzrok njihovog radikalnog neuspjeha i pogrešnog pravca koji na kraju. ili da se razmotre.

još direktnije i. prije svega. fizike i astronomije koje su. u užem smislu koja vla­ da t o m djelimičnom i s e k u n d a r n o m evolucijom j e d n e od životinjskih rasa. vezane za proučavanje d r u š t v e n e sredine. čovječanstva. potčine sistemu postepenih d r u ­ gih f u n d a m e n t a l n i h proučavanja. Bez stalnog p r a k t i k o v a n j a takvog filozofskog dualizma. proizilazi. s r e d i n u u kojoj se ona razvija. O v a i n t i m n a filozofska potčinjenost n i k a d a nije mogla biti nepobitnija i izraženija nego u a k t u e l n o m slučaju u kojem je. koje ostvaruje fenomen i svih stalnih spoljnih uticaja ili n a u č n e sredine. a k o je njihovo objašnjenje p r e ćutno s a d r ž a n o u a n a l o g n i m r a z m a t r a n j i m a koja su već p r e d s t a v ­ ljana u pogledu d r u g i h osnovnih n a u k a . da se našlijeđivalo i ropstvo i slo­ boda i da je.gledali najbolje raspoloženi. ne samo na osnovu neophodne prethodne koncepcije cjelokupnog ljud­ skog razvoja. način filozof­ skog učešća svojstven za ove t r i n a u k e . naročito u p r e t h o d n o j knji­ zi. m o r a ć e m o o k a r a k t e r i s a t i n e o p h o d n u reak­ ciju. Da bismo. u suätini. sa biološkom n a u k o m . dominira. U jednoj značajnoj diskusiji koja se vodila 1831. još očiglednije. Imajući na umu da su. napredno kretanje ljudske civilizacije. pravi i d i r e k t n i princip n e ­ ophodnog potčinjavanja d r u š t v e n e n a u k e cjelokupnoj p r i r o d n o j fi­ lozofiji. a drugi. što će n a m omogućiti da sada dosta skra­ t i m o t u n e o p h o d n u operaciju n e nanoseći š t e t u njenoj suštinskoj efikasnosti. najbolje odgovara zdravim sociološkim istraži­ vanjima. bilo zato što zablu­ da ο kojoj je riječ proističe iz zloupotrebe istorijske metode u užem smislu. 1 1 nosti i direktnije osobenosti koje ih t a k o j a k o izdvajaju čak i od najviših pojava individualnog života. Što se tiče m e t o d e u u ž e m smislu. u g r a n i c a m a koje su u p r a v o p o m e n u t e . potpunije specijalDa bismo bolje okarakterisali ovo značajno zapažanje. drugi t e r m i n je. s čisto n a u č n e tačke gledišta. nužno. j e d a n od ta dva velika odjeljka p r i r o d n e filozofije određuje. mislim da treba da iz njega navedem neki istaknuti i svjež primjer koji mi izgle­ da dvostruko presudan. ne bi. agens pojave. dovoljno i s t a k n u t . dodjeljuje d r u š t v e n i m p o j a v a m a poslije svih d r u g i h glavnih kategorija pri­ r o d n i h pojava zbog v r h u n s k e komplikovanosti. gotovo je nemoguće shva­ titi jednu takvu kompletnu zaslijepijenost kod jednog tako otmenog du­ ha koji je. ο pravu naslijeđivanja perskog dostojanstva. ka­ da se. očigledno. ipak d u b o k o n e p o z n a t a do sada. na odgovarajući način. mnogo je značajno da se ovdje d i r e k t n o ispitaju svi p o t r e b n i odnosi. bar u tom trenutku: međutim. u suštini. međutim v i d i o . pokazuju da je tokom evolucije ljudskog duha. na osnovu cjelokupne proš­ losti. Osim toga. trudeći se da svom mišljenju da naučni aspekt. m a n j e k o m p l i k o v a n i h kategorija p o ­ java. n e p o s r e d n o proizilazi iz neospornog r a n g a koji n a š a osnovna hijerarhija. u g l a v n o m shvatili k a k o ove n e p o b i t n e osobine određuju t a k o u s k u r a c i o n a l n u zavis­ nost sociološke n a u k e od raznih d r u g i h ranijih g r a n a p r i r o d n e filo­ zofije. na sve ranije n a u k e . Ova p r i r o d n a koncentracija t e m e koja će omogućiti da z n a t n o s k r a t i m o našu lek­ ciju. da bismo dopunili tu n e o p h o d n u operaciju. godine u Francuskoj. s p o n t a n o vođeni da zajed­ ničkom k r a t k o m ocjenom o b u h v a t i m o tri suštinska dijela organske filozofije u užem smislu. donedavno. i kroz prethodno i postepeno proučava­ nje raznih sistema naučnih posmatranja koja su već podvrgnuta jed­ nom potpuno pozitivnom istraživanju u odnosu na najjednostavnije po­ jave. naprotiv. prilazeći iz s u p r o t ­ nog p r a v c a našoj enciklopedijskoj seriji da bismo prvo razmotrili n a j e m i n e n t n i j e i najdirektnije relacije kao i sve analogne slučajeve t r e t i r a n e u p r e t h o d n i m tomovima. dovoljno je. Ova presudna zabluda mi izgleda po­ sebno zgodna da istakne koliko pretjerana komplikovanost društvenih posmatranja nužno zahtijeva da se duh racionalno pripremi da v i d i . nasljedni. Vidi se da smo. Guizot) nastojao je. ni­ k a k v a d r u š t v e n a spekulacija. u tako okarakterisanim pojavama naličje realnosti koje je najmanje dvosmisleno. Ona. se ne bi mogao smatrati jed­ nostavnom trenutnom smicalicom. porijeklo značilo glavni uslov neke moći. inače suštinski mogla uticati na jasnoću glavnih r a z m a ­ tranja. da diskusiju podkrijepi tobožnjim istorijskim pokazateljem koji ukazuje da. Dakle. n i k a d a ne bi mogla pod­ nositi p r a v u pozitivnost. on predstavlja iskreno i duboko lič­ no ubjeđenje. s v a k a podjednako. K a k o bi proučavanje takve evolucije uopšte moglo postati pozitivno k a d a bi se nastavilo ne obraćajući pažnju na tu d v o s t r u k u korelaciju? T a k a v je. teško bi se mogle zamisliti zapažanje koje je u radikalnijoj i direktnijoj suprotnosti sa univerzal­ nom realnošću društvenih pojava. jedan od najeminentnijih zagovornika tog prava (g. n e o p h o d n e obaveza da se d r u š t v e n a p r o ­ učavanja. bilo da se odnosi na duh koji predstavlja ne­ osporne simptome jedne prave naučne sile uprkos žalosnom metafi­ zičkom vašpitanju koje njime. bilo n a u č n u ili logičku. T a k v a je d v o s t r u k a filozofska ocjena kojoj se m o r a m o p r i ­ kloniti. već. p r v i t e r m i n tog f u n d a m e n t a l n o g dualizma d i r e k t n o potčinjava sociologiju cjelokunoj organskoj filo­ zofiji p r e k o koje se jedino upoznaju pravi zakoni ljudske p r i r o d e . nužno. koja. Takav argumenat koji je dao jedan takav duh. u stvari. prije svega. u t o m smislu. jednom rječju. teži da stalno pove­ ćava društveni i politički uticaj prava naslijeđivanja. u odgovarajućem v r e m e n u . raz­ ni staleži svuda. međutim. društ­ veni uticaj prava nasljeđivanja stalno opadao. s obzirom da je. da se p r i h v a t i da pozitivno p r o u ­ čavanje d r u š t v e n o g razvoja n u ž n o pretpostavlja s t a l n u korelaciju ta dva n e m i n o v n a pojma. koju će sociologi- 196 197 . koristeći za svoju temu najbolji direktni istraživački metod. hernije. razmotre razni i odlučujući i mnogobrojni doka­ zi koji. Dakle. isto t a k o neizbježno povezuje sa cjelokupnim si­ s t e m o m n e o r g a n s k e filozofije iz koje jedino može proizaći p r a v a ocjena spoljnjih uslova egzistencije ljudskog roda. J e d n o m rječju. u osnovi. iz v r h u n s k e komplikovanosti k a r a k t e r i s t i č n e za t a k v e pojave čijem se uspješnom n a u č n o m ispitivanju može p r i s t u p i t i je­ dino n a k o n racionalne p r i p r e m e koja p o d r a z u m i j e v a p r e t h o d n o p r o ­ učavanje drugih sukcesivnih. bez sumnje. u soci­ ologiji.

naročito kada cerebralna fiziologija. još u početku brojniji nego što izgleda u prikazu krajnje nesavr­ šene biološke teorije čovjeka. ne bi usudio da ne prepozna njen očigledni princip među onima koji u stvarnoj primjeni ništa bitno ne uzimaju u obzir. bilo da pretpostavljaju ogromnu trajnost ljudskog ži­ vota ili da se. biologija prvo mora stvoriti potrebnu polaznu tačku za sve društvene spekulacije na osnovu fundamentalne analize ljudske društvenosti i raznih organskih sta­ nja koja određuju njen pravi karakter. što sam već naveo pri kraju prethodne lekcije. u suštini. Ova gotovo univerzalna kontradikcija između maksime i primjene ne potiče danas samo od radikalno manjkave koncepcije društvenih proučavanja.ju kasnije. Ova vei ka filozofska zabluda posebno je naglašena kod čuvenog Cabanis-a. pa prema tome ni stvoriti ni uništiti b i o koje osobine ili pak poremetiti njihovu uzajamnu početnu rav­ notežu. ubuduće. oni se. ne može se sakriti da su ih glavni filozofi bio­ lozi uvijek zamišljali na jedan pretjerano nezdrav način što bi tre­ balo da utiče na potpuno iščezavanje sociologije kao direktne i po­ sebne nauke kada se svede na jednostavni zaključak nauke ο čov­ jeku. polazeći od dvije glavne tačke gledišta. rezultat suviše nesavršenog filozofskog karaktera kojega još predstavlja sama biološka nauka u očima većine današnjih du­ hova. duboka filozofska potčinjenost društvene nauke toliko je nepobitna da se niko više. moraju izgraditi kroz prim­ jenu pozitivne teorije ljudske prirode na svim odgovarajućim okol­ nostima shvatajući slabe izolovane informacije koje ta prva skica društva može dopustiti kao određene da olakšaju i usavrše to ra­ cionalno određivanje. a ponekad čak i srećne opšte indikacije. ispitati. ne može nikada uticati na njihovu prirodu. u cjelokupnom sistemu socioloških proučavanja. prvobit­ nih ili nastavljenih. ni manje realni ni manje autoritativni kada uspijemo da ih jasno sagledamo. osim malog broja jasnih izuzetaka. i jedva da je i najnapredniji duhovi priznaju. ako protivrječa. Sa te tačke gledišta. a dru­ ge kod onih kojima se vlada. pošto one u svojoj iracionalnoj procjeni političkih pojava. Kada se time budemo direktno pozabavili moraćemo razlikovati. što ću kasnije objasniti. isto tako. preko tog dijela. a ni sam GALL nije umio da se od nje sačuva. zbog čega su i manje poznati do sada nego materijalni uslovi svakako nisu. budući da je cerebral­ na fiziologija mlada institucija. inače. uobičajeni stepen nastranosti tili im­ becilnosti. prema tome. koju je tako uspješ­ no osnovao genijalni GALL. koji su. kada je društveni raz­ voj postao suviše naglašen da bi se i dalje mogao izvoditi sličan za­ ključak. na primjer pretpostavlja da većina ljudi ima naglašeno dobar ili loš karakter. biti iste na svim stupnjevima društvene ljestvice i međusobno povezane uvijek na isti način pošto veći ili manji razvoj koji im omogućava društveno stanje. ne bi se trebalo čuditi što osnovne relacije između sociologije i biologije nisu do sada mogle biti organizovane na odgo­ varajući način. S takve biološke tačke gledišta. stalne dragocjene provjere. radije nego da sami sugeriraju pravi karak­ ter takvog djetinjstva čovječanstva. ako navodi efi­ kasnu i opštu premoć intelektualnih sposobnosti nad čulnim pre­ moćima itd. s obzirom na sasvim drugi materijalni pogled. u suštini. po­ sebno treba pripisati naglašenoj nesavršenosti koja karakteriše ve­ ći dio biologije koji se odnosi na opšte proučavanje intelektualnih i moralnih pojava. U stvari. treba ustanoviti glav­ nu direktnu potčinjenost sociologije biologiji čije se druge grane. moralne ili inte­ lektualne moraju. dovode do toga da uvijek dopuštaju. direktan sociološki prikaz ne bi mogao hiti naučno prihvaćen. Jedan tako presudan primjer može da­ ti tačnu predstavu ο dragocjenim opštim izvorima koje će pozitivna sociologija morati stalno da izvlači iz svoje osnovne zavisnosti od biologije. (vidi lekciju 45). Osim toga. isto tako neosporne. Jedna takva 199 . Te indikacije čvrsto ra­ cionalno temelje na neophodnoj nepromjenjivosti ljudskog organiz198 ma čije razne karakteristične dispozicije. U svakoj epohi ljudske evolucije. što je gotovo nespojivo sa najpozitivnijim pojmovima ο ljudskoj prirodi koja je. u svim društvenim teorijama. u osnovi. ona je. U pogledu biologije. sve aktuelne poli­ tičke doktrine bi trebalo smatrati potpuno pogrešnim. nedovoljnu aktuelnu premoć biološke filozofije. što je očigledni apsurd. makako ih bilo teško ocijeniti. ipak. ma koliko. Bez obzira na krajnji realni značaj takvih indikacija. bude njegovana na odgovarajući na­ čin. Iz toga proizilazi. Dakle. na osnovu samo te kontrole. neizbježnu zavisnost zdravih socioloških proučavanja od ranijeg proučavanja ljudske prirode. na primjer. iako ne tako direktno i posebno. pošto najelementarnijii termini socijalne serije ne mogu podnijeti gotovo nikakvo direktno istraživanje. jedne početne i druge nastavljene. neophodnom kasnijem ispravljanju. nepromjenjivo sociološko učešće biološke teorije čovje­ ka. sadašnjih ili kas­ nijih. da pravo kažem. po­ znatim zakonima ljudske prirode: ako. kao što sam to posebno ustanovio u četrdesetoj lekciji. sa kojom evolucija ljudskog društva uvijek mora biti u skladu. ne bi mogli odmah zanemariti. statičkih ili dinamičkih. jedne kod vlada. pošto se ustanovi. obično. proti­ ve fizičkim zakonima ljudskog roda: jer intelektualni i moralni uslovi ljudske egzistencije. fizičke. sve sociološke propozicije će morati da se podvrgnu. započinje prema onoj drugoj tački gledišta. na osnovu samo tog jednog naučnog obrazloženja. Onda. njen se naučni status tek rađa i još je u nagovještaju. snažno djelo­ vale istorijske indikacije na koje se on oslanja. stvorena kod čitavih grupa u stanju stalne patološke mostruoznosti. reakciju u koju se danas još manje sumnja nego u samu glavnu akciju. duh dogovora ili proračuna. ako osjećanja sim­ patije prikazuje. Polazeći od prvog gledišta. bez obzira na sva istorijska zapažanja u užem smislu. U svim sličnim slučajevima. jačim od osjećanja ljubavi.

pošto se zanemari svako određeno društveno stanje. sva društ­ vena razmatranja apsolutnoj koncepciji jednog nepromjenjivog po­ litičkog tipa koji je. bolje definisan nego čisto teološki ili metafizički tip. iako. da prva skica socijalne serije razmatrana u svojim originalnim terminima. bio uvučen. jače ili sla­ bije izraženi u kojima je štetna prevaga bioloških razmatranja kao 201 200 . istraživanja baš kad su. ili je spuštaju na sporedni nivo. sadašnje djetinjstvo političke filozofije. inače. takav bi postupak si­ gurno postao iluzoran za kasnije proučavanje društvene evolucije kada bismo i dalje uporno à priori određivali efektivni razvoj. nasuprot tome. svakako. sve intenzivnije i sve raznovrsnije. u suštini. Ipak osnovni zakoni ljudske prirode bi postali jednog dana mnogo po­ znatiji nego što su ikada mogli biti. koje su svojstvene od­ ređenom stanju razvoja čovječanstva kao neodvojive od osnovne čovjekove prirode i prema tome kao neuništive. nije tako duboko iracio­ nalna kao analogna tendencija većine fizičara i hemičara da treti­ raju biologiju kao prosti derivat neorganske filozofije. u cjelini apsorbovan ili pak skriven do te mjere da bi bio potpuno nepoznat usljed očigledne nemogućnosti u kojoj bi se time nalazio naš um da po­ kreće glavne stvarne faze jedne tako složene evolucije bez neop­ hodne direktne prevage istorijske analize u pravom smislu. iz biološ­ ke teorije ο čovjeku. želeći da utvrdi to­ božnju postojanost militarističkih tendencija kod ljudskog roda iako sva istorijska svjedočenja. a posebno kao obavezna osnovna kontro­ la.intelektualna dispozicija. Ali i u stanju jednostav­ nog projekta oni su već duboko štetni pošto utiču da jedina kate­ gorija posmatranja. čim slučaj postane dovolj­ no složen da bi se koristilo samo obrazovanje: tim prije. Ali. to treba da učini jednu takvu naučnu potrebu neospornom kada se radi ο naj­ složenijim pojavama koje naš razum može istražiti. na kojoj stvarno može počivati društvena nau­ ka. kao u astronomiji. prilazi na mnogo raznih načina. pa se. pa čak postaje i neophodan do te mjere da. s mnogo očiglednosti dokazuju da je s ljudskim razvojem opadao ratnički duh. u potpuno­ sti slaže sa produbljenijim sistemom osnovnih zakona naše priro­ de. što se. nesposobna da iz njih izvuče tako teške i tako daleke zaključke. ovaj se zaklju­ čak može izvesti do određene granice. takav duh je obavezno podržavan bes­ korisnom teorijom koju ispitujemo i koja nastoji da direktno potčini. sigurno. na osnovu ranijih objašnjenja. kao što se pretpostavlja. kada se radi ο evoluciji prilično komplikovanoj na drugi način. suštinski način istraživanja mora radikalno izmije­ niti kako bi uvijek na racionalni način odgovarao pravoj prirodi odgovarajućih procesa. ili pak svodeći ga na malo poznato napredovanje koje je nejasno definisano. zbog direktnog zaključivanja. ali koji je. prema tome. a naročito od same biologije. u stvari. bili deplasirani. direktno se pretvara­ jući da ne poznaje stalni razvoj ljudskog roda. vidjeti kako je sam čuveni GALL i pored svoje filozofske pro­ nicljivosti. manje štetna za stvarni progres ljudskog duha jer kada bi mogla prevagnuti. sigurno. suprotan izvanredno rela­ tivnom duhu prave političke filozofije. spriječila neminovni razvoj društvene nauke. t. takva filozofska zabluda. po pitanju rata prenebregavajući u nevri­ jeme društvena razmatranja i koristeći samo nesavršene filozofske pojmove koji su. bez sum­ nje predstavlja prvi opšti uzrok nastavljanja kasnijih promjena. bez sumnje. Koja bi to čudna nedosljednost uticala da se oni osjećaju oslobođe­ nim jedne takve naučne obaveze. čim se stvarno društveno kre­ tanje učvrsti. ona bi. svakako. razni poje­ dinci i razne generacije? Zato se ti uzaludni pokušaji nikada nisu mogli ostvariti i služili su samo da jače istaknu očiglednu hitnost osnovne regeneracije društvenih proučavanja kojima se. Kada socijalna evolucija kod prvih ljudskih generacija tek počinje da pokazuje neka nejasna i neodređena svojstva napre­ dovanja koje je još uvijek nesigurno i neprimjetno. u suštini. biolozi ne smatraju da su oslobo­ đeni obaveze da se ne služe direktnom analizom godina starosti kao osnovnim sredstvom istraživanja. sve do neorganske filozofije. možda. koja je u isto vrijeme i šira i duža i u kojoj sudjeluju. nije. inače. U jednostav­ noj istoriji individualnog života. Glavni inte­ lektualni porok ove filozofije je. Mogli bi se navesti mnogi drugi analogni slučajevi. izdigne sistem društvenih proučavanja na stvar­ no pozitivnf nivo. taj apsolutni duh kojega ona stavlja ispred svih dru­ štvenih spekulacija. Glavna pojava sociologije. ne računajući neka nevažna poboljšanja. što je. Smatra se. u jednu vrstu naučne de­ klamacije. u početku dominira u direkt­ nom zapažanju. Ali. u današnje vrijeme. Tada istorijska analiza. treba posebno da proizađe. potpuno iščezne. Tako odgovarajuće i neposredno posmatranje usmjerava. bez obzira na pomoć koju treba da koristi od svih ranijih nau­ ka. isto. Daleko od mogućnosti da. kao što smo to vidjeli. sukcesivni i rastući uticaj ranijih generacija uskoro postaje glavni uzrok postepenih promjena koje ono predstavlja. a naša moć zaključivanja bila bi. očigled­ no direktno nastoji da produži uopšte. potpuno nedostojne njegovog genija. njeni elementarni zakoni izvanredno poznati. ne mogu se više korisno upotrijebiti osim kao dragocjena opšta pomoć. kod pojava koje su beskrajno manje komplikovane u suštini. Tako je većina bioloških fi­ lozofa nehotice dovedena do te kobne praktične zablude da posmatra stvarne privremene društvene promjene. koja najjasnije utvrđuje njenu na­ učnu svojstvenost. u današnje vrijeme. Može se na prim­ jer. postaje zauvijek nadmoćna. nezavisno od istorijskog istraživanja koje je tada bilo nemoguće ili veoma manjkavo. postepeni i stalni uticaj koji ljudske genera­ cije vrše jedna na drugu. Dakle. um­ jesto da ga proučimo na osnovu neposrednih i posebnih posmatranja. našao bi se prema tome. i pored njihovog ne­ izbježnog značaja.j. iako prvobitno stanje organizma u kombinaciji sa stvarnom prirodom odgovarajuće sredine. kao što smo to ustanovili. a čisto biološke indikacije.

pozitivna koncepcija pravog suštinskog kretanja ljudskog duha i druš­ tva. zbog njegove prirode. do značajnog izvora novih istorijskih dokumenata ο progresivnom obrazovanju ljudskog uma. I pored a k t u e l n e nesavršenosti tih različitih n a č i n a is­ traživanja čiji je k a r a k t e r do sada malo poznat. predložio bih da se napravi jedna vrsta rječ­ nika dvosmislenih rječi u kojem bi se vršilo upoređivanje različitih glav­ nih značenja jedne iste riječi. n e p r e k i d n o prikazuje kao neizbježno ono što se u početku manifestuje k a o n e o p h o d n o . p a r a l e l n o dovelo do du­ bokog n e s h v a t a n j a p r a v e d r u š t v e n e evolucije i do pripisivanja var­ ljive postojanosti b i t n o promjenjivim dispozicijama. ne mogu ostaviti n i k a k v u s u m n j u u n e m i n o v n u osnovnu potčinjenost sociologije biologiji. T a k a v d u h t r e b a da b u d e apsolutno svojstven prirodi d r u š t v e n i h proučavanja j e r je čovjek u njemu v o đ e n p o t p u n o s u p r o t n i m filozofskim putevima. 202 203 .« Pošto je t a k o r a c i o n a l n o u t v r đ e n a n e o s p o r n a opšta zavisnost so­ ciologije od cjelokupne biološke filozofije. bez sumnje. pružio bi. n e p o s r e d n o vezana i biologija. jedan takav posao. Što se tiče metode. čija je d i r e k t n a tendencija da istovremeno uništi i p r a v u filozofsku koncepciju d r u š t v e n e n a u k e i n j e n u glavnu p r a k ­ tičnu namjenu. Ali. Kada bi se kod svalkog glavnog slučaja moglo poći od prvog faktičkog vremena takve jezičke promjene. svakako. Umjesto da predstavlja j e d n o s t a v n u d o p u n u biologije. glavno svojstvo pozitivne hijerarhije koju smo izgradili između r a z n i h osnovnih n a ­ uka. m a k o l i k o bio neizbježno n u ž a n uvod za to. u protivnom ona hi samo pretrpala nauku iracionalnoin građom koje. ali s p o n t a n e i neizbježne veze. j e d i n o p r e k o njih možemo p r e t h o d n o ocijeniti s t v a r n i opšti d u h koji t r e b a da usmje­ r a v a sva p r o u č a v a n j a vezana za živa bića i da p o s t a n e još n a d m o ć ­ nijim u d r u š t v e n i m p r o u č a v a n j i m a . kao što to lijepo kaže politička izreka čuvenog M a i s t r e . ljudski d u h duguje zahvalnost za tu značajnu filozofsku operaciju: dakle. to je jedini n a č i n na koji se d a n a s može doći do tog opšteg pojma. do te mjere da bi takav rad malo odgovarao i našim prostim literatama i eruditama. sociologija t r e b a na sličan način da uzme od biologije vrlo dragocjeni filozofski princip koji t r e b a da joj veo­ ma koristi i koji će k r o z to doživjeti još potpuniji n a u č n i razvoj : riječ je ο onoj srećnoj transformaciji dogme krajnjih u z r o k a koja sadrži neosporni princip uslova egzistencije. gotovo uvijek gleda. socijalna fizika se mora. u stvari. ranije. još šire i temeljnije koristi. Datkle. na kojoj. posebno je naglašen kod većine teorija koje se od­ nose na obrazovanje na koje se. shvatiti k a o p o t p u n o posebna n a u k a koja j e d i r e k t n o z a s n o v a n a n a sopstvenim osnovama. posebno ispitati taj n u ž n i odnos sa n a u č n e tačke gledišta u užem smislu koja je j e d i n o mogla zah­ tijevati j e d n u p r a v u opštu diskusiju. bilo srećnog uticaja koji bi ona. Ništa posebno ne bi moglo spriječiti da se na t a k v o m izvoru p r o u č a v a k o m p a r a t i v n a m e t o d a u p r a v o m smislu. u njoj uvijek tre­ ba gledati dragocjeno i neosporno svjedočanstvo izvjesne fundamental­ ne koincidencije između dvije tako približene ideje. ona se i s a m a s m a t r a n a ­ učno vezanom. ne treba vjerovati da je ta vidljiva konfuzija slučajna. da ne navedem sažeto op­ štu misao jednog potpuno novog rada ο filozofiji jezika čija mi racio­ nalna izrada ne bi mogla pripadati. racionalno istraži­ vanje iako na sasvim drugačiji način koji je dovoljno objašnjen u p r e t h o d n o j lekciji. d r u š t v e n a n a ­ u k a t r e b a da ga. kada se radi ο sinonimima u užem smislu. ovu filozofsku operaciju bi trebalo da usmjerava. k a o što već zna­ mo. za cjelokupni sistem n e o r g a n s k e filozofije za koji je. u da­ našnje vrijeme. po mom mišljenju. na n a č i n teološko-metafizičke filozofije ne obazirući se na korelativno stanje ljudske civilizacije. ali koja je d u b o k o vezana. kao i svaki postupak društvenog istraživanja. n o v a politička filozofija će. niti u r a d i k a l n o pogrešni pojam koji fiziolozi sebi ο t o m e stvaraju. U stvari. Ovaj d v o s t r u ­ ko štetni uticaj. d i r e k t n o objašnjen u p r e t h o d n o j knjizi. Dvostruko značenje riječi neophodan ko­ ju sam upravo naveo. alko se izvede na odgovarajući način.a : »Sve što je n e o p h o d n o postoji. Zbog tog zaista osnovnog principa. u s v a k o m slučaju. u stvari. t a k o da bi. di­ 1 r e k t n o približavajući dva filozofska p r i h v a t a n j a riječi neophodan s p o n t a n o nastojati da. nužni rezultat opšteg razlikovanja statičkog i dinamičkog stanja. treba da bude od velike koristi. J e d i n o će na taj način biti m o ­ guće da se dovoljno isprave rigoroznije ali suviše u s k e n a v i k e koje bi r a z u m p r v o t r e b a l o da sažme kroz isključivo proučavanje neorganske filozofije. bilo p o t p u n o dovoljno da se na odgovarajući način p o d s t a k n e najdirektnije povezivanje k a k o bi se 1 Ne mogu da se uzdržim. Dakle. p r e k o i n d i r e k t n e . u suštini. oba­ vljen komparativno između raznih savremenih jezika. To je. Osim posebnih filoloških znanja. Umjesto da se približe različite riječi koje imaju ista značenja ili su potpuno analogne. b a r što se tiče svih d r u š t v e n i h sposobnosti od velikog značaja. mogla da vrši na postepe­ ni razvoj i univerzalno širenje stvarnog filozofskog duha. u ovoj prilici. Čini mi se da sva p r e t h o d n a objašnjenja. Ovaj bi se rad sastojao od operacije koja je suprotna onoj koja se primjenjuje. i inače. u današnje vrijeme. P o z n a t o je da taj princip. nova interesantna zapažanja ο intelektualnom svojstvu raznih naroda. bilo u svojoj po­ laznoj tački ili u svom s t a l n o m razvoju.i iracionalno preziranje istorijskih pojmova. ima previše. došlo bi se. t r e b a da počiva. m a k o l i k o on bio di- r e k t n o k o r i s t a n za p r o u č a v a n j e individualnog života. posebno p r i p a d a p r o u ­ čavanju živih bića u kojem je ovo razlikovanje izražajnije nego na d r u g o m mjestu i kojoj. i o b r n u t o . obično. za cjelokupni sistem biološ­ ke filozofije. logična analogija dvije n a u k e je toliko očigledna da je bilo p o t r e b n o da sociolozi posebno insistiraju na neospornoj potrebi da se p r v o nji­ hov um p r i p r e m i za odgovarajuće produbljeno proučavanje biološ­ kih m e t o d a . M o r a o sam. iako vrlo sažeta. čini ml se da nudi jedan od najbolje okarakterisanih primjera bilo prirode te nove operacije. k a k o u sociologiji t a k o i u biologiji. koju javni razum izvanredno osjeti.

da je jedan takav organizam koji nastoji da što potpunije razvije tu neminovnu prevagu. kako bi se zajedno sa organskim uslovima odredila njena osnovna brzina. inače. jer. u tim različitim suštinskim vidovima. fizičkih i astronomskih uticaja pod čijom vlašću se odvija društvena evolu­ cija i koji treba da imaju premoćni uticaj. još oči­ glednije dokazuju to povećanje prirodnog uticaja kada se sa indi­ vidualnog prelazi na društveni slučaj. prije svega. čini mi se da takvo gledište tre­ ba samo da se posebno naznači. barometarskom. Na primjer. ali ne u mjeri koja bi dovela u nepriliku individualnu egzistenciju. nisu uopšte pogodni za ozbiljno osporavanje čim se direktno podvrgnu naučnom ispitivanju čiji se razvoj mora vratiti na Posebnu raspravu političke filozofije koja je još ranije najavljena. nužno. očigledno je da će čitalac. na odgovarajući način. lako prenijeti na aktuelni slučaj. koja je. bili znatno narušeni. između individualne prirode svakog živog bića i karakterističnog sastava odgovarajuće sredine. bez sumnje ne bi teško uznemi­ rilo mijenjanje sredine koju nikako ne bi ometala individualnu eg­ zistenciju čovjeka. Po­ kazao sam. ista je situacija i u mnogim drugim slučajevima koji se ne mogu odmah ocijeniti. naš društveni život bi morao pretrpjeti duboke odgovarajuće promjene. Sa naučne tačke gledišta. označavaju nepremostiva opšta ograničenja za kasnije širenje ljudske populacije. isto tako bi neprekidno mijenjala i njegovu društ­ venu egzistenciju. ne bi mogla dovoljno manifestovati zbog kratkoće individualnog života. događa na najvišem ni­ vou u racionalnom proučavanju društvenih pojava u kojima se od­ mah uočavaju najsloženiji organizam i najistaknutije manifestaci­ je. koja se. Prihvatajući razna razmatra­ nja. Kako bi se ra­ cionalno mogle zamisliti društvene pojave kada se ne bi tačno procjenila. u isto vrije­ me i neizbježna i neophodna. u suštini. neophodna za racionalnu koncepciju svih društvenih po­ java. kada se radi ο stalnoj korelaciji. statič­ kih ili dinamičkih. treba pomenuti. Ali. To isto važi. na dovoljne indi­ kacije iz prethodne knjige. kada bi svi ti osnovni podaci. nezavisno od te očigledne neposredne potčinjenosti. uopšte ukazati da je socio­ loški uticaj svojstven tim raznim spoljnjdm uticajima. terena i drugog. od posebnog ponavljanja metodskog ocjenjivanja tih različitih neorganskih uslova društve­ nog života koji. pa prema tome. sebe osloboditi. samo moram. i obrnuto. još naglašeniji od njihovog čisto biološkog uticaja mada je. među dina­ mičkim uslovima koji. što se. preko posebnih pregleda koji se lako mogu dopu­ niti. direktno i stalno. što se mora vrlo ozbiljno razmo­ triti u pozitivnom sistemu političkih spekulacija. inače. prema analognim motivima. da bih ubrzao naš rad. nije samo očigledno da odgovarajuće dimenzije naše planete imaju više naučnog značaja za sociologiju nego za biologi­ ju. kada je riječ ο tome. Makoliko mogao biti interesantan metodski pregled vrlo složenog sistema neorganskih uslova društve­ nog razvoja. nju. takva razmatranja treba da postanu. isto tako. Uostalom. a naročito ljudska. Astronomski uslovi posebno. a naznačio sam. a sada se radi ο kratkom opisu. Ovakva će razmišljanja dovesti do toga da se shvati. a slična je situacija i u pogle­ du osnovnih hemijskih uslova koji se odnose na sastav atmosfere. tako da utiče na osjetljivost postepenih promjena. tu značaj­ nu ocjenu. da egzistencija živih bića. suštinsku stabilnost rotacionih po­ lova. posmatranu sa aspekta njene dnevne rotacije ili godišnjeg okretanja. statički ili dinamički. pa samim tim. na neki na­ čin. bez ikakvog posebnog ispitivanja manje bliskih veza. vrstu biološkog uticaja svojstvenih svakom od tih glavnih uslova. koji su karakteristični za našu planetu. dakle. direktnom provjerom neminovne zavisnosti prave nauke ο ljudskom razvoju 204 205 . neminovno proističe iz istog filozofskog principa koji nam je direktno pokazao stvaranje pravog suštinskog duha biologije u užem smislu. U prethodnoj knjizi su dovoljno opisani ti razni spoljašnji uticaji kada je u pitanju individualni život. stvarni stepen nagiba ekliptike. njegova neizbježna širina ne dopušta ovdje da se na­ pravi bilo kakva njegova skica.steklo pravo određivanja stvarnog enciklopedijskog položaja. Sva bi­ lo kakva spoljnja previranja koja bi uticala na individualnu egzi­ stenciju čovjeka. na vrstu voda. i da istakne. čiji sam obavezni princip ranije naveo. isto tako posmatran kao organizam koji može. dakle. električnom i drugom stanju ambijentalne sredine. koji ne bi bili dovoljno visokog intenziteta da teško povrijede in­ dividualnu egzistenciju. naprotiv duboko izmijenili društvenu eg­ zistenciju koja zahtijeva savršenije sudjelovanje povoljnih okolno­ sti. kada se radi ο astonomskim uslovima koji su najmanje poznati od svih i onih čija je prevaga vrlo izražena. ne­ minovno zavisi od svih raznovrsnih astronomskih podataka. a posebno malu ekscentričnost orbite. uglavnom. ovaj visoki intenzitet je samo prirodni nastavak sve veće prevage jednog takvog reda uslo­ va kako se organizam više komplikuje ili kako se u njemu posmatraju više pojave. ne reprodukujući je u novom vidu. visoku direktnu zavisnost pozitivne filozofije od cjelokupne neorganske filozofije. moram uputiti na četrdesetu lekciju. u tom smislu. Ali. Na prvom mjestu. socijalna fizika je vrlo na glašeno povezana sa cjelokupnom neorganskom filozofijom preko značajnih prikladnih i neposrednih veza. ova filozofija sama može. Pozivajući se. u tom smislu. hidrometrijskom. inače. Zbog tog neminovnog identiteta mogu. Lako će se osjetiti da bi. čitalac će lako uvidjeti da bi razni hipotetički poremećaji. analizirati čitav sistem raznih spoljnih hemijskih. za fizičke uslove in­ dividualne egzistencije. ispituju. pored ostalog. stvarna sredina u ko­ joj se one razvijaju? Opšti sklad koji uvijek mora postojati između civilizovanog čovječanstva i poprišta njegovog kolektivnog napredo­ vanja. i društvene kada se radi ο termometarskom. navedena u četrdesetoj lekciji. analogan. da bi ovo poglavlje postiglo svoj cilj. neodređeno trajati. sa tog stanovišta. Dakle.

od opšteg sistema neorganske filozofije. organizam biva uništen. dovoljno napredovala danas da bi obezbijedila pozitivnoj filozofiji osnovne uvodne pojmove koji su joj potrebni. zbog svoje prirode. uvijek treba smatrati da će ona biti potčinjena istim bitnim zako­ nima i da se jedino njena brzina može mijenjati pošto ona. koje ni bi išle čak do uništenja ljudske vrste. ili kad bi se tak. ili pak. treba smatrati da osnovno kretanje tog razvoja.) mislilo. kada je riječ ο najopštijim astronomskim zakonima koji se odnose na uza­ jamno dejstvo raznih svjetova. Ali obavezna harmoja koju smo. kada bi se na primjer. Ali dok je evolucija moguća. ovdje ο nikakvoj promjeni. u početku. da te promjene okružene uskim opštim granicama. do sada malo poznate. radikalno usavršavanje koje ona ne bi nikada mogla prihvatiti. izuzev nekih. a da ih kasnije razmatra postepeno se upuštaju u savršeniju tačnost. Uglavnom. sigurno. jer kontinuitet te evolucije zahtijeva najprije jednu takvu stabilnost u određenim granicama. u svakom pogledu. u suštini. mada manje izražene slučajeve i svuda će se pokazati da je ona. da se ljudska bića. pozitivnom proučavanju društvenog razvoja. iz posljednjih razloga. prolazi kroz sva posredna stanja od kojih se sastoji. nije bila dokazana na od­ govarajući način. da jednu takvu delikatnu evoluciju radikalno onemogu­ ćavaju razne spoljnje perturbacije. izgledalo bi da ta neminovna zavisnost zahtijeva u neorganskoj filozofiji. kada se ne bi moralo. ako su ti kosm'ički pojmovi duboko nedokučivi. Takva izmjena prerasla bi. koja je sada neosporna. iz jačih razloga. Dakle. prema tome. da svi uzroci koji izazivaju poremećaje samo bi mogli ne­ posredno djelovati na tu brzinu. mislilo. ne bi složila sa nag­ lom i čestom erupcijom vrlo rasprostranjenih fizičko-hemijskih po­ remećaja na poprištu ljudskog života. predvidjelo svako neisprav­ no tumačenje te zavisnosti. u osnovi. uvijek uočavali između mogućeg i neizbježnog. ako se ograničimo bar na var^ranja vezana za postojanje pojava. prema opštoj primjeni zakona gravitacije. prvo prići najopštijem određivanju zakona svoj­ stvenih društvenom razvoju. uvijek bi trebalo pretpo­ stavljati da postoji jedno osnovno kretanje za ukupan razvoj : takav je bar filozofski uslov koji nameće priroda jednog takvog pitanja i koji ne može postati potpuno pozitivan sve dok se ne bude mogao tako shvatiti. treba više pre­ cizirati opšti pojam pravog društvenog uticaj a koji je svojstven raznim neorganskim uslovima. Slična ocjena se može donijeti za fizičke i hemijske uslove da bi se utvrdilo da je površina naše planete u svakom pogledu. a da se njihovo nužno smjenjivanje i njihove krajnje namjere nikada ne mogu izmijeniti. u 206 207 . pa je. polazeći od svih glavnih glediš- ta. u početku. samu snagu bioloških uzroka. vidi se. njihova faktička beskorisnost očigledna je i u sociologiji i u biologiji. ina­ če. mogu samo uticati na nivo raznih pojava. već samo na stvarnu brzinu opšte evolucije ili njenih raznih faza. a posebno što se tiče astro­ nomske filozofije koja je njen neosporni temelj. kao što sam već pokazao u drugoj knjizi. u što ne bi trebalo sumnjati. da je naučna koncepcija druš­ tvenog razvoja razmatrana u čitavom svom trajanju suštinski bila nemoguća dok osnovna stabilnost našeg astronomskog ustrojstva. strogo konstatovane zavisnosti. posebno astronomske. došla u suštinski normalno stanje. zbog cjelokupne. Uostalom takva intelektualna dispozi­ cija je. da se u zemljinoj kori dešavaju samo promjene koje su tako raznavrsne i tako postepene da ne bi mogle štetno uticati na prirodni tok društvene evolucije čija se misao. unutrašnjih pojava na­ šeg svijeta koje su jedino osjetljive na društveni uticaj. takvu ocjenu treba prenijeti na čisto neorganske uzroke. lako se može zamisliti. u četrde­ set drugoj lekciji. mogao uticati na zakone karakteristične za ljudski razvoj. ne­ ophodno je potrebno da se podvrgne. umjesto da se izmijeni. ne mogu beskrajno mijenjati zbog djelovanja raznih spoljnjih okolno­ sti. da pozitivna filo­ zofija nije bila racionalno moguća bez prethodnog usavršavanja te filozofije na višem stepenu nego što se to. mudro odbacujući sporedna ili pret­ hodna pitanja koja bi bila slabo pristupačna ili preuranjena. zanemariti. spontani nastavak i neosporna dopuna opšteg du­ ha koji nam je pozitivna filozofija jasno pokazala. po svojoj prirodi. suviše djelimičnih ili suviše nepredvidljivih nezgoda da ih ljudska mudrost ne bi mogla. bilo u odnosu na rotaciju ili translaciju. u suštini nepromjenjivi. ovih opštih pojava koje su suštinski nepoznate pozitivnoj astronomiji. ο čemu se toliko govori. ina­ če. prihvatile neke izrazite promjene u ljudskom organizmu. Dovoljno sam pokazao. koje su. pod uslovom da se uvijek posjeduje mudra sposob­ nost da se privremeno uklone pogrešna istraživanja. i pored svoje trenutne ne­ savršenosti. ne govori u stvari. vidjeli smo u prethodnom poglavlju. Da bi se. još prije može primijeniti na složeniji organi­ zam i izuzetniji život. iz jačeg razloga. prilično napredovala. da bi bila suštinska prepreka za racionalno konstituisanje dru­ štvene nauke. Dakle. mnogo bi se više trebalo plašiti da ona nije. dakle. iako se biće tada lakše može mijenjati. primjećujući da ne bi on. što bi s naučne tačke gledišta bilo isto što à hipotetički dru­ štveni razvoj neke druge životinjske rase. sa ma­ njom ili većom brzinom. u tom smislu. vrlo rijetkih. a da nikako ne izmijene njihovu prirodu: i kada ti uticaji koji iza­ zivaju poremećaje pređu granice. zavisi od iste pojave. Bez sumnje. Na prvi pogled. Sto se tiče astronomije. umjesto straha da se prava pozitivna filozofija nikako ne može izolovati od neorganske filozofije. koji su. jer. u granicama mogućnosti. kada se uzme u obzir sigurna osnovna zavisnost sociološke filozofi­ je od raznih grana neorganske filozofije. pošto se taj važni princip biološke filozofije. identično u svim mogućim hipotezama ο odgovarajućoj sre­ dini. na osnovu prethodnih uputstava. Ista ova­ kva razmišljanja se mogu primijeniti na mnoge druge uobičajene. u stvari. Dakle. prateći osnovno kretanje koje je dosta pomdnjano u pret­ hodnom poglavlju.

mogla biti za­ nemarena u poređenju sa astronomskim doktrinama. neće biti dovoljno da se so­ ciolozi pripreme za svoje teške spekulacije tako što će prvo učiti da razvijaju. svodeći ovdje ispitivanje samo na one pojmove koji se danas ozbiljno mogu negirati. u tom smislu. pravoga du­ ha koji treba da predvodi stvaranje i korišćenje bilo kojih naučnih hipoteza: dakle. bila zaustavljena nadmoćnošću materijalnih prepreka koje su karakteristične za ljudsko sta­ nje. jedno od karakterističnih svojstava os­ novne metode koje se može procijeniti kako treba samo ako se pro­ učava na svom pravom izvoru. I pored toga što ni biologija ne bi mogla biti racionalno zamišljena bez svoje ne­ minovne zavisnosti od cjelokupne neorganske filozofije. jednostavno. prema principu koji je postavljen u početku ove Rasprave i koji je otada stalno provjeravan. u samom začetku. treba shvatiti. Jednom rječju. utoliko zna­ čajnije ovdje što se primjenjuje. jer bi. manje opšte pojave obavezno događaju uz neizbježnu prevagu opštijih pojava. Da­ kle. pot- vrđuje. koji je čak i danas loš pro­ cjenitelj čiste metode. ova glavna relacija. u po­ gledu čega prethodni dio ove knjige ne bi trebalo da ostavi nikakvu sumnju. poseb­ no čine karakterističnu bazu ljudske moći. opšti duh svojih radova i glavna sredstva za istraživanje koja im odgovaraju za ma­ nje komplikovane slučajeve. gledano sa tih aspekata. Da bih dopunio svoj uvodni kratki pregled opšteg odnosa socio­ loške filozofije i cjelokupne neorganske filozofije. predstavlja jedan od glavnih aspekata društvene evolucije bez čijeg razvoja. da bih pojedno­ stavio našu ocjenu. na jedno novo direktno gledanje. i. sve više. da je. jasno je da su sociologiji. osim što su ta različita razmatranja ovdje još više otežana zbog vrlo velike komplikovanosti pojava. a posebno prethodne navike koje se 208 209 . jedino di­ rektnim proučavanjem te filozofije. moralni ili intelektualni. u tom pogledu. ne bi mogao direktno dovoljno osjetiti. ta zavisnost nikako ne može mijenjati njihove sopstvene zakone. predstavlja. napredak čovječanstva. pripremi­ mo za normalna sociološka proučavanja kroz upoznavanje osnov­ ne pozitivne metode u njenim najbolje okarakterisanim primjena­ ma. sociolozi mogu dovoljno upo­ znati najelementarnije osobine pozitivne metode koje se bolje mogu uočiti kod manje komplikovanih pojava. u tom smislu. na fizičko-hemijska znanja koja su. nastavljajući posebno provjeravanje moje naučne hijerarhije da. a. bez sumnje. neosporno očiglednog motiva na koji je dovoljno ovdje ukazati da bi snažno došla do iz­ ražaja radikalna nemogućnost racionalnog proučavanja društvenog razvoja bez neposredne i stalne kombinacije socioloških spekulaci­ ja sa svim doktrinama neorganske filozofije. jedino se preko tog potpunog proširivanja prethodno dovoljno može upoznati pozi­ tivna metoda da bi se stvarno mogla koristiti za proučavanje tako očito komplikovanih pojava. u tom smislu. i čija su odgovarajuća sredstva za direktno istraživanje posebno provjere­ na na kraju prethodnog poglavlja. Jer. može samo predvidjeti. U tom smislu. na kraju. prema prethodnoj lekciji. I pored svoje važne prevage. Eto dakle. Aktuelni slučaj ne bi mogao imati druçe primjedbe. pa čak još i više hernija.mnogim drugim ranijim prilikama. koja u po­ četku izgleda kao da povećava prirodnu komplikovanost predmeta. Osim toga. neminovno je vezan za materijalni napredak zbog bli­ ske uzajamne solidarnosti koja karakteriše prirodni tok društvenih pojava. možemo reći. potrebno je. u tome ne može biti nepoznata. nema više potrebe da se namjerno zaustavljam da bih pokazao neospornu logičnu potrebu da se. bez sumnje. Ako se ocijeni na od­ govarajući način i mudro koristi. uz duboko poštovanje biološke filozofije. Na ovom mjestu ove raspra­ ve. dok astronomija. samo upućujem čitaoca na razne opšte motive izložene u prethodnoj knjizi smatrajući da je to isto nužno za biološ­ ku nauku u užem smislu. politički. morao sam se pažljivo uzdržati od tak­ vog razmatranja te filozofije u vezi sa metodom. logički gledano. kada je riječ ο tome. pa da se nastavljanje našeg rada spontano. glavni temelj njene srećne pozitivne obrade spontano uvodeći neophodnu intelektualnu pri­ premu čiji ogromni značaj ljudski duh. naprotiv. svaka bitna grana prirodne filozofije mora posebno razvijati. zbog svoje prirode. bilo putem čistog posmatranja ili eksperimentisanja. posebno primijetiti ne manje spon­ tano proširivanje takve pripreme na sve ranije djelove pozitivne filozofije. i po­ red svog kapitalnog učešća. vezanih za stvar­ ne zakone neorganskih pojava. već samo tok i vrijeme trajanja njihovih stvarnih manifestacija. očigledno je da djelovanje čovjeka na prirodu bitno zavisi od stečenih znanja. neprom­ jenjivih uslova jednog zaista racionalnog istraživanja. dovoljno da se navede neki filozofski predlog. a ne direktno mi­ jenjati sredinu ambijenta. prema filozofskom zakonu koji sam utvrdio. kao što sam ranije naveo. iako biološka filozofija. čak ne­ zavisno od društvenog nereda koji ljudske strasti uveliko nastoje da unesu u takva proučavanja. kako smo to često puta konstatovali. a posebno na neorgansku filozofiju. onoga što predstavlja pravo objašnjenje bilo koje pojave. Dakle. Da bi proširivanje logičkih izvora uvijek bilo dovoljno usklađeno sa povećanjem naučnih poteškoća. u kojima smo uvijek uviđali. novog. Dakle. tako se već snažno oslanja na analogna raz­ matranja koja su obavljena u drugim djelovima ovog rada. u prethodnim navođenjima. moram ukazati. neophodno potrebni pojmovi. ovaj uslov toliko ovdje proističe iz prirode predmeta. da fizika u užem smislu. potrebno je stvarno smatrati srećnim zbog te duboke zavisnosti koja racionalno povezuje socio­ logiju sa cjelokupnom prirodnom filozofijom. Jedino se na taj način mo­ gu dobiti prave opšte predstave bitnih osobina naučne pozitivnosti. ako se u cijeloj hijerarhiji. Riječ je ο stvarnom djelovanju čovjeka na spoljnji svijet čiji postepeni raz­ boj. U svemu što prethodi. cjelokupna evolucija ne bi bila moguća. na odgovarajući način.

je beskorisna pretenzija jednog velikog broja matematiča­ ra da učine pozitivnim društvena proučavanja na osnovu himeričnog potčinjavanja iluzornoj matematičkoj teoriji vjerovatnoće. unaprijed oslobodio ovaj Traktat. To su pravi teški. i u jednom i u drugom slučaju. Stvarno neispunjavanje tog velikog logičkog uslova. u svakom pogledu. predstavljao stvarno dragocjen i neopoziv simptom potrebe. danas veoma traže­ na. ipak. kao što sam to ranije objasnio. po mom mišljenju. Jedino tako. izvjesna efermna ali plodna reputacija visokog poli211 210 . sociolozi kao i svi oni koji se bave proučava­ njem prirode. Daleko se manje mogla opravdati greška kada je. nju treba. od divne jednostavnosti koja karakteriše as­ tronomske spekulacije. samo ponavljaju. ona se. a zna se da su. jedne potrebe. mnogo neispravnija i mnogo štetnija nego ona druga. glavni intelektualni uzrok radikalnog neuspjeha po­ kušaja koji su do sada pravljeni u cilju regeneracije društvenih pro­ učavanja čija je pozitivnost. do pretjeranog komplikovanja karakteristič­ nog za društvene spekulacije. Ipak se treba složiti da je zabluda matematičara. ovdje posebno insistira na takvom filozofskom akciomu po pitanju koje se ograničava na to da uputim čitaoca na osnovna objašnjenja u četrdesetoj lekciji. a osim toga. moćiće da nauče da na odgovarajući način zadovolje čisto logičke uslove svake pozitivne spekulacije. u suštini. gla­ vne društvene teorije učine pozitivnim. da pravo kažemo. preko teškog algebarskog naklapanja. možda. će od početka moći da razviju stvarni elementarni os­ jećaj naučne očiglednosti i da steknu osnovnu naviku za racional­ nu i odlučnu argumentaciju. kao prije sto godina. kao i iluzija biologa sastoji se u želji. Makoliko očigledno gruba bila takva ilu­ zija. utoliko više ukoliko vrhunska komplikovanost pojava čini njihovo spontano ispunjava­ nje u isto vrijeme težim i neophodnijim. podstaknuta željom da se sebi stvori. uporne na je­ dan drugi način kod matematičara koji su direktno oslobođeni. bez mnogo muke. kao što sam to već naveo. mada je opšte stanje ljudskog razuma već počelo da dopušta naziranje pravog osnovnog duha zdrave političke filozofije koji je veoma dobro pripremljen kao što sam već poka­ zao. ali neophodni opšti uslovi jednog prethodnog naučnog obrazovanja sposobnog da sistematski razvije spontano uvođenje pozitivnog duha u sve društvene teorije. zaista. po mom mišljenju. zastarjeli izraz za te beskorisne pretenzije. u to vrijeme. temelji na odgovarajućoj ocjeni ma­ tematičke filozofije čije poznavanje.ne bi mogle stvoriti na drugi način. odbacu­ jući. Jedina zabluda te vrste koja je mogla zaslužiti da se ozbiljno prodiskutuje. bilo koje filozofske greške su. Uostalom. istu varljivu nadu čiji izraz. Ilu­ zija svojstvena matematičarima u političkoj filozofiji. iako generalno. a da se prethodna sredstva još nisu ocijenila na odgovarajući način. svaka veća izmjena tog nužnog smjenjivanja. ne bi moglo biti dovoljno bez određene posebne pomoći te primarne baze cjelokupne pozitivne fi­ lozofije. inače. Neizbježno nastavljajući tu intimnu logičnu zavisnost ne bismo mogli da ne shvatimo. kod Laplace-a je. koja je. ne treba samo da obuhvati opšte proučavanje svih raznih glavnih djelova prirodne filozofije da bi bilo potpuno efikasno. neminovnu prevagu istorijske analize. jednom rječju. uglavnom. nikako prikriti stvarno produžavanje te apsurdne iluzije me­ đu drugorazrednim oponašaocima koji. za to vrijeme preuranjena. iz još jačeg raz­ loga. bez potrebe da se. Ovdje je za sociologiju izuzetna samo očigledna obaveza da učvrsti svoje prethodne odluke. u početku ove Rasprave. pošto je svaka ideja ο efektivnom broju i matematičkom zakonu već direktno za­ branjena u biologiji. samo odlučni nehotičan do­ kaz duboke filozofske nemoći. kasnije Condorcet ponovio. da nas toga nije u cjelini. zbog visoke apstrakcije njihovih poslova. grubim iskorišćavanjem povjerenja koje se. i snažno podr­ žan radikalnim potresima društva. Dakle. ne obazirući se na neophodno direktno učešće te filozofije u osnovnoj obradi glav­ nih djelova neorganske filozofije. prije svega. prateći do kraja očigledne posljedice takvog principa. ubuduće ukazuje pravom matematič­ kom duhu. ali koju nije mogla dokazati čak ni jedan tako vrhunski um. Međutim. Stalno poštovanje tog reda ima tendenciju da postepeno dovede naš um preko čitavog niza skoro neprimjetnih nijansi. ova zabluda predstavlja. svake stroge potčinjenosti real­ nom proučavanju prirode. strogu nužnost da se prethodno obrazovanje stvarno ra­ cionalnih sociologa. Umjesto da ukaže. isto tako je značajno da se njeno odvijanje postepeno ukla­ pa u hijerarhijski red rastuće komplikacije koji sam uspostavio me­ đu njima. da ugrade sociologiju u jednostavni zaključak ili dodatak biologije. nemoguće opravdati beskorisno ponavljanje jedne takve filozofske zablude. proučavajući opštu pozitivnost na njenom pravom os­ novnom izvoru. u djelima Montesquieu-a i samog Condorcet-a. efikasne i ne­ uništive samo one dispozicije koje se tako neosjetno postepeno uvo­ de. u direktnijoj i sistematičnijoj formi. kako je to direktno objašnjeno u pretprošloj lekciji. obično kombinovane s jednom vrstom algebarske manije koja je sada suviše bliska prostoti matematiča­ ra. iz još jačeg razloga isključiti iz još komplikovanijih spekulacija sociologije. u stvari. naročito danas. a ponekad. na preuranjeni instinkt za neminovnu modernizaciju društvenih proučavanja. ta kapitalna priprema našeg uma. već duboko prožet njegovim čuvenim posmrtno objavljenim radom jasno potvrđuje neodlučnost njegovog uma kada je u pitanju osnovna koncepcija društvene nauke. ne dodajući ništa suštini predmeta. Ne bi se moglo. predstavlja. pošto tada nije bilo boljeg načina u koji se ne bi moglo posumnjati. koja se već predosjećala. mogla opravdati kada je eminentni fi­ lozofski duh čuvenog Jacques-a Bernouilli-a prvi začeo tu opštu mi­ sao čiji je nastanak. neizbježno bi uni­ jela u sociološka proučavanja iracionalne navike koje su sasvim pri­ rodne. da se. s pravom. za uspjeh jedne takve ope­ racije.

mate­ matičku neukost u odnosu na jednu novu trenutnu invaziju te zastar­ jele zablude tada reprodukovane na identičan način putem jedne mno­ go manje racionalne analize. sa­ mo m o r a m o ocijeniti. od tog vremena. i pored njihove neosporne podjele. godiine moje direktno mišljenje ο filozofskoj ocjeni jedne takve teorije preko jedne značajne napomene iz dvadeset sedme lekcije. R a z n e n a p o m e n e s a d r ž a n e u ovom poglavlju ne m o g u p r e p u ­ stiti n e k i m filozofskim zabludama. koja ga obično karakteriše nastavio. iako mi se čini da su svi glavni pojmovi dovoljno naznačeni. predstavlja. k a d a se znaci koriste kao ideje na osnovu uobičajenog k a r a k t e r a čisto metafizič­ kih spekulacija. n a j m a n j e dvosmislen s i m p t o m realnosti spekulacija. p r i h v a t i o tu neobič­ nu zabludu iako nije mogao iz nje izvući osnovni sofizam. bilo. ukratko. Pra­ vičnost mi nalaže da sada dodam da je. za to isto vrijeme. njenu realnost i značaj. u p o ­ gledu suštine. u to n e m a sumnje. U ovom t r e n u t k u bi bilo p r e u r a n j e n o da se. u isto vrijeme i n a u č n u i logičku. mogla zamisliti radikalnije ira­ cionalna koncepcija od one koja i m a za cilj da cjelokupnoj d r u š t v e ­ noj n a u c i da k a o filozofsku osnovu ili glavno sredstvo za finalnu analizu. Osnovne relacije su t a k o očigledno intimne. iako plodnost koncepcija. a k o ne i najviše osporavani dio moje filozofske d o k t r i n e čak i pošto n a s t a v a k ove knjige i n d i r e k t n o potvrdi. na kraj ove knjige ko­ ji će sadržati k o n a č n e zaključke cjelokupne R a s p r a v e . umjesto a n a r ­ hične rasutosti koja je k a r a k t e r i s t i č n a za sadašnji način razvoja p r i r o d n e filozofije. u stvari. ako ovo djelo doživi drugo izdanje. još suštinski empiričku. koja utiče na p r e t h o d n u zavisnost pozitivnog proučavanja d r u š t v e n i h pojava od cjelokupne p r i r o d n e filozofije: t a k o se.tičkog dometa. u društvenoj praksi. p r e k o n e o p h o d n e opšte obaveze da se prvo u p o 1 Već sam. j e d n u tobožnju m a t e m a t i č k u teoriju u kojoj. da spriječi. što se tiče doktrine. a on je od tog t r e n u t k a neosporno dopunjen. jedan od najoštroumnijih matematičara našeg vijeka (g. r a z n i m specijalnim radovima. isključivo dolazi. doživljela. Da bih na odgovarajući način završio enciklopedijsku operacju. u kojoj sam najavio kasniju namjeru da posebno obradim ovu specijalnu temu matematičke filozofije. u p r k o s m n o g o b r o j n i m značajnim po­ kušajima. na koja se gleda. ocjenjujući re­ dom n u ž n u filozofsku reakciju socijalne fizike na sve starije n a ­ uke. preostaje mi da iz s u p r o t n o g pravca sagledam tu osnovnu povezanost. koji k a r a k t e ri'šu njen suštinski d u h . Ovaj mi s t r a h izgleda utoli­ ko opravdaniji ukoliko se to. koje je mogla stvoriti pogrešna ocjena n e o s p o r n i h odnosa d r u š t v e n e n a u k e sa r a z n i m ranijim n a u k a m a . utičući da se one p r i h v a t e u b u d u ć e . Ali k o b n a a k t u e l n a prevaga metafizičke filozofije u takvoj temi. Da li bi se. n i k a k v o bitno poboljšanje. na osnovu j e d n o g d i r e k t n o g ispitivanja s m a t r a . n i k a k v u veću nesigurnost koja se odnosi na s t v a r n o osnov­ nu potčinjenost. ra­ z m a t r a neizbježni opšti uticaj koji sociologija m o r a kasnije vršiti na sistem drugih osnovnih n a u k a . zbog glavnih svojstava bilo n a u č n i h ili logičkih. zna agens pojave koji je predložen za analiziranje. Za sada. . n a j ­ manje odobravani. zbog svoje prirode. veliko pravilo pozitivne filozofije di­ r e k t n o suprotstavlja jednoj od najtemeljnijih osobina naših politič­ kih navika. što je posebna t e m a ovog poglavlja. u jedinoj akademskoj raspravi koja će se pamtiti. s jednom vrstom naučne zbrke. prvenstveno. k a o posebne g r a n e j e d n o g jedinog stabla čije p r e m o ć n o r a z m a t r a n j e uvijek t r e b a da rukovodi. danas. Poinsot) svojom lucidnom filozofskom mudrošću. kao na t e m e j e d n o s t a v n e inspiracije. u tom smi­ slu. Sto se tiče doktrine. . k a o ljudska djela. osim u slučaju a p s t r a k t n o g r a č u n a koje je mogla stvoriti. koja predstavlja posljednji bitni elemenat pozitiv­ ne filozofije. rezultat tog očiglednog filozofskog stava da sve n a ­ učne spekulacije. postoji n a m j e r a da se r a č u n u potčini n u ž n o sofistički pojam n u m e r i č k e vjerovatnoće koji d i r e k t n o dovodi do toga da se naše sopstveno s t v a r n o neznanje uzima k a o p r i r o d n o mjerilo s t e p e n a vjerovatnoće n a š i h različitih mišljenja 1 . n e p o s r e d n o m apelu. u pogledu bilo koje na­ uke. bez ikakve u z a l u d n e p r e t e n ­ zije na univerzalnost. . t a k o blagom i za n a š u oholost i za našu ljenost. D i r e k t n o ispitivanje ove velike n a u č n e regeneracije. u tom smislu. u suštini. da je u t v r đ e n i enci­ klopedijski položaju socijalnoj fizici dovoljno obrazložen u opštoj hijerarhiji n a u k a . samo p r e k o toga što će dopustiti da ta filozofija. nepo­ s r e d n u reakciju sociologije na cjelokupni ostatak p r i r o d n e filozo­ fije. p r e m a objašnjenju iz p r e t h o d n o g poglavIja. i pored p r i r o d n e snage p r e t h o d n i h r a z m a t r a ­ nja koje je t a k o s p o n t a n o podržala ova Rasprava. ne mogu. toliko je r a d i k a l n o iskvarila čak i najosnovnije pojmove da se. bilo da se radi ο d o k t r i n i ili metodi. su­ više insistirati. plašim od mo­ gućnosti da ova visoka n a u č n a povezanost ne postane. u p r ­ kos njihovoj velikoj očiglednosti. kao i sredina u kojoj se ta pojava dešava. osnovni princip te univerzalne reakcije je. obavezno t r e b a da b u d u pot- 212 213 . svakako. d i r e k t n o racionalizuje k u l t u r u . Iz toga razloga sam m o r a o p r i d a t i poseban značaj k r a t ­ kom objašnjenju ovih r a z n i h n e m i n o v n i h relacija na kojima. polazeći od te posebne tačke gledišta. od početka ove Rasprave. b a r p r e ć u t n o . Dok su p r a v e m a t e m a t i č k e teorije. u drugoj knjizi ove Rasprave. već j e d a n vijek bilježile veliki i korisni n a p r e d a k . u stvari. ova a p s u r d n a d o k t r i n a nije. u p u ć e n e od s t r a n e metafizičke filozofije svim umovi­ ma da bez ikakve r a c i o n a l n e p r i p r e m e t r e t i r a j u r a z n a d r u š t v e n a pitanja. pa se i d a n a s nalazi u istom k r u g u početnih grešaka. Zato nijedan ra­ z u m n i čovjek nije. naveo početkom 1835. da je s r a m o t a za sadašnje stanje ljudskog r a z u m a da se danas forsira formalno pokazivanje bilo p o t r e b e da se p r i s t u p i proučavanju n a j komplikovanijih pojava tek pošto se za to p r i p r e m i m o na odgovara­ jući način p r e k o postepenog p r o u č a v a n j a najprostijih pojava. r a z n i h a k t u e l n i h n a ­ uka.

ο čemu ću kasnije govoriti. inače privremeno korisne. bez sumnje. ta srećna spontana težnja sociologije da na očigledan način manifestuje pravi opšti duh svake osnovne nauke na osnovu svih njenih odnosa sa svim drugim. pa su zato neki filozofi počeli da u njoj naziru klicu toga. besko­ risno oponašajući čiste metafizičare. Sa­ da se ograničavam. moramo priznati. po tom pitanju. Dakle. iako jedna takva bibliografska i biografska erudicija nastoji više da uguši spontani zamah ljudskog genija nego da pomogne njegov razvoj. da prirodni tok zajedničkog razvoja treba da otkrije pravu koordinaciju. Svi naučnici koji su s određenim naporom razmišljali ο cjelovitosti svo­ je sopstvene teme. Jedino tako će uobičaje­ no proučavanje tih međusobnih veza. ubuduće a priori predstavljala razne nauke kao proste djelove te velike jedinstvene nauke. budući da naša djela obavezno nose neizbrisivo obilježje sposobnosti koje ih stvaraju. iako je. Iako slabost našeg uma i krajnja složenost takvog proučavanja. takav je.j. ovo razmišljanje nas. nikako ne mo­ gu dozvoliti ljudskom duhu da ikada realizuje sličnu filozofsku si­ tuaciju. da znanje pojedinaca direktno treba da vrši skriveni ali neizbježni uticaj na bilo koju nauku. lako možemo utvrditi da taj univerzalni uticaj mora. svakako su osjetili koliku posebno značajnu po­ moć mogu pružiti odgovarajuća istorijska uputstva da se. nema sumnje. u pravom smislu. čime se objašnjava instinktivni otpor koji ona obično izaziva kod pravih pronalazača. moći da ima stvarno pozitivni ka­ rakter. naposljetku dovodi do ocjene nužnog reagovanja sociologi­ je na sve ranije. u smislu regulisanja prirod­ nih progresa raznih nauka. mogli su do danas biti samo jednostavne komplikacije. onakvi kakvi jesu. Ali. Dakle. jer je izvjesno da nijedna nauka ne bi mogla biti duboko shvaćena dok se ne oci­ jeni njena prava suštinska istorija. očito. prije svega. Kada bi se. Bez sumnje. koja će ta nova osnovna nauka pokušati obavezno da unese u sve druge nauke kao i u njihovu opštu koordinaciju. sociologija prirod­ no nerazdvojiva od biologije. sposoban da zauvijek odbaci te nejasne i samovoljne spe­ kulacije koje su odlika mnogih enciklopedijskih ogleda. i koja takvim radovima od­ mah mora dati filozofski smjer koji im do sada bitno nedostaje. ostaje ništa manje neosporno nužno svojstvo koje ci­ jenimo u pravoj istoriji nauka. na ovom mjestu. makoliki bio značaj tog 214 prvog razmatranja. izgleda da ova snažna intervencija. pošto je to proučavanje. svakako. Bilo bi bes­ korisno da se. u tom smislu posebno. svakako će još jače biti izražena kod direktnog proučavanja socijalne dinamike na os­ novu tog principa.činjene pravoj opštoj teoriji ο razvoju ljudskog roda. produbljujući još više to duboko razmišljanje. sugeriraju odgovarajuće naučne indikacije. prvi filozofski prikaz socijalne fizike i njene neizbježne intelektualne intervencije u stvar­ noj kulturi raznih djelova prirodne filozofije u užem smislu. Ali. insistira na jednom takvom svoj­ stvu istorije nauka koji ne bi mogao danas osporiti nijedan od onih koji su u nekoj nauci napravili stvarna otkrića određenog značaja: veliki Lagrange je. već često korišćenog u ovoj knjizi. više pripada biološkoj teoriji ο našoj pri­ rodi. Prije svega. Još 215 . a koje sponta­ no proizilaze iz naših ranijih objašnjenja. posebna poboljšanja. reguliše spontani razvoj naučnih otkrića. ne bi kasnije mogli koristiti za direktnu izradu bilo kakve istorijske doktrine bez neophodne pret­ hodne revizije i koji. u tom smislu. nisu sposobni da. nego teoriji po­ jedinog čovjeka. na to da jednostavno postavim nužni princip te velike relacije koja će kasnije biti razmatrana na odgovarajući način. nor­ malno. a njegovo direktno razmatranje mora prevagnuti svaki put kada se neposredno radi ο bilo kojim rezultatima tog razvoja. to svojstvo će moći u potpu­ nosti da realizuje svoj povoljni uticaj. proizilazi iz toga što je razvoj ljudskog duha moguć jedino preko druš­ tvenog stanja. Ali. ne izuzi­ majući većinu onih koje su nažalost izvodili sami naučnici. mogla zamisliti ta teorija koja nikada nije bila do te mjere savršena da joj nikakva intelek­ tualna prepreka ne bi ograničila potpunu slobodu njenih najpreciz­ nijih zaključivanja. jasno je da sociologija treba normalno. kako smo se uvjerili. do odre­ đene mjere. t. Uistinu. da mnogo više pripada teoriji društvene evolucije. teorija stvarne povezanosti glav­ nih otkrića još uvijek nikako ne postoji. Ovo preciznije ograničenje. kako smo vidjeli. otada potpu­ no poremećena. Produbljeno na odgovarajući način. U ovom trenutku treba razmatrati samo posebnije relacije i one koje se lakše mogu ocijeniti. materijali manje-više ira­ cionalni koji se. ipak ova pretpostavka omogućava da se odmah shvati op­ ravdana opšta intervencija prave društvene nauke u svim mogu­ ćim vrstama ljudskih spekulacija. samo preko direktnog osnivanja soci­ jalne fizike bez koje. bio tako duboko prožet tom velikom filozofskom relacijom koju je tako divno koristio i čiji je princip spontano formulisao. da usavrši proučavanje pravih suštin­ skih odnosa koje povezuju međusobno razne nauke. u kratkim crtama. jasno je. posebno. nijedna posebna istorija ne bi mogla biti racionalno shvaćena. svakako himerične hipoteze. svakako. da prava naučna istorija. Dakle. koje je odsada neopozivo utvrđeno na području realnosti. Razni pokušaji. preko neke. u odnosu na metodu u pravom smislu. nauke. značajni dio društvene statike čije je duž­ nost da direktno otkrije stvarne zakone jednog takvog poveziva­ nja kao i zakone svih drugih slučajeva osnovnog povezivanja bilo kojih drugih elemenata naše civilizacije. posebno za­ to da bi se izbjegli himerični ili preuranjeni pokušaji. kojima su to ime uzalud davali duhovi koji nisu bili sposobni da shvate njen filozofski domet. prema prethodnoj lek­ ciji. onoliko koliko su to njegovi radovi dopuštali. jasno je da bi naučna hijerarhija. U stvari.

u što nema sumnje. pretjerano osjećanje lične superiornosti koje je. kasnije stvarno predstav­ ljati četvrti osnovni način posmatranja. u svim ranijim djelovima ove Rasprave smo priznali da svaka od tih različitih nauka posjeduje. morati da manje-više predvodi njenu postepenu pri­ mjenu.se ne može govoriti o kombinovanju raznih osnovnih pojmova koje su. prema neospornom. Dominirajući. da dobije. dakle socijalna fizika koja spontano pruža tu novu me­ todu. ubuduće. u svim drugim naukam-i. da se svako pojedino otkriće. više će se osjetiti da je. posebno u toj vrsti. po­ sebno prema njoj. neizbježno da vlada između intelektualnog kretanja pojedinca i intelektualnog kretanja vrste. obič­ no sklona. do određene mjere. bez sumnje moguće potčiniti kasnije vještinu otkrivanja jednoj vrsti racionalne teorije koja bi mogla usmjeravati. njeno pravo i direktno učestvovanje u osnovnom sastavljanju zajedničkog fonda naših intelektualnih snaga. u stvari. razna naučna otkrića postaju. jer spontane indikacije koje je naš rad na tu temu trebalo postepeno da razvija. Suštinska slič­ nost koja mora. moglo obezbijediti dobre prethodne poka­ zatelje opšteg smjera neposrednih progresa. ili pak vrlo empirijski. varljivom izoliranju. i koji će poslije odgovarajuće primjene. kako smo utvrdili. posebno izbjegne ogromni gubitak in­ telektualnih snaga koje se danas troše. na nivou do kojeg je ova knjiga došla. Ako se na takav odgovarajući način uporedi sadašnje stanje svake nau­ ke ili pak svake velike naučne teme poslije ranijih filozofskih sta­ nja. prenoseći svima. iz prethodne lekcije proizilazi da osnivanje pozitivne socio­ logije direktno nastoji da poveća sva naša glavna sredstva bilo koje spekulacije. čini samo djelimično istraživanje svakoga od njih. u trenutku kada do njega dođe. bude sama uvijek potčinjena filozofskim uslovima koje nameće pravi opšti duh nauke u kojem se ona radnja. prema objašnjenjima iz prethodnog poglavlja tvrd­ nje: ali bi. svakako. taj mudro raspoređeni postepeni razvoj koji danas postoji samo za detalje: uobičajeni izbor istraživačkih tema. do sada gotovo samovoljan. Prema tome. prava filozofija s\'ake nauke nužno neodvojiva od njene stvarne istanje. poslije komparativnog pos­ tupka biologije čiju. t. U stvari. tako očigledno. realno ne postižu nikakav uspjeh. veliku modifikaciju predstavlja i zaslužuje da se od nje konačno razlikuje. onoliko koliko je to moguće. Zar nije. u principu. a posebno u fizici. shvati kao prava društvena pojava koja je dio opšte serije ljudskog razvoja i kao takva potčini zakonima sukcesije i is­ traživačkim metodama koje su karakteristične za tu veliku evolu­ ciju. na način koji bi omo216 gućio da se. sistematski korišćenjem svih drugih bilo kojih naučnih metoda. Glavni uslov se sastoji. manje-više može primijeniti u bilo kojem redu naučnih spe­ kulacija. od tačne opšte ocjene afektivnog slijeda svih njenih glavnih prograsa. poste­ peno praviti. čija je manifestacija. na žalost. uglavnom. Sto se više bude razmišljalo ο toj velikoj temi. mada se svi nužno moraju naći. Dakle. biće. u tom smislu. makoliko prirodno izgledala iluzija koja može izazvati. tako teška i tako prefinjena po svojoj prirodi. Sa takve polazne tačke čija racionalnost ne bi mogla ostati ne­ poznata. očigledno ukazuje na to da se ne bi mogla. bez sumnje. pre­ ma tome. neefikasno ili će moći da realizuje samo mali dio znaU drugoj knjizi ove Rasprave. neposredno je obuhvaćena cjelokupna nužna univerzalnost istorijske metode. Iz razumljivog razloga. Međutim. do određene mjere. velikim djelom. Ovaj novi način istraživanja. značajnu osobinu da posebno manifestuje jedno od glavnih svojstava univerzalne pozitivne metode. AH da bi se ta visoka svojstva mogla realizovati na odgovarajući na­ čin. pogodna za pravo racionalno predviđanje prema tačnoj procjeni ranijeg kre­ tanja nauke objašnjenog na odgovarajući način prema osnovnim za­ konima stvarnog kretanja ljudskog duha? Istorijsko predviđanje koje postigne takvu posebnost ne bi moglo sadržati. zbog našeg nepromjenjivog logičkog jedinstva.j. kasnije instinktivne napore individualnog genija čije kretanje. za sada. taj zaista naučni karakter koji. u tome da se nikada cjelokupni raz­ voj svojstven svakoj nauci ne razmatra izdvojeno od cjelokupnog razvoja ljudskog duha niti pak od osnovne evolucije ljudskog du­ ha. neophodno je da ta nadmoćna metoda. na određenom nivou. u tom pogle­ du. po svojoj prirodi. onako kako je to okarakterisano u prethodnoj lekciji. uključujući i biologiju. na sumnjivim pokušajima koji. zbog iracionalnih disperzivnih tendencija aktuelnih duho­ va. da bi od njih direktno izradili opštu i potpunu teoriju pozitivne metode. nastojaće. uvodeći kao poslednji bitni elemenat. nema manji opšti značaj od onoga koji imaju druge razne starije nauke. sada mora­ mo samo okarakterisati. u suštini. shvatiti potpuno racionalna koor­ dinacija raznih naučnih koncepcija ako nas ne predvodi prava teorija 1 217 . sa stanovišta socijalne fizi­ ke. da ova logična saradnja nove nauke. ova kapitalna operacija treba da bude na kraju ove knjige. u većini. taj opšti način istraživanja koji sam nazvao istorijskom metodom u užem smislu. ne bi moglo biti nezavisno od kolektivnog razvoja ljudskog duha. pozitivnu teoriju zaista racionalnih hipoteza u pri­ rodnoj filozofiji. otada sagledana u svom punom eminentnom in­ telektualnom dostojanstvu. lako je shvatiti. u tom smislu. ranije pomenutom principu. kasnije. bila rezervisana za sociologiju. Zbog toga je dovoljno. 1 Svako suviše djelimično ili suviše izolovano korišćenje takvog načina istraživa­ nja biće. u stvari jasno da putem te me­ tode. bar prema opštoj koncepciji ljudskog razvoja. unapred sam dao jedan primjer karakterističan za naučnu primjenu te istorijske metode gradeći. na odgovarajući način. u su­ štini se. Tako će. istorijska metoda može da im obezbijedi punu racional­ nost koja im još uvijek bitno nedostaje. ne bi rflogle biti završene sve dok se ne bi ispitala i poslednja bitna grana na­ šeg filozofskog sistema. razni odjelci ovog rada obavezno morali.

ne samo matematičarima ko­ jima su. sa više efikasnos­ ti. kao što sam naveo u četrdeset šestoj lekciji. od njih dobiti. može se osjetiti. da ona sada nastoji da nametne svim njiho­ vim raznim karakterističnim načinima istraživanja. ostane manje-više inferiorna u najzna­ čajnijem spekulativnom pogledu. Cjelokupni sistem naših raznih pozitivnih znanja još uvijek predstavlja. ο samovolji. da se spontano poč­ ne ostvarivati izvjesna intelektualna disciplina tako što će se svi is­ traživači društvenih pitanja primorati na dugu i tešku naučnu pri­ premu čija savršena racionalnost ne bi mogla ostaviti ni najmanju sumnju. takođe. isključiti empirizam i lutanje po mraku. Sva navedena razmatranja u ovom poglavlju dovoljno dopu­ njavaju veliku filozofsku operaciju. a što je. recipročno je praćena dvostrukim kapitalnim uticajem koji je i neizbježan i koji ona. prema našem nepromjenjivom principu suš­ tinske istovjetnosti pozitivne metode. nego mi svim zaista filozof­ skim umovima. po svojoj prirodi da. prava čvrsta saradnja naših raznih stvarnih nauka nastoji da spontano proiziđe iz njihovog pozitivnog razvoja. koju su obično matematičari tako malo cijenili za­ to što ne sadrži nikakvu formulu. u isto vrijeme naučna i logička. su dovoljni da se konstatuje da neizbježna univerzalna reakcija druš­ tvene nauke na sistem ranijih nauka nema manji značaj sa čisto logičke tačke gledišta nego sa direktno naučnog aspekta. neposredno pred­ stavlja. upravlja njihovim racionalnim korišćenjem. osnivanje ove posljednje osnovne nauke treba da izgleda direktno neophodno za cjelokupni si­ stematski razvoj svih ostalih. nužna uska zavisnost u kojoj se socijalna fizika. dakle. koja su šira nego u bilo kojoj drugoj nauci. Iako sadašnje stanje nauka. moći da. već se može zapaziti to očigledno karakteristično svojstvo jedne takve nauke da napravi glavni čvor. ova uska među­ sobna povezanost. da će odgovarajuća primjena sredstava za istraživanje i provje­ ru. Lagranžov genije je izvjesno predosjetio pravi opšti duh istorijske metode. zbog toga. Međutim. tako da im čini suštinski iste usluge kao one koje će ona. njen karakteristični put od najopširnijih pitanja ka postepeno sve 218 219 . bez sumnje. bilo potčinjavanja ili usmjeravanja svim drugim. i posebno prilično raznovrsni primjeri toga da bi došlo do potpuno odlučne manifestacije. tako što će. naglašenija solidarnost njenih različitih bilo kojih aspekata. u gra­ nicama mogućnosti. kao što ću kasnije objasniti. ovdje dovoljno jako preporučiti. moći. zbog prirode svojih pojava. prema našem stalnom zakonu da joj obezbijede mnogo veću racionalnost od ono­ ga što treba da očekuje sadašnje stanje ljudskog duha. unapred. pokazujući njene razne neophodne veze sa svim drugim naukama. Izlažući tu divnu vezu glavnih koncepcija ljudskog duha u odnosu na racionalnu me­ haniku. s jed­ ne strane. prema jednoj tako cjelovitoj ocje­ ni. društvena nauka će. uprkos aktuelnoj predrasudi. s druge strane^ se vidi. bilo putem spontanog i stalnog manifestovanja njihovih pravih uzajamnih odnosa. Zbog vrhunske komplikovanosti svojih pojava. čak i prije nego što se nauka mogla razviti kako treba. očigledno nalazi između svih ranijih nauka. uporno razmišljanje ο tim jasnim sastavima u ko­ jima se nalazi. uvijek mora­ ti. obično takve misli nepoznate. Nezavisno od njenog neizbježnog uticaja koji upravlja racionalnim osnivanjem zdrave političke filozofije. bez sumnje. bilo putem njihove zajedničke filozofske potnjihovog istorijsfcog povezivanja koje jedino socijalna fizika stvarno može omogućiti svakoj posebnoj nauci. pozitivna sociologija nastoji da duboko međusobno pove­ že sve druge nauke. za napredovanje nauka i zalažući se. Dakle. se to do sada isključivo pokušavalo. znao. sa svoje strane stalno mo­ ra da na njih vrši. Savršeno spontano jedinstvo jedne takve teme. kao i zbog svog skorašnjeg razvoja. u odnosu na sve druge osnovne nauke. takođe vidi. onako kako sam je ja okarakterisao. zbog svog jednostavnijeg i bržeg razvoja. od glavnog temelj­ nog snopa. zbog tih različitih prirodnih odnosa.čajnih prednosti koje mora očekivati. iako su drugačije prirode. Dok. za mene. Dakle. jedini stvarni primjer koji do danas može dati odgovarajuću predstavu prave istorije. zbog svoje prirode. kakvo kapitalno proširivanje naša nova politička filozofija spontano obezbeđuje nuž­ nom uiticaju istorije u svim ljudskim spekulacijama. iako njihov autor nema nikakve pretenzije na prostu titulu dstoričara. možda čak i nekim posebnim zabludama. po mom mišljenju. naj­ odlučniji dokaz jasne filozofske superiornosti Lagranasa nad svim kasnijim matematičarima do Dekarta i Lajbnica. da. činjenosti opštoj teoriji ljudskog razvoja. Prethodni navodi. skoro svih zabluda. samim tim što je iza­ brao jednu takvu suštinsku ocjenu za početnu bazu svih svojih ka­ rakterističnih naučnih spekulacija. ipak njegova karakteristična komplikovanost i razvoj koji tek počinje ne bi mogli dozvoliti da se odmah zapaze vrlo izraženi. Iz toga se. ako se pametno primijeni. Ovaj dragocjeni primjer su mi omo­ gućila ona izvanredna prethodna poglavlja raznih djelova »Anali­ tičke mehanike. kao što smo to u početku shvatili. da direktno okarakterišu pravi opšti duh poslednje osnov­ ne nauke. od nastanka nauke do danas. preduzetu u prethodnom pog­ lavlju. treba već obavezno da ponudi neke spontane tragove tog vrhunskog sredstva spekulacije. kao što. u tom smi­ slu. kao što se to očekivalo od matematike tako jasno predodređene. jednu višu me­ todu koja će. samo neosporno svjedočenje koje tre­ ba iskorišćavati. uprkos njenoj ogromnoj ši­ rini. iako nužno veoma kratki. da tako kažemo. Ne bih. koliko znam. Na taj način. spontano pruži nekoliko manje-više vrijednih pri­ mjera svih mogućih logičkih postupaka kao i. tu veliku društvenu korist tako dragocjenu danas. kako sam naveo na kraju prethodnog poglavlja. Tako. umjesto da se bes­ korisno prepusti antinaučnim koncepcijama ο varljivom jedinstvu raznih pojava.

omogućava da se bolje ocijeni njen pravi filozofski karakter već i zbog prirodne sklonosti feno­ mena kretanja da pokažu sa neodoljivijom očiglednošću realne za­ kone osnovne solidarnosti. da mo­ ram posvetiti i ovu lekciju da ukratko izložim. pomoću osjetljivije i efikasnije manifestacije. — Uvodna razmatranja socijalne statike ili opšta teorija spontanog reda ljudskih društava. sam. vjerujem. PEDESETA LEKCIJA Kratak sadržaj. ο ovom prvom os­ novom aspektu društvene fizike. posebno dinamički dio nauke ο društvu mora sigurno privući. ipak. Uprkos njenoj sadašnjoj neminovnoj brzini. na postepenom raz­ matranju triju glavnih redova socioloških razloga koji su sve slo­ ženiji i specijalniji. naročito danas. najzad. ovaj neophodni statički uvod može da dovoljno postigne svoj stvarni cilj samo ako se ovdje on shvati prema istom naučnom kretanju koje će kasnije morati da usmjeri. ocijeniti istorijski razvoj čovječanstva. na jednom višem stupnju. zatim. osnovnu skicu prave opšte prirode te nove političke filozofije koju sam up­ ravo završio i pravog naučnog duha koji se mora naći na čelu nje­ nog kasnijeg sastava. Ipak. tako da ćemo. jednu takvu sociološ­ ku analizu. ne samo zato što neposredniji i jači interes koji ona. postepeno kompletira ove statičke pojmove. uostalom.posebnijim istraživanjima. prije nego što pristupi pravom prou­ čavanju zakona sukcesije. specijalna i metodska rasprava po­ litičke filozofije koja je najavljena u početku ove knjige. a na­ ročito biološka teorija ljudske prirode. na naj neophodnije na oznake i ostavljajući da čitalac. ocje­ njujući opšte uslove društvene egzistencije koji se prvo odnose na 220 221 . koliko to dopušta početno stanje nauke. prije svega. prema indikacijama koje daju druge nauke. Ovo kretanje se zasniva. češća i značajnija upotreba a priort razmatranja. moraju doprinjeti da se shva­ ti da su nade spekulativnog dostojanstva i jedne takve nauke veće nego što će to moći da pokaže nesavršena realizacija koju ću sada direktno skicirati i koja bi trebala. našu neposrednu i izri­ čitu pažnju. moraju da mi ovdje bitno uskrate tu važnu prethodnu operaciju. po mom mišljenju da bolje okarakteriše. neka prethodna razmatranja bez kojih nastavak našeg rada ne bi mogao biti pravilno shvaćen. koji se nužno vežu za jednu takvu temu. treba da kasnije sadrži produbljenu i razvijenu analizu svih bilo kojih uslova egzistencije koji su zajednički svim ljudskim društvima i odgo­ varajućim zakonima harmonije. su­ žavajući ih. Mada prirodne granice ove knjige i opštija namjena ove Rasprave koja njoj pripada. prirodno pobuđuje. prevashodno i isključivo. Prema raznim suštinskim motivima koji su naznačeni u pret­ posljednjoj lekciji.

tim povo­ dom. nalaze odvojeno kod drugih društvenih vrs­ ta a da tamo ne prouzrokuju slične efekte. ne samo. danas. neop­ hodan prethodni uslov stvarnog uspjeha. Treba. zatim na porodicu i najzad. bi bilo dovoljno da neposredno istak­ ne visoku iracionalnost koja je potrebna čudnoj doktrini koja jedi­ no doprinosi da društveno stanje proizilazi iz osnovne koristi koju čovjek otuda izvlači za potpunije zadovoljavanje svojih različitih ličnih potreba. međutim. što smatram korisnim da ovdje naznačim. na društvo u pravom smislu. tako kako smo je razmotrili na kraju prethodne knjige. kako sam to naznačio u pretposljednjem poglavlju. u pro­ tivnom je moglo početi da se postepeno razvija samo nakon do­ vršavanja već vrlo poodmakle društvene evolucije. Cerebralna teorija slavnog Gala bi naročito učinila. uglavnom. kada je jednom društvena egzisten­ cija uspostavljena. Ma kakva bila stvarna sna­ ga svojstvena svakom od ovih različitih uslova. i koje su se uglavnom sastojale. prirodno protivi jednoj takvoj postojanosti i najprije nalazi pravo zadovoljstvo u obavljanju svoje vlastite ak­ tivnosti samo utoliko ukoliko je ona dovoljno raznolika: ova raz­ novrsnost važi čak. koja manje naglašena kod čovjeka nego kod neke druge životinje. koja. skupom cerebralne filozofije. Uostalom. dakle. čovjek se. ova neosporna korist. u principu. sa druge stran·?. čak kod onih kojima pripisujemo ovaj zamišljeni račun. najprije razmotriti ovu snažnu prevagu čuvstvenih spo­ sobnosti nad intelektualnim. ne bi. da čak ne može da se kaže. ma kakav uticaj da joj se pripisuje. naro­ čito. razbijajuci zauvijek. Mada kontinuitet akcije čini. da daju intelektualnim kombinacijama varljivu nadmoćnog u opštem ponašanju ljudskog života. omogućava sadašnje stanje naših bioloških zna­ nja. bilo fizičkih. mo­ ralnih ili intelektualnih. Jer. Ovo je osjeća­ nje dosta slabo ukorijenjeno da bi smjeli sofisti. u bilo kojem žanru. prvi glavni pojam ο našoj pravoj prirodi.jedinku. a specijalno kod ove zadnje okolnosti. za moj pred­ met važi samo da se pokaže. tako evident­ no. ma kakve bile sposobnosti koje bi pretpostavi­ li. kao jedini potpuno karakterističan. Je­ dan takav začarani krug će izgledati utoliko odlučniji što će se vi­ še razmišljati ο pravim osobinama prvog djetinjstva čovječanstva gdje su individualne koristi od udruživanja vrlo sumnjive. Pretpostavljajući ih ovdje dovoljno datim. da neposredno nastoje da ga po­ kolebaju poričući dogmatski sličnu korist tužnom zabludom slobo­ de koja je nužno proistekla iz naše intelektualne anarhije. ovdje možemo prethodno odbaciti. dok se. da ono povećava mnogo ma­ nje sredstva nego obaveze. u većini slučajeva. zbog instinktivne sklonosti za zajedničkim životom. danas tako srećno predstavljenom. u tom pogledu. do najapsurdnijeg stepena. teže prirodno da ona uskoro dobije više prosto­ ra i više postojanosti samim razvojem koji ona daje ukupnim ljud­ skim potrebama. Bez insistiranja na ovoj vrlo specijalnoj ocjeni. prema cjelini jedne takve operacijeneizbježni uticaj najvažnijih opštih svojstava naše prirode. Društve­ nost. preu­ veličavao. ljudske vrste. čiji pojam koji je došao do svog potpunog naučnog opsega. ne bih mogao da se ovdje zaustavim na najmanjoj neposrednoj ocjeni različitih specifičnih svojstava. čak ni od strane onih koji ne bi uopšte uzeli u obzir neophodna znanja koja sada pruža. tom pogledu više nego usmjerenost intenziteta. ogromnu filozofsku uslugu. ona bi evidentno opteretila knjigu ko­ ja je već suviše velika. metafizičke zablude prošlog vijeka ο ovoj glavnoj temi koje su već empirijski opisane prema specija.nom i neposrednom istraživanju primitivnog stanja. uosta­ lom. Sto se tiče jedinke. ka danas. je realno mogla da se manifestuje samo nakon dugog prethodnog razvoja društva čije joj se stvaranje tako pripisuje. uglavnom. kao i svaka druga životinja. apsolutni uticaj potreba za takozvano stvaranje sposobnosti. kako se to još više dobro vidi u zadnjim redovima najnaprednijih društava. Dakle. teži da obuhvati totalitet ljudske vrste i prvenstveno svu bijelu rasu. vrlo je evidentno da druš­ tveno stanje ne bi postojalo nikada da je moglo da proizilazi samo iz bilo kojeg ubjeđenja ο svojoj ličnoj koristi. cio ovaj pre­ liminarni dio sociologije će moći da bude jednog dana vrlo korisno rasvijetljen komparativnom analizom različitih životinjskih društa­ va. moram samo da obavjestim da se tu obično pripisuje pretje­ rana važnost posebnom razmatranju svakog posebnog uslova. veoma spontana. svako formalno dokazivanje osnovne društvenosti čovjeka. 222 223 . u ovom odnosu. ubuduće mogla da bude nikako osporavana. jedinim putevima koji su sada sposobni da proizvedu realno i trajno uvjerenje. u tom cilju. Ova teorija je utvrdila. naučno neodoljivu društvenu težnju ljudske pr'rode: ona je čak razbila loše ocjene koje su sistematski vodile k'i tome da se ona ne prizna. kako to. pošto ovo ubjeđenje. ma kakav razvoj. mogli a da ne budu proglašeni umobolnicima. daleko od toga da može da prethodi uspostavljanju jednog takvog načina egzistencije. kao prirodna golotinja čovjeka. Ova različita osnovna objašnjenja koja su. određuje. nezavisno od svakog ličnog računa i često mi- mo najjačih ličnih interesa. s jedne strane. suvišno za sve prosvećene duhove. to je prvenstveno njihov ukupni zbir koji bi odgovarao da se ocijeni. jer se većina ovih pojedinosti. Uglavnom. korisno skicirana sadašnjom fiziologijom. što se tiče čisto fizičkih osobina. mogla bi odgovara­ ti samo specijalnoj raspravi. zdrava biološka teorija ο našoj intelektualnoj i moralnoj pri­ rodi. da bi ljudskom društvu dali osnovni karakter koji mu stalno pripada i kojeg njegov. ne bi mogao izmijeniti. sigurno. Osim ove dragocjene biološke nnalize jednostavno razmatranje sociološke filozofije. čak i onih čiji je socijalni uti­ caj najnepobitniji. međutim. njegovo manje zaštićeno i produženije djetinjstvo itd. da bi se naša prirodna društvenost učvrstila i razvila. na sre­ ću.

zaista. uglavnom. kao i sve druge realne korelacije krajnje nesavršena. nikada oslobođene ove zajedničke obaveze. Ma kakva bila. vratilo bi mu radi­ kalno jasan pojam: kao da (po jednoj korisnoj ali gruboj metafo­ ri). samo do jednostavnog predstavljanja jedne vrste transcendentnog idiotizma vječito obuzetog kontemplacijom božanske uzvišenosti. Pregledajući opštu uzlaznu ljestvicu ovog sku­ pa različitih sposobnosti. čisto prirodna aktivnost ovog uzvišenog pod­ ručja nije nikada dosta naglašena. Da bi spriječili lažnu filozofsku ocjenu ο ovoj evidentnoj osnovnoj inferiornosti intelektualnih sposobnosti koja. uostalom suviše rijetko. Ali. uostalom. u slijedećoj lekciji. ma kako malo da se ona identično produžava na određenom stepenu. evidentno da moraju zavisiti. sem ako ne pretpostavimo da naš razum ima jednu tako superior­ nu snagu da ne bi mogli ο njoj imati pojma. čak i tada kad bi za­ mislili frontalni dio da je postao nadmoćniji u cijelom ljudskom mozgu. neodoljivije nego bilo ko­ joj drugoj životinji. po svojoj prirodi. Jer. kao kod životinje. daleko od toga da realno usavršava socijalni organizam. realni stepen jedne takve inferiornosti čiji opšti pojam ne bi mogao. U ovom pogledu ljudi mogu biti. prije svega. Socijalna ekonomija bi bila. Iz toga ovdje odmah proizilazi da su skoro svi ljudi. tim povodom. Ipak. uglavnom. neophodnu obavezu da stalno upotrebljava svo­ ju inteligenciju zajjoboljšanje svoje prvobitne situacije. lako se vidi da se kod najvećeg broja ljudi. kad bi. čovjeku je upravo najpotrebnija ona vrsta aktivnos­ ti za koju je najmanje sposoban. u tom cilju. utoliko više uzvišena što ova neophodna čudna pobuda rezultira iz uzvišenijih sklonosti. smanjujući stalno trenje na našim putevima. iz odgovarajućeg dugotrajnog korišćenja ovih visokih sposobnosti. visoka važnost mnogobrojnih individualnih razlika. umjesto da poboljša kre­ tanje učinilo njegov mehanizam odmah protivrečnim sa najosnovnijim zakonima kretanja. kao što sam to naznačio u prethodnom poglavlju. koja proizilazi iz osnovnih potreba organskog života i najuniverzahnjih instinkata životinj­ skog života čiji organi. ona se neop­ hodno sastoji u jednostavnoj nejednakosti stepena kao i u svakom drugom slučaju a da najeminentnije prirode nijesu. za materijalnu aktivnost tako da sve neophodnije spekulativno sta­ nje može nastati kako treba i naročito se održati kod njih. svojstvenih našoj vrsti i čije se anatomsko sjedište nala­ zi u djelovima mozga koji su bliži dijelu prednje-gornje frontalne zone a da. vrlo nesposobni za intelektualni rad a obdareni. uglavnom. ovo novo stanje naše prirode. kod najviših umova. zaista. da bi doprinjeli os­ novnom određivanju brzine ili bolje sporosti naše socijalne evolu­ cije. da ne bi zahtijevala nikakvu drugu pobudu bar dok navika me­ ditacije ne postane dovoljno jaka što je. mnogo više zadovoljavajuća. najinteligentniji od svih životinja u čemu mu se mora priznati. isto tako. Umjesto da uzalud oplakujemo ovaj nesavladivi nesklad moramo ga pribilježiti kao prvi glavni dokaz koji je bio­ logija dala sociologiji i koji treba da radikalno utiče na opšti ka­ rakter ljudskih društava. uglavnom. ako bi se ovo idealno sma­ njenje raširilo do potpunog preokreta sličnog sastava. da bi se uzdigli do pojma čistih duhova. pošto je čovjekova inteligencija jako daleko od toga da bude spontano istaknuta da bi njena malo trajnija aktivnost mogla da se vješto podnese bez neodoljivog umora kojeg jaka i stalna stimulacija može jedino da spriječi ili ublaži. njihova aktivnost. bez sumnje. međutim. tako je on. čak u naj uzvišenijim slučajevi­ ma. kod prve od životinja. aktivnosti stalni cilj i određeni pravac bez kojih bi se ona obavezno izgubila u nejasnim i nepovezanim apstraktnim spekulacijama. kod većine ljudi. Fizičke nesavršenosti i moralne potrebe njegovog položaja mu nameću. ali ova harmonija je. za vrstu kao i za jedinku. ova prevaga strasti mogla biti manje naglašena što naša mašta može lako da pretpostavi. uskoro nepodnošljivi zamor: tako se prvenstveno na njihov rad primenjuje taj dolce far niente. u glavnoj čovjekovoj prirodi. uzaludne i skoro glupe. naučno klasirani prema uzvišenosti ili rastućoj specijalnosti osjećajnih sposobnosti sa kojima je zaista nastala in­ telektualna pobuda. prema slavnoj Gall-ovoj teoriji. bez sutnnje. već. Najmističniji napori teološke ekstaze. po jednoj žalosnoj koincidenciji. pravi. doveli. u tom pogledu. pod­ nijeti nikakav racionalni prigovor. Individualna čovjekova priroda postaje. koji su potpuno oslobođeni svih organskih pot­ reba i strani svim ljudskim i životinjskim strastima. tako su naj utopističkija sanjarenja neiz- 224 225 . Pošto su intelektualne sposobnosti prirodno najmanje energične. neophodno podređuje njihovu naglašenu aktivnost neophodnoj ja­ čoj pobudi najprostijih osjećajnih sposobnosti. nezavisno od evidentne snage koju ćemo prepoznati u sličnoj stvari. što bi. shvatajući da je na intelektualne sposobnosti prenesen spontani uticaj naših osjećajnih sposobnosti.naročito u najobičnijim slučajevima gdje nikakav instikt nije vi­ soko izražen. osim nekih rijetkih i kratkih zanosa ove čiste teorijske aktivnosti koja uvijek karakteriše ljudsku vrstu sa- mo grubom ali snažnom stimulacijom. kao što svako može da to prizna. važno je sada do­ dati da može samo da se žali. intelektualna tenzija obično održava. pripadaju zadnjem dijelu moz­ ga. izaziva. izvjesna harmonija. univerzalni i karakteristični izraz koga su sva doba civilizacije svuda reprodukovala u manje više naivnim oblicima. da se da njenoj. samo poslije snažne heterogene pobude koja se neprestano održava ma­ nje uzvišenim ili jačim sklonostima. moglo bi se dos­ pjeti da ga tamo potpuno nestane. bilo kojoj. sadašnja prevaga naših osjećajnih sposobnosti nije samo neophodna da bi izvlačili stalno našu slabu inteligenciju iz njene urođene letargije. je naročito. postepene modifikacije ljudske egzistencije u toku pri­ rodnog toka naše socijalne evolucije: tako da.

samo novo nehotično svjedočene težnje koja je karakteristična za nejasne i apsolutne koncepcije. dakle. sis­ tem ličnih sklonosti čija je uobičajena prevaga toliko neophodna koliko neizbježna bez čega bi socijalna egzistencija mogla imati sa­ mo nejasni i neodređeni karakter koji bi odbio svako redovno pred­ viđanje serije ljudskih radnji. uglav­ nom je obično održavaju protiv osnovne suprotnosti najjačih indi­ vidualnih instikata. i. striktnu obavezu da volimo naše bližnje kao nas same 1 . pošto prvi može eviden­ tno da rezultira samo iz onog zajedničkog što drugi nudi kod raz­ nih jedinki. nostima koje se direktno odnose na društvenost. ο čovjeku. da se pre­ pusti jalovim žaljenjima na ovu pretjeranu prevagu osjećajnog ži­ vota upoređenog sa intelektualnim životom. u odnosu na druge. ostaje neospor­ no da pojam opšteg interesa ne bi mogao imati nikakvog razum­ nog smisla bez pojma posebnog interesa.bježno podređena neodoljivom carstvu realnosti da je ona morala ostati neprimijećena ili nepoznata. Ma kakva mogla biti snaga simpatičnih osjećanja u jed­ nom idealnom popravljanju naše prirode. Dakle. na svaki dru­ gi način. potpuno poročna. se uvijek povećanim radom našeg uma. prema ovoj zdravoj biološkoj teoriji. treba ipak prizna­ ti. elementarna ekonomija našeg društvenog organizma je si­ gurno ono što ona mora da bude. u tom smislu. u sklopu našeg moralnog organizma. najosnovnije pravilo sa ovim pravim stepenom pretjerivanja koji neophodno zahtijeva označavanje bilo kojeg tipa pod kojim će real­ nost biti uvijek suviše sačuvana. iznad svega. treba prvo shvatiti. vidi se. prizna­ ti. osim opšteg uticaja osjećajnog života nad intelektual­ nim. uglavnom. pos­ tepeno smanjiti jedan takav neophodni uticaj ili bolje da ova sla­ bo ispravljanje rezultira prirodno iz kontinuiranog razvoja ljudske civilizacije koja. da naše razne društvene naklonosti. da bi bilo nemoguće da se jasno shvati. Kada nam je moral naprednih naroda propisao. u ovom odnosu kao i u prvom gore razmotrenom gledištu. među uskim granicama. mada uostalom. kao i da hotimice učestvujemo u njihovim radostima da bi ponekad zaboravili. se sasto­ ji u tome što. Ali. poštovani Trasi (Tracy) je vjerovao da mora da mnogo više voli neodređeno pravilo svetog Jova­ na: Volite jedni druge. na nesreću vrlo inferiorne u dstrajnosti i sna­ zi prema našim lično čistim naklonostima mada zajednička sreća mora. uglavnom. samo su1 U ovom lijepom uobičajenom pravilu. tim povodom. uglavnom nemoguće bez navike za intelektualnu meditaciju. u čemu i kako bi onaj koji sebe ne bi uopšte volio mogao da voli drugoga? Tako. uostalom. uprkos ovog pretpostavljenog utica­ ja. da mi zaista možemo. kao što je to zahtijevala priroda subjekta. nikada željeti drugima ono što želimo nama samima. nikakav drugi realni cilj osim onog da se ublaži i izmijeni. u ovom uzvišenom pravilu lični instinkt ne prestaje da služi kao vodič i mjera društvenom instinktu. danas. na najljepši način. Po motivima koji su bitno analogni oni­ ma iz prethodnog objašnjenja lako je razumjeti. neopozivo izrekla pravilnu osudu stvarajući. on je formulisao. Ma kakva bila ka­ pitalna važnost ovog neophodnog ispravljanja bez kojeg bi naša moralna egzistencija bila sigurno nerazumljiva. Mi smo danas. zavisiti od stalnog zadovoljavanja prvih koje same. 226 227 . Drugi glavni karakter prema kome treba da imamo obzira. u tom pogledu. mogla ukinuti u nama neizbježna prevaga ličnih interesa radikalno bi se porušila naša moralna priroda umjesto da je poboljšamo. međutim. može da nam omogući da dovoljno ocijenimo. ali cerebralna fiziologija im je naročito. zauvijek. zaista. teži sve više i više da mu podvrgne naše naklonosti kako ću to specijalnije iznijeti u slijedećem poglavlju. kao kod prvog radikalnu potrebu jednog takvog uslova čiji se sami stepen može razumno žaliti. izuzev rijet­ kih i jako sporednih slučajeva gdje istančanost moralne finoće. pošto su nas prvo spontano dovele do socijalnog stanja. promašen jer. upravo najegoističniji. da se promijene u nejasnu i jalovu milostinju koja je neizbjež­ no lišena svake velike praktične efikasnosti. Jer. slobodni da metodski raspravljamo ο zabludama i metafizačkim sofizmima koji su u prošlom vijeku nastojali da dogmatski svedu sistem naše moralne prirode na sami egoizam nepoznavajući temeljno ovu divnu spontanost koja nas čini da neodoljivo saosjećamo u bilo kojim bolovima svih osjećajnih bića. uprkos pravim žalbama koje može izazvati pre­ tjerani uticaj privatnih nad društvenim interesima. na njihovo mjesto vjernije predstavljanje ljudske prirode. koje svaka metafizička filozofija spon­ tano uliva čak i najboljim duhovima. daleko da je konstitucija čovjeka. stalnu brigu našeg vlastito« očuvanja. imaju. istinu govore­ ći. sred­ stva za sreću kojima mi ne pridajemo skoro nikakvu ličnu važnost. pošto socijalna osjećanja. neospornu nadmoć nad najplemenitijim sklo-. naročito. u skupu socijalnih osjećanja. na manje više dubokom stepenu. realne inverzije osnovnog reda. nikada nijesmo sigurni da se bojimo. ne bi mogli. prema ovom glavnom as­ pektu. Ova čudna pretjerana ljubav je. u protivnom. Kad bi se. Ocjenjujući kako treba veliki sociološki uticaj ovog zadnjeg velikog biološkog podatka. bi uskoro težila. cilj principa bi bio. najzad. Tako. Treba. postoji žaljenja vrijedan. nama sličnim. na sreću. od tada lišena neophodnog upravljanja. Skodska škola je već dobro skicirala opovrgavanje ovih opasnih nastranosti. u njihovu korist. najniži instinkti. osim stepena koji bi jedino mo­ gao biti drugačije zamišljen a da ne odgovara. da ova neophodna prevaga ličnih instikata može sama utisnuti u našu so- cijalnu egzistenciju jasno određen i jako naglašen karakter određu­ jući stalni i snažni cilj u diretnoj i stalnoj upotrebi naše individual­ ne aktivnosti. ra­ di prethodne sociološke ocjene naše individualne prirode.

nasuprot. pojmovi koji se direktno odnose na jedinku. i tu mora imati duboko aktivnih u njemu. društvene sklonosti su jedine koje su osobito spo­ sobne da proizvedu i održe ličnu sreću. 1 228 229 . umjesto što je morao da se bori protiv političke iner­ cije koju oni spontano teže da proizvedu u većini slučajeva. kad bi čovjek postao blagonakloniji. tj. čak ako apstrahujemo — neodoljive potrebe njenog materijalnog opstanka. odnos nije manje tačan recipročno mada on tamo treba da bude manje vrije­ dan pažnje. direktnom povećanju prirod­ ne naklonosti. čovjekom dominira ili mora. Nasuprot. koliko je to moguće. zaista. da počivaju samo na pogrešnoj filozofskoj ocjeni: umjesto da odgovaraju čistom intelektualnom razvoju. prvog obavezno inspirisanog naročito čis­ to ličnim instiktima i drugog spontanom kombinacijom intelektual­ nih aktivnosti sa raznim društvenim instinktima 1 . svom nužnošću uvijek manje više potčinjen neizbjež­ noj premoći ličnog instinkta. obično u korist osnovnog poretka. Moralne zamjerke koje su se najpravednije uputile intelektualnoj kulturi izgledaju mi. nego i u tome što ova ne bi više bila tako apsorbovana od strane discipline. treba shvatiti prema razumnom približavanju ova dva slučaja. jedini sposobni da utisnu na društveni život stalni impuls i pravilan tok. izolovani čovjek i čiji um nije uopšte probuđen. radi našeg glav­ nog predmeta. u većini slučajeva. je. direktno jača svojim postepenim sadrža­ jem: i. To su. najnezainteresovanijim. u stvarnoj ekonomiji ovog os­ jećajnog života. uprkos. samo kroz stalni rad kojim um. međutim. dominirati skup njegovih ličnih instikata koji su. Ali. U svakoj drugoj hipotezi. društvena evolucija bi sigurno bila brža nego što nam to istorija označava. simpatični instinkt i intelektualnu aktivnost kao naročito određeni da uzajamno dopune njihov zajednički socijalni nedosta­ tak. na umove koji su mnogo niži od njihovih socijalnih funkcija čija je malo naglašena spontanost vi­ še zahtijevala vještačku stimulaciju koja je prouzrokovana najener­ gičnijim sklonostima. tj. neophodnog početnog motora stvar­ ne egzistencije. Takve su. ostaje. prema prvom aspetku. u socijalnoj praksi. Ali ova iluzija sadrži samo pogrešnu oc­ jenu mnogobrojnih intelektualnih i društvenih reakcija koje obavezno određuju vrlo razvijenu civilizaciju u samim radnjama koje izgledaju kao najjednostavniji proizvodi direktnog samoljublja. ovog duplog regulatorskog uticaja čije postupno širenje čini tako prvi prirodni rezultat opšteg razvoja čovječanstva. Ne može se. neizcrpne želje koje su inspirisane društvenim zbližavanjem i uzne­ mirenim predviđanjem naše urna koja. mada tako ojačan. kako će to tačnije prikazati slijedeća lekcija. koja je neophod­ na mada nesavršena. što se tiče onih koji se odnose na porodicu u užem smislu nakon što su se tako dovoljno razmatrali. svoje uobičajene hladnoće može tako srećno da pomogne održanju dobre društve­ ne harmonije kao življije i manje trdoglavije sklonosti. obič­ no. čak i apstrahujući svako iracionalno pretjeri­ vanje. daleko od toga da bude savladan od bilo kojeg individualnog antagonizma. Ako se mora. dva glavna regulatora ljudskog života. je­ dan za drugi. bilo da čini čistijim i življim uobičajeno osjećanje određenih reakcija raznim društvenim kontaktima. prema prvom elementarnom aspektu. ne treba više sumnjati da svaki plemeniti intelektualni polet ne teži direktno da učini prevagu osjećanja opšte simpatije. ne bi mogla da se raz­ vija kako treba bez određene podloge univerzalne naklonosti koja jedino može da pribavi njenom slobodnom poletu dosta uzvišeni cilj i dosta široku upotrebu. glas često ugušen čak i kod najboljih priroda gdje on rijetko usp jeva da direktno upravlja ponašanjem. ipak. bilo da povećava vlast čovjeka nad njegovim stras­ tima. po svojoj pri­ rodi. da je njen polet mogao da zavisi isključivo od najsna­ žnijih instinkata. Istovremeno. uglavnom osnov­ ni karakter naše društvene egzistencije. uglavnom sugeriše potrebu i misao ο postepenim promjenama ljudskog položaja. a. U tom smislu. čak u obrnutom smislu. se. više osporavati stalna dupla harmonija koja direktno veže. naroči­ to. da mora da se trudi da je stalno nameće energičnoj prirodnoj premoći egoističnih sklonosti. da ga zamislimo in­ teligentnijim ne samo zbog bolje upotrebe do koje bi onda spon­ tano došlo njegove stvarne inteligencije. pošto njihov simultani us­ pon. jasno priznati da nijedan veliki um. ο drugom opštem redu koji je označen u početku ovog poglavlja. dak­ le. uglavnom. za opšte ponašanje čovjekovog života. jedino prih­ vaćenom. intelektualni rad mu je spontano antipati­ čan. intelektualnu aktivnost i socijalni instinkt čiji osnovni uticaj. najčešće se vjeruje da duh inovacije rezultira. kao i svaka druga životinja. Ova dupla opozicija nam već označava pravu naučnu klicu osnovne borbe čiji ćemo stalni razvoj morati uskoro da razmatramo između duha oču­ vanja i duha poboljšanja. one se. dakle. Prvi cilj univerzalnog morala što se tiče individue se sastoji naročito u povećanju. tj. elementarnih razmatranja soci­ jalne statike. Sada moramo pristupiti sličnoj naučnoj ocjeni. nasuprot. Može se. iz isključivo ličnih interesa. dvije vrste prirodnih uslova čija kombinacija određuje. Sa jedne strane čovjek mo­ že biti srećan. realno primjenjuju. jer svaki pravi intelektualni razvoj je na kraju ravan. izuzetno konzervativan. upravlja. manje više. ne samo odstranjujući ego­ istične impulse već inspirišući. ipak. i prije prelaska na definitivna objašnjenja neposredno vezana za opšte društvo. ima. zaista. uopšte. to bi uglavnom bilo ravno. Izuzev neizbjež­ nog kretanja koje je periodično izazvano prvim materijalnim potreba­ ma. samo čisto osjećajnih sposobnosti čija neophodna prevaga utvrđuje cilj i pra­ vac društvenog stanja. prirodnu mudru osobitu ljubav koja. reći da.više slab efektivni intenzitet ovog neophodnog regulatora čiji ja .

Teški udarci koje da­ nas prima ova osnovna institucija moraju se. Radikalnom nesavršenošću ljudskog karaktera. ne samo razlikama već i bilo kojim nejednakos­ tima koje ne bi moglo tu biti pravog društva bez stalne saradnje u opštem poslu koji se vrši različitim sredstvima koja su dovoljno podređena jedna drugima. svako društvo. naučni duh uopšte ne dozvoljava da se ljudsko društvo posmatra kao da je stvar­ no sastavljeno od jedinki. U ovom se poglavlju jedino radi ο posmatranju po­ rodice sa naj elementarni j eg aspekta. Ova savršena intimnost je mogla da se uspostavi u običnoj porodi­ ci samo poslije snažne spontanosti zajedničkog cilja koji je kombinovan sa osnivanjem. Samo tako čovjek počinje realno da izlazi iz svoje čiste personal­ nosti tako što prvo uči da živi u drugome pokoravajući se svojim najsnažnijim instinktima. da se pretenduje da se direktno dotakne društveni život bez neizbježne pripreme do­ maćeg života. dakle. čak i najskučenije. Nijedno drugo društvo ne bi moglo biti tako intimno kao ova divna prosta kombinacija gdje se vrši jedna vrsta kompletne fuzije dviju priroda u jednu. da je ljudima potrebno da uopšte ne žive između sebe na suviše familijaran način da bi mogli podnositi uzajamno razne osnovne nesavršenosti naše moralne prirode. u svakoj velikoj epohi razvoja. poligamija zaostalih naroda mora tu obavezno utisnuti u porodicu jedan sasvim drugačiji karakter od onog koji ona manifestu]e kod nacija koje su toliko napredne da su već stigle da ostvare potpuno monomni život ka kojem uvijek teži naša priroda. može jedina. prvom glavnom osnovom socijalnog duha. u svakom pogledu. bi­ lo naročito osjećajne. prema evidentnoj potrebi. Jedna takva koncepcija predstavlja. dvostruki glavni odnos koji sa­ činjava porodicu bude nastavio da se intelektualno zasniva samo na religioznim doktrinama. koju je obavezno sačinjavao dio robova. Međutim. ne manje prirodni. bilo intelektualne. opasni samo zbog sadašnje nemoćne oronulosti vjerovanja na kojima još isključivo počivaju porodične ideje kao i svi drugi socijalni pojmovi. osim redovnih izmjena koje mora postepeno da podnosi spontanim tokom ljudske evolucije. Moramo ovdje sagledati ovaj elementarni pojam prema političkoj tački gledišta u tome da porodica prirodno predstavlja pravu neophodnu klicu raznih glav­ nih dispozicija koje karakterišu društveni organizam. bile iznutra uz­ burkane dubokim uobičajenim razmiricama koje je. kao što ima realnih opasnosti u praktičnom redu. osnovni porodični duh sa izmjenama koje odgovaraju modernom karakteru socijalnog organizma. bez sumnje. Ali ovdje mo­ ramo napraviti totalnu apstrakciju od ovih. ovaj neophodni prelaz se uvijek reprodukuje. uglavnom. ubuduće. posmatrati kao najstrašniji simptomi naše prolazne težnje za društvenim poremeća­ jem. stara porodica. gdje je priroda napravila sve bitne troškove institucije. tako da bi skup naše vrste mogao biti zamišljen kao postepeni razvoj u počet­ ku jedinstvene porodice kad lokalne razlike ne bi suprostavile su­ više prepreka jednoj takvoj pretpostavci. bilo kojih. Prema jednoj takvoj 231 230 . nužno trpi postepeno manje više duboke izmjene čiji mi skup izgleda da pruža. dakle.Pošto bilo koji sistem koji mora obavezno da bude sastavljen od elemenata koji su uglavnom homogeni sa njim. opšti sastav ljudske poro­ dice. Postoji tamo toliko naučnih smetnji koje bi valjalo prevazići u teorijskom redu. različitih promjena čija realna ocjena pripada direktno istorijskom dijelu ovog poglavlja. ili prirodnog razvoja društvenih osjećanja. najtačniju mjeru realne važnosti ukupne promjene koja je tada izvršena u odgovarajućem društvu. pripisuje. naj kompletni ja moguća rea­ lizacija ovih elementarnih uslova pripada neizbježno samoj porodi­ ci. i u jednom drugom slučaju. tako duboko udruživanje. daleko od toga da bude nepromjenljiv. prije svega. bilo sa aspekta elementarnih pojmo­ va osnovne harmonije. Isto tako. pretjerana prolazna prevaga porodičnog duha neće je učiniti uvijek manje i. zaista. Pozitiv­ na filozofija. Obično životno iskustvo samo suviše potvrđu­ je. Pravo društveno jedinstvo se sastoji si­ gurno u samoj porodici koja je najmanje svedena na osnovni brač­ ni par koji čini njegovu glavnu osnovu. neophodnog pos­ rednika između ideje jedinke i ideje vrste ili društva. ona će obavezno učestvovati. vlast šefa mnogo manja. individualne divergencije su obično suviše naglašene da bi dopustile. Tako. ne­ moguće izbjeći kada se želi ostvariti varljivo pomirenje dva tako nespojiva kvaliteta kao što su intimnost i širenje ljudskih odnosï. po svojoj prirodi. tj. što je obavezno zajedničko za sve socijalne slučajeve posmatrajući do­ maći život kao konstantnu osnovu socijalnog. na bilo ko­ jem stepenu. tako prirodno reorganizacijska u ovom pogledu kao i u svim drugim. Neke varljive pojmove koji se stvaraju danas ο društve­ noj jednakosti. konačno prenoseći skup so­ cijalnih spekulacija iz domena nejasnih idealnosti u polje nepobit­ nih realnosti. morala se. jedne neophodne subor­ dinacije. Ali takvi napadi koji su prirodni nastavak neizbježnog pretje­ rivanja revolucionarnog duha zbog naše intelektualne anarhije su. radikalno razlikovati od moderne porodice prvenstveno sve­ dene na direktnu rodbinu osnovnog para ili na prvi stepen srod­ stva i u kojoj je. pored ispravnih prekora koje je mogla često zaslužiti radi razniz razloga. Prirodnim tokom socijalne evolucije. uprkos velikoj moći specijalne veze koja ih ujedinjuje. da porodice postaju plemena kao ova što postaju nacije. ustvari. učvrstiti na zaista neoborivim prirodnim osnovama. Sa bilo kog aspekta ga posmatramo. Zna se da su same religiozne zajednice. Ovo osnovno razmatranje ne mora samo da bude primijenjeno u ovom fiziološkom smislu. Dok. Tako npr. u onome što ona pruža. uostalom. u povećanom nepovjerenju kojeg takvi principi mora­ ju neopozivo trpjeti u sadašnjem stanju ljudskog razvoja.

u suviše zgodno vrijeme. ovaj duh se sastoji uvijek u ovoj neizbježnoj prirodnoj podre­ đenosti žene čovjeku čiji neizbrisivi karakter reprodukuju sva do­ ba civilizacije pod raznim oblicima. Da bi ove naizmjenične promjene koje neprestano teže da razviju glavnu prirodu ove osnovne veze nijesu danas uopšte stigle do njihovog kraja. takav kakvog ga je katolicizam konačno nap­ ravio. u jed­ noj moralnoj situaciji vrlo sličnoj onoj iz glavnih vremena grčke filozofije gdje je instinktivna i neprimijetna težnja za hrišćanskim preporodom porodice i društva već stvarala. Ako sociološko poređenje ovdje mora. duboko preko­ reni ako su se samo tako naučno pokoravali oni sami. a time po­ rodice. U čemu se. najsnažniji instinkt naše animalnosti. da uvijek pristu­ pi od cjeline ka detaljima. zaista. zadovoljen i suzdržan u isto vrijeme. u tom pogledu. isto tako. koja je glavni princip braka. u nekom pogledu uporedivog sa ljudskim društvom. uostalom. institucija braka je obavezno izložena kao i sve druge. Među­ tim. kao u većini slučajeva. što će odmah težiti da neopozivo eliminiše sve sofističke grd­ nje inspirisane neznanjem ili izopačenošću i čiji bi jedini praktični rezultat mogao biti samo degradiranje čovjeka pod izgovorom da ga usavrši. vaspitanjem mladih. U svakom životinjskom car­ stvu izvjesni primitivni stepen dobrovoljnog društva. u isto vrije­ me fizičkih moralnih koje kod svih životinjskih vrsta a naročito kod 232 233 .tački gledišta. njen pravi opšti karakter. spontanim promjenama postepenog toka ljudske evolu­ cije: moderni brak. Ali apsolutni duh naše političke filozofije koji suviše dopri­ nosi da se tim povodom pomiješaju jednostavne spontane promjene sa ukupnim poremećajem institucije. pošto posebno proučavanje ovih bilo kojih promjena mora obavezno biti podređen opštoj koncepciji još duboko nepoznatoj. to je da. čak i poslije pojave mo- nogamije. U svakoj hipotezi tužna fatalnost nije uopšte dozvoljava­ la da se nadamo da će osnovna institucija braka sama izbjeći revolu­ cionarni potres koji su svi drugi društveni pojmovi morali da pod­ nesu zbog neizbježne dekadencije teološke filozofije koja im je slu­ žila tako opasno kao isključiva osnova. sramnim strastima za koje su se trudili da izazovu kod drugih. Kad pozitivna filozofija bu­ de mogla direktno da preduzme da zauvijek konsoliduje ovu neop­ hodnu podređenost polova. to ne bi moglo biti nikako ospo­ reno. radikalno se razlikuje. da će nova politička filozofija znati da ga definitivno zaštiti od svake ozbiljne anarhične težnje oduzimajući joj zauvijek ovaj lažni religiozni karakter koji može danas da samo služi da je kompromituje. prema njenoj osnovnoj težnji koja je objašnjena u četrdeset osmoj lekciji. iz raznih razloga. naročito pre­ ma važnoj Galovoj teoriji. svom nužnošću ostati. kao i kod svakog drugog glavnog pre­ dmeta. u tom pogledu. Sve što može da se sada garantuje. radikalnih razlika. obnavljajući. čak i vrlo nesavršenom. bili su. je spontano upravljan na način da postaje osnovni izvor najslađe harmonije um­ jesto da uznemiri svijet svojim jakim izlivima. one će. uglavnom mo­ raju sastojati ove neizbježne kasnije promjene modernog braka. antičke zablude su direktno pokušali da bace metafizičku sjekiru do ovih elementar­ nih korijena društvenog poretka. tačno poznavanje čovjekove prirode praćeno razboritom oc­ jenom ukupnog društvenog razvoja i opšte faze koju on sada ostva­ ruje. Ne bi mogli da se suviše s poštovanjem divimo ovoj univerzal­ noj prirodnoj sklonosti. Bez sumnje. da bi je odmah vezao za postojanu osnovu koja pruža realna poznavanja individualnog i društvenog organizma. od kojih jedn:i osniva porodicu dok je druga održava. počinje da naučno izriče pravednu osu­ du ovih revolucionarnih varljivih dekalamacija ο tobožnjoj jedna­ kosti dvaju polova dokazujući direktno. bar privre­ menog. uskoro prvi opšti smisao. stalno saglasne sa nepromijenjenim osnovnim du­ hom institucije koji jedini čini ovdje naš glavni predmet. prema očiglednoj prirodi teme čiji neodo­ ljivi naučni autoritet ne bi nikada mogao da bude bolje izražen nego u jednom takvom slučaju. u stanju braka. nasuprot tome. prvoj neophodnoj osnovi svakog društva po kojoj. Smjeli sofisti koji danas. sa punom sigurnošću. ma kako duboke da možemo zamisliti ove spontane promjene. ili žalosno slijepi ako su. bez sumnje. da bude ograničeno na ptice i naročito na sisav­ ce. od rimskog braka kao i što se ovaj već znatno razlikuje od grčkog braka a oba još više od egipatskog ili orijentalnog braka. bilo anatomskim ispitiva­ njem bilo fiziološkim posmatranjem. da velika društvena reorganizacija odre­ đena za naš vijek mora. u toku ovog drugog in­ telektualnog interregnuma uglavnom slične zablude kako to naro­ čito svjedoči slavna Aristofanova satira gdje je svaka sadašnja razvratnost unaprijed tako oštro žigosana. i tamo je uvijek određeno prvo polnom vezom a zatim. Mi smo danas. neizbježno počinje od ove tačke biološke uzlazne ljestvice gdje pres­ taje svaki hermafroditizam. uglavnom. pravog sistema društvene reorganizacije pod prijetnjom da se zavede ljudska imaginacija u opasnu i iracionalnu potjeru neodređenih i nejasnih utopija koje su jedino pogodne da bezeiljno pomute realni život. samo propu­ stili nevoljnom širenju anarhične rutine svojstvene našoj nesrećnoj epohi. sociološka teorija porodice može biti bitno svedena na racionalno ispitivanje dva osnovna reda neizbježnih odnosa i to: podređenost polova a zatim podređenost starijima. to je uglavnom što ove dvije velike klase viših životinja mogu same ponuditi dovoljnu realizaciju ovog dvostrukog elementarnog karaktera. uprkos našem uzaludnom hvalisanju moderne nadmoćnosti. Već zdrava biološka filozofija. njeno polazište će biti. označiti u jednom takođe važnom smislu. to je ono u čemu socijalna fizika mora danas da racionalno zabrani direktno ispitivanje kao jako prevremeno. čija će nam istorijska analiza označiti. obaveznog principa svake domaće podređenosti.

mada ovaj pol neizbježno učestvuje. sam namjerno odbacio vulgarno razmatranje čisto materijalnih raz­ lika na kojima iracionalno počiva jedna takva fundamentalna pod­ ređenost koja. suviše neo235 234 . sa so­ cijalne tačke gledišta. manje naglašena kod muškarca nego kod bilo koje druge životinje i da izvjesni spon­ tani stepen spekulativne aktivnosti čini glavni cerebralni atribut čo­ vječanstva kao i prvi izvor duboko označenog karaktera našeg so­ cijalnog organizma. Neosporno je. najvažniji i naj naglašeniji neosporno dokazuje. Od ova dva opšta atributa koji razdvajaju čovječanstvo od animalnosti. od jedne vrste neprekidnog stanja djetinjstva koje ga udaljava još više u najvažnijim odnosima. priznali smo. isto tako. na svoj način. uvidjeli. jedna osnovnu inferiornost a druga sekundar­ nu superiornost ženskog organizma posmatranog sa društvenog gle­ dišta. Glavna razmatranja koja su naznačena u prvom dijelu ovog poglavlja. Međutim. u pro­ tivnom. Na drugom mjestu smo. prirodnu potčinjenost sta­ rijima. jedinu vrstu podnošljive sreće za njih. više razuma. uopšte. Razmotrimo sada. prema prethodnim indikacij ama. uspostaviti. radi ove kratke ocjene društvenih atributa svakog pola. da se dosta dostojno razumije so­ cijalni. u opštem tipu čovječanstva. Komparativnim ispitivanjem ovog velikog prirodnog odnosa. Dopunjavajući. čak i u umjetnosti. Tako. kao obavezno sa­ stavljen. neposredno u principu. teško narušavajući porodicu i društvo. i uz pomoć naj­ povoljnijih okolnosti. Ovdje su zablude. ovu neophodnu naučnu ocjenu. Ta­ ko. Prirodna disciplina je. za pametni razvoj vlastite prirode. bile one svedene na najelementarnije stanje i koje se isključivo od­ nose na opšte upravljanje obične porodice. prvenstveno kod naše vrste. opšti pravac koji se uvijek prvobitno širi. međutim. tako superiornije nad muš­ karcima većim prirodnim poletom simpatije i društvenosti. se ne može danas oz­ biljno osporavati evidentna relativna inferiornost žene koja je sas­ vim drugačije sposobna od muškarca za neophodni kontinuitet kao i za visoki intenzitet mentalnog rada. u ovom pogledu kao i u drugom. čak i suviše isključivo način koji ne omogućava. duboko razdvajaju jedan pol od drugog uprkos opštoj nužnoj premoći posebne vrste. od idealnog tipa rase. prema ovom prvom aspektu. Približavajući. proizišle iz naše in­ telektualne anarhije sasvim druge vrste nego u prethodnom sluča­ ju. mora biti. Najvažnije iskustvo je uvijek savršeno potvrdilo u jedna­ kosti položaja između polova. mogli bi samo da im uskra­ te.ljudske rase. u tom pogledu. ovu organsku neospornu potčinjenost ženskog genija. jer dvije bitne strane ovog ispitivanja mogu. lični instinkti obavezno upravljaju simpatičnim ili socijalnim čiji uticaj samo može i mora da izmijeni bitno utisnuto upravljanje sa prevagom prvih a da ne mogu i ne moraju nikada da postanu uobičajeni motori stvarne egzistencije. na bilo kojem stupnju. uostalom. zajedno sa ovim zakonima. Najprije uzimajući u obzir opšti odnos između intelektualnih i osjećajnih sposobnosti. vrlo teške. u osnovnoj ekonomiji porodice a zatim i društva. tj. uopšte. svom nužnošću iz suviše hladnog ili suviše grubog razuma koji obično karakteriše jači pol. koliko je to moguće. neizbježnu i neprocjenjivu nadmoć muškog pola. čak nezavisno od materinskih bri­ ga koje evidentno čine njenu najvažniju i najblažu posebnu predo­ dređenost ali na kojima se insistira obično. ο sociološkom ispitivanju našeg individualnog sastava već bi omogućila da korisno skiciramo jednu takvu filozofsku rad­ nju. prirodnu korealizaciju između dje­ ce i roditelja koja zatim generalizovana u cijelom društvu uvijek u njemu proizvodi. tako važnog mada sporednog. bilo zbog najmanje unutrašnje snage njenog uma bilo zbog njene življe moralne i fizičke osjetlji­ vosti tako antipatične svakoj apstrakciji i svakom zaista naučnom naporu. snaž­ nijim i dirljivijim neposrednim izazivanjem socijalnog instinkta. njihova vlastita i glavna funkcija. jednom riječju. u stvarnom sistemu našeg osjećajnog života. pozitivna biologija konačno teži da ženski pol predstavi. prema prethodnom. Jedini mogući rezultati jedne besmislene borbe protiv pri­ rodnih zakona koji bi od strane žena pružili nova nehotična svje­ dočenja njihove vlastite inferiornosti. sociologija će prvo pokazati radikalno neslaganje svake socijalne egzistencije sa ovom varljivom jednakošću polova karakterišući specijalne i stalne funkcije koje svaki od njih mora isključivo ispuniti u prirodnoj ekonomiji ljudske porodice koja či­ ni da spontano doprinose zajedničkom cilju duboko različitim putevima a da njihova obavezna podređenost nikako ne može da škodi njihovoj stvarnoj sreći. drugi osnov­ ni elemenat ljudske porodice. priroda posla tu naročito zahtijeva neumornu pažnju na skup najkomplikovanijih odnosa čiji nijedan dio ne smije biti zanemaren i istovremeno objektivniju sa­ mostalnost duha prema strastima. bitno vezana za najplemenitija svojstva naše cerebralne prirode. uprkos ljubaznih osobina koje obično odlikuju njena duhov­ na i graciozna djela. kao što su one inferiornije od njih što se tiče inteligencije i razuma. uporedno sa drugim. radikalna nesposobnost ženskog pola je tamo još više naglašena. direktni i lični poziv ženskog pola. Vidi se da. kod jednog i kod drugog pola. ovdje gore. mora prirodno biti da neprestano mijenja. dok drugi karakteriše direktno neophodnu regulatorsku funk­ ciju zauvijek namijenjenu ženi. ustvari. izuzetno vezanoj. da se može naročito direktno procijeniti srećna društvena predodređenost izuzetno rezervisana za ženski pol. da obavezna prevaga ovih drugih u cjelini naše prirode je. da. sa slične naučne tačke gledišta. da su žene. analizu polova analizi starosti. Sto se tiče bilo kakvih funkcija upravljanja. ustvari. nepromjenljiva stvarna ekonomija ljudske porodice ne bi mogla nikako biti realno promijenjena ako ne pretpostavimo varljivu transformaciju našeg cerebralnog orga­ nizma. sa drugog osnovnog aspekta.

koji se neophodno moraju. bez sumnje. na istom stepenu. međutim. uglavnom akumuliranih za tu namjeru rušeći tako redom. u stvarnom razvoju socijalne evolucije. ovom elementarnom modelu. težnje koja nas jedino može ovdje da okupira. čak i zbog izuzetnog stanja ko­ je je omogućilo uspon takvih maštanja. su obi­ čno vrlo superiorne da bi se najeminentniji reformatori usudili da 236 237 . Mada naša intelektualna anarhija može dati. uostalom. ukratko. da tako kažemo. sav sistem domaćih kao i sistem društvenih pojava. konačno proizvedene postepenim tokom događaja. U kojem drugom socijalnom slučaju bi se mogla naći. poslije koje bi mu ostalo samo da proglasi. u raznim oblicima odlučnu počast savršenosti ovog osnovnog tipa ko­ jeg je čovjek nehotice uzeo kao model kada je htio da mašta. koliko je moguće. ovo srećno svojstvo bi sigurno rezultiralo. u tom pogledu. argu­ mente i već raspoložive nadrifilozofske javni razum ma koliko mu ipak još bio nesavršen razvoj. danas se ne mora­ mo plašiti da duh metafizičke zablude može realno preći ni na ka­ kvu dogmatsku koncepciju socijalne jednakosti između generacija. dati mnogobrojne i važne prilike da uvidimo. da sastave porodicu prema slici društva. Mada je svako formalno ispitivanje takvih pretjerivanja bilo sigurno depla­ sirano u ovoj Raspravi. po običaju. gdje smo prepoznali njenu stalnu težnju da uvijek podredi koncepciju vještačkog poretka posmatranju prirodnog poretka čija je divna ekonomija ovdje vrlo evidentna. pre­ ma nepromjenljivoj prirodnoj obaveza sa spontanim izmjenama ko­ je će postepeni tok socijalne evolucije morati da odredi u ovom di­ jelu porodičnog ustrojstva isto tako kao prema prethodnom. naši vatreni šampioni političkih prava žene nijesu se još dosjetili da izrade analognu doktrinu u korist djetinjstva koje. nakon što je ustanovila ljudsku porodicu. najneograničeniji autoritet sjedinjen sa najpotpunijom odanošću. bilo za pokoravanja ili zapovijedanja. u najširim i manje intimnim odnosima. kao prošlost. opaki sofisti su direktno pokušali da racionalno poruše ovu divnu prirodnu ekonomiju argumentujući. u pravom smislu riječi. ovdje označiti. u svim epo­ hama raspadanja.sporna i suviše neodoljiva da bi mogla ikada biti ozbiljno osporavana. daleko da inspiriše isto traženje zbog nedostatka moći da tako jako stimuliše spontanu revnost spe­ cijalnih branitelja. da. postaje. suviše pri­ rodnom i suviše blagom da bi zaslužila. na tako žalosno eksluzivan način. sa zadnjim progresom univerzalnu jednakost životinjskih rasa. izmje­ ne ο kojima bi. Cak prije ikakve direktne rasprave. umjesto. Direktno proučavanje dinamičke sociologije će. prema razložnoj istorijskoj analizi. protiv metafizičkih zastranji­ vanja čija je neizbježna dekadencija teološke filozofije morala omo­ gućiti sve veći i veći razvoj. zatim. os­ tati manje vječna škola društvenog života. najsavršenijeg mogućeg upravljanja svim događajima. zaslužiti vi­ še divljenja od ove srećne prirodne podređenosti koja. prema ob­ jašnjenjima iz četrdeset osme lekcije. u koncepciji vlade provođenja. najpoštovanija po­ kornost prirodno nametnuta bez najmanjeg poniženja. i to društva. neophodni tip svake pametne socijalne koordinacije. To je ono što će dozvoliti da se ispita ovdje. oni su vjerovali da odaju velikog političkog genija trudeći se. da predlože porodicu kao model društva. onda vrlo malo sređenog. i. neophodna disciplina društva može ikada u potpunosti ostvariti ove divne osobine domaće discipline: pokoravanje ne bi tu moglo biti tako potpuno niti tako spontano. u tom smislu da se ravna. morao sam. prvo zbog neophodnosti a zatim zbog zahvalnosti. zaštita tako dirlji­ va niti tako odana. svim ma kakvim tezama. ime dužnost? Svakako je nemoguće da. u jednom i u drugom slučaju. na poseban način. i kod starješine. Ipak. Njihovo tobožnje ispravljanje se uvijek svodilo da potpuno preokrenu osnovno poređenje. Ove lude utopije bi dvostruko završile u radikalnom rušenju svake prave domaće discipline. od strane potčinjenog. nalaže obavezno izvjestan kraj uspo­ nu individualnih zastranjivanja kada one zaista direktno pogađa­ ju osnovni instinkt. uostalom. Ma kakva da je stvarna važnost ovih različitih promjena. Bu­ dućnost će moći samo. ipak. pokoravanje i zapovijedanje. iz opšteg duha koji karakteriše novu političku filozofiju. Naša duboka intelektualna anarhija nudi suviše opasna sredstva za neizbježno obnavljanje ovih starih zabluda da nova politička filozofija morala da prezire da ih direktno podvrgne posebnoj raspravi. nekim parcijalnim i sporednim poteškoćama protiv cijele organiza­ cije. bilo oduzimajući roditeljima stvarno up­ ravljanje i skoro jednostavno poznavanje njihove djece jednim monstrouznim pretjerivanjem neophodnog uticaja društva na vaspitanje omladine. Ali život porodice neće. neizbježnim tokom opšteg kretanja socijalnog raspadanja i na isti način naročito zbog neopozive političke nemoći u koju je nužna stigla teološka filozofi­ ja na kojoj je počivao. spontane promjene. Nijedna prirodna ekonomija ne može. uostalom. ovom prilikom opštu sklonost pozitivne politike da spontano konsoliduje sve osnovne pojmove socijalnog poretka koje samo ona može danas da štiti sa pravom efikasnošću. uprkos indirektnim i sporednim napadima koje je duh poro­ dice morao tako da danas primi u tom pogledu. da se danas preuzme specijalna ocjena. nezavisno od njene glavne spontane težnje da učini da prevagne jedan sasvim drugi socijalni duh. naročito u sadašnjem slučaju. Uprkos pokretanju analogije i sadašnjeg odsustva svake prave duhovne discipline ο nestvarnoj jednakosti polova. naprotiv. bilo preuranjeno. u svakom drugom sluća- ju. ovaj drugi glavni elemenat sociološke teorije ο porodici a da se nikako ne naškodi njenoj neophodnoj filozofskoj ocjeni. Sve epohe civilizacije su odale. bilo lišavajući sinove nasljednog prenosa očin­ skih sredstava. približavati.

budućnost za prošlost. njegove uspomene iz cijele prošlosti za njegova iskustva bilo koje budućnosti. prije svega. mnogo promijeniti kod savremenih naroda. Vrlo re­ volucionarni karakter našeg vremena morao bi. pošto su prešli sa očeva na pretke. danas. uvijek trudi da veže sadašnji progres za skup realnih p r ê t hodnih prošlosti mora. Kada one dobijaju. U tom pogledu. isključivo praktično i zbog toga malo pogodno za čisto teorijski rad koji treba da nas sa­ da okupira. moraju. bilo 238 239 . shodno novom karakteru koji će os­ novni tok ljudske evolucije morati da utisne svim. da prava društvena na­ uka. zaista. i onda se uglavnom vraćaju. kada je bratska koordinacije dosta čvrsto uspostavljena da bi vršila pravi politički uticaj. ma kakvu slast ili suviše često gorčinu ove prirodne veze mogu razliti po privatnom životu. vještačke ili spontane. kao i u prethodnim. pre­ uranjeno ne bi ovdje. djelovima socijalnog sistema da bi regulisao između njih tačnu homo­ genost i potpunu solidarnost. ako je tim povodom. bratski odnosi koji su za njegov inherentni dodatak. u ovom trenutku. prema tome. da se osjeti koliko je važ­ no da se ne anticipira suviše nužna sukcesija raznih djelova reorga­ nizacije želeći da odjednom sve obnovi. da bi bolje okarakterisali. kao i u svakom dru­ gom. one imaju. bez sumnje. neophodni duh nove političke filozofije da se jasno nagovijesti da. Da bi kompletirali kratku sociološku ocjenu domaće podređe­ nosti. u tom pogledu. skoro učinila da se razum i pravda smatraju savremenim tvorevi­ nama. No. u svakom pogledu. Ne želeći da pravi nikak­ vu utopiju i predlažući nam samo da posmatramo osnovnu ekono­ miju realnih društava. danas. njeno povećano prvenstvo sa pismenog prenosa na usmeni prenos. ne bi mogla izbjeći filozofsku obavezu da poklanja neophodnu važnost elementima koji. biti još više rasvijetljene nego glavne dispozicije za ko­ je smo već priznali da bi sadašnje ispitivanje bilo. U specijalnoj raspravi političke filozofije bi. važno je da se tu primijeni i njeno visoko svojstvo. u osnovi. tako prolazna kao druge i. Bilo bi. Ustvari. nezavisno od suviše velike sadašnje konfuzije ove dvije tačke gledišta. transformišu se ko­ načno u to univerzalno poštovanje za naše prethodnike koje mora biti. uvesti. bez sumnje. na nekom stepenu do kojeg ikada može doći socijalni napredak. u ovom pogledu. bilo nekorisno. mada u ma­ njem stepenu. normalne uslove svake prave socijalne harmonije. direktnije nego u svakom drugom. Ali. bilo zbog pravilne ocjene prošlosti. uopšte. apsolutna bratska jednakost ne mora biti. u vrstu domaće podređenosti koja je upravo bila razmatrana. bilo zbog zdrave koncepci­ je budućnosti. odgo­ varalo radi tačnijeg ocjenjivanja elementarnog socijalnog uticaja svojstvenog duhu porodice da se tako razmatraju. treba. obavezno. uzimajući jednu vrstu očinske vlasti. sve do najmanjih detalja. ali na jednom jako niskom nivou. da je izučavanje pozitivnih nauka. jedini dio intelek­ tualnog sistema gdje je ova poštovana koordinacija sadašnjosti u prošlost mogla da spontano i efikasno odoli univerzalnom pokre- tanju revolucionarne metafizike koja bi. ne bi se moglo sumnjati da poremećeno stanje sadašnjeg društva ne ostavlja nikakvu realnu prazninu u opštoj konstituciji čovjekove prirode i da. što će morati da učine. to je ev . ova ideja i ovo osjećanje. ljude svih vremena kao i svih mjesta. ne bi morala bi­ ti osuđena da se stvarno sastoji od jednostavnih praznina. malo političke važnosti da bi ovdje trebalo da se tu posebno zaustavimo. kako treba. bilo kojim. zaista.unaprijed shvate. Uopšteni koliko je to moguće. u svako doba. Nema. socijalnog stanja u bilo kojim oblici­ ma koje ne mora da ο tome stalno nudi važne. naročito. visoki značaj one se obavezno vežu za znatnu sta­ rosnu nejednakost doba. tim povodom. primijetiti. na drugačiji na­ čin. ako ne intenzitet ono bar iz­ raz jednog takvog neophodnog stanja. uglavnom. nego bilo koja druga da uskladi ideju i osjećanje društvenog kontinuiteta a da se ne izloži opasnosti ovog servilnog i iracional­ nog divljenja prošlosti koje je moralo nekada. moramo označiti u naučnoj analizi sve. pod vlašću teološke filozofije. da se spontano utvrdi prvi elementarni pojam soci­ jalne trajnosti vezujući na najdirektniji i na najneodoljiviji način. dentno zbog toga što stariji. sigurno. isto tako. Mada ove sekundarne promjene mo­ raju. nema nikakve sumnje da neograničeno širenje i apsolutna potvrda ovog prolaznog prezrenja političke prošlosti ne teže. Vidi se lako. u tom pogledu. određena da se kasnije rasprši u nekoj novoj spontanoj or­ ganizaciji domaće hijerarhije. neizbježna reorganizacija modernih društva morala da počne neophodnim prethodnim rušenjem stare discipline. Ako jed­ no takvo razmatranje izgleda. moralnoj ili političkoj evoluciji i koja se. čine uvijek ve­ ći ili manji glavni dio domaće hijerarhije. obično. biti ocijenjena kao sposobnija. posmatrano kao neophodno svakoj socijal­ noj ekonomiji. svaki put. Jedna filozofija koja obavezno uzima istoriju za glavnu naučnu osnovu koja pretstavlja. beskorisno ovdje insistirati da bi istakli. prema metafizičkoj rutini sadašnjih situacija. kao neophodne peratore u istoj osnovnoj intelektualnoj ili materi­ jalnoj. u bilo kojem slu­ čaju. u svakom drugom žanru. duboki privre­ meni potres bez kojeg bi ljudska mašta bila suviše sputana u svom elanu ka neophodnom obnavljanju društvenog sistema. Ali. npr. spon­ tanu sklonost nove političke filozofije da uspostavi. Najmanja prevaga tradicije ukoliko se ljudski duh razvija. održavaju domaće jedinstvo pored individu­ alnih neslaganja tada suviše malo savladanih najmanjim prirod­ nim osjećanjima. ozbiljno da direktno izmijene osnovni instinkt ljudske društvenosti. uopšte. ne manje karakteristično. u svakom pogledu. biće uvijek od najveće važnosti da se čovjek ne smatra rođen od juče i da skup njegovih institucija i njegovih običaja stalno teži da poveže. odgovarajućim sistemom intelektualnih i materijalnih znakova. toliko sputavati ljudski razvoj.

ubuduće. neosporno je da skup domaćih odnosa ne odgovara uopšte udruži­ vanju u pravom smislu riječi već da sačinjava pravi savez dajući ovom terminu svu njegovu unutrašnju energiju. Sada nam ostaje. uopšte nijesu nimalo dogovarale i najčešće bez znanja većine među njima koji smatraju da se samo pokoravaju ličnim impulsima? Takva je. da se divimo dovoljno jednom fenomenu koji se stalno vrši pred na­ šim očima i u kojem mi sami nužno učestvujemo. zbog dubljeg i manje poznatog motiva zato što bi jedna takva podjela uskoro težila da postane antipatična osnovnom duhu porodice. glavni predmet ovog elementarnog udruživanja. U društvenim kombinacijama. ipak. da se povećana savršenost životinjskog organizma sastoji. da bi smo ovdje. nezavisno od svake pomisli za aktivnu i stal­ nu saradnju u bilo kojem cilju. do izvjesnog stepena. u nekom slučaju i naročito kod primitivnog čovje­ ka. sasvim druge prirode od dru­ štvene. s jedne strane. Daleko od toga da je jednostavnost glavna mjera stvarnog sa­ vršenstva. bolje će se osjetiti da spe­ cijalizacija radova koja čini elementarni princip cijelog društva ne bi u osnovi mogla biti princip jednostavne porodice mada tu mora da se nađe u izvjesnom stepenu. izolujuci se koliko je to moguće. jedinstvo cilja sa različi­ tošću sredstava. mo­ rao je da uvijek pokaže mnogo više spontani razvoj izvjesne indivi­ dualne specijalizacije raznih zajedničkih funkcija. domaći savez je. Mora se. ne sprečavaju glavno i stalno obavljanje glavnih funkcija. nasuprot. na trećem i zadnjem mjestu. Manje više složena dru­ štva koja se mogu posmatrati kod mnogo viših životinja predstavlja već. se obič­ no. ono uopšte ne oklijeva da se bitno raspadne. u isto vrijeme. domaći savez obavezno teži da se izrodi u prosto udruži­ vanje i. prvi prirodni tip njegove radikalne konstitucije. Uprkos nesavršenosti jezika koji često navodi da se pomiješa ideja ο porodici sa idejom ο društvu. dakle osobito pravi karakter našeg druš­ tvenog organizma i glavni razlog njegove neophodne superiornosti nad svim pojedinačnim organizmom. ipak. naročito. od uobičajenog sistema socijalne ekonomije. priznati da podjela poslova tu ne bi nikada bila direktno vrlo naglašena. prvi osnovni početak manje više dobrovoljne saradnje za lov ili rat. direktnu ana­ lizu cijelog društva koje je zamišljeno kao da je formirano od po­ rodica a ne od jedinki i uvijek razmatrano tako da njegova osnov­ na struktura obavezno nudi zajedničko za sva vremena i sva mjes­ ta. Jer. dakle. uvijek tačno solidarni koji postaju postepeno složeniji približavajući se više ljudskom orga­ nizmu. Mi ne možemo. u skupu prirodnih pojava. nezavisna a. takođe. osnovni karakter ljudskih radnji kada se podignemo sa jednostavnog do­ maćeg gledišta na pravo društveno gledište. bez sumnje. sa mnoštvom različitih sredstava istom opštem razvoju a da. ona odgovara mnogo viša srednjem dijelu ljudskog mozga nego prednjem. dispozicije čije nepromjenjivo trajanje mora da nam dozvoli da dovoljno naslutimo pravu težinu. Zbog njene dubo­ ke intimnosti domaća veza je.koje. u sve više i više naglašenoj specijalnosti raznih funkcija koje vrše sve različitiji organi a. čini. elementarno uređe- 240 241 . mora prirodno uputiti djecu da prate očin­ ske radnje umjesto da preuzmu nove funkcije. oba­ vezno sadrži glavni zametak društvenog života u užem smislu. dosta karakteriše kao glavni predmet ove knjige. Mada uobičajena saradnja između različitih poslova se tu mora spontano uspostaviti na određenom stepenu. Skup indikacija izloženih u ovom drugom dijelu ovog poglav­ lja. u svakom pogledu. Ali. vrlo privremenom da bi bila izjednačena na odgovarajući način sa samim najnesavršenijim stanjem udruživanja svojstvenog našoj vrsti. ako to nije čak cilj njegove vlastite institucije. i. divniji spektakl nego što je ovaj uredni i stalni sklad ogromnog mnoštva jedinki. suviše ograničenom i. na privrženosti i priznanju. koliko to dopušta duh našeg rada. naročito. nema sumnje da svaka vrlo određena podjela poslova u uobičaje­ nim poslovima raznih članova tu ne mora da obavezno pokvari do­ maće jedinstvo. bez sumnje. utoliko naglašenije i ljep­ še što se društvo više komplikuje i više širi. prije svega. vodi­ mo od udara i nepovezanosti svakim danom neodvojivih od tako duboko komplikovanog organizma i koji. kombinujući tako sve više i više. uostalom. nudi u svakom po­ gledu. kao što smo to činili naizmjenično što se tiče jedinke. pošto ona na nesreću ostaje jedini princip udru­ živanja. naučna zamisao pojave kad je apstraktno. Njen pravi karakter je uglavnom moralni i vrlo sporedno intelektualni. čak u vremenima najve­ ćeg poremećaja nastalog zbog bolesti uopšte. ali na jednom djelimičnom stepenu. bez koje ljudska porodica ne bi mogla da dovoljno ispuni svoju karakterističnu na­ mjenu. njen uticaj je tu tako sporedan da. može li se realno razumjeti. ne samo kao stvarni elemenat društva već koji mu. Takav je. mišljenjem. čak najčešće. Naš obični porodični život koji. svaka stalno raspoložena uprkos manje više neujednačenim razlikama njihovih talenata. zasnovano na imitaciji. Zasnovan. u užem smislu. od kojih je svaka obdarena vrlo različitom egzi­ stencijom i. ustvari. uglavnom. bilo. Ovo nepromjenljivo izmirenje podjele poslova sa udruživanjem napora. a zatim porodice. ipak. domaće vaspitanje. uo­ stalom. Sto će se više razmišljati ο ovoj velikoj temi. naročito. njihovih karaktera da spontano doprinese. vi­ soki socijalni domet direktno svojstven glavnim različitim aspekti­ ma spontanog reda ljudske porodice tako ocijenjene. odre­ đen da direktno zadovolji samim svojim postojanjem skup naših simpatičnih instikata. pod analognom tačkom gledišta. bilo zbog suviše malog broja jedinki. ili anatomskim riječima. da razmotrimo. skicira­ li elementarnu teoriju socijalne statike. uglav­ nom. cio sistem bioloških istraživanja doprinosi da se pokaže.

međutim. Jer. morala je prvo ličiti zaštićena od svakog teškog napora. u manje više brojna plemena. To je. Specijalna rasprava političke filozofije bi jedino mogla omogu­ ćiti da se tačno razvije širina i domet ovog velikog principa kojem ljudsko društvo obavezno duguje najvažnije atribute koji ga razli­ kuju od drugih skupina životinjskih porodica.-. osjećanje za saradnju. ako se.uvis. tako da mu sugerišu krajnje skučen pojam. ponekad. osobito. osim toga. da li bi se stvarno mogli začudi- 242 243 . težina jedne takve zablude mi izgleda. odgovarajući trud bi mogao dovoljno razviti skup naših socijalnih instikata. intelektualna osrednjost većine ljudi nji­ ma uopšte ne dozvoljava da formiraju dosta jasnu ideju ο . uvijek zamišljene u njenom potpunom filozofskom obimu na kojem će. obično rat ili lov. bilo ne­ prestanog. ova tvrdnja. os­ novnu korisnost samog društva. čovjek je uglavnom dosta srećno organizovan da bi volio svoje saradnike. ma koliko da su brojni i daleki ili čak. Ali. mada. na glupo zadovoljstvo svih lijepih savremenih duhova. karakterišu težnjom za do­ govaranjem različitih pojedinačnih napora radi obavljanja zajedni­ čkog posla. Ekonomisti su. suviše zaobilaznim i suviše stranim odnosima da bi se za njih lično zanimali i da bi iz njih mogla rezultirati simpatična stimulacija podložna nekoj trajnoj efikasnosti. a drugi prema svojoj intimnoj navici uopštavanja mada metafizičkih. simpatičnog instinkta u svim mogućim slučajevima ljud­ skog udruživanja. nasuprot. dovoljno obavljen. suviše uobičajenog za metafi­ zičke spekulacije. već neka zajed­ nička miišljenja. ma kako im bila onda prijatna jedna nesavršena kompenzacija. mada njegovo uspostavljanje i njegovo održavanje se nije moglo dogoditi bez prethodnog i stal­ nog učešća simpatičnog instinkta koji je. mada je ona tu činila još iracionalno pretjerivanje. teže da ih ujedine na stalan način. Ali jedno takvo osjećanje koje se duguje dragocjeno reak­ ciji inteligencije na društvenost. ma kakvo indirektno bilo njihovo stvarno učešće. Pažljivo proučavanje najmanjih stepena primitivnog života jasno nam pokazuje ovu prvobitnu situaciju gdje se različite porodice. Me­ tafizička filozofija prošlog vijeka naročito u francuskoj školi je. da zavisi od potpune konfuzije izme­ đu porodičnog i društvenog života. ubuduće. kada se prelazi od ra­ zmatranja jedne jedinstvene porodice na opštu koordinaciju raznih porodica. uglavnom. kad dođe njegov red odlučujuće i sim­ patični instinkt. izuzme slavni Adam Smit i danas Trasi koji su ga mnogo bolje filozofski ocijenili. čak najeminentniji koji uspijevaju da okrenu stvarnom energijom prirodni tok svojih sim­ patičnih instikata ka cijeloj vrsti ili društvu su na to uvijek tamo gurnuti moralnim razočarenjima zbog porodičnog života čiji je cilj promašen zbog nedovoljnog ispunjenja odgovarajućih uslova: i. jako vezane nekim privremenim ciljem. princip koordinacije se obavezno završava prevagom. ne bi moglo. pravilno razdvajajući dva načina udruživa­ nja tako različita. Jedan takav evidentan princip čija je sve kompletnija realizacija uvijek činila neophodni uslov svakog ljudskog razvoja. morati da počiva naša naučna analiza za ovaj prethodni nacrt zadnjeg dijela socijalne statike gdje direktno raz­ matramo osnovnu koordinaciju porodica čiji pravi karakter uglav­ nom zavisi od jednog takvog principa. i pored direktno neophodnog učešća. obično. ne može vi­ še da formira glavnu vezu. bez sumnje. jer je. Ma šta bilo. mora prećutno obuhvatiti sve moguće zablude. ipak. isključivo u porodičnom životu čovjek mora da traži. formulisana u nekom jednoličnom jeziku. Tako. do sada sporedno. svojim teorijama ο podjeli rada. jer je koncentracija takođe neophodna za osjećanja kao što je generalizacija za misli. bilo početnog. uostalom tako nesavršenu. Ljudi. puni slobodni us­ pon svojih društvenih osjećanja i to je možda zbog specijalnog svoj­ stva da on najbolje čini neophodnu pripremu za društveni život u užem smislu. evidentno da saradnja. korisno doprinijeli vulgarizaciji jednog takvog pojma ali se pokazalo da ga iracionalno sužavaju na mnogo niže slučajeve. ova apstraktna ljubav prema vrsti ne bi nipošto mogla da sadrži ovu potpunu satisfakciju naših osjećajnih dispozicija koja jedino može da pruži vrlo ograničenu privrženost a naročito ličnu. uprkos njegovoj neophodnoj upornosti. utoliko više što je priroda predmeta izgledala onda srećnije zaštićena od dodira ljudskih stra­ sti. uosta­ lom. mora ostati neosporno da.? raširenim.nje neizbježno predstavlja obrnut karakter. uostalom. Mada različito i simulta­ no učešće u zajedničkom poslu nije nikako moglo odrediti prvobit­ no zbližavanje ljudskih porodica. počinila kapitalnu grešku pripisujući ovom principu samu kreaciju društvenog stanja. Ipak. što. postaje. ono samo je. sa društvenosti i politikom budući da se ove. jedan zbog svoje visoke superiornosti. obavezno mu je pret­ postavljala prethodno spontano osnivanje. na principu kooperacije. izgledala bi sigurno malo šokantna. na bilo koji stepen na kojem je naša intelektualna anarhija mogla dozvoliti lična zastranjivanja. sigurno. bez sumnje. Dakle. pošto smo vidjeli kako metafizička filozofija sistematski negira. Oštroumni Ferguson je dostojno naslutio njegovu naučnu vrijednost povezujući njegovu klasifikaciju životinja. po svojoj prirodi nikada da ima dosta energije da bi upravljalo društvenim životom. daleko od toga da je mogla da stvori društvo. suviše evidentno izuzetni da bi morali da utiču na bilo koju osnovnu proučavanje socijalne ekonomije. brižljivo ograničena na najkomplikovaniju kombinaciju. moglo da utisne na njihovo spontano udruživanje naglašeni karakter i trajnu kompaktnost. okreću skoro kao životinje u njihovu izolovanu nezavisnost čim je podu­ hvat. takvi slučajevi su. dakle. spontane ili konkretizovane. određen da ra­ zlije neophodno moralnu privlačnost na sve radnje društvenog ži­ vota. Bez sumnje. Ipak.

obavezno d a n a s sprečava da se odredi i k a k a v re­ alni kraj s p o n t a n o m t o k u filozofskih zabluda čiji p r e t h o d n i u s p o n nije n i k a d a mogao da b u d e t a k o slobodan zato što m e n t a l n a a n a r ­ hija nije n i k a d a bila t a k o k o m p l e t n a . socijalnog instin­ k t a inspirišući s p o n t a n o u svakoj porodici p r a v o stalno osjećanje njene uske zavisnosti od svih d r u g i h i. ovdje dolje. socijalna organizacija teži sve više i više da počiva na takvoj ocjeni individualnih različitosti dijeleći ljudske r a d o v e tako da svaki b u d e upotrijebljen za n a m j e n u koju on može najbo­ lje ispuniti. veže t a k o sadašnje k o o p e r a t o r e u niz njihovih. bez i k a k v e sumnje. sa j e d n i m t a k v i m n a č i n o m egzistencije. T a k o je. usred ne­ običnih koncepcija ο kojima se ovdje radi. n e m a pogodnijeg p r i m j e r a da se provjeri na neosporivi n a ­ čin. u isto vrijeme p r e m a vlastitom načinu i specijalnom stepenu koji su tačno određeni. zaista. manje više n e ­ o p h o d n u opštoj ekonomiji. Budući da je j e d a n t a k a v po­ j a m t a k o n a p a d a n . m a d a uvijek m a n j e više izuzetne. p r e t h o d n i k a i čak u niz njihovih r a z n i h nasljednika. Društvo ne bi moglo da se potpuno prevari ο njegovim pravim potrebama. O n d a ona o d m a h navodi da gledamo ne samo j e d i n k e i klase već i sa mnogo gledišta. dobiti neko društveno povjerenje. spontano primijeti da. p u t e m i n t e l e k t u a l n e reakcije. Nikad sofisti koji su najogor­ čenije u d a r a l i protiv d r u š t v e n o g života ne bi sigurno mogli biti do­ sta dosljedni njihovoj sopstvenoj d o k t r i n i da daju lično primjer ove usamljene egzistencije koju su toliko propovijedali. porodica. Tako će čitalac imati razloga da. t a k o pogodnog d a b u d e shvaćen k a o d a obu­ h v a t a cjelinu naše vrste. kao što je suviše obično na j e d n o s t a v n e m a t e r i j a l n e u p o t r e b e . j e d n o m ri­ ječju. T a ­ ko zamišljena. bar. od svoje li­ čne važnosti gdje s v a k o može o n d a da se p o s m a t r a k a o da ispu­ njava. p r a ­ vog d r u š t v a i s p o n t a n o zbližavanje porodica je n e p r e s t a n o izlože­ no neizostavnim p o v r e m e n i m p r e k i d i m a koji su često izazvani n a j ­ m a n j i m povodima.takvih sofizama. Mada čovjek ne može n i k a k o opstati u stanju dobrovoljne izolovanosti. Jer. već i p r e m a njego­ vom s t v a r n o m vaspitanju. osim s a m i h slučajeva naglašene monstruoznosti : t a k a v je. idealni tip koji se m o r a još od sada sagledati kao osnovna granica realnog p o r e t k a koji se t o m e obavezno približava sve više 244 245 . p r a v u j a v n u funkciju. u isto vrijeme. smiješ­ no pretjerane i naročito iracionalno odvojene od koristi koje su neiz­ mjerno veće. Da bi ocijenili k a k o t r e b a ovu kooperaciju i ovu raspodjelu koje su n e o p h o d n e budući da čine najhitniji uslov našeg d r u š t v e ­ nog života. mada ono često luta za odgovarajućim sredstvima da ih zadovolji. t a k o da sve individualne organizacije na k r a j u b u d u korišćene za zajednič­ ko dobro a da se od njih ne izuzmu čak i najpogrešnije ili najnesavršenije. čak ni u ovom slučaju da opšti duh zdrav političke filozofije mora uvijek da pokloni određenu pažnju svemu što je moglo. uopšte. j e d n a vrsta specijalne metafizike dogmatski formulisana. Ali.ti o n a s t a n k u bilo kojeg parcijalnog sofizma. dakle. zaista. rode budući da učestvuju. bez sumnje. može. t j . n e p r e k i d n a podjela različitih ljudskih r a d o v a koji p r v e n s t v e n o čine socijalnu solidarnost i koji postaju e l e m e n t a r n i razlog širenja i rastuće komplikacije d r u š t v e n o g organizma. međutim. M u d r o omeđavanje naših poslova i tvrdoglava postojanost naših n a ­ p o r a nijesu više p o s m a t r a n i kao n e o p h o d n i uslovi naših. razne na1 Mada ne bi nikako bilo pogodno da se ovdje zaustavimo na naj­ manjoj posebnoj analizi . živjeti odvojeno. Možda. na izvjesnom stepenu. ne samo p r e m a njegovoj vlastitoj p r i r o d i koja je n a j ­ češće. mada su ove nezgode ovdje bile. prema običnoj prirodi metafizičkih doktrina. da bi d i r e k t n o n a p a l a s t a r u socijalnu m a k s i m u obavezne podjele ljud­ skih poslova i odgovarajuće specijalizacije individualnih zanimanja. vrlo pogodan za razvoj. p r e m a cjelini njegovih bilo kojih glavnih osobina. uostalom. ne bi usprotivio njihovom povlačenju: j e d n a t a k v a lo­ gika bi se p r a k t i k o v a l a samo kod p r i m i t i v n i h k a d bi mogli imati t a k v i h doktora. leži izvjesni konfuzni pre­ dosjećaj pravih opštih poteškoća koje su bitno vezane za princip podje­ le ljudskih poslova. ne treba. suviše m a l o n a g l a š e n a i u j e d n o m smislu. S a m o onda k a d a j e r e d o v n a podjela ljudskih r a ­ dova mogla da p o s t a n e dovoljno široka da je socijalno stanje moglo da počne s p o n t a n o stiče čvrstinu i stabilnost koje su jače od bilo kojeg u s p o n a posebnih nesuglasica. k a o bitno privlačan1. Običaj ovakve parcijalne kooperacije. istinska d r u š t v e ­ na jedinica. koliko p o t p u n o odsustvo i n t e l e k t u a l n e discipline što se tiče n a j ­ težih spekulacija. p o ­ štovana? Da se ne bi više zaustavljali na ovim k a r a k t e r i s t i č n i m zastranjenjima. m e đ u t i m . uostalom. zaista. ali neodvojivu od u k u p n o g sistema. njegovoj sadašnjoj poziciji. svom mogućom b r z i n o m : t a k a v je novi plan univerzalnog r a d a koji smo se usudili da d a n a s sistematski prepo­ r u č i m o u n i v e r z a l n o m čovječanstvu. koja bi socijalna m a k s i m a mogla biti. zabora­ viti. jer može ostvariti u svojim n j e d r i m a skicu podjele n e o p h o d n o g r a d a za jed­ nu g r u b u satisfakciju u njih prvih p o t r e b a kao što n a m p r i m i t i v n i život za to n u d i b r o j n e primjere. bilo kojih. p r a t i t i odjednom m n o g o r a z n i h poslova i proći hotimice od j e d n o g do drugog. danas. uopšte. u o g r o m n o m ' zajed­ ničkom djelu čiji neizbježni p o s t u p n i razvoj. To je. ne obazirući se na porodični život. bilo kojih u s p j e h a . m a d a se niko. primijeniti je na s k u p svih naših r a z n i h radnji. pravilna ocjena svakog sličnog utieaja može obično postati manje više direktni pokazatelj prave intelektu­ alne potrebe čije je prividno zadovoljenje omogućilo ovim raznim za­ bludama da trenuitno stvaraju jednu vrstu nove škole. n e m a još. p r i s t u p i m o d i r e k t n o k r a t k o j naučnoj analizi ovog osnov nog principa n e p r e k i d n e kooperacije svih ljudskih porodica p r e ­ ma njihovoj s p o n t a n o j marljivosti u specijalnim i različitim poslo­ vima. ma k a k a v važan bio njegov p r e d m e t i ma k a k v a a p s u r d n a bila misao ο njemu. u m j e s t o da je ograničimo. t r e b a je zamisliti u svoj njenoj racionalnoj širini.

s druge strane. Bilo bi.i više a da tamo. Ako smo često pravedno oplakivali. radnika koji je isključivo zaposlen u toku cijelog svog ži­ vota da proizvodi drške za noževe ili glave za čiode. da ga ras­ tavi na mnoštvo nepovezanih društva koja izgledaju da skoro ili uopšte ne pripadaju istoj vrsti: i to je. zdrava filo­ zofija ne mora možda. i da uvijek više izdvoji posebni interes od zajed­ ničkog interesa koji je postao sve všie i više nejasan i indirektan. u isto vrijeme moralne i intelektualne. na sreću. Ustvari. vrlo sličan. socijalna osjećanja. koja je obavezni princip svih ljudskih radova. ne može nikada stići. na nesreću. Mada ova vrsta ljudskog automatizma čini. Ov­ dje se radi. u istoj mjeri. podjela socijalnih funkci­ ja omogućava duhu detalja srećan razvoj. na proporcionalnom stepenu. zato što prvi ele­ mentarni uzrok postepenog uspona ljudske sposobnosti izgleda da je određen da proizvodi ove vrlo sposobne duhove u jednom smislu i užasno nesposobne u svim drugim vidovima. u materijalnom redu. samo krajnji disperzivni uticaj principa specijalizacije. istovre­ meno kada je svaki tako postavljen pod uskom zavisnošću prema masama. već suviše često i. ako s jedne strane. Još od početka ove Rasprave (vidite prvu lekciju). na nesreću. uostalom. i ο kojima duh našeg vremena. izuzev nekih izuzetnih zabluda. u intelektualnom ra­ du isključivo i stalno korišćenje ljudskog mozga u rješavanju ne­ kih jednačina ili u Masiranju nekih insekata: moralni efekat u jed­ nom i drugom slučaju je. individualne divergencije. da manje žali. Rastuća specijalnost uobičajenih ideja i dnevnih odnosa mora neizbježno težiti u bilo kojem žanru. I zbog jednog. samo ako bi neprestano postojalo jednačina za rješavanje i čioda za proizvodnju. Isto tako. Prven­ stveno na jednom takvom ispitivanju mi se čini. prema drugom aspektu. je više sklon da uveliča sebi moć ili bar da poriče granice ili uslove. mada. u stvari. sve više i više nei­ zostavno. prijeti. nemoguć od svakog dru­ gog načina. i za koju su mi prethodna poglavlja dala više važnih prilika da konstatujem neizostavnu filozofsku opasnost. ne obazirući se na svaku provjeru manje više prošire­ nu da se direktno ocijeni opšti princip jednog takvog uticaja da bi na odgovarajući način shvatio pravu namjenu spontanog sistema bitnih sredstava za jednu neophodnu stalne predohrane. pošto se tu mora naći prava naučna klica obavezne korelacije između ideje ο društvu i ideje ο vladavini. izoštravajući je neprestano samo u jednom pravcu. tako da socijalna disciplina mora obavezno da bude mnogo više vještačka i. To je zato što isti princip koji je jedini omogućio razvoj i širenje opšteg društva. Prema ovoj kratkoj filozofskoj indikaciji koju će čitalac moći da lako razvije. u drugom članku mojih »Razmišljanja ο duhovnoj moći«. ja sam lično okarakterisao. uostalom. moramo sada naročito ispitati skup potreba koje on nalaže prema bitnim poteškoćama koje su njemu svojstvene. bilo kakvo rastavljanje koje obavezno mora da teži da odredi odgovarajuću disperziju. socijalni cilj vladavine mi izgleda da se naročito 246 247 . nekorisno ovdje još insistirati na opštoj in­ dikaciji osnovnih atributa ove distributivne i specijalne kooperacije. prirodno je da je on okrenut vlastitim elanom svoje spe­ cijalne aktivnosti koji ga stalno podsjeća na njegov privatni inte­ res čiju pravu vezu sa javnim interesom on samo vrlo nejasno pri­ mjećuje. dok. da uguši duh cjeline ili bar da ga duboko sputa. nesavršenija nego porodična disciplina čija je pri­ roda unaprijed napravila sve bitne izdatke. takođe. i zbog drugog glavne poteškoće specijaliza­ cije obavezno se povećavaju kao i njihove karakteristične prednosti a da to nije. moraće učiniti da se spoji sa ocjenom jednog takvog slu­ čaja jedna prava naučna važnost kao evidentno pogodna da okarakteriše opštu težnju i da življe pokaže neophodnu potrebu nj 3nog stalnog sprečavanja. kako sam to već skicirao u 1826. njegovo ostvarenje. godini. Da bi u tome dopuni­ li. u istom odnosu za vrijeme spontanog toka socijalne evolucije. bez sumnje. čiji kombinovani uticaj mora zahtijevati. Neki ekonomisti su već označili neke teške nezgode pretjerane podjele materijalnog rada ali prema mnogo nižem aspektu a naro­ čito da se nijesu nikako podigli do filozofskog principa jedne takve ocjene. ona spontano teži. da mora da počiva elementarna teorija socijalne statike u užem smislu. u mnogo važnijem slučaju čitavog naučnog ra­ da neprijatne intelektualne posljedice duha ekskluzivne specijalno­ sti koja danas vlada. komplikacija ά širenje tako koje je naglašeno kod prvog ne mogu nikako dozvo­ liti da ga ikada shvatimo uređenim prema skupu prirodnih razli­ ka koji se ne bi mogao odbaciti težeći da bitno preduprijedi svaku veliku nesigurnost ο pravoj namjeni svojstvenoj svakom od organa i svaku opasnu diskusiju ο njihovoj odgovarajućoj hijerarhiji. da sve više i više ograniči inteligenciju. zbog toga. da se uvijek veo­ ma teži da se inspiriše užasna indiferentnost za opšti tok ljudskih poslova. s moralnog gledišta. kao što će nam to uskoro objasniti direktna studija postepenog razvoja čovječanstva. stalnu dis­ ciplinu sposobnu da spriječi ili da neprestano zaustavi njihov ne- skladni uspon. Naročito u ovom smislu društveni organizam mora uvijek više li­ čiti porodičnom organizmu čije se glavno svojstvo sastoji. uostalom. postepeno koncentrisana izme­ đu pojedinaca iz iste profesije. dovoljno. koji su danas suvi­ še zajednički kod najcivilizovanijih naroda gdje oni izazivaju opšte divljenje. u osnovi. tu postaju sve više i više strana svim drugim klasama zbog nedostatka dovoljne analogije običaja i miš­ ljenja. u divnoj spontanosti dvostruke potčinjenosti koja ga karakteriše. neophodnu sociološku ocjenu. kao što smo to naprijed priznali: mada. ipak. Svakako. osnovna podjela ljudskih poslo­ va ne bi mogla izbjeći da ne izazove.

Jasno je. Mada njim vlada sama ne vrši nikakav određeni društveni progres. određeni stepen koji odgovara stvarnom povjerenju.sastoji u tome da dovoljno sadrži i da spriječi koliko je to moguće ovo fatalno opredeljenje za osnovnu disperziju ideja. neprestano postojati i čak se sve više i razvijati. što će dovoljno dopuniti našu prethodnu ocjenu socijalne statike u užem smislu. nadmoćnog katolicizma. u mnogo pogleda. ubuduće. gdje svakog dana. prema prirodnom toku socijalne ekonomije. kao okarakterisana. da ona zahtije­ va. naročito. prvu pozitivnu i racionalnu osnovu elementarne i apstraktne vladavine u užem smislu. sa dru­ ge strane. može se ovdje direktno sagledati anarhijska iracio­ nalnost ove sistematske antipatije protiv svake obične opšte dok­ trine koja odlikuje tako žalosno većinu sadašnjih naučnika slijepih propovjednika jedne rutinske specijalizacije oslobođene svake filo- zofske discipline i čiji će se suviše ekskluzivni uspon završiti zaus­ tavljanjem svakog realnog progresa trošeći snage našeg uma na sve jadnijim i jadnijim sitnicama. To je. i koji bi. Može se. eminentno učešće vlade u osnovnom razvoju društvenog života. po mom mišljenju. takođe. kad bi mogao da bez prepreka prati svoj prirodni tok. posmatranu u najplemenitijem i najpotpunijem naučnom opsegu. svako od nas čini da spontano počiva. tj. nezavisno od svake sistematske kombinacije. Sama priroda jedne takve akcije označava dovoljno da ona ne mora biti čisto materijalna već. i naročito intelektualna i moralna. Ma šta bi!o. da uticaj upravo određen da je do­ voljno neutralise bude isto tako spontan i pogodan za proporcio­ nalno povećanje da bi socijalna ekonomija mogla opstati a naro­ čito nastaviti svoj stalni uspon. potrebnim nizom velike sadašnje pod-podjele ljudskog rada. nezavisno od grubih uticaja materijalnog poret­ ka pod koje se želi danas svesti njeno opšte u određenje. postati sve neophodnija pošto je njen glavni princip neodvojiv od samog principa razvoja. bez univerzalne spontane in­ tervencije postali ubrzo nemogući zbog postepenog brisanja ljudskih sposobnosti nakon jedne nepravilne specijalizacije. bez sumnje. lako uznati da. Najzad. da olakša neophodan razvoj elemenata jed­ nog novog poretka. uobičajena nadmoćnost duha cjeline koja čini obavezno nepromenljivi karakter vladavine pod bilo kojim aspektom ga raz­ matrali. takođe. funkcija ko­ ja je do tada bila univerzalna. ova postepena pod­ jela ljudskih operacija mora neizbježno uspostaviti elementarnu podređenost koja se uvijek povećava koja teži sve više i više da učini da vladavina prirodno proiziđe iz njedara samog društva. osim praktičnog pokoravanja. sa neosporivom evidentnošću da. osjetljivije u vrlo razvijenom sistemu naše socijalne ekonomije. Pošto je ova univerzalna disperzivna težnja. zaista. dakle. ni po kakvom osnovu da pravimo izuzetak u ovom pogledu za intelektualnu ili samo nauč­ nu vladavinu. zaista. mora. trebalo je. čini mi se. tj. posmatrana iz jednog novog generalnog aspekta. danas suviše nepoznatim. shva­ ćen u čitavoj svojoj filozofskoj širini treba sada objasniti. neizbježno bi završio zaustavljanjem društvenog napredovanja u svim važnim odnosima. uglavnom. Ova neophodna podređenost nije samo materijalna kako se to obično vjeruje. koliko mogu da to podne­ su potrebne granice i generalni plan ove Rasprave. zaista. daleko od toga da mo­ ra da opada dok se čovječija evolucija vrši. sigurno. intenzitet ove regulatorske funkcije. bilo u kapacitet. duh detalja morao da bude nadmoćniji bilo radi vršenja krajnjeg raspadanja stare orga­ nizacije. Duh cjeline i duh detalja su podjed­ nako neophodni za socijalnu ekonomiju: oni moraju alternativno prevladavati u spontanom toku ljudske evolucije prema prirodi glavnih progresa koje njen osnovni hod postepeno obezbeđuje u svakoj epohi. ka­ ko će to direktno pokazati pažljiva analiza svake malo naglašenu pod-podjele koja se upravo uvela u bilo koji rad. Na taj način treba da bude shvaćeno. sa utoliko više energije ukoliko najširi uspon individualne aktiv­ nosti mora težiti da ih više izbriše. i iznad svega intelektualna i moralna. samo održavanje svog vlastitog života na sposobnosti i moralnosti jedne gomile sko­ ro nepoznatih agenata čija bi inercija ili pokvarenost mogle izlo- 248 249 . osjećanja i interesa. sada to isključivo pripadne duhu cjeline da up­ ravlja društvenom reorganizacijom. morala neophodno. prema prethodnim objašnjenjima. Ova koncepcija čini. ako je u toku tri poslednja vijeka. pošto sam ovako prethodno označio osnovni i stalni cilj vlade. ona je. kao što ću to direktno utvrdi­ ti prema tačnoj istorijskoj ocjeni modernih društava. međutim produbljena analiza najvećih potreba sadaš­ njeg društva označava nam već. neizbježni rezultat samog principa ljudskog razvoja i koji. da bi bila shvaćena i izvršena na odgovarajući način. takođe. kako jedna takva akcija spontano teži da sebe proizve­ de. nasuprot. nerazdvojiva od osnovne specijalizacije ljudskih poslova. Ništa nije. da jedno realno sredstvo da se spriječi jedna takva disperzia se sastoji u tome da utemelji ovu neophodnu terveniše na odgovarajući način u uobičajenom obavljanju svih reakciju u jednoj novoj specijalnoj funkciji koja je sposobna da inrazličitih posebnih funkcija socijalne ekonomije da bi tamo nepres­ tano opominjala na misao cjeline i osjećanje zajedničke solidarnos­ ti. bilo. Pošto ne bi mogli. univerzalnom neophod­ nom reakcijom prvo spontanom a zatim regulisanom cjelinom nad djelovima. tako da pokazuje već dvostruku potrebu različitu od onoga što se zove privremena vlada i duhovna vlada čije će se racionalna podređe­ nost nama pretstaviti kao najviše poboljšanje koje je do sada mo­ glo biti ostvareno u opštem sistemu društvene organizacije pod srećnim uticajem. ona obavezno doprinosi od tada svima onima koje društvo može proiz­ vesti u bilo kojem aspektu. bilo u poštenje specijalnih organa kojima je tako isključivo povjerena.

mada izvanredno podes­ ne za socijalnu saradnju koju one same mogu organizovati kako treba. Može se lako u to uvjeriti brižljivo analizirajući svaku specijalizaciju ljudskog rada u trenutku kada ona dobija jasno odvojen karakter. naročito industrijskim društvima. Treba. društvo imati potrebu za ve­ likom odanošću. sve više i više. zais­ ta. apsorbuje svu njegovu glavnu aktivnost zak ontinuirano zadovoljavanje najjednostavnijih potreba same porodice. Jedan takav uslov važi obavezno za sve. broda itd. kako to jasno pokazuje. da jasno otkrije glavni zakon koji mi iznad svega izgleda da se sastoji u tome što se razne vrste posebnih radnji prirodno smještaju pod stalnu upravu onih operacija koje su višeg stepena superiornosti. Ali. ne vjerujem da filozofski domet koji tako dobija osnovni princip na koji sam uvijek moram da se uzdržim da ne istaknem još od ovog momenta. tim povodom. ma ko­ liko veliki bio kao što se to pretpostavlja. one su mnogo manje pogodne za direktnu saradnju. Ra druge strane. Tačna naučna ocjena ove elementarne i spontane potčinjenosii se sastoji u tome. bilo koje. koji bi mogao da se bo­ ri sa jednim Dekartom ili jednim Kornejom. shodno prethodn . međutim. uglavnom naučnog porijekla. Mada ovdje nije mjesto da se razvije kako treba takav zakon namijenjen da čini jednu od naj­ važnijih finalnih zaključaka cjeline ovog poglavlja. tu će se lako posti­ ći: tako da. odatle rezultira novi. tako da bi oni jednako morali biti manje određe­ ni disperzivnom tendencijom koja iz njih obavezno proizilazi uprkos nepovoljnom uticaju koji su oni morali iskusiti. ali ga nalazimo sigurno tako neizbježnog u čisto voj­ ničkim društvima. stvarnu konkurenciju sa finansijskom moći malo veće nacije čiji je javni trezor formiran od mnoštva vrlo ma­ lih kotizacija. koja je nužno vezno saglasna sa realnim sistemom ljudskih odnosa. velikim opasnostima. dovoljno udruživa­ nje brojnih najmanjih socijalnih individualnosti.žiti ljude. Jer. njihova savršenija regularnost ta­ mo čini ovu potvrdu tako evidentnom da ona ne zahtijeva nikakvo direktno razmatranje mada mi je njihovo posmatranje sugerisalo najprije jednu takvu ideju. ako je ona data u nezgodan čas. ma kakva mogla biti superiornost svojstvena jednoj individui ili jednoj porodici. statička analiza jed­ ne armije. naučnu hijerarhiju i koja sada. kao fizičke snage: tako. Zbog jednog i drugog. podjela rada i dokolica koju je ona mogla dati su bile naročito neophodne za na­ glašeni razvoj intelektualnih prednosti na kojima obavezno počiva. veoma jedinstvene. želi konačno da da. Bez sumnje. potrebni organi ove regulatorske akcije moraju biti moćno pomognuti u njihovom sopstvenom prirodnom razvoju. Ali je važno da primijetimo. m objašnjenjima. ne­ mamo više potrebe da danas objašnjavamo glavno svojstvo civili­ zacije da uvijek više razvija moralne i još više intelektualne nejed­ nakosti. da moralne i intelektualne snage ne sadrže uopšte u sebi pravi ukupni sastav. jedan­ put prikazan neće uopšte imati mnoštvo koje može da uspostavi ravnotežu svojoj osnovnoj nadmoćnosti. primoravajući čo­ vjeka na isključivo porodični život. Jedanput prihvaćen. oblike društvene egzistencije. na jednostavan način. da ovaj uspon mora ostati skoro potpuno sabijen dotle dok kon­ fuzna primitivna koncepcija bilo kojih poslova. to se tiče vojnih društava. obično više naglašena zbog prisnije specijalizacije. najveće privatno bogatstvo ne bi moglo izdrža­ ti. Neka se radi samo ο borbi fizič­ kom snagom ili čak ο bogatstvu. još od početka ove Rrasprave. čini mi se. ono neće moći da postigne da je sastavi sa uzalud­ nom akumulacijom osrednjih vrlo umnogostručenih odanosti. u najvećem dijelu. neće biti skupa običnih duhova. jednim dru­ gim poretkom istu glavnu ideju. ili svake druge aktivne korporacije bilo koje vrste. trajni politički uspon. vrlo moćni razlog radikalnije nejednakosti koju one teže da uspostave među ljudima. vrlo često. zabilje­ žiti da su intelektualni radovi po svojoj prirodi daleko od toga da mogu podnijeti stvarnu pod-podjeiu tako detaljnu kao onu za ma­ terijalne radnje. ovaj zakon čini da odmah razumijemo spontanu vezu ove elementarne društvene podređenosti sa političkom podređenošću u užem smislu. to je jedi­ no zato što ona tu mora biti. ako poduhvat zavisi isključivo od visoke intelektualne vrijednosti. jednom drugom neizbježnom poslje- dicom povećane raspodjele ljudskih radova koji snažno favorizuju osnovni uspon intelektualnih i moralnih nejednakosti. kao u predmetu jedne velike nauč­ ne ili poetske koncepcije. npr. se sigurno pokazuju u bilo koje socijalnom stanju. npr. različite posebne funkcije socijalne ekonomije koje su od tada prirodno angažovane u odnosima jedne povećane opštosti sve moraju postepeno težiti da se pokore konačno univerzalnoj upravi koja proizilazi iz najopštije funkcije cijelog sistema koja je di­ rektno okarakterisana stalnom akcijom cjeline nad djelovima. broj pojedinaca može onda uticati samo na nadu da se tu bolje organ predložene funkcije. Mada individualne razlike zaista oštre. novi oslanjao. nasuprot tome. Biće naravno to isto i u moralnom pogledu kada će npr. Nastavljajući naš rad a naro­ čito u pedeset sedmoj lekciji. ni u kojem pogledu. prelazeći na političko stanje. koja je neophodna osnova vladavine i koja se tako predstavlja kao zadnji neophodni stepen sve veće i veće hi­ jerarhije. specijalno ću objasniti provjeru ovog sociološkog zakona u pogledu industrijskog života modernih druš­ tva. prvu racionalnu vrstu jedne zdra­ ve klasifikacije socijalnih funkcija. Jasno je. uostalom. Naročito iz razloga ove eminentne privilegije intelektualne i moralne snage obavezno teže. da dominiraju socijalnim svijetom od kad jedna od- 250 251 . pošto radnja koja se razvija je uvijek tako obavezno specijalnija nego prethodna funkcija odakle ona proizilazi i prema kojoj njeno svojstveno kontinuirano izvrše­ nje mora ostati kasnije podređeno.

zatim porodičnog i na kraju socijalnog. jedno takvo osjećanje je možda iznad svega oprobano od strane onih koji bi bili najsposobniji da bolje komanduju. kod većine ljudi. Tako npr. elementarna težnja svakog ljudskog društva za jednom spontanom vladavinom. ali kontinuiranim korišćenjem. prvo ličnog. tako da obično doprino­ si zajedničkom cilju. shodno pravom opštem duhu nove političke filozofije koja je dovoljno okarakterisana u predzadnjem poglavlju. koliko je slatko pokoravati se kada možemo da ostvarimo sreću. tu dragocjenu praktičnu prednost da pripremi od ovog trenutka. preko svega. a da dispozicija za komandovanjem ne mora po sebi označavati nikakvu sklonost za vladavinom. obavezno odre­ đeni da pripreme slijedeći. nadam se. bez sumnje. sa odgovarajućim sistemom specijal­ nih sklonosti jednih prema komandovanju. ovu neodoljivu socijalnu težnju koja. treba. uop­ šte. evi­ dentno je da smo svi manje više skloni da nevoljno poštujemo. U samom tre­ nutku najžešćih političkih trzavica. budući da su. mada najčešće limplicitnim koje će se prirodno izvoditi u cijelom ostatku ovog poglavlja će raspršiti. u cijelom preostalom dijelu na­ šeg rada. pri­ mijetiti čovjekova težnja da se_smatra naročito određenim za nad­ ležnosti koje mu najmanje odgovaraju prema neprimijećenoj ilu­ ziji koja čini tako često da se gleda živa želja kao znak stvarne sklonosti. porodični život sa stal­ nim usponom simpatičnih instikata i društveni život sa specijal­ nim razvojem intelektualnih uticaja. samo da se naviknemo. a svaki od ova tri bitna stepena ljudske egzistencije. možda pretjerane. prema spontanom toku njihovog nepro­ mjenljivog redosljeda. najprije ne treba uopšte. kod nama sličnih. neizbježna kao i neophodna. može se. racionalnu koordinaciju univerzalnog morala. drugih prema pokorava­ nju. sve do izvršavanja najrevolucionarnijih ru­ šenja. zaista. glavnih koncepcija ko­ je su označene u tri dijela ovog poglavlja će moći da prvo prave smetnju njihovoj pravoj direktnoj ocjeni. koji nije često osjetio. kada socijalna ekonomija iz­ gleda trenutno ugrožena skorim raspadom. Kad bi ljudi bili spontano tako neposluš­ ni kako se to danas često pretpostavlja. Jedan takav naučni uzastopni hod predstav­ lja. samo suviše često rasipan na lažne izglede. U ova tri naizmjenična reda statičkih razmatranja. hitnu potrebu za jednom ja­ čom vlašću. Ova potrebna težnja je u skladu. u samom sebi. Sažetost i apstrakcija. nema nikoga. Takva je. ovu prvu nesigurnost. druga težeći da prevagne koliko je moguće. instinkt narodnih masa 252 još spontano manifestuje na nov nepobitan način. Sa prvog aspekta. da damo na kraju političkim meditacijama vrstu intelektualnog ^na­ pora koje one zahtijevaju. u stvari. uostalom. poslušni. takođe. čak nezavisno od svake lične želje da je vidimo kako radi u našu korist: i taj instinkt potčinjenosti je. prvi potčinjavajući pametnoj disciplini osnovno očuvanje jedinke. bilo kakvu superiornost. kratkoj studiji ali direktnoj i kontinuiranoj. socijalne di­ namike posvećujući najprije slijedeću lekciju prvoj osnovnoj ocje­ ni ljudske evolucije koja je sagledana u cjelini. svake. Nakon ove prethodne indikacije elementarnih teorija statičke sociologije. u našoj individualnoj prirodi. gle­ dati suviše vulgarnu dispoziciju za komandovanjem kao znak pra­ ve vokacije za vladanjem koja mora biti vrlo rijetka zbog stvarne nadmoćnosti koju ona zahtijeva. pre­ ma zakonima koji su im svojstveni. suprotno našim običajima. obrnuta sklo­ nost za pokoravanjem. danas skoro ne­ moguću. bilo zbog manje raz­ vijenog razuma. zbog naše duhovne anarhije. u tajnom i skrupu­ loznom privatnom ispitivanju manje više duboko. žene.govarajuća podjela ljudskih poslova dovoljno dozvoli njihov pravi razvoj. Ma kakva bila danas poremećena. lični život se vidi naročito okarakterisan sa potreb­ nom i direktnom prevagom ličnih instikata. ne manje naglašenoj kod kompleksnije pri­ rode ljudskog organizma. uglavnom pasio­ nirane za dominacijom su obično tako sasvim nesposobne za sva­ ko upravljanje čak i upravljanje porodicom. U gomili drugih prilika. univerzalna žeđ za komandovanjem. da budemo pristojno rasterećeni mudrim i dostojnim vo­ đama. bilo zbog nespokojne razdražljivosti njihovog ne­ savršenog karaktera. moramo sada pristupiti. bez sumnje. naročito intelektualnu ili moralnu. sve više i više. osjećajući tada. Jednom tako jakom karakteru mo­ ra odgovarati i odgovara. sposobnosti naše prirode. Nasuprot. 253 . uvijek preokupiranog di­ rektnim razmatranjima opšte ekonomije. simpatija nad egoizmom. i zadnji da upravlja. bilo koje. priznati da je ona neophodna za njeno obavljanje koliko da ulije cijelom društvu povjerenje koje je nespojivo sa našom sopstvenom neodlučnošću. skupom naših sklonosti prema sjajnim indikacijama dovoljno razvijenog razuma. ipak. njih dobrovoljno inspiriše za skrupulozno potčinjavanje mo­ ralnim i intelektualnim superiornostima čiji smjer one spontano prate i čiju su privremenu dominaciju one čak često neposredno ubrzale. dakle. ustvari. Tako osnovna spontanost raznih individualnih sklonos­ ti se bitno pokazuje u skladu sa neizbježnim tokom cjeline društve­ nih odnosa radi utvrđivanja da je politička podređenost tako. težke odgovornosti opšteg upravljanja našim ponašanjem. ne bi se moglo nikako ra­ zumjeti kako bi mogli ikada biti. što ovdje dopunjava elementarnu skicu socijalne statike u užem smislu. kao i da omogući ličnom sistemu naših po­ litičkih sposobnosti da razviju svu pogodnu energiju da bi mogle savladati neizbježne otpore koje moraju pružiti čak najpovoljniji slučajevi: što kod izvrsne organizacije podiže na stvarni i važni kvalitet djetinji ponos vulgarnog. Bilo kako bilo.

važ­ no je da njihovom direktnom izlaganju prethodi. u skupu životinjske hijerarhije. u početku prikrivena neizbježnom tromošću. Dakle. da. zatim. ukupnu cjelinu ljudskog razvoja prvo smo dovedeni da ga obično shvatimo kao da se bitno zasniva na tome da sve više i vi­ še istakne karakteristične sposobnosti čovječanstva. sa najvišeg naučnog gle­ dišta. a. realno. osnovno dos­ tojanstvo. ovdje.PEDESET I PRVA LEKCUA ι . u odnosu na sposobnosti ko­ je su nam zajedničke sa svakim organskim carstvom mada ove nas­ tavljaju da uvijek čine. razmatrajući. od jednostavnih biljaka i najmanjih životinja. pošto ona stvarno čini sa­ mo naglašenije prikazivanje glavnih svojstava naše vrste koja. naročito. ocije­ njena kao potpuno saglasna sa prirodom. prvobitnu osnovu ljudske eg­ zistencije kao i svakog drugog životinjskog života. je naročito određeno opštom nad­ moći životinjskog života nad organskim životom koja je sve više i više naglašena što se više približavamo ljudskom organizmu. su mogla postati dovolj­ no izrazita samo na jednom visokom stepenu društvenog života za koji njihova isključiva namjena ne bi mogla biti osporena. naša socijalna evolucija čini. samo krajnji izraz opšteg napretka koji se.1 ' . uglavnom. kao što sam to objasnio u prethodnoj knjizi. u poređenju sa sposobnostima animalnosti. kod ovih. i. postepeno se dižući ka mesožderima i majmunima: neophodna nadmoć čisto or­ ganskih funkcija postajući svuda sve manje i manje označena. dakle. bez pre­ kida. penjući se. i 255 .'j Kratak sadržaj — Osnovni zakoni socijalne dinamike ili opšta teorija prirodnog napretka čovječanstva Da bi bolje ocijenili osnovne zakone socijalnog napretka. prelazeći postepeno na zadnje parne životi­ nje. prvo krat­ ko objašnjenje neophodnog pravca ove velike evolucije kao i njene same brzine i prirodne podređenosti njenih glavnih eleme­ nata što spontano stvara razne pojmove koji su utvrđeni već od početka ove knjige. do ptica i sisavaca. svojstveno svakoj rasi. U ovom filozof­ skom smislu najuzvišenija civilizacija mora biti. neophodno. nastavlja u svakom živom carstvu. Sa jednog takvog filozofskog gledišta. Cio sis­ tem biološke filozofije teži da dokaže.

sposobnosti apstrakcije i kombinacije os­ taju skoro potpuno inertne osim nekih kratkih izuzetnih poleta a gruba radoznalost koju nevoljno uliva spektakl prirode se onda pot­ puno zadovoljava najmanjim skicama teološkog objašnjenja. da ovaj razvoj stalno teži da obezbijedi pre­ vagu najvažnijih sposobnosti ljudske prirode. Aid. sve jačom. kao jedina moguća osnova ljudskih udruživanja. još od početka civilizacije pra­ ti sve više i više zadovoljenje raznih potreba ekskreta. karakteriše pri­ mitivni život. kad na njih dođe red. bitni karakter našeg socijal­ nog organizma kada se ograničimo da ga razmatramo prvo u nje­ govom čisto spontanom stanju. sve više i više težeći ka životnom usponu koja ipak ne bi mogao biti potupno postignut. da se raširi. 256 1 neprijatelj . u osnovi. sve više i više. 257 . bez sumnje. naprotiv. U tom smislu. nasuprot. uzdižući se jedva do jednostavnog pokazivanja jedne čisto fizičke spretnosti. uprkos stanju golotinje. obično. u moćne snage ljudske egzistencije. teže sve više i više da se izbrišu. naše najuzvišenije sposobnosti. nikakvo formalno dokazivanje. djelovanje čovjeka ma spoljnji svijet. pred direktno socijalnim razmatranji­ ma. Tako već izgleda. što se tiče ljubaivi prema ukrasu koji je tada naročito označen sa ma­ nje više komplikovanim tetoviranjem: on je tu. Generalna analiza našeg socijalnog napretka dokazuje. uprkos.pažnju na brigama za samu našu ma­ terijalnu egzistenciju čije održavanje i poboljšavanje. bilo direktnim i stalnim podsticanjem koje on obavezno daje intelektualnim funkcijama čak i društvenim osjećanjima čiji mu je dvostruki postepeni uspon zais­ ta neophodan. moraju da tu spontano prime sve specijalniju kulturu. sa nepobitnom očiglednošću. ova osobina mora biti. konstatuje malo stvarnog uticaja koji razum vrši on­ da na opšte čovjekovo ponašanje: ove sposobnosti su tamo. tako pripojenog univerzal­ noj seriji životinjskog usavršavanja čiji najvažniji stepen on ostva­ ruje. potrebnoj nepromjenjljivosti raznih osnovnih dispozicija naše prirode. Ali dublje ispitivanje pokazuje. bilo stalno izazivajući uspon intelektualnih funk­ cija. naglašenija u direktnom proučavanju njegovih stalnih promjena. i jačom vježbom. us­ tvari. i stimulišući više razne druš­ tvene instinkte. Isto je to tako.razvoj životinjskih funkcija u užem smislu. glavna uobičajena pokretačka snaga čovjekove eg­ zistencije. individualni raz­ voj u bržoj i bližoj uzastopnosti čiji se skup onda može bolje ocije1 Ljudska priroda ne bi. vrlo često. uobičaje­ na nesmotrenost koja. Ova neophodna kom­ parativna ocjena bitno određuje prvi naučni pojam koji treba da se napravi ο čitavom ljudskom progresu. uprkos njegovoj gruboj primitivnoj energiji. da. Sa bilo kog aspekta da se proučavala egzistencija čovjeka upoređena sa raznim uzas­ topnim epohama društva. neosporno je da stalni uspon civilizacije obavezno razvija. nikada mogla realno doći do te prefinjene osjetljivosti ο kojoj su možda sanjale neke zanesene mašte ili bolje bolešljive. to osjećanje stida koje. je prvo u tome bitno nadmašen 1 : domaća osjećanja su onda. žestoki ukus za razne fizičke stimulanse se stalno javljaju u primitivnom životu kada oskudica koju on mora tako često da stvara tu ne nameće nevoljnu suzdržljivost koja je. da razvije. najuzvišendje među njima su u stalnom stanju relativnog razvoja koji sve više i više teži da ih postavi. superiornost civilizacije koja se stalno povećava je. naizgled či­ ne glavni predmet većine društvenih poslova. ubuduće. naročito. dakle. instinkti koji se od­ nose na materijalno očuvanje su toliko nadmoćniji da sam seksual­ ni instinkt. u neku ruku. uosta­ lom. usred najvažnijih potreba. su tu. Sto se tiče intelektualnih sposobnosti. bilo samom sigurnoš­ ću koju obavezno uliva u pogledu fizičkih potreba čije razmatranje postaje tako sve manje i manje obuhvatno. kako to lako potvrđuje prva generalna ocena njihove postepene sukcesije. obično. naj­ zad. igre koje se prvenstveno odlikuju žestokom muskulatornom aktivnošću i koje. tako malo povoljne za razvoj inteligencije kao i za razvoj društvenosti. obmanjivala. U našem socijalnom djetinjstvu. čak i najuzvišenijih. i spontano povećavajući uobičajeni uticaj razuma na čovjekovo ponašanje. prirodno. Zbog svih ovih razloga. čisto lična. razne strasti pune mržnje ostaju sigurno. Objašnjavajući na višem stepenu koji stalno raste. Ali nije manje neosporno da stalno održavanje naše materijalne egzistencije dabija sve manje i manje isključivu važnost postepenim razvojem ljudske evolu­ cije i sve manje i mamje okupira naše misli u skupu realnog života. ili bar tu ima naglašene aktivnosti sa­ mo kod inajinferiornijih među njima. razna razmatranja. čak ni u najvišoj savršenosti ljudske prirode. još veoma umrtvljene. prema prethodnom poglavlju. još nepobitnija nego u moralnom odnosu tako da ne izisku­ je. u svakom pogledu. nakon fi­ zičkih apetita. uočiti da se opšti re­ zultat naše osnovne evolucije ne sastoji samo u tome da poboljša materijalni položaj čovjeka stalnim širenjem njegovog djelovanja na spoljnji svijet. ne obazirući se na njegovo oba­ vezno kretanje. prvenstveno razvoj in­ telektualnih i moralnih funkcija. na neke uobičajene potrebe inkreta. Sa ovih različitih aspekata. bilo umanjujući neprestano vladavinu fizičkih apetita 1 . naše najuzvišenije sklonosti i naša najplementija osjećanja koja. si­ gurno. mnogo manje naglašena a socijalna su ograničena na jedan neprimjetni dio čovječanstva van kojeg sve postaje stranac i čak Pretjerana proždrtjivost. civilizacija izgleda da mora prvo da sve više i više koncentrišu našu . sigurno mnogo više naglašen nego ikod civliaovanifa muškaraca. one koje se neposredno odno­ se na rad spoljnjih čula. Jednom riječju. bez ikakve sum­ nje. mada jedan takav preokret prvobitne eko­ nomije ne može i ne mora nikada biti potpuno postignut. stalno će se. nego isto tako i.

poput životinja.niti. samo generalne uslove jednostavno sporedne. nazna­ čiti. bilo organskim. mada mi ne možemo nikako sumnjati da je naš spontani razvoj morao biti obavezno ubrzan ili usporen svakom povoljnom ili protivnom promjenom za koju bi 258 pretpostavili da djeluje pod ovim različitim elementarnim utioajima. Kao i svaka druga životinja. bilo kojih. Je­ dan sličan pojam omogućava da se. jednog uspona koji je utoliko više naglašen za svaku od njih što je ona prvobitno manje jaka. koju vidimo svakog dana da još pobuđuje. obično. priznata. Pošto je neophodan prava cjeline ljudske evolucije tako do­ voljno definisan ovom prethodnom ocjenom. da se odredi prirodna brzina ljudskog razvoja. bilo zbog željnog is­ traživanja novih izvora emocija. Ali. stalni uticaj dosade. kao i djeca. koliko je to moguće. odatle direktno proizilazi na­ učno objašnjenje ove vječne borbe između naše čovječnosti i naše animalnosti koja je. na same univerzalne uzroke. Tako. prikazujući dosadu kao glavnog izvornog po­ kretača našeg socijalnog razvoja. bilo od kli­ me. isto tako. laki i produženi san ih bitno sprečava. da se pokre­ nu. kod same vrste. da teško osjete njihovo intelek­ tualno mrtvilo. pogodnu da proizvede srećnu cerebralnu reakciju: primitivni ljudi. So­ ciološka analiza bi. da. za zajednički cilj da podrede. on neprestano teži da ispuni. malo mogle da imaju za posljedicu pravu do­ sadu. bi u normalnom stanju. sa dru­ ge strane na sredinu gdje se on razvija. Aid. dopuštaju jednu tako prikladnu vježbu. pravilima ko­ je je sve jača i jača inteligencija nametnula u cilju sve većeg identifikovanja jedinke sa vrstom. sistematski ostranjen u prvom racionalnom nacrtu soci­ jalne dinamike. bilo koji napori ni­ kada ne mogu da nas stvarno dovedu do ove osnovne granice. Leroj je iracionalno pomiješao jedan simptom sa jednim principom. nije uopšte sputana. bitno. zaista. bilo koje. uos­ talom. nespojivo bilo sa idealnom snagom koja je spontano osjetljiva na neumorni rad. dakle. ne obazirući se na bilo koje razlike koje mogu nastati. mi sada moramo razmatratti ovu evoluciju prema njenoj osnovnoj i zajedničkoj brzini. na ljudski organizam. Naglašenija teškoća koju mora da osjeti da bi ostvario razvoj koji se slaže sa posebnom superiornošću njegove prirode. ne dozvoljavaju uopšte da se tačno iz­ mjeri njihova odgovarajuća važnost. zamišljajući napr. na mno­ go većem stepenu. koliko je to moguće. snažno dopri­ nijeti. Takav je. ipak. mogla po svojoj prirodi da dovoljno pos­ tigne. sve prirode obdarene nekom energijom. Među ovim sporednim ali stalnim snagama koje pomažu. Jed­ na takva dispozicija. u isto vrijeme intelektualna i moralna. bilo anorganskih. Sa anatomskog gledišta. sa toliko napora. u djetinjstvu čovječanstva. osim evidentne greške koja mu je isključivo činila da čovjeku pripiše jedino takvo svojstvo. Ipak. određene da upravljaju svima drugima: ali koja se u isto vrijeme pojavljuje kao sasvim vještačka pošto mora da se sastoji u sticanju. u tom pogledu. Dakle. ovaj sporedni uticaj je mogao pos­ tati vrlo naglašen samo u socijalnom stanju koje je već dosta na­ predno da bi tačno osjetili potrebu. od strane svih istraživača čovjeka i već primijenjena u toliko raznih oblika prije nego što je pozitivna filozofija mogla da utvrdi njen pravi karakter. Najnaglašenije sposobnosti. najvažnije sposobnosti naše prirode koje su u tome tako najmanje energične. ograničavajući se. uspostavljajući vladavinu sposob­ nosti koje su. predstavljajući da se ona naročito sastoji u tome da se radom odredi sve veći i veći uticaj kod raznih organa cerebralnog aparata što se više udaljavaju od vertebralne zone da bi se približili frontalnoj zoni. 2. prvo. itd. i. da se ubrza naš spontani uspon nemirnim pokretanjem koje ona nadahnjuje. zbog znatnih promjena na koje oni moraju biti spontano osjetljivi. postalo. neophodno da se ovdje uk­ ratko iznese Visoko obavezno učešće ovog opšteg uticaja da bi se 259 . prvo je evidentno da ova brzina mora da bu­ de bitno određena prema kombinovanom uticaju glavnih prirodnih uslova koji se odnose. različitih spo­ sobnosti. bilo zbog jačeg razvoja naše vlas­ tite direktne aktivnosti. mada. uvijek. slijedeći stepen intenziteta i očuvanja koji je pametno srazmjeran sa unutrašnojm aktivnošću svake od njih: ma kakva bila stvarna situacija. u ovom smislu. idealni tip čije sve savršenije ostvarenje obavezno karakteriše spontani tok ljudske evolucije. pored ove pogrešne ocjene bilo je. još od početka civilizacije. u is­ to vrijeme. strasti. koliko je to mo­ guće. bilo od rase ili svih drugih modifikatorskih uzroka ο kojima sam prethodno utvrdio da je stvarni uticaj morao biti'. se uopšte ne dosađuju jer njihova fizička aktiv­ nost. bez sumnje. prema Zoržu Leroju. da naš ce­ rebralni aparat ponudi najmanju anatomsku inferiornost frontalne zone ili da naša planeta postane veća ili manje naseljena. mada je manje naglašen. obavezno ga čini više podložnim nego druge životinje ovom važnom stanju teške malaksalosti koje označava is­ tovremeno. ustvari. stroga nemogućnost da se obustavi ili smanji njihova vladavina. uostalom jako pre­ tjeran i čak pogrešno ocijenjen od strane ovog oštroumnog filozo­ fa. da potčine naše razne. normalno zadovo­ ljenje ličnih instikata uobičajenom radu socijalnih instikata. stvarno postojanje sposobnosti i njihovu nedovoljnu aktivnost i koje bi. može se. sa odgovarajućim radom naših raznih spo­ sobnosti. s jedne strane. jedan i drugi imaju. kad na njih dođe red. tj. onda jedino važna. je morala. lako razlikuju odgova­ rajući djelovi prirode i vještina u našem stalnom razvoju koji tre­ ba da bude ocijenjen kao potpuno prirodan u tome što teži da se sve više i više obezbijedi prevagu glavnih atributa čovječnosti ko­ ja je upoređena sa ahimalnošću. Tako. čovjek ne bi mogao biti srećan bez dovoljno kompletne aktivnosti njegovih. mogla bi se jasno okarakterisati jedna takva težnja. ovaj neophodni uslov sreće. naši. sama nepromjenjljivost ovih raznih osnovnih uslova. prvo tako slabu. bilo kod jedinke bilo. najmanje uzvišene.

prirodno povećanje ljudske populacije koje naročito dopri­ nosi stalnom ubrzanju ovog velikog kretanja. na način da sa iziednači sa znatnim smanjenjem naše dugovječnosti. naročito u početku. mada još važnijim. Osim toga. direktnim poremećajem koji tako mo­ ra da bude izložen osnovni antagonizam između instinkta očuva­ nja i instinkta inovacije. Mi moramo. bitno analogan ovom što smo upravo ocijenili za trajanje čovje­ kovog života: jer je malo važno da češće obnavljanje jedinki za­ visi od najmanje dugovječnosti jedinih ili bržeg povećanja drugih. dospjela do ukupne populacije. stvarno kretanie ljudske populacije je uvijek do sada ostalo. Stvaraiući nove potrebe i nove teškoće.: ciju. Ovo povećanje je uvijek bilo gledano tačno kao najmanje dvosmisleni simptom pos r tepenog poboljšanja ljudskog položaja. pored pretjeranih ili čak pogrešnih kritika naših ekonomista: ono bi bilo. očito strano našoj sadašnjoj temi. ovdje se nipošto ne radi ο jednom takvom raz­ matranju koje je suviše neosporno danas. nasuprot. mog­ la bi se. Može se. najzad. spontano nova sredstva. kad bi ovo zgušnjavanje i ova brzina uspjeli da pređu izvjesni određeni stepen. i bilo šta da ο tome mogu da misle sistematski branioci bezgraničnog rasipanja individualnih napora. dakle. ovdje neophodno da bi se okarakterisala i prirodna težnja ovog postepenog smanjenja u pe­ riodu udvostručavanja populacije da više ubrza socijalnu evolu­ ciju. izvjesna koncepcija je fetalno neophodna za izvršavanje ljudskog progresa. sada. Moram. Naše potomstvo. znatno povećanje energije. zaista. Takav je. još od tada. jedno takvo zgumenjavanje stimuliše di­ rektno. već takođe za sami poredak. uopšte. i ništa ne bi moglo. Ali. biti svuda tako zgusnuta kao što je to već υ zapadnoj Evropi. ili bar između svih zaista solidarnih nacija na izvjes­ nom stepenu. uostalom. ulivajući novi polet duhu poboljšanja. U ovoj neizbješnoj epohi. sa intimnijim i manje poznatim svojst­ vom. da se odredi ukupnom ljudskom radu. samo da naznačim pro­ gresivno zgumenjavanje naše vrste kao zadnjeg generalnog elemen­ ta koji pomažu da se reguliše stvarna brzina socijalnog kretanja. čak i u najpovoljniiim slučajevima. ovaj zadnji morajući evidentno da dobi­ je. ponekad uslovlienim vrlo velikim i suviše naglim migracijama. egzistenciju koja bi drugačije postala teža. morati kasnije pridavati veliku važ­ nost kada će naša vrsta. takođe. Ako se ona sada takođe. da bi moglo danas inspirisati ikakvu razumnu preokupa­ . bi mu prouzrokovale spon­ tano jake prepreke. gdie su. stvarni uticaj jednog sličnog stal­ nog zgumenjavanja ne vodeći računa ο stvarnom trajanju njenog formiranja. prvo rečeno. gdje razne ljudske snage mo­ gu lalko da se dodaju: on ne bi mogao nikada da se organizuje na zaista zadovoljavajući način za najteže i najvažnije radove. Ipak. maće samo da se mnogo brine ο ovoi dvostrukoj spontanoj težnji kojoj će malenkost naše planete i potrebno ograničenje bilo kojeg skupa ljudskih resursa. ova postepe­ na aglomeracija razvija. vidi se da se ne radi ovdje. nasuprot. U tom smislu. sagleda prema ovoj manje više većoj. u jednoj vrlo dalekoj bu­ dućnosti. brzini. bez sumnje. intelektualne i moralne sinage ni jesu pogodnije za komadanje i sabiranje između nasljednika nego između savremenika. kao i u pret­ hodnom slučaju da. Ali. bilo pri­ moravajući društvo da reaguje sa upornijom i bolje konoentrisanom energijom da bi se dovoljno borilo protiv jačeg uspona poseb­ nih odstupanja. da ukratko iznesemo međuglavnim uzro­ cima koji spontano mijenjaju onovnu brzinu naše socijalne evo­ lucije. prvo. brži razvoj socijalne evolucije. zamisliti dosta pretjeranom da bi se radikal­ no suprastavila neophodnoj stabilnosti društvenih poduhvata. ukratko. vrlo rijetko izvršenim. uostalom. sociološki uticaj za bržim povećanjem populacije mora biti. neutrališući. I kod jednog i kod drugog razloga. pored iracional­ nih pretjerivanja Maltusa. prestali bi obavezno da favorizuju jedno takvo ubrzanje i. Kontinuitet stalnih napora može biti potpuno uspostavljen između raznih individua samo u pogledu krajnje jednostavnih ope­ racija i skoro potpuno materijalnih. poveća­ ni uticaj intelektualnim i moralnim snagama koje se obavezno odr­ žavaju u njihovoj primitivnoj potčinjenosti kod svake suviše male populacije. ο apsolutnom povećanju broja pojedinaca već naročito ο njihovoj intenzivnijoi saradnji u datom prostoru shodno specijalnom izrazu koji sam upotrijebio i koii je očito primjenjljiv na velike centre populacije. Nikakvo drugo ispitivanje nije. jedna sve specijalnija podjela obavezno nespojiva sa suviše malim bro­ jem saradnika. ne treba propustiti da primijetimo.pletno zbog nemogućnosti da se direktno plasira u pravom smislu i u tačnom upravljanju prethodnih radova. bez sumnje. gdje ništa ne bi moglo dovoljno zamijeniti dragocjeni uticaj jednog pos­ tojanog jedinstva. vrlo jako. otprilike desetostruke od sadašnje stope. glav­ ni progresi čovječanstva morali da. najprefinjenijim sredstvima. Prva bi mogla biti shvaćena kao dosta pretjera­ na da bi čak pretstavljala nesavladive teškoće za odgovarajuće od­ ržanje ljudske egzistencije sa nekim mudrim vještinama za čije smo se posljedice potrudili da ih izbjegnemo. a što se tiče druge. stalno dobiiaju svoju prvu Obradu. biti nepobiitnije kada se sagleda ovo povećanje u skupu naše vrste. sve više i više. završavajući ove kratke indikacije. nemogućnost utoliko naglašenija ukoliko novi saradnici imaju lično više realne vrijed­ nosti. lako priznati da ovaj uticaj uvijek mnogo doprinosi. razne fizičke nejednakosti i dajući. kompletniji razvoj ljudske prirode i tačnije poznavanja pravnih zakona soci- 262 263 . u svako doba. vrlo podređen prirodnim granicama gdje moraju početi t a k v e neprilike ο kojima se moglo empirijski imati jedna slaba predstava samo orema izuzetnim prevratima. biće lako da se tu otkrije novi uzrok generalnog ubrzanja socijalnog kretanja. bilo gurajući je­ dinke da čine nove napore da bi sebi obezbijedile. ne samo što se tiče progresa. po svojoj priro­ di.

duboko potvrdio ovu opštu ocjenu. dakle. Dakle. isto tako. samo da vrlo kratko definišem glavinu podređe­ nost koju moraju stalno imati. jednom riječju.bi to moralo biti. u prvi red. dok bi se pojam ο tome. bilo. uvijek se priznalo. među sporednim uticajima. naši apetiti. u tom smislu. daće sigurno. najuzvišenijih životinjskih vrsta. način da istorijom društva prije sve­ ga vlada istorija ljudskog duha. isto tako. zatim. treba. Da bi ovdje potpuno pripremili direktno objašnjenje osnovnih zakona socijalne dinamike. jed­ nog takvog sistema solidarnog i simultanih razvoja. sve što se tiče bilo kojih poremećaja i vezujući se jedino za apstraktno proučavanje ove teške teme. moramo. uostalom. To je. osnovna brzina ljudskog razvoja. tako smanjeno opredjeljenje ne bi moglo imati nikakvu veliku teškoću pošto je dovoljno da razliku­ jemo socijalni elemenat čiji bi razvoj mogao biti najbolje shvaćen. za prethodno razmatranje najopštijih i najapstraktnijih koncepcija koje specijalnije zahtijevaju rad na­ ših najvažnijih mentalnih sposobnosti čiii organi odgovaraju pred­ njoj strani frontalne zone. mada se. bilo radi kasnijeg korišćenja jednog takvog pojma u nas­ tavku našeg rada. Ali. apstrahujući od njega sve ostale i red njihove univerzalne neop­ hodne povezanosti. kako bi postepene promjene jednog takvog sistema mogle da ne vrše preovlađujući uticaj na uzastopne promjene koje mora da ima stalni život čovječanstva? Tako u svim vremenima. čak i istorije lijepih umjetnosti (računajući tu i poeziju). bilo u izlaganju. ustvari.to objasnio u prethodnom poglavlju. manje više mjerljivim utieajem. na manje više različit ali stalno nepobitan. novi polet od njihove vlastite evolucije. neophodni počet­ ni impuls. nova sredstva raznih vrsta ο kojima ne bi mogli još formirati nikakvu jasnu ideju a da. is­ to tako. da usred njihovih uzajamnih stalnih reakcija. glavni up­ ravljački uticaj i riječi posvećene za specijalno označavanje našeg misaonog organa. Mada naša slabi um ima tu. čak. baš se pod njenom obaveznom upravom što se je uvijek morao vršiti sav ljudski nap­ redak. i pored njene velike važnosti. dovoljno manifestvovati spontanim izvršenjem takvog rada. U tom dvostruko odluču­ jućem karakteru ne bi mogli oklijevati da postavimo. Sa manje shvaćenim nastavkom istog principa ali. u jednostavnoj sta­ tičkoj studiji socijalnog organizma u užem smislu. pre­ ma već utvrđenim principima među raznim elementima naše so­ cijalne evolucije. Tako prema evidentnoj naučnoj potrebi da koor­ dinira ukupnost istorijske analize u odnosu na najmoćniju evolu­ ciju. Uprkos neizbježnoj solidarnosti koja neprestano vlada. Svaka druPa bitna grana intelektualne istorije. na izvjestan sistemu osnovnih mišlje­ nja. oslanja­ jući se konačno. strasti i osjećanja. na­ še strasti i čak naša primitivna osjećanja bitno nalaze kod mnogih među njima i sa jačom snagom. Javni razum je čak. koja će morati obavenzo da upravlja racionalnom koordinacijom naše isto­ rijske analize.jalne evolucije. utvrđujući spontano. i ο ko­ jima bi jedna metodska i specijalna rasprava političke filozofije mogla sama ponuditi analizu i koordinaciju. međutim. ne okupi­ ramo izričito specijalnom podređenošću drugih prema njemu ili među njima. zatim. postepeni razvoj naše vrste mogao stvarno dobiti ove osobine stalne regularnosti i postojanog konti­ nuiteta koje ga duboko odlikuje od nejasnog. bar u više važnih pogleda. ovdje izabrati ili bolje sačuvati opštu istoriju ljudskog duha kao prirodnog i stalnog vođu svakog istorijskog proučavanja čo­ vječanstva. karakterističnu sinonimiju između termina koji su određeni da opišu. da bi unaprijed označio prirodni obim jedne slične operacije u svakom drugom analognom razlogu koji bi željeli da zatim razmatramo. kao obavezno jači princip čitave evolucije čovječanstva. u bilo kojem žanru. zais­ ta. strogim i neophodnim. uostalom. postepena ocjena osnovnog sistema ljudskih mišljenja koja se tiču skupa bilo kojih pojava. mada on mora kasnije da dobije. utoliko prije . Dovoljno je da se odmah odvoji ovaj jači elemenat čije će razmatranje morati da upravlja cjelinom našeg dinamičkog izlaganja. ne bih mogao vjerovati da sam dovoljno okarakterisao niti čak naveo kako treba. ostranjujući kao što sam to morao. ne bi mogla bez velikih opasnost da bude vještački oozvana u ovu neprohodnu funketiu zato što izražajne sposobnosti. da bi uspješno odoljeli takvim des­ truktivnim uzrocima. da bi spriječila konfuziju i nejasnoću koje bi svaki drugi raz­ voj neizbježno proizveo. već dugo vre­ mena. ma kakav bio njen stvarni teološki. za direktno proučavanje opšteg kretanja ljudskih društava. među njima. naprotiv. kao što sam . a da se. ispita da li će uvijek tu postojati. uže vezane za osiećanie sposobnosti i čiji se organi. više približavaju srednjem dijelu mozga u užem smislu. neophodno. Ako statička analiza našeg socijalnog organizma to pokazuje. uostalom. Samo je tako i pod sve naglašenijim uticajem uma na opšte ponašanje čovjeka i društva. što će se. trebaće naročito da se vežemo u ovoj intelektualnoj istoriji. dakle. kad na njega dođe red. vjerujem da sam dosta razmatrao glavne među njima. od pr­ vog uspona filozofskog genija. nevezanog i jalovog poleta. dovoljna ukupna kompenzacija. neizbježno stvorio u direktnom razmatranju ovih. neop­ hodnu potrebu za početnim buđenjem i stalnom stimulacijom koji pobuđuju apetite. kao što sam to najavio u početku ovog poglavlja. sve realne uz­ roke koji učestvuju u ovom. metafizički ili pozitivni smisao. bez sumnje. razni aspekti ljud­ skog razvoja. duboko složenom određivanju. sada mi ostaje. u svim civilizovanim jezicima. su morale bi- 264 265 . U jednoj ovakvoj brzoj ocjeni raznih opštih elemenata koji doprinose da se promijeni jednim. opšta istorija f i l o z o f i j e . tako da obično utisne na sve druge. jedan od ovih generalnih poredaka progresa bude spontano jači. ne treba da se da ovdje. intelektualnu evoluciju. Ako intelektualno gledište mora da preovlada. bilo čak u koncepciji.

Na ovu važnu provjeru se mogu primijeniti razna. urađena kako treba. bez ikakvog drugog uvoda. bilo koji izbor je striktno potreban. posebna teškoća jednog takvog početnog is­ pitivanja. shodno prethodnim objašnjenjima. da će se uvijek vidjeti ova različita istraživanja. nadam se. od djetinjstva do zrelosti. još od početka ove Rasprave a naročito. pojedinačna ili ukupna. a. naročito nakon disperzivnih na­ vika u naše vrijeme za pretjeranom specijalnošću. jedno takvo svojstvo ne bi moglo osloboditi od striktne ra­ cionalne obaveze da sebi predoči. kroz ovu dugu poste­ penu pripremu sa tumačenjem i namjenom jednog takvog zakona. Ali. direktna ili in­ direktna. bilo čak eksperimentisanje. bez i najmanjeg naučnog oklijevanja. pra­ vi naučni princip jedne takve teorije čini mi se da se u potpunosti sastoji u velikom filozofskom zakonu kojeg sam otkrio 1822. omoguće da mnogo skratim ovdje ovo neophodno direktno dokazivanje a da nikako ne naškodim njegovoj vlastitoj jasnoći i da ne promijenim više njegovu kasniju efikasnost. na našu osnovnu konoapciju istorijske ana­ lize. direktnom ispitivanju osnovne koncepcije socijalne dinamike. bilo zbog pretjerivanja. djelovima iz intelektualnog domena. prolaznog metafizičkog i na kraju pozitivnog. bilo čak zbog iluzije. svim potreb­ nim sredstvima. jedno takvo svojst­ vo. priroda predmeta da bi spriječila ili ispravila zab­ lude koje mogu proizići iz suviše izolovane istorijske prevage. Dakle. Najbolji kriterijumi koje može dopustiti. u nastavku ovog poglavlja i sve više i više u cijelom preostalom di­ jelu našeg rada. iz jačeg razloga. isto tako. ustvari. početnog teo­ loškog. se uopšte nijesu odnosile na samu činjenicu. se sastoje u čestom poređenju među nj ma. svih različitih sastavnih djelova ljudskog razvoja: ali bi ova nesrećna težnja. bilo kojim. u ovom pogledu. proizilazila iz svakog drugog analognog izbora. raz­ matrajući. sposobnostima direktne 'koncepcije. Priznaće se. na promjene koje su ekvivalentne u svakoj od drugih: bez slične provjere. Pošto se čitalac tako unaprijed upoznao. za koji naša slaba inteligen­ cija mora biti samo suviše sklona. koliko je to moguće. kako treba. međutim. u toku istorijskih radnji. naročito. širim i preciz­ nijim korišćenjem u cijelom toku ljudske prošlosti. bilo. ipak naznačena generalna objašnjenja u ovom pogledu. bilo bi potpuno suvišno da mu sada ο tome specijalno ukazujemo na jednostavnu stvarnu provjeru u raznim. Ma kakva mo­ ra da bude prikladno. svojstve­ na jednom takvom specijalnom izboru. moraju da mi. zatim bitnu brzinu i na kraju neophodni poredak skupa ljud­ ske evolucije. postepenim. ustvari. direktni i stalni pojam univerzalne povezanosti različitih aspekata socijalnog razvoja. naročto. god. je da određuje da se pone­ kad zanemari osnovna uzajamnost. svi pozitivni naučnici. ne izuzimajući epohe nji­ hovog većeg i stvarnog uticaja. već jedino na njegovu potpunu 266 267 . da već izvrše sami ovu neposrednu istorijsku potvrdu koja je prethodno nepobitno označena za sve druge duhove. sada možemo pristupiti. kao što sam to pakazao u početku prve knjige.ti cijelo vrijeme podređene. početne promjene bi bile vjerovatno loše ocijenjene. Svi oni koji posjeduju neka realna zna­ nja ο opštoj istoriji ljudskog duha su morali. Od otkrivanja ovog zakona ο tri stanja. Jedine stvarne zamjerke koje sam obično sreo. još od početka. biće mi dovoljno da ovdje dokažem da opšti dinamički zakoni prvo izvedeni iz usamljenog posmatranja intelektualnog razvoja čovječanstva su potpuno u harmoniji sa ovima koje zatim otkriva specijalno ispitivanje njegovog materijalnog razvoja: jedna takva prirodna veza između dvije najekstremnije granice mora očigled­ no označiti. Jedina naučna nezgoda. Slična opasnost mo­ ra čak biti manje jaka i manje neizostavna kada se radije up­ ravlja cjelinom istorijske analize prema socijalnom elementu koji je stvarno najviše uticao na ukupnu evoluciju i čije razmatranje mora. da se ova racionalna potvrda spontano primjenju­ je. analognu pomoć svih raz­ ličitih posrednih aspekata. u stvarnoj ekonomiji socijalnog kreta­ nja. na najvišem nivou. bez sumnje. Pošto smo prethodno okarakterisali prvo generalno upravlja­ nje. bilo čista observacija. eksplicitno proglasi­ li do sada. mada ga svi nijesu. Dakle. uopšte. prirodne zakone svojstvene neizbježnom razvoju ljudskog duha. mnogobrojne primjene ta­ ko odlučujuće kao i različite. su se za­ ista složili ο njegovoj posebnoj tačnosti prema njihovim raznim od­ nosnim naukama. spontano podsjećati na razmatranje svih drugih. na stalnoj i neophodnoj uzastopnosti tri opšta stanja. prema sadašnjem toku našeg individualnog razvoja. unaprijed. obdareni za neki filozofski domet. srećom. Da bi istakli. kroz koje naš um uvijek prolazi u bilo kojoj vrsti spekulacija. da izgubi iz vida neophodno jedinstvo. da konačno teže prema neodolj'ivijoj potvrdi jednog takvog istorijskog predloga koji mi izgleda sada tako potpuno dokazan kao nijedna od opštih činjenica koje su sada prihvaćene u drugim dje­ lovima prirodne filozofije. ovdje treba da bude prirodno plasirana neposredna ocjena ovog zaista osnov­ nog zakona koji je odmah namijenjen da služi kao stalna osnova čitavoj našoj istorijskoj analiza čiji će glavni predmet biti obavez­ no da joj objasni i razvije opšti pojam. svaka od mno­ gobrojnih formi koje se razlikuju od komparativne metode: se­ damnaest godina stalnog razmišljanja ο ovoj velikoj temi ο kojoj sam raspravljao u svim njenim stranama i koju sam podvrgnuo svim mogućim kontrolama. raznih glavnih djelova ovog opšteg razvoja da bi se uvjerili da li promjene za koje smo vjerovali da primjećujemo u jednom od njih odgovaraju. sredstva racionalnog istraživanja koja smo priznali u četrdeset osmoj lekciji da treba da pripadaju sociološkim proučavanjima. dozvoljavaju mi da unaprijed tvrdim. bilo koja. zakona ο tri stanja što sam zatim stal­ no radio u prethodnim poglavljima i prvom dijelu ovoga.

tim povodom u četrdeset o?moi lekciji. međutim. znamo da odgovarajuće koriš­ ćenje ovog važnog svojstva može samo da sociološkim naukama da svu racionalnu energiju koja im je neophodna da prevaziđu do­ voljno naglašene prepreke koje mora da susretne njihovo realno objašnjenje: pored toga što jedna takva kontrola mora sadržati obično naj nepobitni ju potvrdu bitne tačnosti istorijskih indukcija u užem smislu. u svakoj drugoj nauci mogla već da ima dovoljnu vrijednost. dakle. da se sastoji od toga da prenese. Moramo. kao centar svega on je onda. ne treba upošte pridavati ap­ solutan smisao ovoj opštoj napomeni koja se može odnositi samo na vrlo napredna stanja ljudskog razuma. da ovdje pažljivo okarakterišemo razne opšte motive crplje­ ne iz tačnog poznavanja ljudske prirode koji su morali vratiti jed­ nim neizbježnim i jednim drugim neophodnim dijelom ovu obavez­ nu sukcesiju socijalnih fenomena koji su direktno razmatrani što se tiče intelektualne evolucije koja bitno dominira njihovim glav­ nim razvojem. važniji interes osim u pogledu najosnovnijeg zakona koja može ikada biti primijenjen na skup socijalne dinamike. da u nezgodno vrijeme razčlanim filozofsko prikazivanje čiji su svi djelovi spontano uzajamni. tj. da dospije do znatnog stepena prefinjenosti u svojim uobi­ čajenim razmišljanjima prije nego što je mogao da se začudi od svojih vlastitih djela. jedna takva dispozicija bi bila. On ne bi mogao za­ misliti drugo primitivno objašnjenje za druge. dakle. ovo jedino spontano jedinstvo na sve druge 269 268 . da je os­ novna teškoća da sebe upoznamo. bilo koje. u početku. tim povodom. jedinim ο kojima može ikada da vjeruje da razumije bitni način nastajanja prirodnim osjećajem koji ih direktno prati. uostalom. Ali. i zbog jednog i zbog drugog razloga predstaviti ni u kojem slučaju. tim povodom. uglavnom. koliko je to moguće. ako to nije u ovoj Raspra­ vi. zaista. nasuprot. U jednoj takvoj nauci. socijalna nauka već izašla. ni na kak­ vu neposrednu istorijsku provjeru naše trostruke osnovne evolucije ljudskog duha. smo priznali karakterističnu mogućnost da tu shvatimo a priori sve osnovne odnose fenomena. će morati da postepeno razbije ovo osnovno oklijevanje a da mi nije potrebno da ovdje dodam. od posebnog uspona filozofskog genija. uostalom. odvijajući na njemu samom spekulativnu aktivnost koju je spoljnji svijet morao prvo tako isključivo da iza­ zove. okrećući obični aforizam da čovjek. Tako. s druge strane. takođe. s jedne strane. jedna takva operacija ne bi mogla. posmatra obavezno. da se pozabavim naročito sada moralnim i socijalnim motivima a da se ne izložim. ne bi mogla da potpuno odgovara pravoj prirodi sociologije prema utvrđenim logičkim principima. ne manje neizbježno sklon da se izdigne. tačno upozoreno. prvo u prethodnoj raspravi prve knjige. djelovima intelektualnog do­ meta. u univerzalni tip. Iz ovih razloga ne moramo. svaki će čitalac moći bez muke da spontano obavi ovaj prethodni rad ako ga nije već dovoljno skicirao u toku pos­ tupne studije prethodnih knjiga. upravo. Ne izgleda mi da se tu najmanja ikakva druga kapitalna restrikcija osim takozvane nemogućnosti da se tako proširi isti po­ jam na socijalne spekulacije. Ali ovo iracionalno ograničenje kojeg nikakav princip ne bi zaista znao opravdati. bilo kojih. vraćajući tamo. po svojoj prirodi. danas. suprostavljajući se svakoj opštoj primjeni ovog zakona čije se glavno filozofsko korišćenje mora precizno sastojati u stalnoj regeneraciji socijalnih teorija. ustanoviti. mada je. dakle. manje ili više srećno. iz čitave ove knjige. Ipak. bez sum­ nje. ikakvo direktno objašnjenje neodoljivom dokaziva­ nju koje bi spontano proizišlo. Dakle. Može se. a. na zaista pozitivno stanje. poznaje bitno prvo samo sebe: tako. Zašto da se zaustavljam da specijalno uvjeravam one koji bi na­ kon takvog čitanja nastavili da dogmatski podrže nemogućnost da se društvena nauka učini tako Do?itivnom kao sve druge manje komplikovane uprkos evidentnoj realizaciji koja se rađa iz ove zadnje filozofske transformacije. pošto sam već dovoljno označio.univerzalnost u različitim. Ako se čovjek. samo sadašnje neiz­ vršavanje potpune evolucije u pogledu jednog takvog reda koncep­ cija. ustvari. Ova velika opšta činjenica mi izgleda već tako implicitno priznata od strane svih naprednih duhova . fenome­ ne osim da ih uporedi.u pogledu različitih na­ uka koje su danas pozitivne. unaprijed. fenomena. Mada se. što se tiče opšte činjenice koja je shvaćena u svoj svojoj racio­ nalnoj punoći. Neizbježna potreba jedne takve intelektualne evolucije ima kao prvi osnovni princip primitivnu težnju čovjeka da nehotično pre­ nese intimno osjećanje svoje vlastite prirode na univerzalno ra­ dikalno objašnjenje svih. Ipak. da je trostruka intelektualna evo­ lucija sada prihvaćena za sve slučajeve gdje je ona mogla da se bit­ no izvrši. u mnogo važnih prilika u toku cijele ove Rasprave. bitno ja­ lova. nezavisno od njihovog direktnog is- traživanja prema neophodnim osnovama koje su unaprijed date biološkom teorijom čovjeka. u protivnom. čitaoca. direktno uzdignuta. realno znači. zatim. sa svojim vlastitim radnjama. Ova empirijska opštostručna koja bi. samo vrijemo kojeg ne bi moglo ništa potpuno zamijeniti. Covečiji duh je morao. čisto logične motive. moći ću. Ma kakva treba da izgleda privre­ mena situacija koja je prikazana ovim empirijskim polu-uvjerenjem. ovdje. bilo kojim. pot­ puno dostigla skoro svuda metafizičko stanje u užem smislu a da još nije. mnogo je važ­ no da se specijalna pažnja direktno koncentriše na filozofskom ob­ jašnjenju ovog velikog zakona koji bi u stanju jednostavne opšte činjenice ostao obavezno lišen njegove glavne naučne efikasnosti. insistirati. sva njegova primi­ tivna filozofija mora. i pored njene veće komplikacije iz čisto teološkog stanja i da je ona.

jedna takva harmonija koja danas može biti jedva naslućena sa najvećim naporom filozofskog genija. biće mi dovoljno da naznačim u jednoj vrlo bliskoj epohi. zaista. realne ili nestvarne. One ne bi mogle dobiti stvarnu vrijednost i neće postati osjetljive na spekulativnu efikasnost osim kada budu obično vođene teorijom u užem smislu. još danas. da oklijeva. dovoljno srno priznali primitivnu nesposobnost u bilo kojem predmetu. tako jednostavnoj ka» i mogućoj. tj. u primitivni cen­ tar spontanih zabluda. bića kao da žive životom koji je analogan našem i. u tome da objasni unutrašnju prirodu fenomena i njihov način nastajanja upoređujući ih. a. Ali. Da bi se. ni u kojoj vrsti.subjekte koji mogu postepeno da privuku njegovu nastalu pažnju. prikazao. kalko u spekulativnom tako i u aktivnom poretku. zaista. znamenitu filozofsku zabludu slavnog filozofa Malbranša koja se odnosi ina osnovno objašnjenje matematičkih zakona ele­ mentarnog sudara čvrstih tijela. u jednoj tako komplikovanoj temi. u prvom članku mojih »Filozofskih razmatranja ο naukama i nauč­ nicima«. nasuprot. čini konačno najnepobitniji simptom njegove pune filozofske zre­ losti. u stvarnoj potrebi da se onda izričito prati jedan od ova dva obrnuta toka. sva­ ki put sada želimo da prodremo u bilo kojem svojstvu do unut­ rašnje prirode pojava. dakle. neke. zbog njihovog nesvjesno empirijskog karaktera. čak u najnaprednijem stanju njegove intelektualne evolucije. gdje smo visoko okarakterisald jed­ nu takvu podređenost kao prvu potrebnu osnovu pozitivne biolo­ gije. svake racionalne koncepcije koja je zas­ novana na odgovarajućem sistemu prethodnih posmatranja. samo realno prestajući da prati ova ne­ dostižna istraživanja da bi se. neće moći. nikako da upravlja prvim sontanim usponom ljud­ skog razuma. obavezno. uostalom. Kada jedan takav duh. prirodni početak teološke filozofije čiji se pravi os­ novni duh sastoji. uzima jedan cilj i jednu polaznu tačku koji su bitno analogni. najzad. zatim. prema opštoj dispoziciji koja obavezno karakteriše sve naše primitivne spekulacije. odmah iz toga proizilazi. pošto. Zašto. ograničio samo na jedan pot­ puno odlučujući primjer kojem će svako moći da lako doda mnogo ekvivalentnih slučajeva. apsolutni empirizam bi bio ne samo potpu­ no jalov. danas. kako sam to označio 1829. npr. Ma šta da bude. uvijek podređen čovjeku. u jednoj naučnoj temi. tako dubokolišene svake prave koristi i čak svakog ozbiljnog značenja? To je. ubuduće. takođe. bilo koja. u jednom tako prosvećenom Vijeku nije konačno mogao da zamisli drugo real­ no sredstvo da objasni sličnu teoriju sem formalno pribegavajući stalnom djelovanju direktnog i specijalnog proviđenja. iSvaka od bitnih grana prirodne filozofije nam je postepeno pružila nove motive da provjerimo da. najčešće viši. pripisujući nastajanje fenomena specijalnim voljama. uza sve što je izbor bio fakultativan. Ova neodoljiva spontanost koja potiče iz teološke filozofije či­ ni njeno najosnovnije svojstvo i prvi izvor njenog dugog neop­ hodnog uspona. naš duh ne bi. već čak radikalno nemoguć našem umu koji. a nje­ gov glavni princip će sačinjavati najbitniji zaključak cijele ove Rasprave.. bilo to u pogledu najmanje komplikovanih fenomena. Dakle. manje više. naš um ne bi mogao. bez sumnje. do naj­ jednostavnijih istraživanja morao da uvijek stavi prije naučnih opservacija bilo koju koncepciju odgovarajućih fenomena. iSpoljašnjim. zatim. u protivnom. gdje je svijet. naš um će. ne bi evidentno mogao da se liši bilo koje doktrine. kao što sam to objasnio u dovoljno u četrdesetoj lekciji. bez sumnje. Ta­ kav je. ljudski genije teži da pređe. da uzme onaj koji direktno proizilazi iz jedinog prirodnog mogućeg polazišta. Kada. učiniti potpuno neminovnom neizbježnu tendenciju našeg uma ka jednoj radikalno teološkoj filozofiji. zaista. jedan potpuno obrnut duh neizbježno upravlja svim ljudskim teorijama. bez sumnje. Ovo osnovno sredstvo je tako visoko isključivo da je čo­ vjek mogao da odoli tome. zaista. ovdje. slična pro­ vjera mora. Bez sumnje. za­ ista. u početku. ma šta se ο tome moglo reći. jedine sposobne da otvori našem intelektualnom razvoju neophodni prvobitni izlaz. zbog nji­ hove veće uobičajene energije. unutrašnjim ili. trenutno oduzet ovoj nedavnoj pozitivnoj disciplini. Karakteristična namjena jedne takve filozofije. na kraju ove knjige. Oni koji bi očekivali. stalno ubrzavan nekim prethodnim teorijama. Ako či­ talac sjedini ovdje kako treba mnogobrojne i različite provjere ko271 270 . ograničio na samô određi­ vanje jednostavnih zakona pojava apstrahujući njihove uzroke u užem smislu: raspoloženje duha koji evidentno pretpostavlja jed­ no kasno sazrijevanje ljudskog razuma. pozitivne teorije. Još od početka ove Rasprave. danas čak još suviše nekompletne. dostići savršenu normalnu racionalnost samo prema osnovnom pomirenju ova dva velika filozofska pravca koja su do sada antagonistički ali koji mogu postati dovoljno kom­ plementarni jedna od drugog: nadam se da sam. ma kako da je ona morala da bude u početku hepotetična. ove neizbježne granice. Kasnija primjena koju on uspijeva da postepeno uspostavi od pro­ učavanja spoljnjeg svijeta na proučavanje svoje vlastite prirode. bez kojeg bi se mentalna aktivnost oba­ vezno ugasila. u svim njenim raznim djelovima. nezavisno od znatnog vremena koje evidentno zahtijeva spora kumulacija takvih posmatranja. ponovo nevoljno pada. koja je naročito određena da sa­ kupi i stimuliše svoje spontane napore da bi usostavila neophodni spekulativni kontinuitet. naše ogromne naučne kompilacije to­ božnjih meteoroloških o b s e r v a c i j a su. nejasne ili precizne. mogao da ih preduzme a da nije prvo upućen a. jer ponovo. god. da. čak. koliko je mo­ guće. da je ovo pomirenje ubuduće moguće. sa radnjama koje su nastale ljudskom voljom prema našoj prvenstvenoj težnji da gledamo sva. uostalom. ova teorija bude sugerisana samim opserva­ cijama potpuno poriču obavezni tok ljudskog duha koji je.

dakle. da se suprostavi ili koncepcija nove volje kod odgovarajućeg idealnog agensa ili. sa prostog logičkog gledišta neophodna prvo­ bitna funkcija izričito osjetljiva na teološku filozofiju u osnovnoj evoluciji našeg uma gdje polet mašte mora obavezno. Danas nam je moguće pod uticajem odgovorajućeg vaspitanja da se živo vežemo za samo istraživanje prostih zakona ο pojavama. moralni a naročito socijalni motivi koji bi po sebi učinili visoko neospornom jednu takvu potrebu. da uvijek ide ispred poleta opservacije. ustvari. Ovaj prividni nesklad je savršeno anlogan. osnovno osjećanje univerzalne nadmoći koja je bila. dakle. u aktivnom poretku. vraćamo se samo suviše često dječjoj radoznalosti koja teži naročito da upozna porijeklo i kraj svih stvari. da bi duplo istakli neophodni uticaj teo­ loške filozofije na djetinjstvo ljudskog razuma.je nam je sav tok ove Rasprave postepeno ponudio ο ovoj neop­ hodnoj intelektualnoj obavezi bićemo oslobođeni da dalje insistira­ mo na tako neospornom predlogu. pribilježiti. bolje poz­ natom i manje udaljenom od naših ideja. Da se naša inteligencija nije. sama da animira čovjeka do­ voljno jakim povjerenjem ulivajući mu povodom njegove general­ ne pozicije i njegove krajnje moći. u početku. gledajući sve fenomene kao jedine koji­ ma upravljaju nadljudske volje. uopšte. svaka od njih ne bi uopšte bila izolovano podvrgunuta vlastitim i direk­ tnim motivima. zatim. tim srećnim svojstvom da može. da se uzajamno jačaju zbog naše stalne težnje re ovog osnovnog predloga u raznim redovima fenomena moraju. plemenitim agensima čija suverena aktivnost određuje stalno sve ocjenjljive fe­ nomene mijenjajući po svojoj volji. ne treba zaboraviti nijednim povodom da su one uvijek i svuda same mogle da izvuku ljudski genije iz njegovog prvobitnog mrtvi­ la nudeći njegovoj stalnoj aktivnosti jedinu spontanu hranu koja je mogla isprva da postoji. po volji svojih želja. u bilo kojoj vrsti. Ali ova spasonosna racionalna strogost je sigurno postala primjenjljiva samo od kada je količina naših stvarnih znanja mog­ la da bude u svakoj vrsti dosta velika da bi nam učinila da shva­ timo razumnu nadu da konačno otkrijemo ove prirodne zakone za kojim stvarno traganje nije moglo u djetinjstvu ljudskog genija da omogući najmanji uspjeh. hotično odredile da postepeno proširimo teološku filozofiju sa jed­ ne vrste primitivnih spekulacija na drugu vrstu kada. Jer. materiju posvećenu bez nje jednoj potpunoj inerciji. kao i ovaj. cijelu prirodu. koji se uvijek javlja u djetinjstvu čovječanstva između slabog stvarnog dometa naših. izričito primjenjivala neodoljivom instinktiv­ nom osobitom skolonošću na ova nepristupačna ispitivanja koji­ ma isključivo odgovara teološka filozofija. na izgled tako neob­ jašnjiv. Takva je. Cesto smo posmatrali sa čuđenjem duboki kontrast. ne manje spontano. bez obzira na nji­ hove uzroke u užem smislu. kako za vrstu tako i za jedinku. naročito. sa prirodom metoda. prvobitno. uglavnom. ona mora specijalnije da veže čovjeka za takvu filozofiju. U ovom drugom stanju. dugo neophodna za postepeni razvoj našeg stvarnog djelovanja. indirektno. uprkos nejnog nestvarnog pretjerivanja. bilo koje. da razne pojedinačne provjeza jedinstvom metode i za homogenošću doktrina koje bi nam nepo prirodi stvari. kako sam to već ukazao u početku ove Rasprave da se jedna takva vježba ispostavila onda kao savršeno prilagođena opštoj prirodi naše slabe inteligencije da su je mogla isključivo interesovati najoplemenjenija rješenja. Ovaj fatalni logički antagonizam nije evidentno mogao podnijeti drugo rješenje osim onog koje je prirodno dao neizbježni početni polet teološke filozofije upoređujući. treba. koje je jeftinije kreacija novog agensa. koliko je to moguće. ovoj nesavladivoj opštoj obavezi. Osim što izbor nije bio uopšte slobodan. bilo kojih. Ma kako uzaludne moraju da sada izgledaju ove dječje spekulacije. mada on nije nakda mogao biti najvažniji. najviše stvaranje. iz početne težnje koja je spontano proizvela teološku filozofiju i. sve. bilo. dakle. dovoljno je. Potsjetiću samo na poseban na­ čin. zatim. prve ili krajnje i još. On prirodno proizizilazi. ne. čak. Samo ovoj filozofiji je pripadalo zbog njene divne ka­ rakteristične spontanosti. nezavisno od svake pripre­ me istraživača i svake akumulacije istraživanja. čisto intelektualnim pripojiće se. sredstava i bezgranične dominacije koju težimo da vršimo nad spoljnjim svijetom. pored najmud­ rijih stalnih predostrožnasti. da stvarno oslobodi ljudski duh radikal­ no pogrešnog kruga gdje je prvo izgledao neopozivo prikovan iz­ među dvije suprotne potrebe podjednako neodoljive da prethodno posmatra da bi došao do odgovarajućih koncepcija i da prvo shvati bilo koje teorije da bi efikasno preduzeo redovna posmatranja. prema hipotezi u isto vrije­ me trajnijoj i plodnijoj koja stavlja na sav vidljiv svijet obično nevidljivi svijet nastanjen nadljudskim. da naglašenija potvrda jedne takve potrebe za socijalnim spekulacijama. ne samo zbog njihodugog prethodnog razvoja ljudskog duha i društva je samo mogao da dovoljno ustanovi same fenomene. Pod prvom tačkom gledišta. teološka filozofija se karakteriše. fenomene sa ljudskim radnjama: bilo direktno prema prvobitnoj funkciji koja animira specijalno svako životno tijelo manje više sličnog našem. ličnim sredstvi- 272 273 . onom koji smo upravo ocijenili u spekulativnom poretku. Sto će se više razmišljati ο ovoj ve­ likoj temi više će se priznati da priroda pitanja savršeno sarađuje. Ovim različitim motivima. teološka filozofija daje najlakše i najšire izvore da bi se zadovoljile nastale potrebe jednog uma koji je tada sklon da naivno više voli najiluzornija objašnjenja: kod svake no­ ve zabune koju može dati prizor prirode. bez sumnje. Na kraju. manje više. uostalom. on se može nadati da izmijeni. ona bi neizbježno tra­ jala u svojoj početnoj liturgiji zbog nedostatka same vježbe koju je mogla onda podnositi. prema četrdeset sedmoj lekciji. nije bez koristi da ovdje ukažem.

jer sve izgle- 274 da divno. Ako bi. ambicije ili manje uzvišenim i energičnijim strastima. Minerva se miješa da bi digla sa zemlje bič jednog ratnika u jednostavnim vojnim igrama kao i da ga štiti protiv cijele jed­ ne armije. da stekne njihovu neograniče­ nu intervenciju. Takav je. Ranije. sveštehnička služba je morala biti. ko­ jih su. iz neoosrednog vje­ rovanja u aktuelnu i specijalnu pomoć. stalnu mogućnost neodoljive pomoći. u početnom mrtvilu naše debilne inteligencije koju mogu jedva da pokrenu najjači stimulansi i čak. da bi okaraikterisali događaje koji su od tada izuzetni. u početku. Treba. od raznih nat­ prirodnih pomoći. oni morali da se nužno navikavaju. stvoriti pojam č u d a u užem smislu. privlač­ na •moralna perspektiva ove neograničene moći da promijeni. uz pomoć uzvišenih agensa sa kojima ona okružuje našu egzistenciju koioj je osnovna ekonomija svijeta tako bitno podređena. Ako se. ne uzimam u obzir uopšte razna iskustava koja se tiču budu­ ćeg života. čini mi se. ustvari. mnoga aktivnije zapos­ lena dnevnim zahtjevima svojih vjernika u vezi sa specijalnim molbama za neposrednu milost Proviđenja. bila kod jednog vrlo malog broja eminentnih duhova. Od kada nas je spori i teški socijalni razvoj. ova razlika ne kva­ ri nimalo osnovno svojstvo koje ovdje ispitujemo u teološkoj filo­ zofiji da možemo. fatalno obeshrabrenje koje bi ga spriječilo da ikada izađe iz svoje primitivne apatije kao i mental­ nog mrtvila. nema uopšte čuda. zatim. Jedno vrlo napredno stanje naučnog razvoja je moglo omogućiti. morao se naravno. čak. koji je to pravi bogomoljac koji neće skoro toliko dodijavati svom božanstvu zbog najmanjih ličnih udobno­ sti kao i povodom velikih ljudskih interesa? U svako doba. Ali.prema krajnoj slabosti koja se odnosi na čisto intelektualne or­ gane u skupu našeg cerebralnog organizma. da bi oci­ jenili kako treba svu neodoljivu energiju primitivne tendencije čovjeka ka jednoj takvoj filozofiji. tim povodom. po našoj volji. pri­ pisani jednoj božanskoj specijalnoj intervenciji. vidi se da ja ovdje. prvo. cijelu prirodu pod vodstvom ove teološke filozofije. na kraju. u svakom slučaju. koja je dostigla do svoje pune fiziološke efi­ kasnosti 1 čija su divna svojstva neosporna u prvom periodu naše osnovne evolucije. ulila bi mu. najzad. ipak. teološka filozofija je već bila bit­ no napravila stalni uspon naše moralne energije istovremeno kad i onaj od naše mentalne aktivnosti. Danas. Ali. istovre­ meno intelektualni i materijalni. ho. samu animirati i podržati našu moralnu hrabrost kao i da probudimo i upravljamo našom intelektualnom aktivnošću. u najpovoljnijim slučajevima jednu vrlo poboljšanu kul- 275 . što se tiče mentalne pobude. Od opadanja religioznog duha koji već dugo vremena pada. u isto vrijeme kad nam je dugo iskustvo gor­ ko pokazalo njihovu potpunu jalovost. jači pošto ne bi mogao imati drugog značenja osim da nam opiše antagonis­ tičkim putem trenutno odgađanje. kakvu je visoku važ­ nost morala da ima u početku. nad prirodom dovoljno široku djelatnost. pomoću odgovarajućih molbi. radi ublažavanja naših bijeda. uostalom. gde je prethodni polet društva dosta usavršen da bi podnio spekulativne uspjehe jednog visokog čistog interesa. Povjerenje a. zatim. čak.' timice. glav­ ni karakter značenje situacije što spontano proizvodi. do epohe. na kraju. nego iz indirektne i dale­ ke perspektive. hrabrost. teško doveo da vršimo. koja su mogla dobiti samo vrlo kasno visoku socijalnu važnost kako to istorija potvrđuje. jedan «takav pojam jasno označava da je opšti princip prirodnih zakona već počeo da postaje vrlo blizak i. prvo. u prethodnim djelovima ovog rada. manje više kasne. u raznim pogledima. kao sto ću to uskoro objasniti. naći ćemo uvijek da moćno povjerenje koje on uliva često. i dok je teološka. Ali svaka pretpostavka ove vrste bi bila duboko nespojiva sa pravom konstitucijom ljud­ ske prirode. — ako to nije. neke buduće egzistencije. nasuprot mogao da shvati svijet striktno potčinjen nepromjenjijivim zakonima. u našim bilo kojim poduhvatima. u cjelini ljudskog mozga. ljudske dis­ pozicije su morale biti obavezno obrnute jer je opšta situacija ima­ la bitno suprotan karakter. mogli smo naučiti da se postepeno uzdržimo. što sigurno uvijek pretpos­ tavlja. da shvatimo svakodnevnu kulturu stvarnih znanja bez ikakvog drugog određujućeg motiva do čiste direktne satisfakcije koju inspiriše pogodno obavljanje naše intelektualne aktivnosti do­ date slatkom zadovoljstvu koje daje otkriće istine još da li je vrlo sumnjivo što je ova jednostavna stimulacija mogla obično biti do­ voljna da nije uopšte bila podržana kolateralnim impulsima slave. proizilazi mnogo više. su nam mogli doći samo odozgo zahvaljujući neizibježnim iluzijama koje su nam obećavale tako skoro neograničenu moć u čiju ništavnost nijesmo mogli još nikako da sumnjamo. čak. Ma šta bilo. stvarni utlcaj religioznog duha na opšte ponašanje čovjeko­ vog života. prema predmetu istraživanja. Razumije se. kako to neopozivo svjedoče naivne deskripcije antičke poezije gdje su najobičniji događaji prisno pomiješani sa najmonstruoznijim čudovištima i spontano dobijaju analogna objašnje­ nja. nego u pogledu vječne sudbine svakog od njih. nepomenuti. da bi dos­ pio. važan fenomen m o l i t v e u isto vrijeme inte­ lektualan i moralan. obavezno. samo sa tim što nam je spontano činila da nazremo. čak i u najnaprednijim epo­ hama trudimo da ocijenimo jednom dovoljno produbljenom ana­ lizom. bez sumnje. kod ovog zadnjeg uticaja. očita nemogućnost u kojoj bi se on našao da um nikako ne promijeni djelovanje kao i da ih upozna. filozofija potpuno dominirala. U početku.ma čija jedna nedovoljnost mora biti onda suviše očita već neogra­ ničenom vladavinom koju on pripisuje idealnim imoćima. da je afektivni utioaj morao da snažno učvrsti spekulativni uticaj da bi nas još više vezao za slične koncepcije kao što sam to već ukazao kod raznih specijalnih poglavlja.

pretjerana važnost naročito za prvo do­ ba čovječanstva gdje nam istorija pokazuje teološku filozofiju. ova visoka socijalna funkcija teološka filizofije kada se ona čini da naročito proizilazi iz vrste dis­ cipline spontano nastale perspektivom budućeg života. ostaje nepobitna u naj­ bolje razvijenom socijalnom stanju gdje toliko spontanih unutraš- njih i spoljašnjih uzroka sudjeluje sa toliko energije da duboko ve­ žu jedinku za društvo. u ovom pogledu. djelove intelektualnog sistema. u svom početku još politički okovano. Evo. čak indirektno. ne bude. zaista. kada se porodice još tako slabo povezuju među sobom malim brojem odnosa tako privremenih kao i nepot­ punih. Tako. Važno je da se uvidi. ocijeniti kako treba. Sto se tiče socijalnih razmatranja koja. da se najčešće shvata vrlo pogrešno. u ovoj vrsti. čovjek nije mogao imati nikakvo redovno sredstvo. ne može se više po­ ricati da ljudski duh čije prethodno djelovanje mora dati ovu prvu bazu socijalne organizacije. u po­ litičkom. ovo korisno skraćenje jednog već tako širokog prikazivanja će imati utoliko manje nezgoda što je ovaj zadnjd red motiva možda danas najmanje osporavan od strane svih. međutim. Neosporno je. oduzme. dok je s jedne strane. nemoguća da se ona tu. totalnom opozicijom dvije podjednako neopozive potrebe. Cak danas. kad na njega dođe red. zaista biti dovoljni za osnivanje najmanje trajnog društva kad intelektualna zajednica. ko­ joj je već data jedna visoka politička nadmoćnost. Jedna takva obaveza koja. u svakom pogledu. Prema prvom aspektu. da zaštiti svoj razum protiv pokretanja sličnih iluzija. kao što sam to iznio po­ vodom astrologije i alhemije. kod ovog drugog po­ voda. jedini mogući izlaz nastaje onda. koje nam omogućavaju da tako izmijenimo po našoj volji ukupni tok političkih fenomena i bez kojih izgleda da jedan ta­ kav poredak ispitivanja ne bi mogao više da nam uliva dovoljan naučn unteres. određena jednoglasnim pri­ druživanjem nekim osnovnim pojmovima ne uspijeva uopšte da tamo pogodno postigne ili tamo ispravi neizbješna uobičajena nes­ laganja. uprkos njiho­ voj velikoj važnosti. u principu. jedna takva filozofija je zaista namije­ njena da isključivo upravlja prvom socijalnom organizacijom kao jedina sposobna da formira prvo jedan dovoljan sistem zajedničkih mišljenja. dakle. tim povodom. uspostavljaju. čak. slično vjerovanje nije nikada moglo dati sem visoku potvr- 276 277 . gdje kod malo napredni­ jih duhova.turu. Ma kakva da je Socijalna snaga koja se pridaje učešću in­ teresa i čak simpatiji osjećanja. već u socijalnom. u sva tri slijedeća poglavlja ispitujući opštu istoriju teološkog stanja čovječanstva. uostalom. priznali smo. zatim. nemani koje su savršeno ana­ logne. ovu neophodnu primi­ tivnu potrebu. odgovarajući sistem zajedničkih mišljenja koja se tiču svijeta i čovječanstva. visoku apsolutnu namjenu teološke filozofije. prema dva glavna gledišta. ovo sudjelovanje i ova simpatija ne bi mogli. mi možemo ovdje da se ograničimo. treba priznati da formiranje svakog stvarnog druš­ tva koje je osjetljivo na stabilnost i trajnost pretpostavlja stalno jaki uticaj izvjesnog prethodnog sistema zajedničkih mišljenja ko­ ja su pogodna da dovoljno sadrže silni prirodni polet individualnih neslaganja. prije svega. kao i kod prvog. teološka filozofija. neophodnu političku potrebu jed­ nog takvog sistema u bilo kojoj epohi ljudske evolucije i još ma­ nje u djetinjstvu društva. Ne bi mogli da ne znamo. prema novom aspektu čovječan­ stvo. bilo koje. naša mentalna aktivnost bi mogla biti dovoljno ohrabrena samo snažnim opsjenama teološke filozo­ fije u vezi sa univerzalnom nadmoćnošću čovjeka i njegove bezgra­ nične vladavine nad spoljnjim svijetom. da se specijalno predstave sa svim odgova­ rajućim razvojima. utoliko prije. po svojoj prirodi. bilo. ona sama takođe moralno razmatrana. da um mora obavezno da vla­ da. prije nego što je naša spontana težnja da zamisli vječnost postojanja mogla da vrši veliku socijalnu aktivnost. Očito učešće ovog svojstava u sadašnjem očuvanju teološko^metafizičke politike može nam dati odmah slabu predstavu ο primitivnom uticaju sličnog karaktera kada se on u potpunosti širio na sve. u prethodnom poglavlju. i utoliko prije. uostalom djelimično korisna. Treba u tom cilju. intelektualno raz­ matrana. kao dostojna nadoknada koja je obećana našim spekulativnim na­ porima. I pored slabe prirodne energije naših čisto intelektualnih organa u stvarnom skupu naše cerebralne ekonomije. bilo da bi prvo predvodila osnovnu organizaciju društva. pošto one mo­ raju. pre­ ma tome. sama ogovarala spontanom načinu ljudskog ispitivanja i prvobitnoj prirodi naših istraživanja. iz divne spontanosti koja karakteriše teološku filozofiju. ova (primitivna filozofija vlada bitno samo u pogledu samih socijalnih spekulacija. Zbog ovog srećnog osnovnog svojstva. ne u domaćem životu. Dakle. bila bi. i kada. da tako omogućimo stalno postojanje jedne spekulativne klase. organizovati ova opšta reakcija društva nad jedinkama koja karakteriše osnovno opredje­ ljenje vladavine i koja zahtijeva. jedna takva težnja primjećujući tu kakvu teškoću osje­ ća naš um da se odreče. po svojoj prirodi. sa druge strane. Samo se preko nje može. da ih naznačimo vrlo kratko. kao što je to već logič­ no bilo. šija na­ da 'koja odvlači od apsolutne vladavine nad spoljnjim svijetom. na ne manje odlučan način. mada naučna apstrakcija. mogla je prvo da razvije našu aktivnu energiju čineći da uvijek. isključivo razvijena samo od strane samog društva čiji je uspon ne­ razdvojiv od uspona uma. po mojoj volji. Ma kakav bio stvarni uticaj ovog zadnjeg vjerovanja njemu se sigurno pri­ pisuje. teži suviše često da učini da se zaboravi ova ne­ pobitna povezanost. u jednom stvarno začaranom krugu. evidentno. može se još direktno provjeriti. usred dubokih bijeda naše prvobitne situacije. U neophodnom elaboriranju koje mora dugo pripremati jed­ no takvo spekulativno stanje. u početku. kad na njih dođe red. Ali.

nikada ne treba da se zaboravi to da su svi pr­ vi intelektualni radovi. bez ikakve sumnje. u svim vrstama u najmaterijalnijoj rutini da. naj­ važnije i najteže od onih koje je trebalo da zahtijeva. skoro pri rođenju. čak grubo skicirano. svojstveno teološkoj filozofiji. opšti karakter društva bi ostao. dok. Bilo bi. koliko je to 'moguće. Ovaj termin poređenja. ovaj drugi aspekt nema. u ovom pog­ ledu. danas. uprkos obrnutoj predrasudi koja je morala da vlada sa toliko pretjerivanja. određen da upravlja svima drugima. nasuprot. Da nije. sistema. Dak­ le. do naših dana. Ma kakva je morala biti prvobitna kon­ fuzija intelektualnih radova kod svih svešteničkih kasta i pored jednodušnosti njihovih glavnih istraživanja. ipak. Takva je. nekorisno da se ovdje insistira na stvar­ nom intelektualnom i socijalnom dometu jedne takve podjele. početna prevaga teo­ loške filozofije je bila politički neophodna za intelektualni razvoj čovječanstva sa jednog drugog generalnog aspekta kao da je je­ dina mogla da osnuje. tako fundamentalan kao prethodni sa kojim čini. 279 278 . bez sumnje. najrevinosnije pristalice morale da bitno izgube stvarno osjećanje svoje prvobitne težnje da prirodno inspirišu zajednicu ideja. naročito onda. potpunim obrtanjem njene prvobitne namjene. Ali. gur­ nuta svojim socijalnim položajem da razvija. Mada. odmah podložna praktičnom interesu. uprkos finoći naših mentalnih navika. bi bio. kod najnaprednijih naroda. prema vremenima njene glavne snage a ne spektaklom njene potpune oronulostii. a da nije moglo ni­ kako da samo učestvuje u formiranju toga. Ipak. mada vrlo nesavršeno. zaustav­ ljen. od ka­ da je religija dosta izbrisana da ne ostavlja obično više pomenu sem one na njene najgrublje impresije. vrstu spekulativne aktivnosti koja se slaže sa primitivnim sta­ njem čovječanstva: dvostruko svojstvo svješteničke institucije pri­ rodno utvrđene od strane teološke filozofije. u djetinjstvu čovječanstva. jedna takva klasa nije mogla sigurno da bude niti osnovana niti tolerisana da je obavezni razvoj društva nije već spontano uveo i čak prije uložio prirodnu vlast koja je manje više poštovana pre­ ma neizbježnoj prvobitnoj prevagi teološke filozofije. čini direkt­ no pravo socijalno opredjeljenje. U tako grubim vremenima. usred društva. u prvom društvenom dobu da se direktno ustanovi kod populacije koje su isključivo sastavljene od ratnika i robova. u pogodnim uslovima. neospor­ no da ljudski duh njima duguje prvu stvarnu podjelu između teo­ rije i prakse koju je nemoguće realizovati onda ni na kakav drugi način. Ova filozofija je sada dospjela u jedno takvo stanje raspadanja da su. prema ovom drugom gledištu. osnovna politička funkcija ove pri­ mitivne filozofije osnivajući tako spekulativno društvo čija socijal­ na egzistencija. Bez svog spontanog uspostavljanja. naša intelektualna slabost nas tako raspoređuje.du prethodnom sistemu zajedničkih mišljenja. pošto je obavezno vladala političkom organizacijom u prvo socijalno do­ ba. u osnovi. u bilo kojoj vrsti. morala je. ocjenjujući je kao bilo koju drugu instituciju. koliko je bilo moguće. nećemo moći više da ne poznajemo njenu osnovnu sklonost da prvobitno ustanovi. bilo brigama za materijalnu egzistenciju. uskoro zaustavljeno nekim jednostavnim postupcima i vojnim ili industrijskim instrumentima. ova teološka klasa je morala. obavezni nastavak. izvjesne stalne podjele između teorije i prakse koja je neopozivo ostvarivana stalnim postojanjem jedne prvenstveno spekulativne klase. u neizbježnoj malaksalosti ove antičke filozofije. one samo suviše doprinose. da bi poslužilo kao prva osnova za politički razvoj čovječanstva kao i za njegov intelektualni i moralni uspon. mi trpimo najveću teškoću da bi dovoljno ocijenili svaku novu operaciju koja nije uopšte. ostaje. jer. da je društvo moglo ostati isključivo sas­ tavljeno od porodica koje su jedino prepuštene. bi bila ograničena :na izvjesno usavršavanje. Mentalni napre­ dak. od tada isključivo praktična. daleko od toga da može sadržati ikakvu prethodnu raspravu. to je spontano formiranje koje po mojem mišljenju. socijalna nadmoćnost teološke filozofije je trajala. organizacija cijelog ljudskog rada. zaista. po svojoj prirodi. vrlo malo superioran nad ka­ rakterom društva velikih majmuna. Sav naš duhovni uspon je pretpostavljao isprva spontano pos­ tojanje jedne privilegovane klase koja je uživala u fizičkoj doko­ lici koja je neophodna intelektualnoj kulturi i. je tu spontano ostvarila prethodne političke uslove kasnijeg razvoja ljudskog duha stalnim osnivanjem jedne spekulativne kla­ se. Tako teološka filozofija.može rastumačiti. u isto vrijeme. čak danas. svoje najvažnije političko op­ redjeljenje u poređenju sa kojim direktna pravila budućeg života su mogla ikada imati samo vrlo sporednu važnost. uprkos do­ kolici koju nije uopšte izgubila. nastanku dubokih in­ telektualnih nesloga zbog naraslog nereda. dovoljnu intelektualnu zajednicu koja čini. da tako kažem. specijalnu klasu tačno odre­ đenu za spekulativnu aktivnost. čak. nasuprot. već nekoliko vje­ kova. Ne možemo sa­ da da direktno imamo pravu predstavu ogromnim teškoćama koje je trebalo da pruži. ustvari. sva naša aktivnost. u našoj ukup­ noj evoluciji. da bitno prethodi i čak upravlja re­ dovnom organizacijom svih drugih klasa. najmanju efikasnost za skup na­ šeg velikog sociološkog dokazivanja gdje još on nudi spontano dvostruku korist lakšoj ocjena i dužoj primjeni. obavezno proizišli iz nje. bilo za pripremanje brutalne vojne aktiv­ nosti. Osim ovog visokog socijalnog davanja. dospjeti postepeno do jedne vrste mentalne letargije. Najvažnije sposobnosti maše prirode koje ostaju zauvijek prikrivene u svojoj primitivnoj obamrlosti. kako će nam to uskoro dokazati isforijska analiza. bilo kojeg. društvo bitno os­ lobođeno od vojnih i industrijskih briga i čija bi karakteristična aktivnost bila naročito intelektualna. prvo uspostavlja­ nje.

savršene prirodne harmonije ove filozofije sa potrebama svojstvenim primitivnom stanju čovječanstva i koje ne bi mogle biti iste ni. u moralnom redu. uskoro ćemo priznati. kao što će sva naša istorijske analize to spontano dokaza­ ti. kao svojstva da stimuliše i upravlja. Svojstvo da uje­ dini. da okarakterišemo opšti princip neizbježne osnovne tendencije koja konačno povlači 281 280 . intelektualna. i što se tiče socijalnih spekula­ cija jedinih koje još nijesu pretrpjele jednu takvu transformaciju. stalno će se naći u bilo kojoj temi da spontani uspon teološke filozofije. ukupom prethodnih knjiga. iluzijama jedne takve filozofije su postepeno težile da se promije­ ne. ona bitno doprinosi da ih dijeli. radi njenog osnovnog prikazivanja. ona je morala da je radikalno sputa. ona morala da se zaustavi umjesto da raste. moralna i socijalna koja najneodoljiivije doprinose davanju univerzalne nadmoćnosti teološkoj filozofiji. bilo bi suvišno da se tu dogmatski dokazuje krajnja težnja svih ljudskih koncepcija ka jednom čisto pozitivnom stanju. da gledamo teološku filozofiju kao da je već i odavno u punom intelektualnom opadanju u samom momen­ tu gdje je ona izvršavala svoju uzvišenu političku misiju. Istorijska analiza će nam jasno objasniti. naposletku pod njenom suviše produženom vladavinom. sku­ pu pozitivnih koncepcija koje su jedino sposobne da spontano us­ tanove s jednog kraja svijeta na drugi. uostalom. stvarni kraj intelektualne evolucije nije više pogodan za os­ poravanje kao njegova obavezna polazna tačka. Ona je bila. letimično gledane. na apsolutan način. Vjerovao sam da to moram da učinim zato što mi se jedna takva polazna tačka čini. vra­ ćajući se. cijela ova knjiga je posvećena da ih toj promjeni ovdje podčini. Ma kakav neodo­ ljivi prvobitni uticaj koji smo. sastoji velika logična delikatnost jedne takve argumentacije koju bi sofistički duh mogao tako lako zloupotrijebiti da dogmatski poreče. nije to samo zbog toga što ona mora da danas bude najosporavanija. u sociološkom poglodu. pošto je njena nadmoć bila kompromitovana. korist teološke filozofije na vječnu štetu istorijske nauke. kada se produžava generalna primjena do jednog vrlo naprednog socijalnog stanja. bolje reče­ no. Isto tako. usred naših najsmjelijih poduhvata. uostalom. prema čitavoj so­ cijalnoj prošlosti. da se ovdje ograničimo. pripadaju. Zbog svih ovih različitih razloga progresivno iskustvo počinje da čini da se dosta jasno predvidi odnosna sudbina dviju filozofija da bih ja morao sa­ da da više insistiram na takvoj jednoj ocjeni koja. sa punom naučnom očiglednošću da je katolicizam. pošto je kreirala spekulativ­ nu aktivnost. na tako trajnim kao i ši­ rokim osnovama. danas prestala da može da bude nepoznata. Krajnja superiornost po­ zitivne filozofije je tako nesumljiva. ustvari. Ako earn toliko insistirao na ovom prvom dijelu velikog sociološkog prikazivanja koje slijedimo. će biti uskoro to mo­ ralno i politički na jednom tako odlučujućem stepenu u cijeloj ovoj knjizi. ipošto je izričito odredio prvo buđenje našeg uma i čak upravljao njegovim postepenim napret­ kom dok nijedna realnija filozofija nije bila još postala dovoljno moguća. dakle. Do tačke do koje je ova Rasprava sada stigla. mada je stvarni uticaj teološ­ ke filozofije morao. da se vise produži. intelektualnu namjenu. sva­ ki od osnovnih motiva koji objašnjavaju i potvrđuju jednu takvu intelektualnu vladavinu je pokazuju istovremeno kao obavezno privremenu pošto se uvijek sastoje u konstatovanju. one dokazuju i manje spontano. nesavladivu sna­ gu i promišljenu stalnost koje su direktno izvučene iz naše vlasti­ te prirode bez ikakve spoljašnje pomoći i bez ikakve varljive smet­ nje. tako neophodnoj kao i neizbježnoj. Mada mora iz­ gledati prvo paradoksalno. ili. naročito. prema ovom skupu indikacija. daleko od toga da teži da povezujemo ljude prema njenoj prvobitnoj namjeni. tako pu­ no konstatovana koliko je to moguće. svalku pravu. od tada potpuno nemoguće. sva ova različita glavna razmatranja i svuda će priznati da. glavna karakteristična svojstva. od dekadencije religioznih vjerovanja. za sve nauke u užem smislu. Tako. već intelektual­ no napravljena u cijelom toku ove Rasprave. neop­ hodnu krajnju dekadenciju teološke filozofije i brzi dolazak pozi­ tivne filozofije: u tome se baš. u pogledu kojih je ona. u tom pogledu. u principu. čak od prvih napredaka ljudskog razuma. morao biti tako njen zadnji napor zbog početnih klica dezorganizacije koja je morala da se od tada razvija na sve brži i brži način. što moram da imam bitno u vidu. bar je tako evidentno da utješno povjerenje i ak­ tivna energija tako srećno inspirisane u prvom dobu čovječanstva. Uzimajući u obzir. upravo priznali teološ­ koj filozofiji u vezi sa njenom karakterističnom spontanošću. Možemo. Najzad. prvo. na sve isključiviji način. stalnu dekadenciju prve i odgovarajući uspon druge. Čitalac može lako ponovo uzeti. isto tako. sadržati istu filozofiju kada je socijalna evolucija dovoljno razvijena. njeno najuzvišenlje socijalno djelo. u na­ silni teror i apatičnu nemoć čiji su primjeri suviše zajednički od momenta gdje je. ubuduće. u ovom kao i u prethodnom povodu.Takva su. je obavezno morao završiti da svuda teži za sažimanim ljudskog duha od kada je njen stvarni antagonizam sa pozitivnom filozofijom mogao da počne da se jasno karakteriše.jedina sporna za najnaprednije duhove. na mnogobrojne pokazatelje koji su već iznije­ ti u prethodnim knjigama i u direktnim razvojima kojima će biti posvećen nastavak ovoga. u početku ljudskog razvoja. pravu intelektualnu zajednicu koja može da slu­ ži kao solidna osnova najširoj političkoj organizaciji. pre­ ma svom gledištu. prema tome. bilo koju. samo njoj pripada u muževnom stanju ljudskog razuma da raz­ vije u nama. po prirodi stvari da sadrži osnov­ ni princip cijelog prikazivanja koje sad možemo brzo završiti. u raznim po­ vodima. bilo bi da­ nas nekorisno da formalno konstatujemo da.

sigurno is­ to tako primitivna u osnovi kao i klica same teološke filozofije. Mora se čak primijetiti. nasuprot. čovjek nije nikada oklijevao da zamije­ ni sve više i više. istraživanje stvarnih zakona fenomena sa istraži­ vanjem njihovih bitnih uzroka koje je u isto vrijeme. vrlo spori ali stalni napredak. Slavni Adam Smit je. dala. postojalo je obavezno. dakle. bilo zbog metode ili zbog doktrine. pre­ ma našim prethodnim objašnjenjima. Isti osnovni motivi koji nameću jedan takav razvoj individualnom organizmu ga takođe određuju. Istinu gvoreći. kao što sam to objasnio. konkurencija meto­ da postala zaista moguća. nikakvu sumnju na radikalnu nespojivost dviju filozofija. spontana skica prvih prirodnih zakona namijenjenih individualnim i socijalnim postupcima koja je fiktivno prenošena na sve fenomene spoljnjeg svijeta. može se sada potvrditi da taj način filo­ zofiranja nije nikada bio za našu inteligenciju osim jedna vrsta naj­ goreg slučaja ka kojem nas je. društvenom organizmu zbog njegove više komplikacije i njegove karakteris­ tične trajnosti. teološkoj filozofiji pravi os­ novni princip. fenomenima. pošto bi molitva od tada činila jedino zamislivo sredstvo koje bi uticalo na uobičajeni tok ljudskih radnji. da ga često natjera da ponovo padne u prolazno obnavljanje njego­ vih prvih iluzija. sve više i više isključivoj u svim djelovima intelektualnog sistema. kraj­ nji uspon pozitivnog duha bi postao naučno nerazumljiv da još od početka nijesu shvatani u svakom pogledu njegovi pravi neophod­ ni začeci. u svakom vremenu. istovremeno logičku i političku. vrlo erećno primijetio u svojim filozofskim esejima da se nije našao ni u bilo ikoje vrijeme i ni u jednoj zemlji. od nedavne gdje su prirodni zakoni mogli da budu najzad otkriveni u vrlo broj­ nim i vrlo različitim pojavama da bi ljudski duh mogao. ovaj uspon prvo jedva primijetan. Tako je osnovna klica pozitivne filozofije. Tako. Mada intelektualna fluktuacija čini. međutim. isto čak i u pogledu najkomplikovanijih tema. po svojoj prirodi. nakon dovoljne prethodne aktivnosti svdh naših sposobnosti.ljudski duh ka pozitivnoj filozofiji. s tim u vezi. kada je jednom njihov dotični karaketr dovoljno razvi- 282 283 . teološka filozofija. u prin­ cipu. uprkos njihovoj najmanjoj organskoj energiji i koji jedino može sam do podvrgne cerebralnu ekonomiju trajnoj harmoniji. u početku. nje se. idividualne ili so­ cijalne. sa uvijek rastućom snagom samo. ubuduće. morala bez sumnje. nije nikada mogla da bu­ de strogo univerzalna. kako to stvarno zahti­ jeva opšte ponašanje naše stvarne egzistencije. pored neodoljive očiglednosti ovog postepenog od­ vođenja ljudskog duha. razvoj vrste kao i razvoj jedinke. da su. tj. Ova je krajnja tendencija ipak morala da počne da se nepobitno odlikuje. mora završiti spontanim pripisivanjem razumu jedne eve karakterističnije nadmoćnosti nad imaginacijom mada je uspon ove morao prvo neophodno da bude dugo nadmoćniji. shvatiti obavezno postojanje analognih zakona prema svim. ličnom ili socijalnom. kada je nakon odgovarajuće pripreme. sanjajući među njima var­ ljivo pomirenje. sem da ta­ mo privremeno podrži našu mentalnu aktivnost samom osnov­ nom vježbom koju je onda mogla da dopusti dok nije pristup tu bio postao postepeno pristupačan pozitivnom duhu koji je jedini pozvan. tako isključivo povukla samo radikalna nemogućnost jedne bolje filozofije. i u jednom i u drugom slučaju. mnogo više plaši zais­ ta odlučujuće mišljenje ne osjećajući na kojim osnovama bi ga mog­ li postaviti. šireći se na sve ideje kao i na po­ jedince. U bilo kojoj temi. ka pozitivnoj filozofiji htjeli bi da sačuva­ mo teološkoj filozofiji vječni autoritet. na jednu strogu finalnu univerzalnost. Tako. ne mogavši nikada da ponudi nikakvo pravo ma koje djelo već uvijek jednostavnu postepenu evoluciju. Prema osnovnim zakonima ljudske prirode. u tri pret­ hodne knjige. čak u našem prvom djetinjstvu. bolje pri­ lagođeno njegovom stvarnom dometu i njegovim pravim potreba­ ma mada je neodoljiva sila prethodnih navika koje nijedno racio­ nalno vaspitanje nije do sada dovoljno bilo. mada se mogla razvijati samo mnogo kasnije. tim povodom. To je. smatrati sa tačnošću da ova filozofija nije bila nikada intelektual­ no namijenjena za velike stalne teme naših spekulacija. najjednostavnije i najobičnije činjenice uvijek bile posmatrane kao bitno potčinjene prirodnim zakonima umjesto da budu pripi­ sane neograničenoj volji nadprirodnih faktora. Od ove prvobitne situacije. da je to. Uprkos neizbježnom primitivnom utkaju teo­ loške filozofije. ne prestajući dugo da bude niži. U moral­ nom i socijalnom redu kojeg bi uzaludna opozicija htjela danas da sistematski zabrani pozitivnoj filozofiji. koje nikad ne bi moglo da sadrži nikakvo predviđanje da su sve ljudske pojave bile strogo pripisane nadprirodnim agensima. teološke filozofije je ostajala uvijek bitno rezervisana prema sve manje i manje brojnim fenomenima čiji prirodnizakoni nijesu još mogli da budu nikako poznati. za sve bilo koje redove fenome­ na. je stalno pratio. sa neodoljivdjom moći. ukoliko su se naša posmatranja spontano širila i uopštavala. mišljenje ο prirodnim zakonima koji se odnose na jednostavne pojave iz svakodnevnog života. npr. bog za zemIjinu težu. bilo kojim. za sve dosta elementarne i dosta poznate pojave da je savr­ šena nepromjenjljivost njihovih stvarnih odnosa morala uvijek da spontano pogađa najmanje pripremljenog posimaitrača. Može se. najvažniji atributi čovječanstva teže postepeno ka opštem usponu kojem su hrli namijenjeni još od po­ četka. uopšte. zbog pogrešne ocjene njihovog osnovnog antago­ nizma. ne mogu sigurno ostaviti. glavnu bolest našeg vijeka. Ali različita objašnjenja sadržana. Jedan takav pojam vrijedi neobično za savršenu racionalnost naše sociološke teorije pošto ljudski život. ma koliko da je bilo daleko njihovo stvar­ no otkriće.

konačno nepomir­ ljivoj sa stvarnom nadmoćnošću teološke filozofije. istraživanja fizike nijesu. ova osnov­ na antipatija se svuda otkrila. kako sam to toliko puta objasnio u raznim djelovima ove Rasprave. njegov vlastiti razvoj mo­ že. radikalna nemogućnost da se pomire pod­ ređenost fenomena nepromijenjenim prirodnim zakonima sa njiho­ vim apsolutnim podvrgavanjem izuzetno pokretnim voljama. Kada su prirodni zakoni izvjesnog dometa mogli da budu otkriveni. čini sigurno samo nevoljnu konce­ siju teološkog duha pozitivnom duhu. visoku neophodnu ne­ mogućnost za sve ocjenjivim fenomenima. neodoljivu ljubav. bilo da ih izmijeni našom intervencijom koja čini najkarakterističnije opre­ djeljenje pozitivne filozofije. njen prvi elan bi bio obavezno ugušen zauvijek. u principu. Dakle. da se prvo vrši a da ne vodi nikakvom direktnom su­ daru jedne od dviju filozofija samo onda kada izgleda određeno da samo istražuje detalje. njoj još posvetili. za prost narod. redova fenomena. nužna evolucija našeg uma kako će to istorijska analiza uskoro direktno objasniti. zaista. u čisto logičkom smislu. što se desilo samo u naše vrijeme. a da je nijesu ipak koristili realnije u svakodnevnom životu. jedan od najisključivijih uticaja. Dok je osnovna kolizija mogla da se očekuje u svim djelovima intelektualnog sis­ tema. razvilo među doktrinama neizbježno neprijateljstvo u pogledu bilo koje teme. jer morao da nevoljno diskredituje ove teološke koncepcije samo zbog toga što ih je proglasio nepristupačnim ljudskom razumu. sa najviše jas­ noće. ukoliko jedna iracionalna rasprava di­ rektno ističe njihovu neophodnu prazninu. Ma šta bilo. Zaista. jednim i drugim povodom. jer da je to moglo biti drugačije. bilo kojih. bila nikako protivna ispitivanjima teologije. Istovremeno i opštiji. između stare hipoteze suverenog up­ ravljanja neograničenim voljama bilo kojim događajima i sve neodoljivijom mogućnošću da ih predvidi ili da ih izmijeni prema jedinim racionalnim putevima ljudske mudrosti. ova filozofija. Takav je glavni aspekt prema kojem je morala da se progresivno pokaže. Ovaj generalni sporazum koji je katolicizam morao sigur­ no da organizuje zabranjujući uobičajeno korišćenje čuda i proro­ čanstava. u svakom pogledu. Ali. ra­ dikalne razlike bilo kojih filozofija. Prije nego što je neki direktni antagonizam postao otvoreno naglašen. Stvarni uspon po­ zitivne filozofije je ipak morao prvobitno zavisiti od ove spontane potčinjenasti. radikalno us­ kraćujući sebi svaiko ispitivanje ο unutrašnjoj prirodi bića i bitnom načinu nastajanja fenomena. Upoređujući svakog dana. koje tako malo duhova mogu posebno ocijeniti.Jen. na najodlučniji način. osnovno sup­ rotstavljanje metoda je. teološkoj dogmi. Što se tiče dok­ trine u užem smislu. mi izgleda da karakteriše u religioznom poretku. a naročito. Privremena koncepcija uni­ verzalnog proizvođenja kombiinovanog sa specijalnim zakonima ko­ je bi ona sama sebi nametnula. Socijalni du­ hovi su onda mogli da vjeruju dobronamjerno da. sve više i više. takvi pojmovi treba da budu. odkad su posmatranja. krajnja čovjekova težnja ka potpuno pozitivnoj filozofiji. kod svih ljudi. da bi uspješno odoljela tre­ nutnoj koliziji. prepoznali smo već postepeno. tako moćno u cijelom staram vijeku. je mo­ rala obavezno da postane sve više i više neodbaciva. Istina je da se u samom početku ne primjećuje neizbježna an­ tipatija između istraživanja stvarnih zakona fenomena i istraživa­ nja njihovih bitnih uzroka tako da fizičko izučavanje ostaje uvijek podređeno. u pogle­ du svih. poš­ to je mnogo. manje više sporedne jednog osnovnog re­ da. odlučuju- ći kontrast između skrupulozne racionalnosti primijenjenih postupa­ ka za najdivniji cilj i najfrivolnije smjelosti tendencija koje su na­ mijenjene da otkriju naj nedokučivije misterije. neophodna specijalnost raznih naučnih istraživanja je morala da krije. sa ove krajnje tačke gledišta. da dovoljno pomiri ijed­ nu teološku filozofiju sa ovom osnovnom težnjom da razvije naša racionalna sredstva. karakterističnu nespojivost između nadmoćnosti imaginacije i nadmoćnosti razuma između apsolutnog i relativnog duha. nezavisno od svake direktne bor­ be nije mogao da se izdrži da nehotično osudi ova varljiva objaš­ njenja za sve kompletniju zastarjelost koja je morala da postepeno odredi njihov neopozivi pad. baš prema ovom dvostrukom atributu je ova filozofija morala naročito da spontano dobije. ulavnom. ova stalna unutrašnja opozicija nije oklijevala da pokaže. u osnovi. čak i od onih koji su ih pratili sa najodlučnijom efikasnošću. bilo neodoljivim prezrenjem koje je ova ulivala za obazrivi razvoj i skromna ispitivanja nove škole: ipak je izučavanje realnih zakona izgledala da još može da se pomiri izučavanjem bit­ nih uzroka. baš u opštoj pri­ mjeni moraju da spontano postanu neosporne. čak: kod onih koji su ostali najvjerniji teološkoj filozofiji i koji su. bilo instinktivnom odvratnošću po­ zitivnog duha radi varljivih apsolutnih objašnjenja teološke filozo­ fije. postepeno težila ka važnim odnosima. njegovu srećnu i plodnu sposob­ nost da sve bolje i bolje zadovolji najhitnije intelektualne potre­ be čovječanstva sa eventualnom radikalnom jalovošću praznih kon­ cepcija teologije. neizbježnu težnju nji­ hove neprimijećene cjeline ka novoj filozofiji. prelaznu situaciju koja je bitno analogna onoj koju označava u monarhističkom poretku uspostav­ ljanje onoga što se zove ustavno kraljevstvo: u jednom i u dru­ gom povodu. Uvodeći sponta­ no u naša istraživanja sasvim novi tok. Ali je ova provizorna iluzija morala postepeno da razbije bez povratka dok naučni duh koji je postao manje bojažljiv. jednom vrstom spontanog kompromisa kojeg je morala inspirisati. bilo da predvidi prirodne događaje. čiju cjelinu treba da ocijeni druga filozofija. jedino ubuduće zasnova285 284 . po svojoj prirodi ne­ pobitni simptomi postepenog pada. napredak takvog duha nije mogao izbjeći da visoko istakne. i previše slaba u početku. u pogodno vrijeme. gubeći malo po malo njihovu prvobitnu ne­ povezanost. javni razum.

noj na karakterističnoj opštosti sve dok je neodoljivom ukupnom sistematizacijom pozitivnog duha ona izgubila zadnji atribut, je­ dinu legitimnu odredbu koja joj sada ostaje u društvenoj supre­ maciji. Pošto sam tako dovoljno okarakterisao prvu neophodnu po­ laznu tačku, a zatim, neizbježni kraj intelektualne evolucije čo­ vječanstva, naše veliko sociološko prikazivanje zahtijeva samo ge­ neralnu ocjenu, prema tome, skoro spontanu ο prelaznom stanju, Već sam pokazao u mnogo interesantnih prilika, koliko je, u prin­ cipu važno da se ispitaju u bilo kojem predmetu, bitni prelazni slu­ čajevi samo pod neophodnim uticajem tačne predhodne analize dva krajnja slučaja između kojih su naročito određeni da vrše postepe­ ni prelaz. Sadašnje pitanje nam pruža, po svojoj prirodi, najvažni­ ju ocjenu taikvog jednog logičnog pravila, jer, kad je jednom pri­ znato da ljudski duh mora uvijek poći od teološkog stanja i stići stalno do pozitivnog stanja, može se lako razumjeti potreba, is­ tovremeno neizbježna i neophodna, koja ga neprestano tjera da pređe iz jednog u drugo, pomoću metafizičkog stanja koje ne bi moglo imati drugo osnovno opredjeljenje. To direktno proizilazi, kako sam to već naveo u raznim djelovima ove Rasprave, iz su­ više radikalne opozicije koja prirodno postoji između teološkog i pozitivnog duha i lažnog i nestalnog karaktera metafizičkih kon­ cepcija podobnih da se podjednako adaptiraju na postepeni pad jed­ nog i prethodni uspon drugog, tako da obezbijedi, koliko je to mo­ guće, našem umu kome je tako antipatična svaka riagla promjena, skoro neosjetan prelaz. Dok se teologija povlači iz spekulativnog domena i prije nego što fizika može da se tu definitivno uspostasvakom slučaju, svako osporavanje prevlasti između ove tri filozo­ fije može u osnovi da se svede na jednostavno pitanje oportunosti vi, spontani rad metafizike ga privremeno priprema, tako da, u ocijenjene prema racionalnom ispitivanju osnovnog razvoja ljud­ skog duha. Ova metafizička promjena teološke filozofije se pri­ rodno vrši, u bilo kojem predmetu, postepenom zamjenom božan­ stva sa entitetom kada se religiozne koncepcije uopštavaju sma­ njujući neprestano broj nadprirodnih agenasa kao i njihove aktiv­ ne intervencije, a naročito kada one dospiju, ako ne u realnosti, bar u principu, do jednog strogo uzvišenog jedinstva. Kod ovog zadnjeg opšteg stanja teološke filozofije, nadprirodna aktivnost, gubeći svo­ ju prvobitnu specijalnost, nije obično mogla da napusti neposred­ no upravljanje pojavama a da tu mije ostavila, na svom mjestu, misteriozni entitet, u početku obavezno proizišao iz nje ali kojem je svakodnevnom upotrebom, ljudski duh morao pripisati, sve isključivije, posebno nastajanje svakog dogođaja. Dakle, ovaj čudni način filozofiranja je morao dugo da bude potreban, bilo radi olak­ šanja postepenog pada teologije, eliminišući malo pomalo specijal­ nu intervenciju nadprirodnih uzroka, bilo radi olakšanja postepe-

nog pada teologije, eliminišući malo pomalo specijalnu intervenciju nadprirodnih uzroka, bilo radi pripremanja progresivnog uspona fizike, navikavajući se uvijek više na isključivu koncepciju feno­ mena, i zbog jednog i zbog drugog ova prelazna situacija čini isto­ vremeno i neizbježan simptom i neophodnu pomoć. Uostalom, opšti duh jedne takve filozofije mora biti suštinski sličan što se me­ tode i doktrine tiče, onom iz teološke filozofije čija bi ona mogla postati samo čista glavna modifikacija. Ona ima samo, po svojoj prirodi, najmanju intelektualnu konzistentnost i prema tome soci­ jalnu moć mnogo manje jedine tako da odgovara mnogo više jed­ nom jednostavnom kritičkom opredjeljenju nego ikakvoj pravoj or­ ganizaciji. Ali, ove osobine, potpuno prilagođene njenoj prolaznoj funkciji, u cjelini ljudske evolucije, bilo individualne bilo socijal­ ne, čine je samo utoliko manie pogodnom da se duboko odupre posnjihove karakteristične entitete da mogu da se zasnivaju samo na tepenom usponu pozitivnog duha. S jedne strane, povećana sup­ tilnost metafizičkih koncepcija traži tako da smanji sve više i više jednostavnim apstraktnim nazivima odgovarajućih fenomena tako da polako guraju najodlučnije do smiješnog spontanu manifesta­ ciju od radikalne praznine svojstvene takvim objašnjenjima, što nije bilo, bez sumnje, tako moguće prema čisto teološkim for­ mama. Na drugom mjestu, organska nemoć slične filozofije, na os­ novu njene osnovne nedosljednosti, mora spriječiti, sa političkog aspekta, postepene izmjene koje obavezno donosi u teološkom re­ žimu da može da se bori sa istom efikasnošću kao u početku, pro­ tiv socijalnog uspona pozitivnog duha. Ipak, i jednim i drugim po­ vodom, bitno dvosmislena i nestalna priroda metafizičke filozofije u užem smislu je čini pogodnom, zbog neizbježnih izmjena koje ona može ponuditi da bolje izbjegne od same teološke filozofije, jednoj racionalnoj raspravi, izgubljenoj pod nejasnim i neuhvatljivim ni­ jansama, dok pozitivni duh još nesavršeno uopšten, nije mogao da direktno napadne sami aktuelni princip njihovog zajedničkog au­ toriteta, prisvajajući najzad potpunu univerzalnost koja im je, isto tako, svojstvena. Ma šta bilo, ne bi moglo da se uopšte ne priz­ na intelektualna sklonost metafizike da privremeno podrži, u pog­ ledu bilo kojeg predmeta, našu spekulativnu aktivnost sve dok ona može dopustiti bitnije napajanje, udaljavajući nas, već od čis­ to teološkog režima i pripremajući nas uvijek više za zaista pozi­ tivni režim: ova filozofija ima, uostalom, obavezno, isto bitno svoj­ stvo da bi upravljala političkim prelazom koji prati ovaj veliki logični prelaz. Ne zaboravljajući velike intelektualne i socijalne opasnosti koje, na nesreću, karakterišu i metafizičku filozofiju, jed­ na takva ocjena objašnjava pravi opšti princip univerzalnog us­ pona koji je ona završila privremeniim dobijanjem kod najnapred­ nijih populacija gdje on pretpostavlja, obavezno, instinktivno os­ jećanje koje ne bi moglo biti potpuno pogrešno, izvjesnu neophod-

286

287

nu funkciju koju virai jedna takva filozofija u osnovnoj evoluciji čovječanstva. Neodoljiva potreba ove prelazne faze je, dakle, sada tako nepobitna da to može biti prije nego što direktna analiza, bi­ lo posebna, bilo opšta, spontano izvrši u cjelini naše istorijske ope­ racije. Mada se naše veliko sociološko dokazivanje nalazi tako bitno završeno za ubuduće, vjerujem, međutim, da ne bi propustili, ko­ liko je to moguće, nikakvu bitnu oznaku ο ovoj taiko važnoj i ta­ ko teškoj temi, da moramo ovdje direktno preporučiti čitaocu po­ trebu da stalno uzme u obzir moju prethodnu teoriju ο pravoj na­ učnoj hijerarhiji, u bilo kojem razmatranju ovog velikog zakona trostruke intelektualne evolucije, bilo da je primijeni, bilo čak da je ocijeni. Još od početka ove Rasprave (vidite 2. lekciju) ja sam prikazao ovu osnovnu hijerarhiju kao prirodni nastavak i neop­ hodni dodatak mome zakonu ο tri stanja: spontana upotreba koju sam vršio već postepeno, na sve vrste fenomena morala je dovolj­ no istaći ovu unutrašnju filozofsku povezanost. Ipak, nije nekorisno da se ovdje formalno nje prisjetimo, bilo radi srpečavanja samih tobožnjih primjedbi koje bi jedna iracionalna naučna erudicija mogla pobuditi protiv zakona evolucije koji sam direktno utvrdio, bilo da bi dobili kod raznih specijalnih provjera sav njihov logički domet, raspoređujući ih tako da se bolje razjasne i da se uzajamno učvrste. Prema prvom aspektu, mogu potvrditi da nikada nijesam našao ozbiljnu argumenticiju kao protivljenje ovom zakonu, već nije ono koje se zasniva na razmatranju simultanosti, da sada ov­ dje nužno vrlo zajedničkoj za tri filozofije kod istih umova. Dakle, jedan takav niz prigovora može biti riješen samo racionalnim korišćenjem naše naučne hijerarhije koja, raspoređujući razne bitne djelove prirodne filozofije prema njihovoj komplikovanosti i ras­ tućoj posebnosti saglasno skupu njihovih pravih afiniteta objašnja­ va da je njihov postepeni uspon morao neophodno da prati isti redoslijed, tako da je jedna faza cijele evolucije mogla privreme­ no da učini koincidira sa teološko stanje jedne od njih sa metafizič­ kim i čak pozitivnim stanjem jednog prethodnog dijela, u isto vri­ jeme jednostavnijeg i opštijeg uprkos stalnoj težnji ljudskog duha za jedinstvom metoda. Budući da su ove vidljive anomalije tako potpuno regulisane, teškoća bi, zaista, bila nerješiva samo da je simultanost mogla pretstavljati obrnuti karakter, ο jo ono čega se ja bojim da može da se naznači kao jedan jedini svarni primjer ko­ ji, bi uostalom, mogao dokazati samo potrebu za usavršavanjem ili najviše ispravljanjem naše hijerarhijske teorije, a da u tome nije morala da se odrazi nikakva legitimna nesigurnost samog za­ kona evolucije. Na drugom mjestu, recipročne pomoći koje mogu da se tako spontano uspostave između posebnih proučavanja raz­ nih spektulativnih razvoja nemaju ni najmanju sociološku važ­ nost. Jer, iz toga proizilazi osnovna sposobnost da se srećno doda,

u mnogo slučajeva, nedovoljnost direktnog istraživanja. Kada je jedna takva hijerarhija bila prvo dobro shvaćena i potpuno prizna­ ta, ona mora, zaista, često omogućiti da se unaprijed odredi, u bi­ lo kojoj epohi, sa punom racionalnošću, opšti karakter .izvjesnog niza ljudskih spekulacija prema dovoljnom prethodnom poznava­ nju stvarnog stanja prethodne kategorije ili, čak, u obrnutom smis­ lu, mada sa manje preciznosti stvarnog stanja kasnije kategorije. Slična spontana pomoć se veže direktno za logički princip koji je utvrđen u četrdeset osmoj lekciji, ο neophodnim rasvjetljavanji­ ma koje proučavanje harmonija može da pruži proučavanju sukce­ sija, prema prirodi socioloških istraživanja. Cijeli nastavak ove knji­ ge će prirodno pokazati, zaista, mada na implicitan i indirektan na­ čin ali sa stalno rastućom očiglednošću, da ova teorija naučne hi­ jerarhije, prema stepenu opštosti raznih fenomena, čini glavnu os­ novu cijele socijalne statike, bar u onome što se tiče intelektual­ nog reda i čak, kao posljedicu na materijalni red, da konačno obuh­ vati cjelinu političkog reda. Nemam potrebu da sad insistiram više na sociološkoj nužnosti jedne tako neophodne teorije bez koje bi istorija ljudskog duha trebalo da ostane, usuđujem se da to tvr­ dim, bitno nerazumljiva i ο kojoj je čitalac već postepeno stekao, u uzastopnom toku tri prethodna poglavlja, tačan i uobičajeni po­ jam; morao sam da ovdje samo posebno opišem neophodnu oba­ vezu, da je nikada ne propustim, bilo utvrđujući bilo razvijajući zdravu istorijsku filozofiju čiju smo upravo na kraju, postavili, -ne­ ophodnu osnovu, ovim velikim zakonom koji se odnosi na trostru­ ku intelektualnu evoluciju čovječanstva. Da bi ovaj zakon mogao da ispuni jedno takvu naučno opre­ djeljenje, ne ostaje mi sada ništa više, da bi kompletirao i potvr­ dio ovo dugačko i teško predavanje, nego da ukratko utvrdim da, u prinaipu, cjelina materijalnog razvoja mora da neizbježno prati razvoj, ne samo analogni, nego čak onaj koji savršeno odgovara ovome kojd smo upravo dokazali, sam intelektualni razvoj kojem je cio sistem socijalne progresije morao biti, po svojoj prirodi, dubo­ ko podređen, kako sam to objasnio u prvom dijelu ovog poglavlja. Pošto je ova dodatna studija danas mnogo bolje shvaćena od glav­ ne teorije, biće mi potrebno nakon brze ukupne ocjene materijal­ ne evolucije, da samo ovdje insistiram, kako treba, na njenoj ko­ relaciji koja je vrlo loše shvatana do sada, sa intelektualnom evoluci­ jom koja će biti od sada potpuno opisana u aktivnom redu kao što je to već u spekulativnom redu, mada mnogo veća jednostavnost ove po­ moćne operacije nam, na sreću, pomaže da je mnogo skratimo a da ne naškodimo nimalo njenoj naučnoj namjeni. Radiée se naročite ο tome da se objasni unutrašnja povezanost koja obavezno veže krajnje granice i prelaznu granicu vremenskog razvoja ljudskih

288

289

društava za odgovarajuće faze čiju smo osnovnu sukcesivnost za duhovni razvoj već -prikazali1. Sva razna opšta sredstva racionalnog istraživanja koja mogu da se primijene na politička istraživanja su već spontano pomogla da se konstatuje isto tako odlučno, neizbježna prvobitna težnja čo­ vječanstva prvenstveno za vojnim životom i njegovo krajnje ne ma­ nje neodoljivo opredjeljenje za bitno industrijskom egzistencijom. Taiko nijedan malo napredniji um ne odbija, ubuduće, da prizna manje više eksplicitno, stalno smanjenje vojnog i postepeno po­ većanje industrijskog duha kao dvostruke neophodne 'posljedice na­ še progresivne evolucije koja je bila danas pametno ocijenjena u tom pogledu od većine onih koji se propisno bave političkom fi­ lozofijom. Uostalom, u jednom vremenu gdje se manifestvuje, pod sve više i više različitim oblicima i sa stalno rastućom energijom, čak i usred armija, karakteristična odvratnost modernih društava · prema ratničkom životu; kada je. npr. ukupna nedovoljnost voj­ ničkih poziva postala svuda nepobitna prema sve neophodni]oj obavezi ptrlisilnog regrutovanja koja je rijetko praćena vojnom upornošću; svakidašnje iskustvo bi oslobodilo, bez sumnje, od svakog direktnog dokazivanja jednog pojma koji je tako postepeno pao u javni dornen. Uprkos ogromnog izuzetnog razvoja vojne aktivnosti koji je trenutno završen u početku ovog vijeka, neizbježnim pokretanjem koje je moralo zamijeniti neodoljive nenormalne okolnosti. naš industrijski i pacifistički instinkt je uskoro brže povratio redovan tok svog jačeg razvoja, tako da stvarno obezbijedi, u ovom odnosu, osnovni odmor civiMzovanog svijeta mada evropska h a r - . manija mora često izgledati izložena neprilici, usled privremene greške svake sistematske organizacije međunarodnih odnosa; što ï je, zaista, bez mogućnosti da proizvede rat, ipak, često dovoljno da inspiriše opasne nemire. Ne bi moglo, dakle, ovdje biti nikakvog pi­ tanja da konstatujemo jednom raspravom, na sreću suvišnom, ni prvi termin niti posebno zadnji, socijalnog napretka u vezi sa opštim 'karakterom vremenske egzistencije čija će direktna ocjena, uostalom, proizići u šest slijedećih poglavlja čitave naše istorijske Budući da, političke kvalifikacije v r e m e n s k o g i d u h o v n o g moraju biti naravno često u upotrebi u šest slijedećih poglavlja radi skupa naše i s t o r i j e analize, ja moram ovdje da direktno upozorim, uglavnom, da ću im sačuvati uvijek tačno ispravnu namjenu kojoj ih je katolička filozofija posvetila već vjekovima. Osim neophodne potrebe, u političkoj filozofiji, za ova dva važna termina koji ne mo:gu još bi­ ti stalno zamijenjeni racionalnijim izrazima, nije bez koristi, uostalom, da povežeimo, koliko je to moguće, bez ikakvog uzaludnog prenemaga­ nja, sadašnje formule za stare navike da bi bolje prizvali osnovno osje­ ćanje socijalnog kontinuiteta, koje smo danas tako pogrešno skloni da preziremo.
290
1

analize. Samo, pošto jedan takav razvoj inije nikada bio dovoljno vezan za bitne zakone ljudske prirode i za neophodne uslove so­ cijalnog razvoja, ostaje nam da dokažemo, u principu, njegovo oba­ vezno učešće u osnovnoj evoluciji čovječanstva. Neodoljiva antipatija primitivnog čovjeka za svaki redovni po­ sao ne daje mu, zaista, da obavlja drugu spontanu aktivnost sem aktivnosti iz ratničkog života, jedina u koju on može da bude bit­ no sposoban i koja, uostalom, čini u početku najjednostavnije sred­ stvo da se snabdije svojom prehranom, čak nezavisno od suviše čestog ljudožderstva: opšti razvoj jedinke je, u tom pogledu, pot­ puno saglasan sa razvojem vrste. Ma kako da mora da prvobitno izgleda žalosna jedna takva potreba, njena karakteristična univer­ zalnost i njen stalni razvoj, čak i u vremenima dosta naprednim, da bi materijalna egzistencija mogla da počiva na drugim osnovama, moraju pokazati svim pravim filozofima da ovaj vojni režim koje je društvo bilo tako dugo i tako potpuno potčinjeno, treba da je ispu­ nio važnu i neophodnu funkciju, bar privremenu, u opštem prog­ resu čovječanstva, Lako je shvatiti, zaista, ma kakva bila sada socijalna nadmoć industrijskog duha, da je materijalna evolucija ljudskih društava morala, u 'protivnom, da dugo zahtijeva isklju­ čivo povećanje vojnog duha pod jedinom vladavinom od koje se ljudska industrija mogla razviti kako treba. Opšti motivi ove neop­ hodne zaštite su, uglavnom, analogni onima iz slične privremene funkcije koju je obavio religiozna duh da bi pripremio kasnije us­ pon naučnog duha, prema prethodnim objašnjenjima. Jer, ona na­ ročito smatra da industrijski duh, daleko od toga da može da prvo upravlja privremenim društvom, tu nasuprot pretpostavlja, po svo­ joj prirodi, prethodno postojanje jednog već znatnog razvoja koji je mogao, dakle, da bude izvršen samo pod neophodnim uticajem vojnog duha bez srećne spontanosti od koje bi razne porodice osta­ le vrlo izolovane, tako da bi spriječile svaku važnu podjelu ljud­ skog rada a zatim svaki redovni i stalni napredak naše industrije. Društvene, a naročito političke osobine vojne aktivnosti, mada su morale vršiti samo privremenu nadmoćnost u osnovnoj evoluciji čovječanstva su, u početku, savršeno jasne i odlučne, jednom rije­ čju, potpuno saglasne sa visokom civilizatorskom funkcijom koju moraju da onda vrše. Mnogi filozofi su već dovoljno priznali, tim povodom, spontanu sklonost jednog takvog načina egzistencije da razvija običaje regularnosti i discipline koji ne bi mogli prvo da bu­ du drugačije proizvedeni i bez kojih se nijedan .pravi politički re­ žim ne bi mogao očigledno organizovati. Nikakav drugi cilj, do­ voljno jak ne bi mogao, zaista, da uspostavi trajno udruživanje i malo rašireno među ljudskim porodicama kao neodoljiva potreba da se ujedine, prema neizbježnoj, bilo kojoj podređenosti zbog rat­ ne ekspedicije ili čak radi jednostavne zajedničke odbrane. Ni­ kada predmet udruživanja ne može biti više osjetljiviji niti hitniji,
291

pot292 činjavajući proizvođača vojniku težilo da paralelno razvije njihove suprotne aktivnosti. kako se to radilo u našom evropskom nizu progresivnih osvajanja Rima. kao što se može. Pravi užas ikoji nam uliva danas ova tako dugo univerzalna institucija. Doista. pod­ jednako degradirajući način za obojicu: dok je staro ropstvo. međutim. vojničkog života i da uvijek više pripremi krajnju nadmoćnost industrijskog života. kao što ću to uskoro objasniti. Ali. bez sumnje. Ma kako nepobitna morala tako da postane politička potreba za prvobitnom evolucijom čovječansva. da opšti prelaz iz jednog u drugi socijalni režim nije sadržavao sigurno više neposredno ispunjenje sem odgovaraju­ ću sukoesivnost u duhovnom redu. tako da konačno odredi njihovo spontano učešće u istom socijalnom progresu. Sav se ovaj skup atributa divno prilagođen prirodi i potrebama primi­ tivnih društava koja nijesu. gdie su raz­ ne vrste pravnika morale naročito da zauzmu. u protivnom. Vremenski razvoj čovječanstva predstavlja. u uobičajenoj zamjeni vo. kao namijenjenu da organizuje neophodnu pos­ tepenu pripremu <za kasnije ispunjenje industrijskog života koja je tako neopozivo i izričito nametnuta uprkos našoj urođenoj averziji za rad u najvećem dijelu čovječanstva u kojem je radni kontinui­ tet postao odmah prvi krajnji uslov. objasniti na direktan način u istorijskom dijelu ove knjige. bitno ograničena na vremena nedovoljnog postepenog izvršavanja prethodnih uslova za koje je bila određena da ostvari. ovaj voj­ ni režim je morao da svuda ima za neophodnu političku osnovu. Bez ovog neophodnog uslova. začarani krug koji je savršeno analogan onome koji smo prepoznali u duhovnom. on je naročito up­ ravljao njihovim stalnim povećanjem koje nije moglo da se vrši drugačije bez jedne pretjerane sporosti. jedno takvo širenje je prethodno bilo neophodno. obavezno. me­ đutim. po svojoj prirodi. dak­ le. sve više i više. mogla da stvarno nauče red ni u jednoj drugoj školi osim u ratnoj. između teološkog i pozitivnog duha. tako je njena nadmoćnost od ovog neizbježnog toka počela da stalno opada. no. vojna aktivnost je morala evidentno da ostane bez predmeta i hrane. na izvjesnom stepenu. će nam objasniti kasnije. čak u nehotič- 293 . radnika od kapitaliste. neop­ hodna opšta intervencija prelazne situacije koja savršeno liči na me­ tafizičko stanje intelektualne evolucije gdje je čovječanstvo moglo da se oslobodi. organizovano ropstvo usred industrije. tako da ne krije postepe­ ni uspon industrijskog duha čiji je progresivni dolazak bio tako ubuduće pripremljen kako treba. bitnu privremenu prirodu jednog tak­ vog socijalnog opredjeljenja čija je važnost morala da stalno opa­ da. ne bi mogli da ne priznamo odgovarajuću potrebu ove snažne stimulaci­ je imajući dovoljno u vidu cjelinu stvarnih uslova ljudskog raz­ voja. staru ljud­ sku vrstu. s jedne strane. naznačenog u progresivnoj egzistenciji naše vrste sistemom prirodnih zakona. na izgled. obavezno vojne kada se ograni­ čimo da tu posmatramo samo jednostavna privremena razmatranja. tako da je duhovna vlast tamo mogla prvo samo da bude čisto teo­ loška. Od tada. moram da naznačim. uglavnom. sa potpunom evidentnošću. za konačni razvoj ljudske industrije. ovu osnovnu instituci­ ju starog ropstva. razvo­ ju i čiji jedini mogući izlaz proizilazi. jasno je. sami principi koje sam upravo naznačio. Mada je svaka diskusija na tu temu ovdje preuranjena. pored uzaludnih poetskih snova ο prvobitnom os­ nivanju političkih moći ne bi se moglo sumnjati da prve vladavi­ ne nijesu morale biti. koliko to naša misao može da učini. onom u našim kolonijama koje čini. u jednu takvu primitivnu situaciju. tu. neizbježni pritisak ko­ ji čini čak glavnu socijalnu dužnosti jednog takvog režima raz­ matrajući sav civilizovani svijet. iz srećnog spontanog uspona prethodne tendencije.nikada osnovni uslovi pomoći ne bi mogli postati neodoljiviji. jednog dugog jačeg bav­ ljenja vojnom aktivnošću tako neophodnom kao i neizbježnom. morao je prvo da se bitno sastoji. koliko j to moguće. još neodređenog. dok industrijska epoha ne sadrži drugi opšti tok sem ovog. Tako. u ovom prvom periodu. kako će nam to jasno po­ kazati sva istorijska analiza. Obavezno dvos­ mislen i nesiguran karakter jedne takve socijalne faze. Otuda proizilazi. industrijsko stanje se toliko radikalno razlikuje od vojnog stanja. Prenoseći se. kako ću to. sasvim promašena. Ovo prirodni uspon ratničkog duha nije bio samo neophodan za prvobitnu konsolidaciju političkih društava. ukoliko je industrijski život mogao da nastavi svoj postepeni razvoj. velika socijalna operacija koja je morala da se izvrši u odgovarajućem vremenu stalnom progresijom vojnog sistema koji je dobro zamišljen i mudro praćen. po svojoj prirodi. Tako. a zatim. da ispunjenost vojničkog života u znatnom dijelu čovječanstva pretpostavlja i ko­ načno određuje. kako ću to postepeno utvrditi u pedeset trećoj lekciji. sa ne manje očiglednosti. politič­ ku scennu. individualno ropstvo proizvođača da bi omogućili ratnicima slo­ bodan i puni razvoj njihove karakteristične aktivnosti. kako ću to objasniti ν pedeset petom poglavliu. Ovaj glavni cilj je bio postignut kada se veliki dio civilizovanog svijeta našao najzad ujedinjen pod istom vladavinom. uskoro. u jednom i drugom slučaju. čak i danas ο tome formirati slaba predstava u pogledu izuzetnih poje­ dinaca koje industrijska disciplina ne može dovoljno da savije i ko­ je nam. Dok industrijska aktivnost predstavlja spontano ovo divno svojstvo da može da bude istovremeno stimulasana kod svih je­ dinki i kod svih naroda a da uspon jednih ne mora da bude nes­ pojiv sa usponom drugih. pored ove ne­ ophodne zavisnosti. na kraju. pravu političku grozotu. u cijelom preostalom dijelu. je bila u starim vremenima. u tom smislu pretstavljaju. voj­ na epoha je morala biti. odnosi se naročito na to da moramo biti spontano ras­ položeni da je ocijenimo prema modernom ropstvu.ine defanzivne organizacije u prvu ofanzivnu organizaciju.

bilo unutrašnojm antipatijom. slabošću naše prirode moraju biti tako često sklone da ne poznaju njihovu neophodnu koordina­ ciju i da preziru opšte granice njihovih uzajamnih prava. prvo između teo­ loškog i vojnog duha. isto tako. da nijedan vojni režim ne bi mogao da se učvrsti a da. njihov osnovni afinitet. osnov­ ni razvoj čovječanstva. kombinovana sa neizbježnom superiornošću bogatstva. da se obezbijedi stalna pomoć. bitno je dovoljno za naš cilj da mu. Kada su ove neophodne zamjerke tako odstranjenje. po svojoj prirodi. između dva elementa pozvana da vrše analogne funkcije i da je ona stalno dr­ žala u zavisnosti postepeno povećanje jedne od stalnog pada dru­ ge. rađaju se. U sadašnjem slučaju. Ali. zaista. jako osjećali i dovoljno poštovali svi ljudi viso­ kog dometa koji su stvarno učestvovali u jednoj ili drugoj. u naprednijim vremenima. nije manje prirodno inkapatibilan sa vojnim duhom: zna se. u protivnom. uopšte. uprkos neodoljive sile političkih rivalstava. rastu i istovremeno opadaju. uopšte. Važno je. Ali. ukratko izložimo neophodni princip. istovremeno intelektualnom i mo­ ralnom koja uliva jednoj prirodnu potčinjenost radova druge. da di­ rektno prepoznamo osnovnu vezu dvije evolucije opisujući dovolj­ no prirodni afinitet koji je uvijek morao da vlada. uprkos. Manje više naglašeni rivalitet koji je tako često poremetio opštu harmoniju između teološke i vojne moći. bez sumnje. prema najvećim ratnici­ ma. nesporne i važne usluge ko­ je je. tako apsolutnog po­ koravanja duha. prikrio u očima filozofa. uostalom. može danas da bude ocijenjena direktnom intuicijom. drugačije osim preko religiozne vlasti sa kojom su se ratni vođe onda prirodno postavile. Razumije se. sama po sebi. cilj postaje tako širok a učešće tako indirektno da. pre­ ma tome. očekivati sa nji­ hove strane. neophodno učešće teološke filozofije. takođe između dvije prelazne funkcije metafizičara i prav­ nika. ovdje. a ne nijedne druge. np. običajima discip­ line koji su već duboko sažeti. u čitavoj prošlosti. dosta da ovo postepeno potčinjavanje jed­ ne takve vještine propisima stvarne nauke je uvijek bilo gorko 295 . bez koje unut­ rašnja podređenost koju zahtijeva. Svaka epoha nameće. sami nepobitni socijalni afinitet između nauke i industrije. stvarnu nes­ pojivost koja. u modernim vremenima. sa toliko energije. Bez ove unutrašnje korelacije sa teološkim duhom. zaista. mada obavezno nejasna. naročito. voljno ili instinktivno. uprkos razlici nji­ hove prirode. nakon ovog spontanog takmičenja ko­ je u svakom ljudskom učestvovanju mora obično dobiti. traje počiva­ jući prethodno samo na dovoljnoj teološkoj potvrdi. slijeno i nehotično povjerenje. naročito je evidentno da u bilo kojem poli­ tičkom sistemu mora da tu postoji stalno. u bilo kojoj epohi. duboko rivalstvo izme­ đu spekulativne i aktivne moći koje. naučni duh. jako iznenađen bitnom analogijom koja spontano pretstavlja ovu nepobitnu progresiju sa našim prvobit­ nim zakonom ο obaveznoj sukcesiji tri glavna stanja ljudskog du­ ha. međutim. među elementima modernog režima. zatim između naučnog i industrijskog. u principu trostruka vremenska evolucija ko­ ja će morati da nam naizmjenično pokaže. je nemoguće svakom filozofskom duhu da ne bude prvo. neizbježne kasnije konflikte što će više njihov zajed­ nički politički uspon postati naglašeniji: oni su već jasno najavlje­ ni. učinila prirodna filozofija. sredstva različitja i nezavisnija a da. instinktivnom odvratnošća ove za karakterističnu ap­ strakciju istraživanja prve i radi pravog ponosa koji je animira. Kako uni­ verzalno iskustvo svjedoči. Ma kakav 294 bio. malo obične energije sooiialnih veza koie su ioš nesavršene. u ovom pogle<-Ί. osim ove očigledne sličnosti. može se biti sigurno da one pripadaju obavezno je­ dinstvenom režimu. r'--'"•• smanjenje i blizina cilja ne propisuju. HDeciialnim putevima. dakle. Takva je. Ma kako morala ovdje biti kratka ova opšta indikacija. učestvovanje u zajedničkoj namjeni. da zabilježimo da bilo koja duhovna vlast ne bi mogla dovoljno od­ govarati osnivanju i konsolidaciji vojne uprave koja posebno zah­ tijeva. bilo takođe. pravog rivalstva samo između različitih eleme­ nata istog političkog sistema. naročito je važno za jako so­ ciološko dokazivanje čiji politički dodatak tako skiciramo. njena vlastita priroda. ne bi mogla biti niti dosta kom­ pletna niti dosta produžena. ratnoj vještini. kad bi se nasuprot desila. Ma kakve bile. koja je. uglavnom. Sto se tiče vlasti koje su uvijek podjednako snažne. bez sumnje. Jedno takvo dodatno objašnjenje mora da sadrži naše doka­ zivanje u njegovom najvišem stepenu preciznosti i postojanosti. ne dozvoljava uopšte. zbog običaja stvarne rasprave koju obavez­ no teži da propagira. zaista. bi moglo postojati. Ova prelazna faza nije još potpuno iz­ vršena. ništa ne sprečava više da prvo primjetimo direktno osnovnu vezu koja spon­ tano spaja. suviše često pomije­ šano sa gnusnom servilnošću koji nji« nikada moffla da bude sem izuzetna. međutim. uostalom. očialedno je da vojni duh ne bi nikada moPîo iswuniti visoku socijal­ nu namjenu koja mu je bilo određena za cjelinu ljudske evoluci­ je. tako da ga učini potpuno pogodnim da odmah posluži kao racio­ nalna osnova našoj kasnijoj čitavoj istorijskoj analizi. je ponekad. utoliko više širine i jačine ukoliko cilj postaje važniji i indirektniji i uko­ liko su zatim. ma kakva mogla da budu njihova uobičajena osporavanja : stalna borba bi dokazala. nikad ne sprečavaju neizbježno. ratnog duha u instinkt proizvođača. isto tako njegov plavni cilj je mogao biti potpuno ostvaren sa­ mo u starim vremenima gdje su se dvije moći nalazile obavezno koncentri'sane. teološku i vojnu moć i koju su.noj opštoj podređenosti koja je sve više i više naglašena. treba. odgovarajuće zahtjeve: u početku. dosta visoko ο realnoj očevidnosti ovog značajnog slaganja. kod istih vođa. u principu. stalna saradnia bi ostala nedovolj­ na i privremena kad ne bi bila potvrđena odgovara ju ćirn teološ­ kim uvjetan f m a završavajući spontano. i.Ι.

pošto je bilo čisto teoloških društava. ovdje više na sociološkom principu ove obavezne solidarnosti dvije političke moći koje će nam istorijska analiza uskoro pretstaviti. sličnost principa i interesa koji ne bi mogli biti ozbiljno ospo­ ravani. nema sumnje. Kada naučna i industrijska moć budu mogle da dobiju. koliko je to mo­ guće. danas. na osnovnom principu koji je već im­ plicitno utvrđen u čitavoj ovoj Raspravi i koji duboko pod­ ređuje jednu drugoj. varvarskoj ali strogoj. još nepobitniji od onoga koji je upravo opisan. da sada pokažemo važno neophodno učešće svake od ove dvije društvene moći u politički trijumf druge. dakle. zaostalih naroda. tako da razvije svoj srećni civilizacijski uticaj neutrališući. sa toliko očiglednosti. ova kritička pomoć može lako da pokaže kakvu snagu i kakvu efikasnost će spontano morati da dobiju ove opšte veze ka­ da taj veliki politički dualizam bude mogao da. kako ću to objasniti posebno. ne priznati. uglavnom. Politička proš­ lost ova dva osnovna elementa moderno" sistema koja se mora­ la ovdje uglavnom sastojati u njihovoj zajedničkoj postepenooj zam­ jeni elementa koji odgovaraju starom sistemu sa socijalnom moći. kako se to može provjeriti u toliko raznih krajnjih prilika. kao stalno povezane da se konsoliduju i da se uzajamno isprave. osim me­ đusobnog stvarnog afiniteta dvaju bitnih elemenata prvobitnog po­ litičkog sistema. Zaista. voljna izmjena fenomena. jedno dublje ispitivanje će stal­ no učiniti da primijetimo neophodnu efikasnost vojnog režima ra­ di konsolidacije a naročito radi širenja teološke vlasti koja je talko razvijena stalnom političkom primjenom kako je sveštenički in­ stinkt to uvijek stvarno osjetio. prema pravilima jed­ ne čisto ljudske mudrosti ne mora izgledati. Ali. mada su stara druš­ tva morala skoro uvijek da pokažu i jednu i drugu prirodu.oplakivano od strane najbolje okarakterisanih ratnika. krajnjom reorganizacijom modernih druš­ tava. u osnovi. protiv opšteg uspona teološkog duha sa potpuno religioz­ nog gledišta od kojeg su naši najrevnosniji konzervativci obično vr­ lo udaljeni danas. u osnovi. Prema logici. najzad. u istom osnovnom cilju. u obrnutom smislu za po­ litički uspon teološkog duha. priznati da je religiozni duh na svoj način manje antipatičan od samog vojnog duha u vrijeme jačeg uspona industrijskog duha. da suviše apsolutna nadmoćnost re­ ligioznog duha teži obavezno. ovdje u principu dovoljno objašnjen. pomažući stvarno njene vlastite napore protiv njenog glavnog antagonizma. filozofija će možda os­ jećati vše prepreka da im prizna sličnost porijekla i opredjeljenja. ne manje unutrašnju nego spontanu. dakle. vidi se da se zajedničke odvratnosti i simpatije.privre­ menom. kao što ću to istorijski objasniti u tri slijede­ ća poglavlja. u svoju korist. kako treba. zatim. Ne bi se mogla više osporavati pri­ rodna antipatija industrijskog duha koji je razvijen do dovoljnog stepena. iz­ među dvije moći koje su svuda morale da učestvuju u skupu ljud­ ske evolucije. i kada. Ne bi mogli. uostalom. da bi bolje pripremili našu istorijsku analizu. Ali. to je jedino zahvaljujući tehničkoj mudrosti koja je znala da ruku­ je. Tako. Ako ovakva užasna posljedica nije bila češće i naročito potpunije ostvarivana. kao i slični opšti interesi. u raznim djelovima ove Rasprave. Mi smo. pogodnom sposobnošću. neizbježnom mada . dok nijedno isključivo vojno nije bilo poznato. da je naša pažnja naročito privučena na neophodnu pomoć kojom su se uzajamno snabdjele za jednu takvu prethodnu opera­ ciju. u pedest šestoj lekciji. kao da sas­ tavni dio rastuće dekadencije pravog vojnog režima u postepenom početku svake glavne promjene. u ma­ nje više naglašenim stepenima. naročito odgovara. na direktan kao i na očigledan na­ čin. u drugoj namjeri. manje bezbožna od njihovog racionalnog predviđanja. 296 Već sam označio. sav po­ litički uspon koji je za njih rezervisan. tajno neslaganje između naučnog i vojnog duha. vrlo pogodno postavljeni da ga najbolje ocijenimo. Socijalni afinitet pri vremenskih vojnih moći za teološke duhovne moći je. kao što sam to objasnio u toliko važ­ nih pogleda. visoki po­ litički uticaj kojim je postepeni uspon ljudske industrije morao na­ ravno pomoći progresivni uspon naučnog duha u neizbježnom an­ tagonizmu prema religioznom duhu ne računajući važnu svakodnev­ nu stimulaciju sa kojom se međusobno napajaju industrija i nau­ ka kada su jedna i druga pripremljene kako treba. svoju spontano nezdravu aktivnost. jedan i drugi pod­ jednako pretstavljaju nepromjenjive zakone koji su konačno nes­ pojivi sa bilo kojim voljama. što proizilazi iz naše istorijske analize. upravo zato što dva elementa nijesu u to još uložena od njihovog delinitivnog političkog uspona. po svojoj prirodi. dobije di­ rektno organski karakter koji mu bitno nedostaje do sada da bi upravljao. Pošto sam tako dovoljno opisao dvostruki politički afinitet za naš današnji predmet koji duboko ujedinjuje jedan za drugi dva glavna elementa svakog od dva krajnja stanja svojstvena osnovnoj evoluciji čovječanstva. ovdje gore. u njoj samoj. svaka aktivna intervencija čovjeka da poboljša. opštu ekonomiju prirode mora sigurno da čini jednu vrstu nepravednog atentata na vladu provi­ đenja. jednoj tako opasnoj moći. da umrtvi industrijski uspon čovječanstva pretjeranim osjećanjem glupog optimizma. neophodnim kontinuitetom mudrih napora. Da se ne bi zaus­ tavljali ovdje posebno. treba. dok zajednička borba protiv starog političkog sistema mora spontano sadržati neizbježna neslaganja. Može se prvo vjerovati da je jedna takva koordinacija. mada je već njihov socijalni razvoj dovoljno naglašen. bilo bi nekorisno da izričito izvršim istu fi- 297 . stvarno poznavanje zakona prirode i djelovanja čovjeka na spoljnji svijet. jer. manje neophodna. Osnovni je dualizam moderne politike. obavezno sjedinjuju da bi stalno uspostavili neophodnu kombinaciju. kasnije. Mi ćemo. njihovo ra­ dikalno rivalstvo bude jednako naglašeno. Bilo bi nekorisno da insistiramo.

glavne osnove prave istorijske filo­ zofije kojima je četrdeset osma lekcija već opisala. ovdje. duh i metodu. završavajući. uos­ talom. Daleko od toga da se boiim da jedna takva koincidencija. u svakom pogledu. da čini samo jednostavno produženje. neophodnu oba­ vezu polazne tačke koja je dovoljno sagilasna sa spontanim indika­ cijama javnog razuma kojem bi stvarna nauka mogla. Mi sada možemo. nikakvo direktno prikazivanje: samo. uostalom. prethod­ no razmatranje ovog trostrukog postepenog dualizma koji je po mo­ jem mišljenju. duhovne i vremenske koje čine prelaznd režim. kako treba. Spontana uzajamnost dvije konvergentne moći. u prvoj knjizi Rasprave. dak­ le. u pogledu visoke opš'te potvrde ukupnog sistema mojih istraživa­ nja u vezi sa ovim važnim aforizmom pozitivne filozofije koji je tako često rwrodukovan u različitim djelovima ove Rasinrave koja nala­ zi". . sa spontanom koordinacijm koju je obični instikt javnog razuma uvijek zajedno us­ postavljao u čitavoj socijalnoi prošlosti razlikujući tu stari i mo­ derni svijet. zaista. pošto sam dosta utvrdio os­ novni zakon. uprkos neiz­ bježnim rivalstvima. ne bi moglo biti precizno. u opštem proučavanju ovog velikog feno­ mena kojim će uvijek dominirati. po svojoj prirodi. da upozorim na emplicitnu saglasnost jadnog takvog zakona sukeesjie. prema tome. moramo sada direktno primijeniti ovu veliku sociološku koncepciju na realnu ocjenu cjeline ljudske prošlosti. može da bude posmatran kao naročito namijenjen da učini racionalnom i olodnom. u pHnci'iDU. jedan bezkorisni empirijski pojam koji je do sada ostao bitno ja­ lov. Takav će bi298 ti glavni postupni predmet šest sledećih poglavlja prema poredbe nom pregledu koji je priložen u 1830. evidentno spontana. je. ne može se. tačnom naučnom koncepcijom. u slijedećim lekcijama. i. Ne­ će biti bez koristi. uostalom. prije nego što može da bude primijenjeno kako tre­ ba. kao i socijalnog i političkog. neophodna osnova zdrave istorijske filozofije. Njegova real­ nost je. istovremeno intelektualnog i materijalnog. gledajući u djelo metafizičara i pravnika bi se mogao krivo shvatiti. da gledamo kao bitno završeno neophodno dodatno objašnjenje koje je prvo iziskivalo.lozofsfcu radnju prema prelaznom stanju. njihov osnovni afinitet koji ne bi mogao doz­ voliti da se stvarno ugasi politička nadmoćnost jednih a da se ne uništi istovremeno filozofski uspon drugih. može umaniiti filozofsku zaslugu mo­ jih teorijskih radova. naš osnovni zakon ljud­ ske evolucije. u ovom odnosu. da se time direktno ponosim. neophodan nastavak ove čiji smo princip uk­ ratko ocijenili u pogledu početnog i krajnjeg režima. na direktan način. Nastavak razmatranja socijalne dinamike koja su naznačena u ovom dugačkom i važnom poglavlju. treba u nasuprot. Da ne bih počinjao nikakvu uzaludnu raspravu epoha ο približavanju koje. neznati prava analogija između ovog običnog letimičnog pogleda i so­ ciološkog zakona za koji sam se potrudio da ovdje prikazem i koji. razdvojene i ujedinjene srednjim vijekom. η svim zdravim naučnim teorijama. godini. u njemu samom. danas talk ο nepobitna da ne bi mogla zahtijeva­ ti.

zbog svoje prirode. što je očigledno. lekciji. ne samo sociologije. Estoriiska operacija koju ćemo sada. vrlo napredna. a posebno kada se radi ο moždanom aparatu. Ali.. usuđujem se reći. Isto bi tako bilo sa raznim man je-više površnim uticajima klime. rase i drugog. Predrasude i primjene koje. očigledno imalo. očigledno. sre­ ćom. još jednu potvrdu i dalje nezrelosti tog finalnog dijela prirodne filo­ zofije: one spontano moraju podsjetiti na nedavna vremena kada su se u fizici smatrali dostojnim pažnje samo neobični efekti grm­ ljavine ili vulkana itd. ona je zbog toga neosporno dokazivala svoju spontanu sposobnost da. nedovoljno ocijenjena čak i kod ručio. u suštini. u današnje vrijeme se. sputavale i koje se nisu mogle prevazići zbog krajnje aktuélne nepotpunosti naših realnih znanja. Ne bi se moglo sumnjati u to da je potpuno mijenjanje tih prvih in­ telektualnih navika više bilo potrebno socijalnoj nauci nego svim drugim osnovnim naukama.na­ vedem samo jedan značajan primjer tih interesantnih pitanja ko­ je. nego i same geologije. na primjer. soontano je. da se. Bez sumnje. srećnu i nužnu koincidenciju. bez sumnje. herniji i bio­ logiji još se prije može koristiti. kao što sam pokazao u 48. ipak 303 . sve. Tačno je da je. inače. tre­ ba ga mudro odložiti do obavljanja prve apstraktne obrade osnov­ nih zakona socijalnog razvoja. još uvijek. na osnovu prethodno navedenih obrazloženja. bez sumnje. na osnovu toga. jer. sa svakodnevne tačke gle­ dišta. izostav­ ljeni. bilo bi. bez kojeg bi. Tako. ovdje kao i na drugim mjestima na najdirektniji način. posebno. pređuzeti da bis­ mo stvorili dinamičnu sociologiju koja treba da ima. pa mogu poslužiti kao stvar­ na baza zdravim. jer će se tek nakon dovoljne obrade socioloških zakona moći naučno prosuditi. Osnovna razlika iz­ među dvije tačke gledišta. ovo nam je pružilo nove prilike da shvatimo. u stvari. bez kojih bi ovo pitanje stalno bilo preuranjeno i pored mudrih pokušaja koji bi. jer makoliko tada bila potrebna jedna takva kombinacija. zbog prirode te teme. ne bi mogla uspješno realizovati zbog suviše nesavršenog sta­ nja. s obzirom na njegov veliki značaj. apstraktni karakter. Ljud­ ski duh. treba da budu. ma kakav interes i značaj ovakvo istraživanje. ono koje mora biti. neke pozitivne klice njene stvarne superiornosti . gotovo još uvijek preovladavaju u političkoj filozofiji. iracionalnoj radoznalosti. inače. u karakte­ rističnoj organizaciji bijele rase. bilo za teoriju ili za praksu . konkretna priroda. ona ostaje u stvari. dakle. so­ cijalna dinamika bila onemogućena. biće mi dovoljno da ovdje . na izgled. svi izuzeti događaji ili svi podrobni detalji koje su slijepi kompilatori ispraznih anegdota tražili u svojoj nez­ reloj. kada bi sada trebalo stvoriti stvarno konkretnu istoriju čovječan­ stva. naučiti da jedan veliki broj nepredviđenih pitanja konkretne sociologije. nepremoetive teškoće. pa čak i državnika. oslobodi i najsloženijih pojava ikojima je naš um ikada mogao pris­ tupiti. ukratko. mogli dati samo djelimične i izolovaine preglede koji su. nedo­ voljni.pogledu naj­ prostijih pojava ne bi mogao. kao potpuno beznačajni. Moraćemo. pošto je u današnje vrijeme nisu. a nauka se. usuđujem se da unapred kažem da je ona time već vjerovatno dovoljno realizovala sve ono što je. čak i kod najboljih duhova. posebno objašnjenje agensa i pozornice najpotpunije socijalne evolucije. Ako moja sociološka koncepcija bude uspjela da kroz najpotpunije proučavanje socijal­ ne serije uspostavi najzad pravu naučnu vezu između istorijskih činjenica koje su. danas poznate svim obrazovanim ljudima. postaje sve prikladnije ukoliko se po­ redak pojava komplilkuje i više specijalizuje. bez sumnje. već tako upadljivo u astronomiji. mora vezati za najprostije pojave koje bi svaki onaj koji u njima učestvuje sponta­ no mogao primijetiti u svojoj okolini kao osnovni temelj uobičaje­ nog socijalnog života. da su za pravo razmišljanje. ne bi mogli sada biti zaista racionalno ocijenjeni. Uklanja. bolje oci­ jenilo to veliko logičko pravilo. neosporno mnogo teže posmatrati taikve pojave. pruži sva posebnija i preciznija objašnjenja koja će postepeno postati neophodna. zauvijek. u tom pogledu. apstraktne i konkretne. u tom smislu. oslobađa od mase nevaž­ nih ili prethodnih poteškoća koje su je. Da bi se pomoću posljednjeg uvodnog razjašnjenja. čije bi neposred­ no razmatranje radikalno ukočilo početak razvoja apstraktne socio­ logije. osporavali najeminentnijih umova. u tom smislu. treba znati potčiniti neophodnom odlaganju koje oprav­ dava njihova. mnogo poteškoća da se kako treba kombinu302 ju sociološke koncepcije sa geološkim razmatranjima. već na prvi pogled se primjećuju. Dakle. predstavljaju. isto tako mudro. morala je. koji bi se si­ gurno pojavili u konkretnom proučavanju ljudskog razvoja i koji. svakako. u principu. iako je ona. naj­ teže i najznačajnije. naučnim spekulacijama. uopšte. makoliko bio velik interes koji takva istraživanja mogu ima­ ti. što veoma ističe krajnji značaj jedne takve filozofske podjele čije ispitivanje ne bih baš mnogo prepočestiti duhovi. uglavnom. ipak. prema tome. čak i pošto su strogo odba­ čena sva nepristupačna ili nejasna pitanja ο raznim socijalnim po­ rijeklima koja. biram. suviše produžavaju nezrelost jednog tak­ vog proučavanja kod većine savremenih filozofa. svakako. U tom smislu. kroz kas­ niju obradu. više nego jedanput. fizici. proučavanje monstruoznosti itd. U istraživaju pravih zakona društvenosti. u sociološkim proučavajima jer. gotovo isključiva tema naše istorijske operacije. u biologiji. Zašto bijela rasa posjeduje vrlo izraženu privilegiju osnovnog socijalnog razvoja i zašto je Evropa bila glav­ no mjesto te nadmoćne civilizacije? Ova dvostruka tema za uza­ jamno razmišljanje. podstaći inteligentnu radoznalost filozofa. sistematski ostavljamo za neku naučno napredniju epohu. sada naviknut na ta racionalna odgađanja u .ljivo odbacujući svaku suviše detaljnu ocjenu. danas. Svaki prethodni dio ove Rasprave nauiku sve obične pojave uvijek najhitnije za razmatraje. prema svojoj prirodi i namjeni.

prije nego što n a p r a v i m k r a t k u ocjenu socijalnog razvoja. shvatila njihovu d u b o k u nedovoljnost. na očito svojstvo evropskih zemalja da posluže do sada k a o glav­ 1 na pozornica te n a d m o ć n e evolucije ljudskog r o d a . uopšte. s jedne strane. s ovog ili onog gledišta. I na kraju. r a z m a t r a l a sve. k a d a bi neki u m . Ipak. p o ­ s e b n o ocijeni neophodnost filozofskog odlaganja čiji s a m s t v a r n i opšti princip d i r e k t n o p r e t h o d n o pokazao. na primjer. o d m a h bi. samim tim. sistematski odlaže sve dok se a p s t r a k t n o ne donesu osnovni zakoni društvenosti. R a d i k a l n o nejasni d u h teološko-metafizicke filozofije koji još uvijek vlada u s v i m socijalnim p r o u č a v a n j i m a . očigledno. kasnije. a s druge. na način koji više zadovoljava. a što n i s a m m o g a o da u r a d i m u p r e t h o d n o m poglavlju. Ali. možda. Slično tome. određivanje osnovne m e t o d e za definisanje sukcesivnih e p o h a koje ćemo m o r a ­ ti ispitati. m a n j e opšte i n a p r e d ­ nije kategorije. realno sagledavajući teškoću koju na taj način t r e b a prevazići. t . kontakte koji su olakšali buduće odnose. nužno. ali. razni fizički. uvi­ jek dozvoliti da se s a m s t r o g o p r i d r ž a v a m tog značajnog pozitiv­ nog logičkog p r a v i l a . n e podstiče čitaoca d a p o s v a k o m a n a ­ lognom pitanju koje bi dalje ideje mogle postaviti ili izazvati. nju t r e b a vezati za j e d a n više u n u t r a š n j i i jači uzrok za. 304 cjelini: a ja ne s u m n j a m da s a m o ta indikacija koja se odnosi na t a k o k a r a k t e r i s t i č a n slučaj. u stvari. bez obzira na stvarni značaj koji se može pridati takvim pogledima. inače. s m a t r a j u zadovoljavajućim. prvo. egzistencija divnog mediteranskog basena oko kojeg je. vezujući ih uvijek za odgovarajuće teološke. dovoljno j e d a s e ovdje u t v r d i . bude omogućilo da se direktno priđe takvom objašnjenju. u fizičkom pogledu.su svi prirodnjaci d a n a s vrlo d a l e k o od p r i k l a d n e saglasnosti u t o m pogledu. u stvari. P r e k o tog d v o s t r u k o g uticaja. u cilju sprječavanja s v a k e b i t n e konfuzije. neće mi. š t o bi se p r v o moglo pomis­ liti. sumnjiva objaš­ njenja jednog takvog pitanja. Tek pošto n o v i m e n t a l n i r e ž i m b u d e u m o g u ć 305 . hemijski. b a r u njihovoj osnovnoj 1 Takve su. često je m o r a o do­ voditi do toga da se. i raznovrsnost koja je uti­ cala na uzajamni socijalni podsticaj. izazove m u č n u neodlučnost u odnosu na pra­ vi filozofski k a r a k t e r odgovarajućih v r e m e n a k o d onih koji nisu d o b r o shvatili njegov p r i n c i p . svi n e o p h o d n i elementi. da u početku. s v a k a k o . sigurno. Ta n u ž n a nedovoljnost nije posljedica toga. već i kod s a m i h filozofa zbog njihovog racionalnog položaja na kraju s t v a r n e en­ ciklopedijske hijerarhije. ta filozofija t e š k o može sebi da postavi. p r e m a h i j e r a r h i j s k o m z a k o n u d o n e s e n o m u p o ­ četku ove Rasprave. do o d r e đ e n o g stepena. sa d r u g e t a č k e gledišta. b a r s a m upozorio čitaoca koji će t a k o moći s p o n t a n o da ispravi slučajna o d s t u p a n j a koja bi me neosjetno odvukla. pored termoloških pred­ nosti u umjerenom pojasu. d o b r o p r i p r e m l j e n na osnovu uobičajenih pozitivnih spekulacija d r u g i h p r i r o d n i h pojava. sa biološke tačke gledišta. prvo došlo do vrlo brzog socijalnog razvoja čim je pomorstvo dovoljno napredovalo da omogući korišćeaije tog drago­ cjenog posrednika koji je nudio svim primorskim nacijama. iz jednog ili drugog razloga. civilizacija. ne s a m o zbog njihovog ličnog značaja koji je. s p o n t a n o utvrđuje. koja je. n e m o g u ć e je da se ne p r i z n a logička nužnost da se ta velika disku­ sija k o n k r e t n e sociologije. i koja je n u ž n a posljedica n e ­ j e d n a k o g k r e t a n j a t i h r a z n i h p o r e d a k a misli koji s u morali. n e m o gavši ići u korak. Ali. bila povoljni­ ja za razvoj glavnih prehrambenih kultura. Dakle. za razvoj najdra­ gocjenijih domaćih životinja. i n t e l e k t u a l n i m k a r a k t e r o m svake epohe. bez sumnje. p o r e d a k m o r a l n i h i socijalnih ideja koje uvijek t r e b a d a b u d u n a d m o ć n a osnova j e d n e t a k v e od­ l u k e . preostaje mi još. u s t a n o v l j e n e na početku o v e Rasprave. u p r k o s stalnoj težnji ljudskog d u h a ka j e d i n s t v u m e t o d e i homogenosti d o k t r i n e . do s a d a uticati na često i s t o v r e m e n o postojanje metafizičkog s t a n j a izvjesne i n t e l e k t u a l n e kategorije. brzo razbiti. glavni a t r i b u t i opštu koordinaciju t i h raz­ n i h faza. u j e d n u s t v a r n o racionalnu odluku. veliko bogatstvo gvožđa i uglja u tim privilegovanim kraje­ vima. n a osnovu koje i n t e l e k t u a l n e kategorije t r e b a p r o v j e r i t i p r a v o s p e k u l a t i v n o s t a ­ nje n e k e epohe. zaš­ tićen od svake samovolje. u t o m pogledu. spon­ t a n o t a k m i č e da bi se j a s n o odredio najosobitiji i najkomplikovaniji p o r e d a k osnovnih pojmova. na primjer. osnovni zakon evolucije. su­ p e r i o r a n u m e n t a l n o m s i s t e m u s k o r o s v i h ljudi. zasnovanoj na cjelokupnoj prirodnoj filozofiji. pa čak i da u s ­ mjeri njihovu kasniju o b r a d u . istovreme­ no. metafizičko ili p o z i t i v n o stanje osnovnog filozofskog sistema ljudskih koncep­ cija. m o r a vladati u racio­ nalnoj primjeni istorijskih p o s m a t r a n j a . da preciznije dovršim. da su te informacije. sa hemijske tačke gledišta. bilo fitološke ili zoološke. s t a l n o d o m i n i r a t i k a r a k t e r t a k v o g t i p a ljud­ skih spekulacija. s v a k a k o . na osnovu p r e t h o d n i h r a z m a t r a n j a . na odgovarajući način o k a r a k t e r i s a n p r a v i d u h koji. svi glavni motivi se. pa čak i a k o se uspiju sakupiti. Ali da bi se o n a spriječila ili p o t p u ­ n o razbila. pa čak i biološ­ ki uslovi koji su. Pošto je. ne bi moglo. Dakle. ovakve skice su još daleko od toga da budu dovoljne za stvarno pozitivno objašnjenje pomenute pojave: a kada odgovarajuće formiranje socijalne dinamike. Ova p r i v i d n a konfuzija mora. p o o v o m p i t a n j u . Isto tako. m o r a l i u t i c a t i . Krajnja n o v i n a i v r h u n ­ s k a teškoća n a u k e koju nastojim da stvorim. već dobijene dokaze po t o m pitanju. svakako. i teološkog stanja n e k e kasnije kategorije. morala biti podstaknuta. ostaje još j e d n a s e k u n d a r n a nesigur­ nost k o j u m o r a m . Ali. očigledno je da će biti potrebno da se svaki prethodni navod prvo izloži vrlo ozbiljnoj naučnoj reviziji. je mnogo doprinijelo da se ubrza evolucija ljudskog roda. odsustvo svake z d r a v e sociološke teorije sposobne da procijeni p r a v i n a u č n i d o m e t s v a k o g pogleda. mora. do sada m a l o p r o š i r i v a n e i n e p o t p u n e . mogu se naslutiti. j . bez tog opšteg i p r e t h o d n o g razjaš­ njenja se. jasno je da je u toj istoj sredini. koje.

na primjer. ova uz­ gredna razmišljanja bi se mogla koristiti samo za pod-ipodjelu epo­ ha do stepena ο kojem je. suviše rano brinuti. u užem smislu. ali bez bitnog uticaja na njen pravi karakter. treba pro­ dužiti do rađanja pozitivnosti tog nadmoćnog poretka ljudskih kon­ cepcija. konstatuju neophodne klice sli­ jedeće faze. uprkos prelazu drugih intelektualnih kategorija u čisto metafizičko stanje.nosti da dopre do te krajnje kategorije. Tako. do tada. za sada. pa čak i kada za najjednostavnije među njima započne pozitivno stanje: slično tome. odgovarajuća evolucija se može smatrati potpuno realizovanom. moramo smatrati da teološka epoha postoji sve dok moral­ ne i političke ideje budu čuvale bitno teološki karakter. bez ikakvog straha ili nade da se može vratiti u prijašnje stanje: brže napredovanje opštijih i manje kompliikovaniih kategorija može. Takav postupak će omogućiti da aspekt svake epohe bude izražen kolikogod je to moguće i da se jasno uoči spontano prip­ remanje slijedeće epohe. uglavnom poslu­ žiti samo zato da se. u svakoj fazi. SADRŽAJ Ο sociologiji Ogista Konta — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — 5 Kurs (Tečaj) pozitivne filozofije Prvo predavanje — Drugo predavanje — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — 19 21 23 47 71 Piščevo obaveštenje uz prvo izdanje — Četrdeset šesta lekcija — Četrdeset sedma lekcija Četrdeset osma lekcija — Četrdeset deveta lekcija Pedeseta lekcija — — Pedeset i prva lekcija — KRAJ ČETVRTE KNJIGE Pedeset druga lekcija — H3 121 1 9 5 221 225 — — — — — — — — — — — 301 306 . metafizičku epohu.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful