Biblioteka

Prevodi

AUGUSTE CONTE

Ogist Kont KURS POZITIVNE FILOZOFIJE, Prevod i priprema: dr Radomir Lukić Urednici prof, dr Ra tko Božović Dragan Vukčević Izdavači: ΝΙΟ »UNIVERZITETSKA RIJEČ«, NIKSIĆ CENTAR ZA ISTRAŽIVAČKO-IZDAVAČKU DJELATNOST RK SSO CRNE GORE Za izdavače : Janko Brajković Srđan Darmanović Tehnički urednik: Rajko Babović Ti raž: 1000 primjeraka

KURS POZITIVNE FILOZOFIJE
ČETVRTO IZDANJE prošireno« predgovorom jednog učenika i proučavanjem razvoja pozitivizma

YU ISBN 427-0112-9 Štampa: »Kultura«, Backi Petrovac Nikšić 1989.

Ο SOCIOLOGIJI OGISTA KONTA

Ogist Kont (Auguste Conte) rođen je 1798. u Monpeljeu u mo­ narhističkoj katoličkoj porodici, koja je jako uticala na njegova ka­ snija shvatanja. U suprotnom pravcu uticala je na njega Politehnička škola u Parizu, revolucionarna i jakobinska, koju je pohađao i u kojoj je kasnije služio kao ispitivač i korepetitor. Zalazeći u go­ dine, ponovo se vraća konzervativizmu, pa čak pada i u mistiku, osobito pod uticajem jedne pobožne žene, Klotilde de Vo, s kojom je imao kratkotrajnu sentimentalnu vezu. Na njegove naučne po­ glede važan je bio uticaj Sen-Simona, čiji je sekretar u mladosti bio. Umro je 1857. Kont je bio poznati matematičar i čovjek širokog enciklopedij­ skog znanja. Bio je plodan i kao pisac. Glavna su njegova djela TE­ ČAJ POZITIVNE FILOZOFIJE u šest knjiga (1832—42), osnovno djelo, u kome je obrađena i sociologija; SISTEM POZITIVNE PO­ LITIKE ILI SOCIOLOŠKA RASPRAVA KOJOM SE USTANOV­ LJAVA RELIGIJA ČOVJEČANSTVA (1851—4) i SUBJEKTIVNI SISTEM ILI UNIVERZALNI SISTEM SVOJSTVEN NORMALNOM STANJU ČOVJEČANSTVA (1856). Kao mislilac, Kont je tipičan primjer nedoumice na raskršću društvenih epoha, pa i filozofije. On je, s jedne strane, empirist-pozitivist, koji svijet hoće da objasni naučno, pozitivistički, čime se izražava nov stav prema svijetu, koji donosi nov način proizvod­ nje, kapitalizam; s druge strane, on se zaustavlja na tom pravcu i vraća se ponovo u staru, srednjevjekovnu mistično-religijsku sko­ lastiku pokušavajući da izgradi novu religiju s »prirodnim«, socio­ loški shvaćenim božanstvom. Okovi stare misli srednjevjekovnog feudalizma nijesu mu dopuštali da se pojavi kao nosilac nove, čisto pozitivne misli. Ipak, ovi nanosi mistike i religije nijesu bili do­ voljni da prevladaju nad novom, pozitivističko-empirijskom suš­ tinom njegove misli, te ona zadržava sav svoj istorijski značaj. Ovi mistično-religijski činioci zato ostaju samo svjedoci napora koje je novi pozitivistički duh morao da učini da bi izišao na pravi put, ali i opomena da čist pozitivizam ne može uspješno da rješava ne-

ka duboko filozofska pitanja, koja prevazilaze iskustvo (i koja su, uostalom, i osnovna pitanja filozofije). Iako je ovdje riječ ο Kontu kao jednom od osnivača sociologi­ je, treba istaći da~ee--on nije ograničavao samo na sociologiju. On je sébe smatrao filozofom i izgradio je sistem filozofije zasnovan najozitivizmtl· k-aejioiorn filozofskom pravcu. U suštini on je svo­ ju pozitivnu filozofiju izgräHrö~Tcäo sintezu nauke, — dakle, kao naučnu filozofiju. Tek u okviru te filozofije izgradio je i svoju so­ ciologiju, kao njen dio. Izlažući tako rezultate nauke, on je dijeli na šest djelova, posebnih nauka, koje se raspoređuju u sistem pre­ ma svojim predmetima. Ovi predmeti se pak pojavljuju istorijskim redosljedom, onako kako se pojavljuju u prirodi, na osnovu zako­ na evolucije. Ukoliko se kasnije pojavi, vrsta pojava je utoliko slo­ ženija od prethodnih vrsta i služi za bolje razumijevanje prethod­ ne vrste, kao što se i sama objašnjava njome. Tih šest nauka su po Kontu matematika, astronomija, fizika, hernija, biologija i naj­ zad društvena fizika, kojoj je kasnije dao naziv sociologija. Izlažući tako svoj filozofski sistem u »Tečaju pozitivne filozo­ fije«, Kont ipak najveći dio izlaganja posvećuje upravo sociologiji, što je i opravdano, pošto smatra da su društvene pojave (koje se u istoriji prirode javljaju najkasnije) istovremeno i najsloženije. Tako je Kontova filozofija jedna vrsta enciklopedije nauka, suštinski različita od ranije, spekulativne filozofije, koju on odba­ cuje kao zabludu. Ali on se na tome ne zadržava. U stvari, njegov osnovni cilj nije niti istorija ljudskog saznanja ni ljudskog društva, odn. zasni­ vanje sociologije. Ovo poslednje je došlo samo kao popunjavanje jedne praznine, koje je bilo neophodno da bi se dopunilo ljudsko saznanje svijeta, čovjeka i društva. Ali samo to potpuno saznanje, ta pozitivna fîlozofija, teorijsko znanje, nije ništa drugo do sred­ stvo za ono što je mnogo važnije, za racionalnu naučnu djelatnost na daljem i konačnom uređenju društva naučnim, pozitivnim me­ todom — za jednu pozitivnu, naučnu politiku, koju Kont izlaže u svom sljedećem glavnom djelu — SISTEMU POZITIVNE POLITI­ KE. Jer on je u stvari društveni reformator, koji hoće da dovrši započeto djelo francuske revolucije i uspostavi jedno na pozitiv­ nom znanju zasnovano racionalno ljudsko društvo. Ovaj svoj osnovni stav Kont izražava svojom poznatom devi­ zom: »Znati da bi se predvidjelo, predvidjeti da bi se moglo« (uti­ cati), (»Savoir pour prévoir, prévoir pour pouvoir«). Tako on po­ slije sociologije, koja pokazuje iz čega je društvo sastavljeno i po kojim se zakonima razvija, izlaže politiku, shvaćenu kao praktič­ nu primjenu nauke, ali koja i sama ima elemente nauke, jer pred­ viđa novo društvo koje nužno slijedi upotrebi naučno utvrđenih sredstava za njegovo stvaranje. Težeći da stvori novo društvo svo­ jim naučnim pozitivističkim metodom, Kont se dodiruje s Mark-

som, koji je takođe htio novo društvo zasnovano naučnim metodima i izgrađeno na isti način. Ali on ima dodira i s drugim socijali­ stičkim reformatorima, naročito Sen-Simonom, čiji je uticaj ne­ sumnjivo trpeo. Cilj ovih i drugih reformatora bio je u velikoj mjeri sličan. Svi oni teže novom, humanijem društvu zasnovanom na novom, hu­ manijem, razvijenijem, »naučnijem« čovjeku. Jedino im se sredstva za ostvarenje takvog društva razlikuju, a Kontova i Marksova po­ gotovu. Marks misli da se do novog društva može doći samo revolu­ cijom — potpunim uništenjem starog društva silom koju će upo­ trijebiti proleterska klasa, revolucionarna po samom svom lošem društvenom položaju; Kont se oslanja na filozofiju, koja treba da prosveti ljude i mirnim putem ih uvede u novo društvo, opleme­ njujući čovjeka. Ne treba revolucionarnom borbom rušiti staro dru­ štvo, kako je mislio Marks, nego, po Kontu, treba prosvećivanjem duha obezbijediti da svi ljudi uvide istinu ο novom društvu i da ovo složno i ostvare. Kont je bio konzervativac, grozio se revolucionarnog nasilja i htio je poštovanje poretka umjesto revolucionarnog haosa, pošto­ vanje autoriteta, slogu umjesto borbe, ljubav, altruizam i solidar­ nost svih članova društva i cijelog čovječanstva. Da se sve to os­ tvari, mora se uspostaviti duhovno jedinstvo društva u cjelini, jer ako ono ne postoji, umjesto sloge i sklada u društvu vladaće ne­ red i borba. Društveno jedinstvo je ranije ostvarivano religijom (teologijom) u prvoj eposi, a u drugoj metafizikom, ali oba sred­ stva su nenaučna, neprihvatljiva za savremeno doba, kad su ljudi došli do pozitivnog, istinskog znanja, koje daje nauka. Stoga ova mora biti temelj društvenog preobražaja, preko pozitivne filozofi­ je, koja je jedna vrsta sinteze nauke. odn. sintetička nauka. U tom osobito važnu ulogu ima sociologija, kao nauka ο društvu. Doduše, Kont je smatrao da se upomoć mora pozvati ne sa­ mo nauka nego i religija, jer ona može da pokrene osjećanja ljudi i da ih neposredno i snažno motiviše za akciju, pa i na žrtvu radi, preobražaja društva i učvršćenja njegove postojanosti u jedino ispravnom društvenom poretku. Ali i ta nova religija, kojom on hoće da zamijeni staru, fantastičnu religiju, upravo stoga i nije prava religija. To je nova. u stvari razumska, naučna religija, slič­ na onoj iz Francuske revolucije. Njena spoljna strana, ritual i ne­ ka vrsta misticizma u ovome, liči na staru religiju, ali njena unu­ trašnja strana, njen sadržaj je u stvari nauka, odn. naučni zaklju­ čak ο uređenju društva i ponašanju čovjeka. Njeno božanstvo je zato čovječanstvo naoružano znanjem, koje on naziva »Veliko biće«. Teško je objasniti ovakav preokret u Kontovim shvatanjima, čime je porekao svoje osnovne dotadašnje stavove. Objašnjenje

6

7

najvažnije j e p o s m a t r a n j e (op­ servacija) kao sastavni. On je čak pominjao i metod eksperimenta gdje je moguć. Posebne druš­ tvene nauke. koji mora da ima dublju osnovu od uticaja. jer se svaka pojava može objasniti samo u cjelovitom društvenom sklopu. nepromjenljive). što je opravdano. kao biologija. ο čemu će kasnije biti riječi. Time Kont utvrđuje jedan osnovni uzroč­ ni način razvoja društva. čisto umovanje. jer u njemu prethodna pokoljenja djeluju na sljedeća i zato se ono. jedne ličnosti. što objektivnijeg. iako može nešto do­ prinijeti objašnjenju. bez činjenica. Društvo. najsloženije i najpromjenljivije. pa se zato socio­ logija ne može svesti na biologiju nego mora biti nauka ο vrsti. pod uticajem skolastike i teologije. i glavni.uticajem njegove prijateljice Klotilde de Vo. Opravdano osporavanje se pojavilo u odnosu na Kontovo shvatanje suštine same sociologije kao nauke. ipak treba reći da je time Kont znatno uprošćavao problem oštro podvlačeći nužnost iz­ bacivanja zakona iz sociologije (i nauke uopšte). pa zato sociologija mora da se služi re­ zultatima svih prethodećih joj nauka. npr. pridavao istorijskom metodu. kojom se služi­ lo ranije. Tako je njegov pozitivistički sistem sociologije i njene primjene u prak­ si ostao nezavršen. Ne ula­ zeći u pitanje da li zaista postoji korjenita razlika između uzroka i odnosa ili se prvi mogu svesti na druge. nasuprot svom načelnom stavu da socio­ logija ne utvrđuje uzročne veze među pojavama nego samo njiho- 8 9 . po Kontu ne treba od­ baciti i maštu i ako je treba potčiniti posmatranju. To ipak ne može smanjiti njegov značaj za nastanak so­ ciologije. međusobno zavisne. sociologija treba da primjenjuje pozitivne metode. najsloženija pojava u pri­ rodi. najkasnije nastale u razvoju prirode. iako složena pojava. Naglašavanjem posmatranja društvenih pojava kao realnih pojava. spekulativni. po Kontu zato ne mogu potpuno da objasne pojave koje proučavaju. Istorijski metod za Konta je od velikog značaja i jer je njegov glavni sociološki zakon ο tri stupnja društvenog razvoja upravo dobijen istorijskim me­ todom kao zakon kretanja društva u vremenu. Zato se po Kontu ljudsko društvo i ne može objasniti voljom i sviješću pojedinaca nego njihovim po­ vezanim djelovanjem u društvu kao cjelini. koji je u stvari poređenje odnosnih pojava u sadašnjosti i prošlosti. razumljivo. dio pozitivnog metoda. nego je smatrao da je veoma važan i metod upoređivanja posmatrane pojave s drugim pojavama iste ili bliske vrste. sociologijom. a ne ο pojedincu. što može učiniti jedino sociologija. ali se ne može svesti na njih. a u drugom — razvoj društva (društvena DINAMIKA). to će ' se ukratko iznijeti njegovi glavni sociološki stavovi.. ali uzetom u cjelini. Da bi se činjenice tačno saznale. One se mogu nesumnjivo iskustveno ut'. za razliku od životinjskog društva. ako treba odbaciti spekulaciju. Pozi­ tivni metod uzima u obzir samo pozitivno utvrđene činjenice. tj. a padom u misticizam Kont je iznevjerilo sa­ mog sebe. Ipak. koje shvatanje u osnovi proističe iz njegovog shvatanja same nauke. razvija. obavezno iste za sve koji se tim metodom služe. Usljed toga je društvo istorijska pojava. ukoliko ga ima. kao opšta društvena nauka. dostupnih relativno objektivnom posmatranju. U društvu. ali se ono ne može svesti na njih. on je ipak pretjerao smatrajući da nauka ne može da utvrđuje uzroke pojava nego samo njihove odnose (stalne. koje proučavaju pojave na­ stale prije nastanka društva. neposredno posmatranje pojave koja se nalazi pod okom istraživača. Pošto je ovdje riječ ο Kontu prvenstveno kao sociologu. U borbi protiv zamje­ njivanja pozitivne nauke spekulacijom. npr. vrditi. kao jedinstvena. on je za­ ista znatno doprineo učvršćivanju i pobjedi pozitivnog metoda u sociologiji kao osnovnog naučnog metoda. činjenice date u iskustvu. kao. odn. U pr­ vom se proučava sastav ljudskog društva (društvena STATIKA). imaju velik uticaj biološki činioci. U razvoju društva svaki kasniji stupanj nužno je određen prethodnim stup­ njem. On je sociologiju shvatio kao opštu nauku ο ljudskom druš­ tvu. Kao pozitivna nauka (a nauka je istinska nauka samo ako je pozitivna). nije ograničavao samo na posmatranje u užem smi­ slu. Kont je istakao da se društvene pojave.. stupnjevima. razumljivo. Kont od­ bacuje spekulaciju. što je velika zasluga kad se zna da je u dotadašnjem proučavanju društva vladao iracional­ ni. date u prostoru i vremenu. U njemu se očigledno desio neki snažan unutrašnji prevrat. makako važnog. Shvatajući društvene pojave kao realne pojave. Pri tom se. Otud i istorijski metod u sociologiji. makar i ne bile proste. čime Kont zasniva svoj naučno-filozofski pravac pozitivizam. Za objašnje­ nje društva nema potrebe pribjeći nikakvim spekulacijama: činje­ nice su jasne. određeno je svim prostijim pojavama nastalim prije njega. tj. raznovrsne pojave u njemu su u skladu (sto je jedan od Kontovih osnovnih zaključaka). pa se stoga mogu saz­ nati samo ο jednom jedinom naukom. s pravom je isticao metod posmatranja. Osobit je značaj. Odavde logički izlazi i podjela sociologije na dva dijela. bez obzira na neke nedostatke i tog metoda uopšte i svog primjenjiva­ nja ovog metoda. I možda / važnije od toga — te činjenice u svom skupu međusobno se ob­ jašnjavaju dajući takođe iskustveno provjerljive zakone društve­ nog sastava i razvoja. Ti­ me je Kont znatno doprineo naučnom zasnivanju sociologije. upravo zato i najteže naučno tačno saznati. kako bi se utvrdio njihov razvoj. politička ekonomija. Sve . svakako ne može objasniti glavno. Stvarnost je data tako reći na dlanu — treba samo dobro otvoriti oči. metafizički metod uz relativno male izuzetke. što potvrđuje istorija društva.

Porodica se time razlikuje od šireg društva. metafizičkom stupnju. jer tip druš­ tva prožima sve pojave i ujednačava ih u crtama osobenih za sebe. Evu i Adama). Taj treći stupanj Kont smatra krajnjim. doduše. S razvojem razuma razvija se i društvo. svako razmišljanje ο društvu i njegovom razvoju vodilo je razlikovanju stupnjeva tog razvoja. izgleda da protivreči Kontovo uvođenje religije kao jedne od osnovica izgrad­ nje društva trećeg stupnja. U porodici. »Dio društveni razvoj počiva na mišljenju«. samim djelovanjem sklada čiji je izraz. Ali se postupno mnoštvo duhova svodi na jedan — ni Boga. ipak zakon ο tri stupnja razvoja nije njegova isključiva tvore­ vina. samo dva stupnja (pošto je stupanj raja kratkotrajan i ima samo dva ljudska bića. Spontano nastali sklad se izražava u društvenom redu. U stvari. pa je kao takvo osnovni predmet sociologije) i poje­ dinca (koji je predmet biologije. produbljivanju razlika izme­ đu ljudi. koje. ute­ meljenu prvenstveno na podjeli rada. kao šira društva. zasno­ vana na pozitivno utvrđenim činjenicama. Tako je ljudsko društvo sve više tvorevina sopstvene istorije nego prvobitnog biološkog činioca i danas je vdše određeno nasleđem dobijenim od prethodnih pokoljenja nego biološkim činiocem. suzbija se teološko shvatanje svijeta i ovu objašnjava apstraktnim filozofskim načelima: suština. zasnovana na instink­ tu. či­ me je i određen opšti tip datog društva. racionalnom postupanju umjesto instinktivnog. Na drugom. može se smatrati da je već Biblija odredila stupnjeve razvoja čovjeka i njegovog društva — prvobitan bezgrešan čovjek. Na tom stupnju čovjek smatra da su glavni činioci svijeta duhovi. grešno čovje­ čanstvo od prvobitnog grijeha do Hrista Spasitelja. Ali u njoj ima i čisto društvenih elemenata (saradnja u materijalnoj proizvodnji i vaspitanja podmlatka). različitog od ostalih. u stvari kao primjena nauke. odn. On se dalje može samo razvijati. jer se religija shvata takođe kao naučna. jer se društva razvijaju i javljaju se nove pojave. Ovome. jer tvorevine mrtvih žive u živima. Činjenica je zaista da su sve društvene pojave međusobno povezane i da se istovremeno razlikuju od društva do društva. kao osnovnoj društvenoj zajednici. bogovi i demoni.ve stalne odnose istovremenog sapostojanja (koegzistencije) i istorijskog sljedovanja. njegov stalni napredak. po kojima se čovjek i upravlja u svojoj djelatnosti. odn. opet tri ili. Ali on ispravno 10 podvlači da tom spontanom društvenom redu treba da se prilagodi i s njim uskladi i politički sistem društva. Makoliko istiican kao jedna od bitnih odlika Kontovog siste­ ma. i to na materijalističkoj osnovi razvitka oru11 . ljudske ideje pokreću razvoj. krajnji cilj i si. krajnji uzrok. narod. Glavni činilac koji dovodi do trećeg stupnja razvoja je tako nauka. ako se hoće. prolazi kroz tri razvojna stupnja. Ali suštinske protivrječnosti nema. proizvod je kako istovjetne društvene osnove tako i usklađivanja jednih djelova drugima svjesnim pu­ tem. razvija se ljudska društvenost. igra sve manju. ljubav). odn. jednom od najvažnijih pojmova Kontove sociologije. porodica. Prvi je teološki stupanj. kako kaže Kont. kao što se i samo čovječanstvo kao cjelina sastoji više od mrtvih nego od ži­ vih. koji se i održava spontano. ali je ovu društvenost konkretno uobličila i razvila istorija tokom vremena. Pravi naučni temelj stupnjevanju društvenog razvoja po­ stavila je arheologija. Narodi. Društvena statika ispituje »uzajamne akcije i reakcije koje ne­ prekidno vrše jedni na druge svi razni bilo koji djelovi društvenog sistema«. Društvo počiva na prirodnoj ljudskoj društvenosti. što znači da. što će sve odvesti ujedinjavanju čovječanstva. kao i razum. Ukoliko se društvo više razvija. Ovo je jedna od najvažnijih njegovih misli i jedna od osnovnih postavki sociologije uopšte. jednom se moraju uje­ diniti u čovječanstvo kao jedinstveno društvo. država. politetistički i monoteistički. kao što i nestaju stare. učvršćenju solidarnosti nastale usljed podjele rada. naučnom stupnju razvoja društva. Uporedo s razvojem društva. hrišćansko društvo — dakle. U dva različita tipa društva. Pomenuti sklad među raznim sastavnim djelovima društva. društvenim pojavama. a društvo kao šira cjelina sve veću ulogu. Ovim Kont izražava svoj čuveni osnovni stav po kome su svi sastavni činioci društva u neprekidnoj uzajamnoj vezi i sklad (consensus) i duboko utiču jedni na druge. od kojih su glavne dvije — porodica i domovina. Razmatrajući sastav društva. Kont je isoaijalni optimist — on vjeruje u neprekidan bo­ ljitak čovječanstva. na trećem stupnju pozitivno-naučnom. »mrtvi vladaju živima«. a ne sociologije) postoje uže druš­ tvene zajednice. Ako se hoće. pored postojanja različitih vrsta pojava. pozitivne naučne zako­ nitosti. Društvo se po njemu razvija i tako »čini da se sve više ispoljavaju obilježja čovječnosti u poređenju s obilježjima životinjstva«. najobuhvatnije društvo. koja je biološki instinkt (rađanje potom­ stva. Najzad. što važi i za pravo. koje je njena posljedica. utoliko istorijski činilac igra sve važniju ulogu u obli­ kovanju društvene prirode ljudi i u samom sastavu i razvoju druš­ tva. u čemu glavnu ulogu igra razum. Društvena dinamika je tijesno vezana s pojmom društvenog napretka. Prethodni stupnjevi su samo nužan prelaz ka ovom poslednjem. utvrđuju se iskustvene. usljed težnje za proširenjem. u kome postoji podjela rada i ra­ cionalno se usklađuje proizvodnja i cio društveni život. poslednjim u razvoju društva i čovjeka. a ne može biti zamijenjen nikakvim drugim suštinski različitim stupnjem. razvijajući početne ljudske biološke dispozicije. koji se dijeli na fetišistički. ovo Kontovo načelo utvrđuje i činjenicu da su i pojave u suštini iste vrste različite u raznim tipovima društva. kao važan činilac njegovog održavanja. Kont utvrđuje da između čovje­ čanstva (koje u stvari predstavlja jedno jedinstveno.

Iako optimist u pogledu kretanja čovječanstva. nasuprot Kontu. neophodno za razvoj društva. po Kontu. Novo se najprije neprimjetno razvija u krilu starog. samim tim što je nužna istovremeno i opravdana. čiji su nosioci. razlikuje robovla­ sništvo. Me­ đu njima Kont naročito ističe osnovne ljudske potrebe. Inače se ne može nika­ ko objasniti paralelizam između duhovnih i društvenih promjena. čovjek djeljuje i slobodno u granicama koje mu ostavlja nužan napredak. Kont ipak lije­ po podvlači da opšti društveni sklad ne znači da u razvoju nema borbe između starog i novog. Ra­ đanje novog i ovdje ide uz muku.đa proizvodnje i sredstava za proizvodnju. a Kont na razvoju ljudskog duha. osobenost društvenih odnosa koji čine osnovu društva. bakarno. a zakoni razvoja neizmjenjivi. kojim će se objasniti sve društvene pojave. u koje spadaju i oruđa proizvodnje. napor i borbu. kao što se ne mogu svesti ni na jedan jedinstven zakon. Može biti nedostataka u razvoju. na osnovu čega se ra­ zlikuje kameno. a ne. što izaziva sve jaču podjelu rada. jer u proizvodne snage ulazi i ljudsko znanje i vještina. Kont smatra da se ovo mora jačati svestranom djelatnošću državne vlasti. jer osjećanja jače vezuju ljude nego razum. on može u pojedinosti­ ma ostvarenja da bira po svojoj volji. kao nauka. Kont uviđa da to ne znači da sva društva moraju istovre­ meno i u svim podrobnostima da imaju istovjetan stupanj razvoja. Nasuprot njegovim takvim na­ čelnim izjavama. Zasnivajući svoju periodizaciju na od­ nosima u proizvodnji. Tako se Kont po­ kazuje i kao dijalektičar. koja opet teži da razbije društveno jedinstvo.ta tvrdnja se ne može drukčije shvatiti do kao pot­ vrda da je duh uzrok mijenjanja društva. kako je poznato. Marks svoju periodizaciju zasniva na načinu proizvodnje. Marks je materijalista. Razu­ mije se da ni Marks ne zanemaruje razum. a izvire iz njegovih sopstvenih elemenata. sličan Hegelu. ma i stihijska. Za razliku od klasične na­ vedene periodizacije arheološkog porijekla. Nasuprot tome. njegov napredak i sociologija us­ tanovljava njegove stalne nužne zakone. Jedna od sociološki najznačajnijih je svakako ona Marksova. njegova tvrdnja da se društvo mijenja mijenja njem duha. po­ zitivnu politiku. kome treba da slijedi komuni­ zam s prelaznom fazom socijalizmom. što čini potrebnim ljudsko kritičko ocjenjiva­ nje. pa time postaje idealista. ljudi. Iako objektivno nužni. odn. odn. on ne mo­ že sprečiti druge činioce društvenog razvoja da utiču na ovaj. gvozdeno doba. u čemu sloboda ljudske djelatnosti ne postoji uopšte. od koje zavise svi ostali društveni odnosi. ali u svojim granicama sociološka društvena pred­ viđanja su isto onoliko pouzdana kao i ona u ostalim naukama. tj. Ako postoje društveni zakoni razvoja i stalnih odnosa među društvenim pojavama. koji nastaje na ruševinama starog poslije jednog razdoblja kolebanja i nejasnosti. Ali je bit njegovog materijalizma što razvoj razuma nije samosvojan. Negacija te unutrašnje samonegacije je novi stupanj. iako. zasnovane na oruđima proizvodnje i drugim. iako su zakoni društvenog razvoja isti za sva društva. da stupanj razvoja društva odgovara stupnju raz" voja duha . da nauka ne može i ne treba da određuje uzroke pojava nego samo njihove stalne odnose. pak. onda to znači da se društvene pojave mogu i predviđati i Kont na tome zasniva društvenu djelatnost. Ali iako je napredak sta­ lan. po njemu. Razlika u ovim periodizacijama leži u činjenici da je arheologija zasnivana oruđima za proizvodnju. zaostajanja. Zastupajući gledište da je razvoj duha bitan za razvoj društva. Slične periodiizacije se nalaze i u drugih mislilaca. dok je po Kontu on samosvojan i sve ostalo za­ visi od njega. načelno. feudalizam i kapitalizam. osnova je duhovno jedinstvo ljudi. razni narodi se istovremeno nalaze na raznim stup­ njevima razvoja. što omogućava podrobnije i tačnije upoznavanje zakona razvoja. on uviđa da se ove pojave ne mogu pred­ viđati s onom podrobnošću i apsolutnom tačnošću kao u prirod­ nim naukama. S druge strane. Kont pada u idealizam. Sociologija. koji razvojem dolaze u suprotnost jedni s drugima. Pored toga. To je temelj njegovog shvatanja države i politike. na razum. povezanih podjelom rada. Isto tako nije svaka pojedi­ nost u razvoju. koja treba da uskladi red i napredak. kojoj prethodi i slična joj Hegelova. nego zavisi od materijalnih društvenih odnosa. ipak Kont nije slijepi pristali­ ca apsolutnog ravnomjernog napretka i determiniranosti. pokazujući da u društvu mora vladati solidarnost i jedinstvo nje­ govih članova. kao i množenje stanovništva. prirodne za ljudsku vrstu. Ali je suština Marksovog shvatanja čisto sociološka — osnova su joj odnosi lju­ di u proizvodnji materijalnih dobara i proizvodnji ljudi. Ta­ ko svaki stupanj negira sam sebe iznutra. Ljudski razum takođe nije svemoćan. Doduše. Za društveno jedinstvo. Naprotiv. Ali još je značajniji činilac jedinstva religija sa svojom osobenom moći zasnovanom na osjećanjima. a samim tim i djelatnost u pravcu napretka. Razvoj društva je. ovaj način je određen stupnjem razvoja pro­ izvodnih snaga. Doduše. on tako odre­ đuje i uzrok društvenih promjena. zakoni društvenog razvoja nijesu apsolutno strogi kao pri­ rodni zakoni. razumije se. kao objektiv­ na nauka treba da bude jedan od temelja tog duhovnog jedinstva. Dajući opravdan značaj množenju stanovništva. apsolutno racionalna. Iako ne može da mijenja zakone napretka. Marks. smatra kako je rečeno. Kont smatra da je njemu savremeno društvo u krizi upravo zbog razvijanja svog društvenog jedinstva revolucijom i sledujućim joj ideološkim borbama. čemu savremena nauka dodaje mašinsko i danas elektronsko doba i sl. ko­ ji je zasniva na razvoju razuma. a ne mogu se ni svesti na ove. odn. 12 13 .

Ipak treba reći da je teško tačno odrediti koliki je njegov udio u osnivanju sociologije. koju je nazvao pozitivnom. Sociologija se tek postupno i teško razdvajala od ove filo­ zofije. odn.tj. na buržoaskoj revoluciji. koji duboko prodire u suštinu problema koje raspravlja. koja je trebalo da da opštu sliku ο svijetu i njegovim zakonitosti­ ma. On je nesumnjivo jasno shvatio potre­ bu takve nauke i uočio da je društvo došlo do onog stupnja raz­ voja kad se može i zasnovati. mada je. jer oblasti mišljenja koje manje zavise od stvarnosti razvoja po­ kazuju više-manje istu snagu duha u sva tri stupnja razvoja druš- tva koja Kont razlikuje. koji je ipak u prvom redu filozof istorije. nerazvijena stvarnost. Nasuprot takvoj filozofiji. izgradio je svo­ ju filozofiju. treba uočiti da on u stvari nije sociolog u užem smislu. a ne i uzročne veze me­ đu njima. objašnjavajući razvoj društva (i ljudskog uma) upravo sociološki — mijenjanjem iskustva koji­ ma se um služi. U Konta je dijalektike manje. Ali kako objasniti to sljedovanje drukčije nego uzročnošću? Kad se razmatra Kontov doprinos sociologiji. tim prije što je naglašavao i eksperimentalni. poz­ natu šemu — stari. koje obrazlaže velikim obiljem razloga i činjeni- 14 15 . načelno neprovjerljiv iskustvom. ukoliko se takva filozofija uopšte može posmatrati filozofijom. jer je takav pojam dosta restegljiv i jer preteča sociologije ima davno prije njega. Stoga bi se moglo sasvim određeno reći da je Marks daleko više učinio za zasnivanje sociologije u savremenom smislu nego Kont. Prije je to bila jedna opšta nauka ο svetu. uporedni i istorijski metod. Kont je bio i Marksov savremenik. Tu je osnovno pitanje da li je duh ograničen biološki i postup­ no razvija sposobnost saznanja ili ga ograničava sama ograničena. Ispada da se ljudski duh or­ ganski. formalno. sve do Sen^Simona (čiji je sekre­ tar bio i sam) i koga mnogi s dosta prava smatraju osnivačem so­ ciologije. A idealizma ima dovoljno. doduše. Tako je on svojim istraživanjem društvene strukture.sociologija Konta zanima prvenstveno razvoj ljudskog društva i uzroci takvog razvojan. Kao filozof odbacio je staru. klasne borbe i ideologije postavio niz kamena-temeljaca i empirijskoj so­ ciologiji. Sama sociologija je ušla u tu opštu sliku ο svijetu kao posebna nauka ο jednom njegovom po­ sebnom dijelu — društvu. Ali se oni u stvari više dopunjuju nego što se isključuju. određujući stupnjeve razvoja društva razvojem slobode i razlikujući pri tom. što Kontu nedostaje. držeći se dosljedno svojih os­ novnih stavova. iako međusobno suprotne. drugi — idea­ list. i njegovim lukavstvom. može se reći da je Kont u tom okviru bio naj­ bliži Hegelu. umom. a Kont — ljudskim umom.e-biQ^materijalist. Dao je i niz konkretnih doprinosa shvatanju pojedinih društvenih pojava. tj. odn. ima. Marks je izvukao materijalistički zak­ ljučak ο određenosti istorije proizvodnim snagama i proizvodnjom. tj. biološki tako razvija. počev od Antike. U stvari. Izgleda da je ovo drugo tačnije. On je bio poznati mate­ matičar i filozof. Tim i drugim doprinosima se nesumnjivo svrstao među osnivače nove nauke. samo ut­ vrđivanje sljedovanja jedne pojave drugoj. i JContova i Marks ova shvatanja su zasnovane na savremenim istorijsko-društvenim prilikama. On skoro da nije dao ni­ kakvo podrobnije objašnjenje zašto svjetski duh ide upravo tim etapama sem pozivajući se na opšti zakon dijalektike ο prevazilaženju suprotnosti. Marks je tu mnogo bliži istini. Kao idealista. Kont je nesumnjivo snažan mislilac. Ova re­ volucija je posljedica razvoja novih moćnih sredstava proizvodnje. koji je razvoj društva objašnjavao svjetskim duhom. srednji i novi vijek. pa preko Arabljana (Ibn-Haldun) do niza značajnih engleskih i francuskih pisaca XVIII vijeka._Jedan-J. a ova su opet tvorevina ljudskog uma. Naglašavanjem pozitivizma. određenog Bo­ gom i mistikom. to je bio tipičan primjer naučne filozofije. da se sposobnost mišljenja usavrša­ va sazrevanjem čovječanstva. jer ona smatra da se ljud­ ski duh zakonito razvija od nižeg stupnja saznanja. uopštavajući naučna saznanja. kao npr. izražena prije svega u nau­ ci. spekulativnu filozo­ fiju. iskustvo. na industriji. Kontu ipak nesumnjivo pripada izvjesna prednost u od­ nosu na svoje prethodnike. političke organizacije. jer ljudi mijenjaju stanje tek kad stvore ideju ο tom mijenjanju. Kontova sociologija je tako prije filozofija istorije nego socio­ logijaji u užem smislu riječi kako se danas shvata pogotovu -ne empirijska. iako je i on pod uticajem Hegela i filozofije istori­ je. i koje su izgleda­ le čudne i neshvatljive. odn. Kont tvrdi da promjena duha izazi­ va promjenu društvenog stanja. iako nešto stariji od nje­ ga.. više ili manje. U zaključku se može reći da su Kontove zasluge za nastanak sociologije svakako znatne. u oblasti filozofije ili politike. koja se često temeljila na tvrdnjama koje su imale nadiskustveni karakter. iako međusobno suprotne. Međutim. To je. gdje shvata stvarnost i svijet objašnjava realnim činiocima. sve do danas. I jedna i druga filozofija iz toga izvlače sociološke zaključke. A time se upravo bavila filozo-fija istorije od Αntike do Francuske revolucije i kasnije. za koga se može takođe smatrati da je istovremeno s njim po­ ložio osnove za svoju osobenu sociologiju zasnovanu takođe na suštine društva suprotnu Kontovoj. kako je rečeno. razvojem realnih odnosa ljudi prema prirodi i među sobom. jer je on ne samo dao ime novorođe­ noj nauci nego je i prvi sistematski izložio u cjelini. on je postaviu ispravne metodološke osnove te nove nauke. do pozitivnog stupnja. stalan odnos između njih.

ži­ vot. zasnovanim vi­ še na čistom teoretisanju nego na pouzdanim činjenicama. na koji Kont izlaže svoju misao vrlo je težak. apstraktna. dr Radomir D. veoma je bogata. Sve što kaže vrlo opširno moglo bi se reći kraće i.ca. a njegovo djelo će još dugo vršiti značajan uticaj na njen razvoj. Trebalo bi da to mnogo više konkretnih empirijskih istraživanja nego što ih je tada bilo. S druge strane. sa stalnim ponavljanjima istog. kritičkog. a iza ovih. Ima dosta mjesta kad on zbog toga suviše uprošćava složene probleme. jasnost. pa time i osiromašena. duhovitost. složenijih i manje vidljivih činjeni­ ca. opet ima i nekih načela ljudskog mšljenja. nejasnim. on zanemaruje da iza njdh ima i nekih drugih. pak. Sto se tiče metodologije. mora se zaključiti da je on bolje shvatio zadatak izgrad- nje sociologije nego što ga je ispunio. koji i danas izaziva poštovanje. od kojih će se pomenuti samo najupadljivije. Tako je njegova sociologija ostala suviše uopštena. koja još traje. Dugim rečenicama. čime se dolazi do mnogo bogatijeg. umnogom proizvoljna — jednom riječi. Kad se tome doda njegova slabost prema nekoj vrsti misionarstva i težnja da preporodi čovječanstvo čak i uz upotrebu neke vrste religije. često trivi­ jalnim. i ovaj doprinosi da njegova socio­ logija izgleda ponekad malo suviše uprošćena i apodiktična. koje usled toga i izgube svoju sadržinu. Ali Kont ima i svoje značajne slabosti i nedostatke. preopširnim. Njegov doprinos iz­ gradnji nove nauke. on nije dovoljno samokritičan kad apsolutizuje činjenice kao takve. Lukić 16 17 . natrpanim. kao što je to slučaj upravo s njegovom osnovnom miš­ lju ο tri stupnja razvoja društva. prozračnost. više fiolzofija nego sociologija. skeptičkog. mora se jpriznati da ona i tad ipak ukazuje na niz činjenica koje se moraju imati u vidu. A i to je dovoljno da joj se prizna značajno mjesto u istoriji sociologije. Ako se za francuski stil smatraju svojstvenim lakoća. pozitivističku . Niz djelova tog sistema ima i svoju sopstvenu vrijednost. osobito na početku ozbi­ ljnog sociološkog istraživanja. Prof. sažetost. njegove pozi­ tivno utvrđene činjenice su u velikoj mjeri izmijenjene da bi po­ duprle njegove opšte teorijske stavove.zasnivajući nauku na činjenicama. Gledajući prvenstveno jasno vidljive činjenice. Čak i kad se ne može u suštini prihvatiti. I on je takođe polazio od činjenica. Pored drugih činilaca. neka­ ko mehanicistička i previše determinisana. na prvi pogled paradoksalno — mnogo shvatljiivije. često i sam vođen opštim postavkama. treba reći da. sam on je nije dovoljno dosljedno primenjivao. zanimljivost. sociologije svakako je znatan. obuhvatiti i objasniti jednostavno usmjerenim pravcima mišljenja. njegova misao. djelujući uspavljujuće na či­ taoca. Ali ako Kontov stil i nije savršen. ali gledanih s jednog drugog gledišta. ma i preop­ širno izražena. Nje­ gova uopštavanja su često suviše gruba i nategnuta. U vezi s tim treba ponovo podsjetiti na Manksa. pomoću koga se jedino mogu shvatiti činjenica a koja načela doprinose sumnji da se možda činjenice i ne mogu vidjeti tako jasno i ne­ sumnjivo tačno kako to izgleda jednom pristalici isključivog pozitivizma. Stoga je on mnogo pisao na osnovu opštih znanja nego konkretnih istraživanja. Način. on sporo izlaže svoje često očigledne. treba reći da je u sredini u kojoj je radio i s obzirom na rezultate nauke kojima se mogao koristi­ ti on teško i mogao da učini mnogo više. iako je načelno utvr­ dio ispravnu metodologiju. mada ni ona (bu­ dući takođe ograničena na svoj način i u drugom pravcu) nije mogla objasniti niz važnih društvenih pojava i time dokazujući da se društveni živ i nemiran tok ne može. Njegova je vrijednost više u viziji nego u ostvarenju. uobičajene misli. On je izgradio zaista veliki sistem istorijsko-sociološkog karak­ tera. složenije i skeptičnije slike društva nego što je Kontova. Vraćajući se opet na Konta. mora se reći da je Kontov stil u svemu suprotan.

KURS (Tečaj) POZITIVNE FILOZOFIJE .

već samo saopšteno. nalaze. Pošto su me tolika odobravanja uverila da ovaj kurs može korisno poslužiti i široj javnosti. smatrao sam. članovi iste Akademije. Aleksandra Humbolta. članove Akademije nauka. bio sam primoran da unekoli­ ko suzim izlaganja svog kursa. posebno doći do sličnih shvatanja 21 . januara 1829. kojima moram ovde javno odati svoju zahval­ nost za način na koji su dočekali ovaj novi filozofski pokušaj. Da bih dopunio ovu istorijsku belešku. naročito onim koja se odnose na obnavljanje socijalnih teorija..PIŠČEVO OBAVESTENJE UZ PRVO IZDANJE Ovaj kurs. Navije. definitivno pojavi­ ti tek s drugim poglavljem. stalni sekretar Akademije nauka. donekle analogne s jed­ nim delom mojih. u toj nameri. koji su sa stalnim interesovanjem pra­ tili izlaganje mojih ideja. onakva kakva su bila prošle go­ dine. biće zgodno da uka­ zem. pred slušaocima među kojima su bili g. krajem 1830. da treba da ga izložim ove zime u kraljevskom Ateneumu u Parizu. Ono će se. putem štampe. Smatrao sam neophodnim da ovde konstatujem stvarni publi­ citet ovog prvog rada. s obzirom na. da sam ih izneo ranije u prvom poglavlju jednog delà koje nosi naslov Sistem pozitivne politike. samo. kao što to često po­ kazuje istorija ljudskog duha. gg. Ovaj kurs održao sam ponovo prošle zi­ me u celosti. kako se nadam. kao opšti rezultat svih mojih radova otkad sam izašao iz Politehničke škole 1816. bez ikakvog spominanja ο mojim istra­ živanjima. u znatno većem bro­ ju primeraka. Ona se nalaze u celosti u današ­ njem izdanju mojih predavanja. Furije. a zatim ponovo štampano aprila 1824. što se tiče nekih osnovnih ideja izloženih u ovom kursu. velikom broju evropskih naučnika i filozofa. Posle manjeg broja predavanja teška bolest me sprečila da nasta­ vim s ovim poduhvatom koji je od početka podsticala svojim odobravanjem većina naučnika prvog reda. Iako su različiti umovi mogli. gde je upravo otpočeo 9. Bine. među kojima sam još onda mogao navesti gg. bez ikakvih međusobnih veza. počev od 4. štampanom u sto primeraka maja 1822. prvi put je počeo aprila 1826. gg. Eskirol. ovu ustanovu. pošto se neke ideje. Blenvila i Poensoa. Blenvil. u raznim delima kasnije objavljenim. itd. To prvo poglavlje nije još bilo zvanično objavlje­ no. profesori Bruse. Poenso. decembra. Plan je ostao potpuno isti.

onako kao što to objašnjavam već od prvog predavanja. u Engleskoj. Budući da je izraz pozitivna filozofija stalno upotrebljavan u toku celog kursa u strogo nepromenljivom značenju. označava jednoobrazan način rasuđivanja koji se može primeniti na sve teme kojima se ljudski duh bavi. Ali opšta izlaganja mogu biti shvaćena na dva načina. Naziv koji sam morao stvoriti jeste dakle. pošto se još ni jedan ni drugi ne slaže sa svim vrsta­ ma fenomena. čini mi se. prvobitno teološko a zatim metafizičko. to jest da se tačno odredi u kakvom će duhu biti razmatra­ ne različite osnovne grane prirodne filozofije. čak i u prvim prilaženjima. nesumnjivo. Prvo predavanje. Da bi se onako kako treba objasnila prava priroda i bitni ka­ rakter pozitivne filozofije. koji je bio tako pogrešno upotrebljavan u mnoštvu raz­ nih značenja. posmatran u celini: jer se bilo koje shvatanje može upoznati jedino kroz njegovu istoriju. podrazumevam samo čisto izučavanje opštih pojmova raz­ ličitih nauka. Pri svem tom žalim što sam mo­ rao usvojiti. mnogo sličnosti između moje pozitivne fi­ lozofije i onoga što engleski naučnici. kojom obuhvatam izučavavanje društvenih fenomena isto koliko i svih ostalih. shvaćenih kao da su potčinjene jednoj jedinoj me­ todi i kao da čine različite delove jednog opšteg plana istraživanja. Ali pridev pozitivna kojim joj menjam značenje iz­ gleda mi dovoljan da razbije. Nesumnjivo da će se priroda ovog kursa moći potpuno ocen'tti i ο njoj stvoriti definitivno mišljenje tek onda kad mu raznovrs­ ni delovi budu postupno razrađeni. i koji. Da bih se pokorio ovoj logičnoj nužnosti. dok pod pozitivnom filozofijom. smatram da vam već od ovog trenutka mo­ ram naznačiti niz osnovnih razmatranja iz kojih je proizišao ovaj novi kurs.\ baveći se istom vrstom radova. Pošto mi je više osoba tražilo izvesna objašnjenja u pogledu naslova ovog kursa. može biti čvrsto zasnovan. preduslov osobito neophodan u jednom tako opsežnom i dosada tako malo određenom izučava­ nju kao što je ovo kojim ćemo se mi baviti. koji bi se mogli na prvi pogled smatrati kao ekvivalentni. Ima. u nedostatku nekog drugog. podrazumevaju pod prirodnom filozofijom. Ali ja nisam smeo odabra­ ti ovaj drugi naziv. naročito. verujem da sam otkrio veliki osnovni zakon kojem je on potčinjen po stalnoj nužnosti. jedno kratko tumačenje. kao reč koja označava opšti sistem ljudskih shvatanja. grane nagoveštene sažetim programom koji sam vam dao. neophodno je baciti najpre jedan opšti pogled na progresivni hod ljudskog duha. smatram da je korisno da dam ovde. 18. u isto vreme. bilo na racionalnim dokazima koje pru- 23 . 22 PRVO PREDAVANJE Izlaganje cilja ovog kursa ili opšta razmatranja ο prirodi i značaju pozitivne filozofije Predmet ovog prvog predavanja jeste da se jasno izloži cilj kursa. kako sam to uvek i radio. uporedo s pozitivnim naukama. za naš duh. uostalom sličnih. decembra 1829. smat­ ram kao da ima za predmet koordinaciju posmatranih činjenica. niti opet naziv filozofija nauka koji bi možda bio tačniji. naročito posle Njutna. stavljam do znanja da ovaj posebni način filozofiranja koji se sastoji u razmatranju teorija. ili kao rezime već postavljene doktrine. dodajući reč pozitivna. Takav je obično nedostatak definicija koje se odnose na vrlo opsežne sisteme ideja kad defi­ nicije prethode njihovom izlaganju. u tom pogledu. bilo kojeg reda ideja. uzetih u obzir sve do njihovih najsitnijih specijal­ nosti. širi i uži o ~ đ naziva. i koja će uostalom kasnije biti posebno razrađivana u punom opsegu kakav zahteva veliki značaj svakog od njih. Opšte određi­ vanje granice područja naših istraživanja. Sem toga. Ovde ću reći samo toliko da reč filozofija upotreblja­ vam u značenju koje su joj davali stari. Pariz. morao sam ipak insistirati na stvarnoj prethodnosti jednog delà malo poznatog javnosti. povučene sa svom mo­ gućom strogošću. a što sačinjava treće i poslednje stanje opšte filozofije. kako se ne bi pretpostavljalo da sam uzimao klicu izvesnih ideja iz spisa koji su naprotiv mlađi. jedan termin kao što je filozofija. što se tiče osnovnog karaktera ideja. a. ili kao kratak pregled jedne doktrine ko­ ju treba uspostaviti. jeste. pošto već od početka karakterišu predmet koji će se razmatrati. izgledalo mi je suvišno da ga definišem drukčije nego jednoobraznom upotre­ bom. dok pozitivna filozofija. a posebno Aristotel. izraz prirodna filo­ zofija uobičajen je. Ako ta opšta izlaganja stiču svu svoju vrednost samo u ovom drugom slučaju. može ćelo biti smatrano kao razvijanje tačne definicije onoga što sam nazvao pozitivnom filozofijom. svaku vrednost. Izučavajući tako celokupni razvitak ljudske inteligencije u nje­ nim različitim oblastima aktivnosti. da označi skup raznih eksperimen­ talnih nauka. od njenog prvog najposrednijeg poleta do naših dana. ona su i u onom prvom od krajnjeg značaja.

usmeravajući prvenstveno svo­ ja istraživanja ka unutrašnjoj prirodi bića. mada je vrlo verovatno da ga ne može nikad dosti­ ći bilo bi u tome da je u stanju da predstavi sve razne fenomene koji se mogu zapaziti kao posebne slučajeve jednog jedinog opšteg fakta. u raznim delovima ovog kursa. Akademiji nauka. svedeno tako na njegove stvarne granice. na primer. mada indirektan posmatrajući razvitak individualne inteligencije. 8 et 10). i. Taj zakon se sa­ stoji u tome što svako od naših glavnih shvatanja. treća. posmatrana kao jedini izvor svih fenomena. do poslednjih vekova. Ali" osim direktnog posmatranja. jedan je­ dini veliki opšti entitet. odsada je samo uspostavljena ve­ za između različitih posebnih fenomena i nekih opštih fakata čiji se broj sve više umanjuje progresom nauke. manje ili više brojnih. Na isti način. nema među njima ni jedne jedine. potrebi kombinovanoj sa očiglednom Ko bi želeo neposredno dobiti podrobnija objašnjenja ο ovome moći će korisno konsultovati tri članka (Considérations philosophiques sur les sciences et les savants) koja sam objavio novembra 1852. izgleda mi. a u zrelim godinama fizičar? Ovo je danas lako proveriti za sve ljude koji su na nivou svoga vremena. za nekom teori­ jom da bi se povezala fakta. u prošlosti.ža poznavanje našeg sastava. u ovom kratkom obaveštenju. Zar se svako od nas. ne seća da je bio redom. Ο njemu ćemo raspravljati neposredno. gravitacija. da ne bih sasvim zanemario jedan zakon od takvog značaja. upućenog aprila 1824. Objašnjenje fakata. druga jedino ima za svrhu da posluži kao prelaz. u mladosti metafizičar. jednom rečju ka apsolut­ nim saznanjima. u svakoj eposi. u onor. prelazi postupno kroz tri različita teorijska stanja: teološko ili fiktivno stanje. čija samovoljna intervencija objašnjava sve prividne anoma-lije vas'ione. koje pokazuje tačnost ovog zakona. U stvari. ili opštih sistema shvata­ nja ο skupu fenomena. A sada. ljudski duh. da najsavršenije nauke još i danas imaju u sebi nekih vrlo vidnih tragova ova dva prvobitna stanja. Na prvom mestu. Cak ćemo nažalost imati više nego jednom stvarnu priliku da upoznamo. različi­ te glavne faze prvog moraju predstavljati osnovne epohe drugog. Otuda tri vrste filozofije. dovoljno je. predstavlja fenomene kao proizvod direktnog i neprekidnog delovanja natprirodnih sila. Ova opšta revolucija ljudskog duha može uostalom danas lako da se konstatuje na jedan vrlo primetan način. poslednja reč metafizičkog sistema sastoji se u tome da se shvati. treba da se ogra­ ničim na letimično ukazivanje najprimetnijih opštih motiva koji mogu da potvrde njegovu tačnost. Ja ga sada uzimam u obzir samo da bih tačno odredio pravi Karakter pozitivne filozofije nasuprot dvema dru­ gim filozofijama koje su jedna za drugom gospodarile. danas već u pozitivnom stanju. Teološki sistem je dostigao za njega najviše moguće savršen­ stvo kad je božansku silu jednog jedinog bića stavio mesto mno­ gobrojnih nezavisnih božanstava koje je mašta prvobitno bila stvo­ rila. upotrebljava redom u svakom od svojih istraživanja tri me­ tode filozofiranja čiji se karakteri bitno razlikuju a čak su u os­ novi i suprotni: najpre teološku metodu. koje je u osnovi samo jedna obična opšta modifikacija prvoga. ako se pođe još dalje. metafizičko ili apstraktno stanje. istinskim entitetima (personificiranim apstrakcijama) svojstvenim raznim bićima sveta. sastavljenu pretežno iz me­ tafizičkih apstrakcija. saopštiti jedan takav zakon kako bi mu odmah mogli proveriti tačnost ovi oni koji bar malo dublje poznaju apštu istoriju nauka. savršenstvo pozitivnog sistema. kojem on ne­ prestano teži. zahvaćeno iz same priro­ de predmeta. koje se međusobno isključuju: prva je nuž­ na polazna tačka ljudske inteligencije. Najzad u pozitivnom stanju. kao što je. u zbor­ niku le Producteur (η os 7. posmatrajući svoju sopstvenu istoriju. svim našim intelektualnim sistemom. Ovde nije mesto da se posebno dokazuje ovaj osnovni zakon razvitka ljudskog duha i da se iz njega izvode najznačajniji zak­ ljučci. dobro kombinovanom primenom rezonovanja i posmatranja. njihove stvarne zakone. naročito spomenuti teorijska razmatranja koja će doprineti da se uvidi njegova nužnost. po svojoj pri­ rodi. 1 24 25 . odustaje da traži poreklo i svr­ hu vasione i da upozna unutrašnje uzroke fenomena da bi se je­ dino prihvatio da otkrije. natprirodne sile su zamenjene apstrak­ tnim silama. nauč­ no stanje ili pozitivno. zatim metafizičku i naj­ zad pozitivnu. koji su u stanju da stvore sve posmatrane fenomene čije se objašnjenje onda sastoji u tome da se dodeli svakom od njih odgovarajući entitet. u kojem sam prvi put saopštio otkriće ovog zakona. sa svom potrebnom opširnošću. a da svako ne može lako da je zamisli. U metafizičkom stanju. bilo na istorijskim proveravanjima koja proističu iz pažljivog ispitivanja prošlosti. svaka grana na­ ših saznanja. Budući da je n e r minovno ista polazna tačka u obrazovanju jedinke i vrste. a naročito prvi deo mojeg Systeme de politique positive. U teološkom stanju ljudski duh. priroda. ja moram. njeno stanje utvrđe­ no i definitivno. u detinjstvu teolog. to jest njihove stalne odnose sukcesivnosti i sličnosti. čija će se primena često javljati u toku celog ovog kursa. sastoji se u potrebi. Isto tako. Najznačajnije od svih razmatranja. početnim i krajnjim uz­ rocima svih posledica koje ga pogađaju. uviđajući nemoguć­ nost da stekne apsolutne pojmove. što se tiče najznačajnijih pojmova. delu ovog kursa koji se odnosi na izučavanje društvenih fenomena 1 . ljudski duh. opšteg ili pojedinačnog. umesto različitih posebnih entiteta. Drugim rečlima. potpuno prožetu teo­ loškim shvatanjima.

ukoliko je moguće. Vidimo dakle da je pozitivna filozofija. Ovo poslednje razmatranje je neophodno da bi se dopunio opšti kratak pregled velikog zakona na koji sam ukazao. vrlo je upadljivo da su najosnovnija pitanja nedokučiva našim sredstvima — unutrašnja priroda bića. svaka pozitivna teorija treba neophodno da bude zasnovana na posmatranju. metafizič­ ke metode i doktrine. prinuđeno da ide napred skoro neosetno. ako se osvrnemo na svom primitivnom scanju. očigledno da je našem duhu. pozitiv­ na filozofija. te preterane ideje ο važnosti čoveka u vasioni. Ako fenomene. Naša in­ telektualna aktivnost je dovoljno podstaknuta čistom nadom da ot­ krije zakone fenomena. iako je ona pravo i definitivno stanje ljudske inteli­ gencije. Tako zahteva naša priroda. da teško možemo sebi tačno predstaviti moć i neophodnost sličnih razmatranja. filozofiju čija je osobina da bude spontana i prema tome čak i jedina mogućna u početku a isto tako jedina koja je mogla pružiti dovoljno interesa našem duhu koji je bio u povoju. na­ protiv. za ljudski duh u njegovom začetku. ne manje nužne. morala da 26 27 . tako isto je. teološku filozofiju. iako pred oči­ ma. ostala nezapažena. Lako je shvatiti razlog za to. Ta neminovnost postaje još osetnija ako se uzme u obzir sa­ vršena skladnost između teološke filozofije i same prirode istraži­ vanja na koja ljudski duh u svom detinjstvu toliko uisredsređuje svu svoju aktivnost. U ovom pogledu ona daju čoveku tako veliku draž bezgranične moći da deluje na spoljni svet. ono kojem je uvek sve više težila. u svom začetku. kao prelaznu filozofiju. a u naše vreme tačno ocenio Bertole u herniji. bili potpuno nesposobni da im poklonimo pažnju. Teologija i fizika su međusobno tako duboko nepomirljive. Ali. s druge strane. Sada je vrlo lako pojmiti da je ljudski duh. da stvori bilo kakve teorije da bi se predao neprekidnim posmatranjima. jesu u početku. prema svim ovim raz­ matranjima. a svi problemi koji se zaista mogu resiti gotovo se smatraju kao nedostojni ozbilj­ nih razmišljanja. a najčešće bi nam fakta. Ova os­ novna maksima je očevidno neosporna ako se primeni. i to kroz dugi niz vekova. da bi se predao posmatranju. bar što se tiče većine fenomena. Ljudski um je sada dosta zreo da bismo preduzeli naporna naučna istraživanja. poreklo i svrha svih fenomena — upravo ona koja naša inteligen­ cija u tom primitivnom stanju izdiže iznad svega. prema tome. Na taj način. Svi veliki umovi. pre nego što je odbacila jedne da bi isključivo upotrebila druge. Mi smo danas tako daleko od tih prvobitnih sklonosti. Isto je tako i kad se s praktične tačke gledišta posmatra pri­ roda istraživanja kojima se ljudski duh prvobitno bavi. koje rađa teološka filo­ zofija a koje nepovratno ruši prvi nalet pozitivne filozofije. kojoj je najviša težnja da otkrije zakone fenomena i čija je glavna osobina da smatra kao neminovno zabranjene ljud­ skom duhu sve one nedokučive tajne koje teološka filozofija. odakle bismo crpli neophodnu istrajnost i žar da se pri­ kupe tolika posmatranja i iskustva koja su kasnije poslužila kao osnov prvim pozitivnim teorijama i jedne i druge vrste fenomena? Ovaj uslov našeg intelektualnog razvitka još odavno je dubo­ ko osetio Kepler u astronomiji. da iz posmatranja razvije teorije. one nikad ne bi mogle postići sav razvoj za koji su sposobne. Ali. to varljivo verovanje. posmatrajući ih.nemogućnošću. počev od Bekona. morala bar u početku neminovno upotrebiti. Ali. ponavljaju da su stvarna saz­ nanja samo ona koja počivaju na posmatranim faktima. Lako je shvatiti zaista da naše poimanje. kao štu treba. da je tada postojala. nije moglo naglo i bez posrednika preći iz teološke u pozitivnu filozofiju. kao onaj koji se nametao astrolozima i alhemičarima. Ali nije moglo tako biti u ranom dobu ljudskog duha. a da nema­ mo u vidu nikakav nepoznat cilj koji može jako da deluje na maš­ tu. predstavimo sebi. njihove koncepcije imaju jedan tako korenito suprotan karakter da je ljudska inteligencija. Bez privlačnih himera astrologije. ne samo da bi nam bilo nemoguće da kombinujemo ova pojedinačna posmatranja i. morao prirodno da usvoji. i zapitajmo se na kakav bi prijem naišla u jednoj takvoj eposi. Takav je osnovni motiv koji dokazuje logičku neminovnost čisto socijalnih razmatranja koja mu se pridružuju i koja čak ne mo­ ram ni navoditi u ovom trenutku. Jer ako. nije mogao niti je morao tako misliti. i da čovek u počet­ ku nije mislio ο njima s puno preterivanja. s jedne strane. nego bismo čak. neophodni podstiicaj bez kojeg se zaista ne bi moglo shvatiti da bi se ljudski duh prvobitno odlučio za teške poslove. pot­ rebna neka teorija. pritešnjen između potrebe za posmatranjem da bi stvorio realne teorije i potrebe. prostom željom da potvrdi ili obori neku teoriju. bilo kao metodu bilo kao privremene doktrine. ma kako bilo. da bi prešao iz ove privremene filozofije u definitiv­ nu. da iz njih izvučemo kakvu korist. jer jedino je moglo iskustvo da nam pokaže kolike su naše snage. ljud­ ski duh bi se. koja su i dala stecište njegovim naporima i pružila hranu njegovoj aktivnosti. bez velikih razočarenja alhemije. objašnjava s jednom tako zadivljujućom lakoćom sve do njihovih najsitnijih detalaja. okretao u krugu iz kojeg ne bi ni na kakav način mogao izaći da se nije srećom otvorio jedan pri­ rodni izlaz spontanim razvitkom teoloških saznanja. na primer. na zrelo stanje naše inteligencije. tu sklo­ nost tako sveopštu i toliko ispoljenu. Zaista. ne vežemo od­ mah za kakve principe. koji smatra kao potpuno njemu namenjen i kao da po svim svojiiim fenomenima predstavlja tesne i neprekid­ ne veze s našom egzistencijom.

čak i najsavršenijim.se posluži posrednim koncepcijama dvojakog karaktera i samim tim sposobnih da postupno izvrše prelaz. Zamenjujući u izučavanju fenomena natprirodnu vodeću silu jed­ nim odgovarajućim i nerazdvojivim entitetom. pošto takav duh isključivo vlada u svim krupnim intelektualnih poduhvatima. Takva objašnje­ nja. koja su smešna kad se želi saznati unutrašnja priroda stvari i način postajanja fenomena. smatrajući kao apsolutno nedokučivo i besmisleno za nas istraživanje onoga što se zove uzrocima. što je opipljiv dokaz da ljudski duh. može u njima naći neiscrpnu hranu za svoju najjaču delatnost. prema onom što prethodi. čiji je filozofski karakter izrazito pozitivan. i to sveopšta. Nemoguće je zamisliti kakvim bi drugim postup­ kom naš razum mogao preći iz razmatranja izrazito natprirodnih u razmatranja čisto prirodna. već samo da tačno analiziramo okolnosti njihovog stvaranja i da ih vezu­ jemo jedne za druge prema normalnim odnosima sukcesivnosti i sličnosti. Pošto sam okarakterisao koliko sam god tačnije mogao u ovom kratkom opštem pregledu duh pozitivne filozofije. Beskorisno je in­ sistirati mnogo na jednom principu koji je sada postao tako blizak svima onima koji su malo dublje proučavali eksperimentalne nau­ ke. predstavljaju međutim sve što mo­ žemo dobiti kao najpouzdanije. mi sva ta pita­ nja smatramo kao nerešiva. čovek se malo pomalo navikao da razmatra jedino sama fakta budući da su poj­ movi ο metafizičkim faktorima lagano postojali toliko tanani da su u očima svakog trezvenog uma uzimani samo kao apstraktna imena fenomena. bilo primarnim bilo finalnim. najveći umovi su samo mogli da definišu ova dva principa jedan pomoću drugog. izabraću niz divnih Furijeovih istraživanja ο teoriji toplote. Svako zaista zna da u našim pozitivnim objašnjenjima. ne upuštajući se u nepristupačne probleme i ograničavajući se na istraživanja jednog potpuno pozitivnog reda. a šta još ostaje da se uradi da bi se dovršilo njeno izgrađivanje. ovaj opšti fakat nam je predstavljen kao prosto proširivanje jednog fenomena koji nam je sasvim bli­ zak i koji samim tim posmatramo kao sasvim poznatu težu tela na zemljinoj površini. Zaista u ovom radu. sad moram da ispitam u koju je epohu stvaranja došla danas. Pošto sam tako utvrdio. jednostavnosti i uzajamne 28 29 . kad god se tražilo da se kaže ο ovoj stvari nešto razumno. govoreći za privlačnu silu da ona nije ništa drugo nego teža. čijem je razvi­ janju i namenjen ceo ovaj kurs. dok. koliko mi je to moguće bez upušta­ nja u posebnu diskusiju koja bi bila neumesna u ovom trenutku. Takva je prirodna namena metafizičkih koncepcija: od njih u stvari i nema druge koristi. a zatim za težu da se ona prosto sastoji u zemljinoj privlačnoj sili. onako kako ga ja shvatam. opšti zakon razvitka ljudskog duha. jer. Vidimo. obelodanjeni su najznačajniji i najtačniji zakoni ο toplotnim fenomenima a da pisac ni jedan jedini put nije sebi postavio pitanje ο unutrašnjoj prirodi toplote niti spo­ menuo — sem da bi pokazao njenu ništavost — tako bumu ras­ pravu između pristalica kalorične materije i onih koji smatraju da se toplota sastoji u treperenju svemirskog etera. u ovom pogledu. iako je ovaj u po­ četku shvaćen samo kao emancipacija one prve. Lako bi bilo navesti još ovakvih primera. A što se tiče toga da odredimo šta su u suš­ tini ova privlačna sila i teža. Postoji. da je osnovni karakter po­ zitivne filozofije da posmatra sve fenomene kao potčinjene nepromenljivim prirodnim zakonima čije tačno otkrivanje i svođenje na najmanji mogući broj jeste cilj svih naših napora. raspravljana su u ovom delu. nemamo uopšte pretenziju da izlažemo početne uz­ roke fenomena. istovremeno dospeti u pozitivno stanje. pošto bismo tada jedino uvećali teškoću. od kojih veći broj nije bio nikada ni postavljan. prema tome. Toga radi treba najpre razmotriti da različite grane naših zna­ nja nisu morale u svom razvitku preći jednom istom brzinom tri velike napred opisane faze niti. Da bih u ovom trenutku na­ veo samo jedan od savremenih radova. Očigledan dokaz nemogućnosti da se dobiju takva rešenja leži u tome što. koji su njihovi uzroci. iz teološkog sistema u pozitivni sis­ tem. biće nam sada lako da tačno odredimo bitnu prirodu pozitivne fi­ lozofije — što je i pravi predmet ovog izlaganja. s druge strane. navodeći u tom smislu najlepši primer. Njutnovim zakonom gravitacije. jedan nepromenljivi i nužni red kojim su išla i moraju da idu naša različita shvatanja u svom napredovanju i čije je tačno razmatranje neophodna dopuna osnovnog zakona koji je već najavljen. Nijedan trezveni um danas ne traži da ide dalje. Tako. ova lepa teorija pokazuje nam svu ogromnu raznolikost astronomskih fakata kao da je samo jedan i isti posmatran s raznih tačaka gle­ dišta: stalnu težnju svih molekula jednih prema drugim u pravoj srazmeri njihove mase i u obrnutoj srazmeri kvadrata njihove raz­ daljine. koja nisu više u delokrugu pozitiv- ne filozofije i koja s pravom prepuštamo mašti teologa ili suptil­ nostima metafizičara. Ovaj red biće po­ seban predmet idućeg predavanja. A sada neka nam bude dovolj­ no da znamo da se on slaže s različitom prirodom fenomena i da je određen njihovim stepenom opštosti. A ipak naj­ krupnija pitanja. onoliko koliko se mogu objas­ niti. s jedne strane. Ona nam očigledno potvrđuje opšte prethodne napomene. koji će se javljati u toku öitavog ovog kursa. kažemo da su opšti fenomeni vasione objašnjeni. pokazujući nam kao identične dve vrste fenomena koji su tako dugo bili smatrani kao da nemaju ni­ kakvog odnosa među sobom.

Ako joj pak ostaje da sprovede još kakvo veliko osvajanje. Počev od te znamenite epohe. nadam se. njegov posebni cilj. Dekartovih koncepcija i Galilejevih otkrića. kad budu lišene jednog takvog preimućstva. Tako će se taj koreniti preokret neminovno izvršiti u svoj svojoj širi­ ni. pošto ove pružaju u tom pogledu već među sobom krajnju nejednakost. mada različiti. bilo samo kao sredstvo za dokazivanje. najprostiji i najnezavisndji od svih ostalih. ostaje da se izvrši jedan veliki naučni posao da bi se pozitivnoj filozofiji dao karakter univer­ zalnosti neophodne za njeno definitivno učvršćivanje. motivima koji. a zatim. koji mada se prećutno ubrajaju u fiziološke fenomene. temelj novom filozofskom sistemu. jer nijedan će joj samo da se neograničeno razvija na sve većim tekovina­ ma iz kojih će neizbežno proizaći nova ispitivanja ili dublja raz­ mišljanja. među četiri glavne kategorije prirodnih fenomena ma­ ločas nabrojanih. da se usavršava sporije od svih ranijih čak i ne uzimajući u obzir posebne smetnje koje ćemo razmatrati kasnije. i ne menjajući više svoj karakter. fizičkih. očevidno je da on još ni­ je ušao u područje pozitivne filozofije. obuhvata danas sve vrste fenomena? Očevidno je da nije tako i da. jer se ο njemu može tačno reći. glavni cilj ovog kursa. 30 31 . ostapotpunosti udaren. u više glavnih pogleda. teže istom cilju. dovedeni su na pozitivne teorije. isključivo u upotrebi. Kad bude stekla tako karakter univerzalnosti koji joj još nedostaje. mada su njihovu nedovoljnost u tom pogledu sasvim osetili svi veliki umovi kojima su dojadile uzaludne i beskrajne rasprave oko božanskog prava i suverenosti naroda. Nemoguće je utvrditi pravo poreklo tog preokreta. da obrazuju posebnu kategoriju. uo­ stalom neizbežnu. neograničeno čuva za jednu kla­ su fenomena svoj prvobitni način filozofiranja kad je već jednom za sve ostalo usvojio novi filozofski pravac potpuno suprotnog ka­ raktera. a zatim posle uvođenja pri­ rodnih nauka u Zapadnu Evropu od strane Arabijana. To je dakle velika. najsloženije i najmanje samostalne. pošto je ljudski duh osnovao nebesku fiziku. he­ mijskih. Zaista. naprotiv. primećuje se jedna bitna praznina u pogledu socijalnih fenomena.nezavisnosti. bilo po svom značaju bilo po stvarnoj teškoći za njihovo izučava- nje. još su. u odnosu na sve druge rodove fenomena. za sve ono što se odnosi na socijal­ ne fenomene. Ako se taj uslov jednom zaista ostvari. jer nijedan od fenomena koji se daju posmatrati ne bi mogao ostati izvan pet velikih već uspostavljenih kategorija: astronomskih. ostaje mu da dovrši sistem eksperimen­ talnih nauka time što će postaviti temelje socijalnoj fizici. astronomskih. usuđujem se da kažem. temelj novom filozofskom sistemu. Teološke i metafizičke me­ tode koje. fizičkih hemijskih i fizioloških. kako bilo. Sada. kao i ο svim ostalim krupnijim događajima čovečanstva. fizioloških i socijalnih. sada više niko ne upotrebljava. sa svom svojom prirodnom nadmoćnošću. možemo biti sigurni da će se i tu preobražaj izvesti onako kao i u svim os­ talim. Međutim. biće u potpunosti udaren. Ovaj poslednja red shvatanja koji se odnosi na najosobenije fenomene. kao momenat kada je duh pozitivne filozofije počeo da se jasno izdvaja u očiglednoj sup­ rotnosti s teološkim i metafizičkim duhom. tako sklon jedinstvu metode. iz istih razloga. kojima je ova univerzalnost danas jedina stvarna svojina. Oni su se najzad tako istakli da je danas postalo nemoguće svim posmatračima koji su svesni svoga veka da zanemare krajnju namenu ljudske inteligencije za pozitivno izučavanje. nužno je morao. pokret uspona pozitivne i pok­ ret opadanja teološke i metafizičke filozofije bili su krajnje jasni. naročito posle Aris­ totelovih delà i Aleksandrijske škole. astronomski fenomeni najpre. to je. moguće nazreti iz ovog predavanja. bilo kao istraživačko sredstvo. da ovlada nekom glavnom granom intelektualnog područja. filozofija će biti definitivno dovedena u pozitivno stanje. pozitivna filozofija će postati sposobna da sasvim. bi­ lo biljnu bilo životinjsku. To je danas. Jer bilo bi sasvim kontradiktorno pretpostavljati da ljudski duh. Pošto tako naša osnovna shvatanja postanu homogena. dođe na mesto teološke i metafizičke filozofije. pošto je potrebno da se odredi neka epoha da bi se sprečilo uda­ ljavanje od predmeta. zaslužuju. No. a koje će. kao najglavniji. fizički i hemijski fenomeni i najzad fiziološki. da se vršio stalno i sve više jačao. samim tim. Upravo su se tada po­ zitivna shvatanja jasno izdvojila iz sujeverne i skolastičke zajed­ nice u kojoj se manje ili više krio istinski karakter svih prethod­ nih radova. zemaljsku fiziku. Shvatanja koja ću pokušati da pružim u pogledu izučavanja socijalnih fenomena a čiji je začetak. Tako. uzeću epohu velikog pokreta ljudskog du­ ha koji se izvršio pre dva veka pod uticajem Bekonovih propisa. Ali one će biti namenjene da dadu ovoj poslednjoj klasi naših saznanja pozitivni karakter koji je već prihvaćen u svakoj od njih. u jednom ili drugom pogledu. koja se postepeno u dva poslednja veka tako silno raširila. ne bi mogla imati za predmet da daju odmah socijalnoj fizici isti stepen savršenosti kao prethodnim granama prirodne filozofije. postojati za naše sledbenike samo istorijski. kao i njeno nepovratno udaljavanje od uzaludnih doktrina i provizornih me­ toda koje su mogle odgovarati samo njenom prvom zamahu. najveća i najhitnija potreba naše in­ teligencije. ali očigledno jedina praznina koju treba popuniti da bi se dovršilo učvršćivanje pozitivne filozofije. prema tome. Sve se dakle svodi na jedno prosto činjenično pitanje: da li pozitivna filozofija. što bi očigledno bilo neosnovano.

bi­ lo zbog najveće usavršenosti njihovih metoda bilo stoga što su neo­ phodna osnova svih ostalih. podesnim sredstvima izbeći štetne posledice pretera- 32 33 . ni na koji način. različite pozitivne nau­ ke koje već postoje. opšti. To je jedno razmatranje na koje ću imati posebno priliku da se navratim u idućem predavanju. Ali priznajući izvanredne rezultate ove podele i gledajući od­ sada potpuno u njoj pravu osnovicu opšte organizacije naučnog sveta. postaje moguće. Upravo toj podeli raznih vrsta istraživanja između različitih redova naučnika dugujemo očevidno tako primetan razvitak kakav je postigla sva­ ka posebna klasa saznanja u naše vreme i koja kod modernih is­ ključuje mogućnost one univerzalnosti istraživanja. prethodan niz posebnih izučavanja različitih nauka koje će na njemu biti razmatrane. mislim. Napro­ tiv. sve više usavršavana. koju bi nerazmišljeni kritičari mo­ gli smatrati kao cilj ovog kursa. za manje komplikovane fenomene. preduhitrio svako pogrešno tu­ mačenje da je opravdano sumnjati u prirodu jednog novog kursa kao što je ovaj. jedan poseban a drugi opšti. izgleda mi. moram ukratko da dodam prethodnim objašnje­ njima nekoliko razmatranja koja se direktno odnose na ovu uni­ verzalnost posebnih saznanja. bilo bi nemoguće shvatiti kurs pozitivne filozofije bez zasnivanja socijalne fizike poš­ to bi mu tada nedostajao jedan bitni elemenat i što samim tim pogledi ne bi mogli imati onaj karakter opštosti koji mora biti njegovo glavno obeležje. moram primetiti da su dva predmeta kojima se bavim. produbljenim razmatranjem već ocenjenih pozitivnih metoda. mada sami po sebi razli­ čiti. u svom sadašnjem stanju. Bez ovog uslova vrlo je teško osetiti. jasno je da bi takva namera bila za mene neizvodnjivaj a verujem i za svakog drugog. mi nikad nećemo uspeti da se u tom pogledu izjednačimo sa starima kod kojih je tolika superiornost poticala naročito iz neznatnog razvitka njihovih znanja. trudeći se da procenim njihovu važnost. filozofska razmišljanja ο tim naukama. Prema jednom zakonu. Cak ću najčešće i morati da ove posledmje navodim prema posebnim zanimanjima. pa čak i neophodno. ustva­ ri. kako bismo ih saobrazili predstavljajući ih kao grane jednog jedinog stabla umesto da ih i dalje shvatamo samo kao izdvojene delove. koja su dospela u ustalje­ no i homogeno stanje. Ovde se radi jedino ο tome da se sva­ ka osnovna nauka posmatra u njenom odnosu na celokupni pozi­ tivni sistem i na duh koji je karakteriše. jeste jedna od najvažnijih odlika pozitivne filozofije. na so­ cijalna fakta? Mada sve osnovne nauke ne ulivaju kod manje upućenih isto interesovanje. koliko je to moguće. nemoguće je. sve su sigurno iste vrednosti kad se temeljno posmatraju. kako preduzeti sa sigurnošću pozitivno izučavanje socijalnih fenomena ako se duh nije prethodno pripremio. a kojim se naše sadašnje izučavanje raz­ likuje od niza posebnih izučavanja. to jest u dvostrukom od­ nosu njenih bitnih metoda i glavnih rezultata. da bi bio pogodno shvaćen. to jest kad je došla do onog stepena da može sama predstav­ ljati predmet stalnog izučavanja izvesnih pojedinaca. Taj se način organizovanja ljudskih izučava­ nja. I u tom cilju. u početku neizbežan i čak neophodan. S druge strane. u sadašnjem stanju ljudskog obrazovanja. Zaista.Pošto je tako izložen posebni cilj ovog kursa. menja malo pomalo ukoliko se razvijaju i razne vrste koncepcija. s druge strane. Da i ne govorimo ο stvarnom trajanju jednog sličnog poduhvata. i sem toga ako se nije naoružao poznavanjem glavnih zakona pret­ hodnih fenomena. a koja je s razlogom posmatrana kao potpuno suprotna pravom duhu pozitivne filozofije. da se rezimiraju različita stečena saznanja. nijedna od njih ne srne biti zanemarena u izučava- nju kao što je ovo koje preduzimamo. isti duhovi su istovreme­ no gajili sve nauke. Sto se tiče njihovog zna­ čaja za sreću ljudskog roda. svaka grana naučnog sistema neosetno se odvaja od stabla čim je dovoljno narasla da se može izdvojeno ga­ jiti. podela intelektualnog rada. lako je shvatiti njegov drugi cilj. kao što ćemo imati pri­ like da to konstatujemo kasnije. kurs kao što je ovaj zahteva. zbog preteranih izdvajanja ideja kojiima se isključivo bavi svaki inte­ lektualni pojedinac. koji svi utiču. neminovno nerazdvojni. Jer. i pominjati da ovde ne može biti reci ο nizu posebnih kurseva iz svake glavne grane prirodne filozofije. pošto se osnivanjem socijalne fizike najzad dopunjuje sistem prirodnih nauka. ovaj kurs što nameravam da održim jeste Kurs pozitivne filozofi­ je a ne pozitivnih nauka. manje ili više neposredno. Jednom rečju. Da bih. Mi ipak možemo. Da bih ukratko izložio ideje koje se odnose na dvostruku namenu ovog kursa. to jest da ovo ne bude samo kurs socijal­ ne fizike već i pozitivne filozofije. čija je neophodnost očigledna. da se ne čudimo glavnim smet­ njama koje ona povlači za sobom. Ta nemila posledica je svakako neizbežna do izvesnog stepena jer je tesno vezana za sami princip podele. pre nego što pristupim izučavanju socijalnih fenomena. U primitivnom stanju naših saznanja ne postoji nikakva odre­ đena podela naših intelektualnih radova. Izlišno je. Uostalom one čiji su rezultati na prvi po­ gled od najmanjeg praktičnog interesa naročito se preporučuju. s jedne strane. Jednom rečju. tako lake i obične u antičko doba. Ova raz­ matranja će uostalom imati važniju prednost da predstave taj duh s jednog novog gledišta pomoću kojeg će se raevetliti njegov op­ šti pojam. razmatraću postupno po gore izloženom enciklopedijskom redu. a nemogu­ će i oceniti.

ne baveći se mnogo vezom tih posebnih radova s opštim sistemom pozitivnih saznanja. Stvoriti tako od izučavanja opštih naučnih pojmova jedan po­ sebni odeljak velikog intelektualnog rada znači prosto raširiti primenu istog principa podele koji je postupno odvojio razne speci­ jalnosti. a što je srećom danas postalo nemoguće. što bi značilo da se ljudski duh vrati unazad. a u isto vre­ me potreba za takvim novim izučavanjem bila je mnogo manje hitna. nji­ hovo izučavanje može da se sastoji samo u određivanju organskih uslova od kojih one zavise. Takav je bar cilj ovog kursa. koje. po svojoj prirodi. na taj način ono sačinjava bitni deo anatomije i fiziologije. može biti izučavano. njihove međusobne veze nisu mogle imati toliko značaja da bi da­ le mesta. Hitno je da se time ozbiljno pozabavi­ mo jer ove smetnje. Posmatrajući te funkcije s dinamičke tač­ ke gledišta. vrlo mali broj umova u naučnom svetu koji u svojim koncepcijama obuhvataju samu celinu jedne jedinstvene nauke a koja međutim i nije ništa drugo već deo jed­ ne velike celine. stalno čuvajući is­ ti karakter. posebnoj klasi radova. Dovoljno je zaista da se od izučava­ nja opštih pojmova pojedinih nauka stvori jedna struka više. u dva osnovna pogleda. Ona se sastoji u tome da svako ak­ tivno biće. dok su razne pozitivne nauke bile slabo razvijene. da svo­ di ukratko. podela rada u naukama će se izvršiti bez ikakve opasnosti do te mere koliko razvitak različitih vrsta znanja to bude zahtevao. s izvesnom nadom na uspeh. Tako ja shvatam namenu pozitivne filozofije u opštem siste­ mu stvarnih pozitivnih nauka. On se naprotiv sastoji u usa­ vršavanju same podele rada. to jest kao sposobno da delà i kao ono koje stvarno delà. teže da se neprestano uvećavaju. mislim da moram da bih istakao sav karakter tog pre­ gleda. Kad se jednom ispune ova dva važna uslova. Da se u isto vreme drugi naučnici. Većina se i ograničava potpuno na izdvojeno raz­ matranje jednog manjeg ili većeg odeljka neke određene nauke. Ne zavaravajmo se da je upravo to slaba strana preko koje pristalice teološke i metafizičke filozofije mogu još. napasti pozitivnu filozo­ fiju. da tačno određuje duh svake od njih. pruža nam na prvom mestu jedino istinsko racionalno sredstvo da se iznesu na videlo logički zakoni ljudskog duha koji su dosad bili istraživani tako malo po­ desnim putevima. rukovodeći se stalno osnovnim maksimama po­ zitivne metode. uprkos tom priznavanju. krajnje veštačke. Da bih u tom pogledu objasnio svoju misao kako treba. ne posvećujući se stručnoj obradi nijedne posebne grane pri­ rodne filozofije. moderno organizovanje naučnog sveta biće tada potpuno ostva­ reno i samo će imati da se bezgranično razvija.nog cepkanja a da ne naškodimo životvornom uticaju samog iz­ dvajanja u istraživanjima. Ne zaboravimo da je već. sve njihove principe na manji broj za­ jedničkih principa. imati kao sopstvenu i stal­ nu funkciju da povezuje svako novo pojedinačno otkriće s opštim sistemom. Jasno je zaista da će sva razmatranja koja će se moći pružiti neminovno ući u jednu ili u drugu kategoriju. razmatrajući rezultate aktiv­ nosti naših intelektualnih sposobnosti. postaju već vrlo osetne. pozabavi jedino titme. sve se svodi na to da se prouči stvarni tok ljudskog duha u pokretu ispitivanjem postupaka upotrebljeniih za dobijanje 34 35 . bar ne permanentno. a očevidno je da to može biti. Ovaj poslednji red razmatra­ nja savešću na ukazivanje na četiri osnovna svojstva. Pravi način da se zaustavi štetni uticaj koji izgleda preti in­ telektualnoj budućnosti usled prevelike iscepkanosti pojedinih is­ traživanja ne bi očigledno mogao biti taj da se vratimo na antičku zbrku radova. Bojimo se da se ljudski duh ne izgubi u tim krajnje razbijenim radovima. kada sam pokušao da odredim što je moguće tačnije u ovom kratkom pregledu opšti duh jednog kursa pozitivne filozofije. Ako se te funkcije posmatraju sa statičke tačke gledišta. kako svi priznaju. Izučavanje pozitivne filozofije. ako je moguće. da otkriva njihove odnose i njihovu povezanost. Te podele koje služe za naj­ veće usavršavanje naših radova u raznim granama prirode filo­ zofije jesu. a naročito svako živo biće. a to je stanje stvari kojemu se današnji naučnici iz dana u dan primetno približuju. Jednom rečju. posmatrajući razne pozitivne nauke u njihovom sadašnjem stanju. Ali danas se svaka nauka posebno toliko raširila da ispiti­ vanje njihovih međusobnih odnosa može dati mesta stalnim radovima koji u isto vreme postaju neophodni da bi se preduhitri­ lo rasipanje ljudskih pogleda. Pošto će jedna određena grana nau­ ke. pre nego što se posvete svojim odgovarajućim strukama. osposobljavaju ubudu­ će izučavanjem sveukupnosti pozitivnih znanja kako bi neposred­ no koristili znanja koja šire oni naučnici koji su se odali izučava­ nju opštih pojmova i da sa svoje strane ispravljaju njihove rezul­ tate. nećemo više imati da strepimo da će prevelika pažnja poklonjena detaljima ikada sprečitii da se uoči celina. Da se jedna nova klasa naučnika pripremljena podesnim obrazova­ njem. Primenimo ovu sjajnu maksimu u izučavanju intelektualnih funkcija. mo­ ram najpre da podsetim na jednu filozofsku koncepciju od najve­ ćeg značaja koju je izložio Blenvil u lepom uvodu svojih Opštih principa uporedne anatomije. Pohitajmo da lizlečimo zlo pre nego što ono postane ozbiljnije. u statičkom pogle­ du i u dinamičkom pogledu. Sada. u svim njegovim fenomenima. jer. koju će druge stalno kontrolisati. izneti ukratko opšta glavna preimućstva koja može imati jedan takav rad ako su za njega pogodno ispunjeni bitni uslovi saobrazno progresu ljudskog duha.

Makar i da je svako imao priliku da pravi na samom sebi takva zapažanja. tako veliki uticaj čak i na umove koji su ostali po strani u njenom ogromnom razvitku da su se metafizičari koji su se posvetili izučavanju naše inteligencije mogli samo ponadati da uspore dekadenciju svoje nazovinauke. Čak i ti pojmovi tako retki. Vidi se da ni u kojem po­ gledu nema mesta onoj iluzornoj psihologiji. ljudski duh može posmatrati direktno sve fenomene izuzev svojih sopstvenih. To opet ne znači da su svi njihovi radovi bili apso­ lutno bez ikakvog rezultata u odnosu na opšti napredak naših saz­ nanja. ko bi vršio posmatranje? Shvatljivo je da čovek. dospeli u savršeno stanje intelektualne uspavanosti. domišlja­ jući se da predstave svoje doktrine kao da su zasnovane na posmatranju činjenica. ona očevidno ne bi mogla nikad imati nekog velikog naučnog značaja. neminovno je nespojivo s posmatračkim stanjem. isticani s toliko emfaze. od svih spoljašnjih utisaka a naro­ čito da sebi uskratite svaki intelektualni rad. samo jače u datom slučaju? Zaista je razumljivo da. Ima dve hiljade godina otkad metafizičari ta­ ko gaje psihologiju i još nisu mogli da se sporazumeju ni u jed­ nom shvatljivom i solidno utvrđenom stavu. onako kako sam je definisao u ovom izlaganju. i najbolji način da se upoz­ naju strasti biće uvek da se posmatraju spolja. koju danas uzalud pokušavaju da ožive i koja ne brinući se ni za fiziološko izučavanje naših intelektualnih organa niti za posmatranje racionalnih postupaka. može posmatrati samog sebe u pogledu stras­ ti koje ga obuzimaju iz tog anatomskog razloga što su organi u kojima se strasti odvijaju odvojeni od onih koji su namenjeni za posmatračke funkcije. i od kojih je poslednje namenjeno izučavanju intelektualnih fenomena. jednom vrlo čudnom suptilnošću. Jer. a predstavlja neki istinski pojam. još uvek uzalud traže od ovih psihologa da navedu samo jedno stvarno otkriće. Ali. Ograničiću se samo da ukazem na glavno razmatranje koje jasno doka­ zuje da je to nazovi direktno posmatranje duha pomoću njega sa­ mog čista iluzija. Jednom rečju. a koji su samo plod nedoslednosti psihologa njihovoj tobožnjoj metodi. bilo potrebno jedno drugo oko da ih posmatra. Rezultati jednog tako čudnog načina postupanja potpuno se slažu s principom. iz razvitka nauka. najčešće su ili vrlo preterani ili vrlo nepotpuni i mnogo inferiorni­ ji od zapažanja koja su bez razmetanja već dali naučnici na osno­ vu metoda kojima se služe. Misaono biće se ne bi moglo podeliti na dva.raznovrsnih tačnih saznanja koja je on već stekao. Zar nije isto tako. koliko je god to moguće. Na to su fiziolozi s razlogom primetili da bi. ako ti svetlosni utisci deluju kao slike. ono što u suš­ tini čini opšti predmet pozitivne filozofije. prema razboritim recima jednog slavnog pozitivnog filozofa (g. veliko ili malo. koji stvarno rukovode našim raznim naučnim istraživanjima. Pošto su u ovom slučaju posmatrani organ i organ koji posmatra identični. ne sastoji od metafora. po nepobitnoj nužnosti. dobijeno je stvarnim posmatranjem na putu ljud­ skog duha koja su morala nicati. čak i danas. poslednjem preobra­ žaju teologije. teži da otkrije osnovne za­ kone ljudskog duha posmatrajući ga u njemu samom. koje bi se dugovalo toj toliko hva­ ljenoj metodi. morate se po­ zabaviti posmatranjem radnji koje će se izvršiti u vašem umu kad se u njemu ne bude ništa dešavalo! Naši će potomci bez sumnje vi­ deu jednog dana takve pretenzije prenete na pozornicu.U tu svrhu oni su izmislili da razlikuju. Kivjea). Ovde nije mesto da ulazim u posebnu diskusiju ο ovom osnovnom sofizmu. jer kad biste se ba­ vili samo najprostijim računanjem. to jest apstrahujući potpuno i uzroke i posledice. Unutrašnje ispitivanje stvara skoro toliko protivrečnih mišljenja koliko ima i pojedinaca koji smatraju da su mu se posvetili. kako bi se onda moglo vršiti posmatranje? Ova nazovipsihološka metoda je dakle radikalno ništavna u svom principu. ako bi se na isti način želeli posmatrati intelektualni fenomeni dok se zbivaju nastaje očigledna nemogućnost. ne računajući i osobitu uslugu koju su učinili podržavaju­ ći aktivnost naše inteligencije u ono doba kad ona nije mogla ima­ ti jače hrane. posredno. to jest ono koje bi bilo najvažnije za ispit:- vanje. jer svako veoma iz­ raženo stanje strasti. Bilo bi lako navesti u tom pogledu ubedljive primere da se ne bojim da ću dati ovde suviše mesta jed- 36 37 . Oni su. smatranih kao konačni sudovi. Ali može se tvrditi da sve ono što se u njihovim spi­ sima. dve vrste posmatranja podjednakog zna­ čaja. Pravi naučnici. uzimajući sve naučne teo­ rije kao krupna logička fakta. iz predostrožnosti. Pogledajmo do kakvih duboko kontradiktornih pos­ tupaka ona dovodi! S jedne strane. od kojih bi jedno razmišljalo dok bi drugo posmatralo kako se razmišlja. podeljeni na mnoštvo škola koje se bez prestanka prepiru oko os­ novnih elemenata njihovih doktrina. pošto ste najzad. Donedavno se verovalo da se vid objasnio govoreći da svetlosno dejstvo tela određuje na mrežnjači odgovarajuće slike spoljašnjih oblika i boja. s vremena na vreme. Pozitivna filozofija je postepeno postala nadmoćna već od Bekona. danas ona vrši. preporučuju vam da se izolujete. jedino se produbljenim posmatranjem datih fakata možemo uzdići do poznavanja logičkih zakona. šta bi bilo s unutrašnjim posmatranjem? S druge strane. jedno spoljašnje a drugo unutrašnje. umesto da potiče iz njihove to­ božnje metode. To su očevidno jedina dva opšta puta koji se uzajamno dopu­ njuju i pomoću kojih se može doći do nekih pravih racionalnih pojmova ο intelektualnim fenomenima. što se tiče moralnih fenomena. ljudi koji su se odali pozitivnim izučavanjima.

direktnog rezultata pozitivne filozofije definisane u ovom izlaganju. i još neke slične aforizme. budu svedene najpre na ono što čini njihovu suštinu. između ostalih. koja odgovaraju raznim posebnim obrazovanjima. definisane u ovom izlaganju. usuđujem se da dodam da. Da se zatim na ovo osnovno obrazovanje nadovezuju razna posebna naučna izu­ čavanja.i gajenja nauka. da­ kle. Staviše. Ali. ipak bi se samo izučavanjem pravilnih primena naučnih postupaka moglo uspeti da se stvori jedan dobar si­ stem intelektualnih navika. ili samo hemičar. Zaista. Zbog toga što nisu poznavali tu osnovnu činje­ nicu. kad bi se kasnije i mogao ostvariti jedan takav poduhvat. ovo poslednje iziskuje bezuslovno jednu celinu pozitivnih pogleda ο svim važnijim klasama prirodnih fenomena. da sva naša saznanja moraju biti zasno­ vana na posmatranju. da se pozitivno učenje stalno širi i jača. Samo na taj način nastava nauka može postati baza jed­ nog novog opšteg i istinski racionalnog vaspitanja. biti: otkrivanje na osnovu iskustva zakona po kojima se odvi­ jaju naše intelektualne funkcije i dalje. do kojeg ne­ minovno danas dovodi uspostavljanje pozitivne filozofije. to jest osnovni preobražaj opšteg vaspitanja. da moramo polaziti čas od činjenica na prin­ cipe a čas od principa na činjenice. Pa ipak. metafi­ zičko i književno. ne manje važan. neophodno je da raz­ ne nauke iz kojih se ona sastoji. čak i u narodnim masama. jednu jedinu pozitivnu nauku. već ono mora isto tako da do- 38 39 . Ne znam da li će kasnije biti moguće da se a priori održi jedan pravi metodski kurs potpuno nezavisan od filozofskog izučavanja nauka. ili bi to pak bilo samo mrtvo izučavanje koje ne bi obogatilo duh koji mu se posvetio. treba je razmatrati kad je u akciji. zameni jednim pozitivnim vaspitanjem. Posebno izučavanje opštih naučnih pojmova nije samo namenjeno da reorganizuje obrazovanje. na višem ili ni­ žem stupnju. koje još karakterišu naš način shvatanje. što se zaista dâ shvatiti. Razni pokušaji. što je međutim i osnovni cilj izučava­ nja metode. Prvi i neposredni krupni rezultat pozitivne filozofije mora. svi trezveni duhovi već jednodušno priznaju da je nu­ žno da se naše evropsko vaspitanje. prevelika izdvojenost. pomažući koliko je moguće ove korisne poduhvate. jasno je da je to moguće postići sa­ mo filozofskim ispitivanjem nauka.nom takvom pretresanju: setimo se. Nije mi potrebno da sada i dalje insistiram na ovom predmetu koji će se često javljati u toku čitavog kursa i ο kojem ću posebno dati nova razmatranja u idućem predavanju. Ali ono na šta sam prvenstveno hteo ovde da ukazem sastoji se u tome da bi sve te specijalnosti. ali sasvim sam ubeđen da je to danas neizvodljivo pošto se krupni logički postupci ne mogu još objašnjavati s dovoljno tačnosti izdvojeno od njihove primene. Ako je ne­ ko dobro utvrdio. logički. i mnogo preči. jednom reci. stalna baza svih ljudskih smeranja koja mora. naročito u naše vreme. kojih je bivalo sve više u toku poslednjeg stoleća. šta se desilo u pogledu teorije znakova. potrebno je dakle proučiti njene razne krupnije primene već proverene. Razmatranja na koja sam ukazao u odnosu na logičku nauku još su jasnija kad se prenesu na logičku veštinu. šta vi­ še teško okupljene. Zbog toga je takvo obrazova­ nje skoro nemoguće i neminovno veoma nesavršeno. to jest na njihove glavne metode i njihove najznačajnije rezultate. Ova se metoda ne može izuča­ vati odvojeno od istraživanja u kojima je primenjena. tačno poznavanje opštih zakonitosti koje su neophodne da bi se pouzdano postupalo u istra­ živanju istine. ne smemo se zavaravati da u sadašnjem stanju naših ideja oni mogu biti dovoljni da postignu svoj glavni cilj. biće primoran da posebno izučava svaku od njih na isti način i isto tako opširno kao kad bi hteo da postane ili sa­ mo astronom. čak i bez filozofske namere. čak i za naj­ jače inteligencije i u najpovoljnijim uslovima. dovoljno svedoče da se svuda razvija spontano osećanje ove nužnosti. bio bi da se postaramo za opšti preobražaj našeg vaspitnog sistema. Da bi prirodna filozofija mogla dovršiti već tako priprem­ ljen preporod našeg intelektualnog sistema. Jednom rečju. neminovno vrše veliki uticaj na način njihovog iz­ laganja u nastavi. verujući da razumeju pozitivnu metodu zato što su či­ tali Bekonove propise ili Dekartovu raspravu. itd. kad je u pitanju ne samo da se ima predstava ο pozi­ tivnoj metodi već da se ο njoj stekne dosta jasno i temeljno zna­ nje da bi se mogla stvarno koristiti. te­ me je daleko manje jasna metoda negoli onom koji je izučavao. naši psiholozi su dovedeni na to da svoja sanjarenja smatra­ ju naukom. Zaista. Drugi rezultat. a kojima su se uvek revnosno pridruživale sve evropske vlade. u suštini još teološko. sačinjavati opšti duh naših poto­ maka. svodi se na tako nejasna uopštavanja da ona ne bi mogla imati nikakvog uticaja na intelektualni sistem. na iole produbljen naćin. Upravo takva jedna celina treba odsada da bude. Takav način izuča­ vanja bio bi dakle potpuno neosnovan kad je u pitanju opšte obra­ zovanje. kad je apstraktno posmatramo. bile u osnovi nedovoljne da stvarno obnove sistem našeg vaspitanja ako se ne bi zasnivale na prethodnoj bazi opšte nastave. u to ne može biti nikakve sumnje. Jer isključiva stručnost. uko­ liko nisu od njih i potekli. Sve što se ο njoj može stvarno reći. predstavljena kao razne grane jednog jedinog stabla. saobrazno duhu naše epohe i prilagođeno potrebama moderne civilizacije. Ako neki pametan čovek danas želi da izučava glavne grane prirodne filozofije da bi stekao jedan opšti sistem pozitivnih ideja.

prinese i posebnom napretku raznih pozitivnih nauka. jeste da se u najbolju ruku može reći da se ona stalno obistinjuje ukoliko se odnosi na sastav neorganskih tela. iz prošlosti. još nerešenom. Zaista. mada nisu pro­ izvoljne. značaj uloge koju mora vršiti. to jest da bi se odredilo da li treba smatrati kao zakon prirode to što se molekuli nemi­ novno kombinuju po utvrđenom broju. da bi se konačno odlučilo na neki način ο ovom krup­ nom pitanju prirodne filozofije. pred­ met svih naših istraživanja je jedan. na koje ću brižljivo ukazivati kako nam ih prirodni tok ovog kursa bude pružao. Oni koje sam naveo dovoljni su da se oseti. u usavršavanju svake prirodne nauke ponaosob. da sav društveni mehanizam počiva u krajnjoj liniji na mišljenjima. koji će biti razvijen u svojoj širini. pošto se odnosi na jedan znatno specijalniji predmet istraživanja. Za to se mogu navesti vrlo upadljivi primeri. tako značajnu doktrinu ο određenim proporcijama. kako do danas izgleda. moram već sada ukazati na četvrtu i poslednju osobinu onoga što sam nazvao pozitivnom filozofijom i zbog koje će ova nesumnjivo privući opštu pažnju više nego zbog svake druge. Otuda se deša­ va da bi. kao što neki misle. Reč je ο pitanju. još ubedljiviji kad hoće da se pokaže pose­ ban značaj pozitivne filozofije u rešavanju pitanja koja zahtevaju kombinaciju većeg broja nauka. da interveniše fiziologija i da se kombinuje. Smatram da je potrebno navesti ovde i jedan drugi primer iste prirode. Ovde ću odabrati samo. po samom priznanju slavnih hemičara koji su najviše doprineli stvaranju ove doktrine. fiziološko posmatranje da životinje koje uzimaju hranu bez azota imaju u sastavu svog tkiva isto toliko azota kao i životi­ nje mesožderi. nego rezultat jednog usposta­ vljenog zbližavanja dveju nauka dotada shvatanih posebno? Ali ovo zapažanje biće presudniije ako ga prenesemo na još nerešena pitanja. Najzad. Oni dobro znaju da velika politička i moralna kriza sadašnjeg društva 41 40 . podele koje vršimo u našim naukama. u suštini su veštačke. Vi znate kakvim je čisto hemijskim ra­ zmatranjima uspeo čuveni Berzelius da poljulja mišljenje skoro svih današnjih hemičara ο jednostavnosti ovog gasa. U stvari. Sta je drugo ovo osnovno otkriće koje je izmenilo lice matematičke nauke. neumesno i govoriti ο nepromenljivim brojevima? No kako bilo. Poslednji deo ovog kursa biće posebno posvećen uč­ vršćivanju gornjeg stava. to nije jedno obično pitanje iz hernije. suprotno našim klasičnim podelama. poš­ to je ona danas najvažnija za praksu i što se može smatrati jedi­ nom solidnom osnovom društvene reorganizacije koja mora da okonča kritično stanje u kojem se već odavno nalaze najcivilizovanije nacije. Svakako da značajna diskusija koja se danas razvila ο osnovnom principu ove teorije. da bi se stvarno resilo da li je azot prosto telo ili ne. Verujem da čitaocima ovog delà ne moram dokazivati da ideje vladaju svetom li da ga potresaju. ne bi još mogla biti smatrana kao neopozivo završena. smatram da bi bilo neop­ hodno povezati hemijsko gledište sa fiziološkim. Dakle. Ali ono što ne smem propustiti da posebno istaknem. jedan primer do­ stojan pamćenja uzimajući u obzir izvrsnu Dekartovu koncepciju ο analitičkoj geometriji. Takva nezgoda se javlja za najosnovnije doktrine svake pozitivne nauke ponaosob. ali ona bar isto toliko stalno podbacuje u pogledu organ­ skih jedinjenja. To je ono što sačinjava treću osnovnu osobinu na koju sam resio da ukazem. i u kojem treba gledati istinsku klicu svih kasnijih velikih progresa. Da bi se u tom pogledu dobila zaista definitivna odluka. Jer. koji bi jednako pripadao li herniji i fiziologiji. kako on sâm ο tome daje dragoceno priznanje. Ali skici opšteg pregleda kojeg sam se latio u ovom izlaganju nedo­ stajao bi jedan od najkarakterističniijih elemenata ako bih propu­ stio da ukazem ovde na jedno tako bitno razmatranje. ona ne bi mo­ gla proširiti. zaista je jasno da će biti neophodno potrebno. I njega uzimam iz hernije. koje se sastoji u tome da se odredi da li azot treba da bude smatran. u sadašnjem stanju naših saznanja. Ono što ukazuje na to. drugim recima. ali koji je. pre no što se ova teorija uzdigne do stvarno osnovnog principa. iz hernije. jeste uticaj koji je u ovom pogledu vršilo na Berzeliusa. neće li biti potrebno povesti računa ο ovom og­ romnom izuzetku? Da li možda taj 'izuzetak ne zavisi od onog istog opšteg karaktera svojstvenog svim organskim telima zbog koga je. pozitivna filozofija čija je neposredna namena da na jedan stalan način organizuje takve kombinacije koje bez nje ne bi mogle da se sprovode kako treba. uglavnom. zbog toga ti problemi ostaju nerešeni mnogo duže nego što bi to bilo nužno. Biće dovoljno nekoliko vrlo prostih razmišljanja da opravda­ ju ono po čemu bi jedna ovakva ocena u prvi mah mogla izgledati odveć usiljena. za ma koji od njihovih fenomena. sa čisto hemijskim raz­ matranjima. mi ga delimo samo s namerom da razdvojimo teškoće kako bismo ih bolje resili. kao prosto telo ili složeno. Sad bi bilo suvišno navoditi više primera o ovim problemima mnogostruke prirode koji bi mogli biti rešeni samo prisnim kombinovanjem više nauka koje se danas gaje potpuno odvojeno. kako mii se čini. ili. Mogao bih u tom smislu navesti. ma kako izgledalo. značajna pitanja zahtevala izvesnu kombinaciju većeg broja posebnih gledišta kojoj ne može biti mesta u sadašnjem sastavu naučnog sveta. jedan niz novih istraživanja ο odnosu između sasta­ va živih tela i njihovog načina ishrane. Prema ovome. na koja se. jasno je da je neophodan jedan potpuno novi duh razmatranja.

To su četiri glavne tačke gledišta preko kojih sam morao već sad ukazati na spasonosni uticaj pozitivne filozofije. Koegzistencija ove tri suprotne filozofije apsolutno spre­ čava da bude saglasnosti u ma kojem bitnom pogledu. dovoljno nagoveštava na kakav će prijem na­ ići ova filozofija kad ona bude stekla onu jedinu osobinu koja joj još nedostaje. Pozitiv­ na filozofija je do sada u toj raspri intervenisala jedino da bi ih kritikovala i jednu i drugu. jedino između njih postojli još borba u tom pogledu. Dekart i Galilej.potiče u suštini od intelektualne anarhije. iz njega će neminovno proisteći odgovarajuće in­ stitucije. nego da se upotpuni pozitivna filozofija uključujući u nju i izučavanje društvenih fenomena. stvorimo neposredno sistem opštih ideja ko­ ji će odsada. s više tačke gledišta na koju nas postepeno dovela ra­ zličita razmatranja ukazana u ovom izlaganju. Dakle. i to je dovoljno. jasno je da će stanje nacija neminovno ostati bitno revolucionarno uprkos svim politič­ kim palijativnim merama koje bi se mogle primeniti i u njemu će biti moguće samo privremene institucije. ne ostaje ništa drugo. Eto u tom pravcu treba usmeriti glavnu pažnju svih onih koji osećaju značaj jednog stanja stvari istinski normalnog. definitivna pobeda pozitivne filo­ zofije će doći spontano i uspostaviće red u društvu. i da se zatim rezimira u jednoj jedinoj homogenoj doktrini. a revolucionarna kriza koja uznemirava civilizovane narode biće potpuno okončana. Nekome može da bude žao. u suštini. kao podređene jednom te istom zakonu. metafizičke i pozitivne. Tako izrazito prvenstvo koje skoro svi duhovi. Kad ovaj dvostruki posao bude dovoljno odmakao. uvrstili ovaj kurs u pokušaje univerzalnog objašnjenja kakva svakodnevno daju ljudi kojima su potpuno tuđi naučni metodi i saznanja. Upotpunjujući zamašni intelektualni poduhvat koji su započeli Bekon. ako se ovo okupljanje duhova u jednu istu zajednicu u pogledu principa ostvari. da se unapred stekne pogrešno miš­ ljenje ο prirodi ovog kursa. Po mom dubokom ličnom ubeđenju ja posmatram ove podu­ hvate univerzalnog objašnjenja svih fenomena jednim jedinim za- 42 43 . da će. koliko je to moguće. kao što sam to već objasnio. karakter odgovarajuće univerzalnosti. makar bio primoran da se bavi samo iluzornim spekulacijama. Pre nego što završim želim da za trenutak skrenem pažnju na jedno poslednje razmišljanje koje mi se čini potrebno kako bi se izbeglo. verujem da mogu tačno rezimirati sva posmatranja koja se odnose na sadašnju situaciju društva ako prosto kažem da sa­ dašnji nered potiče. Jedino je ona. jedino pozitivna filozofija nadvladati. jer je očevidno iz svih razloga od kojih sam u ovom izlaganju na­ veo nekoliko važnijih. što bi poslu­ žilo kao bitna dopuna njenoj opštoj definicij koju sam ranije po­ kušao da izložim. ali taj fakat ne može uništiti pa prema tome ni zanemariti ga. ma kakva mogla biti njegova pose­ bna mišljenja pre analize pitanja. od istovremene upotrebe triju filo­ zofija radikalno nepomirljivih: teološke. pri čemu ih je potpuno diskreditovala. ne izgleda da će ono morati ostati dugo bez rezultata. opšti fakat je neosporan. Ukratko. nema značaja. koji je iznad moći ' jedne i druge. ne dajući mesta nikakvom teškom potresu pošto bi se samim tim faktom uklonio najveći nered. onda se radi samo ο tome da se saz­ na koja od tri filozofije može i mora da nadvlada po prirodi stva­ ri: svaki će se razuman čovek. Zaista je jasno da ako bi bilo koja od ove tri filozofije dobila sveopštu i potpunu nadmoćnost. Ako je istraživanje dovedeno do takve jed­ nostavnosti. Isto tako je izvesno da. od najprosvećenijih do najpros­ tijih. postojao bi jedan određeni društveni poredak. bio sam daleko od pomisli da pri­ stupim opštem izučavanju tih fenomena posmatrajući ih sve kao različite posledice samo jednog principa. Postavljajući za cilj pozitivnoj filozofiji da rezimira u jednoj jedinoj homogenoj doktrini skup stečenih saznanja u pogledu raz­ ličitih vrsta prirodnlih fenomena. zahvaljujući ovoj filozofiji. kroz dugi niz vekova. Ovde nije reč ni ο čem sličnom. Ta opšta revolucija ljudskog duha danas je skoro potpuno izvršena. prema prirodnom toku stvari. S pravom ili ne. Iako moram ovo pitanje u idućem predavanju po­ sebno raspraviti. ne vodeći dalje računa ο prepirkama koje su postale beskorisne. neograničeno preovladati u ljudskom rodu. Sve dotle dok pojedinci ne budu jedno­ dušno prišli izvesnom broju opštih ideja koje su u stanju da obra­ zuju jednu zajedničku društvenu doktrinu. ukazuju danas pozitivnim saznanjima u odnosu na nejasne i mistične koncepcije. teološka i metafizička filozofija se otimaju danas oko zadatka. morati zatim potruditi da uzme učešća u njenoj pobedi. dok se zlo sastoji naročito u odsustvu svake prave orga­ nizacije. Sada. pogrešno obavešteni. a ovaj kurs daće ο tome jasan dokaz svima oni­ ma kod kojih bi objašnjenja data u ovom izlaganju mogla ostaviti neku sumnju u tom pogledu. verujem da treba još sad da kažem nešto ο nje­ mu kako bi se sprečili skroz neosnovani prigovori koje bi mi mo­ gli uputiti oni koji bi. da reorganizuju druš­ tvo. Oslanjajući se na osnovni zakon iznet na početku ovog iz­ laganja. lako je da se u isti mah i jasno okarakteriše prava suština sadašnjeg društvenog sta­ nja i da se iz njega izvede kojim bi se putem ono moglo bitno izmeniti. Stavimo je najzad u položaj u kom bi imala stvaralačku ulogu. Naše najteže zlo sastoji se zaista u ovom dubokom razilaženju koje sada postoji između ljudi u pogledu svih osnovnih načela čija je postojanost prvi uslov za pravi društveni poredak. ako je tačan ovaj način gledanja. stalno napredovala dok su njene protivnice bile stalno u deka­ denciji.

koliko je bi­ lo u mojoj moći. opet ne bi bilo postignuto naučno jedin­ stvo pošto bi posle toga trebalo pokušati da se skup fizioloških fe­ nomena pripoji istom zakonu. to jest utvrdio tačku gledišta s koje ću posmatrati različite glavne grane prirodne filo­ zofije. pozitivna filozofija bi nesumnjivo bila rsavršenija. pa. ako bismo se i mogli nadati da dođemo dotle. to bi po mom shvatanju moglo biti samo kad bi se svi prirodni fenomeni vezali za najopštiji pozitivni zakon koji po­ znajemo. prelazeći na izlaganje plana. a već je pretežno i ustaljeno. podelu koja danas važi kao prirodna između astronomije i hernije. sko­ ro je siigurno da bi je toliko teško bilo primeniti da bi čovek mo­ rao zadržati. Označio sam dakle cilj kojem su uvek težili i teže svi moji radovi. Neophodno jedinstvo za to jeste samo jedinstvo metode koje očevidno može i mora da posto­ ji. dovodi. koji već povezuje sve astronomske fe­ nomene za deo fenomena zemaljske fizike. 44 45 . Pa ipak. Težeći da umanjimo. Ali ono što samo jedan um ne može ostvariti. pa čak kad bi one bile daleko iznad svoje stvarne vrednosti. Ali. uostalom. kao veštačku. Ali. Nije potrebno da dalje ulazim u detalje da bih dokazao da cilj ovog kursa nije nikako da se svi prirodni fenomeni predsta­ ve kao da su u osnovti istovetni a da su im okolnosti različite. u ovom kursu. vrlo daleko od toga da bi takvi pokušaji mogli biti razboriti pre jednog dužeg vremenskog perioda. hipoteza koju smo ukratko pregledali. prema tome. to još nije sve. svrhu. duh i uticaj pozitivne filozofije. kao štn smo videli. čak i u najdaljoj budućnosti. bilo u ovom kursu bilo u svakoj drugoj prilici. pretpostavljajući čak da je ova nepremo­ stiva teškoća savladana. da se obično stvara vrlo preterano mišljenje ο prednostima koje bi iz njega neminovno poticale ako bi ono bilo moguće. U svakom slučaju izgleda mi oče­ vidno da smo. Laplas je u stvari izlo­ žio jedno gledište prema kojem bi se mogle u hemijskim fenome­ nima videti samo proste molekularne posledice njutnovske privlač­ ne sile. da bi odgovorile jed­ nom tako obimnom i uzvišenom zadatku. Niko nije dublje od me­ ne ubeđen u nedovoljnost mojih intelektualnih snaga. kao ni za realizovanje krupnih i uspešrtih rezultata do kojih ona. dovoljno je da ona bude homo­ gena. koliko je to god moguće. i među odgovarajućim pozi­ tivnim naukama. broj opštih zakona neophodnih za pozitivno objašnjenje prirodnih fe­ nomena. Ka­ da bi to bilo tako. to jest na određivanje enci­ klopedijskog reda koji treba uspostaviti među različitim klasama prirodnih fenomena. jer. izmenjene oblikom i međusobnim položajem atoma. Što se tiče doktrine. što je u stvari filozofski cilj nauke. sem neodređenosti u kojoj bi verovatno uvek ostala ova koncepcija zbog nedostatka osnovnih podataka ο unutrašnjoj gradi tela. jedan jedini to može jasno predložiti: a to je sva moja ambicija. Jer. Uostalom i Laplas je predstavio ovu ideju samo kao jednu običnu filozofsku igru koja nije u stanju da stvarno vrši ma kakav koristan uticaj na progres hemijske nauke.kanom kao krajnje neosnovane. mi smatramo kao sme- lo ići za tim da se nekad. oni svedu strogo na jedan jedini. Pokušao sam u ovom izlaganju da tačno odredim. Mi dakle s dvostruke tačke gledišta jedinstva metoda i ho­ mogenosti doktrina razmatramo. s obzirom na sadašnje stanje naših saznanja. Pošto sam izložio pravi cilj ovog kursa. Ali taj uslov nije nikako neophodan za njeno sistematsko for­ miranje. zakon gravitacije. nije neophod­ no da postoji samo jedna jedlina. Ja smatram da su sredstva ljudskog duha vrlo slaba a vasiona suviše kompliikovana da bi nam ikada bilo na domaku jedno takvo naučno savršenstvo i mislim. različite klase po­ zitivnih teorija. u idućem predavanju ću dopuniti ove opšte prethodne na­ pomene. najviše bi odgovarala tome toliko priželjkivanom jedinstvu. to zaista ne bi bio manje težak deo poduhvata. čak i kad potiču od najmerodavnijih. ako se sve dobro odmeri. i u toku samo jednog života.

samim tim imaju osnovne ma­ ne čak i kad ta razlika nije. napravljene prema bilo kojoj razlici po­ jedinih sposobnosti ljudskog duha. do da­ nas tako često ponavljanih. Sto se tiče svih osta­ lih predlaganih klasifikacija. u svakoj sferi aktivnosti naš razum upotreblja­ va istovremeno sve svoje glavne sposobnosti. lako se može ob­ jasniti potpuna nesavršenost tih enciklopedijskih pokušaja. Ι . Izlaganje plana ovog kursa ili opšta razmatranja ο hijerarhiji pozitivnih nauka Pošto sam okarakterisao koliko je bilo moguće tačno. nažalost vrlo lakoj. važnije je da joj potražimo uzrok. kako bismo ih izučavali postupno s one tačke gledišta koju smo već utvrdili. mnogobrojnih klasifikacija koje su predlagane. sada treba da ut­ vrdim plan kojeg se moramo držati. imale za krajnji rezultat da pokažu osnovne mane u svakoj od njih tako da nijedna nije mogla steći jednodušno odobravanje i da u tom pogledu postoji gotovo toliko mišljenja koliko i ličnosti. u pret­ hodnom predavanju. Ovo drugo opšte pretresanje je neophodno da bismo već na početku upoznali pravi duh ovog kursa. Ovi različiti pokušaji bili su uopšte čak tako loše zamišljeni da su i nehotice kod većine izazivali nepovoljno predubeđenje protiv svakog poduhvata te vrste.. najčešće usvajali samo oni koji su bili skoro potpuno neupućeni u poznavanje predmeta koji se kla- 47 . za opšti sistem ljudskih saznanja zamišljen u svoj njegovoj ši­ rini. kao Bekonove i Dalamberove. Danas smojpotpuno ubeđenii da enciklopedijske lestvice.DRUGO PREDAVANJE i-. Ne zaustavljajući se više na činjenici tako jasno konstatovanoj. više suptilna nego stvarna: jer. Nije potrebno da ukazujem da su ove klasifikacije. razmatranja koja treba izložiti u ovom kur­ su ο svim glavnim granama prirodne filozofije. biće dovoljno primetiti da su različi­ te diskusije. to jest najpogodniju racional­ nu klasifikaciju različitih osnovnih pozitivnih nauka. kao što to često biva. već dva veka. otkako su prvi radovi te vrste izgubili opšte poverenje zbog nedovoljne solidnosti. Lako je odmah shvatiti da ovde nije reč ο kritici. vođene ο ovom predmetu. U stvari.

budući da su jedni postepeno postajali pozitivni dok su drugi ostajali i dalje teološki ili metafizički. Svi ljudski radovi se odnose ili na čistu teoriju ili na akciju. Tako najopštija podela naših stvarnih saznanja sastoji se u tome da ih razlikujemo na teorlijska i na praktična. postoji je­ dan mnogo važniji razlog. snaga neminovno proporcionalna znanju. Naša prirodna i neposredna sredstva kojima delujemo na te­ la koja nas okružuju krajnje su slaba i potpuno nesrazmerna na­ šim potrebama. Očevidno da je bilo nemoguće u jednom tako nepovezanom stanju stvari izvesti ma kakvu racionalnu klasi­ fikaciju. odakle i predviđanje.sifikuju. dovoljni da. za koju kaže da treba da proizlazi iz skupa nauka. uzimajući ova dva izraza u njihovom celokupnom značenju. čemu su nažalost previše skloni u naše doba. u aktiv­ nom životu. Ne uzlimajući u obzir ovo lično razmatranje. ko­ ji su. ne smemo zabora­ viti da nauke. da ih modifikujemo jedne pomoću drugih u našu ko­ rist. očevidno je da na jednom ovakvom kursu može biti reći samo ο teorijskim saznanjima. Kad god nam pođe za rukom da izvršimo kakvu veliku radnju. koje nam stalno dozvolja­ va da ih predvidimo. odakle i akcija: takva je vrlo prosta formula koja iz­ ražava. Ako uzmemo u ob­ zir ovu prvu podelu. neizbežno vratili na teološka i metafizička objašnjenja koja su prvo­ bitno i stvorena iz date potrebe. prema objašnjenjima datim u prethodnom predavanju. jer poznavanje zakona fenomena. izučavanje prirode se mora shvatiti kao namenjeno da pruži pravu racionalnu bazu čovekovog delovanja na pri­ rodu. mada veo- ma nepotpuno. rasporede u jednom jedinom sistemu? Ο tu teškoću su se ne­ minovno spoticali svi klasifikatori a da je nijedan od njih niije jasno uočio. Taj princip je nužna posledica direktnog primenjivanja pozitivne me­ tode na samo pitanje klasifikacija. On se sastoji u tome da klasifikacija mora proisticati iz samog izučavanja predmeta koje treba klasifiikovati i biti određena stvarnim afinitetima prirodne povezanosti koju oni pred­ stavljaju tako da samo klasifikovanje bude izraz najopštijeg fak­ ta. u određenim okolnostima pod čijim se uticajem dešavaju razni fenomeni. kako bih pokazao koliko je potrebno da se čuvamo preterano velikog uti- 48 49 . Ma kako bile ogromne usluge koje na­ uke pružaju industriji i mada je. u jednom takvom radu treba razmatrati sa­ mo teorijska saznanja. ako ne bismo uspeli da je zadovoljimo pozitivnim koncepcijama. imaju diirektniju i uzvišeniju svrhu — da zadovolje osnovnu potrebu koju naša inteligencija oseća za upoznavanje zakona fenomena. koga je uvek bilo sve do poslednjeg vre­ mena. Da bismo osetili koliko je ova po­ treba duboka i neodoljiva. koji nikada ne srne biti zapostavljen. On se sastoji u nedostatku homogenosti. kao što sam izložio u prošlom predavanju. tako duboko kontradiktor­ ne. Ova potreba da raspoređujemo fakta po jednom takvom redu kako bismo ih mogli lako shvatiti (što i jeste pravi predmet svih naučnih teorija) tako je svojstvena našoj prirodi da bismo se. jer se ne radi ο ροsmatranju celog sistema ljudskih znanja već jedino ο posmatranju sistema osnovnih koncepcija ο različitim redovima fenomena. kon­ cepcija koje daju solidnu osnovu svim ostalim našim kombinacijama i koje opet nisu zasnovane ni na kakvom prethodnom intelektual­ nom sistemu. između različitih delova intelektualnog sistema. Ukratko. neke preinačujuće elemente. shvatiti nauke samo kao bazu primene značilo bi stvoriti ο njima nepotpunu predstavu. mora biti tretirano na osnovu posmatranja umesto da se rešava razma­ tranjima a priori. Pošto se sada taj osnovni uslov može smatrati kao ispunjen. Kako uspeti da se koncepcije. Učinilo mi se da moram već sada izričito ukazati na jedno razmatranje. dovoljno je da pomislimo jedan trenu­ tak na fiziološke posledice čuda i da uzmemo u obzir da je najstraš­ niji onaj utisak koji doživljavamo onda kad nam se čini da se ne­ ki fenomen odigrava suprotno prirodnim zakonima koji su nam poznati. To je verovatno ono što je Bek on podrazumevao. u izvesnim slu­ čajevima. nauka. a ne pnimenu sem ukoliko ih ova ne rasvetljava. Ali. onda je moguće pristupiti zaista racionalnom i trajnom rasporedu jednog sistema čiji su svi delovi postali najzad homogeni. uprkos kapitalnom značaju ovog odnosa. ma kako bili slabi sami po sebi. opštu vezu nauke i primene. prema odlučnom Bekonovom tvr­ đenju. uzet iz same prirode predmeta. a koju su tako različito i uvek tako čud­ no shvatali metafizičari kad su se prihvatali da objasne njegovu misao. izmene na naše zadovoljstvo definitivni rezultat sveu­ kupnosti spoljnlih uzroka. koji se ispoljava u produbljenom poređenju obuhvaćenih pred­ meta. kao i svako drugo. koje. pružajući nam sdguran putokaz preko pravog osnovnog prin­ cipa klasifikovanja koji dotada nikad nije bio jasno shvaćen. Dakle. S druge strane. Besumnje. kad se obuhvati potpuna celina svakovrsnih rado­ va ljudskog roda. opšta teorija klasifikacija koju su u svojim fi­ lozofskim radovima uspostavili u skorije vreme botaničari i zoolo­ zi dopušta nam da se nadamo stvarnom uspehu u jednom sličnom poslu. očevidno može jedino da nas vodi. na tačan način. i koji jasno pokazuje zašto se do danas nije bilo moguće uzdići do jedne enciklopedijske koncepcije stvarno zadovoljavajuće. koje će se često javljati u toku celog kursa. predviđanje. pre svega. Pri svemu tome svako ko je dobro poznavao pravu situaciju ljudskog duha mogao je zapaziti da je takav poduhvat preuranjen i da će on biti uspešno (izveden samo onda kad naše glavne koncepcije budu postale pozitivne. pod prvom filozofijom. to je samo zato što nam poznavanje prirodnih za­ kona dopusta da uvedemo.

budući da je prvi sistem baza drugoga.« Očevidno je dakle da ljudski duh. podstičući obnavljanje astronomije. koja je svojstvena ovoj novoj klasi i koja mora konstituisati direktne is­ tinske teorije ο različitim veštinama. du­ guje život teoriji koju su pre dve hiljade godina stvorili genijalni ljudi imajući u vidu čisto matematičke teorije. prema naučnim teprija50 ma u pravom smislu. čak i u odnosu na primene kojima bi bilo nerazumno po­ svetiti čisto teorijske radove. Iz ovoga izlazi isto tako je­ dan novi motiv da se takav red ideja ne obuhvata na jednom kur- 51 . zašto se ove teorije nisu mogle još oformiti pošto one pretpostavljaju prethodni razvitak svih različitih osnovnih nauka. potrebno je prvo njemu posvetiti meto­ dičko proučavanje. čiji je poseban cilj da organizuje veze između teori­ je i prakse. svedena na to da se bavi samo istraživanjima od ne­ posredne praktične koristi. zahteva tesnu povezanost fizioloških. Ο tome možemo navesti jedan vrlo značajan primer iz divnih teorija grčkih matematičara ο kupiniim presecima. tako da najvažnije veštine pozaj­ mljuju direktnu pomoć skoro od svih glavnih nauka. Pobrinuću se da redom uka­ zem na mali broj već stvorenih sličnlih ideja da bi im se ocenila va­ žnost kako se budu javljale tokom samog izlaganja na ovom kur­ su. Izgleda mi da on iziskuje prethodno jedan vrlo značajan posao i to sasvim posebne prirode. ako ih ne skoncentrišemo isključivo ka tom cilju i ako. treba pažljivo razmotriti divnu Monžovu koncepciju ο deskriptivnoj geometriji. Izgleda mi da bi ovaj teorijski sistem trebalo danas da sa­ činjava isključivo predmet jednog istinski racionalnog kursa pozi­ tivne filozofije. jer naša sredstva za otkrivanje istine tako su slaba da. tačno poštujući geografsku dužinu. Ali jedan rad koji bi ih obuhvatio skupa s razmatranjima koja su zasnovana na naukama u pravom smislu bio bi danas sasvim preu­ ranjen. fizičkih. tražeći istinu. Ali ja ne mislim da jedan takav poduhvat. stvore posebne koncepcije koje bi služile kao direktna baza opštim postupcima primene. bilo bi nam skoro uvek nemoguće da u tome uspemo. samim tim bi se našla. posao koji još nije urađen. Teškoća oko stvaranja tih prelaznih doktrina koje sam malo­ čas spomenuo shvatiće se utoliko bolje ukoliko se uzme u obzir da svaka veština ne zavisi samo od izvesne odgovarajuće nauke. Tako. Takva je bar prirodna tendencija stva­ ri mada u tom pogledu još ima mnogo zbrke. čak i kad bismo nameravali obuhvatiti celokupnost ljudskih saznanja kako u praktičnom tako i u teorijskom po­ gledu. čak nehotice. Tako prava teorija agrikulture. da bi se ο tome naveo najvažniji primer. svakako bi mogla dati mesta filozofskim razmatranjima od velikog interesa i stvarne vrednosti. čuva od brodoloma. hemijsklih. ko­ ji je. može biti uspešno izveden u sadašnjem stanju ljudskog duha. mora obuhvatiti samo doktrine čiji je karakter ustaljen i ja­ sno određen. pa čak i astro­ nomskih i matematičkih znanja. jer najznačajnije primene proizlaze stalno iz teorija stvorenih u čisto naučnoj nameni i koje su često gajene u toku više vekova ne pružajući za samu praksu nikakav rezultat. nametnemo sebi u isto vreme i taj uslov da joj nađemo neposrednu praktičnu korist. do danas od njih postoji samo nekoliko nepotpunih elemenata koji se odnose na najnaprednije nauke i ve­ štine i koji dopuštaju samo da se shvati priroda i mogućnost slič­ nih radova za celinu ljudskih poduhvata. čak i nezavisno od njegovog obima. koje su. Svakako da bi se mogao zamisliti i jedan opsežniji kurs koji bi se istovremeno odnosio i na teorijske i na praktične opšte pojmove. kao što je to vrlo tačno primetio Kondorse.čaja sadašnjih navika koje smetaju da se steknu pravilne i pleme­ nite ideje ο značaju i nameni nauka. Na stupnju razvitka koji je već dostigla naša inteligencija. izvesno je da skup naših saznanja ο prirodi i skup naših postupaka koje iz njih izvodimo da bismo izmenili pri­ rodu u našu korist čine dva sistema bitno različita sama po sebi. Kad. ona ih posmatra u njihovom sadašnjem stanju da bi iz njih izvodila mo­ guće industrijske primene. posto je uglavnom shvatio da izučavanje prirode služi kao racionalna baza za delovanje na prirodu. Lako se dâ primetiti. da se ograničim na najhitniji slučaj. Između na­ učnika u pravom smislu i onih koji stvarno rukovode produktiv­ nim radovima počinje danas da se stvara jedna prelazna klasa. ja ga bar tako zamišljam. potpuno zaustavljena u svom napre­ dovanju. u duhu naučnika. posle dugog niza generacija. jača sila naše prirode ne bi ispravljala. tako isto stvar stoji i sa umetnostima. kla­ sa inženjera. Ali jasno je da koncepcije dosad nepotpune ne smeju ući. Doktrina. poslužile da moreplovstvo dovedu najzad do onog stepena savrše­ nosti koji je postiglo u poslednje vreme i do kojeg nikad ne bi do­ šlo bez Arhimedovih i Apoloniusovih čisto teorijskih radova. koja u stvari nije ništa dru­ go već opšta teorija ο konstruisanju. ali pristupačniji kad se posmatra društvena klasa koja se njim posebno bavi. Nemajući nikako u vidu tok naučnih saznanja. sla­ bo određen po svom filozofskom karakteru. bar u najsavršenijim slučajevima. u jedan kurs pozitivne filozofije koji. već u isto vreme od više njih. sto­ ga je Kondorse mogao u tom pogledu s pravom reći: »Mornar. kao bitni deo. prema ovom razmatranju. Bilo kako bilo. na­ uke nemaju neposrednu primenu na veštine. ono što je u tom pogledu nepotpuno i skučeno u opštoj težnji naše epohe. koliko je god mo­ guće. ljudska in­ teligencija. mora pristupiti teorijskim ispitivanjima apstrahujući pot­ puno svaki praktični obzir. između ova dva reda ideja postoji jedan srednji. Osim toga. jer te posredne doktrine između čiste teorije i direktne prakse nisu još stvorene. koje treba odvojeno shvatiti i razrađivati. da se.

Sem toga. znači očevidno dva vrlo različita posla. Upravo zbog tog razloga konkretna fizika je do danas tako malo napredovala jer je njeno izučavanje na jedan racionalan način moglo početi tek posle apstraktne fizike i kad su sve glavne grane ove poslednje dobile svoj definitivni karakter. prva je očigledno racionalna baza druge. kao što to i vidimo. i u svim mogućnim okolnostima. pomenuta napred. dovoljna je. uopšte. Ukratko. a to je da se stvori racionalna baza konkretne fizike. reći da. jeste što većina fakata posmatranih u prvoj ima samo veštačku eg­ zistenciju. svesti naša razmatranja na izučavanje opšltih nauka. s druge strane. na ovom kureu pozitivne filozofije. moći biti od velikog značaja u herniji po opsegu i energiji svojih afiniteta. u sadašnjem stanju ljudskog duha. da je samo izučavanje opštih pojmova os­ novnih nauka samo po sebi dosta obimno da je potrebno iz njega odstraniti. na ovom kursu moramo razmatrati samo naučne te­ orije a nipošto i njihove prdmene. Isti je slučaj s hernijom u odnosu na mineralogiju. zahteva prethodno po­ znavanje fizike i hernije. ulaziti u sastav jednog rada čija nas ogromna prirodna opsežnost primo­ rava da ga svedemo na što je moguće kraće izlaganje. jer. da se uspostavi ona prva filozofija koju je tražio Bekon i koja. Ali. samim tim. Otuda će jedno telo. očigledno je da bi i tada bilo potrebno početi apstraktnim odeljkom. i fiziološka. ovo drugo izučavanje je neminovno zasnovano na prvom. ostaje mi da izlo­ žim. Filozofija osnovnih nau­ ka. Izu­ čavati zakone života. imaju za predmet ot­ krivanje zakona koji vladaju raznim klasama fenomena uzimaju­ ći u obzir sve slučajeve koja se mogu zamisliti. dalje. ono zavisi od celokupnog sistema osnovnih nauka.su pozitivne filozofije. stvarno su sekundarne i ne smeju. pošto opšte teorije svojstvene raznim vesti nama. nego što on zahteva čak i poznavanje opštih zakona koji se odnose na sve re­ dove fenomena. koji će ostati nepromenljiva baza onog dru­ gog. Može se. Ono što uopšte čini još osetnijom logičku potrebu ove osnov­ ne razlike između dva velika odeljka prirodne filozofije jeste ne samo što svaki odeljak konkretne fizike pretpostavlja prethodno negovanje odgovarajućeg odeljka apstraktne fizike. Jasno je. jednu važnu razliku koja će jasno ograničti pravi predmet ovog izučavanja kojem pristupa­ mo. bilo moguće na jednom kursu pozitivne filozofije obuhvatiti istovreme­ no i jednu i drugu. ma kakav bio nji­ hov značaj. Tako. budući da je odre53 52 . sva razmatranja koja nisu ne­ ophodna. druge konkretne. u odnosu na sve redove fenomena. Ono što jasno pokazuje razliku između hemdjske i minera­ loške tačke gledišta. u odnosu na nauke u pravom smislu. daleko od toga da mogu dopirineti sistematskom formiranju ove filozofije. dok ih u mineralogiji gotovo neće ni imati. Nekoliko primera. mada se obe nauke odnose na iste predmete. biti verovatno kasnije jedan od najkorisnijih rerzultata njenog izgrađivanja. ili određivati način egzistencije sva­ kog živog tela. pošto je ona skoro ekvivalentna onoj koja se obično iznosi u gotovo svim naučnim udžbenicima pri predenju dogmatske fizike i prirodopisa. u mineralogiji jedino one koje se nalaze ostvarene u samom sastavu zemljine kugle i pod uticajem samo onih okolnosti koje su joj svoj­ stvene. zoologija i botanika. astronomska saznanja. prema tome. Tako bi. pa čak. s jedne strane. posebne. kao hlor ili kalljum. istinski sistematske. a što je uslov koji je danas još vrlo daleko od toga da bude ispunjen kako valja. ne samo što posebno izučavanje zemlje. i obrnuto. jedne posebne vrste. koliüko je god to moguće. Vidimo da se tu u stvari rađa jedna nova bitna osobina tog čistog izučavanja opštih pojmova apstraktne fizike. zatim. što se desilo tek u naše vreme. a koje ponekad nazivaju pravim prirodnim naukama. posmatrano sa svih tačaka gledišta. na koje se odnosi najveći deo minera­ loških razmatranja. Dotada se u ovom smEslu mogla prikupiti samo manje više nepovezana građa a koja je čak još i vrlo nepotpuna. dve vrs­ te prirodnih nauka: jedne apstraktne. posebno. Isto je tako i sa svakom pravom prirodnom naukom. Poznate činjenice će moći biti sređene u prave po­ sebne teorije ο različitim bićima u vasionii tek kad se osnovna raz­ lika. uostalom. predstavljajući sistem pozitivnih koncepcija ο svim redovima naših stvarnih saznanja. U herniji se razmatraju sve mo­ gućne kombinacije molekula. ma šta se se desilo. bude dublje osetila i pravilnije sprovela i. opšta fiziologija i. štaviše. prema tome. ne obuhvatajući istovremeno deskriptivne i posebne nauke. druge. deskriptivne. dva reda na­ uka. kad naučnici koji su se posebno predali izučavanju pravih prirodnih nauka budu uvideli da svoja istraživanja moraju zasni­ vati na dubljem poznavanju svih osnovnih nauka. nego ono ne može biti ni izvedeno kako treba a da ne obuhvati. na primer. postojala izvesna protivrečnost kad bi se uzela zajedno. biće za herniju samo od osrednjeg značaja. Ta razlika će se odmah lako zapaziti ako se uporede. biće dovoljno da se uo­ či ova podela čiji značaj još nije dovoljno ocenjen. ona koja se odnose na sekundarne nauke biće uvek. jedno jedinjenje kao što je granit ili kvare. opšte. kad bi čak konkretna fizika bila dostigla stepen savršenosti apstraktne fizike i kad bi. pre nego što pređem na me­ todsku klasifikaciju njegovih različitih delova. Prve su dakle osnovne i samo ćemo na njih usmeriti naše izučavanje u ovom kursu. Ispitivanje ovog uslova jasno potvrđuje zašto moramo. na jednom istom kursu. moraju naprotiv. s jedne strane. Treba razlikovati. uostalom. s druge strane. sastoje se u primeni tih zakona na stvarnu istoriju raz­ ličitih postojećih bića. Prethodna razlika ne može predstavljati nikakvu nejasnost za one koji imaju neko posebno znanje iz oblasti različitih pozitivnih nauka.

da bi se otklonilo svako preterivanje. što se u stvari svodilo na Arhimedove i Apoloniusove spise. Ovo razmatranje. Tako. svaki drugi način njihovog izlaga­ nja bio bi samo kombinovanje. a sva didaktika se tada svodi na postupno izučavanje. vidimo: 1) da se ljudska nauka. Po drugom. po svoj nužno­ sti. on se ne dâ primeniti. Ali ukoli­ ko nauka napreduje. ma kakav interes nam mogla pružati konkretna fizika. jer nove koncepcije dopuštaju da se prethod­ na otkrića predstavljaju neposrednije. izuzev onih koja se odnose na najskorija otkrića i koja se mogu samo na taj način i upoznati. sada je lako pristupiti zaista zadovoljavajućoj racional­ noj klasifikaciji osnovnih nauka. jer. jedan moderni matematičar obično završi svoje ško­ lovanje a da ne pročita ni jedno jedino originalno delo. daće mi priliku da uspostavim. i da ćemo ovde morati razmatrati samo prvi red. međutim. Opšti problem intelektualnog obrazovanja sastoji se u tome da se za malo godina dostigne jedan jedinstveni način rasuđivanja. ne može sprovoditi sasvim isključivo. kako bi se izložili po jednom prirodnijem logičkom redu. Tako se. naprotiv. obrazovanje jednog matematičara iz antič­ kog doba prosto sastojalo u sukcesivnom izučavanju vrlo malog broja dotadašnjiih originalnih spisa ο različitim oblastima matema­ tike. samim tim što zahteva novu obradu stečenih znanja. Ipak treba dodati. iste puteve. u svojoj celini. Pre svega. naprotiv. što predstavlja enciklopedijsko pitanje. Prethodno objašnjenje je do­ sta razrađeno da bi motivisalo način na koji sam ograničio opšti predmet naših razmatranja. Zaista. da su svi ti po­ sebni radovi prerađeni u jedan opšti sistem. sve svoje snage u izučavanje jed­ nog istog predmeta. međutim. a u isto vreme i neophodan. nalazeći se na pogodnoj tački gle­ dišta i imajući dovoljno znanja. glavni cilj koji treba imati u vidu u svakom enciklo­ pedijskom radu jeste da se nauke rasporede prema njihovoj pri­ rodnoj povezanosti. tako da predstavlja pravo nesavršenstvo. prema njihovoj uzazajmnoj zavisnosti. Jasno je. Prvi je način očigledno onaj kojim se počinje. ograničavajući se na apstraktnu fiziku. koliko je god moguće. na novije delove čije izučavanje podrazumeva u suštini samo istorijski red. ma koliko mogla biti ta klasifikacija prirodna. 2) da se teorijska znanja. prema tome. jer on ima tu osobinu da ne 54 zahteva za izlaganje saznanja nikakav drukčiji trud nego onaj kojii je potreban za njihovo sticanje. Po prvom postupku izlažu se redom saznanja prema istom redu kako ih je ljudski duh stvarno sticao i usvajajući. Ali. U izlaganju saznanja. treba odmah priznata da. u čijem uobičajenom načinu izlaganja ne nalazimo više go­ tovo nikakvog traga od stvarnog porekla njihovih detalja. mora biti brižljivo svedena na što je moguće prostiji izraz. Budući da je na taj način pravi predmet ovog kursa tačno zaokružen. da bi sigurno bilo nemoguće dosti­ ći postavljeni cilj ako bi svaki pojedinac morao redom prolaziti kroz sve iste faze kroz koje je neminovno morao proći kolektivni genije ljudskog roda. sistem ideja se predstavlja onako kako bi ga da­ nas mogao shvatiti neko ko bi. kao rezultat svega onoga što je izloženo u ovom preda­ vanju. Neka mi bude dopušteno da ovde une­ koliko razmotrim ovo zapažanje koje smatram značajnim da bi se okarakterisala prava teškoća istraživanja kojim se sada bavimo. Otuda neophodna potreba za dogmatskim re­ dom koja se naročito danas oseća u naukama koje su najviše od­ makle. sastoji iz teorijskih i iz primenjenih znanja i da ćemo se ovde pozabaviti samo prvim. ona uvek u suštini ima nešto ako ne proiz­ voljno a ono bar veštačko. Dogmatski red se. želeo da iznova stvori nauku u njenoj celini. izučavanje svake nauke u povoju. dotle dogmatski red postaje sve više mogućan. može se primeniti samo na onu nauku koja je postigla dosta visok stepen razvitka. dele na opšte i posebne. jedan opšti princip čiju ću čestu primenu morati kasnije da izlažem. u od­ nosu na izlaganje naših saznanja. da je svaki stvarni način izlaganja neizbežno izvesna kombinacija dog­ matskog i istorijskog reda u kojoj samo prvi mora stalno i sve više dominirati. ispuniti na jedan do krajnosti tačan način. uostalom. najčešće osrednji. na primer. istorijski red izlaganja postaje sve više nepo­ desan zbog suviše dugog niza prelaznih stanja koja bi se morala upoznati. postoji stalna težnja da se is­ torijski red zameni dogmatskim koji jedino može i odgovarati sa­ vršenijem stanju naše inteligencije. odnosno predmet ovog predavanja. Dogmatski način. mada je beskrajno lak­ še i kraće naučiti nego izumeti. koji uosta55 . ili nauke u pravom smislu. Nije mi potrebno da i dalje insistiram u ovom trenutku na jednom takvom pretresanju za koje će mi se ukazati prilika više puta u raznim delovima ovog kursa. po hronološkom redu. u svakoj eposi nauke. pretpostavljajući. na istom stupnju razvitka kakav je postignut kroz dugi niz vekova zahvaljujući velikom broju genija koji su sukce­ sivno ulagali.đena da od sada služi kao stalna baza svim ljudskim ispitivanji­ ma. tokom celog života. to je uslov koji mi izgleda nemoguće. raznih originalnih delà koja su doprinela napredovanju nauke. Svaka nauka može biti izlagana u dva bitno različita smera: u istorijskom i u dogmatskom. tako da bi se mogle redom izlagati a da se ne bi nikad zašlo u začarani krug. dok.

Takvi sekundarni nedostaci. ne bi mogla nikad strogo podudarati s istorijskom povezanošću nauka. 56 57 . itd. mada dosa­ da najviše zanemarivan. imaće jasno izdvojen karak­ ter. budući da je polazna tačka vrste neminovno morala biti ista kao i polazna tačka jedinke. prilikom tretiranja opšteg razvitka čovečan- stva. izgleda neosporno da je u opštem siste­ mu nauka astronomiji mesto ispred fizike u pravom smislu. ne bi mogli pretegnuti u odnosu na klasifikaciju koja bi inače glavne uslove ispunjavala kako treba. neophodno za potpuno izlaganje prve. koje svr­ stavaju u dogmatski red. ili čak neko posebno dostignuće u društvu bez ko­ jeg se to otkriće ne bi ostvarilo. na primer. naročito optika. predstavljajući ga s jedne nove tačke gledišta. bio bi već čisto hipotetičan i apstraktan u najvažnijem pogledu zato što bi razvitak te nauke tretirao izdvojeno. posmatrajući u celini stvarni razvitak ljudskog duha. u odnosu na sadašnje pitanje. koji su apsolutno neizbežni. da su svi bili u tesnoj povezanosti s opštim razvitkom ljud­ skog društva. nego bi vrlo lako mogao dati ο njoj pogrešno mišljenje. i najzad. U izučavanju svake nauke uzgredna istorijska razmatranja. medicine. Evo u čemu se ono sastoji. kao što se mora. izlazi da se istinska istorija svake nauke. po sebi samom od najvišeg interesa za celokupan filozofski duh. Ne samo da ne bi daneo na videlo pravu istoriju nauke. uprkos stvarne i neprekidne simultanosti razvitka različitih nauka.. I tako. bez kojeg štaviše ta istorija ne bi bila razumljiva. To je ono do čega neizberno dolaze ako stvarno uzimamo. a to je. ne može se potpuno izbeći da se predstavi kao prerthodna neka nauka kojoj će. tako da neće izmeniti bitnu prirodu našeg glavnog rada. u ovom slučaju. na njenu opštu saobraznost sa celinom naučne istorije u tom smislu što će. ne samo da su se različiti delovi svake nauke. ali to će biti samo u poslednjem delu ovog kursa. ma kako bili dragoceni. mi smo duboko uvereni da je poznavanje istorije nau­ ka od najvećeg značaja. Iz ovoga. vidimo čak da su napredak nauka i napredak veština zavisili jedan od drugog usled bezbrojnih međusobnih uticaja. nego se štaviše vidi. Zbog toga svi do sada sakupljeni podaci ο istoriji matematike. ma koliko je pretposta­ vili savršenom. a da je ipak više grana ove poslednje. Oni potiču iz onoga veštačkog što nu­ žno postoji u našoj podeli intelektualnog rada. Ovaj momenat imao bi u mojim očima mnogo značaja kad bi on stvarno išao u prilog istorijskom redu. onom koji se odnosi na izučavanje društvenih fenomena. Ali lako je videti da postoji samo prividna veza između lizučavanja jedne nauke na način nazvan istorijski i stvarnog poznavanja pra­ ve istorije te nauke. biti potrebno da se. koje se uostalom. ide za tim da bolje odredi pravi duh ovog kursa. među­ tim. da bi shvatio stvarno rađanje jedne naučne teorije. smatram ko­ risnim da uvedem jedno vrlo prosto matematičko razmatranje koje će tačno rezimirati sva rasuđivanja izložena dosad u ovom preda­ vanju. mada odvojeno od sa­ mog sticanja tih saznanja. Mada. Ali iz toga naročito proizlazi. Ali to izučavanje mo­ ra biti shvaćeno kao potpuno odvojeno od čistog i dogmatskog izu­ čavanja nauke. Dosadašnje pretresanje. u kome istorija nauka sačinjava najvažniji deo. posluži pojmovima neke druge nauke koja je klasifikovana kao kasnija. Ma kako se postupilo. Jedina osnovna nesavršenost koja bi se mogla prebaciti dog­ matskom redu bila bi ta što se ostavlja nepoznatim način na koji su postala razna ljudska saznanja. mo­ ra kasnije posebno razviti. Treba se samo truditi da se takva smetnja ne pojavi kad je reč ο glavnim koncepcijama svake nauke jer bi kla­ sifikacija u tom slučaju bila loša.lom ne predstavlja. Ο tome ćemo kasnije videti mnogo primera. tačno odre­ đivanje uslova koje moramo sebi nametnuti i za koje se upravo možemo nadati da ih ostvarimo u izgrađivanju enciklopedijske lestvice raznih osnovnih nauka. koja će se javljati. Takozvani istorijski red izlaganja. Vidi se zaista da se ova klasifikacija. Tako mi. mogu biti posmatrani samo kao građa. one koje budem uzeo kao prethodne zaista biti starije i stalno naprednije od nauka koje ću predstaviti kao kasnije. da su se i različite nauke u suštini usavršavale istovremeno i uzajamno. čak i kad bi mogao biti strogo sproveden u pogledu detalja svake nauke posebno. može jedino upoz­ nati izučavajući istoriju čovečanstva na opšti i neposredan način. as­ tronomije. to j e s t stvarnih otkrića od kojih se ona sastoji. Ja čak mislim da se jedna nauka i ne po­ znaje potpuno ako se ne zna i njena listorija. zbog čega bismo ih radije uvrstili u istorijski red. za princip klasifikacije prirod­ nu logičku povezanost različitih nauka. Zaista. glavne smetnje zbog kojih se on inače odbacuje. stvarno razvili u isto vreme i pod među­ sobnim uticajem. upućen da razmatra usavršavanje neke veštine koja s njom nema nikakve racionalne veze. Ova široka povezanost je tako stvarna da je čovek često. kao na bitnu osobinu enciklopedijske lestvice koju ću predložiti. nismo mogli usvojiti istorijski red kao bazu za našu klasifikaciju. dakle. prema prethodnim objašnjenjima. u nekim posebnim manje više značajnim pogledima. ipak ne smem pro­ pustiti da unapred ukazem. Stoga ćemo vrlo brižljivo razmatrati stvarnu istoriju osnovnih na­ uka koje će biti predmet naših razmišljanja. Da bih najzad sa svom mogućom tačnošću odredio pravu teš­ koću enciklopedijskog pitanja koje imamo da resimo. kao što se vidi.

naj­ racionalnijem stanju duha. oni za­ vise od prethodnih. podsetimo se najpre da. primećujemo izme­ đu njih najekstremnije razlike. Uzimajući u obzir s te tačke gledišta sve fenomene koji se da­ ju posmatrati. klasifi­ kacija koju dajemo ne bi zbog toga bila nikako neprirodna. prema tome. da ih nije moguće razlikovati manje od šest. koja se danas za većinu prosvećenih duhova zasniva na raznovrsnosti zakona. električni ili hemijski. videćemo da ih je moguće klasifikovati u mali broj prirodnih kategorija raspoređenih tako da racionalno izučavanje svake kategorije bude zasnovano na poznavanju glavnih zakona prethodne kategorije i da postane osnova za izučavanje sledeće. Vidi se. Prvo posmatranje skupa prirodnih fenomena navodi nas da ih odmah podelimo. nikako ne zavise od ovih. za dobijanje pozitivne i prirodne klasifikacije osnov. U stvari. Jer uvek ostaje tačno. i obrnuto. U isto vreme. najopštiji ili najprostiji fenomeni. Ali nikako nije neophodno da se neorganska i živa tela posmatraju kao da su u suštini različite prirode da bi se priznala neophodnost odvajanja njihovog izučavanja. takve prirode da 58 59 . Ma na kakav način se objašnjavale razlike između ovih dveju vrsta tela. jesu neminovno i najopštiji. a uz njih jedan sasvim poseban red fenomena. Videćemo us­ koro. jer. ako prirodnu filozofiju že­ limo shvatiti na jedan zaista metodičan način. Treba dakle početi izučavanjem najopštijih ili naj­ prostijih fenomena uzimajući potom u postupak redom ostale. bilo mehanički. utvrđuje tako njihov stupanj lakoće. a koje se stiče tačno sa svim prethodnim. jasno je a priori da najprostiji fenomeni. da su fiziološki fenomeni uvek prosti mehanički fenomeni. sa­ stoji se stvarna teškoća pitanja koje smo postavili. čak i u ovoj našoj pretpostavci. što sadašnje stanje fiziolo­ gije jedva dopušta da sagledamo. U stva­ ri. možemo da tražimo njen princip u poređenju raznih redova fenomena čije zakone one treba da otkrivaju. Ta zavisnost dakle može proizlaziti samo iz zavisnosti od­ govarajućih fenomena. bilo hemijski. što dolazi na is­ to. Eto dakle u tom izboru jednog jedinog istinski racionalnog reda. a pri svem tom ja verujem da se bez preterivanja može reći da. Ono što mi hoćemo da odredimo jestve stvarna zavisnost raznih naučnih izu­ čavanja. jedno takvo pitanje ne spada u dornen pozitivne filozofije ko­ ja izričito podvlači da apsolutno ne poznaje unutrašnju prirodu ma kojeg tela. naprotiv. posmatrajući razne podele koje su stvarno bile predlagane. na dve ve­ like glavne klase. Tako je podela. uprkos velikog broja lestvica koje su dosad predlagane. izučavaju se samim tim u najstaloženijem. Otu­ da i potreba da se fiziološki fenomeni izučavaju tek posle neorganskih. Ovaj red je određen stupnjem jednostavnosti ili. od kojih prva obuhvata sve fenomene neorganskih tela. kojima su jedni dali mesto na čelu enciklopedijskog sistema. jer ono što se u najvećem broju slučajeva zapaža.γ nih nauka. između vrlo velikog broja mogućih sistema. ako dobro razmotrimo. prema posebnom ras­ poredu molekula. što stvara jedan novi razlog da se od­ govarajuće nauke brže razvijaju. sve do najosobenijih ili najkomplij kovani j ih. Prilazeći sada neposredno ovom krupnom pitanju. koji. koji se nalaze u neorganskim telima. to jest oni koji se komplikuju manje od drugih. čak i kad bi se uzelo kao dokazano. mogu neposredno preći na uspostavljanje enciklopedijske lestvice prema kojoj se mora odrediti plan ovog kursa. pitanje koje se ne dâ resiti i ο kojem se još i danas previše raspravlja zbog ostatka uticaja teoloških i metafizičkih na­ vika. onih koji zavise od organiza­ cije. zna se da šest predmeta sadrže 720 različitih moguć­ nosti u pogledu raspoređivanja. a koju će svako moći lako oceniti pomoću prethodnih raz­ matranja. ispitujući svaku od ovih 720 klasifikacija ne bi bilo ni jedne jedi­ ne za koju se ne bi našlo prihvatljivih razloga. samim tom se najlakše i izdvaja iz okolnosti koje su svojstvene svakom poseb­ nom slučaju. izmenjeni po strukturi i bitnom sastavu u organska tela. sigurno je da se u živim telima zapažaju svi fe­ nomeni. prema jednom uzgrednom razmatranju koje mi­ slim da je važno ovde spomenuti. Nesumnjivo. Osnovne nauke bi dakle mogle da­ ti povoda za 720 klasifikacija između kojih treba izabrati neophod­ no jednu koja najbolje zadovoljava glavne uslove problema. ma kakav se stav zauzeo u tom pogledu usled kasnijeg napretka prirodne filozofije. Ovde se ne radi ο tome da se ispita da li su dve klase tela iste prirode ili nisu. kao neminovno najnepoznatiji čoveku. Pošto sam tako pokazao osnovno pravilo koje mora stajati na čelu klasifikacije nauka. Očevidno da su ovi poslednji u stvari komplikovaniji i osobeniji od ostalih. Ali. još nisu dovoljno utvrđene ideje ο opštem nači­ nu shvatanja fenomena živih tela. vital­ nih fenomena u pravom smislu reci. da se diskusija odnosila samo na vrlo neznatan broj mogućih dispozici­ ja. naša osnovna podela bi isto tako i dalje očuvala svoju vrednost. mnogi naučnici bi ih verovatno podelili na veći broj. shodno principu koji smo uspostavili.Nameravamo da klasifikujemo osnovne nauke. Kad smo pri tome. a druga sve fenomene organskih tela. otkuda proističe njihova sukcesiv­ na zavisnost i. jer ovaj red opštosti. da opšti fenomeni moraju biti izuča­ vani pre nego se pristupi ispitivanju posebnih modifikacija kojima su oni izloženi u izvesnim vasionskim telima. manje više velika lakoća za njihovo izučavanje. nauke. stupnjem opštosti fenomena. koji racionalnu povezanost raznih osnovnih na­ uka nužno određuje prema neprekidnoj zavisnosti njihovih feno­ mena. drugi su stavljali potpuno su­ protno. ili jednostavnosti.

Nije ovde mesto da se razvija. Jer svi hemij­ ski fenomeni su u suštini komplikovaniji od fizičkih fenomena. uzimajući uvek u obzir njenu neizbežnu unutrašnju vezu s fiziologijom u pravom smislu. u opštoj nauci o organskim telima. Zasada je dovoljno da se u principu uvidela lo­ gička nužnost da se odvoji nauka koja se odnosi na prva od nauke koja se odnosi na druga. njoj svojstvenim. bilo mehanička. upravljajući se uvek pre­ ma redu opštosti i zavisnosti fenomena. Sva živa bića predstavljaju dva reda fenomena suštinski razli­ čitih. kad bi se u njima čak videle. očigledno je da prirodnu filozofiju treba zapo­ četi njihovim izučavanjem. oni zavise od njih a na njih ne utiču. osim toga. Iako su dati fenomeni sigurno ho­ mogeni. da je on uvek složeniji nego i najkomplikovaniji nebeski feno­ men. Takva je dakle racionalna podela glavnih grana opšte nauke ο neorganskim telima. Zemaljska fizika se opet deli. osim toga. čak i kad je u pitanju čvrsto telo. Svi zaista znamo da je svaka hemijska radnja potčinjena prvo uticaju teže. Ovo razmatranje. onako kako se to može zamisliti. i zemaljska fizika. Da bi ova poslednja bila shvaćena na zaista metodski način. fiziologija u pravom smislu i socijalna fizika koja se zasniva na prvoj. ako hoće da se vodi ra­ čuna ο svim određujućim okolnostima. a. jer zakoni kojima su oni potčinjeni uti­ ču na zakone svih ostalih fenomena. bar uopšte. ona očigledno iziskuje prethodno poznavanje prve. kad se analizira najprostiji zemaljski fenomen. Očigledno je dakle da za valjano proučava­ nje društvenih fenomena treba najpre poći od temeljnog poznava­ nja zakona koji se odnose na život jedinke. kao komplikovaniji i posebniji od fenomena biljnog sveta. kako su to neki fiziolozi bili skloni da veruju. ali na njega ne utiče. Poslednji red fenomena je očigledno kompliko­ vaniji i osobeniji od prvog. po istom pravilu. da ona mora biti podeljena na dva odvojena razdela prema tome da li se odnosi na opšte fenomene vasione ili. stvarno predstavlja. jer se fenomeni životinjskog sveta pokazuju. U svim fenomenima zemaljske fizike primećuju se najpre opšta dejstva gravitacije i još neka druga dejstva koja su im svojstvena i koja modifikuju ona prva. i nešto posebno što ga me­ nja a što proizlazi iz osobito komplikovanog delovanja jedinki jed­ nih na druge u ljudskoj vrsti i delovanja svake generacije na onu koja dolazi posle nje. bilo geometrijska. Jedno ovakvo razma­ tranje očito pokazuje koliko je neophodno da se jasno izdvoji ne­ beska od zemaljske fizike i da se pristupi izučavanju druge samo posle izučavanja prve koja za nju predstavlja racionalnu bazu. on zavisi od njega. samo modifikacije opšte gravitacije stvorene oblikom i uzajamnim rasporedom atoma. Jer. ne samo ako se uz­ me neki hemijski fenomen nego čak i neki fenomen čisto mehanič­ ki. ova nužna zavisnost dvaju izučavanja ne iziskuje uopšte. Otuda nebeska fizika. Otuda proizlazi. ili astronomija. naročito kad je ona društvena. Za neorgansku fiziku vidimo najpre. one koji se odnose na jedinku i one koji se odnose na vrstu. opšte poređenje između neorganskih i živih tela koje će bi­ ti poseban predmet jednog dubljeg ispitivanja u fiziološkom odeIjku ovog kursa. na primer. Pređimo sada na određivanje glavnih podrazdela koji se mogu primeniti. Pošto su astronomski fenomeni najopširniji. predstavlja je u isto vreme kao odvojenu nauku. u svim njegovim bitnim delovima. pa ma kakvo se zbliženje moglo ikada pouzdano ustanovi­ ti između dve klase tela. od kojih su oni sami. itd. i da se izučavanju organske fizike pristu­ pi tek onda kad se budu uspostavili opšti zakoni neorganske fizike. socijalna fizika mora biti zasnovana na direktnim posmatranjima. Neophodnost ove podele je upravo slična neophodnosti prethodne podele.će se neograničeno održati zbog zavisnosti fenomena i usled izuča­ vanja. pak. Otuda je fizika u pravom smislu reci i he­ rnija. Tako. Tako. toplote. ostalo bi neosporno da potreba za stalnim uvidom u posebne uslove ne bi dozvoljavala da se hernija tretira kao obični dodatak fizici. Lako bi se mogla uspostaviti simetrija između podele organske fizike i gore izložene podele neorganske fizike podsećaju na opštepoznatu razliku između biljne i životinjske fiziologije. napro­ tiv. u svakom slučaju. Otuda dva velika odeljka u organskoj fizici. a predstavlja. najapstraktniji od svih. 60 61 . prosti pokret jednog tela. Ova osnovna razlika se poglavito odnosi na čoveka. komplikovaniji predmet is­ traživanja nego najteže astronomsko pitanje. da zadržimo podelu i povezanost za koje se danas smatra da zavise od heterogenosti fenomena.. U svim društvenim fenomenima najpre se primećuje uticaj fifizioloških zakona jedinke. elektriciteta. na isti način. i odvajanje dveju nauka je zaista od os­ novne važnosti. i. koje očigledno pokazuje da hernija može ići samo posle fizike. ako ništa a ono bar radi proučavanja. Jer. Bilo bi za­ ista lako pripojiti ovu potpodelu principu klasifikacije kojeg smo se stalno držali. bilo bi nemoguće tretirati izučavanje vrste u celini kao čistu dedukciju izučavanja jedinke. ma kakvo se mišljenje usvojilo u pogle­ du hemijskih afiniteta. Slična podela se uspostavlja. da se u socijalnoj fizici vidi je­ dan obični dodatak fiziologije. bitno nezavisni. pošto su društveni uslovi koji menjaju delovanje fizioloških zakona upravo najhitniji razlog. najprostiji. nešto svojstveno što menja delovanje prethodnih faktora. Bili bismo dakle primo­ rani. S druge strane. na svaki od ova dva velika delà prirodne filozoifje. prema istom principu. na dva vrlo različita delà prema tome da li posmatra tela s mehaničke tač­ ke gledišta ili hemijske. oni nisu identični. na one koji predstavljaju zemaljska te­ la.

Shvatljivo je zaista da je racionalno izučavanje svake osnovne nauke. Između ove dve krajnje granice stepen poseb­ nosti. moglo stvarno napredovati i steći svoj pravi karakter samo posle velikog razvitka prethodnih nauka koje se odnose na fenomene opštije. No sigurno je da raziika između biljne i životinjske fiziologije. Poznavanje opštih zakona života koje mora biti pred našim očima pravi predmet fiziologije. Pri svem tom. sa svom potrebnom preciznošću. Takvim je redom dakle. Ali. moram ovde u kratkim potezima da iznesem nje­ ne opšte i najhitnije svojstvenosti. iziskujući prethodno negovanje svih onih koje joj pretho­ de u našoj enciklopedijskoj hijerarhiji. Uzećemo dakle u obzir samo jednu podelu u organskoj fizici iako smo smatrali da treba uspostaviti dve sukcesivne u neorganskoj fizici. dovoljno je uze­ ti u obzir svakodnevna ozbiljna narušavanja tog enciklopedijskog zakona. kao vrlo presudnu proveru tačnosti ove klasifikacije. za čoveka. niti se njen zna­ čaj ceni kako bi trebalo. Sklop date enciklope­ dijske lestvice. primenjeno kako valja. trebalo bi sada. ο kojoj je jedino ovde reč. ne pra­ veći razliku između biljaka i životinja. što bi bilo suvišno i dokazivati. a naročito će izneti na videlo njenu postojanost. moralo teći napredovanje. nema skoro nikakvog za apstrak­ tnu fiziku. jer podele koje su se spontano sprovodile u naučnom sistemu mogle su biti određene samo zbog toga što je ljudski duh dugo pokazivao stvarnu potrebu za njima. bili bi svakako i neumes- ni u ovom predavanju u kojem se naš duh mora držati najopštijeg gledišta pozitivne filozofije. Najpre treba uočiti. iz ovoga ne bi trebalo zaklju­ čiti da bi navike. komplikovanosti i osobenosti fenomena postupno se povećava isto kao i njihova sukcesivna zavisnost. fiziologija i. koju su u stvari implicitno dopuštali naučnici ko­ ji su se posvetili izučavanju različitih grana prirodne filozofije. a to će predstavljati čitav sistem ljudskih saznanja. One su samo omogućile jedan takav posao koji pokazuje os­ novnu razliku između racionalne koncepcije i čisto empirijske kla­ sifikacije. iako gore izložena klasifikacija potpuno ispunjava dati us­ lov. Ova preimućstva biće utoliko primetnija što će se unutrašnja podela svake nauke uspostaviti prirodno po isto/11 principu. da bi se što je moguće potpunije već odsada cenila važnost ove osnovne hijerarhije koju ću primenjivati u toku celog ovog kursa. Drugi veoma bitan karakter naše klasifikacije jeste da je ona neminovno saobrazna stvarnom redu razvitka prirodne filozofije. do čijeg je posebnog gajenja. Uostalom ta se klasifikacija obično i ne shvata. to jest prema manjem ili većem stepenu ap­ strakcije odgovarajućih koncepcija. Ovo razmatranje mi izgleda od takvog značaja da verujem da je bez njega nemoguće stvarno razumeti istoriju ljudskog duha. ne­ zavisno od svakog hipotetičnog mišljenja. razliku koja uostalom iz elana u dan nestaje ukoliko se fenomeni temeljnije izučavaju. Iz dosadašnjeg raspravljanja se dâ zaključiti da je pozitivna filozofija prirodno podeljena na pet osnovnih nauka čiju sukcesivnost određuje neophodna i nepromenljiva zavisnost. Ja sam ovde samo skicirao izlaganje glavnih razmatranja na kojima se zasniva data klasifikacija. dovodio stvarni tok ljudskog duha. Jedan uslov. pored to­ ga što bi nas sada odveli suviše daleko. Ali radovi ove vrste. Fenomeni koje razmatra poslednja naprotiv su najosobeniji. doprineće njenoj tačnosti. kad možemo pratiti njihov tok s više tačno­ sti. razmatrane tako redom. ne zavodeći se pogrešnim opštim pojmovima. iako si­ multano. ispi­ tati je u odnosu na svaku nauku ponaosob. 62 63 . To ćemo brižljivo ura­ diti na početku svakog odeljka ovog kursa. predstave kao različite i da se između njih uspostavi poveza­ nost saobrazna prirodnim odnosima koji se ispoljavaju u njihovom svakidašnjem razvitku. Istinsko filozofsko razma­ tranje. na veliku štetu ljudskog duha. Takav treba dakle da bude plan ovog kur­ sa. koji su obično jako zanemarivali neimari enciklo­ pedijskih lestvica. raščlanjen sve do u detalje prema jednom jedinstvenom i stalno sprovođenom motivu. a ne uzaludne proizvoljne podele. a naro­ čito ne sprovodi. pošto smo je posmatrali s opšte tačke gledišta. u neku ruku spontanom. socijalna fizika. oni utiču na sve ostale ne trpeći nikakav njihov uticaj. fizika. Da bismo je potpuno shvatili. jeste da se nauke. na običnom temeljnom upoređdvanju odgovarajućih fenomena: to su astronomija. učinile izlišnim ovaj enciklopedijski posao koji smo oba­ vili. Prva razmatra najopštije fenomene. To potvrđuje sve ono što se zna iz istorije nauka. najzad. posebno u toku dva poslednja veka. bez neke unapred smišljene namere. njenu suštinsku saglasnost sa koordinacijom. polazeći od svake od pet velikih nauka. da bismo se u to uverili. koje su danas iskustvom ustaljene kod naučni­ ka uopšte.Ali traženje ove precizne simetrije unelo bi nečeg detinjastog ako bi ono dovelo do toga da se ne priznaju ili da se pak precene stvar­ ne sličnosti ili razlike fenomena. ne vršeći na njih nikakav uticaj. oni zavise manje više od svih prethodnih. najjednostavnije. zasnovana. Međutim takva saglasnost je očigledno naj­ sigurniji znak dobre klasifikacije. apstraktnije. hernija. manje komplikovane i nezavisne od drugih. koja ima veliki značaj za ono što sam nazvao konkretnom fizikom. navodi nas da uspostavimo jedan takav opšti unutrašnji odnos iz­ među osnovnih nauka. zahteva istovremeno razmatranje čitave organske serije. najapstraktnije i najudaljenije od čovečanstva.

ο nejednakoj sigurnosti različitih nauka. pomoću koje se može postići najveći mogući stepen tačnosti i koordinacije. fizici i herniji. To je još očiglednije kod duhova koji žele da se posvete pozitivnom izučavanju socijalnih fenomena ako najpre nisu stekli opšte znanje iz astronomije. Ovo razmatranje. Tako će izučavanje organskih fenomsna biti i ^ manje tačno i manje sistematsko nego izučavanje neorganskih te­ la. Jas­ no je međutim da su preciznost i sigurnost dve osobine same po sebi vrlo različite. a neki put se u stvari podudaralo i s pozitivnim stanjem onih koje u našem enciklopedijskom sistemu dolaze pre njih. prema izraženom redu ove formule./ nacija potpunija. Na trećem mestu. a kako nikakva redovna institucija nije stvorena da ih ispunjava. otkuda je pote­ kla vrlo opasna predrasuda: da i drugi stepen mora biti neujed­ načen zato što je takav onaj prvi. ukazujući da je mogućnost da se u izučavanju raznih fenomena primeni ma­ tematička analiza. hemičari kojii. Isto tako su. možemo reći da za naučnike još ne postoji zaista racionalno obrazovanje. još uvek krajnje česta. u neorganskoj fizici nebeski fenomeni. Najzad. dali mesta nauci mnogo tačnijoj i mnogo više povezanoj nego što je nauka ο zemaljskim fenomenima. a to ne čini njen bitni dornen: sve što je pozitivno. treba se neophodno pripremiti u naukama koje se odnose na prethodne fenomene u našoj enciklo­ pedijskoj lestvici. najzanimljivija osobina naše enciklopedijske formule. kao kad bi se na primer kazalo da je zbir uglo­ va jednog trougla jednak zbiru tri prava ugla. nailaziće se često na teš­ koće koje će izgledati nepremostive. dospele postepeno najpre u teološko stanje. što dovodi da se na proveravanje opšteg zakona baci senka koja se može ukloniti jedino prethodnom klasifikacijom. Ja ću. utoliko znanja koja se na njih odnose mogu biti tačnija i u isto vreme njihova koordi. nije potrebno da sada in­ sistiram više na jednom principu koji će se uostalom kasnije po­ navljati povodom svake osnovne nauke. koje je tako upadljivo u stvarnom izučava­ nju nauka. sve što je zasno­ vano na pretpostavkama samo je manje ili više verovatno. jeste da se direktno odredi pravi opšti plan jednog naučnog potpuno racionalnog obrazovanja. fizičari koji nisu izučavali najpre astronomiju. razne nauke neminovno pružaju vrlo nejednaku preciznost. kao kad se na primer tvrdi da će svaki čovek umreti. samo ako ona može da obuhvati svoje zaključke u onom stepenu preciznosti koji dozvoljavaju odgovarajući fenomeni. Stoga se još često govori. Ja ću ovde samo skrenuti pažnju da. ako se on prvenstveno može primeniti na opšte obrazo­ vanje. tačno određena položajem koji za­ uzimaju ovi fenomeni u mojoj enciklopedijskoj lestvici. ukoliko su fenomeni opštiji. što direktno dovodi do toga da se beži od gajenja najtežih nauka. jednostavniji i apstraktniji. uprkos nje­ govom prevelikom praktičnom značaju. propustili su jedan od osnovnih uslova za svoj intelektualni razvoj. imati prilike da ga predstavim u svoj njegovoj širini u idućem predavanju. to jest zasnovano na potvrđenim činjenicama. različite ljudske teorije su. Jedno potpuno apsurdno tvrđenje može biti krajnje precizno. s obzirem na njihovu veliku opštost i nezavisnost od svih ostalih. iako vrlo upadljiva. potpuno je objašnjeno enciklopedijskom lestvicom koju sam uspostavio. a koja je. bar u opštim pogledima. ne prostudiraju prethodno astronomiju i zatim fiziku. Ovo razmatranje je za mene od tako velikog značaja da se ne bo­ jim da delimično pripišem ovom nedostatku naših sadašnjih obra­ zovanja stanje krajnje nesavršenosti u kojem se još nalaze najteže 64 65 \ . fizike. Tako. Ovo razmatranje je tako upečatljivo da. hernije i fiziologije. ova klasifikacija ima vrlo značajnu osobinu što tačno označava odgovarajuću usavršenost različitih nauka koja se u suštini sastoji u stepenu tačnosti saznanja i u njihovoj manje više prisnoj koordinaciji. Ona se sasto­ ji u tome što se brka stepen preciznosti koji omogućuju naša raz­ ličita saznanja sa njegovim stepenom sigurnosti. jer je jasno da se teološko ili metafizičko stanje izvesnih osnovnih teorija moralo povremeno po­ dudarati. sigurno je: u tom pogledu nema izuzeta­ ka. Ne smem nikako preći na jedno drugo razmatranje a da ne upozorim čitaoca na jednu vrlo krupnu zabludu u tom pogledu. on se isto tako može primeniti i na posebno obrazovanje na­ učnika. a koji sam izneo u prethodnom predavanju. a koje je često davalo mesta varljivim nadama ili nepra­ vednim poređenjima. uslov koji se ne može uvek lako ispuniti.Opšti zakon koji gospodari svom tom istoriijom. Jasno je zaista da. To je ono što proizlazi odmah iz samog sastava date formule. Lako je osetiti da. tako ne stoji stvar s njihovom sigurnošću. pre nego što se preduzme metodičko izuča­ vanje neke od osnovnih nauka. Kako se u naše vreme takvi uslovi retko zadovoljavaju. iako manje nego nekad. Jer. Ako. zbog važnosti i mnoštva neposrednih primena koje se mogu iz nje izvući. zatim u me­ tafizičko i najzad u pozitivno. a neko vrlo sigurno tvrđenje može dopustiti samo osrednju preciznost. razume se. Ako se u upotrebi zakona ne vodi računa ο tom neminovnom napredovanju. U bilo kojoj nauci. pre nego što priđu svojoj glavnoj nauci. i ukoliko manje zavise od drugih. fizio­ lozi koji se za svoju struku nisu prethodno pripremili u astrono­ miji. Svaka može pružiti rezultate isto tako sigurne kao što su rezultati svake druge. pošto ovi uvek snažno utiču na one čiji se zakoni žele upoznati. ne može pravilno biti shvaćen ako ga u primeni ne kombinujemo s enciklopedijskom formulom koju smo izložili. prema prethodnim objašnjenjima.

mi ga moramo izučavati na njegovom izvoru. Ne zaboravimo da. Svaki vek ima samo vrlo mali broj mislilaca. Shvatljivo je koliko je važno izvršiti reformu jed­ nog tako pogrešnog plana školovanja. to jasno potvrđuje neophodnost da se razmatraju sve. kao. tre­ balo bi svakako izabrati najsavršeniju da bi se dublje osetila pozi­ tivna metoda. nije potrebno da ga sada još razvijam. Značaj našeg enciklopedijskog zakona da posluži kao osnova za naučno obrazovanje može biti pravilno ocenjen samo ako ga posmatramo s obzirom na metodu. umesto da ga posmatramo jedino. jer. ostao nezapažen. Isto tako. u najbolju ruku. u zrelim godinama. ako smo u poslednjem predavanju uglavnom videli da je nemoguće upoznati pozitivnu metodu kad se ona izučava odvojeno od njene primene. jedan duh koji se bavi prvo izučava­ njem naj'komplikovanijih fenomena a da prethodno nije upoznao. shvativši logičku nužnost. zar se ne bi savremeno društvo. valjano izvršavanje opšteg plana izučavanja koji smo odredili mora imati neminovno za rezultat da nam pruži savršeno poznavanje pozitivne metode koje se ne bi moglo steći ni na koji drugi način. Pošto će se ovo razmatranje i dalje često ponavljati. njenu primenu na sve razne glavne klase prirodnih fenome­ na. šta je to pozitivna koncepcija. zbog toga što je nisu ispitivali u njenim prethod­ nim primenama. a koje je prvobitno poniklo iz neke određene nauke. Jer danas je malo razbo­ ritih duhova koji ne bi bili ubeđeni da socijalne fenomene treba izučavati pozitivnom metodom. Jer. Isto je tako i s nekim opštim pravilom koje čini sastavni deo metode. moram ovde posebno ukazati da je potrebno izučavati razne osnovne nauke ne samo filozofski već i prema enciklopedijskom redu ustanovlje­ nom u ovom predavanju. za one koji se bave tim izuča­ vanjem ne znajući i ne uspevajući da tačno uvide u čemu se sasto­ ji ova metoda. a u drugim granama ono se sastoji u iskustvu. U odnosu na opšte obrazovanje ovaj uslov je još neophodniji. danas moramo dodati da se ο njoj može steći jedna jasna i tačna predstava jedino ako izučavamo. vrlo neosetan u ostalim naukama. na primer. najčešće neizlečivo. steklo bi se samo jedno nepotpuno poznavanje me­ tode pošto se ne bi saznalo kakve bitne izmene ona mora pretrpeti da bi se primenila na komplikovanije fenomene. stanje stvarno lošije nego što to u stvari zahteva komplikovanija priroda odgovarajućih fenomena. i da je upravo to jedno zlo. Dékart i Lajbnic. pošto ono obično nije stečeno na racionalan način niti polazeći od istinske osnove pozi­ tivne filozofije. u pogledu socijal­ nih fenomena koji su još komplikovaniji. a šta povezano rasuđivanje? A ipak tim putem obično danas idu naši mladi fiziolozi koji prilaze neposredno izučavanju živih tela a da se najčešće njihovo prethod­ no obrazovanje svodi na izučavanje jednog ili dva mrtva jezika i da. na primer. Zaista. u odnosu na doktrinu. da bi se data metoda dobro upoznala. Ovo novo razmatranje je zaista od osnovnog značaja. Ćega racionalnog može dati. Tako se. a gotovo nikakvo u pogledu metode. S ove nove tačke gledišta. kod skoro svih inteligencija. a oni koji su namenjeni za različita proučavanja ustvari su heterogeni. čak i kad bi se odabrala najrazboritije. ispitivanjem najprostijih fenomena.nauke. pošto su prirodni fenomeni tako raspoređeni da oni koji su stvarno homogeni ostaju uvek obuhvaćeni istim izučava­ njem. sposobnih da. čak i kod najuzvišenijih. kao što su Bekon. opšta pozitivna metoda će se usled toga neminovno stal­ no menjati na jednoobrazan način u domenu jedne iste osnovne nauke doživljavajući neprestano različite i sve složenije izmene pri prelazu iz jedne nauke u drugu. ova maksima je do danas ostala sterilna u pogle­ du socijalnih teorija koje još nisu izišle iz teološkog ili metafizičkog stanja. šta znači ispi­ tivati. Ja ga smatram tako neophodnim da gledam na naučno izučavanje kao nedovoljno da postigne najbitnije opšte rezultate koje ono tre­ ba da ostvari u društvu za obnavljanje intelektualnog sistema ako razne glavne grane prirodne filozofije nisu izučavane po odgova­ rajućem redu. zaista stvore tabulu ražu da bi iz osnova izmenili ceo sistem svojih stečenih ideja. teoriju klasifikacija. što se nije pošlo od početka. Pri svem tom. vratilo u zaista normalno sta­ nje na taj način što bi pristupilo izučavanju tih fenomena tek po­ što bi postupno uzdiglo svoj intelektualni organ temeljnim filozof­ skim ispitivanjem svih prethodnih fenomena? Cak se pouzdano mo­ že reći da je u tome sva glavna teškoća. odnosno ovoj ili onoj vrsto iskustva. mada je ono moglo biti kasnije preneto u druge. glavno sredstvo istraživanja u izvesnim granama filozofije sastoji u posmatranju u pravom smislu te reci. Jedna jedina nauka ne bi bila dovoljna da se postigne taj cilj. budući da je najsavršenija u isto vreme i naj­ jednostavnija. Ovo će ra- 66 67 . uprkos naporima nazovipozitivnih reformatora. što ne bismo mogli da smo usvojili enciklopedijsku formulu koja ne bi ispunjavala goreizložene bitne uslove. mada je metoda u suštini identična u svim naukama. imaju samo vrlo površno znanje iz fizike i he­ rnije. inače bismo stekli samo skučene koncepcije i nedovoljnu vičnost. Ako bismo se ograničili na izučavanje jedne jedine nauke. kao što smo to sad uradili. šta je to zakon. Svaka osnovna nauka ima dakle u tom pogledu preimućstva koja su joj svojstve­ na. Ali. Ali. ideje obično ostaju povezane prema redu nji­ hovih prvih sticanja. Tako ćemo dakle biti sigurni da je razmatramo u svim stvarnim varijacijama koje ona može pružiti. sukcesivno i po utvrđenom redu. sem ako po prirodi nije izuzetno obdaren. svaka od njih razvija posebno ovaj ili onaj karakterističan postupak čiji bi uticaj.

Ovde ću sada ukazati samo u kratkim potezima na ona razna razmatra­ nja koja će biti poseban predmet idućeg predavanja. a on opet postaje di­ rektna baza čitave prirodne filozofije. prema tome. mada. videćemo da je matematičku nauku potrebno podeliti na dve velike nauke bitno različitog karaktera: apstraktnu mate­ matiku. To su dakle četiri glavne tačke gledišta u kojima sam nasto­ jao da jače istaknem opšti značaj napred uspostavljene racionalne i pozitivne klasifikacije osnovnih nauka. Geometrija i mehanika. Da bih dopunio opšte izlaganje plana ovog kursa. one dopuštaju jedan beskrajno savrše­ niji stepen sistematizacije koji je ponekad mogao prouzrokovati da se zanemari eksperimentalni karakter njihovih prvih principa. koji či­ taocu mora postati vrlo blizak. da ne bi ostao nepotpun. bilo opšteg ili po­ sebnog. a u čijem sastavljanju sam se tru­ dio da sprovedem koliko je moguće tačno. U stvari. Apstraktni deo je jedini koji bi bio čisto instrumentalan pošto on nije ništa drugo već jedno ogromno i divno proširivanje priro­ dne logike na izvestan red dedukcija. sastoji se dakle u objašnjenju i pravdanju sažete sinoptičke tabele date u prilogu ovog delà. uzimajući ovu reč u njenom najširem opsegu i konkretnu matematiku koja se sastoji iz opšte geometrije s jedne strane i iz racionalne mehanike s druge strane. tako obimne. smatrajući. preciznom određivanju njenog enciklopedijskog ran­ ga. pošto će se stalno primenjivati u toku čitavog ovog kursa. Krajnji zaključak ovog predavanja. kao i sve druge. Jer iduće predavanje će biti potpu­ no posvećeno tačnom određivanju njenog pravog opšteg karaktera i. između vrlo velikog broja klasifikacija koje dopušta šest osnovnih nauka. čiji je sami značaj zahtevao jedno posebno i podrobnije ispitivanje. sve vasionske fenomene kao geometrijske ili mehaničke. mada je prvobitno bio jedini razlog za to najveća relativna drevnost matematičke nauke. jedino logič­ ki slaže s prirodnom i nepromenljivom hijerarhijom fenomena. mada vrlo realnim i dragocenim. fiziologija i socijalna fi­ zika — to je enciklopedijska formula koja se. istovremeno i jedno i drugo. na­ metnula u tom pogledu već odavno. Isto tako lako je shvatiti da njihovo izučava­ nje treba neophodno da prethodi izučavanju svih ostalih redova fenomena. U sadašnjem stanju razvitka naših pozitivnih saznanja ja sma­ tram da na matematičku nauku treba da gledamo manje kao na sastavni deo prirodne filozofije u pravom smislu reci nego kao da je. Ukratko. stavljajući tako matematičku nauku na čelo pozi­ tivne filozofije. po krajnjoj jednostav­ nosti njihovih fenomena. Konkretni deo je neminovno zasnovan na apstraktnom delu. nego po tome što predstavlja najmoćnije oruđe koje ljudski duh može upotrebiti u istraživanju zakona prirodnih fenomena. Matematička nauka dakle treba da čini pravu polaznu tačku svakog racionalnog naučnog obrazovanja. Nije potrebno da ovde podsećam na značaj tog rezultata. Ali. mnogo više kao metoda nego kao neposredna doktrina. fizika. ili račun. očigledno je da time samo više proširujemo primenu onog istog principa klasifikacije zasnovanog na sukcesivnoj zavisnosti nauka prema stepenu apstraktnosti njihovih odgovara­ jućih fenomena koji nam je pružio enciklopedijski niz uspostavljen u ovom predavanju. i biće uvek upotreblja­ vane. Danas. matematička nauka je mnogo manje važna po saznanjima iz kojih se sastoji. Razlog za to namerno izostavljanje leži u samom značaju ove osnovne nauke. od Dekarta i Njutna. Da bi se u tom pogledu pružila potpuno jasna i strogo tačna koncepcija. U ovom predavanju smo dakle tačno odredili. što se tiče unutrašnje podele svake osnovne nauke. Vidi se zaista da su geometrijski ili mehanički fenomeni opštiji. moram unapred ukratko izložiti opšte rezultate ispiti­ vanja kojeg ćemo se prihvatiti u idućem predavanju. 68 69 . na­ protiv. hernija. moraju biti zamišljene kao prave prirodne nauke zasnova­ ne. i to ne prema uzaludnim proizvoljnim teorijama već posmatrajući ga kao pred­ met istinskog filozofskog problema. Ali ove dve fizičke nauke imaju kao posebno to što se u sadašnjem stanju ljudskog duha već upotrebljavaju. strogo uzev. ostaje mi sa­ da da razmotrim jednu ogromnu i kapitalnu prazninu koju sam namerno ostavio u svojoj enciklopedijskoj formuli i koju je čita­ lac besumnje već primetio. nismo odredili u našem na­ učnom sistemu mesto matematike. ovde sam na njega uka­ zao jedino da bi se uočila sva važnost enciklopedijske koncepcije koju sam predložio u ovom predavanju. racionalni plan kojim se mo­ ramo stalno rukovoditi u izučavanju pozitivne filozofije. matematika. Sada u stvari samo uspostavljamo tom enciklo­ pedijskom nizu njegov istinski prvi član. u jednom tako važnom pogledu. u stvari. služe kao baza. astronomija.zmatranje biti posebno razvijeno kasnije. koliko je god moguće. napro­ tiv. nerazložljiviji i nezavisniji od svih ostalih a kojima. apstrak­ tniji. jednostavniji. izražen u najprostijem ob­ liku. na posmatranju. pregled koji sam se trudio da u krupnim potezima iznesem u ovom predavanju. glavni princip klasifikacije koji nam je pružio opšti red nauka. prava osnovna baza čitave te filozofije mada je ona. Uostalom. što objašnjava sveopštu upotrebu koja se empirijski.

ČETRDESET ŠESTA LEKCIJA Sadržaj — Uvodna politička razmatranja nužnosti i svrsishodnosti socijalne fizike prema osnovnoj analizi aktuelnog društvenog stanja Ogromna osnovna praznina koju u opštem sistemu pozitivne filozofije. najbolji duhovi danas imaju. sve društvene spekulacije koje nisu neposredno vezane za praktične operacije? Makoliko bio slijep takav stav. dakle. već tako dobro pripremljen za sva druga gledišta. ostavlja žalosno stanje produženog djetinjstva u kojem društvena nauka još čami. biti utoliko intenzivniji i duži ukoliko se radi ο redu komplikovanijih pojava. u tom slučaju. bez sumnje. Makoliko bila ozbiljna unutrašnja težina jednog takvog razmišljanja koje. trebalo bi. bez kojeg čak ni njena praktična aktivnost ne bi mogla imati ni do­ voljno uzvišenosti ni dovoljno energije. da bude dovoljno da za svaku pravu filozofski um učini krajnje neophod­ nom strogu potrebu za jednim pothvatom koji bi. prirodno. u pogledu političkih ideja. najzad. tu veliku karakteristiku jedinstvenosti. i pored svoje napredne strukture. očigledno. suviše površno i suviše usko gledište da bi odmah mogli shvatiti njihov stvarni domet i pronaći u nji­ ma dovoljan razlog za uporno podržavanje dugog i teškog napora koji je neophodan za postepeno ostvarivanje jednog tako teškog pothvata. obilato doka­ zalo veliku slabost tog toliko hvaljenog opreza koji nikako ne mo­ že spriječiti svakodnevnu poplavu najneobičnijih iluzija. prećutno obuhvata i sva druga. Najzad. treba li se čuditi uo­ bičajenoj tendenciji državnika da preziru. u njemu istrajati utoliko upornije ukoliko se vjeruje da se u njemu vidi najbolja zaštita od opasne navale nesigurnih i varlji­ vih utopija. izgledala još uvijek usko vezana za medicinsku vještinu. utisnuo u ljudski duh. U fazi rađanja nijedna nauka ne bi mogla biti njegovana niti zamišljena izdvojeno od odgovarajuće vještine. Ako nam je. treba. metode i homogenosti dok­ trine neophodne za ispunjavanje njenog spekulativnog razvoja. kao uzaludne duhovne igre. svakako. u kojoj smo vidjeli da jedan takav spoj mora. iako je najpresudnije iskustvo. kao što sam to konstatovao u četrdesetoj lekciji. da pravo ka­ žem. 71 . sama biološka nauka.

kako se nadam. onome što je stvarno razumno u osnovi tog djetinjastog naloga. najzad. Sa gledišta do kojeg su nas. kao i iz neprekidnog. posebno okarakterisati njena. na neki način. u potpunosti nije saglasnn sa progresom nijedan veliki progres ne bi mogao da se ostvari akc ne bi konačno težio ka očiglednoj konsolidaciji poretka. suštinski karakteriše duboka i sve veća anarhija. ne može se sakriti da je jedan. ali još uvijek nepotpunog razvoja pozitivne filozofije. na kraju dovede. glavna slabost naše društvene situacije sastoji se u tome da su ideja poretka i ideja progresa danas tako duboko razdvojene da čak izgleda da se. i koja treba da. isto toliko neosporno pogodan za stvarnu i glavnu upotrebu. čitavog intelektualnog sistema u toku dugog interregnuma (vladavine) koji mora da proizilazi iz sve veće dekadence teološko-metafizičke filozofije koja je danas' zapala u ne­ moćnu senilnost. ne podnose. To je taj duboko začarani krug u kojem se vrti današnje društvo i čiji je jedini izlaz jednodušna prevaga doktrine 72 73 . dva isto takva imperativna uslova čija uska i nerazdvojiva kombinacija (ka­ rakteriše otsada) i osnovnu poteškoću i glavni izlaz svakog stvar­ nog političkog sistema. na­ rušeni pogrešnim pokušajima prisvajanja od strane raznih pisaca koji uopšte nisu shvatili njihov pravi cilj iako sam. U ovom trenutku mi je dovoljno da. već po­ stepeno realizovano za razne klase ideja koje su. iznad svega. reakcionarni duh stalno usmjeravao sve velike pokušaje u prilog poretku kao i da su ra­ dikalno anarhične doktrine uvijek predvodile glavne napore preduziniane u cilju progresa. potpuno nov duh koji je jedino sposoban. postepeno. Sve što ukazuje na isključivu preokupaciju jedne od ove dvije osnovne po­ trebe na štetu druge. bez čega on. Nijedan stvarni poredak ne može više di se uspostavi niti posebno da traje ako. da vodi naša društva prema definitivnom kraju revolucionarnog stanja koje se u njima razvija već tri vijeka. do instinktivnog suprotstavljanja kao dubokog nepoznavanja prave prirode političkog problema. ukazem. zbog prirode moderne civilizacije. razriješe uža­ snu revolucionarnu strukturu modernih društava. najzad. To je glavna ideja čija će nepobitna demonstra­ cija spontano proisteći. koje treba postepeno da oslobode društvo od te fatalne tendencije ka sigurnom raspadu i da ga direktno povedu u novu organizaciju koja je i progresivnija i čvršća od one koja počiva na teološkoj filozofiji. dovele tri prve knjige ove Rasprave cjelokupnu društvenu situaciju koja je predstavlje­ na u svojoj punoj svjetlosti i na najjednostavniji način. u tom smislu. dokopa duhovne vlasti čovječanstva. Jer. u cjelini. iako čisto prolaznog ka­ raktera uostalom. smatram da čitavu ovu lekciju treba da posvetim nekim uvodnim objašnjenjima vezanim za osnovnu i direktnu relaciju operacije ko­ ja je čisto apstraktna na izgled i koja treba da stvori danas ono što sam nazvao »socijalnom fizikom«1.. na osnovni sud pre­ ma kojem stvarni pojmovi poretka i progresa treba da budu tako strogo nerazdvojivi u socijalnoj fizici kao što su. Nadam se da ova knjiga neće. Odatle treba poći da bi se realno shvatilo pravo porijeklo koleb­ ljivog i kontradiktornog stanja u kojem vidimo danas sve velike socijalne pojmove i koje nepobjedivom nužnošću. iz cijele ove knjige. Nakon ovog uvodnog razjašnjenja na koje se kasnije neću vraćati. ne bi zasluživao da izazove pažnju onih koje. poj­ movi organizacije i života. nažalost. tako žalosno uznemirava moralni i politički život. suviše posebne i suviše plašljive da se. Iako skorašnji. odakle. do sada suviše uske. nužno. ovdje bude kratki pregled prve skice opšteg objašnjenja Ovaj termin kao i. pozitivnu politiku će. ali jedino se tako može gleda­ ti na opšti sistem sukcesivnih operacija. zbog postepenog opšteg uzmaha. ovi termini su. zaokuplja svakim danom sve neophodnija i vidno sve teža obaveza da. U tom pogledu su. ostaviti nikakvu sumnju u efikasno prenošenje na političke ideje tog opšteg atribu­ ta stvarnog naučnog duha koji i dalje predstavlja uslove povezi­ vanja i napredovanja identičnog porijekla. u stvari. sve više predstavljaju. Po­ sebno moram ukazati na tu zloupotrebu. nadam se da će svi pravi državnici shvatiti da je ovaj veliki rad. Poredak i progres koji su za prošlost suštinski bili nespojivi. suštinski. bez ikakve trenutne i posebne pretenzije. s pravom. sada.da bih se prilagodio. postale po­ zitivne. onoliko koliko to dopušta priroda ovog rada. u biologija. potpuno zaslužena uzajamna predbacivanja koja danas sebi upućuju najis­ taknutije stranke. Ali sadašnje stanje političkog svijeta je još uvijek vrlo daleko od tog konačnog neizbježnog izmirenja. koji treba da okarakteriše isto tako radikalnu nesposobnost najsuprotnijih političkih škola i konstatuje neophodnu potrebu da se. Već pola vijeka. »pozitivne fi­ lozofije« stvoren je prije sedamnaest godina u mojim prvim radovima iz ^političke filozofije. po mišljenju nauke. tako spontana sposobnost da ispuni tu dvostruku potrebu preko koje će poredak i progres direk­ tno pokazati dva nužno nerazdvojna aspekta jednog jistog princi­ pa na osnovu glavnog svojstva koje je. ukratko. uzeo za nas­ lov jednog djela koje predstavlja jednostavnu statistiku. jednih filozofskih. kod jednog belgijskog naučnika koji ga je. u izvjesnom smislu. oni očigled­ no potiču. s druge stra­ ne. u praksi. poslednjih godina. drugih političkih. odkako re­ volucionarna kriza modernih društava razvija svoj pravi karakter. najzad. u pogledu prvog naziva. unese u te. sa svim glavnim potreba­ ma koje žalosno stanje današnjih društava tako energično pokazu­ je svim ozbiljnim i oštroumnim duhovima. Isto tako. od početka pažljivo okarakterisao suštinsko značenje kroz strogo nepromenljivo korišćenje. isto toliko neophodan termin. kod današnjih društava. koliko uzaludne toliko burne okršaje.

uostalom. kakvo je do t a d a izgledalo. Sve ideje ο p o r e t k u . prije svega. bila p o t r e b n a novoj operaciji čija p r i r o d a odbacuje. sa filozofske t a č k e gledišta ove r a s p r a ­ ve. mislim da treba da jednom za uvijek kažem da sam daleko od želje da iz toga izvučem i najmanje uopštavanje koje ne ide u prilog uobičajenim intencijama njihovih cijenjenih pristalica. vrlo opravdano optužuju. za j e d n u s t v a r n u reorganizaciju. I branitelji i n a p a d a č i starog sistema su po­ kušali da na sličan način. t a k o su d a n a s teoretske ideje ostale veoma p o d r e đ e n e p r a k ­ tičnim p o t r e b a m a dok u n o r m a l n o m stanju d r u š t v e n o g organizma one. a d r u g e kao isključivo kritičke. ne bi moglo preživjeti makoliko. sa savjes­ nom odlučnošću jednog. primijetiti u p o r n a sklo­ nost kritičke škole da. n a d a h n u o nijednu zaista originalnu koncepciju koja je d i r e k t n o prilagođena tom velikom cilju. izgleda. Bez obzira na b e s k r a j n u različitost koja. u k r a t k o . skicirati ovu važnu ocjenu. sve više teži da postane organsko. su po svojoj p r i r o ­ di veoma primjenljiva. na sve evropske n a r o d e čija je neorganizovanost bila slična. s a m o j e d n o s t a v n u negaciju prvog. isto t a k o progresivna i hijerarhijska. U s v a k o m n o v o m pogledu koji se sukcesivno javlja iz po­ t r e b e naše epohe kao posljedica p r i r o d n o g k r e t a n j a događaja. Me­ đutim. isključivo. može se. Slično tome. već zato što je. To je n e p o s r e d n i razlog koji. u stvari. da se stalno upravlja j e d i n s t v e n o p r e m a istim idejama koje su vodile ra­ zne s t r a n k e u t o k u duge ranije borbe i sa kojima su se svi duhovi tako d u b o k o zbližili. pogotovo danas. Ali. jer se. i koji se više ne bi mogli ponovo organizovati nezavisno jedni od drugih. za- 74 75 . o š t r o u m n o m analizom. prev. obnovu odgovarajućeg dijela starog politič­ kog sistema. Tako. u stvari. od kojih drugi predstavlja. osim toga. lako je shvatiti. još uvijek n e p o t p u n osje­ ćaj za tu osnovnu p o t r e b u nije. ja sam duboko ubijeđen da je. svoju k o n a č n u for­ mu i svoj integralni razvoj postigla u posljednjem vijeku (XIX vi­ jeku — p r i m . iz d o k t r i n e koja. U svakoj stranci postoji. jedina koja može omogućiti udruživanje u određenom prostoru i vremenu. bilo usko i nesavršeno osnovno znanje koje ono ο njemu sebi stvara. isto tako. metafuzičko stanje po­ litike. iz čisto negativ­ ne filozofije koja je n a s t a l a iz p r o t e n s t a n t i z m a . zapaža se n e p r o m e n j i v a težnja r e a k c i o n a r n e škole da predloži. do sada. osim tog skoro jedinog izuzetka. n a n e s e štetu j e d n o m suviše n e ­ p o t p u n o m rušenju tog sistema. u pogledu svih važnih odnosa. imaju za glavni cilj da iskorišćavaju opšte vjerovanje radi svog sopstvenog uzdizanja: njih treba znati hvaliti. obično. iako je većina onih koji su angažovani u druš­ tvenim bitkama. prednjače da bi t a k o p r i p r e m i l e p r a v o i n e s m e t a n o za­ dovoljstvo. očito izuzetna. u osnovi. do sada su. s j e d n e takve tačke gledišta. p r e k o neizbježnog i n e p r i m j e t n o g prelaza p r e t v o r e svoje s t a r e r a t n e a p a r a t e u i n s t r u m e n t e za reorganiza­ ciju. p r e m a njihovoj prirodnoj sklonosti da k o n s t a t u j u da li je potrebnije k o n z e r v i r a n j e ili poboljšavanje. određuje r e ­ cipročno u k i d a n j e različitih pokušaja čiji p r e d m e t oni a l t e r n a t i v n o postaju. ipak još uvijek nije moglo prestati. n e o s p o r n o predstavlja teološko stanje d r u š t v e n e n a u k e : t a k o da sve ideje ο p r o g r e s u i dalje proističu. a k o je od prije pedeset godina ne­ osporno r a s p a d a n j e tog sistema počelo sve jasnije da ukazuje na prijeku p o t r e b u da se stvori novi sistem. danas. postati j a s n a tek onda k a d a se sagleda n a s t a v a k i završetak opšte bitke koja se vodila u toku tri p r e t h o d n a stoljeća za postepeno r a z a r a n j e s t a r o g političkog sistema. bez i k a k v e sopstvene i nove dogme. pos m a t r a n e u cjelini. o d m a h se vidi da. posebno m o r a m o imati u vidu francusko društvo. naučnog duha. pozajmljivane iz s t a r e d o k t r i n e teološkog i militarističkog si­ s t e m a koji je. od t a d a .) a r a z n e d r u š t v e n e primjene te doktrine. dvije neophodne ten­ dencije naših glavnih političkih škola.koja je. iz svog neznanja. obadvije vrste principa. jednu koja je nazadna i drugu koja je anarhična. iz čega uvijek proizilazi. j e d n e kao očigledno reakcionarne. bolje p r i p r e m l j e n o od ostalih. predstavljaju. da su ona danas okružena krajnje uskom sferom. iako su potčinjeni o d r e đ e n o m r e d u . i n t e l e k t u a l n o stanje političkog svijeta t a k o žalosno. oni koji. žele sa­ mo da politički svijet premjeste u jednu zaista normalnu situaciju iz koje im se čini da će izaći samo da bi se bacili na neizostavno rušenje svakog socijalnog poretka. oni koje danas. Iako je. je- dino. u stvari. očigledno. naročito u politici. još i danas. pa čak i istovremena. u stvari. svaka zlobna namjera. svaka pojedina 1 Ne ustručavajući se da na ovom mjestu okvalifikujem. m a d a različitog s t e p e n a i različitih izmjena. kao neiz­ bježno i jedinstveno rješenje. Ne bi se moglo poreći da je. Zapažanja na osnovu kojih ću. kao je­ dini i univerzalni lijek. često lišeni svakog stvarno ličnog ubjedenja. savjet da se još više obustavi s v a k a stabilizujuća sila. iskreno. t a k o duboko razdvaja dva g l a v n a aspekta d r u š t v e n o g p i t a n j a i koji t a k o često. isto tako. nesposobnu da uoči najteže stvarne posljedice doktrina koje oni pripovijedaju. vlada m e đ u s v i m mišljenjima koja imaju. za nazadnu namjeru. Sadašnja situacija d r u š t a v a može. danas. Dakle. što ću kasnije u t v r d i t i . sa istom energijom. R a z n e klase d r u š t v a s p o n t a n o p r i h v a t a j u j e d a n ili drugi od ova dva s u p r o t n a smjera. isključivo. 1 T a č n o je da se. ne zato što se u njemu revolucionarno stanje manifestuje na kompletniji način. u p r k o s n e k i m s u p r o t n i m izgledi­ ma. budući da je dobra strana ljudske prirode. jedan mali broj ambicioznih koji. ne sumnjajući u njihovu nesposobnost koja je. u praksi. sastoje samo od promjenjivog miješanja dva p o r e t k a p o t p u n o s u p r o t n i h ideja. glavno političko k r e t a n j e p o t p u n o mo­ ralo da izmijeni p r i r o d u i da od čisto kritičkog. pa čak i kazniti po potrebi. obično. zbog tog neizbježnog filozofoskog propusta. bez sumnje. nijedno političko mišljenje koje nema u vidu javno dobro. posebno p o s m a t r a n u svojoj katoličkoj i feudalnoj s t r u k t u r i . U prin­ cipu. p r a v u političku aktivnost.

u potpunosti. poveže taj veliki lanac događaja sa jednom vrstom misteriozne fantazije ο Proviđenju koje se dosjeista teže ka anarhiji. svakako. prema tome. najzad uspostavi realnu i trajnu harmoniju. tilo da društveni poredak stavi u iskušenje čije vrijeme i dužina tra­ janja. ponovo započne još žešće raspadanje režima koji je već odavno pre­ stao da bude saglasan sa svojim glavnim progresima. izvan svakog razumnog odnosa sa neizmjemošću zapažanih efekata. Ali ^monstruozna sprega koja se danas pokušava napraviti između tih nespojivih principia i čiji različiti stepeni karakterišu razne po­ stojeće političke nijanse. što ću. još presudniji protiv teološke politike. u stvari. pokazaće bolje nego bilo koja direktna argumentacija koli­ ko je ta dekadenca otada radikalna i neopoziva. kao neosporne elemente. a poslije toga treba razmatrati njihov stvarni antagonizam i ocijeniti. Žalosno odsustvo svakog realnog pogleda na društvenu reorganizaciju samo može objasniti apsurdnu namjeru da se. istorijska analiza sukcesivnih transformacija koje su postepeno dovele do potpunog raspada katoličkog i feudalnog si­ stema. radi pra­ vilnosti i jasnoće naše analize. postaviti u principu da bi doktrina koja treba da donese potpuno saglasna rješenja vezana za razna osnovna pita­ nja politike kako je tok stvarnih primjena nikada ne bi doveo u protivrječnost. nadam se. danas opasna teološka politika. čak i ako se pretpostavi da je moguć njihov trenutni uspjeh. u početku i mora tako početi) njena manje-više bliska generaliza­ cija će biti osigurana. jasno karakteriše njihovu veliku slabost. U nastavku ove knjige. kao potpo­ ra društvenom poretku da politički sistem koji se ni sam nije mo­ gao održati pred prirodnim progresom uma i društva. mi ćemo priznati. one sve više teže da imaju takvu isključivu egzistenciju samo kod čisto spekulativnih duhova. ili pak. nije­ dan pravi filozof. pa makar i kod samo jednog uma (a ona. obično. treba da se sastoji u tome da u sistemu duboko uznemiravanom našim različitim društvenim ide­ jama. Osnovna greška i jednih i dđflugih proizilazi samo iz suviše isključive brige svakog pojedinog od dva bitna uslova čija cjelina predstavlja pravu definiciju opšteg pro­ blema aktuelne politike. ona se služi svojim poznatim lukavstvom i nastoji da koris­ teći natprirodnost u objašnjenju. još od prije tri vijeka. Mo­ že se. naprotiv. u suštini. posebno. može napraviti. Dakle. čak ni približnom težinom. Kada baš takva regeneracija bude moguća. očigledno ne bi mogla posjedovati nikakvu vrlinu nepoznatu elementima od kojih se sastoji. Iako iz tih razloga. njen uticaj bitno oslabio i pored djelimičnih usluga koje im ona. i u okviru same se­ be. obavezno povezati ra- 76 77 . još uvijek. nisu nimalo spremni da dovedu društvo u stvarno normalno stanje. površnu dužnost. jedino ga mogu dovesti u si­ tuaciju koja je izazvala revolucionarnu krizu. iako strogo neophodnu. u tom smislu. uspjeti da dokažem na dosto­ jan način u istorijskom dijelu ove knjige. tu veliku intelektualnu obave­ zu: sve one sadrže. utičući da. Teološka škola. ličnih razloga. suvišno da se na ovom mjestu zaustavimo radi posebne diskusije ο toj doktrini da bismo konstatovali njenu veliku nužnu slabost koju spontano kretanje događaja svakim danom sve jasnije pokazuje. smatraju da treba da se pokore samo očiglednoj nužnosti da se najzad neopozivo sruši politički sistem koji je radikal­ no nesposoban da ubuduće upravlja društvom. mnogobrojne i direktne kontradikcije u vezi većine značajnih tačaka. Ali je. spontano mora manifestovati pozitivna filozofija koja će. da tako kažem. kao ni karakter ne treba da budu potkrijepljeni razlozima. na kraju. teži. neos­ porno da je kod naprednijih nacija. Bilo bi. ta inte­ lektualna reorganizacija. Ja ću se po­ brinuti da u pravo vrijeme. isto tako. čini mi se da je neophodno da se osnovni problem naše društvene reorganizacije sve­ de samo na jedan bitni uslov: izgraditi političku doktrinu dovoljno racionalno koncipiranu da bi ona u svom cjelokupnom razvoju uvijek mogla. moram na ovom mjestu odbaciti svaku nesuglasicu po tom pitanju. što ću ukratko nave­ sti. na osnovu svih istorijskih činje­ nica. biti dosljedna svojim sopstvenim prin­ cipima. Biće. pošto se proširi na društvene pojave. jednostavno. da su sve velike promjene kojima je bio izložen teološki i mi­ litaristički sistem. u današnje vrijeme. može da objasni taj raspad samo pomoću nepredviđenih i. Suprotno tome. Makoliko da je. u današnje vrijeme. ipak smatram da je nužno da se tome da jedan novi filo­ zofski aspekt koji. trebalo da se samo kroz taj indirektni dokaz pri­ hvati kao dovoljno sposobna da reorganizuje društvo: jer. kada je strpljenje iscrp­ ljeno. neophodno je da se teološka i me­ tafizička politika posmatraju svaka posebno. čini mi se označava najjednostavniji i najsigur­ niji kriterijum stvarne vrijednosti bilo koje društvene doktrine i koji je. jer broj duhova nikako ne bi mogao pove­ ćati suštinske poteškoće intelektualnog usklađivanja i mogao bi uti­ cati samo na vrijeme neophodno za njenu realizaciju. u stvari. Posmatrajući samo sa logičke tačke gledišta. prazne kombinacije koje se pokušavaju stvori­ ti između njih. posebno. Nijedna od postojećih doktrina ne zadovoljava. nikada ne bi mogao zaboraviti da je do formira­ nja i prvog razvoja modernih društava došlo pod njenom dobro­ tvornom zaštitom. To. očigledno da svi napori us­ mjereni ka obnavljanju tog sistema. obavezno.od te dvije antagonističke doktrine rijetko predstavlja u svojoj cjelosti i u svojoj osnovnoj homogenosti. u stvari. od početka i sve više i dalje težile ka potpunoj i definitivnoj eliminaciji režima kojem je osnovni zakon društve­ ne evolucije nužno dodijelio. da razvije njihovu uzajamnu neutralizaciju. ukazem na ogromnu superiornost ko­ ju.

Isto tako. Najveći mislilac današnje katoličke škole. slavni Maistre. To se može lako uočiti. razum potčinile vjeri. reprodukujući prošlost. te neizbježne po­ trebe svoje filozofije. stvarno. u suštini. manje nedosljedna u današnje vrijeme nego metafizička politika. kao poznati zaštitnik industrije. dakle. Da analiziramo. istorijski gledano. ima isti karakter. Razmotrimo sada direktnija neslaganja koja. sam Bonaparta . predstavlja najefikasniju garanciju protiv svakog ozbiljnog povratka vojnog ili feudalnog duha. nezavisno od drugih nepoveza­ nosti. tačnije kao opštija i instinktivnija od bilo koje druge. nimalo oklijevao da isključivo slijedi kada opšte stanje ljudskog uma je ne bi spriječilo. ne bi. prva aktuelna nedosljed­ nost reakcionarne politike koja tako. iskreno pokušao da se izdigne. jedini modus koji se u potpunosti slaže sa prirodom neke slične doktrine i koji jedan takav duh. uticala nesavladiva snaga njihovog stoljeća. U stvari. u preciznoj procjeni mojih sukcesivnih napredovanja. umjetnosti i nauka? Čisto spekulativni duhovni. biće lako da se u tome prepozna potpuno kontradiktorna struktura koja postavlja sam razum za vrhovnog sudiju jednog takvog potčinjavanja čija snaga i vrijeme trajanja zavise tako. Nije li onaj koji je danas veoma snažno zamislio i veoma žestoko nastavio reakcio­ narnu politiku. da u svom glavnom djelu započne obnavljanje vrhun­ ske vlasti pape na osnovu jednostavnog istorijskog i političkog rezonovanja koje je. beskorisne pokušaje koje su. poništava svoje beskorisne opšte pla­ nove za obnavljanje prošlosti za koju su svi državnici odsada ne­ hotice izgubili osjećaj. savršenu povezanost njenih ideja. osim nekoli­ ko izdvojenih djelovanja nekih ekscentričnih duhova koji su slu­ čajno naišli da. nastavi ili samo zamisli sistemat­ ski pritisak na nauke. iako prikriven. otkriju osnovno neslaganje. U današnje vrijeme postepeni porast naučnog duha. Ništa nije. uprkos toj neospornoj opoziciji. prema teološkoj formuli.> gu primjenu i tako potpuno razvijen u svim svojim različitim bit­ nim djelovima da izgleda sigurno zaštićen od svake grube nedos­ ljednosti. iako je teološka politika. jedino od tih promjenjivih odluka. Posebno bi od teološke politike trebalo očekivati cjelovito is­ punjenje tog velikog logičkog uslova čije se osnovne teškoće izgle­ da. indus­ trijski duh. Iako još nije došlo do otvo­ renih borbi između ta dva para principa. spontanim. ispitivanje. da bi. kada je nastojao.zne redove ljudskih ideja mnogo potpunije nego što su one ikada bile povezane preko bilo koje druge metode. Ipak. tako duboka. sam je dao dokaz. već i kod čisto spekulativnih duhova. naravno. iz lako shvatljivih razloga. u toku dva stoljeća. razvijanjem svo­ jih svakodnevnih djelovanja. Demonstracija bi bila suviše laka kada bi se prvo razmotri­ la. tako često. industrije pa čak i umjetnosti. u stvari. čak i kod njega. od mojih prvih radova iz političke filozofije uvijek usmjeravalo. umjetnosti industrije? Nije li. sva­ kako. Iako vrlo malo primjetna. ne izmiču više toj neodoljivoj tendenciji da se izdvoje iz opšteg pokreta. naprotiv očigledno da je svim vlastima stalo do časti da potstaknu njihov svakodnevni progres? To je. u izvjesnom pogledu zadivljujuće. naš stvarni društveni an- tagonizam. kao karakteristič­ ni atribut. iako lakše podložni. inače. svakim danom sve rasprostranjeniji i nadmoćniji. očigledno. s vremenske tačke gledišta. rijetko suviše stro­ gih. na primjer. ka koncepciji jedne prave društvene doktrine. mnogi istak­ nuti uslovi. ponekad i vrhunski. u modernom razvoju teološke politike ikada postojala bilo koja vlast ili bilo koja škola potpuno dovoljno reak­ cionarna da se usudi da. nasuprot čestim kon­ tradikcijama revolucionarne škole. doktrina koja je reakcionarna u odnosu na bitne elemente moderne civili­ zacije. onoliko snažan koliko nehotičan. bez sumnje. ne posjeduje čak ni onaj kvalitet koji bi spontano odgovarao nje­ noj prirodi. posebno nas zauvijek ču­ va od svakog realnog vaskrsavanja teološkog duha. uskladi jedan sistem jasno definisan kroz du. Da li je. radikalne dekadente teo­ loškog i vojnog sistema čije je spontano slabljenje bez toga mog­ lo izgledati kao da ima mogućnost za ponovno jačanje. zbog svog polo­ žaja. čak i najeminentnijih na koje je. ne samo u ak­ tivnoj praksi. kao što bi to strogost logike. zahtijevala. moraju još više zaprepastiti kada se radi ο pokazivanju očigledne uzajamne kontradikcije između raznih glavnih djelova jedne iste doktrine. bez sumnje. umjesto da se ograniči na to da mu dodijeli božansko pravo. u stvari. prikladnije od jednog takvog reda zapažanja da potpuno osvijetli duboko realnu ništavnost doktrine koja. Pažljivo ispitivanje 78 79 .bez njihovog znanja. u jednom drugom vremenu. spontano poništavaju za doktrinu koja se ograničava da. Nekoliko istaknutih primjera će biti dovoljno da. potpunu prevagu. reakcionarna škola potvrđuje. bez sumnje. Jednu ovako odlučnu provjeru treba ovdje osloboditi svih kasnijih indikacija u tom smislu. nema nikakve sumnje da su stalni razvoj i ras­ tuće sirenje nauka. Stari politički sistem se tako pokazuje razrušen do te mjere da su njegove najodanije pristalice zbog toga radikalno iz­ gubile stvarni opšti osjećaj. na ovom mjestu. lakše je konstatovati njenu sva­ kodnevnu sve neodoljiviju tendenciju ka najosnovnijim ustupcima koji su direktno suprotni svim njenim glavnim principima. ova kontradik­ cija bi trebalo da izgleda kao najosnovniji i najodlučnija. poslije toliko drugih vođa iste škole. . Takvo je glavno pra­ vilo koje me je. bez obzira na reakcionarne zablude u koje tok događaja trenutno može nasto­ jati da uvuče društvo: isto tako. ponavljale. ukazu pažljivom čitaocu kako je lako proširiti ta­ kvo. bili glavni početni razlog. iako nijesu u stvari. odričući se svakog teološ­ kog aparata. tu i tamo.

pošto je dovedena u defanzivni položaj. u raznim sekcijama reakcionarne škole. osim toga što su u današnje vrijeme postale još brojnije i dublje. samo su življe ponovile primjer već davno poznat mnogim drugim prinčevima. Kako bi. nije nov. u današnje vrijeme. ne samo u raznim protestantskim zemljama. poslužila kao neposredni instrument njenog političkog pada. u tome da se prihvata stvarno ukidanje glavne osnove katoličkog i feudalnog sistema i odriče osnovna podjela na duhovnu i vremensku vlast. nesigurni planovi. zar taj kratki period nije suk­ cesivno reprodukovao. što je svima pokazalo da je nemogu­ će da se tamo. Za jednu stranku koja je toliko ponosna na svoju tobožnju koheziju posje­ dovanje vlasti je. U tom smislu. nepobitnu iako kratku. istih suštinskih principa nesloge i razdva­ janja koji su. bilo iz nečasnog interesa ili pak zbog nekorisnog duha uske nacionalnosti.prošlosti će nam kasnije. od jeretičkih voda. ili se. sastoji se. bez sumnje. tako. pristalice katolicizma i feudalizma nisu žestoko razdvojili? Zar se nisu međusobno tukli branitelji aristokrati je i zagovornici kraljevske vlasti? Jednom rječju. iako u stvari. na jednostavno posmatranje aktuelne epohe. u mnogim suštiniskim pogledima. svakog dana možemo konstatovati. na kraju. Ta je uzurpacija spontano izvršena tako radikalno da je vrhovni savjet bio sastavljen. a sami sveštenici. vidjeli tokom du­ gog niza godina vrlo izražena cijepanja koja su naglo dovela do sve brojnijih sukcesivnih sitnih podjela te trijumfujuće stranke i koja su. dobrovoljno pristali na svoju sopstvenu političku degradaciju. Dakle. i pored tog jasnog iskustva. kao što se moglo vidjeti kod mnogih izrazitih savremenih slučajeva. U tom smislu. ova se stran­ ka. dati mnogobrojne i ne­ opozive dokaze. Taj duh nesklada i podjele reakcionarne škole često se poka­ zivao. Možda je to jedini veliki politički pojam sa kojim se. kako to zahtijeva priroda uvodnog poglavlja. i jedni i drugi mogli sanjati ο kontradiktornoj restau­ raciji jednog sistema koji oni tako radikalno nisu poznavali? Pret­ hodno okupljanje svih mnogobrojnih sekti ograničavanih rastućom dekadencom hrišćanstva trebalo bi da. naprotiv. pretpostavimo. njena radikalna nekoherentnost se manifestovala na jedan drugi. u vrlo raz­ ličitim formama. direktno potčinili neposrednim interesima svoje vremenske dominacije pri- mjenu svojih religioznih principa. odobrava opšte potčinjavanje prve drugoj. prema tome. u suštini.godine uticao da reakcio­ narna stranka postane samo protivnički uslov. nisu samo kraljevi i pape. zbog neizbježnog uticaja. u tom pogledu. ne plašim se da tvrdim. kraljevi pokušali da uspostave sporazum velikoj evropskoj vlasti protiv kasnijeg razvoja revolucionarnog stanja. a u njemu je dominirao šizmatički princip. nisu mislili ni na najmanje učešće bivšeg duhovnog autoriteta čiji su najlegitimniji atribut na taj način potpuno uzurpirali. ali jednako značajnim hilo za djelimiični i tre­ nutni trijumf teološke politike bilo za njegovo naličje. već i kod nacija koje su nominalno ostale katoličke. trenutno neizbježna. predstavlja neophodnu uvodnu operaciju. to u njoj sve više dolazi do nepomirljivih sitnih podje­ la koje prikriva nejasno odobravanje njenih opštih principa dok su sadržane u spekulativnom stanju: to je. inače. U neobičnoj jednodušnosti koju manifestuje ta škola. ni kraljevi nisu. Ali. Poljske i dr. ograničavajući se na ovom mjestu. Ali takve se nedosljednosti. sličan uspjeh ponovio. čak sve više. Odkako je nezaboravni udar od 1830 .gle­ dišta uobičajeni simptom svake teorije koja je nespojiva sa či­ njenicama. kao što je to gospodin opat Lamennais jednom tačno primijetio prije svog revolucionarnog obraćanja. svakakao. s obzirom da je stvarnim rušenjem starog poli­ tičkog sistema upravljao snažni uzajamni antagonizam glavnih snaga od kojih se sastojao. postepeno razvijani tokom ranijih vjekova stvarno doveli do neopozivog raspadanja teološkog i feudalnog sistema? Kada bi se. koje su u tom smislu. svakim danom sve potpunije i sve uoč­ ljivije nespojivosti aktuelnog društvenog stanja sa starim politič­ kim sistemom čija prava opšta misao nastoji. najzna­ čajniji slučaj te vrste. sa naučne tačke . Bez sumnje. spontano priklanjala. u današnje vrijeme. U toku tri poslednja vijeka. stanje direktno izražene opo­ zicije prema raznim osnovnim tačkama njihove zajedničke doktri­ ne. sigurno opet došlo do još izrazitijeg cijepanja. grube nedosljednosti Bonaparte usred njegovih uzaludnih napora da uspostavi stari politički sistem. ne manje odlu­ čan način. iako zdrava filozofija u tome može vidjeti samo duboko kobnu zabludu koja je. pogotovo unutar reakcionarne stranke. Nismo li. razvija i primijenjuje. uvede papska vlast. efektnu manifestaciju. bez sumnje. da bi. što se svodi na isto. Kada su poslije njegovog pada. 80 81 . pred našim očima. Zar se i pored bliske i očigledne veze njihovih stvari. prirodno moralo povezati sve spo­ redne razlike u osnovnu realizaciju doktrine čija je povezanost i homogenost toliko hvaljena. u tom pogledu. iz bilo kojeg razloga. velikim dijelom. na primjer Grčke. u sadašnje vrijeme. svim pravim posmatračima. koji. uvijek su brzo propadali pred slijepom ali nesavladivom tvrdoglavošću raznih vlada da zadrže vrhovnu upravu teološke vlasti čija je neosporna centralizacija odmah onemogućavana. su. naročito u Njemačkoj. nikada do sada nije bio ta­ ko potpuno oićarakterisan. da se ukloni i potpuno izgubi kod svojih najodanijih pristalica. slažu sve stranke. pravili neki savremeni državnici. po­ sebno pokazuju kao mnogo odlučnije dokazujući do koje mjere je osnovna misao starog političkog sistema prestala da bude nadmoć­ na kod onih istih koji su sa žarom preduzeli njenu himeričnu re­ stauraciju. Sto više teološka politika smatra da se. manje revolucionarni od naroda.

ovo implicitno prizna­ vanje neopozive oronulosti teološke politike. politički trijumf metafizičke škole je m o r a o predstav­ ljati. bez sumnje. revolucionarna škola. duboko p r o ­ t i v n a savremenoj civilizaciji. oni kategorički potpisuju. K a d a je. suštinskim p r i n c i p i m a r e v o l u c i o n a r n e d o k t r i ­ n e . poš­ to je upravljao p r v i m razvojem ljudskog d u h a i društva. Austriji i dr. svoje različite pristalice. s t v a r a n e o p h o d n i vom suštinskom karakteru svakog literarnog sistema. izgleda. bi­ lo hi. inače. n i k a d a izgubiti iz vida da je n j e n a doktrina. u d a n a š n j e vrijeme sadrži toliko ele­ m e n a t a d i r e k t n o s u p r o t n i h njenim sopstvenim osnovnim principi­ ma. žarko braneći staru klasičnu zakonitost. inače skorašnja. ne može biti ni u jednoj epohi u kojoj r e a k c i o n a r n a škola. velikom Bossuet-u da u o p ­ šte ne poznaje p r a v u političku p r i r o d u katolicizma.više nego j e d a n p u t . bar u tom . u k a z a t i . isto tako ostavlja tragove koji su potpuno do­ voljni da istaknu realnost prethodnog posmatranja. u stvari. a n a s t a v ­ lja da traži energično ugušivanje p r o t e s t a n t i z m a u F r a n c u s k o j . ne treba. poslužili za njegovo rušenje i čije n a j a n a r h i č n i j e posljedice ona ne oklijeva da potvrdi na spekulativni n a č i n : razlog tog p r e v r a t a je. izgleda. katolička škola k o ­ ja se formalno poziva na d o g m u slobode savjesti k a d a su u p i t a ­ nju njeni savjetnici iz Engleske i. s razlogom. ni u uspješnim ni u neuspješnim situacijama. Oni koji su na čelu te j e d i n s t v e n e m e t a m o r f o ­ ze s m a t r a j u da su najsposobniji u stranci čiju političku abdikaciju. pa čak ne može.. s d r u g e s t r a n e . iako im ona n u ­ di naj'bolje definisani obrazac u prošlosti čije bi r e v n o s n o p r o m a t ­ ranje. Podjela književnih mišljenja nastaje. ni da sakupi. dok je. trebalo da spriječi s v a k o ozbiljno razmimoilaženje. t a k o p o t p u n o i odlu­ čujuće k a k o ga mi d a n a s vidimo. kao što sam ranije naveo. nastojao zatim da. istorijski dio ove knjige će j a s n o pokazati da ona. može. dok je klasična književnost izgledala isključivo posvećena paganskoj i repu­ blikanskoj antici. Ovaj površni prigovor koji uopšte ne odgovara pra- 82 83 . beskorisno vaskrsavanje katolič­ kog i feudalnog r e ž i m a pomoću onih istih p r i n c i p a koji su u stva­ ri. s druge strane. uvijek i bila ustanovljavana. 1 Pošto literarna mišljenja koja. predbacio. isto tako. ni­ k a k o nije mijenjao. mo­ gu ponuditi vjeran i poučan odraz opšteg stanja ljudskog duha u sva­ koj epohi. metafizičku politiku jednoj takvoj ocjeni. b a r ekviva­ l e n t n i h . smatram prikladnim da na ovom mjestu navedem direktno kontradiktornu vezu koja se može uočiti između dva suprotna tabora u literaturi i politici. na način koji više odgovara običnim zakonima analogije. pa čak u izvjesnom smislu i m o r a l n u degradaciju. koalicija kraljeva htjela najzad da ozbiljno p o b u n i E v r o p u p r o t i v nepodnošljive domina­ cije B o n a p a r t e . u stvari. Može se. posmatr a n a u s v o m začetku i ograničena na s t a r i sistem p r o t i v kojeg je ona. sada. Osim toga. Svako se osjeća da je Romantizam početi.. iako isključivo kritička. manifestovati s a m o d i r e k t n o a n a r h i č k i k a r a k t e r . Ova d o k t r i n a je s a m o mogla neopoziva uništiti sistem koji je. b e s k r a j n o ponavlja njihov početak. dugo zasluživala t i t u l u progresivne. bila na čelu glavnih političkih p r o g r e s a do kojih je dolazilo u t o ­ ku tri poslednja stoljeća i koji su suštinski m o r a l i biti negativni. nastojeći da za svoju u p o t r e b u sistematizuje cjelokupni p r e d m e t kritičke d o k t r i n e . posluži p r v o m s a m o da bi izazvala d r u g u koju je t a k o nehotice priznala za j e d i n u danas sposobnu da s t v a r n o djeluje na civilizovane n a r o d e . j e d n o s t a v n a p r o m j e n a do koje je došlo u kraljevskoj vladi. aiko ne analognih. očigledno. zbog svoje prirode. jednako zatvore oči pred očiglednom nedosljednošću jedne takve ocje­ ne u poređenju sa opštim principima apsolutnog autoriteta ili neodre­ đene slobode čiju su političku prevagu svaki za sebe htjeli da usposta­ ve. k a o krajnju pomoć. s v e č a n o je dala ni n a j m a n j e dvosmislen dokaz sla­ bosti r e a k c i o n a r n e d o k t r i n e i energije kritičke d o k t r i n e . kod slavnog a u t o ­ ra P a p e na veći broj nedoslednosti. Postojala bi težnja da se m o d e r n a d r u š t v a reorganizuju p r e m a jednoj dosta zastareloj teoriji koju već o d a v n o ne razumiju dovoljno ni njeni . u Francuskoj početkom ovog vijeka pod pokroviteljstvom katolićko-feudalne škole koja je dugo vremena smatrala za obavezu stranke da pretjerano hvali najmonstruoznije zablude književnih stvaralaca. dok se p r a v i k a r a k t e r glavnog političkog p o k r e t a . nakon odgovarajuće analize. kao korisnu novu provjeru te karakteristične ne­ dosljednosti sadašnjih stranki. u tom smislu. imala je. Ali. u stvari. Ali osnovna metoda. ne uzmičući p r e d k r a j n j o m opasnošću od j e d n e t a k o m o n s t r u o z ­ ne nedoslednosti. odbijaju­ ći da se u toj situaciji od životnog značaja. prije svega. takođe. vrlo čudno k o n t r a d i k t o r n o . ipak je bio do­ voljan da jedni iz počasti. pošto je. beskorisno da se duže z a d r ž a v a m o na ovom mjestu da bismo konstatovali r a d i k a l n u slabost d o k t r i n e koja. obaveznu p r i p r e m u za društve­ ni dolazak pozitivne škole kojoj je isključivo p r e p u š t e n realni nas­ t a v a k revolucionarne epohe. bez sumnje. a drugi iz odvratnosti prema katolicizmu. posebno. zamišljena u apsolutnom smislu. ne prestajući ipak d a . zbog toga. pa p r e m a t o m e čisto r e v o l u c i o n a r n a .najslavniji tumači. A k o s v a k a dogma koja čini kritičku d o k t r i n u . u n a š e m vijeku. kroz definitivno osnivanje sistema ko­ ji je isto toliko progresivan koliko jedinstven. iz Irske ltd. 1 Poslije t a k v i h p o s m a t r a n j a koja s v a k l a k o može preduzeti. kasnije i m a u vidu k o n a č n u restauraciju starog političkog sistema. pokušala Više puta da je stavi pod smiješnu zaštitu zvaničnih uredbi. za cilj da utiče da se romantičarska književnost stvara kao suštinski posvećena prikazivanju hrišćanskog i feudalnog doba. k a o za svaki drugi red ideja. po­ sebno k a d a se radi ο galikanskoj crkvi. Izlažući. svakako. Jedna takva zabluda i sa jedne i sa druge strane. ne bi bilo teš­ ko. P o z n a t o je da je Maistre. na primjer. vidjeti.smislu što politi­ čka anarhija sada prestaje da odbacuje literarnu anarhiju. p r e d našim očima p r e d u z i m a .

najzad po prvi put. naročito u pogledu političkih ideja. opšti duh revolu­ cionarne metafizike se sastoji u tome da sistematski dovodi u nor­ malno i trajno stanje situaciju koja je. predstavljale neizbježni uvod. Kako je društvo moglo izbjeći taj uslov prethod­ nog preokreta koji je ranije pretrpjelo u manje značajnim trans­ formacijama. Pored tih neospornih razloga koje je danas lako ocijeniti. najeminentniji duhovi još uvijek nejasno naziru pravi karakter društvene reorganizacije. tako da on nije mogao ni zamisliti društvo koje nije zasnovano na ropstvu. posmatrana u svojoj cjelini.uslov. opasno djelovanje tog uništavajućeg aparata niti može niti treba da potpuno prestane. razlog treba tra­ žiti u vremenu kada je stari sistem u punoj snazi morao neposred­ no zabranjivati svaki. niti bi se javni razum. mogao naviknuti na novu koncepciju da bi svojim učešćem pomogao nje­ nu postepenu realizaciju. sve do manife­ stacije dovoljno karakteristične za novi poredak. doprinjeti da ta prirodna obaveza postane imperativnija i. Ali ova utopijska pretpostavka je duboko kontradik­ torna u odnosu na najočiglednije uslove ljudske prirode. moralo je. direktno vezana za jednu cjelovitu doktrinu metodičnog i stalnog negiranja svake regularne vlasti. nužno. prelaz jednog društvenog sis­ tema u drugi. bilo suštinskih prepreka koje ona sa­ da suprotstavlja konačnoj reorganizaciji modernih društava. bilo kakav prikaz takve budućnosti! S dru­ ge strane. bilo da omogući elementima novog sistema. bilo da podstakne na reorganizaciju kroz iskus­ tvo sa poteškoćama anarhije. bar za vrijeme nekoliko generacija. po svojoj prirodi. jednu vrstu manje-više anarhičnog interregnuma čiji karakter i vijek trajanja za­ vise od intenziteta i obima modernizacije koju treba izvesti: najosetljiviji politički progresi se. za jednu novu političku organizaciju do čije pojave. priklad­ no da vrlo jasno predoči direktnu obavezu jednog takvog kretanja. Cak i najnestvarniji utopisti kojima se čini da su se potpu­ no oslobodili svakog uslova realnosti. snažno manifestuje kroz mnogobrojne nesporne primjere. uprkos već gotovo potpuno završenom raspadanju. ako posmatramo društvene revolucije samo u njihovom jednostavnom intelektualnom stanju. bez kojeg ni najeminentniji duhovi jasno ne bi mogli shvatiti pravu karakterističnu prirodu novog sistema. Ukoliko više. koja je du­ boko prikrivena nadmoćnim prizorom stare organizacije. drže našu moć zamišljanja. pokazujući da bez tog prethodnog rušenja. mora prevazići osnovne granice slabosti našeg uma. Ako. uvijek unaprijed podrivanog u svojim raz­ ličitim osnovnim temeljima. vrlo poodmaklo rušenje ra­ nijeg političkog sistema predstavlja u tome jedan očigledno neiz­ bježan uvod. iz toga se jasno mo­ že vidjeti pravo opšte objašnjenje bilo neophodnih usluga koje je ta doktrina do sada učinila. kao nužnog neprijatelja društva radi kojeg ona mora da vodi računa da je stalno u stanju sumnjičenja i kontrole. putem direktne i potpune subverzije najosnovnijih političkih pojmova. Mali domet našeg uma i kratkoća individualnog života u poređenju sa sporošću društvenog razvoja. suštinski svode na postepeno rušenje starog sistema. kada preporod nikada do sada nije mogao biti dublji ni veći? Bez sumnje. iako samo privremen. koji su se do tada lagano i tiho razvijali da malo po malo dobiju političku osnovu. Zbog te očigledne i isto toliko žalosne potrebe koja je inhe­ rentna od našoj nemoćnoj prirodi. iz­ vanredno mogu primijeniti u velikoj društvenoj revoluciji usred koje živimo a kojoj su sve ranije revolucije. Ova doktrina. predstavlja vladu zbog njene pri­ rode. nikada ne može biti direktan ni stalan. u stvari. Ova raznovrsna osnovna razmatranja se. posebno. u uskoj zavisnosti od stvarne sredine u kojoj mi sada živimo. podnose bez svog znanja tu nesavladivu potrebu. a ipak je njego­ vo neosporno ukidanje uslijedilo nekoliko stoljeća poslije njega. da je uvijek spremna da što više ograniči sferu njene aktivnosti kako bi sprije­ čila njeno prodiranje nastojeći da joj konačno. dakle. čini mi se da je jedno novo. zbog njihove velike komplikovanosti. izuzetna i prolazna i koja se morala razvijati kod naprednijih naroda od momenta ka­ da je nesposobnost starog političkog poretka da i dalje upravlja društvenim pokretom počela da postaje neosporna. koncepcija jednog pravog političkog sistema koji se radikalno razlikuje od onog u ko­ jem se nalazimo. Jedna tako odlučujuća provjera mora uticati da se dovoljno pro­ cijeni stvarna moć jedne takve opšte obaveze koju istorija nauka. Bez obzira na aspekt sa kojeg se posmatra. inače. Stanje djetinjstva i empirizma u kojem je društvena nauka do sada stalno čamila. smatrajući da je ta prva teškoća savladana. on uvijek pretpostavlja. od svih drugih re85 84 . da bi za­ služivala neko ozbiljno ispitivanje. još tješ­ nja. veli- kim Aristotelom vladao je njegov vijek. očigledno je da je intenzivnija i dugotrajnija borba pro­ tiv starog režima morala nužno uticati na energičniji razvoj i sistematičniju koncentraciju revolucionarne akcije koja je. čak i u pogledu mnogo jednostavnijih ideja nego što su političke. uvijek vjerno odražavajući savremeno druš­ tveno stanje kroz svoje maštanje. ljudski duh ne bi mo­ gao da se jasno uzdigne do opšte koncepcije sistema koji treba konstituisati. čisto intelektual­ no razmatranje koje ovdje treba preciznije da navedem. uostalom bez sumnje. Taj prethodni preokret je ne samo neizbježan zbog same snage prethodnih slučajeva koji ga vode. To je neophodni i potpu­ no zakoniti izvor aktuelne kritičke doktrine. I nad najjačim umom čitave antike. bilo je poželjno da pad starog političkog si­ stema bude zadržan do trenutka kada bi novi sistem trebalo da bude sposoban da ga neposredno smijeni sprječavajući svaki organ­ ski prekid. Tako. već i strogo neophodan.

do ta­ da. već osim toga. ova velika poteškoća treba da izgleda. ne bi bilo za­ mišljeno kao vremenski uslov neophodan za punu efikasnost borbe koja je morala pripremiti dolazak novog režima. budući da je duboko nepoznata. Ne samo da je takav karakter morao proisteći iz. obrazovanja ili za bilo koji drugi način izražavanja i prenošenja ljudskih mišlje­ nja. u pogrešno apstraktnoj formi zajedničkoj za sve meta­ fizičke koncepcije. u stvari. prekidajući. ono što posebno treba uzeti u obzir je da bi bez tog atributa revolucio­ narna metafizika. vrlo je tužno što je. potvrda. da bi se do­ voljno ispunio taj prethodni uslov. pomenem način. i pored očigledne tačnosti takve ocje­ ne. nisu uopšte osjetili. da. očigledno je da apsolutno pravo slobodnog ispitiva­ nja ili dogma neograničene slobode savjesti. jedni namjerno. odkako se više ne koristi isključivo radi razbijanja starog političkog poretka.alnih atributa. ta ocjena je. isto tako. Na taj način su. kao apsolutnu i beskonačnu. metafizičkog stanja u kojem je naš um tada bio zatvoren. u tom osnovnom pogledu. a drugi kontradiktorno u odnosu na sopstvene teorije. mora trajati do društvenog dolaska pozitivne filozofije. čak i u najnaprednijem stanju javnog ra­ zuma. Istorijski gledano. u stvari. tim povodom. kada bi se sva upravljačka moć radikalno oduzela vladi putem jedne vrste stroge dogme. vjerovatno bila sigurno nemoćna da na odgova­ rajući način ispuni svoju osnovnu dužnost protiv starog političkog sistema. prolaznog stanja neograničene slobode u koju je ljudski duh bio spontano postavljen zbog neminovnog nastav­ ljanja neopozive dekadence teološke filozofije koja. da postane direktna prepreka svakoj pravoj reorganizaci­ ji. Pošto je prvo živo šokirala revolucionarne predra­ sude. posebno ako se iz toga ne izdvoje njene najneposrednije posljedice vezane za slobodu štampe. nažalost. ona je jednom neizbjež­ nom reakcijom. smjelo i lako najteže de­ bate i ne pokazujući više stvarno poštovanje prema njihovim naj­ višim intelektualcima. čak i ta­ da. bez ikakvog bitnog učestvovanja u vrhovnoj upravi kolektivnom djelatnosti i društvenim razvojem. kritička doktrina bi bila suviše nepotpuno ocijenjena kada to sistematsko negiranje svake istinske vlade. potrebu za jednom novom društvenom doktrinom i koji su smatrali da je potpuni trijumf negativ­ ne ili metafizičke politike definitivni termin opšte revolucije modernih društava. pa makar ono poticalo i od vlasti koje oni najviše hvale. Radije uka­ zujem na tu opštu invaziju kritičkog duha koji karakteriše revolu­ cionarnu doktrinu u užem smislu. na pravi način. ο čemu ću govoriti kada dođe za to vrijeme. kod reakcionarne stranke. u tom interva­ lu kada su stari principi pali a novi još nisu formirani. jedini razlog za to je što. Individualno pravo neograničenog ispitivanja svih društvenih pita­ nja moralo je suviše laskati uobraženoj nemoći našeg uma da bi i sami najsistematičniji čuvari starog društvenog režima mogli odo­ ljeti jednom takvom mamcu i pomiriti se sa sudbinom da ostanu jedini ponizni i pokorni među duhovima koj su se potpuno preda- li neodoljivom zamahu svoje potpune emancipacije. na koji sam ocijenio tu dogmu 1822. sa filozofske tačke gledišta. kao revolucioneri koje oni napadaju. čini njen najobimniji i najosnovniji princip. ipak. Ako se sada kritička doktrina posmatra sa jedne posebnije tačke gledišta. zar se i jedna društvena akcija za čije je ostvarenje bilo potrebno dva ili tri vije­ ka. filozofski branitelji duhovne vlasti. ukratko. doktrinu koja sve više teži. bez razmišljanja ο mogućnosti da se to uradi na neki bolji način. manje-više prećutno prihvatali opšti duh revolucionarne doktrine kojim se oni stalno i spontano služe. uglavnom. Ova formula je morala biti apsolutna jer se tada nikako nije moglo sumnjati u potrebni termin koji je opšte kretanje ljudskog razuma moralo utvrditi u privremenom 1 Neka mi. nema ustano­ vljenih principa«. Jer bi prava priroda novog sistema. pravo govoreći. da se otvore oči prilično velikom broju dobrih duhova koji.1 Formulišući to stvarno odsustvo intelektualnih pravila. drugi istinski najviši autoritet osim autoriteta svog sopstvenog razuma čija je ćudljiva nepogre­ šivost uvijek spremna da se pobuni protiv svakog protivljenja. ljudski duh bio prisiljen da pri­ hvati. godine u uvodu mog »Sistema pozitivne filozofije«: »Nema nimalo slo­ bode savjesti u astronomiji. ne priznaju. pokazuju se sada. mogla biti. ne bi mogla smatrati. 86 87 . bude dozvoljeno. Zato je revolu­ cionarna zaraza. kao što sam to i očekivao. Ali. prepusti samo funkciju opšte policije. Oni isti koji preko svojih djela nastupaju kao. snažno doprinijela da se ubrza i pojača konačni raspad stare duhovne moći. Ipak. kako (bih bolje istakao obim i težinu jedne takve situacije u kojoj se umovi nalaze. Ako je u poli­ tici drugačije. apsolutnom i konačnom u očima prostog naroda? Dakle. dogma univerzalnog i neograničenog prava ispitivanja je. naravno. u suštini. na koju se gledalo kao na neizbježno nastavljanje dekadence starog režima. fizici. U svakodnevnom životu najodanije pristalice teološke politike. Bez sumnje. neizbjež­ no sačuvana ili bi bila predata samim vlastima makar se radilo i ο razaranju jer one same pretenduju na to pravo. isto tako. herniji ni u samoj fiziologiji u tom smislu što bi svak smatrao da je apsurd ne vjerovati pouzdano princi­ pima koje su u tim naukama ustanovili nadležni ljudi. u stvari. analizirajući tu posljednju istorijsku fazu društvene evolucije. nužno. doprinijela. svi umovi bez obzira na svoje spe­ kulativne težnje. odlučnim kao i njihovi protivnici da donose sud isključivo na osnovu svog sopstvenog znanja. neodvojiva od naše nemoćne prirode. postala istinski univer­ zalna i predstavlja jednu od glavnih osobina društvenih običaja ka­ rakterističnih za ovaj vijek. koji još može biti od koristi. kao što ću po­ sebno objasniti kasnije.

značilo bi. uzeo iz samih principa koje je on mogao realno zamisliti. teži da se suprotstavi kao neka sistematska pre­ preka svakoj istinskoj društvenoj reorganizaciji odkako njena de­ struktivna djelatnost više ne koristi bitno za raspadanje starog po­ litičkog poretka koje je skoro dovršeno. fizičke. ni mogli biti istraživani da se filozofi nisu. Kada takvi principi budu ustanovljeni. izgleda. javnost nije sebi pripisala istu sposobnost. svoju revolucionarnu misiju. a .prizna da je nesposoban. bez velikih opasnosti ne bi mo­ gao preći prirodne granice odgovarajuće krize.j. u isto vrijeme. bilo bi ravno ludosti u ličnom ponašanju. mislim da ćemo više biti ubijeđeni da se bez osvajanja i korišćenja te ne­ ograničene slobode mišljenja. sa izuzet­ kom jednog neprimjetnog dijela onih koji su. prirodno odre­ đeni za kontemplaciju. kada se razmotri sa stvar­ no filozofske tačke gledišta. po svojoj prirodi radikalno anarhična zato što bi. prema tome. najzad. očigledno. ipak. poslužili svojim pravom ispitivanja. stvorene na osnovu apsolutnog prava ispitivanja. ljudski duh bi ih. u početku se mo­ gu manifestovati samo uopšteno. tako da se u normalnom i stalnom poretku ustanovi prolazna međuvladavina. direktno bilo sputano filozofskom operacijom koja nije imala drugi bitni cilj nego da to rušenje olakša. neizbježno.niko. rekao sam u mojim »^Razmišljanjima ο duhovnoj moći« 1826. nego i dalje direktno. iz onih istih principa starog društvenog sistema čije bi neophodno rušenje. Sto bolje izanaliziramo tu jedinstvenu fazu našeg društvenog razvoja. potrebna čvrsta uporišta. moglo sumnjati u to da on. sigurno. u osnovi. t. zaista normalne i stalne koje se sastoje. kasnije. pozvana »na akciju«. iznad svega. požuri sa stvaranjem jedne takve cjeline. jer principi kojima se ona mora rukovoditi ne bi. jednostavno kao misli pojedinaca. spriječila svaku pravu duhovnu organizaciju? Obično svak lako . proizići samo iz dobrovoljnog pristanka na osnovu kojeg će ih javnost opravdati nakon konačne vrlo slo­ bodne diskusije. u beskorisnoj želji da se. podstaknuto oholim tre­ nutnim posjedovanjem ma koje vlasti. osim ako se posebno ne pripremi. u potpuno­ sti. stva­ rajući osnovne temelje novog društvenog poretka. da je pravo ispitivanja tre­ balo podrediti bilo kakvim restrikcijama. pošto se nije vodilo računa ο tome da je jedna takva ocjena nemoguća. sigur­ no. u stvari. na osnovu jedne potpuno materijalne poli­ tike. suviše često mora povlačiti intelektualno mediokritetstvo povezano sa nezadovoljstvom karaktera. pri­ vatnom ili javnom. hemijske i druge pojmove koji treba da uđu u društveni opticaj. u početku. kao što se to moralo vjerovati u po­ četku. uzrokovan manje-više teškim prelaskom iz jednog dogmatizma u drugi. bila bi ra­ dikalno nemoguća. koja neizbježno prati takve pre­ laze. još i danas predstavlja. naprotiv. ne . nije mogla pripremiti nijedna prava reorganizacija. godine. na taj način. ovdje je vrlo očigledno da je. da stvori i prosudi astronomske. raspravljajući stalno ο ponašanju kojeg se moraju pridržavati.poznavati najosnovnije potrebe ljud­ skog razuma kojemu su.stanju koje je ona čuvala i koje. i sama mišljenja koja će kasnije imati za­ datak da potčine umove jednoj stalnoj i preciznoj disciplini. za mnoge prosvećene duhove definitivno stanje. kada bi mogla vječno trajati. obrađena u glavnim crtama. moglo biti sa­ mo privremeno kao što na to ukazuje situacija duha koji prethodi i priprema konačnu odluku prema kojoj naš um stalno teži. očigledno da je jedna takva tendencija. Masa ljudi je. sve više. Da 1 >»Ni jedinka ni vrsta«. ne oklijeva da im da povjerenje u opštem rukovođe­ nju odgovarajućim operacijama. je­ dino sposobna da kasnije povezu njegove spontane napore i kod kojega. postojala težnja da se korišćenje prava ispitivanja potčini samovoljnim normama prije nego što spontani razvoj javnog razuma ustanovi postepeno odgo­ varajuće principe. od diskusija u odgovarajućim intelektualnim uslovima uz jednako poštovanje stvarne povezanosti raznih posljedica sa osnov­ nim pravilima. mora prethoditi i odrediti stvarni trijumf tih principa. S druge strane. u smislu svega toga. Makoliko ovaj veliki princip političke doktrine do sada bio i još jeste koristan. njiho­ va će neodoljiva nadmoć uticati da se. Stalno ispitivati. i čak neophodan zbog raznih suštinskih razloga. taj apsolutni karakter bio strogo prijeko potreban da bi ta dogma mogla ispuniti. ne samo što nikako ne može predstav­ ljati jedan osnovni princip. ug­ lavnom.« nisu određene da utroše svoj život u ste­ rilnom rezonovanju. a ne donositi odluke. kobna zabluda koja danas. U bilo kojem slučaju. Uzeti izuzetak za pravilo. iluzoran.potvrda jedne takve dispozicije kod svih pojedinaca mogla ostvariti definitivno savršenstvo društvenog poretka na os­ novu ideje čija je stabilnost mnogo važnija i koju je. teško uspostaviti? 1 . pravo ispitivanja vrati u svoje granice. jer njihova zako­ nita nadmoć može. čak i 'kada se odriče starih principa da bi od njih napravio nove.Nije li. Kako bi dogmatska . inače. uglavnom.« 88 89 . Jer. trenutni skepticizam. Svaki drugi način pristupanja duhovnoj reorgani­ zaciji bio bi. stanje ispitivanja bi. kod svih političkih stranaka. to znači da je. svakako. Nastavak ove knjige će mi. svakako. na osnovu prirodne iluzije jedne duge navike. ipak. da sam je već dosta jasno okarakterisao tako da ni najnepažljiviji čitaoci ne mogu biti zaprepašteni mojom opštom ocjenom revolu- cionarne dogme neograničene slobode savjesti bez čije bi pobjede ovaj Traktat očigledno bio nemoguć. i da inače. predstavlja jednu vrstu bolešljivog poremećaja koji. a mogao bi biti i opasan kada bi. osnovna diskusija koja. više puta pružiti priliku da sve više objašnjavam moju cjelokupnu misao koja se odnosi na tu značajnu temu: međutim. sa dovoljno ener­ gije. Do tada. ne bi se. intelektualna vlada već.

da mnogo ograniče taj spontani razvoj političkog zastranjivanja. moglo opstati bez određenog stepena uzajamnog povjere­ nja. od sada isključivo prepuštenih neurednom impulsu svojih različitih prirodnih stimulansa. od one koja se to­ liko prebacuje katoličanstvu. koji vuku. takav bi stav. u stvari. ali čije je cjelokupno obnav­ ljanje ubuduće nemoguće. ravnomjeran porast in­ telektualne anarhije. Dakle. najkomplikovanija i najnejasnija pitanja. nastoje. ali to se događa tek pošto su one izvršile veće ili manje štete. ti slabi uticaji. da radikalno obustavi in­ telektualnu reorganizaciju. obično da budu nesposobni da iskorijene beskorisnu pretenziju svakoga da se uvijek predstavlja kao suvereni sudi ja raznih društ­ venih teorija. prev. .j. nu­ žno. Sistemat­ ska tolerancija ne može postojati. u sumnjama sloboda u svemu lju­ bav (Prim. Kada je kritička doktrina. da će. kod kojih je ta politika ozbiljno zaustavljena zbog zastoja protenstantizma. bez sumnje.na­ stranostima čiji je prirodni slijed neiscrpan: tako da je uvijek ko­ načni ishod svih tih beskorisnih rasprava.se vra­ tim na ovakvu temu. između tih različitih članova od kojih svaki ukazuje na stalnu potrebu za velikim brojem pojmova čiji mu nastanak nije poznat i koje on prihvata . pretenziju koju svaki razuman čovjek obično osuđuje kod drugih čuvajući u manje-više jasnoj formi jedino svoju ličnu mjerodavnost. i makar bilo ograničeno na veoma mali broj pojedinaca. očigledno ograničava na postavljanje problema. tako jasno provjerenog kod najjednostavnijih slučajeva. Ni jedno udruženje. glavnih dogmi revolucio­ narne filozofije za koju se tada smatralo da je jedina moguća os­ nova društvenog poretka. bio dovoljan. bez stvarne kontrole. Ali. svaka posebno. konačno ne bi mogli povezati bez dobrovolj­ nog odricanja većine njih od apsolutnog prava individualnog ispi­ tivanja ο temama koje su iznad njihovog stvarnog dometa i čija priroda ipak zahtijeva. ostati jedini koji su prepušteni samovolji i promjenjivoj odluci duhova.) 91 1 90 . a ukla­ njaju se zato da bi ustupile mjesto novim. ο posebnim uslovima postojanja društvenog poretka svojstvenog mo­ dernoj civilizaciji. tako da ću jasno odrediti normalne granice prava ispitivanja bilo kada se radi ο onome što je zajedničko sv'm mogućim stanjima ljudskog društva. nespojiv sa stalnom slobodom koja svakome dopušta da. moglo odstupiti u odnosu na cje­ lokupnu asocijaciju ljudske vrste. ako se ima u vidu direktni utioaj neizbježnih zastranjivanja izazvanih ne­ obuzdanim ambicijama toliko nesposobnih i loše pripremljenih umo­ va. Sto će. van svake radikalne diskusije: u nastavku ove knjige ću često imati prilike da . Zadovoljiću se ovdje da. imperativnije nego u bilo kojem drugom slučaju. bez direktne težnje ka raspadu društvenog stanja zbog sve većih razilaženja pojedinih umova. ili kada se radi. što je tačno. očigledno. navodeći opšti U bitnim stvarima jedinstvo. najvažniji i najprefinjeniji pojmovi koji su zbog svoje vrhunske komplikovanosti. nije ni posto­ jala. da nestanu nakon same slobodne diskusije. normalno. suprotstavljajući se stvarnom konver­ genciji duhova koji se. Na osnovu kojeg monstruoznog izuzetka bi se od ovog osnovnog uslova čitavog društva. bez prethodnog ispunjavanja bilo kojeg racionalnog uslova. biti. ali u raznim tačkama doktrine ili discipline koje su im ostale zajedničke. svakog da­ na stavlja na beskrajnu diskusiju same temelje društva. in omnibus charitasJ Ipak ova lijepa maksima se. bilo zbog prirode. osim u pogledu mišljenja koja se smatraju indiferentnim ili sumnjivim. su. svaki na svoju stranu. svakako. makar imalo posebnu i privremenu misi­ ju. u početku francuske revolucije bila jed­ nodušno zamišljena kao osnovna. čak tamo gdje je individualna tačka gledišta najdublje odvojena od kolektivne i gdje svaki član mora da je.li će.poznato je sa koliko su strašne energije prirodni rukovodioci tog velikog pokreta pokušali da do­ biju opšte odobravanje. ne bi mogla biti uzeta kao stalna. ukratko rezimirajući prethodnu analizu. zbog ilu­ zije koja je u početku bila neizbježna. za to najmanje mjerodavnih? Jedna tako šokantna anomalija. mnogobrojne religiozne sekte od kojih se hrišćanstvo ogradilo. kada individualni ponos prestane da bude snažno stimulisan. naročito. veoma malo podoban. dakle. a nikada. ili zbog protivljenja da preduzme pravu procjenu opštih maksima ne­ ophodnih za pravo usmjeravanje svoje lične aktivnosti? Bez obzi­ ra na intelektualni razvoj koji bi se ikada mogao pretpostaviti u masi ljudi. naprotiv. društveni poredak ostati. kao i mudro zadržavanje prostog zdravog razuma do određenog stepena. naročito u SAD. ne manje opasnim. . ne mogavši tako dovesti u sum­ nju glavne uslove koji su. potrebni za njihovu racional­ nu obradu? Ove različite zablude koje se uzajamno sukobljavaju nastoje. očigledno je. milom ili silom. često mogu spriječiti smiješni zamah jedne slabe aktivnosti treba. pomenem da je već odavno zdrav politički ra­ zum visoko formul'isao tu pravu potrebu svake realne organizacije pomoću one divne aksiome katoličke crkve: In necessariis unitas. dostupni veoma malom broju umova i za koje potrebna teža i neobičnija priprema. in dubiis libertas. t. u poretku ideja koji je najnejasniji i najpuniji kapitalnih zabluda? Spekulativna inercija karakteristična za većinu duhova. obično.samo na osnovu vjerovanja drugome. kao što to dokazuje sama praksa revolucionarne politi­ ke i pored njenog apsolutnog izjašnjavanja za slobodu savjesti. njihova netr­ peljivost nije manje tiranska. ne bi u stvari. čak . obično. dakle. i intelektualnog i moralnog. pa je prema tome. Kod naroda. stvarnu i stabilnu istomišljenost. dakle. suviše nemoćne da bi pretendovale na istinsku duhovnu dominaciju. ako zanemarimo svaku aktivnu zabludu.

u pogledu najvažnijeg principa: apsolutnu potvrdu pro­ laznog oblika modernog društva. ona ni­ kada sama ne može sugerisati nijednu ideju kao pravo rješenje. očigledno je da ljudi niti su jednaki ni istovjetni među sobom. da se ona beskrajno može koristiti u novom si­ stemu. pa prema tome. moderni na­ rodi su mogli imati samo čisto privremene institucije. svakako. da se ovdje pažljivo analiziraju sve druge značajne dogme revolucionarne metafizike koje će pažljivo čitalac lako izložiti. svakako suvišno. koje su da­ jući sebi to pravo. jer da cjelokupno društvena podjela nije u početku bila sistematski osporavana. nastoji da spriječi svaku pravu reorganizaciju kada njena beskrajno pro­ dužena destruktivna aktivnost slijepo ide protiv samih osnova no­ ve društvene podjele zato što nema odgovarajuću hranu. a posebno nisu mogle steći direktno politički značaj koji mora da im je do danas nedostajao. protiv sta­ rih nejednakosti koje su. Bez sumnje. Ali. pošto su sva ograničenja proistekla. od­ govarala novom stanju civilizacije. jasno konstatovati.svojoj neizbježnoj dekadenci. sabijale. Dakle. neraz­ dvojivih od dostojanstva čovjeka. pomaže ne manje nužnu opštu dosljednost os­ novnog principa neograničene slobode savjesti koja se tako konač­ no prenosi iz intelektualnog u politički poredak. zbog svoje prirode. u svim slučajevima. iz dana u dan. da­ kle. bez obzira na svoju inferiornost. u skladu sa svojom istorijskom misijom. ta podjela se neće moći pomiriti sa to­ božnjom jednakošću koja bi. Ista filozofska ocjena ne predstavlja više teškoću u pogledu suverenosti naroda. svaki pojedinac. kada intelektualni preporod bude dovoljno napredovao. a u isto vrijeme mnogo umanjuje značaj materijalnih razlika koje su ih. makakav mogao biti princip. iako indirektna. zaštićen od svake samovolje. Primijenjena u starom sistemu. mogla. u nužnoj vezi sa principom neograničene slobode savjesti iz kojeg je. nastoji da ga radikalno sputa vodeći ka neograničenom negi­ ranju svake istinske vlasti. Nije ta nova faza revolucionarne metafizike bila samo neizbježna kao direktna obja­ va neopozive dekadence starog režima. tako što će. apsolutno nije ovdje bilo manje neophodno nego u prethodnom slučaju. pošto se na nju prestaje gledati kao na prolazni uzrok propasti starog političkog sistema. u početku. ne bi mogli imati ni ista prava u društvu. jedino je bilo moguće boriti se uspješno. po želji mijenjati i. Za svakoga onoga koji je mudro proučio pravu ljudsku prirodu. očekuje od svih drugih neprekidno i savjesno ostvarenje opštih obzira. bitno anarhički karakter i direktno se buni protiv istinskog duha svojeg početnog ustanovljenja čim se ocijeni. uostalom.koje bi bilo iluzorno kada. ova je dogma. stari rukovodeći stale­ ži bi spontano sačuvali njegovu prevagu zato što nisu mogli zami­ sliti. Dogmatska potvrda narodnog suvereniteta je. i koja je. pomoću sličnog postupka. t. Bilo bi. ali koja prenesena u koncepciju novog društvenog poretka. te­ ži. Bez te ne­ ophodne preambule. stalni progres civili­ zacije. Dok nisu dovoljno upoznali prirodu tog konačnog poretka. proklamacija najosnovnije jednakosti. kao što sam to i ja uradio. iako još nedovolj­ no procijenjena. morala proizići neposredna. sa svoje strane. a velika društvena revolucija je. koje je neminovno zajedničko svima. iz starog sistema. bez kojih je. osim. uvijek ima prirodno pravo da. srećom. morali. Ta apsolutna dogma jednakosti po­ prima. graditi uobičajeni princip univer­ zalnog morala. političku klasifikaciju ο kojoj ni mi danas nemamo nikakvu dovoljno jasnu predstavu koja bi. značiti samo nužni trijumf nejednakosti koje je 92 razvila modema civilizacija nad onima čiju je prevagu djetinjstvo društva moralo sačuvati do danas. snage određena da poslije toga postanu ele­ menti jedne nove organizacije. ako ne zbog vrlo okarakterisanog antisocijalnog ponašanja. kada se ona primijeni. na samo rušenje starog političkog sistema. u početku.cilj kojemu svako društvo mora težiti na svoj način. više izražene me­ đu različitim organizmima. za sve zdrave duhove. predstavlja jedinu progre­ sivnu namjenu te energične dogme koja. da do krajnosti razvije te suštinske različi­ tosti. u nezgodni čas. uprkos toj velikoj moralnoj obavezi koja ni­ kada direktno nije osporavana od ukidanja ropstva. vjerovatno nisu mogle postići od­ govarajući razvoj. dakle. analognoj procjeni. principe sposobne da ostvare to neophodno jedinstvo . nužno. jedina mogla dopustiti slobodno prethodno smjenjivanje raz­ nih političkih pokušaja koji će. najzad dovesti do uspostavljanja jednog is­ tinskog sistema uprave koji je. bila neop­ hodna da pripremi kasniji dolazak jednog novog ustrojstva. To je naročito jasno za dogmu jedna­ kosti. na drugačiji način. naravno. osnovnog prava. ne bi proisticalo iz osnovne slobodnp diskusije. jednakosti umova. intelektualne i moralne nejednakosti su. do sada pomagala prirodni razvoj moderne civilizacije pošto je uprav­ ljala konačnim raspadom stare društvene klasifikacije. pošto su dugo pomagale razvoj modernih društava na kraju stvarno postale nasilničke u . stvarno. nego obične fizičke nejednakosti koje toliko zabrinjavaju neuke posmatrače. Dakle. propala. prema tome. takođe. Ali takva opozicija. umjesto da nas približi nestvarnoj jednakosti. ona je.j. ali. čija će cjelina. nje­ gova nadmoćnost bila sačuvana. spo­ soban da redovno utvrđuje stalne uslove i normalni obim raznih suverenosti. u da­ našnje vrijeme. slobodnog normalnog razvijanja lične aktivnosti kada se ona usmjeri onako kako treba. pomoću izvanredno zdrave i stro­ go neophodne formule. svakako. očigledno. najvažniju i najaktivniju poslije one koju sam upravo Ispi­ tao. U dvostrukom prihvatanju tog termina. ova politička reor- 93 . naprotiv. Jer. u ime potpune političke jednakosti. Prema sasvim drugom postupku.

a u suštini. Kritička doktrina. Ali. sigurno. nije ni manje apsolutno ni manje očigledno. iako je kriza. po svojoj prirodi. u stvari. na taj način. u svoj apsolutnoj primjeni. koji su. Političkim ukidanjem sta­ re duhovne vlasti. bili samo apstraktna formulacija tog prolaznog stanja. a svaka od njih. opšti duh revolucionarne metafizike se manifestuje na suštinski analogni način kada se. zbog sličnosti "koja je svakim danom sve bliskija i potpunija. ali to dvostruko iskustvo je bilo dovoljno da se zauvjek konstatuje radikalna nemoć jedne i druge. onemogući razvoj društvene reorganizacije. učestvovati u svakodnevnom vođenju političkih debata u kojima je jedna iznosila sve suštinske ideje vlade. sistematsko negiranje svake istinske organizacije. kao i u prethodnom da revolucionarna metafizika. predstavljajući ga kao beskrajno og­ raničenog na čisto prelaznu fazu koja je već dobrim dijelom proš­ la. jedna takva koncepcija bi. slijepom i bezmjernom primjenom. Osim toga. sve dok dovoljno manifestovanje novog društvenog poretka ne otkrije na osnovu kojeg zakona razne nacije treba da se. sa toliko herojske požrtvova­ nosti. nije­ dan pravi filozof ne bi mogao danas da ne upozna kobnu anarhičnu tendenciju jedne takve metafizičke koncepcije. učinila da modema politika bude nazadni ja od srednjevjekovne. redom. metafizič­ ka politika bi nadalje. pošto je svakim pokušajem evropske koordinacije neizbježno upravljao stari sistem. pred­ stavljala. direktno teži da. skoro apsolutnu dominaciju u prvoj četvrtini vijeka koja je protekla od početka francuske revolucije. jedna za drugom. sačuvao zaista inte­ gralni položaj političkog problema. jer u sasvim drugoj hipotezi.ganizacija bi direktno zahtijevala utopijsko učešće ravnodušno pre­ ma samoj vlasti koje se mora zauvijek lišiti. očigledno je predstavljala prethodni uslov po­ litičke regeneracije. kada se ona. društvo priznaje. za koje se kraljevima toliko prigovaralo. djelimičnu i trenutnu nadmoćnost. po svojoj volji. skoro jednako. Pošto je nužnost poretka. a druga suprotne principe. apsolutni karakter bez kojeg oni ne bi. isto tako. najzad. u drugom dijelu ove polovine vijeka. u ovom slučaju. razni narodi. mijenja svoju unutraš­ nju politiku ne izlažući se ni najmanjoj zavisnosti spolja. ona bi. u tom kao i u svim drugim pogledima. imali svoj osnov­ ni cilj. U sve češćim razmacima. one su morale. u smislu društvene reorganizacije koja je uvijek uzalud preduzimana. svakako. lišena jednog od svojih osnovnih svojstava. pošto su sačuvali taj sistem u stanju najmanjeg raspadanja. neo­ pozivo apsorbuje dva suprotna mišljenja zadovoljavajući. svakoj od njih. neophodno pravo da.: da konstatujem njenu radikalnu nedosljed­ nost. a zatim reakcionarna doktrine su. bolje ne­ go svako od njih i bez ikakve nedosljednosti. Dakle. može se čak primijetiti da je odsustvo svake moći regulisanja ovdje bilo proglašeno naivni­ jim nego u bilo kojem drugom pogledu. tj. preko prenošenja božanskog prava. u tom pogledu. treba još samo da ukratko na nju primijenim logički kriterijum koji nam je omogućio da prosudimo samu za sebe reakcionarnu ili teološku doktrinu. dakle. Metafizički pojmovi nezavisnosti i nacionalnog izoli­ ranja. sjedinjujući najzad uslove poretka i uslove progresa u jedno zajedničko rješenje. to duboko začarano kolo u kojem je ljudski duh danas zatvoren u pogledu društvenih ideja i primoran ubudu­ će. u današ­ nje vrijeme. težila ka beskonačnom ponav­ ljanju. prema tome kako prirod­ ni tok događaja još više dovodi u sumnju opresivnu nemoć starog 94 95 . potvrđujući zauvijek taj odlučni duh isključive nacionalnosti. Ne može se dovoljno ocijeniti zadivljujuća energija kojom je francuska nacija najzad osvojila. da istovremeno koristi dvije nespojive doktrine koje ne bi mogle dovesti^ni do kakvog realnog rješenja. ipak ima potrebu da bude s mukom obuhvaćena zbog antagonizma druge. direktnu prepreku realnom os­ tvarenju tog velikog pokreta. u suštini svuda istovjetna. na čelu jednog takvog udru­ ženja. bes­ krajno osuđujući sve starješine na samovoljnu zavisnost od većine njihovih potčinjenih. pravilno ocjenju­ jući neospornu prolaznu dužnost ove revolucionarne dogme. kritička doktrina razmatra u međunarodnim relacijama. osnovni princip neograničene slobode savjesti je odmah morao determinisati spontano raspadanje evropskog poretka čije je očuvanje direktno predstavljalo najprirodnije priznavanje papske vlasti. pa prema tome i međusobnog neintervenisanja. na narod. Ali. bilo nestvarno. Isto tako. uprkos svom nejednakom progresu. mo­ rali su predstavljati. očekujući racionalnije kretanje. svakako. ponovo udruže. manje jasna i skrivenija. nakon svog neminovnog uticaja u smislu pripreme ko­ načne evolucije modernih društava. Ova tužna situacija koja bi. kako bi. isto je tako neosporno. obavezno pozvani da ko­ načno stvore jedno udruženje koje je i obimnije i pravilnije od onoga čiju je nepotpunu skicu nekada napravio katolički i feudal­ ni sistem. Da bi dopunio ovdje prethodnu ocjenu revolucionarne doktri­ ne. još očiglednije nego za unutrašnju politiku. na jedan čak vrlo nesavršen način. u početku. Ova si­ stematska izolacija. težila onom nakaznom za­ ključku da se politika najcivilizovanijih naroda potčini politici ma­ nje razvijenih naroda koji bi se tako našli. ne bi mogla dopustiti drugi filozofski ishod osim jednoduš­ ne prevage jedne nove doktrine koja treba da. te dvije doktrine su de­ finitivno izgubile svoju nadmoćnu aktivnost i pored nužne antipa­ tije. ga ne bi imali još ni danas. na izgled neophodna. imale vrlo izraženu. Do tada. U tom smi­ slu. Sa ovog zadnjeg aspekta. koja je. Takvo je. protivi svakoj redovnoj instituciji. trebali su biti reorganizovani u isto vrijeme što bi. u vrijeme kada su razni civilizovani narodi. sve različite intelek­ tualne potrebe društva. kada bi mogla konačno prevagnu­ ti.

od njihovih zajedničkih otpadaka. u stvari. s d Jsta muke. kao vodič u današnje društvo da bi sačuvala. danas sebi direktno predlaže najhimeričniju od svih utopija. želeći da učvrsti društvo u kontradik- 97 . ova divlja doktrina služi prirodno. nastojeći da neutralizuje jedne 96 pomoću drugih.sistema ili neizbježnost predstojeće materijalne anarhije. kod pojedinaca. prema našim velikim savremenim iskustvima. Statička politika se otvoreno izjaš­ njava za zadržavanje osnovnih temelja starog režima. moguć način. iako privremen. prikrivaju pravu prirodu društvenog sukoba ko­ ji i dalje neizbježno. pošto ovo objašnjenje koje je očigledno. zbog zaista novog pokretača između revolucionarnog i reakcionarnog duha. Očigledno je. bila je omogućena tek kada je jedna dvosmislena doktrina. ono ug­ lavnom. Slično tome. u mojim očima. isto tako duboka zabluda koja teži da prikaže bijedni prelaz koji mi danas pravimo kao nepromjenjiv model društvenog sta­ nja. I pored toga što je među-mišljenje nezakonito. nepostojano. da često loše pripremlje­ nom posmatraču. postepeno su prisiljava­ ne da jednodušno prihvate. Ali. predstavlja. jedne ili druge od dvije antagonističke filozofije. obič­ no. jer ga danas nalazi toliko patetičnih doktora koji se trude da ono predstave kao konačni tip političke filozofije. Ova očigledna prevaga koja iritira dvije aktivne škole. korupciji ili ljudskoj slabosti koje ona mora­ ju ustvari. Iako ova dva mo­ tora ne prestaju da budu jedini aktivni principi raznih političkih oscilacija. malo po malo. a sve više i više. ipak konačni rezultat njihovih suprotnih impulsa. zauzima. koje se ne može primijeniti na društvo uzeto u cjelini koje je izgleda. U isto vrijeme. a ne poučava ih. Stranke koje su se najviše protivile. da u njoj. što nisam re­ kao za revolucionarnu doktrinu u kojoj je ona bila neizbježna. U pogledu njih. Slična obrada. radikalne nedosljednosti koje smo ranije pomenuli. čak i u ličnim slu­ čajevima. Ništa bolje nego jedan takav simptom ne može ukazati na savršenu aktuelnu prikladnost filozofskih pokušaja koji treba da izbave zaista moderna društva iz te burne situacije direkt­ no stvarajući osnovne principe jedne prave političke reorganizacije. Takva je dvostruka dužnost. jednako. na jedan kako nesiguran tako i mučan ali jedino privremeno. i pored ne­ izbježne kontradikcije. nužno. ali. a njegovo formira­ nje kontradiktorno. nje­ gove formule. ta poli­ tika koja ponosno prezire utopije. Ova česta kolebanja. potrebu koja se suviše izolovano osjetila u vri­ jeme kada tako mali broj duhova realno shvata naše cjelokupno političko stanje. suviše usko i. svaku isključivu preokupaciju. formirajući se. ovdje se one neposredno nalaze u samoj strukturi tog čudnog sistema. pa prema tome i manje oprostiva. tako da ona u njoj spontano mora biti još dublja i još potpunija nego u dvije ekstremne doktrine. suvišno da se ovdje insistira na posebnoj primjeni našeg univerzalnog kriterijuma koji je baziran na razma­ tranju nedosljednosti u toj međudoktrini. koju danas vrši statička škola u velikoj finalnoj evoluciji modernih društava. bez napora dobilo prevagu koja je aktivna onoliko koliko to dopušta njen dvosmisleni karakter. u cilju punog razvoja tog neophodnog uticaja. Možda naša slabašna priro­ da zahtijeva. najkarakterističniji simp­ tom zajedničke osude kojom javni razum sve više nastoji. na neki način bez ikakve direktne koncepcije. svakako. Jednom rječju. koja se nije mogla koristiti za vrijeme carstva. koja su karakteristična za naše vrijeme. do te mjere karakteristične. osjete podstaknuti apsolutnim povjerenjem u definitivni trijumf te doktrine. dok radikal­ no sputava svoje najneminovnije uslove realne egzistencije pomo­ ću svih mogućih metodskih opreza. u stvari. svakako. kakogod bilo. ranije objašnjene. nasilnička ili povodljiva. kako bi sačuvale svoju aktivnost. neophodan materijalni poredak u ispunjavanju te velike filozofske operacije bez kojega bi opšti prelaz bio radikalno spriječen. potrebno je da se jedna takva tendencija dovede u vezu sa dubljim i opštijim razlogom koji sam upravo naveo i prihvatio da. zabranjujući zbog svoje prirode. da se vođe te škole. koja ga ipak uvijek oba­ vezuje da ih koristi spekulativno. Već četvrtinu vijeka. ubuduće neopoziv. do­ zvolila da se shvati dvostruki osnovni karakter društvenog pro­ blema čija se strane nisu do sada sva mogla istovremeno posmatrati. Bilo bi. često se pripi­ suju. ona hita da spriječi njihov redovni stvarni razvoj ometajući. treba ga istorijski okvalifikovati kao doktrinu. traje. suštinski nepromjenjivo. zbog raznih sekti koje se za njega vezuju. pa čak i za vrijeme reakcionarne reakcije koja je uslijedila. da snažno podstiču. po priro­ di jedne takve doktrine. isto tako. ali. iako je. mora da se postepeno uvuklo između re­ akcionarne i revolucionarne doktrine. cjelokupnu političku scenu kod svih naprednih na­ roda. koji pred­ stavljaju njenu jedinu logičku moć protiv reakcionarne doktrine. ono je za vrijeme snažnog uzmaha revolucionarnog duha. ta iluzija mnogo manje potrebna. Krotko i pasivno. njihovu svakodnevnu primjenu. bitno skreće u jednodušno povećanje mješovite i statičke dok­ trine čiji je opšti uspon. slične izmjene mogu biti često nehotični rezultat jednog novog položaja pogodnog da posebno podsjeti na potrebu poretka i potrebu progresa. ima nedosljednosti čiji su temelji direktno u principu. velika iako nužno prolazna. poslije svečanog prihvatanja opštih principa revolucionarne filozofije. treće mišljenje. Pravi i spontani organ tih žalosnih oscilacija. samo su stvarni rezultat njihovog osnovnog neslaganja sa sadašnjim stanjem civilizacije. duboko izmijenila jed­ na. ovu veliku uslugu je. zbog rastućeg nepovjerenja prema dvjema antagonističkim doktri­ nama. da definitivno obori apso­ lutne principe reakcionarne i revolucionarne doktrine.

njihovu zajedničku radikalnu nemoć da upravljaju društvenom reorganizacijom. ova mješovita doktrina. koja. zbog svoje prirode. afi. reakcionarne metafizike i statič­ ke metafizike. u nepristrasnim očima jedne zdrave filozo­ fije. ona na kraju dolazi do zaključka da ih primjenjuje po sporazumu.tornoj situaciji između reackionarnosti i regeneracije preko uzalud­ ne uzajamne ravnoteže između instinkta poretka i instinkta pro­ gresa. ipak mi se čini da takvu prazninu treba. tako žalosno podijeljen. sa tom otežavajućom ra­ zlikom za prve. ona nastoji da direktno produži. na osnovu nužnog. Tako se dva poslednja mišljenja. dovoljno je konstatovala. Dakle. Kada ne bi postojao razlog za pravičnost. nameće. je sve veće i. već zastrašujuće. ia­ ko revolucionarna doktrina direktno teži da prekomjernim šire­ njem. pomoću alternativno vođene doktrine u njenoj svakodnevnoj primjeni. s dru­ ge strane. da je neposredni uzrok krize. sputavaju. Bez sumnje. da se svakog dana povećavaju. Najopštija posledica te fatalne situacije. stalni razvoj opasnih poslje­ dica intelektualne anarhije. izgleda. bilo zato što prikriva svoju pravu prirodu ili zato što te­ ži da neprekidno održava dvije suprotne filozofije koje je danas. preostaje nam sa­ da da. toliko od konačno anarhične tendencije narodnih mišljenja. predstavlja. prebaciti sta­ tičkoj politici. tako da se jače manifestuje suštinska prikladnost jedne slične filozofije. na neki goto­ vo nedefinisani način održava to odsustvo principa povezivanja. Da li bismo se mogli nadati ikakvom pravom rješenju dvostrukog društvenog problema. da. isto tako kao i nji- hov protivnik direktno doprinose beskrajnom produžavanju zla či­ ji pravi tretman (liječenje) ometaju. one. slažu u tom smislu da optuže. učestvuje. posebno prvo. kako sam prethod­ no naveo. izbjegnu odgovornost. prije nego što se moglo spontano shvatiti direktno i stalno učešće revolucionarne metafizike. Tako. Bez sumnje. tako. isto tako. koja sistematski opravdava nered u ime progresa i reakciji ili ekvivalentnu statič­ nost u ime poretka? Ova osnovna analiza tri sistema ideja kojom danas počinju sve političke diskusije. ubuduće be­ skorisno pokušale da. čija je neizbježna senilnost i dovela u početku do te anarhije. koliko od štetnog neprijateljskog duha vladajuće politike. društveni prevrat potiče. olako prihvata. iz­ gleda da je stalni i neposredni uzrok. širenje intelektualne anarhije koju su odtada konstatovali svi pravi posmatrači uprkos krajnjem razmimoilaženju njihovih spekulativnih mišljenja ο njenom uzroku i na­ stanku. Bilo kako bilo. s više prava. Shvatajući osnovnu nesposobnost svake od njih da na odgova­ rajući način upravlja aktuelnim društvom. na 98 99 . svaki na svoj način. Sa raznih aspekata koje ćemo ispitati. okarakterišemo glavne društvene opasnosti koje neizbježno proizilaze iz žalosnog produžavanja jednog sličnog inte­ lektualnog stanja i koje nastoje. trebalo da potekne od njih. i pored očigledne nužnosti ranije objašnje­ ne. prvi neophodni te­ melj za oseilatornu akciju koja je karakteriše. samo pravo ispitivanja uopšte ne podrazumijeva nužno odsustvo svake čvrste i zajedničke odluke. jedna ta­ kva teorija korisno služi javnom razumu kao privremeno oruđe da spriječi opasnu apsolutnu prevagu jedne ili druge filozofije. prema osnovnom principu kritičke doktrine. Duboki nesklad koji danas postoji između opšteg kretanja vlada i osnovnog kretanja društa­ va. svakim danom sve sigurniju i sve težu koja mora da i njih opterećuje opasnim produžavanjem nereda ko­ ji bi bilo nepravedno pripisati isključivo doktrini koja. ipak je oči­ gledno da isto tako mora se i njima. razlog je to što još uvijek ne postoje principi pogodni da realizuju osnovno slaganje inteligencija. ona se izdržava od odvratnih pozajmica koje pravi od obadvije antagonističke doktri­ ne. tri sistema ideja između kojih je politički svijet danas. ranije objašnjenog uticaja. Ove dvije poslednje doktrine bi. ta anarhija neposredno . u stvari. ali i neopo­ zivih razloga. radi se ο to­ me da se. Kako nema nikakav sopstveni princip. nemoć koju najbolji duhovi. Da bismo ovdje dopunili jednu takvu prethodnu ocjenu. u pripre­ mi definitivnih puteva društvene reorganizacije. bez sumnje. njen najdirektniji i najkobniji rezultat. što bi pravilno rješenje. Ali. prvi izvor svih drugih suštinskih nereda. iz raznih. kada se zamisli kao finalna. posebno u samima njima.proizilazi iz stalnog razvoja apsolutnog prava slobodnog ispitivanja koje je dogmatski dato svim pojedincima. preko jednog zaista smješnog predloga. u stvari zabranjuje i posebno reakcionarnoj dok­ trini koja se usuđuje danas. po istom principu. dakle. što se nisam ustručavao da otvoreno pokažem. inače na izgled. koja. iz isto tako očigledne potrebe. njihovu dvostruku egzistenciju. ovaj nered neizostavno mora postojati. ukratko. Bilo je nepravedno i preuranjeno razmatrati ih ranije. koliko je to moguće. sve više osjećaju. jer tako radikalno nesposobna da nađu lijek. pretje­ rano hvali nerealno ponovno društveno uspostavljanje tih istih bes­ korisnih principa. obično. a ako primjena te dogme danas stvara takve efekte. Ovdje posebno treba racionalno rasteretiti revolucionarnu politiku od suviše isključive odgovornosti koja joj se na silu pre­ bacuje i koju ona sama. zahtijeva istovremeno korišćenje sve tri doktrine sve dok ih na istovjetan način definitivno ne apsorbuje neka nova filozofija. i od kraljeva i od naroda. iz dana u dan. pogodna da zadovolji istovremeno. da kao jedino moguće rješenje intelektualne anarhije. dok se oni ne pojave. potiče. sagleda stvarno nastavljanje jedne opšte situacije u kojoj se neizbježno takmiče. posmatrana u svojoj sopstvenoj prolaznoj misiji. pa prema tome i moralne. koja smatra da ne treba da se bavi takvim istraži­ vanjem koje ona. direktnu smetnju toj reorga­ nizaciji. različite opšte uslove aktuelnog problema.

a čije bi Masiranje bilo neupotrebljivo i beskorisno. nastoje da se umiješaju brojna politička nesla­ ganja. preko svih svojih prethodnih slučajeva. ni u kojem smislu. isto toliko izraženo na čisto statičkom i reakcionarnom pla­ nu. ništa manje inten­ zivna i pored njihove teološke istovjetnosti. nikakav značaj redosljedu tih navoda: 1° neo­ bičan ekonomski predlog da se ukine upotreba novca. pa prema tome i zbog njihovog vrlo bliskog kontakta sa svim ljudskim strastima. 3° ideja ο maksimumu dnevne zarade. što nesloga nije uopšte do sada potpunija i što još uvijek postoji. sve je manja mo­ gućnost da se zaista natjera čak i vrlo mali broj duhova da pris­ tupe političkom programu koji je pomalo izričit i u kojem nejasnoća i dvosmislenost vještačkog jezika ne pokušavaju da stvore pri­ vidnu saradnju koja ne bi mogla egzistirati. na taj način. 2° plan da se unište velike prestonice. da bi odmah poslije toga. pa prema tome da se društvo ponovo vrati. direktno preći iz potpuno katoličkog sta­ nja u slobodno revolucionarno stanje. ne pridajući uostalom. iako na istovjetan način iscrpljena na trostrukoj opštoj osnovi koju sam već analizirao. umjesto što smo iznenađeni prekomjernim razmimoilaženjem do kojeg postepeno dolazi zbog opšteg širenja te anarhične tendencije koje traje već pola vijeka. u vrijeme di­ rektnih razmjena. Ne bi li trebalo da se. Zbog njihove vrhunske komplikovanosti. jednu vrstu patološkog slučaja koji je. kod malog broja elitnih umo­ va. u tome da svaka. po­ zivajući se na svjedočenje svih dobro obaviještenih posmatrača. bez ikakvog uputstva i bez ikakvog ustezanja. zbog svoje prirode skoncentrisana. za koji sva­ ka druga situacija realno predstavlja. kao očigledna potvrda onoga što sam rekao ο neizbježna jednakom učešću tri glavne doktrine u stvaranju tog intelektualnog nereda. jer je ljudski duh tada bliži djetinjstvu. važno je da se ovdje. izazvani vrlo energičnim podsticajima da sva­ kog dana sa najvećom lakoćom. Kako ova divagatvon. po mom mišljenju. ipak nisu mogle izbjeći ne­ minovnu intelektualnu anarhiju koja je iherentna svakom produ­ ženom služenju apsolutnim pravom slobodnog ispitivanja. koje. Osim u slučajevima povođenja u kojima radikalna razmimoilaženja za trenutak mogu biti prikrivena u toku zajedničkog praćenja jedne prolazne mogućnosti dok svaki od tobožnjih saveznika. tako posebno koristio rađenje svoje eman­ cipacije da bi se slijepo prepustio beskrajnoj diskusiji religioznih mišljenja. i kod kojih je ljudski duh mo­ gao tako. obič­ no gaji tajnu nadu da će sam ispitati realizaciju. pa prema tome i najsuprotnijih od svih. zahvaljujući zdravom prirodnom razumu i intelektualnoj umjere­ nosti čovjeka. od malog bi značaja bilo da se ovdje ispi­ ta do koje mjere mora da se ovaj očigledni nered duhova pripi­ suje direktnom nagovoru ili jednom potpuno pokvarenim subzijanjem. presijecanjem rješavaju i najtemeljnija politička pitanja. dakle. u toku revolucionarnih epo­ ha. makoliko bila inferiorna njihova inte­ ligencija. kada energična duhovni autoritet ne sputava neprekidno njihov različiti razvoj. još brižljivije nego sva druga. postepeno pripremilo da uspješ­ no nastave njihovu tešku obradu. Ali ni one nacije koje su prilično srećno pripremljene. bar u tom pogledu sa­ svim očigledno. u stvari. jasnije i brže. na odgovarajući način prati direktno proučavanje. dobile mnogo jasniji karakter koji mora manje ometati konačnu reorga­ nizaciju. koje bi.koji sam upravo ukazao. Nijedna zemlja nije bolje potvrdila tu ne­ izbježnu tendenciju od Sjedinjenih američkih država gdje se hrišćanstvo rasplinulo u više stotina radikalno nesložnih sekti koje se svakog dana sve više dijele na gotovo individualna mišljenja u koja danas. u tom smislu. da uglavnom izbjegnu lažni zastoj protestan­ tizma. čije je polje. pravo normalno stanje ljudskog duha. U zemljama u kojima je to intelektualno dedompositvon raspa­ danje redovno opravdano političkom prevagom protestanizma od početka revolucionarne epohe u 16-om vijeku. nasto­ je svakog dana da iščeznu pod udarcem neke nedovoljne diskusije. jače osjeća svoju sopstvenu bijedu. svakako najnejasnijih. kao što sam to već pokazao. svakako. sva­ kako. radije divimo. udaljavanja (bes divagatvous) su bila veća nego na drugom mjestu. i bez obzira na često potpuno odsustvo odgovarajuće pri­ preme. Kako mora da su duboka pustošenja te društvene bolesti u vreme­ nu u kojem su svi pojedinci. druš­ tvena pitanja bi trebalo da ostanu. inače. inače. Neka mi. koliko i na revolucionarnom. okarakterisan kao manje-više neizbježan pa čak i neophodan. moglo bi biti korisno da se na ovom mjestu sačuva posebna uspo­ mena na neke od glavnih. isto tako antidruštvene. po­ primaju bitno individualni karakter preko bezbrojnih nijansi koje sadrži raznovrsna mješavina tri poretka pogrešnih principa. jedno za drugim. kao što sam to objasnio. Dakle. neiscrpno. nisu uopšte najteže i koje biram naročito zbog njihove naglašene aktuelnosti. realni do101 . poneka nejasna tačka povezivanja druš­ tvenih maksima u raspadanju koje se ipak povećava! Zlo je već došlo do toga da sva politička mišljenja. u 100 užem smislu. bila zamijenjenja novim nastranostima. u cilju progresa. glavni centri moderne civilizacije kao sigurna mjesta društvene korupcije. kao naročito u Francuskoj. Takvo je. Samo su zablude. da pravo kažemo. prethodno široko obrazovanje koje. bude dovoljno da nabrojim. bez razlike. tu i tamo. inače. navede da je to opšte udaljavanje aktuelnih duhova. inače. bolje podijeljeni: glavna razlika među njima sastoji se. utvrđene čak do vrlo skrom­ ne stope koja ne bi mogla da pređe. dok njihovi protivnici nisu bili. Svaka od tri stranke je u trenucima svoje naivnosti često gorko žalila vrlo intenzivno neslaganje smatrajući se poseb­ no pogođenom njime.

Neizbježni opšti ishod jedne slič­ ne hronične epidemije morao je. danas. potpuno odsustvo opštih principa. u stvari. Nikada mi takav prizor nije izgledao šokantnije nego onda kada se on može posmatrati. ima iznad sve­ ga potrebu da njegove navike stalno vodi jedinstveni pristanak in­ dividualnih volja na neprimijenjiva i opšta pravila. obično vrlo istaknute. U ža­ losnom svakodnevnom toku naših političkih borbi. kao obi­ čan narod bez ikakve racionalne pripreme. ne bi moglo sa više energije manifestovati nje­ no strahovito sadašnje širenje. nimalo ne zadržava neobični kontrast kojega bi trebalo da im pruži ta skrupulozna mudrost zbog koje su opravdano ponosni. a da nijedna aktuelna stranka ne mo­ že. ostaće uvijek prepuštene. još uvijek prevratnički a ipak veoma dogmatski izložen u naše vrijeme. bilo kod onih koji u njemu učestvuju ili kod onih koji mu se dive? Istini za volju. međutim. da bi stvarno bila sposobna da istovremeno obuhvati razne suštinske as­ pekte te teme. jedne djelimične. Jer je revolucionarna stranka. kod duhova. dakle. da izgledaju dostojni preporuke: kako bi stalni uticaj tog dvostrukog prizora. rezervisane za neke ekscentrične ili loše organizovane duho ve. u suštini neophodna. obuzetih uobičajenom kulturom neke od pozitivnih nauka. u očima javnog razuma. jednu za drugom. među sopstvenim članovi­ ma ni najmanju intelektualnu disciplinu čak i kada se. koje su se izrodile u praznu filantropiju. neke neosporne prednosti. bez sumnje. isto tako. stvarno u tom pogledu.hodak neke industrije. naravno. još češće možda. dovedeni do toga da jedni druge op­ terećuju glupošću ili pokvarenošću zbog beskorisne suprotnosti nji­ hovih društvenih principa. Osim toga. bilo zbog njihovog malog do­ meta. uspostaviti. koje. da li bi on ozbiljno mogao biti os­ poravan u odnosu na najteže teme i one koje. najmudriji i najčasniji ljudi su. ne treba vjerovati da su takve nastranosti. makoliko bila. kobna sklonost čak i najnormalnijih umova da da doz­ vole da ih često jedinstveni impuls vrlo ružne taštine odvuče do trenutne odbrane najopasnijih paradoksa. najopasnijem ko­ lebanju koje direktno nastoji da im oduzme svaku stvarnu moć protiv energičnih impulsa jednog živo podsticanog egoizma. iz očigledne nužnosti. ne objelodani? Eto što po­ sebno mora da svaki pravi moralni poredak učini nužno nespoji­ vim sa nemirnom slobodom aktuelnih duhova kada bi ona mogla opstati beskonačno. u prolazu. u klasi po­ litičkih pojmova čija bi vrlo gruba očiglednost. ne bi. i bez ikakve sofističke namjere. sada skoro potpuno. ponekad duboko sakriveni sve dok ih jed­ na precizna analiza. mnogo odlučniji. u svakoj teškoj prili­ ci. Kako bi se one dakle mogle uzdržati od toga da osu­ đuju. danas uglav­ nom. ova javna demoralizacija je osjetno zakasnila danas. Sve ove razne zablude kao i mnoge druge slične ili još izraženije ili štetnije. stroge jednakosti redov­ ne naknade među svim mogućim poslovima. Ako je jedan takav uslov ubuduće očigledan u pogledu i najmanjih naučnih pojmova. više nego neka druga. zbog same prevage revolucionarne doktrine kojoj to dvije druge doktrine obično nameću na neopravdano isključiv način. mo­ rala biti. često vrlo osjetljiva. jer ne postoji nijedna 102 institucija koja. izgleda. najteže i najvažnije te­ me koje su dostupne ljudskom razumu. Pošto je ta bolest tako do­ prla do umova koji su. a u našem svakodnevnom iskustvu ga ima i previše. u svakoj teškoj prilici. zaista prikladnih da na odgovarajući način rukovode na­ šim političkim mišljenjima. u pogledu i najmanjih pitanja prirodne fi­ lozofije. iako. Ono što najjasnije karakteriše. Dakle. 4° princip. dok su njihovi glavni motivi. opasno mudrovanje naših filantro­ pa ο ukidanju smrtne kazne u ime uzaludnog metafizičkog izjed­ načavanja najnedostojnijih zločinaca sa jednostavnim bolesnicima. 5° najzad. ne predstavlja teške i brojne poteškoće. zbog svog progresivnog karaktera. kao što su to najprovjerenije epohe često predstavljale. na direktno osjećanje. brzo spontano osloboditi čim budu najzad pronašli oruđe dostojno da na odgovarajući način vrši njihovu beskorisnu privremenu suprematiju. u tom smislu. u tom pogledu. kao što se to danas vidi. presijeku. druge pro­ lazne i obrnuto. stvar­ ne ideje javnog dobra. ništa ovdje. pogodna da utvrde. većina umova je. biti poste­ peno raspadanje. je žalosna univerzalnost te anarhične tendencije. kao što se zna. jer većina društvenih pravila određenih da postanu uobičajeni. podstaknuta istinskim ubjedjenji103 . se mogla prepustiti slijepoj i samovolj­ noj odluci nenadležne javnosti da ne izgubi svu efikasnost. kod većine ljudi. kada se ona uporedi sa lakomislenom pretpostavkom po­ moću koje se oni uopšte ne plaše da. javnog morala koji malo se oslanjajući. neosporno najdisciplinovaniji. zahtijevaju najviše jedinstva? Do njegove realizacije dovoljno ostvarene. najsuprotnije političke maksime su obično podržavane od pris­ talica koji treba. sve velike maksime javnog morala čije su mane. u stvari. isto tako. s druge strane. naj ekstravagantnija utopija uvijek nudi. uglavnom nespojivog sa bilo kojim dubokim i nepokolebljivim ujedinjenjem mogao ostavi­ ti da se duže održava prava politička moralnost. mogu održati i »za« i »protiv« u skoro svim taökama na vrlo vjerodostojan način. pravi pojam javnog dobra. bilo. trebalo da spriječi svaku osnovnu iluziju. Neiz­ bježno usklađivanje umova pretpostavlja. nastaju svakog dana iz istog opšteg razloga kao i naj­ bolje razrađena mišljenja i najprikladnija da se korisno takmiče za društvenu reorganizaciju. prethodno dobro­ voljno i motivisano odricanje najvećeg broja među njima od nji­ hovog suverenog prava ispitivanja kojeg će se oni bez sumnje. Takva je očigledno složena priroda društvenih pitanja da se u njoj. zbog strasti koja ih obuzima. osjeća najviše kompromitovana sličnim lutanjima. bez sum­ nje suviše isključivo preokupirana.

neophodno potčinjavanje strasti razumu. doprinosi spontanoj poplavi političke demoralizacije gotovo isto onoliko koliko obadvije njene protivnice. a ubuduće treba sve više i da budu direktno kompromitovani ra­ zornim diskusijama u kojima ne vladaju pravi principi i. principe čija neosporna aktuelna nemoć nikada nije bila više izražena nego u ovom slučaju. na­ protiv. posebno. Ali ipak. koje nas­ toje da dovedu u pitanje i najmanje ideje ο dužnosti bez ikakvog mogućeg rješenja. sistematsku dominaciju strasti. vjerovatno ponosili svojom sopstvenom proždrljivošću. težiti da se bespovratno rasprši. stalno ublažavanje naših običaja na osnovu za­ jedničkog intelektualnog razvoja zbog veće familijarnosti. samo najopasniju anar­ hiju 1 Čak smo uočili najopštiji i najprostiji princip jednostavnog individualnog morala. kao što sam upravo 104 objasnio. u stvari. bilo sa aspekta polnih odnosa. u što nema sumnje. zbog svoje prirode. neobično pomirenje najrazuzdanije anar­ hije sa najnedostojnijim despotizmom. domaćem mora­ lu. do danas uglavnom sa­ krivene. Sa bilo kojeg aspekta gledano. malo po malo. pa čak i sa revolucionarnom. svakako. tako da ta filozofija sa­ da. prema jednodušnom podsticaju. Osim toga. Od sa­ mog poče'tka razvoja revolucionarnog stanja ova se akcija. Ma­ da su ta ubjeđenja. Ipak je došlo vrijeme kada te neizbježne zablude. čija im spontana aktivnost uopšte nije izgledala. zadržati. racionalno potvrđe­ nom putem pozitivnog proučavanja ljudske prirode. u početku. 105 1 . primijetiti da su se. isto tako. a kritička doktrina tako iz­ gubila svoj glavni autoritet. podnijeti bez tako sigurnih opasnosti. Uzalud se reakcionarna škola još uvijek trudi da prebaci is­ ključivo na revolucionarnu školu opštu odgovornost za taj novi po­ redak razmimoilaženja za koji je ona sama isto toliko kriva zbog svoje slijepe i iracionalne upornosti da pretjerano hvali. morala spontano nastaviti. ne zadržavajući se na opštem iskustvu. kao jedine intelektualne temelje društvenosti. akcija raspada­ nja neposredno prijeti. odtada imaju suviše malo prave energije da bi dovoljno nadoknadila razornu akciju koja je svojstvena revolucionarnoj metafizici. pri­ rodno osjećanje govori ο tome. otvorenu bujicu individualnih analiza. nasleđu i braku. Dakle. počinju jasno da razvijaju svoju opasnu aktivnost. pored toga. morali manifestovati mnogo kasnije i sa vrlo slabim intenzitetom u odnosu na domaći ili lični moral čija uobičajena pravila koja se lakše manifestuju. u isto vrijeme dubokim i aktivnim koja su. kao što sam prethodno objasnio. da je vještački razviju stalnom primjenom najenergičnijih stimulansa. morali su biti snažna protiv-teža. razvijala u toku neza­ boravne faze iluzije. otkako je jedna takva početna iluzija morala. morala su i ubjeđenja koja su bila ve­ zana za nju. pa čak i suzbiti indi­ vidualni egoizam. Ali. slabiti. snažnije nego javne relacije. privatni moral je mogao.ma. stvarno. naročito zbog njihovog. opasna po moral u užem smislu. kao direktno određena da reorganizuje moderna društva. U najčešćim slučajevima. biti stvarno direktno i neprekidno napadnut tek poslije skoro potpunog raspada javnog morala. dovoljno ohrabrena jedno­ stavnim filozofskim rušenjem barijera. usredsređeni na politički život u užem smislu. Te razne spekulativne zablude su već dovoljno prodrle u društveni život da bi danas bilo prepušteno volji svakoga da se ponosi svo­ jim čak najporemećenijim i najnimalnijim strastima: kada bi jed­ na takva raskalašenost mogla opstati. u današnje vrijeme je potpuno napadnuta u svojoj neophodnoj dvostrukoj osnovi. mogu. do tada određenih da nas­ tave njen nagli uspon. Privatni moral. u svojim uzalud­ nim planovima regeneracije ili pak opšte dominacije. sa sve većim intenzitetom. u tom pogledu. Porodica koja je u najnemirnijim fazama revo­ lucionarne oluje bila. ranije okarakterisane. pa čak i ličnom koji je prvi neophodni temelj svih drugih. jasno je da su elementi potrebni za svaku društvenost. pažljivom posmatraču. pokušali. inače. oglasila preko teške povrede institucije braka koju bi mogućnost razvoda duboko izmijenila u svim pro­ testantskim zemljama da javna pristojnost i zdrav individualni ra­ zum nisu mnogo ublažili opasni uticaj teološko-metafizičkih zastra­ njivanja. čak i kada se radi ο njenim sopstvenim pristalicama. ovi uticaji. Jer ako su teološke koncepcije stvarno morale stvoriti u budućnosti kao Posebno smo uočili kako jedna efemerna sekta. da pravo kažemo. u kojoj je revolucionar­ na metafizika bila trenutno zamišljena. do određene mjere. ako se izuzmu neki po­ vršni napadi. jedan takav prethodni slučaj dovoljno realizovan. jer su vjerovali da treba. srećom zavisi mnogo više od drugih opštih uslova nego od ukorijenjenih mišljenja. postepeno pobolj­ šavanje uslova poslije stalnog progresa ljudske industrije. razmatrajućim uticajima. nudi. svakim da­ nom sve tješnjeg i neizbježnog miješanja sa statičkom politikom. bez obzira na nji­ hov cilj. energičnim podsticajem te doktrine ostvarena su najdivnija društvena žrtvovanja koja mogu služiti na čast savremenoj istoriji i pored svih reakcionarnih i statičkih prebaciva­ nja. sanjajući reorganizaciju u svom krajnjem mediokritetstvu umjele da razviju. godina ili uslova. na kraju. kao i pravedniji osjećaj prema raznim umjetnostima. bez sumnje. od strane bezum­ nih sekti koje su. Ta osobina se. Danas kada je. uglavnom. u stvari. tokom ne­ koliko godina. poštovana. kroz takmičenje zabluda koje se do tada smatralo nemogućim. ona. naročito kod omladine ma­ nje zaboravljena i manje neplodna još danas od omladine koju za­ jednički inspirišu dvije druge doktrine. ko­ ji se direktno osporava od strane drugih tobožnjih obnovitelja ko­ ji su. Treba. ipak. da uspostave kao osnovnu dogmu svog oporavljenog mo­ rala. nezasitni stomaci bi se.

u što nema sumnje. u današnje vrijeme je potpuno napadnuta u svojoj neophodnoj dvostrukoj osnovi. jasno je da su elementi potrebni za svaku društvenost. Ma­ da su ta ubjeđenja.se do tada smatralo nemogućim. ako se izuzmu neki po­ vršni napadi. pri­ rodno osjećanje govori ο tome. svakim da­ nom sve tješnjeg i neizbježnog miješanja sa statičkom politikom. bilo sa aspekta polnih odnosa. pa čak i ličnom koji je prvi neophodni temelj svih drugih. da uspostave kao osnovnu dogmu svog oporavljenog mo­ rala. Ipak je došlo vrijeme kada te neizbježne zablude. isto tako. Ali ipak. morali manifestovati mnogo kasnije i sa vrlo slabim intenzitetom u odnosu na domaći ili lični moral čija uobičajena pravila koja se lakše manifestuju. čija im spontana aktivnost uopšte nije izgledala. pa čak i suzbiti indi­ vidualni egoizam. jedan takav prethodni slučaj dovoljno realizovan. tokom ne­ koliko godina. energičnim podsticajem te doktrine ostvarena su najdivnija društvena žrtvovanja koja mogu služiti na čast savremenoj istoriji i pored svih reakcionarnih i statičkih prebaciva­ nja. počinju jasno da razvijaju svoju opasnu aktivnost. do određene mjere. Danas kada je. nudi. razmatrajućim uticajima. malo po malo. sa sve većim intenzitetom. poštovana. prema jednodušnom podsticaju. u tom pogledu. pored toga. kao što sam upravo 104 objasnio. Ali. kao što sam prethodno objasnio. naročito zbog njihovog. U najčešćim slučajevima. razvijala u toku neza­ boravne faze iluzije. morali su biti snažna protiv-teža. ona. 105 1 . podnijeti bez tako sigurnih opasnosti. racionalno potvrđe­ nom putem pozitivnog proučavanja ljudske prirode. Sa bilo kojeg aspekta gledano. Te razne spekulativne zablude su već dovoljno prodrle u društveni život da bi danas bilo prepušteno volji svakoga da se ponosi svo­ jim čak najporemećenijim i najnimalnijim strastima: kada bi jed­ na takva raskalašenost mogla opstati. do danas uglavnom sa­ krivene. Treba. stvarno. principe čija neosporna aktuelna nemoć nikada nije bila više izražena nego u ovom slučaju. postepeno pobolj­ šavanje uslova poslije stalnog progresa ljudske industrije. Uzalud se reakcionarna škola još uvijek trudi da prebaci is­ ključivo na revolucionarnu školu opštu odgovornost za taj novi po­ redak razmimoilaženja za koji je ona sama isto toliko kriva zbog svoje slijepe i iracionalne upornosti da pretjerano hvali. težiti da se bespovratno rasprši. da pravo kažemo. otkako je jedna takva početna iluzija morala. bez sumnje. pokušali. a kritička doktrina tako iz­ gubila svoj glavni autoritet. zbog svoje prirode. Osim toga. biti stvarno direktno i neprekidno napadnut tek poslije skoro potpunog raspada javnog morala. u svojim uzalud­ nim planovima regeineracije ili pak opšte dominacije. u isto vrijeme dubokim i aktivnim koja su. ipak. do tada određenih da nas­ tave njen nagli uspon. doprinosi spontanoj poplavi političke demoralizacije gotovo isto onoliko koliko obadvije njene protivnice. odtada imaju suviše malo prave energije da bi dovoljno nadoknadila razornu akciju koja je svojstvena revolucionarnoj metafizici. uglavnom. Dakle. posebno. u početku. dovoljno ohrabrena jedno­ stavnim filozofskim rušenjem barijera. kao i pravedniji osjećaj prema raznim umjetnostima. od strane bezum­ nih sekti koje su. domaćem mora­ lu. oglasila preko teške povrede institucije braka koju bi mogućnost razvoda duboko izmijenila u svim pro­ testantskim zemljama da javna pristojnost i zdrav individualni ra­ zum nisu mnogo ublažili opasni uticaj teološko-metafizičkih zastra­ njivanja. stalno ublažavanje naših običaja na osnovu za­ jedničkog intelektualnog razvoja zbog veće familijarnosti. Jer ako su teološke koncepcije stvarno morale stvoriti u budućnosti kao Posebno smo uočili kako jedna efemerna sekta. neobično pomirenje najrazuzđanije anar­ hije sa najnedostojnijim despotizmom. ovi uticaji. u kojoj je revolucionar­ na metafizika bila trenutno zamišljena. ko­ ji se direktno osporava od strane drugih tobožnjih obnovitelja ko­ ji su. Od sa­ mog početka razvoja revolucionarnog stanja ova se akcija. a ubuduće treba sve više i da budu direktno kompromitovani ra­ zornim diskusijama u kojima ne vladaju pravi principi i. u stvari. sistematsku dominaciju strasti. mogu. pa čak i sa revolucionarnom. naročito kod omladine ma­ nje zaboravljena i manje neplodna još danas od omladine koju za­ jednički inspirišu dvije druge doktrine. nasleđu i braku.ma. svakako. primijetiti da su se. sanjajući reorganizaciju u svom krajnjem mediokritetstvu umjele da razviju. neophodno potčinjavanje strasti razumu. kao jedine intelektualne temelje društvenosti. vjerovatno ponosili svojom sopstvenom proždrljivošću. jer su vjerovali da treba. kao direktno određena da reorganizuje moderna društva. godina ili uslova. Privatni moral. otvorenu bujicu individualnih analiza. slabiti. ranije okarakterisane. na­ protiv. Ta osobina se. morala spontano nastaviti. nezasitni stomaci bi se. čak i kada se radi ο njenim sopstvenim pristalicama. usredsređeni na politički život u užem smislu. opasna po moral u užem smislu. zadržati. morala su i ubjeđenja koja su bila ve­ zana za nju. bez obzira na nji­ hov cilj. tako da ta filozofija sa­ da. na kraju. akcija raspada­ nja neposredno prijeti. koje nas­ toje da dovedu u pitanje i najmanje ideje ο dužnosti bez ikakvog mogućeg rješenja. samo najopasniju anar­ hiju 1 Čak smo uočili najopštiji i najprostiji princip jednostavnog individualnog morala. da je vještački razviju stalnom primjenom najenergičnijih stimulansa. ne zadržavajući se na opštem iskustvu. snažnije nego javne relacije. inače. privatni moral je mogao. kroz takmičenje zabluda koje . Porodica koja je u najnemirnijim fazama revo­ lucionarne oluje bila. pažljivom posmatraču. u stvari. srećom zavisi mnogo više od drugih opštih uslova nego od ukorijenjenih mišljenja.

koje sa­ da intelektualna anarhija nanosi. ne može se ni sa­ kriti da njena opasna energija djelimično počiva na njenoj poseb­ noj tendenciji da spontano i stalno razvija ova osjećanja mržnje i čak ljubomore prema svakoj društvenoj superiornosti čiji upad. neobuz­ danu bujicu čak i najmanje društvenih strasti u ime opšte anar­ hije umova. u aktuelnom društvenom životu. posebno treba napomenuti. neizbježno kod njih izaziva opštu antipatiju prema svakoj drugoj školi čiju stvarnu zaslugu ne bi mogli priznati bez posljedica: jedino bi istinski racionalna i potpuna doktrina mogla. s druge stra­ ne. ne zadovoljavaju više nego odgovarajuće ideje. U svakom slučaju. Uostalom. bilo tako što su kod onih koji im ostaju vrlo malo vjerni. uske koliko i iracionalne. lišeni svake unutraš­ nje i direktne moći. kada je riječ ο tome. uglavnom absorbuje kod najnapredni­ jih naroda. sve manje i manje spojiva s istinskim ubjeđenjima kod svakog malo obrazovanog uma direktno nastoji da. . iako prilično nesavršeno povezuje svoje pristalice. na razne načine. Isto ta­ ko. a naročito reakcionarnoj. Ali osim toga. svaka doktrina. ne proiziđe nikakvo nad­ metanje koje bi bilo korisno za društvo? Tako. isto tako. raznih opštih elemenata koji je sačinjavaju. nezavisno od neobuzdane oholosti tako izazvane. Zar među malo obrazovnim umovima svakodnevno iskustvo ne pokazuje. ti principi. Najzad. propisane statičkoj. poslužili kao tačke oslonca moralnom poretku. isto je tako očigledno da kod prostog naroda. teška briga za sopstveno očuvanje. inače. zašto su. isuviše nejasni da bi imali bilo kakvo veliko praktično dejstvo u stalno aktivnoj intervenciji svešteničkog autoriteta kojeg. nepromjenjive temelje opšteg morala. isto onoli­ ko strogo koliko samoj revolucionarnoj filozofiji koju. čuvajući svoju slobodnu originalnost. Revolucionarna politika tako crpi. bez sumnje. u stvari. bez sumnje. očigledno raz­ vije te dispozicije do servilnosti i hipokrizije za koje nam je nje107 . ne sastoji. istini za volju. već odavno se mogla konstatovati nužna ispravnost jed­ nog analognog posmatranja u pogledu sličnih zabluda čisto protestanskog porijekla. onda one danas izgubile svaku stvarnu moć protiv sličnih raskalašenosti? Zar podržavanje religioznih principa. a revolucionar­ na doktrina više nego bilo koja druga. posebno kod većine onih koji ih čuvaju s određenom ener­ gijom. kao determinanta aktiv­ nih ubjeđenja. di­ rektno suprotne prirodi problema čak i kada se radi ο suviše is­ ključivoj stvari koju ona. razvile te raznovrsne dok­ trine. žestoko ogor­ čene na cjelokupnu stvarno pozitivnu filozofiju koja je jedina stvar­ no sposobna da suzbije prirodni zamah njihovih zastranjivanja. mada često pretjeranog. prije svega beskorisnim i mučnim prevarama. poslije zrelog is­ pitivanja. efekti su se. bilo tako što se protive njegovoj izgradnji na čvršćim te­ meljima kod sve brojnijih duhova kojima ova vjerovanja ne mogu više vladati. da neumjesnim kažnjavanjem kompromituje sla­ bi ugled koji sebi još čuva. tako da se ne usu­ đuje više. u tome da inspiriše. dovoljno je potvrdilo osnovnu analizu. ranije objašnjenu. ubuduće ne bi bilo duboko začarano kolo? Zar ukupna društvena moć nužno ne manifestuje svoju opštu efikasnost kroz nepobitni prethod­ ni dokaz svog sopstvenog uzdizanja? Nijedna stvarno osnovna duž­ nost ne bi mogla sada pripadati uvjerenjima koja sama nisu mog­ la odoljeti opštem razvoju ljudskog razuma čija zrelost neće. podstaći kasnije pravednija i pomirljivija rješenja. posebno prati. ubuduće. da u jednom ili drugom vidu suprot­ stave bilo kakvu energičnu kočnicu stalnom razvoju individualnog egoizma koji se danas sve više usuđuje da direktno traži. osim toga. od morala većine emancipovanih duho­ va? Žar se glavna praktična tendencija religioznih vjerovanja. obično. slobodan ili uzdržan. Ovdje već možemo smatrati da je dovoljno dokazano da nijedna postojeća politička doktrina ne sadrži mogu­ će rješenje velike krize modernih društava. indi­ rektne ili čak direktne. tu. da ako. sve više nastoje. daleko od toga da mogu stvoriti realni temelj za moral u užem smislu. obično samu optužuju. ovdje je više nego očigledno da su sve raznovrsne aktuelne doktrine. instinktivnu i nesavladivu mržnju prema svima onima koji su ih se oslobodili. predstavlja jednu vrstu hroničnog stanja bi­ jesa. da postanu dvostruko štetni za njega. Ovako kratko ispitivanje glavnih karakterističnih crta naše društvene situacije. na kraju obnoviti opresivne prepreke koje su zauvijek uništile njegovu mladost. očigledno je da osjećanja koja su. čak i kod izvanrednih naravi kod kojih ono mnogo otežava već vrlo opasan iracionalni uticaj jedne suvišne i isključivo kritičke dispozicije duha. koji može da prenese na individualnu aktivnost: ipak. da bi oni najzad mogli. važno je primijetiti. za privatni moral kao i za javni. nažalost. dubokih iako djelimičnih. da obavezno preovladaju intelektualne dispozicije. da su vatreni obnovitelji religioznih teorija u današnje vrijeme smatrali da su razne prethodno pomenute zablude.i u prošlosti.. a da iz toga. jedan za drugim. reakcionarna politika. tim povodom. glavne štete. vrlo karakterističnog za naše vrijeme. sada smo priznali da svaka od njih utiče na svojstveni način. uprkos svojim uzaludnim moralnim pretenzijama. bilo koja od tih političkih doktrina. Prije svega. po svojoj prirodi. naj­ češće. vrlo izražen antidrustVeni uticaj. treba da budu. iz raznih razloga gotovo jednako ne106 sposobne. svaka od njih nastoji da moralno izvrši. svoju glavnu moralnu snagu iz vrlo zakonitog razvoja. pokazali u punom skladu sa onim što su uzro­ ci trebali predvidjeti. domaći ili lični. jedan za drugim. naravno. Religiozna vjerovanja danas. da uobičajeni moral ljudi koji su ostali dovoljno religiozni nije nimalo viši danas i po­ red intelektualne anarhije. može razviti kod obrazo­ vanih duša stvarno plemenita osjećanja raznih priroda.

isto je tako neosporno da. vrlo uticajne u današnje vrijeme. cjelokupnom reorganizacijom raz­ ličitih ranijih poredaka ljudskih koncepcija koje su nekada tako dugo opstajale. one jednako nastoje da skrenu društvo sa pravih puteva konačne reorganizacije. pa čak i vodeći ali iracionalni i posebno loše pripremljeni. vrši. da­ nas u jednu vrstu filozofskog očaja vezanog za društvenu buduć­ nost koju je. zbog suviše isključivog posmatranja jednog takvog spektakla. preko eksperimenata i racionalne analize. neumitna sudbina. prije toga preporoda. S druge strane. brzo vukla bilo prema mračnom i neopozivom despotizmu. prema jas­ noj i neminovnoj anarhiji ili pak prema tužnom periodičnom smje­ njivanju jednog i drugog stanja. nikada iz njega ne izađu. na koji način bi trebalo da. sve tri knjige ove Rasprave su nam jas­ no dokazale. kroz strahovito takmičenje u raznim pravcima. na kraju uopšte ne dopre neminovno do te posljednje pri­ rodne dopune njenog osnovnog domena? Dakle. drugi nastoje da kobnom. jedna filozofija koja. postane obavezno jednim na­ glim i čudnim prevratom. ponekad bili dovedeni. što je nužni i konačni rezultat svih njenih ranijih evolucija raznih vrs­ ta. takmiče da razviju anarhiju. u pogledu samih društve­ nih pojmova ako se ona može na njih odgovarajući način primije­ niti? Iz kojeg razloga bi. nastoje da im vještački omoguće strahoviti us­ pon. Ne treba se mnogo čuditi što su plemeniti duhovi. bilo. ili nam jedi­ no preostaje da se priklonimo pozitivnoj filozofiji pošto je ljudski duh uzaludno iscrpio. sa od­ govarajućom efikasnošću. takođe. a naročito u toku tri poslednja vijeka.na prolazna vladavina dala mnogo sjajnih dokaza. taj neophodni prethodni izlet u uobičaje­ ni dornen politike u užem smislu. Ako se one. pošto su teološka i metafizič­ ka filozofija jedine do sada slobodno preduzele političku reorgani­ zaciju modernih društava tako što su na osnovu svih prethodnih objašnjenja. prema mišljenju tog doba. uzastopno rukovodila na jednoglasno konačno za­ dovoljstvo intelektualnog svijeta. u cilju dopune ovog uvoda. sa puno očiglednosti stvoriti kod svakog pažljivog i dobro raspoloženog čitao­ ca. svakako. utješno ubjeđenje da. na instinkte egoizma i korupcije. odugovlače bolnu društvenu situaciju najcivilizovanijih naroda stalno je otežavajući. zbog svoje prirode. u potpunosti konstatovale njihovu duboku iznemoglost koja je nužna kada se radi ο takvoj namjeri. da se. očigledno spon­ tano. razumno shvaćene. što je isuviše ekstravagantna utopija da bi zaslužila ikakvu diskusiju. usuđujući se da im prikazuju proletere kao divljake sprem­ ne da ih pokore. i koje su. u onom potpuno istom stanju koje se danas sažalijeva s punim pravom u odnosu na društvene ideje. proizilazi. ubuduće budu. nije ni anarhična ni reakcionarna u pogledu astronomskih. za trenutak da zanemarim da bih izvršio. legi­ timno nastaviti u njihovom društvenom stanju. na najpotpuniji i najodlučniji način da je ta pozitiv­ na filozofija u svojoj postepenoj evoluciji. neke i do nedavno. jedno ili drugo. bile osuđene da. fizičkih. opasna kako u mo­ ralnom tako i u intelektualnom pogledu: i iz jednog i iz drugog razloga. što bi bilo apsurdno da se pomisli. kroz veliki broj pokušaja. sve aktuelne stranke nastoje da. sve druge intelek­ tualne puteve. Dak­ le. 108 i pored prepreka koje predstavlja njihovo aktuelno rasipanje. iz velikog prethodnog dokazivanja. obuhvatala sve manje komplikovane katego­ rije uključujući i onu kojoj se zbog toga direktno prigovara? Ili. ovdje nasluti kakav tre­ ba obavezno da bude intelektualni karakter ove spasonosne filo­ zofije čiji će dogmatski razvoj zatim biti posebno izložen. treba da iza­ zove iste takve strahove i usmjeri pretežnu pažnju na pokret ras­ padanja koji se u tome. mada neizbježnom reakcijom bez razmišljanja podstaknu mase protiv svo­ jih istinskih prirodnih vođa bez čije neophodne saradnje oni ni­ kako ne bi mogli ostvariti osnovna poboljšanja koja moraju. što sam upravo objasnio u ovom drugom uvodu. da li bi bilo moguće da pozitivna metoda u svom neizbježno stalnom razvoju. umjesto da kod vladajućih klasa obuzdavaju egoističke i separatističke tendencije. u isto vrijeme. ova posljednja kategorija ide­ ja mogla biti racionalno izuzeta iz jedne takve primjene koja je postepeno. Zato je dovoljno da sada zauvijek vrati duh čitaoca na opštu tačku gledišta koja karakteriše ovu Raspravu i koju sam morao. mnogo bolje uočava nego pokret regeneracije. na jedan poseban način. očigledno slijedi da: ili nema nikakvog rje­ šenja za problem. isto tako. osim ukoliko se ne stvori četvrti osnovni tip filo­ zofije. preko suprotnog napredovanja čija je realnost isto tako neopoziva. do sada. elita ljudske vrste dolazi danas. Malo produbljena analiza sadaš­ nje epohe i njenih neposrednih prethodnika. U tom trenutku se radi samo ο tome. do direktnog stvaranja društvenog poretka koji je najbolje pri­ lagođen njenoj prirodi. čini mi se. da će proučavanje ove knjige. Jedini. uostalom. pod samo jednim neophodnim uslovom da raniji elementi jedne takve definitivne organizacije. nužno. isključivo čuva­ jući svoj lični politički interes. ovaj prvi navod. ako im se činilo. Nadam se. Jer. posmatrane s mo­ ralne strane. one zajedno idu ka razdoru. Najzad. Uzaludna opozicija na­ ših raznih političkih škola je dakle. neo­ pozivo sakupljeni u jedan opšti sistem pomoću političke filozofije zaista dostojne te osnovne misije. Dakle. prigovarajući di- 109 . u stvari. pored prećutne sankcije koju njena doktrina neutraliza­ cije obavezno pripisuje istovremenim nedostacima dvije ekstremne doktrine. Na taj način dak­ le. koliko užasan toli­ ko neizbježan uticaj mora. direktno apelovati kroz svoju stalnu primjenu. statička politika. posebno. hemijski pa čak i bioloških pojmova. Takvi prethodni zaključci prvo moraju izazvati veoma mučnu zabrinutost za stvarni ishod koji se u sličnoj situaciji može naći.

biti ospore­ na. opšti uzrok političkih progresa sa prak­ tične i najšire tačke gledišta. samovolja neće moći da se stvar­ no isključi iz raznih društvenih pravila. uglavnom preuranjena sve dok njen istinski opšti duh ne bude mogao biti dovoljno okarakterisan. za dugo. sastojati samo u racio­ nalnom potčinjavanju samoj nadmoći osnovnih zakona prirode ko­ ja je konstatovana na odgovarajući način i zaštićena od svakog sa­ movoljnog ličnog naređenja. koja se stalno povećava u odnosu na sva­ ki drugi način tretiranja tih pitanja. inače. konačnu namjenu jedne takve filozofske operacije Sama ideja progresa koja je stvarno svojstvena revolucionar­ noj politici. njenu vezu sa dvostrukom osnovnom potrebom naše epohe. a posebno u ovom slučaju. prava sloboda se može.rektnim zaključcima koji su već obrazloženi u razgovoru ο opštem filozofskom učinku sve tri prethodne knjige. da bi pokazale da je pozitivna filozofija dopunjena na odgovarajući način. bila jedino oruđe u tom dijelu društvenog problema. ne bi moglo nikako. očigledno opasnu. nje­ na stvarna superiornost. i pored svih konstitucijskih površnosti. Njeno se cje­ lokupno rješenje. kako javni razum. namjeravamo svakog dana pokoravati. na izgled. uglavnom. preko izmišljotine koja ne mo­ že da mijenja njihovu prirodu. po tom pitanju. jedina sposobna da stvarno rukovodi danas konačnom reor­ ganizacijom modernih društava. kako bih jače istakao na ovom mjestu.j. čini mi se. sve više će se spontano manifestovati pred pažljivim čitaocem ne zahtijevajući gotovo nikada nikakvo formalno upoređivanje. koje su. svakako. nekoliko poslednjih prethodnih razmatranja. Razmatrajući. smatram da u ovom momentu treba da pokažem na direktan ali jednostavno uopšten način. sve druge igre. Ipak. osim ako se tim imenom ne žele dekorisati nade. u suštini. ne bismo mogli da ne upoznamo moć­ na sredstva. ne bi iz toga izvukao nikakvo nepovoljno uopštavanje protiv metode koja je jedina sposobna da radi. inače. ukratko iznijeti. u najčudniju nedosljednost. biti neopho­ dan. Oni koji su. Kako se pozitivna politika bude postepeno razvijala tokom ove knjige. koristeći i dalje isti onaj metod koji su sami osuđivali. u današnje vrijeme. karakterističan za nju. pomene ugušivanje raznih otpora. Bez obzira na duboko ubjeđenje koje me vezuje za moj način ispunjavanja tog velikog filozofskog zadatka. Svaka direktna i posebna paralela ove nove političke filozo­ fije sa aktuelnim društvenim teorijama. to isto planira oponašajući je. bila bi ovdje. Dakle. najviše okarakterisali' to beskorisno rješenje kao anarhično. prije ili kasnije. upali su. ako i dalje nastavimo da privremeno odbacujemo svaku naučnu ocjenu u užem smislu i os­ tanemo i dalje na čisto političkom stanovištu koje jedino odgova­ ra tom uvodu. Dok se političke pojave ne budu vezale. bez obzira na njihov sastav. prije negc što za­ vršim ovaj dug uvod. stimulišući danas već suviše prirodnu tendenciju ka opštem ukidanju klasa. tako često iracionalne i poremećene. na intelektualnom spa­ šavanju društva i kako bi se ograničio samo na to da određuje naj­ sretnijim sljedbenicima najefikasnije eksperimente u istom prav­ cu. do sada. čak i kada bi takav pokušaj konačno bio osuđen. Metafizička politika je uzalud pokuša­ vala da opravda svoje carstvo ukrašavajući imenom zakona svakak110 ve odluke. misle ο toj velikoj temi današ­ nji doktori. razvijajući prekomjerne želje koje se ne mogu baš sve zadovoljiti. znači puno i stalno širenje slobode. koji mi se činio već dovoljno neosporiv. koje bez prestanka drže komični mamac te vrste igre uspona koja je isto tako varlji­ va kao i. Pošto je ma- 111 . više pozitivis­ tičkim terminima rečeno. od stvar­ nog načina realizacije koju ću isprobati u ovoj knjizi. ono što stvara negativan pojam kada se. za ne­ promjenjive prirodne zakone i dok se i dalje budu vezivale za raz­ ne volje. suverenih skupšti­ na. postepeni razvoj ljudske sposobnosti. t. veoma mi je stalo do toga da pažljivo unaprijed izdvojim taj glavni princip. Ali sav taj metafizički kult ustav­ nih antiteta ne bi mogao danas stvarno prikriti duboko samovolj­ nu tendenciju karakterističnu za svaku filozofiju koja nije pozitiv­ na. bilo božanske ili ljudske. mogla je da ga sagleda samo sa buntovničke tačke gledišta. čak i u tom ograničenom slučaju. koja nova politička filo­ zofija postepeno mora pružiti za osnovno. podlim predlogom da se direkt­ no uništi svako stvarno vlasništvo. ukoliko nisam promašio svoj cilj. jasno je da politička i naučna analiza direktno nadmeću sa neospornom spontanošću. poboljšanje društvenog položaja podčinjenih klasa koji. kao i sve druge. Jer. svodi na to da se teškoća ukloni na taj način što će se vještaćki napraviti manji ili veći izlaz za najak­ tivnije narodne ambicije. predstavljaju — najveću poteškoću savremene politike. prema tome. bez sumnje. u tom smislu. rasterećuje sadašnjost samo tako što se mnogo opterećuje buduć­ nost stvaranjem novih snažnih prepreka svakoj istinskoj društve­ noj reorganizaciji. kao da je ova apsurdna utopi­ ja mogla da donese bilo kakav trajni lijek za boljku. Isto je tako neosporno da se. Ali taj iracionalni put. zamišlje­ ne kao vjerni izraz narodne volje. U svim vrstama. odluke. inače. neophodna mada indirektne. varljive za većinu pojedinaca. uglavnom. sloboda će ostati na silu iluzorna i pri­ vremena bez obzira na volju kojoj se. nužna su­ periornost pozitivne politike ne bi mogla. i statička politika uz pretjerani oprez koji je. Revolucionarna politika koja je. Tako. Zato smatram da moram. olakšavati opravdane žalbe mase čije opšte stanje ne dobij a ni­ kakvo presudno poboljšanje. makoliko on mogao. očigledno ostavlja glavno pitanje potpuno netaknuto: takvo zadovoljstvo pričinjeno jednom malom broju pojedinaca koji su tako postali otpadnici svoje klase. metoda je još važ­ nija od same doktrine. najzad.

može biti pripremljena. svakako nisu mogli biti uspješni. spontano će biti uproštena i veoma sažeta. odredila da ostane bes­ konačno sastavljena od ljudi koji žive manje-više nesigurno od plodova svakodnevnog rada. u cjelokupnoj društvenoj prošlosti. vaspitavana u duhu efikasnog podstreka revolucionarne krize. imaću više prilika da direktno pokažem da će duhovna reorganizacija. Svako drugo posebnije prikazivanje trebalo bi da se. dopire. gotovo isto toliko koliko i prava proletera. očigledno. u isto vrijeme. dovoljna je da očigledno doka­ že. prethodna ana­ liza. u na­ stavku ovog djela. samo ukratko. bez ikakvog ukidanja klasa i remećenja opšte ekonomije. može najzad. do sadašnje generacije ko­ ja. jasno je da se prvi društveni problem sastoji. bilo da bi podstakla. koinci­ diraju sa čisto naučnim uslovima. moglo izgledati da se sva različita razmiš­ ljanja. ranije pomenute. udaljavaju od prave teme današnje lekcije. u početku. prije nego što se ona mogla oslo113 112 . iako samo u glavnim crtama. bilo neophodno. izbaci iz spekulativnog duha ovog djela. koja sam naveo. takav način shvatanja pitanja isključivo je. Dakle. toliko određen da. ponuditi kasnije jedinu pravilnu osnovu za miroljubivo i pravedno opšte izmirenje njihovih glavnih suko­ ba koji su danas gotovo prepušteni gruboj disciplini materijalnog antagonizma. pa čak i neumjesno da se ovdje preduzme bilo kakva posebna kritika filozofskih pokušaja koji. čiji je cilj moglo pred­ stavljati to veliko osnivanje. u tom smislu. kada su i pitanju neizlječiva zla pametno i čvrsto pokoravanje. u toj stvari da čisto politički uslovi u njoj uglavnom. Inače. ČETRDESET SEDMA LEKCIJA Sadržaj — Kratka ocjena glavnih filozofskih pokušaja preduzimanih do danas u cilju stvaranja društvene nauke Ako je. Kako je ispunjavanje ova dva glavna uslova. Uostalom. ostavljen pozitivnoj politici koja je određena da upravlja ko­ načno razvrstavanjem modernih društava. Neopo­ zivo uništavajući svaki beskorisni prestiž i potpuno štiteći vladajuće klase od invazije anarhije. sa izuzetnom preciznošću. bez na­ pora. ne treba ipak da zanemarim. naša opšta ocje­ na raznih pokušaja. očigledno. po svojoj priro­ di. zajedničkoj stvari da karakter spe­ kulativne veličine i čvrstog jedinstva. ovdje. Nužni uticaj te dvo­ struke prepreke je. namijenjenih da di­ rektno osnuju društvenu nauku. ukaže na radikalnu ništavnost intelektualnih napora. da opšte proučava­ nje društvenih pojava direktno potčini pozitivnoj metodi zbog pret­ hodnog uvođenja pozitivnog duha u sve druge osnovne grane pri­ rodne filozofije. teži da sponta­ nim povezivanjem glava i ruku. postavljajući obično između radnika i nji­ hovog šefa jednog zajedničkog moralnog predstavnika vlasti. neumitna sudbina. uključujući proučavanje intelektualnih i moral­ nih pojava čija se pozitivnost rađa početkom ovog vijeka. Iako je razvoj jednog takvog direktnog istraživanja nespojiv sa. sa­ mostalnog i obrazovanog.si nase vrste. da ova filozofija. na odgovarajući način. naći dovoljnu osnovu za racionalno istraživanje. bilo da bi uklonila iz čisto političkog poretka ono što proizilazi iz intelektual­ nog i moralnog poretka. u poboljšanju osnovnog uslova te ogromne većine. nezavisno od svoje dvostruke spontane efikasnosti. navede glav­ ni filozofski karakter odgovarajućih radova. nužno gurajući na čelo društvenog pokreta kapacitete čija su zakonska prava nepriznata danas. tako da oni zbog svog sponta­ nog nadmetanja danas bitno usporavaju mogućnost stvaranja druš­ tvene nauke na stvarno pozitivnim osnovama. očigledno preuranjena. uglavnom. bilo bi. tokom ove knjige. izričito. Pošto smo unaprijed objasnili da je do sada bilo nemoguće os­ novati jednu pravu nauku ο društvenom razvoju. i koja. krat­ ko zadržavanje na jednoj isto tako značajnoj tački gledišta. što treba snažno da dopri­ nese njenom konačnom uspjehu koji se ne bi mogao ostvariti na drugi način. Da li će biti potrebno da se. Ali. svakako. po prvi put. po svojoj prirodi. bez svrhe. sada se mora osjetiti koliko su ona direktno i nužno za nju veza­ na. tako da je ovdje potrebno da se. suštinski spekulativnom prirodom ove Rasprave. nova filozofija će moći sama ko­ risno da usmjerava narodnu politiku u užem smislu. lako će se shva­ titi.

lišeni intimnog i poznatog osjećanja prave naučne pozitivnosti i za koje će brzo uvodno razjašnjenje. bez sumnje. koja je u ovom vijeltu postepeno sticala do­ voljno povjerenja. ako se. svakako bi bili nespojivi sa glavnom namjenom ovog djela. čini mi se. u teološko-metafizičkim sastavima slav­ nog Spinoze. na to da nastavim jednu već započetu operaciju. koji su samo mogli biti od koristi jednoj tako jasnoj temi. već da se. Onaj koji je u današnje vrijeme prikazao tu cjelokup­ nu ekonomsku doktrinu u najracionalnijem i najboljem vidu. bez većeg stvarnog uspjeha. njihovi radovi. na od­ govarajući način primijeniti metodu čije. jasno pokazuju. prije svega. a čini mi se. to ne bi mogao biti slučaj kod umova. sebi postavio cilj. nisu. kada se provjeri opšti sud koji smo ο tome unapred donijeli. potčine pozitivnom duhu ono što oni nazivaju ekonomskom nau­ kom i da svakog dana predlažu svoj postupak kao model prema ko­ jem sve društvene teorije treba da budu konačno obnovljene. u najtežim analizama. inače. za op­ šte djelovanje banaka itd. vezane za podjelu rada. spontano i odlučno priznanje te metafizičke strukture izradivši svoju raspravu ο ekonomskoj po­ litici. jednostavno kao četvrti dio svoje opšte rasprave ο ideologiji. baš zato što mu je cje­ lokupno ranije proučavanje moralo pokazati u čemu se. nažalost. dovoljno da se. jednim jednostavnim prethodnim razmatranjem. očigledno. osim tog jasno objašnjenog izuzetka na koji se eko­ nomisti uzalud pozivaju. na­ protiv. 114 ukoliko bi se ono moglo potpuno shvatiti. posebno. u samom po­ četku. najzad. ubijedeni da su. inače tada pripadao. a posebno astronomije. Ipak. Zbog svog vaspitanja. inače. na jedan poseban način. izgledati nepotrebno svakom čitaocu. prenijeli u svoja istra­ živanja. bilo bi. osnuju brojne po­ sebne katedre zvanično namijenjene tom novom učenju. bez sum­ nje. bilo u javnosti ili kod vlasti. dakle. u stvari. tako dobro ostvaren u njegovom besmrtnom djelu. jače manifestuje prava priroda jednog poduhvata koji još nije bitno preduzet. kao i. za osnovnu funkciju novca. 115 . direktno je napravio. bilo kojeg pojma ο prirodnom zakonu. ništa ne može oslo­ boditi. da bi dala priliku da se. što su htjeli osnovati pravu društvenu nauku. i pored tog odlučnog priznanja u čiju se spontanu iskrenost zaista ne mora nimalo sumnjati. kao ne­ minovni nepoznavaoci i najmanjih pojava. Čini mi se da je očigledno. osnuje jednu posebnu novu nauku. makolika bila unutrašnja snaga njihove inteligencije. suviše malo cijenjeni. Ali. moram ograničiti na jedan kratak prikaz kojim ću okarakterisati glavni nedostatak svojstven svakoj od ovih različitih filozofskih operacija. poš­ tovani Tracy. biti stvarno značajno. radi ο pokušaju. što će. s plemenitom filozofskom čednošću koja mu je uvijek svojstvena. vrlo dobronamjerno. inače. najodlučnije osobine čisto metafizičkih koncepcija. duh takve snage. kako oni vjeruju. treba s poš­ tovanjem. u mnogim drugim ranijim filozofskim pri­ likama. koje će usljediti. direktno i duboko pokazuje jednostavni metafi­ zički karakter i pored iluzorne izvještačenosti posebnih formi i uo­ bičajenog protokola naučnog jezika. nikako nije mogao duboko upasti u takvu iluziju. zaslužuje da ovdje bude ukratko okarakterisana da bih jasno dokazao da ne treba da se ograničim. odmah. za mnogo drugih glavnih djelova indus­ trijskog razvoja čovječanstva. grubo oponašanog. očigledno izuzetni slučaj slavnog i oštroumnog filozofa Adama Smita koji je. Iako je morao ostati uglavnom angažovan u metafizičkoj filozofiji. uspijeli da. Isto tako. oponašajući naučnike u užem smis­ lu. opštu temu svojih proučavanja kao potpuno iz­ dvojenu i nezavisnu od cjelokupne političke nauke od koje nasto­ je da je potpuno izoliraju. poslužiti da se poslije toga. pozovem na cjelokupnu knjigu da bih prećutno uklonio sve preuranjene prigovore koji bi se mogli pojaviti i sve sekundarne nesigurnosti koje bi mogla ostaviti jedna tako kratka osnovna ocjena političke ekonomije. koji je. oni. svakom mjerodavnom i iskusnom sudiji. filozofske istorije nauka. jasno okarakteriše ta nužna ništavnost naučnih pretenzija naših ekonomista koji. kroz svoje sjajne analize. u tom smislu. gotovo uvijek izašli iz redova advokata ili književnika. bilo koje ideje ο nauč­ nom posmatranju. bez ikakve druge fiziološke pripreme osim nekoliko ne­ jasnih i nedovoljnih propisa opšte logike koji nisu sposobni za bilo kakvu stvarnu efikasnost. čak veoma organizovanih. pa čak ni pokušao da zamisli na odgo­ varajući način. Ova vrlo prirodna iluzija. Na mjestu do kojeg je ova Rasprava došla. kako to jasno dokazuju dragocjeni prikazi. da bi to bilo najbo­ lje. Iako ovo prekomjerno dokazivanje može. izdvojiti. najnaprednijoj metafizičkoj školi. da sav dogmatski dio njihove. ne poznaju. sastoji prava naučna metoda. kao i svi njegovi čak i najeminen­ tniji savremenici. mog­ li ni na jednom pravom izvoru crpiti taj uobičajeni duh pozitiv­ ne racionalnosti koji su. Ne može se. u njegovim posmrtno objavljenim djelima. koji su zbog prirode svog vaspitanja. da do­ voljno predosjeti pravi filozofski duh i bitne logičke uslove druš­ tvene nauke. na primjer. u glavnim mjestima civilizovanog svijeta. a bez mogućnosti da se naš um dovoljno racionalno pripremi? Sekundarni razvoj-. ni najmanje primjene. U pogledu toga se. bez ikakve uzaludne pre­ tenzije da. po svemu. nije manje očigledno da su ti filozofi bili. tobožnje današnje nauke. koji je postepeno priprem­ ljen na osnovu pažljivog proučavanja tri prethodne knjige.niti na dovoljno široku eksperimentalnu bazu. prigovoriti našim ekonomistima. da osvijetli razne bitne tačke socijalne filozofije. jer su najklasičniji me­ đu njima nastojali da na dogmatski način predstave pogotovo u današnje vrijeme.. od kojeg me. filozofske kreacije koju nijedan od mojih prethodnika ni­ kada do sada nije planirao. bilo ko­ jeg osjećanja za pravo demonstriranje. svakako. nisu mogli.

na sebi svojstven način i gotovo uvijek dužan poštovanja. u to­ ku cijelog rada. sa neodoljivom očiglednošću. u početku su vezivali potpuno jasan smisao za neop­ hodne izraze »proizvod« i »proizvođač«: odkada se ekonomska me­ tafizika usudila da ih definiše. obično. Uostalom savremena istorija ta tobožnje nauke potvrđuje.. da pravo kažemo. predstavlja posljednji glavni dio ukupnog sistema kritičke filozofije koji je obavio jednu neophodnu iako samo privremenu funkciju u toku čisto revolucionarnog perioda. zaista naučni sljedbenici Adama Smita. Nije li takav efekat potpuno analo­ gan sa sličnom pustoši koju je ranije napravila metafizika u os116 novnom proučavanju ljudskog razuma. svi drugi djelovi te filozofije. Tako. u stvari. za svakog novog autora dobijaju čisto lični karakter. odsada pretvorenog u potpuno nejasne pojmove koji više nisu prikladni za nikakvu stvarnu primjenu i koji. neosporno je.između logike i morala. u po­ gledu nje. recipročno. taj direktni sud ο njenoj čisto metafizič­ koj prirodi. prema našoj cjelokupnoj inte­ lektualnoj prošlosti iz tri poslednja vijeka. postao tako nejasan i neodređen. neka nam. svakako. tako da se neprestano dovode u pitanje naj osnovni j i pojmovi. na svoj način. poku­ šala prekriti. ima svoj posebni model za sistematizovanje anarhije. onda. više sa političkom nego naučnom namjenom. kako treba. prećutno predstavlja nehotično priznavanje. kao i. Ali. da su oštroumni duhovi koji se ponose tačnošću i jasnoćom. sve više razvijao stari društveni režim i koja je. prema prirodi teme. u početku korisno štitila. Jer. postaje izvjesno da ekonomska ili industrijska analiza društva ne bi mogle biti obavljene na pozitivni način. ne samo što nije ograničeno na jednostavnu koordinaciju koja bi se mogla pripisa­ ti sporednim sistematskim preokupacijama. čini mi se. Ali. bez potrebe da se ide dalje. uzalud. bitno unakaženi beskorisnim i nezre­ lim izlaganjima naučnih formi. nego se. Politička ekonomija je učestvovala. Dakle. ne­ prekidno postajala sve štetnija po opšti razvoj moderne industrije koju je ona. koja su zaista nova otkrića dodali njegovim srećnim prvim pogledima koji su. naučne ništavnosti te teorije koju Adam Smit nije na­ mjeravao da koncipira na takav način. zaslužila tobož­ nja ekonomska nauka posmatrana u dogmatskom vidu. ka­ da se razmotri sa istorijske tačke gledišta. dogmatska struktura. međusobno i racionalno nerazdvojiva do te mjere da se mogu razjasniti. pojam proizvodnje je. nego samo. kada. već ο čistim teološkim ili metafizič­ kim raspravama. razni opšti aspekti su. Ova čisto privremena funkci­ ja predstavlja. nije bilo od nikakve stvarne koristi. »koristi«. kada aktuelni radovi. bilo bi nepravedno da se zaboravi da ova doktrina. konač­ ni rezultat tih apsurdnih i beskonačnih rasprava je najčešće izopačivanje dragocjenih prvobitnih saznanja zdravog narodnog razu­ ma. ako iz tog razloga ona posebno dijeli opštu slavu tog velikog prethodnog oslobođenja. dakle. u socijalnim proučavanjima kao i u svim drugim koja se odnose na živa tijela. naprotiv. pokažu u čemu su stvarno usavršili i dopunili doktrinu tog besmrtnog uči­ telja. na primjer ο opštim pojmovima analize i sinteze i dr? Uostalom treba pažljivo naglasiti da opšte priznanje naših ekonomista ο nužnom izoli­ ranju njihove tobožnje nauke. umjesto da se po­ kažu kao spontani nastavak i postepeno usavršavanje ranijih ra­ dova. u istorijskoj analizi ove velike epohe. isto tako. samo jedni pomoću drugih. »proizvodnje« i dr. što će posebno objasniti slijedeća lekcija. Takav je. kada je riječ. svojstvene ovoj knjizi. u stva­ ri. sada primorani da ko­ riste mučna jezička okolišanja da bi izbjegli izraze koji su postali duboko nejasni i dvosmisleni. a to osnovno svojstvo. naprotiv. Suviše je lako konstatovati. što ću se potruditi da objasnim kasnije. Pa zar to nije intelektualni spektakl koji nam pra­ vi politička ekonomija već pola vijeka? Ako su naši ekonomisti. s dru­ ge strane. da su nastavljanje i plodnost najjasniji simptomi svih pravih naučnih koncepcija. uglavnom. a naučne forme 117 . ne samo što ne pravi nikakav stvar­ ni i podržani progres. odlučno iako indirektno. mogu iza­ zvati samo beskorisno prepirke riječi. moralnu i političku analizu. U stvari. bez obzira na njegovu intelektualnu. da politička ekonomija. zbog pogreš­ nog uopštavanja. svi pa­ metni ljudi. možemo biti sigurni da se ne radi ο nikakvoj pozitivnoj doktrini. posmatrajući nepristrasno jalove prepirke koje ih dijele na najelementamijim pojmovami »vrijednosti«. bilo u prošlosti ili pak u sadašnjosti: tako da. ona. u isto vrijeme. u toj ogromnoj intelektualnoj borbi potpuno obezvrijeđujući cjelokupnu industrijsku politiku koju je. pokazuje potpuno podržano na najprirodniji i naj­ izraženiji način. to iracionalno razdvajanje pred­ stavlja neosporni simptom bitno metafizičke prirode doktrina koje ga uzimaju za osnovu. određuje beskorisno po­ navljanje iluzornih kontroverza koje se stalno obnavljaju a nikad ne napreduju: prema tome. manifestuje teške političke štete koje smo uočili u prošloj lekciji i za koje će­ mo sve više nadalje osjećati da nužno pripadaju cjelokupnoj revo­ lucionarnoj filozofiji odkada je pokret raspadanja dogurao dovolj­ no daleko da utiče sve više na neophodnu konačnu prevagu suprot­ nog pokreta ponovnog spajanja. na primjer. u stvari. glavnu socijalnu efikasnost jedne takve doktrine bez naučnog lakiranja kojim se ona. Zar ne bismo. i koje. u vezi sa čitavom socijalnom filo­ zofijom. pomislili da pri­ sustvujemo najčudnijim raspravama srednjevjekovnih skolastičara ο osnovnim osobinama njihovih čisto metafizičkih suština čiji ka­ rakter sve više poprimaju ekonomske koncepcije što se više dogmatizuju i usitnjavaju? I u jednom kao i u drugom slučaju. Ka­ de se napusti svijet suština da bi se došlo do realnih spekulacija. još od srednjeg vijeka. konačni sud koji je.

išle ništa manje nego na sistemsko ukidanje svake stvarne vlasti. kao jedna vrsta nadoknade. vjerovatno. uobičajena utjeha koja posebno proizilazi iz savremene političke ekonomije čiji bi čudan kraj neprihvatanja bio. oni se usuđuju da odgo­ vore na sve žalbe da s vremenom. jednoj vrsti sve­ čane ostavke koju ta tobožnja nauka daje svaki put kada indus­ trijski razvoj izazove neku ozbiljnu poteškoću. Pošto smo u nekim posebnim slučajevima od drugorazrednog značaja manje-više nepotpuno konstatovali prirodnu tendenciju ljudskih druš­ tava ka izvjesnom nužnom poretku. manje-više duboko i trajno poremeti sadašnji način života radničkih klasa. bez sumnje. što ću objasniti u nastavku. što se prošlosti tiče. pod pretpostavkom da je. u početku. kada je riječ ο tome. vrlo nezdravo zaključila da nema nikakve koristi od bilo koje posebne institucije direktno određene da reguliše tu spontanu koordinaciju. očigledno odgovara u društvenoj praksi. i stvari samo povećavaju tu opasnost nastojeći da je učine dogmatičnijom i širom. tom prilikom snažno pomagala. može da izgleda kao da pred­ stavlja od strane te tobožnje nauke. dovoljan. kada ne bi bilo racionalnih disku119 . uglavnom. poslužili. na veoma neospo­ ran način. obič­ no. u suštini. kada se sagleda kako treba. svakako. ova doktrina. da će u slijedećoj generaciji biti isto toliko radnika koji će živjeti od tipografije i da će ih. ekonomisti.koje je ona danas pozajmila. mora. srećna istovremena sklonost aktuelne politi­ čke ekonomije da odmah predstavi. čak i u predmetima koji joj. efikasno sadrži. pogodne za čvrsto osnovno izmirenje. samo kao filozofsko oruđe za zdravo opšte ubjeđenje koje je obični zdravi razum morao spontano steći kroz pro­ dužetak opšteg progresa ljudske industrije svih modernih populaMožda treba ovdje navesti. pre­ ma tom značajnom prikazivanju. Zar su mnogobrojni prepisivači. uprkos ne­ ospornoj tačnosti te nužne posljedice. jedan zaista smiješan odgovor u kojem se. predstavljala poboljšanje materijalnog uslova jednih. kako treba. poslije nekoliko vjekova. bez mnogo muke. na temu osnovne insti­ tucije vlasništva. Ta uzaludna i iracionalna sklonost da se prihvati samo onaj stepen poretka koji se sam us­ postavi. kada bi se potpuno i slobodno mogle obrazložiti. 118 1 nost za njihove srećne napore da uklone kobnu i nemoralnu pred­ rasudu koja je. zaboravlja da je ljudski život vrlo daleko od toga da traje beskonačno. na kraju. povoljni uticaj. povrijeđena. različite ljudske interese kao nužno solidarne i. Osim toga: opšti duh političke ekonomije za svakoga onoga koji ga je ocijenio. dovelo do negiranja ili nepoznavanja industrijskog razvo­ ja. u najmanje plemenitoj vrsti so­ cijalnih odnosa. sebe ovlastila za tobožnje pri­ kazivanje političke ekonomije. istovjetnog ponavljanja tog sistematskog negiranja. neće biti manje opasna metafizička tendencija političke ekonomije da spriječi stva­ ranje cjelokupne industrijske discipline. prema tome. _može da odgovori na najhitnije praktične potrebe samo pomoću beskorisnog. svoju sopstvenu društvenu nemoć i tako se pokazuje pot­ puno lïlenom svake osnovne veze sa svim glavnim praktičnim po­ trebama. ipak pra­ vičnost nalaže da se ovdje navede. na isti način kao i svi drugi djelovi revolucionarne filozofije. međutim. Jer ta se tobožnja na­ uka uopšte nije ograničila. Iako su. u ve­ zi sa tim. poslije tih prolaz­ nih poteškoća doživjeti stvarno i stalno poboljšanje: što. oba­ vezno svode na prosta pitanja vremena. da su opasna maštanja reproduikovana u današnje vrijeme. svakako. a koje je moglo nastati sa­ mo kao posljedica odgovarajućeg slabljenja kod drugih. prema prirodi teme. bilo kod pojedinaca ili kod naroda. pa čak i neophodan za početni indus­ trijski razvoj modernih društava. čak nesumnji­ vom. koji su ne­ kada patili zbog industrijske revolucije nastale upotrebom štam­ parije. izgleda. da bi sebi. Na opravdane i hitne prigovore koje tako često izaziva ta opasna praznina našeg društvenog poretka. sa opštim ispitivanjem dru­ štvenih poteškoća neposredno vezanih za svako industrijsko usavr­ šavanje koje teži da. Ništa nije tako oči­ gledno u čuvenom i jasnom ekonomskom pitanju mašina koje se podudara. na primjer. u stvari. i pored svojih iluzornih pretenzija. umje­ sto da u tome vide znak za jednu od najosnovnijih i najhitnijih pri­ mjena istinske političke nauke. ova tobožnja nauka je. uprkos toj velikoj usluzi koju će prava druš­ tvena nauka morati marljivo da primi i dopuni. Bar se ne može spriječiti da se prizna da jedna takva teorija tako spontano objavljuje. umjesto da u njoj vidi samo osnovni izvor mogućno­ sti jedne takve organizacije. na osnovi svega onoga što je ο njemu napisano. naši ekonomisti samo znaju da sa neumoljivom pedantnošću ponav­ ljaju svoj prazni aforizam ο apsolutnoj industrijskoj slobodi. biti mno­ go više? Takva je. ina­ če prilično nepotpune. 1 Makoliko bile očigledne opasnosti od tog opšteg sofizma čije bi logične po­ sljedice. Ne razmišljajući ο tome da se sva ljudska pitanja. u početku. dala izvejstan naučni izgled koji je kod mnogih neobrazovanih duhova samo isuviše olakšao njihovo štetno djelovanje: što jasno dokazuje uobraženu nemoć jedne taikve doktrine da. najviše pripadaju. Ali. manje-više vjerno. nepromjenjiva ukupna masa našeg bogatstva. bez sumnje. uglavnom. mogli biti dovoljno utješeni perspektivom. tako da u svakoj teškoj prilici koja se sukcesivno pruža. danas vo­ di tome da se kao opšta dogma ustanovi obavezno odsustvo svake stabilizujuće intervencije koja. što je. opšti duh anarhije čiji je spontani razvoj ona. na to da na jedan suviše apsolutan način kritikuje industrijsku politiku starih evrop­ skih sila koje su i pored svojih aktuelnih nepogodnosti dugo vrši­ la. predstavlja najbolji način da se pomogne spontani razvoj društva. posmatrana sa izvjesnog praktičnog aspekta. masa naše vrste pa čak i klase koja je.

prema istorijskim proučavanjima kao i primjet­ no usavršavanje koje su ona postigla u toku dva posljednja vijeka. upotrebu da moja osnovna teorija ο opštem i nužnom hodu ljudskog duha. Ali da bih izbjegao detalje koji se lako mogu nadoknaditi moram se ograničiti. u kratkom preg­ ledu se vidi da politička ocjena te tobožnje nauke uglavnom potvr­ đuje u suštini. manje ili više neposredne. može danas stvarno proizaći samo iz zaista racionalnog shvata­ nja cjeline nauke. Ipak će nastavak ove knjige. da na brzinu pomenem sve veću sklonost aktuelnih duhova. prema onome što se zove ekonomska politika. kao što ona to sebi predlaže. Jedna takva filozofska obaveza mora izvanred­ no povećati glavne teškoće. najtačniji pojmovi ο metodi svode se uvijek nuž­ no na nekoliko neospornih. iz istog glavnog razloga. dokazujući da u tome ne treba nikako vidjeti elemenat koji je već stvoren iz buduće socijalne fizike koja bi. koji sa superiornom efikasnošću teže tom velikom cilju. jer onda ove promjene dobijaju izraženiju jačinu i veći značaj. zbog tih različitih objašnjenja. samo ako se jed­ nim velikim filozofskim pogledom obuhvati racionalna cjelina svih različitih društvenih aspekata. lako moglo ukazati na mnoge druge opšte. koja se već uveliko osjetila. zbog svoje prirode. bez sumnje. kao što sam to ustano­ vio. koje su nedovoljne da se. mogla biti. sukcesivno. istorijske analize direktno usmjeravajući paž­ nju filozofa na osnovni razvoj ljudske industrije. te smo time očigledno učinili još jasnijim zakon. Ukoliko pojave postaju složenije i posebnije. od početka ove Rasprave. sa istim darom. mora. da se ta poseb­ na prolazna sklonost koju. jasno je. pri­ premi jedne zdrave. potpuno prestane svaki in­ telektualni interes koji bi mogao podstaći tu varljivu spoljašnost. naročito kod proučavanja društvenih poja­ va. da indirektno okarakteriše nužno nesposobnost da upravlja. priznajući kroz jednu već. u pogledu pojava koje su manje složene. ČETRDESET OSMA LEKCIJA Sadržaj: OSNOVNE KARAKTERISTIKE POZITIVNE METODE RACIONALNOM PROUČAVANJU DRUŠTVENIH POJAVA U U svakoj stvarnoj nauci su shvatanja koja se odnose na meto­ du u pravom smislu. posmatrati kao novi karakteristični simptom instinktivne potrebe. na kraju. ova veoma slična pravila moraju poštovati u pogledu svakog razmatranog predmeta.šija. da se društvena proučavanja potčine istinskim pozitivnim metodama koje će. Dakle. uspješno usmjere različita istraživanja našeg razuma. ovdje bi se. na opšti način. ono što je moralo uticati da se predvidi njena direk­ tna naučna ocjena. briž­ ljivo ukloniti ovo. koje. manifestuje u svim glavnim metodama kojima se stalno služi naš razum. manje je moguće. kada se taj veliki filozofski uslov koji za sada još nije ispunjen. na svoj način. zaista. zavisno od aspekta sa ko­ jeg se razmatraju. po svojoj prirodi neodvojiva od shvatanja ko­ ja se neposredno odnose na samu doktrinu. sama po sebi. 121 120 . kao što se to moglo do sada naslutiti. ovom dvostrukom intektualnom uslovu. ali gotovo neospor­ ne simptome jedne takve osnovne sklonosti koja se danas. ali veoma širokih generalizacija. u isto vrijeme. Tako. prethodno razdvajanje. tako da izgleda da se tu isti principi odnose al­ ternativno ili na metodu ili na doktrinu. Inače. i pored korisnih prethodnih razjašnjenja vezanih za tu doktrinu. jer one ne opisuju osnovne promjene koje. dovde morali. pokazuje ljudski duh u današ­ nje vrijeme. Pravi. iako je ona mogla doprinijeti. osnovana kako treba. Izolovani od svake stvarne primjene. osnovni pojam metode. na koristan način. predstavlja skica bilo koje nauke. ispuni na odgovarajući način. neosnovano i sterilno. pokazuje naučni i logički karakter zavis­ no od različitih potreba njene primjene. Ako smo mi. izgleda. u stvari. a posebno one kod koje mora sve biti istovreme­ no osnivano. veoma različitu. nadam se. učiniti neos­ pornom mogućnost da se potpuno udovolji. uticati da. na najprirodniji način. dakle. znali postupiti drukčije kada je u pitanju vi­ še usložnjavanje predmeta i uz to njegov stvarni nedostatak pozi­ tivnosti. zaista. odvojiti metodu od doktrine. industrijskim razvojem modernih društava. nijesmo.

svom nužnošću. 123 . koji treba danas da razvija zdrava naučna proučavanja. kao što smo to već toliko puta prizna­ li u odnosu na sve ostale prirodne pojave i kao što ćemo to sve vi­ še i više konstatovati u pogledu društvenih pojava. procjenjuje pra­ vo sadašnje stanje društvene nauke. potreb­ no je. preko jednog korisnog prethodnog kontrasta. u mjeri u kojoj se bude postepeno primjenjivala: tako da ovdje sad može biti govora samo ο jednoj pravnoj prethod­ noj logičkoj raspravi ο metodi u socijalnoj fizici. postavši složenije. uglav­ nom. bila. bez ikakvog pretjerivanja. alhemije i hernije. opšti duh svih ljudskih spekulacija. očigledno neophodno. takoreći. i čak više nego kod ostalih. Ali. neposredne i neprekidne inter­ vencije. sa ovim otvoreno pozitivnim duhom. da u sociologiji. mogu se. uzdržavati da se prizna. nauka. uglavnom. Kada se. međutim. neizbježna težnja da se vrši jedan samovoljan i neod­ ređen uticaj na pojave koje nijesu uopšte posmatrane kao podči­ njene nepromjenljivim zakonima prirode. čuditi što najprostiji i najosnovniji pojmovi pozitivne filozofije. najprije brižljivo opisati njen pravi opšti duh i skup osnovnih sredstava koja su joj svojstvena. pozitivna metoda može biti ap­ solutno procijenjena samo poslije racionalnog razmatranja njenih glavnih upotreba. ili su odmah objašnjene tajanstvenom snagom odgovaraju­ ćih entiteta. koji su univerzalno prih­ vatljivi za sve. koji su. da­ kle. manje ili više tegobnih rasprava. slična djetinjim. Iako su slična razmatranja. kao i kod ostalih. po svojoj prirodi. u smislu koji je potpuno obrnut. od sada postali trivijalni u pogledu pred­ meta koji su manje složeni i manje nazadni. čija filozofija izaziva još dosta duboka neslaganja čak i kod najnaprednijih umova. najbolji duho­ vi osuđuju čak i danas. da je nikada neće dostići. ovdje još manje nego kod bilo koje druge filozofske teme. naročito u biološkoj nauci. koja nije do sada nikako. Dakle. ova sporedna razlika između tumačenja koja su uosta­ lom na kraju istovjetna ne sprečava uopšte neizbježnu zajedničku reprodukciju najkarakterističnijih osobina. osnovnu intelek­ tualnu sposobnost koju mora sada upraviti na stvaranje pozitivne sociologije. zaista. zbog prirodnog na­ pretka ljudskog uma. Ipak. postupati drukčije. za konačno usmje­ renje nauke. mogu ovdje. bez sumnje. u teološko-metafizičkom stanju je nužno isto­ vremeno: savršenstvo u razvoju. ne treba se. sre­ ćom nepotrebnih u odnosu na prethodne teme. traže ovdje jednu vrstu formalne rasprave 122 čiji će se rezultati. što dovoljno opravdava sam naslov ove lekcije. Bilo da su po­ jave proizvod jedne nadprirodne. samo jed­ nu opštu modifikaciju prve. ne treba uopšte sumnjati da takve još nijesu danas glavne osobine svih društvenih spekulacija. jasno je. Ne treba se. iako se zadovoljavaju sa jednim neznatnim ekvivalentom uslova. sa­ stoje. druga sačinjava. srećom. kao što smo to uvijek radili u prethodne tri knjige u pogledu na­ uka koje joj prethode: krajnja nesavršenost jedne takve nauke mo­ ra ovdje učiniti još potrebnijom tu nužnu obavezu. još neophodnija i teža. U pogledu najprostijih i najraz­ vijenijih nauka skoro nam je dovoljna samo njihova filozofska de­ finicija da odmah okarakteriše njihov položaj i opšta sredstva za koja nikakva glavna nesigurnost ne bi mogla danas postojati kod svih duhova koji su na odgovarajući način obrazovani. neposredno povezana sa samom naukom shvaćenom u njenim najhitnijim koncepcijama. biti obuhvaćene zajedničkim razmatranjem. s druge strane. Kao ne­ izbježnu posljedicu ovog stalnog napredovanja bilo je lako predvi­ djeti da slična obaveza mora postojati. u svakom drugom slu­ čaju. jer. u odnosu na metodu u glavnom preimućstvu imaginacije nad posmatranjem. uopšte. i između istraživanja univerzalnog lijeka za sve i sistema medicinskih nauka. jer su ona naročito namijenjena da kasnije upute naš razum na stvarno prou­ čavanje tog teškog predmeta. prije nego što se pristupi di­ rektnom ispitivanju sociološke nauke. odakle proističe dvostruko. zaštićeno od svakog predubjeđenja. bez i najmanje stvarne štete. u odnosu na nauku društvenog razvoja. ovaj duh će nam unaprijed pokaza\i. kombinovanje razli­ čitih glavnih osobina koje su uvijek razlikovale nekadašnje teološko-metafizičko djetinjstvo drugih grana prirodne filozofije. od koje se bitno razlikuje samo jednom manje izraženom osobinom. nijesu više dozvolile da se dovoljno ispolji prava i suštin­ ska priroda jednog skorijeg i manje zasnovanog proučavanja: kad to nijesu na kraju posebnih. Shvaćen u ovom trostrukom pogledu. ovdje je. da bi uprostili ispitivanje. Ukrat­ ko. ovo sadašnje opšte stanje političke nauke tačno reprodukuje pred našim očima osnovnu analogiju kakva je nekad bila između astrologije i astronomije. takoreći. Elementarna objaš­ njenja. koja bi. pojaviti kod većine obrazovanih sudija. izgledala su nam veoma po­ trebna da bi se konačno zaštitili od svakog ozbiljnog osporavanja osnovnih principa pozitivnog proučavanja. još više odnositi na samu metodu. bilo sa kojeg as­ pekta da se razmatraju. Ukratko. kada pojave. uprkos njihovom praktičnom antago­ nizmu. bilo koje druge pojave.Iz ovih razloga. čine danas veoma smjelu novinu. bez sumnje. bilo u sastavu metode ili u sastavu doktrine. sa naučne tačke gledišta. dostigla pravu pozitivnost. i koju. Teološka politika i metafizička politika. Postepeno izvršenje ovog prethodnog posla u drugim osnov­ nim naukama nas je ovdje spontano vodilo do objašnjenja koja su utoliko elementarnija i eksplicitnija ukoliko se radi ο nauci koja je komplikovanija i nesavršenija. apsolut u shvatanju i samovolja u primjeni. ni u kom pogledu. Ove osobine se. a u odnosu na doktrinu u isključivom istraživanju apsolutnih pojmova. a zatim će morati uvijek upravljati njenim stalnim raz­ vojem.

Pozitivna filozofija se, zaista, najprije, duboko karakteriše, bilo ο kojem predmetu da je riječ, nužnom i stalnom podređenošću mašte posmatranju, što naročito sačinjava naučni duh u pravom smislu, nasuprot teološkom ili metafizičkom. Ma da jedna takva filozofija nudi, bez sumnje, najšire i najplodnije polje ljudskoj ma­ šti, kao što nam je to jasno posvjedočilo racionalni sud različitih osnovnih nauka, ona je tu, međutim, neprekidno ograničava da ot­ krije ili da usavrši tačno usklađivanje svih posmatranih činjenica ili sredstava da se korisno preduzmu nova istraživanja. Uobičajena je i slična tendencija da se naučne koncepcije uvijek podčinjavaju činjenicama koje su im namijenjene samo da pokažu stvarnu pove­ zanost, riječ je, prije svega društvenih proučavanja, u sistem, ne­ jasna i slabo ograničena posmatranja ne nude j.oš pravim naučnim rasuđivanjima neku zadovoljavajuću osnovu, i, po pravilu se same koncepcije neograničeno mijenjaju po volji mašte koju različito podstiču izuzetno nepostojane strasti. Zbog njihovih većih kompli­ kacija i, dodatno, zbog njihove tješnje veze sa skupom ljudskih strasti, političke spekulacije moraju ostati dublje i duže od svih ostalih zaronjene u ovo jadno filozofsko stanje, gdje veoma slabe, dok su se iz njega redom izvukla, zadnja tri vijeka, prostija i ma­ nje podsticajna proučavanja. Ali ne treba nikad zaboraviti da su, do više ili manje nedavno sve različite vrste naučnih koncepcija, bez ijednog izuzetka, uvijek pokazivale slično stanje djetinjstva, kojeg su se oslobodile utoliko kasnije ukoliko im je priroda slože­ nija i posebnija i iz kojeg najkomplikovanije stvarno nijesu mogle izaći do naših dana; kao što smo to naročito izložili, završavajući prethodnu knjigu, u pogledu intelektualnih.i moralnih pojava indi­ vidualnog života, koje se, ako se izuzme jedan vrlo mali broj na­ prednih duhova, još proučavaju, najčešće, na način koji je skoro isto toliko suprotan naučnom, kao i kod samih političkih pojava. Upravo se zbog ove, očigledno površne ocjene, danas, obično, sma­ tra potpuna sklonost ka neodređenim i ka nesigurnim posmatranjima, kao neopoziva i kao svojstvena samim političkim temama, što dozvoljava lažljivoj mašti nadrifilozofa i retoričara da takoreći po svojoj volji okreću interpretaciju gotovih činjenica. Ista nesa­ vršenost je jako vladala nekad 1 kod svih ostalih predmeta ljudskih spekulacija; ovdje je zaista samo neobično da izraženiji intenzitet i naročito neizbježno prolongiranje, naravno izazvano velikom kom­ plikacijom, prate moju glavnu teoriju univerzalnog razvoja ljuds­ kog duha; i prema tome, ista teorija dovodi do toga da se posmatra ne samo kao moguće, nego kao sigurno i blisko, nužno širenje, jedne filozofske obnove, u svim društvenim spekulacijama slične onoj, koju su, više ili manje, dokazala sva naša ostala naučna pro­ učavanja; i to, uz prisustvo jedne intelektualne teškoće koja je mnogo veća, i smetnji koje ovdje može izazvati neposredniji kon124

takt glavnih strasti, što će bez sumnje, samo stimulisati još više na­ pore pravnih mislilaca. Ako, umjesto da se razmatra, tako, opšti duh pozitivne filozo­ fije u odnosu na glavni oblik iz kojeg proizilazi on se sada razmatra u vezi sa glavnom osobinom naučnih koncepcija, onda se može la­ ko priznati, saglasno našem prvom komparativnom opisu, da se ova filozofija tada principijelno razlikuje od teološko-metafizičke filozofije stalnom i neodoljivom težnjom da nužno učini relativnim sve pojmove koji su, nasuprot, najprije bili nužno apsolutni. Ovaj neizbježan prelaz apsolutnog u relativno predstavlja, zaista, jedan od najznačajnijih filozofskih rezultata svih intelektualnih revolu­ cija koje su sukcesivno vodile različite vrste naših spekulacija, od čisto teološkog ili metafizičkog stanja u pravo naučno stanje, kao što je to i čitalac mogao primijetiti u toliko važnih slučajeva, u te­ čaju prethodne tri knjige. Sa čisto naučne tačke gledišta, i odbacu­ jući svaku ideju primjene, može se čak, čini mi se, posmatrati jed­ na takva opšta razlika između relativnog i apsolutnog kao pojava najodlučnije osnovne suprotnosti, koja dijeli tako duboko modernu filozofiju od stare. Svako proučavanje intimne prirode bića, njiho­ vih prvih i krajnjih uzroka, itd. mora očigledno biti uvijek apso­ lutno, dok je svako istraživanje samih zakona pojava izvanredno relativno, jer ono odmah pretpostavlja neprekidni napredak spe­ kulacije koja je podređena postupnom usavršavanju posmatranja, bez kojeg se prava stvarnost ni jedne vrste ne bi nikad mogla pot­ puno otkriti: tako da je relativan karakter naučnih koncepcija nuž­ no neodvojiv od pravog pojma prirodnih zakona, isto tako kao što i nestvarnu težnju za apsolutnim saznanjima spontano prati upo­ trebama koje od teoloških fikcija ili metafizičkih entiteta. Dakle, ovdje bi bilo suvišno danas mnogo insistirati na konstataciji da ovaj apsolutni duh još bitno karakteriše cjelinu društvenih speku­ lacija, kojima, u različitim savremenim školama, bilo teološkim ili metafizičkim, neprestano dominira istovjetno razmatranje jednog nepromjenljivog modela politike, uostalom više ili manje nejasno definisanog, ali uvijek shvaćenog na način da zabranjuje svaku re­ dovnu promjenu osnovnih političkih shvatanja zavisno od izuzet­ no promjenljivog stanja ljudske civilizacije. Iako jedan takav po­ jam, koji ne može počivati ni na jednoj, zaista racionalnoj elabora­ ciji, mora spontano obuhvatiti, naročito u naše vrijeme, velike fi­ lozofske razlike, ipak, mnogo manje izražene nego što to izgleda da su, međutim, svako od brojnih mišljenja, čiji je ovaj osnovni mo­ del bio predmet, čuva mu, uglavnom, istu nužnu nepokretnost kroz sve postupne promjene koje predstavlja opšta istorija društvenog razvoja. Ovaj apsolutni duh je, čak toliko inherentan današnjoj po­ litičkoj nauci, da do sada predstavlja u njoj jedini opšti način, uprkos svojim ogromnim štetnim posljedicama, da nametne ma koju 125

kočnicu prirodnom toku individualnih lutanja i da preduprijedi ne­ minovnu poplavu mišljenja koja su neograničeno različita. Isto ta­ ko nijesu li različiti filozofi koji su opravdano zabrinuti ozbilj­ nom opasnošću od jednog takvog intelektualnog apsolutizma, poku­ šali ponekad da ga se oslobode, ali nemajući snage da se uzdignu do shvatanja jedne prave pozitivne politike, neizbježno, zaslužili još jači prekor što predstavljaju sve političke pojmove kao da su po prirodi potpuno nesigurni i čak, neograničeni, jer oni, zaista na taj način ruše uobičajene osnove njihove slabe sadašnje konzisten­ cije, a da ih ne zamjenjuju nijednom drugom novom osnovom real­ nije i čvršće stabilnosti. Ove loše shvaćene namjere su čak una­ prijed uticale, istinu govoreći, kod najozbiljnijih sudija na pojavu jedne vrste sveopšteg nepovjerenja prema svakom filozofskom po­ duhvatu koji je usmjeren na obnavljanje opšteg duha politike, ko­ ji bi gubeći svoj apsolutizam izgledao danas u očima većine ljudi koji su vrlo poštovani od različitih sadašnjih partija, da mora nuž­ no time gubiti svoju stabilnost i prema tome svoju moralnost. AH će ove empirijske bojazni, mada veoma prirodne, odagnati svako ko u tom pogledu procijeni unaprijed, sa stanovišta ove Rasprave pravi nužni karakter pozitivne sociologije, prema već ispoljenoj osnovnoj težnji u ovom pogledu sa jednom tako velikom očiglednošću u odnosu na sve prethodne oblasti prirodne filozofije, gdje se, doista vidi samo da, prestavši da budu apsolutni da bi bili isklju­ čivo relativni, različiti naučni pojmovi ne mogu nikako postati sa­ movoljni. Nasuprot tome, veoma je očigledno, da su jednom takvom promjenom ovi pojmovi dobili jednu postojanost i stabilnost mno­ go višu od njihove maglovite nepromjenjivosti i da na taj način svaki od njih postepeno ulazi u jedan sistem odnosa koji se širi i učvršćuje neprestano i koji teži sve više i više da preduprijedi sva­ ku ozbiljniju, bilo koju grešku. Ne rizikuje se, dakle, nikako pad u opasni skepticizam ako se neopozivo uništi ovaj apsolutni duh koji tako jadno karakteriše danas produženo djetinjstvo društvene na­ uke, pod uslovom da to bude, kao u svim drugim slučajevima spon­ tani rezultat nužnog prelaska ove završne nauke u zaista pozitivno stanje. U ovoj zadnjoj glavnoj operaciji pozitivna filozofija neće, bez sumnje, poreći svoje univerzalno svojstvo da nikad ne ukine ni na koji način intelektualnu usklađenost, a da je odmah ne zami­ jeni efikasnijom i širom. Zar zaista nije jasno da ovaj pozitivni prelaz sa apsolutnog na relativno nudi danas u politici jedini pra­ vi način da se dođe do koncepcija koje su pogodne da postepeno utvrde jednoglasnu i trajnu saglasnost? Iako obje glavne sposobnosti koje sam ispitivao predstavljaju doista, po svojoj prirodi, jedna za metodu, a druga za doktrinu, dvostruki osnovni uslov čije će stalno ispunjenje morati neposredno da označi stvarnu pozitivnost društvene nauke, njihovo razmatra126

nje, međutim, nije možda, u naše vrijeme, najpodesnije da pokaže jasno najpresudnije simptome jednog takvog filozofskog preobra­ žaja zbog tijesne povezanosti koja, kod ove vrste ideja, više nego kod ijedne druge, postoji još između teorije i prakse i, prema to­ me zbog koje svako mišljenje koje je isključivo spekulativno i ap­ straktno, uprkos svom, zaista nadmoćnom, značaju može obično inspirisati samo slabi interes i izazvati samo nedovoljnu pažnju. Ova krajnja pripojenost ili radije ova skoro potpuna konfuzija nužno proističe iz nesavršenosti društvene nauke zbog njene velike komplikovanosti, kao što sam to ustanovio na početku ove knjige, sli­ jedeći jedan zakon izložen u prethodnoj knjizi. I, da bih ponovo bolje istakao ovo neophodno prethodno objašnjenje, treba sada da naročito razmatram, na jedan poseban i neposredan način, savremeni duh politike u odnosu na opštu primjenu, a ne u odnosu na samu nauku. Sa ovog novog aspekta ovaj duh se uvijek pokazuje kao veoma obilježen nestvarnom tendencijom da na odgovaraju­ ćim pojavama vrši jedan vrlo neograničen uticaj, što je zabluda ko­ ja, danas ograničena jedino na društvene pojave, je nekada, kao što sam to često isticao, usmjeravala, na više ili manje odgovaraju­ ći način, mada u stepenu koji je nužno manje izražen, sve ostale vrste ljudskih shvatanja, ukoliko su ostala podčinjena teološkoj ili metafizičkoj filozofiji. Mada stvarna moć čovjeka da po svojoj vo­ lji mijenja bilo koje pojave može samo proizaći iz stvarnog sazna­ nja njihovih sopstvenih prirodnih zakona, ipak je neosporno da se, u svim vrstama, djetinjstvo ljudskog uma nužno podudara sa karakterističnom pretenzijom da vrši nad cjelinom odgovarajućih pojava uticaj koji je veoma neograničen. Ova velika prvobitna ilu­ zija proizilazi uvijek spontano iz nepoznavanja osnovnih zakona prirode, koje je kombinovano sa nadmoćnom hipotezom ο neogra­ ničenoj i neodređenoj moći koja je data dodjeljivana natrpirodnim pokretačkim silama ili čak metafizičkim entitetima: jer ova uzalu­ dna ambicija javljajući se upravo u doba kad čovjek stvarno utiče najmanje na ono što ga okružuje, ne može mu uopšte dodijeliti je­ dan takav uticaj bez neophodne pomoći ovih misterioznih snaga. Opšta istorija ljudskih mišljenja jasno potvrđuje ovu osnovnu zabludu u pogledu astronomskih, fizičkih, hemijskih i čak bioloških pojava, kao što sam to u više navrata primijetio u prethodnim po­ glavljima ove Rasprave. Lako je zaključiti da se jedna takva iluzi­ ja mora, svom nužnošću, utoliko više produžiti ukoliko rastuća komplikacija različitih glavnih kategorija prirodnih pojava dovodi do dužeg kašnjenja koncepcije pravih zakona. Uostalom, u vezi sa ovim treba takođe primijetiti spontanu saradnju jednog drugog fi­ lozofskog uticaj a, koji mora snažno pomoći, u tom pogledu ovu os­ novnu smetnju odgovarajućeg razvoja ljudskog uma time što raz­ ličite pojave ukoliko su zamršenije istovremeno postaju, uglavnom,
i 1 2 7 <;:>•

tim više promjenljivije, kao što sam često na to ukazivao u pret­ hodnim dvjema knjigama. Glavni uzrok ovih raširenijih promjena, proizlazeći iz istog principa koji određuje najveću komplikovanost, to jest opadajuću opštost različitih vrsta pojava, neizbježno dopri­ nosi neprekidnom održavanju, na stvarnoj moći čovjeka, jedne os­ novne smetnje koja je time postala mnogo teža da se razmrsi i prema tome oprostivija je. Ova dvostruka nužnost je morala spon­ tano dati prednost proučavanju društvenih pojava, koje će mora­ ti zbog toga ostati duže i dublje od svih ostalih predmet sličnih ilu­ zija. Ali uprkos ovoj prirodnoj nejednakosti, veoma je važno naj­ prije pokazati da, u tom pogledu, kao i u dva druga već naznače­ na pogleda, takve osobine nijesu uopšte specifične za ovu zadnju vrstu pojava i da su one, nasuprot, uvijek označavale djetinjstvo ljudskog uma, u pogledu svih mogućih spekulacija, čak i najpros­ tijih; poređenje koje je toliko dragocjeno da se ne može odbaciti jer omogućava pravim filozofima da, nasuprot postojećim predra­ sudama, shvate racionalnu nadu koja će ih dovesti do razbijanja jedne takve zablude u sistemu političkih ideja, istim glavnim pu­ tem kojim sam se uputio i za ostale važne predmete naših stvarnih istraživanja. Ma kako bilo, ova opšta zabluda danas apsolutno po­ stoji samo za društvene pojave, izuzev nekoliko analognih iluzija koje se odnose na intelektualne i moralne pojave i od kojih su se malo napredni duhovi od tada dovoljno oslobodili. Ali, u politici je očigledno da, uprkos neospornoj težnji sadašnjih duhova ka jed­ noj zdravoj filozofiji, preovlađujuće raspoloženje državnika, čak i publicista u teološkoj ili metafizičkoj školi doprinosi da se još čes­ to društvene pojave shvataju kao beskrajno i svojevoljno promjen­ ljive, nastavljajući da zamišljaju ljudsku vrstu lišenu svakog spon­ tanog podsticaja i uvijek spremnu da pasivno podnosi uticaj bilo kojeg zakonodavca, zemaljskog ili nebeskog, samo ako ima dovolj­ no vlasti. U tom važnom pogledu, čak kao i u svakom drugom, teološka politika se prirodno javlja kao manje nedosljedna nego nje­ na protivnica, u onome, bar, što ona tu, na svoj način objašnjava, strašnu neujednačenost jednog takvog mišljenja koje se nužno us­ postavlja između bezgraničnosti dobijenih posljedica i oskudnosti ovih navodnih uzroka, reducirajući neposredno zakonodavca samo na prost organ jedne natprirodne i apsolutne sile što uostalom još jasnije dovodi, i na jedan nesvodiv način, do neograničene vlasti zakonodavca, koji je tako prinuđen samo da odozgo pozajmi svoj glavni autoritet. Metafizička škola koja. naročito u naše vrijeme pribjegava, na jedan mnogo neodređeniji i manje poseban način vještini Proviđenja, ne prestaje, međutim, da na takvoj hipotezi konačno oslanja i često miješa, u svojim praznim političkim obja­ šnjenjima svoje nerazumljive entitete, a naročito svoj glavni opšti entitet prirode (naglasio A.C.) koji danas obuhvata sve ostale i ko-

ji je očigledno samo jedno apstraktno izopačenje teološkog prin­ cipa. Prezirući čak svaku podređenost posljedica uzrocima, ona če­ sto teži da izbjegne filozofsku teškoću dodjeljujući naročito sluča­ ju proizvođenje posmatranih događaja, a ponekad, kad nemoć jed­ nog takvog sredstva postane suviše upadljiva, precjenjujući do najapsurdnijeg stepena nužan uticaj individualnih genija na opšti tok ljudskih događaja. Bilo kakav da je način, čije bi posebno ispitiva­ nje bilo ovdje veoma suvišno, rezultat je i u jednoj i u drugoj ško­ li uvijek, uglavnom da predstavi jednako političku akciju čovjeka kao veoma neodređenu i samovoljnu, kao što se to nekad vjerova­ lo za biološke, hemijske, fizičke, i čak, astronomske pojave za vri­ jeme teološko-imetafizičkog, više ili manje, produženog djetinjstva odgovarajućih nauka. Dakle, ova neodbaciva smetnja predstavlja danas, u mojim očima, najodlučniju osobinu jednog takvog djetinj­ stva, koja još opstaje u redu društvenih ideja. Ona zaista ukazuje na najneposredniji i najmanje dvosmislen način, na sistematsko protivljenje da se političke pojave shvate kao pojave podređene pravim zakonima prirode, čija će neposredna primjena ovdje nuž­ no biti, isto kao i u svakom prethodnom slučaju, da odmah namet­ ne političkoj akciji osnovne granice, rušeći bezpovratno uzaludnu težnju da se ova vrsta pojava, koje tako radikalno, kao nijedne druge sakrivaju ljudske ili nadljudske kaprice, upravlja po našoj volji. U kombinaciji sa malo prije naznačenom težnjom za apsolu­ tnim koncepcijama od kojih je ona spontano neodvojiva, kao dva korelativna aspekta jedne iste filozofije, treba, čini mi se vidjeti glavni intelektualni uzrok sadašnjih društvenih nereda jer se ljud­ ski rod nalazi predat, bez ikakve logičke zaštite, na poremećeno eksperimentisanje različitim političkim školama, od kojih svaka traži da se beskrajno precjenjuje njen nepromjenljivi tip uprave. Dok je stvarna nadmoćnost starog političkog sistema zabranjivala slobodno istraživanje društvenih problema, zbog takvih nezgoda mogli su se oni naći prikriveni i mogla je postojati izvjesna intele­ ktualna disciplina, jednom vrstom spoljnjeg pritiska, uprkos teo­ loškoj prirodi političke filozofije. Ali prirodni tok individualnih lutanja tako bi mogao samo biti prekinut ili, prije, spriječen da na­ preduje, i filozofski upad bi se mogao vršiti spontano u mjeri u kojoj postepeni uspon metafizičke politike daje prevagu opštem pravu ispitivanja. Glavna opasnost od jedne slične filozofije poli­ tike mogla bi se od tada razvijati slobodno u čitavoj svojoj širini do tačke dok neposredno ne dovede u pitanje opštu korist samog društvenog stanja, jer se elokventni sofisti, kao što se zna, ne bo­ je da sistematski propovedaju superiornost primitivnog života, tak­ vog kakvog su oni zamišljali. Stigavši do ovog stepena apsurdnosti i nesaglasnosti, metafizičko-teološke utopije konstatuju, bez sum­ nje, sa potpunom očiglednošću, visoku nemogućnost da se danas u

128

129

politici utvrdi ikakav pojam koji bi zaista bio stabilan i opšti, tako da će se tu nastaviti sa uzaludnim i apsolutnim traženjem najbo­ lje vlade, bez obzira na svako određeno stanje civilizacije, ili, što je naučno iste vrijednosti, dotle dok se ljudsko društvo bude shvatalo kao kretanje bez sopstvenog pravca pod neograničenim podsticajem zakonodavca. Ima dakle, stvarno, odsada, u političkoj fi­ lozofiji mogućeg reda i sklada, samo podčinjavanjem društvenih pojava, na isti način kao i svih ostalih, nepromjenljivim prirodnim zakonima, čiji skup ograničava, za svaku epohu, zaštićenu od sva- u ke ozbiljne nesigurnosti, osnovne granice i glavni karakter politic- · ke akcije u pravom smislu; jednom riječju, uvođenjem zauvijek u opšte proučavanje društvenih pojava ovaj isti pozitivni duh, koji ; je već uzastopice preporodio i disciplinovao sve ostale vrste ljud­ skih spekulacija, čije prvobitno stanje nije bilo, uglavnom, više za­ dovoljavajuće. Tako da se, i zadržavajući isti glavni način filozofi­ ranja, ne može zamisliti drugi način da se stigne do odgovarajućeg stupnja postojanosti i usklađenosti nego da se obnovi dovoljan in- >< telektualni pritisak, koji je srećom postao danas isto tako nestva­ ran kao 1 radikalno opasan. S druge strane, nije manje jasno, da ovaj osnovni osjećaj jednog spontanog društvenog kretanja, koje < regulišu prirodni zakoni, nužno sačinjava pravu naučnu osnovu ; ljudskog dostojanstva u redu političkih događaja, jer glavne teč- * nije čovječanstva dobijaju tako uzvišenu osobinu autoriteta, koji mora biti uvijek poštovan kao nadmoćna osnova svakog racional­ nog zakonodavstva; dok sadašnje vjerovanje u beskrajnu moć po­ litičkih kombinacija, koje izgleda da toliko uzdiže značaj čovje­ ka, istinu govoreći, dovodi samo do toga da mu se dodjeljuje jedna vrsta društvenog automatizma, kojom pasivno upravlja apsolutna i samovoljna premoć ili Proviđenja ili čovječjeg zakonodavca, pre­ ma opštoj, potpuno priznatoj razlici u pogledu ostalih pojava. Ova različita sumarna objašnjenja treba da budu dovoljna da učine ovdje neospornim da se, saglasno našoj prvoj napomeni, stvarno, u konačnom ispravljanju jedne takve smetnje sastoji, u svakom pogledu, glavni čvor filozofske teškoće u radikalnoj obnovi politič­ ke nauke koja je od tada opisana u najvažnijem obliku, u vreme­ nu u kojem su preovlađujuće intelektualne navike dozvoljavale da se na odgovarajući način shvate društvene koncepcije samo u nji­ hovom praktičnom aspektu, a ne sa naučne tačke gledišta, i, uto­ liko više, u čisto logičkom pogledu, koji sam ja već dovoljno ista­ kao. Da bi korisno rezimirali, u završnom razmatranju koje nužno obuhvata sva ostala, cjelinu ovih prethodnih naznaka ο glavnim uslovima koje neizbježno mora ispuniti opšti duh pozitivne socio­ logije, dovoljno je ukratko tu primijeniti direktno i princip racio­ nalnog predviđanja, koji sam tako često prikazivao kao konstitu-

tivni najneodbaciviji kriterij naučne pozitivnosti u odnosu i na sve prethodne djelove prirodne filozofije. Može se, dakle, s ovog zad­ njeg stanovišta, svesti ovdje osnovna teškoća da se od sada shvataju pravilno društvene pojave kao pogodne za naučno predviđanje, kao i sve ostale, bilo koje pojave, unutar granica jasnosti, a te granice uostalom odgovaraju njihovoj izvanrednoj zamršenosti, pre­ ma opštem pravilu koje je u tom pogledu ustanovljeno od početka ove Rasprave. Ovakav način razmatranja jedne takve filozofske ob­ nove predstavlja zaista poseban napredak, da neposredno i isto­ vremeno izaziva, na najizrazitiji način, tri glavne osobine, koje sam redom ispitivao od početka ovog poglavlja, i koje se sve odnose, u različitim, ali jednako vrijednim aspektima na neprekidno pod­ činjavanje različitih društvenih shvatanja nepromjenljivim pri­ rodnim zakonima, bez kojih politički događaji, očigledno, ne bi do­ puštali nijedno pravo predviđanje. Sama misao ο racionalnom pred­ viđanju pretpostavlja dakle, prije svega, da ljudski duh definitivno napusti, u političkoj filozofiji, područje metafizičkih idealiteta, da bi se zauvijek učvrstio na terenu posmatranih realiteta, jednom sistematskom, neposrednom i neprekidnom subordinacijom mašte posmatranju; ona zahtijeva, sa ne manje očiglednim autoritetom, da politička tumačenja prestanu biti apsolutna da bi postala rela­ tivna sa stanjem ljudske civilizacije koje se redovno mijenja, da bi teorije, mogavši uvijek da slijede prirodan tok činjenica dozvolile da ih stvarno predviđamo; najzad ona podrazumijeva takođe, svom nužnošću, neizbježno i neprekidno ograničenje političke akcije pre­ ma tačno utvrđenim zakonima, jer, ako bi bilo drukčije, opšti red društvenih događaja, uvijek izložen dubokim poremećajima koji su inspirisani slučajnom nadmoćnom intervencijom zakonodavca, bi­ lo božanskog, bilo ljudskog, ne bi mogao biti nikako predviđen sa pravom naučnom sigurnošću. Tako bi se, od sada, mogli, da bi ola­ kšali filozofsko ispitivanje, veoma koncentrisati na ovu važnu oso­ binu racionalnog predviđanja cjeline različitih uslova koji su us­ mjereni da označe glavni istinski duh pozitivne politike. Ova inte­ lektualna koncentracija postaje utoliko poželjnija ukoliko se, u ovoj temi, kao i u svim ostalim, i čak, danas, jasnije nego kod svih ostalih, vidi frapantna aktuelnost jednog sličnog preporoda, jedna takva osobina je izuzetno sposobna da razlikuje, na jedan kako du­ bok tako i neposredan način, novu društvenu filozofiju od stare. Zaista, događaji kojima upravljaju natprirodne volje mogu dozvo­ liti pretpostavke ο otkrovenjima, ali očigledno, ne mogu podnijeti nikakvo naučno predviđanje, na koje i sama pomisao predstavlja pravo svetogrđe: uglavnom je isto i kad njihovo upravljanje pri­ pada metafizičkim entitetima, izuzev šanse za otkrovenje, koja bi od tada bila izgubljena da jedna takva koncepcija nije, uglavnom, prosta opšta modifikacija prvog shvatanja. Danas nije ništa jasnije

130

131

naročito danas. 132 Svaki filozofski princip jednog takvog duha. koju bi onda bilo samo dovoljno opisati: ο jednoj temi koja je dovde loše shvaćena. koje se ne uzdiže čak ni iznad empirizma koji je nesigurniji nego prostiji i koji uprkos svojoj prividnoj koristi ne može nikako pri­ kriti glavnu potrebu za obnovom političke filozofije. Ovo važno razmatranje ne bi moglo ni na ko­ ji način uticati. u sociologiji. kao što sam to objasnio u prethodnoj knjizi za biologiju. jedna ta­ kva odsječna podjela društvene nauke ne uvede danas u nju onu glavnu nezgodu koja se jako dopada disperzivnim težnjama savremenih duhova da pogrešno propuste neophodnu stalnu kombina­ ciju ova dva opšta gledišta. po svojoj prirodi. odnose jedino. čiji su glavni uslovi unaprijed dosta opisani. mora vršiti na jedan potpuno sličan način. slijepu i sterilnu potvrdu. njen spontani razvoj dozvoliti da se. koji obično sadrže jedno racionalno predviđanje. prema tome. dosta karakteristična da dozvoli da predvidim da će. proći kao prva opšta realizacija velike filozofske obnove. za prava rješenja.i u pogledu političkih događaja. gdje smo priznali da prosta podjela između ana­ tomije i fiziologije od sada teži da se potpuno izbriše. statičko i dinamičko stanje svakog predmeta pozitivnih proučavanja. prema objašnjenjima koja sa­ drži prethodna knjiga. na odgovarajući način razumjeti. od sada. i to čak u doba prvog osniva­ nja nauke. prije sve­ ga. da se neophodni uslovi. obično. toliko koliko to dozvoljava rađanje nauke. Međutim. naj­ češće primjenjivati sa istom lakoćom na događaje koji su direktno suprotni. Ali iako je jedna takva provjera posebno jasna. to samo potvrđuje da. jedna vrsta vulgarnog predviđanja. a da ove prazne forme ne mogu nikada dovesti same do i najmanjeg znaka budućnosti društvenog. kao potpuno primjenljivu. izrazito. Ali bi sigurno bilo prerano pridati sada bilo kakav oz­ biljan značaj ovoj metodskoj podjeli. na osnovni položaj pi­ tanja u političkoj filozofiji i ne mogu. jedino kad se radi ο nekim drugorazrednim i parcijalnim pogledi­ ma. Treba se. koju se trudim da osnujem. ο čemu će nastavak ovog djela sadr­ žati pravo objašnjenje. obično. može re­ ći za sve epohe. kojima je predmet. na ma koje pojave. proučavajući odvojeno. Dakle. ipak. nikako biti do­ voljni. na shvatanje društvenih pojava uvijek kao neizbježno podčinjenih pravim prirodnim zakonima. da je jedan veliki broj sporednih političkih činje­ nica najčešće smatran pogodan za predviđanje. sporedna je očigledno neprekidno neophodna za stvarni razvoj ljudskog duha i društva. Razčlanjivanje se. tj. ali uvijek u pogledu jedne tačne sistematske koordinacije. teološko-metafizička filozofija nije nikada mogla biti strogo univerzalna i da je morala uvijek biti više ili manje umjerena u svakoj primjeni. socijalna . biti naročito poznat i poštovan naknadno zbog njegove spon­ tane primjene koja će se kontinuirano nastaviti u toku svih slje­ dećih lekcija. prema prethodnim objašnjenjima. u pogledu svake političke teme temeljno proučavanje uslova živo­ ta društva i uslova zakona njegovog stalnog kretanja. prema političkim pojava­ ma. za opšte proučavanje samog individualnog života. očito. U sadašnjem stanju neodređene i konfuzne iracionalnosti dru­ štvenih proučavanja. na prim­ jer. dubokom navikom za prava naučna shvatanja. Sada treba pristupiti. U svakom slučaju. U obi­ čnoj biologiji. za ovu namjeru treba. na neposre­ dan način prvom sumarnom izlaganju opšteg duha socijalne fizike. da bi jasno formulisal'i naučni cilj koji treba dostići i da bi čak tačno procijenili njegovo postepeno ostvarenje. a na­ ročito na one koje mogu izraziti živa bića. ni na neposrednu nužnost 133 . koju sam uveo i koristio u svim djelovima ove Rasprave. sami po sebi da se neposredno nađu na samom putu zak­ ljučne operacije. po svojoj prirodi. potpuno razlikujući. Ako se. kao što sam to ustanovio od početka ove rasprave. prosti iskazi su se često nametali. uostalom. uosta­ lom. čije objašnje­ nje završavam. mogao bi.statika i socijalna dinamika. koje su tako jako različi­ te jedna od druge kao što su to danas anatomija i individualna fi­ ziologija. radi se dakle ο tome da se ovdje utvrdi uopšte kakav treba da bude tačan uzrok i prava priroda ovih zakona. koji su postupno određeni od početka ovog poglavlja. u tom pogledu. mada mnogo manje nazivom. ukoliko cjelina ne bi opet. ni na unutrašnju tačnost. u nastavku. lako će se zaštititi od jedne slične zablude priznajući. bez oklijevanja. obično. ona uopšte ne sprečava da se njihova podčinjenost pod teološ­ kim ili metafizičkim koncepcijama produžava i da ih čini još veo­ ma inkopatibilnim sa svakom idejom pravog naučnog predviđanja. neumjes­ no. da se racionalno pravi razlika između čisto anatomskog stanovišta koje se odnosi na ideje organizaciji i fizi­ ološkog stanovišta u pravom smislu koje je neposredno svojstveno idejama života: ova dva aspekta spontano odvojena se. zbog neizbježne mješavine slabog i nedovoljnog pozitivizma. uz nekoliko vještih izlaganja. i čak nerazumno. plašiti da. Mi smo tako prosto uradili važan opšti uvod koji će nas moći korisno voditi kroz čitavo ovo djelo. čija pomoć iako. Ovaj duh će. jer će se ovi čudni načini objašnjenja. skoro u svako vrijeme od tada nalaze tačno procijenjena jednom nesvodivom filozofskom analizom koja je time oplemenila i usavršila po­ trebno poređenje. ma koje cijepanje sociološkog rada bilo bi. Ova razlika mi izgleda. skup prethodnih razmatranja. duhovi koji su na odgovarajući način pripremljeni. ovo njeno razčlanjavanje dozvoljava. a naročito u biološkoj filozofiji. jednaku za sve gotove činjenice. naučnu razliku koja je zaista temeljna. i ne manje jasno. za koje teološka i metafizička dok­ trina mogu dati samo. nužno se svodi. na odgovarajući način bila shvaćena. so­ cijalna fizika razčlani u dvije glavne nauke sa nazivima. u cjelini društvenih pojava.

naše glavne razlike između statičkog i dinamičkog proučavanja društvenih pojava. stalno imati u vidu. koja se mora. umjesto da tu vidi izvor po­ grešne ili cepidlačke podjele na dvije odvojene discipline. kao potpuno istovjetan osnovnom predmetu vještine: isti odnosi su tu razmatrani sa dva različita. od uticajnih ljudi 134 koji su obdareni nekom intelektualnom sposobnošću. između biološke nauke i sistema vještina koji se na nju odnose. spontana osobina koju direktno. i spekulacije i akcije. uzajamnih akcija i reakcija koje neprekidno vrše jedni na druge. koji se od sada može posmatrati kao da je spontano uveden u opštu oblast javnog uma. jednoglasno prihvaćena u principu. prije nego nastavim. po meto­ dološkom redu. za čitav sistem pozitivnih teorija. odsada. na odgovarajući način. da bi mu naglasili. neće biti okrivljena za uobraženu spekulativnu drskost. a potpuno ekvivalentna stanovišta. očigledno je. da. njihovom uskom racionalnom fuzijom postojanu intelektualnu kon­ zistenciju. sumarno. dvostruko pozitivan. na postojanim racionalnim osnovama dvostruki elementarni pojam reda i napretka koji se tamo nalazi duboko vezan za nepre­ kidnu cjelinu socioloških shvatanja. da primijetim ovdje da jedan takav naučni dualizam odgovara savršeno tačno. racionalnim istraživanjem društvenih pojava. pravi filozofski princip koji im je svojstven. na je­ dan neraskidiv način. uglavnom. zasnivajući spon­ tano. odbacujući svaku praznu misao ο apsolutnom i neograničenom usavršavanju. dvije fundamentalne ideje reda i napretka. naučno privremeno apstrahujući osnovno kre­ tanje koje ih postepeno uvijek mijenja. glavni karakterističan simptom dubokog poreme­ ćaja modernih društava. prvu naučnu klicu ovih značajnih osobina. i čak jednim nužnim slijedom. Oni će. suvišno ovdje izričito primijetiti. pokazuje ova prva filozofska koncepcija pozitivne sociologije. Stalni predmet nauke bi tako mogao biti razmatran. neće tako steći. Nauka koja će. mi izgleda izuzetno pogodnim. prema ovim objašnjenjima. kao što sam to objavio na početku ove knji­ ge. pošto su bila odvojeno učvršćena. ako bude pretendovala da sama može dati prave racionalne osnove cjeline prak­ tičnih sredstava koja se mogu primijeniti za stvarno zadovoljenje dvostruke društvene potrebe: ova nužna veza će. u pravom političkom smislu. sa jedinim prirodnim razlikama apstraktnog i konkretnog. svi različiti djelovi ma kojeg društvenog sistema. Da bi bolje okarakterisali ovo neophodno osnovno razčlanjivanje. Ne treba. zasnovana na tačnom i opštem poznavanju ovih nužnih odnosa. u političkoj filozofiji. zadovolji dvo­ struku intelektualnu potrebu modernih društava. od samog početka nove po­ litičke filozofije. početi od tada da osjećaju pouzdano ispunjenje koje je proizašlo iz obećanja koje sam dao na početku ove knjige ο osnivanju jedne društvene nauke koja je neposredno namijenjena da. Ali mi izgleda neophodno da pokažem ovdje. čini mi se da se direktno sastoji u opštem pojmu ovog neizbježnog i univerzal­ nog konsensusa koji karakteriše ma koje pojave živih bića i koji društveni život nužno manifestuje u najvišem stepenu. skup isključivo statičkih zakona društvenog orga­ nizma. istovremeno. od ovog trenutka. još veo­ ma često pripisuju. Pravi državnici mogu tako pravilno ocijeniti da li se ovdje radi ο praznoj intelektualnoj vježbi ili ο filozofskim princi­ pima koji su stvarno sposobni da konačno prodru efikasno u savremeni politički život. prirodno svesti na jednostavan po­ jam ovog glavnog razvoja. čak još jasnije. i zatim. za koje smo prizna­ li u četrdesetšestoj lekciji. sumnjati da ova dva ele­ mentarna pojma. razviće se prirodno. više interesa i jas­ noće spekulativnoj koncepciji. Različite glavne osobine koje sam naveo. biće u pravom smislu namijenjena da dokažu jed­ na druga. jer oni mogu tamo postati isto tako neminovno neodvo­ jivu kao što su to danas u biološkoj filozofiji ideje organizacije i života. Sa ove tačke gledišta soci­ ološka predviđanja. u stvarnosti. Dajući. koja je otsada. sa pozitivnom teori­ jom reda. bilo bi. Definišući najprije. koja doista može učvrstiti samo jednu pravu. odsada povezuje. opštu saglasnost i neprekidnost između nauke i primjene. kako duboko organiizatorski. u nastavku. ova vrsta društvene anatomije koja čini statičku sociologiju mora imati za stalni predmet pozitivno proučavanje. duh. ovaj dvostruki pristup. iako još veoma nedo­ voljno razvijena. pod uslovom da. da dinamika proučavanja zajedničkog života čovječanstva nužno obrazuje pozitivnu teoriju društvenog progre­ sa. smatram bitnim. ta podje­ la se danas primjenjuje samo u neprekidnoj analizi svake društve­ ne teorije. Jer. uglavnom. čija srećna spontanost ne bi mogla biti osporena. da za jednu radikalnu opoziciju predstav­ lja. da istak­ nem. pozitivno proučavanje stvarnih zakona reda i napretka. praktični zna­ čaj. bez sumnje. da se proučavanje statike društve­ nog organizma mora podudarati. više plemenitosti i postojanosti prak­ tičnom razmatranju. uz kasniju saglasnost sa neposrednim posmatranjem. zbog njene velike očiglednosti. Tako shva­ ćena. čiji naučni dualizam proizilazi potpuno iz istog principa po­ zitivne filozofije. koja je uvijek osjetljiva na ovaj. koje je isto­ vremeno eksperimentalno i racionalno. svoj. Najzad. dvostrukom pojmu reda i napretka. tako i visoko progresivan. na način koji se ne može odbaciti. umjesto poremećenog ili obeshrabrujućeg uticaja koji mu. od­ lučiti da bude ocijenjena kao veoma slična opštoj harmoniji. ra­ zličita relativno statička obavještenja za svaki način društvenog života. prema ovoj osnovnoj koncepciji. naročito na medicinsku vještinu. nadam se. stalnu har­ moniju između različitih uslova egzistencije ljudskih društava: vi­ di se. vjerujem. na jedan način veoma sličan onome koji se obično danas 135 . aspekt. u mjeri u kojoj će pozitivna filozofija po­ stepeno izražavati.

u mnogo slučajeva ne dešava stalno. međutim. suvišno tako izričito istaći ovdje visoku i stal­ nu korlist jedne takve sociološke doktrine: jer ona najprije mora. bez sumnje. kao nezavisnu od opšte analize odgovarajuće civilizacije. naročito u moderna vremena. moram se ovdje ograničiti. bar toliko koliko u individualnoj anatomiji. očito. sada i ne postoji mnogo. do izvjesnog stepena. da ukrat­ ko opišem jedini glavni slučaj u kojem je osnovna solidarnost još. zar nije evidentno da su ra­ zličite nauke međusobno. očigledno. cjelinu svih ostalih. često postalo pogrešno. da. inače.ne misleći na korelativno stanje civilizacije i čak najčešće dolaze. direktno posmatranje. dakle. sa pravom filozofskom sigurnošću. biva uvijek isključivo shvaćen kao relativan u odnosu na sve ostale sa kojim ga osnovna solidarnost mora neprestano usko spa­ jati. isklju­ čivo statičko dokazivanje. očigledno služiti kao neophodna osnova za stalno proučavanje dru­ štvenog kretanja. da se efikasnije izvrši ova in­ teresantna provjera društvenog konsensusa. čiji neprekidni recipročni uticaj ne bi mogao biti osporen. čije bi se stvarno stanje ipak moglo prilično odrediti prema nji­ hovim naučnim odnosima sa drugim. ovdje nepovratno nestala. neposredno upotrije­ bljena često dopuni. veza iz­ među kretanja spontano dokazuje postojanje nužnih veza. elementima. pokazujući očigledno univerzalnu reakciju. svaki od brojnih društvenih ele­ menata. previše usko u bioloiji. već poznatim. podsjećajući na primjer. po meni. čiji se filozofski karakter ne bi mo­ gao odbaciti. bila u djetinjstvu. bilo teološkim ili metafizičkim. uostalom. kao na primjer između zapadne Evrope i istočne Azije. od kojeg se želi poći. U vezi sa tim treba primijetit. dijela. ono bar duboko nepoznata i čak potpuno zanemarena. koju teorija nastavlja do sada da su­ štinski shvata. velikih razlika. ona može da. Očigledno je isto i kada. da on stvarno. umjesto da se razmatra cjelina društvenih pojava u okviru jedne jedine nacije. Bilo bi. ili je bar pratiti. obje slažu u apstraktnom raspravljanju ο političkom režimu. ljudskog razvitka. jer se on odnosi neposredno na društvenu orga­ nizaciju u pravom smislu. ne bi mogli.stanje duha. suprotno savremenim filozofskim navikama. koja su pripisivana starim Egipćanima. ili svake vještine. bar u principu. koje se obično. kao što to jasno zahtijeva priroda teme. jednom korisnom naučnom vježbom. jer u politici kao i u mehanici. Ali jasno je. naročito dati neku pred­ stavu ο uobičajenom značaju jedne takve pomoći. ako ne neposredno u principu negirana. za izvjesne društvene elemen­ te. od ovog momenta. po svojoj prirodi. čak i onih koji u njoj najprije izgledaju najsamostalniji. u njihovim praznim nepromjenljivim utopijama do toga da njihov tip najsavršenije politike koincidira sa djetinjstvom. Jedno takvo . Da bi bolje. da tačna opšta procjena ovih granica promjene. do veoma uske solidarnosti između različitih grana svake nauke. čak i prije nego im je jedna zdrava učenost. Pošto ovdje ne pišem uopšte posebnu raspravu ο političkoj fi­ lozofiji. kod zdravih duhova. ne moram joj uopšte metodski zasnovati neposredni dokaz jedne takve osnovne solidarnosti između svih mogućih aspekata društvenog organizma. isto tako. Za svaki dru­ štveni elemenat. na više ili manje neposredan način. nenormalnih. ona se istovremeno ispituje kod različitih savremenih nacija. očigledno. da je soli­ darnost manje jaka ukoliko postaje posrednija. bilo bi naročito. za koju ona. sa jednog jedinog aspekta. Jedna takva pogreška pripada skoro jednako danas najsuprostavtljenijim političkim ško­ lama. A da ne idemo. Istorija nauke može. dozvoljava da se predvidi. sadašnju ili prošlu. bilo bi lako nabro­ jati gomilu sličnih slučajeva. onda nužno sačinjava. poste­ peno opada sa sličnošću slučajeva i umnožavanjem kontakata do tačke da se ponekad skoro potpuno briše. najvažni­ ji od svih slučaja. ali. shvatila neophodna i stalna veza koja veže sistem nauka sa sistemom vještina. suštinski suprotno. oci137 . svako može lako prepozna­ ti. ili skoro sve različite vještine međusobno. mogla presuditi samim racionalnim razmatranjem nužne veze iz­ među opšteg stanja astronomske nauke i stanja apstraktne geome­ trije koja je tada. kad je riječ ο tome. Ne insistirajući više na osnovnim pojmovima koji su tako ma­ lo sporni. kako su vulgarne greške učenjaka ο tobožnjim znanjima iz vtiše astronomije. mada konsensus mora ovdje biti. . najčešće manje izražen u svakom pogledu. sem toga. i da. koje je već. na primjer. u stvarnosti. koje se. na jedan apsolutan i izolovan način.dešava u individualnoj anatomiji. svake posebne promjene. ništa ne pretjerujući. još složenijoj pri­ rodi socioloških spekulacija. nažalost. sama po sebi. To je. ma kojeg. normalnih. pod uslovom da se uvijek vodi računa ο pretpostavci. uvijek dodi­ ruje. jedan neop­ hodan dodatak svake teorije statičke sociologije. koje je dovoljno objašnjeno. prema odgo­ varajućim zakonima prirode? U jednom opširnijem razmatranju bi se. Ali ovoj napomeni mora stalno prethoditi. čija različita opšta stanja društva do sada izgledaju skoro samostalna. više ili manje izraže­ nim. čija racionalna koncepcija prethodno pretpostavlja neprekidnu misao ο neophodnom očuvanju odgovarajućeg organiz­ ma. biti toliko prosti i precizni da bi posmatrani rezultati mogli proizaći samo i jedino iz uzajamnog usklađi­ vanja. u jednoj takvoj društvenoj vezi da dobro poznato stanje jednog. svom nužnošću. ο kojoj. može samo činiti jedan od glavnih elemenata. bez kojeg bi indi­ rektno istraživanje ο kojem se radi. Ovaj preliminarni aspekt politič­ ke nauke pretpostavlja. Dinamičko 136 razmatranje integralnog i neprekidnog razvitka civilizovanog čo­ vječanstva dozvoljava. prestavši da bude shvaćen na apsolutan i nezavistan na­ čin. da ovi nužni odnosi između različitih društvenih aspeka*ta. i čak. opšte stanje koje odgovara svim ostalim djelovima. bar privremeno.

Bilo bi. opšta sredstva za dokaziva­ nje u političkoj filozofiji. Ali. zbog koje se neke od njih isključuju među­ sobno. kao što sam to najavio 1822. trebao biti prvi korak ka racionalnom pojmu osnovnog konsensusa posebnog sistema ovih institucija sa cjelokupnim siste­ mom ljudske civilizacije. koja se tako samo nalazi pripremljena. dajući priliku samo sve ozbiljnijim i ozbiljnijim nedosljednostima. više li­ terarne nego naučne. skup ovih uobičajenih pogreški. a time čak i politička. Ova glavna dogma koju sve religije reprodukuju u ma kom obliku. ništa manje ne treba ob­ ratiti krajnji značaj. ovo priznavanje koje su sada prihvatili najnapredniji mislioci naročito u Francuskoj i Njemačkoj. usamljene napomene. u ovu čuvenu hipotezu. različitih postojećih doktrina. po meni. koji se. ne poničuci nikako prolaznu vrijednost različitih eseja političke filozofije. po svojoj prirodi. koje je nadmo­ ćnije od društvenog stanja i od kojeg nas uvijek udaljava sve više razvoj civilizacije. uopšte. jednim nestvarnim stanjem prirode. Slijedeći prirodni tok svih ljudskih stvari. na koje sam ukazao. u onoj poznatoj teološkoj dogmi u kojoj se veže opšt' razvoj ljudske civilizacije sa tobožnjim prvobitnim grijehom čo­ vjeka. u ime prethodnog so­ ciološkog obrazovanja javnog uma. često. većina filozofa je stalno reprodukovala čuveni aforizam ο nužnoj podčinjenosti zako­ na običajima. nastavlja. prikupljajući stal­ no njegove spontane napore. što srećom mora težiti danas da umnoži. ne bi nikad mogle. a koja. ma koliko da je. uprkos njihovom privre­ menom značaju zamijeniti stvarno izvršenje ovog strogog filozof­ skog pravila: jer od Aristotela.jenili. međutim. koja je potpuno iste vrijednosti i još služi kao glavna sistematska osnova metafi­ zičkoj politici. ma da indirektno. popeti do njenog pravog istorijskog izvora. u intelektualnom redu. gdje oni ne mogu čak nikako služiti od sada da se racionalno shvati visoko učešće koje je nužno za čitav politički režim u univerzalnom konsensusu društvenog organizma. pod nekim određenim uslovima. Kada je teološka filozofija postepeno prešla u metafizičko stanje. kao što sam to već naznačio. za konačno konstituisanje društvene nauke 139 . lako učiniti da se shvati da ove nejasne. ova prvo­ bitna dogma je sve više i više težila da se konačno promijeni. uprkos ovoj sjajnoj i odlučujućoj provjeri. iako nije odsada neposredno formulisana i podrža­ na kao opšti princip. dotle dok osnovni razvoj ljudskog uma mogne proizvesti najzad nove principe. nemoguće da se ova glavna iracionalnost danas dugo odupire jednoj zdravoj filozofskoj diskusiji. dovoljna je odmah da odobri spontano širenje. bez sumnje. da će nadmoćnije društvene snage neizbježno postati i upravljačke. i čija intelektualna nadmoć mora uvtijek biti spontano po­ mognuta uobičajenom sklonošću naše prirode ka nehotičnom obo­ žavanju prošlosti vodi zaista. u mom »Sistemu pozitivne politike«. U čitavom nastavku ove knjige spontana i stalna primjena jednog takvog elementarnog pojma biće još efikasnija od ijednog metodskog dokazivanja da bi se potpuno odbacila svaka stvarna nesigurnost ο toj neophodnoj solidarnosti između sistema vlasti i političkih institucija i opšteg stanja odgovarajuće civilizacije. jer je ona u oči­ glednoj suprotnosti sa mnogo pojmova političke filozofije. Ali ma koliko da je očigledna današnja korist od ovih interesantnih parcijalnih zapažnja. obično u toku dvadeset vjekova. prirodno. namje­ štanju neprestane koincidencije između neprestanog pogoršanja ljudskog društva i rastućeg širenja njegove civilizacije. Takođe. sama provjera ove korela­ cije. neću uopšte oklijevati da ih otvoreno posmatram kao ništavne da­ nas za neposrednu elaboraciju glavnog duha koji je svojstven sta­ tičkoj sociologiji. Tako da i svi obrazovani publicisti priznaju sada izvjesnu parcijalnu solidarnost između različitih političkih institu­ cija u pravom smislu. Jedan veoma presudan primjer. prateći tačan tok jedne prave istorijske analize. koje je spo­ sobno da podrži njegovu neprekidnu aktivnost. uostalom. čini mi se. Moram ovdje naznačiti kao indikativno jedno intelektualno stanje koje je još bliže pravom duhu društve­ ne statike. jedne stalne i nužne 138 solidarnosti između političke vlasti i građanske vlasti: to znači. čovjek iznad svega osjeća ne­ ophodnu potrebu za najvišim. intelektualni principi i filozofska mišljenja. za njenu krajnju vulgarizaciju. to bi ipak značilo duboko pori­ cati teške i stroge zahtjeve prave naučne metode. isto kao i da uprosti. a da ova prva klica zdrave političke filozofije nije ih ipak nikad spriječila da. u pozitivnom govoru. odgo­ varajuće opštosti i više racionalnosti: jer. svih subjekata čija harmonija sa harmonijom ovih ovdje je već Istražena. dok se druge oslanjaju i čak uzajamno pomažu: ovo bi. ili zbog vlastitog sadašnjeg razvoja javnog razuma. po­ što ne mogu dobiti pravu naučnu čvrstinu. tre­ ba se. da veoma dominira ukup­ nošću društvenih spekulacija. ipak. ništa manje nego u materijalnom. može. koja proizilaze iz prirodnog toka događaja. kao i smatrati' da smo se oslobodili pomoću ovih srećnih tapkanja neposredne ra­ cionalne koncepcije opšteg konsensusa društvenog organizma. jedne tako duboke zablude uko­ rijenjene u unutrašnju naučnu konstituciju. isto kao i društveni običaji i političke ustanove nužno traju. u svoj njihovoj važnosti. i čak prije njega. uprkos njihovoj konstatovanoj prolaznosti i njihovim poznatim šte­ tama. dobijaju postepeno in­ telektualni uticaj. jer ubuduće. naročito. kada su jednom stvarno dobili smisao. ma koji. sastoji. shvataju sisteme institucija kao veoma nezavisne od istovremenog stanja civilizacije. čini mi se. na neposredan i nužan način. bilo zbog spontanih razjašnjenja. Ne bi se tako mogla poricati krajnja filozofska ozbiljnost. bez znanja većine onih koji je predaju. morala biti očigled­ na jedna takva opšta kontradikcija. upravljanjem. koji.

do. S druge strane ni jedan pravi duh ne bi mogao sigurno po­ ricati veliki uticaj koji. koje su odlučile. izuzev neizbježnog otpora. Ogromna društvena revolucija usred koje mi živimo samo potvrđuje. jasno pokazala. pod jedinim uslovom da bude prethodno naoružan dovoljnim auto140 ritetom. jei on nlije nimalo sporan. čiji elementi ne mogu izbjeći da budu na kraju kombinovani međusobno na način koji potpuno odgovara njihovoj sopstvenoj prirodi. čiji pojam ne predstavlja više danas zaista ozbiljne teškoće. uglavnom. sa toliko očiglednosti. na odgovarajući način. koju sam najavio počinjući ovu knjigu. odgovarajućem stanju civilizacije. da s obzirom na njihovu neizbježnu naučnu korelaciju i jedno i drugo učestvu­ ju na isti način u nastanku ovog osnovnog konsensusa društvenog organizma. a da žestoki pokušaji koji su preduzeti ili se preduzimaju za neposrednu obnovu političkog sistema. svom nužnošću. brže od bilo koje druge sociološke teorije. prema samoj prirodi društvenog stanja. veza je. ovaj neizbježan sociološki zakon. vulgarna teorija daje. da ne može nikako razumjeti koji su stvarni izvori ovih političkih moći. Dakle. sponta­ nim ili »mišljenim. zakonodavcu stalnu spo­ sobnost da iznenada ruši nužnu harmoniju koju mi razmatramo. po izgledu. različitih individual­ nih volja. u svim dobima društva. Obična teorija. tako da. u stvarnosti. imaću naravno više važnih prilika da se neposredno vratim na ovu zadnju temu koja je razmatrana sa novih racionalnih aspekkata. kao što sam je mogao naknadno shvatiti. a onda i moralne situacije. ona ipak nastavlja da bude još. sem ako im se direktno ne pripiše otvoreno natprirod­ no porijeklo. uopšte. običaji i deje s druge. kobni apsolutni karakter naših političkih škola. srećnu ili nesrećnu. iz istovjetnih nereda u drugom. da je. kao što to čini. iz kojeg nijedan politički sistem. bilo zemaljski ili nebeski. čiji je ona glavni atribut. intelektualne. tu nužno konstituisana odgovarajućim pristankom. 141 . koje ne ostavljaju duboke tragove može se postoja­ no posmatrati politički sistem. razmatranog u svim njegovim različitim obli­ cima ma koje aktivnosti. institucija. i koji po svojoj prirodi može. do samog razvoja nauka i vješ­ tina. kojoj treba najprije uputiti svako. Autoritet tako stvarno proi­ zilazi iz saradnje. čija cjelina je. zasnovano. Sva naučna sredstva moraju tada biti. svaka velika vlast može proizaći samo iz jako nad­ moćnih raspoloženja unutar društva gdje se vlast uvodi. Ali­ bi bilo potpuno suvišno zaustaviti se na ovom aspektu pitanja. prema prethodnim objašnjenjima četrdesetšeste lekcije. i još. ma da se ovdje radi ο tome da se ovdje označi ukratko kao filozofski princip statičke sociologije. izuzev u odnosu na opštu vezu između političkog režima i istovremenog stanja civilizacije. proizilaze naročito. i koji čak karak­ teriše tako često neospornu akciju. već sem toga da se čitava ova cjelina stalno veže. Jasno je zaista. kojima se dodjeljuje tako jedan misteriozan druš­ tveni uticaj. Ali lako je priznati da jedno takvo mišljenje. tako da stavlja neposredno spo­ redni otpor iznad glavne akcije. u Posebnoj raspravi ο političkoj filozofiji. sto je. Ne zas­ nivajući ovdje naučno pozitivnu teoriju autoriteta. razbiti. su pre­ ma tome nužno slabe i nemoćne. da. uostalom. u stvarnosti spo­ sobni za ikakvu temeljnu efikasnost. s jedne strane. čini direktno jedan začarani krug koji je rezultat jedne čiste iluzije ο opštim izvori­ ma političke vlasti. koja je uobičajen simptom metafizičkih shvatanja.racionalnom i direktnom objašnjenju te velike korelacije. da na odgovarajući na­ čin reguliše spontani polet da bi ga bolje usmjerio ka potpunijem izvršenju svog prirodnog cilja. na opšti sistem civilizacije. dok se opšta greška. moralne i fizičke. ne samo političke institucije u pravom smislu riječi i društveni običaji. slijedeći izvjesna prethodna uvjerenja. običaja. na velikim primjerima. kombinovana za konačno zasnivanje jednog tako fundamentalnog pojma. vlasti bilo kakve da su. moraju neprestano biti međusobno solidarne. da jadno sadašnje stanje političkog re­ žima proizilazi. uostalom. ma da ih uvijek karakteriše nedovoljno ostvarivanje ove glavne harmonije. gdje se za princip uzima nagovještaj. koji je prethodno određen. i još više u njegovom djetinjstvu. i. bez sumnje. zaista racionalno. sastoji u nje­ govom iracionalnom pretjerivanju. n i j e s u . na potpuno od­ lučujući način. Istina. za odgovarajuće stanje integralnog razvoja čovječanstva. koja je posvećena prethodnoj procjeni društvene sta­ tike. izvrnuvši potpuno ovu opštu vezu. ili čisto političkih događaja. jer može potpuno prestati samo čitavim raspadom društvenog organizma. na kojem počiva uglavnom pravi duh čitave društvene statike. a ne saradnja iz autoriteta. bez tolike nedosljednosti teološka po­ litika. stavlja očigledno naš razum u čudnu situaciju. U ovim izuzetnim vremenima. u svim sluča­ jevima utoliko neodoljiva ukoliko se radi ο širem društvu. kao potpuno saglasan. naročito. jednako potpunoj negaciji ove stalne solidarnosti. u kojoj je ova vlast naj­ prije organ. rje­ šenje. Uosta­ lom. uglavnom. Jasno je. i izuzev samo slučaj­ nih anomalija. po svojoj prirodi. iz naše intelektualne. bilo. nasuprot. naročito u pe­ desetoj lekciji. ne bi nikad mo­ gao imati uopšte drugi stvarni predmet. očigledno je. svaka vlast ma kakva da je. da sudjeluju u jednoj zajedničkoj akciji. u dužem vremenu. vrši čitav politički režim. kad niš­ ta u njemu ne preovlađuje jasno. uz nužan otpor. eksplicitnim ili implicitnim. a zatim postaje regulator. samostalno u istorijskoj analizi. Cak i u epohama koje su revolucionarne u pravom smislu. jer pra­ znine ili neredi koji se onda javljaju u jednom. u bitli. znatna. bilo razmatrajući dalje nužne granice političke akcije u pravom smislu. na primjer. suprotno opštem mišljenju. naučni princip ovog opšteg odnosa sastoji se bitno u očiglednoj spontanoj harmoniji koja mora uvijek težiti da vlada između cjeline i djelova društvenog sistema.

dakle. Prema ma kojim pojavama. se prateći sam pri­ rodni tok događaja. od početka ove knjige. i naročito trajati. koje je veoma relativno. da jedna prirodna greška u preciznosti. mnogo prije. bez sumnje. ukazujući na spon­ tano pokoravanje svakog stvarnog političkog režima odgovaraju­ ćoj civilizaciji. razmatra uopšte. ukratko. u kojoj se po mom mišljenju na­ lazi glavni čvor jedne takve filozofske teškoće. i ono je njena krajnja obnova. kroz to mi vidimo da je. na ko­ ji sam već. u ovom pogledu. pozitivno shvatanje prvo proizašlo iz same teološke dogme. po svom porijeklu. Ako. Pošto se vrijednost nekog. kao što sam to pokazao na početku ovog poglavlja. jedna tak­ va harmonija nužno ne uspostavi. i postepeno potiskivan. pozitivna filozofija. Jedna slična filozofija bi. jednom riječi. na jedan ništa manje nužan način. čas posebnoj. Iako se vidi koliko se on duboko razlikuje od ove sistematske tendencije ka optimizmu čije je porijeklo. U posebnom slučaju koji ovdje raz­ matramo veoma je jasno da pozitivna filozofija. uvijek uči. ozbiljne i brojne neprilike. se kao što sam to često isticao u prethodnim knjigama. Takav je. ma kojeg. potekao iz hipote­ ze ο krajnjim uzrocima. u onome što se danas zove politička ekonomija. da nikad ne pomiješa. on ne bi. pojam prirodnih zakona. svu nji­ hovu glavnu vrijednost. na koga smo. teološko. dakle uvijek shvatati politički režim samo prema njegovoj stalnoj vezi. može učiniti potpuno nesposobnim da se jedna tako veoma teška nauka njeguje bez ikakvog uspijeha. sa odgovarajućim stanjem ljudske civili­ zacije. ovaj naučni pojam spontanog reda sa sistematskom apologijom svakog postojećeg poretka. analogija je potpuno ista u svim ovim različitim slučajevima. da ovaj prirodni red mo­ ra biti najčešće veoma nesavršen. da bi se on mogao ustanoviti. u njihovom odnosu prema čovjeku spon­ tano uspostavlja. s druge strane. nadam se. kao što to može potvrditi jedna prava istorijska analiza: baš na bitno isti na­ čin je princip uslovâ života. pravi karakterističan duh pozitivne filozofije. kao što je i filozofski pojam matematičkih zakona ranije proizašao iz metafizičkog misticizma ο moći brojeva. utoliko bolje ukoliko se više pro­ dubljuje. Jedno takvo glediš­ te koje je zamijenilo apsolutnu tendenciju uobičajenih teorija. Ali. razmatran kroz ovu prvu skicu prave društvene nauke. jer hipoteza ο upravi koju jt poslalo proviđenje. ona mo­ ra takođe dati racionalnu osnovu jedne pozitivne teorije sponta­ nog reda ljudskih društava. dopunjujemo takođe shvatanje ovog reda. a od koje. Zbog svoje jače zamršenosti. on od­ mah ima za posljedicu odgovarajuću ideju utvrđenog spontanog reda. koju je već nejasno naslutila. mogla ponekad dovesti trenutno u opasan optimizam. prema glavnoj naučnoj hijerarhiji uspostavljenoj na po­ četku ove Rasprave. shvatanje ma koje harmonije Ali ova posljedica nije apsolutnija od principa iz kojeg proizilazi. koja se uvijek veže za svako. prema ovom gledištu. koje se mogu do izvjesnog ste- pena promijeniti. da. Svaki um. Uko­ liko se pojave više specijalizuju. Treba međutim priznati da je. ali da nikad ne pretenduje da ovaj red ne predstavlja. prilagođavajući ih zatim postepeno novim oblicima ak­ tivnosti prema izvjesnim odgovarajućim promjenama koje čuvaju ο ovim dragocjenim prvim inspiracijama ljudskog genija. kao što sam to dosta istakao u prethod­ nom odeljku. glavna tema. u jed­ nom drugom pogledu. u ovoj vrsti po­ java. ni u kom slučaju bio pravilno prosuđivan. kao ni u bilo kojoj drugoj. i kao što će se to. više puta upućivao. ovdje podsjetili u cjelini. u spisu. on uvijek teži da bude sponta­ no proizveden ili izmijenjen. i koja je stalno aktivna u opštem toku događaja. sigurno nemoguće da. u ovom aspektu. u ma kojem slučaju. čak je i korjenito povećavaju neophodnim čišćenjem kao što sam to već istakao. isto vremenim porastom njegove neizbježne nesavršenosti. po njihovim prirodnim zakonima. bilo kad da su bila otkrivena. tako da su biološke pojave naročito inferiorne. Ako se. na odgovarajući način organizovani racionalno pripremljen. očigledno. najmanja filozofska oštroumnost biće dovoljna de se odmah shvate karakteristične razlike koje od sada duboko dije­ le novi princip od stare dogme. društve­ ne pojave moraju nužno biti najneuredenije od svih. zaista. uvidjeti. istovremeno kad su i najpromjenljivije. pod ne­ kim sporednim vezama. u glavnom razvoju ljudskog uma. što je daleko od toga da se kompenzira. Ona zavisi uvijek od ove nužne tendencije našeg razuma da neograni­ čeno čuva svoja opšta sredstva rezonovanja. izolovan. ova. metafizička politika. s jedne strane. pogor­ šana pogrešnim intelektualnim vaspitanjem. u odnosu na pojave neorganske prirode. čini sigurno glavnu naučnu karakteristiku pozitivnosti u političkoj fi­ lozofiji. ova koncepcija predstavlja svaku ideju dobrog ili lošeg političkog sistema kao nuž­ no relativnu i promjenljivu. i bez ikakvog sračunatog miješanja. Dopunjujući ga neophodnim razmatranjem rastuće komplikovanosti pojava. političkog siste­ ma može bitno sastojati samo u njegovoj tačnoj harmoniji sa od­ govarajućim društvenim stanjem. kao što sam ο tome već otvoreno obavijestio: ali ova prolazna greška može se desiti samo duhovima koji su malo naučni. biti uvijek. u ovom pogledu. očigledno je neophodno istaći čitaocu da će politički sfistem u pravom smislu riječi. a da zbog toga ne bude uopšte samo­ voljna jer je veza uvijek strogo određena. neki nužan red. čas opštoj. dostojan takve namjene. zna­ če dobro da tačno izbjegne.Ne čekajući ova različita objašnjenja. više se komplikuju i time se ove nesavršenosti produbljuju i neizbježno umnožavaju. Mi ćemo. prema svom os­ novnom principu uslovâ života. uči takođe. pomoću jedne pametne ljudske intervencije. može prirodno samo dovesti do ideje ο nužnom usavršavanju njenog postepenog ispunjenja. zbog krajnje komplikacije poja 142 143 .

gdje god postoji neki sistem. različita ljudska društva: tako da svaka politička institucija koja je zaista racionalna. I. Jer ona direktno dovodi do toga da se uvijek razmatra. čitavom svojom konkretnom primjenom. kao što sam to izjavio. boženskog ili ljudskog. Ona zadržava pravo samo na intelektualno usmjerenje te neophodne intervencije. po svaku cijenu. treba u vezi sa ovim priznati uglavnom da konsensus postaje uvijek utoliko prisniji i izraženiji ukoliko se primjenjuje na pojave koje su postupno slo­ ženije i manje opšte: tako da. naravno. joj istovremeno upu­ te kao glavnu protivrječnost suprotni prijekor. isti duhovi koji je optužuju u politici za tobožnji optimizam. jednu vrstu osnovnog posred­ nika između anorganske i organske filozofije. mora stalno počivati na tačnoj prethodnoj analizi odgovara­ jućih spontanih tendencija. kod čisto mehaničkih pojava nudi nam ο tome prvu stvarnu skicu odbacujući ideju svemira i svodeći je na prostu ideju svijeta. u ovoj vrsti pojava. dovoljno je čak upo­ zoriti na očiglednu nedosljednost jedne takve optužbe u vezi sa najsloženijim pojavama. ovaj pojam konsensusa nije uopšte.dovoljno odlučujućeg. jer razmatranja prave dinamičke sociologije moraju spontano dominirati u čitavom preostalom dije­ lu ove knjige. da kad ova filo­ zofija bude počela da dobija neki stvarni uticaj neće biti sistemat­ ski optužena za društvenu mlakost i za političku indiferenciju od strane onih kojima toliko treba. koji je poslije toga mogao biti samo razmatran na posredan ili implicitan način. u šta se može sva­ ko lako uvjeriti. ova osnovna ide­ ja univerzalne društvene solidarnosti postaje ovdje neizbježan nas­ tavak i neophodan dodatak jednog osnovnog pojma koji je zasno­ van u prethodnoj knjizi. Može se zaista reći da. istovremeno najpromjenljivije od svih i kao one koje imaju najviše potrebe da budu korisno mijenjane prema racionalnim uputstvima nauke. jer spekulativni ljudi mogu rijetko očekivati da će biti na odgovarajući način pošto­ vani od ljudi od akcije. dok se niko ne usuđuje. mora postojati. predstavljajući direktno društvene po­ jave kao.va. i naročito nezavisno od svakog uzaludnog. jednu bučnu materijalnu aktivnost. postalo je tim više neophodnije da se prethodno opiše opšti duh socijalne statike. bez sumnje. Sto se tiče filozofske diskusije. i ja ne oklijevam da to otvoreno kažem. kojem teže nužno i neprekidno. Da bi se. nego koo svih ostalih mogućih pojava. s obzirom da su danas najneposrednije interesantna i prema tome bolje shvaćena. po svojoj prirodi. koja po svo­ joj prirodi mora predstavljati prvu racionalnu osnovu svake nove političke filozofije. između ideje društva i ideje vlade. po istoj osnovnoj ekonomiji kao i kod svih ostalih prirod­ nih pojava. bez odbacivanja ove bitne veze. na neku drugu. proučavanje hemijskih pojava obrazuje. neposredno i nužno zajednički svim pojavama. čak. u početku. sa­ da dosta ispitane. podvesti pod nju najprostije pojave koje pozitivna filozofija predstavlja. prema tome izvjesna solidarnost: čak i sama astronomija. bilo opšte ili posebne. da suviše podcje­ njuje vladu proviđenja u odnosu na čitav ostatak prirodne ekono­ mije! Dva glavna motiva me ovdje tjeraju posebno da insistiram na ovom elementarnom pojmu fundamentalnog osnovnog konsensusa koji je svojstven društvenom organizmu: najprije to je pretjerani filozofski značaj ove osnovne ideje društvene statike. da se upute njenom opštem duhu prigovori koji su joj jaodvratniji. a ni­ kako da bi ga stvorili. svako može lako prosuditi. na odgovarajući način usavršili. moglo bi se. ali sa ogromnim razlikama u intenzitetu i oblici­ ma. po svojoj priro­ di. Obuh­ vaćena u svoj svojoj širini. Sa moralne tačke gledišta pozitivna politi­ ka b imogla dostojno odgovoriti na takva optuživanja samo sa jed­ nog . dosta pogriješi u ve­ zi sa njenim pravim karakterom. naučnu os­ novu jedne zdrave osnovne teorije političkog reda u pravom smi­ slu. zbog toga kao i zbog sveg ostalog. kao da su nužno spontano bolje uređene i manje pro­ mjenljive. kao izuzetno pogodan za proučavanje ži­ vih bića. ipak. po svojoj prirodi. jer izvjesni poreme­ ćaji jedne zvijezde mogu tako odjeknuti ponekad primijetno. u ma kojem pogledu. Daleko od toga da. Ali. prisvem tom. nasuprot traži. čije nužne gra­ nice. Treba se. zaštićen od svake samovolje. jasno. sa ovog stanovišta vidjela tašta iracionalnost ove uzaludne optužbe za politički optimizam. i prema tome u filozofskoj važnosti. vještački i voljni red kao prosto opšte produženje prirodnog i nevoljnog re­ da. kao što sam to objasnio na svom mjestu. da bi sadržala jednu stvarnu i trajnu društvenu efakasnost. dobija ljudsku interven­ ciju jedna takva filozofija je. ostaje ipak neosporno da 144 145 . putem izmjene gravitacije. radi se u biti ο tome da se red posmatra da bi ga. Sa naučne tačke gle­ dišta. ovoj Raspravi. aspekta. koja je jedina potpuno pozitiv­ na. što bi bilo nemoguće. u jednom mnogo višem stepenu. međutim. bojati. striktno pogodan za jedno takvo proučavanje i javlja se kao. ona joj zabranjuje upotrebu jedino u slu­ čajevima gdje može sigurno predstavljati samo beskorisno trošenje snaga. možda. koje jedino mogu njenom autoritetu dati dovoljno čvrste osnove: jednom riječju. ili čak zemaljskog. Krajnja novost jedne takve poli­ tičke filozofije može učiniti da se. tj. U svojoj naučnooj strogosti. ona najprije određuje: ne precjenjuju­ ći joj stvarnu efikasnost. koja treba da preovlađuje u. zbog naše prirodne slabos­ ti da efektivni život prevladava nad racionalnim. ma kojeg prestiža. bilo duhovnog. da razvijaju. i uzgredno. osobito njenu razbo­ ritu i aktivnu primjenu. prema prethodnim kratkim pregledima kako će je podžati. desiti da. Prema ovom principu. naročito danas. jedna takva pozitivna koncepcija društvene harmonije daje spontano. stvarnim rezultatima svoje dnevne primjene. prateći moju osnovnu naučnu hije­ rarhiju.

će, u saglasnosti sa preovlađujućim filozofskim navikama, naroči­ to kod organskih sistema, zbog njihove veće komplikacije uvijek odgovarati bitno naučni pojam solidarnosti i konsensusa, uprkos njihovoj nužnoj univerzalnosti. Samo onda ovaj pojam, koji je dov­ de čisto sporedan, uspostavlja neposredno neophodnu osnovu za cjelinu pozitivnih shvatanja, i njegovo preimućstvo tu postaje uto­ liko izraženije ukoliko se radi ο složenijim organizmima, ili slože­ nijim i posebnijim pojavama. Tako na primjer, životinjski konsensus je mnogo složeniji od biljnog konsensusa: on se čak očigled­ no razvija ukoliko se životinjsku podiže do svog maksimuma u ljudsku prirodu; najzad kod čovjeka nervni aparat postaje, više nego ijedan drugi, glavno sjedište biološke solidarnosti. Prateći ra­ zumno ovaj filozofski hod, prema osnovnoj cjelini naših pozitiv­ nih saznanja, ovaj veliki pojam treba, dakle, à priori da stekne, u opštem proučavanju društvenog organizma, jedno naučno preimuć­ stvo, još veće od onog koje mu svi zdravi duhovi dodjeljuju sada bez oklijevanja u biologiji, zbog neospornog porasta komplikacija koje su svojstvene ovom novom redu pojava. Dakle, sadašnji duh političke filozofije, nasuprot, bitno i stalno apstrahujući ovu osnov­ nu solidarnost između svih različitih društvenih aspekata, uvodi u najvišem stepenu. da bi je direktno riješio, jednu takvu filozofsku anomaliju, koja je, kao što ja mislim tu, na odgovarajući način, stigla, mada sumarnim objašnjenjem koje je kasnije razvijano. Ova prethodna operacija je bila, dakle, takođe neophodna za racio­ nalnu koordinaciju socijalne fizike sa drugim osnovnim naukama, koju smo već priznali kao nužnu za pravo opšte osnivanje te nove nauke. Ocijenjen sada u odnosu na metod u pravom smislu, poseban predmet ovog poglavlja, ova osnovna koncepcija društvenog kon­ sensusa, ima za glavni cilj da odmah odredi, sa autoritetom i znat­ nim poletom, jednu od glavnih osobina sociološke metode, onu od svih, prema kojoj će ona, možda, mijenjati najdublje, zavisno od prirode odgovarajućih pojava, cjelinu poziitivne metode. Zaista, poš­ to su društvene pojave tako duboko povezane, njihovo stvarno proučavanje ne bi moglo biti dakle nikada racionalno odvojeno; odatle proizilazi stalna obaveza, neodbaciva, isto kao i neposred­ na, da se uvijek istovremeno razmatraju različiti društvenu aspek­ ti, bilo u društvenoj statici, bilo prema tome u dinamici. Svaki od njih može, bez sumnje, postati zasebno prethodni predmet pravih istraživanja, ά dobro je da on to bude u izvjesnom stepenu, da bi snabdio nauku odgovarajućom građom. Ali ova prethodna nužnost primjenjuje se čak, sa savršenom strogošću, samo u sadašnjoj epo­ hi, gdje se radi ο prvoj skici nauke, koja je primorana da upotreb­ ljava najprije, uz neophodne predostrožnosti, inkoherentna posmatranja, iz kojih mogu proizaći, u sasvim drugoj namjeri, kasnija ,i146

racionalna istraživanja. Kad osnivanje nauke bude dovoljno napre­ dovalo, osnovna korelacija pojava će služiti, bez sumnje, kao glav­ ni vodič uobičajen u njihovom direktnom istraživanju, kao što ću to, naročito, kasnije objasniti. U svakom slučaju, ne obazirući se ovdje na pravi način neposrednog posmatranja, neosporno je da, zbog ove nužne solidarnosti koja karakteriše jedan takav predmet, nijedna društvena pojava koja je prethodno istraživana bilo kojim sredstvom, neće biti korisno uvedena u nauku dotle dok ostaje shvaćena na izolovan način: i to ne samo sa gledišta statike, gdje se društvena harmonija uvijek neposredno posmatra, nego čak i u proučavanju društvenog kretanja, gdje konsensus, iako manje ne­ posredan, nije u stvari manje nadmoćan, onako kako smo mu to priznali. Svako odvojeno proučavanje različitih društvenih eleme­ nata je dakle, po prirodi nauke, duboko iracionalno, i mora u suš­ tini ostati sterilno, kao na primjer proučavanje naše političke eko­ nomije iako je ono bilo bolje obrađeno. Oni dakle, koji se danas trude da još viiše raskomadaju sistem društvenih proučavanja slije­ pom imitacijom metodskog komadanja koje je svojstveno neorganskim naukama, padaju, dakle, nehotično u ovu glavnu grešku da shvataju kao bitno sredstvo filozofskog usavršavanja, jedno inte­ lektualno stanje koje je potpuno neprihvatljivo za osnovne uslove jedne takve teme. Jednog dana će, bez sumnje, društvena nauka moći biti racionalno podijeljena, što će, do izvjesnog stepena, biti korisno: ali mi ne možemo nikako znati danas u čemu će se sasto­ jati ova naknadna podjela, jer njen pravi princip proizilazi iz po­ stepenog razvitka nauke, koja, sigurno, sada može biti utemelje­ na samo kroz proučavanje cjeline; ja sam već gore dokazao da ovdje postoji čak, jedna prava filozofska opasnost, da se od ovog momenta realizuje, u ime stalnog razčlanjivanja rada neophodna razlika između statičkog i dinamičkog stanja, uprkos njene očigled­ ne racionalnosti i stalne upotrebe, U ma kojem dobu ove nauke parcijalna istraživanja, koja joj mogu postati neophodna, mogu bi­ ti na odgovarajući način označena i shvaćena samo u odnosu na napredovanja integralnog proučavanja, koji će spontano označiti posebne tačke čije će pravo osvetljavanje moći stvarno doprinjeti direktnom usavršavanju teme. Prateći svaki drugi put, dobili bi, uglavnom, samo jednu sterilnu prepreku posebnih iracionalnih dis­ kusija, slabo zasnovanih, a još gore razrađenih, koje su mnogo vii­ še usmjerene da potpuno spriječe formiranje prave političke filo­ zofije, nego da joj pripreme korisnu građu, kao što se to, u naše vrijeme, vidi. Neosporno je, dakle, da shvatanja i proučavanja cje­ line mogu sama, na odgovarajući način doprinijeti danas direktnom osnivanju pozitivne sociologije, bilo statičke ili dinamičke, i da tu dobijeni radovi zatim silaze postepeno u rastuću posebnost, shvatajući uvijek da proučavanjem elemenata upravlja proučavanje sis-

147

tema, čiji će, sve jasniji i jasniji opšti pojam, neprestano moći da vrši glavno osvetijavanje svakog posebnog aspekta, izuzev neizbjež­ nih sporednih otpora. Ne treba negirati da stroga filozofska obave­ za da prati jedan takav put zbog svoje karakteristične solidarnosti svih društvenih pojava, povećava ozbiljno osnovne teškoće, koje krajnja komplikacija predmeta mora već toliko unijeti u racional­ nu obradu ove nove prirodne nauke zahtijevajući od nje, obično, mnogo jači i mnogo izdržljiviji intelektualni napor, da ne dopusti da pobjegne ili se izbriše ijedan od brojnih istovremenih aspekata koje ona mora nužno uvijek obuhvatiti. Ali, ovaj uslov je tako očigledno propisan od naučnog duha, da se u njemu može vidjeti samo jak razlog više da se ovo, zaista nadmoćno proučavanje rezervAše samo za najviše naučne umove, bolje pripremljene od svih ostalih, pametnim i vještim vaspitanjem da podnesu kontinuitet najvećih spekulativnih napora, i da se trude čak bez odmora, sav­ jesnije nego u ijednom slučaju, da često pomognu njen razuman po­ let potpunijim podčinjavanjem strasti razumu. Svako može tada lako prosuditi koliko se. u svakom pogledu, raspoloženja, bilo inte­ lektualna ili moralna, koja preovlađuju danas i koja su. ponekad, čak sistematski potvrđena, potpuno suprostavljaju stvarnom ispu­ njenju velikog filozofskog djela, koje je sada određeno da služi kao neophodna osnovna društvenoj reorganizaciji modernih naro­ da; tako da izgleda što je cilj teže dostićd, manje se za njega dos­ tojno spremna. Nema sumnje da jedna tako žalosna nesloga između sredstava i cilja mora uvijek doprinositi mnogo, mada na posredan način, spontanom produženju socijalnih nereda, čiji je prvi princip u suštini intelektualni, kao što vjerujem da sam to već sporo pre­ više pokazao. Da se bolje shvati ova važna osobina cjeline koja je svojstvena sociološkoj metodi, treba naučno posmatrati jedan takav uslov kao da ne pripada izuzetno socijalnoj fizici, gdje on dostiže samo naj­ potpunije preimućstvo, nego kao da je u nekom stepenu nužno za­ jednički svim različitim djelovima opšteg proučavanja živih bića koje se duboko razlikuje, u čisto logičkom pogledu, od svake neorganske filozofije. Jedan bitno empirijski aforizam, pretvoren u nezgodan čas, od strane modernih metafizičara u apsolutnu i neo­ dređenu logičku dogmu, propisuje za svaki mogući subjekt da stal­ no pristupa od prostog ka složenom: ali ona nema za ovo, uglav­ nom, drugi čvrsti razlog, ako ne da jedan takav pristup odgovara zaista, prirodi neorganskih nauka, koje su morale svojim prostijim i bržim razvojem i svojom višom usavršenošću, neizbježno služiti do sada kao glavni model propisima univerzalne logike. Ipak bi se u stvarnosti, u tom pogledu, mogla shvatiti logička nužnost, koja je zaista zajednička svim mogućim spekulacijama, kao očigledna obaveza da se uvijek ide od poznatog ka nepoznatom, koje bi se, 148

naravno, bilo teško osloboditi, li koja po sebi ne nameće neposred­ no nikakvo stalno preferiranje. Ali jasno je da ovo spontano pra­ vilo propisuje, isto tako, da se pristupa od složenog ka prostom, ukoliko je zbog prirode predmeta, jedan poznatiji i neposredno pristupačniji od drugog. Dakle, postoji nužno, sa ovog gledišta, os­ novna razlika koja se ne može izbjeći, između čitave neorganske filozofije i čitave organske filozofije. Jer, kod prve, gdje je soli­ darnost, prema našim prethodnim objašnjenjima, veoma malo iz­ ražena, treba rijetko upotrebljavati proučavanje subjekta, radi se ο istraživanju jednog sistema čiji su elementi skoro uvijek mnogo poznatiji od cjeline, i čak najčešće jedino neposredno shvatljivi, što zaista zahtijeva da im se uobičajeno pristupa kao slučaju koji je, manje ili više složen. Ali kod druge, nasuprot, kod koje čovjek ili društvo predstavlja glavni predmet, suprotan put postaje, najčešće, jedini razuman, prema jednom drugom nužnom slijedu istog logič­ kog principa, jer je cjelina subjekta tada sigurno mnogo bolje po­ znata i neposrednije pristupačnija nego različiti djelovi koji će se razlikovati kod nje kasnije. Proučavajući spoljni svijet naročito je cjelina ta koja nam neizbježno izmiče, i koja nam uvijek ostaje du­ boko nerazumljivom; kao što sam to pokazao, uglavnom, u drugoj knjizi ove Rasprave, gdje smo priznali da ideja svijeta neće nika­ da zbog svoje prirode, postati zaista pozitivna, i da je pojam sun­ čevog sistema najsloženiji, te ga nećemo moći jasno shvatiti. Na­ suprot, u biološkoj filozofiji, samo detalji ostaju nužno nepristu­ pačni kada se želi veoma produbiti njihovo proučavanje: i to se jasno potvrđuje posmatrajući, da, u ovoj drugoj polovini prirode filozofije, bića su, uopšte, utoliko manje poznata, ukolako su slože­ nija i na višem stupnju razvitka, tako da je, na primjer, opšta ideja životinje sigurno jasnija danas nego manje složena ideja biljke, i to postaje uvijek izraženije ukoliko se približava čovjeku, koji je glavna biološka jedinka čiji pojam, mada najsloženiji od svih, či ni uvijek neophodnu polaznu tačku jedne takve cjeline spekulacija. Tako. upoređujući na odgovarajući način, ove dvije velike polovi­ ne prirodne filozofije, vidi se, naravno, da zbog razloga koji su glav­ ni za predmet, imamo, u jednom slučaju prvi stupanj složenosti, a u drugom, zadnji stupanj jednostavnosti, čije nam stvarno istraži­ vanje ostaje neizbježno zabranjeno: što potpuno opravdava opštu inverziju, svojstvenu svakoj od njih, ο racionalnom putu koji od­ govara drugoj. Sociologija, nije, dakle uopšte jedina nauka, gdje nužnost da se obično pristupa od cjeline ka djelovima postaje nad­ moćna; sama biologija, mora nam predstavljati, već zbog veoma sličnih razloga, i na manje dvosmislen način, jednu takvu filozof­ sku osobinu. Možda čak, biološka filozofija u pravom smislu, ne­ davno konstituisana, i pod veoma naglašenim uticajem jedne em­ pirijske imitacije prethodnih nauka, nije još, u tom pogledu, pot­ puno ispoljila svoj pravi duh: ja sam, bar, veoma raspoložen da ga 149

mislim, i da predvidim da će, u nastavku, ukoliko se bude više konstituisala njena racionalna originalnost, utoliko, ovaj nadmoćni put, od složenijeg ka manje složenom, postati u njoj neposredniji i oš­ triji, nego što se to danas Vidi. Ipak je očigledno da, zbog prirode svojih pojava, socijalna fizika mora nužno predstavljati, kao što smo to već posebno ustanovili, najpotpuniji i najneospomiji razvoj ove velike logičke promjene, a da ne mijenja pak nepromjenljivo jedinstvo glavne pozitivne metode. Zaista, uska solidarnost predme­ ta postaje ovdje toliko nadmoćna u odnosu na ono što nudi obična biologija da svako posebno proučavanje nekog djelimičnog aspekta mora biti odmah shvaćeno kao duboko iracionalno i potpuno ste­ rilno, i da više može služiti kao prethodna elaboracija za prelimi­ narno nabavljanje različite naučne građe, i čak sa rezervom da će biti neophodna jedna završna korektura. Uostalom, da se, koliko je moguće, preduprijede prazne i djetinjaste diskusije, danas previše neminovne, nije nepotrebno podsjetiti, ovdje, završavajući jedno takvo objašnjenje, da pozitivna filozofija, podređujući uvijek idealnost stvarnosti, neće nikad prihvatiti ove prazne logičke kontro­ verze, koje sama spontano prouzrokuje metafizička filozofija ο ap­ solutnoj vrijednosti ove ili one metode ne obazirući se na svaku naučnu primjenu; naklonosti, koje su uvijek relativne, koje ona poklanja u tom pogledu, mogu samo, u svakom slučaju praizaći iz najbolje harmonije koja je konstatovana između sredstava i cilja naklonosti će odmah promijeniti predmet, bez ikakve pogrešne upornosti i bez i najmanje filozofske nedosljednosti, ako stvarna upotreba bude otkrila kasnije inferiornost metode, koja je najprije usvojena; od čega se sigurno ne treba uopšte bojati, u pitanju ko­ je smo mi istraživali. Pošto je ovo prethodno izlaganje unaprijed dovoljno opisalo glavni duh koji je svojstven statičkoj sociologiji, sad nam ostaje, da bi mogli prethodno odrediti pravi opšti duh nove političke filo­ zofije, da razmatramo takođe, na neposredan ali sumaran način, filozofsku koncepciju koja treba da rukovodi u dinamičkom prouča­ vanju ljudskih društava, i koja neposredno predstavlja glavni pred­ met novog eksplicitnog rada. Mada je drugi predmet obično pot­ punije cijenjen i poznatiji, izlaganja koja su manje opsežna biće ovdje dovoljna, naročito u nastavku prethodnih objašnjenja, koja će unaprijed tu uprostiti najveće teškoće, zbog tijesne veze koja u takvom predmetu mora racionalno postojati između teorije egziistencije i teorije kretanja, ili sa isključivo političke tačke gledišta, iz­ među zakona poretka i zakona napretka. Treba uostalom uzgred napomenuti da nas spontano preimućstvo dinamičke sociologije u čitavom nastavku ove knjige ovlašćuje, u ovom momentu da svedemo na, što je moguće više, opštu ocjenu, čija prva nesavršenost, i čak sporedne praznine, mogu biti postepeno nadoknađene cjeli­ nom zadnjih lekcija. 150

Mada statičko shvatanje društvenog organizma mora, zbog pri­ rode predmeta, konstituisati prvu racionalnu osnovu čitave socio­ logije, kao što sam to objasnio, treba ipak priznati da u njoj ne samo socijalna dinamika čini dio koji je najneposrednije interesan­ tan, uglavnom u naše vrijeme, nego naročito, sa isključivo naučne tačke gledišta, da ona jedina dovršava davanje najoštrijeg filozof­ skog karaktera cjelini ove nove nauke, čineći da direktno prevlada pojam koji najviše razlikuje sociologiju u pravom smislu od obič­ ne biologije, tj. glavna ideja stalnog napretka, ili radije postepenog razvitka čovječanstva. U jednoj metodičkoj raspravi političke filo­ zofije bi, bez sumnje odgovaralo da se najprije analiziraju indivi­ dualni podsticaji koji postaju pravi elementi ove progresivne sna­ ge ljudske vrste dovodeći ih u vezu sa osnovnim instiktom, koji je, osobito složen, rezultat nužne saradnje svih naših prirodnih težnji, koji direktno tjera čovjeka da neprestano poboljšava, u svim pogle­ dima, svoj, ma koji, položaj, ili racionalnijim ali ekvivalentnim iz­ razima, da uvijek razvija, u svakom pogledu, cjelinu svog fizičkog, moralnog li intelektualnog života, koliko god to onda dopušta sistem prilika u kojima se on nalazi smješten. Posmatrajući ovdje ovaj prethodni pojam kao već dovoljno osvijetljen danas kod naprednih duhova, mora odmah razmatrati osnovno shvatanje socijalne dina­ mike, tj. proučavanje ove neprekidne sukcesije, razmatrane u či­ tavom čovječanstvu. Da bi na odgovarajući način učvrstila ideje, važno je prethodno uspostaviti, neophodnom naučnom apstrakci­ jom, slijedeći odličnu vještinu koju je Kondorse pametno zaveo, nužnu hipotezu jednog jedinog naroda prema kojem bi se idealno iznosile sve uzastopne društvene promjene koje se stvarno posmatraju kod različitih naroda. Ova racionalna pretpostavka se mnogo manje udaljava od stvarnosti nego što se to obično pretpostavlja: jer, sa političke tačke gledišta, pravi nasljednici ovog ili onog na­ roda su sigurno oni koji su koristeći i nastavljajući, njihove počet­ ne napore, produžili njihove društvene napretke, bilo kakvo da je tlo na kojem žive, i čak rasa od koje potiču; jednom riječi politič­ ki kontinuitet naročito mora regulisati sociološko nasleđe, mada jedinstvo djelova mora, uostalom, krajnje uticati, u oubičajenim slučajevima na ovaj kontinuitet. Ali bez preduzimanja ovdje jednog takvog ispitivanja, rezervisanog prirodno za jednu posebnu raspra­ vu, gdje bi ideja nacije ili naroda bila direktno podčinjena pozitiv­ noj analizi, dovoljno je za naš cilj upotrijebiti, obično, predloženu hipotezu, kao prostu naučnu vještinu čija korisnost nije sporna. Tako postavljen pravi opšti duh dinamičke sociologije se sa­ stoji u shvatanju svakog od ovih uzastopnih društvenih stanja kao nužnog rezultata prethodnog, i kao neophodnog pokretača sljede­ ćeg, po sjajnom aksiomu velikog Lajbnica: »Sadašnjost je gro bu­ dućnosti«. Nauka ima od sada za cilj, u tom pogledu, da otkrije stalne zakone koji upravljaju tim kontinuitetom i čija cjelina od151

u bilo kom po­ gledu da se razmatra društvo. i naročito. Pošto je. Ako se uopšte ne treba plašiti padanja u metafizičko prenemaganje. i pošto. Prognane zauvijek. bilo kojih pojava. uobičajen tok našeg individualnog života. čije je racionalno objašnjenje. bez sumnje. kao što ću to neposredno objasniti na kraju ovog poglav­ lja.ređuje glavni put ljudskog razvitka. individualni slijed godina. takode pozitivnim zakonima. koji označava. što. čak nehotično. obrazuje u političkoj filozofiji. U jednoj epohi. Budući da sam. značajnu postojanost koju bit­ no izražava tačno poređenje paralelnih razvoja. U svako vrijeme i na svako mjesto. na sasvim različiti način. postojanje društvenog kretanja. što ne mora ostaviti ni najmanju razumnu sumnju na neophodnu spo­ sobnost jedne takve filozofske kombinacije da na odgovarajući na­ čin zadovolji dvostruku osnovnu potrebu savremenih društava. da će se kasnije razum­ jeti. već prethodno dokazao neophodno postojanje socioloških zakona. bilo bi. već sa toliko naivnosti. uostalom. moralno mišlje­ nje koje se ο njoj formira. postojati danas samo ο stalnom pod­ činjavanju ovih velikih dinamičkih pojava nepromjenljivim pri­ rodnim zakonima. Očigledno je. koji bi dozvolio da se odstrani kao štetna tako uznemirujuća kontroverza ο ljudskom usavršavanju. od sada neosporno. ma da komplikovanijim. s druge strane neprekidan red različitih stanja društva se ni u kom pogledu ne vrši. prema pro­ učavanju ljudske prirode. i ο čemu. dopunjujući posmatranje bilo bi lako konstatovati. veoma malo vidljive. ili ne pribjegnemo mističnoj moći metafi­ zičkih entiteta. samovoljnim redom. treba dobro posmatrati sva­ ku nužnost ove velike stalne pojave. u najtežem i najnesigurniijem slučaju. istina. Po jednoj takvo definiciji društvena dinamika se direktno pred­ stavlja sa jednim pravim naučnim karakterom. sem ako ne upotrijebimo teološku vješ­ tinu stalnog proviđenja. one koje podnosi sama individua mogu biti najčešće. tj. naj­ starije slike ljudskog života konstatuju. jer se naročito. ukoliko su bar završiva bitno metafizička osporavanja. Zatim treba priznati da nužna zavis­ nost različitih društvenih stanja. uostalom biti sponta­ no mišljeni u istorijskom dijelu ove knjige. malo oštrije korake. neposredno započeta već tri vijeka. neospornu opštu činjenicu. zamjenjujući ga uvijek prosto naučnim izrazom razvoj. 153 . koje duboko osjećaju oni isti koji ga proklinju. neke znatne promjene koje su proizašle iz različitih pogleda u društveno stanje. naročito životinjskog. i čija će premoć morati okončati zaista ovu jalovu diskusiju. ovih neprekidnih promjena. u isto vrijeme kad druga spontano formira teoriju poretka. ili čak za samu metodu. koje malo po malo obrazuju društveno kre­ tanje. to je spora. od kojih će glavni. bar u principu. Jednom riječi. uglavnom ne bi dozvoljavao nikakvu raspra­ vu niko ko se direktno nalazi na . u našem vijeku. Ovaj red predstavlja. Nema zaista tu druge intelektualne alternative: je­ dino će se na kategoriji društvenih pojava morati završiti stvarno. postepena. koja je. između pozitivnog i teološko-metafizičkog duha. Dakle. društvena di­ namika proučava zakone sukcesije. sam. odbacujući štetne i iracionalne kontroverze ο poštovanoj zasluzi ra­ zličitih uzastopnih stanja. za što svako može ovdje lako naći karakteristične primjere. što je. opštem stanovištu pozitivne filo­ zofije. dakle. bilo kakvo da je. vladaju danas samo u sistemu dru­ štvenih proučavanja: radi se najzad ο tome da se isključe iz ovog posljednjeg područja. prenijevši je zauvijek iz polja adealnosti u polje stvar­ nosti. da jedan ta­ kav apstraktan pojam. ali stalna akumulacija. ne obazirući se na svako sistematsko miš­ ljenje. čak. gdje biolozi od njega imaju sa­ da stalnu korist u komparativnoj analizi različite starosti organiz­ ma. čije trajnje u jednoj generaciji mora redovno odvojiti razli­ čite. ne u analizi starosti. Racio­ nalna kontroverza može dakle. po prirodi stvari. Ovaj veliki pojam društvenog niza. po mom mišljenju raspraviti čitavu socijalnu fiziku. pojave izbjegavanja tobožnje glavne teškoće koju pozitiv­ na filozofija spontano odstranjuje. po svojoj prirodi. što mora naročito proizaći iz osnovne koncep­ cije društvenog kretanja. dinamičkih zakona u pravom smislu. kao što sam naveo biće lako. nego jedino u shvatanju osnovnog organ­ skog niza. kao nužno potčinjenog nepromjenljivim prirodnim zakonima. stalnim obnavljanjem odraslih vrše u politici osnovne i najznatnije promjene. jednu koncepciju. teološka i metafizička filozofija. Ali. uprkos njegovoj krajnjoj kratkoći. svoj pravi ekvivalent u biolo­ giji. i da on već postoji. ne upotrebljava­ jući ni jedan jedini put riječ usavršavanje. bez ikakve moralne ocjene. već moguće u jednom dosta velikom bro­ ju slučajeva dok se za ostale treba nadati. u od­ nosu na statičko stanje. uslov koji se još veoma rijetko ispunjava. ukazujući na prvu klicu ovog razmišljanja je veoma zgodan da opiše čisto spekulativ­ nu namjeru koja najprije mora prethoditi njenoj stalnoj upotrebi. bilo za nauku. ponovo nalazi. da su ove sukcesivne promjene pod­ činjene određenom redu. da bi se ograničio na proučavanje zako­ na njihove stvarne sukcesije. gdje srednja brzina ove osnovne progresije izgleda svima znatno ubrzana. isključivo svoj­ stven sociologiji. u proučavanju individualnog života. nije uopšte. uostalom. na jedan vrlo sličan način. osnovna borba. Ovaj naučni pristup. dok društvena statika traži za­ kone koegzistencije: tako da opšta primjena prve bude u pravom smislu snadbijevanje praktične politike istinitom teorijom progre­ sa. od zakona svih drugih. umjesto da njime upravljaju bilo koje volje. od svih ostalih škola ljudske spekulacije. kao potčinjenu prirodnim. niko ne može više osporiti stvarnost jed­ nog kretanja. in­ teresantno svjedočenje. posmatrano kod ra­ zličitih i nezavisnih populacija. redom. je neprestalno dovoljan 152 da dozvoli da se opaze. nekorisno formalno insistirati ovdje na nužnosti koja je mnogo bolje ocijenjena i mno­ go manje sporna. nadmoćnija nego što to može biti u biološkoj filozofiji. s jedne strane.

od najstarijih istorijskih vremena do naših da­ na. po­ litičkog kretanja u pravom smislu. mogli su mnogo olakšati ta razmatranja i utisnuti im. što povezuje neposredno između tih aspekata sve parcijalne dokaze koji se mogu dobiti riz stvarno­ sti ovog naučnog pojma. tako da se ne plašim da ga unaprijed predstavim kao još neizbježniji od reda različitih opštih. čak i sumar­ nom. kao što sam već na to ukazao u odnosu na statičke zakone. u važnim i različitim slučajevima da će. i prema tome značajniji. ove nužne sukcesije. bar kao i u svakom drugom slučaju. u vezi sa umjetnošću u pravom smislu. bilo u kom pogledu da se on razmatra. više ili manje bliske. uostalom. U izboru i korišćenju ovih različitih pro­ vjeravanja. Moglo se dakle tako već uvjeriti. ot­ voreni za druge ishode. u sličnu misao. od početka. moralni. Da bi bolje razvili. kao što to istorija često potvrđuje. da osnovni zakoni postaju takođe. me­ đutim. zakoni društvene dinamike moraju nužno biti utoliko jas­ niji ukoliko se odnose na veće stanovništvo. kao u meha­ nici. Sto se tiče onog dijela ovog velikog kretanja koji izgleda danas najmanje podvodiv pod prirodne zakone tj. ali korelativnih osnovnih aspekata ljudske eg­ zistencije. imati u vidu ovdje. utoliko neumaljtiviji. istorijsku analizu kad joj moramo neposredno pristupiti. bilo poseban ili kombinovan. ο glavnom razvitku našeg uma i ο opštoj hijerarhiji nauka. uostalom. koji je. danas dovoljno očigledan. uglavnom. jedna takva pojava uprkos svom ne­ promjenljivom nužnom jedinstvu. čiji je prirodni napre­ dak. biće lako konstatovati da su se različiti koraci stalno vezali za određeni poredak. ili na uzajamni uticaj različitih grana prirodne filozofije. nužno proisticati uvijek iz stanja koje je neposredno prethodilo: tako da se genijalni ljudi. da bi se olakšalo prethodno posmatranje. upućujem čitaoca da najprije primijeti da. stalnom racionalnom razčlanjivanju. gdje sporedni neredi imaju manje uticaja. najprije nejasno i neodređeno. prateći odličan sumaran ekspoze. početkom prošlog vijeka dao sjajni Fontenel. nadam se potpuno dovoljno da spriječi od sa­ da zdrave duhove da vide u ovom važnom slučaju jednu vrstu oz­ biljnog prigovora protiv pravilne cjeline nužnog i neprekidnog kre­ tanja čovječanstva. in­ telektualni i najzad. Mada istorijska razmatranja mogu biti slučajno opisana. sa nekih od ovih pret­ hodnih tačaka gledišta. jedno ra­ cionalno objašnjenje. u prve tri knjige ove Rasprave. koji se naizmjenice razmatraju kao fizički. slijedeći jednu povezanost koja je veoma racionalno značajna. jer je tako dovoljno da bude konstatovana u nekom pogledu. koja je komplikovanija ali i manje sa­ movoljna od ijednog prirodnog zakona u pravom smislu riječi. Glavni dio ove evolucije. naročito. Da­ kle. čitaocu će korisno pomoći osnovna solidarnost koja je već dokazana za statičko stanje izme­ đu svih različitih društvenih elemenata. glavne napret­ ke rezervisane za svaku epohu. može biti korisno potčinjena. onaj koji je najviše uticao na opšti napredak sa­ stoji se bez sumnje. na naj­ jasniji način pokazujući više eminentnih duhova potpuno spremnih 154 da istovremeno izvrše najveće otkriće. prije njihove. koja je najneodbacivija i koja je najkarakterističnija od svih. kao što će to istorijski dio ove knjige spontano pokazati. u velikom stepenu. Vid­ ljivi izuzetak koji se odnosi na lijepu umjetnost dobiće. Principi ko­ ji su prije postavljeni. koje se još shvata kao da ga samovoljno regulišu odgovarajuće snažne volje. na nekom sličnom opisu. veliki napreci svake epohe. Da­ kle nijedan obrazovan čovjek ne može danas sumnjati da u ovoj dugoj sukcesiji napora i otkrića ljudski genije nije uvijek slijedio tačno određeni put. Bilo bi sigurno suvišno zaustaviti se ovdje. kad se razmatra najprije cjelina opšteg kre­ tanja čovječanstva. da su se različiti politički sistemi zaista istorijski smjenjiva­ li. Dakle. kao naročito dinamičkom. na početku ovog djela. razmatranje jedne takve povezanosti uprošćava i učvršćuje is­ tovremeno prethodna dokazivanja nužnog dinamičkog poretka. i naročito posebnih stanja ljudskog uma. u spontanom determinisanju potpunog raspada sistema. samo kao pravi organi jednog predodređenog kretanja. realizacije. zbog njihove nestašice. jer se. uglavnom. koji su. u neprekidnom razvitku naučnog duha. društveno kretanje. pokazuju. Ja se moram ovdje ograničiti na citiranje. Svi. ukoliko se primjenjuju na napredniju civilizaciju. u tom po­ gledu. i iz isključivo spored­ nih razloga. kojima su obično ti napreci veoma eks­ kluzivno dodijeljeni. svom nužnošću. koja će moći zatim uprostiti. svako je ipak u njima mogao spontano konstatovati brojne primjere koji se ne mogu od­ baciti. Ona mora utoliko više postojati za vrijeme kretanja koje bi bez nje završilo. u tom pogledu. neizbrisivu ra­ cionalnost. koji su morali međutim ima­ ti samo jedan organ. da bi odmah biva racionalno ovlašćena da unaprijed proširi isti princip na sve ostale društvene aspekte. počev od prvih radova Talesa i Piragore do radova Lagranža i Bišaa. bilo koji djelovi ljudske evolucije. politički aspekti. ukazujući na glavne zakone ove nužne sukcesije. bi­ lo u onom što se odnosi na vlastiti razvoj svake posebna nfiuke. veoma slična posmatranja mada komplikovana i teže procjenljiva. svako će moći. po prirodi stvari. Treba. kao što ćemo to vidjeti na svom mjestu. i čak svake generacije. intelektualne evo­ lucije. priznati. sadrže uglavnom. redom koji je tačno utvrđen. mora pri155 . ovaj neophodan prethodni osje­ ćaj ο nužnom postojanju pozitivnih zakona u socijalnoj dinamici.Mada se osnovni zakoni društvene solidarnosti naročito potvr­ đuju u ovom stanju kretanja. utoliko ukoliko je manje spriječena i naprednija od svake druge i koja u tom svojstvu mora služiti uvijek kao glavni vodič. različitih. kao što ćemo to konstatovati kasnije. sa istom sigurnošću. čije bi prethodno tačno poznavanje moglo na neki način dozvoliti jednom dovoljno informisanom umu da pred­ vidi. spontano u našem neposrednom proučavanju socijalne dinamike.

sa oni­ ma koji joj odbacuju osnovne pojmove. da opstoji druga glavna ideja do isključivo naučna misao stalnog razvoja ljudske prirode koja se razmatrana sa svih različitih glav­ nih aspekata. Dakle. bilo koji. gdje lični genije sigur­ no vrši više uticaja. ne sumnjam da on neće biti konačno potvrđen produbljenim istraživanjem teme. u kojem moraju od sada biti shvaćeni svi. po prirodi stvari. kad se. Dilo bi mi lako Ί dj kraja istrajem u jednom takvom raspoloženju. Ovo dvostruko stalno nadam se. jednim odgovarajućim poboljšanjem. uk­ ratko. s krajnje naučne tačke gledišta. u različitim pogledima fizičkom moralnom. Ma kako paradok­ salno mogao danas izgledati jedan takav princip. i po­ što. poslužiti za prirodan prelaz na racionalno promišljanje opštih granica političke akcije. druge praktič­ ne. takoreći. u biologiji or­ ganski niz koji je. zbog i rac'oralnih preo­ kupacija naše političke filozofije. na odgovarajući način upotrijebljeno. ukoliko se odnosi na slože­ nije pojave. utoliko više nužno podređena vrhovnim zakonima prirode. po ma­ lo. pozitivna analiza nejasnog aktuelnog pojma ljudskog usavršavanja. razmatranje. potvrđuje se sada. uzimaju mal. Duh koji je veoma relativan. predstavlja zaista. intelektualnom i na kraju političkom. ne bi ovdje bilo mjesta da se pozitivno porede ni sa ikakvim direktnim osjećajem. Pošto je tako bezpovratno odbacila ovaj neiscrpan tekst dječ­ jih deklamacija ili sterilnih rasprava. Saglasno mojim prvim napomenama. prirodno. s jedne strane posmatra naučno kretanje kao pod­ činjeno pozitivnim zakonima. u ma kojoj nauci. na primjer. zbog svoje velike komplika­ cije. čak i pre­ ma samim prethodnim objašnjenjima gore naznačenim. gdje se nepravilnosti. u stvarnosti. ali najprije komparativno umrtvljene. upravljajući više individualnim poremećajima mora biti još neizbježnije preddeterminisano od drugog. kao isključivo slu­ čajna i sporedna. unaprijed brisati. čije je čitavo približavanje sigurno nemoguće: toliko bi vredjelo. čije kombinovanje nije ni malo ravno­ dušno prema nauci. ili jednim pravim napretkom. Zbog toga smatram korisnim da ispitam sada. bez koje ne može posto­ jati ni jedna prava društvena nauka. baš i kad se ona mogu javljati. prateći stalnu harmoniju i prema nepromjenljivim za­ konima evolucije. svodi se dakle sada na izjašnjavanje da ovaj očigledni razvitak mora biti posmatran kao da je nužno praćen. mora snabdijevati nužnu primi­ tivnu osnovu čitavog sistema socijalnih koncepcija: tobožnja pre­ moć ove diskusije bi se našla od tada neopozivo procijenjena iako indirektno. kakva nedosljedna iracionalnost postoji tu. Razum­ ljivo je tako. Sto se tiče filozofske koordinacije cvih pret­ hodnih djelimičnih dokaza. voditi jasno čitao­ ca u preliminarni rad. dakle. na primjer. nema je više nego. koja bi zaista morala vladati u jednoj metodskoj raspravi. ograničavajući se na proučavanje neospornog stalnog razvoja čovječanstva koji je njen pravi naučni predmet. ma kako korisna mogla biti ova striktna naučna strogost. na koji mu moram ovdje ukazati. uostalom filozofski ekvivalent sociološkog niza. suviše dje156 tinjasto hvaljenu. postaviti nerješivo i nerazumljivo pitanje sreće koje je uzajamno svojstveno različitim životinjskim organizmima. ni čak sa ikak­ vim racionalnim putem: društvene situacije u odnosu na individu­ alnu sreću. Očigledno je.rodno izraziti i kasnije ojačati u mjeri u kojoj traje i prevazilazi. samim izvođenjem ovog složenog proučavanja ljudske evolucije. danas. jer ono. Dakle. bez obzira na sva razmatranja ο usavršavanju.. ma da se nauka može lako uzdržati od direktnog rješavanja jedne takve praktične sumnje. koje je primjenljivo na sve socijalne aspekte moći će sa rastućom energijom. okolnosti koje upravljaju njegovim životom. uglavnom. komparativno razmatrana sa različitih dru­ štvenih aspekata. naročito što se tiče istaknutih spo­ sobnosti naše prirode. jedne teorijske. mogućnost da se sažeto opiše ovdje pravi opšti duh dinamičke sociologije. i ma kako. ali neposredno. koliko praznu. sve slučajne uticaje. ova koncepcija. mora biti. koje su proizašle iz bilo kojih in­ dividualnih uticaja. treba ovdje naj­ prije da nam neopozivo udalji. političko kretanje kao veoma samovoljno. kao što smo na to ukazali neposredno rasprav­ ljajući ο osnovnim granicama društvene akcije. pojmovi pozitivne politike. ne dozvoljava. s druge strane. ma kojih. najneosporniju stvarnost: nema nikakve moguće diskusije sa onima koji tu stvarnost ne poznaju. i od ko­ jeg ga ne mogu osloboditi da bi mogao korisno da prati proučava­ nje sadašnje knjige. slično spe­ kulativno raspoloženje mora čak neposredno preovlađivati u čita­ vom nastavku ove knjige. kao. da se čovječanstvo neprekidno razviia poste­ penim tokom svoje civilizacije. ne izjašnjavajući se nipošto ο famoznom pitanju usavršavanja čovječanstva. na je­ dan isto neodbaciv kao i spontan način. tj. ovu čuvenu filozofsku prepirku. ona će nam. moraju. jednim sve širim i pravilnijim vršenjem sve potpuniji polet u opštim granicama koje nameće osnovni organizam čovjeka. uostalom. ili različitim polovima svake vrste. uglavnom. a s druge. moram takode obavijestiti čitaoca da glavna evolucija čovječanstva. Ali. Svako filozofsko pitanje koje bi motivisalo krajnju ekvivalenciju između dvije ideje razvitka i usavršavanja. da ove postojeće sposob­ nosti. toliko štetnu nejasnu metafizičku kontroverzu ο porastu sreće čovjeka u razli­ čitim periodima civilizacije: što spontano eliminiše jedini guvni dio pitanja na koje bi bilo zaista nemoguće dobiti ikakav stvaran i stalan pristanak. jedna takva ravnoteža teži uvijek da se spon­ tano uspostavi do izvjesnog stepena. koja izgleda danas. Pošto sreća svakoga traži dovoljnu harmoniju iz­ među ukupnog razvoja njegovih različitih sposobnosti i čitavog si­ stema. potpuno odbacujući tu is­ forsiranu kontroverzu. ne prestajući ipak da korisno slijedi svoja 157 . moram međutim ovdje u prvoj racio­ nalnoj skici dati stvarni značaj različitim temeljnim objašnjenjima koja može zahtijevati sadašnje filozofsko stanje.

prema odgovarajućem direktnom izvođenju jednog ne­ ophodnog naučnog ispitivanja. poslije jedne dovoljno duge perzistencije. uprkos svim preduzetim predostrožnostima: što bi. što bi danas bilo teško osporivo. oklijevati da ovdje izjavim. a više zgusnuta. ne­ ma sumnje da se poboljšanje produžava. njihov manji relativni intenzitet. nezavisno od svake. a naročito kod čovjeka. zaista. sa stanovišta prave biološke filozofije. koji je najkontroverzniji u naše vri­ jeme. ο njihovom pretpostavljenom poboljšanju. uprkos više izraženom neskladu između političkog sistema i opšteg stanja civilizacije. čini mi se. Jedna opšta činjenica koja se ne može odbaciti dovoljno od­ govara. u kojem su. uvijek podrazumjeti da će se. odbiti da se prihvati. mora težiti da ih postepeno ublaži. ovaj postojani progres. ili. ma koje kulture. bar u najvažnijim slučajevima. mada veoma sumarna. sa svakog. mogu postati uz odgovarajuće vaspitanje i skup povoljnih situacija. à fortiori. u neku ruku. usavršavanjem koje je proporcionalno najizraženijim i. ma da do sada ma­ lo poznatim. nasuprot. uprkos tobožnjem političkom nazadovanju koje se dodjeljuje srednjem vijeku. i zaista ostvari. uzeti veoma rano. pod uslovom da poređenje bude uvijek uspostavljeno koliko god je moguće. slučaj intelektualnog raz­ voja. Čak u revolucionarnom dobu. ostaviti nikakvu sum­ nju. nemam potrebe nipošto di se ovdje zadržavam da bih pokazao očigledno poboljšanje kojem je socijal­ na evolucija izložila spoljni sistem naših uslova života bilo rastu­ ćom i pametno vođenom akcijom u okolnom svijetu. Razmatrajući naročito zbog jednog tako osjetlivog pitanja najkarakterističniji slučaj tj. da se ponovo vraćaju spontano divljem životu. međutim. kod organi­ zama srednje inteligencije. umjesto izolovanog naroda. a da je ipak is­ kustvo još nije dovoljno izrazilo 1 jedna najveća prirodna sposobnost za kornbinovanje duha kod veoma civilizovanih naroda. nego isto tako. ne samo u fizičkom i in­ telektualnom pogledu.slobodna spekulativna istraživanja. oni su bili do sada shvatani i nastavljani na jedan premalo ra­ cionalan način da bih iskreno vjerovao da im se već može dati pravi naučni značaj. iako individue u njoj zadovoljavaju mnogo bolje sve svoje fizičke potrebe. ali kasnije znatnijim granicama. manje po­ magana. uostalom. u našim odgovarajućim sposobnostima: izraz svojstven usavršavanju odgovara naročito ovoj drugoj osobini pro­ gresa. drugim posebnim. bez sumnje. između individua jednog ana­ lognog cerebralnog organizma. Treba. koja nauka može kasnije opisati. na najeksplicitniji način. bilo stalnim ublažavanjem naših običaja. što je isto. Ishod je skoro uvijek. u prvom smislu. biti naročito mijenjane pod uticajem socijalne evo­ lucije. međutim. kao što sam to objasnio gdje treba. naročito kod manje razvije­ nih organizama. čini mi se racionalno nemoguće. ne samo u osnovnom položaju čov­ jeka. ipak. u veoma uskim. jed­ nim opštim. 158 159 . nadam se. ukazivao na jednu. ne manje vježbanim sposobnosti­ ma. Ovako postavljen ljudski razvoj mi izgleda da. bilo kojeg aspekta. Ma da intelektualne sposobnosti mora­ ju. nego uglavnom i u moral­ nom pogledu. što je očigledno. ne mogu međutim. što je mnogo manje procjenjivo. ο nužnom uticaju jednog homo­ genog i stalnog vježbanja da se u svakom životinjskom organizmu. proizvede organsko usavršavanje pogodno da bude postepeno učvršćeno u potomstvu. dovoljna su ovdje da se jasno utvrdi da stalni razvoj čovječanstva može biti 1 Cesto su preduzimani preventivni pokušaji da bi se odlučilo da li mladi divljaci. na sve sofističke deklaracije: to je stalni i neprekidni porast ljudskog stanovništva na čitavoj površini ze­ maljske kugle. prema napret­ ku nauka i vještina. jedna vježba. predstavljalo snažan motiv za odlučivanje u predloženom pitanju. iako je prolazna dezorganizacij a ovdje morala dublje poremetiti glavnu evoluciju. i nji­ hovo rastuće regulisanje sigurno će učiniti da nehotično učestvuju u održanju dobre socijalne ekonomije. stalno ima za posljedicu. Sa prve tačke gledišta. koji predstavljaju ogromnu većinu. U moralnom pogledu. ma kako da su ovi oblici iskustva bili obično inspirisani najpametnijim i najdobroželećim namje­ rama. izuzev. mi izgledaju isto tako neodbacivi kao i samo kretanje iz kojeg proističu: samo ipak pod uslovom da ne prestaju da se shvataju. Potrebno je da jedna takva tendencija ka neprekidnom poboljšanju ljudskog položaja bude veoma spontana i duboko neodoljiva da bi se mogla održavati uprkos velikih grešaka naročito političkih. u izvjesnom stepenu. da se ovdje ne prihvati do izvjesnog stepena prin- cip slavnog Lamarka. razvojem njegove civilizacije. naročito u moralnom pogledu. osnovnim ograničenjima. u svim različitim glavnim aspektima naše prirode. najmanja sposobnost kod manje naprednih naroda. dvostruko rastuće poboljšanje. na primjer. rastuću prodominaciju najplemenitijih sklonosti naše prirode. da ovo stalno pobolj­ šanje. Mada najgori instikti nužno nastavljaju da postoje mijenja­ jući samo svoje manifestacije. takoreći. kao i za ovaj razvoj veoma razmatrati čitavo čovječanstvo. niročito mi izgleda neosporno da postepeni razvoj čovječanstva teži da dredi stalno. što odmah odstranjuje nestvarnu kon­ cepciju jednog neograničenog usavršavanja. za ovo poboljšanje. tako sposobni za naš društveni život kao savremeni Eviropljani. Ali. koji se ne može odbaciti uprkos njegovih og­ romnih i očiglednih pretjerivanja. napreci bili uglavnom poli­ tički. koje u svako vrijeme mogu apsorbovati ili neutralisati najveći dio naših različi­ tih snaga. i naročito. nastavak ove knjige neće. ili najzad postepenim usavršavanjem društvenog organizma: u ovom posljednjem pogledu naročito. čini mi se. ne može se. kao neizbježno podči­ njene. eventualne kasnije revizije jednog takvog filozof­ skog suda. Sto se tiče drugog aspekta pitanja tj izvjesnog postepenog i veoma sporog poboljšanja ljudske prirode. naprotiv. Ova različita objašnjenja. neodoljivu tendenciju. u osnovnoj kon­ stituciji čovjeka me ovlašćuje da zaključim. kao i ovaj razvoj.

apsolutan i neograničen. naziv razvoj ima. biti izraženija nego u ijednom drugom slučaju. u komparativnom proučavanju živo­ tinjskog organizma. dosta određenoj. sem ako neće da nastavi jednu ozbiljnu upotrebu antičke teološke hipoteze. mogućnost. ali uzimajući uvijek prvi u njegovoj potpunoj filozofskoj širini. neophodnost ma kojih od zabluda. uvođenja novih sposobnosti. kad to slučaj zahtije­ va. kao što ću to pokazati neposredno. po svojoj prirodi. kombinovanu sa korelativnim sistemom ma kojih prilika. ο čemu sam se već dovoljno izjasnio u odnosu na socijalnu statiku. ni na koji način ne isključi. pravo da se u so­ ciologiji prihvati nužna ekvivalencija ova dva opšta izraza. čini mi se. dakle. svom nužnošću. i čak. nametnuta ukupnošću položaja predmeta i bez čijeg postoja­ nja bi opšta pojava stalnog napretka očigledno postala neobjašnji­ va. bez sumnje. i koji se samo mora mani- festovati na jedan manje pravilan ali jednako neizbježan način. uvijek preegzistirajućah. koji. sposobnosti koje sačinjavaju ukupnost na­ še prirode. Ovo prvenstvo je. prirodno. Nijedan razuman čov­ jek ne bi mogao od sada poricati najprije postojanje sličnih grani­ ca. da budu toliko napredni koliko bi dozvolio čitav sistem različitih uticaja. njeno stvarno ostvarenje. koja moraju ovdje. još daleko od toga da budu u naše vrijeme dovoljno ispravljene. kao što sam to objasnio. kao što se to obično radi u biologiji. Ne radi se. vlada još obično sistemom socijalnih spekulacija. Jedno takvo filozofsko razmatranje teži samo da učini previdivim. ova racionalna sposobnost ne isključuje nikako kao što sam to već utvrdio. unutrašnjih ili spoljašnjih. tako isto svaki od njih.uvijek razmatran kao pravo. bez koje bi. pod zadnjom tačkom. lakše shvati prava istorijska povezanost do­ gađaja. pre­ ma ukupnoj situaciji? Ali. Ipak moram. uglavnom na­ pustiti. učiniti. nenamjernih ili čak namjernih. ili njihova cjelina. u praksi. pripisati političkim mjerama u pravom smi­ slu riječi neshvatljivu snagu. a da se ne obzire na njihovo stvarno određivanje. nadam se. Završavajući ovdje sa sumarnim opisom ove prethodne kon­ cepcije ljudskog razvoja. istorija ostala potpuno nerazumljiva. ne mogu izbjegavati. Pošto. stvarno usavrša­ vanje proizlazi naročito iz spontanog razvoja čovječanstva. u svakoj epohi. po meni. zbog njihove više zamršenosti. u bilo kom predmetu. a oba­ dvije nužno proizilaze iz istog očiglednog principa. koja predstavlja zakonodavca kao prost organ jednog neposrednog i stal­ nog proviđenja pod čijim uticajem se ne bi. usuđujem se to reći. i koji izgleda posebno odgovara naučnoj namjeni. Radi se ο principu opštih granica. dragocjenu prednost da neposredno određuje iz čega se sastoji. bez ikakvog cjepidlačkog prenemaganja. moram još upozoriti. ovdje. kako bi moglo. na opštu sposobnost koju ona mora spontano proizvoditi. koja omogućava da se bolje poštuje. što. iz ovog ne­ opozivog preimućstva relativnog stanovišta nad apsolutnim. prost nužan nastavak ovog spontanog reda koji proizilazi iz nepromjenljivih prirodnih zakona za sve moguće pojave. postepeno pomognut odgovarajućim gajenjem osnovnih. Ova filozofska tendencija. mogle dopustiti nikakve granice. postepeno usavršavanje. potpuno suprotnu ukupnim razma­ tranjima. da uvijek raz­ matra društveno stanje obuhvaćeno sa svih različtih glavnih aspekata kao da je bilo bitno tako savršeno u svakoj epohi da one sadrži odgovarajuću starost čovječanstva. i čak. pa ipak uvijek neizbježno zatvorena lizmedu nekih osnovnih gra­ nica. To bi značilo. i koji. Isti princip mora. stegnute ispod njihove duge premoći. a da se. kao što smo to već priznali za postojanje. postaje ovdje prirodno neophodan dodatak potpuno sličnoj intelektualnoj sposobnosti koja je ovdje gore utvrđena u odnosu na statičku so­ ciologiju: jedna je za napredak ono što je druga za poredak. ništa više u jednom nego u drugom slučaju. naročito zbog pogrešne upotrebe koja se toliko vršila do naših dana. bez sumnje. kao što će to. ni ο ma kojem upravljanju proviđenja. tim više motivisano. naučnoj ili praktičnoj. u okviru od­ govarajućih granica. jer on odmah izražava običan sponta­ ni polet. ne biti. Ima se. čiji ra­ cionalni pojam mora naročito odstraniti odmah danas idealan duh. koji srećom nije još pokvaren neracionalnom upotrebom. potpuno neosporno. tj. pravi filozofski karakter pozitivne politike. Drugi izraz nemajući uopšte takvo svojstvo. na početku ove lekcije. ma koje političke akcije. pod nadmoćnim uticajem metafizič­ ke filozofije. ni stroga osuda. To je uvijek za kretanje. istrajati u korišćenju naročito prvog izraza. ο krajnjim uzrocima. koja predstavlja pravi predmet svake di­ namičke sociologije. Budući da je u 160 161 . direktno isključiti i ovu iracionalnu optužbu ο tobožnjem optimizmu u vezi sa ovim novim predmetom. ono što je moglo biti. u svakoj eposi. pravi opšti duh svojstven pozitivnoj filozofiji. ni naročito slobodna neposredna koncepcija najaktivnije ljudske intervencije. umjesto da im se poglavito pripišu društveni progresa. racionalno. iako su intelek­ tualne navike. ma kojeg. Naše vrijeme ne traži više ni najmanje racionalno opovrgavanje sličnih koncepcija. čak i u praktičnom pogledu. bez ijednog. koje su čak prestale da budu stvar­ no razumljive njihovim najodlučnijim pristalicama. ud sada. dakle. pod čijom vlašću se ostvaruje njegova sadašnja evolucija. Cjelina prethodnih razmatranja prirodno vodi ispitivanju os­ novne koncepcije dinamičke sociologije sa posljednjeg glavnog as­ pekta koji je izuzetnije sposoban da kao nijedan drugi neposredno manifestuje. bilo prošlih ili savremenih. nastavak ove knjige. ovu pametnu naučnu popustljivost. zaista. stvarno usavršavanje čovječanstva. statičkih ili dinamičkih. u pogledu društvenih pojava. sigurno nije ovdje manje neobičan. u običnom ispitivanju društvenih pojava. veoma. mi ćemo morati. Ako različiti društveni elementi ne mogu ni­ kako na duže da održavaju spontano između sebe ovu univerzalnu harmoniju koja je prvi princip stvarnog poretka. koji naročito razlikuje. dakle.

stepenima što se tiče njene same brzine. veoma uvjeren. prirodno. bilo statičkim ili dinamičkim. bi. može biti potpuno preskočen. koje nameće političkoj ak­ ciji ukupnost društvenih uticaja i kojima mnogo treba da pripiše uobičajen neuspjeh velikog dijela uzaludnih projekata ο kojima je on najprije potajno sanjao: možda bi čak ovaj osjećaj mogao biti utoliko potpuniji. uprkos suprotnom prividu. ovdje kao i drugdje. treba biti. jer je njegova nemoć da se bori protiv prirodnih zakona pojava mogla postati presudnija. dakle. sem ako se ipak razum mije mogao onda dovoljno braniti od spontanog zanosa koji tako često iz toga proizilazi. malo važan. kao što je pri­ rodno da se to najprije pretpostavi. tako nužno veće u redu političkih. cjelina stalnih uzroka. ali bez ikakvog. odmah razcrilo svaku ekonomiju stvarnih zakona predmeta. obično. ovaj neophodan princip pozitivne filozofije. dakle. i: utoliko više. zbog njihove velike komplikacije najpromjenljivije od svih. bilo unutrašnjih ili spoljntih. bez toga da. granice promjena koje sa šire nego što čak dozvoljava sistem bioloških zakona u pravom smislu. njen uticaj mora. naravno. Ne insistirajući više na ovom očiglednom principu. uprkos snazi najšire saradnje kojom upravljaju najoštroumnije vještine. i. posrednik. uzdižući uzrok nereda iznad osnovnog uzroka. da društvene 163 . da se. Može se. naročito. Dakle. Primijenjen na poli­ tički život. dakle biti zaista znatniji u prvom slučaju nego u drugom. svom nužnošću. čim se u njima bude zahtijevao isti način filozofiranja U čemu se. u svakom pogle­ du. mogu sastojati neosporne promjene na koje su or­ ganizam i politički život. ili naročito astronomskih za­ kona. ni zakoni harmonije. i ljudske evolucije uze­ la najprije. koja se razmatra sa ma kog stanovišta. naročito osjetljivi. pokazuje uopšte da. preokreta u glavnom redu stalnog razvoja. ništa ne može. primijeniti i na društvene pojave. ukoliko je vlast šira. bilo opšte ili posebne. iako su promjene koje proizvode ma koji uzroci. gore već predviđenom. glavna evolucija čovječanstva mora takođe biti jedino shvaćena kao promjenljiva u nekim. i čak više nego drugdje. Takva je prva naučna osnova za racionalna nadanja ο jed­ noj sistematskoj reformi čovječanstva. treba prethodno shvatiti društve­ ne pojave kao. koji može učiniti da koegzistiraju. koje je neizbježna posljedica samog postojanja prirodnih zakona. što ću objasniti posebno u sljedećoj lekciji. Sa ove glavne tačke gledišta. različite moguće promjene se mogu samo sastojati u manje ili više izraženom intenzitetu različitih ten­ dencija koje su spontano svojstvene cjelini svake društvene situa­ cije. kao opšteg principa i čak kao jedine pot­ puno prihvatljive danas. ali da. ma kako neprimijetna najpri­ je mogla izgledati njihova moć. hemijskih ili fizičkih. ni njihova glavna povezanost što. bilo bi očigledno nemoguće razumjeti.bilo kojem redu pojava. što to ne može biti druga. Ako dakle među različitim uzrocima promjena ljudska in­ tervencija zauzima isti rang proporcionalnog uticaja. one ostaju uvijek potpuno podređene osnovnim zakonima statike ili dinamike koji regulišu stalnu harmoniju različitih društ­ venih elemenata i stalnu povezanost njihovih neprekidnih promje­ na. je danas dopuštena prema svim prirodnim pojavama. one se. ma kojeg. ljudska akcija. nego kod prostijih i manje promjen­ ljivih pojava. u pozi­ tivnom proučavanju društvene solidarnosti. poređujući ih. ni u kom slučaju spriječiti ni proizvesti ove uzajamne tendencije. uosta­ lom. prave pri­ rodne zakone razvoja čovječanstva: samo ako se. u svim vrstama poja­ va promjene odnose uvijek izričito na njihovu jačinu i na njihov sporedan način stvarnog izvršenja. a zatim će se istražiti koji rang važnosti može zau­ zeti među ovim različitim mogućim promjeniocima voljna i prora­ čunata akcija naših političkih kombinacija: takav je razuman redosljed. sa tom jedinom razumnom razlikom. međutim. a da se ne može nikada odrediti nii njihova sopstvena priroda. u stvarnom političkom životu. stalne ilii savremene. suviše prirodno danas da bi bilo ikako osuđe­ no od filozofije. kao mnogo važnije. u stvarnost tih neophodnih granica. kroz svoje vlastito iskus­ tvo. svi sociološki zakoni sadrže. ne bi mogle nikada uzdići. u statičkom pogledu. tj. iluzije ove vrs­ te moraju sigurno izgledati oprostijije nego bilo kojeg drugog sa162 držaja. trebaće je. pod čijom potpunom moći se moraju vršiti takve pojave. svaki državnik poslije dovoljnog vršenja političke vlasti. iznad prirode samih prom­ jena. određenim. Neizbjež­ na postepena premoć stalnih uticaja. s kakvim pravom društvene pojave mogu biti jedine izuzete od ovog osnov­ nog ograničenja. jer ništa tu ne može biti promijenjeno. poboljšati jedna tačna filozofska ideja ο pravoj bitnoj prirodi ovih stvarnih promjena. nesimetrični elementi koji kvare ni zbog čega. iako je najčešće prikriven. učiniti da budu neprirodne: isto je i u di­ namičkom pogledu. u čemu se sastoje ove glavne granice. Nema uticaja koji prouzrokuje poremećaj. ijedan. Ali. shvaćen po prirodi stvari u razmatranju prve tačke. Kakve god da mogu biti varljive inspiracije ljudske oholosti. jednom riječju. niti ih. i. uvijek nužno veoma ogra­ ničena. bilo spoljašnjeg ili ljudskog. u dovoljno razmatranje. prema filozofskom zakonu koji sam već dokazao u tom pogledu u prethodnim dvjema knjigama. odlučuje da zaboravi. bez kojeg prava društvena nauka ne bi mogla nikako postojati. sa sličnim promje­ nama životinjskog organizma. koje su im tačno uporedive kad sa podčinjene sličnim uslovima. zbog toga. sa svom preciznošću koju sadrži priroda predmeta i koja zadovoljava stvarne potrebe. Treba u tu svrhu najprije procijeniti u čemu nepromjenljivi tok ljudskog razvitka može biti podstican od svih uzroka ma kojih promjena koji mogu biti na njih primijenjeni. treba sada pokazati neophodnu sposobnost nove političke filozofije da sigurno odredi kao neposrednu i stalnu primjenu svog naučnog razvoja. ni zakoni sukcesije? Ovo nerazumno čuđenje. bez ikakve razlike između njih.

Sasvim je isto. 2) klime. još više. u vještinama u pravom smislu. to je jedino zbog neracionalnog preimućstva. određeno razvrstavanje različitih uticaja izazivača promjena. bilo racionalnih ili eksperimentalnih. gdje je slučaj mnogo ma­ nje težak. bude opisan istinski opšti duh. osim toga. iz kojih bi one mogle proisteći treba samo tražiti da ja ovdje raspravljam pitanje koje sam pret­ hodno označio pod drugim aspektom. Ne bi se. kao što će to neposredno potvrditi istorijska analiza kasnije. uglavnom da uzmemo sam« onaj koji se odnosi na usavršavanje različitih metoda istraživanja. nemoguće ozbiljno osporiti prema cjelini političkih observacija: njegova postojanost će se. takvo stanje čovječanstva gdje najbolji urođenici nužno stiču navike surovosti. uostalom. dovoljno. na poseb­ ni Drincip veoma prirodne iluzije koji održava sada ovaj nehotičan sofizam kod istih onih koji vjeruju da su potpuno oslobođeni od teološke filozofije. ma kakvi mogli biti pra­ vi i razlrčiti izvori ovih. Tako da mi izgleda kao da tri opšta izvora društvenih promjena proizilaze. odakle su očigledno proizašli. uglavnom. ni obratno. razmatrajući neposred­ no. iz jednog razloga što je njegov stvarni značaj zaista nadmoćan. kojih se bez napora oslobađaju niže vrste živeći u jednom naprednijem društvu. prema glavnom hodu ljudskog duha. razvijati kasnije sponta­ nom upotrebom. jer glavno određenje. i koje danas teži da neposredno spriječi svaki pra­ vi pojam socioloških zakona. bili bi. 3) iz prave političke akcije. ako se ovome žele dodati sve či­ njenice. u kojima je on ozna­ čio princip. kao što sam to napomenuo u slu­ čaju klime u prethodnom poglavlju. da bude postavljen naučni princip koji karakteriše i ograničava promjene koje su kom­ patibilne sa prirodom društvenih pojava. bilo zemaljske ili du­ hovne. i. čiji sam racionalni princip po­ stavio. Najzad. dovedeni do toga da ne­ prekidno reprodukujemo sva glavna razmatranja koja dokozuju stvarnu podčinjenost društvenih pojava nepromjenljivim zakoni­ ma prirode: jer jedan takav princip zaista predstavlja samo strogu opštu primjenu jedne takve filozofske koncepcije. Tako je to. u jedno ili drugo ime. mi­ slim. 1) iz rase. čija se zajednička fizionomija lako pronalazi kod svih individua usred njihovih karakterističnih razlika: postoji sigurno. na način koji se nikako ne mo­ že odbaciti ovu usku zavisnost samih najeminentnijih genija od savremenog stanja ljudskog razuma. prenijeti u jednu epohu otkrića koja su zaista rezervisana za kasniju epohu. princip koji sam postavio. U vezi sa ovim zadovoljiću se da uka­ zem. ma kakve da budu voljne pro­ mjene koje su rezultat obrazovanja. odgova­ rajućim stanjem socijalne evolucije. prema ukupnim prošlim objašnjenjima. nehotično. Poslije ovog sumarnog naučnog ograničavanja opšteg polja so­ cijalnih promjena od nekih izvora. naročito od onoga od čega zavisi dopuna ljud­ ske akcije mehaničkim sredstvima. Dakle. od Lamarkovih radova. nije moglo još biti potčinjeno nikakvoj racionalnoj elaboraciji. Ova iluzija se sa­ stoji u tome da različite političke operacije. u ovom pogledu. koje joj se još. kojem bi ono moglo biti samo prost dodatak. čije ispitivanje mora ostati rezervisano za kasnije. kao što smo to naveli u prethodnoj knjizi. spontane promjene koje se odnose na individualnu organizaciju. Jedno takvo istraživanje bi bilo danas izuzetno preuranjeno. ako ova komparacija nije još na odgovarajući način pripremljena tre­ ba takođe priznati da njeno sadašnje izvršenje nije uopšte važno za opšte ustanovljenje pravog duha pozitivne politike. pripisuje. Pošto je zdrava opšta teorija ovih granica promjene u biologiji još bitno u osnivanju. u svakoj epohi. Baš i kad ovo određenje ne bi očigledno bilo neumjes­ no u stanju rađanja nauke. nema nikakvog slu­ čajnog uticaja. i zato će se nuž­ no ka njemu morati upraviti opšta pažnja. malo po malo. sa ovog stanovišta. prejudicirajući po­ grešnim zanosom-krajnji rezultat jedne tačke neposredne kompa­ racije. Ali. pretpostavljajući naravno kao stalne jednu sre­ dinu i jedan organizam. zakoni metode bi bar primoravali da mu se odgodi neposredno izlaganje poslije ispitivanja glavnog pred­ meta da bi izbjegli neracionalnu konfuziju između osnovnih poja­ va i njihovih različitih promjena. U inte­ lektualnom redu koji je lakše danas ocijeniti. Istorija nauka potvrđuje naročito. kao što sam to uradio. promjena. ni nikakve individualne superiornosti koja može na primjer. naročito. u čitavom preostalom dijelu ove knjige. tj. obuhvaćene u svoj njenoj naučnoj širini: ne bi uopšte odgovaralo ovdje istraživati da li je njen relativni značaj zaista saglasan ovom redu nabrajanja. bilo u odnosu na soci­ jalnu statiku ili socijalnu dinamiku. ne može se nadati da će sociologija moći biti danas u tom pogledu naprednija. ma da on ima jednu ozbilju naučnu manu da unaprijed pretpostavlja. Jer je. čak i sa političke tačke gledišta u pravom smislu. moglo una­ prijed sumnjati. ili različita mišljenja koja učvršćuju stvarno postojanje ovih neophodnih granica promjene. biće ga. čak i u pogledu moralnog razvitka naše prirode čiji je karakter sigurno regulisan. sam dovoljno pristupačan za našu intervenciju.promjene mogu i moraju postati šire i raznovrsnije od običnih bio­ loških promjena. Svaki od osnovnih načina društvene egzistencije određuje neki sistem odgovarajućih običaja. Uostalom. kao što sam to naprijed primijetio. i čak. ni­ je čak bilo dovoljno ispitano u biologiji. po obi­ čaju. za što bi ovdje bilo dovoljno navesti neki od brojnih primjera. jedno takvo razvrs­ tavanje mora imati danas utoliko manje praktičnog interesa uko­ liko je uticaj političkih kombinacija. prema njihovom odgovaraju­ ćem značaju. mogavši imati društvene efikasnosti samo ako budu sag'as165 164 . od ova tri uzroka promjena. Ako je u ovom po­ gledu izgledalo da ja naročito imam u vidu pravu političku akciju. bilo kojih. ili sva­ kom drugom. Ali je dovoljno ovdje ο tome da. na prim­ jer.

i naročito. bez sumnje. u svakom slučaju. Jer. U politi­ ci. u svakoj epo­ hi. koja je usavršavana racionalno. kome prost narod pripisuje druš­ tvenu aßciju.. Ipak je sigurno da gore postav­ ljeni princip u vezi sa racionalnim granicama političke akcije. dakle. treba. jednom riječju. kao što to svjedoče neodbacivi primjeri Julija. koji teži uvijek da prevlada i čije tačno poznavanje dozvoljava da se unaprijed uredi prirodna premoć. ove ambiciozne iluzije koje se odnose na nedefinisanu akciju čovjeka prema civilizaciji: treba li zbog toga so­ cijalna fizika da čeka da bude najprije nekoliko puta optužena da nam svodi na prostu pasivnu observaciju ljudske događaje. što do­ kazuje spontani tok ljudske evolucije. priroda pojava. može najviše doz­ voliti da ga prisvoji. samo oslanjajući se direkt­ no na odgovarajuće tendencije političkog organizma ili političkog života kako bi pomogla oštroumnim vještinama spontani razvoj. Mo­ gu se čak u tom pogledu posmatrati kao još. mogla imati prave društvene efikasnosti. može uopšte tu ostvariti uglavnom samo promjene koje su saglasne njihovim sopstvenim težnjama. uprkos progresivne tendencije koja bija­ še njoj u prilog: intelektualna isto kao i prava politička istorija nam nude za to neosporne primjere. precjenjivanje stvarnog značaja jedne takve vještine. oko jednog srednjeg pokreta. čiji razvoj se tako nalazi samo malo više ubrzan ili malo više usporen. pošto je. U svakoj vrsti kao što sam to utvrdio od početka ovog djela. koji se ne mo­ že. kojoj se pripisuje sposobnost da sprije­ či. čak i onda kad se samo radi ο posljedicama koje je naj­ lakše proizvesti. mogao je biti vođen do sada odličan instikt genijalnih ljudi. opažaju samo da se. liče na preuranjene ili nepromišljene posmatrače koji kao da su proizveli ono što može jedino bitno odrediti. Ova. istovremeno. kojima istorija obiluje. prema različitim prethodnim razmatranjima. naša. čak i u ovom slučaju. umanjujući ove oscilacije i manje ili više nesrećna lutanja koja im odgovaraju. laku zaslugu da su razvili kod svojih savremenika polet za anarhične strasti. koje najčešće vladaju njihovim umom. pravu fundamentalnu tačku kontakta između društvene teo­ rije i društvene prakse. takođe podržana moćnom vlašću. u kojim najviša politička vlast nije mogla ostaviti skoro nikakav duboki trag najenergičnijeg i naj­ bolje podržanog razvoja. u pogledu glavnih društvenih zabluda koje su derivati moralne raspuštenosti. Ferguson je oštroumno p r mijetio da čak uticaj jednog naroda nad drugim. na najneosporni]i i najtačniji način. u svakom slučaju. samo tako bi se. sa naučnog stanoviš­ ta. na primjer. koja je proizvela privremeno i djelimično popuštanje opšte harmo­ nije: kao što se lako to može potvrditi danas. ustanovljen pravi naučni princip na­ mijenjen da odredi i da ograniči takve promjene. ipak izjalovila. ma koja politička intervenci­ ja bi. Filipa II. zemaljske ili du­ hovne.ne sa odgovarajućim težnjama čovječanstva. toliko precizno koliko je mo­ guće. bez ikakve moguće stalne intervencije. u svojim spe­ kulativnim osnovama. kao i u naukama. U revolucionarnim epohama. pravolinijski. prestajući da se bitno upravlja prema samovoljnim principima koji su ublaženi empirijskim pojmovima. kojoj od svih. nažalost mnogo redi. kakva god da može biti lič­ na vrijednost najmoćnijeg čovjeka. itd. presudniji obrnuti slučajevi. zaista. znati prije svega. nejednakih i promjen­ ljivih^ kao kod životinjskog kretanja. 167 . pošto je prirodna saradnja. miada najjača od svih sličnih sila. već serijom oscilacija. nji­ hov jadan prividni trijumf duguje samo jednom spontanom sta­ nju koje je određeno cjelinom odgovarajuće društvene situacije. stoga. Neodređene intelektualne navike koje još preovlađuju u poli­ tičkoj filozofiji mogle bi danas veoma dovesti. a ona je proizašla iz naše intelektualne anarhije. ni na koji način osloboditi od neposredne i djelimične procje166 ne odgovarajuće situacije. empirij­ ski izvršenih. pomoću sličnih procjena. pravo go­ voreći. U društvenom organizmu. u jurenju za preu­ ranjenim poboljšanjima. i u svakom društvenom pogledu. ali ipak veo­ ma značajni u cjelini ljudskog razvoja. nasilne revolucije koje rađaju zapreke. promje­ na koje zavise od sistematizovane političke akcije. mogao dokazati jedan preobražaj sličan onom koji se danas dešava u me­ dicinskoj vještini. utvrđuje neposredno. priznala dakle stvarno postojanje opštih granica prom­ jena koje su svojstvene društvenim pojavama. koji su stvarno izvršili veliki i duboki uticaj na čovječanstvo u nekom svojstvu i u ma kom pogledu: jedino su tako oni mogli ispraviti grubo iluzorna ili pogrešna obavještenja iracionalnih i he­ ­­­­ičkih doktrina. očigledno je da direktan razvoj društvene nauke određuje. bilo na dobro ili čak na zlo. čije oruđe on samo može biti. nego što bi to mogao biti spontano. sa tako čudnim po­ nosom. jedino zato što je bila upravljena u sup­ rotnom smeru od opšteg kretanja savremene civilizacije. naznačavajući čak glavne prepreke ko­ je su pogodne da se prebrode. onako kako sam to pokazao u mom spisu iz 1822. određuju šta je ljudska evolu­ cija spremna da proizvede. bilo osvajanjem ili drugačije. bilo koja vlast individue nad rodom je uostalom realno podčinjena ovim opštim granicama. pra­ vi uticaj i aktuelni značaj od ovog opšteg principa. Baš. Bilo bi. oni koji sebi pripisuju. gdje se politička akcija. u svakom slučaju. hod civilizacije se ne vrši. Jednom riječju. Pos­ tupajući tako očigledno se zanemaruju brojni i karakteristični slu­ čajevi. bilo u odnosu na poredak ili na progres. Uostalom. predviđanje je pravi izvor akcije. na­ suprot tome. Bonaparte. ove zakone prirodne harmonije i sukcesije koji. do potpunog neshvatanja praktičnog značaja jedne nove nauke koja bespovratno razbija. jedna spontana ali malo jasno evolucija. glavni oportunizam uvijek sačinjava glavni uslov svakog velikog i trajnog uticaj a. tako je isto bilo u svim vremenima. iz toliko različi­ tih razloga. Naročito tako politička vještina može naj­ zad početi da dobija ispravno sistematski karakter.

objašnjavajući je ukratko. i najzad. mi moramo naj­ prije očekivati zbog najveće komplikacije pojava da nađemo u so­ ciologiji jedan sistem naučnih sredstava. sa nekom logičnom energijom koju ona stvar­ no izvodi iz prirode jedne takve studije. ovdje ο sumarnoj procjeni relativ169 . isto tako kao i svaka druga stvarna nauka. ili čak buduću. i gledajući u njima iznad svega. neprekidno ujedinjeni prisnom i uni­ verzalnom solidarnošću. nužno predstavlja. ni proklinjući. svaku pojavu sa dvostrukog osnovnog gledišta: njene har­ monije sa koegzistirajućim pojavama. Vodeći najzad. bilo iz da­ te situacije. Ali. Što se tiče druge. čak i onda. zaista. kao u svakoj drugoj nauci. ogromnu i vječitu društvenu cjelinu. jedno takvo proširivanje sredstava ovdje takođe ne mo­ že kompezirati. naročito. ne odriču­ ći se nikada jedne pametne intervencije. sa svakog različitog glavnog aspekta. raznovrsnijih ili razvijenih od ijedne druge glavne grane pri­ rodne filozofije. uostalom. kao i u biologiji. koliko je to moguće. svaka od njih njoj izgleda objašnjena. koliko je to moguće. i zbog jednog i zbog drugog. prem. politička nauka neposredno snabdijeva i političku vještinu. što očig­ ledno zahtjeva da se prethodno znaju njihovi stvarni zakoni. Mo­ ra završiti ovu lekciju sumarnim opštim mišljenjem ο prvoj vrsti naučnih sredstava. u prostoru ili u vremenu. racionalnoj procjeni cjeline različitih osnovnih sredsta­ va koja odgovaraju prirodi i namjeni sociološke nauke. Razvijajući do najvišeg stepena društveni osjećaj ova no­ va nauka. prema tačnoj procjeni njihovog glavnog karaktera i racionalnim predviđanjem njihovog konačnog ishoda. dakle. da ublaži i. i sve više i više. čiji različiti organi. u pravom naučnom smislu izraza. sem zbog nemogućnosti ko ja je na odgovarajući način utvrđena. iako je to ovdje moram napomenuti. koje su od sada dovoljno određene. kad je mogla biti na odgovarajući način dovedena u vezu. koncepcija koja je zaista kapitalna i sasvim savremena. a za­ tim dinamičkih. bilo sa ukup­ nošću odgovarajuće situacije. Socijalna fizika mora biti. ona može još korisno doprinjeti. Ali krajnja novost predmeta mora učiniti tu danas ovu neizbježnu ekstenziju mnogo osjetljivijom za verifikaciju nego kod svake druge nauke. bilo kojem. koja će. druga. koje su opštije i manje komplikovane. i čak više nego drugdje. prave opšte veze koje međusobno povezuju sve društvene pojave. bolesti i krize su. političke činjenice.i naučnoj hijerarhiji koju sam ustanovio. u opštoj vještini posmatranja: tj. mogu se jedva nadati da će ona biti dovoljno priznata prije nego joj postepeni razvoj nauke spontane reprodukuje potvrdu. Ovaj nužan za­ kon nastavlja zaista da postoji i u ovom novom slučaju. i prema tome. socijalna fizika razma­ tra dakle. čisto posmatranje. a da. kad je stvarna nauka prinuđena da suštinski prizna svoju trenutnu nemoć pred dubokim neredima ili neodolji­ vim silama. koje je moraju. eksperimentisanje u pravom smislu. predstavljati racionalnu dopunu ove lekcije. svom nužnošću. sva­ ku nevrijednu ili prolaznu. Ovdje kao i na drugom mjes­ tu. nego u individualnom organiz­ mu. indirektna. bilo sa cjelinom prethodnog kreta­ nja. treba tu najprije razlikovati dvije glavne vrste neophodnih sredstava: jedna. izgleda mi od sada dovoljno okarakterisan pravi opšti duh svojstven novoj političkoj filozofiji tako da učvršćuje ra­ cionalnu poziciju socioloških pitanja. sa preciznošću koju dopuš­ ta pretjerana komplikacija svojstvena ovim pojavama. koja je od tog doba pot­ puno ostvarena. opasnu akciju. proučava­ nju živih bića. kao i kod prethodnih djelova ove Rasprave. zbog toliko razloga snabdijevati dragocjenim stalnim obavještenjima. direktna koja se sastoji od različitih sredstava istraživanja koja su mu primjerena. u svakom pogledu. Ovakvim skupom prethodnih pojmova. odbacujući uvijek brižljivo svako uzaludno i neprihvatljivo is­ traživanje intimne prirode i bitnog načina proizvodnje ma kojih pojava. koji ko­ načno predstavlja njegovu najpotpuniju moguću primjenu. kao da obrazuje.ituisane. tako da izbjegne. koja je veoma prilagođena svakom. da skrati krize. nužno rastuću nesavršenost različitih nau­ ka ukoliko njihove pojave postaju složenije.zbog njegove vrhunske komplikacije. jednom riječju. ona se trudi. U sociologiji. nužno još neizbježnije. individualni ili nacionalni. ali ništa manje neophodna proizilazi iz nužnih odnosa sociologije sa sistemom prethodnih nauka. svaki u određenom obliku i stepenu u glavnoj evoluciji čovječanstva. bilo sadašnju ili prošlu. proste predmete posmatranja. Ne diveći se. ili iz date čitave prošlosti. Pošto smo tako završili neophodno prethodno ispitivanje pra­ vog opšteg duha koji mora karakterisati novu političku filozofiju. koja treba kasnije da posta­ ne glavna racionalna osnova pozitivnog morala. i. Radi se. neposrednih ili posred­ nih. najprije statičkih. po čuvenoj Paskalovoj formuli. nego samo ο promjeni njihovog spontanog razvoja. ne radi se uopšte ο upravljanju poja­ vama. naučno istraživanje upotreblja­ va zajednički tri osnovna načina koja sam razlikovao od druge knji­ ge ove Rasprave. komparativnu metodu. Prema jednom filozofskom zakonu utvr­ đenom naročito u dvema prethodnim knjigama. nego i sa opštim obavještenjem ο glavnim sredstvima 168 koja tu može primijeniti. ka tačnom sistematskom predviđanju događaja koji modu proizaći. da otkrije. treba sada pristupiti. čitavu ljudsku vrstu. u mnogim pogledima. i njene povezanosti sa pret­ hodnim i sa kasnijim razvojem čovječanstva. svako pogrešno trošenje ma kojih snaga. što je moralo biti mnogo teže nego kod nauka koje su već kon»(. učestvuju neizbježno. dakle. ne samo sa neophodnim prethodnim određenjima različitih spontanih tendencija koje ona mora sponta­ no pomoći. da bih je bolje opisao napraviću od nje poseban i odvojen predmet sljedeće lekcije. ne izuzimajući čak ni biologiju. duboko podčinjena sistemu temeljnih nauka koje se odnose na različite uzastopne vrs­ te pojava. na neposredan i stalan način.

Jed­ na takva neophodnost je veoma očigledna. nužan porast ove tobožnje nesi­ gurnosti samim vremenskim protekom: što je. ru­ šeći unaprijed same logičke osnove na kojima su mogle počivati prave naučne analize. uglavnom. imaju neophodnu potrebo za onim što se zove: testemonijalni dokazi. čak i direktnim. u pogledu društvenih događaja. na različite. prema njihovoj iluzornoj teoriji šan­ si. kad jednom bude potpuno prihvaćen primjenjivaće se. koji produžava još danas svoju nezdravu aktivnost. Precenjujući. pravu autentič­ nost biblijskih priča. uprkos iluzornoj podjeli koju sam naveo. Neki geometri su čak pustili zadovoljstvu ili naivnosti na volju da dokažu u vezi s tim. obično. iako njegov princip nije. što nikako ne sprečava da se nepre­ kidno koriste uz sudjelovanje sa neposrednim posmatranjima. onom apsurdnom teorijom ο istorijskom pironizmu. naročito istorijskim. kao i sa prvog aspekta. ma kojem. koje su prethodno definisane. čak najprostije i najsavršenije. a da. na kojima ne treba da insistiram. doprineo je slijepim instiktom destrukcije da se. Otkada ova osnovna zabluda nije više otvorenije predavana. da prihvataju neprekidno u fun­ damentalnoj elaboraciji njihovih najpozitivnijih teorija posmatra­ nja koja ne mogu biti direktno izvršena. ma koje vrste naših stvarnih saznanja. spriječi kasnija intelektualna reorganizacija. utvrdio se siste­ matski skepticizam. i čak. čak kod izvanrednih duhova. na primjer. na neki način. šireći se od doktrine ka metodi. teškim i smiješnim računima. Koja nauka može izaći iz stanja nastajanja. Sa tim zabludama. sav značaj ko­ ji im se ne može.nog značaja i pravog karaktera ova tri uzajamna postupka u ono­ me što se odnosi na prirodu i namjenu. koje nam tu mogu biti dovoljna garancija. ο sistematskom empirizmu. dakle. su im. potpuno pogrešni u mnogim pogledima. da sve različi­ te nauke. koje su još veoma štetne. koji se trude da nametnu druš­ tvenim posmatranjima. pozitivnom duhu. da bi iz njega izveli ponekad princip jedne iracionalne podjele nau­ ka. kada im se dogmatski 171 . ponovljena od onih koji ih koriste. još veoma ne­ potpuni pojmovi. koji je previše žurno i previše nepotpuno stresen. Prethodna objašnjenja data na početku ove Rasprave (vidjeti drugu lekciju) ο neophodnoj i stalnoj razlici između pouzdanosti i preciznosti u pogledu bilo kog sadržaja. ove nove nauke. Filozofi koji su manje. doprinose isto tako potpu­ nom razaranju sigurnosti nauka i to onih koje su u odnosu na ove za društvena dokazivanja. Anarhičan društveni uticaj metafizičke filozofije prošlog vijeka. miješaju se da­ nas sve više i više greške koje su manje štetne. očigledno više održiv. Sto se tiče običnog posmatranja. Jer je očigledno. pripisujući im. ova vrsta spontanih izuzetaka. uvredljivu nepristojnost da potpuno diskredituje matematički dun razumnih ljudi koji su suviše obrazovani da ga sude direktno. čak najprostije. ali isto tako nepri­ jatne. da bi zahtije­ vala ovdje ikakvo objašnjenje: sama matematička nauka nije si­ gurno od toga uopšte još oslobođena kao što se to obično pretpos­ tavlja. bez nedoslednosti odbiti. tj. čak u astronomiji. iza osnovne nesigurnosti ljudskih svjedočenja da bi nas­ tavio da poriče pozitivnu vrijednost različitih istorijskih obavješ­ tenja. opasna sadašnja šteta od svakog antiteološkog raspoloženja koje uopšte ne počiva na. pogrešno zaokupljeni sofističkim deklaracijama protiv nauč­ ne vrijednosti svjedočenja. nehotičnom nedosljednošću ograničava se. ali koji su veoma slabo shvatili čitavu du­ hovnu oblast. do stepena najviše zbrke. zamjenjujući neposredna posmatranja samo po­ srednim. zato što je taj paradoks sastav­ ni dio filozofskog arsenala. ne vodeći računa ο različitim predostrožnostima. pripisali dosta ugleda. uticajem koji je zajednički isključivo metafizičkim koncepcijama. da prihvate. koja se prava podjela intelektual­ nog rada može izvršiti. svom nužnošću. eksperimentalnim ili racionalnim. ο tome šta ono može i treba biti u društvenoj sociologiji. niti pak. i još više u naukama koje su složene. to. međutim. nudilo više nego jedanput. protiv kojih je običan razum. prethodno do­ voljno razvijenom. dozvoliće da se lako riješe ovi različiti sofizmi. uostalom. na testimonijalne i netestimonijalne: što jasno dokazuje žalosno 170 povjerenje koje takvi sofizmi još čuvaju u izvjesnom stepenu. Mnogi duhovi koji su malo napredni smatrali su se skoro obaveznim da se vrate u jaram. uvijek protestovao. sa ovog drugog. kao ljudski duh može ikada biti zaista dos­ ljedan do kraja kad postupa prema neobičnim principima. koji je konstruisala revolucionarna me­ tafizika da bi intelektualno razorila stari politički sistem. opšte teškoće za­ jedničke svakom. ali su opravdano revoltirani takvim zloupotrebama.' Zbog jednog i drugog. jedino društvenim proučavanjima destruktivan značaj jednog tak­ vog paradoksa koji. razbi­ je konfuziju ideja koja predstavlja prvi logički izvor ovih prostih grešaka. i koji. Razlika na koju smo se malo prije pozvali. srećom. ako svako hoće da koristi samo svoja lična posmatra­ nja? Čak se niko ne usuđuje to direktno podržati među najdoslednijim pristalicama istorijskog pironizma. a manje razvijene. dekorišući ih ta ko impozantnim prividom racionalnosti. čija je metodska negacija bila prvi razlog ovih logičkih zabluda: takva je. čak pretjerano smanjujući opseg sopstvenih spekulcija. katoličke filozofije. tačnom posmatranju. ove namjerne ili nenamjerne sofističke zablude su često bile dovedene do dogmatskog negiranja svake prave sigurnosti u društvenim posmatranjima. i čija realnost počiva samo na vjernom svjedo­ čenju prvobitnih istraživača. ne može nika­ ko poništiti neospornu tačnost ovog stalnog zahtjeva. da se jedan takav paradoks primjenjuje stvarno danas samo na društvene pojave? To je uglavnom. spontano će biti dovoljna da. osim ozbiljne druš­ tvene opasnosti da pomaže duboko štetne zablude. prave se sigurno. a naročito po­ sebne teškoće koje se moraju spontano pojaviti kod tako komplikovanih pojava. Odakle proizilazi.

što su bolje povezane između sebe poznate činjenice. gdje su. zbog n e d o s t a t k a i n t e l e k t u a l n i h sposobnosti i spektak u l a t i v n i h objašnjenja. više ili manje. ova logična nužnost m o r a ozbiljno povećati ogromnu 172 glavnu teškoću. zaista. još više nego u odnosu na sve ostale. a da posmatrač. posta­ ne teža ova vrsta posmatranja. uostalom. jasnije će se shvatiti da. ono što mora nužno doprinijeti da. može sam proizvesti i održati. koje je d u b o k o iracionalno. p o s m a t r a n j e v e o m a š t e t n o i čak p o t p u n o n e s i g u r n o : n a u k a bi mogla upotrijebiti s a m o ona. govorim ovdje samo ο spekulativnim uslovima. u p o t r e b a ma koje teorije. što nas na n e k i način p r i ­ m o r a v a da i s t o v r e m e n o k r e i r a m o p o s m a t r a n j a i zakone. jasnije nego i u jednoj drugoj. j e d n a takva veza predstavlja glavnu k a r a k t e r i s t i č n u razliku između p o s m a t r a n j â n a u č n i k a i običnih posm a t r a n j a . ako nije prvo usmjereno i zatim i n t e r p r e t i r a n o ma kojom teorijom: t a k v a je. Či­ tava o v a knjiga učiniće da se prosudi k a k o s a m izvršio j e d n u t a k o delikatnu i n t e l e k t u a l n u funkciju. ne mogu uopšte ovdje biti. u ovoj vrsti. Ali. J e d a n t a k a v logički propis mora. efikasnija k a d je stvarnija. po prirodi stvari. i čija nas l a k a p r i m j e n a zapljuskuje sa toliko neupotrebljivih opisa. najčešće u tome su­ djeluje. koja je. statička ili dinamička. baš zbog najveće nesavršenosti pozitivnih teorija. da previše specijalizovane činjenice ne mogu precizno imati. k a o što sam to ustanovio od početka ovog djela. zbog prirode društ­ venih pojava. jer su vrlo obične. b a r hipotetički ve­ zu za neki z a k o n . bez jasnog obavještenja j e d n e teorije. u p r kos djetinjastih zahtjeva t a š t i h sakupljača tajnih a n e g d o t a : ali o n e ostaju duboko sterilne. m o r a j u t r a ­ žiti. k a o i poseb­ noj prirodi koju on m o r a vršiti u sopstvenom p r o u č a v a n j u društve­ n i h pojava. zbog krajnje zamršenosti pojava valjana istraživanja t a k o t e š k a i još t a k o rijet­ ka. čak i najprostijih. da je odsustvo svake pozitivne teorije d a n a s to što čini d r u š t v e n a p o s m a t r a n j a t a k o n e o d r e đ e n a i n e k o h e r e n t n a . stalnu u p o t r e b u f u n d a m e n t a l ­ n i h teorija koje su o d r e đ e n e da stalno povezuju činjenice koje se dešavaju sa gotovim činjenicama. ma koje teorije. koja se. najprostije n u ž n o najvažnije. poznate sa punom si­ gurnošću. i ko­ ja očigledno može biti na zadovoljavajući način spriječena ili odagnata samo dubokim i prisnim bavljenjem najpozitivnijim teorijama. unaprijed je očigledno. nego čak i uočiti još neistražene činje­ nice. najčeš­ će sam zahtijeva kasniju n e o p h o d n u reviziju. na­ suprot. koja m e đ u t i m o b u h v a t a j u bitno iste činjenice sa j e d i n o m razlikom u gledištima. jedine koje nauka treba da obuhvata. teško zamisliti j e d n u logičku d o g m u radikalnije su­ p r o t n u p r a v o m osnovnom d u h u pozitivne filozofije. manje ili više duboku halucinaciju koju zanos strasti određuje tako prirodno u jednom takvom predmetu. Od s a d a je očigled­ no da je. Ne može se u tom pogledu izražavati n i k a k v a s u m n j a kod uzastopnog raz­ m a t r a n j a astronomskih. iz kojeg se može izaći samo služeći se najprije materijali­ ma koji su slabo r a z r a đ e n i i d o k t r i n a m a koje su loše shvaćene. Bilo k a k o bilo. još neminovnije od svih ostalih. posmatra samo kad samo izvan njih. prvi polet teo­ loške filozofije. naročito pristupajući im od cjeline ka djelovima. i upravo. 173 . posm a t r a č ne bi čak. postati utoliko neophodniji ukoliko se radi ο komplikovanijim pojavama. fizičkih i hemijskih proučavanja. u ime nepristrasnosti. kao što sam to dokazao. ne mogu biti nikako upotrebljavane kao različite šanse za tako pretjerane greške. Ja. n i k a k v o p r a v o p o s m a t r a n j e nije moguće. p r v o ra­ cionalno zasnivanje pozitivne sociologije. Činjenice. gdje. p o t p u n o empirijsko. koju već predstavlja. naročito u ovoj vrsti. budući da su. najčešće. u odnosu na te pojave. očigled­ no je. P r a t e ć ' ovu neodoljivu n a u č n u analogiju. bez s u m n j e uopšte ne nedostaju. sa spon­ tane tačke gledišta. p o s m a t r a n j a koja su na drugi način vođe­ na. od tobožnjih filozofa. Dobro se. samo ako 1 Ove iracionalne primjedbe su. sa p r a v o g n a u č n o g stanovišta. S m a t r a m da. sam. mogu samo služiti jedva kao p r i v r e m e n i materijal koji. di· ma koja d r u š t v e n a posmatranja. u ovoj vrsti pojava. i čak apsolutno neprimijećene. 1 Često se vjeruje da društvene pojave moraju biti veoma lake za posmatranje. uostalom. zaista. znao šta t r e b a da p o s m a t r a u činjenici koja se p r e d njegovim očima dešava. koja predstavlja j e d n u v r s t u začaranog kruga. Daleko od toga da se oslobodi ove glavne obaveze.zabranjuje. sposobne samo za neki to­ božnji domet u pogledu sporednih pojedinosti koje. iako smo u njiih zaronjeni. n a d a m se vredjeti kao n e k i oproštaj. logička p o t r e b a koja o d r e đ u j e u djetinjstvu ljudskog uma. ne razmatrajući čak. Činjenice određenog stepena opštosti ili složenosti. 1 Zbog p r e t j e r a n e komplikacije t a k v i h pojava nji­ hovo statičko p o s m a t r a n j e može postati zaista efikasno. i kao što ću to u s k o r o objasniti. s u p r o t n o pravilu. po svojoj prirodi. pomoću veza p r e t ­ h o d n i h činjenica uči zaista da p o s m a t r a sljedeće činjenice. Bilo bi. ne samo procijeniti. direktno udaljavajući posmatraču odgo­ varajuće intelektualne dispozicije za jedno pravo naučno istraživanje. bolje će se moći. Ο bilo kojoj vrsti pojava da se radi. zaista. pozitivna filozofija je. čija će mi pravična p r e t h o d n a procjena. svako izolovano. samo razvija i zadovoljava sve više i više. onda se. uopšte. Ali to je doista. u društvenim pojavama jednu takvu običnu inverziju. zbog njiho­ ve n e o p h o d n e povezanosti. a naroči­ to u pogledu različitih bioloških proučavanja. uz veću komplikaciju. na j e d a n stručniji način. Sto se više razmišlja ο ovoj temi. očig­ ledno je. naročito pozitivne. prema prethodnim objašnjenjima iz ove lekcije. koja se odnose na najviši stepen moguće komplikacije p r i r o d n i h pojava. koja su n e o p h o d n a za njihovo p r a v o n a u č ­ no istraživanje. i odlučujući uticaj jedne. bez sumnje. u sociologiji nikakvu pravu naučnu vrijednost. iako doktorski p o d r ž a n o u naše vrijeme. u mjeri u kojoj u m n o ž a v a i u s a v r š a v a odnose između pojava. ta običnost i taj personalitet.

po svojoj prirodi. može postojati bojazan da direktna i stalna upotreba nauč­ nih teorija ne oslabi ponekad stvarna posmatranja. kao što savremena fizika osuđuje obične kompilatore čisto empirijskih posmatranja: i pored toga. pogodna. Ako se u jednoj takvoj opasnosti može vidjeti dovoljan razlog da se ponovo uspostavi odlučujući uticaj tobožnjeg empiriz­ ma. uobičajeno. koja teži. predstavlja u. da se od sada povjerava uobičajeno ob­ razovanje društvenih teorija samo najbolje organizovanim duho­ vima. podčinjavanjem prvih povezivanja kasnijim ispravljanjima. podjednako spontanim podsticanjem i hranjenjem novim i većim temama. u najboljem slučaju da zadovo­ lji jednu praznu radoznalost. sa neočekivanih tačaka gledišta. ma kojim. Prebacujući. održavali. mada slabost našeg razuma ne dozvoljava uopšte da se garantuje da će mu on uvijek uspješno odoljeti. nužno nestvarno. bitnu naviku za vrijedna istorijska istraživanja. kao i u svakoj drugoj. za tijesnom stal­ nom podčinjenošću cjelini pozitivnih spekulacija stvarnih zakona solidarnosti ili sukcesije pojava koje su tako izuzetno komplikovane. Znači. da predvidi ovu ozbiljnu opasnost. iako vođeni samo iracionalnim koncepcijama. tako često izgubljena u napornoj elaboraciji jedne savjesne ali sterilne učenosti. u odnosu na čis- 174 175 . i na koji način propisuje pravu uče­ nost shvaćenu sa različitih mogućih aspekata. da se shvate i na odgovarajući način postave naučna pitanja. već više no dovoljno dokazane. i. duh cjeline nije dakle samo neophodan u socijalnoj fizici. samo prirodni slijed i neophodan dodatak osnovne obave­ ze. Ali ova spontana nepriličnost ra­ cionalnog istraživanja može biti apsolutno izbjegnuta. bitnih zakona društvene solidarnosti. tako očigledno. mojim očima koliko od­ lučno toliko neposredno. ona neizbježno ostaje u steril­ no stanje proste anegdote. uostalom. da u prethodnoj primjedbi treba samo vidjeti novu potvrdu nužnosti. Ali. ako najprije ne budu dovedene u vezu. nužno. zbog same prirode društvene nauke. tako­ reći od početka ove knjige. više naučno dostojan­ stvo. bilo. na jedan još dublji i posebniji način nego u ijednom drugom slučaju. za održanje metafizičke metode. njihova isključiva upotreba direktno pri­ prema posmatrača da se čuva neprestano od jednog takvog postup­ ka. da se učini duh cjeline aspolutno nadmoćnijim u sociološkim proučavanjima. što se tiče prošlosti ona vraća pravdu poštovanom žaru onih koji su uprkos taštim filozof­ skim prezirima. treba. li. bez sumnje direktno pove­ ćati osnovnu teškoću. nasuprot. koja su zasnovana na cjelini većeg broja činjenica. jako čudno da razmatranje ove opasnosti može danas dovesti do toga da posluži osnov.se od sada usmjeri ka saznanju. opasnosti. Jedna takva podčinjenost mora. i mora tako doprinijeti danas da uzmiču iz obe struke dobri posmatrači. ali nesposobna za ikakvu racionalnu štetu. dragocjeniju namjenu i time. drago­ cjena bdjenja. ono čega uopšte nema. shvaćen sa jednog drugog aspekta. po svojoj pri­ rodi. da vide u činjenicama. bez princi­ pa i bez karaktera koji teže samo da prepune nauku praznim i dje­ tinjastim disertacijama ili pogrešnim i nekoherentnim sumarnim pogledima. najnerazumnijim predubjeđenjima. teorijskim obavještenjima. potrebu. bez sumnje. da oslabi čitav sistem realne nauke. mada ih ona mo­ ra. nudeći uvijek plauzibilne šanse za jednu neodređenu istorijsku verifika­ ciju. posmatranje u pravom smislu ima. moraju. očigledno. makar običnom privremenom hipotezom. kasnije umnožavati u mjeri u kojoj će se stvarna nau­ ka razvijati. manje ili više racionalnim. u poli­ tičkoj filozofiji. koji su na odgovarajući način pripremljeni najracionalnijim vaspitanjem. naravno. i čak više nego u ijednoj drugoj zbog njene velike kompli­ kacije. koje je bar skicirano u glavnim crtama. ali koja se neprekidno ispravljaju. kad će učenjaci vođeni pozitivnim teorijama znati najzad šta treba posmatrati usred činjenica koje sakupljaju. Pošto se karakterišu stalnom i sistematskom podređenošću imaginacije observaciji. koje ne bi imale nikakav utvrđen smisao. nova politička filo­ zofija će joj neprekidno isporučivati. Ona će isključivo odbaciti samo radove bez cilja. naš razum iz domena idealnosti u područje stvarnosti. koja. svojom neizbježnom osnovom. mogu najzad biti korisna za razvoj zdrave socijalne filozofije. pozitivne teorije se. samo zamijeniti inspiracije doktrina koje su iz­ nad svega metafizičke. a to je još očigled­ nije potrebno u vezi sa dinamičkim činjenicama. polazeći naroči­ to od sistema ka elementima. tako da dozvole istinski napredak nauke. U ovoj vrsti pojave. i. očiglednu opštu potvrdu. a da ne bude odmah povezana sa nekom drugom društve­ nom činjenicom: potpuno izolovana. pra­ vo reći. na­ metnut prirodom predmeta. sa osnovnim zakonima društvenog razvoja. i za rastući ponos poštovanih duhova koji joj se predaju. Nijedna društvena činjenica ne može imati pravo naučno zna­ čenje. jedno takvo pravilo je ipak najpodesnije. i za koju racionalnu upotrebu oni mogu namijeniti svoje istraživač­ ke radove. u nju nužno zaranja naš razum skoro neograničeno. Najzdad. Bilo bi. bez ikakve sumnje. izložiti. Daleko od toga da. u svim bit­ nim slučajevima uz pomoć predostrožnosti koje uvijek sugeriše stvarno usavršavanje nauke. dokazujući u nevrijeme neostvarivu verifikaciju nekih spekulativnih predrasu­ da lišenih dovoljne osnovanosti. instiktivnom upornošću. Jedino tako. logički propis na kojem insistiram je. koji su još vrlo rijetki. čija primjena ne sadrži nikakvu stabilnost. ovaj intelektualni uslov je. beskrajno manje od svih ostalih. već i onako izraženu koja karakteriše druš­ tvena posmatranja. sam ovaj propis. jer bi odsustvo svake koncepcije koja up­ ravlja. ustvari. ranije ustanovljene u ovoj lekciji. Uostalom. Vidi se dakle da. kao što sam već objasnio u ovom poglavlju: sada se vidi da on mora takođe veoma upravljati čak direktnim istraživanjem da bi ono mog­ lo steći i sačuvati pravi racionalni karakter i ostvariti legitimna očekivanja koja mu se najprije postavljaju.

Ali. Eksperimen­ talni način. Ali. u dragocjena sociološka obavještenja. moraće se. znači učiniti uzvišenu uslugu ljudskom umu. U odnosu na čisto biološka proučavanja. Dakle. Drugi glavni način vještine posmatranja. istinu govore­ ći. ili eksperimentisanje u pravom smislu. Vještački poremećaj u jednom. sredstva za posmatranje mnogo raznovrsnija i mnogo šira nego sve ostale. sumnje. pripremljen odgovarajućim vaspitanjem. gdje osnovni zakoni. naročito u tom smislu. iz kojih ono nije nikad. bilo harmonije. zbog slučajnih ili prolaznih uzroka. ja sam dokazao. koja se sastoji u njego­ voj primjeni za bolje otkrivanje stvarnih zakona naše prirode. mijenjanje koje je do­ bro određeno. na nesreću veo­ ma čestih. razumno mnogo računati na njihovu uobičajenu upotrebu. ako smo već. bilo zako­ nima harmonije ili zakonima sukcesije. I u jednom i u drugom slu­ čaju. Pošto su. vodeći računa ο nejednakim komplikacijama organa. i još bolje obrazloženih od nužne nadmoći patološke analize kao indirek­ tan način odgovarajućeg eksperimentisanja najvišim organizmom i najsloženijim pojavama koje se mogu zamisliti. doći će. iako obiluje takvom građom. bez obzira na njegovo himeričko postavlja­ nje. prema tačkama dodira. ista filozof­ ska razmatranja su utoliko više apsolutno primjenljiva na sociološ­ ka proučavanja. može se lako priznati da ova nauka nije. manje ili više izražene poremećaje. na ma koji način. pažljivo posmatrajući. očigledno je da jedna takva vrsta iskustva nikako ne može odgovarati sociologiji. kao što se to naročito vidi u različitim revolucionarnim epohama. u društvenom stanju. čak zbog svoje spontanosti. potpuno lišena. i u nji­ ma da varira u najvišem stepenu. predstavljaju za društveni organi­ zam. mogu ponuditi sociologiji korisna stal­ na sredstva za pozitivno istraživanje: jednom riječju svaki razuman duh. daleko od toga. u trećoj knjizi. naučnom analizom nereda. poslije do­ voljno vježbanja dotle da može trenutno da preokrene spontane impresije koje dobija od skoro svih događaja koje mu društveni život može nuditi. i ova solidarnost. iako indirektni. niti ije­ dan od rezultata pojave: tako da malo treba žaliti što jedan takav način istraživanja postaje ovdje isključivo neprimjenljiv. manje ili više ozbiljnih. glavne postupke naučnog istra­ živanja. ma koji poremećaji. prenijeti uskoro na sve os­ tale. svaki put kad normalno izvršenje pojave dokaže. uostalom ne bi ni malo sprečavalo da bude potpuno pozitivna. ona nužno teži da proširi. može stvarno pripadati sociološ­ kim istraživanjima. naro­ čito. Ovdje se ova pa­ tološka analiza sastoji bitno na ispitivanju slučaja. i to utoliko više ukoliko se ra­ di ο složenijim pojavama i višim organizmima. ne samo neposredan nadzor ili direktan opis ma kojih događaja. ova karakteristična pove­ zanost obrazuje najprije glavni izvor teškoća koje su svojstvene društvenim posmatranjima. može se unaprijed shvatiti koliko ono mora biti još nepotpunije u pogle­ du samih socioloških pitanja. jednog takvog opšteg sredstva. i ovdje moraju dovesti do sličnih zaključaka. i naročito danas. i jedno mnoštvo drugih puteva. analogiju koja je vjerna bolestima u individualnom organizmu u pravom smislu riječi: a ja se ne plašim da tvrdim da će to filo­ zofsko poređenje biti u svakom pogledu utoliko bolje procijenje­ no. za običnog naučnika predstavlja da­ nas glavni atribut jedne takve vrste istraživanja. jednom vrstom nepoptune kompezacije. koje će uvijek znati otkri­ ti. pre­ ma prirodi pojava. u stvarnosti. Mi smo. dakle. bez ikakve sumnje. analiza i upoređenje jezika. shvaćenih sa bilo kog aspekta. ma kojem od društvenih elemenata. 176 177 . bilo filijacije. neposredna iskustva vještačkim putem ovdje najčeš­ će mogu biti veoma teško ustanovljena i veoma protivrječno tu­ mačena. Dovoljno je zato ovdje na odgovarajući način razlikovati. priznali da je patološko istraživanje tu do sada jako nepotpuno postavljeno. na koju sam gore podsjetio da mora à priori karakterisati sociološku nauku. isto tako da. manje ili više direktnim. izvuklo nikakvu značajniju pomoć. društvene pojave sadrže. mi znamo da posmatranje tu zaslužuje stvar­ no uvijek pravo ime eksperimentisanja. izgleda po prvoj procjeni da mora biti potpuno zabranjen novoj nauci koju mi ovdje osnivamo.to posmatranje. da se pravi filozofski karakter ekspe­ rimentalnog načina ne sastoji bitno u tom vještačkom ustanovlja­ vanju slučajeva pojave. Ako. zbog neodbacive nemogućnosti da dovoljno izoluje ijedan od uslova. Ali. jer su izvanredno prilagođeni proučavanju živih bića. nam prirodni eks­ perimenti nude. bile ovdje još izraženije. Bilo da je slučaj prirodan ili vještački. koje. manje ili više važnih. prema komplikovanosti i nužnoj solidarnosti nji- hovih pojava. nego razmatranje naiz­ gled najbesmislenijim običaja. ove neizbježne ekstenzije glavnih sredstava istraživanja. iskustvo će tada. u pogledu bioloških istraživanja u pravom smislu. posebnih ili opštih. a da spontanost ovog mijenjanja ne može razrušiti naučnu efikasnost svojstvenu svakoj promjeni uobičajenih uslova pojave da bi joj bolje osvijetlili stvarno proizvođenje. in­ dividualne lili društvene. neizbježno. čak i ako bi bila moralno prihvatljiva i stvarno izvodiva. Jer tako proučene sa racionalnog gledišta soli­ darnosti ili sukcesije. konačno. ma da ono nije. pravi naučni ekvivalent čistom eksperimentisanju. vidi se. ukoliko se podčini jednoj produbljenoj diskusiji. u onome što. zbog univerzalne povezanosti raz­ ličitih društvenih aspekata. glavno koje ona može upotreblja­ vati. manje komplikovane pojave. Tako. dopustili. što je. konstatovali smo da. sa najvišim pojmovima nauke. direktno i indirektno eksperimentisanje. to bez. mišljenje ο različitim vrstama spo­ menika. doka­ zuju. u biološkoj filozofiji da patološki slučaji obrazuju uopšte. da bi se tu moglo. ova komplikacija. kao što sam to uradio u dvjema prethodnim knjigama. kojima je njihov razvoj nužno praćen. svojom prirodom. Ovi. itd. inače. kao što sam to naveo u prethodnoj knjizi. biti potpuno lišeno svakog bitnog naučnog značaja.

najzad. ko­ jima sam gore omeđio opšti uticaj neizbježnim granicama: može se u ovom pogledu ustanoviti stvarna razlika. ipak. veliki značaj za proučavanje individualnog života u onome što se odnosi na intelektualne i moralne pojave. naučna analiza po­ remećaja u pozitivnoj teoriji normalne egzistencije. samo kao diskontinuitet jednih u kontinuitetu drugih. budu najzad bolje posmatrana i boje ocijenjena. to. Kod oba. upravljao društvenim proučavanjima. uglavnom glavni princip. bilo bi preuranjeno htjeti ga ovdje uopšte mjeriti. kao u svakom drugom predmetu njen neophodan opšti dodatak. neće. slučaji društvenih poremećaja nesposobni da otkriju glavne zakone političkog organizma. naročito sa najvišim sisarima. Takva je filo­ zofska osnova glavne koristi koja je svojstvena ovoj vrsti indirekt­ nog i nevoljnog eksperimentisanja da otkrije stvarnu ekonomiju društvenog tijela na jasniji način. sociološka kompa­ racija čovjeka sa ostalim životinjama. da bih dokazao nužnu nadmoć jednog takvog postupka. Ja se sada moram ograničiti da dovoljno označim same glavne razlike po kojima se nužno ra­ zlikuje opšte primjena komparativne vještine na ukupnost socio­ loških istraživanja. moram najprije s tim u vezi uputiti čitaoca na osnovna objašnjenja koja sam dovoljno dao u biološkoj filozofiji. u sasta­ vu socioloških zakona određene različitim sporednim uzrocima. mada je njihovo prvo izvršenje moglo biti dovoljno da se potpuno procije­ ne neefikasnost i opasnost predloženih sredstava? Znam koliki je u tom pogledu glavni udio koji treba dati neizbježnom uticaju ljud­ skih strasti. nikad nedostajali. racionalne analize. Ali. sa promje­ nama koje su isto toliko beznačajne koliko nepametne. Pošto su dugo poricali ovaj značaj u prvom slučaju. tereteći čitaoca da uz odgovarajuće promjene sam izvrši tu spontanu reprodukciju. moralnog ili političkog. ili je organizam viši. sa odgovarajućim predostrožnostima. uglavnom. toliko kuđenog u društvenim iskustvima. bez sumnje. nužnost da se u njih uvede do izvjesnog stepena. da su. Budući da su razlozi za ovu neophodnu podčinjenost nužno isti kao i u pret­ hodno raspravljenom slučaju. u više slučajeva. najužasnija politička iskustva koja se neprestano obnavljaju. Misli se istina. s druge strane. patološki slučajevi ne mogu činiti nikakvu stvarnu povredu osnovnih zakona normalnog organizma. Kada pozitivnih duh bude. utoliko više ne može odbaciti. jer komparacija različitih djelova životinjske hijerarhije koju smo vi­ djeli da se konstituiiše u biologiji. ma koje eksperimentisanje. dakle. najzad. na koje se onda gleda kao da su razoreni ili bar privremeno prekinuti: to je ista greška kao i prema individualnom organizmu. Razlozi za jednu takvu kompa­ raciju su veoma slični razlozima koje smo objasnili u prethodnoj knjizi. isto tako primjenljiv na društveni kao i na individualni orga­ nizam. Budući da su ovi gluvni razlozi ovdje bitno isti u jednom izraženijem stepenu. jer ovaj po­ stupak nije mogao još stvarno biti primijenjen ni na jedno istraži­ vanje političke filozofije i moći će postati uobičajen samo kasnijim razvojem nove nauke. Sto se tiče njegovog stvarnog op­ sega. dovoljno nadmoćne. ο razmatranju jednog ili drugog sa ma kog aspekta. mora pred­ stavljati direktno jedan od glavnih uzroka neplodnog obrazovanja. kao što smo priznali. kao što sam to objasnio u biološkoj filozofiji. Ne vidimo li mi. čekati da se prizna stalnu korist i. ni njihovih od­ nosa. Ovaj postupak je. čiji bi spontani tok. postao poučniji da je mogao biti bolje posmatran. us­ postavljen naročito radovima čuvenog Bruse namijenjen unaprijed da karakteriše filozofski duh pozitivne patologije. Slijepa imitacija biološkog postupka dovela bi nerazumno naj­ prije do poricanja pravih logičkih analogija između dvije nauke. i ο svim mogućim stepenima društvene evolucije. fizičkog. a da to nikada ne može biti promjena njihove prirode. da nedo­ statak jedne. na odgovarajući način. može. nije uopšte za ovu zadnju nauku pravi naučni ekvivalent osnov­ nog shvatanja organske serije. a ona je ovdje mnogo više oprostiva. Zato. koju se trudim da osnuj em. nažalost. što sigurno ne može mijenjati princip. intelektualnog. Razmatrajući. po svojoj priro­ di. može još manje dešavati nego prosto posmatranje bez jedne osnovne podčinjenosti racional­ nim koncepcijama. bez sumnje. opisujući ga ukratko kao jedno od osnov­ nih sredstava istraživanja koja su svojstvena socijalnoj fizici. da bi steklo pravu naučnu korisnost. po svojoj priro178 di. koje predstavlja. u ma kojem proučavanju. svi valjani duhovi počinju danas da 179 . primjenljiv na sve vrste socioloških istraživanja. u ko­ jem živa bića mogu postati njegov predmet. kod kojeg su bitne pojave onda samo promijenjene u njihovim različitim stepenima. Ali je. ali se ipak često zaboravlja. u ma kom stanju društvenog organizma. naročito danas. ili indirektno. gdje poremećaji nijesu. ima mjesta da se razum­ no izvodi. bilo da se ra­ di ο egzistenciji ili kretanju. Ali je. ne­ ophodno ovdje ga istaći. što osnovni zakoni uvijek apsolutno opstoje. još slabo poznata.Ova potpuna sterilnost se naročito odnosi na to da se. čiji su nužan na­ stavak i prirodan dodatak društvene pojave. na koji to ne može uraditi obič­ no posmatranje. ja sam ubij eden da pre­ više produžena predominacija teološko-metafizičke filozofije u jed­ noj takvoj vrsti ideja inspiriše danas i jedan jako iracionalan pre­ zir protiv svakog naučnog približavanja ljudskog društva ijednom drugom životinjskom društvu. bar pošto životinjska društva. jer i samo normalno stanje nije još dovoljno shvaćeno kao podčinjeno pravim zakonima. nasuprot imati u sociolo­ giji samo sporedni značaj. ukoliko se pojw? više komplikuju. direktno. Međutim. i sa jednom očigl^dnošću koja se. Posebno su dru­ štveni poremećaji nužno istog reda kao i promjene koje su. mogu skratiti naše sadašnje ispitivanje. komparativnu metodu u pravom smislu. bilo bi potpuno suvišno da ovdje na­ vodimo kratki opis za koji nam društvena praksa nudi samo veoma jasnu svakidašnju potvrdu.

i na način koji je utoliko izraženiji ukoliko organizam postaje razvijeniji. osim toga. bilo. Ovo ograničenje očigledno proizilazi iz toga što je d r u š t v e n o stanje životinja. koja t r e b a da predstavljaju. međusobno uzajamno uvijek vrše uticaj. ona mogu bitno odgovarati samo jednoj posebnoj m e t o ­ dološkoj raspravi socijalne filozofije. gdje djelovi ma da neodvojivi. koja se trudi da opiše jednu vrlo poznatu pojavu poređujući 1 180 181 . kao j e d n a druga vrsta. t a k o da. je izuzetno pogodna. ovaj dio k o m p a r a t i v n e m e t o d e da ne bi u o p š t e ostala nezapažena. na koju je ova v r s t a p o r e đ e n j a skoro neprimjenljiva očigledno je da joj ne mogu učiniti n i k a k v u značajnu primjenu. da drs­ ka oholost koju nose izvjesne kaste. u n e k u r u k u . čije je ona izgleda prosto opšte produženje. p r v i h institucija koje su s p o n t a n o osnovale jedinstvo poro­ dice ili plemena. doista. gdje j e d n a nedobrovoljna kooperacija proi­ zilazi iz neraskidivog organskog jedinstva. pokazujući d i r e k t n o . čovjeka sa d r u g i m životinjama. može čak p o n e k a d inspirisati korisne zaključke ο ljudskom d r u š t v u . da se smaraju. od k a d se ljudska n a d m o ć pot­ p u n o razvila. I p a k bi. svesti na n a j neophodnije ispitivanje njihovih osnovnih osobina. imaće ne samo velike n a u č n e koristi. glavni različiti oblici. naročito u naše vrijeme. na koju će ta r a z m a t r a n j a izvršiti kasnije n e o p h o d a n uticaj. m o r a m naročito imati u vidu d r u š t v e n u d i n a m i k u . u tom pogledu. iz istog razloga. Ipak. v e o m a izloženo. stvarno svjedoči ο jednom vrlo nepotpunom filozofskom mišljenju naše društvene solidarnosti. bez sumnje. zbog p r e t h o d n o objašnjenih razloga. do tačke kad jedni propadaju dok se drugi rađaju. b a r n e p o s r e d n o .osjećaju njihovu s t v a r n o s t i značaj j e d n o g t a k o k a p i t a l n o g p o s t u p ­ k a : isto će biti kasnije u pogledu drugog slučaja. neodolji­ vom očiglednošću. i naročito ο velikom biološkom nepoznavanju načina života koji je svoj­ stven polipima. koje nijesu n i k a k o us­ poredive sa stalnim n a p r e d o v a n j e m čovječanstva. bilo p r o s t o m p r i p a d n o š ­ ću. za sve ono što se tiče p r v i h klica d r u š t v e n i h odnosa. n a u č n i d u h će. na odgovarajući način. m o r a m opisati glavni oblik koji se sa­ stoji u j e d n o m r a c i o n a l n o m poređenju različitih stanja koja koeg­ zistiraju u ljudskom d r u š t v u na različitim djelovima zemljine p o ­ vršine. čak i u p r a k t i č n o m pogledu. Nekoliko puta je upoređeno čitavo čovječanstvo sa jednom vrstom ogromnog polipa koji se prostire po čitavoj zemlji. opisati. da bolje o d s t r a n i ovaj ap­ solutni d u h . p r e s t a t i da p o s m a t r a j u kao vještačke i svojevoljne osnovne veze ljudske porodice kad ih n a đ u . koja je mnogo manje poznata. u prvoj koncepciji n a u k e . uprkos njihovoj pravoj originalnosti. šireći j e d a n t a k a v način istraživanja do svoje zadnje logičke granice. po svojoj prirodi. da su ona. Logički postupci koji su često u u p o ­ trebi su obično dovoljno o k a r a k t e r i s a n i s t v a r n o m primjenom. samo neopazivim p r o m j e n a m a . J e d n o m riječju. Ali ova sitničava metafora. moći naći t a k o đ e n e k u korist. te bi se p r e t h o d n o opšte mišljenje ο njima moglo n a s u p r o t . približniji ljudskom orga­ nizmu. istog bit­ nog k a r a k t e r a . racionalno poređenje ljudskog d r u š t v a sa d r u g i m životinjskim d r u š t v i m a . Ona vodi izjednačavanju jednog dobrovoljnog i neoba­ veznog udruživanja sa jednom nedobrovoljnom i neraskidivom partici­ pacijom. shvaćenog čak u njegovom p r v o b i t n o m razvoju. koji su svojstveni k o m p a r a t i v n o j metodi u sociologiji bili ovdje uvijek r a z m a t r a n i u sukcesivnom re­ du njihove r a s t u ć e važnosti. n a d m o ć a n i n e p o s r e d a n p r e d m e t n a u k e . ne bi. k a o što sam na to u p r a v o ukazao. njihovu s p o n t a n u p o t v r d u u stanju d r u š t v a koje je najnesavršenije. na taj način je jedan sistem. izjednačen sa jednim sistemom koji je apsolutno obrnut. ma da njihovo r a z m a t r a n j e m o r a biti. k a k o d r u š t v e n a t a k o i individualna. r a z m a t r a n i h naročito kod stanovništava koja su p o t p u n 3 je sa drugom. ograničena samo na statička r a z m a t r a n j a . 1 Pretpostavljajući da n a u k a ne m o r a n e p o s r e d n o izvući n i k a k v u d i r e k t n u korist iz ovog čitavog racionalnog razvoja sociološke komparacije. ili b a r sa onim što se zove p r i r o d n a istorija čovjeka. takvu k a k v u je ona već obja vila. zbog svoje prirode. svojstve­ n i h nižim životinjama. Ali svede­ n a n a d r u š t v e n u s t a t i k u n a u č n a korist j e d n o g takvog poređenja m i izgleda zaista n e o s p o r n o m da bi se mogli bolje opisati najelementarniji zakoni osnovne solidarnosti. a da ostatak ne bude u tome uopšte promijenjen. iako u stvarnosti nije t a k o apsolutno nepromjenljivo kao što se to zamišlja. nego ostalo čovječanstvo. Ali ovdje. čiji različiti elementi. ne vrše nikada neposredno nijednu uzajamnu radnju. već i p r a v u filo­ zofsku n e o p h o d n o s t da se koristi. u ovom osnovnom dijelu sociologije koji se skoro miješa sa i n t e l e k t u a l n o m i m o r a l n o m biologijom. kod životinja. naročito da se jasno uoče k a k o su p o t p u n o p r i r o d n i glavni dru­ štveni odnosi za koje toliko sofističkih filozofskih d u h o v a vjeruje još d a n a s da se mogu mijenjati po volji njihovih n e o s n o v a n i h p r e ­ tenzija: oni će. t a k o mi se čini. Čini mi se. Glavni n e d o s t a t a k j e d n e takve vrste socioloških p o r e đ e n j a će biti. m a d a ovaj način kod njega m o r a biti manje bitan. Uobičajena n a u č n a komparacija. Da bi. uostalom. Ništa manje nije pode­ sna. koji je n a j m a n j e izražen. nije u s t v a r i bez nekog i n t i m n o g filozofskog srodstva sa iracionalnim prezirom p r o ­ tiv svakog stvarnog približavanja ljudske p r i r o d e i ostalih p r i r o d a životinja. što bi imalo ozbiljne n a u č n e štete. sa više insistiranja. ma k a k a v da je n a u č n i značaj ovih različitih raz­ m a t r a n j a . p r e ­ ma t o m e j e d n o tačnije u p o r e đ i v a n j e sa n a č i n o m na koji se p r i s t u ­ pa u biološkim proučavanjima. utoliko više n e o p h o d n o ovdje. bilo zbog s t v a r n e n e p r e k i d n o s t i . zbog ovog razloga veoma predom i n a n t n o . bilo t a k o za m e t o d u koja bi dobila o d m a h j e d n u potpuniju homogenost. koji još d a n a s predstavlja glavni n e d o s t a t a k političke filozofije. bez sumnje. da ne mo­ gu doseći do d i n a m i č k i h r a z m a t r a n j a . da se spusti do istraživanja ovih čudnih društava.

Naročito zbog toga je došlo do formiranja najpogrešnijih pojmova ο političkom uticaju klime. mogla bi. zbog ove nejednakosti. tako srećno namijenjene da potvrdi neposredne opise istorijske analize u pravom smislu. ili čak da u tom pogledu ponekad dade dragocjene neposredne zaključke. iako sporedne. upozoravajući sada. uvažiti da spontana nekoherentnost koja je svojstvena ovoj \'rsti komparativnih socioloških posmatranja. Ništa nije podesnije nego jedan takav postupak da jasno okarakteriše različite glavne faze ljudske evolu­ cije. U istorijskom dijelu ove knjige imaću priliku da poka­ žem da. na jedan manje ili više pogrešan način. i. kao što bi se to moglo vjerovati. jer počiva neposredno na gore ustanovljenom principu nužne i stalne istovjetnosti glavnog razvoja čovječanstva prema neodoljivoj predominaciji opšteg tipa ljudske prirode. on direktno nastoji da predstavi kao da postoje zajed­ no. pošto budu na odgovarajući način ocijenjeni dragocjeni at­ ributi jednog takvog postupka. predstavlja najprije očiglednu korist da može biti paralelno primjenljiv na dva reda važnih socioloških spekula­ cija. k o j i v r š i č a k i t a d a . veoma-ugledna. on se danas jako ši­ ri u stvarnosti. i čak skoro uvijek na više jasno odvojenih lokaliteta. sporedne promjene za glavne fa­ ze društvenog razvitka. Da bi bolje razumjeli značaj ovoga. Opšta upotreba ovog sociološkog postupka je izuzetno racionalna. kada su ona zasebno upotrebljavana. se sastoji u tome. ili samo čak suviše predominantna. čak i pod pretpostavkom da je pozitivni red bio prethodno poznat. 1 Ne izlazeći iz iste nacije. Njegova prva mana. ovaj indirektan način posmatranja. ovaj komparativni metod koji čini njegovu najspontaniju modifikaciju. opati diuh e p o h e . da teži da učini slabo procjenjivim različite tako posmatrane slu­ čajeve.1 na različitim stranama zemalj­ ske kugle. Takve su glavne osobine koje u sociologiji karakterišu ovaj drugi bitni dio komparativne meto­ de. ne ma­ nje karakterističnu. i koji dozvoljava j e d n u t a č n u a n a l i z u o v i h n e o s p o r n i h r a z l i k a s a m o u z p o ­ m o ć j e d n e sociološke teorije. p o svojoj p r i r o d i . faze društvenog raz­ vitka. zbog đejstva društvenih uzroka. dostigla samo nejednako niske stupnjeve ovog opšteg razvitka. treba. Ali u p r k o s n j i h o v e o č i g l e d n e lakoće. izvjesne interesantne. statičkih i dinamičkih. uprkos svim njegovim stvarnim prednostima. G l a v n i g r a d civilizovanog svijeta s a d r ž i d a n a s u sebi. nasuprot. da se tačno otkrije stvar­ na povezanost različitih sistema društva. Cak i za faze koje su najviše istorijske. Ali. na dru­ gom mjestu. v e ć v e o m a r a z v i j e n e . ipak je neosporno da su. malo dozvolja­ va. tako da se. Isključiva upotreba. takođe. čak. ο kojima istorija naše civilizacije ne ostavlja nikakve znat­ nije tragove. čak da ispuni dovoljno njene neizbježne praznine. t a k v a p o s m a t r a n j a su. veoma je važno za racionalno konstituisanje nove političke filozofije predvidjeti u tom pogledu jed­ no. za koja će se čitalac lako pobrinuti. bilo bi lako navesti ovdje mnoštvo primjera sa sličnim gre­ škama. rase.nezavisna jedna od drugih. štetnu posljedicu ovog komparativnog načina. pretjerivanje. Na­ stavljajući da se držim pravila. r a z matrajući društveno stanje različitih Masa koje su veoma nejednako s a v r e m e n e . i pored neizbježnih sporednih razlika. moram najzad upozoriti na. dakle. kod najeminentnijih filozofa. Drugo. sa ni­ šta manje savjesti na ozbiljne naučne opasnosti koje su mu svoj­ stvene. u pogledu kojih jedna takva osobina nije danas više sporna. tako da podjednako verifikuje zakone egzistencije i zakone kretanja. Mada je glavni napredak čovječanstva nužno je­ dinstven u onom što se tiče cjelokupnog razvoja. do izvjesne t a č k e . usred ma kojih raznolikosti klime i. a naročito. bez koje bi se t a k o izložilo o z b i l j n i m p o g r e š k a m a . Kao posmatranje u pravom smislu riječi. on nema nika­ kvog obzira prema nužnoj sukcesiji različitih društvenih stanja ko­ ja. koji se ne mogu odbaciti. mogu biti poznate samo ovim neophodnim kompara­ tivnim istraživanjem: i to nijesu. različita prethodna stanja najcivilizovanijih nacija danas ponovo nalaze. danas veoma prirodno. ima uvijek brojnih posrednika koji dopuštaju samo. kod savremeniih naroda. koji su do sada veoma slabo analizirani u većini slučajeva. da po svojoj prirodi. v e o m a m a l o p r e s u d n a d a b i i k a d a d o b i l a j e d n u p r a v u n a u č n u v a ž n o s t . istovremeno najozbiljnija i najneizbježnija. stanovništva. uzimajući kod njih obične. ne bi se mogla zamisliti ni jedna socijalna nijansa koja se ne nalazi sada ostvarena na izvjes­ nim tačkama globusa. najniži stupnjevi ljudske evolucije. neće nikako dozvoliti da mu se povjeri glavno usmjeravanje socioloških posmatranja. m o g l e bi se. n a r o č i t o u i n t e l e k t u a l n o m p o g l e d u . često dovesti do odricanja. na sve moguće stepene socijalne evolucije. pripisujući nje­ nom dejstvu društvene razlike koje se naročito odnose na nejedna183 182 . p o r e d i t i j e d n i m još b l i ž i m s r a v n j i v a n j e m . čije sve karakteristične crte mogu tako biti zaista podređene našoj nepo­ srednoj observaciji: od nesrećnih stanovnika Ognjene zemlje do najnaprednijih naroda zapadne Evrope. g l a v n e faze l j u d s k e civilizacije. m a ­ n j e ili više v j e r n e p r e d s t a v n i k e s k o r o s v i h p r e t h o d n i h s t u p n j e v a d r u š ­ t v e n e evolucije. od sada pristupačne da budu istovremeno istraživane tako da se uoče na jedan najneposredniji i najjasniji način njihove predominantne osobine. fundamentalnog reda prema kojem su ovi različiti stupnjevi ljudske evolucije morali proizaći jedni iz drugih. i može se dodati da bi on neminovno doveo dotle da ovaj red nije bio već bitno ustanovljen jednim najboljim nauč­ nim putem: dakle mi znamo koliko je jedan takav pojam značajan u sociologiji da mora izvršiti ocjenu svakog značaja jedne slične štetne posljedice. I iz jednog i iz drugog razloga. a stvarne razlike će samo moći određivati stvarnu brzinu svake društvene evolucije. ali izričito dogmatska priroda ovog djela me primorava da se uzdržim od sličnih kritičkih opisa. zbog n e i z b j e ­ žnog z a j e d n i č k o g uticaja. i na­ ročito veoma — različita. ovog načina istraživanja. koje.

vršiti između stanovništava koja pripadaju različitim varijetetima ljudske vrste. zbog same pri­ rode jedne takve nauke. izgleda namijenjena samo dinamičkoj so­ ciologiji. da ova prva neophodna skica opšte sociologije. uprkos stvarne koristi od jedne takve spekulativne distinkcije. i dozvoliće od tada da se slobodno razvijaju dragocjene osobine koje ga karakterišu. zna se uostalom. bez ikakvog razlikovanja djelova zbog njihove potpune soli­ darnosti. iako veoma sumarnoj. osnovni pojmovi po­ litičke filozofije istovremeno stvarniji i efikasniji. Istorijska komparacija različitih uzastopnih stanja čovječan­ stva ne sačinjava samo glavnu naučnu vještinu nove političke fi­ lozofije: njen racionalan razvoj će direktno formirati i sami temelj nauke. jer se zakoni egzistencije naročito pokazuju za vrijeme kretanja. i mora se konačno. jer baš u mje­ ri u kojoj se one uzdižu i uopštavaju. u onome što će ona moći ponuditi kao najkarakterističnije u svim pogledima. sa svoje strane usavršiti. i možda čak na jedan izrazitiji način. iz različitih ra­ zloga ukazuju i. koji moram u sociologiji razlikovati pod imenom istorijske me­ tode u pravom smislu u kojoj se apsolutno nalazi. naročito u važnim slučajevima. u odnosu na nauku ili na metodu. jako podesan kad se ograniči na prve generacije. Dakle. Treba zaista priznati. prazne sofističke deklamacije pristalica sistematskog empirizma. sociologija takođe. to je to što zaista postoji. racionalno neodvo­ jiva. nužno se povlači sve više i više ukoliko se društvena evolucija po­ činje duže manifestovati. dodati da klima takođe obično uvodi i treći izvor interpretacija kom­ parativnih pojava koji. do direktne procjene ovog zadnjeg dijela komparativne me­ tode. naizmjenice saglasan i suprotan svakom od dva ostala. pošto se ova fiziološka promjena čini kao da je. Ne samo da. Prema ovoj dvostruko protivrječnoj procjeni. kao što ću ja to utvrditi direktno u sljedećoj lekciji da će. bio obrnut: zaista je jasno da u samoj upotrebi jednog takvog postupka ništa ne može direktno ukazati kojoj od dvije vrste treba stvarno da pripada svaka konstatovana različitost. teži da uveća neizbježne šanse za sociološku iluziju i čini skoro nerazmrsivom komparativnu analizu od koje je očekivao znanja koja se ne mogu odbaciti. kao što ću to objasniti posebno u sljedećoj lekciji. ovo pozitivno proučavanje čovječanstva mora racionalno izgleda­ ti kao prost spontani produžetak prirodne istorjje čovjeka. prezir koji je uvijek na isti način nerazuman. čiji racionalniji karakter. Iako ova istorijska analiza. da je socijalna statika od nje. bilo logičke. za opštu ko185 . koji. i sama počiva 184 neposredno na početnoj upotrebi jedne nove metode posmatranja. postepenim to­ kom. Na taj način smo dakle veoma izloženi opasnosti da se miješa uticaj rase sa uticajem društvenog doba. Pored toga što socijalna dinamika sačinjava konačno glav­ ni predmet nauke. očigledno dolazimo do prethodnog zaključka. jedina glavna osnova na kojoj može stvar­ no počivati sistem političke logike. najprije u vezi sa posmatranjem u pravom smislu. kao što sam to prethodno ob­ jasnio. Ista pogrešna tendencija se manifestuje takođe. ili da se ne poznaje ni jedno ni drugo. Jer se ova simultana sociološka poređenja moraju često. Zaista pozitivni prin­ cip ovog neophodnog filozofskog odvajanja proizilazi iz nužnog uticaja različitih ljudskih generacija na sljedeće generacije. uostalom. sa čisto logičkog aspekta. koji je tako jas­ no reprodukovan u različitim oblicima. koji su do sada dovoljno ispitani. to jest. Dok ova nadmoć nije dovoljno neposredno prizna­ ta. mi smo spontano dovedeni do toga da po­ sebno potvrdimo za ovaj uobičajeni oblik komparativne metode u sociologiji. dovoljno tačnoj. ipak je neosporno da se ona nužno širi na čitav sistem na­ uke. ovaj naučni karakter. u mnogo slučajeva bila jedan od bitnih uzroka. koje smo priznali da su svojstvene ovom načinu istraživanja. Ali. cjelinu pozitivne metode. Treba. bilo naučne. Ali slijedeći tačan tok naše teme. kad jednom ljudsko kretanje bude zaista učvršćeno. i mi smo najzad tako dovedeni. u jednom obično iz­ raženijem stepenu u odnosu na različite ljudske rase. ako na čak i najglavniji. uglavnom. prateći način koji je za nju isključivo rezervisan. što je već jasno konstatovano gore. postaju. Tako se sve više i više vidi koliko su apsurdne i opasne bilo za metodu ili za praksu. nejednake brzine jedne evolucije koja je uvijek nužno zajednička. Ništa ne može biti izuzeto od jednog takvog filozofskog uslova. da pažljivo ispituje prirodu socioloških istraživanja. gore promišljenih. po­ stepeno akumuliran na jedan stalan način uskoro završava konstituisanjem nadmoćnog razmatranja ο direktnom proučavanju druš­ tvenog razvitka. koja mora nužno usmjeravati uobičajenu primje­ nu različitih načina istraživanja. koja je. a iluzija i steril­ nost bivaju rezervisane za veoma uske i posebne koncepcije. ali ređe. po svojoj prirodi. Upravo tako će se sociološka nauka morati naj­ prije duboko razlikovati od biološke nauke u pravom smislu. nad­ moćna upotreba istorijske metode mora dati sociologiji njen glavni filozofski karakter: nego to mora još. bolje prilagođen prirodi pojava. a da njegova prvobitna primjena i njegova krajnja inter­ pretacija ne budu stalno usmjeravane jednom osnovnom racional­ nom koncepcijom. a zatim sa eksperimentisanjem. bilo da se pretjeruje. preobraziti u sasvim novi karak­ ter koji je direktno svojstven sociološkoj nauci. spontanim stvaranjem ove nove glavne grane osnovne komparativne metode. Njegovo stalno izvršavanje će moći samo preduhitriti ili dovoljno ublažiti ozbiljne štetne posljedice. u kojoj dstorijski razmatranja moraju neposredno preovladati. ponekad je. sa naučne tačke gledišta u pravom smislu.kost evolucije. bez sumnje veoma opšta ali potpuno pozitivna ο cjelini glavnog razvitka čovječanstva. jaku nemogućnost da se korisno upotrebljava jedan takav po­ stupak. mora spon­ tano osloboditi ozbiljne opasnosti na koje drugi. ili slijepi klevetnici nezavisni od svake društvene spekulacije.

koji je neobično pogodan da. m o r a najprije počivati na jednoj opštoj i istovremenoj koncepciji osnovne evolucije. ovu n u ­ žnu povezanost različitih ljudskih događaja. geometrijsko stanje u sedamnae­ stom vijeku moglo izolovati od cjeline prethodnog napretka. uostalom. ne bi mogla imati realnosti. dakle. ostati definitivno svrstan kao Običan rad benediktanaca. N i k a k v a f o r m a l n a p o t v r d a neće ovdje postati n e o p ­ h o d n o m da bi se konstatovala s p o n t a n a sposobnost istorije da se jasno istakne tijesna opšta podčinjenost različitih d r u š t v e n i h p e r i ­ oda. stalan uslov se. u različitim značajnim pogledima. slijedi da n i k a k v a djelimična fiilijacija. svođenje ovih istorijskih istraživanja na same matematičke nau­ ke. ispod nivoa filozofskog ka- u ma kojem d r u g o m slučaju. t r e b a ovdje primijetiti. bilo eksplicitnu ili naročito implicit­ nu primjenu. uopšte. uostalom. koju smo gore do­ kazali kod uobičajenog razvoja sociološke n a u k e . nijedan obra­ zovan čovjek ne može d a n a s misliti na primjer ο b i t k a m a kod Ma­ r a t o n a ili Salomine. ovaj proizvod. iznad izvjesne klike. sa p r a k t i č n e tačke gledišta da. s t v a r n o istorijskom r a d u . 1 Isto je i 1 Nedavno je objavljen jedan rad ο istoriji matematičkih nauka u Italiji u 17. ostalo bi samo da se spusti. na koje su već upozorili. n e p r e k i d n u . u običnom naslovu jednog djela. naročito u odnosu na d r u š t v e n e pojave. Da li je. naučniku. Od sada možemo po­ kazati da ova istorijska m e t o d a n u d i najprirodniju verifikaciju i najširu p r i m j e n u one k a r a k t e r i s t i č n e osobine. Samo shva'tanje sadržaja dovoljno je. za razvoj drugih nauka. Ako je ovaj nerazuman izbor mogao biti inspirisan jednim taštim duhom uske nacionalnosti. veoma zaboravljen. i. a da o d m a h ne zapazi važne posljedice za sa­ dašnju sudbinu čovječanstva. mogli biti tada nezavisni od napredaka koji su se istovremeno vršili. bez sumnje. Takvom vrstom sredstava gdje zaista nazaduje matematička istorija. istoriju jedine provincije u jednoj godini! Zaista. kao da j e d n a prava. teško bi bilo dotle bo­ lje stići nego ovim spontanim poletom jedne pogrešne filozofije. Bilo bi nekorisno insistirati više na jednoj takvoj osobini. mada prijatan. koncertom zanosne pohvale. ambiciozno nazvan Istorija: kao da su matematički napredci izvršeni s jedne strane Alpa. Ne radi se ovdje nika'ko ο ozbiljnim greškama u pojedino­ stima. (M. da bi i m a l a p r a v i n a u č n i k a r a k t e r koji je saglasan p r i r o d i i n a m j e n i n a u k e . da je u r a đ e n . to mu se više ne bi moglo oprostiti. s druge strane. i sa bilo kojim talentom. i naročito parcijalna. koja će. za cjelinu d r u š t v e n e evolucije da se. P r e m a lijepoj primjedbi Kondorsea. ova istorijska poređenja najprije m o r a j u u p r a v i t i na različite pe­ riode civilizacije. i da svako objašnjenje te vrste. i na način čiji veliki naučni značaj teško mogu naslutiti danas najbolji duhovi. ako se sistematski smišlja najjača moguća kondezacija simptoma iracionalnosti. izvršio. s p o n t a n o pojavljuje u najvišem stepenu i na n a j n e p o s r e d n i ji način u svakom. dobiti u čitavom ostalom dijelu ove knjige. u s r e d jalovih z a p r e k a ovih konfuznih opisa. p o t p u n o izolovana.) koji se u svojoj. Može se oprostiti. koja se sastoji u t o m e da se p r i s t u p a naročito od cjeline ka pojedinostima. prije nego bi postalo posebno. j e d n e je­ dine n a u k e . ma koja istorija može da ne bude. slijedeći iskustvo. da očigledno svje­ doči ο jednom dubokom nepoznavanju pravog karaktera istorije koje se naročito sastoji u opštoj i stalnoj predominaciji filijaeije nad deskri­ pcijom. naročito danas. Ovaj neophodan. Bitno je. ne. koji bi se bez toga n e ­ izbježno izrodio u običnu kompilaciju provizorne građe. u pogledu ovog djela. uglavnom. veoma racionalnoj kritici pokazao jako superioran u od­ nosu na autora što se tiče pravog razumijevanja istorije matematike.rist čitave p r i r o d n e filozofije. u ime jedne potpunije specijalnosti na. ili j e d n e j e d i n e vještine. na jedan tako izvanredan način. ikakav stvar­ ni uticaj na sadašnje kretanje ljudskog duha: već. učen koliko i skroman geometar. a naročito jedan. Važno je s a m o u vezi s tim ne miješati j e d a n t a k a v osjećaj d r u š t v e n e solidarnosti sa ovim srodnim interesom koji može sponraktera koji je već bila stekla. Najzad. opšta n a d m o ć istorijske m e t o d e u p r a v o m smislu u d r u š t v e n i m p r o ­ u č a v a n j i m a i m a t a k o đ e i z v r s n u osobinu da razvija s p o n t a n o d r u š ­ tveni s e n t i m e n t . 186 187 . za doista racionalna d r u š t v e n a prouča­ vanja. ističući. različiti društveni elementi n u ž n o solidarni i neodvojivi. u jednom radu koji je umjesto skromnog na­ slova Anali. on će. Šta može na p r i m j e r značiti posebna istorija. koja n a m d a n a s podstiče n e p o s r e d a n interes čak i za najudaljenije događaje. i koji ne može odgovarati organskoj fi­ lozofiji. imao bi kao krajnji rezultat svođenje isto­ rije na j e d n o p r a z n o gomilanje n e k o h e r e n t n i h monografija. u bilo kojem pogledu. vijeku. i kao da se. Pošto su. koliko n e p o s r e d n u toliko i stalnu. zbog svoje pretjerane specijalnosti okarafcteriše na jednom veoma jasnom primjeru ovu ne­ izbježnu potrebu duha za cjelinom u svakom pravom istorijskom pro­ učavanju. izuzev tvrdoglave revnosti i savjesne skromnosti koje obično karakterišu ove poštovane kompilatore. naročito u svom razvoju. takođe. jedino t a k o će se moći stići do kon­ cepcija koje su sposobne da dobro upravljaju kasnijim proučava­ njima različitih posebnih t e m a : umjesto pogrešnog p u t a koji inspiriše d a n a s slijepu apsolutnu imitaciju jednog n a č i n a koji je izuzet­ no podesan u n e o r g a n s k o j . opominju­ ći nas na s t v a r a n uticaj koji su oni izvršili na postepeni dolazak naše civilizacije. Ali se ne može uz­ držati da se ne osudi visoko nerazumno ograničenje predmeta na jed­ nu naciju i jedan vijek. zbog vladajućih predra­ suda. više ili manje. a da p r e t h o d n o ne b u d e pove­ zana sa takvim p r o u č a v a n j e m čitavog ljudskog n a p r e t k a . poglavito za ono što se t a k o pretjera­ no zove politička istorija u p r a v o m smislu. ma da je njihov razvoj bio stvarno vezan naročito onda. različiti naučnici. i čak za ukupnost ljudskog napretka. Šasl. u mojim očima. p r i r o d n o . gdje bi se svaka ideja s t v a r n e povezanosti i n u ž n e istovremenosti različi­ tih ljudskih događaja neizbježno gubila. politička. koji u naše doba dobija j e d a n t a k o ža­ losno prolazan uspon. Iracionalan d u h nesnošljive posebnosti. osobini koja mora prirodno izgledati kao najznačajnija u či­ tavoj intelektualnoj istoriji..

uglavnom biti manje poreme­ ćen nego ijedan drugi od različitih nepravilnih uticaja. pod uslovom da se sačuva dovoljno od empirijske perspektivne jednog prvobitnog rezultata. pre­ ma jednom razboritom sudu ovo osnovno poštovanje prema našim precima. ne uči prvo da se racionalno pretskazuje budućnost. i da stavi burne prolazne manifestacije iznad glavnih tendencija. prema duhu nauke. Glavne od ovih primjena. odakle treba da proizađe naučno predviđanje konač­ nog uspona jedne ili definitivnog pada druge. kombinovan sa neograničenim opadanjem suprotne sposobnosti. za najnaprednije: filozofska premoć istorijske metode da­ će joj sama sav svoj razvoj šireći je u svim mogućim aspektima društvenog života. prema jednom tačnom prethodnom poznavanju sličnog smisla po­ stepenih promjena na koje ukazuje jedna oštroumna istorijska ana188 liza. uprkos suprotnoj predrasudi. ipak je nesumnjivo da se. već isključivo racionalna i pozitivna isto­ rija shvaćena kao stvarna nauka koja raspolaže cjelinom ljudskih događaja u koordiniranim serijama. takva prva neop­ hodna primjena odnosa koji se posmatraju između svršenih činje­ nica. u ma kojoj nauci. Strogo izolovano posmatranje sadašnjosti bi po­ stalo veoma moćan uzrok političkih zabluda. na odgovarajući način. Osjećaj ο kome se radi ovdje je istovremeno dublji. nephodno je najprije primijeniti na prošlost. od složenijih ka pojavama koje su manje složene. prema socio­ loškoj seriji čiji je dio. prema ukupnosti istorijskih činjenica. koja pokazuje. u istoj mjeri u kojoj opšti rezultati socijalne fizike. gdje će svaki elemenat biti zaista ocijenjen kao što i treba biti. manje ili više. i smišIjeniji jer proizilazi naročito iz jednog naučnog ubjeđenja: njega nije mogla na odgovarajući način razviti prosta istorija u jedno čisto deskriptivno stanje. Rezervisana najprije za elitne duhove. i koje je tako jako uzdrmala danas metafizička filozofija. ma koje. ukazujući još ple­ menitijom i potpunijom koncepcijom ljudskog jedinstva da različite uzastopne generacije čovječanstva sarađuju. a one mogu čak na isti način inspirisati obične izmišljotine. Ispitajmo sada na jedan neposredan. koje pokazuju očigledno nji­ hovu postupnu povezanost. budu postali dovoljno popularni. prema njihovim statičkim vezama sa prvim tako da tu djelimično kompeziraju manju sigurnost koju u njihovom pogledu može izazvati direktna upotreba ovog načina postupnog istraživanja: Tru­ deći se da se dobije uopšte jedini stepen preciznosti koja odgovara krajnjoj komplikovanosti ovih pojava. sa intelektu­ alnim autoritetom koji je nužno dobila ovim postepenim usklađi­ vanjem svih prethodnih epoha. mora. uglavnom. doprinoseći istom kona­ čnom cilju. iako sumaran. Ona će tu nužno dopuniti jasniji i elementarniji pojam uobičajene soli­ darnosti između individua i savremenih naroda. izlažući se opasnosti da neprestalno miješa glavne sa sporednim činjenicama. tj. Jednom srećnom koincidencijom. Budući da se mora nužno vršiti vrlo široka i vrlo različita primjena jednog takvog načina istraživanja. jednih redovnih drugih slučajnih. dovoljno je ovdje da ukazem u vezi sa njim na brzinu. Stigavši do ispitivanja savremene epohe. Po prirodi takvih pojava. kao što sam objasnio gore. ličan. veoma blisku prošlost njihovo pravilu nužno ne uspijeva u primjeni. Uzalud državnici insistiraju na neophodno­ sti političkih posmatranja: pošto oni posmatraju isključivo sadaš­ njost i. moći će se tako stići do zaključaka koji su sasvim dovoljni da korisno usmjere sve primjene. pretskaže prošlost. samo ako jedan ta­ kav zaključak bude potpuno saglasan sa sistemom opštih zakona ljudskog razvoja. jer dio osnovnog kreta­ nja od kojeg one najviše zavise. tako da se do­ bro shvati i oštroumno razvija njen pravi duh. utoliko približnija stvarnosti uko­ liko se radi ο značajnijim.tano izazvati sve. do izvjesnog stepena za svaku određenu epohu i u svakom glav­ nom aspektu. opštijim pojavama. koje su obi189 . Glavni duh ove istorijske metode u pra­ vom smislu. tako da se odražava na odgovarajući način. ono ne dobija pravu naučnu vri­ jednost. u neku ruku. Ma kako čudno najprije izgledao je­ dan takav put. sposobnosti fizičke. u jednoj uzastopnoj ocjeni različitih stanja čovječan­ stva. prije nego što se. sveukupnosti shvatanja. Zakoni solidarnosti mogu zatim voditi do širenja iste racionalne sigurnosti u proučavanju sporednih i posebnih aspekata. ma koje. čija neophodna sociološka nadmoć ne može nikad biti osporena. koje je neophodno za normalno stanje društva. na koje stalno djeluje toliko uticaja. slike ljudskog života. imaće naročito visok stepen racionalnosti. Ova razumna sklonost da se vide saradnici u lju­ dima svih vremena se jedva danas izražava u pogledu nauka. i može postati siguran izvor racionalnih predviđanja samo poslije poređenja sa prošlošću koja je i sama shvaćena u njenoj potpunoj ukupnosti. čije postepeno ostvarenje zahtijeva od svake od njih određeno učešće. način istin­ ski osnovni razvoj komparativne metode koja je tako izuzetno bo­ gata bitnim osobinama. na princip čija je ra­ zumnost toliko malo sporna kao i korisnost. čini mi se da se sastoji u racionalnoj primjeni društve­ nih serija. istorijska metoda će moći sama do­ zvoliti da se sa uspjehom vrši njena tačna glavna analiza. one koje se odnose na političku vještinu. posmatranje sa­ dašnjosti je potpuno nedovoljno. Da bi se upoznali. intelektualne. čak u onom što najprije izgleda najporemećenijl. jer postaje u neku ruku. Samo tako kretanja društva i ista kretanja ljudskog duha mogu biti stvarno predviđe­ na. ova nauč­ na predviđanja moraju biti zaista. i je­ dino čak. nastojeći da se izvede svaka istorijska dobro poznata situacija iz cjeline njenih postepenih prethodnih događa­ ja. čija prethodna uzastopnost omogućava da se otkrije buduća uzastopnost. jer tada stalni uzro­ ci više preovlađuju u društvenom kretanju i poremećaji imaju tu onda manji udio. ova nova vrsta društvenog sentimenta će zatim moći pripadati sa manjim intezitetom. stalni porast svake. moralne ili političke. polazeći uvijek. sa ovom istorijskom metodom. jer je.

uglavnom. znatna razlika između naše dvije uzastopne generacije. dakle naći. gdje se se­ rije ne mogu najprije tako brzo uvidjeti. više ili manje stalnih promje190 na. istorijskom me­ todom. zbog same svoje neobičnosti. i samih filozofa. a naročito na istorijsku metodu u pravom smislu. Očigled­ no je. Svuda će se vidjeti da komparativno posmatranje veo­ ma potvrđuje ovaj neobičan rezultat. po prirodi stvari da. danas tako opravdano. jed­ nih spremnih na pobjedu. za vrijeme čitavog toka društvene evolucije. povezuje sa jednim širim sociološkim zakonom. međutim. među najpreporučljivijim. neka se. uporede necivilizovane nacije sa kulturnim narodima. duhove kojii su malo racionalni ili slabo pripremljeni. može zavesti. da ovdje upozori na jednu takvu opasnost metode istorijskih serija. jedno pravo kasnije gašenje? Dakle. u tom pogle­ du do sopstvenih štetnih posljedica najveću teškoću da ispuni uvijek ovaj neophodan uslov. u brojnim slučajevima. spriječe slične iluzije. sa pozitivnom teorijom ljudske prirode: svi zaključ­ ci koji ne budu mogli izdržati jednu takvu kontrolu. koja. Bilo u homerovskim spjevovima ili u pričama naših putnika. tako očigledno određeno. a da se čak i ne oslanja na tako vjerodostojne raz­ loge. stalnim zakonima naše prirode. pre­ poručena. biti ikada pogodne da se potpuno izbjegnu. ili jedne pogre­ šne primjene odgovarajuće metode. ukoliko nije na odgova­ rajući način shvaćena i upotrijebljena. da bi odmah bili priznati kao iluzorni. koje je odsada potrebno. da se. sve stvarne sposobnosti koje će sociološko posmatranje uzastopno razvijati. a ponekad sko­ ro neizbježna. prema tome sa jednom rastućom predominacijom intelektualne i moralne prakse ukoliko se čovjek više civdlizuje. zbog najveće komplikacije slučajeva koji su tada istraživani. Razmatrajući cjelinu dru­ štvenog razvoja u pogledu vrlo prostog režima ishrane čovjeka. Naročito danas gdje smjesa različitih društvenih elemenata. shvaćena u cjelini. Dakle ova komparacija može biti samo potpuno jasna i presudna kad. čija cjelina. vrlo gruba greška. sa neograničenim promjenama. snab­ dijeva neposrednu sociološku analizu neophodnim opštim sredstvom stalne verifikacije. bilo da su posmatranja bila su191 . razmatra čak. koje se često dešavaju kad se uzmu znaci za ideje: ne može se negirati da. kao što ću imati prilike da' to pokažem kasnije. iako jedna takva cjelina odgovara. uglavnom. neposredan ili posredan. u mnogo drugih slučajeva postati prividno istinitija. jedan prost razvoj čovječanstva. međutim. ovdje iko usudio da zaključi da je ovo neosporno stalno opadanje. institucije ili doktrine. pod impozantnim verbalizmom. utvrdio. do­ vesti do ozbiljnih grešaka. ukazujući uostalom spontano. ni racionalnim putem. Jedan veoma jasan primjer će biti dovoljan. i. jer ove opasnosti mogu uvijek samo. kao i ma koji drugi naučni postupak. može. a ne nikakav stvarni proizvod ma kojih sila. poredi život na selima sa životom u gradovima. da bi ograničila svoje spontane zablude. ona ne služi ponekad da prikrije. uostalom. mora najprije iz­ gledati tako duboko konfuzna. nasuprot. iz jedne nepotpune procjene. može. Sama matematička analiza. skoro svi naši državnici. a drugih na propast. naročito da posmatra kao da su u usponu vla­ sti. koji rizikuju ponekad da dođu do prethodnog vijeka. nužno će za­ vršiti u razilaženju sa jednim zrelijim sociološkim ispitivanjem. Ista razmišljanja treba proširiti i na različite sociološke metode. ili obratno. koji se. objašnjen čak sa najvećim mogućim autoritetom. uvijek održavana. izuzev najmisaonijih među njima. samo. a da njihovo postojanje ne šteti ni­ kako povjerenju u ova logička sredstva. jed­ noj običnoj prolaznoj fazi glavnog kretanja. Prethodni primjer dovoljno upućuje na neizbježno obraćanje. bar u klici. na njenu glavnu osobinu. u ovom pogledu. Bilo kako da je velika prava superiornost ove sociološke meto­ de. način. ne nudi slične opasnosti. S druge strane. mo­ ći će se. proizaći. objasniti u sljedećem poglavlju. Ona ima samo. jasnije nego ijedno apstraktno objašnjenje. nijedan zakon društvene sukcesije. zbog bitnijih prepreka koje za nju predstav­ lja izvanredna komplikacija predmeta istraživanja. postupno promišljenu. ona se izla­ že utoliko ozbiljnijim greškama ukoliko se zaustavlja na bližoj epo­ hi. ništavost koncepcija. posebno. Ne nadajući se da će iluzije. ali uvijek neo­ sporan. isto tako. Ništa nije dakle bolje konstatovano ni eksperimentalnim. Nema uopšte naučne metode. na jedan. u onom prvobitnom obliku koji je biologija unaprijed konstruisala za sociologiju. u različitim savremenim partijama ne penju se uopšte iznad prošlog vijeka. ona. koja. na primjer. Pošto je društvena pojava. kao što ću to. Tako. upozoriti. kori­ sno je bar. u opadanju. slično. prema ovoj vrsti matematičke mudrosti (na koju je već ukazano u sličnom slučaju u prethodnom poglavlju) koja predstavlja miješanje. ukratko. do velikih štetnih poslje­ dica. iznad svega. uostalom. može ipak dovesti. obuhvata čitavu prošlost. može se reći. na svoj na­ čin. naročito u naše vrijeme. jedno takvo opadanje je u potpunoj harmoniji sa osnovnim zakonima ljudske prirode. ako ne bi bila odmah ispravljena. najzad. bilo kakva predostrožnost da se upotrijebi. koje su. na opšti na­ čin. neće biti konačno prihvaćen dok ne bude racionalno pove­ zan. Ona se sa­ stoji naročito u tome da se stalno opadanje uzima kao tendencija ka potpunom uništenju. Neka se.čno slabo izražene. posebno kad se većina lažnih političkih procjena uglavnom odnosi na to da uobičajene spe­ kulacije uopšte ne obuhvataju jednu širu prošlost. ne bi se moglo po mom mišljenju odricati stalna težnja civilizovanog čovjeka za sve manje i manje obilnom hranom. koji se jedva usude da rijetko pređu šesnaesti vijek: tako da cjelinu revo­ lucionarne epohe nijesu čak pravilno shvatili oni koji uzaludno traže njen završetak. produbljeno poređenje sadašnjosti sa prošlošću predstavlja glavno sredstvo istraživanja koje je sposob­ no da predvidi ili koriguje ove glavne štetne posljedice. Da li bi se". i neka se. koje ona može inspirisati. kako sam to naprijed.

kao četvrti i zadnji glavni način vještine posmatranja. pokazujući da neophodna sukcesija različitih društvenih sta­ nja tačno odgovara. koja će se spontano vršiti. vraća najzad istoriji čitavu pu­ noću njenih naučnih zakona. u biološkoj komparaciji doba. od životinjske serije. ni manje stvarna. poslije čistog posmatranja. Kad stvarna primjena ovog novog sredstva bude dosta raz­ vijena da bi njegove karakteristične osobine mogle postati. u svim aspektima. Završavajući ovu prethodnu opštu ocjenu istorijske metode u pravom smislu. smatram da će se priznati od­ lučujuća promjena osnovnog pozitivnog istraživanja. a koji jalova metafizika može samo dovesti 192 do preziranja. koji je. mora naročito. u svim vremenima. 193 . zbog bitnih svojstava potpuno ekvivalentna prethodnim opisima nadmoći koju ima zoološka komparacija u proučavanju individual­ nog života. naravno. još zvanično veoma priznatim mudrostima jedne prazne metafizike koja teži da u politici odstrani svako široko razmatranje prošlosti. pod posebnim imenom istorijske metode. da bi ga na kraju svrstali. sa naučne tačke gledišta. granama prirodne filozofije. pružiti važnu priliku da neposred­ no obrazložim ovu zaključnu tendenciji». njene različite nužne veze sa drugim glavnim naukama da bi njeno pravo filozofsko konstituisanje bilo najzad neopo­ zivo osnovano. uprkos. namijenjen. ma kojim. uzimajući u obzir razliku između dvije nauke: društvena serija na odgovarajući način oformljena. ili premalo produžena. u čitavom ostalom dijelu ove knjige. veoma će potvrditi ovo logičko upoređivanje. ostaje mi da dopunim ovaj posao.više parcijalna. prirodno. za koju sam se toliko trudio da je. pripisuje istoriji u politič­ kim kombinacijama. opšti način istraživanja. a koja ima filozofski izvor u načinu koji joj neposredno prethodi. vidi sve više i više potvrda ove filozofske nadmo­ ći duha cjeline nad duhom pojedinosti. Tako se. kod svih prosvećenih ljudi. jasno izraženom. tako da nam najzad dozvoli da neposredno pristu­ pimo sa pravom naučnom sigurnošću. kao sastavnog i najboljeg načina sociološkog istra­ živanja. dragocjene prvobitne inspiracije dobrog običnog smisla od kojeg stvarna nauka može biti u svakom pogledu. u ovom poglavlju učinim. dovoljno izvršili neophodno preliminarno ispitivanje pravog opšteg duha koji mora karakterisati sociologiju i različite glavne načine istraživanja koji su joj svoj­ stveni. samo jedno posebno si­ stematsko produženje. dakle. kao glavnu inte­ lektualnu osobinu ove nove nauke. ne mo­ ra biti. napro­ tiv. stara obavještenja političkog uma. sastojati glavna naučna snaga socioloških dokazivanja. Tako su nam u ostalim. razmatrajući brže. u slje­ dećoj lekciji. analizi najkomplikovanijih pojava. različiti prethod­ ni djelovi ove Rasprave uvijek do sada predstavljali pozitivan duh. Daleko od toga da se ovdje ograničava nužan uticaj koji ljudski razum. veoma sposoban da potvrdi u osnovnom stanju svake nauke. eksperimentisanja i poređenja u pravom smislu. ovdje da nova politička filozofija. postepenom usklađi­ vanju različitih organizama. Njegova nadmoć je ovdje. nova socijalna filozofija ga bitno uzdiže na jedan viši stepen: ne radi se više tako ο savjetima ili lekcijama koje politika traži samo od istorije da bi usavršila ili ispravila podsticaje koji joj nijesu uopšte otud dolazili: nego ο sopstvenom opštem pravcu koji će ona od sada isključivo tražiti u cjelini istorijskih od­ luka. dovoljno izražene. opravdajući. prema slobodnom racionalnom ispitivanju. Sljedeća lekcija će mi. da bi skužila kao prva neophodna os­ nova cjelini razumnih društvenih spekulacija. najbolje prilagođen pravoj prirodi socioloških istraživanja. ni manje korisna. Stalna upotreba. ne mogu propustiti da primijetim. tako nepravilno optužen za buntovničku tendenciju. Takav je. Pošto smo tako. potpuno racionalnoj elabo­ raciji ove velike teme. u ovom poglavlju. Upravo se na ovoj egzaktnoj i stalnoj harmoniji između neposrednih zaključaka istorijske anali­ ze i prethodnih pojmova biološke teorije ο čovjeku.

a njega ne može ni jedna od njih zamijeniti. predstavlja. Racionalna zavisnost socijalne fizike od svih drugih fundamentalnih nauka. u suštini. da je. bez odgovara­ jućeg uvažavanja neminovnih odnosa koje određuje njen stvarni enciklopedijski rang. umovi koji su u početku iz195 . nehotice slijede. u stvari. Bilo da se posmatra sistem raznih neophodnih podataka koje neposred­ no izgledaju sociologiji razne ranije nauke. implicitno i indirektno. ali neophodno.ČETRDESET DEVETA LEKCIJA Sadržaj — Neophodne veze socijalne fizike i drugih osnovnih grana pozitivne filozofije Ma koliko nastojali da se pridržavamo skrupulozne preciznosti u novoj političkoj filozofiji koja je. svakodnevna ocje­ na aktuelnih pokušaja da se stvori prava pozitivna filozofija ne do­ pušta da se oklijeva da se ta kapitalna praznina gleda kao glavni uzrok njihovog radikalnog neuspjeha i pogrešnog pravca koji na kraju. do danas bitno paralisalo sve pokušaje koji su preduzimali najviši umovi da se društvena pitanja tretiraju na zaista pozitivni način transformaciju öija se neophodnost. zdrave spekulativne navike čime se je­ dino može razviti njihovo uvodno proučavanje. kojemu se ništa ne bi moglo oduzeti. sada više ne mogu prihvatiti ni putem direktnog suprotstav­ ljanja iako još niko do sada nije preuzeo. bez ikakvog pretjerivanja. ili da se razmotre. pa čak i mogućnost. prema naučnoj hijerarhiji koju sam izradio. princip koji je toliko značajan da na neki način. mogli biti ispunjeni na zadovoljavajući način sve dok se dru­ štvena nauka koncipira i njeguje potpuno izolovano. što sam upravo precizirao. po opštem duhu i naučna i lo­ gička. što je bez sumnje još važnije. na odgovarajući način sve intelektualne obaveze koje nameće jedan takav preporod. u stvari. u tom smislu. sadrži sve razne filozofske odredbe koje se odnose na karakteristični sistem opšteg os­ nivanja te nauke. neispunjavanje tog velikog preduslova. bitni uslovi pozitivnosti ne bi. za mene. Sa­ da možemo tvrditi.

u suätini. fizike i astronomije koje su. naprotiv. a drugi. i kroz prethodno i postepeno proučava­ nje raznih sistema naučnih posmatranja koja su već podvrgnuta jed­ nom potpuno pozitivnom istraživanju u odnosu na najjednostavnije po­ jave. na odgovarajući način. bilo da se odnosi na duh koji predstavlja ne­ osporne simptome jedne prave naučne sile uprkos žalosnom metafi­ zičkom vašpitanju koje njime. potčine sistemu postepenih d r u ­ gih f u n d a m e n t a l n i h proučavanja. teško bi se mogle zamisliti zapažanje koje je u radikalnijoj i direktnijoj suprotnosti sa univerzal­ nom realnošću društvenih pojava. ka­ da se. raz­ ni staleži svuda. Ova presudna zabluda mi izgleda po­ sebno zgodna da istakne koliko pretjerana komplikovanost društvenih posmatranja nužno zahtijeva da se duh racionalno pripremi da v i d i . bilo n a u č n u ili logičku. s čisto n a u č n e tačke gledišta. društ­ veni uticaj prava nasljeđivanja stalno opadao. u t o m smislu. koju će sociologi- 196 197 . U jednoj značajnoj diskusiji koja se vodila 1831. s v a k a podjednako. n e o p h o d n e obaveza da se d r u š t v e n a p r o ­ učavanja. dodjeljuje d r u š t v e n i m p o j a v a m a poslije svih d r u g i h glavnih kategorija pri­ r o d n i h pojava zbog v r h u n s k e komplikovanosti. s r e d i n u u kojoj se ona razvija. jednom rječju. da se p r i h v a t i da pozitivno p r o u ­ čavanje d r u š t v e n o g razvoja n u ž n o pretpostavlja s t a l n u korelaciju ta dva n e m i n o v n a pojma. u g r a n i c a m a koje su u p r a v o p o m e n u t e . ni­ k a k v a d r u š t v e n a spekulacija. prije svega. on predstavlja iskreno i duboko lič­ no ubjeđenje. na osnovu cjelokupne proš­ losti. Dakle. pravi i d i r e k t n i princip n e ­ ophodnog potčinjavanja d r u š t v e n e n a u k e cjelokupnoj p r i r o d n o j fi­ lozofiji. gotovo je nemoguće shva­ titi jednu takvu kompletnu zaslijepijenost kod jednog tako otmenog du­ ha koji je. dovoljno i s t a k n u t . način filozof­ skog učešća svojstven za ove t r i n a u k e .gledali najbolje raspoloženi. dominira. koristeći za svoju temu najbolji direktni istraživački metod. Imajući na umu da su. Guizot) nastojao je. naročito u p r e t h o d n o j knji­ zi. Vidi se da smo. s obzirom da je. ipak d u b o k o n e p o z n a t a do sada. bez sumnje. u odgovarajućem v r e m e n u . u suštini. iz v r h u n s k e komplikovanosti k a r a k t e r i s t i č n e za t a k v e pojave čijem se uspješnom n a u č n o m ispitivanju može p r i s t u p i t i je­ dino n a k o n racionalne p r i p r e m e koja p o d r a z u m i j e v a p r e t h o d n o p r o ­ učavanje drugih sukcesivnih. bilo zato što zablu­ da ο kojoj je riječ proističe iz zloupotrebe istorijske metode u užem smislu. napredno kretanje ljudske civilizacije. porijeklo značilo glavni uslov neke moći. m a n j e k o m p l i k o v a n i h kategorija p o ­ java. n e p o s r e d n o proizilazi iz neospornog r a n g a koji n a š a osnovna hijerarhija. još direktnije i. agens pojave. u osnovi. j e d a n od ta dva velika odjeljka p r i r o d n e filozofije određuje. Što se tiče m e t o d e u u ž e m smislu. u užem smislu koja vla­ da t o m djelimičnom i s e k u n d a r n o m evolucijom j e d n e od životinjskih rasa. prije svega. T a k v a je d v o s t r u k a filozofska ocjena kojoj se m o r a m o p r i ­ kloniti. međutim v i d i o . pokazuju da je tokom evolucije ljudskog duha. Ona. da diskusiju podkrijepi tobožnjim istorijskim pokazateljem koji ukazuje da. koja. u stvari. trudeći se da svom mišljenju da naučni aspekt. inače suštinski mogla uticati na jasnoću glavnih r a z m a ­ tranja. Bez stalnog p r a k t i k o v a n j a takvog filozofskog dualizma. godine u Francuskoj. nužno. ne samo na osnovu neophodne prethodne koncepcije cjelokupnog ljud­ skog razvoja. K a k o bi proučavanje takve evolucije uopšte moglo postati pozitivno k a d a bi se nastavilo ne obraćajući pažnju na tu d v o s t r u k u korelaciju? T a k a v je. s p o n t a n o vođeni da zajed­ ničkom k r a t k o m ocjenom o b u h v a t i m o tri suštinska dijela organske filozofije u užem smislu. još očiglednije. međutim. nužno. drugi t e r m i n je. koje ostvaruje fenomen i svih stalnih spoljnih uticaja ili n a u č n e sredine. Da bismo. hernije. da bismo dopunili tu n e o p h o d n u operaciju. ne bi. već. ο pravu naslijeđivanja perskog dostojanstva. jedan od najeminentnijih zagovornika tog prava (g. donedavno. n i k a d a ne bi mogla pod­ nositi p r a v u pozitivnost. nasljedni. čovječanstva. sa biološkom n a u k o m . bar u tom trenutku: međutim. mislim da treba da iz njega navedem neki istaknuti i svjež primjer koji mi izgle­ da dvostruko presudan. Dakle. vezane za proučavanje d r u š t v e n e sredine. isto t a k o neizbježno povezuje sa cjelokupnim si­ s t e m o m n e o r g a n s k e filozofije iz koje jedino može proizaći p r a v a ocjena spoljnjih uslova egzistencije ljudskog roda. proizilazi. 1 1 nosti i direktnije osobenosti koje ih t a k o j a k o izdvajaju čak i od najviših pojava individualnog života. na sve ranije n a u k e . se ne bi mogao smatrati jed­ nostavnom trenutnom smicalicom. u g l a v n o m shvatili k a k o ove n e p o b i t n e osobine određuju t a k o u s k u r a c i o n a l n u zavis­ nost sociološke n a u k e od raznih d r u g i h ranijih g r a n a p r i r o d n e filo­ zofije. J e d n o m rječju. razmotre razni i odlučujući i mnogobrojni doka­ zi koji. najbolje odgovara zdravim sociološkim istraži­ vanjima. mnogo je značajno da se ovdje d i r e k t n o ispitaju svi p o t r e b n i odnosi. m o r a ć e m o o k a r a k t e r i s a t i n e o p h o d n u reak­ ciju. O v a i n t i m n a filozofska potčinjenost n i k a d a nije mogla biti nepobitnija i izraženija nego u a k t u e l n o m slučaju u kojem je. potpunije specijalDa bismo bolje okarakterisali ovo značajno zapažanje. a k o je njihovo objašnjenje p r e ćutno s a d r ž a n o u a n a l o g n i m r a z m a t r a n j i m a koja su već p r e d s t a v ­ ljana u pogledu d r u g i h osnovnih n a u k a . p r v i t e r m i n tog f u n d a m e n t a l n o g dualizma d i r e k t n o potčinjava sociologiju cjelokunoj organskoj filo­ zofiji p r e k o koje se jedino upoznaju pravi zakoni ljudske p r i r o d e . teži da stalno pove­ ćava društveni i politički uticaj prava naslijeđivanja. Takav argumenat koji je dao jedan takav duh. Osim toga. u soci­ ologiji. Ova p r i r o d n a koncentracija t e m e koja će omogućiti da z n a t n o s k r a t i m o našu lek­ ciju. da se našlijeđivalo i ropstvo i slo­ boda i da je. u tako okarakterisanim pojavama naličje realnosti koje je najmanje dvosmisleno. očigledno. dovoljno je. što će n a m omogućiti da sada dosta skra­ t i m o t u n e o p h o d n u operaciju n e nanoseći š t e t u njenoj suštinskoj efikasnosti. prilazeći iz s u p r o t ­ nog p r a v c a našoj enciklopedijskoj seriji da bismo prvo razmotrili n a j e m i n e n t n i j e i najdirektnije relacije kao i sve analogne slučajeve t r e t i r a n e u p r e t h o d n i m tomovima.

ako protivrječa. Dakle. radije nego da sami sugeriraju pravi karak­ ter takvog djetinjstva čovječanstva. rezultat suviše nesavršenog filozofskog karaktera kojega još predstavlja sama biološka nauka u očima većine današnjih du­ hova. Ova gotovo univerzalna kontradikcija između maksime i primjene ne potiče danas samo od radikalno manjkave koncepcije društvenih proučavanja. po­ znatim zakonima ljudske prirode: ako. Jedna takva 199 . sve sociološke propozicije će morati da se podvrgnu. dovode do toga da uvijek dopuštaju. osim malog broja jasnih izuzetaka. uobičajeni stepen nastranosti tili im­ becilnosti. snažno djelo­ vale istorijske indikacije na koje se on oslanja.ju kasnije. kao što sam to posebno ustanovio u četrdesetoj lekciji. na primjer pretpostavlja da većina ljudi ima naglašeno dobar ili loš karakter. duboka filozofska potčinjenost društvene nauke toliko je nepobitna da se niko više. ona je. ne bi usudio da ne prepozna njen očigledni princip među onima koji u stvarnoj primjeni ništa bitno ne uzimaju u obzir. Kada se time budemo direktno pozabavili moraćemo razlikovati. isto tako neosporne. što je očigledni apsurd. moralne ili inte­ lektualne moraju. nepromjenjivo sociološko učešće biološke teorije čovje­ ka. stalne dragocjene provjere. Polazeći od prvog gledišta. polazeći od dvije glavne tačke gledišta. Te indikacije čvrsto ra­ cionalno temelje na neophodnoj nepromjenjivosti ljudskog organiz198 ma čije razne karakteristične dispozicije. stvorena kod čitavih grupa u stanju stalne patološke mostruoznosti. biologija prvo mora stvoriti potrebnu polaznu tačku za sve društvene spekulacije na osnovu fundamentalne analize ljudske društvenosti i raznih organskih sta­ nja koja određuju njen pravi karakter. što ću kasnije objasniti. jedne kod vlada. zbog čega su i manje poznati do sada nego materijalni uslovi svakako nisu. sadašnjih ili kas­ nijih. naročito kada cerebralna fiziologija. neophodnom kasnijem ispravljanju. isto tako. Iz toga proizilazi. U svim sličnim slučajevima. jačim od osjećanja ljubavi. prema tome. ako navodi efi­ kasnu i opštu premoć intelektualnih sposobnosti nad čulnim pre­ moćima itd. sve aktuelne poli­ tičke doktrine bi trebalo smatrati potpuno pogrešnim. ne bi mogli odmah zanemariti. na osnovu samo te kontrole. duh dogovora ili proračuna. koji su. a ponekad čak i srećne opšte indikacije. prvobit­ nih ili nastavljenih. još u početku brojniji nego što izgleda u prikazu krajnje nesavr­ šene biološke teorije čovjeka. ne bi se trebalo čuditi što osnovne relacije između sociologije i biologije nisu do sada mogle biti organizovane na odgo­ varajući način. Bez obzira na krajnji realni značaj takvih indikacija. na primjer. Ova vei ka filozofska zabluda posebno je naglašena kod čuvenog Cabanis-a. ni manje realni ni manje autoritativni kada uspijemo da ih jasno sagledamo. Jedan tako presudan primjer može da­ ti tačnu predstavu ο dragocjenim opštim izvorima koje će pozitivna sociologija morati stalno da izvlači iz svoje osnovne zavisnosti od biologije. budući da je cerebral­ na fiziologija mlada institucija. kada je društveni raz­ voj postao suviše naglašen da bi se i dalje mogao izvoditi sličan za­ ključak. (vidi lekciju 45). bez obzira na sva istorijska zapažanja u užem smislu. u osnovi. po­ sebno treba pripisati naglašenoj nesavršenosti koja karakteriše ve­ ći dio biologije koji se odnosi na opšte proučavanje intelektualnih i moralnih pojava. makako ih bilo teško ocijeniti. pošto najelementarnijii termini socijalne serije ne mogu podnijeti gotovo nikakvo direktno istraživanje. u suštini. neizbježnu zavisnost zdravih socioloških proučavanja od ranijeg proučavanja ljudske prirode. moraju izgraditi kroz prim­ jenu pozitivne teorije ljudske prirode na svim odgovarajućim okol­ nostima shvatajući slabe izolovane informacije koje ta prva skica društva može dopustiti kao određene da olakšaju i usavrše to ra­ cionalno određivanje. U svakoj epohi ljudske evolucije. Osim toga. a dru­ ge kod onih kojima se vlada. bude njegovana na odgovarajući na­ čin. fizičke. treba ustanoviti glav­ nu direktnu potčinjenost sociologije biologiji čije se druge grane. u suštini. ne može se sakriti da su ih glavni filozofi bio­ lozi uvijek zamišljali na jedan pretjerano nezdrav način što bi tre­ balo da utiče na potpuno iščezavanje sociologije kao direktne i po­ sebne nauke kada se svede na jednostavni zaključak nauke ο čov­ jeku. oni se. bilo da pretpostavljaju ogromnu trajnost ljudskog ži­ vota ili da se. proti­ ve fizičkim zakonima ljudskog roda: jer intelektualni i moralni uslovi ljudske egzistencije. pa prema tome ni stvoriti ni uništiti b i o koje osobine ili pak poremetiti njihovu uzajamnu početnu rav­ notežu. koju je tako uspješ­ no osnovao genijalni GALL. a ni sam GALL nije umio da se od nje sačuva. U stvari. ispitati. pošto one u svojoj iracionalnoj procjeni političkih pojava. ako osjećanja sim­ patije prikazuje. na osnovu samo tog jednog naučnog obrazloženja. sa kojom evolucija ljudskog društva uvijek mora biti u skladu. direktan sociološki prikaz ne bi mogao hiti naučno prihvaćen. Onda. da pravo kažem. ipak. iako ne tako direktno i posebno. nedovoljnu aktuelnu premoć biološke filozofije. ma koliko. obično. njen se naučni status tek rađa i još je u nagovještaju. biti iste na svim stupnjevima društvene ljestvice i međusobno povezane uvijek na isti način pošto veći ili manji razvoj koji im omogućava društveno stanje. što je gotovo nespojivo sa najpozitivnijim pojmovima ο ljudskoj prirodi koja je. jedne početne i druge nastavljene. pošto se ustanovi. započinje prema onoj drugoj tački gledišta. ne može nikada uticati na njihovu prirodu. statičkih ili dinamičkih. reakciju u koju se danas još manje sumnja nego u samu glavnu akciju. S takve biološke tačke gledišta. preko tog dijela. Sa te tačke gledišta. ubuduće. u svim društvenim teorijama. U pogledu biologije. u cjelokupnom sistemu socioloških proučavanja. inače. i jedva da je i najnapredniji duhovi priznaju. što sam već naveo pri kraju prethodne lekcije. s obzirom na sasvim drugi materijalni pogled.

u današnje vrijeme. sukcesivni i rastući uticaj ranijih generacija uskoro postaje glavni uzrok postepenih promjena koje ono predstavlja. a naročito od same biologije. sadašnje djetinjstvo političke filozofije. u suštini. pa čak postaje i neophodan do te mjere da. Daleko od mogućnosti da. našao bi se prema tome. pošto se zanemari svako određeno društveno stanje. svakako. sve intenzivnije i sve raznovrsnije. kada se radi ο evoluciji prilično komplikovanoj na drugi način. suštinski način istraživanja mora radikalno izmije­ niti kako bi uvijek na racionalni način odgovarao pravoj prirodi odgovarajućih procesa. očigled­ no direktno nastoji da produži uopšte. jače ili sla­ bije izraženi u kojima je štetna prevaga bioloških razmatranja kao 201 200 . Glavni inte­ lektualni porok ove filozofije je. to treba da učini jednu takvu naučnu potrebu neospornom kada se radi ο naj­ složenijim pojavama koje naš razum može istražiti. ali koji je. Mogli bi se navesti mnogi drugi analogni slučajevi. prema tome. vidjeti kako je sam čuveni GALL i pored svoje filozofske pro­ nicljivosti. Tako odgovarajuće i neposredno posmatranje usmjerava. potpuno iščezne. Tako je većina bioloških fi­ lozofa nehotice dovedena do te kobne praktične zablude da posmatra stvarne privremene društvene promjene. koje su svojstvene od­ ređenom stanju razvoja čovječanstva kao neodvojive od osnovne čovjekove prirode i prema tome kao neuništive. nasuprot tome. bio uvučen. Glavna pojava sociologije.intelektualna dispozicija. ili pak svodeći ga na malo poznato napredovanje koje je nejasno definisano. t. kao što smo to ustanovili. izdigne sistem društvenih proučavanja na stvar­ no pozitivnf nivo. koja najjasnije utvrđuje njenu na­ učnu svojstvenost. na kojoj stvarno može počivati društvena nau­ ka. takav duh je obavezno podržavan bes­ korisnom teorijom koju ispitujemo i koja nastoji da direktno potčini. u stvari. možda. pa se. u suštini. što se. svakako. treba posebno da proizađe. postepeni i stalni uticaj koji ljudske genera­ cije vrše jedna na drugu. a čisto biološke indikacije. inače. u cjelini apsorbovan ili pak skriven do te mjere da bi bio potpuno nepoznat usljed očigledne nemogućnosti u kojoj bi se time nalazio naš um da po­ kreće glavne stvarne faze jedne tako složene evolucije bez neop­ hodne direktne prevage istorijske analize u pravom smislu. nesposobna da iz njih izvuče tako teške i tako daleke zaključke. isto. istraživanja baš kad su. manje štetna za stvarni progres ljudskog duha jer kada bi mogla prevagnuti. Ali i u stanju jednostav­ nog projekta oni su već duboko štetni pošto utiču da jedina kate­ gorija posmatranja. ovaj se zaklju­ čak može izvesti do određene granice. u današnje vrijeme. u početku dominira u direkt­ nom zapažanju. s mnogo očiglednosti dokazuju da je s ljudskim razvojem opadao ratnički duh. razni poje­ dinci i razne generacije? Zato se ti uzaludni pokušaji nikada nisu mogli ostvariti i služili su samo da jače istaknu očiglednu hitnost osnovne regeneracije društvenih proučavanja kojima se. Ali. suprotan izvanredno rela­ tivnom duhu prave političke filozofije. koja je u isto vrijeme i šira i duža i u kojoj sudjeluju. sigurno. kod pojava koje su beskrajno manje komplikovane u suštini. Dakle. čim se stvarno društveno kre­ tanje učvrsti. što je. sve do neorganske filozofije. i pored njihovog ne­ izbježnog značaja. taj apsolutni duh kojega ona stavlja ispred svih dru­ štvenih spekulacija. takva filozofska zabluda. njeni elementarni zakoni izvanredno poznati. direktno se pretvara­ jući da ne poznaje stalni razvoj ljudskog roda. kao što smo to vidjeli. ne mogu se više korisno upotrijebiti osim kao dragocjena opšta pomoć. u potpuno­ sti slaže sa produbljenijim sistemom osnovnih zakona naše priro­ de. na osnovu ranijih objašnjenja. sva društ­ vena razmatranja apsolutnoj koncepciji jednog nepromjenjivog po­ litičkog tipa koji je. Ali. Kada socijalna evolucija kod prvih ljudskih generacija tek počinje da pokazuje neka nejasna i neodređena svojstva napre­ dovanja koje je još uvijek nesigurno i neprimjetno. kao u astronomiji. spriječila neminovni razvoj društvene nauke. iako prvobitno stanje organizma u kombinaciji sa stvarnom prirodom odgovarajuće sredine. da prva skica socijalne serije razmatrana u svojim originalnim terminima. Tada istorijska analiza. a naša moć zaključivanja bila bi. nezavisno od istorijskog istraživanja koje je tada bilo nemoguće ili veoma manjkavo. ili je spuštaju na sporedni nivo. prilazi na mnogo raznih načina. potpuno nedostojne njegovog genija. iz biološ­ ke teorije ο čovjeku. inače. Smatra se. U jednostav­ noj istoriji individualnog života. ne računajući neka nevažna poboljšanja. bez obzira na pomoć koju treba da koristi od svih ranijih nau­ ka. nije. zbog direktnog zaključivanja. po pitanju rata prenebregavajući u nevri­ jeme društvena razmatranja i koristeći samo nesavršene filozofske pojmove koji su. Može se na prim­ jer. kao što se pretpostavlja.j. sigurno. čim slučaj postane dovolj­ no složen da bi se koristilo samo obrazovanje: tim prije. postaje zauvijek nadmoćna. takav bi postupak si­ gurno postao iluzoran za kasnije proučavanje društvene evolucije kada bismo i dalje uporno à priori određivali efektivni razvoj. biolozi ne smatraju da su oslobo­ đeni obaveze da se ne služe direktnom analizom godina starosti kao osnovnim sredstvom istraživanja. um­ jesto da ga proučimo na osnovu neposrednih i posebnih posmatranja. želeći da utvrdi to­ božnju postojanost militarističkih tendencija kod ljudskog roda iako sva istorijska svjedočenja. bolje definisan nego čisto teološki ili metafizički tip. iako. Koja bi to čudna nedosljednost uticala da se oni osjećaju oslobođe­ nim jedne takve naučne obaveze. ona bi. Ipak osnovni zakoni ljudske prirode bi postali jednog dana mnogo po­ znatiji nego što su ikada mogli biti. u jednu vrstu naučne de­ klamacije. bez sumnje. nije tako duboko iracio­ nalna kao analogna tendencija većine fizičara i hemičara da treti­ raju biologiju kao prosti derivat neorganske filozofije. a posebno kao obavezna osnovna kontro­ la. bili deplasirani. bez sum­ nje predstavlja prvi opšti uzrok nastavljanja kasnijih promjena.

u njoj uvijek tre­ ba gledati dragocjeno i neosporno svjedočanstvo izvjesne fundamental­ ne koincidencije između dvije tako približene ideje. To je. Dakle. glavno svojstvo pozitivne hijerarhije koju smo izgradili između r a z n i h osnovnih n a ­ uka. gotovo uvijek gleda. Ništa posebno ne bi moglo spriječiti da se na t a k v o m izvoru p r o u č a v a k o m p a r a t i v n a m e t o d a u p r a v o m smislu. predložio bih da se napravi jedna vrsta rječ­ nika dvosmislenih rječi u kojem bi se vršilo upoređivanje različitih glav­ nih značenja jedne iste riječi. i o b r n u t o . mogla da vrši na postepe­ ni razvoj i univerzalno širenje stvarnog filozofskog duha. Umjesto da se približe različite riječi koje imaju ista značenja ili su potpuno analogne. u suštini. 202 203 . k a o što već zna­ mo. m a k o l i k o bio neizbježno n u ž a n uvod za to. kao i svaki postupak društvenog istraživanja. kao što to lijepo kaže politička izreka čuvenog M a i s t r e . to je jedini n a č i n na koji se d a n a s može doći do tog opšteg pojma. Osim posebnih filoloških znanja. iako vrlo sažeta. bez sumnje. u stvari. nužni rezultat opšteg razlikovanja statičkog i dinamičkog stanja. socijalna fizika se mora. niti u r a d i k a l n o pogrešni pojam koji fiziolozi sebi ο t o m e stvaraju. obično. u ovoj prilici. jedan takav posao. j e d i n o p r e k o njih možemo p r e t h o d n o ocijeniti s t v a r n i opšti d u h koji t r e b a da usmje­ r a v a sva p r o u č a v a n j a vezana za živa bića i da p o s t a n e još n a d m o ć ­ nijim u d r u š t v e n i m p r o u č a v a n j i m a . ali koja je d u b o k o vezana. di­ 1 r e k t n o približavajući dva filozofska p r i h v a t a n j a riječi neophodan s p o n t a n o nastojati da. čini ml se da nudi jedan od najbolje okarakterisanih primjera bilo prirode te nove operacije. nova interesantna zapažanja ο intelektualnom svojstvu raznih naroda. ali s p o n t a n e i neizbježne veze. ima previše. bilo u svojoj po­ laznoj tački ili u svom s t a l n o m razvoju. svakako. do značajnog izvora novih istorijskih dokumenata ο progresivnom obrazovanju ljudskog uma. shvatiti k a o p o t p u n o posebna n a u k a koja j e d i r e k t n o z a s n o v a n a n a sopstvenim osnovama. I pored a k t u e l n e nesavršenosti tih različitih n a č i n a is­ traživanja čiji je k a r a k t e r do sada malo poznat. do te mjere da bi takav rad malo odgovarao i našim prostim literatama i eruditama. bilo srećnog uticaja koji bi ona. P o z n a t o je da taj princip. u današnje vrijeme. alko se izvede na odgovarajući način. Ovaj d v o s t r u ­ ko štetni uticaj. U stvari. Ali. oba­ vljen komparativno između raznih savremenih jezika. t r e b a da počiva. na kojoj. posebno ispitati taj n u ž n i odnos sa n a u č n e tačke gledišta u užem smislu koja je j e d i n o mogla zah­ tijevati j e d n u p r a v u opštu diskusiju. n e p r e k i d n o prikazuje kao neizbježno ono što se u početku manifestuje k a o n e o p h o d n o . zbog njegove prirode. racionalno istraži­ vanje iako na sasvim drugačiji način koji je dovoljno objašnjen u p r e t h o d n o j lekciji. ne treba vjerovati da je ta vidljiva konfuzija slučajna. n e p o s r e d n o vezana i biologija. t a k o da bi. k a k o u sociologiji t a k o i u biologiji. koju javni razum izvanredno osjeti.a : »Sve što je n e o p h o d n o postoji. za cjelokupni sistem n e o r g a n s k e filozofije za koji je. Kada bi se kod svalkog glavnog slučaja moglo poći od prvog faktičkog vremena takve jezičke promjene. u stvari. ovu filozofsku operaciju bi trebalo da usmjerava. Umjesto da predstavlja j e d n o s t a v n u d o p u n u biologije. J e d i n o će na taj način biti m o ­ guće da se dovoljno isprave rigoroznije ali suviše u s k e n a v i k e koje bi r a z u m p r v o t r e b a l o da sažme kroz isključivo proučavanje neorganske filozofije. ranije. m a k o l i k o on bio di- r e k t n o k o r i s t a n za p r o u č a v a n j e individualnog života. d i r e k t n o objašnjen u p r e t h o d n o j knjizi. p a r a l e l n o dovelo do du­ bokog n e s h v a t a n j a p r a v e d r u š t v e n e evolucije i do pripisivanja var­ ljive postojanosti b i t n o promjenjivim dispozicijama. Ovaj bi se rad sastojao od operacije koja je suprotna onoj koja se primjenjuje. posebno je naglašen kod većine teorija koje se od­ nose na obrazovanje na koje se. ne mogu ostaviti n i k a k v u s u m n j u u n e m i n o v n u osnovnu potčinjenost sociologije biologiji.« Pošto je t a k o r a c i o n a l n o u t v r đ e n a n e o s p o r n a opšta zavisnost so­ ciologije od cjelokupne biološke filozofije. Što se tiče metode. kada se radi ο sinonimima u užem smislu. u protivnom ona hi samo pretrpala nauku iracionalnoin građom koje. Čini mi se da sva p r e t h o d n a objašnjenja.i iracionalno preziranje istorijskih pojmova. Dvostruko značenje riječi neophodan ko­ ju sam upravo naveo. po mom mišljenju. na n a č i n teološko-metafizičke filozofije ne obazirući se na korelativno stanje ljudske civilizacije. p r e k o i n d i r e k t n e . pružio bi. Zbog tog zaista osnovnog principa. još šire i temeljnije koristi. logična analogija dvije n a u k e je toliko očigledna da je bilo p o t r e b n o da sociolozi posebno insistiraju na neospornoj potrebi da se p r v o nji­ hov um p r i p r e m i za odgovarajuće produbljeno proučavanje biološ­ kih m e t o d a . n o v a politička filozofija će. ona se i s a m a s m a t r a n a ­ učno vezanom. ljudski d u h duguje zahvalnost za tu značajnu filozofsku operaciju: dakle. M o r a o sam. b a r što se tiče svih d r u š t v e n i h sposobnosti od velikog značaja. došlo bi se. čija je d i r e k t n a tendencija da istovremeno uništi i p r a v u filozofsku koncepciju d r u š t v e n e n a u k e i n j e n u glavnu p r a k ­ tičnu namjenu. sociologija t r e b a na sličan način da uzme od biologije vrlo dragocjeni filozofski princip koji t r e b a da joj veo­ ma koristi i koji će k r o z to doživjeti još potpuniji n a u č n i razvoj : riječ je ο onoj srećnoj transformaciji dogme krajnjih u z r o k a koja sadrži neosporni princip uslova egzistencije. da ne navedem sažeto op­ štu misao jednog potpuno novog rada ο filozofiji jezika čija mi racio­ nalna izrada ne bi mogla pripadati. posebno p r i p a d a p r o u ­ čavanju živih bića u kojem je ovo razlikovanje izražajnije nego na d r u g o m mjestu i kojoj. za cjelokupni sistem biološ­ ke filozofije. pozitivna koncepcija pravog suštinskog kretanja ljudskog duha i druš­ tva. u da­ našnje vrijeme. bilo p o t p u n o dovoljno da se na odgovarajući način p o d s t a k n e najdirektnije povezivanje k a k o bi se 1 Ne mogu da se uzdržim. i inače. treba da bude od velike koristi. Datkle. u s v a k o m slučaju. d r u š t v e n a n a ­ u k a t r e b a da ga. T a k a v d u h t r e b a da b u d e apsolutno svojstven prirodi d r u š t v e n i h proučavanja j e r je čovjek u njemu v o đ e n p o t p u n o s u p r o t n i m filozofskim putevima.

još naglašeniji od njihovog čisto biološkog uticaja mada je. navedena u četrdesetoj lekciji. Makoliko mogao biti interesantan metodski pregled vrlo složenog sistema neorganskih uslova društve­ nog razvoja. između individualne prirode svakog živog bića i karakterističnog sastava odgovarajuće sredine. fizičkih i astronomskih uticaja pod čijom vlašću se odvija društvena evolu­ cija i koji treba da imaju premoćni uticaj. neophodna za racionalnu koncepciju svih društvenih po­ java. očigledno je da će čitalac. ova filozofija sama može. socijalna fizika je vrlo na glašeno povezana sa cjelokupnom neorganskom filozofijom preko značajnih prikladnih i neposrednih veza. Ali. sebe osloboditi. lako prenijeti na aktuelni slučaj. To isto važi. neminovno proističe iz istog filozofskog principa koji nam je direktno pokazao stvaranje pravog suštinskog duha biologije u užem smislu. Astronomski uslovi posebno. ne bi mogla dovoljno manifestovati zbog kratkoće individualnog života. kako bi se zajedno sa organskim uslovima odredila njena osnovna brzina. prije svega. u tim različitim suštinskim vidovima. da je jedan takav organizam koji nastoji da što potpunije razvije tu neminovnu prevagu. Prihvatajući razna razmatra­ nja. i obrnuto. analizirati čitav sistem raznih spoljnih hemijskih. neodređeno trajati. da bih ubrzao naš rad. visoku direktnu zavisnost pozitivne filozofije od cjelokupne neorganske filozofije. Lako će se osjetiti da bi. ali ne u mjeri koja bi dovela u nepriliku individualnu egzistenciju. i da istakne. čitalac će lako uvidjeti da bi razni hipotetički poremećaji. još oči­ glednije dokazuju to povećanje prirodnog uticaja kada se sa indi­ vidualnog prelazi na društveni slučaj. uglavnom. u tom smislu. prema analognim motivima. Ali. nju. ispituju. Na prvom mjestu. analogan. pa prema tome. a slična je situacija i u pogle­ du osnovnih hemijskih uslova koji se odnose na sastav atmosfere. a naročito ljudska. isto tako. nezavisno od te očigledne neposredne potčinjenosti. Na primjer. da bi ovo poglavlje postiglo svoj cilj. koja se. preko posebnih pregleda koji se lako mogu dopu­ niti. koja je. nužno. na vrstu voda. od posebnog ponavljanja metodskog ocjenjivanja tih različitih neorganskih uslova društve­ nog života koji. dakle. jer. isto tako bi neprekidno mijenjala i njegovu društ­ venu egzistenciju. stvarna sredina u ko­ joj se one razvijaju? Opšti sklad koji uvijek mora postojati između civilizovanog čovječanstva i poprišta njegovog kolektivnog napredo­ vanja. na neki na­ čin. koji su karakteristični za našu planetu. ovaj visoki intenzitet je samo prirodni nastavak sve veće prevage jednog takvog reda uslo­ va kako se organizam više komplikuje ili kako se u njemu posmatraju više pojave. Po­ kazao sam. a sada se radi ο kratkom opisu. kada se radi ο stalnoj korelaciji. isto tako posmatran kao organizam koji može. treba pomenuti. i društvene kada se radi ο termometarskom. za fizičke uslove in­ dividualne egzistencije. hidrometrijskom.steklo pravo određivanja stvarnog enciklopedijskog položaja. samo moram. nije samo očigledno da odgovarajuće dimenzije naše planete imaju više naučnog značaja za sociologiju nego za biologi­ ju. bez sumnje ne bi teško uznemi­ rilo mijenjanje sredine koju nikako ne bi ometala individualnu eg­ zistenciju čovjeka. Uostalom. sa tog stanovišta. nisu uopšte pogodni za ozbiljno osporavanje čim se direktno podvrgnu naučnom ispitivanju čiji se razvoj mora vratiti na Posebnu raspravu političke filozofije koja je još ranije najavljena. terena i drugog. vrstu biološkog uticaja svojstvenih svakom od tih glavnih uslova. direktno i stalno. naprotiv duboko izmijenili društvenu eg­ zistenciju koja zahtijeva savršenije sudjelovanje povoljnih okolno­ sti. koji ne bi bili dovoljno visokog intenziteta da teško povrijede in­ dividualnu egzistenciju. na odgovarajući način. uopšte ukazati da je socio­ loški uticaj svojstven tim raznim spoljnjdm uticajima. a naznačio sam. direktnom provjerom neminovne zavisnosti prave nauke ο ljudskom razvoju 204 205 . kada se radi ο astonomskim uslovima koji su najmanje poznati od svih i onih čija je prevaga vrlo izražena. ista je situacija i u mnogim drugim slučajevima koji se ne mogu odmah ocijeniti. dakle. inače. naš društveni život bi morao pretrpjeti duboke odgovarajuće promjene. kada je riječ ο tome. među dina­ mičkim uslovima koji. događa na najvišem ni­ vou u racionalnom proučavanju društvenih pojava u kojima se od­ mah uočavaju najsloženiji organizam i najistaknutije manifestaci­ je. a posebno malu ekscentričnost orbite. u tom smislu. bili znatno narušeni. da egzistencija živih bića. moram uputiti na četrdesetu lekciju. inače. njegova neizbježna širina ne dopušta ovdje da se na­ pravi bilo kakva njegova skica. statički ili dinamički. Sva bi­ lo kakva spoljnja previranja koja bi uticala na individualnu egzi­ stenciju čovjeka. čini mi se da takvo gledište tre­ ba samo da se posebno naznači. takva razmatranja treba da postanu. pored ostalog. pa samim tim. čiji sam obavezni princip ranije naveo. barometarskom. Dakle. U prethodnoj knjizi su dovoljno opisani ti razni spoljašnji uticaji kada je u pitanju individualni život. bez ikakvog posebnog ispitivanja manje bliskih veza. inače. električnom i drugom stanju ambijentalne sredine. Kako bi se ra­ cionalno mogle zamisliti društvene pojave kada se ne bi tačno procjenila. u suštini. stvarni stepen nagiba ekliptike. Pozivajući se. kada bi svi ti osnovni podaci. tu značaj­ nu ocjenu. posmatranu sa aspekta njene dnevne rotacije ili godišnjeg okretanja. Zbog tog neminovnog identiteta mogu. ne­ minovno zavisi od svih raznovrsnih astronomskih podataka. tako da utiče na osjetljivost postepenih promjena. na dovoljne indi­ kacije iz prethodne knjige. što se mora vrlo ozbiljno razmo­ triti u pozitivnom sistemu političkih spekulacija. suštinsku stabilnost rotacionih po­ lova. u isto vrije­ me i neizbježna i neophodna. statič­ kih ili dinamičkih. Sa naučne tačke gledišta. što se. Ovakva će razmišljanja dovesti do toga da se shvati. ne reprodukujući je u novom vidu. označavaju nepremostiva opšta ograničenja za kasnije širenje ljudske populacije.

od opšteg sistema neorganske filozofije. zanemariti. zbog svoje prirode. što bi s naučne tačke gledišta bilo isto što à hipotetički dru­ štveni razvoj neke druge životinjske rase. mudro odbacujući sporedna ili pret­ hodna pitanja koja bi bila slabo pristupačna ili preuranjena. Uostalom takva intelektualna dispozi­ cija je. a da ih kasnije razmatra postepeno se upuštaju u savršeniju tačnost. u granicama mogućnosti. zbog cjelokupne. ili pak. Uglavnom. treba smatrati da osnovno kretanje tog razvoja. Ista ova­ kva razmišljanja se mogu primijeniti na mnoge druge uobičajene. a da nikako ne izmijene njihovu prirodu: i kada ti uticaji koji iza­ zivaju poremećaje pređu granice. Takva izmjena prerasla bi. ne mogu beskrajno mijenjati zbog djelovanja raznih spoljnjih okolno­ sti. mada manje izražene slučajeve i svuda će se pokazati da je ona. samu snagu bioloških uzroka. iz posljednjih razloga. dovoljno napredovala danas da bi obezbijedila pozitivnoj filozofiji osnovne uvodne pojmove koji su joj potrebni. koja je sada neosporna. ovih opštih pojava koje su suštinski nepoznate pozitivnoj astronomiji. da te promjene okružene uskim opštim granicama. ne­ ophodno je potrebno da se podvrgne. Dakle. pošto se taj važni princip biološke filozofije. strogo konstatovane zavisnosti. vidi se. Ali dok je evolucija moguća. u suštini. ina­ če. predvidjelo svako neisprav­ no tumačenje te zavisnosti. zavisi od iste pojave. nije bila dokazana na od­ govarajući način. iako se biće tada lakše može mijenjati. da je naučna koncepcija druš­ tvenog razvoja razmatrana u čitavom svom trajanju suštinski bila nemoguća dok osnovna stabilnost našeg astronomskog ustrojstva. iz jačeg razloga. na osnovu prethodnih uputstava. Dakle. prihvatile neke izrazite promjene u ljudskom organizmu. već samo na stvarnu brzinu opšte evolucije ili njenih raznih faza. sa ma­ njom ili većom brzinom. u 206 207 . primjećujući da ne bi on. koje su. mogu samo uticati na nivo raznih pojava. Dakle. radikalno usavršavanje koje ona ne bi nikada mogla prihvatiti. Bez sumnje. da se u zemljinoj kori dešavaju samo promjene koje su tako raznavrsne i tako postepene da ne bi mogle štetno uticati na prirodni tok društvene evolucije čija se misao. izuzev nekih. Sto se tiče astronomije. vrlo rijetkih. pod uslovom da se uvijek posjeduje mudra sposob­ nost da se privremeno uklone pogrešna istraživanja. mislilo. ako su ti kosm'ički pojmovi duboko nedokučivi. da se ljudska bića. suviše djelimičnih ili suviše nepredvidljivih nezgoda da ih ljudska mudrost ne bi mogla. jer. jer kontinuitet te evolucije zahtijeva najprije jednu takvu stabilnost u određenim granicama. a da se njihovo nužno smjenjivanje i njihove krajnje namjere nikada ne mogu izmijeniti. uvijek uočavali između mogućeg i neizbježnog. kada se ne bi moralo. u stvari. dakle. uvijek bi trebalo pretpo­ stavljati da postoji jedno osnovno kretanje za ukupan razvoj : takav je bar filozofski uslov koji nameće priroda jednog takvog pitanja i koji ne može postati potpuno pozitivan sve dok se ne bude mogao tako shvatiti. spontani nastavak i neosporna dopuna opšteg du­ ha koji nam je pozitivna filozofija jasno pokazala. došla u suštinski normalno stanje. pa je. koji su. u što ne bi trebalo sumnjati. organizam biva uništen. u suštini nepromjenjivi. ovdje ο nikakvoj promjeni. u četrde­ set drugoj lekciji. prema opštoj primjeni zakona gravitacije. Ali obavezna harmoja koju smo. kao što sam već pokazao u drugoj knjizi. polazeći od svih glavnih glediš- ta. umjesto da se izmijeni. unutrašnjih pojava na­ šeg svijeta koje su jedino osjetljive na društveni uticaj. sigurno. Slična ocjena se može donijeti za fizičke i hemijske uslove da bi se utvrdilo da je površina naše planete u svakom pogledu. bilo u odnosu na rotaciju ili translaciju. posebno astronomske. i pored svoje trenutne ne­ savršenosti. prilično napredovala. u početku. lako se može zamisliti. Da bi se.) mislilo. da svi uzroci koji izazivaju poremećaje samo bi mogli ne­ posredno djelovati na tu brzinu. koje ni bi išle čak do uništenja ljudske vrste. iz jačih razloga. vidjeli smo u prethodnom poglavlju. ο čemu se toliko govori. ne bi složila sa nag­ lom i čestom erupcijom vrlo rasprostranjenih fizičko-hemijskih po­ remećaja na poprištu ljudskog života. njihova faktička beskorisnost očigledna je i u sociologiji i u biologiji. u početku. pozitivnom proučavanju društvenog razvoja. u osnovi. kada bi se na primjer. izgledalo bi da ta neminovna zavisnost zahtijeva u neorganskoj filozofiji. da pozitivna filo­ zofija nije bila racionalno moguća bez prethodnog usavršavanja te filozofije na višem stepenu nego što se to. mnogo bi se više trebalo plašiti da ona nije. identično u svim mogućim hipotezama ο odgovarajućoj sre­ dini. po svojoj prirodi. ina­ če. da bi bila suštinska prepreka za racionalno konstituisanje dru­ štvene nauke. mogao uticati na zakone karakteristične za ljudski razvoj. u tom smislu. prema tome. kada je riječ ο najopštijim astronomskim zakonima koji se odnose na uza­ jamno dejstvo raznih svjetova. umjesto straha da se prava pozitivna filozofija nikako ne može izolovati od neorganske filozofije. prolazi kroz sva posredna stanja od kojih se sastoji. prateći osnovno kretanje koje je dosta pomdnjano u pret­ hodnom poglavlju. da jednu takvu delikatnu evoluciju radikalno onemogu­ ćavaju razne spoljnje perturbacije. a posebno što se tiče astro­ nomske filozofije koja je njen neosporni temelj. ako se ograničimo bar na var^ranja vezana za postojanje pojava. Na prvi pogled. treba više pre­ cizirati opšti pojam pravog društvenog uticaj a koji je svojstven raznim neorganskim uslovima. do sada malo poznate. u svakom pogledu. još prije može primijeniti na složeniji organi­ zam i izuzetniji život. kada se uzme u obzir sigurna osnovna zavisnost sociološke filozofi­ je od raznih grana neorganske filozofije. Dovoljno sam pokazao. ili kad bi se tak. prvo prići najopštijem određivanju zakona svoj­ stvenih društvenom razvoju. uvijek treba smatrati da će ona biti potčinjena istim bitnim zako­ nima i da se jedino njena brzina može mijenjati pošto ona. ne govori u stvari. takvu ocjenu treba prenijeti na čisto neorganske uzroke.

I pored toga što ni biologija ne bi mogla biti racionalno zamišljena bez svoje ne­ minovne zavisnosti od cjelokupne neorganske filozofije. Jednom rječju. nastavljajući posebno provjeravanje moje naučne hijerarhije da. pa da se nastavljanje našeg rada spontano. na jedno novo direktno gledanje. u tom pogledu. cjelokupna evolucija ne bi bila moguća. moralni ili intelektualni. sociolozi mogu dovoljno upo­ znati najelementarnije osobine pozitivne metode koje se bolje mogu uočiti kod manje komplikovanih pojava. potrebno je stvarno smatrati srećnim zbog te duboke zavisnosti koja racionalno povezuje socio­ logiju sa cjelokupnom prirodnom filozofijom. pot- vrđuje. manje opšte pojave obavezno događaju uz neizbježnu prevagu opštijih pojava. na kraju. Jer. Na ovom mjestu ove raspra­ ve. i. može samo predvidjeti. I pored svoje važne prevage. i po­ red svog kapitalnog učešća. bez sumnje. mogla biti za­ nemarena u poređenju sa astronomskim doktrinama. neosporno očiglednog motiva na koji je dovoljno ovdje ukazati da bi snažno došla do iz­ ražaja radikalna nemogućnost racionalnog proučavanja društvenog razvoja bez neposredne i stalne kombinacije socioloških spekulaci­ ja sa svim doktrinama neorganske filozofije. neće biti dovoljno da se so­ ciolozi pripreme za svoje teške spekulacije tako što će prvo učiti da razvijaju. gledano sa tih aspekata. predstavlja jedan od glavnih aspekata društvene evolucije bez čijeg razvoja. samo upućujem čitaoca na razne opšte motive izložene u prethodnoj knjizi smatrajući da je to isto nužno za biološ­ ku nauku u užem smislu. u prethodnim navođenjima. pa čak još i više hernija. nema više potrebe da se namjerno zaustavljam da bih pokazao neospornu logičnu potrebu da se. ta zavisnost nikako ne može mijenjati njihove sopstvene zakone. dovoljno da se navede neki filozofski predlog. kada je riječ ο tome. napredak čovječanstva. jer bi. prema prethodnoj lekciji. vezanih za stvar­ ne zakone neorganskih pojava. osim što su ta različita razmatranja ovdje još više otežana zbog vrlo velike komplikovanosti pojava. u kojima smo uvijek uviđali. U svemu što prethodi. koji je čak i danas loš pro­ cjenitelj čiste metode. logički gledano. ova glavna relacija. već samo tok i vrijeme trajanja njihovih stvarnih manifestacija. koja u po­ četku izgleda kao da povećava prirodnu komplikovanost predmeta. na fizičko-hemijska znanja koja su. jedino se preko tog potpunog proširivanja prethodno dovoljno može upoznati pozi­ tivna metoda da bi se stvarno mogla koristiti za proučavanje tako očito komplikovanih pojava. Da bih dopunio svoj uvodni kratki pregled opšteg odnosa socio­ loške filozofije i cjelokupne neorganske filozofije. bilo putem čistog posmatranja ili eksperimentisanja. prema principu koji je postavljen u početku ove Rasprave i koji je otada stalno provjeravan. sve više. u tome ne može biti nepoznata. onoga što predstavlja pravo objašnjenje bilo koje pojave. Dakle. utoliko zna­ čajnije ovdje što se primjenjuje. ako se u cijeloj hijerarhiji. kako smo to često puta konstatovali. možemo reći. čak ne­ zavisno od društvenog nereda koji ljudske strasti uveliko nastoje da unesu u takva proučavanja. Da bi proširivanje logičkih izvora uvijek bilo dovoljno usklađeno sa povećanjem naučnih poteškoća. neophodno potrebni pojmovi. Osim toga. da je. u samom začetku. neprom­ jenjivih uslova jednog zaista racionalnog istraživanja. potrebno je. treba shvatiti. prema filozofskom zakonu koji sam utvrdio. posebno primijetiti ne manje spon­ tano proširivanje takve pripreme na sve ranije djelove pozitivne filozofije. politički. a. i čija su odgovarajuća sredstva za direktno istraživanje posebno provjere­ na na kraju prethodnog poglavlja. morao sam se pažljivo uzdržati od tak­ vog razmatranja te filozofije u vezi sa metodom. moram ukazati. pravoga du­ ha koji treba da predvodi stvaranje i korišćenje bilo kojih naučnih hipoteza: dakle. na odgovarajući način. poseb­ no čine karakterističnu bazu ljudske moći. opšti duh svojih radova i glavna sredstva za istraživanje koja im odgovaraju za ma­ nje komplikovane slučajeve. Riječ je ο stvarnom djelovanju čovjeka na spoljnji svijet čiji postepeni raz­ boj. predstavlja.mnogim drugim ranijim prilikama. bila zaustavljena nadmoćnošću materijalnih prepreka koje su karakteristične za ljudsko sta­ nje. uz duboko poštovanje biološke filozofije. Dakle. jednostavno. Eto dakle. Jedino se na taj način mo­ gu dobiti prave opšte predstave bitnih osobina naučne pozitivnosti. kao što sam ranije naveo. naprotiv. svodeći ovdje ispitivanje samo na one pojmove koji se danas ozbiljno mogu negirati. a ne direktno mi­ jenjati sredinu ambijenta. novog. jasno je da su sociologiji. očigledno je da djelovanje čovjeka na prirodu bitno zavisi od stečenih znanja. ovaj uslov toliko ovdje proističe iz prirode predmeta. Da­ kle. svaka bitna grana prirodne filozofije mora posebno razvijati. neminovno je vezan za materijalni napredak zbog bli­ ske uzajamne solidarnosti koja karakteriše prirodni tok društvenih pojava. u tom smislu. u tom smislu. iako biološka filozofija. a posebno prethodne navike koje se 208 209 . a posebno na neorgansku filozofiju. Ako se ocijeni na od­ govarajući način i mudro koristi. tako se već snažno oslanja na analogna raz­ matranja koja su obavljena u drugim djelovima ovog rada. da fizika u užem smislu. Aktuelni slučaj ne bi mogao imati druçe primjedbe. u po­ gledu čega prethodni dio ove knjige ne bi trebalo da ostavi nikakvu sumnju. da bih pojedno­ stavio našu ocjenu. zbog svoje prirode. jedino di­ rektnim proučavanjem te filozofije. U tom smislu. jedno od karakterističnih svojstava os­ novne metode koje se može procijeniti kako treba samo ako se pro­ učava na svom pravom izvoru. ne bi mogao direktno dovoljno osjetiti. glavni temelj njene srećne pozitivne obrade spontano uvodeći neophodnu intelektualnu pri­ premu čiji ogromni značaj ljudski duh. pripremi­ mo za normalna sociološka proučavanja kroz upoznavanje osnov­ ne pozitivne metode u njenim najbolje okarakterisanim primjena­ ma. bez sumnje. u tom smislu. dok astronomija.

već duboko prožet njegovim čuvenim posmrtno objavljenim radom jasno potvrđuje neodlučnost njegovog uma kada je u pitanju osnovna koncepcija društvene nauke. uglavnom. na preuranjeni instinkt za neminovnu modernizaciju društvenih proučavanja. za to vrijeme preuranjena. inače. naročito danas. jedne potrebe. da pravo kažemo. samo odlučni nehotičan do­ kaz duboke filozofske nemoći. koja se već predosjećala. u suštini. ubuduće ukazuje pravom matematič­ kom duhu. neminovnu prevagu istorijske analize. Dakle. s pravom. isto tako je značajno da se njeno odvijanje postepeno ukla­ pa u hijerarhijski red rastuće komplikacije koji sam uspostavio me­ đu njima. koja je. u direktnijoj i sistematičnijoj formi. zastarjeli izraz za te beskorisne pretenzije. do pretjeranog komplikovanja karakteristič­ nog za društvene spekulacije. Stalno poštovanje tog reda ima tendenciju da postepeno dovede naš um preko čitavog niza skoro neprimjetnih nijansi. podstaknuta željom da se sebi stvori. da ugrade sociologiju u jednostavni zaključak ili dodatak biologije. Ne bi se moglo. neizbježno bi uni­ jela u sociološka proučavanja iracionalne navike koje su sasvim pri­ rodne. ovdje posebno insistira na takvom filozofskom akciomu po pitanju koje se ograničava na to da uputim čitaoca na osnovna objašnjenja u četrdesetoj lekciji. utoliko više ukoliko vrhunska komplikovanost pojava čini njihovo spontano ispunjava­ nje u isto vrijeme težim i neophodnijim. ne dodajući ništa suštini predmeta. kod Laplace-a je. ne obazirući se na neophodno direktno učešće te filozofije u osnovnoj obradi glav­ nih djelova neorganske filozofije. ne bi moglo biti dovoljno bez određene posebne pomoći te primarne baze cjelokupne pozitivne fi­ lozofije. prije svega. efikasne i ne­ uništive samo one dispozicije koje se tako neosjetno postepeno uvo­ de. ne treba samo da obuhvati opšte proučavanje svih raznih glavnih djelova prirodne filozofije da bi bilo potpuno efikasno. a zna se da su. će od početka moći da razviju stvarni elementarni os­ jećaj naučne očiglednosti i da steknu osnovnu naviku za racional­ nu i odlučnu argumentaciju. nikako prikriti stvarno produžavanje te apsurdne iluzije me­ đu drugorazrednim oponašaocima koji. To su pravi teški. mada je opšte stanje ljudskog razuma već počelo da dopušta naziranje pravog osnovnog duha zdrave političke filozofije koji je veoma dobro pripremljen kao što sam već poka­ zao. ona se. iz još jačeg razloga isključiti iz još komplikovanijih spekulacija sociologije. da se. proučavajući opštu pozitivnost na njenom pravom os­ novnom izvoru. Međutim. moćiće da nauče da na odgovarajući način zadovolje čisto logičke uslove svake pozitivne spekulacije. Umjesto da ukaže. kako je to direktno objašnjeno u pretprošloj lekciji. grubim iskorišćavanjem povjerenja koje se. bilo koje filozofske greške su. ipak. danas veoma traže­ na. svaka veća izmjena tog nužnog smjenjivanja. po mom mišljenju. u stvari. pošto tada nije bilo boljeg načina u koji se ne bi moglo posumnjati. sociolozi kao i svi oni koji se bave proučava­ njem prirode. kao i iluzija biologa sastoji se u želji. Stvarno neispunjavanje tog velikog logičkog uslova. mnogo neispravnija i mnogo štetnija nego ona druga. ta kapitalna priprema našeg uma. i snažno podr­ žan radikalnim potresima društva. za uspjeh jedne takve ope­ racije. u početku ove Rasprave. zaista. ali koju nije mogla dokazati čak ni jedan tako vrhunski um. unaprijed oslobodio ovaj Traktat. temelji na odgovarajućoj ocjeni ma­ tematičke filozofije čije poznavanje. a osim toga. Neizbježno nastavljajući tu intimnu logičnu zavisnost ne bismo mogli da ne shvatimo. obično kombinovane s jednom vrstom algebarske manije koja je sada suviše bliska prostoti matematiča­ ra. u svakom pogledu. uporne na je­ dan drugi način kod matematičara koji su direktno oslobođeni. kao što sam to već naveo. Ovdje je za sociologiju izuzetna samo očigledna obaveza da učvrsti svoje prethodne odluke. iako generalno. kao prije sto godina. predstavlja. glavni intelektualni uzrok radikalnog neuspjeha po­ kušaja koji su do sada pravljeni u cilju regeneracije društvenih pro­ učavanja čija je pozitivnost. predstavljao stvarno dragocjen i neopoziv simptom potrebe. Ipak se treba složiti da je zabluda matematičara. kao što sam to ranije objasnio. ova zabluda predstavlja. Ilu­ zija svojstvena matematičarima u političkoj filozofiji. nju treba. pošto je svaka ideja ο efektivnom broju i matematičkom zakonu već direktno za­ branjena u biologiji. u to vrijeme. svake stroge potčinjenosti real­ nom proučavanju prirode. Daleko se manje mogla opravdati greška kada je. Makoliko očigledno gruba bila takva ilu­ zija. Uostalom. po mom mišljenju. odbacu­ jući. istu varljivu nadu čiji izraz. prateći do kraja očigledne posljedice takvog principa. a da se prethodna sredstva još nisu ocijenila na odgovarajući način. bez mnogo muke. nemoguće opravdati beskorisno ponavljanje jedne takve filozofske zablude. je beskorisna pretenzija jednog velikog broja matematiča­ ra da učine pozitivnim društvena proučavanja na osnovu himeričnog potčinjavanja iluzornoj matematičkoj teoriji vjerovatnoće. strogu nužnost da se prethodno obrazovanje stvarno ra­ cionalnih sociologa. jednom rječju. ali neophodni opšti uslovi jednog prethodnog naučnog obrazovanja sposobnog da sistematski razvije spontano uvođenje pozitivnog duha u sve društvene teorije. samo ponavljaju. preko teškog algebarskog naklapanja. zbog visoke apstrakcije njihovih poslova. od divne jednostavnosti koja karakteriše as­ tronomske spekulacije.ne bi mogle stvoriti na drugi način. da nas toga nije u cjelini. Jedina zabluda te vrste koja je mogla zaslužiti da se ozbiljno prodiskutuje. a ponekad. i u jednom i u drugom slučaju. kasnije Condorcet ponovio. bez potrebe da se. iz još jačeg raz­ loga. mogla opravdati kada je eminentni fi­ lozofski duh čuvenog Jacques-a Bernouilli-a prvi začeo tu opštu mi­ sao čiji je nastanak. izvjesna efermna ali plodna reputacija visokog poli211 210 . gla­ vne društvene teorije učine pozitivnim. možda. u djelima Montesquieu-a i samog Condorcet-a. Jedino tako.

bilo da se radi ο d o k t r i n i ili metodi. kao i sredina u kojoj se ta pojava dešava. Pra­ vičnost mi nalaže da sada dodam da je. svakako. na koja se gleda. Ali k o b n a a k t u e l n a prevaga metafizičke filozofije u takvoj temi. danas. u p o ­ gledu suštine. već j e d a n vijek bilježile veliki i korisni n a p r e d a k . u to n e m a sumnje. postoji n a m j e r a da se r a č u n u potčini n u ž n o sofistički pojam n u m e r i č k e vjerovatnoće koji d i r e k t n o dovodi do toga da se naše sopstveno s t v a r n o neznanje uzima k a o p r i r o d n o mjerilo s t e p e n a vjerovatnoće n a š i h različitih mišljenja 1 . . b a r p r e ć u t n o . u pogledu bilo koje na­ uke. Iz toga razloga sam m o r a o p r i d a t i poseban značaj k r a t ­ kom objašnjenju ovih r a z n i h n e m i n o v n i h relacija na kojima. Dok su p r a v e m a t e m a t i č k e teorije. ne mogu. prvenstveno. kao na t e m e j e d n o s t a v n e inspiracije. u isto vrijeme i n a u č n u i logičku. naveo početkom 1835. d i r e k t n o racionalizuje k u l t u r u . bez ikakve u z a l u d n e p r e t e n ­ zije na univerzalnost. U ovom t r e n u t k u bi bilo p r e u r a n j e n o da se. veliko pravilo pozitivne filozofije di­ r e k t n o suprotstavlja jednoj od najtemeljnijih osobina naših politič­ kih navika. Poinsot) svojom lucidnom filozofskom mudrošću. . ova a p s u r d n a d o k t r i n a nije. u stvari. utičući da se one p r i h v a t e u b u d u ć e . p r e m a objašnjenju iz p r e t h o d n o g poglavIja. nepo­ s r e d n u reakciju sociologije na cjelokupni ostatak p r i r o d n e filozo­ fije. n e p o s r e d n o m apelu. p r i h v a t i o tu neobič­ nu zabludu iako nije mogao iz nje izvući osnovni sofizam. na kraj ove knjige ko­ ji će sadržati k o n a č n e zaključke cjelokupne R a s p r a v e . koji k a r a k t e ri'šu njen suštinski d u h . n i k a k v o bitno poboljšanje. a k o ne i najviše osporavani dio moje filozofske d o k t r i n e čak i pošto n a s t a v a k ove knjige i n d i r e k t n o potvrdi. isključivo dolazi. od tog vremena. n a j ­ manje odobravani. toliko je r a d i k a l n o iskvarila čak i najosnovnije pojmove da se. i pored njihove neosporne podjele. u tom smi­ slu. Zato nijedan ra­ z u m n i čovjek nije. zna agens pojave koji je predložen za analiziranje. n a j m a n j e dvosmislen s i m p t o m realnosti spekulacija. u p u ć e n e od s t r a n e metafizičke filozofije svim umovi­ ma da bez ikakve r a c i o n a l n e p r i p r e m e t r e t i r a j u r a z n a d r u š t v e n a pitanja. samo p r e k o toga što će dopustiti da ta filozofija. predstavlja. u stvari. u društvenoj praksi. k a o ljudska djela. u drugoj knjizi ove Rasprave. ra­ z m a t r a neizbježni opšti uticaj koji sociologija m o r a kasnije vršiti na sistem drugih osnovnih n a u k a . na osnovu j e d n o g d i r e k t n o g ispitivanja s m a t r a . u suštini. . sa­ mo m o r a m o ocijeniti. Sto se tiče doktrine. bilo. t a k o blagom i za n a š u oholost i za našu ljenost. k a d a se znaci koriste kao ideje na osnovu uobičajenog k a r a k t e r a čisto metafizič­ kih spekulacija. jedan od najoštroumnijih matematičara našeg vijeka (g. mogla zamisliti radikalnije ira­ cionalna koncepcija od one koja i m a za cilj da cjelokupnoj d r u š t v e ­ noj n a u c i da k a o filozofsku osnovu ili glavno sredstvo za finalnu analizu. umjesto a n a r ­ hične rasutosti koja je k a r a k t e r i s t i č n a za sadašnji način razvoja p r i r o d n e filozofije. Ovaj mi s t r a h izgleda utoli­ ko opravdaniji ukoliko se to. Da li bi se. preostaje mi da iz s u p r o t n o g pravca sagledam tu osnovnu povezanost.tičkog dometa. njenu realnost i značaj. mate­ matičku neukost u odnosu na jednu novu trenutnu invaziju te zastar­ jele zablude tada reprodukovane na identičan način putem jedne mno­ go manje racionalne analize. u p r k o s m n o g o b r o j n i m značajnim po­ kušajima. ako ovo djelo doživi drugo izdanje. ocjenjujući re­ dom n u ž n u filozofsku reakciju socijalne fizike na sve starije n a ­ uke. još suštinski empiričku. iako plodnost koncepcija. osim u slučaju a p s t r a k t n o g r a č u n a koje je mogla stvoriti. u p r ­ kos njihovoj velikoj očiglednosti. obavezno t r e b a da b u d u pot- 212 213 . a on je od tog t r e n u t k a neosporno dopunjen. koja ga obično karakteriše nastavio. što se tiče doktrine. k a o posebne g r a n e j e d n o g jedinog stabla čije p r e m o ć n o r a z m a t r a n j e uvijek t r e b a da rukovodi. iako mi se čini da su svi glavni pojmovi dovoljno naznačeni. od početka ove Rasprave. r a z n i m specijalnim radovima. R a z n e n a p o m e n e s a d r ž a n e u ovom poglavlju ne m o g u p r e p u ­ stiti n e k i m filozofskim zabludama. koja utiče na p r e t h o d n u zavisnost pozitivnog proučavanja d r u š t v e n i h pojava od cjelokupne p r i r o d n e filozofije: t a k o se. D i r e k t n o ispitivanje ove velike n a u č n e regeneracije. Za sada. osnovni princip te univerzalne reakcije je. plašim od mo­ gućnosti da ova visoka n a u č n a povezanost ne postane. koja predstavlja posljednji bitni elemenat pozitiv­ ne filozofije. j e d n u tobožnju m a t e m a t i č k u teoriju u kojoj. da spriječi. u tom smislu. što je posebna t e m a ovog poglavlja. doživljela. da je u t v r đ e n i enci­ klopedijski položaju socijalnoj fizici dovoljno obrazložen u opštoj hijerarhiji n a u k a . zbog glavnih svojstava bilo n a u č n i h ili logičkih. godiine moje direktno mišljenje ο filozofskoj ocjeni jedne takve teorije preko jedne značajne napomene iz dvadeset sedme lekcije. p r e k o n e o p h o d n e opšte obaveze da se prvo u p o 1 Već sam. u kojoj sam najavio kasniju namjeru da posebno obradim ovu specijalnu temu matematičke filozofije. zbog svoje prirode. r a z n i h a k t u e l n i h n a ­ uka. s jednom vrstom naučne zbrke. koje je mogla stvoriti pogrešna ocjena n e o s p o r n i h odnosa d r u š t v e n e n a u k e sa r a z n i m ranijim n a u k a m a . ukratko. pa se i d a n a s nalazi u istom k r u g u početnih grešaka. Osnovne relacije su t a k o očigledno intimne. u jedinoj akademskoj raspravi koja će se pamtiti. za to isto vrijeme. i pored p r i r o d n e snage p r e t h o d n i h r a z m a t r a ­ nja koje je t a k o s p o n t a n o podržala ova Rasprava. n i k a k v u veću nesigurnost koja se odnosi na s t v a r n o osnov­ nu potčinjenost. polazeći od te posebne tačke gledišta. Da bih na odgovarajući način završio enciklopedijsku operacju. da je s r a m o t a za sadašnje stanje ljudskog r a z u m a da se danas forsira formalno pokazivanje bilo p o t r e b e da se p r i s t u p i proučavanju n a j komplikovanijih pojava tek pošto se za to p r i p r e m i m o na odgovara­ jući način p r e k o postepenog p r o u č a v a n j a najprostijih pojava. su­ više insistirati. rezultat tog očiglednog filozofskog stava da sve n a ­ učne spekulacije.

otada potpu­ no poremećena. produbljujući još više to duboko razmišljanje. Bilo bi bes­ korisno da se. besko­ risno oponašajući čiste metafizičare. lako možemo utvrditi da taj univerzalni uticaj mora. posebno za­ to da bi se izbjegli himerični ili preuranjeni pokušaji. Produbljeno na odgovarajući način. teorija stvarne povezanosti glav­ nih otkrića još uvijek nikako ne postoji. U stvari. Svi naučnici koji su s određenim naporom razmišljali ο cjelovitosti svo­ je sopstvene teme. ne bi kasnije mogli koristiti za direktnu izradu bilo kakve istorijske doktrine bez neophodne pret­ hodne revizije i koji. u tom smislu. u odnosu na metodu u pravom smislu. značajni dio društvene statike čije je duž­ nost da direktno otkrije stvarne zakone jednog takvog poveziva­ nja kao i zakone svih drugih slučajeva osnovnog povezivanja bilo kojih drugih elemenata naše civilizacije. jasno je da bi naučna hijerarhija. u pravom smislu. Dakle. ne izuzi­ majući većinu onih koje su nažalost izvodili sami naučnici. sociologija prirod­ no nerazdvojiva od biologije. Ovo preciznije ograničenje. Bez sumnje.j. već često korišćenog u ovoj knjizi. više pripada biološkoj teoriji ο našoj pri­ rodi. moramo priznati. Ali. sposoban da zauvijek odbaci te nejasne i samovoljne spe­ kulacije koje su odlika mnogih enciklopedijskih ogleda. jasno je da sociologija treba normalno. samo preko direktnog osnivanja soci­ jalne fizike bez koje. koja će ta nova osnovna nauka pokušati obavezno da unese u sve druge nauke kao i u njihovu opštu koordinaciju. da prirodni tok zajedničkog razvoja treba da otkrije pravu koordinaciju. na ovom mjestu.činjene pravoj opštoj teoriji ο razvoju ljudskog roda. prema prethodnoj lek­ ciji. nauke. proizilazi iz toga što je razvoj ljudskog duha moguć jedino preko druš­ tvenog stanja. prije svega. nema sumnje. Prije svega. onoliko koliko su to njegovi radovi dopuštali. očito. kojima su to ime uzalud davali duhovi koji nisu bili sposobni da shvate njen filozofski domet. iako jedna takva bibliografska i biografska erudicija nastoji više da uguši spontani zamah ljudskog genija nego da pomogne njegov razvoj. ipak ova pretpostavka omogućava da se odmah shvati op­ ravdana opšta intervencija prave društvene nauke u svim mogu­ ćim vrstama ljudskih spekulacija. preko neke. Još 215 . a koje sponta­ no proizilaze iz naših ranijih objašnjenja. svakako himerične hipoteze. pa su zato neki filozofi počeli da u njoj naziru klicu toga. Iako slabost našeg uma i krajnja složenost takvog proučavanja. svakako. koje je odsada neopozivo utvrđeno na području realnosti. t. svakako su osjetili koliku posebno značajnu po­ moć mogu pružiti odgovarajuća istorijska uputstva da se. izgleda da ova snažna intervencija. Ali. posebna poboljšanja. makoliki bio značaj tog 214 prvog razmatranja. ο čemu ću kasnije govoriti. mogla zamisliti ta teorija koja nikada nije bila do te mjere savršena da joj nikakva intelek­ tualna prepreka ne bi ograničila potpunu slobodu njenih najpreciz­ nijih zaključivanja. da prava naučna istorija. pošto je to proučavanje. nijedna posebna istorija ne bi mogla biti racionalno shvaćena. moći da ima stvarno pozitivni ka­ rakter. onakvi kakvi jesu. materijali manje-više ira­ cionalni koji se. Jedino tako će uobičaje­ no proučavanje tih međusobnih veza. Sa­ da se ograničavam. nisu sposobni da. naposljetku dovodi do ocjene nužnog reagovanja sociologi­ je na sve ranije. čime se objašnjava instinktivni otpor koji ona obično izaziva kod pravih pronalazača. mogli su do danas biti samo jednostavne komplikacije. iako je. ta srećna spontana težnja sociologije da na očigledan način manifestuje pravi opšti duh svake osnovne nauke na osnovu svih njenih odnosa sa svim drugim. to svojstvo će moći u potpu­ nosti da realizuje svoj povoljni uticaj. da znanje pojedinaca direktno treba da vrši skriveni ali neizbježni uticaj na bilo koju nauku. reguliše spontani razvoj naučnih otkrića. posebno. nikako ne mo­ gu dozvoliti ljudskom duhu da ikada realizuje sličnu filozofsku si­ tuaciju. ubuduće a priori predstavljala razne nauke kao proste djelove te velike jedinstvene nauke. jer je izvjesno da nijedna nauka ne bi mogla biti duboko shvaćena dok se ne oci­ jeni njena prava suštinska istorija. u tom smislu posebno. Kada bi se. da mnogo više pripada teoriji društvene evolucije. budući da naša djela obavezno nose neizbrisivo obilježje sposobnosti koje ih stvaraju. svakako će još jače biti izražena kod direktnog proučavanja socijalne dinamike na os­ novu tog principa. nor­ malno. U ovom trenutku treba razmatrati samo posebnije relacije i one koje se lakše mogu ocijeniti. a njegovo direktno razmatranje mora prevagnuti svaki put kada se neposredno radi ο bilo kojim rezultatima tog razvoja. u smislu regulisanja prirod­ nih progresa raznih nauka. Razni pokušaji. jasno je. nego teoriji po­ jedinog čovjeka. i koja takvim radovima od­ mah mora dati filozofski smjer koji im do sada bitno nedostaje. po tom pitanju. sugeriraju odgovarajuće naučne indikacije. Ali. inače privremeno korisne. ovo razmišljanje nas. bez sumnje. da usavrši proučavanje pravih suštin­ skih odnosa koje povezuju međusobno razne nauke. Dakle. svakako. Uistinu. takav je. kako smo se uvjerili. u kratkim crtama. Dakle. ostaje ništa manje neosporno nužno svojstvo koje ci­ jenimo u pravoj istoriji nauka. do odre­ đene mjere. kako smo vidjeli. na to da jednostavno postavim nužni princip te velike relacije koja će kasnije biti razmatrana na odgovarajući način. insistira na jednom takvom svoj­ stvu istorije nauka koji ne bi mogao danas osporiti nijedan od onih koji su u nekoj nauci napravili stvarna otkrića određenog značaja: veliki Lagrange je. prvi filozofski prikaz socijalne fizike i njene neizbježne intelektualne intervencije u stvar­ noj kulturi raznih djelova prirodne filozofije u užem smislu. bio tako duboko prožet tom velikom filozofskom relacijom koju je tako divno koristio i čiji je princip spontano formulisao.

taj zaista naučni karakter koji. 1 Svako suviše djelimično ili suviše izolovano korišćenje takvog načina istraživa­ nja biće. pozitivnu teoriju zaista racionalnih hipoteza u pri­ rodnoj filozofiji. realno ne postižu nikakav uspjeh. sa stanovišta socijalne fizi­ ke. ubuduće. prema neospornom. taj opšti način istraživanja koji sam nazvao istorijskom metodom u užem smislu. moglo obezbijediti dobre prethodne poka­ zatelje opšteg smjera neposrednih progresa.se ne može govoriti o kombinovanju raznih osnovnih pojmova koje su. prava filozofija s\'ake nauke nužno neodvojiva od njene stvarne istanje. Zbog toga je dovoljno. varljivom izoliranju. na odgovarajući način. da dobije. pre­ ma tome. ranije pomenutom principu. u suštini. sistematski korišćenjem svih drugih bilo kojih naučnih metoda. u su­ štini se. zbog našeg nepromjenjivog logičkog jedinstva. Dakle. neposredno je obuhvaćena cjelokupna nužna univerzalnost istorijske metode. kasnije. tako teška i tako prefinjena po svojoj prirodi. značajnu osobinu da posebno manifestuje jedno od glavnih svojstava univerzalne pozitivne metode. razni odjelci ovog rada obavezno morali. na sumnjivim pokušajima koji. kasnije instinktivne napore individualnog genija čije kretanje. na način koji bi omo216 gućio da se. U stvari. do određene mjere. ili pak vrlo empirijski. nema manji opšti značaj od onoga koji imaju druge razne starije nauke. posebno u toj vrsti. lako je shvatiti. na nivou do kojeg je ova knjiga došla. u stvari jasno da putem te me­ tode. od tačne opšte ocjene afektivnog slijeda svih njenih glavnih prograsa. Tako će. u trenutku kada do njega dođe. u svim ranijim djelovima ove Rasprave smo priznali da svaka od tih različitih nauka posjeduje. kako smo utvrdili. da bi od njih direktno izradili opštu i potpunu teoriju pozitivne metode. dakle socijalna fizika koja spontano pruža tu novu me­ todu. prenoseći svima. u tom pogle­ du. po­ sebno prema njoj. manje-više može primijeniti u bilo kojem redu naučnih spe­ kulacija. uglavnom. onako kako je to okarakterisano u prethodnoj lekciji. i koji će poslije odgovarajuće primjene. u svim drugim naukam-i. mada se svi nužno moraju naći. u tome da se nikada cjelokupni raz­ voj svojstven svakoj nauci ne razmatra izdvojeno od cjelokupnog razvoja ljudskog duha niti pak od osnovne evolucije ljudskog du­ ha. više će se osjetiti da je. poste­ peno praviti. na žalost. u tom smislu. obič­ no sklona. u tom smislu. kasnije stvarno predstav­ ljati četvrti osnovni način posmatranja. nastojaće. Suštinska slič­ nost koja mora. unapred sam dao jedan primjer karakterističan za naučnu primjenu te istorijske metode gradeći. bude sama uvijek potčinjena filozofskim uslovima koje nameće pravi opšti duh nauke u kojem se ona radnja. poslije komparativnog pos­ tupka biologije čiju. bila rezervisana za sociologiju. za sada. u većini. velikim djelom. ova kapitalna operacija treba da bude na kraju ove knjige. bez sumnje. Glavni uslov se sastoji. t. uvodeći kao poslednji bitni elemenat. neophodno je da ta nadmoćna metoda. Ovaj novi način istraživanja. Zar nije. očigledno ukazuje na to da se ne bi mogla. pogodna za pravo racionalno predviđanje prema tačnoj procjeni ranijeg kre­ tanja nauke objašnjenog na odgovarajući način prema osnovnim za­ konima stvarnog kretanja ljudskog duha? Istorijsko predviđanje koje postigne takvu posebnost ne bi moglo sadržati. u što nema sumnje. u stvari. pretjerano osjećanje lične superiornosti koje je. Ako se na takav odgovarajući način uporedi sadašnje stanje svake nau­ ke ili pak svake velike naučne teme poslije ranijih filozofskih sta­ nja. na određenom nivou. Dominirajući. shvatiti potpuno racionalna koor­ dinacija raznih naučnih koncepcija ako nas ne predvodi prava teorija 1 217 . da ova logična saradnja nove nauke. iz prethodne lekcije proizilazi da osnivanje pozitivne socio­ logije direktno nastoji da poveća sva naša glavna sredstva bilo koje spekulacije. Prema tome. jer spontane indikacije koje je naš rad na tu temu trebalo postepeno da razvija. zbog iracionalnih disperzivnih tendencija aktuelnih duho­ va. tako očigledno. Sa takve polazne tačke čija racionalnost ne bi mogla ostati ne­ poznata. Iz razumljivog razloga. veliku modifikaciju predstavlja i zaslužuje da se od nje konačno razlikuje. a posebno u fizici. bez sumnje moguće potčiniti kasnije vještinu otkrivanja jednoj vrsti racionalne teorije koja bi mogla usmjeravati. posebno izbjegne ogromni gubitak in­ telektualnih snaga koje se danas troše. razna naučna otkrića postaju. biće. čini samo djelimično istraživanje svakoga od njih. uključujući i biologiju. čija je manifestacija. AH da bi se ta visoka svojstva mogla realizovati na odgovarajući na­ čin. sada mora­ mo samo okarakterisati. njeno pravo i direktno učestvovanje u osnovnom sastavljanju zajedničkog fonda naših intelektualnih snaga. neefikasno ili će moći da realizuje samo mali dio znaU drugoj knjizi ove Rasprave. makoliko prirodno izgledala iluzija koja može izazvati. do određene mjere. ne bi rflogle biti završene sve dok se ne bi ispitala i poslednja bitna grana na­ šeg filozofskog sistema. onoliko koliko je to moguće. da se svako pojedino otkriće. neizbježno da vlada između intelektualnog kretanja pojedinca i intelektualnog kretanja vrste. Međutim. bar prema opštoj koncepciji ljudskog razvoja.j. do sada gotovo samovoljan. ne bi moglo biti nezavisno od kolektivnog razvoja ljudskog duha. prema objašnjenjima iz prethodnog poglavlja tvrd­ nje: ali bi. istorijska metoda može da im obezbijedi punu racional­ nost koja im još uvijek bitno nedostaje. u principu. svakako. shvati kao prava društvena pojava koja je dio opšte serije ljudskog razvoja i kao takva potčini zakonima sukcesije i is­ traživačkim metodama koje su karakteristične za tu veliku evolu­ ciju. morati da manje-više predvodi njenu postepenu pri­ mjenu. po svojoj prirodi. taj mudro raspoređeni postepeni razvoj koji danas postoji samo za detalje: uobičajeni izbor istraživačkih tema. Sto se više bude razmišljalo ο toj velikoj temi. otada sagledana u svom punom eminentnom in­ telektualnom dostojanstvu.

od njih dobiti. zbog svoje prirode. moći. iako su drugačije prirode. obično takve misli nepoznate. društvena nauka će. njen karakteristični put od najopširnijih pitanja ka postepeno sve 218 219 . bilo putem njihove zajedničke filozofske potnjihovog istorijsfcog povezivanja koje jedino socijalna fizika stvarno može omogućiti svakoj posebnoj nauci. ipak njegova karakteristična komplikovanost i razvoj koji tek počinje ne bi mogli dozvoliti da se odmah zapaze vrlo izraženi. Nezavisno od njenog neizbježnog uticaja koji upravlja racionalnim osnivanjem zdrave političke filozofije. takođe vidi. Zbog vrhunske komplikovanosti svojih pojava. ovdje dovoljno jako preporučiti. tako da im čini suštinski iste usluge kao one koje će ona. upravlja njihovim racionalnim korišćenjem. koja su šira nego u bilo kojoj drugoj nauci. sa svoje strane stalno mo­ ra da na njih vrši. Dakle. Ovaj dragocjeni primjer su mi omo­ gućila ona izvanredna prethodna poglavlja raznih djelova »Anali­ tičke mehanike. kao što smo to u početku shvatili. već se može zapaziti to očigledno karakteristično svojstvo jedne takve nauke da napravi glavni čvor. Tako. uprkos njenoj ogromnoj ši­ rini. po mom mišljenju. jednu višu me­ todu koja će. koju su obično matematičari tako malo cijenili za­ to što ne sadrži nikakvu formulu. Dakle. po svojoj prirodi da. kao i zbog svog skorašnjeg razvoja. ako se pametno primijeni. naglašenija solidarnost njenih različitih bilo kojih aspekata. uvijek mora­ ti. recipročno je praćena dvostrukim kapitalnim uticajem koji je i neizbježan i koji ona. u odnosu na sve druge osnovne nauke. umjesto da se bes­ korisno prepusti antinaučnim koncepcijama ο varljivom jedinstvu raznih pojava. Ne bih. Savršeno spontano jedinstvo jedne takve teme. s jed­ ne strane. pozitivna sociologija nastoji da duboko međusobno pove­ že sve druge nauke. iako njihov autor nema nikakve pretenzije na prostu titulu dstoričara. kao što se to očekivalo od matematike tako jasno predodređene. u tom smi­ slu. očigledno nalazi između svih ranijih nauka. osnivanje ove posljednje osnovne nauke treba da izgleda direktno neophodno za cjelokupni si­ stematski razvoj svih ostalih. preduzetu u prethodnom pog­ lavlju. sa više efikasnos­ ti. kakvo kapitalno proširivanje naša nova politička filozofija spontano obezbeđuje nuž­ nom uiticaju istorije u svim ljudskim spekulacijama. se to do sada isključivo pokušavalo. zbog prirode svojih pojava. su dovoljni da se konstatuje da neizbježna univerzalna reakcija druš­ tvene nauke na sistem ranijih nauka nema manji značaj sa čisto logičke tačke gledišta nego sa direktno naučnog aspekta. za mene. bez sumnje. nego mi svim zaista filozof­ skim umovima. pokazujući njene razne neophodne veze sa svim drugim naukama. prema našem stalnom zakonu da joj obezbijede mnogo veću racionalnost od ono­ ga što treba da očekuje sadašnje stanje ljudskog duha. Izlažući tu divnu vezu glavnih koncepcija ljudskog duha u odnosu na racionalnu me­ haniku. a što je. i posebno prilično raznovrsni primjeri toga da bi došlo do potpuno odlučne manifestacije. tu veliku društvenu korist tako dragocjenu danas. samo neosporno svjedočenje koje tre­ ba iskorišćavati. ostane manje-više inferiorna u najzna­ čajnijem spekulativnom pogledu. Iako sadašnje stanje nauka. tako što će. čak i prije nego što se nauka mogla razviti kako treba. ο samovolji. bez sumnje. bilo putem spontanog i stalnog manifestovanja njihovih pravih uzajamnih odnosa. za napredovanje nauka i zalažući se. uprkos aktuelnoj predrasudi. možda čak i nekim posebnim zabludama. bilo potčinjavanja ili usmjeravanja svim drugim. naj­ odlučniji dokaz jasne filozofske superiornosti Lagranasa nad svim kasnijim matematičarima do Dekarta i Lajbnica. samim tim što je iza­ brao jednu takvu suštinsku ocjenu za početnu bazu svih svojih ka­ rakterističnih naučnih spekulacija. treba već obavezno da ponudi neke spontane tragove tog vrhunskog sredstva spekulacije. ne samo matematičarima ko­ jima su. dakle. zbog toga. Lagranžov genije je izvjesno predosjetio pravi opšti duh istorijske metode. kao što sam naveo u četrdeset šestoj lekciji. od nastanka nauke do danas. zbog tih različitih prirodnih odnosa. Iz toga se. takođe. da se spontano poč­ ne ostvarivati izvjesna intelektualna disciplina tako što će se svi is­ traživači društvenih pitanja primorati na dugu i tešku naučnu pri­ premu čija savršena racionalnost ne bi mogla ostaviti ni najmanju sumnju. može se osjetiti. da tako kažemo. u gra­ nicama mogućnosti. Na taj način. isključiti empirizam i lutanje po mraku. da direktno okarakterišu pravi opšti duh poslednje osnov­ ne nauke. Cjelokupni sistem naših raznih pozitivnih znanja još uvijek predstavlja. onako kako sam je ja okarakterisao. skoro svih zabluda. prava čvrsta saradnja naših raznih stvarnih nauka nastoji da spontano proiziđe iz njihovog pozitivnog razvoja. da. znao. da ona sada nastoji da nametne svim njiho­ vim raznim karakterističnim načinima istraživanja. prema našem nepromjenjivom principu suš­ tinske istovjetnosti pozitivne metode. spontano pruži nekoliko manje-više vrijednih pri­ mjera svih mogućih logičkih postupaka kao i. ova uska među­ sobna povezanost. uporno razmišljanje ο tim jasnim sastavima u ko­ jima se nalazi. u isto vrijeme naučna i logička. unapred. od glavnog temelj­ nog snopa. Sva navedena razmatranja u ovom poglavlju dovoljno dopu­ njavaju veliku filozofsku operaciju. da će odgovarajuća primjena sredstava za istraživanje i provje­ ru. moći da. s druge strane^ se vidi. kao što ću kasnije objasniti. prema jednoj tako cjelovitoj ocje­ ni. koliko znam. činjenosti opštoj teoriji ljudskog razvoja.čajnih prednosti koje mora očekivati. zbog svog jednostavnijeg i bržeg razvoja. jedini stvarni primjer koji do danas može dati odgovarajuću predstavu prave istorije. Prethodni navodi. Međutim. Dok. kako sam naveo na kraju prethodnog poglavlja. neposredno pred­ stavlja. nužna uska zavisnost u kojoj se socijalna fizika. kao što. iako nužno veoma kratki.

jednu takvu sociološ­ ku analizu. ovaj neophodni statički uvod može da dovoljno postigne svoj stvarni cilj samo ako se ovdje on shvati prema istom naučnom kretanju koje će kasnije morati da usmjeri. sam. neka prethodna razmatranja bez kojih nastavak našeg rada ne bi mogao biti pravilno shvaćen. pomoću osjetljivije i efikasnije manifestacije. PEDESETA LEKCIJA Kratak sadržaj. naročito danas. prije svega. Prema raznim suštinskim motivima koji su naznačeni u pret­ posljednjoj lekciji. po mom mišljenju da bolje okarakteriše.posebnijim istraživanjima. češća i značajnija upotreba a priort razmatranja. a na­ ročito biološka teorija ljudske prirode. osnovnu skicu prave opšte prirode te nove političke filozofije koju sam up­ ravo završio i pravog naučnog duha koji se mora naći na čelu nje­ nog kasnijeg sastava. treba da kasnije sadrži produbljenu i razvijenu analizu svih bilo kojih uslova egzistencije koji su zajednički svim ljudskim društvima i odgo­ varajućim zakonima harmonije. omogućava da se bolje ocijeni njen pravi filozofski karakter već i zbog prirodne sklonosti feno­ mena kretanja da pokažu sa neodoljivijom očiglednošću realne za­ kone osnovne solidarnosti. Uprkos njenoj sadašnjoj neminovnoj brzini. prema indikacijama koje daju druge nauke. su­ žavajući ih. koji se nužno vežu za jednu takvu temu. Ipak. ocje­ njujući opšte uslove društvene egzistencije koji se prvo odnose na 220 221 . na jednom višem stupnju. moraju da mi ovdje bitno uskrate tu važnu prethodnu operaciju. moraju doprinjeti da se shva­ ti da su nade spekulativnog dostojanstva i jedne takve nauke veće nego što će to moći da pokaže nesavršena realizacija koju ću sada direktno skicirati i koja bi trebala. ipak. uostalom. prirodno pobuđuje. da mo­ ram posvetiti i ovu lekciju da ukratko izložim. ocijeniti istorijski razvoj čovječanstva. postepeno kompletira ove statičke pojmove. prije nego što pristupi pravom prou­ čavanju zakona sukcesije. ο ovom prvom os­ novom aspektu društvene fizike. specijalna i metodska rasprava po­ litičke filozofije koja je najavljena u početku ove knjige. — Uvodna razmatranja socijalne statike ili opšta teorija spontanog reda ljudskih društava. na naj neophodnije na oznake i ostavljajući da čitalac. tako da ćemo. vjerujem. ne samo zato što neposredniji i jači interes koji ona. najzad. koliko to dopušta početno stanje nauke. posebno dinamički dio nauke ο društvu mora sigurno privući. Mada prirodne granice ove knjige i opštija namjena ove Rasprave koja njoj pripada. Ovo kretanje se zasniva. zatim. prevashodno i isključivo. na postepenom raz­ matranju triju glavnih redova socioloških razloga koji su sve slo­ ženiji i specijalniji. našu neposrednu i izri­ čitu pažnju.

mogla bi odgovara­ ti samo specijalnoj raspravi. kao i svaka druga životinja. danas. da neposredno nastoje da ga po­ kolebaju poričući dogmatski sličnu korist tužnom zabludom slobo­ de koja je nužno proistekla iz naše intelektualne anarhije. u većini slučajeva. Dakle. na sre­ ću. mo­ ralnih ili intelektualnih. u tom pogledu. Društve­ nost. čiji pojam koji je došao do svog potpunog naučnog opsega. Ova različita osnovna objašnjenja koja su. koja manje naglašena kod čovjeka nego kod neke druge životinje. čak kod onih kojima pripisujemo ovaj zamišljeni račun. nezavisno od svakog ličnog računa i često mi- mo najjačih ličnih interesa. čak i onih čiji je socijalni uti­ caj najnepobitniji. ljudske vrste. Sto se tiče jedinke. čak ni od strane onih koji ne bi uopšte uzeli u obzir neophodna znanja koja sada pruža. kao prirodna golotinja čovjeka. jer se većina ovih pojedinosti. Bez insistiranja na ovoj vrlo specijalnoj ocjeni. veoma spontana. ne bi mogao izmijeniti. sigurno. daleko od toga da može da prethodi uspostavljanju jednog takvog načina egzistencije. moram samo da obavjestim da se tu obično pripisuje pretje­ rana važnost posebnom razmatranju svakog posebnog uslova. najprije razmotriti ovu snažnu prevagu čuvstvenih spo­ sobnosti nad intelektualnim. ogromnu filozofsku uslugu. naučno neodoljivu društvenu težnju ljudske pr'rode: ona je čak razbila loše ocjene koje su sistematski vodile k'i tome da se ona ne prizna. ma kakav uticaj da joj se pripisuje. koja. prema cjelini jedne takve operacijeneizbježni uticaj najvažnijih opštih svojstava naše prirode. tom pogledu više nego usmjerenost intenziteta. zdrava biološka teorija ο našoj intelektualnoj i moralnoj pri­ rodi. čovjek se. da daju intelektualnim kombinacijama varljivu nadmoćnog u opštem ponašanju ljudskog života. Cerebralna teorija slavnog Gala bi naročito učinila. skupom cerebralne filozofije. prvi glavni pojam ο našoj pravoj prirodi. cio ovaj pre­ liminarni dio sociologije će moći da bude jednog dana vrlo korisno rasvijetljen komparativnom analizom različitih životinjskih društa­ va. Pretpostavljajući ih ovdje dovoljno datim. što se tiče čisto fizičkih osobina. uglavnom. za moj pred­ met važi samo da se pokaže. metafizičke zablude prošlog vijeka ο ovoj glavnoj temi koje su već empirijski opisane prema specija. pošto ovo ubjeđenje. a specijalno kod ove zadnje okolnosti. ona bi evidentno opteretila knjigu ko­ ja je već suviše velika. bilo fizičkih. u pro­ tivnom je moglo početi da se postepeno razvija samo nakon do­ vršavanja već vrlo poodmakle društvene evolucije. kako to. međutim. danas tako srećno predstavljenom. uosta­ lom. kada je jednom društvena egzisten­ cija uspostavljena. u tom cilju. teži da obuhvati totalitet ljudske vrste i prvenstveno svu bijelu rasu. Je­ dan takav začarani krug će izgledati utoliko odlučniji što će se vi­ še razmišljati ο pravim osobinama prvog djetinjstva čovječanstva gdje su individualne koristi od udruživanja vrlo sumnjive. i koje su se uglavnom sastojale. vrlo je evidentno da druš­ tveno stanje ne bi postojalo nikada da je moglo da proizilazi samo iz bilo kojeg ubjeđenja ο svojoj ličnoj koristi. neop­ hodan prethodni uslov stvarnog uspjeha. ma kakav razvoj. dok se. ma kakve bile sposobnosti koje bi pretpostavi­ li. tako evident­ no. tako kako smo je razmotrili na kraju prethodne knjige. svako formalno dokazivanje osnovne društvenosti čovjeka. Treba. kako sam to naznačio u pretposljednjem poglavlju. korisno skicirana sadašnjom fiziologijom. što smatram korisnim da ovdje naznačim. ne bih mogao da se ovdje zaustavim na najmanjoj neposrednoj ocjeni različitih specifičnih svojstava. nalaze odvojeno kod drugih društvenih vrs­ ta a da tamo ne prouzrokuju slične efekte. s jedne strane. Osim ove dragocjene biološke nnalize jednostavno razmatranje sociološke filozofije. prirodno protivi jednoj takvoj postojanosti i najprije nalazi pravo zadovoljstvo u obavljanju svoje vlastite ak­ tivnosti samo utoliko ukoliko je ona dovoljno raznolika: ova raz­ novrsnost važi čak. međutim. ne bi. bi bilo dovoljno da neposredno istak­ ne visoku iracionalnost koja je potrebna čudnoj doktrini koja jedi­ no doprinosi da društveno stanje proizilazi iz osnovne koristi koju čovjek otuda izvlači za potpunije zadovoljavanje svojih različitih ličnih potreba. da bi ljudskom društvu dali osnovni karakter koji mu stalno pripada i kojeg njegov. kako se to još više dobro vidi u zadnjim redovima najnaprednijih društava. Ova teorija je utvrdila. određuje. zbog instinktivne sklonosti za zajedničkim životom. zatim na porodicu i najzad. u principu. Uostalom. suvišno za sve prosvećene duhove. u ovom odnosu. ova neosporna korist. Uglavnom. ka danas. uglavnom. na društvo u pravom smislu. razbijajuci zauvijek. da bi se naša prirodna društvenost učvrstila i razvila. ne samo. teže prirodno da ona uskoro dobije više prosto­ ra i više postojanosti samim razvojem koji ona daje ukupnim ljud­ skim potrebama. omogućava sadašnje stanje naših bioloških zna­ nja. Mada kontinuitet akcije čini. njegovo manje zaštićeno i produženije djetinjstvo itd. Jer. sa druge stran·?. Ma kakva bila stvarna sna­ ga svojstvena svakom od ovih različitih uslova. kao jedini potpuno karakterističan. to je prvenstveno njihov ukupni zbir koji bi odgovarao da se ocijeni. apsolutni uticaj potreba za takozvano stvaranje sposobnosti. da čak ne može da se kaže. ovdje možemo prethodno odbaciti. mogli a da ne budu proglašeni umobolnicima. Ovo je osjeća­ nje dosta slabo ukorijenjeno da bi smjeli sofisti. naro­ čito. preu­ veličavao. ubuduće mogla da bude nikako osporavana.nom i neposrednom istraživanju primitivnog stanja. da ono povećava mnogo ma­ nje sredstva nego obaveze. 222 223 . do najapsurdnijeg stepena. dakle. je realno mogla da se manifestuje samo nakon dugog prethodnog razvoja društva čije joj se stvaranje tako pripisuje.jedinku. tim povo­ dom. u bilo kojem žanru. jedinim putevima koji su sada sposobni da proizvedu realno i trajno uvjerenje.

realni stepen jedne takve inferiornosti čiji opšti pojam ne bi mogao. uzaludne i skoro glupe. visoka važnost mnogobrojnih individualnih razlika. neodoljivije nego bilo ko­ joj drugoj životinji. Ma kakva bila. nikada oslobođene ove zajedničke obaveze. sadašnja prevaga naših osjećajnih sposobnosti nije samo neophodna da bi izvlačili stalno našu slabu inteligenciju iz njene urođene letargije. izaziva. aktivnosti stalni cilj i određeni pravac bez kojih bi se ona obavezno izgubila u nejasnim i nepovezanim apstraktnim spekulacijama. neophodno podređuje njihovu naglašenu aktivnost neophodnoj ja­ čoj pobudi najprostijih osjećajnih sposobnosti. moglo bi se dos­ pjeti da ga tamo potpuno nestane. najinteligentniji od svih životinja u čemu mu se mora priznati. nezavisno od evidentne snage koju ćemo prepoznati u sličnoj stvari. kod najviših umova. pripadaju zadnjem dijelu moz­ ga. što bi. Ipak. ako bi se ovo idealno sma­ njenje raširilo do potpunog preokreta sličnog sastava. svojstvenih našoj vrsti i čije se anatomsko sjedište nala­ zi u djelovima mozga koji su bliži dijelu prednje-gornje frontalne zone a da. Socijalna ekonomija bi bila. kao kod životinje. ma kako malo da se ona identično produžava na određenom stepenu. intelektualna tenzija obično održava. da bi se uzdigli do pojma čistih duhova. uostalom suviše rijetko. uostalom. čak u naj uzvišenijim slučajevi­ ma. Pregledajući opštu uzlaznu ljestvicu ovog sku­ pa različitih sposobnosti. prije svega. po jednoj žalosnoj koincidenciji. ovo novo stanje naše prirode. da bi doprinjeli os­ novnom određivanju brzine ili bolje sporosti naše socijalne evolu­ cije. pošto je čovjekova inteligencija jako daleko od toga da bude spontano istaknuta da bi njena malo trajnija aktivnost mogla da se vješto podnese bez neodoljivog umora kojeg jaka i stalna stimulacija može jedino da spriječi ili ublaži. izvjesna harmonija. utoliko više uzvišena što ova neophodna čudna pobuda rezultira iz uzvišenijih sklonosti. ova prevaga strasti mogla biti manje naglašena što naša mašta može lako da pretpostavi. doveli. pravi. univerzalni i karakteristični izraz koga su sva doba civilizacije svuda reprodukovala u manje više naivnim oblicima. mnogo više zadovoljavajuća. shvatajući da je na intelektualne sposobnosti prenesen spontani uticaj naših osjećajnih sposobnosti. već. umjesto da poboljša kre­ tanje učinilo njegov mehanizam odmah protivrečnim sa najosnovnijim zakonima kretanja. da ne bi zahtijevala nikakvu drugu pobudu bar dok navika me­ ditacije ne postane dovoljno jaka što je. postepene modifikacije ljudske egzistencije u toku pri­ rodnog toka naše socijalne evolucije: tako da. kao što sam to naznačio u prethodnom poglavlju. u tom cilju. Fizičke nesavršenosti i moralne potrebe njegovog položaja mu nameću. uskoro nepodnošljivi zamor: tako se prvenstveno na njihov rad primenjuje taj dolce far niente. Pošto su intelektualne sposobnosti prirodno najmanje energične. kod većine ljudi. kad bi. koji su potpuno oslobođeni svih organskih pot­ reba i strani svim ljudskim i životinjskim strastima. kao i sve druge realne korelacije krajnje nesavršena. kao što svako može da to prizna. u tom pogledu. uglavnom. vratilo bi mu radi­ kalno jasan pojam: kao da (po jednoj korisnoj ali gruboj metafo­ ri). naučno klasirani prema uzvišenosti ili rastućoj specijalnosti osjećajnih sposobnosti sa kojima je zaista nastala in­ telektualna pobuda. uglavnom. zaista. sem ako ne pretpostavimo da naš razum ima jednu tako superior­ nu snagu da ne bi mogli ο njoj imati pojma. pod­ nijeti nikakav racionalni prigovor. tako je on. Iz toga ovdje odmah proizilazi da su skoro svi ljudi. je naročito. vrlo nesposobni za intelektualni rad a obdareni. njihova aktivnost. Najmističniji napori teološke ekstaze. čak i tada kad bi za­ mislili frontalni dio da je postao nadmoćniji u cijelom ljudskom mozgu. tako su naj utopističkija sanjarenja neiz- 224 225 . čovjeku je upravo najpotrebnija ona vrsta aktivnos­ ti za koju je najmanje sposoban. prema slavnoj Gall-ovoj teoriji. za vrstu kao i za jedinku. Jer. uglavnom. ona se neop­ hodno sastoji u jednostavnoj nejednakosti stepena kao i u svakom drugom slučaju a da najeminentnije prirode nijesu. važno je sada do­ dati da može samo da se žali. za materijalnu aktivnost tako da sve neophodnije spekulativno sta­ nje može nastati kako treba i naročito se održati kod njih. bez sumnje. osim nekih rijetkih i kratkih zanosa ove čiste teorijske aktivnosti koja uvijek karakteriše ljudsku vrstu sa- mo grubom ali snažnom stimulacijom. zaista. Umjesto da uzalud oplakujemo ovaj nesavladivi nesklad moramo ga pribilježiti kao prvi glavni dokaz koji je bio­ logija dala sociologiji i koji treba da radikalno utiče na opšti ka­ rakter ljudskih društava. čisto prirodna aktivnost ovog uzvišenog pod­ ručja nije nikada dosta naglašena. bilo kojoj. po svojoj prirodi. Individualna čovjekova priroda postaje. međutim. smanjujući stalno trenje na našim putevima. samo do jednostavnog predstavljanja jedne vrste transcendentnog idiotizma vječito obuzetog kontemplacijom božanske uzvišenosti. u glavnoj čovjekovoj prirodi. Ali. evidentno da moraju zavisiti. neophodnu obavezu da stalno upotrebljava svo­ ju inteligenciju zajjoboljšanje svoje prvobitne situacije. U ovom pogledu ljudi mogu biti. kod prve od životinja. isto tako. koja proizilazi iz osnovnih potreba organskog života i najuniverzahnjih instinkata životinj­ skog života čiji organi. da se da njenoj. bez sutnnje.naročito u najobičnijim slučajevima gdje nikakav instikt nije vi­ soko izražen. u slijedećoj lekciji. lako se vidi da se kod najvećeg broja ljudi. Da bi spriječili lažnu filozofsku ocjenu ο ovoj evidentnoj osnovnoj inferiornosti intelektualnih sposobnosti koja. daleko od toga da realno usavršava socijalni organizam. ali ova harmonija je. tim povodom. uglavnom. samo poslije snažne heterogene pobude koja se neprestano održava ma­ nje uzvišenim ili jačim sklonostima. iz odgovarajućeg dugotrajnog korišćenja ovih visokih sposobnosti.

na nesreću vrlo inferiorne u dstrajnosti i sna­ zi prema našim lično čistim naklonostima mada zajednička sreća mora. Kada nam je moral naprednih naroda propisao. Dakle. nama sličnim. 226 227 . realne inverzije osnovnog reda. uprkos ovog pretpostavljenog utica­ ja. vidi se. prema ovom glavnom as­ pektu. prizna­ ti. međutim. u ovom uzvišenom pravilu lični instinkt ne prestaje da služi kao vodič i mjera društvenom instinktu. se sasto­ ji u tome što. nostima koje se direktno odnose na društvenost. zavisiti od stalnog zadovoljavanja prvih koje same. striktnu obavezu da volimo naše bližnje kao nas same 1 . slobodni da metodski raspravljamo ο zabludama i metafizačkim sofizmima koji su u prošlom vijeku nastojali da dogmatski svedu sistem naše moralne prirode na sami egoizam nepoznavajući temeljno ovu divnu spontanost koja nas čini da neodoljivo saosjećamo u bilo kojim bolovima svih osjećajnih bića. nikada željeti drugima ono što želimo nama samima. najniži instinkti. sred­ stva za sreću kojima mi ne pridajemo skoro nikakvu ličnu važnost. zauvijek. kao i da hotimice učestvujemo u njihovim radostima da bi ponekad zaboravili. da ova neophodna prevaga ličnih instikata može sama utisnuti u našu so- cijalnu egzistenciju jasno određen i jako naglašen karakter određu­ jući stalni i snažni cilj u diretnoj i stalnoj upotrebi naše individual­ ne aktivnosti. da mi zaista možemo.bježno podređena neodoljivom carstvu realnosti da je ona morala ostati neprimijećena ili nepoznata. Ali. na svaki dru­ gi način. pošto su nas prvo spontano dovele do socijalnog stanja. teži sve više i više da mu podvrgne naše naklonosti kako ću to specijalnije iznijeti u slijedećem poglavlju. osim stepena koji bi jedino mo­ gao biti drugačije zamišljen a da ne odgovara. Skodska škola je već dobro skicirala opovrgavanje ovih opasnih nastranosti. nikada nijesmo sigurni da se bojimo. na sreću. neopozivo izrekla pravilnu osudu stvarajući. Ma kakva bila ka­ pitalna važnost ovog neophodnog ispravljanja bez kojeg bi naša moralna egzistencija bila sigurno nerazumljiva. ο čovjeku. imaju. zaista. samo novo nehotično svjedočene težnje koja je karakteristična za nejasne i apsolutne koncepcije. i. uglav­ nom je obično održavaju protiv osnovne suprotnosti najjačih indi­ vidualnih instikata. da se promijene u nejasnu i jalovu milostinju koja je neizbjež­ no lišena svake velike praktične efikasnosti. treba ipak prizna­ ti. sis­ tem ličnih sklonosti čija je uobičajena prevaga toliko neophodna koliko neizbježna bez čega bi socijalna egzistencija mogla imati sa­ mo nejasni i neodređeni karakter koji bi odbio svako redovno pred­ viđanje serije ljudskih radnji. prema ovoj zdravoj biološkoj teoriji. izuzev rijet­ kih i jako sporednih slučajeva gdje istančanost moralne finoće. na manje više dubokom stepenu. mada uostalom. u čemu i kako bi onaj koji sebe ne bi uopšte volio mogao da voli drugoga? Tako. osim opšteg uticaja osjećajnog života nad intelektual­ nim. Ova čudna pretjerana ljubav je. Drugi glavni karakter prema kome treba da imamo obzira. na najljepši način. kao što je to zahtijevala priroda subjekta. nikakav drugi realni cilj osim onog da se ublaži i izmijeni. da bi bilo nemoguće da se jasno shvati. promašen jer. cilj principa bi bio. u njihovu korist. pošto socijalna osjećanja. ne bi mogli. poštovani Trasi (Tracy) je vjerovao da mora da mnogo više voli neodređeno pravilo svetog Jova­ na: Volite jedni druge. ra­ di prethodne sociološke ocjene naše individualne prirode. u tom pogledu. se uvijek povećanim radom našeg uma. uprkos pravim žalbama koje može izazvati pre­ tjerani uticaj privatnih nad društvenim interesima. tim povodom. daleko da je konstitucija čovjeka. naročito. da naše razne društvene naklonosti. Po motivima koji su bitno analogni oni­ ma iz prethodnog objašnjenja lako je razumjeti. on je formulisao. dakle. kao kod prvog radikalnu potrebu jednog takvog uslova čiji se sami stepen može razumno žaliti. da se pre­ pusti jalovim žaljenjima na ovu pretjeranu prevagu osjećajnog ži­ vota upoređenog sa intelektualnim životom. uostalom. potpuno poročna. koje svaka metafizička filozofija spon­ tano uliva čak i najboljim duhovima. najzad. pos­ tepeno smanjiti jedan takav neophodni uticaj ili bolje da ova sla­ bo ispravljanje rezultira prirodno iz kontinuiranog razvoja ljudske civilizacije koja. u tom smislu. pošto prvi može eviden­ tno da rezultira samo iz onog zajedničkog što drugi nudi kod raz­ nih jedinki. elementarna ekonomija našeg društvenog organizma je si­ gurno ono što ona mora da bude. iznad svega. u protivnom. samo su1 U ovom lijepom uobičajenom pravilu. ostaje neospor­ no da pojam opšteg interesa ne bi mogao imati nikakvog razum­ nog smisla bez pojma posebnog interesa. uglavnom nemoguće bez navike za intelektualnu meditaciju. ali cerebralna fiziologija im je naročito. na njihovo mjesto vjernije predstavljanje ljudske prirode. mogla ukinuti u nama neizbježna prevaga ličnih interesa radikalno bi se porušila naša moralna priroda umjesto da je poboljšamo. u skupu socijalnih osjećanja. Treba. uglavnom. Tako. među uskim granicama. najosnovnije pravilo sa ovim pravim stepenom pretjerivanja koji neophodno zahtijeva označavanje bilo kojeg tipa pod kojim će real­ nost biti uvijek suviše sačuvana. u odnosu na druge. od tada lišena neophodnog upravljanja. uglavnom. bi uskoro težila. postoji žaljenja vrijedan. istinu govore­ ći. Kad bi se. upravo najegoističniji. treba prvo shvatiti. Mi smo danas. Jer. Ocjenjujući kako treba veliki sociološki uticaj ovog zadnjeg velikog biološkog podatka. u ovom odnosu kao i u prvom gore razmotrenom gledištu. u sklopu našeg moralnog organizma. može da nam omogući da dovoljno ocijenimo. Ma kakva mogla biti snaga simpatičnih osjećanja u jed­ nom idealnom popravljanju naše prirode. danas. neospornu nadmoć nad najplemenitijim sklo-. stalnu brigu našeg vlastito« očuvanja.

izuzetno konzervativan. bilo da čini čistijim i življim uobičajeno osjećanje određenih reakcija raznim društvenim kontaktima. prema prvom aspetku. U svakoj drugoj hipotezi. obično u korist osnovnog poretka. po svojoj pri­ rodi. Takve su. simpatični instinkt i intelektualnu aktivnost kao naročito određeni da uzajamno dopune njihov zajednički socijalni nedosta­ tak. tj. elementarnih razmatranja soci­ jalne statike. neizcrpne želje koje su inspirisane društvenim zbližavanjem i uzne­ mirenim predviđanjem naše urna koja. one se. ipak. ο drugom opštem redu koji je označen u početku ovog poglavlja. svoje uobičajene hladnoće može tako srećno da pomogne održanju dobre društve­ ne harmonije kao življije i manje trdoglavije sklonosti. kako će to tačnije prikazati slijedeća lekcija. samo čisto osjećajnih sposobnosti čija neophodna prevaga utvrđuje cilj i pra­ vac društvenog stanja. obič­ no. na umove koji su mnogo niži od njihovih socijalnih funkcija čija je malo naglašena spontanost vi­ še zahtijevala vještačku stimulaciju koja je prouzrokovana najener­ gičnijim sklonostima. čak u obrnutom smislu. To su. da ga zamislimo in­ teligentnijim ne samo zbog bolje upotrebe do koje bi onda spon­ tano došlo njegove stvarne inteligencije. Nasuprot. jedino prih­ vaćenom. Ali ova iluzija sadrži samo pogrešnu oc­ jenu mnogobrojnih intelektualnih i društvenih reakcija koje obavezno određuju vrlo razvijenu civilizaciju u samim radnjama koje izgledaju kao najjednostavniji proizvodi direktnog samoljublja. ne samo odstranjujući ego­ istične impulse već inspirišući. čovjekom dominira ili mora. intelektualnu aktivnost i socijalni instinkt čiji osnovni uticaj. svom nužnošću uvijek manje više potčinjen neizbjež­ noj premoći ličnog instinkta. umjesto što je morao da se bori protiv političke iner­ cije koju oni spontano teže da proizvedu u većini slučajeva. to bi uglavnom bilo ravno. Ova dupla opozicija nam već označava pravu naučnu klicu osnovne borbe čiji ćemo stalni razvoj morati uskoro da razmatramo između duha oču­ vanja i duha poboljšanja. najčešće se vjeruje da duh inovacije rezultira. kad bi čovjek postao blagonakloniji. najnezainteresovanijim. prirodnu mudru osobitu ljubav koja. pojmovi koji se direktno odnose na jedinku. jasno priznati da nijedan veliki um. ne treba više sumnjati da svaki plemeniti intelektualni polet ne teži direktno da učini prevagu osjećanja opšte simpatije. uprkos. dakle. i prije prelaska na definitivna objašnjenja neposredno vezana za opšte društvo. odnos nije manje tačan recipročno mada on tamo treba da bude manje vrije­ dan pažnje. daleko od toga da bude savladan od bilo kojeg individualnog antagonizma. u većini slučajeva. Moralne zamjerke koje su se najpravednije uputile intelektualnoj kulturi izgledaju mi. međutim. manje više. bilo da povećava vlast čovjeka nad njegovim stras­ tima. uglavnom osnov­ ni karakter naše društvene egzistencije. što se tiče onih koji se odnose na porodicu u užem smislu nakon što su se tako dovoljno razmatrali. Ako se mora. Izuzev neizbjež­ nog kretanja koje je periodično izazvano prvim materijalnim potreba­ ma. treba shvatiti prema razumnom približavanju ova dva slučaja. ostaje. Istovremeno. samo kroz stalni rad kojim um. čak i apstrahujući svako iracionalno pretjeri­ vanje. a. neophodnog početnog motora stvar­ ne egzistencije. uglavnom. tj. da mora da se trudi da je stalno nameće energičnoj prirodnoj premoći egoističnih sklonosti. Prvi cilj univerzalnog morala što se tiče individue se sastoji naročito u povećanju. pošto njihov simultani us­ pon. Ne može se. 1 228 229 . ovog duplog regulatorskog uticaja čije postupno širenje čini tako prvi prirodni rezultat opšteg razvoja čovječanstva. glas često ugušen čak i kod najboljih priroda gdje on rijetko usp jeva da direktno upravlja ponašanjem. ne bi mogla da se raz­ vija kako treba bez određene podloge univerzalne naklonosti koja jedino može da pribavi njenom slobodnom poletu dosta uzvišeni cilj i dosta široku upotrebu.više slab efektivni intenzitet ovog neophodnog regulatora čiji ja . izolovani čovjek i čiji um nije uopšte probuđen. u stvarnoj ekonomiji ovog os­ jećajnog života. se. koja je neophod­ na mada nesavršena. ima. nasuprot. nego i u tome što ova ne bi više bila tako apsorbovana od strane discipline. nasuprot. U tom smislu. društvene sklonosti su jedine koje su osobito spo­ sobne da proizvedu i održe ličnu sreću. intelektualni rad mu je spontano antipati­ čan. zaista. prvog obavezno inspirisanog naročito čis­ to ličnim instiktima i drugog spontanom kombinacijom intelektual­ nih aktivnosti sa raznim društvenim instinktima 1 . je­ dan za drugi. jer svaki pravi intelektualni razvoj je na kraju ravan. koliko je to moguće. mada tako ojačan. dva glavna regulatora ljudskog života. kao i svaka druga životinja. reći da. prema prvom elementarnom aspektu. radi našeg glav­ nog predmeta. tj. je. Sa jedne strane čovjek mo­ že biti srećan. dvije vrste prirodnih uslova čija kombinacija određuje. čak ako apstrahujemo — neodoljive potrebe njenog materijalnog opstanka. da je njen polet mogao da zavisi isključivo od najsna­ žnijih instinkata. Sada moramo pristupiti sličnoj naučnoj ocjeni. društvena evolucija bi sigurno bila brža nego što nam to istorija označava. zaista. dominirati skup njegovih ličnih instikata koji su. realno primjenjuju. jedini sposobni da utisnu na društveni život stalni impuls i pravilan tok. uopšte. za opšte ponašanje čovjekovog života. upravlja. Ali. dak­ le. naroči­ to. direktno jača svojim postepenim sadrža­ jem: i. direktnom povećanju prirod­ ne naklonosti. i tu mora imati duboko aktivnih u njemu. ipak. u socijalnoj praksi. iz isključivo ličnih interesa. Može se. da počivaju samo na pogrešnoj filozofskoj ocjeni: umjesto da odgovaraju čistom intelektualnom razvoju. više osporavati stalna dupla harmonija koja direktno veže. uglavnom sugeriše potrebu i misao ο postepenim promjenama ljudskog položaja.

bile iznutra uz­ burkane dubokim uobičajenim razmiricama koje je. Ova savršena intimnost je mogla da se uspostavi u običnoj porodi­ ci samo poslije snažne spontanosti zajedničkog cilja koji je kombinovan sa osnivanjem. prije svega. Postoji tamo toliko naučnih smetnji koje bi valjalo prevazići u teorijskom redu. osnovni porodični duh sa izmjenama koje odgovaraju modernom karakteru socijalnog organizma. Obično životno iskustvo samo suviše potvrđu­ je. da porodice postaju plemena kao ova što postaju nacije. U ovom se poglavlju jedino radi ο posmatranju po­ rodice sa naj elementarni j eg aspekta. tj. da je ljudima potrebno da uopšte ne žive između sebe na suviše familijaran način da bi mogli podnositi uzajamno razne osnovne nesavršenosti naše moralne prirode. dvostruki glavni odnos koji sa­ činjava porodicu bude nastavio da se intelektualno zasniva samo na religioznim doktrinama. Tako npr. bilo intelektualne. u svakoj velikoj epohi razvoja. Moramo ovdje sagledati ovaj elementarni pojam prema političkoj tački gledišta u tome da porodica prirodno predstavlja pravu neophodnu klicu raznih glav­ nih dispozicija koje karakterišu društveni organizam. neophodnog pos­ rednika između ideje jedinke i ideje vrste ili društva. Teški udarci koje da­ nas prima ova osnovna institucija moraju se. opšti sastav ljudske poro­ dice. pretjerana prolazna prevaga porodičnog duha neće je učiniti uvijek manje i. učvrstiti na zaista neoborivim prirodnim osnovama. osim redovnih izmjena koje mora postepeno da podnosi spontanim tokom ljudske evolucije. ona će obavezno učestvovati. po svojoj prirodi. kao što ima realnih opasnosti u praktičnom redu. radikalno razlikovati od moderne porodice prvenstveno sve­ dene na direktnu rodbinu osnovnog para ili na prvi stepen srod­ stva i u kojoj je. uprkos velikoj moći specijalne veze koja ih ujedinjuje. gdje je priroda napravila sve bitne troškove institucije. Međutim. uostalom.Pošto bilo koji sistem koji mora obavezno da bude sastavljen od elemenata koji su uglavnom homogeni sa njim. tako duboko udruživanje. bi­ lo naročito osjećajne. stara porodica. može jedina. Samo tako čovjek počinje realno da izlazi iz svoje čiste personal­ nosti tako što prvo uči da živi u drugome pokoravajući se svojim najsnažnijim instinktima. ne samo razlikama već i bilo kojim nejednakos­ tima koje ne bi moglo tu biti pravog društva bez stalne saradnje u opštem poslu koji se vrši različitim sredstvima koja su dovoljno podređena jedna drugima. u onome što ona pruža. konačno prenoseći skup so­ cijalnih spekulacija iz domena nejasnih idealnosti u polje nepobit­ nih realnosti. najtačniju mjeru realne važnosti ukupne promjene koja je tada izvršena u odgovarajućem društvu. ovaj neophodni prelaz se uvijek reprodukuje. opasni samo zbog sadašnje nemoćne oronulosti vjerovanja na kojima još isključivo počivaju porodične ideje kao i svi drugi socijalni pojmovi. Pozitiv­ na filozofija. čak i najskučenije. Prema jednoj takvoj 231 230 . u svakom pogledu. različitih promjena čija realna ocjena pripada direktno istorijskom dijelu ovog poglavlja. ne manje prirodni. prema evidentnoj potrebi. nužno trpi postepeno manje više duboke izmjene čiji mi skup izgleda da pruža. ne­ moguće izbjeći kada se želi ostvariti varljivo pomirenje dva tako nespojiva kvaliteta kao što su intimnost i širenje ljudskih odnosï. Dok. Isto tako. bilo sa aspekta elementarnih pojmo­ va osnovne harmonije. Neke varljive pojmove koji se stvaraju danas ο društve­ noj jednakosti. vlast šefa mnogo manja. Radikalnom nesavršenošću ljudskog karaktera. naučni duh uopšte ne dozvoljava da se ljudsko društvo posmatra kao da je stvar­ no sastavljeno od jedinki. Pravo društveno jedinstvo se sastoji si­ gurno u samoj porodici koja je najmanje svedena na osnovni brač­ ni par koji čini njegovu glavnu osnovu. Tako. Ali takvi napadi koji su prirodni nastavak neizbježnog pretje­ rivanja revolucionarnog duha zbog naše intelektualne anarhije su. pored ispravnih prekora koje je mogla često zaslužiti radi razniz razloga. ustvari. svako društvo. na bilo ko­ jem stepenu. ili prirodnog razvoja društvenih osjećanja. uglavnom. Ali ovdje mo­ ramo napraviti totalnu apstrakciju od ovih. Zna se da su same religiozne zajednice. poligamija zaostalih naroda mora tu obavezno utisnuti u porodicu jedan sasvim drugačiji karakter od onog koji ona manifestu]e kod nacija koje su toliko napredne da su već stigle da ostvare potpuno monomni život ka kojem uvijek teži naša priroda. Jedna takva koncepcija predstavlja. prvom glavnom osnovom socijalnog duha. Nijedno drugo društvo ne bi moglo biti tako intimno kao ova divna prosta kombinacija gdje se vrši jedna vrsta kompletne fuzije dviju priroda u jednu. morala se. tako da bi skup naše vrste mogao biti zamišljen kao postepeni razvoj u počet­ ku jedinstvene porodice kad lokalne razlike ne bi suprostavile su­ više prepreka jednoj takvoj pretpostavci. bez sumnje. Ovo osnovno razmatranje ne mora samo da bude primijenjeno u ovom fiziološkom smislu. da se pretenduje da se direktno dotakne društveni život bez neizbježne pripreme do­ maćeg života. dakle. pripisuje. što je obavezno zajedničko za sve socijalne slučajeve posmatrajući do­ maći život kao konstantnu osnovu socijalnog. dakle. ubuduće. posmatrati kao najstrašniji simptomi naše prolazne težnje za društvenim poremeća­ jem. daleko od toga da bude nepromjenljiv. koju je obavezno sačinjavao dio robova. bilo kojih. naj kompletni ja moguća rea­ lizacija ovih elementarnih uslova pripada neizbježno samoj porodi­ ci. u povećanom nepovjerenju kojeg takvi principi mora­ ju neopozivo trpjeti u sadašnjem stanju ljudskog razvoja. i u jednom drugom slučaju. jedne neophodne subor­ dinacije. Sa bilo kog aspekta ga posmatramo. Prirodnim tokom socijalne evolucije. tako prirodno reorganizacijska u ovom pogledu kao i u svim drugim. zaista. individualne divergencije su obično suviše naglašene da bi dopustile.

u toku ovog drugog in­ telektualnog interregnuma uglavnom slične zablude kako to naro­ čito svjedoči slavna Aristofanova satira gdje je svaka sadašnja razvratnost unaprijed tako oštro žigosana. čak i vrlo nesavršenom. i tamo je uvijek određeno prvo polnom vezom a zatim. uglavnom mo­ raju sastojati ove neizbježne kasnije promjene modernog braka. od rimskog braka kao i što se ovaj već znatno razlikuje od grčkog braka a oba još više od egipatskog ili orijentalnog braka. institucija braka je obavezno izložena kao i sve druge. u stanju braka. bar privre­ menog. prema očiglednoj prirodi teme čiji neodo­ ljivi naučni autoritet ne bi nikada mogao da bude bolje izražen nego u jednom takvom slučaju. antičke zablude su direktno pokušali da bace metafizičku sjekiru do ovih elementar­ nih korijena društvenog poretka. čija će nam istorijska analiza označiti. Kad pozitivna filozofija bu­ de mogla direktno da preduzme da zauvijek konsoliduje ovu neop­ hodnu podređenost polova. to ne bi moglo biti nikako ospo­ reno. u tom pogledu. Već zdrava biološka filozofija. radikalnih razlika. bez sumnje. u jed­ noj moralnoj situaciji vrlo sličnoj onoj iz glavnih vremena grčke filozofije gdje je instinktivna i neprimijetna težnja za hrišćanskim preporodom porodice i društva već stvarala. pošto posebno proučavanje ovih bilo kojih promjena mora obavezno biti podređen opštoj koncepciji još duboko nepoznatoj. bili su. U svakoj hipotezi tužna fatalnost nije uopšte dozvoljava­ la da se nadamo da će osnovna institucija braka sama izbjeći revolu­ cionarni potres koji su svi drugi društveni pojmovi morali da pod­ nesu zbog neizbježne dekadencije teološke filozofije koja im je slu­ žila tako opasno kao isključiva osnova. zaista. Mi smo danas. uglavnom. stalno saglasne sa nepromijenjenim osnovnim du­ hom institucije koji jedini čini ovdje naš glavni predmet. njeno polazište će biti. duboko preko­ reni ako su se samo tako naučno pokoravali oni sami. od kojih jedn:i osniva porodicu dok je druga održava. sa punom sigurnošću. čak i poslije pojave mo- nogamije. Bez sumnje. prvoj neophodnoj osnovi svakog društva po kojoj. da će nova politička filozofija znati da ga definitivno zaštiti od svake ozbiljne anarhične težnje oduzimajući joj zauvijek ovaj lažni religiozni karakter koji može danas da samo služi da je kompromituje. kao i kod svakog drugog glavnog pre­ dmeta. to je da. je spontano upravljan na način da postaje osnovni izvor najslađe harmonije um­ jesto da uznemiri svijet svojim jakim izlivima. da bude ograničeno na ptice i naročito na sisav­ ce. ma kako duboke da možemo zamisliti ove spontane promjene. da bi je odmah vezao za postojanu osnovu koja pruža realna poznavanja individualnog i društvenog organizma. a time po­ rodice. da uvijek pristu­ pi od cjeline ka detaljima. svom nužnošću ostati. naročito pre­ ma važnoj Galovoj teoriji. uostalom. u isto vrije­ me fizičkih moralnih koje kod svih životinjskih vrsta a naročito kod 232 233 . Da bi ove naizmjenične promjene koje neprestano teže da razviju glavnu prirodu ove osnovne veze nijesu danas uopšte stigle do njihovog kraja. počinje da naučno izriče pravednu osu­ du ovih revolucionarnih varljivih dekalamacija ο tobožnjoj jedna­ kosti dvaju polova dokazujući direktno. Smjeli sofisti koji danas. neizbježno počinje od ove tačke biološke uzlazne ljestvice gdje pres­ taje svaki hermafroditizam. tačno poznavanje čovjekove prirode praćeno razboritom oc­ jenom ukupnog društvenog razvoja i opšte faze koju on sada ostva­ ruje. uskoro prvi opšti smisao. bilo anatomskim ispitiva­ njem bilo fiziološkim posmatranjem. u nekom pogledu uporedivog sa ljudskim društvom. samo propu­ stili nevoljnom širenju anarhične rutine svojstvene našoj nesrećnoj epohi. da velika društvena reorganizacija odre­ đena za naš vijek mora. nasuprot tome. što će odmah težiti da neopozivo eliminiše sve sofističke grd­ nje inspirisane neznanjem ili izopačenošću i čiji bi jedini praktični rezultat mogao biti samo degradiranje čovjeka pod izgovorom da ga usavrši. obaveznog principa svake domaće podređenosti. pravog sistema društvene reorganizacije pod prijetnjom da se zavede ljudska imaginacija u opasnu i iracionalnu potjeru neodređenih i nejasnih utopija koje su jedino pogodne da bezeiljno pomute realni život. Ako sociološko poređenje ovdje mora. obnavljajući. to je uglavnom što ove dvije velike klase viših životinja mogu same ponuditi dovoljnu realizaciju ovog dvostrukog elementarnog karaktera. prema njenoj osnovnoj težnji koja je objašnjena u četrdeset osmoj lekciji. najsnažniji instinkt naše animalnosti. radikalno se razlikuje. Sve što može da se sada garantuje. njen pravi opšti karakter. vaspitanjem mladih. kao u većini slučajeva.tački gledišta. koja je glavni princip braka. ovaj duh se sastoji uvijek u ovoj neizbježnoj prirodnoj podre­ đenosti žene čovjeku čiji neizbrisivi karakter reprodukuju sva do­ ba civilizacije pod raznim oblicima. iz raznih razloga. sociološka teorija porodice može biti bitno svedena na racionalno ispitivanje dva osnovna reda neizbježnih odnosa i to: podređenost polova a zatim podređenost starijima. Ali apsolutni duh naše političke filozofije koji suviše dopri­ nosi da se tim povodom pomiješaju jednostavne spontane promjene sa ukupnim poremećajem institucije. označiti u jednom takođe važnom smislu. u suviše zgodno vrijeme. zadovoljen i suzdržan u isto vrijeme. U svakom životinjskom car­ stvu izvjesni primitivni stepen dobrovoljnog društva. sramnim strastima za koje su se trudili da izazovu kod drugih. ili žalosno slijepi ako su. takav kakvog ga je katolicizam konačno nap­ ravio. Među­ tim. uprkos našem uzaludnom hvalisanju moderne nadmoćnosti. one će. u tom pogledu. spontanim promjenama postepenog toka ljudske evolu­ cije: moderni brak. isto tako. to je ono u čemu socijalna fizika mora danas da racionalno zabrani direktno ispitivanje kao jako prevremeno. U čemu se. Ne bi mogli da se suviše s poštovanjem divimo ovoj univerzal­ noj prirodnoj sklonosti.

neposredno u principu. mogli bi samo da im uskra­ te. lični instinkti obavezno upravljaju simpatičnim ili socijalnim čiji uticaj samo može i mora da izmijeni bitno utisnuto upravljanje sa prevagom prvih a da ne mogu i ne moraju nikada da postanu uobičajeni motori stvarne egzistencije. ovdje gore. tj. Sto se tiče bilo kakvih funkcija upravljanja. manje naglašena kod muškarca nego kod bilo koje druge životinje i da izvjesni spon­ tani stepen spekulativne aktivnosti čini glavni cerebralni atribut čo­ vječanstva kao i prvi izvor duboko označenog karaktera našeg so­ cijalnog organizma. prema ovom prvom aspektu. Jedini mogući rezultati jedne besmislene borbe protiv pri­ rodnih zakona koji bi od strane žena pružili nova nehotična svje­ dočenja njihove vlastite inferiornosti. svom nužnošću iz suviše hladnog ili suviše grubog razuma koji obično karakteriše jači pol. da se dosta dostojno razumije so­ cijalni. zajedno sa ovim zakonima. sa slične naučne tačke gledišta. uprkos ljubaznih osobina koje obično odlikuju njena duhov­ na i graciozna djela. Ovdje su zablude. prema prethodnim indikacij ama. tako superiornije nad muš­ karcima većim prirodnim poletom simpatije i društvenosti. sam namjerno odbacio vulgarno razmatranje čisto materijalnih raz­ lika na kojima iracionalno počiva jedna takva fundamentalna pod­ ređenost koja. njihova vlastita i glavna funkcija. jedinu vrstu podnošljive sreće za njih. sa so­ cijalne tačke gledišta. nepromjenljiva stvarna ekonomija ljudske porodice ne bi mogla nikako biti realno promijenjena ako ne pretpostavimo varljivu transformaciju našeg cerebralnog orga­ nizma. jer dvije bitne strane ovog ispitivanja mogu. ovu neophodnu naučnu ocjenu. da obavezna prevaga ovih drugih u cjelini naše prirode je. analizu polova analizi starosti. uopšte. da su žene. Najvažnije iskustvo je uvijek savršeno potvrdilo u jedna­ kosti položaja između polova. više razuma. duboko razdvajaju jedan pol od drugog uprkos opštoj nužnoj premoći posebne vrste. čak i suviše isključivo način koji ne omogućava. na svoj način. isto tako. ο sociološkom ispitivanju našeg individualnog sastava već bi omogućila da korisno skiciramo jednu takvu filozofsku rad­ nju. prirodnu korealizaciju između dje­ ce i roditelja koja zatim generalizovana u cijelom društvu uvijek u njemu proizvodi. proizišle iz naše in­ telektualne anarhije sasvim druge vrste nego u prethodnom sluča­ ju. vrlo teške. za pametni razvoj vlastite prirode. Razmotrimo sada. koliko je to moguće. u stvarnom sistemu našeg osjećajnog života. uopšte. ustvari. kod jednog i kod drugog pola. bile one svedene na najelementarnije stanje i koje se isključivo od­ nose na opšte upravljanje obične porodice. jednom riječju. Komparativnim ispitivanjem ovog velikog prirodnog odnosa. da. Prirodna disciplina je. direktni i lični poziv ženskog pola. Ta­ ko. sa drugog osnovnog aspekta. mora biti. prvenstveno kod naše vrste. Približavajući. Neosporno je. u opštem tipu čovječanstva. teško narušavajući porodicu i društvo. od idealnog tipa rase. priroda posla tu naročito zahtijeva neumornu pažnju na skup najkomplikovanijih odnosa čiji nijedan dio ne smije biti zanemaren i istovremeno objektivniju sa­ mostalnost duha prema strastima. bilo zbog najmanje unutrašnje snage njenog uma bilo zbog njene življe moralne i fizičke osjetlji­ vosti tako antipatične svakoj apstrakciji i svakom zaista naučnom naporu. se ne može danas oz­ biljno osporavati evidentna relativna inferiornost žene koja je sas­ vim drugačije sposobna od muškarca za neophodni kontinuitet kao i za visoki intenzitet mentalnog rada. čak nezavisno od materinskih bri­ ga koje evidentno čine njenu najvažniju i najblažu posebnu predo­ dređenost ali na kojima se insistira obično. međutim. u osnovnoj ekonomiji porodice a zatim i društva. drugi osnov­ ni elemenat ljudske porodice. priznali smo. opšti pravac koji se uvijek prvobitno širi. Međutim. ovu organsku neospornu potčinjenost ženskog genija. u tom pogledu. najvažniji i naj naglašeniji neosporno dokazuje. ustvari. Vidi se da. Najprije uzimajući u obzir opšti odnos između intelektualnih i osjećajnih sposobnosti. u pro­ tivnom. radi ove kratke ocjene društvenih atributa svakog pola. čak i u umjetnosti. neizbježnu i neprocjenjivu nadmoć muškog pola. suviše neo235 234 . bitno vezana za najplemenitija svojstva naše cerebralne prirode. na bilo kojem stupnju. Dopunjavajući. sociologija će prvo pokazati radikalno neslaganje svake socijalne egzistencije sa ovom varljivom jednakošću polova karakterišući specijalne i stalne funkcije koje svaki od njih mora isključivo ispuniti u prirodnoj ekonomiji ljudske porodice koja či­ ni da spontano doprinose zajedničkom cilju duboko različitim putevima a da njihova obavezna podređenost nikako ne može da škodi njihovoj stvarnoj sreći. izuzetno vezanoj.ljudske rase. tako važnog mada sporednog. uspostaviti. Od ova dva opšta atributa koji razdvajaju čovječanstvo od animalnosti. u ovom pogledu kao i u drugom. mora prirodno biti da neprestano mijenja. snaž­ nijim i dirljivijim neposrednim izazivanjem socijalnog instinkta. radikalna nesposobnost ženskog pola je tamo još više naglašena. dok drugi karakteriše direktno neophodnu regulatorsku funk­ ciju zauvijek namijenjenu ženi. mada ovaj pol neizbježno učestvuje. prema prethodnom. Glavna razmatranja koja su naznačena u prvom dijelu ovog poglavlja. prirodnu potčinjenost sta­ rijima. Tako. uostalom. uporedno sa drugim. od jedne vrste neprekidnog stanja djetinjstva koje ga udaljava još više u najvažnijim odnosima. kao obavezno sa­ stavljen. da se može naročito direktno procijeniti srećna društvena predodređenost izuzetno rezervisana za ženski pol. pozitivna biologija konačno teži da ženski pol predstavi. Na drugom mjestu smo. jedna osnovnu inferiornost a druga sekundar­ nu superiornost ženskog organizma posmatranog sa društvenog gle­ dišta. kao što su one inferiornije od njih što se tiče inteligencije i razuma. uvidjeli. i uz pomoć naj­ povoljnijih okolnosti.

Uprkos pokretanju analogije i sadašnjeg odsustva svake prave duhovne discipline ο nestvarnoj jednakosti polova. bilo lišavajući sinove nasljednog prenosa očin­ skih sredstava. pre­ ma nepromjenljivoj prirodnoj obaveza sa spontanim izmjenama ko­ je će postepeni tok socijalne evolucije morati da odredi u ovom di­ jelu porodičnog ustrojstva isto tako kao prema prethodnom. da. nekim parcijalnim i sporednim poteškoćama protiv cijele organiza­ cije. U kojem drugom socijalnom slučaju bi se mogla naći. težnje koja nas jedino može ovdje da okupira. prvo zbog neophodnosti a zatim zbog zahvalnosti. u pravom smislu riječi. uostalom. ovo srećno svojstvo bi sigurno rezultiralo. Mada naša intelektualna anarhija može dati. izmje­ ne ο kojima bi. po običaju. približavati. iz opšteg duha koji karakteriše novu političku filozofiju. umjesto. bilo preuranjeno. Ma kakva da je stvarna važnost ovih različitih promjena. naročito u sadašnjem slučaju. da se danas preuzme specijalna ocjena. zaslužiti vi­ še divljenja od ove srećne prirodne podređenosti koja. da tako kažemo. u tom pogledu. poslije koje bi mu ostalo samo da proglasi. u koncepciji vlade provođenja. suviše pri­ rodnom i suviše blagom da bi zaslužila. međutim. koliko je moguće. zatim. i. prema razložnoj istorijskoj analizi. morao sam. onda vrlo malo sređenog. ipak. uostalom. ovdje označiti. na istom stepenu. Bu­ dućnost će moći samo. u jednom i u drugom slučaju. sav sistem domaćih kao i sistem društvenih pojava. Nijedna prirodna ekonomija ne može. uostalom. Naša duboka intelektualna anarhija nudi suviše opasna sredstva za neizbježno obnavljanje ovih starih zabluda da nova politička filozofija morala da prezire da ih direktno podvrgne posebnoj raspravi. Mada je svako formalno ispitivanje takvih pretjerivanja bilo sigurno depla­ sirano u ovoj Raspravi. argu­ mente i već raspoložive nadrifilozofske javni razum ma koliko mu ipak još bio nesavršen razvoj. kao prošlost. ime dužnost? Svakako je nemoguće da. Njihovo tobožnje ispravljanje se uvijek svodilo da potpuno preokrenu osnovno poređenje. oni su vjerovali da odaju velikog političkog genija trudeći se. prema ob­ jašnjenjima iz četrdeset osme lekcije. bilo oduzimajući roditeljima stvarno up­ ravljanje i skoro jednostavno poznavanje njihove djece jednim monstrouznim pretjerivanjem neophodnog uticaja društva na vaspitanje omladine. najsavršenijeg mogućeg upravljanja svim događajima. nezavisno od njene glavne spontane težnje da učini da prevagne jedan sasvim drugi socijalni duh. spontane promjene. neophodna disciplina društva može ikada u potpunosti ostvariti ove divne osobine domaće discipline: pokoravanje ne bi tu moglo biti tako potpuno niti tako spontano. neophodni tip svake pametne socijalne koordinacije. Sve epohe civilizacije su odale. od strane potčinjenog. ovom prilikom opštu sklonost pozitivne politike da spontano konsoliduje sve osnovne pojmove socijalnog poretka koje samo ona može danas da štiti sa pravom efikasnošću. konačno proizvedene postepenim tokom događaja. na tako žalosno eksluzivan način. čak i zbog izuzetnog stanja ko­ je je omogućilo uspon takvih maštanja. naši vatreni šampioni političkih prava žene nijesu se još dosjetili da izrade analognu doktrinu u korist djetinjstva koje. da predlože porodicu kao model društva. sa zadnjim progresom univerzalnu jednakost životinjskih rasa. To je ono što će dozvoliti da se ispita ovdje. bilo za pokoravanja ili zapovijedanja. Direktno proučavanje dinamičke sociologije će. os­ tati manje vječna škola društvenog života.sporna i suviše neodoljiva da bi mogla ikada biti ozbiljno osporavana. Ipak. nalaže obavezno izvjestan kraj uspo­ nu individualnih zastranjivanja kada one zaista direktno pogađa­ ju osnovni instinkt. nakon što je ustanovila ljudsku porodicu. najneograničeniji autoritet sjedinjen sa najpotpunijom odanošću. svim ma kakvim tezama. u svim epo­ hama raspadanja. dati mnogobrojne i važne prilike da uvidimo. u raznim oblicima odlučnu počast savršenosti ovog osnovnog tipa ko­ jeg je čovjek nehotice uzeo kao model kada je htio da mašta. ukratko. koji se neophodno moraju. i to društva. naprotiv. i kod starješine. neizbježnim tokom opšteg kretanja socijalnog raspadanja i na isti način naročito zbog neopozive političke nemoći u koju je nužna stigla teološka filozofi­ ja na kojoj je počivao. danas se ne mora­ mo plašiti da duh metafizičke zablude može realno preći ni na ka­ kvu dogmatsku koncepciju socijalne jednakosti između generacija. opaki sofisti su direktno pokušali da racionalno poruše ovu divnu prirodnu ekonomiju argumentujući. u svakom drugom sluća- ju. su obi­ čno vrlo superiorne da bi se najeminentniji reformatori usudili da 236 237 . zaštita tako dirlji­ va niti tako odana. ovaj drugi glavni elemenat sociološke teorije ο porodici a da se nikako ne naškodi njenoj neophodnoj filozofskoj ocjeni. Ove lude utopije bi dvostruko završile u radikalnom rušenju svake prave domaće discipline. da sastave porodicu prema slici društva. postaje. najpoštovanija po­ kornost prirodno nametnuta bez najmanjeg poniženja. Cak prije ikakve direktne rasprave. u tom smislu da se ravna. u najširim i manje intimnim odnosima. u stvarnom razvoju socijalne evolucije. protiv metafizičkih zastranji­ vanja čija je neizbježna dekadencija teološke filozofije morala omo­ gućiti sve veći i veći razvoj. Ali život porodice neće. gdje smo prepoznali njenu stalnu težnju da uvijek podredi koncepciju vještačkog poretka posmatranju prirodnog poretka čija je divna ekonomija ovdje vrlo evidentna. daleko da inspiriše isto traženje zbog nedostatka moći da tako jako stimuliše spontanu revnost spe­ cijalnih branitelja. bez sumnje. na poseban način. uglavnom akumuliranih za tu namjeru rušeći tako redom. uprkos indirektnim i sporednim napadima koje je duh poro­ dice morao tako da danas primi u tom pogledu. ovom elementarnom modelu. pokoravanje i zapovijedanje.

biti još više rasvijetljene nego glavne dispozicije za ko­ je smo već priznali da bi sadašnje ispitivanje bilo. u svako doba. skoro učinila da se razum i pravda smatraju savremenim tvorevi­ nama. npr. kao neophodne peratore u istoj osnovnoj intelektualnoj ili materi­ jalnoj. kao i u svakom dru­ gom. da se osjeti koliko je važ­ no da se ne anticipira suviše nužna sukcesija raznih djelova reorga­ nizacije želeći da odjednom sve obnovi. shodno novom karakteru koji će os­ novni tok ljudske evolucije morati da utisne svim. bilo 238 239 . čine uvijek ve­ ći ili manji glavni dio domaće hijerarhije. u vrstu domaće podređenosti koja je upravo bila razmatrana. vještačke ili spontane. odgo­ varalo radi tačnijeg ocjenjivanja elementarnog socijalnog uticaja svojstvenog duhu porodice da se tako razmatraju. malo političke važnosti da bi ovdje trebalo da se tu posebno zaustavimo. mada u ma­ njem stepenu. uopšte. u svakom drugom žanru. ozbiljno da direktno izmijene osnovni instinkt ljudske društvenosti. moramo označiti u naučnoj analizi sve. bratski odnosi koji su za njegov inherentni dodatak. isto tako. bez sumnje. Ako jed­ no takvo razmatranje izgleda. Nema. uvesti. to je ev . održavaju domaće jedinstvo pored individu­ alnih neslaganja tada suviše malo savladanih najmanjim prirod­ nim osjećanjima. bez sumnje. kao i u prethodnim. Kada one dobijaju. one imaju. obavezno. i onda se uglavnom vraćaju. kada je bratska koordinacije dosta čvrsto uspostavljena da bi vršila pravi politički uticaj. važno je da se tu primijeni i njeno visoko svojstvo. uopšte. Mada ove sekundarne promjene mo­ raju. njeno povećano prvenstvo sa pismenog prenosa na usmeni prenos. da je izučavanje pozitivnih nauka. u osnovi. apsolutna bratska jednakost ne mora biti. mnogo promijeniti kod savremenih naroda. u svakom pogledu. neizbježna reorganizacija modernih društva morala da počne neophodnim prethodnim rušenjem stare discipline. transformišu se ko­ načno u to univerzalno poštovanje za naše prethodnike koje mora biti. tako prolazna kao druge i. ne bi morala bi­ ti osuđena da se stvarno sastoji od jednostavnih praznina. spon­ tanu sklonost nove političke filozofije da uspostavi. No. Bilo bi. socijalnog stanja u bilo kojim oblici­ ma koje ne mora da ο tome stalno nudi važne. jedini dio intelek­ tualnog sistema gdje je ova poštovana koordinacija sadašnjosti u prošlost mogla da spontano i efikasno odoli univerzalnom pokre- tanju revolucionarne metafizike koja bi. moralnoj ili političkoj evoluciji i koja se. bilo nekorisno. uglavnom. danas. pre­ uranjeno ne bi ovdje.unaprijed shvate. djelovima socijalnog sistema da bi regulisao između njih tačnu homo­ genost i potpunu solidarnost. bilo zbog zdrave koncepci­ je budućnosti. ne manje karakteristično. sigurno. ne bi mogla izbjeći filozofsku obavezu da poklanja neophodnu važnost elementima koji. u bilo kojem slu­ čaju. njegove uspomene iz cijele prošlosti za njegova iskustva bilo koje budućnosti. svaki put. normalne uslove svake prave socijalne harmonije. u tom pogledu. biti ocijenjena kao sposobnija. u svakom pogledu. ova ideja i ovo osjećanje. beskorisno ovdje insistirati da bi istakli. prije svega. visoki značaj one se obavezno vežu za znatnu sta­ rosnu nejednakost doba. ne bi se moglo sumnjati da poremećeno stanje sadašnjeg društva ne ostavlja nikakvu realnu prazninu u opštoj konstituciji čovjekove prirode i da. uzimajući jednu vrstu očinske vlasti. Jedna filozofija koja obavezno uzima istoriju za glavnu naučnu osnovu koja pretstavlja. Ne želeći da pravi nikak­ vu utopiju i predlažući nam samo da posmatramo osnovnu ekono­ miju realnih društava. nema nikakve sumnje da neograničeno širenje i apsolutna potvrda ovog prolaznog prezrenja političke prošlosti ne teže. isključivo praktično i zbog toga malo pogodno za čisto teorijski rad koji treba da nas sa­ da okupira. biće uvijek od najveće važnosti da se čovjek ne smatra rođen od juče i da skup njegovih institucija i njegovih običaja stalno teži da poveže. ako ne intenzitet ono bar iz­ raz jednog takvog neophodnog stanja. na nekom stepenu do kojeg ikada može doći socijalni napredak. zaista. pošto su prešli sa očeva na pretke. kako treba. odgovarajućim sistemom intelektualnih i materijalnih znakova. ma kakvu slast ili suviše često gorčinu ove prirodne veze mogu razliti po privatnom životu. u tom pogledu. Vrlo re­ volucionarni karakter našeg vremena morao bi. naročito. budućnost za prošlost. ali na jednom jako niskom nivou. nego bilo koja druga da uskladi ideju i osjećanje društvenog kontinuiteta a da se ne izloži opasnosti ovog servilnog i iracional­ nog divljenja prošlosti koje je moralo nekada. nezavisno od suviše velike sadašnje konfuzije ove dvije tačke gledišta. neophodni duh nove političke filozofije da se jasno nagovijesti da. ljude svih vremena kao i svih mjesta. bilo zbog pravilne ocjene prošlosti. Ali. u ovom pogledu. bilo kojim. da bi bolje okarakterisali. U specijalnoj raspravi političke filozofije bi. danas. treba. u ovom trenutku. Da bi kompletirali kratku sociološku ocjenu domaće podređe­ nosti. Najmanja prevaga tradicije ukoliko se ljudski duh razvija. Ali. tim povodom. direktnije nego u svakom drugom. Vidi se lako. da se spontano utvrdi prvi elementarni pojam soci­ jalne trajnosti vezujući na najdirektniji i na najneodoljiviji način. prema tome. U tom pogledu. sve do najmanjih detalja. Ustvari. uvijek trudi da veže sadašnji progres za skup realnih p r ê t hodnih prošlosti mora. na drugačiji na­ čin. moraju. ako je tim povodom. obično. određena da se kasnije rasprši u nekoj novoj spontanoj or­ ganizaciji domaće hijerarhije. prema metafizičkoj rutini sadašnjih situacija. da prava društvena na­ uka. dentno zbog toga što stariji. što će morati da učine. zaista. duboki privre­ meni potres bez kojeg bi ljudska mašta bila suviše sputana u svom elanu ka neophodnom obnavljanju društvenog sistema. posmatrano kao neophodno svakoj socijal­ noj ekonomiji. toliko sputavati ljudski razvoj. pod vlašću teološke filozofije. primijetiti. Uopšteni koliko je to moguće.

pošto ona na nesreću ostaje jedini princip udru­ živanja. dosta karakteriše kao glavni predmet ove knjige. ne sprečavaju glavno i stalno obavljanje glavnih funkcija. cio sistem bioloških istraživanja doprinosi da se pokaže. Zbog njene dubo­ ke intimnosti domaća veza je. zasnovano na imitaciji. pod analognom tačkom gledišta. domaće vaspitanje. nezavisno od svake pomisli za aktivnu i stal­ nu saradnju u bilo kojem cilju. ustvari. ipak. glavni predmet ovog elementarnog udruživanja. priznati da podjela poslova tu ne bi nikada bila direktno vrlo naglašena. ipak. bez sumnje. Naš obični porodični život koji. koliko to dopušta duh našeg rada. prvi osnovni početak manje više dobrovoljne saradnje za lov ili rat. naročito.koje. mo­ rao je da uvijek pokaže mnogo više spontani razvoj izvjesne indivi­ dualne specijalizacije raznih zajedničkih funkcija. dispozicije čije nepromjenjivo trajanje mora da nam dozvoli da dovoljno naslutimo pravu težinu. Manje više složena dru­ štva koja se mogu posmatrati kod mnogo viših životinja predstavlja već. u sve više i više naglašenoj specijalnosti raznih funkcija koje vrše sve različitiji organi a. dakle. čini. jedinstvo cilja sa različi­ tošću sredstava. u skupu prirodnih pojava. elementarno uređe- 240 241 . nasuprot. uostalom. u užem smislu. nema sumnje da svaka vrlo određena podjela poslova u uobičaje­ nim poslovima raznih članova tu ne mora da obavezno pokvari do­ maće jedinstvo. ipak. Mi ne možemo. bolje će se osjetiti da spe­ cijalizacija radova koja čini elementarni princip cijelog društva ne bi u osnovi mogla biti princip jednostavne porodice mada tu mora da se nađe u izvjesnom stepenu. naročito. se obič­ no. svaka stalno raspoložena uprkos manje više neujednačenim razlikama njihovih talenata. naučna zamisao pojave kad je apstraktno. nudi u svakom po­ gledu. bilo. divniji spektakl nego što je ovaj uredni i stalni sklad ogromnog mnoštva jedinki. domaći savez obavezno teži da se izrodi u prosto udruži­ vanje i. njihovih karaktera da spontano doprinese. kao što smo to činili naizmjenično što se tiče jedinke. uo­ stalom. Takav je. utoliko naglašenije i ljep­ še što se društvo više komplikuje i više širi. uopšte nijesu nimalo dogovarale i najčešće bez znanja većine među njima koji smatraju da se samo pokoravaju ličnim impulsima? Takva je. uvijek tačno solidarni koji postaju postepeno složeniji približavajući se više ljudskom orga­ nizmu. U društvenim kombinacijama. da se povećana savršenost životinjskog organizma sastoji. oba­ vezno sadrži glavni zametak društvenog života u užem smislu. na trećem i zadnjem mjestu. suviše ograničenom i. mišljenjem. ali na jednom djelimičnom stepenu. mora prirodno uputiti djecu da prate očin­ ske radnje umjesto da preuzmu nove funkcije. sasvim druge prirode od dru­ štvene. Ovo nepromjenljivo izmirenje podjele poslova sa udruživanjem napora. direktnu ana­ lizu cijelog društva koje je zamišljeno kao da je formirano od po­ rodica a ne od jedinki i uvijek razmatrano tako da njegova osnov­ na struktura obavezno nudi zajedničko za sva vremena i sva mjes­ ta. kombinujući tako sve više i više. bez sumnje. naročito. ono uopšte ne oklijeva da se bitno raspadne. u isto vrijeme. od uobičajenog sistema socijalne ekonomije. i. uglavnom. Skup indikacija izloženih u ovom drugom dijelu ovog poglav­ lja. Njen pravi karakter je uglavnom moralni i vrlo sporedno intelektualni. ne samo kao stvarni elemenat društva već koji mu. uglav­ nom. skicira­ li elementarnu teoriju socijalne statike. vi­ soki socijalni domet direktno svojstven glavnim različitim aspekti­ ma spontanog reda ljudske porodice tako ocijenjene. ili anatomskim riječima. može li se realno razumjeti. bez koje ljudska porodica ne bi mogla da dovoljno ispuni svoju karakterističnu na­ mjenu. Zasnovan. ako to nije čak cilj njegove vlastite institucije. bilo zbog suviše malog broja jedinki. sa mnoštvom različitih sredstava istom opštem razvoju a da. nezavisna a. s jedne strane. vrlo privremenom da bi bila izjednačena na odgovarajući način sa samim najnesavršenijim stanjem udruživanja svojstvenog našoj vrsti. njen uticaj je tu tako sporedan da. a zatim porodice. čak najčešće. na privrženosti i priznanju. ubuduće. zbog dubljeg i manje poznatog motiva zato što bi jedna takva podjela uskoro težila da postane antipatična osnovnom duhu porodice. da se divimo dovoljno jednom fenomenu koji se stalno vrši pred na­ šim očima i u kojem mi sami nužno učestvujemo. Mora se. od kojih je svaka obdarena vrlo različitom egzi­ stencijom i. osnovni karakter ljudskih radnji kada se podignemo sa jednostavnog do­ maćeg gledišta na pravo društveno gledište. odre­ đen da direktno zadovolji samim svojim postojanjem skup naših simpatičnih instikata. domaći savez je. Uprkos nesavršenosti jezika koji često navodi da se pomiješa ideja ο porodici sa idejom ο društvu. Jer. dakle osobito pravi karakter našeg druš­ tvenog organizma i glavni razlog njegove neophodne superiornosti nad svim pojedinačnim organizmom. prije svega. u svakom pogledu. da razmotrimo. Sada nam ostaje. takođe. do izvjesnog stepena. izolujuci se koliko je to moguće. prvi prirodni tip njegove radikalne konstitucije. Mada uobičajena saradnja između različitih poslova se tu mora spontano uspostaviti na određenom stepenu. ona odgovara mnogo viša srednjem dijelu ljudskog mozga nego prednjem. u nekom slučaju i naročito kod primitivnog čovje­ ka. vodi­ mo od udara i nepovezanosti svakim danom neodvojivih od tako duboko komplikovanog organizma i koji. čak u vremenima najve­ ćeg poremećaja nastalog zbog bolesti uopšte. neosporno je da skup domaćih odnosa ne odgovara uopšte udruži­ vanju u pravom smislu riječi već da sačinjava pravi savez dajući ovom terminu svu njegovu unutrašnju energiju. da bi smo ovdje. Sto će se više razmišljati ο ovoj velikoj temi. Daleko od toga da je jednostavnost glavna mjera stvarnog sa­ vršenstva. Ali.

osim toga. obično rat ili lov. takvi slučajevi su. obavezno mu je pret­ postavljala prethodno spontano osnivanje. ma koliko da su brojni i daleki ili čak. mora ostati neosporno da. da li bi se stvarno mogli začudi- 242 243 . Jedan takav evidentan princip čija je sve kompletnija realizacija uvijek činila neophodni uslov svakog ljudskog razvoja. ma kakvo indirektno bilo njihovo stvarno učešće. ne bi moglo. intelektualna osrednjost većine ljudi nji­ ma uopšte ne dozvoljava da formiraju dosta jasnu ideju ο . po svojoj prirodi nikada da ima dosta energije da bi upravljalo društvenim životom. evidentno da saradnja. Bez sumnje. karakterišu težnjom za do­ govaranjem različitih pojedinačnih napora radi obavljanja zajedni­ čkog posla. Me­ tafizička filozofija prošlog vijeka naročito u francuskoj školi je. uglavnom. određen da ra­ zlije neophodno moralnu privlačnost na sve radnje društvenog ži­ vota. brižljivo ograničena na najkomplikovaniju kombinaciju. u manje više brojna plemena. a drugi prema svojoj intimnoj navici uopštavanja mada metafizičkih. Tako. na bilo koji stepen na kojem je naša intelektualna anarhija mogla dozvoliti lična zastranjivanja.? raširenim. mada. daleko od toga da je mogla da stvori društvo. dakle. jer je koncentracija takođe neophodna za osjećanja kao što je generalizacija za misli. mada njegovo uspostavljanje i njegovo održavanje se nije moglo dogoditi bez prethodnog i stal­ nog učešća simpatičnog instinkta koji je. morala je prvo ličiti zaštićena od svakog teškog napora. Specijalna rasprava političke filozofije bi jedino mogla omogu­ ćiti da se tačno razvije širina i domet ovog velikog principa kojem ljudsko društvo obavezno duguje najvažnije atribute koji ga razli­ kuju od drugih skupina životinjskih porodica. puni slobodni us­ pon svojih društvenih osjećanja i to je možda zbog specijalnog svoj­ stva da on najbolje čini neophodnu pripremu za društveni život u užem smislu. uprkos njegovoj neophodnoj upornosti. Dakle.nje neizbježno predstavlja obrnut karakter. simpatičnog instinkta u svim mogućim slučajevima ljud­ skog udruživanja. čak najeminentniji koji uspijevaju da okrenu stvarnom energijom prirodni tok svojih sim­ patičnih instikata ka cijeloj vrsti ili društvu su na to uvijek tamo gurnuti moralnim razočarenjima zbog porodičnog života čiji je cilj promašen zbog nedovoljnog ispunjenja odgovarajućih uslova: i. Ekonomisti su. uosta­ lom. do sada sporedno. Ali jedno takvo osjećanje koje se duguje dragocjeno reak­ ciji inteligencije na društvenost. ako se. nasuprot. na principu kooperacije. Pažljivo proučavanje najmanjih stepena primitivnog života jasno nam pokazuje ovu prvobitnu situaciju gdje se različite porodice. teže da ih ujedine na stalan način. suviše evidentno izuzetni da bi morali da utiču na bilo koju osnovnu proučavanje socijalne ekonomije. jedan zbog svoje visoke superiornosti. Ljudi. bilo početnog. jako vezane nekim privremenim ciljem. princip koordinacije se obavezno završava prevagom. Jer. isključivo u porodičnom životu čovjek mora da traži. Ali. spontane ili konkretizovane. ova apstraktna ljubav prema vrsti ne bi nipošto mogla da sadrži ovu potpunu satisfakciju naših osjećajnih dispozicija koja jedino može da pruži vrlo ograničenu privrženost a naročito ličnu. formulisana u nekom jednoličnom jeziku. ubuduće. sa društvenosti i politikom budući da se ove. Ipak. Ipak. bez sumnje. os­ novnu korisnost samog društva. što. Ma šta bilo.-. okreću skoro kao životinje u njihovu izolovanu nezavisnost čim je podu­ hvat. da zavisi od potpune konfuzije izme­ đu porodičnog i društvenog života. težina jedne takve zablude mi izgleda. odgovarajući trud bi mogao dovoljno razviti skup naših socijalnih instikata. ponekad. moglo da utisne na njihovo spontano udruživanje naglašeni karakter i trajnu kompaktnost. tako da mu sugerišu krajnje skučen pojam. suviše uobičajenog za metafi­ zičke spekulacije. već neka zajed­ nička miišljenja. ma kako im bila onda prijatna jedna nesavršena kompenzacija. mora prećutno obuhvatiti sve moguće zablude. na glupo zadovoljstvo svih lijepih savremenih duhova. jer je. mada je ona tu činila još iracionalno pretjerivanje. uvijek zamišljene u njenom potpunom filozofskom obimu na kojem će. osjećanje za saradnju.uvis. ne može vi­ še da formira glavnu vezu. pravilno razdvajajući dva načina udruživa­ nja tako različita. sigurno. počinila kapitalnu grešku pripisujući ovom principu samu kreaciju društvenog stanja. međutim. To je. i pored direktno neophodnog učešća. dovoljno obavljen. ono samo je. bez sumnje. morati da počiva naša naučna analiza za ovaj prethodni nacrt zadnjeg dijela socijalne statike gdje direktno raz­ matramo osnovnu koordinaciju porodica čiji pravi karakter uglav­ nom zavisi od jednog takvog principa. čovjek je uglavnom dosta srećno organizovan da bi volio svoje saradnike. utoliko više što je priroda predmeta izgledala onda srećnije zaštićena od dodira ljudskih stra­ sti. suviše zaobilaznim i suviše stranim odnosima da bi se za njih lično zanimali i da bi iz njih mogla rezultirati simpatična stimulacija podložna nekoj trajnoj efikasnosti. korisno doprinijeli vulgarizaciji jednog takvog pojma ali se pokazalo da ga iracionalno sužavaju na mnogo niže slučajeve. kada se prelazi od ra­ zmatranja jedne jedinstvene porodice na opštu koordinaciju raznih porodica. izgledala bi sigurno malo šokantna. svojim teorijama ο podjeli rada. kad dođe njegov red odlučujuće i sim­ patični instinkt. ova tvrdnja. bilo ne­ prestanog. postaje. uostalom. obično. izuzme slavni Adam Smit i danas Trasi koji su ga mnogo bolje filozofski ocijenili. Mada različito i simulta­ no učešće u zajedničkom poslu nije nikako moglo odrediti prvobit­ no zbližavanje ljudskih porodica. uostalom tako nesavršenu. osobito. Oštroumni Ferguson je dostojno naslutio njegovu naučnu vrijednost povezujući njegovu klasifikaciju životinja. ipak. pošto smo vidjeli kako metafizička filozofija sistematski negira.

n e p r e k i d n a podjela različitih ljudskih r a d o v a koji p r v e n s t v e n o čine socijalnu solidarnost i koji postaju e l e m e n t a r n i razlog širenja i rastuće komplikacije d r u š t v e n o g organizma. j e d n o m ri­ ječju. na izvjesnom stepenu. osim s a m i h slučajeva naglašene monstruoznosti : t a k a v je. ovdje dolje. Budući da je j e d a n t a k a v po­ j a m t a k o n a p a d a n . ali neodvojivu od u k u p n o g sistema. obavezno d a n a s sprečava da se odredi i k a k a v re­ alni kraj s p o n t a n o m t o k u filozofskih zabluda čiji p r e t h o d n i u s p o n nije n i k a d a mogao da b u d e t a k o slobodan zato što m e n t a l n a a n a r ­ hija nije n i k a d a bila t a k o k o m p l e t n a . p r a v u j a v n u funkciju. koliko p o t p u n o odsustvo i n t e l e k t u a l n e discipline što se tiče n a j ­ težih spekulacija. uostalom. p r e t h o d n i k a i čak u niz njihovih r a z n i h nasljednika. u isto vrijeme. uostalom. čak ni u ovom slučaju da opšti duh zdrav političke filozofije mora uvijek da pokloni određenu pažnju svemu što je moglo. bilo kojih u s p j e h a . manje više n e ­ o p h o d n u opštoj ekonomiji. m a d a uvijek m a n j e više izuzetne. k a o bitno privlačan1. dakle. p u t e m i n t e l e k t u a l n e reakcije. j e d n a vrsta specijalne metafizike dogmatski formulisana.takvih sofizama. ne bi usprotivio njihovom povlačenju: j e d n a t a k v a lo­ gika bi se p r a k t i k o v a l a samo kod p r i m i t i v n i h k a d bi mogli imati t a k v i h doktora. zabora­ viti. mada ono često luta za odgovarajućim sredstvima da ih zadovolji. veže t a k o sadašnje k o o p e r a t o r e u niz njihovih. t r e b a je zamisliti u svoj njenoj racionalnoj širini. m a d a se niko. pravilna ocjena svakog sličnog utieaja može obično postati manje više direktni pokazatelj prave intelektu­ alne potrebe čije je prividno zadovoljenje omogućilo ovim raznim za­ bludama da trenuitno stvaraju jednu vrstu nove škole. istinska d r u š t v e ­ na jedinica. Tako će čitalac imati razloga da. jer može ostvariti u svojim n j e d r i m a skicu podjele n e o p h o d n o g r a d a za jed­ nu g r u b u satisfakciju u njih prvih p o t r e b a kao što n a m p r i m i t i v n i život za to n u d i b r o j n e primjere. koja bi socijalna m a k s i m a mogla biti. bez i k a k v e sumnje.ti o n a s t a n k u bilo kojeg parcijalnog sofizma. bilo kojih. razne na1 Mada ne bi nikako bilo pogodno da se ovdje zaustavimo na naj­ manjoj posebnoj analizi . n e m a još. T a ­ ko zamišljena. Ali. p r i s t u p i m o d i r e k t n o k r a t k o j naučnoj analizi ovog osnov nog principa n e p r e k i d n e kooperacije svih ljudskih porodica p r e ­ ma njihovoj s p o n t a n o j marljivosti u specijalnim i različitim poslo­ vima. Možda. S a m o onda k a d a j e r e d o v n a podjela ljudskih r a ­ dova mogla da p o s t a n e dovoljno široka da je socijalno stanje moglo da počne s p o n t a n o stiče čvrstinu i stabilnost koje su jače od bilo kojeg u s p o n a posebnih nesuglasica. leži izvjesni konfuzni pre­ dosjećaj pravih opštih poteškoća koje su bitno vezane za princip podje­ le ljudskih poslova. međutim. usred ne­ običnih koncepcija ο kojima se ovdje radi. zaista. u o g r o m n o m ' zajed­ ničkom djelu čiji neizbježni p o s t u p n i razvoj. svom mogućom b r z i n o m : t a k a v je novi plan univerzalnog r a d a koji smo se usudili da d a n a s sistematski prepo­ r u č i m o u n i v e r z a l n o m čovječanstvu. M u d r o omeđavanje naših poslova i tvrdoglava postojanost naših n a ­ p o r a nijesu više p o s m a t r a n i kao n e o p h o d n i uslovi naših. Običaj ovakve parcijalne kooperacije. u isto vrijeme p r e m a vlastitom načinu i specijalnom stepenu koji su tačno određeni. ne obazirući se na porodični život. spontano primijeti da. Mada čovjek ne može n i k a k o opstati u stanju dobrovoljne izolovanosti. O n d a ona o d m a h navodi da gledamo ne samo j e d i n k e i klase već i sa mnogo gledišta. vrlo pogodan za razvoj. socijalnog instin­ k t a inspirišući s p o n t a n o u svakoj porodici p r a v o stalno osjećanje njene uske zavisnosti od svih d r u g i h i. Društvo ne bi moglo da se potpuno prevari ο njegovim pravim potrebama. Jer. t a k o da sve individualne organizacije na k r a j u b u d u korišćene za zajednič­ ko dobro a da se od njih ne izuzmu čak i najpogrešnije ili najnesavršenije. p o ­ štovana? Da se ne bi više zaustavljali na ovim k a r a k t e r i s t i č n i m zastranjenjima. p r a t i t i odjednom m n o g o r a z n i h poslova i proći hotimice od j e d n o g do drugog. uopšte. m e đ u t i m . prema običnoj prirodi metafizičkih doktrina. suviše m a l o n a g l a š e n a i u j e d n o m smislu. To je. ne treba. primijeniti je na s k u p svih naših r a z n i h radnji. Da bi ocijenili k a k o t r e b a ovu kooperaciju i ovu raspodjelu koje su n e o p h o d n e budući da čine najhitniji uslov našeg d r u š t v e ­ nog života. mada su ove nezgode ovdje bile. Nikad sofisti koji su najogor­ čenije u d a r a l i protiv d r u š t v e n o g života ne bi sigurno mogli biti do­ sta dosljedni njihovoj sopstvenoj d o k t r i n i da daju lično primjer ove usamljene egzistencije koju su toliko propovijedali. p r e m a cjelini njegovih bilo kojih glavnih osobina. uopšte. dobiti neko društveno povjerenje. sa j e d n i m t a k v i m n a č i n o m egzistencije. ne samo p r e m a njegovoj vlastitoj p r i r o d i koja je n a j ­ češće. T a k o je. zaista. kao što je suviše obično na j e d n o s t a v n e m a t e r i j a l n e u p o t r e b e . bar. u m j e s t o da je ograničimo. živjeti odvojeno. n e m a pogodnijeg p r i m j e r a da se provjeri na neosporivi n a ­ čin. već i p r e m a njego­ vom s t v a r n o m vaspitanju. bez sumnje. danas. porodica. ma k a k a v važan bio njegov p r e d m e t i ma k a k v a a p s u r d n a bila misao ο njemu. p r a ­ vog d r u š t v a i s p o n t a n o zbližavanje porodica je n e p r e s t a n o izlože­ no neizostavnim p o v r e m e n i m p r e k i d i m a koji su često izazvani n a j ­ m a n j i m povodima. može. socijalna organizacija teži sve više i više da počiva na takvoj ocjeni individualnih različitosti dijeleći ljudske r a d o v e tako da svaki b u d e upotrijebljen za n a m j e n u koju on može najbo­ lje ispuniti. t j . t a k o pogodnog d a b u d e shvaćen k a o d a obu­ h v a t a cjelinu naše vrste. od svoje li­ čne važnosti gdje s v a k o može o n d a da se p o s m a t r a k a o da ispu­ njava. da bi d i r e k t n o n a p a l a s t a r u socijalnu m a k s i m u obavezne podjele ljud­ skih poslova i odgovarajuće specijalizacije individualnih zanimanja. zaista. smiješ­ no pretjerane i naročito iracionalno odvojene od koristi koje su neiz­ mjerno veće. idealni tip koji se m o r a još od sada sagledati kao osnovna granica realnog p o r e t k a koji se t o m e obavezno približava sve više 244 245 . rode budući da učestvuju. njegovoj sadašnjoj poziciji.

ipak. kao što smo to naprijed priznali: mada. čiji kombinovani uticaj mora zahtijevati. postepeno koncentrisana izme­ đu pojedinaca iz iste profesije. Ov­ dje se radi. podjela socijalnih funkci­ ja omogućava duhu detalja srećan razvoj. tako da socijalna disciplina mora obavezno da bude mnogo više vještačka i. moraće učiniti da se spoji sa ocjenom jednog takvog slu­ čaja jedna prava naučna važnost kao evidentno pogodna da okarakteriše opštu težnju i da življe pokaže neophodnu potrebu nj 3nog stalnog sprečavanja. koja je obavezni princip svih ljudskih radova. zbog toga. Prema ovoj kratkoj filozofskoj indikaciji koju će čitalac moći da lako razvije. i zbog drugog glavne poteškoće specijaliza­ cije obavezno se povećavaju kao i njihove karakteristične prednosti a da to nije. bez sumnje. uostalom. radnika koji je isključivo zaposlen u toku cijelog svog ži­ vota da proizvodi drške za noževe ili glave za čiode. neophodnu sociološku ocjenu. da manje žali. socijalni cilj vladavine mi izgleda da se naročito 246 247 . i za koju su mi prethodna poglavlja dala više važnih prilika da konstatujem neizostavnu filozofsku opasnost. da se uvijek veo­ ma teži da se inspiriše užasna indiferentnost za opšti tok ljudskih poslova. i ο kojima duh našeg vremena. Prven­ stveno na jednom takvom ispitivanju mi se čini. ja sam lično okarakterisao. je više sklon da uveliča sebi moć ili bar da poriče granice ili uslove. Isto tako. samo ako bi neprestano postojalo jednačina za rješavanje i čioda za proizvodnju. s moralnog gledišta. godini. izuzev nekih izuzetnih zabluda. uostalom. na nesreću. u mnogo važnijem slučaju čitavog naučnog ra­ da neprijatne intelektualne posljedice duha ekskluzivne specijalno­ sti koja danas vlada. u istom odnosu za vrijeme spontanog toka socijalne evolucije. da ga ras­ tavi na mnoštvo nepovezanih društva koja izgledaju da skoro ili uopšte ne pripadaju istoj vrsti: i to je. da mora da počiva elementarna teorija socijalne statike u užem smislu. bilo kakvo rastavljanje koje obavezno mora da teži da odredi odgovarajuću disperziju. kao što će nam to uskoro objasniti direktna studija postepenog razvoja čovječanstva. socijalna osjećanja. zato što prvi ele­ mentarni uzrok postepenog uspona ljudske sposobnosti izgleda da je određen da proizvodi ove vrlo sposobne duhove u jednom smislu i užasno nesposobne u svim drugim vidovima. na proporcionalnom stepenu. istovre­ meno kada je svaki tako postavljen pod uskom zavisnošću prema masama. ne može nikada stići. već suviše često i. u stvari. Svakako. stalnu dis­ ciplinu sposobnu da spriječi ili da neprestano zaustavi njihov ne- skladni uspon. ako s jedne strane. vrlo sličan. dovoljno. nemoguć od svakog dru­ gog načina. prirodno je da je on okrenut vlastitim elanom svoje spe­ cijalne aktivnosti koji ga stalno podsjeća na njegov privatni inte­ res čiju pravu vezu sa javnim interesom on samo vrlo nejasno pri­ mjećuje. Ustvari. prijeti. individualne divergencije. To je zato što isti princip koji je jedini omogućio razvoj i širenje opšteg društva. ne obazirući se na svaku provjeru manje više prošire­ nu da se direktno ocijeni opšti princip jednog takvog uticaja da bi na odgovarajući način shvatio pravu namjenu spontanog sistema bitnih sredstava za jednu neophodnu stalne predohrane. prema drugom aspektu. koji su danas suvi­ še zajednički kod najcivilizovanijih naroda gdje oni izazivaju opšte divljenje. Mada ova vrsta ljudskog automatizma čini. dok. Naročito u ovom smislu društveni organizam mora uvijek više li­ čiti porodičnom organizmu čije se glavno svojstvo sastoji. osnovna podjela ljudskih poslo­ va ne bi mogla izbjeći da ne izazove. Neki ekonomisti su već označili neke teške nezgode pretjerane podjele materijalnog rada ali prema mnogo nižem aspektu a naro­ čito da se nijesu nikako podigli do filozofskog principa jedne takve ocjene. zdrava filo­ zofija ne mora možda. komplikacija ά širenje tako koje je naglašeno kod prvog ne mogu nikako dozvo­ liti da ga ikada shvatimo uređenim prema skupu prirodnih razli­ ka koji se ne bi mogao odbaciti težeći da bitno preduprijedi svaku veliku nesigurnost ο pravoj namjeni svojstvenoj svakom od organa i svaku opasnu diskusiju ο njihovoj odgovarajućoj hijerarhiji. takođe. njegovo ostvarenje. sve više i više nei­ zostavno. ona spontano teži. u osnovi. Bilo bi. izoštravajući je neprestano samo u jednom pravcu. u drugom članku mojih »Razmišljanja ο duhovnoj moći«. mada. u materijalnom redu. tu postaju sve više i više strana svim drugim klasama zbog nedostatka dovoljne analogije običaja i miš­ ljenja. na nesreću. u isto vrijeme moralne i intelektualne. Rastuća specijalnost uobičajenih ideja i dnevnih odnosa mora neizbježno težiti u bilo kojem žanru. i da uvijek više izdvoji posebni interes od zajed­ ničkog interesa koji je postao sve všie i više nejasan i indirektan. uostalom.i više a da tamo. u divnoj spontanosti dvostruke potčinjenosti koja ga karakteriše. da sve više i više ograniči inteligenciju. kako sam to već skicirao u 1826. Ako smo često pravedno oplakivali. pošto se tu mora naći prava naučna klica obavezne korelacije između ideje ο društvu i ideje ο vladavini. u intelektualnom ra­ du isključivo i stalno korišćenje ljudskog mozga u rješavanju ne­ kih jednačina ili u Masiranju nekih insekata: moralni efekat u jed­ nom i drugom slučaju je. Da bi u tome dopuni­ li. I zbog jednog. nesavršenija nego porodična disciplina čija je pri­ roda unaprijed napravila sve bitne izdatke. moramo sada naročito ispitati skup potreba koje on nalaže prema bitnim poteškoćama koje su njemu svojstvene. samo krajnji disperzivni uticaj principa specijalizacije. nekorisno ovdje još insistirati na opštoj in­ dikaciji osnovnih atributa ove distributivne i specijalne kooperacije. da uguši duh cjeline ili bar da ga duboko sputa. s druge strane. Još od početka ove Rasprave (vidite prvu lekciju). u istoj mjeri. na sreću.

sastoji u tome da dovoljno sadrži i da spriječi koliko je to moguće ovo fatalno opredeljenje za osnovnu disperziju ideja. prema prethodnim objašnjenjima. međutim produbljena analiza najvećih potreba sadaš­ njeg društva označava nam već. bez sumnje. čini mi se. Na taj način treba da bude shvaćeno. zaista. ona je. duh detalja morao da bude nadmoćniji bilo radi vršenja krajnjeg raspadanja stare orga­ nizacije. zaista. sa utoliko više energije ukoliko najširi uspon individualne aktiv­ nosti mora težiti da ih više izbriše. i koji bi. i iznad svega intelektualna i moralna. naročito. da uticaj upravo određen da je do­ voljno neutralise bude isto tako spontan i pogodan za proporcio­ nalno povećanje da bi socijalna ekonomija mogla opstati a naro­ čito nastaviti svoj stalni uspon. ni po kakvom osnovu da pravimo izuzetak u ovom pogledu za intelektualnu ili samo nauč­ nu vladavinu. tj. sigurno. univerzalnom neophod­ nom reakcijom prvo spontanom a zatim regulisanom cjelinom nad djelovima. trebalo je. nezavisno od svake sistematske kombinacije. zaista. ona obavezno doprinosi od tada svima onima koje društvo može proiz­ vesti u bilo kojem aspektu. u mnogo pogleda. shva­ ćen u čitavoj svojoj filozofskoj širini treba sada objasniti. uobičajena nadmoćnost duha cjeline koja čini obavezno nepromenljivi karakter vladavine pod bilo kojim aspektom ga raz­ matrali. posmatrana iz jednog novog generalnog aspekta. da jedno realno sredstvo da se spriječi jedna takva disperzia se sastoji u tome da utemelji ovu neophodnu terveniše na odgovarajući način u uobičajenom obavljanju svih reakciju u jednoj novoj specijalnoj funkciji koja je sposobna da inrazličitih posebnih funkcija socijalne ekonomije da bi tamo nepres­ tano opominjala na misao cjeline i osjećanje zajedničke solidarnos­ ti. intenzitet ove regulatorske funkcije. To je. osjećanja i interesa. kao okarakterisana. pošto sam ovako prethodno označio osnovni i stalni cilj vlade. osjetljivije u vrlo razvijenom sistemu naše socijalne ekonomije. bez univerzalne spontane in­ tervencije postali ubrzo nemogući zbog postepenog brisanja ljudskih sposobnosti nakon jedne nepravilne specijalizacije. svako od nas čini da spontano počiva. takođe. Jasno je. danas suviše nepoznatim. što će dovoljno dopuniti našu prethodnu ocjenu socijalne statike u užem smislu. Duh cjeline i duh detalja su podjed­ nako neophodni za socijalnu ekonomiju: oni moraju alternativno prevladavati u spontanom toku ljudske evolucije prema prirodi glavnih progresa koje njen osnovni hod postepeno obezbeđuje u svakoj epohi. prema prirodnom toku socijalne ekonomije. samo održavanje svog vlastitog života na sposobnosti i moralnosti jedne gomile sko­ ro nepoznatih agenata čija bi inercija ili pokvarenost mogle izlo- 248 249 . Pošto je ova univerzalna disperzivna težnja. i naročito intelektualna i moralna. po mom mišljenju. Može se. prvu pozitivnu i racionalnu osnovu elementarne i apstraktne vladavine u užem smislu. neizbježni rezultat samog principa ljudskog razvoja i koji. tj. da ona zahtije­ va. kako jedna takva akcija spontano teži da sebe proizve­ de. morala neophodno. tako da pokazuje već dvostruku potrebu različitu od onoga što se zove privremena vlada i duhovna vlada čije će se racionalna podređe­ nost nama pretstaviti kao najviše poboljšanje koje je do sada mo­ glo biti ostvareno u opštem sistemu društvene organizacije pod srećnim uticajem. Najzad. funkcija ko­ ja je do tada bila univerzalna. sada to isključivo pripadne duhu cjeline da up­ ravlja društvenom reorganizacijom. bilo. Ova neophodna podređenost nije samo materijalna kako se to obično vjeruje. ubuduće. sa dru­ ge strane. nerazdvojiva od osnovne specijalizacije ljudskih poslova. Mada njim vlada sama ne vrši nikakav određeni društveni progres. Ova koncepcija čini. daleko od toga da mo­ ra da opada dok se čovječija evolucija vrši. uglavnom. ova postepena pod­ jela ljudskih operacija mora neizbježno uspostaviti elementarnu podređenost koja se uvijek povećava koja teži sve više i više da učini da vladavina prirodno proiziđe iz njedara samog društva. nasuprot. neprestano postojati i čak se sve više i razvijati. ako je u toku tri poslednja vijeka. nezavisno od grubih uticaja materijalnog poret­ ka pod koje se želi danas svesti njeno opšte u određenje. kao što ću to direktno utvrdi­ ti prema tačnoj istorijskoj ocjeni modernih društava. potrebnim nizom velike sadašnje pod-podjele ljudskog rada. koliko mogu da to podne­ su potrebne granice i generalni plan ove Rasprave. bilo u kapacitet. može se ovdje direktno sagledati anarhijska iracio­ nalnost ove sistematske antipatije protiv svake obične opšte dok­ trine koja odlikuje tako žalosno većinu sadašnjih naučnika slijepih propovjednika jedne rutinske specijalizacije oslobođene svake filo- zofske discipline i čiji će se suviše ekskluzivni uspon završiti zaus­ tavljanjem svakog realnog progresa trošeći snage našeg uma na sve jadnijim i jadnijim sitnicama. takođe. Pošto ne bi mogli. kad bi mogao da bez prepreka prati svoj prirodni tok. dakle. ka­ ko će to direktno pokazati pažljiva analiza svake malo naglašenu pod-podjele koja se upravo uvela u bilo koji rad. Ma šta bi!o. bilo u poštenje specijalnih organa kojima je tako isključivo povjerena. nadmoćnog katolicizma. da bi bila shvaćena i izvršena na odgovarajući način. neizbježno bi završio zaustavljanjem društvenog napredovanja u svim važnim odnosima. da olakša neophodan razvoj elemenata jed­ nog novog poretka. sa neosporivom evidentnošću da. takođe. posmatranu u najplemenitijem i najpotpunijem naučnom opsegu. određeni stepen koji odgovara stvarnom povjerenju. osim praktičnog pokoravanja. gdje svakog dana. postati sve neophodnija pošto je njen glavni princip neodvojiv od samog principa razvoja. eminentno učešće vlade u osnovnom razvoju društvenog života. mora. Ništa nije. Sama priroda jedne takve akcije označava dovoljno da ona ne mora biti čisto materijalna već. lako uznati da.

novi oslanjao. stvarnu konkurenciju sa finansijskom moći malo veće nacije čiji je javni trezor formiran od mnoštva vrlo ma­ lih kotizacija. Treba. neće biti skupa običnih duhova. ne­ mamo više potrebe da danas objašnjavamo glavno svojstvo civili­ zacije da uvijek više razvija moralne i još više intelektualne nejed­ nakosti. još od početka ove Rrasprave. pošto radnja koja se razvija je uvijek tako obavezno specijalnija nego prethodna funkcija odakle ona proizilazi i prema kojoj njeno svojstveno kontinuirano izvrše­ nje mora ostati kasnije podređeno. da jasno otkrije glavni zakon koji mi iznad svega izgleda da se sastoji u tome što se razne vrste posebnih radnji prirodno smještaju pod stalnu upravu onih operacija koje su višeg stepena superiornosti. specijalno ću objasniti provjeru ovog sociološkog zakona u pogledu industrijskog života modernih druš­ tva. jedan­ put prikazan neće uopšte imati mnoštvo koje može da uspostavi ravnotežu svojoj osnovnoj nadmoćnosti. nasuprot tome. tako da bi oni jednako morali biti manje određe­ ni disperzivnom tendencijom koja iz njih obavezno proizilazi uprkos nepovoljnom uticaju koji su oni morali iskusiti. koja je nužno vezno saglasna sa realnim sistemom ljudskih odnosa. trajni politički uspon. npr. uostalom. na jednostavan način. društvo imati potrebu za ve­ likom odanošću. koji bi mogao da se bo­ ri sa jednim Dekartom ili jednim Kornejom. ali ga nalazimo sigurno tako neizbježnog u čisto voj­ ničkim društvima. Neka se radi samo ο borbi fizič­ kom snagom ili čak ο bogatstvu. najveće privatno bogatstvo ne bi moglo izdrža­ ti. broj pojedinaca može onda uticati samo na nadu da se tu bolje organ predložene funkcije. kako to jasno pokazuje. velikim opasnostima.žiti ljude. uglavnom naučnog porijekla. Tačna naučna ocjena ove elementarne i spontane potčinjenosii se sastoji u tome. oblike društvene egzistencije. kao fizičke snage: tako. Jedan takav uslov važi obavezno za sve. primoravajući čo­ vjeka na isključivo porodični život. ovaj zakon čini da odmah razumijemo spontanu vezu ove elementarne društvene podređenosti sa političkom podređenošću u užem smislu. ni u kojem pogledu. statička analiza jed­ ne armije. međutim. ili svake druge aktivne korporacije bilo koje vrste. broda itd. želi konačno da da. tim povodom. Jedanput prihvaćen. Ali. njihova savršenija regularnost ta­ mo čini ovu potvrdu tako evidentnom da ona ne zahtijeva nikakvo direktno razmatranje mada mi je njihovo posmatranje sugerisalo najprije jednu takvu ideju. jednim dru­ gim poretkom istu glavnu ideju. ono neće moći da postigne da je sastavi sa uzalud­ nom akumulacijom osrednjih vrlo umnogostručenih odanosti. sve više i više. Ali je važno da primijetimo. apsorbuje svu njegovu glavnu aktivnost zak ontinuirano zadovoljavanje najjednostavnijih potreba same porodice. različite posebne funkcije socijalne ekonomije koje su od tada prirodno angažovane u odnosima jedne povećane opštosti sve moraju postepeno težiti da se pokore konačno univerzalnoj upravi koja proizilazi iz najopštije funkcije cijelog sistema koja je di­ rektno okarakterisana stalnom akcijom cjeline nad djelovima. da dominiraju socijalnim svijetom od kad jedna od- 250 251 . zais­ ta. prelazeći na političko stanje. bilo koje. prvu racionalnu vrstu jedne zdra­ ve klasifikacije socijalnih funkcija. ako poduhvat zavisi isključivo od visoke intelektualne vrijednosti. kao u predmetu jedne velike nauč­ ne ili poetske koncepcije. koja je neophodna osnova vladavine i koja se tako predstavlja kao zadnji neophodni stepen sve veće i veće hi­ jerarhije. to se tiče vojnih društava. vrlo moćni razlog radikalnije nejednakosti koju one teže da uspostave među ljudima. ne vjerujem da filozofski domet koji tako dobija osnovni princip na koji sam uvijek moram da se uzdržim da ne istaknem još od ovog momenta. dovoljno udruživa­ nje brojnih najmanjih socijalnih individualnosti. podjela rada i dokolica koju je ona mogla dati su bile naročito neophodne za na­ glašeni razvoj intelektualnih prednosti na kojima obavezno počiva. u najvećem dijelu. shodno prethodn . Nastavljajući naš rad a naro­ čito u pedeset sedmoj lekciji. Naročito iz razloga ove eminentne privilegije intelektualne i moralne snage obavezno teže. Bez sumnje. jednom drugom neizbježnom poslje- dicom povećane raspodjele ljudskih radova koji snažno favorizuju osnovni uspon intelektualnih i moralnih nejednakosti. ma ko­ liko veliki bio kao što se to pretpostavlja. ma kakva mogla biti superiornost svojstvena jednoj individui ili jednoj porodici. Može se lako u to uvjeriti brižljivo analizirajući svaku specijalizaciju ljudskog rada u trenutku kada ona dobija jasno odvojen karakter. vrlo često. Biće naravno to isto i u moralnom pogledu kada će npr. mada izvanredno podes­ ne za socijalnu saradnju koju one same mogu organizovati kako treba. Mada individualne razlike zaista oštre. odatle rezultira novi. Jer. obično više naglašena zbog prisnije specijalizacije. se sigurno pokazuju u bilo koje socijalnom stanju. da moralne i intelektualne snage ne sadrže uopšte u sebi pravi ukupni sastav. tu će se lako posti­ ći: tako da. Mada ovdje nije mjesto da se razvije kako treba takav zakon namijenjen da čini jednu od naj­ važnijih finalnih zaključaka cjeline ovog poglavlja. npr. čini mi se. m objašnjenjima. veoma jedinstvene. Jasno je. to je jedi­ no zato što ona tu mora biti. naučnu hijerarhiju i koja sada. da ovaj uspon mora ostati skoro potpuno sabijen dotle dok kon­ fuzna primitivna koncepcija bilo kojih poslova. Ra druge strane. potrebni organi ove regulatorske akcije moraju biti moćno pomognuti u njihovom sopstvenom prirodnom razvoju. Zbog jednog i drugog. zabilje­ žiti da su intelektualni radovi po svojoj prirodi daleko od toga da mogu podnijeti stvarnu pod-podjeiu tako detaljnu kao onu za ma­ terijalne radnje. one su mnogo manje pogodne za direktnu saradnju. naročito industrijskim društvima. ako je ona data u nezgodan čas.

pre­ ma zakonima koji su im svojstveni. mada najčešće limplicitnim koje će se prirodno izvoditi u cijelom ostatku ovog poglavlja će raspršiti. njih dobrovoljno inspiriše za skrupulozno potčinjavanje mo­ ralnim i intelektualnim superiornostima čiji smjer one spontano prate i čiju su privremenu dominaciju one čak često neposredno ubrzale. zaista. najprije ne treba uopšte. gle­ dati suviše vulgarnu dispoziciju za komandovanjem kao znak pra­ ve vokacije za vladanjem koja mora biti vrlo rijetka zbog stvarne nadmoćnosti koju ona zahtijeva. kada socijalna ekonomija iz­ gleda trenutno ugrožena skorim raspadom. uvijek preokupiranog di­ rektnim razmatranjima opšte ekonomije. bez sumnje. Sažetost i apstrakcija. a da dispozicija za komandovanjem ne mora po sebi označavati nikakvu sklonost za vladavinom. suprotno našim običajima. Sa prvog aspekta. drugih prema pokorava­ nju. prvi potčinjavajući pametnoj disciplini osnovno očuvanje jedinke. bilo zbog nespokojne razdražljivosti njihovog ne­ savršenog karaktera. bilo zbog manje raz­ vijenog razuma. jedno takvo osjećanje je možda iznad svega oprobano od strane onih koji bi bili najsposobniji da bolje komanduju. budući da su. instinkt narodnih masa 252 još spontano manifestuje na nov nepobitan način. ovu prvu nesigurnost. kod nama sličnih. simpatija nad egoizmom. Nasuprot. porodični život sa stal­ nim usponom simpatičnih instikata i društveni život sa specijal­ nim razvojem intelektualnih uticaja. neizbježna kao i neophodna. obavezno odre­ đeni da pripreme slijedeći. Bilo kako bilo. u stvari. zatim porodičnog i na kraju socijalnog. sposobnosti naše prirode. Ma kakva bila danas poremećena. dakle. ipak. ne manje naglašenoj kod kompleksnije pri­ rode ljudskog organizma. težke odgovornosti opšteg upravljanja našim ponašanjem. uglavnom pasio­ nirane za dominacijom su obično tako sasvim nesposobne za sva­ ko upravljanje čak i upravljanje porodicom. takođe. žene. može se. racionalnu koordinaciju univerzalnog morala. Kad bi ljudi bili spontano tako neposluš­ ni kako se to danas često pretpostavlja. U samom tre­ nutku najžešćih političkih trzavica. evi­ dentno je da smo svi manje više skloni da nevoljno poštujemo. bez sumnje. bilo koje. sa odgovarajućim sistemom specijal­ nih sklonosti jednih prema komandovanju. U gomili drugih prilika. prvo ličnog. Ova potrebna težnja je u skladu. poslušni. tu dragocjenu praktičnu prednost da pripremi od ovog trenutka. kratkoj studiji ali direktnoj i kontinuiranoj. možda pretjerane. u cijelom preostalom dijelu na­ šeg rada. osjećajući tada. zbog naše duhovne anarhije. obrnuta sklo­ nost za pokoravanjem. shodno pravom opštem duhu nove političke filozofije koja je dovoljno okarakterisana u predzadnjem poglavlju. glavnih koncepcija ko­ je su označene u tri dijela ovog poglavlja će moći da prvo prave smetnju njihovoj pravoj direktnoj ocjeni. kod većine ljudi. a svaki od ova tri bitna stepena ljudske egzistencije. ali kontinuiranim korišćenjem. svake. treba. koji nije često osjetio. samo da se naviknemo. sve više i više. nadam se. u tajnom i skrupu­ loznom privatnom ispitivanju manje više duboko. bilo kakvu superiornost. kao i da omogući ličnom sistemu naših po­ litičkih sposobnosti da razviju svu pogodnu energiju da bi mogle savladati neizbježne otpore koje moraju pružiti čak najpovoljniji slučajevi: što kod izvrsne organizacije podiže na stvarni i važni kvalitet djetinji ponos vulgarnog. danas skoro ne­ moguću. koliko je slatko pokoravati se kada možemo da ostvarimo sreću. Tako osnovna spontanost raznih individualnih sklonos­ ti se bitno pokazuje u skladu sa neizbježnim tokom cjeline društve­ nih odnosa radi utvrđivanja da je politička podređenost tako. da budemo pristojno rasterećeni mudrim i dostojnim vo­ đama. socijalne di­ namike posvećujući najprije slijedeću lekciju prvoj osnovnoj ocje­ ni ljudske evolucije koja je sagledana u cjelini. ovu neodoljivu socijalnu težnju koja. uostalom. ne bi se moglo nikako ra­ zumjeti kako bi mogli ikada biti. tako da obično doprino­ si zajedničkom cilju. skupom naših sklonosti prema sjajnim indikacijama dovoljno razvijenog razuma. nema nikoga. lični život se vidi naročito okarakterisan sa potreb­ nom i direktnom prevagom ličnih instikata. 253 . Takva je. Tako npr. Jedan takav naučni uzastopni hod predstav­ lja. Jednom tako jakom karakteru mo­ ra odgovarati i odgovara. elementarna težnja svakog ljudskog društva za jednom spontanom vladavinom. U ova tri naizmjenična reda statičkih razmatranja. da damo na kraju političkim meditacijama vrstu intelektualnog ^na­ pora koje one zahtijevaju. moramo sada pristupiti. hitnu potrebu za jednom ja­ čom vlašću. i zadnji da upravlja. u našoj individualnoj prirodi. univerzalna žeđ za komandovanjem. preko svega. pri­ mijetiti čovjekova težnja da se_smatra naročito određenim za nad­ ležnosti koje mu najmanje odgovaraju prema neprimijećenoj ilu­ ziji koja čini tako često da se gleda živa želja kao znak stvarne sklonosti. uop­ šte. što ovdje dopunjava elementarnu skicu socijalne statike u užem smislu. čak nezavisno od svake lične želje da je vidimo kako radi u našu korist: i taj instinkt potčinjenosti je. druga težeći da prevagne koliko je moguće. priznati da je ona neophodna za njeno obavljanje koliko da ulije cijelom društvu povjerenje koje je nespojivo sa našom sopstvenom neodlučnošću. u samom sebi. prema spontanom toku njihovog nepro­ mjenljivog redosljeda. ustvari. samo suviše često rasipan na lažne izglede.govarajuća podjela ljudskih poslova dovoljno dozvoli njihov pravi razvoj. sve do izvršavanja najrevolucionarnijih ru­ šenja. Nakon ove prethodne indikacije elementarnih teorija statičke sociologije. naročito intelektualnu ili moralnu.

do ptica i sisavaca. nastavlja u svakom živom carstvu. prvobitnu osnovu ljudske eg­ zistencije kao i svakog drugog životinjskog života. U ovom filozof­ skom smislu najuzvišenija civilizacija mora biti. su mogla postati dovolj­ no izrazita samo na jednom visokom stepenu društvenog života za koji njihova isključiva namjena ne bi mogla biti osporena. naročito. realno. kao što sam to objasnio u prethodnoj knjizi.1 ' . u odnosu na sposobnosti ko­ je su nam zajedničke sa svakim organskim carstvom mada ove nas­ tavljaju da uvijek čine. naša socijalna evolucija čini. i 255 .PEDESET I PRVA LEKCUA ι . penjući se. u početku prikrivena neizbježnom tromošću. svojstveno svakoj rasi. postepeno se dižući ka mesožderima i majmunima: neophodna nadmoć čisto or­ ganskih funkcija postajući svuda sve manje i manje označena. sa najvišeg naučnog gle­ dišta. je naročito određeno opštom nad­ moći životinjskog života nad organskim životom koja je sve više i više naglašena što se više približavamo ljudskom organizmu. u poređenju sa sposobnostima animalnosti. neophodno. ovdje. kod ovih. prelazeći postepeno na zadnje parne životi­ nje. važ­ no je da njihovom direktnom izlaganju prethodi. Dakle. zatim. a. u skupu životinjske hijerarhije. ocije­ njena kao potpuno saglasna sa prirodom. pošto ona stvarno čini sa­ mo naglašenije prikazivanje glavnih svojstava naše vrste koja. ukupnu cjelinu ljudskog razvoja prvo smo dovedeni da ga obično shvatimo kao da se bitno zasniva na tome da sve više i vi­ še istakne karakteristične sposobnosti čovječanstva. Cio sis­ tem biološke filozofije teži da dokaže. prvo krat­ ko objašnjenje neophodnog pravca ove velike evolucije kao i njene same brzine i prirodne podređenosti njenih glavnih eleme­ nata što spontano stvara razne pojmove koji su utvrđeni već od početka ove knjige. od jednostavnih biljaka i najmanjih životinja. dakle. Sa jednog takvog filozofskog gledišta. da. osnovno dos­ tojanstvo. razmatrajući. uglavnom. samo krajnji izraz opšteg napretka koji se. bez pre­ kida.'j Kratak sadržaj — Osnovni zakoni socijalne dinamike ili opšta teorija prirodnog napretka čovječanstva Da bi bolje ocijenili osnovne zakone socijalnog napretka. i.

razne strasti pune mržnje ostaju sigurno. 256 1 neprijatelj . na neke uobičajene potrebe inkreta. i stimulišući više razne druš­ tvene instinkte. ova osobina mora biti. uprkos stanju golotinje. ili bar tu ima naglašene aktivnosti sa­ mo kod inajinferiornijih među njima. i jačom vježbom. Zbog svih ovih razloga.pažnju na brigama za samu našu ma­ terijalnu egzistenciju čije održavanje i poboljšavanje. Aid. nikakvo formalno dokazivanje. ubuduće. sa nepobitnom očiglednošću. žestoki ukus za razne fizičke stimulanse se stalno javljaju u primitivnom životu kada oskudica koju on mora tako često da stvara tu ne nameće nevoljnu suzdržljivost koja je. najuzvišendje među njima su u stalnom stanju relativnog razvoja koji sve više i više teži da ih postavi. dakle. superiornost civilizacije koja se stalno povećava je. naročito. kad na njih dođe red. uprkos njegovoj gruboj primitivnoj energiji. moraju da tu spontano prime sve specijalniju kulturu. bez ikakve sum­ nje. još veoma umrtvljene. da se raširi. Ova neophodna kom­ parativna ocjena bitno određuje prvi naučni pojam koji treba da se napravi ο čitavom ljudskom progresu. još od početka civilizacije pra­ ti sve više i više zadovoljenje raznih potreba ekskreta. uprkos. još nepobitnija nego u moralnom odnosu tako da ne izisku­ je. u neku ruku. da ovaj razvoj stalno teži da obezbijedi pre­ vagu najvažnijih sposobnosti ljudske prirode. naše najuzvišenije sposobnosti. sigurno mnogo više naglašen nego ikod civliaovanifa muškaraca. da. i spontano povećavajući uobičajeni uticaj razuma na čovjekovo ponašanje. u osnovi. što se tiče ljubaivi prema ukrasu koji je tada naročito označen sa ma­ nje više komplikovanim tetoviranjem: on je tu. naše najuzvišenije sklonosti i naša najplementija osjećanja koja. u svakom pogledu. naizgled či­ ne glavni predmet većine društvenih poslova. u moćne snage ljudske egzistencije. da razvije. sve više i više težeći ka životnom usponu koja ipak ne bi mogao biti potupno postignut. nego isto tako i. karakteriše pri­ mitivni život. obično. stalno će se. Jednom riječju. djelovanje čovjeka ma spoljnji svijet. naglašenija u direktnom proučavanju njegovih stalnih promjena. instinkti koji se od­ nose na materijalno očuvanje su toliko nadmoćniji da sam seksual­ ni instinkt. uosta­ lom. ne obazirući se na njegovo oba­ vezno kretanje. razna razmatranja. Generalna analiza našeg socijalnog napretka dokazuje. sposobnosti apstrakcije i kombinacije os­ taju skoro potpuno inertne osim nekih kratkih izuzetnih poleta a gruba radoznalost koju nevoljno uliva spektakl prirode se onda pot­ puno zadovoljava najmanjim skicama teološkog objašnjenja. su tu. prvenstveno razvoj in­ telektualnih i moralnih funkcija. tako pripojenog univerzal­ noj seriji životinjskog usavršavanja čiji najvažniji stepen on ostva­ ruje. čisto lična. bitni karakter našeg socijal­ nog organizma kada se ograničimo da ga razmatramo prvo u nje­ govom čisto spontanom stanju. bilo umanjujući neprestano vladavinu fizičkih apetita 1 . kao jedina moguća osnova ljudskih udruživanja. uzdižući se jedva do jednostavnog pokazivanja jedne čisto fizičke spretnosti. si­ gurno. usred najvažnijih potreba. Ali nije manje neosporno da stalno održavanje naše materijalne egzistencije dabija sve manje i manje isključivu važnost postepenim razvojem ljudske evolu­ cije i sve manje i mamje okupira naše misli u skupu realnog života. nakon fi­ zičkih apetita. glavna uobičajena pokretačka snaga čovjekove eg­ zistencije. sve više i više. Ali dublje ispitivanje pokazuje. nikada mogla realno doći do te prefinjene osjetljivosti ο kojoj su možda sanjale neke zanesene mašte ili bolje bolešljive. 257 . vrlo često. naj­ zad. potrebnoj nepromjenjljivosti raznih osnovnih dispozicija naše prirode. Sto se tiče intelektualnih sposobnosti. us­ tvari. čak i najuzvišenijih. uočiti da se opšti re­ zultat naše osnovne evolucije ne sastoji samo u tome da poboljša materijalni položaj čovjeka stalnim širenjem njegovog djelovanja na spoljnji svijet. konstatuje malo stvarnog uticaja koji razum vrši on­ da na opšte čovjekovo ponašanje: ove sposobnosti su tamo. obično. neosporno je da stalni uspon civilizacije obavezno razvija. Tako već izgleda. pred direktno socijalnim razmatranji­ ma. nasuprot. igre koje se prvenstveno odlikuju žestokom muskulatornom aktivnošću i koje. uobičaje­ na nesmotrenost koja. prema prethodnom poglavlju. Isto je to tako. one koje se neposredno odno­ se na rad spoljnjih čula. kako to lako potvrđuje prva generalna ocena njihove postepene sukcesije. Sa ovih različitih aspekata. to osjećanje stida koje.razvoj životinjskih funkcija u užem smislu. mada jedan takav preokret prvobitne eko­ nomije ne može i ne mora nikada biti potpuno postignut. U tom smislu. bilo stalno izazivajući uspon intelektualnih funk­ cija. U našem socijalnom djetinjstvu. bilo direktnim i stalnim podsticanjem koje on obavezno daje intelektualnim funkcijama čak i društvenim osjećanjima čiji mu je dvostruki postepeni uspon zais­ ta neophodan. teže sve više i više da se izbrišu. sve jačom. je prvo u tome bitno nadmašen 1 : domaća osjećanja su onda. obmanjivala. civilizacija izgleda da mora prvo da sve više i više koncentrišu našu . mnogo manje naglašena a socijalna su ograničena na jedan neprimjetni dio čovječanstva van kojeg sve postaje stranac i čak Pretjerana proždrtjivost. tako malo povoljne za razvoj inteligencije kao i za razvoj društvenosti. čak ni u najvišoj savršenosti ljudske prirode. Sa bilo kog aspekta da se proučavala egzistencija čovjeka upoređena sa raznim uzas­ topnim epohama društva. naprotiv. prirodno. bilo samom sigurnoš­ ću koju obavezno uliva u pogledu fizičkih potreba čije razmatranje postaje tako sve manje i manje obuhvatno. Objašnjavajući na višem stepenu koji stalno raste. bez sumnje. individualni raz­ voj u bržoj i bližoj uzastopnosti čiji se skup onda može bolje ocije1 Ljudska priroda ne bi.

da se ubrza naš spontani uspon nemirnim pokretanjem koje ona nadahnjuje. Tako. čovjek ne bi mogao biti srećan bez dovoljno kompletne aktivnosti njegovih. s jedne strane. da potčine naše razne. bilo anorganskih. na mno­ go većem stepenu. itd. bez sumnje. laki i produženi san ih bitno sprečava. mada. bilo kojih. mogla po svojoj prirodi da dovoljno pos­ tigne. Ipak. stalni uticaj dosade. kao i djeca. uvijek. pored ove pogrešne ocjene bilo je. malo mogle da imaju za posljedicu pravu do­ sadu. bilo kod jedinke bilo. ovaj neophodni uslov sreće. sistematski ostranjen u prvom racionalnom nacrtu soci­ jalne dinamike.niti. ovaj sporedni uticaj je mogao pos­ tati vrlo naglašen samo u socijalnom stanju koje je već dosta na­ predno da bi tačno osjetili potrebu. Tako. i. koliko je to mo­ guće. poput životinja. ne obazirući se na bilo koje razlike koje mogu nastati. jednog uspona koji je utoliko više naglašen za svaku od njih što je ona prvobitno manje jaka. još od početka civilizacije. koliko je to moguće. lako razlikuju odgova­ rajući djelovi prirode i vještina u našem stalnom razvoju koji tre­ ba da bude ocijenjen kao potpuno prirodan u tome što teži da se sve više i više obezbijedi prevagu glavnih atributa čovječnosti ko­ ja je upoređena sa ahimalnošću. on neprestano teži da ispuni. sa odgovarajućim radom naših raznih spo­ sobnosti. dakle. bitno. da naš ce­ rebralni aparat ponudi najmanju anatomsku inferiornost frontalne zone ili da naša planeta postane veća ili manje naseljena. zbog znatnih promjena na koje oni moraju biti spontano osjetljivi. sve prirode obdarene nekom energijom. Aid. nazna­ čiti. prvo tako slabu. obavezno ga čini više podložnim nego druge životinje ovom važnom stanju teške malaksalosti koje označava is­ tovremeno. da teško osjete njihovo intelek­ tualno mrtvilo. onda jedino važna. samo generalne uslove jednostavno sporedne. da se odredi prirodna brzina ljudskog razvoja. slijedeći stepen intenziteta i očuvanja koji je pametno srazmjeran sa unutrašnojm aktivnošću svake od njih: ma kakva bila stvarna situacija. se uopšte ne dosađuju jer njihova fizička aktiv­ nost. prvo je evidentno da ova brzina mora da bu­ de bitno određena prema kombinovanom uticaju glavnih prirodnih uslova koji se odnose. Jed­ na takva dispozicija. postalo. Sa anatomskog gledišta. bi u normalnom stanju. ne dozvoljavaju uopšte da se tačno iz­ mjeri njihova odgovarajuća važnost. neophodno da se ovdje uk­ ratko iznese Visoko obavezno učešće ovog opšteg uticaja da bi se 259 . Leroj je iracionalno pomiješao jedan simptom sa jednim principom. dopuštaju jednu tako prikladnu vježbu. za zajednički cilj da podrede. prvo. od strane svih istraživača čovjeka i već primijenjena u toliko raznih oblika prije nego što je pozitivna filozofija mogla da utvrdi njen pravi karakter. Je­ dan sličan pojam omogućava da se. različitih spo­ sobnosti. Najnaglašenije sposobnosti. osim evidentne greške koja mu je isključivo činila da čovjeku pripiše jedino takvo svojstvo. priznata. nije uopšte sputana. prikazujući dosadu kao glavnog izvornog po­ kretača našeg socijalnog razvoja. bilo koji napori ni­ kada ne mogu da nas stvarno dovedu do ove osnovne granice. obično. Naglašenija teškoća koju mora da osjeti da bi ostvario razvoj koji se slaže sa posebnom superiornošću njegove prirode. je morala. kad na njih dođe red. koju vidimo svakog dana da još pobuđuje. odatle direktno proizilazi na­ učno objašnjenje ove vječne borbe između naše čovječnosti i naše animalnosti koja je. u tom pogledu. bilo od kli­ me. bilo koje. u djetinjstvu čovječanstva. najvažnije sposobnosti naše prirode koje su u tome tako najmanje energične. tj. bilo od rase ili svih drugih modifikatorskih uzroka ο kojima sam prethodno utvrdio da je stvarni uticaj morao biti'. pravilima ko­ je je sve jača i jača inteligencija nametnula u cilju sve većeg identifikovanja jedinke sa vrstom. zamišljajući napr. mada mi ne možemo nikako sumnjati da je naš spontani razvoj morao biti obavezno ubrzan ili usporen svakom povoljnom ili protivnom promjenom za koju bi 258 pretpostavili da djeluje pod ovim različitim elementarnim utioajima. bilo organskim. mogla bi se jasno okarakterisati jedna takva težnja. ograničavajući se. nespojivo bilo sa idealnom snagom koja je spontano osjetljiva na neumorni rad. uspostavljajući vladavinu sposob­ nosti koje su. 2. naši. Takav je. koliko je to moguće. predstavljajući da se ona naročito sastoji u tome da se radom odredi sve veći i veći uticaj kod raznih organa cerebralnog aparata što se više udaljavaju od vertebralne zone da bi se približili frontalnoj zoni. ustvari. stroga nemogućnost da se obustavi ili smanji njihova vladavina. bilo zbog željnog is­ traživanja novih izvora emocija. Ali. kod same vrste. jedan i drugi imaju. sama nepromjenjljivost ovih raznih osnovnih uslova. na ljudski organizam. u is­ to vrijeme. isto tako. ipak. najmanje uzvišene. pogodnu da proizvede srećnu cerebralnu reakciju: primitivni ljudi. snažno dopri­ nijeti. u ovom smislu. sa toliko napora. da. Među ovim sporednim ali stalnim snagama koje pomažu. bilo zbog jačeg razvoja naše vlas­ tite direktne aktivnosti. mi sada moramo razmatratti ovu evoluciju prema njenoj osnovnoj i zajedničkoj brzini. So­ ciološka analiza bi. na same univerzalne uzroke. uostalom jako pre­ tjeran i čak pogrešno ocijenjen od strane ovog oštroumnog filozo­ fa. da se pokre­ nu. Dakle. određene da upravljaju svima drugima: ali koja se u isto vrijeme pojavljuje kao sasvim vještačka pošto mora da se sastoji u sticanju. stvarno postojanje sposobnosti i njihovu nedovoljnu aktivnost i koje bi. Kao i svaka druga životinja. u isto vrijeme intelektualna i moralna. normalno zadovo­ ljenje ličnih instikata uobičajenom radu socijalnih instikata. strasti. uos­ talom. može se. mada je manje naglašen. zaista. sa dru­ ge strane na sredinu gdje se on razvija. Pošto je neophodan prava cjeline ljudske evolucije tako do­ voljno definisan ovom prethodnom ocjenom. prema Zoržu Leroju. idealni tip čije sve savršenije ostvarenje obavezno karakteriše spontani tok ljudske evolucije.

u svako doba. dakle. ulivajući novi polet duhu poboljšanja. takođe. glav­ ni progresi čovječanstva morali da. i bilo šta da ο tome mogu da misle sistematski branioci bezgraničnog rasipanja individualnih napora. ο apsolutnom povećanju broja pojedinaca već naročito ο njihovoj intenzivnijoi saradnji u datom prostoru shodno specijalnom izrazu koji sam upotrijebio i koii je očito primjenjljiv na velike centre populacije. kad bi ovo zgušnjavanje i ova brzina uspjeli da pređu izvjesni određeni stepen. sociološki uticaj za bržim povećanjem populacije mora biti. bez sumnje. prvo. Nikakvo drugo ispitivanje nije. nasuprot. jedno takvo zgumenjavanje stimuliše di­ rektno. bi mu prouzrokovale spon­ tano jake prepreke. razne fizičke nejednakosti i dajući. otprilike desetostruke od sadašnje stope. brzini. u jednoj vrlo dalekoj bu­ dućnosti. morati kasnije pridavati veliku važ­ nost kada će naša vrsta. ukratko. Takav je. da bi moglo danas inspirisati ikakvu razumnu preokupa­ . ovaj zadnji morajući evidentno da dobi­ je. uostalom. biti nepobiitnije kada se sagleda ovo povećanje u skupu naše vrste. mog­ la bi se. Ako se ona sada takođe. Osim toga.pletno zbog nemogućnosti da se direktno plasira u pravom smislu i u tačnom upravljanju prethodnih radova. uopšte. Moram. izvjesna koncepcija je fetalno neophodna za izvršavanje ljudskog progresa. sve više i više. I kod jednog i kod drugog razloga. bitno analogan ovom što smo upravo ocijenili za trajanje čovje­ kovog života: jer je malo važno da češće obnavljanje jedinki za­ visi od najmanje dugovječnosti jedinih ili bržeg povećanja drugih. vrlo jako. najprefinjenijim sredstvima. na način da sa iziednači sa znatnim smanjenjem naše dugovječnosti. ovdje neophodno da bi se okarakterisala i prirodna težnja ovog postepenog smanjenja u pe­ riodu udvostručavanja populacije da više ubrza socijalnu evolu­ ciju. dospjela do ukupne populacije. ova postepe­ na aglomeracija razvija. bez sumnje. pored iracional­ nih pretjerivanja Maltusa. prirodno povećanje ljudske populacije koje naročito dopri­ nosi stalnom ubrzanju ovog velikog kretanja. pored pretjeranih ili čak pogrešnih kritika naših ekonomista: ono bi bilo. znatno povećanje energije. ne treba propustiti da primijetimo. naročito u početku. najzad. završavajući ove kratke indikacije. Ali. stalno dobiiaju svoju prvu Obradu. da ukratko iznesemo međuglavnim uzro­ cima koji spontano mijenjaju onovnu brzinu naše socijalne evo­ lucije. zamisliti dosta pretjeranom da bi se radikal­ no suprastavila neophodnoj stabilnosti društvenih poduhvata. Naše potomstvo. bilo pri­ moravajući društvo da reaguje sa upornijom i bolje konoentrisanom energijom da bi se dovoljno borilo protiv jačeg uspona poseb­ nih odstupanja. gdie su. Stvaraiući nove potrebe i nove teškoće. intelektualne i moralne sinage ni jesu pogodnije za komadanje i sabiranje između nasljednika nego između savremenika. da se odredi ukupnom ljudskom radu. a što se tiče druge. još od tada. nemogućnost utoliko naglašenija ukoliko novi saradnici imaju lično više realne vrijed­ nosti. po svojoj priro­ di. ponekad uslovlienim vrlo velikim i suviše naglim migracijama. biće lako da se tu otkrije novi uzrok generalnog ubrzanja socijalnog kretanja.: ciju. egzistenciju koja bi drugačije postala teža. Ali. Ipak. direktnim poremećajem koji tako mo­ ra da bude izložen osnovni antagonizam između instinkta očuva­ nja i instinkta inovacije. U ovoj neizbješnoj epohi. uostalom. ovdje se nipošto ne radi ο jednom takvom raz­ matranju koje je suviše neosporno danas. Kontinuitet stalnih napora može biti potpuno uspostavljen između raznih individua samo u pogledu krajnje jednostavnih ope­ racija i skoro potpuno materijalnih. U tom smislu. ili bar između svih zaista solidarnih nacija na izvjes­ nom stepenu. zaista. poveća­ ni uticaj intelektualnim i moralnim snagama koje se obavezno odr­ žavaju u njihovoj primitivnoj potčinjenosti kod svake suviše male populacije. sada. neutrališući. sagleda prema ovoj manje više većoj. stvarni uticaj jednog sličnog stal­ nog zgumenjavanja ne vodeći računa ο stvarnom trajanju njenog formiranja. Može se. jedna sve specijalnija podjela obavezno nespojiva sa suviše malim bro­ jem saradnika. vidi se da se ne radi ovdje. gdje razne ljudske snage mo­ gu lalko da se dodaju: on ne bi mogao nikada da se organizuje na zaista zadovoljavajući način za najteže i najvažnije radove. Mi moramo. ne samo što se tiče progresa. prvo rečeno. gdje ništa ne bi moglo dovoljno zamijeniti dragocjeni uticaj jednog pos­ tojanog jedinstva. Prva bi mogla biti shvaćena kao dosta pretjera­ na da bi čak pretstavljala nesavladive teškoće za odgovarajuće od­ ržanje ljudske egzistencije sa nekim mudrim vještinama za čije smo se posljedice potrudili da ih izbjegnemo. samo da naznačim pro­ gresivno zgumenjavanje naše vrste kao zadnjeg generalnog elemen­ ta koji pomažu da se reguliše stvarna brzina socijalnog kretanja. prestali bi obavezno da favorizuju jedno takvo ubrzanje i. nasuprot. biti svuda tako zgusnuta kao što je to već υ zapadnoj Evropi. spontano nova sredstva. maće samo da se mnogo brine ο ovoi dvostrukoj spontanoj težnji kojoj će malenkost naše planete i potrebno ograničenje bilo kojeg skupa ljudskih resursa. lako priznati da ovaj uticaj uvijek mnogo doprinosi. mada još važnijim. sa intimnijim i manje poznatim svojst­ vom. vrlo podređen prirodnim granicama gdje moraju početi t a k v e neprilike ο kojima se moglo empirijski imati jedna slaba predstava samo orema izuzetnim prevratima. očito strano našoj sadašnjoj temi. stvarno kretanie ljudske populacije je uvijek do sada ostalo. vrlo rijetko izvršenim. čak i u najpovoljniiim slučajevima. bilo gurajući je­ dinke da čine nove napore da bi sebi obezbijedile. i ništa ne bi moglo. kompletniji razvoj ljudske prirode i tačnije poznavanja pravnih zakona soci- 262 263 . brži razvoj socijalne evolucije. kao i u pret­ hodnom slučaju da. Ovo povećanje je uvijek bilo gledano tačno kao najmanje dvosmisleni simptom pos r tepenog poboljšanja ljudskog položaja. već takođe za sami poredak.

međutim. nevezanog i jalovog poleta. To je. isto tako. više približavaju srednjem dijelu mozga u užem smislu. jed­ nog takvog sistema solidarnog i simultanih razvoja. strogim i neophodnim. mada on mora kasnije da dobije. ne bih mogao vjerovati da sam dovoljno okarakterisao niti čak naveo kako treba. uostalom. u prvi red. Ako intelektualno gledište mora da preovlada. nova sredstva raznih vrsta ο kojima ne bi mogli još formirati nikakvu jasnu ideju a da. čak.to objasnio u prethodnom poglavlju.jalne evolucije. neop­ hodnu potrebu za početnim buđenjem i stalnom stimulacijom koji pobuđuju apetite. a da se. oslanja­ jući se konačno. neophodni počet­ ni impuls. bez sumnje. bilo u izlaganju. dakle. uostalom. moramo. pre­ ma već utvrđenim principima među raznim elementima naše so­ cijalne evolucije. kad na njega dođe red. Da bi ovdje potpuno pripremili direktno objašnjenje osnovnih zakona socijalne dinamike. najuzvišenijih životinjskih vrsta. strasti i osjećanja. dakle. način da istorijom društva prije sve­ ga vlada istorija ljudskog duha. su morale bi- 264 265 . U tom dvostruko odluču­ jućem karakteru ne bi mogli oklijevati da postavimo. ispita da li će uvijek tu postojati. jedan od ovih generalnih poredaka progresa bude spontano jači. naši apetiti. Dovoljno je da se odmah odvoji ovaj jači elemenat čije će razmatranje morati da upravlja cjelinom našeg dinamičkog izlaganja. kao obavezno jači princip čitave evolucije čovječanstva. mada se. baš se pod njenom obaveznom upravom što se je uvijek morao vršiti sav ljudski nap­ redak. dovoljna ukupna kompenzacija. bilo čak u koncepciji. sada mi ostaje. ne okupi­ ramo izričito specijalnom podređenošću drugih prema njemu ili među njima. Mada naša slabi um ima tu. osnovna brzina ljudskog razvoja. sve realne uz­ roke koji učestvuju u ovom. apstrahujući od njega sve ostale i red njihove univerzalne neop­ hodne povezanosti. treba. U jednoj ovakvoj brzoj ocjeni raznih opštih elemenata koji doprinose da se promijeni jednim. samo da vrlo kratko definišem glavinu podređe­ nost koju moraju stalno imati. kako bi postepene promjene jednog takvog sistema mogle da ne vrše preovlađujući uticaj na uzastopne promjene koje mora da ima stalni život čovječanstva? Tako u svim vremenima. ostranjujući kao što sam to morao. manje više mjerljivim utieajem. zatim. na­ še strasti i čak naša primitivna osjećanja bitno nalaze kod mnogih među njima i sa jačom snagom. na izvjestan sistemu osnovnih mišlje­ nja. koja će morati obavenzo da upravlja racionalnom koordinacijom naše isto­ rijske analize. is­ to tako. trebaće naročito da se vežemo u ovoj intelektualnoj istoriji. uostalom. i pored njene velike važnosti. metafizički ili pozitivni smisao. među njima. da bi uspješno odoljeli takvim des­ truktivnim uzrocima. ovdje izabrati ili bolje sačuvati opštu istoriju ljudskog duha kao prirodnog i stalnog vođu svakog istorijskog proučavanja čo­ vječanstva. postepeni razvoj naše vrste mogao stvarno dobiti ove osobine stalne regularnosti i postojanog konti­ nuiteta koje ga duboko odlikuje od nejasnog. Uprkos neizbježnoj solidarnosti koja neprestano vlada. zatim. kao što sam to najavio u početku ovog poglavlja. neizbježno stvorio u direktnom razmatranju ovih. među sporednim uticajima. Ako statička analiza našeg socijalnog organizma to pokazuje. čak i istorije lijepih umjetnosti (računajući tu i poeziju). ustvari. postepena ocjena osnovnog sistema ljudskih mišljenja koja se tiču skupa bilo kojih pojava. za direktno proučavanje opšteg kretanja ljudskih društava. već dugo vre­ mena. zais­ ta. jednom riječju. vjerujem da sam dosta razmatrao glavne među njima. Samo je tako i pod sve naglašenijim uticajem uma na opšte ponašanje čovjeka i društva. u bilo kojem žanru. bilo. u svim civilizovanim jezicima. duboko potvrdio ovu opštu ocjenu. dok bi se pojam ο tome. Sa manje shvaćenim nastavkom istog principa ali. što će se. ne treba da se da ovdje. bar u više važnih pogleda. ne bi mogla bez velikih opasnost da bude vještački oozvana u ovu neprohodnu funketiu zato što izražajne sposobnosti. i ο ko­ jima bi jedna metodska i specijalna rasprava političke filozofije mogla sama ponuditi analizu i koordinaciju. u jednostavnoj sta­ tičkoj studiji socijalnog organizma u užem smislu. da bi spriječila konfuziju i nejasnoću koje bi svaki drugi raz­ voj neizbježno proizveo. sve što se tiče bilo kojih poremećaja i vezujući se jedino za apstraktno proučavanje ove teške teme. duboko složenom određivanju. Svaka druPa bitna grana intelektualne istorije. ma kakav bio njen stvarni teološki. Javni razum je čak. uže vezane za osiećanie sposobnosti i čiji se organi. od pr­ vog uspona filozofskog genija.bi to moralo biti. uvijek se priznalo. neophodno. novi polet od njihove vlastite evolucije. da bi unaprijed označio prirodni obim jedne slične operacije u svakom drugom analognom razlogu koji bi željeli da zatim razmatramo. Tako prema evidentnoj naučnoj potrebi da koor­ dinira ukupnost istorijske analize u odnosu na najmoćniju evolu­ ciju. intelektualnu evoluciju. opšta istorija f i l o z o f i j e . bilo radi kasnijeg korišćenja jednog takvog pojma u nas­ tavku našeg rada. utvrđujući spontano. Ali. kao što sam . za prethodno razmatranje najopštijih i najapstraktnijih koncepcija koje specijalnije zahtijevaju rad na­ ših najvažnijih mentalnih sposobnosti čiii organi odgovaraju pred­ njoj strani frontalne zone. u tom smislu. tako smanjeno opredjeljenje ne bi moglo imati nikakvu veliku teškoću pošto je dovoljno da razliku­ jemo socijalni elemenat čiji bi razvoj mogao biti najbolje shvaćen. utoliko prije . Dakle. glavni up­ ravljački uticaj i riječi posvećene za specijalno označavanje našeg misaonog organa. na manje više različit ali stalno nepobitan. razni aspekti ljud­ skog razvoja. daće sigurno. naprotiv. tako da obično utisne na sve druge. da usred njihovih uzajamnih stalnih reakcija. dovoljno manifestvovati spontanim izvršenjem takvog rada. isto tako. karakterističnu sinonimiju između termina koji su određeni da opišu.

kako treba. prema sadašnjem toku našeg individualnog razvoja. sposobnostima direktne 'koncepcije. zakona ο tri stanja što sam zatim stal­ no radio u prethodnim poglavljima i prvom dijelu ovoga. raz­ matrajući. u nastavku ovog poglavlja i sve više i više u cijelom preostalom di­ jelu našeg rada. pojedinačna ili ukupna. kroz ovu dugu poste­ penu pripremu sa tumačenjem i namjenom jednog takvog zakona. dozvoljavaju mi da unaprijed tvrdim. prirodne zakone svojstvene neizbježnom razvoju ljudskog duha. Ma kakva mo­ ra da bude prikladno. međutim. naročto. bilo čista observacija. Dakle. svim potreb­ nim sredstvima. Priznaće se. bilo čak eksperimentisanje. spontano podsjećati na razmatranje svih drugih. na najvišem nivou. omoguće da mnogo skratim ovdje ovo neophodno direktno dokazivanje a da nikako ne naškodim njegovoj vlastitoj jasnoći i da ne promijenim više njegovu kasniju efikasnost. ustvari. Na ovu važnu provjeru se mogu primijeniti razna. sredstva racionalnog istraživanja koja smo priznali u četrdeset osmoj lekciji da treba da pripadaju sociološkim proučavanjima. početnog teo­ loškog. svaka od mno­ gobrojnih formi koje se razlikuju od komparativne metode: se­ damnaest godina stalnog razmišljanja ο ovoj velikoj temi ο kojoj sam raspravljao u svim njenim stranama i koju sam podvrgnuo svim mogućim kontrolama. djelovima iz intelektualnog domena. posebna teškoća jednog takvog početnog is­ pitivanja. širim i preciz­ nijim korišćenjem u cijelom toku ljudske prošlosti. bez ikakvog drugog uvoda. se uopšte nijesu odnosile na samu činjenicu. da će se uvijek vidjeti ova različita istraživanja. da izgubi iz vida neophodno jedinstvo. bilo zbog pretjerivanja.ti cijelo vrijeme podređene. bez sumnje. ustvari. je da određuje da se pone­ kad zanemari osnovna uzajamnost. Jedina naučna nezgoda. naročito nakon disperzivnih na­ vika u naše vrijeme za pretjeranom specijalnošću. Dakle. da se ova racionalna potvrda spontano primjenju­ je. eksplicitno proglasi­ li do sada. nadam se. koliko je to moguće. Pošto se čitalac tako unaprijed upoznao. zatim bitnu brzinu i na kraju neophodni poredak skupa ljud­ ske evolucije. Ali. na stalnoj i neophodnoj uzastopnosti tri opšta stanja. na našu osnovnu konoapciju istorijske ana­ lize. mada ga svi nijesu. bez i najmanjeg naučnog oklijevanja. za koji naša slaba inteligen­ cija mora biti samo suviše sklona. Jedine stvarne zamjerke koje sam obično sreo. svojstve­ na jednom takvom specijalnom izboru. bilo bi potpuno suvišno da mu sada ο tome specijalno ukazujemo na jednostavnu stvarnu provjeru u raznim. urađena kako treba. početne promjene bi bile vjerovatno loše ocijenjene. Slična opasnost mo­ ra čak biti manje jaka i manje neizostavna kada se radije up­ ravlja cjelinom istorijske analize prema socijalnom elementu koji je stvarno najviše uticao na ukupnu evoluciju i čije razmatranje mora. proizilazila iz svakog drugog analognog izbora. Svi oni koji posjeduju neka realna zna­ nja ο opštoj istoriji ljudskog duha su morali. da već izvrše sami ovu neposrednu istorijsku potvrdu koja je prethodno nepobitno označena za sve druge duhove. kroz koje naš um uvijek prolazi u bilo kojoj vrsti spekulacija. Da bi istakli. biće mi dovoljno da ovdje dokažem da opšti dinamički zakoni prvo izvedeni iz usamljenog posmatranja intelektualnog razvoja čovječanstva su potpuno u harmoniji sa ovima koje zatim otkriva specijalno ispitivanje njegovog materijalnog razvoja: jedna takva prirodna veza između dvije najekstremnije granice mora očigled­ no označiti. od djetinjstva do zrelosti. jedno takvo svojstvo ne bi moglo osloboditi od striktne ra­ cionalne obaveze da sebi predoči. bilo koja. se sastoje u čestom poređenju među nj ma. moraju da mi. iz jačeg razloga. bilo. ne izuzimajući epohe nji­ hovog većeg i stvarnog uticaja. priroda predmeta da bi spriječila ili ispravila zab­ lude koje mogu proizići iz suviše izolovane istorijske prevage. Najbolji kriterijumi koje može dopustiti. kao što sam to pakazao u početku prve knjige. u stvarnoj ekonomiji socijalnog kreta­ nja. mnogobrojne primjene ta­ ko odlučujuće kao i različite. analognu pomoć svih raz­ ličitih posrednih aspekata. prolaznog metafizičkog i na kraju pozitivnog. u toku istorijskih radnji. već jedino na njegovu potpunu 266 267 . direktna ili in­ direktna. sada možemo pristupiti. ipak naznačena generalna objašnjenja u ovom pogledu. na promjene koje su ekvivalentne u svakoj od drugih: bez slične provjere. bilo koji izbor je striktno potreban. pra­ vi naučni princip jedne takve teorije čini mi se da se u potpunosti sastoji u velikom filozofskom zakonu kojeg sam otkrio 1822. direktni i stalni pojam univerzalne povezanosti različitih aspekata socijalnog razvoja. shodno prethodnim objašnjenjima. svih različitih sastavnih djelova ljudskog razvoja: ali bi ova nesrećna težnja. a. isto tako. srećom. raznih glavnih djelova ovog opšteg razvoja da bi se uvjerili da li promjene za koje smo vjerovali da primjećujemo u jednom od njih odgovaraju. Od otkrivanja ovog zakona ο tri stanja. naročito. uopšte. da konačno teže prema neodolj'ivijoj potvrdi jednog takvog istorijskog predloga koji mi izgleda sada tako potpuno dokazan kao nijedna od opštih činjenica koje su sada prihvaćene u drugim dje­ lovima prirodne filozofije. obdareni za neki filozofski domet. su se za­ ista složili ο njegovoj posebnoj tačnosti prema njihovim raznim od­ nosnim naukama. postepenim. u ovom pogledu. bilo čak zbog iluzije. još od početka ove Rasprave a naročito. god. direktnom ispitivanju osnovne koncepcije socijalne dinamike. svi pozitivni naučnici. Pošto smo prethodno okarakterisali prvo generalno upravlja­ nje. bilo kojim. još od početka. unaprijed. ovdje treba da bude prirodno plasirana neposredna ocjena ovog zaista osnov­ nog zakona koji je odmah namijenjen da služi kao stalna osnova čitavoj našoj istorijskoj analiza čiji će glavni predmet biti obavez­ no da joj objasni i razvije opšti pojam. jedno takvo svojst­ vo.

tačno upozoreno. insistirati. tim povodom. po svojoj prirodi. Iz ovih razloga ne moramo. iz čitave ove knjige. međutim. samo vrijemo kojeg ne bi moglo ništa potpuno zamijeniti. smo priznali karakterističnu mogućnost da tu shvatimo a priori sve osnovne odnose fenomena. mnogo je važ­ no da se specijalna pažnja direktno koncentriše na filozofskom ob­ jašnjenju ovog velikog zakona koji bi u stanju jednostavne opšte činjenice ostao obavezno lišen njegove glavne naučne efikasnosti. prvo u prethodnoj raspravi prve knjige. ustvari. Zašto da se zaustavljam da specijalno uvjeravam one koji bi na­ kon takvog čitanja nastavili da dogmatski podrže nemogućnost da se društvena nauka učini tako Do?itivnom kao sve druge manje komplikovane uprkos evidentnoj realizaciji koja se rađa iz ove zadnje filozofske transformacije. da se sastoji od toga da prenese. Ali ovo iracionalno ograničenje kojeg nikakav princip ne bi zaista znao opravdati. Ma kakva treba da izgleda privre­ mena situacija koja je prikazana ovim empirijskim polu-uvjerenjem. s druge strane. fenome­ ne osim da ih uporedi. Ne izgleda mi da se tu najmanja ikakva druga kapitalna restrikcija osim takozvane nemogućnosti da se tako proširi isti po­ jam na socijalne spekulacije. uglavnom. fenomena. u početku. takođe. bilo koje. ni na kak­ vu neposrednu istorijsku provjeru naše trostruke osnovne evolucije ljudskog duha. Ako se čovjek. odvijajući na njemu samom spekulativnu aktivnost koju je spoljnji svijet morao prvo tako isključivo da iza­ zove. samo sadašnje neiz­ vršavanje potpune evolucije u pogledu jednog takvog reda koncep­ cija. manje ili više srećno. čisto logične motive. realno znači. znamo da odgovarajuće koriš­ ćenje ovog važnog svojstva može samo da sociološkim naukama da svu racionalnu energiju koja im je neophodna da prevaziđu do­ voljno naglašene prepreke koje mora da susretne njihovo realno objašnjenje: pored toga što jedna takva kontrola mora sadržati obično naj nepobitni ju potvrdu bitne tačnosti istorijskih indukcija u užem smislu. direktno uzdignuta. tim povodom u četrdeset o?moi lekciji. na zaista pozitivno stanje. nezavisno od njihovog direktnog is- traživanja prema neophodnim osnovama koje su unaprijed date biološkom teorijom čovjeka. u svakoj drugoj nauci mogla već da ima dovoljnu vrijednost. će morati da postepeno razbije ovo osnovno oklijevanje a da mi nije potrebno da ovdje dodam.u pogledu različitih na­ uka koje su danas pozitivne. a. i zbog jednog i zbog drugog razloga predstaviti ni u kojem slučaju. Ipak. okrećući obični aforizam da čovjek. u mnogo važnih prilika u toku cijele ove Rasprave. djelovima intelektualnog do­ meta. u univerzalni tip. ikakvo direktno objašnjenje neodoljivom dokaziva­ nju koje bi spontano proizišlo. Dakle. da ovdje pažljivo okarakterišemo razne opšte motive crplje­ ne iz tačnog poznavanja ljudske prirode koji su morali vratiti jed­ nim neizbježnim i jednim drugim neophodnim dijelom ovu obavez­ nu sukcesiju socijalnih fenomena koji su direktno razmatrani što se tiče intelektualne evolucije koja bitno dominira njihovim glav­ nim razvojem. ne bi mogla da potpuno odgovara pravoj prirodi sociologije prema utvrđenim logičkim principima. u protivnom. uostalom. da u nezgodno vrijeme razčlanim filozofsko prikazivanje čiji su svi djelovi spontano uzajamni. pot­ puno dostigla skoro svuda metafizičko stanje u užem smislu a da još nije. kao centar svega on je onda. da je trostruka intelektualna evo­ lucija sada prihvaćena za sve slučajeve gdje je ona mogla da se bit­ no izvrši. nasuprot. ne treba upošte pridavati ap­ solutan smisao ovoj opštoj napomeni koja se može odnositi samo na vrlo napredna stanja ljudskog razuma. Ova velika opšta činjenica mi izgleda već tako implicitno priznata od strane svih naprednih duhova . i pored njene veće komplikacije iz čisto teološkog stanja i da je ona. od posebnog uspona filozofskog genija. Tako. da dospije do znatnog stepena prefinjenosti u svojim uobi­ čajenim razmišljanjima prije nego što je mogao da se začudi od svojih vlastitih djela. dakle. bilo kojih. bez sum­ nje. s jedne strane. bitno ja­ lova. jedna takva operacija ne bi mogla. dakle. sva njegova primi­ tivna filozofija mora. Moramo. da se pozabavim naročito sada moralnim i socijalnim motivima a da se ne izložim. što se tiče opšte činjenice koja je shvaćena u svoj svojoj racio­ nalnoj punoći. danas. mada je. U jednoj takvoj nauci. uostalom. važniji interes osim u pogledu najosnovnijeg zakona koja može ikada biti primijenjen na skup socijalne dinamike.univerzalnost u različitim. Neizbježna potreba jedne takve intelektualne evolucije ima kao prvi osnovni princip primitivnu težnju čovjeka da nehotično pre­ nese intimno osjećanje svoje vlastite prirode na univerzalno ra­ dikalno objašnjenje svih. svaki će čitalac moći bez muke da spontano obavi ovaj prethodni rad ako ga nije već dovoljno skicirao u toku pos­ tupne studije prethodnih knjiga. suprostavljajući se svakoj opštoj primjeni ovog zakona čije se glavno filozofsko korišćenje mora precizno sastojati u stalnoj regeneraciji socijalnih teorija. Ali. unaprijed. dakle. koliko je to moguće. pošto sam već dovoljno označio. jedna takva dispozicija bi bila. upravo. zatim. ne manje neizbježno sklon da se izdigne. On ne bi mogao za­ misliti drugo primitivno objašnjenje za druge. Mada se. bilo kojim. posmatra obavezno. ovo jedino spontano jedinstvo na sve druge 269 268 . Ipak. zaista. ovdje. čitaoca. Covečiji duh je morao. moći ću. vraćajući tamo. tj. sa svojim vlastitim radnjama. tim povodom. socijalna nauka već izašla. ustanoviti. jedinim ο kojima može ikada da vjeruje da razumije bitni način nastajanja prirodnim osjećajem koji ih direktno prati. da je os­ novna teškoća da sebe upoznamo. ako to nije u ovoj Raspra­ vi. Može se. poznaje bitno prvo samo sebe: tako. Ova empirijska opštostručna koja bi.

Bez sumnje.subjekte koji mogu postepeno da privuku njegovu nastalu pažnju. nasuprot. znamenitu filozofsku zabludu slavnog filozofa Malbranša koja se odnosi ina osnovno objašnjenje matematičkih zakona ele­ mentarnog sudara čvrstih tijela. u jednoj naučnoj temi. kao što sam to objasnio u dovoljno u četrdesetoj lekciji. uzima jedan cilj i jednu polaznu tačku koji su bitno analogni. Kasnija primjena koju on uspijeva da postepeno uspostavi od pro­ učavanja spoljnjeg svijeta na proučavanje svoje vlastite prirode. npr. sva­ ki put sada želimo da prodremo u bilo kojem svojstvu do unut­ rašnje prirode pojava. koja je naročito određena da sa­ kupi i stimuliše svoje spontane napore da bi usostavila neophodni spekulativni kontinuitet. u stvarnoj potrebi da se onda izričito prati jedan od ova dva obrnuta toka. danas. naš um ne bi mogao. iSvaka od bitnih grana prirodne filozofije nam je postepeno pružila nove motive da provjerimo da. uostalom. prikazao. da. zatim. Ma šta da bude. ni u kojoj vrsti.. u primitivni cen­ tar spontanih zabluda. Ova neodoljiva spontanost koja potiče iz teološke filozofije či­ ni njeno najosnovnije svojstvo i prvi izvor njenog dugog neop­ hodnog uspona. Da bi se. Ali. a. još danas. Oni koji bi očekivali. Zašto. nikako da upravlja prvim sontanim usponom ljud­ skog razuma. apsolutni empirizam bi bio ne samo potpu­ no jalov. na kraju ove knjige. Kada. zbog njihovog nesvjesno empirijskog karaktera. a nje­ gov glavni princip će sačinjavati najbitniji zaključak cijele ove Rasprave. do naj­ jednostavnijih istraživanja morao da uvijek stavi prije naučnih opservacija bilo koju koncepciju odgovarajućih fenomena. Kada jedan takav duh. u tome da objasni unutrašnju prirodu fenomena i njihov način nastajanja upoređujući ih. dakle. čak u najnaprednijem stanju njegove intelektualne evolucije. ova teorija bude sugerisana samim opserva­ cijama potpuno poriču obavezni tok ljudskog duha koji je. Ako či­ talac sjedini ovdje kako treba mnogobrojne i različite provjere ko271 270 . zatim. samo realno prestajući da prati ova ne­ dostižna istraživanja da bi se. kalko u spekulativnom tako i u aktivnom poretku. manje više. bilo koja. ubuduće. unutrašnjim ili. u svim njenim raznim djelovima. stalno ubrzavan nekim prethodnim teorijama. ljudski genije teži da pređe. god. uostalom. Ta­ kav je. koliko je mo­ guće. ne bi evidentno mogao da se liši bilo koje doktrine. dostići savršenu normalnu racionalnost samo prema osnovnom pomirenju ova dva velika filozofska pravca koja su do sada antagonistički ali koji mogu postati dovoljno kom­ plementarni jedna od drugog: nadam se da sam. učiniti potpuno neminovnom neizbježnu tendenciju našeg uma ka jednoj radikalno teološkoj filozofiji. One ne bi mogle dobiti stvarnu vrijednost i neće postati osjetljive na spekulativnu efikasnost osim kada budu obično vođene teorijom u užem smislu. u jednoj tako komplikovanoj temi. prema opštoj dispoziciji koja obavezno karakteriše sve naše primitivne spekulacije. tj. ograničio samo na jedan pot­ puno odlučujući primjer kojem će svako moći da lako doda mnogo ekvivalentnih slučajeva. biće mi dovoljno da naznačim u jednoj vrlo bliskoj epohi. ponovo nevoljno pada. već čak radikalno nemoguć našem umu koji. bez kojeg bi se mentalna aktivnost oba­ vezno ugasila. neke. naše ogromne naučne kompilacije to­ božnjih meteoroloških o b s e r v a c i j a su. uza sve što je izbor bio fakultativan. da uzme onaj koji direktno proizilazi iz jedinog prirodnog mogućeg polazišta. pošto. jedan potpuno obrnut duh neizbježno upravlja svim ljudskim teorijama. Karakteristična namjena jedne takve filozofije. zaista. prirodni početak teološke filozofije čiji se pravi os­ novni duh sastoji. bez sumnje. zbog nji­ hove veće uobičajene energije. odmah iz toga proizilazi. slična pro­ vjera mora. trenutno oduzet ovoj nedavnoj pozitivnoj disciplini. jedine sposobne da otvori našem intelektualnom razvoju neophodni prvobitni izlaz. zaista. ma šta se ο tome moglo reći. ove neizbježne granice. danas čak još suviše nekompletne. bez sumnje. svake racionalne koncepcije koja je zas­ novana na odgovarajućem sistemu prethodnih posmatranja. najzad. ovdje. pripisujući nastajanje fenomena specijalnim voljama. tako dubokolišene svake prave koristi i čak svakog ozbiljnog značenja? To je. nezavisno od znatnog vremena koje evidentno zahtijeva spora kumulacija takvih posmatranja. pozitivne teorije. da je ovo pomirenje ubuduće moguće. bez sumnje. tako jednostavnoj ka» i mogućoj. kako sam to označio 1829. najčešće viši. iSpoljašnjim. obavezno. naš duh ne bi. u početku. Dakle. ma kako da je ona morala da bude u početku hepotetična. bilo to u pogledu najmanje komplikovanih fenomena. sa radnjama koje su nastale ljudskom voljom prema našoj prvenstvenoj težnji da gledamo sva. zaista. takođe. čak. u prvom članku mojih »Filozofskih razmatranja ο naukama i nauč­ nicima«. gdje je svijet. mogao da ih preduzme a da nije prvo upućen a. naš um će. za­ ista. neće moći. da oklijeva. nejasne ili precizne. uvijek podređen čovjeku. čini konačno najnepobitniji simptom njegove pune filozofske zre­ losti. jer ponovo. dovoljno srno priznali primitivnu nesposobnost u bilo kojem predmetu. ograničio na samô određi­ vanje jednostavnih zakona pojava apstrahujući njihove uzroke u užem smislu: raspoloženje duha koji evidentno pretpostavlja jed­ no kasno sazrijevanje ljudskog razuma. u jednom tako prosvećenom Vijeku nije konačno mogao da zamisli drugo real­ no sredstvo da objasni sličnu teoriju sem formalno pribegavajući stalnom djelovanju direktnog i specijalnog proviđenja. gdje smo visoko okarakterisald jed­ nu takvu podređenost kao prvu potrebnu osnovu pozitivne biolo­ gije. Ovo osnovno sredstvo je tako visoko isključivo da je čo­ vjek mogao da odoli tome. Još od početka ove Rasprave. bića kao da žive životom koji je analogan našem i. u protivnom. zaista. jedna takva harmonija koja danas može biti jedva naslućena sa najvećim naporom filozofskog genija. realne ili nestvarne.

najviše stvaranje. cijelu prirodu. nezavisno od svake pripre­ me istraživača i svake akumulacije istraživanja. bez sumnje. bilo. prema četrdeset sedmoj lekciji. na izgled tako neob­ jašnjiv. plemenitim agensima čija suverena aktivnost određuje stalno sve ocjenjljive fe­ nomene mijenjajući po svojoj volji. U ovom drugom stanju. da se suprostavi ili koncepcija nove volje kod odgovarajućeg idealnog agensa ili. kako sam to već ukazao u početku ove Rasprave da se jedna takva vježba ispostavila onda kao savršeno prilagođena opštoj prirodi naše slabe inteligencije da su je mogla isključivo interesovati najoplemenjenija rješenja. indirektno. dugo neophodna za postepeni razvoj našeg stvarnog djelovanja. Sto će se više razmišljati ο ovoj ve­ likoj temi više će se priznati da priroda pitanja savršeno sarađuje. Pod prvom tačkom gledišta. da uvijek ide ispred poleta opservacije. hotično odredile da postepeno proširimo teološku filozofiju sa jed­ ne vrste primitivnih spekulacija na drugu vrstu kada. Jer. pribilježiti. ovoj nesavladivoj opštoj obavezi. ustvari. da stvarno oslobodi ljudski duh radikal­ no pogrešnog kruga gdje je prvo izgledao neopozivo prikovan iz­ među dvije suprotne potrebe podjednako neodoljive da prethodno posmatra da bi došao do odgovarajućih koncepcija i da prvo shvati bilo koje teorije da bi efikasno preduzeo redovna posmatranja. prema hipotezi u isto vrije­ me trajnijoj i plodnijoj koja stavlja na sav vidljiv svijet obično nevidljivi svijet nastanjen nadljudskim. čak. fenomene sa ljudskim radnjama: bilo direktno prema prvobitnoj funkciji koja animira specijalno svako životno tijelo manje više sličnog našem. Ovaj fatalni logički antagonizam nije evidentno mogao podnijeti drugo rješenje osim onog koje je prirodno dao neizbježni početni polet teološke filozofije upoređujući. Ali ova spasonosna racionalna strogost je sigurno postala primjenjljiva samo od kada je količina naših stvarnih znanja mog­ la da bude u svakoj vrsti dosta velika da bi nam učinila da shva­ timo razumnu nadu da konačno otkrijemo ove prirodne zakone za kojim stvarno traganje nije moglo u djetinjstvu ljudskog genija da omogući najmanji uspjeh. sa prirodom metoda. uglavnom. uopšte. po volji svojih želja. dakle. Ma kako uzaludne moraju da sada izgledaju ove dječje spekulacije. Osim što izbor nije bio uopšte slobodan. ne samo zbog njihodugog prethodnog razvoja ljudskog duha i društva je samo mogao da dovoljno ustanovi same fenomene. u bilo kojoj vrsti. koji se uvijek javlja u djetinjstvu čovječanstva između slabog stvarnog dometa naših. bolje poz­ natom i manje udaljenom od naših ideja. naročito. Danas nam je moguće pod uticajem odgovorajućeg vaspitanja da se živo vežemo za samo istraživanje prostih zakona ο pojavama. ona mora specijalnije da veže čovjeka za takvu filozofiju. iz početne težnje koja je spontano proizvela teološku filozofiju i. izričito primjenjivala neodoljivom instinktiv­ nom osobitom skolonošću na ova nepristupačna ispitivanja koji­ ma isključivo odgovara teološka filozofija. Takva je. zatim. Potsjetiću samo na poseban na­ čin. Ovaj prividni nesklad je savršeno anlogan. dakle. Samo ovoj filozofiji je pripadalo zbog njene divne ka­ rakteristične spontanosti. ne manje spontano. ne treba zaboraviti nijednim povodom da su one uvijek i svuda same mogle da izvuku ljudski genije iz njegovog prvobitnog mrtvi­ la nudeći njegovoj stalnoj aktivnosti jedinu spontanu hranu koja je mogla isprva da postoji. koliko je to moguće. ona bi neizbježno tra­ jala u svojoj početnoj liturgiji zbog nedostatka same vježbe koju je mogla onda podnositi. materiju posvećenu bez nje jednoj potpunoj inerciji. On prirodno proizizilazi. kao i ovaj. treba. Na kraju. tim srećnim svojstvom da može. osnovno osjećanje univerzalne nadmoći koja je bila. Ovim različitim motivima. prve ili krajnje i još. u početku. vraćamo se samo suviše često dječjoj radoznalosti koja teži naročito da upozna porijeklo i kraj svih stvari. mada on nije nakda mogao biti najvažniji. uostalom. da razne pojedinačne provjeza jedinstvom metode i za homogenošću doktrina koje bi nam nepo prirodi stvari. nije bez koristi da ovdje ukažem. teološka filozofija se karakteriše. ličnim sredstvi- 272 273 . ne. onom koji smo upravo ocijenili u spekulativnom poretku. svaka od njih ne bi uopšte bila izolovano podvrgunuta vlastitim i direk­ tnim motivima. u aktivnom poretku. sve. dakle. bilo kojih. pored najmud­ rijih stalnih predostrožnasti. uprkos nejnog nestvarnog pretjerivanja. Da se naša inteligencija nije. čisto intelektualnim pripojiće se. da se uzajamno jačaju zbog naše stalne težnje re ovog osnovnog predloga u raznim redovima fenomena moraju. gledajući sve fenomene kao jedine koji­ ma upravljaju nadljudske volje. kako za vrstu tako i za jedinku. zatim. on se može nadati da izmijeni. manje više. dovoljno je. bez obzira na nji­ hove uzroke u užem smislu. Cesto smo posmatrali sa čuđenjem duboki kontrast. da bi duplo istakli neophodni uticaj teo­ loške filozofije na djetinjstvo ljudskog razuma. koje je jeftinije kreacija novog agensa. sa prostog logičkog gledišta neophodna prvo­ bitna funkcija izričito osjetljiva na teološku filozofiju u osnovnoj evoluciji našeg uma gdje polet mašte mora obavezno. moralni a naročito socijalni motivi koji bi po sebi učinili visoko neospornom jednu takvu potrebu. bilo koje. prvobitno. da naglašenija potvrda jedne takve potrebe za socijalnim spekulacijama. sama da animira čovjeka do­ voljno jakim povjerenjem ulivajući mu povodom njegove general­ ne pozicije i njegove krajnje moći. sredstava i bezgranične dominacije koju težimo da vršimo nad spoljnjim svijetom.je nam je sav tok ove Rasprave postepeno ponudio ο ovoj neop­ hodnoj intelektualnoj obavezi bićemo oslobođeni da dalje insistira­ mo na tako neospornom predlogu. teološka filozofija daje najlakše i najšire izvore da bi se zadovoljile nastale potrebe jednog uma koji je tada sklon da naivno više voli najiluzornija objašnjenja: kod svake no­ ve zabune koju može dati prizor prirode.

pomoću odgovarajućih molbi. — ako to nije. U početku. ulila bi mu. što sigurno uvijek pretpos­ tavlja. uostalom. bila kod jednog vrlo malog broja eminentnih duhova. čak i u najnaprednijim epo­ hama trudimo da ocijenimo jednom dovoljno produbljenom ana­ lizom. nasuprot mogao da shvati svijet striktno potčinjen nepromjenjijivim zakonima. do epohe. da je afektivni utioaj morao da snažno učvrsti spekulativni uticaj da bi nas još više vezao za slične koncepcije kao što sam to već ukazao kod raznih specijalnih poglavlja. u svakom slučaju. samo sa tim što nam je spontano činila da nazremo. Ali svaka pretpostavka ove vrste bi bila duboko nespojiva sa pravom konstitucijom ljud­ ske prirode. ustvari. radi ublažavanja naših bijeda. proizilazi mnogo više. Treba. na kraju. nego iz indirektne i dale­ ke perspektive. teško doveo da vršimo. Od kada nas je spori i teški socijalni razvoj. nego u pogledu vječne sudbine svakog od njih. prvo. prvo. Minerva se miješa da bi digla sa zemlje bič jednog ratnika u jednostavnim vojnim igrama kao i da ga štiti protiv cijele jed­ ne armije.ma čija jedna nedovoljnost mora biti onda suviše očita već neogra­ ničenom vladavinom koju on pripisuje idealnim imoćima. u početnom mrtvilu naše debilne inteligencije koju mogu jedva da pokrenu najjači stimulansi i čak. samu animirati i podržati našu moralnu hrabrost kao i da probudimo i upravljamo našom intelektualnom aktivnošću. pri­ pisani jednoj božanskoj specijalnoj intervenciji. po našoj volji. Takav je. stvoriti pojam č u d a u užem smislu. ova razlika ne kva­ ri nimalo osnovno svojstvo koje ovdje ispitujemo u teološkoj filo­ zofiji da možemo. da stekne njihovu neograniče­ nu intervenciju. Jedno vrlo napredno stanje naučnog razvoja je moglo omogućiti. na kraju. što se tiče mentalne pobude. Povjerenje a. Ali. u cjelini ljudskog mozga. gde je prethodni polet društva dosta usavršen da bi podnio spekulativne uspjehe jednog visokog čistog interesa. u isto vrijeme kad nam je dugo iskustvo gor­ ko pokazalo njihovu potpunu jalovost. u prethodnim djelovima ovog rada. koja je dostigla do svoje pune fiziološke efi­ kasnosti 1 čija su divna svojstva neosporna u prvom periodu naše osnovne evolucije. da bi okaraikterisali događaje koji su od tada izuzetni. da bi oci­ jenili kako treba svu neodoljivu energiju primitivne tendencije čovjeka ka jednoj takvoj filozofiji. čak. od raznih nat­ prirodnih pomoći. uz pomoć uzvišenih agensa sa kojima ona okružuje našu egzistenciju koioj je osnovna ekonomija svijeta tako bitno podređena. mogli smo naučiti da se postepeno uzdržimo. tim povodom. ljudske dis­ pozicije su morale biti obavezno obrnute jer je opšta situacija ima­ la bitno suprotan karakter. najzad. Ali. zatim.prema krajnoj slabosti koja se odnosi na čisto intelektualne or­ gane u skupu našeg cerebralnog organizma. Ako se. iz neoosrednog vje­ rovanja u aktuelnu i specijalnu pomoć. stalnu mogućnost neodoljive pomoći. čak. u našim bilo kojim poduhvatima. zatim. fatalno obeshrabrenje koje bi ga spriječilo da ikada izađe iz svoje primitivne apatije kao i mental­ nog mrtvila. ne uzimam u obzir uopšte razna iskustava koja se tiču budu­ ćeg života. Od opadanja religioznog duha koji već dugo vremena pada. Razumije se. da bi dos­ pio. jači pošto ne bi mogao imati drugog značenja osim da nam opiše antagonis­ tičkim putem trenutno odgađanje. ambicije ili manje uzvišenim i energičnijim strastima. čini mi se.' timice. istovre­ meno intelektualni i materijalni. koja su mogla dobiti samo vrlo kasno visoku socijalnu važnost kako to istorija potvrđuje. koji je to pravi bogomoljac koji neće skoro toliko dodijavati svom božanstvu zbog najmanjih ličnih udobno­ sti kao i povodom velikih ljudskih interesa? U svako doba. Ako bi. manje više kasne. nepomenuti. mnoga aktivnije zapos­ lena dnevnim zahtjevima svojih vjernika u vezi sa specijalnim molbama za neposrednu milost Proviđenja. filozofija potpuno dominirala. i dok je teološka. teološka filozofija je već bila bit­ no napravila stalni uspon naše moralne energije istovremeno kad i onaj od naše mentalne aktivnosti. kakvu je visoku važ­ nost morala da ima u početku. cijelu prirodu pod vodstvom ove teološke filozofije. naći ćemo uvijek da moćno povjerenje koje on uliva često. u raznim pogledima. jer sve izgle- 274 da divno. ko­ jih su. Ma šta bilo. ho. očita nemogućnost u kojoj bi se on našao da um nikako ne promijeni djelovanje kao i da ih upozna. su nam mogli doći samo odozgo zahvaljujući neizibježnim iluzijama koje su nam obećavale tako skoro neograničenu moć u čiju ništavnost nijesmo mogli još nikako da sumnjamo. jedan «takav pojam jasno označava da je opšti princip prirodnih zakona već počeo da postaje vrlo blizak i. u najpovoljnijim slučajevima jednu vrlo poboljšanu kul- 275 . nad prirodom dovoljno široku djelatnost. kod ovog zadnjeg uticaja. obavezno. hrabrost. stvarni utlcaj religioznog duha na opšte ponašanje čovjeko­ vog života. morao se naravno. kako to neopozivo svjedoče naivne deskripcije antičke poezije gdje su najobičniji događaji prisno pomiješani sa najmonstruoznijim čudovištima i spontano dobijaju analogna objašnje­ nja. neke buduće egzistencije. nema uopšte čuda. kao sto ću to uskoro objasniti. bez sumnje. oni morali da se nužno navikavaju. prema predmetu istraživanja. ipak. privlač­ na •moralna perspektiva ove neograničene moći da promijeni. vidi se da ja ovdje. glav­ ni karakter značenje situacije što spontano proizvodi. u početku. sveštehnička služba je morala biti. važan fenomen m o l i t v e u isto vrijeme inte­ lektualan i moralan. čak. da shvatimo svakodnevnu kulturu stvarnih znanja bez ikakvog drugog određujućeg motiva do čiste direktne satisfakcije koju inspiriše pogodno obavljanje naše intelektualne aktivnosti do­ date slatkom zadovoljstvu koje daje otkriće istine još da li je vrlo sumnjivo što je ova jednostavna stimulacija mogla obično biti do­ voljna da nije uopšte bila podržana kolateralnim impulsima slave. Ranije. Danas.

uostalom. da tako omogućimo stalno postojanje jedne spekulativne klase. u prethodnom poglavlju. mogla je prvo da razvije našu aktivnu energiju čineći da uvijek. uspostavljaju. Treba u tom cilju. prema dva glavna gledišta. usred dubokih bijeda naše prvobitne situacije. Samo se preko nje može. u jednom stvarno začaranom krugu. nemani koje su savršeno ana­ logne. organizovati ova opšta reakcija društva nad jedinkama koja karakteriše osnovno opredje­ ljenje vladavine i koja zahtijeva. jedna takva težnja primjećujući tu kakvu teškoću osje­ ća naš um da se odreče. u svakom pogledu. u svom početku još politički okovano. slično vjerovanje nije nikada moglo dati sem visoku potvr- 276 277 . koje nam omogućavaju da tako izmijenimo po našoj volji ukupni tok političkih fenomena i bez kojih izgleda da jedan ta­ kav poredak ispitivanja ne bi mogao više da nam uliva dovoljan naučn unteres. u po­ litičkom. prije nego što je naša spontana težnja da zamisli vječnost postojanja mogla da vrši veliku socijalnu aktivnost. da um mora obavezno da vla­ da. čak indirektno. Ma kakva da je Socijalna snaga koja se pridaje učešću in­ teresa i čak simpatiji osjećanja. kao što je to već logič­ no bilo. bilo. kod ovog drugog po­ voda. isključivo razvijena samo od strane samog društva čiji je uspon ne­ razdvojiv od uspona uma. kao što sam to iznio po­ vodom astrologije i alhemije. Jedna takva obaveza koja. sama ogovarala spontanom načinu ljudskog ispitivanja i prvobitnoj prirodi naših istraživanja. Zbog ovog srećnog osnovnog svojstva. bilo koje. bilo da bi prvo predvodila osnovnu organizaciju društva. Ma kakav bio stvarni uticaj ovog zadnjeg vjerovanja njemu se sigurno pri­ pisuje. kad na njega dođe red. priznali smo. ko­ joj je već data jedna visoka politička nadmoćnost. zaista biti dovoljni za osnivanje najmanje trajnog društva kad intelektualna zajednica. u početku. utoliko prije. ovo sudjelovanje i ova simpatija ne bi mogli. visoku apsolutnu namjenu teološke filozofije.turu. Cak danas. oduzme. mada naučna apstrakcija. šija na­ da 'koja odvlači od apsolutne vladavine nad spoljnjim svijetom. Tako. U neophodnom elaboriranju koje mora dugo pripremati jed­ no takvo spekulativno stanje. teži suviše često da učini da se zaboravi ova ne­ pobitna povezanost. ne može se više po­ ricati da ljudski duh čije prethodno djelovanje mora dati ovu prvu bazu socijalne organizacije. u principu. totalnom opozicijom dvije podjednako neopozive potrebe. jedna takva filozofija je zaista namije­ njena da isključivo upravlja prvom socijalnom organizacijom kao jedina sposobna da formira prvo jedan dovoljan sistem zajedničkih mišljenja. bila bi. ovo korisno skraćenje jednog već tako širokog prikazivanja će imati utoliko manje nezgoda što je ovaj zadnjd red motiva možda danas najmanje osporavan od strane svih. prema novom aspektu čovječan­ stvo. teološka filozofija. jedini mogući izlaz nastaje onda. pošto one mo­ raju. može se još direktno provjeriti. odgovarajući sistem zajedničkih mišljenja koja se tiču svijeta i čovječanstva. tim povodom. gdje kod malo napredni­ jih duhova. zaista. treba priznati da formiranje svakog stvarnog druš­ tva koje je osjetljivo na stabilnost i trajnost pretpostavlja stalno jaki uticaj izvjesnog prethodnog sistema zajedničkih mišljenja ko­ ja su pogodna da dovoljno sadrže silni prirodni polet individualnih neslaganja. na ne manje odlučan način. naša mentalna aktivnost bi mogla biti dovoljno ohrabrena samo snažnim opsjenama teološke filozo­ fije u vezi sa univerzalnom nadmoćnošću čovjeka i njegove bezgra­ nične vladavine nad spoljnjim svijetom. kada se porodice još tako slabo povezuju među sobom malim brojem odnosa tako privremenih kao i nepot­ punih. Važno je da se uvidi. djelove intelektualnog sistema. i utoliko prije. intelektualno raz­ matrana. da zaštiti svoj razum protiv pokretanja sličnih iluzija. prije svega. pretjerana važnost naročito za prvo do­ ba čovječanstva gdje nam istorija pokazuje teološku filozofiju. Očito učešće ovog svojstava u sadašnjem očuvanju teološko^metafizičke politike može nam dati odmah slabu predstavu ο primitivnom uticaju sličnog karaktera kada se on u potpunosti širio na sve. po mojoj volji. Dakle. već u socijalnom. čak. ovu neophodnu primi­ tivnu potrebu. pre­ ma tome. evidentno. ova (primitivna filozofija vlada bitno samo u pogledu samih socijalnih spekulacija. Prema prvom aspektu. I pored slabe prirodne energije naših čisto intelektualnih organa u stvarnom skupu naše cerebralne ekonomije. neophodnu političku potrebu jed­ nog takvog sistema u bilo kojoj epohi ljudske evolucije i još ma­ nje u djetinjstvu društva. ocijeniti kako treba. da se specijalno predstave sa svim odgova­ rajućim razvojima. čovjek nije mogao imati nikakvo redovno sredstvo. ne u domaćem životu. kao dostojna nadoknada koja je obećana našim spekulativnim na­ porima. međutim. Sto se tiče socijalnih razmatranja koja. Neosporno je. Evo. određena jednoglasnim pri­ druživanjem nekim osnovnim pojmovima ne uspijeva uopšte da tamo pogodno postigne ili tamo ispravi neizbješna uobičajena nes­ laganja. uostalom djelimično korisna. ostaje nepobitna u naj­ bolje razvijenom socijalnom stanju gdje toliko spontanih unutraš- njih i spoljašnjih uzroka sudjeluje sa toliko energije da duboko ve­ žu jedinku za društvo. da ih naznačimo vrlo kratko. u ovom pogledu. iz divne spontanosti koja karakteriše teološku filozofiju. u sva tri slijedeća poglavlja ispitujući opštu istoriju teološkog stanja čovječanstva. u ovoj vrsti. Ne bi mogli da ne znamo. ova visoka socijalna funkcija teološka filizofije kada se ona čini da naročito proizilazi iz vrste dis­ cipline spontano nastale perspektivom budućeg života. da se najčešće shvata vrlo pogrešno. zatim. kao i kod prvog. uprkos njiho­ voj velikoj važnosti. dok je s jedne strane. Ali. dakle. nemoguća da se ona tu. sa druge strane. ne bude. kad na njih dođe red. po svojoj prirodi. po svojoj prirodi. ona sama takođe moralno razmatrana. i kada. mi možemo ovdje da se ograničimo.

a da nije moglo ni­ kako da samo učestvuje u formiranju toga. dovoljnu intelektualnu zajednicu koja čini. od tada isključivo praktična. kako će nam to uskoro dokazati isforijska analiza. potpunim obrtanjem njene prvobitne namjene. sva naša aktivnost. specijalnu klasu tačno odre­ đenu za spekulativnu aktivnost. Sav naš duhovni uspon je pretpostavljao isprva spontano pos­ tojanje jedne privilegovane klase koja je uživala u fizičkoj doko­ lici koja je neophodna intelektualnoj kulturi i. do naših dana. one samo suviše doprinose. Ova filozofija je sada dospjela u jedno takvo stanje raspadanja da su. bi bio. da bitno prethodi i čak upravlja re­ dovnom organizacijom svih drugih klasa. društvo bitno os­ lobođeno od vojnih i industrijskih briga i čija bi karakteristična aktivnost bila naročito intelektualna. jer. obavezni nastavak. ustvari.du prethodnom sistemu zajedničkih mišljenja. u našoj ukup­ noj evoluciji. ipak. Da nije.može rastumačiti. već nekoliko vje­ kova. u isto vrijeme. određen da upravlja svima drugima. prema vremenima njene glavne snage a ne spektaklom njene potpune oronulostii. U tako grubim vremenima. sistema. vrstu spekulativne aktivnosti koja se slaže sa primitivnim sta­ njem čovječanstva: dvostruko svojstvo svješteničke institucije pri­ rodno utvrđene od strane teološke filozofije. bilo za pripremanje brutalne vojne aktiv­ nosti. je tu spontano ostvarila prethodne političke uslove kasnijeg razvoja ljudskog duha stalnim osnivanjem jedne spekulativne kla­ se. mi trpimo najveću teškoću da bi dovoljno ocijenili svaku novu operaciju koja nije uopšte. naj­ važnije i najteže od onih koje je trebalo da zahtijeva. u neizbježnoj malaksalosti ove antičke filozofije. neospor­ no da ljudski duh njima duguje prvu stvarnu podjelu između teo­ rije i prakse koju je nemoguće realizovati onda ni na kakav drugi način. ovaj drugi aspekt nema. Dak­ le. ocjenjujući je kao bilo koju drugu instituciju. Ne možemo sa­ da da direktno imamo pravu predstavu ogromnim teškoćama koje je trebalo da pruži. bi bila ograničena :na izvjesno usavršavanje. Mada. od ka­ da je religija dosta izbrisana da ne ostavlja obično više pomenu sem one na njene najgrublje impresije. u osnovi. bez ikakve sumnje. kod najnaprednijih naroda. bilo kojeg. nastanku dubokih in­ telektualnih nesloga zbog naraslog nereda. Najvažnije sposobnosti maše prirode koje ostaju zauvijek prikrivene u svojoj primitivnoj obamrlosti. Tako teološka filozofija. nikada ne treba da se zaboravi to da su svi pr­ vi intelektualni radovi. po svojoj prirodi. svoje najvažnije političko op­ redjeljenje u poređenju sa kojim direktna pravila budućeg života su mogla ikada imati samo vrlo sporednu važnost. početna prevaga teo­ loške filozofije je bila politički neophodna za intelektualni razvoj čovječanstva sa jednog drugog generalnog aspekta kao da je je­ dina mogla da osnuje. najmanju efikasnost za skup na­ šeg velikog sociološkog dokazivanja gdje još on nudi spontano dvostruku korist lakšoj ocjena i dužoj primjeni. čak. dospjeti postepeno do jedne vrste mentalne letargije. najrevinosnije pristalice morale da bitno izgube stvarno osjećanje svoje prvobitne težnje da prirodno inspirišu zajednicu ideja. čini direkt­ no pravo socijalno opredjeljenje. uprkos do­ kolici koju nije uopšte izgubila. u svim vrstama u najmaterijalnijoj rutini da. morala je. koliko je bilo moguće. u djetinjstvu čovječanstva. uprkos obrnutoj predrasudi koja je morala da vlada sa toliko pretjerivanja. izvjesne stalne podjele između teorije i prakse koja je neopozivo ostvarivana stalnim postojanjem jedne prvenstveno spekulativne klase. u bilo kojoj vrsti. osnovna politička funkcija ove pri­ mitivne filozofije osnivajući tako spekulativno društvo čija socijal­ na egzistencija. organizacija cijelog ljudskog rada. opšti karakter društva bi ostao. Bez svog spontanog uspostavljanja. prema ovom drugom gledištu. Ma kakva je morala biti prvobitna kon­ fuzija intelektualnih radova kod svih svešteničkih kasta i pored jednodušnosti njihovih glavnih istraživanja. bez sumnje. Ovaj termin poređenja. nekorisno da se ovdje insistira na stvar­ nom intelektualnom i socijalnom dometu jedne takve podjele. koliko je to 'moguće. prvo uspostavlja­ nje. obavezno proizišli iz nje. u pogodnim uslovima. da je društvo moglo ostati isključivo sas­ tavljeno od porodica koje su jedino prepuštene. dok. zaista. da bi poslužilo kao prva osnova za politički razvoj čovječanstva kao i za njegov intelektualni i moralni uspon. bilo brigama za materijalnu egzistenciju. da tako kažem. odmah podložna praktičnom interesu. danas. u prvom društvenom dobu da se direktno ustanovi kod populacije koje su isključivo sastavljene od ratnika i robova. 279 278 . uskoro zaustavljeno nekim jednostavnim postupcima i vojnim ili industrijskim instrumentima. naročito onda. uprkos finoći naših mentalnih navika. Ipak. gur­ nuta svojim socijalnim položajem da razvija. daleko od toga da može sadržati ikakvu prethodnu raspravu. Mentalni napre­ dak. Ali. vrlo malo superioran nad ka­ rakterom društva velikih majmuna. nasuprot. u ovom pog­ ledu. čak grubo skicirano. to je spontano formiranje koje po mojem mišljenju. usred društva. skoro pri rođenju. pošto je obavezno vladala političkom organizacijom u prvo socijalno do­ ba. nasuprot. jedna takva klasa nije mogla sigurno da bude niti osnovana niti tolerisana da je obavezni razvoj društva nije već spontano uveo i čak prije uložio prirodnu vlast koja je manje više poštovana pre­ ma neizbježnoj prvobitnoj prevagi teološke filozofije. nećemo moći više da ne poznajemo njenu osnovnu sklonost da prvobitno ustanovi. tako fundamentalan kao prethodni sa kojim čini. svojstveno teološkoj filozofiji. zaustav­ ljen. čak danas. Osim ovog visokog socijalnog davanja. Bilo bi. ova teološka klasa je morala. socijalna nadmoćnost teološke filozofije je trajala. ostaje. naša intelektualna slabost nas tako raspoređuje. Takva je. mada vrlo nesavršeno.

uostalom. od dekadencije religioznih vjerovanja. pošto je njena nadmoć bila kompromitovana. letimično gledane. na tako trajnim kao i ši­ rokim osnovama. one dokazuju i manje spontano. nesavladivu sna­ gu i promišljenu stalnost koje su direktno izvučene iz naše vlasti­ te prirode bez ikakve spoljašnje pomoći i bez ikakve varljive smet­ nje. neop­ hodnu krajnju dekadenciju teološke filozofije i brzi dolazak pozi­ tivne filozofije: u tome se baš. Svojstvo da uje­ dini. sa punom naučnom očiglednošću da je katolicizam. Ona je bila. Istorijska analiza će nam jasno objasniti. tako pu­ no konstatovana koliko je to moguće. da gledamo teološku filozofiju kao da je već i odavno u punom intelektualnom opadanju u samom momen­ tu gdje je ona izvršavala svoju uzvišenu političku misiju. će biti uskoro to mo­ ralno i politički na jednom tako odlučujućem stepenu u cijeloj ovoj knjizi. na apsolutan način. za sve nauke u užem smislu. radi njenog osnovnog prikazivanja. Vjerovao sam da to moram da učinim zato što mi se jedna takva polazna tačka čini. sastoji velika logična delikatnost jedne takve argumentacije koju bi sofistički duh mogao tako lako zloupotrijebiti da dogmatski poreče. iluzijama jedne takve filozofije su postepeno težile da se promije­ ne. mada je stvarni uticaj teološ­ ke filozofije morao. na sve isključiviji način. Tako. naposletku pod njenom suviše produženom vladavinom. sva ova različita glavna razmatranja i svuda će priznati da. bilo koju. u ovom kao i u prethodnom povodu. pripadaju. Do tačke do koje je ova Rasprava sada stigla. pošto je kreirala spekulativ­ nu aktivnost. Krajnja superiornost po­ zitivne filozofije je tako nesumljiva. u raznim po­ vodima. je obavezno morao završiti da svuda teži za sažimanim ljudskog duha od kada je njen stvarni antagonizam sa pozitivnom filozofijom mogao da počne da se jasno karakteriše. u na­ silni teror i apatičnu nemoć čiji su primjeri suviše zajednički od momenta gdje je. sadržati istu filozofiju kada je socijalna evolucija dovoljno razvijena. da okarakterišemo opšti princip neizbježne osnovne tendencije koja konačno povlači 281 280 . moralna i socijalna koja najneodoljiivije doprinose davanju univerzalne nadmoćnosti teološkoj filozofiji. što moram da imam bitno u vidu. njeno najuzvišenlje socijalno djelo. u principu. bilo bi da­ nas nekorisno da formalno konstatujemo da. tako neophodnoj kao i neizbježnoj. ustvari. nije to samo zbog toga što ona mora da danas bude najosporavanija. stalnu dekadenciju prve i odgovarajući uspon druge. već intelektual­ no napravljena u cijelom toku ove Rasprave. od tada potpuno nemoguće. cijela ova knjiga je posvećena da ih toj promjeni ovdje podčini. bolje reče­ no. po prirodi stvari da sadrži osnov­ ni princip cijelog prikazivanja koje sad možemo brzo završiti. dakle. Možemo. stvarni kraj intelektualne evolucije nije više pogodan za os­ poravanje kao njegova obavezna polazna tačka.jedina sporna za najnaprednije duhove. intelektualnu namjenu. pravu intelektualnu zajednicu koja može da slu­ ži kao solidna osnova najširoj političkoj organizaciji. ipošto je izričito odredio prvo buđenje našeg uma i čak upravljao njegovim postepenim napret­ kom dok nijedna realnija filozofija nije bila još postala dovoljno moguća. ukupom prethodnih knjiga. Najzad. ona morala da se zaustavi umjesto da raste. korist teološke filozofije na vječnu štetu istorijske nauke. ubuduće. naročito. uskoro ćemo priznati. ona je morala da je radikalno sputa. i što se tiče socijalnih spekula­ cija jedinih koje još nijesu pretrpjele jednu takvu transformaciju. glavna karakteristična svojstva. morao biti tako njen zadnji napor zbog početnih klica dezorganizacije koja je morala da se od tada razvija na sve brži i brži način. Isto tako. bar je tako evidentno da utješno povjerenje i ak­ tivna energija tako srećno inspirisane u prvom dobu čovječanstva. ona bitno doprinosi da ih dijeli. vra­ ćajući se. ili. bilo bi suvišno da se tu dogmatski dokazuje krajnja težnja svih ljudskih koncepcija ka jednom čisto pozitivnom stanju. upravo priznali teološ­ koj filozofiji u vezi sa njenom karakterističnom spontanošću. pre­ ma svom gledištu. Čitalac može lako ponovo uzeti. Uzimajući u obzir. čak od prvih napredaka ljudskog razuma. u početku ljudskog razvoja. da se ovdje ograničimo. u moralnom redu. danas prestala da može da bude nepoznata. da se vise produži. sku­ pu pozitivnih koncepcija koje su jedino sposobne da spontano us­ tanove s jednog kraja svijeta na drugi. kao svojstva da stimuliše i upravlja. Mada mora iz­ gledati prvo paradoksalno. samo njoj pripada u muževnom stanju ljudskog razuma da raz­ vije u nama.Takva su. prema tome. intelektualna. u sociološkom poglodu. uostalom. kada se produžava generalna primjena do jednog vrlo naprednog socijalnog stanja. Zbog svih ovih različitih razloga progresivno iskustvo počinje da čini da se dosta jasno predvidi odnosna sudbina dviju filozofija da bih ja morao sa­ da da više insistiram na takvoj jednoj ocjeni koja. Ako earn toliko insistirao na ovom prvom dijelu velikog sociološkog prikazivanja koje slijedimo. prvo. sva­ ki od osnovnih motiva koji objašnjavaju i potvrđuju jednu takvu intelektualnu vladavinu je pokazuju istovremeno kao obavezno privremenu pošto se uvijek sastoje u konstatovanju. u pogledu kojih je ona. prema čitavoj so­ cijalnoj prošlosti. kao što će sva naša istorijske analize to spontano dokaza­ ti. stalno će se naći u bilo kojoj temi da spontani uspon teološke filozofije. prema ovom skupu indikacija. daleko od toga da teži da povezujemo ljude prema njenoj prvobitnoj namjeni. na mnogobrojne pokazatelje koji su već iznije­ ti u prethodnim knjigama i u direktnim razvojima kojima će biti posvećen nastavak ovoga. isto tako. usred naših najsmjelijih poduhvata. savršene prirodne harmonije ove filozofije sa potrebama svojstvenim primitivnom stanju čovječanstva i koje ne bi mogle biti iste ni. Ma kakav neodo­ ljivi prvobitni uticaj koji smo. u tom pogledu. svalku pravu.

za sve bilo koje redove fenome­ na. sa uvijek rastućom snagom samo. sa neodoljivdjom moći. mada se mogla razvijati samo mnogo kasnije. po svojoj prirodi. nasuprot. Mora se čak primijetiti. istraživanje stvarnih zakona fenomena sa istraži­ vanjem njihovih bitnih uzroka koje je u isto vrijeme. može se sada potvrditi da taj način filo­ zofiranja nije nikada bio za našu inteligenciju osim jedna vrsta naj­ goreg slučaja ka kojem nas je. teološke filozofije je ostajala uvijek bitno rezervisana prema sve manje i manje brojnim fenomenima čiji prirodnizakoni nijesu još mogli da budu nikako poznati. čak u našem prvom djetinjstvu. dakle. najvažniji atributi čovječanstva teže postepeno ka opštem usponu kojem su hrli namijenjeni još od po­ četka. nje se. od nedavne gdje su prirodni zakoni mogli da budu najzad otkriveni u vrlo broj­ nim i vrlo različitim pojavama da bi ljudski duh mogao. tako isključivo povukla samo radikalna nemogućnost jedne bolje filozofije. uopšte. teološka filozofija. U bilo kojoj temi. za sve dosta elementarne i dosta poznate pojave da je savr­ šena nepromjenjljivost njihovih stvarnih odnosa morala uvijek da spontano pogađa najmanje pripremljenog posimaitrača. Tako. U moral­ nom i socijalnom redu kojeg bi uzaludna opozicija htjela danas da sistematski zabrani pozitivnoj filozofiji. Može se. teološkoj filozofiji pravi os­ novni princip. sem da ta­ mo privremeno podrži našu mentalnu aktivnost samom osnov­ nom vježbom koju je onda mogla da dopusti dok nije pristup tu bio postao postepeno pristupačan pozitivnom duhu koji je jedini pozvan. dala. da ga često natjera da ponovo padne u prolazno obnavljanje njego­ vih prvih iluzija. vrlo erećno primijetio u svojim filozofskim esejima da se nije našao ni u bilo ikoje vrijeme i ni u jednoj zemlji. Slavni Adam Smit je. da su. isto čak i u pogledu najkomplikovanijih tema. uprkos njihovoj najmanjoj organskoj energiji i koji jedino može sam do podvrgne cerebralnu ekonomiju trajnoj harmoniji. morala bez sumnje. tim povodom. s tim u vezi. Jedan takav pojam vrijedi neobično za savršenu racionalnost naše sociološke teorije pošto ljudski život. bog za zemIjinu težu. bilo zbog metode ili zbog doktrine. Mada intelektualna fluktuacija čini. ne mogavši nikada da ponudi nikakvo pravo ma koje djelo već uvijek jednostavnu postepenu evoluciju. ubuduće. kada je nakon odgovarajuće pripreme. nije nikada mogla da bu­ de strogo univerzalna. mišljenje ο prirodnim zakonima koji se odnose na jednostavne pojave iz svakodnevnog života. mnogo više plaši zais­ ta odlučujuće mišljenje ne osjećajući na kojim osnovama bi ga mog­ li postaviti. ka pozitivnoj filozofiji htjeli bi da sačuva­ mo teološkoj filozofiji vječni autoritet. Ali različita objašnjenja sadržana. na jednu strogu finalnu univerzalnost. sve više i više isključivoj u svim djelovima intelektualnog sistema. pored neodoljive očiglednosti ovog postepenog od­ vođenja ljudskog duha. ma koliko da je bilo daleko njihovo stvar­ no otkriće. kraj­ nji uspon pozitivnog duha bi postao naučno nerazumljiv da još od početka nijesu shvatani u svakom pogledu njegovi pravi neophod­ ni začeci. koje nikad ne bi moglo da sadrži nikakvo predviđanje da su sve ljudske pojave bile strogo pripisane nadprirodnim agensima. međutim. istovremeno logičku i političku. nakon dovoljne prethodne aktivnosti svdh naših sposobnosti. To je. Uprkos neizbježnom primitivnom utkaju teo­ loške filozofije. Od ove prvobitne situacije. Tako je osnovna klica pozitivne filozofije. u prin­ cipu. postojalo je obavezno. bilo kojim. ukoliko su se naša posmatranja spontano širila i uopštavala. npr. Istinu gvoreći. kako to stvarno zahti­ jeva opšte ponašanje naše stvarne egzistencije. sanjajući među njima var­ ljivo pomirenje. zbog pogrešne ocjene njihovog osnovnog antago­ nizma. ličnom ili socijalnom. da je to. kao što sam to objasnio. Isti osnovni motivi koji nameću jedan takav razvoj individualnom organizmu ga takođe određuju. razvoj vrste kao i razvoj jedinke. u svakom vremenu. u početku. Tako. društvenom organizmu zbog njegove više komplikacije i njegove karakteris­ tične trajnosti. pošto bi molitva od tada činila jedino zamislivo sredstvo koje bi uticalo na uobičajeni tok ljudskih radnji. kada je jednom njihov dotični karaketr dovoljno razvi- 282 283 . fenomenima. smatrati sa tačnošću da ova filozofija nije bila nikada intelektual­ no namijenjena za velike stalne teme naših spekulacija. Prema osnovnim zakonima ljudske prirode. glavnu bolest našeg vijeka. ne mogu sigurno ostaviti. vrlo spori ali stalni napredak. bolje pri­ lagođeno njegovom stvarnom dometu i njegovim pravim potreba­ ma mada je neodoljiva sila prethodnih navika koje nijedno racio­ nalno vaspitanje nije do sada dovoljno bilo. idividualne ili so­ cijalne. pre­ ma našim prethodnim objašnjenjima. konkurencija meto­ da postala zaista moguća. sigurno is­ to tako primitivna u osnovi kao i klica same teološke filozofije. nikakvu sumnju na radikalnu nespojivost dviju filozofija. tj. shvatiti obavezno postojanje analognih zakona prema svim. šireći se na sve ideje kao i na po­ jedince. ne prestajući dugo da bude niži. u tri pret­ hodne knjige. i u jednom i u drugom slučaju. je stalno pratio. Ova je krajnja tendencija ipak morala da počne da se nepobitno odlikuje. spontana skica prvih prirodnih zakona namijenjenih individualnim i socijalnim postupcima koja je fiktivno prenošena na sve fenomene spoljnjeg svijeta. ovaj uspon prvo jedva primijetan. mora završiti spontanim pripisivanjem razumu jedne eve karakterističnije nadmoćnosti nad imaginacijom mada je uspon ove morao prvo neophodno da bude dugo nadmoćniji.ljudski duh ka pozitivnoj filozofiji. najjednostavnije i najobičnije činjenice uvijek bile posmatrane kao bitno potčinjene prirodnim zakonima umjesto da budu pripi­ sane neograničenoj volji nadprirodnih faktora. čovjek nije nikada oklijevao da zamije­ ni sve više i više.

Uvodeći sponta­ no u naša istraživanja sasvim novi tok. teološkoj dogmi. bilo instinktivnom odvratnošću po­ zitivnog duha radi varljivih apsolutnih objašnjenja teološke filozo­ fije. Dok je osnovna kolizija mogla da se očekuje u svim djelovima intelektualnog sis­ tema. odlučuju- ći kontrast između skrupulozne racionalnosti primijenjenih postupa­ ka za najdivniji cilj i najfrivolnije smjelosti tendencija koje su na­ mijenjene da otkriju naj nedokučivije misterije. na najodlučniji način. bilo neodoljivim prezrenjem koje je ova ulivala za obazrivi razvoj i skromna ispitivanja nove škole: ipak je izučavanje realnih zakona izgledala da još može da se pomiri izučavanjem bit­ nih uzroka. Ovaj generalni sporazum koji je katolicizam morao sigur­ no da organizuje zabranjujući uobičajeno korišćenje čuda i proro­ čanstava. Socijalni du­ hovi su onda mogli da vjeruju dobronamjerno da. konačno nepomir­ ljivoj sa stvarnom nadmoćnošću teološke filozofije. jer da je to moglo biti drugačije. da bi uspješno odoljela tre­ nutnoj koliziji. za prost narod. Istovremeno i opštiji. radikalno us­ kraćujući sebi svaiko ispitivanje ο unutrašnjoj prirodi bića i bitnom načinu nastajanja fenomena. bila nikako protivna ispitivanjima teologije. što se desilo samo u naše vrijeme. u pogodno vrijeme. u principu. prelaznu situaciju koja je bitno analogna onoj koju označava u monarhističkom poretku uspostav­ ljanje onoga što se zove ustavno kraljevstvo: u jednom i u dru­ gom povodu. u čisto logičkom smislu. čak i od onih koji su ih pratili sa najodlučnijom efikasnošću. prepoznali smo već postepeno. sa najviše jas­ noće. Dakle. ulavnom. između stare hipoteze suverenog up­ ravljanja neograničenim voljama bilo kojim događajima i sve neodoljivijom mogućnošću da ih predvidi ili da ih izmijeni prema jedinim racionalnim putevima ljudske mudrosti. bilo da predvidi prirodne događaje. jedino ubuduće zasnova285 284 . gubeći malo po malo njihovu prvobitnu ne­ povezanost. po svojoj prirodi ne­ pobitni simptomi postepenog pada. Ma šta bilo. je mo­ rala obavezno da postane sve više i više neodbaciva. sa ove krajnje tačke gledišta. ra­ dikalne razlike bilo kojih filozofija. čiju cjelinu treba da ocijeni druga filozofija. u osnovi. da dovoljno pomiri ijed­ nu teološku filozofiju sa ovom osnovnom težnjom da razvije naša racionalna sredstva. njegov vlastiti razvoj mo­ že. njen prvi elan bi bio obavezno ugušen zauvijek. javni razum. jednom vrstom spontanog kompromisa kojeg je morala inspirisati. Privremena koncepcija uni­ verzalnog proizvođenja kombiinovanog sa specijalnim zakonima ko­ je bi ona sama sebi nametnula. Kada su prirodni zakoni izvjesnog dometa mogli da budu otkriveni. sve više i više. Istina je da se u samom početku ne primjećuje neizbježna an­ tipatija između istraživanja stvarnih zakona fenomena i istraživa­ nja njihovih bitnih uzroka tako da fizičko izučavanje ostaje uvijek podređeno. neizbježnu težnju nji­ hove neprimijećene cjeline ka novoj filozofiji. poš­ to je mnogo. da se prvo vrši a da ne vodi nikakvom direktnom su­ daru jedne od dviju filozofija samo onda kada izgleda određeno da samo istražuje detalje. a naročito. bilo kojih. nezavisno od svake direktne bor­ be nije mogao da se izdrži da nehotično osudi ova varljiva objaš­ njenja za sve kompletniju zastarjelost koja je morala da postepeno odredi njihov neopozivi pad. Prije nego što je neki direktni antagonizam postao otvoreno naglašen. ova osnov­ na antipatija se svuda otkrila. tako moćno u cijelom staram vijeku. Takav je glavni aspekt prema kojem je morala da se progresivno pokaže. koje tako malo duhova mogu posebno ocijeniti. ukoliko jedna iracionalna rasprava di­ rektno ističe njihovu neophodnu prazninu. istraživanja fizike nijesu. i previše slaba u početku. krajnja čovjekova težnja ka potpuno pozitivnoj filozofiji. baš u opštoj pri­ mjeni moraju da spontano postanu neosporne. Upoređujući svakog dana. u svakom pogledu. mi izgleda da karakteriše u religioznom poretku. Što se tiče dok­ trine u užem smislu. jednim i drugim povodom. osnovno sup­ rotstavljanje metoda je. manje više sporedne jednog osnovnog re­ da. neophodna specijalnost raznih naučnih istraživanja je morala da krije. u pogle­ du svih. odkad su posmatranja. razvilo među doktrinama neizbježno neprijateljstvo u pogledu bilo koje teme. napredak takvog duha nije mogao izbjeći da visoko istakne. jer morao da nevoljno diskredituje ove teološke koncepcije samo zbog toga što ih je proglasio nepristupačnim ljudskom razumu. postepeno težila ka važnim odnosima. takvi pojmovi treba da budu. njegovu srećnu i plodnu sposob­ nost da sve bolje i bolje zadovolji najhitnije intelektualne potre­ be čovječanstva sa eventualnom radikalnom jalovošću praznih kon­ cepcija teologije. karakterističnu nespojivost između nadmoćnosti imaginacije i nadmoćnosti razuma između apsolutnog i relativnog duha. ova filozofija. redova fenomena. zaista. radikalna nemogućnost da se pomire pod­ ređenost fenomena nepromijenjenim prirodnim zakonima sa njiho­ vim apsolutnim podvrgavanjem izuzetno pokretnim voljama. visoku neophodnu ne­ mogućnost za sve ocjenjivim fenomenima. njoj još posvetili. Zaista. Ali je ova provizorna iluzija morala postepeno da razbije bez povratka dok naučni duh koji je postao manje bojažljiv. baš prema ovom dvostrukom atributu je ova filozofija morala naročito da spontano dobije.Jen. nužna evolucija našeg uma kako će to istorijska analiza uskoro direktno objasniti. bilo da ih izmijeni našom intervencijom koja čini najkarakterističnije opre­ djeljenje pozitivne filozofije. kako sam to toliko puta objasnio u raznim djelovima ove Rasprave. a da je nijesu ipak koristili realnije u svakodnevnom životu. Ali. Stvarni uspon po­ zitivne filozofije je ipak morao prvobitno zavisiti od ove spontane potčinjenasti. neodoljivu ljubav. ova stalna unutrašnja opozicija nije oklijevala da pokaže. čak: kod onih koji su ostali najvjerniji teološkoj filozofiji i koji su. kod svih ljudi. čini sigurno samo nevoljnu konce­ siju teološkog duha pozitivnom duhu. jedan od najisključivijih uticaja.

noj na karakterističnoj opštosti sve dok je neodoljivom ukupnom sistematizacijom pozitivnog duha ona izgubila zadnji atribut, je­ dinu legitimnu odredbu koja joj sada ostaje u društvenoj supre­ maciji. Pošto sam tako dovoljno okarakterisao prvu neophodnu po­ laznu tačku, a zatim, neizbježni kraj intelektualne evolucije čo­ vječanstva, naše veliko sociološko prikazivanje zahtijeva samo ge­ neralnu ocjenu, prema tome, skoro spontanu ο prelaznom stanju, Već sam pokazao u mnogo interesantnih prilika, koliko je, u prin­ cipu važno da se ispitaju u bilo kojem predmetu, bitni prelazni slu­ čajevi samo pod neophodnim uticajem tačne predhodne analize dva krajnja slučaja između kojih su naročito određeni da vrše postepe­ ni prelaz. Sadašnje pitanje nam pruža, po svojoj prirodi, najvažni­ ju ocjenu taikvog jednog logičnog pravila, jer, kad je jednom pri­ znato da ljudski duh mora uvijek poći od teološkog stanja i stići stalno do pozitivnog stanja, može se lako razumjeti potreba, is­ tovremeno neizbježna i neophodna, koja ga neprestano tjera da pređe iz jednog u drugo, pomoću metafizičkog stanja koje ne bi moglo imati drugo osnovno opredjeljenje. To direktno proizilazi, kako sam to već naveo u raznim djelovima ove Rasprave, iz su­ više radikalne opozicije koja prirodno postoji između teološkog i pozitivnog duha i lažnog i nestalnog karaktera metafizičkih kon­ cepcija podobnih da se podjednako adaptiraju na postepeni pad jed­ nog i prethodni uspon drugog, tako da obezbijedi, koliko je to mo­ guće, našem umu kome je tako antipatična svaka riagla promjena, skoro neosjetan prelaz. Dok se teologija povlači iz spekulativnog domena i prije nego što fizika može da se tu definitivno uspostasvakom slučaju, svako osporavanje prevlasti između ove tri filozo­ fije može u osnovi da se svede na jednostavno pitanje oportunosti vi, spontani rad metafizike ga privremeno priprema, tako da, u ocijenjene prema racionalnom ispitivanju osnovnog razvoja ljud­ skog duha. Ova metafizička promjena teološke filozofije se pri­ rodno vrši, u bilo kojem predmetu, postepenom zamjenom božan­ stva sa entitetom kada se religiozne koncepcije uopštavaju sma­ njujući neprestano broj nadprirodnih agenasa kao i njihove aktiv­ ne intervencije, a naročito kada one dospiju, ako ne u realnosti, bar u principu, do jednog strogo uzvišenog jedinstva. Kod ovog zadnjeg opšteg stanja teološke filozofije, nadprirodna aktivnost, gubeći svo­ ju prvobitnu specijalnost, nije obično mogla da napusti neposred­ no upravljanje pojavama a da tu mije ostavila, na svom mjestu, misteriozni entitet, u početku obavezno proizišao iz nje ali kojem je svakodnevnom upotrebom, ljudski duh morao pripisati, sve isključivije, posebno nastajanje svakog dogođaja. Dakle, ovaj čudni način filozofiranja je morao dugo da bude potreban, bilo radi olak­ šanja postepenog pada teologije, eliminišući malo pomalo specijal­ nu intervenciju nadprirodnih uzroka, bilo radi olakšanja postepe-

nog pada teologije, eliminišući malo pomalo specijalnu intervenciju nadprirodnih uzroka, bilo radi pripremanja progresivnog uspona fizike, navikavajući se uvijek više na isključivu koncepciju feno­ mena, i zbog jednog i zbog drugog ova prelazna situacija čini isto­ vremeno i neizbježan simptom i neophodnu pomoć. Uostalom, opšti duh jedne takve filozofije mora biti suštinski sličan što se me­ tode i doktrine tiče, onom iz teološke filozofije čija bi ona mogla postati samo čista glavna modifikacija. Ona ima samo, po svojoj prirodi, najmanju intelektualnu konzistentnost i prema tome soci­ jalnu moć mnogo manje jedine tako da odgovara mnogo više jed­ nom jednostavnom kritičkom opredjeljenju nego ikakvoj pravoj or­ ganizaciji. Ali, ove osobine, potpuno prilagođene njenoj prolaznoj funkciji, u cjelini ljudske evolucije, bilo individualne bilo socijal­ ne, čine je samo utoliko manie pogodnom da se duboko odupre posnjihove karakteristične entitete da mogu da se zasnivaju samo na tepenom usponu pozitivnog duha. S jedne strane, povećana sup­ tilnost metafizičkih koncepcija traži tako da smanji sve više i više jednostavnim apstraktnim nazivima odgovarajućih fenomena tako da polako guraju najodlučnije do smiješnog spontanu manifesta­ ciju od radikalne praznine svojstvene takvim objašnjenjima, što nije bilo, bez sumnje, tako moguće prema čisto teološkim for­ mama. Na drugom mjestu, organska nemoć slične filozofije, na os­ novu njene osnovne nedosljednosti, mora spriječiti, sa političkog aspekta, postepene izmjene koje obavezno donosi u teološkom re­ žimu da može da se bori sa istom efikasnošću kao u početku, pro­ tiv socijalnog uspona pozitivnog duha. Ipak, i jednim i drugim po­ vodom, bitno dvosmislena i nestalna priroda metafizičke filozofije u užem smislu je čini pogodnom, zbog neizbježnih izmjena koje ona može ponuditi da bolje izbjegne od same teološke filozofije, jednoj racionalnoj raspravi, izgubljenoj pod nejasnim i neuhvatljivim ni­ jansama, dok pozitivni duh još nesavršeno uopšten, nije mogao da direktno napadne sami aktuelni princip njihovog zajedničkog au­ toriteta, prisvajajući najzad potpunu univerzalnost koja im je, isto tako, svojstvena. Ma šta bilo, ne bi moglo da se uopšte ne priz­ na intelektualna sklonost metafizike da privremeno podrži, u pog­ ledu bilo kojeg predmeta, našu spekulativnu aktivnost sve dok ona može dopustiti bitnije napajanje, udaljavajući nas, već od čis­ to teološkog režima i pripremajući nas uvijek više za zaista pozi­ tivni režim: ova filozofija ima, uostalom, obavezno, isto bitno svoj­ stvo da bi upravljala političkim prelazom koji prati ovaj veliki logični prelaz. Ne zaboravljajući velike intelektualne i socijalne opasnosti koje, na nesreću, karakterišu i metafizičku filozofiju, jed­ na takva ocjena objašnjava pravi opšti princip univerzalnog us­ pona koji je ona završila privremeniim dobijanjem kod najnapred­ nijih populacija gdje on pretpostavlja, obavezno, instinktivno os­ jećanje koje ne bi moglo biti potpuno pogrešno, izvjesnu neophod-

286

287

nu funkciju koju virai jedna takva filozofija u osnovnoj evoluciji čovječanstva. Neodoljiva potreba ove prelazne faze je, dakle, sada tako nepobitna da to može biti prije nego što direktna analiza, bi­ lo posebna, bilo opšta, spontano izvrši u cjelini naše istorijske ope­ racije. Mada se naše veliko sociološko dokazivanje nalazi tako bitno završeno za ubuduće, vjerujem, međutim, da ne bi propustili, ko­ liko je to moguće, nikakvu bitnu oznaku ο ovoj taiko važnoj i ta­ ko teškoj temi, da moramo ovdje direktno preporučiti čitaocu po­ trebu da stalno uzme u obzir moju prethodnu teoriju ο pravoj na­ učnoj hijerarhiji, u bilo kojem razmatranju ovog velikog zakona trostruke intelektualne evolucije, bilo da je primijeni, bilo čak da je ocijeni. Još od početka ove Rasprave (vidite 2. lekciju) ja sam prikazao ovu osnovnu hijerarhiju kao prirodni nastavak i neop­ hodni dodatak mome zakonu ο tri stanja: spontana upotreba koju sam vršio već postepeno, na sve vrste fenomena morala je dovolj­ no istaći ovu unutrašnju filozofsku povezanost. Ipak, nije nekorisno da se ovdje formalno nje prisjetimo, bilo radi srpečavanja samih tobožnjih primjedbi koje bi jedna iracionalna naučna erudicija mogla pobuditi protiv zakona evolucije koji sam direktno utvrdio, bilo da bi dobili kod raznih specijalnih provjera sav njihov logički domet, raspoređujući ih tako da se bolje razjasne i da se uzajamno učvrste. Prema prvom aspektu, mogu potvrditi da nikada nijesam našao ozbiljnu argumenticiju kao protivljenje ovom zakonu, već nije ono koje se zasniva na razmatranju simultanosti, da sada ov­ dje nužno vrlo zajedničkoj za tri filozofije kod istih umova. Dakle, jedan takav niz prigovora može biti riješen samo racionalnim korišćenjem naše naučne hijerarhije koja, raspoređujući razne bitne djelove prirodne filozofije prema njihovoj komplikovanosti i ras­ tućoj posebnosti saglasno skupu njihovih pravih afiniteta objašnja­ va da je njihov postepeni uspon morao neophodno da prati isti redoslijed, tako da je jedna faza cijele evolucije mogla privreme­ no da učini koincidira sa teološko stanje jedne od njih sa metafizič­ kim i čak pozitivnim stanjem jednog prethodnog dijela, u isto vri­ jeme jednostavnijeg i opštijeg uprkos stalnoj težnji ljudskog duha za jedinstvom metoda. Budući da su ove vidljive anomalije tako potpuno regulisane, teškoća bi, zaista, bila nerješiva samo da je simultanost mogla pretstavljati obrnuti karakter, ο jo ono čega se ja bojim da može da se naznači kao jedan jedini svarni primjer ko­ ji, bi uostalom, mogao dokazati samo potrebu za usavršavanjem ili najviše ispravljanjem naše hijerarhijske teorije, a da u tome nije morala da se odrazi nikakva legitimna nesigurnost samog za­ kona evolucije. Na drugom mjestu, recipročne pomoći koje mogu da se tako spontano uspostave između posebnih proučavanja raz­ nih spektulativnih razvoja nemaju ni najmanju sociološku važ­ nost. Jer, iz toga proizilazi osnovna sposobnost da se srećno doda,

u mnogo slučajeva, nedovoljnost direktnog istraživanja. Kada je jedna takva hijerarhija bila prvo dobro shvaćena i potpuno prizna­ ta, ona mora, zaista, često omogućiti da se unaprijed odredi, u bi­ lo kojoj epohi, sa punom racionalnošću, opšti karakter .izvjesnog niza ljudskih spekulacija prema dovoljnom prethodnom poznava­ nju stvarnog stanja prethodne kategorije ili, čak, u obrnutom smis­ lu, mada sa manje preciznosti stvarnog stanja kasnije kategorije. Slična spontana pomoć se veže direktno za logički princip koji je utvrđen u četrdeset osmoj lekciji, ο neophodnim rasvjetljavanji­ ma koje proučavanje harmonija može da pruži proučavanju sukce­ sija, prema prirodi socioloških istraživanja. Cijeli nastavak ove knji­ ge će prirodno pokazati, zaista, mada na implicitan i indirektan na­ čin ali sa stalno rastućom očiglednošću, da ova teorija naučne hi­ jerarhije, prema stepenu opštosti raznih fenomena, čini glavnu os­ novu cijele socijalne statike, bar u onome što se tiče intelektual­ nog reda i čak, kao posljedicu na materijalni red, da konačno obuh­ vati cjelinu političkog reda. Nemam potrebu da sad insistiram više na sociološkoj nužnosti jedne tako neophodne teorije bez koje bi istorija ljudskog duha trebalo da ostane, usuđujem se da to tvr­ dim, bitno nerazumljiva i ο kojoj je čitalac već postepeno stekao, u uzastopnom toku tri prethodna poglavlja, tačan i uobičajeni po­ jam; morao sam da ovdje samo posebno opišem neophodnu oba­ vezu, da je nikada ne propustim, bilo utvrđujući bilo razvijajući zdravu istorijsku filozofiju čiju smo upravo na kraju, postavili, -ne­ ophodnu osnovu, ovim velikim zakonom koji se odnosi na trostru­ ku intelektualnu evoluciju čovječanstva. Da bi ovaj zakon mogao da ispuni jedno takvu naučno opre­ djeljenje, ne ostaje mi sada ništa više, da bi kompletirao i potvr­ dio ovo dugačko i teško predavanje, nego da ukratko utvrdim da, u prinaipu, cjelina materijalnog razvoja mora da neizbježno prati razvoj, ne samo analogni, nego čak onaj koji savršeno odgovara ovome kojd smo upravo dokazali, sam intelektualni razvoj kojem je cio sistem socijalne progresije morao biti, po svojoj prirodi, dubo­ ko podređen, kako sam to objasnio u prvom dijelu ovog poglavlja. Pošto je ova dodatna studija danas mnogo bolje shvaćena od glav­ ne teorije, biće mi potrebno nakon brze ukupne ocjene materijal­ ne evolucije, da samo ovdje insistiram, kako treba, na njenoj ko­ relaciji koja je vrlo loše shvatana do sada, sa intelektualnom evoluci­ jom koja će biti od sada potpuno opisana u aktivnom redu kao što je to već u spekulativnom redu, mada mnogo veća jednostavnost ove po­ moćne operacije nam, na sreću, pomaže da je mnogo skratimo a da ne naškodimo nimalo njenoj naučnoj namjeni. Radiée se naročite ο tome da se objasni unutrašnja povezanost koja obavezno veže krajnje granice i prelaznu granicu vremenskog razvoja ljudskih

288

289

društava za odgovarajuće faze čiju smo osnovnu sukcesivnost za duhovni razvoj već -prikazali1. Sva razna opšta sredstva racionalnog istraživanja koja mogu da se primijene na politička istraživanja su već spontano pomogla da se konstatuje isto tako odlučno, neizbježna prvobitna težnja čo­ vječanstva prvenstveno za vojnim životom i njegovo krajnje ne ma­ nje neodoljivo opredjeljenje za bitno industrijskom egzistencijom. Taiko nijedan malo napredniji um ne odbija, ubuduće, da prizna manje više eksplicitno, stalno smanjenje vojnog i postepeno po­ većanje industrijskog duha kao dvostruke neophodne 'posljedice na­ še progresivne evolucije koja je bila danas pametno ocijenjena u tom pogledu od većine onih koji se propisno bave političkom fi­ lozofijom. Uostalom, u jednom vremenu gdje se manifestvuje, pod sve više i više različitim oblicima i sa stalno rastućom energijom, čak i usred armija, karakteristična odvratnost modernih društava · prema ratničkom životu; kada je. npr. ukupna nedovoljnost voj­ ničkih poziva postala svuda nepobitna prema sve neophodni]oj obavezi ptrlisilnog regrutovanja koja je rijetko praćena vojnom upornošću; svakidašnje iskustvo bi oslobodilo, bez sumnje, od svakog direktnog dokazivanja jednog pojma koji je tako postepeno pao u javni dornen. Uprkos ogromnog izuzetnog razvoja vojne aktivnosti koji je trenutno završen u početku ovog vijeka, neizbježnim pokretanjem koje je moralo zamijeniti neodoljive nenormalne okolnosti. naš industrijski i pacifistički instinkt je uskoro brže povratio redovan tok svog jačeg razvoja, tako da stvarno obezbijedi, u ovom odnosu, osnovni odmor civiMzovanog svijeta mada evropska h a r - . manija mora često izgledati izložena neprilici, usled privremene greške svake sistematske organizacije međunarodnih odnosa; što ï je, zaista, bez mogućnosti da proizvede rat, ipak, često dovoljno da inspiriše opasne nemire. Ne bi moglo, dakle, ovdje biti nikakvog pi­ tanja da konstatujemo jednom raspravom, na sreću suvišnom, ni prvi termin niti posebno zadnji, socijalnog napretka u vezi sa opštim 'karakterom vremenske egzistencije čija će direktna ocjena, uostalom, proizići u šest slijedećih poglavlja čitave naše istorijske Budući da, političke kvalifikacije v r e m e n s k o g i d u h o v n o g moraju biti naravno često u upotrebi u šest slijedećih poglavlja radi skupa naše i s t o r i j e analize, ja moram ovdje da direktno upozorim, uglavnom, da ću im sačuvati uvijek tačno ispravnu namjenu kojoj ih je katolička filozofija posvetila već vjekovima. Osim neophodne potrebe, u političkoj filozofiji, za ova dva važna termina koji ne mo:gu još bi­ ti stalno zamijenjeni racionalnijim izrazima, nije bez koristi, uostalom, da povežeimo, koliko je to moguće, bez ikakvog uzaludnog prenemaga­ nja, sadašnje formule za stare navike da bi bolje prizvali osnovno osje­ ćanje socijalnog kontinuiteta, koje smo danas tako pogrešno skloni da preziremo.
290
1

analize. Samo, pošto jedan takav razvoj inije nikada bio dovoljno vezan za bitne zakone ljudske prirode i za neophodne uslove so­ cijalnog razvoja, ostaje nam da dokažemo, u principu, njegovo oba­ vezno učešće u osnovnoj evoluciji čovječanstva. Neodoljiva antipatija primitivnog čovjeka za svaki redovni po­ sao ne daje mu, zaista, da obavlja drugu spontanu aktivnost sem aktivnosti iz ratničkog života, jedina u koju on može da bude bit­ no sposoban i koja, uostalom, čini u početku najjednostavnije sred­ stvo da se snabdije svojom prehranom, čak nezavisno od suviše čestog ljudožderstva: opšti razvoj jedinke je, u tom pogledu, pot­ puno saglasan sa razvojem vrste. Ma kako da mora da prvobitno izgleda žalosna jedna takva potreba, njena karakteristična univer­ zalnost i njen stalni razvoj, čak i u vremenima dosta naprednim, da bi materijalna egzistencija mogla da počiva na drugim osnovama, moraju pokazati svim pravim filozofima da ovaj vojni režim koje je društvo bilo tako dugo i tako potpuno potčinjeno, treba da je ispu­ nio važnu i neophodnu funkciju, bar privremenu, u opštem prog­ resu čovječanstva, Lako je shvatiti, zaista, ma kakva bila sada socijalna nadmoć industrijskog duha, da je materijalna evolucija ljudskih društava morala, u 'protivnom, da dugo zahtijeva isklju­ čivo povećanje vojnog duha pod jedinom vladavinom od koje se ljudska industrija mogla razviti kako treba. Opšti motivi ove neop­ hodne zaštite su, uglavnom, analogni onima iz slične privremene funkcije koju je obavio religiozna duh da bi pripremio kasnije us­ pon naučnog duha, prema prethodnim objašnjenjima. Jer, ona na­ ročito smatra da industrijski duh, daleko od toga da može da prvo upravlja privremenim društvom, tu nasuprot pretpostavlja, po svo­ joj prirodi, prethodno postojanje jednog već znatnog razvoja koji je mogao, dakle, da bude izvršen samo pod neophodnim uticajem vojnog duha bez srećne spontanosti od koje bi razne porodice osta­ le vrlo izolovane, tako da bi spriječile svaku važnu podjelu ljud­ skog rada a zatim svaki redovni i stalni napredak naše industrije. Društvene, a naročito političke osobine vojne aktivnosti, mada su morale vršiti samo privremenu nadmoćnost u osnovnoj evoluciji čovječanstva su, u početku, savršeno jasne i odlučne, jednom rije­ čju, potpuno saglasne sa visokom civilizatorskom funkcijom koju moraju da onda vrše. Mnogi filozofi su već dovoljno priznali, tim povodom, spontanu sklonost jednog takvog načina egzistencije da razvija običaje regularnosti i discipline koji ne bi mogli prvo da bu­ du drugačije proizvedeni i bez kojih se nijedan .pravi politički re­ žim ne bi mogao očigledno organizovati. Nikakav drugi cilj, do­ voljno jak ne bi mogao, zaista, da uspostavi trajno udruživanje i malo rašireno među ljudskim porodicama kao neodoljiva potreba da se ujedine, prema neizbježnoj, bilo kojoj podređenosti zbog rat­ ne ekspedicije ili čak radi jednostavne zajedničke odbrane. Ni­ kada predmet udruživanja ne može biti više osjetljiviji niti hitniji,
291

Ovo prirodni uspon ratničkog duha nije bio samo neophodan za prvobitnu konsolidaciju političkih društava. Mada je svaka diskusija na tu temu ovdje preuranjena. sa ne manje očiglednosti. on je naročito up­ ravljao njihovim stalnim povećanjem koje nije moglo da se vrši drugačije bez jedne pretjerane sporosti. Ma kako nepobitna morala tako da postane politička potreba za prvobitnom evolucijom čovječansva. gdie su raz­ ne vrste pravnika morale naročito da zauzmu. naznačenog u progresivnoj egzistenciji naše vrste sistemom prirodnih zakona. vojničkog života i da uvijek više pripremi krajnju nadmoćnost industrijskog života. kako ću to postepeno utvrditi u pedeset trećoj lekciji. još neodređenog. koliko j to moguće. bitno ograničena na vremena nedovoljnog postepenog izvršavanja prethodnih uslova za koje je bila određena da ostvari. tu. u protivnom. čak u nehotič- 293 . pored ove ne­ ophodne zavisnosti. kao što se može. Dok industrijska aktivnost predstavlja spontano ovo divno svojstvo da može da bude istovremeno stimulasana kod svih je­ dinki i kod svih naroda a da uspon jednih ne mora da bude nes­ pojiv sa usponom drugih. sve više i više. pored uzaludnih poetskih snova ο prvobitnom os­ nivanju političkih moći ne bi se moglo sumnjati da prve vladavi­ ne nijesu morale biti. pravu političku grozotu. ne bi mogli da ne priznamo odgovarajuću potrebu ove snažne stimulaci­ je imajući dovoljno u vidu cjelinu stvarnih uslova ljudskog raz­ voja. između teološkog i pozitivnog duha. u uobičajenoj zamjeni vo. tako da konačno odredi njihovo spontano učešće u istom socijalnom progresu. tako da je duhovna vlast tamo mogla prvo samo da bude čisto teo­ loška. Tako. kako ću to objasniti ν pedeset petom poglavliu. Bez ovog neophodnog uslova. velika socijalna operacija koja je morala da se izvrši u odgovarajućem vremenu stalnom progresijom vojnog sistema koji je dobro zamišljen i mudro praćen. po svojoj prirodi. iz srećnog spontanog uspona prethodne tendencije. međutim. Od tada. a zatim. kako će nam to jasno po­ kazati sva istorijska analiza. moram da naznačim. koliko to naša misao može da učini. individualno ropstvo proizvođača da bi omogućili ratnicima slo­ bodan i puni razvoj njihove karakteristične aktivnosti. Ovaj glavni cilj je bio postignut kada se veliki dio civilizovanog svijeta našao najzad ujedinjen pod istom vladavinom. Obavezno dvos­ mislen i nesiguran karakter jedne takve socijalne faze. sasvim promašena. na kraju. odnosi se naročito na to da moramo biti spontano ras­ položeni da je ocijenimo prema modernom ropstvu. radnika od kapitaliste. Vremenski razvoj čovječanstva predstavlja. industrijsko stanje se toliko radikalno razlikuje od vojnog stanja. u cijelom preostalom dijelu. na izgled. organizovano ropstvo usred industrije. čak i danas ο tome formirati slaba predstava u pogledu izuzetnih poje­ dinaca koje industrijska disciplina ne može dovoljno da savije i ko­ je nam. Ali. s jedne strane. jasno je. obavezno. kako se to radilo u našom evropskom nizu progresivnih osvajanja Rima. kako ću to. ukoliko je industrijski život mogao da nastavi svoj postepeni razvoj. neizbježni pritisak ko­ ji čini čak glavnu socijalnu dužnosti jednog takvog režima raz­ matrajući sav civilizovani svijet. Sav se ovaj skup atributa divno prilagođen prirodi i potrebama primi­ tivnih društava koja nijesu. za konačni razvoj ljudske industrije. politič­ ku scennu.nikada osnovni uslovi pomoći ne bi mogli postati neodoljiviji. bitnu privremenu prirodu jednog tak­ vog socijalnog opredjeljenja čija je važnost morala da stalno opa­ da. u ovom prvom periodu. dok industrijska epoha ne sadrži drugi opšti tok sem ovog. da ispunjenost vojničkog života u znatnom dijelu čovječanstva pretpostavlja i ko­ načno određuje. u jednu takvu primitivnu situaciju. Tako. jedno takvo širenje je prethodno bilo neophodno. Doista. na izvjesnom stepenu.ine defanzivne organizacije u prvu ofanzivnu organizaciju. jednog dugog jačeg bav­ ljenja vojnom aktivnošću tako neophodnom kao i neizbježnom. u jednom i drugom slučaju. začarani krug koji je savršeno analogan onome koji smo prepoznali u duhovnom. kao namijenjenu da organizuje neophodnu pos­ tepenu pripremu <za kasnije ispunjenje industrijskog života koja je tako neopozivo i izričito nametnuta uprkos našoj urođenoj averziji za rad u najvećem dijelu čovječanstva u kojem je radni kontinui­ tet postao odmah prvi krajnji uslov. onom u našim kolonijama koje čini. ovaj voj­ ni režim je morao da svuda ima za neophodnu političku osnovu. uskoro. da opšti prelaz iz jednog u drugi socijalni režim nije sadržavao sigurno više neposredno ispunjenje sem odgovaraju­ ću sukoesivnost u duhovnom redu. no. će nam objasniti kasnije. sa potpunom evidentnošću. me­ đutim. voj­ na epoha je morala biti. tako da ne krije postepe­ ni uspon industrijskog duha čiji je progresivni dolazak bio tako ubuduće pripremljen kako treba. Otuda proizilazi. morao je prvo da se bitno sastoji. je bila u starim vremenima. bez sumnje. neop­ hodna opšta intervencija prelazne situacije koja savršeno liči na me­ tafizičko stanje intelektualne evolucije gdje je čovječanstvo moglo da se oslobodi. tako je njena nadmoćnost od ovog neizbježnog toka počela da stalno opada. razvo­ ju i čiji jedini mogući izlaz proizilazi. pod­ jednako degradirajući način za obojicu: dok je staro ropstvo. ovu osnovnu instituci­ ju starog ropstva. Prenoseći se. po svojoj prirodi. mogla da stvarno nauče red ni u jednoj drugoj školi osim u ratnoj. pot292 činjavajući proizvođača vojniku težilo da paralelno razvije njihove suprotne aktivnosti. uglavnom. obavezno vojne kada se ograni­ čimo da tu posmatramo samo jednostavna privremena razmatranja. dak­ le. kao što ću to uskoro objasniti. staru ljud­ sku vrstu. objasniti na direktan način u istorijskom dijelu ove knjige. u tom smislu pretstavljaju. Pravi užas ikoji nam uliva danas ova tako dugo univerzalna institucija. sami principi koje sam upravo naznačio. vojna aktivnost je morala evidentno da ostane bez predmeta i hrane.

u bilo kojoj epohi. među elementima modernog režima. stvarnu nes­ pojivost koja. očekivati sa nji­ hove strane. dosta visoko ο realnoj očevidnosti ovog značajnog slaganja. da zabilježimo da bilo koja duhovna vlast ne bi mogla dovoljno od­ govarati osnivanju i konsolidaciji vojne uprave koja posebno zah­ tijeva. može se biti sigurno da one pripadaju obavezno je­ dinstvenom režimu. sredstva različitja i nezavisnija a da. je nemoguće svakom filozofskom duhu da ne bude prvo. Ali. Bez ove unutrašnje korelacije sa teološkim duhom. i. uprkos neodoljive sile političkih rivalstava. zaista. u naprednijim vremenima. zaista. Manje više naglašeni rivalitet koji je tako često poremetio opštu harmoniju između teološke i vojne moći. koja je. njihov osnovni afinitet. Ma kako morala ovdje biti kratka ova opšta indikacija. neizbježne kasnije konflikte što će više njihov zajed­ nički politički uspon postati naglašeniji: oni su već jasno najavlje­ ni.Ι. po svojoj prirodi. stalna saradnia bi ostala nedovolj­ na i privremena kad ne bi bila potvrđena odgovara ju ćirn teološ­ kim uvjetan f m a završavajući spontano. međutim. sami nepobitni socijalni afinitet između nauke i industrije. uopšte. takođe između dvije prelazne funkcije metafizičara i prav­ nika. bez sumnje. prema najvećim ratnici­ ma. zatim između naučnog i industrijskog. uprkos. Svaka epoha nameće. ovdje. u protivnom. kombinovana sa neizbježnom superiornošću bogatstva. voljno ili instinktivno. prikrio u očima filozofa. uglavnom. može danas da bude ocijenjena direktnom intuicijom. jako iznenađen bitnom analogijom koja spontano pretstavlja ovu nepobitnu progresiju sa našim prvobit­ nim zakonom ο obaveznoj sukcesiji tri glavna stanja ljudskog du­ ha. utoliko više širine i jačine ukoliko cilj postaje važniji i indirektniji i uko­ liko su zatim. ništa ne sprečava više da prvo primjetimo direktno osnovnu vezu koja spon­ tano spaja. suviše često pomije­ šano sa gnusnom servilnošću koji nji« nikada moffla da bude sem izuzetna. Ali. u principu trostruka vremenska evolucija ko­ ja će morati da nam naizmjenično pokaže. u čitavoj prošlosti. traje počiva­ jući prethodno samo na dovoljnoj teološkoj potvrdi. ma kakva mogla da budu njihova uobičajena osporavanja : stalna borba bi dokazala. isto tako njegov plavni cilj je mogao biti potpuno ostvaren sa­ mo u starim vremenima gdje su se dvije moći nalazile obavezno koncentri'sane. uostalom. uprkos razlici nji­ hove prirode. naročito je važno za jako so­ ciološko dokazivanje čiji politički dodatak tako skiciramo. sa toliko energije. ne dozvoljava uopšte. mada obavezno nejasna. pravog rivalstva samo između različitih eleme­ nata istog političkog sistema. uopšte. je ponekad. očialedno je da vojni duh ne bi nikada moPîo iswuniti visoku socijal­ nu namjenu koja mu je bilo određena za cjelinu ljudske evoluci­ je. bez sumnje. nakon ovog spontanog takmičenja ko­ je u svakom ljudskom učestvovanju mora obično dobiti. Ova prelazna faza nije još potpuno iz­ vršena. neophodno učešće teološke filozofije. njena vlastita priroda.noj opštoj podređenosti koja je sve više i više naglašena. bilo takođe. da nijedan vojni režim ne bi mogao da se učvrsti a da. dosta da ovo postepeno potčinjavanje jed­ ne takve vještine propisima stvarne nauke je uvijek bilo gorko 295 . cilj postaje tako širok a učešće tako indirektno da. np. ukratko izložimo neophodni princip. nesporne i važne usluge ko­ je je. odgovarajuće zahtjeve: u početku. pre­ ma tome. rađaju se. učestvovanje u zajedničkoj namjeni. naročito je evidentno da u bilo kojem poli­ tičkom sistemu mora da tu postoji stalno. Jedno takvo dodatno objašnjenje mora da sadrži naše doka­ zivanje u njegovom najvišem stepenu preciznosti i postojanosti. bi moglo postojati. slijeno i nehotično povjerenje. instinktivnom odvratnošća ove za karakterističnu ap­ strakciju istraživanja prve i radi pravog ponosa koji je animira. uostalom. malo obične energije sooiialnih veza koie su ioš nesavršene. isto tako. Ma kakve bile. kod istih vođa. zaista. Važno je. HDeciialnim putevima. prvo između teo­ loškog i vojnog duha. bitno je dovoljno za naš cilj da mu. naučni duh. dakle. kad bi se nasuprot desila. u ovom pogle<-Ί. bilo unutrašnojm antipatijom. nikad ne sprečavaju neizbježno. drugačije osim preko religiozne vlasti sa kojom su se ratni vođe onda prirodno postavile. teološku i vojnu moć i koju su. Razumije se. tako da ga učini potpuno pogodnim da odmah posluži kao racio­ nalna osnova našoj kasnijoj čitavoj istorijskoj analizi. osnov­ ni razvoj čovječanstva. r'--'"•• smanjenje i blizina cilja ne propisuju. osim ove očigledne sličnosti. zbog običaja stvarne rasprave koju obavez­ no teži da propagira. naročito. sama po sebi. U sadašnjem slučaju. Takva je. duboko rivalstvo izme­ đu spekulativne i aktivne moći koje. Kako uni­ verzalno iskustvo svjedoči. ne bi mogla biti niti dosta kom­ pletna niti dosta produžena. u modernim vremenima. nije manje prirodno inkapatibilan sa vojnim duhom: zna se. slabošću naše prirode moraju biti tako često sklone da ne poznaju njihovu neophodnu koordina­ ciju i da preziru opšte granice njihovih uzajamnih prava. između dva elementa pozvana da vrše analogne funkcije i da je ona stalno dr­ žala u zavisnosti postepeno povećanje jedne od stalnog pada dru­ ge. jako osjećali i dovoljno poštovali svi ljudi viso­ kog dometa koji su stvarno učestvovali u jednoj ili drugoj. Sto se tiče vlasti koje su uvijek podjednako snažne. Ma kakav 294 bio. treba. učinila prirodna filozofija. tako apsolutnog po­ koravanja duha. u principu. bez koje unut­ rašnja podređenost koju zahtijeva. običajima discip­ line koji su već duboko sažeti. a ne nijedne druge. da se obezbijedi stalna pomoć. rastu i istovremeno opadaju. istovremeno intelektualnom i mo­ ralnom koja uliva jednoj prirodnu potčinjenost radova druge. međutim. ratnoj vještini. ratnog duha u instinkt proizvođača. Kada su ove neophodne zamjerke tako odstranjenje. da di­ rektno prepoznamo osnovnu vezu dvije evolucije opisujući dovolj­ no prirodni afinitet koji je uvijek morao da vlada.

mada su stara druš­ tva morala skoro uvijek da pokažu i jednu i drugu prirodu. Može se prvo vjerovati da je jedna takva koordinacija. što proizilazi iz naše istorijske analize. Prema logici. u pedest šestoj lekciji. ne manje unutrašnju nego spontanu. Ne bi mogli. danas. Ali. zatim. protiv opšteg uspona teološkog duha sa potpuno religioz­ nog gledišta od kojeg su naši najrevnosniji konzervativci obično vr­ lo udaljeni danas. dakle. neophodnim kontinuitetom mudrih napora. jedno dublje ispitivanje će stal­ no učiniti da primijetimo neophodnu efikasnost vojnog režima ra­ di konsolidacije a naročito radi širenja teološke vlasti koja je talko razvijena stalnom političkom primjenom kako je sveštenički in­ stinkt to uvijek stvarno osjetio. sa toliko očiglednosti. tajno neslaganje između naučnog i vojnog duha. u ma­ nje više naglašenim stepenima. svoju spontano nezdravu aktivnost. Zaista. kao što sam to objasnio u toliko važ­ nih pogleda. sličnost principa i interesa koji ne bi mogli biti ozbiljno ospo­ ravani. varvarskoj ali strogoj. manje neophodna. u obrnutom smislu za po­ litički uspon teološkog duha. jedan i drugi pod­ jednako pretstavljaju nepromjenjive zakone koji su konačno nes­ pojivi sa bilo kojim voljama. najzad. dobije di­ rektno organski karakter koji mu bitno nedostaje do sada da bi upravljao. kao da sas­ tavni dio rastuće dekadencije pravog vojnog režima u postepenom početku svake glavne promjene. zaostalih naroda. na direktan kao i na očigledan na­ čin. ovdje u principu dovoljno objašnjen. osim me­ đusobnog stvarnog afiniteta dvaju bitnih elemenata prvobitnog po­ litičkog sistema. filozofija će možda os­ jećati vše prepreka da im prizna sličnost porijekla i opredjeljenja. Pošto sam tako dovoljno opisao dvostruki politički afinitet za naš današnji predmet koji duboko ujedinjuje jedan za drugi dva glavna elementa svakog od dva krajnja stanja svojstvena osnovnoj evoluciji čovječanstva. treba. Tako. ovdje gore. sav po­ litički uspon koji je za njih rezervisan. vidi se da se zajedničke odvratnosti i simpatije. dakle. kako se to može provjeriti u toliko raznih krajnjih prilika. u istom osnovnom cilju. u osnovi. jer. da bi bolje pripremili našu istorijsku analizu. ova kritička pomoć može lako da pokaže kakvu snagu i kakvu efikasnost će spontano morati da dobiju ove opšte veze ka­ da taj veliki politički dualizam bude mogao da. opštu ekonomiju prirode mora sigurno da čini jednu vrstu nepravednog atentata na vladu provi­ đenja. Ali. pomažući stvarno njene vlastite napore protiv njenog glavnog antagonizma. bilo bi nekorisno da izričito izvršim istu fi- 297 . ovdje više na sociološkom principu ove obavezne solidarnosti dvije političke moći koje će nam istorijska analiza uskoro pretstaviti. mada je već njihov socijalni razvoj dovoljno naglašen. koliko je to mo­ guće. obavezno sjedinjuju da bi stalno uspostavili neophodnu kombinaciju. da umrtvi industrijski uspon čovječanstva pretjeranim osjećanjem glupog optimizma. ne priznati. kako ću to objasniti posebno. Da se ne bi zaus­ tavljali ovdje posebno. Mi ćemo. priznati da je religiozni duh na svoj način manje antipatičan od samog vojnog duha u vrijeme jačeg uspona industrijskog duha. voljna izmjena fenomena. to je jedino zahvaljujući tehničkoj mudrosti koja je znala da ruku­ je. u svoju korist. da je naša pažnja naročito privučena na neophodnu pomoć kojom su se uzajamno snabdjele za jednu takvu prethodnu opera­ ciju. da sada pokažemo važno neophodno učešće svake od ove dvije društvene moći u politički trijumf druge. nema sumnje. Kada naučna i industrijska moć budu mogle da dobiju. naročito odgovara. stvarno poznavanje zakona prirode i djelovanja čovjeka na spoljnji svijet. tako da razvije svoj srećni civilizacijski uticaj neutrališući. dok zajednička borba protiv starog političkog sistema mora spontano sadržati neizbježna neslaganja. da suviše apsolutna nadmoćnost re­ ligioznog duha teži obavezno. kako treba. u drugoj namjeri. iz­ među dvije moći koje su svuda morale da učestvuju u skupu ljud­ ske evolucije. po svojoj prirodi. u njoj samoj. uostalom. Ne bi se mogla više osporavati pri­ rodna antipatija industrijskog duha koji je razvijen do dovoljnog stepena. pošto je bilo čisto teoloških društava. vrlo pogodno postavljeni da ga najbolje ocijenimo. dok nijedno isključivo vojno nije bilo poznato. Politička proš­ lost ova dva osnovna elementa moderno" sistema koja se mora­ la ovdje uglavnom sastojati u njihovoj zajedničkoj postepenooj zam­ jeni elementa koji odgovaraju starom sistemu sa socijalnom moći. 296 Već sam označio. kao što ću to istorijski objasniti u tri slijede­ ća poglavlja. u osnovi. Socijalni afinitet pri vremenskih vojnih moći za teološke duhovne moći je. manje bezbožna od njihovog racionalnog predviđanja. kasnije. Ako ovakva užasna posljedica nije bila češće i naročito potpunije ostvarivana. Mi smo.privre­ menom. njihovo ra­ dikalno rivalstvo bude jednako naglašeno. Osnovni je dualizam moderne politike. i kada. kao i slični opšti interesi. krajnjom reorganizacijom modernih druš­ tava. pogodnom sposobnošću. prema pravilima jed­ ne čisto ljudske mudrosti ne mora izgledati. još nepobitniji od onoga koji je upravo opisan. Bilo bi nekorisno da insistiramo. u raznim djelovima ove Rasprave.oplakivano od strane najbolje okarakterisanih ratnika. kao stalno povezane da se konsoliduju i da se uzajamno isprave. neizbježnom mada . uglavnom. svaka aktivna intervencija čovjeka da poboljša. na osnovnom principu koji je već im­ plicitno utvrđen u čitavoj ovoj Raspravi i koji duboko pod­ ređuje jednu drugoj. upravo zato što dva elementa nijesu u to još uložena od njihovog delinitivnog političkog uspona. visoki po­ litički uticaj kojim je postepeni uspon ljudske industrije morao na­ ravno pomoći progresivni uspon naučnog duha u neizbježnom an­ tagonizmu prema religioznom duhu ne računajući važnu svakodnev­ nu stimulaciju sa kojom se međusobno napajaju industrija i nau­ ka kada su jedna i druga pripremljene kako treba. jednoj tako opasnoj moći.

njihov osnovni afinitet koji ne bi mogao doz­ voliti da se stvarno ugasi politička nadmoćnost jednih a da se ne uništi istovremeno filozofski uspon drugih. jedan bezkorisni empirijski pojam koji je do sada ostao bitno ja­ lov. neznati prava analogija između ovog običnog letimičnog pogleda i so­ ciološkog zakona za koji sam se potrudio da ovdje prikazem i koji. u njemu samom. istovremeno intelektualnog i materijalnog. Spontana uzajamnost dvije konvergentne moći. danas talk ο nepobitna da ne bi mogla zahtijeva­ ti. Takav će bi298 ti glavni postupni predmet šest sledećih poglavlja prema poredbe nom pregledu koji je priložen u 1830. glavne osnove prave istorijske filo­ zofije kojima je četrdeset osma lekcija već opisala. u opštem proučavanju ovog velikog feno­ mena kojim će uvijek dominirati. kao i socijalnog i političkog. prije nego što može da bude primijenjeno kako tre­ ba. prema tome. evidentno spontana. Mi sada možemo. zaista. i. Njegova real­ nost je. Ne­ će biti bez koristi. razdvojene i ujedinjene srednjim vijekom. neophodna osnova zdrave istorijske filozofije. sa spontanom koordinacijm koju je obični instikt javnog razuma uvijek zajedno us­ postavljao u čitavoj socijalnoi prošlosti razlikujući tu stari i mo­ derni svijet. da čini samo jednostavno produženje. je. naš osnovni zakon ljud­ ske evolucije. u ovom odnosu. ne bi moglo biti precizno. na direktan način. . uprkos neiz­ bježnim rivalstvima.lozofsfcu radnju prema prelaznom stanju. duh i metodu. u slijedećim lekcijama. η svim zdravim naučnim teorijama. može da bude posmatran kao naročito namijenjen da učini racionalnom i olodnom. treba u nasuprot. da upozorim na emplicitnu saglasnost jadnog takvog zakona sukeesjie. duhovne i vremenske koje čine prelaznd režim. godini. u prvoj knjizi Rasprave. da se time direktno ponosim. ne može se. da gledamo kao bitno završeno neophodno dodatno objašnjenje koje je prvo iziskivalo. pošto sam dosta utvrdio os­ novni zakon. može umaniiti filozofsku zaslugu mo­ jih teorijskih radova. neophodnu oba­ vezu polazne tačke koja je dovoljno sagilasna sa spontanim indika­ cijama javnog razuma kojem bi stvarna nauka mogla. Daleko od toga da se boiim da jedna takva koincidencija. po svojoj prirodi. tačnom naučnom koncepcijom. nikakvo direktno prikazivanje: samo. prethod­ no razmatranje ovog trostrukog postepenog dualizma koji je po mo­ jem mišljenju. u pHnci'iDU. uostalom. Da ne bih počinjao nikakvu uzaludnu raspravu epoha ο približavanju koje. u pogledu visoke opš'te potvrde ukupnog sistema mojih istraživa­ nja u vezi sa ovim važnim aforizmom pozitivne filozofije koji je tako često rwrodukovan u različitim djelovima ove Rasinrave koja nala­ zi". moramo sada direktno primijeniti ovu veliku sociološku koncepciju na realnu ocjenu cjeline ljudske prošlosti. u svakom pogledu. kako treba. neophodan nastavak ove čiji smo princip uk­ ratko ocijenili u pogledu početnog i krajnjeg režima. dak­ le. završavajući. uostalom. ovdje. Nastavak razmatranja socijalne dinamike koja su naznačena u ovom dugačkom i važnom poglavlju. gledajući u djelo metafizičara i pravnika bi se mogao krivo shvatiti. uos­ talom.

naučiti da jedan veliki broj nepredviđenih pitanja konkretne sociologije. ne bi mogla uspješno realizovati zbog suviše nesavršenog sta­ nja. Svaki prethodni dio ove Rasprave nauiku sve obične pojave uvijek najhitnije za razmatraje. sa svakodnevne tačke gle­ dišta. bilo za teoriju ili za praksu . u biologiji. sputavale i koje se nisu mogle prevazići zbog krajnje aktuélne nepotpunosti naših realnih znanja. očigledno. Moraćemo.na­ vedem samo jedan značajan primjer tih interesantnih pitanja ko­ je. s obzirom na njegov veliki značaj. u stvari. isto tako mudro. U tom smislu. proučavanje monstruoznosti itd. zbog prirode te teme. danas. već tako upadljivo u astronomiji. vrlo napredna. prema svojoj prirodi i namjeni. pređuzeti da bis­ mo stvorili dinamičnu sociologiju koja treba da ima. bilo bi. što je očigledno. Estoriiska operacija koju ćemo sada. Tačno je da je. ona ostaje u stvari. što veoma ističe krajnji značaj jedne takve filozofske podjele čije ispitivanje ne bih baš mnogo prepočestiti duhovi.pogledu naj­ prostijih pojava ne bi mogao. konkretna priroda. U istraživaju pravih zakona društvenosti. Bez sumnje. treba da budu. rase i drugog. očigledno imalo. Ali. usuđujem se da unapred kažem da je ona time već vjerovatno dovoljno realizovala sve ono što je. biram. izostav­ ljeni. sve. Dakle. u karakte­ rističnoj organizaciji bijele rase. morala je. posebno. na osnovu toga. čak i pošto su strogo odba­ čena sva nepristupačna ili nejasna pitanja ο raznim socijalnim po­ rijeklima koja. gotovo još uvijek preovladavaju u političkoj filozofiji. Ako moja sociološka koncepcija bude uspjela da kroz najpotpunije proučavanje socijal­ ne serije uspostavi najzad pravu naučnu vezu između istorijskih činjenica koje su. pruži sva posebnija i preciznija objašnjenja koja će postepeno postati neophodna. Da bi se pomoću posljednjeg uvodnog razjašnjenja. u suštini. ovo nam je pružilo nove prilike da shvatimo. bez sumnje. apstraktni karakter. usuđujem se reći. srećnu i nužnu koincidenciju. Osnovna razlika iz­ među dvije tačke gledišta. naučnim spekulacijama. treba znati potčiniti neophodnom odlaganju koje oprav­ dava njihova. koji bi se si­ gurno pojavili u konkretnom proučavanju ljudskog razvoja i koji. tre­ ba ga mudro odložiti do obavljanja prve apstraktne obrade osnov­ nih zakona socijalnog razvoja. jer će se tek nakon dovoljne obrade socioloških zakona moći naučno prosuditi. Ljud­ ski duh. bez sumnje. inače. naj­ teže i najznačajnije. neke pozitivne klice njene stvarne superiornosti . ukratko. mora vezati za najprostije pojave koje bi svaki onaj koji u njima učestvuje sponta­ no mogao primijetiti u svojoj okolini kao osnovni temelj uobičaje­ nog socijalnog života. mogli dati samo djelimične i izolovaine preglede koji su. pa mogu poslužiti kao stvar­ na baza zdravim. sistematski ostavljamo za neku naučno napredniju epohu. nego i same geologije. soontano je. inače. da su za pravo razmišljanje. iracionalnoj radoznalosti. uglavnom. apstraktne i konkretne. Uklanja. neosporno mnogo teže posmatrati taikve pojave.. ona je zbog toga neosporno dokazivala svoju spontanu sposobnost da. na osnovu prethodno navedenih obrazloženja. u tom smislu. ipak 303 . u tom pogledu. predstavljaju. nedo­ voljni. herniji i bio­ logiji još se prije može koristiti. u tom smislu. ne bi mogli sada biti zaista racionalno ocijenjeni. da se. još uvijek. iako je ona. svi izuzeti događaji ili svi podrobni detalji koje su slijepi kompilatori ispraznih anegdota tražili u svojoj nez­ reloj. kao potpuno beznačajni. oslobađa od mase nevaž­ nih ili prethodnih poteškoća koje su je. svakako. više nego jedanput. bez sumnje. makoliko bio velik interes koji takva istraživanja mogu ima­ ti. čak i kod najboljih duhova. na izgled. osporavali najeminentnijih umova. kroz kas­ niju obradu. bez kojih bi ovo pitanje stalno bilo preuranjeno i pored mudrih pokušaja koji bi. lekciji. zauvijek. prema tome. ma kakav interes i značaj ovakvo istraživanje. nepremoetive teškoće. pa čak i državnika. zbog svoje prirode.ljivo odbacujući svaku suviše detaljnu ocjenu. bez kojeg bi. oslobodi i najsloženijih pojava ikojima je naš um ikada mogao pris­ tupiti. ne samo sociologije. Ne bi se moglo sumnjati u to da je potpuno mijenjanje tih prvih in­ telektualnih navika više bilo potrebno socijalnoj nauci nego svim drugim osnovnim naukama. pošto je u današnje vrijeme nisu. jer makoliko tada bila potrebna jedna takva kombinacija. kada bi sada trebalo stvoriti stvarno konkretnu istoriju čovječan­ stva. svakako. bolje oci­ jenilo to veliko logičko pravilo. u principu. u sociološkim proučavajima jer. Zašto bijela rasa posjeduje vrlo izraženu privilegiju osnovnog socijalnog razvoja i zašto je Evropa bila glav­ no mjesto te nadmoćne civilizacije? Ova dvostruka tema za uza­ jamno razmišljanje. Isto bi tako bilo sa raznim man je-više površnim uticajima klime. ovdje kao i na drugim mjestima na najdirektniji način. nedovoljno ocijenjena čak i kod ručio. danas poznate svim obrazovanim ljudima. dakle. mnogo poteškoća da se kako treba kombinu302 ju sociološke koncepcije sa geološkim razmatranjima. so­ cijalna dinamika bila onemogućena. već na prvi pogled se primjećuju. podstaći inteligentnu radoznalost filozofa. Tako. čije bi neposred­ no razmatranje radikalno ukočilo početak razvoja apstraktne socio­ logije. biće mi dovoljno da ovdje . na primjer. ono koje mora biti. fizici. kao što sam pokazao u 48. a posebno kada se radi ο moždanom aparatu. još jednu potvrdu i dalje nezrelosti tog finalnog dijela prirodne filo­ zofije: one spontano moraju podsjetiti na nedavna vremena kada su se u fizici smatrali dostojnim pažnje samo neobični efekti grm­ ljavine ili vulkana itd. Predrasude i primjene koje. jer. gotovo isključiva tema naše istorijske operacije. sre­ ćom. posebno objašnjenje agensa i pozornice najpotpunije socijalne evolucije. suviše produžavaju nezrelost jednog tak­ vog proučavanja kod većine savremenih filozofa. postaje sve prikladnije ukoliko se po­ redak pojava komplilkuje i više specijalizuje. sada naviknut na ta racionalna odgađanja u . u današnje vrijeme se. a nauka se. ipak. uopšte.

p o ­ s e b n o ocijeni neophodnost filozofskog odlaganja čiji s a m s t v a r n i opšti princip d i r e k t n o p r e t h o d n o pokazao. da u početku. mora.su svi prirodnjaci d a n a s vrlo d a l e k o od p r i k l a d n e saglasnosti u t o m pogledu. Ali. Slično tome. s jedne strane. u j e d n u s t v a r n o racionalnu odluku. razni fizički. m o r a vladati u racio­ nalnoj primjeni istorijskih p o s m a t r a n j a . Ipak. u fizičkom pogledu. civilizacija. ta filozofija t e š k o može sebi da postavi. zasnovanoj na cjelokupnoj prirodnoj filozofiji. d o b r o p r i p r e m l j e n na osnovu uobičajenih pozitivnih spekulacija d r u g i h p r i r o d n i h pojava. zaš­ tićen od svake samovolje. ovakve skice su još daleko od toga da budu dovoljne za stvarno pozitivno objašnjenje pomenute pojave: a kada odgovarajuće formiranje socijalne dinamike. koje. ali. svi n e o p h o d n i elementi. da preciznije dovršim. u stvari. s p o n t a n o utvrđuje. m a n j e opšte i n a p r e d ­ nije kategorije. prije nego što n a p r a v i m k r a t k u ocjenu socijalnog razvoja. Ali. veliko bogatstvo gvožđa i uglja u tim privilegovanim kraje­ vima. na primjer. bez tog opšteg i p r e t h o d n o g razjaš­ njenja se. Pošto je. s t a l n o d o m i n i r a t i k a r a k t e r t a k v o g t i p a ljud­ skih spekulacija. sumnjiva objaš­ njenja jednog takvog pitanja. a što n i s a m m o g a o da u r a d i m u p r e t h o d n o m poglavlju. r a z m a t r a l a sve. bude omogućilo da se direktno priđe takvom objašnjenju. pa čak i da u s ­ mjeri njihovu kasniju o b r a d u . s m a t r a j u zadovoljavajućim. u stvari. sa biološke tačke gledišta. n e m o g u ć e je da se ne p r i z n a logička nužnost da se ta velika disku­ sija k o n k r e t n e sociologije. već i kod s a m i h filozofa zbog njihovog racionalnog položaja na kraju s t v a r n e en­ ciklopedijske hijerarhije. prvo. i raznovrsnost koja je uti­ cala na uzajamni socijalni podsticaj. izazove m u č n u neodlučnost u odnosu na pra­ vi filozofski k a r a k t e r odgovarajućih v r e m e n a k o d onih koji nisu d o b r o shvatili njegov p r i n c i p . ne bi moglo. Dakle. često je m o r a o do­ voditi do toga da se. da su te informacije. m o r a l i u t i c a t i . Krajnja n o v i n a i v r h u n ­ s k a teškoća n a u k e koju nastojim da stvorim. određivanje osnovne m e t o d e za definisanje sukcesivnih e p o h a koje ćemo m o r a ­ ti ispitati. nužno. n e podstiče čitaoca d a p o s v a k o m a n a ­ lognom pitanju koje bi dalje ideje mogle postaviti ili izazvati. i n t e l e k t u a l n i m k a r a k t e r o m svake epohe. t . Ta n u ž n a nedovoljnost nije posljedica toga. spon­ t a n o t a k m i č e da bi se j a s n o odredio najosobitiji i najkomplikovaniji p o r e d a k osnovnih pojmova. u t o m pogledu. i koja je n u ž n a posljedica n e ­ j e d n a k o g k r e t a n j a t i h r a z n i h p o r e d a k a misli koji s u morali. I na kraju. ne s a m o zbog njihovog ličnog značaja koji je. inače. bila povoljni­ ja za razvoj glavnih prehrambenih kultura. prvo došlo do vrlo brzog socijalnog razvoja čim je pomorstvo dovoljno napredovalo da omogući korišćeaije tog drago­ cjenog posrednika koji je nudio svim primorskim nacijama. osnovni zakon evolucije. mogu se naslutiti. sistematski odlaže sve dok se a p s t r a k t n o ne donesu osnovni zakoni društvenosti. u p r k o s stalnoj težnji ljudskog d u h a ka j e d i n s t v u m e t o d e i homogenosti d o k t r i n e . pa čak i a k o se uspiju sakupiti. 304 cjelini: a ja ne s u m n j a m da s a m o ta indikacija koja se odnosi na t a k o k a r a k t e r i s t i č a n slučaj. očigledno. svakako. pa čak i biološ­ ki uslovi koji su. i teološkog stanja n e k e kasnije kategorije. s v a k a k o . svi glavni motivi se. na osnovu p r e t h o d n i h r a z m a t r a n j a . do o d r e đ e n o g stepena. Isto tako. dovoljno j e d a s e ovdje u t v r d i . do sada m a l o p r o š i r i v a n e i n e p o t p u n e . istovreme­ no. s v a k a k o . možda. j . na očito svojstvo evropskih zemalja da posluže do sada k a o glav­ 1 na pozornica te n a d m o ć n e evolucije ljudskog r o d a . preostaje mi još. p r e m a h i j e r a r h i j s k o m z a k o n u d o n e s e n o m u p o ­ četku ove Rasprave. metafizičko ili p o z i t i v n o stanje osnovnog filozofskog sistema ljudskih koncep­ cija. iz jednog ili drugog razloga. Ova p r i v i d n a konfuzija mora. samim tim. Ali. bez sumnje. već dobijene dokaze po t o m pitanju. a s druge. na odgovarajući način o k a r a k t e r i s a n p r a v i d u h koji. p o r e d a k m o r a l n i h i socijalnih ideja koje uvijek t r e b a d a b u d u n a d m o ć n a osnova j e d n e t a k v e od­ l u k e . sigurno. koja je. brzo razbiti. morala biti podstaknuta. s ovog ili onog gledišta. odsustvo svake z d r a v e sociološke teorije sposobne da procijeni p r a v i n a u č n i d o m e t s v a k o g pogleda. k a d a bi neki u m . su­ p e r i o r a n u m e n t a l n o m s i s t e m u s k o r o s v i h ljudi. n e m o gavši ići u korak. kontakte koji su olakšali buduće odnose. egzistencija divnog mediteranskog basena oko kojeg je. b a r u njihovoj osnovnoj 1 Takve su. p o o v o m p i t a n j u . Tek pošto n o v i m e n t a l n i r e ž i m b u d e u m o g u ć 305 . do s a d a uticati na često i s t o v r e m e n o postojanje metafizičkog s t a n j a izvjesne i n t e l e k t u a l n e kategorije. P r e k o tog d v o s t r u k o g uticaja. vezujući ih uvijek za odgovarajuće teološke. ostaje još j e d n a s e k u n d a r n a nesigur­ nost k o j u m o r a m . R a d i k a l n o nejasni d u h teološko-metafizicke filozofije koji još uvijek vlada u s v i m socijalnim p r o u č a v a n j i m a . pored termoloških pred­ nosti u umjerenom pojasu. neće mi. nju t r e b a vezati za j e d a n više u n u t r a š n j i i jači uzrok za. uopšte. kasnije. Ali da bi se o n a spriječila ili p o t p u ­ n o razbila. sa d r u g e t a č k e gledišta. shvatila njihovu d u b o k u nedovoljnost. n a osnovu koje i n t e l e k t u a l n e kategorije t r e b a p r o v j e r i t i p r a v o s p e k u l a t i v n o s t a ­ nje n e k e epohe. Dakle. u cilju sprječavanja s v a k e b i t n e konfuzije. uvi­ jek dozvoliti da se s a m s t r o g o p r i d r ž a v a m tog značajnog pozitiv­ nog logičkog p r a v i l a . za razvoj najdra­ gocjenijih domaćih životinja. je mnogo doprinijelo da se ubrza evolucija ljudskog roda. jasno je da je u toj istoj sredini. hemijski. u s t a n o v l j e n e na početku o v e Rasprave. bez obzira na stvarni značaj koji se može pridati takvim pogledima. glavni a t r i b u t i opštu koordinaciju t i h raz­ n i h faza. b a r s a m upozorio čitaoca koji će t a k o moći s p o n t a n o da ispravi slučajna o d s t u p a n j a koja bi me neosjetno odvukla. na način koji više zadovoljava. š t o bi se p r v o moglo pomis­ liti. bilo fitološke ili zoološke. realno sagledavajući teškoću koju na taj način t r e b a prevazići. o d m a h bi. sa hemijske tačke gledišta. očigledno je da će biti potrebno da se svaki prethodni navod prvo izloži vrlo ozbiljnoj naučnoj reviziji. na primjer.

moramo smatrati da teološka epoha postoji sve dok moral­ ne i političke ideje budu čuvale bitno teološki karakter. konstatuju neophodne klice sli­ jedeće faze. suviše rano brinuti. na primjer. Tako. metafizičku epohu. za sada. ova uz­ gredna razmišljanja bi se mogla koristiti samo za pod-ipodjelu epo­ ha do stepena ο kojem je. uprkos prelazu drugih intelektualnih kategorija u čisto metafizičko stanje. bez ikakvog straha ili nade da se može vratiti u prijašnje stanje: brže napredovanje opštijih i manje kompliikovaniih kategorija može. pa čak i kada za najjednostavnije među njima započne pozitivno stanje: slično tome.nosti da dopre do te krajnje kategorije. Takav postupak će omogućiti da aspekt svake epohe bude izražen kolikogod je to moguće i da se jasno uoči spontano prip­ remanje slijedeće epohe. odgovarajuća evolucija se može smatrati potpuno realizovanom. treba pro­ dužiti do rađanja pozitivnosti tog nadmoćnog poretka ljudskih kon­ cepcija. do tada. u užem smislu. uglavnom poslu­ žiti samo zato da se. ali bez bitnog uticaja na njen pravi karakter. u svakoj fazi. SADRŽAJ Ο sociologiji Ogista Konta — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — 5 Kurs (Tečaj) pozitivne filozofije Prvo predavanje — Drugo predavanje — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — 19 21 23 47 71 Piščevo obaveštenje uz prvo izdanje — Četrdeset šesta lekcija — Četrdeset sedma lekcija Četrdeset osma lekcija — Četrdeset deveta lekcija Pedeseta lekcija — — Pedeset i prva lekcija — KRAJ ČETVRTE KNJIGE Pedeset druga lekcija — H3 121 1 9 5 221 225 — — — — — — — — — — — 301 306 .