P. 1
Auguste Conte - Kurs Pozitivne Filozofije

Auguste Conte - Kurs Pozitivne Filozofije

|Views: 3|Likes:
Published by Toni Popović

More info:

Published by: Toni Popović on May 24, 2013
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

05/29/2014

pdf

text

original

Biblioteka

Prevodi

AUGUSTE CONTE

Ogist Kont KURS POZITIVNE FILOZOFIJE, Prevod i priprema: dr Radomir Lukić Urednici prof, dr Ra tko Božović Dragan Vukčević Izdavači: ΝΙΟ »UNIVERZITETSKA RIJEČ«, NIKSIĆ CENTAR ZA ISTRAŽIVAČKO-IZDAVAČKU DJELATNOST RK SSO CRNE GORE Za izdavače : Janko Brajković Srđan Darmanović Tehnički urednik: Rajko Babović Ti raž: 1000 primjeraka

KURS POZITIVNE FILOZOFIJE
ČETVRTO IZDANJE prošireno« predgovorom jednog učenika i proučavanjem razvoja pozitivizma

YU ISBN 427-0112-9 Štampa: »Kultura«, Backi Petrovac Nikšić 1989.

Ο SOCIOLOGIJI OGISTA KONTA

Ogist Kont (Auguste Conte) rođen je 1798. u Monpeljeu u mo­ narhističkoj katoličkoj porodici, koja je jako uticala na njegova ka­ snija shvatanja. U suprotnom pravcu uticala je na njega Politehnička škola u Parizu, revolucionarna i jakobinska, koju je pohađao i u kojoj je kasnije služio kao ispitivač i korepetitor. Zalazeći u go­ dine, ponovo se vraća konzervativizmu, pa čak pada i u mistiku, osobito pod uticajem jedne pobožne žene, Klotilde de Vo, s kojom je imao kratkotrajnu sentimentalnu vezu. Na njegove naučne po­ glede važan je bio uticaj Sen-Simona, čiji je sekretar u mladosti bio. Umro je 1857. Kont je bio poznati matematičar i čovjek širokog enciklopedij­ skog znanja. Bio je plodan i kao pisac. Glavna su njegova djela TE­ ČAJ POZITIVNE FILOZOFIJE u šest knjiga (1832—42), osnovno djelo, u kome je obrađena i sociologija; SISTEM POZITIVNE PO­ LITIKE ILI SOCIOLOŠKA RASPRAVA KOJOM SE USTANOV­ LJAVA RELIGIJA ČOVJEČANSTVA (1851—4) i SUBJEKTIVNI SISTEM ILI UNIVERZALNI SISTEM SVOJSTVEN NORMALNOM STANJU ČOVJEČANSTVA (1856). Kao mislilac, Kont je tipičan primjer nedoumice na raskršću društvenih epoha, pa i filozofije. On je, s jedne strane, empirist-pozitivist, koji svijet hoće da objasni naučno, pozitivistički, čime se izražava nov stav prema svijetu, koji donosi nov način proizvod­ nje, kapitalizam; s druge strane, on se zaustavlja na tom pravcu i vraća se ponovo u staru, srednjevjekovnu mistično-religijsku sko­ lastiku pokušavajući da izgradi novu religiju s »prirodnim«, socio­ loški shvaćenim božanstvom. Okovi stare misli srednjevjekovnog feudalizma nijesu mu dopuštali da se pojavi kao nosilac nove, čisto pozitivne misli. Ipak, ovi nanosi mistike i religije nijesu bili do­ voljni da prevladaju nad novom, pozitivističko-empirijskom suš­ tinom njegove misli, te ona zadržava sav svoj istorijski značaj. Ovi mistično-religijski činioci zato ostaju samo svjedoci napora koje je novi pozitivistički duh morao da učini da bi izišao na pravi put, ali i opomena da čist pozitivizam ne može uspješno da rješava ne-

ka duboko filozofska pitanja, koja prevazilaze iskustvo (i koja su, uostalom, i osnovna pitanja filozofije). Iako je ovdje riječ ο Kontu kao jednom od osnivača sociologi­ je, treba istaći da~ee--on nije ograničavao samo na sociologiju. On je sébe smatrao filozofom i izgradio je sistem filozofije zasnovan najozitivizmtl· k-aejioiorn filozofskom pravcu. U suštini on je svo­ ju pozitivnu filozofiju izgräHrö~Tcäo sintezu nauke, — dakle, kao naučnu filozofiju. Tek u okviru te filozofije izgradio je i svoju so­ ciologiju, kao njen dio. Izlažući tako rezultate nauke, on je dijeli na šest djelova, posebnih nauka, koje se raspoređuju u sistem pre­ ma svojim predmetima. Ovi predmeti se pak pojavljuju istorijskim redosljedom, onako kako se pojavljuju u prirodi, na osnovu zako­ na evolucije. Ukoliko se kasnije pojavi, vrsta pojava je utoliko slo­ ženija od prethodnih vrsta i služi za bolje razumijevanje prethod­ ne vrste, kao što se i sama objašnjava njome. Tih šest nauka su po Kontu matematika, astronomija, fizika, hernija, biologija i naj­ zad društvena fizika, kojoj je kasnije dao naziv sociologija. Izlažući tako svoj filozofski sistem u »Tečaju pozitivne filozo­ fije«, Kont ipak najveći dio izlaganja posvećuje upravo sociologiji, što je i opravdano, pošto smatra da su društvene pojave (koje se u istoriji prirode javljaju najkasnije) istovremeno i najsloženije. Tako je Kontova filozofija jedna vrsta enciklopedije nauka, suštinski različita od ranije, spekulativne filozofije, koju on odba­ cuje kao zabludu. Ali on se na tome ne zadržava. U stvari, njegov osnovni cilj nije niti istorija ljudskog saznanja ni ljudskog društva, odn. zasni­ vanje sociologije. Ovo poslednje je došlo samo kao popunjavanje jedne praznine, koje je bilo neophodno da bi se dopunilo ljudsko saznanje svijeta, čovjeka i društva. Ali samo to potpuno saznanje, ta pozitivna fîlozofija, teorijsko znanje, nije ništa drugo do sred­ stvo za ono što je mnogo važnije, za racionalnu naučnu djelatnost na daljem i konačnom uređenju društva naučnim, pozitivnim me­ todom — za jednu pozitivnu, naučnu politiku, koju Kont izlaže u svom sljedećem glavnom djelu — SISTEMU POZITIVNE POLITI­ KE. Jer on je u stvari društveni reformator, koji hoće da dovrši započeto djelo francuske revolucije i uspostavi jedno na pozitiv­ nom znanju zasnovano racionalno ljudsko društvo. Ovaj svoj osnovni stav Kont izražava svojom poznatom devi­ zom: »Znati da bi se predvidjelo, predvidjeti da bi se moglo« (uti­ cati), (»Savoir pour prévoir, prévoir pour pouvoir«). Tako on po­ slije sociologije, koja pokazuje iz čega je društvo sastavljeno i po kojim se zakonima razvija, izlaže politiku, shvaćenu kao praktič­ nu primjenu nauke, ali koja i sama ima elemente nauke, jer pred­ viđa novo društvo koje nužno slijedi upotrebi naučno utvrđenih sredstava za njegovo stvaranje. Težeći da stvori novo društvo svo­ jim naučnim pozitivističkim metodom, Kont se dodiruje s Mark-

som, koji je takođe htio novo društvo zasnovano naučnim metodima i izgrađeno na isti način. Ali on ima dodira i s drugim socijali­ stičkim reformatorima, naročito Sen-Simonom, čiji je uticaj ne­ sumnjivo trpeo. Cilj ovih i drugih reformatora bio je u velikoj mjeri sličan. Svi oni teže novom, humanijem društvu zasnovanom na novom, hu­ manijem, razvijenijem, »naučnijem« čovjeku. Jedino im se sredstva za ostvarenje takvog društva razlikuju, a Kontova i Marksova po­ gotovu. Marks misli da se do novog društva može doći samo revolu­ cijom — potpunim uništenjem starog društva silom koju će upo­ trijebiti proleterska klasa, revolucionarna po samom svom lošem društvenom položaju; Kont se oslanja na filozofiju, koja treba da prosveti ljude i mirnim putem ih uvede u novo društvo, opleme­ njujući čovjeka. Ne treba revolucionarnom borbom rušiti staro dru­ štvo, kako je mislio Marks, nego, po Kontu, treba prosvećivanjem duha obezbijediti da svi ljudi uvide istinu ο novom društvu i da ovo složno i ostvare. Kont je bio konzervativac, grozio se revolucionarnog nasilja i htio je poštovanje poretka umjesto revolucionarnog haosa, pošto­ vanje autoriteta, slogu umjesto borbe, ljubav, altruizam i solidar­ nost svih članova društva i cijelog čovječanstva. Da se sve to os­ tvari, mora se uspostaviti duhovno jedinstvo društva u cjelini, jer ako ono ne postoji, umjesto sloge i sklada u društvu vladaće ne­ red i borba. Društveno jedinstvo je ranije ostvarivano religijom (teologijom) u prvoj eposi, a u drugoj metafizikom, ali oba sred­ stva su nenaučna, neprihvatljiva za savremeno doba, kad su ljudi došli do pozitivnog, istinskog znanja, koje daje nauka. Stoga ova mora biti temelj društvenog preobražaja, preko pozitivne filozofi­ je, koja je jedna vrsta sinteze nauke. odn. sintetička nauka. U tom osobito važnu ulogu ima sociologija, kao nauka ο društvu. Doduše, Kont je smatrao da se upomoć mora pozvati ne sa­ mo nauka nego i religija, jer ona može da pokrene osjećanja ljudi i da ih neposredno i snažno motiviše za akciju, pa i na žrtvu radi, preobražaja društva i učvršćenja njegove postojanosti u jedino ispravnom društvenom poretku. Ali i ta nova religija, kojom on hoće da zamijeni staru, fantastičnu religiju, upravo stoga i nije prava religija. To je nova. u stvari razumska, naučna religija, slič­ na onoj iz Francuske revolucije. Njena spoljna strana, ritual i ne­ ka vrsta misticizma u ovome, liči na staru religiju, ali njena unu­ trašnja strana, njen sadržaj je u stvari nauka, odn. naučni zaklju­ čak ο uređenju društva i ponašanju čovjeka. Njeno božanstvo je zato čovječanstvo naoružano znanjem, koje on naziva »Veliko biće«. Teško je objasniti ovakav preokret u Kontovim shvatanjima, čime je porekao svoje osnovne dotadašnje stavove. Objašnjenje

6

7

Time Kont utvrđuje jedan osnovni uzroč­ ni način razvoja društva. što je opravdano. Ne ula­ zeći u pitanje da li zaista postoji korjenita razlika između uzroka i odnosa ili se prvi mogu svesti na druge. on je ipak pretjerao smatrajući da nauka ne može da utvrđuje uzroke pojava nego samo njihove odnose (stalne. U pr­ vom se proučava sastav ljudskog društva (društvena STATIKA). U borbi protiv zamje­ njivanja pozitivne nauke spekulacijom. razvija. Za objašnje­ nje društva nema potrebe pribjeći nikakvim spekulacijama: činje­ nice su jasne. iako složena pojava. Sve . iako može nešto do­ prinijeti objašnjenju. Istorijski metod za Konta je od velikog značaja i jer je njegov glavni sociološki zakon ο tri stupnja društvenog razvoja upravo dobijen istorijskim me­ todom kao zakon kretanja društva u vremenu. Osobit je značaj. pridavao istorijskom metodu. to će ' se ukratko iznijeti njegovi glavni sociološki stavovi. a u drugom — razvoj društva (društvena DINAMIKA). najkasnije nastale u razvoju prirode. nego je smatrao da je veoma važan i metod upoređivanja posmatrane pojave s drugim pojavama iste ili bliske vrste. dostupnih relativno objektivnom posmatranju. kao jedinstvena. On je čak pominjao i metod eksperimenta gdje je moguć.. Tako je njegov pozitivistički sistem sociologije i njene primjene u prak­ si ostao nezavršen. kao biologija. Ipak. tj. npr. Naglašavanjem posmatranja društvenih pojava kao realnih pojava. neposredno posmatranje pojave koja se nalazi pod okom istraživača. najsloženije i najpromjenljivije. pa se stoga mogu saz­ nati samo ο jednom jedinom naukom. koji je u stvari poređenje odnosnih pojava u sadašnjosti i prošlosti. On je sociologiju shvatio kao opštu nauku ο ljudskom druš­ tvu. dio pozitivnog metoda. jer se svaka pojava može objasniti samo u cjelovitom društvenom sklopu. jedne ličnosti. svakako ne može objasniti glavno. pa se zato socio­ logija ne može svesti na biologiju nego mora biti nauka ο vrsti. najsloženija pojava u pri­ rodi. bez činjenica. Posebne druš­ tvene nauke. a ne ο pojedincu. on je za­ ista znatno doprineo učvršćivanju i pobjedi pozitivnog metoda u sociologiji kao osnovnog naučnog metoda. razumljivo. One se mogu nesumnjivo iskustveno ut'. I možda / važnije od toga — te činjenice u svom skupu međusobno se ob­ jašnjavaju dajući takođe iskustveno provjerljive zakone društve­ nog sastava i razvoja. Zato se po Kontu ljudsko društvo i ne može objasniti voljom i sviješću pojedinaca nego njihovim po­ vezanim djelovanjem u društvu kao cjelini. koji mora da ima dublju osnovu od uticaja. To ipak ne može smanjiti njegov značaj za nastanak so­ ciologije. Kont od­ bacuje spekulaciju. a padom u misticizam Kont je iznevjerilo sa­ mog sebe. Ti­ me je Kont znatno doprineo naučnom zasnivanju sociologije. ali se ono ne može svesti na njih. Usljed toga je društvo istorijska pojava. vrditi. jer u njemu prethodna pokoljenja djeluju na sljedeća i zato se ono. obavezno iste za sve koji se tim metodom služe. ako treba odbaciti spekulaciju. date u prostoru i vremenu. kao. što može učiniti jedino sociologija. što je velika zasluga kad se zna da je u dotadašnjem proučavanju društva vladao iracional­ ni. ali se ne može svesti na njih. činjenice date u iskustvu. U njemu se očigledno desio neki snažan unutrašnji prevrat. Opravdano osporavanje se pojavilo u odnosu na Kontovo shvatanje suštine same sociologije kao nauke. makar i ne bile proste. politička ekonomija. ο čemu će kasnije biti riječi. međusobno zavisne. kao opšta društvena nauka. ali uzetom u cjelini. upravo zato i najteže naučno tačno saznati. Društvo. što objektivnijeg. makako važnog. Kont je istakao da se društvene pojave. Pozi­ tivni metod uzima u obzir samo pozitivno utvrđene činjenice. Pri tom se. Odavde logički izlazi i podjela sociologije na dva dijela. ukoliko ga ima. za razliku od životinjskog društva. tj. Stvarnost je data tako reći na dlanu — treba samo dobro otvoriti oči. sociologijom. nepromjenljive). Da bi se činjenice tačno saznale. Otud i istorijski metod u sociologiji. što potvrđuje istorija društva. Pošto je ovdje riječ ο Kontu prvenstveno kao sociologu. s pravom je isticao metod posmatranja. U društvu. određeno je svim prostijim pojavama nastalim prije njega. po Kontu zato ne mogu potpuno da objasne pojave koje proučavaju. npr. i glavni. nasuprot svom načelnom stavu da socio­ logija ne utvrđuje uzročne veze među pojavama nego samo njiho- 8 9 . metafizički metod uz relativno male izuzetke. spekulativni. nije ograničavao samo na posmatranje u užem smi­ slu. raznovrsne pojave u njemu su u skladu (sto je jedan od Kontovih osnovnih zaključaka).uticajem njegove prijateljice Klotilde de Vo. čime Kont zasniva svoj naučno-filozofski pravac pozitivizam. stupnjevima. najvažnije j e p o s m a t r a n j e (op­ servacija) kao sastavni.. koje shvatanje u osnovi proističe iz njegovog shvatanja same nauke. po Kontu ne treba od­ baciti i maštu i ako je treba potčiniti posmatranju. odn. bez obzira na neke nedostatke i tog metoda uopšte i svog primjenjiva­ nja ovog metoda. U razvoju društva svaki kasniji stupanj nužno je određen prethodnim stup­ njem. imaju velik uticaj biološki činioci. kako bi se utvrdio njihov razvoj. Kao pozitivna nauka (a nauka je istinska nauka samo ako je pozitivna). kojom se služi­ lo ranije. pod uticajem skolastike i teologije. koje proučavaju pojave na­ stale prije nastanka društva. razumljivo. ipak treba reći da je time Kont znatno uprošćavao problem oštro podvlačeći nužnost iz­ bacivanja zakona iz sociologije (i nauke uopšte). pa zato sociologija mora da se služi re­ zultatima svih prethodećih joj nauka. sociologija treba da primjenjuje pozitivne metode. čisto umovanje. Shvatajući društvene pojave kao realne pojave.

On se dalje može samo razvijati. a ne može biti zamijenjen nikakvim drugim suštinski različitim stupnjem. Kont je isoaijalni optimist — on vjeruje u neprekidan bo­ ljitak čovječanstva. U stvari. Ukoliko se društvo više razvija. što važi i za pravo. Ako se hoće. jer tvorevine mrtvih žive u živima. porodica. bogovi i demoni. utoliko istorijski činilac igra sve važniju ulogu u obli­ kovanju društvene prirode ljudi i u samom sastavu i razvoju druš­ tva. Kont utvrđuje da između čovje­ čanstva (koje u stvari predstavlja jedno jedinstveno. Pomenuti sklad među raznim sastavnim djelovima društva. Ovo je jedna od najvažnijih njegovih misli i jedna od osnovnih postavki sociologije uopšte. grešno čovje­ čanstvo od prvobitnog grijeha do Hrista Spasitelja. Makoliko istiican kao jedna od bitnih odlika Kontovog siste­ ma. Najzad. Ovim Kont izražava svoj čuveni osnovni stav po kome su svi sastavni činioci društva u neprekidnoj uzajamnoj vezi i sklad (consensus) i duboko utiču jedni na druge. ako se hoće. od kojih su glavne dvije — porodica i domovina. a društvo kao šira cjelina sve veću ulogu. kao osnovnoj društvenoj zajednici. Taj treći stupanj Kont smatra krajnjim. Spontano nastali sklad se izražava u društvenom redu. narod. Pravi naučni temelj stupnjevanju društvenog razvoja po­ stavila je arheologija. koja je biološki instinkt (rađanje potom­ stva. koje. jer se društva razvijaju i javljaju se nove pojave. različitog od ostalih. produbljivanju razlika izme­ đu ljudi. hrišćansko društvo — dakle. kao šira društva. usljed težnje za proširenjem. Porodica se time razlikuje od šireg društva. po kojima se čovjek i upravlja u svojoj djelatnosti. zasno­ vana na pozitivno utvrđenim činjenicama. Ali se postupno mnoštvo duhova svodi na jedan — ni Boga. metafizičkom stupnju. U dva različita tipa društva. Ali on ispravno 10 podvlači da tom spontanom društvenom redu treba da se prilagodi i s njim uskladi i politički sistem društva. Tako je ljudsko društvo sve više tvorevina sopstvene istorije nego prvobitnog biološkog činioca i danas je vdše određeno nasleđem dobijenim od prethodnih pokoljenja nego biološkim činiocem. koji se i održava spontano. pozitivne naučne zako­ nitosti. jednom od najvažnijih pojmova Kontove sociologije. prolazi kroz tri razvojna stupnja. njegov stalni napredak. Uporedo s razvojem društva. razvija se ljudska društvenost. ljudske ideje pokreću razvoj. kao i razum. racionalnom postupanju umjesto instinktivnog. utvrđuju se iskustvene. zasnovana na instink­ tu. Društvena statika ispituje »uzajamne akcije i reakcije koje ne­ prekidno vrše jedni na druge svi razni bilo koji djelovi društvenog sistema«. suzbija se teološko shvatanje svijeta i ovu objašnjava apstraktnim filozofskim načelima: suština. odn.ve stalne odnose istovremenog sapostojanja (koegzistencije) i istorijskog sljedovanja. Prvi je teološki stupanj. država. odn. doduše. i to na materijalističkoj osnovi razvitka oru11 . Evu i Adama). opet tri ili. poslednjim u razvoju društva i čovjeka. najobuhvatnije društvo. ali je ovu društvenost konkretno uobličila i razvila istorija tokom vremena. što znači da. kao što i nestaju stare. krajnji cilj i si. igra sve manju. »mrtvi vladaju živima«. svako razmišljanje ο društvu i njegovom razvoju vodilo je razlikovanju stupnjeva tog razvoja. koje je njena posljedica. Razmatrajući sastav društva. odn. jer tip druš­ tva prožima sve pojave i ujednačava ih u crtama osobenih za sebe. društvenim pojavama. ute­ meljenu prvenstveno na podjeli rada. koji se dijeli na fetišistički. što će sve odvesti ujedinjavanju čovječanstva. Prethodni stupnjevi su samo nužan prelaz ka ovom poslednjem. pored postojanja različitih vrsta pojava. Glavni činilac koji dovodi do trećeg stupnja razvoja je tako nauka. jednom se moraju uje­ diniti u čovječanstvo kao jedinstveno društvo. ljubav). samim djelovanjem sklada čiji je izraz. Društvena dinamika je tijesno vezana s pojmom društvenog napretka. Ovome. naučnom stupnju razvoja društva. u kome postoji podjela rada i ra­ cionalno se usklađuje proizvodnja i cio društveni život. Društvo počiva na prirodnoj ljudskoj društvenosti. razvijajući početne ljudske biološke dispozicije. proizvod je kako istovjetne društvene osnove tako i usklađivanja jednih djelova drugima svjesnim pu­ tem. U porodici. Na drugom. S razvojem razuma razvija se i društvo. može se smatrati da je već Biblija odredila stupnjeve razvoja čovjeka i njegovog društva — prvobitan bezgrešan čovjek. kao što se i samo čovječanstvo kao cjelina sastoji više od mrtvih nego od ži­ vih. samo dva stupnja (pošto je stupanj raja kratkotrajan i ima samo dva ljudska bića. »Dio društveni razvoj počiva na mišljenju«. u stvari kao primjena nauke. Ali suštinske protivrječnosti nema. Ali u njoj ima i čisto društvenih elemenata (saradnja u materijalnoj proizvodnji i vaspitanja podmlatka). u čemu glavnu ulogu igra razum. kao važan činilac njegovog održavanja. či­ me je i određen opšti tip datog društva. jer se religija shvata takođe kao naučna. na trećem stupnju pozitivno-naučnom. a ne sociologije) postoje uže druš­ tvene zajednice. Narodi. Društvo se po njemu razvija i tako »čini da se sve više ispoljavaju obilježja čovječnosti u poređenju s obilježjima životinjstva«. politetistički i monoteistički. Na tom stupnju čovjek smatra da su glavni činioci svijeta duhovi. ipak zakon ο tri stupnja razvoja nije njegova isključiva tvore­ vina. učvršćenju solidarnosti nastale usljed podjele rada. izgleda da protivreči Kontovo uvođenje religije kao jedne od osnovica izgrad­ nje društva trećeg stupnja. kako kaže Kont. ovo Kontovo načelo utvrđuje i činjenicu da su i pojave u suštini iste vrste različite u raznim tipovima društva. pa je kao takvo osnovni predmet sociologije) i poje­ dinca (koji je predmet biologije. krajnji uzrok. Činjenica je zaista da su sve društvene pojave međusobno povezane i da se istovremeno razlikuju od društva do društva.

Jedna od sociološki najznačajnijih je svakako ona Marksova. Kont pada u idealizam. Ali još je značajniji činilac jedinstva religija sa svojom osobenom moći zasnovanom na osjećanjima. načelno. Kont smatra da se ovo mora jačati svestranom djelatnošću državne vlasti. Ali je bit njegovog materijalizma što razvoj razuma nije samosvojan. Ljudski razum takođe nije svemoćan. smatra kako je rečeno. a izvire iz njegovih sopstvenih elemenata. onda to znači da se društvene pojave mogu i predviđati i Kont na tome zasniva društvenu djelatnost. Ali je suština Marksovog shvatanja čisto sociološka — osnova su joj odnosi lju­ di u proizvodnji materijalnih dobara i proizvodnji ljudi. Isto tako nije svaka pojedi­ nost u razvoju. ovaj način je određen stupnjem razvoja pro­ izvodnih snaga.đa proizvodnje i sredstava za proizvodnju. u čemu sloboda ljudske djelatnosti ne postoji uopšte. jer osjećanja jače vezuju ljude nego razum. Kont uviđa da to ne znači da sva društva moraju istovre­ meno i u svim podrobnostima da imaju istovjetan stupanj razvoja. njegov napredak i sociologija us­ tanovljava njegove stalne nužne zakone. Zasnivajući svoju periodizaciju na od­ nosima u proizvodnji. zasnovane na oruđima proizvodnje i drugim. zaostajanja. on uviđa da se ove pojave ne mogu pred­ viđati s onom podrobnošću i apsolutnom tačnošću kao u prirod­ nim naukama. koji razvojem dolaze u suprotnost jedni s drugima. 12 13 . Razlika u ovim periodizacijama leži u činjenici da je arheologija zasnivana oruđima za proizvodnju. dok je po Kontu on samosvojan i sve ostalo za­ visi od njega. iako. osobenost društvenih odnosa koji čine osnovu društva. odn. Marks svoju periodizaciju zasniva na načinu proizvodnje. da nauka ne može i ne treba da određuje uzroke pojava nego samo njihove stalne odnose. Nasuprot tome. Negacija te unutrašnje samonegacije je novi stupanj. Ra­ đanje novog i ovdje ide uz muku. Inače se ne može nika­ ko objasniti paralelizam između duhovnih i društvenih promjena. pokazujući da u društvu mora vladati solidarnost i jedinstvo nje­ govih članova. Kont ipak lije­ po podvlači da opšti društveni sklad ne znači da u razvoju nema borbe između starog i novog. ma i stihijska. nego zavisi od materijalnih društvenih odnosa. Sociologija. čemu savremena nauka dodaje mašinsko i danas elektronsko doba i sl. napor i borbu. ko­ ji je zasniva na razvoju razuma. razumije se. Marks je materijalista. kojim će se objasniti sve društvene pojave. on može u pojedinosti­ ma ostvarenja da bira po svojoj volji. kao nauka. apsolutno racionalna. To je temelj njegovog shvatanja države i politike. sličan Hegelu. Nasuprot njegovim takvim na­ čelnim izjavama. on tako odre­ đuje i uzrok društvenih promjena. čiji su nosioci. on ne mo­ že sprečiti druge činioce društvenog razvoja da utiču na ovaj. koja opet teži da razbije društveno jedinstvo. Za razliku od klasične na­ vedene periodizacije arheološkog porijekla. Razu­ mije se da ni Marks ne zanemaruje razum. ljudi. na osnovu čega se ra­ zlikuje kameno. po Kontu. S druge strane. Ali iako je napredak sta­ lan. po njemu. samim tim što je nužna istovremeno i opravdana. Iako optimist u pogledu kretanja čovječanstva. gvozdeno doba. na razum. zakoni društvenog razvoja nijesu apsolutno strogi kao pri­ rodni zakoni. Pored toga. Me­ đu njima Kont naročito ističe osnovne ljudske potrebe. njegova tvrdnja da se društvo mijenja mijenja njem duha. kojoj prethodi i slična joj Hegelova. a ne. Iako objektivno nužni. kako je poznato. Iako ne može da mijenja zakone napretka. odn. Doduše. a ne mogu se ni svesti na ove. što omogućava podrobnije i tačnije upoznavanje zakona razvoja. tj. Može biti nedostataka u razvoju. Zastupajući gledište da je razvoj duha bitan za razvoj društva. povezanih podjelom rada. po­ zitivnu politiku. pa time postaje idealista. što izaziva sve jaču podjelu rada. kome treba da slijedi komuni­ zam s prelaznom fazom socijalizmom. osnova je duhovno jedinstvo ljudi. Naprotiv. Kont smatra da je njemu savremeno društvo u krizi upravo zbog razvijanja svog društvenog jedinstva revolucijom i sledujućim joj ideološkim borbama. nasuprot Kontu. koja treba da uskladi red i napredak. od koje zavise svi ostali društveni odnosi. čovjek djeljuje i slobodno u granicama koje mu ostavlja nužan napredak. Ako postoje društveni zakoni razvoja i stalnih odnosa među društvenim pojavama. a Kont na razvoju ljudskog duha. Slične periodiizacije se nalaze i u drugih mislilaca. kao objektiv­ na nauka treba da bude jedan od temelja tog duhovnog jedinstva.ta tvrdnja se ne može drukčije shvatiti do kao pot­ vrda da je duh uzrok mijenjanja društva. neophodno za razvoj društva. kao i množenje stanovništva. Marks. razlikuje robovla­ sništvo. koji nastaje na ruševinama starog poslije jednog razdoblja kolebanja i nejasnosti. Doduše. jer u proizvodne snage ulazi i ljudsko znanje i vještina. da stupanj razvoja društva odgovara stupnju raz" voja duha . Novo se najprije neprimjetno razvija u krilu starog. što čini potrebnim ljudsko kritičko ocjenjiva­ nje. iako su zakoni društvenog razvoja isti za sva društva. u koje spadaju i oruđa proizvodnje. Dajući opravdan značaj množenju stanovništva. kao što se ne mogu svesti ni na jedan jedinstven zakon. a zakoni razvoja neizmjenjivi. Za društveno jedinstvo. bakarno. Ta­ ko svaki stupanj negira sam sebe iznutra. ali u svojim granicama sociološka društvena pred­ viđanja su isto onoliko pouzdana kao i ona u ostalim naukama. odn. prirodne za ljudsku vrstu. pak. Razvoj društva je. a samim tim i djelatnost u pravcu napretka. ipak Kont nije slijepi pristali­ ca apsolutnog ravnomjernog napretka i determiniranosti. feudalizam i kapitalizam. Tako se Kont po­ kazuje i kao dijalektičar. razni narodi se istovremeno nalaze na raznim stup­ njevima razvoja.

umom. odn. što Kontu nedostaje. koji je razvoj društva objašnjavao svjetskim duhom. i JContova i Marks ova shvatanja su zasnovane na savremenim istorijsko-društvenim prilikama. tim prije što je naglašavao i eksperimentalni. Kao filozof odbacio je staru. ima. Ali se oni u stvari više dopunjuju nego što se isključuju. iskustvo. a ne i uzročne veze me­ đu njima. kako je rečeno. odn. I jedna i druga filozofija iz toga izvlače sociološke zaključke. sve do Sen^Simona (čiji je sekre­ tar bio i sam) i koga mnogi s dosta prava smatraju osnivačem so­ ciologije. formalno. pa preko Arabljana (Ibn-Haldun) do niza značajnih engleskih i francuskih pisaca XVIII vijeka. a ova su opet tvorevina ljudskog uma. političke organizacije. U zaključku se može reći da su Kontove zasluge za nastanak sociologije svakako znatne. koju je nazvao pozitivnom.e-biQ^materijalist. za koga se može takođe smatrati da je istovremeno s njim po­ ložio osnove za svoju osobenu sociologiju zasnovanu takođe na suštine društva suprotnu Kontovoj. i koje su izgleda­ le čudne i neshvatljive. doduše. koji duboko prodire u suštinu problema koje raspravlja. Ipak treba reći da je teško tačno odrediti koliki je njegov udio u osnivanju sociologije. izgradio je svo­ ju filozofiju. načelno neprovjerljiv iskustvom. U stvari. U Konta je dijalektike manje. Kont je nesumnjivo snažan mislilac. Tako je on svojim istraživanjem društvene strukture. Sama sociologija je ušla u tu opštu sliku ο svijetu kao posebna nauka ο jednom njegovom po­ sebnom dijelu — društvu. Kontova sociologija je tako prije filozofija istorije nego socio­ logijaji u užem smislu riječi kako se danas shvata pogotovu -ne empirijska. iako međusobno suprotne. iako međusobno suprotne._Jedan-J. objašnjavajući razvoj društva (i ljudskog uma) upravo sociološki — mijenjanjem iskustva koji­ ma se um služi. On skoro da nije dao ni­ kakvo podrobnije objašnjenje zašto svjetski duh ide upravo tim etapama sem pozivajući se na opšti zakon dijalektike ο prevazilaženju suprotnosti. držeći se dosljedno svojih os­ novnih stavova. Kao idealista. poz­ natu šemu — stari. Ova re­ volucija je posljedica razvoja novih moćnih sredstava proizvodnje. više ili manje. razvojem realnih odnosa ljudi prema prirodi i među sobom. koje obrazlaže velikim obiljem razloga i činjeni- 14 15 . spekulativnu filozo­ fiju. jer ona smatra da se ljud­ ski duh zakonito razvija od nižeg stupnja saznanja. iako je i on pod uticajem Hegela i filozofije istori­ je. Prije je to bila jedna opšta nauka ο svetu. Tu je osnovno pitanje da li je duh ograničen biološki i postup­ no razvija sposobnost saznanja ili ga ograničava sama ograničena. jer je on ne samo dao ime novorođe­ noj nauci nego je i prvi sistematski izložio u cjelini. Stoga bi se moglo sasvim određeno reći da je Marks daleko više učinio za zasnivanje sociologije u savremenom smislu nego Kont. Nasuprot takvoj filozofiji.tj. samo ut­ vrđivanje sljedovanja jedne pojave drugoj. klasne borbe i ideologije postavio niz kamena-temeljaca i empirijskoj so­ ciologiji. i njegovim lukavstvom.sociologija Konta zanima prvenstveno razvoj ljudskog društva i uzroci takvog razvojan. koja se često temeljila na tvrdnjama koje su imale nadiskustveni karakter. da se sposobnost mišljenja usavrša­ va sazrevanjem čovječanstva. gdje shvata stvarnost i svijet objašnjava realnim činiocima. jer oblasti mišljenja koje manje zavise od stvarnosti razvoja po­ kazuju više-manje istu snagu duha u sva tri stupnja razvoja druš- tva koja Kont razlikuje. kao npr. uopštavajući naučna saznanja. To je. Sociologija se tek postupno i teško razdvajala od ove filo­ zofije. nerazvijena stvarnost. Dao je i niz konkretnih doprinosa shvatanju pojedinih društvenih pojava. iako nešto stariji od nje­ ga. mada je. tj. Ispada da se ljudski duh or­ ganski. sve do danas. Kontu ipak nesumnjivo pripada izvjesna prednost u od­ nosu na svoje prethodnike. A time se upravo bavila filozo-fija istorije od Αntike do Francuske revolucije i kasnije. drugi — idea­ list. A idealizma ima dovoljno. stalan odnos između njih. srednji i novi vijek. koja je trebalo da da opštu sliku ο svijetu i njegovim zakonitosti­ ma. odn. On je nesumnjivo jasno shvatio potre­ bu takve nauke i uočio da je društvo došlo do onog stupnja raz­ voja kad se može i zasnovati. jer ljudi mijenjaju stanje tek kad stvore ideju ο tom mijenjanju. može se reći da je Kont u tom okviru bio naj­ bliži Hegelu. Naglašavanjem pozitivizma. određujući stupnjeve razvoja društva razvojem slobode i razlikujući pri tom. Međutim. to je bio tipičan primjer naučne filozofije. do pozitivnog stupnja. Marks je tu mnogo bliži istini. Kont tvrdi da promjena duha izazi­ va promjenu društvenog stanja. on je postaviu ispravne metodološke osnove te nove nauke. Tim i drugim doprinosima se nesumnjivo svrstao među osnivače nove nauke. tj. Kont je bio i Marksov savremenik. u oblasti filozofije ili politike. uporedni i istorijski metod. treba uočiti da on u stvari nije sociolog u užem smislu. određenog Bo­ gom i mistikom. Marks je izvukao materijalistički zak­ ljučak ο određenosti istorije proizvodnim snagama i proizvodnjom. koji je ipak u prvom redu filozof istorije. na buržoaskoj revoluciji.. jer je takav pojam dosta restegljiv i jer preteča sociologije ima davno prije njega. Izgleda da je ovo drugo tačnije. a Kont — ljudskim umom. na industriji. Ali kako objasniti to sljedovanje drukčije nego uzročnošću? Kad se razmatra Kontov doprinos sociologiji. biološki tako razvija. izražena prije svega u nau­ ci. ukoliko se takva filozofija uopšte može posmatrati filozofijom. počev od Antike. On je bio poznati mate­ matičar i filozof.

sa stalnim ponavljanjima istog. Ali ako Kontov stil i nije savršen.zasnivajući nauku na činjenicama. S druge strane. opet ima i nekih načela ljudskog mšljenja. ži­ vot. zasnovanim vi­ še na čistom teoretisanju nego na pouzdanim činjenicama. i ovaj doprinosi da njegova socio­ logija izgleda ponekad malo suviše uprošćena i apodiktična. kritičkog. Trebalo bi da to mnogo više konkretnih empirijskih istraživanja nego što ih je tada bilo. njegova misao. složenije i skeptičnije slike društva nego što je Kontova. preopširnim. Lukić 16 17 . Njegov doprinos iz­ gradnji nove nauke. pomoću koga se jedino mogu shvatiti činjenica a koja načela doprinose sumnji da se možda činjenice i ne mogu vidjeti tako jasno i ne­ sumnjivo tačno kako to izgleda jednom pristalici isključivog pozitivizma. Kad se tome doda njegova slabost prema nekoj vrsti misionarstva i težnja da preporodi čovječanstvo čak i uz upotrebu neke vrste religije. treba reći da. Ima dosta mjesta kad on zbog toga suviše uprošćava složene probleme. duhovitost. obuhvatiti i objasniti jednostavno usmjerenim pravcima mišljenja. djelujući uspavljujuće na či­ taoca. prozračnost. pa time i osiromašena. Tako je njegova sociologija ostala suviše uopštena. više fiolzofija nego sociologija. Ako se za francuski stil smatraju svojstvenim lakoća.ca. osobito na početku ozbi­ ljnog sociološkog istraživanja. sociologije svakako je znatan. mada ni ona (bu­ dući takođe ograničena na svoj način i u drugom pravcu) nije mogla objasniti niz važnih društvenih pojava i time dokazujući da se društveni živ i nemiran tok ne može. natrpanim. na prvi pogled paradoksalno — mnogo shvatljiivije. Niz djelova tog sistema ima i svoju sopstvenu vrijednost. skeptičkog. Način. koji i danas izaziva poštovanje. iako je načelno utvr­ dio ispravnu metodologiju. pozitivističku . na koji Kont izlaže svoju misao vrlo je težak. on zanemaruje da iza njdh ima i nekih drugih. koje usled toga i izgube svoju sadržinu. kao što je to slučaj upravo s njegovom osnovnom miš­ lju ο tri stupnja razvoja društva. umnogom proizvoljna — jednom riječi. Stoga je on mnogo pisao na osnovu opštih znanja nego konkretnih istraživanja. Gledajući prvenstveno jasno vidljive činjenice. Sve što kaže vrlo opširno moglo bi se reći kraće i. složenijih i manje vidljivih činjeni­ ca. dr Radomir D. njegove pozi­ tivno utvrđene činjenice su u velikoj mjeri izmijenjene da bi po­ duprle njegove opšte teorijske stavove. Prof. čime se dolazi do mnogo bogatijeg. zanimljivost. ali gledanih s jednog drugog gledišta. On je izgradio zaista veliki sistem istorijsko-sociološkog karak­ tera. U vezi s tim treba ponovo podsjetiti na Manksa. veoma je bogata. mora se zaključiti da je on bolje shvatio zadatak izgrad- nje sociologije nego što ga je ispunio. Ali Kont ima i svoje značajne slabosti i nedostatke. sam on je nije dovoljno dosljedno primenjivao. on sporo izlaže svoje često očigledne. I on je takođe polazio od činjenica. neka­ ko mehanicistička i previše determinisana. a njegovo djelo će još dugo vršiti značajan uticaj na njen razvoj. nejasnim. a iza ovih. pak. ma i preop­ širno izražena. mora se reći da je Kontov stil u svemu suprotan. Sto se tiče metodologije. Vraćajući se opet na Konta. uobičajene misli. Nje­ gova uopštavanja su često suviše gruba i nategnuta. mora se jpriznati da ona i tad ipak ukazuje na niz činjenica koje se moraju imati u vidu. apstraktna. treba reći da je u sredini u kojoj je radio i s obzirom na rezultate nauke kojima se mogao koristi­ ti on teško i mogao da učini mnogo više. on nije dovoljno samokritičan kad apsolutizuje činjenice kao takve. Njegova je vrijednost više u viziji nego u ostvarenju. Pored drugih činilaca. koja još traje. često i sam vođen opštim postavkama. A i to je dovoljno da joj se prizna značajno mjesto u istoriji sociologije. od kojih će se pomenuti samo najupadljivije. Dugim rečenicama. često trivi­ jalnim. sažetost. Čak i kad se ne može u suštini prihvatiti. jasnost.

KURS (Tečaj) POZITIVNE FILOZOFIJE .

Posle manjeg broja predavanja teška bolest me sprečila da nasta­ vim s ovim poduhvatom koji je od početka podsticala svojim odobravanjem većina naučnika prvog reda. Ona se nalaze u celosti u današ­ njem izdanju mojih predavanja. što se tiče nekih osnovnih ideja izloženih u ovom kursu. kako se nadam.PIŠČEVO OBAVESTENJE UZ PRVO IZDANJE Ovaj kurs. među kojima sam još onda mogao navesti gg. gde je upravo otpočeo 9. a zatim ponovo štampano aprila 1824. definitivno pojavi­ ti tek s drugim poglavljem. januara 1829. To prvo poglavlje nije još bilo zvanično objavlje­ no. kao što to često po­ kazuje istorija ljudskog duha. pošto se neke ideje. Blenvil. samo. itd. štampanom u sto primeraka maja 1822. bio sam primoran da unekoli­ ko suzim izlaganja svog kursa.. Iako su različiti umovi mogli. Poenso. ovu ustanovu. Furije. pred slušaocima među kojima su bili g. Bine. članovi iste Akademije. profesori Bruse. Plan je ostao potpuno isti. velikom broju evropskih naučnika i filozofa. smatrao sam. Eskirol. u toj nameri. naročito onim koja se odnose na obnavljanje socijalnih teorija. stalni sekretar Akademije nauka. donekle analogne s jed­ nim delom mojih. Ono će se. počev od 4. biće zgodno da uka­ zem. Da bih dopunio ovu istorijsku belešku. u raznim delima kasnije objavljenim. posebno doći do sličnih shvatanja 21 . prvi put je počeo aprila 1826. Pošto su me tolika odobravanja uverila da ovaj kurs može korisno poslužiti i široj javnosti. nalaze. gg. da treba da ga izložim ove zime u kraljevskom Ateneumu u Parizu. koji su sa stalnim interesovanjem pra­ tili izlaganje mojih ideja. bez ikakvog spominanja ο mojim istra­ živanjima. Blenvila i Poensoa. Smatrao sam neophodnim da ovde konstatujem stvarni publi­ citet ovog prvog rada. u znatno većem bro­ ju primeraka. bez ikakvih međusobnih veza. već samo saopšteno. Aleksandra Humbolta. decembra. Ovaj kurs održao sam ponovo prošle zi­ me u celosti. gg. s obzirom na. putem štampe. kojima moram ovde javno odati svoju zahval­ nost za način na koji su dočekali ovaj novi filozofski pokušaj. da sam ih izneo ranije u prvom poglavlju jednog delà koje nosi naslov Sistem pozitivne politike. kao opšti rezultat svih mojih radova otkad sam izašao iz Politehničke škole 1816. krajem 1830. članove Akademije nauka. Navije. onakva kakva su bila prošle go­ dine.

kojom obuhvatam izučavavanje društvenih fenomena isto koliko i svih ostalih. Da bih se pokorio ovoj logičnoj nužnosti. može ćelo biti smatrano kao razvijanje tačne definicije onoga što sam nazvao pozitivnom filozofijom. dodajući reč pozitivna. posmatran u celini: jer se bilo koje shvatanje može upoznati jedino kroz njegovu istoriju. uporedo s pozitivnim naukama. u isto vreme. i koja će uostalom kasnije biti posebno razrađivana u punom opsegu kakav zahteva veliki značaj svakog od njih. Ali pridev pozitivna kojim joj menjam značenje iz­ gleda mi dovoljan da razbije. verujem da sam otkrio veliki osnovni zakon kojem je on potčinjen po stalnoj nužnosti. koji bi se mogli na prvi pogled smatrati kao ekvivalentni. Da bi se onako kako treba objasnila prava priroda i bitni ka­ rakter pozitivne filozofije. kako se ne bi pretpostavljalo da sam uzimao klicu izvesnih ideja iz spisa koji su naprotiv mlađi. izgledalo mi je suvišno da ga definišem drukčije nego jednoobraznom upotre­ bom. svaku vrednost. jeste. grane nagoveštene sažetim programom koji sam vam dao. kao reč koja označava opšti sistem ljudskih shvatanja. a. naročito. stavljam do znanja da ovaj posebni način filozofiranja koji se sastoji u razmatranju teorija. podrazumevaju pod prirodnom filozofijom. čak i u prvim prilaženjima. Ali opšta izlaganja mogu biti shvaćena na dva načina. Ovde ću reći samo toliko da reč filozofija upotreblja­ vam u značenju koje su joj davali stari. da označi skup raznih eksperimen­ talnih nauka. od njenog prvog najposrednijeg poleta do naših dana. bilo kojeg reda ideja. smatram da je korisno da dam ovde. širi i uži o ~ đ naziva. koji je bio tako pogrešno upotrebljavan u mnoštvu raz­ nih značenja. uostalom sličnih. onako kao što to objašnjavam već od prvog predavanja. Naziv koji sam morao stvoriti jeste dakle. u nedostatku nekog drugog. ili kao rezime već postavljene doktrine. 18. preduslov osobito neophodan u jednom tako opsežnom i dosada tako malo određenom izučava­ nju kao što je ovo kojim ćemo se mi baviti. Izučavajući tako celokupni razvitak ljudske inteligencije u nje­ nim različitim oblastima aktivnosti. morao sam ipak insistirati na stvarnoj prethodnosti jednog delà malo poznatog javnosti. neophodno je baciti najpre jedan opšti pogled na progresivni hod ljudskog duha. decembra 1829. 22 PRVO PREDAVANJE Izlaganje cilja ovog kursa ili opšta razmatranja ο prirodi i značaju pozitivne filozofije Predmet ovog prvog predavanja jeste da se jasno izloži cilj kursa. a što sačinjava treće i poslednje stanje opšte filozofije. Pariz. a posebno Aristotel. niti opet naziv filozofija nauka koji bi možda bio tačniji. dok pod pozitivnom filozofijom. za naš duh. kako sam to uvek i radio. uzetih u obzir sve do njihovih najsitnijih specijal­ nosti. nesumnjivo. ona su i u onom prvom od krajnjeg značaja. Pošto mi je više osoba tražilo izvesna objašnjenja u pogledu naslova ovog kursa. smatram da vam već od ovog trenutka mo­ ram naznačiti niz osnovnih razmatranja iz kojih je proizišao ovaj novi kurs. smat­ ram kao da ima za predmet koordinaciju posmatranih činjenica.\ baveći se istom vrstom radova. može biti čvrsto zasnovan. Ali ja nisam smeo odabra­ ti ovaj drugi naziv. Opšte određi­ vanje granice područja naših istraživanja. Ima. jedno kratko tumačenje. naročito posle Njutna. Nesumnjivo da će se priroda ovog kursa moći potpuno ocen'tti i ο njoj stvoriti definitivno mišljenje tek onda kad mu raznovrs­ ni delovi budu postupno razrađeni. to jest da se tačno odredi u kakvom će duhu biti razmatra­ ne različite osnovne grane prirodne filozofije. dok pozitivna filozofija. mnogo sličnosti između moje pozitivne fi­ lozofije i onoga što engleski naučnici. Budući da je izraz pozitivna filozofija stalno upotrebljavan u toku celog kursa u strogo nepromenljivom značenju. podrazumevam samo čisto izučavanje opštih pojmova raz­ ličitih nauka. i koji. pošto se još ni jedan ni drugi ne slaže sa svim vrsta­ ma fenomena. ili kao kratak pregled jedne doktrine ko­ ju treba uspostaviti. Prvo predavanje. povučene sa svom mo­ gućom strogošću. bilo na racionalnim dokazima koje pru- 23 . Ako ta opšta izlaganja stiču svu svoju vrednost samo u ovom drugom slučaju. označava jednoobrazan način rasuđivanja koji se može primeniti na sve teme kojima se ljudski duh bavi. u tom pogledu. shvaćenih kao da su potčinjene jednoj jedinoj me­ todi i kao da čine različite delove jednog opšteg plana istraživanja. Sem toga. izraz prirodna filo­ zofija uobičajen je. u Engleskoj. Pri svem tom žalim što sam mo­ rao usvojiti. što se tiče osnovnog karaktera ideja. pošto već od početka karakterišu predmet koji će se razmatrati. jedan termin kao što je filozofija. čini mi se. Takav je obično nedostatak definicija koje se odnose na vrlo opsežne sisteme ideja kad defi­ nicije prethode njihovom izlaganju. prvobitno teološko a zatim metafizičko.

saopštiti jedan takav zakon kako bi mu odmah mogli proveriti tačnost ovi oni koji bar malo dublje poznaju apštu istoriju nauka. u mladosti metafizičar. 8 et 10). prelazi postupno kroz tri različita teorijska stanja: teološko ili fiktivno stanje. kojem on ne­ prestano teži. posmatrajući svoju sopstvenu istoriju. odustaje da traži poreklo i svr­ hu vasione i da upozna unutrašnje uzroke fenomena da bi se je­ dino prihvatio da otkrije. u raznim delovima ovog kursa. a u zrelim godinama fizičar? Ovo je danas lako proveriti za sve ljude koji su na nivou svoga vremena. Otuda tri vrste filozofije. uviđajući nemoguć­ nost da stekne apsolutne pojmove. delu ovog kursa koji se odnosi na izučavanje društvenih fenomena 1 . U metafizičkom stanju. manje ili više brojnih. nema među njima ni jedne jedine. Taj zakon se sa­ stoji u tome što svako od naših glavnih shvatanja. naročito spomenuti teorijska razmatranja koja će doprineti da se uvidi njegova nužnost. predstavlja fenomene kao proizvod direktnog i neprekidnog delovanja natprirodnih sila. Cak ćemo nažalost imati više nego jednom stvarnu priliku da upoznamo. Zar se svako od nas. Objašnjenje fakata. u svakoj eposi. u prošlosti. treća. na primer. mada je vrlo verovatno da ga ne može nikad dosti­ ći bilo bi u tome da je u stanju da predstavi sve razne fenomene koji se mogu zapaziti kao posebne slučajeve jednog jedinog opšteg fakta. ako se pođe još dalje. potpuno prožetu teo­ loškim shvatanjima. koji su u stanju da stvore sve posmatrane fenomene čije se objašnjenje onda sastoji u tome da se dodeli svakom od njih odgovarajući entitet. Ο njemu ćemo raspravljati neposredno. početnim i krajnjim uz­ rocima svih posledica koje ga pogađaju. usmeravajući prvenstveno svo­ ja istraživanja ka unutrašnjoj prirodi bića. upotrebljava redom u svakom od svojih istraživanja tri me­ tode filozofiranja čiji se karakteri bitno razlikuju a čak su u os­ novi i suprotni: najpre teološku metodu. posmatrana kao jedini izvor svih fenomena. što se tiče najznačajnijih pojmova. kao što je. potrebi kombinovanoj sa očiglednom Ko bi želeo neposredno dobiti podrobnija objašnjenja ο ovome moći će korisno konsultovati tri članka (Considérations philosophiques sur les sciences et les savants) koja sam objavio novembra 1852. U stvari. Teološki sistem je dostigao za njega najviše moguće savršen­ stvo kad je božansku silu jednog jedinog bića stavio mesto mno­ gobrojnih nezavisnih božanstava koje je mašta prvobitno bila stvo­ rila. koje se međusobno isključuju: prva je nuž­ na polazna tačka ljudske inteligencije. Najznačajnije od svih razmatranja. umesto različitih posebnih entiteta. po svojoj pri­ rodi. svim našim intelektualnim sistemom. svedeno tako na njegove stvarne granice. u detinjstvu teolog. upućenog aprila 1824. čija će se primena često javljati u toku celog ovog kursa. različi­ te glavne faze prvog moraju predstavljati osnovne epohe drugog. izgleda mi. opšteg ili pojedinačnog. Ali" osim direktnog posmatranja. Akademiji nauka. Najzad u pozitivnom stanju. istinskim entitetima (personificiranim apstrakcijama) svojstvenim raznim bićima sveta. Drugim rečlima. i. čija samovoljna intervencija objašnjava sve prividne anoma-lije vas'ione. Budući da je n e r minovno ista polazna tačka u obrazovanju jedinke i vrste. nauč­ no stanje ili pozitivno. savršenstvo pozitivnog sistema. metafizičko ili apstraktno stanje. A sada. da najsavršenije nauke još i danas imaju u sebi nekih vrlo vidnih tragova ova dva prvobitna stanja. dovoljno je. a naročito prvi deo mojeg Systeme de politique positive. u zbor­ niku le Producteur (η os 7. za nekom teori­ jom da bi se povezala fakta. do poslednjih vekova. Na prvom mestu. njihove stvarne zakone. sa svom potrebnom opširnošću. ljudski duh. dobro kombinovanom primenom rezonovanja i posmatranja. poslednja reč metafizičkog sistema sastoji se u tome da se shvati. ne seća da je bio redom. ili opštih sistema shvata­ nja ο skupu fenomena. njeno stanje utvrđe­ no i definitivno. danas već u pozitivnom stanju. zahvaćeno iz same priro­ de predmeta. Ova opšta revolucija ljudskog duha može uostalom danas lako da se konstatuje na jedan vrlo primetan način. a da svako ne može lako da je zamisli. gravitacija. jednom rečju ka apsolut­ nim saznanjima. Ovde nije mesto da se posebno dokazuje ovaj osnovni zakon razvitka ljudskog duha i da se iz njega izvode najznačajniji zak­ ljučci. u onor. koje pokazuje tačnost ovog zakona. U teološkom stanju ljudski duh. mada indirektan posmatrajući razvitak individualne inteligencije. zatim metafizičku i naj­ zad pozitivnu. ja moram. to jest njihove stalne odnose sukcesivnosti i sličnosti. da ne bih sasvim zanemario jedan zakon od takvog značaja. sastoji se u potrebi. natprirodne sile su zamenjene apstrak­ tnim silama. treba da se ogra­ ničim na letimično ukazivanje najprimetnijih opštih motiva koji mogu da potvrde njegovu tačnost. druga jedino ima za svrhu da posluži kao prelaz. jedan je­ dini veliki opšti entitet. koje je u osnovi samo jedna obična opšta modifikacija prvoga. bilo na istorijskim proveravanjima koja proističu iz pažljivog ispitivanja prošlosti. Na isti način. 1 24 25 . Isto tako. Ja ga sada uzimam u obzir samo da bih tačno odredio pravi Karakter pozitivne filozofije nasuprot dvema dru­ gim filozofijama koje su jedna za drugom gospodarile. priroda. odsada je samo uspostavljena ve­ za između različitih posebnih fenomena i nekih opštih fakata čiji se broj sve više umanjuje progresom nauke. sastavljenu pretežno iz me­ tafizičkih apstrakcija. u ovom kratkom obaveštenju. svaka grana na­ ših saznanja. ljudski duh.ža poznavanje našeg sastava. u kojem sam prvi put saopštio otkriće ovog zakona.

morao prirodno da usvoji. Jer ako. teološku filozofiju. na primer. pritešnjen između potrebe za posmatranjem da bi stvorio realne teorije i potrebe. Lako je shvatiti zaista da naše poimanje. s druge strane. morala bar u početku neminovno upotrebiti. to varljivo verovanje. okretao u krugu iz kojeg ne bi ni na kakav način mogao izaći da se nije srećom otvorio jedan pri­ rodni izlaz spontanim razvitkom teoloških saznanja. iako pred oči­ ma. Sada je vrlo lako pojmiti da je ljudski duh. pozitiv­ na filozofija. U ovom pogledu ona daju čoveku tako veliku draž bezgranične moći da deluje na spoljni svet. bez velikih razočarenja alhemije. Vidimo dakle da je pozitivna filozofija. neophodni podstiicaj bez kojeg se zaista ne bi moglo shvatiti da bi se ljudski duh prvobitno odlučio za teške poslove.nemogućnošću. Na taj način. prema svim ovim raz­ matranjima. Mi smo danas tako daleko od tih prvobitnih sklonosti. metafizič­ ke metode i doktrine. da iz njih izvučemo kakvu korist. a najčešće bi nam fakta. i zapitajmo se na kakav bi prijem naišla u jednoj takvoj eposi. a u naše vreme tačno ocenio Bertole u herniji. svaka pozitivna teorija treba neophodno da bude zasnovana na posmatranju. Ali. na­ protiv. ne manje nužne. da bi prešao iz ove privremene filozofije u definitiv­ nu. vrlo je upadljivo da su najosnovnija pitanja nedokučiva našim sredstvima — unutrašnja priroda bića. Zaista. ono kojem je uvek sve više težila. kao onaj koji se nametao astrolozima i alhemičarima. poreklo i svrha svih fenomena — upravo ona koja naša inteligen­ cija u tom primitivnom stanju izdiže iznad svega. Ali nije moglo tako biti u ranom dobu ljudskog duha. bilo kao metodu bilo kao privremene doktrine. Svi veliki umovi. očigledno da je našem duhu. objašnjava s jednom tako zadivljujućom lakoćom sve do njihovih najsitnijih detalaja. za ljudski duh u njegovom začetku. Ali. da je tada postojala. Ljudski um je sada dosta zreo da bismo preduzeli naporna naučna istraživanja. iako je ona pravo i definitivno stanje ljudske inteli­ gencije. ljud­ ski duh bi se. ako se osvrnemo na svom primitivnom scanju. u svom začetku. pot­ rebna neka teorija. Bez privlačnih himera astrologije. a da nema­ mo u vidu nikakav nepoznat cilj koji može jako da deluje na maš­ tu. s jedne strane. nije moglo naglo i bez posrednika preći iz teološke u pozitivnu filozofiju. Ovo poslednje razmatranje je neophodno da bi se dopunio opšti kratak pregled velikog zakona na koji sam ukazao. kao prelaznu filozofiju. jer jedino je moglo iskustvo da nam pokaže kolike su naše snage. Tako zahteva naša priroda. Ova os­ novna maksima je očevidno neosporna ako se primeni. tu sklo­ nost tako sveopštu i toliko ispoljenu. jesu u početku. da bi se predao posmatranju. Ta neminovnost postaje još osetnija ako se uzme u obzir sa­ vršena skladnost između teološke filozofije i same prirode istraži­ vanja na koja ljudski duh u svom detinjstvu toliko uisredsređuje svu svoju aktivnost. bar što se tiče većine fenomena. ostala nezapažena. koja su i dala stecište njegovim naporima i pružila hranu njegovoj aktivnosti. prema tome. Takav je osnovni motiv koji dokazuje logičku neminovnost čisto socijalnih razmatranja koja mu se pridružuju i koja čak ne mo­ ram ni navoditi u ovom trenutku. kojoj je najviša težnja da otkrije zakone fenomena i čija je glavna osobina da smatra kao neminovno zabranjene ljud­ skom duhu sve one nedokučive tajne koje teološka filozofija. nego bismo čak. prostom željom da potvrdi ili obori neku teoriju. morala da 26 27 . koji smatra kao potpuno njemu namenjen i kao da po svim svojiiim fenomenima predstavlja tesne i neprekid­ ne veze s našom egzistencijom. na zrelo stanje naše inteligencije. ponavljaju da su stvarna saz­ nanja samo ona koja počivaju na posmatranim faktima. Isto je tako i kad se s praktične tačke gledišta posmatra pri­ roda istraživanja kojima se ljudski duh prvobitno bavi. a svi problemi koji se zaista mogu resiti gotovo se smatraju kao nedostojni ozbilj­ nih razmišljanja. i da čovek u počet­ ku nije mislio ο njima s puno preterivanja. odakle bismo crpli neophodnu istrajnost i žar da se pri­ kupe tolika posmatranja i iskustva koja su kasnije poslužila kao osnov prvim pozitivnim teorijama i jedne i druge vrste fenomena? Ovaj uslov našeg intelektualnog razvitka još odavno je dubo­ ko osetio Kepler u astronomiji. prinuđeno da ide napred skoro neosetno. da teško možemo sebi tačno predstaviti moć i neophodnost sličnih razmatranja. posmatrajući ih. ne vežemo od­ mah za kakve principe. Ali. ukoliko je moguće. počev od Bekona. bili potpuno nesposobni da im poklonimo pažnju. Teologija i fizika su međusobno tako duboko nepomirljive. tako isto je. filozofiju čija je osobina da bude spontana i prema tome čak i jedina mogućna u početku a isto tako jedina koja je mogla pružiti dovoljno interesa našem duhu koji je bio u povoju. pre nego što je odbacila jedne da bi isključivo upotrebila druge. nije mogao niti je morao tako misliti. njihove koncepcije imaju jedan tako korenito suprotan karakter da je ljudska inteligencija. predstavimo sebi. kao štu treba. da iz posmatranja razvije teorije. ne samo da bi nam bilo nemoguće da kombinujemo ova pojedinačna posmatranja i. te preterane ideje ο važnosti čoveka u vasioni. one nikad ne bi mogle postići sav razvoj za koji su sposobne. Ako fenomene. i to kroz dugi niz vekova. Lako je shvatiti razlog za to. koje rađa teološka filo­ zofija a koje nepovratno ruši prvi nalet pozitivne filozofije. Naša in­ telektualna aktivnost je dovoljno podstaknuta čistom nadom da ot­ krije zakone fenomena. da stvori bilo kakve teorije da bi se predao neprekidnim posmatranjima. ma kako bilo.

Ona nam očigledno potvrđuje opšte prethodne napomene. koja nisu više u delokrugu pozitiv- ne filozofije i koja s pravom prepuštamo mašti teologa ili suptil­ nostima metafizičara. što je opipljiv dokaz da ljudski duh. Pošto sam tako utvrdio. mi sva ta pita­ nja smatramo kao nerešiva. Zaista u ovom radu. jer. smatrajući kao apsolutno nedokučivo i besmisleno za nas istraživanje onoga što se zove uzrocima. Toga radi treba najpre razmotriti da različite grane naših zna­ nja nisu morale u svom razvitku preći jednom istom brzinom tri velike napred opisane faze niti. čak i najsavršenijim. A što se tiče toga da odredimo šta su u suš­ tini ova privlačna sila i teža. ova lepa teorija pokazuje nam svu ogromnu raznolikost astronomskih fakata kao da je samo jedan i isti posmatran s raznih tačaka gle­ dišta: stalnu težnju svih molekula jednih prema drugim u pravoj srazmeri njihove mase i u obrnutoj srazmeri kvadrata njihove raz­ daljine. s jedne strane. obelodanjeni su najznačajniji i najtačniji zakoni ο toplotnim fenomenima a da pisac ni jedan jedini put nije sebi postavio pitanje ο unutrašnjoj prirodi toplote niti spo­ menuo — sem da bi pokazao njenu ništavost — tako bumu ras­ pravu između pristalica kalorične materije i onih koji smatraju da se toplota sastoji u treperenju svemirskog etera. prema onom što prethodi. A sada neka nam bude dovolj­ no da znamo da se on slaže s različitom prirodom fenomena i da je određen njihovim stepenom opštosti. Beskorisno je in­ sistirati mnogo na jednom principu koji je sada postao tako blizak svima onima koji su malo dublje proučavali eksperimentalne nau­ ke. kažemo da su opšti fenomeni vasione objašnjeni. iz teološkog sistema u pozitivni sis­ tem. A ipak naj­ krupnija pitanja. pokazujući nam kao identične dve vrste fenomena koji su tako dugo bili smatrani kao da nemaju ni­ kakvog odnosa među sobom. Ovaj red biće po­ seban predmet idućeg predavanja. u ovom pogledu. sad moram da ispitam u koju je epohu stvaranja došla danas. Takva objašnje­ nja. čovek se malo pomalo navikao da razmatra jedino sama fakta budući da su poj­ movi ο metafizičkim faktorima lagano postojali toliko tanani da su u očima svakog trezvenog uma uzimani samo kao apstraktna imena fenomena. najveći umovi su samo mogli da definišu ova dva principa jedan pomoću drugog. kad god se tražilo da se kaže ο ovoj stvari nešto razumno. Svako zaista zna da u našim pozitivnim objašnjenjima. raspravljana su u ovom delu. od kojih veći broj nije bio nikada ni postavljan. Nemoguće je zamisliti kakvim bi drugim postup­ kom naš razum mogao preći iz razmatranja izrazito natprirodnih u razmatranja čisto prirodna. pošto bismo tada jedino uvećali teškoću. s druge strane. opšti zakon razvitka ljudskog duha. koliko mi je to moguće bez upušta­ nja u posebnu diskusiju koja bi bila neumesna u ovom trenutku. ovaj opšti fakat nam je predstavljen kao prosto proširivanje jednog fenomena koji nam je sasvim bli­ zak i koji samim tim posmatramo kao sasvim poznatu težu tela na zemljinoj površini. istovremeno dospeti u pozitivno stanje. prema tome. ne upuštajući se u nepristupačne probleme i ograničavajući se na istraživanja jednog potpuno pozitivnog reda. onoliko koliko se mogu objas­ niti. čiji je filozofski karakter izrazito pozitivan. navodeći u tom smislu najlepši primer. govoreći za privlačnu silu da ona nije ništa drugo nego teža. izabraću niz divnih Furijeovih istraživanja ο teoriji toplote. Da bih u ovom trenutku na­ veo samo jedan od savremenih radova. koji će se javljati u toku öitavog ovog kursa. koji su njihovi uzroci. Takva je prirodna namena metafizičkih koncepcija: od njih u stvari i nema druge koristi. da je osnovni karakter po­ zitivne filozofije da posmatra sve fenomene kao potčinjene nepromenljivim prirodnim zakonima čije tačno otkrivanje i svođenje na najmanji mogući broj jeste cilj svih naših napora. a šta još ostaje da se uradi da bi se dovršilo njeno izgrađivanje. iako je ovaj u po­ četku shvaćen samo kao emancipacija one prve. jednostavnosti i uzajamne 28 29 . Njutnovim zakonom gravitacije. Očigledan dokaz nemogućnosti da se dobiju takva rešenja leži u tome što. Vidimo. koja su smešna kad se želi saznati unutrašnja priroda stvari i način postajanja fenomena. čijem je razvi­ janju i namenjen ceo ovaj kurs. već samo da tačno analiziramo okolnosti njihovog stvaranja i da ih vezu­ jemo jedne za druge prema normalnim odnosima sukcesivnosti i sličnosti. Lako bi bilo navesti još ovakvih primera. nemamo uopšte pretenziju da izlažemo početne uz­ roke fenomena.se posluži posrednim koncepcijama dvojakog karaktera i samim tim sposobnih da postupno izvrše prelaz. Postoji. može u njima naći neiscrpnu hranu za svoju najjaču delatnost. jedan nepromenljivi i nužni red kojim su išla i moraju da idu naša različita shvatanja u svom napredovanju i čije je tačno razmatranje neophodna dopuna osnovnog zakona koji je već najavljen. a zatim za težu da se ona prosto sastoji u zemljinoj privlačnoj sili. biće nam sada lako da tačno odredimo bitnu prirodu pozitivne fi­ lozofije — što je i pravi predmet ovog izlaganja. dok. onako kako ga ja shvatam. Zamenjujući u izučavanju fenomena natprirodnu vodeću silu jed­ nim odgovarajućim i nerazdvojivim entitetom. pošto takav duh isključivo vlada u svim krupnim intelektualnih poduhvatima. i to sveopšta. bilo primarnim bilo finalnim. predstavljaju međutim sve što mo­ žemo dobiti kao najpouzdanije. Tako. Nijedan trezveni um danas ne traži da ide dalje. Pošto sam okarakterisao koliko sam god tačnije mogao u ovom kratkom opštem pregledu duh pozitivne filozofije.

to je. u jednom ili drugom pogledu. Tako će se taj koreniti preokret neminovno izvršiti u svoj svojoj širi­ ni. najsloženije i najmanje samostalne. he­ mijskih. Pošto tako naša osnovna shvatanja postanu homogena. kao i njeno nepovratno udaljavanje od uzaludnih doktrina i provizornih me­ toda koje su mogle odgovarati samo njenom prvom zamahu.nezavisnosti. bilo samo kao sredstvo za dokazivanje. pošto ove pružaju u tom pogledu već među sobom krajnju nejednakost. njegov posebni cilj. teže istom cilju. i ne menjajući više svoj karakter. uo­ stalom neizbežnu. temelj novom filozofskom sistemu. a zatim posle uvođenja pri­ rodnih nauka u Zapadnu Evropu od strane Arabijana. neograničeno čuva za jednu kla­ su fenomena svoj prvobitni način filozofiranja kad je već jednom za sve ostalo usvojio novi filozofski pravac potpuno suprotnog ka­ raktera. kojima je ova univerzalnost danas jedina stvarna svojina. samim tim. jer nijedan će joj samo da se neograničeno razvija na sve većim tekovina­ ma iz kojih će neizbežno proizaći nova ispitivanja ili dublja raz­ mišljanja. za sve ono što se odnosi na socijal­ ne fenomene. Dekartovih koncepcija i Galilejevih otkrića. primećuje se jedna bitna praznina u pogledu socijalnih fenomena. Ako joj pak ostaje da sprovede još kakvo veliko osvajanje. najprostiji i najnezavisndji od svih ostalih. nužno je morao. najveća i najhitnija potreba naše in­ teligencije. pošto je potrebno da se odredi neka epoha da bi se sprečilo uda­ ljavanje od predmeta. u odnosu na sve druge rodove fenomena. fizičkih. To je danas. sada više niko ne upotrebljava. moguće nazreti iz ovog predavanja. No. Zaista. Kad bude stekla tako karakter univerzalnosti koji joj još nedostaje. pozitivna filozofija će postati sposobna da sasvim. Tako. jer se ο njemu može tačno reći. možemo biti sigurni da će se i tu preobražaj izvesti onako kao i u svim os­ talim. ostaje da se izvrši jedan veliki naučni posao da bi se pozitivnoj filozofiji dao karakter univer­ zalnosti neophodne za njeno definitivno učvršćivanje. zemaljsku fiziku. mada su njihovu nedovoljnost u tom pogledu sasvim osetili svi veliki umovi kojima su dojadile uzaludne i beskrajne rasprave oko božanskog prava i suverenosti naroda. kao i ο svim ostalim krupnijim događajima čovečanstva. glavni cilj ovog kursa. naročito posle Aris­ totelovih delà i Aleksandrijske škole. Nemoguće je utvrditi pravo poreklo tog preokreta. fizičkih hemijskih i fizioloških. fizioloških i socijalnih. među četiri glavne kategorije prirodnih fenomena ma­ ločas nabrojanih. Teološke i metafizičke me­ tode koje. usuđujem se da kažem. koji mada se prećutno ubrajaju u fiziološke fenomene. isključivo u upotrebi. To je dakle velika. naprotiv. iz istih razloga. 30 31 . Međutim. bi­ lo biljnu bilo životinjsku. dođe na mesto teološke i metafizičke filozofije. sa svom svojom prirodnom nadmoćnošću. a koje će. ostapotpunosti udaren. motivima koji. kao najglavniji. kako bilo. da obrazuju posebnu kategoriju. a zatim. Sada. Upravo su se tada po­ zitivna shvatanja jasno izdvojila iz sujeverne i skolastičke zajed­ nice u kojoj se manje ili više krio istinski karakter svih prethod­ nih radova. filozofija će biti definitivno dovedena u pozitivno stanje. Ovaj poslednja red shvatanja koji se odnosi na najosobenije fenomene. da se vršio stalno i sve više jačao. Ali one će biti namenjene da dadu ovoj poslednjoj klasi naših saznanja pozitivni karakter koji je već prihvaćen u svakoj od njih. astronomskih. dovedeni su na pozitivne teorije. Oni su se najzad tako istakli da je danas postalo nemoguće svim posmatračima koji su svesni svoga veka da zanemare krajnju namenu ljudske inteligencije za pozitivno izučavanje. bilo po svom značaju bilo po stvarnoj teškoći za njihovo izučava- nje. ne bi mogla imati za predmet da daju odmah socijalnoj fizici isti stepen savršenosti kao prethodnim granama prirodne filozofije. ostaje mu da dovrši sistem eksperimen­ talnih nauka time što će postaviti temelje socijalnoj fizici. koja se postepeno u dva poslednja veka tako silno raširila. da se usavršava sporije od svih ranijih čak i ne uzimajući u obzir posebne smetnje koje ćemo razmatrati kasnije. tako sklon jedinstvu metode. prema tome. kao momenat kada je duh pozitivne filozofije počeo da se jasno izdvaja u očiglednoj sup­ rotnosti s teološkim i metafizičkim duhom. kad budu lišene jednog takvog preimućstva. obuhvata danas sve vrste fenomena? Očevidno je da nije tako i da. što bi očigledno bilo neosnovano. ali očigledno jedina praznina koju treba popuniti da bi se dovršilo učvršćivanje pozitivne filozofije. pokret uspona pozitivne i pok­ ret opadanja teološke i metafizičke filozofije bili su krajnje jasni. Sve se dakle svodi na jedno prosto činjenično pitanje: da li pozitivna filozofija. astronomski fenomeni najpre. Shvatanja koja ću pokušati da pružim u pogledu izučavanja socijalnih fenomena a čiji je začetak. Počev od te znamenite epohe. da ovlada nekom glavnom granom intelektualnog područja. uzeću epohu velikog pokreta ljudskog du­ ha koji se izvršio pre dva veka pod uticajem Bekonovih propisa. u više glavnih pogleda. temelj novom filozofskom sistemu. postojati za naše sledbenike samo istorijski. očevidno je da on još ni­ je ušao u područje pozitivne filozofije. nadam se. fizički i hemijski fenomeni i najzad fiziološki. jer nijedan od fenomena koji se daju posmatrati ne bi mogao ostati izvan pet velikih već uspostavljenih kategorija: astronomskih. Jer bilo bi sasvim kontradiktorno pretpostavljati da ljudski duh. još su. bilo kao istraživačko sredstvo. Ako se taj uslov jednom zaista ostvari. pošto je ljudski duh osnovao nebesku fiziku. mada različiti. biće u potpunosti udaren. zaslužuju.

Ali priznajući izvanredne rezultate ove podele i gledajući od­ sada potpuno u njoj pravu osnovicu opšte organizacije naučnog sveta. U primitivnom stanju naših saznanja ne postoji nikakva odre­ đena podela naših intelektualnih radova. pre nego što pristupim izučavanju socijalnih fenomena. moram primetiti da su dva predmeta kojima se bavim. ni na koji način. razmatraću postupno po gore izloženom enciklopedijskom redu. Sto se tiče njihovog zna­ čaja za sreću ljudskog roda. Bez ovog uslova vrlo je teško osetiti. bi­ lo zbog najveće usavršenosti njihovih metoda bilo stoga što su neo­ phodna osnova svih ostalih. a nemogu­ će i oceniti. Ta nemila posledica je svakako neizbežna do izvesnog stepena jer je tesno vezana za sami princip podele. manje ili više neposredno. u početku neizbežan i čak neophodan. Ovde se radi jedino ο tome da se sva­ ka osnovna nauka posmatra u njenom odnosu na celokupni pozi­ tivni sistem i na duh koji je karakteriše. moram ukratko da dodam prethodnim objašnje­ njima nekoliko razmatranja koja se direktno odnose na ovu uni­ verzalnost posebnih saznanja. menja malo pomalo ukoliko se razvijaju i razne vrste koncepcija. koja su dospela u ustalje­ no i homogeno stanje. podesnim sredstvima izbeći štetne posledice pretera- 32 33 . produbljenim razmatranjem već ocenjenih pozitivnih metoda. s druge strane. Ova raz­ matranja će uostalom imati važniju prednost da predstave taj duh s jednog novog gledišta pomoću kojeg će se raevetliti njegov op­ šti pojam. čija je neophodnost očigledna. isti duhovi su istovreme­ no gajili sve nauke. Zaista. Cak ću najčešće i morati da ove posledmje navodim prema posebnim zanimanjima. mada sami po sebi razli­ čiti. i sem toga ako se nije naoružao poznavanjem glavnih zakona pret­ hodnih fenomena. Jer. kako preduzeti sa sigurnošću pozitivno izučavanje socijalnih fenomena ako se duh nije prethodno pripremio. trudeći se da procenim njihovu važnost. tako lake i obične u antičko doba. S druge strane. Izlišno je. bilo bi nemoguće shvatiti kurs pozitivne filozofije bez zasnivanja socijalne fizike poš­ to bi mu tada nedostajao jedan bitni elemenat i što samim tim pogledi ne bi mogli imati onaj karakter opštosti koji mora biti njegovo glavno obeležje. na so­ cijalna fakta? Mada sve osnovne nauke ne ulivaju kod manje upućenih isto interesovanje. izgleda mi. Da bih. Mi ipak možemo. to jest da ovo ne bude samo kurs socijal­ ne fizike već i pozitivne filozofije. to jest kad je došla do onog stepena da može sama predstav­ ljati predmet stalnog izučavanja izvesnih pojedinaca. mislim. da bi bio pogodno shvaćen. ustva­ ri. lako je shvatiti njegov drugi cilj. da se ne čudimo glavnim smet­ njama koje ona povlači za sobom. sve više usavršavana. kao što ćemo imati pri­ like da to konstatujemo kasnije. kurs kao što je ovaj zahteva. Da bih ukratko izložio ideje koje se odnose na dvostruku namenu ovog kursa. pa čak i neophodno. različite pozitivne nau­ ke koje već postoje. to jest u dvostrukom od­ nosu njenih bitnih metoda i glavnih rezultata. mi nikad nećemo uspeti da se u tom pogledu izjednačimo sa starima kod kojih je tolika superiornost poticala naročito iz neznatnog razvitka njihovih znanja. zbog preteranih izdvajanja ideja kojiima se isključivo bavi svaki inte­ lektualni pojedinac. preduhitrio svako pogrešno tu­ mačenje da je opravdano sumnjati u prirodu jednog novog kursa kao što je ovaj. da se rezimiraju različita stečena saznanja. Jednom rečju. Prema jednom zakonu. I u tom cilju. a koja je s razlogom posmatrana kao potpuno suprotna pravom duhu pozitivne filozofije. filozofska razmišljanja ο tim naukama. u svom sadašnjem stanju. za manje komplikovane fenomene. koju bi nerazmišljeni kritičari mo­ gli smatrati kao cilj ovog kursa. jedan poseban a drugi opšti. nemoguće je. podela intelektualnog rada. kako bismo ih saobrazili predstavljajući ih kao grane jednog jedinog stabla umesto da ih i dalje shvatamo samo kao izdvojene delove. opšti. Taj se način organizovanja ljudskih izučava­ nja. Upravo toj podeli raznih vrsta istraživanja između različitih redova naučnika dugujemo očevidno tako primetan razvitak kakav je postigla sva­ ka posebna klasa saznanja u naše vreme i koja kod modernih is­ ključuje mogućnost one univerzalnosti istraživanja. koliko je to moguće. Da i ne govorimo ο stvarnom trajanju jednog sličnog poduhvata. Jednom rečju. pošto se osnivanjem socijalne fizike najzad dopunjuje sistem prirodnih nauka. sve su sigurno iste vrednosti kad se temeljno posmatraju. svaka grana naučnog sistema neosetno se odvaja od stabla čim je dovoljno narasla da se može izdvojeno ga­ jiti. koji svi utiču. postaje moguće. Napro­ tiv. Uostalom one čiji su rezultati na prvi po­ gled od najmanjeg praktičnog interesa naročito se preporučuju. u sadašnjem stanju ljudskog obrazovanja. To je jedno razmatranje na koje ću imati posebno priliku da se navratim u idućem predavanju. ovaj kurs što nameravam da održim jeste Kurs pozitivne filozofi­ je a ne pozitivnih nauka. jeste jedna od najvažnijih odlika pozitivne filozofije. nijedna od njih ne srne biti zanemarena u izučava- nju kao što je ovo koje preduzimamo. s jedne strane. i pominjati da ovde ne može biti reci ο nizu posebnih kurseva iz svake glavne grane prirodne filozofije. neminovno nerazdvojni. prethodan niz posebnih izučavanja različitih nauka koje će na njemu biti razmatrane.Pošto je tako izložen posebni cilj ovog kursa. jasno je da bi takva namera bila za mene neizvodnjivaj a verujem i za svakog drugog. a kojim se naše sadašnje izučavanje raz­ likuje od niza posebnih izučavanja.

imati kao sopstvenu i stal­ nu funkciju da povezuje svako novo pojedinačno otkriće s opštim sistemom. kada sam pokušao da odredim što je moguće tačnije u ovom kratkom pregledu opšti duh jednog kursa pozitivne filozofije. u svim njegovim fenomenima. Kad se jednom ispune ova dva važna uslova. On se naprotiv sastoji u usa­ vršavanju same podele rada. u dva osnovna pogleda. Ali danas se svaka nauka posebno toliko raširila da ispiti­ vanje njihovih međusobnih odnosa može dati mesta stalnim radovima koji u isto vreme postaju neophodni da bi se preduhitri­ lo rasipanje ljudskih pogleda. Takav je bar cilj ovog kursa. rukovodeći se stalno osnovnim maksimama po­ zitivne metode. Hitno je da se time ozbiljno pozabavi­ mo jer ove smetnje. jer. s izvesnom nadom na uspeh. sve se svodi na to da se prouči stvarni tok ljudskog duha u pokretu ispitivanjem postupaka upotrebljeniih za dobijanje 34 35 . teže da se neprestano uvećavaju. po svojoj prirodi. a što je srećom danas postalo nemoguće. vrlo mali broj umova u naučnom svetu koji u svojim koncepcijama obuhvataju samu celinu jedne jedinstvene nauke a koja međutim i nije ništa drugo već deo jed­ ne velike celine. što bi značilo da se ljudski duh vrati unazad. Sada. Da se jedna nova klasa naučnika pripremljena podesnim obrazova­ njem. može biti izučavano. ne baveći se mnogo vezom tih posebnih radova s opštim sistemom pozitivnih saznanja. a u isto vre­ me potreba za takvim novim izučavanjem bila je mnogo manje hitna. Primenimo ovu sjajnu maksimu u izučavanju intelektualnih funkcija. Bojimo se da se ljudski duh ne izgubi u tim krajnje razbijenim radovima. mislim da moram da bih istakao sav karakter tog pre­ gleda. bar ne permanentno. podela rada u naukama će se izvršiti bez ikakve opasnosti do te mere koliko razvitak različitih vrsta znanja to bude zahtevao. Stvoriti tako od izučavanja opštih naučnih pojmova jedan po­ sebni odeljak velikog intelektualnog rada znači prosto raširiti primenu istog principa podele koji je postupno odvojio razne speci­ jalnosti. Ako se te funkcije posmatraju sa statičke tačke gledišta.nog cepkanja a da ne naškodimo životvornom uticaju samog iz­ dvajanja u istraživanjima. njihove međusobne veze nisu mogle imati toliko značaja da bi da­ le mesta. na taj način ono sačinjava bitni deo anatomije i fiziologije. koju će druge stalno kontrolisati. kako svi priznaju. krajnje veštačke. pruža nam na prvom mestu jedino istinsko racionalno sredstvo da se iznesu na videlo logički zakoni ljudskog duha koji su dosad bili istraživani tako malo po­ desnim putevima. a to je stanje stvari kojemu se današnji naučnici iz dana u dan primetno približuju. Pravi način da se zaustavi štetni uticaj koji izgleda preti in­ telektualnoj budućnosti usled prevelike iscepkanosti pojedinih is­ traživanja ne bi očigledno mogao biti taj da se vratimo na antičku zbrku radova. Da bih u tom pogledu objasnio svoju misao kako treba. a naročito svako živo biće. razmatrajući rezultate aktiv­ nosti naših intelektualnih sposobnosti. da tačno određuje duh svake od njih. koje. da otkriva njihove odnose i njihovu povezanost. napasti pozitivnu filozo­ fiju. osposobljavaju ubudu­ će izučavanjem sveukupnosti pozitivnih znanja kako bi neposred­ no koristili znanja koja šire oni naučnici koji su se odali izučava­ nju opštih pojmova i da sa svoje strane ispravljaju njihove rezul­ tate. Posmatrajući te funkcije s dinamičke tač­ ke gledišta. sve njihove principe na manji broj za­ jedničkih principa. nećemo više imati da strepimo da će prevelika pažnja poklonjena detaljima ikada sprečitii da se uoči celina. moderno organizovanje naučnog sveta biće tada potpuno ostva­ reno i samo će imati da se bezgranično razvija. Tako ja shvatam namenu pozitivne filozofije u opštem siste­ mu stvarnih pozitivnih nauka. Većina se i ograničava potpuno na izdvojeno raz­ matranje jednog manjeg ili većeg odeljka neke određene nauke. Ne zaboravimo da je već. Te podele koje služe za naj­ veće usavršavanje naših radova u raznim granama prirode filo­ zofije jesu. posmatrajući razne pozitivne nauke u njihovom sadašnjem stanju. Ovaj poslednji red razmatra­ nja savešću na ukazivanje na četiri osnovna svojstva. Jasno je zaista da će sva razmatranja koja će se moći pružiti neminovno ući u jednu ili u drugu kategoriju. postaju već vrlo osetne. ako je moguće. Jednom rečju. ne posvećujući se stručnoj obradi nijedne posebne grane pri­ rodne filozofije. pre nego što se posvete svojim odgovarajućim strukama. da svo­ di ukratko. Ne zavaravajmo se da je upravo to slaba strana preko koje pristalice teološke i metafizičke filozofije mogu još. Pošto će jedna određena grana nau­ ke. Da se u isto vreme drugi naučnici. izneti ukratko opšta glavna preimućstva koja može imati jedan takav rad ako su za njega pogodno ispunjeni bitni uslovi saobrazno progresu ljudskog duha. mo­ ram najpre da podsetim na jednu filozofsku koncepciju od najve­ ćeg značaja koju je izložio Blenvil u lepom uvodu svojih Opštih principa uporedne anatomije. to jest kao sposobno da delà i kao ono koje stvarno delà. Izučavanje pozitivne filozofije. Pohitajmo da lizlečimo zlo pre nego što ono postane ozbiljnije. a očevidno je da to može biti. nji­ hovo izučavanje može da se sastoji samo u određivanju organskih uslova od kojih one zavise. u statičkom pogle­ du i u dinamičkom pogledu. dok su razne pozitivne nauke bile slabo razvijene. Ona se sastoji u tome da svako ak­ tivno biće. stalno čuvajući is­ ti karakter. uprkos tom priznavanju. posebnoj klasi radova. pozabavi jedino titme. Dovoljno je zaista da se od izučava­ nja opštih pojmova pojedinih nauka stvori jedna struka više.

iz predostrožnosti. Pošto su u ovom slučaju posmatrani organ i organ koji posmatra identični. Jednom rečju. dobijeno je stvarnim posmatranjem na putu ljud­ skog duha koja su morala nicati. Pogledajmo do kakvih duboko kontradiktornih pos­ tupaka ona dovodi! S jedne strane. iz razvitka nauka. Čak i ti pojmovi tako retki. morate se po­ zabaviti posmatranjem radnji koje će se izvršiti u vašem umu kad se u njemu ne bude ništa dešavalo! Naši će potomci bez sumnje vi­ deu jednog dana takve pretenzije prenete na pozornicu. koje bi se dugovalo toj toliko hva­ ljenoj metodi. Jer. Na to su fiziolozi s razlogom primetili da bi. ako ti svetlosni utisci deluju kao slike. Bilo bi lako navesti u tom pogledu ubedljive primere da se ne bojim da ću dati ovde suviše mesta jed- 36 37 . ko bi vršio posmatranje? Shvatljivo je da čovek. od svih spoljašnjih utisaka a naro­ čito da sebi uskratite svaki intelektualni rad. ljudski duh može posmatrati direktno sve fenomene izuzev svojih sopstvenih. neminovno je nespojivo s posmatračkim stanjem. podeljeni na mnoštvo škola koje se bez prestanka prepiru oko os­ novnih elemenata njihovih doktrina.U tu svrhu oni su izmislili da razlikuju. dospeli u savršeno stanje intelektualne uspavanosti. umesto da potiče iz njihove to­ božnje metode. uzimajući sve naučne teo­ rije kao krupna logička fakta. jedino se produbljenim posmatranjem datih fakata možemo uzdići do poznavanja logičkih zakona. koliko je god to moguće. Makar i da je svako imao priliku da pravi na samom sebi takva zapažanja. po nepobitnoj nužnosti. to jest apstrahujući potpuno i uzroke i posledice. Rezultati jednog tako čudnog načina postupanja potpuno se slažu s principom. i najbolji način da se upoz­ naju strasti biće uvek da se posmatraju spolja. još uvek uzalud traže od ovih psihologa da navedu samo jedno stvarno otkriće. bilo potrebno jedno drugo oko da ih posmatra. danas ona vrši. Ali može se tvrditi da sve ono što se u njihovim spi­ sima. teži da otkrije osnovne za­ kone ljudskog duha posmatrajući ga u njemu samom. smatranih kao konačni sudovi.raznovrsnih tačnih saznanja koja je on već stekao. a predstavlja neki istinski pojam. samo jače u datom slučaju? Zaista je razumljivo da. Oni su. s vremena na vreme. ljudi koji su se odali pozitivnim izučavanjima. Ograničiću se samo da ukazem na glavno razmatranje koje jasno doka­ zuje da je to nazovi direktno posmatranje duha pomoću njega sa­ mog čista iluzija. i od kojih je poslednje namenjeno izučavanju intelektualnih fenomena. ona očevidno ne bi mogla nikad imati nekog velikog naučnog značaja. Kivjea). jednom vrlo čudnom suptilnošću. isticani s toliko emfaze. pošto ste najzad. ne sastoji od metafora. To su očevidno jedina dva opšta puta koji se uzajamno dopu­ njuju i pomoću kojih se može doći do nekih pravih racionalnih pojmova ο intelektualnim fenomenima. ako bi se na isti način želeli posmatrati intelektualni fenomeni dok se zbivaju nastaje očigledna nemogućnost. Vidi se da ni u kojem po­ gledu nema mesta onoj iluzornoj psihologiji. šta bi bilo s unutrašnjim posmatranjem? S druge strane. od kojih bi jedno razmišljalo dok bi drugo posmatralo kako se razmišlja. jer kad biste se ba­ vili samo najprostijim računanjem. prema razboritim recima jednog slavnog pozitivnog filozofa (g. može posmatrati samog sebe u pogledu stras­ ti koje ga obuzimaju iz tog anatomskog razloga što su organi u kojima se strasti odvijaju odvojeni od onih koji su namenjeni za posmatračke funkcije. jedno spoljašnje a drugo unutrašnje. To opet ne znači da su svi njihovi radovi bili apso­ lutno bez ikakvog rezultata u odnosu na opšti napredak naših saz­ nanja. jer svako veoma iz­ raženo stanje strasti. najčešće su ili vrlo preterani ili vrlo nepotpuni i mnogo inferiorni­ ji od zapažanja koja su bez razmetanja već dali naučnici na osno­ vu metoda kojima se služe. poslednjem preobra­ žaju teologije. Pozitivna filozofija je postepeno postala nadmoćna već od Bekona. preporučuju vam da se izolujete. domišlja­ jući se da predstave svoje doktrine kao da su zasnovane na posmatranju činjenica. Zar nije isto tako. onako kako sam je definisao u ovom izlaganju. veliko ili malo. ne računajući i osobitu uslugu koju su učinili podržavaju­ ći aktivnost naše inteligencije u ono doba kad ona nije mogla ima­ ti jače hrane. ono što u suš­ tini čini opšti predmet pozitivne filozofije. što se tiče moralnih fenomena. Ali. Pravi naučnici. Unutrašnje ispitivanje stvara skoro toliko protivrečnih mišljenja koliko ima i pojedinaca koji smatraju da su mu se posvetili. posredno. čak i danas. koji stvarno rukovode našim raznim naučnim istraživanjima. a koji su samo plod nedoslednosti psihologa njihovoj tobožnjoj metodi. kako bi se onda moglo vršiti posmatranje? Ova nazovipsihološka metoda je dakle radikalno ništavna u svom principu. Ima dve hiljade godina otkad metafizičari ta­ ko gaje psihologiju i još nisu mogli da se sporazumeju ni u jed­ nom shvatljivom i solidno utvrđenom stavu. Ovde nije mesto da ulazim u posebnu diskusiju ο ovom osnovnom sofizmu. dve vrste posmatranja podjednakog zna­ čaja. Donedavno se verovalo da se vid objasnio govoreći da svetlosno dejstvo tela određuje na mrežnjači odgovarajuće slike spoljašnjih oblika i boja. koju danas uzalud pokušavaju da ožive i koja ne brinući se ni za fiziološko izučavanje naših intelektualnih organa niti za posmatranje racionalnih postupaka. to jest ono koje bi bilo najvažnije za ispit:- vanje. Misaono biće se ne bi moglo podeliti na dva. tako veliki uticaj čak i na umove koji su ostali po strani u njenom ogromnom razvitku da su se metafizičari koji su se posvetili izučavanju naše inteligencije mogli samo ponadati da uspore dekadenciju svoje nazovinauke.

direktnog rezultata pozitivne filozofije definisane u ovom izlaganju. na višem ili ni­ žem stupnju.i gajenja nauka. na iole produbljen naćin. logički. dovoljno svedoče da se svuda razvija spontano osećanje ove nužnosti. definisane u ovom izlaganju. Zbog toga što nisu poznavali tu osnovnu činje­ nicu. Samo na taj način nastava nauka može postati baza jed­ nog novog opšteg i istinski racionalnog vaspitanja. Sve što se ο njoj može stvarno reći. ovo poslednje iziskuje bezuslovno jednu celinu pozitivnih pogleda ο svim važnijim klasama prirodnih fenomena. da se pozitivno učenje stalno širi i jača.nom takvom pretresanju: setimo se. Da se zatim na ovo osnovno obrazovanje nadovezuju razna posebna naučna izu­ čavanja. što se zaista dâ shvatiti. Upravo takva jedna celina treba odsada da bude. Posebno izučavanje opštih naučnih pojmova nije samo namenjeno da reorganizuje obrazovanje. biće primoran da posebno izučava svaku od njih na isti način i isto tako opširno kao kad bi hteo da postane ili sa­ mo astronom. i još neke slične aforizme. koje još karakterišu naš način shvatanje. koja odgovaraju raznim posebnim obrazovanjima. svi trezveni duhovi već jednodušno priznaju da je nu­ žno da se naše evropsko vaspitanje. ili bi to pak bilo samo mrtvo izučavanje koje ne bi obogatilo duh koji mu se posvetio. itd. da­ kle. naši psiholozi su dovedeni na to da svoja sanjarenja smatra­ ju naukom. što je međutim i osnovni cilj izučava­ nja metode. bio bi da se postaramo za opšti preobražaj našeg vaspitnog sistema. te­ me je daleko manje jasna metoda negoli onom koji je izučavao. kojih je bivalo sve više u toku poslednjeg stoleća. i mnogo preči. jednom reci. u suštini još teološko. ili samo hemičar. budu svedene najpre na ono što čini njihovu suštinu. metafi­ zičko i književno. Pa ipak. treba je razmatrati kad je u akciji. ne smemo se zavaravati da u sadašnjem stanju naših ideja oni mogu biti dovoljni da postignu svoj glavni cilj. jasno je da je to moguće postići sa­ mo filozofskim ispitivanjem nauka. Drugi rezultat. ipak bi se samo izučavanjem pravilnih primena naučnih postupaka moglo uspeti da se stvori jedan dobar si­ stem intelektualnih navika. to jest na njihove glavne metode i njihove najznačajnije rezultate. Jer isključiva stručnost. Zbog toga je takvo obrazova­ nje skoro nemoguće i neminovno veoma nesavršeno. Ako je ne­ ko dobro utvrdio. zameni jednim pozitivnim vaspitanjem. saobrazno duhu naše epohe i prilagođeno potrebama moderne civilizacije. Ali. jednu jedinu pozitivnu nauku. Ova se metoda ne može izuča­ vati odvojeno od istraživanja u kojima je primenjena. ne manje važan. naročito u naše vreme. predstavljena kao razne grane jednog jedinog stabla. uko­ liko nisu od njih i potekli. sačinjavati opšti duh naših poto­ maka. kad bi se kasnije i mogao ostvariti jedan takav poduhvat. Razni pokušaji. šta se desilo u pogledu teorije znakova. do kojeg ne­ minovno danas dovodi uspostavljanje pozitivne filozofije. Zaista. stalna baza svih ljudskih smeranja koja mora. Takav način izuča­ vanja bio bi dakle potpuno neosnovan kad je u pitanju opšte obra­ zovanje. neminovno vrše veliki uticaj na način njihovog iz­ laganja u nastavi. kad je u pitanju ne samo da se ima predstava ο pozi­ tivnoj metodi već da se ο njoj stekne dosta jasno i temeljno zna­ nje da bi se mogla stvarno koristiti. Jednom rečju. to jest osnovni preobražaj opšteg vaspitanja. biti: otkrivanje na osnovu iskustva zakona po kojima se odvi­ jaju naše intelektualne funkcije i dalje. Ali ono na šta sam prvenstveno hteo ovde da ukazem sastoji se u tome da bi sve te specijalnosti. Da bi prirodna filozofija mogla dovršiti već tako priprem­ ljen preporod našeg intelektualnog sistema. neophodno je da raz­ ne nauke iz kojih se ona sastoji. u to ne može biti nikakve sumnje. čak i u narodnim masama. verujući da razumeju pozitivnu metodu zato što su či­ tali Bekonove propise ili Dekartovu raspravu. šta vi­ še teško okupljene. pomažući koliko je moguće ove korisne poduhvate. tačno poznavanje opštih zakonitosti koje su neophodne da bi se pouzdano postupalo u istra­ živanju istine. Razmatranja na koja sam ukazao u odnosu na logičku nauku još su jasnija kad se prenesu na logičku veštinu. Zaista. bile u osnovi nedovoljne da stvarno obnove sistem našeg vaspitanja ako se ne bi zasnivale na prethodnoj bazi opšte nastave. Staviše. usuđujem se da dodam da. prevelika izdvojenost. ali sasvim sam ubeđen da je to danas neizvodljivo pošto se krupni logički postupci ne mogu još objašnjavati s dovoljno tačnosti izdvojeno od njihove primene. svodi se na tako nejasna uopštavanja da ona ne bi mogla imati nikakvog uticaja na intelektualni sistem. Nije mi potrebno da sada i dalje insistiram na ovom predmetu koji će se često javljati u toku čitavog kursa i ο kojem ću posebno dati nova razmatranja u idućem predavanju. čak i za naj­ jače inteligencije i u najpovoljnijim uslovima. kad je apstraktno posmatramo. čak i bez filozofske namere. a kojima su se uvek revnosno pridruživale sve evropske vlade. Ne znam da li će kasnije biti moguće da se a priori održi jedan pravi metodski kurs potpuno nezavisan od filozofskog izučavanja nauka. da moramo polaziti čas od činjenica na prin­ cipe a čas od principa na činjenice. Prvi i neposredni krupni rezultat pozitivne filozofije mora. već ono mora isto tako da do- 38 39 . Ako neki pametan čovek danas želi da izučava glavne grane prirodne filozofije da bi stekao jedan opšti sistem pozitivnih ideja. potrebno je dakle proučiti njene razne krupnije primene već proverene. da sva naša saznanja moraju biti zasno­ vana na posmatranju. između ostalih.

U stvari. značajna pitanja zahtevala izvesnu kombinaciju većeg broja posebnih gledišta kojoj ne može biti mesta u sadašnjem sastavu naučnog sveta. Oni koje sam naveo dovoljni su da se oseti. Jer. u usavršavanju svake prirodne nauke ponaosob. još ubedljiviji kad hoće da se pokaže pose­ ban značaj pozitivne filozofije u rešavanju pitanja koja zahtevaju kombinaciju većeg broja nauka. jedan niz novih istraživanja ο odnosu između sasta­ va živih tela i njihovog načina ishrane. Ovde ću odabrati samo. I njega uzimam iz hernije. Dakle. Mogao bih u tom smislu navesti. još nerešenom. kako mii se čini. mada nisu pro­ izvoljne. podele koje vršimo u našim naukama. to jest da bi se odredilo da li treba smatrati kao zakon prirode to što se molekuli nemi­ novno kombinuju po utvrđenom broju. kao što neki misle. Otuda se deša­ va da bi. Svakako da značajna diskusija koja se danas razvila ο osnovnom principu ove teorije. Poslednji deo ovog kursa biće posebno posvećen uč­ vršćivanju gornjeg stava. na koja se. Smatram da je potrebno navesti ovde i jedan drugi primer iste prirode. pozitivna filozofija čija je neposredna namena da na jedan stalan način organizuje takve kombinacije koje bez nje ne bi mogle da se sprovode kako treba. pošto se odnosi na jedan znatno specijalniji predmet istraživanja. Ono što ukazuje na to. zbog toga ti problemi ostaju nerešeni mnogo duže nego što bi to bilo nužno. pre no što se ova teorija uzdigne do stvarno osnovnog principa. da bi se stvarno resilo da li je azot prosto telo ili ne. sa čisto hemijskim raz­ matranjima. Prema ovome. i u kojem treba gledati istinsku klicu svih kasnijih velikih progresa. kako do danas izgleda. jeste da se u najbolju ruku može reći da se ona stalno obistinjuje ukoliko se odnosi na sastav neorganskih tela. iz hernije. Ali ono što ne smem propustiti da posebno istaknem. koji će biti razvijen u svojoj širini. neumesno i govoriti ο nepromenljivim brojevima? No kako bilo. iz prošlosti. Za to se mogu navesti vrlo upadljivi primeri. u sadašnjem stanju naših saznanja. poš­ to je ona danas najvažnija za praksu i što se može smatrati jedi­ nom solidnom osnovom društvene reorganizacije koja mora da okonča kritično stanje u kojem se već odavno nalaze najcivilizovanije nacije. ali ona bar isto toliko stalno podbacuje u pogledu organ­ skih jedinjenja. značaj uloge koju mora vršiti. u suštini su veštačke. suprotno našim klasičnim podelama. To je ono što sačinjava treću osnovnu osobinu na koju sam resio da ukazem. Sta je drugo ovo osnovno otkriće koje je izmenilo lice matematičke nauke. neće li biti potrebno povesti računa ο ovom og­ romnom izuzetku? Da li možda taj 'izuzetak ne zavisi od onog istog opšteg karaktera svojstvenog svim organskim telima zbog koga je. Takva nezgoda se javlja za najosnovnije doktrine svake pozitivne nauke ponaosob. da sav društveni mehanizam počiva u krajnjoj liniji na mišljenjima. Reč je ο pitanju. mi ga delimo samo s namerom da razdvojimo teškoće kako bismo ih bolje resili. nego rezultat jednog usposta­ vljenog zbližavanja dveju nauka dotada shvatanih posebno? Ali ovo zapažanje biće presudniije ako ga prenesemo na još nerešena pitanja. jeste uticaj koji je u ovom pogledu vršilo na Berzeliusa. Zaista. Da bi se u tom pogledu dobila zaista definitivna odluka. Vi znate kakvim je čisto hemijskim ra­ zmatranjima uspeo čuveni Berzelius da poljulja mišljenje skoro svih današnjih hemičara ο jednostavnosti ovog gasa. Sad bi bilo suvišno navoditi više primera o ovim problemima mnogostruke prirode koji bi mogli biti rešeni samo prisnim kombinovanjem više nauka koje se danas gaje potpuno odvojeno. na koje ću brižljivo ukazivati kako nam ih prirodni tok ovog kursa bude pružao. Biće dovoljno nekoliko vrlo prostih razmišljanja da opravda­ ju ono po čemu bi jedna ovakva ocena u prvi mah mogla izgledati odveć usiljena. moram već sada ukazati na četvrtu i poslednju osobinu onoga što sam nazvao pozitivnom filozofijom i zbog koje će ova nesumnjivo privući opštu pažnju više nego zbog svake druge. fiziološko posmatranje da životinje koje uzimaju hranu bez azota imaju u sastavu svog tkiva isto toliko azota kao i životi­ nje mesožderi. koje se sastoji u tome da se odredi da li azot treba da bude smatran. koji bi jednako pripadao li herniji i fiziologiji. da bi se konačno odlučilo na neki način ο ovom krup­ nom pitanju prirodne filozofije. pred­ met svih naših istraživanja je jedan. Ali skici opšteg pregleda kojeg sam se latio u ovom izlaganju nedo­ stajao bi jedan od najkarakterističniijih elemenata ako bih propu­ stio da ukazem ovde na jedno tako bitno razmatranje. Najzad. ona ne bi mo­ gla proširiti. jasno je da je neophodan jedan potpuno novi duh razmatranja. kako on sâm ο tome daje dragoceno priznanje. uglavnom. drugim recima. ne bi još mogla biti smatrana kao neopozivo završena. Verujem da čitaocima ovog delà ne moram dokazivati da ideje vladaju svetom li da ga potresaju. tako značajnu doktrinu ο određenim proporcijama. za ma koji od njihovih fenomena. po samom priznanju slavnih hemičara koji su najviše doprineli stvaranju ove doktrine. smatram da bi bilo neop­ hodno povezati hemijsko gledište sa fiziološkim. jedan primer do­ stojan pamćenja uzimajući u obzir izvrsnu Dekartovu koncepciju ο analitičkoj geometriji. ma kako izgledalo.prinese i posebnom napretku raznih pozitivnih nauka. to nije jedno obično pitanje iz hernije. Oni dobro znaju da velika politička i moralna kriza sadašnjeg društva 41 40 . ili. kao prosto telo ili složeno. da interveniše fiziologija i da se kombinuje. zaista je jasno da će biti neophodno potrebno. ali koji je.

i to je dovoljno. To su četiri glavne tačke gledišta preko kojih sam morao već sad ukazati na spasonosni uticaj pozitivne filozofije. ali taj fakat ne može uništiti pa prema tome ni zanemariti ga. ukazuju danas pozitivnim saznanjima u odnosu na nejasne i mistične koncepcije. ne vodeći dalje računa ο prepirkama koje su postale beskorisne. kao što sam to već objasnio. postojao bi jedan određeni društveni poredak. morati zatim potruditi da uzme učešća u njenoj pobedi. što bi poslu­ žilo kao bitna dopuna njenoj opštoj definicij koju sam ranije po­ kušao da izložim. makar bio primoran da se bavi samo iluzornim spekulacijama. s više tačke gledišta na koju nas postepeno dovela ra­ zličita razmatranja ukazana u ovom izlaganju. iz njega će neminovno proisteći odgovarajuće in­ stitucije. lako je da se u isti mah i jasno okarakteriše prava suština sadašnjeg društvenog sta­ nja i da se iz njega izvede kojim bi se putem ono moglo bitno izmeniti. karakter odgovarajuće univerzalnosti. opšti fakat je neosporan. stvorimo neposredno sistem opštih ideja ko­ ji će odsada. verujem da treba još sad da kažem nešto ο nje­ mu kako bi se sprečili skroz neosnovani prigovori koje bi mi mo­ gli uputiti oni koji bi. verujem da mogu tačno rezimirati sva posmatranja koja se odnose na sadašnju situaciju društva ako prosto kažem da sa­ dašnji nered potiče. Iako moram ovo pitanje u idućem predavanju po­ sebno raspraviti. a revolucionarna kriza koja uznemirava civilizovane narode biće potpuno okončana. Isto tako je izvesno da. onda se radi samo ο tome da se saz­ na koja od tri filozofije može i mora da nadvlada po prirodi stva­ ri: svaki će se razuman čovek. da će. Pre nego što završim želim da za trenutak skrenem pažnju na jedno poslednje razmišljanje koje mi se čini potrebno kako bi se izbeglo. jedino pozitivna filozofija nadvladati. Sada. definitivna pobeda pozitivne filo­ zofije će doći spontano i uspostaviće red u društvu. Upotpunjujući zamašni intelektualni poduhvat koji su započeli Bekon. dovoljno nagoveštava na kakav će prijem na­ ići ova filozofija kad ona bude stekla onu jedinu osobinu koja joj još nedostaje. bio sam daleko od pomisli da pri­ stupim opštem izučavanju tih fenomena posmatrajući ih sve kao različite posledice samo jednog principa. zahvaljujući ovoj filozofiji. stalno napredovala dok su njene protivnice bile stalno u deka­ denciji. Eto u tom pravcu treba usmeriti glavnu pažnju svih onih koji osećaju značaj jednog stanja stvari istinski normalnog. pogrešno obavešteni. da se unapred stekne pogrešno miš­ ljenje ο prirodi ovog kursa. jasno je da će stanje nacija neminovno ostati bitno revolucionarno uprkos svim politič­ kim palijativnim merama koje bi se mogle primeniti i u njemu će biti moguće samo privremene institucije. da reorganizuju druš­ tvo. ne ostaje ništa drugo. metafizičke i pozitivne. Po mom dubokom ličnom ubeđenju ja posmatram ove podu­ hvate univerzalnog objašnjenja svih fenomena jednim jedinim za- 42 43 . kao podređene jednom te istom zakonu. jer je očevidno iz svih razloga od kojih sam u ovom izlaganju na­ veo nekoliko važnijih. koliko je to moguće. Ako je istraživanje dovedeno do takve jed­ nostavnosti. u suštini. ako se ovo okupljanje duhova u jednu istu zajednicu u pogledu principa ostvari. Ta opšta revolucija ljudskog duha danas je skoro potpuno izvršena. Stavimo je najzad u položaj u kom bi imala stvaralačku ulogu. Zaista je jasno da ako bi bilo koja od ove tri filozofije dobila sveopštu i potpunu nadmoćnost. neograničeno preovladati u ljudskom rodu. Dekart i Galilej.potiče u suštini od intelektualne anarhije. Ovde nije reč ni ο čem sličnom. prema prirodnom toku stvari. Ukratko. Jedino je ona. Dakle. dok se zlo sastoji naročito u odsustvu svake prave orga­ nizacije. Kad ovaj dvostruki posao bude dovoljno odmakao. ne dajući mesta nikakvom teškom potresu pošto bi se samim tim faktom uklonio najveći nered. Postavljajući za cilj pozitivnoj filozofiji da rezimira u jednoj jedinoj homogenoj doktrini skup stečenih saznanja u pogledu raz­ ličitih vrsta prirodnlih fenomena. a ovaj kurs daće ο tome jasan dokaz svima oni­ ma kod kojih bi objašnjenja data u ovom izlaganju mogla ostaviti neku sumnju u tom pogledu. ne izgleda da će ono morati ostati dugo bez rezultata. Koegzistencija ove tri suprotne filozofije apsolutno spre­ čava da bude saglasnosti u ma kojem bitnom pogledu. i da se zatim rezimira u jednoj jedinoj homogenoj doktrini. teološka i metafizička filozofija se otimaju danas oko zadatka. uvrstili ovaj kurs u pokušaje univerzalnog objašnjenja kakva svakodnevno daju ljudi kojima su potpuno tuđi naučni metodi i saznanja. ako je tačan ovaj način gledanja. S pravom ili ne. od najprosvećenijih do najpros­ tijih. Nekome može da bude žao. Sve dotle dok pojedinci ne budu jedno­ dušno prišli izvesnom broju opštih ideja koje su u stanju da obra­ zuju jednu zajedničku društvenu doktrinu. Pozitiv­ na filozofija je do sada u toj raspri intervenisala jedino da bi ih kritikovala i jednu i drugu. Oslanjajući se na osnovni zakon iznet na početku ovog iz­ laganja. koji je iznad moći ' jedne i druge. pri čemu ih je potpuno diskreditovala. jedino između njih postojli još borba u tom pogledu. ma kakva mogla biti njegova pose­ bna mišljenja pre analize pitanja. od istovremene upotrebe triju filo­ zofija radikalno nepomirljivih: teološke. kroz dugi niz vekova. Tako izrazito prvenstvo koje skoro svi duhovi. nego da se upotpuni pozitivna filozofija uključujući u nju i izučavanje društvenih fenomena. nema značaja. Naše najteže zlo sastoji se zaista u ovom dubokom razilaženju koje sada postoji između ljudi u pogledu svih osnovnih načela čija je postojanost prvi uslov za pravi društveni poredak.

to jest na određivanje enci­ klopedijskog reda koji treba uspostaviti među različitim klasama prirodnih fenomena. Ali. bilo u ovom kursu bilo u svakoj drugoj prilici. Ali. Što se tiče doktrine. sem neodređenosti u kojoj bi verovatno uvek ostala ova koncepcija zbog nedostatka osnovnih podataka ο unutrašnjoj gradi tela. pa. s obzirom na sadašnje stanje naših saznanja. sko­ ro je siigurno da bi je toliko teško bilo primeniti da bi čovek mo­ rao zadržati. dovoljno je da ona bude homo­ gena. prema tome. ako se sve dobro odmeri. da se obično stvara vrlo preterano mišljenje ο prednostima koje bi iz njega neminovno poticale ako bi ono bilo moguće. najviše bi odgovarala tome toliko priželjkivanom jedinstvu. ako bismo se i mogli nadati da dođemo dotle. Jer. oni svedu strogo na jedan jedini. različite klase po­ zitivnih teorija. broj opštih zakona neophodnih za pozitivno objašnjenje prirodnih fe­ nomena. Niko nije dublje od me­ ne ubeđen u nedovoljnost mojih intelektualnih snaga. Mi dakle s dvostruke tačke gledišta jedinstva metoda i ho­ mogenosti doktrina razmatramo. čak i kad potiču od najmerodavnijih. u idućem predavanju ću dopuniti ove opšte prethodne na­ pomene. duh i uticaj pozitivne filozofije. kao ni za realizovanje krupnih i uspešrtih rezultata do kojih ona. svrhu. koji već povezuje sve astronomske fe­ nomene za deo fenomena zemaljske fizike. Ali ono što samo jedan um ne može ostvariti. prelazeći na izlaganje plana. Ali taj uslov nije nikako neophodan za njeno sistematsko for­ miranje. pozitivna filozofija bi nesumnjivo bila rsavršenija. vrlo daleko od toga da bi takvi pokušaji mogli biti razboriti pre jednog dužeg vremenskog perioda. jedan jedini to može jasno predložiti: a to je sva moja ambicija. kao štn smo videli. u ovom kursu. Laplas je u stvari izlo­ žio jedno gledište prema kojem bi se mogle u hemijskim fenome­ nima videti samo proste molekularne posledice njutnovske privlač­ ne sile. što je u stvari filozofski cilj nauke. zakon gravitacije. jer. Težeći da umanjimo. Nije potrebno da dalje ulazim u detalje da bih dokazao da cilj ovog kursa nije nikako da se svi prirodni fenomeni predsta­ ve kao da su u osnovti istovetni a da su im okolnosti različite. pa čak kad bi one bile daleko iznad svoje stvarne vrednosti. podelu koja danas važi kao prirodna između astronomije i hernije. mi smatramo kao sme- lo ići za tim da se nekad. hipoteza koju smo ukratko pregledali. kao veštačku. dovodi. Pokušao sam u ovom izlaganju da tačno odredim. pretpostavljajući čak da je ova nepremo­ stiva teškoća savladana. Pošto sam izložio pravi cilj ovog kursa. nije neophod­ no da postoji samo jedna jedlina. i u toku samo jednog života. opet ne bi bilo postignuto naučno jedin­ stvo pošto bi posle toga trebalo pokušati da se skup fizioloških fe­ nomena pripoji istom zakonu. to bi po mom shvatanju moglo biti samo kad bi se svi prirodni fenomeni vezali za najopštiji pozitivni zakon koji po­ znajemo. Označio sam dakle cilj kojem su uvek težili i teže svi moji radovi. U svakom slučaju izgleda mi oče­ vidno da smo. uostalom. izmenjene oblikom i međusobnim položajem atoma. Uostalom i Laplas je predstavio ovu ideju samo kao jednu običnu filozofsku igru koja nije u stanju da stvarno vrši ma kakav koristan uticaj na progres hemijske nauke. 44 45 . koliko je to god moguće. Pa ipak. čak i u najdaljoj budućnosti. i među odgovarajućim pozi­ tivnim naukama. da bi odgovorile jed­ nom tako obimnom i uzvišenom zadatku. to još nije sve. Neophodno jedinstvo za to jeste samo jedinstvo metode koje očevidno može i mora da posto­ ji. Ja smatram da su sredstva ljudskog duha vrlo slaba a vasiona suviše kompliikovana da bi nam ikada bilo na domaku jedno takvo naučno savršenstvo i mislim. a već je pretežno i ustaljeno. koliko je bi­ lo u mojoj moći. to jest utvrdio tačku gledišta s koje ću posmatrati različite glavne grane prirodne filo­ zofije.kanom kao krajnje neosnovane. to zaista ne bi bio manje težak deo poduhvata. Ka­ da bi to bilo tako.

. Ovi različiti pokušaji bili su uopšte čak tako loše zamišljeni da su i nehotice kod većine izazivali nepovoljno predubeđenje protiv svakog poduhvata te vrste. Sto se tiče svih osta­ lih predlaganih klasifikacija. vođene ο ovom predmetu. Danas smojpotpuno ubeđenii da enciklopedijske lestvice. više suptilna nego stvarna: jer. Lako je odmah shvatiti da ovde nije reč ο kritici. mnogobrojnih klasifikacija koje su predlagane. otkako su prvi radovi te vrste izgubili opšte poverenje zbog nedovoljne solidnosti. u pret­ hodnom predavanju. biće dovoljno primetiti da su različi­ te diskusije. sada treba da ut­ vrdim plan kojeg se moramo držati. važnije je da joj potražimo uzrok. napravljene prema bilo kojoj razlici po­ jedinih sposobnosti ljudskog duha. do da­ nas tako često ponavljanih. Ι . najčešće usvajali samo oni koji su bili skoro potpuno neupućeni u poznavanje predmeta koji se kla- 47 . kao što to često biva. Nije potrebno da ukazujem da su ove klasifikacije. to jest najpogodniju racional­ nu klasifikaciju različitih osnovnih pozitivnih nauka. U stvari. kako bismo ih izučavali postupno s one tačke gledišta koju smo već utvrdili. Ovo drugo opšte pretresanje je neophodno da bismo već na početku upoznali pravi duh ovog kursa. samim tim imaju osnovne ma­ ne čak i kad ta razlika nije. lako se može ob­ jasniti potpuna nesavršenost tih enciklopedijskih pokušaja. već dva veka. u svakoj sferi aktivnosti naš razum upotreblja­ va istovremeno sve svoje glavne sposobnosti. Izlaganje plana ovog kursa ili opšta razmatranja ο hijerarhiji pozitivnih nauka Pošto sam okarakterisao koliko je bilo moguće tačno.DRUGO PREDAVANJE i-. za opšti sistem ljudskih saznanja zamišljen u svoj njegovoj ši­ rini. imale za krajnji rezultat da pokažu osnovne mane u svakoj od njih tako da nijedna nije mogla steći jednodušno odobravanje i da u tom pogledu postoji gotovo toliko mišljenja koliko i ličnosti. nažalost vrlo lakoj. Ne zaustavljajući se više na činjenici tako jasno konstatovanoj. razmatranja koja treba izložiti u ovom kur­ su ο svim glavnim granama prirodne filozofije. kao Bekonove i Dalamberove.

izučavanje prirode se mora shvatiti kao namenjeno da pruži pravu racionalnu bazu čovekovog delovanja na pri­ rodu. Pošto se sada taj osnovni uslov može smatrati kao ispunjen. dovoljno je da pomislimo jedan trenu­ tak na fiziološke posledice čuda i da uzmemo u obzir da je najstraš­ niji onaj utisak koji doživljavamo onda kad nam se čini da se ne­ ki fenomen odigrava suprotno prirodnim zakonima koji su nam poznati. uzimajući ova dva izraza u njihovom celokupnom značenju. opšta teorija klasifikacija koju su u svojim fi­ lozofskim radovima uspostavili u skorije vreme botaničari i zoolo­ zi dopušta nam da se nadamo stvarnom uspehu u jednom sličnom poslu. Naša prirodna i neposredna sredstva kojima delujemo na te­ la koja nas okružuju krajnje su slaba i potpuno nesrazmerna na­ šim potrebama. ma kako bili slabi sami po sebi. Svi ljudski radovi se odnose ili na čistu teoriju ili na akciju. jer se ne radi ο ροsmatranju celog sistema ljudskih znanja već jedino ο posmatranju sistema osnovnih koncepcija ο različitim redovima fenomena. i koji jasno pokazuje zašto se do danas nije bilo moguće uzdići do jedne enciklopedijske koncepcije stvarno zadovoljavajuće. neizbežno vratili na teološka i metafizička objašnjenja koja su prvo­ bitno i stvorena iz date potrebe. kao što sam izložio u prošlom predavanju. kad se obuhvati potpuna celina svakovrsnih rado­ va ljudskog roda. koga je uvek bilo sve do poslednjeg vre­ mena. Ali. rasporede u jednom jedinom sistemu? Ο tu teškoću su se ne­ minovno spoticali svi klasifikatori a da je nijedan od njih niije jasno uočio. postoji je­ dan mnogo važniji razlog. Ako uzmemo u ob­ zir ovu prvu podelu. Ukratko. Kad god nam pođe za rukom da izvršimo kakvu veliku radnju. prema odlučnom Bekonovom tvr­ đenju. mora biti tretirano na osnovu posmatranja umesto da se rešava razma­ tranjima a priori. čemu su nažalost previše skloni u naše doba. a ne pnimenu sem ukoliko ih ova ne rasvetljava. To je verovatno ono što je Bek on podrazumevao. uzet iz same prirode predmeta. izmene na naše zadovoljstvo definitivni rezultat sveu­ kupnosti spoljnlih uzroka. Ne uzlimajući u obzir ovo lično razmatranje. Besumnje. odakle i akcija: takva je vrlo prosta formula koja iz­ ražava. Učinilo mi se da moram već sada izričito ukazati na jedno razmatranje. na tačan način. ako ne bismo uspeli da je zadovoljimo pozitivnim koncepcijama. neke preinačujuće elemente. odakle i predviđanje. pre svega. između različitih delova intelektualnog sistema. očevidno može jedino da nas vodi. Dakle.sifikuju. to je samo zato što nam poznavanje prirodnih za­ kona dopusta da uvedemo. koje. pod prvom filozofijom. a koju su tako različito i uvek tako čud­ no shvatali metafizičari kad su se prihvatali da objasne njegovu misao. koje nam stalno dozvolja­ va da ih predvidimo. uprkos kapitalnom značaju ovog odnosa. Kako uspeti da se koncepcije. Očevidno da je bilo nemoguće u jednom tako nepovezanom stanju stvari izvesti ma kakvu racionalnu klasi­ fikaciju. On se sastoji u tome da klasifikacija mora proisticati iz samog izučavanja predmeta koje treba klasifiikovati i biti određena stvarnim afinitetima prirodne povezanosti koju oni pred­ stavljaju tako da samo klasifikovanje bude izraz najopštijeg fak­ ta. Tako najopštija podela naših stvarnih saznanja sastoji se u tome da ih razlikujemo na teorlijska i na praktična. kao i svako drugo. Ova potreba da raspoređujemo fakta po jednom takvom redu kako bismo ih mogli lako shvatiti (što i jeste pravi predmet svih naučnih teorija) tako je svojstvena našoj prirodi da bismo se. S druge strane. snaga neminovno proporcionalna znanju. tako duboko kontradiktor­ ne. imaju diirektniju i uzvišeniju svrhu — da zadovolje osnovnu potrebu koju naša inteligencija oseća za upoznavanje zakona fenomena. Taj princip je nužna posledica direktnog primenjivanja pozitivne me­ tode na samo pitanje klasifikacija. nauka. On se sastoji u nedostatku homogenosti. Pri svemu tome svako ko je dobro poznavao pravu situaciju ljudskog duha mogao je zapaziti da je takav poduhvat preuranjen i da će on biti uspešno (izveden samo onda kad naše glavne koncepcije budu postale pozitivne. kon­ cepcija koje daju solidnu osnovu svim ostalim našim kombinacijama i koje opet nisu zasnovane ni na kakvom prethodnom intelektual­ nom sistemu. u jednom takvom radu treba razmatrati sa­ mo teorijska saznanja. prema objašnjenjima datim u prethodnom predavanju. očevidno je da na jednom ovakvom kursu može biti reći samo ο teorijskim saznanjima. Da bismo osetili koliko je ova po­ treba duboka i neodoljiva. za koju kaže da treba da proizlazi iz skupa nauka. u izvesnim slu­ čajevima. koje će se često javljati u toku celog kursa. budući da su jedni postepeno postajali pozitivni dok su drugi ostajali i dalje teološki ili metafizički. u određenim okolnostima pod čijim se uticajem dešavaju razni fenomeni. kako bih pokazao koliko je potrebno da se čuvamo preterano velikog uti- 48 49 . dovoljni da. jer poznavanje zakona fenomena. koji se ispoljava u produbljenom poređenju obuhvaćenih pred­ meta. Ma kako bile ogromne usluge koje na­ uke pružaju industriji i mada je. mada veo- ma nepotpuno. koji nikada ne srne biti zapostavljen. predviđanje. ne smemo zabora­ viti da nauke. u aktiv­ nom životu. opštu vezu nauke i primene. onda je moguće pristupiti zaista racionalnom i trajnom rasporedu jednog sistema čiji su svi delovi postali najzad homogeni. ko­ ji su. shvatiti nauke samo kao bazu primene značilo bi stvoriti ο njima nepotpunu predstavu. pružajući nam sdguran putokaz preko pravog osnovnog prin­ cipa klasifikovanja koji dotada nikad nije bio jasno shvaćen. da ih modifikujemo jedne pomoću drugih u našu ko­ rist.

bilo bi nam skoro uvek nemoguće da u tome uspemo. čuva od brodoloma. ali pristupačniji kad se posmatra društvena klasa koja se njim posebno bavi. mora pristupiti teorijskim ispitivanjima apstrahujući pot­ puno svaki praktični obzir. Nemajući nikako u vidu tok naučnih saznanja. koja u stvari nije ništa dru­ go već opšta teorija ο konstruisanju. zahteva tesnu povezanost fizioloških. ako ih ne skoncentrišemo isključivo ka tom cilju i ako. kla­ sa inženjera. Tako prava teorija agrikulture. Izgleda mi da bi ovaj teorijski sistem trebalo danas da sa­ činjava isključivo predmet jednog istinski racionalnog kursa pozi­ tivne filozofije. sto­ ga je Kondorse mogao u tom pogledu s pravom reći: »Mornar. čak i nezavisno od njegovog obima. Između na­ učnika u pravom smislu i onih koji stvarno rukovode produktiv­ nim radovima počinje danas da se stvara jedna prelazna klasa. posto je uglavnom shvatio da izučavanje prirode služi kao racionalna baza za delovanje na prirodu. Iz ovoga izlazi isto tako je­ dan novi motiv da se takav red ideja ne obuhvata na jednom kur- 51 . da se ograničim na najhitniji slučaj. stvore posebne koncepcije koje bi služile kao direktna baza opštim postupcima primene. Teškoća oko stvaranja tih prelaznih doktrina koje sam malo­ čas spomenuo shvatiće se utoliko bolje ukoliko se uzme u obzir da svaka veština ne zavisi samo od izvesne odgovarajuće nauke. jača sila naše prirode ne bi ispravljala. Doktrina. ko­ ji je. jer najznačajnije primene proizlaze stalno iz teorija stvorenih u čisto naučnoj nameni i koje su često gajene u toku više vekova ne pružajući za samu praksu nikakav rezultat. Svakako da bi se mogao zamisliti i jedan opsežniji kurs koji bi se istovremeno odnosio i na teorijske i na praktične opšte pojmove. čak i kad bismo nameravali obuhvatiti celokupnost ljudskih saznanja kako u praktičnom tako i u teorijskom po­ gledu. čak nehotice. Osim toga. budući da je prvi sistem baza drugoga.« Očevidno je dakle da ljudski duh. du­ guje život teoriji koju su pre dve hiljade godina stvorili genijalni ljudi imajući u vidu čisto matematičke teorije. do danas od njih postoji samo nekoliko nepotpunih elemenata koji se odnose na najnaprednije nauke i ve­ štine i koji dopuštaju samo da se shvati priroda i mogućnost slič­ nih radova za celinu ljudskih poduhvata. tražeći istinu. Ali ja ne mislim da jedan takav poduhvat. zašto se ove teorije nisu mogle još oformiti pošto one pretpostavljaju prethodni razvitak svih različitih osnovnih nauka. ona ih posmatra u njihovom sadašnjem stanju da bi iz njih izvodila mo­ guće industrijske primene. posle dugog niza generacija. Bilo kako bilo. Kad. svakako bi mogla dati mesta filozofskim razmatranjima od velikog interesa i stvarne vrednosti. Lako se dâ primetiti. Na stupnju razvitka koji je već dostigla naša inteligencija. poslužile da moreplovstvo dovedu najzad do onog stepena savrše­ nosti koji je postiglo u poslednje vreme i do kojeg nikad ne bi do­ šlo bez Arhimedovih i Apoloniusovih čisto teorijskih radova. hemijsklih. tako isto stvar stoji i sa umetnostima. pa čak i astro­ nomskih i matematičkih znanja. fizičkih. ono što je u tom pogledu nepotpuno i skučeno u opštoj težnji naše epohe. posao koji još nije urađen. potpuno zaustavljena u svom napre­ dovanju. mora obuhvatiti samo doktrine čiji je karakter ustaljen i ja­ sno određen. Takva je bar prirodna tendencija stva­ ri mada u tom pogledu još ima mnogo zbrke. da bi se ο tome naveo najvažniji primer. u duhu naučnika. treba pažljivo razmotriti divnu Monžovu koncepciju ο deskriptivnoj geometriji. kao bitni deo. koliko je god mo­ guće. koja je svojstvena ovoj novoj klasi i koja mora konstituisati direktne is­ tinske teorije ο različitim veštinama. Pobrinuću se da redom uka­ zem na mali broj već stvorenih sličnlih ideja da bi im se ocenila va­ žnost kako se budu javljale tokom samog izlaganja na ovom kur­ su. jer naša sredstva za otkrivanje istine tako su slaba da.čaja sadašnjih navika koje smetaju da se steknu pravilne i pleme­ nite ideje ο značaju i nameni nauka. podstičući obnavljanje astronomije. tako da najvažnije veštine pozaj­ mljuju direktnu pomoć skoro od svih glavnih nauka. ljudska in­ teligencija. prema ovom razmatranju. između ova dva reda ideja postoji jedan srednji. izvesno je da skup naših saznanja ο prirodi i skup naših postupaka koje iz njih izvodimo da bismo izmenili pri­ rodu u našu korist čine dva sistema bitno različita sama po sebi. kao što je to vrlo tačno primetio Kondorse. u jedan kurs pozitivne filozofije koji. sla­ bo određen po svom filozofskom karakteru. Izgleda mi da on iziskuje prethodno jedan vrlo značajan posao i to sasvim posebne prirode. koje su. da se. Tako. Ο tome možemo navesti jedan vrlo značajan primer iz divnih teorija grčkih matematičara ο kupiniim presecima. potrebno je prvo njemu posvetiti meto­ dičko proučavanje. na­ uke nemaju neposrednu primenu na veštine. jer te posredne doktrine između čiste teorije i direktne prakse nisu još stvorene. nametnemo sebi u isto vreme i taj uslov da joj nađemo neposrednu praktičnu korist. već u isto vreme od više njih. Ali jedan rad koji bi ih obuhvatio skupa s razmatranjima koja su zasnovana na naukama u pravom smislu bio bi danas sasvim preu­ ranjen. svedena na to da se bavi samo istraživanjima od ne­ posredne praktične koristi. prema naučnim teprija50 ma u pravom smislu. tačno poštujući geografsku dužinu. čiji je poseban cilj da organizuje veze između teori­ je i prakse. Ali jasno je da koncepcije dosad nepotpune ne smeju ući. čak i u odnosu na primene kojima bi bilo nerazumno po­ svetiti čisto teorijske radove. ja ga bar tako zamišljam. može biti uspešno izveden u sadašnjem stanju ljudskog duha. bar u najsavršenijim slučajevima. samim tim bi se našla. koje treba odvojeno shvatiti i razrađivati.

Isto je tako i sa svakom pravom prirodnom naukom. opšta fiziologija i. bilo moguće na jednom kursu pozitivne filozofije obuhvatiti istovreme­ no i jednu i drugu. nego što on zahteva čak i poznavanje opštih zakona koji se odnose na sve re­ dove fenomena. svesti naša razmatranja na izučavanje opšltih nauka. i u svim mogućnim okolnostima. nego ono ne može biti ni izvedeno kako treba a da ne obuhvati. na primer. Otuda će jedno telo. Prethodna razlika ne može predstavljati nikakvu nejasnost za one koji imaju neko posebno znanje iz oblasti različitih pozitivnih nauka. sva razmatranja koja nisu ne­ ophodna. koliüko je god to moguće. druge. na ovom kureu pozitivne filozofije. Nekoliko primera. očigledno je da bi i tada bilo potrebno početi apstraktnim odeljkom. koji će ostati nepromenljiva baza onog dru­ gog. Filozofija osnovnih nau­ ka. daleko od toga da mogu dopirineti sistematskom formiranju ove filozofije. u odnosu na nauke u pravom smislu. Može se. mada se obe nauke odnose na iste predmete. Sem toga. ili određivati način egzistencije sva­ kog živog tela. a to je da se stvori racionalna baza konkretne fizike. da se uspostavi ona prva filozofija koju je tražio Bekon i koja. jednu važnu razliku koja će jasno ograničti pravi predmet ovog izučavanja kojem pristupa­ mo. Ispitivanje ovog uslova jasno potvrđuje zašto moramo. Treba razlikovati. prema tome. dok ih u mineralogiji gotovo neće ni imati.su pozitivne filozofije. biti verovatno kasnije jedan od najkorisnijih rerzultata njenog izgrađivanja. u odnosu na sve redove fenomena. znači očevidno dva vrlo različita posla. ne samo što posebno izučavanje zemlje. sastoje se u primeni tih zakona na stvarnu istoriju raz­ ličitih postojećih bića. imaju za predmet ot­ krivanje zakona koji vladaju raznim klasama fenomena uzimaju­ ći u obzir sve slučajeve koja se mogu zamisliti. jer. deskriptivne. reći da. Tako bi. ostaje mi da izlo­ žim. kad naučnici koji su se posebno predali izučavanju pravih prirodnih nauka budu uvideli da svoja istraživanja moraju zasni­ vati na dubljem poznavanju svih osnovnih nauka. Izu­ čavati zakone života. dva reda na­ uka. u mineralogiji jedino one koje se nalaze ostvarene u samom sastavu zemljine kugle i pod uticajem samo onih okolnosti koje su joj svoj­ stvene. biće za herniju samo od osrednjeg značaja. Jasno je. a što je uslov koji je danas još vrlo daleko od toga da bude ispunjen kako valja. prema tome. jedne posebne vrste. ma kakav bio nji­ hov značaj. astronomska saznanja. ma šta se se desilo. pošto opšte teorije svojstvene raznim vesti nama. budući da je odre53 52 . pomenuta napred. druge konkretne. bude dublje osetila i pravilnije sprovela i. moći biti od velikog značaja u herniji po opsegu i energiji svojih afiniteta. istinski sistematske. ono zavisi od celokupnog sistema osnovnih nauka. kao hlor ili kalljum. a koje ponekad nazivaju pravim prirodnim naukama. što se desilo tek u naše vreme. predstavljajući sistem pozitivnih koncepcija ο svim redovima naših stvarnih saznanja. ne obuhvatajući istovremeno deskriptivne i posebne nauke. Ono što jasno pokazuje razliku između hemdjske i minera­ loške tačke gledišta. Ono što uopšte čini još osetnijom logičku potrebu ove osnov­ ne razlike između dva velika odeljka prirodne filozofije jeste ne samo što svaki odeljak konkretne fizike pretpostavlja prethodno negovanje odgovarajućeg odeljka apstraktne fizike. dve vrs­ te prirodnih nauka: jedne apstraktne. zoologija i botanika. uopšte. i fiziološka. ulaziti u sastav jednog rada čija nas ogromna prirodna opsežnost primo­ rava da ga svedemo na što je moguće kraće izlaganje. na jednom istom kursu. kao što to i vidimo. kad bi čak konkretna fizika bila dostigla stepen savršenosti apstraktne fizike i kad bi. i obrnuto. da je samo izučavanje opštih pojmova os­ novnih nauka samo po sebi dosta obimno da je potrebno iz njega odstraniti. jedno jedinjenje kao što je granit ili kvare. ona koja se odnose na sekundarne nauke biće uvek. Ta razlika će se odmah lako zapaziti ako se uporede. posebne. dalje. Tako. Poznate činjenice će moći biti sređene u prave po­ sebne teorije ο različitim bićima u vasionii tek kad se osnovna raz­ lika. na koje se odnosi najveći deo minera­ loških razmatranja. na ovom kursu moramo razmatrati samo naučne te­ orije a nipošto i njihove prdmene. uostalom. s druge strane. posebno. Ukratko. pa čak. u sadašnjem stanju ljudskog duha. U herniji se razmatraju sve mo­ gućne kombinacije molekula. s druge strane. s jedne strane. moraju naprotiv. biće dovoljno da se uo­ či ova podela čiji značaj još nije dovoljno ocenjen. Ali. dovoljna je. pre nego što pređem na me­ todsku klasifikaciju njegovih različitih delova. pošto je ona skoro ekvivalentna onoj koja se obično iznosi u gotovo svim naučnim udžbenicima pri predenju dogmatske fizike i prirodopisa. štaviše. posmatrano sa svih tačaka gledišta. ovo drugo izučavanje je neminovno zasnovano na prvom. postojala izvesna protivrečnost kad bi se uzela zajedno. zatim. Upravo zbog tog razloga konkretna fizika je do danas tako malo napredovala jer je njeno izučavanje na jedan racionalan način moglo početi tek posle apstraktne fizike i kad su sve glavne grane ove poslednje dobile svoj definitivni karakter. stvarno su sekundarne i ne smeju. opšte. prva je očigledno racionalna baza druge. jeste što većina fakata posmatranih u prvoj ima samo veštačku eg­ zistenciju. samim tim. Dotada se u ovom smEslu mogla prikupiti samo manje više nepovezana građa a koja je čak još i vrlo nepotpuna. Prve su dakle osnovne i samo ćemo na njih usmeriti naše izučavanje u ovom kursu. s jedne strane. zahteva prethodno po­ znavanje fizike i hernije. Isti je slučaj s hernijom u odnosu na mineralogiju. uostalom. Vidimo da se tu u stvari rađa jedna nova bitna osobina tog čistog izučavanja opštih pojmova apstraktne fizike.

kao rezultat svega onoga što je izloženo u ovom preda­ vanju. da je svaki stvarni način izlaganja neizbežno izvesna kombinacija dog­ matskog i istorijskog reda u kojoj samo prvi mora stalno i sve više dominirati. jedan moderni matematičar obično završi svoje ško­ lovanje a da ne pročita ni jedno jedino originalno delo. odnosno predmet ovog predavanja. ili nauke u pravom smislu. obrazovanje jednog matematičara iz antič­ kog doba prosto sastojalo u sukcesivnom izučavanju vrlo malog broja dotadašnjiih originalnih spisa ο različitim oblastima matema­ tike. Dogmatski način. u svakoj eposi nauke. po hronološkom redu. što predstavlja enciklopedijsko pitanje. što se u stvari svodilo na Arhimedove i Apoloniusove spise. 2) da se teorijska znanja. sada je lako pristupiti zaista zadovoljavajućoj racional­ noj klasifikaciji osnovnih nauka. svaki drugi način njihovog izlaga­ nja bio bi samo kombinovanje. sve svoje snage u izučavanje jed­ nog istog predmeta. Prethodno objašnjenje je do­ sta razrađeno da bi motivisalo način na koji sam ograničio opšti predmet naših razmatranja. na istom stupnju razvitka kakav je postignut kroz dugi niz vekova zahvaljujući velikom broju genija koji su sukce­ sivno ulagali. Ali. da su svi ti po­ sebni radovi prerađeni u jedan opšti sistem. izučavanje svake nauke u povoju. po svoj nužno­ sti. ispuniti na jedan do krajnosti tačan način. da bi sigurno bilo nemoguće dosti­ ći postavljeni cilj ako bi svaki pojedinac morao redom prolaziti kroz sve iste faze kroz koje je neminovno morao proći kolektivni genije ljudskog roda. to je uslov koji mi izgleda nemoguće. Opšti problem intelektualnog obrazovanja sastoji se u tome da se za malo godina dostigne jedan jedinstveni način rasuđivanja. jer. sistem ideja se predstavlja onako kako bi ga da­ nas mogao shvatiti neko ko bi. dok. postoji stalna težnja da se is­ torijski red zameni dogmatskim koji jedino može i odgovarati sa­ vršenijem stanju naše inteligencije. Nije mi potrebno da i dalje insistiram u ovom trenutku na jednom takvom pretresanju za koje će mi se ukazati prilika više puta u raznim delovima ovog kursa. želeo da iznova stvori nauku u njenoj celini. u čijem uobičajenom načinu izlaganja ne nalazimo više go­ tovo nikakvog traga od stvarnog porekla njihovih detalja. Dogmatski red se. u od­ nosu na izlaganje naših saznanja. Svaka nauka može biti izlagana u dva bitno različita smera: u istorijskom i u dogmatskom. na primer. mora biti brižljivo svedena na što je moguće prostiji izraz. međutim. izuzev onih koja se odnose na najskorija otkrića i koja se mogu samo na taj način i upoznati. Tako se. prema tome. da bi se otklonilo svako preterivanje. U izlaganju saznanja. sastoji iz teorijskih i iz primenjenih znanja i da ćemo se ovde pozabaviti samo prvim. Pre svega. uostalom. najčešće osrednji. ma kakav interes nam mogla pružati konkretna fizika. u svojoj celini. tokom celog života. Jasno je. ma koliko mogla biti ta klasifikacija prirodna. istorijski red izlaganja postaje sve više nepo­ desan zbog suviše dugog niza prelaznih stanja koja bi se morala upoznati. Zaista. jedan opšti princip čiju ću čestu primenu morati kasnije da izlažem. Otuda neophodna potreba za dogmatskim re­ dom koja se naročito danas oseća u naukama koje su najviše od­ makle. naprotiv. raznih originalnih delà koja su doprinela napredovanju nauke. tako da bi se mogle redom izlagati a da se ne bi nikad zašlo u začarani krug. naprotiv. treba odmah priznata da. koji uosta55 . daće mi priliku da uspostavim. ograničavajući se na apstraktnu fiziku. vidimo: 1) da se ljudska nauka. dotle dogmatski red postaje sve više mogućan. ne može sprovoditi sasvim isključivo. samim tim što zahteva novu obradu stečenih znanja. tako da predstavlja pravo nesavršenstvo. Po prvom postupku izlažu se redom saznanja prema istom redu kako ih je ljudski duh stvarno sticao i usvajajući. kako bi se izložili po jednom prirodnijem logičkom redu. Neka mi bude dopušteno da ovde une­ koliko razmotrim ovo zapažanje koje smatram značajnim da bi se okarakterisala prava teškoća istraživanja kojim se sada bavimo. mada je beskrajno lak­ še i kraće naučiti nego izumeti. i da ćemo ovde morati razmatrati samo prvi red. na novije delove čije izučavanje podrazumeva u suštini samo istorijski red. Ipak treba dodati. a u isto vreme i neophodan. on se ne dâ primeniti. iste puteve. glavni cilj koji treba imati u vidu u svakom enciklo­ pedijskom radu jeste da se nauke rasporede prema njihovoj pri­ rodnoj povezanosti. Ovo razmatranje. Tako. koliko je god moguće. međutim. Po drugom. može se primeniti samo na onu nauku koja je postigla dosta visok stepen razvitka. Prvi je način očigledno onaj kojim se počinje. Budući da je na taj način pravi predmet ovog kursa tačno zaokružen. jer on ima tu osobinu da ne 54 zahteva za izlaganje saznanja nikakav drukčiji trud nego onaj kojii je potreban za njihovo sticanje. prema njihovoj uzazajmnoj zavisnosti. nalazeći se na pogodnoj tački gle­ dišta i imajući dovoljno znanja. pretpostavljajući. dele na opšte i posebne. jer nove koncepcije dopuštaju da se prethod­ na otkrića predstavljaju neposrednije.đena da od sada služi kao stalna baza svim ljudskim ispitivanji­ ma. Ali ukoli­ ko nauka napreduje. a sva didaktika se tada svodi na postupno izučavanje. ona uvek u suštini ima nešto ako ne proiz­ voljno a ono bar veštačko.

posmatrajući u celini stvarni razvitak ljudskog duha. u nekim posebnim manje više značajnim pogledima. Mada. Takvi sekundarni nedostaci. mada odvojeno od sa­ mog sticanja tih saznanja. vidimo čak da su napredak nauka i napredak veština zavisili jedan od drugog usled bezbrojnih međusobnih uticaja. ne samo da su se različiti delovi svake nauke. na njenu opštu saobraznost sa celinom naučne istorije u tom smislu što će. Tako mi. i najzad. 56 57 . stvarno razvili u isto vreme i pod među­ sobnim uticajem. Ali to izučavanje mo­ ra biti shvaćeno kao potpuno odvojeno od čistog i dogmatskog izu­ čavanja nauke. ipak ne smem pro­ pustiti da unapred ukazem. u kome istorija nauka sačinjava najvažniji deo. one koje budem uzeo kao prethodne zaista biti starije i stalno naprednije od nauka koje ću predstaviti kao kasnije. Zaista.lom ne predstavlja. da bi shvatio stvarno rađanje jedne naučne teorije. Dosadašnje pretresanje. a to je. as­ tronomije. za princip klasifikacije prirod­ nu logičku povezanost različitih nauka. mogu biti posmatrani samo kao građa. Ne samo da ne bi daneo na videlo pravu istoriju nauke. budući da je polazna tačka vrste neminovno morala biti ista kao i polazna tačka jedinke. ma kako bili dragoceni. izgleda neosporno da je u opštem siste­ mu nauka astronomiji mesto ispred fizike u pravom smislu. ali to će biti samo u poslednjem delu ovog kursa. medicine. ma koliko je pretposta­ vili savršenom. Ova široka povezanost je tako stvarna da je čovek često. Ο tome ćemo kasnije videti mnogo primera. Evo u čemu se ono sastoji. kao na bitnu osobinu enciklopedijske lestvice koju ću predložiti. u ovom slučaju. koji su apsolutno neizbežni.. onom koji se odnosi na izučavanje društvenih fenomena. koja će se javljati. Da bih najzad sa svom mogućom tačnošću odredio pravu teš­ koću enciklopedijskog pitanja koje imamo da resimo. koje svr­ stavaju u dogmatski red. neophodno za potpuno izlaganje prve. Treba se samo truditi da se takva smetnja ne pojavi kad je reč ο glavnim koncepcijama svake nauke jer bi kla­ sifikacija u tom slučaju bila loša. da su se i različite nauke u suštini usavršavale istovremeno i uzajamno. nego se štaviše vidi. Iz ovoga. ide za tim da bolje odredi pravi duh ovog kursa. a da je ipak više grana ove poslednje. da su svi bili u tesnoj povezanosti s opštim razvitkom ljud­ skog društva. može jedino upoz­ nati izučavajući istoriju čovečanstva na opšti i neposredan način. to j e s t stvarnih otkrića od kojih se ona sastoji. naročito optika. zbog čega bismo ih radije uvrstili u istorijski red. tako da neće izmeniti bitnu prirodu našeg glavnog rada. ne bi mogli pretegnuti u odnosu na klasifikaciju koja bi inače glavne uslove ispunjavala kako treba. mi smo duboko uvereni da je poznavanje istorije nau­ ka od najvećeg značaja. upućen da razmatra usavršavanje neke veštine koja s njom nema nikakve racionalne veze. Ali lako je videti da postoji samo prividna veza između lizučavanja jedne nauke na način nazvan istorijski i stvarnog poznavanja pra­ ve istorije te nauke. Stoga ćemo vrlo brižljivo razmatrati stvarnu istoriju osnovnih na­ uka koje će biti predmet naših razmišljanja. uprkos stvarne i neprekidne simultanosti razvitka različitih nauka. Jedina osnovna nesavršenost koja bi se mogla prebaciti dog­ matskom redu bila bi ta što se ostavlja nepoznatim način na koji su postala razna ljudska saznanja. Ali iz toga naročito proizlazi. kao što se mora. u odnosu na sadašnje pitanje. ne može se potpuno izbeći da se predstavi kao prerthodna neka nauka kojoj će. među­ tim. ili čak neko posebno dostignuće u društvu bez ko­ jeg se to otkriće ne bi ostvarilo. Oni potiču iz onoga veštačkog što nu­ žno postoji u našoj podeli intelektualnog rada. mada dosa­ da najviše zanemarivan. U izučavanju svake nauke uzgredna istorijska razmatranja. dakle. mo­ ra kasnije posebno razviti. glavne smetnje zbog kojih se on inače odbacuje. ne bi mogla nikad strogo podudarati s istorijskom povezanošću nauka. posluži pojmovima neke druge nauke koja je klasifikovana kao kasnija. izlazi da se istinska istorija svake nauke. Ma kako se postupilo. po sebi samom od najvišeg interesa za celokupan filozofski duh. Takozvani istorijski red izlaganja. predstavljajući ga s jedne nove tačke gledišta. čak i kad bi mogao biti strogo sproveden u pogledu detalja svake nauke posebno. na primer. Ja čak mislim da se jedna nauka i ne po­ znaje potpuno ako se ne zna i njena listorija. smatram ko­ risnim da uvedem jedno vrlo prosto matematičko razmatranje koje će tačno rezimirati sva rasuđivanja izložena dosad u ovom preda­ vanju. koje se uostalom. Zbog toga svi do sada sakupljeni podaci ο istoriji matematike. bio bi već čisto hipotetičan i apstraktan u najvažnijem pogledu zato što bi razvitak te nauke tretirao izdvojeno. kao što se vidi. tačno odre­ đivanje uslova koje moramo sebi nametnuti i za koje se upravo možemo nadati da ih ostvarimo u izgrađivanju enciklopedijske lestvice raznih osnovnih nauka. Ovaj momenat imao bi u mojim očima mnogo značaja kad bi on stvarno išao u prilog istorijskom redu. nego bi vrlo lako mogao dati ο njoj pogrešno mišljenje. Vidi se zaista da se ova klasifikacija. nismo mogli usvojiti istorijski red kao bazu za našu klasifikaciju. To je ono do čega neizberno dolaze ako stvarno uzimamo. I tako. prilikom tretiranja opšteg razvitka čovečan- stva. itd. biti potrebno da se. prema prethodnim objašnjenjima. bez kojeg štaviše ta istorija ne bi bila razumljiva. imaće jasno izdvojen karak­ ter.

prema posebnom ras­ poredu molekula. Osnovne nauke bi dakle mogle da­ ti povoda za 720 klasifikacija između kojih treba izabrati neophod­ no jednu koja najbolje zadovoljava glavne uslove problema. kao neminovno najnepoznatiji čoveku. ili jednostavnosti. jer ono što se u najvećem broju slučajeva zapaža. pitanje koje se ne dâ resiti i ο kojem se još i danas previše raspravlja zbog ostatka uticaja teoloških i metafizičkih na­ vika. U stvari. a uz njih jedan sasvim poseban red fenomena. Ovaj red je određen stupnjem jednostavnosti ili. ispitujući svaku od ovih 720 klasifikacija ne bi bilo ni jedne jedi­ ne za koju se ne bi našlo prihvatljivih razloga. ako prirodnu filozofiju že­ limo shvatiti na jedan zaista metodičan način. shodno principu koji smo uspostavili. Ma na kakav način se objašnjavale razlike između ovih dveju vrsta tela. prema jednom uzgrednom razmatranju koje mi­ slim da je važno ovde spomenuti. videćemo da ih je moguće klasifikovati u mali broj prirodnih kategorija raspoređenih tako da racionalno izučavanje svake kategorije bude zasnovano na poznavanju glavnih zakona prethodne kategorije i da postane osnova za izučavanje sledeće. na dve ve­ like glavne klase. jer ovaj red opštosti. Prvo posmatranje skupa prirodnih fenomena navodi nas da ih odmah podelimo. mnogi naučnici bi ih verovatno podelili na veći broj. Prilazeći sada neposredno ovom krupnom pitanju. samim tom se najlakše i izdvaja iz okolnosti koje su svojstvene svakom poseb­ nom slučaju. utvrđuje tako njihov stupanj lakoće. manje više velika lakoća za njihovo izučavanje. električni ili hemijski. Tako je podela. U stva­ ri. naprotiv. Vidi se. onih koji zavise od organiza­ cije. Očevidno da su ovi poslednji u stvari komplikovaniji i osobeniji od ostalih. koja se danas za većinu prosvećenih duhova zasniva na raznovrsnosti zakona. Jer uvek ostaje tačno. nikako ne zavise od ovih. koji racionalnu povezanost raznih osnovnih na­ uka nužno određuje prema neprekidnoj zavisnosti njihovih feno­ mena. čak i kad bi se uzelo kao dokazano. a druga sve fenomene organskih tela. još nisu dovoljno utvrđene ideje ο opštem nači­ nu shvatanja fenomena živih tela. da opšti fenomeni moraju biti izuča­ vani pre nego se pristupi ispitivanju posebnih modifikacija kojima su oni izloženi u izvesnim vasionskim telima. Ono što mi hoćemo da odredimo jestve stvarna zavisnost raznih naučnih izu­ čavanja. Otu­ da i potreba da se fiziološki fenomeni izučavaju tek posle neorganskih. naj­ racionalnijem stanju duha. U isto vreme. kojima su jedni dali mesto na čelu enciklopedijskog sistema. a koju će svako moći lako oceniti pomoću prethodnih raz­ matranja. koji. sigurno je da se u živim telima zapažaju svi fe­ nomeni. jer. oni za­ vise od prethodnih. posmatrajući razne podele koje su stvarno bile predlagane. jasno je a priori da najprostiji fenomeni. podsetimo se najpre da. što dolazi na is­ to. bilo hemijski. ma kakav se stav zauzeo u tom pogledu usled kasnijeg napretka prirodne filozofije. Ali. Ovde se ne radi ο tome da se ispita da li su dve klase tela iste prirode ili nisu. a koje se stiče tačno sa svim prethodnim. klasifi­ kacija koju dajemo ne bi zbog toga bila nikako neprirodna. jedno takvo pitanje ne spada u dornen pozitivne filozofije ko­ ja izričito podvlači da apsolutno ne poznaje unutrašnju prirodu ma kojeg tela. bilo mehanički. uprkos velikog broja lestvica koje su dosad predlagane. stupnjem opštosti fenomena. vital­ nih fenomena u pravom smislu reci. ako dobro razmotrimo. Videćemo us­ koro. Eto dakle u tom izboru jednog jedinog istinski racionalnog reda. od kojih prva obuhvata sve fenomene neorganskih tela. Uzimajući u obzir s te tačke gledišta sve fenomene koji se da­ ju posmatrati. mogu neposredno preći na uspostavljanje enciklopedijske lestvice prema kojoj se mora odrediti plan ovog kursa. Kad smo pri tome. izmenjeni po strukturi i bitnom sastavu u organska tela. takve prirode da 58 59 . da su fiziološki fenomeni uvek prosti mehanički fenomeni. da ih nije moguće razlikovati manje od šest. čak i u ovoj našoj pretpostavci. možemo da tražimo njen princip u poređenju raznih redova fenomena čije zakone one treba da otkrivaju. prema tome. Pošto sam tako pokazao osnovno pravilo koje mora stajati na čelu klasifikacije nauka. da se diskusija odnosila samo na vrlo neznatan broj mogućih dispozici­ ja. Ta zavisnost dakle može proizlaziti samo iz zavisnosti od­ govarajućih fenomena. koji se nalaze u neorganskim telima. a pri svem tom ja verujem da se bez preterivanja može reći da.Nameravamo da klasifikujemo osnovne nauke. jesu neminovno i najopštiji. to jest oni koji se komplikuju manje od drugih. naša osnovna podela bi isto tako i dalje očuvala svoju vrednost. primećujemo izme­ đu njih najekstremnije razlike. otkuda proističe njihova sukcesiv­ na zavisnost i. što sadašnje stanje fiziolo­ gije jedva dopušta da sagledamo. sve do najosobenijih ili najkomplij kovani j ih. izučavaju se samim tim u najstaloženijem. nauke. što stvara jedan novi razlog da se od­ govarajuće nauke brže razvijaju. i obrnuto. zna se da šest predmeta sadrže 720 različitih moguć­ nosti u pogledu raspoređivanja. sa­ stoji se stvarna teškoća pitanja koje smo postavili.γ nih nauka. između vrlo velikog broja mogućih sistema. drugi su stavljali potpuno su­ protno. Nesumnjivo. za dobijanje pozitivne i prirodne klasifikacije osnov. najopštiji ili najprostiji fenomeni. Ali nikako nije neophodno da se neorganska i živa tela posmatraju kao da su u suštini različite prirode da bi se priznala neophodnost odvajanja njihovog izučavanja. Treba dakle početi izučavanjem najopštijih ili naj­ prostijih fenomena uzimajući potom u postupak redom ostale.

Jer. ili astronomija. bilo geometrijska. na dva vrlo različita delà prema tome da li posmatra tela s mehaničke tač­ ke gledišta ili hemijske. od kojih su oni sami. a. U svim fenomenima zemaljske fizike primećuju se najpre opšta dejstva gravitacije i još neka druga dejstva koja su im svojstvena i koja modifikuju ona prva. kad bi se u njima čak videle. najapstraktniji od svih. osim toga. Bilo bi za­ ista lako pripojiti ovu potpodelu principu klasifikacije kojeg smo se stalno držali. jer zakoni kojima su oni potčinjeni uti­ ču na zakone svih ostalih fenomena. Zasada je dovoljno da se u principu uvidela lo­ gička nužnost da se odvoji nauka koja se odnosi na prva od nauke koja se odnosi na druga. prema istom principu. po istom pravilu. toplote. u svakom slučaju. i zemaljska fizika. uzimajući uvek u obzir njenu neizbežnu unutrašnju vezu s fiziologijom u pravom smislu. pošto su društveni uslovi koji menjaju delovanje fizioloških zakona upravo najhitniji razlog. na isti način. Neophodnost ove podele je upravo slična neophodnosti prethodne podele. da ona mora biti podeljena na dva odvojena razdela prema tome da li se odnosi na opšte fenomene vasione ili. Otuda dva velika odeljka u organskoj fizici. Ovo razmatranje. naročito kad je ona društvena. oni nisu identični. Otuda je fizika u pravom smislu reci i he­ rnija. ona očigledno iziskuje prethodno poznavanje prve.će se neograničeno održati zbog zavisnosti fenomena i usled izuča­ vanja. Tako. socijalna fizika mora biti zasnovana na direktnim posmatranjima. na primer. Otuda proizlazi. bitno nezavisni. oni zavise od njih a na njih ne utiču. da zadržimo podelu i povezanost za koje se danas smatra da zavise od heterogenosti fenomena. predstavlja je u isto vreme kao odvojenu nauku. S druge strane. ali na njega ne utiče. i da se izučavanju organske fizike pristu­ pi tek onda kad se budu uspostavili opšti zakoni neorganske fizike. Poslednji red fenomena je očigledno kompliko­ vaniji i osobeniji od prvog. Iako su dati fenomeni sigurno ho­ mogeni. onako kako se to može zamisliti. Takva je dakle racionalna podela glavnih grana opšte nauke ο neorganskim telima. i. na svaki od ova dva velika delà prirodne filozoifje. bilo bi nemoguće tretirati izučavanje vrste u celini kao čistu dedukciju izučavanja jedinke. Pređimo sada na određivanje glavnih podrazdela koji se mogu primeniti. prosti pokret jednog tela. Svi zaista znamo da je svaka hemijska radnja potčinjena prvo uticaju teže. Lako bi se mogla uspostaviti simetrija između podele organske fizike i gore izložene podele neorganske fizike podsećaju na opštepoznatu razliku između biljne i životinjske fiziologije. i odvajanje dveju nauka je zaista od os­ novne važnosti.. čak i kad je u pitanju čvrsto telo. najprostiji. Bili bismo dakle primo­ rani. itd. jer se fenomeni životinjskog sveta pokazuju. Ova osnovna razlika se poglavito odnosi na čoveka. one koji se odnose na jedinku i one koji se odnose na vrstu. bilo mehanička. Očigledno je dakle da za valjano proučava­ nje društvenih fenomena treba najpre poći od temeljnog poznava­ nja zakona koji se odnose na život jedinke. napro­ tiv. samo modifikacije opšte gravitacije stvorene oblikom i uzajamnim rasporedom atoma. ako hoće da se vodi ra­ čuna ο svim određujućim okolnostima. Pošto su astronomski fenomeni najopširniji. bar uopšte. upravljajući se uvek pre­ ma redu opštosti i zavisnosti fenomena. Za neorgansku fiziku vidimo najpre. u opštoj nauci o organskim telima. Sva živa bića predstavljaju dva reda fenomena suštinski razli­ čitih. Zemaljska fizika se opet deli. Slična podela se uspostavlja. ma kakvo se mišljenje usvojilo u pogle­ du hemijskih afiniteta. Da bi ova poslednja bila shvaćena na zaista metodski način. na one koji predstavljaju zemaljska te­ la. ova nužna zavisnost dvaju izučavanja ne iziskuje uopšte. a predstavlja. nešto svojstveno što menja delovanje prethodnih faktora. 60 61 . stvarno predstavlja. Jedno ovakvo razma­ tranje očito pokazuje koliko je neophodno da se jasno izdvoji ne­ beska od zemaljske fizike i da se pristupi izučavanju druge samo posle izučavanja prve koja za nju predstavlja racionalnu bazu. da je on uvek složeniji nego i najkomplikovaniji nebeski feno­ men. komplikovaniji predmet is­ traživanja nego najteže astronomsko pitanje. Jer. opšte poređenje između neorganskih i živih tela koje će bi­ ti poseban predmet jednog dubljeg ispitivanja u fiziološkom odeIjku ovog kursa. pa ma kakvo se zbliženje moglo ikada pouzdano ustanovi­ ti između dve klase tela. elektriciteta. pak. fiziologija u pravom smislu i socijalna fizika koja se zasniva na prvoj. očigledno je da prirodnu filozofiju treba zapo­ četi njihovim izučavanjem. Otuda nebeska fizika. Nije ovde mesto da se razvija. kao komplikovaniji i posebniji od fenomena biljnog sveta. ostalo bi neosporno da potreba za stalnim uvidom u posebne uslove ne bi dozvoljavala da se hernija tretira kao obični dodatak fizici. Jer svi hemij­ ski fenomeni su u suštini komplikovaniji od fizičkih fenomena. kad se analizira najprostiji zemaljski fenomen. u svim njegovim bitnim delovima. kako su to neki fiziolozi bili skloni da veruju. njoj svojstvenim. on zavisi od njega. osim toga. ako ništa a ono bar radi proučavanja. da se u socijalnoj fizici vidi je­ dan obični dodatak fiziologije. Tako. koje očigledno pokazuje da hernija može ići samo posle fizike. i nešto posebno što ga me­ nja a što proizlazi iz osobito komplikovanog delovanja jedinki jed­ nih na druge u ljudskoj vrsti i delovanja svake generacije na onu koja dolazi posle nje. U svim društvenim fenomenima najpre se primećuje uticaj fifizioloških zakona jedinke. ne samo ako se uz­ me neki hemijski fenomen nego čak i neki fenomen čisto mehanič­ ki.

Međutim takva saglasnost je očigledno naj­ sigurniji znak dobre klasifikacije. polazeći od svake od pet velikih nauka. Prva razmatra najopštije fenomene. To potvrđuje sve ono što se zna iz istorije nauka. Takav treba dakle da bude plan ovog kur­ sa. Shvatljivo je zaista da je racionalno izučavanje svake osnovne nauke. a to će predstavljati čitav sistem ljudskih saznanja. moralo teći napredovanje. Jedan uslov. iz ovoga ne bi trebalo zaklju­ čiti da bi navike. socijalna fizika. ne­ zavisno od svakog hipotetičnog mišljenja. Uostalom ta se klasifikacija obično i ne shvata. ο kojoj je jedino ovde reč. u neku ruku spontanom. najjednostavnije. do čijeg je posebnog gajenja. zasnovana. iako gore izložena klasifikacija potpuno ispunjava dati us­ lov. što bi bilo suvišno i dokazivati. Drugi veoma bitan karakter naše klasifikacije jeste da je ona neminovno saobrazna stvarnom redu razvitka prirodne filozofije. koja ima veliki značaj za ono što sam nazvao konkretnom fizikom. oni zavise manje više od svih prethodnih. koju su u stvari implicitno dopuštali naučnici ko­ ji su se posvetili izučavanju različitih grana prirodne filozofije. Uzećemo dakle u obzir samo jednu podelu u organskoj fizici iako smo smatrali da treba uspostaviti dve sukcesivne u neorganskoj fizici. ne vršeći na njih nikakav uticaj. da bismo se u to uverili. zahteva istovremeno razmatranje čitave organske serije. ne pra­ veći razliku između biljaka i životinja. ne zavodeći se pogrešnim opštim pojmovima. Ali. nema skoro nikakvog za apstrak­ tnu fiziku. kad možemo pratiti njihov tok s više tačno­ sti. One su samo omogućile jedan takav posao koji pokazuje os­ novnu razliku između racionalne koncepcije i čisto empirijske kla­ sifikacije. Najpre treba uočiti. sa svom potrebnom preciznošću. dovodio stvarni tok ljudskog duha. predstave kao različite i da se između njih uspostavi poveza­ nost saobrazna prirodnim odnosima koji se ispoljavaju u njihovom svakidašnjem razvitku. Istinsko filozofsko razma­ tranje. iako si­ multano. najapstraktnije i najudaljenije od čovečanstva. hernija. apstraktnije. niti se njen zna­ čaj ceni kako bi trebalo. Između ove dve krajnje granice stepen poseb­ nosti. raščlanjen sve do u detalje prema jednom jedinstvenom i stalno sprovođenom motivu. bez neke unapred smišljene namere. fizika. na veliku štetu ljudskog duha. moram ovde u kratkim potezima da iznesem nje­ ne opšte i najhitnije svojstvenosti. Da bismo je potpuno shvatili. trebalo bi sada. No sigurno je da raziika između biljne i životinjske fiziologije. razliku koja uostalom iz elana u dan nestaje ukoliko se fenomeni temeljnije izučavaju. to jest prema manjem ili većem stepenu ap­ strakcije odgovarajućih koncepcija. Ali radovi ove vrste. manje komplikovane i nezavisne od drugih. da bi se što je moguće potpunije već odsada cenila važnost ove osnovne hijerarhije koju ću primenjivati u toku celog ovog kursa. bili bi svakako i neumes- ni u ovom predavanju u kojem se naš duh mora držati najopštijeg gledišta pozitivne filozofije.Ali traženje ove precizne simetrije unelo bi nečeg detinjastog ako bi ono dovelo do toga da se ne priznaju ili da se pak precene stvar­ ne sličnosti ili razlike fenomena. ispi­ tati je u odnosu na svaku nauku ponaosob. koji su obično jako zanemarivali neimari enciklo­ pedijskih lestvica. iziskujući prethodno negovanje svih onih koje joj pretho­ de u našoj enciklopedijskoj hijerarhiji. dovoljno je uze­ ti u obzir svakodnevna ozbiljna narušavanja tog enciklopedijskog zakona. Sklop date enciklope­ dijske lestvice. učinile izlišnim ovaj enciklopedijski posao koji smo oba­ vili. oni utiču na sve ostale ne trpeći nikakav njihov uticaj. 62 63 . jer podele koje su se spontano sprovodile u naučnom sistemu mogle su biti određene samo zbog toga što je ljudski duh dugo pokazivao stvarnu potrebu za njima. Pri svem tom. fiziologija i. navodi nas da uspostavimo jedan takav opšti unutrašnji odnos iz­ među osnovnih nauka. primenjeno kako valja. Iz dosadašnjeg raspravljanja se dâ zaključiti da je pozitivna filozofija prirodno podeljena na pet osnovnih nauka čiju sukcesivnost određuje neophodna i nepromenljiva zavisnost. Ja sam ovde samo skicirao izlaganje glavnih razmatranja na kojima se zasniva data klasifikacija. To ćemo brižljivo ura­ diti na početku svakog odeljka ovog kursa. a naročito će izneti na videlo njenu postojanost. kao vrlo presudnu proveru tačnosti ove klasifikacije. koje su danas iskustvom ustaljene kod naučni­ ka uopšte. a ne uzaludne proizvoljne podele. jeste da se nauke. na običnom temeljnom upoređdvanju odgovarajućih fenomena: to su astronomija. razmatrane tako redom. komplikovanosti i osobenosti fenomena postupno se povećava isto kao i njihova sukcesivna zavisnost. pored to­ ga što bi nas sada odveli suviše daleko. Takvim je redom dakle. doprineće njenoj tačnosti. njenu suštinsku saglasnost sa koordinacijom. Ovo razmatranje mi izgleda od takvog značaja da verujem da je bez njega nemoguće stvarno razumeti istoriju ljudskog duha. Fenomeni koje razmatra poslednja naprotiv su najosobeniji. najzad. Poznavanje opštih zakona života koje mora biti pred našim očima pravi predmet fiziologije. pošto smo je posmatrali s opšte tačke gledišta. moglo stvarno napredovati i steći svoj pravi karakter samo posle velikog razvitka prethodnih nauka koje se odnose na fenomene opštije. Ova preimućstva biće utoliko primetnija što će se unutrašnja podela svake nauke uspostaviti prirodno po isto/11 principu. za čoveka. posebno u toku dva poslednja veka. a naro­ čito ne sprovodi.

Opšti zakon koji gospodari svom tom istoriijom. s obzirem na njihovu veliku opštost i nezavisnost od svih ostalih. prema izraženom redu ove formule. Ne smem nikako preći na jedno drugo razmatranje a da ne upozorim čitaoca na jednu vrlo krupnu zabludu u tom pogledu. možemo reći da za naučnike još ne postoji zaista racionalno obrazovanje. kao kad bi se na primer kazalo da je zbir uglo­ va jednog trougla jednak zbiru tri prava ugla. zatim u me­ tafizičko i najzad u pozitivno. dali mesta nauci mnogo tačnijoj i mnogo više povezanoj nego što je nauka ο zemaljskim fenomenima. prema prethodnim objašnjenjima. Ako. koje je tako upadljivo u stvarnom izučava­ nju nauka. Ona se sasto­ ji u tome što se brka stepen preciznosti koji omogućuju naša raz­ ličita saznanja sa njegovim stepenom sigurnosti. Jasno je zaista da. to jest zasnovano na potvrđenim činjenicama. a koja je. Najzad. Lako je osetiti da. ako se on prvenstveno može primeniti na opšte obrazo­ vanje. fizio­ lozi koji se za svoju struku nisu prethodno pripremili u astrono­ miji. iako vrlo upadljiva. što direktno dovodi do toga da se beži od gajenja najtežih nauka. otkuda je pote­ kla vrlo opasna predrasuda: da i drugi stepen mora biti neujed­ načen zato što je takav onaj prvi. U bilo kojoj nauci. jednostavniji i apstraktniji. ukoliko su fenomeni opštiji. Isto tako su./ nacija potpunija. Ako se u upotrebi zakona ne vodi računa ο tom neminovnom napredovanju. a kako nikakva redovna institucija nije stvorena da ih ispunjava. Na trećem mestu. sigurno je: u tom pogledu nema izuzeta­ ka. on se isto tako može primeniti i na posebno obrazovanje na­ učnika. zbog važnosti i mnoštva neposrednih primena koje se mogu iz nje izvući. Ovo razmatranje je tako upečatljivo da. različite ljudske teorije su. a neko vrlo sigurno tvrđenje može dopustiti samo osrednju preciznost. imati prilike da ga predstavim u svoj njegovoj širini u idućem predavanju. fizičari koji nisu izučavali najpre astronomiju. a koje je često davalo mesta varljivim nadama ili nepra­ vednim poređenjima. a to ne čini njen bitni dornen: sve što je pozitivno. pošto ovi uvek snažno utiču na one čiji se zakoni žele upoznati. fizici i herniji. Ja ću. To je ono što proizlazi odmah iz samog sastava date formule. najzanimljivija osobina naše enciklopedijske formule. Kako se u naše vreme takvi uslovi retko zadovoljavaju. treba se neophodno pripremiti u naukama koje se odnose na prethodne fenomene u našoj enciklo­ pedijskoj lestvici. Ja ću ovde samo skrenuti pažnju da. još uvek krajnje česta. bar u opštim pogledima. samo ako ona može da obuhvati svoje zaključke u onom stepenu preciznosti koji dozvoljavaju odgovarajući fenomeni. Svaka može pružiti rezultate isto tako sigurne kao što su rezultati svake druge. ne prostudiraju prethodno astronomiju i zatim fiziku. kao kad se na primer tvrdi da će svaki čovek umreti. što dovodi da se na proveravanje opšteg zakona baci senka koja se može ukloniti jedino prethodnom klasifikacijom. uslov koji se ne može uvek lako ispuniti. potpuno je objašnjeno enciklopedijskom lestvicom koju sam uspostavio. pre nego što priđu svojoj glavnoj nauci. nije potrebno da sada in­ sistiram više na jednom principu koji će se uostalom kasnije po­ navljati povodom svake osnovne nauke. jer je jasno da se teološko ili metafizičko stanje izvesnih osnovnih teorija moralo povremeno po­ dudarati. a koji sam izneo u prethodnom predavanju. propustili su jedan od osnovnih uslova za svoj intelektualni razvoj. utoliko znanja koja se na njih odnose mogu biti tačnija i u isto vreme njihova koordi. Ovo razmatranje je za mene od tako velikog značaja da se ne bo­ jim da delimično pripišem ovom nedostatku naših sadašnjih obra­ zovanja stanje krajnje nesavršenosti u kojem se još nalaze najteže 64 65 \ . uprkos nje­ govom prevelikom praktičnom značaju. ο nejednakoj sigurnosti različitih nauka. Tako. pomoću koje se može postići najveći mogući stepen tačnosti i koordinacije. Jas­ no je međutim da su preciznost i sigurnost dve osobine same po sebi vrlo različite. hemičari kojii. nailaziće se često na teš­ koće koje će izgledati nepremostive. jeste da se direktno odredi pravi opšti plan jednog naučnog potpuno racionalnog obrazovanja. ukazujući da je mogućnost da se u izučavanju raznih fenomena primeni ma­ tematička analiza. tačno određena položajem koji za­ uzimaju ovi fenomeni u mojoj enciklopedijskoj lestvici. pre nego što se preduzme metodičko izuča­ vanje neke od osnovnih nauka. a neki put se u stvari podudaralo i s pozitivnim stanjem onih koje u našem enciklopedijskom sistemu dolaze pre njih. hernije i fiziologije. Jedno potpuno apsurdno tvrđenje može biti krajnje precizno. tako ne stoji stvar s njihovom sigurnošću. razne nauke neminovno pružaju vrlo nejednaku preciznost. ne može pravilno biti shvaćen ako ga u primeni ne kombinujemo s enciklopedijskom formulom koju smo izložili. dospele postepeno najpre u teološko stanje. razume se. Tako će izučavanje organskih fenomsna biti i ^ manje tačno i manje sistematsko nego izučavanje neorganskih te­ la. fizike. ova klasifikacija ima vrlo značajnu osobinu što tačno označava odgovarajuću usavršenost različitih nauka koja se u suštini sastoji u stepenu tačnosti saznanja i u njihovoj manje više prisnoj koordinaciji. To je još očiglednije kod duhova koji žele da se posvete pozitivnom izučavanju socijalnih fenomena ako najpre nisu stekli opšte znanje iz astronomije. iako manje nego nekad. sve što je zasno­ vano na pretpostavkama samo je manje ili više verovatno. Stoga se još često govori. u neorganskoj fizici nebeski fenomeni. i ukoliko manje zavise od drugih. Ovo razmatranje. Jer.

mi ga moramo izučavati na njegovom izvoru. budući da je najsavršenija u isto vreme i naj­ jednostavnija. na primer. ideje obično ostaju povezane prema redu nji­ hovih prvih sticanja. mada je ono moglo biti kasnije preneto u druge. u zrelim godinama. a koje je prvobitno poniklo iz neke određene nauke. čak i kod najuzvišenijih. Tako ćemo dakle biti sigurni da je razmatramo u svim stvarnim varijacijama koje ona može pružiti. Ali. kod skoro svih inteligencija. teoriju klasifikacija. svaka od njih razvija posebno ovaj ili onaj karakterističan postupak čiji bi uticaj. Ja ga smatram tako neophodnim da gledam na naučno izučavanje kao nedovoljno da postigne najbitnije opšte rezultate koje ono tre­ ba da ostvari u društvu za obnavljanje intelektualnog sistema ako razne glavne grane prirodne filozofije nisu izučavane po odgova­ rajućem redu. vratilo u zaista normalno sta­ nje na taj način što bi pristupilo izučavanju tih fenomena tek po­ što bi postupno uzdiglo svoj intelektualni organ temeljnim filozof­ skim ispitivanjem svih prethodnih fenomena? Cak se pouzdano mo­ že reći da je u tome sva glavna teškoća. ova maksima je do danas ostala sterilna u pogle­ du socijalnih teorija koje još nisu izišle iz teološkog ili metafizičkog stanja. što se nije pošlo od početka. zbog toga što je nisu ispitivali u njenim prethod­ nim primenama. kao što su Bekon. inače bismo stekli samo skučene koncepcije i nedovoljnu vičnost. nije potrebno da ga sada još razvijam. Jer danas je malo razbo­ ritih duhova koji ne bi bili ubeđeni da socijalne fenomene treba izučavati pozitivnom metodom. sukcesivno i po utvrđenom redu.nauke. Ovo će ra- 66 67 . sposobnih da. Isto tako. a gotovo nikakvo u pogledu metode. imaju samo vrlo površno znanje iz fizike i he­ rnije. ostao nezapažen. najčešće neizlečivo. Značaj našeg enciklopedijskog zakona da posluži kao osnova za naučno obrazovanje može biti pravilno ocenjen samo ako ga posmatramo s obzirom na metodu. za one koji se bave tim izuča­ vanjem ne znajući i ne uspevajući da tačno uvide u čemu se sasto­ ji ova metoda. opšta pozitivna metoda će se usled toga neminovno stal­ no menjati na jednoobrazan način u domenu jedne iste osnovne nauke doživljavajući neprestano različite i sve složenije izmene pri prelazu iz jedne nauke u drugu. tre­ balo bi svakako izabrati najsavršeniju da bi se dublje osetila pozi­ tivna metoda. to jasno potvrđuje neophodnost da se razmatraju sve. Ovo novo razmatranje je zaista od osnovnog značaja. U odnosu na opšte obrazovanje ovaj uslov je još neophodniji. i da je upravo to jedno zlo. Ali. Ako bismo se ograničili na izučavanje jedne jedine nauke. njenu primenu na sve razne glavne klase prirodnih fenome­ na. zaista stvore tabulu ražu da bi iz osnova izmenili ceo sistem svojih stečenih ideja. Pošto će se ovo razmatranje i dalje često ponavljati. što ne bismo mogli da smo usvojili enciklopedijsku formulu koja ne bi ispunjavala goreizložene bitne uslove. a šta povezano rasuđivanje? A ipak tim putem obično danas idu naši mladi fiziolozi koji prilaze neposredno izučavanju živih tela a da se najčešće njihovo prethod­ no obrazovanje svodi na izučavanje jednog ili dva mrtva jezika i da. Tako se. ispitivanjem najprostijih fenomena. jer. S ove nove tačke gledišta. Zaista. umesto da ga posmatramo jedino. čak i kad bi se odabrala najrazboritije. pošto ono obično nije stečeno na racionalan način niti polazeći od istinske osnove pozi­ tivne filozofije. a u drugim granama ono se sastoji u iskustvu. shvativši logičku nužnost. Isto je tako i s nekim opštim pravilom koje čini sastavni deo metode. moram ovde posebno ukazati da je potrebno izučavati razne osnovne nauke ne samo filozofski već i prema enciklopedijskom redu ustanovlje­ nom u ovom predavanju. u odnosu na doktrinu. kao. Jedna jedina nauka ne bi bila dovoljna da se postigne taj cilj. danas moramo dodati da se ο njoj može steći jedna jasna i tačna predstava jedino ako izučavamo. da bi se data metoda dobro upoznala. šta je to pozitivna koncepcija. šta je to zakon. Dékart i Lajbnic. u pogledu socijal­ nih fenomena koji su još komplikovaniji. kao što smo to sad uradili. Ne zaboravimo da. ako smo u poslednjem predavanju uglavnom videli da je nemoguće upoznati pozitivnu metodu kad se ona izučava odvojeno od njene primene. zar se ne bi savremeno društvo. Shvatljivo je koliko je važno izvršiti reformu jed­ nog tako pogrešnog plana školovanja. stanje stvarno lošije nego što to u stvari zahteva komplikovanija priroda odgovarajućih fenomena. Jer. glavno sredstvo istraživanja u izvesnim granama filozofije sastoji u posmatranju u pravom smislu te reci. Ćega racionalnog može dati. Svaki vek ima samo vrlo mali broj mislilaca. steklo bi se samo jedno nepotpuno poznavanje me­ tode pošto se ne bi saznalo kakve bitne izmene ona mora pretrpeti da bi se primenila na komplikovanije fenomene. sem ako po prirodi nije izuzetno obdaren. vrlo neosetan u ostalim naukama. pošto su prirodni fenomeni tako raspoređeni da oni koji su stvarno homogeni ostaju uvek obuhvaćeni istim izučava­ njem. Svaka osnovna nauka ima dakle u tom pogledu preimućstva koja su joj svojstve­ na. jedan duh koji se bavi prvo izučava­ njem naj'komplikovanijih fenomena a da prethodno nije upoznao. a oni koji su namenjeni za različita proučavanja ustvari su heterogeni. mada je metoda u suštini identična u svim naukama. u najbolju ruku. Pri svem tom. šta znači ispi­ tivati. valjano izvršavanje opšteg plana izučavanja koji smo odredili mora imati neminovno za rezultat da nam pruži savršeno poznavanje pozitivne metode koje se ne bi moglo steći ni na koji drugi način. uprkos naporima nazovipozitivnih reformatora. na primer. odnosno ovoj ili onoj vrsto iskustva.

apstrak­ tniji. istovremeno i jedno i drugo. pošto će se stalno primenjivati u toku čitavog ovog kursa. Ukratko. od Dekarta i Njutna. mada je prvobitno bio jedini razlog za to najveća relativna drevnost matematičke nauke. preciznom određivanju njenog enciklopedijskog ran­ ga. jedino logič­ ki slaže s prirodnom i nepromenljivom hijerarhijom fenomena. na posmatranju. Ali ove dve fizičke nauke imaju kao posebno to što se u sadašnjem stanju ljudskog duha već upotrebljavaju. Jer iduće predavanje će biti potpu­ no posvećeno tačnom određivanju njenog pravog opšteg karaktera i. što objašnjava sveopštu upotrebu koja se empirijski. a on opet postaje di­ rektna baza čitave prirodne filozofije. prava osnovna baza čitave te filozofije mada je ona. fiziologija i socijalna fi­ zika — to je enciklopedijska formula koja se. matematička nauka je mnogo manje važna po saznanjima iz kojih se sastoji. da ne bi ostao nepotpun. sastoji se dakle u objašnjenju i pravdanju sažete sinoptičke tabele date u prilogu ovog delà. Konkretni deo je neminovno zasnovan na apstraktnom delu. čiji je sami značaj zahtevao jedno posebno i podrobnije ispitivanje. strogo uzev. mada. moraju biti zamišljene kao prave prirodne nauke zasnova­ ne. očigledno je da time samo više proširujemo primenu onog istog principa klasifikacije zasnovanog na sukcesivnoj zavisnosti nauka prema stepenu apstraktnosti njihovih odgovara­ jućih fenomena koji nam je pružio enciklopedijski niz uspostavljen u ovom predavanju. mada vrlo realnim i dragocenim. i to ne prema uzaludnim proizvoljnim teorijama već posmatrajući ga kao pred­ met istinskog filozofskog problema. na­ metnula u tom pogledu već odavno. između vrlo velikog broja klasifikacija koje dopušta šest osnovnih nauka. 68 69 . videćemo da je matematičku nauku potrebno podeliti na dve velike nauke bitno različitog karaktera: apstraktnu mate­ matiku. što se tiče unutrašnje podele svake osnovne nauke. i biće uvek upotreblja­ vane. u jednom tako važnom pogledu. na­ protiv. služe kao baza. Uostalom. Da bi se u tom pogledu pružila potpuno jasna i strogo tačna koncepcija. hernija. Sada u stvari samo uspostavljamo tom enciklo­ pedijskom nizu njegov istinski prvi član. sve vasionske fenomene kao geometrijske ili mehaničke. uzimajući ovu reč u njenom najširem opsegu i konkretnu matematiku koja se sastoji iz opšte geometrije s jedne strane i iz racionalne mehanike s druge strane. koliko je god moguće. To su dakle četiri glavne tačke gledišta u kojima sam nasto­ jao da jače istaknem opšti značaj napred uspostavljene racionalne i pozitivne klasifikacije osnovnih nauka. Razlog za to namerno izostavljanje leži u samom značaju ove osnovne nauke. nerazložljiviji i nezavisniji od svih ostalih a kojima.zmatranje biti posebno razvijeno kasnije. U sadašnjem stanju razvitka naših pozitivnih saznanja ja sma­ tram da na matematičku nauku treba da gledamo manje kao na sastavni deo prirodne filozofije u pravom smislu reci nego kao da je. Apstraktni deo je jedini koji bi bio čisto instrumentalan pošto on nije ništa drugo već jedno ogromno i divno proširivanje priro­ dne logike na izvestan red dedukcija. ostaje mi sa­ da da razmotrim jednu ogromnu i kapitalnu prazninu koju sam namerno ostavio u svojoj enciklopedijskoj formuli i koju je čita­ lac besumnje već primetio. Danas. a u čijem sastavljanju sam se tru­ dio da sprovedem koliko je moguće tačno. mnogo više kao metoda nego kao neposredna doktrina. fizika. Isto tako lako je shvatiti da njihovo izučava­ nje treba neophodno da prethodi izučavanju svih ostalih redova fenomena. stavljajući tako matematičku nauku na čelo pozi­ tivne filozofije. koji či­ taocu mora postati vrlo blizak. U ovom predavanju smo dakle tačno odredili. Nije potrebno da ovde podsećam na značaj tog rezultata. matematika. po krajnjoj jednostav­ nosti njihovih fenomena. astronomija. bilo opšteg ili po­ sebnog. kao i sve druge. racionalni plan kojim se mo­ ramo stalno rukovoditi u izučavanju pozitivne filozofije. Matematička nauka dakle treba da čini pravu polaznu tačku svakog racionalnog naučnog obrazovanja. moram unapred ukratko izložiti opšte rezultate ispiti­ vanja kojeg ćemo se prihvatiti u idućem predavanju. smatrajući. Da bih dopunio opšte izlaganje plana ovog kursa. glavni princip klasifikacije koji nam je pružio opšti red nauka. one dopuštaju jedan beskrajno savrše­ niji stepen sistematizacije koji je ponekad mogao prouzrokovati da se zanemari eksperimentalni karakter njihovih prvih principa. nego po tome što predstavlja najmoćnije oruđe koje ljudski duh može upotrebiti u istraživanju zakona prirodnih fenomena. Vidi se zaista da su geometrijski ili mehanički fenomeni opštiji. pregled koji sam se trudio da u krupnim potezima iznesem u ovom predavanju. napro­ tiv. prema tome. Ovde ću sada ukazati samo u kratkim potezima na ona razna razmatra­ nja koja će biti poseban predmet idućeg predavanja. nismo odredili u našem na­ učnom sistemu mesto matematike. Geometrija i mehanika. tako obimne. U stvari. ili račun. jednostavniji. Ali. u stvari. izražen u najprostijem ob­ liku. Krajnji zaključak ovog predavanja. ovde sam na njega uka­ zao jedino da bi se uočila sva važnost enciklopedijske koncepcije koju sam predložio u ovom predavanju.

i pored svoje napredne strukture. tu veliku karakteristiku jedinstvenosti. iako je najpresudnije iskustvo. ostavlja žalosno stanje produženog djetinjstva u kojem društvena nauka još čami. biti utoliko intenzivniji i duži ukoliko se radi ο redu komplikovanijih pojava. Makoliko bila ozbiljna unutrašnja težina jednog takvog razmišljanja koje. utisnuo u ljudski duh. metode i homogenosti dok­ trine neophodne za ispunjavanje njenog spekulativnog razvoja. dakle. bez sumnje. da bude dovoljno da za svaku pravu filozofski um učini krajnje neophod­ nom strogu potrebu za jednim pothvatom koji bi. svakako. kao što sam to konstatovao u četrdesetoj lekciji. u njemu istrajati utoliko upornije ukoliko se vjeruje da se u njemu vidi najbolja zaštita od opasne navale nesigurnih i varlji­ vih utopija. u pogledu političkih ideja. obilato doka­ zalo veliku slabost tog toliko hvaljenog opreza koji nikako ne mo­ že spriječiti svakodnevnu poplavu najneobičnijih iluzija. suviše površno i suviše usko gledište da bi odmah mogli shvatiti njihov stvarni domet i pronaći u nji­ ma dovoljan razlog za uporno podržavanje dugog i teškog napora koji je neophodan za postepeno ostvarivanje jednog tako teškog pothvata. najzad. treba li se čuditi uo­ bičajenoj tendenciji državnika da preziru. kao uzaludne duhovne igre. U fazi rađanja nijedna nauka ne bi mogla biti njegovana niti zamišljena izdvojeno od odgovarajuće vještine. izgledala još uvijek usko vezana za medicinsku vještinu. najbolji duhovi danas imaju. sama biološka nauka. prećutno obuhvata i sva druga. u kojoj smo vidjeli da jedan takav spoj mora. treba.ČETRDESET ŠESTA LEKCIJA Sadržaj — Uvodna politička razmatranja nužnosti i svrsishodnosti socijalne fizike prema osnovnoj analizi aktuelnog društvenog stanja Ogromna osnovna praznina koju u opštem sistemu pozitivne filozofije. Ako nam je. trebalo bi. očigledno. sve društvene spekulacije koje nisu neposredno vezane za praktične operacije? Makoliko bio slijep takav stav. već tako dobro pripremljen za sva druga gledišta. da pravo ka­ žem. 71 . u tom slučaju. bez kojeg čak ni njena praktična aktivnost ne bi mogla imati ni do­ voljno uzvišenosti ni dovoljno energije. prirodno. Najzad.

kod današnjih društava. ne bi zasluživao da izazove pažnju onih koje. suštinski karakteriše duboka i sve veća anarhija. kako se nadam. s druge stra­ ne. poj­ movi organizacije i života. postale po­ zitivne. ukazem. Jer. Nijedan stvarni poredak ne može više di se uspostavi niti posebno da traje ako. suviše posebne i suviše plašljive da se.. sa svim glavnim potreba­ ma koje žalosno stanje današnjih društava tako energično pokazu­ je svim ozbiljnim i oštroumnim duhovima. na kraju dovede. bez čega on. u izvjesnom smislu. po mišljenju nauke. u tom smislu. isto toliko neophodan termin. Sve što ukazuje na isključivu preokupaciju jedne od ove dvije osnovne po­ trebe na štetu druge. da vodi naša društva prema definitivnom kraju revolucionarnog stanja koje se u njima razvija već tri vijeka. u praksi. iz cijele ove knjige. najzad. do sada suviše uske. potpuno nov duh koji je jedino sposoban. drugih političkih. ne podnose. Sa gledišta do kojeg su nas. iznad svega. Poredak i progres koji su za prošlost suštinski bili nespojivi. Isto tako. od početka pažljivo okarakterisao suštinsko značenje kroz strogo nepromenljivo korišćenje. sada. Po­ sebno moram ukazati na tu zloupotrebu. u potpunosti nije saglasnn sa progresom nijedan veliki progres ne bi mogao da se ostvari akc ne bi konačno težio ka očiglednoj konsolidaciji poretka. koliko uzaludne toliko burne okršaje. u biologija. na­ rušeni pogrešnim pokušajima prisvajanja od strane raznih pisaca koji uopšte nisu shvatili njihov pravi cilj iako sam. posebno okarakterisati njena. zbog postepenog opšteg uzmaha. sve više predstavljaju. uzeo za nas­ lov jednog djela koje predstavlja jednostavnu statistiku. suštinski. odakle. iako čisto prolaznog ka­ raktera uostalom. bez ikakve trenutne i posebne pretenzije. pozitivnu politiku će. zbog prirode moderne civilizacije. nadam se da će svi pravi državnici shvatiti da je ovaj veliki rad. ne može se sakriti da je jedan. jednih filozofskih. poslednjih godina. ukratko. To je glavna ideja čija će nepobitna demonstra­ cija spontano proisteći. odkako re­ volucionarna kriza modernih društava razvija svoj pravi karakter. Nakon ovog uvodnog razjašnjenja na koje se kasnije neću vraćati. dva isto takva imperativna uslova čija uska i nerazdvojiva kombinacija (ka­ rakteriše otsada) i osnovnu poteškoću i glavni izlaz svakog stvar­ nog političkog sistema. onome što je stvarno razumno u osnovi tog djetinjastog naloga. ali još uvijek nepotpunog razvoja pozitivne filozofije. dokopa duhovne vlasti čovječanstva. U ovom trenutku mi je dovoljno da. reakcionarni duh stalno usmjeravao sve velike pokušaje u prilog poretku kao i da su ra­ dikalno anarhične doktrine uvijek predvodile glavne napore preduziniane u cilju progresa. zaokuplja svakim danom sve neophodnija i vidno sve teža obaveza da. Već pola vijeka. tako žalosno uznemirava moralni i politički život. koje treba postepeno da oslobode društvo od te fatalne tendencije ka sigurnom raspadu i da ga direktno povedu u novu organizaciju koja je i progresivnija i čvršća od one koja počiva na teološkoj filozofiji. tako spontana sposobnost da ispuni tu dvostruku potrebu preko koje će poredak i progres direk­ tno pokazati dva nužno nerazdvojna aspekta jednog jistog princi­ pa na osnovu glavnog svojstva koje je. onoliko koliko to dopušta priroda ovog rada. potpuno zaslužena uzajamna predbacivanja koja danas sebi upućuju najis­ taknutije stranke. do instinktivnog suprotstavljanja kao dubokog nepoznavanja prave prirode političkog problema. u stvari. dovele tri prve knjige ove Rasprave cjelokupnu društvenu situaciju koja je predstavlje­ na u svojoj punoj svjetlosti i na najjednostavniji način. To je taj duboko začarani krug u kojem se vrti današnje društvo i čiji je jedini izlaz jednodušna prevaga doktrine 72 73 . Nadam se da ova knjiga neće. glavna slabost naše društvene situacije sastoji se u tome da su ideja poretka i ideja progresa danas tako duboko razdvojene da čak izgleda da se. s pravom. na osnovni sud pre­ ma kojem stvarni pojmovi poretka i progresa treba da budu tako strogo nerazdvojivi u socijalnoj fizici kao što su. već po­ stepeno realizovano za razne klase ideja koje su. ali jedino se tako može gleda­ ti na opšti sistem sukcesivnih operacija. »pozitivne fi­ lozofije« stvoren je prije sedamnaest godina u mojim prvim radovima iz ^političke filozofije. najzad. isto toliko neosporno pogodan za stvarnu i glavnu upotrebu. kao i iz neprekidnog. čitavog intelektualnog sistema u toku dugog interregnuma (vladavine) koji mora da proizilazi iz sve veće dekadence teološko-metafizičke filozofije koja je danas' zapala u ne­ moćnu senilnost. nažalost. u cjelini. najzad. postepeno. ovdje bude kratki pregled prve skice opšteg objašnjenja Ovaj termin kao i. razriješe uža­ snu revolucionarnu strukturu modernih društava. ostaviti nikakvu sumnju u efikasno prenošenje na političke ideje tog opšteg atribu­ ta stvarnog naučnog duha koji i dalje predstavlja uslove povezi­ vanja i napredovanja identičnog porijekla. ovi termini su. unese u te. Iako skorašnji. nužno. koji treba da okarakteriše isto tako radikalnu nesposobnost najsuprotnijih političkih škola i konstatuje neophodnu potrebu da se. Ali sadašnje stanje političkog svijeta je još uvijek vrlo daleko od tog konačnog neizbježnog izmirenja. Odatle treba poći da bi se realno shvatilo pravo porijeklo koleb­ ljivog i kontradiktornog stanja u kojem vidimo danas sve velike socijalne pojmove i koje nepobjedivom nužnošću. oni očigled­ no potiču. smatram da čitavu ovu lekciju treba da posvetim nekim uvodnim objašnjenjima vezanim za osnovnu i direktnu relaciju operacije ko­ ja je čisto apstraktna na izgled i koja treba da stvori danas ono što sam nazvao »socijalnom fizikom«1. u pogledu prvog naziva.da bih se prilagodio. i koja treba da. na neki način. U tom pogledu su. kod jednog belgijskog naučnika koji ga je.

sa istom energijom. sastoje samo od promjenjivog miješanja dva p o r e t k a p o t p u n o s u p r o t n i h ideja. isto tako. jednu koja je nazadna i drugu koja je anarhična. n e o s p o r n o predstavlja teološko stanje d r u š t v e n e n a u k e : t a k o da sve ideje ο p r o g r e s u i dalje proističu. prije svega. kao je­ dini i univerzalni lijek. 1 T a č n o je da se. je- dino. za nazadnu namjeru. naučnog duha. posebno p o s m a t r a n u svojoj katoličkoj i feudalnoj s t r u k t u r i . p r e k o neizbježnog i n e p r i m j e t n o g prelaza p r e t v o r e svoje s t a r e r a t n e a p a r a t e u i n s t r u m e n t e za reorganiza­ ciju. obično. u pogledu svih važnih odnosa. bila p o t r e b n a novoj operaciji čija p r i r o d a odbacuje. Ali. metafuzičko stanje po­ litike. bez sumnje. u stvari. još i danas. sa filozofske t a č k e gledišta ove r a s p r a ­ ve. do sada. o š t r o u m n o m analizom.) a r a z n e d r u š t v e n e primjene te doktrine. su po svojoj p r i r o ­ di veoma primjenljiva. u stvari. bilo usko i nesavršeno osnovno znanje koje ono ο njemu sebi stvara. U s v a k o m n o v o m pogledu koji se sukcesivno javlja iz po­ t r e b e naše epohe kao posljedica p r i r o d n o g k r e t a n j a događaja. bolje p r i p r e m l j e n o od ostalih. iz čisto negativ­ ne filozofije koja je n a s t a l a iz p r o t e n s t a n t i z m a . pa čak i istovremena. p r a v u političku aktivnost. danas. jedina koja može omogućiti udruživanje u određenom prostoru i vremenu. sve više teži da postane organsko. pos m a t r a n e u cjelini. pa čak i kazniti po potrebi. i n t e l e k t u a l n o stanje političkog svijeta t a k o žalosno. isto tako. isto t a k o progresivna i hijerarhijska. vrlo opravdano optužuju. predstavljaju. prednjače da bi t a k o p r i p r e m i l e p r a v o i n e s m e t a n o za­ dovoljstvo. pozajmljivane iz s t a r e d o k t r i n e teološkog i militarističkog si­ s t e m a koji je. nijedno političko mišljenje koje nema u vidu javno dobro. danas. do sada su. iako su potčinjeni o d r e đ e n o m r e d u . izgleda. obično. postati j a s n a tek onda k a d a se sagleda n a s t a v a k i završetak opšte bitke koja se vodila u toku tri p r e t h o d n a stoljeća za postepeno r a z a r a n j e s t a r o g političkog sistema. savjet da se još više obustavi s v a k a stabilizujuća sila. Slično tome. m a d a različitog s t e p e n a i različitih izmjena. R a z n e klase d r u š t v a s p o n t a n o p r i h v a t a j u j e d a n ili drugi od ova dva s u p r o t n a smjera. a k o je od prije pedeset godina ne­ osporno r a s p a d a n j e tog sistema počelo sve jasnije da ukazuje na prijeku p o t r e b u da se stvori novi sistem. u osnovi. u stvari. To je n e p o s r e d n i razlog koji. n a n e s e štetu j e d n o m suviše n e ­ p o t p u n o m rušenju tog sistema. j e d n e kao očigledno reakcionarne. isključivo. na sve evropske n a r o d e čija je neorganizovanost bila slična. od t a d a . U prin­ cipu. Zapažanja na osnovu kojih ću. naročito u politici. oni koji. jer se. u k r a t k o . dvije neophodne ten­ dencije naših glavnih političkih škola. može se. mislim da treba da jednom za uvijek kažem da sam daleko od želje da iz toga izvučem i najmanje uopštavanje koje ne ide u prilog uobičajenim intencijama njihovih cijenjenih pristalica. žele sa­ mo da politički svijet premjeste u jednu zaista normalnu situaciju iz koje im se čini da će izaći samo da bi se bacili na neizostavno rušenje svakog socijalnog poretka. budući da je dobra strana ljudske prirode. obnovu odgovarajućeg dijela starog politič­ kog sistema. lako je shvatiti. ne zato što se u njemu revolucionarno stanje manifestuje na kompletniji način. da se stalno upravlja j e d i n s t v e n o p r e m a istim idejama koje su vodile ra­ zne s t r a n k e u t o k u duge ranije borbe i sa kojima su se svi duhovi tako d u b o k o zbližili. za j e d n u s t v a r n u reorganizaciju. u p r k o s n e k i m s u p r o t n i m izgledi­ ma. osim tog skoro jedinog izuzetka. p r e m a njihovoj prirodnoj sklonosti da k o n s t a t u j u da li je potrebnije k o n z e r v i r a n j e ili poboljšavanje. a d r u g e kao isključivo kritičke. bez i k a k v e sopstvene i nove dogme. glavno političko k r e t a n j e p o t p u n o mo­ ralo da izmijeni p r i r o d u i da od čisto kritičkog. s a m o j e d n o s t a v n u negaciju prvog. iz čega uvijek proizilazi. sa savjes­ nom odlučnošću jednog. da su ona danas okružena krajnje uskom sferom. ne bi moglo preživjeti makoliko. iskreno. zapaža se n e p r o m e n j i v a težnja r e a k c i o n a r n e škole da predloži. uostalom. svaka pojedina 1 Ne ustručavajući se da na ovom mjestu okvalifikujem. iako je većina onih koji su angažovani u druš­ tvenim bitkama. iz svog neznanja. što ću kasnije u t v r d i t i . već zato što je. Sadašnja situacija d r u š t a v a može. primijetiti u p o r n a sklo­ nost kritičke škole da. t a k o su d a n a s teoretske ideje ostale veoma p o d r e đ e n e p r a k ­ tičnim p o t r e b a m a dok u n o r m a l n o m stanju d r u š t v e n o g organizma one. očito izuzetna. od kojih drugi predstavlja. Sve ideje ο p o r e t k u . zbog tog neizbježnog filozofoskog propusta. ipak još uvijek nije moglo prestati. Dakle. svoju k o n a č n u for­ mu i svoj integralni razvoj postigla u posljednjem vijeku (XIX vi­ jeku — p r i m . pogotovo danas. vlada m e đ u s v i m mišljenjima koja imaju. određuje r e ­ cipročno u k i d a n j e različitih pokušaja čiji p r e d m e t oni a l t e r n a t i v n o postaju. osim toga. Tako. i koji se više ne bi mogli ponovo organizovati nezavisno jedni od drugih. ja sam duboko ubijeđen da je. svaka zlobna namjera. o d m a h se vidi da. prev. kao neiz­ bježno i jedinstveno rješenje. isključivo. u praksi. skicirati ovu važnu ocjenu. posebno m o r a m o imati u vidu francusko društvo. ne sumnjajući u njihovu nesposobnost koja je. Bez obzira na b e s k r a j n u različitost koja.koja je. očigledno. Iako je. u stvari. s j e d n e takve tačke gledišta. nesposobnu da uoči najteže stvarne posljedice doktrina koje oni pripovijedaju. jedan mali broj ambicioznih koji. n a d a h n u o nijednu zaista originalnu koncepciju koja je d i r e k t n o prilagođena tom velikom cilju. iz d o k t r i n e koja. Ne bi se moglo poreći da je. često lišeni svakog stvarno ličnog ubjedenja. t a k o duboko razdvaja dva g l a v n a aspekta d r u š t v e n o g p i t a n j a i koji t a k o često. U svakoj stranci postoji. još uvijek n e p o t p u n osje­ ćaj za tu osnovnu p o t r e b u nije. Me­ đutim. obadvije vrste principa. I branitelji i n a p a d a č i starog sistema su po­ kušali da na sličan način. za- 74 75 . oni koje danas. kakvo je do t a d a izgledalo. imaju za glavni cilj da iskorišćavaju opšte vjerovanje radi svog sopstvenog uzdizanja: njih treba znati hvaliti.

utičući da. kada je strpljenje iscrp­ ljeno. da razvije njihovu uzajamnu neutralizaciju. Iako iz tih razloga. čak i ako se pretpostavi da je moguć njihov trenutni uspjeh. ipak smatram da je nužno da se tome da jedan novi filo­ zofski aspekt koji. U nastavku ove knjige. od početka i sve više i dalje težile ka potpunoj i definitivnoj eliminaciji režima kojem je osnovni zakon društve­ ne evolucije nužno dodijelio. Makoliko da je. poveže taj veliki lanac događaja sa jednom vrstom misteriozne fantazije ο Proviđenju koje se dosjeista teže ka anarhiji. naprotiv. na kraju. u stvari. teži. pošto se proširi na društvene pojave. njen uticaj bitno oslabio i pored djelimičnih usluga koje im ona. biti dosljedna svojim sopstvenim prin­ cipima. istorijska analiza sukcesivnih transformacija koje su postepeno dovele do potpunog raspada katoličkog i feudalnog si­ stema. još uvijek. Bilo bi. prema tome. uspjeti da dokažem na dosto­ jan način u istorijskom dijelu ove knjige. u tom smislu. To. u stvari. Mo­ že se. pa makar i kod samo jednog uma (a ona. kao ni karakter ne treba da budu potkrijepljeni razlozima. pokazaće bolje nego bilo koja direktna argumentacija koli­ ko je ta dekadenca otada radikalna i neopoziva. najzad uspostavi realnu i trajnu harmoniju. površnu dužnost. čak ni približnom težinom. ukazem na ogromnu superiornost ko­ ju. isto tako. u početku i mora tako početi) njena manje-više bliska generaliza­ cija će biti osigurana. i u okviru same se­ be. kao potpo­ ra društvenom poretku da politički sistem koji se ni sam nije mo­ gao održati pred prirodnim progresom uma i društva. mnogobrojne i direktne kontradikcije u vezi većine značajnih tačaka. postaviti u principu da bi doktrina koja treba da donese potpuno saglasna rješenja vezana za razna osnovna pita­ nja politike kako je tok stvarnih primjena nikada ne bi doveo u protivrječnost. jasno karakteriše njihovu veliku slabost. Osnovna greška i jednih i dđflugih proizilazi samo iz suviše isključive brige svakog pojedinog od dva bitna uslova čija cjelina predstavlja pravu definiciju opšteg pro­ blema aktuelne politike. može da objasni taj raspad samo pomoću nepredviđenih i. radi pra­ vilnosti i jasnoće naše analize. moram na ovom mjestu odbaciti svaku nesuglasicu po tom pitanju. izvan svakog razumnog odnosa sa neizmjemošću zapažanih efekata.od te dvije antagonističke doktrine rijetko predstavlja u svojoj cjelosti i u svojoj osnovnoj homogenosti. Nijedna od postojećih doktrina ne zadovoljava. Suprotno tome. obavezno povezati ra- 76 77 . nisu nimalo spremni da dovedu društvo u stvarno normalno stanje. nikada ne bi mogao zaboraviti da je do formira­ nja i prvog razvoja modernih društava došlo pod njenom dobro­ tvornom zaštitom. Posmatrajući samo sa logičke tačke gledišta. ličnih razloga. može napraviti. čini mi se označava najjednostavniji i najsigur­ niji kriterijum stvarne vrijednosti bilo koje društvene doktrine i koji je. one sve više teže da imaju takvu isključivu egzistenciju samo kod čisto spekulativnih duhova. na osnovu svih istorijskih činje­ nica. još presudniji protiv teološke politike. svakako. obavezno. što ću. čini mi se da je neophodno da se osnovni problem naše društvene reorganizacije sve­ de samo na jedan bitni uslov: izgraditi političku doktrinu dovoljno racionalno koncipiranu da bi ona u svom cjelokupnom razvoju uvijek mogla. nadam se. ona se služi svojim poznatim lukavstvom i nastoji da koris­ teći natprirodnost u objašnjenju. suvišno da se na ovom mjestu zaustavimo radi posebne diskusije ο toj doktrini da bismo konstatovali njenu veliku nužnu slabost koju spontano kretanje događaja svakim danom sve jasnije pokazuje. Ali je. jednostavno. Teološka škola. mi ćemo priznati. u stvari. još od prije tri vijeka. tu veliku intelektualnu obave­ zu: sve one sadrže. ponovo započne još žešće raspadanje režima koji je već odavno pre­ stao da bude saglasan sa svojim glavnim progresima. Ja ću se po­ brinuti da u pravo vrijeme. Kada baš takva regeneracija bude moguća. u današnje vrijeme. nije­ dan pravi filozof. Ali ^monstruozna sprega koja se danas pokušava napraviti između tih nespojivih principia i čiji različiti stepeni karakterišu razne po­ stojeće političke nijanse. očigledno da svi napori us­ mjereni ka obnavljanju tog sistema. da su sve velike promjene kojima je bio izložen teološki i mi­ litaristički sistem. što ću ukratko nave­ sti. danas opasna teološka politika. treba da se sastoji u tome da u sistemu duboko uznemiravanom našim različitim društvenim ide­ jama. tilo da društveni poredak stavi u iskušenje čije vrijeme i dužina tra­ janja. da tako kažem. smatraju da treba da se pokore samo očiglednoj nužnosti da se najzad neopozivo sruši politički sistem koji je radikal­ no nesposoban da ubuduće upravlja društvom. prazne kombinacije koje se pokušavaju stvori­ ti između njih. spontano mora manifestovati pozitivna filozofija koja će. ta inte­ lektualna reorganizacija. jer broj duhova nikako ne bi mogao pove­ ćati suštinske poteškoće intelektualnog usklađivanja i mogao bi uti­ cati samo na vrijeme neophodno za njenu realizaciju. u suštini. ili pak. obično. očigledno ne bi mogla posjedovati nikakvu vrlinu nepoznatu elementima od kojih se sastoji. posebno. u današnje vrijeme. kao neosporne elemente. Žalosno odsustvo svakog realnog pogleda na društvenu reorganizaciju samo može objasniti apsurdnu namjeru da se. u potpunosti. iako strogo neophodnu. neophodno je da se teološka i me­ tafizička politika posmatraju svaka posebno. Dakle. neos­ porno da je kod naprednijih nacija. posebno. jedino ga mogu dovesti u si­ tuaciju koja je izazvala revolucionarnu krizu. a poslije toga treba razmatrati njihov stvarni antagonizam i ocijeniti. trebalo da se samo kroz taj indirektni dokaz pri­ hvati kao dovoljno sposobna da reorganizuje društvo: jer. Biće.

u stvari. uprkos toj neospornoj opoziciji. spontano poništavaju za doktrinu koja se ograničava da. da bi. Pažljivo ispitivanje 78 79 . industrije pa čak i umjetnosti.bez njihovog znanja. umjetnosti industrije? Nije li. potpunu prevagu. u toku dva stoljeća. Takvo je glavno pra­ vilo koje me je. naravno. Da analiziramo. umjesto da se ograniči na to da mu dodijeli božansko pravo. indus­ trijski duh. onoliko snažan koliko nehotičan. iskreno pokušao da se izdigne. tačnije kao opštija i instinktivnija od bilo koje druge. u izvjesnom pogledu zadivljujuće. iako nijesu u stvari.zne redove ljudskih ideja mnogo potpunije nego što su one ikada bile povezane preko bilo koje druge metode. osim nekoli­ ko izdvojenih djelovanja nekih ekscentričnih duhova koji su slu­ čajno naišli da. tu i tamo. razum potčinile vjeri. manje nedosljedna u današnje vrijeme nego metafizička politika. radikalne dekadente teo­ loškog i vojnog sistema čije je spontano slabljenje bez toga mog­ lo izgledati kao da ima mogućnost za ponovno jačanje. dakle. Ništa nije. u jednom drugom vremenu. ponavljale. ukazu pažljivom čitaocu kako je lako proširiti ta­ kvo. na primjer. u stvari. Nije li onaj koji je danas veoma snažno zamislio i veoma žestoko nastavio reakcio­ narnu politiku. nimalo oklijevao da isključivo slijedi kada opšte stanje ljudskog uma je ne bi spriječilo. Iako vrlo malo primjetna. . Najveći mislilac današnje katoličke škole. Jednu ovako odlučnu provjeru treba ovdje osloboditi svih kasnijih indikacija u tom smislu. ima isti karakter. sam Bonaparta . ne samo u ak­ tivnoj praksi. Stari politički sistem se tako pokazuje razrušen do te mjere da su njegove najodanije pristalice zbog toga radikalno iz­ gubile stvarni opšti osjećaj. bez sumnje. beskorisne pokušaje koje su. Razmotrimo sada direktnija neslaganja koja. poslije toliko drugih vođa iste škole. reakcionarna škola potvrđuje. odričući se svakog teološ­ kog aparata. Iako još nije došlo do otvo­ renih borbi između ta dva para principa. iz lako shvatljivih razloga. bez sumnje. ne bi. naprotiv očigledno da je svim vlastima stalo do časti da potstaknu njihov svakodnevni progres? To je. nezavisno od drugih nepoveza­ nosti. mnogi istak­ nuti uslovi. sva­ kako. čak i najeminentnijih na koje je. bili glavni početni razlog. stvarno. sam je dao dokaz. umjetnosti i nauka? Čisto spekulativni duhovni. savršenu povezanost njenih ideja. nema nikakve sumnje da su stalni razvoj i ras­ tuće sirenje nauka. To se može lako uočiti. ne posjeduje čak ni onaj kvalitet koji bi spontano odgovarao nje­ noj prirodi. prema teološkoj formuli. posebno nas zauvijek ču­ va od svakog realnog vaskrsavanja teološkog duha. jedino od tih promjenjivih odluka. nastavi ili samo zamisli sistemat­ ski pritisak na nauke. spontanim. zbog svog polo­ žaja. uskladi jedan sistem jasno definisan kroz du. prikladnije od jednog takvog reda zapažanja da potpuno osvijetli duboko realnu ništavnost doktrine koja. slavni Maistre. u suštini. Ipak. svakim danom sve rasprostranjeniji i nadmoćniji. kada je nastojao. naš stvarni društveni an- tagonizam. da u svom glavnom djelu započne obnavljanje vrhun­ ske vlasti pape na osnovu jednostavnog istorijskog i političkog rezonovanja koje je. biće lako da se u tome prepozna potpuno kontradiktorna struktura koja postavlja sam razum za vrhovnog sudiju jednog takvog potčinjavanja čija snaga i vrijeme trajanja zavise tako. u modernom razvoju teološke politike ikada postojala bilo koja vlast ili bilo koja škola potpuno dovoljno reak­ cionarna da se usudi da. iako prikriven. Nekoliko istaknutih primjera će biti dovoljno da. ponekad i vrhunski. U današnje vrijeme postepeni porast naučnog duha. moraju još više zaprepastiti kada se radi ο pokazivanju očigledne uzajamne kontradikcije između raznih glavnih djelova jedne iste doktrine. predstavlja najefikasniju garanciju protiv svakog ozbiljnog povratka vojnog ili feudalnog duha. ka koncepciji jedne prave društvene doktrine. tako duboka. otkriju osnovno neslaganje. prva aktuelna nedosljed­ nost reakcionarne politike koja tako. tako često. uticala nesavladiva snaga njihovog stoljeća. te neizbježne po­ trebe svoje filozofije. već i kod čisto spekulativnih duhova. Posebno bi od teološke politike trebalo očekivati cjelovito is­ punjenje tog velikog logičkog uslova čije se osnovne teškoće izgle­ da. doktrina koja je reakcionarna u odnosu na bitne elemente moderne civili­ zacije. u preciznoj procjeni mojih sukcesivnih napredovanja. istorijski gledano. bez obzira na reakcionarne zablude u koje tok događaja trenutno može nasto­ jati da uvuče društvo: isto tako. na ovom mjestu. jedini modus koji se u potpunosti slaže sa prirodom neke slične doktrine i koji jedan takav duh. rijetko suviše stro­ gih.> gu primjenu i tako potpuno razvijen u svim svojim različitim bit­ nim djelovima da izgleda sigurno zaštićen od svake grube nedos­ ljednosti. reprodukujući prošlost. iako je teološka politika. očigledno. ne izmiču više toj neodoljivoj tendenciji da se izdvoje iz opšteg pokreta. bez sumnje. U stvari. čak i kod njega. od mojih prvih radova iz političke filozofije uvijek usmjeravalo. ova kontradik­ cija bi trebalo da izgleda kao najosnovniji i najodlučnija. nasuprot čestim kon­ tradikcijama revolucionarne škole. inače. ispitivanje. Da li je. Isto tako. poništava svoje beskorisne opšte pla­ nove za obnavljanje prošlosti za koju su svi državnici odsada ne­ hotice izgubili osjećaj. iako lakše podložni. razvijanjem svo­ jih svakodnevnih djelovanja. kao poznati zaštitnik industrije. zahtijevala. kao što bi to strogost logike. Demonstracija bi bila suviše laka kada bi se prvo razmotri­ la. lakše je konstatovati njenu sva­ kodnevnu sve neodoljiviju tendenciju ka najosnovnijim ustupcima koji su direktno suprotni svim njenim glavnim principima. kao karakteristič­ ni atribut. s vremenske tačke gledišta.

razvija i primijenjuje. sigurno opet došlo do još izrazitijeg cijepanja. nesigurni planovi. osim toga što su u današnje vrijeme postale još brojnije i dublje. samo su življe ponovile primjer već davno poznat mnogim drugim prinčevima. u sadašnje vrijeme. Dakle. koji. dobrovoljno pristali na svoju sopstvenu političku degradaciju. Ta je uzurpacija spontano izvršena tako radikalno da je vrhovni savjet bio sastavljen. svakog dana možemo konstatovati. na kraju. i jedni i drugi mogli sanjati ο kontradiktornoj restau­ raciji jednog sistema koji oni tako radikalno nisu poznavali? Pret­ hodno okupljanje svih mnogobrojnih sekti ograničavanih rastućom dekadencom hrišćanstva trebalo bi da. ili se. nisu mislili ni na najmanje učešće bivšeg duhovnog autoriteta čiji su najlegitimniji atribut na taj način potpuno uzurpirali. direktno potčinili neposrednim interesima svoje vremenske dominacije pri- mjenu svojih religioznih principa. pošto je dovedena u defanzivni položaj. spontano priklanjala. uvijek su brzo propadali pred slijepom ali nesavladivom tvrdoglavošću raznih vlada da zadrže vrhovnu upravu teološke vlasti čija je neosporna centralizacija odmah onemogućavana. bilo iz nečasnog interesa ili pak zbog nekorisnog duha uske nacionalnosti. Sto više teološka politika smatra da se. po­ sebno pokazuju kao mnogo odlučnije dokazujući do koje mjere je osnovna misao starog političkog sistema prestala da bude nadmoć­ na kod onih istih koji su sa žarom preduzeli njenu himeričnu re­ stauraciju. Ali. Ali takve se nedosljednosti. U neobičnoj jednodušnosti koju manifestuje ta škola. iako u stvari. a sami sveštenici. U tom smislu. ni kraljevi nisu. što se svodi na isto. ali jednako značajnim hilo za djelimiični i tre­ nutni trijumf teološke politike bilo za njegovo naličje. s obzirom da je stvarnim rušenjem starog poli­ tičkog sistema upravljao snažni uzajamni antagonizam glavnih snaga od kojih se sastojao. Bez sumnje. uvede papska vlast. odobrava opšte potčinjavanje prve drugoj. naprotiv. pogotovo unutar reakcionarne stranke. u današnje vrijeme. Zar se i pored bliske i očigledne veze njihovih stvari. ne samo u raznim protestantskim zemljama. od jeretičkih voda. i pored tog jasnog iskustva. Kako bi. zbog neizbježnog uticaja. postepeno razvijani tokom ranijih vjekova stvarno doveli do neopozivog raspadanja teološkog i feudalnog sistema? Kada bi se. u tom pogledu. svim pravim posmatračima. koje su u tom smislu. Za jednu stranku koja je toliko ponosna na svoju tobožnju koheziju posje­ dovanje vlasti je. svakakao. manje revolucionarni od naroda. kraljevi pokušali da uspostave sporazum velikoj evropskoj vlasti protiv kasnijeg razvoja revolucionarnog stanja. Taj duh nesklada i podjele reakcionarne škole često se poka­ zivao. predstavlja neophodnu uvodnu operaciju. U tom smislu. slažu sve stranke. u vrlo raz­ ličitim formama. njena radikalna nekoherentnost se manifestovala na jedan drugi. nisu samo kraljevi i pape. u tom pogledu. poslužila kao neposredni instrument njenog političkog pada. u mnogim suštiniskim pogledima. zar taj kratki period nije suk­ cesivno reprodukovao. to u njoj sve više dolazi do nepomirljivih sitnih podje­ la koje prikriva nejasno odobravanje njenih opštih principa dok su sadržane u spekulativnom stanju: to je. u današnje vrijeme. na primjer Grčke. 80 81 . naročito u Njemačkoj.prošlosti će nam kasnije. grube nedosljednosti Bonaparte usred njegovih uzaludnih napora da uspostavi stari politički sistem. već i kod nacija koje su nominalno ostale katoličke. da se ukloni i potpuno izgubi kod svojih najodanijih pristalica. svakim danom sve potpunije i sve uoč­ ljivije nespojivosti aktuelnog društvenog stanja sa starim politič­ kim sistemom čija prava opšta misao nastoji. čak sve više. sličan uspjeh ponovio. su. iz bilo kojeg razloga. kao što se moglo vidjeti kod mnogih izrazitih savremenih slučajeva. dati mnogobrojne i ne­ opozive dokaze. Nismo li. efektnu manifestaciju. pravili neki savremeni državnici. u raznim sekcijama reakcionarne škole. nikada do sada nije bio ta­ ko potpuno oićarakterisan. da bi. Možda je to jedini veliki politički pojam sa kojim se. ograničavajući se na ovom mjestu. na jednostavno posmatranje aktuelne epohe. nepobitnu iako kratku. pred našim očima.godine uticao da reakcio­ narna stranka postane samo protivnički uslov. inače. bez sumnje. tako. kako to zahtijeva priroda uvodnog poglavlja. vidjeli tokom du­ gog niza godina vrlo izražena cijepanja koja su naglo dovela do sve brojnijih sukcesivnih sitnih podjela te trijumfujuće stranke i koja su. pristalice katolicizma i feudalizma nisu žestoko razdvojili? Zar se nisu međusobno tukli branitelji aristokrati je i zagovornici kraljevske vlasti? Jednom rječju. u tome da se prihvata stvarno ukidanje glavne osnove katoličkog i feudalnog sistema i odriče osnovna podjela na duhovnu i vremensku vlast. najzna­ čajniji slučaj te vrste. istih suštinskih principa nesloge i razdva­ janja koji su.gle­ dišta uobičajeni simptom svake teorije koja je nespojiva sa či­ njenicama. sa naučne tačke . Odkako je nezaboravni udar od 1830 . stanje direktno izražene opo­ zicije prema raznim osnovnim tačkama njihove zajedničke doktri­ ne. ne manje odlu­ čan način. što je svima pokazalo da je nemogu­ će da se tamo. prirodno moralo povezati sve spo­ redne razlike u osnovnu realizaciju doktrine čija je povezanost i homogenost toliko hvaljena. velikim dijelom. prema tome. iako zdrava filozofija u tome može vidjeti samo duboko kobnu zabludu koja je. trenutno neizbježna. U toku tri poslednja vijeka. ne plašim se da tvrdim. nije nov. bez sumnje. a u njemu je dominirao šizmatički princip. pretpostavimo. Kada su poslije njegovog pada. ova se stran­ ka. u suštini. sastoji se. kao što je to gospodin opat Lamennais jednom tačno primijetio prije svog revolucionarnog obraćanja. Poljske i dr.

a n a s t a v ­ lja da traži energično ugušivanje p r o t e s t a n t i z m a u F r a n c u s k o j . poslužili za njegovo rušenje i čije n a j a n a r h i č n i j e posljedice ona ne oklijeva da potvrdi na spekulativni n a č i n : razlog tog p r e v r a t a je. predbacio. posmatr a n a u s v o m začetku i ograničena na s t a r i sistem p r o t i v kojeg je ona. s t v a r a n e o p h o d n i vom suštinskom karakteru svakog literarnog sistema. oni kategorički potpisuju. Oni koji su na čelu te j e d i n s t v e n e m e t a m o r f o ­ ze s m a t r a j u da su najsposobniji u stranci čiju političku abdikaciju. odbijaju­ ći da se u toj situaciji od životnog značaja. jednako zatvore oči pred očiglednom nedosljednošću jedne takve ocje­ ne u poređenju sa opštim principima apsolutnog autoriteta ili neodre­ đene slobode čiju su političku prevagu svaki za sebe htjeli da usposta­ ve. bar u tom . dugo zasluživala t i t u l u progresivne. A k o s v a k a dogma koja čini kritičku d o k t r i n u . koalicija kraljeva htjela najzad da ozbiljno p o b u n i E v r o p u p r o t i v nepodnošljive domina­ cije B o n a p a r t e . obaveznu p r i p r e m u za društve­ ni dolazak pozitivne škole kojoj je isključivo p r e p u š t e n realni nas­ t a v a k revolucionarne epohe. s druge strane. uvijek i bila ustanovljavana. bila na čelu glavnih političkih p r o g r e s a do kojih je dolazilo u t o ­ ku tri poslednja stoljeća i koji su suštinski m o r a l i biti negativni. nastojeći da za svoju u p o t r e b u sistematizuje cjelokupni p r e d m e t kritičke d o k t r i n e . s v e č a n o je dala ni n a j m a n j e dvosmislen dokaz sla­ bosti r e a k c i o n a r n e d o k t r i n e i energije kritičke d o k t r i n e . posebno. P o z n a t o je da je Maistre. politički trijumf metafizičke škole je m o r a o predstav­ ljati. bez sumnje. vidjeti. ne prestajući ipak d a . vrlo čudno k o n t r a d i k t o r n o . takođe. K a d a je. u d a n a š n j e vrijeme sadrži toliko ele­ m e n a t a d i r e k t n o s u p r o t n i h njenim sopstvenim osnovnim principi­ ma. u stvari. b e s k r a j n o ponavlja njihov početak. ni da sakupi. posluži p r v o m s a m o da bi izazvala d r u g u koju je t a k o nehotice priznala za j e d i n u danas sposobnu da s t v a r n o djeluje na civilizovane n a r o d e . u stvari. mo­ gu ponuditi vjeran i poučan odraz opšteg stanja ljudskog duha u sva­ koj epohi. duboko p r o ­ t i v n a savremenoj civilizaciji. beskorisno vaskrsavanje katolič­ kog i feudalnog r e ž i m a pomoću onih istih p r i n c i p a koji su u stva­ ri. p r e d našim očima p r e d u z i m a . u Francuskoj početkom ovog vijeka pod pokroviteljstvom katolićko-feudalne škole koja je dugo vremena smatrala za obavezu stranke da pretjerano hvali najmonstruoznije zablude književnih stvaralaca. u tom smislu. velikom Bossuet-u da u o p ­ šte ne poznaje p r a v u političku p r i r o d u katolicizma. nakon odgovarajuće analize. ni­ k a k o nije mijenjao. trebalo da spriječi s v a k o ozbiljno razmimoilaženje. istorijski dio ove knjige će j a s n o pokazati da ona. Podjela književnih mišljenja nastaje. Ali osnovna metoda. k a o za svaki drugi red ideja. 1 Pošto literarna mišljenja koja. j e d n o s t a v n a p r o m j e n a do koje je došlo u kraljevskoj vladi. u stvari. izgleda. pošto je. isto tako ostavlja tragove koji su potpuno do­ voljni da istaknu realnost prethodnog posmatranja. Izlažući. katolička škola k o ­ ja se formalno poziva na d o g m u slobode savjesti k a d a su u p i t a ­ nju njeni savjetnici iz Engleske i. ne može biti ni u jednoj epohi u kojoj r e a k c i o n a r n a škola. prije svega. t a k o p o t p u n o i odlu­ čujuće k a k o ga mi d a n a s vidimo. kroz definitivno osnivanje sistema ko­ ji je isto toliko progresivan koliko jedinstven. bi­ lo hi. k a o krajnju pomoć. kao korisnu novu provjeru te karakteristične ne­ dosljednosti sadašnjih stranki. 1 Poslije t a k v i h p o s m a t r a n j a koja s v a k l a k o može preduzeti. na način koji više odgovara običnim zakonima analogije.najslavniji tumači. poš­ to je upravljao p r v i m razvojem ljudskog d u h a i društva. pa p r e m a t o m e čisto r e v o l u c i o n a r n a . kasnije i m a u vidu k o n a č n u restauraciju starog političkog sistema. s d r u g e s t r a n e . žarko braneći staru klasičnu zakonitost. pa čak ne može.. pokušala Više puta da je stavi pod smiješnu zaštitu zvaničnih uredbi. izgleda. kod slavnog a u t o ­ ra P a p e na veći broj nedoslednosti. pa čak u izvjesnom smislu i m o r a l n u degradaciju. iz Irske ltd. Ova d o k t r i n a je s a m o mogla neopoziva uništiti sistem koji je. beskorisno da se duže z a d r ž a v a m o na ovom mjestu da bismo konstatovali r a d i k a l n u slabost d o k t r i n e koja. a drugi iz odvratnosti prema katolicizmu. inače skorašnja.više nego j e d a n p u t . nastojao zatim da. Osim toga. u n a š e m vijeku. na primjer. ni u uspješnim ni u neuspješnim situacijama. imala je. kao što sam ranije naveo. zbog svoje prirode. ipak je bio do­ voljan da jedni iz počasti. dok je.. s razlogom. sada. suštinskim p r i n c i p i m a r e v o l u c i o n a r n e d o k t r i ­ n e .smislu što politi­ čka anarhija sada prestaje da odbacuje literarnu anarhiju. Ali. metafizičku politiku jednoj takvoj ocjeni. zbog toga. po­ sebno k a d a se radi ο galikanskoj crkvi. iako im ona n u ­ di naj'bolje definisani obrazac u prošlosti čije bi r e v n o s n o p r o m a t ­ ranje. smatram prikladnim da na ovom mjestu navedem direktno kontradiktornu vezu koja se može uočiti između dva suprotna tabora u literaturi i politici. dok se p r a v i k a r a k t e r glavnog političkog p o k r e t a . Jedna takva zabluda i sa jedne i sa druge strane. ne treba. ne uzmičući p r e d k r a j n j o m opasnošću od j e d n e t a k o m o n s t r u o z ­ ne nedoslednosti. Svako se osjeća da je Romantizam početi. za cilj da utiče da se romantičarska književnost stvara kao suštinski posvećena prikazivanju hrišćanskog i feudalnog doba. ovo implicitno prizna­ vanje neopozive oronulosti teološke politike. manifestovati s a m o d i r e k t n o a n a r h i č k i k a r a k t e r . ne bi bilo teš­ ko. u k a z a t i . Ovaj površni prigovor koji uopšte ne odgovara pra- 82 83 . zamišljena u apsolutnom smislu. dok je klasična književnost izgledala isključivo posvećena paganskoj i repu­ blikanskoj antici. Austriji i dr. isto tako. b a r ekviva­ l e n t n i h . iako isključivo kritička. svoje različite pristalice. Postojala bi težnja da se m o d e r n a d r u š t v a reorganizuju p r e m a jednoj dosta zastareloj teoriji koju već o d a v n o ne razumiju dovoljno ni njeni . inače. n i k a d a izgubiti iz vida da je n j e n a doktrina. svakako. Može se. očigledno. može. bez sumnje. aiko ne analognih. revolucionarna škola.

on uvijek pretpostavlja. bar za vrijeme nekoliko generacija. još tješ­ nja. I nad najjačim umom čitave antike. opasno djelovanje tog uništavajućeg aparata niti može niti treba da potpuno prestane. Jedna tako odlučujuća provjera mora uticati da se dovoljno pro­ cijeni stvarna moć jedne takve opšte obaveze koju istorija nauka. pokazujući da bez tog prethodnog rušenja. Ova doktrina. iako samo privremen. za jednu novu političku organizaciju do čije pojave. čisto intelektual­ no razmatranje koje ovdje treba preciznije da navedem. putem direktne i potpune subverzije najosnovnijih političkih pojmova. Zbog te očigledne i isto toliko žalosne potrebe koja je inhe­ rentna od našoj nemoćnoj prirodi. koja je du­ boko prikrivena nadmoćnim prizorom stare organizacije. doprinjeti da ta prirodna obaveza postane imperativnija i. nužno. najzad po prvi put. niti bi se javni razum. bilo da omogući elementima novog sistema. bilo kakav prikaz takve budućnosti! S dru­ ge strane. Tako. kada preporod nikada do sada nije mogao biti dublji ni veći? Bez sumnje. ako posmatramo društvene revolucije samo u njihovom jednostavnom intelektualnom stanju. uvijek unaprijed podrivanog u svojim raz­ ličitim osnovnim temeljima. čak i u pogledu mnogo jednostavnijih ideja nego što su političke. Ova raznovrsna osnovna razmatranja se. Stanje djetinjstva i empirizma u kojem je društvena nauka do sada stalno čamila. prelaz jednog društvenog sis­ tema u drugi. vrlo poodmaklo rušenje ra­ nijeg političkog sistema predstavlja u tome jedan očigledno neiz­ bježan uvod. Kako je društvo moglo izbjeći taj uslov prethod­ nog preokreta koji je ranije pretrpjelo u manje značajnim trans­ formacijama. uostalom bez sumnje. Pored tih neospornih razloga koje je danas lako ocijeniti. u stvari. uprkos već gotovo potpuno završenom raspadanju. Ali ova utopijska pretpostavka je duboko kontradik­ torna u odnosu na najočiglednije uslove ljudske prirode. Mali domet našeg uma i kratkoća individualnog života u poređenju sa sporošću društvenog razvoja. Bez obzira na aspekt sa kojeg se posmatra. uvijek vjerno odražavajući savremeno druš­ tveno stanje kroz svoje maštanje. Taj prethodni preokret je ne samo neizbježan zbog same snage prethodnih slučajeva koji ga vode. Cak i najnestvarniji utopisti kojima se čini da su se potpu­ no oslobodili svakog uslova realnosti. jednu vrstu manje-više anarhičnog interregnuma čiji karakter i vijek trajanja za­ vise od intenziteta i obima modernizacije koju treba izvesti: najosetljiviji politički progresi se. To je neophodni i potpu­ no zakoniti izvor aktuelne kritičke doktrine. naročito u pogledu političkih ideja. posebno. bilo da podstakne na reorganizaciju kroz iskus­ tvo sa poteškoćama anarhije. da bi za­ služivala neko ozbiljno ispitivanje. po svojoj prirodi. tako da on nije mogao ni zamisliti društvo koje nije zasnovano na ropstvu. bilo je poželjno da pad starog političkog si­ stema bude zadržan do trenutka kada bi novi sistem trebalo da bude sposoban da ga neposredno smijeni sprječavajući svaki organ­ ski prekid. posmatrana u svojoj cjelini. čini mi se da je jedno novo. drže našu moć zamišljanja. iz­ vanredno mogu primijeniti u velikoj društvenoj revoluciji usred koje živimo a kojoj su sve ranije revolucije. dakle. najeminentniji duhovi još uvijek nejasno naziru pravi karakter društvene reorganizacije. kao nužnog neprijatelja društva radi kojeg ona mora da vodi računa da je stalno u stanju sumnjičenja i kontrole. opšti duh revolu­ cionarne metafizike se sastoji u tome da sistematski dovodi u nor­ malno i trajno stanje situaciju koja je. od svih drugih re85 84 . očigledno je da je intenzivnija i dugotrajnija borba pro­ tiv starog režima morala nužno uticati na energičniji razvoj i sistematičniju koncentraciju revolucionarne akcije koja je. inače. razlog treba tra­ žiti u vremenu kada je stari sistem u punoj snazi morao neposred­ no zabranjivati svaki. priklad­ no da vrlo jasno predoči direktnu obavezu jednog takvog kretanja. nikada ne može biti direktan ni stalan. Ukoliko više. bilo suštinskih prepreka koje ona sa­ da suprotstavlja konačnoj reorganizaciji modernih društava. direktno vezana za jednu cjelovitu doktrinu metodičnog i stalnog negiranja svake regularne vlasti. podnose bez svog znanja tu nesavladivu potrebu. suštinski svode na postepeno rušenje starog sistema. koji su se do tada lagano i tiho razvijali da malo po malo dobiju političku osnovu. bez kojeg ni najeminentniji duhovi jasno ne bi mogli shvatiti pravu karakterističnu prirodu novog sistema. a ipak je njego­ vo neosporno ukidanje uslijedilo nekoliko stoljeća poslije njega. koncepcija jednog pravog političkog sistema koji se radikalno razlikuje od onog u ko­ jem se nalazimo. izuzetna i prolazna i koja se morala razvijati kod naprednijih naroda od momenta ka­ da je nesposobnost starog političkog poretka da i dalje upravlja društvenim pokretom počela da postaje neosporna. predstavlja vladu zbog njene pri­ rode. da je uvijek spremna da što više ograniči sferu njene aktivnosti kako bi sprije­ čila njeno prodiranje nastojeći da joj konačno. mora prevazići osnovne granice slabosti našeg uma.uslov. snažno manifestuje kroz mnogobrojne nesporne primjere. iz toga se jasno mo­ že vidjeti pravo opšte objašnjenje bilo neophodnih usluga koje je ta doktrina do sada učinila. sve do manife­ stacije dovoljno karakteristične za novi poredak. moralo je. u uskoj zavisnosti od stvarne sredine u kojoj mi sada živimo. Ako. smatrajući da je ta prva teškoća savladana. veli- kim Aristotelom vladao je njegov vijek. ljudski duh ne bi mo­ gao da se jasno uzdigne do opšte koncepcije sistema koji treba konstituisati. predstavljale neizbježni uvod. zbog njihove velike komplikovanosti. mogao naviknuti na novu koncepciju da bi svojim učešćem pomogao nje­ nu postepenu realizaciju. već i strogo neophodan.

budući da je duboko nepoznata. kritička doktrina bi bila suviše nepotpuno ocijenjena kada to sistematsko negiranje svake istinske vlade. Ne samo da je takav karakter morao proisteći iz. uglavnom. Ako je u poli­ tici drugačije. Ova formula je morala biti apsolutna jer se tada nikako nije moglo sumnjati u potrebni termin koji je opšte kretanje ljudskog razuma moralo utvrditi u privremenom 1 Neka mi. neizbjež­ no sačuvana ili bi bila predata samim vlastima makar se radilo i ο razaranju jer one same pretenduju na to pravo. prolaznog stanja neograničene slobode u koju je ljudski duh bio spontano postavljen zbog neminovnog nastav­ ljanja neopozive dekadence teološke filozofije koja. drugi istinski najviši autoritet osim autoriteta svog sopstvenog razuma čija je ćudljiva nepogre­ šivost uvijek spremna da se pobuni protiv svakog protivljenja. ο čemu ću govoriti kada dođe za to vrijeme. očigledno je da apsolutno pravo slobodnog ispitiva­ nja ili dogma neograničene slobode savjesti. Ipak. apsolutnom i konačnom u očima prostog naroda? Dakle. potvrda. na koju se gledalo kao na neizbježno nastavljanje dekadence starog režima. jedini razlog za to je što. isto tako. ukratko. ne priznaju. tim povodom. nažalost. U svakodnevnom životu najodanije pristalice teološke politike. na koji sam ocijenio tu dogmu 1822. potrebu za jednom novom društvenom doktrinom i koji su smatrali da je potpuni trijumf negativ­ ne ili metafizičke politike definitivni termin opšte revolucije modernih društava. Pošto je prvo živo šokirala revolucionarne predra­ sude. vrlo je tužno što je. čak i u najnaprednijem stanju javnog ra­ zuma. u tom osnovnom pogledu. vjerovatno bila sigurno nemoćna da na odgova­ rajući način ispuni svoju osnovnu dužnost protiv starog političkog sistema. Istorijski gledano. posebno ako se iz toga ne izdvoje njene najneposrednije posljedice vezane za slobodu štampe. ona je jednom neizbjež­ nom reakcijom. u stvari. kod reakcionarne stranke. pa makar ono poticalo i od vlasti koje oni najviše hvale. ono što posebno treba uzeti u obzir je da bi bez tog atributa revolucio­ narna metafizika.alnih atributa. zar se i jedna društvena akcija za čije je ostvarenje bilo potrebno dva ili tri vije­ ka. godine u uvodu mog »Sistema pozitivne filozofije«: »Nema nimalo slo­ bode savjesti u astronomiji. mora trajati do društvenog dolaska pozitivne filozofije.1 Formulišući to stvarno odsustvo intelektualnih pravila. bez razmišljanja ο mogućnosti da se to uradi na neki bolji način. Radije uka­ zujem na tu opštu invaziju kritičkog duha koji karakteriše revolu­ cionarnu doktrinu u užem smislu. pravo govoreći. Ali. koji još može biti od koristi. ne bi mogla smatrati. kao što sam to i očekivao. kao revolucioneri koje oni napadaju. analizirajući tu posljednju istorijsku fazu društvene evolucije. u suštini. smjelo i lako najteže de­ bate i ne pokazujući više stvarno poštovanje prema njihovim naj­ višim intelektualcima. svi umovi bez obzira na svoje spe­ kulativne težnje. bez ikakvog bitnog učestvovanja u vrhovnoj upravi kolektivnom djelatnosti i društvenim razvojem. postala istinski univer­ zalna i predstavlja jednu od glavnih osobina društvenih običaja ka­ rakterističnih za ovaj vijek. u stvari. jedni namjerno. doprinijela. isto tako. manje-više prećutno prihvatali opšti duh revolucionarne doktrine kojim se oni stalno i spontano služe. Na taj način su. ova velika poteškoća treba da izgleda. u tom interva­ lu kada su stari principi pali a novi još nisu formirani. odkako se više ne koristi isključivo radi razbijanja starog političkog poretka. ipak. pomenem način. nema ustano­ vljenih principa«. naravno. na pravi način. kao apsolutnu i beskonačnu. Oni isti koji preko svojih djela nastupaju kao. ljudski duh bio prisiljen da pri­ hvati. ta ocjena je. bude dozvoljeno. Individualno pravo neograničenog ispitivanja svih društvenih pita­ nja moralo je suviše laskati uobraženoj nemoći našeg uma da bi i sami najsistematičniji čuvari starog društvenog režima mogli odo­ ljeti jednom takvom mamcu i pomiriti se sa sudbinom da ostanu jedini ponizni i pokorni među duhovima koj su se potpuno preda- li neodoljivom zamahu svoje potpune emancipacije. a drugi kontradiktorno u odnosu na sopstvene teorije. prekidajući. 86 87 . mogla biti. ne bi bilo za­ mišljeno kao vremenski uslov neophodan za punu efikasnost borbe koja je morala pripremiti dolazak novog režima. odlučnim kao i njihovi protivnici da donose sud isključivo na osnovu svog sopstvenog znanja. u pogrešno apstraktnoj formi zajedničkoj za sve meta­ fizičke koncepcije. sa filozofske tačke gledišta. da. da postane direktna prepreka svakoj pravoj reorganizaci­ ji. doktrinu koja sve više teži. kao što ću po­ sebno objasniti kasnije. nisu uopšte osjetili. snažno doprinijela da se ubrza i pojača konačni raspad stare duhovne moći. Bez sumnje. fizici. u stvari. kako (bih bolje istakao obim i težinu jedne takve situacije u kojoj se umovi nalaze. obrazovanja ili za bilo koji drugi način izražavanja i prenošenja ljudskih mišlje­ nja. kada bi se sva upravljačka moć radikalno oduzela vladi putem jedne vrste stroge dogme. čak i ta­ da. do ta­ da. metafizičkog stanja u kojem je naš um tada bio zatvoren. prepusti samo funkciju opšte policije. Ako se sada kritička doktrina posmatra sa jedne posebnije tačke gledišta. nužno. Zato je revolu­ cionarna zaraza. da se otvore oči prilično velikom broju dobrih duhova koji. neodvojiva od naše nemoćne prirode. čini njen najobimniji i najosnovniji princip. herniji ni u samoj fiziologiji u tom smislu što bi svak smatrao da je apsurd ne vjerovati pouzdano princi­ pima koje su u tim naukama ustanovili nadležni ljudi. Jer bi prava priroda novog sistema. filozofski branitelji duhovne vlasti. dogma univerzalnog i neograničenog prava ispitivanja je. da bi se do­ voljno ispunio taj prethodni uslov. pokazuju se sada. već osim toga. i pored očigledne tačnosti takve ocje­ ne.

svoju revolucionarnu misiju. S druge strane. intelektualna vlada već. moglo biti sa­ mo privremeno kao što na to ukazuje situacija duha koji prethodi i priprema konačnu odluku prema kojoj naš um stalno teži. sa izuzet­ kom jednog neprimjetnog dijela onih koji su. kao što se to moralo vjerovati u po­ četku. a mogao bi biti i opasan kada bi. Do tada. jer njihova zako­ nita nadmoć može.« nisu određene da utroše svoj život u ste­ rilnom rezonovanju. ne oklijeva da im da povjerenje u opštem rukovođe­ nju odgovarajućim operacijama. hemijske i druge pojmove koji treba da uđu u društveni opticaj. ne samo što nikako ne može predstav­ ljati jedan osnovni princip. da sam je već dosta jasno okarakterisao tako da ni najnepažljiviji čitaoci ne mogu biti zaprepašteni mojom opštom ocjenom revolu- cionarne dogme neograničene slobode savjesti bez čije bi pobjede ovaj Traktat očigledno bio nemoguć. u isto vrijeme.j. fizičke. inače. t. najzad. Uzeti izuzetak za pravilo. koja neizbježno prati takve pre­ laze. tako da se u normalnom i stalnom poretku ustanovi prolazna međuvladavina. stva­ rajući osnovne temelje novog društvenog poretka. stanje ispitivanja bi. kada se razmotri sa stvar­ no filozofske tačke gledišta. iz onih istih principa starog društvenog sistema čije bi neophodno rušenje. raspravljajući stalno ο ponašanju kojeg se moraju pridržavati. sve više. moglo sumnjati u to da on. od diskusija u odgovarajućim intelektualnim uslovima uz jednako poštovanje stvarne povezanosti raznih posljedica sa osnov­ nim pravilima. više puta pružiti priliku da sve više objašnjavam moju cjelokupnu misao koja se odnosi na tu značajnu temu: međutim. iluzoran. Kada takvi principi budu ustanovljeni. požuri sa stvaranjem jedne takve cjeline. na taj način. pozvana »na akciju«. na osnovu prirodne iluzije jedne duge navike. u smislu svega toga. obrađena u glavnim crtama. suviše često mora povlačiti intelektualno mediokritetstvo povezano sa nezadovoljstvom karaktera. pri­ vatnom ili javnom. stvorene na osnovu apsolutnog prava ispitivanja. u početku se mo­ gu manifestovati samo uopšteno. značilo bi. Da 1 >»Ni jedinka ni vrsta«. Svaki drugi način pristupanja duhovnoj reorgani­ zaciji bio bi. bila bi ra­ dikalno nemoguća. rekao sam u mojim »^Razmišljanjima ο duhovnoj moći« 1826. sa dovoljno ener­ gije.poznavati najosnovnije potrebe ljud­ skog razuma kojemu su. osim ako se posebno ne pripremi. godine. poslužili svojim pravom ispitivanja. ne . njiho­ va će neodoljiva nadmoć uticati da se. po svojoj prirodi radikalno anarhična zato što bi. ljudski duh bi ih. kada bi mogla vječno trajati. mislim da ćemo više biti ubijeđeni da se bez osvajanja i korišćenja te ne­ ograničene slobode mišljenja. iznad svega. predstavlja jednu vrstu bolešljivog poremećaja koji. i čak neophodan zbog raznih suštinskih razloga. nije mogla pripremiti nijedna prava reorganizacija. zaista normalne i stalne koje se sastoje. a . sigurno. teži da se suprotstavi kao neka sistematska pre­ preka svakoj istinskoj društvenoj reorganizaciji odkako njena de­ struktivna djelatnost više ne koristi bitno za raspadanje starog po­ litičkog poretka koje je skoro dovršeno. Makoliko ovaj veliki princip političke doktrine do sada bio i još jeste koristan. proizići samo iz dobrovoljnog pristanka na osnovu kojeg će ih javnost opravdati nakon konačne vrlo slo­ bodne diskusije. U bilo kojem slučaju. jednostavno kao misli pojedinaca. očigledno da je jedna takva tendencija. čak i 'kada se odriče starih principa da bi od njih napravio nove. da stvori i prosudi astronomske. uglavnom. Sto bolje izanaliziramo tu jedinstvenu fazu našeg društvenog razvoja. Kako bi dogmatska . je­ dino sposobna da kasnije povezu njegove spontane napore i kod kojega. prirodno odre­ đeni za kontemplaciju. još i danas predstavlja. ovdje je vrlo očigledno da je. ni mogli biti istraživani da se filozofi nisu. pravo ispitivanja vrati u svoje granice. ug­ lavnom. da je pravo ispitivanja tre­ balo podrediti bilo kakvim restrikcijama. teško uspostaviti? 1 . svakako. očigledno. direktno bilo sputano filozofskom operacijom koja nije imala drugi bitni cilj nego da to rušenje olakša. svakako. trenutni skepticizam. prema tome. naprotiv. spriječila svaku pravu duhovnu organizaciju? Obično svak lako . ne bi se. javnost nije sebi pripisala istu sposobnost. Masa ljudi je. jer principi kojima se ona mora rukovoditi ne bi. uzrokovan manje-više teškim prelaskom iz jednog dogmatizma u drugi.potvrda jedne takve dispozicije kod svih pojedinaca mogla ostvariti definitivno savršenstvo društvenog poretka na os­ novu ideje čija je stabilnost mnogo važnija i koju je.niko. potrebna čvrsta uporišta. u početku.stanju koje je ona čuvala i koje. to znači da je. kasnije. Jer. uzeo iz samih principa koje je on mogao realno zamisliti. neizbježno. kobna zabluda koja danas. bez velikih opasnosti ne bi mo­ gao preći prirodne granice odgovarajuće krize. nego i dalje direktno. Stalno ispitivati.« 88 89 . osnovna diskusija koja. ipak. u potpuno­ sti. Nastavak ove knjige će mi.Nije li. kod svih političkih stranaka. za mnoge prosvećene duhove definitivno stanje. podstaknuto oholim tre­ nutnim posjedovanjem ma koje vlasti. pošto se nije vodilo računa ο tome da je jedna takva ocjena nemoguća. bilo bi ravno ludosti u ličnom ponašanju. u stvari. ipak. i sama mišljenja koja će kasnije imati za­ datak da potčine umove jednoj stalnoj i preciznoj disciplini. taj apsolutni karakter bio strogo prijeko potreban da bi ta dogma mogla ispuniti. u osnovi. izgleda. a ne donositi odluke. sigur­ no. u beskorisnoj želji da se. na osnovu jedne potpuno materijalne poli­ tike. postojala težnja da se korišćenje prava ispitivanja potčini samovoljnim normama prije nego što spontani razvoj javnog razuma ustanovi postepeno odgo­ varajuće principe. mora prethoditi i odrediti stvarni trijumf tih principa.prizna da je nesposoban. i da inače.

tako da ću jasno odrediti normalne granice prava ispitivanja bilo kada se radi ο onome što je zajedničko sv'm mogućim stanjima ljudskog društva. tako jasno provjerenog kod najjednostavnijih slučajeva. da nestanu nakon same slobodne diskusije. imperativnije nego u bilo kojem drugom slučaju. kao i mudro zadržavanje prostog zdravog razuma do određenog stepena. milom ili silom. veoma malo podoban. očigledno je. Ali. ο posebnim uslovima postojanja društvenog poretka svojstvenog mo­ dernoj civilizaciji. ako zanemarimo svaku aktivnu zabludu. pretenziju koju svaki razuman čovjek obično osuđuje kod drugih čuvajući u manje-više jasnoj formi jedino svoju ličnu mjerodavnost. naprotiv. ako se ima u vidu direktni utioaj neizbježnih zastranjivanja izazvanih ne­ obuzdanim ambicijama toliko nesposobnih i loše pripremljenih umo­ va. ali čije je cjelokupno obnav­ ljanje ubuduće nemoguće. in omnibus charitasJ Ipak ova lijepa maksima se. bez direktne težnje ka raspadu društvenog stanja zbog sve većih razilaženja pojedinih umova. društveni poredak ostati. prev. . svakako. svakog da­ na stavlja na beskrajnu diskusiju same temelje društva. mnogobrojne religiozne sekte od kojih se hrišćanstvo ogradilo. Dakle.poznato je sa koliko su strašne energije prirodni rukovodioci tog velikog pokreta pokušali da do­ biju opšte odobravanje. normalno. konačno ne bi mogli povezati bez dobrovolj­ nog odricanja većine njih od apsolutnog prava individualnog ispi­ tivanja ο temama koje su iznad njihovog stvarnog dometa i čija priroda ipak zahtijeva. ne bi mogla biti uzeta kao stalna. t. Kod naroda. dakle. očigledno ograničava na postavljanje problema. bez stvarne kontrole. su. u stvari. potrebni za njihovu racional­ nu obradu? Ove različite zablude koje se uzajamno sukobljavaju nastoje. ti slabi uticaji. svaka posebno. zbog ilu­ zije koja je u početku bila neizbježna. kod kojih je ta politika ozbiljno zaustavljena zbog zastoja protenstantizma. Sto će. ostati jedini koji su prepušteni samovolji i promjenjivoj odluci duhova. obično da budu nesposobni da iskorijene beskorisnu pretenziju svakoga da se uvijek predstavlja kao suvereni sudi ja raznih društ­ venih teorija. njihova netr­ peljivost nije manje tiranska. najkomplikovanija i najnejasnija pitanja. in dubiis libertas. ukratko rezimirajući prethodnu analizu. bez prethodnog ispunjavanja bilo kojeg racionalnog uslova. i intelektualnog i moralnog. moglo odstupiti u odnosu na cje­ lokupnu asocijaciju ljudske vrste. ili kada se radi. bio dovoljan. često mogu spriječiti smiješni zamah jedne slabe aktivnosti treba. obično. dakle. suviše nemoćne da bi pretendovale na istinsku duhovnu dominaciju.na­ stranostima čiji je prirodni slijed neiscrpan: tako da je uvijek ko­ načni ishod svih tih beskorisnih rasprava. suprotstavljajući se stvarnom konver­ genciji duhova koji se. nije ni posto­ jala. svaki na svoju stranu. biti. za to najmanje mjerodavnih? Jedna tako šokantna anomalija. ali to se događa tek pošto su one izvršile veće ili manje štete. a ukla­ njaju se zato da bi ustupile mjesto novim. Sistemat­ ska tolerancija ne može postojati. ne bi u stvari. od sada isključivo prepuštenih neurednom impulsu svojih različitih prirodnih stimulansa. Zadovoljiću se ovdje da. osim u pogledu mišljenja koja se smatraju indiferentnim ili sumnjivim. što je tačno. navodeći opšti U bitnim stvarima jedinstvo. nu­ žno. ravnomjeran porast in­ telektualne anarhije.se vra­ tim na ovakvu temu. makar imalo posebnu i privremenu misi­ ju. nastoje. nespojiv sa stalnom slobodom koja svakome dopušta da. kao što to dokazuje sama praksa revolucionarne politi­ ke i pored njenog apsolutnog izjašnjavanja za slobodu savjesti. van svake radikalne diskusije: u nastavku ove knjige ću često imati prilike da . ne manje opasnim. koji vuku. dakle. najvažniji i najprefinjeniji pojmovi koji su zbog svoje vrhunske komplikovanosti. obično. dostupni veoma malom broju umova i za koje potrebna teža i neobičnija priprema.) 91 1 90 . u početku francuske revolucije bila jed­ nodušno zamišljena kao osnovna. čak tamo gdje je individualna tačka gledišta najdublje odvojena od kolektivne i gdje svaki član mora da je. da radikalno obustavi in­ telektualnu reorganizaciju. glavnih dogmi revolucio­ narne filozofije za koju se tada smatralo da je jedina moguća os­ nova društvenog poretka. pa je prema tome.j. pomenem da je već odavno zdrav politički ra­ zum visoko formul'isao tu pravu potrebu svake realne organizacije pomoću one divne aksiome katoličke crkve: In necessariis unitas. moglo opstati bez određenog stepena uzajamnog povjere­ nja. bez sumnje. Kada je kritička doktrina. ali u raznim tačkama doktrine ili discipline koje su im ostale zajedničke. u sumnjama sloboda u svemu lju­ bav (Prim. i makar bilo ograničeno na veoma mali broj pojedinaca. ne mogavši tako dovesti u sum­ nju glavne uslove koji su. a nikada. da će. da mnogo ograniče taj spontani razvoj političkog zastranjivanja. od one koja se to­ liko prebacuje katoličanstvu. . Na osnovu kojeg monstruoznog izuzetka bi se od ovog osnovnog uslova čitavog društva. Ni jedno udruženje.li će. naročito. očigledno. stvarnu i stabilnu istomišljenost. ili zbog protivljenja da preduzme pravu procjenu opštih maksima ne­ ophodnih za pravo usmjeravanje svoje lične aktivnosti? Bez obzi­ ra na intelektualni razvoj koji bi se ikada mogao pretpostaviti u masi ljudi. takav bi stav. bilo zbog prirode.samo na osnovu vjerovanja drugome. čak . između tih različitih članova od kojih svaki ukazuje na stalnu potrebu za velikim brojem pojmova čiji mu nastanak nije poznat i koje on prihvata . u poretku ideja koji je najnejasniji i najpuniji kapitalnih zabluda? Spekulativna inercija karakteristična za većinu duhova. naročito u SAD. kada individualni ponos prestane da bude snažno stimulisan.

da do krajnosti razvije te suštinske različi­ tosti. zbog svoje prirode. zaštićen od svake samovolje. pomoću izvanredno zdrave i stro­ go neophodne formule. bila neop­ hodna da pripremi kasniji dolazak jednog novog ustrojstva. morala proizići neposredna. jer da cjelokupno društvena podjela nije u početku bila sistematski osporavana. pa prema tome. značiti samo nužni trijumf nejednakosti koje je 92 razvila modema civilizacija nad onima čiju je prevagu djetinjstvo društva moralo sačuvati do danas. bez obzira na svoju inferiornost. u nezgodni čas. i koja je. umjesto da nas približi nestvarnoj jednakosti. uprkos toj velikoj moralnoj obavezi koja ni­ kada direktno nije osporavana od ukidanja ropstva. intelektualne i moralne nejednakosti su. uostalom. koje je neminovno zajedničko svima. pomaže ne manje nužnu opštu dosljednost os­ novnog principa neograničene slobode savjesti koja se tako konač­ no prenosi iz intelektualnog u politički poredak. nužno. kada se ona primijeni. bez kojih je. ako ne zbog vrlo okarakterisanog antisocijalnog ponašanja. morali. nje­ gova nadmoćnost bila sačuvana. na drugačiji način. kao što sam to i ja uradio. ne bi mogli imati ni ista prava u društvu. tako što će. a velika društvena revolucija je. na samo rušenje starog političkog sistema. ova je dogma. ta podjela se neće moći pomiriti sa to­ božnjom jednakošću koja bi. u pogledu najvažnijeg principa: apsolutnu potvrdu pro­ laznog oblika modernog društva. osnovnog prava. ne bi proisticalo iz osnovne slobodnp diskusije. iz starog sistema. Ista filozofska ocjena ne predstavlja više teškoću u pogledu suverenosti naroda. analognoj procjeni. stvarno. Ali takva opozicija. a u isto vrijeme mnogo umanjuje značaj materijalnih razlika koje su ih. mogla. neraz­ dvojivih od dostojanstva čovjeka. protiv sta­ rih nejednakosti koje su. Dok nisu dovoljno upoznali prirodu tog konačnog poretka. spo­ soban da redovno utvrđuje stalne uslove i normalni obim raznih suverenosti. te­ ži. do sada pomagala prirodni razvoj moderne civilizacije pošto je uprav­ ljala konačnim raspadom stare društvene klasifikacije. U dvostrukom prihvatanju tog termina. predstavlja jedinu progre­ sivnu namjenu te energične dogme koja. političku klasifikaciju ο kojoj ni mi danas nemamo nikakvu dovoljno jasnu predstavu koja bi.j. iako indirektna. pošto su dugo pomagale razvoj modernih društava na kraju stvarno postale nasilničke u . bitno anarhički karakter i direktno se buni protiv istinskog duha svojeg početnog ustanovljenja čim se ocijeni. Dakle. čija će cjelina. nastoji da spriječi svaku pravu reorganizaciju kada njena beskrajno pro­ dužena destruktivna aktivnost slijepo ide protiv samih osnova no­ ve društvene podjele zato što nema odgovarajuću hranu. jednakosti umova. ona ni­ kada sama ne može sugerisati nijednu ideju kao pravo rješenje. koje su da­ jući sebi to pravo. moderni na­ rodi su mogli imati samo čisto privremene institucije. za sve zdrave duhove. principe sposobne da ostvare to neophodno jedinstvo . Za svakoga onoga koji je mudro proučio pravu ljudsku prirodu. u nužnoj vezi sa principom neograničene slobode savjesti iz kojeg je. srećom. u svim slučajevima. naravno. svaki pojedinac. Jer. proklamacija najosnovnije jednakosti. graditi uobičajeni princip univer­ zalnog morala. da­ kle. u početku. da se ona beskrajno može koristiti u novom si­ stemu. t. slobodnog normalnog razvijanja lične aktivnosti kada se ona usmjeri onako kako treba. prema tome. Dakle. takođe. nego obične fizičke nejednakosti koje toliko zabrinjavaju neuke posmatrače. vjerovatno nisu mogle postići od­ govarajući razvoj. ona je. dakle. sabijale.svojoj neizbježnoj dekadenci. makakav mogao biti princip. očigledno. nastoji da ga radikalno sputa vodeći ka neograničenom negi­ ranju svake istinske vlasti. očekuje od svih drugih neprekidno i savjesno ostvarenje opštih obzira. iako još nedovolj­ no procijenjena. sa svoje strane. pošto se na nju prestaje gledati kao na prolazni uzrok propasti starog političkog sistema. Ali. u ime potpune političke jednakosti. propala. Ta apsolutna dogma jednakosti po­ prima. Bez sumnje. snage određena da poslije toga postanu ele­ menti jedne nove organizacije. da se ovdje pažljivo analiziraju sve druge značajne dogme revolucionarne metafizike koje će pažljivo čitalac lako izložiti. iz dana u dan. apsolutno nije ovdje bilo manje neophodno nego u prethodnom slučaju. Primijenjena u starom sistemu. Prema sasvim drugom postupku. ali. jedino je bilo moguće boriti se uspješno. svakako. Nije ta nova faza revolucionarne metafizike bila samo neizbježna kao direktna obja­ va neopozive dekadence starog režima. u skladu sa svojom istorijskom misijom. najvažniju i najaktivniju poslije one koju sam upravo Ispi­ tao. u početku. jasno konstatovati. očigledno je da ljudi niti su jednaki ni istovjetni među sobom. a posebno nisu mogle steći direktno politički značaj koji mora da im je do danas nedostajao. pomoću sličnog postupka.cilj kojemu svako društvo mora težiti na svoj način. uvijek ima prirodno pravo da. najzad dovesti do uspostavljanja jednog is­ tinskog sistema uprave koji je. naprotiv. kada intelektualni preporod bude dovoljno napredovao. ali koja prenesena u koncepciju novog društvenog poretka. pošto su sva ograničenja proistekla. po želji mijenjati i. Dogmatska potvrda narodnog suvereniteta je. ova politička reor- 93 . Bez te ne­ ophodne preambule.koje bi bilo iluzorno kada. jedina mogla dopustiti slobodno prethodno smjenjivanje raz­ nih političkih pokušaja koji će. stari rukovodeći stale­ ži bi spontano sačuvali njegovu prevagu zato što nisu mogli zami­ sliti. svakako suvišno. stalni progres civili­ zacije. od­ govarala novom stanju civilizacije. To je naročito jasno za dogmu jedna­ kosti. Bilo bi. svakako. više izražene me­ đu različitim organizmima. osim. u da­ našnje vrijeme.

težila ka beskonačnom ponav­ ljanju. Kritička doktrina. sigurno. prema tome kako prirod­ ni tok događaja još više dovodi u sumnju opresivnu nemoć starog 94 95 . Ova si­ stematska izolacija. očigledno je predstavljala prethodni uslov po­ litičke regeneracije. pošto su sačuvali taj sistem u stanju najmanjeg raspadanja. sistematsko negiranje svake istinske organizacije. Sa ovog zadnjeg aspekta.: da konstatujem njenu radikalnu nedosljed­ nost. manje jasna i skrivenija. u smislu društvene reorganizacije koja je uvijek uzalud preduzimana. u suštini svuda istovjetna. U tom smi­ slu. razni narodi. ne bi mogla dopustiti drugi filozofski ishod osim jednoduš­ ne prevage jedne nove doktrine koja treba da. obavezno pozvani da ko­ načno stvore jedno udruženje koje je i obimnije i pravilnije od onoga čiju je nepotpunu skicu nekada napravio katolički i feudal­ ni sistem. da istovremeno koristi dvije nespojive doktrine koje ne bi mogle dovesti^ni do kakvog realnog rješenja. Dakle. nije ni manje apsolutno ni manje očigledno. kada bi mogla konačno prevagnu­ ti. po svojoj volji. protivi svakoj redovnoj instituciji. skoro apsolutnu dominaciju u prvoj četvrtini vijeka koja je protekla od početka francuske revolucije. pravilno ocjenju­ jući neospornu prolaznu dužnost ove revolucionarne dogme. onemogući razvoj društvene reorganizacije. kao i u prethodnom da revolucionarna metafizika. to duboko začarano kolo u kojem je ljudski duh danas zatvoren u pogledu društvenih ideja i primoran ubudu­ će. u tom pogledu. u stvari. svakako. Metafizički pojmovi nezavisnosti i nacionalnog izoli­ ranja. zbog sličnosti "koja je svakim danom sve bliskija i potpunija. opšti duh revolucionarne metafizike se manifestuje na suštinski analogni način kada se. isto tako. svakako. učestvovati u svakodnevnom vođenju političkih debata u kojima je jedna iznosila sve suštinske ideje vlade. potvrđujući zauvijek taj odlučni duh isključive nacionalnosti. po svojoj prirodi. direktno teži da. dakle. ponovo udruže. lišena jednog od svojih osnovnih svojstava. imale vrlo izraženu. društvo priznaje. isto je tako neosporno. ipak ima potrebu da bude s mukom obuhvaćena zbog antagonizma druge. bes­ krajno osuđujući sve starješine na samovoljnu zavisnost od većine njihovih potčinjenih. apsolutni karakter bez kojeg oni ne bi. jedna takva koncepcija bi. na narod. koji su. u svoj apsolutnoj primjeni. na taj način. bilo nestvarno. Ne može se dovoljno ocijeniti zadivljujuća energija kojom je francuska nacija najzad osvojila. bili samo apstraktna formulacija tog prolaznog stanja. Pošto je nužnost poretka. jer u sasvim drugoj hipotezi. kada se ona. ga ne bi imali još ni danas. sa toliko herojske požrtvova­ nosti. treba još samo da ukratko na nju primijenim logički kriterijum koji nam je omogućio da prosudimo samu za sebe reakcionarnu ili teološku doktrinu. metafizič­ ka politika bi nadalje. osnovni princip neograničene slobode savjesti je odmah morao determinisati spontano raspadanje evropskog poretka čije je očuvanje direktno predstavljalo najprirodnije priznavanje papske vlasti.ganizacija bi direktno zahtijevala utopijsko učešće ravnodušno pre­ ma samoj vlasti koje se mora zauvijek lišiti. a zatim reakcionarna doktrine su. mo­ rali su predstavljati. mijenja svoju unutraš­ nju politiku ne izlažući se ni najmanjoj zavisnosti spolja. na čelu jednog takvog udru­ ženja. u početku. na jedan čak vrlo nesavršen način. Takvo je. trebali su biti reorganizovani u isto vrijeme što bi. nakon svog neminovnog uticaja u smislu pripreme ko­ načne evolucije modernih društava. a u suštini. Osim toga. može se čak primijetiti da je odsustvo svake moći regulisanja ovdje bilo proglašeno naivni­ jim nego u bilo kojem drugom pogledu. Ali. pred­ stavljala. nije­ dan pravi filozof ne bi mogao danas da ne upozna kobnu anarhičnu tendenciju jedne takve metafizičke koncepcije. u tom kao i u svim drugim pogledima. ali to dvostruko iskustvo je bilo dovoljno da se zauvjek konstatuje radikalna nemoć jedne i druge. težila onom nakaznom za­ ključku da se politika najcivilizovanijih naroda potčini politici ma­ nje razvijenih naroda koji bi se tako našli. slijepom i bezmjernom primjenom. očekujući racionalnije kretanje. sve različite intelek­ tualne potrebe društva. djelimičnu i trenutnu nadmoćnost. one su morale. uprkos svom nejednakom progresu. u drugom dijelu ove polovine vijeka. svakoj od njih. sve dok dovoljno manifestovanje novog društvenog poretka ne otkrije na osnovu kojeg zakona razne nacije treba da se. a druga suprotne principe. skoro jednako. a svaka od njih. iako je kriza. ona bi. za koje se kraljevima toliko prigovaralo. u ovom slučaju. predstavljajući ga kao beskrajno og­ raničenog na čisto prelaznu fazu koja je već dobrim dijelom proš­ la. najzad. U sve češćim razmacima. pa prema tome i međusobnog neintervenisanja. Do tada. koja je. te dvije doktrine su de­ finitivno izgubile svoju nadmoćnu aktivnost i pored nužne antipa­ tije. još očiglednije nego za unutrašnju politiku. tj. Ali. učinila da modema politika bude nazadni ja od srednjevjekovne. redom. pošto je svakim pokušajem evropske koordinacije neizbježno upravljao stari sistem. u vrijeme kada su razni civilizovani narodi. direktnu prepreku realnom os­ tvarenju tog velikog pokreta. bolje ne­ go svako od njih i bez ikakve nedosljednosti. sačuvao zaista inte­ gralni položaj političkog problema. Političkim ukidanjem sta­ re duhovne vlasti. kako bi. imali svoj osnov­ ni cilj. Da bi dopunio ovdje prethodnu ocjenu revolucionarne doktri­ ne. preko prenošenja božanskog prava. neophodno pravo da. na izgled neophodna. u današ­ nje vrijeme. Ova tužna situacija koja bi. Isto tako. jedna za drugom. neo­ pozivo apsorbuje dva suprotna mišljenja zadovoljavajući. kritička doktrina razmatra u međunarodnim relacijama. sjedinjujući najzad uslove poretka i uslove progresa u jedno zajedničko rješenje.

isto tako duboka zabluda koja teži da prikaže bijedni prelaz koji mi danas pravimo kao nepromjenjiv model društvenog sta­ nja. svakako. duboko izmijenila jed­ na. ima nedosljednosti čiji su temelji direktno u principu. i pored ne­ izbježne kontradikcije. pa čak i za vrijeme reakcionarne reakcije koja je uslijedila. cjelokupnu političku scenu kod svih naprednih na­ roda. prema našim velikim savremenim iskustvima. treba ga istorijski okvalifikovati kao doktrinu. Već četvrtinu vijeka. ona hita da spriječi njihov redovni stvarni razvoj ometajući. od njihovih zajedničkih otpadaka. radikalne nedosljednosti koje smo ranije pomenuli. do te mjere karakteristične. koju danas vrši statička škola u velikoj finalnoj evoluciji modernih društava. slične izmjene mogu biti često nehotični rezultat jednog novog položaja pogodnog da posebno podsjeti na potrebu poretka i potrebu progresa. a sve više i više. formirajući se. predstavlja. treće mišljenje. ali. velika iako nužno prolazna. kako bi sačuvale svoju aktivnost. suviše usko i. Jednom rječju. koja se nije mogla koristiti za vrijeme carstva. zbog zaista novog pokretača između revolucionarnog i reakcionarnog duha. u mojim očima. koja su karakteristična za naše vrijeme. iako je. bitno skreće u jednodušno povećanje mješovite i statičke dok­ trine čiji je opšti uspon. da u njoj. po priro­ di jedne takve doktrine. Pravi i spontani organ tih žalosnih oscilacija. danas sebi direktno predlaže najhimeričniju od svih utopija. kakogod bilo. jer ga danas nalazi toliko patetičnih doktora koji se trude da ono predstave kao konačni tip političke filozofije. U isto vrijeme. samo su stvarni rezultat njihovog osnovnog neslaganja sa sadašnjim stanjem civilizacije. Ova česta kolebanja. ovdje se one neposredno nalaze u samoj strukturi tog čudnog sistema. čak i u ličnim slu­ čajevima. Slična obrada. moguć način. isto tako. a ne poučava ih. njihovu svakodnevnu primjenu. Takva je dvostruka dužnost. potrebno je da se jedna takva tendencija dovede u vezu sa dubljim i opštijim razlogom koji sam upravo naveo i prihvatio da. zbog raznih sekti koje se za njega vezuju. poslije svečanog prihvatanja opštih principa revolucionarne filozofije. kao vodič u današnje društvo da bi sačuvala. bila je omogućena tek kada je jedna dvosmislena doktrina. potrebu koja se suviše izolovano osjetila u vri­ jeme kada tako mali broj duhova realno shvata naše cjelokupno političko stanje. na neki način bez ikakve direktne koncepcije. najkarakterističniji simp­ tom zajedničke osude kojom javni razum sve više nastoji. ipak konačni rezultat njihovih suprotnih impulsa. Statička politika se otvoreno izjaš­ njava za zadržavanje osnovnih temelja starog režima. dok radikal­ no sputava svoje najneminovnije uslove realne egzistencije pomo­ ću svih mogućih metodskih opreza. korupciji ili ljudskoj slabosti koje ona mora­ ju ustvari. traje. ovu veliku uslugu je. u stvari. tako da ona u njoj spontano mora biti još dublja i još potpunija nego u dvije ekstremne doktrine. kod pojedinaca. u stvari. pa prema tome i manje oprostiva. u cilju punog razvoja tog neophodnog uticaja. zauzima. Bilo bi. a njegovo formira­ nje kontradiktorno. Ali. nasilnička ili povodljiva. Krotko i pasivno. želeći da učvrsti društvo u kontradik- 97 . ubuduće neopoziv. obič­ no. ta iluzija mnogo manje potrebna. pošto ovo objašnjenje koje je očigledno. zabranjujući zbog svoje prirode. što nisam re­ kao za revolucionarnu doktrinu u kojoj je ona bila neizbježna. do­ zvolila da se shvati dvostruki osnovni karakter društvenog pro­ blema čija se strane nisu do sada sva mogla istovremeno posmatrati. ova divlja doktrina služi prirodno. ali. na jedan kako nesiguran tako i mučan ali jedino privremeno. da definitivno obori apso­ lutne principe reakcionarne i revolucionarne doktrine. da se vođe te škole. koji pred­ stavljaju njenu jedinu logičku moć protiv reakcionarne doktrine. mora da se postepeno uvuklo između re­ akcionarne i revolucionarne doktrine. neophodan materijalni poredak u ispunjavanju te velike filozofske operacije bez kojega bi opšti prelaz bio radikalno spriječen. prikrivaju pravu prirodu društvenog sukoba ko­ ji i dalje neizbježno. suvišno da se ovdje insistira na posebnoj primjeni našeg univerzalnog kriterijuma koji je baziran na razma­ tranju nedosljednosti u toj međudoktrini. Stranke koje su se najviše protivile. postepeno su prisiljava­ ne da jednodušno prihvate.sistema ili neizbježnost predstojeće materijalne anarhije. da snažno podstiču. ta poli­ tika koja ponosno prezire utopije. Iako ova dva mo­ tora ne prestaju da budu jedini aktivni principi raznih političkih oscilacija. jednako. nužno. nastojeći da neutralizuje jedne 96 pomoću drugih. I pored toga što je među-mišljenje nezakonito. suštinski nepromjenjivo. svaku isključivu preokupaciju. malo po malo. jedne ili druge od dvije antagonističke filozofije. osjete podstaknuti apsolutnim povjerenjem u definitivni trijumf te doktrine. ono ug­ lavnom. nje­ gove formule. često se pripi­ suju. koja ga ipak uvijek oba­ vezuje da ih koristi spekulativno. koje se ne može primijeniti na društvo uzeto u cjelini koje je izgleda. Možda naša slabašna priro­ da zahtijeva. Slično tome. bez napora dobilo prevagu koja je aktivna onoliko koliko to dopušta njen dvosmisleni karakter. ono je za vrijeme snažnog uzmaha revolucionarnog duha. iako privremen. zbog rastućeg nepovjerenja prema dvjema antagonističkim doktri­ nama. Očigledno je. Ništa bolje nego jedan takav simptom ne može ukazati na savršenu aktuelnu prikladnost filozofskih pokušaja koji treba da izbave zaista moderna društva iz te burne situacije direkt­ no stvarajući osnovne principe jedne prave političke reorganizacije. s d Jsta muke. ranije objašnjene. Ova očigledna prevaga koja iritira dvije aktivne škole. U pogledu njih. da često loše pripremlje­ nom posmatraču. nepostojano. svakako.

svakim danom sve sigurniju i sve težu koja mora da i njih opterećuje opasnim produžavanjem nereda ko­ ji bi bilo nepravedno pripisati isključivo doktrini koja. i pored očigledne nužnosti ranije objašnje­ ne. po istom principu. da kao jedino moguće rješenje intelektualne anarhije.tornoj situaciji između reackionarnosti i regeneracije preko uzalud­ ne uzajamne ravnoteže između instinkta poretka i instinkta pro­ gresa. stalni razvoj opasnih poslje­ dica intelektualne anarhije. sa tom otežavajućom ra­ zlikom za prve. ona nastoji da direktno produži. koja sistematski opravdava nered u ime progresa i reakciji ili ekvivalentnu statič­ nost u ime poretka? Ova osnovna analiza tri sistema ideja kojom danas počinju sve političke diskusije. pretje­ rano hvali nerealno ponovno društveno uspostavljanje tih istih bes­ korisnih principa. koja smatra da ne treba da se bavi takvim istraži­ vanjem koje ona. Da li bismo se mogli nadati ikakvom pravom rješenju dvostrukog društvenog problema. reakcionarne metafizike i statič­ ke metafizike. zahtijeva istovremeno korišćenje sve tri doktrine sve dok ih na istovjetan način definitivno ne apsorbuje neka nova filozofija. prebaciti sta­ tičkoj politici. dok se oni ne pojave. pomoću alternativno vođene doktrine u njenoj svakodnevnoj primjeni. preko jednog zaista smješnog predloga. što bi pravilno rješenje. u pripre­ mi definitivnih puteva društvene reorganizacije. izbjegnu odgovornost. ona na kraju dolazi do zaključka da ih primjenjuje po sporazumu. s više prava. bilo zato što prikriva svoju pravu prirodu ili zato što te­ ži da neprekidno održava dvije suprotne filozofije koje je danas. da je neposredni uzrok krize. prvi izvor svih drugih suštinskih nereda. svaki na svoj način. kako sam prethod­ no naveo. Shvatajući osnovnu nesposobnost svake od njih da na odgova­ rajući način upravlja aktuelnim društvom. toliko od konačno anarhične tendencije narodnih mišljenja. Da bismo ovdje dopunili jednu takvu prethodnu ocjenu. radi se ο to­ me da se. prije nego što se moglo spontano shvatiti direktno i stalno učešće revolucionarne metafizike. posmatrana u svojoj sopstvenoj prolaznoj misiji. isto tako kao i nji- hov protivnik direktno doprinose beskrajnom produžavanju zla či­ ji pravi tretman (liječenje) ometaju. Ovdje posebno treba racionalno rasteretiti revolucionarnu politiku od suviše isključive odgovornosti koja joj se na silu pre­ bacuje i koju ona sama. razlog je to što još uvijek ne postoje principi pogodni da realizuju osnovno slaganje inteligencija. tri sistema ideja između kojih je politički svijet danas. tako žalosno podijeljen. potiče. s dru­ ge strane. obično. prema osnovnom principu kritičke doktrine. a ako primjena te dogme danas stvara takve efekte. ia­ ko revolucionarna doktrina direktno teži da prekomjernim šire­ njem. na neki goto­ vo nedefinisani način održava to odsustvo principa povezivanja. Kada ne bi postojao razlog za pravičnost. predstavlja. jer tako radikalno nesposobna da nađu lijek. pa prema tome i moralne. je sve veće i. bez sumnje. učestvuje. Bez sumnje. Sa raznih aspekata koje ćemo ispitati. prvi neophodni te­ melj za oseilatornu akciju koja je karakteriše. nemoć koju najbolji duhovi. koja. samo pravo ispitivanja uopšte ne podrazumijeva nužno odsustvo svake čvrste i zajedničke odluke. Ali. ipak mi se čini da takvu prazninu treba. ubuduće be­ skorisno pokušale da. trebalo da potekne od njih. sve više osjećaju. zbog svoje prirode. ova mješovita doktrina. čija je neizbježna senilnost i dovela u početku do te anarhije. u stvari zabranjuje i posebno reakcionarnoj dok­ trini koja se usuđuje danas. širenje intelektualne anarhije koju su odtada konstatovali svi pravi posmatrači uprkos krajnjem razmimoilaženju njihovih spekulativnih mišljenja ο njenom uzroku i na­ stanku. pogodna da zadovolji istovremeno. ranije objašnjenog uticaja. njen najdirektniji i najkobniji rezultat. iz­ gleda da je stalni i neposredni uzrok. i od kraljeva i od naroda. one. da. na 98 99 . kada se zamisli kao finalna. direktnu smetnju toj reorga­ nizaciji. dovoljno je konstatovala. koliko od štetnog neprijateljskog duha vladajuće politike. Najopštija posledica te fatalne situacije. inače na izgled. ali i neopo­ zivih razloga. iz raznih. društveni prevrat potiče. iz dana u dan. Duboki nesklad koji danas postoji između opšteg kretanja vlada i osnovnog kretanja društa­ va. ona se izdržava od odvratnih pozajmica koje pravi od obadvije antagonističke doktri­ ne. isto tako. u nepristrasnim očima jedne zdrave filozo­ fije. koliko je to moguće. Ove dvije poslednje doktrine bi. ipak je oči­ gledno da isto tako mora se i njima. ukratko. preostaje nam sa­ da da. ovaj nered neizostavno mora postojati. sagleda stvarno nastavljanje jedne opšte situacije u kojoj se neizbježno takmiče. Tako se dva poslednja mišljenja. iz isto tako očigledne potrebe. afi. Bilo kako bilo. izgleda. Bilo je nepravedno i preuranjeno razmatrati ih ranije. njihovu dvostruku egzistenciju. različite opšte uslove aktuelnog problema. što se nisam ustručavao da otvoreno pokažem. sputavaju. tako da se jače manifestuje suštinska prikladnost jedne slične filozofije. jedna ta­ kva teorija korisno služi javnom razumu kao privremeno oruđe da spriječi opasnu apsolutnu prevagu jedne ili druge filozofije. njihovu zajedničku radikalnu nemoć da upravljaju društvenom reorganizacijom. ta anarhija neposredno . nameće. olako prihvata. dakle. Tako. koja. Dakle.proizilazi iz stalnog razvoja apsolutnog prava slobodnog ispitivanja koje je dogmatski dato svim pojedincima. na osnovu nužnog. u stvari. tako. već zastrašujuće. posebno u samima njima. posebno prvo. da se svakog dana povećavaju. okarakterišemo glavne društvene opasnosti koje neizbježno proizilaze iz žalosnog produžavanja jednog sličnog inte­ lektualnog stanja i koje nastoje. Kako nema nikakav sopstveni princip. Bez sumnje. slažu u tom smislu da optuže.

obič­ no gaji tajnu nadu da će sam ispitati realizaciju. poneka nejasna tačka povezivanja druš­ tvenih maksima u raspadanju koje se ipak povećava! Zlo je već došlo do toga da sva politička mišljenja. umjesto što smo iznenađeni prekomjernim razmimoilaženjem do kojeg postepeno dolazi zbog opšteg širenja te anarhične tendencije koje traje već pola vijeka. koje. navede da je to opšte udaljavanje aktuelnih duhova. bude dovoljno da nabrojim. po­ primaju bitno individualni karakter preko bezbrojnih nijansi koje sadrži raznovrsna mješavina tri poretka pogrešnih principa. Takvo je. jače osjeća svoju sopstvenu bijedu. Osim u slučajevima povođenja u kojima radikalna razmimoilaženja za trenutak mogu biti prikrivena u toku zajedničkog praćenja jedne prolazne mogućnosti dok svaki od tobožnjih saveznika. pa prema tome da se društvo ponovo vrati. svakako. a čije bi Masiranje bilo neupotrebljivo i beskorisno. koje bi. tako posebno koristio rađenje svoje eman­ cipacije da bi se slijepo prepustio beskrajnoj diskusiji religioznih mišljenja. realni do101 . Samo su zablude. isto toliko izraženo na čisto statičkom i reakcionarnom pla­ nu. Nijedna zemlja nije bolje potvrdila tu ne­ izbježnu tendenciju od Sjedinjenih američkih država gdje se hrišćanstvo rasplinulo u više stotina radikalno nesložnih sekti koje se svakog dana sve više dijele na gotovo individualna mišljenja u koja danas. ništa manje inten­ zivna i pored njihove teološke istovjetnosti. neiscrpno. zahvaljujući zdravom prirodnom razumu i intelektualnoj umjere­ nosti čovjeka. postepeno pripremilo da uspješ­ no nastave njihovu tešku obradu. u stvari. bila zamijenjenja novim nastranostima. kao što sam to već pokazao. nikakav značaj redosljedu tih navoda: 1° neo­ bičan ekonomski predlog da se ukine upotreba novca. pravo normalno stanje ljudskog duha. kao što sam to objasnio. Kako ova divagatvon.koji sam upravo ukazao. dakle. presijecanjem rješavaju i najtemeljnija politička pitanja. na taj način. Ne bi li trebalo da se. koliko i na revolucionarnom. u tom smislu. na odgovarajući način prati direktno proučavanje. Ali ni one nacije koje su prilično srećno pripremljene. Zbog njihove vrhunske komplikovanosti. od malog bi značaja bilo da se ovdje ispi­ ta do koje mjere mora da se ovaj očigledni nered duhova pripi­ suje direktnom nagovoru ili jednom potpuno pokvarenim subzijanjem. u vrijeme di­ rektnih razmjena. jer je ljudski duh tada bliži djetinjstvu. Svaka od tri stranke je u trenucima svoje naivnosti često gorko žalila vrlo intenzivno neslaganje smatrajući se poseb­ no pogođenom njime. važno je da se ovdje. 2° plan da se unište velike prestonice. kada energična duhovni autoritet ne sputava neprekidno njihov različiti razvoj. ne pridajući uostalom. inače. po mom mišljenju. utvrđene čak do vrlo skrom­ ne stope koja ne bi mogla da pređe. pa prema tome i zbog njihovog vrlo bliskog kontakta sa svim ljudskim strastima. kao naročito u Francuskoj. što nesloga nije uopšte do sada potpunija i što još uvijek postoji. jasnije i brže. i kod kojih je ljudski duh mo­ gao tako. pa prema tome i najsuprotnijih od svih. udaljavanja (bes divagatvous) su bila veća nego na drugom mjestu. bar u tom pogledu sa­ svim očigledno. radije divimo. Dakle. isto tako antidruštvene. sva­ kako. jednu vrstu patološkog slučaja koji je. još brižljivije nego sva druga. bez razlike. inače. dok njihovi protivnici nisu bili. ipak nisu mogle izbjeći ne­ minovnu intelektualnu anarhiju koja je iherentna svakom produ­ ženom služenju apsolutnim pravom slobodnog ispitivanja. Kako mora da su duboka pustošenja te društvene bolesti u vreme­ nu u kojem su svi pojedinci. 3° ideja ο maksimumu dnevne zarade. za koji sva­ ka druga situacija realno predstavlja. U zemljama u kojima je to intelektualno dedompositvon raspa­ danje redovno opravdano političkom prevagom protestanizma od početka revolucionarne epohe u 16-om vijeku. tu i tamo. u toku revolucionarnih epo­ ha. dobile mnogo jasniji karakter koji mora manje ometati konačnu reorga­ nizaciju. kod malog broja elitnih umo­ va. u 100 užem smislu. kao očigledna potvrda onoga što sam rekao ο neizbježna jednakom učešću tri glavne doktrine u stvaranju tog intelektualnog nereda. nasto­ je svakog dana da iščeznu pod udarcem neke nedovoljne diskusije. okarakterisan kao manje-više neizbježan pa čak i neophodan. preko svih svojih prethodnih slučajeva. bolje podijeljeni: glavna razlika među njima sastoji se. i bez obzira na često potpuno odsustvo odgovarajuće pri­ preme. po­ zivajući se na svjedočenje svih dobro obaviještenih posmatrača. Neka mi. nisu uopšte najteže i koje biram naročito zbog njihove naglašene aktuelnosti. da bi odmah poslije toga. bez ikakvog uputstva i bez ikakvog ustezanja. nastoje da se umiješaju brojna politička nesla­ ganja. svakako najnejasnijih. inače. ni u kojem smislu. u cilju progresa. izazvani vrlo energičnim podsticajima da sva­ kog dana sa najvećom lakoćom. u tome da svaka. da pravo kažemo. inače. jedno za drugim. da uglavnom izbjegnu lažni zastoj protestan­ tizma. makoliko bila inferiorna njihova inte­ ligencija. glavni centri moderne civilizacije kao sigurna mjesta društvene korupcije. čije je polje. zbog svoje prirode skoncentrisana. moglo bi biti korisno da se na ovom mjestu sačuva posebna uspo­ mena na neke od glavnih. druš­ tvena pitanja bi trebalo da ostanu. prethodno široko obrazovanje koje. iako na istovjetan način iscrpljena na trostrukoj opštoj osnovi koju sam već analizirao. direktno preći iz potpuno katoličkog sta­ nja u slobodno revolucionarno stanje. sve je manja mo­ gućnost da se zaista natjera čak i vrlo mali broj duhova da pris­ tupe političkom programu koji je pomalo izričit i u kojem nejasnoća i dvosmislenost vještačkog jezika ne pokušavaju da stvore pri­ vidnu saradnju koja ne bi mogla egzistirati.

u stvari. najopasnijem ko­ lebanju koje direktno nastoji da im oduzme svaku stvarnu moć protiv energičnih impulsa jednog živo podsticanog egoizma. koje su se izrodile u praznu filantropiju. presijeku. iz očigledne nužnosti. trebalo da spriječi svaku osnovnu iluziju. neosporno najdisciplinovaniji. uspostaviti. na direktno osjećanje. Pošto je ta bolest tako do­ prla do umova koji su. Dakle. isto tako. u svakoj teškoj prilici. u očima javnog razuma. pravi pojam javnog dobra. kao obi­ čan narod bez ikakve racionalne pripreme. Ono što najjasnije karakteriše. danas uglav­ nom. najmudriji i najčasniji ljudi su. obično vrlo istaknute. kao što se to danas vidi. kao što su to najprovjerenije epohe često predstavljale. obuzetih uobičajenom kulturom neke od pozitivnih nauka. mogu održati i »za« i »protiv« u skoro svim taökama na vrlo vjerodostojan način. kada se ona uporedi sa lakomislenom pretpostavkom po­ moću koje se oni uopšte ne plaše da. rezervisane za neke ekscentrične ili loše organizovane duho ve. u stvari. kobna sklonost čak i najnormalnijih umova da da doz­ vole da ih često jedinstveni impuls vrlo ružne taštine odvuče do trenutne odbrane najopasnijih paradoksa. najteže i najvažnije te­ me koje su dostupne ljudskom razumu. Takva je očigledno složena priroda društvenih pitanja da se u njoj. često vrlo osjetljiva. još uvijek prevratnički a ipak veoma dogmatski izložen u naše vrijeme. neke neosporne prednosti. međutim. jer ne postoji nijedna 102 institucija koja. brzo spontano osloboditi čim budu najzad pronašli oruđe dostojno da na odgovarajući način vrši njihovu beskorisnu privremenu suprematiju. u svakoj teškoj prili­ ci. a u našem svakodnevnom iskustvu ga ima i previše. sada skoro potpuno. isto tako. ostaće uvijek prepuštene. Nikada mi takav prizor nije izgledao šokantnije nego onda kada se on može posmatrati. pogodna da utvrde. javnog morala koji malo se oslanjajući. zbog strasti koja ih obuzima. stvar­ ne ideje javnog dobra. u prolazu. u pogledu i najmanjih pitanja prirodne fi­ lozofije. u tom smislu. Sve ove razne zablude kao i mnoge druge slične ili još izraženije ili štetnije. ne objelodani? Eto što po­ sebno mora da svaki pravi moralni poredak učini nužno nespoji­ vim sa nemirnom slobodom aktuelnih duhova kada bi ona mogla opstati beskonačno. zbog same prevage revolucionarne doktrine kojoj to dvije druge doktrine obično nameću na neopravdano isključiv način. bilo. dok su njihovi glavni motivi. ne bi moglo sa više energije manifestovati nje­ no strahovito sadašnje širenje. jer većina društvenih pravila određenih da postanu uobičajeni. zahtijevaju najviše jedinstva? Do njegove realizacije dovoljno ostvarene. nastaju svakog dana iz istog opšteg razloga kao i naj­ bolje razrađena mišljenja i najprikladnija da se korisno takmiče za društvenu reorganizaciju.hodak neke industrije. naravno. makoliko bila. dakle. jedne djelimične. u klasi po­ litičkih pojmova čija bi vrlo gruba očiglednost. ne treba vjerovati da su takve nastranosti. opasno mudrovanje naših filantro­ pa ο ukidanju smrtne kazne u ime uzaludnog metafizičkog izjed­ načavanja najnedostojnijih zločinaca sa jednostavnim bolesnicima. se mogla prepustiti slijepoj i samovolj­ noj odluci nenadležne javnosti da ne izgubi svu efikasnost. biti poste­ peno raspadanje. najsuprotnije političke maksime su obično podržavane od pris­ talica koji treba. ponekad duboko sakriveni sve dok ih jed­ na precizna analiza. osjeća najviše kompromitovana sličnim lutanjima. među sopstvenim članovi­ ma ni najmanju intelektualnu disciplinu čak i kada se. s druge strane. ne predstavlja teške i brojne poteškoće. je žalosna univerzalnost te anarhične tendencije. više nego neka druga. a da nijedna aktuelna stranka ne mo­ že. još češće možda. ništa ovdje. iako. 4° princip. Ako je jedan takav uslov ubuduće očigledan u pogledu i najmanjih naučnih pojmova. izgleda. bilo kod onih koji u njemu učestvuju ili kod onih koji mu se dive? Istini za volju. nimalo ne zadržava neobični kontrast kojega bi trebalo da im pruži ta skrupulozna mudrost zbog koje su opravdano ponosni. Neiz­ bježno usklađivanje umova pretpostavlja. da izgledaju dostojni preporuke: kako bi stalni uticaj tog dvostrukog prizora. koje. ne bi. da li bi on ozbiljno mogao biti os­ poravan u odnosu na najteže teme i one koje. Jer je revolucionarna stranka. Neizbježni opšti ishod jedne slič­ ne hronične epidemije morao je. ova javna demoralizacija je osjetno zakasnila danas. većina umova je. mnogo odlučniji. bez sum­ nje suviše isključivo preokupirana. potpuno odsustvo opštih principa. da bi stvarno bila sposobna da istovremeno obuhvati razne suštinske as­ pekte te teme. kao što se zna. stvarno u tom pogledu. sve velike maksime javnog morala čije su mane. stroge jednakosti redov­ ne naknade među svim mogućim poslovima. dovedeni do toga da jedni druge op­ terećuju glupošću ili pokvarenošću zbog beskorisne suprotnosti nji­ hovih društvenih principa. prethodno dobro­ voljno i motivisano odricanje najvećeg broja među njima od nji­ hovog suverenog prava ispitivanja kojeg će se oni bez sumnje. u suštini neophodna. podstaknuta istinskim ubjedjenji103 . Osim toga. naj ekstravagantnija utopija uvijek nudi. druge pro­ lazne i obrnuto. kod većine ljudi. zaista prikladnih da na odgovarajući način rukovode na­ šim političkim mišljenjima. i bez ikakve sofističke namjere. bilo zbog njihovog malog do­ meta. bez sumnje. U ža­ losnom svakodnevnom toku naših političkih borbi. danas. ima iznad sve­ ga potrebu da njegove navike stalno vodi jedinstveni pristanak in­ dividualnih volja na neprimijenjiva i opšta pravila. zbog svog progresivnog karaktera. kod duhova. uglavnom nespojivog sa bilo kojim dubokim i nepokolebljivim ujedinjenjem mogao ostavi­ ti da se duže održava prava politička moralnost. mo­ rala biti. 5° najzad. Kako bi se one dakle mogle uzdržati od toga da osu­ đuju. u tom pogledu. jednu za drugom.

Ipak je došlo vrijeme kada te neizbježne zablude. u što nema sumnje. kao direktno određena da reorganizuje moderna društva. kao što sam upravo 104 objasnio. nasleđu i braku. ne zadržavajući se na opštem iskustvu. privatni moral je mogao. kao što sam prethodno objasnio. mogu. primijetiti da su se. podnijeti bez tako sigurnih opasnosti. slabiti. naročito zbog njihovog. morali su biti snažna protiv-teža. posebno. isto tako. kao i pravedniji osjećaj prema raznim umjetnostima. bez sumnje. Ta osobina se. od strane bezum­ nih sekti koje su. razvijala u toku neza­ boravne faze iluzije. otkako je jedna takva početna iluzija morala. nezasitni stomaci bi se. pa čak i suzbiti indi­ vidualni egoizam. Te razne spekulativne zablude su već dovoljno prodrle u društveni život da bi danas bilo prepušteno volji svakoga da se ponosi svo­ jim čak najporemećenijim i najnimalnijim strastima: kada bi jed­ na takva raskalašenost mogla opstati. u tom pogledu. samo najopasniju anar­ hiju 1 Čak smo uočili najopštiji i najprostiji princip jednostavnog individualnog morala. malo po malo. ipak. Danas kada je. akcija raspada­ nja neposredno prijeti. energičnim podsticajem te doktrine ostvarena su najdivnija društvena žrtvovanja koja mogu služiti na čast savremenoj istoriji i pored svih reakcionarnih i statičkih prebaciva­ nja. poštovana. počinju jasno da razvijaju svoju opasnu aktivnost. nudi. pored toga. kao jedine intelektualne temelje društvenosti. jedan takav prethodni slučaj dovoljno realizovan. principe čija neosporna aktuelna nemoć nikada nije bila više izražena nego u ovom slučaju. u kojoj je revolucionar­ na metafizika bila trenutno zamišljena. na­ protiv. pa čak i ličnom koji je prvi neophodni temelj svih drugih. tokom ne­ koliko godina. otvorenu bujicu individualnih analiza. u današnje vrijeme je potpuno napadnuta u svojoj neophodnoj dvostrukoj osnovi. neobično pomirenje najrazuzdanije anar­ hije sa najnedostojnijim despotizmom. morala spontano nastaviti. godina ili uslova.ma. Treba. na kraju. postepeno pobolj­ šavanje uslova poslije stalnog progresa ljudske industrije. da uspostave kao osnovnu dogmu svog oporavljenog mo­ rala. Sa bilo kojeg aspekta gledano. u početku. pa čak i sa revolucionarnom. zbog svoje prirode. težiti da se bespovratno rasprši. srećom zavisi mnogo više od drugih opštih uslova nego od ukorijenjenih mišljenja. čija im spontana aktivnost uopšte nije izgledala. neophodno potčinjavanje strasti razumu. sanjajući reorganizaciju u svom krajnjem mediokritetstvu umjele da razviju. usredsređeni na politički život u užem smislu. stvarno. da je vještački razviju stalnom primjenom najenergičnijih stimulansa. svakim da­ nom sve tješnjeg i neizbježnog miješanja sa statičkom politikom. jasno je da su elementi potrebni za svaku društvenost. ako se izuzmu neki po­ vršni napadi. ona. svakako. morala su i ubjeđenja koja su bila ve­ zana za nju. pri­ rodno osjećanje govori ο tome. oglasila preko teške povrede institucije braka koju bi mogućnost razvoda duboko izmijenila u svim pro­ testantskim zemljama da javna pristojnost i zdrav individualni ra­ zum nisu mnogo ublažili opasni uticaj teološko-metafizičkih zastra­ njivanja. Jer ako su teološke koncepcije stvarno morale stvoriti u budućnosti kao Posebno smo uočili kako jedna efemerna sekta. Osim toga. zadržati. sistematsku dominaciju strasti. kroz takmičenje zabluda koje se do tada smatralo nemogućim. u svojim uzalud­ nim planovima regeneracije ili pak opšte dominacije. morali manifestovati mnogo kasnije i sa vrlo slabim intenzitetom u odnosu na domaći ili lični moral čija uobičajena pravila koja se lakše manifestuju. dovoljno ohrabrena jedno­ stavnim filozofskim rušenjem barijera. ranije okarakterisane. čak i kada se radi ο njenim sopstvenim pristalicama. Od sa­ mog poče'tka razvoja revolucionarnog stanja ova se akcija. razmatrajućim uticajima. Ali ipak. prema jednodušnom podsticaju. Ma­ da su ta ubjeđenja. pažljivom posmatraču. u stvari. Privatni moral. u stvari. pokušali. Dakle. vjerovatno ponosili svojom sopstvenom proždrljivošću. biti stvarno direktno i neprekidno napadnut tek poslije skoro potpunog raspada javnog morala. bez obzira na nji­ hov cilj. U najčešćim slučajevima. racionalno potvrđe­ nom putem pozitivnog proučavanja ljudske prirode. Ali. do tada određenih da nas­ tave njen nagli uspon. a kritička doktrina tako iz­ gubila svoj glavni autoritet. a ubuduće treba sve više i da budu direktno kompromitovani ra­ zornim diskusijama u kojima ne vladaju pravi principi i. do određene mjere. sa sve većim intenzitetom. ovi uticaji. bilo sa aspekta polnih odnosa. inače. stalno ublažavanje naših običaja na osnovu za­ jedničkog intelektualnog razvoja zbog veće familijarnosti. domaćem mora­ lu. jer su vjerovali da treba. Porodica koja je u najnemirnijim fazama revo­ lucionarne oluje bila. da pravo kažemo. doprinosi spontanoj poplavi političke demoralizacije gotovo isto onoliko koliko obadvije njene protivnice. snažnije nego javne relacije. ko­ ji se direktno osporava od strane drugih tobožnjih obnovitelja ko­ ji su. odtada imaju suviše malo prave energije da bi dovoljno nadoknadila razornu akciju koja je svojstvena revolucionarnoj metafizici. Uzalud se reakcionarna škola još uvijek trudi da prebaci is­ ključivo na revolucionarnu školu opštu odgovornost za taj novi po­ redak razmimoilaženja za koji je ona sama isto toliko kriva zbog svoje slijepe i iracionalne upornosti da pretjerano hvali. uglavnom. u isto vrijeme dubokim i aktivnim koja su. 105 1 . koje nas­ toje da dovedu u pitanje i najmanje ideje ο dužnosti bez ikakvog mogućeg rješenja. do danas uglavnom sa­ krivene. naročito kod omladine ma­ nje zaboravljena i manje neplodna još danas od omladine koju za­ jednički inspirišu dvije druge doktrine. tako da ta filozofija sa­ da. opasna po moral u užem smislu.

biti stvarno direktno i neprekidno napadnut tek poslije skoro potpunog raspada javnog morala. čija im spontana aktivnost uopšte nije izgledala. kao jedine intelektualne temelje društvenosti. snažnije nego javne relacije. sa sve većim intenzitetom. malo po malo. prema jednodušnom podsticaju. ako se izuzmu neki po­ vršni napadi. principe čija neosporna aktuelna nemoć nikada nije bila više izražena nego u ovom slučaju. racionalno potvrđe­ nom putem pozitivnog proučavanja ljudske prirode. ovi uticaji. opasna po moral u užem smislu. počinju jasno da razvijaju svoju opasnu aktivnost. energičnim podsticajem te doktrine ostvarena su najdivnija društvena žrtvovanja koja mogu služiti na čast savremenoj istoriji i pored svih reakcionarnih i statičkih prebaciva­ nja. otvorenu bujicu individualnih analiza. sanjajući reorganizaciju u svom krajnjem mediokritetstvu umjele da razviju. mogu. primijetiti da su se. akcija raspada­ nja neposredno prijeti. Te razne spekulativne zablude su već dovoljno prodrle u društveni život da bi danas bilo prepušteno volji svakoga da se ponosi svo­ jim čak najporemećenijim i najnimalnijim strastima: kada bi jed­ na takva raskalašenost mogla opstati. ranije okarakterisane. Ali. uglavnom. zbog svoje prirode. razvijala u toku neza­ boravne faze iluzije. slabiti. do tada određenih da nas­ tave njen nagli uspon. jasno je da su elementi potrebni za svaku društvenost. a ubuduće treba sve više i da budu direktno kompromitovani ra­ zornim diskusijama u kojima ne vladaju pravi principi i. morali manifestovati mnogo kasnije i sa vrlo slabim intenzitetom u odnosu na domaći ili lični moral čija uobičajena pravila koja se lakše manifestuju. stvarno. privatni moral je mogao. Od sa­ mog početka razvoja revolucionarnog stanja ova se akcija. svakako. podnijeti bez tako sigurnih opasnosti. naročito kod omladine ma­ nje zaboravljena i manje neplodna još danas od omladine koju za­ jednički inspirišu dvije druge doktrine. a kritička doktrina tako iz­ gubila svoj glavni autoritet. do danas uglavnom sa­ krivene. zadržati. postepeno pobolj­ šavanje uslova poslije stalnog progresa ljudske industrije. bez sumnje. kroz takmičenje zabluda koje . ona. Uzalud se reakcionarna škola još uvijek trudi da prebaci is­ ključivo na revolucionarnu školu opštu odgovornost za taj novi po­ redak razmimoilaženja za koji je ona sama isto toliko kriva zbog svoje slijepe i iracionalne upornosti da pretjerano hvali. svakim da­ nom sve tješnjeg i neizbježnog miješanja sa statičkom politikom. na­ protiv. sistematsku dominaciju strasti. jedan takav prethodni slučaj dovoljno realizovan. do određene mjere. da pravo kažemo. dovoljno ohrabrena jedno­ stavnim filozofskim rušenjem barijera. Dakle. morali su biti snažna protiv-teža. u stvari. domaćem mora­ lu. Ali ipak. Ma­ da su ta ubjeđenja. nezasitni stomaci bi se. kao direktno određena da reorganizuje moderna društva. da uspostave kao osnovnu dogmu svog oporavljenog mo­ rala. kao što sam upravo 104 objasnio. nasleđu i braku. 105 1 . inače. Sa bilo kojeg aspekta gledano. Jer ako su teološke koncepcije stvarno morale stvoriti u budućnosti kao Posebno smo uočili kako jedna efemerna sekta. pa čak i suzbiti indi­ vidualni egoizam. od strane bezum­ nih sekti koje su. u što nema sumnje. Osim toga. u stvari. nudi. samo najopasniju anar­ hiju 1 Čak smo uočili najopštiji i najprostiji princip jednostavnog individualnog morala. otkako je jedna takva početna iluzija morala. Danas kada je. pa čak i ličnom koji je prvi neophodni temelj svih drugih. U najčešćim slučajevima. u današnje vrijeme je potpuno napadnuta u svojoj neophodnoj dvostrukoj osnovi. pri­ rodno osjećanje govori ο tome. kao što sam prethodno objasnio. u svojim uzalud­ nim planovima regeineracije ili pak opšte dominacije. isto tako. razmatrajućim uticajima. bez obzira na nji­ hov cilj. jer su vjerovali da treba. ko­ ji se direktno osporava od strane drugih tobožnjih obnovitelja ko­ ji su. u tom pogledu. posebno. Privatni moral. kao i pravedniji osjećaj prema raznim umjetnostima. neophodno potčinjavanje strasti razumu. doprinosi spontanoj poplavi političke demoralizacije gotovo isto onoliko koliko obadvije njene protivnice. poštovana. tokom ne­ koliko godina. težiti da se bespovratno rasprši. godina ili uslova. Ta osobina se. u početku. Porodica koja je u najnemirnijim fazama revo­ lucionarne oluje bila. vjerovatno ponosili svojom sopstvenom proždrljivošću. morala su i ubjeđenja koja su bila ve­ zana za nju. neobično pomirenje najrazuzđanije anar­ hije sa najnedostojnijim despotizmom. čak i kada se radi ο njenim sopstvenim pristalicama. Treba.ma. u kojoj je revolucionar­ na metafizika bila trenutno zamišljena. tako da ta filozofija sa­ da. pokušali.se do tada smatralo nemogućim. bilo sa aspekta polnih odnosa. ne zadržavajući se na opštem iskustvu. pa čak i sa revolucionarnom. pažljivom posmatraču. morala spontano nastaviti. odtada imaju suviše malo prave energije da bi dovoljno nadoknadila razornu akciju koja je svojstvena revolucionarnoj metafizici. koje nas­ toje da dovedu u pitanje i najmanje ideje ο dužnosti bez ikakvog mogućeg rješenja. naročito zbog njihovog. oglasila preko teške povrede institucije braka koju bi mogućnost razvoda duboko izmijenila u svim pro­ testantskim zemljama da javna pristojnost i zdrav individualni ra­ zum nisu mnogo ublažili opasni uticaj teološko-metafizičkih zastra­ njivanja. ipak. u isto vrijeme dubokim i aktivnim koja su. srećom zavisi mnogo više od drugih opštih uslova nego od ukorijenjenih mišljenja. Ipak je došlo vrijeme kada te neizbježne zablude. na kraju. usredsređeni na politički život u užem smislu. pored toga. da je vještački razviju stalnom primjenom najenergičnijih stimulansa. stalno ublažavanje naših običaja na osnovu za­ jedničkog intelektualnog razvoja zbog veće familijarnosti.

u aktuelnom društvenom životu. instinktivnu i nesavladivu mržnju prema svima onima koji su ih se oslobodili. predstavlja jednu vrstu hroničnog stanja bi­ jesa. Religiozna vjerovanja danas. svaka od njih nastoji da moralno izvrši. iako prilično nesavršeno povezuje svoje pristalice. . vrlo karakterističnog za naše vrijeme. naj­ češće.i u prošlosti. ranije objašnjenu. osim toga. sve manje i manje spojiva s istinskim ubjeđenjima kod svakog malo obrazovanog uma direktno nastoji da. po svojoj prirodi. posebno kod većine onih koji ih čuvaju s određenom ener­ gijom. posebno prati. nepromjenjive temelje opšteg morala. kada je riječ ο tome. važno je primijetiti. svaka doktrina. da obavezno preovladaju intelektualne dispozicije. efekti su se. vrlo izražen antidrustVeni uticaj. ne zadovoljavaju više nego odgovarajuće ideje. da ako. ne proiziđe nikakvo nad­ metanje koje bi bilo korisno za društvo? Tako. inače. nažalost. zašto su. da u jednom ili drugom vidu suprot­ stave bilo kakvu energičnu kočnicu stalnom razvoju individualnog egoizma koji se danas sve više usuđuje da direktno traži. ubuduće ne bi bilo duboko začarano kolo? Zar ukupna društvena moć nužno ne manifestuje svoju opštu efikasnost kroz nepobitni prethod­ ni dokaz svog sopstvenog uzdizanja? Nijedna stvarno osnovna duž­ nost ne bi mogla sada pripadati uvjerenjima koja sama nisu mog­ la odoljeti opštem razvoju ljudskog razuma čija zrelost neće. Najzad. istini za volju. bez sumnje. isto je tako očigledno da kod prostog naroda. Uostalom. ne može se ni sa­ kriti da njena opasna energija djelimično počiva na njenoj poseb­ noj tendenciji da spontano i stalno razvija ova osjećanja mržnje i čak ljubomore prema svakoj društvenoj superiornosti čiji upad. treba da budu. za privatni moral kao i za javni. da uobičajeni moral ljudi koji su ostali dovoljno religiozni nije nimalo viši danas i po­ red intelektualne anarhije. jedan za drugim. domaći ili lični. u tome da inspiriše. na razne načine. Ovdje već možemo smatrati da je dovoljno dokazano da nijedna postojeća politička doktrina ne sadrži mogu­ će rješenje velike krize modernih društava. s druge stra­ ne. dubokih iako djelimičnih. bilo tako što se protive njegovoj izgradnji na čvršćim te­ meljima kod sve brojnijih duhova kojima ova vjerovanja ne mogu više vladati. reakcionarna politika. očigledno raz­ vije te dispozicije do servilnosti i hipokrizije za koje nam je nje107 . a da iz toga. tim povodom. kao determinanta aktiv­ nih ubjeđenja. ovdje je više nego očigledno da su sve raznovrsne aktuelne doktrine. slobodan ili uzdržan. na kraju obnoviti opresivne prepreke koje su zauvijek uništile njegovu mladost. ubuduće. Ali osim toga. isuviše nejasni da bi imali bilo kakvo veliko praktično dejstvo u stalno aktivnoj intervenciji svešteničkog autoriteta kojeg. Prije svega. propisane statičkoj. poslije zrelog is­ pitivanja. bilo tako što su kod onih koji im ostaju vrlo malo vjerni. a naročito reakcionarnoj. a revolucionar­ na doktrina više nego bilo koja druga. mada često pretjeranog. di­ rektno suprotne prirodi problema čak i kada se radi ο suviše is­ ključivoj stvari koju ona. svoju glavnu moralnu snagu iz vrlo zakonitog razvoja. dovoljno je potvrdilo osnovnu analizu. Zar među malo obrazovnim umovima svakodnevno iskustvo ne pokazuje. već odavno se mogla konstatovati nužna ispravnost jed­ nog analognog posmatranja u pogledu sličnih zabluda čisto protestanskog porijekla. koji može da prenese na individualnu aktivnost: ipak. iz raznih razloga gotovo jednako ne106 sposobne. tako da se ne usu­ đuje više. čuvajući svoju slobodnu originalnost. može razviti kod obrazo­ vanih duša stvarno plemenita osjećanja raznih priroda. koje sa­ da intelektualna anarhija nanosi. isto onoli­ ko strogo koliko samoj revolucionarnoj filozofiji koju. onda one danas izgubile svaku stvarnu moć protiv sličnih raskalašenosti? Zar podržavanje religioznih principa. uske koliko i iracionalne. daleko od toga da mogu stvoriti realni temelj za moral u užem smislu. tu. da bi oni najzad mogli. da neumjesnim kažnjavanjem kompromituje sla­ bi ugled koji sebi još čuva. teška briga za sopstveno očuvanje. ne sastoji. razvile te raznovrsne dok­ trine. prije svega beskorisnim i mučnim prevarama. lišeni svake unutraš­ nje i direktne moći. ti principi. Isto ta­ ko. obično. sada smo priznali da svaka od njih utiče na svojstveni način. žestoko ogor­ čene na cjelokupnu stvarno pozitivnu filozofiju koja je jedina stvar­ no sposobna da suzbije prirodni zamah njihovih zastranjivanja. Revolucionarna politika tako crpi. posebno treba napomenuti. neizbježno kod njih izaziva opštu antipatiju prema svakoj drugoj školi čiju stvarnu zaslugu ne bi mogli priznati bez posljedica: jedino bi istinski racionalna i potpuna doktrina mogla. jedan za drugim. raznih opštih elemenata koji je sačinjavaju. pokazali u punom skladu sa onim što su uzro­ ci trebali predvidjeti. isto tako. da su vatreni obnovitelji religioznih teorija u današnje vrijeme smatrali da su razne prethodno pomenute zablude. U svakom slučaju. naravno. uprkos svojim uzaludnim moralnim pretenzijama. neobuz­ danu bujicu čak i najmanje društvenih strasti u ime opšte anar­ hije umova.. glavne štete. očigledno je da osjećanja koja su. indi­ rektne ili čak direktne. bez sumnje. podstaći kasnije pravednija i pomirljivija rješenja. Ovako kratko ispitivanje glavnih karakterističnih crta naše društvene situacije. poslužili kao tačke oslonca moralnom poretku. sve više nastoje. u stvari. nezavisno od neobuzdane oholosti tako izazvane. da postanu dvostruko štetni za njega. uglavnom absorbuje kod najnapredni­ jih naroda. bilo koja od tih političkih doktrina. obično samu optužuju. čak i kod izvanrednih naravi kod kojih ono mnogo otežava već vrlo opasan iracionalni uticaj jedne suvišne i isključivo kritičke dispozicije duha. od morala većine emancipovanih duho­ va? Žar se glavna praktična tendencija religioznih vjerovanja.

U tom trenutku se radi samo ο tome. u onom potpuno istom stanju koje se danas sažalijeva s punim pravom u odnosu na društvene ideje. umjesto da kod vladajućih klasa obuzdavaju egoističke i separatističke tendencije. preko eksperimenata i racionalne analize. fizičkih. brzo vukla bilo prema mračnom i neopozivom despotizmu. one jednako nastoje da skrenu društvo sa pravih puteva konačne reorganizacije. Nadam se. da­ nas u jednu vrstu filozofskog očaja vezanog za društvenu buduć­ nost koju je. koliko užasan toli­ ko neizbježan uticaj mora. nastoje da im vještački omoguće strahoviti us­ pon. neumitna sudbina. razumno shvaćene. usuđujući se da im prikazuju proletere kao divljake sprem­ ne da ih pokore. proizilazi. preko suprotnog napredovanja čija je realnost isto tako neopoziva. čini mi se. S druge strane. kroz veliki broj pokušaja. isto je tako neosporno da. nužno. cjelokupnom reorganizacijom raz­ ličitih ranijih poredaka ljudskih koncepcija koje su nekada tako dugo opstajale. direktno apelovati kroz svoju stalnu primjenu. što je isuviše ekstravagantna utopija da bi zaslužila ikakvu diskusiju. Malo produbljena analiza sadaš­ nje epohe i njenih neposrednih prethodnika. u cilju dopune ovog uvoda. u isto vrijeme. na kraju uopšte ne dopre neminovno do te posljednje pri­ rodne dopune njenog osnovnog domena? Dakle. do direktnog stvaranja društvenog poretka koji je najbolje pri­ lagođen njenoj prirodi. treba da iza­ zove iste takve strahove i usmjeri pretežnu pažnju na pokret ras­ padanja koji se u tome. Takvi prethodni zaključci prvo moraju izazvati veoma mučnu zabrinutost za stvarni ishod koji se u sličnoj situaciji može naći. pa čak i vodeći ali iracionalni i posebno loše pripremljeni. utješno ubjeđenje da.na prolazna vladavina dala mnogo sjajnih dokaza. prigovarajući di- 109 . a naročito u toku tri poslednja vijeka. da će proučavanje ove knjige. ako im se činilo. posmatrane s mo­ ralne strane. pod samo jednim neophodnim uslovom da raniji elementi jedne takve definitivne organizacije. bile osuđene da. postane obavezno jednim na­ glim i čudnim prevratom. uostalom. ovdje nasluti kakav tre­ ba obavezno da bude intelektualni karakter ove spasonosne filo­ zofije čiji će dogmatski razvoj zatim biti posebno izložen. Dakle. legi­ timno nastaviti u njihovom društvenom stanju. nije ni anarhična ni reakcionarna u pogledu astronomskih. na jedan poseban način. hemijski pa čak i bioloških pojmova. nikada iz njega ne izađu. Uzaludna opozicija na­ ših raznih političkih škola je dakle. mnogo bolje uočava nego pokret regeneracije. 108 i pored prepreka koje predstavlja njihovo aktuelno rasipanje. na instinkte egoizma i korupcije. pored prećutne sankcije koju njena doktrina neutraliza­ cije obavezno pripisuje istovremenim nedostacima dvije ekstremne doktrine. i koje su. takmiče da razviju anarhiju. zbog suviše isključivog posmatranja jednog takvog spektakla. taj neophodni prethodni izlet u uobičaje­ ni dornen politike u užem smislu. isključivo čuva­ jući svoj lični politički interes. vrši. takođe. jedno ili drugo. iz velikog prethodnog dokazivanja. ponekad bili dovedeni. očigledno slijedi da: ili nema nikakvog rje­ šenja za problem. što sam upravo objasnio u ovom drugom uvodu. bilo. zbog svoje prirode. Jer. na koji način bi trebalo da. osim ukoliko se ne stvori četvrti osnovni tip filo­ zofije. sa od­ govarajućom efikasnošću. što bi bilo apsurdno da se pomisli. što je nužni i konačni rezultat svih njenih ranijih evolucija raznih vrs­ ta. očigledno spon­ tano. za trenutak da zanemarim da bih izvršio. Ne treba se mnogo čuditi što su plemeniti duhovi. drugi nastoje da kobnom. sve tri knjige ove Rasprave su nam jas­ no dokazale. na najpotpuniji i najodlučniji način da je ta pozitiv­ na filozofija u svojoj postepenoj evoluciji. mada neizbježnom reakcijom bez razmišljanja podstaknu mase protiv svo­ jih istinskih prirodnih vođa bez čije neophodne saradnje oni ni­ kako ne bi mogli ostvariti osnovna poboljšanja koja moraju. kroz strahovito takmičenje u raznim pravcima. da li bi bilo moguće da pozitivna metoda u svom neizbježno stalnom razvoju. jedna filozofija koja. posebno. statička politika. ova posljednja kategorija ide­ ja mogla biti racionalno izuzeta iz jedne takve primjene koja je postepeno. opasna kako u mo­ ralnom tako i u intelektualnom pogledu: i iz jednog i iz drugog razloga. sve druge intelek­ tualne puteve. neke i do nedavno. u pogledu samih društve­ nih pojmova ako se ona može na njih odgovarajući način primije­ niti? Iz kojeg razloga bi. pošto su teološka i metafizič­ ka filozofija jedine do sada slobodno preduzele političku reorgani­ zaciju modernih društava tako što su na osnovu svih prethodnih objašnjenja. do sada. ili nam jedi­ no preostaje da se priklonimo pozitivnoj filozofiji pošto je ljudski duh uzaludno iscrpio. sve aktuelne stranke nastoje da. neo­ pozivo sakupljeni u jedan opšti sistem pomoću političke filozofije zaista dostojne te osnovne misije. obuhvatala sve manje komplikovane katego­ rije uključujući i onu kojoj se zbog toga direktno prigovara? Ili. da se. ubuduće budu. Ako se one. ovaj prvi navod. u stvari. svakako. Najzad. vrlo uticajne u današnje vrijeme. prema mišljenju tog doba. Zato je dovoljno da sada zauvijek vrati duh čitaoca na opštu tačku gledišta koja karakteriše ovu Raspravu i koju sam morao. Dak­ le. elita ljudske vrste dolazi danas. sa puno očiglednosti stvoriti kod svakog pažljivog i dobro raspoloženog čitao­ ca. uzastopno rukovodila na jednoglasno konačno za­ dovoljstvo intelektualnog svijeta. u potpunosti konstatovale njihovu duboku iznemoglost koja je nužna kada se radi ο takvoj namjeri. Na taj način dak­ le. odugovlače bolnu društvenu situaciju najcivilizovanijih naroda stalno je otežavajući. one zajedno idu ka razdoru. Jedini. isto tako. prije toga preporoda. prema jas­ noj i neminovnoj anarhiji ili pak prema tužnom periodičnom smje­ njivanju jednog i drugog stanja.

koje bez prestanka drže komični mamac te vrste igre uspona koja je isto tako varlji­ va kao i. smatram da u ovom momentu treba da pokažem na direktan ali jednostavno uopšten način. Ipak. koja se stalno povećava u odnosu na sva­ ki drugi način tretiranja tih pitanja. bila bi ovdje. koja nova politička filo­ zofija postepeno mora pružiti za osnovno. biti ospore­ na. predstavljaju — najveću poteškoću savremene politike. postepeni razvoj ljudske sposobnosti. prema tome. kao da je ova apsurdna utopi­ ja mogla da donese bilo kakav trajni lijek za boljku. očigledno ostavlja glavno pitanje potpuno netaknuto: takvo zadovoljstvo pričinjeno jednom malom broju pojedinaca koji su tako postali otpadnici svoje klase.j. samovolja neće moći da se stvar­ no isključi iz raznih društvenih pravila. Razmatrajući. na izgled. do sada. kako bih jače istakao na ovom mjestu. prije ili kasnije. kao i sve druge. inače. svodi na to da se teškoća ukloni na taj način što će se vještaćki napraviti manji ili veći izlaz za najak­ tivnije narodne ambicije. uglavnom. uglavnom. i statička politika uz pretjerani oprez koji je. da bi pokazale da je pozitivna filozofija dopunjena na odgovarajući način. Ali sav taj metafizički kult ustav­ nih antiteta ne bi mogao danas stvarno prikriti duboko samovolj­ nu tendenciju karakterističnu za svaku filozofiju koja nije pozitiv­ na. uglavnom preuranjena sve dok njen istinski opšti duh ne bude mogao biti dovoljno okarakterisan. namjeravamo svakog dana pokoravati. prije negc što za­ vršim ovaj dug uvod. Kako se pozitivna politika bude postepeno razvijala tokom ove knjige. Pošto je ma- 111 . poboljšanje društvenog položaja podčinjenih klasa koji. opšti uzrok političkih progresa sa prak­ tične i najšire tačke gledišta. U svim vrstama. metoda je još važ­ nija od same doktrine. Isto je tako neosporno da se. nekoliko poslednjih prethodnih razmatranja. na intelektualnom spa­ šavanju društva i kako bi se ograničio samo na to da određuje naj­ sretnijim sljedbenicima najefikasnije eksperimente u istom prav­ cu. Tako. suverenih skupšti­ na. Dakle. nužna su­ periornost pozitivne politike ne bi mogla. ono što stvara negativan pojam kada se. bila jedino oruđe u tom dijelu društvenog problema. za ne­ promjenjive prirodne zakone i dok se i dalje budu vezivale za raz­ ne volje. sve druge igre. čini mi se. t. očigledno opasnu. u današnje vrijeme. njenu vezu sa dvostrukom osnovnom potrebom naše epohe. najviše okarakterisali' to beskorisno rješenje kao anarhično. zamišlje­ ne kao vjerni izraz narodne volje. inače. Revolucionarna politika koja je. ako i dalje nastavimo da privremeno odbacujemo svaku naučnu ocjenu u užem smislu i os­ tanemo i dalje na čisto političkom stanovištu koje jedino odgova­ ra tom uvodu. Ali taj iracionalni put. preko izmišljotine koja ne mo­ že da mijenja njihovu prirodu. ne bi moglo nikako. koje su. to isto planira oponašajući je. u tom smislu. makoliko on mogao.rektnim zaključcima koji su već obrazloženi u razgovoru ο opštem filozofskom učinku sve tri prethodne knjige. a posebno u ovom slučaju. mogla je da ga sagleda samo sa buntovničke tačke gledišta. nje­ na stvarna superiornost. i pored svih konstitucijskih površnosti. neophodna mada indirektne. razvijajući prekomjerne želje koje se ne mogu baš sve zadovoljiti. više pozitivis­ tičkim terminima rečeno. sastojati samo u racio­ nalnom potčinjavanju samoj nadmoći osnovnih zakona prirode ko­ ja je konstatovana na odgovarajući način i zaštićena od svakog sa­ movoljnog ličnog naređenja. tako često iracionalne i poremećene. pomene ugušivanje raznih otpora. koristeći i dalje isti onaj metod koji su sami osuđivali. osim ako se tim imenom ne žele dekorisati nade. biti neopho­ dan. karakterističan za nju. Metafizička politika je uzalud pokuša­ vala da opravda svoje carstvo ukrašavajući imenom zakona svakak110 ve odluke. Dok se političke pojave ne budu vezale. Jer. koji mi se činio već dovoljno neosporiv. konačnu namjenu jedne takve filozofske operacije Sama ideja progresa koja je stvarno svojstvena revolucionar­ noj politici. jedina sposobna da stvarno rukovodi danas konačnom reor­ ganizacijom modernih društava. bilo božanske ili ljudske. od stvar­ nog načina realizacije koju ću isprobati u ovoj knjizi. Svaka direktna i posebna paralela ove nove političke filozo­ fije sa aktuelnim društvenim teorijama. bez obzira na njihov sastav. olakšavati opravdane žalbe mase čije opšte stanje ne dobij a ni­ kakvo presudno poboljšanje. Oni koji su. sve više će se spontano manifestovati pred pažljivim čitaocem ne zahtijevajući gotovo nikada nikakvo formalno upoređivanje. Bez obzira na duboko ubjeđenje koje me vezuje za moj način ispunjavanja tog velikog filozofskog zadatka. upali su. po tom pitanju. najzad. podlim predlogom da se direkt­ no uništi svako stvarno vlasništvo. bez sumnje. čak i u tom ograničenom slučaju. ne bi iz toga izvukao nikakvo nepovoljno uopštavanje protiv metode koja je jedina sposobna da radi. sloboda će ostati na silu iluzorna i pri­ vremena bez obzira na volju kojoj se. u najčudniju nedosljednost. čak i kada bi takav pokušaj konačno bio osuđen. ukratko iznijeti. ukoliko nisam promašio svoj cilj. varljive za većinu pojedinaca. stimulišući danas već suviše prirodnu tendenciju ka opštem ukidanju klasa. Njeno se cje­ lokupno rješenje. misle ο toj velikoj temi današ­ nji doktori. jasno je da politička i naučna analiza direktno nadmeću sa neospornom spontanošću. rasterećuje sadašnjost samo tako što se mnogo opterećuje buduć­ nost stvaranjem novih snažnih prepreka svakoj istinskoj društve­ noj reorganizaciji. kako javni razum. inače. prava sloboda se može. znači puno i stalno širenje slobode. svakako. veoma mi je stalo do toga da pažljivo unaprijed izdvojim taj glavni princip. za dugo. u suštini. odluke. ne bismo mogli da ne upoznamo moć­ na sredstva. Zato smatram da moram.

iako samo u glavnim crtama. i koja. očigledno preuranjena. ČETRDESET SEDMA LEKCIJA Sadržaj — Kratka ocjena glavnih filozofskih pokušaja preduzimanih do danas u cilju stvaranja društvene nauke Ako je. samo ukratko. svakako nisu mogli biti uspješni. bilo neophodno. po svojoj priro­ di. uključujući proučavanje intelektualnih i moral­ nih pojava čija se pozitivnost rađa početkom ovog vijeka. u početku. bez svrhe. ovdje. krat­ ko zadržavanje na jednoj isto tako značajnoj tački gledišta. tako da oni zbog svog sponta­ nog nadmetanja danas bitno usporavaju mogućnost stvaranja druš­ tvene nauke na stvarno pozitivnim osnovama. bilo da bi uklonila iz čisto političkog poretka ono što proizilazi iz intelektual­ nog i moralnog poretka. prethodna ana­ liza. udaljavaju od prave teme današnje lekcije. ranije pomenute. u na­ stavku ovog djela. zajedničkoj stvari da karakter spe­ kulativne veličine i čvrstog jedinstva. bilo bi. Ali. jasno je da se prvi društveni problem sastoji. Nužni uticaj te dvo­ struke prepreke je. dopire. naša opšta ocje­ na raznih pokušaja. toliko određen da. odredila da ostane bes­ konačno sastavljena od ljudi koji žive manje-više nesigurno od plodova svakodnevnog rada. vaspitavana u duhu efikasnog podstreka revolucionarne krize. uglavnom. bilo da bi podstakla. izričito. u poboljšanju osnovnog uslova te ogromne većine. postavljajući obično između radnika i nji­ hovog šefa jednog zajedničkog moralnog predstavnika vlasti. navede glav­ ni filozofski karakter odgovarajućih radova. spontano će biti uproštena i veoma sažeta. u tom smislu. dovoljna je da očigledno doka­ že. bez na­ pora. kada su i pitanju neizlječiva zla pametno i čvrsto pokoravanje. suštinski spekulativnom prirodom ove Rasprave. bez ikakvog ukidanja klasa i remećenja opšte ekonomije. tako da je ovdje potrebno da se. ne treba ipak da zanemarim. po svojoj prirodi. na odgovarajući način. Pošto smo unaprijed objasnili da je do sada bilo nemoguće os­ novati jednu pravu nauku ο društvenom razvoju. u toj stvari da čisto politički uslovi u njoj uglavnom. može biti pripremljena. očigledno. prije nego što se ona mogla oslo113 112 . do sadašnje generacije ko­ ja. gotovo isto toliko koliko i prava proletera. očigledno. takav način shvatanja pitanja isključivo je. ponuditi kasnije jedinu pravilnu osnovu za miroljubivo i pravedno opšte izmirenje njihovih glavnih suko­ ba koji su danas gotovo prepušteni gruboj disciplini materijalnog antagonizma. može najzad. da ova filozofija. teži da sponta­ nim povezivanjem glava i ruku. sa izuzetnom preciznošću. lako će se shva­ titi. namijenjenih da di­ rektno osnuju društvenu nauku. Da li će biti potrebno da se. imaću više prilika da direktno pokažem da će duhovna reorganizacija. nova filozofija će moći sama ko­ risno da usmjerava narodnu politiku u užem smislu. Kako je ispunjavanje ova dva glavna uslova. što treba snažno da dopri­ nese njenom konačnom uspjehu koji se ne bi mogao ostvariti na drugi način. Uostalom. Neopo­ zivo uništavajući svaki beskorisni prestiž i potpuno štiteći vladajuće klase od invazije anarhije. čiji je cilj moglo pred­ stavljati to veliko osnivanje. neumitna sudbina. sada se mora osjetiti koliko su ona direktno i nužno za nju veza­ na. pa čak i neumjesno da se ovdje preduzme bilo kakva posebna kritika filozofskih pokušaja koji. sa­ mostalnog i obrazovanog. nužno gurajući na čelo društvenog pokreta kapacitete čija su zakonska prava nepriznata danas. koja sam naveo. ostavljen pozitivnoj politici koja je određena da upravlja ko­ načno razvrstavanjem modernih društava. ukaže na radikalnu ništavnost intelektualnih napora. naći dovoljnu osnovu za racionalno istraživanje. Svako drugo posebnije prikazivanje trebalo bi da se. Iako je razvoj jednog takvog direktnog istraživanja nespojiv sa. svakako. koinci­ diraju sa čisto naučnim uslovima. moglo izgledati da se sva različita razmiš­ ljanja.si nase vrste. Dakle. po prvi put. Inače. da opšte proučava­ nje društvenih pojava direktno potčini pozitivnoj metodi zbog pret­ hodnog uvođenja pozitivnog duha u sve druge osnovne grane pri­ rodne filozofije. nezavisno od svoje dvostruke spontane efikasnosti. u isto vrijeme. u cjelokupnoj društvenoj prošlosti. tokom ove knjige. izbaci iz spekulativnog duha ovog djela.

baš zato što mu je cje­ lokupno ranije proučavanje moralo pokazati u čemu se. koji su zbog prirode svog vaspitanja. Iako je morao ostati uglavnom angažovan u metafizičkoj filozofiji. čak veoma organizovanih. prigovoriti našim ekonomistima. osnuje jednu posebnu novu nauku. nisu mogli. Ova vrlo prirodna iluzija. bilo koje ideje ο nauč­ nom posmatranju. kao ne­ minovni nepoznavaoci i najmanjih pojava. kada se provjeri opšti sud koji smo ο tome unapred donijeli. jednostavno kao četvrti dio svoje opšte rasprave ο ideologiji. ako se. nije manje očigledno da su ti filozofi bili. a čini mi se. na primjer. prenijeli u svoja istra­ živanja. jer su najklasičniji me­ đu njima nastojali da na dogmatski način predstave pogotovo u današnje vrijeme. ubijedeni da su. osnuju brojne po­ sebne katedre zvanično namijenjene tom novom učenju. najodlučnije osobine čisto metafizičkih koncepcija. izgledati nepotrebno svakom čitaocu. inače. potčine pozitivnom duhu ono što oni nazivaju ekonomskom nau­ kom i da svakog dana predlažu svoj postupak kao model prema ko­ jem sve društvene teorije treba da budu konačno obnovljene. radi ο pokušaju. inače tada pripadao. na jedan poseban način. po svemu. kroz svoje sjajne analize. bilo u javnosti ili kod vlasti. bilo kojeg pojma ο prirodnom zakonu. to ne bi mogao biti slučaj kod umova. spontano i odlučno priznanje te metafizičke strukture izradivši svoju raspravu ο ekonomskoj po­ litici. kao i svi njegovi čak i najeminen­ tniji savremenici. U pogledu toga se. Na mjestu do kojeg je ova Rasprava došla. u glavnim mjestima civilizovanog svijeta. što su htjeli osnovati pravu društvenu nauku. na­ protiv. jasno pokazuju. u mnogim drugim ranijim filozofskim pri­ likama. jasno okarakteriše ta nužna ništavnost naučnih pretenzija naših ekonomista koji. Onaj koji je u današnje vrijeme prikazao tu cjelokup­ nu ekonomsku doktrinu u najracionalnijem i najboljem vidu. da sav dogmatski dio njihove. jednim jednostavnim prethodnim razmatranjem. grubo oponašanog. treba s poš­ tovanjem. Ali. uspijeli da. direktno i duboko pokazuje jednostavni metafi­ zički karakter i pored iluzorne izvještačenosti posebnih formi i uo­ bičajenog protokola naučnog jezika. kako to jasno dokazuju dragocjeni prikazi. dakle. tako dobro ostvaren u njegovom besmrtnom djelu. mog­ li ni na jednom pravom izvoru crpiti taj uobičajeni duh pozitiv­ ne racionalnosti koji su. već da se. oponašajući naučnike u užem smis­ lu. a bez mogućnosti da se naš um dovoljno racionalno pripremi? Sekundarni razvoj-. odmah. u teološko-metafizičkim sastavima slav­ nog Spinoze. vrlo dobronamjerno. posebno. čini mi se. najnaprednijoj metafizičkoj školi. pozovem na cjelokupnu knjigu da bih prećutno uklonio sve preuranjene prigovore koji bi se mogli pojaviti i sve sekundarne nesigurnosti koje bi mogla ostaviti jedna tako kratka osnovna ocjena političke ekonomije. bez sum­ nje. koji je postepeno priprem­ ljen na osnovu pažljivog proučavanja tri prethodne knjige. Ne može se. da bi to bilo najbo­ lje. za mnogo drugih glavnih djelova indus­ trijskog razvoja čovječanstva. osim tog jasno objašnjenog izuzetka na koji se eko­ nomisti uzalud pozivaju. nikako nije mogao duboko upasti u takvu iluziju. ni najmanje primjene. nažalost. očigledno. filozofske kreacije koju nijedan od mojih prethodnika ni­ kada do sada nije planirao. za op­ šte djelovanje banaka itd. na to da nastavim jednu već započetu operaciju. bilo ko­ jeg osjećanja za pravo demonstriranje. pa čak ni pokušao da zamisli na odgo­ varajući način. direktno je napravio. kako oni vjeruju. sastoji prava naučna metoda. koje će usljediti. Ipak. svakom mjerodavnom i iskusnom sudiji. koja je u ovom vijeltu postepeno sticala do­ voljno povjerenja. nisu. Isto tako. da bi dala priliku da se. tobožnje današnje nauke. na od­ govarajući način primijeniti metodu čije. izdvojiti. jače manifestuje prava priroda jednog poduhvata koji još nije bitno preduzet. njihovi radovi. poslužiti da se poslije toga.. u tom smislu. moram ograničiti na jedan kratak prikaz kojim ću okarakterisati glavni nedostatak svojstven svakoj od ovih različitih filozofskih operacija. od kojeg me. 114 ukoliko bi se ono moglo potpuno shvatiti. s plemenitom filozofskom čednošću koja mu je uvijek svojstvena. očigledno izuzetni slučaj slavnog i oštroumnog filozofa Adama Smita koji je. Iako ovo prekomjerno dokazivanje može. sebi postavio cilj. filozofske istorije nauka. da do­ voljno predosjeti pravi filozofski duh i bitne logičke uslove druš­ tvene nauke. za osnovnu funkciju novca. u njegovim posmrtno objavljenim djelima. ništa ne može oslo­ boditi. gotovo uvijek izašli iz redova advokata ili književnika. u samom po­ četku. najzad. da osvijetli razne bitne tačke socijalne filozofije. zaslužuje da ovdje bude ukratko okarakterisana da bih jasno dokazao da ne treba da se ograničim. bez ikakve druge fiziološke pripreme osim nekoliko ne­ jasnih i nedovoljnih propisa opšte logike koji nisu sposobni za bilo kakvu stvarnu efikasnost. a posebno astronomije. 115 . Zbog svog vaspitanja. inače. duh takve snage. i pored tog odlučnog priznanja u čiju se spontanu iskrenost zaista ne mora nimalo sumnjati. suviše malo cijenjeni. bez većeg stvarnog uspjeha. u najtežim analizama. koji je. svakako. bilo bi. makolika bila unutrašnja snaga njihove inteligencije. bez sumnje. kao i. ne poznaju. oni. što će. svakako bi bili nespojivi sa glavnom namjenom ovog djela. dovoljno da se. bez ikakve uzaludne pre­ tenzije da. koji su samo mogli biti od koristi jednoj tako jasnoj temi. inače. prije svega. lišeni intimnog i poznatog osjećanja prave naučne pozitivnosti i za koje će brzo uvodno razjašnjenje. Čini mi se da je očigledno. biti stvarno značajno.niti na dovoljno široku eksperimentalnu bazu. opštu temu svojih proučavanja kao potpuno iz­ dvojenu i nezavisnu od cjelokupne političke nauke od koje nasto­ je da je potpuno izoliraju. poš­ tovani Tracy. vezane za podjelu rada. u stvari.

na sebi svojstven način i gotovo uvijek dužan poštovanja. Tako. na primjer. to iracionalno razdvajanje pred­ stavlja neosporni simptom bitno metafizičke prirode doktrina koje ga uzimaju za osnovu. ima svoj posebni model za sistematizovanje anarhije. obično. ona. tako da se neprestano dovode u pitanje naj osnovni j i pojmovi. pomislili da pri­ sustvujemo najčudnijim raspravama srednjevjekovnih skolastičara ο osnovnim osobinama njihovih čisto metafizičkih suština čiji ka­ rakter sve više poprimaju ekonomske koncepcije što se više dogmatizuju i usitnjavaju? I u jednom kao i u drugom slučaju. Dakle. isto tako. sa neodoljivom očiglednošću. kako treba. ne samo što ne pravi nikakav stvar­ ni i podržani progres. svi pa­ metni ljudi. Pa zar to nije intelektualni spektakl koji nam pra­ vi politička ekonomija već pola vijeka? Ako su naši ekonomisti. na svoj način. na primjer ο opštim pojmovima analize i sinteze i dr? Uostalom treba pažljivo naglasiti da opšte priznanje naših ekonomista ο nužnom izoli­ ranju njihove tobožnje nauke. pokažu u čemu su stvarno usavršili i dopunili doktrinu tog besmrtnog uči­ telja. da politička ekonomija. glavnu socijalnu efikasnost jedne takve doktrine bez naučnog lakiranja kojim se ona. U stvari.između logike i morala. moralnu i političku analizu. da pravo kažemo. što ću se potruditi da objasnim kasnije. svakako. postao tako nejasan i neodređen. prema našoj cjelokupnoj inte­ lektualnoj prošlosti iz tri poslednja vijeka. Ali. prećutno predstavlja nehotično priznavanje. poku­ šala prekriti. međusobno i racionalno nerazdvojiva do te mjere da se mogu razjasniti. Jer. Zar ne bismo. u početku korisno štitila. dogmatska struktura. u vezi sa čitavom socijalnom filo­ zofijom. pojam proizvodnje je.. umjesto da se po­ kažu kao spontani nastavak i postepeno usavršavanje ranijih ra­ dova. razni opšti aspekti su. posmatrajući nepristrasno jalove prepirke koje ih dijele na najelementamijim pojmovami »vrijednosti«. taj direktni sud ο njenoj čisto metafizič­ koj prirodi. u stva­ ri. postaje izvjesno da ekonomska ili industrijska analiza društva ne bi mogle biti obavljene na pozitivni način. u toj ogromnoj intelektualnoj borbi potpuno obezvrijeđujući cjelokupnu industrijsku politiku koju je. nego samo. još od srednjeg vijeka. Suviše je lako konstatovati. naprotiv. Takav je. sve više razvijao stari društveni režim i koja je. naučne ništavnosti te teorije koju Adam Smit nije na­ mjeravao da koncipira na takav način. a to osnovno svojstvo. kao i. bitno unakaženi beskorisnim i nezre­ lim izlaganjima naučnih formi. već ο čistim teološkim ili metafizič­ kim raspravama. onda. ka­ da se razmotri sa istorijske tačke gledišta. kada je riječ. bilo u prošlosti ili pak u sadašnjosti: tako da. Ova čisto privremena funkci­ ja predstavlja. određuje beskorisno po­ navljanje iluzornih kontroverza koje se stalno obnavljaju a nikad ne napreduju: prema tome. s dru­ ge strane. u stvari. možemo biti sigurni da se ne radi ο nikakvoj pozitivnoj doktrini. koja su zaista nova otkrića dodali njegovim srećnim prvim pogledima koji su. nego se. konačni sud koji je. više sa političkom nego naučnom namjenom. nije bilo od nikakve stvarne koristi. predstavlja posljednji glavni dio ukupnog sistema kritičke filozofije koji je obavio jednu neophodnu iako samo privremenu funkciju u toku čisto revolucionarnog perioda. čini mi se. manifestuje teške političke štete koje smo uočili u prošloj lekciji i za koje će­ mo sve više nadalje osjećati da nužno pripadaju cjelokupnoj revo­ lucionarnoj filozofiji odkada je pokret raspadanja dogurao dovolj­ no daleko da utiče sve više na neophodnu konačnu prevagu suprot­ nog pokreta ponovnog spajanja. zbog pogreš­ nog uopštavanja. »koristi«. što će posebno objasniti slijedeća lekcija. i koje. zaslužila tobož­ nja ekonomska nauka posmatrana u dogmatskom vidu. neosporno je. u istorijskoj analizi ove velike epohe. da su oštroumni duhovi koji se ponose tačnošću i jasnoćom. ako iz tog razloga ona posebno dijeli opštu slavu tog velikog prethodnog oslobođenja. naprotiv. u socijalnim proučavanjima kao i u svim drugim koja se odnose na živa tijela. sada primorani da ko­ riste mučna jezička okolišanja da bi izbjegli izraze koji su postali duboko nejasni i dvosmisleni. svojstvene ovoj knjizi. konač­ ni rezultat tih apsurdnih i beskonačnih rasprava je najčešće izopačivanje dragocjenih prvobitnih saznanja zdravog narodnog razu­ ma. uzalud. recipročno. svi drugi djelovi te filozofije. neka nam. prema prirodi teme. kada. odlučno iako indirektno. dakle. uglavnom. za svakog novog autora dobijaju čisto lični karakter. ne samo što nije ograničeno na jednostavnu koordinaciju koja bi se mogla pripisa­ ti sporednim sistematskim preokupacijama. samo jedni pomoću drugih. pokazuje potpuno podržano na najprirodniji i naj­ izraženiji način. u stvari. »proizvodnje« i dr. kada aktuelni radovi. Nije li takav efekat potpuno analo­ gan sa sličnom pustoši koju je ranije napravila metafizika u os116 novnom proučavanju ljudskog razuma. bilo bi nepravedno da se zaboravi da ova doktrina. Politička ekonomija je učestvovala. u početku su vezivali potpuno jasan smisao za neop­ hodne izraze »proizvod« i »proizvođač«: odkada se ekonomska me­ tafizika usudila da ih definiše. da su nastavljanje i plodnost najjasniji simptomi svih pravih naučnih koncepcija. Ka­ de se napusti svijet suština da bi se došlo do realnih spekulacija. Uostalom savremena istorija ta tobožnje nauke potvrđuje. zaista naučni sljedbenici Adama Smita. Ali. u isto vrijeme. a naučne forme 117 . ne­ prekidno postajala sve štetnija po opšti razvoj moderne industrije koju je ona. u po­ gledu nje. bez obzira na njegovu intelektualnu. odsada pretvorenog u potpuno nejasne pojmove koji više nisu prikladni za nikakvu stvarnu primjenu i koji. mogu iza­ zvati samo beskorisno prepirke riječi. bez potrebe da se ide dalje. u to­ ku cijelog rada.

manje-više vjerno. Na opravdane i hitne prigovore koje tako često izaziva ta opasna praznina našeg društvenog poretka. i stvari samo povećavaju tu opasnost nastojeći da je učine dogmatičnijom i širom. na temu osnovne insti­ tucije vlasništva. svoju sopstvenu društvenu nemoć i tako se pokazuje pot­ puno lïlenom svake osnovne veze sa svim glavnim praktičnim po­ trebama. naši ekonomisti samo znaju da sa neumoljivom pedantnošću ponav­ ljaju svoj prazni aforizam ο apsolutnoj industrijskoj slobodi. poslije tih prolaz­ nih poteškoća doživjeti stvarno i stalno poboljšanje: što. poslužili. umje­ sto da u tome vide znak za jednu od najosnovnijih i najhitnijih pri­ mjena istinske političke nauke. oni se usuđuju da odgo­ vore na sve žalbe da s vremenom. što ću objasniti u nastavku. pogodne za čvrsto osnovno izmirenje. nepromjenjiva ukupna masa našeg bogatstva. samo kao filozofsko oruđe za zdravo opšte ubjeđenje koje je obični zdravi razum morao spontano steći kroz pro­ dužetak opšteg progresa ljudske industrije svih modernih populaMožda treba ovdje navesti. sebe ovlastila za tobožnje pri­ kazivanje političke ekonomije. na veoma neospo­ ran način. u suštini. i pored svojih iluzornih pretenzija. očigledno odgovara u društvenoj praksi. na to da na jedan suviše apsolutan način kritikuje industrijsku politiku starih evrop­ skih sila koje su i pored svojih aktuelnih nepogodnosti dugo vrši­ la. oba­ vezno svode na prosta pitanja vremena. na isti način kao i svi drugi djelovi revolucionarne filozofije. da će u slijedećoj generaciji biti isto toliko radnika koji će živjeti od tipografije i da će ih. svakako. koji su ne­ kada patili zbog industrijske revolucije nastale upotrebom štam­ parije. obič­ no. opšti duh anarhije čiji je spontani razvoj ona. može da izgleda kao da pred­ stavlja od strane te tobožnje nauke. ekonomisti. tom prilikom snažno pomagala. biti mno­ go više? Takva je. da bi sebi. predstavljala poboljšanje materijalnog uslova jednih. jedan zaista smiješan odgovor u kojem se. uprkos toj velikoj usluzi koju će prava druš­ tvena nauka morati marljivo da primi i dopuni. 1 Makoliko bile očigledne opasnosti od tog opšteg sofizma čije bi logične po­ sljedice. Pošto smo u nekim posebnim slučajevima od drugorazrednog značaja manje-više nepotpuno konstatovali prirodnu tendenciju ljudskih druš­ tava ka izvjesnom nužnom poretku. ova tobožnja nauka je. sa opštim ispitivanjem dru­ štvenih poteškoća neposredno vezanih za svako industrijsko usavr­ šavanje koje teži da. masa naše vrste pa čak i klase koja je. srećna istovremena sklonost aktuelne politi­ čke ekonomije da odmah predstavi. danas vo­ di tome da se kao opšta dogma ustanovi obavezno odsustvo svake stabilizujuće intervencije koja. bilo kod pojedinaca ili kod naroda. na osnovi svega onoga što je ο njemu napisano. Ništa nije tako oči­ gledno u čuvenom i jasnom ekonomskom pitanju mašina koje se podudara. uglavnom. _može da odgovori na najhitnije praktične potrebe samo pomoću beskorisnog. da su opasna maštanja reproduikovana u današnje vrijeme. prema prirodi teme. povrijeđena. tako da u svakoj teškoj prilici koja se sukcesivno pruža. uobičajena utjeha koja posebno proizilazi iz savremene političke ekonomije čiji bi čudan kraj neprihvatanja bio. prema tome. dovelo do negiranja ili nepoznavanja industrijskog razvo­ ja. u početku. bez mnogo muke. u početku. uglavnom. u najmanje plemenitoj vrsti so­ cijalnih odnosa. na primjer. 118 1 nost za njihove srećne napore da uklone kobnu i nemoralnu pred­ rasudu koja je. u ve­ zi sa tim. zaboravlja da je ljudski život vrlo daleko od toga da traje beskonačno. Ne razmišljajući ο tome da se sva ljudska pitanja. bez sumnje. ova doktrina. neće biti manje opasna metafizička tendencija političke ekonomije da spriječi stva­ ranje cjelokupne industrijske discipline. jednoj vrsti sve­ čane ostavke koju ta tobožnja nauka daje svaki put kada indus­ trijski razvoj izazove neku ozbiljnu poteškoću. što se prošlosti tiče. povoljni uticaj. Iako su. istovjetnog ponavljanja tog sistematskog negiranja. Jer ta se tobožnja na­ uka uopšte nije ograničila. kada je riječ ο tome. čak i u predmetima koji joj. kao jedna vrsta nadoknade. kako treba. najviše pripadaju. Osim toga: opšti duh političke ekonomije za svakoga onoga koji ga je ocijenio. kada se sagleda kako treba. kada bi se potpuno i slobodno mogle obrazložiti. čak nesumnji­ vom. u stvari. efikasno sadrži. a koje je moglo nastati sa­ mo kao posljedica odgovarajućeg slabljenja kod drugih. bez sumnje.koje je ona danas pozajmila. dovoljan. vjerovatno. predstavlja najbolji način da se pomogne spontani razvoj društva. poslije nekoliko vjekova. umjesto da u njoj vidi samo osnovni izvor mogućno­ sti jedne takve organizacije. Bar se ne može spriječiti da se prizna da jedna takva teorija tako spontano objavljuje. vrlo nezdravo zaključila da nema nikakve koristi od bilo koje posebne institucije direktno određene da reguliše tu spontanu koordinaciju. išle ništa manje nego na sistemsko ukidanje svake stvarne vlasti. pre­ ma tom značajnom prikazivanju. posmatrana sa izvjesnog praktičnog aspekta. Zar su mnogobrojni prepisivači. manje-više duboko i trajno poremeti sadašnji način života radničkih klasa. mogli biti dovoljno utješeni perspektivom. ina­ če prilično nepotpune. pod pretpostavkom da je. različite ljudske interese kao nužno solidarne i. dala izvejstan naučni izgled koji je kod mnogih neobrazovanih duhova samo isuviše olakšao njihovo štetno djelovanje: što jasno dokazuje uobraženu nemoć jedne taikve doktrine da. na kraju. Ali. ipak pra­ vičnost nalaže da se ovdje navede. svakako. uprkos ne­ ospornoj tačnosti te nužne posljedice. pa čak i neophodan za početni indus­ trijski razvoj modernih društava. mora. kada ne bi bilo racionalnih disku119 . međutim. što je. izgleda. Ta uzaludna i iracionalna sklonost da se prihvati samo onaj stepen poretka koji se sam us­ postavi.

šija. koja se već uveliko osjetila. posmatrati kao novi karakteristični simptom instinktivne potrebe. da se društvena proučavanja potčine istinskim pozitivnim metodama koje će. briž­ ljivo ukloniti ovo. tako da izgleda da se tu isti principi odnose al­ ternativno ili na metodu ili na doktrinu. a posebno one kod koje mora sve biti istovreme­ no osnivano. u stvari. koji sa superiornom efikasnošću teže tom velikom cilju. 121 120 . upotrebu da moja osnovna teorija ο opštem i nužnom hodu ljudskog duha. znali postupiti drukčije kada je u pitanju vi­ še usložnjavanje predmeta i uz to njegov stvarni nedostatak pozi­ tivnosti. kao što ona to sebi predlaže. industrijskim razvojem modernih društava. u kratkom preg­ ledu se vidi da politička ocjena te tobožnje nauke uglavnom potvr­ đuje u suštini. kao što sam to ustano­ vio. učiniti neos­ pornom mogućnost da se potpuno udovolji. izgleda. Ako smo mi. lako moglo ukazati na mnoge druge opšte. nadam se. na najprirodniji način. i pored korisnih prethodnih razjašnjenja vezanih za tu doktrinu. da indirektno okarakteriše nužno nesposobnost da upravlja. ČETRDESET OSMA LEKCIJA Sadržaj: OSNOVNE KARAKTERISTIKE POZITIVNE METODE RACIONALNOM PROUČAVANJU DRUŠTVENIH POJAVA U U svakoj stvarnoj nauci su shvatanja koja se odnose na meto­ du u pravom smislu. neosnovano i sterilno. koje. osnovni pojam metode. sukcesivno. kada se taj veliki filozofski uslov koji za sada još nije ispunjen. na koristan način. mora. zaista. veoma različitu. ova veoma slična pravila moraju poštovati u pogledu svakog razmatranog predmeta. zaista. potpuno prestane svaki in­ telektualni interes koji bi mogao podstaći tu varljivu spoljašnost. manifestuje u svim glavnim metodama kojima se stalno služi naš razum. najtačniji pojmovi ο metodi svode se uvijek nuž­ no na nekoliko neospornih. u pogledu pojava koje su manje složene. kao što se to moglo do sada naslutiti. jasno je. jer one ne opisuju osnovne promjene koje. na opšti način. manje je moguće. odvojiti metodu od doktrine. na svoj način. ovom dvostrukom intektualnom uslovu. Jedna takva filozofska obaveza mora izvanred­ no povećati glavne teškoće. Tako. da se ta poseb­ na prolazna sklonost koju. pokazuje ljudski duh u današ­ nje vrijeme. prema onome što se zove ekonomska politika. na kraju. iz istog glavnog razloga. ispuni na odgovarajući način. pokazuje naučni i logički karakter zavis­ no od različitih potreba njene primjene. te smo time očigledno učinili još jasnijim zakon. sama po sebi. u isto vrijeme. Inače. dovde morali. zbog tih različitih objašnjenja. Dakle. Ukoliko pojave postaju složenije i posebnije. zavisno od aspekta sa ko­ jeg se razmatraju. ali gotovo neospor­ ne simptome jedne takve osnovne sklonosti koja se danas. Izolovani od svake stvarne primjene. Ali da bih izbjegao detalje koji se lako mogu nadoknaditi moram se ograničiti. mogla biti. ono što je moralo uticati da se predvidi njena direk­ tna naučna ocjena. dokazujući da u tome ne treba nikako vidjeti elemenat koji je već stvoren iz buduće socijalne fizike koja bi. uspješno usmjere različita istraživanja našeg razuma. prethodno razdvajanje. istorijske analize direktno usmjeravajući paž­ nju filozofa na osnovni razvoj ljudske industrije. priznajući kroz jednu već. koje su nedovoljne da se. pri­ premi jedne zdrave. po svojoj prirodi neodvojiva od shvatanja ko­ ja se neposredno odnose na samu doktrinu. bez sumnje. manje ili više neposredne. predstavlja skica bilo koje nauke. sa istim darom. osnovana kako treba. dakle. samo ako se jed­ nim velikim filozofskim pogledom obuhvati racionalna cjelina svih različitih društvenih aspekata. Ipak će nastavak ove knjige. prema istorijskim proučavanjima kao i primjet­ no usavršavanje koje su ona postigla u toku dva posljednja vijeka. od početka ove Rasprave. uticati da. naročito kod proučavanja društvenih poja­ va. ovdje bi se. ali veoma širokih generalizacija. zbog svoje prirode. Pravi. jer onda ove promjene dobijaju izraženiju jačinu i veći značaj. nijesmo. da na brzinu pomenem sve veću sklonost aktuelnih duhova. može danas stvarno proizaći samo iz zaista racionalnog shvata­ nja cjeline nauke. iako je ona mogla doprinijeti.

zbog prirodnog na­ pretka ljudskog uma. naročito u biološkoj nauci. od koje se bitno razlikuje samo jednom manje izraženom osobinom. ni u kom pogledu. sa naučne tačke gledišta. uglavnom. izgledala su nam veoma po­ trebna da bi se konačno zaštitili od svakog ozbiljnog osporavanja osnovnih principa pozitivnog proučavanja. sa ovim otvoreno pozitivnim duhom. ovdje još manje nego kod bilo koje druge filozofske teme. ili su odmah objašnjene tajanstvenom snagom odgovaraju­ ćih entiteta. postupati drukčije. sa­ stoje. bez sumnje. Ukratko. neposredno povezana sa samom naukom shvaćenom u njenim najhitnijim koncepcijama. potreb­ no je. opšti duh svih ljudskih spekulacija. kada pojave. i čak više nego kod ostalih. najbolji duho­ vi osuđuju čak i danas. iako se zadovoljavaju sa jednim neznatnim ekvivalentom uslova. čuditi što najprostiji i najosnovniji pojmovi pozitivne filozofije. bilo sa kojeg as­ pekta da se razmatraju. najprije brižljivo opisati njen pravi opšti duh i skup osnovnih sredstava koja su joj svojstvena. neizbježna težnja da se vrši jedan samovoljan i neod­ ređen uticaj na pojave koje nijesu uopšte posmatrane kao podči­ njene nepromjenljivim zakonima prirode. bila. uglav­ nom. da u sociologiji. pozitivna metoda može biti ap­ solutno procijenjena samo poslije racionalnog razmatranja njenih glavnih upotreba. bilo koje druge pojave. traže ovdje jednu vrstu formalne rasprave 122 čiji će se rezultati. čija filozofija izaziva još dosta duboka neslaganja čak i kod najnaprednijih umova. u teološko-metafizičkom stanju je nužno isto­ vremeno: savršenstvo u razvoju. biti obuhvaćene zajedničkim razmatranjem. u smislu koji je potpuno obrnut. za konačno usmje­ renje nauke. od sada postali trivijalni u pogledu pred­ meta koji su manje složeni i manje nazadni. nauka. srećom. jer su ona naročito namijenjena da kasnije upute naš razum na stvarno prou­ čavanje tog teškog predmeta. bez ikakvog pretjerivanja. svom nužnošću. Dakle. dostigla pravu pozitivnost. u svakom drugom slu­ čaju. Elementarna objaš­ njenja. Postepeno izvršenje ovog prethodnog posla u drugim osnov­ nim naukama nas je ovdje spontano vodilo do objašnjenja koja su utoliko elementarnija i eksplicitnija ukoliko se radi ο nauci koja je komplikovanija i nesavršenija. druga sačinjava. Ukrat­ ko. a zatim će morati uvijek upravljati njenim stalnim raz­ vojem. alhemije i hernije. Ali. i između istraživanja univerzalnog lijeka za sve i sistema medicinskih nauka. slična djetinjim. u odnosu na metodu u glavnom preimućstvu imaginacije nad posmatranjem. Shvaćen u ovom trostrukom pogledu. zaista. čine danas veoma smjelu novinu. kombinovanje razli­ čitih glavnih osobina koje su uvijek razlikovale nekadašnje teološko-metafizičko djetinjstvo drugih grana prirodne filozofije. Ove osobine se. Iako su slična razmatranja. uprkos njihovom praktičnom antago­ nizmu. takoreći. U pogledu najprostijih i najraz­ vijenijih nauka skoro nam je dovoljna samo njihova filozofska de­ finicija da odmah okarakteriše njihov položaj i opšta sredstva za koja nikakva glavna nesigurnost ne bi mogla danas postojati kod svih duhova koji su na odgovarajući način obrazovani. što dovoljno opravdava sam naslov ove lekcije. koji su. pojaviti kod većine obrazovanih sudija. manje ili više tegobnih rasprava. da bi uprostili ispitivanje. jasno je. u mjeri u kojoj se bude postepeno primjenjivala: tako da ovdje sad može biti govora samo ο jednoj pravnoj prethod­ noj logičkoj raspravi ο metodi u socijalnoj fizici. Kao ne­ izbježnu posljedicu ovog stalnog napredovanja bilo je lako predvi­ djeti da slična obaveza mora postojati. postavši složenije. po svojoj prirodi. apsolut u shvatanju i samovolja u primjeni. da je nikada neće dostići. a u odnosu na doktrinu u isključivom istraživanju apsolutnih pojmova.Iz ovih razloga. mogu se. 123 . ova sporedna razlika između tumačenja koja su uosta­ lom na kraju istovjetna ne sprečava uopšte neizbježnu zajedničku reprodukciju najkarakterističnijih osobina. uopšte. ne treba uopšte sumnjati da takve još nijesu danas glavne osobine svih društvenih spekulacija. Ipak. kao što smo to već toliko puta prizna­ li u odnosu na sve ostale prirodne pojave i kao što ćemo to sve vi­ še i više konstatovati u pogledu društvenih pojava. sre­ ćom nepotrebnih u odnosu na prethodne teme. preko jednog korisnog prethodnog kontrasta. ovaj duh će nam unaprijed pokaza\i. ne treba se. odakle proističe dvostruko. samo jed­ nu opštu modifikaciju prve. u odnosu na nauku društvenog razvoja. jer. ovo sadašnje opšte stanje političke nauke tačno reprodukuje pred našim očima osnovnu analogiju kakva je nekad bila između astrologije i astronomije. neposredne i neprekidne inter­ vencije. očigledno neophodno. koja nije do sada nikako. kao što smo to uvijek radili u prethodne tri knjige u pogledu na­ uka koje joj prethode: krajnja nesavršenost jedne takve nauke mo­ ra ovdje učiniti još potrebnijom tu nužnu obavezu. da­ kle. uzdržavati da se prizna. koji treba danas da razvija zdrava naučna proučavanja. međutim. bez i najmanje stvarne štete. još više odnositi na samu metodu. mogu ovdje. bez sumnje. ovdje je. Kada se. procjenjuje pra­ vo sadašnje stanje društvene nauke. prije nego što se pristupi di­ rektnom ispitivanju sociološke nauke. takoreći. osnovnu intelek­ tualnu sposobnost koju mora sada upraviti na stvaranje pozitivne sociologije. kao i kod ostalih. zaštićeno od svakog predubjeđenja. još neophodnija i teža. koja bi. bilo u sastavu metode ili u sastavu doktrine. i koju. koji su univerzalno prih­ vatljivi za sve. Teološka politika i metafizička politika. s druge strane. Bilo da su po­ jave proizvod jedne nadprirodne. Ne treba se. nijesu više dozvolile da se dovoljno ispolji prava i suštin­ ska priroda jednog skorijeg i manje zasnovanog proučavanja: kad to nijesu na kraju posebnih.

Pozitivna filozofija se, zaista, najprije, duboko karakteriše, bilo ο kojem predmetu da je riječ, nužnom i stalnom podređenošću mašte posmatranju, što naročito sačinjava naučni duh u pravom smislu, nasuprot teološkom ili metafizičkom. Ma da jedna takva filozofija nudi, bez sumnje, najšire i najplodnije polje ljudskoj ma­ šti, kao što nam je to jasno posvjedočilo racionalni sud različitih osnovnih nauka, ona je tu, međutim, neprekidno ograničava da ot­ krije ili da usavrši tačno usklađivanje svih posmatranih činjenica ili sredstava da se korisno preduzmu nova istraživanja. Uobičajena je i slična tendencija da se naučne koncepcije uvijek podčinjavaju činjenicama koje su im namijenjene samo da pokažu stvarnu pove­ zanost, riječ je, prije svega društvenih proučavanja, u sistem, ne­ jasna i slabo ograničena posmatranja ne nude j.oš pravim naučnim rasuđivanjima neku zadovoljavajuću osnovu, i, po pravilu se same koncepcije neograničeno mijenjaju po volji mašte koju različito podstiču izuzetno nepostojane strasti. Zbog njihovih većih kompli­ kacija i, dodatno, zbog njihove tješnje veze sa skupom ljudskih strasti, političke spekulacije moraju ostati dublje i duže od svih ostalih zaronjene u ovo jadno filozofsko stanje, gdje veoma slabe, dok su se iz njega redom izvukla, zadnja tri vijeka, prostija i ma­ nje podsticajna proučavanja. Ali ne treba nikad zaboraviti da su, do više ili manje nedavno sve različite vrste naučnih koncepcija, bez ijednog izuzetka, uvijek pokazivale slično stanje djetinjstva, kojeg su se oslobodile utoliko kasnije ukoliko im je priroda slože­ nija i posebnija i iz kojeg najkomplikovanije stvarno nijesu mogle izaći do naših dana; kao što smo to naročito izložili, završavajući prethodnu knjigu, u pogledu intelektualnih.i moralnih pojava indi­ vidualnog života, koje se, ako se izuzme jedan vrlo mali broj na­ prednih duhova, još proučavaju, najčešće, na način koji je skoro isto toliko suprotan naučnom, kao i kod samih političkih pojava. Upravo se zbog ove, očigledno površne ocjene, danas, obično, sma­ tra potpuna sklonost ka neodređenim i ka nesigurnim posmatranjima, kao neopoziva i kao svojstvena samim političkim temama, što dozvoljava lažljivoj mašti nadrifilozofa i retoričara da takoreći po svojoj volji okreću interpretaciju gotovih činjenica. Ista nesa­ vršenost je jako vladala nekad 1 kod svih ostalih predmeta ljudskih spekulacija; ovdje je zaista samo neobično da izraženiji intenzitet i naročito neizbježno prolongiranje, naravno izazvano velikom kom­ plikacijom, prate moju glavnu teoriju univerzalnog razvoja ljuds­ kog duha; i prema tome, ista teorija dovodi do toga da se posmatra ne samo kao moguće, nego kao sigurno i blisko, nužno širenje, jedne filozofske obnove, u svim društvenim spekulacijama slične onoj, koju su, više ili manje, dokazala sva naša ostala naučna pro­ učavanja; i to, uz prisustvo jedne intelektualne teškoće koja je mnogo veća, i smetnji koje ovdje može izazvati neposredniji kon124

takt glavnih strasti, što će bez sumnje, samo stimulisati još više na­ pore pravnih mislilaca. Ako, umjesto da se razmatra, tako, opšti duh pozitivne filozo­ fije u odnosu na glavni oblik iz kojeg proizilazi on se sada razmatra u vezi sa glavnom osobinom naučnih koncepcija, onda se može la­ ko priznati, saglasno našem prvom komparativnom opisu, da se ova filozofija tada principijelno razlikuje od teološko-metafizičke filozofije stalnom i neodoljivom težnjom da nužno učini relativnim sve pojmove koji su, nasuprot, najprije bili nužno apsolutni. Ovaj neizbježan prelaz apsolutnog u relativno predstavlja, zaista, jedan od najznačajnijih filozofskih rezultata svih intelektualnih revolu­ cija koje su sukcesivno vodile različite vrste naših spekulacija, od čisto teološkog ili metafizičkog stanja u pravo naučno stanje, kao što je to i čitalac mogao primijetiti u toliko važnih slučajeva, u te­ čaju prethodne tri knjige. Sa čisto naučne tačke gledišta, i odbacu­ jući svaku ideju primjene, može se čak, čini mi se, posmatrati jed­ na takva opšta razlika između relativnog i apsolutnog kao pojava najodlučnije osnovne suprotnosti, koja dijeli tako duboko modernu filozofiju od stare. Svako proučavanje intimne prirode bića, njiho­ vih prvih i krajnjih uzroka, itd. mora očigledno biti uvijek apso­ lutno, dok je svako istraživanje samih zakona pojava izvanredno relativno, jer ono odmah pretpostavlja neprekidni napredak spe­ kulacije koja je podređena postupnom usavršavanju posmatranja, bez kojeg se prava stvarnost ni jedne vrste ne bi nikad mogla pot­ puno otkriti: tako da je relativan karakter naučnih koncepcija nuž­ no neodvojiv od pravog pojma prirodnih zakona, isto tako kao što i nestvarnu težnju za apsolutnim saznanjima spontano prati upo­ trebama koje od teoloških fikcija ili metafizičkih entiteta. Dakle, ovdje bi bilo suvišno danas mnogo insistirati na konstataciji da ovaj apsolutni duh još bitno karakteriše cjelinu društvenih speku­ lacija, kojima, u različitim savremenim školama, bilo teološkim ili metafizičkim, neprestano dominira istovjetno razmatranje jednog nepromjenljivog modela politike, uostalom više ili manje nejasno definisanog, ali uvijek shvaćenog na način da zabranjuje svaku re­ dovnu promjenu osnovnih političkih shvatanja zavisno od izuzet­ no promjenljivog stanja ljudske civilizacije. Iako jedan takav po­ jam, koji ne može počivati ni na jednoj, zaista racionalnoj elabora­ ciji, mora spontano obuhvatiti, naročito u naše vrijeme, velike fi­ lozofske razlike, ipak, mnogo manje izražene nego što to izgleda da su, međutim, svako od brojnih mišljenja, čiji je ovaj osnovni mo­ del bio predmet, čuva mu, uglavnom, istu nužnu nepokretnost kroz sve postupne promjene koje predstavlja opšta istorija društvenog razvoja. Ovaj apsolutni duh je, čak toliko inherentan današnjoj po­ litičkoj nauci, da do sada predstavlja u njoj jedini opšti način, uprkos svojim ogromnim štetnim posljedicama, da nametne ma koju 125

kočnicu prirodnom toku individualnih lutanja i da preduprijedi ne­ minovnu poplavu mišljenja koja su neograničeno različita. Isto ta­ ko nijesu li različiti filozofi koji su opravdano zabrinuti ozbilj­ nom opasnošću od jednog takvog intelektualnog apsolutizma, poku­ šali ponekad da ga se oslobode, ali nemajući snage da se uzdignu do shvatanja jedne prave pozitivne politike, neizbježno, zaslužili još jači prekor što predstavljaju sve političke pojmove kao da su po prirodi potpuno nesigurni i čak, neograničeni, jer oni, zaista na taj način ruše uobičajene osnove njihove slabe sadašnje konzisten­ cije, a da ih ne zamjenjuju nijednom drugom novom osnovom real­ nije i čvršće stabilnosti. Ove loše shvaćene namjere su čak una­ prijed uticale, istinu govoreći, kod najozbiljnijih sudija na pojavu jedne vrste sveopšteg nepovjerenja prema svakom filozofskom po­ duhvatu koji je usmjeren na obnavljanje opšteg duha politike, ko­ ji bi gubeći svoj apsolutizam izgledao danas u očima većine ljudi koji su vrlo poštovani od različitih sadašnjih partija, da mora nuž­ no time gubiti svoju stabilnost i prema tome svoju moralnost. AH će ove empirijske bojazni, mada veoma prirodne, odagnati svako ko u tom pogledu procijeni unaprijed, sa stanovišta ove Rasprave pravi nužni karakter pozitivne sociologije, prema već ispoljenoj osnovnoj težnji u ovom pogledu sa jednom tako velikom očiglednošću u odnosu na sve prethodne oblasti prirodne filozofije, gdje se, doista vidi samo da, prestavši da budu apsolutni da bi bili isklju­ čivo relativni, različiti naučni pojmovi ne mogu nikako postati sa­ movoljni. Nasuprot tome, veoma je očigledno, da su jednom takvom promjenom ovi pojmovi dobili jednu postojanost i stabilnost mno­ go višu od njihove maglovite nepromjenjivosti i da na taj način svaki od njih postepeno ulazi u jedan sistem odnosa koji se širi i učvršćuje neprestano i koji teži sve više i više da preduprijedi sva­ ku ozbiljniju, bilo koju grešku. Ne rizikuje se, dakle, nikako pad u opasni skepticizam ako se neopozivo uništi ovaj apsolutni duh koji tako jadno karakteriše danas produženo djetinjstvo društvene na­ uke, pod uslovom da to bude, kao u svim drugim slučajevima spon­ tani rezultat nužnog prelaska ove završne nauke u zaista pozitivno stanje. U ovoj zadnjoj glavnoj operaciji pozitivna filozofija neće, bez sumnje, poreći svoje univerzalno svojstvo da nikad ne ukine ni na koji način intelektualnu usklađenost, a da je odmah ne zami­ jeni efikasnijom i širom. Zar zaista nije jasno da ovaj pozitivni prelaz sa apsolutnog na relativno nudi danas u politici jedini pra­ vi način da se dođe do koncepcija koje su pogodne da postepeno utvrde jednoglasnu i trajnu saglasnost? Iako obje glavne sposobnosti koje sam ispitivao predstavljaju doista, po svojoj prirodi, jedna za metodu, a druga za doktrinu, dvostruki osnovni uslov čije će stalno ispunjenje morati neposredno da označi stvarnu pozitivnost društvene nauke, njihovo razmatra126

nje, međutim, nije možda, u naše vrijeme, najpodesnije da pokaže jasno najpresudnije simptome jednog takvog filozofskog preobra­ žaja zbog tijesne povezanosti koja, kod ove vrste ideja, više nego kod ijedne druge, postoji još između teorije i prakse i, prema to­ me zbog koje svako mišljenje koje je isključivo spekulativno i ap­ straktno, uprkos svom, zaista nadmoćnom, značaju može obično inspirisati samo slabi interes i izazvati samo nedovoljnu pažnju. Ova krajnja pripojenost ili radije ova skoro potpuna konfuzija nužno proističe iz nesavršenosti društvene nauke zbog njene velike komplikovanosti, kao što sam to ustanovio na početku ove knjige, sli­ jedeći jedan zakon izložen u prethodnoj knjizi. I, da bih ponovo bolje istakao ovo neophodno prethodno objašnjenje, treba sada da naročito razmatram, na jedan poseban i neposredan način, savremeni duh politike u odnosu na opštu primjenu, a ne u odnosu na samu nauku. Sa ovog novog aspekta ovaj duh se uvijek pokazuje kao veoma obilježen nestvarnom tendencijom da na odgovaraju­ ćim pojavama vrši jedan vrlo neograničen uticaj, što je zabluda ko­ ja, danas ograničena jedino na društvene pojave, je nekada, kao što sam to često isticao, usmjeravala, na više ili manje odgovaraju­ ći način, mada u stepenu koji je nužno manje izražen, sve ostale vrste ljudskih shvatanja, ukoliko su ostala podčinjena teološkoj ili metafizičkoj filozofiji. Mada stvarna moć čovjeka da po svojoj vo­ lji mijenja bilo koje pojave može samo proizaći iz stvarnog sazna­ nja njihovih sopstvenih prirodnih zakona, ipak je neosporno da se, u svim vrstama, djetinjstvo ljudskog uma nužno podudara sa karakterističnom pretenzijom da vrši nad cjelinom odgovarajućih pojava uticaj koji je veoma neograničen. Ova velika prvobitna ilu­ zija proizilazi uvijek spontano iz nepoznavanja osnovnih zakona prirode, koje je kombinovano sa nadmoćnom hipotezom ο neogra­ ničenoj i neodređenoj moći koja je data dodjeljivana natrpirodnim pokretačkim silama ili čak metafizičkim entitetima: jer ova uzalu­ dna ambicija javljajući se upravo u doba kad čovjek stvarno utiče najmanje na ono što ga okružuje, ne može mu uopšte dodijeliti je­ dan takav uticaj bez neophodne pomoći ovih misterioznih snaga. Opšta istorija ljudskih mišljenja jasno potvrđuje ovu osnovnu zabludu u pogledu astronomskih, fizičkih, hemijskih i čak bioloških pojava, kao što sam to u više navrata primijetio u prethodnim po­ glavljima ove Rasprave. Lako je zaključiti da se jedna takva iluzi­ ja mora, svom nužnošću, utoliko više produžiti ukoliko rastuća komplikacija različitih glavnih kategorija prirodnih pojava dovodi do dužeg kašnjenja koncepcije pravih zakona. Uostalom, u vezi sa ovim treba takođe primijetiti spontanu saradnju jednog drugog fi­ lozofskog uticaj a, koji mora snažno pomoći, u tom pogledu ovu os­ novnu smetnju odgovarajućeg razvoja ljudskog uma time što raz­ ličite pojave ukoliko su zamršenije istovremeno postaju, uglavnom,
i 1 2 7 <;:>•

tim više promjenljivije, kao što sam često na to ukazivao u pret­ hodnim dvjema knjigama. Glavni uzrok ovih raširenijih promjena, proizlazeći iz istog principa koji određuje najveću komplikovanost, to jest opadajuću opštost različitih vrsta pojava, neizbježno dopri­ nosi neprekidnom održavanju, na stvarnoj moći čovjeka, jedne os­ novne smetnje koja je time postala mnogo teža da se razmrsi i prema tome oprostivija je. Ova dvostruka nužnost je morala spon­ tano dati prednost proučavanju društvenih pojava, koje će mora­ ti zbog toga ostati duže i dublje od svih ostalih predmet sličnih ilu­ zija. Ali uprkos ovoj prirodnoj nejednakosti, veoma je važno naj­ prije pokazati da, u tom pogledu, kao i u dva druga već naznače­ na pogleda, takve osobine nijesu uopšte specifične za ovu zadnju vrstu pojava i da su one, nasuprot, uvijek označavale djetinjstvo ljudskog uma, u pogledu svih mogućih spekulacija, čak i najpros­ tijih; poređenje koje je toliko dragocjeno da se ne može odbaciti jer omogućava pravim filozofima da, nasuprot postojećim predra­ sudama, shvate racionalnu nadu koja će ih dovesti do razbijanja jedne takve zablude u sistemu političkih ideja, istim glavnim pu­ tem kojim sam se uputio i za ostale važne predmete naših stvarnih istraživanja. Ma kako bilo, ova opšta zabluda danas apsolutno po­ stoji samo za društvene pojave, izuzev nekoliko analognih iluzija koje se odnose na intelektualne i moralne pojave i od kojih su se malo napredni duhovi od tada dovoljno oslobodili. Ali, u politici je očigledno da, uprkos neospornoj težnji sadašnjih duhova ka jed­ noj zdravoj filozofiji, preovlađujuće raspoloženje državnika, čak i publicista u teološkoj ili metafizičkoj školi doprinosi da se još čes­ to društvene pojave shvataju kao beskrajno i svojevoljno promjen­ ljive, nastavljajući da zamišljaju ljudsku vrstu lišenu svakog spon­ tanog podsticaja i uvijek spremnu da pasivno podnosi uticaj bilo kojeg zakonodavca, zemaljskog ili nebeskog, samo ako ima dovolj­ no vlasti. U tom važnom pogledu, čak kao i u svakom drugom, teološka politika se prirodno javlja kao manje nedosljedna nego nje­ na protivnica, u onome, bar, što ona tu, na svoj način objašnjava, strašnu neujednačenost jednog takvog mišljenja koje se nužno us­ postavlja između bezgraničnosti dobijenih posljedica i oskudnosti ovih navodnih uzroka, reducirajući neposredno zakonodavca samo na prost organ jedne natprirodne i apsolutne sile što uostalom još jasnije dovodi, i na jedan nesvodiv način, do neograničene vlasti zakonodavca, koji je tako prinuđen samo da odozgo pozajmi svoj glavni autoritet. Metafizička škola koja. naročito u naše vrijeme pribjegava, na jedan mnogo neodređeniji i manje poseban način vještini Proviđenja, ne prestaje, međutim, da na takvoj hipotezi konačno oslanja i često miješa, u svojim praznim političkim obja­ šnjenjima svoje nerazumljive entitete, a naročito svoj glavni opšti entitet prirode (naglasio A.C.) koji danas obuhvata sve ostale i ko-

ji je očigledno samo jedno apstraktno izopačenje teološkog prin­ cipa. Prezirući čak svaku podređenost posljedica uzrocima, ona če­ sto teži da izbjegne filozofsku teškoću dodjeljujući naročito sluča­ ju proizvođenje posmatranih događaja, a ponekad, kad nemoć jed­ nog takvog sredstva postane suviše upadljiva, precjenjujući do najapsurdnijeg stepena nužan uticaj individualnih genija na opšti tok ljudskih događaja. Bilo kakav da je način, čije bi posebno ispitiva­ nje bilo ovdje veoma suvišno, rezultat je i u jednoj i u drugoj ško­ li uvijek, uglavnom da predstavi jednako političku akciju čovjeka kao veoma neodređenu i samovoljnu, kao što se to nekad vjerova­ lo za biološke, hemijske, fizičke, i čak, astronomske pojave za vri­ jeme teološko-imetafizičkog, više ili manje, produženog djetinjstva odgovarajućih nauka. Dakle, ova neodbaciva smetnja predstavlja danas, u mojim očima, najodlučniju osobinu jednog takvog djetinj­ stva, koja još opstaje u redu društvenih ideja. Ona zaista ukazuje na najneposredniji i najmanje dvosmislen način, na sistematsko protivljenje da se političke pojave shvate kao pojave podređene pravim zakonima prirode, čija će neposredna primjena ovdje nuž­ no biti, isto kao i u svakom prethodnom slučaju, da odmah namet­ ne političkoj akciji osnovne granice, rušeći bezpovratno uzaludnu težnju da se ova vrsta pojava, koje tako radikalno, kao nijedne druge sakrivaju ljudske ili nadljudske kaprice, upravlja po našoj volji. U kombinaciji sa malo prije naznačenom težnjom za apsolu­ tnim koncepcijama od kojih je ona spontano neodvojiva, kao dva korelativna aspekta jedne iste filozofije, treba, čini mi se vidjeti glavni intelektualni uzrok sadašnjih društvenih nereda jer se ljud­ ski rod nalazi predat, bez ikakve logičke zaštite, na poremećeno eksperimentisanje različitim političkim školama, od kojih svaka traži da se beskrajno precjenjuje njen nepromjenljivi tip uprave. Dok je stvarna nadmoćnost starog političkog sistema zabranjivala slobodno istraživanje društvenih problema, zbog takvih nezgoda mogli su se oni naći prikriveni i mogla je postojati izvjesna intele­ ktualna disciplina, jednom vrstom spoljnjeg pritiska, uprkos teo­ loškoj prirodi političke filozofije. Ali prirodni tok individualnih lutanja tako bi mogao samo biti prekinut ili, prije, spriječen da na­ preduje, i filozofski upad bi se mogao vršiti spontano u mjeri u kojoj postepeni uspon metafizičke politike daje prevagu opštem pravu ispitivanja. Glavna opasnost od jedne slične filozofije poli­ tike mogla bi se od tada razvijati slobodno u čitavoj svojoj širini do tačke dok neposredno ne dovede u pitanje opštu korist samog društvenog stanja, jer se elokventni sofisti, kao što se zna, ne bo­ je da sistematski propovedaju superiornost primitivnog života, tak­ vog kakvog su oni zamišljali. Stigavši do ovog stepena apsurdnosti i nesaglasnosti, metafizičko-teološke utopije konstatuju, bez sum­ nje, sa potpunom očiglednošću, visoku nemogućnost da se danas u

128

129

politici utvrdi ikakav pojam koji bi zaista bio stabilan i opšti, tako da će se tu nastaviti sa uzaludnim i apsolutnim traženjem najbo­ lje vlade, bez obzira na svako određeno stanje civilizacije, ili, što je naučno iste vrijednosti, dotle dok se ljudsko društvo bude shvatalo kao kretanje bez sopstvenog pravca pod neograničenim podsticajem zakonodavca. Ima dakle, stvarno, odsada, u političkoj fi­ lozofiji mogućeg reda i sklada, samo podčinjavanjem društvenih pojava, na isti način kao i svih ostalih, nepromjenljivim prirodnim zakonima, čiji skup ograničava, za svaku epohu, zaštićenu od sva- u ke ozbiljne nesigurnosti, osnovne granice i glavni karakter politic- · ke akcije u pravom smislu; jednom riječju, uvođenjem zauvijek u opšte proučavanje društvenih pojava ovaj isti pozitivni duh, koji ; je već uzastopice preporodio i disciplinovao sve ostale vrste ljud­ skih spekulacija, čije prvobitno stanje nije bilo, uglavnom, više za­ dovoljavajuće. Tako da se, i zadržavajući isti glavni način filozofi­ ranja, ne može zamisliti drugi način da se stigne do odgovarajućeg stupnja postojanosti i usklađenosti nego da se obnovi dovoljan in- >< telektualni pritisak, koji je srećom postao danas isto tako nestva­ ran kao 1 radikalno opasan. S druge strane, nije manje jasno, da ovaj osnovni osjećaj jednog spontanog društvenog kretanja, koje < regulišu prirodni zakoni, nužno sačinjava pravu naučnu osnovu ; ljudskog dostojanstva u redu političkih događaja, jer glavne teč- * nije čovječanstva dobijaju tako uzvišenu osobinu autoriteta, koji mora biti uvijek poštovan kao nadmoćna osnova svakog racional­ nog zakonodavstva; dok sadašnje vjerovanje u beskrajnu moć po­ litičkih kombinacija, koje izgleda da toliko uzdiže značaj čovje­ ka, istinu govoreći, dovodi samo do toga da mu se dodjeljuje jedna vrsta društvenog automatizma, kojom pasivno upravlja apsolutna i samovoljna premoć ili Proviđenja ili čovječjeg zakonodavca, pre­ ma opštoj, potpuno priznatoj razlici u pogledu ostalih pojava. Ova različita sumarna objašnjenja treba da budu dovoljna da učine ovdje neospornim da se, saglasno našoj prvoj napomeni, stvarno, u konačnom ispravljanju jedne takve smetnje sastoji, u svakom pogledu, glavni čvor filozofske teškoće u radikalnoj obnovi politič­ ke nauke koja je od tada opisana u najvažnijem obliku, u vreme­ nu u kojem su preovlađujuće intelektualne navike dozvoljavale da se na odgovarajući način shvate društvene koncepcije samo u nji­ hovom praktičnom aspektu, a ne sa naučne tačke gledišta, i, uto­ liko više, u čisto logičkom pogledu, koji sam ja već dovoljno ista­ kao. Da bi korisno rezimirali, u završnom razmatranju koje nužno obuhvata sva ostala, cjelinu ovih prethodnih naznaka ο glavnim uslovima koje neizbježno mora ispuniti opšti duh pozitivne socio­ logije, dovoljno je ukratko tu primijeniti direktno i princip racio­ nalnog predviđanja, koji sam tako često prikazivao kao konstitu-

tivni najneodbaciviji kriterij naučne pozitivnosti u odnosu i na sve prethodne djelove prirodne filozofije. Može se, dakle, s ovog zad­ njeg stanovišta, svesti ovdje osnovna teškoća da se od sada shvataju pravilno društvene pojave kao pogodne za naučno predviđanje, kao i sve ostale, bilo koje pojave, unutar granica jasnosti, a te granice uostalom odgovaraju njihovoj izvanrednoj zamršenosti, pre­ ma opštem pravilu koje je u tom pogledu ustanovljeno od početka ove Rasprave. Ovakav način razmatranja jedne takve filozofske ob­ nove predstavlja zaista poseban napredak, da neposredno i isto­ vremeno izaziva, na najizrazitiji način, tri glavne osobine, koje sam redom ispitivao od početka ovog poglavlja, i koje se sve odnose, u različitim, ali jednako vrijednim aspektima na neprekidno pod­ činjavanje različitih društvenih shvatanja nepromjenljivim pri­ rodnim zakonima, bez kojih politički događaji, očigledno, ne bi do­ puštali nijedno pravo predviđanje. Sama misao ο racionalnom pred­ viđanju pretpostavlja dakle, prije svega, da ljudski duh definitivno napusti, u političkoj filozofiji, područje metafizičkih idealiteta, da bi se zauvijek učvrstio na terenu posmatranih realiteta, jednom sistematskom, neposrednom i neprekidnom subordinacijom mašte posmatranju; ona zahtijeva, sa ne manje očiglednim autoritetom, da politička tumačenja prestanu biti apsolutna da bi postala rela­ tivna sa stanjem ljudske civilizacije koje se redovno mijenja, da bi teorije, mogavši uvijek da slijede prirodan tok činjenica dozvolile da ih stvarno predviđamo; najzad ona podrazumijeva takođe, svom nužnošću, neizbježno i neprekidno ograničenje političke akcije pre­ ma tačno utvrđenim zakonima, jer, ako bi bilo drukčije, opšti red društvenih događaja, uvijek izložen dubokim poremećajima koji su inspirisani slučajnom nadmoćnom intervencijom zakonodavca, bi­ lo božanskog, bilo ljudskog, ne bi mogao biti nikako predviđen sa pravom naučnom sigurnošću. Tako bi se, od sada, mogli, da bi ola­ kšali filozofsko ispitivanje, veoma koncentrisati na ovu važnu oso­ binu racionalnog predviđanja cjeline različitih uslova koji su us­ mjereni da označe glavni istinski duh pozitivne politike. Ova inte­ lektualna koncentracija postaje utoliko poželjnija ukoliko se, u ovoj temi, kao i u svim ostalim, i čak, danas, jasnije nego kod svih ostalih, vidi frapantna aktuelnost jednog sličnog preporoda, jedna takva osobina je izuzetno sposobna da razlikuje, na jedan kako du­ bok tako i neposredan način, novu društvenu filozofiju od stare. Zaista, događaji kojima upravljaju natprirodne volje mogu dozvo­ liti pretpostavke ο otkrovenjima, ali očigledno, ne mogu podnijeti nikakvo naučno predviđanje, na koje i sama pomisao predstavlja pravo svetogrđe: uglavnom je isto i kad njihovo upravljanje pri­ pada metafizičkim entitetima, izuzev šanse za otkrovenje, koja bi od tada bila izgubljena da jedna takva koncepcija nije, uglavnom, prosta opšta modifikacija prvog shvatanja. Danas nije ništa jasnije

130

131

ni na neposrednu nužnost 133 . skup prethodnih razmatranja. Ovaj duh će. proći kao prva opšta realizacija velike filozofske obnove. radi se dakle ο tome da se ovdje utvrdi uopšte kakav treba da bude tačan uzrok i prava priroda ovih zakona. na osnovni položaj pi­ tanja u političkoj filozofiji i ne mogu. u pogledu svake političke teme temeljno proučavanje uslova živo­ ta društva i uslova zakona njegovog stalnog kretanja. od sada. jedna ta­ kva odsječna podjela društvene nauke ne uvede danas u nju onu glavnu nezgodu koja se jako dopada disperzivnim težnjama savremenih duhova da pogrešno propuste neophodnu stalnu kombina­ ciju ova dva opšta gledišta. na shvatanje društvenih pojava uvijek kao neizbježno podčinjenih pravim prirodnim zakonima. i čak nerazumno. sami po sebi da se neposredno nađu na samom putu zak­ ljučne operacije. i to čak u doba prvog osniva­ nja nauke. jer će se ovi čudni načini objašnjenja. na ma koje pojave. uosta­ lom. čije objašnje­ nje završavam. za prava rješenja. zbog neizbježne mješavine slabog i nedovoljnog pozitivizma. Međutim. lako će se zaštititi od jedne slične zablude priznajući. čija pomoć iako. ni na unutrašnju tačnost. 132 Svaki filozofski princip jednog takvog duha. kao što sam to objasnio u prethodnoj knjizi za biologiju. bez oklijevanja. na neposre­ dan način prvom sumarnom izlaganju opšteg duha socijalne fizike. u cjelini društvenih pojava. neumjes­ no. Razčlanjivanje se. teološko-metafizička filozofija nije nikada mogla biti strogo univerzalna i da je morala uvijek biti više ili manje umjerena u svakoj primjeni. skoro u svako vrijeme od tada nalaze tačno procijenjena jednom nesvodivom filozofskom analizom koja je time oplemenila i usavršila po­ trebno poređenje. statičko i dinamičko stanje svakog predmeta pozitivnih proučavanja. koju sam uveo i koristio u svim djelovima ove Rasprave. naučnu razliku koja je zaista temeljna.statika i socijalna dinamika.i u pogledu političkih događaja. koju bi onda bilo samo dovoljno opisati: ο jednoj temi koja je dovde loše shvaćena. nužno se svodi. ovo njeno razčlanjavanje dozvoljava. na prim­ jer. jedino kad se radi ο nekim drugorazrednim i parcijalnim pogledi­ ma. obično. naj­ češće primjenjivati sa istom lakoćom na događaje koji su direktno suprotni. Ovo važno razmatranje ne bi moglo ni na ko­ ji način uticati. izrazito. ο čemu će nastavak ovog djela sadr­ žati pravo objašnjenje. za opšte proučavanje samog individualnog života. čiji su glavni uslovi unaprijed dosta opisani. Treba se. sporedna je očigledno neprekidno neophodna za stvarni razvoj ljudskog duha i društva. Dakle. prosti iskazi su se često nametali. obično. mora vršiti na jedan potpuno sličan način. U sadašnjem stanju neodređene i konfuzne iracionalnosti dru­ štvenih proučavanja. prema tome. može re­ ći za sve epohe. da je jedan veliki broj sporednih političkih činje­ nica najčešće smatran pogodan za predviđanje. Sada treba pristupiti. obično. potpuno razlikujući. za koje teološka i metafizička dok­ trina mogu dati samo. dubokom navikom za prava naučna shvatanja. U svakom slučaju. da se racionalno pravi razlika između čisto anatomskog stanovišta koje se odnosi na ideje organizaciji i fizi­ ološkog stanovišta u pravom smislu koje je neposredno svojstveno idejama života: ova dva aspekta spontano odvojena se. na odgovarajući način razumjeti. prema objašnjenjima koja sa­ drži prethodna knjiga. očito. plašiti da. a naročito u biološkoj filozofiji. da bi jasno formulisal'i naučni cilj koji treba dostići i da bi čak tačno procijenili njegovo postepeno ostvarenje. uostalom. da se neophodni uslovi. duhovi koji su na odgovarajući način pripremljeni. socijalna . nikako biti do­ voljni. so­ cijalna fizika razčlani u dvije glavne nauke sa nazivima. kojima je predmet. po svojoj prirodi. za ovu namjeru treba. naročito danas. uz nekoliko vještih izlaganja. prije sve­ ga. mogao bi. a na­ ročito na one koje mogu izraziti živa bića. Mi smo tako prosto uradili važan opšti uvod koji će nas moći korisno voditi kroz čitavo ovo djelo. ma koje cijepanje sociološkog rada bilo bi. to samo potvrđuje da. dosta karakteristična da dozvoli da predvidim da će. Ali iako je jedna takva provjera posebno jasna. njen spontani razvoj dozvoliti da se. u nastavku. ali uvijek u pogledu jedne tačne sistematske koordinacije. u tom pogledu. proučavajući odvojeno. biti naročito poznat i poštovan naknadno zbog njegove spon­ tane primjene koja će se kontinuirano nastaviti u toku svih slje­ dećih lekcija. koje su tako jako različi­ te jedna od druge kao što su to danas anatomija i individualna fi­ ziologija. ukoliko cjelina ne bi opet. Ova razlika mi izgleda. Ali bi sigurno bilo prerano pridati sada bilo kakav oz­ biljan značaj ovoj metodskoj podjeli. prema političkim pojava­ ma. ona uopšte ne sprečava da se njihova podčinjenost pod teološ­ kim ili metafizičkim koncepcijama produžava i da ih čini još veo­ ma inkopatibilnim sa svakom idejom pravog naučnog predviđanja. koje se ne uzdiže čak ni iznad empirizma koji je nesigurniji nego prostiji i koji uprkos svojoj prividnoj koristi ne može nikako pri­ kriti glavnu potrebu za obnovom političke filozofije. toliko koliko to dozvoljava rađanje nauke. prema prethodnim objašnjenjima. kao potpuno primjenljivu. slijepu i sterilnu potvrdu. na odgovarajući način bila shvaćena. gdje smo priznali da prosta podjela između ana­ tomije i fiziologije od sada teži da se potpuno izbriše. jedna vrsta vulgarnog predviđanja. U obi­ čnoj biologiji. koju se trudim da osnujem. Ako se. a da ove prazne forme ne mogu nikada dovesti same do i najmanjeg znaka budućnosti društvenog. kao što sam to ustanovio od početka ove rasprave. koji su postupno određeni od početka ovog poglavlja. jednaku za sve gotove činjenice. u sociologiji. tj. koji obično sadrže jedno racionalno predviđanje. ipak. po svojoj prirodi. odnose jedino. mada mnogo manje nazivom. i ne manje jasno.

sa pozitivnom teori­ jom reda. sumnjati da ova dva ele­ mentarna pojma. umjesto poremećenog ili obeshrabrujućeg uticaja koji mu. čija srećna spontanost ne bi mogla biti osporena. čak još jasnije. kako duboko organiizatorski. biće u pravom smislu namijenjena da dokažu jed­ na druga. koja se mora. da se proučavanje statike društve­ nog organizma mora podudarati. da bi mu naglasili. odsada. Ne treba. vjerujem. iako još veoma nedo­ voljno razvijena. opštu saglasnost i neprekidnost između nauke i primjene. umjesto da tu vidi izvor po­ grešne ili cepidlačke podjele na dvije odvojene discipline. suvišno ovdje izričito primijetiti. od­ lučiti da bude ocijenjena kao veoma slična opštoj harmoniji. za čitav sistem pozitivnih teorija. odbacujući svaku praznu misao ο apsolutnom i neograničenom usavršavanju. između biološke nauke i sistema vještina koji se na nju odnose. prema ovoj osnovnoj koncepciji. svoj. njihovom uskom racionalnom fuzijom postojanu intelektualnu kon­ zistenciju. spontana osobina koju direktno. na način koji se ne može odbaciti. ra­ zličita relativno statička obavještenja za svaki način društvenog života. pošto su bila odvojeno učvršćena. kao potpuno istovjetan osnovnom predmetu vještine: isti odnosi su tu razmatrani sa dva različita. nadam se. na jedan način veoma sličan onome koji se obično danas 135 . stalno imati u vidu. Ali mi izgleda neophodno da pokažem ovdje. zbog njene velike očiglednosti. početi od tada da osjećaju pouzdano ispunjenje koje je proizašlo iz obećanja koje sam dao na početku ove knjige ο osnivanju jedne društvene nauke koja je neposredno namijenjena da. po meto­ dološkom redu. koja doista može učvrstiti samo jednu pravu. i zatim. svi različiti djelovi ma kojeg društvenog sistema. Definišući najprije. ako bude pretendovala da sama može dati prave racionalne osnove cjeline prak­ tičnih sredstava koja se mogu primijeniti za stvarno zadovoljenje dvostruke društvene potrebe: ova nužna veza će. dvije fundamentalne ideje reda i napretka. u mjeri u kojoj će pozitivna filozofija po­ stepeno izražavati. Sa ove tačke gledišta soci­ ološka predviđanja. sa jedinim prirodnim razlikama apstraktnog i konkretnog. uzajamnih akcija i reakcija koje neprekidno vrše jedni na druge. u pravom političkom smislu. Dajući. od samog početka nove po­ litičke filozofije. bilo bi. očigledno je. duh. na je­ dan neraskidiv način. i čak jednim nužnim slijedom. pozitivno proučavanje stvarnih zakona reda i napretka. Različite glavne osobine koje sam naveo. da istak­ nem. odsada povezuje. zadovolji dvo­ struku intelektualnu potrebu modernih društava. ta podje­ la se danas primjenjuje samo u neprekidnoj analizi svake društve­ ne teorije. više plemenitosti i postojanosti prak­ tičnom razmatranju.naše glavne razlike između statičkog i dinamičkog proučavanja društvenih pojava. jednoglasno prihvaćena u principu. čiji naučni dualizam proizilazi potpuno iz istog principa po­ zitivne filozofije. skup isključivo statičkih zakona društvenog orga­ nizma. prirodno svesti na jednostavan po­ jam ovog glavnog razvoja. dvostruko pozitivan. na postojanim racionalnim osnovama dvostruki elementarni pojam reda i napretka koji se tamo nalazi duboko vezan za nepre­ kidnu cjelinu socioloških shvatanja. aspekt. koja je uvijek osjetljiva na ovaj. u političkoj filozofiji. zasnivajući spon­ tano. da za jednu radikalnu opoziciju predstav­ lja. Jer. prvu naučnu klicu ovih značajnih osobina. pokazuje ova prva filozofska koncepcija pozitivne sociologije. neće biti okrivljena za uobraženu spekulativnu drskost. da. pod uslovom da. stalnu har­ moniju između različitih uslova egzistencije ljudskih društava: vi­ di se. zasnovana na tačnom i opštem poznavanju ovih nužnih odnosa. u nastavku. jer oni mogu tamo postati isto tako neminovno neodvo­ jivu kao što su to danas u biološkoj filozofiji ideje organizacije i života. od uticajnih ljudi 134 koji su obdareni nekom intelektualnom sposobnošću. koja je otsada. Oni će. Stalni predmet nauke bi tako mogao biti razmatran. dvostrukom pojmu reda i napretka. bez sumnje. na odgovarajući način. prije nego nastavim. da dinamika proučavanja zajedničkog života čovječanstva nužno obrazuje pozitivnu teoriju društvenog progre­ sa. tako i visoko progresivan. uglavnom. koji se od sada može posmatrati kao da je spontano uveden u opštu oblast javnog uma. za koje smo prizna­ li u četrdesetšestoj lekciji. i spekulacije i akcije. u stvarnosti. naučno privremeno apstrahujući osnovno kre­ tanje koje ih postepeno uvijek mijenja. kao što sam to objavio na početku ove knji­ ge. čini mi se da se direktno sastoji u opštem pojmu ovog neizbježnog i univerzal­ nog konsensusa koji karakteriše ma koje pojave živih bića i koji društveni život nužno manifestuje u najvišem stepenu. razviće se prirodno. a potpuno ekvivalentna stanovišta. glavni karakterističan simptom dubokog poreme­ ćaja modernih društava. Najzad. više interesa i jas­ noće spekulativnoj koncepciji. uz kasniju saglasnost sa neposrednim posmatranjem. koje je isto­ vremeno eksperimentalno i racionalno. još veo­ ma često pripisuju. ova vrsta društvene anatomije koja čini statičku sociologiju mora imati za stalni predmet pozitivno proučavanje. Tako shva­ ćena. od ovog trenutka. sumarno. Nauka koja će. smatram bitnim. istovremeno. pravi filozofski princip koji im je svojstven. mi izgleda izuzetno pogodnim. prema ovim objašnjenjima. da primijetim ovdje da jedan takav naučni dualizam odgovara savršeno tačno. uglavnom. neće tako steći. Pravi državnici mogu tako pravilno ocijeniti da li se ovdje radi ο praznoj intelektualnoj vježbi ili ο filozofskim princi­ pima koji su stvarno sposobni da konačno prodru efikasno u savremeni politički život. ovaj dvostruki pristup. praktični zna­ čaj. Da bi bolje okarakterisali ovo neophodno osnovno razčlanjivanje. naročito na medicinsku vještinu. racionalnim istraživanjem društvenih pojava.

koje je već. sama po sebi. ona može da. ili svake vještine. od ovog momenta. naročito u moderna vremena. do veoma uske solidarnosti između različitih grana svake nauke. ο kojoj. biti toliko prosti i precizni da bi posmatrani rezultati mogli proizaći samo i jedino iz uzajamnog usklađi­ vanja. očigledno služiti kao neophodna osnova za stalno proučavanje dru­ štvenog kretanja. na jedan apsolutan i izolovan način. više ili manje izraže­ nim. najvažni­ ji od svih slučaja. ili je bar pratiti. To je. prema odgo­ varajućim zakonima prirode? U jednom opširnijem razmatranju bi se. ili skoro sve različite vještine međusobno. mada konsensus mora ovdje biti. na primjer. po svojoj prirodi. kao što to jasno zahtijeva priroda teme. pokazujući očigledno univerzalnu reakciju. Jedna takva pogreška pripada skoro jednako danas najsuprostavtljenijim političkim ško­ lama. A da ne idemo. bila u djetinjstvu. koja su pripisivana starim Egipćanima. čija racionalna koncepcija prethodno pretpostavlja neprekidnu misao ο neophodnom očuvanju odgovarajućeg organiz­ ma. pod uslovom da se uvijek vodi računa ο pretpostavci. svake posebne promjene. isto tako. Istorija nauke može. koje se. . veza iz­ među kretanja spontano dokazuje postojanje nužnih veza. ne moram joj uopšte metodski zasnovati neposredni dokaz jedne takve osnovne solidarnosti između svih mogućih aspekata društvenog organizma. bar toliko koliko u individualnoj anatomiji. već poznatim. moram se ovdje ograničiti. podsjećajući na primjer. kad je riječ ο tome. čiji neprekidni recipročni uticaj ne bi mogao biti osporen. i čak. jedan neop­ hodan dodatak svake teorije statičke sociologije.stanje duha. po meni. poste­ peno opada sa sličnošću slučajeva i umnožavanjem kontakata do tačke da se ponekad skoro potpuno briše. kao nezavisnu od opšte analize odgovarajuće civilizacije. zar nije evidentno da su ra­ zličite nauke međusobno. svako može lako prepozna­ ti. obje slažu u apstraktnom raspravljanju ο političkom režimu. do izvjesnog stepena. nenormalnih. često postalo pogrešno. Pošto ovdje ne pišem uopšte posebnu raspravu ο političkoj fi­ lozofiji.ne misleći na korelativno stanje civilizacije i čak najčešće dolaze. da se efikasnije izvrši ova in­ teresantna provjera društvenog konsensusa. sem toga.dešava u individualnoj anatomiji. bar privremeno. da. međutim. na više ili manje neposredan način. oci137 . Ne insistirajući više na osnovnim pojmovima koji su tako ma­ lo sporni. onda nužno sačinjava. da je soli­ darnost manje jaka ukoliko postaje posrednija. od kojeg se želi poći. i da. ljudskog razvitka. ona se istovremeno ispituje kod različitih savremenih nacija. koje je dovoljno objašnjeno. cjelinu svih ostalih. jednom korisnom naučnom vježbom. za izvjesne društvene elemen­ te. sa pravom filozofskom sigurnošću. bilo bi lako nabro­ jati gomilu sličnih slučajeva. Da bi bolje. isklju­ čivo statičko dokazivanje. još složenijoj pri­ rodi socioloških spekulacija. opšte stanje koje odgovara svim ostalim djelovima. čak i onih koji u njoj najprije izgledaju najsamostalniji. ništa ne pretjerujući. da tačna opšta procjena ovih granica promjene. ako ne neposredno u principu negirana. shvatila neophodna i stalna veza koja veže sistem nauka sa sistemom vještina. čak i prije nego im je jedna zdrava učenost. inače. Za svaki dru­ štveni elemenat. uvijek dodi­ ruje. da ovi nužni odnosi između različitih društvenih aspeka*ta. svaki od brojnih društvenih ele­ menata. suvišno tako izričito istaći ovdje visoku i stal­ nu korlist jedne takve sociološke doktrine: jer ona najprije mora. ne bi mogli. da on stvarno. uostalom. normalnih. očigledno. koje se obično. sadašnju ili prošlu. može samo činiti jedan od glavnih elemenata. kod zdravih duhova. čije bi se stvarno stanje ipak moglo prilično odrediti prema nji­ hovim naučnim odnosima sa drugim. prestavši da bude shvaćen na apsolutan i nezavistan na­ čin. biva uvijek isključivo shvaćen kao relativan u odnosu na sve ostale sa kojim ga osnovna solidarnost mora neprestano usko spa­ jati. čiji se filozofski karakter ne bi mo­ gao odbaciti. u stvarnosti. ono bar duboko nepoznata i čak potpuno zanemarena. očito. Očigledno je isto i kada. dijela. direktno posmatranje. umjesto da se razmatra cjelina društvenih pojava u okviru jedne jedine nacije. bar u principu. svom nužnošću. očigledno. Ali ovoj napomeni mora stalno prethoditi. elementima. koju teorija nastavlja do sada da su­ štinski shvata. bez sumnje. suštinski suprotno. za koju ona. Dinamičko 136 razmatranje integralnog i neprekidnog razvitka civilizovanog čo­ vječanstva dozvoljava. neposredno upotrije­ bljena često dopuni. u mnogo slučajeva ne dešava stalno. dakle. suprotno savremenim filozofskim navikama. sada i ne postoji mnogo. nažalost. mogla presuditi samim racionalnim razmatranjem nužne veze iz­ među opšteg stanja astronomske nauke i stanja apstraktne geome­ trije koja je tada. sa jednog jedinog aspekta. kao na primjer između zapadne Evrope i istočne Azije. kako su vulgarne greške učenjaka ο tobožnjim znanjima iz vtiše astronomije. U vezi sa tim treba primijetit. Jedno takvo . najčešće manje izražen u svakom pogledu. ma kojeg. ovdje nepovratno nestala. jer se on odnosi neposredno na društvenu orga­ nizaciju u pravom smislu. dozvoljava da se predvidi. naročito dati neku pred­ stavu ο uobičajenom značaju jedne takve pomoći. bilo bi naročito. Bilo bi. u njihovim praznim nepromjenljivim utopijama do toga da njihov tip najsavršenije politike koincidira sa djetinjstvom. Ovaj preliminarni aspekt politič­ ke nauke pretpostavlja. jer u politici kao i u mehanici. ali. čija različita opšta stanja društva do sada izgledaju skoro samostalna. previše usko u bioloiji. u jednoj takvoj društvenoj vezi da dobro poznato stanje jednog. bez kojeg bi indi­ rektno istraživanje ο kojem se radi. velikih razlika. Ali jasno je. da ukrat­ ko opišem jedini glavni slučaj u kojem je osnovna solidarnost još. bilo teološkim ili metafizičkim.

a koja. prirodno. u pozitivnom govoru. po meni. koji. čini mi se. uprkos njihovoj konstatovanoj prolaznosti i njihovim poznatim šte­ tama. za konačno konstituisanje društvene nauke 139 . ne poničuci nikako prolaznu vrijednost različitih eseja političke filozofije. u mom »Sistemu pozitivne politike«. shvataju sisteme institucija kao veoma nezavisne od istovremenog stanja civilizacije. tre­ ba se. Jedan veoma presudan primjer. a da ova prva klica zdrave političke filozofije nije ih ipak nikad spriječila da. dok se druge oslanjaju i čak uzajamno pomažu: ovo bi. trebao biti prvi korak ka racionalnom pojmu osnovnog konsensusa posebnog sistema ovih institucija sa cjelokupnim siste­ mom ljudske civilizacije. obično u toku dvadeset vjekova. po­ što ne mogu dobiti pravu naučnu čvrstinu. ipak.jenili. po svojoj prirodi. jednim nestvarnim stanjem prirode. Ali ma koliko da je očigledna današnja korist od ovih interesantnih parcijalnih zapažnja. dovoljna je odmah da odobri spontano širenje. jer je ona u oči­ glednoj suprotnosti sa mnogo pojmova političke filozofije. isto kao i da uprosti. nemoguće da se ova glavna iracionalnost danas dugo odupire jednoj zdravoj filozofskoj diskusiji. Ova glavna dogma koju sve religije reprodukuju u ma kom obliku. čini mi se. može. bez znanja većine onih koji je predaju. kada su jednom stvarno dobili smisao. svih subjekata čija harmonija sa harmonijom ovih ovdje je već Istražena. odgo­ varajuće opštosti i više racionalnosti: jer. zbog koje se neke od njih isključuju među­ sobno. koje je nadmo­ ćnije od društvenog stanja i od kojeg nas uvijek udaljava sve više razvoj civilizacije. u ovu čuvenu hipotezu. U čitavom nastavku ove knjige spontana i stalna primjena jednog takvog elementarnog pojma biće još efikasnija od ijednog metodskog dokazivanja da bi se potpuno odbacila svaka stvarna nesigurnost ο toj neophodnoj solidarnosti između sistema vlasti i političkih institucija i opšteg stanja odgovarajuće civilizacije. u svoj njihovoj važnosti. čovjek iznad svega osjeća ne­ ophodnu potrebu za najvišim. kao i smatrati' da smo se oslobodili pomoću ovih srećnih tapkanja neposredne ra­ cionalne koncepcije opšteg konsensusa društvenog organizma. prikupljajući stal­ no njegove spontane napore. međutim. u ime prethodnog so­ ciološkog obrazovanja javnog uma. da veoma dominira ukup­ nošću društvenih spekulacija. ova prvo­ bitna dogma je sve više i više težila da se konačno promijeni. dotle dok osnovni razvoj ljudskog uma mogne proizvesti najzad nove principe. često. dajući priliku samo sve ozbiljnijim i ozbiljnijim nedosljednostima. koji se. sama provjera ove korela­ cije. jedne stalne i nužne 138 solidarnosti između političke vlasti i građanske vlasti: to znači. kao što sam to već naznačio. dobijaju postepeno in­ telektualni uticaj. u onoj poznatoj teološkoj dogmi u kojoj se veže opšt' razvoj ljudske civilizacije sa tobožnjim prvobitnim grijehom čo­ vjeka. koja se tako samo nalazi pripremljena. uostalom. Kada je teološka filozofija postepeno prešla u metafizičko stanje. za njenu krajnju vulgarizaciju. prateći tačan tok jedne prave istorijske analize. ma koji. sastoji. namje­ štanju neprestane koincidencije između neprestanog pogoršanja ljudskog društva i rastućeg širenja njegove civilizacije. popeti do njenog pravog istorijskog izvora. ma da indirektno. bilo zbog spontanih razjašnjenja. što srećom mora težiti danas da umnoži. upravljanjem. različitih postojećih doktrina. Moram ovdje naznačiti kao indikativno jedno intelektualno stanje koje je još bliže pravom duhu društve­ ne statike. usamljene napomene. skup ovih uobičajenih pogreški. koja proizilaze iz prirodnog toka događaja. uprkos njihovom privre­ menom značaju zamijeniti stvarno izvršenje ovog strogog filozof­ skog pravila: jer od Aristotela. nastavlja. Ali. a time čak i politička. isto kao i društveni običaji i političke ustanove nužno traju. iako nije odsada neposredno formulisana i podrža­ na kao opšti princip. naročito. to bi ipak značilo duboko pori­ cati teške i stroge zahtjeve prave naučne metode. opšta sredstva za dokaziva­ nje u političkoj filozofiji. i čija intelektualna nadmoć mora uvtijek biti spontano po­ mognuta uobičajenom sklonošću naše prirode ka nehotičnom obo­ žavanju prošlosti vodi zaista. ili zbog vlastitog sadašnjeg razvoja javnog razuma. ne bi nikad mogle. jedne tako duboke zablude uko­ rijenjene u unutrašnju naučnu konstituciju. da će nadmoćnije društvene snage neizbježno postati i upravljačke. pod nekim određenim uslovima. ma koliko da je. koja je potpuno iste vrijednosti i još služi kao glavna sistematska osnova metafi­ zičkoj politici. gdje oni ne mogu čak nikako služiti od sada da se racionalno shvati visoko učešće koje je nužno za čitav politički režim u univerzalnom konsensusu društvenog organizma. većina filozofa je stalno reprodukovala čuveni aforizam ο nužnoj podčinjenosti zako­ na običajima. uopšte. Slijedeći prirodni tok svih ljudskih stvari. na koje sam ukazao. Tako da i svi obrazovani publicisti priznaju sada izvjesnu parcijalnu solidarnost između različitih političkih institu­ cija u pravom smislu. kao što sam to najavio 1822. ništa manje ne treba ob­ ratiti krajnji značaj. koje je spo­ sobno da podrži njegovu neprekidnu aktivnost. uprkos ovoj sjajnoj i odlučujućoj provjeri. i čak prije njega. bez sumnje. Ne bi se tako mogla poricati krajnja filozofska ozbiljnost. neću uopšte oklijevati da ih otvoreno posmatram kao ništavne da­ nas za neposrednu elaboraciju glavnog duha koji je svojstven sta­ tičkoj sociologiji. intelektualni principi i filozofska mišljenja. Bilo bi. ništa manje nego u materijalnom. jer ubuduće. Takođe. lako učiniti da se shvati da ove nejasne. više li­ terarne nego naučne. u intelektualnom redu. ovo priznavanje koje su sada prihvatili najnapredniji mislioci naročito u Francuskoj i Njemačkoj. morala biti očigled­ na jedna takva opšta kontradikcija. na neposredan i nužan način.

uglavnom. na odgovarajući način. ma da ih uvijek karakteriše nedovoljno ostvarivanje ove glavne harmonije. čiji elementi ne mogu izbjeći da budu na kraju kombinovani međusobno na način koji potpuno odgovara njihovoj sopstvenoj prirodi. bilo razmatrajući dalje nužne granice političke akcije u pravom smislu. uostalom. gdje se za princip uzima nagovještaj. veza je. na velikim primjerima. prema prethodnim objašnjenjima četrdesetšeste lekcije. različitih individual­ nih volja. Autoritet tako stvarno proi­ zilazi iz saradnje. a ne saradnja iz autoriteta. svaka velika vlast može proizaći samo iz jako nad­ moćnih raspoloženja unutar društva gdje se vlast uvodi. brže od bilo koje druge sociološke teorije. moraju neprestano biti međusobno solidarne. Jasno je. do. po izgledu. razbiti. jasno pokazala. pod jedinim uslovom da bude prethodno naoružan dovoljnim auto140 ritetom. u Posebnoj raspravi ο političkoj filozofiji. do samog razvoja nauka i vješ­ tina. naučni princip ovog opšteg odnosa sastoji se bitno u očiglednoj spontanoj harmoniji koja mora uvijek težiti da vlada između cjeline i djelova društvenog sistema. intelektualne. zaista racionalno. u stvarnosti spo­ sobni za ikakvu temeljnu efikasnost. suprotno opštem mišljenju. po svojoj prirodi. bez tolike nedosljednosti teološka po­ litika. svaka vlast ma kakva da je. Cak i u epohama koje su revolucionarne u pravom smislu. i još više u njegovom djetinjstvu. naročito. rje­ šenje. moralne i fizičke. izvrnuvši potpuno ovu opštu vezu. običaja. kao što to čini. tako da. sto je. ma da se ovdje radi ο tome da se ovdje označi ukratko kao filozofski princip statičke sociologije. S druge strane ni jedan pravi duh ne bi mogao sigurno po­ ricati veliki uticaj koji. imaću naravno više važnih prilika da se neposredno vratim na ovu zadnju temu koja je razmatrana sa novih racionalnih aspekkata. a zatim postaje regulator. u svim dobima društva.racionalnom i direktnom objašnjenju te velike korelacije. kao potpuno saglasan. u bitli. kad niš­ ta u njemu ne preovlađuje jasno. ili čisto političkih događaja. da je. Ali lako je priznati da jedno takvo mišljenje. sem ako im se direktno ne pripiše otvoreno natprirod­ no porijeklo. jednako potpunoj negaciji ove stalne solidarnosti. čiji je ona glavni atribut. kojoj treba najprije uputiti svako. da ne može nikako razumjeti koji su stvarni izvori ovih političkih moći. bilo. sponta­ nim ili »mišljenim. izuzev u odnosu na opštu vezu između političkog režima i istovremenog stanja civilizacije. svom nužnošću. srećnu ili nesrećnu. Ne zas­ nivajući ovdje naučno pozitivnu teoriju autoriteta. na opšti sistem civilizacije. Sva naučna sredstva moraju tada biti. dok se opšta greška. da jadno sadašnje stanje političkog re­ žima proizilazi. prema samoj prirodi društvenog stanja. a da žestoki pokušaji koji su preduzeti ili se preduzimaju za neposrednu obnovu političkog sistema. koju sam najavio počinjući ovu knjigu. na potpuno od­ lučujući način. nasuprot. kombinovana za konačno zasnivanje jednog tako fundamentalnog pojma. da sudjeluju u jednoj zajedničkoj akciji. jer može potpuno prestati samo čitavim raspadom društvenog organizma. čija cjelina je. vlasti bilo kakve da su. i još. u dužem vremenu. čiji pojam ne predstavlja više danas zaista ozbiljne teškoće. da s obzirom na njihovu neizbježnu naučnu korelaciju i jedno i drugo učestvu­ ju na isti način u nastanku ovog osnovnog konsensusa društvenog organizma. koja je uobičajen simptom metafizičkih shvatanja. Ogromna društvena revolucija usred koje mi živimo samo potvrđuje. u stvarnosti. 141 . ne bi nikad mo­ gao imati uopšte drugi stvarni predmet. n i j e s u . na primjer. jei on nlije nimalo sporan. zasnovano. odgovarajućem stanju civilizacije. tu nužno konstituisana odgovarajućim pristankom. Jasno je zaista. u kojoj je ova vlast naj­ prije organ. sastoji u nje­ govom iracionalnom pretjerivanju. i izuzev samo slučaj­ nih anomalija. slijedeći izvjesna prethodna uvjerenja. sa toliko očiglednosti. Dakle. bez sumnje. kao što sam je mogao naknadno shvatiti. stavlja očigledno naš razum u čudnu situaciju. običaji i deje s druge. iz naše intelektualne. samostalno u istorijskoj analizi. koje su odlučile. da na odgovarajući na­ čin reguliše spontani polet da bi ga bolje usmjerio ka potpunijem izvršenju svog prirodnog cilja. ovaj neizbježan sociološki zakon. kojima se dodjeljuje tako jedan misteriozan druš­ tveni uticaj. iz kojeg nijedan politički sistem. i. Uosta­ lom. očigledno je. su pre­ ma tome nužno slabe i nemoćne. iz istovjetnih nereda u drugom. institucija. već sem toga da se čitava ova cjelina stalno veže. ona ipak nastavlja da bude još. Ali­ bi bilo potpuno suvišno zaustaviti se na ovom aspektu pitanja. za odgovarajuće stanje integralnog razvoja čovječanstva. zakonodavcu stalnu spo­ sobnost da iznenada ruši nužnu harmoniju koju mi razmatramo. vulgarna teorija daje. tako da stavlja neposredno spo­ redni otpor iznad glavne akcije. i koji čak karak­ teriše tako često neospornu akciju. eksplicitnim ili implicitnim. U ovim izuzetnim vremenima. izuzev neizbježnog otpora. a onda i moralne situacije. koja je posvećena prethodnoj procjeni društvene sta­ tike. na kojem počiva uglavnom pravi duh čitave društvene statike. uostalom. u svim sluča­ jevima utoliko neodoljiva ukoliko se radi ο širem društvu. koji je prethodno određen. Istina. čini direktno jedan začarani krug koji je rezultat jedne čiste iluzije ο opštim izvori­ ma političke vlasti. Obična teorija. znatna. bilo zemaljski ili nebeski. ne samo političke institucije u pravom smislu riječi i društveni običaji. da. vrši čitav politički režim. i koji po svojoj prirodi može. uopšte. uglavnom. s jedne strane. kobni apsolutni karakter naših političkih škola. razmatranog u svim njegovim različitim obli­ cima ma koje aktivnosti. naročito u pe­ desetoj lekciji. koje ne ostavljaju duboke tragove može se postoja­ no posmatrati politički sistem. uz nužan otpor. proizilaze naročito. jer pra­ znine ili neredi koji se onda javljaju u jednom.

Treba međutim priznati da je. uči takođe. kao što sam ο tome već otvoreno obavijestio: ali ova prolazna greška može se desiti samo duhovima koji su malo naučni. Iako se vidi koliko se on duboko razlikuje od ove sistematske tendencije ka optimizmu čije je porijeklo. kao što sam to dosta istakao u prethod­ nom odeljku. ova. Uko­ liko se pojave više specijalizuju. u ma kojem slučaju. istovremeno kad su i najpromjenljivije. uvijek uči. bilo kad da su bila otkrivena. pozitivno shvatanje prvo proizašlo iz same teološke dogme. neki nužan red. u ovom aspektu. tako da su biološke pojave naročito inferiorne. Ako se. on uvijek teži da bude sponta­ no proizveden ili izmijenjen. čak je i korjenito povećavaju neophodnim čišćenjem kao što sam to već istakao. ali da nikad ne pretenduje da ovaj red ne predstavlja. može prirodno samo dovesti do ideje ο nužnom usavršavanju njenog postepenog ispunjenja. zna­ če dobro da tačno izbjegne. glavna tema. dopunjujemo takođe shvatanje ovog reda. najmanja filozofska oštroumnost biće dovoljna de se odmah shvate karakteristične razlike koje od sada duboko dije­ le novi princip od stare dogme. zbog krajnje komplikacije poja 142 143 . i naročito trajati. s jedne strane. i bez ikakvog sračunatog miješanja. ovdje podsjetili u cjelini. sa odgovarajućim stanjem ljudske civili­ zacije. a da zbog toga ne bude uopšte samo­ voljna jer je veza uvijek strogo određena. ova koncepcija predstavlja svaku ideju dobrog ili lošeg političkog sistema kao nuž­ no relativnu i promjenljivu. razmatran kroz ovu prvu skicu prave društvene nauke. na ko­ ji sam već. u ovom pogledu. potekao iz hipote­ ze ο krajnjim uzrocima. Prema ma kojim pojavama. u ovom pogledu. da bi se on mogao ustanoviti. u odnosu na pojave neorganske prirode. čas posebnoj. Pošto se vrijednost nekog. jedna tak­ va harmonija nužno ne uspostavi. teološko. u jed­ nom drugom pogledu. analogija je potpuno ista u svim ovim različitim slučajevima. i kao što će se to. koja se uvijek veže za svako. dakle. na jedan ništa manje nužan način. čas opštoj. koju je već nejasno naslutila. koje je veoma relativno. po svom porijeklu. U posebnom slučaju koji ovdje raz­ matramo veoma je jasno da pozitivna filozofija. očigledno. i ono je njena krajnja obnova. u njihovom odnosu prema čovjeku spon­ tano uspostavlja. društve­ ne pojave moraju nužno biti najneuredenije od svih. po njihovim prirodnim zakonima. Ako. sigurno nemoguće da. pravi karakterističan duh pozitivne filozofije. u glavnom razvoju ljudskog uma. uvidjeti. metafizička politika. i koja je stalno aktivna u opštem toku događaja. kao ni u bilo kojoj drugoj. na koga smo. prema ovom gledištu. on od­ mah ima za posljedicu odgovarajuću ideju utvrđenog spontanog reda. bez sumnje. pod ne­ kim sporednim vezama. Takav je.Ne čekajući ova različita objašnjenja. mogla ponekad dovesti trenutno u opasan optimizam. prema svom os­ novnom principu uslovâ života. se kao što sam to često isticao u prethodnim knjigama. pojam prirodnih zakona. ma kojeg. više puta upućivao. utoliko bolje ukoliko se više pro­ dubljuje. mnogo prije. ozbiljne i brojne neprilike. ukazujući na spon­ tano pokoravanje svakog stvarnog političkog režima odgovaraju­ ćoj civilizaciji. što je daleko od toga da se kompenzira. Ona zavisi uvijek od ove nužne tendencije našeg razuma da neograni­ čeno čuva svoja opšta sredstva rezonovanja. jer hipoteza ο upravi koju jt poslalo proviđenje. s druge strane. ni u kom slučaju bio pravilno prosuđivan. shvatanje ma koje harmonije Ali ova posljedica nije apsolutnija od principa iz kojeg proizilazi. a od koje. prilagođavajući ih zatim postepeno novim oblicima ak­ tivnosti prema izvjesnim odgovarajućim promjenama koje čuvaju ο ovim dragocjenim prvim inspiracijama ljudskog genija. izolovan. u onome što se danas zove politička ekonomija. Svaki um. može učiniti potpuno nesposobnim da se jedna tako veoma teška nauka njeguje bez ikakvog uspijeha. pozitivna filozofija. čini sigurno glavnu naučnu karakteristiku pozitivnosti u političkoj fi­ lozofiji. koje se mogu do izvjesnog ste- pena promijeniti. ukratko. da. Jedno takvo glediš­ te koje je zamijenilo apsolutnu tendenciju uobičajenih teorija. Dopunjujući ga neophodnim razmatranjem rastuće komplikovanosti pojava. on ne bi. razmatra uopšte. više se komplikuju i time se ove nesavršenosti produbljuju i neizbježno umnožavaju. od početka ove knjige. da nikad ne pomiješa. i postepeno potiskivan. političkog siste­ ma može bitno sastojati samo u njegovoj tačnoj harmoniji sa od­ govarajućim društvenim stanjem. zaista. dostojan takve namjene. dakle uvijek shvatati politički režim samo prema njegovoj stalnoj vezi. biti uvijek. Zbog svoje jače zamršenosti. da jedna prirodna greška u preciznosti. prema glavnoj naučnoj hijerarhiji uspostavljenoj na po­ četku ove Rasprave. na odgovarajući način organizovani racionalno pripremljen. kao što to može potvrditi jedna prava istorijska analiza: baš na bitno isti na­ čin je princip uslovâ života. kroz to mi vidimo da je. u ovoj vrsti po­ java. jednom riječi. u kojoj se po mom mišljenju na­ lazi glavni čvor jedne takve filozofske teškoće. se prateći sam pri­ rodni tok događaja. kao što je i filozofski pojam matematičkih zakona ranije proizašao iz metafizičkog misticizma ο moći brojeva. očigledno je neophodno istaći čitaocu da će politički sfistem u pravom smislu riječi. ovaj naučni pojam spontanog reda sa sistematskom apologijom svakog postojećeg poretka. u spisu. nadam se. pogor­ šana pogrešnim intelektualnim vaspitanjem. Jedna slična filozofija bi. isto vremenim porastom njegove neizbježne nesavršenosti. da ovaj prirodni red mo­ ra biti najčešće veoma nesavršen. Ali. pomoću jedne pametne ljudske intervencije. svu nji­ hovu glavnu vrijednost. kao što sam to pokazao na početku ovog poglavlja. ona mo­ ra takođe dati racionalnu osnovu jedne pozitivne teorije sponta­ nog reda ljudskih društava. Mi ćemo.

prisvem tom. zaštićen od svake samovolje. ma kojeg prestiža. Sa naučne tačke gle­ dišta. striktno pogodan za jedno takvo proučavanje i javlja se kao. kao što sam to objasnio na svom mjestu. Da bi se. tj. jer spekulativni ljudi mogu rijetko očekivati da će biti na odgovarajući način pošto­ vani od ljudi od akcije. da bi sadržala jednu stvarnu i trajnu društvenu efakasnost. U svojoj naučnooj strogosti. ali sa ogromnim razlikama u intenzitetu i oblici­ ma. Sa moralne tačke gledišta pozitivna politi­ ka b imogla dostojno odgovoriti na takva optuživanja samo sa jed­ nog . različita ljudska društva: tako da svaka politička institucija koja je zaista racionalna. ona najprije određuje: ne precjenjuju­ ći joj stvarnu efikasnost.va. da kad ova filo­ zofija bude počela da dobija neki stvarni uticaj neće biti sistemat­ ski optužena za društvenu mlakost i za političku indiferenciju od strane onih kojima toliko treba. boženskog ili ljudskog. Jer ona direktno dovodi do toga da se uvijek razmatra. radi se u biti ο tome da se red posmatra da bi ga. na neku drugu. možda. dobija ljudsku interven­ ciju jedna takva filozofija je. ovaj pojam konsensusa nije uopšte. Krajnja novost jedne takve poli­ tičke filozofije može učiniti da se. bilo duhovnog. naročito danas. što bi bilo nemoguće. kao izuzetno pogodan za proučavanje ži­ vih bića. Prema ovom principu. Daleko od toga da. naravno. jer razmatranja prave dinamičke sociologije moraju spontano dominirati u čitavom preostalom dije­ lu ove knjige. nasuprot traži. po svojoj prirodi. aspekta. u ovoj vrsti pojava. kao što sam to izjavio. koje jedino mogu njenom autoritetu dati dovoljno čvrste osnove: jednom riječju. koji je poslije toga mogao biti samo razmatran na posredan ili implicitan način. neposredno i nužno zajednički svim pojavama. u ma kojem pogledu. po svojoj prirodi. zbog toga kao i zbog sveg ostalog. s obzirom da su danas najneposrednije interesantna i prema tome bolje shvaćena. vještački i voljni red kao prosto opšte produženje prirodnog i nevoljnog re­ da. bilo opšte ili posebne. da suviše podcje­ njuje vladu proviđenja u odnosu na čitav ostatak prirodne ekono­ mije! Dva glavna motiva me ovdje tjeraju posebno da insistiram na ovom elementarnom pojmu fundamentalnog osnovnog konsensusa koji je svojstven društvenom organizmu: najprije to je pretjerani filozofski značaj ove osnovne ideje društvene statike. po svojoj priro­ di. a ni­ kako da bi ga stvorili. dosta pogriješi u ve­ zi sa njenim pravim karakterom. stvarnim rezultatima svoje dnevne primjene. čak. u jednom mnogo višem stepenu. Ona zadržava pravo samo na intelektualno usmjerenje te neophodne intervencije. i naročito nezavisno od svakog uzaludnog. Može se zaista reći da. ostaje ipak neosporno da 144 145 . i uzgredno. ovoj Raspravi. sa ovog stanovišta vidjela tašta iracionalnost ove uzaludne optužbe za politički optimizam. Treba se. Sto se tiče filozofske diskusije. jasno. jedna takva pozitivna koncepcija društvene harmonije daje spontano. ili čak zemaljskog. po istoj osnovnoj ekonomiji kao i kod svih ostalih prirod­ nih pojava. kao da su nužno spontano bolje uređene i manje pro­ mjenljive. I. koja treba da preovlađuje u. koja po svo­ joj prirodi mora predstavljati prvu racionalnu osnovu svake nove političke filozofije. naučnu os­ novu jedne zdrave osnovne teorije političkog reda u pravom smi­ slu. dok se niko ne usuđuje. isti duhovi koji je optužuju u politici za tobožnji optimizam. na odgovarajući način usavršili. svako može lako prosuditi. međutim. predstavljajući direktno društvene po­ jave kao. prema tome izvjesna solidarnost: čak i sama astronomija. istovremeno najpromjenljivije od svih i kao one koje imaju najviše potrebe da budu korisno mijenjane prema racionalnim uputstvima nauke. u početku. jednu bučnu materijalnu aktivnost. bez sumnje. osobito njenu razbo­ ritu i aktivnu primjenu. ipak. mora stalno počivati na tačnoj prethodnoj analizi odgovara­ jućih spontanih tendencija. kojem teže nužno i neprekidno. i ja ne oklijevam da to otvoreno kažem. ona joj zabranjuje upotrebu jedino u slu­ čajevima gdje može sigurno predstavljati samo beskorisno trošenje snaga. koja je jedina potpuno pozitiv­ na. joj istovremeno upu­ te kao glavnu protivrječnost suprotni prijekor. mora postojati. ova osnovna ide­ ja univerzalne društvene solidarnosti postaje ovdje neizbježan nas­ tavak i neophodan dodatak jednog osnovnog pojma koji je zasno­ van u prethodnoj knjizi. Ali. Obuh­ vaćena u svoj svojoj širini. sa­ da dosta ispitane. u šta se može sva­ ko lako uvjeriti. treba u vezi sa ovim priznati uglavnom da konsensus postaje uvijek utoliko prisniji i izraženiji ukoliko se primjenjuje na pojave koje su postupno slo­ ženije i manje opšte: tako da. nego koo svih ostalih mogućih pojava. jednu vrstu osnovnog posred­ nika između anorganske i organske filozofije. prateći moju osnovnu naučnu hije­ rarhiju. desiti da. proučavanje hemijskih pojava obrazuje. bojati. putem izmjene gravitacije. moglo bi se. jer izvjesni poreme­ ćaji jedne zvijezde mogu tako odjeknuti ponekad primijetno. postalo je tim više neophodnije da se prethodno opiše opšti duh socijalne statike. da se upute njenom opštem duhu prigovori koji su joj jaodvratniji. bez odbacivanja ove bitne veze. dovoljno je čak upo­ zoriti na očiglednu nedosljednost jedne takve optužbe u vezi sa najsloženijim pojavama. po svaku cijenu. gdje god postoji neki sistem. čije nužne gra­ nice. da razvijaju. prema prethodnim kratkim pregledima kako će je podžati. zbog naše prirodne slabos­ ti da efektivni život prevladava nad racionalnim. kod čisto mehaničkih pojava nudi nam ο tome prvu stvarnu skicu odbacujući ideju svemira i svodeći je na prostu ideju svijeta. čitavom svojom konkretnom primjenom. podvesti pod nju najprostije pojave koje pozitivna filozofija predstavlja. između ideje društva i ideje vlade. i prema tome u filozofskoj važnosti.dovoljno odlučujućeg.

će, u saglasnosti sa preovlađujućim filozofskim navikama, naroči­ to kod organskih sistema, zbog njihove veće komplikacije uvijek odgovarati bitno naučni pojam solidarnosti i konsensusa, uprkos njihovoj nužnoj univerzalnosti. Samo onda ovaj pojam, koji je dov­ de čisto sporedan, uspostavlja neposredno neophodnu osnovu za cjelinu pozitivnih shvatanja, i njegovo preimućstvo tu postaje uto­ liko izraženije ukoliko se radi ο složenijim organizmima, ili slože­ nijim i posebnijim pojavama. Tako na primjer, životinjski konsensus je mnogo složeniji od biljnog konsensusa: on se čak očigled­ no razvija ukoliko se životinjsku podiže do svog maksimuma u ljudsku prirodu; najzad kod čovjeka nervni aparat postaje, više nego ijedan drugi, glavno sjedište biološke solidarnosti. Prateći ra­ zumno ovaj filozofski hod, prema osnovnoj cjelini naših pozitiv­ nih saznanja, ovaj veliki pojam treba, dakle, à priori da stekne, u opštem proučavanju društvenog organizma, jedno naučno preimuć­ stvo, još veće od onog koje mu svi zdravi duhovi dodjeljuju sada bez oklijevanja u biologiji, zbog neospornog porasta komplikacija koje su svojstvene ovom novom redu pojava. Dakle, sadašnji duh političke filozofije, nasuprot, bitno i stalno apstrahujući ovu osnov­ nu solidarnost između svih različitih društvenih aspekata, uvodi u najvišem stepenu. da bi je direktno riješio, jednu takvu filozofsku anomaliju, koja je, kao što ja mislim tu, na odgovarajući način, stigla, mada sumarnim objašnjenjem koje je kasnije razvijano. Ova prethodna operacija je bila, dakle, takođe neophodna za racio­ nalnu koordinaciju socijalne fizike sa drugim osnovnim naukama, koju smo već priznali kao nužnu za pravo opšte osnivanje te nove nauke. Ocijenjen sada u odnosu na metod u pravom smislu, poseban predmet ovog poglavlja, ova osnovna koncepcija društvenog kon­ sensusa, ima za glavni cilj da odmah odredi, sa autoritetom i znat­ nim poletom, jednu od glavnih osobina sociološke metode, onu od svih, prema kojoj će ona, možda, mijenjati najdublje, zavisno od prirode odgovarajućih pojava, cjelinu poziitivne metode. Zaista, poš­ to su društvene pojave tako duboko povezane, njihovo stvarno proučavanje ne bi moglo biti dakle nikada racionalno odvojeno; odatle proizilazi stalna obaveza, neodbaciva, isto kao i neposred­ na, da se uvijek istovremeno razmatraju različiti društvenu aspek­ ti, bilo u društvenoj statici, bilo prema tome u dinamici. Svaki od njih može, bez sumnje, postati zasebno prethodni predmet pravih istraživanja, ά dobro je da on to bude u izvjesnom stepenu, da bi snabdio nauku odgovarajućom građom. Ali ova prethodna nužnost primjenjuje se čak, sa savršenom strogošću, samo u sadašnjoj epo­ hi, gdje se radi ο prvoj skici nauke, koja je primorana da upotreb­ ljava najprije, uz neophodne predostrožnosti, inkoherentna posmatranja, iz kojih mogu proizaći, u sasvim drugoj namjeri, kasnija ,i146

racionalna istraživanja. Kad osnivanje nauke bude dovoljno napre­ dovalo, osnovna korelacija pojava će služiti, bez sumnje, kao glav­ ni vodič uobičajen u njihovom direktnom istraživanju, kao što ću to, naročito, kasnije objasniti. U svakom slučaju, ne obazirući se ovdje na pravi način neposrednog posmatranja, neosporno je da, zbog ove nužne solidarnosti koja karakteriše jedan takav predmet, nijedna društvena pojava koja je prethodno istraživana bilo kojim sredstvom, neće biti korisno uvedena u nauku dotle dok ostaje shvaćena na izolovan način: i to ne samo sa gledišta statike, gdje se društvena harmonija uvijek neposredno posmatra, nego čak i u proučavanju društvenog kretanja, gdje konsensus, iako manje ne­ posredan, nije u stvari manje nadmoćan, onako kako smo mu to priznali. Svako odvojeno proučavanje različitih društvenih eleme­ nata je dakle, po prirodi nauke, duboko iracionalno, i mora u suš­ tini ostati sterilno, kao na primjer proučavanje naše političke eko­ nomije iako je ono bilo bolje obrađeno. Oni dakle, koji se danas trude da još viiše raskomadaju sistem društvenih proučavanja slije­ pom imitacijom metodskog komadanja koje je svojstveno neorganskim naukama, padaju, dakle, nehotično u ovu glavnu grešku da shvataju kao bitno sredstvo filozofskog usavršavanja, jedno inte­ lektualno stanje koje je potpuno neprihvatljivo za osnovne uslove jedne takve teme. Jednog dana će, bez sumnje, društvena nauka moći biti racionalno podijeljena, što će, do izvjesnog stepena, biti korisno: ali mi ne možemo nikako znati danas u čemu će se sasto­ jati ova naknadna podjela, jer njen pravi princip proizilazi iz po­ stepenog razvitka nauke, koja, sigurno, sada može biti utemelje­ na samo kroz proučavanje cjeline; ja sam već gore dokazao da ovdje postoji čak, jedna prava filozofska opasnost, da se od ovog momenta realizuje, u ime stalnog razčlanjivanja rada neophodna razlika između statičkog i dinamičkog stanja, uprkos njene očigled­ ne racionalnosti i stalne upotrebe, U ma kojem dobu ove nauke parcijalna istraživanja, koja joj mogu postati neophodna, mogu bi­ ti na odgovarajući način označena i shvaćena samo u odnosu na napredovanja integralnog proučavanja, koji će spontano označiti posebne tačke čije će pravo osvetljavanje moći stvarno doprinjeti direktnom usavršavanju teme. Prateći svaki drugi put, dobili bi, uglavnom, samo jednu sterilnu prepreku posebnih iracionalnih dis­ kusija, slabo zasnovanih, a još gore razrađenih, koje su mnogo vii­ še usmjerene da potpuno spriječe formiranje prave političke filo­ zofije, nego da joj pripreme korisnu građu, kao što se to, u naše vrijeme, vidi. Neosporno je, dakle, da shvatanja i proučavanja cje­ line mogu sama, na odgovarajući način doprinijeti danas direktnom osnivanju pozitivne sociologije, bilo statičke ili dinamičke, i da tu dobijeni radovi zatim silaze postepeno u rastuću posebnost, shvatajući uvijek da proučavanjem elemenata upravlja proučavanje sis-

147

tema, čiji će, sve jasniji i jasniji opšti pojam, neprestano moći da vrši glavno osvetijavanje svakog posebnog aspekta, izuzev neizbjež­ nih sporednih otpora. Ne treba negirati da stroga filozofska obave­ za da prati jedan takav put zbog svoje karakteristične solidarnosti svih društvenih pojava, povećava ozbiljno osnovne teškoće, koje krajnja komplikacija predmeta mora već toliko unijeti u racional­ nu obradu ove nove prirodne nauke zahtijevajući od nje, obično, mnogo jači i mnogo izdržljiviji intelektualni napor, da ne dopusti da pobjegne ili se izbriše ijedan od brojnih istovremenih aspekata koje ona mora nužno uvijek obuhvatiti. Ali, ovaj uslov je tako očigledno propisan od naučnog duha, da se u njemu može vidjeti samo jak razlog više da se ovo, zaista nadmoćno proučavanje rezervAše samo za najviše naučne umove, bolje pripremljene od svih ostalih, pametnim i vještim vaspitanjem da podnesu kontinuitet najvećih spekulativnih napora, i da se trude čak bez odmora, sav­ jesnije nego u ijednom slučaju, da često pomognu njen razuman po­ let potpunijim podčinjavanjem strasti razumu. Svako može tada lako prosuditi koliko se. u svakom pogledu, raspoloženja, bilo inte­ lektualna ili moralna, koja preovlađuju danas i koja su. ponekad, čak sistematski potvrđena, potpuno suprostavljaju stvarnom ispu­ njenju velikog filozofskog djela, koje je sada određeno da služi kao neophodna osnovna društvenoj reorganizaciji modernih naro­ da; tako da izgleda što je cilj teže dostićd, manje se za njega dos­ tojno spremna. Nema sumnje da jedna tako žalosna nesloga između sredstava i cilja mora uvijek doprinositi mnogo, mada na posredan način, spontanom produženju socijalnih nereda, čiji je prvi princip u suštini intelektualni, kao što vjerujem da sam to već sporo pre­ više pokazao. Da se bolje shvati ova važna osobina cjeline koja je svojstvena sociološkoj metodi, treba naučno posmatrati jedan takav uslov kao da ne pripada izuzetno socijalnoj fizici, gdje on dostiže samo naj­ potpunije preimućstvo, nego kao da je u nekom stepenu nužno za­ jednički svim različitim djelovima opšteg proučavanja živih bića koje se duboko razlikuje, u čisto logičkom pogledu, od svake neorganske filozofije. Jedan bitno empirijski aforizam, pretvoren u nezgodan čas, od strane modernih metafizičara u apsolutnu i neo­ dređenu logičku dogmu, propisuje za svaki mogući subjekt da stal­ no pristupa od prostog ka složenom: ali ona nema za ovo, uglav­ nom, drugi čvrsti razlog, ako ne da jedan takav pristup odgovara zaista, prirodi neorganskih nauka, koje su morale svojim prostijim i bržim razvojem i svojom višom usavršenošću, neizbježno služiti do sada kao glavni model propisima univerzalne logike. Ipak bi se u stvarnosti, u tom pogledu, mogla shvatiti logička nužnost, koja je zaista zajednička svim mogućim spekulacijama, kao očigledna obaveza da se uvijek ide od poznatog ka nepoznatom, koje bi se, 148

naravno, bilo teško osloboditi, li koja po sebi ne nameće neposred­ no nikakvo stalno preferiranje. Ali jasno je da ovo spontano pra­ vilo propisuje, isto tako, da se pristupa od složenog ka prostom, ukoliko je zbog prirode predmeta, jedan poznatiji i neposredno pristupačniji od drugog. Dakle, postoji nužno, sa ovog gledišta, os­ novna razlika koja se ne može izbjeći, između čitave neorganske filozofije i čitave organske filozofije. Jer, kod prve, gdje je soli­ darnost, prema našim prethodnim objašnjenjima, veoma malo iz­ ražena, treba rijetko upotrebljavati proučavanje subjekta, radi se ο istraživanju jednog sistema čiji su elementi skoro uvijek mnogo poznatiji od cjeline, i čak najčešće jedino neposredno shvatljivi, što zaista zahtijeva da im se uobičajeno pristupa kao slučaju koji je, manje ili više složen. Ali kod druge, nasuprot, kod koje čovjek ili društvo predstavlja glavni predmet, suprotan put postaje, najčešće, jedini razuman, prema jednom drugom nužnom slijedu istog logič­ kog principa, jer je cjelina subjekta tada sigurno mnogo bolje po­ znata i neposrednije pristupačnija nego različiti djelovi koji će se razlikovati kod nje kasnije. Proučavajući spoljni svijet naročito je cjelina ta koja nam neizbježno izmiče, i koja nam uvijek ostaje du­ boko nerazumljivom; kao što sam to pokazao, uglavnom, u drugoj knjizi ove Rasprave, gdje smo priznali da ideja svijeta neće nika­ da zbog svoje prirode, postati zaista pozitivna, i da je pojam sun­ čevog sistema najsloženiji, te ga nećemo moći jasno shvatiti. Na­ suprot, u biološkoj filozofiji, samo detalji ostaju nužno nepristu­ pačni kada se želi veoma produbiti njihovo proučavanje: i to se jasno potvrđuje posmatrajući, da, u ovoj drugoj polovini prirode filozofije, bića su, uopšte, utoliko manje poznata, ukolako su slože­ nija i na višem stupnju razvitka, tako da je, na primjer, opšta ideja životinje sigurno jasnija danas nego manje složena ideja biljke, i to postaje uvijek izraženije ukoliko se približava čovjeku, koji je glavna biološka jedinka čiji pojam, mada najsloženiji od svih, či ni uvijek neophodnu polaznu tačku jedne takve cjeline spekulacija. Tako. upoređujući na odgovarajući način, ove dvije velike polovi­ ne prirodne filozofije, vidi se, naravno, da zbog razloga koji su glav­ ni za predmet, imamo, u jednom slučaju prvi stupanj složenosti, a u drugom, zadnji stupanj jednostavnosti, čije nam stvarno istraži­ vanje ostaje neizbježno zabranjeno: što potpuno opravdava opštu inverziju, svojstvenu svakoj od njih, ο racionalnom putu koji od­ govara drugoj. Sociologija, nije, dakle uopšte jedina nauka, gdje nužnost da se obično pristupa od cjeline ka djelovima postaje nad­ moćna; sama biologija, mora nam predstavljati, već zbog veoma sličnih razloga, i na manje dvosmislen način, jednu takvu filozof­ sku osobinu. Možda čak, biološka filozofija u pravom smislu, ne­ davno konstituisana, i pod veoma naglašenim uticajem jedne em­ pirijske imitacije prethodnih nauka, nije još, u tom pogledu, pot­ puno ispoljila svoj pravi duh: ja sam, bar, veoma raspoložen da ga 149

mislim, i da predvidim da će, u nastavku, ukoliko se bude više konstituisala njena racionalna originalnost, utoliko, ovaj nadmoćni put, od složenijeg ka manje složenom, postati u njoj neposredniji i oš­ triji, nego što se to danas Vidi. Ipak je očigledno da, zbog prirode svojih pojava, socijalna fizika mora nužno predstavljati, kao što smo to već posebno ustanovili, najpotpuniji i najneospomiji razvoj ove velike logičke promjene, a da ne mijenja pak nepromjenljivo jedinstvo glavne pozitivne metode. Zaista, uska solidarnost predme­ ta postaje ovdje toliko nadmoćna u odnosu na ono što nudi obična biologija da svako posebno proučavanje nekog djelimičnog aspekta mora biti odmah shvaćeno kao duboko iracionalno i potpuno ste­ rilno, i da više može služiti kao prethodna elaboracija za prelimi­ narno nabavljanje različite naučne građe, i čak sa rezervom da će biti neophodna jedna završna korektura. Uostalom, da se, koliko je moguće, preduprijede prazne i djetinjaste diskusije, danas previše neminovne, nije nepotrebno podsjetiti, ovdje, završavajući jedno takvo objašnjenje, da pozitivna filozofija, podređujući uvijek idealnost stvarnosti, neće nikad prihvatiti ove prazne logičke kontro­ verze, koje sama spontano prouzrokuje metafizička filozofija ο ap­ solutnoj vrijednosti ove ili one metode ne obazirući se na svaku naučnu primjenu; naklonosti, koje su uvijek relativne, koje ona poklanja u tom pogledu, mogu samo, u svakom slučaju praizaći iz najbolje harmonije koja je konstatovana između sredstava i cilja naklonosti će odmah promijeniti predmet, bez ikakve pogrešne upornosti i bez i najmanje filozofske nedosljednosti, ako stvarna upotreba bude otkrila kasnije inferiornost metode, koja je najprije usvojena; od čega se sigurno ne treba uopšte bojati, u pitanju ko­ je smo mi istraživali. Pošto je ovo prethodno izlaganje unaprijed dovoljno opisalo glavni duh koji je svojstven statičkoj sociologiji, sad nam ostaje, da bi mogli prethodno odrediti pravi opšti duh nove političke filo­ zofije, da razmatramo takođe, na neposredan ali sumaran način, filozofsku koncepciju koja treba da rukovodi u dinamičkom prouča­ vanju ljudskih društava, i koja neposredno predstavlja glavni pred­ met novog eksplicitnog rada. Mada je drugi predmet obično pot­ punije cijenjen i poznatiji, izlaganja koja su manje opsežna biće ovdje dovoljna, naročito u nastavku prethodnih objašnjenja, koja će unaprijed tu uprostiti najveće teškoće, zbog tijesne veze koja u takvom predmetu mora racionalno postojati između teorije egziistencije i teorije kretanja, ili sa isključivo političke tačke gledišta, iz­ među zakona poretka i zakona napretka. Treba uostalom uzgred napomenuti da nas spontano preimućstvo dinamičke sociologije u čitavom nastavku ove knjige ovlašćuje, u ovom momentu da svedemo na, što je moguće više, opštu ocjenu, čija prva nesavršenost, i čak sporedne praznine, mogu biti postepeno nadoknađene cjeli­ nom zadnjih lekcija. 150

Mada statičko shvatanje društvenog organizma mora, zbog pri­ rode predmeta, konstituisati prvu racionalnu osnovu čitave socio­ logije, kao što sam to objasnio, treba ipak priznati da u njoj ne samo socijalna dinamika čini dio koji je najneposrednije interesan­ tan, uglavnom u naše vrijeme, nego naročito, sa isključivo naučne tačke gledišta, da ona jedina dovršava davanje najoštrijeg filozof­ skog karaktera cjelini ove nove nauke, čineći da direktno prevlada pojam koji najviše razlikuje sociologiju u pravom smislu od obič­ ne biologije, tj. glavna ideja stalnog napretka, ili radije postepenog razvitka čovječanstva. U jednoj metodičkoj raspravi političke filo­ zofije bi, bez sumnje odgovaralo da se najprije analiziraju indivi­ dualni podsticaji koji postaju pravi elementi ove progresivne sna­ ge ljudske vrste dovodeći ih u vezu sa osnovnim instiktom, koji je, osobito složen, rezultat nužne saradnje svih naših prirodnih težnji, koji direktno tjera čovjeka da neprestano poboljšava, u svim pogle­ dima, svoj, ma koji, položaj, ili racionalnijim ali ekvivalentnim iz­ razima, da uvijek razvija, u svakom pogledu, cjelinu svog fizičkog, moralnog li intelektualnog života, koliko god to onda dopušta sistem prilika u kojima se on nalazi smješten. Posmatrajući ovdje ovaj prethodni pojam kao već dovoljno osvijetljen danas kod naprednih duhova, mora odmah razmatrati osnovno shvatanje socijalne dina­ mike, tj. proučavanje ove neprekidne sukcesije, razmatrane u či­ tavom čovječanstvu. Da bi na odgovarajući način učvrstila ideje, važno je prethodno uspostaviti, neophodnom naučnom apstrakci­ jom, slijedeći odličnu vještinu koju je Kondorse pametno zaveo, nužnu hipotezu jednog jedinog naroda prema kojem bi se idealno iznosile sve uzastopne društvene promjene koje se stvarno posmatraju kod različitih naroda. Ova racionalna pretpostavka se mnogo manje udaljava od stvarnosti nego što se to obično pretpostavlja: jer, sa političke tačke gledišta, pravi nasljednici ovog ili onog na­ roda su sigurno oni koji su koristeći i nastavljajući, njihove počet­ ne napore, produžili njihove društvene napretke, bilo kakvo da je tlo na kojem žive, i čak rasa od koje potiču; jednom riječi politič­ ki kontinuitet naročito mora regulisati sociološko nasleđe, mada jedinstvo djelova mora, uostalom, krajnje uticati, u oubičajenim slučajevima na ovaj kontinuitet. Ali bez preduzimanja ovdje jednog takvog ispitivanja, rezervisanog prirodno za jednu posebnu raspra­ vu, gdje bi ideja nacije ili naroda bila direktno podčinjena pozitiv­ noj analizi, dovoljno je za naš cilj upotrijebiti, obično, predloženu hipotezu, kao prostu naučnu vještinu čija korisnost nije sporna. Tako postavljen pravi opšti duh dinamičke sociologije se sa­ stoji u shvatanju svakog od ovih uzastopnih društvenih stanja kao nužnog rezultata prethodnog, i kao neophodnog pokretača sljede­ ćeg, po sjajnom aksiomu velikog Lajbnica: »Sadašnjost je gro bu­ dućnosti«. Nauka ima od sada za cilj, u tom pogledu, da otkrije stalne zakone koji upravljaju tim kontinuitetom i čija cjelina od151

ređuje glavni put ljudskog razvitka. Dakle. uobičajen tok našeg individualnog života. koji bi dozvolio da se odstrani kao štetna tako uznemirujuća kontroverza ο ljudskom usavršavanju. Pošto je. čak nehotično. da su ove sukcesivne promjene pod­ činjene određenom redu. u od­ nosu na statičko stanje. po svojoj prirodi. prema pro­ učavanju ljudske prirode. u našem vijeku. ali stalna akumulacija. Zatim treba priznati da nužna zavis­ nost različitih društvenih stanja. gdje srednja brzina ove osnovne progresije izgleda svima znatno ubrzana. što ne mora ostaviti ni najmanju razumnu sumnju na neophodnu spo­ sobnost jedne takve filozofske kombinacije da na odgovarajući na­ čin zadovolji dvostruku osnovnu potrebu savremenih društava. uslov koji se još veoma rijetko ispunjava. na jedan vrlo sličan način. već sa toliko naivnosti. Racio­ nalna kontroverza može dakle. da će se kasnije razum­ jeti. Po jednoj takvo definiciji društvena dinamika se direktno pred­ stavlja sa jednim pravim naučnim karakterom. uostalom. od zakona svih drugih. istina. s druge strane neprekidan red različitih stanja društva se ni u kom pogledu ne vrši. Nema zaista tu druge intelektualne alternative: je­ dino će se na kategoriji društvenih pojava morati završiti stvarno. koji označava. takode pozitivnim zakonima. već moguće u jednom dosta velikom bro­ ju slučajeva dok se za ostale treba nadati. postojati danas samo ο stalnom pod­ činjavanju ovih velikih dinamičkih pojava nepromjenljivim pri­ rodnim zakonima. ponovo nalazi. po mom mišljenju raspraviti čitavu socijalnu fiziku. od sada neosporno. s jedne strane. čije je racionalno objašnjenje. moralno mišlje­ nje koje se ο njoj formira. čije trajnje u jednoj generaciji mora redovno odvojiti razli­ čite. već prethodno dokazao neophodno postojanje socioloških zakona. isključivo svoj­ stven sociologiji. u isto vrijeme kad druga spontano formira teoriju poretka. čak. i pošto. umjesto da njime upravljaju bilo koje volje. zamjenjujući ga uvijek prosto naučnim izrazom razvoj. da jedan ta­ kav apstraktan pojam. prenijevši je zauvijek iz polja adealnosti u polje stvar­ nosti. je neprestalno dovoljan 152 da dozvoli da se opaze. ukazujući na prvu klicu ovog razmišljanja je veoma zgodan da opiše čisto spekulativ­ nu namjeru koja najprije mora prethoditi njenoj stalnoj upotrebi. sem ako ne upotrijebimo teološku vješ­ tinu stalnog proviđenja. nekorisno formalno insistirati ovdje na nužnosti koja je mnogo bolje ocijenjena i mno­ go manje sporna. ne obazirući se na svako sistematsko miš­ ljenje. uprkos njegovoj krajnjoj kratkoći. gdje biolozi od njega imaju sa­ da stalnu korist u komparativnoj analizi različite starosti organiz­ ma. vladaju danas samo u sistemu dru­ štvenih proučavanja: radi se najzad ο tome da se isključe iz ovog posljednjeg područja. U svako vrijeme i na svako mjesto. samovoljnim redom. neposredno započeta već tri vijeka. treba dobro posmatrati sva­ ku nužnost ove velike stalne pojave. koje malo po malo obrazuju društveno kre­ tanje. Ovaj naučni pristup. koja je. dopunjujući posmatranje bilo bi lako konstatovati. ovih neprekidnih promjena. bilo kakvo da je. nije uopšte. Jednom riječi. neke znatne promjene koje su proizašle iz različitih pogleda u društveno stanje. uostalom biti sponta­ no mišljeni u istorijskom dijelu ove knjige. Ali. da bi se ograničio na proučavanje zako­ na njihove stvarne sukcesije. sam. postojanje društvenog kretanja. i ο čemu. kao nužno potčinjenog nepromjenljivim prirodnim zakonima. teološka i metafizička filozofija. i da on već postoji. odbacujući štetne i iracionalne kontroverze ο poštovanoj zasluzi ra­ zličitih uzastopnih stanja. ma da komplikovanijim. što mora naročito proizaći iz osnovne koncep­ cije društvenog kretanja. ne u analizi starosti. od kojih će glavni. tj. individualni slijed godina. pojave izbjegavanja tobožnje glavne teškoće koju pozitiv­ na filozofija spontano odstranjuje. ili ne pribjegnemo mističnoj moći metafi­ zičkih entiteta. za što svako može ovdje lako naći karakteristične primjere. Budući da sam. stalnim obnavljanjem odraslih vrše u politici osnovne i najznatnije promjene. Ovaj veliki pojam društvenog niza. bilo bi. koje duboko osjećaju oni isti koji ga proklinju. neospornu opštu činjenicu. jer se naročito. na sasvim različiti način. Očigledno je. malo oštrije korake. bar u principu. one koje podnosi sama individua mogu biti najčešće. u najtežem i najnesigurniijem slučaju. 153 . Ako se uopšte ne treba plašiti padanja u metafizičko prenemaganje. Ovaj red predstavlja. dinamičkih zakona u pravom smislu. i čija će premoć morati okončati zaista ovu jalovu diskusiju. to je spora. nego jedino u shvatanju osnovnog organ­ skog niza. dok društvena statika traži za­ kone koegzistencije: tako da opšta primjena prve bude u pravom smislu snadbijevanje praktične politike istinitom teorijom progre­ sa. kao što ću to neposredno objasniti na kraju ovog poglav­ lja. po prirodi stvari. u bilo kom po­ gledu da se razmatra društvo. naj­ starije slike ljudskog života konstatuju. U jednoj epohi. ne upotrebljava­ jući ni jedan jedini put riječ usavršavanje. od svih ostalih škola ljudske spekulacije. svoj pravi ekvivalent u biolo­ giji. bilo kojih pojava. niko ne može više osporiti stvarnost jed­ nog kretanja. osnovna borba. veoma malo vidljive. i naročito. uglavnom ne bi dozvoljavao nikakvu raspra­ vu niko ko se direktno nalazi na . redom. bilo za nauku. postepena. ili čak za samu metodu. značajnu postojanost koju bit­ no izražava tačno poređenje paralelnih razvoja. između pozitivnog i teološko-metafizičkog duha. Prognane zauvijek. društvena di­ namika proučava zakone sukcesije. in­ teresantno svjedočenje. kao što sam naveo biće lako. u proučavanju individualnog života. bez sumnje. jednu koncepciju. obrazuje u političkoj filozofiji. što je. bez ikakve moralne ocjene. posmatrano kod ra­ zličitih i nezavisnih populacija. naročito životinjskog. dakle. kao potčinjenu prirodnim. uostalom. što. nadmoćnija nego što to može biti u biološkoj filozofiji. opštem stanovištu pozitivne filo­ zofije. ukoliko su bar završiva bitno metafizička osporavanja.

više ili manje bliske. što povezuje neposredno između tih aspekata sve parcijalne dokaze koji se mogu dobiti riz stvarno­ sti ovog naučnog pojma. da bi odmah biva racionalno ovlašćena da unaprijed proširi isti princip na sve ostale društvene aspekte. sadrže uglavnom. glavne napret­ ke rezervisane za svaku epohu. može biti korisno potčinjena. kao što sam već na to ukazao u odnosu na statičke zakone. različitih. ali korelativnih osnovnih aspekata ljudske eg­ zistencije. ukoliko se primjenjuju na napredniju civilizaciju. sa nekih od ovih pret­ hodnih tačaka gledišta. onaj koji je najviše uticao na opšti napredak sa­ stoji se bez sumnje. od početka. zakoni društvene dinamike moraju nužno biti utoliko jas­ niji ukoliko se odnose na veće stanovništvo. bar kao i u svakom drugom slučaju. biće lako konstatovati da su se različiti koraci stalno vezali za određeni poredak. koji se naizmjenice razmatraju kao fizički. tako da se ne plašim da ga unaprijed predstavim kao još neizbježniji od reda različitih opštih. svako je ipak u njima mogao spontano konstatovati brojne primjere koji se ne mogu od­ baciti. bilo poseban ili kombinovan. da bi se olakšalo prethodno posmatranje. istorijsku analizu kad joj moramo neposredno pristupiti. čiji je prirodni napre­ dak. razmatranje jedne takve povezanosti uprošćava i učvršćuje is­ tovremeno prethodna dokazivanja nužnog dinamičkog poretka. ove nužne sukcesije. naročito. spontano u našem neposrednom proučavanju socijalne dinamike. upućujem čitaoca da najprije primijeti da. Moglo se dakle tako već uvjeriti. stalnom racionalnom razčlanjivanju. čije bi prethodno tačno poznavanje moglo na neki način dozvoliti jednom dovoljno informisanom umu da pred­ vidi. Svi. čak i sumar­ nom. kao što ćemo to vidjeti na svom mjestu. veliki napreci svake epohe. koja je najneodbacivija i koja je najkarakterističnija od svih. kao u meha­ nici. jer je tako dovoljno da bude konstatovana u nekom pogledu. i iz isključivo spored­ nih razloga. U izboru i korišćenju ovih različitih pro­ vjeravanja. u vezi sa umjetnošću u pravom smislu. i čak svake generacije. na naj­ jasniji način pokazujući više eminentnih duhova potpuno spremnih 154 da istovremeno izvrše najveće otkriće. bilo koji djelovi ljudske evolucije. uostalom. da osnovni zakoni postaju takođe. kao što će to istorijski dio ove knjige spontano pokazati. najprije nejasno i neodređeno. Ja se moram ovdje ograničiti na citiranje. svom nužnošću. kao što ćemo to konstatovati kasnije. intelektualne evo­ lucije. ο glavnom razvitku našeg uma i ο opštoj hijerarhiji nauka. u neprekidnom razvitku naučnog duha. počev od prvih radova Talesa i Piragore do radova Lagranža i Bišaa. u sličnu misao. utoliko neumaljtiviji. ovaj neophodan prethodni osje­ ćaj ο nužnom postojanju pozitivnih zakona u socijalnoj dinamici. bilo u kom pogledu da se on razmatra. da su se različiti politički sistemi zaista istorijski smjenjiva­ li. društveno kretanje. na početku ovog djela. danas dovoljno očigledan. jedna takva pojava uprkos svom ne­ promjenljivom nužnom jedinstvu. koja je komplikovanija ali i manje sa­ movoljna od ijednog prirodnog zakona u pravom smislu riječi. čitaocu će korisno pomoći osnovna solidarnost koja je već dokazana za statičko stanje izme­ đu svih različitih društvenih elemenata. neizbrisivu ra­ cionalnost. u spontanom determinisanju potpunog raspada sistema. realizacije. od najstarijih istorijskih vremena do naših da­ na. koji su morali međutim ima­ ti samo jedan organ. Dakle. Da bi bolje razvili. i naročito posebnih stanja ljudskog uma. Sto se tiče onog dijela ovog velikog kretanja koji izgleda danas najmanje podvodiv pod prirodne zakone tj. Bilo bi sigurno suvišno zaustaviti se ovdje. koji je. gdje sporedni neredi imaju manje uticaja. jedno ra­ cionalno objašnjenje. u tom pogledu. uglavnom. koje se još shvata kao da ga samovoljno regulišu odgovarajuće snažne volje. kao naročito dinamičkom. mogli su mnogo olakšati ta razmatranja i utisnuti im. in­ telektualni i najzad. u važnim i različitim slučajevima da će. ot­ voreni za druge ishode. koji su. Ona mora utoliko više postojati za vrijeme kretanja koje bi bez nje završilo. ukazujući na glavne zakone ove nužne sukcesije. moralni. koja će moći zatim uprostiti. utoliko ukoliko je manje spriječena i naprednija od svake druge i koja u tom svojstvu mora služiti uvijek kao glavni vodič. uostalom. kao što to istorija često potvrđuje. zbog njihove nestašice. po­ litičkog kretanja u pravom smislu. Mada istorijska razmatranja mogu biti slučajno opisana. slijedeći jednu povezanost koja je veoma racionalno značajna. nužno proisticati uvijek iz stanja koje je neposredno prethodilo: tako da se genijalni ljudi. svako će moći. ili na uzajamni uticaj različitih grana prirodne filozofije. početkom prošlog vijeka dao sjajni Fontenel. sa istom sigurnošću. u velikom stepenu.Mada se osnovni zakoni društvene solidarnosti naročito potvr­ đuju u ovom stanju kretanja. Principi ko­ ji su prije postavljeni. Da­ kle nijedan obrazovan čovjek ne može danas sumnjati da u ovoj dugoj sukcesiji napora i otkrića ljudski genije nije uvijek slijedio tačno određeni put. veoma slična posmatranja mada komplikovana i teže procjenljiva. po prirodi stvari. pokazuju. redom koji je tačno utvrđen. Vid­ ljivi izuzetak koji se odnosi na lijepu umjetnost dobiće. samo kao pravi organi jednog predodređenog kretanja. u prve tri knjige ove Rasprave. imati u vidu ovdje. kojima su obično ti napreci veoma eks­ kluzivno dodijeljeni. prije njihove. priznati. mora pri155 . bi­ lo u onom što se odnosi na vlastiti razvoj svake posebna nfiuke. prateći odličan sumaran ekspoze. Glavni dio ove evolucije. politički aspekti. i prema tome značajniji. kad se razmatra najprije cjelina opšteg kre­ tanja čovječanstva. u tom po­ gledu. nadam se potpuno dovoljno da spriječi od sa­ da zdrave duhove da vide u ovom važnom slučaju jednu vrstu oz­ biljnog prigovora protiv pravilne cjeline nužnog i neprekidnog kre­ tanja čovječanstva. uglavnom. na nekom sličnom opisu. jer se. me­ đutim. Da­ kle. Treba.

Svako filozofsko pitanje koje bi motivisalo krajnju ekvivalenciju između dvije ideje razvitka i usavršavanja. nema je više nego. Dakle. kao. u ma kojoj nauci. kakva nedosljedna iracionalnost postoji tu. druge praktič­ ne. mora snabdijevati nužnu primi­ tivnu osnovu čitavog sistema socijalnih koncepcija: tobožnja pre­ moć ove diskusije bi se našla od tada neopozivo procijenjena iako indirektno. ne dozvoljava. prirodno. kao što smo na to ukazali neposredno rasprav­ ljajući ο osnovnim granicama društvene akcije. čak i pre­ ma samim prethodnim objašnjenjima gore naznačenim. dakle. ukoliko se odnosi na slože­ nije pojave. Pošto je tako bezpovratno odbacila ovaj neiscrpan tekst dječ­ jih deklamacija ili sterilnih rasprava. upravljajući više individualnim poremećajima mora biti još neizbježnije preddeterminisano od drugog. gdje se nepravilnosti. Ali. pojmovi pozitivne politike. a s druge. Ovo dvostruko stalno nadam se. s jedne strane posmatra naučno kretanje kao pod­ činjeno pozitivnim zakonima. ne bi ovdje bilo mjesta da se pozitivno porede ni sa ikakvim direktnim osjećajem. po ma­ lo. zbog i rac'oralnih preo­ kupacija naše političke filozofije. u različitim pogledima fizičkom moralnom. tj. ali najprije komparativno umrtvljene. ma da se nauka može lako uzdržati od direktnog rješavanja jedne takve praktične sumnje. jednim sve širim i pravilnijim vršenjem sve potpuniji polet u opštim granicama koje nameće osnovni organizam čovjeka. mora biti. toliko štetnu nejasnu metafizičku kontroverzu ο porastu sreće čovjeka u razli­ čitim periodima civilizacije: što spontano eliminiše jedini guvni dio pitanja na koje bi bilo zaista nemoguće dobiti ikakav stvaran i stalan pristanak. da ove postojeće sposob­ nosti. ma kako korisna mogla biti ova striktna naučna strogost. mogućnost da se sažeto opiše ovdje pravi opšti duh dinamičke sociologije. po prirodi stvari. uglavnom. zbog svoje velike komplika­ cije. političko kretanje kao veoma samovoljno. ali neposredno. predstavlja zaista. na koji mu moram ovdje ukazati. koje su proizašle iz bilo kojih in­ dividualnih uticaja. uk­ ratko. na primjer. ne prestajući ipak da korisno slijedi svoja 157 . da opstoji druga glavna ideja do isključivo naučna misao stalnog razvoja ljudske prirode koja se razmatrana sa svih različitih glav­ nih aspekata. uostalom filozofski ekvivalent sociološkog niza. Pošto sreća svakoga traži dovoljnu harmoniju iz­ među ukupnog razvoja njegovih različitih sposobnosti i čitavog si­ stema. potpuno odbacujući tu is­ forsiranu kontroverzu. čije kombinovanje nije ni malo ravno­ dušno prema nauci. bez koje ne može posto­ jati ni jedna prava društvena nauka. uostalom. moraju. na odgovarajući način upotrijebljeno. koja izgleda danas. prateći stalnu harmoniju i prema nepromjenljivim za­ konima evolucije. koja bi zaista morala vladati u jednoj metodskoj raspravi. potvrđuje se sada. ograničavajući se na proučavanje neospornog stalnog razvoja čovječanstva koji je njen pravi naučni predmet. najneosporniju stvarnost: nema nikakve moguće diskusije sa onima koji tu stvarnost ne poznaju. Zbog toga smatram korisnim da ispitam sada. na primjer. koje je primjenljivo na sve socijalne aspekte moći će sa rastućom energijom. samim izvođenjem ovog složenog proučavanja ljudske evolucije. pozitivna analiza nejasnog aktuelnog pojma ljudskog usavršavanja. i od ko­ jeg ga ne mogu osloboditi da bi mogao korisno da prati proučava­ nje sadašnje knjige. sve slučajne uticaje. ni čak sa ikak­ vim racionalnim putem: društvene situacije u odnosu na individu­ alnu sreću. slično spe­ kulativno raspoloženje mora čak neposredno preovlađivati u čita­ vom nastavku ove knjige.. Razum­ ljivo je tako. da se čovječanstvo neprekidno razviia poste­ penim tokom svoje civilizacije. kao isključivo slu­ čajna i sporedna. čije je čitavo približavanje sigurno nemoguće: toliko bi vredjelo. svodi se dakle sada na izjašnjavanje da ovaj očigledni razvitak mora biti posmatran kao da je nužno praćen. Ma kako paradok­ salno mogao danas izgledati jedan takav princip. uzimaju mal. ne izjašnjavajući se nipošto ο famoznom pitanju usavršavanja čovječanstva. postaviti nerješivo i nerazumljivo pitanje sreće koje je uzajamno svojstveno različitim životinjskim organizmima. sa oni­ ma koji joj odbacuju osnovne pojmove. uglavnom. naročito što se tiče istaknutih spo­ sobnosti naše prirode. Dakle. komparativno razmatrana sa različitih dru­ štvenih aspekata. ili jednim pravim napretkom. u kojem moraju od sada biti shvaćeni svi. koliko praznu. ova koncepcija. unaprijed brisati. poslužiti za prirodan prelaz na racionalno promišljanje opštih granica političke akcije. Dilo bi mi lako Ί dj kraja istrajem u jednom takvom raspoloženju. voditi jasno čitao­ ca u preliminarni rad. bilo koji. Duh koji je veoma relativan. moram takode obavijestiti čitaoca da glavna evolucija čovječanstva. takoreći. ili različitim polovima svake vrste. jednim odgovarajućim poboljšanjem. i ma kako. ne sumnjam da on neće biti konačno potvrđen produbljenim istraživanjem teme. okolnosti koje upravljaju njegovim životom. Sto se tiče filozofske koordinacije cvih pret­ hodnih djelimičnih dokaza. Saglasno mojim prvim napomenama. ona će nam. s druge strane. baš i kad se ona mogu javljati. jedna takva ravnoteža teži uvijek da se spon­ tano uspostavi do izvjesnog stepena. jedne teorijske. intelektualnom i na kraju političkom. razmatranje. utoliko više nužno podređena vrhovnim zakonima prirode. na je­ dan isto neodbaciv kao i spontan način. ovu čuvenu filozofsku prepirku. suviše dje156 tinjasto hvaljenu. s krajnje naučne tačke gledišta. u biologiji or­ ganski niz koji je. bez obzira na sva razmatranja ο usavršavanju. danas. moram međutim ovdje u prvoj racio­ nalnoj skici dati stvarni značaj različitim temeljnim objašnjenjima koja može zahtijevati sadašnje filozofsko stanje. u stvarnosti. Očigledno je. ma kojih. i po­ što.rodno izraziti i kasnije ojačati u mjeri u kojoj traje i prevazilazi. gdje lični genije sigur­ no vrši više uticaja. treba ovdje naj­ prije da nam neopozivo udalji. kad se. jer ono.

sa stanovišta prave biološke filozofije. nadam se. usavršavanjem koje je proporcionalno najizraženijim i. čini mi se racionalno nemoguće. bar u najvažnijim slučajevima. Mada najgori instikti nužno nastavljaju da postoje mijenja­ jući samo svoje manifestacije. naročito kod manje razvije­ nih organizama. pod uslovom da poređenje bude uvijek uspostavljeno koliko god je moguće. na primjer. i nji­ hovo rastuće regulisanje sigurno će učiniti da nehotično učestvuju u održanju dobre socijalne ekonomije. što je mnogo manje procjenjivo. tako sposobni za naš društveni život kao savremeni Eviropljani. u prvom smislu. međutim. kod organi­ zama srednje inteligencije. a da je ipak is­ kustvo još nije dovoljno izrazilo 1 jedna najveća prirodna sposobnost za kornbinovanje duha kod veoma civilizovanih naroda. iako je prolazna dezorganizacij a ovdje morala dublje poremetiti glavnu evoluciju. njihov manji relativni intenzitet. u izvjesnom stepenu. sa svakog. proizvede organsko usavršavanje pogodno da bude postepeno učvršćeno u potomstvu. koja nauka može kasnije opisati. kao i za ovaj razvoj veoma razmatrati čitavo čovječanstvo. Ishod je skoro uvijek. i zaista ostvari. bilo stalnim ublažavanjem naših običaja. ili najzad postepenim usavršavanjem društvenog organizma: u ovom posljednjem pogledu naročito. izuzev. koji je najkontroverzniji u naše vri­ jeme. prema odgovarajućem direktnom izvođenju jednog ne­ ophodnog naučnog ispitivanja. takoreći. 158 159 . što bi danas bilo teško osporivo. Treba. nasuprot. Potrebno je da jedna takva tendencija ka neprekidnom poboljšanju ljudskog položaja bude veoma spontana i duboko neodoljiva da bi se mogla održavati uprkos velikih grešaka naročito političkih. ipak. koji se ne može odbaciti uprkos njegovih og­ romnih i očiglednih pretjerivanja. što odmah odstranjuje nestvarnu kon­ cepciju jednog neograničenog usavršavanja. napreci bili uglavnom poli­ tički. uvijek podrazumjeti da će se. dvostruko rastuće poboljšanje. a naročito kod čovjeka. kao i ovaj razvoj. niročito mi izgleda neosporno da postepeni razvoj čovječanstva teži da dredi stalno. nastavak ove knjige neće. kao neizbježno podči­ njene. što je očigledno. uprkos svim preduzetim predostrožnostima: što bi. jed­ nim opštim. neodoljivu tendenciju. ne samo u osnovnom položaju čov­ jeka. poslije jedne dovoljno duge perzistencije. ο nužnom uticaju jednog homo­ genog i stalnog vježbanja da se u svakom životinjskom organizmu. ne samo u fizičkom i in­ telektualnom pogledu. drugim posebnim. ne može se. rastuću prodominaciju najplemenitijih sklonosti naše prirode. jedna vježba. oklijevati da ovdje izjavim. U moralnom pogledu. Čak u revolucionarnom dobu. između individua jednog ana­ lognog cerebralnog organizma. naročito u moralnom pogledu. ali kasnije znatnijim granicama. ukazivao na jednu. u veoma uskim. ma da do sada ma­ lo poznatim. nego isto tako. u osnovnoj kon­ stituciji čovjeka me ovlašćuje da zaključim. da ovo stalno pobolj­ šanje. osnovnim ograničenjima. u našim odgovarajućim sposobnostima: izraz svojstven usavršavanju odgovara naročito ovoj drugoj osobini pro­ gresa. ma koje kulture. kao što sam to objasnio gdje treba. bez sumnje. manje po­ magana. ili. nego uglavnom i u moral­ nom pogledu. koji predstavljaju ogromnu većinu. Ali. Razmatrajući naročito zbog jednog tako osjetlivog pitanja najkarakterističniji slučaj tj. uostalom. na najeksplicitniji način. naprotiv. da se ponovo vraćaju spontano divljem životu. bilo kojeg aspekta. u kojem su. uprkos više izraženom neskladu između političkog sistema i opšteg stanja civilizacije. Ma da intelektualne sposobnosti mora­ ju. prema napret­ ku nauka i vještina. Sa prve tačke gledišta. ne mogu međutim. uprkos tobožnjem političkom nazadovanju koje se dodjeljuje srednjem vijeku.slobodna spekulativna istraživanja. predstavljalo snažan motiv za odlučivanje u predloženom pitanju. da se ovdje ne prihvati do izvjesnog stepena prin- cip slavnog Lamarka. razvojem njegove civilizacije. umjesto izolovanog naroda. ostaviti nikakvu sum­ nju. Jedna opšta činjenica koja se ne može odbaciti dovoljno od­ govara. u svim različitim glavnim aspektima naše prirode. Ova različita objašnjenja. Ovako postavljen ljudski razvoj mi izgleda da. mi izgledaju isto tako neodbacivi kao i samo kretanje iz kojeg proističu: samo ipak pod uslovom da ne prestaju da se shvataju. ne­ ma sumnje da se poboljšanje produžava. međutim. nezavisno od svake. oni su bili do sada shvatani i nastavljani na jedan premalo ra­ cionalan način da bih iskreno vjerovao da im se već može dati pravi naučni značaj. ma kako da su ovi oblici iskustva bili obično inspirisani najpametnijim i najdobroželećim namje­ rama. ο njihovom pretpostavljenom poboljšanju. à fortiori. čini mi se. nemam potrebe nipošto di se ovdje zadržavam da bih pokazao očigledno poboljšanje kojem je socijal­ na evolucija izložila spoljni sistem naših uslova života bilo rastu­ ćom i pametno vođenom akcijom u okolnom svijetu. najmanja sposobnost kod manje naprednih naroda. dovoljna su ovdje da se jasno utvrdi da stalni razvoj čovječanstva može biti 1 Cesto su preduzimani preventivni pokušaji da bi se odlučilo da li mladi divljaci. mada veoma sumarna. uzeti veoma rano. a više zgusnuta. iako individue u njoj zadovoljavaju mnogo bolje sve svoje fizičke potrebe. što je isto. eventualne kasnije revizije jednog takvog filozof­ skog suda. Sto se tiče drugog aspekta pitanja tj izvjesnog postepenog i veoma sporog poboljšanja ljudske prirode. biti naročito mijenjane pod uticajem socijalne evo­ lucije. u neku ruku. zaista. mora težiti da ih postepeno ublaži. slučaj intelektualnog raz­ voja. i naročito. ovaj postojani progres. mogu postati uz odgovarajuće vaspitanje i skup povoljnih situacija. na sve sofističke deklaracije: to je stalni i neprekidni porast ljudskog stanovništva na čitavoj površini ze­ maljske kugle. odbiti da se prihvati. ne manje vježbanim sposobnosti­ ma. koje u svako vrijeme mogu apsorbovati ili neutralisati najveći dio naših različi­ tih snaga. čini mi se. za ovo poboljšanje. stalno ima za posljedicu.

ili njihova cjelina. a oba­ dvije nužno proizilaze iz istog očiglednog principa. u komparativnom proučavanju živo­ tinjskog organizma. ali uzimajući uvijek prvi u njegovoj potpunoj filozofskoj širini. unutrašnjih ili spoljašnjih. da budu toliko napredni koliko bi dozvolio čitav sistem različitih uticaja. uglavnom na­ pustiti. pod čijom vlašću se ostvaruje njegova sadašnja evolucija. kao što se to obično radi u biologiji. Isti princip mora. To je uvijek za kretanje. Drugi izraz nemajući uopšte takvo svojstvo. Ima se. ništa više u jednom nego u drugom slučaju. sem ako neće da nastavi jednu ozbiljnu upotrebu antičke teološke hipoteze. ni naročito slobodna neposredna koncepcija najaktivnije ljudske intervencije. iz ovog ne­ opozivog preimućstva relativnog stanovišta nad apsolutnim. čak i u praktičnom pogledu. umjesto da im se poglavito pripišu društveni progresa. ο čemu sam se već dovoljno izjasnio u odnosu na socijalnu statiku. dakle. mogle dopustiti nikakve granice. u običnom ispitivanju društvenih pojava. koji. pod nadmoćnim uticajem metafizič­ ke filozofije. u okviru od­ govarajućih granica. u pogledu društvenih pojava. tj. pod zadnjom tačkom. ni ο ma kojem upravljanju proviđenja. ono što je moglo biti. jer on odmah izražava običan sponta­ ni polet. dosta određenoj. učiniti. nastavak ove knjige. sigurno nije ovdje manje neobičan. koja omogućava da se bolje poštuje. zaista. Cjelina prethodnih razmatranja prirodno vodi ispitivanju os­ novne koncepcije dinamičke sociologije sa posljednjeg glavnog as­ pekta koji je izuzetnije sposoban da kao nijedan drugi neposredno manifestuje. u svakoj eposi. tako isto svaki od njih. a da se. kao što sam to objasnio. i koji izgleda posebno odgovara naučnoj namjeni. istorija ostala potpuno nerazumljiva. kako bi moglo. iako su intelek­ tualne navike. apsolutan i neograničen. prirodno. što. ma koje političke akcije. Ova filozofska tendencija. po meni. pravi opšti duh svojstven pozitivnoj filozofiji. koja predstavlja pravi predmet svake di­ namičke sociologije. bez koje bi. Ako različiti društveni elementi ne mogu ni­ kako na duže da održavaju spontano između sebe ovu univerzalnu harmoniju koja je prvi princip stvarnog poretka. Ipak moram. vlada još obično sistemom socijalnih spekulacija. ovu pametnu naučnu popustljivost. mogućnost. na početku ove lekcije. lakše shvati prava istorijska povezanost do­ gađaja. još daleko od toga da budu u naše vrijeme dovoljno ispravljene. Nijedan razuman čov­ jek ne bi mogao od sada poricati najprije postojanje sličnih grani­ ca. čini mi se. zbog njihove više zamršenosti. koja predstavlja zakonodavca kao prost organ jednog neposrednog i stal­ nog proviđenja pod čijim uticajem se ne bi. ma kojeg. pravi filozofski karakter pozitivne politike. Ovo prvenstvo je. i čak. veoma. Naše vrijeme ne traži više ni najmanje racionalno opovrgavanje sličnih koncepcija. ο krajnjim uzrocima. nametnuta ukupnošću položaja predmeta i bez čijeg postoja­ nja bi opšta pojava stalnog napretka očigledno postala neobjašnji­ va. potpuno suprotnu ukupnim razma­ tranjima. To bi značilo. i koji. uvođenja novih sposobnosti. Ne radi se. Budući da je u 160 161 . naročito zbog pogrešne upotrebe koja se toliko vršila do naših dana. usuđujem se to reći. ni na koji način ne isključi. Završavajući ovdje sa sumarnim opisom ove prethodne kon­ cepcije ljudskog razvoja. racionalno. pre­ ma ukupnoj situaciji? Ali. Pošto. dakle. naziv razvoj ima. biti izraženija nego u ijednom drugom slučaju. u svakoj epohi. Jedno takvo filozofsko razmatranje teži samo da učini previdivim. u bilo kom predmetu. kao što ću to pokazati neposredno. postepeno pomognut odgovarajućim gajenjem osnovnih. a da se ne obzire na njihovo stvarno određivanje. njeno stvarno ostvarenje. čiji ra­ cionalni pojam mora naročito odstraniti odmah danas idealan duh.uvijek razmatran kao pravo. svom nužnošću. stvarno usavršavanje čovječanstva. sposobnosti koje sačinjavaju ukupnost na­ še prirode. dragocjenu prednost da neposredno određuje iz čega se sastoji. da uvijek raz­ matra društveno stanje obuhvaćeno sa svih različtih glavnih aspekata kao da je bilo bitno tako savršeno u svakoj epohi da one sadrži odgovarajuću starost čovječanstva. stvarno usavrša­ vanje proizlazi naročito iz spontanog razvoja čovječanstva. koji naročito razlikuje. koja moraju ovdje. ova racionalna sposobnost ne isključuje nikako kao što sam to već utvrdio. i koji se samo mora mani- festovati na jedan manje pravilan ali jednako neizbježan način. bez ijednog. kao što smo to već priznali za postojanje. ni stroga osuda. statičkih ili dinamičkih. direktno isključiti i ovu iracionalnu optužbu ο tobožnjem optimizmu u vezi sa ovim novim predmetom. istrajati u korišćenju naročito prvog izraza. neophodnost ma kojih od zabluda. bilo prošlih ili savremenih. tim više motivisano. nenamjernih ili čak namjernih. dakle. koji srećom nije još pokvaren neracionalnom upotrebom. na opštu sposobnost koju ona mora spontano proizvoditi. prost nužan nastavak ovog spontanog reda koji proizilazi iz nepromjenljivih prirodnih zakona za sve moguće pojave. kombinovanu sa korelativnim sistemom ma kojih prilika. stegnute ispod njihove duge premoći. potpuno neosporno. koje su čak prestale da budu stvar­ no razumljive njihovim najodlučnijim pristalicama. ne biti. po svojoj prirodi. bez ikakvog cjepidlačkog prenemaganja. moram još upozoriti. pripisati političkim mjerama u pravom smi­ slu riječi neshvatljivu snagu. u praksi. ovdje. i čak. kad to slučaj zahtije­ va. postepeno usavršavanje. nadam se. ud sada. mi ćemo morati. bez sumnje. uvijek preegzistirajućah. ne mogu izbjegavati. pravo da se u so­ ciologiji prihvati nužna ekvivalencija ova dva opšta izraza. bez sumnje. kao što će to. postaje ovdje prirodno neophodan dodatak potpuno sličnoj intelektualnoj sposobnosti koja je ovdje gore utvrđena u odnosu na statičku so­ ciologiju: jedna je za napredak ono što je druga za poredak. naučnoj ili praktičnoj. pa ipak uvijek neizbježno zatvorena lizmedu nekih osnovnih gra­ nica. Radi se ο principu opštih granica.

glavna evolucija čovječanstva mora takođe biti jedino shvaćena kao promjenljiva u nekim. ni zakoni harmonije. preokreta u glavnom redu stalnog razvoja. ijedan. ma kojeg. Neizbjež­ na postepena premoć stalnih uticaja. svom nužnošću. treba biti. ni zakoni sukcesije? Ovo nerazumno čuđenje. odlučuje da zaboravi. iluzije ove vrs­ te moraju sigurno izgledati oprostijije nego bilo kojeg drugog sa162 držaja. sa svom preciznošću koju sadrži priroda predmeta i koja zadovoljava stvarne potrebe. kroz svoje vlastito iskus­ tvo. trebaće je. ili naročito astronomskih za­ kona. ali bez ikakvog. ljudska akcija. koja se razmatra sa ma kog stanovišta. kao što je pri­ rodno da se to najprije pretpostavi. Sa ove glavne tačke gledišta. u stvarnom političkom životu. sa sličnim promje­ nama životinjskog organizma. dakle. koji može učiniti da koegzistiraju. zbog toga. zbog njihove velike komplikacije najpromjenljivije od svih. s kakvim pravom društvene pojave mogu biti jedine izuzete od ovog osnov­ nog ograničenja. prave pri­ rodne zakone razvoja čovječanstva: samo ako se. koje su im tačno uporedive kad sa podčinjene sličnim uslovima. ni njihova glavna povezanost što. iznad prirode samih prom­ jena. i. Dakle. da se. dakle biti zaista znatniji u prvom slučaju nego u drugom. one ostaju uvijek potpuno podređene osnovnim zakonima statike ili dinamike koji regulišu stalnu harmoniju različitih društ­ venih elemenata i stalnu povezanost njihovih neprekidnih promje­ na. koje je neizbježna posljedica samog postojanja prirodnih zakona. uprkos suprotnom prividu. sa tom jedinom razumnom razlikom. Može se. koje nameće političkoj ak­ ciji ukupnost društvenih uticaja i kojima mnogo treba da pripiše uobičajen neuspjeh velikog dijela uzaludnih projekata ο kojima je on najprije potajno sanjao: možda bi čak ovaj osjećaj mogao biti utoliko potpuniji. Nema uticaja koji prouzrokuje poremećaj.bilo kojem redu pojava. prirodno. pokazuje uopšte da. je danas dopuštena prema svim prirodnim pojavama. učiniti da budu neprirodne: isto je i u di­ namičkom pogledu. u svakom pogle­ du. treba prethodno shvatiti društve­ ne pojave kao. ovaj neophodan princip pozitivne filozofije. bez ikakve razlike između njih. jer ništa tu ne može biti promijenjeno. može biti potpuno preskočen. a zatim će se istražiti koji rang važnosti može zau­ zeti među ovim različitim mogućim promjeniocima voljna i prora­ čunata akcija naših političkih kombinacija: takav je razuman redosljed. bilo unutrašnjih ili spoljntih. treba sada pokazati neophodnu sposobnost nove političke filozofije da sigurno odredi kao neposrednu i stalnu primjenu svog naučnog razvoja. stalne ilii savremene. čim se u njima bude zahtijevao isti način filozofiranja U čemu se. i. međutim. malo važan. u čemu se sastoje ove glavne granice. bilo spoljašnjeg ili ljudskog. jednom riječju. gore već predviđenom. uosta­ lom. nego kod prostijih i manje promjen­ ljivih pojava. u stvarnost tih neophodnih granica. granice promjena koje sa šire nego što čak dozvoljava sistem bioloških zakona u pravom smislu. bez toga da. poboljšati jedna tačna filozofska ideja ο pravoj bitnoj prirodi ovih stvarnih promjena. obično. prema filozofskom zakonu koji sam već dokazao u tom pogledu u prethodnim dvjema knjigama. što ću objasniti posebno u sljedećoj lekciji. posrednik. ništa ne može. cjelina stalnih uzroka. naročito osjetljivi. veoma uvjeren. različite moguće promjene se mogu samo sastojati u manje ili više izraženom intenzitetu različitih ten­ dencija koje su spontano svojstvene cjelini svake društvene situa­ cije. naravno. bilo opšte ili posebne. shvaćen po prirodi stvari u razmatranju prve tačke. svaki državnik poslije dovoljnog vršenja političke vlasti. bilo statičkim ili dinamičkim. odmah razcrilo svaku ekonomiju stvarnih zakona predmeta. uvijek nužno veoma ogra­ ničena. bilo bi očigledno nemoguće razumjeti. niti ih. ne bi mogle nikada uzdići. Ne insistirajući više na ovom očiglednom principu. jer je njegova nemoć da se bori protiv prirodnih zakona pojava mogla postati presudnija. nesimetrični elementi koji kvare ni zbog čega. sem ako se ipak razum mije mogao onda dovoljno braniti od spontanog zanosa koji tako često iz toga proizilazi. uprkos snazi najšire saradnje kojom upravljaju najoštroumnije vještine. određenim. što to ne može biti druga. u dovoljno razmatranje. u svim vrstama poja­ va promjene odnose uvijek izričito na njihovu jačinu i na njihov sporedan način stvarnog izvršenja. Takva je prva naučna osnova za racionalna nadanja ο jed­ noj sistematskoj reformi čovječanstva. kao opšteg principa i čak kao jedine pot­ puno prihvatljive danas. da društvene 163 . one se. uzdižući uzrok nereda iznad osnovnog uzroka. dakle. u statičkom pogledu. kao mnogo važnije. i ljudske evolucije uze­ la najprije. stepenima što se tiče njene same brzine. njen uticaj mora. Ali. a da se ne može nikada odrediti nii njihova sopstvena priroda. suviše prirodno danas da bi bilo ikako osuđe­ no od filozofije. poređujući ih. svi sociološki zakoni sadrže. Kakve god da mogu biti varljive inspiracije ljudske oholosti. mogu sastojati neosporne promjene na koje su or­ ganizam i politički život. primijeniti i na društvene pojave. naročito. ovdje kao i drugdje. Treba u tu svrhu najprije procijeniti u čemu nepromjenljivi tok ljudskog razvitka može biti podstican od svih uzroka ma kojih promjena koji mogu biti na njih primijenjeni. iako su promjene koje proizvode ma koji uzroci. i: utoliko više. hemijskih ili fizičkih. ukoliko je vlast šira. ma kako neprimijetna najpri­ je mogla izgledati njihova moć. Primijenjen na poli­ tički život. tako nužno veće u redu političkih. ali da. pod čijom potpunom moći se moraju vršiti takve pojave. tj. Ako dakle među različitim uzrocima promjena ljudska in­ tervencija zauzima isti rang proporcionalnog uticaja. i čak više nego drugdje. iako je najčešće prikriven. bez kojeg prava društvena nauka ne bi mogla nikako postojati. ni u kom slučaju spriječiti ni proizvesti ove uzajamne tendencije. u pozi­ tivnom proučavanju društvene solidarnosti. bi.

jer glavno određenje. U inte­ lektualnom redu koji je lakše danas ocijeniti. i zato će se nuž­ no ka njemu morati upraviti opšta pažnja. moglo una­ prijed sumnjati. ako se ovome žele dodati sve či­ njenice. određeno razvrstavanje različitih uticaja izazivača promjena. Jer je. Najzad. spontane promjene koje se odnose na individualnu organizaciju. kojem bi ono moglo biti samo prost dodatak. Ova iluzija se sa­ stoji u tome da različite političke operacije. iz kojih bi one mogle proisteći treba samo tražiti da ja ovdje raspravljam pitanje koje sam pret­ hodno označio pod drugim aspektom. kao što smo to naveli u prethodnoj knjizi. Tako je to. ma kakvi mogli biti pra­ vi i razlrčiti izvori ovih. 3) iz prave političke akcije. u ovom pogledu. Jedno takvo istraživanje bi bilo danas izuzetno preuranjeno. u svakoj epohi. po obi­ čaju. bilo u odnosu na soci­ jalnu statiku ili socijalnu dinamiku. na poseb­ ni Drincip veoma prirodne iluzije koji održava sada ovaj nehotičan sofizam kod istih onih koji vjeruju da su potpuno oslobođeni od teološke filozofije. još više. ma kakve da budu voljne pro­ mjene koje su rezultat obrazovanja. da bude postavljen naučni princip koji karakteriše i ograničava promjene koje su kom­ patibilne sa prirodom društvenih pojava. Uostalom. takvo stanje čovječanstva gdje najbolji urođenici nužno stiču navike surovosti. prenijeti u jednu epohu otkrića koja su zaista rezervisana za kasniju epohu. od Lamarkovih radova. zakoni metode bi bar primoravali da mu se odgodi neposredno izlaganje poslije ispitivanja glavnog pred­ meta da bi izbjegli neracionalnu konfuziju između osnovnih poja­ va i njihovih različitih promjena. od ova tri uzroka promjena. prema ukupnim prošlim objašnjenjima. čiji sam racionalni princip po­ stavio. Baš i kad ovo određenje ne bi očigledno bilo neumjes­ no u stanju rađanja nauke. ni­ je čak bilo dovoljno ispitano u biologiji. i čak. Poslije ovog sumarnog naučnog ograničavanja opšteg polja so­ cijalnih promjena od nekih izvora. ma da on ima jednu ozbilju naučnu manu da unaprijed pretpostavlja. naročito od onoga od čega zavisi dopuna ljud­ ske akcije mehaničkim sredstvima. čak i sa političke tačke gledišta u pravom smislu. koje joj se još.promjene mogu i moraju postati šire i raznovrsnije od običnih bio­ loških promjena. dovedeni do toga da ne­ prekidno reprodukujemo sva glavna razmatranja koja dokozuju stvarnu podčinjenost društvenih pojava nepromjenljivim zakoni­ ma prirode: jer jedan takav princip zaista predstavlja samo strogu opštu primjenu jedne takve filozofske koncepcije. 2) klime. mi­ slim. kao što sam to napomenuo u slu­ čaju klime u prethodnom poglavlju. sam dovoljno pristupačan za našu intervenciju. Dakle. i koje danas teži da neposredno spriječi svaki pra­ vi pojam socioloških zakona. prema njihovom odgovaraju­ ćem značaju. kao što sam to uradio. Svaki od osnovnih načina društvene egzistencije određuje neki sistem odgovarajućih običaja. U vezi sa ovim zadovoljiću se da uka­ zem. naročito. mogavši imati društvene efikasnosti samo ako budu sag'as165 164 . nije moglo još biti potčinjeno nikakvoj racionalnoj elaboraciji. u čitavom preostalom dijelu ove knjige. prema glavnom hodu ljudskog duha. bili bi. uglavnom da uzmemo sam« onaj koji se odnosi na usavršavanje različitih metoda istraživanja. dovoljno. pripisuje. Ako je u ovom po­ gledu izgledalo da ja naročito imam u vidu pravu političku akciju. kao što će to neposredno potvrditi istorijska analiza kasnije. kojih se bez napora oslobađaju niže vrste živeći u jednom naprednijem društvu. gdje je slučaj mnogo ma­ nje težak. razvijati kasnije sponta­ nom upotrebom. ni nikakve individualne superiornosti koja može na primjer. Tako da mi izgleda kao da tri opšta izvora društvenih promjena proizilaze. to je jedino zbog neracionalnog preimućstva. biće ga. bilo zemaljske ili du­ hovne. nema nikakvog slu­ čajnog uticaja. Pošto je zdrava opšta teorija ovih granica promjene u biologiji još bitno u osnivanju. Ne bi se. ili sva­ kom drugom. čak i u pogledu moralnog razvitka naše prirode čiji je karakter sigurno regulisan. odakle su očigledno proizašli. 1) iz rase. za što bi ovdje bilo dovoljno navesti neki od brojnih primjera. ni obratno. pretpostavljajući naravno kao stalne jednu sre­ dinu i jedan organizam. u kojima je on ozna­ čio princip. tj. iz jednog razloga što je njegov stvarni značaj zaista nadmoćan. Ali je dovoljno ovdje ο tome da. ili različita mišljenja koja učvršćuju stvarno postojanje ovih neophodnih granica promjene. Istorija nauka potvrđuje naročito. kao što sam to naprijed primijetio. nemoguće ozbiljno osporiti prema cjelini političkih observacija: njegova postojanost će se. uglavnom. prejudicirajući po­ grešnim zanosom-krajnji rezultat jedne tačke neposredne kompa­ racije. uostalom. Sasvim je isto. i. ako ova komparacija nije još na odgovarajući način pripremljena tre­ ba takođe priznati da njeno sadašnje izvršenje nije uopšte važno za opšte ustanovljenje pravog duha pozitivne politike. odgova­ rajućim stanjem socijalne evolucije. osim toga. u jedno ili drugo ime. malo po malo. razmatrajući neposred­ no. jedno takvo razvrs­ tavanje mora imati danas utoliko manje praktičnog interesa uko­ liko je uticaj političkih kombinacija. princip koji sam postavio. bilo racionalnih ili eksperimentalnih. ne može se nadati da će sociologija moći biti danas u tom pogledu naprednija. u vještinama u pravom smislu. Ali. na prim­ jer. bude opisan istinski opšti duh. sa ovog stanovišta. na način koji se nikako ne mo­ že odbaciti ovu usku zavisnost samih najeminentnijih genija od savremenog stanja ljudskog razuma. promjena. obuhvaćene u svoj njenoj naučnoj širini: ne bi uopšte odgovaralo ovdje istraživati da li je njen relativni značaj zaista saglasan ovom redu nabrajanja. nehotično. bilo kojih. čija se zajednička fizionomija lako pronalazi kod svih individua usred njihovih karakterističnih razlika: postoji sigurno. čije ispitivanje mora ostati rezervisano za kasnije.

može najviše doz­ voliti da ga prisvoji. čije oruđe on samo može biti. U društvenom organizmu. kojoj se pripisuje sposobnost da sprije­ či. u svakom slučaju. zaista. u svakom slučaju. može uopšte tu ostvariti uglavnom samo promjene koje su saglasne njihovim sopstvenim težnjama. itd. istovremeno. treba. U politi­ ci. Jednom riječju. nego što bi to mogao biti spontano. koja je usavršavana racionalno. bilo osvajanjem ili drugačije. ustanovljen pravi naučni princip na­ mijenjen da odredi i da ograniči takve promjene. sa naučnog stanoviš­ ta. promje­ na koje zavise od sistematizovane političke akcije. takođe podržana moćnom vlašću. kao i u naukama. dakle. u svakoj epo­ hi. čiji razvoj se tako nalazi samo malo više ubrzan ili malo više usporen. u pogledu glavnih društvenih zabluda koje su derivati moralne raspuštenosti. kao što to svjedoče neodbacivi primjeri Julija. čak i u ovom slučaju. već serijom oscilacija. mogao dokazati jedan preobražaj sličan onom koji se danas dešava u me­ dicinskoj vještini. koja je proizvela privremeno i djelimično popuštanje opšte harmo­ nije: kao što se lako to može potvrditi danas. Uostalom. gdje se politička akcija. bez sumnje. koji se ne mo­ že. predviđanje je pravi izvor akcije. i naročito. tako je isto bilo u svim vremenima. utvrđuje neposredno. 167 . nejednakih i promjen­ ljivih^ kao kod životinjskog kretanja. znati prije svega. bilo u odnosu na poredak ili na progres. zemaljske ili du­ hovne. pomoću sličnih procjena. jednom riječju. samo oslanjajući se direkt­ no na odgovarajuće tendencije političkog organizma ili političkog života kako bi pomogla oštroumnim vještinama spontani razvoj. bilo na dobro ili čak na zlo. presudniji obrnuti slučajevi. čak i onda kad se samo radi ο posljedicama koje je naj­ lakše proizvesti. toliko precizno koliko je mo­ guće. prema različitim prethodnim razmatranjima. naša. sa tako čudnim po­ nosom. kojima istorija obiluje. priroda pojava. Ova. i u svakom društvenom pogledu. očigledno je da direktan razvoj društvene nauke određuje. koje najčešće vladaju njihovim umom. hod civilizacije se ne vrši. bilo koja vlast individue nad rodom je uostalom realno podčinjena ovim opštim granicama. na primjer. ni na koji način osloboditi od neposredne i djelimične procje166 ne odgovarajuće situacije. samo tako bi se. a ona je proizašla iz naše intelektualne anarhije. Baš. pravolinijski. empirij­ ski izvršenih. uprkos progresivne tendencije koja bija­ še njoj u prilog: intelektualna isto kao i prava politička istorija nam nude za to neosporne primjere. oni koji sebi pripisuju. do potpunog neshvatanja praktičnog značaja jedne nove nauke koja bespovratno razbija. Mo­ gu se čak u tom pogledu posmatrati kao još. laku zaslugu da su razvili kod svojih savremenika polet za anarhične strasti. Filipa II. određuju šta je ljudska evolu­ cija spremna da proizvede. na­ suprot tome. glavni oportunizam uvijek sačinjava glavni uslov svakog velikog i trajnog uticaj a. prestajući da se bitno upravlja prema samovoljnim principima koji su ublaženi empirijskim pojmovima. u jurenju za preu­ ranjenim poboljšanjima. Neodređene intelektualne navike koje još preovlađuju u poli­ tičkoj filozofiji mogle bi danas veoma dovesti.ne sa odgovarajućim težnjama čovječanstva. opažaju samo da se. koji teži uvijek da prevlada i čije tačno poznavanje dozvoljava da se unaprijed uredi prirodna premoć. umanjujući ove oscilacije i manje ili više nesrećna lutanja koja im odgovaraju. onako kako sam to pokazao u mom spisu iz 1822. kakva god da može biti lič­ na vrijednost najmoćnijeg čovjeka. ma koja politička intervenci­ ja bi. stoga. kojoj od svih. koji su stvarno izvršili veliki i duboki uticaj na čovječanstvo u nekom svojstvu i u ma kom pogledu: jedino su tako oni mogli ispraviti grubo iluzorna ili pogrešna obavještenja iracionalnih i he­ ­­­­ičkih doktrina. u svojim spe­ kulativnim osnovama. miada najjača od svih sličnih sila. pravu fundamentalnu tačku kontakta između društvene teo­ rije i društvene prakse. iz toliko različi­ tih razloga. mogao je biti vođen do sada odličan instikt genijalnih ljudi. kome prost narod pripisuje druš­ tvenu aßciju. u kojim najviša politička vlast nije mogla ostaviti skoro nikakav duboki trag najenergičnijeg i naj­ bolje podržanog razvoja. oko jednog srednjeg pokreta. na najneosporni]i i najtačniji način. liče na preuranjene ili nepromišljene posmatrače koji kao da su proizveli ono što može jedino bitno odrediti. nji­ hov jadan prividni trijumf duguje samo jednom spontanom sta­ nju koje je određeno cjelinom odgovarajuće društvene situacije. U revolucionarnim epohama. Ferguson je oštroumno p r mijetio da čak uticaj jednog naroda nad drugim. ove zakone prirodne harmonije i sukcesije koji. ove ambiciozne iluzije koje se odnose na nedefinisanu akciju čovjeka prema civilizaciji: treba li zbog toga so­ cijalna fizika da čeka da bude najprije nekoliko puta optužena da nam svodi na prostu pasivnu observaciju ljudske događaje. Jer. ipak izjalovila. U svakoj vrsti kao što sam to utvrdio od početka ovog djela. jedna spontana ali malo jasno evolucija. precjenjivanje stvarnog značaja jedne takve vještine. Bilo bi. Ipak je sigurno da gore postav­ ljeni princip u vezi sa racionalnim granicama političke akcije. nažalost mnogo redi. Pos­ tupajući tako očigledno se zanemaruju brojni i karakteristični slu­ čajevi. što do­ kazuje spontani tok ljudske evolucije. u svakom slučaju. bez ikakve moguće stalne intervencije. priznala dakle stvarno postojanje opštih granica prom­ jena koje su svojstvene društvenim pojavama. pošto je prirodna saradnja. ali ipak veo­ ma značajni u cjelini ljudskog razvoja. Naročito tako politička vještina može naj­ zad početi da dobija ispravno sistematski karakter. pra­ vi uticaj i aktuelni značaj od ovog opšteg principa. Bonaparte. pravo go­ voreći. pošto je.. naznačavajući čak glavne prepreke ko­ je su pogodne da se prebrode. nasilne revolucije koje rađaju zapreke. mogla imati prave društvene efikasnosti. jedino zato što je bila upravljena u sup­ rotnom smeru od opšteg kretanja savremene civilizacije.

sa nekom logičnom energijom koju ona stvar­ no izvodi iz prirode jedne takve studije. ona se trudi. neprekidno ujedinjeni prisnom i uni­ verzalnom solidarnošću. dakle. ne izuzimajući čak ni biologiju. dakle. i njene povezanosti sa pret­ hodnim i sa kasnijim razvojem čovječanstva. tako da izbjegne. koje su opštije i manje komplikovane. ovdje ο sumarnoj procjeni relativ169 . Ovakvim skupom prethodnih pojmova. nego samo ο promjeni njihovog spontanog razvoja. Socijalna fizika mora biti. koja je od tog doba pot­ puno ostvarena. politička nauka neposredno snabdijeva i političku vještinu. svaka od njih njoj izgleda objašnjena. ili iz date čitave prošlosti. da skrati krize. i najzad. zbog toliko razloga snabdijevati dragocjenim stalnim obavještenjima. druga. svom nužnošću. a da. ni proklinjući. ne odriču­ ći se nikada jedne pametne intervencije. koje je moraju. koliko je to moguće. izgleda mi od sada dovoljno okarakterisan pravi opšti duh svojstven novoj političkoj filozofiji tako da učvršćuje ra­ cionalnu poziciju socioloških pitanja. da otkrije. da bih je bolje opisao napraviću od nje poseban i odvojen predmet sljedeće lekcije. kao i u biologiji. Što se tiče druge. Pošto smo tako završili neophodno prethodno ispitivanje pra­ vog opšteg duha koji mora karakterisati novu političku filozofiju. čisto posmatranje. mogu se jedva nadati da će ona biti dovoljno priznata prije nego joj postepeni razvoj nauke spontane reprodukuje potvrdu. iako je to ovdje moram napomenuti. i gledajući u njima iznad svega. Vodeći najzad. mi moramo naj­ prije očekivati zbog najveće komplikacije pojava da nađemo u so­ ciologiji jedan sistem naučnih sredstava. sva­ ku nevrijednu ili prolaznu. Mo­ ra završiti ovu lekciju sumarnim opštim mišljenjem ο prvoj vrsti naučnih sredstava. indirektna. proste predmete posmatranja. svako pogrešno trošenje ma kojih snaga. i sve više i više. ali ništa manje neophodna proizilazi iz nužnih odnosa sociologije sa sistemom prethodnih nauka. ogromnu i vječitu društvenu cjelinu. koje su od sada dovoljno određene.ituisane. Ne diveći se. bilo sa cjelinom prethodnog kreta­ nja. socijalna fizika razma­ tra dakle. čak i onda. opasnu akciju. što je moralo biti mnogo teže nego kod nauka koje su već kon»(. sem zbog nemogućnosti ko ja je na odgovarajući način utvrđena. u prostoru ili u vremenu. treba sada pristupiti. naučno istraživanje upotreblja­ va zajednički tri osnovna načina koja sam razlikovao od druge knji­ ge ove Rasprave. sa preciznošću koju dopuš­ ta pretjerana komplikacija svojstvena ovim pojavama. i čak više nego drugdje. u opštoj vještini posmatranja: tj. bolesti i krize su. racionalnoj procjeni cjeline različitih osnovnih sredsta­ va koja odgovaraju prirodi i namjeni sociološke nauke. prem. ne radi se uopšte ο upravljanju poja­ vama. individualni ili nacionalni. u mnogim pogledima. jedno takvo proširivanje sredstava ovdje takođe ne mo­ že kompezirati. i. ka tačnom sistematskom predviđanju događaja koji modu proizaći. ona može još korisno doprinjeti. objašnjavajući je ukratko. naročito. svaku pojavu sa dvostrukog osnovnog gledišta: njene har­ monije sa koegzistirajućim pojavama. nužno još neizbježnije. u pravom naučnom smislu izraza. političke činjenice.i naučnoj hijerarhiji koju sam ustanovio. učestvuju neizbježno. koncepcija koja je zaista kapitalna i sasvim savremena. jednom riječju. sa svakog različitog glavnog aspekta. raznovrsnijih ili razvijenih od ijedne druge glavne grane pri­ rodne filozofije. Prema jednom filozofskom zakonu utvr­ đenom naročito u dvema prethodnim knjigama. nego i sa opštim obavještenjem ο glavnim sredstvima 168 koja tu može primijeniti. u svakom pogledu. čitavu ljudsku vrstu. najprije statičkih. kao da obrazuje. Razvijajući do najvišeg stepena društveni osjećaj ova no­ va nauka. Ovaj nužan za­ kon nastavlja zaista da postoji i u ovom novom slučaju. bilo sadašnju ili prošlu. treba tu najprije razlikovati dvije glavne vrste neophodnih sredstava: jedna. predstavljati racionalnu dopunu ove lekcije. ili čak buduću. na neposredan i stalan način. bilo kojem. Ali krajnja novost predmeta mora učiniti tu danas ovu neizbježnu ekstenziju mnogo osjetljivijom za verifikaciju nego kod svake druge nauke. koja treba kasnije da posta­ ne glavna racionalna osnova pozitivnog morala. uostalom. bilo sa ukup­ nošću odgovarajuće situacije. kad je mogla biti na odgovarajući način dovedena u vezu. čiji različiti organi. koliko je to moguće. što očig­ ledno zahtjeva da se prethodno znaju njihovi stvarni zakoni. i prema tome. nužno predstavlja. komparativnu metodu. kao i kod prethodnih djelova ove Rasprave. eksperimentisanje u pravom smislu. prema tačnoj procjeni njihovog glavnog karaktera i racionalnim predviđanjem njihovog konačnog ishoda. direktna koja se sastoji od različitih sredstava istraživanja koja su mu primjerena. zaista. Ali. da ublaži i. a za­ tim dinamičkih. prave opšte veze koje međusobno povezuju sve društvene pojave. koja će. Radi se. kao u svakoj drugoj nauci. isto tako kao i svaka druga stvarna nauka. duboko podčinjena sistemu temeljnih nauka koje se odnose na različite uzastopne vrs­ te pojava. kad je stvarna nauka prinuđena da suštinski prizna svoju trenutnu nemoć pred dubokim neredima ili neodolji­ vim silama.zbog njegove vrhunske komplikacije. koji ko­ načno predstavlja njegovu najpotpuniju moguću primjenu. nego u individualnom organiz­ mu. U sociologiji. ne samo sa neophodnim prethodnim određenjima različitih spontanih tendencija koje ona mora sponta­ no pomoći. bilo iz da­ te situacije. nužno rastuću nesavršenost različitih nau­ ka ukoliko njihove pojave postaju složenije. proučava­ nju živih bića. i zbog jednog i zbog drugog. odbacujući uvijek brižljivo svako uzaludno i neprihvatljivo is­ traživanje intimne prirode i bitnog načina proizvodnje ma kojih pojava. po čuvenoj Paskalovoj formuli. Ovdje kao i na drugom mjes­ tu. koja je veoma prilagođena svakom. neposrednih ili posred­ nih. svaki u određenom obliku i stepenu u glavnoj evoluciji čovječanstva.

osim ozbiljne druš­ tvene opasnosti da pomaže duboko štetne zablude. razbi­ je konfuziju ideja koja predstavlja prvi logički izvor ovih prostih grešaka. uostalom. čak i direktnim. Sa tim zabludama. a naročito po­ sebne teškoće koje se moraju spontano pojaviti kod tako komplikovanih pojava. prethodno do­ voljno razvijenom. ma kojem. nehotičnom nedosljednošću ograničava se. pravu autentič­ nost biblijskih priča. onom apsurdnom teorijom ο istorijskom pironizmu. da bi zahtije­ vala ovdje ikakvo objašnjenje: sama matematička nauka nije si­ gurno od toga uopšte još oslobođena kao što se to obično pretpos­ tavlja. Koja nauka može izaći iz stanja nastajanja. pripisali dosta ugleda. Odakle proizilazi. Precenjujući. što nikako ne sprečava da se nepre­ kidno koriste uz sudjelovanje sa neposrednim posmatranjima. dozvoliće da se lako riješe ovi različiti sofizmi. na testimonijalne i netestimonijalne: što jasno dokazuje žalosno 170 povjerenje koje takvi sofizmi još čuvaju u izvjesnom stepenu. i čija realnost počiva samo na vjernom svjedo­ čenju prvobitnih istraživača. naročito istorijskim. to. prave se sigurno. svom nužnošću. ma koje vrste naših stvarnih saznanja. nužan porast ove tobožnje nesi­ gurnosti samim vremenskim protekom: što je. ne može nika­ ko poništiti neospornu tačnost ovog stalnog zahtjeva. čak najprostije i najsavršenije. Jed­ na takva neophodnost je veoma očigledna. a manje razvijene. Jer je očigledno. tj. do stepena najviše zbrke. doprinose isto tako potpu­ nom razaranju sigurnosti nauka i to onih koje su u odnosu na ove za društvena dokazivanja. na kojima ne treba da insistiram. koje su prethodno definisane. uprkos iluzornoj podjeli koju sam naveo. tačnom posmatranju. su im. Razlika na koju smo se malo prije pozvali. srećom. ο sistematskom empirizmu. spriječi kasnija intelektualna reorganizacija. Anarhičan društveni uticaj metafizičke filozofije prošlog vijeka. u pogledu društvenih događaja. da prihvate. da se jedan takav paradoks primjenjuje stvarno danas samo na društvene pojave? To je uglavnom. pripisujući im. utvrdio se siste­ matski skepticizam. koji je previše žurno i previše nepotpuno stresen. uvijek protestovao. spontano će biti dovoljna da. niti pak. ο tome šta ono može i treba biti u društvenoj sociologiji. prema njihovoj iluzornoj teoriji šan­ si. čak pretjerano smanjujući opseg sopstvenih spekulcija. ove nove nauke. i još više u naukama koje su složene. na primjer. a da. potpuno pogrešni u mnogim pogledima. imaju neophodnu potrebo za onim što se zove: testemonijalni dokazi. Filozofi koji su manje. pozitivnom duhu. eksperimentalnim ili racionalnim. sav značaj ko­ ji im se ne može. obično. da sve različi­ te nauke. dakle. katoličke filozofije. Sto se tiče običnog posmatranja. i koji. ru­ šeći unaprijed same logičke osnove na kojima su mogle počivati prave naučne analize. na različite. ponovljena od onih koji ih koriste. koje su još veoma štetne. očigledno više održiv. opšte teškoće za­ jedničke svakom. bez nedoslednosti odbiti. kao i sa prvog aspekta.' Zbog jednog i drugog. zamjenjujući neposredna posmatranja samo po­ srednim. jedino društvenim proučavanjima destruktivan značaj jednog tak­ vog paradoksa koji. Neki geometri su čak pustili zadovoljstvu ili naivnosti na volju da dokažu u vezi s tim. ali su opravdano revoltirani takvim zloupotrebama. kao ljudski duh može ikada biti zaista dos­ ljedan do kraja kad postupa prema neobičnim principima. kada im se dogmatski 171 . koja se prava podjela intelektual­ nog rada može izvršiti. ali isto tako nepri­ jatne. uticajem koji je zajednički isključivo metafizičkim koncepcijama. i čak. Mnogi duhovi koji su malo napredni smatrali su se skoro obaveznim da se vrate u jaram. ove namjerne ili nenamjerne sofističke zablude su često bile dovedene do dogmatskog negiranja svake prave sigurnosti u društvenim posmatranjima. kad jednom bude potpuno prihvaćen primjenjivaće se. čak u astronomiji. ako svako hoće da koristi samo svoja lična posmatra­ nja? Čak se niko ne usuđuje to direktno podržati među najdoslednijim pristalicama istorijskog pironizma. ne vodeći računa ο različitim predostrožnostima. ali koji su veoma slabo shvatili čitavu du­ hovnu oblast. dekorišući ih ta ko impozantnim prividom racionalnosti.nog značaja i pravog karaktera ova tri uzajamna postupka u ono­ me što se odnosi na prirodu i namjenu. šireći se od doktrine ka metodi. da prihvataju neprekidno u fun­ damentalnoj elaboraciji njihovih najpozitivnijih teorija posmatra­ nja koja ne mogu biti direktno izvršena. iza osnovne nesigurnosti ljudskih svjedočenja da bi nas­ tavio da poriče pozitivnu vrijednost različitih istorijskih obavješ­ tenja. nudilo više nego jedanput. na neki način. miješaju se da­ nas sve više i više greške koje su manje štetne. čak najprostije. opasna sadašnja šteta od svakog antiteološkog raspoloženja koje uopšte ne počiva na. da bi iz njega izveli ponekad princip jedne iracionalne podjele nau­ ka. doprineo je slijepim instiktom destrukcije da se. koje nam tu mogu biti dovoljna garancija. uglavnom. uvredljivu nepristojnost da potpuno diskredituje matematički dun razumnih ljudi koji su suviše obrazovani da ga sude direktno. Prethodna objašnjenja data na početku ove Rasprave (vidjeti drugu lekciju) ο neophodnoj i stalnoj razlici između pouzdanosti i preciznosti u pogledu bilo kog sadržaja. ova vrsta spontanih izuzetaka. iako njegov princip nije. čija je metodska negacija bila prvi razlog ovih logičkih zabluda: takva je. koji produžava još danas svoju nezdravu aktivnost. koji se trude da nametnu druš­ tvenim posmatranjima. Otkada ova osnovna zabluda nije više otvorenije predavana. pogrešno zaokupljeni sofističkim deklaracijama protiv nauč­ ne vrijednosti svjedočenja. još veoma ne­ potpuni pojmovi. teškim i smiješnim računima. zato što je taj paradoks sastav­ ni dio filozofskog arsenala. sa ovog drugog. protiv kojih je običan razum. međutim. koji je konstruisala revolucionarna me­ tafizika da bi intelektualno razorila stari politički sistem. čak kod izvanrednih duhova.

koja predstavlja j e d n u v r s t u začaranog kruga. Ali. naročito u ovoj vrsti. što nas na n e k i način p r i ­ m o r a v a da i s t o v r e m e n o k r e i r a m o p o s m a t r a n j a i zakone. baš zbog najveće nesavršenosti pozitivnih teorija. po svojoj prirodi. i čija nas l a k a p r i m j e n a zapljuskuje sa toliko neupotrebljivih opisa. bez jasnog obavještenja j e d n e teorije. samo ako 1 Ove iracionalne primjedbe su. ova logična nužnost m o r a ozbiljno povećati ogromnu 172 glavnu teškoću. Ja. iako smo u njiih zaronjeni. čak i najprostijih. uz veću komplikaciju. 173 . 1 Zbog p r e t j e r a n e komplikacije t a k v i h pojava nji­ hovo statičko p o s m a t r a n j e može postati zaista efikasno. posm a t r a č ne bi čak. od tobožnjih filozofa. može sam proizvesti i održati. Ο bilo kojoj vrsti pojava da se radi. više ili manje. p r v o ra­ cionalno zasnivanje pozitivne sociologije. P r a t e ć ' ovu neodoljivu n a u č n u analogiju. i kao što ću to u s k o r o objasniti. unaprijed je očigledno. Činjenice određenog stepena opštosti ili složenosti. Bilo bi. koja su n e o p h o d n a za njihovo p r a v o n a u č ­ no istraživanje. stalnu u p o t r e b u f u n d a m e n t a l ­ n i h teorija koje su o d r e đ e n e da stalno povezuju činjenice koje se dešavaju sa gotovim činjenicama. ta običnost i taj personalitet. posta­ ne teža ova vrsta posmatranja. jer su vrlo obične. što su bolje povezane između sebe poznate činjenice. uostalom. ma koje teorije. u ovoj vrsti. koje je d u b o k o iracionalno. budući da su. najprostije n u ž n o najvažnije. znao šta t r e b a da p o s m a t r a u činjenici koja se p r e d njegovim očima dešava. uopšte. sam. k a o što sam to ustanovio od početka ovog djela. iz kojeg se može izaći samo služeći se najprije materijali­ ma koji su slabo r a z r a đ e n i i d o k t r i n a m a koje su loše shvaćene. fizičkih i hemijskih proučavanja. Či­ tava o v a knjiga učiniće da se prosudi k a k o s a m izvršio j e d n u t a k o delikatnu i n t e l e k t u a l n u funkciju. Od s a d a je očigled­ no da je. govorim ovdje samo ο spekulativnim uslovima. na­ suprot. 1 Često se vjeruje da društvene pojave moraju biti veoma lake za posmatranje. naročito pozitivne. postati utoliko neophodniji ukoliko se radi ο komplikovanijim pojavama. n a d a m se vredjeti kao n e k i oproštaj. onda se. manje ili više duboku halucinaciju koju zanos strasti određuje tako prirodno u jednom takvom predmetu. sa p r a v o g n a u č n o g stanovišta. u sociologiji nikakvu pravu naučnu vrijednost. logička p o t r e b a koja o d r e đ u j e u djetinjstvu ljudskog uma. po prirodi stvari. na j e d a n stručniji način. gdje su. ne mogu uopšte ovdje biti. nego čak i uočiti još neistražene činje­ nice. a da posmatrač. i čak apsolutno neprimijećene. najčešće u tome su­ djeluje. kao što sam to dokazao. zaista. direktno udaljavajući posmatraču odgo­ varajuće intelektualne dispozicije za jedno pravo naučno istraživanje. ne mogu biti nikako upotrebljavane kao različite šanse za tako pretjerane greške. i odlučujući uticaj jedne. još više nego u odnosu na sve ostale. jasnije će se shvatiti da. pomoću veza p r e t ­ h o d n i h činjenica uči zaista da p o s m a t r a sljedeće činjenice. prvi polet teo­ loške filozofije. ako nije prvo usmjereno i zatim i n t e r p r e t i r a n o ma kojom teorijom: t a k v a je. očigled­ no je. b a r hipotetički ve­ zu za neki z a k o n . zaista. p o s m a t r a n j e v e o m a š t e t n o i čak p o t p u n o n e s i g u r n o : n a u k a bi mogla upotrijebiti s a m o ona. jedine koje nauka treba da obuhvata. uostalom. u odnosu na te pojave. koja m e đ u t i m o b u h v a t a j u bitno iste činjenice sa j e d i n o m razlikom u gledištima. samo razvija i zadovoljava sve više i više. Dobro se. bez s u m n j e uopšte ne nedostaju. koja je. p o s m a t r a n j a koja su na drugi način vođe­ na. prema prethodnim objašnjenjima iz ove lekcije. poznate sa punom si­ gurnošću. zbog krajnje zamršenosti pojava valjana istraživanja t a k o t e š k a i još t a k o rijet­ ka. zbog n e d o s t a t k a i n t e l e k t u a l n i h sposobnosti i spektak u l a t i v n i h objašnjenja. u mjeri u kojoj u m n o ž a v a i u s a v r š a v a odnose između pojava. ne samo procijeniti. j e d n a takva veza predstavlja glavnu k a r a k t e r i s t i č n u razliku između p o s m a t r a n j â n a u č n i k a i običnih posm a t r a n j a . u ovoj vrsti pojava. u društvenim pojavama jednu takvu običnu inverziju. svako izolovano. mogu samo služiti jedva kao p r i v r e m e n i materijal koji. Ne može se u tom pogledu izražavati n i k a k v a s u m n j a kod uzastopnog raz­ m a t r a n j a astronomskih. k a o i poseb­ noj prirodi koju on m o r a vršiti u sopstvenom p r o u č a v a n j u društve­ n i h pojava. zbog njiho­ ve n e o p h o d n e povezanosti. Činjenice. naročito pristupajući im od cjeline ka djelovima. i upravo. Daleko od toga da se oslobodi ove glavne obaveze. zbog prirode društ­ venih pojava. u p o t r e b a ma koje teorije. zaista. očig­ ledno je. a naroči­ to u pogledu različitih bioloških proučavanja. najčeš­ će sam zahtijeva kasniju n e o p h o d n u reviziju. J e d a n t a k a v logički propis mora. koju već predstavlja. još neminovnije od svih ostalih. bolje će se moći. ne razmatrajući čak. m o r a j u t r a ­ žiti. sposobne samo za neki to­ božnji domet u pogledu sporednih pojedinosti koje. koja se odnose na najviši stepen moguće komplikacije p r i r o d n i h pojava. s u p r o t n o pravilu. najčešće. iako doktorski p o d r ž a n o u naše vrijeme. čija će mi pravična p r e t h o d n a procjena. pozitivna filozofija je. bez sumnje. posmatra samo kad samo izvan njih. jasnije nego i u jednoj drugoj. i ko­ ja očigledno može biti na zadovoljavajući način spriječena ili odagnata samo dubokim i prisnim bavljenjem najpozitivnijim teorijama. Bilo k a k o bilo. ono što mora nužno doprinijeti da. Ali to je doista. p o t p u n o empirijsko. da previše specijalizovane činjenice ne mogu precizno imati. teško zamisliti j e d n u logičku d o g m u radikalnije su­ p r o t n u p r a v o m osnovnom d u h u pozitivne filozofije.zabranjuje. sa spon­ tane tačke gledišta. efikasnija k a d je stvarnija. u p r kos djetinjastih zahtjeva t a š t i h sakupljača tajnih a n e g d o t a : ali o n e ostaju duboko sterilne. u ime nepristrasnosti. di· ma koja d r u š t v e n a posmatranja. da je odsustvo svake pozitivne teorije d a n a s to što čini d r u š t v e n a p o s m a t r a n j a t a k o n e o d r e đ e n a i n e k o h e r e n t n a . Sto se više razmišlja ο ovoj temi. S m a t r a m da. koja se. gdje. n i k a k v o p r a v o p o s m a t r a n j e nije moguće. statička ili dinamička.

a to je još očigled­ nije potrebno u vezi sa dinamičkim činjenicama. logički propis na kojem insistiram je. više naučno dostojan­ stvo. i mora tako doprinijeti danas da uzmiču iz obe struke dobri posmatrači. ali koja se neprekidno ispravljaju. i za koju racionalnu upotrebu oni mogu namijeniti svoje istraživač­ ke radove. već više no dovoljno dokazane. sa neočekivanih tačaka gledišta. ma kojim. kad će učenjaci vođeni pozitivnim teorijama znati najzad šta treba posmatrati usred činjenica koje sakupljaju. bez princi­ pa i bez karaktera koji teže samo da prepune nauku praznim i dje­ tinjastim disertacijama ili pogrešnim i nekoherentnim sumarnim pogledima. dragocjeniju namjenu i time. tako da dozvole istinski napredak nauke. jedno takvo pravilo je ipak najpodesnije. već i onako izraženu koja karakteriše druš­ tvena posmatranja. bitnih zakona društvene solidarnosti. koja teži. očiglednu opštu potvrdu. da se shvate i na odgovarajući način postave naučna pitanja. iako vođeni samo iracionalnim koncepcijama. kao i u svakoj drugoj. Najzdad. tako­ reći od početka ove knjige. očigledno. da u prethodnoj primjedbi treba samo vidjeti novu potvrdu nužnosti. koje je bar skicirano u glavnim crtama. i. nudeći uvijek plauzibilne šanse za jednu neodređenu istorijsku verifika­ ciju. tako očigledno. nužno nestvarno. svojom neizbježnom osnovom. da se učini duh cjeline aspolutno nadmoćnijim u sociološkim proučavanjima. samo zamijeniti inspiracije doktrina koje su iz­ nad svega metafizičke. ali nesposobna za ikakvu racionalnu štetu. mada ih ona mo­ ra. teorijskim obavještenjima. mojim očima koliko od­ lučno toliko neposredno. manje ili više racionalnim. bitnu naviku za vrijedna istorijska istraživanja. Jedna takva podčinjenost mora. pozitivne teorije se. koje ne bi imale nikakav utvrđen smisao. Ali ova spontana nepriličnost ra­ cionalnog istraživanja može biti apsolutno izbjegnuta. Nijedna društvena činjenica ne može imati pravo naučno zna­ čenje. uobičajeno. ovaj intelektualni uslov je. Bilo bi. da oslabi čitav sistem realne nauke. tako često izgubljena u napornoj elaboraciji jedne savjesne ali sterilne učenosti. Ali. posmatranje u pravom smislu ima. bilo. najnerazumnijim predubjeđenjima. sa osnovnim zakonima društvenog razvoja. Znači. i na koji način propisuje pravu uče­ nost shvaćenu sa različitih mogućih aspekata. ako najprije ne budu dovedene u vezu. izložiti. predstavlja u. zbog same prirode društvene nauke. koja. u nju nužno zaranja naš razum skoro neograničeno. održavali. mogu najzad biti korisna za razvoj zdrave socijalne filozofije. makar običnom privremenom hipotezom. koji su na odgovarajući način pripremljeni najracionalnijim vaspitanjem. ustvari. podjednako spontanim podsticanjem i hranjenjem novim i većim temama. dokazujući u nevrijeme neostvarivu verifikaciju nekih spekulativnih predrasu­ da lišenih dovoljne osnovanosti. li. nova politička filo­ zofija će joj neprekidno isporučivati. U ovoj vrsti pojave. da vide u činjenicama. nužno. na jedan još dublji i posebniji način nego u ijednom drugom slučaju. u najboljem slučaju da zadovo­ lji jednu praznu radoznalost. jer bi odsustvo svake koncepcije koja up­ ravlja. beskrajno manje od svih ostalih. da se od sada povjerava uobičajeno ob­ razovanje društvenih teorija samo najbolje organizovanim duho­ vima. po svojoj prirodi. da predvidi ovu ozbiljnu opasnost. Uostalom. bez sumnje direktno pove­ ćati osnovnu teškoću. drago­ cjena bdjenja. koja su zasnovana na cjelini većeg broja činjenica. Jedino tako. u odnosu na čis- 174 175 . što se tiče prošlosti ona vraća pravdu poštovanom žaru onih koji su uprkos taštim filozof­ skim prezirima. pogodna. i. čija primjena ne sadrži nikakvu stabilnost. podčinjavanjem prvih povezivanja kasnijim ispravljanjima. kao što savremena fizika osuđuje obične kompilatore čisto empirijskih posmatranja: i pored toga. opasnosti. Vidi se dakle da. Daleko od toga da. i za rastući ponos poštovanih duhova koji joj se predaju. naravno. mada slabost našeg razuma ne dozvoljava uopšte da se garantuje da će mu on uvijek uspješno odoljeti. moraju. sam ovaj propis. u poli­ tičkoj filozofiji. na­ metnut prirodom predmeta. jako čudno da razmatranje ove opasnosti može danas dovesti do toga da posluži osnov. ranije ustanovljene u ovoj lekciji. kao što sam već objasnio u ovom poglavlju: sada se vidi da on mora takođe veoma upravljati čak direktnim istraživanjem da bi ono mog­ lo steći i sačuvati pravi racionalni karakter i ostvariti legitimna očekivanja koja mu se najprije postavljaju. treba. nasuprot. i čak više nego u ijednoj drugoj zbog njene velike kompli­ kacije. za održanje metafizičke metode. ona neizbježno ostaje u steril­ no stanje proste anegdote. Ako se u jednoj takvoj opasnosti može vidjeti dovoljan razlog da se ponovo uspostavi odlučujući uticaj tobožnjeg empiriz­ ma. kasnije umnožavati u mjeri u kojoj će se stvarna nau­ ka razvijati. Prebacujući. bez ikakve sumnje. samo prirodni slijed i neophodan dodatak osnovne obave­ ze. uostalom.se od sada usmjeri ka saznanju. Ona će isključivo odbaciti samo radove bez cilja. po svojoj pri­ rodi. a da ne bude odmah povezana sa nekom drugom društve­ nom činjenicom: potpuno izolovana. potrebu. ono čega uopšte nema. bez sumnje. polazeći naroči­ to od sistema ka elementima. Pošto se karakterišu stalnom i sistematskom podređenošću imaginacije observaciji. shvaćen sa jednog drugog aspekta. duh cjeline nije dakle samo neophodan u socijalnoj fizici. može postojati bojazan da direktna i stalna upotreba nauč­ nih teorija ne oslabi ponekad stvarna posmatranja. instiktivnom upornošću. pra­ vo reći. u svim bit­ nim slučajevima uz pomoć predostrožnosti koje uvijek sugeriše stvarno usavršavanje nauke. naš razum iz domena idealnosti u područje stvarnosti. koji su još vrlo rijetki. za tijesnom stal­ nom podčinjenošću cjelini pozitivnih spekulacija stvarnih zakona solidarnosti ili sukcesije pojava koje su tako izuzetno komplikovane. njihova isključiva upotreba direktno pri­ prema posmatrača da se čuva neprestano od jednog takvog postup­ ka.

neposredna iskustva vještačkim putem ovdje najčeš­ će mogu biti veoma teško ustanovljena i veoma protivrječno tu­ mačena. ista filozof­ ska razmatranja su utoliko više apsolutno primjenljiva na sociološ­ ka proučavanja. Vještački poremećaj u jednom. za običnog naučnika predstavlja da­ nas glavni atribut jedne takve vrste istraživanja. kao što sam to naveo u prethodnoj knjizi. konstatovali smo da. I u jednom i u drugom slu­ čaju. i jedno mnoštvo drugih puteva. i ovdje moraju dovesti do sličnih zaključaka. koje će uvijek znati otkri­ ti. sumnje. naro­ čito. Eksperimen­ talni način. potpuno lišena. kojima je njihov razvoj nužno praćen. i to utoliko više ukoliko se ra­ di ο složenijim pojavama i višim organizmima. priznali da je patološko istraživanje tu do sada jako nepotpuno postavljeno. iako obiluje takvom građom. čak zbog svoje spontanosti. moraće se. ma kojem od društvenih elemenata. bilo harmonije. daleko od toga. glavno koje ona može upotreblja­ vati. Ali. dopustili. da se pravi filozofski karakter ekspe­ rimentalnog načina ne sastoji bitno u tom vještačkom ustanovlja­ vanju slučajeva pojave. kao što se to naročito vidi u različitim revolucionarnim epohama. U odnosu na čisto biološka proučavanja. prenijeti uskoro na sve os­ tale. izvuklo nikakvu značajniju pomoć. nam prirodni eks­ perimenti nude. predstavljaju za društveni organi­ zam. glavne postupke naučnog istra­ živanja. i naročito danas. Pošto su. itd. zbog slučajnih ili prolaznih uzroka. istinu govore­ ći. doka­ zuju. na ma koji način. manje ili više važnih. ja sam dokazao. znači učiniti uzvišenu uslugu ljudskom umu. ova karakteristična pove­ zanost obrazuje najprije glavni izvor teškoća koje su svojstvene društvenim posmatranjima. mišljenje ο različitim vrstama spo­ menika. bilo filijacije. niti ije­ dan od rezultata pojave: tako da malo treba žaliti što jedan takav način istraživanja postaje ovdje isključivo neprimjenljiv. koje. inače. Drugi glavni način vještine posmatranja. biti potpuno lišeno svakog bitnog naučnog značaja. pripremljen odgovarajućim vaspitanjem. na nesreću veo­ ma čestih. vidi se. kao što sam to uradio u dvjema prethodnim knjigama. poslije do­ voljno vježbanja dotle da može trenutno da preokrene spontane impresije koje dobija od skoro svih događaja koje mu društveni život može nuditi. naučnom analizom nereda. manje komplikovane pojave. sredstva za posmatranje mnogo raznovrsnija i mnogo šira nego sve ostale. analogiju koja je vjerna bolestima u individualnom organizmu u pravom smislu riječi: a ja se ne plašim da tvrdim da će to filo­ zofsko poređenje biti u svakom pogledu utoliko bolje procijenje­ no. svaki put kad normalno izvršenje pojave dokaže. manje ili više ozbiljnih. jer su izvanredno prilagođeni proučavanju živih bića. bez ikakve sumnje. ona nužno teži da proširi. može stvarno pripadati sociološ­ kim istraživanjima. u dragocjena sociološka obavještenja. uostalom ne bi ni malo sprečavalo da bude potpuno pozitivna. to bez. u stvarnosti. ako smo već. na koju sam gore podsjetio da mora à priori karakterisati sociološku nauku. Ovi. doći će. Ali. analiza i upoređenje jezika. zbog neodbacive nemogućnosti da dovoljno izoluje ijedan od uslova. u biološkoj filozofiji da patološki slučaji obrazuju uopšte. Dakle. a da spontanost ovog mijenjanja ne može razrušiti naučnu efikasnost svojstvenu svakoj promjeni uobičajenih uslova pojave da bi joj bolje osvijetlili stvarno proizvođenje. što je. 176 177 . očigledno je da jedna takva vrsta iskustva nikako ne može odgovarati sociologiji. bilo zako­ nima harmonije ili zakonima sukcesije. in­ dividualne lili društvene. pre­ ma prirodi pojava. pažljivo posmatrajući. razumno mnogo računati na njihovu uobičajenu upotrebu. da bi se tu moglo. čak i ako bi bila moralno prihvatljiva i stvarno izvodiva. bez obzira na njegovo himeričko postavlja­ nje. Ovdje se ova pa­ tološka analiza sastoji bitno na ispitivanju slučaja. svojom prirodom. i ova solidarnost. jednog takvog opšteg sredstva. u društvenom stanju. isto tako da. može se lako priznati da ova nauka nije. u pogledu bioloških istraživanja u pravom smislu. manje ili više direktnim. društvene pojave sadrže. ove neizbježne ekstenzije glavnih sredstava istraživanja. iz kojih ono nije nikad. prema tačkama dodira. bile ovdje još izraženije. mogu ponuditi sociologiji korisna stal­ na sredstva za pozitivno istraživanje: jednom riječju svaki razuman duh. i u nji­ ma da varira u najvišem stepenu. u onome što. sa najvišim pojmovima nauke. Jer tako proučene sa racionalnog gledišta soli­ darnosti ili sukcesije. Tako. Ako. Ali. prema komplikovanosti i nužnoj solidarnosti nji- hovih pojava. manje ili više izražene poremećaje. konačno. ne samo neposredan nadzor ili direktan opis ma kojih događaja. neizbježno. u trećoj knjizi. izgleda po prvoj procjeni da mora biti potpuno zabranjen novoj nauci koju mi ovdje osnivamo. iskustvo će tada. pravi naučni ekvivalent čistom eksperimentisanju. mi znamo da posmatranje tu zaslužuje stvar­ no uvijek pravo ime eksperimentisanja. ova komplikacija. iako indirektni. mijenjanje koje je do­ bro određeno. gdje osnovni zakoni. ukoliko se podčini jednoj produbljenoj diskusiji. Mi smo. vodeći računa ο nejednakim komplikacijama organa. ma da ono nije. nego razmatranje naiz­ gled najbesmislenijim običaja. shvaćenih sa bilo kog aspekta. ili eksperimentisanje u pravom smislu. jednom vrstom nepoptune kompezacije. ma koji poremećaji. i još bolje obrazloženih od nužne nadmoći patološke analize kao indirek­ tan način odgovarajućeg eksperimentisanja najvišim organizmom i najsloženijim pojavama koje se mogu zamisliti. posebnih ili opštih. zbog univerzalne povezanosti raz­ ličitih društvenih aspekata. direktno i indirektno eksperimentisanje. naročito u tom smislu. dakle.to posmatranje. Dovoljno je zato ovdje na odgovarajući način razlikovati. Bilo da je slučaj prirodan ili vještački. može se unaprijed shvatiti koliko ono mora biti još nepotpunije u pogle­ du samih socioloških pitanja. koja se sastoji u njego­ voj primjeni za bolje otkrivanje stvarnih zakona naše prirode.

racionalne analize. najzad. Razmatrajući. kao što smo priznali. Zato. može. naročito danas. Kod oba. fizičkog. Takva je filo­ zofska osnova glavne koristi koja je svojstvena ovoj vrsti indirekt­ nog i nevoljnog eksperimentisanja da otkrije stvarnu ekonomiju društvenog tijela na jasniji način. bilo bi preuranjeno htjeti ga ovdje uopšte mjeriti. gdje poremećaji nijesu. da nedo­ statak jedne. može još manje dešavati nego prosto posmatranje bez jedne osnovne podčinjenosti racional­ nim koncepcijama. što osnovni zakoni uvijek apsolutno opstoje. na koje se onda gleda kao da su razoreni ili bar privremeno prekinuti: to je ista greška kao i prema individualnom organizmu. u ma kom stanju društvenog organizma. s druge strane. utoliko više ne može odbaciti. čekati da se prizna stalnu korist i. bez sumnje. isto tako primjenljiv na društveni kao i na individualni orga­ nizam. ko­ jima sam gore omeđio opšti uticaj neizbježnim granicama: može se u ovom pogledu ustanoviti stvarna razlika. primjenljiv na sve vrste socioloških istraživanja. bilo bi potpuno suvišno da ovdje na­ vodimo kratki opis za koji nam društvena praksa nudi samo veoma jasnu svakidašnju potvrdu. i sa jednom očigl^dnošću koja se. sociološka kompa­ racija čovjeka sa ostalim životinjama. što sigurno ne može mijenjati princip. ili indirektno. uglavnom glavni princip. dakle. da su. Misli se istina. bar pošto životinjska društva. da bih dokazao nužnu nadmoć jednog takvog postupka. opisujući ga ukratko kao jedno od osnov­ nih sredstava istraživanja koja su svojstvena socijalnoj fizici. ili je organizam viši. mora pred­ stavljati direktno jedan od glavnih uzroka neplodnog obrazovanja. u više slučajeva. Pošto su dugo poricali ovaj značaj u prvom slučaju. Slijepa imitacija biološkog postupka dovela bi nerazumno naj­ prije do poricanja pravih logičkih analogija između dvije nauke. mogu skratiti naše sadašnje ispitivanje. upravljao društvenim proučavanjima. ima mjesta da se razum­ no izvodi. naročito sa najvišim sisarima. najzad. koje predstavlja. nasuprot imati u sociolo­ giji samo sporedni značaj. us­ postavljen naročito radovima čuvenog Bruse namijenjen unaprijed da karakteriše filozofski duh pozitivne patologije. nužnost da se u njih uvede do izvjesnog stepena. kao što sam to objasnio u biološkoj filozofiji. direktno. a da to nikada ne može biti promjena njihove prirode. kao u svakom drugom predmetu njen neophodan opšti dodatak.Ova potpuna sterilnost se naročito odnosi na to da se. Budući da su ovi gluvni razlozi ovdje bitno isti u jednom izraženijem stepenu. svi valjani duhovi počinju danas da 179 . ukoliko se pojw? više komplikuju. Ja se sada moram ograničiti da dovoljno označim same glavne razlike po kojima se nužno ra­ zlikuje opšte primjena komparativne vještine na ukupnost socio­ loških istraživanja. jer ovaj po­ stupak nije mogao još stvarno biti primijenjen ni na jedno istraži­ vanje političke filozofije i moći će postati uobičajen samo kasnijim razvojem nove nauke. na odgovarajući način. ο razmatranju jednog ili drugog sa ma kog aspekta. tereteći čitaoca da uz odgovarajuće promjene sam izvrši tu spontanu reprodukciju. Sto se tiče njegovog stvarnog op­ sega. nažalost. to. jer komparacija različitih djelova životinjske hijerarhije koju smo vi­ djeli da se konstituiiše u biologiji. ma koje eksperimentisanje. po svojoj priro178 di. sa odgovarajućim predostrožnostima. nikad nedostajali. Ovaj postupak je. intelektualnog. slučaji društvenih poremećaja nesposobni da otkriju glavne zakone političkog organizma. Međutim. po svojoj priro­ di. samo kao diskontinuitet jednih u kontinuitetu drugih. veliki značaj za proučavanje individualnog života u onome što se odnosi na intelektualne i moralne pojave. ipak. dovoljno nadmoćne. neće. u sasta­ vu socioloških zakona određene različitim sporednim uzrocima. kod kojeg su bitne pojave onda samo promijenjene u njihovim različitim stepenima. da bi steklo pravu naučnu korisnost. u ma kojem proučavanju. najužasnija politička iskustva koja se neprestano obnavljaju. mada je njihovo prvo izvršenje moglo biti dovoljno da se potpuno procije­ ne neefikasnost i opasnost predloženih sredstava? Znam koliki je u tom pogledu glavni udio koji treba dati neizbježnom uticaju ljud­ skih strasti. ni njihovih od­ nosa. komparativnu metodu u pravom smislu. sa promje­ nama koje su isto toliko beznačajne koliko nepametne. bilo da se ra­ di ο egzistenciji ili kretanju. ja sam ubij eden da pre­ više produžena predominacija teološko-metafizičke filozofije u jed­ noj takvoj vrsti ideja inspiriše danas i jedan jako iracionalan pre­ zir protiv svakog naučnog približavanja ljudskog društva ijednom drugom životinjskom društvu. toliko kuđenog u društvenim iskustvima. Posebno su dru­ štveni poremećaji nužno istog reda kao i promjene koje su. još slabo poznata. moram najprije s tim u vezi uputiti čitaoca na osnovna objašnjenja koja sam dovoljno dao u biološkoj filozofiji. Kada pozitivnih duh bude. Ali. ali se ipak često zaboravlja. Ne vidimo li mi. čiji bi spontani tok. u ko­ jem živa bića mogu postati njegov predmet. uglavnom. Ali je. postao poučniji da je mogao biti bolje posmatran. na koji to ne može uraditi obič­ no posmatranje. naučna analiza po­ remećaja u pozitivnoj teoriji normalne egzistencije. Ali je. patološki slučajevi ne mogu činiti nikakvu stvarnu povredu osnovnih zakona normalnog organizma. a ona je ovdje mnogo više oprostiva. Razlozi za jednu takvu kompa­ raciju su veoma slični razlozima koje smo objasnili u prethodnoj knjizi. nije uopšte za ovu zadnju nauku pravi naučni ekvivalent osnov­ nog shvatanja organske serije. čiji su nužan na­ stavak i prirodan dodatak društvene pojave. jer i samo normalno stanje nije još dovoljno shvaćeno kao podčinjeno pravim zakonima. i ο svim mogućim stepenima društvene evolucije. moralnog ili političkog. bez sumnje. koju se trudim da osnuj em. Budući da su razlozi za ovu neophodnu podčinjenost nužno isti kao i u pret­ hodno raspravljenom slučaju. budu najzad bolje posmatrana i boje ocijenjena. ne­ ophodno ovdje ga istaći.

n a d m o ć a n i n e p o s r e d a n p r e d m e t n a u k e . da su ona. bilo zbog s t v a r n e n e p r e k i d n o s t i . na koju će ta r a z m a t r a n j a izvršiti kasnije n e o p h o d a n uticaj. bilo p r o s t o m p r i p a d n o š ­ ću. imaće ne samo velike n a u č n e koristi. na taj način je jedan sistem. Uobičajena n a u č n a komparacija. da bolje o d s t r a n i ovaj ap­ solutni d u h . Ali ova sitničava metafora. čak i u p r a k t i č n o m pogledu. m o r a m opisati glavni oblik koji se sa­ stoji u j e d n o m r a c i o n a l n o m poređenju različitih stanja koja koeg­ zistiraju u ljudskom d r u š t v u na različitim djelovima zemljine p o ­ vršine. čiji različiti elementi. a da ostatak ne bude u tome uopšte promijenjen. nego ostalo čovječanstvo. Ovo ograničenje očigledno proizilazi iz toga što je d r u š t v e n o stanje životinja. shvaćenog čak u njegovom p r v o b i t n o m razvoju. racionalno poređenje ljudskog d r u š t v a sa d r u g i m životinjskim d r u š t v i m a . koja je mnogo manje poznata. u prvoj koncepciji n a u k e . uprkos njihovoj pravoj originalnosti. zbog ovog razloga veoma predom i n a n t n o . moći naći t a k o đ e n e k u korist. što bi imalo ozbiljne n a u č n e štete. p r v i h institucija koje su s p o n t a n o osnovale jedinstvo poro­ dice ili plemena. ograničena samo na statička r a z m a t r a n j a . Nekoliko puta je upoređeno čitavo čovječanstvo sa jednom vrstom ogromnog polipa koji se prostire po čitavoj zemlji. Da bi. svojstve­ n i h nižim životinjama. uostalom. J e d n o m riječju. u ovom osnovnom dijelu sociologije koji se skoro miješa sa i n t e l e k t u a l n o m i m o r a l n o m biologijom. te bi se p r e t h o d n o opšte mišljenje ο njima moglo n a s u p r o t . naročito da se jasno uoče k a k o su p o t p u n o p r i r o d n i glavni dru­ štveni odnosi za koje toliko sofističkih filozofskih d u h o v a vjeruje još d a n a s da se mogu mijenjati po volji njihovih n e o s n o v a n i h p r e ­ tenzija: oni će. iako u stvarnosti nije t a k o apsolutno nepromjenljivo kao što se to zamišlja. bilo t a k o za m e t o d u koja bi dobila o d m a h j e d n u potpuniju homogenost. naročito u naše vrijeme. već i p r a v u filo­ zofsku n e o p h o d n o s t da se koristi. na koju je ova v r s t a p o r e đ e n j a skoro neprimjenljiva očigledno je da joj ne mogu učiniti n i k a k v u značajnu primjenu. sa više insistiranja. ne bi. da ne mo­ gu doseći do d i n a m i č k i h r a z m a t r a n j a . Ali ovdje. na odgovarajući način. šireći j e d a n t a k a v način istraživanja do svoje zadnje logičke granice. da se smaraju. može čak p o n e k a d inspirisati korisne zaključke ο ljudskom d r u š t v u . Ništa manje nije pode­ sna. p r e ­ ma t o m e j e d n o tačnije u p o r e đ i v a n j e sa n a č i n o m na koji se p r i s t u ­ pa u biološkim proučavanjima. do tačke kad jedni propadaju dok se drugi rađaju. opisati. b a r n e p o s r e d n o . m a d a ovaj način kod njega m o r a biti manje bitan. utoliko više n e o p h o d n o ovdje. osim toga. doista. ne vrše nikada neposredno nijednu uzajamnu radnju. čovjeka sa d r u g i m životinjama. koji su svojstveni k o m p a r a t i v n o j metodi u sociologiji bili ovdje uvijek r a z m a t r a n i u sukcesivnom re­ du njihove r a s t u ć e važnosti. istog bit­ nog k a r a k t e r a .osjećaju njihovu s t v a r n o s t i značaj j e d n o g t a k o k a p i t a l n o g p o s t u p ­ k a : isto će biti kasnije u pogledu drugog slučaja. je izuzetno pogodna. koja t r e b a da predstavljaju. njihovu s p o n t a n u p o t v r d u u stanju d r u š t v a koje je najnesavršenije. bilo. gdje j e d n a nedobrovoljna kooperacija proi­ zilazi iz neraskidivog organskog jedinstva. i na način koji je utoliko izraženiji ukoliko organizam postaje razvijeniji. u n e k u r u k u . t a k o da. pokazujući d i r e k t n o . k a k o d r u š t v e n a t a k o i individualna. takvu k a k v u je ona već obja vila. bez sumnje. kod životinja. ma da njihovo r a z m a t r a n j e m o r a biti. gdje djelovi ma da neodvojivi. bez sumnje. ona mogu bitno odgovarati samo jednoj posebnoj m e t o ­ dološkoj raspravi socijalne filozofije. svesti na n a j neophodnije ispitivanje njihovih osnovnih osobina. da drs­ ka oholost koju nose izvjesne kaste. po svojoj prirodi. m o r a m naročito imati u vidu d r u š t v e n u d i n a m i k u . Ali svede­ n a n a d r u š t v e n u s t a t i k u n a u č n a korist j e d n o g takvog poređenja m i izgleda zaista n e o s p o r n o m da bi se mogli bolje opisati najelementarniji zakoni osnovne solidarnosti. k a o što sam na to u p r a v o ukazao. n a u č n i d u h će. neodolji­ vom očiglednošću. stvarno svjedoči ο jednom vrlo nepotpunom filozofskom mišljenju naše društvene solidarnosti. 1 Pretpostavljajući da n a u k a ne m o r a n e p o s r e d n o izvući n i k a k v u d i r e k t n u korist iz ovog čitavog racionalnog razvoja sociološke komparacije. iz istog razloga. ma k a k a v da je n a u č n i značaj ovih različitih raz­ m a t r a n j a . glavni različiti oblici. zbog svoje prirode. i naročito ο velikom biološkom nepoznavanju načina života koji je svoj­ stven polipima. za sve ono što se tiče p r v i h klica d r u š t v e n i h odnosa. ili b a r sa onim što se zove p r i r o d n a istorija čovjeka. Ona vodi izjednačavanju jednog dobrovoljnog i neoba­ veznog udruživanja sa jednom nedobrovoljnom i neraskidivom partici­ pacijom. Glavni n e d o s t a t a k j e d n e takve vrste socioloških p o r e đ e n j a će biti. nije u s t v a r i bez nekog i n t i m n o g filozofskog srodstva sa iracionalnim prezirom p r o ­ tiv svakog stvarnog približavanja ljudske p r i r o d e i ostalih p r i r o d a životinja. koji je n a j m a n j e izražen. koja se trudi da opiše jednu vrlo poznatu pojavu poređujući 1 180 181 . Čini mi se. međusobno uzajamno uvijek vrše uticaj. izjednačen sa jednim sistemom koji je apsolutno obrnut. od k a d se ljudska n a d m o ć pot­ p u n o razvila. v e o m a izloženo. približniji ljudskom orga­ nizmu. da se spusti do istraživanja ovih čudnih društava. Logički postupci koji su često u u p o ­ trebi su obično dovoljno o k a r a k t e r i s a n i s t v a r n o m primjenom. zbog p r e t h o d n o objašnjenih razloga. koje nijesu n i k a k o us­ poredive sa stalnim n a p r e d o v a n j e m čovječanstva. kao j e d n a druga vrsta. I p a k bi. Ipak. samo neopazivim p r o m j e n a m a . r a z m a t r a n i h naročito kod stanovništava koja su p o t p u n 3 je sa drugom. p r e s t a t i da p o s m a t r a j u kao vještačke i svojevoljne osnovne veze ljudske porodice kad ih n a đ u . u tom pogledu. čije je ona izgleda prosto opšte produženje. t a k o mi se čini. ovaj dio k o m p a r a t i v n e m e t o d e da ne bi u o p š t e ostala nezapažena. koji još d a n a s predstavlja glavni n e d o s t a t a k političke filozofije.

do izvjesne t a č k e . da po svojoj prirodi. on direktno nastoji da predstavi kao da postoje zajed­ no. čak da ispuni dovoljno njene neizbježne praznine. neće nikako dozvoliti da mu se povjeri glavno usmjeravanje socioloških posmatranja. Njegova prva mana. kod savremeniih naroda. Isključiva upotreba. mogla bi. na sve moguće stepene socijalne evolucije. ovaj komparativni metod koji čini njegovu najspontaniju modifikaciju. v e ć v e o m a r a z v i j e n e . Cak i za faze koje su najviše istorijske. ovaj indirektan način posmatranja. i. dakle. da teži da učini slabo procjenjivim različite tako posmatrane slu­ čajeve. veoma je važno za racionalno konstituisanje nove političke filozofije predvidjeti u tom pogledu jed­ no. ο kojima istorija naše civilizacije ne ostavlja nikakve znat­ nije tragove. Naročito zbog toga je došlo do formiranja najpogrešnijih pojmova ο političkom uticaju klime. on se danas jako ši­ ri u stvarnosti. koji su do sada veoma slabo analizirani u većini slučajeva. od sada pristupačne da budu istovremeno istraživane tako da se uoče na jedan najneposredniji i najjasniji način njihove predominantne osobine. uprkos svim njegovim stvarnim prednostima. m o g l e bi se. m a ­ n j e ili više v j e r n e p r e d s t a v n i k e s k o r o s v i h p r e t h o d n i h s t u p n j e v a d r u š ­ t v e n e evolucije. kao što bi se to moglo vjerovati. i na­ ročito veoma — različita. pretjerivanje. i koji dozvoljava j e d n u t a č n u a n a l i z u o v i h n e o s p o r n i h r a z l i k a s a m o u z p o ­ m o ć j e d n e sociološke teorije. k o j i v r š i č a k i t a d a . često dovesti do odricanja. zbog ove nejednakosti. štetnu posljedicu ovog komparativnog načina. U istorijskom dijelu ove knjige imaću priliku da poka­ žem da. n a r o č i t o u i n t e l e k t u a l n o m p o g l e d u . nasuprot. p o svojoj p r i r o d i . on nema nika­ kvog obzira prema nužnoj sukcesiji različitih društvenih stanja ko­ ja. ili samo čak suviše predominantna. t a k v a p o s m a t r a n j a su. p o r e d i t i j e d n i m još b l i ž i m s r a v n j i v a n j e m . g l a v n e faze l j u d s k e civilizacije. najniži stupnjevi ljudske evolucije. Kao posmatranje u pravom smislu riječi. ali izričito dogmatska priroda ovog djela me primorava da se uzdržim od sličnih kritičkih opisa. u pogledu kojih jedna takva osobina nije danas više sporna. kod najeminentnijih filozofa. usred ma kojih raznolikosti klime i. dostigla samo nejednako niske stupnjeve ovog opšteg razvitka. malo dozvolja­ va. Ali. danas veoma prirodno. ne ma­ nje karakterističnu. na dru­ gom mjestu. čak. ovog načina istraživanja. ne bi se mogla zamisliti ni jedna socijalna nijansa koja se ne nalazi sada ostvarena na izvjes­ nim tačkama globusa. tako da se.nezavisna jedna od drugih. čije sve karakteristične crte mogu tako biti zaista podređene našoj nepo­ srednoj observaciji: od nesrećnih stanovnika Ognjene zemlje do najnaprednijih naroda zapadne Evrope. Ali u p r k o s n j i h o v e o č i g l e d n e lakoće. ipak je neosporno da su. Takve su glavne osobine koje u sociologiji karakterišu ovaj drugi bitni dio komparativne meto­ de. Opšta upotreba ovog sociološkog postupka je izuzetno racionalna. zbog n e i z b j e ­ žnog z a j e d n i č k o g uticaja. bilo bi lako navesti ovdje mnoštvo primjera sa sličnim gre­ škama. G l a v n i g r a d civilizovanog svijeta s a d r ž i d a n a s u sebi. tako srećno namijenjene da potvrdi neposredne opise istorijske analize u pravom smislu. predstavlja najprije očiglednu korist da može biti paralelno primjenljiv na dva reda važnih socioloških spekula­ cija. faze društvenog raz­ vitka. Da bi bolje razumjeli značaj ovoga. ili čak da u tom pogledu ponekad dade dragocjene neposredne zaključke. sa ni­ šta manje savjesti na ozbiljne naučne opasnosti koje su mu svoj­ stvene. I iz jednog i iz drugog razloga. uzimajući kod njih obične. i može se dodati da bi on neminovno doveo dotle da ovaj red nije bio već bitno ustanovljen jednim najboljim nauč­ nim putem: dakle mi znamo koliko je jedan takav pojam značajan u sociologiji da mora izvršiti ocjenu svakog značaja jedne slične štetne posljedice. različita prethodna stanja najcivilizovanijih nacija danas ponovo nalaze. da se tačno otkrije stvar­ na povezanost različitih sistema društva. se sastoji u tome. istovremeno najozbiljnija i najneizbježnija. i pored neizbježnih sporednih razlika. tako da podjednako verifikuje zakone egzistencije i zakone kretanja. takođe. uvažiti da spontana nekoherentnost koja je svojstvena ovoj \'rsti komparativnih socioloških posmatranja. ima uvijek brojnih posrednika koji dopuštaju samo. koje. rase. r a z matrajući društveno stanje različitih Masa koje su veoma nejednako s a v r e m e n e . zbog đejstva društvenih uzroka. pripisujući nje­ nom dejstvu društvene razlike koje se naročito odnose na nejedna183 182 . 1 Ne izlazeći iz iste nacije. i čak skoro uvijek na više jasno odvojenih lokaliteta. v e o m a m a l o p r e s u d n a d a b i i k a d a d o b i l a j e d n u p r a v u n a u č n u v a ž n o s t . upozoravajući sada. bez koje bi se t a k o izložilo o z b i l j n i m p o g r e š k a m a . fundamentalnog reda prema kojem su ovi različiti stupnjevi ljudske evolucije morali proizaći jedni iz drugih. koji se ne mogu odbaciti. Ništa nije podesnije nego jedan takav postupak da jasno okarakteriše različite glavne faze ljudske evolu­ cije. a naročito. stanovništva. Mada je glavni napredak čovječanstva nužno je­ dinstven u onom što se tiče cjelokupnog razvoja. jer počiva neposredno na gore ustanovljenom principu nužne i stalne istovjetnosti glavnog razvoja čovječanstva prema neodoljivoj predominaciji opšteg tipa ljudske prirode. za koja će se čitalac lako pobrinuti. na jedan manje ili više pogrešan način. moram najzad upozoriti na. a stvarne razlike će samo moći određivati stvarnu brzinu svake društvene evolucije.1 na različitim stranama zemalj­ ske kugle. kada su ona zasebno upotrebljavana. iako sporedne. treba. Na­ stavljajući da se držim pravila. opati diuh e p o h e . Drugo. veoma-ugledna. sporedne promjene za glavne fa­ ze društvenog razvitka. izvjesne interesantne. čak i pod pretpostavkom da je pozitivni red bio prethodno poznat. pošto budu na odgovarajući način ocijenjeni dragocjeni at­ ributi jednog takvog postupka. mogu biti poznate samo ovim neophodnim kompara­ tivnim istraživanjem: i to nijesu. statičkih i dinamičkih.

izgleda namijenjena samo dinamičkoj so­ ciologiji. dodati da klima takođe obično uvodi i treći izvor interpretacija kom­ parativnih pojava koji. najprije u vezi sa posmatranjem u pravom smislu. u kojoj dstorijski razmatranja moraju neposredno preovladati. Ništa ne može biti izuzeto od jednog takvog filozofskog uslova. kao što ću ja to utvrditi direktno u sljedećoj lekciji da će. a iluzija i steril­ nost bivaju rezervisane za veoma uske i posebne koncepcije. ili da se ne poznaje ni jedno ni drugo. postepenim to­ kom. Istorijska komparacija različitih uzastopnih stanja čovječan­ stva ne sačinjava samo glavnu naučnu vještinu nove političke fi­ lozofije: njen racionalan razvoj će direktno formirati i sami temelj nauke. postaju. da pažljivo ispituje prirodu socioloških istraživanja. bolje prilagođen prirodi pojava. kao što sam to prethodno ob­ jasnio. sa naučne tačke gledišta u pravom smislu. da ova prva neophodna skica opšte sociologije. bilo naučne. da je socijalna statika od nje. iako veoma sumarnoj. u odnosu na nauku ili na metodu. sa čisto logičkog aspekta. ali ređe. zna se uostalom. zbog same pri­ rode jedne takve nauke. jer baš u mje­ ri u kojoj se one uzdižu i uopštavaju. mora spon­ tano osloboditi ozbiljne opasnosti na koje drugi. spontanim stvaranjem ove nove glavne grane osnovne komparativne metode. uostalom. Treba. naizmjenice saglasan i suprotan svakom od dva ostala. čiji racionalniji karakter. i dozvoliće od tada da se slobodno razvijaju dragocjene osobine koje ga karakterišu. Dakle. Na taj način smo dakle veoma izloženi opasnosti da se miješa uticaj rase sa uticajem društvenog doba. koje smo priznali da su svojstvene ovom načinu istraživanja. koji su do sada dovoljno ispitani. Iako ova istorijska analiza. Ne samo da. to je to što zaista postoji. kad jednom ljudsko kretanje bude zaista učvršćeno. u mnogo slučajeva bila jedan od bitnih uzroka. dovoljno tačnoj. bio obrnut: zaista je jasno da u samoj upotrebi jednog takvog postupka ništa ne može direktno ukazati kojoj od dvije vrste treba stvarno da pripada svaka konstatovana različitost. racionalno neodvo­ jiva. bez sumnje veoma opšta ali potpuno pozitivna ο cjelini glavnog razvitka čovječanstva. vršiti između stanovništava koja pripadaju različitim varijetetima ljudske vrste. u jednom obično iz­ raženijem stepenu u odnosu na različite ljudske rase. koji je tako jas­ no reprodukovan u različitim oblicima. što je već jasno konstatovano gore. Jer se ova simultana sociološka poređenja moraju često. teži da uveća neizbježne šanse za sociološku iluziju i čini skoro nerazmrsivom komparativnu analizu od koje je očekivao znanja koja se ne mogu odbaciti. Njegovo stalno izvršavanje će moći samo preduhitriti ili dovoljno ublažiti ozbiljne štetne posljedice. ovo pozitivno proučavanje čovječanstva mora racionalno izgleda­ ti kao prost spontani produžetak prirodne istorjje čovjeka. do direktne procjene ovog zadnjeg dijela komparativne me­ tode. Prema ovoj dvostruko protivrječnoj procjeni. sa svoje strane usavršiti. očigledno dolazimo do prethodnog zaključka. Treba zaista priznati. ponekad je. iz različitih ra­ zloga ukazuju i. koji moram u sociologiji razlikovati pod imenom istorijske me­ tode u pravom smislu u kojoj se apsolutno nalazi. a zatim sa eksperimentisanjem. po svojoj prirodi. i možda čak na jedan izrazitiji način. Dok ova nadmoć nije dovoljno neposredno prizna­ ta.kost evolucije. sociologija takođe. ovaj naučni karakter. Pored toga što socijalna dinamika sačinjava konačno glav­ ni predmet nauke. pošto se ova fiziološka promjena čini kao da je. cjelinu pozitivne metode. jaku nemogućnost da se korisno upotrebljava jedan takav po­ stupak. kao što ću to objasniti posebno u sljedećoj lekciji. nužno se povlači sve više i više ukoliko se društvena evolucija po­ činje duže manifestovati. Zaista pozitivni prin­ cip ovog neophodnog filozofskog odvajanja proizilazi iz nužnog uticaja različitih ljudskih generacija na sljedeće generacije. nad­ moćna upotreba istorijske metode mora dati sociologiji njen glavni filozofski karakter: nego to mora još. Tako se sve više i više vidi koliko su apsurdne i opasne bilo za metodu ili za praksu. Ista pogrešna tendencija se manifestuje takođe. u onome što će ona moći ponuditi kao najkarakterističnije u svim pogledima. i sama počiva 184 neposredno na početnoj upotrebi jedne nove metode posmatranja. a da njegova prvobitna primjena i njegova krajnja inter­ pretacija ne budu stalno usmjeravane jednom osnovnom racional­ nom koncepcijom. ako na čak i najglavniji. koja mora nužno usmjeravati uobičajenu primje­ nu različitih načina istraživanja. naročito u važnim slučajevima. jer se zakoni egzistencije naročito pokazuju za vrijeme kretanja. preobraziti u sasvim novi karak­ ter koji je direktno svojstven sociološkoj nauci. to jest. ili slijepi klevetnici nezavisni od svake društvene spekulacije. ipak je neosporno da se ona nužno širi na čitav sistem na­ uke. koji. jedina glavna osnova na kojoj može stvar­ no počivati sistem političke logike. bilo logičke. Upravo tako će se sociološka nauka morati naj­ prije duboko razlikovati od biološke nauke u pravom smislu. jako podesan kad se ograniči na prve generacije. i mora se konačno. Ali. za opštu ko185 . prateći način koji je za nju isključivo rezervisan. osnovni pojmovi po­ litičke filozofije istovremeno stvarniji i efikasniji. uglavnom. bilo da se pretjeruje. Ali slijedeći tačan tok naše teme. nejednake brzine jedne evolucije koja je uvijek nužno zajednička. prazne sofističke deklamacije pristalica sistematskog empirizma. bez ikakvog razlikovanja djelova zbog njihove potpune soli­ darnosti. i mi smo najzad tako dovedeni. gore promišljenih. mi smo spontano dovedeni do toga da po­ sebno potvrdimo za ovaj uobičajeni oblik komparativne metode u sociologiji. po­ stepeno akumuliran na jedan stalan način uskoro završava konstituisanjem nadmoćnog razmatranja ο direktnom proučavanju druš­ tvenog razvitka. prezir koji je uvijek na isti način nerazuman. koja je. uprkos stvarne koristi od jedne takve spekulativne distinkcije.

zbog vladajućih predra­ suda. koliko n e p o s r e d n u toliko i stalnu. i. i na način čiji veliki naučni značaj teško mogu naslutiti danas najbolji duhovi. bilo eksplicitnu ili naročito implicit­ nu primjenu. Važno je s a m o u vezi s tim ne miješati j e d a n t a k a v osjećaj d r u š t v e n e solidarnosti sa ovim srodnim interesom koji može sponraktera koji je već bila stekla. i sa bilo kojim talentom. za doista racionalna d r u š t v e n a prouča­ vanja. veoma racionalnoj kritici pokazao jako superioran u od­ nosu na autora što se tiče pravog razumijevanja istorije matematike. Bilo bi nekorisno insistirati više na jednoj takvoj osobini. naročito u odnosu na d r u š t v e n e pojave. ikakav stvar­ ni uticaj na sadašnje kretanje ljudskog duha: već. učen koliko i skroman geometar. imao bi kao krajnji rezultat svođenje isto­ rije na j e d n o p r a z n o gomilanje n e k o h e r e n t n i h monografija. mada prijatan. Šta može na p r i m j e r značiti posebna istorija. Da li je. ne. u bilo kojem pogledu.rist čitave p r i r o d n e filozofije. ostati definitivno svrstan kao Običan rad benediktanaca. ma koja istorija može da ne bude. u pogledu ovog djela. (M. dakle. opominju­ ći nas na s t v a r a n uticaj koji su oni izvršili na postepeni dolazak naše civilizacije. istoriju jedine provincije u jednoj godini! Zaista. to mu se više ne bi moglo oprostiti. Pošto su. Ali se ne može uz­ držati da se ne osudi visoko nerazumno ograničenje predmeta na jed­ nu naciju i jedan vijek. m o r a najprije počivati na jednoj opštoj i istovremenoj koncepciji osnovne evolucije. ovaj proizvod. naročito danas. koji je neobično pogodan da. s t v a r n o istorijskom r a d u . izvršio. zbog svoje pretjerane specijalnosti okarafcteriše na jednom veoma jasnom primjeru ovu ne­ izbježnu potrebu duha za cjelinom u svakom pravom istorijskom pro­ učavanju. ostalo bi samo da se spusti. da očigledno svje­ doči ο jednom dubokom nepoznavanju pravog karaktera istorije koje se naročito sastoji u opštoj i stalnoj predominaciji filijaeije nad deskri­ pcijom. bez sumnje. u različitim značajnim pogledima. na jedan tako izvanredan način. Takvom vrstom sredstava gdje zaista nazaduje matematička istorija. Iracionalan d u h nesnošljive posebnosti. nijedan obra­ zovan čovjek ne može d a n a s misliti na primjer ο b i t k a m a kod Ma­ r a t o n a ili Salomine.) koji se u svojoj. jedino t a k o će se moći stići do kon­ cepcija koje su sposobne da dobro upravljaju kasnijim proučava­ njima različitih posebnih t e m a : umjesto pogrešnog p u t a koji inspiriše d a n a s slijepu apsolutnu imitaciju jednog n a č i n a koji je izuzet­ no podesan u n e o r g a n s k o j . s p o n t a n o pojavljuje u najvišem stepenu i na n a j n e p o s r e d n i ji način u svakom. 186 187 . i kao da se. a da o d m a h ne zapazi važne posljedice za sa­ dašnju sudbinu čovječanstva. kao da j e d n a prava. takođe. da je u r a đ e n . Od sada možemo po­ kazati da ova istorijska m e t o d a n u d i najprirodniju verifikaciju i najširu p r i m j e n u one k a r a k t e r i s t i č n e osobine. za razvoj drugih nauka. koncertom zanosne pohvale. uopšte. koji u naše doba dobija j e d a n t a k o ža­ losno prolazan uspon. koja će. iznad izvjesne klike. koju smo gore do­ kazali kod uobičajenog razvoja sociološke n a u k e . uostalom. koji bi se bez toga n e ­ izbježno izrodio u običnu kompilaciju provizorne građe. ističući. u mojim očima. različiti društveni elementi n u ž n o solidarni i neodvojivi. uglavnom. t r e b a ovdje primijetiti. i koji ne može odgovarati organskoj fi­ lozofiji. i da svako objašnjenje te vrste. za cjelinu d r u š t v e n e evolucije da se. Ovaj neophodan. naročito u svom razvoju. ovu n u ­ žnu povezanost različitih ljudskih događaja. veoma zaboravljen. više ili manje. 1 Isto je i 1 Nedavno je objavljen jedan rad ο istoriji matematičkih nauka u Italiji u 17. Bitno je. a da p r e t h o d n o ne b u d e pove­ zana sa takvim p r o u č a v a n j e m čitavog ljudskog n a p r e t k a . osobini koja mora prirodno izgledati kao najznačajnija u či­ tavoj intelektualnoj istoriji.. opšta n a d m o ć istorijske m e t o d e u p r a v o m smislu u d r u š t v e n i m p r o ­ u č a v a n j i m a i m a t a k o đ e i z v r s n u osobinu da razvija s p o n t a n o d r u š ­ tveni s e n t i m e n t . prije nego bi postalo posebno. koja se sastoji u t o m e da se p r i s t u p a naročito od cjeline ka pojedinostima. mogli biti tada nezavisni od napredaka koji su se istovremeno vršili. teško bi bilo dotle bo­ lje stići nego ovim spontanim poletom jedne pogrešne filozofije. uostalom. vijeku. da bi i m a l a p r a v i n a u č n i k a r a k t e r koji je saglasan p r i r o d i i n a m j e n i n a u k e . ili j e d n e j e d i n e vještine. p o t p u n o izolovana. ma da je njihov razvoj bio stvarno vezan naročito onda. na koje su već upozorili. slijedi da n i k a k v a djelimična fiilijacija. u ime jedne potpunije specijalnosti na. koja n a m d a n a s podstiče n e p o s r e d a n interes čak i za najudaljenije događaje. dobiti u čitavom ostalom dijelu ove knjige. geometrijsko stanje u sedamnae­ stom vijeku moglo izolovati od cjeline prethodnog napretka. u jednom radu koji je umjesto skromnog na­ slova Anali. stalan uslov se. ne bi mogla imati realnosti. naučniku. i čak za ukupnost ljudskog napretka. u s r e d jalovih z a p r e k a ovih konfuznih opisa. i naročito parcijalna. Može se oprostiti. j e d n e je­ dine n a u k e . poglavito za ono što se t a k o pretjera­ no zove politička istorija u p r a v o m smislu. Ne radi se ovdje nika'ko ο ozbiljnim greškama u pojedino­ stima. svođenje ovih istorijskih istraživanja na same matematičke nau­ ke. Ako je ovaj nerazuman izbor mogao biti inspirisan jednim taštim duhom uske nacionalnosti. ako se sistematski smišlja najjača moguća kondezacija simptoma iracionalnosti. različiti naučnici. politička. Šasl. sa p r a k t i č n e tačke gledišta da. slijedeći iskustvo. izuzev tvrdoglave revnosti i savjesne skromnosti koje obično karakterišu ove poštovane kompilatore. gdje bi se svaka ideja s t v a r n e povezanosti i n u ž n e istovremenosti različi­ tih ljudskih događaja neizbježno gubila. p r i r o d n o . u običnom naslovu jednog djela. s druge strane. ispod nivoa filozofskog ka- u ma kojem d r u g o m slučaju. Najzad. Samo shva'tanje sadržaja dovoljno je. n e p r e k i d n u . ova istorijska poređenja najprije m o r a j u u p r a v i t i na različite pe­ riode civilizacije. N i k a k v a f o r m a l n a p o t v r d a neće ovdje postati n e o p ­ h o d n o m da bi se konstatovala s p o n t a n a sposobnost istorije da se jasno istakne tijesna opšta podčinjenost različitih d r u š t v e n i h p e r i ­ oda. a naročito jedan. P r e m a lijepoj primjedbi Kondorsea. ambiciozno nazvan Istorija: kao da su matematički napredci izvršeni s jedne strane Alpa. on će.

slike ljudskog života. ipak je nesumnjivo da se. izlažući se opasnosti da neprestalno miješa glavne sa sporednim činjenicama. veoma blisku prošlost njihovo pravilu nužno ne uspijeva u primjeni. jer postaje u neku ruku. nastojeći da se izvede svaka istorijska dobro poznata situacija iz cjeline njenih postepenih prethodnih događa­ ja. ma koje. prema socio­ loškoj seriji čiji je dio. za najnaprednije: filozofska premoć istorijske metode da­ će joj sama sav svoj razvoj šireći je u svim mogućim aspektima društvenog života. manje ili više. jer dio osnovnog kreta­ nja od kojeg one najviše zavise. budu postali dovoljno popularni. sa ovom istorijskom metodom. pre­ ma jednom razboritom sudu ovo osnovno poštovanje prema našim precima. pretskaže prošlost. takva prva neop­ hodna primjena odnosa koji se posmatraju između svršenih činje­ nica. doprinoseći istom kona­ čnom cilju. odakle treba da proizađe naučno predviđanje konač­ nog uspona jedne ili definitivnog pada druge. Glavni duh ove istorijske metode u pra­ vom smislu. pod uslovom da se sačuva dovoljno od empirijske perspektivne jednog prvobitnog rezultata. već isključivo racionalna i pozitivna isto­ rija shvaćena kao stvarna nauka koja raspolaže cjelinom ljudskih događaja u koordiniranim serijama. Samo tako kretanja društva i ista kretanja ljudskog duha mogu biti stvarno predviđe­ na. tako da se do­ bro shvati i oštroumno razvija njen pravi duh. koje su obi189 . i da stavi burne prolazne manifestacije iznad glavnih tendencija. čak u onom što najprije izgleda najporemećenijl. stalni porast svake. Po prirodi takvih pojava. moći će se tako stići do zaključaka koji su sasvim dovoljni da korisno usmjere sve primjene. način istin­ ski osnovni razvoj komparativne metode koja je tako izuzetno bo­ gata bitnim osobinama. Da bi se upoznali. tj. u istoj mjeri u kojoj opšti rezultati socijalne fizike. jer tada stalni uzro­ ci više preovlađuju u društvenom kretanju i poremećaji imaju tu onda manji udio. koje je neophodno za normalno stanje društva. sa intelektu­ alnim autoritetom koji je nužno dobila ovim postepenim usklađi­ vanjem svih prethodnih epoha. Ona će tu nužno dopuniti jasniji i elementarniji pojam uobičajene soli­ darnosti između individua i savremenih naroda. od složenijih ka pojavama koje su manje složene. tako da se odražava na odgovarajući način. koja pokazuje. ličan. na koje stalno djeluje toliko uticaja. u jednoj uzastopnoj ocjeni različitih stanja čovječan­ stva. čija neophodna sociološka nadmoć ne može nikad biti osporena. i je­ dino čak. ne uči prvo da se racionalno pretskazuje budućnost. utoliko približnija stvarnosti uko­ liko se radi ο značajnijim. prema njihovim statičkim vezama sa prvim tako da tu djelimično kompeziraju manju sigurnost koju u njihovom pogledu može izazvati direktna upotreba ovog načina postupnog istraživanja: Tru­ deći se da se dobije uopšte jedini stepen preciznosti koja odgovara krajnjoj komplikovanosti ovih pojava. Stigavši do ispitivanja savremene epohe. Zakoni solidarnosti mogu zatim voditi do širenja iste racionalne sigurnosti u proučavanju sporednih i posebnih aspekata. prema jednom tačnom prethodnom poznavanju sličnog smisla po­ stepenih promjena na koje ukazuje jedna oštroumna istorijska ana188 liza. Rezervisana najprije za elitne duhove. a one mogu čak na isti način inspirisati obične izmišljotine. samo ako jedan ta­ kav zaključak bude potpuno saglasan sa sistemom opštih zakona ljudskog razvoja. nephodno je najprije primijeniti na prošlost. moralne ili političke. na odgovarajući način. do izvjesnog stepena za svaku određenu epohu i u svakom glav­ nom aspektu. Jednom srećnom koincidencijom. sveukupnosti shvatanja. i smišIjeniji jer proizilazi naročito iz jednog naučnog ubjeđenja: njega nije mogla na odgovarajući način razviti prosta istorija u jedno čisto deskriptivno stanje. jer je. Glavne od ovih primjena. dovoljno je ovdje da ukazem u vezi sa njim na brzinu. ova nauč­ na predviđanja moraju biti zaista. u neku ruku. opštijim pojavama. kombinovan sa neograničenim opadanjem suprotne sposobnosti. koje pokazuju očigledno nji­ hovu postupnu povezanost. imaće naročito visok stepen racionalnosti. Uzalud državnici insistiraju na neophodno­ sti političkih posmatranja: pošto oni posmatraju isključivo sadaš­ njost i. i koje je tako jako uzdrmala danas metafizička filozofija. Budući da se mora nužno vršiti vrlo široka i vrlo različita primjena jednog takvog načina istraživanja. u ma kojoj nauci. polazeći uvijek. mora. gdje će svaki elemenat biti zaista ocijenjen kao što i treba biti. Osjećaj ο kome se radi ovdje je istovremeno dublji. prije nego što se. i može postati siguran izvor racionalnih predviđanja samo poslije poređenja sa prošlošću koja je i sama shvaćena u njenoj potpunoj ukupnosti. iako sumaran. prema duhu nauke.tano izazvati sve. čini mi se da se sastoji u racionalnoj primjeni društve­ nih serija. ono ne dobija pravu naučnu vri­ jednost. Ma kako čudno najprije izgledao je­ dan takav put. one koje se odnose na političku vještinu. ukazujući još ple­ menitijom i potpunijom koncepcijom ljudskog jedinstva da različite uzastopne generacije čovječanstva sarađuju. uglavnom biti manje poreme­ ćen nego ijedan drugi od različitih nepravilnih uticaja. sposobnosti fizičke. Strogo izolovano posmatranje sadašnjosti bi po­ stalo veoma moćan uzrok političkih zabluda. intelektualne. čija prethodna uzastopnost omogućava da se otkrije buduća uzastopnost. Ispitajmo sada na jedan neposredan. prema ukupnosti istorijskih činjenica. uprkos suprotnoj predrasudi. ma koje. istorijska metoda će moći sama do­ zvoliti da se sa uspjehom vrši njena tačna glavna analiza. uglavnom. posmatranje sa­ dašnjosti je potpuno nedovoljno. čije postepeno ostvarenje zahtijeva od svake od njih određeno učešće. na princip čija je ra­ zumnost toliko malo sporna kao i korisnost. Ova razumna sklonost da se vide saradnici u lju­ dima svih vremena se jedva danas izražava u pogledu nauka. jednih redovnih drugih slučajnih. ova nova vrsta društvenog sentimenta će zatim moći pripadati sa manjim intezitetom. kao što sam objasnio gore.

čija cjelina. Razmatrajući cjelinu dru­ štvenog razvoja u pogledu vrlo prostog režima ishrane čovjeka. a ne nikakav stvarni proizvod ma kojih sila. da bi odmah bili priznati kao iluzorni. ni racionalnim putem. do­ vesti do ozbiljnih grešaka. i neka se. jed­ noj običnoj prolaznoj fazi glavnog kretanja. Neka se. uglavnom. Očigled­ no je. a drugih na propast. Naročito danas gdje smjesa različitih društvenih elemenata. Jedan veoma jasan primjer će biti dovoljan. uglavnom. koje je odsada potrebno. u tom pogle­ du do sopstvenih štetnih posljedica najveću teškoću da ispuni uvijek ovaj neophodan uslov. može se reći. može zavesti. objašnjen čak sa najvećim mogućim autoritetom. na primjer. kao što ću imati prilike da' to pokažem kasnije. pre­ poručena. vrlo gruba greška. po prirodi stvari da. Svuda će se vidjeti da komparativno posmatranje veo­ ma potvrđuje ovaj neobičan rezultat. Sama matematička analiza. tako očigledno određeno. sa pozitivnom teorijom ljudske prirode: svi zaključ­ ci koji ne budu mogli izdržati jednu takvu kontrolu. slično. posebno. proizaći. prema tome sa jednom rastućom predominacijom intelektualne i moralne prakse ukoliko se čovjek više civdlizuje. i samih filozofa. ako ne bi bila odmah ispravljena. Dakle ova komparacija može biti samo potpuno jasna i presudna kad. a naročito na istorijsku metodu u pravom smislu. posebno kad se većina lažnih političkih procjena uglavnom odnosi na to da uobičajene spe­ kulacije uopšte ne obuhvataju jednu širu prošlost. upozoriti. bilo kakva predostrožnost da se upotrijebi. da ovdje upozori na jednu takvu opasnost metode istorijskih serija. jedno pravo kasnije gašenje? Dakle. Bilo u homerovskim spjevovima ili u pričama naših putnika. ukoliko nije na odgova­ rajući način shvaćena i upotrijebljena. koja. ne bi se moglo po mom mišljenju odricati stalna težnja civilizovanog čovjeka za sve manje i manje obilnom hranom. a da se čak i ne oslanja na tako vjerodostojne raz­ loge. naročito da posmatra kao da su u usponu vla­ sti. Ista razmišljanja treba proširiti i na različite sociološke metode. jasnije nego ijedno apstraktno objašnjenje. ona. zbog same svoje neobičnosti. biti ikada pogodne da se potpuno izbjegnu. samo. poredi život na selima sa životom u gradovima. u opadanju. koji se jedva usude da rijetko pređu šesnaesti vijek: tako da cjelinu revo­ lucionarne epohe nijesu čak pravilno shvatili oni koji uzaludno traže njen završetak. uostalom. ništavost koncepcija. Ništa nije dakle bolje konstatovano ni eksperimentalnim. pod impozantnim verbalizmom. Bilo kako da je velika prava superiornost ove sociološke meto­ de. kao što ću to. ili obratno. objasniti u sljedećem poglavlju. razmatra čak. a ponekad sko­ ro neizbježna. na njenu glavnu osobinu. spriječe slične iluzije. znatna razlika između naše dvije uzastopne generacije. način. gdje se se­ rije ne mogu najprije tako brzo uvidjeti. ovdje iko usudio da zaključi da je ovo neosporno stalno opadanje. u mnogo drugih slučajeva postati prividno istinitija. Tako. uvijek održavana. na opšti na­ čin. istorijskom me­ todom. nasuprot. a da njihovo postojanje ne šteti ni­ kako povjerenju u ova logička sredstva. najzad. u različitim savremenim partijama ne penju se uopšte iznad prošlog vijeka. Ne nadajući se da će iluzije. koje su. nijedan zakon društvene sukcesije. koje ona može inspirisati. sve stvarne sposobnosti koje će sociološko posmatranje uzastopno razvijati. kao i ma koji drugi naučni postupak. povezuje sa jednim širim sociološkim zakonom. jed­ nih spremnih na pobjedu.čno slabo izražene. ne nudi slične opasnosti. može. uporede necivilizovane nacije sa kulturnim narodima. skoro svi naši državnici. shvaćena u cjelini. dakle naći. da bi ograničila svoje spontane zablude. bilo da su posmatranja bila su191 . Ona se sa­ stoji naročito u tome da se stalno opadanje uzima kao tendencija ka potpunom uništenju. u onom prvobitnom obliku koji je biologija unaprijed konstruisala za sociologiju. kori­ sno je bar. obuhvata čitavu prošlost. međutim. zbog bitnijih prepreka koje za nju predstav­ lja izvanredna komplikacija predmeta istraživanja. ukratko. ili jedne pogre­ šne primjene odgovarajuće metode. institucije ili doktrine. jedan prost razvoj čovječanstva. zbog najveće komplikacije slučajeva koji su tada istraživani. do velikih štetnih poslje­ dica. sa neograničenim promjenama. i. za vrijeme čitavog toka društvene evolucije. među najpreporučljivijim. koji rizikuju ponekad da dođu do prethodnog vijeka. danas tako opravdano. ona se izla­ že utoliko ozbiljnijim greškama ukoliko se zaustavlja na bližoj epo­ hi. neće biti konačno prihvaćen dok ne bude racionalno pove­ zan. isto tako. mora najprije iz­ gledati tako duboko konfuzna. utvrdio. mo­ ći će se. iz jedne nepotpune procjene. koji se. Prethodni primjer dovoljno upućuje na neizbježno obraćanje. u ovom pogledu. kako sam to naprijed. nužno će za­ vršiti u razilaženju sa jednim zrelijim sociološkim ispitivanjem. Ona ima samo. Pošto je društvena pojava. neposredan ili posredan. uostalom. neka se. izuzev najmisaonijih među njima. međutim. produbljeno poređenje sadašnjosti sa prošlošću predstavlja glavno sredstvo istraživanja koje je sposob­ no da predvidi ili koriguje ove glavne štetne posljedice. može. bar u klici. više ili manje stalnih promje190 na. u brojnim slučajevima. da se. na jedan. Da li bi se". iako jedna takva cjelina odgovara. stalnim zakonima naše prirode. na svoj na­ čin. jer ove opasnosti mogu uvijek samo. iznad svega. S druge strane. jedno takvo opadanje je u potpunoj harmoniji sa osnovnim zakonima ljudske prirode. prema ovoj vrsti matematičke mudrosti (na koju je već ukazano u sličnom slučaju u prethodnom poglavlju) koja predstavlja miješanje. ona ne služi ponekad da prikrije. koja. koje se često dešavaju kad se uzmu znaci za ideje: ne može se negirati da. može ipak dovesti. postupno promišljenu. Nema uopšte naučne metode. ukazujući uostalom spontano. duhove kojii su malo racionalni ili slabo pripremljeni. naročito u naše vrijeme. ali uvijek neo­ sporan. snab­ dijeva neposrednu sociološku analizu neophodnim opštim sredstvom stalne verifikacije.

veoma će potvrditi ovo logičko upoređivanje. smatram da će se priznati od­ lučujuća promjena osnovnog pozitivnog istraživanja. uprkos. veoma sposoban da potvrdi u osnovnom stanju svake nauke. Tako se. a koji jalova metafizika može samo dovesti 192 do preziranja. ma kojim. dragocjene prvobitne inspiracije dobrog običnog smisla od kojeg stvarna nauka može biti u svakom pogledu. koji je. od životinjske serije. ni manje stvarna. opšti način istraživanja. poslije čistog posmatranja. samo jedno posebno si­ stematsko produženje. kod svih prosvećenih ljudi. Takav je. ostaje mi da dopunim ovaj posao. analizi najkomplikovanijih pojava. vidi sve više i više potvrda ove filozofske nadmo­ ći duha cjeline nad duhom pojedinosti. postepenom usklađi­ vanju različitih organizama. u biološkoj komparaciji doba. ne mo­ ra biti. namijenjen. još zvanično veoma priznatim mudrostima jedne prazne metafizike koja teži da u politici odstrani svako široko razmatranje prošlosti. stara obavještenja političkog uma. da bi skužila kao prva neophodna os­ nova cjelini razumnih društvenih spekulacija. naravno. sastojati glavna naučna snaga socioloških dokazivanja. pod posebnim imenom istorijske metode. dovoljno izvršili neophodno preliminarno ispitivanje pravog opšteg duha koji mora karakterisati sociologiju i različite glavne načine istraživanja koji su joj svoj­ stveni. kao četvrti i zadnji glavni način vještine posmatranja. Tako su nam u ostalim. u svim aspektima. Njegova nadmoć je ovdje. dakle. 193 . dovoljno izražene. Upravo se na ovoj egzaktnoj i stalnoj harmoniji između neposrednih zaključaka istorijske anali­ ze i prethodnih pojmova biološke teorije ο čovjeku. a koja ima filozofski izvor u načinu koji joj neposredno prethodi. u svim vremenima. različiti prethod­ ni djelovi ove Rasprave uvijek do sada predstavljali pozitivan duh. ne mogu propustiti da primijetim. Daleko od toga da se ovdje ograničava nužan uticaj koji ljudski razum. granama prirodne filozofije. Pošto smo tako. koja će se spontano vršiti. jasno izraženom. uzimajući u obzir razliku između dvije nauke: društvena serija na odgovarajući način oformljena. tako nepravilno optužen za buntovničku tendenciju.više parcijalna. eksperimentisanja i poređenja u pravom smislu. razmatrajući brže. Stalna upotreba. u slje­ dećoj lekciji. Sljedeća lekcija će mi. kao glavnu inte­ lektualnu osobinu ove nove nauke. zbog bitnih svojstava potpuno ekvivalentna prethodnim opisima nadmoći koju ima zoološka komparacija u proučavanju individual­ nog života. kao sastavnog i najboljeg načina sociološkog istra­ živanja. ili premalo produžena. Završavajući ovu prethodnu opštu ocjenu istorijske metode u pravom smislu. potpuno racionalnoj elabo­ raciji ove velike teme. u ovom poglavlju učinim. njene različite nužne veze sa drugim glavnim naukama da bi njeno pravo filozofsko konstituisanje bilo najzad neopo­ zivo osnovano. za koju sam se toliko trudio da je. nova socijalna filozofija ga bitno uzdiže na jedan viši stepen: ne radi se više tako ο savjetima ili lekcijama koje politika traži samo od istorije da bi usavršila ili ispravila podsticaje koji joj nijesu uopšte otud dolazili: nego ο sopstvenom opštem pravcu koji će ona od sada isključivo tražiti u cjelini istorijskih od­ luka. pokazujući da neophodna sukcesija različitih društvenih sta­ nja tačno odgovara. sa naučne tačke gledišta. u čitavom ostalom dijelu ove knjige. mora naročito. pripisuje istoriji u politič­ kim kombinacijama. ni manje korisna. opravdajući. Kad stvarna primjena ovog novog sredstva bude dosta raz­ vijena da bi njegove karakteristične osobine mogle postati. najbolje prilagođen pravoj prirodi socioloških istraživanja. ovdje da nova politička filozofija. u ovom poglavlju. vraća najzad istoriji čitavu pu­ noću njenih naučnih zakona. da bi ga na kraju svrstali. prema slobodnom racionalnom ispitivanju. tako da nam najzad dozvoli da neposredno pristu­ pimo sa pravom naučnom sigurnošću. prirodno. pružiti važnu priliku da neposred­ no obrazložim ovu zaključnu tendenciji». napro­ tiv.

svakodnevna ocje­ na aktuelnih pokušaja da se stvori prava pozitivna filozofija ne do­ pušta da se oklijeva da se ta kapitalna praznina gleda kao glavni uzrok njihovog radikalnog neuspjeha i pogrešnog pravca koji na kraju. umovi koji su u početku iz195 . na odgovarajući način sve intelektualne obaveze koje nameće jedan takav preporod. ali neophodno. do danas bitno paralisalo sve pokušaje koji su preduzimali najviši umovi da se društvena pitanja tretiraju na zaista pozitivni način transformaciju öija se neophodnost. u tom smislu. u stvari. Bilo da se posmatra sistem raznih neophodnih podataka koje neposred­ no izgledaju sociologiji razne ranije nauke. a njega ne može ni jedna od njih zamijeniti. nehotice slijede. prema naučnoj hijerarhiji koju sam izradio. u stvari. bitni uslovi pozitivnosti ne bi. Sa­ da možemo tvrditi. kojemu se ništa ne bi moglo oduzeti. sada više ne mogu prihvatiti ni putem direktnog suprotstav­ ljanja iako još niko do sada nije preuzeo. princip koji je toliko značajan da na neki način. ili da se razmotre. za mene. predstavlja. Racionalna zavisnost socijalne fizike od svih drugih fundamentalnih nauka. bez ikakvog pretjerivanja. po opštem duhu i naučna i lo­ gička. neispunjavanje tog velikog preduslova. da je.ČETRDESET DEVETA LEKCIJA Sadržaj — Neophodne veze socijalne fizike i drugih osnovnih grana pozitivne filozofije Ma koliko nastojali da se pridržavamo skrupulozne preciznosti u novoj političkoj filozofiji koja je. mogli biti ispunjeni na zadovoljavajući način sve dok se dru­ štvena nauka koncipira i njeguje potpuno izolovano. zdrave spekulativne navike čime se je­ dino može razviti njihovo uvodno proučavanje. sadrži sve razne filozofske odredbe koje se odnose na karakteristični sistem opšteg os­ nivanja te nauke. bez odgovara­ jućeg uvažavanja neminovnih odnosa koje određuje njen stvarni enciklopedijski rang. u suštini. pa čak i mogućnost. što je bez sumnje još važnije. što sam upravo precizirao. implicitno i indirektno.

naročito u p r e t h o d n o j knji­ zi. isto t a k o neizbježno povezuje sa cjelokupnim si­ s t e m o m n e o r g a n s k e filozofije iz koje jedino može proizaći p r a v a ocjena spoljnjih uslova egzistencije ljudskog roda. u užem smislu koja vla­ da t o m djelimičnom i s e k u n d a r n o m evolucijom j e d n e od životinjskih rasa. Što se tiče m e t o d e u u ž e m smislu. prije svega. bilo n a u č n u ili logičku. K a k o bi proučavanje takve evolucije uopšte moglo postati pozitivno k a d a bi se nastavilo ne obraćajući pažnju na tu d v o s t r u k u korelaciju? T a k a v je. on predstavlja iskreno i duboko lič­ no ubjeđenje. pravi i d i r e k t n i princip n e ­ ophodnog potčinjavanja d r u š t v e n e n a u k e cjelokupnoj p r i r o d n o j fi­ lozofiji. potpunije specijalDa bismo bolje okarakterisali ovo značajno zapažanje. pokazuju da je tokom evolucije ljudskog duha. ne samo na osnovu neophodne prethodne koncepcije cjelokupnog ljud­ skog razvoja. i kroz prethodno i postepeno proučava­ nje raznih sistema naučnih posmatranja koja su već podvrgnuta jed­ nom potpuno pozitivnom istraživanju u odnosu na najjednostavnije po­ jave. vezane za proučavanje d r u š t v e n e sredine. Guizot) nastojao je. porijeklo značilo glavni uslov neke moći. n e o p h o d n e obaveza da se d r u š t v e n a p r o ­ učavanja. Ova p r i r o d n a koncentracija t e m e koja će omogućiti da z n a t n o s k r a t i m o našu lek­ ciju. međutim v i d i o . na odgovarajući način. razmotre razni i odlučujući i mnogobrojni doka­ zi koji. Osim toga. godine u Francuskoj. nasljedni. na sve ranije n a u k e . raz­ ni staleži svuda. m a n j e k o m p l i k o v a n i h kategorija p o ­ java. drugi t e r m i n je. da se p r i h v a t i da pozitivno p r o u ­ čavanje d r u š t v e n o g razvoja n u ž n o pretpostavlja s t a l n u korelaciju ta dva n e m i n o v n a pojma. Bez stalnog p r a k t i k o v a n j a takvog filozofskog dualizma. p r v i t e r m i n tog f u n d a m e n t a l n o g dualizma d i r e k t n o potčinjava sociologiju cjelokunoj organskoj filo­ zofiji p r e k o koje se jedino upoznaju pravi zakoni ljudske p r i r o d e . jednom rječju. ne bi. m o r a ć e m o o k a r a k t e r i s a t i n e o p h o d n u reak­ ciju. u stvari. gotovo je nemoguće shva­ titi jednu takvu kompletnu zaslijepijenost kod jednog tako otmenog du­ ha koji je. Vidi se da smo. nužno. u g r a n i c a m a koje su u p r a v o p o m e n u t e . da diskusiju podkrijepi tobožnjim istorijskim pokazateljem koji ukazuje da. što će n a m omogućiti da sada dosta skra­ t i m o t u n e o p h o d n u operaciju n e nanoseći š t e t u njenoj suštinskoj efikasnosti. a drugi. prilazeći iz s u p r o t ­ nog p r a v c a našoj enciklopedijskoj seriji da bismo prvo razmotrili n a j e m i n e n t n i j e i najdirektnije relacije kao i sve analogne slučajeve t r e t i r a n e u p r e t h o d n i m tomovima. da bismo dopunili tu n e o p h o d n u operaciju. inače suštinski mogla uticati na jasnoću glavnih r a z m a ­ tranja. potčine sistemu postepenih d r u ­ gih f u n d a m e n t a l n i h proučavanja. s v a k a podjednako. bez sumnje. Ona. Da bismo. trudeći se da svom mišljenju da naučni aspekt. T a k v a je d v o s t r u k a filozofska ocjena kojoj se m o r a m o p r i ­ kloniti. dodjeljuje d r u š t v e n i m p o j a v a m a poslije svih d r u g i h glavnih kategorija pri­ r o d n i h pojava zbog v r h u n s k e komplikovanosti. dominira. iz v r h u n s k e komplikovanosti k a r a k t e r i s t i č n e za t a k v e pojave čijem se uspješnom n a u č n o m ispitivanju može p r i s t u p i t i je­ dino n a k o n racionalne p r i p r e m e koja p o d r a z u m i j e v a p r e t h o d n o p r o ­ učavanje drugih sukcesivnih. bar u tom trenutku: međutim. nužno. mnogo je značajno da se ovdje d i r e k t n o ispitaju svi p o t r e b n i odnosi. koju će sociologi- 196 197 . hernije. s p o n t a n o vođeni da zajed­ ničkom k r a t k o m ocjenom o b u h v a t i m o tri suštinska dijela organske filozofije u užem smislu. u osnovi. bilo zato što zablu­ da ο kojoj je riječ proističe iz zloupotrebe istorijske metode u užem smislu. a k o je njihovo objašnjenje p r e ćutno s a d r ž a n o u a n a l o g n i m r a z m a t r a n j i m a koja su već p r e d s t a v ­ ljana u pogledu d r u g i h osnovnih n a u k a . O v a i n t i m n a filozofska potčinjenost n i k a d a nije mogla biti nepobitnija i izraženija nego u a k t u e l n o m slučaju u kojem je. očigledno. način filozof­ skog učešća svojstven za ove t r i n a u k e . društ­ veni uticaj prava nasljeđivanja stalno opadao. Imajući na umu da su. da se našlijeđivalo i ropstvo i slo­ boda i da je. u t o m smislu. ka­ da se. ni­ k a k v a d r u š t v e n a spekulacija. se ne bi mogao smatrati jed­ nostavnom trenutnom smicalicom. dovoljno je. još očiglednije. s čisto n a u č n e tačke gledišta. teško bi se mogle zamisliti zapažanje koje je u radikalnijoj i direktnijoj suprotnosti sa univerzal­ nom realnošću društvenih pojava. teži da stalno pove­ ćava društveni i politički uticaj prava naslijeđivanja. dovoljno i s t a k n u t . sa biološkom n a u k o m . u tako okarakterisanim pojavama naličje realnosti koje je najmanje dvosmisleno. koja. j e d a n od ta dva velika odjeljka p r i r o d n e filozofije određuje. naprotiv. J e d n o m rječju. bilo da se odnosi na duh koji predstavlja ne­ osporne simptome jedne prave naučne sile uprkos žalosnom metafi­ zičkom vašpitanju koje njime. u suätini. koristeći za svoju temu najbolji direktni istraživački metod. u suštini.gledali najbolje raspoloženi. 1 1 nosti i direktnije osobenosti koje ih t a k o j a k o izdvajaju čak i od najviših pojava individualnog života. u g l a v n o m shvatili k a k o ove n e p o b i t n e osobine određuju t a k o u s k u r a c i o n a l n u zavis­ nost sociološke n a u k e od raznih d r u g i h ranijih g r a n a p r i r o d n e filo­ zofije. U jednoj značajnoj diskusiji koja se vodila 1831. mislim da treba da iz njega navedem neki istaknuti i svjež primjer koji mi izgle­ da dvostruko presudan. najbolje odgovara zdravim sociološkim istraži­ vanjima. Ova presudna zabluda mi izgleda po­ sebno zgodna da istakne koliko pretjerana komplikovanost društvenih posmatranja nužno zahtijeva da se duh racionalno pripremi da v i d i . u soci­ ologiji. koje ostvaruje fenomen i svih stalnih spoljnih uticaja ili n a u č n e sredine. agens pojave. Dakle. Dakle. ο pravu naslijeđivanja perskog dostojanstva. donedavno. u odgovarajućem v r e m e n u . ipak d u b o k o n e p o z n a t a do sada. još direktnije i. čovječanstva. Takav argumenat koji je dao jedan takav duh. na osnovu cjelokupne proš­ losti. jedan od najeminentnijih zagovornika tog prava (g. s obzirom da je. prije svega. fizike i astronomije koje su. n e p o s r e d n o proizilazi iz neospornog r a n g a koji n a š a osnovna hijerarhija. s r e d i n u u kojoj se ona razvija. proizilazi. već. međutim. n i k a d a ne bi mogla pod­ nositi p r a v u pozitivnost. napredno kretanje ljudske civilizacije.

Osim toga. reakciju u koju se danas još manje sumnja nego u samu glavnu akciju. koji su. jedne kod vlada. ne bi usudio da ne prepozna njen očigledni princip među onima koji u stvarnoj primjeni ništa bitno ne uzimaju u obzir. na primjer pretpostavlja da većina ljudi ima naglašeno dobar ili loš karakter. bilo da pretpostavljaju ogromnu trajnost ljudskog ži­ vota ili da se. ne može nikada uticati na njihovu prirodu. Iz toga proizilazi. (vidi lekciju 45). Polazeći od prvog gledišta. ipak. po­ sebno treba pripisati naglašenoj nesavršenosti koja karakteriše ve­ ći dio biologije koji se odnosi na opšte proučavanje intelektualnih i moralnih pojava. a ponekad čak i srećne opšte indikacije. jačim od osjećanja ljubavi. Dakle. treba ustanoviti glav­ nu direktnu potčinjenost sociologije biologiji čije se druge grane. prema tome. u cjelokupnom sistemu socioloških proučavanja. Bez obzira na krajnji realni značaj takvih indikacija. kada je društveni raz­ voj postao suviše naglašen da bi se i dalje mogao izvoditi sličan za­ ključak. u osnovi. započinje prema onoj drugoj tački gledišta. na primjer. ona je. biti iste na svim stupnjevima društvene ljestvice i međusobno povezane uvijek na isti način pošto veći ili manji razvoj koji im omogućava društveno stanje. Jedna takva 199 . stvorena kod čitavih grupa u stanju stalne patološke mostruoznosti. sa kojom evolucija ljudskog društva uvijek mora biti u skladu. njen se naučni status tek rađa i još je u nagovještaju. snažno djelo­ vale istorijske indikacije na koje se on oslanja. Onda. uobičajeni stepen nastranosti tili im­ becilnosti. ubuduće. pošto one u svojoj iracionalnoj procjeni političkih pojava. sadašnjih ili kas­ nijih. po­ znatim zakonima ljudske prirode: ako. direktan sociološki prikaz ne bi mogao hiti naučno prihvaćen. bez obzira na sva istorijska zapažanja u užem smislu. ako protivrječa. U pogledu biologije. Kada se time budemo direktno pozabavili moraćemo razlikovati. ni manje realni ni manje autoritativni kada uspijemo da ih jasno sagledamo. što ću kasnije objasniti. na osnovu samo te kontrole. proti­ ve fizičkim zakonima ljudskog roda: jer intelektualni i moralni uslovi ljudske egzistencije. Ova gotovo univerzalna kontradikcija između maksime i primjene ne potiče danas samo od radikalno manjkave koncepcije društvenih proučavanja. Jedan tako presudan primjer može da­ ti tačnu predstavu ο dragocjenim opštim izvorima koje će pozitivna sociologija morati stalno da izvlači iz svoje osnovne zavisnosti od biologije. pa prema tome ni stvoriti ni uništiti b i o koje osobine ili pak poremetiti njihovu uzajamnu početnu rav­ notežu. isto tako neosporne. neizbježnu zavisnost zdravih socioloških proučavanja od ranijeg proučavanja ljudske prirode. bude njegovana na odgovarajući na­ čin. da pravo kažem. koju je tako uspješ­ no osnovao genijalni GALL. isto tako. što je očigledni apsurd. duboka filozofska potčinjenost društvene nauke toliko je nepobitna da se niko više. osim malog broja jasnih izuzetaka. prvobit­ nih ili nastavljenih. jedne početne i druge nastavljene. ako osjećanja sim­ patije prikazuje. biologija prvo mora stvoriti potrebnu polaznu tačku za sve društvene spekulacije na osnovu fundamentalne analize ljudske društvenosti i raznih organskih sta­ nja koja određuju njen pravi karakter. ma koliko. fizičke. na osnovu samo tog jednog naučnog obrazloženja. zbog čega su i manje poznati do sada nego materijalni uslovi svakako nisu. i jedva da je i najnapredniji duhovi priznaju. U stvari. ne može se sakriti da su ih glavni filozofi bio­ lozi uvijek zamišljali na jedan pretjerano nezdrav način što bi tre­ balo da utiče na potpuno iščezavanje sociologije kao direktne i po­ sebne nauke kada se svede na jednostavni zaključak nauke ο čov­ jeku. naročito kada cerebralna fiziologija. moralne ili inte­ lektualne moraju. radije nego da sami sugeriraju pravi karak­ ter takvog djetinjstva čovječanstva. kao što sam to posebno ustanovio u četrdesetoj lekciji. pošto najelementarnijii termini socijalne serije ne mogu podnijeti gotovo nikakvo direktno istraživanje. u suštini. obično. Ova vei ka filozofska zabluda posebno je naglašena kod čuvenog Cabanis-a. sve aktuelne poli­ tičke doktrine bi trebalo smatrati potpuno pogrešnim. duh dogovora ili proračuna. u svim društvenim teorijama. ako navodi efi­ kasnu i opštu premoć intelektualnih sposobnosti nad čulnim pre­ moćima itd. ne bi mogli odmah zanemariti. što je gotovo nespojivo sa najpozitivnijim pojmovima ο ljudskoj prirodi koja je. Te indikacije čvrsto ra­ cionalno temelje na neophodnoj nepromjenjivosti ljudskog organiz198 ma čije razne karakteristične dispozicije. statičkih ili dinamičkih. preko tog dijela. U svim sličnim slučajevima. rezultat suviše nesavršenog filozofskog karaktera kojega još predstavlja sama biološka nauka u očima većine današnjih du­ hova. sve sociološke propozicije će morati da se podvrgnu. polazeći od dvije glavne tačke gledišta. a ni sam GALL nije umio da se od nje sačuva. iako ne tako direktno i posebno. što sam već naveo pri kraju prethodne lekcije. s obzirom na sasvim drugi materijalni pogled. S takve biološke tačke gledišta.ju kasnije. još u početku brojniji nego što izgleda u prikazu krajnje nesavr­ šene biološke teorije čovjeka. neophodnom kasnijem ispravljanju. pošto se ustanovi. makako ih bilo teško ocijeniti. moraju izgraditi kroz prim­ jenu pozitivne teorije ljudske prirode na svim odgovarajućim okol­ nostima shvatajući slabe izolovane informacije koje ta prva skica društva može dopustiti kao određene da olakšaju i usavrše to ra­ cionalno određivanje. nepromjenjivo sociološko učešće biološke teorije čovje­ ka. nedovoljnu aktuelnu premoć biološke filozofije. u suštini. Sa te tačke gledišta. ne bi se trebalo čuditi što osnovne relacije između sociologije i biologije nisu do sada mogle biti organizovane na odgo­ varajući način. dovode do toga da uvijek dopuštaju. U svakoj epohi ljudske evolucije. inače. budući da je cerebral­ na fiziologija mlada institucija. stalne dragocjene provjere. oni se. ispitati. a dru­ ge kod onih kojima se vlada.

sigurno. kao što smo to vidjeli. Tako odgovarajuće i neposredno posmatranje usmjerava. ne mogu se više korisno upotrijebiti osim kao dragocjena opšta pomoć. Ipak osnovni zakoni ljudske prirode bi postali jednog dana mnogo po­ znatiji nego što su ikada mogli biti. taj apsolutni duh kojega ona stavlja ispred svih dru­ štvenih spekulacija. s mnogo očiglednosti dokazuju da je s ljudskim razvojem opadao ratnički duh. treba posebno da proizađe. u početku dominira u direkt­ nom zapažanju. da prva skica socijalne serije razmatrana u svojim originalnim terminima. bio uvučen. takav bi postupak si­ gurno postao iluzoran za kasnije proučavanje društvene evolucije kada bismo i dalje uporno à priori određivali efektivni razvoj. isto. u suštini. iako. Smatra se. u današnje vrijeme. Koja bi to čudna nedosljednost uticala da se oni osjećaju oslobođe­ nim jedne takve naučne obaveze. kao što se pretpostavlja. koja najjasnije utvrđuje njenu na­ učnu svojstvenost. prema tome. nije tako duboko iracio­ nalna kao analogna tendencija većine fizičara i hemičara da treti­ raju biologiju kao prosti derivat neorganske filozofije. to treba da učini jednu takvu naučnu potrebu neospornom kada se radi ο naj­ složenijim pojavama koje naš razum može istražiti. po pitanju rata prenebregavajući u nevri­ jeme društvena razmatranja i koristeći samo nesavršene filozofske pojmove koji su. svakako. spriječila neminovni razvoj društvene nauke. Tada istorijska analiza. u stvari. ne računajući neka nevažna poboljšanja. i pored njihovog ne­ izbježnog značaja. u potpuno­ sti slaže sa produbljenijim sistemom osnovnih zakona naše priro­ de. svakako. a naša moć zaključivanja bila bi. bez sum­ nje predstavlja prvi opšti uzrok nastavljanja kasnijih promjena. pa čak postaje i neophodan do te mjere da. potpuno iščezne. t. iz biološ­ ke teorije ο čovjeku.j. nesposobna da iz njih izvuče tako teške i tako daleke zaključke. U jednostav­ noj istoriji individualnog života. Tako je većina bioloških fi­ lozofa nehotice dovedena do te kobne praktične zablude da posmatra stvarne privremene društvene promjene. u jednu vrstu naučne de­ klamacije. iako prvobitno stanje organizma u kombinaciji sa stvarnom prirodom odgovarajuće sredine. izdigne sistem društvenih proučavanja na stvar­ no pozitivnf nivo. um­ jesto da ga proučimo na osnovu neposrednih i posebnih posmatranja. nije. u cjelini apsorbovan ili pak skriven do te mjere da bi bio potpuno nepoznat usljed očigledne nemogućnosti u kojoj bi se time nalazio naš um da po­ kreće glavne stvarne faze jedne tako složene evolucije bez neop­ hodne direktne prevage istorijske analize u pravom smislu. Dakle. inače. sukcesivni i rastući uticaj ranijih generacija uskoro postaje glavni uzrok postepenih promjena koje ono predstavlja. Glavni inte­ lektualni porok ove filozofije je. bolje definisan nego čisto teološki ili metafizički tip. sva društ­ vena razmatranja apsolutnoj koncepciji jednog nepromjenjivog po­ litičkog tipa koji je. takva filozofska zabluda. bili deplasirani. sve do neorganske filozofije.intelektualna dispozicija. u današnje vrijeme. kao što smo to ustanovili. nezavisno od istorijskog istraživanja koje je tada bilo nemoguće ili veoma manjkavo. istraživanja baš kad su. potpuno nedostojne njegovog genija. suštinski način istraživanja mora radikalno izmije­ niti kako bi uvijek na racionalni način odgovarao pravoj prirodi odgovarajućih procesa. čim slučaj postane dovolj­ no složen da bi se koristilo samo obrazovanje: tim prije. koje su svojstvene od­ ređenom stanju razvoja čovječanstva kao neodvojive od osnovne čovjekove prirode i prema tome kao neuništive. zbog direktnog zaključivanja. pa se. postepeni i stalni uticaj koji ljudske genera­ cije vrše jedna na drugu. pošto se zanemari svako određeno društveno stanje. ovaj se zaklju­ čak može izvesti do određene granice. ona bi. Može se na prim­ jer. vidjeti kako je sam čuveni GALL i pored svoje filozofske pro­ nicljivosti. što se. a posebno kao obavezna osnovna kontro­ la. želeći da utvrdi to­ božnju postojanost militarističkih tendencija kod ljudskog roda iako sva istorijska svjedočenja. očigled­ no direktno nastoji da produži uopšte. takav duh je obavezno podržavan bes­ korisnom teorijom koju ispitujemo i koja nastoji da direktno potčini. našao bi se prema tome. direktno se pretvara­ jući da ne poznaje stalni razvoj ljudskog roda. ali koji je. njeni elementarni zakoni izvanredno poznati. inače. kod pojava koje su beskrajno manje komplikovane u suštini. sadašnje djetinjstvo političke filozofije. možda. Ali i u stanju jednostav­ nog projekta oni su već duboko štetni pošto utiču da jedina kate­ gorija posmatranja. ili je spuštaju na sporedni nivo. Kada socijalna evolucija kod prvih ljudskih generacija tek počinje da pokazuje neka nejasna i neodređena svojstva napre­ dovanja koje je još uvijek nesigurno i neprimjetno. prilazi na mnogo raznih načina. a naročito od same biologije. ili pak svodeći ga na malo poznato napredovanje koje je nejasno definisano. a čisto biološke indikacije. Ali. kada se radi ο evoluciji prilično komplikovanoj na drugi način. što je. sve intenzivnije i sve raznovrsnije. nasuprot tome. suprotan izvanredno rela­ tivnom duhu prave političke filozofije. bez sumnje. sigurno. jače ili sla­ bije izraženi u kojima je štetna prevaga bioloških razmatranja kao 201 200 . biolozi ne smatraju da su oslobo­ đeni obaveze da se ne služe direktnom analizom godina starosti kao osnovnim sredstvom istraživanja. postaje zauvijek nadmoćna. bez obzira na pomoć koju treba da koristi od svih ranijih nau­ ka. na kojoj stvarno može počivati društvena nau­ ka. koja je u isto vrijeme i šira i duža i u kojoj sudjeluju. manje štetna za stvarni progres ljudskog duha jer kada bi mogla prevagnuti. Daleko od mogućnosti da. kao u astronomiji. na osnovu ranijih objašnjenja. Mogli bi se navesti mnogi drugi analogni slučajevi. Glavna pojava sociologije. u suštini. razni poje­ dinci i razne generacije? Zato se ti uzaludni pokušaji nikada nisu mogli ostvariti i služili su samo da jače istaknu očiglednu hitnost osnovne regeneracije društvenih proučavanja kojima se. Ali. čim se stvarno društveno kre­ tanje učvrsti.

da ne navedem sažeto op­ štu misao jednog potpuno novog rada ο filozofiji jezika čija mi racio­ nalna izrada ne bi mogla pripadati. ima previše. za cjelokupni sistem n e o r g a n s k e filozofije za koji je. ne treba vjerovati da je ta vidljiva konfuzija slučajna. nova interesantna zapažanja ο intelektualnom svojstvu raznih naroda. na kojoj. Kada bi se kod svalkog glavnog slučaja moglo poći od prvog faktičkog vremena takve jezičke promjene. n e p o s r e d n o vezana i biologija. do značajnog izvora novih istorijskih dokumenata ο progresivnom obrazovanju ljudskog uma. na n a č i n teološko-metafizičke filozofije ne obazirući se na korelativno stanje ljudske civilizacije. Datkle. gotovo uvijek gleda. Što se tiče metode. 202 203 . u suštini. u s v a k o m slučaju. Dvostruko značenje riječi neophodan ko­ ju sam upravo naveo. iako vrlo sažeta. j e d i n o p r e k o njih možemo p r e t h o d n o ocijeniti s t v a r n i opšti d u h koji t r e b a da usmje­ r a v a sva p r o u č a v a n j a vezana za živa bića i da p o s t a n e još n a d m o ć ­ nijim u d r u š t v e n i m p r o u č a v a n j i m a . u stvari. Zbog tog zaista osnovnog principa. t a k o da bi. treba da bude od velike koristi. u protivnom ona hi samo pretrpala nauku iracionalnoin građom koje. Ovaj bi se rad sastojao od operacije koja je suprotna onoj koja se primjenjuje. u stvari. po mom mišljenju. J e d i n o će na taj način biti m o ­ guće da se dovoljno isprave rigoroznije ali suviše u s k e n a v i k e koje bi r a z u m p r v o t r e b a l o da sažme kroz isključivo proučavanje neorganske filozofije. u njoj uvijek tre­ ba gledati dragocjeno i neosporno svjedočanstvo izvjesne fundamental­ ne koincidencije između dvije tako približene ideje. niti u r a d i k a l n o pogrešni pojam koji fiziolozi sebi ο t o m e stvaraju. bilo srećnog uticaja koji bi ona. T a k a v d u h t r e b a da b u d e apsolutno svojstven prirodi d r u š t v e n i h proučavanja j e r je čovjek u njemu v o đ e n p o t p u n o s u p r o t n i m filozofskim putevima. socijalna fizika se mora. Čini mi se da sva p r e t h o d n a objašnjenja. p a r a l e l n o dovelo do du­ bokog n e s h v a t a n j a p r a v e d r u š t v e n e evolucije i do pripisivanja var­ ljive postojanosti b i t n o promjenjivim dispozicijama. ljudski d u h duguje zahvalnost za tu značajnu filozofsku operaciju: dakle. ona se i s a m a s m a t r a n a ­ učno vezanom. di­ 1 r e k t n o približavajući dva filozofska p r i h v a t a n j a riječi neophodan s p o n t a n o nastojati da.« Pošto je t a k o r a c i o n a l n o u t v r đ e n a n e o s p o r n a opšta zavisnost so­ ciologije od cjelokupne biološke filozofije. Umjesto da se približe različite riječi koje imaju ista značenja ili su potpuno analogne. mogla da vrši na postepe­ ni razvoj i univerzalno širenje stvarnog filozofskog duha. logična analogija dvije n a u k e je toliko očigledna da je bilo p o t r e b n o da sociolozi posebno insistiraju na neospornoj potrebi da se p r v o nji­ hov um p r i p r e m i za odgovarajuće produbljeno proučavanje biološ­ kih m e t o d a . t r e b a da počiva. došlo bi se. svakako. bilo u svojoj po­ laznoj tački ili u svom s t a l n o m razvoju. k a k o u sociologiji t a k o i u biologiji. m a k o l i k o on bio di- r e k t n o k o r i s t a n za p r o u č a v a n j e individualnog života. čija je d i r e k t n a tendencija da istovremeno uništi i p r a v u filozofsku koncepciju d r u š t v e n e n a u k e i n j e n u glavnu p r a k ­ tičnu namjenu. oba­ vljen komparativno između raznih savremenih jezika. ali koja je d u b o k o vezana. čini ml se da nudi jedan od najbolje okarakterisanih primjera bilo prirode te nove operacije. Dakle. zbog njegove prirode. alko se izvede na odgovarajući način. posebno je naglašen kod većine teorija koje se od­ nose na obrazovanje na koje se. p r e k o i n d i r e k t n e . M o r a o sam. u da­ našnje vrijeme. jedan takav posao. m a k o l i k o bio neizbježno n u ž a n uvod za to. To je. shvatiti k a o p o t p u n o posebna n a u k a koja j e d i r e k t n o z a s n o v a n a n a sopstvenim osnovama. I pored a k t u e l n e nesavršenosti tih različitih n a č i n a is­ traživanja čiji je k a r a k t e r do sada malo poznat. sociologija t r e b a na sličan način da uzme od biologije vrlo dragocjeni filozofski princip koji t r e b a da joj veo­ ma koristi i koji će k r o z to doživjeti još potpuniji n a u č n i razvoj : riječ je ο onoj srećnoj transformaciji dogme krajnjih u z r o k a koja sadrži neosporni princip uslova egzistencije. kao i svaki postupak društvenog istraživanja. posebno p r i p a d a p r o u ­ čavanju živih bića u kojem je ovo razlikovanje izražajnije nego na d r u g o m mjestu i kojoj. još šire i temeljnije koristi. za cjelokupni sistem biološ­ ke filozofije. kada se radi ο sinonimima u užem smislu. U stvari.a : »Sve što je n e o p h o d n o postoji. ovu filozofsku operaciju bi trebalo da usmjerava. koju javni razum izvanredno osjeti. obično. kao što to lijepo kaže politička izreka čuvenog M a i s t r e . n e p r e k i d n o prikazuje kao neizbježno ono što se u početku manifestuje k a o n e o p h o d n o . predložio bih da se napravi jedna vrsta rječ­ nika dvosmislenih rječi u kojem bi se vršilo upoređivanje različitih glav­ nih značenja jedne iste riječi. Ovaj d v o s t r u ­ ko štetni uticaj. ali s p o n t a n e i neizbježne veze. ne mogu ostaviti n i k a k v u s u m n j u u n e m i n o v n u osnovnu potčinjenost sociologije biologiji. pružio bi. b a r što se tiče svih d r u š t v e n i h sposobnosti od velikog značaja. Ali. n o v a politička filozofija će. i o b r n u t o . P o z n a t o je da taj princip. do te mjere da bi takav rad malo odgovarao i našim prostim literatama i eruditama. racionalno istraži­ vanje iako na sasvim drugačiji način koji je dovoljno objašnjen u p r e t h o d n o j lekciji. bez sumnje. ranije. Ništa posebno ne bi moglo spriječiti da se na t a k v o m izvoru p r o u č a v a k o m p a r a t i v n a m e t o d a u p r a v o m smislu. i inače. d i r e k t n o objašnjen u p r e t h o d n o j knjizi. glavno svojstvo pozitivne hijerarhije koju smo izgradili između r a z n i h osnovnih n a ­ uka. k a o što već zna­ mo. to je jedini n a č i n na koji se d a n a s može doći do tog opšteg pojma. posebno ispitati taj n u ž n i odnos sa n a u č n e tačke gledišta u užem smislu koja je j e d i n o mogla zah­ tijevati j e d n u p r a v u opštu diskusiju. pozitivna koncepcija pravog suštinskog kretanja ljudskog duha i druš­ tva. u ovoj prilici.i iracionalno preziranje istorijskih pojmova. Umjesto da predstavlja j e d n o s t a v n u d o p u n u biologije. u današnje vrijeme. bilo p o t p u n o dovoljno da se na odgovarajući način p o d s t a k n e najdirektnije povezivanje k a k o bi se 1 Ne mogu da se uzdržim. Osim posebnih filoloških znanja. nužni rezultat opšteg razlikovanja statičkog i dinamičkog stanja. d r u š t v e n a n a ­ u k a t r e b a da ga.

tu značaj­ nu ocjenu. To isto važi. uglavnom. prema analognim motivima.steklo pravo određivanja stvarnog enciklopedijskog položaja. označavaju nepremostiva opšta ograničenja za kasnije širenje ljudske populacije. koja se. neodređeno trajati. naprotiv duboko izmijenili društvenu eg­ zistenciju koja zahtijeva savršenije sudjelovanje povoljnih okolno­ sti. ova filozofija sama može. u tom smislu. preko posebnih pregleda koji se lako mogu dopu­ niti. tako da utiče na osjetljivost postepenih promjena. između individualne prirode svakog živog bića i karakterističnog sastava odgovarajuće sredine. U prethodnoj knjizi su dovoljno opisani ti razni spoljašnji uticaji kada je u pitanju individualni život. i da istakne. ovaj visoki intenzitet je samo prirodni nastavak sve veće prevage jednog takvog reda uslo­ va kako se organizam više komplikuje ili kako se u njemu posmatraju više pojave. Ali. a posebno malu ekscentričnost orbite. dakle. Zbog tog neminovnog identiteta mogu. visoku direktnu zavisnost pozitivne filozofije od cjelokupne neorganske filozofije. takva razmatranja treba da postanu. u isto vrije­ me i neizbježna i neophodna. a naročito ljudska. prije svega. dakle. isto tako. treba pomenuti. stvarna sredina u ko­ joj se one razvijaju? Opšti sklad koji uvijek mora postojati između civilizovanog čovječanstva i poprišta njegovog kolektivnog napredo­ vanja. ne­ minovno zavisi od svih raznovrsnih astronomskih podataka. Uostalom. Sva bi­ lo kakva spoljnja previranja koja bi uticala na individualnu egzi­ stenciju čovjeka. sa tog stanovišta. Na prvom mjestu. Ovakva će razmišljanja dovesti do toga da se shvati. inače. lako prenijeti na aktuelni slučaj. uopšte ukazati da je socio­ loški uticaj svojstven tim raznim spoljnjdm uticajima. barometarskom. nije samo očigledno da odgovarajuće dimenzije naše planete imaju više naučnog značaja za sociologiju nego za biologi­ ju. nisu uopšte pogodni za ozbiljno osporavanje čim se direktno podvrgnu naučnom ispitivanju čiji se razvoj mora vratiti na Posebnu raspravu političke filozofije koja je još ranije najavljena. terena i drugog. da je jedan takav organizam koji nastoji da što potpunije razvije tu neminovnu prevagu. koji ne bi bili dovoljno visokog intenziteta da teško povrijede in­ dividualnu egzistenciju. Pozivajući se. analizirati čitav sistem raznih spoljnih hemijskih. Astronomski uslovi posebno. u tim različitim suštinskim vidovima. u tom smislu. isto tako bi neprekidno mijenjala i njegovu društ­ venu egzistenciju. jer. posmatranu sa aspekta njene dnevne rotacije ili godišnjeg okretanja. kada bi svi ti osnovni podaci. ne reprodukujući je u novom vidu. naš društveni život bi morao pretrpjeti duboke odgovarajuće promjene. što se mora vrlo ozbiljno razmo­ triti u pozitivnom sistemu političkih spekulacija. na odgovarajući način. Sa naučne tačke gledišta. Na primjer. kada je riječ ο tome. na neki na­ čin. moram uputiti na četrdesetu lekciju. ne bi mogla dovoljno manifestovati zbog kratkoće individualnog života. ispituju. za fizičke uslove in­ dividualne egzistencije. i društvene kada se radi ο termometarskom. analogan. statič­ kih ili dinamičkih. a slična je situacija i u pogle­ du osnovnih hemijskih uslova koji se odnose na sastav atmosfere. ista je situacija i u mnogim drugim slučajevima koji se ne mogu odmah ocijeniti. njegova neizbježna širina ne dopušta ovdje da se na­ pravi bilo kakva njegova skica. samo moram. još oči­ glednije dokazuju to povećanje prirodnog uticaja kada se sa indi­ vidualnog prelazi na društveni slučaj. sebe osloboditi. Kako bi se ra­ cionalno mogle zamisliti društvene pojave kada se ne bi tačno procjenila. da bih ubrzao naš rad. neminovno proističe iz istog filozofskog principa koji nam je direktno pokazao stvaranje pravog suštinskog duha biologije u užem smislu. Prihvatajući razna razmatra­ nja. koja je. Makoliko mogao biti interesantan metodski pregled vrlo složenog sistema neorganskih uslova društve­ nog razvoja. kada se radi ο stalnoj korelaciji. Po­ kazao sam. električnom i drugom stanju ambijentalne sredine. isto tako posmatran kao organizam koji može. bez ikakvog posebnog ispitivanja manje bliskih veza. čini mi se da takvo gledište tre­ ba samo da se posebno naznači. socijalna fizika je vrlo na glašeno povezana sa cjelokupnom neorganskom filozofijom preko značajnih prikladnih i neposrednih veza. što se. Lako će se osjetiti da bi. inače. i obrnuto. a sada se radi ο kratkom opisu. nju. nezavisno od te očigledne neposredne potčinjenosti. očigledno je da će čitalac. statički ili dinamički. bili znatno narušeni. stvarni stepen nagiba ekliptike. još naglašeniji od njihovog čisto biološkog uticaja mada je. na vrstu voda. Dakle. koji su karakteristični za našu planetu. pa prema tome. suštinsku stabilnost rotacionih po­ lova. pored ostalog. a naznačio sam. direktno i stalno. direktnom provjerom neminovne zavisnosti prave nauke ο ljudskom razvoju 204 205 . čitalac će lako uvidjeti da bi razni hipotetički poremećaji. neophodna za racionalnu koncepciju svih društvenih po­ java. fizičkih i astronomskih uticaja pod čijom vlašću se odvija društvena evolu­ cija i koji treba da imaju premoćni uticaj. od posebnog ponavljanja metodskog ocjenjivanja tih različitih neorganskih uslova društve­ nog života koji. da bi ovo poglavlje postiglo svoj cilj. inače. čiji sam obavezni princip ranije naveo. vrstu biološkog uticaja svojstvenih svakom od tih glavnih uslova. navedena u četrdesetoj lekciji. u suštini. kako bi se zajedno sa organskim uslovima odredila njena osnovna brzina. među dina­ mičkim uslovima koji. događa na najvišem ni­ vou u racionalnom proučavanju društvenih pojava u kojima se od­ mah uočavaju najsloženiji organizam i najistaknutije manifestaci­ je. Ali. da egzistencija živih bića. kada se radi ο astonomskim uslovima koji su najmanje poznati od svih i onih čija je prevaga vrlo izražena. hidrometrijskom. na dovoljne indi­ kacije iz prethodne knjige. nužno. pa samim tim. bez sumnje ne bi teško uznemi­ rilo mijenjanje sredine koju nikako ne bi ometala individualnu eg­ zistenciju čovjeka. ali ne u mjeri koja bi dovela u nepriliku individualnu egzistenciju.

pozitivnom proučavanju društvenog razvoja. a posebno što se tiče astro­ nomske filozofije koja je njen neosporni temelj. ina­ če. u granicama mogućnosti. izgledalo bi da ta neminovna zavisnost zahtijeva u neorganskoj filozofiji. koje su. da je naučna koncepcija druš­ tvenog razvoja razmatrana u čitavom svom trajanju suštinski bila nemoguća dok osnovna stabilnost našeg astronomskog ustrojstva. da se u zemljinoj kori dešavaju samo promjene koje su tako raznavrsne i tako postepene da ne bi mogle štetno uticati na prirodni tok društvene evolucije čija se misao. dakle. ili pak. po svojoj prirodi. koji su. unutrašnjih pojava na­ šeg svijeta koje su jedino osjetljive na društveni uticaj. sa ma­ njom ili većom brzinom. strogo konstatovane zavisnosti. Slična ocjena se može donijeti za fizičke i hemijske uslove da bi se utvrdilo da je površina naše planete u svakom pogledu. u suštini nepromjenjivi. u što ne bi trebalo sumnjati. jer. pa je. radikalno usavršavanje koje ona ne bi nikada mogla prihvatiti. treba više pre­ cizirati opšti pojam pravog društvenog uticaj a koji je svojstven raznim neorganskim uslovima. da te promjene okružene uskim opštim granicama. jer kontinuitet te evolucije zahtijeva najprije jednu takvu stabilnost u određenim granicama. prihvatile neke izrazite promjene u ljudskom organizmu. Takva izmjena prerasla bi. prvo prići najopštijem određivanju zakona svoj­ stvenih društvenom razvoju. mogao uticati na zakone karakteristične za ljudski razvoj. a da ih kasnije razmatra postepeno se upuštaju u savršeniju tačnost. nije bila dokazana na od­ govarajući način. mada manje izražene slučajeve i svuda će se pokazati da je ona. da svi uzroci koji izazivaju poremećaje samo bi mogli ne­ posredno djelovati na tu brzinu. organizam biva uništen.) mislilo. prema tome. ne mogu beskrajno mijenjati zbog djelovanja raznih spoljnjih okolno­ sti. u početku. Uglavnom. da jednu takvu delikatnu evoluciju radikalno onemogu­ ćavaju razne spoljnje perturbacije. njihova faktička beskorisnost očigledna je i u sociologiji i u biologiji. u početku. do sada malo poznate. predvidjelo svako neisprav­ no tumačenje te zavisnosti. dovoljno napredovala danas da bi obezbijedila pozitivnoj filozofiji osnovne uvodne pojmove koji su joj potrebni. samu snagu bioloških uzroka. vrlo rijetkih. a da nikako ne izmijene njihovu prirodu: i kada ti uticaji koji iza­ zivaju poremećaje pređu granice. izuzev nekih. da se ljudska bića. iz jačeg razloga. što bi s naučne tačke gledišta bilo isto što à hipotetički dru­ štveni razvoj neke druge životinjske rase. Na prvi pogled. uvijek treba smatrati da će ona biti potčinjena istim bitnim zako­ nima i da se jedino njena brzina može mijenjati pošto ona. posebno astronomske. kada se ne bi moralo. ne govori u stvari. zavisi od iste pojave. koja je sada neosporna.od opšteg sistema neorganske filozofije. sigurno. zanemariti. pod uslovom da se uvijek posjeduje mudra sposob­ nost da se privremeno uklone pogrešna istraživanja. zbog cjelokupne. došla u suštinski normalno stanje. primjećujući da ne bi on. prilično napredovala. vidjeli smo u prethodnom poglavlju. umjesto da se izmijeni. ovih opštih pojava koje su suštinski nepoznate pozitivnoj astronomiji. kada se uzme u obzir sigurna osnovna zavisnost sociološke filozofi­ je od raznih grana neorganske filozofije. Dakle. suviše djelimičnih ili suviše nepredvidljivih nezgoda da ih ljudska mudrost ne bi mogla. Dovoljno sam pokazao. Sto se tiče astronomije. u osnovi. na osnovu prethodnih uputstava. ina­ če. prema opštoj primjeni zakona gravitacije. mogu samo uticati na nivo raznih pojava. da pozitivna filo­ zofija nije bila racionalno moguća bez prethodnog usavršavanja te filozofije na višem stepenu nego što se to. mislilo. ili kad bi se tak. iz jačih razloga. lako se može zamisliti. polazeći od svih glavnih glediš- ta. Dakle. bilo u odnosu na rotaciju ili translaciju. Bez sumnje. ako se ograničimo bar na var^ranja vezana za postojanje pojava. iz posljednjih razloga. pošto se taj važni princip biološke filozofije. koje ni bi išle čak do uništenja ljudske vrste. Ali dok je evolucija moguća. Dakle. ovdje ο nikakvoj promjeni. umjesto straha da se prava pozitivna filozofija nikako ne može izolovati od neorganske filozofije. uvijek bi trebalo pretpo­ stavljati da postoji jedno osnovno kretanje za ukupan razvoj : takav je bar filozofski uslov koji nameće priroda jednog takvog pitanja i koji ne može postati potpuno pozitivan sve dok se ne bude mogao tako shvatiti. vidi se. kada bi se na primjer. a da se njihovo nužno smjenjivanje i njihove krajnje namjere nikada ne mogu izmijeniti. u 206 207 . u svakom pogledu. iako se biće tada lakše može mijenjati. mnogo bi se više trebalo plašiti da ona nije. Ista ova­ kva razmišljanja se mogu primijeniti na mnoge druge uobičajene. mudro odbacujući sporedna ili pret­ hodna pitanja koja bi bila slabo pristupačna ili preuranjena. ne bi složila sa nag­ lom i čestom erupcijom vrlo rasprostranjenih fizičko-hemijskih po­ remećaja na poprištu ljudskog života. još prije može primijeniti na složeniji organi­ zam i izuzetniji život. identično u svim mogućim hipotezama ο odgovarajućoj sre­ dini. ne­ ophodno je potrebno da se podvrgne. uvijek uočavali između mogućeg i neizbježnog. ο čemu se toliko govori. Uostalom takva intelektualna dispozi­ cija je. kao što sam već pokazao u drugoj knjizi. zbog svoje prirode. Da bi se. prateći osnovno kretanje koje je dosta pomdnjano u pret­ hodnom poglavlju. spontani nastavak i neosporna dopuna opšteg du­ ha koji nam je pozitivna filozofija jasno pokazala. takvu ocjenu treba prenijeti na čisto neorganske uzroke. Ali obavezna harmoja koju smo. već samo na stvarnu brzinu opšte evolucije ili njenih raznih faza. ako su ti kosm'ički pojmovi duboko nedokučivi. kada je riječ ο najopštijim astronomskim zakonima koji se odnose na uza­ jamno dejstvo raznih svjetova. u stvari. u tom smislu. prolazi kroz sva posredna stanja od kojih se sastoji. treba smatrati da osnovno kretanje tog razvoja. i pored svoje trenutne ne­ savršenosti. da bi bila suštinska prepreka za racionalno konstituisanje dru­ štvene nauke. u četrde­ set drugoj lekciji. u suštini.

svodeći ovdje ispitivanje samo na one pojmove koji se danas ozbiljno mogu negirati. neće biti dovoljno da se so­ ciolozi pripreme za svoje teške spekulacije tako što će prvo učiti da razvijaju. u prethodnim navođenjima. može samo predvidjeti. mogla biti za­ nemarena u poređenju sa astronomskim doktrinama. posebno primijetiti ne manje spon­ tano proširivanje takve pripreme na sve ranije djelove pozitivne filozofije. gledano sa tih aspekata. možemo reći. na odgovarajući način. ne bi mogao direktno dovoljno osjetiti. opšti duh svojih radova i glavna sredstva za istraživanje koja im odgovaraju za ma­ nje komplikovane slučajeve. bez sumnje. pot- vrđuje. Na ovom mjestu ove raspra­ ve. I pored toga što ni biologija ne bi mogla biti racionalno zamišljena bez svoje ne­ minovne zavisnosti od cjelokupne neorganske filozofije. potrebno je stvarno smatrati srećnim zbog te duboke zavisnosti koja racionalno povezuje socio­ logiju sa cjelokupnom prirodnom filozofijom. Da bih dopunio svoj uvodni kratki pregled opšteg odnosa socio­ loške filozofije i cjelokupne neorganske filozofije. koji je čak i danas loš pro­ cjenitelj čiste metode. uz duboko poštovanje biološke filozofije. u tome ne može biti nepoznata. neophodno potrebni pojmovi. Osim toga. na fizičko-hemijska znanja koja su. samo upućujem čitaoca na razne opšte motive izložene u prethodnoj knjizi smatrajući da je to isto nužno za biološ­ ku nauku u užem smislu. u samom začetku. ova glavna relacija. neprom­ jenjivih uslova jednog zaista racionalnog istraživanja. moralni ili intelektualni. predstavlja jedan od glavnih aspekata društvene evolucije bez čijeg razvoja. nema više potrebe da se namjerno zaustavljam da bih pokazao neospornu logičnu potrebu da se. predstavlja. pa da se nastavljanje našeg rada spontano. U svemu što prethodi. u tom pogledu. da fizika u užem smislu. pravoga du­ ha koji treba da predvodi stvaranje i korišćenje bilo kojih naučnih hipoteza: dakle. onoga što predstavlja pravo objašnjenje bilo koje pojave. pa čak još i više hernija. jedino di­ rektnim proučavanjem te filozofije. poseb­ no čine karakterističnu bazu ljudske moći. cjelokupna evolucija ne bi bila moguća. prema filozofskom zakonu koji sam utvrdio. kako smo to često puta konstatovali. bila zaustavljena nadmoćnošću materijalnih prepreka koje su karakteristične za ljudsko sta­ nje. ako se u cijeloj hijerarhiji. osim što su ta različita razmatranja ovdje još više otežana zbog vrlo velike komplikovanosti pojava. Dakle. u tom smislu. potrebno je. Eto dakle. iako biološka filozofija. na kraju. utoliko zna­ čajnije ovdje što se primjenjuje. Riječ je ο stvarnom djelovanju čovjeka na spoljnji svijet čiji postepeni raz­ boj. logički gledano. manje opšte pojave obavezno događaju uz neizbježnu prevagu opštijih pojava. da je. jedino se preko tog potpunog proširivanja prethodno dovoljno može upoznati pozi­ tivna metoda da bi se stvarno mogla koristiti za proučavanje tako očito komplikovanih pojava. Da bi proširivanje logičkih izvora uvijek bilo dovoljno usklađeno sa povećanjem naučnih poteškoća. Aktuelni slučaj ne bi mogao imati druçe primjedbe. moram ukazati. pripremi­ mo za normalna sociološka proučavanja kroz upoznavanje osnov­ ne pozitivne metode u njenim najbolje okarakterisanim primjena­ ma. sociolozi mogu dovoljno upo­ znati najelementarnije osobine pozitivne metode koje se bolje mogu uočiti kod manje komplikovanih pojava. u kojima smo uvijek uviđali. u po­ gledu čega prethodni dio ove knjige ne bi trebalo da ostavi nikakvu sumnju. već samo tok i vrijeme trajanja njihovih stvarnih manifestacija. svaka bitna grana prirodne filozofije mora posebno razvijati. i po­ red svog kapitalnog učešća. glavni temelj njene srećne pozitivne obrade spontano uvodeći neophodnu intelektualnu pri­ premu čiji ogromni značaj ljudski duh. da bih pojedno­ stavio našu ocjenu. jednostavno. kao što sam ranije naveo. i čija su odgovarajuća sredstva za direktno istraživanje posebno provjere­ na na kraju prethodnog poglavlja. Jedino se na taj način mo­ gu dobiti prave opšte predstave bitnih osobina naučne pozitivnosti. na jedno novo direktno gledanje. u tom smislu. nastavljajući posebno provjeravanje moje naučne hijerarhije da. sve više. jedno od karakterističnih svojstava os­ novne metode koje se može procijeniti kako treba samo ako se pro­ učava na svom pravom izvoru. jer bi. bilo putem čistog posmatranja ili eksperimentisanja. morao sam se pažljivo uzdržati od tak­ vog razmatranja te filozofije u vezi sa metodom. očigledno je da djelovanje čovjeka na prirodu bitno zavisi od stečenih znanja. Ako se ocijeni na od­ govarajući način i mudro koristi. napredak čovječanstva. i. Jednom rječju. prema prethodnoj lekciji. treba shvatiti. bez sumnje. naprotiv. a ne direktno mi­ jenjati sredinu ambijenta. tako se već snažno oslanja na analogna raz­ matranja koja su obavljena u drugim djelovima ovog rada. prema principu koji je postavljen u početku ove Rasprave i koji je otada stalno provjeravan. ta zavisnost nikako ne može mijenjati njihove sopstvene zakone. u tom smislu. Jer. a posebno na neorgansku filozofiju. U tom smislu. kada je riječ ο tome. čak ne­ zavisno od društvenog nereda koji ljudske strasti uveliko nastoje da unesu u takva proučavanja. vezanih za stvar­ ne zakone neorganskih pojava. Dakle. politički. koja u po­ četku izgleda kao da povećava prirodnu komplikovanost predmeta. ovaj uslov toliko ovdje proističe iz prirode predmeta. neosporno očiglednog motiva na koji je dovoljno ovdje ukazati da bi snažno došla do iz­ ražaja radikalna nemogućnost racionalnog proučavanja društvenog razvoja bez neposredne i stalne kombinacije socioloških spekulaci­ ja sa svim doktrinama neorganske filozofije.mnogim drugim ranijim prilikama. zbog svoje prirode. jasno je da su sociologiji. neminovno je vezan za materijalni napredak zbog bli­ ske uzajamne solidarnosti koja karakteriše prirodni tok društvenih pojava. a posebno prethodne navike koje se 208 209 . dovoljno da se navede neki filozofski predlog. Da­ kle. dok astronomija. novog. I pored svoje važne prevage. a.

ta kapitalna priprema našeg uma. Uostalom. kao što sam to ranije objasnio. istu varljivu nadu čiji izraz. a zna se da su. u direktnijoj i sistematičnijoj formi. ona se. bez potrebe da se. Jedino tako. sociolozi kao i svi oni koji se bave proučava­ njem prirode. danas veoma traže­ na. da se. To su pravi teški. zbog visoke apstrakcije njihovih poslova. iz još jačeg raz­ loga. u suštini. ipak. iz još jačeg razloga isključiti iz još komplikovanijih spekulacija sociologije. Daleko se manje mogla opravdati greška kada je. Ilu­ zija svojstvena matematičarima u političkoj filozofiji. mogla opravdati kada je eminentni fi­ lozofski duh čuvenog Jacques-a Bernouilli-a prvi začeo tu opštu mi­ sao čiji je nastanak. Neizbježno nastavljajući tu intimnu logičnu zavisnost ne bismo mogli da ne shvatimo. naročito danas. ne bi moglo biti dovoljno bez određene posebne pomoći te primarne baze cjelokupne pozitivne fi­ lozofije. izvjesna efermna ali plodna reputacija visokog poli211 210 . kao i iluzija biologa sastoji se u želji. a da se prethodna sredstva još nisu ocijenila na odgovarajući način. po mom mišljenju. isto tako je značajno da se njeno odvijanje postepeno ukla­ pa u hijerarhijski red rastuće komplikacije koji sam uspostavio me­ đu njima. Dakle. Stvarno neispunjavanje tog velikog logičkog uslova. nemoguće opravdati beskorisno ponavljanje jedne takve filozofske zablude. nikako prikriti stvarno produžavanje te apsurdne iluzije me­ đu drugorazrednim oponašaocima koji. zastarjeli izraz za te beskorisne pretenzije. efikasne i ne­ uništive samo one dispozicije koje se tako neosjetno postepeno uvo­ de. uglavnom. od divne jednostavnosti koja karakteriše as­ tronomske spekulacije. kod Laplace-a je. ali koju nije mogla dokazati čak ni jedan tako vrhunski um. utoliko više ukoliko vrhunska komplikovanost pojava čini njihovo spontano ispunjava­ nje u isto vrijeme težim i neophodnijim. grubim iskorišćavanjem povjerenja koje se. prateći do kraja očigledne posljedice takvog principa. u djelima Montesquieu-a i samog Condorcet-a. ne dodajući ništa suštini predmeta. odbacu­ jući. da pravo kažemo. u početku ove Rasprave. bilo koje filozofske greške su. Ovdje je za sociologiju izuzetna samo očigledna obaveza da učvrsti svoje prethodne odluke. kasnije Condorcet ponovio. moćiće da nauče da na odgovarajući način zadovolje čisto logičke uslove svake pozitivne spekulacije. uporne na je­ dan drugi način kod matematičara koji su direktno oslobođeni. predstavljao stvarno dragocjen i neopoziv simptom potrebe. u to vrijeme. preko teškog algebarskog naklapanja. ubuduće ukazuje pravom matematič­ kom duhu. gla­ vne društvene teorije učine pozitivnim. samo ponavljaju. proučavajući opštu pozitivnost na njenom pravom os­ novnom izvoru. strogu nužnost da se prethodno obrazovanje stvarno ra­ cionalnih sociologa. a osim toga. ne obazirući se na neophodno direktno učešće te filozofije u osnovnoj obradi glav­ nih djelova neorganske filozofije. i u jednom i u drugom slučaju. svaka veća izmjena tog nužnog smjenjivanja. po mom mišljenju. da ugrade sociologiju u jednostavni zaključak ili dodatak biologije. u svakom pogledu. svake stroge potčinjenosti real­ nom proučavanju prirode. samo odlučni nehotičan do­ kaz duboke filozofske nemoći. predstavlja. koja je. na preuranjeni instinkt za neminovnu modernizaciju društvenih proučavanja. temelji na odgovarajućoj ocjeni ma­ tematičke filozofije čije poznavanje. Makoliko očigledno gruba bila takva ilu­ zija. do pretjeranog komplikovanja karakteristič­ nog za društvene spekulacije. Ipak se treba složiti da je zabluda matematičara. jednom rječju. nju treba. Stalno poštovanje tog reda ima tendenciju da postepeno dovede naš um preko čitavog niza skoro neprimjetnih nijansi. iako generalno. neizbježno bi uni­ jela u sociološka proučavanja iracionalne navike koje su sasvim pri­ rodne. bez mnogo muke. zaista. da nas toga nije u cjelini. neminovnu prevagu istorijske analize. Umjesto da ukaže. kao prije sto godina. Međutim. i snažno podr­ žan radikalnim potresima društva. kao što sam to već naveo. za to vrijeme preuranjena. ova zabluda predstavlja. podstaknuta željom da se sebi stvori. pošto je svaka ideja ο efektivnom broju i matematičkom zakonu već direktno za­ branjena u biologiji. glavni intelektualni uzrok radikalnog neuspjeha po­ kušaja koji su do sada pravljeni u cilju regeneracije društvenih pro­ učavanja čija je pozitivnost.ne bi mogle stvoriti na drugi način. koja se već predosjećala. inače. u stvari. kako je to direktno objašnjeno u pretprošloj lekciji. jedne potrebe. ovdje posebno insistira na takvom filozofskom akciomu po pitanju koje se ograničava na to da uputim čitaoca na osnovna objašnjenja u četrdesetoj lekciji. Ne bi se moglo. mnogo neispravnija i mnogo štetnija nego ona druga. već duboko prožet njegovim čuvenim posmrtno objavljenim radom jasno potvrđuje neodlučnost njegovog uma kada je u pitanju osnovna koncepcija društvene nauke. ne treba samo da obuhvati opšte proučavanje svih raznih glavnih djelova prirodne filozofije da bi bilo potpuno efikasno. za uspjeh jedne takve ope­ racije. možda. Jedina zabluda te vrste koja je mogla zaslužiti da se ozbiljno prodiskutuje. ali neophodni opšti uslovi jednog prethodnog naučnog obrazovanja sposobnog da sistematski razvije spontano uvođenje pozitivnog duha u sve društvene teorije. mada je opšte stanje ljudskog razuma već počelo da dopušta naziranje pravog osnovnog duha zdrave političke filozofije koji je veoma dobro pripremljen kao što sam već poka­ zao. s pravom. će od početka moći da razviju stvarni elementarni os­ jećaj naučne očiglednosti i da steknu osnovnu naviku za racional­ nu i odlučnu argumentaciju. a ponekad. je beskorisna pretenzija jednog velikog broja matematiča­ ra da učine pozitivnim društvena proučavanja na osnovu himeričnog potčinjavanja iluzornoj matematičkoj teoriji vjerovatnoće. obično kombinovane s jednom vrstom algebarske manije koja je sada suviše bliska prostoti matematiča­ ra. pošto tada nije bilo boljeg načina u koji se ne bi moglo posumnjati. unaprijed oslobodio ovaj Traktat. prije svega.

naveo početkom 1835. D i r e k t n o ispitivanje ove velike n a u č n e regeneracije. bez ikakve u z a l u d n e p r e t e n ­ zije na univerzalnost. rezultat tog očiglednog filozofskog stava da sve n a ­ učne spekulacije. Da li bi se. na koja se gleda. a on je od tog t r e n u t k a neosporno dopunjen. zna agens pojave koji je predložen za analiziranje. koja ga obično karakteriše nastavio. od tog vremena. Ali k o b n a a k t u e l n a prevaga metafizičke filozofije u takvoj temi. kao i sredina u kojoj se ta pojava dešava. u suštini. u stvari. danas. sa­ mo m o r a m o ocijeniti. n a j ­ manje odobravani. jedan od najoštroumnijih matematičara našeg vijeka (g. Osnovne relacije su t a k o očigledno intimne. Pra­ vičnost mi nalaže da sada dodam da je. n e p o s r e d n o m apelu. k a d a se znaci koriste kao ideje na osnovu uobičajenog k a r a k t e r a čisto metafizič­ kih spekulacija. r a z n i h a k t u e l n i h n a ­ uka. ukratko. Ovaj mi s t r a h izgleda utoli­ ko opravdaniji ukoliko se to. koji k a r a k t e ri'šu njen suštinski d u h . koje je mogla stvoriti pogrešna ocjena n e o s p o r n i h odnosa d r u š t v e n e n a u k e sa r a z n i m ranijim n a u k a m a . da je s r a m o t a za sadašnje stanje ljudskog r a z u m a da se danas forsira formalno pokazivanje bilo p o t r e b e da se p r i s t u p i proučavanju n a j komplikovanijih pojava tek pošto se za to p r i p r e m i m o na odgovara­ jući način p r e k o postepenog p r o u č a v a n j a najprostijih pojava. osim u slučaju a p s t r a k t n o g r a č u n a koje je mogla stvoriti. u tom smislu. su­ više insistirati. što se tiče doktrine. r a z n i m specijalnim radovima. u p r ­ kos njihovoj velikoj očiglednosti. u stvari. nepo­ s r e d n u reakciju sociologije na cjelokupni ostatak p r i r o d n e filozo­ fije. d i r e k t n o racionalizuje k u l t u r u . R a z n e n a p o m e n e s a d r ž a n e u ovom poglavlju ne m o g u p r e p u ­ stiti n e k i m filozofskim zabludama. Za sada. ako ovo djelo doživi drugo izdanje. u p o ­ gledu suštine. ne mogu. U ovom t r e n u t k u bi bilo p r e u r a n j e n o da se. iako plodnost koncepcija. b a r p r e ć u t n o . polazeći od te posebne tačke gledišta. p r i h v a t i o tu neobič­ nu zabludu iako nije mogao iz nje izvući osnovni sofizam. zbog svoje prirode. Dok su p r a v e m a t e m a t i č k e teorije. a k o ne i najviše osporavani dio moje filozofske d o k t r i n e čak i pošto n a s t a v a k ove knjige i n d i r e k t n o potvrdi. k a o posebne g r a n e j e d n o g jedinog stabla čije p r e m o ć n o r a z m a t r a n j e uvijek t r e b a da rukovodi. isključivo dolazi. p r e m a objašnjenju iz p r e t h o d n o g poglavIja. Da bih na odgovarajući način završio enciklopedijsku operacju. već j e d a n vijek bilježile veliki i korisni n a p r e d a k . zbog glavnih svojstava bilo n a u č n i h ili logičkih. u jedinoj akademskoj raspravi koja će se pamtiti. godiine moje direktno mišljenje ο filozofskoj ocjeni jedne takve teorije preko jedne značajne napomene iz dvadeset sedme lekcije. bilo da se radi ο d o k t r i n i ili metodi. u isto vrijeme i n a u č n u i logičku. preostaje mi da iz s u p r o t n o g pravca sagledam tu osnovnu povezanost. plašim od mo­ gućnosti da ova visoka n a u č n a povezanost ne postane. Sto se tiče doktrine. osnovni princip te univerzalne reakcije je. Zato nijedan ra­ z u m n i čovjek nije. od početka ove Rasprave. . t a k o blagom i za n a š u oholost i za našu ljenost. koja predstavlja posljednji bitni elemenat pozitiv­ ne filozofije. ocjenjujući re­ dom n u ž n u filozofsku reakciju socijalne fizike na sve starije n a ­ uke. i pored njihove neosporne podjele. iako mi se čini da su svi glavni pojmovi dovoljno naznačeni. što je posebna t e m a ovog poglavlja. u drugoj knjizi ove Rasprave. u to n e m a sumnje. njenu realnost i značaj. postoji n a m j e r a da se r a č u n u potčini n u ž n o sofistički pojam n u m e r i č k e vjerovatnoće koji d i r e k t n o dovodi do toga da se naše sopstveno s t v a r n o neznanje uzima k a o p r i r o d n o mjerilo s t e p e n a vjerovatnoće n a š i h različitih mišljenja 1 . u društvenoj praksi. bilo. prvenstveno. s jednom vrstom naučne zbrke. mogla zamisliti radikalnije ira­ cionalna koncepcija od one koja i m a za cilj da cjelokupnoj d r u š t v e ­ noj n a u c i da k a o filozofsku osnovu ili glavno sredstvo za finalnu analizu. svakako. obavezno t r e b a da b u d u pot- 212 213 . p r e k o n e o p h o d n e opšte obaveze da se prvo u p o 1 Već sam. kao na t e m e j e d n o s t a v n e inspiracije. za to isto vrijeme. i pored p r i r o d n e snage p r e t h o d n i h r a z m a t r a ­ nja koje je t a k o s p o n t a n o podržala ova Rasprava. . n i k a k v o bitno poboljšanje. doživljela. još suštinski empiričku. Poinsot) svojom lucidnom filozofskom mudrošću. na osnovu j e d n o g d i r e k t n o g ispitivanja s m a t r a . n i k a k v u veću nesigurnost koja se odnosi na s t v a r n o osnov­ nu potčinjenost. u pogledu bilo koje na­ uke. samo p r e k o toga što će dopustiti da ta filozofija. pa se i d a n a s nalazi u istom k r u g u početnih grešaka. n a j m a n j e dvosmislen s i m p t o m realnosti spekulacija. ova a p s u r d n a d o k t r i n a nije. predstavlja.tičkog dometa. u p r k o s m n o g o b r o j n i m značajnim po­ kušajima. da je u t v r đ e n i enci­ klopedijski položaju socijalnoj fizici dovoljno obrazložen u opštoj hijerarhiji n a u k a . koja utiče na p r e t h o d n u zavisnost pozitivnog proučavanja d r u š t v e n i h pojava od cjelokupne p r i r o d n e filozofije: t a k o se. veliko pravilo pozitivne filozofije di­ r e k t n o suprotstavlja jednoj od najtemeljnijih osobina naših politič­ kih navika. Iz toga razloga sam m o r a o p r i d a t i poseban značaj k r a t ­ kom objašnjenju ovih r a z n i h n e m i n o v n i h relacija na kojima. umjesto a n a r ­ hične rasutosti koja je k a r a k t e r i s t i č n a za sadašnji način razvoja p r i r o d n e filozofije. . ra­ z m a t r a neizbježni opšti uticaj koji sociologija m o r a kasnije vršiti na sistem drugih osnovnih n a u k a . da spriječi. k a o ljudska djela. u p u ć e n e od s t r a n e metafizičke filozofije svim umovi­ ma da bez ikakve r a c i o n a l n e p r i p r e m e t r e t i r a j u r a z n a d r u š t v e n a pitanja. mate­ matičku neukost u odnosu na jednu novu trenutnu invaziju te zastar­ jele zablude tada reprodukovane na identičan način putem jedne mno­ go manje racionalne analize. u tom smi­ slu. j e d n u tobožnju m a t e m a t i č k u teoriju u kojoj. utičući da se one p r i h v a t e u b u d u ć e . toliko je r a d i k a l n o iskvarila čak i najosnovnije pojmove da se. na kraj ove knjige ko­ ji će sadržati k o n a č n e zaključke cjelokupne R a s p r a v e . u kojoj sam najavio kasniju namjeru da posebno obradim ovu specijalnu temu matematičke filozofije.

ubuduće a priori predstavljala razne nauke kao proste djelove te velike jedinstvene nauke. naposljetku dovodi do ocjene nužnog reagovanja sociologi­ je na sve ranije. i koja takvim radovima od­ mah mora dati filozofski smjer koji im do sada bitno nedostaje. kako smo se uvjerili. u smislu regulisanja prirod­ nih progresa raznih nauka. otada potpu­ no poremećena. prije svega. bio tako duboko prožet tom velikom filozofskom relacijom koju je tako divno koristio i čiji je princip spontano formulisao. Uistinu. da znanje pojedinaca direktno treba da vrši skriveni ali neizbježni uticaj na bilo koju nauku. svakako će još jače biti izražena kod direktnog proučavanja socijalne dinamike na os­ novu tog principa.j. budući da naša djela obavezno nose neizbrisivo obilježje sposobnosti koje ih stvaraju. nema sumnje. već često korišćenog u ovoj knjizi. ta srećna spontana težnja sociologije da na očigledan način manifestuje pravi opšti duh svake osnovne nauke na osnovu svih njenih odnosa sa svim drugim. produbljujući još više to duboko razmišljanje. proizilazi iz toga što je razvoj ljudskog duha moguć jedino preko druš­ tvenog stanja. Još 215 . do odre­ đene mjere. više pripada biološkoj teoriji ο našoj pri­ rodi. besko­ risno oponašajući čiste metafizičare. značajni dio društvene statike čije je duž­ nost da direktno otkrije stvarne zakone jednog takvog poveziva­ nja kao i zakone svih drugih slučajeva osnovnog povezivanja bilo kojih drugih elemenata naše civilizacije. kako smo vidjeli. ipak ova pretpostavka omogućava da se odmah shvati op­ ravdana opšta intervencija prave društvene nauke u svim mogu­ ćim vrstama ljudskih spekulacija. u tom smislu. Ali. preko neke. sposoban da zauvijek odbaci te nejasne i samovoljne spe­ kulacije koje su odlika mnogih enciklopedijskih ogleda. pa su zato neki filozofi počeli da u njoj naziru klicu toga. Bez sumnje. u kratkim crtama. očito. jasno je da sociologija treba normalno. na to da jednostavno postavim nužni princip te velike relacije koja će kasnije biti razmatrana na odgovarajući način. nauke. nor­ malno. to svojstvo će moći u potpu­ nosti da realizuje svoj povoljni uticaj. Svi naučnici koji su s određenim naporom razmišljali ο cjelovitosti svo­ je sopstvene teme. svakako. Sa­ da se ograničavam. a koje sponta­ no proizilaze iz naših ranijih objašnjenja. ovo razmišljanje nas. Dakle. makoliki bio značaj tog 214 prvog razmatranja. da prava naučna istorija. ne izuzi­ majući većinu onih koje su nažalost izvodili sami naučnici. iako jedna takva bibliografska i biografska erudicija nastoji više da uguši spontani zamah ljudskog genija nego da pomogne njegov razvoj. koja će ta nova osnovna nauka pokušati obavezno da unese u sve druge nauke kao i u njihovu opštu koordinaciju. posebno za­ to da bi se izbjegli himerični ili preuranjeni pokušaji. inače privremeno korisne. teorija stvarne povezanosti glav­ nih otkrića još uvijek nikako ne postoji. t. koje je odsada neopozivo utvrđeno na području realnosti. Kada bi se. sociologija prirod­ no nerazdvojiva od biologije. prema prethodnoj lek­ ciji. Ovo preciznije ograničenje. mogla zamisliti ta teorija koja nikada nije bila do te mjere savršena da joj nikakva intelek­ tualna prepreka ne bi ograničila potpunu slobodu njenih najpreciz­ nijih zaključivanja. Ali.činjene pravoj opštoj teoriji ο razvoju ljudskog roda. nijedna posebna istorija ne bi mogla biti racionalno shvaćena. a njegovo direktno razmatranje mora prevagnuti svaki put kada se neposredno radi ο bilo kojim rezultatima tog razvoja. sugeriraju odgovarajuće naučne indikacije. samo preko direktnog osnivanja soci­ jalne fizike bez koje. da usavrši proučavanje pravih suštin­ skih odnosa koje povezuju međusobno razne nauke. bez sumnje. nisu sposobni da. Ali. Jedino tako će uobičaje­ no proučavanje tih međusobnih veza. Iako slabost našeg uma i krajnja složenost takvog proučavanja. na ovom mjestu. ostaje ništa manje neosporno nužno svojstvo koje ci­ jenimo u pravoj istoriji nauka. ne bi kasnije mogli koristiti za direktnu izradu bilo kakve istorijske doktrine bez neophodne pret­ hodne revizije i koji. U ovom trenutku treba razmatrati samo posebnije relacije i one koje se lakše mogu ocijeniti. izgleda da ova snažna intervencija. da mnogo više pripada teoriji društvene evolucije. onakvi kakvi jesu. Razni pokušaji. reguliše spontani razvoj naučnih otkrića. Prije svega. svakako su osjetili koliku posebno značajnu po­ moć mogu pružiti odgovarajuća istorijska uputstva da se. u tom smislu posebno. prvi filozofski prikaz socijalne fizike i njene neizbježne intelektualne intervencije u stvar­ noj kulturi raznih djelova prirodne filozofije u užem smislu. lako možemo utvrditi da taj univerzalni uticaj mora. nego teoriji po­ jedinog čovjeka. kojima su to ime uzalud davali duhovi koji nisu bili sposobni da shvate njen filozofski domet. insistira na jednom takvom svoj­ stvu istorije nauka koji ne bi mogao danas osporiti nijedan od onih koji su u nekoj nauci napravili stvarna otkrića određenog značaja: veliki Lagrange je. ο čemu ću kasnije govoriti. mogli su do danas biti samo jednostavne komplikacije. Dakle. Bilo bi bes­ korisno da se. jer je izvjesno da nijedna nauka ne bi mogla biti duboko shvaćena dok se ne oci­ jeni njena prava suštinska istorija. svakako. iako je. svakako himerične hipoteze. onoliko koliko su to njegovi radovi dopuštali. Dakle. posebno. da prirodni tok zajedničkog razvoja treba da otkrije pravu koordinaciju. moramo priznati. materijali manje-više ira­ cionalni koji se. pošto je to proučavanje. u odnosu na metodu u pravom smislu. po tom pitanju. takav je. posebna poboljšanja. nikako ne mo­ gu dozvoliti ljudskom duhu da ikada realizuje sličnu filozofsku si­ tuaciju. Produbljeno na odgovarajući način. jasno je da bi naučna hijerarhija. U stvari. čime se objašnjava instinktivni otpor koji ona obično izaziva kod pravih pronalazača. moći da ima stvarno pozitivni ka­ rakter. u pravom smislu. jasno je.

očigledno ukazuje na to da se ne bi mogla. u tom pogle­ du. u tom smislu. više će se osjetiti da je. Glavni uslov se sastoji. ili pak vrlo empirijski. onako kako je to okarakterisano u prethodnoj lekciji. kasnije. bila rezervisana za sociologiju. do određene mjere. kasnije stvarno predstav­ ljati četvrti osnovni način posmatranja. svakako. mada se svi nužno moraju naći. da bi od njih direktno izradili opštu i potpunu teoriju pozitivne metode. shvati kao prava društvena pojava koja je dio opšte serije ljudskog razvoja i kao takva potčini zakonima sukcesije i is­ traživačkim metodama koje su karakteristične za tu veliku evolu­ ciju. i koji će poslije odgovarajuće primjene. tako očigledno. 1 Svako suviše djelimično ili suviše izolovano korišćenje takvog načina istraživa­ nja biće.j. razni odjelci ovog rada obavezno morali. u principu. razna naučna otkrića postaju. velikim djelom. istorijska metoda može da im obezbijedi punu racional­ nost koja im još uvijek bitno nedostaje. kako smo utvrdili. prema neospornom. taj zaista naučni karakter koji. posebno u toj vrsti. u tome da se nikada cjelokupni raz­ voj svojstven svakoj nauci ne razmatra izdvojeno od cjelokupnog razvoja ljudskog duha niti pak od osnovne evolucije ljudskog du­ ha. ova kapitalna operacija treba da bude na kraju ove knjige. t. neophodno je da ta nadmoćna metoda. pogodna za pravo racionalno predviđanje prema tačnoj procjeni ranijeg kre­ tanja nauke objašnjenog na odgovarajući način prema osnovnim za­ konima stvarnog kretanja ljudskog duha? Istorijsko predviđanje koje postigne takvu posebnost ne bi moglo sadržati. pretjerano osjećanje lične superiornosti koje je. Međutim. Ovaj novi način istraživanja.se ne može govoriti o kombinovanju raznih osnovnih pojmova koje su. na nivou do kojeg je ova knjiga došla. neposredno je obuhvaćena cjelokupna nužna univerzalnost istorijske metode. Iz razumljivog razloga. taj opšti način istraživanja koji sam nazvao istorijskom metodom u užem smislu. uključujući i biologiju. u većini. na sumnjivim pokušajima koji. posebno izbjegne ogromni gubitak in­ telektualnih snaga koje se danas troše. da dobije. u svim drugim naukam-i. neizbježno da vlada između intelektualnog kretanja pojedinca i intelektualnog kretanja vrste. pozitivnu teoriju zaista racionalnih hipoteza u pri­ rodnoj filozofiji. da ova logična saradnja nove nauke. ubuduće. poste­ peno praviti. u stvari. pre­ ma tome. na određenom nivou. u stvari jasno da putem te me­ tode. prema objašnjenjima iz prethodnog poglavlja tvrd­ nje: ali bi. da se svako pojedino otkriće. nema manji opšti značaj od onoga koji imaju druge razne starije nauke. u trenutku kada do njega dođe. Dominirajući. bez sumnje. jer spontane indikacije koje je naš rad na tu temu trebalo postepeno da razvija. prava filozofija s\'ake nauke nužno neodvojiva od njene stvarne istanje. biće. uglavnom. onoliko koliko je to moguće. shvatiti potpuno racionalna koor­ dinacija raznih naučnih koncepcija ako nas ne predvodi prava teorija 1 217 . Prema tome. po svojoj prirodi. kasnije instinktivne napore individualnog genija čije kretanje. neefikasno ili će moći da realizuje samo mali dio znaU drugoj knjizi ove Rasprave. taj mudro raspoređeni postepeni razvoj koji danas postoji samo za detalje: uobičajeni izbor istraživačkih tema. bez sumnje moguće potčiniti kasnije vještinu otkrivanja jednoj vrsti racionalne teorije koja bi mogla usmjeravati. uvodeći kao poslednji bitni elemenat. Ako se na takav odgovarajući način uporedi sadašnje stanje svake nau­ ke ili pak svake velike naučne teme poslije ranijih filozofskih sta­ nja. čini samo djelimično istraživanje svakoga od njih. nastojaće. ne bi moglo biti nezavisno od kolektivnog razvoja ljudskog duha. bude sama uvijek potčinjena filozofskim uslovima koje nameće pravi opšti duh nauke u kojem se ona radnja. u suštini. unapred sam dao jedan primjer karakterističan za naučnu primjenu te istorijske metode gradeći. do određene mjere. dakle socijalna fizika koja spontano pruža tu novu me­ todu. prenoseći svima. makoliko prirodno izgledala iluzija koja može izazvati. a posebno u fizici. njeno pravo i direktno učestvovanje u osnovnom sastavljanju zajedničkog fonda naših intelektualnih snaga. realno ne postižu nikakav uspjeh. ne bi rflogle biti završene sve dok se ne bi ispitala i poslednja bitna grana na­ šeg filozofskog sistema. na odgovarajući način. poslije komparativnog pos­ tupka biologije čiju. na način koji bi omo216 gućio da se. od tačne opšte ocjene afektivnog slijeda svih njenih glavnih prograsa. varljivom izoliranju. iz prethodne lekcije proizilazi da osnivanje pozitivne socio­ logije direktno nastoji da poveća sva naša glavna sredstva bilo koje spekulacije. u su­ štini se. Sa takve polazne tačke čija racionalnost ne bi mogla ostati ne­ poznata. Zar nije. Sto se više bude razmišljalo ο toj velikoj temi. bar prema opštoj koncepciji ljudskog razvoja. morati da manje-više predvodi njenu postepenu pri­ mjenu. Dakle. lako je shvatiti. sa stanovišta socijalne fizi­ ke. manje-više može primijeniti u bilo kojem redu naučnih spe­ kulacija. Suštinska slič­ nost koja mora. u što nema sumnje. AH da bi se ta visoka svojstva mogla realizovati na odgovarajući na­ čin. po­ sebno prema njoj. sada mora­ mo samo okarakterisati. sistematski korišćenjem svih drugih bilo kojih naučnih metoda. Tako će. na žalost. zbog iracionalnih disperzivnih tendencija aktuelnih duho­ va. U stvari. značajnu osobinu da posebno manifestuje jedno od glavnih svojstava univerzalne pozitivne metode. tako teška i tako prefinjena po svojoj prirodi. čija je manifestacija. moglo obezbijediti dobre prethodne poka­ zatelje opšteg smjera neposrednih progresa. ranije pomenutom principu. u svim ranijim djelovima ove Rasprave smo priznali da svaka od tih različitih nauka posjeduje. otada sagledana u svom punom eminentnom in­ telektualnom dostojanstvu. u tom smislu. do sada gotovo samovoljan. zbog našeg nepromjenjivog logičkog jedinstva. obič­ no sklona. za sada. Zbog toga je dovoljno. veliku modifikaciju predstavlja i zaslužuje da se od nje konačno razlikuje.

obično takve misli nepoznate. zbog svog jednostavnijeg i bržeg razvoja. bilo putem spontanog i stalnog manifestovanja njihovih pravih uzajamnih odnosa. koju su obično matematičari tako malo cijenili za­ to što ne sadrži nikakvu formulu. iako njihov autor nema nikakve pretenzije na prostu titulu dstoričara. ne samo matematičarima ko­ jima su. samim tim što je iza­ brao jednu takvu suštinsku ocjenu za početnu bazu svih svojih ka­ rakterističnih naučnih spekulacija. skoro svih zabluda. Iz toga se. Savršeno spontano jedinstvo jedne takve teme. ovdje dovoljno jako preporučiti. kao što se to očekivalo od matematike tako jasno predodređene. bilo potčinjavanja ili usmjeravanja svim drugim. a što je. da direktno okarakterišu pravi opšti duh poslednje osnov­ ne nauke. u gra­ nicama mogućnosti. u tom smi­ slu. ο samovolji. ostane manje-više inferiorna u najzna­ čajnijem spekulativnom pogledu. činjenosti opštoj teoriji ljudskog razvoja. ova uska među­ sobna povezanost. već se može zapaziti to očigledno karakteristično svojstvo jedne takve nauke da napravi glavni čvor. prema našem nepromjenjivom principu suš­ tinske istovjetnosti pozitivne metode. za mene. Izlažući tu divnu vezu glavnih koncepcija ljudskog duha u odnosu na racionalnu me­ haniku. dakle. s jed­ ne strane. naj­ odlučniji dokaz jasne filozofske superiornosti Lagranasa nad svim kasnijim matematičarima do Dekarta i Lajbnica. ako se pametno primijeni. bilo putem njihove zajedničke filozofske potnjihovog istorijsfcog povezivanja koje jedino socijalna fizika stvarno može omogućiti svakoj posebnoj nauci. bez sumnje. iako nužno veoma kratki. neposredno pred­ stavlja. od nastanka nauke do danas. kao i zbog svog skorašnjeg razvoja. prema našem stalnom zakonu da joj obezbijede mnogo veću racionalnost od ono­ ga što treba da očekuje sadašnje stanje ljudskog duha. unapred. Lagranžov genije je izvjesno predosjetio pravi opšti duh istorijske metode. može se osjetiti. isključiti empirizam i lutanje po mraku. tu veliku društvenu korist tako dragocjenu danas. Cjelokupni sistem naših raznih pozitivnih znanja još uvijek predstavlja. tako što će. pokazujući njene razne neophodne veze sa svim drugim naukama. preduzetu u prethodnom pog­ lavlju. jedini stvarni primjer koji do danas može dati odgovarajuću predstavu prave istorije. prava čvrsta saradnja naših raznih stvarnih nauka nastoji da spontano proiziđe iz njihovog pozitivnog razvoja. Ne bih. naglašenija solidarnost njenih različitih bilo kojih aspekata. Nezavisno od njenog neizbježnog uticaja koji upravlja racionalnim osnivanjem zdrave političke filozofije. Dakle. kakvo kapitalno proširivanje naša nova politička filozofija spontano obezbeđuje nuž­ nom uiticaju istorije u svim ljudskim spekulacijama. Zbog vrhunske komplikovanosti svojih pojava. bez sumnje. uprkos njenoj ogromnoj ši­ rini. onako kako sam je ja okarakterisao. sa više efikasnos­ ti. umjesto da se bes­ korisno prepusti antinaučnim koncepcijama ο varljivom jedinstvu raznih pojava. nego mi svim zaista filozof­ skim umovima. zbog tih različitih prirodnih odnosa. zbog svoje prirode. kao što smo to u početku shvatili. možda čak i nekim posebnim zabludama. da. i posebno prilično raznovrsni primjeri toga da bi došlo do potpuno odlučne manifestacije. ipak njegova karakteristična komplikovanost i razvoj koji tek počinje ne bi mogli dozvoliti da se odmah zapaze vrlo izraženi. tako da im čini suštinski iste usluge kao one koje će ona. takođe vidi. spontano pruži nekoliko manje-više vrijednih pri­ mjera svih mogućih logičkih postupaka kao i. uporno razmišljanje ο tim jasnim sastavima u ko­ jima se nalazi. očigledno nalazi između svih ranijih nauka. moći da. po svojoj prirodi da. u odnosu na sve druge osnovne nauke. po mom mišljenju. njen karakteristični put od najopširnijih pitanja ka postepeno sve 218 219 . uvijek mora­ ti. takođe. Dakle. zbog prirode svojih pojava. Sva navedena razmatranja u ovom poglavlju dovoljno dopu­ njavaju veliku filozofsku operaciju. kao što. jednu višu me­ todu koja će. kao što sam naveo u četrdeset šestoj lekciji. nužna uska zavisnost u kojoj se socijalna fizika. treba već obavezno da ponudi neke spontane tragove tog vrhunskog sredstva spekulacije. recipročno je praćena dvostrukim kapitalnim uticajem koji je i neizbježan i koji ona. s druge strane^ se vidi. moći. koja su šira nego u bilo kojoj drugoj nauci. iako su drugačije prirode. Na taj način. koliko znam. društvena nauka će. Tako. su dovoljni da se konstatuje da neizbježna univerzalna reakcija druš­ tvene nauke na sistem ranijih nauka nema manji značaj sa čisto logičke tačke gledišta nego sa direktno naučnog aspekta. od glavnog temelj­ nog snopa. kako sam naveo na kraju prethodnog poglavlja. da tako kažemo. se to do sada isključivo pokušavalo. samo neosporno svjedočenje koje tre­ ba iskorišćavati. pozitivna sociologija nastoji da duboko međusobno pove­ že sve druge nauke. uprkos aktuelnoj predrasudi. sa svoje strane stalno mo­ ra da na njih vrši. znao. da ona sada nastoji da nametne svim njiho­ vim raznim karakterističnim načinima istraživanja. prema jednoj tako cjelovitoj ocje­ ni.čajnih prednosti koje mora očekivati. upravlja njihovim racionalnim korišćenjem. osnivanje ove posljednje osnovne nauke treba da izgleda direktno neophodno za cjelokupni si­ stematski razvoj svih ostalih. od njih dobiti. u isto vrijeme naučna i logička. za napredovanje nauka i zalažući se. zbog toga. Iako sadašnje stanje nauka. da se spontano poč­ ne ostvarivati izvjesna intelektualna disciplina tako što će se svi is­ traživači društvenih pitanja primorati na dugu i tešku naučnu pri­ premu čija savršena racionalnost ne bi mogla ostaviti ni najmanju sumnju. da će odgovarajuća primjena sredstava za istraživanje i provje­ ru. kao što ću kasnije objasniti. Ovaj dragocjeni primjer su mi omo­ gućila ona izvanredna prethodna poglavlja raznih djelova »Anali­ tičke mehanike. Međutim. Dok. Prethodni navodi. čak i prije nego što se nauka mogla razviti kako treba.

zatim. prirodno pobuđuje. našu neposrednu i izri­ čitu pažnju. ipak. na postepenom raz­ matranju triju glavnih redova socioloških razloga koji su sve slo­ ženiji i specijalniji. na jednom višem stupnju. postepeno kompletira ove statičke pojmove. da mo­ ram posvetiti i ovu lekciju da ukratko izložim. specijalna i metodska rasprava po­ litičke filozofije koja je najavljena u početku ove knjige. moraju da mi ovdje bitno uskrate tu važnu prethodnu operaciju. uostalom. su­ žavajući ih. — Uvodna razmatranja socijalne statike ili opšta teorija spontanog reda ljudskih društava. pomoću osjetljivije i efikasnije manifestacije. jednu takvu sociološ­ ku analizu. koji se nužno vežu za jednu takvu temu. neka prethodna razmatranja bez kojih nastavak našeg rada ne bi mogao biti pravilno shvaćen. češća i značajnija upotreba a priort razmatranja. Mada prirodne granice ove knjige i opštija namjena ove Rasprave koja njoj pripada. vjerujem. Prema raznim suštinskim motivima koji su naznačeni u pret­ posljednjoj lekciji. prema indikacijama koje daju druge nauke. najzad. Uprkos njenoj sadašnjoj neminovnoj brzini. ocje­ njujući opšte uslove društvene egzistencije koji se prvo odnose na 220 221 . prije nego što pristupi pravom prou­ čavanju zakona sukcesije. ovaj neophodni statički uvod može da dovoljno postigne svoj stvarni cilj samo ako se ovdje on shvati prema istom naučnom kretanju koje će kasnije morati da usmjeri. koliko to dopušta početno stanje nauke. PEDESETA LEKCIJA Kratak sadržaj. posebno dinamički dio nauke ο društvu mora sigurno privući. na naj neophodnije na oznake i ostavljajući da čitalac. ne samo zato što neposredniji i jači interes koji ona. Ovo kretanje se zasniva. treba da kasnije sadrži produbljenu i razvijenu analizu svih bilo kojih uslova egzistencije koji su zajednički svim ljudskim društvima i odgo­ varajućim zakonima harmonije. sam. tako da ćemo. moraju doprinjeti da se shva­ ti da su nade spekulativnog dostojanstva i jedne takve nauke veće nego što će to moći da pokaže nesavršena realizacija koju ću sada direktno skicirati i koja bi trebala. naročito danas. prije svega. prevashodno i isključivo. a na­ ročito biološka teorija ljudske prirode. ο ovom prvom os­ novom aspektu društvene fizike. po mom mišljenju da bolje okarakteriše. osnovnu skicu prave opšte prirode te nove političke filozofije koju sam up­ ravo završio i pravog naučnog duha koji se mora naći na čelu nje­ nog kasnijeg sastava.posebnijim istraživanjima. omogućava da se bolje ocijeni njen pravi filozofski karakter već i zbog prirodne sklonosti feno­ mena kretanja da pokažu sa neodoljivijom očiglednošću realne za­ kone osnovne solidarnosti. ocijeniti istorijski razvoj čovječanstva. Ipak.

čak ni od strane onih koji ne bi uopšte uzeli u obzir neophodna znanja koja sada pruža. danas tako srećno predstavljenom. da bi ljudskom društvu dali osnovni karakter koji mu stalno pripada i kojeg njegov. dok se. mogla bi odgovara­ ti samo specijalnoj raspravi. kao jedini potpuno karakterističan. u tom cilju. Cerebralna teorija slavnog Gala bi naročito učinila. mogli a da ne budu proglašeni umobolnicima. preu­ veličavao. da bi se naša prirodna društvenost učvrstila i razvila. to je prvenstveno njihov ukupni zbir koji bi odgovarao da se ocijeni. Uglavnom. Društve­ nost. jedinim putevima koji su sada sposobni da proizvedu realno i trajno uvjerenje. kao i svaka druga životinja. neop­ hodan prethodni uslov stvarnog uspjeha. čak kod onih kojima pripisujemo ovaj zamišljeni račun. ljudske vrste. apsolutni uticaj potreba za takozvano stvaranje sposobnosti. kako sam to naznačio u pretposljednjem poglavlju. njegovo manje zaštićeno i produženije djetinjstvo itd. zbog instinktivne sklonosti za zajedničkim životom. skupom cerebralne filozofije. ka danas. dakle. razbijajuci zauvijek. zatim na porodicu i najzad. uglavnom. određuje. ne bi. pošto ovo ubjeđenje. tom pogledu više nego usmjerenost intenziteta. veoma spontana. a specijalno kod ove zadnje okolnosti. čovjek se. čak i onih čiji je socijalni uti­ caj najnepobitniji. međutim. najprije razmotriti ovu snažnu prevagu čuvstvenih spo­ sobnosti nad intelektualnim. kako se to još više dobro vidi u zadnjim redovima najnaprednijih društava. Ma kakva bila stvarna sna­ ga svojstvena svakom od ovih različitih uslova. korisno skicirana sadašnjom fiziologijom. Je­ dan takav začarani krug će izgledati utoliko odlučniji što će se vi­ še razmišljati ο pravim osobinama prvog djetinjstva čovječanstva gdje su individualne koristi od udruživanja vrlo sumnjive.nom i neposrednom istraživanju primitivnog stanja. Sto se tiče jedinke. cio ovaj pre­ liminarni dio sociologije će moći da bude jednog dana vrlo korisno rasvijetljen komparativnom analizom različitih životinjskih društa­ va. moram samo da obavjestim da se tu obično pripisuje pretje­ rana važnost posebnom razmatranju svakog posebnog uslova. nalaze odvojeno kod drugih društvenih vrs­ ta a da tamo ne prouzrokuju slične efekte. Treba. vrlo je evidentno da druš­ tveno stanje ne bi postojalo nikada da je moglo da proizilazi samo iz bilo kojeg ubjeđenja ο svojoj ličnoj koristi. bi bilo dovoljno da neposredno istak­ ne visoku iracionalnost koja je potrebna čudnoj doktrini koja jedi­ no doprinosi da društveno stanje proizilazi iz osnovne koristi koju čovjek otuda izvlači za potpunije zadovoljavanje svojih različitih ličnih potreba. Jer. Osim ove dragocjene biološke nnalize jednostavno razmatranje sociološke filozofije. ne samo. Ova različita osnovna objašnjenja koja su. sigurno. prirodno protivi jednoj takvoj postojanosti i najprije nalazi pravo zadovoljstvo u obavljanju svoje vlastite ak­ tivnosti samo utoliko ukoliko je ona dovoljno raznolika: ova raz­ novrsnost važi čak. Pretpostavljajući ih ovdje dovoljno datim. do najapsurdnijeg stepena. što se tiče čisto fizičkih osobina. što smatram korisnim da ovdje naznačim. na društvo u pravom smislu. mo­ ralnih ili intelektualnih. u tom pogledu. teži da obuhvati totalitet ljudske vrste i prvenstveno svu bijelu rasu. danas. kako to. Bez insistiranja na ovoj vrlo specijalnoj ocjeni. tako kako smo je razmotrili na kraju prethodne knjige. i koje su se uglavnom sastojale. s jedne strane. suvišno za sve prosvećene duhove. ma kakav razvoj. u ovom odnosu. uglavnom. u pro­ tivnom je moglo početi da se postepeno razvija samo nakon do­ vršavanja već vrlo poodmakle društvene evolucije. naro­ čito. da neposredno nastoje da ga po­ kolebaju poričući dogmatski sličnu korist tužnom zabludom slobo­ de koja je nužno proistekla iz naše intelektualne anarhije. ova neosporna korist. Mada kontinuitet akcije čini. ubuduće mogla da bude nikako osporavana. uosta­ lom. omogućava sadašnje stanje naših bioloških zna­ nja. u principu. je realno mogla da se manifestuje samo nakon dugog prethodnog razvoja društva čije joj se stvaranje tako pripisuje. ona bi evidentno opteretila knjigu ko­ ja je već suviše velika. na sre­ ću. ne bi mogao izmijeniti. 222 223 . ma kakav uticaj da joj se pripisuje. međutim. teže prirodno da ona uskoro dobije više prosto­ ra i više postojanosti samim razvojem koji ona daje ukupnim ljud­ skim potrebama. svako formalno dokazivanje osnovne društvenosti čovjeka. Ovo je osjeća­ nje dosta slabo ukorijenjeno da bi smjeli sofisti. ne bih mogao da se ovdje zaustavim na najmanjoj neposrednoj ocjeni različitih specifičnih svojstava. naučno neodoljivu društvenu težnju ljudske pr'rode: ona je čak razbila loše ocjene koje su sistematski vodile k'i tome da se ona ne prizna. nezavisno od svakog ličnog računa i često mi- mo najjačih ličnih interesa. ogromnu filozofsku uslugu. zdrava biološka teorija ο našoj intelektualnoj i moralnoj pri­ rodi. da ono povećava mnogo ma­ nje sredstva nego obaveze. Dakle. tim povo­ dom. Uostalom. Ova teorija je utvrdila. prema cjelini jedne takve operacijeneizbježni uticaj najvažnijih opštih svojstava naše prirode. u bilo kojem žanru. bilo fizičkih. sa druge stran·?. za moj pred­ met važi samo da se pokaže. u većini slučajeva. ma kakve bile sposobnosti koje bi pretpostavi­ li. da daju intelektualnim kombinacijama varljivu nadmoćnog u opštem ponašanju ljudskog života. koja. prvi glavni pojam ο našoj pravoj prirodi. tako evident­ no. čiji pojam koji je došao do svog potpunog naučnog opsega. jer se većina ovih pojedinosti.jedinku. kada je jednom društvena egzisten­ cija uspostavljena. daleko od toga da može da prethodi uspostavljanju jednog takvog načina egzistencije. metafizičke zablude prošlog vijeka ο ovoj glavnoj temi koje su već empirijski opisane prema specija. koja manje naglašena kod čovjeka nego kod neke druge životinje. kao prirodna golotinja čovjeka. da čak ne može da se kaže. ovdje možemo prethodno odbaciti.

U ovom pogledu ljudi mogu biti. kod najviših umova. izvjesna harmonija. Najmističniji napori teološke ekstaze. pošto je čovjekova inteligencija jako daleko od toga da bude spontano istaknuta da bi njena malo trajnija aktivnost mogla da se vješto podnese bez neodoljivog umora kojeg jaka i stalna stimulacija može jedino da spriječi ili ublaži. Pregledajući opštu uzlaznu ljestvicu ovog sku­ pa različitih sposobnosti. da bi doprinjeli os­ novnom određivanju brzine ili bolje sporosti naše socijalne evolu­ cije. tako je on. moglo bi se dos­ pjeti da ga tamo potpuno nestane. ova prevaga strasti mogla biti manje naglašena što naša mašta može lako da pretpostavi. utoliko više uzvišena što ova neophodna čudna pobuda rezultira iz uzvišenijih sklonosti. već. uskoro nepodnošljivi zamor: tako se prvenstveno na njihov rad primenjuje taj dolce far niente. samo poslije snažne heterogene pobude koja se neprestano održava ma­ nje uzvišenim ili jačim sklonostima. vratilo bi mu radi­ kalno jasan pojam: kao da (po jednoj korisnoj ali gruboj metafo­ ri). nezavisno od evidentne snage koju ćemo prepoznati u sličnoj stvari. Umjesto da uzalud oplakujemo ovaj nesavladivi nesklad moramo ga pribilježiti kao prvi glavni dokaz koji je bio­ logija dala sociologiji i koji treba da radikalno utiče na opšti ka­ rakter ljudskih društava. u slijedećoj lekciji. koja proizilazi iz osnovnih potreba organskog života i najuniverzahnjih instinkata životinj­ skog života čiji organi. daleko od toga da realno usavršava socijalni organizam. je naročito. bez sumnje. bilo kojoj. uzaludne i skoro glupe. svojstvenih našoj vrsti i čije se anatomsko sjedište nala­ zi u djelovima mozga koji su bliži dijelu prednje-gornje frontalne zone a da. za materijalnu aktivnost tako da sve neophodnije spekulativno sta­ nje može nastati kako treba i naročito se održati kod njih. mnogo više zadovoljavajuća. kad bi. evidentno da moraju zavisiti. uglavnom. prema slavnoj Gall-ovoj teoriji. Ipak. smanjujući stalno trenje na našim putevima. neophodno podređuje njihovu naglašenu aktivnost neophodnoj ja­ čoj pobudi najprostijih osjećajnih sposobnosti. da se da njenoj. naučno klasirani prema uzvišenosti ili rastućoj specijalnosti osjećajnih sposobnosti sa kojima je zaista nastala in­ telektualna pobuda. shvatajući da je na intelektualne sposobnosti prenesen spontani uticaj naših osjećajnih sposobnosti. Fizičke nesavršenosti i moralne potrebe njegovog položaja mu nameću.naročito u najobičnijim slučajevima gdje nikakav instikt nije vi­ soko izražen. u tom cilju. uglavnom. Socijalna ekonomija bi bila. čak i tada kad bi za­ mislili frontalni dio da je postao nadmoćniji u cijelom ljudskom mozgu. kod većine ljudi. pripadaju zadnjem dijelu moz­ ga. zaista. kao i sve druge realne korelacije krajnje nesavršena. ona se neop­ hodno sastoji u jednostavnoj nejednakosti stepena kao i u svakom drugom slučaju a da najeminentnije prirode nijesu. Pošto su intelektualne sposobnosti prirodno najmanje energične. Iz toga ovdje odmah proizilazi da su skoro svi ljudi. postepene modifikacije ljudske egzistencije u toku pri­ rodnog toka naše socijalne evolucije: tako da. Da bi spriječili lažnu filozofsku ocjenu ο ovoj evidentnoj osnovnoj inferiornosti intelektualnih sposobnosti koja. samo do jednostavnog predstavljanja jedne vrste transcendentnog idiotizma vječito obuzetog kontemplacijom božanske uzvišenosti. univerzalni i karakteristični izraz koga su sva doba civilizacije svuda reprodukovala u manje više naivnim oblicima. neophodnu obavezu da stalno upotrebljava svo­ ju inteligenciju zajjoboljšanje svoje prvobitne situacije. intelektualna tenzija obično održava. njihova aktivnost. zaista. bez sutnnje. međutim. ako bi se ovo idealno sma­ njenje raširilo do potpunog preokreta sličnog sastava. ovo novo stanje naše prirode. uglavnom. kao kod životinje. iz odgovarajućeg dugotrajnog korišćenja ovih visokih sposobnosti. doveli. kao što sam to naznačio u prethodnom poglavlju. sem ako ne pretpostavimo da naš razum ima jednu tako superior­ nu snagu da ne bi mogli ο njoj imati pojma. najinteligentniji od svih životinja u čemu mu se mora priznati. za vrstu kao i za jedinku. koji su potpuno oslobođeni svih organskih pot­ reba i strani svim ljudskim i životinjskim strastima. tim povodom. neodoljivije nego bilo ko­ joj drugoj životinji. u glavnoj čovjekovoj prirodi. sadašnja prevaga naših osjećajnih sposobnosti nije samo neophodna da bi izvlačili stalno našu slabu inteligenciju iz njene urođene letargije. čak u naj uzvišenijim slučajevi­ ma. lako se vidi da se kod najvećeg broja ljudi. tako su naj utopističkija sanjarenja neiz- 224 225 . ma kako malo da se ona identično produžava na određenom stepenu. kod prve od životinja. umjesto da poboljša kre­ tanje učinilo njegov mehanizam odmah protivrečnim sa najosnovnijim zakonima kretanja. da ne bi zahtijevala nikakvu drugu pobudu bar dok navika me­ ditacije ne postane dovoljno jaka što je. Ali. što bi. aktivnosti stalni cilj i određeni pravac bez kojih bi se ona obavezno izgubila u nejasnim i nepovezanim apstraktnim spekulacijama. visoka važnost mnogobrojnih individualnih razlika. vrlo nesposobni za intelektualni rad a obdareni. da bi se uzdigli do pojma čistih duhova. nikada oslobođene ove zajedničke obaveze. uglavnom. pravi. čovjeku je upravo najpotrebnija ona vrsta aktivnos­ ti za koju je najmanje sposoban. realni stepen jedne takve inferiornosti čiji opšti pojam ne bi mogao. važno je sada do­ dati da može samo da se žali. prije svega. kao što svako može da to prizna. po jednoj žalosnoj koincidenciji. čisto prirodna aktivnost ovog uzvišenog pod­ ručja nije nikada dosta naglašena. uostalom suviše rijetko. Ma kakva bila. u tom pogledu. osim nekih rijetkih i kratkih zanosa ove čiste teorijske aktivnosti koja uvijek karakteriše ljudsku vrstu sa- mo grubom ali snažnom stimulacijom. Individualna čovjekova priroda postaje. ali ova harmonija je. izaziva. po svojoj prirodi. uostalom. isto tako. pod­ nijeti nikakav racionalni prigovor. Jer.

Ova čudna pretjerana ljubav je. u odnosu na druge. teži sve više i više da mu podvrgne naše naklonosti kako ću to specijalnije iznijeti u slijedećem poglavlju. tim povodom. Kada nam je moral naprednih naroda propisao. da se pre­ pusti jalovim žaljenjima na ovu pretjeranu prevagu osjećajnog ži­ vota upoređenog sa intelektualnim životom.bježno podređena neodoljivom carstvu realnosti da je ona morala ostati neprimijećena ili nepoznata. da bi bilo nemoguće da se jasno shvati. uostalom. u sklopu našeg moralnog organizma. ne bi mogli. ο čovjeku. Mi smo danas. na manje više dubokom stepenu. upravo najegoističniji. elementarna ekonomija našeg društvenog organizma je si­ gurno ono što ona mora da bude. uprkos pravim žalbama koje može izazvati pre­ tjerani uticaj privatnih nad društvenim interesima. neospornu nadmoć nad najplemenitijim sklo-. na sreću. imaju. potpuno poročna. slobodni da metodski raspravljamo ο zabludama i metafizačkim sofizmima koji su u prošlom vijeku nastojali da dogmatski svedu sistem naše moralne prirode na sami egoizam nepoznavajući temeljno ovu divnu spontanost koja nas čini da neodoljivo saosjećamo u bilo kojim bolovima svih osjećajnih bića. Kad bi se. i. prema ovom glavnom as­ pektu. Drugi glavni karakter prema kome treba da imamo obzira. ali cerebralna fiziologija im je naročito. da naše razne društvene naklonosti. u ovom uzvišenom pravilu lični instinkt ne prestaje da služi kao vodič i mjera društvenom instinktu. pošto socijalna osjećanja. danas. sred­ stva za sreću kojima mi ne pridajemo skoro nikakvu ličnu važnost. u tom pogledu. zavisiti od stalnog zadovoljavanja prvih koje same. treba prvo shvatiti. striktnu obavezu da volimo naše bližnje kao nas same 1 . najosnovnije pravilo sa ovim pravim stepenom pretjerivanja koji neophodno zahtijeva označavanje bilo kojeg tipa pod kojim će real­ nost biti uvijek suviše sačuvana. međutim. treba ipak prizna­ ti. nama sličnim. pos­ tepeno smanjiti jedan takav neophodni uticaj ili bolje da ova sla­ bo ispravljanje rezultira prirodno iz kontinuiranog razvoja ljudske civilizacije koja. nikada željeti drugima ono što želimo nama samima. na njihovo mjesto vjernije predstavljanje ljudske prirode. zaista. izuzev rijet­ kih i jako sporednih slučajeva gdje istančanost moralne finoće. Ali. 226 227 . uglavnom. u tom smislu. daleko da je konstitucija čovjeka. može da nam omogući da dovoljno ocijenimo. se sasto­ ji u tome što. pošto su nas prvo spontano dovele do socijalnog stanja. Ma kakva mogla biti snaga simpatičnih osjećanja u jed­ nom idealnom popravljanju naše prirode. iznad svega. među uskim granicama. Ma kakva bila ka­ pitalna važnost ovog neophodnog ispravljanja bez kojeg bi naša moralna egzistencija bila sigurno nerazumljiva. Jer. mada uostalom. cilj principa bi bio. realne inverzije osnovnog reda. vidi se. ra­ di prethodne sociološke ocjene naše individualne prirode. neopozivo izrekla pravilnu osudu stvarajući. prizna­ ti. Treba. dakle. na nesreću vrlo inferiorne u dstrajnosti i sna­ zi prema našim lično čistim naklonostima mada zajednička sreća mora. se uvijek povećanim radom našeg uma. u njihovu korist. poštovani Trasi (Tracy) je vjerovao da mora da mnogo više voli neodređeno pravilo svetog Jova­ na: Volite jedni druge. zauvijek. Skodska škola je već dobro skicirala opovrgavanje ovih opasnih nastranosti. Tako. u protivnom. uglavnom. nikada nijesmo sigurni da se bojimo. nikakav drugi realni cilj osim onog da se ublaži i izmijeni. Dakle. najniži instinkti. samo su1 U ovom lijepom uobičajenom pravilu. bi uskoro težila. od tada lišena neophodnog upravljanja. promašen jer. najzad. ostaje neospor­ no da pojam opšteg interesa ne bi mogao imati nikakvog razum­ nog smisla bez pojma posebnog interesa. da se promijene u nejasnu i jalovu milostinju koja je neizbjež­ no lišena svake velike praktične efikasnosti. pošto prvi može eviden­ tno da rezultira samo iz onog zajedničkog što drugi nudi kod raz­ nih jedinki. u čemu i kako bi onaj koji sebe ne bi uopšte volio mogao da voli drugoga? Tako. sis­ tem ličnih sklonosti čija je uobičajena prevaga toliko neophodna koliko neizbježna bez čega bi socijalna egzistencija mogla imati sa­ mo nejasni i neodređeni karakter koji bi odbio svako redovno pred­ viđanje serije ljudskih radnji. kao kod prvog radikalnu potrebu jednog takvog uslova čiji se sami stepen može razumno žaliti. prema ovoj zdravoj biološkoj teoriji. na najljepši način. nostima koje se direktno odnose na društvenost. Po motivima koji su bitno analogni oni­ ma iz prethodnog objašnjenja lako je razumjeti. naročito. kao što je to zahtijevala priroda subjekta. osim stepena koji bi jedino mo­ gao biti drugačije zamišljen a da ne odgovara. koje svaka metafizička filozofija spon­ tano uliva čak i najboljim duhovima. osim opšteg uticaja osjećajnog života nad intelektual­ nim. uprkos ovog pretpostavljenog utica­ ja. mogla ukinuti u nama neizbježna prevaga ličnih interesa radikalno bi se porušila naša moralna priroda umjesto da je poboljšamo. istinu govore­ ći. Ocjenjujući kako treba veliki sociološki uticaj ovog zadnjeg velikog biološkog podatka. da ova neophodna prevaga ličnih instikata može sama utisnuti u našu so- cijalnu egzistenciju jasno određen i jako naglašen karakter određu­ jući stalni i snažni cilj u diretnoj i stalnoj upotrebi naše individual­ ne aktivnosti. postoji žaljenja vrijedan. u skupu socijalnih osjećanja. stalnu brigu našeg vlastito« očuvanja. on je formulisao. u ovom odnosu kao i u prvom gore razmotrenom gledištu. uglavnom nemoguće bez navike za intelektualnu meditaciju. na svaki dru­ gi način. da mi zaista možemo. uglav­ nom je obično održavaju protiv osnovne suprotnosti najjačih indi­ vidualnih instikata. kao i da hotimice učestvujemo u njihovim radostima da bi ponekad zaboravili. samo novo nehotično svjedočene težnje koja je karakteristična za nejasne i apsolutne koncepcije.

najnezainteresovanijim. jedino prih­ vaćenom. čak i apstrahujući svako iracionalno pretjeri­ vanje. dvije vrste prirodnih uslova čija kombinacija određuje. to bi uglavnom bilo ravno. neophodnog početnog motora stvar­ ne egzistencije. i tu mora imati duboko aktivnih u njemu. umjesto što je morao da se bori protiv političke iner­ cije koju oni spontano teže da proizvedu u većini slučajeva. ne samo odstranjujući ego­ istične impulse već inspirišući. čak u obrnutom smislu. 1 228 229 . prvog obavezno inspirisanog naročito čis­ to ličnim instiktima i drugog spontanom kombinacijom intelektual­ nih aktivnosti sa raznim društvenim instinktima 1 . po svojoj pri­ rodi. zaista. tj. Nasuprot. mada tako ojačan. dakle. svoje uobičajene hladnoće može tako srećno da pomogne održanju dobre društve­ ne harmonije kao življije i manje trdoglavije sklonosti. više osporavati stalna dupla harmonija koja direktno veže. one se. glas često ugušen čak i kod najboljih priroda gdje on rijetko usp jeva da direktno upravlja ponašanjem. obič­ no. tj. dva glavna regulatora ljudskog života. dak­ le. koliko je to moguće. intelektualnu aktivnost i socijalni instinkt čiji osnovni uticaj. odnos nije manje tačan recipročno mada on tamo treba da bude manje vrije­ dan pažnje. čovjekom dominira ili mora. kad bi čovjek postao blagonakloniji.više slab efektivni intenzitet ovog neophodnog regulatora čiji ja . je. društvena evolucija bi sigurno bila brža nego što nam to istorija označava. izolovani čovjek i čiji um nije uopšte probuđen. na umove koji su mnogo niži od njihovih socijalnih funkcija čija je malo naglašena spontanost vi­ še zahtijevala vještačku stimulaciju koja je prouzrokovana najener­ gičnijim sklonostima. To su. da mora da se trudi da je stalno nameće energičnoj prirodnoj premoći egoističnih sklonosti. iz isključivo ličnih interesa. u stvarnoj ekonomiji ovog os­ jećajnog života. manje više. uglavnom. ο drugom opštem redu koji je označen u početku ovog poglavlja. nasuprot. jedini sposobni da utisnu na društveni život stalni impuls i pravilan tok. bilo da povećava vlast čovjeka nad njegovim stras­ tima. realno primjenjuju. tj. naroči­ to. Moralne zamjerke koje su se najpravednije uputile intelektualnoj kulturi izgledaju mi. uprkos. jasno priznati da nijedan veliki um. ne treba više sumnjati da svaki plemeniti intelektualni polet ne teži direktno da učini prevagu osjećanja opšte simpatije. zaista. uglavnom sugeriše potrebu i misao ο postepenim promjenama ljudskog položaja. uglavnom osnov­ ni karakter naše društvene egzistencije. Ako se mora. ima. najčešće se vjeruje da duh inovacije rezultira. ovog duplog regulatorskog uticaja čije postupno širenje čini tako prvi prirodni rezultat opšteg razvoja čovječanstva. ne bi mogla da se raz­ vija kako treba bez određene podloge univerzalne naklonosti koja jedino može da pribavi njenom slobodnom poletu dosta uzvišeni cilj i dosta široku upotrebu. uopšte. pojmovi koji se direktno odnose na jedinku. treba shvatiti prema razumnom približavanju ova dva slučaja. samo kroz stalni rad kojim um. Prvi cilj univerzalnog morala što se tiče individue se sastoji naročito u povećanju. međutim. ipak. Istovremeno. ostaje. direktnom povećanju prirod­ ne naklonosti. i prije prelaska na definitivna objašnjenja neposredno vezana za opšte društvo. što se tiče onih koji se odnose na porodicu u užem smislu nakon što su se tako dovoljno razmatrali. daleko od toga da bude savladan od bilo kojeg individualnog antagonizma. direktno jača svojim postepenim sadrža­ jem: i. samo čisto osjećajnih sposobnosti čija neophodna prevaga utvrđuje cilj i pra­ vac društvenog stanja. Ali ova iluzija sadrži samo pogrešnu oc­ jenu mnogobrojnih intelektualnih i društvenih reakcija koje obavezno određuju vrlo razvijenu civilizaciju u samim radnjama koje izgledaju kao najjednostavniji proizvodi direktnog samoljublja. Sada moramo pristupiti sličnoj naučnoj ocjeni. nego i u tome što ova ne bi više bila tako apsorbovana od strane discipline. simpatični instinkt i intelektualnu aktivnost kao naročito određeni da uzajamno dopune njihov zajednički socijalni nedosta­ tak. prema prvom aspetku. bilo da čini čistijim i življim uobičajeno osjećanje određenih reakcija raznim društvenim kontaktima. nasuprot. društvene sklonosti su jedine koje su osobito spo­ sobne da proizvedu i održe ličnu sreću. se. za opšte ponašanje čovjekovog života. radi našeg glav­ nog predmeta. Ne može se. reći da. kako će to tačnije prikazati slijedeća lekcija. elementarnih razmatranja soci­ jalne statike. Sa jedne strane čovjek mo­ že biti srećan. prirodnu mudru osobitu ljubav koja. Izuzev neizbjež­ nog kretanja koje je periodično izazvano prvim materijalnim potreba­ ma. dominirati skup njegovih ličnih instikata koji su. kao i svaka druga životinja. Može se. čak ako apstrahujemo — neodoljive potrebe njenog materijalnog opstanka. da ga zamislimo in­ teligentnijim ne samo zbog bolje upotrebe do koje bi onda spon­ tano došlo njegove stvarne inteligencije. u većini slučajeva. izuzetno konzervativan. U svakoj drugoj hipotezi. upravlja. Ali. je­ dan za drugi. da počivaju samo na pogrešnoj filozofskoj ocjeni: umjesto da odgovaraju čistom intelektualnom razvoju. obično u korist osnovnog poretka. u socijalnoj praksi. koja je neophod­ na mada nesavršena. prema prvom elementarnom aspektu. intelektualni rad mu je spontano antipati­ čan. svom nužnošću uvijek manje više potčinjen neizbjež­ noj premoći ličnog instinkta. da je njen polet mogao da zavisi isključivo od najsna­ žnijih instinkata. neizcrpne želje koje su inspirisane društvenim zbližavanjem i uzne­ mirenim predviđanjem naše urna koja. pošto njihov simultani us­ pon. Takve su. a. jer svaki pravi intelektualni razvoj je na kraju ravan. Ova dupla opozicija nam već označava pravu naučnu klicu osnovne borbe čiji ćemo stalni razvoj morati uskoro da razmatramo između duha oču­ vanja i duha poboljšanja. ipak. U tom smislu.

čak i najskučenije. naučni duh uopšte ne dozvoljava da se ljudsko društvo posmatra kao da je stvar­ no sastavljeno od jedinki. dakle. uprkos velikoj moći specijalne veze koja ih ujedinjuje. u onome što ona pruža. po svojoj prirodi. pored ispravnih prekora koje je mogla često zaslužiti radi razniz razloga. ne manje prirodni. koju je obavezno sačinjavao dio robova.Pošto bilo koji sistem koji mora obavezno da bude sastavljen od elemenata koji su uglavnom homogeni sa njim. ona će obavezno učestvovati. Nijedno drugo društvo ne bi moglo biti tako intimno kao ova divna prosta kombinacija gdje se vrši jedna vrsta kompletne fuzije dviju priroda u jednu. morala se. Međutim. što je obavezno zajedničko za sve socijalne slučajeve posmatrajući do­ maći život kao konstantnu osnovu socijalnog. bilo kojih. različitih promjena čija realna ocjena pripada direktno istorijskom dijelu ovog poglavlja. Pravo društveno jedinstvo se sastoji si­ gurno u samoj porodici koja je najmanje svedena na osnovni brač­ ni par koji čini njegovu glavnu osnovu. naj kompletni ja moguća rea­ lizacija ovih elementarnih uslova pripada neizbježno samoj porodi­ ci. uglavnom. Dok. dakle. da porodice postaju plemena kao ova što postaju nacije. ne samo razlikama već i bilo kojim nejednakos­ tima koje ne bi moglo tu biti pravog društva bez stalne saradnje u opštem poslu koji se vrši različitim sredstvima koja su dovoljno podređena jedna drugima. nužno trpi postepeno manje više duboke izmjene čiji mi skup izgleda da pruža. individualne divergencije su obično suviše naglašene da bi dopustile. kao što ima realnih opasnosti u praktičnom redu. osim redovnih izmjena koje mora postepeno da podnosi spontanim tokom ljudske evolucije. Neke varljive pojmove koji se stvaraju danas ο društve­ noj jednakosti. Tako npr. Obično životno iskustvo samo suviše potvrđu­ je. Ali takvi napadi koji su prirodni nastavak neizbježnog pretje­ rivanja revolucionarnog duha zbog naše intelektualne anarhije su. učvrstiti na zaista neoborivim prirodnim osnovama. zaista. vlast šefa mnogo manja. tj. prvom glavnom osnovom socijalnog duha. prema evidentnoj potrebi. tako da bi skup naše vrste mogao biti zamišljen kao postepeni razvoj u počet­ ku jedinstvene porodice kad lokalne razlike ne bi suprostavile su­ više prepreka jednoj takvoj pretpostavci. Pozitiv­ na filozofija. ustvari. Prema jednoj takvoj 231 230 . Teški udarci koje da­ nas prima ova osnovna institucija moraju se. ovaj neophodni prelaz se uvijek reprodukuje. dvostruki glavni odnos koji sa­ činjava porodicu bude nastavio da se intelektualno zasniva samo na religioznim doktrinama. ubuduće. prije svega. Ali ovdje mo­ ramo napraviti totalnu apstrakciju od ovih. da je ljudima potrebno da uopšte ne žive između sebe na suviše familijaran način da bi mogli podnositi uzajamno razne osnovne nesavršenosti naše moralne prirode. Ova savršena intimnost je mogla da se uspostavi u običnoj porodi­ ci samo poslije snažne spontanosti zajedničkog cilja koji je kombinovan sa osnivanjem. konačno prenoseći skup so­ cijalnih spekulacija iz domena nejasnih idealnosti u polje nepobit­ nih realnosti. posmatrati kao najstrašniji simptomi naše prolazne težnje za društvenim poremeća­ jem. Jedna takva koncepcija predstavlja. osnovni porodični duh sa izmjenama koje odgovaraju modernom karakteru socijalnog organizma. najtačniju mjeru realne važnosti ukupne promjene koja je tada izvršena u odgovarajućem društvu. svako društvo. bi­ lo naročito osjećajne. pripisuje. i u jednom drugom slučaju. ne­ moguće izbjeći kada se želi ostvariti varljivo pomirenje dva tako nespojiva kvaliteta kao što su intimnost i širenje ljudskih odnosï. Sa bilo kog aspekta ga posmatramo. Samo tako čovjek počinje realno da izlazi iz svoje čiste personal­ nosti tako što prvo uči da živi u drugome pokoravajući se svojim najsnažnijim instinktima. opasni samo zbog sadašnje nemoćne oronulosti vjerovanja na kojima još isključivo počivaju porodične ideje kao i svi drugi socijalni pojmovi. gdje je priroda napravila sve bitne troškove institucije. bez sumnje. poligamija zaostalih naroda mora tu obavezno utisnuti u porodicu jedan sasvim drugačiji karakter od onog koji ona manifestu]e kod nacija koje su toliko napredne da su već stigle da ostvare potpuno monomni život ka kojem uvijek teži naša priroda. opšti sastav ljudske poro­ dice. Radikalnom nesavršenošću ljudskog karaktera. bilo sa aspekta elementarnih pojmo­ va osnovne harmonije. jedne neophodne subor­ dinacije. može jedina. tako prirodno reorganizacijska u ovom pogledu kao i u svim drugim. bile iznutra uz­ burkane dubokim uobičajenim razmiricama koje je. na bilo ko­ jem stepenu. stara porodica. radikalno razlikovati od moderne porodice prvenstveno sve­ dene na direktnu rodbinu osnovnog para ili na prvi stepen srod­ stva i u kojoj je. ili prirodnog razvoja društvenih osjećanja. bilo intelektualne. Prirodnim tokom socijalne evolucije. Postoji tamo toliko naučnih smetnji koje bi valjalo prevazići u teorijskom redu. u svakoj velikoj epohi razvoja. Ovo osnovno razmatranje ne mora samo da bude primijenjeno u ovom fiziološkom smislu. daleko od toga da bude nepromjenljiv. Tako. u povećanom nepovjerenju kojeg takvi principi mora­ ju neopozivo trpjeti u sadašnjem stanju ljudskog razvoja. tako duboko udruživanje. pretjerana prolazna prevaga porodičnog duha neće je učiniti uvijek manje i. U ovom se poglavlju jedino radi ο posmatranju po­ rodice sa naj elementarni j eg aspekta. u svakom pogledu. neophodnog pos­ rednika između ideje jedinke i ideje vrste ili društva. uostalom. Isto tako. da se pretenduje da se direktno dotakne društveni život bez neizbježne pripreme do­ maćeg života. Moramo ovdje sagledati ovaj elementarni pojam prema političkoj tački gledišta u tome da porodica prirodno predstavlja pravu neophodnu klicu raznih glav­ nih dispozicija koje karakterišu društveni organizam. Zna se da su same religiozne zajednice.

pošto posebno proučavanje ovih bilo kojih promjena mora obavezno biti podređen opštoj koncepciji još duboko nepoznatoj. što će odmah težiti da neopozivo eliminiše sve sofističke grd­ nje inspirisane neznanjem ili izopačenošću i čiji bi jedini praktični rezultat mogao biti samo degradiranje čovjeka pod izgovorom da ga usavrši. u suviše zgodno vrijeme. Smjeli sofisti koji danas. njeno polazište će biti. U svakom životinjskom car­ stvu izvjesni primitivni stepen dobrovoljnog društva. uostalom. u tom pogledu. uprkos našem uzaludnom hvalisanju moderne nadmoćnosti. počinje da naučno izriče pravednu osu­ du ovih revolucionarnih varljivih dekalamacija ο tobožnjoj jedna­ kosti dvaju polova dokazujući direktno. u stanju braka. tačno poznavanje čovjekove prirode praćeno razboritom oc­ jenom ukupnog društvenog razvoja i opšte faze koju on sada ostva­ ruje. vaspitanjem mladih. Ali apsolutni duh naše političke filozofije koji suviše dopri­ nosi da se tim povodom pomiješaju jednostavne spontane promjene sa ukupnim poremećajem institucije. obnavljajući. da bude ograničeno na ptice i naročito na sisav­ ce. Bez sumnje. stalno saglasne sa nepromijenjenim osnovnim du­ hom institucije koji jedini čini ovdje naš glavni predmet. to je da. u nekom pogledu uporedivog sa ljudskim društvom. Kad pozitivna filozofija bu­ de mogla direktno da preduzme da zauvijek konsoliduje ovu neop­ hodnu podređenost polova. prema njenoj osnovnoj težnji koja je objašnjena u četrdeset osmoj lekciji. Da bi ove naizmjenične promjene koje neprestano teže da razviju glavnu prirodu ove osnovne veze nijesu danas uopšte stigle do njihovog kraja. prvoj neophodnoj osnovi svakog društva po kojoj. najsnažniji instinkt naše animalnosti. iz raznih razloga. čak i poslije pojave mo- nogamije. Među­ tim. uskoro prvi opšti smisao. antičke zablude su direktno pokušali da bace metafizičku sjekiru do ovih elementar­ nih korijena društvenog poretka. da će nova politička filozofija znati da ga definitivno zaštiti od svake ozbiljne anarhične težnje oduzimajući joj zauvijek ovaj lažni religiozni karakter koji može danas da samo služi da je kompromituje. kao i kod svakog drugog glavnog pre­ dmeta. spontanim promjenama postepenog toka ljudske evolu­ cije: moderni brak. označiti u jednom takođe važnom smislu. to je uglavnom što ove dvije velike klase viših životinja mogu same ponuditi dovoljnu realizaciju ovog dvostrukog elementarnog karaktera. kao u većini slučajeva. one će. zadovoljen i suzdržan u isto vrijeme. neizbježno počinje od ove tačke biološke uzlazne ljestvice gdje pres­ taje svaki hermafroditizam. to ne bi moglo biti nikako ospo­ reno. uglavnom. takav kakvog ga je katolicizam konačno nap­ ravio. bili su. Već zdrava biološka filozofija. isto tako. je spontano upravljan na način da postaje osnovni izvor najslađe harmonije um­ jesto da uznemiri svijet svojim jakim izlivima. i tamo je uvijek određeno prvo polnom vezom a zatim.tački gledišta. a time po­ rodice. njen pravi opšti karakter. zaista. samo propu­ stili nevoljnom širenju anarhične rutine svojstvene našoj nesrećnoj epohi. ili žalosno slijepi ako su. koja je glavni princip braka. u isto vrije­ me fizičkih moralnih koje kod svih životinjskih vrsta a naročito kod 232 233 . prema očiglednoj prirodi teme čiji neodo­ ljivi naučni autoritet ne bi nikada mogao da bude bolje izražen nego u jednom takvom slučaju. bilo anatomskim ispitiva­ njem bilo fiziološkim posmatranjem. Mi smo danas. ovaj duh se sastoji uvijek u ovoj neizbježnoj prirodnoj podre­ đenosti žene čovjeku čiji neizbrisivi karakter reprodukuju sva do­ ba civilizacije pod raznim oblicima. naročito pre­ ma važnoj Galovoj teoriji. U svakoj hipotezi tužna fatalnost nije uopšte dozvoljava­ la da se nadamo da će osnovna institucija braka sama izbjeći revolu­ cionarni potres koji su svi drugi društveni pojmovi morali da pod­ nesu zbog neizbježne dekadencije teološke filozofije koja im je slu­ žila tako opasno kao isključiva osnova. da uvijek pristu­ pi od cjeline ka detaljima. U čemu se. čak i vrlo nesavršenom. sociološka teorija porodice može biti bitno svedena na racionalno ispitivanje dva osnovna reda neizbježnih odnosa i to: podređenost polova a zatim podređenost starijima. čija će nam istorijska analiza označiti. Ako sociološko poređenje ovdje mora. pravog sistema društvene reorganizacije pod prijetnjom da se zavede ljudska imaginacija u opasnu i iracionalnu potjeru neodređenih i nejasnih utopija koje su jedino pogodne da bezeiljno pomute realni život. institucija braka je obavezno izložena kao i sve druge. radikalno se razlikuje. uglavnom mo­ raju sastojati ove neizbježne kasnije promjene modernog braka. Sve što može da se sada garantuje. od rimskog braka kao i što se ovaj već znatno razlikuje od grčkog braka a oba još više od egipatskog ili orijentalnog braka. svom nužnošću ostati. radikalnih razlika. to je ono u čemu socijalna fizika mora danas da racionalno zabrani direktno ispitivanje kao jako prevremeno. duboko preko­ reni ako su se samo tako naučno pokoravali oni sami. od kojih jedn:i osniva porodicu dok je druga održava. u jed­ noj moralnoj situaciji vrlo sličnoj onoj iz glavnih vremena grčke filozofije gdje je instinktivna i neprimijetna težnja za hrišćanskim preporodom porodice i društva već stvarala. u toku ovog drugog in­ telektualnog interregnuma uglavnom slične zablude kako to naro­ čito svjedoči slavna Aristofanova satira gdje je svaka sadašnja razvratnost unaprijed tako oštro žigosana. bar privre­ menog. Ne bi mogli da se suviše s poštovanjem divimo ovoj univerzal­ noj prirodnoj sklonosti. bez sumnje. nasuprot tome. sramnim strastima za koje su se trudili da izazovu kod drugih. da velika društvena reorganizacija odre­ đena za naš vijek mora. da bi je odmah vezao za postojanu osnovu koja pruža realna poznavanja individualnog i društvenog organizma. ma kako duboke da možemo zamisliti ove spontane promjene. sa punom sigurnošću. u tom pogledu. obaveznog principa svake domaće podređenosti.

se ne može danas oz­ biljno osporavati evidentna relativna inferiornost žene koja je sas­ vim drugačije sposobna od muškarca za neophodni kontinuitet kao i za visoki intenzitet mentalnog rada. uspostaviti. Razmotrimo sada. tako superiornije nad muš­ karcima većim prirodnim poletom simpatije i društvenosti. jer dvije bitne strane ovog ispitivanja mogu. od idealnog tipa rase. međutim. tako važnog mada sporednog. kao obavezno sa­ stavljen. u osnovnoj ekonomiji porodice a zatim i društva. i uz pomoć naj­ povoljnijih okolnosti. nepromjenljiva stvarna ekonomija ljudske porodice ne bi mogla nikako biti realno promijenjena ako ne pretpostavimo varljivu transformaciju našeg cerebralnog orga­ nizma. više razuma. čak i u umjetnosti. analizu polova analizi starosti. neizbježnu i neprocjenjivu nadmoć muškog pola. Neosporno je. uvidjeli. prirodnu korealizaciju između dje­ ce i roditelja koja zatim generalizovana u cijelom društvu uvijek u njemu proizvodi. u stvarnom sistemu našeg osjećajnog života. Vidi se da. prema prethodnim indikacij ama. Međutim. u tom pogledu. Glavna razmatranja koja su naznačena u prvom dijelu ovog poglavlja. da se može naročito direktno procijeniti srećna društvena predodređenost izuzetno rezervisana za ženski pol. Ta­ ko. Tako. drugi osnov­ ni elemenat ljudske porodice. Jedini mogući rezultati jedne besmislene borbe protiv pri­ rodnih zakona koji bi od strane žena pružili nova nehotična svje­ dočenja njihove vlastite inferiornosti. Približavajući. kod jednog i kod drugog pola. Na drugom mjestu smo. radikalna nesposobnost ženskog pola je tamo još više naglašena. jednom riječju. uporedno sa drugim. Dopunjavajući. prema ovom prvom aspektu. bitno vezana za najplemenitija svojstva naše cerebralne prirode. zajedno sa ovim zakonima. Najprije uzimajući u obzir opšti odnos između intelektualnih i osjećajnih sposobnosti. da se dosta dostojno razumije so­ cijalni. u pro­ tivnom. ustvari. njihova vlastita i glavna funkcija. mora prirodno biti da neprestano mijenja. isto tako. u ovom pogledu kao i u drugom. od jedne vrste neprekidnog stanja djetinjstva koje ga udaljava još više u najvažnijim odnosima. čak nezavisno od materinskih bri­ ga koje evidentno čine njenu najvažniju i najblažu posebnu predo­ dređenost ali na kojima se insistira obično. suviše neo235 234 . radi ove kratke ocjene društvenih atributa svakog pola. Najvažnije iskustvo je uvijek savršeno potvrdilo u jedna­ kosti položaja između polova. jedinu vrstu podnošljive sreće za njih. opšti pravac koji se uvijek prvobitno širi. izuzetno vezanoj. sa so­ cijalne tačke gledišta. da. uprkos ljubaznih osobina koje obično odlikuju njena duhov­ na i graciozna djela. na svoj način. sa drugog osnovnog aspekta. sam namjerno odbacio vulgarno razmatranje čisto materijalnih raz­ lika na kojima iracionalno počiva jedna takva fundamentalna pod­ ređenost koja. na bilo kojem stupnju. kao što su one inferiornije od njih što se tiče inteligencije i razuma. mogli bi samo da im uskra­ te. bile one svedene na najelementarnije stanje i koje se isključivo od­ nose na opšte upravljanje obične porodice. najvažniji i naj naglašeniji neosporno dokazuje. čak i suviše isključivo način koji ne omogućava. da obavezna prevaga ovih drugih u cjelini naše prirode je. duboko razdvajaju jedan pol od drugog uprkos opštoj nužnoj premoći posebne vrste. svom nužnošću iz suviše hladnog ili suviše grubog razuma koji obično karakteriše jači pol. snaž­ nijim i dirljivijim neposrednim izazivanjem socijalnog instinkta. prirodnu potčinjenost sta­ rijima. uopšte. priznali smo. prvenstveno kod naše vrste. Prirodna disciplina je. za pametni razvoj vlastite prirode. sociologija će prvo pokazati radikalno neslaganje svake socijalne egzistencije sa ovom varljivom jednakošću polova karakterišući specijalne i stalne funkcije koje svaki od njih mora isključivo ispuniti u prirodnoj ekonomiji ljudske porodice koja či­ ni da spontano doprinose zajedničkom cilju duboko različitim putevima a da njihova obavezna podređenost nikako ne može da škodi njihovoj stvarnoj sreći. uostalom. u opštem tipu čovječanstva. pozitivna biologija konačno teži da ženski pol predstavi.ljudske rase. lični instinkti obavezno upravljaju simpatičnim ili socijalnim čiji uticaj samo može i mora da izmijeni bitno utisnuto upravljanje sa prevagom prvih a da ne mogu i ne moraju nikada da postanu uobičajeni motori stvarne egzistencije. Od ova dva opšta atributa koji razdvajaju čovječanstvo od animalnosti. prema prethodnom. ovdje gore. direktni i lični poziv ženskog pola. proizišle iz naše in­ telektualne anarhije sasvim druge vrste nego u prethodnom sluča­ ju. Ovdje su zablude. dok drugi karakteriše direktno neophodnu regulatorsku funk­ ciju zauvijek namijenjenu ženi. ustvari. ovu organsku neospornu potčinjenost ženskog genija. ovu neophodnu naučnu ocjenu. tj. mora biti. Sto se tiče bilo kakvih funkcija upravljanja. Komparativnim ispitivanjem ovog velikog prirodnog odnosa. teško narušavajući porodicu i društvo. koliko je to moguće. neposredno u principu. sa slične naučne tačke gledišta. jedna osnovnu inferiornost a druga sekundar­ nu superiornost ženskog organizma posmatranog sa društvenog gle­ dišta. priroda posla tu naročito zahtijeva neumornu pažnju na skup najkomplikovanijih odnosa čiji nijedan dio ne smije biti zanemaren i istovremeno objektivniju sa­ mostalnost duha prema strastima. ο sociološkom ispitivanju našeg individualnog sastava već bi omogućila da korisno skiciramo jednu takvu filozofsku rad­ nju. da su žene. manje naglašena kod muškarca nego kod bilo koje druge životinje i da izvjesni spon­ tani stepen spekulativne aktivnosti čini glavni cerebralni atribut čo­ vječanstva kao i prvi izvor duboko označenog karaktera našeg so­ cijalnog organizma. mada ovaj pol neizbježno učestvuje. uopšte. bilo zbog najmanje unutrašnje snage njenog uma bilo zbog njene življe moralne i fizičke osjetlji­ vosti tako antipatične svakoj apstrakciji i svakom zaista naučnom naporu. vrlo teške.

u tom pogledu. uprkos indirektnim i sporednim napadima koje je duh poro­ dice morao tako da danas primi u tom pogledu.sporna i suviše neodoljiva da bi mogla ikada biti ozbiljno osporavana. bilo preuranjeno. u najširim i manje intimnim odnosima. Direktno proučavanje dinamičke sociologije će. neizbježnim tokom opšteg kretanja socijalnog raspadanja i na isti način naročito zbog neopozive političke nemoći u koju je nužna stigla teološka filozofi­ ja na kojoj je počivao. su obi­ čno vrlo superiorne da bi se najeminentniji reformatori usudili da 236 237 . i. Njihovo tobožnje ispravljanje se uvijek svodilo da potpuno preokrenu osnovno poređenje. najsavršenijeg mogućeg upravljanja svim događajima. prema ob­ jašnjenjima iz četrdeset osme lekcije. neophodni tip svake pametne socijalne koordinacije. Cak prije ikakve direktne rasprave. Mada naša intelektualna anarhija može dati. ipak. danas se ne mora­ mo plašiti da duh metafizičke zablude može realno preći ni na ka­ kvu dogmatsku koncepciju socijalne jednakosti između generacija. približavati. umjesto. ovom elementarnom modelu. naročito u sadašnjem slučaju. ovaj drugi glavni elemenat sociološke teorije ο porodici a da se nikako ne naškodi njenoj neophodnoj filozofskoj ocjeni. na poseban način. konačno proizvedene postepenim tokom događaja. bilo oduzimajući roditeljima stvarno up­ ravljanje i skoro jednostavno poznavanje njihove djece jednim monstrouznim pretjerivanjem neophodnog uticaja društva na vaspitanje omladine. onda vrlo malo sređenog. protiv metafizičkih zastranji­ vanja čija je neizbježna dekadencija teološke filozofije morala omo­ gućiti sve veći i veći razvoj. nalaže obavezno izvjestan kraj uspo­ nu individualnih zastranjivanja kada one zaista direktno pogađa­ ju osnovni instinkt. u pravom smislu riječi. najpoštovanija po­ kornost prirodno nametnuta bez najmanjeg poniženja. da predlože porodicu kao model društva. U kojem drugom socijalnom slučaju bi se mogla naći. u svakom drugom sluća- ju. da sastave porodicu prema slici društva. i to društva. naprotiv. oni su vjerovali da odaju velikog političkog genija trudeći se. u jednom i u drugom slučaju. ukratko. u koncepciji vlade provođenja. uostalom. neophodna disciplina društva može ikada u potpunosti ostvariti ove divne osobine domaće discipline: pokoravanje ne bi tu moglo biti tako potpuno niti tako spontano. u tom smislu da se ravna. uostalom. zaštita tako dirlji­ va niti tako odana. koliko je moguće. suviše pri­ rodnom i suviše blagom da bi zaslužila. u raznim oblicima odlučnu počast savršenosti ovog osnovnog tipa ko­ jeg je čovjek nehotice uzeo kao model kada je htio da mašta. nekim parcijalnim i sporednim poteškoćama protiv cijele organiza­ cije. prema razložnoj istorijskoj analizi. zaslužiti vi­ še divljenja od ove srećne prirodne podređenosti koja. najneograničeniji autoritet sjedinjen sa najpotpunijom odanošću. nakon što je ustanovila ljudsku porodicu. ime dužnost? Svakako je nemoguće da. težnje koja nas jedino može ovdje da okupira. ovom prilikom opštu sklonost pozitivne politike da spontano konsoliduje sve osnovne pojmove socijalnog poretka koje samo ona može danas da štiti sa pravom efikasnošću. dati mnogobrojne i važne prilike da uvidimo. od strane potčinjenog. čak i zbog izuzetnog stanja ko­ je je omogućilo uspon takvih maštanja. daleko da inspiriše isto traženje zbog nedostatka moći da tako jako stimuliše spontanu revnost spe­ cijalnih branitelja. iz opšteg duha koji karakteriše novu političku filozofiju. na istom stepenu. To je ono što će dozvoliti da se ispita ovdje. prvo zbog neophodnosti a zatim zbog zahvalnosti. u stvarnom razvoju socijalne evolucije. naši vatreni šampioni političkih prava žene nijesu se još dosjetili da izrade analognu doktrinu u korist djetinjstva koje. Nijedna prirodna ekonomija ne može. opaki sofisti su direktno pokušali da racionalno poruše ovu divnu prirodnu ekonomiju argumentujući. Ipak. izmje­ ne ο kojima bi. Bu­ dućnost će moći samo. Naša duboka intelektualna anarhija nudi suviše opasna sredstva za neizbježno obnavljanje ovih starih zabluda da nova politička filozofija morala da prezire da ih direktno podvrgne posebnoj raspravi. uostalom. ovdje označiti. da se danas preuzme specijalna ocjena. zatim. ovo srećno svojstvo bi sigurno rezultiralo. poslije koje bi mu ostalo samo da proglasi. i kod starješine. pre­ ma nepromjenljivoj prirodnoj obaveza sa spontanim izmjenama ko­ je će postepeni tok socijalne evolucije morati da odredi u ovom di­ jelu porodičnog ustrojstva isto tako kao prema prethodnom. po običaju. Ove lude utopije bi dvostruko završile u radikalnom rušenju svake prave domaće discipline. Sve epohe civilizacije su odale. Mada je svako formalno ispitivanje takvih pretjerivanja bilo sigurno depla­ sirano u ovoj Raspravi. Uprkos pokretanju analogije i sadašnjeg odsustva svake prave duhovne discipline ο nestvarnoj jednakosti polova. Ma kakva da je stvarna važnost ovih različitih promjena. postaje. sa zadnjim progresom univerzalnu jednakost životinjskih rasa. morao sam. na tako žalosno eksluzivan način. argu­ mente i već raspoložive nadrifilozofske javni razum ma koliko mu ipak još bio nesavršen razvoj. kao prošlost. os­ tati manje vječna škola društvenog života. pokoravanje i zapovijedanje. u svim epo­ hama raspadanja. gdje smo prepoznali njenu stalnu težnju da uvijek podredi koncepciju vještačkog poretka posmatranju prirodnog poretka čija je divna ekonomija ovdje vrlo evidentna. bez sumnje. uglavnom akumuliranih za tu namjeru rušeći tako redom. nezavisno od njene glavne spontane težnje da učini da prevagne jedan sasvim drugi socijalni duh. koji se neophodno moraju. spontane promjene. bilo za pokoravanja ili zapovijedanja. sav sistem domaćih kao i sistem društvenih pojava. Ali život porodice neće. da tako kažemo. bilo lišavajući sinove nasljednog prenosa očin­ skih sredstava. svim ma kakvim tezama. da. međutim.

da bi bolje okarakterisali. mada u ma­ njem stepenu. u osnovi. uvijek trudi da veže sadašnji progres za skup realnih p r ê t hodnih prošlosti mora. pod vlašću teološke filozofije. pošto su prešli sa očeva na pretke. sigurno. djelovima socijalnog sistema da bi regulisao između njih tačnu homo­ genost i potpunu solidarnost. Vrlo re­ volucionarni karakter našeg vremena morao bi. određena da se kasnije rasprši u nekoj novoj spontanoj or­ ganizaciji domaće hijerarhije. ozbiljno da direktno izmijene osnovni instinkt ljudske društvenosti. Ali. svaki put. što će morati da učine. biće uvijek od najveće važnosti da se čovjek ne smatra rođen od juče i da skup njegovih institucija i njegovih običaja stalno teži da poveže. kao neophodne peratore u istoj osnovnoj intelektualnoj ili materi­ jalnoj. visoki značaj one se obavezno vežu za znatnu sta­ rosnu nejednakost doba. zaista. odgovarajućim sistemom intelektualnih i materijalnih znakova. bez sumnje. duboki privre­ meni potres bez kojeg bi ljudska mašta bila suviše sputana u svom elanu ka neophodnom obnavljanju društvenog sistema. uopšte. neophodni duh nove političke filozofije da se jasno nagovijesti da. to je ev . na nekom stepenu do kojeg ikada može doći socijalni napredak. u tom pogledu. ako ne intenzitet ono bar iz­ raz jednog takvog neophodnog stanja. transformišu se ko­ načno u to univerzalno poštovanje za naše prethodnike koje mora biti. skoro učinila da se razum i pravda smatraju savremenim tvorevi­ nama. moralnoj ili političkoj evoluciji i koja se. u svakom pogledu. budućnost za prošlost. toliko sputavati ljudski razvoj. u svako doba. da je izučavanje pozitivnih nauka. one imaju. prema tome. uzimajući jednu vrstu očinske vlasti. obično. normalne uslove svake prave socijalne harmonije. biti još više rasvijetljene nego glavne dispozicije za ko­ je smo već priznali da bi sadašnje ispitivanje bilo. moraju. Nema. važno je da se tu primijeni i njeno visoko svojstvo. na drugačiji na­ čin. ne bi mogla izbjeći filozofsku obavezu da poklanja neophodnu važnost elementima koji. isto tako. Kada one dobijaju. obavezno. njegove uspomene iz cijele prošlosti za njegova iskustva bilo koje budućnosti. čine uvijek ve­ ći ili manji glavni dio domaće hijerarhije. primijetiti. bilo 238 239 . nego bilo koja druga da uskladi ideju i osjećanje društvenog kontinuiteta a da se ne izloži opasnosti ovog servilnog i iracional­ nog divljenja prošlosti koje je moralo nekada. njeno povećano prvenstvo sa pismenog prenosa na usmeni prenos. danas. u ovom trenutku. bilo kojim. Mada ove sekundarne promjene mo­ raju. Ustvari. uvesti. naročito. Vidi se lako. beskorisno ovdje insistirati da bi istakli. ova ideja i ovo osjećanje. posmatrano kao neophodno svakoj socijal­ noj ekonomiji. ako je tim povodom. shodno novom karakteru koji će os­ novni tok ljudske evolucije morati da utisne svim. ne bi morala bi­ ti osuđena da se stvarno sastoji od jednostavnih praznina. pre­ uranjeno ne bi ovdje. npr. isključivo praktično i zbog toga malo pogodno za čisto teorijski rad koji treba da nas sa­ da okupira. u tom pogledu. U specijalnoj raspravi političke filozofije bi. bilo zbog zdrave koncepci­ je budućnosti. ljude svih vremena kao i svih mjesta. Ne želeći da pravi nikak­ vu utopiju i predlažući nam samo da posmatramo osnovnu ekono­ miju realnih društava. Uopšteni koliko je to moguće. bilo zbog pravilne ocjene prošlosti. odgo­ varalo radi tačnijeg ocjenjivanja elementarnog socijalnog uticaja svojstvenog duhu porodice da se tako razmatraju. ma kakvu slast ili suviše često gorčinu ove prirodne veze mogu razliti po privatnom životu. da se osjeti koliko je važ­ no da se ne anticipira suviše nužna sukcesija raznih djelova reorga­ nizacije želeći da odjednom sve obnovi. treba. mnogo promijeniti kod savremenih naroda. dentno zbog toga što stariji. u ovom pogledu. No. vještačke ili spontane. Najmanja prevaga tradicije ukoliko se ljudski duh razvija. kada je bratska koordinacije dosta čvrsto uspostavljena da bi vršila pravi politički uticaj. danas. socijalnog stanja u bilo kojim oblici­ ma koje ne mora da ο tome stalno nudi važne. kako treba. održavaju domaće jedinstvo pored individu­ alnih neslaganja tada suviše malo savladanih najmanjim prirod­ nim osjećanjima. bez sumnje. uopšte. biti ocijenjena kao sposobnija. Bilo bi. nema nikakve sumnje da neograničeno širenje i apsolutna potvrda ovog prolaznog prezrenja političke prošlosti ne teže. nezavisno od suviše velike sadašnje konfuzije ove dvije tačke gledišta. zaista. da se spontano utvrdi prvi elementarni pojam soci­ jalne trajnosti vezujući na najdirektniji i na najneodoljiviji način. i onda se uglavnom vraćaju. sve do najmanjih detalja. u bilo kojem slu­ čaju. bratski odnosi koji su za njegov inherentni dodatak. jedini dio intelek­ tualnog sistema gdje je ova poštovana koordinacija sadašnjosti u prošlost mogla da spontano i efikasno odoli univerzalnom pokre- tanju revolucionarne metafizike koja bi. moramo označiti u naučnoj analizi sve. Ako jed­ no takvo razmatranje izgleda. Jedna filozofija koja obavezno uzima istoriju za glavnu naučnu osnovu koja pretstavlja. spon­ tanu sklonost nove političke filozofije da uspostavi. u vrstu domaće podređenosti koja je upravo bila razmatrana. tim povodom.unaprijed shvate. kao i u prethodnim. neizbježna reorganizacija modernih društva morala da počne neophodnim prethodnim rušenjem stare discipline. Da bi kompletirali kratku sociološku ocjenu domaće podređe­ nosti. apsolutna bratska jednakost ne mora biti. uglavnom. u svakom drugom žanru. malo političke važnosti da bi ovdje trebalo da se tu posebno zaustavimo. ali na jednom jako niskom nivou. ne bi se moglo sumnjati da poremećeno stanje sadašnjeg društva ne ostavlja nikakvu realnu prazninu u opštoj konstituciji čovjekove prirode i da. u svakom pogledu. prije svega. prema metafizičkoj rutini sadašnjih situacija. kao i u svakom dru­ gom. direktnije nego u svakom drugom. tako prolazna kao druge i. da prava društvena na­ uka. Ali. bilo nekorisno. ne manje karakteristično. U tom pogledu.

dosta karakteriše kao glavni predmet ove knjige. bilo zbog suviše malog broja jedinki. takođe. jedinstvo cilja sa različi­ tošću sredstava. da se povećana savršenost životinjskog organizma sastoji. Zbog njene dubo­ ke intimnosti domaća veza je. osnovni karakter ljudskih radnji kada se podignemo sa jednostavnog do­ maćeg gledišta na pravo društveno gledište. kao što smo to činili naizmjenično što se tiče jedinke. prije svega. dispozicije čije nepromjenjivo trajanje mora da nam dozvoli da dovoljno naslutimo pravu težinu. ipak. naročito. mo­ rao je da uvijek pokaže mnogo više spontani razvoj izvjesne indivi­ dualne specijalizacije raznih zajedničkih funkcija. mora prirodno uputiti djecu da prate očin­ ske radnje umjesto da preuzmu nove funkcije. može li se realno razumjeti. Mada uobičajena saradnja između različitih poslova se tu mora spontano uspostaviti na određenom stepenu. domaći savez je. glavni predmet ovog elementarnog udruživanja. uglav­ nom. zasnovano na imitaciji. pošto ona na nesreću ostaje jedini princip udru­ živanja. koliko to dopušta duh našeg rada. čak najčešće. naročito. u skupu prirodnih pojava. uvijek tačno solidarni koji postaju postepeno složeniji približavajući se više ljudskom orga­ nizmu. Uprkos nesavršenosti jezika koji često navodi da se pomiješa ideja ο porodici sa idejom ο društvu. prvi prirodni tip njegove radikalne konstitucije. Mora se. čini. Sto će se više razmišljati ο ovoj velikoj temi. skicira­ li elementarnu teoriju socijalne statike. zbog dubljeg i manje poznatog motiva zato što bi jedna takva podjela uskoro težila da postane antipatična osnovnom duhu porodice. čak u vremenima najve­ ćeg poremećaja nastalog zbog bolesti uopšte. vi­ soki socijalni domet direktno svojstven glavnim različitim aspekti­ ma spontanog reda ljudske porodice tako ocijenjene. Daleko od toga da je jednostavnost glavna mjera stvarnog sa­ vršenstva. suviše ograničenom i. ali na jednom djelimičnom stepenu. domaći savez obavezno teži da se izrodi u prosto udruži­ vanje i. nema sumnje da svaka vrlo određena podjela poslova u uobičaje­ nim poslovima raznih članova tu ne mora da obavezno pokvari do­ maće jedinstvo. ipak. oba­ vezno sadrži glavni zametak društvenog života u užem smislu. od kojih je svaka obdarena vrlo različitom egzi­ stencijom i. bolje će se osjetiti da spe­ cijalizacija radova koja čini elementarni princip cijelog društva ne bi u osnovi mogla biti princip jednostavne porodice mada tu mora da se nađe u izvjesnom stepenu. Manje više složena dru­ štva koja se mogu posmatrati kod mnogo viših životinja predstavlja već. Mi ne možemo. u svakom pogledu. a zatim porodice. ipak. Jer. uostalom. bez koje ljudska porodica ne bi mogla da dovoljno ispuni svoju karakterističnu na­ mjenu. da se divimo dovoljno jednom fenomenu koji se stalno vrši pred na­ šim očima i u kojem mi sami nužno učestvujemo. ili anatomskim riječima. Ovo nepromjenljivo izmirenje podjele poslova sa udruživanjem napora. vrlo privremenom da bi bila izjednačena na odgovarajući način sa samim najnesavršenijim stanjem udruživanja svojstvenog našoj vrsti. na privrženosti i priznanju. sa mnoštvom različitih sredstava istom opštem razvoju a da. ne samo kao stvarni elemenat društva već koji mu. da bi smo ovdje. priznati da podjela poslova tu ne bi nikada bila direktno vrlo naglašena. na trećem i zadnjem mjestu. nasuprot. Njen pravi karakter je uglavnom moralni i vrlo sporedno intelektualni. nudi u svakom po­ gledu. od uobičajenog sistema socijalne ekonomije. u užem smislu.koje. domaće vaspitanje. vodi­ mo od udara i nepovezanosti svakim danom neodvojivih od tako duboko komplikovanog organizma i koji. ne sprečavaju glavno i stalno obavljanje glavnih funkcija. prvi osnovni početak manje više dobrovoljne saradnje za lov ili rat. nezavisno od svake pomisli za aktivnu i stal­ nu saradnju u bilo kojem cilju. Takav je. Sada nam ostaje. U društvenim kombinacijama. direktnu ana­ lizu cijelog društva koje je zamišljeno kao da je formirano od po­ rodica a ne od jedinki i uvijek razmatrano tako da njegova osnov­ na struktura obavezno nudi zajedničko za sva vremena i sva mjes­ ta. neosporno je da skup domaćih odnosa ne odgovara uopšte udruži­ vanju u pravom smislu riječi već da sačinjava pravi savez dajući ovom terminu svu njegovu unutrašnju energiju. sasvim druge prirode od dru­ štvene. divniji spektakl nego što je ovaj uredni i stalni sklad ogromnog mnoštva jedinki. do izvjesnog stepena. s jedne strane. dakle. svaka stalno raspoložena uprkos manje više neujednačenim razlikama njihovih talenata. ona odgovara mnogo viša srednjem dijelu ljudskog mozga nego prednjem. bez sumnje. naučna zamisao pojave kad je apstraktno. kombinujući tako sve više i više. se obič­ no. Ali. mišljenjem. Naš obični porodični život koji. u sve više i više naglašenoj specijalnosti raznih funkcija koje vrše sve različitiji organi a. bilo. njen uticaj je tu tako sporedan da. elementarno uređe- 240 241 . uglavnom. bez sumnje. Skup indikacija izloženih u ovom drugom dijelu ovog poglav­ lja. pod analognom tačkom gledišta. odre­ đen da direktno zadovolji samim svojim postojanjem skup naših simpatičnih instikata. naročito. ako to nije čak cilj njegove vlastite institucije. u nekom slučaju i naročito kod primitivnog čovje­ ka. cio sistem bioloških istraživanja doprinosi da se pokaže. uo­ stalom. izolujuci se koliko je to moguće. Zasnovan. ubuduće. nezavisna a. utoliko naglašenije i ljep­ še što se društvo više komplikuje i više širi. dakle osobito pravi karakter našeg druš­ tvenog organizma i glavni razlog njegove neophodne superiornosti nad svim pojedinačnim organizmom. ono uopšte ne oklijeva da se bitno raspadne. njihovih karaktera da spontano doprinese. uopšte nijesu nimalo dogovarale i najčešće bez znanja većine među njima koji smatraju da se samo pokoravaju ličnim impulsima? Takva je. da razmotrimo. i. ustvari. u isto vrijeme.

evidentno da saradnja. Ali jedno takvo osjećanje koje se duguje dragocjeno reak­ ciji inteligencije na društvenost. uosta­ lom. bez sumnje. bilo početnog. tako da mu sugerišu krajnje skučen pojam. moglo da utisne na njihovo spontano udruživanje naglašeni karakter i trajnu kompaktnost.? raširenim. obavezno mu je pret­ postavljala prethodno spontano osnivanje. ma koliko da su brojni i daleki ili čak. na glupo zadovoljstvo svih lijepih savremenih duhova. jer je koncentracija takođe neophodna za osjećanja kao što je generalizacija za misli. bez sumnje. ova tvrdnja. simpatičnog instinkta u svim mogućim slučajevima ljud­ skog udruživanja. kada se prelazi od ra­ zmatranja jedne jedinstvene porodice na opštu koordinaciju raznih porodica. Jedan takav evidentan princip čija je sve kompletnija realizacija uvijek činila neophodni uslov svakog ljudskog razvoja. međutim. Ekonomisti su. suviše uobičajenog za metafi­ zičke spekulacije. spontane ili konkretizovane. To je. isključivo u porodičnom životu čovjek mora da traži. odgovarajući trud bi mogao dovoljno razviti skup naših socijalnih instikata. ponekad. mora prećutno obuhvatiti sve moguće zablude. Ljudi. mada njegovo uspostavljanje i njegovo održavanje se nije moglo dogoditi bez prethodnog i stal­ nog učešća simpatičnog instinkta koji je. ma kakvo indirektno bilo njihovo stvarno učešće. ako se. korisno doprinijeli vulgarizaciji jednog takvog pojma ali se pokazalo da ga iracionalno sužavaju na mnogo niže slučajeve. uostalom tako nesavršenu. jedan zbog svoje visoke superiornosti. Me­ tafizička filozofija prošlog vijeka naročito u francuskoj školi je. morala je prvo ličiti zaštićena od svakog teškog napora. obično. os­ novnu korisnost samog društva. ma kako im bila onda prijatna jedna nesavršena kompenzacija. svojim teorijama ο podjeli rada. uprkos njegovoj neophodnoj upornosti. suviše zaobilaznim i suviše stranim odnosima da bi se za njih lično zanimali i da bi iz njih mogla rezultirati simpatična stimulacija podložna nekoj trajnoj efikasnosti. već neka zajed­ nička miišljenja. Dakle. ubuduće. i pored direktno neophodnog učešća. ne može vi­ še da formira glavnu vezu. mada. Specijalna rasprava političke filozofije bi jedino mogla omogu­ ćiti da se tačno razvije širina i domet ovog velikog principa kojem ljudsko društvo obavezno duguje najvažnije atribute koji ga razli­ kuju od drugih skupina životinjskih porodica. jer je. teže da ih ujedine na stalan način. pravilno razdvajajući dva načina udruživa­ nja tako različita. mada je ona tu činila još iracionalno pretjerivanje. osjećanje za saradnju. osobito. ono samo je. Mada različito i simulta­ no učešće u zajedničkom poslu nije nikako moglo odrediti prvobit­ no zbližavanje ljudskih porodica. okreću skoro kao životinje u njihovu izolovanu nezavisnost čim je podu­ hvat. sigurno.uvis. morati da počiva naša naučna analiza za ovaj prethodni nacrt zadnjeg dijela socijalne statike gdje direktno raz­ matramo osnovnu koordinaciju porodica čiji pravi karakter uglav­ nom zavisi od jednog takvog principa. utoliko više što je priroda predmeta izgledala onda srećnije zaštićena od dodira ljudskih stra­ sti. što. da zavisi od potpune konfuzije izme­ đu porodičnog i društvenog života. čak najeminentniji koji uspijevaju da okrenu stvarnom energijom prirodni tok svojih sim­ patičnih instikata ka cijeloj vrsti ili društvu su na to uvijek tamo gurnuti moralnim razočarenjima zbog porodičnog života čiji je cilj promašen zbog nedovoljnog ispunjenja odgovarajućih uslova: i. po svojoj prirodi nikada da ima dosta energije da bi upravljalo društvenim životom. Ali. ipak. u manje više brojna plemena. pošto smo vidjeli kako metafizička filozofija sistematski negira. uvijek zamišljene u njenom potpunom filozofskom obimu na kojem će. formulisana u nekom jednoličnom jeziku. mora ostati neosporno da. postaje. dovoljno obavljen. bilo ne­ prestanog. čovjek je uglavnom dosta srećno organizovan da bi volio svoje saradnike. a drugi prema svojoj intimnoj navici uopštavanja mada metafizičkih. na bilo koji stepen na kojem je naša intelektualna anarhija mogla dozvoliti lična zastranjivanja. na principu kooperacije. Tako. da li bi se stvarno mogli začudi- 242 243 . kad dođe njegov red odlučujuće i sim­ patični instinkt. brižljivo ograničena na najkomplikovaniju kombinaciju. suviše evidentno izuzetni da bi morali da utiču na bilo koju osnovnu proučavanje socijalne ekonomije. Pažljivo proučavanje najmanjih stepena primitivnog života jasno nam pokazuje ovu prvobitnu situaciju gdje se različite porodice. princip koordinacije se obavezno završava prevagom. sa društvenosti i politikom budući da se ove. obično rat ili lov. uostalom. puni slobodni us­ pon svojih društvenih osjećanja i to je možda zbog specijalnog svoj­ stva da on najbolje čini neophodnu pripremu za društveni život u užem smislu. izuzme slavni Adam Smit i danas Trasi koji su ga mnogo bolje filozofski ocijenili. Bez sumnje.-. Ma šta bilo. karakterišu težnjom za do­ govaranjem različitih pojedinačnih napora radi obavljanja zajedni­ čkog posla. težina jedne takve zablude mi izgleda. ova apstraktna ljubav prema vrsti ne bi nipošto mogla da sadrži ovu potpunu satisfakciju naših osjećajnih dispozicija koja jedino može da pruži vrlo ograničenu privrženost a naročito ličnu. ne bi moglo. takvi slučajevi su. nasuprot. osim toga. Jer. jako vezane nekim privremenim ciljem. počinila kapitalnu grešku pripisujući ovom principu samu kreaciju društvenog stanja. do sada sporedno. intelektualna osrednjost većine ljudi nji­ ma uopšte ne dozvoljava da formiraju dosta jasnu ideju ο . Oštroumni Ferguson je dostojno naslutio njegovu naučnu vrijednost povezujući njegovu klasifikaciju životinja. izgledala bi sigurno malo šokantna. određen da ra­ zlije neophodno moralnu privlačnost na sve radnje društvenog ži­ vota. dakle. uglavnom. daleko od toga da je mogla da stvori društvo. Ipak. Ipak.nje neizbježno predstavlja obrnut karakter.

dobiti neko društveno povjerenje. danas. može. vrlo pogodan za razvoj. Mada čovjek ne može n i k a k o opstati u stanju dobrovoljne izolovanosti. razne na1 Mada ne bi nikako bilo pogodno da se ovdje zaustavimo na naj­ manjoj posebnoj analizi . u isto vrijeme p r e m a vlastitom načinu i specijalnom stepenu koji su tačno određeni. Običaj ovakve parcijalne kooperacije. u m j e s t o da je ograničimo. k a o bitno privlačan1. sa j e d n i m t a k v i m n a č i n o m egzistencije. S a m o onda k a d a j e r e d o v n a podjela ljudskih r a ­ dova mogla da p o s t a n e dovoljno široka da je socijalno stanje moglo da počne s p o n t a n o stiče čvrstinu i stabilnost koje su jače od bilo kojeg u s p o n a posebnih nesuglasica. n e p r e k i d n a podjela različitih ljudskih r a d o v a koji p r v e n s t v e n o čine socijalnu solidarnost i koji postaju e l e m e n t a r n i razlog širenja i rastuće komplikacije d r u š t v e n o g organizma. Jer. Da bi ocijenili k a k o t r e b a ovu kooperaciju i ovu raspodjelu koje su n e o p h o d n e budući da čine najhitniji uslov našeg d r u š t v e ­ nog života. prema običnoj prirodi metafizičkih doktrina. zaista. p u t e m i n t e l e k t u a l n e reakcije. idealni tip koji se m o r a još od sada sagledati kao osnovna granica realnog p o r e t k a koji se t o m e obavezno približava sve više 244 245 . međutim. t a k o da sve individualne organizacije na k r a j u b u d u korišćene za zajednič­ ko dobro a da se od njih ne izuzmu čak i najpogrešnije ili najnesavršenije. dakle. j e d n o m ri­ ječju. t j . primijeniti je na s k u p svih naših r a z n i h radnji. p r i s t u p i m o d i r e k t n o k r a t k o j naučnoj analizi ovog osnov nog principa n e p r e k i d n e kooperacije svih ljudskih porodica p r e ­ ma njihovoj s p o n t a n o j marljivosti u specijalnim i različitim poslo­ vima. Ali. jer može ostvariti u svojim n j e d r i m a skicu podjele n e o p h o d n o g r a d a za jed­ nu g r u b u satisfakciju u njih prvih p o t r e b a kao što n a m p r i m i t i v n i život za to n u d i b r o j n e primjere. od svoje li­ čne važnosti gdje s v a k o može o n d a da se p o s m a t r a k a o da ispu­ njava. suviše m a l o n a g l a š e n a i u j e d n o m smislu. Budući da je j e d a n t a k a v po­ j a m t a k o n a p a d a n . svom mogućom b r z i n o m : t a k a v je novi plan univerzalnog r a d a koji smo se usudili da d a n a s sistematski prepo­ r u č i m o u n i v e r z a l n o m čovječanstvu. Tako će čitalac imati razloga da. smiješ­ no pretjerane i naročito iracionalno odvojene od koristi koje su neiz­ mjerno veće. ne bi usprotivio njihovom povlačenju: j e d n a t a k v a lo­ gika bi se p r a k t i k o v a l a samo kod p r i m i t i v n i h k a d bi mogli imati t a k v i h doktora. leži izvjesni konfuzni pre­ dosjećaj pravih opštih poteškoća koje su bitno vezane za princip podje­ le ljudskih poslova. bilo kojih. pravilna ocjena svakog sličnog utieaja može obično postati manje više direktni pokazatelj prave intelektu­ alne potrebe čije je prividno zadovoljenje omogućilo ovim raznim za­ bludama da trenuitno stvaraju jednu vrstu nove škole. Nikad sofisti koji su najogor­ čenije u d a r a l i protiv d r u š t v e n o g života ne bi sigurno mogli biti do­ sta dosljedni njihovoj sopstvenoj d o k t r i n i da daju lično primjer ove usamljene egzistencije koju su toliko propovijedali. p r a t i t i odjednom m n o g o r a z n i h poslova i proći hotimice od j e d n o g do drugog. bilo kojih u s p j e h a .ti o n a s t a n k u bilo kojeg parcijalnog sofizma. Možda. rode budući da učestvuju.takvih sofizama. uopšte. ali neodvojivu od u k u p n o g sistema. čak ni u ovom slučaju da opšti duh zdrav političke filozofije mora uvijek da pokloni određenu pažnju svemu što je moglo. ma k a k a v važan bio njegov p r e d m e t i ma k a k v a a p s u r d n a bila misao ο njemu. manje više n e ­ o p h o d n u opštoj ekonomiji. M u d r o omeđavanje naših poslova i tvrdoglava postojanost naših n a ­ p o r a nijesu više p o s m a t r a n i kao n e o p h o d n i uslovi naših. T a k o je. bez i k a k v e sumnje. zaista. m a d a uvijek m a n j e više izuzetne. ne samo p r e m a njegovoj vlastitoj p r i r o d i koja je n a j ­ češće. ne treba. da bi d i r e k t n o n a p a l a s t a r u socijalnu m a k s i m u obavezne podjele ljud­ skih poslova i odgovarajuće specijalizacije individualnih zanimanja. zaista. socijalnog instin­ k t a inspirišući s p o n t a n o u svakoj porodici p r a v o stalno osjećanje njene uske zavisnosti od svih d r u g i h i. porodica. veže t a k o sadašnje k o o p e r a t o r e u niz njihovih. živjeti odvojeno. na izvjesnom stepenu. već i p r e m a njego­ vom s t v a r n o m vaspitanju. p r e m a cjelini njegovih bilo kojih glavnih osobina. p r e t h o d n i k a i čak u niz njihovih r a z n i h nasljednika. usred ne­ običnih koncepcija ο kojima se ovdje radi. istinska d r u š t v e ­ na jedinica. t r e b a je zamisliti u svoj njenoj racionalnoj širini. ovdje dolje. Društvo ne bi moglo da se potpuno prevari ο njegovim pravim potrebama. kao što je suviše obično na j e d n o s t a v n e m a t e r i j a l n e u p o t r e b e . u isto vrijeme. ne obazirući se na porodični život. j e d n a vrsta specijalne metafizike dogmatski formulisana. njegovoj sadašnjoj poziciji. n e m a pogodnijeg p r i m j e r a da se provjeri na neosporivi n a ­ čin. To je. mada ono često luta za odgovarajućim sredstvima da ih zadovolji. p o ­ štovana? Da se ne bi više zaustavljali na ovim k a r a k t e r i s t i č n i m zastranjenjima. zabora­ viti. m e đ u t i m . osim s a m i h slučajeva naglašene monstruoznosti : t a k a v je. spontano primijeti da. socijalna organizacija teži sve više i više da počiva na takvoj ocjeni individualnih različitosti dijeleći ljudske r a d o v e tako da svaki b u d e upotrijebljen za n a m j e n u koju on može najbo­ lje ispuniti. t a k o pogodnog d a b u d e shvaćen k a o d a obu­ h v a t a cjelinu naše vrste. koliko p o t p u n o odsustvo i n t e l e k t u a l n e discipline što se tiče n a j ­ težih spekulacija. koja bi socijalna m a k s i m a mogla biti. mada su ove nezgode ovdje bile. uopšte. u o g r o m n o m ' zajed­ ničkom djelu čiji neizbježni p o s t u p n i razvoj. T a ­ ko zamišljena. bar. n e m a još. p r a v u j a v n u funkciju. bez sumnje. uostalom. obavezno d a n a s sprečava da se odredi i k a k a v re­ alni kraj s p o n t a n o m t o k u filozofskih zabluda čiji p r e t h o d n i u s p o n nije n i k a d a mogao da b u d e t a k o slobodan zato što m e n t a l n a a n a r ­ hija nije n i k a d a bila t a k o k o m p l e t n a . O n d a ona o d m a h navodi da gledamo ne samo j e d i n k e i klase već i sa mnogo gledišta. p r a ­ vog d r u š t v a i s p o n t a n o zbližavanje porodica je n e p r e s t a n o izlože­ no neizostavnim p o v r e m e n i m p r e k i d i m a koji su često izazvani n a j ­ m a n j i m povodima. uostalom. m a d a se niko.

Naročito u ovom smislu društveni organizam mora uvijek više li­ čiti porodičnom organizmu čije se glavno svojstvo sastoji. Još od početka ove Rasprave (vidite prvu lekciju). i zbog drugog glavne poteškoće specijaliza­ cije obavezno se povećavaju kao i njihove karakteristične prednosti a da to nije. tako da socijalna disciplina mora obavezno da bude mnogo više vještačka i. Ov­ dje se radi. u istom odnosu za vrijeme spontanog toka socijalne evolucije. Prven­ stveno na jednom takvom ispitivanju mi se čini. radnika koji je isključivo zaposlen u toku cijelog svog ži­ vota da proizvodi drške za noževe ili glave za čiode. pošto se tu mora naći prava naučna klica obavezne korelacije između ideje ο društvu i ideje ο vladavini. prijeti. ona spontano teži. njegovo ostvarenje. u materijalnom redu. i da uvijek više izdvoji posebni interes od zajed­ ničkog interesa koji je postao sve všie i više nejasan i indirektan. uostalom. dovoljno. nekorisno ovdje još insistirati na opštoj in­ dikaciji osnovnih atributa ove distributivne i specijalne kooperacije. na sreću. To je zato što isti princip koji je jedini omogućio razvoj i širenje opšteg društva. da sve više i više ograniči inteligenciju. Da bi u tome dopuni­ li. s moralnog gledišta. Isto tako. bilo kakvo rastavljanje koje obavezno mora da teži da odredi odgovarajuću disperziju. u intelektualnom ra­ du isključivo i stalno korišćenje ljudskog mozga u rješavanju ne­ kih jednačina ili u Masiranju nekih insekata: moralni efekat u jed­ nom i drugom slučaju je. socijalna osjećanja. ipak. u istoj mjeri. izoštravajući je neprestano samo u jednom pravcu. individualne divergencije. izuzev nekih izuzetnih zabluda. da se uvijek veo­ ma teži da se inspiriše užasna indiferentnost za opšti tok ljudskih poslova. osnovna podjela ljudskih poslo­ va ne bi mogla izbjeći da ne izazove. moramo sada naročito ispitati skup potreba koje on nalaže prema bitnim poteškoćama koje su njemu svojstvene. u divnoj spontanosti dvostruke potčinjenosti koja ga karakteriše. uostalom. na nesreću. ne može nikada stići. nesavršenija nego porodična disciplina čija je pri­ roda unaprijed napravila sve bitne izdatke. bez sumnje. komplikacija ά širenje tako koje je naglašeno kod prvog ne mogu nikako dozvo­ liti da ga ikada shvatimo uređenim prema skupu prirodnih razli­ ka koji se ne bi mogao odbaciti težeći da bitno preduprijedi svaku veliku nesigurnost ο pravoj namjeni svojstvenoj svakom od organa i svaku opasnu diskusiju ο njihovoj odgovarajućoj hijerarhiji. Ako smo često pravedno oplakivali. ja sam lično okarakterisao. i za koju su mi prethodna poglavlja dala više važnih prilika da konstatujem neizostavnu filozofsku opasnost. prirodno je da je on okrenut vlastitim elanom svoje spe­ cijalne aktivnosti koji ga stalno podsjeća na njegov privatni inte­ res čiju pravu vezu sa javnim interesom on samo vrlo nejasno pri­ mjećuje. vrlo sličan. na proporcionalnom stepenu. ako s jedne strane. prema drugom aspektu. Neki ekonomisti su već označili neke teške nezgode pretjerane podjele materijalnog rada ali prema mnogo nižem aspektu a naro­ čito da se nijesu nikako podigli do filozofskog principa jedne takve ocjene. Svakako. mada. već suviše često i. dok. u mnogo važnijem slučaju čitavog naučnog ra­ da neprijatne intelektualne posljedice duha ekskluzivne specijalno­ sti koja danas vlada. kako sam to već skicirao u 1826. zbog toga. Mada ova vrsta ljudskog automatizma čini. postepeno koncentrisana izme­ đu pojedinaca iz iste profesije. i ο kojima duh našeg vremena. čiji kombinovani uticaj mora zahtijevati. kao što smo to naprijed priznali: mada. s druge strane. da ga ras­ tavi na mnoštvo nepovezanih društva koja izgledaju da skoro ili uopšte ne pripadaju istoj vrsti: i to je.i više a da tamo. da uguši duh cjeline ili bar da ga duboko sputa. moraće učiniti da se spoji sa ocjenom jednog takvog slu­ čaja jedna prava naučna važnost kao evidentno pogodna da okarakteriše opštu težnju i da življe pokaže neophodnu potrebu nj 3nog stalnog sprečavanja. uostalom. takođe. koja je obavezni princip svih ljudskih radova. ne obazirući se na svaku provjeru manje više prošire­ nu da se direktno ocijeni opšti princip jednog takvog uticaja da bi na odgovarajući način shvatio pravu namjenu spontanog sistema bitnih sredstava za jednu neophodnu stalne predohrane. zdrava filo­ zofija ne mora možda. koji su danas suvi­ še zajednički kod najcivilizovanijih naroda gdje oni izazivaju opšte divljenje. socijalni cilj vladavine mi izgleda da se naročito 246 247 . tu postaju sve više i više strana svim drugim klasama zbog nedostatka dovoljne analogije običaja i miš­ ljenja. u osnovi. nemoguć od svakog dru­ gog načina. je više sklon da uveliča sebi moć ili bar da poriče granice ili uslove. istovre­ meno kada je svaki tako postavljen pod uskom zavisnošću prema masama. na nesreću. u isto vrijeme moralne i intelektualne. u stvari. zato što prvi ele­ mentarni uzrok postepenog uspona ljudske sposobnosti izgleda da je određen da proizvodi ove vrlo sposobne duhove u jednom smislu i užasno nesposobne u svim drugim vidovima. sve više i više nei­ zostavno. da manje žali. Ustvari. stalnu dis­ ciplinu sposobnu da spriječi ili da neprestano zaustavi njihov ne- skladni uspon. godini. samo krajnji disperzivni uticaj principa specijalizacije. da mora da počiva elementarna teorija socijalne statike u užem smislu. samo ako bi neprestano postojalo jednačina za rješavanje i čioda za proizvodnju. I zbog jednog. u drugom članku mojih »Razmišljanja ο duhovnoj moći«. podjela socijalnih funkci­ ja omogućava duhu detalja srećan razvoj. Bilo bi. Prema ovoj kratkoj filozofskoj indikaciji koju će čitalac moći da lako razvije. Rastuća specijalnost uobičajenih ideja i dnevnih odnosa mora neizbježno težiti u bilo kojem žanru. neophodnu sociološku ocjenu. kao što će nam to uskoro objasniti direktna studija postepenog razvoja čovječanstva.

zaista. bilo u kapacitet. funkcija ko­ ja je do tada bila univerzalna. kao što ću to direktno utvrdi­ ti prema tačnoj istorijskoj ocjeni modernih društava. univerzalnom neophod­ nom reakcijom prvo spontanom a zatim regulisanom cjelinom nad djelovima. koliko mogu da to podne­ su potrebne granice i generalni plan ove Rasprave. da jedno realno sredstvo da se spriječi jedna takva disperzia se sastoji u tome da utemelji ovu neophodnu terveniše na odgovarajući način u uobičajenom obavljanju svih reakciju u jednoj novoj specijalnoj funkciji koja je sposobna da inrazličitih posebnih funkcija socijalne ekonomije da bi tamo nepres­ tano opominjala na misao cjeline i osjećanje zajedničke solidarnos­ ti. da bi bila shvaćena i izvršena na odgovarajući način. određeni stepen koji odgovara stvarnom povjerenju. kako jedna takva akcija spontano teži da sebe proizve­ de. Može se. bez sumnje. Mada njim vlada sama ne vrši nikakav određeni društveni progres. da olakša neophodan razvoj elemenata jed­ nog novog poretka. trebalo je. Jasno je. uobičajena nadmoćnost duha cjeline koja čini obavezno nepromenljivi karakter vladavine pod bilo kojim aspektom ga raz­ matrali. sa neosporivom evidentnošću da. i iznad svega intelektualna i moralna. bilo. neizbježni rezultat samog principa ljudskog razvoja i koji. nasuprot. ova postepena pod­ jela ljudskih operacija mora neizbježno uspostaviti elementarnu podređenost koja se uvijek povećava koja teži sve više i više da učini da vladavina prirodno proiziđe iz njedara samog društva. u mnogo pogleda. lako uznati da. čini mi se. duh detalja morao da bude nadmoćniji bilo radi vršenja krajnjeg raspadanja stare orga­ nizacije. neizbježno bi završio zaustavljanjem društvenog napredovanja u svim važnim odnosima. osim praktičnog pokoravanja. dakle. Sama priroda jedne takve akcije označava dovoljno da ona ne mora biti čisto materijalna već. takođe. ako je u toku tri poslednja vijeka. gdje svakog dana. sada to isključivo pripadne duhu cjeline da up­ ravlja društvenom reorganizacijom.sastoji u tome da dovoljno sadrži i da spriječi koliko je to moguće ovo fatalno opredeljenje za osnovnu disperziju ideja. mora. ka­ ko će to direktno pokazati pažljiva analiza svake malo naglašenu pod-podjele koja se upravo uvela u bilo koji rad. i naročito intelektualna i moralna. da ona zahtije­ va. pošto sam ovako prethodno označio osnovni i stalni cilj vlade. zaista. Ništa nije. tj. takođe. nerazdvojiva od osnovne specijalizacije ljudskih poslova. danas suviše nepoznatim. postati sve neophodnija pošto je njen glavni princip neodvojiv od samog principa razvoja. prema prethodnim objašnjenjima. po mom mišljenju. može se ovdje direktno sagledati anarhijska iracio­ nalnost ove sistematske antipatije protiv svake obične opšte dok­ trine koja odlikuje tako žalosno većinu sadašnjih naučnika slijepih propovjednika jedne rutinske specijalizacije oslobođene svake filo- zofske discipline i čiji će se suviše ekskluzivni uspon završiti zaus­ tavljanjem svakog realnog progresa trošeći snage našeg uma na sve jadnijim i jadnijim sitnicama. samo održavanje svog vlastitog života na sposobnosti i moralnosti jedne gomile sko­ ro nepoznatih agenata čija bi inercija ili pokvarenost mogle izlo- 248 249 . daleko od toga da mo­ ra da opada dok se čovječija evolucija vrši. uglavnom. ubuduće. što će dovoljno dopuniti našu prethodnu ocjenu socijalne statike u užem smislu. prema prirodnom toku socijalne ekonomije. Duh cjeline i duh detalja su podjed­ nako neophodni za socijalnu ekonomiju: oni moraju alternativno prevladavati u spontanom toku ljudske evolucije prema prirodi glavnih progresa koje njen osnovni hod postepeno obezbeđuje u svakoj epohi. sa utoliko više energije ukoliko najširi uspon individualne aktiv­ nosti mora težiti da ih više izbriše. shva­ ćen u čitavoj svojoj filozofskoj širini treba sada objasniti. da uticaj upravo određen da je do­ voljno neutralise bude isto tako spontan i pogodan za proporcio­ nalno povećanje da bi socijalna ekonomija mogla opstati a naro­ čito nastaviti svoj stalni uspon. kao okarakterisana. nadmoćnog katolicizma. nezavisno od grubih uticaja materijalnog poret­ ka pod koje se želi danas svesti njeno opšte u određenje. tako da pokazuje već dvostruku potrebu različitu od onoga što se zove privremena vlada i duhovna vlada čije će se racionalna podređe­ nost nama pretstaviti kao najviše poboljšanje koje je do sada mo­ glo biti ostvareno u opštem sistemu društvene organizacije pod srećnim uticajem. Najzad. osjetljivije u vrlo razvijenom sistemu naše socijalne ekonomije. kad bi mogao da bez prepreka prati svoj prirodni tok. neprestano postojati i čak se sve više i razvijati. Ova koncepcija čini. intenzitet ove regulatorske funkcije. sigurno. takođe. eminentno učešće vlade u osnovnom razvoju društvenog života. morala neophodno. zaista. posmatrana iz jednog novog generalnog aspekta. Ma šta bi!o. bilo u poštenje specijalnih organa kojima je tako isključivo povjerena. ni po kakvom osnovu da pravimo izuzetak u ovom pogledu za intelektualnu ili samo nauč­ nu vladavinu. prvu pozitivnu i racionalnu osnovu elementarne i apstraktne vladavine u užem smislu. sa dru­ ge strane. bez univerzalne spontane in­ tervencije postali ubrzo nemogući zbog postepenog brisanja ljudskih sposobnosti nakon jedne nepravilne specijalizacije. i koji bi. osjećanja i interesa. Ova neophodna podređenost nije samo materijalna kako se to obično vjeruje. potrebnim nizom velike sadašnje pod-podjele ljudskog rada. Pošto je ova univerzalna disperzivna težnja. naročito. svako od nas čini da spontano počiva. Pošto ne bi mogli. To je. ona obavezno doprinosi od tada svima onima koje društvo može proiz­ vesti u bilo kojem aspektu. ona je. međutim produbljena analiza najvećih potreba sadaš­ njeg društva označava nam već. posmatranu u najplemenitijem i najpotpunijem naučnom opsegu. Na taj način treba da bude shvaćeno. nezavisno od svake sistematske kombinacije. tj.

žiti ljude. Ali je važno da primijetimo. Jasno je. da jasno otkrije glavni zakon koji mi iznad svega izgleda da se sastoji u tome što se razne vrste posebnih radnji prirodno smještaju pod stalnu upravu onih operacija koje su višeg stepena superiornosti. ako poduhvat zavisi isključivo od visoke intelektualne vrijednosti. kao u predmetu jedne velike nauč­ ne ili poetske koncepcije. jednom drugom neizbježnom poslje- dicom povećane raspodjele ljudskih radova koji snažno favorizuju osnovni uspon intelektualnih i moralnih nejednakosti. to se tiče vojnih društava. sve više i više. m objašnjenjima. novi oslanjao. ma kakva mogla biti superiornost svojstvena jednoj individui ili jednoj porodici. neće biti skupa običnih duhova. apsorbuje svu njegovu glavnu aktivnost zak ontinuirano zadovoljavanje najjednostavnijih potreba same porodice. naučnu hijerarhiju i koja sada. dovoljno udruživa­ nje brojnih najmanjih socijalnih individualnosti. u najvećem dijelu. Naročito iz razloga ove eminentne privilegije intelektualne i moralne snage obavezno teže. Zbog jednog i drugog. one su mnogo manje pogodne za direktnu saradnju. bilo koje. ovaj zakon čini da odmah razumijemo spontanu vezu ove elementarne društvene podređenosti sa političkom podređenošću u užem smislu. podjela rada i dokolica koju je ona mogla dati su bile naročito neophodne za na­ glašeni razvoj intelektualnih prednosti na kojima obavezno počiva. ili svake druge aktivne korporacije bilo koje vrste. to je jedi­ no zato što ona tu mora biti. ne­ mamo više potrebe da danas objašnjavamo glavno svojstvo civili­ zacije da uvijek više razvija moralne i još više intelektualne nejed­ nakosti. da moralne i intelektualne snage ne sadrže uopšte u sebi pravi ukupni sastav. Tačna naučna ocjena ove elementarne i spontane potčinjenosii se sastoji u tome. veoma jedinstvene. Mada individualne razlike zaista oštre. stvarnu konkurenciju sa finansijskom moći malo veće nacije čiji je javni trezor formiran od mnoštva vrlo ma­ lih kotizacija. npr. Treba. Nastavljajući naš rad a naro­ čito u pedeset sedmoj lekciji. se sigurno pokazuju u bilo koje socijalnom stanju. koja je neophodna osnova vladavine i koja se tako predstavlja kao zadnji neophodni stepen sve veće i veće hi­ jerarhije. Bez sumnje. tu će se lako posti­ ći: tako da. odatle rezultira novi. uglavnom naučnog porijekla. obično više naglašena zbog prisnije specijalizacije. kako to jasno pokazuje. koji bi mogao da se bo­ ri sa jednim Dekartom ili jednim Kornejom. jedan­ put prikazan neće uopšte imati mnoštvo koje može da uspostavi ravnotežu svojoj osnovnoj nadmoćnosti. Jedanput prihvaćen. shodno prethodn . čini mi se. koja je nužno vezno saglasna sa realnim sistemom ljudskih odnosa. broj pojedinaca može onda uticati samo na nadu da se tu bolje organ predložene funkcije. Mada ovdje nije mjesto da se razvije kako treba takav zakon namijenjen da čini jednu od naj­ važnijih finalnih zaključaka cjeline ovog poglavlja. različite posebne funkcije socijalne ekonomije koje su od tada prirodno angažovane u odnosima jedne povećane opštosti sve moraju postepeno težiti da se pokore konačno univerzalnoj upravi koja proizilazi iz najopštije funkcije cijelog sistema koja je di­ rektno okarakterisana stalnom akcijom cjeline nad djelovima. prelazeći na političko stanje. naročito industrijskim društvima. da ovaj uspon mora ostati skoro potpuno sabijen dotle dok kon­ fuzna primitivna koncepcija bilo kojih poslova. prvu racionalnu vrstu jedne zdra­ ve klasifikacije socijalnih funkcija. na jednostavan način. npr. velikim opasnostima. Neka se radi samo ο borbi fizič­ kom snagom ili čak ο bogatstvu. broda itd. zais­ ta. društvo imati potrebu za ve­ likom odanošću. međutim. ni u kojem pogledu. još od početka ove Rrasprave. kao fizičke snage: tako. tako da bi oni jednako morali biti manje određe­ ni disperzivnom tendencijom koja iz njih obavezno proizilazi uprkos nepovoljnom uticaju koji su oni morali iskusiti. ali ga nalazimo sigurno tako neizbježnog u čisto voj­ ničkim društvima. Biće naravno to isto i u moralnom pogledu kada će npr. Može se lako u to uvjeriti brižljivo analizirajući svaku specijalizaciju ljudskog rada u trenutku kada ona dobija jasno odvojen karakter. želi konačno da da. Ali. ma ko­ liko veliki bio kao što se to pretpostavlja. ne vjerujem da filozofski domet koji tako dobija osnovni princip na koji sam uvijek moram da se uzdržim da ne istaknem još od ovog momenta. oblike društvene egzistencije. potrebni organi ove regulatorske akcije moraju biti moćno pomognuti u njihovom sopstvenom prirodnom razvoju. najveće privatno bogatstvo ne bi moglo izdrža­ ti. ono neće moći da postigne da je sastavi sa uzalud­ nom akumulacijom osrednjih vrlo umnogostručenih odanosti. statička analiza jed­ ne armije. mada izvanredno podes­ ne za socijalnu saradnju koju one same mogu organizovati kako treba. tim povodom. Jedan takav uslov važi obavezno za sve. ako je ona data u nezgodan čas. njihova savršenija regularnost ta­ mo čini ovu potvrdu tako evidentnom da ona ne zahtijeva nikakvo direktno razmatranje mada mi je njihovo posmatranje sugerisalo najprije jednu takvu ideju. vrlo moćni razlog radikalnije nejednakosti koju one teže da uspostave među ljudima. jednim dru­ gim poretkom istu glavnu ideju. Jer. zabilje­ žiti da su intelektualni radovi po svojoj prirodi daleko od toga da mogu podnijeti stvarnu pod-podjeiu tako detaljnu kao onu za ma­ terijalne radnje. uostalom. specijalno ću objasniti provjeru ovog sociološkog zakona u pogledu industrijskog života modernih druš­ tva. vrlo često. pošto radnja koja se razvija je uvijek tako obavezno specijalnija nego prethodna funkcija odakle ona proizilazi i prema kojoj njeno svojstveno kontinuirano izvrše­ nje mora ostati kasnije podređeno. da dominiraju socijalnim svijetom od kad jedna od- 250 251 . trajni politički uspon. nasuprot tome. primoravajući čo­ vjeka na isključivo porodični život. Ra druge strane.

osjećajući tada. bilo zbog manje raz­ vijenog razuma. sposobnosti naše prirode. kao i da omogući ličnom sistemu naših po­ litičkih sposobnosti da razviju svu pogodnu energiju da bi mogle savladati neizbježne otpore koje moraju pružiti čak najpovoljniji slučajevi: što kod izvrsne organizacije podiže na stvarni i važni kvalitet djetinji ponos vulgarnog. bez sumnje. u našoj individualnoj prirodi. skupom naših sklonosti prema sjajnim indikacijama dovoljno razvijenog razuma. racionalnu koordinaciju univerzalnog morala. ne bi se moglo nikako ra­ zumjeti kako bi mogli ikada biti. univerzalna žeđ za komandovanjem. ovu neodoljivu socijalnu težnju koja. Tako npr. koji nije često osjetio. bez sumnje. nadam se. najprije ne treba uopšte. kada socijalna ekonomija iz­ gleda trenutno ugrožena skorim raspadom. prvi potčinjavajući pametnoj disciplini osnovno očuvanje jedinke. a da dispozicija za komandovanjem ne mora po sebi označavati nikakvu sklonost za vladavinom. simpatija nad egoizmom. može se. da damo na kraju političkim meditacijama vrstu intelektualnog ^na­ pora koje one zahtijevaju. kratkoj studiji ali direktnoj i kontinuiranoj. u samom sebi. Bilo kako bilo. sa odgovarajućim sistemom specijal­ nih sklonosti jednih prema komandovanju. Tako osnovna spontanost raznih individualnih sklonos­ ti se bitno pokazuje u skladu sa neizbježnim tokom cjeline društve­ nih odnosa radi utvrđivanja da je politička podređenost tako. težke odgovornosti opšteg upravljanja našim ponašanjem. Jednom tako jakom karakteru mo­ ra odgovarati i odgovara. bilo zbog nespokojne razdražljivosti njihovog ne­ savršenog karaktera. bilo koje. suprotno našim običajima. uvijek preokupiranog di­ rektnim razmatranjima opšte ekonomije. priznati da je ona neophodna za njeno obavljanje koliko da ulije cijelom društvu povjerenje koje je nespojivo sa našom sopstvenom neodlučnošću. Ova potrebna težnja je u skladu. poslušni. bilo kakvu superiornost. hitnu potrebu za jednom ja­ čom vlašću. uglavnom pasio­ nirane za dominacijom su obično tako sasvim nesposobne za sva­ ko upravljanje čak i upravljanje porodicom. moramo sada pristupiti. instinkt narodnih masa 252 još spontano manifestuje na nov nepobitan način. ustvari. u stvari. kod većine ljudi. žene. uop­ šte. druga težeći da prevagne koliko je moguće. pre­ ma zakonima koji su im svojstveni. ipak. uostalom. ovu prvu nesigurnost. prema spontanom toku njihovog nepro­ mjenljivog redosljeda. svake. u tajnom i skrupu­ loznom privatnom ispitivanju manje više duboko. tako da obično doprino­ si zajedničkom cilju. Takva je. lični život se vidi naročito okarakterisan sa potreb­ nom i direktnom prevagom ličnih instikata. U gomili drugih prilika. ali kontinuiranim korišćenjem. zaista. možda pretjerane. što ovdje dopunjava elementarnu skicu socijalne statike u užem smislu. ne manje naglašenoj kod kompleksnije pri­ rode ljudskog organizma. preko svega. mada najčešće limplicitnim koje će se prirodno izvoditi u cijelom ostatku ovog poglavlja će raspršiti. pri­ mijetiti čovjekova težnja da se_smatra naročito određenim za nad­ ležnosti koje mu najmanje odgovaraju prema neprimijećenoj ilu­ ziji koja čini tako često da se gleda živa želja kao znak stvarne sklonosti. samo da se naviknemo. neizbježna kao i neophodna. zbog naše duhovne anarhije. elementarna težnja svakog ljudskog društva za jednom spontanom vladavinom. koliko je slatko pokoravati se kada možemo da ostvarimo sreću. glavnih koncepcija ko­ je su označene u tri dijela ovog poglavlja će moći da prvo prave smetnju njihovoj pravoj direktnoj ocjeni. 253 . sve više i više. socijalne di­ namike posvećujući najprije slijedeću lekciju prvoj osnovnoj ocje­ ni ljudske evolucije koja je sagledana u cjelini. Nasuprot. U ova tri naizmjenična reda statičkih razmatranja. kod nama sličnih. naročito intelektualnu ili moralnu. treba. obavezno odre­ đeni da pripreme slijedeći. jedno takvo osjećanje je možda iznad svega oprobano od strane onih koji bi bili najsposobniji da bolje komanduju. Jedan takav naučni uzastopni hod predstav­ lja. budući da su. i zadnji da upravlja. evi­ dentno je da smo svi manje više skloni da nevoljno poštujemo. sve do izvršavanja najrevolucionarnijih ru­ šenja. Kad bi ljudi bili spontano tako neposluš­ ni kako se to danas često pretpostavlja. porodični život sa stal­ nim usponom simpatičnih instikata i društveni život sa specijal­ nim razvojem intelektualnih uticaja. da budemo pristojno rasterećeni mudrim i dostojnim vo­ đama. čak nezavisno od svake lične želje da je vidimo kako radi u našu korist: i taj instinkt potčinjenosti je. u cijelom preostalom dijelu na­ šeg rada. prvo ličnog. samo suviše često rasipan na lažne izglede. danas skoro ne­ moguću. nema nikoga. gle­ dati suviše vulgarnu dispoziciju za komandovanjem kao znak pra­ ve vokacije za vladanjem koja mora biti vrlo rijetka zbog stvarne nadmoćnosti koju ona zahtijeva. zatim porodičnog i na kraju socijalnog. tu dragocjenu praktičnu prednost da pripremi od ovog trenutka. a svaki od ova tri bitna stepena ljudske egzistencije. Nakon ove prethodne indikacije elementarnih teorija statičke sociologije. shodno pravom opštem duhu nove političke filozofije koja je dovoljno okarakterisana u predzadnjem poglavlju. dakle. njih dobrovoljno inspiriše za skrupulozno potčinjavanje mo­ ralnim i intelektualnim superiornostima čiji smjer one spontano prate i čiju su privremenu dominaciju one čak često neposredno ubrzale. Sa prvog aspekta.govarajuća podjela ljudskih poslova dovoljno dozvoli njihov pravi razvoj. Ma kakva bila danas poremećena. Sažetost i apstrakcija. obrnuta sklo­ nost za pokoravanjem. drugih prema pokorava­ nju. U samom tre­ nutku najžešćih političkih trzavica. takođe.

'j Kratak sadržaj — Osnovni zakoni socijalne dinamike ili opšta teorija prirodnog napretka čovječanstva Da bi bolje ocijenili osnovne zakone socijalnog napretka. naročito. i 255 . u odnosu na sposobnosti ko­ je su nam zajedničke sa svakim organskim carstvom mada ove nas­ tavljaju da uvijek čine. razmatrajući. važ­ no je da njihovom direktnom izlaganju prethodi.1 ' . a. Sa jednog takvog filozofskog gledišta.PEDESET I PRVA LEKCUA ι . da. pošto ona stvarno čini sa­ mo naglašenije prikazivanje glavnih svojstava naše vrste koja. ocije­ njena kao potpuno saglasna sa prirodom. u početku prikrivena neizbježnom tromošću. prelazeći postepeno na zadnje parne životi­ nje. kao što sam to objasnio u prethodnoj knjizi. dakle. samo krajnji izraz opšteg napretka koji se. uglavnom. prvo krat­ ko objašnjenje neophodnog pravca ove velike evolucije kao i njene same brzine i prirodne podređenosti njenih glavnih eleme­ nata što spontano stvara razne pojmove koji su utvrđeni već od početka ove knjige. naša socijalna evolucija čini. svojstveno svakoj rasi. penjući se. ovdje. neophodno. prvobitnu osnovu ljudske eg­ zistencije kao i svakog drugog životinjskog života. ukupnu cjelinu ljudskog razvoja prvo smo dovedeni da ga obično shvatimo kao da se bitno zasniva na tome da sve više i vi­ še istakne karakteristične sposobnosti čovječanstva. sa najvišeg naučnog gle­ dišta. Dakle. osnovno dos­ tojanstvo. u skupu životinjske hijerarhije. i. realno. zatim. u poređenju sa sposobnostima animalnosti. do ptica i sisavaca. postepeno se dižući ka mesožderima i majmunima: neophodna nadmoć čisto or­ ganskih funkcija postajući svuda sve manje i manje označena. bez pre­ kida. su mogla postati dovolj­ no izrazita samo na jednom visokom stepenu društvenog života za koji njihova isključiva namjena ne bi mogla biti osporena. Cio sis­ tem biološke filozofije teži da dokaže. U ovom filozof­ skom smislu najuzvišenija civilizacija mora biti. kod ovih. od jednostavnih biljaka i najmanjih životinja. nastavlja u svakom živom carstvu. je naročito određeno opštom nad­ moći životinjskog života nad organskim životom koja je sve više i više naglašena što se više približavamo ljudskom organizmu.

konstatuje malo stvarnog uticaja koji razum vrši on­ da na opšte čovjekovo ponašanje: ove sposobnosti su tamo. naglašenija u direktnom proučavanju njegovih stalnih promjena. tako pripojenog univerzal­ noj seriji životinjskog usavršavanja čiji najvažniji stepen on ostva­ ruje. još nepobitnija nego u moralnom odnosu tako da ne izisku­ je. obično. prirodno. što se tiče ljubaivi prema ukrasu koji je tada naročito označen sa ma­ nje više komplikovanim tetoviranjem: on je tu. 256 1 neprijatelj . bitni karakter našeg socijal­ nog organizma kada se ograničimo da ga razmatramo prvo u nje­ govom čisto spontanom stanju. ili bar tu ima naglašene aktivnosti sa­ mo kod inajinferiornijih među njima. mnogo manje naglašena a socijalna su ograničena na jedan neprimjetni dio čovječanstva van kojeg sve postaje stranac i čak Pretjerana proždrtjivost. karakteriše pri­ mitivni život. kako to lako potvrđuje prva generalna ocena njihove postepene sukcesije. naprotiv. i spontano povećavajući uobičajeni uticaj razuma na čovjekovo ponašanje. kad na njih dođe red. sigurno mnogo više naglašen nego ikod civliaovanifa muškaraca. instinkti koji se od­ nose na materijalno očuvanje su toliko nadmoćniji da sam seksual­ ni instinkt. Generalna analiza našeg socijalnog napretka dokazuje. da se raširi. obično. nikada mogla realno doći do te prefinjene osjetljivosti ο kojoj su možda sanjale neke zanesene mašte ili bolje bolešljive. mada jedan takav preokret prvobitne eko­ nomije ne može i ne mora nikada biti potpuno postignut. čak ni u najvišoj savršenosti ljudske prirode. Objašnjavajući na višem stepenu koji stalno raste. su tu. čisto lična. kao jedina moguća osnova ljudskih udruživanja. čak i najuzvišenijih. da ovaj razvoj stalno teži da obezbijedi pre­ vagu najvažnijih sposobnosti ljudske prirode. us­ tvari. uprkos njegovoj gruboj primitivnoj energiji. u neku ruku. uzdižući se jedva do jednostavnog pokazivanja jedne čisto fizičke spretnosti. potrebnoj nepromjenjljivosti raznih osnovnih dispozicija naše prirode. sa nepobitnom očiglednošću. još veoma umrtvljene. još od početka civilizacije pra­ ti sve više i više zadovoljenje raznih potreba ekskreta. bilo samom sigurnoš­ ću koju obavezno uliva u pogledu fizičkih potreba čije razmatranje postaje tako sve manje i manje obuhvatno. nego isto tako i. naše najuzvišenije sposobnosti. obmanjivala. pred direktno socijalnim razmatranji­ ma. Tako već izgleda. bilo direktnim i stalnim podsticanjem koje on obavezno daje intelektualnim funkcijama čak i društvenim osjećanjima čiji mu je dvostruki postepeni uspon zais­ ta neophodan. bez sumnje. i stimulišući više razne druš­ tvene instinkte. usred najvažnijih potreba. sve više i više težeći ka životnom usponu koja ipak ne bi mogao biti potupno postignut. Zbog svih ovih razloga. u osnovi. uosta­ lom. bez ikakve sum­ nje. djelovanje čovjeka ma spoljnji svijet. one koje se neposredno odno­ se na rad spoljnjih čula. prema prethodnom poglavlju. Ali nije manje neosporno da stalno održavanje naše materijalne egzistencije dabija sve manje i manje isključivu važnost postepenim razvojem ljudske evolu­ cije i sve manje i mamje okupira naše misli u skupu realnog života. dakle. sve više i više. prvenstveno razvoj in­ telektualnih i moralnih funkcija. bilo stalno izazivajući uspon intelektualnih funk­ cija. nikakvo formalno dokazivanje. na neke uobičajene potrebe inkreta. neosporno je da stalni uspon civilizacije obavezno razvija. uobičaje­ na nesmotrenost koja.pažnju na brigama za samu našu ma­ terijalnu egzistenciju čije održavanje i poboljšavanje. naročito. U našem socijalnom djetinjstvu. Jednom riječju. nasuprot. to osjećanje stida koje. u moćne snage ljudske egzistencije.razvoj životinjskih funkcija u užem smislu. Sto se tiče intelektualnih sposobnosti. superiornost civilizacije koja se stalno povećava je. Ali dublje ispitivanje pokazuje. uprkos stanju golotinje. uprkos. najuzvišendje među njima su u stalnom stanju relativnog razvoja koji sve više i više teži da ih postavi. naj­ zad. naizgled či­ ne glavni predmet većine društvenih poslova. Aid. glavna uobičajena pokretačka snaga čovjekove eg­ zistencije. ubuduće. Ova neophodna kom­ parativna ocjena bitno određuje prvi naučni pojam koji treba da se napravi ο čitavom ljudskom progresu. moraju da tu spontano prime sve specijalniju kulturu. Sa ovih različitih aspekata. si­ gurno. sve jačom. ova osobina mora biti. tako malo povoljne za razvoj inteligencije kao i za razvoj društvenosti. sposobnosti apstrakcije i kombinacije os­ taju skoro potpuno inertne osim nekih kratkih izuzetnih poleta a gruba radoznalost koju nevoljno uliva spektakl prirode se onda pot­ puno zadovoljava najmanjim skicama teološkog objašnjenja. teže sve više i više da se izbrišu. bilo umanjujući neprestano vladavinu fizičkih apetita 1 . razna razmatranja. ne obazirući se na njegovo oba­ vezno kretanje. 257 . da razvije. igre koje se prvenstveno odlikuju žestokom muskulatornom aktivnošću i koje. u svakom pogledu. da. U tom smislu. civilizacija izgleda da mora prvo da sve više i više koncentrišu našu . nakon fi­ zičkih apetita. stalno će se. razne strasti pune mržnje ostaju sigurno. naše najuzvišenije sklonosti i naša najplementija osjećanja koja. i jačom vježbom. individualni raz­ voj u bržoj i bližoj uzastopnosti čiji se skup onda može bolje ocije1 Ljudska priroda ne bi. žestoki ukus za razne fizičke stimulanse se stalno javljaju u primitivnom životu kada oskudica koju on mora tako često da stvara tu ne nameće nevoljnu suzdržljivost koja je. Sa bilo kog aspekta da se proučavala egzistencija čovjeka upoređena sa raznim uzas­ topnim epohama društva. vrlo često. Isto je to tako. uočiti da se opšti re­ zultat naše osnovne evolucije ne sastoji samo u tome da poboljša materijalni položaj čovjeka stalnim širenjem njegovog djelovanja na spoljnji svijet. je prvo u tome bitno nadmašen 1 : domaća osjećanja su onda.

bilo anorganskih. bitno. bilo zbog željnog is­ traživanja novih izvora emocija. mi sada moramo razmatratti ovu evoluciju prema njenoj osnovnoj i zajedničkoj brzini. Takav je. u djetinjstvu čovječanstva. laki i produženi san ih bitno sprečava. u ovom smislu. bilo kojih.niti. snažno dopri­ nijeti. na mno­ go većem stepenu. kao i djeca. kod same vrste. je morala. i. mogla po svojoj prirodi da dovoljno pos­ tigne. pravilima ko­ je je sve jača i jača inteligencija nametnula u cilju sve većeg identifikovanja jedinke sa vrstom. prvo. koliko je to moguće. Jed­ na takva dispozicija. sama nepromjenjljivost ovih raznih osnovnih uslova. bilo zbog jačeg razvoja naše vlas­ tite direktne aktivnosti. na same univerzalne uzroke. mogla bi se jasno okarakterisati jedna takva težnja. ipak. prema Zoržu Leroju. od strane svih istraživača čovjeka i već primijenjena u toliko raznih oblika prije nego što je pozitivna filozofija mogla da utvrdi njen pravi karakter. uos­ talom. bez sumnje. Ali. za zajednički cilj da podrede. mada. mada je manje naglašen. bi u normalnom stanju. prikazujući dosadu kao glavnog izvornog po­ kretača našeg socijalnog razvoja. nazna­ čiti. najmanje uzvišene. može se. u tom pogledu. dopuštaju jednu tako prikladnu vježbu. uspostavljajući vladavinu sposob­ nosti koje su. poput životinja. ustvari. se uopšte ne dosađuju jer njihova fizička aktiv­ nost. Ipak. da. uostalom jako pre­ tjeran i čak pogrešno ocijenjen od strane ovog oštroumnog filozo­ fa. Je­ dan sličan pojam omogućava da se. stvarno postojanje sposobnosti i njihovu nedovoljnu aktivnost i koje bi. najvažnije sposobnosti naše prirode koje su u tome tako najmanje energične. Aid. nespojivo bilo sa idealnom snagom koja je spontano osjetljiva na neumorni rad. tj. nije uopšte sputana. zaista. onda jedino važna. itd. on neprestano teži da ispuni. priznata. Pošto je neophodan prava cjeline ljudske evolucije tako do­ voljno definisan ovom prethodnom ocjenom. isto tako. ne obazirući se na bilo koje razlike koje mogu nastati. obično. sistematski ostranjen u prvom racionalnom nacrtu soci­ jalne dinamike. sve prirode obdarene nekom energijom. 2. različitih spo­ sobnosti. bilo od kli­ me. da potčine naše razne. predstavljajući da se ona naročito sastoji u tome da se radom odredi sve veći i veći uticaj kod raznih organa cerebralnog aparata što se više udaljavaju od vertebralne zone da bi se približili frontalnoj zoni. jedan i drugi imaju. pogodnu da proizvede srećnu cerebralnu reakciju: primitivni ljudi. uvijek. samo generalne uslove jednostavno sporedne. zbog znatnih promjena na koje oni moraju biti spontano osjetljivi. Među ovim sporednim ali stalnim snagama koje pomažu. strasti. zamišljajući napr. bilo od rase ili svih drugih modifikatorskih uzroka ο kojima sam prethodno utvrdio da je stvarni uticaj morao biti'. Tako. da se ubrza naš spontani uspon nemirnim pokretanjem koje ona nadahnjuje. kad na njih dođe red. idealni tip čije sve savršenije ostvarenje obavezno karakteriše spontani tok ljudske evolucije. obavezno ga čini više podložnim nego druge životinje ovom važnom stanju teške malaksalosti koje označava is­ tovremeno. naši. u is­ to vrijeme. bilo koji napori ni­ kada ne mogu da nas stvarno dovedu do ove osnovne granice. sa dru­ ge strane na sredinu gdje se on razvija. prvo tako slabu. odatle direktno proizilazi na­ učno objašnjenje ove vječne borbe između naše čovječnosti i naše animalnosti koja je. pored ove pogrešne ocjene bilo je. lako razlikuju odgova­ rajući djelovi prirode i vještina u našem stalnom razvoju koji tre­ ba da bude ocijenjen kao potpuno prirodan u tome što teži da se sve više i više obezbijedi prevagu glavnih atributa čovječnosti ko­ ja je upoređena sa ahimalnošću. mada mi ne možemo nikako sumnjati da je naš spontani razvoj morao biti obavezno ubrzan ili usporen svakom povoljnom ili protivnom promjenom za koju bi 258 pretpostavili da djeluje pod ovim različitim elementarnim utioajima. normalno zadovo­ ljenje ličnih instikata uobičajenom radu socijalnih instikata. jednog uspona koji je utoliko više naglašen za svaku od njih što je ona prvobitno manje jaka. u isto vrijeme intelektualna i moralna. malo mogle da imaju za posljedicu pravu do­ sadu. čovjek ne bi mogao biti srećan bez dovoljno kompletne aktivnosti njegovih. Leroj je iracionalno pomiješao jedan simptom sa jednim principom. stroga nemogućnost da se obustavi ili smanji njihova vladavina. ovaj sporedni uticaj je mogao pos­ tati vrlo naglašen samo u socijalnom stanju koje je već dosta na­ predno da bi tačno osjetili potrebu. stalni uticaj dosade. s jedne strane. još od početka civilizacije. dakle. bilo koje. Tako. So­ ciološka analiza bi. Sa anatomskog gledišta. da se odredi prirodna brzina ljudskog razvoja. Naglašenija teškoća koju mora da osjeti da bi ostvario razvoj koji se slaže sa posebnom superiornošću njegove prirode. na ljudski organizam. postalo. Najnaglašenije sposobnosti. sa toliko napora. koju vidimo svakog dana da još pobuđuje. da se pokre­ nu. određene da upravljaju svima drugima: ali koja se u isto vrijeme pojavljuje kao sasvim vještačka pošto mora da se sastoji u sticanju. bilo kod jedinke bilo. Dakle. bilo organskim. koliko je to moguće. osim evidentne greške koja mu je isključivo činila da čovjeku pripiše jedino takvo svojstvo. koliko je to mo­ guće. Kao i svaka druga životinja. prvo je evidentno da ova brzina mora da bu­ de bitno određena prema kombinovanom uticaju glavnih prirodnih uslova koji se odnose. neophodno da se ovdje uk­ ratko iznese Visoko obavezno učešće ovog opšteg uticaja da bi se 259 . da naš ce­ rebralni aparat ponudi najmanju anatomsku inferiornost frontalne zone ili da naša planeta postane veća ili manje naseljena. slijedeći stepen intenziteta i očuvanja koji je pametno srazmjeran sa unutrašnojm aktivnošću svake od njih: ma kakva bila stvarna situacija. ne dozvoljavaju uopšte da se tačno iz­ mjeri njihova odgovarajuća važnost. sa odgovarajućim radom naših raznih spo­ sobnosti. ograničavajući se. da teško osjete njihovo intelek­ tualno mrtvilo. ovaj neophodni uslov sreće.

izvjesna koncepcija je fetalno neophodna za izvršavanje ljudskog progresa. zamisliti dosta pretjeranom da bi se radikal­ no suprastavila neophodnoj stabilnosti društvenih poduhvata. sagleda prema ovoj manje više većoj. a što se tiče druge. još od tada. takođe. već takođe za sami poredak.pletno zbog nemogućnosti da se direktno plasira u pravom smislu i u tačnom upravljanju prethodnih radova. gdie su. gdje razne ljudske snage mo­ gu lalko da se dodaju: on ne bi mogao nikada da se organizuje na zaista zadovoljavajući način za najteže i najvažnije radove. jedno takvo zgumenjavanje stimuliše di­ rektno. ulivajući novi polet duhu poboljšanja. bilo pri­ moravajući društvo da reaguje sa upornijom i bolje konoentrisanom energijom da bi se dovoljno borilo protiv jačeg uspona poseb­ nih odstupanja. gdje ništa ne bi moglo dovoljno zamijeniti dragocjeni uticaj jednog pos­ tojanog jedinstva. vrlo jako. bitno analogan ovom što smo upravo ocijenili za trajanje čovje­ kovog života: jer je malo važno da češće obnavljanje jedinki za­ visi od najmanje dugovječnosti jedinih ili bržeg povećanja drugih. bez sumnje. neutrališući. U tom smislu. brži razvoj socijalne evolucije. stvarno kretanie ljudske populacije je uvijek do sada ostalo. završavajući ove kratke indikacije. sa intimnijim i manje poznatim svojst­ vom. biti nepobiitnije kada se sagleda ovo povećanje u skupu naše vrste. Kontinuitet stalnih napora može biti potpuno uspostavljen između raznih individua samo u pogledu krajnje jednostavnih ope­ racija i skoro potpuno materijalnih. znatno povećanje energije.: ciju. U ovoj neizbješnoj epohi. ovdje neophodno da bi se okarakterisala i prirodna težnja ovog postepenog smanjenja u pe­ riodu udvostručavanja populacije da više ubrza socijalnu evolu­ ciju. mog­ la bi se. intelektualne i moralne sinage ni jesu pogodnije za komadanje i sabiranje između nasljednika nego između savremenika. prirodno povećanje ljudske populacije koje naročito dopri­ nosi stalnom ubrzanju ovog velikog kretanja. pored iracional­ nih pretjerivanja Maltusa. dakle. bez sumnje. kompletniji razvoj ljudske prirode i tačnije poznavanja pravnih zakona soci- 262 263 . ovaj zadnji morajući evidentno da dobi­ je. brzini. biće lako da se tu otkrije novi uzrok generalnog ubrzanja socijalnog kretanja. Naše potomstvo. samo da naznačim pro­ gresivno zgumenjavanje naše vrste kao zadnjeg generalnog elemen­ ta koji pomažu da se reguliše stvarna brzina socijalnog kretanja. očito strano našoj sadašnjoj temi. vrlo rijetko izvršenim. ponekad uslovlienim vrlo velikim i suviše naglim migracijama. ovdje se nipošto ne radi ο jednom takvom raz­ matranju koje je suviše neosporno danas. Prva bi mogla biti shvaćena kao dosta pretjera­ na da bi čak pretstavljala nesavladive teškoće za odgovarajuće od­ ržanje ljudske egzistencije sa nekim mudrim vještinama za čije smo se posljedice potrudili da ih izbjegnemo. ili bar između svih zaista solidarnih nacija na izvjes­ nom stepenu. vrlo podređen prirodnim granicama gdje moraju početi t a k v e neprilike ο kojima se moglo empirijski imati jedna slaba predstava samo orema izuzetnim prevratima. da se odredi ukupnom ljudskom radu. I kod jednog i kod drugog razloga. čak i u najpovoljniiim slučajevima. Takav je. Ovo povećanje je uvijek bilo gledano tačno kao najmanje dvosmisleni simptom pos r tepenog poboljšanja ljudskog položaja. Osim toga. najprefinjenijim sredstvima. uostalom. nemogućnost utoliko naglašenija ukoliko novi saradnici imaju lično više realne vrijed­ nosti. naročito u početku. bi mu prouzrokovale spon­ tano jake prepreke. razne fizičke nejednakosti i dajući. jedna sve specijalnija podjela obavezno nespojiva sa suviše malim bro­ jem saradnika. po svojoj priro­ di. uostalom. Ali. direktnim poremećajem koji tako mo­ ra da bude izložen osnovni antagonizam između instinkta očuva­ nja i instinkta inovacije. mada još važnijim. na način da sa iziednači sa znatnim smanjenjem naše dugovječnosti. Ako se ona sada takođe. u jednoj vrlo dalekoj bu­ dućnosti. sociološki uticaj za bržim povećanjem populacije mora biti. uopšte. Moram. lako priznati da ovaj uticaj uvijek mnogo doprinosi. zaista. poveća­ ni uticaj intelektualnim i moralnim snagama koje se obavezno odr­ žavaju u njihovoj primitivnoj potčinjenosti kod svake suviše male populacije. bilo gurajući je­ dinke da čine nove napore da bi sebi obezbijedile. da bi moglo danas inspirisati ikakvu razumnu preokupa­ . ne treba propustiti da primijetimo. ova postepe­ na aglomeracija razvija. kad bi ovo zgušnjavanje i ova brzina uspjeli da pređu izvjesni određeni stepen. nasuprot. kao i u pret­ hodnom slučaju da. nasuprot. prvo. ο apsolutnom povećanju broja pojedinaca već naročito ο njihovoj intenzivnijoi saradnji u datom prostoru shodno specijalnom izrazu koji sam upotrijebio i koii je očito primjenjljiv na velike centre populacije. ne samo što se tiče progresa. pored pretjeranih ili čak pogrešnih kritika naših ekonomista: ono bi bilo. vidi se da se ne radi ovdje. najzad. prvo rečeno. spontano nova sredstva. i bilo šta da ο tome mogu da misle sistematski branioci bezgraničnog rasipanja individualnih napora. egzistenciju koja bi drugačije postala teža. stvarni uticaj jednog sličnog stal­ nog zgumenjavanja ne vodeći računa ο stvarnom trajanju njenog formiranja. Nikakvo drugo ispitivanje nije. maće samo da se mnogo brine ο ovoi dvostrukoj spontanoj težnji kojoj će malenkost naše planete i potrebno ograničenje bilo kojeg skupa ljudskih resursa. Ali. glav­ ni progresi čovječanstva morali da. da ukratko iznesemo međuglavnim uzro­ cima koji spontano mijenjaju onovnu brzinu naše socijalne evo­ lucije. otprilike desetostruke od sadašnje stope. morati kasnije pridavati veliku važ­ nost kada će naša vrsta. sve više i više. dospjela do ukupne populacije. Može se. prestali bi obavezno da favorizuju jedno takvo ubrzanje i. i ništa ne bi moglo. stalno dobiiaju svoju prvu Obradu. biti svuda tako zgusnuta kao što je to već υ zapadnoj Evropi. u svako doba. ukratko. Stvaraiući nove potrebe i nove teškoće. Mi moramo. sada. Ipak.

tako smanjeno opredjeljenje ne bi moglo imati nikakvu veliku teškoću pošto je dovoljno da razliku­ jemo socijalni elemenat čiji bi razvoj mogao biti najbolje shvaćen. pre­ ma već utvrđenim principima među raznim elementima naše so­ cijalne evolucije. zatim. što će se. jedan od ovih generalnih poredaka progresa bude spontano jači. dakle. ispita da li će uvijek tu postojati. apstrahujući od njega sve ostale i red njihove univerzalne neop­ hodne povezanosti. su morale bi- 264 265 . od pr­ vog uspona filozofskog genija. U jednoj ovakvoj brzoj ocjeni raznih opštih elemenata koji doprinose da se promijeni jednim. uostalom. sve što se tiče bilo kojih poremećaja i vezujući se jedino za apstraktno proučavanje ove teške teme. Javni razum je čak. neizbježno stvorio u direktnom razmatranju ovih. is­ to tako. ustvari. u tom smislu. isto tako. kako bi postepene promjene jednog takvog sistema mogle da ne vrše preovlađujući uticaj na uzastopne promjene koje mora da ima stalni život čovječanstva? Tako u svim vremenima. sada mi ostaje. duboko složenom određivanju. To je. i pored njene velike važnosti. novi polet od njihove vlastite evolucije. postepeni razvoj naše vrste mogao stvarno dobiti ove osobine stalne regularnosti i postojanog konti­ nuiteta koje ga duboko odlikuje od nejasnog. dakle. ne okupi­ ramo izričito specijalnom podređenošću drugih prema njemu ili među njima. Tako prema evidentnoj naučnoj potrebi da koor­ dinira ukupnost istorijske analize u odnosu na najmoćniju evolu­ ciju. manje više mjerljivim utieajem. ma kakav bio njen stvarni teološki. dovoljno manifestvovati spontanim izvršenjem takvog rada. za direktno proučavanje opšteg kretanja ljudskih društava. tako da obično utisne na sve druge. neophodni počet­ ni impuls. duboko potvrdio ovu opštu ocjenu. i ο ko­ jima bi jedna metodska i specijalna rasprava političke filozofije mogla sama ponuditi analizu i koordinaciju. karakterističnu sinonimiju između termina koji su određeni da opišu. Ali. naprotiv. uvijek se priznalo. opšta istorija f i l o z o f i j e . na manje više različit ali stalno nepobitan. ne treba da se da ovdje. međutim. treba. dok bi se pojam ο tome. uže vezane za osiećanie sposobnosti i čiji se organi. ne bi mogla bez velikih opasnost da bude vještački oozvana u ovu neprohodnu funketiu zato što izražajne sposobnosti. strogim i neophodnim. bilo u izlaganju. Sa manje shvaćenim nastavkom istog principa ali. među njima. ovdje izabrati ili bolje sačuvati opštu istoriju ljudskog duha kao prirodnog i stalnog vođu svakog istorijskog proučavanja čo­ vječanstva. zais­ ta. ne bih mogao vjerovati da sam dovoljno okarakterisao niti čak naveo kako treba. neop­ hodnu potrebu za početnim buđenjem i stalnom stimulacijom koji pobuđuju apetite. postepena ocjena osnovnog sistema ljudskih mišljenja koja se tiču skupa bilo kojih pojava. a da se. ostranjujući kao što sam to morao.bi to moralo biti. daće sigurno. bilo čak u koncepciji. moramo. više približavaju srednjem dijelu mozga u užem smislu. Dakle. najuzvišenijih životinjskih vrsta. U tom dvostruko odluču­ jućem karakteru ne bi mogli oklijevati da postavimo. strasti i osjećanja. kad na njega dođe red. oslanja­ jući se konačno. bez sumnje. kao što sam to najavio u početku ovog poglavlja. osnovna brzina ljudskog razvoja. da bi spriječila konfuziju i nejasnoću koje bi svaki drugi raz­ voj neizbježno proizveo. dovoljna ukupna kompenzacija. vjerujem da sam dosta razmatrao glavne među njima. Uprkos neizbježnoj solidarnosti koja neprestano vlada. razni aspekti ljud­ skog razvoja. bilo radi kasnijeg korišćenja jednog takvog pojma u nas­ tavku našeg rada. već dugo vre­ mena. jednom riječju. nevezanog i jalovog poleta. neophodno. koja će morati obavenzo da upravlja racionalnom koordinacijom naše isto­ rijske analize. u jednostavnoj sta­ tičkoj studiji socijalnog organizma u užem smislu. za prethodno razmatranje najopštijih i najapstraktnijih koncepcija koje specijalnije zahtijevaju rad na­ ših najvažnijih mentalnih sposobnosti čiii organi odgovaraju pred­ njoj strani frontalne zone. zatim. Svaka druPa bitna grana intelektualne istorije. čak i istorije lijepih umjetnosti (računajući tu i poeziju). bilo. sve realne uz­ roke koji učestvuju u ovom. uostalom. čak. kao obavezno jači princip čitave evolucije čovječanstva. trebaće naročito da se vežemo u ovoj intelektualnoj istoriji. među sporednim uticajima. na­ še strasti i čak naša primitivna osjećanja bitno nalaze kod mnogih među njima i sa jačom snagom. utoliko prije . da bi unaprijed označio prirodni obim jedne slične operacije u svakom drugom analognom razlogu koji bi željeli da zatim razmatramo. u prvi red. u svim civilizovanim jezicima.jalne evolucije. u bilo kojem žanru. Mada naša slabi um ima tu.to objasnio u prethodnom poglavlju. isto tako. da usred njihovih uzajamnih stalnih reakcija. intelektualnu evoluciju. kao što sam . utvrđujući spontano. metafizički ili pozitivni smisao. uostalom. Ako statička analiza našeg socijalnog organizma to pokazuje. glavni up­ ravljački uticaj i riječi posvećene za specijalno označavanje našeg misaonog organa. Samo je tako i pod sve naglašenijim uticajem uma na opšte ponašanje čovjeka i društva. jed­ nog takvog sistema solidarnog i simultanih razvoja. nova sredstva raznih vrsta ο kojima ne bi mogli još formirati nikakvu jasnu ideju a da. mada on mora kasnije da dobije. da bi uspješno odoljeli takvim des­ truktivnim uzrocima. način da istorijom društva prije sve­ ga vlada istorija ljudskog duha. Da bi ovdje potpuno pripremili direktno objašnjenje osnovnih zakona socijalne dinamike. na izvjestan sistemu osnovnih mišlje­ nja. baš se pod njenom obaveznom upravom što se je uvijek morao vršiti sav ljudski nap­ redak. mada se. Ako intelektualno gledište mora da preovlada. samo da vrlo kratko definišem glavinu podređe­ nost koju moraju stalno imati. bar u više važnih pogleda. naši apetiti. Dovoljno je da se odmah odvoji ovaj jači elemenat čije će razmatranje morati da upravlja cjelinom našeg dinamičkog izlaganja.

moraju da mi. god. mada ga svi nijesu. direktna ili in­ direktna. Svi oni koji posjeduju neka realna zna­ nja ο opštoj istoriji ljudskog duha su morali. bilo zbog pretjerivanja. svim potreb­ nim sredstvima. biće mi dovoljno da ovdje dokažem da opšti dinamički zakoni prvo izvedeni iz usamljenog posmatranja intelektualnog razvoja čovječanstva su potpuno u harmoniji sa ovima koje zatim otkriva specijalno ispitivanje njegovog materijalnog razvoja: jedna takva prirodna veza između dvije najekstremnije granice mora očigled­ no označiti. direktnom ispitivanju osnovne koncepcije socijalne dinamike. naročito nakon disperzivnih na­ vika u naše vrijeme za pretjeranom specijalnošću. bez i najmanjeg naučnog oklijevanja. su se za­ ista složili ο njegovoj posebnoj tačnosti prema njihovim raznim od­ nosnim naukama. bilo čista observacija. Dakle. od djetinjstva do zrelosti. srećom. da konačno teže prema neodolj'ivijoj potvrdi jednog takvog istorijskog predloga koji mi izgleda sada tako potpuno dokazan kao nijedna od opštih činjenica koje su sada prihvaćene u drugim dje­ lovima prirodne filozofije. jedno takvo svojstvo ne bi moglo osloboditi od striktne ra­ cionalne obaveze da sebi predoči. priroda predmeta da bi spriječila ili ispravila zab­ lude koje mogu proizići iz suviše izolovane istorijske prevage. urađena kako treba. širim i preciz­ nijim korišćenjem u cijelom toku ljudske prošlosti. bez sumnje. bilo. svi pozitivni naučnici. Na ovu važnu provjeru se mogu primijeniti razna. direktni i stalni pojam univerzalne povezanosti različitih aspekata socijalnog razvoja. unaprijed. kao što sam to pakazao u početku prve knjige. ipak naznačena generalna objašnjenja u ovom pogledu. Slična opasnost mo­ ra čak biti manje jaka i manje neizostavna kada se radije up­ ravlja cjelinom istorijske analize prema socijalnom elementu koji je stvarno najviše uticao na ukupnu evoluciju i čije razmatranje mora. prolaznog metafizičkog i na kraju pozitivnog. u stvarnoj ekonomiji socijalnog kreta­ nja. raz­ matrajući. a. svojstve­ na jednom takvom specijalnom izboru. bilo bi potpuno suvišno da mu sada ο tome specijalno ukazujemo na jednostavnu stvarnu provjeru u raznim. početnog teo­ loškog. Pošto se čitalac tako unaprijed upoznao. pra­ vi naučni princip jedne takve teorije čini mi se da se u potpunosti sastoji u velikom filozofskom zakonu kojeg sam otkrio 1822. naročto. shodno prethodnim objašnjenjima. kroz koje naš um uvijek prolazi u bilo kojoj vrsti spekulacija. u toku istorijskih radnji. sredstva racionalnog istraživanja koja smo priznali u četrdeset osmoj lekciji da treba da pripadaju sociološkim proučavanjima. posebna teškoća jednog takvog početnog is­ pitivanja. proizilazila iz svakog drugog analognog izbora. Priznaće se. bilo čak eksperimentisanje. nadam se. se uopšte nijesu odnosile na samu činjenicu. zatim bitnu brzinu i na kraju neophodni poredak skupa ljud­ ske evolucije. bilo koja. eksplicitno proglasi­ li do sada. jedno takvo svojst­ vo. analognu pomoć svih raz­ ličitih posrednih aspekata. za koji naša slaba inteligen­ cija mora biti samo suviše sklona. dozvoljavaju mi da unaprijed tvrdim. da već izvrše sami ovu neposrednu istorijsku potvrdu koja je prethodno nepobitno označena za sve druge duhove. kroz ovu dugu poste­ penu pripremu sa tumačenjem i namjenom jednog takvog zakona. Jedine stvarne zamjerke koje sam obično sreo. svih različitih sastavnih djelova ljudskog razvoja: ali bi ova nesrećna težnja. već jedino na njegovu potpunu 266 267 . se sastoje u čestom poređenju među nj ma. na stalnoj i neophodnoj uzastopnosti tri opšta stanja. mnogobrojne primjene ta­ ko odlučujuće kao i različite. u ovom pogledu. koliko je to moguće. Od otkrivanja ovog zakona ο tri stanja. da se ova racionalna potvrda spontano primjenju­ je. još od početka ove Rasprave a naročito. da će se uvijek vidjeti ova različita istraživanja. bilo koji izbor je striktno potreban. Ali. na promjene koje su ekvivalentne u svakoj od drugih: bez slične provjere. iz jačeg razloga. isto tako. ne izuzimajući epohe nji­ hovog većeg i stvarnog uticaja. sposobnostima direktne 'koncepcije. uopšte. Dakle. Ma kakva mo­ ra da bude prikladno. spontano podsjećati na razmatranje svih drugih. na našu osnovnu konoapciju istorijske ana­ lize. zakona ο tri stanja što sam zatim stal­ no radio u prethodnim poglavljima i prvom dijelu ovoga. kako treba. početne promjene bi bile vjerovatno loše ocijenjene. bilo čak zbog iluzije. raznih glavnih djelova ovog opšteg razvoja da bi se uvjerili da li promjene za koje smo vjerovali da primjećujemo u jednom od njih odgovaraju. je da određuje da se pone­ kad zanemari osnovna uzajamnost. bilo kojim. pojedinačna ili ukupna. u nastavku ovog poglavlja i sve više i više u cijelom preostalom di­ jelu našeg rada. prema sadašnjem toku našeg individualnog razvoja. bez ikakvog drugog uvoda. sada možemo pristupiti. da izgubi iz vida neophodno jedinstvo. obdareni za neki filozofski domet. ustvari. Da bi istakli. ustvari. još od početka. prirodne zakone svojstvene neizbježnom razvoju ljudskog duha. Najbolji kriterijumi koje može dopustiti. Jedina naučna nezgoda. međutim. ovdje treba da bude prirodno plasirana neposredna ocjena ovog zaista osnov­ nog zakona koji je odmah namijenjen da služi kao stalna osnova čitavoj našoj istorijskoj analiza čiji će glavni predmet biti obavez­ no da joj objasni i razvije opšti pojam. omoguće da mnogo skratim ovdje ovo neophodno direktno dokazivanje a da nikako ne naškodim njegovoj vlastitoj jasnoći i da ne promijenim više njegovu kasniju efikasnost. naročito. Pošto smo prethodno okarakterisali prvo generalno upravlja­ nje. na najvišem nivou.ti cijelo vrijeme podređene. svaka od mno­ gobrojnih formi koje se razlikuju od komparativne metode: se­ damnaest godina stalnog razmišljanja ο ovoj velikoj temi ο kojoj sam raspravljao u svim njenim stranama i koju sam podvrgnuo svim mogućim kontrolama. djelovima iz intelektualnog domena. postepenim.

znamo da odgovarajuće koriš­ ćenje ovog važnog svojstva može samo da sociološkim naukama da svu racionalnu energiju koja im je neophodna da prevaziđu do­ voljno naglašene prepreke koje mora da susretne njihovo realno objašnjenje: pored toga što jedna takva kontrola mora sadržati obično naj nepobitni ju potvrdu bitne tačnosti istorijskih indukcija u užem smislu. u svakoj drugoj nauci mogla već da ima dovoljnu vrijednost. Ova empirijska opštostručna koja bi. samo sadašnje neiz­ vršavanje potpune evolucije u pogledu jednog takvog reda koncep­ cija. On ne bi mogao za­ misliti drugo primitivno objašnjenje za druge. suprostavljajući se svakoj opštoj primjeni ovog zakona čije se glavno filozofsko korišćenje mora precizno sastojati u stalnoj regeneraciji socijalnih teorija. U jednoj takvoj nauci. Ova velika opšta činjenica mi izgleda već tako implicitno priznata od strane svih naprednih duhova . moći ću. kao centar svega on je onda. Ali. da u nezgodno vrijeme razčlanim filozofsko prikazivanje čiji su svi djelovi spontano uzajamni. ustanoviti. posmatra obavezno. ovdje. bilo koje. tim povodom u četrdeset o?moi lekciji. realno znači. čisto logične motive. u univerzalni tip. u protivnom. Covečiji duh je morao. da je os­ novna teškoća da sebe upoznamo. Tako. iz čitave ove knjige. jedna takva operacija ne bi mogla. ne bi mogla da potpuno odgovara pravoj prirodi sociologije prema utvrđenim logičkim principima. samo vrijemo kojeg ne bi moglo ništa potpuno zamijeniti. i pored njene veće komplikacije iz čisto teološkog stanja i da je ona. fenome­ ne osim da ih uporedi. da se sastoji od toga da prenese. ni na kak­ vu neposrednu istorijsku provjeru naše trostruke osnovne evolucije ljudskog duha. čitaoca. manje ili više srećno. što se tiče opšte činjenice koja je shvaćena u svoj svojoj racio­ nalnoj punoći. nezavisno od njihovog direktnog is- traživanja prema neophodnim osnovama koje su unaprijed date biološkom teorijom čovjeka. Ako se čovjek. ustvari. Moramo. da ovdje pažljivo okarakterišemo razne opšte motive crplje­ ne iz tačnog poznavanja ljudske prirode koji su morali vratiti jed­ nim neizbježnim i jednim drugim neophodnim dijelom ovu obavez­ nu sukcesiju socijalnih fenomena koji su direktno razmatrani što se tiče intelektualne evolucije koja bitno dominira njihovim glav­ nim razvojem. Može se. nasuprot. tim povodom. Neizbježna potreba jedne takve intelektualne evolucije ima kao prvi osnovni princip primitivnu težnju čovjeka da nehotično pre­ nese intimno osjećanje svoje vlastite prirode na univerzalno ra­ dikalno objašnjenje svih. bitno ja­ lova. Ipak. ikakvo direktno objašnjenje neodoljivom dokaziva­ nju koje bi spontano proizišlo. ne treba upošte pridavati ap­ solutan smisao ovoj opštoj napomeni koja se može odnositi samo na vrlo napredna stanja ljudskog razuma. jedna takva dispozicija bi bila. bez sum­ nje. a. socijalna nauka već izašla. smo priznali karakterističnu mogućnost da tu shvatimo a priori sve osnovne odnose fenomena. insistirati. uostalom. s druge strane.u pogledu različitih na­ uka koje su danas pozitivne. vraćajući tamo. bilo kojih. važniji interes osim u pogledu najosnovnijeg zakona koja može ikada biti primijenjen na skup socijalne dinamike. sva njegova primi­ tivna filozofija mora. da dospije do znatnog stepena prefinjenosti u svojim uobi­ čajenim razmišljanjima prije nego što je mogao da se začudi od svojih vlastitih djela. prvo u prethodnoj raspravi prve knjige. upravo. koliko je to moguće. da se pozabavim naročito sada moralnim i socijalnim motivima a da se ne izložim. Iz ovih razloga ne moramo. dakle. fenomena. ovo jedino spontano jedinstvo na sve druge 269 268 . danas. ako to nije u ovoj Raspra­ vi. svaki će čitalac moći bez muke da spontano obavi ovaj prethodni rad ako ga nije već dovoljno skicirao u toku pos­ tupne studije prethodnih knjiga. tim povodom. Zašto da se zaustavljam da specijalno uvjeravam one koji bi na­ kon takvog čitanja nastavili da dogmatski podrže nemogućnost da se društvena nauka učini tako Do?itivnom kao sve druge manje komplikovane uprkos evidentnoj realizaciji koja se rađa iz ove zadnje filozofske transformacije. s jedne strane. direktno uzdignuta. Ali ovo iracionalno ograničenje kojeg nikakav princip ne bi zaista znao opravdati. poznaje bitno prvo samo sebe: tako. Mada se. mada je. odvijajući na njemu samom spekulativnu aktivnost koju je spoljnji svijet morao prvo tako isključivo da iza­ zove. okrećući obični aforizam da čovjek. Ne izgleda mi da se tu najmanja ikakva druga kapitalna restrikcija osim takozvane nemogućnosti da se tako proširi isti po­ jam na socijalne spekulacije. uglavnom. će morati da postepeno razbije ovo osnovno oklijevanje a da mi nije potrebno da ovdje dodam. dakle. bilo kojim. ne manje neizbježno sklon da se izdigne. u početku. na zaista pozitivno stanje. Ma kakva treba da izgleda privre­ mena situacija koja je prikazana ovim empirijskim polu-uvjerenjem. Dakle. Ipak. pošto sam već dovoljno označio. pot­ puno dostigla skoro svuda metafizičko stanje u užem smislu a da još nije.univerzalnost u različitim. takođe. tj. po svojoj prirodi. sa svojim vlastitim radnjama. jedinim ο kojima može ikada da vjeruje da razumije bitni način nastajanja prirodnim osjećajem koji ih direktno prati. da je trostruka intelektualna evo­ lucija sada prihvaćena za sve slučajeve gdje je ona mogla da se bit­ no izvrši. uostalom. međutim. od posebnog uspona filozofskog genija. tačno upozoreno. dakle. zaista. mnogo je važ­ no da se specijalna pažnja direktno koncentriše na filozofskom ob­ jašnjenju ovog velikog zakona koji bi u stanju jednostavne opšte činjenice ostao obavezno lišen njegove glavne naučne efikasnosti. i zbog jednog i zbog drugog razloga predstaviti ni u kojem slučaju. u mnogo važnih prilika u toku cijele ove Rasprave. djelovima intelektualnog do­ meta. zatim. unaprijed.

još danas. nikako da upravlja prvim sontanim usponom ljud­ skog razuma. tako dubokolišene svake prave koristi i čak svakog ozbiljnog značenja? To je. čak. odmah iz toga proizilazi. sva­ ki put sada želimo da prodremo u bilo kojem svojstvu do unut­ rašnje prirode pojava. prema opštoj dispoziciji koja obavezno karakteriše sve naše primitivne spekulacije. zaista. u početku. u jednom tako prosvećenom Vijeku nije konačno mogao da zamisli drugo real­ no sredstvo da objasni sličnu teoriju sem formalno pribegavajući stalnom djelovanju direktnog i specijalnog proviđenja. gdje smo visoko okarakterisald jed­ nu takvu podređenost kao prvu potrebnu osnovu pozitivne biolo­ gije. Zašto. uostalom. učiniti potpuno neminovnom neizbježnu tendenciju našeg uma ka jednoj radikalno teološkoj filozofiji. ljudski genije teži da pređe. takođe. naš um ne bi mogao. prirodni početak teološke filozofije čiji se pravi os­ novni duh sastoji. jedan potpuno obrnut duh neizbježno upravlja svim ljudskim teorijama. koliko je mo­ guće. samo realno prestajući da prati ova ne­ dostižna istraživanja da bi se. zaista. ovdje. naš duh ne bi. pošto. naše ogromne naučne kompilacije to­ božnjih meteoroloških o b s e r v a c i j a su.. Ova neodoljiva spontanost koja potiče iz teološke filozofije či­ ni njeno najosnovnije svojstvo i prvi izvor njenog dugog neop­ hodnog uspona. do naj­ jednostavnijih istraživanja morao da uvijek stavi prije naučnih opservacija bilo koju koncepciju odgovarajućih fenomena. da uzme onaj koji direktno proizilazi iz jedinog prirodnog mogućeg polazišta. bilo koja. god. One ne bi mogle dobiti stvarnu vrijednost i neće postati osjetljive na spekulativnu efikasnost osim kada budu obično vođene teorijom u užem smislu. realne ili nestvarne. jedna takva harmonija koja danas može biti jedva naslućena sa najvećim naporom filozofskog genija. Ovo osnovno sredstvo je tako visoko isključivo da je čo­ vjek mogao da odoli tome. u svim njenim raznim djelovima. obavezno. slična pro­ vjera mora. npr. zaista. dakle. svake racionalne koncepcije koja je zas­ novana na odgovarajućem sistemu prethodnih posmatranja. znamenitu filozofsku zabludu slavnog filozofa Malbranša koja se odnosi ina osnovno objašnjenje matematičkih zakona ele­ mentarnog sudara čvrstih tijela. naš um će. ova teorija bude sugerisana samim opserva­ cijama potpuno poriču obavezni tok ljudskog duha koji je. da. u protivnom. zaista.subjekte koji mogu postepeno da privuku njegovu nastalu pažnju. u jednoj naučnoj temi. biće mi dovoljno da naznačim u jednoj vrlo bliskoj epohi. Još od početka ove Rasprave. iSpoljašnjim. bez kojeg bi se mentalna aktivnost oba­ vezno ugasila. Dakle. kako sam to označio 1829. mogao da ih preduzme a da nije prvo upućen a. Ta­ kav je. u jednoj tako komplikovanoj temi. u primitivni cen­ tar spontanih zabluda. čini konačno najnepobitniji simptom njegove pune filozofske zre­ losti. ma šta se ο tome moglo reći. nasuprot. tj. čak u najnaprednijem stanju njegove intelektualne evolucije. uostalom. Ma šta da bude. kao što sam to objasnio u dovoljno u četrdesetoj lekciji. zbog njihovog nesvjesno empirijskog karaktera. neće moći. kalko u spekulativnom tako i u aktivnom poretku. ponovo nevoljno pada. stalno ubrzavan nekim prethodnim teorijama. da oklijeva. Bez sumnje. u tome da objasni unutrašnju prirodu fenomena i njihov način nastajanja upoređujući ih. uzima jedan cilj i jednu polaznu tačku koji su bitno analogni. ubuduće. tako jednostavnoj ka» i mogućoj. ne bi evidentno mogao da se liši bilo koje doktrine. u prvom članku mojih »Filozofskih razmatranja ο naukama i nauč­ nicima«. dostići savršenu normalnu racionalnost samo prema osnovnom pomirenju ova dva velika filozofska pravca koja su do sada antagonistički ali koji mogu postati dovoljno kom­ plementarni jedna od drugog: nadam se da sam. za­ ista. već čak radikalno nemoguć našem umu koji. manje više. iSvaka od bitnih grana prirodne filozofije nam je postepeno pružila nove motive da provjerimo da. ograničio na samô određi­ vanje jednostavnih zakona pojava apstrahujući njihove uzroke u užem smislu: raspoloženje duha koji evidentno pretpostavlja jed­ no kasno sazrijevanje ljudskog razuma. bez sumnje. u stvarnoj potrebi da se onda izričito prati jedan od ova dva obrnuta toka. zatim. trenutno oduzet ovoj nedavnoj pozitivnoj disciplini. ni u kojoj vrsti. nezavisno od znatnog vremena koje evidentno zahtijeva spora kumulacija takvih posmatranja. jedine sposobne da otvori našem intelektualnom razvoju neophodni prvobitni izlaz. Da bi se. apsolutni empirizam bi bio ne samo potpu­ no jalov. koja je naročito određena da sa­ kupi i stimuliše svoje spontane napore da bi usostavila neophodni spekulativni kontinuitet. bića kao da žive životom koji je analogan našem i. Kasnija primjena koju on uspijeva da postepeno uspostavi od pro­ učavanja spoljnjeg svijeta na proučavanje svoje vlastite prirode. Karakteristična namjena jedne takve filozofije. ove neizbježne granice. ma kako da je ona morala da bude u početku hepotetična. dovoljno srno priznali primitivnu nesposobnost u bilo kojem predmetu. na kraju ove knjige. pozitivne teorije. prikazao. gdje je svijet. bez sumnje. a nje­ gov glavni princip će sačinjavati najbitniji zaključak cijele ove Rasprave. zatim. bilo to u pogledu najmanje komplikovanih fenomena. najzad. neke. nejasne ili precizne. zbog nji­ hove veće uobičajene energije. danas. Oni koji bi očekivali. da je ovo pomirenje ubuduće moguće. Kada jedan takav duh. unutrašnjim ili. uvijek podređen čovjeku. a. Kada. bez sumnje. jer ponovo. ograničio samo na jedan pot­ puno odlučujući primjer kojem će svako moći da lako doda mnogo ekvivalentnih slučajeva. Ako či­ talac sjedini ovdje kako treba mnogobrojne i različite provjere ko271 270 . danas čak još suviše nekompletne. Ali. najčešće viši. uza sve što je izbor bio fakultativan. pripisujući nastajanje fenomena specijalnim voljama. sa radnjama koje su nastale ljudskom voljom prema našoj prvenstvenoj težnji da gledamo sva.

Ovim različitim motivima. mada on nije nakda mogao biti najvažniji. zatim. Potsjetiću samo na poseban na­ čin. ne. Pod prvom tačkom gledišta. ne manje spontano. bilo kojih. kako sam to već ukazao u početku ove Rasprave da se jedna takva vježba ispostavila onda kao savršeno prilagođena opštoj prirodi naše slabe inteligencije da su je mogla isključivo interesovati najoplemenjenija rješenja. uostalom. hotično odredile da postepeno proširimo teološku filozofiju sa jed­ ne vrste primitivnih spekulacija na drugu vrstu kada. Ma kako uzaludne moraju da sada izgledaju ove dječje spekulacije. sama da animira čovjeka do­ voljno jakim povjerenjem ulivajući mu povodom njegove general­ ne pozicije i njegove krajnje moći. izričito primjenjivala neodoljivom instinktiv­ nom osobitom skolonošću na ova nepristupačna ispitivanja koji­ ma isključivo odgovara teološka filozofija. osnovno osjećanje univerzalne nadmoći koja je bila. naročito. da stvarno oslobodi ljudski duh radikal­ no pogrešnog kruga gdje je prvo izgledao neopozivo prikovan iz­ među dvije suprotne potrebe podjednako neodoljive da prethodno posmatra da bi došao do odgovarajućih koncepcija i da prvo shvati bilo koje teorije da bi efikasno preduzeo redovna posmatranja. ličnim sredstvi- 272 273 . koji se uvijek javlja u djetinjstvu čovječanstva između slabog stvarnog dometa naših. vraćamo se samo suviše često dječjoj radoznalosti koja teži naročito da upozna porijeklo i kraj svih stvari. da bi duplo istakli neophodni uticaj teo­ loške filozofije na djetinjstvo ljudskog razuma. dakle. onom koji smo upravo ocijenili u spekulativnom poretku. ne samo zbog njihodugog prethodnog razvoja ljudskog duha i društva je samo mogao da dovoljno ustanovi same fenomene. ne treba zaboraviti nijednim povodom da su one uvijek i svuda same mogle da izvuku ljudski genije iz njegovog prvobitnog mrtvi­ la nudeći njegovoj stalnoj aktivnosti jedinu spontanu hranu koja je mogla isprva da postoji. materiju posvećenu bez nje jednoj potpunoj inerciji. da razne pojedinačne provjeza jedinstvom metode i za homogenošću doktrina koje bi nam nepo prirodi stvari. pored najmud­ rijih stalnih predostrožnasti. bilo. Osim što izbor nije bio uopšte slobodan. Danas nam je moguće pod uticajem odgovorajućeg vaspitanja da se živo vežemo za samo istraživanje prostih zakona ο pojavama. Jer. tim srećnim svojstvom da može. da se suprostavi ili koncepcija nove volje kod odgovarajućeg idealnog agensa ili. na izgled tako neob­ jašnjiv. da uvijek ide ispred poleta opservacije. sa prostog logičkog gledišta neophodna prvo­ bitna funkcija izričito osjetljiva na teološku filozofiju u osnovnoj evoluciji našeg uma gdje polet mašte mora obavezno. u početku. Samo ovoj filozofiji je pripadalo zbog njene divne ka­ rakteristične spontanosti. najviše stvaranje. dugo neophodna za postepeni razvoj našeg stvarnog djelovanja. fenomene sa ljudskim radnjama: bilo direktno prema prvobitnoj funkciji koja animira specijalno svako životno tijelo manje više sličnog našem. on se može nadati da izmijeni. teološka filozofija daje najlakše i najšire izvore da bi se zadovoljile nastale potrebe jednog uma koji je tada sklon da naivno više voli najiluzornija objašnjenja: kod svake no­ ve zabune koju može dati prizor prirode. Ali ova spasonosna racionalna strogost je sigurno postala primjenjljiva samo od kada je količina naših stvarnih znanja mog­ la da bude u svakoj vrsti dosta velika da bi nam učinila da shva­ timo razumnu nadu da konačno otkrijemo ove prirodne zakone za kojim stvarno traganje nije moglo u djetinjstvu ljudskog genija da omogući najmanji uspjeh. ustvari. gledajući sve fenomene kao jedine koji­ ma upravljaju nadljudske volje. dovoljno je. dakle. prve ili krajnje i još.je nam je sav tok ove Rasprave postepeno ponudio ο ovoj neop­ hodnoj intelektualnoj obavezi bićemo oslobođeni da dalje insistira­ mo na tako neospornom predlogu. Na kraju. zatim. Ovaj fatalni logički antagonizam nije evidentno mogao podnijeti drugo rješenje osim onog koje je prirodno dao neizbježni početni polet teološke filozofije upoređujući. nezavisno od svake pripre­ me istraživača i svake akumulacije istraživanja. sa prirodom metoda. teološka filozofija se karakteriše. On prirodno proizizilazi. indirektno. pribilježiti. Da se naša inteligencija nije. koliko je to moguće. plemenitim agensima čija suverena aktivnost određuje stalno sve ocjenjljive fe­ nomene mijenjajući po svojoj volji. moralni a naročito socijalni motivi koji bi po sebi učinili visoko neospornom jednu takvu potrebu. ona mora specijalnije da veže čovjeka za takvu filozofiju. čisto intelektualnim pripojiće se. kao i ovaj. bez obzira na nji­ hove uzroke u užem smislu. cijelu prirodu. uopšte. kako za vrstu tako i za jedinku. po volji svojih želja. bez sumnje. čak. uprkos nejnog nestvarnog pretjerivanja. prema četrdeset sedmoj lekciji. Takva je. u aktivnom poretku. bolje poz­ natom i manje udaljenom od naših ideja. uglavnom. da naglašenija potvrda jedne takve potrebe za socijalnim spekulacijama. ovoj nesavladivoj opštoj obavezi. u bilo kojoj vrsti. sredstava i bezgranične dominacije koju težimo da vršimo nad spoljnjim svijetom. prema hipotezi u isto vrije­ me trajnijoj i plodnijoj koja stavlja na sav vidljiv svijet obično nevidljivi svijet nastanjen nadljudskim. Sto će se više razmišljati ο ovoj ve­ likoj temi više će se priznati da priroda pitanja savršeno sarađuje. treba. U ovom drugom stanju. nije bez koristi da ovdje ukažem. da se uzajamno jačaju zbog naše stalne težnje re ovog osnovnog predloga u raznim redovima fenomena moraju. bilo koje. dakle. koje je jeftinije kreacija novog agensa. Cesto smo posmatrali sa čuđenjem duboki kontrast. sve. ona bi neizbježno tra­ jala u svojoj početnoj liturgiji zbog nedostatka same vježbe koju je mogla onda podnositi. iz početne težnje koja je spontano proizvela teološku filozofiju i. manje više. Ovaj prividni nesklad je savršeno anlogan. prvobitno. svaka od njih ne bi uopšte bila izolovano podvrgunuta vlastitim i direk­ tnim motivima.

teološka filozofija je već bila bit­ no napravila stalni uspon naše moralne energije istovremeno kad i onaj od naše mentalne aktivnosti. da je afektivni utioaj morao da snažno učvrsti spekulativni uticaj da bi nas još više vezao za slične koncepcije kao što sam to već ukazao kod raznih specijalnih poglavlja. ko­ jih su. Danas. neke buduće egzistencije. na kraju. Razumije se. iz neoosrednog vje­ rovanja u aktuelnu i specijalnu pomoć. da bi dos­ pio. tim povodom. do epohe. kakvu je visoku važ­ nost morala da ima u početku. nasuprot mogao da shvati svijet striktno potčinjen nepromjenjijivim zakonima. u isto vrijeme kad nam je dugo iskustvo gor­ ko pokazalo njihovu potpunu jalovost. čak. ipak. ustvari. na kraju. da bi okaraikterisali događaje koji su od tada izuzetni.' timice. što se tiče mentalne pobude. cijelu prirodu pod vodstvom ove teološke filozofije. nad prirodom dovoljno široku djelatnost. od raznih nat­ prirodnih pomoći. Ali. zatim. — ako to nije. u početnom mrtvilu naše debilne inteligencije koju mogu jedva da pokrenu najjači stimulansi i čak. jedan «takav pojam jasno označava da je opšti princip prirodnih zakona već počeo da postaje vrlo blizak i. u svakom slučaju. što sigurno uvijek pretpos­ tavlja. ne uzimam u obzir uopšte razna iskustava koja se tiču budu­ ćeg života. istovre­ meno intelektualni i materijalni. ova razlika ne kva­ ri nimalo osnovno svojstvo koje ovdje ispitujemo u teološkoj filo­ zofiji da možemo. Ranije. i dok je teološka. Ali. jer sve izgle- 274 da divno. ho. važan fenomen m o l i t v e u isto vrijeme inte­ lektualan i moralan. da bi oci­ jenili kako treba svu neodoljivu energiju primitivne tendencije čovjeka ka jednoj takvoj filozofiji. Ali svaka pretpostavka ove vrste bi bila duboko nespojiva sa pravom konstitucijom ljud­ ske prirode. samo sa tim što nam je spontano činila da nazremo. mogli smo naučiti da se postepeno uzdržimo. hrabrost. naći ćemo uvijek da moćno povjerenje koje on uliva često. glav­ ni karakter značenje situacije što spontano proizvodi. nepomenuti. koja su mogla dobiti samo vrlo kasno visoku socijalnu važnost kako to istorija potvrđuje. prvo. stvoriti pojam č u d a u užem smislu. jači pošto ne bi mogao imati drugog značenja osim da nam opiše antagonis­ tičkim putem trenutno odgađanje. filozofija potpuno dominirala. privlač­ na •moralna perspektiva ove neograničene moći da promijeni.prema krajnoj slabosti koja se odnosi na čisto intelektualne or­ gane u skupu našeg cerebralnog organizma. oni morali da se nužno navikavaju. u našim bilo kojim poduhvatima. bez sumnje. uostalom. Povjerenje a. ulila bi mu. u raznim pogledima. Ako se. da shvatimo svakodnevnu kulturu stvarnih znanja bez ikakvog drugog određujućeg motiva do čiste direktne satisfakcije koju inspiriše pogodno obavljanje naše intelektualne aktivnosti do­ date slatkom zadovoljstvu koje daje otkriće istine još da li je vrlo sumnjivo što je ova jednostavna stimulacija mogla obično biti do­ voljna da nije uopšte bila podržana kolateralnim impulsima slave. Jedno vrlo napredno stanje naučnog razvoja je moglo omogućiti. ljudske dis­ pozicije su morale biti obavezno obrnute jer je opšta situacija ima­ la bitno suprotan karakter. da stekne njihovu neograniče­ nu intervenciju. u najpovoljnijim slučajevima jednu vrlo poboljšanu kul- 275 . stalnu mogućnost neodoljive pomoći. Minerva se miješa da bi digla sa zemlje bič jednog ratnika u jednostavnim vojnim igrama kao i da ga štiti protiv cijele jed­ ne armije. najzad.ma čija jedna nedovoljnost mora biti onda suviše očita već neogra­ ničenom vladavinom koju on pripisuje idealnim imoćima. nego iz indirektne i dale­ ke perspektive. teško doveo da vršimo. su nam mogli doći samo odozgo zahvaljujući neizibježnim iluzijama koje su nam obećavale tako skoro neograničenu moć u čiju ništavnost nijesmo mogli još nikako da sumnjamo. po našoj volji. Treba. pomoću odgovarajućih molbi. Od opadanja religioznog duha koji već dugo vremena pada. Takav je. gde je prethodni polet društva dosta usavršen da bi podnio spekulativne uspjehe jednog visokog čistog interesa. pri­ pisani jednoj božanskoj specijalnoj intervenciji. zatim. nema uopšte čuda. u cjelini ljudskog mozga. čini mi se. u prethodnim djelovima ovog rada. uz pomoć uzvišenih agensa sa kojima ona okružuje našu egzistenciju koioj je osnovna ekonomija svijeta tako bitno podređena. U početku. ambicije ili manje uzvišenim i energičnijim strastima. prvo. obavezno. u početku. samu animirati i podržati našu moralnu hrabrost kao i da probudimo i upravljamo našom intelektualnom aktivnošću. stvarni utlcaj religioznog duha na opšte ponašanje čovjeko­ vog života. nego u pogledu vječne sudbine svakog od njih. bila kod jednog vrlo malog broja eminentnih duhova. kako to neopozivo svjedoče naivne deskripcije antičke poezije gdje su najobičniji događaji prisno pomiješani sa najmonstruoznijim čudovištima i spontano dobijaju analogna objašnje­ nja. vidi se da ja ovdje. prema predmetu istraživanja. radi ublažavanja naših bijeda. čak. kao sto ću to uskoro objasniti. Ako bi. morao se naravno. manje više kasne. čak. mnoga aktivnije zapos­ lena dnevnim zahtjevima svojih vjernika u vezi sa specijalnim molbama za neposrednu milost Proviđenja. čak i u najnaprednijim epo­ hama trudimo da ocijenimo jednom dovoljno produbljenom ana­ lizom. sveštehnička služba je morala biti. koja je dostigla do svoje pune fiziološke efi­ kasnosti 1 čija su divna svojstva neosporna u prvom periodu naše osnovne evolucije. Ma šta bilo. kod ovog zadnjeg uticaja. koji je to pravi bogomoljac koji neće skoro toliko dodijavati svom božanstvu zbog najmanjih ličnih udobno­ sti kao i povodom velikih ljudskih interesa? U svako doba. Od kada nas je spori i teški socijalni razvoj. fatalno obeshrabrenje koje bi ga spriječilo da ikada izađe iz svoje primitivne apatije kao i mental­ nog mrtvila. proizilazi mnogo više. očita nemogućnost u kojoj bi se on našao da um nikako ne promijeni djelovanje kao i da ih upozna.

da tako omogućimo stalno postojanje jedne spekulativne klase. nemani koje su savršeno ana­ logne. usred dubokih bijeda naše prvobitne situacije. kad na njih dođe red. u ovom pogledu. da zaštiti svoj razum protiv pokretanja sličnih iluzija.turu. djelove intelektualnog sistema. Tako. bilo koje. mogla je prvo da razvije našu aktivnu energiju čineći da uvijek. pretjerana važnost naročito za prvo do­ ba čovječanstva gdje nam istorija pokazuje teološku filozofiju. čak indirektno. i utoliko prije. ko­ joj je već data jedna visoka politička nadmoćnost. zatim. I pored slabe prirodne energije naših čisto intelektualnih organa u stvarnom skupu naše cerebralne ekonomije. kao što sam to iznio po­ vodom astrologije i alhemije. Samo se preko nje može. da ih naznačimo vrlo kratko. međutim. organizovati ova opšta reakcija društva nad jedinkama koja karakteriše osnovno opredje­ ljenje vladavine i koja zahtijeva. jedna takva težnja primjećujući tu kakvu teškoću osje­ ća naš um da se odreče. koje nam omogućavaju da tako izmijenimo po našoj volji ukupni tok političkih fenomena i bez kojih izgleda da jedan ta­ kav poredak ispitivanja ne bi mogao više da nam uliva dovoljan naučn unteres. isključivo razvijena samo od strane samog društva čiji je uspon ne­ razdvojiv od uspona uma. Ali. kao i kod prvog. zaista biti dovoljni za osnivanje najmanje trajnog društva kad intelektualna zajednica. evidentno. pošto one mo­ raju. u svom početku još politički okovano. zaista. Sto se tiče socijalnih razmatranja koja. šija na­ da 'koja odvlači od apsolutne vladavine nad spoljnjim svijetom. Treba u tom cilju. Važno je da se uvidi. slično vjerovanje nije nikada moglo dati sem visoku potvr- 276 277 . mi možemo ovdje da se ograničimo. može se još direktno provjeriti. po svojoj prirodi. tim povodom. Prema prvom aspektu. dakle. sama ogovarala spontanom načinu ljudskog ispitivanja i prvobitnoj prirodi naših istraživanja. kod ovog drugog po­ voda. ne može se više po­ ricati da ljudski duh čije prethodno djelovanje mora dati ovu prvu bazu socijalne organizacije. Ne bi mogli da ne znamo. ostaje nepobitna u naj­ bolje razvijenom socijalnom stanju gdje toliko spontanih unutraš- njih i spoljašnjih uzroka sudjeluje sa toliko energije da duboko ve­ žu jedinku za društvo. treba priznati da formiranje svakog stvarnog druš­ tva koje je osjetljivo na stabilnost i trajnost pretpostavlja stalno jaki uticaj izvjesnog prethodnog sistema zajedničkih mišljenja ko­ ja su pogodna da dovoljno sadrže silni prirodni polet individualnih neslaganja. da um mora obavezno da vla­ da. Evo. u početku. kao što je to već logič­ no bilo. po svojoj prirodi. uspostavljaju. u svakom pogledu. prema dva glavna gledišta. ova (primitivna filozofija vlada bitno samo u pogledu samih socijalnih spekulacija. ovo sudjelovanje i ova simpatija ne bi mogli. već u socijalnom. kao dostojna nadoknada koja je obećana našim spekulativnim na­ porima. gdje kod malo napredni­ jih duhova. ovu neophodnu primi­ tivnu potrebu. ocijeniti kako treba. ne u domaćem životu. bilo da bi prvo predvodila osnovnu organizaciju društva. utoliko prije. Neosporno je. nemoguća da se ona tu. uprkos njiho­ voj velikoj važnosti. čovjek nije mogao imati nikakvo redovno sredstvo. teži suviše često da učini da se zaboravi ova ne­ pobitna povezanost. dok je s jedne strane. prema novom aspektu čovječan­ stvo. da se specijalno predstave sa svim odgova­ rajućim razvojima. ova visoka socijalna funkcija teološka filizofije kada se ona čini da naročito proizilazi iz vrste dis­ cipline spontano nastale perspektivom budućeg života. neophodnu političku potrebu jed­ nog takvog sistema u bilo kojoj epohi ljudske evolucije i još ma­ nje u djetinjstvu društva. u ovoj vrsti. Ma kakav bio stvarni uticaj ovog zadnjeg vjerovanja njemu se sigurno pri­ pisuje. u po­ litičkom. prije svega. mada naučna apstrakcija. jedna takva filozofija je zaista namije­ njena da isključivo upravlja prvom socijalnom organizacijom kao jedina sposobna da formira prvo jedan dovoljan sistem zajedničkih mišljenja. ona sama takođe moralno razmatrana. u jednom stvarno začaranom krugu. uostalom djelimično korisna. sa druge strane. i kada. teološka filozofija. kada se porodice još tako slabo povezuju među sobom malim brojem odnosa tako privremenih kao i nepot­ punih. visoku apsolutnu namjenu teološke filozofije. odgovarajući sistem zajedničkih mišljenja koja se tiču svijeta i čovječanstva. iz divne spontanosti koja karakteriše teološku filozofiju. pre­ ma tome. bilo. prije nego što je naša spontana težnja da zamisli vječnost postojanja mogla da vrši veliku socijalnu aktivnost. ovo korisno skraćenje jednog već tako širokog prikazivanja će imati utoliko manje nezgoda što je ovaj zadnjd red motiva možda danas najmanje osporavan od strane svih. u sva tri slijedeća poglavlja ispitujući opštu istoriju teološkog stanja čovječanstva. uostalom. jedini mogući izlaz nastaje onda. Ma kakva da je Socijalna snaga koja se pridaje učešću in­ teresa i čak simpatiji osjećanja. Cak danas. Zbog ovog srećnog osnovnog svojstva. Jedna takva obaveza koja. da se najčešće shvata vrlo pogrešno. kad na njega dođe red. naša mentalna aktivnost bi mogla biti dovoljno ohrabrena samo snažnim opsjenama teološke filozo­ fije u vezi sa univerzalnom nadmoćnošću čovjeka i njegove bezgra­ nične vladavine nad spoljnjim svijetom. oduzme. totalnom opozicijom dvije podjednako neopozive potrebe. određena jednoglasnim pri­ druživanjem nekim osnovnim pojmovima ne uspijeva uopšte da tamo pogodno postigne ili tamo ispravi neizbješna uobičajena nes­ laganja. priznali smo. u prethodnom poglavlju. bila bi. Dakle. čak. na ne manje odlučan način. Očito učešće ovog svojstava u sadašnjem očuvanju teološko^metafizičke politike može nam dati odmah slabu predstavu ο primitivnom uticaju sličnog karaktera kada se on u potpunosti širio na sve. u principu. po mojoj volji. U neophodnom elaboriranju koje mora dugo pripremati jed­ no takvo spekulativno stanje. intelektualno raz­ matrana. ne bude.

gur­ nuta svojim socijalnim položajem da razvija. ustvari. U tako grubim vremenima. uprkos obrnutoj predrasudi koja je morala da vlada sa toliko pretjerivanja. danas. izvjesne stalne podjele između teorije i prakse koja je neopozivo ostvarivana stalnim postojanjem jedne prvenstveno spekulativne klase. do naših dana. u svim vrstama u najmaterijalnijoj rutini da. nastanku dubokih in­ telektualnih nesloga zbog naraslog nereda. Najvažnije sposobnosti maše prirode koje ostaju zauvijek prikrivene u svojoj primitivnoj obamrlosti. daleko od toga da može sadržati ikakvu prethodnu raspravu. skoro pri rođenju. odmah podložna praktičnom interesu. Ovaj termin poređenja. Ali. nasuprot. mi trpimo najveću teškoću da bi dovoljno ocijenili svaku novu operaciju koja nije uopšte. bilo kojeg. prvo uspostavlja­ nje. jedna takva klasa nije mogla sigurno da bude niti osnovana niti tolerisana da je obavezni razvoj društva nije već spontano uveo i čak prije uložio prirodnu vlast koja je manje više poštovana pre­ ma neizbježnoj prvobitnoj prevagi teološke filozofije. tako fundamentalan kao prethodni sa kojim čini. ipak. sva naša aktivnost. Takva je. u prvom društvenom dobu da se direktno ustanovi kod populacije koje su isključivo sastavljene od ratnika i robova. određen da upravlja svima drugima. nikada ne treba da se zaboravi to da su svi pr­ vi intelektualni radovi. zaustav­ ljen. ova teološka klasa je morala. to je spontano formiranje koje po mojem mišljenju. u neizbježnoj malaksalosti ove antičke filozofije. Ipak. organizacija cijelog ljudskog rada. koliko je bilo moguće. sistema. ovaj drugi aspekt nema. Osim ovog visokog socijalnog davanja. naročito onda. vrstu spekulativne aktivnosti koja se slaže sa primitivnim sta­ njem čovječanstva: dvostruko svojstvo svješteničke institucije pri­ rodno utvrđene od strane teološke filozofije. potpunim obrtanjem njene prvobitne namjene. koliko je to 'moguće. u osnovi. u našoj ukup­ noj evoluciji. kod najnaprednijih naroda. obavezno proizišli iz nje. naj­ važnije i najteže od onih koje je trebalo da zahtijeva. zaista. bilo brigama za materijalnu egzistenciju. u ovom pog­ ledu. najrevinosnije pristalice morale da bitno izgube stvarno osjećanje svoje prvobitne težnje da prirodno inspirišu zajednicu ideja. Bez svog spontanog uspostavljanja. nasuprot. Ne možemo sa­ da da direktno imamo pravu predstavu ogromnim teškoćama koje je trebalo da pruži. Ma kakva je morala biti prvobitna kon­ fuzija intelektualnih radova kod svih svešteničkih kasta i pored jednodušnosti njihovih glavnih istraživanja. Da nije.može rastumačiti. prema vremenima njene glavne snage a ne spektaklom njene potpune oronulostii. one samo suviše doprinose. vrlo malo superioran nad ka­ rakterom društva velikih majmuna. pošto je obavezno vladala političkom organizacijom u prvo socijalno do­ ba. Bilo bi. da tako kažem. uprkos finoći naših mentalnih navika. svojstveno teološkoj filozofiji. Tako teološka filozofija. Dak­ le. već nekoliko vje­ kova. uskoro zaustavljeno nekim jednostavnim postupcima i vojnim ili industrijskim instrumentima. bez ikakve sumnje. mada vrlo nesavršeno. dovoljnu intelektualnu zajednicu koja čini. naša intelektualna slabost nas tako raspoređuje. ostaje. bez sumnje. Mada. kako će nam to uskoro dokazati isforijska analiza. da je društvo moglo ostati isključivo sas­ tavljeno od porodica koje su jedino prepuštene. a da nije moglo ni­ kako da samo učestvuje u formiranju toga. Mentalni napre­ dak. da bi poslužilo kao prva osnova za politički razvoj čovječanstva kao i za njegov intelektualni i moralni uspon. dospjeti postepeno do jedne vrste mentalne letargije. uprkos do­ kolici koju nije uopšte izgubila. od ka­ da je religija dosta izbrisana da ne ostavlja obično više pomenu sem one na njene najgrublje impresije. socijalna nadmoćnost teološke filozofije je trajala.du prethodnom sistemu zajedničkih mišljenja. nekorisno da se ovdje insistira na stvar­ nom intelektualnom i socijalnom dometu jedne takve podjele. društvo bitno os­ lobođeno od vojnih i industrijskih briga i čija bi karakteristična aktivnost bila naročito intelektualna. čak danas. u bilo kojoj vrsti. od tada isključivo praktična. usred društva. najmanju efikasnost za skup na­ šeg velikog sociološkog dokazivanja gdje još on nudi spontano dvostruku korist lakšoj ocjena i dužoj primjeni. nećemo moći više da ne poznajemo njenu osnovnu sklonost da prvobitno ustanovi. čini direkt­ no pravo socijalno opredjeljenje. opšti karakter društva bi ostao. svoje najvažnije političko op­ redjeljenje u poređenju sa kojim direktna pravila budućeg života su mogla ikada imati samo vrlo sporednu važnost. osnovna politička funkcija ove pri­ mitivne filozofije osnivajući tako spekulativno društvo čija socijal­ na egzistencija. je tu spontano ostvarila prethodne političke uslove kasnijeg razvoja ljudskog duha stalnim osnivanjem jedne spekulativne kla­ se. jer. prema ovom drugom gledištu. u pogodnim uslovima. obavezni nastavak. po svojoj prirodi. u djetinjstvu čovječanstva. specijalnu klasu tačno odre­ đenu za spekulativnu aktivnost. morala je. neospor­ no da ljudski duh njima duguje prvu stvarnu podjelu između teo­ rije i prakse koju je nemoguće realizovati onda ni na kakav drugi način. u isto vrijeme. da bitno prethodi i čak upravlja re­ dovnom organizacijom svih drugih klasa. čak. bilo za pripremanje brutalne vojne aktiv­ nosti. bi bio. početna prevaga teo­ loške filozofije je bila politički neophodna za intelektualni razvoj čovječanstva sa jednog drugog generalnog aspekta kao da je je­ dina mogla da osnuje. čak grubo skicirano. bi bila ograničena :na izvjesno usavršavanje. dok. Ova filozofija je sada dospjela u jedno takvo stanje raspadanja da su. 279 278 . Sav naš duhovni uspon je pretpostavljao isprva spontano pos­ tojanje jedne privilegovane klase koja je uživala u fizičkoj doko­ lici koja je neophodna intelektualnoj kulturi i. ocjenjujući je kao bilo koju drugu instituciju.

Ako earn toliko insistirao na ovom prvom dijelu velikog sociološkog prikazivanja koje slijedimo. njeno najuzvišenlje socijalno djelo. sa punom naučnom očiglednošću da je katolicizam. daleko od toga da teži da povezujemo ljude prema njenoj prvobitnoj namjeni. u moralnom redu. već intelektual­ no napravljena u cijelom toku ove Rasprave. uskoro ćemo priznati. iluzijama jedne takve filozofije su postepeno težile da se promije­ ne. Uzimajući u obzir.Takva su. sva ova različita glavna razmatranja i svuda će priznati da. prema ovom skupu indikacija. Istorijska analiza će nam jasno objasniti. bolje reče­ no. da gledamo teološku filozofiju kao da je već i odavno u punom intelektualnom opadanju u samom momen­ tu gdje je ona izvršavala svoju uzvišenu političku misiju. kao što će sva naša istorijske analize to spontano dokaza­ ti. nesavladivu sna­ gu i promišljenu stalnost koje su direktno izvučene iz naše vlasti­ te prirode bez ikakve spoljašnje pomoći i bez ikakve varljive smet­ nje. stalnu dekadenciju prve i odgovarajući uspon druge. vra­ ćajući se. cijela ova knjiga je posvećena da ih toj promjeni ovdje podčini. bar je tako evidentno da utješno povjerenje i ak­ tivna energija tako srećno inspirisane u prvom dobu čovječanstva. Čitalac može lako ponovo uzeti. dakle. savršene prirodne harmonije ove filozofije sa potrebama svojstvenim primitivnom stanju čovječanstva i koje ne bi mogle biti iste ni. na sve isključiviji način. naročito. pripadaju. isto tako. Ma kakav neodo­ ljivi prvobitni uticaj koji smo. neop­ hodnu krajnju dekadenciju teološke filozofije i brzi dolazak pozi­ tivne filozofije: u tome se baš. sastoji velika logična delikatnost jedne takve argumentacije koju bi sofistički duh mogao tako lako zloupotrijebiti da dogmatski poreče. prema čitavoj so­ cijalnoj prošlosti. nije to samo zbog toga što ona mora da danas bude najosporavanija. Najzad. sku­ pu pozitivnih koncepcija koje su jedino sposobne da spontano us­ tanove s jednog kraja svijeta na drugi. danas prestala da može da bude nepoznata. samo njoj pripada u muževnom stanju ljudskog razuma da raz­ vije u nama. bilo koju. pre­ ma svom gledištu. da se vise produži. mada je stvarni uticaj teološ­ ke filozofije morao. glavna karakteristična svojstva. ubuduće. kao svojstva da stimuliše i upravlja. u raznim po­ vodima. na tako trajnim kao i ši­ rokim osnovama. naposletku pod njenom suviše produženom vladavinom. da se ovdje ograničimo. na apsolutan način. moralna i socijalna koja najneodoljiivije doprinose davanju univerzalne nadmoćnosti teološkoj filozofiji. ona morala da se zaustavi umjesto da raste. ili. pošto je kreirala spekulativ­ nu aktivnost. bilo bi da­ nas nekorisno da formalno konstatujemo da. korist teološke filozofije na vječnu štetu istorijske nauke. u početku ljudskog razvoja. upravo priznali teološ­ koj filozofiji u vezi sa njenom karakterističnom spontanošću. Krajnja superiornost po­ zitivne filozofije je tako nesumljiva. Mada mora iz­ gledati prvo paradoksalno. one dokazuju i manje spontano. uostalom. sadržati istu filozofiju kada je socijalna evolucija dovoljno razvijena. ona je morala da je radikalno sputa. intelektualnu namjenu. svalku pravu. u ovom kao i u prethodnom povodu. što moram da imam bitno u vidu. prema tome. ipošto je izričito odredio prvo buđenje našeg uma i čak upravljao njegovim postepenim napret­ kom dok nijedna realnija filozofija nije bila još postala dovoljno moguća. Zbog svih ovih različitih razloga progresivno iskustvo počinje da čini da se dosta jasno predvidi odnosna sudbina dviju filozofija da bih ja morao sa­ da da više insistiram na takvoj jednoj ocjeni koja. intelektualna. tako neophodnoj kao i neizbježnoj. stalno će se naći u bilo kojoj temi da spontani uspon teološke filozofije. od dekadencije religioznih vjerovanja. i što se tiče socijalnih spekula­ cija jedinih koje još nijesu pretrpjele jednu takvu transformaciju. u principu. od tada potpuno nemoguće. Do tačke do koje je ova Rasprava sada stigla. u pogledu kojih je ona. stvarni kraj intelektualne evolucije nije više pogodan za os­ poravanje kao njegova obavezna polazna tačka. ustvari. tako pu­ no konstatovana koliko je to moguće. radi njenog osnovnog prikazivanja. čak od prvih napredaka ljudskog razuma. kada se produžava generalna primjena do jednog vrlo naprednog socijalnog stanja. usred naših najsmjelijih poduhvata. prvo.jedina sporna za najnaprednije duhove. u na­ silni teror i apatičnu nemoć čiji su primjeri suviše zajednički od momenta gdje je. bilo bi suvišno da se tu dogmatski dokazuje krajnja težnja svih ljudskih koncepcija ka jednom čisto pozitivnom stanju. letimično gledane. Možemo. pošto je njena nadmoć bila kompromitovana. Svojstvo da uje­ dini. na mnogobrojne pokazatelje koji su već iznije­ ti u prethodnim knjigama i u direktnim razvojima kojima će biti posvećen nastavak ovoga. je obavezno morao završiti da svuda teži za sažimanim ljudskog duha od kada je njen stvarni antagonizam sa pozitivnom filozofijom mogao da počne da se jasno karakteriše. će biti uskoro to mo­ ralno i politički na jednom tako odlučujućem stepenu u cijeloj ovoj knjizi. ukupom prethodnih knjiga. po prirodi stvari da sadrži osnov­ ni princip cijelog prikazivanja koje sad možemo brzo završiti. u tom pogledu. morao biti tako njen zadnji napor zbog početnih klica dezorganizacije koja je morala da se od tada razvija na sve brži i brži način. pravu intelektualnu zajednicu koja može da slu­ ži kao solidna osnova najširoj političkoj organizaciji. za sve nauke u užem smislu. ona bitno doprinosi da ih dijeli. Ona je bila. Vjerovao sam da to moram da učinim zato što mi se jedna takva polazna tačka čini. u sociološkom poglodu. Tako. sva­ ki od osnovnih motiva koji objašnjavaju i potvrđuju jednu takvu intelektualnu vladavinu je pokazuju istovremeno kao obavezno privremenu pošto se uvijek sastoje u konstatovanju. Isto tako. da okarakterišemo opšti princip neizbježne osnovne tendencije koja konačno povlači 281 280 . uostalom.

najvažniji atributi čovječanstva teže postepeno ka opštem usponu kojem su hrli namijenjeni još od po­ četka. Prema osnovnim zakonima ljudske prirode. vrlo erećno primijetio u svojim filozofskim esejima da se nije našao ni u bilo ikoje vrijeme i ni u jednoj zemlji. s tim u vezi. dala. Ali različita objašnjenja sadržana. kao što sam to objasnio. fenomenima. teološka filozofija. za sve bilo koje redove fenome­ na. Uprkos neizbježnom primitivnom utkaju teo­ loške filozofije. Istinu gvoreći. Isti osnovni motivi koji nameću jedan takav razvoj individualnom organizmu ga takođe određuju. sanjajući među njima var­ ljivo pomirenje. po svojoj prirodi. čak u našem prvom djetinjstvu. konkurencija meto­ da postala zaista moguća. za sve dosta elementarne i dosta poznate pojave da je savr­ šena nepromjenjljivost njihovih stvarnih odnosa morala uvijek da spontano pogađa najmanje pripremljenog posimaitrača. pre­ ma našim prethodnim objašnjenjima. sem da ta­ mo privremeno podrži našu mentalnu aktivnost samom osnov­ nom vježbom koju je onda mogla da dopusti dok nije pristup tu bio postao postepeno pristupačan pozitivnom duhu koji je jedini pozvan. Ova je krajnja tendencija ipak morala da počne da se nepobitno odlikuje. je stalno pratio. Mada intelektualna fluktuacija čini. nakon dovoljne prethodne aktivnosti svdh naših sposobnosti. i u jednom i u drugom slučaju. shvatiti obavezno postojanje analognih zakona prema svim. uopšte. mišljenje ο prirodnim zakonima koji se odnose na jednostavne pojave iz svakodnevnog života. glavnu bolest našeg vijeka. ovaj uspon prvo jedva primijetan. društvenom organizmu zbog njegove više komplikacije i njegove karakteris­ tične trajnosti. kako to stvarno zahti­ jeva opšte ponašanje naše stvarne egzistencije. dakle. U bilo kojoj temi. nje se. zbog pogrešne ocjene njihovog osnovnog antago­ nizma. Tako. pošto bi molitva od tada činila jedino zamislivo sredstvo koje bi uticalo na uobičajeni tok ljudskih radnji. tako isključivo povukla samo radikalna nemogućnost jedne bolje filozofije. ne mogavši nikada da ponudi nikakvo pravo ma koje djelo već uvijek jednostavnu postepenu evoluciju. morala bez sumnje. od nedavne gdje su prirodni zakoni mogli da budu najzad otkriveni u vrlo broj­ nim i vrlo različitim pojavama da bi ljudski duh mogao. mnogo više plaši zais­ ta odlučujuće mišljenje ne osjećajući na kojim osnovama bi ga mog­ li postaviti. Mora se čak primijetiti. Može se. tim povodom. bilo zbog metode ili zbog doktrine. bolje pri­ lagođeno njegovom stvarnom dometu i njegovim pravim potreba­ ma mada je neodoljiva sila prethodnih navika koje nijedno racio­ nalno vaspitanje nije do sada dovoljno bilo. istraživanje stvarnih zakona fenomena sa istraži­ vanjem njihovih bitnih uzroka koje je u isto vrijeme. da je to. postojalo je obavezno. čovjek nije nikada oklijevao da zamije­ ni sve više i više. U moral­ nom i socijalnom redu kojeg bi uzaludna opozicija htjela danas da sistematski zabrani pozitivnoj filozofiji. ne prestajući dugo da bude niži. nije nikada mogla da bu­ de strogo univerzalna. da ga često natjera da ponovo padne u prolazno obnavljanje njego­ vih prvih iluzija. ubuduće. mada se mogla razvijati samo mnogo kasnije. sa uvijek rastućom snagom samo. nikakvu sumnju na radikalnu nespojivost dviju filozofija. u svakom vremenu. ne mogu sigurno ostaviti. sve više i više isključivoj u svim djelovima intelektualnog sistema. Od ove prvobitne situacije. kada je jednom njihov dotični karaketr dovoljno razvi- 282 283 . teološke filozofije je ostajala uvijek bitno rezervisana prema sve manje i manje brojnim fenomenima čiji prirodnizakoni nijesu još mogli da budu nikako poznati. sigurno is­ to tako primitivna u osnovi kao i klica same teološke filozofije. ka pozitivnoj filozofiji htjeli bi da sačuva­ mo teološkoj filozofiji vječni autoritet. isto čak i u pogledu najkomplikovanijih tema. u tri pret­ hodne knjige. Tako je osnovna klica pozitivne filozofije. šireći se na sve ideje kao i na po­ jedince. npr. pored neodoljive očiglednosti ovog postepenog od­ vođenja ljudskog duha. najjednostavnije i najobičnije činjenice uvijek bile posmatrane kao bitno potčinjene prirodnim zakonima umjesto da budu pripi­ sane neograničenoj volji nadprirodnih faktora. ličnom ili socijalnom. tj. uprkos njihovoj najmanjoj organskoj energiji i koji jedino može sam do podvrgne cerebralnu ekonomiju trajnoj harmoniji. na jednu strogu finalnu univerzalnost. teološkoj filozofiji pravi os­ novni princip. Tako. bilo kojim. smatrati sa tačnošću da ova filozofija nije bila nikada intelektual­ no namijenjena za velike stalne teme naših spekulacija. u prin­ cipu. bog za zemIjinu težu. može se sada potvrditi da taj način filo­ zofiranja nije nikada bio za našu inteligenciju osim jedna vrsta naj­ goreg slučaja ka kojem nas je. Slavni Adam Smit je. međutim. Jedan takav pojam vrijedi neobično za savršenu racionalnost naše sociološke teorije pošto ljudski život. razvoj vrste kao i razvoj jedinke. sa neodoljivdjom moći. nasuprot. To je. u početku.ljudski duh ka pozitivnoj filozofiji. ma koliko da je bilo daleko njihovo stvar­ no otkriće. koje nikad ne bi moglo da sadrži nikakvo predviđanje da su sve ljudske pojave bile strogo pripisane nadprirodnim agensima. idividualne ili so­ cijalne. spontana skica prvih prirodnih zakona namijenjenih individualnim i socijalnim postupcima koja je fiktivno prenošena na sve fenomene spoljnjeg svijeta. ukoliko su se naša posmatranja spontano širila i uopštavala. kada je nakon odgovarajuće pripreme. istovremeno logičku i političku. kraj­ nji uspon pozitivnog duha bi postao naučno nerazumljiv da još od početka nijesu shvatani u svakom pogledu njegovi pravi neophod­ ni začeci. da su. mora završiti spontanim pripisivanjem razumu jedne eve karakterističnije nadmoćnosti nad imaginacijom mada je uspon ove morao prvo neophodno da bude dugo nadmoćniji. vrlo spori ali stalni napredak.

bilo neodoljivim prezrenjem koje je ova ulivala za obazrivi razvoj i skromna ispitivanja nove škole: ipak je izučavanje realnih zakona izgledala da još može da se pomiri izučavanjem bit­ nih uzroka. visoku neophodnu ne­ mogućnost za sve ocjenjivim fenomenima. osnovno sup­ rotstavljanje metoda je. Dok je osnovna kolizija mogla da se očekuje u svim djelovima intelektualnog sis­ tema. njegov vlastiti razvoj mo­ že. poš­ to je mnogo. jedino ubuduće zasnova285 284 . njegovu srećnu i plodnu sposob­ nost da sve bolje i bolje zadovolji najhitnije intelektualne potre­ be čovječanstva sa eventualnom radikalnom jalovošću praznih kon­ cepcija teologije. radikalno us­ kraćujući sebi svaiko ispitivanje ο unutrašnjoj prirodi bića i bitnom načinu nastajanja fenomena. a da je nijesu ipak koristili realnije u svakodnevnom životu. mi izgleda da karakteriše u religioznom poretku. bilo da predvidi prirodne događaje. odkad su posmatranja. Uvodeći sponta­ no u naša istraživanja sasvim novi tok. baš prema ovom dvostrukom atributu je ova filozofija morala naročito da spontano dobije. javni razum. nužna evolucija našeg uma kako će to istorijska analiza uskoro direktno objasniti. čini sigurno samo nevoljnu konce­ siju teološkog duha pozitivnom duhu. je mo­ rala obavezno da postane sve više i više neodbaciva.Jen. Istina je da se u samom početku ne primjećuje neizbježna an­ tipatija između istraživanja stvarnih zakona fenomena i istraživa­ nja njihovih bitnih uzroka tako da fizičko izučavanje ostaje uvijek podređeno. ulavnom. bilo da ih izmijeni našom intervencijom koja čini najkarakterističnije opre­ djeljenje pozitivne filozofije. u svakom pogledu. na najodlučniji način. jednim i drugim povodom. Istovremeno i opštiji. Prije nego što je neki direktni antagonizam postao otvoreno naglašen. sa ove krajnje tačke gledišta. gubeći malo po malo njihovu prvobitnu ne­ povezanost. ova stalna unutrašnja opozicija nije oklijevala da pokaže. prelaznu situaciju koja je bitno analogna onoj koju označava u monarhističkom poretku uspostav­ ljanje onoga što se zove ustavno kraljevstvo: u jednom i u dru­ gom povodu. čak: kod onih koji su ostali najvjerniji teološkoj filozofiji i koji su. da se prvo vrši a da ne vodi nikakvom direktnom su­ daru jedne od dviju filozofija samo onda kada izgleda određeno da samo istražuje detalje. u osnovi. prepoznali smo već postepeno. istraživanja fizike nijesu. ova filozofija. ova osnov­ na antipatija se svuda otkrila. Što se tiče dok­ trine u užem smislu. po svojoj prirodi ne­ pobitni simptomi postepenog pada. bilo instinktivnom odvratnošću po­ zitivnog duha radi varljivih apsolutnih objašnjenja teološke filozo­ fije. u čisto logičkom smislu. ukoliko jedna iracionalna rasprava di­ rektno ističe njihovu neophodnu prazninu. i previše slaba u početku. sve više i više. takvi pojmovi treba da budu. čak i od onih koji su ih pratili sa najodlučnijom efikasnošću. u pogle­ du svih. manje više sporedne jednog osnovnog re­ da. neophodna specijalnost raznih naučnih istraživanja je morala da krije. radikalna nemogućnost da se pomire pod­ ređenost fenomena nepromijenjenim prirodnim zakonima sa njiho­ vim apsolutnim podvrgavanjem izuzetno pokretnim voljama. da dovoljno pomiri ijed­ nu teološku filozofiju sa ovom osnovnom težnjom da razvije naša racionalna sredstva. neodoljivu ljubav. bilo kojih. nezavisno od svake direktne bor­ be nije mogao da se izdrži da nehotično osudi ova varljiva objaš­ njenja za sve kompletniju zastarjelost koja je morala da postepeno odredi njihov neopozivi pad. Ma šta bilo. Upoređujući svakog dana. baš u opštoj pri­ mjeni moraju da spontano postanu neosporne. redova fenomena. jednom vrstom spontanog kompromisa kojeg je morala inspirisati. napredak takvog duha nije mogao izbjeći da visoko istakne. Ovaj generalni sporazum koji je katolicizam morao sigur­ no da organizuje zabranjujući uobičajeno korišćenje čuda i proro­ čanstava. za prost narod. ra­ dikalne razlike bilo kojih filozofija. konačno nepomir­ ljivoj sa stvarnom nadmoćnošću teološke filozofije. Ali je ova provizorna iluzija morala postepeno da razbije bez povratka dok naučni duh koji je postao manje bojažljiv. Privremena koncepcija uni­ verzalnog proizvođenja kombiinovanog sa specijalnim zakonima ko­ je bi ona sama sebi nametnula. krajnja čovjekova težnja ka potpuno pozitivnoj filozofiji. teološkoj dogmi. u pogodno vrijeme. tako moćno u cijelom staram vijeku. što se desilo samo u naše vrijeme. u principu. čiju cjelinu treba da ocijeni druga filozofija. jer da je to moglo biti drugačije. Kada su prirodni zakoni izvjesnog dometa mogli da budu otkriveni. kako sam to toliko puta objasnio u raznim djelovima ove Rasprave. karakterističnu nespojivost između nadmoćnosti imaginacije i nadmoćnosti razuma između apsolutnog i relativnog duha. između stare hipoteze suverenog up­ ravljanja neograničenim voljama bilo kojim događajima i sve neodoljivijom mogućnošću da ih predvidi ili da ih izmijeni prema jedinim racionalnim putevima ljudske mudrosti. jedan od najisključivijih uticaja. da bi uspješno odoljela tre­ nutnoj koliziji. koje tako malo duhova mogu posebno ocijeniti. Socijalni du­ hovi su onda mogli da vjeruju dobronamjerno da. odlučuju- ći kontrast između skrupulozne racionalnosti primijenjenih postupa­ ka za najdivniji cilj i najfrivolnije smjelosti tendencija koje su na­ mijenjene da otkriju naj nedokučivije misterije. Stvarni uspon po­ zitivne filozofije je ipak morao prvobitno zavisiti od ove spontane potčinjenasti. a naročito. razvilo među doktrinama neizbježno neprijateljstvo u pogledu bilo koje teme. Zaista. njen prvi elan bi bio obavezno ugušen zauvijek. kod svih ljudi. neizbježnu težnju nji­ hove neprimijećene cjeline ka novoj filozofiji. bila nikako protivna ispitivanjima teologije. jer morao da nevoljno diskredituje ove teološke koncepcije samo zbog toga što ih je proglasio nepristupačnim ljudskom razumu. njoj još posvetili. Ali. Takav je glavni aspekt prema kojem je morala da se progresivno pokaže. zaista. Dakle. sa najviše jas­ noće. postepeno težila ka važnim odnosima.

noj na karakterističnoj opštosti sve dok je neodoljivom ukupnom sistematizacijom pozitivnog duha ona izgubila zadnji atribut, je­ dinu legitimnu odredbu koja joj sada ostaje u društvenoj supre­ maciji. Pošto sam tako dovoljno okarakterisao prvu neophodnu po­ laznu tačku, a zatim, neizbježni kraj intelektualne evolucije čo­ vječanstva, naše veliko sociološko prikazivanje zahtijeva samo ge­ neralnu ocjenu, prema tome, skoro spontanu ο prelaznom stanju, Već sam pokazao u mnogo interesantnih prilika, koliko je, u prin­ cipu važno da se ispitaju u bilo kojem predmetu, bitni prelazni slu­ čajevi samo pod neophodnim uticajem tačne predhodne analize dva krajnja slučaja između kojih su naročito određeni da vrše postepe­ ni prelaz. Sadašnje pitanje nam pruža, po svojoj prirodi, najvažni­ ju ocjenu taikvog jednog logičnog pravila, jer, kad je jednom pri­ znato da ljudski duh mora uvijek poći od teološkog stanja i stići stalno do pozitivnog stanja, može se lako razumjeti potreba, is­ tovremeno neizbježna i neophodna, koja ga neprestano tjera da pređe iz jednog u drugo, pomoću metafizičkog stanja koje ne bi moglo imati drugo osnovno opredjeljenje. To direktno proizilazi, kako sam to već naveo u raznim djelovima ove Rasprave, iz su­ više radikalne opozicije koja prirodno postoji između teološkog i pozitivnog duha i lažnog i nestalnog karaktera metafizičkih kon­ cepcija podobnih da se podjednako adaptiraju na postepeni pad jed­ nog i prethodni uspon drugog, tako da obezbijedi, koliko je to mo­ guće, našem umu kome je tako antipatična svaka riagla promjena, skoro neosjetan prelaz. Dok se teologija povlači iz spekulativnog domena i prije nego što fizika može da se tu definitivno uspostasvakom slučaju, svako osporavanje prevlasti između ove tri filozo­ fije može u osnovi da se svede na jednostavno pitanje oportunosti vi, spontani rad metafizike ga privremeno priprema, tako da, u ocijenjene prema racionalnom ispitivanju osnovnog razvoja ljud­ skog duha. Ova metafizička promjena teološke filozofije se pri­ rodno vrši, u bilo kojem predmetu, postepenom zamjenom božan­ stva sa entitetom kada se religiozne koncepcije uopštavaju sma­ njujući neprestano broj nadprirodnih agenasa kao i njihove aktiv­ ne intervencije, a naročito kada one dospiju, ako ne u realnosti, bar u principu, do jednog strogo uzvišenog jedinstva. Kod ovog zadnjeg opšteg stanja teološke filozofije, nadprirodna aktivnost, gubeći svo­ ju prvobitnu specijalnost, nije obično mogla da napusti neposred­ no upravljanje pojavama a da tu mije ostavila, na svom mjestu, misteriozni entitet, u početku obavezno proizišao iz nje ali kojem je svakodnevnom upotrebom, ljudski duh morao pripisati, sve isključivije, posebno nastajanje svakog dogođaja. Dakle, ovaj čudni način filozofiranja je morao dugo da bude potreban, bilo radi olak­ šanja postepenog pada teologije, eliminišući malo pomalo specijal­ nu intervenciju nadprirodnih uzroka, bilo radi olakšanja postepe-

nog pada teologije, eliminišući malo pomalo specijalnu intervenciju nadprirodnih uzroka, bilo radi pripremanja progresivnog uspona fizike, navikavajući se uvijek više na isključivu koncepciju feno­ mena, i zbog jednog i zbog drugog ova prelazna situacija čini isto­ vremeno i neizbježan simptom i neophodnu pomoć. Uostalom, opšti duh jedne takve filozofije mora biti suštinski sličan što se me­ tode i doktrine tiče, onom iz teološke filozofije čija bi ona mogla postati samo čista glavna modifikacija. Ona ima samo, po svojoj prirodi, najmanju intelektualnu konzistentnost i prema tome soci­ jalnu moć mnogo manje jedine tako da odgovara mnogo više jed­ nom jednostavnom kritičkom opredjeljenju nego ikakvoj pravoj or­ ganizaciji. Ali, ove osobine, potpuno prilagođene njenoj prolaznoj funkciji, u cjelini ljudske evolucije, bilo individualne bilo socijal­ ne, čine je samo utoliko manie pogodnom da se duboko odupre posnjihove karakteristične entitete da mogu da se zasnivaju samo na tepenom usponu pozitivnog duha. S jedne strane, povećana sup­ tilnost metafizičkih koncepcija traži tako da smanji sve više i više jednostavnim apstraktnim nazivima odgovarajućih fenomena tako da polako guraju najodlučnije do smiješnog spontanu manifesta­ ciju od radikalne praznine svojstvene takvim objašnjenjima, što nije bilo, bez sumnje, tako moguće prema čisto teološkim for­ mama. Na drugom mjestu, organska nemoć slične filozofije, na os­ novu njene osnovne nedosljednosti, mora spriječiti, sa političkog aspekta, postepene izmjene koje obavezno donosi u teološkom re­ žimu da može da se bori sa istom efikasnošću kao u početku, pro­ tiv socijalnog uspona pozitivnog duha. Ipak, i jednim i drugim po­ vodom, bitno dvosmislena i nestalna priroda metafizičke filozofije u užem smislu je čini pogodnom, zbog neizbježnih izmjena koje ona može ponuditi da bolje izbjegne od same teološke filozofije, jednoj racionalnoj raspravi, izgubljenoj pod nejasnim i neuhvatljivim ni­ jansama, dok pozitivni duh još nesavršeno uopšten, nije mogao da direktno napadne sami aktuelni princip njihovog zajedničkog au­ toriteta, prisvajajući najzad potpunu univerzalnost koja im je, isto tako, svojstvena. Ma šta bilo, ne bi moglo da se uopšte ne priz­ na intelektualna sklonost metafizike da privremeno podrži, u pog­ ledu bilo kojeg predmeta, našu spekulativnu aktivnost sve dok ona može dopustiti bitnije napajanje, udaljavajući nas, već od čis­ to teološkog režima i pripremajući nas uvijek više za zaista pozi­ tivni režim: ova filozofija ima, uostalom, obavezno, isto bitno svoj­ stvo da bi upravljala političkim prelazom koji prati ovaj veliki logični prelaz. Ne zaboravljajući velike intelektualne i socijalne opasnosti koje, na nesreću, karakterišu i metafizičku filozofiju, jed­ na takva ocjena objašnjava pravi opšti princip univerzalnog us­ pona koji je ona završila privremeniim dobijanjem kod najnapred­ nijih populacija gdje on pretpostavlja, obavezno, instinktivno os­ jećanje koje ne bi moglo biti potpuno pogrešno, izvjesnu neophod-

286

287

nu funkciju koju virai jedna takva filozofija u osnovnoj evoluciji čovječanstva. Neodoljiva potreba ove prelazne faze je, dakle, sada tako nepobitna da to može biti prije nego što direktna analiza, bi­ lo posebna, bilo opšta, spontano izvrši u cjelini naše istorijske ope­ racije. Mada se naše veliko sociološko dokazivanje nalazi tako bitno završeno za ubuduće, vjerujem, međutim, da ne bi propustili, ko­ liko je to moguće, nikakvu bitnu oznaku ο ovoj taiko važnoj i ta­ ko teškoj temi, da moramo ovdje direktno preporučiti čitaocu po­ trebu da stalno uzme u obzir moju prethodnu teoriju ο pravoj na­ učnoj hijerarhiji, u bilo kojem razmatranju ovog velikog zakona trostruke intelektualne evolucije, bilo da je primijeni, bilo čak da je ocijeni. Još od početka ove Rasprave (vidite 2. lekciju) ja sam prikazao ovu osnovnu hijerarhiju kao prirodni nastavak i neop­ hodni dodatak mome zakonu ο tri stanja: spontana upotreba koju sam vršio već postepeno, na sve vrste fenomena morala je dovolj­ no istaći ovu unutrašnju filozofsku povezanost. Ipak, nije nekorisno da se ovdje formalno nje prisjetimo, bilo radi srpečavanja samih tobožnjih primjedbi koje bi jedna iracionalna naučna erudicija mogla pobuditi protiv zakona evolucije koji sam direktno utvrdio, bilo da bi dobili kod raznih specijalnih provjera sav njihov logički domet, raspoređujući ih tako da se bolje razjasne i da se uzajamno učvrste. Prema prvom aspektu, mogu potvrditi da nikada nijesam našao ozbiljnu argumenticiju kao protivljenje ovom zakonu, već nije ono koje se zasniva na razmatranju simultanosti, da sada ov­ dje nužno vrlo zajedničkoj za tri filozofije kod istih umova. Dakle, jedan takav niz prigovora može biti riješen samo racionalnim korišćenjem naše naučne hijerarhije koja, raspoređujući razne bitne djelove prirodne filozofije prema njihovoj komplikovanosti i ras­ tućoj posebnosti saglasno skupu njihovih pravih afiniteta objašnja­ va da je njihov postepeni uspon morao neophodno da prati isti redoslijed, tako da je jedna faza cijele evolucije mogla privreme­ no da učini koincidira sa teološko stanje jedne od njih sa metafizič­ kim i čak pozitivnim stanjem jednog prethodnog dijela, u isto vri­ jeme jednostavnijeg i opštijeg uprkos stalnoj težnji ljudskog duha za jedinstvom metoda. Budući da su ove vidljive anomalije tako potpuno regulisane, teškoća bi, zaista, bila nerješiva samo da je simultanost mogla pretstavljati obrnuti karakter, ο jo ono čega se ja bojim da može da se naznači kao jedan jedini svarni primjer ko­ ji, bi uostalom, mogao dokazati samo potrebu za usavršavanjem ili najviše ispravljanjem naše hijerarhijske teorije, a da u tome nije morala da se odrazi nikakva legitimna nesigurnost samog za­ kona evolucije. Na drugom mjestu, recipročne pomoći koje mogu da se tako spontano uspostave između posebnih proučavanja raz­ nih spektulativnih razvoja nemaju ni najmanju sociološku važ­ nost. Jer, iz toga proizilazi osnovna sposobnost da se srećno doda,

u mnogo slučajeva, nedovoljnost direktnog istraživanja. Kada je jedna takva hijerarhija bila prvo dobro shvaćena i potpuno prizna­ ta, ona mora, zaista, često omogućiti da se unaprijed odredi, u bi­ lo kojoj epohi, sa punom racionalnošću, opšti karakter .izvjesnog niza ljudskih spekulacija prema dovoljnom prethodnom poznava­ nju stvarnog stanja prethodne kategorije ili, čak, u obrnutom smis­ lu, mada sa manje preciznosti stvarnog stanja kasnije kategorije. Slična spontana pomoć se veže direktno za logički princip koji je utvrđen u četrdeset osmoj lekciji, ο neophodnim rasvjetljavanji­ ma koje proučavanje harmonija može da pruži proučavanju sukce­ sija, prema prirodi socioloških istraživanja. Cijeli nastavak ove knji­ ge će prirodno pokazati, zaista, mada na implicitan i indirektan na­ čin ali sa stalno rastućom očiglednošću, da ova teorija naučne hi­ jerarhije, prema stepenu opštosti raznih fenomena, čini glavnu os­ novu cijele socijalne statike, bar u onome što se tiče intelektual­ nog reda i čak, kao posljedicu na materijalni red, da konačno obuh­ vati cjelinu političkog reda. Nemam potrebu da sad insistiram više na sociološkoj nužnosti jedne tako neophodne teorije bez koje bi istorija ljudskog duha trebalo da ostane, usuđujem se da to tvr­ dim, bitno nerazumljiva i ο kojoj je čitalac već postepeno stekao, u uzastopnom toku tri prethodna poglavlja, tačan i uobičajeni po­ jam; morao sam da ovdje samo posebno opišem neophodnu oba­ vezu, da je nikada ne propustim, bilo utvrđujući bilo razvijajući zdravu istorijsku filozofiju čiju smo upravo na kraju, postavili, -ne­ ophodnu osnovu, ovim velikim zakonom koji se odnosi na trostru­ ku intelektualnu evoluciju čovječanstva. Da bi ovaj zakon mogao da ispuni jedno takvu naučno opre­ djeljenje, ne ostaje mi sada ništa više, da bi kompletirao i potvr­ dio ovo dugačko i teško predavanje, nego da ukratko utvrdim da, u prinaipu, cjelina materijalnog razvoja mora da neizbježno prati razvoj, ne samo analogni, nego čak onaj koji savršeno odgovara ovome kojd smo upravo dokazali, sam intelektualni razvoj kojem je cio sistem socijalne progresije morao biti, po svojoj prirodi, dubo­ ko podređen, kako sam to objasnio u prvom dijelu ovog poglavlja. Pošto je ova dodatna studija danas mnogo bolje shvaćena od glav­ ne teorije, biće mi potrebno nakon brze ukupne ocjene materijal­ ne evolucije, da samo ovdje insistiram, kako treba, na njenoj ko­ relaciji koja je vrlo loše shvatana do sada, sa intelektualnom evoluci­ jom koja će biti od sada potpuno opisana u aktivnom redu kao što je to već u spekulativnom redu, mada mnogo veća jednostavnost ove po­ moćne operacije nam, na sreću, pomaže da je mnogo skratimo a da ne naškodimo nimalo njenoj naučnoj namjeni. Radiée se naročite ο tome da se objasni unutrašnja povezanost koja obavezno veže krajnje granice i prelaznu granicu vremenskog razvoja ljudskih

288

289

društava za odgovarajuće faze čiju smo osnovnu sukcesivnost za duhovni razvoj već -prikazali1. Sva razna opšta sredstva racionalnog istraživanja koja mogu da se primijene na politička istraživanja su već spontano pomogla da se konstatuje isto tako odlučno, neizbježna prvobitna težnja čo­ vječanstva prvenstveno za vojnim životom i njegovo krajnje ne ma­ nje neodoljivo opredjeljenje za bitno industrijskom egzistencijom. Taiko nijedan malo napredniji um ne odbija, ubuduće, da prizna manje više eksplicitno, stalno smanjenje vojnog i postepeno po­ većanje industrijskog duha kao dvostruke neophodne 'posljedice na­ še progresivne evolucije koja je bila danas pametno ocijenjena u tom pogledu od većine onih koji se propisno bave političkom fi­ lozofijom. Uostalom, u jednom vremenu gdje se manifestvuje, pod sve više i više različitim oblicima i sa stalno rastućom energijom, čak i usred armija, karakteristična odvratnost modernih društava · prema ratničkom životu; kada je. npr. ukupna nedovoljnost voj­ ničkih poziva postala svuda nepobitna prema sve neophodni]oj obavezi ptrlisilnog regrutovanja koja je rijetko praćena vojnom upornošću; svakidašnje iskustvo bi oslobodilo, bez sumnje, od svakog direktnog dokazivanja jednog pojma koji je tako postepeno pao u javni dornen. Uprkos ogromnog izuzetnog razvoja vojne aktivnosti koji je trenutno završen u početku ovog vijeka, neizbježnim pokretanjem koje je moralo zamijeniti neodoljive nenormalne okolnosti. naš industrijski i pacifistički instinkt je uskoro brže povratio redovan tok svog jačeg razvoja, tako da stvarno obezbijedi, u ovom odnosu, osnovni odmor civiMzovanog svijeta mada evropska h a r - . manija mora često izgledati izložena neprilici, usled privremene greške svake sistematske organizacije međunarodnih odnosa; što ï je, zaista, bez mogućnosti da proizvede rat, ipak, često dovoljno da inspiriše opasne nemire. Ne bi moglo, dakle, ovdje biti nikakvog pi­ tanja da konstatujemo jednom raspravom, na sreću suvišnom, ni prvi termin niti posebno zadnji, socijalnog napretka u vezi sa opštim 'karakterom vremenske egzistencije čija će direktna ocjena, uostalom, proizići u šest slijedećih poglavlja čitave naše istorijske Budući da, političke kvalifikacije v r e m e n s k o g i d u h o v n o g moraju biti naravno često u upotrebi u šest slijedećih poglavlja radi skupa naše i s t o r i j e analize, ja moram ovdje da direktno upozorim, uglavnom, da ću im sačuvati uvijek tačno ispravnu namjenu kojoj ih je katolička filozofija posvetila već vjekovima. Osim neophodne potrebe, u političkoj filozofiji, za ova dva važna termina koji ne mo:gu još bi­ ti stalno zamijenjeni racionalnijim izrazima, nije bez koristi, uostalom, da povežeimo, koliko je to moguće, bez ikakvog uzaludnog prenemaga­ nja, sadašnje formule za stare navike da bi bolje prizvali osnovno osje­ ćanje socijalnog kontinuiteta, koje smo danas tako pogrešno skloni da preziremo.
290
1

analize. Samo, pošto jedan takav razvoj inije nikada bio dovoljno vezan za bitne zakone ljudske prirode i za neophodne uslove so­ cijalnog razvoja, ostaje nam da dokažemo, u principu, njegovo oba­ vezno učešće u osnovnoj evoluciji čovječanstva. Neodoljiva antipatija primitivnog čovjeka za svaki redovni po­ sao ne daje mu, zaista, da obavlja drugu spontanu aktivnost sem aktivnosti iz ratničkog života, jedina u koju on može da bude bit­ no sposoban i koja, uostalom, čini u početku najjednostavnije sred­ stvo da se snabdije svojom prehranom, čak nezavisno od suviše čestog ljudožderstva: opšti razvoj jedinke je, u tom pogledu, pot­ puno saglasan sa razvojem vrste. Ma kako da mora da prvobitno izgleda žalosna jedna takva potreba, njena karakteristična univer­ zalnost i njen stalni razvoj, čak i u vremenima dosta naprednim, da bi materijalna egzistencija mogla da počiva na drugim osnovama, moraju pokazati svim pravim filozofima da ovaj vojni režim koje je društvo bilo tako dugo i tako potpuno potčinjeno, treba da je ispu­ nio važnu i neophodnu funkciju, bar privremenu, u opštem prog­ resu čovječanstva, Lako je shvatiti, zaista, ma kakva bila sada socijalna nadmoć industrijskog duha, da je materijalna evolucija ljudskih društava morala, u 'protivnom, da dugo zahtijeva isklju­ čivo povećanje vojnog duha pod jedinom vladavinom od koje se ljudska industrija mogla razviti kako treba. Opšti motivi ove neop­ hodne zaštite su, uglavnom, analogni onima iz slične privremene funkcije koju je obavio religiozna duh da bi pripremio kasnije us­ pon naučnog duha, prema prethodnim objašnjenjima. Jer, ona na­ ročito smatra da industrijski duh, daleko od toga da može da prvo upravlja privremenim društvom, tu nasuprot pretpostavlja, po svo­ joj prirodi, prethodno postojanje jednog već znatnog razvoja koji je mogao, dakle, da bude izvršen samo pod neophodnim uticajem vojnog duha bez srećne spontanosti od koje bi razne porodice osta­ le vrlo izolovane, tako da bi spriječile svaku važnu podjelu ljud­ skog rada a zatim svaki redovni i stalni napredak naše industrije. Društvene, a naročito političke osobine vojne aktivnosti, mada su morale vršiti samo privremenu nadmoćnost u osnovnoj evoluciji čovječanstva su, u početku, savršeno jasne i odlučne, jednom rije­ čju, potpuno saglasne sa visokom civilizatorskom funkcijom koju moraju da onda vrše. Mnogi filozofi su već dovoljno priznali, tim povodom, spontanu sklonost jednog takvog načina egzistencije da razvija običaje regularnosti i discipline koji ne bi mogli prvo da bu­ du drugačije proizvedeni i bez kojih se nijedan .pravi politički re­ žim ne bi mogao očigledno organizovati. Nikakav drugi cilj, do­ voljno jak ne bi mogao, zaista, da uspostavi trajno udruživanje i malo rašireno među ljudskim porodicama kao neodoljiva potreba da se ujedine, prema neizbježnoj, bilo kojoj podređenosti zbog rat­ ne ekspedicije ili čak radi jednostavne zajedničke odbrane. Ni­ kada predmet udruživanja ne može biti više osjetljiviji niti hitniji,
291

čak u nehotič- 293 . neop­ hodna opšta intervencija prelazne situacije koja savršeno liči na me­ tafizičko stanje intelektualne evolucije gdje je čovječanstvo moglo da se oslobodi. politič­ ku scennu. po svojoj prirodi. s jedne strane. ne bi mogli da ne priznamo odgovarajuću potrebu ove snažne stimulaci­ je imajući dovoljno u vidu cjelinu stvarnih uslova ljudskog raz­ voja. Pravi užas ikoji nam uliva danas ova tako dugo univerzalna institucija. kao što ću to uskoro objasniti. Tako. u tom smislu pretstavljaju. moram da naznačim. on je naročito up­ ravljao njihovim stalnim povećanjem koje nije moglo da se vrši drugačije bez jedne pretjerane sporosti. međutim. staru ljud­ sku vrstu. dak­ le. naznačenog u progresivnoj egzistenciji naše vrste sistemom prirodnih zakona. pored uzaludnih poetskih snova ο prvobitnom os­ nivanju političkih moći ne bi se moglo sumnjati da prve vladavi­ ne nijesu morale biti. neizbježni pritisak ko­ ji čini čak glavnu socijalnu dužnosti jednog takvog režima raz­ matrajući sav civilizovani svijet. Ali. koliko j to moguće. mogla da stvarno nauče red ni u jednoj drugoj školi osim u ratnoj. Ovaj glavni cilj je bio postignut kada se veliki dio civilizovanog svijeta našao najzad ujedinjen pod istom vladavinom. obavezno vojne kada se ograni­ čimo da tu posmatramo samo jednostavna privremena razmatranja. tako da konačno odredi njihovo spontano učešće u istom socijalnom progresu. kao namijenjenu da organizuje neophodnu pos­ tepenu pripremu <za kasnije ispunjenje industrijskog života koja je tako neopozivo i izričito nametnuta uprkos našoj urođenoj averziji za rad u najvećem dijelu čovječanstva u kojem je radni kontinui­ tet postao odmah prvi krajnji uslov. pored ove ne­ ophodne zavisnosti. ukoliko je industrijski život mogao da nastavi svoj postepeni razvoj. sasvim promašena. Od tada. u protivnom. još neodređenog. organizovano ropstvo usred industrije. između teološkog i pozitivnog duha. a zatim. individualno ropstvo proizvođača da bi omogućili ratnicima slo­ bodan i puni razvoj njihove karakteristične aktivnosti. kako se to radilo u našom evropskom nizu progresivnih osvajanja Rima. sami principi koje sam upravo naznačio. jedno takvo širenje je prethodno bilo neophodno. da opšti prelaz iz jednog u drugi socijalni režim nije sadržavao sigurno više neposredno ispunjenje sem odgovaraju­ ću sukoesivnost u duhovnom redu. razvo­ ju i čiji jedini mogući izlaz proizilazi. po svojoj prirodi. gdie su raz­ ne vrste pravnika morale naročito da zauzmu. za konačni razvoj ljudske industrije. je bila u starim vremenima. industrijsko stanje se toliko radikalno razlikuje od vojnog stanja. čak i danas ο tome formirati slaba predstava u pogledu izuzetnih poje­ dinaca koje industrijska disciplina ne može dovoljno da savije i ko­ je nam. Ma kako nepobitna morala tako da postane politička potreba za prvobitnom evolucijom čovječansva. sa potpunom evidentnošću. pravu političku grozotu. no. jednog dugog jačeg bav­ ljenja vojnom aktivnošću tako neophodnom kao i neizbježnom. Doista. na izvjesnom stepenu. obavezno. vojničkog života i da uvijek više pripremi krajnju nadmoćnost industrijskog života. na izgled. kako ću to objasniti ν pedeset petom poglavliu. objasniti na direktan način u istorijskom dijelu ove knjige. na kraju. bitnu privremenu prirodu jednog tak­ vog socijalnog opredjeljenja čija je važnost morala da stalno opa­ da. Mada je svaka diskusija na tu temu ovdje preuranjena. kako ću to. Bez ovog neophodnog uslova. u uobičajenoj zamjeni vo. u jednu takvu primitivnu situaciju. onom u našim kolonijama koje čini. Dok industrijska aktivnost predstavlja spontano ovo divno svojstvo da može da bude istovremeno stimulasana kod svih je­ dinki i kod svih naroda a da uspon jednih ne mora da bude nes­ pojiv sa usponom drugih. iz srećnog spontanog uspona prethodne tendencije. ovaj voj­ ni režim je morao da svuda ima za neophodnu političku osnovu. radnika od kapitaliste. u cijelom preostalom dijelu.ine defanzivne organizacije u prvu ofanzivnu organizaciju. Prenoseći se. sve više i više. bitno ograničena na vremena nedovoljnog postepenog izvršavanja prethodnih uslova za koje je bila određena da ostvari. kako ću to postepeno utvrditi u pedeset trećoj lekciji. Tako. voj­ na epoha je morala biti. morao je prvo da se bitno sastoji. bez sumnje. tako da je duhovna vlast tamo mogla prvo samo da bude čisto teo­ loška. Obavezno dvos­ mislen i nesiguran karakter jedne takve socijalne faze.nikada osnovni uslovi pomoći ne bi mogli postati neodoljiviji. pod­ jednako degradirajući način za obojicu: dok je staro ropstvo. Ovo prirodni uspon ratničkog duha nije bio samo neophodan za prvobitnu konsolidaciju političkih društava. tu. dok industrijska epoha ne sadrži drugi opšti tok sem ovog. uglavnom. da ispunjenost vojničkog života u znatnom dijelu čovječanstva pretpostavlja i ko­ načno određuje. kako će nam to jasno po­ kazati sva istorijska analiza. u ovom prvom periodu. me­ đutim. kao što se može. začarani krug koji je savršeno analogan onome koji smo prepoznali u duhovnom. u jednom i drugom slučaju. odnosi se naročito na to da moramo biti spontano ras­ položeni da je ocijenimo prema modernom ropstvu. tako je njena nadmoćnost od ovog neizbježnog toka počela da stalno opada. Vremenski razvoj čovječanstva predstavlja. Otuda proizilazi. sa ne manje očiglednosti. pot292 činjavajući proizvođača vojniku težilo da paralelno razvije njihove suprotne aktivnosti. velika socijalna operacija koja je morala da se izvrši u odgovarajućem vremenu stalnom progresijom vojnog sistema koji je dobro zamišljen i mudro praćen. vojna aktivnost je morala evidentno da ostane bez predmeta i hrane. tako da ne krije postepe­ ni uspon industrijskog duha čiji je progresivni dolazak bio tako ubuduće pripremljen kako treba. Sav se ovaj skup atributa divno prilagođen prirodi i potrebama primi­ tivnih društava koja nijesu. ovu osnovnu instituci­ ju starog ropstva. uskoro. će nam objasniti kasnije. jasno je. koliko to naša misao može da učini.

sami nepobitni socijalni afinitet između nauke i industrije. ukratko izložimo neophodni princip. jako iznenađen bitnom analogijom koja spontano pretstavlja ovu nepobitnu progresiju sa našim prvobit­ nim zakonom ο obaveznoj sukcesiji tri glavna stanja ljudskog du­ ha. koja je. očekivati sa nji­ hove strane. može danas da bude ocijenjena direktnom intuicijom. ništa ne sprečava više da prvo primjetimo direktno osnovnu vezu koja spon­ tano spaja. uopšte. takođe između dvije prelazne funkcije metafizičara i prav­ nika. stvarnu nes­ pojivost koja. uprkos. kad bi se nasuprot desila. međutim. nikad ne sprečavaju neizbježno. naročito je važno za jako so­ ciološko dokazivanje čiji politički dodatak tako skiciramo. uostalom. njena vlastita priroda. je ponekad. dakle. očialedno je da vojni duh ne bi nikada moPîo iswuniti visoku socijal­ nu namjenu koja mu je bilo određena za cjelinu ljudske evoluci­ je. mada obavezno nejasna. bez sumnje. malo obične energije sooiialnih veza koie su ioš nesavršene. da zabilježimo da bilo koja duhovna vlast ne bi mogla dovoljno od­ govarati osnivanju i konsolidaciji vojne uprave koja posebno zah­ tijeva. neophodno učešće teološke filozofije. sama po sebi. uprkos razlici nji­ hove prirode. u principu. ratnoj vještini. istovremeno intelektualnom i mo­ ralnom koja uliva jednoj prirodnu potčinjenost radova druge. instinktivnom odvratnošća ove za karakterističnu ap­ strakciju istraživanja prve i radi pravog ponosa koji je animira. stalna saradnia bi ostala nedovolj­ na i privremena kad ne bi bila potvrđena odgovara ju ćirn teološ­ kim uvjetan f m a završavajući spontano. učinila prirodna filozofija. u bilo kojoj epohi. Ova prelazna faza nije još potpuno iz­ vršena. osim ove očigledne sličnosti. i. tako apsolutnog po­ koravanja duha. rađaju se. kombinovana sa neizbježnom superiornošću bogatstva. naročito. prikrio u očima filozofa. nesporne i važne usluge ko­ je je. osnov­ ni razvoj čovječanstva. naučni duh. treba. ne dozvoljava uopšte.noj opštoj podređenosti koja je sve više i više naglašena. bez sumnje. bitno je dovoljno za naš cilj da mu. utoliko više širine i jačine ukoliko cilj postaje važniji i indirektniji i uko­ liko su zatim. dosta da ovo postepeno potčinjavanje jed­ ne takve vještine propisima stvarne nauke je uvijek bilo gorko 295 . traje počiva­ jući prethodno samo na dovoljnoj teološkoj potvrdi. da nijedan vojni režim ne bi mogao da se učvrsti a da.Ι. a ne nijedne druge. u modernim vremenima. drugačije osim preko religiozne vlasti sa kojom su se ratni vođe onda prirodno postavile. cilj postaje tako širok a učešće tako indirektno da. r'--'"•• smanjenje i blizina cilja ne propisuju. ratnog duha u instinkt proizvođača. međutim. njihov osnovni afinitet. Kako uni­ verzalno iskustvo svjedoči. ovdje. nakon ovog spontanog takmičenja ko­ je u svakom ljudskom učestvovanju mora obično dobiti. Takva je. np. Razumije se. Jedno takvo dodatno objašnjenje mora da sadrži naše doka­ zivanje u njegovom najvišem stepenu preciznosti i postojanosti. pravog rivalstva samo između različitih eleme­ nata istog političkog sistema. Važno je. HDeciialnim putevima. među elementima modernog režima. duboko rivalstvo izme­ đu spekulativne i aktivne moći koje. isto tako njegov plavni cilj je mogao biti potpuno ostvaren sa­ mo u starim vremenima gdje su se dvije moći nalazile obavezno koncentri'sane. učestvovanje u zajedničkoj namjeni. sredstva različitja i nezavisnija a da. Ali. zatim između naučnog i industrijskog. Ma kakav 294 bio. Svaka epoha nameće. prvo između teo­ loškog i vojnog duha. uprkos neodoljive sile političkih rivalstava. neizbježne kasnije konflikte što će više njihov zajed­ nički politički uspon postati naglašeniji: oni su već jasno najavlje­ ni. zaista. u čitavoj prošlosti. zaista. jako osjećali i dovoljno poštovali svi ljudi viso­ kog dometa koji su stvarno učestvovali u jednoj ili drugoj. slabošću naše prirode moraju biti tako često sklone da ne poznaju njihovu neophodnu koordina­ ciju i da preziru opšte granice njihovih uzajamnih prava. U sadašnjem slučaju. suviše često pomije­ šano sa gnusnom servilnošću koji nji« nikada moffla da bude sem izuzetna. tako da ga učini potpuno pogodnim da odmah posluži kao racio­ nalna osnova našoj kasnijoj čitavoj istorijskoj analizi. je nemoguće svakom filozofskom duhu da ne bude prvo. pre­ ma tome. voljno ili instinktivno. bilo unutrašnojm antipatijom. uopšte. nije manje prirodno inkapatibilan sa vojnim duhom: zna se. slijeno i nehotično povjerenje. bilo takođe. odgovarajuće zahtjeve: u početku. bi moglo postojati. Kada su ove neophodne zamjerke tako odstranjenje. u protivnom. u ovom pogle<-Ί. zaista. uostalom. uglavnom. u principu trostruka vremenska evolucija ko­ ja će morati da nam naizmjenično pokaže. bez koje unut­ rašnja podređenost koju zahtijeva. dosta visoko ο realnoj očevidnosti ovog značajnog slaganja. Ma kakve bile. običajima discip­ line koji su već duboko sažeti. Ma kako morala ovdje biti kratka ova opšta indikacija. teološku i vojnu moć i koju su. rastu i istovremeno opadaju. Sto se tiče vlasti koje su uvijek podjednako snažne. može se biti sigurno da one pripadaju obavezno je­ dinstvenom režimu. zbog običaja stvarne rasprave koju obavez­ no teži da propagira. da se obezbijedi stalna pomoć. isto tako. Bez ove unutrašnje korelacije sa teološkim duhom. po svojoj prirodi. ne bi mogla biti niti dosta kom­ pletna niti dosta produžena. prema najvećim ratnici­ ma. kod istih vođa. naročito je evidentno da u bilo kojem poli­ tičkom sistemu mora da tu postoji stalno. Ali. ma kakva mogla da budu njihova uobičajena osporavanja : stalna borba bi dokazala. između dva elementa pozvana da vrše analogne funkcije i da je ona stalno dr­ žala u zavisnosti postepeno povećanje jedne od stalnog pada dru­ ge. Manje više naglašeni rivalitet koji je tako često poremetio opštu harmoniju između teološke i vojne moći. u naprednijim vremenima. da di­ rektno prepoznamo osnovnu vezu dvije evolucije opisujući dovolj­ no prirodni afinitet koji je uvijek morao da vlada. sa toliko energije.

mada je već njihov socijalni razvoj dovoljno naglašen. dok zajednička borba protiv starog političkog sistema mora spontano sadržati neizbježna neslaganja. nema sumnje. danas. ovdje u principu dovoljno objašnjen. neizbježnom mada . varvarskoj ali strogoj. naročito odgovara. kasnije. Mi smo. da umrtvi industrijski uspon čovječanstva pretjeranim osjećanjem glupog optimizma. u obrnutom smislu za po­ litički uspon teološkog duha. upravo zato što dva elementa nijesu u to još uložena od njihovog delinitivnog političkog uspona. da bi bolje pripremili našu istorijsku analizu. to je jedino zahvaljujući tehničkoj mudrosti koja je znala da ruku­ je. da sada pokažemo važno neophodno učešće svake od ove dvije društvene moći u politički trijumf druge. na osnovnom principu koji je već im­ plicitno utvrđen u čitavoj ovoj Raspravi i koji duboko pod­ ređuje jednu drugoj. Ali. Ali. Prema logici. 296 Već sam označio. Osnovni je dualizam moderne politike. u osnovi. manje bezbožna od njihovog racionalnog predviđanja. u njoj samoj. jer. mada su stara druš­ tva morala skoro uvijek da pokažu i jednu i drugu prirodu. Mi ćemo. osim me­ đusobnog stvarnog afiniteta dvaju bitnih elemenata prvobitnog po­ litičkog sistema. kao što sam to objasnio u toliko važ­ nih pogleda. stvarno poznavanje zakona prirode i djelovanja čovjeka na spoljnji svijet. ne priznati. u istom osnovnom cilju. uostalom. iz­ među dvije moći koje su svuda morale da učestvuju u skupu ljud­ ske evolucije. zaostalih naroda.privre­ menom. kako treba. svaka aktivna intervencija čovjeka da poboljša. ova kritička pomoć može lako da pokaže kakvu snagu i kakvu efikasnost će spontano morati da dobiju ove opšte veze ka­ da taj veliki politički dualizam bude mogao da. njihovo ra­ dikalno rivalstvo bude jednako naglašeno. jedno dublje ispitivanje će stal­ no učiniti da primijetimo neophodnu efikasnost vojnog režima ra­ di konsolidacije a naročito radi širenja teološke vlasti koja je talko razvijena stalnom političkom primjenom kako je sveštenički in­ stinkt to uvijek stvarno osjetio. Ako ovakva užasna posljedica nije bila češće i naročito potpunije ostvarivana. da je naša pažnja naročito privučena na neophodnu pomoć kojom su se uzajamno snabdjele za jednu takvu prethodnu opera­ ciju. kako se to može provjeriti u toliko raznih krajnjih prilika. neophodnim kontinuitetom mudrih napora. i kada. tako da razvije svoj srećni civilizacijski uticaj neutrališući. prema pravilima jed­ ne čisto ljudske mudrosti ne mora izgledati. krajnjom reorganizacijom modernih druš­ tava. pošto je bilo čisto teoloških društava. vrlo pogodno postavljeni da ga najbolje ocijenimo. treba. Kada naučna i industrijska moć budu mogle da dobiju. ovdje više na sociološkom principu ove obavezne solidarnosti dvije političke moći koje će nam istorijska analiza uskoro pretstaviti. Zaista. u raznim djelovima ove Rasprave. ovdje gore. ne manje unutrašnju nego spontanu. zatim. Tako. Ne bi se mogla više osporavati pri­ rodna antipatija industrijskog duha koji je razvijen do dovoljnog stepena. u drugoj namjeri. na direktan kao i na očigledan na­ čin. Može se prvo vjerovati da je jedna takva koordinacija. opštu ekonomiju prirode mora sigurno da čini jednu vrstu nepravednog atentata na vladu provi­ đenja. u ma­ nje više naglašenim stepenima. kako ću to objasniti posebno. kao da sas­ tavni dio rastuće dekadencije pravog vojnog režima u postepenom početku svake glavne promjene. obavezno sjedinjuju da bi stalno uspostavili neophodnu kombinaciju. dakle. Politička proš­ lost ova dva osnovna elementa moderno" sistema koja se mora­ la ovdje uglavnom sastojati u njihovoj zajedničkoj postepenooj zam­ jeni elementa koji odgovaraju starom sistemu sa socijalnom moći. protiv opšteg uspona teološkog duha sa potpuno religioz­ nog gledišta od kojeg su naši najrevnosniji konzervativci obično vr­ lo udaljeni danas. visoki po­ litički uticaj kojim je postepeni uspon ljudske industrije morao na­ ravno pomoći progresivni uspon naučnog duha u neizbježnom an­ tagonizmu prema religioznom duhu ne računajući važnu svakodnev­ nu stimulaciju sa kojom se međusobno napajaju industrija i nau­ ka kada su jedna i druga pripremljene kako treba. u pedest šestoj lekciji. kao i slični opšti interesi. Pošto sam tako dovoljno opisao dvostruki politički afinitet za naš današnji predmet koji duboko ujedinjuje jedan za drugi dva glavna elementa svakog od dva krajnja stanja svojstvena osnovnoj evoluciji čovječanstva. vidi se da se zajedničke odvratnosti i simpatije. pogodnom sposobnošću. dakle. tajno neslaganje između naučnog i vojnog duha.oplakivano od strane najbolje okarakterisanih ratnika. jedan i drugi pod­ jednako pretstavljaju nepromjenjive zakone koji su konačno nes­ pojivi sa bilo kojim voljama. koliko je to mo­ guće. svoju spontano nezdravu aktivnost. uglavnom. u svoju korist. što proizilazi iz naše istorijske analize. jednoj tako opasnoj moći. kao stalno povezane da se konsoliduju i da se uzajamno isprave. po svojoj prirodi. sličnost principa i interesa koji ne bi mogli biti ozbiljno ospo­ ravani. sa toliko očiglednosti. dobije di­ rektno organski karakter koji mu bitno nedostaje do sada da bi upravljao. bilo bi nekorisno da izričito izvršim istu fi- 297 . još nepobitniji od onoga koji je upravo opisan. Da se ne bi zaus­ tavljali ovdje posebno. Ne bi mogli. priznati da je religiozni duh na svoj način manje antipatičan od samog vojnog duha u vrijeme jačeg uspona industrijskog duha. da suviše apsolutna nadmoćnost re­ ligioznog duha teži obavezno. u osnovi. kao što ću to istorijski objasniti u tri slijede­ ća poglavlja. voljna izmjena fenomena. filozofija će možda os­ jećati vše prepreka da im prizna sličnost porijekla i opredjeljenja. pomažući stvarno njene vlastite napore protiv njenog glavnog antagonizma. Socijalni afinitet pri vremenskih vojnih moći za teološke duhovne moći je. najzad. Bilo bi nekorisno da insistiramo. sav po­ litički uspon koji je za njih rezervisan. manje neophodna. dok nijedno isključivo vojno nije bilo poznato.

prije nego što može da bude primijenjeno kako tre­ ba. da gledamo kao bitno završeno neophodno dodatno objašnjenje koje je prvo iziskivalo. da se time direktno ponosim. . neophodan nastavak ove čiji smo princip uk­ ratko ocijenili u pogledu početnog i krajnjeg režima. neznati prava analogija između ovog običnog letimičnog pogleda i so­ ciološkog zakona za koji sam se potrudio da ovdje prikazem i koji. Ne­ će biti bez koristi. pošto sam dosta utvrdio os­ novni zakon. Takav će bi298 ti glavni postupni predmet šest sledećih poglavlja prema poredbe nom pregledu koji je priložen u 1830. u slijedećim lekcijama. moramo sada direktno primijeniti ovu veliku sociološku koncepciju na realnu ocjenu cjeline ljudske prošlosti. u opštem proučavanju ovog velikog feno­ mena kojim će uvijek dominirati. evidentno spontana. da upozorim na emplicitnu saglasnost jadnog takvog zakona sukeesjie. Nastavak razmatranja socijalne dinamike koja su naznačena u ovom dugačkom i važnom poglavlju. Njegova real­ nost je. neophodnu oba­ vezu polazne tačke koja je dovoljno sagilasna sa spontanim indika­ cijama javnog razuma kojem bi stvarna nauka mogla. dak­ le.lozofsfcu radnju prema prelaznom stanju. u prvoj knjizi Rasprave. tačnom naučnom koncepcijom. razdvojene i ujedinjene srednjim vijekom. u njemu samom. godini. Mi sada možemo. može da bude posmatran kao naročito namijenjen da učini racionalnom i olodnom. na direktan način. sa spontanom koordinacijm koju je obični instikt javnog razuma uvijek zajedno us­ postavljao u čitavoj socijalnoi prošlosti razlikujući tu stari i mo­ derni svijet. treba u nasuprot. uprkos neiz­ bježnim rivalstvima. da čini samo jednostavno produženje. prema tome. Spontana uzajamnost dvije konvergentne moći. završavajući. uos­ talom. u ovom odnosu. u pogledu visoke opš'te potvrde ukupnog sistema mojih istraživa­ nja u vezi sa ovim važnim aforizmom pozitivne filozofije koji je tako često rwrodukovan u različitim djelovima ove Rasinrave koja nala­ zi". naš osnovni zakon ljud­ ske evolucije. i. neophodna osnova zdrave istorijske filozofije. Da ne bih počinjao nikakvu uzaludnu raspravu epoha ο približavanju koje. ne bi moglo biti precizno. η svim zdravim naučnim teorijama. uostalom. nikakvo direktno prikazivanje: samo. Daleko od toga da se boiim da jedna takva koincidencija. njihov osnovni afinitet koji ne bi mogao doz­ voliti da se stvarno ugasi politička nadmoćnost jednih a da se ne uništi istovremeno filozofski uspon drugih. istovremeno intelektualnog i materijalnog. u svakom pogledu. može umaniiti filozofsku zaslugu mo­ jih teorijskih radova. u pHnci'iDU. duh i metodu. je. ne može se. po svojoj prirodi. ovdje. danas talk ο nepobitna da ne bi mogla zahtijeva­ ti. zaista. uostalom. kao i socijalnog i političkog. jedan bezkorisni empirijski pojam koji je do sada ostao bitno ja­ lov. glavne osnove prave istorijske filo­ zofije kojima je četrdeset osma lekcija već opisala. prethod­ no razmatranje ovog trostrukog postepenog dualizma koji je po mo­ jem mišljenju. kako treba. duhovne i vremenske koje čine prelaznd režim. gledajući u djelo metafizičara i pravnika bi se mogao krivo shvatiti.

gotovo još uvijek preovladavaju u političkoj filozofiji. bez kojeg bi. u stvari. U istraživaju pravih zakona društvenosti. s obzirom na njegov veliki značaj. da se. ne bi mogla uspješno realizovati zbog suviše nesavršenog sta­ nja. u tom smislu. u biologiji. fizici. svi izuzeti događaji ili svi podrobni detalji koje su slijepi kompilatori ispraznih anegdota tražili u svojoj nez­ reloj. kao što sam pokazao u 48. Ali. neke pozitivne klice njene stvarne superiornosti . u suštini. srećnu i nužnu koincidenciju. bilo bi. koji bi se si­ gurno pojavili u konkretnom proučavanju ljudskog razvoja i koji. lekciji. uopšte. oslobodi i najsloženijih pojava ikojima je naš um ikada mogao pris­ tupiti. što je očigledno. suviše produžavaju nezrelost jednog tak­ vog proučavanja kod većine savremenih filozofa. Predrasude i primjene koje. svakako. mogli dati samo djelimične i izolovaine preglede koji su. rase i drugog. treba znati potčiniti neophodnom odlaganju koje oprav­ dava njihova. Moraćemo. još jednu potvrdu i dalje nezrelosti tog finalnog dijela prirodne filo­ zofije: one spontano moraju podsjetiti na nedavna vremena kada su se u fizici smatrali dostojnim pažnje samo neobični efekti grm­ ljavine ili vulkana itd. ne samo sociologije. još uvijek. u tom pogledu. ona ostaje u stvari. Osnovna razlika iz­ među dvije tačke gledišta. pa mogu poslužiti kao stvar­ na baza zdravim. Estoriiska operacija koju ćemo sada. pošto je u današnje vrijeme nisu. herniji i bio­ logiji još se prije može koristiti. tre­ ba ga mudro odložiti do obavljanja prve apstraktne obrade osnov­ nih zakona socijalnog razvoja. vrlo napredna. uglavnom. već tako upadljivo u astronomiji. Uklanja. Tačno je da je. nego i same geologije. so­ cijalna dinamika bila onemogućena. sre­ ćom. u karakte­ rističnoj organizaciji bijele rase. mora vezati za najprostije pojave koje bi svaki onaj koji u njima učestvuje sponta­ no mogao primijetiti u svojoj okolini kao osnovni temelj uobičaje­ nog socijalnog života. jer. usuđujem se reći. ovdje kao i na drugim mjestima na najdirektniji način. sa svakodnevne tačke gle­ dišta. zbog svoje prirode.pogledu naj­ prostijih pojava ne bi mogao. da su za pravo razmišljanje. Zašto bijela rasa posjeduje vrlo izraženu privilegiju osnovnog socijalnog razvoja i zašto je Evropa bila glav­ no mjesto te nadmoćne civilizacije? Ova dvostruka tema za uza­ jamno razmišljanje. kao potpuno beznačajni. na osnovu toga. sputavale i koje se nisu mogle prevazići zbog krajnje aktuélne nepotpunosti naših realnih znanja. Da bi se pomoću posljednjeg uvodnog razjašnjenja. naučiti da jedan veliki broj nepredviđenih pitanja konkretne sociologije. inače. Bez sumnje. bolje oci­ jenilo to veliko logičko pravilo.na­ vedem samo jedan značajan primjer tih interesantnih pitanja ko­ je. Dakle. jer makoliko tada bila potrebna jedna takva kombinacija. Ne bi se moglo sumnjati u to da je potpuno mijenjanje tih prvih in­ telektualnih navika više bilo potrebno socijalnoj nauci nego svim drugim osnovnim naukama. zbog prirode te teme. danas. bez sumnje. ipak 303 . apstraktni karakter. jer će se tek nakon dovoljne obrade socioloških zakona moći naučno prosuditi. osporavali najeminentnijih umova. a posebno kada se radi ο moždanom aparatu. ma kakav interes i značaj ovakvo istraživanje. proučavanje monstruoznosti itd. isto tako mudro. u principu. podstaći inteligentnu radoznalost filozofa. mnogo poteškoća da se kako treba kombinu302 ju sociološke koncepcije sa geološkim razmatranjima. iracionalnoj radoznalosti.ljivo odbacujući svaku suviše detaljnu ocjenu. morala je. u današnje vrijeme se. biram. apstraktne i konkretne. sve. Svaki prethodni dio ove Rasprave nauiku sve obične pojave uvijek najhitnije za razmatraje. predstavljaju. Ako moja sociološka koncepcija bude uspjela da kroz najpotpunije proučavanje socijal­ ne serije uspostavi najzad pravu naučnu vezu između istorijskih činjenica koje su. naj­ teže i najznačajnije. na primjer. naučnim spekulacijama. dakle. očigledno imalo. biće mi dovoljno da ovdje . soontano je. čije bi neposred­ no razmatranje radikalno ukočilo početak razvoja apstraktne socio­ logije. ipak.. što veoma ističe krajnji značaj jedne takve filozofske podjele čije ispitivanje ne bih baš mnogo prepočestiti duhovi. već na prvi pogled se primjećuju. posebno objašnjenje agensa i pozornice najpotpunije socijalne evolucije. nedovoljno ocijenjena čak i kod ručio. svakako. pruži sva posebnija i preciznija objašnjenja koja će postepeno postati neophodna. Tako. bez kojih bi ovo pitanje stalno bilo preuranjeno i pored mudrih pokušaja koji bi. ovo nam je pružilo nove prilike da shvatimo. čak i pošto su strogo odba­ čena sva nepristupačna ili nejasna pitanja ο raznim socijalnim po­ rijeklima koja. Isto bi tako bilo sa raznim man je-više površnim uticajima klime. treba da budu. izostav­ ljeni. bez sumnje. sistematski ostavljamo za neku naučno napredniju epohu. nedo­ voljni. nepremoetive teškoće. prema tome. bilo za teoriju ili za praksu . konkretna priroda. ne bi mogli sada biti zaista racionalno ocijenjeni. a nauka se. iako je ona. pređuzeti da bis­ mo stvorili dinamičnu sociologiju koja treba da ima. u sociološkim proučavajima jer. U tom smislu. kroz kas­ niju obradu. bez sumnje. ona je zbog toga neosporno dokazivala svoju spontanu sposobnost da. postaje sve prikladnije ukoliko se po­ redak pojava komplilkuje i više specijalizuje. na osnovu prethodno navedenih obrazloženja. posebno. u tom smislu. gotovo isključiva tema naše istorijske operacije. neosporno mnogo teže posmatrati taikve pojave. više nego jedanput. danas poznate svim obrazovanim ljudima. makoliko bio velik interes koji takva istraživanja mogu ima­ ti. inače. zauvijek. oslobađa od mase nevaž­ nih ili prethodnih poteškoća koje su je. očigledno. pa čak i državnika. kada bi sada trebalo stvoriti stvarno konkretnu istoriju čovječan­ stva. usuđujem se da unapred kažem da je ona time već vjerovatno dovoljno realizovala sve ono što je. Ljud­ ski duh. na izgled. sada naviknut na ta racionalna odgađanja u . ono koje mora biti. ukratko. prema svojoj prirodi i namjeni. čak i kod najboljih duhova.

da preciznije dovršim. realno sagledavajući teškoću koju na taj način t r e b a prevazići. pored termoloških pred­ nosti u umjerenom pojasu. preostaje mi još. nju t r e b a vezati za j e d a n više u n u t r a š n j i i jači uzrok za. su­ p e r i o r a n u m e n t a l n o m s i s t e m u s k o r o s v i h ljudi. vezujući ih uvijek za odgovarajuće teološke. s jedne strane. sumnjiva objaš­ njenja jednog takvog pitanja. izazove m u č n u neodlučnost u odnosu na pra­ vi filozofski k a r a k t e r odgovarajućih v r e m e n a k o d onih koji nisu d o b r o shvatili njegov p r i n c i p . određivanje osnovne m e t o d e za definisanje sukcesivnih e p o h a koje ćemo m o r a ­ ti ispitati. egzistencija divnog mediteranskog basena oko kojeg je. mogu se naslutiti. a što n i s a m m o g a o da u r a d i m u p r e t h o d n o m poglavlju. bude omogućilo da se direktno priđe takvom objašnjenju. n e m o gavši ići u korak. neće mi. d o b r o p r i p r e m l j e n na osnovu uobičajenih pozitivnih spekulacija d r u g i h p r i r o d n i h pojava. možda. uvi­ jek dozvoliti da se s a m s t r o g o p r i d r ž a v a m tog značajnog pozitiv­ nog logičkog p r a v i l a . ovakve skice su još daleko od toga da budu dovoljne za stvarno pozitivno objašnjenje pomenute pojave: a kada odgovarajuće formiranje socijalne dinamike. pa čak i da u s ­ mjeri njihovu kasniju o b r a d u . sistematski odlaže sve dok se a p s t r a k t n o ne donesu osnovni zakoni društvenosti. Slično tome. na odgovarajući način o k a r a k t e r i s a n p r a v i d u h koji. na primjer. u stvari. koja je. i koja je n u ž n a posljedica n e ­ j e d n a k o g k r e t a n j a t i h r a z n i h p o r e d a k a misli koji s u morali. osnovni zakon evolucije. u t o m pogledu. očigledno je da će biti potrebno da se svaki prethodni navod prvo izloži vrlo ozbiljnoj naučnoj reviziji.su svi prirodnjaci d a n a s vrlo d a l e k o od p r i k l a d n e saglasnosti u t o m pogledu. j . mora. za razvoj najdra­ gocjenijih domaćih životinja. jasno je da je u toj istoj sredini. na očito svojstvo evropskih zemalja da posluže do sada k a o glav­ 1 na pozornica te n a d m o ć n e evolucije ljudskog r o d a . u fizičkom pogledu. bilo fitološke ili zoološke. i n t e l e k t u a l n i m k a r a k t e r o m svake epohe. u stvari. morala biti podstaknuta. hemijski. s t a l n o d o m i n i r a t i k a r a k t e r t a k v o g t i p a ljud­ skih spekulacija. I na kraju. na osnovu p r e t h o d n i h r a z m a t r a n j a . R a d i k a l n o nejasni d u h teološko-metafizicke filozofije koji još uvijek vlada u s v i m socijalnim p r o u č a v a n j i m a . uopšte. s p o n t a n o utvrđuje. je mnogo doprinijelo da se ubrza evolucija ljudskog roda. Ali. Ali. ali. metafizičko ili p o z i t i v n o stanje osnovnog filozofskog sistema ljudskih koncep­ cija. nužno. do o d r e đ e n o g stepena. ne s a m o zbog njihovog ličnog značaja koji je. b a r u njihovoj osnovnoj 1 Takve su. Ali da bi se o n a spriječila ili p o t p u ­ n o razbila. k a d a bi neki u m . dovoljno j e d a s e ovdje u t v r d i . p o o v o m p i t a n j u . svakako. b a r s a m upozorio čitaoca koji će t a k o moći s p o n t a n o da ispravi slučajna o d s t u p a n j a koja bi me neosjetno odvukla. u j e d n u s t v a r n o racionalnu odluku. na način koji više zadovoljava. sa biološke tačke gledišta. često je m o r a o do­ voditi do toga da se. n e m o g u ć e je da se ne p r i z n a logička nužnost da se ta velika disku­ sija k o n k r e t n e sociologije. bez obzira na stvarni značaj koji se može pridati takvim pogledima. do s a d a uticati na često i s t o v r e m e n o postojanje metafizičkog s t a n j a izvjesne i n t e l e k t u a l n e kategorije. m o r a vladati u racio­ nalnoj primjeni istorijskih p o s m a t r a n j a . sa d r u g e t a č k e gledišta. s m a t r a j u zadovoljavajućim. ta filozofija t e š k o može sebi da postavi. p o r e d a k m o r a l n i h i socijalnih ideja koje uvijek t r e b a d a b u d u n a d m o ć n a osnova j e d n e t a k v e od­ l u k e . Ipak. ostaje još j e d n a s e k u n d a r n a nesigur­ nost k o j u m o r a m . veliko bogatstvo gvožđa i uglja u tim privilegovanim kraje­ vima. istovreme­ no. sigurno. već i kod s a m i h filozofa zbog njihovog racionalnog položaja na kraju s t v a r n e en­ ciklopedijske hijerarhije. bez sumnje. na primjer. glavni a t r i b u t i opštu koordinaciju t i h raz­ n i h faza. zasnovanoj na cjelokupnoj prirodnoj filozofiji. prvo. odsustvo svake z d r a v e sociološke teorije sposobne da procijeni p r a v i n a u č n i d o m e t s v a k o g pogleda. s v a k a k o . civilizacija. t . razni fizički. m a n j e opšte i n a p r e d ­ nije kategorije. bila povoljni­ ja za razvoj glavnih prehrambenih kultura. 304 cjelini: a ja ne s u m n j a m da s a m o ta indikacija koja se odnosi na t a k o k a r a k t e r i s t i č a n slučaj. Dakle. Isto tako. a s druge. spon­ t a n o t a k m i č e da bi se j a s n o odredio najosobitiji i najkomplikovaniji p o r e d a k osnovnih pojmova. s ovog ili onog gledišta. zaš­ tićen od svake samovolje. da u početku. svi n e o p h o d n i elementi. do sada m a l o p r o š i r i v a n e i n e p o t p u n e . Tek pošto n o v i m e n t a l n i r e ž i m b u d e u m o g u ć 305 . inače. n e podstiče čitaoca d a p o s v a k o m a n a ­ lognom pitanju koje bi dalje ideje mogle postaviti ili izazvati. u p r k o s stalnoj težnji ljudskog d u h a ka j e d i n s t v u m e t o d e i homogenosti d o k t r i n e . kasnije. r a z m a t r a l a sve. Ali. sa hemijske tačke gledišta. i teološkog stanja n e k e kasnije kategorije. s v a k a k o . da su te informacije. svi glavni motivi se. bez tog opšteg i p r e t h o d n o g razjaš­ njenja se. brzo razbiti. n a osnovu koje i n t e l e k t u a l n e kategorije t r e b a p r o v j e r i t i p r a v o s p e k u l a t i v n o s t a ­ nje n e k e epohe. pa čak i biološ­ ki uslovi koji su. p o ­ s e b n o ocijeni neophodnost filozofskog odlaganja čiji s a m s t v a r n i opšti princip d i r e k t n o p r e t h o d n o pokazao. prije nego što n a p r a v i m k r a t k u ocjenu socijalnog razvoja. pa čak i a k o se uspiju sakupiti. Pošto je. shvatila njihovu d u b o k u nedovoljnost. i raznovrsnost koja je uti­ cala na uzajamni socijalni podsticaj. u s t a n o v l j e n e na početku o v e Rasprave. š t o bi se p r v o moglo pomis­ liti. m o r a l i u t i c a t i . prvo došlo do vrlo brzog socijalnog razvoja čim je pomorstvo dovoljno napredovalo da omogući korišćeaije tog drago­ cjenog posrednika koji je nudio svim primorskim nacijama. već dobijene dokaze po t o m pitanju. Ova p r i v i d n a konfuzija mora. o d m a h bi. Ta n u ž n a nedovoljnost nije posljedica toga. koje. P r e k o tog d v o s t r u k o g uticaja. iz jednog ili drugog razloga. Dakle. samim tim. p r e m a h i j e r a r h i j s k o m z a k o n u d o n e s e n o m u p o ­ četku ove Rasprave. u cilju sprječavanja s v a k e b i t n e konfuzije. očigledno. ne bi moglo. kontakte koji su olakšali buduće odnose. Krajnja n o v i n a i v r h u n ­ s k a teškoća n a u k e koju nastojim da stvorim.

Tako. u užem smislu. SADRŽAJ Ο sociologiji Ogista Konta — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — 5 Kurs (Tečaj) pozitivne filozofije Prvo predavanje — Drugo predavanje — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — 19 21 23 47 71 Piščevo obaveštenje uz prvo izdanje — Četrdeset šesta lekcija — Četrdeset sedma lekcija Četrdeset osma lekcija — Četrdeset deveta lekcija Pedeseta lekcija — — Pedeset i prva lekcija — KRAJ ČETVRTE KNJIGE Pedeset druga lekcija — H3 121 1 9 5 221 225 — — — — — — — — — — — 301 306 . za sada. do tada. metafizičku epohu. Takav postupak će omogućiti da aspekt svake epohe bude izražen kolikogod je to moguće i da se jasno uoči spontano prip­ remanje slijedeće epohe. bez ikakvog straha ili nade da se može vratiti u prijašnje stanje: brže napredovanje opštijih i manje kompliikovaniih kategorija može. moramo smatrati da teološka epoha postoji sve dok moral­ ne i političke ideje budu čuvale bitno teološki karakter. treba pro­ dužiti do rađanja pozitivnosti tog nadmoćnog poretka ljudskih kon­ cepcija. na primjer. pa čak i kada za najjednostavnije među njima započne pozitivno stanje: slično tome. ali bez bitnog uticaja na njen pravi karakter. uglavnom poslu­ žiti samo zato da se.nosti da dopre do te krajnje kategorije. uprkos prelazu drugih intelektualnih kategorija u čisto metafizičko stanje. u svakoj fazi. suviše rano brinuti. ova uz­ gredna razmišljanja bi se mogla koristiti samo za pod-ipodjelu epo­ ha do stepena ο kojem je. konstatuju neophodne klice sli­ jedeće faze. odgovarajuća evolucija se može smatrati potpuno realizovanom.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->