P. 1
Pitanja_Jakovina

Pitanja_Jakovina

|Views: 265|Likes:
Published by Goran Horvat
Svjetska povijest 20st.
Pitanja i Odgovori
Doslovno su na ispitu pitanj iz ove skripte
Svjetska povijest 20st.
Pitanja i Odgovori
Doslovno su na ispitu pitanj iz ove skripte

More info:

Categories:Types, School Work
Published by: Goran Horvat on Feb 23, 2013
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

11/26/2015

pdf

text

original

POPIS LITERATURE 1. Timesov povijesni atlas svijeta 2. Č. Popov- „Od Versaja do Danciga“, Beograd, 1976. god. 3.

skraćena verzija P. Renouvin- „Europska kriza i Prvi svjetski rat“ 4. E. H. Carr- „ Ruska revolucija od Lenjina do Staljina 1917.- 1929. god.“ 5. J. Holzer- „Komunizam u Europi“ 6. C. L. Sulzberger- „Drugi svjetski rat“ I i II dio 7. E. Vidušić- „Vodič kroz tajne službe“, Split 2004. god. 8. C. Chapman- „Čija je Obećana zemlja?“, Zagreb, 2002. god. 9. S. Mackey- „Povijest Iraka i budućnost poslije Sadama Huseina“, Zagreb, 2003. god. 10. C. Sellers- H.May- N.R. McMillen- „Povijest SAD“, Zagreb, 1996. god. 11. P. Calvocoressi- „Svjetska politika nakon 1945.“, Zagreb, 2003. god. 12. D. Birmingham- „ Povijest Portugala“, Zagreb 2004. god. 13. P. Wilkinson- „Terorizam protiv demokracije“, Zagreb 2002. god. 14. Hrvatska likovna enciklopedija RJEČNIK BLITZKRIEG- njemački munjevit rat kojeg su planirali provesti u Poljskoj u jesen 1939. god. Kombinacija tenkova i aviona sačinjava srce Blitzkriega B-17 – „leteća tvrđava“, američki bombarderi u Drugom svjetskom ratu, građeni za visok i brz let, snažan avion, teško naoružan i oklopljen CENTRAL INTELLIGENCE AGENCY, CIA/ Središnja obavještajna agencijaosnovana 1947. god. sa svrhom prikupljanja i analiziranja stranih obavještajnih podataka i vođenja tajnih operacija CRVENI POLUMJESEC- muslimanska inačica Crvenog križa DREADNOUGHT/ DREDNOT- (eng. neustrašiv) tip ratnog broda, prethodnik bojnih brodova, snažno oklopljen, građen nakon rusko- japanskog rata (1904.-1905. god.) u Britaniji DUMA- ruski parlament, osnovan 1905. god. FAHRUD- izljev bijesa protiv cionizma. GLASNOST HUNTA- vijeće, odbor, skupština; naziv za skupinu časnika koji čine vojnu vladu, a koja je došla na vlast državnim ili vojnim udarom, pučem ili prevratom. ISEI- Amerikanci japanskog podrijetla, rođeni izvan Amerike. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, zatvoreni su u zarobljeničke logore iza bodljikave žice, premda nitko nije bio optužen ni zbog kakvog zločina. KAPITALIZAM- društveni poredak koji se temelji na privatnom vlasništvu, slobodnoj konkurenciji i tržišnom gospodarstvu. Profit je osnovni motiv i pokretačka snaga. LUFTWAFFE- njemačko zrakoplovstvo u Drugom svjetskom ratu, brojčano tri puta jača od britanskog zrakoplovstva. Izgrađena je za kratak sukob, Blitzkrieg. Od 1939.- 1941. god. Luftwaffe je bila gospodarica neba. Ali 1942. god. njemačko zrakoplovstvo je vodilo rat na četiri bojišta: nad engleskom, nad Sjevernom Afrikom, nad Sovjetskim Savezom i nad samim Reichom. Luftwaffe je 1942. god. bila uzdrmana. Ona nije bila poražena jer je imala premalo aviona, već zato jer je imala premalo pilota. NAPALM- lako zapaljiva smjesa benzina i natrij-palmata koja pri izgaranju doseže visoku temperaturu uz snažan plamen. NISEI- Amerikanci japanskog podrijetla, rođeni u Americi, američki državljani PERESTROJKA

PERSHING II- američka balistička raketa srednjeg dometa RAF- britanska avijacija SANDISTI SEKULARIZAMSOCIJALDEMOKRACIJA- politička ideologija koja je zagovarala miran, evolucionaran prijelaz društva iz kapitalizam u socijalizam. SOCIJALIZAM- projekt društva zasnovanog na društvenoj pravednosti, na pravičnoj raspodjeli materijalnih i kulturnih dobara kao temeljnim vrijednostima. U komunističkoj ideologiji zamišljen kao društvo s prednostima radničke klase i pravedne raspodjele prema radu. Socijalizam predstavlja prijelazno razdoblje od kapitalizma prema komunizmu. TEHNOKRACIJA- vladavina onih koji stručna znanja i intelektualnu sposobnost pretpostavljaju političkoj podobnosti. TOMAHAWK- krstareća raketa VIJEĆE ZA NACIONALNU SIGURNOST- SAD, uspostavljeno 1947. god. sa zadaćom savjetovanja predsjednika o vanjskim poslovima i obrambenoj politici WEHRMACHT-

POČETAK XX. STOLJEĆA
Trojni savez ili Savez Centralnih sila, Zašto Talijani ulaze u Trojni savez sa zemljama s kojima imaju zajedničke pretenzije, zašto izlaze iz Trojnog saveza? Njemački kancelar Otto von Bismarck želio je izolirati Francusku potičući neraspoloženje europskih monarhija prema njoj, usmjeriti je na izvaneuropsku aktivnost osvajanja kolonija što bi je dovelo u sukob s velikom Britanijom, a Njemačka bi tada mogla dominirati europskim kontinentom. 1879. god. sklopljen je savez između Njemačke i Austro- Ugarske Monarhije Italija se uglavnom nije miješala u diplomaciju srednje Europe, ali ovaj je put zamjerila Francuskoj osvajanje Tunisa, čime je Francuska prisvojila talijanske planove u vezi sa sjevernom Afrikom. Nakon što su od sila Antante Londonskim ugovorom dobila obećanje kojim se garantiraju njihove želje (Južni Tirol, Dalmacija...), Italija 1915. god. istupa iz Trojnog saveza. 1882. god. savez Njemačke i Italije 1882. god. savez Italije i Austro- Ugarske Monarhije 1883. god. savez Austro- Ugarske i Rumunjske Fashodska kriza, 1898.god. Sukob francuskih i britanskih kolonijalnih interesa. 1898.god. francuska ekspedicija prodireu dolinu Gornjeg Nila i ulazi u Fashod, grad u Sudanu. Francuzi su željeli na Gornji Nil bude pod turskim suverenitetom ili bez vlasnika i nisu priznavali britancima prava na to područje. Britanska flota pod vodstvom generala Kitchenera poražava sudansku vojsku. Francuzi su osamljeni te se odlučuju povući. Sporazum o razgraničenju interesnih sfera V.B. i Franc. omogućio je sklapanje Entente Cordiale/ Antanta Srdačni sprazum V.B. i Franc. 1894.god. sklopljen savez između Rusije i Francuske 1904.god. savez Francuske i V.Britanije→ Francuska priznaje Britaniji pravo na Egipat, V.B. priznaje Francuskoj pravo na Maroko 1907.god. Britanija je uredila odnose s Rusijom kako bi se osigurala od novog njemačkog pokušaja pridobivanja mogućih saveznika. Britanija obećaje povući svoju misiju iz Tibeta, Rusi će prestati širenje prema Afganistanu, a Perzija je podjeljena u tri zone ( ruska, britanska i tampon zona) 1912.god. sporazum o vojno-pomorskoj suradnji Britanije i Francuske→ Antanta je prerasla u vojni savez Aneksiona kriza, 1908.god. Od Berlinskog kongresa 1878.god. BiH su potpale pod austro-ugarski protektorat, dok je O.C. i dalje zadržalo formalni suverenitet. Mlado-turska revolucija stvorila je mogućnosti promjene političkog sustava Bosne i Hrezegovine. Da bi osigurala podršku Rusije, A.- U. uspjeva potpisati sporazum Aehrenthal-Izvoljski koji je potvrdio ambicije i pothvate obojice m. v. p. : Austro-ugarskoj je odobrena aneksije BiH, a Austrijanci podržavaju zahtjev za slobodnom plovidbom ruske flote kroz Dardanele i Bospor. 7. listopada 1908. god. izvršena je aneksije BiH bez odobrenja Engleske i Francuske No, intertesi A.- U. u ovom su se slučaju sukobili s interesima Srbije u njezinom planu stvaranje Velike Srbije. Kada je Rusija oživjela svoj interes za Balkan ( Srbija ) pukle su

veze s A.- U. Njemačka je postala ponvno najvjerniji A.- U. saveznik i podržala je aneksiju. Rat koji je bio na pomolu niti jedna strana si nije mogla priuštiti: Rusi su oslabljeni ruskojapanskim ratom, a A.-U. već dugo godina nije bila snažna vojna sila. 1909. god. Srbija i Rusija priznale su aneksiju BiH. Balkanski savezi 1868.god. savez SiCG i Grčke radi oslobođenja od turske vlasti 1912.god. obrambeni i ofenzivni savez SiCG, Grčke i Bugarske protiv Turske 1913.god. savez SiCG, Grčke, Rumunjske i OC protiv Bugarske 1954.god. savez Jugoslavije, Grčke i Turske Prvi balkanski rat, 1912.-1913. god. Rat SiCG, Grčke i Bugarske protiv Turske. Turci potisnuti s Balkana sve do Jedrena. Pobjednici podjelili stečen teritorij. Pod pritiskom velikih sila ( A-U ) Srbija se morala povući iz osvojene Albanije, a kao kompenzacija ponuđen joj je izlaz na more ( Solun ) kroz Buagarsku tj. bugarski dio Makedonije. Kada se Bugarska usprotivila izbio je Drugi balkanski rat, 1913.god. SiCG, Grčka, Rumunjska i Turska bore se protiv Bugarske. Bugarska je teško poražena pa sklapa mir u Bukureštu gdje su Bugari izgubili sve sporne teritorije. Srbija je dobila Vardarsku Makedoniju i Kosovo Grčka je dobila Egejsku Makedoniju, sjeverni Epir i zapadnu Trakiju Rumunjska je dobila južnu Dobrudžu i Silistriju Bugarska Pirinsku Makedoniju, dio istočne i zapadne Trakije Turska Edrine (Drinopolje) Osnovana je Albanija. Rusko-japanski rat (1904.-1905.) Rusi su vodili osvajačku politiku: proširili su svoju vlast na Mandžuriju, Mongoliju i krenuli su prema Koreji. Iako su im Japanci ponudili podjelu interesnih sfera, Rusi su to glatko odbili. Da bi se osigurao od Rusa, Japan 1902.god. sklapa anglo-japanski sporazum s V.B. kojim V.B. priznaje japanske interese u Koreji i tako dobiva kontrolu nad Japanom. 1904.god. Japanci napadaju ruske brodove u luci Port Arthur uništavaju rusku carsku flotu i učvršćuju se u južnoj Mandžuriji, a P.Arthur je došao pod njihovu vlast. Mukdenska bitka→ glavna kopnena bitka ovog rata, Mukden je bio mandžurski industrijski centar, rusko carsko uporište. Bitka je trajala dva tjedna, a završila je japanskom okupacijom grada. Bitka kod Mukdena i bitka kod Tsushime značile su uništenje ruske flote→ to je bila prva briljantna pobjeda žute rase nad „superiornom“ bijelom rasom. 1905.god. mir u Portsmouth, SAD→ na poticaj predsjednika SAD-a, Theodorea Roosevelta otvorena je mirovna konferencija u Portsmouthu, New Hampshire, SAD. Budući da je i sam tražio mir, SAD je u ovom miru igrao presudnu ulogu u konačnoj teritorijalnoj podjeli. Port-Arthur i Koreja su pripali Japanu, dok je Rusija zadržala jedan dio Mandžurije. Ratna reparacija, koju je Japan kao pobjednik rata trebao dobiti, ipak im nije isplaćena. Otok Sahalin, za kojeg se u Japanu smatralo da im je trebao pripasti u cjelosti, podijeljen je u dva dijela. Sjeverni (ruski) i južni (japanski) dio. Iz japanske perspektive, portsmouthski mir bio je početak sustavnog izražavanja uvreda i nepoštovanja SAD-a na račun Japana, što je i kulminiralo napadom na Pearl Harbor 1941. godine.

Marokanska kriza Izazvana od strane Njemačke s ciljem razbijanja francusko-britanskog prijateljstva. Kako Maroko graniči s francuskom kolonijom Alžirom, javio se interes Franucza za uspostavom svog utjecaja u Maroku. Povod za intervenciju bili su napadi marokanskih pljačkaša na alžirski teritorij. Anglo-francuski sporazum iz 1904.god. bio je zeleno svijetlo za francuski napad. Kada se i Njemačka, koja do tad nije sudjelovala, odlučila umješati u riješavanju makedonskog pitanja izbila je I. Marokanska kriza, 1905.god. Njemci su zatražili sazivanje konferencije u Maroku i bili su spremni popustiti Francuzima kako bi ih privolili da se pridruže ranije potpisanom rusko-njemačkom savezu. Konferencija u Algesirasu, Španjolska, 1906.god.→ sukob dviju strana oko mogućih riješenja; Njemačka ne prihvaća francusko-španjolsku prevlast nad Marokom; Maroko je zadržao neovisnost ali pod francuskim i španjolskim nadzorom; propao je njemački plan razbijanja Antante II. Marokanska kriza ili Agadirska kriza, 1911.god. Uzrok ove krize leži u ideji Pan-germanske lige koja se zalagala za stvaranje njemačke Mittelafrike po uzoru na Mitteleuropu. Kada 1911.god. u Maroku izbije pobuna protiv novog sultana, francuska vlada odlučuje intervenirati. S obzirom da je Francuska prekršila odredbe iz Algesirasa, Njemačka je željela iskoristiti priliku i dokopati se novih kolonijalnih posjeda u Africi. Pod krinkom da ide zaštiti njemačke industrijalce u Maroku, u Agadir stiže njemačka topovnjača „Pantera“ → Panterin skok Kriza je riješena sporazumom prema kojem je Njemačka morala napustiti gradove i prihvatiti francusko-španjolski protektorat nad Marokom. Francuska je Njemačkoj ustupila unutrašnji dio Konga Björkö sporazum, 1905.god. ( otok Björkö, Finska) Rusko-njemački obrambeni savez koji je jamčio uzajamnu vojnu pomoć u slučaju napada neke treće sile Predviđao je da će pozvati i Francuze da se priključe tom savezu. No, sporazum je ubrzo poništio ruski car Nikolaj koji ga je samostalno potpisao. Rusija je prije bila spremna za suradnju s Francuskom od koje je dobivala zajmove, nego s Njemačkom. B. sporazum je poništen Sarajevski atentat, 28. lipnja 1914. god. Revolucionarist iz pokreta „Mlada Bosna“, Gavrilo Princip izvršava atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju. Predsjednik srbijanske vlade Nikola Pašić znao je za rad „Crne ruke“ (terorističke organizacije s ciljem stvaranje Velike Srbije tj. osvajanje Makedonije i BiH) i nije se slagao s njom jer je vjerovao da bi takve akcije mogle izazvati nove sukobe. Da bi tako nešto izbjegao, Pašić dojavljuje u Beč da se u Srajevu planira atentat no ta vijest do nadvojvode nije uspjela doći.

Srpanjska kriza, 1914. god. Car Franjo Josip odbija odmah napasti Srbiju, već prvo želi dobiti čvrst dokaz o krivnji Srbije i osigurati čvrstu pomoć barem Njemačke. Stoga se Srbiji šalje ultimatum u kojem se od Srbije zahtjeva da dopusti austrougarskim organima da sudjeluju pri istrazi ubojstva i pri podizanju optužnice protiv sudionika urote. Srbija se obraća Rusiji i moli za zaštitu, jer nije mogla prihvatiti zahtjeve A.-U. Ultimatum je odbijen, prekinuti su diplomatski odnosi dviju zemalja, a 28. srpnja A.-U. objavljuje rat Srbiji. Umjetnički pravci s početka XX. stoljeća U Rusiji se početkom XX. st. javlja konstruktivizam→ pravac u umjetnosti koji prirodu predstavlja osnovnim geometrijskim oblicima u skladu s razvojem tehnike i industralizacije. Za to vrijeme u Nizozemskoj nastaje neoplasticizam→ naziv za umjetnički pravac kojim je P. Mondrian označio smjer apstraktnog slikarstva u kojemu dominiraju geometrijski elementi. U Francuskoj nastaje orfizam→ pravac koji se služi čistim bojama i kubizam→ pravac koji pokušava likove i predmete svesti na osnovne oblike: kocku, kuglu, valjak, stožac i sl. Futurizam→ umjetnički pravac koji nastaje u Italiji 1909. god.; forma koja je proizlazila iz kubizma služila je da prikaže brzi pokret i dinamično kretanje. Švicarska i Njemačka dale su također jedan umjetnički pravac dadaizam→ zagovara oslobođenje od svih umjetničkih dogmi, odbacuje tradicionalnu umjetnost i kulturu. Izražava duh pobune i opredjeljenja za provokativno, slučajno i ironično. Ekspresionizam→ umjetnički pravac s početka 20.st., negira realizam i impresionizam kao puke odraze stvarnosti, teži za snažnom projektivnom interpretacijom, obično u grubim kontrastima. Fovizam→ se javlja u francuskoj umjetnosti početkom XX.st. blizak je ekspresionizmu; dominiraju žive boje i obrisi Impresionizam→ umjetnički pravac s kraja 19.st. koji stavlja težište na neposredni subjektivni doživljaj, lik. opredjeljuje se za neposredno promatranje prirode povezano sa spontanim fiksiranjem trenutnih dojmova i doživljaja. Impresionizam ističe senzualistički odnos prema stvarnosti. Što je socrealistička umjetnost? Socrealizam je mješavina devetnaeststoljetnog realizma, monumentalnosti i primitivne propagande. Postao je popularan 30tih godina 20.st. Bio je službena ideologija umjetnosti u SSSR-u, a nakon Drugog svjetskog rata i u drugim socijalističkim zemljama. Od umjetnika se tražilo da bude zagovornik novih ideja i suvremene političke prakse.Ideologija postaje važnija od estetike, a umjetnost se počinje smatrati važnim sredstvom u službi političkih interesa. Glavni ideolozi su Ždanov, Rosenthal, Pavlov i dr. Što je Bauhaus? Bauhaus je bila škola za arhikteturu i primijenjenu umjetnost u Njemačkoj. Osnovao ju je arhitekt Walter Gropius 1919. godine u Weimaru. Cilj je te škole bio stvaranje novog udruženja obrtnika-umjetnika pod vodstvom umjetnika-nastavnika u zajedničkom traganju, i s učiteljske i s učeničke strane, za novim tehnikama, novim materijalima i novim oblicima koje će se primjenjivati na arhitekturu, namještaj i uporabne predmete.

U Bauhausu su se održavali tečajevi stolarstva, tkalačkog i keramičkog zanata, slikarstva, grafike i fotografije. Isprva je direktor bio sam Gropius, ali kasnije je direktor postao arhitekt Ludwig Mies van der Rohe, koji školu pretvara u čistu školu arhitekture. Zbog neprilika se Bauhaus morao 1925. preseliti u Dessau i 1932. u Berlin, a nacisti će ga konačno zatvoriti 1933. godine. Mladoturski pokret Nastao je 1908. god., to je bio pokret skupine nacionalista, uključujući i Mustafu Kemala, koja je preuzela kontrolu nad parlamentom. Mladoturci su se zalagali za svjetovnu nacijudržavu Tursku. Pozvali su narod čitavog Osmanskog Carstva na izbore za novi parlament u kojem bi bili zastupljeni i podčinjeni narodi Carstva. Propagirali su liberalizaciju, demokraciju i reorganizaciju Carstva, ukidanje apsolutizma i vraćanje Ustava iz 19. st. Postao je glavna politička stranka koja je Tursku odvela u Prvi svjetski rat. Pokret je raspušten 1918. god., nakon poraza Centralnih sila. Zašto je Bob Geldof organizirao Live Aid, 1984. god.? Potaknut BBC-evom reportažom o izgladnjeloj djeci u Etiopiji, Bob Geldof odlučuje sakupiti novac tako da iskoristi svoj poznanstva s popularnim zvijezdama. 1984. god. Geldof okuplja brojna svjetski popularna imena u svijetu glazbe u tzv. Band Aid→ skupina britanskih i irskih super zvijezda, osnovana 1984. god., na poticaj Boba Geldofa, s namjerom da sakupi novac za izgladnjelu stanovništvo Etiopije. Cilj je bio okupiti najpopularnije izvođače kako bi se singl što bolje prodavao. Singl „Do they know it's Christmas?“ postao je najbrže prodavaniji singl u povijesti Velike Britanije. Božić 1984. god., pretvorio se u razdoblje humanitarnih koncerata za spas milijuna izgladnjelih Afirkanaca. Crna revolucija, 1968. god. SAD 60tih su goodina zahvaćene valom rasističkih nemira. 1968. god. ubijen je Martin Luther King u Memphisu, vodeći zagovaratelj nenasilja, borac za crnačke težnje, apelirao je ne moralnu savjest nacije. Zemlja je u dubokoj krizi. Paralelan problem bila je i seksualna diskriminacija. Tko su Daniel Oretga, Nkrumah, Gadafi, Koronilov, Lumumba, Mobutu i Karl Liebknecht? Daniel Oretega→ sandistički predsjednik Nikaragve Kwame Nkrumah→ nacionalni vođa Zlatne obale tj. Gane, borac za panafrikanizam. Gadafi→ libijski nacionalni vođa. Koronilov→ ministar obrane za vrijeme Privremene vlade (predsjednik Privremene vlade bio je Kerenski) nakon pada cara Nikole, 1917. god. Patric Lumumba→ najistaknutiji kongoanski političar,osnivač Kongoanskog nacionalnog pokreta i premijer Konga. Mobutu→ kongoanski general koji je naslijedio Lumumbu na premijerskoj poziciji, 1965. god. državnim udarom svrgnuo je i predsjednika i svu vlast koncentrirao u svojim rukama. Karl Liebknecht→ njemački političar, osnivač saveza Spartakovaca zajedno sa Rosom Luxemburg i K. Mehringom, organizator proturatnih demonstracija 1916. god. zbog čega završava u zatvoru. Zajedno sa Rosom Luxemburg 1918. god. osniva KP Njemačke.

EUROPA
PRVI SVJETSKI RAT
Njemačke kolonije prije Prvog svjetskog rata? Nakon Berlinske konferencije, 1885. god. Njemačka je odlučila postati afrička sila. Kako je Britaniji trebalo prijateljstvo Njemačke u Europi za vrijeme razdoblja loših anglofrancuskih odnosa, Britanija je šutke pristala na njemačku okupaciju jugozapadne Afrike. Zauzela je neka područja (?Koja) u Kini i Tihom oceanu: Shantung, Bismarckovi otoci, Marshallovi i Marijanski otoci. U Africi: Jugozapadna Afrika (kasnije nazvana Namibija), Kamerun, Togoland, Njemačka Istočna Afrika/Tanganjika Nakon rata, Japan se domogao njemačkih otočnih kolonija, ali i njemačkih interesa na poluotoku Shantungu. Britanci i Francuzi podijelili su Togoland, a Francuzi su prisvojili Njemački Kamerun, a Britanci Tanganjiku. Von Schlieffenov ratni plan On se temeljio na pretpostavci da srce Francuske leži između Bruxsselesa i Pariza stoga je njemački ratni plan predviđao da glavnina njemačke vojske prodre u sjevernu Francusku preko neutralne Belgije. Belgija→ velika njemačka vojska, 1, 5 milijun vojnika je zahtjevala veliki manevarski prostor da bi brzinom i žestinom napada iznenadila neprijatelja. Ravničarska Belgija bila je idealano rješenje. Upad u sjevernu Francusku potom bi se lepezasto širio prema unutrašnjosti. Ferdinand Foch General Ferdinand Foch, vrhovni zapovjednik savezničkih snaga u Francuskoj za vrijeme Prvog rata. Vjerovao je da je ofenziva jedini način postizanja uspjeha. Istaknu se u bitki na Marni 1914. god., u prvoj bitki kod Ypresa i u bitki na Sommi. Imenovan je vrhovnim zapovjednikom francuske vojske 1917. god., a 1918. god. postaje vrhovni zapovjednik svih francuskih, britanskih i američkih snaga. Bagdadska željeznica Vlada Drugog Njemačkog Reicha dobila je od sultana Osmanskog Carstva krajem 19. st. koncesiju za crpljenje nafte u sjevernom Iraku, tzv. mosulske nafte. Odmah je dogovorena izgradnja željezničke pruge Berlin – Bagdad u svrhu prijevoza nafte do Njemačke, koja je u to vrijeme i bez osmanlijske nafte postala vodeća europska ekonomska sila, pored Rusije (Rusi su pak izgradili stratešku Kaspijsku i Trans-sibirsku željeznicu, Moskva – Vladivostok, od Europe do Dalekog istoka). Bagdadska željeznica prijetila je da Engleze izbaci iz utrke za vodeću ekonomsko-političku silu u Europi, jer za prijevoz nafte Nijemci nisu namjeravali koristiti pomorske putove i Sueski kanal u Egiptu koji je kontrolirala britanska vlada. Usput rečeno, kako bi i dalje kontrolirala Suezki kanal i prijevoz svjetske nafte, britanska vlada dala je uoči izbijanja Prvog svjetskog rata zeleno svjetlo za osnivanje židovske države u Palestini, čije je osnivanje dogovoreno za vrijeme rata, između britanskog ministra vanjskih poslova Arthura Jamesa Balfoura i predstavniku Engleske federacije cionista u Velikoj Britaniji, bankara Waltera lorda Rothschilda. Mala

Srbija na Balkanu bila je u britanskoj strateškoj geo-politici ključna karika u lancu koji je mogao prekinuti Bagdadsku željeznicu i njemačku ekonomsku autarkiju. Vojna tehnika Prvog svjetskog rata U Prvom svjetskom ratu došlo je do promjene u naoružanju; brzometni i dalekometni topovi, te automatske puške bili su primljene svuda. Tenkove su prvi primijenili Britanci u bitci na rijeci Sommi, a 1917. u bitci kod Cambraija slomili su njemačku obranu. Podmornice, plovila koja su nosila strašno oružje, torpeda, gotovo su paralizirale plovidbu morima. Nijemci su koristili i bojne otrove što je izazivalo paniku kod vojnika Antante. 1915. koristili su klor, a kasnije iperit.

PRVI SVJETSKI RAT 1914.-1918. god.
1914. god. Formirale su se tri bojišnice: 1. Zapadna→ francusko- švicarsko- njemačka granica sve do Sjevernog mora. 2. Istočna→ od rusko- rumunjske granice do Baltičkog mora. 3. Dunavska→ na rijeci Dunavu i Savi. Zapadna fronta Prve bitke su započele 14. kolovoza 1914. god. kada Nijemci ulaze u neutralnu Belgiju i neometano prolaze kroz nju. Bitka kod Monsa→ prvi put se sukobljavaju njemačke i britanske snage, neodlučan je ishod, Britanci se odlučuju na povlačenje, a Nijemci postepeno okupiraju Belgiju. Von Kluck prodire prema Parizu, a njegov kolega general von Büllow ima poteškoća. Francuzi su krenuli u protunapad. Bitka na rijeci Marni, rujan 1914. god.→ značila je poraz njemčke vojne strategije tj. von Schlieffenova plana, iako nije bilo ni govora o velikoj vojnoj pobjedi. Njemačka se zasutavila i čuvala odstupnicu. Rat brzih ofenziva pretvorio se u rovovski rat. Saveznički pokušaj nastavka protuofenzive, s druge strane, nije uspio, a pokušaji obje strane da na zapadnom dijelu bojišta obuhvate i odlučno poraze jedna drugu doveo je do trke prema moru, serije krvavih bitaka koje su završile neodlučnim rezultatom i stvaranjem linije rovova koja se protezala od kanala La Manche do švicarske granice. Bitka kod Yapresa→ sukob britanskog ekspedicijskog korpusa i njemačke vojske, ratuje se na nov način: bitka u rovovima. Njemački car Wilhelm je vjerovao da „Onaj tko vlada morem, vlada i svijetom“ stoga inzistira da Njemačka izgradi snažnu mornaricu kao sredstvo pritiska na V.B. Ali Bitka kod Heligolanda, kolovoz 1914. god.→ pokazala je da je njemačka flota suviše slaba za direktan sukob s britanskom. Nakon ove bitke njemačka mornarica nije napuštala svoju pomorsku bazu na sjeveru, Wilhelmshaven. Neuspješna u kopnenim akcijama, Antanta odlučuje iskoristiti svoju premoć na morima i uvesti pomorsku blokadu njemačke obale i onemogućiti dotok potrebnih sirovina. Na odluku o potpunoj blokadi robe prema Njemačkoj, Nijemci su reagirali protumjerom i uveli podvorniči rat protiv svih neprijateljskih brodova: vojnih i trgovačkih.

Istočna fronta Rusi su u problemima: imaju velikih organizacijskih poteškoća zbog nepreglednog ruskog prostranstva, nedovoljno motoriziranih transportnih sredstava, vojska je zato usporena. Njemačku vojsku na istoku vode generali Ludendorff i Hindenburg. Rusi u velikom broju prodiru na njemački teritorij, ali za kratko vrijeme. Bitka kod Tannenberga→ Ludendorff je opkolio rusku južnu armiju i potpuno je uništio. Nakon toga isto je učinio sa sjevernom armijom te ih sve protjerao iz Pruske.

Na jugu su snage Antante imale prvu veću pobjedu u bitci na Ceru, kada je srpska vojska, koristeći svježa iskustva balkanskih ratova, porazila austro-ugarske snage. Nešto kasnije je druga austro-ugarska ofenziva poražena u bitci na Kolubari. Sredozemno more Sa svoja dva broda „Göben“ i „Breslau“ Nijemci vrše poltički pritisak na neutralnu Tursku da uđe u rat. Ploveći pod ruskom zastavom, njemački brodovi bombardiraju francuske pomorske luke na alžirskoj obali i kreću prema Carigradu. Turski ministar rata Enver Paša, bez odobrenja vlade i Velikog vezira, daje odobrenje njemačkim krstaricama da uplove u Mramorno more, a na britanske da se otvori paljba. Oba njemačka boda u plovljavaju u Crno more i bombardiraju Odessu, Sevastopolj i Novorosijsk. U studenom 1914. god. Osmansko carstvo ulazi u rat na strani Centralnih sila. 1915. god. Rusija se našla u bezizlaznoj situaciji. Nedostajalo joj je municije i naoružanja. Pomoć joj nije mogla doći preko blokiranog Baltičkog mora, stoga se Antanta tj. Britanija odlučila napasti Bospor i Dardanele, izbaciti Tursku iz rata, otvoriti put do Crnog mora i pružiti pomoć Rusiji. U veljači 1915. god. započela je Galipoljska bitka. Od britanskih brodova sudjelovali su „Qeen Elizabeth“, „Lord Nelson“ i „Agamemnon“. Očekivala se pomoć kopnene vojske, ali kako pomoć nije stizala, bilo je očito da mornarica sama neće moći izvojevati pobjedu. 18. ožujka pomorska flota Antante, uvjerena da su prolazi prema morskim tjesnacima očišćeni od mina, samouvjereno kreću naprijed. Ali nekoliko je brodova stradalo od mina, stoga je akcija prekinuta i uslijedilo je povlačenje i odgoda operacije. Na Galipolje stižu nove britanske divizije, bitke se vode čitav lipanj. Londonski ugovor, 26. travnja→ Italija je bila Članica Trojnog saveza, ali je 1914. izabrala neutralnost. Italija je međutim potajno željela teritorije Austro-Ugarske (Friuli Venezia, Trst, Istru i dio Dalmacije) te je pregovarala s izaslanicima Antante. 26. travnja 1915. potpisan je sporazum u Londonu u kojoj su članice Antante obećale Italiji Južni Tirol, djelove istočne obale Jadrana, te djelove njemačkih i turskih posjeda izvan Europe.

Italija je te godine objavila rat Austro-Ugarskoj. Italiji su obećana područja Trsta, Goriške, Gradiške, Istra do Kvarnera, otoci Cres, Lošinj, Dalmacija do rta Ploča s otocima Hvar, Mlje, Lastovo, Vis. Ugovor je predviđao stvaranje neutralne albanske države. 7. svibnja 1915. god. nedaleko irske obale, potopljen je prekooceanski brod Lusitania koji je bio neneoružan, ali je nosio ratni teret, 128 poginulih bili su Amerikanci. Wilson je zahtjevao da Njemačka preuzme odgovornost i da odustane od podmorničkog ratovanja. Ukoliko to ne učini, njemačko- američki odnosi bit će prekinuti. Obećanja koja Centralne sile daju Bugarskoj garantirali su joj: čitavu srpsku Makedoniju, dio Trakije od Grčke i Dobruđu. U kolovozu u rat ulazi i Bugarska. Osvojena je Srbija, čija se vojska povukla preko Albanije sve do Krfa. Iste su godine na zapadnom frontu od strane Nijemaca po prvi put korišteni bojni otrovi, a poslije će se tim sredstvima koristiti i Antanta. Solunsko bojište Trebalo je pomoći silama Antante da se iskrcaju i pruže adekvatnu pomoć Srbiji. 1916. god.→ Prva upotreba tenka, Brusilovljeva ofenziva Ovu je godinu obilježila nova ratna taktika: rat do iznemoglosti. Erich von Falkenhayn, načelnik njemačkog generalštaba, smatrao je, da Središnje sile, bez obzira na spektakularne uspjehe na istočnim bojištima, neće odnijeti pobjedu ukoliko iz rata ne bude izbačena Francuska. Odbacivši strategiju temeljenu na odlučnom udaru kao neizvedivu u postojećim uvjetima zapadnog fronta, odlučio se za ofenzivu čiji je krajnji cilj umjesto osvajanja teritorija bilo iscrpljivanje francuskog ljudstva. I Antanta i Centralne sile bacile su se užurbano na proizvodnju teškog naoružanja. Isto tako ovu su godinu obilježile najbesmislenije i najkrvavije bitke Prvog rata. Bitka za Verdun, veljače- kolovoza, 1916. god.→ Bitka se vodila oko povijesne francuske utvrde bez ikakakvog strateškog ili obrambenog značaja za Francusku. Verdnu je bilo teško braniti, ali je za Francuze imao poseban značaj. Cilj njemačke ofenzive nije bilo samo osvajanje Verduna već što teže iscrpljivanje protivnika. Nijemci u početku imaju više sreće, ali kad francusku vojsku preuzme general Henri Pétain, sreća se okrenula na suprotnu stranu. Nijemci su slabili, a Verdun nije osvojen. U bitci je poginulo pola milijuna ljudi. Bitka na rijeci Soči, svibanj 1916. god.→ Austro- ugarski obračun s Italijom, gdje Talijani doživljavaju poraz i moraju se povući. To je zapravo bila Pirova pobjeda u kojoj Austrijanci nisu imali snage za završni udarac. Bitka kod Yüttlanda, 1916. god.→ jedina velika pomorska bitka u Prvom ratu. Iako su Nijemci pripremali zamku za velike britanske brodove, Britanci su ih prozreli i prevarili. Bitk je trajala svega nekoliko sati, pobjednik je nepoznat: Nijemci su se prvi povukli, ali Britanci su imali veće gubitke. Bitka kod Somme, veljača- listopad 1916. god.→ označila je Antantinu protuofenzivu kao odgovor na Verdun. Strateški je napad bio nepovoljan, jer su Nijemci držali visinske predjele. Pokazlo se da je to još jedan krvav promašaj. U ovoj bitci po prvi put su upotrijebljeni tenkovi (i konjica) na strani Antante. Ali bez uspjeha. Poginulo je milijun vojnika, a linija bojišnice nije se niti pomaknula. Brusilovljeva ofenziva, 4.lipnja 1916. god.→ ofenziva ruskog generala Brusilovljeva prema Austro- Ugarskoj. Na početku je bila uspješna jer je oslobođna Bukovina i dio Galicije, ali nakon pobune ruskih generala koji su odbili slati daljnu pomoć, ofenziva je zastala. Ova je ofenziva dala poticaj Rumunjskoj da se uključi u rat.

U kolovozu Rumunjska ulazi u rat na strani Antante koja joj je obećala Banat, Transilvaniju, Bukovinu i Dobruđu. 1917. god. Veljača 1917. god. donjela je njemačku objavu totalnog podmorničkog rata, na što su SAD reagirale i prekinule diplomatske odnose s njom. Jedini poticaj za Antantu u to doba bio je ulazak SAD u rat na strani Antante u travnju 1917. god., motiviran kako ekonomskim interesima bankara koji su financirali Antantu, kako neograničenim podmorničkim ratom kojeg je vodila Njemačka i čije su žrtve često bili američki brodovi. No, s druge strane, trebalo je vremena da SAD mobilizira i obuči vojsku u opsegu koji bi mogao važnije promijeniti stanje na zapadnom frontu. Bitka kod Ypresa, Belgija, kolovoz- studeni 1917. god.→ započeo je jedan od najjačih topovskih napada u dotadašnjoj topovskoj povijesti ratovanja. Ali ofenziva britanskih snaga čim je krenula, odmah je zapela u močvarnom, blatnjavom terenu, na koji vojni stratezi nisu obraćali pozornost. Ovo je bila najprljavija bitka čitavog Prvog svjetskog rata. Glavni cilj- očistiti flanrdijsku obalu od neprijatelja, Britanci nisu uspjeli postići. U međuvremenu je Antanta zadobila još jedan težak udarac kada su talijanske snage u bitci kod Kobarida doživjele katastrofalan poraz, te su odbačene sa Soče na prilaze Veneciji. Saveznici su talijansku frontu stabilizirali šaljući britanska i francuska pojačanja, pa Središnje Sile nisu uspjele iskoristiti ovaj uspjeh kako bi uspjele Italiju izbaciti iz rata. 1918. god. Čak i prije nego što je s novom sovjetskom Rusijom sklopljen mir u Brest-Litovsku, Središnje Sile su počele svoje efektive povlačiti s istočnog na zapadni front kako bi stekli dovoljnu nadmoć u ljudstvu i rat riješili jednom velikom ofenzivom prije dolaska američkih snaga. Pažljivo pripremljena ofenziva, za koju su razvijene nove taktike je nazvana Kaiserschlacht. Započela je u proljeće i ispočetka imala spektakularan uspjeh, pogotovo na britanskom sektoru fronta. No, Britanci su s vremenom uspjeli dovući pojačanja i stabilizirati situaciju. Njemački pokušaji da proboj naprave na drugim sektorima su imali još manje uspjeha, pokazavši kako je njemačka vojska istrošila većinu svojih ljudskih i drugih resursa. Među Nijemcima je nakon neuspjeha Kaiserschlachta bitno opao moral, čemu je doprinosila boljševička agitacija koju su sa sobom donijeli veterani s istočnog fronta. Ljeti su saveznici počeli protuofenzivu koja je polako ali sigurno počela odbacivati Nijemce ne samo s položaja dostignutih u proljeće, nego i u dubinu belgijskog teritorija. Među savezničkim snagama je naglo porastao moral, pogotovo kada su savezničke redove u većem broju stigli Amerikanci. U rujnu su snage Antante izvršile proboj solunskog fronta i za nekoliko dana prisilile Bugarsku na kapitulaciju. Nešto kasnije je britanski proboj turskih linija u Siriji doveo do kapitulacije Otomanskog Imperija. Na talijanskom frontu je, nakon neuspjele austro-ugarske ofenzive nekoliko mjeseci ranije, talijanska ofenziva izazvala potpuno rasulo austro-ugarske vojske. Vojnici su odbili naređenja i počeli se vraćati kućama, izazvavši tako proces koji će izazvati raspad AustroUgarske. U takvim okolnostima Njemačka više nije mogla nastaviti rat. Nakon što je Wilhelm abdicirao te proglašena republika, Nijemci su pristali na primirje 11. studenog - dan koji se danas slavi kao praznik u mnogim državama. Temeljem njega se njemačka vojska morala povući preko Rajne.

Njemački generali u Prvom ratu Zapadna fronta General Moltke- vrhovni zapovjednik njemačkih snaga na zapadnoj fronti, smijenjen je nakon poraza na rijeci Marni 1914. god. kada je propao van Schlieffenov plan. General von Falkenhayn- novi zapovjednik njemačkog generalštaba. General Von Kluck- vodi Nijemce prema Parizu General Von Büllow Istočna fronta General Ludendorf General Hindenburg Ludendorff Erich von Ludendorff→ njemački general i heroj Prvog rata,vrlo utjecajan u njemačkoj vojnoj i unutarnjoj politici.Kako se bližio kraj rata, Ludendorff je predlagao na brzom zaključenju primirja. Nakon rata pobjegao je u Švedsku, ali se vratio i 1923. god. sudjelovao u tzv. Münchenskom pivničkom puču. Rani pristaša Hitlera, ali se kasnije ograđuje od njega i kritizira Hindenburga. Lloyd George Na početku Prvog rata postao je ministar naoružanja i rata,a onda je postao i britanski premijer 1916. god. David Lloyd George je predstavljao Britaniju na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. god. Od 1918. god. njegova liberalna stranka ima vlast zajedno s konzervativcima, u koaliciji. Lord Kitchener Britanski ministar rata

Churchill i Petain u Prvom i Drugom svjetskom ratu Churchill Prvi svjetski rat→ Na početku rata imenovan je prvim lorodom Admiraliteta. Kao Prvi Lord Admiraliteta bio je idejni tvorac i zagovornik katastrofalnog iskrcavanja snaga Antante kod Galipolja na Dardanelima u Prvom svjetskom ratu zbog čega je u javnosti dobio nadimak "galipoljski mesar". Nakon neuspjele dardanelske operacije odlazi na Zapadni front, 1917. god. postaje ministar za oružje, a 1918. god. ministra rata i zrakoplovstva. Od 1922. god. obnašao je dužnost ministra kolonija. Drugi svjetski rat→ za vrijeme rata Churchill je ponovno imenovan prvim lordom Admiraliteta. Od 1940. god. postaje britanski premijer. Petain Prvi svjetski rat→ francuski heroj, spasitelj Verduna, promaknut je na mjesto zapovjednika glavnog stožera francuske vojske, od 1918. god. nosi titulu maršala. Drugi svjetski rat→ zapovjedao je francuskim snagama u Sjevernoj Africi da pruže otpor Saveznicima, prekinuo je diplomatske odnose s Washingtonom. Eisenhower ga je pokušao smijeniti i zamijeniti s Darlanom i Giraudom, ali nije mu uspjelo. Na kraju je De Gaulle preuzeo stvarnu vlast nad slobodnim djelovima Francuske.

MEĐURATNO DOBA
Nemiri u europi nakon Prvog svjetskog rata Nakon primirja u Europi sukob se nastavlja u Rusiji u kojoj traje građanski rat između Crvene i Bijele armije; potom u Turskoj gdje nacionalisti rade na svrgavanju sultana, rušenju carstva i proglašenju republike; u Mađarskoj gdje novoizabrana vlada ne može prihvatiti Vixovu notu i nema snage suprotstaviti se komunističkoj struji pa zato biva srušena i 21. ožujka 1919. god. zamijenjena sovjetskom upravom koja je potrajala do kolovoza iste godine; komunisti se pokušavaju izboriti za vlast i u Münchenu, ali bez ikakva uspjeha. I Poljska nije doživjela smirenje: u njoj su se za vlast borile dvije vlade. Privremena vlada u Lublinu na čelu s Dmovskim imala je podršku Antante, dok je u Krakovu postojala pronjemačka vlada. Ta je vlada sve svoje ovlasti prenijela na generala Pilsudskog nakon njegova izlaska iz zatvora. Dvije vlade upsjele su naći zajednički jezik te zajedno organizirale vlast. Poljska socijalistička stranka Josefa Pilsudskog borila se za demokratsku republiku i protiv sistema Sovjetskog Saveza Mirovna konferencija u Versaillesu Njemačka→ izgubila je kolonije, trgovačku mornaricu, bila je razoružana, i raskomadana jer je morala ustupiti svoja pogranična područja Alsace i Lorraine Francuskoj, nešto Belgiji i sjeverni Šlesvig Danskoj, morala je prihvatiti svu krivicu za rat na sebe, morala je platiti ratne reparacije (u iznosu od 125 zlatnih maraka, naknadno određena svota), morala je predati svu mornaricu, zabranjena joj je gradnja nove, ograničiti vojsku, demilitarizirati Porajnje za 15 godina, priznati Čehoslovačku, Poljsku i Austriju. Austrija→ izgubila je germanofilska područja u Čehoslovačkoj, Južni Tirol, dobila je Gradišće, ograničen joj je broj vojnih snaga, morala je priznati države nastale raspadom A.-U. carstva. Bugarska→ morala se odreći zapadne Trakije u korist Grčke, Dobrudže u korist Rumunjske, morala je ograničiti vojsku i platiti reparacije

Mađarska→ izgubila je 40% svog nekadašnjeg teritorija (Hrvatsku, Slavoniju, Međimurje, Srijem, Baranju, Bačku, Banat, Transilvaniju, Slovačku, Gradišće), morala je ograničiti vojsku, platiti ratnu odštetu. Turska→ svedena je na svoj anadolski prostor, tjesnace i Carigrad, morala je priznati samostalnost Armenaca pod britanskim protektoratom i autonomiju Kurdistana, predati mornaricu, te sve mandatne sustave na svom bivšem teritoriju. Liga naroda- tko je otac, gdje je središte i koja su se područja našla pod protektoratom Lige naroda nakon Prvog rata Na mirovnoj konferenciji u Versaillesu 1919. god. donijeta je odluka o stvarnju Lige naroda. To je bila međunarodna organizacija za očuvanje mira u svijetu. Organizaciju su činili: Vijeće (od 4-6 stalnih i 9 nestalnih članica), vrhovni organ tj. Skupština i izvršni organ/ Stalni sekretarijat i nepolitička tijela (Međunarodni ured za rad, Međunarodni sud...) Liga naroda utvrdila je mandatni sistem. Brojala je 42 zemlje članice, ali bez SAD, jer je američki Kongres odbio je verificirati Versailleski mirovni ugovor i odbio je pristupiti Ligi naroda, i SSSR-a i Njemačke. Kasnije se priključilo još 28 zemalja među njima i Njemačka i SSSR. Središte Lige naroda bilo je u Ženevi. Nakon što SAD nisu pristupile Ligi, Francuska je postala glavni akter u borbi za izgradnjom sustava sigurnosti. Suprotno Francuzima, Englezi su očekivali što manje obaveza, ključ sigurnosti za njih je značio razoružanje svih kopnenih vojski. Do Drugog svjetskog rata 16 zemalja je istupilo iz Lige naroda. Liga naroda je ukinuta 1946. god., kada je njenu funkciju preuzeo UN. Područja pod protektoratom Lige naroda→ Saarska oblast (na upravi 15 godina), Gdanjsk, morski tjesnaci Bospor i dardanele (od mirovnog ugovora u San Remu 1920. god.) Mala Antanta Na vijest o sve većem naoružanju Mađarske, Beneš putuje u Beograd i 1920. potpisuje Ugovor o savezu i uzajamnoj pomoći Jugoslavije Čehoslovačkoj. Savezu se ubrzo priključuje i Rumunjska. (Čehoslovačka inicijator jer se oslanja na Francusku u vanjskoj politici). Savez usmjeren protiv revizionističkih težnji Mađara, Bugara i Nijemaca i protiv moguće restauracije Habsburgovaca. Mala Antanta je posvećena očuvanju statusa quo u srednjoj Europi i obrana Trianonskog mirovnog sporazuma. Francuska je s negodovanjem primila vijest o stvaranju Male Antante koja joj je kvarila planove u Istočnoj i Središnjoj Europi. Snažno je agitirala i odvraćala Rumunjsku od tog saveza. Najviše joj je smetalo što M.A. nije željela biti instrument antisovjetske politike. Namjera Francuske nakon Versaillesa je formiranje podunavske formacije na čijem bi čelu bila poražena Mađarska, stoga Francuska podupire restauraciju Habsburške Monarhije i pomaže Karlu IV. da se vrati u Budimpeštu i zatraži povrat kraljevskih ovlasti. Nakon drugog neuspjelog pokušaja da se vrati na mađarsko prijestolje, Karlo biva deportiran na otok Madeiru, poražena i razočarana francuska politika okreće se Maloj Antanti. Savez je oslabio nakon što je Jugoslavija počela surađivati sa Njemačkom, a pogotovo kada Rumunjska 1939. potpisuje sporazum s Njemačkom (dozvoljeno Njemačkoj da na 10 godina iskorištava rumunjska rudna bogatstva)

Konferencija u Locarnu, 1925. god. Švicarska. Održan je sastanak na kojem su Velika Britanija, Francuska, Italija, Belgija i Njemačka potpisale sporazum u kojem su osigurane njemačke zapadne granice prema Francuskoj i trajna demilitarizacija Rajnske oblasti. Problem istočnih njemačkih granica nije riješen jer je politika tadašnjeg ministra vanjskih poslova Njemačke Stressemanna inzistirala na reviziji. Potpisani su i sporazumi o međusobnoj pomoći između Francuske i Poljske, te Francuske i Čehoslovačke u slučaju agresije Njemačke . 1926. god. Njemačka je primljena u Ligu naroda, ali potpuno razoružana i bez prava sudjelovanja u arbitraži Briand- Kelloggov pakt ili Pakt o općem odricanju od rata, 1928. god. Nazvan prema francuskom ministru vanjskih poslova Briandu i američkom državnom tajniku Kelloggu. Pakt je potpisan u Parizu, a sve zemlje potpisnice, njih 63, su se odrekle upotrebe sile u međunarodnim odnosima i sporovima. Godinu dana kasnije i SSSR prihvaća BriandKelloggov pakt. Jedini nedostatak je bio što nije predvidio nikakve sankcije protiv agresora. Dawesov i Youngov plan 1923. god. donijet je Dawesov, a 1929. god. Youngov plan za isplatu njemačkih ratnih reparacija: zaključeno je da će 1.) sukcesivno smanjiti njemačke rate za otplatu, 2.) stabilizirat će se njemačka valuta i 3.) Njemačka će dobiti međunarodni zajam kako bi se omogućila provedba tih koraka. Razvoj fašizma i nacizma? Fašizam→ je naziv za antiliberalan, antidemokratski, antikomunistički i antisocijalistički svjetonazor, pokret i poredak koji je u Italiji postojao između dva svjetska rata. Ime je izvdeno iz latinske riječi fasces koja je označavala svežanj pruća sa sjekirom u sredini. Prave vrijednosti su država i nacija i njima se sve mora podčiniti i sloboda i imovina i život. Za fašističku ideologiju osnovni zadatak države nije da vodi računa o blagostanju i slobodi pojedinca, već ona sama sebi mora biti na prvom mjestu. Za njih u takvoj državi samo jedna stranka ima svu vlast u rukama. Demokracija je za fašiste izvor korupcije i neefikasnosti. Dvije glavne vrijednosti mogu se ostvariti samo uništenjem demokracije i uvođenjem stroge diktature. Kriza kapitalističkog građanskog društva i liberalnih parlamentarnih poredaka neki su od čimbenika koji su utjecali na stvaranje fašizma. Ideja o poniženoj i opljačkanoj Italiji nakon Prvog svjetskog rata, razvila je pokret autoritarnog nacionalizma, čiji je glavni ideolog bio pjesnik Gabrielle D'Anunzio. Prve političke skupove ovog pokreta vodi novinar Benito Mussolini, koji 1919. god. u Milanu osniva grupe tzv. fasci (savezi, snopovi) za revolucionarnu akciju s ciljem socijane reforme, ukidanje političkih stranaka, formiranje jake vlade itd. Politička agitacija je jaka, fašistički pokret se širi, a prati ga nasilje prema komunistima i socijalistima. U svrhu tih nasilja Mussolini osniva svoju vojsku tzv. „crne košulje“. Od 1921. god. fašisti sudjeluju u radu parlamenta. Nacizam→ nacionalsocijalizam koji je prerastao u totalitaran režim, glavna obilježja: militarizam, agresivni nacionalizam, antisemitizam, antiurbanizam, antiintelekualizam i vjerovanje u superiornost arijevske rase i njemačkog naroda. U Njemačkoj se javljaju ekstremni nacionalisti ogorčeni zbog ratnog poraza, teritorijalnih gubitaka, reparacija i smanjenog broja vojske. To su bili uglavnom generali i nezaposleni vojnici. Za njemački

poraz okrivljavali su komuniste, radničku klasu i Židove- izdajnike naroda, nisu prihvaćali odluke Versaillesa. Jedna od takvih ekstremističkih grupa bila je i Njemačka radniča partija 1919. god., od 1920. god. poznata kao Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija čija je najutjecajnija ličnost postao demobilizirani vojnik Adolf Hitler. Konferencija u Stresi, 1935. god. Povod za konferenciju je bilo započeto njemačko naoružanje. To je bio sastanak Britanaca, Francuza i Talijana koji su raspravljali o mogućnosti odbacivanja vojnih klauzula Versailleskog ugovora. Zaključeno je da je Njemačka otvoreno prekršila odredbe Versailleskog ugovora. Ali Britanci daju do znanja da neće pristati ni na kakve sankcije protiv Njemačke, stoga je ranija izjava ostala mrtvo slovo na papiru. Sudionici su potvrdili svoju odanost Locarno paktu i potvrdile nezavisnost Austrije. Ovo je bio posljednji zajednički sastanak Britanaca i Francuza s Talijanima. Gentelmenski sporazum, 1936. god. Anglo- talijanski dogovor o očuvanju status quo politike u čitavom Mediteranu. Britanija priznaje talijansku okupaciju Etiopije.

NJEMAČKA
WEIMARSKA REPUBLIKA 1919.- 1933. god. Podignuta je radom socijaldemokrata i građanskih snaga koje su prihvatile republiku i parlamentarizam.Ustav iz 1919. god. određuje Weimarsku Republiku kao parlamentarnu državu. Do samoga kraja njezine povijesti, politički život bio je rascjepkan Njemačka je nakon Prvog rata bila vojno poražena, ali idejno i politički Ne. Nacionalno poniženje, ogorčenje zbog Versailleskog poretka, želja za revanšizmom poticali su narod da se okrene k nacionalizmu. Tako se i u Njemačkoj pojavio ekstremni nacionalizam. Progutala ju je najmračnija inflacija, srednji sloj njemačkog građanstva u potpunosti je uništen. Za Nijemce je najvažnija posljedica Prvog rata bila preporođena Rusija, i u njoj su njemački generali tražili uporište Nakon Gospodarske krize, uplašeni rastom snage Hitlera, saveznici 1932. god. pristaju otpisati Njemačkoj sve ratne reparacije, Njemačka je mogla obnoviti svoje gospodarstvo. Od 1933. god. Hitler je njemački kancelar. 1934. god. umire predsjednik Hindenburg, a zajednos njim i Weimarska Republika. Tko je bio prvi predsjednik Njemačke? F. Ebert, počasni predsjednik države od 1919.-1925. god. Tko je bio Hindenburg i kakav je odnos imao s Hitlerom? Paul von Hindenburg, njemački feldmaršal koji se u Prvom ratu istaknuo pobjedama kod Tanenberga i na Mazurskim jezerima. 1925. god. postaje predsjednik Weimarske republike sve do 1934. god. S dolaskom nacista na vlast, Hindenburg prepušta formiranje vlade Hitleru, a time i formalno predaje vlast nacistima. S njegovom smrću 1934. god. nestalo je Weimarske Republike, a dužnost predsjednika preuzeo je kancelar Hitler.

Tko je Stressemann, njegova vizija Njemačke? Gustav Stessemann, njemački ministar vanjskih poslova od 1923.- 1929. god. Bivši monarhist i nacionalist, nakon Prvog rata postaje liberal, republikanac i pristaša međunarodnog pregovaranja. Bio je kancelar, ministar vanjskih poslova Weimarske Republike. Svjestan da ekonomske prilike u Njemačkoj nisu sjajne, zahtjeva podizanje zajma, a zajam dobiva samo miroljubiva zemlja. Zbog toga je želio pokazati svijetu da Nijemci nisu samo vojnici i osvajači, već da znaju voditi i miroljubivu politiku. Tada će biti primljeni u Ligu naroda gdje će moći pokrenuti reviziju Versailleskog ugovora. Svoje revizionističke ideje nije skrivao: želio je vratiti Rajnsku oblast, želio je popraviti položaj njemačke manjine u Poljskoj i Čehoslovačkoj, želio je ispraviti njemačke granice i vjerovao je u ujedinjenje Austrije i Njemačke. Potpisao je u ime Njemačke Locarno pakt, nakon kojeg je Njemačka 1926. god. primljena u Ligu naroda. 1926. god. Stressemann dobiva Nobelovu nagradu za mir. Tijekom godina prihvatio je Republiku koju je u početku odbacivao, Republiku je prihvatio kao najmanje od mogućih zala, a u srcu je i dalje bio pristaša monarhizma. Umro je od srčanog udara 1929. god. Tko je bio Hans von Seeckt? Zapovjednik njemačke armije nakon 1920. god., koji je potajno i spretno kršio odredbe Versailleskog ugovora koji je Njemačkoj zabranjivao da drži armiju veću od 100 000 ljudi. U tajnom sporazumu sa Sovjetskim Savezom dobio je dozvolu za opremanje i vježbanje njemačkih snaga na ruskom teritoriju, a za uzvrat Nijemci su podučavali ruske oficire i gradili tvornice oružja Komunistička partija Njemačke Spartakovci→ članovi njemačke revolucionarne socijalističke skupine u prvom svjetskom ratu koju su vodili Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht, a nazvana je po rimskom vođi Spartaku. Postala je jezgra njemčke komunističke partije 1919. god. Ova je grupa imala puno veću popularnost među socijaldemokratima Europe nego Lenjin. Od 1925. god. na čelu KPNJ bio je Ernst Thälmann koji je davao bezuvjetnu podršku Staljinu i podređivao se svim direktivama kominterne. Njemčka je prema mišljenju komunista trebala biti zemlja u kojoj će se odlučivati sudbina europe Nakon drugog rata u sovjetskoj okupacijskoj zoni komunisti preuzimaju svu vlast. Ne čelu partije stoje Pick i Ulbricht. Slično kao i u Mađarskoj 1953. god., partija je pokušala izvršiti promjenu političke linije proglašenjem „novog kursa“→ teži ograničiti izgradnju teške industrije, ubrzano poboljšati životni standard, prestati s masovnim represijama. Kolika je bila opasnost od boljševizacije Njemačke u vrijeme kad Hitler dolazi na vlast? Jako velika.

Požar u Reichstagu 1933. god.- kada, zašto, tko je optužen, gdje im se sudilo, kako su završeni procesi protiv opruženih i kamo su optuženi nakon toga otišli? Lajpciški proces Požar u Reichstagu, 27. veljače 1933. god.→ odredi SA i SS podmetnuli su požar u zgradu njemačkog parlamenta i za to su optužili komuniste. Hitler se nadao da će na taj način istjerati izboriti većinu na građanskim izborima, ali to mu nije pomoglo kao ni odluka predsjednik Hindenburga koji je stavio KPNJ van zakona. Na novim izborima Hitler opet ne dobiva većinu, pa sae odlučuje uz pomog građanskih stranaka istjerati komuniste iz parlamenta. Nova, čisto nacistička vlada imala je apsolutnu vlast, a svaka opozicija bila je nemilosrdno uništena. Lajpciški proces→ proveden je 1933. god. nakon podmetnutog požara u zgradi njemačkog parlamenta nad osumnjičenim komunistima koji su optužni za taj čin. Među optuženima su bili Bugari Georgi Dimitrov, Popov i Tanev te Nizozemac Lubben. Bugari su oslobođeni, a Nizozemac je dobio zatvorsku kaznu. Popov je kasnije stradao u sovjetskom logoru 1935., a ista sudbina stigla je i Taneva 1937. god TREĆI REICH 1933. god. na vlast dolazi Nacionalsocijalistička stranka. Hitler je povukao njemačko članstvo iz Lige naroda i iznijeo ekstremno imperijalistički program zasnovan na divljem nacionalizmu, rasističkim i geopolitičkim teorijama i militarističkim tradicijama njemačke države. Cilj→ dominacija Njemačke u Europi i vodeće mjesto u svijetu. Adolf Hitler Rođen u Austriji. Kaplar za vrijeme Prvog rata, nakon kojeg se priključuje Njemačkoj radničkoj stranci koja se kasnije preimenovala u Nacionalsocijalističku stranku (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei). Od 1921. god. Hitler postaje formalni vođa NDA. Nacionalist, antisemitist i antikomunist, Hitler ima jedan cilj: dokopati se vlasti. A u tu svrhu organizira političke skupove na kojima drži vatrene govore.

Münchenski ili pivnički puč,1923. god.? Za vrijeme velike inflacije i francuske okupacij Rhura, Hitler impresioniran Mussolinijevim primjerom, na čelu nezadovoljnih generala (uključujući i generala Ericha Ludendorffa) pokušava preuzeti vlast. 9. studenog u Münchenu izvodi puč koji nije uspio zbog čega biva uhićen i deportiran u zatvor gdje je odležao devet mjeseci i gdje je napisao svoje djelo „Mein Kampf“. U početku je nacistička stranka polagano rasla. S porastom nezaposlenosti za vrijeme Velike gospodarske krize, porastao joj je ugled. Središte stranke bio je grad Nürnberg (kasnije omiljena meta saveznicima). Predsjednik Weimarske Republike, maršal Hindenburg, poziva Hitlera 1933. god. da sastavi vladu: Hitler postaje kancelar Reicha zahvaljujući ogorčenosti srednjeg staleža, ambicijama industrijalaca i strahu od komunizma. Njemačku je pretvorio u najmoćniju vojnu silu u Europi, obnovio je militarizaciju Njemačke, razbio je demokraciju, razvlastio i ubijao Židove, prigrabio privredu i preuzeo kontrolu nad vanjskom politikom. Imao je jasan i jednostavan vanjskopolitički program: Veliko Njemačko Carstvo sa širokim životnim prostorom- Lebensraum, za njemački narod. Da bi mogao ostvariti svoj program bilo je potrebno: skinuti okove versajskog diktata, okupiti sve Nijemce u jednu državu Veliki Reich (Austrija, Čehoslovačka, Poljska, baltičke države), osvojiti lebensraum i stvoriti „novi poredak“ u Europi na bazi rasne ideologije. Njegov najveći neprijatelj bio je Sovjetski Savez, ali i Francuska. Dobro je procijenio svoje protivnike, za koje je pretpostavio da neće ništa poduzeti. Stoga je nastavio naoružavati Njemačku i povećavati njenu vojnu moć. Nakon što je osigurao granicu i stvorio snažan vojni aparat, mogao se posvetiti širenju Trećeg Reicha. Najkobnija Hitlerova pogreška bila je procjena Britanskih snaga: nije vjerovao da će se Britanci boriti 1939. god, nije mislio da će izdražati do 1940. god., a kamoli da će pobijediti 1942. god. Druga njegova pogreška bila je što nije mogao dopustiti da njegove snage na Zapadu miruju već ih je povukao i odlučio poslati na istok protiv Staljina. Kako je završio? 29. travnja, dok je bijesnila okupacija Berlina, Hitler sastavlja svoju oporuku: Bormanna (nacista broj dva) imenuje izvršiteljem oporuke, Göringa i Himmlera isključuje iz stranke jer nisu htjeli izvršiti njegove zapovjedi, admirala Karla Doenitza imanuje predsjednikom Reicha i vrhovnim komandantom oružanih snaga i navještava svoju smrt. Dao je otrovati svog njemačkog ovčara i svoje tajnike, njegova žena je 30. travnja 1945. god. popila sama otrov, a sam Hitler sebi je presudio ustrijelivši se u usta. Tijela su spalili Bormann i Hitlerov osobni sluga. Goebbels je naredio esesovcima da ubiju njega i njegovu ženu, a Bormann je nestao bez traga. Noć dugih noževa, 30. lipnja 1934. god. Noć dugih noževa→ naziv je za smrtonosnu čistku i krvoproliće kojeg je zapovjedio Adolf Hitler. Prije dolaska na vlast, Hitler je imao pouzdanike koji su bili u sastavu zloglasnih SA- odreda. Vodio ih je Ernst Röhm. Kada se Röhm osilio, Hitleru je rečeno da se protiv njega kuje urota. Vidjevši lažne dokaze, on je odobrio odmazdu. Sukobljene strane su bili Röhm na jednoj strani, a na drugoj Hitlerovi oligarsi: Goebbels, Göring, Himmler i časnik Reinhard Heydrich. Crnokošuljaši iz redova SS-a napali su vođe SAodreda, političare i druge neistomišljenike. Službeno ih je ubijeno 77, ali smatra se da ih je bilo i više od 400. Ova čistka bila je nagoviještaj Holokausta i Kristalne noći. Naziv pokolja dolazi od bitke iz mita o kralju Arturu. 1934. god. započelo je njemačko naoružanje, slijedeće godine Hitler uvodi opću vojnu obvezu 1935. god. Sarska oblast glasala je za ponovno priključenje Reichu

1936. god. etiopska kriza dala je zeleno svjetlo Hitleru. Zamijetio je neodlučnost i nespremnost velikih sila da se prime oružja te razlaz Italije sa zapadnim zemljama. Stoga je 1936. god. prihvativši rizik francuske intervencije povukao Njemačku iz Locarno pakta i krenuo u pohod na Rajnu tj. demilitarizaciju Porajnja. 13. ožujka 1938. god., ožujak Hitler je proveo Anschluss Austrije. U Čehoslovačkoj, u Sudetima, Konrad Henlein pridobiva njemačku manjinu tzv. Volksdeutsche za nacionalsocijalistički program Rujan 1938. god. Münchenski sporazumom Hitler dobiva pravo pripojiti Sudete. Ožujak 1939. god. Hitler je zauzeo i ostatak Čehoslovačke, proglasio Češko- moravski protektorat i postavio svoje namjesnike, i izbrisao Čehoslovačku kao nezavisnu državu. Njemačka nije imala jaku mornaricu, ali se oslanjala na jako zrakoplovstvo. Tek 1939. god. Hitler se posvetio pomorskim pripremama. Tko piše Hitleru „Mein Kampf“ tj. kome ga on diktira? Hitler diktira svoje misli svom odanom prijatelju Rudolfu Hessu za vrijeme dok su obojica 1924. god. ležali u zatvoru. Tko je bio Hess? Rudolf Hess, drugi najistaknutiji čovjek u nacističkoj hijerarhiji. Zamjenik Adolfa Hitlera. U proljeće 1941. god. odlazi potajno u Britaniju, želeći preko lorda Hamiltona kontaktirati vodeće političare Britanije, i dati im prijedlog mirovnog ugovora koji bi jamčio suverenitet Britanskog imperija (jer Hess je vjerovao da će Britanija biti poražena) i davao Hitleru slobodne ruke da napadne Sovjetski Savez. Ali Britanci gahvataju i zatvaraju kao ratnog zarobljenika. Hitler se zapanjio i pobijesnio. Tko je od nacista posljednji umro? Hess je posljednji umro, 1987. god. u njemačkom zatvoru gdje je dospio nakon Drugog svjetskog rata. Izvršio je samoubojstvo. Odnos Mussolini-Hitler Mussolinijevi poltički ciljevi bili su usmjereni prema 1.) podunavsko- balkanskom području gdje je pokušao onemogućiti stvaranje jake centralističke države ili kakve federacije, a u tom se pogledu oslanjao na Austriju i Mađarsku i bio je protivnik ujedinjenja Austrije i Njemačke. 2.)Sredozemnom moru gdje je nastojao izbaciti Engleze i Francuze te stvoriti mare nostrum. 3.) i prema afričkim kolonijama. Zbog privredne i vojne nespremnosti Italije za velike osvajačke pothvate ostvarenje ovog plana bilo je postepeno i dugotrajno. Prije svega Mussolini je davao prioritet Podunavlju koje je predvidio kao zonu talijanskog i političkog utjecaja. Želio je stvoriti grupu satelitskih zemalja Austrije, Mađarske i Jugoslavije u svom zaleđu. Stoga 1934. god. u Rimu su potpisani protokoli između: Italije, Austrije i Mađarske o privrednoj suradnji. Zbog toga je došao u neposredan konflikt s Hitlerom. Hitler je s druge strane imao jasan vanjskopolitički program: Veliko Njemačko Carstvo sa širokim „životnim prostorom“. Za Hitlera je SSSR bio najveći protivnik. U svim njemačkim ekspanzionističkim planovima, anschluss Austrije je bio sastavni dio. Austrija je bila sastavni dio njemačke nacionalne zajednice. Isto kao i Mussolini i on je želio čitavo Podunavlje, dijelove Balkana za svoju privrednu i političku ekspanziju. Interesi Italije i Njemačke 1933. god. u JI Europi bili su najžešće suprotstavljeni. Berlin je očekivao ako Italija želi njemačko prijateljstvo mora napustiti svoje planove na Dunavu i okrenuti se ekspanziji na Jadranu i Sredozemlju. Talijanski fašisti tada nisu bili spremni popustiti Nijemcima.

Talijani 1935. god. potpisuju francusko- talijanski ugovor kojim im Francuzi ustupaju dio tuniske pustinje i dio Eritreje. Francuski ministar vanjskih poslova Laval daje zeleno svjetlo Talijanima za okupaciju Etiopije. 1936. god. dolazi do preorijentacije Mussolinijeve politike, nakon što je Hitler uspio uspješno preovesti remilitarizaciju Rajnse oblasti. Mussolini postavlja grofa Ciana, germanofila na mjesto ministra vanjskih poslova koji Hitleru izlaže novi talijanski vanjskopolitički program: koji je usmjeren ka Sredozemlju i Jadranu. Te je godine 1936. potpisana Osovina Rim- Berlin. Osovina Rim – Berlin, 1936. god. Austrijsko- njemački ugovor o prijateljstvu 1936. god. garantirao je Austriji državni suverenitet od strane Njemačke i ne miješanje u unutrašnje poslove. Belgija, uplašena remilitarizacijom Rajnske oblasti, odlučuje otkazati ugovore o savezu s Francuskom i Britanijom i proglasiti neutralnost, za slučaj svakog novog sukoba. Ove su akcije uvjerile Mussolinija da je vrijeme za preorijentaciju njegove politike. Imenuje svog zeta grofa Ciana, germanofila, za ministra vanjskih poslova, a Hitler na taj čin odgovara i priznaje talijansko osvajanje Etiopije. 1936. god. stvorena je osovina Rim- Berlin Hitler je iznio svoje političke planove koji su smjerali ka Istočnoj Europi te je priznao prvenstvo Italije na Balkanu, Jadranu i Sredozemlju. Antikominterna pakt, 1936. god. Za vrijeme potpisvanja Gentelmenskog sporazuma, Hitler neumorno radi na jačanju svojih vojnih snaga tj. da osovinu Rim- Berlin pretvori u snažan vojno politički savez u koji bi priključio i Japan i tako stavio SSSR u zamku. 25. studenog 1936. god. potpisan je Antikominterna pakt između Japana i Njemačke. On je podrazumijevao pružanje zajedničkog otpora prema komunizmu. Tajni dodatak→ bio je usmjeren protiv SSSR-a. 1937. god. Italija pristupa ovome paktu. Pakt je postao instrument putem kojeg je Njemačka osigurala odanost rumunjskih, mađarskih i bugarskih satelita. Kristalna noć- koji je bio povod, 1938. god.? 1938. godine, 15.000 Židova poljskog podrijetla protjerano je iz Njemačke i iskrcano na poljskoj granici. Desničarska antisemitska poljska vlada, odbila ih je primiti. Njih oko 5.000 ostalo je na ničijoj zemlji. U znak osvete jedan je mladi poljski Židov, kojemu su protjerali roditelje, ustrijelio konzula njemačkoga veleposlanstva u Parizu. Nacistička je stranka to proglasila dijelom svjetske židovske urote i u noći s 9. na 10. studenoga odgovorila nasiljem, paležom i umorstvima. U zloglasnoj Kristalnoj noći zapaljeno je oko 300 sinagoga, uništeno je i opljačkano najmanje 7.000 trgovina, oskvrnjena su židovska groblja i kapelice i ubijen 91 Židov. Mnogi su Židovi uhićeni i odvedeni u koncentracijske logore. Židovi su praktički isključeni iz njemačkoga ekonomskog života. Slijedilo je konačno rješenje o Holokaustu. Kristalna noć bila je djelo smeđokošuljaša iz SA - poluvojničkih jurišnih odreda. Hitleru se to nije svidjelo, jer nije bilo provedeno pod središnjim nadzorom režima, tj. nije izdana Hitlerova pismena naredba za provođenje ovakvog plana.

Čelični pakt, 1939. god. Hitler je pokušao što snažnije vezati Italiju uz sebe. Predložio je da antikominterna pakt postane vojno- politički savez. Japan je odbio pristupiti ovom savezu. 22. svibnja 1939. god. u Berlinu je potpisan njemačko- talijanski ugovor o ofenzivnom vojnom savezu. Ovim je ugovorom Italija u potpunosti pala u političku i vojnu zavisnost od Njemačke. Što je holokaust, kad se javlja? Izvorno, riječ holokaust označava žrtvu paljenicu, pri kojoj se spaljuje cijela životinja. Danas je međutim u cijelom svijetu ta riječ uobičajeno ime za genocid nad Židovima (hebrejski: shoah), te u širem značenju i sustavno istrebljivanje drugih grupa ( prvenstveno Romi) za vrijeme nacističkog režima u Njemačkoj. Riječ holokaust prvi je za taj genocid upotrijebio crkveni sabor protestantskih crkava tadašnje Zapadne Njemačke. Postepeno je ušao u opću upotrebu i danas je to osnovno značenje riječi. Posebni termin upotrebljen je da bi se ukazalo na osobiti značaj i intenzitet mržnje prema Židovima i ideološke osude židovstva, koji su bili u osnovama nacističke ideologije. Iako je nacistička ideologija specifična (Židovi se proganjaju na temelju rase, a ne vjere), ta mržna i osuda imaju duboke korijene u kršćanskoj civilizaciji (antisemitizam). Holokaust je iza sebe ostavio trajne posljedice. Računa se da je u njemu ubijeno pet do šest milijuna Židova, odnosno trećina svih Židova koji su prije rata živjeli u svijetu. Demografska slika u Europi se bitno promijenila, pogotovo u Istočnoj i Srednjoj Europi gdje su židovske zajednice prestale postojati. Najveći dio preživjelih je odlučio emigrirati u SAD, odnosno u Palestinu, gdje je stvorena židovska nacionalna država Izrael. Romi su druga grupa koja je bila objekt genocida. Broj njihovih žrtava teško je procijeniti: iznose se brojke između 220.000 i 800.000, što iznosi između četvrtine i polovice njihovog ukupnog broja u Europi. Konferencija u Wanseeu, 1942. god.? Provođenje holokausta u nacističkoj Njemačkoj, 1933. do 1942.→Ubrzo nakon preuzimanja vlasti u Njemačkoj, nacisti počinju ostvarivanje jednog od svojih najvažnijih programskih ciljeva: iskorijeniti svaki utjecaj Židova u njemačkoj politici, ekonomiji i kulturi. Antižidovska kampanja pokrenuta je preko radija i novina, a u svim školama i na fakultetima uvedeno je pseudoznastveno "učenje o rasama" kao obavezni predmet. Donesen je niz antižidovskih propisa koji kulminiraju proglašenjem Nürnberških zakona (Zakon o građanima Carstva i Zakon o zaštiti njemačke krvi i njemačke časti) 15. rujna 1935. Židovi gube njemačko državljanstvo; ne smiju obavljati nikakvu javnu službu (što naročito pogađa intelektualce: znanstvenike, profesore, liječnike, odvjetnike, novinare itd) niti njihova djeca mogu pohaćati javne škole; zabranjen je boravak Židova na javnim mjestima (parkovi, knjižnice, muzeji idr); zabranjeno je sklapanje braka između "arijevaca" i Židova kao i seksualni odnosi; zabranjeno je zapošljavanje "arijevaca" u kućanstvima Židova, itd. Na inicijativu predsjednika SAD F. D. Roosevelta održana je ljeti 1938. međunarodna konferencije o izbjeglicama u Evianu u Švicarskoj, ali nije dala rezultate: nijedna zemlja nije otvorila svoja vrata židovskim izbjeglicama. Mnogi od njih naseljavaju se u Palestinu. Međutim, srpnja 1939. britanska vlada, suočena sa otporom Arapa, ograničava useljavanje Židova u Palestinu na samo 15.000 u slijedećih pet godina. Obavezno nošenje oznake na odjeći propisano je prvo za Židove u Poljskoj u studenom 1939, a kasnije i u Njemačkoj i drugim državama. Židovi su ponovo smješteni u posebne

izolirane dijelove gradova (geta), od kojih je najveći bio u Varšavi; tamo je došlo i do jedinog organiziranog i masovnog otpora Židova. Ujesen 1941. počela je realizacija plana da se svi Židovi iz Njemačke i zaposjednutih područja srednje i zapadne Europe deportiraju na istok. Židovi su prikupljani i transportirani vlakom u stočnim vagonima; tisuće su pritom umrle. Taj je plan ubrzo bio zaustavljen odlukom o "konačnom rješenju". „Konačno rješenje“→Uspjeh vojnog pohoda na SSSR potakao je naciste na odluku da se umjesto ranije planirane deportacije na istok provede "konačno rješenje židovskog pitanja", tj. fizička likvidacija svih Židova u Europi. Plan je na tajnoj konferenciji u Berlin-Wannseeu 20. siječnja 1942 (Konferencija u Wanseeu) izložio SSObergruppenführer Reinhard Heyndrich, šef Sigurnosne policije i Sigurnosne službe. On je bio osobno od Hitlera ovlašten da provede taj plan; svim državnim službama bilo je naređeno da sudjeluju u istrebljenju pod vodstvom SS-a. Određeno je da svi nesposobni za rad trebaju biti odmah ubijeni, a drugi odvedeni na prisilni rad pod minimalnim životnim uvjetima sve dok ne umru od iscrpljenosti. Kao oblik masovnih likvidacija naređeno je ubijanje plinom i strijeljanje. Nakon Heyndrichove pogibije (u atentatu u Češkoj) provođenje plana preuzeo je Adolf Eichmann. Na temelju te odluke osnovani su posebni koncentracijski logori, logori smrti (za razliku od radnih logora, u kojima su zbog surovog postupka također tisuće umirale). Ponajviše si osnovani na području okupirane Poljske: Auschwitz (Oswiencim), Birkenau (Brzezinka), Treblinka, Mauthausen, Majdanek, Sobibor, Izbica i drugi. Kada je sovjetska vojska tijekom 1944 zaposjela Poljsku, likvidacije su nastavljene u logorima na njemačkom tlu: Dachau, Berge-Belsen i Buchenwald. U rujnu 1944. Heinrich Himmler izdaje naređenje da se prestane s likvidacijama. Međutim, do oslobađanja od strane Saveznika još su desetine tisuća umrle u logorima od gladi i zaraza. Holokaust je s vremenom ipak počeo crpiti velike logističke resurse Reicha i tako posredno utjecati na situaciju na bojnom polju. To je, po nekim ocjenama, bio jedan od razloga zašto zapadni saveznici i SSSR, iako su raspolagali podacima o tome što se događa, nisu uložili bitne napore u cilju zaustavljanja Holokausta koji se nastavio sve do samog kraja rata, odnosno sloma nacističke Njemačke. Problem Austrije, Anschluss, Seis Inquart Hitler je gledao na Austriju kao područje njemačkog utjecaja i smatra je integralnim dijelom njemačke nacionalne zajednice. Njegovi su se interesi poklapali s Mussolinijevim: htio je za sebe čitavo Podunavlje, dijelove Balkana za svoju privrednu i političku ekspanziju. 1934. god. u državnom puču (izveli nacisti s namjerom priključenja Austrije Njemačkoj) ubijen je austrijski kancelar Dolffus, a na njegovo mjesto dolazi Kurt Schuschnigg. Schuschnigg mobilizira policijske snage protiv nacista, Hitler tada nedovoljno spreman odlučuje se povući i odustati od ujedinjenja Austrije i Njemačke. U veljači 1938. god. održao se sastanak Hitlera i Schuschnigga u Berchtesgadenu oko pitanja Austrije. Austrijski kancelar donosi za Hitlera „Program 10 točaka“ u kojem nudi ustupke za Njemačku, ali ga ne uspijeva izložiti zbog grubog Hitlerova napada da je izdajica njemačke nacije i da vodi antinjemačku politiku. Schuschnigg se vraća u Austriju, nacisti vrše snažnu agitaciju za ujedinjenjem, a kancelar je osamljen i nemoćan. Odlučuje provesti plebiscit gdje bi narodu prepustio odluku o ujedinjenju. Na vijest o plebiscitu, Hitler je pobijesnio i naredio Direktivu br. 1 tj. „operaciju Otto“. Naređuje Schuschniggu da povuče plebiscit, na što mora pristati. Ujedno kancelar daje ostavku, a na njegovo mjesto dolazi pronacista Seiss Inquart.

13. ožujka 1938. god. njemački Wermacht prelazi austrijsku granicu, Austrija je priključena njemačkom Reichu. Sudeti, Čehoslovačka kriza, Münchenski sporazum, Haha, Heidrich Još jedan od Hitlerovih ciljeva bilo je pripojenje Sudeta (Čehoslovčki) gdje je živjelo 3 milijuna Nijemaca, njemačkom Reichu. Sudeti→ nisu nikada pripadali Njemačkoj, imali su velik privredni i strategijski značaj, razvijenu industriju; Nijemce u Čehoslovačkoj okupljala je Njemačka sudetska stranka s Konradom Henlainom na čelu, koja je bila u tajnoj vezi s nacionalsocijalistima u Njemačkoj. Na njihov poticaj sudetski Nijemci počinju zahtjevati političku autonomiju te započinju s demonstracijama. „Karlbadski program“ donosi zahtjev sudetskih Nijemaca za izjednačenjem Nijemaca i Čeha, autonomiju za Sudete, ravnopravnost dvaju jezika itd. Za to vrijeme u Berlinu se priprema „operacija Grün“ tj. plan napada na Čehoslovačku. Uoči napada na Čehoslovačku Hitler održava svoj poznati govor u Nürnbergu uperen protiv Čehoslovačke. Istovremeno vodi razgovore s Chamberlainom u Berhtsgadenu gdje otvoreno postavlja zahtjev da mu se dopusti mirna aneksija Sudetske oblasti. Ukoliko mu se to ne odobri, Njemačka će aneksiju izvršiti silom. Chamberlain u duhu svoje politike „smirivanja“ obećaje Hitleru dogovore s francuskom, čehoslovačkom i britanskom vladom. Naravno čehoslovačka vlada je odbila Hitlerov zahtjev. Pregovori visokih čelnika na kraju su završeni u Münchenu. Münchenski sporazum, 29. rujan 1938. god.→ sastanak Britanije, Njemačke, Francuske i Italije oko pitanja Sudeta. Gotovo svi Hitlerovi zahtjevi bili su prihvaćeni, dobio je slobodne ruke u Istočnoj Europi. Ovaj je sporazum potvrdio njemačku okupaciju čitave Sudetske oblasti, bez plebiscita te povlačenje češke vojske. Ovaj je sporazum bio jedna od najtežih kapitulacija Zapada pred nacističkom agresijom. SSSR nije sudjelovao na sastanku jer nije mogao dopustiti jačanje svoga najvećeg neprijatelja, Njemačke Cilj Velike Britanije tada je bio rat između Njemačke i SSSR-a kako bi se međusobno iscrpile. Jer niti Britanija, niti Francuska nisu bile spremne za rat, a nisu želejle niti čehoslovačkoj garantirati pomoć, već su je ostavile na cjedilu, a savjetovale su joj da ne primaju sovjetsku ponudu za savezništvo 1.- 10. listopada 1938. god. Njemačka je zaposjela čitavu Sudetsku oblast. Čehoslovačka je nestala s karte Europe. Predsjednik Beneš daje ostavku, a na njegovo mjesto dolazi Emil Haha. Haha 1939. god. potpisuje akt o zavođenju njemačkog protektorata nad Češkom i Moravskom. Ribbentrop- Molotov pakt, 23. kolovoza 1939. god. M.v. p. Njemačke Ribbentrop i m.v.p. SSSR-a Molotov potpisuju pakt o nenapadanju: obje sile se obvezuju da neće sudjelovati ni u kakvoj akciji agresije jedna protiv druge, neće pomagati niti jednu treću silu u njenim ratnim napadima, sve će nesporazume rješavati sporazumno ili arbitražom. Ugovor je potpisan na 10 godina. Staljin je ovim paktom nastojao izbjeći rat, a Hitler izolirati Poljsku od pomoći saveznika te si je osigurao leđa i izbjegao rat na dva fronta. Postojao je i Tajni dio koji je predviđao četvrtu podjelu Poljske: Sovjetski Savez dobiva njime suverenitet nad baltičkim državama, priznata je sovjetska interesna sfera u Finskoj te pravo da Rumunjskoj oduzme Besarabiju. Poljska bi bila podijeljena linijom VislaSan- Narew, gdje bi zapadni dio pripao Nijemcima, a istočni Sovjetima. Sovjeti su se obvezali da će Njemačku opskrbljivati sirovinama i da će Nijemcima osigurati leđa u bilo kakvom sukobu sa Zapadom.

Problem Poljske Nakon Münchenskog sporazuma, Poljska je postala svjesna njemačke opasnosti koja se mogla okrenuti baš prema njoj. Slično kao i u Sudetima, njemačka manjina nacistički orjentirana potiče prve incidente. Velik broj poljskih Nijemaca emigrira u Njemačku, a Njemačka pak protjeruje 15 000 Židova, poljskih državljana. Od 1919. god. postojao je „problem Danciga i Koridora“. Hitler je vjerovao da će Poljaci pristati na kompenzaciju i da će Njemačkoj ustupiti ove teritorije u zamjenu za podučja na istoku, na račun SSSR-a.Poljski ministrav vanjskih poslova Beck odlazi na razgovore k Hitleru, ali ne pristaje na nikakve ustupke: bio je rađe spreman na rat, nego da Nijemcima prepusti poljska područja. Odnosi između dvije zemlje su se zategnuli. Da bi učvrstila svoju međunarodnu poziciju, 1938. god. Poljska potpisuje sa SSSR-om ugovor o nenapadanju. A od Francuske i Britanije dobiva garancije u slučaju napada. Na to Hitler otkazuje njemačko- poljski ugovor o nenapadanju iz 1934. god. i najavljuje „operaciju Weiss“ tj. plan napada na Poljsku. Kako se rat približavao na njemačko- poljskoj granici izbjali su incidenti, Nijemci su provodili ubrzanu mobilizaciju. U 4 sata i 30 minuta započela je topovska paljba na granici, započeo je Drugi svjetski rat.

ITALIJA
Marš na Rim, 1922. god.? Osnažen brojim pristašama iz visokih redova dvora, policije i vojske, Mussolini priprema radikalan potez u pravcu osvajanja vlasti. 28. kolovoza 1922. god. na čelu svojih crnokošuljaša Mussolini ulazi u Rim, a kralj Vittorio Emanuele III predaje mu mandat za sastav vlade. Mussolini kreće u ostvarivanje svojih ideja pri čemu mu pomažu „crne košulje“. 1926. god. nakon završetka masovnih uhićenja i progona protivnika, slomljena je svaka otvorena opozicija fašističkom režimu i zemljom je zavladala jednopartijska diktatura. Kralj i parlament su ostali, ali bez ikakvog stvarnog značaja. Benito Mussolini Talijanski diktator, učitelj i novinar. 1919. god, socijalistički odmetnik koji osniva prvu ćeliju svoje fašističke stranke i svoju vojsku- crnokošuljaše. 28. listopada 1922. god. predvodi svoje crnokošuljaše u pohodu na Rim. Formulirao je vanjskopolitički program talijanskog fašizma: negirao je internacionalističke principei isticao nepovredivi suverenitet države, odbijao je ideju o trajnom miru i bio je protiv čvrstog prianjanja Italije uz Ligu naroda. Praktični Mussolinijevi ciljevi bili su usmjereni prema: podunavsko- balkanskom području (onemogućiti stvaranje jake centralističke države, glavni oslonac bi bila Austrija i revizonistička Mađarska), Sredozemnom moru (izbaciti Britance i Francuze) i kolonijama u Africi. Zbog privredne i vojne nespremnosti Italije za velike osvajačke pohode, ostvarenje ovog plana bilo je postepeno i dugotrajno. „ Na kraju će govoriti njegovo veličanstvo top.“ 30tih godina preklopili su se interesi Italije i Njemačke u JI Europi. Berlin je očekivao, ukoliko Italija želi njegovo prijateljstvo, mora napustiti svoje planove u Podunavlju i okrenuti se ekspanziji na Jadranu i Mediteranu.

Talijanska okupacija Etiopije 1935. god.→ Mussolini, u želji da proširi svoj novi rimski imperij u Africi, upada u Etiopiju. Iako je car Haile Selassie pozvao Ligu naroda u pomoć, ona je bila nemoćna, jer velesile nisu htjele posredovati. Haile Selassie bježi iz zemlje, a Talijani je u potpunosti okupiraju. Talijanska okupacija Albanije 1939. god.→ albanski kralj Zogu bježi iz države i prepušta je pohlepnim Talijanima Kako je završio? Pod kraj travnja 1945. god. saveznici su bili nadomak Milana, Mussolini se odlučuje na bijeg zajedno sa svojom ljubavnicom. Pridružili su se njemačkim snagama koje su se povlačile prema Tirolu, ali su ih partizani zaustavili. Iako prerušen, Mussolini je bio razotkriven. 28. travnja 1945. god. Mussolini i njegova ljubavnica (Carla Petacci) strijeljani su, mrtva tijela su prevezena u Milano i obješena za noge pred nekom benzinskom crpkom. Pakt Četvorice, 1933. god. Mussolini 1932. god. iznosi ideju o stvaranju pakta četvorice: V.B., Francuske, Njemačke i Italije. Taj bi savez imao pravo preuređivati prilike u Europi ovisno o vlastitim interesima. Jedan od ciljeva bi bio i zaštita kontinenta od boljševičke revolucije i izolacija SSSR-a. Nijemci su ideju spremno prihvatili, dok su Britanci i Francuzi ostali rezervirani jer su se bojali da bi njome više izgubili nego dobili. Uz preinake koje je predložila Francuska (da se osiguraju prava država članica Lige), 1933. god. stvoren je Pakt četvorice, na rok trajanja na 10 godina, a svaku teritorijalnu promjenu, morat će odobriti Liga naroda. Mussolini je bio izigran te je najavio: „Njegovo veličanstvo top, morat će progovoriti!“ Napad Italije na Etiopiju, 1935. god., talijanske kolonije u Africi, koga su svrgnuli Etiopljani (Haile Selassia), kad se vraća na vlast, kad završava rat u Etiopiji? Etiopija→ bila je predmet požude Talijana koji s Englezima vode pregovore oko podjele utjecajnih zona. Kao članica Lige naroda, Etiopija protestira protiv anglo- talijanskog ugovora koji garantira sporazumno rješavanje nesuglasica. 1933. god. Mussolini donosi tajnu odluku za napad na Etiopiju kako bi je pretvorio u koloniju. Sukob koji je izbio na etiopsko- eritrejskoj granici 1934. god. iskoristili su Talijani koji su u Eritreji započeli vojne pripreme. Etiopljani pozivaju na arbitražu, ali Talijani odbijaju tu ideju. Pozive na razgovore oko pitanja Etiopije, Mussolini je odbio i odlučio se na riskantan potez. 1935. god. započeo je talijanski napad na Etiopiju. Godinu dana kasnije slomljen je etiopski otpor, a Haile Selasije napušta zemlju. 1936. god. Mussolini je proglasio aneksiju Etiopije Italiji. Etiopska afera otvorila je vrata Hitlerovom ekspanzionizmu. Uz britansku pomoć Haile Selassie se vraća u zemlju 1941. god. Talijanska okupacija Albanije, 7. travnja 1939. god. Italija je postavljala sve više zahtjeva prema Albaniji, želeći monopol nad telefonijom i elektroprivredom, te da se talijanski jezik uči u albanskim školama. Zogu, albanski kralj je odbio talijanske zahtjeve i otpustio talijanske vojne savjetnike. Odlučio je potpisati trgovinski sporazum s Jugoslavijom i Grčkom, što je navelo Musolinija da ukine svu pomoć Tirani. Nakon što nije uspio pokušaj zastrašivanja ratnim brodovima, Musolini je odlučio kupiti Albance, dajući im veliku pomoć u novcu. Zbog novih pobuna unutar zemlje Zogu je bio ponovno prisiljen popustiti Musoliniju.

Kad je Njemačka 1939. g. samovoljno okupirala Čehoslovačku, Italija je to isto htjela učiniti i s Albanijom. U ožujku je poslan ultimatum, a Zogu je odbio novac u zamjenu za predaju vlasti. 7. travnja 1939. g. talijanske trupe ušle su u Albaniju i okupirale je, a Zogu je pobjegao u London. Albanski parlament proglasio je ujedinjenje s Italijom, Viktor Emanuel postao je kraljem. Uspostavljena je profašistička vlada na čelu s Verlačijem. Nakon njemačkog napada na Poljsku, Talijani su odlučili iskoristiti Albaniju kao vrata za napad na Grčku.

PORTUGAL
Od 1926. god. uvedena je vojna diktatura koja je kasnije prerasla u fašističku, uzor joj je bila Italija. 1932. god. na vlast dolazi „stidljivi diktator“ Antonio Salazar koji godinu dana kasnije donosi novi ustav kojim uvodi nacionalnu i kršćansku diktaturu.

VELIKA BRITANIJA
Nevill Chamberlain, kada je na vlasti? Britanski premijer 1937.-1940. god., tvrdokorni britanski konzervativac čija je politika ostavila negativne posljedice i bila jedan od tvoraca Drugog rata. Njegov vanjskopolitički program: Britanija je nastojala ne dopustiti preveliko jačanje niti jedne sile i pokušala je održati ravnotežu na kontinentu. Nastojala je zadržati svoju dominaciju nad pomorskim komunikacijama, očuvati svoje kolonijalno carstvo i obnoviti svoj ekonomski značaj u svijetu. Francuska je optužena da boluje od „napoleonskih ambicija“, a Englezi da bi održali korak s njom pokazivali su izvjesnu popustljivost prema Njemačkoj (ukidanje političke izolacije) Politika „stišavanja i ustupakatzv. appeasement“→ veliki obožavatelj njemačke kulture i duha, napisao je djelo „Osnove 19. st.“ u kojem daje sintezu rasističkih i geopolitičkih teorija. Nacizam u početku nije shvaćen ozbiljno, čak ni 1936. god. kad su nacisti počeli ostvarivati svoje zamisli, stav konzervativnih Britanaca nije se promijenio. Bježali su od svake konkretne mjere u cilju obuzdavanja agresije. Umirivali su ljude uvjeravajući ih da se mir može kupiti ustupcima fašističkim diktatorima. Ova je politika nasljeđe konzervativne politike, a Chamberlainu je donijela veliku popularnost među ljudima i nažalost odvela ga u ratnu katastrofu. Žalio je ustupcima omekšati Nijemce i usmjeriti ih prema istoku Europe gdje bi se iscrpili u borbi sa Sovjetima. Potpisao je Münchenski sporazum, te uvjerio i sebe i čitavu Europu da je na taj način spasio mir. Nakon Njemačke okupacije Čehoslovačke, Chamberlain isprva nije želio osuditi Hitlera, ali pod pritiskom Parlamenta morao je to učiniti. Nakon toga, Francuska i Britanija daju garancije Poljskoj protiv svake vanjske opasnosti. 1939. god. umjesto njemačko- sovjetskog sukoba, Chamberlain se suočio s njihovom pogodbom- morao je priznati poraz. Donji dom britanskog parlamenta opozvao ga je s dužnosti nakon sloma u Norveškoj. Na mjestu ministra- predsjednika naslijedio ga je Churchill. Njegov prepoznatljiv simbol bio je kišobran.

MAĐARSKA
Tko je Bela Khun? Tko nakon njega vlada Mađarskom? Bela Khun osnivač Mađarske komunističke partije 1918. god. Nakon Prvog rata, Mađarska se našla na gubitničkoj strani. Pred njezinu je tek sastvaljenu vladu stavljen težak posao potpisivanja mirovnog ugovora. Od strane saveznika stigla je tzv. „Vixova nota“ odnosno zahtjev da se rumunjska okupacijska zona pomakne 100 km prema zapadu prema rijeci Tiszi. Vlad grofa Karolya nije ju mogla prihvatiti te je odstupila s vlasti i predala je socijaldemokratskoj partiji 21. ožujka 1919. god. proglašena je Sovjetska Republika Mađarska, na čelu koje je stajao Bela Khun koji uvodi diktaturu proleterijata. Odbacio je Vixovu notu i zadržao je kontakte sa sovjetskom Rusijom. Na poticaj Francuske, Rumunjska i Čehoslovačka vrše invaziju na mađarski teritorij, spajaju svoje okupacijske zone na Tiszi i prekidaju veze Mađara i Sovjeta.Mađarska organizira svoju Crvenu armiju koja kreće u protunapad prema Česima; ulazi u Slovačku i u lipnju 1919. god. proglašava Slovačku Sovjetsku Republiku. Ali Mađari moraju prihvatiti ultimatum s mirovne konferencije iz Pariza, zaustavljaju svoju ofenzivu, povlače se uz obećanje da će se i Rumunji povući. Ali Mađari su prevareni, Rumunji se nisu povukli već su krenuli prema Budimpešti. 1. kolovoza 1919. god. pala je sovjetska vlada u Mađarskoj. Vlast je preuzeo general Miklos Horty (1919.-1935. god.) i narodna vojska, vrše teror i uništavaju revolucionare.

TURSKA
Tko je Atatürk, gdje srećemo Mustafu Kemala prije Grčko- turskog rata? Bio je član pokreta „domovina i sloboda“ koji se priključio mladoturskom pokretu 1907. god. Kako je Osmansko carstvo bilo u krizi to su iskoristile druge države, među njima i Italija koja je 1911. god. izvršila invaziju na Libiju. Mustafa Kemal odlazi braniti Libiju u ime Osmanskog carstva. Isto tako Mustafa je predvodio osmanske snage u Balkanskim ratovima. U Drugom balkanskom rata, Kemal je postao zapovjednik vojske u Galipolju. Vodio je i obranu Carstva 1915. god. pri napadu sila Antante, nakon obrane kod Galipolja, Mustafa dobiva titulu paše. Postao je prvi predsjednik Republike Turske 1923. god., a 1934. god. dobiva pridjev Ataturk što znači otac svih Turaka. Tko vodi Tursku za vrijeme Prvog svjetskog rata, koji je glavni grad Turske? Godine 1913. nacionalistička i islamistička struja, predvođene Enver Pašom srušile se dotadašnji umjereno liberalni poredak i preuzele vlast nad Osmanskim Carstvom. 1914. god. Turska pod vodstvom Enver Paše u ime Osmanskog carstva pristupa Trojnom savezu u borbi protiv sila Antante. Istanbul je za to vrijeme bio glavni grad, tek nakon rata Mustafa Kemal određuje novu prijestolnicu u Ankari. Nakon turskog poraza u Prvom ratu 1918. god. srušen je mladoturski pokret i ponovno je uspostavljen sultanat pod kontrolom savezničkih snaga.

Rat Grčke i Turske 1920.-1923. god., što su Grci htjeli, što se događa sa sultanom? Nakon rata zemlje pobjednice okupiraju svaka svoj dio Osmanskog Carstva. Britanci Palestinu, Francuzi Siriju i Libanon, Talijani otok Dodekanez i Rodos, a Grci obalu Male Azije i još neke otoke. Otimanje imperijalističkih sila za osmanski teritorij izazvalo je 1919. god. nacionalno oslobodilački pokret ili „Turski rat za neovisnost“ kojeg predvodi Mustafa Kemal. Cilj je bio ujediniti sve Turke- muslimane u jedinstvenu nezavisnu državu. Za to vrijeme, sultan je u zatočeništvu. Područje vlasti sultana ostao je samo Istanbul, a na ostalom području je došlo do sloma središnje vlasti. Okupatori su se željeli osigurati da će turske vlasti surađivati s njima. Pod njihovim pritiskom sultan Mehmed IV. stavlja Kemal- pašu van zakona i potpisuje mirovni ugovor u Sevresu 1920. god. S druge strane, Kemal- paša odbacuje mirovni ugovor i donosi odluku o zbacivanju sultana s prijestolja i proglašenju republike. Grci su posegnuli za Izmirom gdje je živjelo većinsko grčko stanovništvo, suprotno Sykes- Picotovom sporazumu, koji je trebao pripasti Talijanima, ali u dogovoru s Grcima, Talijani su im prepustili Izmir, u zamjenu za grčko odobravanje talijanske okupacije Albanije. Kemal poziva narod na pobunu. U travnju iste godine, nacionalno vijeće izabire Ataturka za legalnog vođu nacionalnog pokreta, koji ujedno organizira Narodnu gardu. Turske su snage iznimno jake i uspjevaju potisnuti i grčku i francusku i talijansku vojsku iz Anatolije. 1. studenog 1922. god. svrgnut je sultanat i otvorena je mogućnost stvaranja nove turske države. 1923. god. Grčka i Turska potpisuju sporazum o prisilnoj razmjeni etničkog stanovništva sa svojih teritorija. Veiše od milijun turskih Grka bit će protjerano iz Turske u Grčku. Mir u Lausanni, 1923. god.→ uspostavljena je stara grčko- turska granica na rijeci Marici, priznat je suverenitet na područjem koje danas tvori Republiku Tursku: Anatolija, turska Amrenija i turski Kurdistan, Turska se odrekla svih neturskih područja, dobila je natrag dio egejskih otoka i istočnu Trakiju (dodekanaz je ostao talijanski) 29. listopada 1923. god. proglašena je Republika Turska. Ataturk je postao prvi predsjednik, a Ankara glavni grad. Turska postaje svjetovna država, zakoni postaju odijeljeni od islamskog prava, ukinuto je islamsko pravo, sultanat zamijenjen ustavnom republikom, provedene su reforme (od ravnopravnosti žena sa muškarcima do reforme jezika – arabica zamijenjena latinicom, zabrana obaveznog nošenja feredže, a kod muškaraca fese, zabrana poligamije ), modernizacija gospodarstva 1932. godine Turska je pristupila Ligi naroda.

ŠPANJOLSKA
Španjolski građanski rat, gdje nastaje peta kolona, politika narodnog fronta, kakav je to tip vlasti, imaju li španjolci danas što u Maroku, službeni jezik u Andorri, američki pisac za vrijeme Šp. Građanskog rata? 1923. god. Primo de Rivera uvodi vojnu vlast nakon dugotrajnih borbi Najkrvaviji i najpotresniji rat ovog međuratnog razdoblja. Vodio se od 1936.- 1939. god. 1931. god. umire španjolski diktator Rivera, a na izborima pobjedu odnose republikanci koji proglašavaju Republiku na čelu s predsjednikom Zamorom. Rat je bio reakcija vojske na pokušaj mlade španjolske republike koja je pokušala ukloniti dio srednjovjekovnog nadzora crkve, vojske i aristokracije nad javnim životom. Nemire je produbila i velika ekonomska kriza, koja je okrenula velik dio španjolske građanske klase da prihvati anarhizam i komunizam. Vojska (konzervativni predstavnik) se pobunila i vladu proglasila komunističkom. 1936. god. šačica desničarskih generala koje je predvodio Francisco Franco- Caudillo, podigla je pobunu protiv slabe Republike i vlade, pobuna je planirana uz pomoć Italije. Započela je u španjolskom dijelu Maroka i proširila se po čitavoj zemlji. Komunisti i liberali (Sovjeti) ostatka svijeta pritekli su u pomoć vladi i republikanskoj policiji, dok su fašisti i konzervativci (Nijemci i Talijani) dali podršku Francu. 26. travnja 1937. god. bombardirana je Guernica. 1939. god. nakon provedenog Munchenskog sporazuma, došlo je do kolapsa u republikanskim redovima, koji su se nadali da će se V.B. i Franc. priključiti ratu. Francove snage su osvojile glavno republikansko uporište u Kataloniji i Madrid i rat je napokon završen. Kada je Franco pobijedio, pridružio se osovini Rim- Berlin Ovo je bio rat u kojem su Nijemci, Talijani i Sovjeti iskušavali svoja oružja, taktiku i komandante. Britanci, Francuzi i Amerikanci ostale su neutralne. Velik dio njih koji se borio u ratu nisu uopće bili Španjolci. Španjolci posjeduju neka mala područja i danas u Maroku. Službeni jezik u Andorri je francuski i katalonski. Američki pisac Hemingway boravi za vrijeme građanskog rata u Španjolskoj.

HLADNI RAT
Krize u Istočnom bloku Prve su krize započele u Berlinu: I. berlinska kriza/ Berlinski zračni most/ FDR i DDR, 1949. god., potom 1953. god. izbija i II. berlinska kriza, a situacija oko Berlina se smiruje 1961. god. III. berlinskom krizom kada je podignut berlinski zid. Osim berlinskih kriza, Istočni blok su zahvatil krize i u Poljskoj i Mađarskoj 1956. god., te 1968. god. u Čehoslovačkoj. OEEC/ Organizacija za europsku gospodarsku suradnju, 1948. god. Šesnaest zapadnoeuropskih zemalja osnovalo je Organizaciju. OEEC, koristeći se američkim sredstvima, oživljava europsku proizvodnju i trgovinu. Bavila se koordiniranjem zahtjeva za pomoć. North Atlantic Treaty/ Sjevrenoatlantski savez i NATO/Organizacija Sjevernoatlantskog saveza, 1949. god. NAT, 1949. god.→ SAD pokrenule su proces ujedinjavanja triju okupacijskih zona Njemačke. A da bi umirili zapadnoeuropska strahovanja od obnove njemačke moći, SAD, V.B. i još 10 država osnovale su Sjevrenoatlantski savez, politički savez, s ciljem zajedničke obrane Zapadne Europe NATO, 1950. god.→ uslijedio je proces preobrazbe Sjevernoatlanskog saveza u Organizaciju Sjevernoatlanskog saveza/ NATO. Na Trumanov prijedlog stvoren je 20godišnji vojni pakt koji je povezao SAD, Kanadu, V.B., Francusku i osam drugih atlantskih zemalja (kasnije i Grčka, Turska i FDR) u zajedničkoj obrani. Prema NATO sporazumu, napad na jednu od njih smatrao bi se napdom na sve. Sjedište je bilo u Parizu, a od 1966. god. seli se u Bruxelles (nakon de Gaullovog povlačenja francuskih snaga). 1952. god. u NATO savez ulaze Turska i Grčka. Stvaranje NATO-a značilo je militarizaciju politike sprečavanja sovjetske agresije. Amerikanci su predložili ponovno naoružanje Zapadne Njemačke, dok su njihovi saveznici bili šokirani tom idejom. Ipak 1954. god. Savezna Republika Njemačka dobila je odobrenje za naoružanje i pristupanje u NATO, uz obećanje da neće razvijati atomsko, biološko ili kemijsko oružje. 1955. god. Savezna Republika Njemačka ulazi u NATO. 1966. god. de Gaulle je objavio Francusko povlačenje iz NATO-a, ali Francuska se ponovno vraća 1970. god Gotovo pola stoljeća NATO je bio glavni instrument u hladnome ratu. Bruxellski pakt, 1948. god.; Zapadnoeuropska unija, 1954. god. Potpisan je između Britanije, Francuske i zemalja Beneluxa. To je bio vojni savez jasno usmjeren protiv oživljavanja njemčke prijetnje, i sadržavao je odredbe za političku, gospodarsku i kulturnu suradnju. 1954. god. Bruxellskom paktu se priključuju i Zapadna Njemačka i Italija i nastaje Zapadnoeuropska unija (WEU). Europska zajednica za ugljen i čelik/ ECSC, 1951. god., Schumanov plan Nastala na prijedlog francuskog ministra vanjskih poslova Roberta Schumana. Bio je to uglavnom francusko- njemački pothvat s političkim i ekonomskim ciljem. Ekonomsko ujedinjavanje Francuske, Zapadne Njemačke, Italije, Belgije, Nizozemske i Luksemburga.

Austrijski državni ugovor, 1955. god. Potpisan samo jedan dan nakon Varšavskog ugovora. Tim je sporazumom okončana saveznička okupacija Austrije, a Austrija je morala postati neutralna. Europska ekonomska zajednica/ EEZ, 1957. god Istih šest država 1957. god. još se snažnije povezalo potpisavši Rimske sporazume. Pored Europske ekonomske zajednice, organizirana je i Europska zajednica za atomsku energiju/ Euratom. Britanci su odlučili ostati izvan EEZ-a i osnovati labavije Europsko udruženje za slobodnu trgovinu EEZ je uklonio trgovinske barijere između svojih članica i stvorio je snažnu gospodarsku zajednicu koja se može natjecati na međunarodnom tržištu. Pogodovala je razvoju gospodarstava ovih zemalja jer je planirala: carinsku uniju sa zajedničkim carinama, uklanjanje svih carina, slobodno kretanje radne snage i kapitala, zakoni, zdravstveni, socijalni i drugi standardi, monetarna unija sa zajedničkom valutom i jednom središnjom bankom. Prvim članicama (njih šest), 1973. god. priključile su se Velika Britanija, Irska i Danska. 1981. god. Grčka, a 1987. god. Španjolska i Portugal. Margaret thatcher usporila je razvoj ekonomske unije. Ulazak Britanije u EEZ, poklopio se s ekonomskom krizom 70tih i valutnom nestabilnosti. Spriječen je rast Zajednice, povećana je nezaposlenost radne snage. S propašću Sovjetskog Saveza rastao je pritisak na EEZ za daljnjim širenjem njenih granica. 1995. god. kao nove članice EEZ postaju Austrija, Švedska i Finska. Europska udruga za slobodnu trgovinu/EFTA, 1959. god. Skepticizam prema EEZ-u i nevoljkost da se priključi tako širokoj asocijaciji, naveli su britaniju da osnuje EFTA-u zajedno s Norveškom, Švedskom, Finskom, Švicarskom, Austrijom i Portugalom. EFTA je bila suparnica EEZ-u. Njezin je cilj bio ukidanje carina između zemalja članica, ali bez uspostavljanja zajedničke carinske tarife. Europski moneterni sustav/EMS, 1979. god. Helmut Schmidt oformio je EMS. Njemu se priključilo 12 članica EEZ-a, osim V.B. Grčke, Španjolske i Portugala. To je bio korak prema monetarnoj uniji s jednom jedinom valutom. Schengenski sporazum, 1995. god. Dogovoren je u Rimu potkraj 1990. god., a dogovorio je ukidanje viza i kontrolu granica. 1995. god. pet njegovih začetnika, Španjolska i Portugal počelo je provoditi Schengenski sporazum (temelji se na schengenskom računalnom sustavu). Maastrichtski sporazum, 1992. god. 12 članica EZZ-a potpisalo je ugovor čija je svrha bila dati precizniji oblik monetarnoj i gospodarskoj uniji. EU je uvela europsko državljanstvo, povjerena joj je zadaća razvoja zajedničke politike.

Sastanak političara u Europi 1963. god.? Kojih? Moskovski ugovor, 1963. god.→ potpisale SAD, SSSR i Velika Britanija, a njime su pristale na ograničenje atomskih pokusa. Francuska i Kina su odbile potpisati taj sporazum Iste godine Francuska i Zapadna Njemačka su potpisale sporazum o gospodarskoj suradnji.

NJEMAČKA Nakon njemačkog poraza glavni su se pobjednici dogovorili da bi Njemačku trebalo razoružati i denacificirati, upravno podijeliti na okupacijske zone, ali gospodarski tretirati kao jedinstvenu cjelinu. Pobjednici su se razilazili u pogledima podjele i budućeg ustojstva njemačke države. Problem reparacija još je više oteževao situaciju. Na Jalti je dogovorena cifra od 20 milijardi dolara, pola o tog iznosa SSSR je zahtijevao za sebe i Poljsku. Rusi su se pak izborili u Potsdamu za pravo preseljenja imovine iz svoje okupacijske zone. Suglasnost nije postignuta niti oko pitanja političkog ustrojstva. 1947. god. stvorena je Bizonija, gdje su ujedinjene britanska i američka okupacijska zona u namjeri stvaranja autonomne parlamentarne demokracije.1949. god. stvorena je Trizonija, tj. priključena je i francuska okupacijska zona. (Francuzi su dobili pravo na okupacijski sektor i na taj način su predstavljali vakuum zonu između Zapada i Istoka, ono što je nekda predstavljala Njemačka). Zapadni okupatori ojačali su tu zajedničku zonu. U tom su trenutku Rusi odlučili osporiti cijelu zapadnu politiku zasebnog razvoja njemačke države koja je ugrozila rusku ambiciju da Njemačku održi cijelom i pretvori u komunističku državu. Berlin→ grad je bio isključen iz zonskog sistema i stavljen pod zajedničku savezničku upravu. Iz praktičnih je razloga bio podijeljen na četiri sektora. Rusi su pak uživali laganu prednost u gradu: prvi su ušli u grad nakon kapitulacije, a i sam se grad nalazi duboko u sovjetskoj zoni. Iz Berlina su pokušali steći kontrolu nad Njemačkom

Nabroji i objasni Tri berlinske krize? I. berlinska kriza/ Berlinski zračni most/ FDR i DDR, 1949. god. Najopasniji sovjetski kontrapotez, na Marshallov plan dogodio se u Njemačkoj. Amerikanci nastoje unaprijediti ekonomsku stabilnost i političko ujedinjenje Trizonije, na što Staljin bojkotira četveročlanu Komisiju za kontrolu i zatvara sve zemaljske prilaze Berlinu. Blokada Berlina zaprijetila je smrću od gladi zapadnoberlinskom stanovništvu. Cilj blokade je bio da se zapadne saveznike prisili na odlazak iz Berlina ili da se spriječe planovi Zapada o ujedinjenju Zapadne Njemačke. U duhu politike „containmenta“ Truman je naredio danonoćni zračni most kojim je Amerika opskrbljivala opsjednuti grad. Nakon 324 dana, Sovjeti su obustavili blokadu, oružani sukob je izbjegnut, ali utvrđena je podjela Njemačke. II. berlinska kriza, 1953. god. Ustanak u istočnom sektoru Brelina, nakon Staljinove smrti izazvan je pre-malim plaćama za prevelik posao i poltitičkim progonima Pokušaj političke liberalizacije i nedosljedna gospodarska politika izazvali su 1953. god. štrajkove i nemire, stoga Sovjeti šalju svoje trupe da umire situaciju. Istočna je Njemačka pretvorena iz zemlje koja pruža pomoć S. Savezu, u zemlju koja prima pomoć. III. berlinska kriza, 1961. god.

Za Sovjete je nepostojanje formalnog mirovnog ugovora s Njemačkom predstavljalo nerješiv problem, imali su problema s uspostavljanjem stabilne države u Istočnoj Njemačkoj. Nijemci su se opirali reformama, vladi Nejačke Demokratske Republike prijetio je kolaps. Ljudi su sve više bježali preko Zapadnog Brlina na Zapad, što je značilo gospodarsku i psihološku propast. Sovjeti su se bojali i da se Zapadna Njemačka ne oprskrbi nuklearnim oružjem. 1958. god. Hruščov predlaže mirovni sporazum kojim bi bilo službeno priznato postojanje obiju njemačkih država, predložio je da se prekine vladavina četiriju sila u Berlinu te da Berlin postane slobodan, demilitariziran grad. Ponudio je ultimatum Zapadnim silama na 6. mjeseci, a ukoliko ultimatum bude odbijen, Hruščov će vlast SSSR-a u Berlinu predati DDR-u. Ultimatum je povučen nakon što je Eisenhower pozvao Hruščova da posjeti SAD i kada su se počele nazirati zrake poboljšanih odnosa. Ali 1. svibnja 1960. god. Sovjeti su uspjeli srušiti špijunski avion U-2, Sovjeti su bili duboko povrijeđeni i ljuti, te su odustali od dogovora o Njemačkoj. Berlinski ultimatum je obnovljen. Uslijedio je sastanak novog američkog predsjednika Kennedya i Hruščova u Beču 1961. god.. Kennedy je obećao Zapadu da neće dopustiti da komunisti protjeraju Zapad iz Berlina Kriza je dosegla vrhunac kada Istočni Nijemci uz sovjetsku pomoć, 13. kolovoza 1961. god. zatvaraju sve putove između Istočnog i Zapadnog Berlina→ podignut je Berlinski zid! U listopadu iste godine, u Zapadni Berlin stiže general Lucius D. Clay koji se s tenkovima približava Berlinskom zidu želeći pokazati odlučnost SAD da zadrže svoja prava pristupa. I Sovjeti su tada reagirali i doveli tenkove, ali konfrontacije su smirene tek međusobnim jamstvima dvaju predsjednika. Berlinski zid se pretvorio u simbol Hladnog rata! Predstavljao je čvrst dokaz da socijalizam sovjetskog tipa gubi ekonomsku utrku s kapitalizmom.

SAVEZNA REPUBLIKA NJEMAČKA Nakon završene blokade Berlina, uslijedila je pretvorba zapadne zone Njemačke u suverenu državu. 20 rujna 1949. god proglašena je Savezna Republika Njemačka /FDR s prijestolnicom u Bonnu i dr. Konradom Adenauerom kao kancelarom. Korejski rat 1950.god., omogućio je ponovno naoružanje SRNj koje bi pomoglo zajedničkom naoružanju Zapada. U novoj je državi ukinuta kontrola saveznika i nova je država priključena zapadnoj antikomunističkoj alijansi. 1952. god. u Bonnu je potpisana konvencija kojom je završena okupacija. 1955. god. FDR priključena NATO savezu pod uvjetom da se odrekne proizvodnje nuklearnog i kemijskog oružja i d aprihvati inspekciju svojih industrijskih postrojenja. Gospodarski se brzo oporavljala jer je posjedovala neiskorištene industrijske kapacitete i velike zalihe stručne i kvalificirane radne snage. Konrad Adenauer (1952.- 1963.)→ njegova je vladavina vratila njemačku dominaciju na kontinentu.
Hellsteinova doktrina? Određivala je da SRNj mora prekinuti odnose sa svim državama (osim SSSR-a) koje su priznale DDR. Socijaldemokratska stranka (SPD)→ 1959. god. odbacuje marksizam, prihvaća mješovitu ekonomiju, prestala se suprotstavljati naoružavanju.

Tko je Willy Brandt, „Ostpolitik“? Njemački političar i državnik, kancelar od 1969. god. Za vrijeme nacističke opasnosti odlazi u Norvešku, 1938. god. gubi njemačko državljanstvo. Nakon rata vraća se u Berlin gdje nastavlja rad u Socijaldemokratskoj partiji Njemačke (SDP), za vrijeme III. berlinske krize, Brandt je gradonačelnik Berlina. „Ostpolitik“→ započeo je misiju normaliziranja odnosa sa Sovjetskim Svezom; prihvatio je činjenicu postojanja dviju njemačkih država, ali nije napustio težnju za ponovnim ujedinjenjem; povećana je trgovina s Istočnom Europom, napuštena je Hallsteinova doktrina; uspostavio je odnose s Jugoslavijom i Rumunjskom, 1970. god. potpisao je sporazume sa SS i Poljskom, kojima se zemlje potpisnice odriču upotrebe sile i priznaju nepovredivost (ali ne i nepromjenjivost) granica u Europi; 1973. god. potpisan je sporazum FDR i Čehoslovačke kojim je proglašen nevažećim Münchenski sporazum iz 1938. god. Od 1969. god. Brandt je kancelar Zapadne Njemačke sve do 1974. god. kada je odstupio s dužnosti nakon što su tajne službe otkirle da je jedan od njegovih pomoćnika špijun DDRa, te da je Brandt imao vezu sa znatno mlađom ženom. Dobitnik Nobelove nagrade za mir 1971. god. za rad na poboljšanju pdnosa s DDR-om, Poljskom i Sovjetski Savezom.

Willy Brandt ispred spomenika varšavskom getu 1970. 1971. god. potpisan je Sporazum četvorice (V.B., Franc, SS i SAD) koji je regulirao status Berlina. Sovjeti su prihvatili status quo u Berlinu u zamjenu za status quo u Istočnoj Europi 1972. god. FDR i DDR potpisuju Osnovni sporazum gdje jedna drugoj priznaju legitimnost i granice, odriču se upotrebe sile, skrbe o porastu trgovine... Obje su države 1973. god. postale članicama UN. Brandta na kancelarskoj stolici nasljeđuje Helmut Schmidt (1974.- 1982.), a potom dolazi Helmut Kohl.

DEMOKRATSKA REPUBLIKA NJEMAČKA Istočna je zona u ožujku 1954. god. postala zasebna država pod imenom Njemačka Demokratska Republika. Glavni grad bio je Istočni Berlin, a predsjednik Wilhelm Pieck. Gorbačov odbija dati podršku istočnonjemačkom komunističkom vodstvu u provođenju represija. Stari komunistički vođa je smijenjen, a postavljen je novi reformistički vođa. Kada je Mađarska ukinula ograničenja na carini s Austrijom, Isočni Nijemci počeli su masovno emigrirati iz svoje države. U gradovima izbijaju protuvladine demonstracije, Erich Honecker želio je zadržati vlast, ako je potrebno i silom. Na izborima komunisti doživljavaju strašan poraz. U studenom 1989. god. srušen je Berlinski zid i grad se ponovno ujedinio. Berlinska vlada prekinula je s komunističkim monopolom vlasti i najavila slobodne izbore 1990. god.
Predsjednici DDR-a? Wilhelm Pieck, Ulbricht (1961. god.)?, Erich Honecker (1989.)

UJEDINJENA NJEMAČKA 3. listopada 1990. god. Istočna Njemačka pripojena je Saveznoj Republici Njemačkoj (Sovjeti su nerado prihvatili), ubrzo je Njemačka pristupila NATO-u. Sovjeti su pristali na povlačenje svojih snaga iz Njemačke, uz garanciju ograničenja njemačkih oružanih snaga, zabranu posjedovanja atomskog, biološkog ili kemijskog oružja. VELIKA BRITANIJA Treća sila po veličini zahvaljujući svome imperiju (Commonwealth- Kanada, Australija i Novi Zeland), vojnoj snazi (pored snažne mornarice i zrakopolovstva, dodala je i atomsko naoružanje) i ulozi u svjetskom gospodarstvu (najrazvijenija u Europi 1945. god.) Margaret Thatcher→ britanska premijerka od 1979. god., odlučna i marljiva i veliki borac. Pala je s vlasti kad se pola konzervativnih članova Donjeg doma pobunilo protiv njezina stila vladanja, omalovažavanja kolega , njezina bahatog stava prema ustavu i gomilanja gospodarskih teškoća. Johm Major→ novi britanski premijer nakon Tacherice. FRANCUSKA Nakon Drugog rata ponovno je zapala u političku nestabilnost. Francuzi su pokušali zadržati i obnoviti svoje carstvo u Aziji i Africi. Charles de Gaulle→ nakon predaje Francuske Njemačkoj 1940. god., odlazi u London; organizira snage pokreta Slobodna Francuska i 1943. god. vodi izbjegličku vladu iz Alžira; postao je prvi šef vlade nakon oslobođenja Francuske 1944.-1946. god., povuka se iz javnog života, ali se odlučio vratiti 1958. god. na vlast kako bi riješio političku krizu koja je nastala građanskim ratom u Alžiru. Uspostavio je Petu republiku i vodio nevjerojatan francuski gospodarski i politički oporavak. Čvrsto odlučuje da će Francuska postati nuklearna sila i da će se priključiti ekonomskoj zajednici. Smatrao je da posjedovanje nukleranog oružja pomaže Francuskoj u obnavljanju njene vojne sile. 1960. god. uspješno testirala atomsku bombu Tako je francuska vanjska politika 60-tih godina postajala sve samostalnija: 1963. god. francuska stavlja veto na primanje V.B. u EEZ, ali potpisuje sporazum o prijateljstvu sa Zapadnom Njemačkom; 1964. god. raskida odnose sa SAD i uspostavlja s NR Kinom; nastoji poboljšati odnose sa Sovjetskim Savezom; de Gaulle povlači 1966. god. svoje snage iz NATO-vog združenog zapovjedništva i zatražio je povlačenje svih NATO-vih

snaga s francuskog teritorija (Pariz- Bruxelles). Francuska je ostala članica saveza, ali je otkazla sudjelovanje u njegovim operacijama sve dok se ne reformira. Novo je raspoloženje bilo antiameričko, s korijenima u Rooseveltovoj sklonosti prema Vichyju i drugim generalima za vrijeme rata. S druge pak strane de Gaulle započinje rapprochment s Njemačkom, a naišao je u dobrom trenutku kad su oslabili njemačkoamerički odnosi. De Gaulla je na predsjedničkom mjestu 1969. god. zamijenio Georges Pompidou. François Mitterand→ francuski predsjednik od 1981. god., koji je započeo ekspanzionističku politiku, uspostavio je bolje odnose sa Zapadnom Njemačkom te s Helmutom Kohlom sklopio francusko- njemački entente u srcu Europe. Jacques Chirac→ predsjednik francuske vlade sve do 1995. god., kada Mitterand odstupa s dužnosti predsjednika države, a Chirac zauzima njegovo mjesto.

ITALIJA Je bila izvorna i neupitna članica NATO-a. Komunistička partija Italije→ bila je iznimka među komunističkim partijama, bila je najveća izvan SSSR-a, imala je vodeću ulogu u talijanskoj državnoj i loklnoj politici, bila je u središtu eurokomunizma. Palmiro Togliatti otvoreno je kritizirao Sovjetski Savez već 50tih godina, jedini se 1969. god. suprotstavio Brežnjevoj doktrini. KPI je podupirala tzv. povijesni kompromis u Italiji, savez svih antifašističkih stranaka.
Eurokomunizam Naziv za politiku zapadnoeuropskih komunističkih stranaka Francuske, Italije i Španjolske koja predstavlja sintezu komunističkih i liberalno- demokratskih ideja. Napuštaju sovjetsko političko vodstvo i sovjetski uzor u organizaciji društva. Zagovara građanska i ljudska prava, parlamentarnu borbu i izgradnju civilnog društva. Odbacivao je formulu diktature proletarijata. Bio je to pokušaj nijekanja staljinističke prošlosti. Revolucije 1989. god.- općenito Godina 1989. bila je godina velikih, klasičnih revolucija i potvrde građanskih prava. Te se revolucije temelje na ekonomskom kolapsu. Bile su to revolucije protiv tiranije, korupcije i nesposobnosti, usmjerene protiv partija i protiv samog komunizma. Glavni uzroci rušenja golemog sovjetskog carstva: gospodarska katastrofa, gorbačov, stalni prosvjedi intelektualaca i naroda, odsutnost legitimnosti vlastodržaca. Stoga su teškoće, nezadovoljstvo, napetosti, demonstracije, represije doveli do revolucije. Sve su revolucije bile brze i temeljite. Ali one nisu riješile ekonomske probleme.

POLJSKA
Komunistička partija Poljske→Vodstvo poljske komunističke partije ukinuto je nakon sovjetsko- njemačkog pakta o nenapadanju, a kao još jedan razlog ukidanja bila je i poljska kritika Staljinove kampanje protiv Trockog. Kominterna je raspustila samu partiju, koja se obnovila 1942. god. zbog užasnog ponašanja Nijemaca u Poljskoj, što je smanjilo odbojnost prema Rusima i komunistima. Varšavski ustanak, 2. kolovoz- 2. listopad 1944. god.→Pred dolazak sovjetskih trupa, u Varšavi je pod vodstvom generala Bor – Komorowskog dignut ustanak pod vodstvom Armije Krajowe. U prvih par dana ustanici su postigli znatne uspjehe i zauzeli velike dijelove grada. Iako je ustanak bio organiziran u skladu s izbjegličkom vladom u njemu su se prvi puta okupile snage pokreta otpora (Armija Kraiowa i Armija Ludowa – prosovjetska armija). Ustanici su čekali brzu pomoć od Rusa koji su nadirali, ali ona se nije ostvarila. Ustanak nije bio usmjeren samo protiv Nijemaca, nego je to bio pokušaj londonskih Poljaka i njihove tajne vojske u Poljskoj da uspostave vlast u Varšavi prije dolaska Rusa. Borbe su trajale 65 dana, ustanici su uništili oko 200 njemačkih tenkova, četvrti grada su uništene bombardiranjem, ali pomoći ni otkud. Staljin drži Crvenu armiju nadomak, ali ne pomaže jer ne želi priznati nekomunističku Poljsku (!!to je akcija izbjegličke vlade). Nijemci dovode zloglasnu SS diviziju „Galiciju“ koja je do 2.listopada ugušila ustanak: Komorowski je potpisao kapitulaciju, uslijedilo je preseljenje stanovništva, prislini rad, u ustanku poginulo je 180 000 civila. No ustanak je poremetio njemački zapadni front: 20.8. ruske jedinice prelaze poljsku granicu, 22.10. Komitet nacionalnog oslobođenja preuzima vlast (sovjeti), Bierut postaje prvi predsjednik 1956. god.→„Tajni izvještaj „ s XX. kongresa KPSS potaknuo je snažne antiruske osjećaje i ustanak. Hruščovljev tajni referat u poljskom prijevodu širio se bez kontrole i došao je u ruke inozemnih novinara i javnosti cijelog svijeta. Raslo je opće nezadovoljstvo. Pokušaji liberalizacije donijeli su pobunu radnika u Poznanju 1956. god. Bili su usmjereni uglavnom protiv niskih plaća za dugo radno vrijeme. Nemiri u industriji poklopili su se s intelektualnim previranjima i rimokatoličkim demonstracijama. Demonstracije je ugušila vojska. Istodobno u KPP dolazi do sukoba između dviju frakcija: bivšeg predsjednika Bieruta (umro 1955. god.) i Wladislawa Gomulke. Tko je vođa Komunističke partije Poljske 1956. god.? Wladislaw Gomulka→ uz kinesku pomoć, dolazi na čelo partije, glavni sekretar KPP. Neizravno je osporavao potpuno podređivanje Sovjetskom Savezu i nije tajio primjedbe prema politici Informbiroa (forsiranje kolektivizacije poljoprivrede i sl.) Gomulka je spriječio sovjetsku intervenciju uvjerivši Sovjete da će Poljska ostati vjeran saveznik SSSR-u i članica Varšavskog pakta. Sovjeti su odlučili dopustiti Poljacima da izaberu vlastiti put u socijalizam. Tijekom njegove vladavine ukinuta je kolektivizacija poljoprivrede, poboljšani su odnosi s Katoličkom crkvom, povećane su plaće i preuzeta je kontrola nad vlastitom vojskom. Propadanje komunizma→ Počelo je baš u Poljskoj. Gierekova skupina bila je sve nemoćnija prema sve dubljoj gospodarskoj krizi. Aparat nije pristao na širenje političkih sloboda, niti na ograničenje birokratskog upravljanja gospodarstvom. 1980. god. započinje val štrajkova, a partija odobrava stvaranje nezavisnih radničkih sindikata. Organizirana je „ilegalna“ Solidarnost, organizacija koja je bila sposobna vršiti trajni pritisak koji bi vodio ka uništenju postojećeg sustava. Upravo su radnici postali glavna snaga koja se suprotstavila sustavu, otkrivena je slaba disciplina u KP. Amerikanci su pružali tajnu financijsku i drugu pomoć nezavisnom sindikatu

„Solidarnost“. Nakon niza štrajkova komunistička vlada pristala je na priznavanje sindikata 1980. god. Niti poljska vlada nije imala legitimitet. Suočila se sa nezadovoljstvom zbog neuspjeha gospodarske politike zbog koje se Poljska opteretila golemim dugovima. Poljski premijer general Wojciech Jaruzelski (m. obrane i predsjednik PURP-a) proglašava izvanredno stanje 1981. god. i privođenje pet tisuća vođa oporbe, sovjetske intervencije nije bilo jer Sovjeti nisu mogli naći nikoga tko bi vladao zemljom po njihovoj volji. SAD nametnule su brojne gospodarske sankcije Poljskoj. Najveća i najviše antisovjetska zemlja, prva u kojoj je komunizam pao s vlasti. 1981. god. nakon nametnutog izvanrednog stanja, jača javna podrška i ohrabrenje Katoličke crkve, tajna pomoć sa Zapada, a nastavak gospodarskih poteškoća doveli su do stvaranja oporbe. Poljski komunisti nisu se mogli usprotiviti poljskom nacionalizmu. Temeljna promjena dogodila se 1987. god. pri posjeti pape Ivana Pavla II., nakon čijeg posjeta ponovno legalizirana Solidarnost. Vlada Jaruzelskog bila je prisiljena, zbog brojnih štrajkova, liberalizirati politički sustav; pristao je na uvođenje višestranačja, ukidanje kontrole medija i održanje izbora. 1989. god. izbori su donijeli nadmoćnu pobjedu oporbi, a za premijera je postavljen Tadeusz Mazowyetszki, prvi nekomunistički premijer Poljske. Predsjednik je i dalje ostao Jaruzelski. Wojciech Jaruzelski→Poljski vojni i politički vođa. Kao predsjednik vlade os 1981.-83. pokazao se nesposobnim da postigne kompromisno rješenje s jakimneovisnim sindikatom Solidarnost i da riješi gospodarske probleme zemlje. Postao je predsjednik 1985., a 1990. dao je ostavku. Lech Walesa→Član podzemnog radničkog pokreta 70tih godina, osnovao Solidarnost 1979. god., slobodni trgovački sindikat koji je bio 80tih zabranjen od strane komunista. Od 1990. god. Walesa je predsjednik Poljske.

MAĐARSKA
1953. god.→Sovjetsko vodstvo izabire Mađarsku za eksperiment s „novim kursom“. Upravo je u Mađarskoj postojala opasnost od izbijanja nemira (zbog strogih represija) i zbog naglog pada životnog standarda kao posljedice golemih investicija u industriju i razaranja poljoprivrede. Zadatak provođenja reformi dobio je glavi Rakosyev konkurent Imre Nagy. Imre Nagy trebao je reformirati gospodarstvo, no ubrzo proširuje svoje djeolvanje te se počinje zalagati za prestanak represija, rehabilitaciju žrtava i odstupanje od Hladnog rata. U Moskvi su ti potezi protumačeni kao opredjeljenje za maljenkova, stoga Hruščov donosi odluku da se Nagy ukloni sa svih položaja, a potpuna vlast preda Rakosyu. Ustanak u Mađarskoj 1956. god.→mađarski komunisti su dvije godine raspravljali o liberalizaciji. Rakosy i Gero odlaze u Moskvu i traže dopuštenje za reforme kako bi preduhitrili probleme. Potaknuti događajima u Poljskoj, u Mađarskoj demonstranti zahtjevaju bolje plaće i slobodu. Ubrzo su demonstracije prerasle u antikomunističku revoluciju. Machas Rakosy, mađarski premijer, nije mogao zaustaviti sve veću plimu oporbenog duha koji je nadirao iz Petőfijeva kruga (središta intelektualnih rasprava i nezadovoljstva), zato je smijenjen, a ponovno je za premijera postavljen Imre Nagy. U listopadu 1956. god. Crvena je armija po prvi put intervenirala u Mađarskoj. Imre Nagy→ Kako Nagy nije uspio kontrolirati događaje u svojoj zemlji, a nezadovoljstvo naroda je raslo, stoga on najavljuje odluku o istupanju Mađarske iz Varšavskog pakta,

proglašavanju neutralnost zemlje i te da će zemlja zatražiti pomoć od UN-a. Sovjeti traže svog saveznika u Mađarskoj i nalaze ga u Janosu Kádáru i sastavljaju alternativnu vladu. Janos Kádár→ dobiva sovjetsko obećanje da će Mađarska dobiti široku autonomiju u unutrašnjim poslovima, a Kádár mora obećati da Mađarska neće istupiti iz Varšavskog pakta i da Nagy neće biti uklonjen. Ali revolucija je morala biti ugušena, stoga 4. studenog, sovjetske trupe ulaze u Budimpeštu i brutalno gase mađarsku revoluciju. Sovjetske snage intervenirale su po Mađarskoj, a tisuće Mađara je deportirano u SSSR ili pogubljeno. Za vrijeme ustanka u Mađarskoj, izbila je Sueska kriza. Zapadne se sile nisu miješale u događaje u Mađarskoj, te su SAD reagirale diplomatskom prosvjednom notom. Imre Nagy- gdje se sklonio, gdje je ubijen?Kada je Kadar preuzeo vodstvo Mađarske, Nagy je potražio sklonište u jugoslavenskoj ambasadi. Nakon njezina napuštanja, iako je dobio jamstva sigurnosti, Nagy je uhićen i deportiran u Bukurešt. 1958. god. Nagy je vraćen u Mađarsku gdje mu je suđena, a nakon suđenja je pogubljen zajedno sa svojim suradnicima. Kadarov režim, 1956.-1988. god.→Vladao je trideset i dvije godine, dobro se slagao s Hruščovom; pozvao je sovjetsku vojsku da ostane u zemlji; vrši se nova kolektivizacija sela; teži se za centralizacijom gospodarstva; Kadar dobiva podršku iz Moskve; smanjio je opseg mučenja i uhićenja; provodi se slaba liberalizacija i amnestija; reforme koje je započeo donosile su mir i uspjeh, plaće su rasle sve do druge polovice 70tih godina kada su reforme zaustavljene zbog energetske krize. Zemlja se zadužila i ušla u stagnaciju. Kadar 1988. god. zbog bolesti odstupa s dužnosti, a novi Generalni sekretar KPM postaje Karoly Grosz. U kakvom su srodstvu Nagy i Kádár? Kumovi. Kadar je rodom bio iz Rijeke. Koja se kriza zbila iste 1956. god. u svijetu osim one u Mađarskoj? Sueska kriza.

ČEHOSLOVAČKA
Ustanak u Pragu 1945. god.→Bio je rezultat općeg ustanka koji je 1. svibnja izbio u zemlji i proširio se sve do Praga. Izbio je u trenutku kada su se snage Crvene armije približavale Pragu. Ustanak su vodile partizanske snage koje su paralelnom akcijom s Crvenom armijom oslobodile Prag. Demonstracije 1948. god.→Eduard Beneš, čehoslovački predsjednik težio je voditi državu u skladu sa zapadnim vrijednostima i u prijateljstvu sa SSSR-om. Želio je da Čehoslovačka prihvati Marshallov plan, ali Staljin mu je to zabranio. 1948. god. nakon ostavke jedanaest ministara, u Pragu izbijaju demonstracije. Beneš ne želi prihvatiti ostavke, ali u strahu od sve većih nemira mora će to učiniti. Sastavljena je vlada samih komunista, Beneš je dao ostavku, a naslijedio ga je Klement Gottwald. Proglašena je „narodna demokracija“, a sve su stranke spojene s Češkom komunističkom partijom. Klement Gottwald→Šef KPČ. Novim ustavom iz 1948. god. Čehoslovačka je postala „narodna demokracija“: proklamirana je vladavina proletarijata, Beneš nudi ostavku, a njegovo mjesto zauzima Gottwald. Ispunjava želje Moskve te daje zatvoriti najistaknutije predstavnike češkog i slovačkog pokreta otpora: Gustav Husak, Rudolf Slansky...

Čehoslovačka je postala policijska država, komunističke vlasti počele su vladati sa sve više tiranije i zastrašivanja. Ona je bila najposlušnija satelitska zemlja. Praško proljeće 1968. god., Dubček→Postojalo je nekoliko uzroka sukoba: 1.) nedostatk obračuna sa zločinima iz razdoblja staljinizma tj. nedostatak „destaljinizacije“. 2.) Slovačke aspiracije za promjenom uređenja države na federalnom pricipu. 3.) Gospodarska kriza. Aleksandar Dubček→ od 1963. god. prvi sekretar KPS, vođa opozicije, pristaša veće samostalnosti zemlje, oštro napada prvog sekretara KPČ Antonina Novotnya ( prvi sekretar KPČ i predsjednik Republike od 1957. god., bio je Čeh koji je mrzio Slovake). Od 1968. god. Dubček je prvi sekretar KP Čehoslovačke i počeo je provoditi politiku ekonomske i državne liberalizacije zemlje. Decentralizacija upravljanja gospodarstvom poistovjećivala se s liberalzacijom vlasti i radničkom participacijom. Dubčekov program predviđao je popuštanje cenzure, a imao je i snažnu podrškku naroda. Ne obazirući se na upozorenja da će Moskva vojno intervenirati, Dubček je nastavio s provođenjem svog programa. Jan Svoboda→ novi predsjednik države, nakon Novotnya. Popušta cenzura, izbori su trebali biti demokratizirani, a Čehoslovačka uređena na federalističkom principu. Češki komunisti naišli su se pritisnuti između „bratskih zemalja“ i vlastite partije i javnosti. Varšavski pakt 1968. god. donosi odluku o organizaciji vojnih vježbi u ČSSR-u. „Manifest 2000 riječi“→ reformisti traže demokraciju i slobodu govora. Brežnjev napada češke komuniste i priprema se za intervenciju. Reforme čehoslovačke vlade osuđene su kao antirevolucionarne. Svoboda je odbio suradnju s Moskvom i dao potporu Dubčeku. 20. kolovoza 1968. god. započeta je invazija Crvene armije na Čehoslovačku. Najvjerojatniji uzrok bilo je objavljivanje novog statuta KPČ koji je značio kraj demokratskog centralizma i davanje političkih prava i drugim strankama. Rusi su napali brzo, Dubčeka nisu zbacili, već samo uhvatili i deportirali u Moskvu. Njegov su ugled postpuno degradirali i poslali za veleposlanika u Tursku. 1969. god. donesen je novi ustav, a država je federalizirana. Na snagu je stupila „politika ograničenog suvereniteta“ ili Brežnjeva doktrina. Novi sekretar partije postao je Gustav Husak. „Povelja 77“→Nekoliko stotina oporbenjaka, intelektualaca, potpisuje 1977. god. Povelju protiv Husakova režima. Zahtjevaju poštivanje ljudskih prava. Glavni potpisnici su uhićeni i osuđeni, a među njima je bio i Vaclav Havel. Pad komunizma u Čehoslovačkoj, Baršunasta revolucija, 1989. god.→ 1989. god. represije su i dalje snažne i jake. Na vijest o padu berlinskog zida, na ulice Praga izlaze demonstranti, napetost raste, a inicijativu preuzima opozicija tj. potpisnici „Povelje 77“. 17. studenog 1989. god. održana je u Pragu komemoracija povodom 50. godišnjice studentskih demonstracija (u znak sijećanja na nacističku okupaciju). Na ulicu je izašla i policija, izbile su demonstracije diljem zemlje. Demokratske snage predvodio je Vaclav Havel koji je 1989. god. izabran za predsjednika. 1991. slabi federacija, sve su veće težnje Čeha i Slovaka za samostalnim, neovisnim državama. 31. prosinca 1992. god. izglasano je dokinuće Čehoslovačke. Mirnim putem ona je podijeljena na Češku Republiku i Slovačku.

RUMUNJSKA
„Aprilske deklaracije“, 1964. god.→Odbacuju sovjetsku hegemoniju i proglašavaju rumunjsku autonomiju. Provodi se derusifikacija i rumunjizacija.

Nicolae Ceauşescu→Preuzeo vlast 1965.- 1989. god. Vodio je samostalnu politiku unutar Istočnog bloka. 1965. god. proglašena je Rumunjska Socijalistička Republika, koja kao prve zemlja Istočnog bloka 1972. god. pristupa WMF-u. Ceauşescu je uspio koncentrirati moć u svojim rukama. 1974. god. posatje predsjednik Politbiroa. Započinje razdoblje njegove socijalističke dinastije. Nije podržao sovjetsku invaziju na Čehoslovačku, suprotstavio se Bržnjevoj doktrini. 80tih godina dolazi do velike gospodarske krize, ravnoteža u gospodarstvu je potpuni uništena golemim investicijama, životni standard je pao. S druge strane resursi se se trošili na skupe megalomanske projekte veličanja Ceauşescove ličnosti. Stvorio je kult ličnosti o sebi. 1989. god.→ Rumunjska je jedina doživjela krvavu revoluciju. Ceauşescu se nije namjeravo odreći vlasti unatoč napetostima. Snažni nemiri započeli su u Brasovu, a potom i u Temişoaru, prosinac 1989. god., gdje je vojska odbila pucati na ljude u velikom prosvjedu. Čitavu zemlju zahvatili su prosvjedi i nemiri. Ceauşescu saziva u Bukureštu manifestacije koje su trebale dati podršku njegovoj politici i usmjeriti emocije protiv Mađara. Čitav događaj okrenuo se u prosvjedni miting protiv vlasti i samog, nepopularnog Ceausescua. Kada se demonstrantima pridružila i vojska Ceauşescu i njegova žena Elena bezuspješno pokušavaju pobjeći iz zemlje. Prema odluci prijekog suda, pogubljeni su na Božić 1989. god., a vlast je preuzeo Front narodnog spasa (Iona Iliescu). Rumunjska tajna policija→ SECURITATE- rumunjska služba državne sigurnosti zapamćena po iznimnoj bespoštednosti i okrutnosti u doba vladavine Nikolae Ceauşescua od 1974.-1989. god. Izvela je najveći masakr u zemlji nakon Drugog svjetskog rata. Za vrijeme nemira u Temisvaru i Bukureštu, u prosincu 1989. god., velik dio pripadnika Securitate angažiran je na osobnoj zaštiti predsjednika, ali nisu ih uspjeli zaštititi jer su i Nicolu, Elenu i sina im Nicu strijeljali 25. prosinca 1989. god. Securitate je tada raspuštena.

TURSKA i GRČKA
Turska i Grčka su do kraja Hladnog rata bile ključna točka u američkoj politici okruženja SSSR-a. To je bilo posebno naglašeno u Trumanovoj doktrini. Turska→ Atatürk je vladao zemljom od 1923.-1938. god., njegova koncepcija bila je nacionalna, svjetovna, zapadna i parlamentarna država. Od 1965. god. predsjenik je Süleiman Demirel, koji je postao glavna figura turske politike slijedećih trideset godina; suočio se sa sve gorom situacijom u vezi s Kurdima (Kurdi u Turskoj nisu htjeli biti Turci, a Turci nisu ni razmišljali o tursko-kurdskoj državi). Tu je bio i problem Zaljevskog rata: zbog Zaljevskog rata velik je broj Kurda pokušao pobjeći iz Iraka u Tursku koja ih nije prihvatila. Grčka→ još za vrijeme Drugog svjetskog rata, u zemlji izbija građanski rat u kojem su komunisti pokušali prigrabiti vlast 1944. god. (EAM i ELAS), a britanske snage to su pokušale spriječiti. Konačan poraz komunista 1949. god. postignut je uz američku pomoć. I tada je po prvi put upotrijebljen napalm. Veliki problem Grčkoj je predstavljalo neprijateljstvo prema Turskoj, dragocijenoj prijateljici Sjedinjenih Država. 1967. god. u grčkoj trojica generala: Papandopulos, Makarezos i Pattakos, uz američku podršku izvršavaju puč i uvode vojnu diktaturu. Ona je potrajala do 1973. god. kada je ukinuta monarhija i proglašena Republika Grčka. Režim je pao već 1974. god. zbog pogrešaka koje su se dogodile na Cipru. Grčko- turski sukobi→ 1.) Egejsko more: Grčka je imala suverenitet nad 35%, dok Turska nad samo 10% Egejskog mora. 1973. god. Turska je objavila provokativnu kartu egejskog epikontinentalnog pojasa (kontinentski prag), grčka je odgovorila i uzela sve istočne otoke

Egejskog mora koji su bili demilitarizirani Lozanskim (1923.) i Pariškim sporazumom (1947.). 2.) Kontrola zračnog prometa: Grčka je od 1952. god. vršila kontrolu zračnog prometa nad Egejskim morem, za vrijeme prve faze Ciparske krize,Turska je tražila i dobila pravo kontrole nad istočnom polovicom mora, a Grčka je odbila to joj priznati. 3.) Cipar, Nicosia: nakon Prvog rata, Cipa je pripao britanskoj interesnoj sferi (kasnije je Cipar postao stožer kopnenih i pomorskih snaga V.Britanije za Bliski istok), što je Turska i priznala. Makarios III. ciparski arhiepiskop, ujedno je bio i etnarh tj. nacionalni vođa grčke zajednice. Makarios i njegovi suborci, enotisti, smatrali su da je Cipar neupitno Grčki, jer je 4/5 Ciprana bilo grčkod podrijetla, jezika, vjere i imena. 1953. god. Britanci se odbijaju povući s otoka, što je natjeralo Grke ili da prihvate tu odluku ili da izvrše nasilnu promjenu. Enotisti organiziraju demonstracije protiv Britanaca, a Britanci odlučuju ojačati svoj položaj na Cipru uvođenjem turske vlade u rješenje problema. Jedino što su postigli na konferenciji u Londonu, Britanci su uspjeli razoriti grčko- turski savez. Pobunu na otoku1955. god. vodio je pukovnik Grivas, Cipranin grčkog podrijetla, koji je želio izbaciti Britance s otoka. Istovremeno izbijaju i prvi sukobi Grka i Turaka, a London svu odgovornost za nemio događaj nastoji prebaciti u Atenu i Ankaru. Ohrabreni Turci daju prijedlog da bi pola Cipra, ili cijeli Cipar trebalo pripojiti Turskoj. Širnje međunacionalne mržnje šokiralo je i uzbunilo grčku i tursku vladu, stoga su odlučile potražiti sporazum: 1960. god. Cipar je dobio nezavisnost, grčkog predsjednika i turskog podpredsjednika. Ali samo četiri godine kasnije Cipar je doveo Grčku i Tursku na rub rata. Britanci pokušavaju prenijeti problem na NATO, ali članicama NATO saveza nije bilo do upletanja. Razočaran Turska, koja nije dobila pomoć NATO-a, obraća se Rusima. UN šalje svoje mirovne snage koje su mogla samo obuzdavati napetu situaciju, ali nisu mogle riješiti sukob. Grčka vojna hunta na Cipru je smijenila Makariosa i pokušala anektirati otok 1974. god. u nadi da će Amerikanci spriječiti tursku intervenciju. Ovog puta Amerikanci nisu to učinili, već su dopustili Turcima da napadnu otok u nadi da će osvojiti barem jedan dio. Grčka vlada nije bila spremna za oružani sukob, zbog čega je pala nakon par dana. Otok Cipar ostao je podijeljen, i UN i Grčka morali su prihvatiti federalizam kao osnovu za bilo kakav eventualni sporazum. 1983. god. Turci su sjeverni dio otoka proglasili nezavisnim. Pregovori koje su vodile dvije strane slijedećih godina posredstvom UN-a, nisu donijeli uspjeha: Turci bi pristali na plan za ponovno ujedinjenje, smanjenje njihovog teritorija i nerotirajuće grčko predsjedništvo, a Grci su ti koji su uvijek odbijali ponude u nadi da će slijedeći put izboriti bolje uvjete. Zašto se Britanci povlače iz Grčke?Britanski položaj sve je više slabio na Bliskom istoku. Velika Britanija zbog dugova je upala u teške ekonomske probleme, koji su je prisilili da napusti svoja interesna područja u Grčkoj i Turskoj, tj. da prepusti svoju ulogu i svoje odgovornosti Sjedinjenim Državama.

ŠPANJOLSKA, Madrid
Za vrijeme Drugog rata Franco se htio priključiti njemačkim i talijanskim snagama, ali to nije učinio. Nakon rata pokušao je Španjolsku gospodarski osamostaliti, ali nije uspio i zemlju je doveo na rub propasti, potkraj 50tih godina. 1947. god. Franco je Španjolsku proglasio kraljevinom. Nakon Francove smrti 1975. god. (umro je u vlastitom krevetu), Španjolska je stvarno postala kraljevina.

Baski

Narod nejasna prodrijetla, naseljeni s obje strane zapadnih Pirineja, pomirljivi u Francuskoj, nemirni u Španjolskoj. 60tih godina 20.st., u Baskiju stiže velik broj nebaskijskih radnika, pa se lokalno nezadovoljstvo podijelilo na nacionalni separatizam i na radnički pokret. ETA- Euzkadi Ta Akatasuna/ baskijski separatistički pokret koji se bori za nezavisnu marksističku baskijsku državu. 1973. god. prenosi svoj rat u španjolski glavni grad, gdje su ubli predsjednika vlade. Ponuđena im je ograničena autonomija, ali ona je unijela razdor među pripadnike ETA-e. Dio je prihvatio tu ponuđenu autonomiju, dok jedan dio njih to odbacio.

PORTUGAL, Lisabon
Svjetska ekonomska kriza 1930. god. zahvatila je i Portugal. S njom su došli novi problemi koji su potisnuli liberalne reforme buržuja, a krizu je iskoristila autokratska oligarhija za svoj uspon. Ona je ograničila radnička prava, pojačala policijski nadzor, gušila političke neistomišljenike. Politikom je dominirao jedan diktator. Diktatura Antonia Salazara→ od 1928. god. Salazar je na dužnosti ministarstva financija s kojom je imao pravo na kontrolu nad svim ostalim ministarstvima. Na vlasti je ostao četrdeset godina i preživio je deset zavjera. Njegovu su vladavinu uspoređivali s fašističkom Italijom: nije postojala masovna stranka, neistomišljenici su slani u logore i sl. 1932. god. Salazar je izradio svoj diktatorski ustav. U svoju je elitu uvukao svećenike, monarhist i vojnike, a nepismena većina držana je u neznanju kao oblik državne kontrole. U takvoj diktatorskoj državi stega policije bila je glavna karika u lancu vlasti. Stega diktature se povećala s izbijanjem Drugog rata i sa sve većim smanjenjem prekomorske trgovine. Nakon rata saveznici su tolerirali nastavak diktature zbog njezina protukomunističkog stava, primili su Portugal u NATO savez i čak mu dopustili da zadrži svoje kolonije nakon angolske pobune 1961. god. U zamjenu su Portugalci ublažili svoj gospodarski nacionalizam i kolonije otvorili za nova strana ulaganja. Salazar je poticao slobodne ljude na iseljavanje u Afriku. Portugalsku koloniju Gou indijski premijer Nehru pripojio je svojoj indijskoj državi. 1968. god. Salazar je doživio moždani udar, a vlast je prepustio Caetanu koji je nastavio provoditi staru politiku. Koja zemlja posljednja napušta kolonije i zašto? „Revolucija Karanfila“ u Portugalu?U provinciji, daleko od policijskih prislušnih uređaja, generali organiziraju političke sastanke na kojima pripremaju svoj udar. U zemlju se vraća guverner Gvineje Bisau general Spinola kao glavni protivnik nastavka kolonijalne vlasti. 25. travnja 1974. god. kolone tenkova ušle su u Lisabon gdje ih je dočekalo razdragano mnoštvo s karanfilima u ruci. Državni udar izveden je bez prolijevanja krvi i postigao je svoj cilj tj. srušio je četrdesetogodišnju autoritarnu vlast. Kratkotrajni vojni režim dignuo je ruke od kolonijalnog carstva i predao vlast demokratima. Novi vođe najavili su svojim kolonijama dati nezavisnost. Kolonijalnu nezavisnost prve su postigle Gvineja Bisau i Mozambik, dok je kraj kolonijalnog režima Angoli donio građanski rat.

DRUGI SVJETSKI RAT 1939.- 1945. god.
U koliko sati počinje Drugi svjetski rat? U 4 sata i 45 minuta. Njemački generali u Drugom svjetskom ratu? Von Küchler, Guderian, Von Kluge, Von Reichenau, List, Von Bock. Hermann Göring- zapovjednik Luftwaffe Von Kleist i Rommel- predvode njemčku vojsku kroz Nizozemsku i Belgiju. Rommel- ratovao u Sjevernoj Africi, Egipat Erich Raeder- vrhovni komandant Hitlerove mornarice Wilhelm Keitel- zapovjednik vrhovne komande Ribbentrop- ministar vanjskih poslova Alfred Gustav Jodl- feldmaršal, načelnik štaba vrhovne komande njemačkih oružanih snaga, načelnik njemačkih operacija, Hitlerov vojni savjetnik Karl Doenitz- admiral, zapovjednik njemačke podmorničke flote, Hitlerov nasljednik, dobio je 10 godina zatvora Walter von Brauchitsch- vrhovni komandant istočnog fronta Gerd von Rundstedt- feldmaršal, zapovjednik njemačke vojske na istočnom, a potom i na zapadnom bojištu Joseph Goebbels- ministar propagande nacističke vlade, upravitelj Berlina, ministar prosvjete i propagande, ubio svoju obitelj, a potom i sebe u bunkeru 1945. god. Kesselring- njemački general u Italiji Kaltenbrunner- odgovoran za Gestapo u Austriji i logor Matthausen. Tko je Himmler? Heinrich Himmler je bio vođa SS odreda, a od 1934. god. je šef Gestapoa. Zajedno s Heydrichom izgradio je sustav logora diljem Njemačke. 1941. god. Hitler mu daje ovlasti za genocid nad Židovima. Od 1943. god. je ministar vanjskih poslova, da bi nakon dvije godine bio izbačen iz stranke zbog pregovora sa saveznicima. Ubio se 1945. god., nakon uhićenja, kada je progutao kapsulu cijanida Tko je Heydrich? Član SS odreda, 1939. god. bio je na čelu obajveštajne službe Reicha i tako je udružilo državnu policiju i SS odrede. Predsjedovao je konferenciji u Wannessu gdje je donijeta odluka o „konačnom riješenju“. 1941. god. imenovan je upraviteljem Češke gdje je i ubijen u lipnju 1942. god. Kao odmazda za taj čin, nacisti spaljuju češko selo Lidice. Siegfriedova linija? Linija prema Francuskoj, sagrađena od vrlo malo betona, zapravo je bila samo varka za Francuze. Mannerheimova linija? Snažno i spretno izgrađena obrambena linija Karelijske prevlake, prozvana prema finskom generalu Mannerheimu koji je vršio napad na Lenjingrad, zimi 1941. god.

Napad na Poljsku Pogodna žrtva, jer u njoj 1/3 stanovništva nije bila poljske narodnosti. Njene ravnice i plodna polja, zastarjela vojna oprema pružale su pogodne uvjete za Nijemce i njiho Blitzkrieg. Nijemci su ponudili Poljacima ultimatum (16 točaka) za koji su znali da ga neće prihvatiti. 1. rujna 1939. god. u 4h i 45min izvršili su napad. Nakon dva dana V.B. i Francuska navjestile su rat Njemačkoj, a poljska vlada bježi iz Varšave u Lublin, a potom i van države u Pariz i na kraju u London. Pomoć Poljskoj nije stigla. Poljaci su se uzaludno borili doživljavajući dvostruku izdaju, jer su im rusi prišli s leđa i zaposjeli istočnu polovinu države, a pomoć od francuza i engleza nije stizala. Sovjeti 17. rujna poništavaju sovjetsko- poljski ugovor o nenapadanju („Poljska država više ne postoji“) i šalju snage Crvene armije u Poljsku. 27. rujna Varšava se predala u ruke nacista. Dan kasnije Ribbentrop i Molotov u Moskvi potpisuju nagodbu kojom su zapečatili četvrtu podjelu Poljske. Rijeka Bug bila je granica dviju sfera. Lažni rat Bio je faza ranog Drugog svjetskog rata označen s nekoliko vojnih operacija u kontinentalnoj Evropi, u mjesecima nakon Njemačke invazije Poljske. Iako su velike sile u Evropi objavile rat jedne drugima, nijedna strana nije započela značajniji napad, tako da je bilo relativno malo borbi. Termin ima srodnih pojmova u mnogim drugim jezicima, na primjer njemački Sitzkrieg (sjedeći rat), francuski drôle de guerre (smiješan rat) itd. U Velikoj Britaniji ovaj period je nazivan Bore War (dosadan rat). Dok se većina njemačke vojske borila protiv Poljske, mnogo manje njemačke snage su držale utvrđenu odbrambenu liniju duž francuske granice. Na Maginot liniji sa druge strane granice, nalazile su se britanske i francuske trupe, ali je bilo samo manjih okršaja. Britansko Kraljevsko zrakoplovstvo je bacalo propagandne letke na Njemačku, a prve kanadske trupe su se iskrcale na obalu Britanije, dok je zapadna Evropa bila u čudnom miru sedam meseci. U međuvremenu, sukobljene države su se sukobile u norveškoj kampanji. Sjedinjene Države, tehnički neutralne u ratu, pomagale su zapadnim saveznicima prodajom na popust ili poklonima u vidu vojne opreme i zaliha. Njemački napori da se zabrani ova trgovina na moru je započela Drugu bitku za Atlantik. Značajan događaj tijekom Lažnog rata je bio Zimski rat, koji je počeo napadom Sovjetskog Saveza na Finsku 30.studenog 1939. god. Njemačka okupacija Danske i Norveške je počela 9. travnja 1940. god. Slijedećeg dana dogodila se Prva bitka za Narvik, završila je potapanjem dva njemčka i dva britanska razarača. Iako su se saveznici iskrcali u Norveškoj, ona je za dva tjedna bila u njemačkim rukama. Pad Norveške doveo je do ostavke britanskog premijera Chamberlaina. Još neki od događaja Lažnog rata: u kolovozu 1939. god. njemačka podmornica U-47 potapa britanski brod Royal; u studenom 1939. god. njemački brod Graff Spe napadnut u bitci kod La Platte. 10. travnja britanski ratni brodovi potapaju norvešeke fjordove s namjerom da blokiraju pošiljke željezne rude iz Švedske za Njemačku, bitka je popraćena dvomjesečnom borbom za norvešku luku Narvik. Lažni rat je obično trajao do napada Nacističke Njemačke na Nizozemsku, Belgiju i Luksemburg 10. svibnja 1940.

Što SSSR traži od Finske 1939. god.? Finska- „Zimski rat“ Značajan događaj tijekom Lažnog rata bio je Zimski rat. Ohrabren Hitlerovim uspjehom u Poljskoj, Staljin odlučuje podvrći Finsku Sovjetskom savezu. Neposrednog povoda nije bilo. Sovjeti pozivaju Fince u Kremlj i predstavljaju im svoje zahtjeve u kojima traže Karelijsku prevlaku, u zamjenu za šumovita područja na sjeveru i pravo na izgradnju sovjetske luke u finskom zaljevu. Finci su te zahtjeve odbili, a Sovjeti i s njima raskidaju ugovor o nenapadanju. 30. studenog 1939. god. Crvena armija prelazi finsku granici i bombardira Helsinki. Finci su se pokazali kao hrabri i odlučni ratnici. Premda u manjini, s manje tenkova i topova, s boljom taktikom i komandom, zaustavili su moćnog neprijatelja i zadali mu velike gubitke. Šveđani su prekršili obvezu neutralnosti i poslali su Fincima pomoć, ali u malim količinama. Finska vlada pod težinom ruskog pritiska, zamolila je za mir i prihvatila Staljinove zahtjeve. Pokolj u Katinskoj šumi? Jedna od najvećih likvidacija NKVD-a u Drugom svjetskom ratu. Nakon potpisanog pakta o međusobnom nenapadanju između Njemačke i Sovejtskog Saveza, u rujnu 1939. god. Nijemci okupiraju zapadnu, a Sovjeti istočnu Poljsku. Na istoku zemlje, sovjetske trupe zarobljavaju desetke tisuća poljskih vojnika. General Wladyslaw Anders zatražio je 1941. god. od Sovjeta vraćanje 15 000 zarobljenih Poljaka iz logora pokraj Smolenska, ali sovjetska vlada mu priopćava da oni nemaju poljskih zarobljenika jer je većina pobjegla u Mandžuriju. Kada su se Nijemci probili do Smolenska, želeći oslabiti bar jedan dio poljske vlade koja je surađivala sa saveznicima i Sovjetima,1943. god. javno obznanjuju kako su u obližnjoj Katinskoj šumi otkrili masovne grobnice i u njima ~ 4500 leševa poljskih časnika. Moskva je demantirala njemačke tvrdnje i prekinula veze s generalom Andersom, istovremeno je i poljska vlada u Londonu prekinula veze s Moskvom. Nijemci su uspijeli u svom naumu. Tek 1992. god. na vidjelo su iznijeti svi odgovorni za taj pokolj: glavni organizator je bio politbiro, a NKVD glavni izvršitelj. Uloga Švedske u Drugom svjetskom ratu I Švedska je poput Norveške ušla u rat kao neutralna zemlja Švedska je pored turske i portugala bila zemlja koja je obilovala sirovinama koje su bile potrebne za izradu novih sustava oružja: tvrdi metali, rijetki minerali i sl. Glavna norveška luka koju su Nijemci osvojili Luka Narvik Uloga fjordova u rat 10. travnja britanski ratni brodovi potapaju norvešeke fjordove s namjerom da blokiraju pošiljke željezne rude iz Švedske za Njemačku, bitka je popraćena dvomjesečnom borbom za norvešku luku Narvik.

Napad na Norvešku Finska epizoda svratila je pažnju glavnih protivnika na Skandinaviju. Norveška je ušla u rat kao neutralna zemlja. Norveška luka Narvik, koja je kroz planine bila željeznicom povezana s rudnicima željezne rude u Švedskoj, bila je upotrebljavana za opskrbu finske vojske. Britanci su uvidjeli ovisnost njemčke industrije od švedskog željeza stoga su razmatrali mogućnost da se zatvori taj put, tj. put preko Norveške. No, Nijemci su i o tome vodili računa, još prije Britanaca. Njemački su admirali zahtjevali da se zaposjedne Norveška i njena dugačka razvedena obala, što bi pomoglo da zaobiđu britansku blokadu, kakva je bila u prvom svjetskom ratu. U veljači 1940. god. britanski razarač uplovljava u fjord da bi oslobodio zarobljene Britance na njemačkom brodu Altmark. 9. travnja 1940. god. unatoč vijesti Londona i Pariza da su ispred Narvika položene mine, Nijemci vrše invaziju, iskrcavaju se u Norveškoj i bez problema ulaze u Dansku. Britanska prevlast na moru, ubrzo je neutralizirana snažnim snagama Luftwaffe. Norvežani su pkazali snažnu volju za otporom, izvrsno su se borili, ali saveznici su stigli prekasno. Nijemci su imali teške gubitke na moru. Vidkun Quisling→ domaći nacist, izdajica svog naroda, iza leđa je pomogao agresoru da se učvrsti u njegovoj zemlji. U ime nacista proglasio je sam sebe ministrom predsjednikom, ali je nakon šest dana bio svrgnut s položaja.1942. god. ponovno dobiva istu poziciju, ali bez stvarne ovlasti. Nakon rata, Norvežani ga izvode pred sud i zbog izdaje biva smaknut. Norveški kralj Haakon VII. s vladom je pobjegao u London. Hitler je uspio izolirati sjeverni dio Europe, zatvorio je Baltičko more i osigurao si pristup do švedskog željeza. Norveška je u tijeku rata bila značajna za Hitlera. S razvojem znanosti napredovala su znanja u izradi novih oružja. Rjukan, norveški grad koji je proizvodio tešku vodu posto je Hitlerov glavni pogon odakle je teška voda otpremana u Njemačku gdje su se u institutima vršili atomski pokusi. Kako je Rjukan bio pod stalnom opsadom saveznika, Nijemci se odlučuju prevesti preostalu tešku vodu u Njemačku, ali brod koji je trebao prevesti teret bio je potopljen. Unatoč tome, Nijemci su se opasno približili tome da izrade atomsko oružje. I ovog puta, Hitler donosi ključan potez i zaustavlja nuklearna istraživanja kako bi pospješio izradu raketa. Danska Kralj Christian X. se predao i zatvorio u svoj dvorac, a njemačke snage bez problema su prodrle u zemlju. Telefonski rat“ Završio je u travnju 1940. god., nakon osam mjeseci pregovora. Nakon čega je uslijedio napad na Nizozemsku, Belgiju i Luksemburg. Benelux, razlike 1. i 2. svjetskog rata Uoči Prvog svjetskog rata zemlje su proglasile svoju neutralnost. Nizozemska je dobila njemačko obećanje da će se poštivati njezina odluka. Njemačka vojska nije povrijedila nizozemsku neutralnost. Ali Belgija nije doživjela tu sudbinu: njemačka je vojska pogazila njezinu neutralnost kako bi sa sjevera ušla u Francusku. Što se tiče Drugog svjetskog rata: i ovog puta zemlje Beneluxa proglašavaju neutralnost, ali nisu pošteđene ratnih operacija. Ovog puta je pogažena i Nizozemska koja je prva i kapitulirala, a potom i Belgija.

Napad na Nizozemsku, Belgiju i Luksemburg u Drugom svjetskom ratu Nisu sudjelovale u ratu. Zemlje su očekivale da će Hitler poštovati njihovu neutralnost. Ali njemački plan je predviđao prolaz njemačkih vojnih snaga kroz te zemlje kako bi prodrli kroz Maginotovu liniju 10. svibnja 1940. god., Nijemci prodiru preko granica Belgije, Nizozemske i Luksemburga. Izjavljuju kako su došli zaštititi svoje tri žrtve pred napadom što su ga kanile provesti V.B. i Francuska, pa su postavili ultimatum da će svaki otpor nemilosrdno skršiti. Nizozemska→ Göringovo zrakoplovstvo dovozi snage, napadi se većinom vrše iz zraka. Nizozemci su se snažno borili, zbog čega je Hitler naredio bombardiranje Rotterdama. Središte grada bilo je sravnjeno sa zemljom. 15 svibnja 1940. god. Nizozemska se predala nacistima. Kraljica Wilhelmina pobjegla je u Englesku. Otpočela je nacistička strahovlada. Arthur von Seyss- Inquart postao je komesar Reicha za Nizozemsku. Želio je potlačiti čitav narod što je izazivalo žestok otpor među Nizozemcima. Otpor je snažno buknuo 1942. god. kada su se nacisti okomili na Židove. Seyss- Inquartova vlada bila je sve okrutnija, ali Nizozemci su nastojali što više nacista sabotirati i ubiti. Oklopni klinovi probili su se kroz Luksemburg, protutnjali kroz Belgiju i prodrli u Francusku. Belgija→ napad je započeo istovremeno kad i na Nizozemsku, Britanija i francuska šalju vojsku koja se udružila s belgijskom armijom i brojčano su bili puno jači od Nijemaca. Ali Nijemci su na to računali. Izvršili su prijelaz preko teške rijeke Meuse i kroz Ardensku šumu, a kralj Leopold III. odlučuje 28. svibnja 1940. god. potpisati bezuvjetnu kapitulaciju. Tako je otkrio bok saveznika, a da ih o tome nije obavijestio. Saveznici su se počeli povlačiti prema Dunkerqueu. Koja je zemlja prije kapitulirala, Nizozemska ili Belgija? Nizozemska je prva kapitulirala 15. svibnja 1940. god., Belgija se predala 28. svibnja 1940. god. Maginotova linija Francuski sustav utvrda na granici prema Njemačkoj, predstavljao je obrambenu i napadnu osnovu budućeg rata. Prostirala se od švicarske granice do Ardena u dužini od oko 400 km. Dio prema Belgiji nije bio utvrđen. Granica je nazvana prema Maginotu, ministru rata (1929.-1931. god.) koji je za nju osigurao financijska sredstva (zahvaljujući jednim dijelom i njemačkih reparacija). Građena je od 1930.- 1934. god., sastojala se od četiriju utvrđenih područja. Na kraju nije ispunila očekivanja i uložen novac jer su je Nijemci probili 1940. god. kraj Sedana. Francuska „Žuti slučaj“- njemački plan za poraz Francuske, uspjeh ofenzive ovisio je o proboju sjeverno od Maginotove linije kroz Luksemburg, Belgiju i Nizozemsku, koje nisu bile u ratu Nakon predaje Belgije, Francuska se ubrzo slomila. Hitlerova vojska bila je brojčano slabija i imala je manje tenkova, ali je imala premoć u zraku i načinu pravljanja četama. Bitka kod Dunkerquea, 30. svibnja 1940. god.→ Saveznici se nakon belgijske kapitulacije odlučuju povući sve do Dunkerquea, na sjeveru Francuske. Loše vrijeme vezalo je Luftwafffe za tlo, ali britanska avijacija je izvojevala premoć na nebu. 24. svibnja Hitler zaustavlja tenkove tik pred Dunkerqueom i prepustio je Luftwaffe zadaću da uništi

armiju u stupici. Za to je vrijeme više od tisuću čamaca i bordića prevezlo savezničku armiju iz okupirane Francuske preko La Manchea, u Britaniju. Iako su savezničke snage izgubile ovu bitku, rat još nije bio izgubljen. Sudbina Francuske bila je zapečaćena: svoje najbolje divizije izgubili su u Belgiji. Avijacija im je bila uništena Bitka na Sommi, lipanj 1940. god.→ slaba francuska obrambena linija (vodio ju je general Maxim Weygand, 72 godine) pukla je pred naletom Nijemaca. Slom je pospješio malodušje u francuskoj armiji. Pariz→12. lipnja 1940. god. proglašen je slobodnim gradom, u koji nakon par dana ulaze njemačke postrojbe (14. lipnja). General Charles de Gaulle→ najmlađi francuski general (49 godina), u Londonu pregovara s Britancima o mogućnostima za prijevoz francuskih snaga u Sjevernu Afriku. Britanci mu nude savez sa zajedničkim planom obrane, zajedničkom privredom i državljanstvom za Francuze i Engleze. Francuzi se nisu obazreli na tu ponudu. Iz londona, de Gaulle šalje poziv Francuzima da se nastave boriti Reynaudova vlada odstupa s dužnosti 16. lipnja, a vlast preuzima maršal Philippe Pétain. 22. lipnja 1940. god., šuma Compiegne, (Pariz), potpisana francuska kapitulacija u željezničkom vagonu u kojem je maršal Foch nakon Prvog svjetskog rata diktirao mirovne uvjete Njemačkoj. Uvjeti primirja: Njemačka će zaposjesti više od polovine Francuske i čitavu atlantsku obalu, francuska vojska je demobilizirana: Hitler je želio uspostaviti francusku vladu u neokupiranoj zoni koja će ići njemu na ruku, htio je spriječiti udruženje francuske i britanske mornarice i onemogućiti svaku potporu Britaniji. U drugoj polovini države, s gavnim gradom Vichyjem, maršal Pétain je preuzeo diktatorske ovlasti i vladao tako da zadovolji Nijemce. Francuska je bila poražena, a njen duh uništen. Britanci nisu željeli da sanžani francuski brodovi pripadnu silama Osovine. Najsnažnija francuska mornarica nalazila se u Oranu. Britanci su joj poslali ultimatum da se ne predaje Osovini, ali kada na ultimatum nitko nije odgovorio, izvršen je napad i oštećena je francuska flota. Italija U lipnju 1940. god. pridružila se ratu. Talijnski napad na Grčku, 28. listopada 1940. god.→ Mussolini poduzima napad na Grčku iz Albanije, ne konzultirajući se pri tom s Hitlerom. Taj je napad bio neuspješan za Talijane, jer su se hrabri Grci snažno borili, istjerali su Talijane iz Grčke, a sami ušli u Albaniju. Ubrzo stiže Britanska pomoć iz Egipta. S ulaskom Italije u rat promijenio se odnos snaga na Sredozemlju: Britanija je morala preuzeti poslove Francuza, a istovremeno na Istoku se obračunati s Talijanima. Winston Churchill (Winnie) Upravljao je mornaricom i za vrijeme Prvog svjetskog rata, bio je prvi lord Admiraliteta (poticao je vojne reforme, razvoj mornaričkog zrakoplovstva, tenkova prelazak s ugljena na naftu i sl.), potom prelazi na funkciju ministra rata i zrakoplovstva. U ovom periodu (1919-1921) svestrano se zalagao za smanjenje vojnog budžeta. Ipak, njegova glavna preokupacija kao ministra rata bila je saveznička intervencija u Ruskom građanskom ratu. Churchill je zagovarao stranu intervenciju tvrdeći da boljševizam treba "zadaviti u koljevci Od 1922. god. je ministar kolonija.

Iz Liberalne, prelazi 1924. god. u Konzervativnu stranku. Sa sve većim usponom Hitlera, Churchill upozorav na njegovu opasnost i poziva Britaniju da se što jače naoruža. Osudio je politiku popuštanja Hitleru. I za vrijeme ovog rata Churchill u Chamberlainovoj vladi obnaša dužnost prvog lorda Admiraliteta. Preuzeo je i dio odgovornosti na sebe nakon pada Norveške Britanski premijer od 1940. god., a ujedno i ministar rata, od dana napada Njemačke na zemlje Beneluxa, i od tada je doživljavao same poraze. Sastavio je nacionalu koalicijsku vladu od predstavnika svih triju stranaka. Pojačavao je obranu Otoka, surađivo je s američkim predsjednikom Rooseveltom za vrijeme rata (Atlantska povelja) Bio je veliki protivnik sovjetske aneksije Poljske. Unatoč uspješnom vođenju rata, Churchill je stvorio brojne neprijatelje: javno se protivio idejama uvođenja zdravstvenog osiguranja i boljeg školovanja što je izazvalo nezadovoljstvo u narodu. Zato je izgubio na prvim poslijeratnim izborima Na početku Hladnog rata prvi je upotrijebio izraz „željezna zavjesa“ (izraz je prvobitno skovao Josef Goebels) 1951. god. po drugi put postaje britanski premijer i na toj poziciji ostaje sve do ostavke 1955. god. kada se povukao zbog lošeg zdravstvenog stanja. Na mjestu premijera zamijenio ga je Antony Eden. 1953. god. Churchill dobiva Nobelovu nagradu za književnost Umro je 1965. god. nakon još jednog moždanog udara. „Operacija morski lav“, srpanj 1940.- travanj 1941. god. Nakon pada Francuske Britaniji je prijetila opsanost neposredne invazije, a Britanija je ostala sama. Operacija „morski lav“ predviđala je iskarcavanje Nijemaca na južne obale Engleske Da bi izbjegao amfibijski rat, Hitler je ponudio Britancima mir u zamjenu za priznanje nacističke vladavine nad Zapdnom Europom i za vraćanje bivših njemačkih kolonija. Englezi nisu pristali na taj prijedlog. Započela je zračna bitka, gdje je odnos snaga išao u korist Nijemaca koji su čitav srpanj i kolovoz pojačavali napade na aeroodrome. RAF je imao prednost zahvaljujući radarima koji su izdaleka mogli otkriti neprijatelja i odrediti smjer leta i brzinu. 15. kolovoza Göring šalje Luftwaffe na London. Ali, Britanci su se suprotstavili (iako su pretrpjeli goleme gubitke), a Churchill je naredio bombardiranje Berlina. 24. kolovoza 1940. god. mali broj aviona RAF-a nadlijeće Berlin i bombardira ga. Nakon bombardiranja Berlina, Göring obustavlja sve napade na Britaniju, iako je pobjeda bila na vidiku, i odlučuje se ponovno napasti London→ „londonski Blitz“. Ali ljeto nije donijelo uspjeh Hitleru stoga je on napustio ovu operaciju→ početak Hitlerova poraza. Trojni pakt, 27.rujna 1940. god. Potpisali Njemačka, Italija i Japan. Obećanje zemalja potpisnica da će jedna drugu braniti ukoliko „treća zemlja“ tj. SAD uđu u rat. Tim si sporazumom članice dijele svijet: Japan koji je do tada osvojio sjevernu Indokinu, priznata je Azija kao interesno područje, dok je isto pravo dano Njemačkoj i Italiji u Europi. Trojnom paktu se pridružuje Mađarska, Rumunjska i Slovačka 1940. god., a 1941. god. i Bugarska i Jugoslavija.

Njemačko zrakoplovstvo- Luftwaffe Napad na Köln, 30. svibnja 1942. god.→ prvi od velikih zrakoplovnih napada britanskog zrakoplovstva RAF-a u ratu, grad je uništen u plamenu. Uslijedili su napadi i na druge njemačke gradove: Berlin, Hamburg, Dortmund, Leipzig, Essen... ali napadi su usmjereni i na električne centrale, radarske stanice i željeznice. Britanci su bombardirali noću, a Amerikanci danju→ „bombardiranje od 24 sata“ na dan 1943. god. amrička Osma zrakoplovna snaga dobila je zadatak da oslabi Luftwaffe tj. njemačku obranu za konačno iskrcavanje na kontinentu. U kolovozu 1943. god. Amerikanci bombardiraju Regensburg i Schweinfurt- glavna proizvodna mjesta nacističkih lovaca i kugličnih ležajeva za motore. Napad na Hamburg→ glavna njemačka luka gdje se nalazilo nekoliko najvećih rafinerija nafte u Reichu, sustavno je bombardirana od strane saveznika. Najžešća bombardiranja bila su u srpnju i kolovozu 1943. god. Na sovjetskom bojištu, Luftwaffe je u početku imala uspjeha, ali Sovjeti su se bacili u proizvodnju novih tipova aviona koji su se uspješno mogli suprotstaviti njemačkim. Na ruku Sovjetima bila je i snažna ruska zima koja je smrznula avione Luftwaffe. Uspješna saveznička strategija slomila je krila Luftwaffe. Što je Spandau? Zatvor u Berlinu. Sovjetski Savez uoči njemačkog napada Staljin ohrabren Francuskim porazom ulazi u lipnju 1940. god. u Latviju, Litvu i Estoniju, oduzima Rumunjskoj Besarabiju i Bukovinu „Operacija Brabarossa“→ Nakon neuspjele operacije „morski lav“, Hitler je počeo kovati planove napada na SSSR. Počeo je prebacivati divizije na istok i uvlačiti Rumunje (studeni 1940. god), Bugare (ožujak 1941.) i Jugoslavene (ožujak 1941. god) u Trojni pakt. Operaciju su zaustavile akcije na Jugoslaviju i Grčku. I V.B. i SAD upozorile su Staljina da mu prijeti napad, ali on u to nije htio povjerovati već je bio uvjeren da je njegova Crvena armija snažna kao stijena. 22. lipnja 1941. god. započeo je najveći vojni pohod u Drugom svjetskom ratu. „Direktiva br. 25“ U proljeće 1941. god. sklopljen je njemačko- jugoslavenski ugovor o savezništvu kako bi Nijemci sebi osigurali zaleđe prije napada na Sovjetski Savez. Ali Jugoslaveni nisu željeli da njihova zemlja postane nacistički satelit, stoga su oborili vladu i odbili priznati taj ugovor. Hitlera je spopao bijes te je naredio „Direktivu br. 25“ Plan napada na Jugoslaviju Zajednički napad Nijemaca, Mađara i Bugara započeo je 6. travnja i za nekoliko dana Jugoslavija je kapitulirala (17. travnja) i raspala se. Napad se istog dana započeo i u Grčkoj, Grčka je s ulaskom Nijemaca i Bugara izgubila borbu. Hitler je udario na Grčku da spasi svog osovinskog partnera Mussolinija. Vlada je pobjegla u Kairo. A Britanija je poslala pomoć, no uzalud jer je Grčka kapitulirala (23. travnja 1941. god.) i predana je Talijanima na okupaciju. Uslijedio je napad na Kretu, odakle su Britanci morali izbjeći pred snažnom i upornom njemačkom najezdom.

SAD na početku Drugog svjetskog rata I u ovom su se ratu odlučili za neutralnost, ali svojim su saveznicima nastavili dobavljati oružje. S padom Francuske, SAD bile su svjesne da Hitlera još samo Britanija dijeli od Amerike. Za vrijeme „operacije morski lav“, SAD su krenule u veliku proizvodnju oružja i atomskog naoružanja. F. Roosevelt (1940. god. osvojio treći, a 1944. god četvrti mandat, demokrat)→ traži od Kongresa da odobri pomoć za Britaniju tj. program o zajmu i najmu, da ukine politiku izolacionizma, poziva na stvaranje svijeta koji bi se temeljio na četiri slobode: 1.) sloboda govora, 2.) sloboda vjere, 3.) sloboda od siromaštva i 4.) sloboda od straha. Kongres je odobrio njegove zahtjeve za povećanim naoružanjem i za pomoći Britaniji. Njegova je vanjska politika podijelila američko javno mijenje. I SSSR dobiva pomoć zajma i najma (11 milijardi dolara) 1941. god. Amerika započinje neobjavljeni mornarički sukob s Njemačkom. Američke su jedinice zaposjele Grenland i Island. Japanski napadi na Mandžuriju i Kinu te sporazum s Hitlerom pokvarili su američkojapanske odnose. Paralelno s potrebom da se Britaniji pruži pomoć, javila se potreba da se zaustavi Japan na istoku. SAD donosi odluku o zabrani prodaje strateškog materijala Tokiju (uključujući i naftu). Rat je SAD donio blagostanje i temeljne socijalne promjene: nema nezaposlenosti, kontrolirala se inflacija, Američki izaslanici odlaze u Moskvu (nakon njemačkog napada) i nude Staljinu pomoć, ovaj odmah poziva SAD da se uključe u rat. U listopadu 1941. god. potpisan je protokol prema kojem će SAD i V.B. dostavljati pomoć SS-u. U studenom 1941. god. Amerikanci uspjevaju dešifrirati tajne japanske poruke koje su navještavale napad na P. Harbor, ali nitko nije vjerovao da će se to i ostvariti. 8. prosinca Senat se jednoglasno izjasnio za rat (gotovo jednoglasno, samo je poslanica iz Montane bila protiv). Američki ugled na Pacifiku bio je uništen, ali Rooseveltova administracija i dalje se držala zacrtane strategije: poraz nacističke Njemačke. Japan je svojim napadom uništio izolacionizam. 1942. godinu obilježili su sami neuspjesi: uništene podmornice, uništena američka mornarica na Havajima, uništeni najbolji bojni brodovi Britanije. Roosevelt tijekom rata nastoji što više ugoditi Staljinu, protivi se britanskom kolonijalnom Imperiju. Pobjedu i poslijeratnu stabilnost zasnivao je na „četiri policajca“: Britaniji, Kini, SS i SAD, ali suradnja je bila moguća samo s Britanijom. Unatoč takvoj bliskosti pojavila su se neslaganja u stavovima posebice oko pitanja u odnosima sa Sovjetima. Umro je 12. travnja 1945. god. u Warm Springsu, Georgija od moždane kapi. Atlantska povelja, 1941. god. U zaljevu Argentia na Newfoundlandu, Kanada na bojnim brodovima Prince of Wales i Augusta sastali su se u kolovozu 1941. god. Roosevelt i Churchill Nakon konferencije sastavljena je zajednička izjava tzv. „Atlantska povelja“ koja je obuhvaćala temeljna načela za svijet nakon rata. Ona je 1942. god. uključena u deklaraciju o Ujedinjenim narodima. Istaknuta su prava svakog naroda za neovisnost, pravo na sudjelovanje u trgovini, slobodna plovidba, istaknuto je da SAD i V.B. ne žele teritorijalno povećanje već mir u svijetu.

Antifašistička koalicija? Stvorena je 1942. god. na konferenciji u Washingtonu gdje je 26 zemalja prihvatilo načela Atlentske povelje. Kada Drugi svjetski rat postaje pravi svjetski? Hitlerov uspjeh 1940. god. pokrenuo je velike promjene i na Dalekom istoku. Japan je krenuo u nova osvajanja da bi si osigurao zalihe nafte, gume i kositra. Japanu su u srpnju 1940. god. ukinuta sva potraživanja od SAD, a kasnije je počela i privredna blokada General Hideki Todžo postao je premijer u listopadu 1940. god., i odlučio se za rat! Opseg japanskih osvajanja: od Mandžurije i Kine do Tajlanda i Nove Gvineje. Plan osvajanja uključivao je uništenje američke tihooceanske mornarice posebno one u Pearl Harboru, zauzeće Tajlanda, Burme, Malaje i Singapura, Filipina i nizozemskog istočno- indijskog otočja. Jedan od ciljeva japanskog strateškog plana bio je bogati kolonijalni plijen (posebno nafta): Nizozemska Istočna Indija 2. srpnja 1941. god. oduzeo je Višijskoj Francuskoj Indokinu. Plan napada na Pearl Harbor planirao se već u siječnju 1941. god. u štabu admirala Isorokua Jamamota (vrhovni komandant japanske mornarice). 7. prosinca 1941. god., nedjelja, nešto prije 8 sati ujutro, japanski avioni započeli su bombardiranje Pearl Harbora. Za nekoliko minuta japanske su snage razbile polovinu čitave mornarice SAD na Honolulu. Šest velikih bojnih brodova- West Virginia, Tenessee, Arizona, Nevada, Oklahoma i California- bilo je potopljeno ili teško oštećeno. Drugi svjetski rat tada je tek postao pravi svjetski rat. Većina Latinske Amerike pridružila se SAD i navijestila rat silama Osovine. Japansko prodiranje se nastavilo napadima na Hong Kong, Malaju i Filipne (Manila je osvojena 2. siječnja 1942. god., general Homma uspostavio je blagu upravu, koja se nije svidjela njegovim nadređenima pa su ga smijenili, Homma je nakon rata osuđen kao ratni zločinac), zatim na azijskom kopnu: Indokina je već u srpnju bila osvojena Singapur, „pogrešno okrenuta tvrđava“→ unatoč britanskim predviđanjima, koji su organizirali singapursku tvrđavu tako da očekuje napad s mora i da se može lakše obraniti, Japanci su napad izveli s leđa i udarili baš tamo gdje je tvrđava bila najslabija. Slaba obrana odlučila se ubrzo predati. Sir Arthur Pervival, koji je vodio obranu, predao se u veljači 1942. god., a sam je zajedno sa 70 000 Britanaca bio zarobljen. 11. prosinca 1941. god. britanska mornarica na Istoku je doživjela katastrofalan poraz kada su japanski avioni potopili bojne brodove (drednote) Prince of Wales i krstaricu Repulse. Admiral Phillips nije imao aviona da bi se osigurao pred napadom iz zraka. Iz francuske Indokine, Japanci su dalje prodirali na jug kroz Malaju prema Nizozemskoj Istočnoj Indiji (danas Indonezija) i Australiji, a na zapad kroz Tajland i Burmu prema Indiji. Japanci su bombrdirali i Ceylon/Šri Lanka i zaprijetili britanskom dragulju Indiji. Ali Indijski ocean nije zanimao Japance, koji su se potom ponovno okrenuli prema Singapuru. U ožujku 1942. god. čitava Nizozemska Istočna Indija pala je u ruke Japanaca, a invazija je zaprijetila Australiji. Bombardiranje Tokija, 18. travnja 1942. god.→ uslijedio je odgovor Amerikanaca za napade na američke vojne baze u Tihom oceanu, napad je vodio pukovnik James Doolittle. Ali baš toga dana Japanci su u prijestolnici vježbali svoju protuzračnu obranu, i američko bombardiranje nije se uspješno moglo izvršiti.

Bitka na Atlantiku 1939.- 1943. god. Nadulja i najodlučnija bitka u ratu. Sve su nade bile usmjerene ka Britaniji, ali ona je ovisila o opskrbi putem mora. Stoga je Hitler nastojao presjeći pomorske veze V.B. i SAD. Ali Britanija je na moru bila nekoliko puta snažnija od Njemačke. Ali njemačke podmornice bile su snažno oružje koje se koristilo pri uništenju konvoja i sl. Rat na Atlantiku je započeo jedan sat nakon Hitlerova napada na Poljsku. Ubrzo je kraljevska mornarica, nekoliko dana nakon početka rata zatvorila njemačkoj ratnoj mornarici sve izlaze iz luka. Graf Spee→ brz, snažan njemački džepni bojni brod koji se nalazio na otvorenom moru, u južnom Atlantiku gdje je vršio diverzije na britanske teretne brodove. Kada su ga u prosincu 1939. god. zamijetile tri britanske krstarice, počele su ga slijediti i napadati. Teško oštećen Graf Spee zaplovljava prema neutralnom Urugvaju, ali urugvajska vlada traži od kapetana Hansa Langsdorffa da isplovi iz njihovih voda. 17. prosinca, Langsdorff je isplovio ispred Montevidea i potopio svoj slavni brod kako ne bi pao u ruke Britanaca. S padom Francuske, poboljšao se Njemački položaj na Atlantiku. Amerikanci već 1941. god (prije prosinca) sudjeluju u neobjavljenom ratu protiv Njemačke: američki brodvi pratili su konvoje prema Britaniji. Island u Drugom svjetskom ratu (čija je kolonija)? Island je od sredine 19.st. proglašen sastavnim dijelom Danske, a od 1918. god. Island je vezan s Danskom samo personalnom unijom. U travnju 1940. god. otok su zauzele britanske postrojbe kako bi se spriječila njemačka okupacija. Iste godine Island proglašava svoju nezavisnost. Od 1941. god. Sjedinjene Američke Države zaposjele su Island i preuzeli obranu otoka od Britanaca. On im je bio baza odakle su polijetali američki avioni koji su pružali pomoć britanskoj mornarici. Na čijoj je strani Turska u Drugom svjetskom ratu? Turska je proglasila neutralnost u Drugom ratu. Nosač aviona Najveća novost u pomorskom ratovanju u Drugom svjetskom ratu Prvi put korišteni na Pacifiku za vrijeme bitke u Koraljnom moru, svibanj 1942. god. gdje su se sukobili japanski nosač aviona Šoho i američki Lexington i Yorktown. Šoho i Lexington su bili potopljeni. Japanski napad bio je odbijen. Bitka za Midway, 4. lipnja 1942. god. Za Japance bi osvajanje ovog otoka značilo lak ulazak u havajske vode. Admiral Isoroku Jamamoto predvodio je napad prvo na Aleutske otoke kod Aljaske, kako bi se Amerikanci namamili na sjever. Japansko brodovlje bilo je sastavljeno od najjačih brodova u povijesti Japana. Ali Amerikanci su odgonetnuli japanske šifre. Admiral Chester Nimitz u Honolulu je doznao za Jamamotove namjere i brzo je proveo protumjere. Nosači aviona Yorktown, Enterprise i Hornet dočekali su iznenađene Japance. Ali američka flota nije bila jednaka japanskoj, oslanjala se na pomoć aviona s kopna, s Midwaya i Honolulua koji su uništili tri japanska nosača zrakoplova. Borba je počela 4. lipnja 1942. god, četiri dana trajala je teška bitka, četiri Jamamotova nosača bila su uništena, a avioni su se rušili u more. I Amerikanci su izgubili jedan nosač

aviona: Yorktown. Jamamoto se odlučio povući prije nego sve njegove snage budu uništene. Umjesto da nastavi planiranu ofenzivu, Japan se našao u defenzivnom položaju. Ovo je bila bitka prekretnica u ratu: „Kod Midwaya je „izlazeće sunce“ počelo polako zapadati.“ Tko je bio Nimitz? Chester Nimitz→ vrhovni komandant tihooceanske mornarice, vodio je obranu Midwaya Tko je Isoroku Jamamoto? Japanski admiral, tvorac napada na Pearl Harbor, kasnije komandant japanske mornarice u bitci za Midway. Poginuo 1943. god. kada je američki lovac P-38 oborio njegov avion. Tko je MacArthur? Douglas MacArthur→ vrhovni komandant savezničkih snaga u jugozapadnom Pacifiku, zapovijedao je obranom Filipina, ali nakon uništenja svoje armije, dobiva nalog da se prebaci s Filipna u Australiju gdje je trebao organizirati američku ofenzivu protiv Japana s glavnim ciljem, oslobođenja Filipina. Vodio je snage UN-a u korejskom ratu 1950.-51. god., ali ga je zbog političkih neslaganja smijenio predsjednik Truman. MacArthur nakon 1945. god.? MacAtrhur provodi političi i ekonomski program za preoblikovanje Japana u demokratičniju i manje militariziranu zajednicu. Sudjelovao je 1950. god. kao predvodnik UN-ovih snaga u Korejskom ratu. Njemački afrički korpus Predvodio je Rommel Trebao je pomoći Talijanima u Libijskoj pustinji i spasiti Mussolinijevu armiju u Albaniji. Britanska pomoć Malti, mogla je doći tek obilaznim putem oko Rta Dobre nade. Malta je bila strateški važna jer je ometala opskrbu njemačkog Afričkog korpusa. Uspješno se branila protiv slabih talijanskih napada. Drugi svjetski rat u Sjevernoj Africi: bitke i generali! Rat u Sjevernoj Africi imao je tri faze: I Faza: Sukob u Zapadnoj pustinji→ Britanci okupljaju u Egiptu oružane snage koje su nazvali „armija na Nilu“, a koje je predvodio general (jednooki) sir Arcibald Wavell. U rujnu 1940. god. Talijan Rodolfo Graziani napada Egipat, nakon napada, talijani su se ukopali i mirovali. Rat u pustinji punoj stijena, bez zaklona i s malo znakova orijentacije, pomogao je Britancima iskusnim pomorskim ratnicima koji su odgovorili na napad i potjerali Talijane na povlačenje u Libiju. I sami prodiru duboko u Libiju, osvajaju slabe talijanske utvrde i prodiru u Cirenaiku. Talijani doživljavaju dva poraza istovremeno: Albanija i Libija. II Faza: Da bi pomogao osramoćenom Mussoliniju, Hitler šalje svoj Fliegerkorps X (da ojača talijansko zrakoplovstvo), njemački oklopni korpus na čelu s generalom Erwinom Rommelom. Rommel u ožujku 1941. god. izvršava svoju prvu afričku ofenzivu (njegovi vojnici većinom su bili Talijani) i ulazi u Egipat. Iz Tripolisa i Sicilije, Luftwaffe napadaju Aleksandriju i miniraju Suez te tako presijecaju glavni put za Indiju. Jedino se britanska tvrđava Tobruk, u libijskoj luci snažno borila s nacistima. „Operacija Heraklo“→ njemačko- talijanski plan napada na Maltu. Malta je, uvidjeli su Britanci bila od iznimna značaja za borbu u pustinji, stoga su je nastojali održati i

sačuvati, ona je bila ključ pitanja tko će pobijediti u pustinji! Ali, Hitler i Mussolini dogovaraju amfibijski i padobranski napad na otok kako bi uništili uporišta odakle su uništavane opskrbne veze sila Osovine. Napad na Maltu je odgođen nakon pada Tobruka 19. lipnja 1942. god. III Faza: Bitka kod El Alameina, 23. X.- 4.XI. 1942. god.→ El Alamein, suho područje zapadno od Aleksandrije. Sukob dvojice velikih generala, Rommela i Montgomerya. Sukob u uskom kanalu prekrivenom minama tzv. „đavolovim vrtovima“. 23. listopada 1942. god. Montgomery uzvraća udarac i sa svojom vojskom prolazi kroz minska polja uskog kanala direktno prema Nijemcima koji su bili slabiji i brojčano i po naoružanju te su doživjeli poraz. Hitler ne dozvoljava povlačenje, ali ono je moralo doći htio on to ili ne! Rommel se odlučuje na povlačenje prema Libiji kada ga dočeka vijest- 8. studenog iskrcavanje saveznika u francuskoj Sjevernoj Africi. Egipat je izgubljen, a kliješta su se počela zatvarati. U isto vrijeme nacistička armija je zastala u snježnoj oluji nedaleko Staljingrada. „Operacija Torch/ zublja“, 8. studeni 1942. god.→ angloameričko iskrcavanje u Maroku i Alžiru, ekspediciju predvodi Dwight D. Eisenhower. De Gaulle, kojeg Amerikanci nisu voljeli, a Englezi su smatrali da previše priča, bio je isključen iz svakog planiranja. Savezničke snage, s tek malim francuskim odupiranjem, uspješno se iskrcavaju u Maroku i Alžiru. Španjolska se nije željela miješati. Nijemci su se učvrstili u Tunisu (blizu je Sicilija) i tako željeli zaustaviti napredovanje saveznika prema istoku. Patton je zaustavljen pri pohodu na jug, a Eisenhower poziva svog prijatelja Bradleya da ohrabri američku vojsku. Britanci iz Egipta pod vodstvom Montgomerya napreduju prema Tunisu. 7 svibnja 1943. god. Tunis je pao u ruke saveznika. Rommel je uspio izbjeći, ali u ruke saveznika je palo 275 000 zarobljenika, što je za osovinske snage bio težak gubitak. Koji generali vode rat u Sjevernoj Africi? Rommel i Mnotgomery Zašto su se Britanci bojali ujedinjenja „ruske“ i „njemačke afričke“ vojske? Napadi koji su se odvijali na početku rata prijetili su Britanskim ineteresima na Bliskom i Srednjem Istoku. Japan koji se širio preko JI Azije, preko Burme prema Indiji, za Britance je predstavljao opasnost koja je mogla stići do Iraka. Isto tako Hitlerov prodor kroz Staljingrad, pa preko Kavkaza mogao je naciste dovesti u Irak, a tamo bi se „ruskoj“ njemačkoj vojsci s juga, preko Egipta i Sueza mogla pridružiti i „afrička“ njemačka vojska. U tom bi slučaju područje bogato naftom pripalo nacistima i njihovim saveznicima. A to Britanci nisu željeli dopustiti! Prekretnica u Drugom svjetskom ratu? Dogodila se u jesen 1942. godine. Nacisti su zapeli kod Staljingrada, njemački afrički korpus našao se u kliještima saveznika, a Amerikanci su započeli obračun s Japancima nedaleko Guadalcanala. Tko je Erwin Rommel? Bivši nacistički batinaš, ali i Hitlerov najomiljeniji general. Vođa njemačkog afričkog korpusa- pustinjska lisica. Tu je sklonost uživao sve dok nije osumječen da je sudjelovao u uroti protiv Führera, pa je dobio zapovjed da izvrši samoubojstvo i tako spasi svoju obitelj od mučenja Gestapoa. Majstor tenkovskog ratovanja. Nakon što su saveznici počeli pritiskati s dvije strane iz Kaira i iz Casablance, Rommel je smijenjen.

Kamo odlazi Rommel nakon neuspjeha u Sjevernoj Africi? Nakon neuspjeha u Sjevernoj Africi, Rommel odlazi u Italiju i sudjeluje neko vrijeme u obrani sjevenog dijela zemlje. Uoči savezničkog iskrcavanja na Normandiju, Hitler povlači Rommela iz Italije i dovodi ga u Francusku gdje uz feldmaršala von Rundstedta vodi njemačku obranu. Tko je Montgomery? General- lajtant Bernard L. Montgomery, Monty bio je zapovjednik Osme armije britanske vojske u sjevernoj Africi. Njegovi vojnici poznati su pod nazivom „pustinjski štakori“ i obožavali su pjesmu njemačkog afričkog korpusa Lili Marlen. Uspoređivali su ga s Cromwellom. Nije izgubio niti jednu bitku. Tko je Eisenhower? Dwight D. Eisenhower, američki general- lajtnant, zapovjednik ekspedicije koja je provodila „operaciju Torch“. Glavni cilj je bio sjediniti britanske, američke i francuske jedinice u snažnu armiju. Kasnije je vodio „operaciju Overlord“, invaziju u Francusku. Predvodeći saveznike prema Njemačkoj tj. Berlinu, Ike se nije žurio zauzeti glavni grad. Želio je što prije završiti rat i sa što manje žrtava. Nije se htio upuštati u nadmudrivanje sa Staljinom koji je pohitao k Berlinu. Tko je Patton? George S. Patton mlađi, general major SAD koji sudjeluje u savezničkom napadu u Sjevernoj Africi 1942. god. Zapovjednik komandantnog korpusa u Tunis. Zaustavljen je na svom pohodu na jug kod El Guettara od talijanskih snaga. Dobiva naređenje od Eisenhowera da pripremi novu invaziju na Siciliju. Vodio je VII. armiju SAD iz Alžira prema Siciliji. Patton je bio nadređeni Bradleyu. Sudjelovao je i pri iskrcavanju saveznika na Normandiju 1944. god. Tko je Bradley? Omar Bradley, general, prijatelj Eisenhowera koji je trebao biti „njegove oči i uši“ i koji je pozvan u Sjevernu Afriku da ohrabri američke vojnike. I on je ratovao na normandijskom bojištu 1944. god., ali ovog puta Patton je bio pod Bradleyjem. Nabroji sve operacije Drugog svjetskog rata! Direktiva br. 1 ili „operacija Otto“→ njemački plan okupacije Austrije „Operacija Grün“ ili Zeleni slučaj→ njemački plan napada na Čehoslovačku Bijeli plan→ njemački plan okupacije slobodnog grada Gdanska na Baltičkom moru Žuti slučaj→ njemački plan za poraz Francuske, uspjeh ofenzive ovisio je o proboju sjeverno od Maginotove linije kroz Luksemburg, Belgiju i Nizozemsku. Operacija Felix→ Hitlerov plan da Španjolska uđe u rat i tako zatvori Gibraltarska vrata, Franco nije pristao na taj prijedlog, a Hitler nije navaljivao te je napustio tu zamisao. Operacija morski lav (srpanj 1940.- travanj 1941. god.)→ operacija „morski lav“, predviđala je iskarcavanje Nijemaca na južne obale Engleske. Direktiva br. 25→ travanj 1941. god., njemački plan napada na Jugoslaviju Operacija Heraklo → njemačko- talijanski plan napada na Maltu. Operacija Torch/ zublja, 8. studeni 1942. god.→ angloameričko iskrcavanje u Maroku i Alžiru, ekspediciju predvodi Dwight D. Eisenhower. Operacija Sledgehammer/ kovački čekić→ diverzantski napad preko Kanala u Francusku. Odgođen 1942. god. radi izvršavanja operacije Torch.

Direktiva br. 21/ Operacija Brabarossa→ izdana je 18. prosinca 1940. god., cilj: zaposijedanje ruskog teritorija i uništenje Crvene armije Direktiva br. 45/ Staljingrad i Kakvaz Operacija citadela“= Bitka kod Kurska, 4. srpnja 1943. god Operacija Husky→ njemački plan obrane od saveznika u Italiji. Operacija Margareta→ ožujak 1944. god, njemački plan napada na Mađarsku Operacija Marita→ njemački plan napada na Grčku Operacija Overlord, 6. lipnja 1944. god.→ savezničko iskrcavanje u Francuskoj, predvodi je Eisenhower Operacija Dragoon, 15. kolovoza 1944. god.→ iskrcavanje saveznika u južnoj Francuskoj Njemački zapovjednici armija na ruskom frontu General Heinz Guderian→ organizator Hitlerovih tenkovskih jedinica, vođa njemačkih jedinica u borbi za poljski Koridor, vođa njemačkih tenkovskih napada na Sovjetski Savez. Friedreich von Paulus→ general, njemački komandant VI. armije u Staljingradu. Walter von Brauchitsch→ vrhovni komandant istočnog fronta. Wilhelm von Leeb→ feldmaršal, vođa napada na Lenjingrad u operaciji Barbarossa Fedor von Bock→ feldmaršal, zapovjednik napada na Moskvu u operaciji Barbarossa Gerd von Rundstedt→ feldmaršal, zapovjednik napada na Ukrajinu u operaciji Barbarossa Walther von Reichenau→ naslijedio je Rundstedta na ukrajinskom frontu, nakon osvajanja Kijeva. Nabroji neke sovjetske generale iz Drugog svjetskog rata! Vorošilov, Mihajlovič Buđoni, Timošenko, Žukov, Čujkov (preuzeo predaju Berlina) Jesu li Sovjeti znali da će Njemačka napasti Sovjetski Savez? Znali su, ali Staljin se nije obazirao na upozorenja koja su dolazila od Amerikanaca i Britanaca i nije pripremio nikakvu adekvatnu obranu. Pravci njemačkog prodora u Sovjetski Savez, Hitlerova namjera sa Staljingradom, zamišljena granice Reicha (Volga), Operacija Barbarossa Hitlerov cilj bio je uništiti Rusiju tako da se nikada više ne uspije obnoviti! „Direktiva br. 21/ Operacija Barbarossa“ izdana je 18. prosinca 1940. god., cilj: zaposijedanje ruskog teritorija i uništenje Crvene armije. Hitler je dopustio Gestapou da smije na osvojenom ruskom teritoriju koristiti svoju tajnu policiju i da se svi zarobljeni sovjetski komesari moraju strijeljati Zbog Mussolinijevih teškoća u Grčkoj i problema u Jugoslaviji, prvotni datum napada pomaknut je sa svibnja na lipanj mjesec. Tri tisuće kilometara dugačak front bio je raudijeljen na tri glavna udarna smjera: 1.) Sjever- prema Lenjingradu, napad je vodio feldmaršal von Leeb. 2.) Sredina- prema Moskvi i stajao je pod komandom feldmaršala von Bocka i 3.) prema Ukrajini i njime je zapovijedao feldmaršal von Rundstedt. 22. lipnja 1941. god. u 3h i 15 min započeo je njemački napad na SSSR. Hitlerov ambasador u Moskvi, grof Werner von der Schulenburg, daje Molotovu notu u kojoj nagoviješta rat.Iako je bio upozoren da će ga Hitler napasti, Staljin nije izradio nikakve planove za obranu.

Sovjetski generali Vorošilov na sjeveru, Mihajlovič Buđoni na jugu i Timošenko u sredini stajali su nasuprot njemačkih generala. Već prvog dana pao je Brest- Litovsk, glavni stožer sovjetske obrane na srednjem frontu. Nijemci su brzo jurili i prodirali prema središnjoj Rusiji. Bombardirali su Moskvu koja se nemoćnim snagama pokušala obraniti. Bitka kod Smolenska→ snažan sukob neprijateljskih vojski, Timošenko vodi dobro uvježbane ruske rezerve, ali grad se nije uspio obraniti, a ruska obrambena linija povukla se prema istoku. Sovjetski Savez pretrpio je velike gubitke, Hitler je dalje napredovao prema unutrašnjosti, ali tamo je sovjetski otpor postajao sve čvršći. Unatoč početnim neuspjesima, tradicionalne vojničke sposobnosti Rusa i tradicionalna ruska strategija odstupanja prostora zbog dobivanja vremena polagano su uspostavile ravnotežu. I njemački gubitci su bili veliki, ali za razliku od Sovjeta, Nijemci su to teško mogli nadoknaditi. 20. listopada Bock dolazi nadomak Moskve odakle je Staljin već ranije preselio glavna ministarstva u Kujbišev (prema jugoistoku), ali sam je ostao u Kremlju. Proizvodnja oružja se preselila istočno od Urala. Timošenko dobiva naredbu da preuzme Crvenu armiju od Buđonija na jugu (Ukrajina), a na njegovo mjesto na središnjoj crti došao je general Georgije Žukov čiji je najvjerniji saveznik bila „Zima“. Bitka za Moskvu→ iako su njemački generali predlagali Hitleru da uspostavi zimsku liniju nadomak Moskve, on ih nije htio poslušati već im je zapovijedio da i dalje napadaju. Žukov 6. prosinca 1941. god. kreće u protuofenzivu i razbija njemačke linije. Žukovu u pomoć dolaze sibirske jedinice Crvene armije. Pred Moskvom se istaknuo i general Andrej Andrejevič Vlasov (kojeg su nacisti zarobili i koji je potom prešao na njihovu stranu i postao izdajica s najvišim činom u Drugom svjetskom ratu. Vodio je njemačke napade na Sovjetski Savez sve do svibnja 1945. god. kada ga je u Čehoslovačkoj zarobio general Patton i izručio Staljinu koji ga je dao objesiti). 19. prosinca Hitler je osobno preuzeo nadzor nad čitavom armijom. Nijemci bi zauzeli Moskvu samo da je Hitler želio poslušati svoje generale koji su predlagali da se povuku na bolje položaje gdje bi bilo spašeno mnogo ljudi. Ali Hitlerovi fanatični zahtjevi nisu dopuštali uzmak, već borbu do smrti. Srećom on se nije obazirao na generale, već je dio vojske prebacio s moskovskog fronta u Lenjigrad i Ukrajinu.Moskva je odahnula, ali... Bitka za Lenjingrad→ Lenjingrad je u isto vrijeme odolijevao napadima Finaca sa SZ i generala Lebba s JZ koji nikako nisu mogli razbiti obranu. Početkom rujna su presječene posljednje veze Lenjingrada i ostale Rusije. Kada su Nijemci stigli pred grad, obranu grada od Vorošilova preuzeo je Žukov i nacističke nade da će zauzeti grad su propale. U gradu je tijekom okupacije umrlo od gladi gotovo milijun ljudi. Tek u siječnju 1944. god. nacisti su konačno poraženi pred Lenjigradom. Bitka za Kijev→ Na jugu Rundstedt opkoljava Kijev, i unatoč snažnoj mjeri, rušenja brane na Dnjepru koje je naredio Staljin, Kijev je pao u nacističke ruke. Buđoni ga nije uspio obraniti. Rundstedt je zamijenjen feldmaršalom von Reichenauom koji je zaposjeo čitavu Ukrajinu. Na Krimu je jedino opstao Sevastopolj. Bitka za Sevastopolj→ nakon devet mjeseci opsade, Sevastopolj je pao u nacističke ruke u srpnju 1942. god. (njemački opsadni top Dora). Nijemci su nastavili sa svojim prodorom prema jugu sve do Rostova i do vrata Kavkaza. Zimu su iskoristili kako bi obnovili svoje snage.

Staljingrad 1942./1943. god. „Direktiva br. 45/ Staljingrad i Kakvaz“→ Hitler je odlučio istodobno zauzeti i Staljingrad i Kavkaz i nije se obazirao na svoje komandante koji su ga upozoravali da Wermacht nije dovoljno snažan da ostvari ta dva smiona plana. Bitka za Staljingrad, ljeto 1942. god. (srpanj-kolovoz)→ General Paulus, zapovjednik VI. armije dobiva nalog da zauzme Staljingrad. Ljetna ofenziva je započela u srpnju 1942. god. i Paulus je brzo napredovao prema Volgi. Staljin poziva Žukova i predaje mu komandu nad čitavim staljingradskim frontom. Obranu grada preuzo je general Vasilije Čujkov. Nijemci su mu se opasno približavali, ali Čujkov (62. armija) se nije predavao. Bitke kod Staljingrada bile su izrazito krvave i surove. Kada je potkraj srpnja Hitler mogao mirno zaposjesti Staljingrad, naglo je poslao tenkovske jedinice prema jugu. Nakon dva tjedna ih vraća, ali prekasno. Grad pod opsadom dobivao je pomoć preko Volge (koju nacisti nisu uspjeli okupirati). 19. studenog Žukov započinje protuofenzivu. Konjica je u ovoj bitki odigrala značajnu ulogu u opkoljavanju VI. armije. Von Paulus se našao u stupici, tražio je od Hitlera dozvolu za povlačenje, ali ju nije dobio. Morao je nastaviti borbu, koju je kasnije platio predajom 31. siječnja 1943. god. zajedno s 91 000 iznemoglih vojnika. Što se događa s Paulusom, kad se vraća u Njemačku? Von Paulus predvodi njemačku VI. armiju prema Staljingradu. Vidjevši da ne može osvojiti gad, traži od Hitlera dozvolu za povlačenje. Hitleru ne pada na pamet povlačenje. Da bi potaknuo svog generala na daljnju borbu, hitler promiče von Paulusa u čin feldmaršala. Ali novoimenovani felmaršal mora potpisati predaju. Sovjeti ga zarobljavaju i odvode u logor. U Rusiji se stvorila tijekom rata legija protiv Hitlera kojoj se navodno priključio i sam von Paulus. 1949. god. von Paulus se vraća u Njemačku. Bitka kod Kurska, srpanj 1943. god. „Operacija citadela“= Bitka kod Kurska, 4. srpnja 1943. god.→ Hitler i dalje ne odustaje od borbe iako su svi znaci upućivali na predaju, on se pribojavao političkih posljedica u istočnoj Europi koja je bila puna partizana. Wermacht poziva u konačnu bitku za uništenje protivnika. Početkom srpnja 1943. god. započela je najveća i najkrvavija tenkovska bitka svih vremena, bitka kod Kurska u kojoj su po prvi put sudjelovali novi njemački tenkovi „tigrovi“ i „pantere“. Žukov se odlučno pripremio za bitku, a pomoć je došla od češkog dezertera koji je priopćio Rusima točan datum njemačke ofenzive. Njemački napad slomio se na samom početku, nacisti su dočekali i treću rusku zimu. Crvena armija je oslobodila Orel, Harkov, Smolensk i Kijev, Nijemci su počeli uzmicati, a Crvena armija ih je počela slijediti. Koja je krajnja točka njemačke ekspanzije na jugu Rusije? 1942. god. Nijemci su se usmjerli prema jugu tj. prema Kakvazu svom krajnjem uporištu. Operacija Barbarossa podrazumijevala je opsadu Sovjetskog Saveza kako bi zadovoljila njemačke potrebe za naftom. Zašto su Nijemci krenuli prema Staljingradu? Glavni napad prema Staljingradu omogućio bi, ukoliko grad bud osvojen, daljni napredak njemačke vojske prema Kavkazu koji je bio bogat petrolejskim poljima tj. Uralu bogatom izvorima nafte.

Tko zapovijeda Rusima, a tko VI. armiji kod Staljingrada? Ruse je vodio general Žukov, a njemačku VI. armiju general Friedrich von Paulus. Najuspješniji sovjetski general Drugog svjetskog rata? Bio je general Žukov koji se istaknuo u obrani Moskve i Lejnigrada, zima 1941. god., Staljingrada zima 1942./1943. i Kurska ljeti 1943. god. Bio je simbog ruske vojne snage. Tko je Žukov? Georgij Konstantinovič Žukov, sovjetski general i zapovjednik, za vrijeme Prvog rata član je vojne konjice, nakon boljševičke revolucije priključuje se Crvenoj armiji i sudjeluje u brobama protiv Bijele garde. U Crvenoj je armiji brzo napredovao. 1938. god. vodio je obranu granica Mongolije u sovjetsko- japanskom sukobu Nakon rata s Finskom, Žukov dobiva čin generala. 1940. god. njegove postrojbe ulaze u Besarabiju i Sjevernu Bukovinu. Naistaknutiji vojni rukovodilac za vrijeme rata. Zaustavio je njemački napad na Moskvu i prisilio je Nijemce na povlačenje. Potom je zadužen za organiziranje obrane Lenjingrada, ali kako se situacija oko Moskve ponovno zakomplicirala, Žukov je vraćen na moskovski front. Kasnije će sudjelovati u obrani Staljingrada, tenkovskoj bitci kod Kurska te oslobađanju Sovjetskog Saveza i Istočne Europe od nacista. Poslije njemačke kapitulacije, Žukov je postavljen za vrhovnog zapovjednika sovjetskih okupacijskih snaga u Njemačkoj. Tamo boravi sve do 1946. god., kada ga sovjetska uprava povlači i degradira na manje važne pozicije. Nakon Staljinove smrti, Žukov prihvaća antistaljinističke ideje, sam osobno uhićuje šefa tajne službe Beriju. 1956. god. imenovan je ministrom obrane, a li tu je funkciju morao napustiti nakon par mjeseci pod optužbom da ograničava rad partijskih dužnosnika u oružanim snagama. Preminuo je 1974. god. Siječanj 1943. na sovjetskom bojištu Započinju operacije oslobađanja teritorija: prva je krenula iz Lenjingrada. Na jugu je također jedna vojska oslobađala teritorij koji je do travnja bio očišćen od neprijatelja, a granica na jugu potpuno utvrđena. Finska se povukla iz rata. Crvena armija kreće prema Poljskoj. Saveznici Interesi saveznika tijekom rata su se potiskivali u stranu, ali oni će nakon rata razdvojiti saveznike i pokazati njihovo pravo lice. Unatoč svim suprotnostima i nepovjerenju, saveznička je koalicija izrdžala. Britanci- željeli su da konačan obračun s Hitlerovim Wermachtom bude na Balkanu kako Sovjetski Savez ne bi ušao u istočnu i Srednju Europu; borili su se da zadrže svoje imperije Amerikanci- više ih je zanimao konačan obračun s Hitlerom, a potom da se okrenu Japanu; nadali su se da će i Britanci i Francuzi izgubiti svoje imperije; Roosevelt je zagovarao ofenzivu na kontinentu Francuzi- isto kao i Britanci bore se da zadrže svoje imperije Churchill- Staljin započinju tijekom rata prepiske i posjete u kojima nastoje pronaći najbolje, zajedničko rješenje kako završiti rat. Prvi Churchillov posjet Moskvi (1942. god.) morao je objasniti zašto je savezničko iskrcavanje u francuskoj odgođeno u korist invazije na Sjevernu Afriku, Britanac je obasut uvredama. Drugi Churchillov posjet

Moskvi (1944. god.) donio je podjelu Balkana prema principu „ fifti- fifti“, samo dok traje rat. Roosevelt 1942. god. daje dozvolu za proizvodnju atomske bombe. Ratne konferencije? Konferencij u Casablanci, Maroko, prosinac 1942. god. Sastanak Roosevelta, Churchilla i De Gaulla, Staljin nije prisutan jer nije mogao napustiti Sovjetski Savez u trenucima žestokih bitki. Ali je podsjetio na obećanje o otvaranju drugog fronta u zapadnoj Europi. Roosevelt i Churchill dogovaraju napad na „meki trbuh“ Hitlerove Europe (Italiju) tj. Siciliju u srpnju slijedeće godine. U siječnju se sastanku pridružio i De Gaulle i njegov glavni takmac, Rooseveltov kandidat za francuskog vođu, general Giraud. Glavni cilj je mir koji se može postići tek bezuvjetnom predajom Njemačke, Italije i Japana Konferencija u Kairu, Egipat, studeni 1942. god. Sastanak Roosevelta, Churchilla i Čang Kaj Šeka Razgovaralo se uglavnom o pitanjima Dalekog Istoka. Dogovoreno je da će se Japanu oduzeti sve ono što je osvojio u XX. stoljeću. Kina će dobiti natrag Mandžuriju, Formozu i Peskadore, Koreji je obećana nezavisnost. Koliko god su i Britanci i Amerikaci željeli, Kina nije mogla postati stabilan saveznik. Konferencija u Teheranu, studeni/prosinac 1943. god.

Prvi sastanak velike Trojke: Roosevelt, Churchill i Staljin. „Deklaracija o općoj sigurnosti“ Staljin se usprotivio Britanskoj ideji da Turska uđe u rat i da se izvrši invazija na Balkan Churcill se želio pogađati sa Staljinom: podjela Balkana po principu 50%- 50%. Sovjeti bi dobili prevlast u Rumunjskoj i Bugarskoj, u zamjenu za britansku prevlast u Grčkoj i ravnopravnost u Jugoslaviji i Mađarskoj. Što se tiče Poljske pristao bi da Sovjeti dobiju premoć, ali uz britansku kontrolu čitavog političkog života Poljske. Dogovoreno je da će: A) angloamerička invazija preko Kanala („Overlord“) početi u lipnju 1944. god., a dobit će podršku saveznika koji će se istovremeno iskrcati u južnoj Francuskoj i snage Crvene armije koje će krenuti s Istoka prema Zapadu. B) Sovjetki Savez daje obećanje da će stupiti u rat s Japanom čim Njemačka bude uništena. C) Titovi partizani dobit će pomoć saveznika D) dijelovi istočne Poljske ustupili su se Moskvi E) njemačka vojna moć mora biti trajno ukinuta F) navještaj organiziranja međunarodne organizacije za mir.

Tihooceanska fronta 1943. i 1944. god. Ljeti 1942. god. došlo je do kraja naglog i nezadrživog širenja Japana. Ali postojala je vjera da se širenje može nastaviti prema Novoj Gvineji odakle bi mogli nadzirati Australiju. Australija je pak bila glavna baza američke obrane koju je vodio general MacArthur. Japanci se nikad nisu osjećali dovoljno snažnim da napadnu Sovjetski Savez. Bitka kod Guadalcanala, najjužniji otok Solomonskog otočja, kolovoz 1942.- veljača 1943. god.→ Guadalcanal je trebao postati japanska zračna baza na Pacifiku, ali saveznici su željeli spriječiti izgradnju zračne baze. U kolovozu 1942. god. započinje savezničko iskrcavanje na otoku kojemu se suprotstavila japanska mornarica. 13. studenog 1942. god. odigrao se najžešći sukob u Solomonskom otočju, sukob japanske i američke mornarice, ponovno je propao japanski napad koji je imao za cilj uništiti američki mostobran. Japanci su potom poraženi i na samom otoku. To je ujedno bio prvi japanski poraz na kopnu. Japanci se ne predaju, nastavljaju i dalje prodrijeti kroz Novu Gvineju (cilj uništiti američku bazu na jugu Gvineje Port Moresby), ali im MacArthur priječi put. Novi poraz Japanaca uslijedio je u ožujku 1943. god. u Bismarckovu moru. Dvije američke flote plove različitim putevima ka istom cilju Filipnima: MacArthur prelazi Solomonske otoke jednog po jednog, dok Nimitz plovi duž istočne Gvinejske obale. Bitka za Marshalsko otočje, siječanj 1944. god.→ i ovdje su se Japanci snažno branili od američkog napada kojeg je vodio Nimitz, ali ni ovog se puta nisu obranili. Marshallovi i Gilbertovi otoci došli su u ruke Amerikanaca. Bitka za aleutske otoke (Atta i Kiska, sjeverni Pacifik), svibanj 1943. god.→ Aleuti su trebali služiti kao taktička varka prije Jamamotova napada na Midway. Ali i ovdje su Amerikanci, kada su krenuli u obračun s Japancima, odnijeli pobjedu, a Japanci su se morali povući. Na sovjetsko-mandžurijskoj granici još uvijek je vladao mir, sve do nacističkog poraza u Europi. Kina u Drugom svjetskom ratu Čang Kaj Šek bio je priznat kao vrhovni komandant kineske vojske od strane Amerikanaca, ali šef čitavog štaba je bio američki general Stilwell. Čang Kaj Šek je dobio potporu i od Staljina. Zahtjevao je da u Brumi treba započeti kopnena ofenziva protiv Japanaca (kako njegove snage ne bi trebale sudjelovati, a sjever nije bio pogodan jer su tamo dominirale postrojbe Mao Ce Tunga). Čang Kaj Šekovi zahtjevi odobreni su na konferenciji u Casablanki. Churchill im se snažno protivio, ali uzalud Saveznički napad kroz Burmu, zima 1943./44. god.→ budući da su Japanci doznali za savezničke pripreme, sami su krenuli u ofenzivu, krenuvši prema indijskoj pokrajini Asam kako bi prekinuli savezničke veze s Kinom. Ali, slično kao u Africi, i ovdje su proradila saveznička kliješta: s juga su krenuli Britanci i Indijci, sa sjevera Kinezi. Japanci su prisiljeni na uzmak. Na Čan Kaj Šekov zahtjev, roosevelt je opozvao Stilwella. Kako se zovu američki admirali na Pacifiku? MacArthur i Nimitz

Saveznički napad na Siciliju, lipanj 1943. god.

Churchill je i dalje predlagao da se napad saveznika izvrši na Balkanu, preko Jadranskog mora kroz Jugoslaviju, Albaniju i Grčku. SAD nisu ni pomišljale na taj potez. Na kraju se Churchill dogovorio sa Staljinom (u svom drugom posjetu Moskvi) o podjeli balkanskih država. Napad na Italiju dogovoren je na konferenciji u Casablanci, u siječnju 1943. god. Saveznici su krenuli iz više smjerova: V. armiju SAD vodio je general Mark Clark, francuske snage vodio je general Alphonse Juin, a VII. američku armiju vodio je Patton, Britance je vodio Montgomery. Čitavo brodovlje bilo je pod komandom viceadmirala Hewitta. Iako su Nijemci imali i za ovaj put pripremljenu akciju, „Operacija Husky“ nije uspjela 25. srpnja kralj Vittorio Emanule svrgava Mussolinija s premijerskog mjesta, Mussolinija hapse i odvode u internaciju. Nova vlada predana je na mandat maršalu Pietru Badogliu, a sam je kralj preuzeo komandu nad armijom. 8. rujna 1943. god. Italija se prestala boriti i pristala je potpisati kapitulaciju Montgomery prvi doalzi na talijansko kopno i kreće prema sjeveru kroz Kalabriju. Kesselring, njemački zapovjednik u Italiji uspjeva izvršiti snažan protunapad koji je zamalo razbio američku Petu armiju. Kesselring je ostavljen da se brani na jugu, a Rommel je zadužen za obranu sjeverne Italije. 13. listopada kralj je navijestio rat Njemačkoj. Započeo je žestoki dvoboj bivših saveznika Nijemaca i Talijana. Kada su zaprijetili Rimu da će ga bombardirati, Rim se odlučio predati u nacističke ruke. Sredinom rujna 1943. god. Hitler naređuje evakuaciju Mussolinija (iz Abruzza), kojeg spašavaju njemačke snage, i odvode ga na sigurno. Mussolini se proglašava predsjednikom marionetske fašističke republike na sjeveru. Zbog priprema oko iskrcavanja na Normandiju, s talijanskog se bojišta povlače: Eisenhower, Montgomery, Bradley i Patton. Dok je kao komandant u Italiji ostao sir Harold Alexander, Mark Clark (vođa V. američke armije), Ira Eaker (vodio je kontrolu nad savezničkim zrakoplovnim snagama u Sredozemlju), Henry Wilson Bitka kod Monte Cassina→ i Hitler mijenja svoje generale, Rommela šalje u Francusku, a Kesselringu prepušta čitavu Italiju. Težište borbe preselilo se oko Cassina, Nijemci su se utvrdili u samostanu iz 6.st. i bombardirali su savezničke snage. Saveznici se odlučuju bombardirati samostan: 15. veljače 1944. god. izvršen je napad u kojem nije stradala samo ćelija i grob sv. Benedikta. Ali Nijemci su odbili sve savezničke napade. 14. svibnja 1944. god. saveznici započinju novu ofenzivu: probijena je Kesselringova linija, a poljski vojnici pod vodstvom generala Andersa. Cassino je bio razoren 18. svibnja 1944. god. 6. lipnja 1944. god. saveznici su ušli u Rim. Tko je predvodio Amerikance 1943. god. u pohodu na Siciliju? Eisenhower ili Patton? „Operacija Overlord, 6.lipnja 1944. god. Akcija saveznika koju je predvodio Eisenhower. Odlučio je da se akcija provede u lipnju 1944. god. i da se saveznici iskrcaju u Normandiji. Svi su znali da će doći do invazije, ali neprijatelj nije imao točne podatke o tome kada i gdje će se to dogoditi. Feldmaršal gerd von Rundstedt, koji je već bio u mirovini pozvan je da zapovijeda njemačkim snagama na zapadu. I Rommel je sudjelovao u rukovođenju operacijama. Prihvatio se posla, i počeo pojačavati njemačka uporišta na atlantskoj obali. Kako se vrijeme početkom lipnja pogoršalo Rommel je zaključio da neće doći do napada saveznika te je otišao natrag u Njemačku.

6. lipnja 1944. god. u 6.30 sati, Eisenhower daje zeleno svjetlo za najveće iskrcavanje u povijesti. Rano ujutro krenula je prema Atlantskom bedemu najmoćnija amfibijska armija u povijesti s četiri tisuće brodova u pratnji 11 000 aviona. Unatoč oluji, saveznici su uspješno stigli na obalu. Krenuo je prodor u unutrašnjost, a njemačke snage počele su kopnuti. Nijemci iskušavaju svoje posljednje oružje, ponovno napadaju London iz zraka i ubijaju 6000 ljudi. Tko je pokušao atentat na Hitlera? Baš u isto vrijeme kako je počelo savezničko iskrcavanje, u Njemačkoj su antinacistički urotnici- visoki njemački oficiri pripremali atentat na Hitlera. Za sebe su pridobili armijskog oficira, potpukovnika Klausa von Stauffenberga, koji je izgubio oko i ruku i koji je jako mrzio Hitlera, i generala Friedricha Olbrichta. Stauffenberg je skovao plan prema kojem je morao brzo djelovati, jer ukoliko bi saveznici brzo napredovali i jačali, možda ne bi pristali na kompromis s novom vladom. 20. srpnja 1944. god. Stauffenberg odlazi na sastanak u Hitlerov glavni stan( tzv. „Vučja jazbina“) u Istočnoj Pruskoj, ostavlja aktovku s tempiranom bombom u sobi za konferencije i izlazi van. Četiri osobe su poginule, dosta ih je ranjeno, a Hitler je prošao tek s ranjenom rukom i sluh mu je nestao na neko vrijeme.Glavne urotnike Stauffenberga i Olbrichta pohvatale su nacističke jedinice i ustrijelile. I Rommel je optužen da je sudjelovao u uroti, iako zapravo nije, ponudili su mu otrov da popije kako bi svoju obitelj spasio od osvete. Službena izjava rekla je da je Rommel poginuo u automobilskoj nesreći. Pokopan je uz sve počasti junaka. „Operacija Dragoon“, 15. kolovoza 1944. god. Iskrcavanje saveznika u južnoj Francuskoj. Iako se Chruschill tome protivio, iskrcavanje je provedeno, ali uz neznatan otpor Vojsku su predvodili zapovjednik Sedme armije general Alexander Patch i francuska Prva armija i pokret otpora pod komandom generala Tassignyja. Napredovali su dolinom Rohne prema sjeveru i za mjesec dana su se sjevero od Švicarske spojili s Pattonovim snagama. Eisenhower nije želio skretati prema Parizu već se usmjerio uništenju Nijemaca, De Gaulle pak krši njegovu naredbu i zapovijeda francuskim generalima da preuzmu kontrolu nad glavnim gradom. 25. kolovoza 1944. god. oslobođen je Pariz nako predaje njemačkog generala koji je upravljao gradom. Padobranski napad na Nizozemsku, rujan 1944. god. Saveznici vrše padobranski napad na Nizozemsku kako bi je očistili od Nijemca. Napad je samo djelomično uspio i završio je neodlučno. Uništenje Trećeg Reicha Aachen, tvrđava Karla Velikog, je bio prvi njemački grad kojeg su zauzeli saveznici u listopadu 1944. god. Ardenska ofenziva, prosinac 1944. god ili Bitka u Izbočini→ najveća, najneočekivanija i najzamršenija bitka na zapadnom frontu. Hitler se odučuje na smion potez i pokušava u Ardenskoj šumi probiti savezničku liniju kako bi lakše mogao doći do Antwerpena. Nijemcima polazi za rukom da krajem 1944. god. probiju savezničku liniju što je jako iznenadilo saveznike. Daljnji se njemački napad raspao zbog niza protunapada kojima su bili izloženi. U siječnju 1945. god. povukli su se natrag u Reich.

„Operacija Grief“→ vodio je je Otto Skorzeny, esesovac, predviđala je da se dobro izučeni vojnici ubace u američkim uniformama među saveznike. Plan nije uspio, urota je propala. Njemačka je protuofenziva zaustavljena potkraj 1944. god kod Bastogne u Belgiji. 12. siječnja 1945. god. započinje sovjetska ofenziva na frontu između Dunava i Baltika. Vodili su je sovjetski generali: Žukov, Rokosovski, Vasiljevski, Konjev. A glavni cilj je bio: Berlin. Jurnuli su kroz Poljsku prema Njemačkoj. Predaja Mađarske zbila se 20. siječnja 1945. god. Poslijednji nacisti napustili su Mađarsku tek u veljači i iza sebe ostavili uništenu zemlju. Bombardiranje Dresdena, 13. i 14. veljače 1945. god.→ Dresden su u dva navrata bombardirali Britanci i jedan put Amerikanci, poginulo je 135 000 ljudi. Grad je gotovo sravnjen sa zemljom zbog požara koji su se rasplamsali. Dresden je imao mali vojni značaj, ali je bio pretvoren u veliko prihvatilište za njemačke izbjeglice s istoka koje su se povlačile pred napredovanjem Crvene armije. Čiste komunističke vlade postavljene su u Bugarskoj, Rumunjskoj i Mađarskoj, dok su u Čehoslovačkoj, Poljskoj i Jugoslaviji djelovale koalicijske vlade. Čehoslovačka: američke snage predvođene Pattonom dolaze u zapadnu Čehoslovačku i dobivaju naredbu da se zaustave kako ne bi došli u sukob sa Sovjetima. Sovjeti su tako zauzeli i Prag, a nešto kasnije i Berlin Austrija: 13. travnja 1945. god. Sovjeti zauzimaju Beč Italija: nakon sloma nacističke vojske u Italiji, njemački generali pokušavaju se pogoditi sa svojim neprijateljima za mir: Ribbentrop je pokušavao sklopiti sporazum s Moskvom, Himmler s talijanskim partizanima... Njemačka: 21. travnja Žukov dolazi pred Berlin i započinje posljednja velika bitka u europskom ratu. Početkom travnja Staljin je odlučio da on tj. Sovjetski Savez mora zauzeti Berlin prije saveznika. Bojao se da bi se njemački generali lako predali saveznicima i zaustavili sovjetsko prodiranje. Eisenhower prema odlukama s Jalte nije smio prijeći Labu jer je ona bila granična crta između saveznika i Sovjeta. Njemačka se obrana postupno rušila na svim frontovima. Saveznici su ušli u nacističke logore: Buchenwald, Dachau i Bergen- Belsen, a Sovjeti u Lublin- Majda i Auschwitz. Travanj 1945. god.→ 12. travnj 1945. god. umro je američki predsjednik F.D. Roosevelt. Partizani ubijaju Mussolinija 28. travnja. 1945. god. Hitler počinja samoubojstvo 30. travnja 1945. god. Svibanj 1945. god. → 2. svibnja Berlin je napokon pao! 5.svibnja se admiral Hans von Friedeburg pokušava nagoditi s Eisenhowerom u Rheimsu, nudi mi savezništvo protiv boljševičkog neprijatelja. Istog dana njemačka vojska u Austriji predala se u ruke Amerikancima. Dvije njemačke kapitulacije: I.- 7. svibnja 1945. god. u Rheimsu Friedeburg, feldmaršal Jodl i general- major Oxenius potpisuju pred saveznicima bezuvjetnu predaju svih njemačkih snaga zapadnim saveznicima i Sovjetskom Savezu. II.8. svibnja 1945. god. u Berlinu je ponovljena procedura pred predstavnicima Crvene armije, pred generalom Žukovom. Mir s Njemačkom nikada nije službeno bio sklopljen. Njemačka je ostala razdijeljena: Istočnu Prusku osvojili su Sovjeti, a sama Njemačka sužena je nakon što su Poljaci zauzeli njena zapadn područja i pomaknula granicu do Odre i Nise.

Tko u Drugom svjetskom ratu napreduje na Berlin, a tko na Čehoslovačku na strani saveznika? Američke snage predvođene Pattonom dolaze u zapadnu Čehoslovačku i dobivaju naredbu da se zaustave kako ne bi došli u sukob sa Sovjetima. Sovjetski general Žukov napreduje prema Berlinu. Eisenhower prema odlukama s Jalte nije smio prijeći Labu jer je ona bila granična crta između saveznika i Sovjeta. Njegovo napredovanje zaustavilo se na obalama Rajne i u Porajnju. Nije želio ulaziti u utrku sa sovjetskim generalima tko će prije stići do Berlina. Želio je što prije završiti rat, sa što manje pogunulih. Montgomery koji je vodio saveznike prema Kölnu predlagao je Eisenhoweru da ubrzaju napade i da oni budi prvi koji će ući u Berlin. Njegov je prijedlog odbačen. Koji je zapovjednik ušao u Berlin u svibnju 1945. god.? Sovjetski general Žukov Nabroji neke nacističke logore! Buchenwald, Dachau, Bergen- Belsen,Lublin- Majda i Auschwitz (poginulo 3 miliona ljudi), Gusen i Mautthausen (Austija). U njima je poginulo ~ 10 milijuna ljudi. Vodili su ih esesovci Konferencija na Jalti, Krimski poluotok, 4.- veljača 1945. god.

Drugi sastanak velike Trojke: Roosevelt, Churchill i Staljin Tri zaključne direktive: 1.) kako završiti rat u Europi kad se njihove armije sretnu u srcu kontinenta, 2.) sporazum o diobi plijena stečenog pobjedom i 3.) konačna ofenziva protiv Japana Staljin je toga proljeća najavio Titu: „Onaj tko zaposjedne neku zemlju, nametnut će svoj društveni sustav.“ Staljin je odlučio da nametne svoj sustav prema zapadu Europe i prema istoku Azije gokle god bude mogao. Amerikanci su u Jalti pokušali osigurati obećanu rusku pomoć protiv Japana nakon njemačke predaje, ali su se bojali zahtjeva Moskve u pogledu političke budućnosti Kine i podjele japanskog imperija. Njemačka: velika Trojka nije donijela odluku o konačnoj sudbini Njemačke, ali su dogovorili podjelu Reicha na četiri okupacione zone (američke, britanske, sovjetske i francuske). Iznos ratne reparacije nije utvrđen. Poljska: Rusija je dobila pravo na velik teritorij istočne Poljske, a Poljska je nedostatak nadoknadila na zapadu na njemačkom teritoriju. Rijeka Laba je dogovorena kao granična crta između sovjetske i savezničke okupacijske zone. Odobrena je nova privremena vlada

za Poljsku u kojoj će se nalaziti komunisti i predstavnici emigracije iz Londona. Prihvaćena je istočna granica Poljske prema Curzonovoj liniji Sovjetskom Savezu su obećali vratiti sva područja i koncesije koje je Rusija izgubila u Aziji u ratu s Japanom 1904.-1905. god. tj. dobit će pravo na Kurilske otoke i južni Sahalin, povlastice u kineskim lukama i na željeznici. Saveznici su priznali sovjetsku marionetsku državu Vanjsku Mongoliju (koja je nominalno bila kineska) Tri tajna dogovora: 1.) saveznici će međusobno izmijeniti oslobođene ratne zarobljenike i civile (to je značilo da će Zapad poslati natrag u Sovjetski Savez na tisuće dezertera i političkih bjegunaca). 2.) predloženo je pravo veta prilikom glasovanja zs stalne članice Vijeća sigurnosti pri organizaciji UN. 3.) Sovjetski Savez se obvezao da će stupiti u rat s Japanom, dva- tri mjeseca nakon kapitulacije Njemačke i da će potpisati sporazum s Čang Kai Šekovim, a ne s Maovim režimom. Dogovreno je formiranje Organizacije ujedinjenih naroda „Deklaracija o slobodnoj Europi“- svim oslobođenim državama obećana je pomoć rješavanja problema demokratiskom putem Sporazum iz Jalte bio je odraz postojećeg odnosa snaga. „Duh Jalte“ temeljio se na uzajamnim potrebama: Zapad je osvisio o Crvenoj armiji (za rat protiv Njemačke i Japana), a SS je trebao gospodarsku i vojnu pomoć SAD-a. Ujedinjeni narodi Osnivačka konferencija UN održana je 25. travnja.-26. lipnja 1945. god. u San Franciscu Tu je organizaciju snažno pomogao State Departement i državni sekretar Hull. Osnovana je u cilju da u nju uključe sve miroljubive (? Amerika?- haha!) države, a velesile su dobile zadaću da se brinu za mir. Jedna od prvih akcija UN-a bilo je osnivanje Komisije za atomsku energiju 1946. god. Posebna karakteristika UN- a bilo je pravo veta za sve članice Vijeća sigurnosti. Propast zemlje izlazećeg sunca 1944. god. zapadne sile stegnule su obruč oko japanskog imperija. MacArthur i njegova snažna mornarica razradili su metodu žabljih skokova gdje su mogli zaobići neprijateljske tvrđave i približiti se Filipinima. Amerikanci su znali da je najučinkovitije uništiti neprijatelja ako se udari u srce političkog života, tj. u sam Japan i njegove gradove. Da bi to mogli učiniti bilo je potrebno steći izgubljene teritorije: cilj američke mornarice postali su Filipni. MacArthur je napredovao duž obala Nove Gvineje, a admiral Nimitz se kretao prema Marijanskim otocima kroz srednji Pacifik. U lipnju 1944. god. nakon bitke za Saipan put do Marijanskog otočja (otok Guam, najveći i najjužnije položeni otok u skupini Marijanskih otoka) bio je slobodan. Do kolovoza Amerikanci su zauzeli i Gilbertove otoke. B-29 bile su leteće tvrđeve koje su bombardirale Japan, a Marijansko otočje glavna baza odakle su polijetali. Bitka u zaljevu Leyte, Filipinsko more listopad 1944. god.→ najveća pomorska bitka među nosačima aviona svih vremena: MacArthur predvodi američke snage prema Filipnima, a Japanci započinju svoju „Šo- Go operaciju“ u kojoj nastoje razbiti američki napad. Ova je bitka značajna po prvom nastupu kamikaza tj. samoubilačkih aviona. Prvi brod kojeg je uništio pilot kamikaza zvao se Santee. Japan je u nizu bitaka u zaljevu Leyte pretrpio goleme gubitke. Filipini→ južni otoci Filipna oslobođeni su krajem listopada. Kada je u ožujku 1945. god. oslobođen i filipinski otok Luzon s glavnim gradom Manilom, Japan je bio spreman, k'o

na dlanu. MacArthur je počeo na Luzonu graditi veliko uporište s kojeg je kanio udariti na Japan. Napad na Iwo Jimu, 19. veljače 1945. god. → japanski vulkanski otok, istočno od Honšua (glavni japanski otok), služio je kao radarska stanica i kao uporište za lovce presretače. Otok je branio general Kuribajaši. Ovdje se vodila jedna od najtežih borbi na Pacifičkom frontu. Otok je u potpunosti zauzet za mjesec dana, a potom je poslužio kao dobra baza za aerodrome s kojih su polijetali B-29 avioni ka svom cilju: bombardiranju Japana.

Napad na Okinawu, 1. travnja 1945. god.→ posljednja i najveća amfibijska oepacija u pacifičkom ratu. Nakon zauzeća Iwo Jime, Amerikanci su zauzeli i druge otočiće u neposrednoj blzini. Krvave borbe su se vodile i na otoku Okinawi. Okinawa je bila strateški iznimno važna: leži tek 550 km daleko od pravog Japana, ima dobre prirodne zaljeve i dovoljno prostora za smještaj četa. Bila je „odskočna daska“ za invaziju na Japan. Američki komandanti su bili iznenađeni jer nisu naišli gotovo ni na kakvu obranu na obalama. Za to su se vrijeme Japanci povukli na južni dio otoka i nakon par dana navalili su na Amerikance. Japanci šalju svoj najveći brod Jamato bez zrakoplovne zaštite u borbu s Amerikancima, ali već slijedećeg dana Jamato je bio razoren. Japanska carska mornarica nije više postojala. 5. travnja Molotov u Moskvi otkazuje pakt o nenapadanju koji su imali s Japancima, Japanci traže mogućnost da bi sklopoli mir, ali uzalud. Kina→ Mountbatten uspostavlja kopnenu vezu između Burme i Kine početkom 1945. god. Bombardiranje Tokija, 9./10. ožujka 1945. god.→ Amerikanci provode najrazorniji zrakoplovni napad u povijesti koji je prouzročio puno više štete nego što su kasnije učinile atomske bombe. Tokio je nakon samo pola sata napad bio zahvaćen u plamenu, gard je polagno nestajao. Nakon Tokija, stradali su u bombardiranju i Kobe, Osaka, Nagoja... Bombardiranja su trajala deset dana. 8. kolovoza SSSR objavljuje rat Japanu, slijedećeg dana snage Crvene armije prodiru u Mandžuriju Bombardiranje Hirošime, 6. kolovoza 1945. god.→ general Spaatz postaje komandni general američkog zrakoplovstva na Pacifiku i dobiva naredbu da započne akciju bombardiranja Hirošime. Pukovnik Tibbets, pilot aviona „Enola Gay“ u 8.15. sati ujutro baca na Hirošimu uranovu bombu „Little boy“. Poginulo je ~ 80 000 ljudi

Bombardiranje Nagaskija, 9. kolovoza 1945. god.→ samo par dana nakon Hirošime, i na Nagasaki je bačena bomba, ovog puta plutonijeva nazvana „Fat boy“. Broj ljudskih žrtava bio je silno velik. 10. kolovoza Japanci mole za mir. Unatoč objavi japanskog cara Hirohita o prestanku rata i o namjeri da se potpiše mir, sovjetska je vojska i dalje nastavila sa svojom ofenzivom. Zaposjeli su južni Sahalin i Kurile. Nekoliko japanskih predaja izvršeno je na drugim frontovima: u jugoistočnoj Aziji- Kina je obnovila svoju suverenost nad unutrašnjom Mongolijom, Mandžurijom, Formozom i Hainanom, a Britanija je zaposjela Hong Kong 2. rujna 1945. god. na američkom brodu Missouri u Tokijskom zaljevu, Japanci potpisuju bezuvjetnu kapitulaciju. U ime Japanaca svoj potpis su stavili: m. v. p. Šigemicu i general Umezu, a u ime Amerikanaca: MacArthur i Nimitz. Uvjeti predaje određivali su da od trenutka predaje vlast cara i japanske vlade prelazi na vrhovnog komandanta savezničkih snaga. MacArthur je preuzeo položaj komandanta okupacionih snaga. Truman je svojom odlučnom politikom spriječio da sovjetske čete sudjeluju u okupaciji Japana. Japan se odrekao svih svojih područja na kontinentu, a Okinawa je postala američka strateška kolonija. Konferencija u Potsdamu, Berlin, srpanj 1945. god. Sastanak nove, velike Trojke: Staljin, Truman i Atltlee/ Churchill Japanci su pokušali preko Sovjeta pregovarati o miru, ali šačica tih zagovornika rata u Japanu nije imala veliku moć da bi mogla uspjeti u svojim pregovorima. Staljin je obavijestio Britance i Amerikance o tim ponudama, ali Truman je odgovorio da SAD imaju novu bombu koja će možda odlučno utjecati na tijek rata. Japanu je poslan ultimatum za bezuvjetnu predaju ili će biti potpuno uništen. Tri saveznika su dogovorila podjelu Njemačke na četiri okupacijske zone, utvrđene su njemačke granice (Njemačka je izgubila sve osvojene teritroije) i ratna odšteta. Glavni izvor za odštetu svakoj državi biti će njena okupacijska zona Poljske granice su pomaknute na Odru i Nisu. Istočna Pruska pripala je SSSR-u. Njemačka je izgubila gotovo četvrtinu svog teritorija od prije 1938. god. Nürnberški proces, listopad 1945.- listopad 1946. god. Sudilo se „zločinima protiv čovječnosti“. Tužitelji podnose optužnice protiv 21 nacista Različite osude dodjeljivale su se prema vrsti počinjenog zločina. Neki su poput Franza von Papena (bivši kanclar) bili oslobođeni, neki su osuđeni na smrt poput Bormanna (vođa SA odreda, ali u bijegu), Göringa (počinio samoubojstvo), a Ribbentrop, Kaltenbrunner, Risenberg, Frank, Streicher, Frick, Seyss- Inquart, Keitel i Jodl su dočegali smaknuće- objesili su ih. Tokijski proces→ Suđenje japanskim generalima, sedam ih je osuđeno na vješala, a među njima je bio i Hideki Todžo (pokušao se sam ubiti, ali mu nije uspjelo) Pariška mirovna konferencija, 1946.-1947. god. 29.6. – 15.10.1946. u Parizu su potpisani mirovni ugovori između Saveznika i europskih saveznika Trećeg Reicha (Italije, Mađarske, Bugarske, Rumunjske i Finske). Ti su ugovori stupili na snagu 10.2.1947. Mirovni ugovor s Italijom→ ustanovio je krivnju Italije za rat, morala se odreći teritorija na hrvatskoj i slovenskoj obali ( dobivenih 1920.), kolonija u Africi, Dodekaneza i Rodosa (vraćeni Grčkoj) i Albaniji je priznati neovisnost i suverenost.

Mirovni ugovor s Mađarskom, Rumunjskom i Bugarskom→ granice se pomiču na prijeratno stanje iz 1938., Mađarska vraća Rumunjskoj Transilvaniju i uspostavljena je sloboda plovidbe Dunavom. Mirovni ugovor s Finskom→ vraća SSSR – u Viborg i Petsamo, SSSR dobiva Grodno, Brest i Galiciju od Poljske,od Čehoslovačke Potkarpatsku Ukrajinu i od Rumunjske Bukovinu i Besarabiju. Mirovni ugovor s Njemačkom→ nije potpisan jer ne postoji jedinstvena Njemačka država. Mirovni ugovor s Japanom → potpisan 8.9.1947. u San Franciscu Što se događa s francuskim kolonijama u Drugom svjetskom ratu? Francuzi su prvi izgubili svoje kolonije na Bliskom istoku: Siriju i Libanon. Koje su nove tehnologije i izumi razvijeni u II.S.R.? Radar (posebno se njime koristili Britanci), nosači aviona (poznati i iz Prvog rata, ali su usavršeni tijekom drugog, najviše ih koristili Amerikanci), njemačke rakete V1 i V2, avioni na mlazni pogon (Messersmicht- izmislili Nijemci), usavršeni su tenkovi (ruski T84) itd.

HLADNI RAT
Hladni rat Hladni rat ili „dugi mir“ bio je sukob ideologija. Vodeći protagonisti SAD i SSSR nisu se susreli na bojnom polju, ali sve ostalo- sukobi u zemljama Trećeg svijeta, uplitanje u unutrašnje poslove slabijih i manjih, utraka u naoružanju, odvajanje svijeta u blokove, ideologizacija i politizacija sporta, kulture i znanosti, manipulacija medijima, zabrana religije, gospodarski eksperimenti- bili su uobičajena područja sukobljavanja Nije svuda počeo u isto vrijeme, ali je završio padom Berlinskog zida u studenom 1989. god. te raspadom SSSR-a potkraj 1991. god. Korijeni istočno- zapadne napetosti sežu u vrijeme boljševičke revolucije 1917. god. Dominirao je međunarodnim odnosima četrdeset i pet godina (1945.-1991.) Glavni uzrok je bila neravnoteža SSSR-a i SAD u trenutku pobjede nad fašizmom. Hladni je rat izrastao iz nepovjerenja koje su nesporazumi i pogrešne procjene pretvorile u veliki strah. Taj pretjerani strah bio je pravi začetnik hladnog rata. SAD su se bojale daljnjeg napredovanja sovjetskih snaga na zapad nakon pada Njemačke. Sad su vjerovale da se Sovjetski Savez usredotočio na osvajanje Europe i svijeta za sebe i komunizam. Kao odgovor na taj čin Amerikanci u savezu s drugim narodima (Europljanima) dolaze u sukob sa SSSR-om. U stvarnosti sovjetske su snage bile iscrpljene, a Sovjetski Savez u ruševinama. S druge strane, Sovjetski Savez se bojao da će se kapitalistički Zapad udružiti kako bi uništio SSSR i iskorijenio komunizam svim mogućim sredstvima. Ali je imao potpuno krivo kad je pretpostavio da će SAD i saveznici pribjeći ratu prema njemu. Unatoč nepovjerenju zapadne sile nisu namjeravale napsti SSSR. Obilježila ga je napetost u odnosima SAD-a i SSSR-a, oblikovao je politiku ovih dviju zemalja: A) SAD→ predstavljao je opravdanje za širenje američke moći i utjecaja širom svijeta. B) SSSR→ osigurao je vanjskog neprijatelja kao opravdanje za unutrašnji represivni režim, pomogao je legitimirati nedemokratsku vladu i održati na vlasti Komunističku partiju Izazvao je i održao podijeljenost u Europi, posebno se osjećao Trećem svijetu, gdje se poklopio s dekolonizacijom i nacionalnim oslobođenjem. Žarište hladnog rata u početku

je bila Njemačka. Kada se situacija oko Njemačke smirila, neprijateljstva su se prenijela na Aziju (kina i Koreja) i Afriku. Hladni je rat uključivao političko i gospodarsko nadmetanje među najrazvijenijim kapitalističkim državama, ideološke sukobe unutar i između država te društvene, političke i gospodarske promjene u Trećem svijetu. Drugi svjetski rat→ ostavio je iza sebe dva središnja elementa hladnog rata: nuklearno oružje i rusko- američko suparnišvo. Za vrijeme rata nastao je anti- imperijalni pokret, tj. pokreti za nazavisnost i nacionalano oslobođenje u Trećem svijetu, posebno u Aziji; uništio je europski trgovinski i platni sustav; ukazao je na presudnu važnost nafte u modernom ratovanju Korejski rat je učvrstio podjelu svijeta na dvije sfere, i dalje su glavni pokretački aspekti Hladnog rata bili utraka u naoružanju i suparništvo među zemljama Trećeg svijeta. SAD je i dalje vodio u utrci u naoružavanju Hladni se rat od 1950. god. u Europi stabilizirao Treći svijet→ Većina kriza u zemljama Trećeg svijeta bila je izazvana kolonijalizmom, Hladni je rat pojačao regionalne i lokalne sukobe. Dekolonizacija je potencijalno mogla na vlast dovesti snage neprijateljski raspoložene prema zapadnom kapitalizmu. SAD imale su važne gospodarske interese u većini zemalja Trećega svijeta, stoga su nastojale kontrolirati tempo političkih i gospodarskih promjena u tim zemljama. Krize u regiji nisu bile posljedica sovjetske prijetnje, već pokušaja Zapada da zadrži svoje pozicije unatoč lokalnim skupinama. Do 1962. god. nezavisnost je dobila većina afričkih država, osim portugalskih kolonija, Južne Rodezije i Namibije (bile su pod kontrolom Južne Afrike) Tko je započeo hladni rat? SAD protumačile su jačanje SSSR kao agresiju koja je prijetila stabilnosti poslijeratnog svijeta. Neki znanstevnici vide uzrok hladnom ratu u dolarskoj diplomaciji SAD: koja je potrebe američkog kapitalizma vezala uz vanjsku politiku, politika sprečavanja komunizma bila je pandan američkom ekonomskom ekspanzionizu. Kraj hladnog rata označio je pobjedu kapitalizma nad komunizmom, ali ostavivši kapitalizam bez suparnika. Na kraju, hladni rat nije uništio životni prostor ili narode super sila, već njihove ekonomije. Utrka u naoružanju Utraka u naoružanju→ Staljin već 7. kolovoza naređuje svojim fizičarima da dostignu Amerikance u pogledu atomskog oružja. U srpnju 1949. god. Sovjetski je Savez ispitao svoju prvu atomsku bombu u Kazahstanu. 1950. god. Truman donosi NSC-68 tj. političku izjavu koja će militarizirati i globalizirati politiku sprečavanja sovjetske agresije. Budžet za obranu trebao se utrostručiti. Iste godine odobrava proizvodnju hidrogenske bombe. 1952. god. Amerikanci izvode pokus s ubitačnom vodikovom bombom, sličan pokus izvršili su i Sovjeti godinu dana kasnije. I Istok i Zapad započele su se natjecati tko će uhvatiti više opreme u Njemačkoj. Tako su Amerikanci otkrili skrovište dokumenata o V2 i dobili nekoliko netaknutih raketa, od kojih su ksanije razvili svoj raketni sustav. Pojava oružja za masovno uništavanje izazvala je utrku u naoružavanju. Ali niti jedno oružje nije opsano dok ga netko ne upotrijebi: niti jednom ratnom zapovjedniku ne sviđa se oružje koje kontaminira područje na koje on namjerava napredovati i koje bi vjerojatno izazvalo anarhiju negoli pobjedu! SSSR je pristao na nadgledanje međunarodne kontrole, ali je odbacio međunarodno vlasništvo. 1957. god. prešutnim sporazumom prekinuti su nuklearni pokusi obaju zemalja. 60- te godine → 1961. god. Sovjeti su ponovno počeli s pokusima, a ubrzo nakon njih i Amerikanci. Kennedy i Hruščov vode pregovore o zabrani nuklearnih pokusa, suprotnosti su bile velike, pa su obje strane mogle samo zaključiti da

će odustati od opće zabrane pokusa, ali su dogovorile Sporazum kojim se zabranjuju nuklearni pokusi u atmosferi, podmorju i svemiru. Podzemni pokusi su nastavljeni. Ovaj sporazum nisu prihvatile Kina i Francuska. 1968. god. SAD, SSSR i V.B potpisuju Sporazum o neširenju nuklearnog oružja s ciljem zamrzavanja postojeće nuklearne hijerarhije, i ovog puta Kina i Francuska odbijaju potpisati sporazum. SALT I, 1972. god.→ sporazumi o kontroli naoružanja kojeg su potpisali Nixon i Brežnjev u Moskvi. Obuzdali su ritam razmještanja sustava antibalističkih projektila, privremeno ograničili sustave ofenzivnog nukleranog oružja i donijeli zakon o međusobnom ograničavanju. Zabranjeni su pokusi na moru, u zraku i svemiru, utemeljen je Stalni savjetodavni odbor koji je nadzirao potpisnice odredbi sporazuma. Ovim sporazumom Sovjeti su imali pravo razmjestiti 1618 ICBM- a (interkontinentalnih balističkih projektila) i 950 SLBM- lansera (balistički projektili lansirani s podmornica), dok su Amerikanci mogli razmjestiti 1054 ICBM-a i 656 SLBM- lansera. Ali Amerikanci su imali prednost u MIRV-ovima (višecjevne bojeve glave na jednom projektilu koje su mogle gađati odvojene mete) i odnos je bio 4800 prema 2000 u korist Amerikanaca. Trajanje sporazuma bilo je neograničeno, iako se svaka strana mogla povuući, ukoliko bi povlačanje najavila šest mjeseci unaprijed. SALT II, 1974. god.- 1979. god. → dogovoren 1974. god. u Vladivostoku između Brežnjeva i G.R. Forda. Rezolucija kojom se određivalo da se u svim budućim sporazumima o kontroli naoružanja inzistira na jednakom ukupnom broju raketnih lansera koji nije bio jednak u rezoluciji SALT-a I. Sporazum je potpisan tek 1979. god., a potpisali su ga Carter i Brežnjev u Beču. Sporazum je doveo u ravnotežu sovjetsku nadmoć u teškim raketama i broju i snazi bojevih glava s američkom nadmoći u ukupnom broju bojevih glava. Sporazum je ograničen na 1985. god. i predviđao je rad na SALT III sporazumu kojim bi se smanjili arsenali obiju strana. Inicijativa strateške obrane/ SDI („Zvjezdani rat“) bio je Reaganov prijedlog iz 1982. god. za obranu od nuklearnog napada. Prvo zatopljenje odnosa između SSSR-a i SAD-a u hladnom ratu? 1. zatopljenje odnosa, 1955. god.→ Ohrabren Hruščovljevom meškom linijom kod kuće, njegovom potporom postizanju rješenja u pregovorima o Koreji i spremnošću da prihvati ujedinjenu i neovisnu Austriju, Eisenohower odlazi u Ženevu. Na Ženevskoj konferenciji, 1955. god. po prvi su se put sastali Eisenhower i Hruščov. Nisu postignuti nikakvi sporazumi, ni o ujedninjenju Njemačke ni o utrci u naoružanju. Sastanak je donio tek Sporazum o nenapadanju između NATO-a i Varšavskog pakta koji je došao na prijedlog Sovjeta. 1958. god. obje sile su privremeno obustavile testiranja u atmosferi. 2. zatopljenje odnosa, 1959. god.→ potpredsjednik SAD Nixon dolazi u službeni posjet Moskvi, a potom Hruščov odlazi u SAD na razgovor o sovjetskim planovima oko sprečavanja daljnjeg zapadnog pristupa Berlinu i općem razoružanju, ali i ovog puta ništa nije bilo riješeno→ „duh Camp Davida“. 1960. god. izjalovila se druga zajednička konferencija u SSSR-u i posjet američkog predsjenika Moskvi, jer su Sovjeti oborili američki špijunski avion duboko unutar sovjetskog teritorija. 3. zbližavanje dogodilo se u Moskvi 1972. god. kada su Nixon i Brežnjev potpisali sporazum o naoružanju SALT I. Ali i ovo je zbližavanje bilo krhko.

Pokret Nesvrstanih- nabroji sjednice, pokret danas Pokret nesvrstanih je međunarodna organizacija više od 100 zemalja članica koje su smatrale sebe službeno neujedinjene sa jednim ili protiv jednog od većih blokova. Svrha organizacije je osigurati nacionalnu neovisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i osiguranje nesvrstanih zemalja u njihovoj borbi protiv imperijalizma, kolonijalizma, neokolonijalizma, apartheida i rasizma, uključujući i cionizam i sve oblike strane agresije, okupacije, dominacije, miješanja i hegemonije, kao i protiv blokovske politike. Pokret se fokusirao na nacionalne borbe za neovisnost, iskorjenjivanje siromaštva, ekonomski razvoj i suprostavljanje kolonijalizmu, imperijalizmu i neokolonijalizmu. Oni su predstavljali 55% siromaštva Zemlje, većinu vlada na svijetu i skoro dvije trećine članica Ujedinjenih naroda. Termin "Nesvrstani" je prvi upotrijebio indijski premijer Džavarhalal Nehru tijekom svog govora 1954. u Colombu, Šri Lanka. Neutralizam i nesvrstanost bili su izraz stava prema određenom i postojećem sukobu. Pobornici nesvrstanosti oštro su osuđivali haladni rat, željele su ga izbjeći, ali nisu željele biti izostavljene iz svjetske politike. Nesvrstanost je pretpostavljala solidarnost među nesvrstanima. Zbog svoje slabosti nesvrstani su zazirali od prebliske veze s ovom ili onom velesilom. Konferencija u New Delhiju, 1947. god.→ je bila skup Azijaca organiziran radi rasprave o azijskim problemima. Konferencija u Bandungu, Cejlon, 1955. god.→ ona je trebala potaknuti suradnju među Azijcima i afirmirati važnost Azije. Na njoj je sudjelovalo i šest zemalja iz Afrike. Bio je to skup siromašnih i ogorčenih. Brijuni 1956. god., Naser i Nehru posjećuju Tita što je bio nagoviještaj da se azijski neutralizam razvija u svjetsku asocijaciju.. I. Konferencija u Beogradu, 1961. god.→ uz veliku zaslugu Josipa Broza Tita, održana je prva službena konferencija Pokreta nesvrstanih. Uz Tita i Nehrua, drugi istaknuti svjetski lideri koji su sudjelovali u stvaranju Pokreta nesvrstanih su egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser i njegov indonezijski kolega Sukarno. Od europskih predstavnika tu su Jugoslavija i Cipar. Rad konferencije usredotočio se na mir, a ne na antikolonijalizam. II. Konferencija u Kairu, 1964. god.→ na skupu se raspravljalo o arapsko- izraelskom te indijsko- pakistanskom sukobu. III. Konferencija u Lusaki, 1970. god. IV. Konferencija u Alžiru, 1973. god. V. Konferencija u Colombu, Šri Lanka, 1976. god. VI. Konferencija u Havani, 1979. god. VII. Konferencija u New Delhiju, 1983. god. VIII. Konferencija u Harari, 1986. god. IX. Konferencija u Beogradu, 1989. god. X. Konferencija u Jakarti, 1992. god. XI. Konferencija u Kartageni Indijskoj, 1995. god. XII. Konferencija u Durbanu, 1998. god. XIII. Konferencija u Kuala Lumpuru, 2003. god. XIV. Konferencija u Havani 2006. god.→ posljednja konferencija Nesvrstanih održana je prošle godine u Havani. Castro je izabran za predsjedavajućeg, ali zbog bolesti nije prisustvovao sastanku. Mjesto domaćina popunio je njegov brat Raul Castro. Osvrnuli su se na izraelsko- libanonski sukob 2006. god., na američku vanjsku politiku prema malim zemljama i osudili je, te su kritizirali svjetski terorizam.

Brijunska deklaracija; Nehru, Tito i Naser Pokret je izgubio kredibilitet tijekom sedamdesetih kada je kritiziran da u njemu postaju dominantne države one koje su prijateljske Sovjetskom Savezu Pokret nesvrstanih se bori za nalaženje smisla nakon kraja Hladnog rata. Zemlje nasljednice Jugoslavije pokazale su malo interesiranja za Pokret od raspada zemlje, a 2004. je Slovenija s Maltom i Ciprom prestala biti članica ulaskom u Europsku uniju. Malta i Cipar imaju status promatrača. Politika Detanta 1962.-1979. god.- kada i zašto? Izraz politika Detanta koristi se od 1970. god. kako bi se opisla situacija u kojoj dvije prethodno međusobno neraspoložene države poboljšavaju diplomatske, političke i druge odnose, odnosno smanjuju napetosti. Kao sinonim za detant svojevremeno se koristio izraz reapprochement. Za SAD ona je obuhvaćala kontrolu naoružanja, otvaranje prema Kini, oslanjanje na regionalne saveznike u Trećem svijetu. 1968. god.SAD i SS potpisuju Sporazum o neširenju nuklearnog oružja. Sovjeti su se željeli osigurati da Zapadna Njemačka ne nabavi nuklearno oružje, pa su bili zadovoljni kad je ovaj sporazum potpisala Savezna Republika Njemačka 1969. god. Detantom su glavni protagonisti Hladnog rata priznali da je u njihovom obostranom interesu reguliranje međusobnih odnosa. Unatoč povećanoj suradnji, sovjetsko- američki odnos ostao je konkurentan. Detant u Europi je cvjetao, ali suparništvo se osjećalo u zemljama Trećeg svijeta Kulminacija je bila 1973. god., a porast nestabilnosti u Trećem svijetu (nemiri, revolucije) utjecao je na opadanje te politike, raslo je nepovjerenje između Sovjeta i Amerikanaca, povećalo se suparništvo supersila, teško je bilo postići sporazume o kontroli naoružanja Za razliku od odnosa u Trećem svijetu, politika detanta u Europi je i dalje napredovala Politika detanta završena je sovjetskom okupacijom Afganistana 1979. god. Helsinška konferencija ili Konferencija o sigurnosti i suradnji/ KESS, 1975. god.? Sudjelovale su 34 države, uključujući i SAD i Kanadu Konferenciju je potaknuo SSSR. Iako je došao s namjerom da se potvrde posthitlerovske, nepromijenjive granice u Europi, zapadne zemlje to nisu prihvatile. Konferencija je odobrila izmjenu granica, ali ne smije se mijenjati silom Završni dokument sadržavao je deklaracije o državnim i nedržavnim kontaktima radi ekonomske, socijalne i tehničke suradnje kao i suradnju na humanitarnom polju.

KESS je težio ostati regionalna organizacija za Europu. 1994. god. KESS je imao 53 članice i preimenovan je u OESS, međutim nije imao oružanih snaga. NATO ih je imao, ali je ostao bez neprijatelja. Partnerstvo za mir Udruženje bivših komunističkih neprijatelja u NATO kako bi time odgodile pitanje članstva. Organizacija je nastala na poticaj Amerikanaca. Nabroji zemlje s nukleranim oružjem! Atomska bomba→ SAD (1945. god.), SSSR (1949. god.), Velika Britanija, Francuska (1960. god.), NR Kina (1964. god.), Južna Afrika, Izrael, Irak, Pakistan, Indija (1974. god.), Argenitina i Brazil, Sjeverna Koreja. Hidrogenska bomba→ SAD, SSSR, NR Kina Tajne službe Bagram- grad u Afganistanu, američki zatvorenički logor, osnovan 2002. god. za ispitivanje osumnjičenih Talibana za povezanost s Osama bin Ladenovom al- Qa'idom Guantanamo- američka vojna baza na istočnom dijelu Kube, nakon prvog bagramskog, drugo veće sabirno središte, nazvano Delta osnovano 2002. god. za obavještajno ispitivanje osumnjičenih Talibana Abwehr- vojnoobavještajna služba nacističke Njemačke, utemeljen 1933. god. radi totalne špijunaže širom svijeta. Na čelu mu je od 1935.- 1944. god. admiral Canaris. GESTAPO/ Geheime Staatspolizei- tajna politička policija nacističke Njemačke, osnovao ju je 1933. god. Herman Göring, pruski ministar unutarnjih poslova, a Heinrich Himmler imenovan je zapovjednikom Gestapoa. Pripadnici su nosili uniforme zelene boje. Najodaniji vođa bio je Adolf Eichmann; Gestapo je provodio deportacije u koncentracijske logore, a potom i likvidacije Židova, Roma, nekih Slavena i svih protivnika fašističke ideologije, homoseksualaca, mentalnih bolesnika... STASI/ Staatsicherheit- bivša istočnonjemačka tajna policija ministarstva sigurnosti koju je 1950. god. uz pomoć SSSR-a osnovala komunistička vlada u Berlinu, raspuštena je 1990. god. Policija je preuzela kontrolu i praćenje vlastitih građana. Uz KGB, STASI je bio najopasnija tajna služba Varšavskog ugovora. CIA/ Central Intelligence Agency- vrhovna tajna služba SAD podređena Nacionalnom vijeću sigurnosti, osnovana u rujnu 1947. god. na poticaj predsjednika Trumana. Najveći neuspjeh CIA doživljava 1961. god. kada je njezino sponzorstvo za invaziju na Kubu završilo fijaskom. CIA je pokušala likvidirati Fidela Castra i pomagala je generalu Pinochetu likvidirati čileanskog predsjednika Salvadora Allendea. Danas još nije utvrđeno da li je CIA sudjelovala pri svrgavanju iranskog šaha Reze Pahlavi 1979. god DIA/Defense Intelligence Agency- američka vojnoobavještajna služba utemeljena 1961. god. FBI/ Federal Bureau of Investigation- Feredalni istražni biro, osnovan 1908. god., agenicja američkog vrhovnog suda: bavi se privođenjem osoba koje su se ogriješile o nacionalni ustav i zakone. NSA/ National Security Agency- posebna američka obavještajna služba za elektroničku špijunažu, dešifriranje i ometanje komunikacija, osnovana je 1952. god. s vremenom je postala najbrojnija, najskuplja i najmisterioznija agencija na svijetu. DGSE/ Francuska obavještajna služba- 1942. god. okupljene su sve dotadašnje tajne službe u jednu organizaciju; pomagala je u kolonijalnom ratu u Alžiru i Maroku 1950tih godina, davala je podršku kanadskom separatističkom pokretu u Quebecu, pobagala je i

pobunjenicima u Biafri, Nigerija s ciljem da uspostavi nadzor nad crpilištima crnog zlata koje su zaposjele Velika Britanija i SAD. MI5/ Military Intelligence 5- britanska služba sigurnosti ili kontraobavještajna služba m.u.p. Jedna od najstarijih tajnih agencija u svijetu (1569. god. osnovana prva takva organizacija). 30-tih godina 20.st. zadaća joj je bila da se bori protiv komunizma i da spriječi infiltraciju fašističkih agenata u zemlje Imperija. MI5 nema ovlasti za likvidacije sumnjivaca, pa čak niti za njihovo uhićenje ili zatvaranje. To je u nadležnosti Scotland Yarda. MI6/Military Intelligence 6- vojna obavještajna služba, informativna je agencija britanskog ministarstva vanjskih poslova Scotland Yard- londonska policija osnovana 1829. god., smještena u srednjovjekovnom dvorcu rezidenciji škotskih kraljeva. MOSSAD- izraelska tajna služba, jedna od najmisterioznijih na svijetu. Na poticaj premijera Davida Ben- Guriona, osnovao ju je 1951. god. Issar Harel. Namijenjena je za specijalne tajne operacije protiv arapskih država. Jedan od njenih uspjeha bilo je privođenje nacističkog zločinca Adolfa Eichmanna 1960. god. iz Argenitne u Izrael, gdje je pogubljen 1962. god. Sjedište je u Tel Avivu Razlika između SS i SA odreda SA/ SturmAbteilung ili jurišna divizija- smeđekošuljaši- njemačka nacistička organizacija, osnovana 1921. god. u Münchenu, odigrala je presudnu ulogu pri uzdizanju Hitlera na vlast. Dolaskom Ernsta Röhma na njeno čelo, povećao se broj pripadnika SA odreda. U Noći dugih noževa 1934. god., tj. za vrijeme krvave Hitlerove čistke, SA odredi su raspušteni, a Röhm je likvidiran. SS/ Schutzstaffel ili zaštitni odredi- crnokošuljaši- Hitlerova nacistička tajna policija koja 20-tih godina provodi likvidacije domaće političke opozicije i komunista, a tijekom Drugog svjetskog rata Židova, Roma... Druga vojska Trećeg Reicha. Od 1929.-1945. god. SS odredima zapovijeda Heinrich Himmler. Nakon rata SS je proglašen zločinačkom organizacijom. Agenti i špijuni Tko je Mata Hari→Nizozemka rodom, njemačka špijunka za vrijeme Prvog svjetskog rata i plesačica u pariškim barovima i drugim europskim metropolama. 1916. god. zavrbovao ju je njemački konzul da otkriva tajne viskoih oficira i časnika s kojima se družila. Engleski agenti otkili su njenu vezu s Nijemcima, Francuzi su je uhitili i 1917. god. osudili na smrt strijeljanjem. Tko je Dreyfus→Alfred Dreyfus, francuski časnik, Židov, optužen za špijunažu u korist Njemačke, 1894 god. uhićen je pod optužbom za odavanje tajni njemačkom vojnom izaslaniku u Parizu. Javni proces je trajao mjesec dana, a francuske su ga novine proglasile izdajnikom. Izrečena mu je kazna zatvora na Vražjem otoku u kolonijalnoj Francuskoj Gvajani. „L Affaire“ se zakomplicrala kada je šef kontraobavještajne službe Picquart ustanovio da je kompromitirajuć dokument ispisan rukom francuskog bojnika Esterhazya, i pokazalo se da Dreyfus nije odavao tajne Njemačkoj. Picquart je smijenjen, a Esterhazy je pušten iz zatvora. Budući francuski premijer Clemenceau stao je u obranu Dreyfusa i Picquarta. Émile Zola optužuje javno u novinama ministarstvo rata što je osudilo nevinog, a francuski nacionalisti traže suđenje i za samog Zolu. U nekim pokrajinama došlo je do odmazde nad Židovima. Zola je završio u zatvoru. Proces je ponovno obnovljen 1899. god., sud je ponovno ustanovio Dreyfusovu krivnju, ali ga je predsjednik pomilovao i dopustio mu da dokaže nevinost. 1906. god. apelacijski sud ga je proglasio nedužnim, a da bi ispravili nepravdu odlikovali su ga ordenom Legije

časti. Dreyfus je vraćen u vojsku, sudjelovao je i u Prvom svjetskom ratu. Umro je 1935. god. u Parizu. Tko je Cicero→Pravim imenom Elysea Bazna, jedan od najpoznatijih špijuna nacističke Njemačke, Albanac, radio je kao sobar britanskog veleposlanika u Turskoj gdje je kriomice snimao tajne spise i dostavljao ih Franzu von Papenu, njemačkom veleposlaniku u Ankari. Tko je Powers? Afera U-2→Francis Gary Powers, američki pilot špijunskog zrakoplova U-2 koji je na svom tajnom letu srušen 1960 god. nad Sovjetskim Savezom. Afera U-2 dogodila se dan uoči druge konferencije na vrhu, predsjednika Eisenhowera i Hruščova u Parizu. Powers je osuđen na 10 godina zatvora zbog špijunaže. Afera U- 2 zaustavila je na neko vrijeme proces poboljšanja odnosa. Tko su Klaus Fuchs i Julius i Ethel Rosenberg→ Nuklearni znanstvenik Klaus Fuchs koji je Rusima odao podatke o radu na projektu izradbe atomske bombe u Los Alamosu, otkrili su ga Britanci, a Julius i Ethel Rosenberg optuženi su da su bili njegovi pomagači. Tko je Kostov→Trajčo Džunev Kostov, bugarski komunist, koji je zbog navodne izdaje staljinizma i suradnje s Jugoslavijom uhićen 1949. god. i mučen sve do smrti. Rehabilitiran je 1956. god. Tko je Červenkov→Vlko Červenkov, pseudonim mu je bio Spartakus, bugarski komunist, agent NKVD-a, nakon rata visoki bugarski partijski dužnosnik. Tko je Canaris→Franz Canaris, njemački admiral, od 1935.- 1944. god. šef Abwehra, član vojnog suda koji je izrekao smrtnu presudu njemačkoj komunistici Rosi Luxemburg, sudjelovao i u Španjolskom građanskom ratu. Bio je član urote koja je u srpnju 1944. god. planirala atentat na Hitlera, atentat nije uspio, Canaris je uhićen, zatvoren i osuđen na smrt. Tko je Eichmann? Adolf Eichmann, njemački ratni zločinac, član Himlerovog SS odreda, osnivač Austrijske legije, nakon aneksije Austrije i Čehoslovačke primio se zadaće čišćenja Beča i Praga od Židova, a nakon konferencije u Wannseeu 1942. god. imenovan je glavnim egzekutorom Židova u nacističkim koncentracijskim logorima. Tijekom rata bio je upravitelj Mađarske. Iako su ga Amerikanci uhitili 1946. god., on im uspjeva pobjeći, utočište pronalazi u Argentini. Ali izraelska tajna služba Mossad (organizator lova je bio osnivač Mossada, Isser Harel) otkriva ga u Beunos Airesu 1960. god. i potajno odvodi u Izrael gdje mu je suđeno i gdje je 1962. god. obješen. Tko je Ernst Röhm? Njemački časnik, osnivač zloglasnih SA formacija (Smeđekošuljaši), pomogao je Hitleru da se dokopa vlasti, ali zbog svojih ambicija da pripoji SA postrojbama regularne snage Werhrmachta izgubio je Hitlerovu naklonost. Hitler ga je uhitio pod optužbom kako je sa SA pripremao udar protiv njega. Strijeljan je bez sudske presude 1934. god.

AMERIKA
PRVI SVJETSKI RAT
SAD Odlučile su se za neutralnost u Prvom svjetskom ratu, ali su se obvezale da će štititi državljane SAD na otvorenom moru. Kada su Nijemci objavili neograničeni podmorski rat, postalo je neizbježivo da SAD i dalje ne sudjeluju u ratu. Woodrow Wilson nastojao je izbjeći rat pod svaku cijenu. Ali neutralnost je bila otežana ekonomskim i strateškim okolnostima: zemlja je 1914. god. bila na pragu krize, a ratne su narudžbe obećavale ekonomski oporavak. Stoga su SAD zauzela stav prema kojem su obje zaraćene strane mogle kupovati ratni materijal.

MEĐURATNO DOBA
Tko je Tomas Woodrow Wilson „Četrnaest točaka, koja je njegova vizija Europe? Zašto Kurdi nisu to dobili? (samoopredjeljenje) Američki predsjednik (1912.-1920. god.), propovjednik demokratskog mira, usamljeni zagovornik moralističkih ideja u svijetu zahvaćenom ratom. Svoju teoriju „nove diplomacije“ prezentirana u „Programu 14 točaka“. 8. siječnja 1918. god. svoj je program iznio pred Kongres. U njemu predlaže stvranje takvog sustava međunarodnih odnosa gdje se ne smiju ponoviti osvajanja, agresije i potčinjavanja slabijih naroda. Svi moraju biti izjednačeni u svojim pravima, svi imaju pravo na samoopredjeljenje. A da bi se to moglo ostvariti Wilson predlaže sklapanje pravednog mira bez ikakvih tajnih dogovora i stvaranje međunarodne organizacije koja bi čuvala taj mir. Kod Wilsona, pravo na samoopredjeljenje odnosilo se samo na razvijene narode, ali ne i na narode kolonija. „Nova dipolmacija“ se trebala učvrstiti među narodom, trebala je osigurati SAD vodeću ulogu u svjetskim odnosima. Američka politika „izolacionizma“, može li opstati nakon Prvog rata? Program izveden iz Mnoroove doktrine: program predlaže isključenje Europljana iz američkih poslova, dominaciju SAD nad amričkim konitnentom i nemiješanje SAD-a u europske probleme. Ovaj je program podupirala američka buržoazija. Za razliku od Wilsonova programa, ovaj je program bio puno više bezobzirniji u ispovijedanju prava SAD na čitavoj zapadnoj hemisferi. U pogledu sredstava bio je agresivniji i sebičniji od Wilsonova programa. SAD nakon Prvog svjetskog rata, ponovno se vraćaju svojoj politici izolacionizma. Novi predsjednik Harding bio je republikanac i zagovornik „politike izolacionizma“. Ona je 30tih godina doživjela svoj vrhunac. Pokazalo se da potpuno isključivanje iz svjetskih poslova nije moguće. Vodilo se tzv. „neovisni internacionalizam“. Kao najveća svjetska proizvodna, izvozna i kreditorska država, američke su političke smjernice promicale američke prekomorske trgovačke povlastice. Svi su pothvati bili poduzeti radi profita, ne radi politike. Izolacija nije bila moguća na Pacifiku (gdje Amerikanci nisu dopuštali Japancima njihov ekspanzionizam), a nije bila moguća ni u Europi (zajmovi Antante koji su podignuti za vrijeme Prvog rata bili su blisko povezani s pitanjem ratnih dugova).

Ratovi u Mandžuriji, Etiopiji i Španjolskoj naveli su Amerikance da se izoliraju zakonom o neutralnosti koji je zabranjivao tragovinu s obje zaraćene strane. Pomorski sporazum u Washingtonu 1921. god. i u Londonu 1930. god.- zašto su Japanci nezadovoljni, Tanaka memorandum? Washington, 1921. god.→ međunarodna konferencija o ograničenju pomorskog naoružanja na kojoj sudjeluju SAD, V.B., Francuska, Italija, Nizozemska, Portugal, Belgija, Kina i Japan. Sazvana je na prijedlog američkog državnog tajnika Hughesa, kada se Japan počeo opasno približavati američkim posjedima na Tihom oceanu. Na konferenciji je donijet niz sporazuma kojima su ograničeni gradnja velikih brodova (5: 5:3, u korist SAD, V.B. i Japana), djelomično je smanjen opseg japanskih teritorijalnih osvajanja, završen je Anglo- japanski savez s početka stoljeća, potvrđen je status quo na Tihom oceanu i ograničena su japanska prava u Kini: zajamčena je cjelovitost Kine i „politika otvorenih vrata“, poštivati suverenitet i nezavisnost zemlje. SAD odustale su od mogućnosti mornaričke nadmoći, pristale su da ne utvrđuju svoje posjede u zapadnom dijelu Tihog oceana. Ova je konferencija bila porazna za Japanace: morali su ograničiti svoje zahtjeve u Kini, morali su se povući iz Shantunga i Istočnog Sibira. Tanaka memorandum, 1925. god.→ predložio ga je japanski premijer Tanaka, a svjedočio je o pravcima budućih japanskih osvajanja: Mandžurija i Mongolija→ Kina→ Indija i JI Azija→ središnja Azija → Europa. London, 1930. god.→ donosi novi prijedlog o smanjnju pomorskog naoružanja u skladu s obrascima s washingtonske konferencije. To je bila posljednja pobjeda politike razoružanja. Ovog puta došlo je do promjene omjera vanjskopomorskih snaga triju država 5: 5: 3,5 u korist SAD: V.B: Japana. Nakon obnove japanskog ekspanzionizma 1936. god. Japan se povukao iz Washingtonsko i Londonskig vanjskopomorskog sporazuma zahtjevajući paritet sa SAD i V.B. Velika gospodarska kriza, 1929. – 1933. god. Tamo gdje je uspon industrijske proizvodnje bio najveći 1929. god., uslijedio je nagli pad (SAD). Hiperprodukcija (rekordna proizvodnja)→ rekordna količina neprodane robe→ snižene cijene→ smanjena proizvodnja→ povećan broj nezaposlenih→ smanjena vrijednost dionica→ propadanje burzi Ova je kriza u kratkom roku uništila mukotrpno stvoren duh međunarodnog razumijevanja i suradnje. 29. listopada 1929. god. najgori dan u američkoj financijskoj povijesti. Strmoglav i brz pad vrijednosti dionica: svi ih se žele riješiti, ulagači gube 30 milijardi dolara, cijene su sve više padale. Broj nezaposlenih tijekom krize u svijetu varirao je 20- 30 milijuna Krah na njujorškoj burzi osjetio se i u I.) industrijskoj proizvodnji: rad u rudnicima i tvornicama je obustavljen, smanjena je proizvodnja II.) u agrarnom sektoru kojeg je zahvatila kriza. III.) u financijskom sektoru: propast banaka, pad valutnih vrijednosti koje dovode do napuštanja zlatnog standarda. Najteže su pogođene SAD, Velika Britanija i Njemačka Posljedice na Wall Streetu osjetile su se i po čitavom svijetu: 1931. god. propala je moćna banka Kreditanstalt iz Beča, Britanija napušta zlatnu podlogu, prodapa svjetska trgovina, rasla je nezaposlenost, buržoaszija je propadala, a to su iskoristili fašistički, nacionalsocijalistički i komunistički pokreti Herbert Clark Hoover→ 31. predsjednik SAD, imao je mandat od 1928. god. Organizirao je američku pomoć Europi nakon Prvog rata. Nije našao pravi način kako

zemlju izvesti iz krize. Novi predsjednik Franklin D. Roosevelt od 1932. god. preuzima mandat i započinje borbu protiv gospodarske krize. New Deal, 1933. god. Osmislio američki predsjednik Roosevelt: program „Tri R- Relief, Recovery, Reform“. (liječenje, oporavak i reforma) Program je započeo zakonskim mjerama o otvaranju i pomoći pouzdanim bankama, financije su ozdravile, oživjela je međunarodna trgovina, započet je novi industrijski rast Program je u kratkom vremenu oživio privredu jer je uključivao sniženje carina, dokinuo je prohibiciju, ublažio je pritisak na farmere i dao novu vrijednost zlatu. Nakon prvih mjera došlo je do rasta proizvodnje, a s njime i rasta cijena, ali kriza nije prošla, stoga predsjednik donosi novi New Deal koji je trebao pokrenuti čitavo gopodarstvo. Tada se krenulo s programoj javnih radova koje je financirala država, tako se polagano rješavao problem nezaposlenosti 20te godine XX. stoljeća i Rooseveltova aministracija Amerikanci su postali divovska vojna sila, 20-te godine za Amerikance, bile su godine prohibicije, ilegalnog točenja pića koje je bilo zabranjeno. To je bilo desetljeće neobuzdanog traženja zabava i uživanja (Jazz i cherlestone). S ekstremnog izolacionizma, prešle su na prihvaćanje obaveza prema svijetu. 30-te su započele s Gospodarskom krizom, nezaposlenošću, smanjenim zalihama Roosevelt (1933.- )→ 32. američki predsjednik, njegova je administracija u početku bila prožeta izolacionističkom ideologijom gdje se SAD moraju brinuti samo za sebe; davao je potporu programu izgradnje mornarice; nastavio je popravljati odnose s Latinskom Amerikom; 1933. god. u ime SAD priznao je sovjetsku Rusiju; amričkom je politikom dominirala želja da se u rat ne uđe, a ne da do rata ne dođe, u svrhu se donose zakoni o neutralnosti 1935. god. (zabranjeno je isporučivanje oružja svim zaraćenim stranama) i 1936. god. (zabranjeno je davanje zajmova zaraćenim zemljama), 1937. god. postojeće zabrane pretvorene su u trajne. Želio je pomoći Britaniji i tako osigurati Ameriku da ne uđe u rat. Zakoni o neutralnosti odnosili su se na europske zemlje, ali što se tiče Japana i Kine oni nisu vrijedili, pa su SAD tijekom 30tih godina isporučile ratna sredstva i jednoj i drugoj strani Kada je rat postao stvarnost, Roosevelt je uspio pridobiti Kongres 1939. god. da opozove embargo na oružje i dopusti isoruku streljiva i robe po načelu cash and carry. 1940. god. Kongres prihvaća prijedlog zakona o zajmu i najmu, tj. predsjednik je dobio ovlast, da umjesto novca izravno ustupa opremu državama čija obrana je važna za obranu SAD.

DRUGI SVJETSKI RAT
Harry Truman Harry Truman (1945.- 1953. god.)→ 33. američki predsjednik koji je odveo svijet, nakon Roosevelta, u atomsko doba. Tek nakon Rooseveltove smrti Truman doznaje od ministra rata Stimsona i m.v.p. Byrnsa tajnu o postojanju atomske naprave. O njemu je ovisilo kako, gdje i kada će se upotrijebiti atomsko oružje. Bio je prvi američki predsjednik koji je pokrenuo rat (Korejski rat) u inozemstvu bez pristanka Kongresa.

Henry Lewis Stimson Američki državnik. Bio je ministar rata za vrijeme F.D. Roosevelta i glavni savjetnik Roosevelta i trumana u atomskoj politici. Odobrio je bombardiranje Hiroshime i Nagsakija uz izgovor da je ono spasilo više života nego što je koštalo. Što je teška voda? Voda obogaćena uranom koja se koristila pri proizvodnji atomske bombe. Tko su Oppenheimer i Fermi? Fermi→ talijansko američki fizičar koji je proizveo prvu kontroliranu nuklearnu reakciju i izgradio prvi nuklearni reaktor u Chicagu 1942. god., sudjelovao u izgradnji prve atomske bombe. Robert Oppenheimer→ američki fizičar, tijekom Drugog svjetskog rata bio je na čelu istraživačkog rada za proizvodnju atomske bombe u Los Angelesu. Poslije rata negativno se odnosio prema projektu izrade H-bombe, pa je 1954. optužen zbog "simpatija prema komunizmu". Iako su policijska ispitivanja dokazala njegovu lojalnost SAD-u, ipak mu je zabranjen pristup povjerljivim dokumentima o nuklearnom istraživanjima. Godine 1963. potpuno je rehabilitiran te ga je Komisija za atomsku energiju SAD-a, zbog njegova velikoga doprinosa teoretskoj fizici, nagradila Fermijevom nagradom. Što je projekt Manhatann? Projekt Manhattan→ bio je tajni projekt američke vlade tijekom Drugog svjetskog rata s ciljem izrade atomske bombe. Projekt je započet 1941. godine nakon što se strahovalo da bi ju i tadašnja nacistička Njemačka mogla izraditi. U američkom gradiću Los Alamos okupljeni su ponajbolji fizičari i inženjeri i pod vodstvom američkog fizičara Roberta Oppenheimera izradili su i uspješno testirali prvu atomsku bombu 16. srpnja 1945. godine. Odluka da se baci atomska bomba? Sve o atomskoj bombi! U pustinji New Mexica ( u srpnju 1945. god.) rano ujutro u 5.30 sati, testirana je prva atomska naprava koju je projektirao fizičar J. Robert Oppenheimer sa svojim znanstvenim timom. Od svih zemalja na svijetu jedino su SAD mogle razviti atomsku bombu. Već 1942. god. Roosevelt odobrava istraživanja o atomskoj energiji, na projektu su radili zajedničkim snagama američki, britanski i francuski znanstvenici. U Los Alamosu, New Mexico su se provodili tajni pokusi, za koje nije znao ni tadašnji potpredsjednik vlade, budući predsjednik države Harry Truman. Od 1939.- 1945. god. stvorene su dvije atomske bombe. Uoči testiranja Truman dobiva od Churchilla potvrdu da može baciti bombu na Japan. Kada je u Potsdamu Truman obavijestio Staljina o bombi, ovaj je odgovorio da se nada da će je Amerikanci „dobro iskoristiti“. Američki rukovodioci vodili su raspravu kakvo bi upozorenje trebali poslati Tokiju prije nego što upotrijebe bombu. Riješenje je donijeto na Potsdamskoj konferenciji gdje je Japanu poslan ultimatum da se bezuvjetno preda, a ukoliko to ne učini doživjet će potpuno uništenje. Japanski premijer Suzuki nije se obazirao na ultimatum. Odavno je bilo odlučeno da će novo oružje biti upotrijebljeno protiv neprijatelja na takav način da se postigne najveći učinak, umjesto da ga se radi upozorenja najprije baci na nenapučeno područje. Od ponuđenih ciljeva Hiroshime, Nagasakija i Kyota; Hiroshima je

odabrana jer je bila glavna baza domovinske vojske, a ideja za napad na Kyoto je odbačena jer se u Kyotu nalaze brojni hramovi, japanska svetišta te drugi religijski centri. Kako je došlo do toga da Amerika, sa svojim duboko humanitarnim tradicijama, postane prva država koja je upotrijebila najstrašnije oružje u povijesti? Bombu su smislili znanstvenici iz niza zemalja, ona je bila proizvod liberalnog društva. Ratna je uporaba bombe bila vrhunac razdoblja uspona nehumanosti. Amerika je s politike izolacionizma prešla na duboko uključivanje u svjetska pitanja. Nakon svega, znanstvenici se pitaju je li svrha „konačnog oružja“ bila poraženje Tokija ili zastrašivanje Moskve? Kako je rekao sam Truman i ministar rata Stimons, odluka o bombardiranju Japana bila je isključivo humnitarne i vojne prirode. Bomba je upotrijebljena kako bi se u najkraćem roku završio rat i kako bi se izbjegli golemi gubici u ljudskim žrtvama. Neki pak znanstvenici smatraju da bacanje bombe „nije bio posljedni čin drugog svjetskog rata, koliko je to bila prva značajnija operacija hladnog diplomatskog rata s Rusijom“. Bomba je služila da se demonstrira moć Amerike i na taj način omekša SSSR u Srednjoj i Istočnoj Europi.

HLADNI RAT
SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE
Nakon II.S.R. američko se gospodarstvo gotovo udvostručilo, infrastruktura je ostala netaknuta, SAD su tada raspolagale s polovicom svjetske proizvodne moći, viškovima hrane i novčanih rezervi, vodile su u razvoju tehnologije, raspolagale su velikim energetskim zalihama u Latinskoj Americi i na Srednjem istoku, posjedovala je najsnažniju vojnu mašineriju, atomsko oružje i ponajviše veliki međunarodni ugled. Amerikanci su vjerovali da za sputavanje sovjetske moći i zadržavanje američke prevlasti na Zapadu, moraju zadobiti nadzor nad resursima, tržištima i radnom snagom Trećeg svijeta. Dekolonizacija je nakon rata predstavljala izvor nestabilnosti koji je mogao otvoriti vrata neke zemlje Sovjetskom Savezu i zatvoriti ih zapadnom (američkom) kapitalizmu. SAD podržavale su nedemokratske i nepopularne režimesamo zbog toga što su bili antikomunistički. SAD okrenule su se k gospodarskoj rekonstrukciji i političkoj stabilnosti Japana, proveli su demilitarizaciju i stavile tako pod svoj nadzor. Japan je potpao pod američki utjecaj kojega Sovjetski Savez nije nikada uspio smanjiti. MacArthur je ostvario program demokratizacije pomoću ustava koji je jamčio političke slobode, caru je ostavljena tek simbolična vlast (i on je s time bio zadovoljan). Nakon što su Sovjeti proizveli atomsku bombu, a da bi zadržali pemoć u atomskom naoružanju, Amerikanci su se okrenuli proizvodnji hidrogenske bombe. 1953. god. testirali su snažnu termonuklearnu napravu, a već 1954. god. i hidrogensku bombu. Da bi nadoknadile slabost kopnene vojske, američke su snage počele razmještiti velik broj taktičkog nuklearnog oružja. Tko je Dean Acheson? Ministar vanjskih poslova SAD 1949.- 1953. god. Odgovoran za mnoge političke inicijative za vrijeme predsjednika Trumana, uključujući i Marshallov plan, NATO, nepriznavanje komunističke Kine i ponovno naoružavanje Zapadne Njemačke.

Trumanova doktrina, 1947. god.? Nastala je nakon sovjetskog pritiska na Tursku gdje su tražili zajedničku kontrolu ključnih morskih prolaza na Bosporu te na napade na britanski protektorat nad Grčkom gdje se pobunila komunistička gerila koja je dobivala pomoć od Tita. Truman je uzeo Grčku i Tursku pod američko okrilje. Tako je stvorio uporište na Balkanu i Srednjem istoku. Pozivala je na globalno suprotstavljenje komunizmu, dobila je snažnu podršku te se američka vlada okrenula k agresivnoj vanjskoj politici- antikomunizam je postao glavno načelo američke vanjske politike. Kongres odobrava Trumanu program vojne i ekonomske pomoći za obje zemlje. Obustavljanje jugoslavenske pomoći grčkim ljevičarima i američka vojna pomoć, omogućila je grčkoj vladi da porazi pobunjenike i završki građanski rat. Tko je George Marshall- što je bio prije nego što je postao ministar vanjskih (drž. tajnik)? George Marshall, američki časnik, diplomat i političar. Za vrijeme Drugog svjetskog rata od 1939.- 1945. god. bio je načelnik glavnog stožera američke vojske. Nakon rata bio je posebin izaslanik amričkog predsjednika Trumana u Kini. Od 1947.- 1949. god. bio je Državni tajnik (ministar vanjskih poslova) SAD. Nakon toga ministar obrane 1950.-1951. U diplomaciji je zauzeo važno mjesto osmislivši američki plan za obnovu Europe nakon Drugog svjetskog rata ili tzv. Europski program obnove/Marshalov plan. Marshall je bio jedan od začetnika NATO-a, a 1953. god. dobio je Nobelovu nagradu za mir. Marshallov plan 1947.-1952. god. ili Program europske obnove Nazvan je prema američkom dražvnom tajniku Georgu C. Marshallu. Plan je ponudio ekonomsku i gospodarsku pomoć u iznosu od nekoliko milijuna dolara svim europskim državama, i SSSR-u također. Najveći dio je doniran. Do 1952. god. Europa je primila pomoć u iznosu od 13 milijardi dolara. Učvrstio je podijeljenost Europe. SSSR je zabranio istočnoeuropskim državama sudjelovanje u Marshallovu planu Kada je završio Marshallov plan 1952. god. američka se pomoć Zapadnoj Europi nastavila preko Administracije za uzajamnu sigurnost (Mutual Security Administration- MSA) sve do 1955. god. Što je to makartizam? Poslijeratni strah od komunista u vladi, javio se u Americi koja je pokrenula „lov na vještice“. To su iskoristili republikanci koji su poticali stranačka trvenja i nemire. Jedan od njih bio je senator McCarthy koji je objavio 1950. god. da posjeduje popis dvjestotinjak komunista zaposlenih u State Departmentu.. McCarthy nikad nije objavio svoj popis. Na njemu su se navodno nalazila imena i generala Marshalla i sekretara Achesona. Administracija je žestoko opovrgnula tu optužbu, ali je cijela demokratska stranka bila ukaljana. Eisenhowerova administracija Dwight D. Eisenhower „Ike“ (1952.-1961. god.)→ glavni vanjskopolitički savjetnik bio je državni sekretar John Foster Dulles, nastavljena je „politika sprečavanja“, obojica su najavila da će SAD preuzeti inicijativu i uteći se „velikoj odmazdi“ kada i gdje to same odaberu; 1955. god. odobrio je plan razvoja interkonitnentalnih balističkih raketa (ICBM-

Intercontinental Ballistic Missile). Predsjednik je podupirao i tajni špijunski program. Od 1956. god. američki špijunski avioni U- 2 nadlijetali su i snimali sovjetski teritorij, polijetali su iz V.B., Turske, Japana i Pakistana. Amerikanci su znali da sovjetski program interkontinentalnih raketa ima ozbiljnih problema. Tko je Dulles? John Foster Dulles, američki pravnik i političar. Pravni savjetnik SAD na mirovnoj konferenciji u Versaillesu 1919. god. Jedan od autora Povelje Organizacije Ujedinjenih naroda. Za vrijeme predsjednika Dwighta Eisenhowera, obnašao je dužnost državnog tajnika od 1953.- 1959. god. Smatra se jednim od kreatora hladnog rata, žestoko je zagovarao američku politiku „containmenta“ i podupirao je stvaranje brojnih vojnih saveza. Tko je George Kennan; ograničavanje utjecaja SSSR-a izvana i iznutra (što radi). Iz koje zemlje su pokrivani diplomatski odnosi s SSSR-om prije nego što su uspostavljeni dipl. odnosi? George Frost Kennan, američki savjetnik, diplomat i politički znanstvenik, otac „politke sprečavanja“, jedna od glavnih figura Hladnog rata. Njegov „Dugi telegram“ iz 1946. god. poslan iz Moskve i članak „Izvori sovjetskog osvajanja“ predstavili su sovjetski režim kao ekspanzionistički, a njegov se utjecaj osjetio u područjima koja su bila od strateške važnosti za SAD. Ovi su tekstovi doveli do formiranja Trumanove doktrine tj. nove politike prema Sovjetskom Savezu. Nakon par godina Kennan daje kritiku na politiku Trumanove administracije, zbog čega je njegova uloga marginalizirana, posebice nakon odabira Deana Achesona na mjesto Glavnog tajnika države. 1950. god. Kennan napušta State Department i postaje glavni kritičar američke vanjske politike. (ostao je aktivan kao američki diplomat u Moskvi i Jugoslaviji?) Umro je 2005. godine. Američka politika „containmenta“/ sprečavanja? Politika koja se uobličila već 1945. god., ali je tek 1947. god. javno artikulirana objavom članka George F. Kennana (Mr. X Paper) tzv. „Dugog telegrama“. Kennan stručnjak za SSSR u američkom ministarstvu vanjskih poslova, službovao je u Moskvi. U tom nepotpisanom članku Kennan je napisao da glavni element američke politike prema Sovjetskom Savezu mora biti dugotrajno sprečavanje ruskih ekspanzionističkih tendencija Predlaže Americi da ne uništava Sovjetski Savez, jer ukoliko bude srušena crvena vlast u Moskvi, ne bi se znalo tko bi preuzeo vlast. Kennan stoga predlaže da se sovjetski utjecaj samo „zadrži“ u određenim svjetskim područjima. Američke su vođe strahovale da bi sovjetska prevlast u Istočnoj Europi mogla ograničiti pristup tržištima, hrani i sirovinama, prešutno su prihvatili sovjetsku kontrolu nad Istočnom Europom. Kennan savjetuje vještu i opreznu prijmenu „kontraudara“ kad god zaprijeti opasnost od sovjetske ekspanzije. Sovjetskom Savezu je zabranjeno širenje i zato Sjedinjene Države na rubovima europskih država, sovjetskih susjeda stvaraju svoje vojne zone. Prva velika primjena kontraudara došla je s Trumanovom doktrinom.

Kennedyeva administracija John F. Kennedy (1961.-1963. god.)→ obećao je da će naciju izvesti iz pasivnosti i konformizma; njegov veliki ugled u javnosti, nije mu donio potporu u Kongresu uvjerio je Kongres da je potrebno povećanje vojnih izdataka; pogoršani su odnosi između dviju strana: SAD i SSSR-a; od svog prethodnika naslijedio je kubanski problem: odlučio je ukloniti sovjetske rakete s Kube, ali je morao paziti da ne izazove nuklearni rat. Pokušao je s pomorskom blokadom otoka SAD je dugo pokušavao ostvariti nadzor nad tempom i opsegom društvenih i političkih promjena u Latinskoj Americi. Johnsonova administracija- važan događaj u njegovoj administraciji, Vijetnam, izmišljeni napad na američki brod Madox Lyndon B. Johnson (1963.-1968. god.)→ predložio je program potpune zabrane nuklearnih pokusa; ali SAD su ipak nastavile graditi strateške snage i širiti konvencionalne, pojačale su pomoć protukomunističkim skupinama u Trećem svijetu, nakon Tetske ofenzive želi završiti rat u Vijetnamu i odustaje od kandidature za predsjednika. Nixonova administracija, Politika vijetnamizacije Richard Nixon (1968.- 1974. god.)→ pokušao je zaustaviti pad američke snage (jer su privrede Zapadne Europe i Japana premašivale SAD) politikom detanta sa Sovjetskim Savezom; modernizirao je američku vanjsku politiku; želi provesti kontrolu naoružanja; zbližiti se s NR Kinom i SSSR-om, stoga njegova administracija započinje kontakte s Kinom; ukinuo je regrutaciju; odlučio je smanjiti vojnu intervenciju u Trećem svijetu; ali slaba ekonomija zemlje zahtjevala je dosta predsjednikove pažnje no on nije znao riješiti taj problem. „Realpolitika“ → politika Nixona i Kissingera. 1972. god. nixon putuje u Peking kako bi uspostavio bolje kinesko- američke odnose. Nixon je bio prvi američki predsjednik koji je stupio na sovjetsko tlo (od vremena Roosevelta) 1972. god. i gdje se u Moskvi sastao s Brežnjevom. „Politika vijetnamizacije“→ pregovori o primirju u Vijetnamu koji su se od 1968. god. vodili u Parizu, nisu donijeli ploda, stoga se Nixon okreće politici vijetnamizacije koja je stvorena da bi „deamerikanizirala“ taj rat prebacivanjem američke odgovornosti u Vijetnamu na južnovijetnamske vojnike. Započelo je povlačenje američkih vojnika. Nakon afere Watergate daje ostavku. Afera Watergate? Dobila je naziv po imenu hotela u washingtonskoj četvrti. Naziv je to za američki špijunsko- politički skandal nastao 17. lipnja 1972. god. uhićenjem petorice agenata CIA-e, koji su provalili u prostorije stožera demokrata radi instaliranja prislušnih uređaja. Sve se dogodilo za vrijeme predsjedničke kampanje 1972. godine, a dva Nixonova pomoćnika u kampanji su uhićena. Bijela kuća i predsjednik Nixon poricali su da je itko od njih umiješan u nastalu aferu. Već 1973. god. Nixon je naredio provedbu „Masakra subotnje večeri“ tj. prekid istražnih radnji i postupaka. Gomilali su se dokazi koji su dokazivali da Nixon premda nije bio upleten u samu podvalu, sudjelovao je u uroti kojom se, skrivanjem dokaza, opstruirala pravda. Događaj je izazvao duboku ustavnu krizu i završio je Nixonovom ostavkom 9. kolovoza 1974. god.

Tko je Henry Kissinger? Bivši profesor na Harvardu, direktor Nacionalnog vijeća za sigurnost, najznačajniji vanjskopolitički savjetnik za nacionalnu sigurnost koji je ikad radio u Bijeloj kući, šef Ministarstva unutrašnjih poslova od 1973. god. za vrijeme drugog Nixonova mandata; državni tajnik u Fordovoj administraciji. Fordova administracija Gerald R. Ford (1974.- 1978. god.)→ 38. američki predsjednik, bio je prvi neizabrani predsjednik, nastavlja „nepopustljivu“ politiku prema Sovjetima, ali nije uspio osigurati uvjerljivo vođenje države, pomilovao je Nixona. Carterova adimistracija James E. Carter, Jimmy (1978.-1980. god.)→ obnavlja američku intervenciju u Trećem svijetu, naglašavajući ljudska prava što ga dovodi do još veće konfrontacije sa Sovjetima. 1979. god. obnovljeni su kinesko- američki odnosi. U tu čast kineski vođa Deng Xiaoping posjetio je SAD. Pogoršani su odnosi sa SSSR-om zbog sovjetske intervencije u Afganistanu ( Carter je bojkotirao Olimpijske igre 1980. god. u Moskvi) i propala je normalizacija odnosa s Vijetnamom; postigao je sporazum o postupnom vraćanju Panamskog kanala panamskim vlastima; u zemlji vlada ekonomska kriza zbog povećanja cijena nafte, velika nezaposlenost, smanjena štednja i razina produktivnosti, rastao je trgovački deficit Zbigniew Brzrinski→ Carterov savjetnik za nacionalnu sigurnost, pokušava obnoviti kontakte s Kinom protiv SSSR-a. Reaganova administracija Ronald Reagan (1980.-1989. god.)→ 40. američki predsjednik, bivša filmska zvijezda, uvjerio je Kongres da odobri znatno povećanje vojnih izdataka, uspješno je završio pregovore o kontroli naoružanja sa Sovjetima, poboljšao je odnose s Moskvom, provodio je agresivnu politiku da bi oslabio sovjetski utjecaj u Trećem svijetu. Njegova je politika dovela do povećanja deficita, snažan antiamerički mirovni pokret u Zapadnoj Europi, pojačane napetosti u Hladnom rat i unutar NATO-a. Njegova je administracija proširila američku tajnu službu, povećala pomoć proameričkim vladama u Afganistanu, Angoli, Kambodži i Nikaragvi. Porast vojnih izdataka bio je u vezi sa smanjenim porezima što je dovelo do bujanja američkog proračunskog deficita, do 1986. god. SAD bile su najveći dužnik na svijetu. Reaganova je administracija ponudila „nultu opciju“ tj. povlačenje planova za razmještanje Pershing II IRBM-ova i Tomahawk krstarećih raketa, ako Sovjeti uklone sve svoje rakete srednjeg dometa u Europi i drugdje. Sovjeti su naravno ovu ideju odbili. Iako se protivila sprazumu SALT II, Reaganova administracija ga je odlučila poštivati. Reaganova doktrina→ cilj je bio pomoći antikomunističkim pobunjenicima koji su se borili protiv vlada što su uživale sovjetsku potporu, naglašavala je američku potporu demokraciji i ljudskim pravima u Trećem svijetu i protivila se terorizmu. Busheva administracija George H. Bush (1989.-1992.)→ prvi patricijski predsjednik nakon Roosevelta; preuzeo je vodstvo najzaduženije države na svijetu; ali u trenutku raspada velikog komunističkog imperija Istočne Europe; ostvario je veliki uspjeh u Zaljevskom ratu i najavio pojavu novog poretka

Clintonova administracija Bill Clinton (1992.-199)→ demokratski kandidat; vanjske poslova vodi nesigurno i neprpremljeno; ekonomski oporavak popraćen je padom prihoda srednjih slojeva društva. Međunarodna banka za obnovu i razvoj ili Svjetska banka Osnovana je radi pružanja pomoći poslijeretnoj obnovi Europe. Kada je taJ zadatak preuzeo Marshallov plan, Banka se okrenula i ostatku svijeta. Rio pakt, 1947. god.? Regionalni sporazum o sigurnosti na američkom konitnentu. Potpisale ga SAD (i druge južnoameričke zemlje) kako bi osigurale svoj utjecaj u Latinskoj Americi. Za latinsko američke zemlje ovaj pakt je garantirao načelo neuplitanja u tuđe poslove, dok su SAD tvrdile da povelja dopušta intervenciju da bi se Amerike zaštitile od vanjskih neprijatelja i unutrašnjih prevrata. Anzus pakt, 1951. god. Sporazum o sigurnosti koje su potpisale SAD, Filipini, Australija i Novi Zeland. Amerikanci su njime potisnuli britanski utjecaj na Pacifiku. Gemini i Apollo Gemini→ Američki program istraživanja svemira (NASA) pomoću svemirskih letjelica s dva člana posade. Gemini 8, 1966. god.→ izvršeno prvo spajanje dviju letjelica u svemiru. Appolo→Američki program leta na Mjesec s istoimenim svemirskim brodom s ljudskom posadom ulazak u orbitu Mjeseca prvi je ostvario Apollo 8, a prvo spuštanje čovjeka na Mjesec Apollo 11, 21. srpnja 1969. god.- N. Armstrong i E. Aldrin. Ukupno je 12 astronauta boravilo na Mjesecu.

RUSIJA/ SSSR
PRVI SVJETSKI RAT I MEĐURATNO DOBA
Tko su boljševici? Boljševici (ruski stajalište većine, boljše – više)→ učenja utemeljena na Lenjinovim interpretacijama marksizma koje se zalaže za stvaranje jedinstvene i disciplinirane stranke profesionalnih revolucionara radničke klase, spremni da se koriste svim sredstvima diktature radi rušenja kapitalizma i organiziranja komunističkog društva. Odbacivali su socijaldemokratski reformizam kao put ostvarenju društva socijalne pravde. Boljševička stranka nije bila demokratska jer je djelovala ilegalno. Priznavala je primjenu fizičke sile kao nužnog i najvažnijeg sredstva borbe. Pod utjecajem Lenjina tražili su sabotiranje vojnih akcija vlastite države, težili su izazivanju poraza Rusije te korištenju tako nastale situacije za provođenje revolucije i osvajanja vlasti. Revolucija je trebala imati međunarodni karakter. Pripadnici radikalnog krila Ruske socijaldemokratske radničke partije (RSRP), 1918. boljševici svoju stranku nazivaju Ruska komunistička partija. Tko su menjševici? Menjševici→ ime dolazi od ruskog izraza za „manjinu“. To je bila umjerena frakcija u ruskoj socijaldemokratskoj partiji. Za vrijeme građanskog rata, menjševici su se ili priključili boljševicima ili su emigrirali. Oni koji nisu željeli prihvatiti niti jednu opciju, bili su likvidirani. Tko su kadeti i eseri? Kadeti su liberalna stranka, demokrati koji zastupaju građanske slojeve. Bili su protiv revolucije, a zagovarali su carski režim. Eseri su bili socijaldemokrati, revolucionari koji se bore za socijalistička načela. 1903. god. podijelili su se na menjševike i boljševike. Krstarica Aurora, što je to „Aurora“? pokret boljševika Aurora je ime ruske krstarice s koje je pucnjem iz topa 25.12.1917. god. dan znak za napad na Zimski dvorac (rezidenciju privremene ruske vlade) čime je započel Oktobarska revolucija. Oklopnjača Potemnik Oklopnjača Potemkin je ratni brod na kojem su ruski mornari podigli pobunu protiv vlasti čime je kasnije započeta ruska revolucija. Tko je Lenjin? Vladimir Iljič Uljanov, vođa boljševika za vrijeme Oktobarske revolucije. Osudio je osvajačku i kolonijalnu poltiku imperijalističkih sila, bio je protiv aneksija, težio je izgradnji pravednog i demokratskog mira te sustava međunarodnih odnosa bez ugnjetavanja, na bazi ravopravnosti. Lenjinov cilj bio je preuzimanje vlasti boljševika. Ruski će boljševici biti iskra socijalne revolucije u Europi, jer samo takva revolucija može donijeti trajan uspjeh. „Aprilske teze“ V. I. Lenjina→ Prva faza revolucije dala je vlast buržoaziji, druga faza treba dati vlast radničkoj klasi i siromašnim seljacima. Cilj: republika sovjeta radnika i

siromašnih seljaka! Kako je slabila vlast privremene vlade, jačao je utjecaj boljševika u tvorinicama i vojsci. 1917. god. vraća se iz progonstva iz Švicarske upravo za vrijeme revolucije, svrgava vladu Kerenskog i postaje prvi predsjednik sovjetske vlade 1917.-1924. god. kada umire. Vodstvo Sovjetskog Saveza pruzima Trojka: Zinovjev, Kamenjev i Staljin.

Tko je Lav Trocki? Nakon Lenjina, drugi tvorac boljševičke pobjede u oktobru 1917. god. Nije pripadao krugu starih boljševika, već im se priključio tek 1917. god. Bio je Židov. Ministar vanjskih poslova (prije toga predsjednik izvršnog komiteta petrogradskog sovjeta), vođa Crvene armije. Smatrao je da socijalizam u jednoj osamljenoj zemlji nije moguć i zato treba proširiti revoluciju van granica zemlje (suprotan stav nego Staljin). Nakon Lenjionove smrti dolazi u sukob s Trijumviratom (Zinovjev, Kamenjev i Staljin) gdje zastupa svoju „Teoriju permanantne revolucije“- što znači da se socijalizam u Rusiji može graditi, ali to će biti dugotrajan proces, a novi će sastav pobijediti tek nakon europske revolucije. 1927. god. Trocki pokušava u javnosti i partiji izazvati otpor protiv Staljina, ali pokušaj nije uspio. Trocki je izbačen iz partije i interniran u Alma Atu, a 1929. god. prognan iz SSSR-a. Ruske revolucije iz 1905. i 1917., kada su započele, zašto, koje su razlike između tih dviju revolucija, tijek revolucija, kako se boljsevička revolucija odražava na prilike u Europi za vrijeme i nakon rata, prvi privremeni predsjednik nakon revolucije 1917. god.? Nakon poraza u rusko- japanskom ratu izbilo je nezadovoljstvo u narodu: zaostala poljoprivreda, ekonomija, gladno i nemirno seljaštvo, terorističke grupe koje provode nasilja i represije samo su neki od razloga nezadovoljstva. I. ruska revolucija, 1905. god.→ 8. ožujka (međunarodni dan žena) u Petrogradu izbija pobuna žena, vlada glad, novačenje mladića, za rat koji je Rusija gubila, pobunjenicima se pridružuje i vojska u borbi protiv samovolje vladajuće autokracije; nezadovoljstvo radnika i pobuna seljaka. Ali te se tri struje nisu nikada ujedinile te je revolucija s lakoćom ugušena. II. ruska revolucija ili Februarska revolucija, 1917. god.→ Petrograd. Isti motivi kao i 1905. god., ali pojačani ratnim umorom. Srušena je carska vlast i proglašena demokratska

republika. Autokraciju je zamijenila demokracija Privremene vlade. Nikola II. je abdicirao. Suparnik Privremenoj vladi (Premijer Aleksandar Kerenski, menjševik) bio je Petrogradski sovjet (Narodna skuština vojnika i radnika). Ali „Dvovlašće“ nije uspostavljeno; nastalo je potpuno raspršenje vlasti i početak anarhije. Iako je postojala mogućnost nastanka komunističkog pokreta, u tom trenutku boljševici su bili dezorijentirani i bez jasnog programa djelovanja. Nezadovoljstvo koje su širile demokratske stranke zbog odbijanja potpisivanja mirovnog pregovora s Njemočkom i nisu bili u stanju riješiti kao i glad, išlo je na ruku boljševicima. III. ruska revolucija ili Oktobarska revolucija, 25. listopada 1917. god.→ Petrograd. CK boljševičke partije u Petrogradu donosi odluku da se ustanak podigne i preuzme vlast. Zinovjev i Kamenjev su jedini bili protiv te ideje. Glavnu ulogu u planiranju je imao Lav Trocki. Crvena garda je zauzela sve ključne položaje u gradu i krenula na Zimski dvoracsredište Privremene vlade- te ga osvojila na juriš, bez krvoprolića. Vlada se predala bez otpora, a premijer Kerenski uspio je pobjeći. Nakon preuzimanja vlasti boljševici mijenjeju ime u komunisti. Posljedice revolucije: sovjetska vojska se povlači iz rata, nova boljševička vlada nije priznala dugove prethodne ruske vlade, eksproproirala je zemlju i tvornice, zaprijetila je kapitalističkom Zapadu sa svojom svjetskom revolucijom za koju se zalagala. U veljači 1918. god. formirana je Crvena armija, a komesar rata je postao Trocki. Ubrzo je vojska narasla na velikih 5 milijuna ljudi. Vlast se preselila iz Petrograda u Moskvu. Tko je Gapon? Georgij Apolonovič Gapon bio je ortodoksni pravoslavni svećenik i popularni vođa radničke klase za vrijeme Prve ruske revolucije 1905. god. Od 1904. god. surađuje s radikalima protiv careva režima. 22. siječnja 1905. god. „krvava nedjelja“, Gapon poziva radnike na ustanak protiv režima. Ali kada je revolucija propala zbog nejedinstva ustanika, Gapon mora pobjeći iz zemlje. U zemlju se vraća tek nakon oktobarske revolucije. Brest-Litovski mir, što se događa s baltičkim zemljama i Ukrajinom, što Njemačka njime dobiva? Mir je potpisan 3. ožujka 1918. god. između snaga Centralnih sila (Njemačke i AustroUgarske) i Rusije. Odnos sila Antante prema novostvorenoj sovjetskoj vladi bio je neprijateljski, u tu svrhu smišljaju se planovi o vojnoj intervenciji protiv ruske revolucije. Englezi i Francuzi surađuju s Ukrajincima. Nakon sklopljenog mira, kojeg su boljševici željeli skolopiti da bi spasili tek stečenu vlast, neprijateljstvo Antante postaje otvorenije: nekoliko dana kasnije, došlo je do iskrcavanja britanskih trupa u Murmansku, a ministri vanjskih poslova Antante odbili su priznati Brest- Litovski mir s ciljem da unište boljševizam i da vrate Rusiju ponovno u rat. Rusi su tzv. „sramotnim mirom“ priznali sve što su Nijemci osvojili, odrekli su se Poljske, Finske, Latvije, Litve, dijelova Ukrajine i Kurlandije. Morali su pristati na demobilizaciju vojske i isplatu ratne odštete. Pod njemačkim nadzorom priznate su znači Poljska, Litva i Estonija. Mir je poništila sovjetska vlast već u studenom 1918. god. Što je Kurlandija? Kurlandija je povijesna baltička provincija, danas dio Litve, graniči s Letonijom. Za vrijeme Drugog svjetskog rata u sklopu SSSR-a, ali je okupiraju Nijemci.

Građanski rat u Rusiji, 1918.- 1920. god., koja mjesta kontroliraju boljševici, najvažniji centri, zašto je Crvena armija pobijedila? Kada je boljševička vlada u studenom 1918. god. poništila Brest- Litovski mir, izbila je borba za vlast između boljševika i menjševika. Na stranu menjševika stale su i sile Antante koje su odlučile pomoći „bijelu gardu“ generala Denjkina, Judeniča i Kolčaka antiboljševičke snage koje su željele uništiti ruski socijalizam. Vlada koja je imala najviše izgleda za uspjeh bila je ona generala Kolčaka. Njegova se vojska kretala iz područja Sibira prema europskom dijelu Rusije. Južnu Rusiju i Ukrajinu kontrolirao je Denjikin. S Baltika je vojsku vodio general Judenič. Sovjetska je vlada pokušala pregovorima Antantu privoliti za mir, ali nije uspjela. Ovih nekoliko bijelih armija nije bilo sposobno ujediniti svoje napore i zadobiti podršku naroda, zato su na vojnom planu snage Crvene armije imale pobjedu nad njima i osvojile su vlast u Ukrajini, Bjelorusiji i baltičkim zemljama. Po završetku Prvog rata započeli su pregovori o miru između američkog diplomata Bulita i ruskog predstavnika Čičerina. Dvije strane nisu uspjele pronaći zajedničko riješenje i započela je faza „sanitarnog kordona“ gdje je blokirana revolucionarna Rusija, a kontrarevolucionarne snage i dalje su dobivale pomoć. Nakon poraza generala Kolčaka i Denjkina, Bijela se garda počinje povlačiti, jedni prema Delakom istoku, drugi prema Crnom moru. Judenič na sjeveru slabim snagama napada Petrograd, ali bez ikakva uspjeha. Preostao je još samo general Vrangel koji je na Krimu formirao novu „vladu Rusije“, ali i njegova vlada također doživljava poraz. Kolčak, Denjikin, Judenič, Vrangel? General Kolčak→ bivši carski admiral, vođa Bijele garde iz Sibira prema europskom dijeu Rusije. Ruski kontrarevolucionarni general. Vodio državni udar unutar Bijele (privremene) vlade u Sibiru 1918. god., a zapdni saveznici su ga priznavali za vladara Rusije. Međutim, izdan je a boljševici su ga stijeljali. Denjikin→ ruski general, poslije revolucije 1917. god. pridružio se antiboljševičkim snagama u južnoj Rusiji, vodio je neuspjeli pohod na Moskvu 1919. god. te 1920. dao ostavku i otišao u emigraciju. Judenič→ ruski general, nakon Prvog svjetskog rata preuzeo je zapovjedništvo nad antiboljševičkim snagama na Baltiku poslije Oktobarske revolucije. Uz britansku pomoć poveo je 1919. god. neuspješan napad na Petrograd; otišao u progonstvo. Vrangel→ general koji na Krimu formira „novu bijelu vladu“, no nju su priznali samo Francuzi i bila je srušena 1920. god. Nikola II. i njegova obitelj nakon boljševičke revolucije? U srpnju 1918. god. u Jekaterinburgu boljševici strijeljaju Nikolu II i obitelj, a njihova tijela bacaju u stari rudnik. Curzonova linija Etnički definirana granica između bivšeg SSSR-a i Poljske đto je 1919. god. predložio britansi ministar vanjskih poslova lord Curzon. U to je vrijeme nije prihvatila niti jedna strana. Poljska je nakon pobjede u rusko- poljskom ratu zadržala puno veći teritorij nego što bi dobila da je pristala na Curzonov prijedlog.

Rat s Poljskom- mir u Rigi? Na mirovnoj konferenciji u Parizu odlučeno je da se Poljska država učini što snažnijom kako bi postala stup Antantine politike prema SSSR-u i Njemačkoj. Ustavotvorna skupština je u lipnju 1919. g. za šefa države postavila ponovno Pilsudskog i donijela građansko-demokratski ustav po francuskom uzoru s jakom vlašću parlamenta. Poljska je imala veliku vojsku od 600.000 ljudi, pa su se, svjesni svoje vojne moći, upleli u pogranični rat s SSSR-om. Rusija je priznala 1918. god. nezavisnost Poljske, ali spor oko granica dovest će do dugog sovjetsko- poljskog rata. Pilsutski na čelu svoje velike vojske kreće najprije u Ukrajinu i Bjelorusiju, Sovjeti se moraju povući i traže sklapanje mira kojim bi se priznala sva prava Poljaka na do tad osvojen teritorij. Ali, apetiti poljskog generala su bili puno veći. Želio je cijelu Ukrajinu, a za to nije od nikoga imao odobrenje. U Kijevu Crvena armija izvodi protuudar i potiskuje Poljake sve do Varšave. Konačan obračun dogodio se na Visli „čudo na Visli“ gdje su Poljaci posljednjim snagama uspjeli potisnuti Crvenu armiju generala Tuhačevskog daleko od svog glavnog grada sve do Curzonove linije tj. istočne granice Poljske. Mir u Rigi, 1921. god.→ Poljaci su dobili dijelove zapadne Bjeorusije, Ukrajine i Litve tzv. „Curzonova linija“. Gdje je intervenirao Japan i RSFSR nakon I.S.R.? Čitav euroazijski prostor pripao je Rusiji kao i Kavkaz. Tibet i Mongolija došle su pod interesnu sferu Rusije. U Koreji su 1919. god. izbile antijapanske demonstracije, ali su ih Japanci uspješno ugušili. Japan se proširio na kineski teritorij: njemački Šantung, Mandžurija i Unutrašnja Mongolija. Novi sukob zbio se zbog Istočnog Sibira, između Japana i SAD. 1920. god. na teritoriju Istočnog Sibira boljševici formiraju Dalekoistočnu Republiku (teoretski neovisnu od Sovjetskog Saveza) s ciljem protjerivanja okupacijske vojske. Što je Kominterna, kad je osnovana, kad ukinuta i zašto je ukinuta, tko je na čelu kominterne, gdje joj je sjedište, razlika između kominterne i narodne fronte? Nakon što se za vrijeme Prvog svjetskog rata raspala Druga internacionala (Druga internacionala prihvaćala je revizionizam i odrekla se nasilne revolucije, njezini pripadnici bili su socijaldemokrati), stvorena je u Moskvi 1919. god. Treća internacionala ili Kominterna koja je trebala biti disciplinirana partija međunarodnog proletarijata. Okupljala je sve stranke koje su prihvatile lenjinističku teoriju i boljševičku taktiku. Tijekom godina politika Kominterne u potpunosti je podređena državnim interesima SSSR-a. Tretirala je nekomunističke političare kao neprijatelje te protiv njih provodila ilegalne akcije, nasilja i sl. Najviše rezervi prema osnivanju Kominterne imali su njemački komunisti koji su se pribojavali da stvaranje ove organizacije može dovesti do potpune dominacije ruske partije nad drugim partijama. Radnička fronta→ unutar kapitalističkog svijeta tražio se partner za komunističku Rusiju. Ti partneri su trebali biti socijaldemokrati, do tada intenzivno potiskivani i klevetani. Cilj radničke fronte nije bio jasno definiran: 1.) trebala je dati pomoć pri uspostavljanju gospodarskih odnosa Rusije s drugim zemljama i zaštiti Rusiju od vojnih prijetnji ili 2.) trebala je uključivanjem socijaldemokrata u svoje redove, pokušati minirati te stranke iznutra. (?)

U skladu s tim interesima Staljin je za vrijeme Drugog rata raspustio Kominternu, da ne kvari odnose sa zapadnim saveznicima. Kao nasljednik kominterne 1947. god. nastao je Informbiro. Narodna fronta Ideja se javila unutar Komunističke partije Francuske 1934. god. Narodna fronta je trabala biti savez svih branitelja parlamentarne demokracije. Komunistima su se pridružili radikalni socijalisti. Cilj je bila borba protiv fašizma. Kominterna je odobrila osnivanje Narodne fronte. RSFSR 1919. god. proglašena je Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika Kad nastaje SSSR i što znači ta skraćenica? 30. prosinca 1922. god. RSFSR mijenja ime u Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika. SSSR je nastao ujedinjenjem RSFSR, Ukrajine, Bjelorusije i transkavkaske federacije (Armenije, gruzije i Azerbejdžana). Ustav iz 1923. god. određuje SSSR kao saveznu državu nekoliko nacionalnih jedinica Boljševička partija je bila nosioc cjelokupnog političkog života, na čelu je bio CK s Politbiroom kao izvršnim organom. Po obliku je bio federacija republika, gdje se priznavala jednakost svima. 1925. god. Uzbečka i Turkmenska Sovjetska Socijalistička Republika ušle su u sastav SSSR-a. 1923. god. donijela je raskol u Partiji: sukob se poveo zbog demokratizacije Partije. Tzv. „Trojka“ koju su činili Zinovjev, Kamenjev i Staljin bili su protiv demokratizacije i nastojali su spriječiti svog glavnog suparnika i pristašu demokracije Lava Trockog da se domogne Lenjinove (Lenjin je tada bio bolestan) funkcije u Partiji. Trojka je odnijela pobjedu. Već 1925. god. Trojka se raspala, a Zinovjev i Kamenjev se priklanjaju Trockom i stvaraju lijevu opoziciju koja se suprotstavila desnoj struji: Buharina, Rikova i Tomskog. Ovog puta se povela rasprava oko privrednog razvoja SSSR-a. Staljin se priklanja desnici, a Trockog nakon ovog događaja izbajuju iz Politbiroa. Nakon obračuna s lijevicom, uslijedio je obračun s desnicom koja nije željela prihvatiti Staljinov plan o brzoj i općoj kolektivizaciji sela, već je tražila nastavak NEP-a. 1929. god. poražena je i desnica. 1929. god. prihvaćena je prva „petoljetka“ 30te godine prošle su u znaku Staljinovih čistki u kojima je stradalo na tisuće revolucionara, „državnih neprijatelja“ i nevinih ljudi. Nakon napada Crvene armije na Finsku u studenom 1939. god. Liga naroda je isključila SS iz svog članstva. Centralni komitet, Politbiro, Orgbiro Centralni komitet: imao je vrhovnu vlast između partijskih kongresa Politbiro: osnovan 1919. god., postao je odgovoran za političke odluke Orgbiro: organizacijski biro, ontrolira organizaciju partije.

Što je ČEKA, NKVD, KGB i tko je na čelu tih službi? Tko je bio osnivač ČEKA-e? 1. ČEKA (1917.-1922.)- nakon završenog građanskog rata, došlo je do pobuna seljaka protiv bijede i pustoši, učestale su pobune, stoga vlada donosi odluku o osnivanju prve ruske tajne službe. Osnovao ju je Lenjinov suradnik, Poljak Feliks Džerdžinski krajem 1917. god. radi uhićenja i likvidacije unutrašnjih neprijatelja boljševičke vlasti te suzbijanje kontrarevolucijei sabotaže. 1922. god. ČEKA je raspuštena, a zamijenio ju je GPU. 2. GPU (1922.-1934.)- Glavna politička uprava, sovjetska tajna policija iz dvadesetih i početka tridesetih godina prošlog stoljeća koja je provodila prisilnu kolektivizaciju i progon kulaka, imala je vlastite naoružane postrojbe, mrežu doušnika i špijuna. Šef GPU-a je bio Jagoda koji je stradao u Staljinovim čistkama u Gulagu od strane NKVD-a. Reorganizacijom je 1934. god. GPU trensformiran u NKVD. 3. NKVD/ Narodni komesarijat unutarnjih poslova (1934.- 1954.)- zloglasna tajna policija SSSR-a od 1934.- 1941. god. koja je provodila Staljinove čistke: likvidirala je četvoricu, od šest velikih sovjetskih maršala i 14 od 16 generala. Pored ovih visokih časnika, nestalo je na stotine admirala i zapovjednika visokih činova, te 20 tisuća političkih komesara. NKVD počinio je i strašan pokolj poljskih vojnika i časnika u Katinskoj šumi1393. god. Služba je reorganizirana 1941. god., a od dijela njenog ljudstva formiran je NKGB. 4. KGB/ Komitet državne sigurnosti- tajna služba sovjetskog državnog partijskog vrha, najbrojnija i najmoćnija ikad ustrojena politička policija na svijetu. Osnovana je 1954. god. u Moskvi, nadzirala je sve republike SSSR-a: sprečavala je ilegalne prijelaze preko granice, nadzirala je i kontrolirala pomorski promet, vršila je graničnu kontrolu isprava, pratila je i zatvarala sve sovjetske građane koji su na bilo koji način kontaktirali sa saveznicima, zlostavljala je pisce i slobodne umjetnike... Perestojka sredinom 80- tih godina uzdrmala je moć KGB-a, 1993. god. KGB je zamijenjen liberalnijim FSB-om. Funkcije: Berija, Jagoda, Ježov, Zinovjev, Kamenjev, Trocki, Dzierzynski, Solženjicin? Zinovjev→ boljševik, zajedno s Kamenjivim i Staljinom čino Trijumvirat koji se nakon Lenjinove smrti borio za vlast protiv Trockog. Nakon Lenjinove smrti Zinovjev preuzima plašt nasljednika, ali ga Staljin zbacuje s vlasti. Zinovjev, predstavnik lenjingradske partije i predsjednik Kominterne, okreće se k Trockom, ali kad njihova opozicija nije uspjela, kaje se i ponovno vraća u Partiju. Kamenjev→ još jedan član Trijumvirata, predstavnik CK partije u Moskvi, ali je potisnut u pozadinu nakon što se Staljin domogao vlasti. Trocki→ bio je na glasu kao opozicionar. Imao je podršku Lenjina, ali je ostao usamljen. Iako formalno nije bio kandidat za vodeće mjesto u partiji, zasluge koje je stekao za vrijeme građanskog rata učinile su ga popularnim. Bio je stalo boležljiv i zbog bolesti se morao povući iz političkog života na neko vrijeme. Ali 1924. god. ponovno se vraća kako bi bio prava opozicija Staljinu. Smijenjen je na vlastiti zahtjev s položaja narodnog komesara za rat. Čitavo vrijeme sukobljavao se vodećom trojkom, koja se na kraju i sama raspala, a njeni otpadnici Zinovjev i Kamenjev su se priključili Trockom u opoziciji. Opozicija nije uspješno djelovala zbog unutrašnjih razmirica i brzo se raspala. Trocki je proglašen heretikom, izbačen je iz Partije i deportiran u Alma Atu, Sibir. 1928. god. od tamo je zauvijek napustio SS. Felix Dzierzynski→ boljševik, prvi osnivač i rukovoditelj ČEKA-a od 1917. god., narodni komesar za unutarnje poslove. Uveo je „crveni teror“, što je bila osnova za stvaranje „arhipelaga Gulag“.

Aleksandar Solženjicin→ najpoznatiji ruski disident i antistaljinist, i sam je iskusio logore pa je u svojim djelima svjedočio o nehumanosti i teroru staljinističkog režima. 1970. god. dobio je Nobelovu nagradu za književnost. U djelu „Arhipelag Gulag“ Solženjicin razotkriva sustav Gulaga i njihovu pravu namjenu, zbog čega je morao emigrirati iz SSSR-a. Henrik Jagoda→ Šef NKVD-a od 1934.-1936. god., glavni izvršitelj Staljinovih čistki, organizator montiranih procesa u kojima su stradali brojni nedužni ljudi. Na kraju i sam stradava u Staljinovim čistkama 1938. god. Nikolaj Ježov→ šef NKVD-a od 1936.-1938. god., nakon Jagode nastavio je provoditi Staljinove čistke. U koncentracijskim logorima je provodio ježovke, brutalne likvidacije komunista, generala i građana za koje se smatralo da se ne slažu sa Staljinom. Isto kao i Jagoda i Ježov na kraju postaje žrtva čistki. Lavrentij Berija→ od 1921. god. šef Čeke, a od 1938. god. imenovan je zamjenikom Nikolaju Ježovu, šefu NKVD-a. Iste godine Berija dobiva nalog od Staljina da likvidira svog nadređenog tj. Ježova. Uživao je snažnu podršku Staljina pa je u razdoblju od 1938.1953. god. bio ministar unutarnjih poslova i ravnatelj koncentracijskih logora. Nakon Staljinove smrti, Berija želi prigrabiti svu moć, ali zajedničkim snagama Hruščov, Molotov i Maljenkov mu to ne dopuštaju već ga likvidiraju. Što je Gulag? Koja je razlika između sovjetskog i nacističkog logora? Gulag- Glavna uprava logora, upravno tijelo koje je upravljalo sustavom koncentracijskih „radnih“ logora za „preodgoj“ zatvorenika“. Zloglasni sovjetski koncentracijski logori u kojima je NKVD likvidirao bezbroj sovjetskih i stranih državljana. Tu je boravilo 7 milijuna ljudi, dva miliona njih nije dočekalo izlazak. Prvi radni logor u Rusiji, stvoren je 1919. god. Osobine komunizma Socijaldemokracija koja je prethodila komunizmu, nastala je i ojača zbog razvitka kapitalističkih odnosa te pojave velikog broja radnika. Klasna borba socijaldemokratske društvene doktrine odnosila se na sukob između radništva i buržoazije. Prema ideji Marxa, radnici su jednog dana trebali preuzeti vlast. Vlast buržoazije bila je „diktatura buržoazije“, dok je vlast radništva trebala biti „diktatura proletarijata“. Komunizam→ je revolucionarni socijalizam koji se temelji na teorijama političkih filozofa Karla Marxa i Friedricha Engelsa; projekt besklasnog društvenog uređenja u kojem su sredstva za proizvodnju u zajedničkom vlasništvu, a dobra se dijele sukladno potrebama članova društva. U praksi označava totalitarni jednostranački sustav bez legalne oporbe tj. diktaturu komunističke partije. Komunizam je politički pokret koji teži uspostavljanju jednopartijske komunističke vlasti revoluionarnim metodama. Komunizam želi zbaicti kapitalizam kroz revoluciju proletarijata. Komunizam je klasnu borbu razumio posve različito od socijal demokracije. Prioritet je trebala biti težnja za preuzimanjem pune vlasti. Riječ je bila o uvođenju „diktature proletarijata“ uz korištenje sredstava izravne prisile i ukidanje demokracije. Ruska Socijaldemokracija formalno je nastala 1989. god., ali u ilegali. Na Drugom Kongresu Socijaldemokratske radničke partije došlo je do rascjepa na dvije frakcije: Komunizam nakon Drugog svjetskog rata karakterizirali su represije, stvaranje „frontova“ i „blokova“ drštvenih organizacija, uništavanje svih stranaka koje nisu pristajale na pristupanje Fronti ili Bloku...

Odnos komunističkih režima prema vjeri? Komunistička ideologija bila je ateistička. Stoga se prema svim vjeroispovijestima odnosila neprijateljski: nastojala je ugušiti svaki oblik vjeroispovijesti i nametnuti ateizam. 1922. god. najveće represije pogodile su Pravoslavnu crkvu. Što je to revolucionarni komunizam? Revolucionarni komunizam napada građansku demokraciju i kapitalistički sistem, optužujući ih da su samo oruđe bogatih pomoću kojih izrabljuju siromašne. Istinsku demokraciju, prema teoriji marksizma- lenjinizma, može donijeti tek diktatura proletarijata ukojoj se usklađuju opći i pojedinačni interesi. Parlamentarizam se zamijenjuje proleterskom partijom. Vlast je u tom sistemu centralizirana. Cilj diktature proletarijata→ otklanjanje društvenih suprotnosti i klasa. Nestanak klasa dovest će do odumiranja države kao institucije klasne vladavine. Ratni komunizam, 1918.- 1921. god.? Sovjetski Savez izrazito agrarna zemlja, industrijski jako zaostala, nakon Prvog svjetskog rata suočen je s padom proizvodnje, a nova vlast da bi spriječila privredni slom, zadaje udarac. Ekonomija države bila je uništena i oskaćena u ratu, stanovništvo je pogođeno glađu i hladnoćom stoga je hrana bila prioritet. Donijeta je odluka o oduzimanju žitarica kulacima, na selu je nastala klasna slojevitost, povećavao se broj posjeda, a smanjila veličina obradivih površina. Podrazumijevao je koncentraciju ekonomske vlasti imoći, centraliziranu kontrolu i rukovođenje, zamjenu malih proizvodnih jedinica velikma, napuštanje komercijalnog i monetranog oblika raspodjele, plaćanje u dobrima... Nacionalizacija industrije i zemlje, radnička kontrola samo su neke od mjera što ih je poduzela država, ali one nisu donijele poboljšanje. Dapače, kriza se sve više produbljivala. Pobuna seljaka pridonijela je konačnom napuštanju ratnog komunizma 1921. god. koji je uništio vlast zemljoposjednika i buržoazije, a nije uspostavio socijalistički ekonomski poredak. Pokazalo se da „ratni komunizam“ nepovoljno utječe na produktivnost i vratio je Rusiju na nivo primitivne privrede. Stoga je donesena odluka da se „ratni komunizam“ ukine i uvede Nova ekonomska politika/ NEP. Nova ekonomska politika ili NEP, 1921. god. Shvativši da je gospodarstvo u ruševinama i da vlasti prijeti protuboljševička eksplozija, Lenjin ukida privredu ratnog komunizma i uvodi NEP. Kao poticaj za taj čin bila je pobuna mornarice u Kronštadtu, koja je ujedno bila najvjernija garda komunizma. Seljacima je dopušteno da slobodno raspolažu proizvodnim viškovima tj. da ostatak svojih proizvoda mogu prodavati pošto podmire obaveze prema državnim organima. Predviđala je razvoj male zanatske proizvodnje kako bi se proizvela dobra koja seljak želi kupiti. Oživjela je privatnu trgovinu, uspostavila rubalj kao čvrstu valutu. NEP je bila pogodna za bogaćanje seljaka tj. za stvaranje kulaka koji su postali glavni proizvođači na selu. Stvaranje NEP-a stabiliziralo je ekonomske prilike u državi te je pomoglo pri jačanju centrale vlasti partije. Kampanja nacionalizacije industrije je zaustavljena, provedena je decentralizacija, a industrije su organizirane u trustove koji su počeli raditi prema principima tržišnog poslovanja i stvaranja profita. Nastala je nova klasa društva tzv. „nepmani“, počela se osjećati atmosfera izobilja, nazirali su se bolji dani. Ubrzo su problemi izašli na vidjelo. Kriza cijena→ kako nije postojala kontrola, cijene su vrtoglavo

rasle i padale. Cijene poljoprivrednih proizvoda porasle su znatno više u odnosu na cijene industrijskih proizvoda. Kriza radne snage→ bila je posljedica niskih cijena industrijskih proizvoda. Hirovitost indeksa cijena učinila je i radnike predmetom cjenjkanja. Rad je bio jeftin, a plaće su često izostajale. Financijska kriza→ 1923. god. industijske cijene počinju dramatično rasti na štetu poljoprivrednika. Nastale su „škare“ cijena. Stagnacija teške industrije→ kriza cijena industrijskih proizvoda→ poziv na racionalizaciju proizvodnje→ masovno otpuštanje viška radnika. Sve je rezultirlo nemirima i štrajkovima. Ekonomsku napetost zamijenila je politička napetost. Naglašena je nadmoć poljoprivrede, dok se industrija tek djelomično oporavila (i to samo laka, teška je sve više zaostajala jer je NEP nije stimulirao). Ako je NEP spasio seljake od propasti, onda je industriju i tržište radne snage doveo na sam rub kolapsa. Njemačko- sovjetski sporazum, 1921. god. Potpisan u Berlinu, u tajnosti, dogovorio je sovjetsku proizvodnju tipova, tenkova, granata i aviona za njemačku vojsku, prema njemačkim nacrtima. Proizvodi su dostavljani njemačkom Wehrmachtu i Crvenoj armiji. Za to vrijeme njemački oficiri podučavaju pripadnike Crvene armije u rukovanju tenkovima i avionima. Lenjinova smrt i borba za vlast 1922. god. Lenjin je teško obolio, nakon srčane kapi i ostao je onesposobljen za rad. Povukao se iz političke javnosti i sasstavio „Politički testament“ u kojem je nagovijestio razjedinjenje dviju klasa: proletarijata i seljaka što će uzdrmati jedinstvo partije. Predvidio je rascijep među članovima CK Partije. Uslijedila je borba za vlast: Zinovjev, Kamenjev i Staljin→ ujedinili su snage kako bi onemogućili uzdizanje Trockog. Staljin proračunato skroman, vrebao je iz pozadine. Započeta je kampanja protiv Trockog. Proces ocrnjivanja Trockog ubrzo je ojačao, a Partija je osudila opoziciju. Trocki→ Bio je na glasu kao opozicionar. Imao je podršku Lenjina, ali je ostao usamljen. Iako formalno nije bio kandidat za vodeće mjesto u partiji, zasluge koje je stekao za vrijeme građanskog rata učinile su ga popularnim. 21. siječnja 1924. god. umire Lenjin. Zinovjev je uzeo naslov nasljednika, a Staljin se još uvijek suzdržavao od otkrivanja svojih ambicija. Petrograd se preimenovao u Lenjingrad. Lenjinova partija elite, „Lenjinovim upisom“ tj. masovnim upisom 1924. god. izmučen groznicama koje su ga svako malo zahvaćale, Trocki se vraća u Partiju gdje predvodi glavnu opoziciju. Na vlastiti zahtjev Trocki je smijenjen s položaja narodnog komesara za rat, gdje ga je zamijenio Frunze. Buharin, Zinovjev, Kamenjev i Staljin iskorištavali su nesuglasice koje je Trocki imao s Lenjinom kako bi dokazali njegovu otpadnost od načela i učenja velikog učitelja. Sukob se vodio i oko politike NEP-a. Trocki i Preobraženski kritizirali su Partiju zbog popuštanja seljacima, koja su išla na štetu industrije. Njih dvojica davali su prednost industriji. Nova kriza poljoprivrede donijela je novu podjelu u Partiji. Ovog puta raskol se dogodio u Trijumviratu. Zinovjev i Kamenjev napuštaju NEP i protive se orijentaciji prema seljacima. Sada je uslijedila borba: Zinovjev→ predstavnik lenjingradske partije. Lenjigrad je bio grad s najvećom industrijom u SSSR-u, dom preoletarijata i revolucije. Staljin→ predstavnik CK partije u Moskvi. Moskovska partija bila je više vezana uz selo. Imao je potporu Buharina. Zastupao je „Teoriju izgradnje socijalizma u jednoj državi“ tj. socijalizam se može izgraditi u SSSR-u, ne čekajući europsku revoluciju, ali će osamljena

država biti ugrožena izvana sve dok joj se ne priključe druge države pod vlašću komunista. Vladajuća elita potvrdila se na vlasti, a lenjigradska struja je poražena. Započete su represivne mjere prema Zinovjevu. Ujedninjena opozicija→ nakon poraza u partiji Trocki, Zinovjev i Kamenjev 1926. god. udružuju se u opoziciju. Ali nedostatak unutrašnje povezanosti i uzajamnog povjerenja bio je glava slabost opozicije. Trocki je proglašen heretikom i izdajicom, i Trocki i Zinovjev su izbačeni iz partije. Trocki je deportiran u Alma Atu u Sibir, odakle je 1928. god. protjeran iz SSSR-a u Tursku. 1927. god. raspala se opozicija, a Zinovjev i Kamenjev su se pokajali i vratili u Partiju. Vrhovna vlast bila je koncentrirana u Politbirou. Nikolaj Buharin Predsjednik Kominterne i glavni partijski ideolog. Stradao je u vezi s pitanjem provođenja NEP-a, nakon što se NEP pokazao kao neprikladno riješenje. Buharin je branio i dalje poticao politiku NEP-a, zbog čega je bio uklonjen iz vodstva Kominterne i sovjetske partije. Što je to „petoljetka“? Politika NEP-a (koja je davala prioritet poljoprivredi i lakoj industriji) bila je u suprotnosti s idejama planera koji su željeli ubrzati promjene u SSSR-a i stvoriti modernu industrijsku zemlju. 1926. god. iznijeto je nekoliko planova o razvoju države, a najzanimljiviji se pokazao perspektivni Petogodišnji plan razvitka narodne privrede. Glavni motiv bila je želja da se razvije sovjetska teška industrija i rudarstvo te tako omogući realizacija programa naoružanja i dostigne korak sa Zapadom. Prvi takav plan počeo se provoditi 1929. god. Usmjerio se na razvitak proizvodnje sredstava za proizvodnju kao osnovu industralizacije zemlje. Nacrt plana je predviđao: godišnje povećanje industrijske proizvodnje do 40% tijekom pet godina, povećanje investicija u industriji, smanjenje troškova proizvodnje, povećanje produktivnosti rada. Zemlja nije dobivala nikakvu inozemnu pomoć, raspolagala je s malim brojem stručnog kadra, nailazila je na žestok otpor bogatog seljačkog sloja tzv. kulaka. Baš u vrijeme Velike gospodarske krize, SSSR bilježi ekonomski uspon. Započta je kolektivizacija poljoprivrede. Potica su dalai stalni problemi pri otkupu žitarica te uspješna industralizacija. Na selu su čitava domaćinstva uključena u državna i zadržna imanja- sovhoze i kolhoze. Kulacima je zabranjen pristup u kolhoze. Cilj je bio uništiti kulake kao klasu. Kulacima je oduzimana zemlja, protjerani su sa svog imanja u daleke krajeve gdje su dobili siromašni komadić zemlje.Kao posljedica kolektivizacije nastala je dezorganizirana proizvodnja, gdje su najefikasniji proizvođači (kulaci) bili izbačeni iz tog pogona. Kolektivizaciju je životom platilo 14,5 milijuna seljaka. Za vrijeme rasta industrije, agrarna proizvodnja je opadala. Što su to sovhozi i kolhozi? Kolhozi→ kolektivna gospodarstva, poljoprivredne komune koje se temelje na zajedničkom radu i življenju. Sovhozi→ sovjetska gospodarstva, osnovani radi proizvodnje hrane za izgladnjele. Narodni komesari za rat Lav Trocki, Mihail Frunze, Klement Vorošilov

Josif Visarionovič Džungašvili Staljin Gruzijac, bivši bogoslov. Staljinov način vođenja Partije proklamirao je nepogrešivost Partije, nepogrešivost Lenjina i nepogrešivost samog Staljina. Staljinova vladavina→ zahtjevala je apsolutnu poslušnost i priznavanje njegove nepogrešivosti. Stvorio je svoj kult, postao je daleka, izolirana figura. Bio je okrutan i osvetoljubiv prema svima koji su mu se suprotstavljali. Socijalizam je nametnuo uz pomoć „sile odozgo“ i poistovjetio ga s ruskim nacionalizmom.Tijekom 20-tih i 30- tih godina provodio je čistke među seljacima, oficirima i intelektualcima. Istovremeno je stvarao stroj za eventualni rat, bojao se Njemačke, a još više savezništva Njemačke i Zapada. Njegova vanjskopolitička koncepcija brinula se: da očuva sigurnost prve zemlje socijalizma u okruženju kapitalističkih zemalja i da SSSR dobije ulogu posrednika u međusobnim sukobima imperijalističkih sila. Zato je glavni zadatak sovjetske diplomacije da stvori što sigurniji položaj u kapitalističkom svijetu. Da bi neutralizirao nesnošljivost kapitalističkog svijeta, SSSR sklapa dobre odnose sa zemljama koje su nezadovoljne poslijeratnim poretkom: s Njemačkom. Želio je da se SSSR što manje miješa u suprotnosti kapitalističkih zemalja, ali se mora aktivno vojno pripremati ukoliko izbije kakav sukob. Staljin je vjerovao da će doći do novog sukoba i da će u njemu Sovjetski Savez odigrati ključnu ulogu. Odbijao je priključiti se saveznicima u borbi protiv Hitlera 1939. god, jer su ga zanemarili na Münchenskom sporazumu i jer su cijelo vrijeme bili popustljivi prema Hitleru. Što su to „Čistke“? Staljin koji je bio nesklon ljudima i pun strahova za svoju položaj, represijama je nastojao ojačati svoj položaj Čistke su predstavljale politički pritisak i represiju koju je Staljin provodio tijekom 30tih godina nad članovima KPSS, ali i nad svima onima koji su okarakterizirani kao državni neprijatelji. Čistke su provođene s namjerom vođe da odstrani nepoćudne elemente iz Partije i da učvrsti svoj autoritet vođe. Prva čistka je provedena 1921. god. i bila je zamišljena kao čišćenje partije od karijerista. Čistke su se provodile ne samo nad članovima Partije, veći nad inteligencijom, birokratima i „bogatim seljacima“ tzv. kulacima te nad manjinskim narodima. Kao izvršni organ koji je provodio čistke tu je bila državna policija NKVD pod vodstvom Jagode, ali kulminacija zločina dogodila se za vrijeme Ježova od 1936.-1938. god. (period „Ježovštine“) Milijun ljudi je stradalo u čistkama. Tko je bio Kalinjin? Mihail Ivanovič Kalinjin bio je boljševički revolucionar, koji od 1919.-1938. god. obnaša dužnost predsjednika Vrhovnog Sovjeta SSSR-a. Bio je i član Politbiroa sve do 1946. god. Stavio je svoj potpis na mnoge dokumente kojima se odobravala čistka, isto takoodobrio je i provednu Katinskog masakra 1939. god. Tko je Tuhačevski? Sovjetski maršal, najsposobniji zapovjednik Crvene armije za vrijeme građanskog rata. Pripremio je planove za slučaj preventivnog rata protiv nacista. Za vrijeme Staljinovih čistiki optužen je za veleizdaju, osuđen 1937. god. na montiranom procesu i strijeljan. Staljinovi su agenti kompromitirali Tuhačevskog, ubili ga kako bi izrazili želju Moskve da se nagodi s Berlinom. Rehabilitiran je nakon Staljinove smrti.

Tko je Mercader? Ramon Mercader, sluga Lava Trockog, sovjetskog disidenta u Meksiku. 1940. god. u malom mjestu nedaleko glavnog meksičkog grada, Mercader ubija svog poslodavca. Osuđen je na 20 godina zatvora, a kada je 1961. god. izašao na slobodu odlazi u Sovjetski Savez. Tko je Sorge? Richard Sorge, sovjetski i jedan od najistaknutijih obavještajaca u Drugom svjetskom ratu, krajem dvadesetih odlazi u Kinu radi organiziranja sovjetske špijunske mreže: tamo je stekao ugled pouzdanog njemačkog novinara pa je 1933. god. primljen u nacističku partiju. Sovjetsku je vladu obavijestio u svibnju 1941. god. da Nijemci planiraju izvesti napad na Sovjetski Savez 20. lipnja 1941. god. U kolovozu iste godine obavještava Moskvu o japanskom planu napda na SSSR, ali japanska protuobavještajna služba i policija su ga otkrili i uhitili i osudili na smrt vješanjem. Presuda je izvršena 1944. god. u Tokiju. Tko je Berija, koje je funkcije obnašao i kako je završio? Lavrentij Pavlovič Berija, rodom s Kavkaza, od 1921. god. šef Čeke, šef tajne policije sovjetskog ministarstva unutarnjih poslova, odigrao je ključnu ulogu u Staljinovim čistkama 1936.-1938. god. Od 1938. god. imenovan je zamjenikom Nikolaju Ježovu, šefu NKVD-a, ali iste godine Berija dobiva nalog od Staljina da likvidira svog nadređenog tj. Ježova. Kasnije je Berija obnašao funkciju ministra unutarnjih poslova (1938.- 1953.), a bio je i ravnatelj koncentracijskih logora. Kada je 1953. god. Staljin umro, Berija je težio prigrabiti apsolutnu moć. Hruščov, Maljenkov i Molotov ga proglašavaju izdajicom partije, Žukov ga sa svojim generalima svrgava s vlati. Suđeno mu je po kratkom postupku. Strijeljan je krajem 1953. god. u podrumu centralnog zatvora pokraj Moskve. Berijovština→ teror nad partijskim kadrom, pokušaj podrešivanja cijelog komunističkog sustava organima sigurnosti. Tko je obnašao funkciju prije Berije? Nikolaj Ježov, bio je šef NKVD-a, a Berija njegov zamjenik. Tko je Jagoda? Henrik Grigorijevič Jagoda, rodom iz Poljske, tijekom 30-tih godina zapovijedao je svim logorima za prislini rad u SSSR-u. Šef NKVD-a od 1934.-1936. god., glavni izvršitelj Staljinovih čistki, organizator sramotnog suđenja i likvidacije Zinovjeva, Kameneva i drugih uglednih ljudi onog vremena. I sam je posato sumnjiv Staljinu, smijenjen je, a na njegovo mjesto došao je Ježov. Uhićen je zbog sumnje da je surađivao s trockistima protiv SSSR-a. Strijeljan je 1938. god. u Moskvi. Tko je Ježov, ježovština? Nikolaj Ivanovič Ježov, Patuljak ili Šepavi (nazvan zbog niskog rasta i hromosti), rođen u Sankt Petersburgu, šef NKVD-a od 1936.-1938. god., nakon Jagode nastavio je provoditi Staljinove čistke. U koncentracijskim logorima je provodio ježovke, brutalne likvidacije komunista, generala i građana za koje se smatralo da se ne slažu sa Staljinom. 1938. god. i on gubi Staljinovu naklonost, optužen je da je državni neprijatelj i likvidiran 1939. god.

Vođe NKVD-a? Džerdžinski, Jagoda, Ježov, Berija SSSR uoči Drugog svjetskog rata Sovjetsko vodstvo imalo je smo jedan cilj: svim sredstvima obraniti i sačuvati zemlju i njen socijalistički društveni sistem. I Zapad i nacistička Njemačka podjednako su opasan neprijatelj. Nacistička opasnost činila se opasnijom za SSSR, zato se diplomacija nastojala povezati s Zapadom. V.B. i Francuska u nekoliko su navrata (Munchenski sporazum) odbijale paktirati sa Sovjetima, stoga su Sovjeti počeli vjerovati da zapadne sile svijesno guraju Njemačku prema Istoku ne bi li uništili prvu zemlju socijalizma. Sovjeti su provjeravali koja od strana nudi povoljnije i sigurnije uvjete saveza. Britanci su odugovlačili s pregovorima, nisu se željeli obvezati na obranu SSSR-a u slučaju napada. Novi ministar vanjskih poslova 1939. god. postaje Molotov. Litvinov, bivši m.v.p., uklonjen je s pozicije jer je bio Židov i pobornik suradnje sa Zapadom. Zbog britanske nekorektnosti i odugovlačenja, Sovjeti prekidaju pregovore sa Zapadnim silama, i okreću se Njemačkoj. Novi pokušaji stigli su opet od Britanaca i Francuza, ali su se slomili na pitanju prolaza sovjetskih snaga kroz Poljsku koja to nije željela odobriti. 23. kolovoza 1939. god. potpisan je pakt Ribbentrop- Molotov. Nabroji sovjetske ministre vanjskih poslova! Sergej Sazanov (Prvi svjetski rat), Čičerin, Litvinov (do 1939), Molotov (1939.-1949.), Višinski Tko je Molotov? Vjačeslav Mihajlovič Molotov vodeća figura sovjetske vlade od 1920. sve do 1950. god. Od 1916. god. član je boljševičke partije u Petrogradu. Bio je bliski suradnik Staljina. Vršio je funkciju glavnog sekretara ukrajinske boljševičke partije, sve dok Staljin nije postao Glavni sekretar sovjetske partije i dok ga nije uključio u CK KPSS i Politbiro. Molotv je bio moralna podrška Staljinu za vrijeme borbe za vlast 1924. god. Od 1930. god. bio je premijer države. Snažno se zalagao za kolektivizaciju agrara; bio je umiješan u provođenje čistki; 1939. god. postaje ministar vanjskih poslova i potpisuje Pakt o nenapadanju s Njemačkom. Nakon Drugog rata, Molotovljeva pozicija počela je slabiti. Posebno se osjetilo nakon Staljinove smrti. Molotov je postao predvodnik Stare garde koja je osuđena na XX. Kongresu KPSS od strane Hruščova. 1956. god. smijenjen je spozicije ministra vanjskih poslova, a slijedeće godine isključen je iz Partije i Politbiroa. Umro je 1986. god. u dobi od 96 godina. Tko je Timošenko? Od 1940. god. Timošenko je bio ministar obrane, predsjednik glavnog štaba.

HLADNI RAT
SOVJETSKI SAVEZ Moskva je nakon rata uspjela postići tri glavna cilja: 1.) dobila je sva područja istočne Europe koja su nekoć imali carevi. 2.) osigurala si je prijateljstvo istočno- europskih država postavljajući u njima komunističke režime i na taj način osigurala tampon prosovjetskih zemalja na svojim granicama. 3.) nastojala je taj ideološki imperij povezati u gospodarski i politički blok Sovjetskom pokušaju širenja suprotstavila se američka dokrtina „zadržavanja“ Daleko je zaostajao za SAD-om, izašao je iz II.S.R u ruševinama, s 20-27 milijuna žrtava, gospodarstvo tek ¼ američkoga, iako brojem velika, sovjetska je vojska zaostajala za američkom, tek od 1949. god. posjeduju atomsko oružje Poraz Njemačke i Japana te opadanje britanske i francuske moći nakratko su poboljšale Sovjetku poziciju, ali javila se opasnost da bi se kapitalističke zemlje mogle ujediniti i okrenuti protiv SSSR-a. Zemlje koje su došle pod sovjetski patronat nazvane su „narodnim demokracijama“. Prema sovjetskom tumačenju to nisu bile posve komunističke zemlje i donekle su se razlikovale od sovjetske republike Staljin je vršio pritisak i na Tursku zbog uporišta na strateškim crnomorskim tjesnacima; prekršio dogovor s Jalte: njegova ambicija nije bila osvajanje svijeta već uspostavljanje sovjetske sfere utjecaja kojom bi se suprotstavio sferi američkog utjecaja u Zapadnoj Europi i Latinskoj Americi; bio je opsjednut „svojim“ njemačkim problemom tj. u hladnom ratu Amerikanci su zamijenili Nijemce kao glavne sovjetske neprijatelje, ali nakon naoružanja Zapadne Njemačke, Staljin je obje prijetnje povezao u ovu, američkonjemačku prijetnju. Odnos s Kinom: kako nije uspio umanjiti američki utjecaj u Japanu, Sovjetski Savez je to nadoknadio u Kini: kada su snage Mao Ze Donga razbile Kuomitang, Rusi su pokušali stvoriti od Kine komunističku protutežu američkim otočnim državama od Japan do Filipina. Kada su nakon Staljinove smrti njegovi nasljednici počeli odbacivati staljinizam i uvjerenje da je rat neizbježiv, Kina je prihvatila obje te teorije. Nastao je ideološki raskol kakvog nije bilo još od Rima i Bizanta. 1960. god. Sovjetski Savez povlači svoje stručnjake iz Kine, a neprijateljstvo se između dviju komunističkih sila zaoštrilo. Postojanje bombe pojačalo je sovjetsku odlučnost da pod svoj nadzor stave Istočnu Europu zbog potrebe za proširenjem područja obrane od eventulnih zračnih udara., ali i da krenu u proizvodnju vlastitog. Ciljevi sovjetske sigurnosne politike uključivali su stvaranje snažne zaštite protiv budućih njemačkih napada tj. stvaranje sigurnih granica i tampon zone u Istočnoj Europi, obnovu razorene sovjetske industrije, održavanje snažne vojske i razvoj atomskog oružja. Svjesni da je njihova ekonomska baza daleko siromašnija od američke 1953. god. Sovjeti su testirali svoju prvu hidrogensku bombu, a 1957. god. lansirali prvi svjetski svemirski satelit „Sputnik“. Sovjeti su tražili velike ratne odštete od Njemačke. Ali ona nije bila odobrena (tj. dio koji je dobio SS bio je siromašniji od dijela zapadnih saveznika), stoga se Sovjeti okreću Istočnoj Europi te iskorištavaju i uzimaju sredstva iz tih zemalja Prije svoje smrti Staljin je jasno naznačio svoju sklonost prema Maljenkovu. Vlast je bila razdijeljena. Institucionaliziran je antagonizam Hruščova i Maljenkova koji je potrajao sve do 1955. god. kada je Hruščov porazio Maljenkova.

SEV/ Savjet za uzajamnu ekonomsku pomoć, 1949.god. Osnovan 1949. god. kao protupotez Marshallovu planu i okupljao je cijeli komunistički blok: SSSR, Poljska, Čehoslovačka, Mađarska, Rumunjska i Bugarska kojima se kasnije priključuju Albanija i Istočna Njemačka Raspušten svega par dana prije Varšavskog pakta 1991. god. Varšavski pakt, 1955. god. Uplašeni američkom gospodarskom moći koja se ujedinila s njemačkom živom silom, Sovjeti da bi spasili i ono što su imali, odlučuju i formalno potvrditi veze koje su imali s drugim komunističkim državama. U Varšavi potpisuju ugovor o prijateljstvu, suradnji i uzajamnoj pomoći. Zemlje potpisnice: SSSR, Albanija, Bugarska, Čehoslovačka, Demokratska Republika Njemačka, Mađarska, Poljska i Rumunjska Albanija se 1968. god. povlači iz Varšavskog pakta, a DDR 1990. god. U proljeće 1991. god. preostale članice Varšavskog ugovora potpisuju prekid svih vojnih sporazuma, a službeno je Varšavski pakt raspušten 1. srpnja 1991. god. Sukob Tito- Staljin Jugoslavije je bila jedina zemlja u kojoj su domaći komunisti došli na vlast bez izravne sovjetske pomoći. Tito je uživao golemu popularnost u cijeloj zemlji. Napetosti su se pojavile 1944. god. nakon oslobođenja Beograda, kada je Crvena armija pljačkala i silovala po jugoslaviji. Milovan Đilas te je slučajeve iznio sovjetskom generalu Kornjejevu, a on ih je prnio KPSS. Đilas je optužen da je uvrijedio slavnu armiju. Slijedeći nesporazum izazavao je Titov govor u ljubljani u kojem je optužio saveznike da su prisilili partizane na povlačenje iz koruške. Ministar vanjskih poslova Kardelj uvjeravao je Sovjete da se to nije odnosilo na njih već na Britance i Amerikance. Govor su protumačili kao titov neprijateljski napad na SSSR. Staljin je očekivao da se Tito bori za oslobođenje zemlje, ali ne i za njezino uređenje. Dogovor Staljin- Churchill o podjeli Balkana 50%-50% srušio je Tito sa svojom 100% komunističkom Jugoslavijom. Staljinovo nepovjerenje prema Titu doseglo je vrhunac u povodu osjetljiva pitanja Balkanske federacije. 1947. god. na Bledu se sastaju Tito i Dimitrov i raspravljaju o tom pitanju. Staljin nije bio obaviješten o ovom sastanku, stoga je poludio i pozvao obojicu na razgovor u Moskvu (Tito je posalo izaslanike) kako bi dao svoju kritiku njihove ideje. On joj se načelno nije protivio, ali ga je smetala njihova smjelost da o tako nečem važnom raspravljaju bez njegova znanja. Dimitrov je priznao pogrešku. Tito pak i dalje vodi samostalnu politiku, neoviso o Staljinovom upozorenju da to više ne radi. Sovjeti povlače svoje vojne stručnjake iz Jugoslavije, nakon čega je uslijedila vojna prepiska dviju strana s međusobnim otpužbama. Sovjeti optužuju Tita i Jugoslaviju zbog špijunaže sovjetskih oficira u jugoslaviji, zbog samovoljnog spajanja KP s Narodnom frontom Jugoslavije, da ne provode klasnu borbu i da kod njih i dalje postoji kapitalizam. Tito odbacuje sve Staljinove optužbe i naglašava svoju odanost Moskvi. Ranković, Tempo i Kidrič pak daju kritiku SSSR-a optužujući ga da socijalizam nije više revolucionaran. 28. lipnja 1948. god., Bukurešt, sjednica IB-a, donijeta je Rezolucija koja je jednoglasnom odlukom optužila KPJ za trockizam i izglasala njeono isključenje iz IB-a. Do raskola je došlo jer je Staljin od Tita tražio apsolutnu poslušnost, a Tito se tome odbio podvrći. Staljin je u Jugoslaviji htio osigurati režim poslušnika kao i u svakoj drugoj zemlji istočne Europe. Tito je znao da se Staljin ne bori za pobjedu međunarodnog komunizma, već za rusku prevlast.

Tko je Ždanov, što je ždanovščina,gdje je bio za vrijeme rata? Andrej Aleksandrovič Ždanov, sovjetski političar, vođa partije u Lenjingradu. Sekretar CK partije. 1947. god. sudjeluje pri osnivanju Kominforma, bliski Staljinov suradnik. Postao je simbol komunističkog nasilja nad duhovnim djelatostima. Umro je već 1948. god. u nepoznatim okolnostima. Ždanovščina je izraz za kulturnu doktrinu s kraja 40tih. Vodila je ideološki napad na intelektualce 1946.-1948. god. radi razmimoilaženja sa zahtjevima socrealizma i marksizma- lenjinizma. Nameće neposrednu kontrolu vlasti nad umjetnošću i promiče ekstreman antizapadni stav. Ona je tumačila da je svijet podijeljen u dva dijela: imerijalistički (SAD) i demokratski dio (SSSR). Promovirala je ekstremni nacionalizam i stogu političku kontrolu umjetnika i pisaca poslijeratnog vremena. „Politika finlandizacije“ Izraz se odnosi na utjecaj politike jedne snažne zemlje koja vrši pritisak na politiku neke manje susjedne zemlje. Npr. utjecaj sovjetske politike na politiku susjedne Finske nakon Drugog svjetskog rata. Izraz je nastao u Zapadnoj Njemačkoj 60tih godina i korisitio se kao pojam u njezinoj i NATO-voj politici. U Njemačkoj je označavao pokušaj što snažnije adaptacije njemačke zemlje, američkim interesima. Odnos Finska vs. SSSR→ kako je finski saveznik u ratu Njemačka, gubila, Finska je ostala bez svog jedinog zaštitnika koji ju je štitio od sovjetskog nasrtaja. Finska se odlučila neizazivati Sovjete i pokušat će očuvati svoju nezavisnost. Nakon Pariške mirovne konferencije 1947. god., Finska je vratila demokraciju i parlamentarizam unatoč snažnom sovjetskom pritisku. Finska se vanjska politika temeljila na tzv. „Passikivi doktrini“ koja je zagovarala dobre, povjerljive odnose sa Sovjetskim Savezom. U tom duhu Finska i Sovjetski Savez potpisuju 1948. god. Sporazum o suradnji, prijateljstvu i pomoći. Ovaj je sporazum obvezivao Finsku da se odupre svakom njemačkom napadu i isto tako da se uključi u obranu SSSR-a, ako napad bude išao preko nje. Ali, sporazum je ostavio slobodu Fincima da proglase svoju neutralnost u bilo kojem sukobu Hladnog rata. Tako Finska nije prihvatila Marshallov plan, ali nije ni sudjelovala u sovjetskim prekomorskim hladnoratovskim akcijama. Od 1968. god. u Finskoj je uvedena kontrola medija koja nije dopuštala kritiku sovjetske politike niti sovjetskih poteza prema Finskoj (Zimski rat 1939.god.). Tko je Maljenkov? Georgij Maksimilijanovič Maljenkov→ ruski političar, glavni neprijatelj za vodeće mjesto u državi bio mu je Ždanov. No, Ždanov umire u čudnim okolnostima (tzv. doktorska urota gdje je 9 liječnika, većinom Židova optuženo za njegovu smrt), što Maljenkovu daje prednost u borbi za nasljeđe. U savezu s Berijom, Maljenkov osigurava početnu pobjedu, ali ona nije dugo trajala. Postao je predsjednik SSSR-a s najkraćim mandatom (svega šest mjeseci tijekom 1953. god.). Kako je Berija bio izuzetno nepopularan i opasan čovjek, njegov je utjecaj više štetio Maljenkovom položaju. Maljenkov prihvaća položaj šefa vlade. „Urota lenjingradskih liječnika“ 1953. god. skupina vladinih liječnika optužena je da je otrovala partijske vođe (Ždanova) te da sprema nova ubojstva.

Nikita Hruščov Predsjednik vlade Ukrajine 1944.-1947. god., generalni sekretar KPSS i bliski Staljinov suradnik. Prvi sekretar KPSS 1955.- 64., te predsjednik vlade od 1958.- 64. god. Nikita Hruščov (politika „rapprochementa“/ miroljubive koegzistencije Istoka i Zapada)→ nakon Staljinove smrti, vojska je postala jedna od glavnih figura vlasti, a Hruščov je uživao podršku vojske, za razliku od Maljenkova. Hruščov zauzima poziciju šefa Partije. Maljenkov je smijenjen, a novi šef vlade postao je Bulganjin. Od 1958. – 1964. god. traje Hruščovljeva era i namoć: tada obnaša dužnosti i šefa Partije, a od 1958. god. i predsjednika vlade. Provodi se politika „novog kursa“→ ukinute su najrepresivnije mjere staljinizma, dala se podrška reformističkim političarima u Istočnoj Europi. Namjeravao je smanjiti vojne izdatke i voditi pomirljivu politiku prema Zapadu, davao je prednost lakoj industriji, poljoprivredi i potrošačkoj robi. U vanjskoj politici zauzeo je defenzivan stav prema Zapadu: pristao je na povlačenje svoje vojske iz Austrije i na njezinu neutralizaciju, pomirio se s Jugoslavijom i poveo aktivniju politiku prema Trećem svijetu. Želeći smanjiti vojne izdatke i usredotočiti se na gospodarske probleme, Hruščov je vrijeme potrebno za razvoj novijih raketa pokušao prebroditi „politikom blefiranja“, tvrdeći da S.Savez proizvodi rekete kao kobasice. Želio se osloniti na interkontinentalne rakete i srezati velike troškove konvencionalnih snaga kako bi siromašne resurse usmjerio na gospodarske i socijalne programe. XX. kongres KPSS, 1956. god. Nikita Hruščov iznosi „Tajni referat“→ u njemu je osudio Staljina i staljinizam, priznao je da je socijalizam ostvariv i kroz parlamentarnu demokraciju, a ne samo kroz revoluciju. Hruščovljeve su izjave izazvale opće nezadovoljstvo u regiji i izbili su na nekoliko mjesta nemiri i demonstracije: Poljska, Mađarska. S kim dijeli vlast Brežnjev? Nakon događaja 1956. god., Sovjeti su obnovili partijsku kotrolu, i oslabili su politički i ekonomski pritisak na Istočnu Europu, počeli su subvencionirati istočnoeuropske zemlje, ali se smanjila pomoć NR Kini, a sve je rezultiralo oživljenjem komunizma. I Sovjeti su nastavili s razvojem atomskog oružja: 1953. god. testirali su malu termonuklearnu bombu, 1955. god. hidrogensku. Okrenuli su se proizvodnji balističkih raketa koje su mogle doseći Zapadnu Europu, ali i izravno zaprijetiti SAD-ma. 1961. god. Sovjeti opet započinju s nuklearnim pokusima 1964. god. trijumvirat: glavni sekretar partije Leonid Brežnjev, predsjednik vlade Aleksej Kosigin i predsjednik Vrhovnog sovjeta SSSR-a Nikolaj Podgorni nakon završenih priprema za Hruščovljevo rušenje, smijenili su Hruščova. Pokušaji gospodarske reforme koje je pokušao Hruščov nisu uspjeli, loša vanjska politika skoro je dovela do katastrofe oko Kube i do sve većeg udaljavanja od NR Kine. Prvi sekretar postao je Leonid Brežnjev, a premijer Kosigin. Vlast je podijeljena. Trijumvirat→ pokušali su povećati gospodarsku učinkovitost i poboljšati životni standard; zaustavili su, ali nisu skrenuli tijek destaljinizacije; proveli su masovno naoružavanje; nisu uspjeli popraviti odnos s NR Kinom, nisu uspjeli stabilizirati situaciju u Istočnoj Europi Leonid Brežnjev (1964.- 1982.)→ postigao je sporazum o kontroli naoružanja sa SADom, a tim i još nekim drugim sporazumima su se počeli poboljšavati odnosi dviju zemalja Sovjetska intervencija u Čehoslovačkoj 1968. god. ozbiljno je narušila međunarodni ugled komunizma i SS., a slom Praškog proljeća bio je poraz za reformatore u Istočnoj Europi i prouzročio je napuštanje reformskih planova u cijeloj regiji. „Brežnjeva doktrina“→ ili doktrina ograničenog suvereniteta zastupa pravo SSSR-a da intervenira silom u unutarnje

poslove zemalja narodne demokracije. I Brežnjeva politika je doprinijela padu Detanta- on je inzistirao na većem naoružanju i uplitanju u politiku Trećeg svijeta, što je naškodilo odnosu sa SAD-om i sovjetskoj privredi. 70tih godina porasla je veličina sovjetske mornarice, što nije nužno značilo da je iako brojem veća, bila i jača od američke. Dapače. Nova raketna kriza, 1977. god.→ Sovjeti su počeli razmještati rakete srednjeg dometa SS-20 (rakete sa tri bojeve glave za odvojene mete) kao odgovor na na američke sustave dalekog dometa. NATO ubrzava planove o postavljanju Pershing II, američke balističke rakete srednjeg dometa i krstareće rakete Tomahawk u Zapadnoj Europi. Sovjeti su se pobunili i rekli da bi razmještanje povećalo napetosti te su zatražili pregovore. Sa Brežnjevom smrću započinje rezdoblje smjene vodećih ljudi SSSR-a. Šef države postao je Jurij Andropov, bivši šef KGB-a. Ubrzo Andropov mora odstupiti zbog bolesti, a njegovo mjesto zauzima Konstantin Črnjenko. Kada 1985. god. umre Črnjenko, njega naljeđuje Mihail Gorbačov. Tko je preteča Perestrojke? Andropov Glasnost i perestrojka- raspad Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov (1985.-1991. god.)→ SS okreće se politici poboljšanja odnosa sa SAD, dominirao je u posljednjoj fazi Hladnog rata; krenuo je revolucionarnim putem (nije bio demokrat) gospodarskih i političkih reformi pod parolom perestrojke (ekonomsko „restrukturiranje“→ 1985. god, veća samostalnost poduzeća, decentralizacija, povećanje produktivnosti, discipliniran rad, modernizacija, preusmjrenje vojne industrije za civilne potrebe) i glasnosti (političku „otvorenost“→ 1986. god., ukidanje cenzure, reforma čitavog političkog sistema, uključujući ukidanje monopola komunističke partije ). Usmjerio se na kontrolu naoružanja koja je smanjila vojne izdatke, ali i napetosti u odnosima s Zapadom. Proglasio je sovjetski moratorij na nuklearne pokuse i potpisao Washingtonski sporazum 1987. god. Izvršio je pritisak na Vijetnam da se povuče iz Kambodže, a Kuba iz Angole. Najavio je smanjenje sovjetskih konvencionalnih snaga do kraja 1991. god. Dotadašnja politika- da se rat ne smije izgubiti, zamijenjena je politikom- da se rat treba spriječiti. Nova sovjetska strategija sigurnosti više nije zahtjevala održavanje sfere utjecaja u Istočnoj Europi. Gorbačov je radio na poboljšanju odnosa s NR Kinom, Afganistanom (vidi pod Afganistan) i Kambodžom (vidi pod Kambodža). Jedan od Gorbačovljevih neuspjeha bio je raspad SSSR-a, drugi neuspjeh bila je degradacija KPSS kojoj je oduzeo monopol moći Raspad SSSR-a→ političku i gospodarsku preobrazbu Saveza ometalo je istodobno izbijanje disidentstva. Prve su se pobunile baltičke republike koje su počele zahtjevati nazavisnost. 1990. god. na slobodnim izborima u Litvi pobjedila je stranka koja se zalagala, a na kraju je i proglasila, nezavisnost. Gorbačov je bio spreman dati republikama veću slobodu u reformiranom Savezu, događaji u Litvi pokazali su se preuranjenima pred njegovim reformama. Zato je poslao vojsku i nametnuo ekonomsku blokadu. Sve tri baltičke republike proglasile su nezavisnost 1991. god., prekinute su gospodarske veze sa SSSR-om. Niti jedna se nije pridružila Zajednici Neovisnih Država (ZND). Ukrajina je 1990. god. proglasila nezavisnost. Bjelorusija je bila umjetna tvorevina sovjetskog režima (naseljena Rusima i Poljacima) koja se također odlučila za nezavisnost, ali 1995. god. Bjelorusi su se ponovno izjasnili za sjedinjenje s Rusijom. Moldavija je potvrdila svoju nezavisnot 1994. god. Sve tri kavkaske republike stekle su nezavisnost 1991. i 1992.

god.- Gruzija, Armenija (kršćanska) i Azarbejdžan (muslimanski). Pet azijskih republika SSSR-a steklo je nezavisnost 1990. god. 1991. god. u potpunosti se raspao Sovjetski Savez! Koje su zakavkaske zemlje? Azerbejdžan, Armenija i Gruzija. Gorbačov i Reagan- sporazumi? U početku se Gorbačov činio mnogo spremnijim za istočno- zapadni sporazum od Reagana. Gorbačov→ 1985. god. proglašava jednostrani sovjetski moratorij na nuklearne snage srednjeg dometa (u kojima je SS bio nadmoćniji) Gorbačov i Reagan sastali su se četiri puta: 1. Ženeva, 1985.god.→ obojica su se izjasnili za prepolavljanje svog strateškog oružja (tj. nuklearnog oružja velikog dometa) i postizanje privremenog sporazuma o INF-u. (oružje srednjeg dometa). 2. Island, 1986.god.→ Gorbačov dolazi s čvrstom namjerom da zaustavi SDI (američki programstrateške obrene), ali nije uspio u svojoj namjeri. Unatoč svijetlim obećanjima o potpunom uklanjanju strateškog oružja svih vrsta za deset godina, ovi prijedlozi nisu ugledali svjetlo dana. 3. Washington, 1987.god.→ prvi sporazum o smanjenju naoružanja (svi ranije potpisani sporazumi, ograničavali su naoružanje). Uključivao je program „nulte opcije“ (uklanjanje snaga srednjeg dometa), ali i uklanjanja snaga kratkog dometa. 4. Moskva, 1988.god.→ pregovori iz Washingtona realizirani su u Moskvi 1988. god. kada je potpisan INF sporazum koji je dogovorio da će obje strane uništiti sve rakete srednjeg dometa u Europi. Iako tim sporazumom nije obuhvaćeno bar 95 % svjetskog nuklearnog arsenala, ovaj sporazum je bio vjerojatno najvažniji ikad postignuti sovjetsko- američki sporazum, i pokazao je da je detant ponovno posato aktualan, nako desetljeća prekida. Što je Informbiro, gdje se nalazi sjedište IB-a? 1947. god. u Szkalarskoj Porebi, u Poljskoj, sastalo se devet komunističkih parija: Sovjetskog Saveza, Bugarske, Čehoslovačke, Jugoslavije, Poljske, Rumunjske, Mađarske, Francuske i Italije i osnovalo Informacijski biro komunističkih i radničkih partija. Kao odgovor na Marshallov plan, svojetski vođe stvaraju Kominform, međunarodnu komunističku organizaciju za sve zemlje koje nisu prihvatile Marshallov plan. Središte je predloženo u Beogradu (predložio Ždanov). Sve do raskola s Titom Beograd je bio središte IB-a, a potom je preseljeno u Bukurešt. Zadaća IB-a bila je razmjena iskustva i koordiniranje djelatnosti među komunističkim partijama, a u stvarnosti provođenje politike KPSS-a i Staljina. Informbiro 28.lipnja 1948. god. donosi Rezoluciju kojom oštro napada unutrašnju i vanjsku politiku KPJ i FNRJ koja je dovela do prekida odnosa. Organizacija je raspuštena 1956. god. nakon Hruščovljeve kritike Staljina.

Sputnik, Lajka, 1957. god., Jurij Gagarin Sputnik→ prvi umjetni svemirski satelit kojeg je tadašnji SSSR 1957. god. lansirao u orbitu. Ime mu znači „drug“. Pokazao je sve veću tehničku mogućnost Sovjetskog Saveza i pridonio pokretanju nove faze u američko- ruskoj utrci u naoružanju. Lajka→ prvo živo biće lansirano u svemir 3.studenog 1957. god. u letjelici Sputnik. Pas je uginuo nakon nekoliko sati u svemiru. Jurij Gagarin→ ruski kozmonaut, prvi čovjek koji je poletio u svemir. Jednom je okružio zemlju, 12. travnja 1961. god. na svemirskom brodu Vostok I. Poginuo pri probnom letu. Tko je Ševarnadze? Eduard Ševarnadze ministar vanjskih poslova SSSR-a za vrijeme Gorbačova; pobornik liberalnih reformi; 1990. god. daje ostavku na mjesto ministra. Čime se bavila Raisa Gorbačov? Pravima žena i humanitarnim pravima. Boris Jeljcin? Prvi predsjednik Ruske Republike od 1991. god.; podupirao je gospodarsku reformu, ali bez uspjeha, nije se mogao uhvatiti u koštac sa zastrašujućim urušavanjem gospodarstva. Gorbačov i Jeljcin potpisuju izjavu o reorganizaciji Sovjetskog Saveza gdje je svatko imao pravo napustiti savez i pristupiti novoj federaciji. Nekoliko puta njegovoj vlasti prijetio je državni udar, ali se Jeljcin uspio održati. 1994. god. odobrio je vojnu intervenciju u Čečeniji. 1999. god. odstupio je s dužnosti u korist Vladimira Putina Tko su Čečeni? Nomadski narod Sovjetskog Saveza prsilno deportiran tijekom Drugog rata iz svoje kavkaske postojbine. Tijekom XX. stoljeća stekli su reputaciju vodećih trgovaca oružjem i drogama u Rusiji. 1991. god. nezadovoljni autonomijom, Čečeni na čelu sa sovjetskim generalom Džoharom Dudajevim proglašavaju nezavisnost. Jeljcin šalje vojne postrojbe, ali nisu donijele uspjeha, stoga je odlučio proglasiti gospodarski embargo. Prijestolnica Grozni. 1994. god. Jeljcin ponovno pokušava svrgnuti Dudajeva, ali doživljava katastrofu i sramotu te izaziva još veće neprijateljstvo Čečena, ali i Rusa u Čečeniji.

BLISKI ISTOK
PRVI SVJETSKI RAT
Bliski istok u Prvom svjetskom ratu- kolonije Irak→ Za Britance je Mezopotamija bila važna zbog nafte. Željeli su naftu iskoristiti za novu generaciju ratnih brodova koji bi bili pokretani naftom, a ne ugljenom. Zato kad je počeo Prvi rat, Britanija odlučuje učvrstiti svoje položaje u Mezopotamiji/Iraku. Osiguravši jug zemlje, Britanci prodiru prema sjeveru, ali nekoliko kilometara od Bagdada, turska vojska odbija britanske napade i prisiljava Britance na predaju. Pred kraj te iste, 1916. god. Britanci ponovno dolaze u Irak, a ovog puta osim s turskom vojskom, vodili su borbe i s domaćim arapskim plemenima. Britanija→ želeći oslabiti osmansku frontu na Crvenom moru, Britanija je odlučila pristati na neki oblik arapske neovisnosti kakvu je tražio šerif od Meke, pod uvjetom da Arapi pomognu britanskim ratnim interesima. I Francuzi i Britanci podržavali su rat na Istoku koji bi donio potpuno oslobođenje narodima koji su bili pod turskom vlašću, a potom bi pružile pomoć pri osnivanju vlada i administracija. Je li Prvi svjetski rat bio džihad? Ako jest, tko ga je proglasio? Da, Prvi svjetski rat bio je ujedno i vjerski rat, tj. džihad. Proglasio ga je turski sultan koji je bio i politički i vjerski vođa muslimana 1914. god. protiv Antante. Što je Hedžas; Hedžas u I. S.R.? Provincija na zapadu Saudijske Arabije, uz Crveno more, gdje se nalaze sveta mjesta Meka i Medina. Od 10.st. Hedžasom vladaju Hašemiti. 1916. god. Husein ibn Alija oslobađa se turske vlasti i proglašava Hedžas kreljevinom (1916.-1924. god.). Svoje sinove Faisala i Abdullaha postavio je za kraljeve Iraka i Transjordanije. Kada je pored kraljevske titule uzeo i titulu kalifa, 1924. god. s prijestolja su ga svrgnuli Vahabiti pod vodstvom Ibn Sauda koji se proglasio kraljem, a 1932. god. čitavu zemlju je prozvao Saudijska Arabija. Balfourova deklaracija, 1917. god. Balfourova deklaracija, 1917. god.→ pismo koje je objavila britanska vlada tj. m.v.p. lord Arthur Balfour Židovima. U njemu izražava potporu ideji o „nacionalnoj domovini za židovski narod“. Britanci su se nadali da će ovom Deklaracijom potaknuti Židove u Americi i Rusiji da podrže saveznike u ratu protiv Njemačke, a isto tako su se nadali da će židovska država u Palestini uspostavljena uz britansku podršku štititi Sueski kanal tj. britanske interese na Istoku i u Indiji. Drugi motiv je bila želja da se izbjegne veliki priljev Židova u Britaniju. Tko je Šerif od Meke? Tijekom Prvog svjetskog rata šerif od Meke, zaštitnik dvaju najsvetijih gradova islama, pravim imenom Husein ibn Alija dobiva od Britanaca pisma potpore u kojima Britanci jasno daju podršku Arapima u njihovoj borbi za neovisnost koju su bili spremni i službeno priznati. Britanci su podržali arapsko pravo na samoopredjeljenje.

Korespondencija koja je vođena između šerifa od Meke i Britanaca, shvaćena je kao britansko obećanje uspostave neovisne arapske države. Ta bi država obuhvaćala: Arapski poluotok, Irak, Sirija, Libanon, Jordan i Palestina. Prvi je poveo arapski ustanak protiv Osmanlija tj. rat za neovisnost arapske nacije. Započeo je 1916. god. kada se šerif Husein u Meki proglasio kraljem arapskih zemalja i nezavisnoh Hedžasa, a Turci su zaprijetili pohodom na najsvetiji islamski grad. Arapska pustinja postala je poprište sukoba arapskih beduina i Turaka. Sunitski nacionalisti nili su glavni sljedbenici šerifa Huesina. Sin Husin ibn Alija, Emir Faisal potpisuje 1919. god. sporazum s Britancima u kojem se pokazuje voljnost arapskog vođe da se dopusti naseljavanje Židova u Palestini, uz osiguranje arapske neovisnosti. Pri najmanjoj promjeni plana, sporazum će se smatrati nevažećim. Iz Hedžasa ga tjera Ibn Suad (osnivač Suadijske Arabije). Njegovi nasljednici su zavladali Irakom i Transjordanijom. Tko je Lawrence od Arabije? Britanski časnik koji je zanesen arapskom kulturom, sudjelovao u arapskom ustanku tj. ratu protiv Osmanlija. Gerilskim je akcijama uništvao željezničke pruge te tako onemogućavao spajanje turske vojske s juga , s onom sa sjevera Arabije. Britanija su našla u nezgodnoj situaciji. Palestina je postala trostruko obećana zemlja: i Arapima (pisma koje su se izmjenjivala između šerifa Huseina i Britanije), i Židovima (Balfourova deklaracija), ali i samim Britancima (Sykes- Picotov sporazum). Morala se odlučiti za nekoga: to su bili Židovi. Britanci nisu namjeravali primjeniti načelo samoopredjeljenja i dopustiti Arapima u Palestini da odluče o vlastitoj sudbini. Opravdali su svoju odluku obvezom četiriju velikih sila za cionizam što nije bilo uskladu sa željama 700 000 Arapa koji su nastanjivali drevnu zemlju. Sva obećanja dana Arapima su omalovažena. Što je Sykes- Picot plan, kome je pripao Mosul prema ovom planu? Tajni dogovor Britanije i Francuske, potpisan 1916. god. (za vrijeme dok Britanci vode korespodenciju s Huseinom ibn Alijom i daju mu razna obećanja). Dogovorio je podjelu Bliskog istoka između dviju zemalja. Ignorirao je Arape. Britanci su dobili na upravu Palestinu, Mezopotamiju s Bagdadom. Nova kraljevina Transjordan (današnji Jordan), Egipat i šeikati u Perzijskom zaljevu došli su pod kontrolu Britanije. Kuvajt je odijeljen od provincije Basre i stavljen pod britanski nadzor. Francuzi su pak dobili Siriju i Libanon. Francuzi su uzeli i grad Mosul u Mezopotamiji. Mosul iako je ležao u bogatoim naftnim poljima, Britanci su se pribojavali riješiti probleme s Kurdima, za koje je smatrala da su nepripitomljena barbarska plemena koja je najbolje pustiti da žive u miru. 1925. god. Britaniji je trabala nafta, povjerenstvo Lige naroda donosi odluku o priključenju vilajeta Mosul Iraku. Tek nakon Oktobarske revolucije, boljševici objavljuju te dokumente, a Arapi shvaćaju da su prevareni. Ibn Saud Osnivač Saudijske Arabije, član izgnane vladajuće obitelji koji je započeo osvajanje središnje Arabije. Utvrdio je bliske odnose s Britanijom za vrijeme Prvog rata, okupirao je Hedžas 1926. god. te službeno osnovao kraljevstvo Saudijske Arabije 1932. god.

MEĐURATNO DOBA
Tko su Armenci, genocid nad Armencima nakon Prvog svjetskog rata? Narod koji je došao s područja zapadno od Kaspijskog jezera, danas stanovnici sjeveroistočne Turske i Armenije. Po vjeroispovijesti su kršćani. Živjeli su na prostoru Osmanskog Carstva i predstavljali su kršćansku manjinu. Kao takvi predstavljali su opasnost za stabilnost Carstva i zato su godinama prislino bili uklanjanji: bilo da je riječ o masovnim deportacijama ili genocidu. Na prijelazu stoljeća broj kršćanske populacije iznosio je pet milijuna. 1915. god. bili su žrtve turskog masakra: u istočnoj Anatoliji Armenci su predstavljali prijetnju ratnim naporima pa je država pokrenula val nasilnih mjera protiv te kršćanske zajednice. Turska je vlada deportirala većinu maloazijskih Armenaca u tzv. „marševima smrti“ (1 750 000 ljudi) u Siriju i Mezopotamiju. Armenci tvrde da je više od milijun njih sustavno poubijano kroz politiku genocida. 1917. god. Armenci na poticaj Britanije proglašavaju nezavisnost. Zajedničkim turskosovjetskim snagama uslijedio je napad na Armeniju, na istočnim turskim granicama. Do 1921. god. slomljen je otpor Armenaca, a ostaci armenskog područja uključeni su u SSSR. 1923. god. napokon završava „holokaust maloazijskih kršćana“: u Turskoj je ostalo svega 200 000 Armenaca. Tko su Hašemiti? Izravni potomci proroka Muhameda koji pripadao rodu Hašim. Hussein ibn Ali, potomak stare loze hašemitskih šerifa ili lokalnih vladara Meke i ostalih svetih mjesta, i kralj Hedžasa od 1916. do 1924. god. osnovao je u 20.st. suvremenu hašemitsku dinastiju čiji su nastavljači bili njegovi sinovi, irački kralj Feisal i jordanski kralj Abdulah. Tko su Vahabiti? Vahabiti su nastali u pokretu vjerske reforme. Propovijedaju povratak muslimana k izvornom Muhamedovu učenju, misticizmu. U 18. st. njihova se nauka tj. vjera spojila s politikom u Saudijskoj Arabiji. Stvorena je rudimentarna država zasnovana na čistoj interpretaciji islama. Poveli su džihad, sveti rat. Tko su Kurdi, tko je zauzeo zemlje u kojima su Kurdi, vođa, borba za državu? Ne- Arapi koji imaju vlastiti jezik, kulturu i identitet. Niti oni nisu jedinstven narod, već su podjeljeni dijalektima. Žive u visokim planinama na tromeđi Iraka, Turske i Irana. Čine 20% iračkog stanovništva. Ustrajni su u svojim zahtjevima za autonomijom. Podrijetlo im je tajanstveno: možda su potomci drevnih Medijaca, indoeuropskog plemena koje je u nepoznatom trenutku otišlo u planine SZ Irana. Najveća koncentracija Kurda nalazi se na području Kurdistana: regija SZ Irana, sjevernog Iraka i južne Turske. Nakon islmskih pohoda, Kurdi su prešli na islam, prvotno su bili mazdaisti. Neki su šijiti, neki pak suniti, ali vjera nikad nije ugrožavala jedinstvo Kurda kao što je to učinio jezik. Diljem Kurdistana postoje razni dijalekti njihovog indoeuropskog jezika koji često dovode do sukoba unutarkurdske zajednice. Planine su za Kurde kolijevka i dom strastvenog i snažnog kulturnog nacionalizma. Mirovni sporazum iz Sevresa, 1920. god. predviđao je stvaranje autonomne kurdske države i neovisnost Kurda. Prve zamisli predviđale su niz autonomnih provincija koje bi labavim vezama bile vezane uz arapsku upravu u Bagdadu. S tim ciljem Britanci imenuju šeika Mahmuda al- Barzinjaha za guvernera.. Šeik Mahmud počeo se ponašati kao

suveren neovisne drževe i tolerirao je nasilan otpor britanskoj politici. Britanci ga smjenjuju 1920. god., ali ga ponovno vraćaju kada je šeikov brat 1922. god. počeo voditi tajne pregovore s Turskom. Šeik Mahmud se proglašava kreljem Kurdistana, formirao je vladu, što je povrijedilo Britance koji ga po drugi put 1923. god. smjenjuju. Konferencija u Laussani poništila je Sporazum iz Sevresa- država Kurdistan prestala je postojati. Kurdi su se podijelili između onih koji su se zalagli za tursku vladavinu i onih koji su bili za Britaniju. Gotovo svi su odbacivali uključenje u arapsku državu Irak. Novi vođa nakon šeika Mahmuda postao je Mula Mustafa Barzani koji će gotovo pet desetljeća usmjeravati kurdski nacionalizam. Barzani je bio aga, plemenski vođa, a zajedno sa svojim bratom Ahmedom, koji je bio vjerski vođa izazivao je iračku vlast nad Kurdima. Svjestan kako je nerješavanje kurdskog problema pridonijelo padu nekolicine iračkih režima, Sadam Husein odlazi Barzaniju na dogovor. 1970. god. BAAS je ponudio dobre namjere prema Kurdima, tj. vlada je donijela Proglas o kurdskoj autonomiji. Prava je namjera bila kupiti vrijeme dok BAAS ne prikupi dovoljno snage za slamanje Kurda. Bagdad je četiri godine namjerno odgađao provedbu, a potom je krenuo u izmjenu demografske strukture gdje je protjerao Kurde sa sjevera zemlje optuživši ih da su zapravo Iranci, a na njihov mjesto doveo je arapske naseljenike. Čitav problem oko Kurda zapravo je bio paravan za sukob oko iračko- iranskog graničnog pitanja : Iranci su optuženi da pomažu Kurde, da bi se osigurali od mogućeg iranskog napada, Iračani sklapaju sporazum o prijateljstvu sa Sovjetima. Kurdsko pitanje postalo je dijelom Hladnog rata. SAD, Iran i Izraelci stali su pomagati Barzanijeve snage. U tijeku Iransko- iračkog rata, Kurdi su se ponovno pobunili protiv BAAS-ova režima i postali su sve glasniji u traženju svoje autonomije. Husein donosi strašnu odluku, kojom naređuje „sređivanje kurdskog pitanja“: to je značilo uništenje Kurda. Travanj 1987. god., irački zrakoplovi započinju akciju ispuštanja spremnika otrovnog, kemijskog plina nad kurdskim selima. I Kurdi su, poput Iranaca, morali priznati poraz pred strahovitim neprijateljem i njegovim kemijskim oružjem. Kulturni genocid je bez sumnje Sadamovo djelo! 1991. god. Husein je pristao na kurdsku autonomiju: pružio je jamstva za siguran povratak kurdskih izbjeglica, a Kurdi su pristali na prisutnost iračke vojske na kurdskim područjima. I ovog puta nastao je zastoj u pregovorima, a povrh svega došlo je od međusobnog sukoba dviju kurdskih stranaka. Tko su Kopti? Narod u Egiptu, čine oko 10% egipatskog stanovništva, drže se potomcima starih Egipćana. Upotrebljavaju arapski jezik, ali ispovijedaju kršćansku vjeru, za razliku od većinskog muslimanskog stanovništva. Situacija na Bliskom istoku nakon Prvog svjetskog rata, kako je podijeljen? Zašto nije nastao Kurdistan? Mandatni sustavi- odlukom Versailleske mirovne konferencije, 1919. god. utvrđeni su mandatni sistemi, gdje su mandatori bili odgovorni da zemlju dovedu u takvo političko, administrativno i gospodarsko stanje koje će osigurati uspostavu židovske nacionalne domovine i da zaštite građanska i vjerska prava svih stanovnika Palestine, bez obzira na rasu i religiju. Unaprijed potpisan Sykes- Picot plan dogovorio je da Britanci dobiju mandat nad Palestinom, Francuzi nad Sirijom i Libanonom. Tranjordanija, Egipat i male zemlje Perzijskog zaljeva te Kuvajt došli su pod britanski nadzor, a grad Mosul u Mezopotamiji pod francuski nadzor.

Lloyd George je Egipat, Arabiju, Palestinu i Mezopotamiju smatrao nagradama za britansku žrtvu tijekom Rata. Tako je Mazopotamija pripala Britancima i njima je prepušteno da smisle način i formu kojima će stanovnici Mezopotamije postići svoju neovisnot. Konferencija u San Remu, 1920. god. službeno je potvrdila britanski mandat. Irak- u Iraku je započela zajednička borba sunita i šijita protiv Britanaca. Faisal (Hašemit) postaje irački kralj, odnosno marioneta u rukama Britanaca. Ali od vremena kad je postao irački kralj, okrenuo se borbi za arapsku neovisnost. Suniti su ostavljeni na svojim dužnostima. 1930. god. potpisan je Englesko- irački sporazum kojim je Irak dobio neovisnost od Britanije (bio joj je prevelik teret, posebno kad je stigla Gospodarska kriza), tj. Irak je formalni protektorat zamijenio neizravnom ovišnošću o Britaniji (sporazum je branio Britanske interese, Irak se obvezao na konzultacije o vanjskopolitičkim pitanjim). 1932. god. Irak je proglasio svoju formalnu neovisnost. Tijekom 30tih, mnogi su Iračani postali opsjednuti fašizmom koji ih je mogao osloboditi britanskog utjecaja. Transjordanija/ Jordan- stovrili su Britanci nakon Prvog svjetskog rata, odvojivši od Palestine istočni teritorij od rijeke Jordan i prepustili na upravu Faisalovu bratu Abdulahu. Kurdistan- Sporazum iz Sevresa, 1920. god.→ mirovni sporazum potpisan s Turskom, predviđao je stvaranje autonomne kurdske države koja bi mogla postati članica Lige naroda. Nakon što su Kurdi podržali pobunu 1920. god. i nakon što je Mustafa Kelam preuzeo nadzor nad Kurdima u JI Turskoj, Britanci su se predomislili. Palestina- mnogo nasilnih sukoba između arapskih starosjedilaca i novopridošlih Židova koji se u sve većem broju doseljavaju tijekom 20tih godina. Iran- ovdje su se vodile borbe anglo- ruskih interesa za teritorij. Britanci žele nametnuti svoj politički utjecaj, iranski šah im dopušta. Ali 1925. god. izvršen je udar, a novi šah je postao Reza- kan Pahlavi. 1935. god. Reza Pahlavi mijenja ime države: umjesto dotadašnje Perzije nastao je Iran. Sirija- bila je pod francuskom vojno- političkom kontrolom, ali i ovdje je došlo do porasta arapskog nacionalizma te antifrancuske propagande. 1925. god. izbili su neredi koje su predvodili pripadnici plemena Druza. Francuzi naređuju bombardiranje Damaska kako bi ugušili ustanak, uništena je straa jezgra grada, a tek 1927. god. ustanak je u potpunosti ugušen. Libanon- pod francuskim protektoratom, državu vode zajedničkim snagama maroniti i muslimani.

DRUGI SVJETSKI RAT
Što je s Irakom i Iranom u Drugom svjetskom ratu? Iran→ Na Srednjem istoku za vrijeme Drugog svjetskog rata došlo je do borbe za utjecaj među saveznicima. I Iran se od 1933. god. približavao Trećem reichu, a saveznici to nisu željeli dopustiti. U kolovozu 1941. god. britanske i sovjetske snage ulaze u Iran kako bi prekinule njemačke spletke sa šahom. Reza šah Pahlavi, pronacistički orjantira, mora dati ostavku, a na njegovo mjesto zasjeda sin Muhamed Reza Pahlavi. Južna petrolejska polja su došla pod britansku kontrolu. Tijekom Drugog svjetskog rata Iran je bio tranzitno područje za prebacivanje vojnog materijala u SSSR. 1945. god. pogoršavaju se odnosi sa Sovjetima koji su podupirali komunistički usmjerenu stranku koja se pokušala provesti odcjepljenje iranskog djela Azerbejdžana i priključiti ga SSSR-u. 1946. god. Sovjeti su izgurani iz Irana. Irak→ 1930. god. završio je mandatni status. 1936. god. zbačena je probritanska vlada i jačao je njemački utjecaj. Iračkom kralju Abdul al- Ilahu zaprijetilo je svrgavanje s vlasti

od strane premijera Rashida Ali al- Gailanija, profašistički orijantiranog kandidata koji ja na kraju osvojio vlast. Zemlja se našla u krizi, a Britanci odlučuju iskoristiti svoja prava u skladu s Englesko- iračkim sporazumom iz 1930. god. i dolaze u Basru i okupiraju Irak 1941. god. i zbacuju Ali al- Gailanija. Britanska okupacija je okončana zajedno s završetkom Drugog rata.

HLADNI RAT
Hladni rat: glavna sporna točka bio je arapsko- izraelski sukob. Glavni sovjetski cilj bio je ukloniti američke vojne baze iz te regije, a glavni američki interes na Bliskom istoku bila je nafta! Interesi SAD i SSSR-a su se sukobili: prvi su podržavali Izraelce i bili njihov galvni dobavljač oružja, a drugi su davali podršku radikalnim arapskim režimim koji su bili protiv Zapada 1948. god. uspostavljena je Država Izrael. Četiri velike sile bile su pod pritiskom Židova tj. židovskih glasača (SAD) u svojoj zemlji. Zato su odlučno prihvatili UN- ov plan o riješenju palestinskog pitanja. 1956. god. Sueska kriza, potom 1967. god. Šestodnevni rat, 1973. god. Jomkipurski rat 1988. god. uspostavljena je Palestinska država 1990. god. invazija Iračana na Kuvajt Tko je šef muslimana, duhovni vođa? Tko je kalif? Osmanski sultan Halifa ili Kalif, je titula duhovnog poglavara muslimana koji se smatra nasljednikom Muhameda. Halife su vršili svjetovnu i vjersku vlast u prvim državama koje su stvorili Arapi poslije Muhamedove smrti. Od 16. st. titulu halifa nosili su turski sultani. Što je antisemitizam? Prvi veliki val antisemitizma u Europi uslijedio je nakon križarskih ratova. Iako su i Židovi i Arapi semitski narodi, riječ antisemitizam počela se upotrebljavati isključivo za osjećaje ili akcije protiv židovskog naroda. Kako je rekao Herzl „Antisemitizam je od nas napravio Židove.“ Predrasude protiv Židova, kombinirane s različitim političkim, društvenim i gospodarskim čimbenicima u Europi u 19. st., stvorile su snažen protužidovske osjećaje, što je dovelo da nasilnih nastraja na brojne židovske institucije i osobe. „Grižnja savjesti kršćanskog svijeta pretvorila se u potporu cionizmu (najsnažnije u SAD). “ Što je cionizam? Židovski nacionalni pokret. Pojavio se potkraj 19.st., a glavni ideolog je bio mađarski Židov Teodor Herzl. Pokret je težio za obnavljanjem židovske drževe u zemlji predaka Palestini. Cilj je ostvaren 1948. god. kad je stvorena država Izrael. Židovi su tijekom mnogih stoljeća izražavali svoju čežnju za povratkom u Obećanu zemlju. Malobrojna židovska zajednica u Palestini ne bi mogla samostalno opstati da nije bilo neprekidnog priljeva Židova natrag u Obećanu zemlju. Nakon izgona Židova iz Španjolske, židovska je zajednica u Galileji ponovno oživjela i postala učinkovitom. Prvi značajan pomak u 19.st. zbio se nakon emancipacije Židova u Zapadnoj Europi. Neki od bogatijih Židova, počeli su raditi na oživljavanju židovskih zajednicau Palestini. 1881. god. novi val židovskih izbjeglica iz Rusije, doveli su do jačanja cionističkog osjećaja. Židovi su se počeli osjećati kao stranci u zemljama u kojima su živjeli, asimilacija bi za njih značila nacionalnu smrt. Jedino rješenje Židovi su vidjeli u pronalaženju mjesta gdje neće biti stranci, već gospodari zemlje. To je za njih značila Eretz Jisrael/Palestina.

Teodor Herzl→ mađarski Židov, čovjek koji je sakupio različite struje cionizma i napravio od njih jedinstven politički pokret. Kao novinar u Parizu, razmatrao je moguća riješenja židovskog pitanja: zaključio je se ono neće riješiti sve dok se ne pronađe rješenje na na političkoj osnovi. Stoga Herzl predlaže da Židovi osnuju vlastitu državu kao put za rješavanje tih problema, a za to im treba tek komadićak zemlje dovoljo velim da zadovolji potrebe naroda. Herzl je predložio Palestinu (povijesni dom) ili Argentinu (jedna od najplodnijih zemalja svijeta, rijetko je naseljena, ima blagu klimu). Prvi cionistički kongres, Basel, 1897. god.→ cionizam teži uspostavi javno i zakonski sigurnog doma za židovski narod u Palestini. Cionizam je ponovno stvorio Židove kao narod. Cionisti se obvezuju na poštivanje Arapa i svih drugih religijskih skupina u Palestini. Sve rase će uživati punu pravdu i slobodu. Palestina se mora izgraditi bez kršenja legitimnih prava Arapa. Pokret je dobio ime po brdu na kojem se nalazio Jeruzalemski hram (Zion). Nakon Drugog svjetskog rata, Ben Gurion i njegovi suradnici, izmijenili su cionističke nazore. Počeli su se boriti za izraelsku državu u kojoj ne bi bilo mjesta za Arape. Oni u njihovoj viziji države nisu postojali. Što je terorizam? Terorizam je sustavna uporaba zastrašivanja u svrhu prisile u službi političkih ciljeva. Koristi se da bi stvorila i iskoristila atmosferu straha u većoj ciljanoj grupi, da promovira neko načelo. Zajedničko je svojstvo da se ubijaju ili ranjavaju nedužni civili. Terorizam nije ni filozofija ni pokret, već sredstvo! Nabroji sukobe na Bliskom istoku? (Egipat- Izrael, Irak-Iran-Kuvajt...) Izraelsko- palestinski rat za teritorij 1948. god., Sueska kriza 1956. god., Šestodnevni rat 1967. god., Jomkipurski rat 1973. god., Iranska revolucija 1979. god., Iračko- iranski rat 1980.-1988. god., Sovjetska intervencija u Afganistanu 1979. god., Građanski rat u Libanonu, Zaljevski rat 1991. god. Koji je glavni problem na Bliskom istoku? Nafta. Gdje su bile intervencije zbog nafte? Kuvajt Tko je najbolji američki saveznik na Bliskom istoku? Izrael.

PALESTINA i IZRAEL, Jeruzalem
P: Odnos Izraela i Palestine u Prvom svjetskom ratu? (odgovor) Balfourova deklaracija, 1917. god. Od 135. god. Židovi su otišli u dijasporu, u 16. st. Palestinu su osvojili Turci i od tada se nalazila pod njihovom upravom. U isto vrijeme u Palestini je živjelo tridesetak židovskih zajednica. Svi su stanovnici Palestine živjeli u harmoniji kao monoteisti koji priznaju samo jenog Boga. Prvi povratak Židova dogodio se 1881. god. i od tada počinje rasti broj Židova. Novi val Židova u sebi je nosio plamen cionizma koji je predviđao osnivanje židovske države na drevnom tlu Palestine. Ignorirajući postojeće židovske zajednice i

većinsko arapsko stanovništvo, novopridošli se Židovi nisu s njima mješali i nisu došli kako bi se asimilirali, već kako bi ovladali Eretz Israelom tj. „Izraelovom zemljom“. Prvi svjetski rat: cionisti su ratne godine iskoristili kako bi u Palestini postavili temelje židovske države. U ratu su Turci poraženi i izbačeni iz Palestine 1918. god. zajedničkim britansko- francusko- arapskim snagama. Na konferenciji u Versaillesu 1919. god. donijeta je odluka o budućnosti regije: određen je mandatni sustav, koji je potvrđen 1920. god., a zaživio 1922. god. Britanija je postala odgovorna za Palestinu. Balfourova deklaracija, 1917. god.→ pismo koje je objavila britanska vlada tj. m.v.p. lord Arthur Balfour Židovima. U njemu izražava potporu ideji o „nacionalnoj domovini za židovski narod“. Britanci su se nadali da će ovom Deklaracijom potaknuti Židove u Americi i Rusiji da podrže saveznike u ratu protiv Njemačke, a isto tako su se nadali da će židovska država u Palestini uspostavljena uz britansku podršku štititi Sueski kanal tj. britanske interese na Istoku i u Indiji. Drugi motiv je bila želja da se izbjegne veliki priljev Židova u Britaniju U međuratnom razdoblju: u Palestini se zbilo mnogo nasilnih sukoba između arapskih starosjedilaca i novopridošlih Židova. 1936. god. Arapi su se pobunili protiv Britanaca i protestirali zbog neprekidnog židovskog useljavanja, pobuna je ugušena. Komisija koja dolazi izviditi stanje zaključuje da mandat više ne funkcionira i preporučava podjelu zemlje na dvije države: arapsku i židovsku. Britanska „Bijela knjiga“ 1939. god. predložila je zajedničku arapsko- izraelsku državu i ograničila je broj židovskih imigranata na 75 000 idućih pet godina. Židovi su to vidjeli kao kršenje Balfourove deklaracije i mandata. Cionisti su prebacili težište svojih nastojanja s Velike Britanije na Sjedinjene Države. Drugi svjetski rat: brojna legalna i ilegalna useljavanja, daljnja polarizacija društva. Nakon rata Židovi su činili 31% ukupnog palestinskog stanovništva. Završio i Drugi rat, cionisti su, osnaženi zapadnjačkim osjećajem krivnje zbog Holokausta, započeli konačnu bitku za židovsku državu. Građanski rat, 1947. god.- UN-ov plan: Židovi objavljuju rat britanskoj nazočnosti u Palestini, a Britanci iscrpljeni svjetskim ratom i na rubu bankrota, svoj mandat predaju UN- ma.UN donosi tri prijedloga o organizaciji nove države: 1.) Židovska država, 2.) Arapska država i 3.) Jeruzalem međunarodnom zona. Prema Planu, Židovi bi dobili: ~ 60% zemlje, i to plodan pojas uz obalu dok bi Arapi dobili: 40% zemlje, koja je bila izrazito brdovita i teško obradiva. Židovi u Palestini prihvatili su Plan, ali su ga odbacili Arapi jer su smatrali da je donijet bez konzultacije i vjerovali su da je zemlja nepravedno podijeljena na korist Židova. Najviše od svega ih je povrijedio gubitak suvereniteta i nasljeđa. Izbio je građanski rat. Borbe su počele kad su židovi pokušali steći kontrolu nad dijelovima koji su im bili dodjeljeni, britanci su bili nemoćni Država Izrael, 1948. god., Tel Aviv: David Ben Gurion, bio je prvi izraelski premijer nakon uspostave države 1948. god., a prvi predsjednik postao je Chaim Weizmann. Slijedećeg dana nakon proglašenja izraelske države, rat za Palestinu se pretvorio u arapski rat: u njega su se uključili Egipćani, Sirijci, Libanonci, Iračani (Jordan i Iran nisu sudjelovali). Arapi nisu imali plan za uspostavu arapske države i odlučili su uništiti novu židovsku državu. U borbama narednih mjeseci, Židovi su porazili Arape i preuzele kontrolu nad većim dijelom zemlje. Jeruzalem je bio podijeljen starim obzidanim gradom. U siječnju 1949. god. došlo je do prekida vatre: Židovi su okupirali 77 % zemlje (trećinu više nego bi dobili UN-ovom rezolucijom). Teritorij Zapadne obale i Istočni Jeruzalem pripojen je Jordanu. SAD, Sovjetski Savez, Iran priznali su izraelsku državu. 1956. god. Izrael je iskoristio međunarodnu krizu oko Sueskog kanala pa je napao Egipat kako bi dovršio terorističke napade preko granice. 1956. god. Izrael sklapa tajni sporazum

s V.B. i Francuskom i odmah upada na Sinaj i zauzima ga. Za to vrijeme Britanci i Francuzi vrše zračni napad nad Sueskim kanalom. Sueska kriza 1956. god., Šestodnevni rat 1967. god., Jomkipurski rat 1973. god. 1981. god. izraelska vlada donosi zakon o pripojenju Golanske visoravni Sueska kriza, 1956. god.; tko je protiv izgradnje asuanske brane; 1956. god. intervencija V.B. i Franc. u Egiptu; koji motiv imaju Francuzi u ovoj intervenciji? Kriza nastala iz arapsko- izraelskog sukoba i egipatskih nastojanja da financiraju razvojni projekt gradnje gigantske brane na Nilu kod Asuana. Zbog dubokog poniženja i opravdane brige za arapske izbjeglice iz Palestine, Arapi nisu htjeli priznati postojanje Izraela niti se s njim pomiriti, pa su nastavili rat ekonomskim sredstvima. Brana je trebala preobraziti egipatsko gospodarstvo povećanjem plovnosti Nila i proizvodnjom električne energije. Amerikanci su Nasera nastojali zadobiti za svoju stranu obećajući mu potporu prilikom gradnje Asuanske brane, ali tu su ponudu povukli kada se Naser obratio Sovjetima u vezi s pitanjem oružja. Nakon kupnje komunističkog oružja SAD i V. Britanija odlučile su da neće pomoći Egipćanima pri izgradnji brane. Kako bi mogao sam financirati izgradnju Asuanske brane, egipatski nacionalistički vođa Gamal Abdel Naser u ožujku 1956. god. nacionalizira Sueski kanal. Kanal je nesmetano i dalje funkcionirao sve dok Britanija i Francuska, koje su financirale i izgradile kanal, nisu izvršile bombardiranje. Ovo je bio nedopustiv korak za Britance čija je uloga na Bliskom istoku sve više slabila. Britanci i Francuzi smišljaju plan za vojnu akciju preuzimanja nadzora nad kanalom. Zajedno s Izraelcima uništavaju Port Said egipatsku zrakoplovnu bazu i uništavaju egipatsko zrakoplovstvo. Ali, glavna se bitka vodila u prostorijama UN-a: američki predsjednik Eisenhower, ogorčen je zbog postupaka svojih saveznika, vjerovao je da bi ovim činom mogle izazvati Sovjetski Savez da se uključi u zbivanja na Bliskom Istoku. U studenom 1956. god., nakon ugušene revolucije u Mađarskoj, u čitav sukob uključuju se i Sovjeti koji Washingtonu predlažu zajedničku akciju. Stoga Amerika odlučuje dati podršku Arapima tj. rezolucijama koje su imale za cilj izbaciti Britance, Francuze i Izraelce iz Egipta. Izrael se složio da će povući svoje snage sa Sinaja, ali tek kad dobije jamstva da ga Egipat neće napasti. Sueski je rat, umjesto da sruši Nasera, stvorio „neserizam“. Rusi su se obvezali da će financirati izgradnju Asuanske brane umjesto Amerikanaca i Britanaca. Koji je grad sporan u izraelsko- arapskom ratu 1967. god.? Jeruzalem. Bliski istok 1967. god.? I. Arapsko- izraelski rat ili Lipanjski šestodnevni rat, 1967. god. Da bi ojačao svoj pali utjecaj egipatski predsjednik Naser podnosi zahtjev UN-u da povuče svoje snage sa Sinaja. Nakon što su se UN-ove snage povukle, Egipćanin zatvora Akabski zaljev za plovidbu izraelskim brodovima i postavlja svoje snage uz samu granicu s Izraelom. Zatvaranje tjesnaca značilo je za Izrael casus belli. Kako bi preduhitrio bilo kakav arapski napad, Izrael je prvi udario i krenuo u napad. Pobjeda je bila brza i potpuna, uništen je veći dio egipatskih zračnih snaga. Arapske su države poslale svoju vojsku u bitku, ali jednu po jednu, Izrael ih je uništio. Rat je završio za šest dana nakon što su Izraelci brzo napali i porazili egipatske, sirijske i jordanske snage. Izraelci su okupirali cijeli Sinaj, pojas Gaze, Zapadnu obalu, stari Jeruzalem i Golansku visoravan.

I SAD i SSSR ostale su izvan sukoba, ali su se nakon rata priklonile svojim saveznicima i vršile pritisak na svoje klijente da što prije prekinu sukob Rezolucija Vijeća sigurnosti, 1967. god. zatražila je od Izraela da se povuče s teritorija okupiranog u ratu i na poštivanje i priznavanje suvereniteta svake države na tom području.
Slijeva nadesno: izraelski generali Uzi Narkiss, Moshe Dayan i Yitzhak Rabin ulaze u Istočni Jeruzalem lipnju 1967. god.

II. Arapsko- izraelski rat ili listopadski Jomkipurski rat, 1973. god. Egipatska vojska 1973. god. u iznenadnom napadu prelazi Sueski kanal i prodire u unutrašnjost Sinaja kako bi Izraelce prisilila na nametnuti mir. Egipatski vođa Anwar elSadat pokušao je uvući supersile u nagodbu oko lokalnog sukoba s Izraelcima budući da sam Egipat nije mogao poraziti Izraelce. U međuvremenu Sadat sklapa dogovor sa Saudijskom Arabijom: u zamjenu za protjerivanje Sovjeta iz Egipta, Saudijci obećaju Egiptu naftni embargo protiv pristaša Izraela. Amerikanci se ne obaziru na upozorenja Suadijaca, već odlučno šalju vojnu pomoć Izraelu. Na to arapski proizvođači nafte zatvaraju svoje naftovode za sve zemlje koje su Izraelu davale pomoć. Nakon početnih neuspjeha, Izrael se oporavlja i dolazi nadomak pobjede. Egipatski cilj, tj. povratak Sinaja nije ostvaren. Sovjeti pak šalju pomoć Siriji, Iraku i Egiptu. Kada su Egipćani snažno poduprli Sovjetski prijedlog za slanjem američkih i ruskih snaga na Bliski istok, što su Amerikanci bili odbili, Sjedinjene Države stavile su svoje vojne snage (i nuklearne također) diljem svijeta u stanje najviše pripravnosti. SSSR se na to povukao. Ali obje su se sile udružile kako bi zaustavile borbe. Ni, Sovjeti, a ni Amerikanci nisu željeli arapski poraz. Kriza je završena kada je Izrael zaustavio svoje napredovanje i počeo poštivati odluku UN-a o prestanku vatre. Neuspjesi koje je Egipat doživio, natjerali su njegova predsjednika da započne mirovne pregovore s Izraelom. 1977. god. Sadat putuje u povijesni posjet Jeruzalemu.

Kada je konačno postignut sporazum između Izraela i Egipta? Što je Egipat učinio, a bilo je nezamislivo za tadašnji islamski svijet? Mirovni sporazum u Camp Davidu, 1979. god.→ mirovna nagodba Egipta (Sadat) i Izraela (Begin), Jimmy Carter je posrednik. Izrael obećaje povući svoje snage sa Sinaja, dvije države: Izrael i Egipat nastojat će normalizirati odnose, Egiptu je vraćen Sinaj i utemeljen je američko- egipatski savez. Ovim je sporazumom Sadat službeno priznao postojanje Izraela kao države. Invazija na Libanon, 1978. i 1982. god. 1978.. god.→ Libanon je bila baza za palestinske snage koje su upadale u Izrael. 1978. god. izraelska vojska upada u južni Libanon s najmerom da uništi te baze. Pod pritiskom UN-a, moraju se povući, ali je uspostavljena tampon- zona pod kontrolom libanonske kršćanske policije. 1982. god.→ ovog puta Izraelci vrše totalnu invaziju na Libanon kako bi uklonili snage PLO-a i učvrstili sjeverne granice Izraela. Razoreni su palestinski logori, Beirut je okupiran, ali 1983. god. izraelske snage se povlače i zadržavaju kontrolu nad južnim dijelom zemlje. Prva intifada tzv. ustanak, 1987.-1993. god. Palestinski pokret otpora kao reakcija na dvadesetogodišnju izraelsku okupaciju, narod je pozvan na opći štrajk Država Palestina 1988. god.→ odluka je donesena u Alžiru na sastanku Palestinskog nacionalnog vijeća, da se uspostavlja država na okupiranom području Zapadne obale i pojasu Gaze. Ovim su odlukama potvrđeno postojanje izraelske države, prihvaćeno je načelo odijeljenosti, „rješenje dviju država“ i napuštanje terorizma. 55 zemalja priznalo je palestinsku državu. Tijekom iračkog napada na Kuvajt, Jaser Arafat daje podršku Saddamu Husseinu, što je njegovu Palestinu unazadilo za mnogo godina. Možda su Palestinci u Saddamu vidjeli „snažnog čovjeka“ u regiji oji ima vojnu moć da se suprotstavi Izraelu i ustane protiv SAD. Mirovni sporazum iz Osla, 1993. god.→ Izrael (premijer Yitzhak Rabin) je po prvi put priznao PLO kao predstavnika Palestinaca, a PLO je priznao pravo Izraela na postojanje i pristao na osudu nasilja. Dogovoreno je miro rješenje sukoba. Ali sprazum iz Osla naišao je na snažno protivljenje palestinskog naroda što je dovelo do jačanja terorizma. Druga intifada, 2000. god. 2000. god. predsjednik Clinton posreduje između izraelskog premijera Baraka i Jassera Arafata u Camp Davidu u zajedničkim pregovorima o završetku sukoba u Palestini. Dogovor nije postignut. Arafat je želio jeruzalemski Stari grad, a barak ga nije mogao ponuditi. U tom ozračju Ariel Sharon, vođa Likuda (?), odlazi u posjet Omarovoj džamiji i nekim drugim muslimanskim vjerskim objektima na Hramskom brežuljku u Jeruzalemu u rujnu 2000. god., sa željom da istakne kako Izrael nikada neće odustati od svojih prava na Hramski brežuljak. Palestinci su ovaj Sharonov posjet protumačili kao provokaciju zbog čega su pokrenuli drugu intifadu koja je uključila i niz bombaških samoubojstava u kojima su stradavali nedužni civili. Izraelci su odgovorili tako što su vršili sve veći pritisak na Palestince ograničavali im kretanje, uništavali im kuće... Izraelci su i dalje odbijali izvršiti odluke rezolucije Ujedinjenih naroda tj. odbijali su se i još uvijek odbijaju povući s teritorija koji je okupiran protivno volji Palestinaca, ali odlukama koje je donio UN 1947. god.

Izraelski premijeri David Ben Gurion- prvi izraelski premijer i ministar obrane, otac domovine Levi Eshkol- drugi izraelski premijer od 1963. god. Golda Meir- izraelska premijerka od 1969. god. do 1974. god. Yitzhak Rabin- peti izraelski premijer (1974.- 1977.) prvi rođen na izraelskom tlu, potpisao sporazum u Oslu 1993. god. kojim je priznao PLO kao predstavnika Palestinaca. Ubio ga je 1995. god. židovski ekstremist. Simon Peres- premijer od 1977. god., nakon toga ministra vanjskih poslova, dobitnik NN za mir 1994. god. Yitzhak Rabin- po drugi put postaje premijer 1992. god., dobitnik Nobelove nagrade za mir 1994. god. Benjamin Netanyahu Barak- vodi pregovore s Palestincima i Clintonom, predlaže uspostavu palestinske države na 90% teritroija pojasa Gaze i Zapadne obale, što Palestinci odbijaju i pokreću Drugu intifadu. Ariel Sharon (2001. god.)- predvodi jednostrano povlačenje iz Gaze 2005. god., Izrael gradi sigurnosnu ogradu na granici sa Zapadnom obalom Ehud Olmert- vršitelj dužnosti premijera Što je to politički islam, osobine, gdje se javlja? (dodaj još) Politički islam ili islamska republika temeljila se na povratku i upotrebi šerijatskog (islamskog) zakona. Postoji li još negdje u svijetu opasnost od pojave islamske republike? Da. Afganistan je jedina zemlja koja je u neposrednoj opasnosti od toga da je preuzme islamska fundamentalistička grupa tj. mudžahedini. Radikalni islamistički pokreti Zajednička inspiracija u usponu svih pokreta bila je iranska islamska revolucija, pod vodstvom ajatolaha Homeinija 1979. god. koji je zbacio šaha i pokušao ustanoviti novu islamsku republiku utemeljenu na fundamentalističkim principima. Šijitske islamske zajednice smatrale su da su vođe iranske revolucije nanijele ponižavajuć udarac SAD. Dramatičan pad šaha naveo je radikalne islamiste u drugim muslimanskim državama na pomisao da bi i oni mogli zbaciti svoje prozapadne režime i ustanoviti islamske republike. Terorizma se groze i osuđuju ga vođe svih glavnih svjetskih religija. Apsurdno je izjednačiti maticu islamske religije s terorizmom ekstremističkih grupa koje djeluju u ime islamskog vjerovanja (isto kao npr. i kršćani onda za vrijeme kolonizacije Amerike). Primarni su ciljevi kampanja ovih skupina režimi na vlasti i nihova vojska. Islamske fundamentalističke skupine poput Hezbolaha ili Hamasa mogu svoje zahtjeve i opravdanja zamatati u islamističke fraze, ali one su ubiti usmjereni u borbu za moć protiv postojećih vlada i njihovih režima. Ono što se na prvi pogled čini čisto religijskim fenomenom zapravo je nastojanje zadobivanja političke kontrole.

Što je PLO ili Palestinska oslobodilačka organizacija? PLO, 1964. god.- preuzeo je mnoge oblike palestinskog života, posebice u izbjegličkim zajednicama, uspostavio je sustav socijalne službe, vodi školstvo, regulira industrijsku kooperativu u Libanonu... Isto tako PLO je poznat i po svojim gerilskim aktivnostima i terorizmu. PLO je jedini autentični palestinski predstavnik. Tijekom povijesti ciljevi PLOa su se mijenjali: od organizacije naroda za oslobođenje domovine, preko uništenja cionističke države Izrael i uspostavljanja Demokratske države Palestine (cijeli Izrael i Zapadna obala, demokratska, sekularna država u kojoj bi i Arapi i Židovi imali jednaka prava), a od 1974. god. PLO napušta koncept oružane borbe i potpunog oslobođenja u korist diplomatskog dogovora. Sjedište mu je bilo u Jordanu sve do 1970. god. potom se seli u Libanon do 1982. god., a na kraju odlazi u Tunis do 1994. god. Fatah- Palestinski pokret za nacionalno oslobođenje jedna je od dvadesetak palestinskih skupina otpora. Najstarija, najveća, najjača i najutjecajnija. Vođa joj je Jasser Arafat Osam gerilskih skupina zajedno s Fatahom tvori PLO. Arafat je ujedno i predsjedatelj izvršnog odbora PLO-a. Hamas ( arapski revnost)- je radikalnija palestinska grupa otpora , osnovana 1987. god., koja je kritična prema PLO-u. Hamas se javno predstavlja kao islamski pokret, uzima Kuran kao svoj ustav i na njemu osniva svoju ideologiju. Grupa je usmjerena na uništenje izraelske države i na uspostavljanje islamske palestinske države. Tko je Golda Meir? Izraelska premijerka, nijekala je postojanje palestinskog naroda. Tko je Moshe Katsav? Predsjednik države Izrael od 2000. god., prvi izraelski predsjednik koji je posjetio Hrvatsku, godine 2003. Što je to Black September ili Crni rujan? Palestinska teroristička grupa odgovorna za napad na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. god. Rizik terorističkog napada na Olimpijskim igrama bio je podcijenjen unatoč upozorenjima da palestinski teroristi planiraju napad. Olimpijsko selo nije imalo odgovarajućeg osiguranja. 5. kolovoza 1972. god. osam terorista je ušlo u selo i krenulo prema izraelskom stožeru. Dva su sportaša ustrijeljena, a devet njih je uzeto za taoce. U loše pripremljenom pokušaju spašavanja, svih devetero talaca je poginulo. Bliski istok nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, mandatni sustavi, problem Izraelske drzave, cionistički pokret Jedna od stalnih značajki bliskoistočne politike od 1919. god. nadalje bio je pokušaj da se zaborave Palestinci. No, oni nisu htjeli nestati ili izgubiti svoj identitet.Za Arape je posljedica Drugog svjetskog rata bilo gorko ponavljanje prijevare iz Prvog svjetskog rata. Još jedanput su im ljudi obećavali sve moguće kako bi osigurali njihovu suradnju ili barem neutralnost, ali nakon što je rat završen, obećanja su prekršena. I Roosevelt i Truman obećali su Ibn Saudu da neće donijeti nijednu odluku o Palestini bez pune konzultacije s Arapima i Židovima i da neće biti doneseno nikakvo rješenje koje bi bilo protiv arapskih interesa.

IRAN, Teheran Iran je u tradicionalnome rječniku dio Bliskog istoka, ali nije nu u kojem slučaju dio arapskog svijeta. Iran je jedinstveno uporište islamske šijitske sekte. 1941. god. Iran su okupirali V.B. i SSSR pod izlikom strateške nužde. Njemačkoj naklonjenog šaha su zamijenili njegovim 21-godišnjim sinom i zavladali tom zemljom. Ugovor sklopljen 1942. god. predviđao je povlačenje Britanaca i Rusa šest mjeseci nakon prestanka neprijateljstva. Rat je uništio iransko gospodarstvo, uzrokovao je bijedu i polarizirao političku scenu u državi. Sovjeti su oklijevali s povlačenjem 1946. god. iz sjevernog Irana i nastavili su podržavati separatističke pokrete u Azerbajdžanu i Kurdistanu. Tražili su prava na iskorištavanje izvora nafte i na kraju su ih Iranci odobrili. Poslije Drugog svjetskog rata Iran je krenuo putem gospodarske ekspanzije. Iranski nacionalisti željeli su u potpunosti ukinuti koncesije stranim tvrtkama koje su imale prava iskorištavnja naftnih bogatstava Irana. Poslijeratni Iran bio je vrlo nestabilan, a nestabilnost je bila rezultat gospodarskih učinaka okupacije za vrijeme rata i političkih borbi između šaha i parlamenta (Medžlisa). Nastavila se borba između V.B., SAD i SSSRa za naftu i utjecaj.
Iranske krize: 1951.-1953., 1978.-1079. Iranska kriza, 1951.-1953. god.→ nastala je iranskom nacionalizacijom Anglo- iranske naftne kompanije koja je bila u britanskom vlasništvu. Novi predsjednik vlade postao je dr. Mohammad Mossadegh. Britanci su se uplašili da bi u slučaju iranskog preuzimanja kompanije sva britanska prekomorska ulaganja bila ugrožena. Mossadeghovo koketiranje s Moskvom naveli su Amerikance, iako su se protivili iranskom potezu, da stanu na stranu Britanaca. Kada su uvidjeli da bi britanska intervencija mogla svrgnuti prozapadnjačkog šaha i povećati izglede prosovjetske stranke pokušali su nagovoriti Britance da pokušaju doći do nagodbe pregovorima. Britanci se drže svoga i odlučuju štititi svoja prava, prisiliti Iran na popuštanje i organiziraju bojkot iranske nafte. Bojkot je drastično smanjio iranski izvoz, opustošio je državni budžet. U strahu da će nacionalistički orijentiran premijer Mohammad Mossadegh svrgnuti šaha, SAD i V.B u tajnosti organiziraju i provode državni udar kojim je Mosadik smijenjen (1953. god.), a postavljena je nova vlada sklona nagodbi. Šah je uspostavio raojalističku dikataturu, te ju je uz pomoć Amerikanaca mogao uspješno provoditi. Naftna kriza je završena prihvaćanjem nacionalizacije nafte nompanije kao legitimnog čina. Mohammad Mossadegh→ Vođa Nacionalne stranke u Iranu koji se protivio velikim ovlastima šaha i sudjelovanju stranog kapitala u iranskoj naftonj industriji. Postao je predsjednik vlade 1951.-1953. god., nacionalizirao je angloiransku naftnu kompaniju, ali nije uspio zadržati kontrolu nad razvojem naftnog spora. Uz pomoć CIA-e i britanske tajne službe, šah je srušio Mosadeghov režim. Pad Mossadegha bio je šahova pobjeda. Šah Muhamed Reza Pahlavi počeo je provoditi agrarnu reformu i djeliti zemlju bezemljašima, raspustio je parlament koji se protivio takvoj njegovoj politici i vladao dvije godine bez njega. No njegova gospodarska politika, i unatoč rastu cijena nafte 1973. god., nije donijela blagostanje iranskom narodu. Nadnice su ostale male, Teheran je postao sirotinjski grad na čijim su ulicama izbile demonstracije radikalnih studenata. Nezadovoljnike je predvodio ajatolah Ruhollah Homeini tvrdokorni svećenik ogorčen zbog šahovih materijalnih vrijednosti i prožet osobnom mržnjom. Tko je Reza Pahlavi? Posljedni perzijski šah, 1953. god. biva svrgnut s prijestolja od strane M. Mossadegha, bježi u Italiju da bi tek nova intervencija vojske omogućila njegov povratak

u Iran. 60tih godina pokušava reformama modernizirati zemlju, bio je proamerički orijentiran. Pretjerano bogaćenje, odvlačenje kapitala iz zemlje, gušenje opozicije bili su poticaj narodu da digne pobunu protiv Šaha. Pobunu je predvodio ajatolah Ruholah Homeini, a bila je toliko snažna da je Šah ponovno morao izbjeći iz zemlje 1979. god. Tko je ajatolah Ruholah Homeini, kako Homeini tumači upravljanje državom? Šijitski svećenik, čiji se vjerski utjecaj 1963. god. proširio i na politički život. Bio je protivnik svjetovne vlasti: kritizirao je Bijelu revoluciju šaha Muhameda Reze tj. program reformi koji je uključivao podjelu crkvene zemlje seljacima i emancipaciju žena i sporazum Irana i Sjedinjenih Država zbog čega je protjeran u egzil (Turska, pa Irak). Bio je uvjeren da je modernizacija Irana po uzoru na Ameriku grešna. Iz Iraka Homeini je propovijedao pobunu protiv „korumpiranog“ šaha Muhameda Reze. Njegove pristaše u Iranu stvorile su temelje za revoluciju. Husein ga, na poticaj šaha Reze protjeruje u Francusku, ali njegov duh nitko nije mogao otjerati. Uspostavio je teokratsku državu i postao međunarodnim simbolom aktivnog suprotstavljanja prljavijem licu zapadne civilizacije, ali je svojoj zemlji nametnu tiraniju koja je bila brutalna kao i šahova te rat koji se pretvorio u golemi pokolj i gospodarsku katastrofu. Homeini umire 1988. god. Što je to politički islam? Razvio se početkom 80tih godina u Iran i Iraku kada je skupina šijita krenula u borbu protiv sekularizma tj. sunitske elite koja je vladala Irakom. Nakon neuspjelog šijitskog pokušaja atentata na zamjenika premijera, 1980. god., Sadam Hisein kreće u pohod razbijanja šijitskog političkog pokreta. Pod udarom progona nestala je organizirana snaga militantnog islama. Iranska revolucija, 1979. god.→ borba koja se povela između šaha Muhameda Reze i ajatolaha Ruholaha Homeinija trebala je odlučiti hoće li Iran biti sekularna država pod vlašću kralja ili teokracija u kojoj će najugledniji vjerski vođa imati i vjersku i političku moć u svojim rukama. u strahu od narodnog ustanka, proamerički šah bježi iz zemlje. Nezadovoljstvo naroda potaknuto Homeinijevim riječima eskaliralo je na iranskim ulicama. Uzrok je ležao u činjenici da je šah rasipao mnogo novca (prihod od nafte) na oružje i projekte da bi povećao svoj ugled. Pokušaji pozapadnjenja Irana uzrokovali su nejednakost, korupciju i otuđenje jednog dijela društva. Oporba se snažno oduprla šahovoj vojsci i tajnoj policiji, a bolestan šah odlučuje tada pobjeći iz zemlje. U veljači 1979. god. Homeini se vraća u Iran i proglašava islamsku revoluciju. Homeini je proglasio Islamsku Republiku i uveo režim koji je bio još netolerantniji od šahova. Sam se povukao u sveti grad Qom i dopuštao je prevlast vjerskog nasilništva. SAD primile su bolesnog šaha k sebi, na što je skupina Homeinijevih pristaša zauzelaameričko veleposlanstvo u Teheranu 1979. god. i godinu dana držala 65 Amerikanca kao taoce zahtjevajući povratak Šaha. Iranci su taoce oslobodili na dan inauguracije Ronalda Reagana. Taoci su oslobođeni tajnim pregovorima, koji su uključivali slanje oružja Iranu preko Izraela koje je prodavano po vrlo velikim cijenama, a novac je utrošen kao pomoć kontrašima u Nikaragvi i oslobođenjem zatočenika optuženih za terorizam. Cijena nafte je utrostručena. Iran je bio jedan od stupova prozapadne stabilnosti u Perzijskom zaljevu. Iran je također bio protivnik Sovjeta, ali iranska revolucija pokazala se kao još jedan poraz Zapada. Homeinijeva poruka islamske revolucije proširila se i izvan granica Irana: nosila je poruku da će sve „onečišćene“ vlade biti zbačene od strane islamskih prevratnika. Ova je ideologija bila privlačan siromašnim šijitima u Iraku.

Na čijoj je strani Iran nakon pada šaha 1979. god., odnos Homeinija prema SSSR-u? Na Islamskoj konferenciji Homeini napada SSSR gotovo istim „sotonskim“ optužbana kakvim je napao SAD zbog invazije Moskve na Afganistan. Homeini je odbijao suradnju s bilo kojom od strana u Hladnom ratu. Kada su Amerikanci zaprijetili Iranu, zbog taoca koje su držali, Iran je odgovorio sklapanjem gospodarskih ugovora sa SSSR-om, Istočnom Njemačkom, Čehoslovačkom i Bugarskom. Oni su ekonomski bili ne važni, ali politički neugodni za Zapad. Iransko- irački rat 1980.- 1988. god. ili Prvi zaljevski rat, uloga Kuvajta u Iranskoiračkom ratu Sukob dvojice autoritarnih lidera- Sadama Huseina i ajatolaha Ruholaha Homeinija. Obojica su u svojoj viziji islama, pokušali osvojiti srca, dušu i lojalnost arapskih šijita na jugu Iraka.Jedan je bio sekularni Arapin, drugi religiozni Perzijanac. Ubijeno je milijun ljudi, šteta nanesena društvu ne može se izračunati. Obje zaraćene strane u ime rata odbacile su humanost- jedna koristeći kemijsko naoružanje, a druga djecu- vojnike (Iranci su slali dječake od 12, 13 i 14 godina da hodaju preko minskih polja kako bi očistili put za napdna iračke položaje) Korijeni sukoba: već 1973. god. zaleđeni su odnosi Iraka i Irana kada je iranski šah Muhamed Reza krenuo u formiranje vlastite vizije Perzijskog Carstva i kada je povrijedio Iračane uzevši za sebe jedini dio zemlje na tjesnacu Hormuz odakle su Iračani imali izlaz iz Perzijskog zaljeva u Indijski ocean. Sukob se nastavio kada su Iranci, u želji za naftnim područjem Iraka, poticali pobune Kurda, a isto tako davali su podršku iračkim šijitima u podizanju vjerske revolucije protiv baasističke vlade- Homeini. Za Irance rat je vođen u ime islama i zaštitu iranskog tla. Za Iračane rat je vođen kako bi se zaštitila vladavina Sadama Huseina i teritorijalni integritet iračke države. Oslonac njegovoj vojnoj mašineriji činili su prsilno regrutirani šijiti. Neposredni uzrok rata bila su prava Iraka i Irana u Shatt-al- Arabu, tj. granici dviju zemalja. Shatt je bio jedini izlaz Iraka na more. 1975. god. šah obećaje da neće pomagati Kurde u Iraku u zamjenu za priznanje granice sredinom Shatta. Pad šaha promijenio je situaciju, a Saddam je 1980. god. opozvao Alžirski ugovor iz 1975. i napao Iran. Hussein je htio postići brzu pobjedu, ali nije uspio. Unatoč dezorganizaciji u Zemlji, Iranci su uspjeli zaustaviti Iračane. Rat se vodio u četiri krvave faze: I- iračko napredovanje 1980.1981. god, II- iranski protunapadi 1982.-1984., III- faza mirovanja 1985. god., IV- velika ofenziva ili tzv. „Tankerski rat“ 1986.-1988. god., premjestila se s kopna na more. Iran je napao brodove iračkih arapskih saveznika stoga Kuvajt poziva SAD u pomoć. Uloga Kuvajta→ Iran je financirao rat izvozom nafte, dok je Irak pokrivao ratne troškove subvencijama iz Kuvajta i Saudijske Arabije. Premda tradicionalno neprijateljski raspoložen prema Iraku zbog njegovih teritorijalnih pretenzija, Kuvajt se bojao moguća iranske subverzije među kuvajtskim šijitima (činili 1/3 stanovništva). Irak je svoje kemijsko oružje upotrijebio i protiv Irana, iskoristio je i sovjetske rakete kako bi bombardirao iranske mete. Nemoćan pred tako okrutnim oružjima, Homeini odlučuje prihvatiti Rezoluciju UN-a o sklapanju primirja. Rat nije donio pobjdeu niti jednoj strani.

Tko su šijiti? Šijit su nastali krajem 7.st. kao posljedica sukoba u islamu do kojeg je došlo zbog pitanja tko bi trebao predvoditi vjeru. Odluka je pala na Muhamedova bliskog suradnika, dok je njegov zet Alija, za koga se očekivalo da će biti izabran, bio zaobiđen. Alija se posvetio podučavanju sve većeg broja svojih sljedbenika, koji je sve više rastao. Nije težio za svjetovnom vlašću kako su to činili kalifi, legalno izabrani nasljednici proroka Muhameda, već se okrenuo skromnosti, požrtvovnosti i pravdi. Njegovi su sljedbenici proglasili se šijitima, odnosno Alijinim pristašama. Zahtjevali su da vođa islama mora dolaziti iz Muhamedove kuće. Alija je Muhamedova učenja o jednakosti i skromnosti suprotstavio rastućem bogatstvu i elitizmu islamskih vođa. Razdor unutar islamske zajednice postajao je sve veći. Šijiti su malobrojna skupina muslimana, ali važna komponenta radne snage na naftnim poljima. Na njih otpada svega 10% islamskog svijeta. Razlika između šijita i sunita? Suniti→ oduvijek su bili vladajuća politička skupina, kao zajednica nikad nisu pretrpjeli progon. Oduvijek su se oslanjali na svoga vjerskog vođu, u početku na kalife (Abasidski kalif), potom na uleme (vjerske učitelje). Za razliku od šijita, suniti prihvaćaju četvoricu prvih kalifa, četiri izvora islama. Te omejidske i abasidske kalife. Iako su uleme imale, i imaju utjecaj na ortodoksno društvo, suniti u njima nikad nisu vidjeli velike duhovne autoritete. Svoju odanost poklanjaju šerijatskom pravu, samom vjerskom zakonu. Čine 90% svih muslimana. Šijiti→ vjera je za njih zahtjevala prisutnost autoritarne osobe koja će imati mudrost i znanje da vjernicima interpretira Božju volju. Sufije ili „vrteći derviši“ šijitski su fanatici. Čine svega 10% svih muslimana. Najbrojniji su u Iranu, Iraku, Afganistanu, Panđabu, Libanonu i Siriji. Šijitske zemlje Prava šijitska zemlja- Iran Nadmoćni od ostalih skupina- Irak i Libanon Manjinske grupe- Sirija, Kuvajt, Behrein, Katar, Afganistan, Pakistan, Indija

IRAK, Bagdad Mlada, krhka država koju su stvorile europske sile pobjednice u Prvom svjetskom ratu. Na konferenciji u Kairu, 1921. god. Mezopotamija je formalno prozvana Irak („sunčana zemlja“, „niske ravnice“ i sl.). Ime su odabrali Britanci, a ne stanovnici Mezopotamije.Nacionalni simboli: akadsko sunce, osmerokraka zvijezda i šesterokraka Ištrina zvijezda. Unutar umjetno stvorenih granica, Iračani već osam desetljeća žive kao skup suprotstavljenih plemena, regija, jezika i vjera. Tri su glavne skupnie stanovništva: 1. i 2. skupinu čine muslimani: šijiti i suniti, dok 3. skupinu predstavljaju Kurdi. 1. šijiti→ čine većinu u Iraku, dominira na jugu zemlje, 60% stanovništva. Nisu oduvijek bili u većini, većina su postali tek u 20.st. 2. suniti→ čine manjinsku grupu u iraku i dominiraju središnjim dijelom zemlje, 20% stanovništva. Oduvijek su upravljali polugama vlasti u Iraku. Irački su suniti uglavnom sekularni 3. Kurdi→ stoje nasuprot muslimana, dominiraju sjeverom zemlje. Nakon Drugog rata Irak je u dubokoj gospodarskoj krizi. Najgore od svih prošli su šijiti koji su živjeli u naseljima od trstike i blata, na samom dnu društvene ljestvice. Ojačala je borba za vlast između šijita i sunita.

Na nagovor Britanaca, Irak 1955. god. odlučuje se pridružiti Bagdadskom paktu i tada dolazi pod njegov zaštitni kišobran. 1958. god. Nuri al- Said, stvarni vođa Iraka (dok je kralj Faisal II bio tek figura na postolju) šalje iračke snage u Jordan kako bi pomogle intervenciju zapadnih sila u Libanonu. General Abdel Kerim Kasem odbija izvršiti naredbu, okreće se natrag prema Bagdadu gdje dolazi svrgnuti iračku monarhiju i ostatke imperijalizma. Irak se povlači iz Bagdadskog pakta. Od 1958.-1968. god. traje vojni režim generala Kasema. Stranka BAAS→ Socijalistička stranka arapskog preporoda; arabizam ispred i iznad svega; organizirala je svrgavanje vojnog režima generala Kasema1963. god., ali se tada nije uspjela učvrstiti na vlasti; od 1967. god. strankom su ovladali suniti; tek 1968. god. BASS provodi puč i svrgava vojni režim; s novcem zarađenim naftnim šokom, stranka je pokrenula programe u cilju moderniziranja države. Težeći za dominantnom ulogom u Zaljevu, Irak se okreće za pomoć SSSR-u i potpisuje 1972. god. ugovor koji je uključivao i isporuku oružja. Ubrzo potpisuje s Francuskom ugovor o isporuci nuklearnog reaktora. Kurdsko pitanje→ 1973. god. Kurdi su primljeni u irčku vladu i odobrena im je autonomija u pokrajini Kirkuk. Irak je tada dobio obećanje od iranskog šaha da će prestati pomagati kurdske disidente. Sadam Husein? Rođen 1937. god. u Tikritu, kao većina sunita, okrenuo se vojnoj karijeri, nakon atantata na generala Kasema, Husein odlazi u Kairo i vraća se 1963. god. kako bi sudjelovao u političkim igrama stranke BAAS, postao je glavni organizator sigurnosnog aparata stranke. Husein se predstavio kao nepokoreni ratnik spreman povesti mase Arapa koji su razočarani svojim političkim vođama, ispunjeni mržnjom prema Izraelu i SAD. „Za Arape neće biti sigurnosti niti stabilnosti dok se ne ukloni cijeli cionistički entitet.“ Došavši na vlast počeo je stvarati snažnu i modernu profesionalnu vojsku i pretvarati Irak u totalitarnu autokraciju pod vlastitom vlašću i vlašću svoje brojne obitelji. Njegova prva ambicija bilo je ponovno afirmiranje iračkog položaja u Zaljevu: glavni protivnic su mu bili Saudijska Arabija i Iran koje je podržavala Amerika. 1979. god. u „noći dugih noževa“ Sadam Husein preuzima položaj predsjednika i premijera., čvrsto je ovladao državom, vojskom i stranom BAAS. U iračkom je životu došlo do velikog jaza između društvenog i političkog života. Irak je tijekom Iransko- iračkog rata, od zemlje s viškom novaca, postao zadužena nacija koja je živjela od donacija Saudijske Arabije i Kuvajta, koji su se pribojavali iranske revolucije. Kako bi nadomjestio gubitak blagostanja, Husein je pojačao kult ličnosti. U znak pobjede u Iransko- iračkom ratu, podignut je u Bagdadu, Luk pobjede koji je slavio novu arapsku iračku državu i Sadama Huseina. Amerikanci su vjerovali kako Sadam ima na raspolganju kemijsko i biološko oružje i nuklearni potencijal kojim može prijetiti. A Iračko- iranskom ratu i napadu na Kurde pokazao je da se ne libi upotrijebiti kemijsko oružje. Rat je Iraku nametnuo dug 80 milijardi dolara, gospodarstvo je na rubu kolapsa, Husein traži velike strane zajmove kako bi obnovio svoj socijalni sustav: 35 milijardi dolara Irak je posudio od Kuvajta i Saudijske Arabije. Na rubu gospodarske propasti, Sadam zahtjeva od avojih arapskih saveznika oprost postojećih dugova i još 30 milijardi novog kredita kojim bi pokrenuo iračku ekonomiju. Kada je njegov zahtjev odbijen, Husein je optužio Kuvajt za krađu iračke nafte.

Kuvajt Bio je najnapučeniji i bogatiji od drugih malih državica u Zaljevu. Nakon Prvog svjetskog rata postao je britanski protektorat, kojeg je 30tih godina počela svojatati nova država Irak. 1961. god. Velika Britanija napušta Kuvajt koji dobiva punu nezavisnost. Nakon iračke invazije 1990. god. kuvajtski emir je pobjegao iz zemlje, uspostvljena je marionetska vlada i Kuvajt je proglašen iračkom pokrajinom. Zemlja je u potpunosti opljačkana. Irak 1991. god. i 2002./2003. god. Napad na Kuvajt i Drugi Zaljevski rat kolovoz 1990. god.- velječa 1991. god.→ iračka vojska napada Kuvajt, djelomice zbog pograničnog spora, ali i kuvajtske politike oko proizvodnje nafte. Smatra se da su uzroci ovog napada puno dublji: dominacija nad zaljevskim područjem, ujedinjenje Arapa i uprezanje svih gospodarskih snaga u borbu protiv Izraela. Sadam Husein je prekršio Povelju UN-a i zaprijetio poremećajem ravnoteže snaga i proizvodnje srednjoistočne nafte. I sami Arapi su bili iznenađeni ovakvom iračkom reakcijom: nisu vjerovali da bi jedna arapska zemlja mogla napasti drugu bez povoda. SAD shvatile su irački napad kao otvorenu agresiju na područje s američkim vitalnim interesima. Prisvajanje kuvajtskih naftnih polja znatno je pojačalo položaj Iraka u OPEC-u i jegov utjecaj na cijene nefte. Napad je mogao značiti uvod u napad na Saudijsku Arabiju, a to bi svu arapsku naftu stavilo pod iračku kontrolu. Američki predsjednik Bush predlaže UN strategiju- organizacija multinacionalne vojske pod zastavom UN- a, sa zadaćom: izbaciti Iračane iz Kuvajta. Vijeće sigurnosti UN pozvalo je Irak da se povuče i nametnulo mu je gospodarske sankcije. Sadam je pristao na povlačenje iz Kuvajta pod uvjetom da se Izraelci povuku sa Zapadne obale i da se sazove međunarodna konferencija koja bi razriješila arapsko- izraelski sukob. Njegov prijedlog nije prihvaćen, a kada je odbio povlačenje, Sadam je izazvao rat. Američki predsjednik Bush naređuje povećanje američkih snaga u Saudijskoj Arbiji, nakon što je Irak odbio povući se iz Kuvajta. SAD-u su se pridružile i 28 drugih zemalja. „Operacija Pustinjska oluja“ 15. siječnja 1991. god.→ Amerikanci su se pripremili za napad za teško bombardiranje iračkih vojnih položaja i ciljeva, ali prethodno nisu obavijestile glavnog tajnika UN-a. Prije nego što su krenule i kopnene snage, Irak se odlučio povući iz Kuvajta. Postrojbe Saudijske Arabije, na čelu koalicijskih snaga, ušle su u grad Kuwait, a Iračana više nije bilo tamo. Pri povlačenju, iračke su snage zapalile kuvajtska naftna polja, ostavljajući Kuvajt u teškoj ekološkoj katastrofi. Velike sile odlučile su odmariti svoju vojnu mašineriju nakon Zaljevskog rata koju su brže, bolje povukli iz južnog Iraka. Saveznici su Irak ostavili poražen u ratu i u građanskom ratu. Članovi kolaicije su zaključili kako režim stranke BAAS bolje služi njihovim interesima od raspadnute iračke države, i zato su odlučili održati Sadamov režim, ali ga kontrolirati pri proizvodnji oružja odnosno uništiti oružje za masovno uništavanje koje je Sadam posjedovao. Husein se čitavo desetljeće suprotstavljao bezuvjetnoj provjeri svog naoružanja. Irak je kažnjen sankcijama 1991. god., ali te su sankcije čitavo desetljeće popuštele pod snagama moralnog nezadovoljstva. Čitavo je desetljeće Sadam Husein dozvoljavao da njegov narod pati od neuhranjenosti, bolesti i ekonomske zaostalosti, u ratu koji je pokrenuo protiv sankcija. Zbog toga je zid sankcija postao šupljikav. Jedna od sankcija bila je zabrana svih letova zrakoplova u i iz Iraka. UN odredilo je Iraku prodaju 1,6 milijardi dolara vrijedne nafte svaka tri mjeseca, a zarada bi odlazila u poseban fond UN

za program Nafta za hranu. Husein je i ovu ponudu odbio. Cilj sankcija nije bio kazniti Irak, već spriječiti novo naoružanje Sadama. Jedan od razloga povlačenja Iraka iz Kuvajata bio je i ustanak koji se podigao u zemlji. Neposredno nakon Zaljevskog rata, eskalirao je bijes Kurda i šijita protiv simbola i biti njihove potlačenosti- Sadama Huseina (sunit). Metež je počeo 28. veljače 1991. god. kada je jedan tenk u Basri razorio golem portret Sadama Huseina. Pobuna se s juga (šijiti) proširila prema sjeveru (Kurdi) i zapadu. U središtu zemlje, zaprepašteni suniti okupljaju se oko ugroženog vođe u strahu da sve njihove povlastice koje su do tada uživali kao vladajuća stranka, iako manjinska, ne budu oduzete od strane šijita. Irački predsjednik organizira vojsku odanih sunita koju priključuje postrojbama sunitske Republikanske garde. U Basri je započet protuudar, a pobunjenici su ubrzo pokleknuli pred sunitskom vojskom. Samo nekoliko dana nakon ustanka šijita, ne-arapski Kurdi na sjeveru i sami su podigli ustanak protiv Bagdada. Kurdski gerilci silaze s planina i kreću u nizine, zauzimaju najbogatiji irački grad u srcu naftnih polja, Kirkuk. Taj je čin mobilizirao iračke sunite koji se povlače s pokorenog juga i kreću prema sjeveru. Bojeći se iste sudbine koja ih je zadesila krajem 80-tih kada su napadnuti otrovnim plinom, Kurdi se povlače u planine gdje su se utaborili u improviziranim šatorima i čekali pomoć humanitaraca. Za razliku od Vijetnama, gdje Amerikanci nisu razumijeli vijatnamsku kulturu, povijest i vrijednosti, njihovu svijest o sebi i svojoj povijesti i gdje su odbacivali svaku stranu nazočnost, Amerikanci u Iraku imaju drugu situaciju. Ovdje nije riječ o intenzivnom nacionalizmu, već o slabom osjećaju pripadnosti naciji. Irak je država, ali nije nacija. Iračani vode tešku potragu za zajedničkim identitetom. Kako se Irak nalazi u Perzijskom zaljevu, ono što utječe na stabilnost Zaljeva izravno utječe i na gospodarski prosperitet cijelog svijeta. Stoga je svima u interesu da se situacija u Iraku, napokon, smiri. Najveći dobitnik u zaljevskom ratu bio je Iran čiji se položaj počeo popravljati. A Iran je i bez Homeinija ostao predvodnik kulturne reovlucije koja se usprotivila zapadnoj kulturi.

SAUDIJSKA ARABIJA Kraljevina Vahabita, stvorio ju je Abdul Aziz ibn Saud. U teritorijalnom smislu kraljevina se gotovo poklapa s Arapskim poluotokom. Glavni saveznik i dobaljač oružja bile su Sjedinjene Države. Tu je i započeo američki prodor na Bliski istok gdje su željeli stvoriti konkurenciju Britancima.
Al- Qa'ida i napad na WTC Al Qa'ida središnja mreža islamskih militantnih grupa, vođa Osama bi Laden. 11. rujna 2001. god. teroristički napad al- Qa'ide na Svjetski trgovački centar u New Yorku. Nekoliko dana nakon napad počele su kružiti glasine o sporazumu između Osame bin Ladena i Sadama Huseina koji je dogovorio napad na WTC. SAD odlučile su krenuti u novi rat- rat protiv terorizma- a Huseina su smatrale legtimnom metom. Arapska liga, 1945. god. Udruženje arapskih zemalja: Egipta, Iraka, Sirije, Libanona, Transjordanije, Saudijske Arabije i Jemena, sa sjedištem u Kairu. Ovaj se ugovor protivio britanskim planovima na Bliskom Istoku. Britanija je željela ujediniti probritanske arapske države koje su trebale biti saveznik i stup potpore, a Arapska liga pobrkala joj je planove. Egipat je Arapsku ligu smatrao protubritanskim sredstvom.

BAGDADSKI PAKT ili CENTO pakt/ Organizacija centralnog pakta, 1955. god. U želji da uspostavi kontrolu južnih granica SSSR-a, Dulles potiče stvaranje zajednice zemalja neposrednih susjeda Sovjetskog Saveza. SAD naoružavale su tursku i Pakistan, a odlučile su isto učiniti i s Irakom i Pakistanom. Egipat je ovaj američki potez protumačio kao jačanje iračke strane u arapskoj politici. Potpisale Turska, Iran, Irak, Pakistan, SAD i Velika Britanija Sklopljen uz američku pomoć da bi se učvrstio „sjeverni zid“ zemalja koje SS odvajaju od Sredozemlja i Perzijskog zaljeva. „Eisenhowerova doktirna“→ Ameriku je obvezala na pružanje pomoći bliskoistočnim zemljama u slučaju prijetnje komunističke agresije: prema toj su doktrini SAD intervenirale 1957. i 1958. god. u Jordanu i Libanonu da bi spriječile Naserov utjecaj. Kao odgovor na sklapanje Bagdadskog pakta, Egipat, Sirija i Saudijska Arabija stvaraju Ujedinjenu Arapsku Republiku. Kad Irak napusti Bagdadski pakt, organizacija mijenja ime u CENTO pakt, a središte mu je iz Bagdada preseljeno u Ankaru. OPEC/ Organizacija zemalja izvoznika nafte, 1961. god. Članice OPEC-a (Četvrti svijet): Irak, Kuvajt, Katar, Saudijska Arabija, Libija, Alžir, Nigerija, Gabon, Venezuela, Ekvador, Indonezija (još dvije=13). Naftna kriza→ arapsko- izraelski rat 1973. god. doveo je do naftne krize kada su arapske članice OPEC-a smanjile proizvodnju i stavile embargo na isporuku nafte SAD i Nizozemskoj kao odgovor na njihovu pomoć Izraelu. Nestašica nafte uskoro je završila, ali se cijena učetverostručila, što je pogodovalo inflaciji, ekonomskoj stagnaciji i nezaposlenosti. Sovjetski Savez, izoznik nafte, okoristio se ovim gospodarskim šokom Zapada. Povećanje cijena nafte pogodile su i siromašne zemlje, koje su bile prisiljene na zaduživanje: ne za ulaganje, već jednostavno radi održanja.

LIBANON, Beirut
Građanski rat u Libanonu Francuska kolonija sve do 1946. god. kada dobiva nezavisnost Libanon su nazvali Švicarskom Bliskog istoka. Libanonci su bili jako uspješni trgovci i bankari, bogatiji od svojih susjeda. Zemlja je bila kolaž različitih zajednica, a na okupu su ih držale politička vještina i tolerancija podređene vlastitom materijalnom interesu. Pojedine zajednice tu su sačuvale svoj individualitet i međusobno neprijateljstvomuslimani: šijit i suniti i kršćani: Druzi; maroniti, grčki pravoslavci i grkokatolici. Najbogatija skupina bili su maronitski kršćani koji su držali predsjedništvo. Ostale kršćanske zajednice nisu bile tako bogate ni tako moćne. Najveća muslimanska zajednica bili su šijiti, ali su suniti bili politički utjecajniji. Druzi premda većinom siromašni i ogorčeni, tvorili su kompaktno i čvrsto povezano društvo. U taj šaroliki svijet 1948. god. upadaju izbjeglice iz Palestine. Među njima je naravno bilo i militantnih pripadnika koji su s libanonskog teritorija upadali u Izrael, a Izraelci su odgovarali protunapadima. Kao konzervativni kršćani, maroniti su bili posebno neskloni palestinskim organizacijama. Njihov je položaj, ulaskom Palestinaca u Libanon, bio ugrožen promjenom demografske ravnoteže. Palestinci su poremetili unutarnju političku ravnotežu Libanona. Građanski rat, travanj 1975. - studeni 1976. god.→ skupina muslimanskih ribara, ogorčena zbog koncesija danih kršćanskim ribarima podiže glas i izbijaju nemiri.

Palestinci su stali na stranu muslimana. Desničarska kršćanska frakcija, Falanga,zabočinje protupalestinske akcije. Vlada je pala, a neredi su izbili u bitku za teritorij. Građanski rat zaprijetio je uništenjem države, na što se Sirija odlučila umješati. Sirijskom predsjedniku Assadu bilo je stalo do prekida sukoba i stabiliziranja libanonske države. No, da njegov potez ne bi bio protumačen kao nemjera stvaranja Velike Sirije (Assad je bio naravno skloniji druzijsko- palestinskoj strani), Assad je odlučio pomoći maronitima. Sirijska je akcija poprimila protupalestinski ton što je izazvalo ogorčenje ostalih arapskih država. Sirijci su pomogli vraćanju maronita na vlast, što je značilo poraz ljevičarskih šijita, Druza i Palestinaca. Sam Libanon je bio u ruševinama i pod sirijskim skrbništvom. Ukoliko je želio izbaciti Siriju, morao je računati na izbijanje novih sukoba. Premda ih je Sirija spasila, maroniti su je i dalje smatrali neprijateljem i ostali su skloni šurovanju s Izraelom. Novi libanonski predsjednik bio je Elias Hrawi. Sirijci su zaustavili sukobe i natjerali zaraćene strane da sklope primirja: 1977. god. Sirija, Libanon i PLO potvrdili su sporazum kojim se PLO trebao povući iz Beiruta i granične zone na jugu. Razoružanje je uspješno provedeno u Beirutu, ali ne i na jugu gdje su izbili novi sukobi Palestinaca i libanonskih kršćana. Ovog puta i Izraelci su umješani u čitav sukob (cionistički iredentisti svojatali su južni Libanon za Izrael): gdje su odnijeli pobjedu na jugu zemlje i uspostavili polunezavisnu državu Slobodni Libanon, izraelsku marionetsku državu. 1980. god. zbog sve većeg smanjenja maronitske moći i jačanja muslimanske moći u Libanonu, kršćanska Falanga, napad sirijske snage tzv. Arapske obrambene snage koje su formirane radi održavanja cjelovitog i nezavisnog Libanona. Izraelska invazija na Libanon, 1982. god.→ Sukob Sirije i Libanona, iskoristio je Izrael za svoje upade u južni Libanon, napad na Beirut i kasnije na samu Siriju. Maroniti su se našli na opasnom putu gubitka potpune moći, jer su bili s dvije strane pritisnuti: Sirija i Izrael. Cilj Izraelaca bio je izbacivanje Palestinaca iz južnog Libanona, ali neki su smatrali da su razlozi puno dublji: po božanskom i biblijskom pravu dijelovi Libanona pripadali su Izraelu, stoga su sve izraelske vlade razmatrale mogućnosti uništenje Libanona. Izraelski je upad bio brz i uspješan, osvojen je čak i istočni Beirut. Sukobi između frakcija u Libanonu su se nastavili, a Sirijci i Izraelci ostali su u zemlji. Mirotvorne snage UN-a povukle su se iz Libanona nakon što su se našle u unakrsnoj vatri libanonske politike- oko 300 američkih vojnika je poginulo u samoubilačkom napadu, 1983. god. Izraelsko povlačenje dovršeno je 1985. god. Udruženi šijiti i Druzi izbacili su maronite iz zapadnog Beiruta, ali ne i Palestince. Situaciju je dodatno otežavao i Iran koji je rascijepio libanonske šijite na Amal i Hezbolah. Ove su se dvije skupine sukobile u zapadnom Beirutu. Primirje i stabilizacija nisu se niti nazirali. Libanon se našao podijeljen na četiri dijela: maroniti, Sirijci, Izraelci, šijiti (+Iranci)... svaki je imao svog interesa za Libanon. Neki su kršćani dobili pomoć od Iraka, kako bi mogli protjerati Sirijce. Izraelci su 1992. god. u Libanonu ubili vođu Hezbolaha, šeika Abbasa Musavija, ponovno su nastale prepreke u mirovnim pregovorima. Hezbolah i Amal Nekada ujedinjena šijitska zajednica u Libanonu, nakon građanskog rata, našla se na udaru Irana. Iran je upio rascijapati šijite na dvije skupina: Amal- su bili prosirijski orijentirani šijiti, dok je Hezbolah ili Božja partija- bila skupina proiranskih šijita koji su imali cilj stvaranja islamske države u Libanonu kao odskočne daske za rat s Izraelom i ponovno osvajanje Jeruzalema. Islamski džihad je bilo ime koje je Hezbolah koristio preuzimajući odgovornost za neke svje terorističke operacije u Libanonu osamdesetih.

Tko su Druzi? Velika arapska etnička zajednica nastala na Bliskom istoku početkom 11. st. iz šijitizma. Nastali su u Egiptu za vrijeme šestog kalifa Hakima koji je sunitima htio nametnuti Islamističko učenje. Pošto su ih progonili suniti, Druzi su se u 12.st. iselili u Siriju. Tko su maroniti? Libanonski kršćani sirijskog obreda sjedinjeni s katoličkom crkvom u 12.st.

SIRIJA, Damask Francuska kolonija sve do 1946. god. kada dobiva nezavisnost. Stranka BAAS, osnovana je u Siriji 40tih godina kao panarapska stranka sekularnog socijalizma sklona umjerenoj reformi. 1957. god. Sirija sklapa sa SSSR-om ekonomske i vojne sporazume, protjeruje tri američka diplomata iz zemlje. 1970. god. Sirija je bila suočena s dilemom- s jedne strane zbog sukoba u Jordanu između kralja Huseina i njegove vojske, a s druge strane zbog Palestinaca koji su se utaborili na Jordanu i na koje se sumnjalo da namjeravaju preuzeti vlast u zemlji. Palestinci su Sirijce zamolili za pomoć. Kao i Izrael, Sirija je bila iredentisička država. Težila je uspostavi Velike Sirije koja bi obuhvaćala cijeli Izrael i Libanon te dijelove Jordana. JORDAN, Amann
Jordan- nastanak i odnos s Izraelom? Hašemitska kraljevina, kralj Husein Transjordanija je autonomni emirat Velike Britanije u sklopu mandatnog područja Palestine ustrojeno na Sanremskoj konferenciji 1920. god. Ne čelu tog emirata stajao je Abdulah ibn Husein iz hašemitske dinastije. 1923. god. Transjordan je odvojen od Palestine i počinje se boriti za neovisnost. 1945. god. Transjordan pristupa Arapskoj ligi, nakon ugovora s Velikom Britanijom 1946. god. stječe neovisnost. 1949. god. sudjeluje u ratu protiv Izraela, a nakon sporazuma o primirju između Palestinaca i Izraelaca, Zapadna obala s par milijuna Palestinaca uključena je u kraljevinu Jordan. Nova država je službeno 1949. god. prozvana Hašemitskim Kraljevstvom Jordan. Kralj Husein II.→ vladao je od 1952.-1999. god., imao je britansku podršku. Jordan je tijekom palestinsko- židovskog sukoba postao glavno utočište palestinskih izbjeglica. Ali zajedno s njima došla je i izravna opasnost od izraelskih napada. Razgovori nakon sukoba 1967. god. (između Egipta i Izraela) uznemirili su Palestince koji su se bojali izraelsko- egipatske nagodbe koja je mogla dovesti i do izraelsko- jordanske nagodbe. Stoga su ih Palestinci odlučili osujetiti (skupina Georgea Habasha), otevši američke i britanske putničke avione koje su zapalili nakon što su evakuirali i zadržali putnike. Kralj Husein odlučio se suprotstaviti Palestincima koji su njegovu zemlju pretvarali u oružani logor i time je izlagali neprijateljskom napadu. 1970. god. sukobi Palestinaca i jordanske vlade prerastaju u otvoreni građanski rat. Jordanska vojska je nanijela poraz palestinskoj, ali je zbog tog bratoubilačkog poteza kralj Husein bio osuđen među svim Arapima. Morao je potpisati sam mirovni ugovor s palestinskim vođom Jaserom Arafatom. Iako je kralj obećao poduprijeti palestinske ciljeve, prekršio je obećanje i počeo je tajne razgovore s Izraelom.

Kralj Husein imao je za cilj pacifikaciju Bliskog istoka i očuvanje vlastitog kraljevstva. Pokušao je postići nagodbu između Izraela i njegovih susjeda, gdje se zalagao isključivo za panarapsko rješenje krize. Bio je državnik s najboljim namjerama na Bliskom istoku, ali one na žalost nikad nisu bile ostvarene. Kada nastaje Ujedinjena arapska republika i do kad traje, koje su zemlje njene članice? Odbivši pristupiti Bagdadskom paktu, Sirija je skrenula većinu arapskog svijeta prema Kairu. 1. veljače 1958. god. Naser je Egipat, Irak i Siriju povezao u Ujedinjenu Arapsku Republiku, kojoj se kasnije priključio i Jemen. Unija je počela slabiti već nakon par godina.: Egipat i Sirija nisu imali ništa zajedničkog. Sirija je shvatila da joj više odgovara unija s Irakom. Stoga se čitava umjetna Ujedinjena arapska republika raspala već 1961. god.

EGIPAT, Kairo
1952. god. skupina vojnih časnika u Kairu, predvođena Gamalom Abdelom Naserom oslobodila je Egipat monarha i posljednjih tragova britanskog kolonijalizma. Ukinute su stranke, uhićeni su opozicijski vođe, zatvoreni su liberalni novinari, oslabljeni su sindikati i studentske udruge. 1955. god. na Bandunškoj konferenciji neutralista, Egipat je prigrlio nesvrstanost. Tko je Naser? Egipatski političar, predsjednikvlade od 1954. god., a dvije godine kasnije predsjednik Egipta. Naser je za Arape na Bliskom istoku postao novi Saladin, borac koji će imperijalni Zapad protjerati iz njihove sredine. Ubrzao je ritam protuimperijalizma. Vodio je politiku neutralnosti u hladnom ratu. „Naserizam“→ miješavina arapskog nacionalizma, protuimperijalizma i kulta egipatskog predsjednika. Pokret je težio nacionalnoj emancipaciji, duhovnoj obnovi, društvenoj reformi i gospodarskoj i vojnoj modernizaciji. Ojačao je nakon Sueskog rata, koji je potvrdio Naserov vodeći položaj. Njegov je utjecaj počeo slabiti početkom 60tih godina. Počeo se sve više brinuti za vanjske poslove na štetu domaće situacije. Kako mu je utjecaj sve više slabio morao je nešto poduzeti. Slijedeći njegov potez doveo je do nove arapsko- izraelske krize 1967. god. koja je samo mogla utvrditi njegov konačan pad. Nakon izgubljene bitke, Naser je podnio ostavku. Umro je od srčanog udara 1970. god. Tko je Sadat? Anwr el- Sadat, egipatski predsjednik od 1970.- 1981. god. Isto kao i Naser našao se izložen pritisku Moskve da postigne sporazum s Izraelom. U nadi da će od Rusa dobiti veću pomoć Sadat odlazi u Mokvu, no razočaran se vraća iz nje jer je ustanovio da je Brežnjev izdao Egipat svojim obećanjem danim Nixonu da će smanjiti pomoć Egiptu. Stoga predlaže ruskim stručnjcima u Egiptu da napuste njegovu zemlju. Sada je Rusija morala tražiti nove centre utjecaja na Bliskom istoku. 1973. god. Sadat je odlučio krenuti u ofenzivu protiv Izraela. Poginuo u atentatu 1981. god. Tko je Mubarak? Hosni Mubarak, novi egipatski predsjednik od 1981. god. Ublažio je Naserovu i Sadatovu represiju političkih protivnika, uspio je dobiti inozemnu pomoć za Egipat, smanjio je vojne izdatke.

Nabroji egipatske predsjednike? Gamal Abdel Naser, Anwar Sadat, Hosni Mubarak Ima li kršćana u Egiptu? Kako se zovu? Kopti Tko je najpoznatiji Kopt? Boutros Boutros Gali

JEMEN, Aden
Jemen je slabim vezama bio povezan s Ujedinjenom arapskom republikom. Pokušaj zbacivanja imamata i uvođenja republike doveo je do građanskog rata, u kojem je Naser davao podršku republikancima (generalu Sallalu), a imama je podupirala Saudijska Arabija. Jemenski građanski rat pretvorio se u natjecanje dviju glavnih arapskih država. Nakon dvije godine obje strane su uvidjele da je rat beskoristan i odlučile ga završiti, te započeti proces zbližavanja.

AFGANISTAN, Kabul
Prva nekomunistaička zemlja koja prima pomoć od SSSR-a, 1953. god.(Hruščov). Tada je zemlja pršla u rusku sferu, ali je i dalje ostala ovisna o Sjedinjenim Državama. Zemljom su upravljali Patanci. Kao je to bila zemlja s malo prirodnih bogatstava, krijumičarenje je postalo glavna gospodarska djelatnost. 1973. god. zbačena je monarhija i proglašena republika. 1978. god. prosovjetska Narodna demokratska stranka nasilno je zbacila vladu, udar je izašao iz unutrašnjih i regionalnih suparništava, i Sovjeti nisu u njemu sudjelovali, ali su pozdravili novu vlast s kojom su potpisali sporazum o prijateljstvu i suradnji. Program reformi nove marksističke vlade došao je u skuob s tradicionalnim islamističkim društvom. To je izazvalo opće nezadovoljstvo u narodu, ubrzo je izbila pobuna, koja se pretvorila u građanski rat.

Afganistansko- sovjetski rat ili Sovjetska invazija na Afganistan 1979. god.? Drugi hladni rat? Afganistan Sovjeti iako su slali pomoć afganistanskoj vladi, predlagali su joj da ublaži svoju politiku. Ali dodatna problem za komuniste pojavio se kada se KP Afganistana razdijelila. Jedna strana podržavala je Moskvu, dok je drugoj strani uzor bila Titova Jugoslavija. Ova potonja je pobijedila, no Sovjeti to nisu mogli dopustiti, te su poslali svoje specijalne postrojbe u Kabul. Direktna sovjetska vojna intervencija 1979. god. smijenila je vođu Hafizullah Amina i postavila svog čovjeka (Babrak Karmal) da upravlja Afganistanom. Sovjeti su do tada poštivali Afganistan kao nezavisnu i nesvrstanu državu, tampon- zonu na svojim južnim granicama Sovjeti su se pak bojali da bi pobjeda oporbe donijela radikalan islamski režim, povećao utjecaj Irana u regiji, a to bi unijelo nemir u srednjoazijske republike Sovjetskog Saveza. A i Amin bi mogao okrenuti Afganistan k Americi što bi bio velik udarac za Sovjete. U tom strahu Sovjeti šalju svoje postrojbe krajem 1979. god. u Afganistan, želeći smjeniti Amina i postaviti prosovjetski orijentiranog vođu koji bi ublažio program društvenih reformi. Iako su nametnuli svog vošu, Sovjeti nisu uspjeli poraziti opoziciju/ mudžahedine, koji su se povukli u provinciju i počela voditi gerilski rat. Oporba je do kraja 1979. god. nadzirala veći dio zemlje, a dobivala je pomoć od NR Kine, Pakistana i SAD. CIA je počela organizirati logore za obuku na pakistansko-afganistanskoj granici gdje su dolazile na tisuće dobrovoljaca iz arapskih zemalja, uključujući i Osamu Bin Ladena. Carter je zapovijedio smanjenje trgovine sa SS-om, pozvao je Zapad na bojkot ljetnih Olimpijskih igara 1980. god. u Moskvi, povlačenje SALT II iz razmatranja u Senatu, dopustio je golemo povećanje vojnih izdataka. Reaganova vlada nastavila je pružati pomoć mudžahedinima Sovjetska intervenicija u Afganistanu pokazala se tijekom godina, kao nepotrebna i pogrešna: nije donijela ništa za Sovjetski Savez osim velikog broja poginulih. S dolaskom Gorbačova na vlast donesena je odluka o povlačenju sovjetskih snaga. 1988. god. potpisan je sporazum između Pakistana i Afganistana→ SAD i SSSR se obvezuju da se neće više miješati u unutrašnje poslove ovih dviju zemalja. Slijedeće godine, 1989. god. uslijedilo je povlačenje sovjetske vojske iz Afganistana. Iako su Amerikanci objavili da više neće pomagati mudžahedine, nakon sovjetskog povlačenja, obećanje nisu ispunila, a građanski rat se nastavio i slijedeće tri godine. 1992. god. pala je afganistanska vlada, a lokalne borbe raznih frakcija protusovjetskog otpora su nastavljene. Povlačenje Sovjeta iz Afganistana protumačilo kao dokaz kako se čak i globalne supersile u današnjem svijetu mogu uništiti metodama džihada. Međutim borbe se nastavljaju, ovaj put među mudžahedinskim fakcijama. Tako dolazi do podjeljenja teritorije među različitim skupinama i nastaju Talibani. Uz pomoć Pakistana Talibani preuzimaju vlast 1996. Talibani uspijevaju da kontroliraju oko 90% države, dok ostalih 10% na sjeveroistoku Afganistana je u rukama Sjeverne alijanse. Talibani pokušavaju da nametnu šerijatski zakon čitavoj državi. Dugo se sumnja da savezništvo Talibana i Pakistana krije terorističke skupine (poput Al Qaide) i tako Afganistan postaje poznat kao epicentar Islamskog fundamentalizma. U isto vrijeme intervencije u Afganistanu, zbiva se još jedan važan događaj u tom području, koji i objasni ga? Iranska revolucija- vidi pod Iran.

Tko su mudžahedini? Sveti ratnici, militantna islamistička skupina koja se bori za brisanje iračkih nacionalnih granica kako bi došlo do stvaranja jedinstvene islamske države pod vjerskim autoritetom iranskoh ajatolaha Ruholaha Homeinija. Protivnici i Istoka i Zapada, borvi za islamsku republiku. Mudžahedini su bili djelovali i za vrijeme sovjetske okupacije Afganistana, inspirirani islamskim fundamentalizmom u borbi protiv komunista tj. u svtom ratu džihadu protiv nevjrnika. Tko su talibani? Nova frakcija islamskih fundamentalista koja se pojavila u Afganistanu. To su bili većinom mladi Patanci s juga zemlje ujedinjeni nestrpljivošću zbog sovjetskoafganistanskog sukoba. Učvrstili su se na jugu zemlje u Kandaharu. Afganistan je danas najveća crna rupa svijeta u koju se rijetki usude zaviriti. Glavni grad Afganistana, Kabul, najstrašnije je zgarište na kugli zemaljskoj. Potpuno opustošen i sravnjen nakon desetogodišnjih borbi talibanskih vojnika protiv Sovjeta koje su počele 1979. godine, Kabul nije obnovljen i stoji kao kakav groteskni spomenik talibanskoj pobjedi. U gradu godinama nije bilo struje ni vode, groblja okružuju gradske ulice, a siromašni Afganistanci sav bijes usmjerili su, zahvaljujući talibanskoj propagandi, na svijet oko njih. Siromašni i gladni, s oružjem u rukama i poticani vjerskim fanatizmom, talibani u svojoj napuštenoj i izoliranoj zemlji siju strah, a intenzitet njihove netrpeljivost prema drugim religijama, narodima i spomenicima užasno je civilizirani svijet dok su talibani s istinskim žarom i snagom lupali po Budinim veličanstvenim kipovima koje su do temelja sravnili. Među rijetkim saveznicima Afganistana je susjedni Pakistan. 1996. god. talibani su umarširali u razoreni Kabul. Pod kontrlom od tada do danas nemaju jedino sjeverni dio zemlje gdje se u brdima skrivaju izbjegli Afganistanci koji tek rijetko krenu u neke ozbiljnije napade. Kakv se režim sprema u Afganistanu bilo je jasno već u trenutku kada su talibani osvojili većinu zemlje i krenuli u obračun s bivšim komunsitičkim vlastodršcima: predsjednika Komunističke partije Afganistana i njegova brata su kastrirali i masakrirali. Svijet je u početku ignorirao talibansko iživljavanje jer su sukobe protiv sovjetske vojske vojno i financijski potpomagali američki obavještajci, odnosno službeni Wahington kojemu je bilo u interesu izbaciti Ruse iz Afganistana. Ali, kada su njihovi dojučerašnji saveznici preuzeli vlast i uspostavili strahovladu, sve je izamkolo kontroli. Do zuba naoružani, talibani su politički i gospodarski izgnani iz svjetske zajednice, naročito kad su u svoje okrilje primili zloglasnog Bin Ladena koji se hvalio uspješnim napdima na američke vojnike. Napad na Afganistan 2001. god. Uslijedio je nakon napada na Svjetski trgovački centar u New Yorku 11. rujna 2001. god. za kog se pokazalo da je izveden u režiji al- Qaide, odnosno Osame Bin Ladena. Američki predsjednik šalje talibanima ultimatum u kojem traži: izruženje svih vođa Al Qaide u Afganistanu, puštanje na slobodu svih zatočenih talaca stranih nacionalnosti, zaštitu stranih novinara, diplomata i radnika u Afganistanu, zatvaranje svih terorističkih kampova u Afganistanu te da se da pristup američkim vojnim snagama na afgnistanski teritorij. Talibani su odbili pregovore s nemuslimanskim političkim vođom i odbacili su američki ultimatum.

7. listopada 2001. god. Amerikanci i Britanci započinju vojnu invaziju na Afganistan. Talibani su i dalje željeli čvrst dokaz koji bi povezao Osamu bin Ladena s napadom 11. rujna, u tom bi slučaju predali Osamu Amerikancima. Ali Amerikanci nisu imali čvrstog dokaza, a talibani su i dalje odbijali predati Ladena.

JUŽNA, ISTOČNA I JUGOISTOČNA AZIJA
MEĐURATNO DOBA
JAPAN
Japanska osvajanja u Kini? Što Japan dobiva nakon I.S.R.? Krajnji opseg japanskih osvajanja? Američka „politika otvorenih vrata“ Japanska osvajanja u Kini→ za vrijeme Prvog rata Japan ratuje na strani Antante, ali isključivo na Dalekom istoku. Cilj je bio dokopati se njemačkih posjeda u Kini i Tihom oceanu. Osvojili su Maršalska, Marijanska i Karolinska otočja, njemački Shantung. 1915. god. „21 zahtjev“ predan je kineskom predsjedniku kojim se želi Kinu pretvoriti u japansku koloniju. Usamljena i bez zaštite Kina je pristala prepustiti Japancima upravu nad Shantunog, Mandžurijom i unutrašnjom Mongolijom. Nakon rata američko- japanski odnosi su zaoštreni zbog 1.) pitanja Koreje (koja je od 1910. god. pod japanskom vlašću) gdje su 1919. god. izbile antijapanske demonstracije, koje su Japanci slomili oštrim represijama. 2.) istočni Sibir gdje su se sudarili američki i japanski interesi. 3.) Kina- gdje su se Japanci približili američkim posjedima. Japan je nezadovoljan nakon Washingtonske konferencije 1921. god., donosi Tanaka memorandum o pravcima širenja svoje zemlje (krajni cilj JI Azije, odakle bi bio otvoren put prema Europi) „Politika otvorenih vrata“→ Amerikanci su se zalagali za ovu politiku u Kini tj. da svi imaju jednaka prava i interese u toj zemlji. S dolaskom Gospodarske krize 1929. god. pobjedila je ideja militarizma (vojnofašistička diktatura) tj. otvorena, brutalna politika vojne i političke ekspanzije tuđih zemalja kako bi se prebrodili problemi. Japanski su vojni čelnici bili sve nezadovoljniji ograničavanjem naoružanja i civilnim nadzorom nad vojskom. Glavni nositelj ideje militarizma bio je general Araki za koga su komunizam, liberalizam i parlamentarizam glavni neprijatelji japanskog nacionalnog interesa i zato ih treba iskorijeniti. Koji je kineski grad najviše stradao u japanskoj invaziji? Nanking, „Silovanje Nankinga“ Mandžurijska afera, 1931.- 1933. god., tko je bio vladar u Mandžuku? Mandžurija je bila iznimno značajna pokrajina, bogata rudama, a Japanci su je željeli baš zbog tog bogatstva i strateškog položaja. Nominalno je bila u sastavu Kine, ali 1922. god. general Chang Co- Lin proglašava nezavisnost. Mandžurija je bila od početka XX. stoljeća mjesto borbe Kineza, Rusa i Japanaca oko kontrole svojih željeznica. Početkom 30tih novi mandžurski vođa provodi politiku emancipacije os stranaca: istjerao je Sovjete iz istočno- kineske željeznice i zamijenio ih Kinezima. Kada se okrenuo potisnuti Japance, ovi su odlučili vojno intervenirati. Kao povod napada Japanci su naveli ubojstvo japanskog kapetana Nakamure i diverziju na južno-mandžursk željeznicu 1931. god, za koju se pokazalo da su je iscenirali sami

Japanci. Za nekoliko dana Japanci su ovladali gotovo cijelom Mandžurijom. Kinezi su se povukli bez borbe i slučaj predali Ligi naroda, koja kao i u brojnim slučajevima ranije nije uspješno reagirala. Japanci su prodrli i u Kinu, ali odlučuju se sklopiti mir s Kinezima i odustati od daljnjeg prodora. 1932. god. Japanci okupljaju kuomitanške protivnike i proglašavaju nezavisnu državu Mandžukoo, na čelu s namjesnikom Pu Yiem. 1933. god. Skupština Lige naroda donosi rezoluciju kojom proglašavaju nezakonitim sve japanske postupke u SI Kini, ali Japan nije proglašen za agresora i nisu mu predviđene sankcije, stoga se oglušio na ove kritike i nastavio daljnje ofenzive. 1933. god. Japan izlazi iz Lige naroda. U samom Japanu vojnici su terorom i političkim pritiskom preuzeli kontrolu vlasti. Japanska agresija na Kinu- nastavak 1937. god, „Silovanje Nankinga“ 1936. god. Japan je odbacio ograničenja Washingtonske i Londonske konferencije o naoružanju. Zapad je i ovog puta bio neodlučan, a Japan je to osjetio i odlučio nastaviti svoju ekspanziju po Kini 1937. god. U svom novom prodoru Japanci ulaze u Unutrašnju Mongoliju te se sukobljavaju sa Sovjetima. Ali Crvena armija nije mogla sama zaustaviti japansku agresiju. Zapad opet nije reagirao, Britanski interesi nisu u Kini nisu bili ugroženi, izbacivanje Japana otvorilo bi put komunizmu, Europa je zaokupljena Njemačkom. 1937. god. Japanci postavljaju kineskoj vladi ultimatum da povuče svoju vojsku iz pekinškog područja, ultimatum je odbijen, a Peking je oružanom akcijom osvojen. U toj je akciji stradala i bivša kineska prijestolnica Nanking. 1939. god. Japan obustavlja ratne operacije i nastoji održati zaposjednuta područja.

KINA
Bokserski ustanak, 1899.- 1900. Ustanak gradske sirotinje i seljaka usmjeren protiv iskorištavanja i ugnjetavanja Kine. Ustanak je pokrenulo tajno političko društvo čije je imekrivo protumačeno (umjesto Pravdeno složno društvo, nazvani su Pravedna složna šaka). Uzroci ustanka bili su nakupljeno nezadovoljstvo izazvano gospodarskim iskorištavanjem, porast nezaposlenosti, glad i sl. te ponižavajuć odnos stranaca prema Kinezima. Ustanici napadaju strana poslanstva u Pekingu, a kako carski dvor nije ništa poduzeo, engleske vlasti uputile su u Kinu svoje postrojbe koje su u krvi ugušile pobunu. Kineska revolucija, 1911. god. Želeći reformaciju društva i modernizaciju države koje carska vlast nije bila u stanju provesti, preistaše reformi podižu 1911. god. revoluciju u čitavoj Kini. Pored ovih reformi vodila se i borba za nacionalni suverenitet i protiv dominacije stranaca, protiv političkog i ekonomskog ugnjetavanja Kine od stranih sila. 1911. svrgnut je caristički režim, a Sun Yat Sen proglašen privremenim predsjednikom. Naslijedio ga je Yöan Shih- Kai, ali za vrijeme njegova mandata Kina je izgubila Tibet i Mongoliju u korist Britanije i Rusije, a Japan je prijetio svojim „21 zahtjevom“. 1916. god. Yöan umire, a u zemlji nastaje društveno- politički razdor: legalnoj vladi u Pekingu suprotstavila se revolucionarna vlada s Juga zemlje, iz prijestolnice Nankinga, nazvana Kuomitang na čelu sa Sun YatSenom. Versailleski mirovni sporazum odbacio je kineske zahtjeve za povratkom okupiranih teritorija: njemačkih, japanskih, britanskih na kineskom tlu jer su svi uživali povlastice kojih se nisu željeli odreći.

Kad na vlast dolazi Sun Yat Sen? 1911. – 1925. god., Sun Yat Sen bio je nacionalist, demokrat i socijalist koji je htio reformirati Kinu. Kuomitang Kineska politička stranka ili kineska nacionalistička partija koja je vladala kontinentalnom Kinom 1928.- 49. god. Od tada vlada samo Formozom/Tajvanom i polaže pravo da je jedina legitimna kineska vlada. Razvila se iz revolucionarne skupine formirane nakon kineske republikanse revolucije 1911. god. Pod Sun Yat Senom stranka uspostavlja tri kratkotrajne vlade, a od 1923. god. ulazi u savezništvo s komunističkom partijom Kine. Zajedničkim snagama oslobodile su veći dio zemlje, ali su se razdvojili 1927. god. Zbog japanske opasnosti, pomirbom je 1937. god. obnovljena suradnja. Građanski je rat obnovljen 1946., a završio je pobjedom komunista 1949. god. Kineski građanski rat? Nakon Versaillesa, uslijedila je pojava vojnih diktatora koji su stvarali autonomne pokrajine i vodili građanske ratove. Ovog puta su se sukobile dvije autonomne stranke: sa sjevera i sa juga zemlje, građanski rat je nastavljen. Unutrašnje borbe paralizirale su poljoprivredu, trgovinu i promet. Kuomitang na jugu nije nametnuo red i stabilnost, stoga traži pomoć izvana. Pomoć mu stiže od SSSR-a. Pod snažnim pritiskom i u borbi protiv vojnih diktatora Kuomitang je počeo primjenjivati neke metode (ali ne doktrine) europskog komunizma i sklopio je savez s KPK. 1923. god. Sun Yat- Sen reorganizira Kuomitang u čvrstu, discipliniranu i politički ustrojenu partiju, povezuje se sa SSSR-om koji obećaje pomoć u obnovi jedinstva Kine. Nakon Sun Yat- Senove smrti 1925. god. u partiji dolazi do raskola. Nastaju dvije struje koje se bore za vlast: jedna koja se zalaže za nastavak suradnje sa Sovjetima i druga koja predlaže prekid suradnje sa Sovjetima. 1927. god. struja koja se zalagala za prekid suradnje sa Sovjetima i kineskim komunistima izvršava udar. Predvodi ih Chag Kai- Shek. Komunisti su izbačeni iz vodstva revolucija, a veze sa SSSR-om su prekinute. Revolucionarna vlada Kuomitanga skreće udesno i približava Kinu zapadnim silama te 1928. god. kreće u ofenzivu protiv „legitimne „vlade u Pakingu. Komunistička partija Kine→ osnovana 1922. god. u Šangaju, pod vodstvom Chang Kai- Sheka postala je dijelom Kuomitanga. Redovito su izbijali sporovi između komunista i kuomitanških čelnika, ali i između komunista međusobom. Tako se na selu pojavio novi vođa Mao Zedong koji je iznosio svoje ideje političke i vojne taktike. Mao Zedong Prvi predsjedatelj Narodne Republike Kine 1949.- 77. Sudjelovao je u osnivanju Kineske komunističke partije 1921. god., a od 1926. god. organizira seljačke saveze i radničke sindikate. Nakon što su se komunisti odvojili od Kuomitanga 1927.- god., osnovao je kineske komunističke baze u Hunanu. Vodio je Dugi marš 1934.-35. Crvene armije iz Kiangsija u Yenan. Za vrijeme drugog kinesko-japanskog rata zalagao se za nacionalno jedinstvo. Godine 1966. pokrenuo je kulturnu revoluciju.

Dugi marš, 1934. god. Komunisti, nakon neuspjeha u obrani Mandžurije od Japana 1934. god, započinju svoj tzv. „Dugi marš“ iz jugoistočne Kine prema zapadu, zatim na sjeverozapad gdje su se u provinciji Yenan zaustavIli i očuvali pokret do nekog povoljnijeg trenutka. Na tom je maršu Mao preuzeo vlast nad pokretom. Zalagao se za stvaranje male seljačke republike i seljačke vojske koja će jednog dana biti dovoljo jaka za osvajanje gradova. Kuomitang, pošto se riješio komunista, počinje nizati uspjehe u borbama protiv vojnih diktatora. Chang Kai- Shek Nacionalistički vođa, poveo je građanski rat protiv komunista 1927. god., nastavio je s ratom i kad su Japanci 1931. god. napali Mandžuriju, a za to su se vrijeme komunisti borili protiv Japana, i branili od nacionalista. 1936. god. kada su ga uhitile komunističke snage, Chan Kai- Shek odlučio je udružiti s njima snage i boriti se protiv okupatora Japanaca.

HLADNI RAT
JAPAN, Tokio
Nakon rata uništena mu je vojna moć, zemljom je upravljao general MacArthur svojim naredbama preko cara Hirohita. Japan je ostao demilitariziran. 1951. god. potpisan je mirovni sporazum SAD-a i Japana kojim su okončana sva neprijateljstva, a Japanu je vraćen suverenitet nad svim otocima. SAD su zajamčile Japanu sigurnost i osigurale su svoje vojne baze u Japanu, te nadzor nad otočnom skupinom Rijukiju 50te i 60-te godine→ ratovi u Aziji (uključujući i rat u Koreji 50tih godina) bili su poticajni za razvoj japanskog gospodarstva i učvršćenje političkog sustava. Japan je postao industrijska baza američkih ratnih akcija. Isto tako dobro je došla i američka ekonomska pomoć. Zaradu je Japan koristio za modernizaciju industrije, razvoj novih tehnologija. Japan je kroz slijedeća desetljeća postao velesila, premda nije posjedovao nuklearno oružje. Osiguranje primarnih proizvoda bio je prvi cilj japanskog gospodarstva. Na čijoj je strani Japan u Prvom, a na čijoj u Drugom svjetkom ratu? Za vrijeme prvog svjetskog rata Japan je bio na strani Antante, dok se u drugom Svjetskom rat borio na strani sila Osovine: Njemačke i Italije, a protiv Saveznika: Velike Britanije, Francuske i SAD.

KINA
P: Kada Kina i SSSR ratuju? Kina i SSSR 1969. god.? Što je četveročlana banda? Tko dolazi na vlsat nakon Maoa? Zahvaćena građanskim ratom ulazi u Drugi rat. Od japanske okupacije 1937. god. pa sve do 1945. god. Kuomitang i komunisti bili su suparnici u trci za zasluge u oživljavanju Kine kao velike sile i osvajanju glavne negrade- vlasti u Kini nakon japanskog poraza. Japanskim napadom na Pearl Harbor ovaj se dalekoistočni građanski rat stopio s općim ratom koji je privremeno prevlado kineske građanske nesloge. Na kratko su građanski sukobi zaustavljeni da bi se zajedno okrenuli protiv okupatora.

Staljin je htio slabu Kinu i djelovao je u tom smjeru, s druge strane Amerikanci su željeli jaku Kinu, ali u tome nisu uspjeli u godinama prijelaza s rata na mir. Kasnije je Kina počela jačati, ali ne prema američkoj volji. Potkraj rata dvije su se skupine natjecale za kontrolu nad Kinom: Kuomitang/ nacionalisti Chang Kai - Sheka i komunisti Mao Zedonga. Nacionalisti su uživali priznanje većine država uključujući i Sovjetski Savez (Rusi su u ovom slučaju poštivali sporazum s Jalte). Iako su antikomunističke snage dobivale snažnu podršku, Chan Kai- Shek nije uspio zaustaviti slom gospodarstva, vodstvo je ostalo uskogrudno, vlast korumpirana i samovoljna, a vojska na početku raspada. Komuniste je narod više cijenio, uživali su glas da se bore protiv Japanaca bolje nego Kuomitang. Do kraja 1948. god. ovladali su komunisti cijelom Mandžurijom. Zbog nedostatka narodne potpore i nesposobnosti Chang Kai- Shek je izgubio, a pobjedu su odnijeli komunisti predvođeni Mao Zedongom (CeTung) i Zhou Enlajem (Ču En- lai).

NARODNA REPUBLIKA KINA, Peking
Listopad 1949. god. KPK osvaja drevnu prijestolnicu Peking i proglašava Narodnu Republiku Kinu. Kako izgleda Kina na početku 50tih godina→ Mao kreće u borbu protiv korupcije, raspnosti, birokracije, neplaćanja poreza, prijevare, krađe državne imovine i odavanja gospodarskih tajni. Vlasti su se služile raznim sredstvima: mitinzima, čistkama, priznanjima ili pogubljenjima. Okomili su se na bogate slojeve misionara, trgovaca, privatnih poduzetnika, kulaka. Započeta je i kolektivizacija zemlje i uveden je prvi „petogodišnji plan“. Maova se pobjeda pokazala neugodnom i za Ruse i za Amerikance. Interesi SSSR-a i Kine bili su djelomice sukladni, djelomice protuslovni. Staljin nije htio moćnu Kinu, sve dok je funkcioniralo savezništvo s Kuomitangom koji je Rusima prepustio Vanjsku Mongoliju i Mandžuriju. Nakon Maove pobjede, Staljin je trebao na najbezbolniji način izložiti novom kineskom vođi svoju želju za dominacijom nad središnjom Azijom. Poslije Staljinove smrti političko neslaganje postalo je očitije. Sukobi komunističke Kine sa Sjedinjenim Državama oko Tajvana poklopili su se sa slabljenjem kineskih odnosa sa SSSR-om. Mao od početka nije volio Sovjetski Savez, za njega nije vrijedilo pravilo prema kojem bi vodeći svjetski komunist morao biti Rus. Mao nije uspio uspostaviti dobar odnos ni sa Hruščovom. Nakon Korejskog rata Sovjeti su pokušali popraviti odnose s Kinom, Hruščov vraća Kini luku Lushunu (Port Arthur) i mandžurijsku željeznicu, obećao je gospodarsku pomoć i pomoć pri proizvodnji atomskog oružja. „Tajni izvještaj“ je pogoršao još više ionako tške odnose dviju zemalja: Mao je bio povrijeđen što ga je Hruščov zanemario pri analizi dogmatskih pitanja (destaljinizacija), sa sumnjom je gladao na pokušaj zbližavanja Sovjeta i Jugoslavena i kritizirao je sovjetske intervencije u Poljskoj i Mađarskoj. „ Veliki skok naprijed“, 1958. god.→ glavni su ciljevi bili: mobilizacija radne snage, oslobađanje žena za rad u industriji, uspostava lokalnih industrijskih djelatnosti, uvođenje seoskog stanovništva u industrijske procese. Kina provodi militarizaciju gospodarstva i ubrzanu industralizaciju kako bi se što prije osamostalila. Najvažnij potez bilo je osnivanje komuna: imovina je prešla u zajedničko vlasništvo, a pojednici su odlazili u komunu po besšlatnu hranu, usluge i zabavu. Politički kadrovi provodili su novu politiku na surov i brutalan način. Nedjelotvornost Velikog skoka pogoršale su priroden katastrofe koje su izazvale glad koja je odnijela 30 milijuna života. 60tih godina „Revolucija je počela jesti svoju djecu“→ započele su čistke u kojima su stradali svi prozvani rusofili. Mao je postao opsjednut da će povratak na buržoaski sistem ugroziti njegovo životno djelo, stoga je odlučio maknuti sve sumnjive čelnike i revitalizirati

partiju i puk okretanjem prema mladeži. 1965. god. obznanio je planove za „kulturnu revoluciju“ koja se počela provoditi 1966. god., raznim mitinzima i demonstracijama. U obrazovnom sistemu je došlo do sloma, upisi na sveučilišta su odgođeni za godinu dana, a mladi ljudi su ostavljeni bez perspektive. Mladež je pretvorena u crvenu gardu koja je trebala zamijeniti komunističke omladinske organizacije i svojim radom povećati proizvodnju na poljima i u tvornicama.. Navodno je u pokret bilo uključeno 20 milijuna mladih ljudi. „Kulturna revolucija“ je zapravo bio teror popraćen okrutnošću. Njezini izovri su bili: gospodarsko planiranje, decentralizacija, stav prema Rusima... Revolucija je izazvala razdor u partiji, moć armije je naglo porasla. 1959. god. Kina je zauzela Tibet, to se nije svidjelo Sovjetima te su zaustavili suradnju na razvoju atomskog oružja, a sovjetske snage i savjetnici povučeni su iz zemlje. Nakon najavljenog posjeta Hruščova SAD 1959. god., Kinezi su shvatili da im Sovjeti neće pomoći pri osvajanju Tajvana, dapače Sovjeti su se namjeravali urotiti s Amerikancima kako bi ovladali svijetom i spriječili da Kina postane nuklearna sila. 1960. god. razlaz SSSR-a i NR Kine→ Sovjeti povlače svoje savjetnike i tehničare iz Kine; Kinezi odbijaju sudjelovati na konferencijama komunističkih partija; 1967. god. napadnuto je sovjetsko veleposlanstvo u Pekingu; osuđena je sovjetska invazija na Čehoslovačku i Brežnjeva doktrina; Rusi počinju povećavati svoje vojne snage na rusko- kineskoj granici; krajem 60tih zabilježeni su i prvi sukobi dviju vojski; Kinezi su kritizirali Sovjete zbog pokušaja poboljšanja odnosa sa SAD... Kinesko- sovjetski raskid pretvorio se u jaz sa zaoštravanjem ideoloških i teritorijalnih razmirica. Kineska netrepljivost je otežala sovjetski strateški položaj. Kako je pucala „ljubav“ sa Sovjetima, poboljšali su se odnosi s Amerikancima. Mao je vjerovao da bi poboljšanje odnosa s Amerikom odvratilo Sovjete od agresije. 1968. god. nakon američkog povlačenja iz Vijetnama i Kinezi su odlučili povući svoje snage. Amerikanci su u početku sa sumnjom promatrali poboljšanje odnosa s NR Kinom (tijekom 50-tih ona je bila glavna vojna prijetnja), ali kad su se uvjerili da Kina više nije glavna vojna prijetnja i da njen odnos sa Sovjetskim savezom puca, odlučili su se na normalizaciju odnosa. 1964. god. Kina uspješno testirala atomsku bombu, a hidrogensku 1967. god. Kina je bila na putu da postane regionalna sila. 1971. god. iste godine kad je Republika Kina izbačena iz OUN-a, NR Kina dobiva poziv za članstvo i sudjelovanje u Vijeću sigurnosti. Detant uspostavljen nakon Nixonova posjeta Kini 1972. god. omogućio je kraj Vijetnamskog rata i proglasio je kinesko i američko protivljenje sovjetskoj hegemoniji u Aziji. SAD pokušale su pridobiti Kinu u partnerstvo protiv Sovjetskog Saveza, ali Kina je odolijevala da bi se 1974. god. okrenula politici neovisnosti od obje supersile. Ali djelovanje Brzezinskog isplatilo se, jer se kineska politika opet promijenila 1978. god. (željeli su uz američku pomoć spriječiti sovjetski utjecaj u Aziji). Amerikanci su priznali Republiku Kinu/Tajvan kao dijelom NR Kine, vlada NR Kine je jedina kineska vlada, prekinuti su diplomatski odnosi s Tajvanom. 1976. god. umire Mao Ce- Tung i njegov politički suradnik Chu En- Lai. Pokrenule su se borbe za vlast između Hua Guofenga, predsjednika vlade, Deng Xiaopinga potpredsjednika vlade i „četveročlane bande“ (u kojoj se sudjelovala i Maova udovica Jiang Qing). Četveročlana banda je uhićena i izvedena pred sud, a vlast su slijedeće četiri godine zajednički obnašali Hua Guofeng i Deng Xiaoping. Deng Xiaoping (1980.-)→ od 1980. god. vlast se nalazi samo u njegovim rukama; Deng je bio revizionist i modernizator, ali ne i demokrat obnovljeni su kinesko- američki odnosi, a u tu čast kineski vođa odlazi u posjet SAD.

1984. god. Reagan posjećuje Kinu, krajem 80tih i Gorbačov dolazi u Kinu i obećaje povlačenje svojih snaga s kineskih granica, smanjenje broja sovjetskih vojnika u Mongoliji. Tko je Chu En- Lai? Chu En- Lai predsjednik kineske vlade za vrijeme vladavine Mao CeTunga.

TAJVAN,T'aipei
Poraženi Kuomitang, Chag Kai- Shek i njegovih dva milijuna pristaša svedeni su na otok Tajvan/Formozu. Događaji početkom 50tih godina ojačali su američke veze s ostacima Kuomitanga. Sklapaju se sporazumi za obranu otoka. 1954. god. Peking je počeo bombardirati tajvanske otoke kao odgovor nastanku SEATO pakta. Započela je nova borba Kuomitanga, uz pomoć Amerikanaca protiv Kineza. Kinezi su zahtjevali predaju otoka, ali Dulles i Eisenhower su odlučni pri svom stavu zaštite Tajvana. NR Kina dobiva potporu Sovjeta. Donedavni američki saveznik, napušta Republiku Kinu i odlučuje se okrenuti NR Kini te Tajvan priznati njenim sastavnim djelom. 1971. god. tajvan je izbačen iz UN Ali Peking nije odustajao od politike integracije: kako Tajvana tako i Hong Konga (britanska kolonija koja je postajala sve značajnija kako se Kina gospodarski razvijala) i Macaa (poluotok i dva otoka, portugalska kolonija).

HONG KONG
Zajednička deklaracija Kineza i Britanaca potpisana 1987. god. stupa na snagu tek deset godina kasnije. Britanska uprava zamijenjena je kineskom. Posebnim zakonom donesenim 1990. god. u pekingu, Hong Kong dobiva poseban status tijekom 50 godina.

KOREJA
P: Korea- podjela, zašto su se umiješali Sovjeti? P: Kada je završio rat u Koreji? P: Zašto Kina 1950. god. napada snage UN-a u Sjevernoj Koreji? P: Tko vlada i tko je vladao u Sjevernoj Korei? P: Tko vodi Amerikance u Koreji? Nekadašnja japanska kolonija, od 1910. god. Nakon Drugog rata zahvaćena valom nasilja: korejski poluotok je u drugoj polovici 20.st. bio, i još uvijek jest, glavno poprište dviju sukobljenih snaga. Crta razdjelnica se protezala duž 38 paralele. Budući da su se Japanci predali djelomice Amerikancima, djelomice Rusima, Koreja je podijeljena na dva dijela duž 38. paralele. Poslijeratne zone ruske i američke vojne okupacije (svi su se povukli do 1949. god.) pretvorile su se u neprijateljske sjeverne i južne političke cjeline. Amerikanci su podržavali ponovno ujedinjenje Koreje pod nadzorom UN-a, a Sovjeti su taj pokušaj spriječili. Staljin je bio spreman žrtvovati Sjevernu Koreju, samo da ne izbije rat u Jugoslaviji. Stoga Staljin daje dozvolu za rat u Koreji, samo ako Kina da odobrenje. Oba režima su prisvajala pravo na čitav korejski poluotok.

SJEVERNA KOREJA, P'yongyang 1950. god. vodi se propagandna kampanja za ujedinjenje poluotoka, ali bez sudjelovanja Singman Rija u tom procesu. Sovjetske snage pomogle su vođi komunističkih gerilaca Kim Il Sungu da dođe na vlast. Od 1948.-1972. god. vrši premijersku dužnost, a od 1972.- 1994. god. predsjedničku dužnost. Kao odgovor na Republiku Koreju, Kim Il Sung proglašava 1948. god. Demokratsku Narodnu Republiku Koreju
Kim Il Sung→Sjevernokorejski vođa koji je bio upleten u gerilski otpor protiv japanske okupacije, za vrijeme Drugog rata borio se u sovjetskoj Crvenoj armiji, potom se vratio kući. 1948.-72. bio je predsjednik vlade Sjeverne Koreje, a od 1972. god. predsjednik. Njegovu vladavinu karakterizira strogo pridržavanje ortodoksnom komunizmu, gospodarsko nazadovanje i suzbijanje političke opozicije. Naslijedio ga je sin Kim Jong II.

JUŽNA KOREJA, Seul Američke snage pomogle su konzervativnim snagama koje je predvodio Singman Rij da poraze ljevičare i u rujnu 1948. god. proglase Republiku Koreju. Nakon Korejskog rata dobiva ekonomsku pomoć SAD, ali za vrijeme Vijetnamskog rata i ona se polagano gospodarski uzdiže i osamostaljuje.
Syngman Rhee→ Južnokorejski politički vođa. 20tih godina mučen i zatvaran radi svojih nacionalističkih stavova. Bio je vođa pokreta za nezavisnost, vratio se u tek novu utemeljenu Republiku Koreju iz SAD 1948. god. i postao njezin predsjednik sve do 1960. god. Poznat po svojim diktatorskim i militantnim antikomunističkim stavovima, bio je prisiljen dati ostavku zbog optužbi o izbornoj prijevari i korupciji. KOREJSKI RAT Nakon propalih pokušaja organiziranja izbora za čitavu zemlju, sjevernokorejske snage 25. lipnja 1950. god.ulaze u Južnu Koreju i zauzimaju Seul. Napad na Južnu Koreju, bio je moguć tek kad je Kim Il Sung dobio zeleno svjetlo i od Staljina i od Mao Zedonga (Staljin je vjerojatno pristao na to jer je smarao da se situacija pomiče u njegovu korist: atomska bomba SSSR-a, pobjeda komunista u Kini, gospodarske poteškoće Zapada...). Danas neki vjeruju da je Sjeverna Koreja sama izvršila napad, ali tada su Amerikanci bili uvjereni da iza invazije stoji Moskva stoga su odlučili pomoći Južnoj Koreji. Sovjeti pak šalju u Sjevernu Koreju vojnu podršku, operativne planove i zračnu podršku. U ime UN-a, Truman započinje međunarodnu policijsku akciju koju je predvodio general D. MacArthur. Isprva se sukob razvijao u korist sjevera: južnokorejci i snage UN-a stjerani su do samog kraja Korejskog poluotoka. Korejski je rat postao križarska vojna za uništenje komunističkog režima na Sjeveru. Ubrzo je uslijedio kontranapad snaga UN-a koje u listopadu osvajaju sjevernokorejski glavni grad Pjongjang. UN-ove snage bile su pred pragom konačne pobjede, general MacArthur je smatrao da ni Rusi ni Kinezi neće intervenirati. Kina je protestirala protiv UN-ove akcije u Koreji proglašivši je protuzakonitim miješanjem u korejske poslove. Kineski napad i kontraofenziva1950. god. iznenadili su Amerikance. Kineski je napad bio preventivna akcija. Kinezi su se sjećali japanskog napada na svoju zemlju preko Koreje 1931. god. pa su imali razloga za sumnju da bi američke snage u Japanu mogle učiniti isto. Uznemireni su bili američkom pomoći Chang Kai- Sheku, američkim napredovanjem sjeverno od 38. paralele te raspravama o američkim strateškim interesima na pacifičkim otocima i mogućnosti vraćanja Changa u

kontinentalnu Kinu. Stoga su Kinezi napali prvi. Unatoč zategnutim odnosima sa Sovjetima, Kinezi dobivaju od njih vojnu pomoć. Rat se krajem 1950. god. sve više pokazao kao kinesko- američki sukob. Komunisti su do kraja godine opet stekili kontrolu nad Sjeverom. MacArthur traži dopuštenje da rat prenese u Kinu, ali je zahtjev odbijen, a general smijenjen 1951. god. General Dwight D. Eisenhower preuzima zapovjedništvo nad UN-ovim snagama. Pregovori o primirju započeli su 1951. god., bili su zamorni, dugi i puni strahova o novim ofenzivama. Na kraju je primirje potpisano 1953. god kojim je razdjelnica i dalje ostala duž 38 paralele, ali uspostavljen je tek krhki mir. Agresija u Koreji nije uspjela pripojiti južnu Koreju komunističkoj sjevernoj polovici.

SJEVERNA KOREJA U zemlji je bez prekida vladao maršal Kim Il Sung sve do 1994. god.. Postao je sve autokratskiji: ljudska su prava zamenarena, započeta je izrada nuklearnog arsenala. VIJETNAM, Hanoi Francuska kolonija sve do 1954. god. Potkraj Drugog svjetskog rata Japanci proglašavaju samostalnu državu Vijetnam. Po završetku rata britanci su preuzeli kontrolu zemlje južno od 16. paralele, a Kinezi sjeverno od nje. I jedni i drugi su se povukli 1946. god. i otvorili put za povratak Francuza. Na sjeveru zemlje vođa nacionalističke koalicije Vietminh Ho Ši Min proglašava Demokratsku Republiku Vijetnam (Hanoi). Francuzi su priznali Ho-Ši- Minovu vladu kao autonomnu jedinicu u okviru francuske zajednice, ali su odlučili učvrstiti svoju vlast. Vijetnam je proglašen pridruženom državom Francuske zajednice. Vietminh nije želio nikome prepustiti vlast i odlučio se izboriti za čitavu zemlju. Sjedinjene Države neizravno su podržavale (od kraja 40-tih godina) francuske vojne snage i poticale Francuze da podrže nekomunističke vijetnamske nacionaliste na jugu zemlje.
Vijetminh- odnos s Kine i Vijetnama Vijetnamski rat 50-tih.→ predstavljao je borbu protiv strane dominacije. Vijetnamski pokret za nezavisnost (Vietminh) predvodili su komunisti koji su imali podršku SS i NR Kine. Kineska pomoć Vietminhu bila je sve veća. Iako su nagovarale Francuze da Vijetnamu, Kambodži i Laosu daju nezavisnost, zapravo su SAD željele da Francuzi zadrže nadzor nad tim zemljama tj. da zadrže pristup sirovinama i tržištu u JI Aziji. SAD su počele izravno pomagati francuske snage u Vijetnamu. Katastrofalan poraz 1954. god. kod Dien Bien Phua (mali logor na sjeveru zemlje odakle je Vietminh ugrožavao sjeverni Laos), natjerao je Francuze da na međunarodnoj konferenciju u Ženevi odluči povući svoje snage iz vijetnamskog rata, ali i iz svih indokineskih država te da Vijetnamu, Laosu i Kambodži dadne nezavisnost. Vijetnam je privremeno podijeljen kako bi se francuske snage i snage Vietminha mogle pregrupirati. Crta razdjelnica povučena je duž 17 paralele. Sjeverni Vijetnam (Hanoi)→Pod ruskim i kineskim pritiskom Ho- Ši- Mih prihvaća odluku Ženevske konferencije. Njemu je bila važna južna polovica zemlje koja je hranila sjever, pa je zadržavanje podjele značilo ekonomske probleme. Nakon kinesko- ruskog raskola, Ho- Ši- Min je morao balansirati između Moskve i Pekinga. Južni Vijetnam, Saigon (Ho Chi Min)→ prozapadnjačka država na jugu zemlje, koja je bila uključena u područje zaštite SEATO-a. SAD pokušavaju stvoriti nekomunističku vladu na čelu s Ngo Dinh Diemom. No, Amerikanci su vjerovali da će na budućim izborima za ujedinjenje zemlje pobjedu odnijeti komunisti, stoga su odbile potpisati Ženevski sporazum (kojim Vijetnam dobiva nezavisnost) i podržale su Diemovu odluku

da ne sudjeluje na izborima. Pokazalo se da američki kandidat Diem (katolik) nije baš najbolji izbor: egzekucije protivnika, antagonizam prema budistima, ukidanje agrarne reforme koju je uveo Vietminh izazvali su novi oružani sukob u Južnom Vijetnamu. Ho ši Min odlučuje pomoći snage na selu koje su se okupljale protiv Diema. Preostale snage na jugu zemlje organizirale su 1960. god.općenarodni Nacionalni oslobodilački pokret, političko krilo Vijetkonga (južnovijetnamski komunisti), koji su pokrenuli akciju za svrgavanje Diema i ujedinjenje zemlje. Vijetkong predvođen komunistima 60- tih godina bilježi vojne uspjehe i zauzima sve veći teritorij, a SAD šalju sve veći broj svojih vojnika i tjeraju Diema da provede socijalne, političke i vojne reforme. Ali uvidjevši da je Diemov režim jako nepopularan, sami Amerikanci prekidaju slanje svoje pomoći Diemu i potiču državni udar protiv njega. Diema ubijaju njegovi vlastiti generali 1963. god. No, ni njegovi nasljednici nisu bili uspješni u vođenju rata, stoga se Amerikanci sa sve većim brojem svojih vojnika angažiraju u vijetnamskom ratu. Razaranja koja su prouzročili išli su na štetu Amerikancima koji nisu dobili podršku stanovništva. 1964. god. rat se proširio na sjever. Te iste godine američki razarač „Maddox“, napadnut je dvaput u Tonkinskom zaljevu. Predsjednik Johnson iskoristio je tu epizodu kako bi od kongresa dobio odobrenje za primjenu američkih snaga u otovrenom vojnopomorskom sukobu. Uslijedila je oštra američka bombarderska odmazda. Američke kopnene snage bile su angažirane u borbi protiv sjevera, ali brzu je pobjedu spriječila ruska pomoć Ho Ši Minu. Kinezi i Sovjeti su se natjecali u pružanju pomoći snagama Sjevera. Vijetnamski je rat počeo štetiti američkoj privredi, poticao je inflaciju i deficit. Isto tako kod američkih je saveznika intervencija u Vijetnamu podsticala sumnje u prioritete američke vanjske politike. Pad Saigona- kada? Ofenziva Tet, 1968. god.→ započele komunističke snage 1968. god, Amerikanci odbijaju napad i napadačima nanose teške gubitke, ali su i dalje daleko od pobjede. Iako Sjevernjaci nisu uspjeli zauzeti Saigon, odnijeli su pobjedu na drugom području. Napad je obeshrabrio Washington (Jonhson) koji je odlučio završiti američku vojnu intervenciju i započeti pregovore o završetku ratovanja. Predsjednik Jonhson odustao je od predsjedničkih izbora. Nixon je smatrao da će zbližavanjem sa SS i Kinom oslabiti njihovu podršku Sjevernom Vijetnamu i natjerati komuniste na pregovore o završetku rata. Četiri godine kasnije sklopljen je sporazum o američkom povlačenjeu iz rata. Ali ubijanja su nastavljena, a rat se proširio u Kambodžu i Laos. Na kraju su pregovori, a ne politka vijetnamizacije (vidi Nixon) donijeli mir.Pariški mirovni sporazum, 1973. god.- potpisale SAD, Sjeverni i Južni Vijetnam i snage Vijetkonga, osiguran je nadzirani prekid vatre, potpuno američko povlačenje i razmjena zarobljenika. 1975. god. Južni Vijetnam pada u ruke komunista Pobjeda Sjevernog Vijetnama nad SAD-om, savezništvo što ga je sklopila sa SSSR-om 1978. god., osvajanje Kampućije- svi su ti faktori podjarili neprijateljstvo Kine. Veze Vijetnama sa SSSR-om najavljivale su rusku dominaciju u Indokini, koja je Kini bila još mrskija od američke ili vijetnamske. Sovjeti postupno počinju ukidati vojnu pomoć Vijetnamu krajem 80-tih

Domino efekt u JI Aziji? „ Domino efekt“→ Američki predsjednik Eisenhower vjerovao je da bi predaja bilo kojeg dijela regije u ruke komunista mogla potaknuti „domino efekt“ koji bi vodio uspostavi komunističkih režima u cijeloj JI Aziji i predstavljao prijetnju Japanu. Sjedinjene Države nisu bile spremne tolerirati neutralizam. Stoga Kennedy povećava broj američkih snaga u Južnom Vijetnamu i šalje novac antikomunističkim snagama u Laosu. SEATO Pakt/ Pakt zemalja jugoistočne Azije, 1954. god. „Azijski NATO“, želeći spriječiti daljnje širenje komunizma u regiji, SAD potiču stvaranje ovog pakta. Sve su se zemlje obvezala da će napad na jednu od njih smatrat će se napadom na sve. Zemlje članice: SAD, Velika Britanija, Francuska, Australija, Novi Zeland, Pakistan, Tajland i Filipini. Pakistan se pridružio paktu samo da bi ugodio Sjedinjenim Državam i osigurao njegovu pomoć u borbi protiv Indije. Laos, Kambodža i Južni Vijetnam bili su uključeni u područje pod zaštitom SEATO-a SEATO je zapravo bio samo sredstvo politike SAD. Njegova je svrha bila osiguranje nezavisnosti Južnog Vijetnama, stoga je i raspušten 1975. god.

LAOS 1954. god. na vlast dolazi rojalistička vlada, koja je već 1957. god. stvorila koaliciju s komunističkim pokretom Pathet Lao (stovrio je 1950. god. Ho Ši Min kao dodatak Vietminhu u sjevernom Vijetnamu). Na početku 60- tih godina Laos se našao u građanskom ratu. Ho- Ši- Min je koristio Laos kako bi slao materijal u Južni Vijetnam, vlast Pathet Laoa se širila. Ali laoska se koalicija raspala 1963. god., a zemlja se podijelila. SAD odustaju od politike povlačenja te se odlučuju koncentrirati u Laosu koji je postao važno američko središte. 1975. god. u Laosu propada monarhija i pobjeđuje komunistički pokret Pateht Lao. Laos je praktički postao vijetnamska kolonija pod imenom Laoska Narodna Republika.
Pathet Lao→Lijevi nacionalni pokret u Laosu, osnovan 1950. god. Pridružio se Viet Minhu kako be se suprotstavio francuskoj kolonijalnoj vlasti u Indokini. Pokret je 1975. god. preuzeo vlast u čitavoj zemlji.

KAMBODŽA/ KAMPUĆIJA,Phnom Penh
Tko intervenira u Kambodži, kakav je režim uspostavljen? Kako se smanjivao američki anganžman u Vijetnamu, rat se prenio na druge lokacije u jugoistočnoj Aziji. 1969. god. Amerikanci ilegalno bombardirali komunistička središta u Kambodži. 1970. god. srušena je kambodžanska vlada, a na vlast je došao general Lon Nol, uz pomoć Amerikanaca. Bivši princ prokockao je svoje prijateljstvo s Amerikancima proglasivši neutralizam svoje zemlje i zato jer je prijateljevao s Ču En- lajem. Sada nova vlada traži pomoć protiv uljeza tj. snaga Vijetminha koji su i Kambodžu iskorištavali za svoje napade na južni Vijetnam. Za Kambodžu je kraj jednog rata označio početak drugog. Svrgnuti princ povezuje se s Crvenim Kmerima i njihovim vođom Pol Potom. Nakon potpisanog mira s Vijetnamom, američke snage 1973. god. nastavljaju s bombardiranjem Kambodže, a Kongres ukida novčana sredstva za američke borbene aktivnosti iznad Vijetnama, Laosa ili Kambodže.

1975. god. i Kambodža pada u ruke komunista, točnije pod vlast Crvenih Kmera i Pol Pota, saveznika NR Kine (NE Sovjeta!). Čim su SAD napustila Lon Nola, započeta je vladavina terora, u provedbi Pol Potova režima pobijeno je milijun ljudi. Rat između Vijetnama i Kampućije, 1975. god.→ sukob su izazvali Crveni Kmeri koji su napali Vijetnam u spornim graničnim područjima. Zanemarujući genocidnu narav Pol Pota, Amerikanci staju na njegovu stranu, a Sovjeti priskaču u pomoć Vijetnamu. Vijetnam je uzvratio uspješnom invazijom na Kampućiju 1978. god. kada je svgnuta vlada Pol Pota i ustoličena nova provijetnamska vlada. Slijedeći mjesec kineske snage krenule su u iznenadnu invaziju na Vijetnam. SAD poslale su pomoć nekomunističkim skupinama u Kambodži koje su se zajedno s Crvenim Kmerima (imaju podršku Kineza) borile protiv provijetnamske vlade. Gorbačov vrši pritisak na Vijetnamce da se povuku iz Kambodže 1989. god. Lon Nol→ Predsjednik Kambodže 1970.-1075. god. Bio je general armije, zatim predsjednik vlade. 1970. god. desničarskim udarom uzeo je vlast princu Shianuku, ali je oboren te 1975. god. bježi na Bali, a Crveni kmeri preuzimaju vlast. Tko je bio vođa Crvenih Kmera? Tko je izvukao pouku iz kineske kulturne revolucije? Pravim imenom Saloth Sar, Pol Pot, bio je vođa Crvenih kmera. Njegov je revolucionarni program uključivao ukidanje vjere i novca, stvaranje ruralnog populističkog komunizma i gašenje gradova. Crveni kmeri→ komunistički režim koji je od 1975.-1979. god. vladao Kampućijom. Nakon što su porazili Lon Nola, raselili su glavni grad Phnom Penh, zemlju su izložili neprekidnoj vladavini terora, sve dok nisu svrgnuti 1979. god.

FILIPINI, Manila
Čija su kolonija Filipini? Španjolska, a potom američka kolonija od 1898.-1946. god. U Drugom svjetskom ratu: za komandanta ameičkih snaga bio je postavljen general Douglas MacArthur. Filipni su bili ključ jugozapdne Azije. SAD održavaju ratno obećanje i daju Filipinima 1946. god. nezavisnost, ali zadržavaju vojne i ekonomske privilegije. Uz američku pomoć, filipinska vlada uspjeva ugušiti pobunu seljaštva. 1986. god. Reaganova administracija pomaže pri uklanjanju korumpiranog tiranina Ferdinanda Marcosa.

INDIJA, New Delhi
Mahatma Gandhi→Indijski vođa u borbi za neovisnost. Razvio je taktiku masovne neposlušnosti i nesuradnje. Tri velike kampanje (1920.-1922.,1930.-1934., 1940.-1942.) odigrale su značajnu ulogu u napredovaju Indije prema nezavisnosti 1947. god. Odlučno se opirao podjeli zemlje i suprotstavljao se hindusko- muslimanskim sukobima i pokoljima koji su pratili borbu za nezavisnost Indije i Pakistana. Ubio ga je neki hinduski fanatik.

Nezavisnost Indije Britanska kolonija. Krajem 19.st. pobuđena nacionalna svijest Indijaca, pojačana je otvorenim britanskim rasizmom. Prvi jači otpor javio se 1905. god. kao odgovor na odluku o podjeli pokrajine Bengal. Prvi svjetski rat oživio je političke nade i obnovi zahtjeve za samoupravom. Nakon rata razvila se suradnja Hindusa i muslimana okupljenih u Pokretu nesuradnje (1920.-22.) U sklopu ovog pokreta Gandhi je ikoristio svoje oružje, nenasilnu taktiku tzv. satyagrahu. Kada je ovaj pokušaj propao, krajem 20tih radikalci predvođeni Nehruom i Boseom pozivali su na borbenu akciju protiv Britanaca, a Gandhi je za to vrijeme provodio Pokret građanskog neposluha. Nacionalističke težnje nagrađenu su 1935. god. Aktom o upravljanju Indijom, prema kojem je Indija ostvarila punu autonomiju na nivou pokrajine. U Drugom svjetskom ratu: bengalski naciolanlist Subhas Chandra Bose započinje organizirati indijsku armiju za borbu protiv Britanaca „Van iz Indije!“ Britanci suočeni s dobro organiziranim i popularnim pokretima za nezavisnost, daju 1947. god. nezavisnost Indiji. 1950. god. Indija je postala Republika. Indijski politički život kompliciralo je pitanje jezika: čak šezdesetak jezika govorilo se u Indiji. Hindski- jedna od izvedenica iz sanskrta trebao je postati službeni jezik zemlje. Punjab i Sikhi Područje vjerskih i jezičnih problema, gdje su sikhi vodili kampanju za vlastitu državu u kojoj bi se govorio pandžapski. Sikhi, vladali su Punjabom, ali nakon podjele Indije 1947. god., dolazi do podjele Punjaba i bijega sikha iz muslimanskog zapadnog Punjaba na istok. Sikhi su zahtjevali veću autonomiju u Punjabu.

Jawaharal Nehru→ Predsjednik indijske vlade koji je ostao na dužnosti sve do svoje smrti 1964. god. Simpatizer ponekih vrijednosti i Amerikanaca i Sovjeta; odbijali su ga Staljinova tiranija i režim i sirovost i glupost makartizma u SAD te podjela svijeta na komuniste i antikomuniste. Bio je glavni stvaralac postimperijalnog Commonwealtha kao udruženja monarhija i republika svih rasa. Odlučio je da Indija treba ostati u Britanskome Commonwealthu, ali pod uvjetom da postane republika s pravom vođenja samostalne vanjske politike koja se može razlikovati od politike V.B.→ to je bio početak neutralizma ili nesvrstanosti Trećag svijeta. Kashmir/ Indijsko- pakistanski sukob Pokrajina na sjeveru Indije koja je bila sukob spora između Indije i Pakistana. Ali dvije su se zemlje sporile i oko raspolaganja vodama Inda i njegovih pritoka kao i oko imovine osoba. Kashmirom su stoljećima vladali diktatori. Većina stanovnika bila je muslimanske vjeroispovijesti (4/5). Muslimanski podanici maharadže opirali su se njegovoj vlasti zajedno s hinduskom manjinom. Kada je izbio sukob oko malenog teritorija koji se želio odcijepiti i kojeg su zauzeli Pakistanci, maharadža traži pomoć od Indije. Ali Nehru se odlučuje za prekid vatre: zapdni dijelovi Kashmira ostali su u Pakistanu, dok je istočni dio bio uključen u indijsku federaciju. Pakistan je ostao u uvjerenju da se problem može riješiti samo silom. 1965. god. pakistanske postrojbe prešle su liniju prekida vatre u Kashmiru koja je uspostavljena 1949. god. 1972. god. Indira Gandhi i Zlfikar Bhutto dogovaraju privremen linije razgraničenja u Kashmiru. Tibet/ Indijsko- kineski sukob 1950. god. Kina je osvojila Tibet i postala susjed Indiji. Nezadovoljstvo kineskom vlašću otjeralo je dalaj lamu 1959. god. u Indiju. Moskva je odlučila pružiti pomoć Indiji. 1962. god. iskoristivši sovjetsko- američku raketnu krizu na Kubi, kineska vojska upada preko Buthana u Indiju, možda u namjeri da priključi dio teritorija Kini i poražava indijsku vojsku. Indira Gandhi→ Nehruova kći, indijska predsjednica vlade koju su ubili sikhi 1984. god. Zbog bangladeške krize Indira napušta indijsko tradicionalno nesvrstavanje i zaključuje sa SSSR-om državni ugovor kako bi time kompenzirala američku i kinesku sklonost prema Pakistanu. Rajiv Gandhi→ Naslijedio Indiru Gandhi na mjestu indijskog premijera. Uspio je postići sporazum sa sikhima u Punjabu, poboljšati odnose s Kinom, potvrdio je dobre odnose sa SSSR-om i donekle poboljšao odnose sa SAD-om-

PAKISTAN, Islamabad Britanska kolonija sve do 1947. god. kada dobiva nezavisnost. Vjerska država (ali od kad?) 1954. god. pakistansko- indijski sukob oko Kashmira, upliće se i SAD. Zaključen je ugovor koji je predviđao aneričku vojnu pomoć Pakistanu 1954. god. Pakistan pristupa SEATO paktu. 1977. god. pakistanska vojska preuzima vlast, a dvije godine kasnije daje objesiti Bhutta i uvodi surovi represivni režim.

Pakistan je poslužio Amerikancima kao kanal za naoružavanje protusovjetskih snaga u Afganistanu, unatoč negodovanju zbog nuklearnog programa, Pakistan je zato dobio američku pomoć. Zašto je došlo do rata između Pakistana i Istočnog Pakistana? Osamostaljenje Bangladeša? I Pakistan je imao unutrašnjih problema. I Istočni i Zapadni Pakistan bili su ogorčeni na pandžapsku prevlast, a vodeće ličnosti jasno su izražavale političko i socijalno nezadovoljstvo. 1970. god. izbori za ustavotvornu skupštinu podijelili su zemlju: na Istoku je pobijedio šeik Mujibur, dok je u Zapadnom Pakistanu pobjedu odnio Zulfikar Ali Bhutto. Pobjeda šeika Mujibura bila je pobjeda bengalskog separatizma: Istočni Pakistan nije bio zadovoljan statusom jedne od pet pokrajina države, pri čemu su sev ostale pokrajine bile na zapadu. Istočni Pakistan je tražio širok stupanj autonomije u labavoj federaciji. Bhutto i Mujibur vode pregovore oko uređenja države, ali oni nisu urodili nikakvim plodom. Izbili su sukobi u koje su se umiješali i Indija (potaknuta antipakistanskim osjećajima). Mujibar Rahman posato je predsjednik vlade nove države Bangladeš (gl. grad Dacca). Mujibur Rahman→ Utemeljio Awami ligu 1949. god. koja se suprotstavljala dominaciji Zapadnog Pakistana i borila za nezavisnost Istočnog Pakistana (Bangladeša). Napetosti su dovele 1970. god. indijsko- pakistanskog rata i do nezavisnosti Bangladeša 1971. god. Mujibur Rahmani postao je predsjednik 1975. god. s diktatorskim ovlastima, ali je iste godine ubijen. Tko je Bhutto? Zulfikar Ali Bhutto bio je pakistanski ministra vanjskih poslova, osnivač Pakistanske narodne stranke. Kasnije predsjednik Pakistana. Njegov najveći problem bio je izgradnja države: izgubio je pola svog teritorija, ostao bez sirovina i proizvoda, inozemnih tržišta, ostao je neriješen ustavni problem. Bhutto je poveo Pakistan nuklearnim putem, a za to je tražio pomoć Francuza. Njegov je stav bio jasan: budući da Hindusi, Židovi i kršćani imaju nuklearno oružje, potrebna je i islamska bomba. Washington je pokušao zaustaviti pakistanski nuklearni program stoga je prekinuo ekonomsku pomoć.

CEJLON/ ŠRI LANKA, Colombo
Britanska kolonija sve do 1947. god. kada dobiva nezavisnost. Od 1972. god. Cejlon nosi ime Šri Lanka. S. Bandaranaike→Zemlju vodi Solomon Bandaranaike od 1956.- 1959. god. Čim se izbori za vlast došao je u sukob s tamilskom manjinom, a došlo je i do pada političkog utjecaja budističke elite. Nakon njegova ubojstva vodstvo zemlje prelazi u ruke njegove udovice Sirimavo Bandaranaike. Ona je uvela u vladu i prorusku komunističku partiju. Sirimavo je imala materijalnu i verbalnu potporu različitih država od SAD-a, SSSR-a i Kine preko Indije i Paksitana do V.Britanije, Australije i Egipta. I sam je vodila građanski rat protiv tamilskih Tigrova. Iako je sklopljen dogovor između Indije i Šri Lanke 1986. god. da se dade Tamilima autonomija, dogovor nije realiziran jer se nisu mogle utvrditi granice autonomne tamilske pokrajine.

Tamili, Tamilski tigrovi→ Većinsko stanovništvo na sjeveru i istoku otoka, čine 1/4 ukupnog stanovništva. Etnički i vjerski zasebna skupina koja je težila autonomiji ili nezavisnoj državnosti. Nekada bogata vladajuća klasa, uglavnom su hindusi. „Oslobodilački tigrovi tamilskog Eelama“→ ekstremistička separatistička tamilska organizacija formirana 1972. god. koja je koristila terorizam i gerilsko ratovanje u sukobu sa sigurnosnim snagama Šri Lanke.

BURMA/ MIANMAR,Yangôn (Rangun) Britanska kolonija sve do 1948. god. kada dobiva nezavisnost MALEZIJA/ MALAJSKI POLUOTOK (Malajska federacija,) Kula Lumpur 1963. god. nastala je Malezija ujedinjenjem država Malajskog poluotoka: Singapura, Malaje, Sabaha i Sarawaka. To je bila umjetna tvorevina, koju su nakon nekog vremena napustili Singapur i Brunej. INDONEZIJA, Djakarta Nizozemska istočna Indonezija Po završetku drugog svjetskog rata, Nizozemci se vraćaju kako bi preuzeli vlast od britanskih okupacijskih snaga, ali dočakeo ih je dobro organiziran nacionalistički pokret koji nije imao nikakav komunistički predznak. Nizozemci de facto priznaju vlast novoproglašene Indonezijske Republike, ali kad je 1949. god. ta Republika trebala biti priključena uniji s Nizozemskom, nastao je problem. Nizozemci su pribjegli sili, a Amerikanci su vršili pritisak da vlast predaju nacionalistima kako bi izbjegli rizik od radikalizacije pokreta za neovisnost. 1949. god. nezavisnost je formalno proglašena. Državu je nastavio voditi nacionalistički vođa Ahmed Sukarno. Indonezija je prihvatila nesvrstan stav u međunarodnim poslovima i bila domaćin 1955. god. prve konferencije Nesvrstanih država u Bandungu. Prokineska Komunistička partija Indonezije bila je najaktivnija KP na svijetu. 1965. god. vojni udar u kojem je smijenjen nacionalni vođa Ahmed Sukarno, a poginulo je pola milijuna indonezijskih komunista (SAD poticale su svrgavanje, ali nisu izravno sudjelovale). Novi predsjednik postao je Suharto i mandate je dobivao šest puta.
Sukarno- što je radio s komunistima i Kinom? Najpopularniji indonezijski nacionalista, a od 1949. god. i predsjednik. Na konferenciji u Bandungu sudjeluje i Ču En-laj, to je bila prilika da Sukarno uspostavi dobre odnose s Kinom i da indonezijskom nesvrstanju komunistički prije negoli zapadnjački prizvuk. Za vrijeme njegove vladavine postpuno se urušila parlamentarna demokracija i zemlju je zahvatila ekonomska kriza. Uz potporu vojske i Komunističke partije Indonezije, Sukarno je 1959. god. državu pretvorio u tzv. vođenu demokraciju. Kako bi osigurao Indoneziji Zapadni Irijan (zapadna Nova Gvineja, bila pod australskom vlašću), Sukarno je uspostavio bliske veze sa SSSR-om i Kinom te izazvao nepovjerenje Sjedinjenih Država. Sukarno se opirao stvaranju Malezijske federacije koja je bila čvrsto antikomunistička i za koju je vjerovao da služi očuvanju britanskog kolonijalnog utjecaja.

TAJLAND, Krung Thep (Bangkok) Jedina zemlja koja je izbjegla osvajanja, bila je tampon zona između Britanaca i Francuza. Za vrijeme Vijetnamskog rata, Tajland je bio u savezu sa SAD-ma.
ASEAN, 1982. god. Zemlje jugoistočne Azije: Indonezija, Malezija, Singapur, Tajland, Brunej i Filipini, osim Indokine, osnivaju Udruženje država jugoistočne Azije. Cilj ove organizacije je borba protiv siromaštva i bolesti, poboljšanje trgovačkog i ekonomskog značenja članica u svijetu→ udruženja za međusobnu pomoć na ekonomskom i socijalnom planu.

AFRIKA
HLADNI RAT
Dekolonizacija, kada, zašto, tko joj se protivi i zašto, kada se Britanci povlače iz svojih kolonija, kada Portugalci i Francuzi, kakve su prilike u kolonijalnim zemljama koje dovode do dekolonizacije, glavni val dekolonizacije u Africi? (60-e) Najveće krize u dekolonizaciji Afrike: kongoanska kriza, Katanga, Zair, Mobutu Kada je završio Drugi svjetski rat, a Africi su bile samo tri potpuno nezavisne države: Etiopija, Liberija i Južna Afrika. Nakon Drugog svjetskog rata pojavila se među koloniziranim zemljama težnja za nacionalnon nezavisnišću. Imperijalne su sile s neočekivanom lakoćom bapustile golema područja. Jedino je proces dekolonizacije zapeo na krajnjem jugu kontinenta zbog tvrdoglavosti Portugalaca u Angoli i Mozambiku te nemilosrdne odlučnosti polunezavisnih bijelaca u Južnoj Rodeziji. Na sjeveru Afrike, u Magrebu, Francuzi su nakon borbi za neovisnost, morali napustiti svoje kolonije: 1956. god. Tunis i Maroko, a Alžir 1962. god. Na Zapadu Afrike europska je okupacija stvorila užasna problem i teške socijalne probleme što je poticalo bijele naseljenike na preziranje i izbjegavanje Afrikanaca. Nezadovoljni Afrikanci počeli su optuživati bijelce da kvare i ekploatiraju crnce. Brojne afričke vođe privukle su gandijevske ideje o pasivnom otporu. Britanska metoda→ sastojala se u postepenom povećanju afričkog elementa u zakonodavnim i izvršnim vjećima, nastojali su nacionalnog vođu pretvoriti u premijera samoupravnog teritorija. Francuska metoda→ francuski dekolonizacijski zakon predviđao je autonomiju s općim pravom glasa, izabiranje vijeća i afrikanizaciju javnih službi koje bi pogodovalo proglašenju nezavisnosti. Kada je de Gaulle došao na vlast 1958. god. ponudio je francuskim zapadnoafričkim kolonijama dvije opcije: autonomiju u francuskoj Zajednici, gdje bi Francuska zadržala ekonomsku kontrolu ili nezavisnost. Španjolska i Portugal sporije su se odricale kolonija. Portugal je prvi stigao u Afriku i posljednji izašao iz nje. Iako su osvojili velika područja u Zapadnoj Africi od tamo su ih postupno istisnuli Nizozemci, Britanci i Francuzi. Portugalski san o povezivanju Angole s Mozambikom kopnenim pojasom nikad se nije ostvario. Portugalci su pokazivali slab interes za Afriku, a zbog nemarnosti u ukidanju ropstva došli su na zao glas. Portugalska metoda→ primjenjivala je metodu asimilacije kao sredstvo postupnog proširenja biračkog prava, ali je sve veće useljavanje iz Portugala u kolonije sredinom pedesetih promijenilo

socijalnu i gospodarsku strukturu, pojačalo rasnu barijeru i izazvalo nezaposlenost. 70tih godina Portugal mora trošiti pola svog državnog proračuna za vojne akcije u kolonijama. Oslobodilački pokreti sve su više jačali. Istočna je Afrika stekla nezavisnost poslije Zapadne Afrike. Francuske kolonije→ Alžir, Maroko, Tunis, čitava zapadna Afrika (osim Zlatne obale, Nigerije, Sijela Leona i Gambije): Francuska Gvineja (izabrala nezavisnost 1958. god.), Obala Bjelokosti, Kamerun, Gabon, Republika Kongo (Kongo- Brazzaville), Srednjoafrička Republika, Madagaskar, Francuska Somalija Britanske kolonije→ Zlatna obala/Gana, Nigerija, Sijera Leone, Gambija, Kenija, Uganda, Zanzibar, Tanganjika (naslijedila od Njemačke nakon Prvog rata), Britanska Istočna Afrika/Kenija, Sjeverna Rodezija, Južna Rodezija, Bechuanaland, Južna Afrika Španjolske kolonije→ Ekvatorska Gvineja, španjolski Maroko Portugalske kolonije→ Gvineja Bisau, Mozambik, Angola Belgijske kolonije→ Kongo MAGREB (na arap. Zapad): Maroko, Alžir i Tunis U Drugom svjetskom ratu čitava je afrika postala bojište. I Francuska i Italija su poražene u ratu, ali obje su završile na pobjedničkoj strani. Italija je platila cijenu poraza i izgubila afričke kolonije, dok se Francuksa ponovno vratila u Magreb. No tamo se susrela s nacionalističkim težnjama za potpunim prekidom statusa protektorata, modernizacijom...

MAROKO, Rabat
Francuska kolonija sve do 1956. god. kada dobiva nezavisnost. Španjolska je zadržala krjnji sjever zemlje, nasuprot svojim najjužniji posjedima u Španjolskoj, tako da čitav Gibraltar geografski pripada Španjolskoj, dok je politički to britanski protektorat. Vladar Muhammad V. ben Yusuf.

TUNIS, Tunis
Francuska kolonija sve do 1956. god. kada dobiva nezavisnost.

ALŽIR, Alžir
Alžirski nemiri do nezavisnosti Francuska kolonija sve do 1962. god. kada dobiva nezavisnost Ovdje je nacionalna borba za nezavisnost trajala nešto duže nego u Maroku i Tunisu. Pobunu protiv francuske vlasti vodila je Fronta nacionalnog oslobođenja/FNL. Ratni sukobi koji su se vodili u Alžiru 1958. god. prenijeli su se u matičnu zemlju. Alžir je ustao protiv Pariza i prema planu nova je vlada trebala udarom preuzeti vlast stare francuske vlade. Nemiri su doveli do pada Četvrte Fr. Republike, nakon koje na vlast dolazi vlada Charlesa de Gaulla. (1958 god.) Nacionalistički vođa Ferhat Abbas. De Gaull počinje popravljati odnose s Tunisom i Marokom i prstaje povući francuske snage iz tih zemalja. U Alžiru su i dalje na snazi nemiri. Mučenja što su ih provodili francuski vojnici pridonijeli su okretanju francuskog mišljenja protiv francuske zajednice i francuske vojske u Alžiru. Za vrijeme sukoba Alžirci se okreću Moskvi i pekingu u nadi

za pomoć. Kako je sve više naroda pristajalo uz FNL, de Gaulle je odlučio pristupiti pregovorima. Pregovori su na kraju donijeli Alžircima nezavisnost 1962. god.

LIBIJA, Tripoli Talijanska kolonija sve do Drugog rata koja je pretvorena zajedno sa čitavim talijanskim sjevernoafričkim posjedom u trojnu ustavnu monarhiju 1952. god. 1969. god. zbačena je monarhija, anovi libijski vođa posato je pukovnik Gadafi. Gadafi je iskoristio svoju poziciju i odlučio se upletati svugdje, pa čak i tamo gdje mu nije bilo mjesto: pomagao je Palestincima, poticao je stvaranje niza unija i federacija koje su brzo propadale, dao je ubiti svoje političke protivnike, imao je velike ambicije u Čadu (bogat ležištima urana, zlata, nafte idr.). Zbog uplitanja u čadske poslove, Amerikanci su kaznili Libijce ekonomskim sankcijama 1983. god. Afrikance su uznemiravale Gadafijeve aktivnosti i vizije velikog islamskog saharskog carstva koje bi moglo ugroziti blago čitavog područja. Gadafi ipak nije mogao stvoriti carstvo. Imao je naftu kojom je mogao manipulirati i ucjenjivati kupce. Pretvorio je Libiju u najveći arsenal oružja ruskog podrijetla izvan SSSR-a.
Čija je Zapadna Afrika? Francuska, osim nekoliko britanskih kolonija: Gane, Gambije, Nigerije i Sijera Leonea.

GANA/ ZLATNA OBALA, Accra
Gana/Zlatna obala, šef Gane Britanska subsaharska kolonija, prva koja je 1957. god. dobila nezavisnost. Pobune su izbile 1947. god. zbog visokih cijena, a preklopile su se s pojavom novog nacionalnog vođe Kwamea Nkrumaha. Zlatna obala dobila je samoupravu 1955. god., nezavisnost pod imenom Gana 1957. god., a republika je postala 1960. god. Gana je utrla put Afrikancima u Commonwealth. Nkrumahovo vodstvo pretvorilo se u autokraciju i zlouporabu položaja. Nakon dobivene nezavisnosti, Nkrumah je imao tri cilja: 1.)htio je proširiti viziju afirčkog jedinstva ubrzavanjem nezavisnosti drugih teritorija te združivanjem energija Afrikanaca. Njegov panafrikanizam bio je sumnjiv kao Naserov panarabizam. „Organizacija afričkog jedinstva“, 1963. u Adis Abebi u Etiopiji. 2.) htio je učiniti Ganu modernom industrijskom državom. 3.) htio je slijediti politiku nesvrstanosti. Kriza u Kongu okrenuli su Ganu protiv Zapadnog svijeta. Ekonomija Gane planirala se prema komunističkim modelima, ali se mogla ostvariti tek uz zapadni kapital. Nkrumah je rasuo zavidnu baštinu Gane, oslabio je zemlju do bankrota, pokrenuo korupciju, zbog čega ga je vojska mirnim vojnim udarom 1966. god., kojim je upravljala CIA, svrgnula s vlasti dok je bio u posjetu Kini.

NIGERIJA
Britanska subsaharska kolonija koja je stekla nezavisnost 1960. god. Kako je Nigerija bila umjetna tvorevina udruženih naroda: Joruba i Iboa koje se nije toleriralo, bilo je za očekivati da će ovdje izbiti i sukob većih razmjera. Sloga zemlje nije dugo trajala. Iboi su zaključili da bi se mogli spasiti samo odcjepljenjem od Nigerije, 1967. god. Odumegwu Ojukwu proglašava nezavisnu državu Biafru. Započeo je građanski rat: V.B. i SSSr oružjem su pomagale federalnu vladu, a Francuzi su pomagali Biafru. 1970. god. Biafra je poražena i mora pristati na kapitulaciju i, kao takva, prestala je postojati. Ekonomski rast nastavio je brzim tempom, Nigerija je postala najveći proizvođač i izvoznik nafte, bila je bogata zemlja, ali njeni stanovnici nisu vidjeli ništa od toga bogatstva, već su nastavili živjeti u kolonijalnom društvu. Razvila se korupcija, režimu su prijetili državni udari, Nigerija je zahvaćena političkom i gospodarskom nestabinošću. Ibrahim Babangida, dolazi na vlast 1982. god., s namjerom da spasi gospodarstvo, uspostavi civilnu vlast te spriječi nigerijski regionalni sukob tj. vjerski rat između musilmana i kršćana. Inozemi dug bio je ogroman, Nigerija se pretvarala u međunarodno skladište droge.

SENEGAL
Nakon stečene nezavisnosti, i u Senegalu je, kao i u drugim zapadnoafričkim zemljama, došlo do vojnog udara gdje je 1981. god. vlast pruzeo Abdouu Dioufu.

LIBERIJA, Monrovia
Liberija- nastanak, po kome je nazvan glavni grad? Liberiju su kao formalno nezavisnu državu osnovale Sjedinjene Američke Dražve 1847. god. s namjerom da se u nju vraćaju oslobođeni crnci u Americi. Jedna od zemalja koja je dočekala kraj Drugog rata nezavisna. Nakon rata bila je američki rezervat. 1980. god. general Samuel Doea, svrgnuo je dominantu obitelj Tolbert i vladajuću stranku whiga. Ekonomska katastrofa udružila se s plemenskim neprijateljstvom te 1990. god. izbija građanski rat. Liberija koja je bila središte američke špijunaže, ostala je bez svog najvećeg saveznika kada se pokazalo da je vlast bila previše tiranska.

OBALA BJELOKOSTI
Obala Bjelokosti Francuska kolonija. Najuspješnija država Zapadne Afrike u prvim desetljećima poslije nezavisnosti.

MALI
Država je imala problema s Tuarezima, berberskim stanovnicima pustinje, a nadali su se da će uz francusku pomoć dobiti vlastitu državu.

KONGO/ ZAIR
Kongoanska kriza- sukob oko Katange, tko su protagonisti? Belgijska kolonija sve do 1960. god. kada iznenada dobiva nezavisnost. Nezavisnost Belgijskog Konga izazvala je građanski rat i jednu od velikih hladoratovskih kriza. Uzroci te katastrofe bili su žurba kojom su Belgijanci napustili koloniju ne pripremivši ih za nezavisnost, golemo prostranstvo Konga i njegova etnička i plemenska raznolikost, pobuna vojske koja je uslijedila odmah poslije stjecanja nezavisnosti, pokušaj odvajanja bogate južne provincije Katange i njezina pretvaranja u zasebnu državu. Belgijanci su zamišljali polagano napredovanje za Afrikance, ali nikad nisu razmišljali prepustiti im potpunu vlast, stoga i nisu obrazovali afričku elitu. Katanga→ za vrijeme Prvog svjetskog rata započelo je iskorištavanje bakrene rude, a Katanga je postala dvaput bogatija od ostatka Konga. Kao rezultat podignutih ustanaka u Accri (Gana), izbili su plemenski sukobi i u Leopoldvilleu 1960. god. Belgijci su pristali napustiti Kongo. Vlast su ostavili svom miljeniku i najistaknutijem kongoanskom političaru Patricu Lumumbi, osnivaču Kongoanskog nacionalnog pokreta. Lumumba i suradnici zahtjevaju afrikanizaciju javnih službi i visokoškolskog obrazovanja. Težili su snažnom centru umjesto federacije, što se kosilo sa zahtjevima njegovih suparnika koje je vodio Joseph Kasavubu, Moise Tschombe (Čombe) i Jason Sendwe. Ova je trojka namjeravala preuzeti vlast u Katangi. Nakon proglašene nezavisnosti, 30. lipnja 1960. god., izbile su prve vojne pobune: gnjevna vojska širi nasilje i silovanja, a Čombe 11.srpnja 1960. god. proglašava nezavisnost Katange. Pobuna vojske bila je izvor svih nedaća u Kongu, ona je oduzela kongoanskoj vladi vlast i autoritet, a Belgijanci su najavili da će se vratiti radi zaštite svojih građana. Belgijanci se na Čombin poziv u pomoć vraćaju u Kongo. Lumumba je posumnjao u katanško- belgijsku urotu usmjerenu protiv nezavisnosti nove države. Lumumba se našao između dvije vatre: s jedne su ga strane napadali Čombe i Belgijanci, a s druge je imao neposlušnu vojsku koji nije namjeravao razoružati jer mu je trabala (kakva takva) zbog sukoba oko Katange. Kongoanski premijer Patrice Lumumba traži pomoć od SAD i SSSR-a. Za Amerikance je Lumumba bio usmjeren prema komunistima te su njegov poziv za pomoć odbili. Sovjeti su poslali tek neznatnu pomoć koju je kontrolirao UN. S druge strane, Amerikanci pomažu antikomunističke snage. Priklonivši se Čombeu, Belgijci su potkopali belgijsko- kongoansko savezništvo i jedinstvo Konga. Nakon nekoliko poziva u pomoć u borbi protiv belgijske agresije od strane Kasavubua i Lumumbe, UN sredinom srpnja dolazi u Kongo. Snage Ujedinjenih naroda započele su razoružavati pobunjenike, a Lumubma se tome protivio i zaustavio je daljnje razoružanje. Nestale su sipmatije i nada koje je Lumumba gajio prema UN-u. Predsjednik Konga Kasavubu, otpušta Lumunmbu s premijerskog mjesta jer je bio nepredvidljiv u svojim odlukama i imenuje novu vladu. UN-ove snage u Kongu podržale u Kasavubov čin, koji je bio protuzakonit, zbog čega je došlo do privih sukoba kongoanskih snaga (Lumumbine pristaše) na UN. Snage UN-a ubili su Lumumbu 17.siječnja 1961. god. Za vrijeme sukoba Lumumbe i Kasavubua, izdigao se general Joseph Mobutu, nečelnik glavnog stožera vojnih snaga, koji je preuzeo premijersku ulogu, raspustio parlament i priklonio se Kasavubi. Usprkos zapadnoj potpori, nije uspio uspostaviti vojni režim. UN je odbijao prijedlog Vijeća sigurnosti da primjeni silu protiv Katange niti protjerivanja Belgijanaca i osiguranja političkog rješenja. Kada na kraju nije preostalo ništa doli vojna akcija, UN se morao okrenuti prema njoj. Vojna je operacija bila usmjerena protiv Katange. U isto vrijeme glavni tajnik UN-a Hammarskjöld dolazi u Kongo i pokušava dogovoriti pregovore s Čombeom. Njegovi pokušaji mira, završili su s padom zrakoplova

u kojem je glavni tajnik poginuo za vrijeme dok je putovao da bi se sastao s katanškim secesionistom. Krajem 1961. god. Čombe je napokon odustao od secesije. Slijedeće godine donijele su pregovore zaraćenih strana koji su završeni tek 1964. god. s ulaskom snaga UN-a u Katangu koja se nije odcijepila. Turbulentno razdoblje završilo je 1964. god. kada general Mobutu izvršava vojni udar, smijenjuje predsjedika Kasavubua i uspostavlja vojnu vlast. Vojska je preuzela stvarnu moć i odgovornost. Mobutu je učvrstio osobnu moć, preimenovao zemlju u Zair i posvetio se pretvaranju zemlje u afrički Iran sa sobom kao šahom. Joseph Kasavubu→ Prvi predsjednik nezavisnog Konga. Nevoljko se pridružio Lumumbi u podjeli vlasti 1960. god., ubrzo ga je skinuo s vlasti. 1965. god. Kasavubua svrgava Mobutu. Patrice Lumumba→ Prvi predsjednik Konga; osnivač Kongoanskog nacionalnog pokreta 1958. god. koji se borio za nezavisnost od Belgije. 1960. god. formira prvu nezavisnu vladu. S predsjedničkog mjesta je uklonjen nakon što se suprotstavio odvajanju provincije Katange, iza čega su stajali Belgijanci. Kasnije je bio ubijen. Sese Seko Mobutu→ Predsjednik Zaira od 1965.-1997. god. 1958. god. pridružio se Lumumbi u Nacionalnom kongoanskom pokretu i postao načelnik štaba kongoanske vojske 1960. god. Podupirao je Kasavubua, a onda ga je 1965. god. svrgnuo s vlasti. Do 1992. god. sve je više suočen s pro-demokratskim pokretima koji su kritizirali surovost njegova režima i optužili ga za kršenje ljdskih prava. 1997. god. bio je prisiljen predati svoj predsjednički položaj. Njegov nasljednik preimenovao je državu u Demokratsku Republiku Kongo.

SUDAN
Sudan je bio anglo- egipatski kondominij. Egipat je zbog važnosti Nila želio uspostaviti uniju sa Sudanom, no Britanci su inzistirali da Sudanci sami odluče o svojoj budućnosti, na što su pristali i Egipćani u nadi da će Sudan izabrati priključenje Egiptu. Dvije stanke borile su se svaka za svoj cilj: stranka Ashigga težila je ujedinjenju Sudana i Egipta, dok se stranka Umma borila za nezavisnost Sudana. Suprotno egipatskim očekivanjima, Sudanci su izabrali nezavisnost, tako da je 1956. god. Sudan postao suverena država. Sudanska je vlada provodila politiku arabizacije. Rog Afrike u XX. stoljeću Afrički je rog stekao međunarodnu važnost u kontekstu hladnog rata. Rog je na južnom kraju Crvenog mora bio most između Afrike i Azije. I Amrikanci i Sovjeti našli su svoja uporišta na Rogu: SAD uspostavile su utjecaj i baze u Etiopiji, SSSR se odlučio isporučivat pomoć Somalcima u zamjenu za skladišne i komunikacijske objekte. Ali te je igre promjenila revolucija u Etiopiji 1974. god. Sovjetska i kubanska intervencija na Rogu Afrike, Zapadu bi mogla zapriječiti pristup bliskoistočnoj nafti.

ETIOPIJA i SOMALIJA
Koje su vjere Etiopljani? Kršćani Sukob u Etiopiji oko Ogadena Tko pomaže etiopijski režim? Kuba Etiopija→ Još jedna od zemalja koja je ušla u 20. st. nezavisna, ali je u samo pet (1936.1941.god.) godina uspjela izgubiti tu svoju nezavisnost. Talijanska okupacija 1935. god.→ iskoristivši manji incident u Ogadenu, Talijani su krenuli osvojiti Etiopiju i priključiti je svojoj Eritreji. Sumnjalo se da Talijani žele stvoriti Veliku Somaliju kojoj bi se kasnije priključila i Britanska Somalija. Ali 1941. god. nakon talijanskog poraza u Africi, obnovljeno je etiopsko carstvo kojem je kasnije (1952. god.) dodana i Eritreja. Somalci su ostali pokoreni i podjeljeni. Po završetku Drugog svjetskog rata Etiopija je nastavila živjeti starim životom pod vladarom Haileom Selassiem (došao na vlast 1930. god., vratio se 1941. god. uz pomoć Britanaca). Car je započeo modernizaciju, provodio reforme, njegovao je dobre odnose s novim afričkim državama. Etiopska revolucija 1974. god.→ pred starog cara Hailea Selassija (80 godina) stavljen je zahtjev da se povuče s prijestolja. Car je odbio zahtjev, stoga ga je skupina vojnih oficira silom svrgnula s vlasti. (car je kasnije umro u zatvoru). Nova figura postao je pukovnik Haile Mengistu. On se okrenuo SSSR-u i Kubi te od njih dobivao pomoć, a zahvaljujući tom oružju uspio je odbaciti somalske napade na Ogaden. Ukinuta je američka pomoć nakon što je 1977. god. sklopljen sporazum o trgovini oružjem između Etiopije i Sovjtskog Saveza. Somalija→ Somalci, muslimani, ali ne Arapi, naseljavali su Afrički rog. Somalijce su pokorili su ih Francuzi, Britanci i Talijani (Eritreja) krajem 19.st. Somalci su ostali podijeljeni i nakon Drugog svjetskog rata. 1950. god. u Talijansku Somaliju se vraćaju Talijani, a nakon deset godina, 1960. god. taj dio zemlje dobiva nezavisnost. Sukob oko Ogadena→ Ogaden je bila rijetko naseljena, pustinjska regija na rogu Afrike, pretežno naseljena Somalcima. Somalci su došli u izravan sukob s Etipljanima zbog pokrajine Ogaden koju su Etiopljani sebi pripojili. Somalci nisu prihvatili ugovor iz 1897. god. kojim je V.Britanija ustupila Ogaden (dio Britanske Somalije) Etiopiji. Sukobi su počeli 1962. god. duž nedefinirane granice Talijanske Somalije i Etiopije. Od 60-tih godina Sovjeti su pružali pomoć Somaliji, u zamjenu za luku Berbera koja je omogućavala sovjetsku prisutnost u Indijskom oceanu. Kada su Sovjeti počeli pružati pomoć Etiopiji, Somalijci su se okrenuli Amerikancima. Dobivši američko obećanje za pomoć pri nabavi oružja, 1977. god. somalijske snage napale su Ogaden. Niti na sjeveru Etiopije nije bilo mira. U pokrajini Eritreji (bivša talijanska kolonija koja je nakon II.S.R. priključena Etiopiji) izbilo je nezadovoljstvo naroda zbog represivne politike. Etiopija traži pomoć od SS. Sovjeti pokušavaju posredovati u sukobu, ali bez uspjeha, stoga se odlučuju poslati vojnu opremu te svoje, ali i kubanske vojnike. Etiopljani s tom pomoći tjeraju Somalijce i ponovno uspostavljaju kontrolu nad Ogadenom. Sovjeti su pomogli Etiopiji da ponovno zadobije kontrolu nad Eritrejom. Kako su Kubanci ranije pomogli Eritrejcima, oni su odbili sudjelovati u ovom pothvatu. Somalija je 1980. god. izbacila Sovjete iz Berbere i svoje luke prepustila Amerikancima u zamjenu za američku vojnu pomoć Sovjeti i Kubanci 1990. god. se povlače i iz Etiopije. 1993. god. Eritreja je postala nezavisna: podijeljena je između muslimana i kršćana.

UGANDA
Britanska kolonija sve do 1962. god. kada postaje nezavisna. Slijedeće se godine Uganda priključila Commonwealthu.

TANGANJIKA/ TANZANIJA
Na početku 20.st. njemačka kolonija, koja je nakon Prvog svjetskog rata pripala Britancima. 1961. god. dobila je nezavisnost i po vlastitom izboru postala republika i članica Commonwealtha. 1977. god. sjedinjenjem Tanjganike i Zanzibara stvorena je Tanzanija.

KENIJA, Nairobi
Britanska kolonija koju su nakon Drugog rata počeli razvijati bijeli doseljenici. Zajednica je stekla političku moć, ali ju je napala kenijska plemenska zajednica Kikuyu, pod vodstvom Jomo Kenyatte. Osnovana je militantna skupina Mau Mau u svrhu borbe za većinskom vlašću u političkim tijelima. Kenija je postala nezavisna 1963. god. Republiku je nastavio voditi Kenyatta sa svojom korumpiranom crnačkom elitom.

ANGOLA, Luanda
Angola- sukobi, vojske, podrške stranih sila i intervencije Ustanci što su 1922. i 1935. god. izbili u Angoli, iako su ugušeni potaknuli su nacionalističke pokrete. Portugalce više nisu ugrožavali bijeli naseljenici već crnački nacionalizam. Portugalske kolonije 1952. god. su preimenovane u prekomorske pokrajine i smatrane su sastavnim dijelom Portugala kojima je slijedilo razdoblje materijalnog napretka. Međutim doseljenici su se ponašali poput kolonizatora i nisu provodili reforme što je izazvalo novi afrički ustanak 1961. god. I Angola i Mozambik prihvatile su 1963. god. rezoluciju UN-a koja je pozivala Portugal na ubrzanje samoodređenja. Zahvaljujući sve većem broju novih bijelih useljenika, velik broj Angolaca završio je 1960. god. u progonstvu, većinom u Kongu. Potaknuti emancipacijom britanskih i francuskih kolonijalnih naroda, izbjegli Angolci iz Konga 1961. god. upadaju u Angolu i podižu nerede koji su iznenadili nespremne Portugalce. Nakon pada diktature u Portugalu 1974. god. i najavljene nezavisnosti u Angoli nije postojao jedinstveni nacionalistički pokret. Izbio je građanski rat gdje su se za vlast natjecale tri frakcije. Regionalno i etnički podijeljene, zatražile su pomoć na tri različite strane. 1.) FNLA/ Nacionalna fronta za oslobođenje Angole→ središte u SI Angoli, vođa Robert Holden, pomoć je dobila od SAD, NR Kine i Zaira/Konga. 2.) MPLA/ Narodni pokret za oslobođenje Angole→ središnji dio zemlje, vođa Agostinho Neto, dobio je pomoć Kube i Sovjetskog Saveza. 3.) UNITA/ Nacionalna unija za potpunu nezavisnost→ središte u južnoj Angoli, vođa Jonas Savimbi, uživa pomoć Južne Afrike i SAD. Sukobi su izbili 1975. god. (NR Kina se tada povukla iz Angole), udružene snage FNLA i UNITA nisu mogle pobijediti snage MPLA koje su dobile na vrijeme pomoć Kubanaca i

Sovjeta. Većina afričkih država i Organizacija afričkog jedinstva službeno su priznali MPLA kao vladu Angole 1976. god. Cilj Washingtona bio je izbacivanje Kubanaca. Odluka američkog Kongresa o zabrani sudjelovanja bilo kojih američkih službi u Angoli, bila je opozvana za vrijeme Reagana. Amerikanci su sada mogli pružiti pomoć UNITA-i koja se tek uz podršku Južne Afrike borila protiv marksističke vlade. Ali i američka i južnoafrička vojska bile su poražene na jugu zemlje. Kubanske snage davale su snažnu potporu nasljedniku Neta, Jose Eduardu dos Santosu. Krvavi dugogodišnji rat iscrpljivao je sve zemlje sudionice, kraj se nije nazirao i preostali su samo pregovori o sklapnju kakvog takvog primirja. U Londonu je sklopljen sporazum između Južne Afrike, Angole i Kube o povlačenju južnoafričkih i kubanskih postrojbi iz Angole. Do kraja 1991. god. sve su se strane vojske povukle iz Angole. Ali isto kao i u Afganistanu, SAD nastavljaju pomagati snage UNITA-e, a Sovjetski Savez i dalje šalje oružje vladi. Mirovni sporazum iz 1991. god. posredstvom SAD, SS i Portugala privremeno je okončao borbe i omogućio izbore. Ali kad je MPLA pobjedila na izborima 1992. god., građanski rat se nastavio.

MOZAMBIK
Čija je kolonija bila Mozambik? Portugalska U Mozambiku je gerilski oslobodilači pokret FRELIMO 1964. god. pokrenuo oružani ustanak i stekao kontrolu nad nekim dijelovima zemlje. Mozambik se narednih godina okrenuo komunističkoj ideologiji.

RODEZIJA/ SREDNJOAFRIČKA FEDERACIJA (Malavi, Zambija i Zimbabve)
Južna Rodezija→ postala je područje naseljavanja bijelaca, a 1923. god. dobila je status samoupravne kolonije. Sjeverna Rodezija→ 1924. god. je postala britanski protektorat. Interesi Sjeverne i Južne Rodezije nisu se poklapali: Sjevernjaci iako bogatiji, nisu imali političke slobode i čeznuli su za njom. Za razliku od njih Južnjaci, sirmašniji, imali su veće slobode nad svojim unutarnjim poslovima. Težnja Sjevernjaka dovela je dva naroda za okrugli stol gdje su vodili pregovore o federaciji: federacija Sjeverne i Južne Rodezije sklopljena je 1951. god. Srednjoafrička federacija, 1951.-1963. god.→ bijelci su uglavnom pozrdavili federaciju, ali su se bojali jeftine crnačke snage. Od predsjednika vlade nadolje svi su vrijeđali i ponižavali svoje crne sugrađane. Nasilje su prvi pokrenuli Afrikanci. Federacija nije mogla opstati pod valom nasilja, stoga se jedan po jedan njezin dio odvajao od nje. Kada se 1963. god. odvojila i Sjeverna Rodezija, i federacija je preminula. Malavi→ bivša pokrajina Nyasaland, članica Srednjoafričke federacije, nastala 1964. god. Zambija→ bivša Sjeverna Rodezija, nastala 1964. god. nakon raspada Sr.afričke federacije. Zimbabve- politika apartheida Južna Rodezija/ Zimbabve→ 1965. god. proglasila je nezavinost. Premda je 40 godina bila formalno kolonija, zemljom je upravljalo i vladalo njeno bijelo, manjinsko stanovništvo. Zato se u zemlji i pojavio otpor crnačke većine. Kao jedan od crnih vođa

istaknuo se Robert Mugabe. Uspio je dogovoriti s tadašnjim predsjednikom vlade Smithom uvođenje vladavine većine tj. crnaca. Plan prijelaza s jedne vlasti na drugu predviđao je crnačku većinu u parlamentu i crnačkog predsjednika vlade. 1980. god. na izborima za ustavotvornu skupštinu pobjeđuje Mugabe i proglašava nezavisnu državu Zimbabve. Nezavisnost je riješila sukob bijelaca i crnaca, ali je zaoštrila sukob dvaju crnačkih plemena i njihovih poglavica: Mugabea i Nkoma. Robert Mugabe→ Zimbabvijski politički vođa, marksist, osnovao Zimbabvijsku afričku nacionalnu uniju (ZANU), ali je uhićen i poslan u zatvor. Nakon 11 godina, 1976. god. izlazi iz zatvora i pridružuje se patriotskoj fronti te pokreće rat protiv bjelačke vlade Iana Smitha. Nakon primirja 1980. god. izabran je za prvog predsjednika vlade neovisnog Zimbabvea. Burski rat, 1899. god. Krajem 19.st. Britanci su na jugu Afrike ostali priklješteni između njemačke kolonije u jugozapadnoj Africi te burskih republika. Bili su prisiljeni krenuti prema sjeveru kako bi spriječili spajanje tih dvaju neprijatelja i osigurali svoj prolaz prema sjeveru kontinenta. 1899. god. izbio je Burski rat, britansku kolonijalnu vojsku predvodi Cecil Rhodes koji je prešao rijeku Zambezi na sjeveru Južne Rodezije. Pobjedom u Burskom ratu, Britanci su se trudili da budu pošteni i velikodušni prema poraženim Burima, a pri tome su često zaboravljali na Afrikance. S druge strane, Britanci su čvrsto podupirali politiku britanske premoći i inzistirali na dominaciji engleskog jezika. Tko su Buri? Buri ili Afrikaneri, bili su Nizozemci u Južnoj Africi. Predstavljali su opasne neprijatelje svojim susjedima Britancima jer su nastojali zauzeti portugalsku obalu . Krajem 19. st. britanska vlada usvaja politiku pomirenja s Burima čime priznaje postojanje burskog nacionalizma, ali nije željela stvaranje burske južnoafričke republike koja bi u tom slučaju obuhvaćala burske republike i britanske kolonije.

JUŽNA AFRIKA
Politika Aparthieda- kada prestaje, korelacija s ostalim događajima u svijetu Južna je Afrika bila iznimno važna u britanskom imperijalnom carstvu zbog svog bogatstva dijamantima i zlatom te kao važna spona britanskih komunikacija. Stoga se u njoj trebala organizirati čvrsta vlast. Ali britanskoj vlasti prijetile su dvije struje nacionalizma: 1.) Afrikanerski nacionalizam→ gušio je širenje afričkog nacionalističkog pokreta. Afrikaneri su pribjegavali sve strožim mjerama kako bi sačuvali svoju novostečenu prevlast. Afrikanere je predvodio Louis Botha. 2.) Afrički nacionalizam→ imao je potporu većinskog dijela stanovništva. Boja se počela izjednačavati s ekonomskim položajem, a ekonomsko poniženje vodilo je prema društvenom poniženju: Afrikanci su bili nekvalificirani radnici koje se trpalo u sirotinjske četvrti. Nakon Drugog rata na izborima je pobijedila Nacionalistička stranka koja je Južnu Afriku pretvorila u samostalnu republiku izvan Commonwealtha i policijsku državu utemeljenu na rasnoj diskriminaciji. Na svakom koraku Afrikaneri su omalovažavali Afrikance. Logika i predrasude nastojanja da se razdvoje rase svelo se na politiku apartheida→ cilj je bio segregacija crnih Afrikanaca u zasebnim područjima tzv. bantustanima. Srž čitavog programa bilo je teritorijalno razdvajanje rasa. Apatheid je trebao vratiti Afrikance na poluindustrijalizirano selo, koristeći se prisilom, nasiljem i

prijevarom. Brojnim zakonima poput Zakon o zabrani mješanih brakova, Zakon o prijavljivanju, Zakon o podrčjima rasnih skupina nastojala se regulirati politika vladajućeg režima. Da bi režim uspješno proveo svoju politiku bilo je potrebno organizirati vojsku bijelih građana. Afrički nacionalni kongres osnovan je s ciljem da osigura crnim Afrikancima mjesto u južnoafričkom društvu nenasilnim putem: putem štrajkova i građanske neposlušnosti. Njihov miroljubiv način otpora, odlučile su kazniti vlasti 1960. god. u Sharpevileeu gdje se okupio velik broj crnih demonstranata koji su protestirali protiv politike apartheida. Mirne demonstracije su se pretvorile u krvoproliće koje je zgrozilo svijet. U Južnoj Africi je uvedeno izvanredno stanje. Glavni afrički vođe, među kojima je bio i Nelson Mandela nastavile su se boriti nenasilnim sredstvima, zbog čega su 1963. god. završili u zatvoru. Rasna politika Južne Afrike postala je glavna odrednica njezinih inozemnih odnosa i dovela ju je do izolacije. Kada je proglašena republikom, J. Afrika je istupila iz Commonwealtha. Vijeće sigurnosti UN-a pozivalo ju je da popravi svoju politiku, kada je ona to odbila učiniti, brojne su zemlje pozvane da prekinu diplomatske odnose s njom. Politika apartheida pojavila se u najnezgodnijem trenutku, na samom početku hladnog rata. SAD i V. Britanija bile su zaokupljene hitnijim problemima: SAD davale su prednost događajima u Vijetnamu i Latinskoj Americi, V. Britanija Commonwealthu. Obje su odbijale uplesti se u južnoafrički problem. Južna Afrika je postala i nuklearna sila. 1990tih godina na vrhu političkog dnevnog reda pojavila su se pitanja pregovora s crncima: legalizacija Afričkog nacionalnog kongresa, oslobađanje crnačkih vođa iz zatvora i sl. Afrikanerska politička i intelektualna elita gubila je vjeru u apatrheid. No, iako su se bijelci počeli odricati ideologije, nisu bili spremni odreći se vlasti. Promjene je pokrenuo Klerk koji je preobrazio političku atomsferu. Pokrenuo je pregovore s Nelsonom Mandelom oko razrade novog ustava te oslobodio druge crnačke vođe. ANC je prihvatio višestranački sistem i miješanu ekonomiju. 1994. god. na izborima ANC je postigao sveobuhvatnu pobjedu. Što su bantustani? Bantustani ili homelands su ekonomski samodostatne rasne enklave u okviru Južnoafričke države, namijenjene crnom stanovništvu zemlje. Svi su bantustani prestali postojati poslije prihvaćanja novog ustava Južne Afrike 1994. god. Nelson Mandela→ Bio je potpredsjednik Afričkog nacionalnog kongresa (ANC) koji je računao na financijsku pomoć SSSR-a te je blisko surađivao s Južnoafričkom komunističkom partijom. ANC je davao prednost nenasilnoj taktici, ali je odobravao nasilje kada se nenasiljem nije moglo ništa postići. ANC nije odbijao potporu bijelaca. Nakon Sharpvilleskog masakra i zabrane rada ANC-a 1960. god., Mandela je radio u ilegali, ali je uhićen i osuđen na doživotan zatvor 1964. god.; oslobođen je 1990. god. Taj je događaj označio pravi početak političkih promjena u Južnoafričkoj Republici. Godine 1994. izabran je za prvog predsjednika višerasne Južnoafričke Republike.

JUGOZAPADNA AFRIKA/ NAMIBIJA
Što je s Namibijom, koji je njen problem? Golema, bogata i rijetko naseljena pokrajina koja je krajem 19. st. došla pod njemačku vlast. Nakon Prvog rata, iako je južnoafrička vojska upala na njen teritorij, jugozapadna Afrika je stavljena pod međunarodni mandat. Iako se Liga naroda tomu odupirala, dotok bijelih Južnoafrikanaca bio je snažan i izmijenio je karakter teritorija. Bijelci su jeftino kupovali zemlju i postali vladajuća klasa. Područja na sjeveru zemlje ostavljena su Afrikancima i tamo je bilo zabranjeno naseljavanje bijelaca. Nakon Drugog rata, Južna Afrika je glasno izrazila zahtjev za pripajanjem Jugozapadne Afrike Južnoj Africi. I ovog puta područje je došlo pod mandatni sustav,a južnoafrički zahtjev za ujedinjenjem je odbijen. 1957. god. Južna Afrika objavljuje da je mandat istekao i da će ona preuzeti upravu nad tim teritorijem u duhu mandata. Odbor UN-a žestoko je osudio južnoafričku odluku. Tek 1966. god. UN donose konačnu odluku o Jugozapadnoj Africi kojom proglašavaju kraj mandatnog sustava i najavljuju da će oni (UN) preuzeti upravljanje teritorijem. 1968. god. UN osniva Vijeće za Namibiju, a južnoafričku okupaciju proglašava nezakonitom. SWAPO / Organizacija naroda Jugozapadne Afrike osnovana 1968. god. objavila je rat Južnoj Africi i potaknula velike nemire. Južna Afrika je odustala od aneksije i odlučila prenijeti svoju vlast na protusvapovski savez. Naravno u sukob je ponovno uključen i UN koji je pokušavao pregovorima doci do mira. Pregovori su donijeli ploda: 1990. god. održani su izbori na kojima je SWAPO odnio pobjedu. Sam Nujoma postao je prvi predsjednik Namibije. Politika SSSR-a u Africi Sovjeti su slabo poznavali Afriku, ali nakon Drugog svjetskog rata nisu htjeli zaostati za kapitalističkim svijetom pa su pokušali nametnuti svoj utjecaj u pojedine afričke zemlje. Sovjetski Savez davao je pomoć u novcu, naoružanju i drugim pomoćima. Afrički lideri bili su antikolonijalisti i protuzapadno rasploženi. Za Sovjete su afrički nacionalisti postali prihvatljivi prijatelji i saveznici ako su se kretali u socijalističkom smjeru. Među njima su bile: Gvineja, Kongo, Nigerija, Egipat, Sudan, Alžir, Somalija, Etiopija, Kubanci u Africi Dok su Sovjeti simpatizirali Etiopljanje, Castro je pomagao Somalce i Eritrejce. Afrika je oduvijek bila privlačna za Castra. Kuba je bila premala za njega, a kako su njegovi pokušaji širenja revolucije u Latinskoj Americi propali, Castro se okrenuo afričkom kontinentu. Poslao je instruktore za obuku gerilaca u logore u Gani, Alžiru, Siera Leoneu i Gvineji Bisao. Pomagao je Lumumbinim nasljednicima u Kongu (Che Guevara). Naravno pomagao je snage MPLA u Angoli gdje su se njegove vojne snage najviše angažirale.

SREDNJA I LATINSKA AMERIKA
HLADNI RAT
Vojne hunte u L.A.- izaberi jednu zemlju za primjer Koji je to „zeleni kontinent“? Bila je mjesto socijalne bijede, političke nestabilnosti i antijenkijevskog raspoloženja i nije bila uključena u Marshallov plan. „Zeleni kontinent“ postao je sinonim za političku nestabilnost: bila je na glasu zbog građanskih ratova, revolucija, državnih udara, političkih atentata i ustava kratka vijeka. Karakterizirala ju je socijalna i ekonomska nepravda: patila je od nejednake raspodjele dohotka, vrlo velike nejednakosti u zemljišnom vlasništvu, ograničene socijalne pokretiljivosti i siromaštva. Zemlje L.A. imale su nedovoljno razvijenu infrastrukturu, nestabilne cijene proizvoda, loše trgovačke uvjete... Politički sustavi u L.A., kada i gdje se pojavljuju vojne diktauture? Američka gospodarska pomoć znatno se povećala tijekom 60- tih, pa se osjetio lagani gospodarski rast. Unapređenje zdravstvene skrbi, obrazovanja i stanovanja, te zemljišna reforma teže su se provodili. A najteže se mijenjala politička struktura koja umjesto da je podržavala reforme, potpala je pod niz vojnih udara. Glavni uzročnik tih udara bila je sve aktivnija uloga vojske L.A. koja se obučavala i održavala zahvaljujući američkoj pomoći. Amerikanci nisu željeli još jednu „Kubu“, zato su vršili vojnu obuku protustranačkih snaga. U većem dijelu Južne Amerike postojala je revolucionarna situacija: krajnje siromašan i nepismen narod, malobrojna vladajuća oligarhija, nezaposlenost, demografski boom... 50tih godina pao je niz diktatora: prvi među njima 1955. god. Juan D. Perón u Argentini, potom Manuel Odria u Peruu, a zatim kolumbijski i venezuelanski predsjednici. Jedini predstavnik osobne autokracije caudilla ostao je samo Alfredo Stroessner u Paragvaju. Kad su se zemlje L.A. oslobodile kolonijalne vlasti? Krajem 18.st. diljem Latinske Amerike jačali su zahtjevi za političkom slobodom, autonomijom i gospodarskim samoodređenjem. Pokreti za neovisnost počeli su se uspješno razvijati tek poslije Napoleonovih osvajanja Španjolske i Potugala 1808. god. Tijekom 20tih i 30tih godina 19.st. zemlje Latinske Amerike uspjele su se izboriti za neovisnost. 1822. god. portugalski kralj daje Brazilu neovisnost. S druge strane Španjolci su pokušali ugušiti sve pobune u svojim latinskoameričkim kolonijama, ali su na kraju morali priznati poraz i dati neovisnost: Peruu, Boliviji, Kolumbiji, Venezulei, Ekvadooru, Čileu, Argentini... Kao istaknuti nacionalistički vođa istaknuo se Simon Bolivar, po kome je južni Peru dobio ime Bolivija. Američke intervencije u Srednjoj Americi nakon II.S.R. Amerikanci su morali intervenirati u Nikaragvi gdje su se borili protiv sandističkog režima tj. podupirali su contraše u borbi protiv tamošnje vlasti.

Na Kubi su u nekoliko navrata pokušali svrgnuti Fidela Castra s njegove pozicije, ali bez uspjeha. U Gvatemali, Amerikanci se svojim gospodarskim sankcijama osvećuju Guzmanu koji je nacionalizirao zemlju koja je bila u vlasništvu jedna američke kompanije. U Salvadoru Amerikanci daju podršku vladi u borbi protiv ljevičarskih sanga koje podupiru Sovjeti i Kubanci, da bi se održali na vlasti. Panamu dugo godina vodi blizak američki prijatelj Mauel Noriega koji usko surađuje s CIA-om. Kada javnosti bude otkrivena njegova veza s trgovinom droge, Amerikanci se nađu u nezgodnoj situaciji i odlučuju prekinuti sve s Noriegom. 1989. god. američke trupe napadaju Panamu i nasilno uklanjaju državnog poglavara Mauela Noriegu. Mali karipski otok Grenada od 1970. god. gravitirao je Sovjetskom Savezu i Kubi zbog toga Amerikanci i ovdje imaju svoju intervenciju gdje ne žele dopustiti učvršćenje lijevog režima u svom bliskom susjedstvu. Bojeći se nove Kube, 1965. god. Amerikanci odlučuju intervenirati i u Dominikanskoj Republici gdje je nakon svrgavanja predsjedika izbila pobuna naroda koju regularna vojska nije mogla samostalno ugušiti. Gdje je u južnoj Americi došlo do američke intervencije? U Brazilu SAD podržavaju vladine protivnike jer su vjerovali da je vlada počela skretati previše ulijevo. Nova vojan vlada provodila je proameričku politiku, a SAD počele su povećavati svoju pomoć Brazilu. Marksistička vlast čileanskog predsjednika Allendea nikako nije odgovarala Amerikancima. Iako su se snažno trudili da spriječe pobjedu Allendea, Amerikanci nisu uspjeli u tome, stoga su nakon pobjeda njihova konkurenta, SAD ukinule američku pomoć Čileu. Desni diktatori, tko je lijevi u Latinskoj Americi? Desni diktatori bili su: ● umjereni demokrati→ Violeta Barrios de Chamorro u Nikaragvi; Fujimori u Peruu; Carlos Perez na Grenadi. ■ vojni diktatori desnice→ Frei u Čileu (1970-73.). ▼ radikalna društvena promjena koju pokreću kršćansko demokratske stranke→ vojna hunta 1979. god. u Salvadoru, Pinochet u Čileu . ♦ revolucionarna diktatura→ Juan Domingo Peron u Argentini, Getulio Vargas u Brazilu. ◙ nacionalistički ili marksistički/maoistički pokreti→ Fidel Castro u Kubi, Salvador Allende u Čileu, sandisti tj. Daniel Ortega u Nikaragvi, Guzman u Gvatemali, Che Guevara, Sendero Luminoso u Peruu Gdje je još lijeva hunta 1980-ih pa je Reagan intervenirao? Reagan je intrevnirao 80tih godina u Nikaragvi gdje je podupirao contraše u borbi protiv sandista. A isto tako je morao intervenirati i u Granadi 1983. god. Što je to Teologija oslobođenja? (dodaj još) Teološki pokret kojem je u središtu zanimanja oslobođenje od socijalizma, ekonomskog i političkog ugnjetavanja. Začetnik je peruanski teolog Gutierrez 1968.god.. Tko su tupamarosi? Tupamaros je urugvajska ljevičarska grupa, osnovana 1963. god. To su bili urbani otmičari u Latinskoj Americi specijalizirani za zarobljavanje diplomata kao talaca.

Tko je Che Guevara? Ernesto „Che“ Guevara de la Serna, argentinsko- kubanski revolucionar, iako odgojen u obitelji aristokratskog podrijetla, poečeo se zanimati za socijalističke ideje. U nekoliko navrata putuje Južnom Amerikom, da bi se 1953. god. skrasio u Gvatemali gdje godinu dana kasnije sudjeluje u borbama protiv gvatemalske vlade. U Mekisku upoznaje Raula Castra, koji će mu kasnije postati prijatelj. Zajedno s kubanskim prijateljima Che završava u zatvoru zbog neuspjele zavjere protiv kubanske vlade Fugencija Batiste, ali na inzistiranje bivšeg meksičkog predsjednika (Cardenasa) svi bivaju pušteni na slobodu. 1956. god. grupa revolucionara iz Meksika stiže na Kubu gdje nastavljaju svoje gerilske akcije protiv vlade koja ih progoni. 1957. god. Baptista bježi iz zemlje, revolucija je pobjedila. 1967. god. sudjeluje i u revoluciji u Boliviji gdje biva zarobljen i smaknut na licu mjesta prema zapovjedni Kubanca koji j radio za CIA-u.

KUBA, Havana
Iz strateških razloga, SAD bile su jako zainteresirane za Kubu te su je još u 19. st. pokušale kupiti od Španjolaca, ali bez uspjeha. Krajem stoljeća ipak je izbio španjolskoamerički rat koji se proširio i na Pacifik. Kuba je nakon njega prešla pod skrbništvo SADa i ostala pod njim sve do 1933. god. U Guantanamu je izgrađena pomorska baza. 1933. god. na vlast dolazi nacionalistička i umjereno radikalna vlada Ramona Graua San Martina koju SAD nisu priznale stoga su pomogle generalu Fulgenciji Batisti pri zbacivanju te vlade već 1934. god. Vladavina Fulgencija Batiste→ vladao je sve do 1959. god. Od 1952. god. Kubom je vladao kao samoproglašeni diktator i uveo je vladavinu terora. Kubanska revolucija, 1959. god..→ i kubanska je revolucija započela kao općenarodni pokret protiv korumpiranog, represivnog diktatora Fulgencia Batiste kojeg su podržavale SAD. 1959. god. nova kubanska vlada dolazi na vlast, a tako i u sukob s američkim gospodarskim interesima. Za razliku od Gvatemale, kubanska je vlada pod vodstvom Fidela Castra uspjela ostvariti nadzor nad vojskom, a kubanski su revolucionari uspjeli dobiti od Sovjetskog Saveza znatnu gospodarsku i vojnu pomoć. Američka administracija (Nixon) uvjerena da je Castro komunist nastojala se izobriti za vonju intervenciju kako bi ga zbacile s vlasti. Tko je Fidel Castro? Veliki vođa i vrhovni zapovjednik oružanih snaga, aktualni predsjednik socijalističke republike Kube. Doktorirao je pravo na Sveučilištu u Havani.

Organizator zavjere 1953. god. protiv režima Fulgencija Batiste, ali pobuna tada nije uspjela, a Castro je zatvoren. Tda se zanosio idejama: nacionalizma, antiimperijalizma i reformacije i nije bio član Komunističke partije. Nakon što je pušten iz zatvora, odlazi u Meksiko gdje upoznaje Che Guevaru. Zajedno sudjeluju u pokretu „26. srpanj“. 1959. god. sa svojim trupama ulazi u Havanu i prisiljava Batistu da napusti zemlju. Započinje s reformama koje se nisu dopale Amerikancima, stoga su SAD odlučile poduzeti radikalnije mjere: gospodarske sankcije zabranile su uvoz kubanskog šećera, primile su kubanske izbjeglice i od njih su načinili vojne postrojbe. Ranih 60tih Castro je otvoreno prigrlio komunizam i uspostavio bliske veze sa SSSR-om. Castro je aktivno pomagao revolucionare u Latinskoj Americi i Africi (Angola, Etiopija). Od 1979. god. izabran je za vođu Pokreta nesvrstanih. Kubanska raketna kriza 1962. god.? ZALJEV SVINJA 17. travnja,1961. god.→ Kennedy odobrava CIA 1961. god. da uvježbava kubanske izbjeglice u SAD-u s ciljem rušenja Fidela Castra. Castro tada potpisuje sporazum o trgovini i ekonomskoj pomoći sa Sovjetskim Savezom Allen W. Dulles, direktor CIA-e, osmišljava plan za invaziju na Kubu. Toga su dana tri američka zrakoplova bombardirla kubanske zračne luke, a kubanske izbjeglice iz SAD (potpomognute Amerikancima) iskrcale su se u Zaljevu svinja. Američka je administracija osigurala logističku pomoć, ali je odbila dati odlučnu vojnu pomoć. Zahvaljujući sovjetskoj pomoći, kubanskom nacoinalizmu, informacijama kubanske uprave za obavještajne poslove i Castrovoj kontroli vojske, Kuba je odbila napad izbjegličkih snaga u Zaljevu svinja 1961. god. Castro je Kubu dalje vodio prema komunizmu i vojnom savezu s SSSR-om. SAD i dalje su pokušavale nizom akcija obrnuti tijek kubanske revolucije( sabotaže, planovi o Castrovom ubojstvu, uništenje kubanskog gospodarstva, izolacija Kube...) KUBANSKA KRIZA, 1962. god.→ Castro i dalje dobiva sve veću sovjetsku pomoć. Hruščov se čak odlučuje na Kubi razmjestiti balističke rakete (42 komada) srednjeg i lakog dometa koje bi onemogućile američki prvi udar i nadoknadile sovjetski zaostatak u interkontinentalnim balističkim raketama. Sovjetske rakete na Kubi predstavljale bi i psihološki odgovor na američke rakete u Turskoj koje su ugrožavale sovjetske gradove. 1962. god. SAD otkrile su prijevaru, Kennedy je upozorio Sovjete da neće dopustiti prisutnost raketa na Kubi. U stvarnosti, one su bile nesposobne da naruše opću ravnotežu snaga. Ali Kennedy je javno zahtijevao da Sovjeti povuku rakete s Kube, naredio je i pomorsku blokadu koja je trebala natjerati Sovjete da prihvate njegov zahtjev. Kennedy i Hruščov postigli su dogovor, nakon što su SAD obećale da neće napasti Kubu, rakete su uklonjene. Amerikanci su obećali da će povući i nuklearne rakete iz Turske u zamjenu za povlačenje sovjetskih raketa s Kube. Što je uzrokovalo revoluciju? A) siromaštvo, politička represija i nedostatak reformi B) Castro dolazi na vlast zbog raspada kubanske vojske 1979. god. američke tajne službe otkile su sovjetske vojne postrojbe u Kubi Nakon raspada Sovjetskog Saveza, prekinut je dotok pomoći Kubi, a kubansko gospodarstvo tonulo je u sve dublju krizu. Gdje je Kuba još intervenirala, osim u Angoli? U Etiopiji, zajedno sa SSSR-om. Pomogla je sandiste u Nikaragvi, gerilce u Salvadoru Koja je još američka kolonija, osim Filipina? Guantanamo na Kubi

BRAZIL, Brasilia
Postao je nezavisna država krajem 19.st. Nezadovoljna konzervativnom oligarhijom, vojska je na vlast 1930. god. dovela Getulija Vargasa, umjerenog liberala koji je započeo modernizaciju Brazila. Budući da je postajao sve autokratskiji i popularniji, pobudio je sumnje vojnih krugova koji su ga 1945. god. svrgnuli. 1964. god. SAD dale su podršku vladinim protivnicima, jer su smatrali da se vlada centrolijevice počela sve više okretati ulijevo. Vojni oficiri su svrgnuli vladu i nametnuli vojnu huntu. Provode strogu kontrolu, provode proameričku vanjsku politiku, a SAD povećavaju svoju gospodarsku i vojnu pomoć. Kao i Argentina i Brazil je počeo razvijati svoj nuklearni program, a u tome mu je pomagala Zapadna Njemačka.

ARGENTINA, Buenos Aires
Stekla je nezavisnost od Španjolske uz cijenu gubitka teritorija na kojima su osnovane Urugvaj, Paragvaj i Bolivija. Velika gospodarska kriza jako je uzdrmala zemlju, a nestabilnost vlasti iskoristio je general Juan Domingo Perón i vojska koji su 1930. god. preuzeli vlast. Uslijedilo je razdoblje autokratske konzervativne vladavine, poduprte vojskom. Revolucija je izbila i za vrijeme Drugog rata, 1943. god. s jasnim programom „Argentina Argentincima“ u kojem su odbacivali ulogu stranaca u argentinskom gospodarstvu jer su stranci odnosili svu dobit ukoliko su sudjelovali u ekonomiji zemlje. Vođe revolucije htjeli su pretvoriti Argentinu u veliku svjetsku silu, ali i ispraviti društvenu nepravdu u zemlji: ispraviti lošu raspodjelu bogatstva. Peron je uspostavio dobre odnose sa sindikalnim vođama i stekao je veliku popularnost među descaminadosima („beskošuljašima“ ili siromasima), ali je time potaknuo i ljubomoru svojih oficirskih kolega. 1946. god. Peron je postao predsjednik republike. Vladavina Perona, 1946.- 1955. god.→ brojne zakonodavne mjere provodile su se autoritarnim metodama i trebale su pretvoriti Argentinu u modernu i pravednu državu. Nacionalizirane su banke i druge tvrtke, proširene su javne službe i obrazovanje, ubrzana je industrijalizacija. Tempo je bio žestok i preoštar za ekonomiju i imućne slojeve, a teško je povrijedio i Crkvu. Peron je napravio previše pogrešaka i stekao previše neprijatelja. Kopnena vojska koja ga je spasila od puča 1955. god. koji je organizirala mornarica, ostvila je Perona na cjedilu kada se on okrenuo descaminadosima i počeo i naoružavati. Sada se kopnena vojska okrenula protiv svog predsjednika i svrgnula ga s vlasti. Vojska je preuzela vlast, ali pristaše Perona nisu nestale. Peron se vratio u Argentinu i 1973. god. ponovno preuzeo vlast, ali je već iduće godine umro. Diktator Glatieri koji je poveo Argentinu u Falklandski rat je smijenjen nakon poraza i ponovno je uspostavljena civilna vlast. Falklandski rat, 1982. god. Represivnu vladavinu svog režima, predsjednik Galtieri nadao se iskupiti osvajanjem Falklandskog otočja 1982. god. Pitanje vlasništva nad Falklandskim otocima bilo je predmet dugog spora. Istočno falklandsko otočje Britanija je dobila od Španjolaca u 19.st. Argentina je uporno osporavala britansko pravo na otoke.

Fireign Office pripremao je 1979. god. plan predaje suvereniteta nad Falklandima. Čitav plan su upropastili Argentinci kada su 1982. god. poslali svoje trgovce starim željezom da razmontiraju staru britansku stanicu na otoku South Georgia. Događaj se poklopio s povlačenjem britanskog istraživačkog broda „Endurance“ koji je, kako su mislili Argentinci, bio simbol britanske prisutnosti. Argentinci su to protumačili kao povlačenje britanskih interesa s ovog dijela Pacifika. Za dva tjedna Argentina je okupirala Falklande. Britanija je mogla odabrati pregovore ili rat. Međutim prevladala je britanska odlučnost da se neprijatelj potuče, a ne da se s njim pregovara. Argentina nije bila ni vojno ni psihološki pripremljena za rat. Britanski protuudar izvršen je brzo i odlučno, a ekspedicija koja je poslana na Pacifik postigla je veliku pobjedu i vratila Falklande te izazvala pad argentinskog diktatora Galtierija. Akcija Aregentine značila je kršenje Povelje UN-a, ovaj rat ima poseban status kao jedini rat što su ga agresivno vodile dvije članice UN-a.

ČILE, Santiago
Početkom 20.st. Čile se mučno probijao prema demokratskijem poretku. 1938. god. vlast je osvojila Narodna fronta među kojima je bilo i komunista, uslijedilo je razdoblje civilne vlasti. Salvador Allende→ Čileanski državnik, postao predsjednik 1970. god. kao prvi demokratski izabran kandidat ljevice. Zasnovao velik program političkih, ekonomskih i društvenih promjena, ali naišao na sve veću opoziciju u državi i inozemstvu. Ubijen u desničarskom udaru kojim je na vlast došao general Pinochet. 1964. god. na novim izborima natjecale su se dvije stranke: Narofna fronta na čelu sa socijalistom Salvadorom Allendeom i Demokršćanska stranka pod vodstvom Eduarda Freija Montalve. Frei je odnio pobjedu te za vrijeme svog mandata uspijeva unaprijediti obrazovanje, potaknuti industrijski rast i sl. Ali inflacija nije obuzdana, a ekonomski problemi tek su neznatno smanjeni. Novi izbori 1970. god. donijeli su pobjedu Allendeu Vladavina Allendea, 1970.-1973. god.→ Allendeova koalicija je imala jasan program, ali nije imala jasnu narodnu niti parlamentarnu većinu. Cilj koalicije bio je stvoriti socijalističku državu na demokratskoj osnovi. Allendeov program je predviđao nastavak i jačanje procesa agrarne reforme i uvođenje društvenog vlasništva nad najvećim gospodarskim subjektima. Predviđao je državnu kontrolu nad stranim i domaćim kapitalističkim centrima moći, zbog čega strani investitori započinju s povlačenjem svojih uloga iz čileanskog gospodarstva, posebno SAD koje su iskoristile svoj utjecaj u međunarodnim financijskim institucijama za otežavanje gospodarskog položaja Čilea. U prvoj godini mandata Allendeove su mjere dovele do izvjesnog poboljšanja gospodarskog stanja, ali već 1972. gospodarstvo je počelo posrtati, a politička se situacija zaoštrila s čestim sukobima Allendeovih pristaša i protivnika. Jedni su pozivali na ubrzanje tempa, dok su drugi zagovarali usporavanje. 1973. god. ekonomske teškoće postale su kritične, a zavladala je nestašica hrane. Pad je bio rezultat niza unutrašnjih čimbenika, ali poznato je da su SAD bile itekako umiješane u pokušaj zbacivanja Allendea. Kao i drugim Latinsko Američkim državama, Amerikanci su pružali veliku gospodarsku pomoć i Čileu. Pokušale su spriječiti Allendeov izbor za predsjednika 1964. god., ali nisu uspjele. Kada je i 1970. god. Allende (marksistička vlast) odnio predsjedničku pobjedu, Amerika se snažno založila za akcije koje su trebala spriječiti dolazak Allendea na vlast. Tijekom tri godine SAD ukidaju

pomoć Čileu i pomažu protuvladine skupine. 1973. god. SAD su prihvatile novu vladu i obnovile gospodarsku pomoć. Sovjeti su bili rezervirani prema Allendeu, američke akcije u Čileu protumačili su kao izdaju detanta.

Pad Allendea, tko ga je naslijedio? Vladavina Pinocheta, 1973.-1988. god.→ Situacija je kulminirala državnim udarom kojim je general Augusto Pinochet Ugarte preuzeo vlast. Allende je počinio samoubojstvo. Prve godine vojne vladavine bile su obilježene brojnim kršenjima ljudskih prava i pogubljenjima političkih protivnika. Stvorila se atmosfera nasilja i ogorčenja. Krajem 1980-ih režim je postupno dopustio veću slobodu govora, javnog okupljanja i političke aktivnosti. Gospodarska je politika vojne vlade bila gotovo potpuno liberalna, nasuprot dotadašnjem uplitanju države u gospodarstvo. Na referendumu 1988. general Pinochet nije uspio dobiti drugi osmogodišnji mandat. Godinu dana kasnije za predsjednika je izabran kršćanski demokrat Patricio Aylwin.

VENEZUELA, Caracas
1945. god. vojnim udarom svrgnut je vladajući vrh i proglašena je vojna hunta na čelu s Romulom Betancourtom, koja je imala namjeru modernizirati zemlju. Novi protuudar je došao već 1948. god., a vodio ga je general Carlos Delgado Chlbaud. Uvedena je vojna diktatura koja je trajala deset godina: zabranjene su političke stranke, ugušena je sloboda medija, pokrenuti su grandiozni građevinski projekti, a jaz između siromašnih i bogatih se proširio. Nakon njega uspostavljena je civilna vlast koja je nastojala osigurati političku stabilnost. 1960. god. Venezuela je bila jedna od osnivačica OPEC-a.

KOLUMBIJA, Bogota
Prije Drugog svjetskog rata imala je ugled politički stabilne zemlje: vlast je bila ravnomjerno i pravedno podijeljena između dviju stranka: konzervativaca i liberala. Ali i ovdje je vojska ugrozila vlast te na kraju izazvala njen pad. Od 1953. do 1958. god. zemljom vlada vojni diktator Rojas Pinilla, a zemlja je zahvaćena nasiljem. Tijekom godina trgovina kokainom postala je najuspješnija kolumbijska djelatnost: mafija je postala država u državi na sjeverozapadu zemlje.

PERU, Lima
Šezdesete godina dovode na vlast generala Juan Alvarada Velasca, koji je obećao ekonomske i duštvene promjene. Početkom 80tih godina ponovno je uspostavljena civilna vlast, a predsjednik je postao Belaúnde. Novi se predsjednik teško borio s inflacijom i „Svjetlećom stazom“, zemlju je zahvatio građanski rat u kojem su ljudi samo tako nestajali. Alberto Fujimori→ Uslijedila je nova smjena vlasti, politička desnica i vojska svrgavaju predsjednika uz američku pomoć. Novi izbori donijeli su pobjedu Albertu Fujimoriju. Fujimori je bio poslovan čovjek japanskog podrijetla, koji je uvjerljivo izborio pobjedu nad svojim konkurentom Vargasom. Fujimori nastavlja isplaćivati vanjske dugove, koje njegovi prethodnici nisu željeli, zaustavio je pad proizvodnje, suspendirao je ustav, riješio se parlamenta, miješao se u pravosuđe, ugušio medije i dr. Novu je pobjedu odnio i 1995. god. „Sendero Luminoso“ ili Svijetla staza Maoistička grupa osnovana kasnih 1960tih, vodila je okrutnu i ubilačku terorističku kampanju s nakanom svrgavanja peruanskih vlasti. Na čelu je bio Abimael Guzman Reynos, kruti marksist.

BOLIVIJA, La Paz
Neki od bolivijskih vođa bili su Victor Paz Estenssoro, Alfredo Ovando Candia... Bolivijom se uglavnom vladalo uz pomoć terora i mučenja.

EKVADOR, Quito
Ekvadorski vođe: Jaime Roldoso Aguilero.

MEKSIKO, Mexico City
Meksička revolucija? Diktatura Porfirija Diaza, 1876.- 1910. god.→ loši uvjeti rada: 14 satno radno vrijeme, slabe nadnice, ne postojanje zdravstvenog osiguranja samo su neki od uzroka podizanja revolucije tj. pobune protiv režima diktatora Diaza. Zbog sve većg nezadovoljstva Diaz najavljuje reforme. Kao glavni konkurent Diazu na predstojećim izborima pojavljuje se Francisco Madero. Uz prijevare i pritiske Diaz ponovno postaje predsjednik. Madero poziva seljake na otpor vlasti i ovi se odzivaju na njegov poziv. Među njim je bio i Francisco Villa. Glavno pitanje revolucije je agrarno pitanje. Na jugu se zemlje pak razvio snažan pokret koji je vodio Emilio Zapata. Tako i Villa i Zapata vode gerilske borbe protiv vojske, ohrabreni Maderom. 1911. god. revolucija je natjerala Diaza u bijeg. Madero je postao novi predsjednik i zadržao stari režim. Činilo se da je revolucija završila, ali zapravo nije. Na jugu zemlje Zapata traži od Madera da vrati otetu zemlju i da ispuni zahtjeve seljaka. Dolazi do raskola između njih dvojice i novih grilskih borbi, ovog puta bivših suradnika. „Plan iz Ajale“, napisao je Zapata i predstavlja ideološki tekst marksističke revolucije. Okrivljuju Madera da je izdao revoluciju, da zemlju treba vratiti vlasnicima.

Pobuni na Sjeveru koju je vodio Oresko, pridružio se i Villa. Ali sange Sjevera su poražene, a Villa zatvoren. Madero mu je kasnije omogućio bijeg iz zatovra. 1913. god. Huerta, glavni zapovjednik Maderove vojske, izvršava izdaju, svrgava Madera s vlasti i daje ga ubiti. Čim je došao na vlast uveo je krvavu diktaturu. Ali ni njegova vlast nije dugo trajala. Već 1914. god. podnosi ostavku i napušta zemlju. Slijedećih godina i Zapata i Villa svaki na svoj načinu su se borili protiv postavljenih vlasti. Nisu polučili velik uspjeh. Villa je na sebe navukao mržnju Amerikanaca. Francisco Madero→ Predsjednik Meksika 1910.-13. god., inspirirao je, organizirao i poveo pokret za smjenjavanje diktatora Porfirija Diaza. Za legitimnog predsjednika proglasio se 1910. god., a imao je podršku svojih vjernih pristaša među kojim je bio i Pancho Villa. Nije uspio uvesti demokraciju, niti obuzdati korupciju. Uhićen je i umoren 1913. god., nakon što ga je tijekom vojne pobune izdao bliski suradnik Victoriano Huerta. Tko su Villa i Zapata? Emilio Zapata, legendarni meksički revolucionar i vođa velike pobune seljaka u središnjem Meksiku. S pobunjenim se seljacima 1910. god. pridružio ustanku Francisca Madera protiv diktatora Diaza. Madero koji je postao predsjednik iznavjerio je Zapatu. Zapata je proširio pobunu i na južni dio države, predlagao je agrarnu reformu prema kojoj je zemlja trebala pripasti starosjediocima. 1913. god. američki predsjednik Wilson uskraćuje američko priznanje novoj vladi generala Huerte (Maderova ubojice). Amerikanci šalju pomoć Huertinom glavnom suparniku Carranzu. Svoju potporu Wilson penosi na generala Francisca Panchu Villu. Villa meksički revolucionarni vođa, pridružio se Maderu 1909. god. i poveo sjevernu meksičku jedinicu u uspješnu revoluciju. Bio je zajednički vođa u uspješnoj pobuni protiv Maderinog nasljednika diktatora Huerta 1914. god.Villa organizira pohod na glavni grad, 1914. god. sukobio su se s predsjednikom Huertom i Carranzom. Shvativši da je pogriješio, Wilson povlači pomoć Villi i ponovno se okreće Carranzi. I 1917. god. službeno priznaje Carranzu. Zapata je bio simbol iskupljenja indijanske rase i utjelovljenje revolucionarne nepopustljivosti. Ubijen je 1919. god. illa je postao simbol pobune ugnjetavanih seljaka. Ubijen je 1923. god.

GVATEMALA
Nakon revolucije 1944. god. na vlast dolazi reformistička vlada koja je bila glavi suparnik United Fruit Company, (Američka kompanija) koja je dominirala gvatemalskim gospodarstvom. 1950. god. na vlast dolazi vlada Jacoba Arbenza Guzmana ( do 1954. god.), vojni časnik, sklon reformama. Agrarna reforma koja se počela provoditi oduzela je Kompaniji zemlju, a Amerikanci su taj potez protumačili kao okretanje zemlje ka komunizmu. Komunista zapravo nije bio velik broj, a ni Sovjetski Savez nije bio zainteresiran za Gvatemalu. Amerika obustavlja pomoć Gvatemali, a Gvatemalci se okreću Sovjetskom Savezu tražeći novčanu pomoć. Kada je Gvatemala 1954. god. primila od Sovjeta oružje, CIA je organizirala i podržala napad na Gvatemalu male izbjegličke vojske koja je nastojala srušiti Arbenzea. Plan je uspio, Arbenze je smijenjen, a nova vlada ukinula je njegove reforme i započela je četrdesetogodišnji represivni vojni režim u kojem je stradalo 150 000 Gvatemalaca.

SALVADOR
I ova je zemlja tijekom 20. st. proživjela nekoliko vojnih diktatura. Razdoblje vojnih hunti započeto je s generalom Jose Mariom Lemusom, nastavljena s generalom Juliom Riverom... I ovdje je došlo do pada 1979. god. proameričkog režima karakteriziranog represivnom vladavinom uske oligarhije u savezu s vojskom. Izvozna politika koja je išla na štetu seljaka izazvala je 70-tih godina nezadovoljstvo u narodu. Vojska je lažirala izbore, dala je potporu „eskadronima smrti“ koje je financirala oligarhija da bi uništili svoje protivnike. Nova vlast željela je provesti reforme, ali ubrzo oligarsi ponovno preuzimaju vlast, a „eskadroni smrti“ počinju jače djelovati, reforme su bile spriječene. FMLN/ Oslobodilačka fronta za oslobođenje Farabundo Marti→ sastavljena je od vojnog i civilnog krila, stekla je snažnu potporu stanovništva. 1980. god. nakon što su vladine trupe silovale i ubile četiri pripadnice američke anglikanske crkve, Carter je suspendirao američku vojnu pomoć Salvadoru. Ljevičarske snage 1981. god. odlučuju napokon srušiti vladu, a u tome dobivaju pomoć SS i Kube. No, ofenziva nije uspjela, jer je salvadorska vlada ponovno dobila američku pomoć, ovog puta puno snažniju. Iako su nastojali umiriti vojsku da više ne podržava „eskadrone smrti“, Amerikanci nisu uspjeli, a gerilci su i dalje nastavili djelovati. 1984. god. predsjednik postaje kršćanski demokrat Jose Napoleon Duarte, ali konačna pobjeda nad gerilcima nije dobivena, a građanski rat se nastavio.

NIKARAGVA
1979. god. američki saveznik Anastasio Somoza Debayale svrgnut je u nasilnoj narodnoj revoluciji. Obitelj Somoza je vladala Nikaragvom od 30-tih godina, vlast im se temeljila na Narodnoj gardi, obučenoj uz pomoć Amerikanaca. 70- tih. godina Somozi, koji je vladao uz pomoć represija, je zaprijetilo narodno nezadovoljstvo koje je vodila Sandistička fronta za nacionalno oslobođenje/ FSLN. Do trenutka kada je Somoza napustio Nikaragvu (1979. god.), poginulo je 50 000 Nikaragvanaca, privreda je bila narušena, a državna blagajna prazna. 1979. god. narodni ustanak predvođen sandističkim pokretom zbacio je korumpiranu dinastiju diktatora Somoze. Sandisti su dobivali pomoć iz Kube. Sandisti Članovi Sandističke fronte za nacionalno oslobođenje /FSLN, ime dobila po ubijenom Cesaru Sandiou, gerilskom vođi nikaragvanskog otpora protiv američke okupacije 1927. god. FSLN osnovana 1962. god. počela je kao gerilska kampanja, a završila kao građanski rat velikih razmjera, čiji je ishod bio pad Somozinog režima 1979. god. Provodili su politiku socijalne demokracije s Danielom Ortegom kao predsjednikom skupštine unatoč pritisku kontrarevolucionarnih snaga koje su financirale SAD. Američko- iranska kontraafera ili Irangate? Pobjeda sandista za Amerikance je značila pobjedu komunizma, a 1981. god. ukinuta je pomoć za tu zemlju. CIA je i dalje pak pomagala nikaragvanske izbjeglice tzv. contrarevolucionarios/kontraši (Contras) , bivše članove Somozine Nacionalne garde, čiji je cilj bio rušenje nikaragvanske vlade.

Američki Kongres 1984. god. donosi odluku kojom zabranjuje Reaganu da pomaže kontraše u Nikaragvi. Tada se Reagan okreće stranim vladama i te kontrašima preusmjerava zaradu od tajne prodaje oružja Iranu. Iran- Contra Affair/ IRANGATE razotkrivena je 1986. god., javnost je saznala za upletenost NCS-a (Vijeća za nacionalnu sigurnost) u ilegalnu prodaju oružja Iranu (umjerenim snagama unutar Homeinijeve vlade koji su pomogli Amerikancima prilikom oslobađanja američkih talaca u Libanonu) i slanje vojne pomoći kontrašima u Nikaragvu. Brojni Reaganovi suradnici morali su odstupiti s dužnosti, a SAD doživjele su osudu domaće i svjetske javnosti. Sandisti su uživali široku javnu podršku prvih nekoliko godina nakon revolucije. Ali kontraši i dalje napadaju, što je najviše štetilo privredi Nikaragve. Povrh svega 1985. god. kada SAD proglašavaju gospodarski embargo za Nikaragvu. Sandisti su i dalje ostali na vlasti. Četiri predsjednika srednjoameričkih država (Meksiko, Venezuela, Kolumbija i Panama) angažiralo se u uspostavi prekida vatre između sandista i kontraša. 1983. god. osnovali su Grupu Contadora koja je imala za cilj pacifikaciju Srednje Amerike na temelju priznanja svih vlada na vlasti. Ova se ideja protivila američkim nastojanjima da se rat završi pregovorima; jer Amerikanci nisu željeli da sandisti ostanu na vlasti. Po Reganu je uklanjanje sandista bilo važnije od mira. Pod pritiskom SAD koje su i dalje podržavale kontraše i suočeni s prestankom sovjetske pomoći, sandisti pristaju održati izbore. Nakon devet godina građanskog rata, brojnih žrtava i uništene privrede, inflacije, ograničenih građanskih i političkih sloboda, korupcije i prisilnog novačenja, sandisti gube popularnost. 1990. god. na izborima pobjeđuje Violeta Barrios de Chamorro, koja se zalagala za nacionalno pomirenje, a ne obnovu revolucije. Sandisti ( Daniel Ortega) su zadržali i dalje nadzor nad vojskom, ali su mirno predali vlast pobjedničkoj oporbi. Contras Nikaragvanski pokret sukobljen sa sandističkim režimom kojeg je podupirala CIA u pokušaju rušenja nikaragvanske vlade.

KOSTARIKA
Kostarikanski predsjednik Oscar Arias Sánchez, mirotvorac poziva srednjoameričke države u skupinu Contadora koja se borila za pacifikaciju i za prekid vatre. Arisaov mirovni plan prihvatile su vlade 1987. god. a sam Arias je dobio Nobelovu nagradu za mir.

PANAMA
Vođa ove male državice od 1982. god. je general Manuel Noriega bio je američki prijatelj. Uz financijsku potporu CIA-e usprkos svojoj poznatoj ulozi u trgovini drogom, pozdravljen je u Sjedinjenim Državama kao demokrat. Noriega je pretvorio Panamu u glavni kanal prometa drogom iz Kolumbije do SAD. Kada se skandali postali previše otvoreni, Amerikanci su ga napustili. 1989. god. SAD vojno su intervenirale u Panami i zbaicle generala Mauela Noriegu s vlasti. Noriega je bio među posljednjim desničarskim diktatorima u regiji i glavna smetnja Bushovoj administraciji. Operacija u Panami pokrenula je nova ogoršenja u Latinskoj Americi i povrijedila je povelju UN.

GRENADA, Karipski otok
1979. god. Novi Jewel, skupina marksističko- lenjinističkog tipa preuzela je vlast na malom karipskom otoku. Vladu je vodio Maurice Bishop koji se udaljio od SAD, vodio je radikalnu politiku, a za pomoć se obraćao Kubi, S. Savezu i drugim komunističkim zemljama Kada su protivnici ubili Bishopa 1983. god., američki predsjednik Reagan (zabrinut za sigurnost američkih građana) šalje američke postrojbe na otok koje su ubrzo preuzele nadzor nad njim i organizirale izbore.

DOMINIKANSKA REPUBLIKA
Za vrijeme Drugog rata Židovi su bili potjerali i iz SAD, a najviše ih je pobjeglo baš u Dominikansku republiku. 1963. god. vojska svrgava ustavno izabranog predsjednika što je izazvalo pobunu naroda. Bojeći se nove „Kube“, i ovog puta Amerikanci reagiraju te 1965. god. šalju svoje trupe u D.R. nakon što lokalna vojska nije mogla ugušiti pobunu naroda.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->