You are on page 1of 539

UVOD U FILOZOFIJU ZNANOSTI

SADRŽAJ:
UVOD - Filozofija znanosti ..................................................................................................6
1. Znanost i modeli objašnjenja ...........................................................................10
1.1. Modeli objašnjenja ....................................................................................................11
1.1.1. Deduktivni model objašnjenja ............................................................................18
1.1.2. Objašnjenje zakona .............................................................................................20
1.1.3. Objašnjenje i epistemološki zahtjev...................................................................23
1.1.4. Zakoni u znanosti i njihov logicki status ............................................................26
1.1.5. Eksperimentalni zakoni i teorije ......................................................................45
1.2. Znanstvena metoda ....................................................................................................60
1.2.1. Cinjenice i znanstvena metoda ...........................................................................60
1.2.2. Neke karakteristike hipoteze i znanstvena metoda.............................................62
1.2.3. ''Ideal'' znanosti...................................................................................................62
1.2.4. Osobina znanstvenog metoda da sam sebe ispravlja ..........................................63
1.2.5. Ogranicenosti i vrijednosti znanstvenog metoda................................................64
1.2.6. Apstraktna priroda znanstvenih teorija...............................................................66
1.2.7. Tipovi znanstvenih teorija ..................................................................................67
2. Empirizam i racionalizam .................................................................................69
3. Filozofija i znanost ( jedan primjer ) ...........................................................76
3.1. Radanje znanosti u modernom smislu ......................................................................79
3.2. Znanost u užem smislu ..............................................................................................84
3.3. Znanost, zdravi razum i filozofija ........................................................................85
3.4. Filozofija i realne znanost .........................................................................................87
4. Henry Poincaré i filozofija znanosti .............................................................89
4.1. Filozofija geometrije .................................................................................................91
4.2. Generalizirani konvencionalizam..............................................................................95
4.3. Semanticki konvencionalizam.................................................................................100
4.4. Uloga eksperimenata i generalizacije ......................................................................100
4.5. Uloga hipoteze .........................................................................................................104
4.6. Porijeklo matematicke fizike ...................................................................................106
4.7. Klasicna mehanika...................................................................................................108
5. Pozitivizam .............................................................................................................112
5.1. Motivi nastajanja modernog pozitivizma ................................................................113
5.2. Stariji Imanencijalni pozitivizam i Logicki pozitivizam........................................115
6. Filozofija L. Wittgensteina ............................................................................117
6.1. Wittgenstein – Tractatus logico- philosophicus ...................................................118
7. Logicki pozitivizam............................................................................................128
7.1. Filozofske prethodnice logickog pozitivizma .........................................................128
7.2. Osnovni stavovi logickog pozitivizma ....................................................................132
7.2.1. Princip verifikacije ..........................................................................................135
7.2.2. Tumacenje i objašnjavanje pojmova ...............................................................139
7.2.3. Aksiomske definicije i pravljenje razlike izmedu pravih i nepravih pojmova 140
7.2.4. Pojam definicije pridodavanja .........................................................................141
7.2.5. Radikalni empirizam .......................................................................................142
7.2.6. Besmislenost metafizike ..................................................................................142
7.2.7. Revizija starog kriterija smisla ........................................................................151
7.2.8. Kriteriji smislenosti .........................................................................................151

2
7.2.9. Redukcija iskaza sadržaja na iskaze strukture ................................................ 152
7.3. Struktura znanstvenog jezika ................................................................................. 152
7.4. Struktura empirijske spoznaje ................................................................................ 154
7.4.1. Protokolarni stavovi ......................................................................................... 154
7.4.2. Problem sustava konstitucije empirijskih pojmova ........................................ 155
7.4.3. Fizikalizam i ideja jedinstvene nauke ............................................................ 155
7.5. Potvrdenost teorije ................................................................................................. 156
8. Znanstvena filozofija H. Reichenbacha ................................................... 160
8.1. Traganje za opcenitošcu i pseudoobjašnjenja ......................................................... 166
8.2. Empiricki pristup – uspjeh i neuspjeh..................................................................... 170
8.3. Znanstvena filozofija............................................................................................. 172
8.3.1. Priroda geometrije.......................................................................................... 172
8.3.2. Prirodni zakoni................................................................................................ 173
8.3.3. Moderna logika ............................................................................................... 174
8.3.4. Saznanje predvidanja ...................................................................................... 176
8.3.5. Funkcionalno shvacanje spoznaje ................................................................... 177
8.4. Lingvisticki obrat .................................................................................................... 179
9. Neki primjeri kritike pozitivistickog programa................................. 182
9.1. Analiticki i sinteticki sudovi ................................................................................... 183
9.2. Quine – dvije dogme empirizma ............................................................................. 186
9.3. Problem verifikacije ................................................................................................ 197
9.4. Mogucnost falsificiranja generalnih iskaza ............................................................ 201
9.5. Problem indukcije .................................................................................................. 202
10. Pozitivisticka slika znanosti i njena kritika........................................ 204
10.1. Kritika pozitivisticke slike znanosti..................................................................... 210
11. Kriticki racionalizam Karla Poppera .................................................. 219
11.1. Popperov treci svijet.............................................................................................. 236
11.2. Opce naznake pristupa K. Poppera ....................................................................... 241
12. Thomas Kuhn – Struktura znanstvenih revolucija ......................... 247
12.1. Thomas Kuhn - Struktura znanstvenih revolucija ................................................ 253
12.2. Opce naznake Kuhnovog stajališta ...................................................................... 261
13. Realizam u filozofiji znanosti .................................................................... 265
13.1. Znanstvena slika svijeta ....................................................................................... 266
13.2. Realizam i antirealizam u filozofiji znanosti ....................................................... 273
13.3. Istina je nedostižna............................................................................................... 278
13.4. Istina je dostižna ................................................................................................... 283
13.5. Problem objektivnosti uzroka .............................................................................. 288
13.6. Postojanje teorijskih entiteta i istinitost teorija .................................................... 291
14. Sociološki obrat ................................................................................................. 294
14.1. Feyerabendova kritika položaja znanosti u društvu............................................. 296
14.1.1. Razvoj znanosti.............................................................................................. 297
14.1.2. Iskljucivost znanosti...................................................................................... 298
14.1.3. Demokracija i tradicija.................................................................................. 300
14.1.4. Anarhicna znanost. Dadaizam. ..................................................................... 301
14.2. Neki elementi za kritiku Feyerabendovog stava .................................................. 303
15. Naturalizam ........................................................................................................ 306
15.1. Interakcijska epistemologija ................................................................................. 308

3
15.2. Evolucijski naturalisticki realizam ........................................................................311
16. Filozofija I. Kanta ............................................................................................315
16.1. Uvod ......................................................................................................................315
16.2. Analiticki i sinteticki sudovi..................................................................................324
16.3. Kritika cistog uma .................................................................................................327
16.4. Kantova teorija o prostoru i vremenu. ...................................................................340
16.5. Transcendentalna filozofija i fizika .......................................................................343
16.6. Utjecaj Kantove filozofije .....................................................................................351
17. Jedan drugaciji pristup filozofiji i znanosti – fenomenologija ...355
17.1. Uvod ......................................................................................................................355
17.2. Fenomenološki usmjerena stajališta......................................................................357
17.2.1.Kriticki empirizam – Franz Brentano .............................................................358
17.2.2. Metodska fenomenologija – Edmund Husserl ...............................................361
17.2.3. Kriticki realizam – Nicolai Hartmann...........................................................367
18. DODATAK ..........................................................................................................369
18.1. Osnovni elementi Metodologije znanosti..............................................................369
18.2. Nominalisti i realisti ..............................................................................................386
18.3. Opcenitost i nužnost ..............................................................................................388
18.4. Teorija i zbilja........................................................................................................390
18.5. Wittgenstein – Filozofska istraživanja ..................................................................393
18.6. Bijeg u lingvisticke dubine ....................................................................................398
18.7. Tvorba iz elementarnih iskaza – simbolicka ili matematicka logika ....................407
18.8. Boltzmannova teorija odraza .................................................................................412
18.9. Hume i kauzalnost .................................................................................................415
18.10. Neudlucivost motrenja.........................................................................................420
18.11. Hegelova negacija ...............................................................................................421
18.12. Znanost i ideologija .............................................................................................426
18.13. Teorije istine ........................................................................................................436
18.14. Frege – Pojmo vno pismo i razvoj njegove misli ................................................441
19. IZBOR TEKSTOVA.......................................................................................452
19.1. Rudolf Carnap - METODOLOŠKA NARAV TEORIJSKIH POJMOVA................452
19.1.1. Naši problemi .................................................................................................452
19.1.2. Jezik opažanja L0 ..........................................................................................453
19.1.3. Teorijski jezik LT .........................................................................................454
19.1.4. Problem dopustivosti teorijskih entiteta .........................................................455
19.1.5. Pravila korespondencije C .............................................................................458
19.1.6. Kriterij smislenosti za teorijske termine .........................................................460
19.1.7. Adekvatnost kriterija smislenosti ...................................................................462
19.1.8. Kriterij smislenosti za teorijske recenice........................................................467
19.1.9. Dispozicijski pojmovi...................................................................................469
19.1.10. Razlika izmedu teorijskih termina i cistih dispozicijskih termina................472
19.1.11. Psihološki pojmovi .....................................................................................474
19.1.12. Literatura ......................................................................................................479
19.2. Rudolf Carnap - PREOVLADAVANJE METAFIZIKE LOGICKOM ANALIZOM
JEZIKA ...........................................................................................................................481
19.2.1. Uvod ...............................................................................................................481
19.2.2. Znacenje rijeci ................................................................................................482
19.2.3. Metafizicke rijeci bez znacenja ......................................................................484
19.2.4. Smisao stava ...................................................................................................485

4
19.2.5. Metafizicki prividni stavovi ........................................................................... 486
19.2.6. Nesmisaonost svake metafizike ..................................................................... 489
19.2.7. Metafizika kao izraz životnog cuvstva ........................................................... 492
19.3. Bertnard Russell - GRANICE FILOZOFSKE SPOZNAJE ................................. 494
19.4. Bertnard Russell - VRIJEDNOST FILOZOFIJE ................................................. 499
19.5. Karl R. Popper - CILJ NAUKE............................................................................. 503
19.6. Thomas S. Kuhn - NAKNADNA RAZMIŠLJANJA 0 PARADIGMAMA ............... 511
19.7. Paul Feyerabend - KAKO ZAŠTITI DRUŠTVO OD NAUKE ............................... 525
19.7.1. Bajke .............................................................................................................. 525
19.7.2. Protiv metoda ................................................................................................. 527
19.7.3. Protiv rezultata ............................................................................................... 529
19.7.4. Obrazovanje i mit ........................................................................................... 530
19.7.5. Literatura ........................................................................................................ 534
LITERATURA: ................................................................................................................. 535

5
UVOD - Filozofija znanosti

Suvremeno shvacanje filozofije znanosti se danas uglavnom smatra kao nasljednica


epistemologije ili nauke o znanju, ali je njen povijesni nastanak, naravno, vezan uz
sazrijevanje njenog predmeta – novovjekovne znanosti. Ovakvu ontologiju bi svakako
trebalo poceti sa I. Kantom, koji sa jedne strane predstavlja onu cvoru tocku suvremenog
filozofiranja u koju spada i filozofija znanosti, a sa druge strane on je pred sobom imao vec
zgotovljenu prvu novovjekovnu znanost, Newtonovu matematicku fiziku. No dok je Kant
ipak ostao u krilu Velike majke svih znanosti u svoj njenoj širini i bogatstvu, specificno
fokusirana dijela javljaju se sa Williamom Whewellom (1637, 1640) koji pocinje izdavati
svoja dijela pod naslovom History of the Inductive Sciences, The Philodophy of the
inductive Sciences Founded Upon Their History.
Ovo, da tako kažemo, preliminarno razdoblje traje gotovo citavo stoljece do pojave
Beckog kruga. U tom razdoblju javlja se citava plejada istaknutih filozofa i znanstvenika
kao što su: H.L.F. Von Helmholtz, W.S. Jevons, E. Mach, J.S. Mill, K. Pearson, H.R.
Hertz, L. Boltzman, H.J. Poincare, Ch. S. Peirce, P.M.M. Duhem, B. Russell, A.N.
Whitehead, i drugi. Svi oni pišu o znanosti, ali bez pretenzije na cjelovitost i na
profesionalni autoritet, njihov odnos je fragmentaran ali ce pripremit klimu za ozbiljniji i
cjelovitiji zahvat.
Pocetak stvaranja i radanja filozofije znanosti1 biva dovršeno sa pojavom Beckog
kruga, koji je ocrtao jednu relativnu jednostavnu sliku znanosti. Filozofi Beckog kruga su
naglasili njezinu specificnost spram drugim oblicima promišljanja a posebice filozofije.
Znanost je prije svega skup znanstvenih iskaza, znanstvenih prije svega po tome što
podliježu strogoj logickoj i empirijskoj kontroli. Iskaz koji možemo nazvati “znanstveni”,
osim što mora biti logicki precizno formuliran, mora se odnositi na opažanje ili u nizu
logickih postupaka mora biti svodljiv na opažanje.
Znanost se, nadalje, odlikuje svojim specificnim ciljem koji se ne može jednostavno
formulirati. Ona ima zadatak da nam pruži razumijevanje svijeta oko nas i u nama. Ovdje
se namecu fundamentalna pitanja kao što su; što znaci nešto razumjeti i da li je razumjeti
znaci objasniti i predvidjeti buduce ponašanje objekata i dogadaja? Objašnjenje i
predvidanje tek su nešto precizniji od razumijevanja. Objašnjenje ima kljucno mjesto u

1 Lelas daje lijep primjer u svojoj knjizi (Srdan Lelas i Tihomir Vukelja: Filozofija znanosti, Školska knjiga
Zagreb,1996.), gdje razvitak u onom samom tehnološkom smislu ne daje odgovor na postavljeno pitanje.
Dvije u svoje vrijeme vrlo popularne knjige: ona Normana CAMPBELLA iz 1921. i ona Alana
CHALMERSA iz 1978. (CAMPBELL, N. What is Science?, New York,Dover Publications, 1921.
CHALMERS, A. What is this Thing Called Science?, Milton Keynes, Open University Press, 1978.), nose
gotovo identicne naslove usprkos tome što ih razdvaja više od pola stoljeca. A ne radi se o bilo kakvih pola
stoljeca. U tih 57 godina znanost je prešla put od Rutherfordova otkrica atomske jezgre, preko atomske
bombe i spuštanja ljudske posade na Mjesec do mikroprocesora i genetickog inženjerstva. Pa ipak, naslovi su
gotovo isti: What is Science? glasi prvi, a What is this Thing Called Science? drugi. Sudeci po naslovima,
covjek se, eto, i nakon toliko dugog i intenzivnog bavljenja znanošcu još uvijek pita što ona jest. Govori li ta
slicnost naslova u prilogu vjecnim skepticima za koje je svaki trud oko razumijevanja znanosti uzaludan?
Kazuje li ovo ponavljanje pitanja da mi znanost ni nakon tolikih njenih uspjeha i tolikih filozofskih napora još
uvijek ne razumijemo?
Kažu da pitati Što nešto jest? Znaci pitati filozofski i vjerujemo da je tako. No kažu i to da filozofija od
davnina postavlja uvijek ista pitanja, uglavnom zbog toga što se radi o takvima na koja se ne može
jednoznacno odgovoriti. U takvo što pak ne vjerujemo. Jer dvije knjige pod istim nazivom toliko se razlikuju
od druge da je uputno zapitati se: pitaju li to dva autora uopce isto pitanje; bave li se oni istim predmetom? U
znanosti se obicno kaže da dobro postavljeno pitanje donosi pola odgovora; drugim rijecima, pitanje cesto
sugerira odgovor. Ali vrijedi i obrnuto; tek odgovor daje puno znacenje pitanju. Odgovori naša dva autora
krecu se u dva razlicita prostora, pa nam se cini kako ni pitanje u naslovu nije isto. Stoga, pita li filozofija
odista uvijek isto pitanje?

6
znanosti i najcešce se tvrdi da objasniti znaci podvesti neku cinjenicu koju treba objasniti
pod neki zakon bilo deterministicke ili statisticke naravi. No kako ti zakoni ujedno koriste i
za predvidanje imamo jedan jedinstven model (Hempelov covering-law model) Nešto blaže
i šire, možemo reci, znanstvena aktivnost rezultira skupom cinjenica dobivenim motrenjem
koje treba objasniti, a to znaci uklopiti u teoriju, tj. u skup medusobno povezanih zakona.
Filozofska tradicija tvrdi da se znanje zahtijeva obrazloženje ili opravdanje ili
potkrepu ili dokaz i ne ostavlja se na puko vjerovanje ili dojam. Znanje svoje uporište
uvijek traži negdje izvan onoga što neposredno tvrdi jer podrazumijeva pitanje: zašto? To
je ujedno i razlog zbog kojeg, prema duboko usadenom filozofskom vjerovanju, znanost
treba filozofiju. Kako znanost ne može izaci iz sebe same da bi pronašla svoje uporište,
tvrde cesto filozofi, potrebna joj je filozofija da joj na to uporište ukaže. Izuzetnost znanosti
leži u izuzetnosti tog uporišta i u nacinu na koji su njene predodžbe, pojmovi i stavovi na to
uporište oslonjeni odnosno njime opravdani i potkrijepljeni.
Osim cilja znanost posjeduje pouzdanu metodu da svoj cilj ostvari. Danas, nakon
dugih rasprava koje u nešto slabijem intenzitetu još traju, napuštena je stara induktivisticka
metoda koju su formulirali F. Bacon i J.S. Mill i prihvaca hipoteticko-deduktivni model
po kojem se, bez obzira na nacin kako se oblikuje teorija i hipoteza, one provjeravaju tako
da se logickom dedukcijom izvode motrive posljedice, tocnije iskazi koji se mogu
usporediti sa opažanjem. Zatim se motrenjem ili pokusom uvjeravamo da se zbiva ono što
iskaz tvrdi. Ako je odgovor negativan hipoteza se odbacuje, a ako je pozitivan, znanstvenik
bilježi jedan primjer koji potvrduje teoriju. Ovo je dakako jedna pojednostavljena shema
koju bi prihvatio svaki znanstvenik prakticar kao nesumnjivo jedini ispravan i tocan put.
No, kao što cemo vidjeti ta sigurnost nije baš tako opravdana i izazvat ce lavinu pitanja
kojima ce se upravo baviti filozofija uzanosti.
Možemo reci da je optimizam s kojom je filozofija znanosti pocela, u obliku
logickog pozitivizma, da postavlja znanstvenu spoznaju na jasne odrednice pokazao naivan
prenagljen. Ostavivši po strani sumnje i alternative, logicki pozitivizam koncipirajuci
znanost, u krajnjoj instanci, kao ostvarenu u jeziku neumitno se svodi na polaritet jezika
teorije i jezika motrenja. Zaigravši sve na kartu te podijele, koja izvire iz one ideje o
dvostrukoj kontroli znanstvenih iskaza, a koji opet nastavlja filozofsku dihotomiju izmedu
racionalizma i empirizma, logicki empirizam je vezao svoju sudbu uz sposobnost da opiše
i definira tu razliku. Taj program nije uspio i za sobom je povukao niz pitanja.
Post-pozitivistickom filozofijom znanosti mijenja se scena na kojoj dominira Karl
Popper. Osnovna ideja kojom je zaobišao nezgodno pitanje verifikacije, koje logicki
pozitivizam nije moga da riješi, jeste ideja da se znanost ne bavi verifikacijom nego
falsificiranjem hipoteza i da osnovna zadaca znanosti nije toliko u objašnjenju koliko u
definiranju i rješavanju problema. Znanost se razvija tako da u svrhu rješavanja nekog
problema, lansira niz hipoteza ili teorija, koji se zatim putem opažanja i eksperimenta
pokušavaju opovrci. Ustvari imamo neku vrstu “prirodnog odabiranja” ideja pri opstaju one
koje su sposobnije u objašnjenju problema. Eliminiranjem pogrešnih hipoteza dolazi se do
novih problema i do novog spektra hipoteza, te je ljudsko znanje uvijek nagadanje. No,
sukob hipoteza i stvarnosti je objektivan i odbacivanjem pogrešnih nagadanja ljudsko
znanje objektivno raste.
Koncem pedesetih godina, kada je Popperovo djelo Logik der Forschung (1934)
prevedeno na engleski jezik i kada pocinje Popperov utjecaj, javlja se jedna druga struja u
filozofija znanosti. Dijela Hansona Patterns of Discovery (1958) i još više glasovito djelo
Kuhna The Structure of Scientific Revolution (1962) okrenule su problematiku filozofiju
znanosti sa verifikacije na spoznajni subjekt, ali više kao produkt kategorijalne analize,
nego kao objekt same znanosti.

7
Na ovom mjestu spajaju je se anglosaksonska linija i “kontinentalna” filozofija
znanosti. U Europi je u toku drugog svjetskog rata došlo do raspada Beckog kruga i nastala
je na kontinentu praznina selidbom mnogih preko Oceana. Trebalo je dugo vremena kako
bi se stvari pocele mijenjati. U Francuskoj se obnavlja Bachelardov utjecaj, a u Zapadnoj
Njemackoj Frankfurtska škola promatra filozofiju znanosti u sklopu analize društvenih
znanosti. Istodobno se utjecaj logickog empirizma vraca na rodni kontinent.
Pored opcih tema filozofija znanosti obratila je pozornost na još dvije grupe
posebnih pitanja. Prva obuhvaca analizu temeljnih pojmova i metoda pojedinih znanstvenih
disciplina. Situacija je postala malo paradoksalna. Naime, kako vrijeme odmice, tako se
cini da vrlo važna podrucja postaju nicija zemlja. Podrucje je važno jer temeljni pojmovi i
metode ono što je Kuhn nazvao disciplinarnom matricom, okvirom jedne znanstvene
discipline što omeduje prostor u kojem se pojavljuju problemi i traže rješenja. Taj okvir se
stalno mijenja ali se ovim problemom bavi sve manje znanstvenika. Razlog možemo
potražiti u zahtijevnosti date problematike koja pretpostavlja pored postojanja solidne
filozofske osnove i dobro poznavanje znanstvene discipline o kojoj se radi.
Druga grupa pitanja odnosi se na posljedice novih rezultata i metoda znanosti na
tradicionalne filozofske probleme, koji se u svojoj osnovi svode na pitanje o smislu, o
okvirima i buducnosti ljudske egzistencije. Medu tim pitanjima posebno mjesto zauzima
etika znanosti kao refleks odgovornosti znanosti za sudbinu covjeka.
Pored ovih uvjetno receno uskih problema filozofije znanosti, ona preplice svoj
interes i sa onim pod-disciplinama koji su zbog svoje specificnosti problematike nazvani
psihologija znanosti, sociologija znanosti, ekonomija znanosti politologija znanosti,
povijest znanosti itd.
Naša nakana, kao što stoji u samom naslovu, jeste da pokušamo dati neke osnove za
ona promišljanja koja se mogu podvesti pod jedan nazivnik; Filozofija znanosti. Ova ideja
u samom pocetku skriva odredene opasnosti, koje inace nose svi uvodi u neki znanstveni ili
filozofski problem, a to je na prvom mjestu površnost jer je nemoguce ulaziti podrobnije u
analize neke problematike i na drugoj strani, uvijek postoji opasnost da se ne obuhvati sve
što je relevantno za uvod u neku temu. Za nas je posebno naglašen ovaj drugi problem, jer
sama filozofija znanosti po svojim temama i obimu problema nije strogo definirana, pa
samim tim ne može se jasno odrediti granica izmedu onoga što je od fundamentalnog
znacenja za neku temu, a što se može smatrati manje važnim.
Svjesni svih ovih opasnosti mi smo knjigu pokušali koncipirati tako da s jedne
strane obuhvatimo što više problema koji pripadaju filozofiji znanosti i, s druge strane, u
pojedinim tockama, koje smo smatrali za bitnim, zadržali smo se malo više i podrobnije.
Sukladno ovom stavu knjiga je koncipirana na sljedeci nacin:
U prvom dijelu knjige (pogl.1.) naveli smo neke opce karakteristike znanstvenog
objašnjenja i metode kao jedne od osnovnih karakteristika znanstvenog promišljanja. U
poglavlju 2. i 3. date su opce karakteristike nekih filozofskih pravaca koji su po svojoj
prirodi upucene na znanost. Takoder je u ovom dijelu knjige izvedeno jedno moguce
videnje odnosa izmedu filozofije i znanosti. Sljedeci dio se odnosi na razvoj filozofije
znanosti kao znanstvene discipline. Uvjetno receno, razvoj filozofije znanosti može se
grubo podijeliti na dva perioda i to vrijeme prije pojavljivanja logickog pozitivizma i
poslije toga. U pred-periodu, da tako kažemo, postoji grupa filozofa i znanstvenika koji su
razmatrali probleme znanosti, da tako kažemo, s pozicija filozofije jer je problematika
izlazila iz konteksta odredene znanstvene discipline. Pojavom logickog pozitivizma
filozofija znanosti kao disciplina dobiva jasnije konture. Smatrali smo da se iz ovog prvog
perioda nezaobilazno mora istaknuti promišljanje H. Poincarea (poglav. 4.), gdje smo
pokušali malo podrobnije obratiti pozornost na njegovo promišljanje znanosti cije su
implikacije prisutne i u suvremenoj filozofiji znanosti.

8
U poglavlju 6. dana je analiza stavova mladog Wittgensteina s posebnim akcentom
na njegovo glasovito djelo Tractatus... Navedeno djelo, uz neke druge momente,
pripremilo je teren za oblikovanje onih stavova koje zovemo jednim imenom logicki
pozitivizam. U poglavlju 5. i 7. analizirani su uvjeti nastanka pozitivizma i logickog
pozitivizma te njihovi osnovni stavovi. U sklopu tog dijela knjige posebno smo obratili
pozornost na radove H. Reichenbacha i na njegovu knjigu Radanje znanstvene filozofije.
Njega smo izabrali iz najmanje dva razloga; prvo, iako pripada logickom pozitivizmu
njegovi se stavovi razlikuju od onog pravaca koji se jednim imenom zove Becki krug i
drugo, njegova rješenja nekih problema imaju i danas aktualno znacenje.
U poglavlju 9. i 10. navedeni su neki primjeri kritike pozitivistickog programa.
Takoder u tom dijelu dana je podrobnija analiza pozitivisticke slike znanosti i kritike te
slike. U kontekstu ovih kritika posebno je analiziran (poglav. 11.) kriticki racionalizam K.
Poppera. U poglavlju 12. razmatrani su stavovi T. Kuhna i pri tome je posebno dat akcent
na njegovo glasovito djelo Struktura znanstvenih revolucija te posljedice navedenog dijela
na samu filozofiju znanosti. Kako je problem realizma i antirealizma fundamentalan sa
samu znanost i filozofiju znanosti, to smo u poglavlju 13. pokušali podrobnije rasvijetliti
ovu problematiku. Zbivanja u filozofiji znanosti poslije Kuhna obradena su u poglavlju 14.
Na kraju ovog dijela knjige pokušali smo dati neka suvremena strujanja na ovom polju s
posebnim naglaskom na Naturalizam. (poglav.15.)
Na kraju našeg Uvoda u filozofiju znanosti u poglavlju 16. i 17. obratili smo
pozornost na Kantovu filozofiju kao cvornu tocku suvremene filozofije i jedan drugaciji
pristup filozofiji i znanosti uoblicenog u pravac kao što je fenomenologija. U knjizi se,
takoder, nalazi i Dodatak u kome se iznose sve one nadopune koje su potrebne za bolje
razumijevanje cjelokupnog teksta. Smatrali smo da bi bilo korisno dati neke originalne
tekstove znacajnijih autora tako da se na kraju knjige nalazi odredene broj tekstova koji ce
omoguciti da se zorno pokaže originalna misao koja se odnosi na neke probleme
razmatranih u knjizi.

9
1. Znanost i modeli objašnjenja
U ovom poglavlju dat cemo samo neke opce napomene koje citaocu mogu služiti
kao smjernice u pracenju teksta. Definicije i opis koji budi dani u poglavlju moraju se
shvatiti uvjetno. Jer, na primjer, dati definiciju znanosti ili odgovoriti na pitanje »Što je to
znanost?« u samom startu je osudeno na propast. Takve potpune definicije nisu niti dane, a
možda i ne mogu biti dane, sjedne strane, a s druge strane razliciti autori, filozofski pravci i
teoreticari imaju razlicit odnos prema tom pitanju, pa su samim tim i odgovori razliciti.
No, mi cemo ipak dati neka okvirna objašnjenja koja su u skladu sa opce prihvacenim
stavovima. Pošto knjiga ima za cilj da napravi izvjestan uvod u filozofiju znanosti cini
nam se uputno dati te okvirne definicije kako bi se “osjetila” problematika kojom se bavi
filozofija znanosti.
Cesto se u udžbenicima susrecemo sa definicijom znanosti kao sustavom opcih
istina ili spoznaja, koje se odnose na isti predmet. Sukladno ovakvoj definiciji, ako je to
uopce definicija, možemo prepoznati tri momenta: a) Buduci da svaka znanost otkriva
uzroke i zakone pojava, vec je tim spoznaja onoga, što je najopcenitije tim pojavama. b) Te
opce istine cine jedan sistem, tj. skup spoznaja, koje su logicki tako medusobno povezane,
da sacinjavaju harmonicnu cjelinu. c) Znanost ima svoj predmet. Ta rijec predmet nije u
znacenju konkretne stvari, jer ista stvar može biti predmetom više znanosti. predmet ima
apstraktno znacenje i oznacava stajalište, s kojega se jedna stvar promatra. Kemicar,
psiholog, fiziolog promatraju ljudsko tijelo sa svog stajališta. Taj predmet skolasticki
filozofi nazivaju objectum formale. Francuski logicar Goblot kaže da ima toliko cistih
znanosti, koliko ima stajališta s kojih možemo promatrati bice ili fenomene. To je pojam
znanosti.
Cesto se i u obicnom govoru spominje spoznavanje, odgovaranje na pitanja:
»Zašto?«, »Kako?«. Zato moramo napraviti razliku od takozvane obicne spoznaje i
znanstvene spoznaje. Možemo navesti barem tri karakteristike ili razlike znanstvene
spoznaje od “obicne spoznaje”, a to su: opcenitost, metoda i preciznost. Prva oznaka se
odnosi na cinjenicu da se obican covjek zadovoljava sa zapažanjima, koje se ogranicuju na
ono, što njega zanima, a ucenjak ima opcenitija zapažanja, jer su bez interesa i dolaze ne
samo do uzroka nego i do zakona. Drugo, vulgarna metoda, skupljena u poslovicama i
aforizmima, nastala je bez metode i svodi se na asocijacije po navici, a ucenjak postupa
metodicki podvrgava sve svoje hipoteze kontroli razuma. Može se reci, da je spoznaja
obicnog covjeka empirijska, a spoznaja ucenjaka eksperimentalna. Trece, obican covjek
zna da jedne pojave ovise o drugima, (primjerice, toplina rasteže kovine), a ne zna i ne
zanima ga u kojoj mjeri. Ucenjak se na zadovoljava da tvrdi odnose. On ih nastoji precizno
izmjeriti. Konacno, najviša vrsta spoznaje je filozofska spoznaja. Možemo je uzeti u
tradicionalnom ili pozitivistickom smislu. Za tradicionalnu filozofiju glavna je filozofska
disciplina metafizika. Ona ispituje intimnu narav stvari, ali i njihovo zadnje znacenje.
O ovim problemima kao što je primjerice znanstvena metoda govorit cemo nešto
podrobnije u drugom dijelu ovog poglavlja. Sad bismo mogli dati i odredenu klasifikaciju
znanosti i to one koje nam se cine najinteresantnijim, ali moramo napomenuti da kao što
nema jedinstvenog stava oko definicije znanosti, tako nema jedinstvenog stava i oko
klasifikacije. Navedimo nekoliko primjera klasifikacije znanosti.

- Aristotel uzima za princip klasifikacije cilj, što ga razne znanosti imaju. On


razlikuje: teoretske, prakticne i poetske znanost. Teoretske znanosti koje imaju za
cilj da nas upoznaju sa stvarima i da ih rastumace. Takve su znanosti: matematika,
fizika i metafizika. Prakticne znanosti, kojima je cilj, da dadnu covjeku orijentaciju
u privatnom, politickom i društvenom životu. Takve su znanosti: etika, ekonomika i

10
politika. Poetske znanosti, kojima je cilj stvaranja literarnih djela. Takve su:
retorika, poetika i dijalektika. Ovo nije znanstvena podnijela.
- Baconova klasifikacija. Ona se temelji na duševnim mocima, koje dolaze do
izražaja u razlicitim znanostima. U tim znanostima dolazi do izražaja pamcenje,
mašta i razum. Pamcenje – povijest; razum – filozofija, mašta – poezija. Ova
podnijela nije znanstvena, jer kod svih znanosti dolaze do izražaja sve ljudske moci.
- Amperova klasifikacija dijeli znanosti na kozmološke ili prirodne znanosti i
noološke ili duhovne znanosti. Ovako klasificiraju znanosti suvremeni filozofi i
dijele ih na realne i irealne.
- Klasifikacija Augusta Compta. On klasificira znanosti prema njihovoj sve vecoj
kompleksnosti i manjoj sveopcenitosti (metafizika, astronomija, fizika, kemija,
sociologija i biologija). Njegov princip je ispravan, jer se vidi ovisnost jedne
znanosti o drugoj. Ipak ta klasifikacija nije savršena, jer nema psihologije, povijesti i
filozofije.
- Spencerova klasifikacija – On znanosti klasificira prema njihovom formalnom
objektu na: apstraktne, apstraktno-konkretne i konkretne. Apstraktne znanosti
proucavaju forme stvari bez obzira na njihov sadržaj (matematika i formalan
logika). Apstraktno-konkretne proucavaju realne pojmove, apstrahirajuci od bica u
kojima se one realiziraju (fizika, kemija, mehanika). Konkretne znanosti proucavaju
realna bica (astronomija, geologija, biologija, psihologija i sociologija).

Svaka od ovih klasifikacija ima samo provizorni karakter i danas se cesto znanosti
dijela prema metodi ili predmetu. Tako, prema metodi razlikujemo deduktivne znanosti,
koje polaze od principa i dolaze do zakljucka; induktivne ili empirijske znanosti, koje
polaze od cinjenica i dolaze do zakona.

1.1. Modeli objašnjenja

Odmah na pocetku našeg razmatranja pokušajmo dati neke osnove znanstvenog


objašnjenja kao specifikuma spram drugim objašnjenjima. U našem razmatranju cini nam
se da bi bilo najbolje staviti težište na razmatranje o ovoj problematici poznatog filozofa
Ernesta Nagla i to iz dva razloga; prvo jer je njegovo razmatranje o ovoj problematici
možda najznacajnije u suvremenoj filozofiji znanosti i na drugoj strani njegov pristup nije
toliko obojen odredenim filozofskim stajalištem (u ovom slucaju pozitivizmom kome je on
pripadao) a takoder njegov pristup posebice u The Structure of Scienec2 je jasan,

2 E. Nagel, »The Structure of Science«, Problems in the Logic of scientific explanation, Harcourt, Brace
World, inc. New York Burlingame Copyright 1961.
Navedena knjiga je jedna od najznacajnijih dijela filozofije znanosti u njenom suvremenom periodu. U njoj
se ne izlaže, bar na prvi pogled, nikakav odredena filozofska teorija o znanosti. Njen pisac, E. Nagel, posvetio
je svoj život proucavanju i razumijevanju onih bitnih odlika znanstvenog metoda koje odreduje duh same
znanosti i njene granice.
Ernest Nagel (1901 – 1985) je vjerojatno jedan od istaknutijih americkih filozofa znanosti od sredine
tridesetih pa do pocetka 60-ih godina XX st. Predavao je na univerzitetu Columbia prakticki citavu svoju
karijeru. Iako je dijelio skupa s Bertrandom Russelom i clanovima Beckog kruga, osjecao je poštovanje i
prema otkricima u matematici i prirodnim znanostima, prihvatio je dio misli Charlesa S. Piercea i Johna
Deweya koje je Nagel sam nazvao “kontekstualni naturalizam” jest njegovo nepovjerenje spram
redukcionistickih tvrdnji koje nisu rezultata znanstvenog istraživanja. Nagelov “kontekstualni naturalizam”
ispuni je njegov utjecaj, detaljne i upucene eseje o vjerojatnosti; objašnjenje u prirodnim i društvenim
znanostima, mjerenja, povijesti matematike i filozofije prava. To se reflektira npr. u njegovim prodornim
kritikama Russelove rekonstrukcije vanjskog svijeta i Russelove epistemologije te srodnih pogleda
prihvacenih u neko vrijeme od clanova Beckog kruga.

11
pristupacan i onima kojima navedena problematika nije uža specijalnost. Ukoliko
spominjemo pojam objašnjenja onda prije svega pod njim podrazumijevamo odgovor na
pitanje »Zašto?«. No, ovdje problem tek pocinje jer i letimican pogled na rijec “zašto”
upucuje nas na zakljucak da se ona koristi u razlicitom kontekstu i da se u tom razlicitom
kontekstu na takva pitanja daju razlicite vrste relevantnih odgovara. E. Nagela zakljucuje
da se u tim razliciti kontekstima uporabe pitanja “zašto” i odgovora tj. objašnjenja na to
pitanje u sklopu onoga što zovemo znanstvenim logickim strukturama može razlikovati
cetiri glavna i, izgleda, razlicita modela objašnjenja. Analizirajmo te modele posebno:
Deduktivni model. Jedan tip objašnjenja koji se obicno susrece u prirodnim
znanostima, iako ne samo u tim disciplinama, ima formalnu strukturu deduciranog
zakljucka gdje eksplikandum logicki nužna posljedica premisa objašnjenja. Prema tome, u
objašnjenju ove vrste premise izražavaju uvjet istinitosti zakljucka. Ova vrsta objašnjenja je
iscrpno proucavana još od najstarijih vremena i ona je bila smatrana osnovicom svakog
“pravog” objašnjenja i cesto se usvajala kao idealni oblik kojem svi napori u objašnjenju
treba da teže.
Navedimo neke primjere; 1) Zašto je zbir bilo kojeg broja uzastopnih neparnih
cijelih brojeva pocevši od 1 uvijek savršeni kvadrat (na primjer: 1 + 3 + 5 + 7 = 16 = 42 )?
Ovdje se pretpostavlja da je “cinjenica” koju treba objasniti (eksplikandum) nešto što je
potrebno oznaciti poznatim ali nedovoljno jasnim izrazom “nužna istina”, u tom smislu što
njena negacija predstavlja logicku proturjecnost. Relevantna odgovor na ovo pitanje
predstavlja ustvari dokaz koji utvrduje ne samo univerzalnu istinitost nego i nužnost
eksplikanduma. Objašnjenje ce biti zadovoljavajuce ako se koraci u dokazu budu slagali sa
formalnim zahtjevima za logicki dokaz i ako su, dalje, same premise dokaza u izvjesnom
smislu nužne. Premise ce vjerojatno biti postulati aritmetike, a njihov nužni karakter bit ce
utvrden ako se, na primjer, može pokazati da se one istinite na osnovu znacenja koje imaju
njihovi termini. No, u ovom slucaju se mora naglasiti da su i eksplikandum i premise su
nužno istiniti iskazi tako da ova objašnjenja pripadaju onim formalnim disciplinama kao
što su logika i matematika.
Sljedeci primjer druge vrste ovog modela pokažimo na sljedeca dva primjera; 2)
Zašto se jucer caša zamaglila sa vanjske strane kada sam u nju sipao hladnu vodu? Ovdje je
cinjenica koju treba objasniti jedan pojedinacni dogadaj. Njegovo objašnjenje izraženo u
kratkim crtama, može izgledati ovako: temperatura caše, pošta sam u nju sipao hladnu
vodu, bila je znatno niža od temperature okolnoga zraka; zrak je sadržavao vodenu paru, a
vodena para iz zraka, uopce uzevši, pretvara se u tekucinu kada zrak dode u dodir s
dovoljno hladnom površinom. U ovom primjeru, kao i u prethodnom, formalna struktura
objašnjenja ima oblik dedukcije. Uistinu, da su premise objašnjenja bile formulirane
potpunije i pažljivije, deduktivni oblik bi bio sasvim uocljiv. Medutim, u ovom slucaju
eksplikandum nije nužna istina, a to nisu ni premise objašnjenja. Naprotiv, premise su
iskazi koji su vjerojatno zasnovani na podesnim iskustvenom ili eksperimentalnom
svjedocanstvu.
Primjer broj 3): Zašto je manji procent katolika nego protestanata izvršio
samoubojstvo u europskim zemljama u toku posljednje cetvrtine devetnaestoga vijeka?
Poznati odgovor glasi da je institucionalno uredenje u kome su katolici živjeli povecavalo
“društvenu koheziju” za razliku od društvenih organizacija protestanata, i da, uopce,
postojanje jakih društvenih veza izmedu clanova jedne zajednice pomaže ljudima u
periodima osobnih potresa. Eksplikandum je u ovom slucaju povijesna pojava koja je
statisticki opisana, za razliku od pojedinacnih dogadaja iz prethodnog primjera. Zbog toga
se predloženim objašnjenjem ne objašnjava ni jedno pojedinacno samoubojstvo u pometom
periodu. Uistinu, iako premise objašnjenja nisu izložene ni precizno ni potpuno, jasno je da
neki od njih imaju statisticki smisao, baš kao što je to slucaj s eksplikandumom. Ali, pošto

12
premise nisu u potpunosti formulirane, nije sasvim jasno kakva je logicka struktura ovog
objašnjenja. Medutim, mi cemo pretpostaviti da su implicitne premise mogu izložiti
eksplicitno i da, što više, objašnjenje onda ima deduktivni oblik.
Ova dva primjera eksplikandum je povijesna cinjenica. Medutim, u drugom
primjeru cinjenica koju treba objasniti je pojedinacni dogadaj, dok je u trecem statisticka
pojava. U oba primjera premise sadrže bar jednu pretpostavku koja je “slicno zakonu” i
opca po formi, i bar jedan iskaz o necem pojedinacnom. Sa druge strane objašnjenje
statisticke pojave odlikuje se prisustvom bar jedne statisticke generalizacije u premisama.

Navedimo još neke primjere:

Primjer 4): Zašto led pliva po vodi? Eksplikandum u ovom primjeru nije povijesna
cinjenica, pojedinacna ili statisticka vec univerzalni zakon koji tvrdi stalnu vezu i izmedu
izvjesnih fizickih osobina. Kao što je poznato, ta se cinjenica objašnjava tako što se izvodi
kao logicka posljedica drugih zakona – zakona da je gustoca leda manja od gustoce vode,
Arhimedovog zakona da tecnost istiskuje tijelo koje je u nju zaronjeno silom jednakom
težini istisnute tecnosti, i drugim zakonima o uvjetima pod kojima tijela ostaju u ravnoteži
kada na njih djeluju sile. Ovdje valja zapaziti da su za razliku od posljednja dva primjera,
premise objašnjenja, iskazi koji tvrde univerzalni zakon.
Primjer 5): Zašto se tocka smrzavanja vode snižava kada joj se doda sol?
Eksplikandum je i u ovom slucaju zakon, tako da se u tom pogledu ovaj primjer ne
razlikuje od prethodnog. Što više uobicajeno objašnjenje se sastoji u deduciranju
eksplikanduma iz principa termodinamike i izvjesnih pretpostavki o sastavu heterogenih
rastvora. Zbog toga je ovaj primjer slican prethodnom upravo u pogledu formalne strukture
objašnjenja. Pa ipak, ovaj primjer je naveden zbog kasnijih razmatranja, pošto premise
objašnjenja pokazuju na prvi pogled izvjesne razlike koje su od velikog metodološkog
znacaja. To je zbog toga što su termodinamicki principi, koje su ukljucene u premise
objašnjenja u ovom primjeru, u stvari, pretpostavke mnogo opcenitije nego bilo koji zakon
prethodno naveden. Za razliku od tih zakona, ove pretpostavke sadrže »teorijske« pojmove
kao što su energija i entropija, koji ne izgledaju povezani sa bilo kakvim jasno utvrdenim
eksperimentalnim postupcima, za utvrdivanje ili mjerenje fizickih svojstava koje bi ove
pojmovi trebali da predstavljaju. Pretpostavke ove vrste cesto se nazivaju “teorijama”, i
ponekad se oštro razlikuju od “eksperimentalnih zakona”.
Dakle u cetvrtom i petom primjeru eksplikandum je zakon i to univerzalni iskaz koji
tvrdi postojanje stalne veze izmedu izvjesnih osobina. Medutim, u cetvrtom primjeru zakon
se objašnjava tako što biva izveden iz pretpostavki od kojih je svaka “eksperimentalni
zakon” u smislu koji smo ukratko vec opisali. U petom primjeru, s druge strane, premise
objašnjenja sadrže takozvane “teoretske iskaze”.
Mi smo u kratkim crtama opisali razlike koje se mogu zapaziti izmedu objašnjenja
deduktivnog tipa. Što više, cisto formalni uvjeti koje deduktivna objašnjenja moraju da
zadovolje ne iscrpljuje sve uvjete za koje se cesto ocekuje da ce valjana objašnjenja ove
vrste zadovoljiti. Iako smo vec ukratko spomenuli važnu ulogu opcih zakona u
deduktivnim objašnjenjima, ostaje da razmotrimo važno pitanje dali se zakoni mogu
shvatiti prosto kao hipoteticki istiniti univerzalni iskazi, ili univerzalni iskazi moraju pored
toga posjedovati izvjesnu relacionu strukturu posebne vrste da bi mogli poslužiti kao
premise u zadovoljavajucem objašnjenju. Što više, iako smo spomenuli cinjenicu da
znanost dolazi do cjelovitih i ukupnih sustava objašnjenja primjenom tzv. “teorijskih”
pretpostavki, bice neophodno detaljno ispitati osobine o kojima se teorije razlikuju od
drugih zakona, kakve su njihove odlike koje nam pomažu da shvatimo njihovu moc da
sustavno objašnjavaju raznovrsne cinjenice i kakav im spoznajni status treba pripisati.

13
Objašnjenje po vjerojatnosti. Mnoga objašnjenja u skoro svakoj znanstvenoj
disciplini nemaju na prvi pogled deduktivni oblik, jer njihove premise ne povlace sa sobom
eksplikandume. Pa ipak iako premise nisu logicki dovoljne da osiguravaju istinitost
eksplikanduma za njih se kaže da eksplikandum cine “vjerojatnim”.
Objašnjenje po vjerojatnosti obicno srecemo kada premise objašnjenja sadrže neku
statisticku pretpostavku o izvjesnoj klasi elemenata, dok je eksplikandum singularni iskaz o
danom pojedinacnom clanu te klase. Kao primjer navedimo sljedece pitanje odnosno
objašnjenje.
Primjer 6): Zašto je Kasije kovao zavjeru da ubije Cezara? Cinjenica koju treba
objasniti opet je pojedinacni povijesni dogadaj. Ako možemo vjerovati Plutarhu,
objašnjenje treba tražiti u urodenoj mržnji koju je Kasije imao prema tiranima. Medutim,
ovaj odgovor je ocigledno nepotpun ako se ne prihvate druge opce pretpostavke kao što je
ona o nacinu na koji osobe iz izvjesne društvene grupe u danoj kulturi izražavaju mržnju.
Nije, medutim, vjerojatno da se takve pretpostavke, ako treba da budu vjerodostojne, mogu
utvrditi sa strogom univerzalnošcu. Ako pretpostavka treba da se slaže s poznatim
cinjenicama, onda ce u najboljem slucaju biti samo statisticka generalizacija. Na primjer,
jedna vjerodostojna generalizacija može tvrditi da ce vecina ljudi (ili izvjestan procent
ljudi) odredene vrste u izvjesnom tipu društva ponašati na izvjestan nacin. Prema tome
pošto cinjenica koju u ovom primjeru treba objasniti predstavlja pojedinacni povijesni
dogadaj, dok bitne pretpostavke objašnjenja imaju statisticku formu, eksplikandum nije
deduktivna posljedica premisa objašnjenja. Naprotiv, eksplikandum u ovom slucaju
“vjerojatan” na osnovu tih premisa. To je bitna odlika ovog primjera i ona ga odvaja od
prethodnih.
Kada se ovaj primjer iskaže jasnije, on izgleda ovako: U starom Rimu postojala je
velika relativna ucestalost (ili vjerojatnost) da ce pojedinac koji pripada višim slojevima
društva i koji mrzi tiraniju ucestvovati u zavjeri protiv ljudi koji su u stanju da steknu
tiransku moc. Kasije je bio takav Rimljanin a Cezar potencijalni tiranin. Dakle, iako logicki
ne slijedi da Kasije ucestvovao u zavjeri protiv Cezara, vrlo je vjerojatno da je on to ucinio.
Napomenimo još i ovo. Ponekad se tvrdi da su objašnjenja po vjerojatnosti samo
usputne stanice na putu do deduktivnog ideala i da zbog toga ova objašnjenja ne
predstavljaju posebnu vrstu. Prema ovakvom mišljenju, potrebno je samo zamijeniti
statisticke pretpostavke u premisama objašnjenja po vjerojatnosti strogo univerzalnim
iskazima – na primjer, u ovom slucaju iskazom koji tvrdi stalnu povezanost izmedu
izvjesnih pažljivo odredenih psihosocioloških osobina i ucešca u zavjeri. Pa ipak, mada
ovaj prijedlog zaslužuje pažnju i može biti poticaj za dalje istraživanje, veoma je teško u
nekim kontekstima tvrditi strogo univerzalne zakone cak i skromnom vjerodostojnošcu,
koji nisu trivijalni i zbog toga izlišni. Cesto je statisticka pravilnost sve što se može utvrditi
sa izvjesnom sigurnošcu. Prema tome, objašnjenje po vjerojatnosti možemo zanemariti
samo ako iz raspravljanja o logici objašnjenja iskljucimo važna podrucja istraživanja.
Vrlo važno je razlikovati pitanje: da li znamo da su premise jednog objašnjenja
istinite od pitanja da li je to objašnjenje po vjerojatnosti. Može se desiti da ni u jednom
znanstvenom objašnjenju ne postoje opce pretpostavke u premisama za koje se zna da su
istinite, i da se svaka takva pretpostavka može prihvatiti samo kao “vjerojatna”. Pa ipak,
cak i kad je tako, to ne uklanja razliku izmedu deduktivnog objašnjenja i objašnjenja po
vjerojatnosti. Ovo razlikovanje zasnovano na ociglednim razlikama u nacinu na koji su
premise i eksplikandumi medusobno povezani, a ne na bilo kakvoj razlici u našem znanju o
premisama.
Najzad, treba primijetiti da nije odgovoreno na pitanje da li jedno objašnjenje mora
da sadrži barem jednu statisticku pretpostavku da bi bilo objašnjenje po vjerojatnosti ili i
ne-statisticke premise mogu neki eksplikandum uciniti “vjerojatnim” u izvjesnom ne-

14
statistickom smislu te rijeci. Isti tako, oni koji proucavaju ove probleme ne slažu se u tome
kako treba proucavati odnos izmedu premisa i eksplikanduma, cak i u onim objašnjenjima
po vjerojatnosti u kojima su premise statisticke a eksplikandumi iskazi u nekom
pojedinacnom dogadaju.
Funkcionalna i teleološka objašnjenja. U mnogim oblastima istraživanja –
ponajviše u biologiji i proucavanju ljudskoga ponašanja – u objašnjenjima se ukazuje na
jednu ili više funkcija koje jedinka ima u stvaranju izvjesnih karakteristika sustava kome
pripada, ili se u takvim objašnjenjima opisuje instrumentalna uloga izvjesne akcije u
ostvarivanju nekog cilja. Takva objašnjenja se obicno nazivaju “funkcionalnim” ili
“teleološkim” objašnjenjima. Osobina funkcionalnih objašnjenja je što se u njima
upotrebljavaju tipicni izrazi kao što su “da bi”, “u cilju” i slicni. Što više, u mnogim
funkcionalnim objašnjenjima postoji eksplicitno pozivanje na neko još buduce stanje ili
dogadaj pomocu kojeg se može shvatiti postojanje neke stvari ili vršenje neke radnje.
U ovome što je receno podrazumijeva se da se mogu razlikovati dva sporedna
slucaja funkcionalnog objašnjenja. Funkcionalno objašnjenje možemo tražiti za neki
poseban cin, stanje ili dogadaj koji se dešava u odredeno vrijeme. Kao zoran primjer
navedimo sljedece pitanje i odgovor. Primjer 7): Zašto je Engleski kralj Henrik VIII
nastojao da poništi svoj brak s Katarinom od Aragona? Poznato objašnjenje ove povijesne
cinjenice sastoji se u tome što se Henriju pripisuje svjesni cilj a ne psihološka dispozicija
kao što je bio slucaj u posljednjem primjeru. Tako ce povjesnicari cesto objašnjavati
Henrijeve napore da poništi svoj brak s Katarinom navodeci cinjenicu da je on želio da se
on ponovo oženi kako bi dobio muškog nasljednika, pošto mu Katarina nije rodila sina.
Henri je nesumnjivo imao mnoge psihološke dispozicije koje bi mogle djelomicno da
objasne njegovo ponašanje prema Katarini. Medutim, u objašnjenju ovakvom kako je ovdje
izloženo takav psihološki “poticaj za akciju” u Henrijevom ponašanju se ne spominje, nego
se njegovi napori da poništi svoj brak objašnjavaju namjerno izabranim nacinom za
ostvarenje svjesnog cilja.
Prema tome, razlika izmedu ovog i prethodnih primjera ovisi o razlikovanju
psihološke dispozicije ili poticaja za akciju i svjesno izabranog cilja. Ova razlika se obicno
prihvaca. Ljudsko ponašanje se ponekad objašnjava pomocu poticaja za akciju cak i kada
covjek nema svjestan cilj svoga ponašanja. S druge strane, ni jedno objašnjenje jedne druge
vrste ljudskog ponašanja nece se smatrati dovoljnim ako se to objašnjenje ne poziva na
neki svjesni cilj radi cijeg ostvarenje to ponašanje postoji. Prema toma da bi se u izvjesnim
kontekstima razumjela pitanja koja pocinju sa “zašto?”, moraju u tim kontekstima postojati
eksplicitno formulirani ciljevi cije se postojanje može tvrditi.
Drugo, funkcionalno objašnjenje se može dati za neku odliku koja je prisutna u
svim sustavima izvjesne vrste, bez obzira u kojem vremenu takvi sustavi mogu da postoje.
Navedimo to u sljedecem primjeru – pitanju. Primjer 8): Zašto ljudi imaju pluca? Ovako
kao je napisano, ovo pitanje je dvosmisleno, jer se može razumjeti ili kao da se odnosi na
evoluciju ljudske vrste ili kao da zahtijeva objašnjenje o tome kakvu funkciju imaju pluca
u ljudskom organizmu na sadašnjem stupnju evolucijskog razvoja. Ovdje je ovo pitanje
shvaceno u drugom smislu. Kada se ono tako shvati, uobicajeni odgovor koji daje
fiziologija skrece pažnju na neophodnost kisika za sagorijevanje hranjivih materija u
organizmu i na funkcionalnu ulogu koju pluca imaju u dopremanju kisika iz zraka do krvi i
na taj nacin do razlicitih celija u organizmu. Prema tome, objašnjenje opisuje rad pluca kao
bitan za održavanje izvjesnih bioloških aktivnosti. Na taj nacin ovo objašnjenje ima
ocigledno specifican oblik. U objašnjenju se eksplicitno ne spominju uvjeti pod kojima se
dešava složeni dogadaj koji se zove “rad pluca”. Objašnjenje opisuje na koji nacin pluca
kao posebno organizirani dio ljudskog tijela doprinose produžavanju nekih drugih
aktivnosti ljudskoga tijela.

15
Oba primjera pokazuje karakteristicne osobine funkcionalnih objašnjenja. Tako se
Henrijevi napori da poništi svoj prvi brak objašnjavaju time što se pokazuje da su oni bili
usmjereni odredenom cilju; Henri je želio da ima muškog nasljednika. Prisustvo pluca u
ljuskom tijelu objašnjava se time što se pokazuje da one funkcioniraju na odredeni nacin
kako bi se izvjesni kemijski procesi produljili i na taj nacin omogucio život.
Teleološka objašnjenja nose same u sebi odredenu opasnost tako da cemo navesti
odmah dva pogrešna shvacanja teleoloških objašnjenja. Pogrešna je pretpostavka da se
teleološka objašnjenja mogu shvatiti samo ako su pojave i djelovanja koja se objašnjavaju
na teleološki nacin svjesni cinioci i proizvodi takvih cinilaca. Tako, na primjer, u
funkcionalnom objašnjenju pluca ne pretpostavlja se, ni eksplicitno ni prešutno, da pluca
imaju bilo kakav svjesni cilj ili da ih je izmislio neki svjesni cinilac za odredenu svrhu.
Ukratko, prisustvo teleoloških objašnjenja u biologiji ili u drugim podrucjima nije nužno
znak antropomorfizma. S druge strane, neke teleološka objašnjenja ocigledno
pretpostavljaju postojanje ljudskih planova i svjesnih ciljeva ali takva pretpostavka nije
nezakonita kada je cinjenice opravdavaju, kao u slucaju teleoloških objašnjenja izvjesnih
aspekata ljudskog ponašanja.
Isto je ako pogrešna pretpostavka da takva objašnjenja moraju prešutno
podrazumijevati da buducnost uzrocno djeluje na sadašnjost, buduci da teleološka
objašnjenja sadrže pozivanje na buducnost kako bi se objasnilo ono što vec postoji. Tako,
na primjer, objašnjavajuci Henrijeve napore da poništi svoj brak nismo pretpostavljali da je
neostvareno buduce prisustvo njegovog muškog nasljednika bilo uzrok njegovih postupaka.
Naprotiv, objašnjenje Henrijevog ponašanja sasvim je spojivo s gledištem da je uzrok
njegovog ponašanja bila njegova postojeca želja da se u buducnosti nešto ostvari, a ne
samo ta buducnost. Slicno tome, u funkcionalnom objašnjenju pluca nismo pretpostavljali
da je buduca oksidacija hrane u tijelu uzrok postojanja pluca niti ono što je uzrok njihovom
funkcioniranju; to objašnjenje ne ovisi od toga da li tvrdimo ili poricemo da je
funkcioniranje pluca kauzalno odredeno postojecom konstitucijom tijela i okolinom. Prema
tome, dajuci teleološko objašnjenje mi ne prihvacamo nužno ono stajalište prema kojem je
buducnost cinilac u svom vlastitom ostvarenju.
Geneticka objašnjenja. Treba spomenuti još jednu vrstu objašnjenja mada je sporno
da li takva objašnjenja cine posebnu vrstu. Povijesna istraživanja se cesto poduzimaju kako
bi se objasnilo zašto odredeni predmet istraživanja ima izvjesne karakteristike, a to se
postiže opisivanjem nacina na koji se taj predmet razvio iz necega što mu je prethodilo.
Takva objašnjenja se obicno nazivaju “genetickim”. Na taj nacin se objašnjavaju i žive i
nežive stvari, osobine pojedinca kao i karakteristike neke grupe.
Kao ilustraciju navedimo sljedeci primjer. Primjer 9): Zašto engleski jezik u svom
sadašnjem obliku ima tako mnogo rijeci latinskog porijekla? Povijesna cinjenica za koju se
ovdje traži objašnjenje predstavlja složen skup jezicnih navika koje ljudi ispoljavaju u
nejasno ogranicenom povijesnom periodu i u razlicitim dijelovima svijeta. Takoder je
važno da u ovom primjeru pitanja “zašto?”, za razliku od pitanja u prethodnim primjerima,
prešutno zahtijeva objašnjenje o tome kako je izvjestan sustav iz nekog svog prethodnog
stanja dospio do svog sadašnjeg oblika. Za sistem koji promatramo mi ne znamo dinamicke
zakone razvoja kakvi postoje u fizici, na primjer, zakone razvoja plinovite mase koja rotira.
U prihvatljivom objašnjenju povijesne cinjenice o kojoj je rijec spominjat ce se zbog toga
niz promjena koje su se desile tokom vremena, a ne samo skup dogadaja koji se desio u
nekom prethodnom pocetnom trenutku. Prema tome, uobicajeno objašnjenje ove cinjenice
pozivat ce se na Normana Osvajaca, na jezik pobjednika i pobijedenih prije osvajanja, kao i
na razvoj Engleske i drugih krajeva poslije osvajanja. Što više objašnjenje pretpostavlja
izvjestan broj manje ili više neodredenih generalizacija u nacinima na koje jezicne navike u
razlicitim jezicnim zajednicama mijenjaju kada takve zajednice stupaju u odredene odnose

16
s drugim zajednicama. Ukratko, objašnjenje koje se u ovom primjeru zahtijeva naziva se
genetickim i njegova struktura je ocigledno složenija od strukture objašnjenja za koja smo
vec naveli primjer. Ovu složenost ne treba pripisivati okolnosti što eksplikandum cinjenica
ljudskog ponašanja. Istu takvu složenost pokazuje geneticko objašnjenje cinjenice da je
salinitet oceana danas oko 3% u odnosu na volumen.
Geneticka objašnjenja sastoje se u navodenju niza glavnih etapa kroz koje je neki
sustav prošao. Prema tome, premise objašnjenja ce nužno sadržavati veliki broj singularnih
iskaza o prošlim dogadajima u sustavu koji istražujemo. Skrenut cemo pažnju na dva
momenta u premisa genetskih objašnjenja. Prvo, u premisama se nece spominjati svaki
dogadaj koji se desio u razvoju sustava. Drugo, dogadaj koji se spominju odabrani su na
osnovu pretpostavki o tome kave su vrste dogadaja kauzalno relevantne za razvoj sustava.
Prema tome, pored singularnih iskaza premise ce takoder sadržavati (implicitno ili
eksplicitno) opce pretpostavke o uzrocnim vezama izmedu razlicitih vrsta dogadaja.
Ove opce pretpostavke mogu biti prilicno precizni zakoni razvoja za koje postoji
neovisno induktivno svjedocanstvo. (To se može desiti kada se sustav koji proucavamo
može shvatiti, s nekim posebnim ciljem na umu, kao clan jedne klase slicnih sustava koji
imaju slicnu evoluciju – na primjer, u proucavanju razvoja bioloških osobnosti
individualnog clana neke vrste. Vrlo cesto je tada moguce primijeniti metode komparativne
analize da bi se takvi zakoni razvoja utvrdili). U drugim slucajevima, opce pretpostavke
mogu biti samo neodredene generalizacije, možda statisticke po sadržaju, i mogu da se ne
odnose na neku vrlo specificnu odliku predmeta koji ispitujemo. (To se cesto dešava kada
ispitujemo sustav koji je relativno jedinstven – na primjer, kada ispitujemo razvoj neke
institucije u jednoj odredenoj kulturi). Medutim, ni u jednom od poznatih slucajeva
genetickog objašnjenja premisa objašnjenja ne iskazuju dovoljne uvijete za nastanak
cinjenice koja je opisana u eksplikandumu, mada te premise cesto iskazuju neke uvjete koji
su nužni za nastanak te cinjenice, pod odredenim okolnostima. Prema tome, razumno je
zakljuciti da su geneticka objašnjenja po svojoj prirodi objašnjenja po vjerojatnosti.
Ova cetiri tipa objašnjenja razlikovali smo zato što izgleda da oni odgovaraju
stvarnim strukturnim razlikama u primjerima objašnjenja koja smo naveli, kao i zbog toga
što takva klasifikacija pruža podesan okvir za opisivanje važnih problema u dolaženju do
sustavnih objašnjenja.
Navedene vrste objašnjenja se koriste kao znanstvena objašnjenja, ali je najcešci
oblik, koji se uobicajeno smatra znanstvenim, deduktivni oblik. Ustvari možemo reci da oni
filozofi i znanstvenici koji pretpostavljaju da znanost ima uistinu funkciju objašnjenja
najmanje dvojbe izaziva prvi oblik objašnjenja. No, postoje filozofi koji nijecu da znanost
uistinu objašnjava. Zadržimo se malo na toj primjedbi.
Nijedna znanost, tako tvrde kriticari, ne odgovara stvarno na pitanje zašto se neki
dogadaji dešavaju ili zašto su stvari povezane na odredeni nacin. Na takva pitanja mogli bi
smo odgovoriti samo kada bismo bili u stanju da pokažemo da dogadaji koji se dešavaju
moraju da se dešavaju i da odnosi koji postoje izmedu stvari moraju izmedu njih da
postoje. Medutim, eksperimentalni metodi znanosti ne mogu da otkriju apsolutnu ili
logicku nužnost u pojavama koje su u krajnjem slucaju predmet svakog empirijskog
istraživanja. Cak i kada bi znanstveni zakoni i teorija bili istinite, one su samo logicki
moguce istine o odnosima zajednickog dešavanja ili o odredenom poretku medu pojavama.
Prema tome, pitanje na koje znanosti daju odgovor jeste pitanje o tome “kako” se dogadaji
dešavaju (na koji nacin ili pod kojim uvjetima) i “kako” su stvari medusobno povezane.

17
Prema tome, znanosti dolaze u najboljem slucaju do onoga što predstavlja sveobuhvatne i
tocne sustave “opisa”, a ne “objašnjenja”.3

1.1.1. Deduktivni model objašnjenja

Vec je Aristotel razmatrao struktura onoga što se vjerovalo da je ideal znanosti.


Stajalište da znanstvena objašnjenja moraju uvijek imati oblik logicke dedukcije bilo je
široko prihvaceno. Iako univerzalnost deduktivnog modela može podvrgnuti sumnji, cak i
kada se taj model projicira kao ideal, nesumnjivo je da mnoga objašnjenja u znanostima
imaju ovaj oblik. Što više, za mnoga objašnjenja koja na prvi pogled nemaju ovaj oblik
može se pokazati da su ipak deduktivna, kada se ekspliciraju pretpostavke koje su u takvom
objašnjenju sadržane. Takvi slucajevi se ne mogu smatrati izuzecima vec ilustracijama
ceste upotrebe argumenata.4
Pa ipak, moramo ispitati da li zadovoljavajuca objašnjenja ove vrste moraju da
ispune i druge uvijete, pored zahtijeva koji proizlaze iz definicije deduktivnog tipa
objašnjenja da eksplikandum logicki slijedi iz premise objašnjenja. Ocigledno da se ne
može prihvatiti svako objašnjenje zato što ima deduktivnu strukturu. Na primjer, nitko,
vjerojatno, nece smatrati zadovoljavajucim objašnjenjem cinjenice da Jupiter ima bar jedan
satelit ono objašnjenje kojim se navodi cinjenica da Jupiter ima osam satelita – cak i ako
prvi iskaz logicki slijedi iz drugog. Raspravljanja o ovom pitanju vracaju nas u anticku
Grcku. Za deduktivno objašnjenje filozofi su navodili razlicite dodatne uvijete. Ovi uvjeti
mogu se, podesnosti radi svrstati u tri grupe; u logicke uvjete koji specificiraju razlicite
formalne zahtjeve za premise objašnjenja; epistemološke uvjete koji odreduju u kakvim
spoznajnim odnosima treba da budemo prema premisama, i sadržajne uvjete koji propisuju
sadržaj premisa (empirijski ili neki drugi).
Obratimo pozornost na neke primjere deduktivnog objašnjenja kojima cemo
pokušat rasvijetliti, donekle, smisao i suštinu ovog znacajnog modela za znanost. Pocnimo
sa primjerom deduktivnog objašnjenja u kojem je eksplikandum pojavljivanje nekog
pojedinacnog dogadaja. Razmotrimo primjer, koji smo spomenuli u prethodnom poglavlju,
kada se jednog dana na površini caše kondenzirala vodena para. Objašnjenje u tom slucaju,
kada se izloži pažljivije i sistematicnije izgleda ovako:

Kad god temperatura bilo koje volumena zraka koja sadrži vodenu paru padne ispod
tocke na kojoj je gustoca vodene pare u zraku veca od stupnja zasicenosti zraka vodenom
parom na toj temperaturi, voden para iz zraka kondenzira se u tecnost na onim mjestima
gdje temperatura zraka opala ispod tocke zasicenosti.
Jucer je zrak oko ove caše sadržavao vodenu paru.

3 Tako E.W. Hobson kaže: »Vrlo uobicajena ideja da je funkcija prirodnih znanosti da objašnjavaju fizicke
pojave ne može se prihvatiti kao istinita, osim ako se rijec “objasniti” upotrijebi u vrlo ogranicenom smislu.
Pošto pojmovi eficijentne uzrokovanosti i logicke nužnosti nisu primjenljivi na svijet fizickih pojava, funkcija
prirodnih znanosti je da pojmovno opisuje nizove dogadaja koji se mogu opažati u Prirodi. Ali prirodne
znanosti ne mogu objasniti postojanje takvih nizova pa zato ne mogu objasniti pojave u fizickom svijetu, u
najstrožem smislu u kojem se termin objašnjenje može upotrijebiti. Tako prirodne znanosti opisuju, koliko
mogu, “kako” se, ili u skladu s kakvim pravilom se pojave dešavaju, ali uopce nisu mjerodavne da odgovore
na pitanje “zašto” se pojave dešavaju.« (The Domain of Natural Science, London 1923, str. 81-82.)
4 Na primjer, širenje jednog komada žice u danim uvjetima može se objasniti uvodenjem cinjenice da je ta
žica upravo bila zagrijana; ocigledno je da eksplikandum ne slijedi logicki nužno iz navedene premise
objašnjenja. Medutim, izgleda najvjerojatnije da se u predloženom objašnjenju prešutno prihvacaju i druge
premise – na primjer, da je žica od bakra i da se bakar uvijek širi kad se zagrije. Kada se ove dodatne
pretpostavke jasno izlože, onda se ovo objašnjenje slaže s deduktivnom modelom.

18
Temperatura zraka koji je bio neposredno oko caše opala je kada smo u cašu sipali
hladnu vodu.
Stvarna gustoca vodene pare u zraku oko caše, poslije sniženja temperature, bila je
veca od mjere zasicenosti na toj temperaturi.
Prema tome vodena para iz zraka neposredno oko caše kondenzirala se na površini
caše – ukratko, caša se zamaglila.

Prvo što treba primijetiti u ovom primjeru jeste cinjenica da premise sadrže jedan
iskaz koji je po svom obliku univerzalan i koji tvrdi stalnu vezu izmedu izvjesnih svojstava.
U drugim primjerima medu premisama se može naci više takvih univerzalnih zakona. Ako
sada uopcimo ovaj primjer, proizlazi da bar jedna premisa deduktivnog objašnjenja u
kojem je eksplikandum singularni iskaz mora postojati univerzalni zakon, i takva premisa
igra bazicnu ulogu u izvodenju eksplikanduma. Ocigledno da je ovaj uvjet dovoljan da
iskljuci kao bona fide slucaj objašnjenja onu dedukciju, koju smo ranije spominjali, kojom
se cinjenica da Jupiter ima bar jedan satelit izvodi iz cinjenice da ih ova planeta ima osam.
Pored univerzalnog zakona premise, objašnjenja sadrže i izvjestan broj singularnih
iskaza koji tvrde da su se izvjesni dogadaji desili u odredenom vremenu i na odredenom
mjestu ili da dati objekti imaju odredena svojstva. Takve singularne iskaze oznacit cemo
kao “iskaze o pocetnim uvjetima” (ili, krace, kao “pocetne uvjete”). Što više, uopceno
govoreci, pocetni uvjeti predstavljaju posebne uvjete na koje treba primijeniti zakone koji
su ukljuceni u premise objašnjenja. Pa ipak, ne može se izložiti opcim terminima koje
uvjete treba odabrati kao podesne pocetne uvjete, jer odgovor na to pitanje ovisi od
specificnog sadržaja zakona koji se primjenjuje kao i od specificnih problema u cijem se
rješavanju ovi zakoni upotrebljavaju.
Neophodnost pocetnih uvjeta u deduktivnom objašnjenju pojedinacnih dogadanja
ocigledno je sa stajališta formalne logike. Logicki se ne može deducirati jedan iskaz koji se
odnosi na pojedinacno iz iskaza koji imaju oblik univerzalnih iskaza. (Na primjer,
nemoguce izvesti iskaze o pojedinacnom obliku »x je B« iz univerzalnog iskaza oblika »za
svako x, ako je x A, onda je x B«). Ma koliko ova okolnost bila ocigledna i važna, ona se
cesto zanemaruje u raspravama o znanstvenom postupku. Ovo zanemarivanje je ponekad
uzrok onog udobnog nacina na koje se ponekad široke generalizacije upotrebljavaju u
objašnjavanju pojedinacnih cinjenica, narocito u proucavanju ljudskih postupaka, kao i
omalovažavanja koje promatraci ponekad imaju prema mukotrpnim istraživanjima stvarnih
cinjenica. Pa ipak, cesto je vrlo teško primijeniti zakone i teorije, prosto zato što se
specificni pocetni uvjeti za primjenu tih zakona ne mogu utvrditi, pa ostaju nepoznati.
Obrnuto, cesto se predlažu pogrešna objašnjenja i cine se pogrešna predvidanja zato što se
opce pretpostavke, iako su same po sebi dovoljno pouzdane, primjenjuje na situacije koje
ne predstavljaju podesne pocetne uvjete za primjenu tih pretpostavki. Iako su zakoni ove ili
one vrste neophodni u naucnim objašnjenjima stvarnog toka dogadaja, ono što se stvarno
dešava ne može se objasniti iskljucivo pozivanjem na zakone. U traganju za naucnim
razumijevanjem kao i u rješavanju pravnih sporova opci principi sami po sebi ne rješavaju
ni jedan pojedini slucaj.
Prema tome, deduktivno naucno objašnjenje cije eksplikandum dešavanje nekog
dogadaja ili svojstvo nekog objekta, mora da zadovolji dva logicka uvjeta. Premise moraju
da sadrže bar jedan univerzalni zakon cije je prisustvo u premisama bitno za izvodenje
eksplikanduma. Drugo, premise moraju takoder da sadrže i izvjestan broj pojedinih
pocetnih uvjeta.
Mada objašnjenje pojedinacne cinjenice zahtijeva da se u premisama nalaze i zakoni
i iskazi o pocetnim uvjetima, istraživanja se mogu razlikovati prema tome da li su
usmjerena ka nalaženju i utvrdivanju ove ili one vrste premisa. Tako možemo zapaziti neki

19
dogadaj, a onda pokušat da ga objasnimo otkrivajuci neki drugi dogadaj koji, na osnovu
vec utvrdenog zakona, treba da bude uvjet pojavljivanja danog dogadaja. Na primjer, ako
na automobilu pukne guma, možemo poceti da tražimo mjesto na kojem je probušena, pod
opcom pretpostavkom da guma puca kada se probuši. S druge strane, možemo posumnjati
da su na neki znacajan nacin povezani i pokušati da otkrijemo zakone koji izražavaju
specificne nacine ovisnosti izmedu dogadaja te vrste. Tako se može desiti da zapazimo
kako broj otkucaja srca neke osobe raste pošto je ova radila neke teške vježbe; ako
pomislimo da broj otkucaja na neki nacin zavisi od vježbe, možemo zapoceti istraživanje
da tocno utvrdimo vezu izmedu ovih aktivnosti i tako možemo doci do opce formule o
njihovoj zavisnosti. Isto tako, pokušavajuci da objasnimo neke dogadaje, istraživanje
možemo usmjeriti ka otkrivanju premisa objašnjenja koje pripadaju objema vrstama. Na
primjer, može se desiti da ne znamo ni jedan zakon koje se odnosi na pojavu izvjesnih
kanceroznih izraštaja, a isto tako ne moramo znati specificne dogadaje od kojih takav
izraštaj zavisi. Zbog toga možemo nastojati da otkrijemo i posebne okolnosti koje izazivaju
rak i zakone koji takve okolnosti povezuju s kanceroznim izraštajem. Ovdje smo dali
nekoliko primjera za primjenu deduktivnog objašnjenja pojedinacnih dogadanja a u
sljedecem poglavlju obratimo pozornost na objašnjenje zakona.

1.1.2. Objašnjenje zakona

Rasprave koje su posvecene sustavnom razvijanju neke grane deduktivno


sistematizirane znanosti obicno ne sadrže objašnjenja pojedinacnih dogadanja i posebnih
cinjenica, a kada takva objašnjenja i sadrže, onda je to samo ilustracija primjene zakona i
teorija. U svakom slucaju, u razvijenim znanostima kao što je fizika glavni zadatak je
objašnjenje zakona i, prema tome, uzajamna veza izmedu njih.
Izgleda da su ova objašnjenja zakona deduktivnog tipa pa zato moramo ispitati
njihove specificne oblike. Razmotrit cemo prvo objašnjenje univerzalnih zakona. Vratimo
se primjeru koje smo naveli u prethodnom poglavlju, gdje je rijec o objašnjenju zakona da
led pliva po vodi. Bilo bi zamorno precizno izložiti detalje strogog izvodenja ovog zakona
iz premisa koje fizicari obicno pretpostavljaju kada ga objašnjavaju. Nagovještaji koje smo
ranije dali kako da se ove premise odrede bit ce dovoljne za našu svrhu.5
U ovom su objašnjenju tri stvari ocigledne: sve premise su univerzalni iskazi;
postoji više premisa od kojih je svaka bitna za izvodenje eksplikanduma; premise, uzete
odvojeno ili zajedno s drugim premisama, logicki ni slijede iz eksplikanduma. Prva

5 Prva aproksimacija takvoj dedukciji jeste ova: sila kojom tecnost djeluje na tijelo zaronjeno u nju, u pravcu
koji je normalan na površini tekucine, jednak je težini istisnute tekucine, ali je suprotnoga smjera.
Jedno tijelo je u ravnoteži ako je, i samo ako je, vektorski zbir sila koje na njega djeluju jednak nuli. (Dakle,
led zaronjen u vodu je u ravnoteži ako i samo ako je vektorski zbir sila koje djeluju na led jednak nuli.)
Vektorski zbir sila koje djeluje na tijelo zaronjeno u tekucinu, u pravcu koji je paralelan s površinom
tekucine, jednak je nuli.
Svaka sila je vektorski zbir dviju sila (koje se zovu “komponente” dane sile) koje djeluju pod pravim kutom u
odnosu jedna na drugu. (Dakle, led zaronjen u vodu nalazi se u ravnoteži ako i samo ako je vektorski zbir sila
koje djeluju na led u pravcu normalnom na površinu vode jednak nuli. Dakle, takoder, ako jedine sile koje
djeluju na led zaronjene u vodu jesu sila uzgona vode i sila težine leda, onda je led zaronjen u vodu u
ravnoteži ako i samo ako je sila uzgona vode jednaka, ali suprotno usmjerena ukupnoj težini leda).
Gustoca vode je veca od gustoce leda. (Dakle, težina danog volumena vode veci je od težine leda jednakog
volumena).
Prema tome, ako su jedine sile koje djeluju na led uronjene u vodu sila uzgona vode i njegova vlastita težina,
onda je led uronjen u vodu u ravnoteži ako i samo ako jedan dio leda nije uronjen u vodu a sila uzgona vode
jednaka je i suprotna težini vode koju je istisnuo uronjeni dio leda. Ukratko, led uronjen u vodu nalazi se u
ravnoteži ako i samo ako pliva po vodi.

20
okolnost ne zahtjeva posebno razmatranje, jer je neizbježna buduci da je eksplikandum sam
po sebi univerzalni zakon. Prema tome, uvodenje pocetnih uvjeta bilo bi suvišno u
objašnjavanju univerzalnih zakona.
Druga okolnost namece pitanje da li je prisustvo više univerzalnih zakona u
premisama samo osobitost navedenog primjera ili je to suštinska oznaka svih prihvatljivih
objašnjenja. Na ovo pitanje ne može se dati definitivan odgovor, jer ne postoji precizan
kriterij za razlikovanje objašnjenja koja su zadovoljavajuca od onih koja to nisu. Medutim,
treba da se zapitamo da li izvodenje univerzalnog zakona iz jedne jedine premise možemo
smatrati objašnjenjem tog zakona. Da bismo bili jasniji, razmotrimo Arhimedov zakon koji
kaže da je sila koja istiskuje tijelo zaronjeno u tekucinu jednaka težini istisnute tecnosti.
Odavde slijede kao specijalan slucaj da je sila kojoj voda istiskuje led jednaka težini vode
koju je taj led istisnuo. Izgleda, medutim, nevjerojatno da bi vecina fizicara rekla kako je
ovaj specijalni zakon na ovaj nacin objašnjena, a svakako bi vrlo malo broj ljudi “doživio”
ovu dedukciju posebnog zakona kao objašnjenje. Ako ovaj primjer uzmemo kao tipican i
ako je razumno nagadati kako bi se naucnici ponašali, izgleda da je prihvatljiv logicki
zahtjev da premise u objašnjenju zakona budu dva formalno neovisna iskaza.
Dalje razmatranje govori u prilog ovom zahtjevu, i ako ova okolnost nije od
narocitog znacaja. Mi cesto upotrebljavamo rijec “objašnjenje” raspravljajuci o zakonima u
jednom od sljedeca dva slucaja. U prvom slucaju, pokazuje se da je “pojava” o kojoj zakon
govori rezultanta nekoliko neovisnih faktora koji se nalaze u odredenim odnosima. U
drugom slucaju, pokazuje se da je stalna povezanost crta o kojima govori zakon proizvod
dva ili više veza, pri cemu ove druge veze postoje izmedu crta koje se spominju u zakonu i
drugih osobina koje predstavlja karika u nekom lancu ili nekoj mreži. Ono što se
podrazumijeva pod alternativama možda se može jasnije prikazati pomocu sljedecih shema.
Pretpostavimo da univerzalni zakonima oblik prostog univerzalnog kondicionalnog iskaza:
»Za svako x, ako je x A, onda je x B « (ili »Svi A jesu B «), gdje “A” i “B” oznacavaju
odredena svojstva. Pretpostavimo da se svojstva A1 i A2 i pretpostavimo slicno tome, da se
B javlja samo ako se zajedno javljaju B1 i B2 . Pretpostavimo, dalje, da svako A1 jeste B1 i
da svako A2 jeste B2 . Tada slijedi da svako A jeste B, tako da je sad ovoj zakon objašnjen.
Ova shema ilustrira prvu od gornjih alternativa. Konkretan primjer je objašnjenje zakona da
led pliva po vodi, pošto se ponašanje leda u vodi, može shvatiti kao rezultanta nekoliko
neovisnih sila koje djeluju na to tijelo uronjeno u vodu. Medutim, stvarna logicka struktura
ovog objašnjenja je mnogo složenija nego što je to prikazano ovom prosto shemom.
Shematski prikaz druge alternative imamo u objašnjenju zakona koji ima oblik »svi
A jesu B «, kada se ovaj deducira iz druga dva zakona koji, redom, imaju sljedece oblike
»svi A jesu C « i »svi C jesu B «. Konkretan primjer ove vrste jeste objašnjenje zakona:
»Kada se dovoljno povecava zapremina nekog plina koji sadrži vodenu paru, a da se pri
tome ne mijenja kolicina toplote, vodena para se kondenzira«, koji se sastoji u deduciranju
ovog zakona iz druga dva zakona: »Kada se plinovi šire a da se pri tome ne mijenja
kolicina topline, njihova temperatura opada« i »Kada opadne temperatura nekoga plina koji
sadrži vodenu paru, stupanj zasicenosti vodene pare se povecava«.
Ocigledno je da objašnjenja koja se mogu podvesti pod bilo koju od ovih shema
imaju bar dvije premise. Medutim, usvojili mi ili ne zahtjev da bar dvije premise moraju
biti prisutne u zadovoljavajucem objašnjenju, možemo biti sigurni da u znanosti necemo
naci mnogo objašnjenja koja ne ispunjavaju ovaj uvjet.
Treca okolnost koju smo zapazili u primjeru s ledom – a eksplikandum ne povlaci
logicki za sobom premise – manje je sumnjiva kao opci zahtjev zadovoljavajuceg
objašnjenja. Jer, kada ovaj uvjet ne bi bio zadovoljen, konjunkcija premisa bila bi logicki
ekvivalentna eksplikandumu, a u tom slucaju bi premise prosto ponavljale zakon za koje se
traži objašnjenje. Uzmimo, na primjer, zakon da je vrijeme potrebno da tijelo koje

21
slobodno pada prede dano rastojanje proporcionalno kvadratnom korijenu iz velicine tog
rastojanja. Ovaj zakon logicki slijedi iz zakona da je rastojanje koje prede tijelo koje
slobodno pada proporcionalno kvadratu vremena. Medutim, nitko vjerojatno ne bi ovo
nazvao objašnjenjem prvog zakona, pošto je premisa matematicki ekvivalentna
transformacija eksplikanduma. Kada bi neko prihvatio takva objašnjenja, mogao bi da
uzme eksplikandum za objašnjenje samog eksplikanduma.
Prema tome jasno je da u ispravnom objašnjenju ocekujemo da premise objašnjenja
tvrde nešto više nego što se tvrdi u eksplikandumu. Potpunije receno, mi ocekujemo da bar
jedna premisa u objašnjenju danoga zakona zadovoljava sljedeci uvjet, kada se dodaju nove
podesne pretpostavke: premisa treba da objasni i druge zakone, a ne samo onaj koji nam je
dan; s druge strane, ne smije biti moguce da objasnimo premisu pomocu danog zakona cak
i kada se te nove pretpostavke dodaju tom zakonu. Kada ni jedna premisa nekog
objašnjenja ne bi zadovoljavala ovaj uvjet, imali bismo dvije nepoželjne posljedice: bilo bi
nemoguce naci svjedocanstvo za premise koje je razlicito od eksplikandumu i objašnjenje
ne bi mnogo doprinijelo gradenju nekog sustava objašnjenja, jer bi, izuzev u izoliranim
slucajevima, poznate cinjenice ostale nepovezane s onim cinjenicama koje treba otkriti.
Zahtjev da premise ne smiju biti ekvivalentne s eksplikandumom dovoljan je da
eliminira mnoga pseudo objašnjenja u kojima se u premisama prosto izmišljaju novi
termini za cinjenice koje tek treba objasniti. Klasican primjer takvih objašnjenja je poanta
Molierove satire u kojoj on ismijeva one koji cinjenicu da opijum izaziva spavanje
objašnjavaju navodenjem pravila da opijum posjeduje uspavljujuce svojstvo. Manje
ocigledna ilustracija, koja se ponekad nalazi u popularnom prikazivanju znanosti, jest
objašnjenje zakona da brzina tijela ostaje stalna ako na tijelo ne djeluje vanjska sila zato što
sva tijela posjeduju inherentnu silu inercije. Ovo je prividno objašnjenje, jer je rijec
“inercija” samo drugo ime za cinjenicu koju zakon opisuje.
Postoji, medutim, još jedan zahtjev za zadovoljavajuca objašnjenja zakona, tijesno
povezan sa zahtjevima koje smo vec razmotrili. Prema tom zahtjevu bar jedna od premisa
mora biti “opcenitija” od zakona koji treba objasniti. Tako se, na primjer, Arhimedov
zakon (koji se javlja u premisama u primjeru s ledom) smatra opcenitijim od zakona da led
pliva po vodi, zato što prvi iskaz tvrdi nešto o svim tecnostima a ne samo o vodi i o svim
tijelima zaronjeni u tecnost a ne samo o ledu. Slicno tome, smatra se da je zakon poluge
opcenitiji od zakona koji se odnosi na kretanje kicmenjaka; tocnije receno, iako možda u
širem smislu, cesto se tvrdi da su zakoni fizike opcenitiji od zakona biologije.
Medutim, iako smisao termina “opcenitiji” može biti dovoljno jasna u
pojedinacnim, primjerima njegove uporabe, nije lako objasniti ovaj pojam. Pa ipak, morat
cemo pokušati da damo takvo jedno objašnjenje i da uocimo teškoce koje odatle proizlaze.
Kada se kaže da je neki iskaz S1 opcenitiji od nekog drugog iskaza S2 onda se vjerojatno
misli da prvi iskaz mora logicki nužno povlaciti sa sobom drugi iskaz; takva implikacija ne
postoji izmedu Arhimedovog zakon i zakona da led pliva po vodi, usprkos cinjenici što se
smatra da je prvi opcenitiji od drugog. Što više, izgleda podesno odrediti znacenje izraza
“opcenitije” na takav nacin da se za S1 kaže da je opcenitije od S2 ne samo zato što S1
logicki implicira S2 . Na primjer, iskaz »Sve se planete krecu po elipticnim putanjama«
logicki implicira iskaz »Sve se planete krecu po putanjama koje su konusni presjeci«, ali
vjerojatno prvi od ovih iskaza nije opcenitiji od drugog. Prema tome, da bi S1 bilo opcenitiji
iskaz od S2 izgleda da nije ni nužno ni dovoljno da S1 logicki implicira S2 .
Ove teškoce nisu nužno kobne po predloženo objašnjenje pojma vece opcenitosti.
Ali da bismo ih izbjegli, moramo odbaciti prividno prihvatljive zahtjeve da logicki
ekvivalentni iskazi moraju imati jednaku opcenitost i moramo prihvatiti gledište da
usporedna opcenitost zakona ovisi od nacina na koji su oni iskazani. Moglo bi se, medutim,
primijetiti da ovakvo gledište otvara vrata neogranicenoj proizvoljnosti u klasificiranju

22
zakona prema njihovoj opcenitosti, jer za dati iskaz postoji neodredeni broj logicki
ekvivalentnih iskaza koji se razlikuju samo o formulaciji. Pa ipak, ova proizvoljnost ne
mora biti tako ozbiljan nedostatak kao što to na prvi pogled izgleda. Stvarna formulacija
nekog zakona cesto ukazuje na klasu stvari koje predstavljaju subjekte predikacije u danim
kontekstima, pri cemu identifikacija podrucja primjene tog zakona ovisi od prirode nekog
istraživanja. Medutim, u ovome nema niceg proizvoljnog, izuzev proizvoljnosti koja je u
tome što se bavimo jednim skupom problema, a ne nekim drugim. Prema tome, ukoliko
subjekt (termin) u iskazu zakona pokazuje podrucje primjene tog zakona u konkretnom
kontekstu u kojem se primjenjuje, tvrdenje da je jedan zakon opcenitiji od nekog drugog
zakona nije potpuno proizvoljno – cak i ako se u nekom drugom kontekstu mora donijeti
drugacija ocjena. Na primjer, zakon da led pliva po vodi obicno se koristi tako da je
podrucje njegove primjene neodredeno velika klasa komada leda koji su (ili su vec bili ili
ce tek biti) uronjeni u vodu. Ovaj zakon se rijetko upotrebljava (ako se to uopce cini), tako
da je podrucje njegove primjene klasa razlicitih stvari koje ne plivaju po vodi. Uistinu,
izgleda vjerojatno tvrdenje da kada bi se spomenuti zakon upotrebljavao na ovaj nacin u
nekom kontekstu, njegova uobicajena formulacija bila bi u tom kontekstu promijenjena. U
svakom slucaju, u formulacijama zakona izgleda da postoji prešutno povezivanje na
kontekst u kome se ti zakoni primjenjuju. Ali ako je to tako, onda predloženo objašnjenje
pojma vece opcenitosti nema nepopravljive nedostatke.
Medutim, pošto se objašnjenja o kojem smo dosada raspravljali ne odnosi na širi
smisao termina “opcenitije” ukratko cemo se i na tome zadržati. Ovaj smisao može se
ilustrirati tvrdenjem kojim kažemo da je fizika opcenitija znanost od biologije, a narocito
kada se tvrdi da je zakon poluge opcenitiji od, recimo, zakona da plavooki roditelji imaju
samo plavooku djecu. Ono što se ponekad podrazumijeva u ovakvim iskazima možda je
misao da se biološke pojave mogu objasniti na osnovu zakona fizike, iako obratno nije
slucaj. Neovisno od istinitosti ovog tvrdenja, ono ipak nema smisao koji se uvijek
podrazumijevao u iskazima koji to treba da ilustriraju, jer je sumnjivo da je ikada netko
tvrdio kako zakon poluge može da objasni bilo koji zakon genetike. Smisao koji se cesto
podrazumijeva u ovakvim iskazima možda se može ovako iskazati: zakon poluge (ili,
uopce uzevši fizika) formulira izvjesne karakteristike stvari bez obzira da li su te stvari žive
ili nežive. S druge strane, zakon o boji ociju (ili uopce uzevši, biologija) tvrdi nešto o
osobinama koje mogu imati samo posebne vrste sustava, od kojih neki takoder posjeduju
karakteristike o kojima govori zakon poluge. Na taj nacin u zakonu poluge apstrahirane su
mnoge odlike stvari na koje se odnosi i zakon biologije, pa se deskriptivni izrazi koji se
javljaju u zakonu poluge mogu predicirati na mnogo širu klasu sustava nego što je to
slucaj s deskriptivnim iskazima koji se javljaju u biološkom zakonu.
Za potrebe našega razmatranja dosta je receno o tome kako možemo razlikovati dva
smisla termina “opcenitije” i kako se univerzalni iskazi mogu usporedivati u pogledu svoje
opcenitosti, u širem ili užem smislu te rijeci. Ovo napominjemo zbog toga što izgleda da su
premise zadovoljavajuceg objašnjenja opcenitije od svojih eksplikanduma. Veca opcenitost
premisa objašnjenja ima veliku važnost zbog toga što ta odlika doprinosi izgradivanju
sveobuhvatnih sustava objašnjenja. Mi cemo sada ispitati jedan važan nacin na koji
univerzalni iskazi u nekim naukama stjecu veliku opcenitost.

1.1.3. Objašnjenje i epistemološki zahtjev

Zahtjevi u objašnjenjima koje smo do sada razmatrali predstavljali su skoro


iskljucivo logicke uvijete. Medutim, ocigledno je da i druge uvjete takoder moramo uzeti u
obzir. Na primjer, kada bi smo znali da su pocetni uvjeti u jednom objašnjenju

23
pojedinacnog dogadaja lažni, mi bismo to objašnjenje odmah odbacili kao pogrešno.
Osvrnimo se zato ukratko na neke epistemološke uvjete koji se postavljaju za adekvatna
objašnjenja.
Raspravljajuci o ovom pitanju, Aristotel je tvrdio da premise u deduktivnom
objašnjenju moraju, izmedu ostalog, biti istinite, da se mora znati da su one istinite i da
moraju biti “poznatije” od eksplikanduma. Mi cemo uvjete ispitati, a razmotrit cemo i neke
koji su sa ovima povezani.
a) Svako razmatranje zahtijeva da premise jednog objašnjenja budu istinite postaje
složeno zbog jedne važne okolnosti. Medu eksplicitnim premisama znanstvenih objašnjenja
cesto se javljaju univerzalni iskazi koji su dio neke opce znanstvene teorije. Medutim,
upuceni teoreticari se ne slažu da li ovakvi iskazi, ustvari svaka znanstvena teorija, može da
se ocijeni kao istinita ili lažna. Prema tome, svatko tko misli da se o istinitosti ili lažnosti
znanstvenih teorija ne može govoriti, odmah ce odbaciti zahtjev da eksplicitne premise u
zadovoljavajucem objašnjenju moraju biti istinite. Odbacivanje ovog zahtijeva tako zavisi
od nacina na koji se spomenuti problem rješava. Sada cemo pretpostaviti da je svaki iskaz
koji može biti premisa u jednom objašnjenju istinit ili lažan
Ako prihvatimo ovu pretpostavku, izgleda da je neizbježan zahtjev da premise u
zadovoljavajucem objašnjenju moraju biti istinite. Uvijek je relativno lako naci proizvoljni
skup premisa koje zadovoljavaju logicke uvijete u deduktivnim objašnjenjima i kada se ne
bi postavljali drugi uvjeti u pogledu premisa, bila bi potrebna samo skromna logicka i
matematicka sposobnost da bih se objasnila svaka cinjenica u svemiru a da se pri tome ne
mrdne prstom. Medutim, sva proizvoljna objašnjenja konstruirana na taj nacin bila bi
odbacena kao ne adekvatna kada bismo znali da je bar jedna od tih premisa lažna. Istinitost
premisa je nesumnjivo poželjan uvjet u zadovoljavajucim objašnjenjima.
b) Medutim, ovaj zahtjev nas ne može odvesti daleko u procjenjivanju vrijednosti
nekog predloženog objašnjenja ako nismo u stanju da kažemo da li su premise lažne.
Aristotelov zahtjev da se mora znati da su premise istinite na taj nacin pruža prividno
efektivan kriteriji za eliminiranje mnogih predloženih objašnjenja. Ali ovaj zahtjev je
suviše strog. Kada bismo ga usvojili, vrlo mali broj objašnjenja koja daje moderna znanost
mogao bi se prihvatiti kao zadovoljavajuci, ako bi takvih objašnjenja uopce i bilo. Ustvari,
mi ne znamo da li su neograniceno univerzalne premise koje se pretpostavljaju u
objašnjenjima empirijskih znanosti uistinu istinite, i kada bi smo ovaj zahtjev prihvatili,
vecinu široko prihvacenih objašnjenja u postojecoj znanosti morali bismo odbaciti kao
nezadovoljavajuca. Ovo je u stvari reductio ad absurdum ovog zahtijeva. U praksi to bi
jednostavno vodilo uvodenju nekog drugog termina koji bi možda bio skovan za tu svrhu,
kako bismo razlikovali ona objašnjenja koja znanstvena zajednica ocjenjuje kao znacajna –
usprkos njihovom nominalnom “nezadovoljavajucem” karakteru o kome se u
Aristotelovom zahtjevu govori – od onih objašnjenja koja se drugacije ocjenjuju. Zbog toga
se ništa ne postiže prihvacanjem strogih Aristotelovih uvjeta za adekvatnost objašnjenja.
Pa ipak, potreban je izvjestan uvjet, iako slabiji od ovog Aristotelovog, kojim bismo
odredivali spoznajni status premisa objašnjenja. Sasvim razumno izgleda slabiji zahtjev da
premise objašnjenja moraju biti spojive s utvrdenim empirijskim cinjenicama i da ih, pored
toga, svjedocanstvo zasnovano na podacima razlicitim od podatka promatranja na kojima
se zasniva prihvatljivost eksplikanduma. Prvi dio ovog uvjeta predstavlja prosto zahtjev da
ne smije biti razloga da vjerujemo kako su premise lažne. Drugi dio tog uvjeta iskljucuje
takozvane ad hoc premise za koje ne postoji nikakvo svjedocanstvo. Ovaj uvjet, izmedu
ostalog, iskljucuje takoder i ona objašnjenja koja su u izvjesnom smislu cirkularna i prema
tome trivijalna zbog toga što se jedna ili više premisa utvrduju kao vjerojatne istine samo
pomocu svjedocanstva na osnovu kojeg je utvrdena istinitost eksplikanduma.
Pretpostavimo, na primjer, da želimo da objasnimo zbog cega su se odredenog dana na

24
radiju javljale smetnje i pretpostavimo da je jedna premisa objašnjenja izražavala pocetni
uvjet da su tog dana bile magnetske bure na Suncu. Medutim, kada bi smetnje na radiju
predstavljale jedino svjedocanstvo da je na Suncu bilo ovih bura, to objašnjenje bi patilo od
izvjesne cirkularnosti i smatralo bi se pogrešnim. Pa ipak, u ovom primjeru svjedocanstva
za premisu koja se odnosi na posebne uvjete može biti neovisno od cinjenice da su na
radiju bile smetnje. Objašnjenje bi bilo vrlo sumnjivo kada takvo neovisno svjedocanstvo
ne bi postojalo.
Ovaj slabiji uvjet u pogledu kognitivnog statusa premisa u objašnjenjima
nesumnjivo je neodreden. Za sada ne postoji precizno opce prihvaceno mjerilo za procjenu
da li dano svjedocanstvo “adekvatno potvrduje” neku pretpostavku. Medutim, usprkos ove
neodredenosti, oni koji su kompetentni u nekom podrucju istraživanja cesto se vrlo dobro
slažu u pogledu adekvatnosti kojom svjedocanstvo potvrduje odredenu pretpostavku. U
svakom slucaju, u praksi se primjenom ovog slabijeg uvjeta javlja kao opce slaganje o
nekom predloženom objašnjenju. Pa ipak, može se primijetiti da, pošto svjedocanstvo koje
ide u prilog nekom univerzalnom zakonu mijenja u vremenu, objašnjenje koje medu svojim
premisama sadrži taj zakon i koje je u jednom trenutku zadovoljavajuce može prestati da
bude zadovoljavajuce kada se otkrije svjedocanstvo koje ne ide u prilog tom zakonu.
Medutim, ova primjedba nije ozbiljna ukoliko se ne prihvati sumnjiva pretpostavka da se u
ocjenjivanju jednog objašnjenja samom tom objašnjenju odreduje izvjesno vanvremensko
svojstvo. Prema tome, ne izgleda nerazumno prihvacanje ovog slabijeg uvjeta kao
epistemološkog zahtjeva u adekvatnom objašnjenju.
c) Aristotelov zahtjev da premise u znanstvenom objašnjenju moraju biti
“poznatije” od eksplikanduma tijesno je povezana s Aristotelovim shvacanjem o onome što
cini pravi predmet znanstvenog znanja; on je taj zahtjev uveo iskljucivo zato da bi ga
primijenio na objašnjenja znanstvenih zakona. Prema tom shvacanju pravo znanstveno
znanje moguce samo o onome što ne može biti drugacije nego što jeste. Prema tome, nema
znanstvenog znanja o pojedinacnim dogadajima, a univerzalni zakoni koji se odnose na
neko podrucje prirode, kada se ne može neposredno sagledati njihova “nužnost”, moraju se
objasniti na taj nacin što ce se pokazati kao su oni posljedice “prvih principa” u tom
podrucju, principa koji se mogu neposredno shvatiti kao nužni. Ovi prvi principi su prema
tome prve premise u naucnim objašnjenjima i one su “poznatije” od bilo kojeg
eksplikanduma zbog toga što je njihova nužnost ocigledna i bliska razumu. Demonstrativna
geometrija je bila ona grana spoznaje koja je nesumnjivo služila kao model ovakvog
shvacanja znanosti. Prema tom stajalištu, koje je o geometriji vladao sve do skora, svaki od
njenih teorema tvrdi nešto univerzalno i mada ni nužnost ni univerzalnost tih teorema ne
mora biti neposredno jasno, prisustvo obaju ovih karakteristika može se utvrditi kada
teorem deducira iz opcenitijih aksioma ili prvih principa cija je univerzalnost “ocigledna”.
Na taj nacin je Aristotel, tvrdeci da premise u jednom objašnjenju moraju biti “poznatije”
od eksplikanduma, prosto eksplicirao svoje gledište o prirodi znanosti.
Ovo gledište ne važi ni za jedan dio sadržaja moderne empirijske znanosti. prema
tome, Aristotelov zahtjev da premise objašnjenja treba da budu poznatije od eksplikanduma
sasvim irelevantan kao uvjet za bilo što koje bi se danas smatralo adekvatnim znanstvenim
objašnjenjem. S druge strane, razlicite psihologizirane verzije Aristotelovog zahtjeva bile
su vrlo rasprostranjene i cesto su ih zastupale istaknuti znanstvenici kao bitne uvjete za
zadovoljavajuca objašnjenja. Osnovna misao sadržana u ovim uvjetima jeste ova: buduci
da je ono što zahtjeva objašnjenje obicno nešto cudno i neocekivano, jedno objašnjenje ce
nam pružiti pravo intelektualno zadovoljenje samo ukoliko objasni nepoznato onim što je
vec poznato. Na primjer, jedan vrlo ugledni suvremeni fizicar tvrdi da se »objašnjenje
sastoji u rašclanjivanju naših složenih sustava na prostije sustave tako da u složenom
sustavu prepoznajemo meduigru elemenata koji su nam vec toliko poznati da ih

25
prihvacamo kao nešto što na zahtijeva objašnjenje.«6 On tvrdi da pošto suvremena kvantna
teorija nije pokazala na koji nacin fizicki sustavi koje ona ispituje predstavljaju rezultante
poznatih nacina djelovanja razlicitih vrsta konstituenata, ova nas teorija ne može uvjeriti da
bilo što objašnjava, usprkos priznatim i znacajnim ostvarenjima u sistematizaciji znanja.
Slicna gledišta istraživali su i drugi mislioci i prirodnim i u društvenim znanostima.
Bilo bi protivno cinjenicama poricanje da su važna ostvarenja u povijesti znanosti
bila uvjetovana željom da se nova podrucja cinjenica objasne pomocu necega što je vec
poznato. Treba samo da se sjetimo stalnog korištenja poznatih mehanickih modela u
objašnjavanju pojava topline, svjetlosti, elektriciteta i ljudskog ponašanja, kako bismo
shvatili utjecaj ovakvog pristupa objašnjenju. Pa ipak, objašnjenja se ne odbacuju uvijek
kao nezadovoljavajuca ako ne predstavljaju svodenje poznatog na nepoznato. Kada se
cinjenica da obojene tkanine izblijede na suncu objašnjavaju pomocu pretpostavki fizike i
kemije, pretpostavki u sastavu svjetlosti i sastavu obojenih materijala, objašnjenje se ne
odbacuje kao nezadovoljavajuce, cak i ako se ono što je poznato objašnjava pomocu onoga
što je vecini ljudi sasvim nepoznato. Što više ovo shvacanje objašnjenje o kojem govorimo
nije u skladu s cinjenicom da su se u citavoj povijesti znanosti cesto uvodile premise
objašnjenja koje su tvrdile postojanje odredenih sveza izmedu izvjesnih elemenata, pri
cemu se i te veze i ti elementi u pocetku izgledali cudno a ponekad cak i paradoksalno.
Osvrnut cemo se na još dva momenta. Ako jedno objašnjenje zadovoljava
epistemološki uvjet o kojem smo ranije govorili, onda cak i kada su premise tog
objašnjenja u jednom trenutku nepoznate, one moraju na kraju predstavljati pretpostavke
koje svjedocanstvo sasvim dobro potvrduje. Shodno tome, cak i ako objašnjenje ne svodi
nepoznato na ono što je bilo vec poznato, to objašnjenje je prihvatljivo zato što su njegove
premise cvrsto zasnovane na svjedocanstvu koje više nije nepoznato jednom dijelu
znanstvene zajednice. Drugo, iako u premisama objašnjenja mogu biti sadržane sasvim
nepoznate ideje, takve ideje vrlo cesto imaju mnogo slicnosti s pojmovima koji se
upotrebljavaju u vec poznatim podrucjima. Analogije nam pomažu da spojimo novo sa
starim i omogucavaju da nove premise objašnjenja ne budu potpunu nerazumljive.

1.1.4. Zakoni u znanosti i njihov logicki status

Do sada razmatrali zahtjeve koji se predstavljaju za adekvatna objašnjenja i samo


smo usput spominjali prirodu odnosa o kojima se nešto tvrdi u zakonima i teorijama
znanosti. prešutno smo pretpostavili da zakoni imaju oblik uopcenih kondicionalnih iskaza
koji se u jednostavnom obliku mogu predstaviti shemom »za svako x ako je x A, onda je x
B « (ili drugacije »svi A su B «). Dakako mi cemo u našem razmatranju koristiti ovu prostu
shemu da bi se izbjegle teškoce koje bi nastale kada bismo prihvatili manje prostu ali
objektivniju shemu – teškoce koje su u velikoj mjeri irelevantne za glavni problem o kojim
raspravljamo. Nesumnjivo je da postoji mnogi znanstveni zakoni koji pokazuju tu prostu
formalnu strukturu koju smo spomenuli. Pa ipak, postoji mnogi znanstveni zakoni cija je
logicka forma složenija – to je cinjenica od prilicnog znacaja u analizi racionalnog jezgra
induktivnih i verifikacionih postupaka u znanosti, mada je u ovom kontekstu od sporedne
važnosti. Kao ilustraciju pokažimo to na sljedecim primjerima. Sadržaj zakona da se bakar
širo ako se zagrije može se jasnije izložiti ako se kaže: »Za svako x i za svako y, ako je x
bakar i ako se x zagrije u trenutku y, onda se x širi u trenutku y«. Kao i u drugim
kondicionalnim iskazima (ili izrazima koji sadrže “ako-on-da”), recenica koja pocinje sa
“ako” poznata je kao “antecendens”, a recenica koja pocinje sa “onda” kao “konsekvens”.

6 P.W. Bridgman, The Nature of Physical Theory, Princeton, 1936, str. 63.

26
Ovaj primjer sadrži kao “prefikse” dva izraza “za svako x” i “za svako y” (koji se
tehnickim jezikom zovu “univerzalni kvantifikatori”),za razliku od jednostavne sheme u
tekstu koja sadrži samo jedan univerzalni kvantifikator. Opet takozvani “zakon biogeneze”,
da sve živo potice od živog koje je prije toga postojalo, može se izraziti sa »Za svako x
postoji jedno y, tako da ako je x živi organizam, onda je y roditelj x«. U ovom slucaju iskaz
sadrži ne samo univerzalni kvantifikator “za svako x” vec i izraz “postoji jedno y” (koji se
zove “egzistencijalni kvantifikator”). Ovaj iskaz tako sadrži više od jednog kvantifikatora,
a ovi nisu svi iste vrste (“mješoviti” su). Veliki dio kvantitativnih zakona, narocito u
teorijskoj fizici, sadrži nekoliko kvantifikatora, cesto mješovitih. Medutim, izgleda
nevjerojatno da bi se bilo koji iskaz smatrao zakonom ukoliko ne bi bar jedan univerzalni
kvantifikator, obicno na mjestu prvog prefiksa. Zbog toga prosta pretpostavka koju smo
usvojili u tekstu ne izgleda kao pretjerano pojednostavljenje. Medutim, to nikako ne znaci
da ce se svaki istiniti iskaz koji ima ovaj oblik smatrati zakonom prirode. U svakom
slucaju, usprkos cinjenice da predložena objašnjenja mogu biti u sklada s vec spomenutim
zahtjevima, ona se cesto odbacuju kao nezadovoljavajuca na osnovu bar dva razloga: mada
se može priznati da su univerzalne premise nekog objašnjenja istinite, za njih se iz ovog ili
onog razloga može reci da nisu pravi “zakoni”; i, mada se univerzalnoj premisi može
priznati status znanstvenog zakona, može se desiti da drugi uvjeti nisu ispunjeni, na
primjer, da to nije “kauzalni” zakon.
Pretpostavimo, na primjer, da u odgovoru na pitanje zašto je neki zavrtanj s zardao,
neko kaže da su svi zavrtnji u Smithovim kolima zardali i da je s zavrtanj iz Smithovih
kola. Takvo objašnjenje ce se, vjerojatno, odbaciti kao sasvim nezadovoljavajuce jer
univerzalna premisa nije uopce zakon prirode, a da i ne govorimo da nije kauzalan zakon.
Razlika izmedu univerzalnih iskaza koji su “slicni zakonu” (tj. iskazi koji, ako su istiniti,
mogu da se nazovu “zakonom prirode”) i univerzalnih iskaza koji nisu slicni zakonu
predstavljaju teškocu u predloženom objašnjenju.
S druge strane, objašnjenje cinjenice da je neka ptica b crna zato što su sve vrane
crne i zato što je b vrana ponekad se odbacuje kao neadekvatno zato što cak i kada se
pretpostavlja da je univerzalna premisa zakon prirode, ona “stvarno” ne objašnjava zašto je
b crno. Prema jednoj interpretaciji ove teškoce, u ovakvom slucaju previda se razlika
izmedu dvije razlicite stvari: izmedu objašnjenja cinjenice da je b crno i objašnjenje zakona
da su sve vrane crne. Prema tome, otklanjanje ove teškoce može se sastojati u tvrdenju da
dok predloženo objašnjenje ne kaže zašto su sve vrane crne, ono ipak kaže zašto je b crno;
u najgorem slucaju to objašnjenje kaže da boja perja ptice b ne predstavlja idiosinkraziju
ptice b, nego je osobina koju b ima kao i sve druge ptice koje su opet, kao i ona, vrane. Pa
ipak, ova teškoca se takoder može shvatiti kao izvor nezadovoljstva s predloženim
objašnjenjem cinjenice da b ima crno perje, zbog toga što spomenuti zakon ne daje
kauzalno objašnjenje te cinjenice.
Ovi primjeri koji ilustriraju rasprostranjeno i prešutno prihvacanje uvjeta za
zadovoljavajuca objašnjenja, pored onih o kojima smo vec raspravljali, navodi nas da
razmotrimo neke osobine koje vjerojatno razlikuju prirodne zakone od drugih univerzalnih
kondicionalnih iskaza, kao i kauzalne zakone od nekauzalnih. Zato moramo ispitati
nekoliko problema koji nastaju uvodenjem ovih razlika, a na prvom mjestu razliku izmedu
akcidentalne i nomicke univerzalnosti.
Termin “zakon prirode” (ili slicni termini kao što su “znanstveni zakon”, “prirodni
zakon” ili prosto “zakon”) nije tehnicki termin koji se definira u prirodnim znanostima. On
se cesto upotrebljava, narocito u svakodnevnom govoru, uz pridodavanje izvjesnog
pocasnog mjesta, ali bez preciznog znacenja. Nesumnjivo postoje mnogi iskazi koje bi
vecina clanova znanstvene zajednice nazvala “zakonima”, baš kao što postoji još veca klasa
iskaza na koje se ova termin rijetko primjenjuje, ako se uopce primjenjuje. S druge strane,

27
znanstvenici se ne slažu u pogledu mnogih iskaza koje treba nazvati “zakonom prirode”, pa
ce cak i pojedinac cesto mijenjati svoje mišljenje o tome da li dani iskaz treba smatrati
zakonom. To je ocigledno slucaj s razlicitim teorijskim iskazima koje smo spomenuli u
prethodnim dijelu teksta i koji se ponekad formuliraju samo kao proceduralna pravila, pa
prema tome nisu niti istiniti niti lažni, iako ih drugi smatraju zakonima prirode par
excellence. Postoje razlicita mišljenja o tome da li iskaze o pravilnostima koji sadrže bilo
kakvo pozivanje na pojedinacne objekte (ili grupe takvih objekata) zaslužuju naziv
“zakon”. Na primjer, neki pisci su raspravljali o tome da li se iskaz da se planete krecu po
elipticnim putanjama oko sunca može nazvati zakonom, buduci da se u njemu spominje
jedan pojedinacni objekt. Slicno tome, postoje neslaganja u pogledu primjene termina
“zakon” na iskaze o statistickim pravilnostima, a izražene su i sumnje da se ijedna
formulacija pravilnosti u ljudskom društvenom ponašanju (npr. one koje proucava
ekonomija ili lingvistika) može u pravom smislu nazvati “zakonom”. Termin “zakon
prirode” nesumnjivo je neodreden. Prema tome, svako objašnjenje znacenja ovog termina u
kome se povlaci oštra razlika izmedu iskaza koji su slicni zakonu i onih koji to nisu mora
biti proizvoljno.
Zbog toga uzaludnost pokušaja da se s velikom logickom preciznošcu definira što je
zakon prirode nije samo prividna – pokušaji koji cesto polaze od prešutne premise da je
neki iskaz zakon na osnovu toga što posjeduje inherentnu “suštinu” koja se mora iskazati
definicijom. Jer ne samo da je termin “zakon” neodreden u postojecoj upotrebi nego je i
njegovo povijesno znacenje pretrpjelo mnoge promijene. Mi svakako imamo pravo da pod
zakonom prirode podrazumijevamo svaki iskaz koji želimo. Vrlo cesto postoji
nedosljednost u nacinu na koji upotrebljavamo ovaj termin i vrlo cesto cinjenica da se neki
iskaz naziva ili ne naziva zakonom ne utjece na nacin na koji se taj iskaz može primijeniti u
znanstvenom istraživanju. Pa ipak, clanovi znanstvene zajednice u velikoj mjeri se slažu u
pogledu primjenljivosti ovog termina na prilicno veliku iako nejasno razgranicenu klasu
univerzalnih iskaza. Prema tome, postoji izvjesna osnova za tvrdenje da se ovaj termin
može upotrijebiti, bar u onim slucajevima gdje postoji opce slaganje, u ovisnosti od toga da
li se osjeca razlika u “objektivnom” statusu ove klase iskaza i njihovoj funkciji. Bilo bi
zaista uzaludno tražiti definiciju «prirodnog zakona» koja bi bila potpuno precizna i strogo
ekskluzivna. Zbog toga bi bilo razumno da ukažemo na neke važnije razloge na osnovu
kojih se jednoj velikoj klasi iskaza obicno pripisuje posebno mjesto.
Prima facie, razlika izmedu univerzalnih kondicionalnih iskaza koji bi mogli biti
zakoni i onih koji to nisu može se napraviti na nekoliko nacina. Jedan efektan nacin zavisi,
u prvom redu, od toga kako moderna formalna logika gradi iskaze koji imaju oblik
univerzalnih kondicionalnih iskaza. S ovim u vezi moramo prijetiti sljedece. U modernoj
logici se takvi iskazi interpretiraju kao da tvrde samo ovo: svaki pojedinacni objekt koji
ispunjava uvjete koji su opisani u antecedens, takoder ispunjava uvjete koji su opisani u
konsekvensu, i to je kontingentna cinjenica. Na primjer, prema ovoj interpretaciji iskaz
»Sve vrane su crne« (koji se obicno shvaca kao »Za svako x, ako je x vrana, onda je x
crno«) samo kaže da je svaka pojedinacna stvar koja je postojala u prošlosti, sadašnjosti ili
buducnosti i koja je vrana – takoder crna. U skladu s tim, smisao koji se prema ovoj
interpretaciji pripisuje spomenutom iskazu može se izraziti ekvivalentnim tvrdenjima da
nikada nije postojala vrana koja nije b vila crna, da sada ne postoji takva vrana i da je
nikada nece ni biti. Za univerzalne kondicionalne iskaze koji su konstruirani na ovaj nacin,
tako da tvrde samo postojanje cinjenicnih veza, kaže se ponekad da iskazuju “konstantnu
konjunkciju” osobina i da izražavaju “akcidentalnu” ili de facto univerzalnost.
Drugo što u ovoj interpretaciji treba zapaziti neposredna je posljedica prve. Prema
ovoj interpretaciji, univerzalni kondicionalni iskaz je istinit ako ne postoji stvar (u svim
vremenima) koja zadovoljava uvjete iskazane u antecedensu. Tako, na primjer, »ako ne

28
postoje jednorogi onda su svi jednorogi crni«, ali isto tako »ako ne postoje jednorogi onda
su svi jednorogi crveni«. Dakle, na osnovu ove konstrukcije u formalnoj logici, de facto
univerzalni kondicionalni iskaz je istinit brz obzira na sadržaj recenice u njegovom
konsekvensu, ukoliko stvarno ne postoji ništa što bi zadovoljavalo recenici u njegovom
antecedensu. Za takav univerzalni kondicionalni iskaz se kaže da je “irealno” istinit (ili
“irealno” zadovoljen).
Postavlja se pitanje; da li jedan zakon prirode tvrdi samo akcidentalnu
univerzalnost? Obicno se daje negativan odgovor na ovo pitanje. Cesto se smatra da zakoni
izražavaju “jacu” vezu izmedu uvjeta izraženih antecedensom i uvjeta izraženih
konsekvensom nego što je istodobno cinjenicno ispunjenje jednih i drugih uvjeta. U stvari,
za ovu vezu se cesto kaže da sadrži elemente “nužnosti”, iako se ova hipoteticka nužnost
shvaca na razne nacine i opisuje se pridjevima kao što su “logicka”, “kauzalna”, “fizicka”
ili “realna”. A sporno je da li tvrdi da je iskaza; »Bakar se uvijek širi kada se zagrije.« -
zakon prirode znaci tvrdi više nego da nikada nije postojao i da nikada nece postojati
komad zagrijanog bakra koji se ne širi. Pripisati ovom iskazu status zakona znaci tvrditi, na
primjer, ne samo da takav komad bakra nije postojao vec da je “fizicki nemoguce” da takav
komad bakra postoji. Kada se pretpostavlja da je ovaj iskaz zakon prirode, onda se tvrdi da
zagrijavanje svakog komada bakra “fizicki nužno uvjetuje njegovo širenje”. Za univerzalne
kondicionalne iskaze shvacene na ovaj nacin cesto se kaže da su “univerzalni zakoni” ili
“nomološki univerzalni iskazi” i da izražavaju “nomicku” univerzalnost.
Razlika izmedu akcidentalne i nomicke univerzalnosti možemo napraviti i na drugi
nacin. Pretpostavimo da smo usmjerili pozornost na neki komad bakra c koji nikada nije
bio zagrijan i koji je zatim uništen tako da nikada nece biti zagrijan. Pretpostavimo dalje,
da pošto smo ga uništili postavimo pitanje da li bi se c proširilo da smo ga zagrijali i
pretpostavimo da je odgovor potvrdan. Najzad, pretpostavimo da taj odgovor moramo
obrazložiti. Kakav cemo razlog navesti? Razlog koji bi, opce uzevši, bio prihvacen kao
razuman jeste da prirodni zakon »Bakar se širi kada se zagrije« opravdava irealnu
kondicionalnu recenicu »Da smo c zagrijali, ono bi se proširilo«. Ustvari, vecina
znanstvenika bi vjerojatno tvrdila da nomološki univerzalni zakoni opravdava
kondicionalni iskaz »Za svako x, kada bi x bio bakar i kada bi se zagrijao, onda bi se x
širilo«.
Zakoni prirode se obicno upotrebljavaju za opravdavanje irealnih kondicionalnih
iskaza i ova upotreba je karakteristicna za sve nomološke univerzalne iskaze. Štoviše, ova
funkcija univerzalnih iskaza koji predstavljaju zakone takoder nagovještavaju da sama
cinjenica što ne postoji ništa (u svim vremenima) što zadovoljava antecedens nomološkog
kondicionalnog iskaza nije dovoljna da utvrdi istinitost ovog iskaza. Tako, na primjer,
pretpostavka da u svemiru ne postoje tijela na koje djeluje vanjska sila nije dovoljna za
utvrdivanje istinitosti ni irealnih kondicionalnog iskaza da kada bi takva tijela postojala,
njihova bi brzina bila konstantna, ni nomološkog univerzalnog iskaza da nijedno tijelo na
koje ne djeluje vanjska sila nema konstantnu brzinu.
S druge strane, ocigledno akcidentalno univerzalni iskaz »Svi zavrtnji u Smithovim
kolima su zardali« ne opravdava irealni kondicionalni iskaz »Za svako x, da je x zavrtanj u
Smithovim kolima, x bi bilo zardalo«. Sigurno je da nitko nece tvrditi na osnovu ovoga de
facto univerzalnog iskaza da ukoliko bi neki odredeni mesingani zavrtanj koji se sada
nalazi u prodavaonici bio stavljen u Smithova kola, taj zavrtanj bi bio zardao. Na taj nacin,
prima facie razlika izmedu akcidentalne i nomicke univerzalnosti može se sažeti u recenici:
Univerzalni iskaz koji je zakon “opravdava” irealni kondicionalni iskaz, dok to nije slucaj s
akcidentalnim univerzalnim iskazom.
No, ovdje se pojavljuje još jedno bitno pitanje koje glasi: Da li su zakoni logicki
nužni? Nitko ozbiljno ne osporava tvrdenje da se u obicnom govoru u praksi uvida razlika

29
izmedu onoga što smo nazvali “akcidentalnom” i “nomickom” univerzalnošcu. Sporno je
pitanje da li samo po sebi razlike koje smo uocili zahtijevaju da prihvatimo “nužnost” koja
se pripisuje univerzalnim nomološkim iskazima kao nešto “osnovno” ili se nomicka
univerzalnost može objasniti pomocu manje nejasnih pojmova. Ako se ova nužnost
interpretira, kao što se to cinilo, kao oblik logicke nužnosti, znacenje termina “nužno” je
sasvim jasno. Tada nam logika pruža sustavnu i opce prihvacenu analizu takve nužnosti.
Prema tome, iako gledište da su nomološki univerzalni iskazi logicki nužni, kao što cemo
vidjeti, sadrži velike teškoce, ovo gledište je bar jasno. S druge strane, oni koji tvrde da je
nužnost univerzalnih iskaza koji su zakoni nešto sui generis i nešto osnovno što se dalje ne
može rašclanjivati, pretpostavljaju postojanje jednog svojstva cija je priroda u suštini
nejasna. Ova nejasnoca samo se imenuje, a ne objašnjava terminima kao što su “fizicka
nužnost” ili “realna nužnost”. Štoviše, kako se opce uzevši pretpostavlja da se ova posebna
vrsta nužnosti može prepoznati samo pomocu nekog “intuitivnog razumijevanja”,
pripisivanje ovakve nužnosti (iskazima ili odnosima izmedu dogadaja) izloženo je svim
cudima intuitivne procijene. Svakako, nužnost koja ocigledno odlikuje univerzalne iskaze
koji su zakoni može uistinu biti jedinstvena i možda se ne može rašclanjivati, ali iz
navedenih razloga izgleda preporucljivo prihvacanje ovih zakljucka samo u krajnjem
slucaju.
Cesto se zastupa gledište da univerzalni iskazi koji su zakoni, opce uzevši, a
kauzalni zakoni posebno, izražavaju logicku nužnost. Medutim, oni koji prihvacaju ovo
gledište obicno ne tvrde da se logicka nužnost nomoloških univerzalnih iskaza može
stvarno utvrditi u svakom pojedinacnom slucaju. Oni samo tvrde da su pravi nomološki
iskazi logicki nužni i da se to „u principu“ može pokazati, cak i ako za vecinu takvih iskaza
nedostaje dokaz njihove nužnosti. Na primjer, raspravljajuci o prirodi kauzaliteta jedan
suvremeni pisac tvrdi: »Uzrok logicki povlaci za sobom efekt, tako da bi bilo moguce, uz
dovoljno udubljivanje, vidjeti kakva vrsta efekta mora da slijedi iz ispitivanja samog
uzroka, bez prethodnog iskustva o tome što su bili efekti slicnih uzoraka.«7 U nekim
slucajevima takvo gledište je zasnovano na navodno neposrednoj percepciji logicke
nužnosti bar nekih nomoloških iskaza moraju takoder imati ovu osobinu. U drugim
slucajevima, ovo gledište se prihvaca zato što se smatra da od toga zavisi valjanost
znanstvene indukcije, a bar jedan predstavnik ovog shvacanja iskreno je priznao da su
najjaci argumenti u prilogu tog gledišta, u stvari, primjedbe koje se upucuju alternativnim
shvacanjima.
Pa ipak, teškoce s kojima se suocava ovo gledište su ogromne. Prvo, nijedan iskaz
koji se obicno naziva zakonom u razlicitim pozitivnim znanostima nije, u stvari, logicki
nužan, pošto negacija takvih iskaza sigurno nisu kontradikcije. Prema tome, predstavnici
gledišta o kome raspravljamo moraju ili odbaciti sve te iskaze buduci da ne predstavljaju
slucajeve “pravih” zakona (i na taj nacin moraju tvrditi da u empirijskim znanostima još
nije otkriven ni jedan takav zakon) ili da odbace dokaze da ovi iskazi nisu logicki istiniti (i
da tako posumnjaju u ispravnost tehnike logickog dokazivanja). Nijedan rog ove dileme
nije primamljiv. Drugo, ako su zakoni prirode logicki istiniti, onda pozitivne znanosti cine
nekoristan napor kad traže eksperimentalno ili empirijsko svjedocanstvo za takav zakon.
Odgovarajuci postupak za utvrdivanje logicke istinitosti jednog iskaza sastoji se u
pronalaženju dokaza za taj iskaz, kao što se to cini u matematici, a ne eksperimentiranje.
Danas nitko ne zna da li je logicki istinito Goldbahovo tvrdenje (da svaki paran broj zbir
dva prosta broja), ali isto tako nitko tko razumije ovaj problem nece pokušati da taj iskaz

7 A. C. Ewing, “Mechanical and Telelogical Causation”, Aristotelian Society, Dodatak sv. 14 (1935), str. 66.
Vidi takoder G. F. Stout: “Kad bismo imali dovoljno obuhvaceno i tocno znanje o onome što se stvarno
dešava, vidjeli bismo kako i zašto efekt proizlazi iz uzroka s logickom nužnošcu”. – Aristotelian Society,
Dodatak sv. 14, (1935), str. 46.

30
utvrdi kao logicki istinit vršeci fizikalne eksperimente. Fantasticno je ako se predlaže da
fizicar treba da postupa kao matematicar kada nije izvjesno da li je neki fizikalni zakon
tocan, na primjer neki zakon o svjetlosti. Najzad, usprkos cinjenici što se ne zna da su
iskazi za koje se vjeruje da predstavljaju zakone prirode logicki istiniti, ovi iskazi uspješno
vrše funkcije koje im se u znanosti pripisuje. Zbog toga je proizvoljno tvrditi da ukoliko
ovi iskazi nisu logicki nužni, oni ne bi mogli obavljati funkcije koje ocigledno obavljaju.
Na primjer, Arhimedov zakon nam omogucuje da objasnimo i predvidimo veliku klasu
pojava cak iako postoje savršeni razlozi za vjerovanje da ovaj zakon nije logicki nužan. Pa
ipak, pretpostavka da zakon stvarno mora biti nužan ne proizlazi iz cinjenice da se on
uspješno upotrebljava u objašnjavanju i predvidanju. Prema tome, ova pretpostavka
postulira osobinu za koju se ne može utvrditi da ima neku ulogu u stvarnoj primjeni
zakona.
Pa ipak, nije teško razumjeti zbog cega ponekad izgleda da su zakoni prirode
logicki nužni. Jedna dana recenica može imati sasvim razlicita znacenja tako da dok u
jednom kontekstu izražava logicki mogucu istinu, u drugom kontekstu ista recenica može
izražavati nešto što je logicki nužno. Na primjer, nekad se bakar identificirao na osnovu
svojstava medu kojima nije bilo nijedno elektricno svojstvo ove materije. Kada je
elektricitet bio otkriven, recenica »Bakar je dobar provodnik elektricne struje« mogla se
tvrditi na osnovu eksperimentalnih podataka kao zakon prirode. Medutim kasnije je dobra
provodljivost mogla biti ukljucena u svojstva koja definiraju bakar tako da je recenica
»Bakar je dobar provodnik elektricne struje« mogla dobiti novu upotrebu i novo znacenje.
U svojoj novoj upotrebi, ova recenica više ne izražava samo logicki mogucu istinu, kao što
je to ranije bio slucaj, vec služi za saopcavanje logicki nužne istine. Nesumnjivo je da ne
postoji oštra granica koja odvaja one kontekste u kojima se bakar identificira bez pozivanja
na svojstva provodljivosti od onih konteksta u kojima se podrazumijeva da je dobar
provodljivost dio “prirode” bakra. Shodno tome, status onoga što se tvrdi recenicom
»Bakar je dobar provodnik elektricne struje« nije uvijek jasan, tako da se logicki karakter
ovog tvrdenja u jednom kontekstu lako može pobrkati s karakterom tog tvrdenja u nekom
drugom kontekstu.8 Ova promjenljiva upotreba iste recenice pomaže nam da objasnimo
zašto su mnogi mislioci smatrali da su zakoni prirode logicki istiniti. Ona ukazuje da je
izvor ovog uvjerenja u cinjenici što su alternativna gledišta apsurdna, kao što je jasno iz
ovakvih izjava: »Ja ne mogu pripisivati nikakav smisao uzrocnosti u kojoj efekt nije nužno
odreden, niti mogu pripisivati smisao nužnoj determinaciji koja bi ostavljala mogucnost da
nužno determinirani dogadaj bude drukciji, a da to ne proturjeci njegovoj vlastitoj prirodi
ili prirodi onoga što ga odreduje.«9 U svakom slucaju, promjene u smislu recenica
posljedica su napredovanja saznanja i predstavljaju važnu odliku u razvoju sveobuhvatnih
sustava objašnjenja saznanja i predstavlja važnu odliku u razvoju sveobuhvatnih sustava
objašnjenja.
Pitanje o prirodi tobožnje nužnosti nomoloških univerzalnih iskaza zaokupljalo je
mnoge mislioce, pošto je Hume predložio analizu kauzalnih iskaza pomocu konstantnih

8 Jedan drugi primjer može nam pomoci da ovo bolje objasnimo. Promatrajmo zakon poluge u obliku koji
kaže da ako se tijela jednake težine stave na krajeve homogene cvrste šipke koja je okacena po sredini, onda
je poluga u ravnoteži; pretpostavimo da nijedan izraz koji se koristi u ovom zakonu nije definiran tako da to
pretpostavlja ponašanje poluga. Uz ovu pretpostavku taj iskaz je ocigledno empirijski zakon, a nije logicki
nužan iskaz. S druge strane, pretpostavimo da smo definirali kako su dva tijela iste težine ukoliko je vaga u
ravnoteži kada se na njihove strane stave ta dva tijela. U kontekstima u kojima se upotrebljava takva
definicija “jednakosti po težini”, gornja recenica o polugama ne može se poricati, a da to ne izazove
proturjecnost, tako da ona ne izražava empirijski zakon za koji je relevantno eksperimentalno svjedocanstvo,
vec iskazuje logicku nužnu istinu. Recenice koje izgleda da izražavaju zakone, ali koje se, u stvari,
upotrebljavaju kao definicije, cesto se nazivaju “konvencije”.
9 Ibid. str. 21.

31
konjunkcija i de facto pravilnosti. Zanemarujuci važne detalje u Humeovom objašnjenju
prostorno-vremenskih odnosa izmedu dogadaja za koje se kaže da su uzrocno povezani,
suština Humeovog gledišta izgleda ukratko ovako. Objektivni sadržaj iskaza da je dani
dogadaj c uzrok nekog dugog dogadaja e jeste prosto to da c predstavlja slucaj nekog
svojstva C, da e predstavlja primjer nekog svojstva E i da je C u stvari E. Na osnovu ove
analize, navodna »nužnost« koja karakterizira odnos c prema e ne pociva na objektivnom
odnosu izmedu samih dogadaja. Ova nužnost pociva – prema Humeu – u izvjesnim
navikama da nešto ocekujemo, navikama koje su nastale kao posljedica stalnih ali de facto
konjunkcija C i E.
Humeovo10 objašnjenje kauzalne nužnosti bilo je cesto predmet kritike, djelomicno
na osnovu toga što je pocivalo na sumnjivoj psihologiji; danas se uopce uzevši priznaje
opravdanost ovih kritika. Medutim, Humeove psihološke predodžbe nisu bitne za njegovo
osnovno tvrdenje – naime, da se univerzalni iskazi koji su zakoni mogu objasniti bez
upotrebe nesvodljivih modalnih pojmova kao što su “fizicka nužnost” ili “fizicka
mogucnost”. Prema tome, vecina kritickih primjedbi koje se upucuju Humeovoj analizi
jeste u tome da je upotreba modalnih kategorija neizbježna u svakoj adekvatnoj analizi
nomološke univerzalnosti. Ovaj problem nije riješen i o njemu se i dalje raspravlja, a o
nekim pitanjima koje se na ovaj problem nastavljaju raspravlja se na visokom tehnickom
nivou. No mi necemo ulaziti u analizu nego cemo samo obratiti pozornost na osnovne crte
Humeove interpretacije nomološke univerzalnosti. U stvari pokušat cemo objasniti prirodu
nomicke univerzalnosti.
Imajuci u vidu ovaj cilj, razmotrimo da li se kondicionalni iskazi mogu smatrati
iskazima slicno zakonima ukoliko zadovoljavaju izvjestan broj logickih i epistemoloških
zahtijeva. Bit ce korisno ako pocnemo sa usporedivanjem ocigledno akcidentalnog
univerzalnog iskaza (»Svi zavrtnji u Smithovim kolima su zardali« ili opcenitije receno
»Za svako x, ako je x zavrtanj u Smithovim kolima u vremenskom periodu a, onda je x
zardalo u periodu a «, gdje a oznacava neki odredeni vremenski period ) s jednim drugim
iskazom koji se obicno shvaca kao znanstveni zakon: »Bakar se širi kada se zagrije«, ili
eksplicitno, »Za svako x i za svako t, ako se x zagrije u trenutku t, x se širi u trenutku t «.
1) Možda ce našu pažnju prvo privuci cinjenica da akcidentni univerzalni iskaz
sadrži termine koji se odnose na neki pojedinacni dogadaj ili na odredeni trenutak ili
vremenski period dok to nije slucaj s nomološkim univerzalnim iskazom. Da li je to bitna
razlika? Ne, ukoliko želimo da smatramo zakonima prirode i izvjestan broj iskaza koje
cesto tako shvacamo – na primjer, Keplerove zakone o kretanju planeta ili iskaz da je
brzina svjetlosti u vakuumu 300.000 kilometara u sekundi. Keplerovi zakoni spominju
Sunce, a zakon o brzini svjetlosti prešutno podrazumijeva Zemlju jer se jedinice mjere i
vremena obicno se definiraju u odnosu na velicine Zemlje i na period njene rotacije. Iako
možemo svako ovakav iskaz iskljuciti iz klase zakona, to bi bilo sasvim proizvoljno. Što
više odbijanje da ovakve iskaze smatramo zakonima vodilo bi zakljucku da postoji vrlo
mali broj zakona a pogotovo ako uzmemo u obzir da odnosi ovisnosti koje klasificiramo
kao zakone trpe evolucijske promjene. Naime, razlicite kozmicke epohe odlikuju se
razlicitim pravilnostima u prirodi, tako da svaki iskaz kojim se iskazuje jedna pravilnost
mora da sadrži upucivanje na neki odredeni vremenski period. Medutim, ni jedan iskaz koji
sadrži takvo upucivanje ne bi se mogao smatrati zakonom ako mislimo da je prisustvo
jednog imena neceg pojedinacnog nespojivo s nomološki univerzalnim iskazom.
U nekoliko skorašnjih rasprava o iskazima koji slicni zakonima predložen je izlaz iz
ove teškoce. Prije svega, povucena je razlika izmedu predikata koji su »cisto kvalitativni« i
onih koji to nisu, pri cemu se za jedan predikat kaže da je cisto kvalitativan ako, kao što

10 Pogledati u Dodatku: Hume i kauzalnost.

32
kaže Hempel, »iskaz o njegovom znacenju ne zahtijeva pozivanje na neki pojedinacni
objekt ili prostorno vremensku lokaciju«. Tako su “bakar” i “veca jakost struje” primjeri
cisto kvalitativnih predikata, dok “Mjesecev” i “veci od Sunca” to nisu. Drugo, uvodi se
razlika izmedu “osnovnih” i “izvedenih” iskaza koji su slicni zakonima. Ne ulazeci u
detalje, za univerzalni kondicionalni iskaz se kaže da je osnovni ako ne sadrži imena
pojedinacnih objekata (ili “individualne konstante”) i ako su svi njegovi predikati cisto
kvalitativni; za univerzalni kondicionalni iskaz se kaže da je izveden ako je logicka
posljedica nekog skupa osnovnih iskaza koji su slicni zakonima; najzad, za univerzalni
kondicionalni iskaz se kaže da je slican zakonu ili ako je osnovni ili ako je izveden. Shodno
tome, Keplerovi iskazi mogu se shvatiti zakonima prirode ako su logicke posljedice
vjerojatno istinitih osnovnih zakona, kao što je Newtonova teorija.
Na prvi pogled, ovo predloženo objašnjenje je najprivlacnije i on odražava
nesumnjivu tendenciju u suvremenoj teorijskoj fizici da se osnovne pretpostavke
formuliraju iskljucivo pomocu kvalitativnih predikata. Pa ipak, taj prijedlog vodi dvjema
neriješenim teškocama. Prvo, cinjenica je da se univerzalni kondicionalni iskazi koji sadrže
predikate koji nisu cisto kvalitativni ponekad nazivaju zakonima, cak i kada se ne zna da li
ti iskazi logicki slijede iz nekog skupa osnovnih zakona. To je, na primjer, bio slucaj s
Keplerovim zakonima prije Newtona, a ako nazovemo “zakonom” (kao što to neki cine) i
iskaz da se planete okrecu oko Sunca u istom smjeru, onda je sa ovim zakonom to slucaj i
danas. Drugo, daleko od izvjesnosti da se iskazi kao što su Keplerovi zakoni stvarno mogu
logicki izvesti cak i danas iskljucivo iz osnovnih zakona. Izgleda da ne postoji nacin da se
Keplerovi zakoni deduciraju iz zakona Newtonove mehanike i teorije gravitacije samo
zamjenjivanjem promjenljivih koji se javljaju zakonima Newtonove mehanike i teorije
gravitacije individualnim konstantama, bez korištenja drugih premisa ciji predikati nisu
cisto kvalitativni. Ako je to tako onda bismo na osnovu predloženog objašnjenja izostavili
iz klase zakona veliki broj iskaza koje obicno smatramo zakonima.11 U stvari predloženo
objašnjenje je suviše restriktivno i ono ne uspijeva da opravda neke važne razloge na
osnovu kojih jedan iskaz smatramo zakonom prirode.
Moramo, medutim, primijetiti da se ne može samo na osnovu gramaticke ili
sintakticke, strukture recenice kojom je izražen kondicionalni iskaz odrediti da li je
univerzalni kondicionalni iskaz neogranicen, što bi ga razlikovalo od akcidentalnog
univerzalnog iskaza koji se odnose na stvari u odredenom prostoru i vremenu, iako je
gramaticka struktura cesto dobar vodic. Na primjer, neko bi mogao izmisliti rijec
“autozavrtanj” da bi zamijenio izraz »zavrtanj u Smithovim kolima u periodu a« i da onda
zamijeni odgovarajuci akcidentalni univerzalni iskaz izrazom »svi autozavrtnji su zardali«.
Medutim, sintakticka struktura ove nove recenice ne otkriva nam da je podrucje njene
predikacije ograniceno na objekte samo u jednom odredenom vremenskom periodu. Prema
tome, moramo poznavati uporabu ili znacenje izraza koji se javlja u jednoj recenici da
bismo odredili da li je iskaz koji nam ta recenica priopcava neograniceni univerzalni iskaz.
Isto tako moramo zapaziti da iako je neki univerzalna kondicionalni iskaz neogranicen,
njegovo podrucje predikacije može stvarno biti konacno. S druge strane, iako to podrucje

11 S druge strane, ako se oslabi zahtjev da sve premise iz kojih se može deducirati jedan izveden zakon
moraju biti fundamentalne, iskazi koji ocigledno nisu slicni zakonu, kao što je onaj o zavrtnjima u Smithovim
kolima, morat ce se smatrati zakonima. Tako ovaj iskaz slijedi iz vjerojatno osnovnog zakona da svi željezni
zavrtnji koji su izloženi djelovanju kisika rdaju, koji je dopunjen premisom da su svi zavrtnji u Smithovim
kolima željezni i da su izloženi djelovanju kisika. Zaista se može iz Newtonove teorije deducirati tvrdenje da
ce se za jedno tijelo za koje važi zakon o obrnutom kvadratu rastojanja kretati po orbiti koja je konusni
presjek i u cijoj se žiži nalazi izvor centralne sile. Ali da bi se izveo dalji zakljucak da je taj konusni presjek
elipsa, neizbježne su, izgleda, dodatne premise – premise koje odreduju relativne mase i relativne brzine
planeta i Sunca. Ova okolnost predstavlja razlog za sumnju da se Keplerovi zakoni mogu deducirati iz
premisa koje sadrže samo osnovne zakone.

33
može biti konacno, ne smije postojati mogucnost da se na osnovu termina iz univerzalnog
kondicionalnog iskaza koji odreduje to podrucje predikacije izvede cinjenica da je to
podrucje stvarno konacno, nego se to mora ustvrditi na osnovu neovisnog empirijskog
svjedocanstva. Na primjer, mada je broj poznatih planeta konacan i mada imamo neko
svjedocanstvo na osnovu kojega vjerujemo da se planete okrecu oko Sunca samo jedno
konacno vrijeme, to su cinjenice koje se ne mogu deducirati iz Keplerovog drugog zakona.
2) Ali, iako se neogranicena univerzalnost cesto uzima kao nužan uvjet da bi se
jedan stav smatrao zakonom, on nije dovoljan. Jedan neograniceni univerzalni
kondicionalni iskaz može biti istinit prosto zato što je irealno istinit (tj. ništa ne zadovoljava
njegov antecedens). Ali ako se takav kondicionalni iskaz prihvaca samo na osnovu ovih
razloga, malo je vjerojatno da ce ga itko smatrati zakonom prirode. Na primjer, ako
pretpostavimo (pošto zato imamo dobar razlog) da ne postoje jednorogi, onda pravila
logike nalažu da prihvatimo kao istinu da su svi jednorogi brzonogi. Medutim, usprkos
tome, cak ce i poznavaoci formalne logike oklijevati da ovaj iskaz shvate kao zakon prirode
– pogotovo što nam logika takoder nalaže da prihvatimo kao istinu, na osnovu iste pocetne
pretpostavke da su svi jednorogi spori. Kada bismo univerzalni kondicionalni iskaz
smatrali zakonom zato što je irealno istinit, vecina ljudi bi na to gledala, u najboljem
slucaju, kao na manje uspjelu šalu. Razlog ovakvom ponašanju treba prije svega tražiti u
nacinu na koji obicno upotrebljavamo zakone: da bismo objasnili pojave i druge zakone, da
bismo predvidali dogadaje, i da nam, opce uzevši, služe kao instrument za izvodenje
zakljucaka u nekom istraživanju. Medutim, ako se univerzalni kondicionalni iskazi prihvate
zato što su irealno istiniti, onda ne postoji ništa na što bi se mogao primijeniti, pa tako ne
može obavljati funkcije u zakljucivanju što se inace od zakona ocekuje.
Može, dakle, izgledati vjerojatno da se jedan univerzalni kondicionalni iskaz ne
smije nazvati zakonom ukoliko ne znamo da li postoji bar jedan objekt koji zadovoljava
njegov antecedens. Medutim, ovaj zahtjev je suviše restriktivan, jer mi nismo u stanju da
uvijek znamo, cak i kada smo spremni da jedan iskaz nazovemo zakonom. Na primjer,
može se desiti da ne znamo da li stvarno postoji komad žice na temperaturi ? 270°C, a još
uvijek možemo željeti da smatramo zakonom iskaz da je svaki komad bakrene žice na toj
temperaturi dobar provodnik elektricne struje. Ali, ako ovaj iskaz prihvatimo kao zakon, na
osnovu kakvog svjedocanstva ga prihvacamo? Prema pretpostavci, mi zato nemamo
neposredno svjedocanstvo, jer smo pretpostavili da ne znamo da li postoji neka bakarna
žica na temperaturama bliskim apsolutnoj nuli, pa prema tome, s takvom žicom nismo
izvodili nikakve eksperimente. Prema tome, svjedocanstvo mora biti posredno: ovaj iskaz
se prihvaca kao zakon, vjerojatno zato što je posljedica nekih drugih zakona za koje postoji
neka vrsta svjedocanstva. Na primjer, ovaj iskaz je posljedica ociglednog zakona da je
bakar doba vodic elektricne struje, za koji postoji prilicno veliko svjedocanstvo. Prema
tome, možemo na sljedeci nacin iskazati jedan novi zahtjev koji se prešutno pretpostavlja u
klasifikaciji neogranicenih univerzalnih iskaza: irealna istinitost neograniceno univerzalnog
iskaza nije dovoljna da bismo taj iskaz smatrali zakonom; mi cemo takav iskaz smatrati
zakonom samo ako postoji skup drugih zakona iz koji se taj univerzalni iskaz može logicki
izvesti.
Na taj nacin, neograniceni univerzalni iskazi za koje se vjeruje, u svemiru ne postoji
ništa što zadovoljava njihove antecedense stjecu status znanstvenih zakona zato što
predstavljaju dio nekog sustava deduktivno povezanih zakona i zato što empirijska
evidencija – cesto vrlo obuhvatna i raznovrsna – potvrduje citav sustav. Možemo se,
medutim, zapitati zašto jedan univerzalni iskaz, cak i kada za njega postoji takvo
svjedocanstvo treba smatrati zakonom ako takoder znamo da je irealno istinit. Postoje dva
moguca razloga za takvo tvrdenje. Jedan je: da nisu nadeni objekti koji zadovoljavaju
antecedens takvog zakona usprkos stalnom traganju za takvim objektima. Iako negativno

34
svjedocanstvo ove vrste može ponekad biti impresivno, ono cesto nije vrlo pouzdano, jer se
takvi objekti mogu javiti na mjestima koja smo predvidjeli ili u specijalnim okolnostima.
Tada se takav zakon može koristiti u izvodenju logickih posljedica iz pretpostavke da
pozitivni slucajevi stvarno postoje u nekim neispitanim podrucjima ili pod zamišljenim
uvjetima. Ovo izvodenje može, na taj nacin, nagovijestiti na koji nacin podrucje buduceg
traganja za pozitivnim slucajevima možemo suziti ali kakve eksperimente treba izvesti da
bismo takve slucajeve stvorili. Drugi, i obicno odlucujuci, razlog za vjerovanje da jedan
zakon irealno istinit predstavlja neki dokaz da je pretpostavka o postojanju pozitivnih
slucajeva na koje zakon odnosi logicki nespojiva s drugim zakonima koji pripadaju isto
sustavu. Irealno istinit zakon uistinu može biti suvišan i može predstavljati balast zato što
nema nikakvu funkciju u zakljucivanju. S druge strane, ako su zakoni koji su
upotrebljavani da se utvrdi ova irealna istinitost i sami sumnjivi, onda se ocigledno irealno
istinit zakon može upotrijebiti kao osnova za dolaženje do novog kritickog svjedocanstva
za ove zakone. Nesumnjivo je da možemo zamisliti i druge primjene irealno istinitih
zakona. Cinjenica je da ako se nigdje ne upotrebljavaju, onda nije ni vjerojatno da ce biti
shvaceni kao dio našeg saznanja.
Potrebno je ukratko razmotriti još jedno pitanje. Cesto se tvrdi da se za neke zakone
fizike (kao i u drugim disciplinama, na primjer u ekonomiji), koji se prihvacaju bar kao
privremeno osnovani, zna da su irealno istiniti. Prema tome, ovo objašnjenje ne izgleda
adekvatno, jer se neograniceni univerzalni iskazi nazivaju “zakonima” usprkos cinjenici što
nisu izvedeni iz drugih zakona. Poznati primjer ovakvog osnovnog irealno istinitog zakona
je Newtonov prvi zakon kretanja, prema kojem tijelo na koje ne djeluju vanjske sile
zadržava konstantnu brzinu. Poznato je da se tvrdi kako u stvari nema ovakvih tijela, jer je
pretpostavka da ona postoje nespojiva s Newtonovom teorijom gravitacije. Cak i ako se
prihvati tvrdenje da je zakon irealno istinit, on se kao zakon ne prihvaca iz tog razloga.
Zašto se onda prihvaca? Izbjegavajuci pitanje o tome kako treba interpretirati ovaj iskaz
(npr. da li je to definicija necega što predstavlja tijelo na koje ne djeluju vanjske sile) i
izbjegavajuci takoder pitanje da li se taj iskaz može deducirati iz nekog drugog zakona
(npr. Newtonovog drugog zakona kretanja), ispitivanje nacina na koji se on upotrebljava
pokazuje da kada se kretanja tijela rašclane na vektorske komponente kretanja, brzine tijela
su konstantne u pravcima duž kojih nema sila koje djeluju na ta tijela. Ukratko, tvrdnja da
je ovaj zakon irealno istinit predstavlja veliko pojednostavljenje. Taj zakon je element u
jednom sustavu zakona za koje svakako postoji potvrdno svjedocanstvo. Opce uzevši, kada
bi jedan “osnovni” zakon bio irealno zadovoljen, bilo bi teško razumjeti kako bi se on
mogao koristiti u sustavu ciji je dio.
3) Izgleda da je potrebna pretpostavka da “zakon prirode” mora da zadovolji jedan
drugi uvjet koji je nagovješten u prethodnim razmatranjima. Neovisno od cinjenice da
paradigmaticni slucaj akcidentalnog univerzalnog iskaza o zardalim zavrtnjima u
Smithovim kolima nije neograniceno univerzalni iskaz, on ima još jednu odliku. Taj
univerzalni kondicionalni iskaz (oznacimo ga sa S) može se shvatiti kao skraceni nacin
tvrdenja jedne konacne konjunkcije iskaza u kojoj je svaki clan konjunkcije jedan iskaz o
nekom pojedinacnom zavrtnju iz jedne konacne klase zavrtanja. Na taj nacin, S je
ekvivalentno konjunkciji »Ako je s1 zavrtanj u Smithovim kolima u periodu a, onda je s1
zardao u periodu a, i ako je s2 zavrtanj u Smithovim kolima u periodu a, onda je s2 zardao u
periodu a i …, i ako je sn zavrtanj u Smithovim kolima u periodu a, onda je sn zardao u
periodu a «, gdje je n neki konacan broj. Prema tome, istinitost iskaza S može se utvrditi
ako se utvrdi istinitost konacnog broja iskaza koji imaju oblik » si je zavrtanj u Smithovim
kolima u periodu a i si je zardao u periodu a «.
Shodno tome, ako prihvatimo S, mi to cinimo što smo ispitali jedan odredeni broj
zavrtanja za koji vjerujemo da iscrpljuje podrucje predikacije iskaza S. Da smo imali

35
razloge da sumnjamo da ispitani zavrtnji iscrpljuju skup zavrtanja u Smithovim kolima, i
da postoji neodredeni broj drugih zavrtanja u njegovim kolima koje nismo ispitali, ne
bismo bili u stanju da tvrdimo S. Tvrdeci S, mi, u stvari, kažemo da je svaki ispitani
zavrtanj zardao i da su ispitani zavrtnji svi zavrtnji koji postoje u Smithovim kolima. Ovdje
je važno da se razumije ono što se naglašava. Prvo, S smo mogli prihvatiti kao istinito ne
zato što smo utvrdili da je svaki zavrtanj u Smithovim kolima zardao, vec zato što se S
može izvesti iz nekih drugih pretpostavki. Na primjer, S smo mogli izvesti iz premisa da su
svi zavrtnji u Smithovim kolima od željeza, da su bili u dodiru s kisikom i da željezo uvijek
rda u prisustvu kisika. Cak i u ovom slucaju prihvatljivost iskaza S zavisi od toga da li smo
utvrdili odredeni broj iskaza koji imaju oblik » si je željezni zavrtanj u Smithovim kolima i
on je bio u dodiru s kisikom«, pri cemu ispitani zavrtnji iscrpljuju podrucje primjene iskaza
S. Drugo, S smo mogli prihvatiti na osnovu toga što smo ispitali samo “dovoljno veliki
uzorak” zavrtanja iz Smithovih kola i što smo izveli zakljucak o prirodi neispitanih
zavrtanja na osnovu prirode opaženih zavrtanja u uzorku. I ovdje smo u zakljucivanju
pretpostavili da zavrtnji u uzorku poticu iz jedne konacne klase zavrtanja i da se nece
povecavati. Na primjer, mi pretpostavljamo da nitko nece izvaditi jedan zavrtanj iz kola i
zamijeniti ga nekim drugim i da nitko nece izbušiti novu rupu u kolima da bi u nju stavio
novi zavrtanj. Ako iskaz S prihvacamo kao istinit na osnovu onoga što smo otkrili u
uzorku, mi to cinimo djelomicno zato što pretpostavljamo da je taj uzorak dobiven iz jedne
klase zavrtanja koja se nece ni povecavati ni mijenjati u vremenskom periodu koji se u S
primjenjuje.
S druge strane, izgleda da slicne pretpostavke nisu potrebne kada je rijec o
svjedocanstvu na osnovu kojeg se prihvacaju iskazi koje smatramo zakonima. Tako, na
primjer, mada je zakon da željezo rda u prisustvu kisika bio u pocetku zasnovan iskljucivo
na svjedocanstvu dobivenom ispitivanjem konacnog broja željeznih predmeta koji su bili
izloženi utjecaju kisika, za to svjedocanstvo se ne pretpostavlja da iscrpljuje podrucje
predikacije tog zakona. Medutim, da je postojao razlog da se pretpostavi kako taj konacan
broj predmeta iscrpljuje klasu željeznih predmeta koji su izloženi kisiku, klasu objekata
koji su postojali ili ce ikada postojati u buducnosti, sumnjivo je da bismo taj univerzalni
kondicionalni iskaz nazivali zakonom. Naprotiv, ako se za promatranje slucajeva vjeruje da
iscrpljuju podrucje primjene kondicionalnog iskaza, vjerojatnije je da ce se taj iskaz shvatiti
kao da saopcava neku povijesnu cinjenicu. Nazivajuci jedan iskaz zakonom mi ocigledno
bar prešutno tvrdimo da, koliko mi znamo, ispitani slucajevi na koje se iskaz odnosi ne cine
klasu svih mogucih takvih slucajeva. Shodno tome, da bismo jedan neograniceni
univerzalni iskaz nazvali zakonom, vjerojatno je potrebno da ne znamo da li se njegovo
svjedocanstvo poklapa sa podrucjem njegove predikacije i da, štoviše, ne znamo da se to
podrucje ne može povecavati.
Racionalno jezgro ovog zahtjeva opet nalazimo u nacinu na koji upotrebljavamo
iskaze koje nazivamo zakonima. Osnovna funkcija takvih iskaza sastoji se u objašnjenju i
predvidanju. Ali, ako jedan iskaz ne tvrdi, u stvari ništa više nego što se tvrdi u njegovom
svjedocanstvu, mi se ponašamo nerazumno kada taj iskaz upotrebljavamo u objašnjenju ili
predvidanju necega što je u to svjedocanstvo vec ukljuceno i nismo dosljedni kada ga
upotrebljavamo u objašnjavanju ili predvidanju necega što u to svjedocanstvo nije
ukljuceno. Nazivat jedan iskaz zakonom predstavlja zbog toga nešto više nego izjava da je
to vjerojatno istinit neograniceni univerzalni iskaz. Nazivati jedan iskaz zakonom znaci
pripisivati mu izvjesnu funkciju i samim tim to znaci reci da se ne pretpostavlja kako
svjedocanstvo na kojem je zasnovan predstavlja cjelokupno podrucje njegove predikacije.
Ovaj je zahtjev, izgleda, dovoljan da naziv “zakon” osporimo izvjesnoj klasi
izmišljenih iskaza koje normalno ne bismo smatrali zakonima, ali koji ocigledno
ispunjavaju uvjete o kojima smo ranije raspravljali. Razmotrimo iskaz: »Svaki covjek koji

36
prvi vidi živu mrežnjacu ljudskog oka doprinosi utvrdivanju principa ocuvanja energije«.
Pretpostavimo da ovaj iskaz nije irealno istinit i da predstavlja neograniceni univerzalni
iskaz, tako da se može prevesti u iskaz: »Za svako x i za svako t ako je x covjek koji vidi
živu mrežnjacu ljudskog oka u trenutku t i nijedan covjek ne vidi živu mrežnjacu ljudskog
oka u bilo kom trenutku prije t, onda x doprinosi utvrdivanju principa ocuvanja
energije«.12 Svako tko se sjeca povijesti znanosti prepoznat ce ovdje aluziju na
Helmholtza, koji je i prvi video živu mrežnjacu ljudskog oka i bio utemeljitelj principa
konzervacije. Prema tome, navedeni iskaz je istinit i prema našoj pretpostavci zadovoljava
uvjet za neogranicenu univerzalnost. Pa ipak, možemo pretpostaviti da bi vecina ljudi
nerado to nazvala zakonom. Razlog ovom odbijanju postaje jasan kada ispitamo
svjedocanstvo na osnovu kojeg se može utvrditi istinitost ovog iskaza. Da bi se utvrdilo da
je on istinit, dovoljno je da se pokaže da je Helmholtz zaista bio prvi covjek koji je video
živu ljudsku mrežnjacu i da je on doprinio zasnivanju principa konzervacije. Medutim, ako
je Helmholtz bio takva osoba, onda, na osnovu prirode ovog slucaja, ne postoji logicka
mogucnost da postoji drugi covjek koji zadovoljava uvjete opisane u antecedensu
navedenog iskaza. Ukratko, mi u ovom slucaju znamo da se svjedocanstvo na osnovu kojeg
se ovaj iskaz prihvaca poklapa s podrucjem njegove predikacije. Taj iskaz je beskoristan u
objašnjavanju i predvidanju necega što nije ukljuceno u njegovo svjedocanstvo, pa mu se
zbog toga ne daje status zakona prirode.
4) Kada je rijec o iskazima koje obicno nazivamo zakonima, potrebno je da još
nešto zapazimo, iako je teško, u ovom slucaju, iskazati nešto kao “zahtjev” koji iskazi
slicni zakonu moraju uvijek zadovoljavati. To se odnosi na mjesto koje zakoni imaju u
našem znanju i na kognitivni odnos koji cesto prema njima pokazujemo.
Svjedocanstvo na osnovu kojeg se jedan iskaz L naziva zakonom može se podijeliti
na “neposredno” i “posredno”. (a) To može biti “neposredno” svjedocanstvo, u
uobicajenom smislu, i ono se sastoji od slucajeva koji pripadaju podrucju predikacije iskaza
L, pri cemu svi ispitani slucajevi imaju osobinu koju L predicira. Na primjer, neposredno
svjedocanstvo za zakon da se bakar širi kada se zagrije dobiva se mjerenjem dužine
bakarne žice koja je bila zagrijevana. (b) Svjedocanstvo za L može biti “posredno” u dva
smisla. Može se desiti da se L može zajedno s drugim zakonima L1 i L2 itd. izvesti iz nekog
opceg zakona (ili više njih) M, tako da se neposredno svjedocanstvo koje ide u prilog ovim
drugim zakonima smatra (posrednim) svjedocanstvom za L. na primjer, zakon da je trajanje
jedne oscilacije klatna proporcionalno kvadratnom korijenu njegove dužine i zakona da je
rastojanje koje prede tijelo u slobodnom padu proporcionalno kvadratu vremena mogu se
zajedno izvesti iz pretpostavki Newtonove mehanike. Obicno ce se potvrdno neposredno
svjedocanstvo za prvi od ovih zakona smatrati potvrdnim svjedocanstvom, iako samo
“posrednim” potvrdnim svjedocanstvom za drugi zakon. Medutim, svjedocanstvo za L
može biti “posredno” u nešto drukcijem smislu, tako da se L može spojiti s razlicitim
posebnim pretpostavkama kako bi se dobili drugi zakoni, od kojih svaki ima posebno
podrucje predikacije, a neposredno svjedocanstvo za ove izvedene zakone smatra se
“posrednim” svjedocanstvom za L. na primjer, kada se Newtonovi zakoni kretanja spoje s
razlicitim posebnim pretpostavkama, onda se iz njih mogu deducirati Keplerovi zakoni,
zakoni kretanja klatna, zakon slobodnog pada i zakoni o oblicima masa koje rotiraju. Prema
tome, neposredno svjedocanstvo za ove izvedene zakone služi kao posredno svjedocanstvo
za Newtonove zakone.
Pretpostavimo da je dio svjedocanstva za L neposredan, ali da takoder postoji
znatno posredno svjedocanstvo za L (u bilo kom smislu rijeci “posredno”). Pretpostavimo
takoder da smo naišli na neke ocigledne izuzetke od L. pa ipak, mi cemo vrlo nerado

12 Hans Reichenbach, Nomological Statements and Admissible Operations, Amsterdam, 1954, str. 35.

37
napustiti L usprkos ovim izuzecima, i to bar iz dva razloga: prvo, neposredno i posredno
potvrdno svjedocanstvo za L može biti vece nego negativno svjedocanstvo. Drugo, zbog
svojih odnosa prema drugim zakonima i prema svjedocanstvu za te zakone, L nije
izolirano; njegova sudbina utjece na sudbinu sistema zakona kome L pripada. Shodno
tome, odbacivanje L zahtijevalo bi ozbiljnu reorganizaciju izvjesnih dijelova našeg znanja.
Medutim, takva reorganizacija može biti neizvodljiva zato što trenutno nemamo podesnu
zamjenu za sistem koji je do sada bio adekvatan, a osim toga takva reorganizacija možda se
može izbjeci ponovnim interpretiranjem ociglednih izuzetaka od L, tako da se poslije toga
ovi ne moraju shvatiti kao “pravi” izuzeci. U svakom slucaju, i L i sistem kojem on pripada
mogu se “spasti” usprkos ociglednom negativnom svjedocanstvu za L. Ovaj slucaj može se
ilustrirati primjerom kada prividno opovrgavanje zakona dolazi kao rezultat nebrižljivog
promatranja ili nestrucno izvedenog eksperimenta. Ono se takoder može ilustrirati i
znacajnijim primjerima. Zakon (ili princip) održanja energije bio je ozbiljno doveden u
sumnju eksperimentima sa slabljenjem beta zracima ciji se rezultat ne može opovrgavati.
Pa ipak, taj zakon nije napušten, a da bi se zakon uskladio s novim eksperimentalnim
podacima, bilo je pretpostavljeno postojanje jedne nove vrste entiteta (nazvane “neutrino”).
Racionalno jezgro ove pretpostavke jeste u tome što bi odbacivanje zakona održanja lišilo
veliki dio našeg znanja u fizici njegove sistematske dosljednosti. S druge strane, zakon (ili
princip) održanja pariteta u kvantnoj fizici (koji tvrdi, na primjer, da u izvjesnim vrstama
interakcije atomska jezgra usmjerena u jednom pravcu emitiraju beta cestice istog
intenziteta kao što to cine jezgra usmjerena u suprotnom pravcu) nedavno je bio odbacen,
mada je na prvi pogled relativno malo eksperimenata pokazivalo da taj zakon ne važi i
opcem slucaju. Razlicitost sudbina zakona energije i zakona pariteta pokazuje razlicita
mjesta koja ove pretpostavke imaju u danom trenutku u sistemu fizike; kada bismo
napustili prvu pretpostavku, nastao bi veci intelektualni kaos nego što se to desilo
napuštanjem druge pretpostavke.
Uopceno receno, mi smo obicno sasvim spremni da napustimo neki zakon za koji je
svjedocanstvo iskljucivo neposredno cim otkrijemo prima facie izuzetke. Zaista, mi cesto
nismo spremni da jedan univerzalni kondicionalni iskaz L nazovemo “zakonom prirode”,
usprkos cinjenici da on zadovoljava razlicite uvjete o kojima smo vec raspravljali, ako za
njega imamo samo neposredno svjedocanstvo. Odbijanje da takav iskaz L nazovemo
“zakonom” utoliko je vjerojatnije ukoliko, pretpostavljajuci da L ima oblik »Svi A su B«,
postoji klasa stvari C koje nisu A, ali koje lice na stvari koje jesu A u izvjesnom pogledu
koji nam izgleda “znacajan”, tako da iako neki clanovi C imaju osobinu B, B ne odlikuje
uvijek clanove klase C. Na primjer, iako sve raspoloživo svjedocanstvo potvrduje
univerzalni iskaz da su sve vrane crne, izgleda da ne postoji posredno svjedocanstvo za taj
iskaz. Pa ipak, cak i kada se taj iskaz prihvati kao “zakon”, oni koji to cine vjerojatno ne bi
oklijevali da ga odbace i da ga više ne smatraju zakonom kada bi se otkrila ptica koja je
ocigledno vrana ali ima bijelo perje. Štoviše, zna se da boja perje predstavlja promjenljivu
odliku ptica i da su otkrivene vrste ptica koje su po biološki važnim osobinama slicne
vranama ali nemaju sasvim crno perje. Prema tome buduci da ne znamo zakone pomocu
kojih bi se objasnila crna boja vrana i buduci da nemamo sveobuhvatno i raznoliko
posredno svjedocanstvo za tvrdnje da su sve vrane crne, naš odnos prema tom iskazu je
manje odlucan nego prema iskazima koje nazivamo zakonima za koje takvo posredno
svjedocanstvo postoji.
Ove razlike u našoj spremnosti da napustimo univerzalni kondicionalni iskaz kada
imamo ocigledno suprotno svjedocanstvo ponekad se ogleda u nacinu na koji
upotrebljavamo zakone u znanstvenom zakljucivanju. Mi smo do sada pretpostavljali da se
zakoni upotrebljavaju kao premise iz kojih se izvode posljedice u skladu s pravilima
formalne logike. Ali kada se smatra da je jedan zakon potvrden i kada on zauzima cvrsto

38
mjesto u sistemu našeg znanja, taj zakon se može primjenjivati kao empirijski princip u
skladu s kojim se izvode zakljucci. Ova razlika izmedu premisa i pravila zakljucivanja
može se ilustrirati primjerima iz elementarnog silogistickog rasudivanja. Zakljucak da je
dani komad žice a dobar provodnik elektricne struje može se izvesti iz dvije premise: da je
a bakar i da je bakar dobar provodnik elektricne struje, u skladu s pravilom formalne logike
koje je poznato kao dictum de omni. Medutim, isti zakljucak može se dobiti i iz jedne
premise da je a bakar ako prihvatimo kao princip zakljucivanja pravilo da iskaz oblika »x
je dobar provodnik elektricne struje« može da se izvede iz iskaza oblika »x je bakar«.
Na prvi pogled, ova razlika je samo tehnicke prirode. S cisto formalnog stanovišta,
uvijek se može otkloniti univerzalna premisa a da to ne obesnaži deduktivni argument, pod
pretpostavkom da tu premisu zamijenimo podesnim pravilom zakljucivanja. Pa ipak, ovaj
tehnicki postupak obicno se koristi u praksi samo kada univerzalna premisa ima status
zakona koji nismo spremni da napustimo samo zato što slucajno postoje ocigledni izuzeci
od tog zakona. Jer, kada takvu premisu zamijenimo pravilom zakljucivanja, postoji
mogucnost da promijenimo znacenje nekih termina koji se javljaju u premisi, tako da se
njen empirijski sadržaj postepeno pretjece u novo znacenje tih termina. Tako se u gornjem
primjeru pretpostavlja da iskaz kako je bakar dobar provodnik predstavlja iskaz o cinjenici
u tom smislu što dobra provodljivost nije osobina kojom bismo definirali ono što bakar
treba da bude, pa je zato potrebno empirijsko svjedocanstvo da bi se utvrdila istinitost tog
iskaza. S druge strane, kada se tak iskaz zamijeni pravilom zakljucivanja, provodljivost
elektriciteta postaje manje ili više “bitna” osobina bakra, tako da se na kraju ništa nece
smatrati bakrom ako nije dobar provodnik elektricne struje. Kao što smo vec primijetili,
ova tendencija nam pomaže da objasnimo gledište prema kojem pravi zakoni izražavaju
odnose logicke nužnosti. U svakom slucaju, kada ova tendencija dode do punog izražaja,
otkrice materije koja loše sprovodi elektricnu struju i koja je u drugom pogledu slicna
bakru, zahtijevalo bi ponovo klasificiranjem materija i odgovarajucu reviziju znacenja koja
su povezana s terminima kao što je “bakar”. Zbog toga mijenjanje ocigledno empirijskog
zakona u pravilo zakljucivanja nastaje obicno samo kada se pretpostavlja da je istinitost
zakona dobro utvrdena tako da je potrebno ogromno svjedocanstvo koje bi ga uzdrmalo.
Prema tome, iako nije potrebno da budemo skloni da ponovo interpretiramo ocigledno
negativno svjedocanstvo kada bismo jedan univerzalni kondicionalni iskaz nazivali
zakonom i kako bismo ga sacuvali kao sastavni dio našeg znanja, mnogi iskazi smatraju se
zakonima djelomicno zato što prema njima imamo upravo takav stav.
Postoji cetiri vrste razmatranja koje izgledaju relevantne za klasificiranje iskaza kao
zakona prirode: (1) sintakticka razmatranja koja se odnose na oblik iskaza slicnih
zakonima; (2) razmatranja koja se odnose na logicke odnose izmedu iskaza u jednom
sustavu objašnjenja; (3) razmatranja o funkcijama iskaza slicnih zakonima u znanstvenom
istraživanju i (4) razmatranja o kognitivnim odnosima prema jednom iskazu s obzirom na
prirodu raspoloživog svjedocanstva. Ova se razmatranja djelomicno prožimaju buduci da,
na primjer, logicko mjesto jednog iskaza u nekom sustavu ovisi od uloge tog iskaza koju on
ima u istraživanju, kao i od vrste svjedocanstva koje se za njega može naci. Što više, ne
tvrdimo da su uvjeti koji su spomenuti u ovom razmatranju dovoljni (ili možda u nekim
slucajevima cak i nužni) da bi se ti iskazi smatrali “zakonima prirode”. Nesumnjivo je da
možemo konstruirati iskaze koji zadovoljavaju ove uvjete ali koji se obicno ne bi smatrali
zakonima, baš kao što postoje iskazi koje nazivamo zakonima ali koje na zadovoljavaju
jedan ili više ovih uvjeta. To je neizbježno iz razloga koje smo vec spomenuli, buduci da
nije moguce precizno odrediti znacenje termina “zakon prirode” koje bi bilo u skladu sa
svakom upotrebom ovog neodredenog izraza. Pa ipak, iskazi koji zadovoljavaju ove uvjete
izgleda da ne podliježu primjedbama koje postavljaju kriticari Humeove analize nomicke

39
univerzalnosti. Ovo tvrdenje zahtijeva obrazloženje, a nešto se takoder mora reci i o
srodnom pitanju o logickom statusu protiv cinjenicnih kondicionalnih iskaza.
1. Možda je argument da de facto univerzalni iskazi ne mogu potvrdivati irealne
kondicionalne iskaze najupecatljivija rasprostranjena kritika Humeove analize nomicke
univerzalnosti. Pretpostavimo da znamo da nikada nije postojala vrana koja nije bila crna,
da sada nema vrane koja nije crna i da nikad nece biti vrane koja nece biti crna. Na taj
nacin imamo pravo da tvrdimo kao istinit neograniceni akcidentalni univerzalni iskaz S:
»Sve vrane su crne«. Medutim, neki autori su tvrdili da S ne izražava ono što bismo obicno
nazvali zakonom prirode. Pretpostavimo cinjenicu da ni jedna vrana nije nikada živjela nit
ce živjeti u polarnim predjelima. Ali pretpostavimo dalje, da ne znamo dali život u
polarnim predjelima utice na boju vrana, tako da postoji mogucnost da potomstvo nekih
vrana koje bi mogle odletjeti u takve predjele ima bijelo perje. Prema tome, iako je S
istinito, ta istinitost može biti samo posljedica “povijesne slucajnosti” da ni jedna vrana ne
živi u polarnim predjelima. Zbog toga akcidentalni univerzalni iskaz S ne potvrduje irealni
kondicionalni iskaz da kada bi stanovnici polarnih predjela bili vrane oni bi bili crni, a
pošto jedan zakon prirode mora, po pretpostavci, da potvrduje takve kondicionalne iskaze,
S se ne može smatrati zakonom. Ukratko, neogranicena univerzalnost ne objašnjava što
podrazumijevamo po nomickom univerzalnošcu.
Ali, iako ovo može biti tocno, ne slijedi da S nije zakon prirode zato što ne izražava
nesvodljivu nomicku nužnost. Jer usprkos cinjenici da se pretpostavlja istinitost iskaza S,
iskazu S se može poricati status zakona bar iz dva razloga od kojih se ni jedan ne odnosi na
pitanje o takvoj nužnosti. Prvo, svjedocanstvo za S može se poklapati s podrucjem
predikacije iskaza S, tako da nitko tko to svjedocanstvo poznaje ne može primijeniti S na
nacin koji se primjenjuju zakoni. Drugo, iako svjedocanstvo za S može biti po pretpostavci
logicki dovoljno da utvrdi S kao istinito, to svjedocanstvo može biti iskljucivo neposredno
svjedocanstvo, a neko može odbiti da S smatra zakonom na osnovu toga što se samo oni
iskazi mogu nazvati zakonom za koje postoji posebno svjedocanstvo (takvi iskazi moraju
imati odredeno logicko mjesto u sustavu našeg znanja).
Sve u svemu, kritika o kojoj raspravljamo ne umanjuje znacaj Humeove analize
nomicke univerzalnosti. Ova kritika nedovoljno objašnjava važnu cinjenicu da se neki
iskaz obicno smatra zakonom prirode zato što taj iskaz zauzima odredeno mjesto u sustavu
objašnjenja u nekom podrucju našeg znanja i zbog toga što taj iskaz potvrduje
svjedocanstvo koja sa svoje strane zadovoljavaju izvjesne specificne uvjete.
2. Kada donosimo planove za buducnost ili kada razmišljamo o prošlosti, mi cesto
razmišljamo praveci pretpostavke koje su protivne poznatim cinjenicama. Rezultate naših
razmišljanja tada cesto iskazujemo protucinjenicnim kondicionalnim iskazima koji imaju
oblik »Kada bi a bilo P, onda bi b bilo Q« ili »Da je a bilo P, onda bi b bilo Q«. Na
primjer, fizicar koji opisuje jedan eksperiment može u svojim proracunima tvrditi
protucinjenicni iskaz C: »Kada bi se duljina klatna a skratila na jednu cetvrtinu sadašnje
duljine, trajanje jednog titraja bi se skratilo za polovicu«. Slicno tome, možemo zamisliti
fizicara koji, pokušavajuci da objasni neuspjeh u nekom prethodnom eksperimentu, tvrdi
protucinjenicni iskaz B: »Da se duljina klatna a skratila na cetvrtinu njegove stvarne
duljine, trajanja jednog titraja bilo bi iznosilo polovicu stvarnog trajanja jednog titraja«. U
oba kondicionalna iskaza i antecedens i konsekvens opisuju pretpostavke za koje se zna da
su lažne.
Ono što se naziva “problem proturjecnih iskaza” jeste problem eksplicitnog
istraživanja logicke strukture takvih iskaza i problem analize razloga na osnovu kojih se
može utvrditi njihova istinitost i lažnost. Ovaj problem je usko povezan s problemom
objašnjavanja pojma nomicke univerzalnosti. Protucinjenicni iskaz se ne može na
neposredan nacin prevesti u konjunkciju indikativnih recenica uz upotrebu iskljucivu

40
uobicajenih nemodalnih iskaznih veza formalne logike. Na primjer, proturjecni iskaz B
prešutno tvrdi da se duljina klatna a, u stvari, nije skratila na cetvrtinu njegove stvarne
duljine. Medutim, B se ne može prevesti iskazom: »Duljina a nije se skratila na cetvrtinu
iako se duljina a skratila na jednu cetvrtinu stvarne duljine, onda je trajanje jednog titraja
iznosilo polovicu stvarnog trajanja titraja.« Ovaj predloženi prijevod nije zadovoljavajuci
zato što na osnovu pravila formalne logike slijedi da ako se duljina klatna a skratilo na
cetvrtinu njegove stvarne duljine, trajanje jednog titraja nije iznosilo polovicu stvarnog
trajanja jednog titraja buduci da je antecedens indikativnog kondicionalnog iskaza lažan –
slijedi dakle zakljucak koji sigurno ne bi prihvatio nitko tko tvrdi B. Prema tome, kriticari
Humeove analize nomicke univerzalnosti tvrdili su da se poseban tip ne-logicke nužnosti
sadrži ne samo u univerzalnim iskazima koji su zakoni vec i u protucinjenicnim
kondicionalnim iskazima.
Sadržaj prtoucinjenicnih iskaza ipak se može objasniti na prihvatljiv nacin bez
pribjegavanja nerašclanjivim modalnim pojmovima. Ono što fizicar kaže kada tvrdi B,
može se prevesti na jasniji, iako na zaobilazni nacin, ovako: Iskaz »Trajanje jednog titraja
klatna a iznosilo je polovicu stvarnog trajanja oscilacije« logicki slijedi iz pretpostavke
»Duljina a iznosila je cetvrtinu sadašnje duljine«, kada se ova pretpostavka spoji sa
zakonom da je trajanje jednog titraja obicnog klatna proporcionalno drugom korijenu
njegove duljine, kao i sa izvjesnim brojem drugih pretpostavki o pocetnim uvjetima za
primjenu zakona (npr. da je a klatno, da je zanemariv otpor zraka). Štoviše iako su i
pretpostavka i iskaz koji je iz te pretpostavke izveden pomocu spomenutih pretpostavki
vjerojatno lažni, njihova neistinitost nije sadržana u premisama ove dedukcije. Prema tome,
iz tih premisa ne slijedi da ako je duljina klatna a iznosila cetvrtinu njegove sadašnje
duljine, onda je trajanje jednog titranja klatna a iznosilo polovinu sadašnjeg trajanja.
Ukratko, protucinjenicni iskaz B tvrdi se u nekom kontekstu hipoteza i posebnih
pretpostavki, i kada smo ovih pretpostavki svjesni, uvodenje modalnih kategorija, pored
onih koje postoje u formalnoj logici, sasvim je proizvoljno. Uopce uzevši, protucinjenicni
iskaz može se interpretirati kao implicitni metajezicni iskaz (tj. iskaz o drugim iskazima, a
narocito o logickim odnosima izmedu tih drugih iskaza) koji tvrdi da indikativni oblik
njegovog konsekvensa logicki slijedi iz indikativnog oblika njegovog antecedensa kada se
ovaj drugi spoji s nekim zakonom i potrebnim pocetnim uvjetima za primjenu toga zakona.
Shodno tome, rasprave o tome da li je dani protucinjenicni iskaz istinit mogu se
riješiti samo kada se ekspliciraju hipoteze i pretpostavke na kojima se on zasniva. Ovakav
iskaz je nesumnjivo istinit na osnovu jednog skupa takvih premisa može biti lažan na
osnovu drugog skupa i može imati neodredenu istinitost na osnovu treceg skupa. Tako, na
primjer, fizicar bi mogao da odbaci B u korist protucinjenicnog iskaza »Da se duljina klatna
a skratila na cetvrtinu njegove sadašnje duljine, trajanje jednog titraja a bilo bi iznosilo
znatno više od polovice njegovog sadašnjeg trajanja«. On bi mogao da opravda svoj
postupak kada bi, na primjer, pretpostavio da je luk vibracije skracenog klatna vec i od 60?
i kada bi takoder pretpostavio izmijenjeni oblik zakona o trajanju titraja koji smo mi naveli
(koji se odnosi samo na klatna sa sasvim malim lukom klacenja). Opet, jedan pocetnik u
izvodenju eksperimenta može da tvrdi kako je B istinito, iako izmedu ostalog pretpostavlja
ne samo da kružni teg klatna ima promjer od tri inca nego takoder da kutija u kojoj se
klatno nalazi ima sa donje strane otvor koji je za dlaku širi od tri inca, tako da bi se teg
skracenog klatna nalazi baš u tom okviru. Medutim, ocigledno je da je sada B lažno zato
što se pod ovim pretpostavkama skraceno klatno uopce ne klati.
Razlicite pretpostavke pod kojima se tvrdi jedan protucinjenicni iskaz nisu izražene
samim protucinjenicnim iskazom. Procjenjivanje valjanosti tih iskaza može zbog toga biti
veoma teško – ponekad zato što ne znamo pretpostavke pod kojima se on tvrdi ili zbog toga
što nam nije jasno kakve su naše prešutne pretpostavke, a ponekad prosto zato što nismo

41
sposobni da procijenimo logicki smisao tih pretpostavki cak i kada su one eksplicitne. Na
takve teškoce cesto nailazimo narocito kada je rijeci o protucinjenicnim iskazima koji se
tvrde u svakodnevnom životu ili cak u povijesnim spisima. Razmotrimo, na primjer, takav
jedan iskaz »da versajski ugovor nije Njemackoj nametnuo velike ratne odštete, Hitler ne bi
došao na vlast«. Ovo je bilo kontroverzno tvrdenje ne samo zato što su ucesnici u raspravi
o tom pitanju prihvatili razlicite eksplicitne pretpostavke, vec zato što se dobar dio rasprave
vodio na osnovu implicitnih premisa koje nitko nije potpuno objasnio. U svakom slucaju,
ne može se navesti opca formula koji bi propisivala što se mora ukljuciti u pretpostavke na
kojima se jedan ovakav tip iskaza zasniva. Pokušaji da se nade takva formula bili su uvijek
bez uspjeha, a oni koji vide problem ovakvih iskaza u pronalaženju takve formule osudeni
su da se uhvate u koštac s jednim nerješivim problemom.
Na kraju ovog dijela obratimo pozornost na još jednu bitnu temu a to su uzrocni
zakoni. Bilo bi nezahvalan i nekoristan pokušaj da cak i djelomicno navedemo sva
znacenja koja su se pripisivala rijeci “uzrok” – znacenja koja su se mijenjala od antickih
pravnickih asocijacija ove rijeci preko popularnog shvacanja uzroka kao eficijentnih
cinilaca do razradenih modernih pojmova uzroka kao nepromjenljive funkcionalne
ovisnosti. Cinjenica što je ovaj termin ima ovako širok spektar upotreba odmah otklanja
mogucnost da postoji samo jedno ispravno i povlašteno objašnjenje ovog pojma. Pa ipak, i
moguce je i korisno ako se odredi neko znacenje ove rijeci u mnogim podrucjima znanosti
kao i u obicnom govoru, sa ciljem da se na osnovu toga dode do grube klasifikacije zakona
koji služe kao premise u objašnjenjima. S druge strane, bila bi pogrešna pretpostavka da
zbog toga što u jednom smislu ove rijeci pojam uzroka ima važnu ulogu u nekom podrucju
istraživanja, taj pojam je neophodan u svim drugim podrucjima – baš kao što bi bila
pogrešna tvrdnja da taj pojam , zato što je nekoristan u nekim granama znanosti, ne može
imati opravdanu ulogu u drugim vrstama znanstvenog istraživanja.
Smisao rijeci “uzrok” koji želimo da odredimo može se ilustrirati sljedecim
primjerom. Elektricna iskra polazi kroz mješavinu vodika i kisika; eksplozija koja poslije
toga slijedi pracena je išcezavanjem ovih gasova i kondenzacijom vodene pare. Išcezavanje
ovih gasova i stvaranje vode u ovom eksperimentu obicno se smatra efektom koji je
prouzrokovan iskrom. Štoviše, generalizacija zasnovana ovakvim eksperimentima (npr.
»Kad god iskra prode kroz mješavinu vodika i kisika, gasovi išcezavaju i stvara se voda«)
naziva se “uzrocnim zakonom”.
Za ovaj zakon se kaže da je uzrocni zakon ocigledno zato što odnos spomenutih
dogadaja, cije postojanje on tvrdi, vjerojatno zadovoljava cetiri uvjeta. Prvo, taj odnos je
nepromjenljiv i uniforman u tom smislu što kad god se pretpostavljeni uzrok desi, dešava
se i pretpostavljeni efekt. Postoji prešutna pretpostavka da uzrok predstavlja i nužan i
dovoljan uvjet za nastanak efekta. U stvari, vecina recenica koje tvrde uzrocni odnos i koje
iskazujemo u svakodnevnom životu, kao i vecina uzrocnih zakona koji se cesto spominju,
ne izražavaju dovoljne uvjete za nastanak efekta. Tako, na primjer, cesto kažemo da je
paljenje šibice uzrok plamenu i pri tome prešutno pretpostavljamo druge uvjete bez kojih se
efekt ne bi desio (npr. prisustvo kisika, suho palidrvce). Dogadaj koji se uzima kao uzrok
obicno je dogadaj koji upotpunjuje skup dovoljnih uvjeta za nastanak efekta i taj se dogadaj
iz razlicitih razloga smatra “važnim”. Drugo, uzrocni odnos postoji izmedu dogadaja koji
se prostorno dodiruju, u onom smislu u kome se i iskra i pojavljivanje vode dešavaju u
približnom istom prostoru. Shodno tome, kada se tvrdi da su prostorno udaljeni dogadaji
uzrocno povezani, prešutno se pretpostavlja da su ovi dogadaji samo karike u lancu uzroka
i efekta, pri cemu se dogadaji koji ih povezuju prostorno dodiruju. Trece, u uzrocnom
odnosu postoji vremenska sukcesija u tom smislu što dogadaj koji je uzrok prethodi efektu
i “nastavlja se” efektom. Shodno tome, kada se za dogadaje koji su odvojeni vremenskim
intervalom kaže da su uzrocno povezani, onda se takoder podrazumijeva da su oni

42
medusobno povezani nizom uzastopnih i uzrocno povezanih dogadaja. Konacno, odnos
uzrocnosti je asimetrican u onom smislu u kome je prolazak iskre kroz smjesu gasova
uzrok njihovog pretvaranja u vodu, ali stvaranje vode nije uzrok prolaska iskra.
Ideje pomocu kojih se opisuju pojam uzroka cesto se kritizira zbog neodredenosti.
Stavljene su primjedbe narocito na zdravorazumska shvacanja o kontinuitetu prostora i
vremena zato što ona predstavljaju izvor nejasnoca. Štoviše, nesumnjivo je tocno da je u
nekim razvijenim znanostima, kao što je matematicka fizika, ovaj pojam sasvim suvišan.
Sporno je cak da li su cetiri navedena uvjeta stvarno zadovoljena u ilustracijama koje se
navode za pojam uzroka(kao što je naš primjer) kada se ove ilustracije analiziraju pomocu
pojmova modernih teorija fizike. Pa ipak, ma koliko ovaj pojam uzroka bio neadekvatan u
teorijskoj fizici, on i dalje igra izvjesnu ulogu u mnogim drugim granama istraživanja. To
je pojam koji je cvrsto ukorijenjen u jeziku koji upotrebljavamo, cak i kada apstraktne
teorije fizike primjenjujemo u laboratoriji ili kada obavljamo prakticne poslove da bismo
dobili razlicite rezultate korištenjem odgovarajucih sredstava. Zaista, zato što izvjesne
stvari možemo koristiti kako bismo dobili druge stvari, ali ne obratno, uzrocni jezik
predstavlja legitiman i podesan nacin opisivanja odnosa izmedu mnogih dogadaja.
S druge strane, nisu svi zakoni prirode uzrocni u navedenom smislu ove rijeci. To
ce biti ocigledno poslije kratkog pregleda vrsta zakona koji se upotrebljavaju kao premise
objašnjenja u razlicitim znanostima.
1. Kao što smo vec spomenuli, osnovna vrsta zakona prisutna je u pretpostavci da
postoje “prirodne vrste” ili “supstancije”. Pod “odredujucim” svojstvom podrazumijevat
cemo svojstvo što je boja ili gustoca, koje ima izvjestan broj specificnih ili “odredenih”
oblika. Na primjer, medu odredenim oblicima odredujuce boje nalaze se crveno, plavo,
zeleno, žuto itd.; medu odredenim oblicima odredujuce gustoce nalazi se gustoca velicine
0,06 (mjereno na neki uobicajeni nacin), gustoca velicine 2, gustoca velicine 12 itd. na taj
nacin, odredeni oblici nekog danog odredujuceg svojstva cine “porodicu” svojstava tako
što svaki pojedinacni objekt kome se sa smislom može predicirati odredujuce svojstvo
mora na logicki nužan nacin da ima jedan i samo jedan oblik odredujuceg svojstva.13
Zakon ove vrste (npr. »Postoji materija kamena sol«) tvrdi da postoje objekti razlicite vrste
tako da se svaki objekt dane vrste odlikuje odredenim oblikom iz jednog skupa odredujucih
svojstava i tako da se objekti koji pripadaju razlicitim vrstama razlikuju medusobno bar u
jednom odredenom obliku jednog zajednickog odredujuceg svojstva (obicno u više takvih
oblika). Na primjer, reci da je dani objekt a kamena sol, znaci reci da postoji skup
odredujucih svojstava (kristalna struktura, boja, tocka topljenja, tvrdoca itd.), tako da pod
uobicajenim uvjetima a ima odredeni oblik svakog od tih odredujucih svojstava (a ima
kockaste kristale, bezbojan je, ima gustocu 2.163, tocku topljenja 804?C, stupanj tvrdoce 2
po Mochovoj skali itd.). Štoviše, a se razlikuje od objekta koji pripada drugoj vrsti, na
primjer od talka, bar po jednom obliku (u stvari u velikom broju oblika) ovih odredujucih
svojstava. Shodno tome, zakoni ove vrste tvrde da postoji stalno zajednicko javljanje
odredenih osobina u svakom objektu koji pripada izvjesnoj vrsti. Jasno je da zakoni ove
vrste nisu uzrocni zakoni – oni, na primjer, ne tvrde da gustoca kamena soli prethodi (ili
slijedi) stupanj njene tvrdoce.
2. Druga vrsta zakona tvrdi nepromjenljivi poredak u zavisnosti izmedu dogadaja ili
svojstva. Ovdje možemo razlikovati dvije podvrste. Jedna od ovih podvrsta predstavlja
klasu uzrocnih zakona kao što je zakon o efektu iskre u smjesi vodika i kisika ili kao što je
zakon da kamenje bacenu u vodu proizvodi niz koncentricnih valova koji se šire. Druga
podvrsta predstavlja klasu “razvojnih” (ili “povijesnih”) zakona, kao što je zakon

13 Za ovu terminologiju vidjeti W. E. Johnson, Logic, sv. 1, Camb ridge, England, 1921, Poglavlje 11; i
Rudolf Carnap, Logical Fundations of Probability, Chicago, 1950, sv. 1, str. 75.

43
»Formiranje pluca u ljudskom embrionu nikada ne prethodi formiranju krvotoka« ili zakon
»Poslije uzimanja alkohola uvijek dolazi do širenja krvnih sudova«. Obje podvrste su ceste
u podrucjima istraživanja gdje kvantitativne metode nisu u vecoj mjeri primjenljive, mada,
kao što to primjeri pokazuju, takvi zakoni mogu da se nadu i u ovim podrucjima. Zakoni
razvoja imaju oblik »Ako x ima osobinu P, u trenutku t, onda x ima osobinu Q u trenutku t ',
koji je kasniji od trenutka t «. Oni se obicno ne smatraju uzrocnim zakonima, ocigledno iz
dva razloga. Prvo, mada zakoni razvoja mogu izražavati neki nužan uvjet za nastanak
izvjesnog dogadaja (ili kompleksa dogadaja), oni ne izražavaju dovoljne uvjete. U stvari,
mi obicno na krajnje neodreden nacin znamo kakvi su ti dovoljni uvjeti. Drugo, zakoni
opce uzevši, izražavaju odnose u redoslijedu dogadaja koji su medusobno odvojeni
vremenskim intervalom. Shodno tome, ponekad se smatra da takvi zakoni predstavljaju
samo nepotpunu analizu cinjenica, i to na osnovu toga što poslije ranijeg dogadaja neki
faktor može utjecati tako da se kasniji dogadaj ne desi, pa redoslijed izmedu dogadaja ne
izgleda da je nepromjenljiv. Pa ipak, ma kakva bila ogranicenja u važenju zakona razvoja, i
ma kako bilo poželjno da se oni mogu zamijeniti zakonima druge vrste, i uzrocni zakoni i
zakoni razvoja veoma se široko primjenjuju u sistemima objašnjenja suvremene znanosti.
3. Treca vrsta zakona koja je zajednicka biološkim i društvenim znanostima kao i
fizici tvrdi nepromjenljive statisticke odnose izmedu dogadaja ili svojstava (to se naziva
odnosima vjerojatnosti). Evo primjera jednog takvog zakona: »Ako se geometrijski i fizicki
simetricna kocka baca više puta, vjerojatnost (ili relativna ucestalost) da ce se na toj kocki
pojaviti odredena strana okrenuta na gore iznosi 1/6«. Druge primjere smo vec ranije
spominjali. Statisticki zakoni ne tvrde da je dešavanje stalno praceno dešavanjem nekog
drugog dogadaja. Oni samo tvrde da je u dovoljno dugom nizu pokušaja pojavljivanje
jednog dogadaja praceno pojavljivanjem nekog drugog dogadaja uz stalnu relativnu
ucestalost. Takvi zakoni ocigledno nisu uzrocni iako spojivi s kauzalnim objašnjenjem
cinjenica o kojima govore. U stvari, spomenuti statisticki zakon o ponašanju kocke može se
deducirati iz zakona za koje se ponekad kaže da su uzrocni, ukoliko se prihvate podesne
pretpostavke o statistickoj distribuciji pocetnih uvjeta na koje se ovi uzrocni zakoni
primjenjuju. S druge strane, postoje statisticki zakoni cak i u fizici za koje bar za sada nisu
poznata uzrocna objašnjenja. Štoviše, cak i ako pretpostavimo da su “u principu” svi
statisticki zakoni posljedice nekog postojeceg “uzrocnog poretka”, postoje podrucja
istraživanja – u fizici i u biološkim i društvenim znanostima – u kojima se prakticno ne
može doci do objašnjenja mnogih pojava pomocu strogo univerzalnih uzrocnih zakona.
Razumna je pretpostavka da ma koliko se naše znanje moglo povecavati, statisticki zakoni
ce se i dalje koristiti kao neposredne premise u objašnjenju predvidanju mnogih pojava.
4. Cetvrta vrsta zakona, koja odlikuje modernu fiziku, tvrdi postojanje odnosa
funkcionalne zavisnosti (u matematickom smislu rijeci “funkcija”) izmedu dvije ili više
promjenljivih velicina koje su povezane s osobinama ili procesima o kojima se govori.
Ovdje možemo razlikovati dvije podvrste:
a. Prvo, postoje numericki zakoni koji izražavaju uzajamnu zavisnost izmedu
velicina, tako da promjena jedne od njih biva pracena promjenama u drugim velicinama.
Primjer takvog zakona je Boyle-Charles zakon za idealne plinove da je pV = aT, gdje je p
tlak plina, V njegova zapremina, P njegova apsolutna temperatura i a konstanta koja zavisi
od mase i prirode promatranog plina. Ovo nije uzrocni zakon. On, na primjer, ne tvrdi da
promjenu temperature prati (ili da joj prethodi) neka promjena zapremine ili tlaka; on samo
tvrdi da se promjena u T dešava istovremeno s promjenama u p ili V, ili i u jednom i u
drugom. prema tome, odnos koji ovaj zakon izražava moramo razlikovati od redoslijeda
izmedu dogadaja koji se mogu desiti kada se ovaj zakon ispituje ili primjenjuje u
predvidanjima. Na primjer, provjeravajuci ovaj zakon u laboratoriji, neko može smanjiti
zapreminu nekog idealnog plina tako da njegova temperatura ostane nepromijenjena a

44
zatim da utvrdi kako se njegov tlak povecava. Ali, ovaj zakon ne kaže ništa o redoslijedu u
kome se ove velicine mogu mijenjati, niti o vremenskom nizu u kome se spomenute mogu
opaziti. Zakoni ove podvrste ipak mogu upotrijebiti i za predvidanje i za objašnjenje. Na
primjer, ako se u podesno “izoliranom ” sustavu velicine koje se u ovakvom zakonu
spominju nalaze u spomenutom odnosu u jednom trenutku, one ce biti u tom odnosu u
nekom buducem trenutku, cak iako su u meduvremenu te velicine pretrpjele izvjesnu
promjenu.
b. Druga podvrsta sastoji se od numerickih zakona koji opisuju na koji se nacin
izvjesna velicina mijenja u vremenu I, uopce uzevši, kako promjena jedne velicine u
jedinici vremena utice na druge velicine (u nekim slucajevima, mada ne uvijek, kako utice
na trajanje nekog procesa). Galilèjev zakon slobodnog pada u vakuumu predstavlja
ilustraciju takvog zakona. On kaže da je rastojanje d koje prede tijelo koje slobodno pada
jednako gt 2 /2 gdje je g konstanta a t trajanje pada. Galilèjev zakon se može drugacije
izraziti ako se kaže da je promjena rastojanja u jedinici vremena za tijelo koje slobodno
pada jednaka gt. U ovoj formulaciji je ocigledno da je vrijeme promjene jedne velicine
povezano s nekim vremenskim intervalom. Drugi primjer zakona koji pripada ovoj podvrsti
jeste zakon o brzini tega matematickog klatna duž putanje njegovog kretanja. Taj zakon da
ako je v o brzina tega u najnižoj tocki njegovog kretanja, ako je h visina klatna iznad
horizontalne linije koja prolazi kroz ovu tocku i ako je k konstanta, onda u svakoj tocki na
luku njegove putanje teg ima brzinu v tako da je v 2 = v 0 2 – kh2 . Pošto je brzina v promjena
rastojanja u jedinici vremena, ovaj zakon kaže da je promjena rastojanja na putanji tega u
jedinici vremena izvjesna matematicka funkcija njegove brzine u najnižoj tocki njegove
putanje i njegove visine. U ovom slucaju, trajanje promjene jedne velicine nije dano kao
funkcija vremena. Zakoni koji pripadaju ovoj podvrsti cesto se nazivaju “dinamickim
zakonima” zato što iskazuju strukturu nekog procesa u vremenu i obicno se objašnjenju
pomocu pretpostavke da izvjesna “sila” djeluje na sustav koji promatramo. Ovakvi zakoni
se ponekad ukljucuju u uzrocne zakone iako u stvari nisu uzrocni u specificnom smislu koji
smo ranije u ovom odjeljku odredili. Odnos ovisnosti izmedu promjenljivih koje se u
zakonu spominju je simetrican, tako da je stanje sustava u potpunosti odredeno i nekim
kasnijim i nekim ranijim stanjem. Tako, na primjer, ako znamo brzinu utega, matematickog
klatna u nekom danom trenutku, onda pod pretpostavkom da ne postoji vanjski utjecaj, ovaj
zakon nam omogucava da izracunamo njegovu brzinu u svakom drugom trenutku bez
obzira da li on ranije ili kasnije u odnosu na dani trenutak.
Ne smatramo da je predložena klasifikacija zakona iscrpna. Medutim, ova
klasifikacija pokazuje da nisu svi znanstveni zakoni jedne iste vrste i da se jedno
znanstveno objašnjenje cesto smatra zadovoljavajucim cak i kada zakoni koji su navedeni u
premisama nisu “uzrocni” niti u jednom uobicajenom smislu.

1.1.5. Eksperimentalni zakoni i teorije

Po svom karakteru znanstvena misao polazi od problema koje namece promatranje


stvari i dogadaja u obicnom iskustvu; njen cilj je da shvati ove opažljive stvari tako što
otkriva neki sustavni poredak medu njima. Konacna provjera njenih zakona, koji služe kao
sredstvo u objašnjavanju i predvidanju, jeste njihovo slaganje s promatranjem. Zaista,
mnogi znanstveni zakoni izražavaju odnose izmedu stvari ili odlika stvari za koje se obicno
kaže da se mogu opažati, bilo našim culima, bilo pomocu posebnih instrumenata
promatranja. Zakon da voda isparava kada se zagrijeva u otvorenoj posudi predstavlja
zakon ove vrste; slicno je i sa zakonom da se olovo topi na 327?C, kao i sa zakonom da je
trajanje titraja matematickog klatna proporcionalno kvadratnom korijenu njegove duljine.

45
Medutim, ne pripadaju svi znanstveni zakoni ovoj vrsti. Naprotiv, mnogi zakoni
koji se upotrebljavaju u nekim najopcenitijim sustavima objašnjenja u fizici ocigledno se
ne odnosi na ono što bi se obicno smatrali “opažljivim”, cak i kada bi se rijec “opažljivo”
upotrebljavalo u nekom širem smislu, kao u primjerima prethodnog odjeljaka. Kada se
isparavanje zagrijane vode objašnjava pomocu pretpostavki o molekularnoj strukturi vode,
u premisama objašnjenja javljaju se zakoni ove druge vrste. Iako možemo imati valjano
svjedocanstvo na osnovu promatranja koje ide u prilog ovim pretpostavkama, ni molekuli
niti njihova gibanja ne mogu se opažati u istom smislu u kome se, na primjer, kaže da se
temperatura kljucale vode ili olova koje se topi može opaziti.
Oznacimo ovu prima facie razlike izmedu zakona koju smo upravo primijetili na taj
nacin što cemo zakone prve vrste nazvati “eksperimentalnim zakonima” a zakone druge
vrste “teorijskim”. U skladu s ovom terminologijom i su skladu sa razlikom na koju se ona
odnosi eksperimentalnim zakonima možemo smatrati zakon da se tlak idealnog plina cija je
temperatura konstantna mijenja obrnuto proporcionalno njegovom volumenu, zakon da je
težina kisika potrebnog da sa vodikom stvori vodu osam puta veca od težine vodika i zakon
da su djeca plavookih roditelja i sama plavooka. S druge strane, skup pretpostavki koje
tvrde da se razliciti kemijski elementi sastoje od razlicitih vrsta atoma koji ostaju nedjeljivi
u kemijskim transformacijama, kao i skup pretpostavki koji tvrdi da su kromosomi
sastavljeni od razlicitih vrsta gena koji su povezani s nasljednim osobinama organizama
smatraju se teorijama.
Ovi termini mogu nas ipak navesti na pogrešne asocijacije. Medutim, ova
terminologija je opce prihvacena u literaturi koja se odnosi na razliku izmedu razlicitih
brsta zakona, a svakom slucaju bolji termini ne postoje. Dvije kratke primjedbe mogu nam
pomoci da izbjegnemo pogrešnu uporabu ovih termina. Kada se jedan iskaz (npr. »Svi
kitovi doje svoje mladunce«) odreduje kao eksperimentalni zakon, ne treba razumjeti da je
taj zakon zasnovan na laboratorijskim eksperimentima ili da za taj zakon za sad ne postoji
objašnjenje. Oznaka “eksperimentalni zakon” prosto pokazuje da jedan iskaz koji je tako
oznacen samo izražava izvjestan odnos izmedu stvari (ili osobina stvari) koji se može
opažati, u nekom širokom smislu rijeci “opažati” koji smo ilustrirali navedenim
primjerima, i da se taj zakon može opravdati kontroliranim promatranjem onih stvari koje
se u zakonu spominju. Isto tako, kada se skup pretpostavki o molekularnom sustavu
tecnosti naziva teorijom, to ne treba razumjeti kao da se tvrdi kako su te pretpostavke
potpuno spekulativne i nepotvrdene nekim uvjerljivim svjedocanstvom. Pod tim se prosto
podrazumijeva da se u ovim pretpostavkama nalaze termin kao što su “molekula” koji
ocigledno ne oznacava ništa opažljivo i da se ove pretpostavke ne mogu potvrditi
eksperimentima ili promatranjem stvari na koje se ovakvi termini ocigledno odnose. Pa
ipak, iako se eksperimentalni zakoni i teorije cesto razlikuju i mada izgleda da je ta razlika
bar u pocetku prihvatljiva s obzirom na neke primjere koje smo upotrijebili da je
ilustriramo, ona izaziva velike teškoce preko kojih ne možemo olako preci. Uzimajuci u
obzir njenu pocetnu prihvatljivost, dali je ova razlika dobro zasnovana na razlikama koje se
jasno mogu uociti izmedu dvije vrste znanstvenih zakona? Što više, cak i ako se mogu
odrediti nesumnjivi razlozi za ovo razlikovanje, da li je ta razlika tako velika kako s
ponekad tvrdi, ili je ta razlika samo u stupnju? U svakom slucaju, smatrajuci da se teško
može poricati da pretpostavke koje nazivamo “teorijama” cine sustav objašnjenja i
predvidanja koji su mnogo opcenitiji od sustava cije se premise odreduju kao
“eksperimentalni zakoni”, što je to što odlikuje teorije i što objašnjava ovu razliku?
Objašnjenje razlike izmedu eksperimentalnih zakona i teorija koje smo naveli
zasnovano je na tvrdenju da zakoni koji pripadaju prvoj vrsti izražavaju odnos izmedu
opažljivih, ili eksperimentalno odredljivih, osobina nekog predmeta. Prema tome, ova
razlika pati od svih poznatih nejasnoca koje prate rijec “opažljiv”. Zaista, postoji jedan

46
smisao ove rijeci u kome ni jedan od poznatih znanosti ne tvrdi zakone koji izražavaju
odnose izmedu opažljivih stvari, baš kao što postoji drugi smisao te rijeci u kome se cak i
one pretpostavke koje nazivamo “teorijama” odnose na opažljivo.
Bilo bi svakako pogrešna tvrdnja da znanstveni iskazi koji se obicno navode kao
tipicna ilustracija eksperimentalnih zakona tvrde postojanje odnosa izmedu podataka do
kojih se može doci neposredno i bez zakljucivanja, pomocu raznih culnih organa, tj. odnose
izmedu tzv. “culnih podataka” koji se javljaju u epistemološkim raspravama. Cak i kada
zanemarimo poznate teškoce oko mogucnosti da nademo “ciste” culne podatke (tj. podatke
do koje se ne može doci zakljucivanjem), ocigledno je da se culni podaci u najboljem
slucaju javljaju samo na mahove i strukturama koje se mogu opisati samo uz najvece
teškoce univerzalnim zakonima. Bilo kako bilo, ni jedan od uobicajenih primjera
eksperimentalnih zakona ne odnosi se u stvari na culne podatke, pošto se u tim zakonima
javljaju pojmovi i pretpostavke koje su daleko od svega što je neposredno dano culima.
Razmotrimo, na primjer, eksperimentalni zakon da je brzina zvuka veca u rijetkim nego u
gušcim plinovima. Ovaj zakon ocigledno pretpostavlja da postoji jedno agregatno stanje
materije koje poznato kao “plin” i koje treba razlikovati od drugih agregatnih stanja kao što
su tekucina i cvrsto stanje; da plinovi imaju razlicite gustoce pod odredenim uvjetima, tako
da je pod specificnim uvjetima odnos izmedu težine plina i njegovog volumena stalan; da
instrumenti kojima mjerimo težinu i volumen, rastojanje i vrijeme pokazuje izvjesne
pravilnosti koje se mogu opisati odredenim zakonima kao što su zakoni o mehanickim,
toplinskim i optickim osobinama razlicitih vrsta materijala itd. Jasno je, dakle, da se u svim
znacenjima termina koje se javljaju u zakonu pa prema tome i u smislu samog zakona,
prešutno pretpostavlja skup drugih zakona. Što više, ove druge pretpostavke postaju
ocigledne kada razmotrimo što se dešava kada navodimo svjedocanstvo u prilog zakonu.
Na primjer, prilikom mjerenja brzine zvuka u danom plinu obicno se dobivaju razlicite
numericke vrijednosti kada se mjerenje ponavlja. Shodno tome, ako brzini treba pripisati
odredenu numericku vrijednost, onda se na osnovu ovih razlicitih brojeva izracunava
“prosjek”, obicno u skladu s nekim zakonom o eksperimentalnoj grešci. Ukratko, zakon o
brzini zvuka u plinovima ne izražava odnose izmedu neposrednih culnih podataka. On se
odnosi na nešto što se može utvrditi samo postupcima koji sadrže prilicno složene nizove
zakljucaka kao i raznolike opce pretpostavke.
S druge strane, iako su primjeri teorija koji se obicno navode iskazi o stvarima koje
u nekom ociglednom smislu nisu opažljive, cesto se mogu odrediti posredno, pomocu
zakljucaka izvedenih iz eksperimentalnih podataka i u skladu s izvjesnim pravilima, važne
osobine onoga što se ocigledno ne može neposredno opažati. Imajuci, dakle, ovo u vidu,
izgleda da se eksperimentalni zakoni i teorije ne razlikuju radikalno u pogledu “opažljivog”
statusa onoga na što se odnosi. Na primjer, molekule koje kineticka teorija pretpostavlja
kao konstituante plinova zaista nisu opažljivi u onom smislu u kome je opažljiv dio nekog
aparata u laboratoriji ili cak jedro žive celije kada se promatra kroz mikroskop. Pa ipak,
broj molekula u jedinici volumena plina, kao i njihove prosjecne brzine i mase mogu se
izracunati na osnovu velicina dobivenih eksperimentom. Nije logicki besmislena
pretpostavka da se možda svi termini neke teorije koja se odnosi na neopažljivo mogu na
slican nacin povezati s eksperimentalnim podacima. Isto tako, mada alfa cestice, koje
suvremena elektronska teorija o strukturi atoma postuliraju, nisu opažljive u onom smislu u
kome je u principu opažljiva druga strana mjeseca, njihovi ocigledni tragovi u Vilsonovoj
komori svakako su vidljivi.
Treba imati u vidu da cesto rezultati eksperimentalnih promatranja iskazani jezikom
koji na prvi pogled pripada nekoj teoriji. Na primjer, eksperimenti sa zracima svjetlosti koji
kroz danu sredinu ulaze u neku gušci sredinu pokazuju da se indeks prelamanja mijenja sa
izvorom svjetlosti. Zraka koja dolazi iz crvenog dijela suncevog spektra ima razlicit indeks

47
prelamanja od zrake koja dolazi iz ljubicastog dijela spektra. Medutim, eksperimentalni
zakon zasnovan na ovakvim eksperimentima ne iskazuje se uvijek pomocu termina
opažanja, vec pomocu odnosa koji postoji izmedu indeksa prelamanja svjetlosne zrake i
njegove valne duljine. Na taj nacin su ideje valne teorije svjetlosti ukljucene u iskaz za koji
se smatra da je eksperimentalni zakon. Opce uzevši, mnogi iskazi za koje se pretpostavlja
da su eksperimentalni zakoni ne samo da pretpostavljaju druge eksperimentalne zakone vec
ocigledno sadrže teorijske hipoteze kao dio svoga znacenja.
Iz ovih razloga mnogi znanstvenici koji su se bavili ovim pitanjem zakljucili su da
termini “eksperimentalni zakon” i “teorija” oznacavaju zakone koji se bitno medusobno
razlikuju, vec u najboljem slucaju obilježavaju nešto što predstavlja samo razlike u stupnju.
Prema stajalištu ovih znanstvenika, razlika izmedu eksperimentalnih zakona i teorija ima
zato sasvim malu metodološku važnost.
Sporno je da li se precizno i uspješno može odrediti znacenje rijeci “opažljivo”. U
onoj mjeri u koje se razlikovanje eksperimentalnih zakona i teorija zasniva na razlici
izmedu onoga što je opažljivo i onoga što nije opažljivo, to razlikovanje ocigledno nije
precizno. U svakom slucaju, ne postoji tocni kriterij za razlikovanje eksperimentalnih
zakona i teorija i mi nijedan takav kriterij necemo predložiti. Medutim, odavde ne proizlazi
da je ovo razlikovanje i nezakonito zato što je neodredeno, baš kao što ne proizlazi da ne
postoji razlika izmedu cela i potiljka zbog toga što ne postoji tocno povucena crta koja
razdvaja ove dvije stvari. Postoji nekoliko upadljivih odlika na osnovu kojih možemo
razlikovati one zakone koje cemo i dalje nazivati “eksperimentalni” od drugih opcih
pretpostavki koje smo oznacili kao “teorije”. Pokušajmo ispitati ove odlike.
1. Možda najupadljiviju odliku koja eksperimentalne zakone odvaja od teorija
predstavlja cinjenica što je svaka “deskriptivna” (tj. ne-logicka) konstanta u
eksperimentalnom zakonu povezana s bar jednim jasnim postupkom za pripisivanje te
konstante nekoj odlici koja se može identificirati u promatranju kada su ispunjeni neki
odredeni uvjeti, što, opce uzevši, nije slucaj s konstantama koje se javljaju u nekoj teoriji.
Postupak povezan s jednim terminom iz eksperimentalnog zakona na taj nacin utvrduje
jedno odredeno, makar i djelomicno “znacenje” toga termina. Prema tome, eksperimentalni
zakon, za razliku od teorijskog iskaza, uvijek posjeduje odredeni empirijski sadržaj koji se
u principu može uvijek kontrolirati svjedocanstvom dobivenim promatranjem. Prethodno
navedeni zakon o brzini zvuka u plinovima jasno ilustrira ovu okolnost. Postoje utvrdeni
postupci za odredivanje gustoce plina i za mjerenje zvuka u plinovima; ovi postupci
odreduju znacenja koja treba pripisati odgovarajucim terminima u navedenom zakonu.
Zbog toga se taj zakon može ispitivati pomocu podataka stecenih u primjeni ovih
postupaka.
Shodno tome, svaki deskriptivni termin u nekom eksperimentalnom zakonu L ima
znacenje koje je utvrdeno jasnim empirijskim ili laboratorijskim postupkom. Štoviše, ako
pretpostavimo da L ima pravi empirijski sadržaj (za razliku od iskaz koji ustvari definira
neki termin koji se u njemu javlja), postupci koji su povezani s terminima iz L mogu se u
opcem slucaju primjenjivati a da se L uopce ne spominje. Tako je gustoca nekog plina, kao
i brzina zvuka u nekom plinu, može utvrditi pomocu postupaka u kojima se ne primjenjuje
zakon o ovisnosti brzine zvuka u plinovima od gustoce plina. Prema tome, mada se
operacionalno znacenje danog termina P može povecati zbog toga što L tvrdi da se P nalazi
u odredenim odnosima prema drugim terminima istog zakona, u opcem slucaju P ima
odredeno znacenje bez obzira što se P javlja u L i to se znacenje može razlikovati od
svakog drugog smisla koji taj termin može dobiti zbog toga što se javlja u L. Zato se može
naci neposredno svjedocanstvo za neki eksperimentalni zakon (tj. svjedocanstvo koje je
zasnovano na ispitivanju slucajeva iz podrucja predikacije zakona), pod pretpostavkom da
teškoce koje proizlaze iz trenutnih ogranicenja eksperimentalne tehnologije nisu smetanja.

48
Cesto se dešava da postoji više jasnih postupaka za primjenjivanje nekog termina iz
jednog eksperimentalnog zakona na konkretan objekt. To se obicno dešava kada se jedan
termin javlja u više eksperimentalnih zakona. Na primjer, termin “elektricna struja” javlja
se u najmanje tri razlicita eksperimentalna zakona koji povezuju elektricnu struju s
magnetskim, kemijskim i toplinskim pojavama. Shodno tome, jakost elektricne struje može
se mjeriti otklonom magnetne, kolicinom nekog elementa kao što je srebro koji se izdvaja
iz nekog rastvora u odredenom vremenskom periodu ili povecanjem temperature nekog
standardnog materijala u danom vremenskom razmaku. Prešutna pretpostavka koja se krije
u primjeni ovako razlicitih postupaka jeste da ovi postupci ne daju medusobno proturjecne
rezultate. Tako, na primjer, dvije elektricne struje koje su iste jakosti kada se jacina mjeri
jednim postupkom, jednake su jakosti (bar približno) i kada se jakost mjeri drugim
postupcima. Štoviše, kada postoji nekoliko ovako jasnih postupaka za jedan termin iz
nekog eksperimentalnog zakona, cesto se jedan od tih postupaka u mnogim podrucjima
znanosti izabere kao mjerilo za “definiciju” toga termina ili kao jedinica mjere za svojstvo
koje taj termin oznacava.
Za razliku od onoga što u opcem slucaju važi za deskriptivne termine
eksperimentalnih zakona, znacenja mnogih, ako ne i svih, deskriptivnih termina koji se
javljaju u teorijama nisu odredena tako jasnim eksperimentalnim postupcima. Svakako,
teorija se cesto izgraduje po analogiji s necim što je vec poznato tako da je najveci dio
teorijskih termina povezan s pojmovima i predstavama koje nastaju iz ovih analogija. Pa
ipak, operacionalna znacenja vecine teorijskih termina ili su samo implicitno definirana
teorijskim postulatima u kojima se ovi termini javljaju ili su samo posredno utvrdena
primjenom takve teorije. Tako, na primjer, iako se teorijski termini “elektron”, “neutron” ili
“geni” mogu shvatiti kao “cestice” koje posjeduju neka (mada ne nužno sva) svojstva koja
odlikuju komadice materije, ne postoje jasni postupci za primjenu ovih termina na objekte
koji bi se mogli eksperimentalno utvrditi i na koje se ovi termini odnose. Sada cemo
opširnije razmotriti ova pitanja. Na ovom mjestu samo cemo uociti važnu posljedicu da se
objekti iz podrucja predikacije jedne teorije ne nogu identificirati promatranjem, pošto
osnovni termini teorije nisu u opcem slucaju povezani s odredenim eksperimentalnim
postupcima za primjenu tih teorija, tako da se jedna teorija (za razliku od eksperimentalnog
zakona) ne može podvrgnuti neposrednom eksperimentalnom ispitivanju.
2. Neposredna posljedica razlike izmedu eksperimentalnih zakona i teorija o kojoj
smo upravo raspravljali jeste cinjenica da se eksperimentalni zakoni, u principu, mogu
predlagati i tvrditi kao induktivne generalizacije zasnovane na postojanju odnosa izmedu
opaženih podataka dok to nikada ne važi za teoriju. Na primjer, Boyle je zasnovao zakon,
koji se po njemu i zove, na rezultatima promatranja koje je dobio proucavajuci promjene u
volumenima plinova pri konstantnoj temperaturi kada se mijenja tlak. On je tvrdio da
obrnuto proporcionalan odnos izmedu tlaka i plina važi uopce na osnovu pretpostavke da je
ono što je istinito za promatrane uzorke takoder i univerzalno istinito. Nema sumnje da je
cesto moguce potvrditi jedan eksperimentalni zakon ne samo neposrednim podacima vec i
posrednim svjedocanstvom; ova druga vrsta potvrdenosti cesto se dobiva kada se
eksperimentalni zakon ukljuci u neki opci sustav zakona. Tako, na primjer, Galilèjev zakon
slobodnog pada može se neposredno potvrditi podacima o rastojanjima koja su u razlicitim
periodima prešla tijela koja slobodno padaju; ovaj zakon može takoder posredno potvrditi
eksperimentima s trajanjem oscilacija matematickog klatna, buduci da su Galilèjev zakon i
zakon klatna tijesno povezani na osnovu toga što su ukljuceni u sustav Newtonove
mehanike. Isto tako ne može poricati da su neki eksperimentalni zakoni (npr. zakon o
konusnoj refrakciji svjetlosti u biaksialnim kristalima) nagovješten prvo u teorijskim
razmatranjima, pa tek onda potvrdeni neposredni eksperimentom. Ostaje, medutim,

49
krucijalna cinjenica, da se jedan eksperimentalni zakon ne smatra utvrdenim sve dok za
njega ne postoji neposredno eksperimentalno svjedocanstvo.
Po svojoj prirodi jedna teorija ne može biti empirijska generalizacija na osnovu
podataka promatranja pošto uopce uzevši ne postoje slucajevi koji se eksperimentalno
mogu identificirati kao slucajevi iz podrucja predikacije te teorije. Ugledni znanstvenici su
cesto tvrdili da teorije predstavljaju “slobodne kreacije duha”. Takve tvrdnje, ocigledno, ne
znace da materijal dobiven na osnovu promatranja ne može nagovijestiti neke teorije, kao
što ne znaci da teorije, ne moraju biti potvrdene svjedocanstvom dobivenim promatranjem.
Ono što se takvim tvrdnjama izrice jeste samo to da osnovni termini jedne teorije ne moraju
imati znacenja koja su odredena izvjesnim eksperimentalnim postupcima, kao i to da teorija
može biti adekvatna i plodna usprkos cinjenici da svjedocanstvo koje joj ide u prilog nije
nužno neposredno. Zaista, u povijesti moderne znanosti postoje teorije koje su mnogi
znanstvenici prihvatili u vrijeme kada takve pretpostavke u objašnjavanju nisu bile
eksperimentalno potvrdene. Jedini razlog što su u to vrijeme prihvacene predstavljala je
cinjenica što su one objašnjavale eksperimentalne zakone koji su bili utvrdeni prethodno
prikupljenim podacima. To je jednoga trenutka bio slucaj s Kopernikovom teorijom
Suncevog sustava, korpuskularnom teorijom svjetlosti, atomskom teorijom u kemiji i
kinetickom teorijom plinova.14
Shodno tome, cak i kada se jedan eksperimentalni zakon može objasniti danom
teorijom i kada je tako ukljucen u pojmovni okvir te teorije (na nacin o kome cemo sada
raspravljati), taj zakon ima dvije osobine. On ima smisao koji se može iskazati nezavisno
od teorije i on je zasnovan na empirijskom svjedocanstvu koje mu može omoguciti da
nadživi i samu teoriju. Tako na primjer, Wienov zakon, koji tvrdi da je valna duljina koja
odgovara položaju maksimuma energije u spektru radijacije tamnog tijela obrnuto
proporcionalna apsolutnoj temperaturi tijela koje zraci, nije bio odbacen kada je klasicna
elektrodinamika, koja je taj zakon objašnjavala, pretrpjela promjenu uvodenjem Planckove
kvantne hipoteze. Isto tako, ni Balmerov zakon nije bio napušten (prema tom zakonu valne
frekvencije koje odgovaraju linijama spektra vodika i drugih elemenata cine niz za koji
važi jedna prosta numericka formula) kada je Bohrova teorija atoma, koja je taj zakon
objašnjavala, bila zamijenjena “novom kvantnom mehanikom”. Takve cinjenice pokazuju
da jedan eksperimentalni zakon ima takoreci svoj vlastiti život koji ne zavisi od života neke
posebne teorije koja bi taj zakon mogla objašnjavati. Usprkos cinjenici da je neki
eksperimentalni zakon potpuno ukljucen u danu teoriju tako da se specijalni tehnicki jezik
te teorije može upotrijebiti u izražavanju tog zakona, ovaj zakon mora biti razumljiv (i
mora postojati mogucnost da se on utvrdi) nezavisno od smisla koji mu se pripisuje zbog
toga što se može objasniti tom teorijom. Zaista, kada to ne bi bio slucaj sa zakonima koje
dana teorija objašnjava, tom se teorijom ne bi imalo što objašnjavati. U najgorem slucaju,
cak i kada termini iz nekog eksperimentalnog zakona imaju znacenja koja su izvedena
djelomicno iz neke druge teorije, ovi termini moraju imati odredeni smisao koji se može
izraziti (makar samo djelomicno) nezavisno od teorije koju smo prihvatili da bismo taj
zakon objasnili.

14 Kada je Sir Artur Eddinfton objavio svoju knjigu o teoriji relativnosti 1923, on je zapazio da je velika
zainteresiranost za ovu teoriju bilo prouzrokovano zanimanjem za eksperimentalnu provjeru izvjesnih
nepoznatih odstupanja od Newtonovih zakona, odstupanja koja je predvidjela teorija relativnosti. Ali on je
dodao: »Onima koji još oklijevaju i odbijaju da napuste staro vjerovanje, ova odstupanja ce ostati glavni
predmet zainteresiranosti; ali za one koji su shvatili duh novih ideja, observaciona predvidanja cine samo mali
dio problema. Za ovu se teoriju tvrdi da se vodi ka jasnijem i dubljem razumijevanju svijeta fizike nego
teorija koje smo se do sada držali, a moj je zadatak bio da ovu teoriju razvijem u obliku koji baca najviše
svjetlosti na porijeklo i znacaj velikih zakona fizike«. – A .S. Eddington, The Mathematical Theory of
Relativity, Cambridge, England, 1924, str. V.

50
S druge strane, teorijski pojmovi se ne mogu razumjeti nezavisno od teorije koja ih
implicitno definira. To je posljedica okolnosti što, iako se teorijskim terminima ne pripisuje
jedinstveni skup odredenih znacenja u postulatima teorije, njihova dopustiva znacenja su
ogranicena na ona koja zadovoljavaju strukturu uzajamnih odnosa u kojima se ti termini
nalaze, na osnovu postulata teorije. Kada se osnovni postulati jedne teorije promjene,
mijenjaju se i znacenja njenih osnovnih termina, cak i ako se (kao što se to cesto dešava)
isti jezik izrazi i dalje upotrebljavaju u izmijenjenoj teoriji kao što su se upotrebljavali u
prvobitnoj. Nova teorija ce vjerojatno objašnjavati sve eksperimentalne zakone koji su se
mogli objasniti na osnovu prethodne teorije, a pored toga objašnjavat ce i eksperimentalne
zakone za koje prethodna teorija nije pružala objašnjenje. Izmijenjeni teorijski sadržaj u
novoj teoriji ima posljedicu da pravilnosti koje se mogu utvrditi promatranjem, koje su
izražene eksperimentalnim zakonom i koje se mogu objasniti i prvobitnom i izmijenjenom
teorijom, dobivaju razlicite teorijske interpretacije.
Sve ovo što je receno zaslužuje da bude ilustrirano primjerima. Razmotrimo zbog
toga Millikanov slavni eksperiment s kapljicom ulja. Ovaj eksperiment (izveden prvi put
1911. i ponovljen mnogo puta savršenijim tehnickim sredstvima) bio je izveden u okviru
teorije koja je postulirala postojanje neopažljivih cestica nazvanih “elektroni”. Smatralo se
da elektroni imaju uobicajene karakteristike drugih cestica (kao što su odredeni položaji u
prostoru u danom trenutku, odredena brzina u tom trenutku i masa), a pored toga,
pretpostavljalo se da oni nosioci elementarnog elektricnog naboja. Cilj Millikanovog
eksperimenta bio je da se odredi numericka vrijednost e elementarnog naboja. U suštini,
eksperiment se sastoji u usporedivanju brzine jedne kapljice ulja koja se krece izmedu dvije
horizontalne metalne ploce iskljucivo pod utjecajem gravitacije, sa brzinom koju kapljica
ima kada se krace pod utjecajem i gravitacionih i elektrostatickih sila (što je posljedica
induktivnog naboja kapljice kada su ploce naelektrizirane). Eksperiment pokazuje da se
brzina kapljice ulja mijenja kada se mijenja kolicina elektricnog naboja na plocama.
Primjenom utvrdenih eksperimentalnih zakona, mogu se izracunati velicine induciranih
naboja na kapljici koje objašnjavaju opažene razlike u njenom kretanju. Millikan je utvrdio
da su u granicama eksperimentalne greške elektricni naboji kapljice uvijek proizvodi
jednog elementarnog naboja e i nekog cijelog broja (4.77 ? 10 –10 elektrostatickih
jedinica); on je odatle zakljucio da je e minimalni elektricni naboj koji je on izjednacio s
nabojem elektrona.
Važno je da zapazimo da smo eksperiment s kapljicom ulja (iako u kratkim crtama)
opisali ne pozivajuci se na elektrone. Detaljnije objašnjenje ovog eksperimenta moglo bi se
dati na slican nacin. Ocigledno, eksperiment se može izvesti i nacin njegovog izvodenja
može se saopciti a da se ne pretpostavi teorija elektrona. Teorija elektrona zaista je
sugerirala eksperiment i pružila iluminativnu i plodnu interpretaciju njegovih rezultata.
Medutim, teorija elektrona pretrpjela je važne izmjene od trenutka kada je Millikan prvi put
izveo svoj eksperiment i lako možemo zamisliti (mada to nije vjerojatno) da jednog dana
teorija elektrona bude potpuno napuštena. Medutim, istinitost eksperimentalnog zakona
koji je Millikan uspio da utvrdi (naime, da su svi elektricni naboji proizvodi izvjesnog
elementarnog naboja i nekog cijelog broja) ne zavisi od sudbine te teorije. Pod
pretpostavkom da neposredno svjedocanstvo dobiveno promatranjem i dalje potvrduje ovaj
zakon, on može nadživjeti dugi niz teorija koje u buducnosti mogu biti prihvacene kao
njegova objašnjenja. S druge strane, ono što se podrazumijeva po elektronom iskazano je u
jednoj teoriji u kojoj se rijec “elektron” javlja, pa kad se teorija promjeni, promjeni se i
znacenje te rijeci. Iako se ista rijec “elektron” upotrebljava u teorijama o elektronskom
sastavu materije prije kvantne mehanike, u Bohrovoj teoriji, kao i u teorijama poslije
Bohra, znacenje ove rijeci nije isto u svim teorijama. Prema tome, cinjenice koje su
utvrdene u eksperimentu s kapljicom ulja dobivaju razlicite interpretacije u ovim teorijama

51
iako se u svakoj od njih cinjenice opisuju tako što se kaže da elementarni naboj odreden u
eksperimentu predstavlja naboj “elektrona”.
3. Jedna druga znacajna razlika izmedu eksperimentalnih zakona i teorija zaslužuje
da se uzgred promjene. Jedan eksperimentalni zakon izražen je bez izuzetka jednim jedinim
iskazom; jedna teorija skoro bez izuzetka predstavlja sustav od nekoliko medusobno
povezanih iskaza. Ova ocigledna razlika samo ukazuje na nešto što je upecatljivije i
znacajnije: na vecu opcost teorija i na njihovu relativno vecu moc objašnjavanja. Kao što
smo vec primijetili, eksperimentalni zakoni mogu se primijeniti u objašnjavanju i
predvidanju pojedinacnih dogadaja kao i u objašnjavanju drugih eksperimentalnih zakona.
Medutim, cinjenice koje eksperimentalni zakoni mogu da objasne u izvjesnom smislu, koji
se lako može utvrditi, kvalitativno su slicne i cine prilicno odredenu klasu cinjenica. Na
primjer, Arhimedov zakon o sili potiska u tekucinama može da objasni razlicite
eksperimentalne zakone: zakon da led pliva po vodi, zakon da ispunjena olovna lopta tone
u vodu, ali da šuplja olovna lopta odredene debljine po njoj pliva ili zakon da sve što pliva
po ulju pliva takoder i po vodi. Medutim, usprkos razlikama izmedu objekata na koje se ovi
zakoni odnose, svi se oni odnose na pojave flotacije. Na taj nacin je klasa cinjenica koje se
mogu objasniti Arhimedovim zakonom prilicno uska. Drugi eksperimentalni zakoni
takoder imaju ovu osobinu. To je u stvari neizbježno buduci da su termini koji se javljaju u
jednom eksperimentalnom zakonu povezani s malim brojem odredenih i jasnih postupaka
koji fiksiraju njihovo znacenje i podrucje njihove primjene.
S druge strane, mnoge znacajne znanstvene teorije mogu da objasne mnogo više
eksperimentalnih zakona i na taj nacin odnose se na mnogo širu klasu cinjenica koje se
kvalitativno upadljivo razlikuju. Ova osobina teorija povezana je s cinjenicom da teorijski
pojmovi nisu ograniceni na odredeni cinjenicni materijal pomocu nekog skupa
eksperimentalnih postupaka kao i s cinjenicom da postoji mnogo veca sloboda u
proširivanju teorija na mnoga razlicita podrucja, buduci da teorija ima složenu simbolicku
strukturu. Mi smo vec ukazali na uspjeh kojim je Newtonova teorija objašnjava zakone
kretanja planeta, zakone slobodnog pada, zakone plime i oseke, zakone o oblicima masa
koje rotiraju; svemu tome možemo dodati zakone o silama potiska u tekucinama i
plinovima, zakone o pojavama kapilarnosti, o toplotnim osobinama plinova i mnoge druge.
Slicno tome, suvremena kvantna teorija može da objasni eksperimentalne zakone
spektralnih pojava. Toplotnih osobina cvrstih tijela i plinova, radioaktivnost, kemijske
interakcije i mnoge druge pojave.
Jedna od važnih funkcija neke teorije sastoji se u pokazivanju sustavnih veza
izmedu eksperimentalnih zakona o kvalitativno razlicitim pojavama. U tom pogledu
narocito treba spomenuti teorije u prirodnim znanostima, posebno u fizici, iako cak ni u
fizici nisu sve teorije podjednako uspješne u ostvarenju tog cilja. Objašnjenje vec utvrdenih
eksperimentalnih zakona nije jedina funkcija koju ocekujemo da teorije ispune. Teorije
imaju još jednu ulogu koja ih razlikuje od eksperimentalnih zakona, one pružaju sugestije
za nove eksperimentalne zakone. Na primjer, teorija elektrona sa svojom pretpostavkom da
su elektroni nosioci elementarnog naboja nagovijestila je problem da li se velicine tog
naboja može odrediti eksperimentom. Nevjerojatno je da bi Millikan (ili neko drugi izvršio
eksperiment sa kapljicom ulja da neka atomska teorija elektriciteta nije prvo postavila
pitanje koje je izgledalo važno u svjetlosti te teorije i na koje je eksperiment trebalo da
odgovori. Tako, na primjer, ocigledno nitko nije pokušao da odredi eksperimentalnim
sredstvima da li su mjerljive kolicine toplote proizvodi nekog elementarnog “kvantuma
toplote” i cijelih brojeva. U najgorem slucaju, vjerojatno je pretpostaviti da takvi
eksperimenti nisu izvodeni zato što nisu postojale teorije toplote koje bi pretpostavljale
postojanje toplotnih kvantna tako da eksperimentalno ispitivanje takve hipoteze nije imalo
smisla.

52
Možemo navesti jedan važan razlog za razlikovanje eksperimentalnih zakona od
teorije, iako ova razlika nije sasvim precizna. Mi cemo sada detaljno ispitati nacine na koji
su teorije formulirane i nacin na koji su povezane s onim što se u našoj praksi obicno
smatra predmetom promatranja i eksperimentiranja. Da bismo teorije mogle analizirati, bit
ce korisno da razlikujemo u njima tri komponente: (1) apstraktni racun, koji predstavlja
logicki skelet sustava objašnjenja i koji “implicitno definira” osnovne pojmove sustava; (2)
skup pravila koja apstraktnom racunu pripisuje izvjestan empirijski sadržaj time što ga
povezuje s promatranjem i eksperimentom i (3) interpretaciju ili model apstraktnog racuna,
koji predstavlja “meso” tog skeleta na taj nacin što ga povezuje s poznatim pojmovima ili
predstavama. Mi cemo razmotriti ove razlike po redu koji je upravo spomenut. Medutim,
ove komponente su rijetko izražene u znanstvenoj praksi i one ne odgovaraju stvarnim
stupnjevima u konstrukciji teorijskih objašnjenja. Ne smije se pretpostaviti da poredak
izlaganja koji smo ovdje usvojili odražava vremenski redoslijed po kome se teorije stvaraju
u svijesti pojedinih znanstvenika.
1) Jedna znanstvena teorija (kao što je kineticka teorija plinova) cesto se
nagovještava iskustvom ili izvjesnim odlikama koje smo zapazili u drugim teorijama.
Teorije se cesto tako formuliraju što se razliciti manje ili više predstavljivi pojmovi
povezuju s ne-logickim izrazima koji se u tim teorijama javljaju, tj. s “deskriptivnim” ili
“predmetnim” terminima kao što su “molekul” ili “brzina” koji, za razliku od logickih
termina kao što su “ako – onda” i “svaki”, ne pripadaju rjecniku formalne logike nego su
specificni za raspravljanje o nekim posebnim predmetima. Pa ipak, ne-logicki termini jedne
teorije mogu se uvijek odvojiti od pojmova i predstava koje ih normalno prate, na taj nacin
što cemo ove druge zanemariti, tako da je pažnja usmjerena iskljucivo na logicke odnose u
kojima se ovi termini nalaze jedan prema drugom. Kada se ovo ucini i kada se teorija
pažljivo izloži tako da dobije oblik deduktivnog sustava osnovne pretpostavke teorije
predstavljaju samo apstraktnu relacionu strukturu. U tom pogledu osnovne pretpostavke
jedne teorije predstavljaju skup apstraktnih ili neinterpretiranih postulata cije sastavni ne-
logicki termini nemaju nikakvo znacenje izuzev onog koje stjecu na osnovu svoga mjesta u
tim postulatima, tako da su osnovni termini teorije “eksplicitno definirani” njenim
postulatima. Što više, ukoliko su osnovni teorijski termini samo implicitno definirani
postulatima teorije, ovi postulati ne tvrde ništa, pošto su iskazane forme a ne iskazi i mogu
se objasniti samo tako što se iz njih mogu izvesti druge iskazne forme u skladu s pravilima
logicke dedukcije. Ukratko, jedna razvijena znanstvena teorija sadrži u sebi apstraktni
racun koji predstavlja formalnu strukturu teorije.
Primjeri ce nam pomoci da objasnimo što mislimo kada kažemo da postulati jedne
teorije implicitno definiraju termine koji se u njoj javljaju. Poznat primjer apstraktnog
racuna je demonstrativna Euklidova geometrija razvijena kao sustav postulata. Postulat tog
sustava cesto su izraženi pomocu termina “tocka”, “pravac”, “ravnina”, “izmedu”,
“kongruentno”, kao i nekoliko drugih termina koji su uzeti za osnovne termine teorije. Iako
se ovi izrazi obicno upotrebljavaju u opisivanju poznatih prostornih konfiguracija i odnosa,
pa se, prema tome, upotrebljavaju s konotacijama koje su povezane s našim prostornim
iskustvom, takve konotacije su i relevantne za deduktivno razvijanje postulata i u najboljem
slucaju se zanemaruju. U stvari, da bi se sprijecilo da poznata iako neodredena znacenja
ovih iskaza utjecu na strogost dokaza u sustavu, postulati demonstrativne geometrije cesto
se iskazuju predikatskih primjenljivih kao što su “P” i “L” umjesto sugestivnijih ali
zavodljivijih deskriptivnih predikata kao što su “tocka” i “pravac”. U svakom slucaju, na
pitanje »Što je tocka?« i »Što je pravac?«, jedini odgovor koji se može dati u okviru
postulatnog pristupa geometriji sastoji se u tome da su tocka i pravac bilo kavi objekti koji
zadovoljavaju uvjet izražen postulatima. U tom smislu su rijeci “tocka” i “pravac”
implicitno definirani postulatima.

53
Slicno tome, pretpostavka pomocu kojih se iskazuje jedna teorija u fizici, kao što je
kineticka teorija plinova, pružaju samo implicitne definicije termina kao što su “molekula”
ili “kineticka energija molekule”. Ove pretpostavke izražavaju samo strukturu odnosa u
kojima se spomenuti termini nalaze i zbog toga odreduju formalne uvjete koje mora
zadovoljiti sve što ovi termini mogu oznacavati. Razumije se, ovi termini su obicno
povezani sa skupom predstava i poznatih pojmova koji zadovoljavaju našu intuiciju. Pa
ipak, ono što treba smatrati molekulom, na primjer, odredeno je pretpostavkom teorije. Ne
postoji nacin da se utvrdi što je “priroda” molekula, izuzev da se ispituju postulati teorije
molekula. U svakom slucaju, pojam “molekula”, koji je implicitno definiran postulatima,
omogucuje primjenu teorije.
2) Jasno je, medutim, da ako jedna teorija treba da objasni eksperimentalne zakone,
onda nije dovoljno da njeni termini budu samo implicitno definirani. Ako ne postoji ništa
što pokazuje kako se njeni implicitno definirani termini povezuju s pojmovima koji se
javljaju u eksperimentalnim zakonima, nema smisla tvrditi ili poricati jednu teoriju i ona
nije od koristi za znanost. Ocigledno je da nema smisla pitati, na primjer, da li je navedeni
skup postulata istinit ili lažan ili cak da imaju odredenu vrijednost. Jer ovi postulati ne
otkrivaju za kakve objekte važe, ako takvi objekti uopce postoje ili za kakvu se osobinu
klasa pretpostavlja da se može mjeriti odgovarajucim brojevima. Isto tako, postulati
kineticke teorije plinova ne pružaju nikakav nagovještaj o tome kao njeni implicitno
definirani termini mogu da oznacavaju objekte koje se mogu eksperimentalno odrediti –
cak i kada termin “molekula”, na primjer oznacava cesticu koja se ne može opaziti. Ako
teorija treba da bude primjenljiva kao instrument objašnjavanja i predvidanja, ona se na
neki nacin mora povezati s opažljivim cinjenicama.
U suvremenoj literaturi cesto se naglašava neophodnost takve povezanosti i u tu
svrhu su iskovani mnogi termini: koordinativne definicije, operacionalne definicije,
semanticka pravila, pravila korespondencije, epistemološke korelacije i pravila
interpretacije. Metodi pomocu kojih se teorijski pojmovi povezuju s postupcima
promatranja cesto su sasvim složeni i izgleda da ne postoji jedna jedinstvena shema koja bi
sve te metode mogla adekvatno predstaviti. Jedan primjer ce nam ipak pomoci da uocimo
neke važne osobine takvih pravila korespondencije.
Bohrova teorija atoma bila je konstruirana da bi se objasnili, izmedu ostalog,
eksperimentalni zakoni o liniji spektra za razne kemijske elemente. Ukratko izložena, ta
teorija tvrdi sljedece. Ona pretpostavlja da postoje atomi od kojih je svaki sastavljen od
relativno teškog jezgra koje je pozitivno naelektrizirano i izvjesnog broja negativno
naelektriziranih elektrona manje mase koji se krecu po približno elipticnim putanjama oko
jezgre koja se nalazi u jednoj od žiža. Broj elektrona koji kruže oko jezgre zavisi od
kemijskog elementa. Teorija dalje pretpostavlja da postoji samo jedan diskretan skup
mogucih putanja elektrona i da su promjeri tih putanja razmjerni izrazu h2 n2 , gdje je h –
Planckova konstanta, a n – je cio broj. Štoviše, elektromagnetska energija jednog elektrona
na jednoj putanji zavisi od promjera putanje. Medutim, sve dok se jedan elektron nalazi na
jednoj putanji, njegova energija je konstantna i atom ne emitira nikakvu energiju. S druge
strane, jedan elektron može da “skoci” s jedne putanje na drugu a kada se to desi atom
emitira ili apsorbira elektromagnetne valove cija valna duljina predstavlja funkciju razliku
ovih energija. Bohrova teorija je eklekticki spoj Planckove kvantne hipoteze i ideja koje
su pozajmljene iz klasicne elektrodinamike. Ona je sada zamijenjena adekvatnijom
teorijom. Pa ipak Bohrova teorija je uspješno objašnjavala izvjestan broj eksperimentalnih
zakona iz oblasti spektroskopije i jedno vrijeme bila je plodan vodic u otkrivanju novih
zakona.
Kako je Bohrova teorija povezana s necim što se može promatrati u laboratoriji?
Ocigledno, elektroni, njihovo kretanje po putanjama, njihovi skokovi s putanje na putanju

54
itd. Predstavljaju pojmove koji se ne mogu primijeniti na nešto opažajno. Zato se moraju
uspostaviti odnosi izmedu takvih teorijskih pojmova i necega što se može identificirati
laboratorijskim postupcima. U stvari, veze ove vrste uspostavljaju se otprilike ovako. Na
osnovu elektromagnetske teorije svjetlosti, linija spektra jednog elementa povezana je s
elektromagnetskim valom cija se duljina može izracunati u skladu s pretpostavkama ove
teorije i na osnovu eksperimentalnih podataka o položaju linije spektra. S druge strane,
Bohrova teorija povezuje valnu duljinu svjetlosnog zraka koji emitira atom sa skokom
jednog elektrona s jedne moguce putanje na drugu. Prema tome, teorijski pojam skoka
elektrona povezan je s eksperimentalnim pojmom linije spektra. Kada se uspostavi ova i
druge slicne korespondencije, eksperimentalni zakoni o nizu linija koje se javljaju u spektru
nekog elementa mogu se deducirati iz teorijskih pretpostavki o prelasku elektrona s jedne
na drugu putanju.
3) Ovaj primjer pravila korespondencije ilustrira takoder i ono što se podrazumijeva
pod interpretacijom ili modelom jedne teorije. Bohrova teorija se obicno ne izlaže kao
apstraktni skup postulata proširen odgovarajucim brojem pravila korespondencije za
neinterpretirane ne- logicne termine koji su implicitno definirani postulatima. On se obicno
izlaže, kao u spomenutoj skici, pomocu relativno poznatih pojmova, tako da izgleda kako
su postulati te teorije iskazi a ne iskazne forme. Bar jedan dio sadržaja ovih iskaza može se
vizualno predstaviti. Ovakvo predstavljanje Bohrove teorije prihvata se, izmedu ostalog,
zato što se može mnogo lakše razumjeti nego kada bi ta teorija bila izložena na složen i
cisto formalan nacin. U svakom slucaju, u ovakvom izlaganju postulati teorije ukljuceni su
u model ili interpretaciju.
Usprkos korištenju modela u izlaganju jedne teorije, mora biti sasvim jasno da
fundamentalne pretpostavke neke teorije pružaju samo implicitne definicije teorijskih
pojmova koji se u tim teorijama javljaju. Na primjer, prema Bohorovoj teoriji elektron
predstavlja onu vrstu “entiteta” koja, iako posjeduje elektricni naboj i kretanje, ne
proizvodi elektromagnetne efekte sve dok se nalazi na jednoj putanji. Štoviše, izlaganje
jedne teorije pomocu modela ne umanjuje potrebu za pravilima korespondencije koja
povezuju teoriju s eksperimentalnim pojmovima. Iako modeli znanstvenih teorija imaju
važnu funkciju u znanstvenom istraživanju modeli se ne smiju shvatiti kao zamjena za
pravila korespondencije. Razlika izmedu modela (ili interpretacije) jedne teorije i pravila
korespondencije za termine te teorije od izuzetne je važnosti.
Pod pretpostavkom da je svaki izraz koji se upotrebljava u opisivanju modela u
izvjesnom znacenju “smislen”, teorija koja ima model potpuno je interpretirana – u tom
smislu što je svaka recenica koja se u toj teoriji javlja iskaz koji ima smisla. Medutim, iako
model može biti izuzetno koristan u nagovještavanju novih pravaca istraživanja kojim se
nikada ne bismo uputili kada bi teorija bila izložena u sasvim apstraktnom obliku, izlaganje
jedne teorije pomocu modela izlaže se opasnosti da nas sporedne osobine modela zavedu u
pogledu stvarnog sadržaja teorije. Jedna teorija može imati razlicite interpretacije u
razlicitim modelima, a modeli se medusobno mogu razlikovati ne samo po sadržaju na
osnovu kojeg su nastali vec po važnim strukturnim odlikama. Najzad, a to je najvažnije što
želimo da u ovom kontekstu istaknemo, iako se jedna teorija izlaže pomocu modela,
odavde nikako ne slijedi da je teorija samim tim automatski povezana s eksperimentalnim
pojmovima i postupcima promatranja. Da li je jedna teorija povezana s eksperimentalnim
pojmovima zavisi od prirode modela koji smo upotrijebili. Na primjer, spomenuti
molekularni model za naša skup postulata ne pruža nikakva pravila za povezivanje bilo
kojeg ne-logickog izraza s pojmovima koji imaju eksperimentalno znacenje. Iako je
odreden model za ove postulate, nisu dana nikakva pravila korespondencije. Ukratko,
izlažuci model za neku teoriju tako da svi deskriptivni termini teorije imaju interpretaciju,

55
nije, uopce uzevši, dovoljno za dedukciju nekog eksperimentalnog zakona iz te teorije. Na
kraju ovog dijela možemo dati izvjesne osobine pravila korespondencije.
Moramo obratiti pozornost na izvjesne osobine pravila korespondencije koje do sad
nismo eksplicitno spominjali.
a) Navedeni primjeri pravila korespondencije za Bohrovu teoriju atoma pruža
mogucnost da uocimo jednu takvu odliku. Ocigledno je da pravilo koje je u tom primjeru
navedeno ne pruža eksplicitno definiciju bilo kojeg teorijskog pojma u doticnoj teoriji,
pomocu predikata koji se obicno upotrebljavaju da opišu nešto što se može opažati. Ovaj
primjer nagovještava da u opcem slucaju pravila korespondencije ne pružaju takve
definicije.
Objasnimo detaljnije taj nagovještaj. Kada se za jedan izraz kaže da je “eksplicitno
definiran”, taj se izraz uvijek može otkloniti iz konteksta u kome se javlja, zato što se može
zamijeniti definiensom tako da se ne promijeni smisao konteksta. Na primjer, izraz »x je
trokut« eksplicitno se definira izrazom »x je zatvorena figura u ravni ogranicena
odsjeccima triju pravih«. Prvi (ili definirani) izraz može se, dakle, ukloniti iz jednog
konteksta u korist drugog izraza (koji definira prvi). Na primjer, iskaz »Površina trokuta
jednaka je polovici produkta njegove osnovice i visine« može se zamijeniti logicki
ekvivalentnim iskazom »Površina zatvorene figure u ravnini ogranicene odsjeccima triju
pravaca jednaka je polovici proizvoda njene osnovice i visine«. S druge strane, teorijski
izraz Bohrove teorije » x je valna duljina zracenja koje se emitira kada jedan elektron prede
na najmanju dopustivu putanju vodikovog atoma, sa plutanje koja je najmanjoj putanji
najbliža« nije eksplicitno definiran, iako mu je dodijeljen jedan drugi izraz koji ima
otprilike ovaj oblik, » y je linija koja se javlja na izvjesnom mjestu u vodikovom spektru«.
Sasvim je ocigledno da ova dva izraza imaju potpuno razlicite konotacije. Prema tome,
iako pravila korespondencije utvrduju odredeni odnos izmedu ova dva izraza, prvi se ne
može zamijeniti drugim u iskazima kao što je »Prelaženje elektrona na najmanju dopustivu
putanju sa susjedne putanje dešava se u deset od sto vodikovih atoma«. Kada bismo izvršili
opisanu zamjenu, dobili bi smo besmislicu.
Ne postoji nesumnjiv dokaz, a možda takav dokaz nije ni moguc, da se teorijski
pojmovi koji se upotrebljavaju u suvremenoj znanosti ne mogu eksplicitno definirati
pomocu eksperimentalnih pojmova. Treba primijetiti da dosada još nitko nije uspješno
konstruirao takve definicije. Štoviše, postoje dobri razlozi za vjerovanje da pravila
korespondencije u stvarnoj upotrebi ne predstavljaju eksplicitne definicije teorijskih
pojmova pomocu eksperimentalnih.
Jedan od ovih razloga smo vec zapazili. Kada se jedna teorija iskazuje pomocu
modela, jezik koji upotrebljavamo u opisivanju modela obicno ima konotacije koje ne
posjeduje jezik eksperimenta. Kao što smo vec primijetili, izraz Bohrove teorije koji se na
prijelaz elektrona sa putanje na putanju nije ekvivalentan po znacenju izrazu koji se odnosi
na linije spektra. Prema tome, u takvim slucajevima buduci da su definiendum i definiens u
eksplicitnim definicijama ekvivalentni po znacenju, najvjerojatnije je da pravila
korespondencije ne mogu predstavljati takve definicije.15

15 Napomenimo da nemogucnost da se uoci kako jezik teorijske fizike nije ekvivalentan po znacenju jezika
na kojem se opisuju eksperimentalni postupci izvor je mnogih zbrka. Zato što nije uspio da zapazi ovu
okolnost, Eddington je i mogao da postavi pitanje koji je od dva stola koja on srece kada sjedi i piše svoju
knjigu “realni” stol – materijalni i obicni stol svakodnevnog iskustva ili znanstveni stol koji najvecim
dijelom predstavlja prazninu i sastoji se od raštrkanih elektricnih naboja koji se krecu velikim brzinama.
Cinjenica je, medutim, da on nije bio suocen s dva stola. Jer rijec “stol” oznacava eksperimentalni pojam koji
se ne javlja u jeziku teorije o elektronima; rijec “elektron” oznacava teorijski pojam koji nije definiran u
jeziku koji se upotrebljava u opisivanju rezultata promatranja i eksperimenata. Iako ova dva jezika mogu biti
povezana zajednickim tockama, oni se ne mogu uzajamno prevoditi. Pošto postoji samo jedan stol, nije
sporno koji je stol “realan”, bez obzira što se podrazumijevalo pod tim uvaženim terminom.

56
Drugi razlog koji, možda, ima i veci znacaj jeste cinjenica da su teorijski pojmovi
cesto povezani pravilima korespondencije s više eksperimentalnih pojmova. Kao što smo
vec tvrdili, teorijski pojmovi samo su implicitno definirani pomocu postulata neke teorije
(cak i kada je teorija predstavljena modelom). Zbog toga postoji neograniceni broj
eksperimentalnih pojmova za koje postoji logicka mogucnost da odgovaraju jednom
teorijskom pojmu. Na primjer, teorijski pojam prelaska elektrona sa putanje na putanju, u
Bohrovoj teoriji, odgovara eksperimentalni pojam linije spektra, ali ova teorijski pojam
može se takoder povezati (preko Planckovog zakona radijacije, koji se može izvesti iz
Bohrove teorije) s promjenama u temperaturi zracenja crnog tijela, koje se mogu
eksperimentalno odrediti. Dakle, u ovim slucajevima, gdje danom teorijskom pojmu
odgovaraju dva ili više eksperimentalnih pojmova bilo bi besmisleno tvrditi da bilo koji od
ova dva eksperimentalna pojma eksplicitno definira teorijski pojam.
Odsustvo jedinstvene korespondencije izmedu teorijskih i eksperimentalnih
pojmova zaslužuje dalje objašnjenje. Poznata je cinjenica da su znanstvene teorije (narocito
one u matematickoj fizici) izražene velikom brižljivošcu i da su odnosi izmedu teorijskih
pojmova izloženih s velikom tocnošcu. Takva brižljivost i preciznost su bitni ako treba
tocno ispitati deduktivne posljedice teorijskih pretpostavki. S druge strane, pravila
korespondencije koja povezuje teorijske i eksperimentalne pojmove obicno nisu eksplicitno
formulirani, a u praksi ove uzajamne veze relativno su neodredene i neprecizne.
Nekoliko primjera objasnit ce nam sadržaj ovih opcih primjedbi. U modernim
aksiomatizacijama geometrije izvjestan broj osnovnih pojmova (npr. “tocka”, “pravac”,
“ravnina”, “kongruencija”) implicitno je definira postulatima sustava, a drugi pojmovi (npr.
“krug”, “kocka”) eksplicitno su definirani pomocu osnovni pojmova. U okviru aksiomatski
izložene geometrije postoje, dakle, precizno izraženi odnosi izmedu teorijskih pojmova
sustava. Medutim, kada se taj sustav geometrije primjenjuje u nekom podrucju empirijskog
istraživanja, povezanost ovih pojmova s eksperimentalnim pojmovima daleko od toga da
bude precizna. Na primjer, rijec “ravnina”, onako kako se upotrebljava u kontekstima
empirijskog istraživanja nije precizno definiran pojam. Koje ce se površine smatrati
ravnima, ponekad je odredeno pravilima za glacanje cvrstih tijela, tako da se njihove
površine mogu priljubiti jedna uz drugu kada ta tijela spojimo; ponekad pravilima koja
prosto pretpostavljaju perceptivne sudove zasnovane na promatranju golim okom; ponekad
pravilima koja zahtijevaju primjenu složenih optickih instrumenata. Korespondencija
izmedu teorijskih pojmova ravni i odgovarajuceg eksperimentalnog pojma nije ni
jedinstvena ni precizna. Isto tako, iako je teorijsko rastojanje izmedu dvije tocke uvijek
jedinstven broj, rastojanje izmedu dva stvarna tijela koje se može mjeriti skoro je uvijek niz
velicina iz izvjesnog intervala.
Iz ovih primjera proizlazi opci zakljucak da iako se teorijski pojmovi mogu odrediti
s visokim stupnjem preciznosti, pravila korespondencije takve pojmove dovode u vezu sa
eksperimentalnim pojmovima koji su mnogo manje odredeni. Maglovitost koja okružuje
pravila korespondencije je neizbježna, jer eksperimentalni pojmovi nemaju oštre obrise
koje imaju teorijski pojmovi. To je osnovni razlog što se ne mogu precizno formulirati
pravila za uspostavljanje korespondencije izmedu teorijskih i eksperimentalnih pojmova.
Ako se, dakle, zapitamo kakvu formalnu strukturu imaju pravila korespondencije,
onda je teško dati nedvosmisleni odgovor. U nekim slucajevima, izgleda da ova pravila
izražavaju nužne i dovoljne uvjete za opisivanje eksperimentalne situacije teorijskim
jezikom. Vec je dosta receno u prilog tvrdnji da pravila korespondencije ne pružaju
eksplicitne definicije teorijskih pojmova pomocu eksperimentalnih, kao i u prilog tvrdenju
da takva pravila imaju mnoštvo oblika. Ali, ako je ovo tvrdenje zaista dobro zasnovano,
ono nam pomaže da ucvrstimo razliku izmedu eksperimentalnih zakona i teorija i
istodobno postavimo pitanje o spoznajnom statusu teorija.

57
b) Ovom prilikom moramo nešto više reci o tome kako pravila korespondencije
povezuju teorijske i eksperimentalne pojmove. Kratak prikaz Bohrove teorije atoma koji
smo vec dali poslužit ce nam opet kao uvod u raspravljanje. Prema tom objašnjenju, iako
postoje pravila korespondencije za neke pojmove koji se upotrebljavaju u toj teoriji, nisu
svi teorijski pojmovi povezani s eksperimentalnim pojmovima. Na primjer, postoji pravilo
korespondencije za teorijski pojam elektrona koji prelazi s jedne dopustive putanje na
drugu, ali ne postoji takvo pravilo za pojam elektrona koji se krecu ubrzano po jednoj
putanji. Isto tako, u kinetickoj teoriji plinova ne postoji pravilo korespondencije za teorijski
pojam trenutne brzine pojedinih molekula, iako postoji takvo pravilo za teorijski definiran
pojam prosjecne kineticke energije molekula. Štoviše, sada postoji pravilo korespondencije
za pojam broja molekula u izvjesnoj standardnoj zapremini plina pod odredenim
standardnim uvjetima temperature i tlaka (Avogadrov broj), ali Avogadrov broj bio je
relativno skoro odreden eksperimentalnim sredstvima u poznoj povijesti kineticke teorije,
a sve do tada nije postojalo pravilo korespondencije za taj teorijski pojam.
Osobina koju smo upravo zapazili u ovim primjerima teorija može se iskazati na
opci i shematski nacin ovako. Pretpostavimo da se u nekoj teoriji T javlja n osnovnih ne-
logickih termina “P1 ”, “P2 ”, …, “Pn ” pomocu kojih se eksplicitno može definirati izvjestan
broj drugih teorijskih termina “Q1 ”, “Q2 ” …, “Qr”. (Na primjer, da bismo ilustrirali ovo
opce objašnjenje) pretpostavimo da su “duljina”, “masa” i “vrijeme” osnovni pojmovi
teorije, a da se “brzina” i “kineticka energija” mogu eksplicitno definirati pomocu osnovnih
pojmova). Medutim, iako se ovim postulatima moraju dodati pravila korespondencije, ako
želimo da T bude primjenljivo u znanosti, takva pravila se ne uvode za sve termine “P” i za
sve termine “Q”. moguce je cak da postoje pravila korespondencije samo za neke termine
“Q”, ali da ne postoje ni za jedan termin “P”. Dakle, teorijski pojmovi iz “P” nisu jednom
zauvijek prikovani za eksperimentalne pojmove.
Skoro sve teorije u prirodnim znanostima imaju ovu karakteristicnu osobinu. U
svakom slucaju, teorija koja ima osobinu posjeduje fleksibilnost koja dozvoljava da se
teorija proširi na nova podrucja istraživanja koja su ponekad znatno razlicita od predmeta
za koji je teorija prvobitno bila konstruirana. Kao što smo vec primijetili, teorije se odlikuju
mogucnošcu sustavnog objašnjavanja široke klase eksperimentalnih zakona o kvalitativno
razlicitim cinjenicama. Jedan od nacina na koji teorija može da posluži ovom cilju je
uvodenje novih pravila korespondencije za pojmove za koje ona ranije nisu postojala,
ukoliko to omogucuje napredak u eksperimentalnom istraživanju i u tehnici. Za razliku od
promjena u postulatima jedne teorije, što u stvari predstavlja modifikaciju implicitnih
definicija teorijskih pojmova, uvodenje novih pravila korespondencije ne mijenja ni
formalnu strukturu ni smisao teorije, iako nova pravila mogu da prošire podrucje primjene
takve teorije. Na primjer, eksperimentalno odredivanje Avogadrovog broja (što je imalo za
posljedicu povezivanje ovog teorijskog pojma s jednim eksperimentalnim pojmom), nije
izazvalo nikakvu promjenu postulata kineticke teorije plinova, ali je dovelo do povezivanja
ove teorije s eksperimentalnim istraživanjem strukture kristala pomocu x-zraka.
Važno je medutim, da se podsjetimo da jedna teorija predstavlja vještacki ljudski
proizvod. Kao i druge tvorevine te vrste, teorija, vjerojatno, sadrži neke elemente koji
prosto predstavljaju izraze specificnih ciljeva i idiosinkrazija njihovih pronalazaca, a ne
simbole s prvenstveno referencijalnom ili reprezentativnom funkcijom. Ovu cinjenicu je
naglašavao Heinrich Hertz u svom objašnjenju uvjeta koje treba da zadovolje teorije u
fizici. Hertz je tvrdio da je jedini zadatak fizike da konstruira “slike ili simbole vanjskih
objekata” tako da su logicke posljedice simbola (tj. naših pojmova o stvarima) uvijek “slike
nužnih posljedica u prirodi stvari koje su odslikane”. Na taj nacin, Hertz je osnovnu ulogu
teorije vidio u tome što nam ona omogucuje da izvedemo opažljive dogadaje iz drugih
opažljivih dogadaja. Medutim, on jasno priznaje da ovaj instrumentalni zahtjev ne odreduje

58
jednoznacno simbolicku strukturu (ili teoriju) kojom se ovaj cilj postiže. On je narocito
zapazio da ce jedna teorija neizbježno sadržavati ono što je on zvao “suvišnim ili praznim
relacijama” – simbole koji ne predstavljaju ništa u podrucju za koje je teorija konstruirana.
Prema Hertzu, ove “prazne relacije” prisutne su u teorijama prosto zato što su teorije
složeni simboli, “slike koje proizvodi naš duh i zbog toga na njih nužno utjecu
karakteristike nacina na koji su naslikane”.16
Ova opca razmatranja navode nas tako na ocekivanje da nece svaki pojam neke
teorije biti povezan s izvjesnim eksperimentalnim pojmom pravila korespondencije. U
svakom slucaju, primarna uloga mnogih simbola koji se javljaju u teorijama sastoji se u
omogucavanju formuliranja teorije velike opcosti, omogucavanju logickih i matematickih
transformacija na relativno prost nacin, ili u tome što služe kao heuristicka sredstva za
proširenu primjenu teorije. Ilustracije ovakvih simbola su kontinuirane promjenljive i
diferencijalni kolicnici matematicke fizike. Ovi simboli se široko upotrebljavaju usprkos
cinjenici da teorijski pojmovi, kao što su matematicki kontinuirane funkcije gustoce ili
trenutne brzine, kada se strogo matematicki konstruiraju, ne odgovaraju ni jednom
eksperimentalnom pojmu. Veliki broj primjera ovakvih simbola može se naci u izrazima
kada se neka teorija ukljucuje u neki uobicajeni model – na primjer, u jezik analiticke
mehanike koji govori o materijalnim tockama, u elektromagnetsku teoriju 19. stoljeca koja
govori o eteru, ili u analiticku kemiju koja govori o valencijama, ili u jezik suvremene
kvantne teorije u kome se govori o “val-cestici”.
Pošto se teorija konstruira zato da bi se pomocu njih objasnili mnogi
eksperimentalni zakoni, jasno je da se takav cilj može, opce uzevši, postici samo ako je
teorija tako izražena da se u njoj ne pojavljuju nikako strogo odredeni eksperimentalni
pojmovi. U pozitivnom bi teorija bila ogranicena u svojoj primjeni na okolnosti za koje se
baš ovi pojmovi relevantni. U stvari, ukoliko je šire podrucje moguce primjene jedne
teorije, utoliko je siromašniji njen eksplicitno formuliran sadržaj u pogledu detalja iz nekog
posebnog podrucja. Takvi detalji se naknadno unose u teoriju dodatnim pretpostavkama i
pravilima korespondencije koja se uvode kada prilike zahtijevaju da se teorija primjeni u
razlicitim eksperimentalnim kontekstima. Medutim, to ne znaci da znanstvene teorije
postaju sve više lišene sadržaja kada se širi podrucje njihove primjene. To znaci da jednom
teorijom nastojimo da izrazimo veoma opcu strukturu odnosa koja je nepromjenljiva u
velikom broju eksperimentalno razlicitih situacija, ali koja se može bliže odrediti
povecanjem broja osnovnih postulata te teorije uvodenjem restriktivnih pretpostavki, tako
da sustavno dobivamo jedan niz raznovrsnih subordiniranih struktura.
Navedimo jedan primjer iz Newtonove mehanike. Prema toj teoriji, promjena
momenta jednog tijela jednak je sili koja na to tijelo djeluje. To se može napisati kao ma =
F, gdje je “m” masa tijela, “a” ubrzanje, “F” sila. Iz ovog osnovnog postulata može se
izvesti izvjestan broj opcih posljedica o kretanju tijela, mada nije opisana priroda sile koja
može djelovati na tijelo. Medutim, ništa se ne može izvesti iz ove jednadžbe o stvarnom
kretanju jednog tijela ukoliko se, izmedu ostalog, ne uvedu nove pretpostavke o sili za koju
se pretpostavlja da djeluje – pretpostavke koja u nekim slucajevima ukljucuje i neko
pravilo korespondencije izmedu teorijskog pojma sile i izvjesnih eksperimentalnih
pojmova. Osnovni postulati Newtonove teorije sadrže vrlo malo formalnih ogranicenja za
matematicke funkcije koje se mogu upotrijebiti za opisivanje prirode sile. Medutim, u
praksi ove funkcije su relativno proste. Na primjer, u proucavanju vibracija opci oblik
funkcije sile je F = Ar + Br 2 + Cr3 + Dv + Ef(t), gdje je “r” odstojanje tijela od neke
utvrdene tocke, “b” brzina tijela duž ove prave, “f(t)” je funkcija vremena t, dok su “A”,
“B”, “C”, “D” i “E” proizvoljne konstante kojima se dodjeljuje razlicite numericke

16 Heinrich Hertz, The Principles of Mechanics, London, 1899. (preštampano u New Yorku, 1956), str. 2.

59
vrijednosti u zavisnosti od problema koji ispitujemo. Na primjer, ako je A negativno dok su
ostale konstante jednake nuli, tijelo pokazuje prosto harmonijsko kretanje bez otpora trenja;
ako su A i D negativni dok su ostale konstante jednake 0, tijelo pokazuje prigušeno
harmonijsko kretanje; ako su A i D negativni, E je razlicito od nule, dok su B i C jednaki
nuli, a F(t) periodicna funkcija vremena, tijelo pokazuje usiljenu vibraciju itd. Uopce, bliže
odredujuci F na razlicite nacine, razliciti eksperimentalni zakoni mogu se deducirati iz
osnovnih jednadžbi Newtonove mehanike.
Iako ovaj primjer ne predstavlja paradigmaticni slucaj svih teorija – zbog toga što
ne posjeduju sve teorije parametre koji se mogu bliže odrediti kao u našem primjeru – ovaj
primjer pokazuje jedan važan nacin na koji se teorija razlikuje od eksperimentalnih zakona
kao i nacin na koji neka teorija postiže veoma veliku opcenitost. Za razliku od pojmova
koji se javljaju u eksperimentalnim zakonima, teorijski pojmovi koji se upotrebljavaju u
osnovnim pretpostavkama jedne teorije ne moraju biti povezani ni sa jednim
eksperimentalnim pojmom ili mogu biti povezani s eksperimentalnim pojmovima koji se
mijenja od konteksta do konteksta. Mogucnost proširivanja teorije na nova podrucja ovisi o
znatnoj mjeri baš od ove odlike. Ovaj primjer takoder potvrduje stav da jedna teorija
suvišna u znanstvenom istraživanju sve dok se nekim pravilima korespondencije ne poveže
s nekim osobinama koje možemo identificirati u izvjesnom podrucju.
U daljnjem dijelu izlaganja obratimo pozornost na jednu bitnu karakteristiku
znanosti a to je znanstvena metoda koju cemo pokušati opisati u kratkim crtama , jer
podrobnija analiza bi zahtijevala mnogo više prostora nego što to omogucava ovako
koncipirana knjiga. Možemo napomenuti da je znanstvena metoda toliko važna za znanost
i znanstvenu spoznaju da se cesto identificira sa njom kao jednom osnovnom
karakteristikom i jedino njoj svojstvenoj. Ovo naglašavamo zbog jedne cinjenice da se, na
primjer u filozofskoj tradiciji, cesto tražilo slicno rješenje u o postavljanju jedne
jedinstvene i opcepriznate metode “istraživanja” ili “filozofiranja”. U sklopu filozofije nije
došlo, a možda je nemoguce da se uspostavi, takva jedna jasna metoda, možemo
napomenuti da je u filozofskoj tradiciji cesti uzor metode bio upravo deduktivni model
Euklidove geometrije itd. Baš zbog svoje važnosti, znanstvena metoda ce biti cesto i tema
filozofskih promišljanja tj. tema filozofije znanosti.

1.2. Znanstvena metoda

1.2.1. Cinjenice i znanstvena metoda

Rasprava o znanstvenoj metodi je fundamentalno pitanje i odgovor na njega je


razlicit, ali mi cemo dati neke karakteristike koje smatramo opcim i opce prihvacenim.
Metoda znanosti ne teži da na kapriciozan nacin toku stvari nametne želje i nade ljudi. On u
stvari mora da se primjenjuje da zadovolji želje ljudi. Ali njegova korisna primjena zavisi
od nastojanja da se na pomišljen nacin, i nezavisno od toga što su ljudske želje, upozna,
kao i da se iskoristi struktura koju ima neprekidni tok stvari.
Znanstvena metoda17 ima cilj da otkrije što su stvarno cinjenice, a u primjeni
metoda moramo se rukovoditi tim otkrivenim cinjenicama, pri cemu moramo imati na umu
da se ne može bez razmišljanja otkriti što su cinjenice. Znanje o cinjenicama ne može da
se izjednaci s grubom neposrednošcu naših osjeta. Tako na primjer kada naša koža dode u
dodir s tijelima visokih temperatura ili s tecnim zrakom, neposredna iskustva mogu da

17 U dodatku vidjeti neke osnovne podatke o znanstvenoj metodi.

60
budu slicna. Medutim, mi ne možemo da zakljucimo a da ne pogriješimo da su temperature
tijela koja smo dodirnuli iste. Culno iskustvo postavlja problem za saznanje, i baš zbog
toga što je takvo iskustvo neposredno i osnovno ono mora postati oživotvoreno misaonom
analizom prije nego što se može reci da se javilo znanje.
Svako istraživanje nastaje zbog nekih problema koji se naslucuju, tako da se nijedno
istraživanje ne može obaviti bez izvjesnog odabiranja ili izdvajanja predmeta koji se
nametnuo. Takav izbor zahtijeva, prethodno stvoreno mišljenje- hipotezu, predrasudu koja
usmjerava istraživanje i ogranicava predmet proucavanja. Svako istraživanje je specificno u
tom smislu što mora da riješi odredeni problem, a takvo rješenje okoncava istraživanje.
Beskorisno je prikupljati ''cinjenice'' ako ne postoji problem za koji se vjeruje da je u njima
sadržan.
Sposobnost da se formuliraju problemi cije rješenje može da pomogne i u
rješavanju drugih problema redak je dar koji iziskuje izvanrednog genija. Problemi na koje
nailazimo u svakodnevnom životu mogu da se riješe, ako uopce mogu da se riješe,
primjenom naucnog metoda. Ali takvi problemi, kao po pravilu, ne postavljaju dalekosežna
sporna pitanja. Najznacajnije primjene znanstvenog metoda treba tražiti u raznim prirodnim
i društvenim znanostima.
Kako znanstvena metoda ima za cilj da odredi skup ,,cinjenica,, , ukratko recimo
kako ''cinjenice'' do kojih teži da dospije svako istraživanje jesu stavovi za ciju istinitost
postoji znatno svjedocanstvo. Otuda ono što ''cinjenice'' jesu mora da se odredi
istraživanjem, i ne može se odrediti prije istraživanja. Osim toga, ono što vjerujemo da su
cinjenice ocigledno zavisi od stupnja našeg istraživanja. Stoga ne postoji oštra granica koja
dijeli cinjenice od nagadanja ili hipoteza. U toku svakog istraživanja status jednog stava
može da se mijenja od statusa hipoteze do statusa cinjenice, ili od statusa cinjenice do
statusa hipoteze. Za svaku takozvanu cinjenicu može da se traži svjedocanstvo na osnovu
koga se tvrdi da je to cinjenica, iako se takav zahtjev stvarno ne postavlja. S problemom
odnosa izmedu cinjenica i znanstvenog metoda usko je povezano i svjedocanstvo.
Znanstvena metoda slijedi put sistematske sumnje. On ne sumnja u sve stvari, jer je
to ocigledno nemoguce. Ali on zaista ispituje sve što nedostaje da bi svjedocanstvo koje
tim stvarima ide u prilog bilo adekvatno. Znanost se ne zadovoljava psihološkom
sigurnošcu, jer intenzitet kojim se držimo jednog vjerovanja nije garancija njegove
istinitosti. Ona zahtijeva i istražuje logicki adekvatne razloge za stavove koje ona istice i
niti jedan jedini stav koji se odnosi na cinjenice nije van svake sumnje koja ima smisla.
Nijedan stav nije tako dobro zasnovan da drugo svjedocanstvo ne može da poveca ili da
smanji njegovu vjerojatnost.
Znanost je na taj nacin uvijek spremna da napusti jednu teoriju kada to cinjenice
zahtijevaju. Ali cinjenice to stvarno moraju da zahtijevaju. Nije neobicno da neka teorija
bude modificirana tako da u suštini može biti zadržana cak iako su ''cinjenice'' proturjecile
njenoj ranijoj formulaciji. Znanstveni postupak je otuda smiješa gotovosti da se izmjene i
upornosti da se zadrže teorije koje su prividno nespojive s cinjenicama.
Dalje, bliski pojam sa svjedocanstvom jeste verifikacija. Mi cemo se problemu
verifikacije vratiti kasnije u tekstu i zato, sada, možemo napomenuti samo nekoliko
stavova. Verifikacije teorija je samo približna. Verifikacija prosto pokazuje da je, u
okvirima eksperimentalne greške, eksperiment suglasan sa hipotezom koja se verificira.
U ovom kratkom odredenju odnosa prema znanstvenim cinjenicama jedno od
kljucni mjesta cini hipoteza i u sljedecem poglavlju, ukratko, analizirajmo odnos hipoteze i
znanstvene metode.18

18 Za podrobniju analizu ovih stavova može poslužiti literatura objavljena na našim jezicima, kao što je
primjerice: Moris Choen, Ernest Nagel, An Intrudicion to Logic and Scientific Method, (prijevod: Uvod u
logiku i naucnu metoda ), BIGZ, Beograd , 1965.god.

61
1.2.2. Neke karakteristike hipoteze i znanstvena metoda

Metoda znanosti bio bi nemoguc kada hipoteze, koje se sugeriraju kao rješenja, ne
bi mogle da budu razradene da bi se otkrilo što one impliciraju. Pravi smisao jedne
hipoteze treba otkriti u njenim implikacijama. U kratkim crtama opišimo neke
karakteristike koje se odnose na hipoteze:

- Hipoteze se namecu istraživacu na osnovu necega što je u predmetu istraživanja i


na osnovu njegovog prethodnog znanja o drugim predmetima. Nikakva pravila ne
mogu da se pruže za formuliranje plodnih hipoteza, kao što se nikakva pravila ne
mogu dati za otkrivanje misaonih problema.
- Hipoteze su potrebne na svakom stupnju istraživanja. Ne smije se zaboraviti da
ono što se naziva opcim principima ili zakonima (koji su, možda, potvrdeni u
prethodnom istraživanju) mogu da se primjene u sadašnjem, još nezavršenom
istraživanju samo s izvjesnim rizikom. Opci zakon neke nauke funkcioniraju kao
hipoteze koje usmjeravaju istraživanje u svim njegovim fazama.
- Hipoteze se mogu smatrati kao nagovještavanja mogucih veza izmedu stvarnih
ili zamišljenih cinjenica. Pitanje istinitosti hipoteza nije zbog toga potrebno stalno
postavljati. Nužna odlika hipoteze, s ovog gledišta, jeste da je hipotezu moguce
izložiti u odredenoj formi, tako da njene implikacije mogu da se otkriju logickim
sredstvima.
- Broj hipoteza koje istraživacu mogu pasti na pamet je neogranicen; on je
funkcija karaktera njegove mašte. Postoji zato potreba za jednom tehnikom da
bismo izvršili izbor izmedu alternativnih sugestija i da bismo se uvjerili da su
alternative stvarno, a ne samo prividno, razlicite teorije. Možda je najvažniji i
najbolje ispitani dio takve tehnike tehnika formalnog zakljucivanja.
- Prikladno je imati pri ruci – na skladištu, da tako kažemo – razlicite hipoteze cije
su posljedice pažljivo ispitane. Zadatak je matematike da pripremi i ispita
alternativne hipoteze. Matematika prima nagovještaje o tome kakve hipoteze iz
prirodnih nauka treba da proucava, a prirodne nauke duguju matematici za sugestije
o tipu reda koji njihov predmet istraživanja otjelotvoruje.
- Deduktivna razrada hipoteza nije jedini zadatak znanstvenog metoda. Pošto
postoji mnoštvo mogucih hipoteza, zadatak istraživanja je da se odredi koja se od
mogucih objašnjenja ili rješenja problema najbolje slažu s cinjenicama. Formalna
razmatranja zato nikada nisu dovoljna da utvrde materijalnu istinu neke teorije.
- Nijedna hipoteza koja predstavlja opci stav ne može biti dokazana kao apsolutno
istinita. U svakom istraživanju koje se bavi cinjenicama primjenjuje zakljucivanje
po vjerojatnošcu. Zadatak takvih istraživanja je da se odvoji ona hipoteza koja je
najvjerojatnija na osnovu cinjenicnog dokaznog materijala; a zadatak daljeg
istraživanja je da se nade drugo cinjenicno svjedocanstvo koje ce povecati ili
smanjiti vjerojatnošcu takve jedne teorije.

1.2.3. ''Ideal'' znanosti

Ideal znanosti je da se postigne sistematska medusobna povezanost cinjenica, jer


izdojeni stavovi zaista ne cine znanost. Izdvojeni stavovi služe samo kao prilika da se nade
logicka veza izmedu njih i drugih stavova.

62
''Zdrav razum'' se zadovoljava raznovrsnim zbirkama obavještenja. Kao posljedica
toga stavovi koje on tvrdi cesto su neodredeni, obim njihove primjene je poznat, a njihova
medusobna suglasnost obicno je veoma sumnjiva. Prednosti pronalaženja sistema medu
cinjenicama otuda su ocigledni. Uvjet da se stvori sistem je da se unese preciznost u
stavove koji se tvrde. Granice u kojima su stavovi istiniti onda su jasno odredene. Štoviše,
proturjecnost izmedu stavova koji se tvrde postepeno se uklanjaju pošto stavovi koji su dio
sistema moraju da obrazlažu i ispravljaju jedan drugi. Na taj nacin povecava se obim i
tocnost našeg znanja. U stvari naucni metoda se razlikuje od drugih metoda po tocnosti i po
broju cinjenica koje izucava.
Kada, kako se to cesto dešava, jedna znanost napušta jednu teoriju radi neke druge,
pogrešno je pretpostavljati da je znanost ''bankrotirala'' i da je nesposobna da otkrije
strukturu predmeta koji izucava. Takve promjene prije pokazuju da znanost progresivno
ostvaruje svoj ideal. Jer takve promjene nastaju da bi se ispravila ranija zapažanja ili
rasudivanje, a takve ispravke znace da posjedujemo pouzdanije cinjenice. Ovdje moramo
napomenuti da se samo kod jednog broja znanstvenika i filozofa znanosti prihvata tzv.
kumulativni razvoj znanosti, jer postoji i neka druga mišljenja kao što je to slucaj sa T.
Kuhnom, a o tome cemo govoriti u drugom dijelu knjige.
Ideal sistematicnosti zahtijeva da stavovi za koje se tvrdi da su istiniti budu
povezani bez uvodenja drugih stavova za koje ne postoji svjedocanstvo, ili je ono malo. U
jednom sistemu broj nepovezanih stavova i broj stavova za koje nema svjedocanstva
sveden je na minimum. Otuda u jednom sistemu zahtjevi za jednostavnošcu, kao što je
izraženo Okamovim pravilom, zadovoljeni su u velikoj mjeri. Jer taj princip tvrdi da
entitete ne treba umnožavati bez potrebe. To se može interpretirati kao zahtjev da sve što se
može dokazati bude dokazano. A ideal sistematicnosti baš to i zahtjeva.
Svjedocanstvo za stavove koji su elementi u jednom sistemu prikuplja se brže nego
svjedocanstvo za izolirane stavove. Svjedocanstvo za jedan stav može da bude zasnovano
na verificiranim slucajevima na koje se taj stav odnosi ili na slucajevima koji verificiraju
druge stavove koji su opet povezani s prvim stavom u neki sistem. Ova osobina
sistematicnosti naucnih teorija jeste ono što daje tako visok stupanj vjerojatnosti razlicitim
pojedinacnim stavovima neke znanosti.

1.2.4. Osobina znanstvenog metoda da sam sebe ispravlja

Znanost ''ne nastoji'' da sebe uvjeri u istinitost svojih stavova na bilo koji nacin i po
bilo koju cijenu. Stavovi moraju biti zasnovani na logicki prihvatljivom svjedocanstvu, što
se mora obazrivo procijeniti i ispitati dobro poznatim kanonima nužnog zakljucivanja i
zakljucivanja po vjerojatnosti. Odavde slijedi da je metoda znanosti stabilniji i važniji za
znanstvenike nego neki poseban rezultat koji je postignut sredstvima tog metoda.
Zbog svog metoda znanstvena djelatnost je proces u kome ona sama sebe ispravlja.
Ona se ne poziva na narocito otkrivenje ili autoritet cija je izjava nesumnjiva i konacna.
Ona ne zahtijeva nikakvu nepogrješivost i pociva na metodama otkrivanja i provjeravanja
hipoteza da bi se došlo do sigurnih zakljucaka. I sami kanoni istraživanja otkrivaju se u
procesu razmišljanja i u tijeku proucavanja mogu i sami biti modificirani. Svojom
kontinuiranom primjenom metoda omogucuje da se greške zapaze i isprave.
Opci stavovi mogu da se utvrde samo metodom ponovljenog uzimanja uzoraka.
Zbog toga se stavovi koje neka znanost proucava, ili potvrduju u svim mogucim
eksperimentima, ili se modificiraju u skladu sa svjedocanstvom. Osobina ovog metoda da
sam ispravlja svoje rezultate dopušta nam da odbacimo neki stav, ali nam takoder jamci da
su teorije koje usvaja znanost, vjerojatnije od neke alternativne teorije. Ali ne iziskujuci

63
više sigurnosti nego što dopušta svjedocanstvo, znanstvena metoda uspijeva da ostvari više
logicke sigurnosti nego neke druge metode koji su do sada izmišljene.
U procesu prikupljanja i ocjenjivanja svjedocanstva postoji neprekidno pozivanje na
cinjenice u korist teorije ili principa, i na principe u korist cinjenica. Jer ne postoji ništa što
je suštinski nesumnjivo, nema apsolutno prvih principa u smislu samo ociglednih principa,
ili principa koji se moraju znati prije svega drugog.
Metoda znanosti na taj nacin bitno sadrži krug. Mi dolazimo do svjedocanstva za
principe pozivajuci se na empirijski materijal, za koji se tvrdi da je ''cinjenica''; uz to
pravimo izbor, analiziramo i interpretiramo empirijski materijal na osnovu tih principa.
Zbog svakog uzajamnog odnosa cinjenica i principa sve što je sumnjivo brižljivo se ispita u
ovom ili onom trenutku.
U dosadašnjem izlaganju date su samo neke opce karakteristike i to taksativno jer
svaka od njih zahtijeva dodatna objašnjenja i problematiziranje. Odredeni znanstvenici i
filozofi imaju razlicite stavove, odricne ili manje afirmativne, u odnosu spram navedenim
zakljuccima. No, nama je za cilj u ovako koncipiranom dijelu dati ona bitna nacela koje ce
citatelju, ili studentu omoguciti shvacanje problematike i daljnje studiranje.

1.2.5. Ogranicenosti i vrijednosti znanstvenog metoda

Želja za znanjem radi njega samog raširenija je nego što to obicno priznaju
antiintelektualisti. Ona ima svoje korijene u životinjskoj radoznalosti koja se ispoljava u
kozmološkim pitanjima djece i u ogovaranju odraslih. Nikakav krajnji utilitaristicki motiv
ne goni ljude da žele da saznaju privatni život njihovih susjeda, bili oni veliki ili obicni.
Postoji takoder izvjestan poticaj koji uvlaci ljude u razlicite intelektualne igre ili vježbe u
kojima se od njih zahtijeva da nešto pronadu. Ali dok je želja za znanjem velika, ona je
rijetko dovoljno jaka da nadvlada mocnije organske požude, i zaista je malo onih koji imaju
i naklonost i sposobnost da se suoce s ogromnim teškocama naucnog metoda u više
specijalnih podrucja.
Ova želja za znanjem cesto nije dovoljno jaka da izdrži kriticko istraživanje. Ljude
obicno zanimaju rezultati, prica ili roman o nauci, a ne tehnicki metodi kojima su ti
rezultati postignuti i pomocu kojih se njihova istinitost neprekidno provjerava i odreduje.
Naš prvi impuls je da prihvatimo vjerojatno kao istinito i da odbacimo ono što nam nije
blisko kao lažno. Mi nemamo vremena, naklonosti ili energije da sve ispitamo. Stvarno,
kada nas neko pozove da to ucinimo, osjecamo dosadu i osjecamo kako nam se kvari
raspoloženje. A kada neko od nas zatraži da svoja cijenjena vjerovanja tretiramo samo kao
hipoteze, mi žestoko bunimo kao kada neko vrijeda naše bližnje. Ovo pruža osnovu za
razlicite pokrete koji su neprijateljski postavljeni prema racionalnom naucnom postupku
(mada se njihovi pokretaci cesto ne slažu da su neprijateljski postavljeni prema nauci).
Misticari, intuicionisti, autoritativisti, voluntaristi i fikcionalisti – sve oni
pokušavaju da potkopaju poštovanje prema racionalnim metodama nauke. Ovi napadi su
uvijek nailazili na široko odobravanje, i ima uvjeta da se tako i nastavi, jer oni uvijek uticu
na odgovarajucu crtu u ljudskoj prirodi. Na žalost, oni ne pružaju nikakav pouzdani
alternativni metoda za postizanje povjerljivog znanja. Veliki francuski pisac Pascal
suprotstavio je logici duh tananosti ili osjecajnosti (esprit géometrique i esprit de finese) i
uporno je dokazivao da srce ima svoje razloge kao i duh, razloge koji ne mogu tocno da se
formuliraju, ali koje tanani duhovi i pored toga shvacaju. Razliciti ljudi, kao što su James
Russel Lowell i Georg Santajana, slažu se kako je: “Duša je još tajanstvena”, “Mudrost je
pouzdati se u srce … pouzdati se u nepobjedivo naslucivanje duše”.

64
Istina je da se u odsustvu sveznanja moramo osloniti na nagadanje naše duše; a
veliki ljudi su oni cija su nagadanja ili intuitivna naslucivanja duboka ili prodorna. Samo
djelujuci u skladu s našim nagadanjem možemo doci do svjedocanstva koje ide njemu u
prilog. Ali samo pustoš može da slijedi iz brkanja jednog naslucivanja sa stavom za koji
vec postoji svjedocanstvo. Da li su svi razlozi srca jaki? Da li sva prorocanstva govore
istinu? Tužna povijest ljudskog iskustva osobito obeshrabruje svako takvo tvrdenje.
Misticka intuicija može dati ljudima apsolutnu subjektivnu izvjesnost, ali ne može da pruži
dokaz da su suprotne intuicije pogrešne. Ocigledno je da mi moramo logicki da
ocjenjujemo, kada se autoriteti spore, svjedocanstvo koje ide njima u prilog ako želimo
racionalno da biramo. Sigurno, kada se traži istina, nije nikakav odgovor ako se kaže: “Ja
sam uvjeren” ili “Više volim da se oslonim na ovaj nego na neki drugi autoritet”. Gledište
da prirodne znanosti ne vode dokazanosti, vec da su samo fikcija, ne uspijeva da objasni
zašto su nam one omogucile da anticipiramo prirodne pojave ili da ih kontroliramo. Ovi
napadi na znanstvene metoda dobiju izvjesnu boju vjerojatnosti zbog nekih tvrdenja
njegovih nekritickih, oduševljenih pristalica koja se ne mogu braniti. Ali u suštini
znanstvenog metoda jeste da ogranicava svoje osobne pretenzije. Priznajuci da ne znamo
sve, on ne tvrdi da je sposoban da riješi sve prakticne probleme. Greška je pretpostavljati,
kao što se cesto cini, da nauka porice istinitost svih stavova koji nisu provjereni, jer ono što
nije provjereno danas može da se provjeri sutra. Do istine možemo doci nagadanjem ili na
drugi nacin. Znanstvena metoda se ipak bavi verifikacijom.
Kao što je opce poznato, mudrost onih koji su zauzeti tim poslom popularno se ne
cijeni tako visoko kao mudrost mudraca, proroka ili pjesnika. Takoder, kao što je opce
poznato, mi ne znamo na koji nacin da ulijemo kreativnu inteligenciju onima kojima ona
nedostaje. Znanstvenici, kao i sva druga ljudska bica, mogu da udu u kolosijek i da
primjenjuju svoju tehniku bez obzira na okolnosti koje se mijenjaju. Uvijek ce biti
formalnih postupaka koji su neplodni. Definicije i formalne distinkcije mogu da izoštre
instrumente, ali ne i pamet da bismo ih pravilno upotrebljavali, a statisticki podaci mogu
biti u skladu s najvišim tehnickim kriterijima i još uvijek da budu irelevantni i neuvjerljivi.
Pa ipak, znanstvena metoda je jedini nacin da se poveca opca masa ispitanih i provjerljivih
istina i da se eliminira proizvoljno mišljenje. Dobro je objasniti naše pojmove zahtijevajuci
precizno znacenje naših rijeci i dobro je pokušati da provjerimo naše omiljene ideje
primjenjujuci ih na precizno formulirane stavove.
Postavljajuci pitanje o socijalnoj potrebi za znanstvenom metodom, treba priznati da
je teško ili nemoguce ne uzdržati se od suda koji je bitan za taj metoda kada smo pritisnuti
zahtjevima za neposrednom akcijom. Kada je moja kuca u plamenu, moram da djelujem
brzo i neodložno – ja ne mogu stati i razmotriti moguce uzroke, niti cak da tocno
procjenjujem izglede na uspjeh koji su obuhvaceni razlicitim alternativnim nacinima
reagiranja. Iz tog razloga oni koji su skloni nekom specificnom nacinu djelovanja cesto
preziru one koji su se posvetili razmišljanju, a izvjesni ultramodernisti izgleda da dokazuju
kao da je nužnost akcije jamcila istinitost našeg rješenja. Ali cinjenica da ja ili moram
glasati za kandidata X ili da se moram uzdržati od toga, sama po sebi ne daje mi o tome
adekvatno znanje. Ponavljanje naših kajanja cini to ociglednim. Razborito uredeno društvo
je zbog toga snabdjeveno sredstvima za predvidanje i razmatranje prije nego što nužnost
akcije postane neodoljiva. Da bi se obezbedilo najtemeljitije istraživanje, mora se
diskutirati o svim gledištima, a to znaci dopuštanje gledišta koja su nam prima facie i
najodvratnija.
Uopce najvažniji društveni uvjet za primjenu znanstvenog metoda je rasprostranjena
težnja ka istini, dovoljno jaka da se odupre mocnim snagama koje cine da se uporni držimo
starih gledišta, ili, obratno, da prihvatimo svaku novost zato što je promjena. Onima koji su
angažirani u naucnom radu potrebno je ne samo slobodno vrijeme za razmišljanje i

65
materijalna sredstva za njihove eksperimente vec i zajednica koja poštuje težnju ka istini i
dopušta slobodu izražavanja intelektualne sumnje u njene najsvetije ili najutvrdenije
institucije. Bojazan da se ne uvrede utvrdene dogme bila je prepreka razvitku astronomije i
geologije, kao i drugih prirodnih nauka, a strah da se ne uvrijedi osjecanje patriotizma ili
poštovanja možda je jedna od najvecih smetnji u proucavanju povijesti i društvenih nauka.
S druge strane, kada zajednica bez razlike pozdravlja svaku novu doktrinu, ljubav prema
istini postaje podredena želji za novim formulacijama.
U cjelini se može reci da sigurnost znanosti zavisi od toga da li postoje ljudi koji
više brinu za ispravnost svojih metoda nego za neke rezultate koji se dobiju njihovom
primjenom. Iz toga razloga nesreca je za znanost kada se znanstveno istraživanje u
društvenoj oblasti u velikoj mjeri nalazi u rukama onih koji nisu u povoljnom položaju da
se suprotstave utvrdenom ili popularnom mišljenju.
To se može drukcije izraziti ako se kaže da prirodne nauke mogu biti liberalnije
zato što smo sigurni da ce budalasta mišljenja brzo eliminirati pod pritiskom cinjenica.
Medutim, u društvenoj oblasti nitko ne može reci kakvo zlo može proizaci iz budalastih
ideja prije nego što se ludost konacno ne dokaže. Ako se uopce može dokazati. Nijedna
mjera znanstvenog metoda ne može da sprijeci da ljudski život bude avantura i nijedan
znanstveni istraživac ne zna da li ce postici svoj cilj. Ali znanstvena metoda zaista
omogucuje velikom broju ljudi da koracaju sigurnijim koracima. Analizirajuci mogucnosti
za svaki korak ili plan, postoje moguce anticipirati buducnost i pripremati se za nju
unaprijed. Znanstvena metoda tako smanjuje zaprepaštenje pred novošcu i neizvjesnošcu
života. On nam omogucuje da odredimo smjernice djelovanja i moralnog procjenjivanja
koje odgovaraju širim pogledima nego što su pogledi na osnovu fizickog nadražaja i
organskog uzvrata.
Znanstvena metoda je jedini uspješan nacin da se pojaca ljubav prema istini. On
razvija intelektualnu hrabrost da se suocimo s teškocama i da savladamo iluzije koje su
privremeno prijatne, ali na kraju štetne. On utvrduje razlike bez ikakve vanjske sile
pozivajuci se na našu zajednicku racionalnu prirodu. Put znanosti, cak iako je to uz strmu
planinu, otvoren je svima. Otuda, dok su vjerovanja sektaša i pripadnika raznih grupa
zasnovana na licnom izboru ili temperamentu i dok to dijeli ljude, znanstveni postupak
sjedinjuje ljude u necem plemenitom, lišenom svakog sitnicarenja. Zbog toga što zahtijeva
nepristranost, nesebicnost, to je najljepši cvijet i probni kamen slobodoumne civilizaciji.
U daljnjem dijelu obratimo pozornost na neke karakteristike znanstvenih teorija,
dakako opet u taksativnom obliku.

1.2.6. Apstraktna priroda znanstvenih teorija

Nijedna teorija ne tvrdi sve što je moguce reci o nekom predmetu istraživanja.
Svaka teorija zi dvaja neke aspekte i iskljucuje druge. Kada to ne bi bilo moguce – ili zato
što su ti drugi aspekti irelevantni, ili zato što je njihov utjecaj na one izabrane aspekte vrlo
neznatan – znanost kakvu poznajemo bila bi nemoguca.
- Sve teorije sadrže apstrakciju iz konkretnog sadržaja. Nikakvo pravilo ne može
da se da o tome koji aspekt sadržaja treba da se apstrahira i da se na taj nacin
proucava nezavisno od drugih aspekata. Ali zbog toga što je cilj znanosti
postizanje sistematske medusobne povezanosti pojava, obicno ce se apstrahirati oni
aspekti koji omogucuju ostvarenje tog cilja. U pojavi koja se proucava mora da se
pronadu izvjesni zajednicki elementi, tako da se beskonacna raznolikost pojava
može smatrati sustavom u kome je izložena njihova struktura.

66
- Zbog apstraktnosti teorija cesto izgleda da je znanost u otvorenoj
protivurijecnosti prema ''zdravom razumu''. U ''zdravom razumu'' ne razlikuje se
jedinstveni karakter stvari od osobine stvari da se medusobno prožimaju, tako da
pokušaj nauke da otkrije nepromjenljive oblike cesto daje privid izvještacenosti.
Teorije se zatim smatraju zatim smatraju za ''korisne fikcije'' ili ''nerealne''. Ipak u
takvim kritikama previda se cinjenica da znanost zanimaju baš izvjesne izdvojene
nepromjenljive relacije stvari, tako da mnoga svojstva stvari znanosti nužno
zanemaruju. Štoviše, u njima se zaboravlja da i sam ''zdrav razum'' operira pomocu
apstrakcija koje su uobicajene i cesto nejasne i koje su nepodesne da izraze
kompleksnu strukturu toka stvari.

1.2.7. Tipovi znanstvenih teorija

Znanstveno objašnjavanje se sastoji u podvodenju pojedinacnih dogadaja, za koje se


kaže da ih treba objasniti, pod neko pravilo ili zakon koji izražava neko nepromjenljivo
svojstvo jedne grupe dogadaja. Sami zakon mogu da se objasne, i to na isti nacin,
pokazivanjem da su oni posljedice obuhvatnijih teorija. Efekt takvog progresivnog
objašnjavanja dogadaja pomocu zakona, zakona pomocu širih zakona ili teorija, jeste
otkrivanje uzajamne povezanosti mnogih prividno izoliranih stavova.
- Jasno je ipak da se proces objašnjavanja mora negdje zaustaviti. Teorije za koje
se ne može pokazati da su specijalne posljedice šire povezanosti cinjenica moraju
se ostaviti neobjašnjene i moraju se prihvatiti kao dio sirove cinjenice postojanja.
Materijalni uvjeti, u formi nepredvidenih cinjenica, moraju se priznati bar na dva
mjesta. Postoji nepredvidljivost na stupnju culnosti: baš ovo a ne ono davano je u
culnom iskustvu. I postoji nepredvidenost na stupnju objašnjavanja: odredeni sustav,
iako nije jedini moguci sustav s gledišta formalne logike, otkriva se ovaplocen u
neprestanom mijenjanju stvari.
- Postoji ipak jedna druga zanimljiva razlika izmedu teorija. Neke teorije se
pozivaju na skriveni mehanizam koji je lako zamisliti i koji ce objasniti opažljive
pojave; druge teorije izbjegavaju svako upucivanje na takve skrivene mehanizme i
upotrebljavaju relacije koje su apstrahirane iz stvarno opažljivih pojava. One
prethodne se nazivaju fizikalne teorije, druge se zovu matematicke ili apstraktne
teorije.
- Važno je biti svjestan razlike izmedu ove dvije vrste teorija i uvidjeti da su neki
duhovi narocito naklonjeni jednoj vrsti, dok su drugi naklonjeni samo drugoj vrsti.
Ali je isto tako bitno ne pretpostavljati da je jedna od ove dvije vrste teorija
osnovnija ili ispravnija od druge. U povijesti znanosti postoji stalna oscilacija
izmedu teorija ova dva tipa; ponekad se i jedan i drugi tip teorije uspješno
primjenjuju na isti sadržaj. Objasnimo ipak razliku koja postoji medu njima.

Engleski fizicar Rankine objasnio je razliku na sljedeci nacin: postoji dvije metode
za gradenje teorije. U matematickoj ili apstraktnijoj teoriji ''jedna klasa objekata ili
pojava definira se … opisivanjem … onog skupa osobina koji je zajednicki svim
objektima ili pojavama koje cine tu klasu, kako se opaža culima, bez uvodenja iceg
hipotetickog''. U fizikalnoj teoriji ''jedna klasa objekata se definira … kao da je sastavljena
na nacin koji nije opažljiv culima pomocu modifikacije neke druge klase objekata ili pojava
ciji su zakoni vec poznati.''19

19 W. J. M. Rankine, Miscellaneous Scientific Paper , 1881, str. 210.,

67
U drugoj vrsti teorije gradi se neki zamišljivi model kao uzor za mehanizam koji je
skriven za cula. Neki fizicari kao Kelvin mogu da se zadovolje samo mehanickim
objašnjenjem opažljivih pojava, bez obzira koliko složen može da bude takav mehanizam.
Primjeri za ovu vrstu teorija su teorija atoma u kemiji, kineticka teorija materije kava je
razvijena u termodinamici i u teoriji o ponašanju gasova, teorija gena u proucavanju
naslijeda, teorija linija sile u elektrostatici i današnji Borov model atoma u spektroskopiji.
U matematickom tipu teorije odbaceno je pozivanje na skriveni mehanizam ili je, u
svakom slucaju, svedeno na minimum. Kako se ovo može uciniti slikovito je opisao Henri
Poincarè: ''Pretpostavimo da imamo pred sobom neki stroj: vidimo jedino da se vodeci i
gonjeni kotaci okrecu, ali transmisija, mehanizam koji posreduje, pomocu koga se kretanje
prenosi s jednog tocka na drugi, skriven je u unutrašnjosti stroja i izmice našem pogledu;
mi zaista ne znamo da li se prijenos vrši prijenosnikom ili kaiševima, zupcanicima ili
drugim napravama. Da li mi kažemo da je nemoguce da shvatimo bilo što o ovom stroju
sve dok nam se ne dozvoli da je rastavimo? Vi dobro znate da to ne kažemo i da je princip
održanja energije dovoljan da odredimo za nas najzanimljiviju stvar. Mi lako utvrdujemo
da se gonjeni tocak okrece deset puta sporije od vodeceg tocka, pošto se ta dva tocka vide;
mi smo otuda u stanju da zakljucimo da ce prijenos koji je primijenjen na jedan tocak biti
u ravnoteži s deset puta vecim prijenosom koji je primijenjen na drugom tocku. Za to nema
potrebe da se ulazi u mehanizam ove ravnoteže i da se ulazi u mehanizam ove ravnoteže i
da se sazna kako u unutrašnjosti stroja sile kompenziraju jedna drugu.''
Primjeri za ovakve teorije su teorija gravitacije, Galilejevi zakoni slobodnog pada,
teorija prenošenja toplote, teorija organske evolucije i teorija relativnosti. Kao što smo
naglasili, nekorisno je raspravljati o tome koji je tip teorije osnovaniji i koji tip
univerzalno treba usvojiti. Obje vrste teorija bile su uspješne u koordiniranju prostornih
oblasti pojava i plodne u otkricima najznacajnije vrste. U nekim periodima u povijesti
znanosti postoji tendencija ka mehanickim modelima i ''atomicitetu''; u drugim, tendencija
ka opcim principima koji povezuju karakteristike apstrahiranih iz direktno pažljivih
pojava; u trecim tendencija ka spajanju ili sintezi ova dva gledišta.
Neki naucnici, kao Kelvin, Faradai, Makswell, pokazuju iskljucivo naklonost
prema ''model'' – teorijama; drugi naucnici, kao Ranken, Ostvald, Diem, najbolje barataju
s apstraktnim teorijama; treci, kao Einstein, imaju neobican dar da podjednako dobro
poznaju obje vrste.
U daljnjem razmatranju obratimo pozornost na neke opce stavove koji su neophodni
ka izvjestan uvod u razmatranje problema filozofije znanosti.

68
2. Empirizam i racionalizam
Filozofska tradicija tvrdi da se znanje zahtijeva obrazloženje ili opravdanje ili
potkrepu ili dokaz i ne ostavlja se na puko vjerovanje ili dojam. Znanje svoje uporište
uvijek traži negdje izvan onoga što neposredno tvrdi jer podrazumijeva pitanje: zašto? To
je ujedno i razlog zbog kojeg, prema duboko usadenom filozofskom vjerovanju, znanost
treba filozofiju. Kako znanost ne može izaci iz sebe same da bi pronašla svoje uporište,
tvrde cesto filozofi, potrebna joj je filozofija da joj na to uporište ukaže. Izuzetnost znanosti
leži u izuzetnosti tog uporišta i u nacinu na koji su njene predodžbe, pojmovi i stavovi na to
uporište oslonjeni odnosno njime opravdani i potkrijepljeni.
U povijesti filozofije ispreplice se nekoliko pristupa razotkrivanju naravi tog
uporišta. Dva su najvažnija, a i naizgled suprotstavljena, empirizam i racionalizam.
Tijekom povijesti novovjekovne filozofije njihovo suprotstavljanje nije nikada posve
zamrlo, a najžešce je bilo u 17. i 18.20 stoljecu. Tadašnje rasprave o izvoru i metodi
znanosti možemo smatrati prapoviješcu suvremene filozofije znanosti. Recimo zato
ukratko i veoma pojednostavljeno nekoliko rijeci o svakom od tih pristupa.
Za empiriste je uporište znanosti i izvor znanja iskustvo. Reci da smo nešto naucili
na temelju iskustva, znaci da smo do tog znanja došli uporabom osjetila. Stoga je stav
empirista da cjelokupno znanje stjecemo ili izvodimo iz dojmova osjetila, premda priznaju
da je potrebna stanovita, veca ili manja, mjera umske djelatnosti da bi iz sirovih osjeta
nastalo znanje. Za njih je covjek odmah po rodenju nalik neispisanom listu papira (»tabula
rasa«) po kojem iskustvo tijekom života ispisuje poruke znanja. Drugim rijecima, nikakve
predodžbe ili ideje nisu covjeku prirodene; covjek se rada praznoga uma. Pitanje o
mogucoj prirodenosti ideja veoma je važno jer su oprecni odgovori na njega zapravo
ishodišta empirizma i racionalizma.
Dakle u odgovoru na pitanje: »Postoje li prirodene ideje?« empirist odgovara
»Ne!«, odgovor racionalista jest »Da!«. Naime, u osnovi je svake od mnogobrojnih i vrlo
razlicitih racionalistickih filozofija tvrdnja da znanost pociva na neosjetilnoj spoznaji
takvih, unaprijed prisutnih ideja, ideja koje, premda ne svjesno, poput tijela posjedujemo
od rodenja. Medu takve spadaju ideje objekata koje osjetilno ne zatjece, ili opca nacela
koja ureduju zbilju, odnosno naše iskustvo te zbilje. Stoga je racionaliste uporište znanosti i
izvor znanja um sam, a ne iskustvo. Oni smatraju da je um sposoban, bez doprinosa ili uz
sporedni doprinos osjetila, iznaci bitne istine o svijetu.
Prema racionalistickoj predodžbi, znanost se gradi deduktivno: iz umom spoznatih
najopcenitijih istina izvode se s pomocu valjane metode njihove nužne posljedice, koje nam
kazuju što je zbilja, a što pricin, što potkrijepljeno znanje, a što puko vjerovanje. Jer, ako je
znanost zbivanje u našem duhu, a ona se u filozofiji tako najcešce poima, onda se
opravdanje i potkrepljivanje sastoji od toga da se jedne predodžbe, pojmovi i stavovi,
jednom rijecju ideje, oslanjaju ili izvode iz drugih ideja. U ljudskom duhu mora, dakle,
postojati dvoje: mora postojati skup privilegiranih ideja, tj. onih iz kojih se druge izvode, i
nacin ili metoda kojom sve ostale ideje izvodimo ili utemeljujemo u tom privilegiranom
skupu.
Osnovne obrise takve predodžbe znanosti ocrtao je u osvit novovjekovne filozofije
Rene Descartes. Kako je tijekom renesanse nepovratno uzdrmana vjera u ispravnost
Aristotelove slike svijeta, u Descartesovo se vrijeme kao filozofski najzanimljivije
nametnulo pitanje o postupku kojim se stiže do istine ili znanja, tj. pitanje metode znanosti.

20 Moramo napomenuti da ideje koje zastupaju empirizam i racionalizam, što se tice problema spoznaje,
imaju korijena u klasicnoj filozofskoj tradiciji. Tako da možemo opravdano tvrditi da je njihova zasluga što
se taj problem postavio jasno sa mogucim riješenjima.

69
U doba procvata matematike u Europi Descartes je i metodu znanosti oblikovao po uzoru
na matematicku dedukciju. Vjerujuci da je razum sposoban uvidjeti istinitost nekih tvrdnji,
kao što su matematicki aksiomi, on racionalni uvid postavlja na mjesto vrhovnog suca koji
odlucuje o onom privilegiranom skupu, u koji smješta one ideje koje shvacamo »jasno i
razgovijetno«. Iz tih se ideja druge izvode strogim postupkom dedukcije, kao što se u
matematici iz aksioma izvode teoremi.
Svoju metodu Descartes dakle gradi na pretpostavljenoj sposobnosti razuma da
prepozna istinite ideje. No, prvi korak mora biti nevjerica. Descartes nas potice da na
pocetku istraživanja odbacimo sve tvrdnje u ciju je istinitost moguce i najmanje
posumnjati. Jedino se tako možemo osloboditi svih zabluda i predrasuda kojima smo
možda robovali. Procišcavajuce djelovanje nevjerice zastaje tek pred bjelodano istinitim
mislima, pred idejama tek najopcenitije istine. Zbiljski problemi s kojima se u istraživanju
susrecemo vrlo su udaljeni od tih opcih nacela i odvec složeni da bi razum bio u stanju
izravno uvidjeti njihovo ispravno rješenje. Zato ih treba pojednostaviti, pa Descartes
savjetuje da kao nuždan prethodni korak provedemo analizu problema, kojom cemo ih
svesti na jednostavnije i opcenitije, a time razumu pristupacnije probleme, cija rješenja
onda spoznajemo kao posljedice nedvojbenih nacela. Da bismo potonje postigli, potrebna
je sinteza, u kojoj elemente spoznate tijekom analize povezujemo u cjelinu rješenja
postavljenog problema. Cilj nam je da se deduktivno, dakle putem logicke nužnosti,
sigurno spuštamo od izvjesno spoznatih opcih nacela do rješenja izvornog posebnog
problema, kojem tako takoder osiguravamo karakter izvjesnosti.
U Descartesovoj su metodi nevjerica i analiza tek priprava za odlucni korak koji se
poduzima u fazi sinteze i koji je zapravo deduktivno razrješavanje postavljenog problema
na temelju skupa privilegiranih ideja – onih koje su spoznate “jasno i razgovijetno”.
Najjednostavniji primjer deduktivnog razrješavanja zadace jest baratanje nekim
matematickim aksiomatskim sustavom, recimo Euklidovom geometrijom. Tu osnovni
pojmovi, bez obzira jesu li oni definirani ili ne, i temeljni postulati ili aksiomi cine skup
privilegiranih ideja iz kojih sve ostalo proizlazi metodom logickog izvodenja.
Pitanje zdravog razuma, odnosno razlike izmedu “mašte” i “zdravog razuma”
predstavlja jedno od osnovnih pitanja u teoriji spoznaje. Kao što nam je poznato,
analizirajuci osjete ili impresije još je David Hume osporio postojanje vanjskih stvari sa
kojim operira zdrav razum. Je li to samo predrasuda da postoji stol na kojem sada pišem
ove retke? U prvi mah cini se takva filozofova tvrdnja apsurdna, a ipak je došla nekim
dosljednim zakljucivanjem. Ako se svi složimo da je to zabluda, stajat ce nas dosta muke
da nademo ''pogrešku''.
Ovo namece problem verifikacije, to jest ne možemo ništa sigurno tvrditi ako pri
tome nemamo mogucnost verifikacije. Uvidjevši tu teškocu, A.J. Ayer (The Problem of
Knowledge) je s nekim americkim filozofima stao na stanovište da spoznaja ima ispuniti tri
uvjeta. Netko je spoznao nešto ako:
1. on je siguran u to
2. on to može verificirati
3. to je istina
Ova teorija triju uvjeta našla je prilicno pristalica, narocito kod neopozitivista, ali se
pokazalo da ona krije u sebi niz poteškoca. Zoran primjer predstavlja problem kako znati
nešto da je istina bez verifikacije. Takoder, treci je uvjet sadržan u dosljednom
empirizmu, i profesor Ayer je sa svojom školom upao u circulus vitiosus. Kako drugacije
možemo definirati istinu nego kao ono što spoznajemo? Postaviti istinu kao kriterij naše
spoznaje – znaci napustiti tlo iskustva, upravo suprotno težnjama škole. Ipak, Teorija triju
uvjeta ima zaslugu da je neke distinkcije jasno postavila. Biti siguran u nešto je nužna (ako

70
ne i dovoljna) oznaka spoznaje. Nitko razborit nece izjaviti: »Ja to znam, ali nisam u to
siguran.«
No, postavlja se pitanje da li je ta evidentna sigurnost vec spoznaja, ili je to tek
ishodište našeg spoznavanja? Odgovor na ova pitanja moramo potražiti u tradicionalnoj
maksimi empirizma: »Da ništa nije u našem umu što nije ušlo kroz naše osjete.« Medutim,
kako to god jednostavno i uvjerljivo zvuci, ipak se tu ubrzo postavilo pitanje što nam
uistinu daju osjetila. Ne ukljucuje li i sam pojam osjetila tjelesno što se izravno ne zapaža
nego pretpostavlja opstojnost razlicitu od onoga što se vidi, cuje, miriše ili pipa? Stoga je i
dosljedniji empirizam modificirao prvobitnu tezu i umjesto osjetila insistirao na osjetima
ili opažanjima. Drugi i još teži problem bio je u tome što su otkriveni zakoni kojima se
pretkazuju buduci dogadaji, dakle ono što još nije bilo iskušeno. S otkricem zakona i
pocinju glavne filozofske dileme.
Vec je Hume u svom pozitivnom skepticizmu odbacio princip kauzaliteta kao fikcije
a tu upravo leži bit zakona, kao vid izražavanja znanosti, koji pretpostavlja postojanje
uzrocno-posljedicnih veza. Primjer, vidjeti da svako jutro sunce izlazi može se postaviti
pitanje što nam jamci da ce sutra opet sunce svanuti? Ništa, odgovara Hume. Pitanje se
može i opcenitije formulirati. Je li iz opažanja dogadaja, ma kako cesti bili, možemo izvesti
neki drugi dogadaj koji još nismo opažali? Ne! – odgovara Hume odrješito.
Ovdje se pojavljuje još jedan problem koji je neumitno vezan za empirizam , a to je
problem logicke indukcije. Humeov se problem ponekad veže i s logickom indukcijom.
Pošto smo vidjeli mnogo gavrana, a svaki je bio crn, možemo lako pomisliti da su svi
gavranovi crni. Naravno, taj bi se zakljucak pokazao pogrešnim kad bismo jednom spazili
bijelog gavrana. Što nam, medutim, jamci da necemo naci bijelog gavrana i održati
opceniti sud: svi gavranovi su crni? Je li se od velikog broja može doci do zakljucka o
svima? Takav prijelaz od mnogo slucajeva na opce pravilo, nazivan logickom indukcijom,
bio je kamen kušac na kojem je empiricka filozofija oštrila i krhala zube.
Ovaj problem logicke indukcije je veoma bitan jer je ona kao metoda vrlo važno
opisivanju i klasificiranju podataka (pogledaj primjer neki botanicki prirucnik), no
pronalazak i fundiranje prirodnih zakona idu složenijim i strmijim putovima, u
nerazrješivoj vezi teorijskog i eksperimentalnog. Upravo ovi problemi vec u samom
povoju empirizma dovest ce do Humeovog skepticizma. To je samo naša navika, nastavlja
Hume, ponavljanje nekog slucaja ostavlja u nama stanovita išcekivanja. Prirodni zakoni su
time svedeni na subjektivni mehanizam, što je jako utjecalo na Kanta.
Humeova je skepsa uzdrmala do temelja tradicionalni empirizam koji se cinio
filozofski brat novovjekovne znanosti, i time je filozofima ostavljena glavna zadaca da
refundiraju istinu i zakon. Dva stoljeca kasnije ocajava Russel nad tim ruševinama:
»Humeova filozofija predstavlja bankrot razložnosti 18. stoljeca … Stoga je važno otkriti
da li ima odgovora Humeu u filozofiji koja je sasvim ili uglavnom empiricka. Ako nema,
tad nema intelektualne razlike izmedu razbora i ludila. Ludak koji vjeruje da je kuhano jaje
biva osuden samo zato što je u manjini.« (History of Western Philosophy) Ako je princip
indukcije odbacen, ocajava Russel dalje, »tad je pogrešan svaki pokušaj da se od
partikularnih opažanja stigne do opcih znanstvenih zakona, i Humeov je skepticizam za
empirista neizbježiv«.
Buduci da Russel pokušavao citavu spoznaju podici na pojedinacnim opažanjima ili
cinjenicama, na takozvanim logickim atomima, razumljivo je što je sudbinsku važnost
pripisivao principu indukcije.
Na drugoj strani grupa filozofa koje bi uvjetno mogli nazvati sljedbenicima
racionalizma ovoj problematici pristupaju na drugaciji nacin. Dok Russel s drugim
empiristima toliku važnost pripisuje logickoj indukciji, Karl Popper je sasvim
omalovažava. Stvar nije u tome, misli on, da se dokaže istinitost neke teorije, nego njena

71
pogrešnost. Ma kako velik broj suglasnih eksperimenata ne može nikad utvrditi neku
teoriju, ali je dovoljan jedan eksperiment da je obori. Umjesto verifikacije, koju su
neopozitivisti toliko njegovali, Popper uvodi nacelo falsifikacije kao kriterij znanosti.
Prema tome morali bismo izmišljati pokuse koji bi se usprotivili stanovitoj znanstvenoj
hipotezi, a najsigurnija bila bi ona koja bi najviše takvih testova izdržala, dakle koja bi se
cinila najnevjerojatnija - što je sasvim paradoksan a da ne kažemo i apsurdan zakljucak.
Ako se i Popper usprotivio neopozitivistickom krugu u Becu, on je u bitnome ostao
na istim pozicijama ne shvacajuci razlike izmedu, “opažanja” i “opažanja”. Ta unutarnja
struktura i transcedentnost znanstvenih istraživanja ostale su skrivene empiristima svih
pravaca, od Humea do Russela i Poppera. U tom pogledu imamo jedno rješenje koje je dao
Kant. On je mnogo dublje zahvatio ovu problematiku, jer prihvata sa zadovoljstvom
zakljucak empirista da se iz golih opažanja ne može doci do strogo univerzalnih zakona
nego postoje i principi koji nemaju podrijetlo u iskustvu nego u cistom umu. Nama nije
namjera da razmatramo Kantovo rješenje, nego da ukažemo na još jedan problem koji je
usko povezan sa znanošcu, a to je pojava aksioma. Dakle, postojanje aksioma kao
neposrednih istina postavlja problem verifikacije na jedan poseban nivo u kome se, mada
ne potpuno, bolje snalaze racionalizam nego empirizam.
Primjerice na pocetku Euklidove knjige stoji stavak: »Kada se jednakom oduzme
jednako, ostane jednako.« Euklid to ne dokazuje, nego postavlja aksiom na kojem gradi
svoj geometrijski sistem. Još je Aristotel napominjao da bi bilo smiješno dokazivati njihovu
istinitost. Dakle, rekli bi smo da je to znanstvenim jezikom da je to hipoteza apsolutne
nužnosti. Dakako, ovo je veliki problem koji se postavlja pred empirizma i racionalizam
odnosno znanošcu uopce. Kantovo rješenje ima svoju heuristicku vrijednost ali u
suvremenom promišljanju u kojima su se neke stvari promijenile od njegovog doba ima još
puno pitanja na koji se mora dati odgovor.
Možemo na kraju ovog poglavlja reci o još jednom aksiomatskom fenomenu koji
ima bitne implikacije i na samu znanost, a to je suština same logike koju mi još zovemo
Aristotelovom. Ako našu logiku shvatimo kao nužan preduvjet ispravnog promišljanja, bez
koje znanost nije uopce moguca. Onda ona u svojoj strukturi sadrži elemente koje takoder
smatramo nužno danim, takav je primjerice princip konzistentnosti ili ne protuslovlja za
koga Aristotel kaže da nije hipoteza koja bi se mogla pokazati pogrešnom, nego apsolutno
nužan zakon spoznaje. Srodno je s tim i nacelo o iskljucenom trecem. Stanoviti subjekt ili
ima ili nema neki atribut: tertium non datur.
Ljudi su u mnogo što sigurni, a to znanje potjece dijelom iz izravnog opažanja,
dijelom iz racionalnog zakljucivanja ili uvida. Što je prvobitnije – pitanje krajnjeg izvorišta
izazvalo je jednu od glavnih filozofskih kontroverzi kroz stoljeca. U drugom dijelu teksta
naznaciti neke «suvremene bifurkacije».
Izvjesno je da su se sve struje post-hegelovske filozofije razlicitim intenzitetom i na
razlicite, izravne ili neizravne, nacine bavile novovjekovnom prirodnom znanošcu. Premda
se pred njima pružao jedinstven i dobro definiran predmet, razvijen je, kako to vec u
filozofiji biva, cijeli spektar gledišta u kojem se jasno uocava oštra bifurkacija na anglo-
americki i kontinentalni filozofski krug. Medu njima podjela ne ide nikakvom
tradicionalnom linijom filozofskog razgranicenja. Dva su kruga, ili sada vec dvije
filozofske tradicije, decenijima razvijala neovisno jedan od drugog uz otvoreno ili
prikriveno negiranje a bez stvarnog dijaloga.
Moguci su razliciti pogledi na uzroke ove polarizacije. Gary Gutting, jedna od
zagovornika kontinentalne tradicije na americkom tlu, smatra, na primjer, da je do
bifurkacije došlo zbog razlicitih obrata koji su se pocetkom ovog stoljeca zbili u filozofiji.
Tko on kaže: »Za anglo-amerikance obrat je bio lingvisticki: smatralo se da je znanje
ukorijenjeno u jeziku i da se filozofska refleksija o njemu može ponajbolje dostici

72
razlicitim tehnikama bilo obicne bilo formalne analize jezika. S druge strane kontinentalci
su slijedili “transcendentalni” obrat koji je znanje vidio ukorijenjeno u aktivnostima
neempirijskog subjekta shvatljivog jedino specijalnim tehnikama fenomenološke ili
egzistencijalne analize.
Bila bi opasna pogreška reci da su fenomenolozi ili egzistencijalisti poricali središnju
ulogu jezika u ljudskom mišljenju i iskustvu. Ali, dok su anglo-amerikanci smatrali da se
filozofska analiza u potpunosti zbiva na razini fakticke lingvisticke prakse (obicne ili
znanstvene) i njene logicke rekonstrukcije, kontinentalci su insistirali na tome da je ova
“svjetovna” razina jezika tek manifestacija dublje razine svjesne aktivnosti … S gledišta
kontinentalaca anglo-amerikanci su napustili radikalnost i potpunost karakteristicne za
filozofiju u ime trivijalnosti lingvisticke jasnoce i strogosti. S anglo-americkih stajališta
kontinentalci su napustili strogost i jasnocu u ime pretenzija za literarno neizrecivom
dubinom, koja u stvari prikriva temeljnu nesuvislost.«21
Slican opis pružio nam je i Gerhard Radnitzky (1970), koji je svoje opsežno djelo
posvetio prikazu metaznanosti kako je ona razvijana u dvije toliko oprecne tradicije. Na
jednom mjestu on razlike ovako rezimira: »Grananje problema kojim se logicki empirizam
bavi usmjereno je prema rastucoj preciznosti i jasnoci problema i ( u nešto manjoj mjeri )
rješenja. Grananje problema kojima se bavi hermeneuticko-dijalekticka tradicija usmjereno
je prema rastucoj emancipaciji i prozirnosti; prema samosvjesti ljudskog djelatnika koja
mu pomaže: da se emancipira od hipostaziranih sila društva i povijesti, da razumije
povijesnu situaciju, da razvije svijest koju društva imaju o sebi itd.
Metaznanost koju su razvili logicki empiristi opca je metaznanost ili bolje filozofija
znanosti. u mjeri u kojoj studiraju (prirodne) znanosti oni ih promatraju s vrlo velike
udaljenosti. Hermenauticko-dijalekticka filozofija ne samo što se koncentrira na znanosti o
covjeku vec razvija simbiozu s tim znanostima. Hermenauticko-dijalekticki filozofi
insistiraju na tome da humanisticke i društvene znanosti budu maksimalno relevantne za
moralnu i društvenu praksu.«22
Konacno, kad je znanost u pitanju, cini se da je jedna od glavnih razlika u tome što
anglo-americka tradicija iskazuje veliki respekt prema znanosti, njeno apsolutno
uvažavanje i napor ne samo da se ona razumije nego i da se imitira gdje god je to moguce.
U ovoj tradiciji vrijednost znanosti nicim se ne dovodi u pitanje. Polazi se od toga da su
prirodne znanosti neosporno vrlo uspješne i da stoga mogu poslužiti kao paradigma
racionalnosti uopce. A da je racionalnost jedna i jedina o tome takoder nije moglo biti
nikakve sumnje.
S druge strane, inace vrlo divergentne struje kontinentalne tradicije ujedinjene su u
kritickom pristupu znanosti. kriticnost je ponegdje oštra i posve negatorska, a ponegdje
blaga i reformatorska; katkada se poduzima nošena nostalgijom prema pred-znanstvenim
vremenima, a katkada s utopistickom usmjerenošcu prema post-znanstvenoj buducnosti.
Jedan je stav, medutim, zajednicki: znanost je tek jedan i nipošto jedini oblik istinite
spoznaje. Štoviše znanost je tek izvedenica ili nagovještaj jedne dublje egzistencijalne
ravnine te stoga nikako ne može biti jedina pa cak ni dominantna preokupacija filozofije.
Prešutno se uzima da covjekov odnos prema onom dubljem egzistencijalnom sloju njegova
bica ne može biti znanstven niti pristupacan znanosti.
Razlike u pogledima na status znanosti svakako potjecu otuda što je kontinentalna
tradicija nasuprot ideji jedinstvene znanosti istakla podjelu na znanosti o prirodi i znanosti
o covjeku, a svoj napor usmjerila na razumijevanje ovih potonjih. Ne može se osporiti da se

21 P.D. Asquith, H.E. Kyburg Jr., Current Research in Philosophy of Science, East Lansing, Mich.:
Philosophy of Science Association, 1979, str. 95.
22 G. Radnitzky, Conteporary Schoolc of Metascience, Göteborg: Akademiforlaget, 1970, Knjiga druga,
str.3.

73
moderan covjek razlicito odnosi prema bicima prirode s jedne strane i prema drugim
ljudima i ljudskim proizvodima s druge strane. A ipak covjek je, ili bi barem u svom
emancipiranom stanju to trebao biti, jedinstveno bice. Pristajuci uz ovaj rascjep
kontinentalna je tradicija s pravom podvrgla oštroj kritici logicko-empiristicko
ekstrapoliranje uvida u prirodne znanosti na duhovne i društvene, ali je istodobno
zaprijecila primjenu svojih uvida na prirodoslovlje. Danas se to obilno ali i nesmotreno
nadoknaduje pa su obje tradicije barem u tome izjednacene što nekriticki nude svoje usluge
istrajuci na nedovoljno propitanoj i nejasno definiranoj podjeli.
U našoj sredini kontinentalna tradicija dobro je poznata. Poznat je i prihvacen njen
odnos prema znanosti uopce i prirodoslovlju posebno. Zato, a i zbog razloga koji ce postati
vidljivi tijekom izlaganja, ovaj prikaz bavit ce se prvenstveno onom drugom stranom.
Tamo se naime u posljednje vrijeme odvija zanimljiv razvoj. Ipak prije nego se u to
upustimo nekoliko napomena o kontinentalnoj tradiciji nece biti na odmetu.
Ponajprije u hermeneuticko-dijalektickom ili kontinentalnom pristupu znanosti
iznenaduje jedna fundamentalna nedosljednost, koja je vec naznacena, a kojom se sada
moramo pobliže pozabaviti. Vidjeli smo da je zbog razlike u predmetima podjela na
znanosti o prirodi i znanosti o covjeku opravdana, ali je opravdano i insistiranje na tome da
je prirodoslovlje ljudska djelatnost, koja se materijalizira u ljudskim proizvodima
simbolickog i praktickog karaktera. Podjelu je dakle trebalo izvršiti unutar “metaznanosti”
duhovnih i društvenih znanosti. Drugim rijecima, bilo je prirodno ocekivati da ce se i
prirodoslovlju prici na isti nacin kao i drugim ljudskim djelatnostima. Logicki empirizam je
takvo bavljenje prirodnim znanostima nazvao “znanost o znanosti”, suprotstavio ga “logici
znanosti” i iskljucivo iz domene svog interesa. Nedosljednost hermeneuticko-dijalektickog
pristupa sad leži upravo u tome što taj izazov nije prihvatio. Time ne samo što je “znanost o
znanosti”, tj. psihologija, sociologija, povijest itd. prirodoslovlja, ostala na nicijem terenu
nego se hermeneuticko-dijalekticki pristup implicite proglasio nenadležnim ili cak
neprimjenjivim na prirodoslovlje.
Izostalo je cak posve otvoreno postavljanje pitanja: Uzimajuci u obzir posebnost
predmeta, da li su metode hermeneutike, fenomenološke redukcije, psihoanalize i kriticke
sociologije primjerene studije prirodoslovlja kao ljudskog fenomena? Negativan odgovor
narušava konzistenciju hermeneuticko-dijalektickog pristupa i ugrožava pretenziju da se u
okviru tog pristupa ostvari cjelovita predodžba o covjeku. Pozitivan odgovor povlaci
pitanje o evidentno nužnoj modifikaciji pristupa da bi se izrazila specificnost predmeta.
Umjesto jednog ili drugog dogodilo se trece. Kontinentalna filozofija, usprkos
stanovitim upozorenjima vlastitih pristaša ili simpatizera, prihvatila je legitimnost logickog
empirizma kao filozofije prirodnih znanosti. štoviše prihvatila je logicki empirizam kao
adekvatnu filozofiju prirodoslovlja bez ikakve provjere. Da budem posve precizan,
prihvatila je predodžbu o prirodnim znanostima koju je izgradio logicki empirizam za sliku
znanosti same ukinuvši tako potrebu za vlastitim istraživanjima.
Ova nedosljednost povukla je za sobom nekoliko drugih. Krajnja svrha
hermeneutickog, psihoanalitickog ili sociokritickog pristupa jest razumijevanje vlastite
situacije, dovodenje u svijest svih ogranicavajucih faktora, jednom rijecju samosvijest.
Kriticki odnos prema prirodoslovlju, tako karakteristican za kontinentalnu tradiciju, trebao
je takoder rezultirati takvom kritickom samosviješcu. No prema pravilima same metode
takva se kriticka samosvijest može generirati samo iznutra kroz hermeneuticku spiralu i uz
uzajamnu interakciju “pacijenta” i “terapeuta”. Metoda dakle nalaže dijalog ne sa
izvanjskom slikom predmeta vec sa predmetom samim i zahtijeva da “terapeut” ude u
svijet “pacijenta” te da pored samorazumijevanja bude ostvareno i razumijevanje.
Apsurdno je bilo prihvatiti precicu koju nudi logicki empirizam, narocito kada se znade da
on ne upotrebljava istu metodu.

74
Nevoljkost da se ude u znanstveni svijet prirodoslovlja, koji je – mora se priznati –
postao teško pregledan, kao da je stvorila nemirnu savjest. Prema posljedicama koje
empiristicki pristup ima ukoliko se konzekventno primijeni na društvene i duhovne
znanosti i prema površnom uvidu u vezu prirodoslovlja i njegove primjene u tehnici,
unaprijed je stvoren sud o znanosti kao hipostaziranoj kvaziprirodnoj sili koja prijeti
ljudskoj slobodi i opstojnosti. U svijetlu takvog apriornog suda biva jasno zašto je tako lako
prihvacen logicko-empiristicki model prirodnih znanosti kao stvarni odraz njihove naravi i
zašto se spremno odustalo od vlastitih istraživanja. Svojom instrumentalizacijom subjekta,
svojom strašcu za algoritmom i svojom imperijalistickom idejom jedinstvene znanosti
logicki se empirizam izvanredno uklapa u onu unaprijed stvorenu predodžbu o
novovjekovnoj znanosti kao hipostaziranoj sili od koje se covjecanstvo mora emancipirati.
A da bi nedosljednost bila potpuna, kad se zamišlja kako bi to emancipirano covjecanstvo
kao skladna komunikacijska zajednica trebalo izgledati, onda se pred nas stavlja tip
zajednice kakav postoji u prirodnim znanostima.
Konacno, i pored toga što je vec posudena jedna slika znanosti, kontinentalna
filozofija ne odustaje od težnje da i znanost sagleda iz neke implicitne ili eksplicitne
filozofske antropologije. To je posve prirodna i legitimna težnja. No ako je filozofska
antropologija cjelovit uvid u bit covjeka i njegovo mjesto u svijetu, ne bi li minimalni
zahtjev na takvu antropologiju morao biti da bude u skladu, ili još skromnije, da ne
proturjeci uvidima prirodnih znanosti. ne bi li, dakle, poznavanje onoga što o covjeku i
svijetu na izravan ali i neizravan nacin kažu prirodne znanosti moralo biti neizostavnim
dijelom takva napora?
Praznina koja se ovom fundamentalnom nedosljednošcu otvorila pocela je zjapiti
onog trena kada je postalo jasno da originalan program logickog empirizma nije u stanju da
istodobno realizira svoj program racionalne rekonstrukcije i ostane vjeran stvarnoj
znanosti. pokazalo se da u sheme logickog empirizma prirodoslovlje naprosto ne ulazi te da
su one u biti ipak spekulativna intelektualna konstrukcija daleko od života, ljuštura u koju
se ne može smjestiti realni sadržaj. Kada se pokušalo malim izmjenama dotjerati program
pojavile su se u njemu pukotine kroz koje je provalila lavina pocevši ispunjavati ispražnjen
prostor. Tim se procesom želim sada pozabaviti.

75
3. Filozofija i znanost ( jedan primjer )
Promatrati odnos izmedu filozofije i znanosti u samom startu je problematican jer da
bi se promatrao odnos izmedu necega onda to nešto podrazumijeva definiranost i
omedenost po svom cilju i predmetu. Jednostavnije receno da bi se ispitivao odnos izmedu
filozofije i znanosti moramo dati odgovor što je to filozofija a što znanost? Mi cemo izbjeci
ovakvu situaciju jer je vjerojatno ovakav put vec u samom pocetku osuden na propast, a i
cilj ovog razmatranja jeste naslucivanje problematike koji omogucava daljnje razmatranje.
Kako je, posebno u ovom slucaju, pokušaj analize odnosa u mnogome vec paradigmicno
odredeno nekom stavu, odnosno racionalnim ili manje racionalnim razlozima prihvacanja
neke od mnogih škola iz oblasti filozofije ili filozofije znanosti mi cemo svjesno razmatrati
jedno stajalište koje nam se cini heuristicki i metodski ispravno. Za ilustraciju odnosa
izmedu filozofije i znanosti uzet cemo dva teksta Philippa Franka a to su »Lanac koji
povezuje znanost i filozofiju« i »Prekidanje lanca«23
Sukladno vec navedenom, moramo naglasiti cinjenicu kako P. Frank, uglavnom, stoji
na pozicijama logickog pozitivizma, tako se i zakljucci moraju uzeti sa rezervom i
promatrati u tom kontekstu. No, ono što je za nas bitno jeste naslucivanje problematike a
što i jeste cilj ovog rada. Ovdje ce, sukladno stavovima logickog pozitivizma koji su izveli
jedan lingvisticki obrat, pozornost biti okrenuta ka jeziku i to uglavnom njegovom
semantickom dijelu.
Kada govorimo o znanosti uvijek govorimo o dvije razine govora ili apstrakcije. Prva
od njih je razina svakodnevnog zdravorazumskog iskustva, a to je razina izravnog
opažanja. Pri cemu ovako postavljena stvar podrazumijeva to kao cinjenicu postojanja
nekog zajednickog iskustva oslobodenog bilo kakvog psihologizma. Dakako, da bi se
moglo s pravom postaviti pitanja postuliranja ovog jezika, ali ga možemo prihvatiti kao
posljedice znanstvene objektivizacije i ovo moramo prihvatiti jer pretpostavlja onaj dio
koje sama zadanost mora prihvatiti. Druga razina, o kojoj govori Frank, je ona opcih
principa. Oni su veoma udaljeni od iskustva i nisu, kao što je to bio slucaj sa prethodnim
jezikom, nekakvo kolektivno vlasništvo. Znanost se u biti sastoji od tih principa.24
Dakako, ovako postavljena stvar odmah namece pitanje, koje ce za Franka biti i
glavni problem filozofije znanosti, kako od zdravorazumskih iskaza dolazimo do opcih
znanstvenih principa? Navedimo skalu pitanja koji se pojavljuju: »Koji je zapravo odnos
izmedu zdravorazumskih iskaza i tih opcih principa? Dali je puko zdravorazumsko iskustvo
dovoljno? Jesu li opci iskazi znanosti jednoznacno odredeni ili isti skup zdravorazumskih
iskaza može dovesti do razlicitih opcih iskaza? Ako je ovo drugo slucaj, kako možemo
izabrati jedan od tih opcih iskaza radije nego drugi? Kako dolazimo od jednog –
zdravorazumskog iskustva – do drugog – opcih iskaza znanosti?« To je, po Franku,
središnji problem filozofije znanosti.

23 Izvorne tekstove možete naci na hrvatskom jeziku u zborniku “Filozofija nauke” (priredio Neven
Sesardic), Nolit, Beograd, 1988.god.
24 Evo kako Frank objašnjava razliku izmedu tih iskaza: »Iskazi tog tipa su: ''U ovoj sobi stoji okrugli stol
…'' ili ''Na ovoj vagi kazaljka se podudara sa znakom izmedu dva i tri …'' Opce slaganje je zacijelo moguce
o iskazima tog tipa. Ne tvrdimo da takvi iskazi opisuju ''višu stvarnost'' nego neki drugi izrazi; niti ne želimo
reci da je opisani svijet ''pravi'' svijet. Takve iskaze cinimo osnovom citave znanosti samo zato što se može
postici opce slaganje medu ljudima prosjecnog obrazovanja o tome dali su u nekom posebnom slucaju takvi
iskazi ''istiniti'' ili nisu. Govor koji se sastoji od takvih iskaza možemo nazvati zdravorazumskim govorom, ili
svakidašnjim govorom… Ali situacija je potpuno razlicita ako razmotrimo opce iskaze formulirane u
apstraktnoj terminologiji kao: ''Zakon inercije'' ili ''Ocuvanje energije'' …Zbog toga se, prirodno, postavlja
pitanje: zašto prihvacamo neke opce naucne iskaze a druge ne?… « ( »Lanac koji povezuje znanost s
filozofijom«. Filozofija nauke, str.102.)

76
U ovom dijelu vec se dade naslutiti da ce se tražiti jedan kontinuitet izmedu izvornog
opažanja kao jednog kraja “lanca” i opcenitih izraza na drugoj strani. No put duž tog lanca
nije, da tako kažemo, jednosmjeran jer ne postoji mogucnost da se iz nasumicnih opažanja
ili bilo kog skupa opažanja jednostavno dode do opcih iskaza tj. teorije, odnosno da
slucajna opažanja ne mogu dovesti do bilo kakve generalizacije. Ovdje se stvara jedan
zacaran krug koji najviše problema zadaje “pozitivizmu”, tako da ovu cinjenicu uocavaju i
najradikalniji predstavnici empirizma tj. pozitivizma. Frank u svom tekstu upravo navodi
takav jedan primjer kao što je stav Augusta Comtea, koji se smatra ocem pozitivizma.
Comte u svom tekstu Curs de philosophie positive navodi sljedece. »Ako, s jedne strane,
svaka pozitivna teorija mora biti utemeljena na opažanjima, jednako je logicno, s druge
strane, da naši umovi trebaju neku teoriju da bi opažali. Ako prilikom promatranja pojava
nabismo povezali odredenim principima, ne bi bilo moguce te izolirane opažaje
kombinirati i iz njih izvoditi neke zakljucke…Dakle, ljudski um je, od svog pocetka,
stiješnjen izmedu nužnosti da formira stvarne teorije i jednako urgentne nužnosti da stvori
neku teoriju kako bi se provela smislena opažanja. Naši umovi našli bi se zdrobljeni i
zacaranom krugu, da nema, srecom, prirodnog izlaza kroz spontani razvoj teoloških
pojmova.«25
Ovaj pasus, koji, da još jednom podvucemo, navodi jedan od tvoraca pozitivizma,
nije samo bitan zbog konstatacije da postoji zacaran krug ako želimo poci od neposrednog
opažanja ka opcim iskazima, nego da se izlaz iz ovog zacaranog traži u spontanim
teološkim pojmovima. Ovo predstavlja primjer pokušaja traženja izlaza u filozofiji i to u
njenom najosjetljivijem metafizickom promišljanju.
Da bismo dali jasan i jednostavan prikaz onog “Zapadnog” pristupa znanosti i
filozofiji, možemo poceti od Aristolela, ciji radovi predstavljaju najstariji pokušaj
sistematskog pristupa znanosti i filozofiji. U svojoj knjizi o fizici (i fizika i filozofija fizike
bile su ukljucene u taj drevni rad), on opisuje »prirodni put istraživanja«. Aristotel kaže:
»Prirodni put istraživanja pocinje od onog što je lakše spoznatljivo i što nam je ociglednije,
i ide dalje k onome što je ociglednije i suštinski razumljivije… jedno je da nam je nešto
spoznatljivo a sasvim je drugo da je nešto objektivno razumljivo. Propisana metoda se
sastoji u slijedecem: napredovati od onog što nam je jasnije, premda je suštinski nejasnije,
prema onom što je suštinski jasnije i razumljivije.«26
Kao ilustraciju tog puta istraživanja možemo upotrijebiti primjer: promatrajmo neki
papir koji pada. Njegovo gibanje je uglavnom svaki put drugacije, dakako, mi danas znamo
da je u igri otpor zraka cije je djelovanje slucajno i promjenjivo. Dakle, naša opažanja
papira koji pada su nam izravno spoznatljivi, jer ih vidimo vlastitim ocima, ali su suštinski
nejasni, jer nisu u skladu s nekim uvjerljivim zakonom. S druge strane, zakon inercije,
uzrocnosti i slicni su razumljivi i uvjerljivi jer odražavaju neku analogiju s našim vrlo
uobicajenim iskustvima. Aristotel je želio reci da je jedna od temeljnih karakteristika
naucne metode napredovanje od onog što nam je izravno spoznatljivo ka onom što je
razumljivo.
Aristotelov opis »prirodnog puta istraživanja«, koji »pocinje od onog što je lakše
spoznatljivo i što nam je ociglednije, i ide dalje k onome što je još ociglednije i suštinski
razumljivije…« Cijela ova ideja zasnovana je na cinjenici da postoje takvi opci principi
koji su nam jasni i razumljivi iako su udaljeni od našeg neposrednog iskustva. Ako
pogledamo svijet oko sebe, opažamo razlicite vrste fizikalnih fenomena: kretanje planeta
oko sunca, gibanje cestica u elektromagnetskom polju itd. Nejasno je zašto se ti fenomeni
zbivaju i zašto slijede posebne zakone. Uloga opcih principa je da na ucine uvjerljivim to

25 Ibid.str. 104.
26 Aristotel, Physics, iz The Works of Aristotel, izdao W. D. Ross, London, Oxford University Press.

77
zašto se ti fenomeni zbivaju na ovaj, a ne na neki drugi nacin. Ako razmotrimo lanac koji
povezuje iskaze o našem izravnom iskustvu s opcim iskazima znanosti, možemo upitati
koja je uloga ovog lanca u ljudskom životu. Tu ulogu možemo opisati tako da opišemo oba
kraja lanca.
Po Franku taj lanac od iskaza do opcih principa je ono što spaja filozofiju i znanost.
Dakle, pojednostavljeno, niz bi izgledao otprilike ovako; iskazi o našem izravnom iskustvu
– opci iskazi znanosti – opci iskazi filozofije (kao oni najopcenitiji principi).
Dobivamo vrlo jasnu predodžbu lanca koji povezuje znanost s filozofijom ako
uzmemo primjer astronomije kako ga je naveo Platon. Francuski fizicar, filozof i historicar,
Pierre Duhem, istakao je da Platon, kratko govoreci, razlikovao tri stupnja astronomije:
opažajnu, geometrijsku i teološku (ili filozofsku) astronomiju. Ovim redom one su
smještene duž našeg lanca.
Duhem opisuje Platonovo shvacanje na nacin koji nam je vrlo koristan ako želimo
razumjeti odnos izmedu znanosti i filozofije u vrijeme kada su obje još sacinjavale jedan
koherentan misaoni sistem: »Postoje tri stupnja znanja. Najniži stupanj je znanje putem
osjetilnog opažanja. Najviši stupanj je znanje putem cistog razuma; on razmišlja o vjecnim
bicima i, iznad svega, o vrhovnom dobru.«27
Ova dva stupnja znanja podudaraju se s onim što smo ranije zvali “zbrkane skupine” i
“razumljivi principi”, ili “stvari videne našim ocima” i “stvari videne našim razumom”.
Duhem zatim nastavlja: »Izmedu najnižeg i najvišeg stupnja znanja je neka vrsta
pomiješanog i hibridnog rasudivanja koje zauzima srednji stupanj. Znanje rodeno iz tog
srednjeg stupnja rasudivanja je geometrijsko znanje. Ovim trima stupnjevima znanja
odgovaraju tri stupnja astronomije.«28
Može izgledati neobicno da nema sumnje da se ono što nazivamo »modernom
znanošcu« razvilo iz tog “pomiješanog i hibridnog rasudivanja” koje karakterizira srednji
stupanj znanja. Duhem nastavlja: »Osjetilno opažanje je odgovorno za astronomiju
opažanja. Ova vrsta astronomije prati komplicirane krivulje koje opisuju zvijezde…
geometrijskim rasudivanjem um stvara astronomiju koja omogucuje tocne oblike i
konstante odnose. Ova »istinska astronomija« zamjenjuje nepravilne putanje koje je
opažajna astronomija pomocu jednostavnih i konstantnih orbita pripisivala zvijezdama…
komplicirane i promjenljive pojave su pogrešno znanje… cisti razum otkriva trecu i najvišu
astronomiju, teološku (filozofsku) astronomiju… U konstantnosti nebeskih kretanja ona
vidi dokaz postojanja božanskih duhova koji su sjedinjeni s nebeskim tijelima.«29
Ovo je bio slikovit opis onoga što bi smo nazvali klasicno jedinstvo znanosti i
filozofije. No povijesni razvitak znanosti i ljudskog duha dovela je do raskida tog lanaca.
Evo kako otprilike Philipp Frank objašnjava razloge tog raskida.

Prekidanje lanca koji je povezivao znanost i filozofiju proizašlo je iz cinjenice da


kriterij za prihvacanje principa nije isti u oba dijela lanca znanost-filozofija, ili drugim
rijecima, duž cijele osi znanost-filozofija.
Ovo razlikovanje je ocigledno povezano s dvostrukom kriterijem za vjerovanje. Ako
imamo iskaze srednje opcenitosti – zakone fizike, na primjer – zašto vjerujemo da su oni
istiniti? U znanosti upotrebljavamo kriterij istine koji traži da iz tih zakona možemo izvesti
cinjenice koje se podudaraju s iskustvom. Kažemo da je zakon potvrden iskustvom. Kao
što smo spomenuli, pogrešno je reci da su ti zakoni srednje opcenitosti ikada “dokazani”
eksperimentom, ili još gore, da se oni mogu “izvesti iz cinjenica”. Iskaz se može izvesti
samo iz iskaza vece opcenitosti, nikada iz onog manje opcenitog.

27 Pierre Duhem, Systéme du Monde, Paris, Hermann et fils, 1913, dio I, pogl. II, odj. XIII, str.100. i dalje.
28 Ibid.str.101.
29 Ibid.str.101.

78
Na primjer, iz iskaza »Svi ljudi su smrtni«, možemo izvesti cinjenicu da je pojedini
covjek smrtan, ali iz cinjenice da su svi pojedini ljudi koje znamo bili su smrtni, ne
možemo izvesti iskaz »svi ljudi su smrtni«. Medu Grcima je postajao covjek koji je tvrdio
da mu nitko ne može dokazati da je smrtan. Tako dugo dok je bio živ nije htio vjerovati da
je smrtan, a kad je umro nitko mu nije ništa mogao dokazati. Opci iskaz je uvijek proizvod
odredene sposobnosti ljudskog uma; taj proces može se nazvati indukcijom, induktivnim
nagadanjem, imaginacijom. U svakom slucaju, to nije logicki izvod.30
Tako, prema rijecima Svetog Tome Atvinskog, u neki iskaz možemo vjerovati zbog
njegovih konzekvenci. Što je više konzekvenci koje ga verificiraju, više cemo u njega
vjerovati. Ali, kao što je on takoder rekao, na taj nacin nikada ne možemo dokazati neki
iskaz. Ptolomejski sistem ili kopernikanski sistem, valna ili korpuskularna teorija svjetlosti
– iz obje teorije može se izvesti vrlo mnogo cinjenica. Prakticno je postaviti te iskaze, koji
se zatim nazovu principima ili hipotezama. (Nema razlike izmedu principa i hipoteze. Kada
neku hipotezu pocnemo ozbiljno uzimati, zovemo je principom.) Znanstveno je stanovište
da su opci iskazi dokazani ili potvrdeni samo svojim konzekvencama; ono što oni
»intrinzicno« znace ne igra nikakvu ulogu. Po tom “cisto znanstvenom” stanovištu u
pogledu takvih stvari ne bi trebalo gajiti nikakva posebna opredjeljenja. To stanovište
povezujemo s naucnim krajem našeg lanca.
Drugi kraj lanca, po Franku potjece iz težnje da se sazna “zašto”. Znanost nam ne
kaže “zašto”; ona samo odgovara na pitanja koja se ticu onog što se zbiva, a ne “zašto” se
to zbiva. Ova težnja da se otkrije “zašto” nije ništa drugo nego težnja da se izvedu naucni
iskazi iz opcih principa koji su plauzibilni i razumljivi. Ta težnja proizlazi iz uvjerenja da
takvi principi postoje. Bilo je, naravno, veoma mnogo shvacanja o kriterijima za to što je
plauzibilno i razumljivo.

3.1. Radanje znanosti u modernom smislu

Jedan od najvecih filozofa dvadesetog stoljeca, A. N. Whitehead je napisao: »U


citavom svijetu i u svim razdobljima bilo je prakticnih ljudi, zaokupljenih ne svedivim i
tvrdoglavim cinjenicama; u citavom svijetu i u svim razdobljima bilo je ljudi filozofskog
temperamenta, koji su bili zaokupljeni smišljanjem opcih principa.«31
U antici i srednjem vijeku bilo je vrlo malo suradnje izmedu te dvije vrste ljudi.
Whitehead istice da je znanost u modernom smislu rodena kad je zapocela ta suradnja i
kada su oba interesa, za cinjenice i za ideje, spojena u jednoj te istoj osobi. »Sjedinjenje
strasnog interesa za pojedinacne cinjenice s jednakom privrženošcu apstraktnim
generalizacijama proizvodi novinu u našem današnjem društvu.« 32 William James je
opisao ova dva tipa licnosti u svojim predavanjima o pragmatizmu. Nazvao ih je “nježnim”
i “cvrstim” naravima; cinilo mu se da iskljuciv interes za stroge cinjenice ukazuje na
“cvrstocu” karaktera.
Whitehead je pretpostavio da do suradnje izmedu ove dvije vrste nije moglo doci
prije rodenja našeg “sadašnjeg društva”. U društvu anticke Grcke “filozofi” i
“znanstvenici” koji su se zanimali za opce principe pripadali su višoj društvenoj klasi od
obrtnika, koji su se zanimali za “cvrste cinjenice” tehnicke primjene. Ovi drugi su pripadali
nižoj klasi i nisu imali razumijevanje za opce ideje. Znamo, medutim, da su stari Grci i

30 Ovo je problem induktivnog zakljucivanja koji smo vec naveli da ga je Hume oznacio kao
problematicnog.
31 Alfred North Whitehead, Science and the Modern World, New York, The Macmillan Company, 1925,
pogl. I.
32 Ibid.

79
Rimljani pokazivali cudesno umijece i vještinu u gradnji a cak i u nekim podrucjima
mehanicke konstrukcije, ali znanje tih antickih graditelja i inženjera nije bilo “filozofsko”
ili “naucno”; bilo je cisto tehnicko. Njihove metode nisu bile izvedene iz Aristotelove
organicisticke fizike.
Sada cemo pokušati razumjeti zašto se lanac znanost-filozofija prekinuo. U antici i
srednjem vijeku, zahtjevi da se opci principi provjeravaju opažljivim cinjenicama nisu bili
vrlo strogi, ako su uopce postojali. Obicno su samo vrlo neodredeni rezultati bili izvodeni
iz “razumljivih principa”. Medutim, stari Rimljani i Grci izgradili su vrlo zanimljive
gradevine na temelju tradicije obrtništva koja je bila prenošena s jedne generacije na drugu
bez teorije. Upotrebljavali su ono što danas zovemo “prakticno znanje”. Iz onog što
nazivamo znanošcu i filozofijom nisu uopce mogli izvesti nikakvo tehnicko “prakticno
znanje”. Prakticna primjena znanosti je u potpunosti proistjecala iz tradicije obrtništva. Nije
bilo zahtjeva za tom primjenom od strane znanosti.
Otprilike od 1600. godine, medutim, znanost je postala pretencioznije; željela je
izvesti prakticnu mehaniku iz teorijske mehanike. Tada se lanac prekinuo u sredini. Iz
principa srednje opcenitosti, fizikalnih zakona, mogle su se izvesti opažene cinjenice.
“Znanstvenike” više nije zanimalo da li se fizikalni zakoni mogu izvesti iz principa više
opcenitosti. Veliki primjer u povijesti je neuspjeh teorije koncentricnih krugova da objasni
položaje planeta na nebu, koji je doveo do uvodenja “ružne” teorije epicikla, a teorija
epicikla nije se mogla izvesti iz razumljivih principa. Prekidanje lanca dovelo je do
znanosti u njenom modernom smislu kao jednog dijela antickog lanca “znanost-filozofija”.
Covjek je postao svjestan da su iskazi izvedeni iz razumljivih i lijepih principa mogli
samo na vrlo neodreden nacin objasniti opažene cinjenice. Jedinstvo znanosti i filozofije
bilo je moguce samo tokom razdoblja razdvojenosti znanosti i tehnike. Moderna znanost se
rodila kada je tehnika postala naucna. Dakle, za Philippa Franka, sjedinjenje znanosti i
tehnike bilo je odgovorno za razdvajanje znanosti i filozofije.
U modernoj znanosti, koja se smatra vrlo egzaktnom, nijedna teorija se ne slaže sa
svim cinjenicama. Mi prihvacamo neke opce principe koji izgledaju uvjerljivi i
pokušavamo izvoditi cinjenice koliko je to moguce. Cini se vrlo zgodnim reci da
odbacujemo neku teoriju na osnovu jednog neslaganja s cinjenicama, ali nitko to nece
uciniti prije nego što se pronade nova teorija. Dobar primjer je to što znanstvenici
osamnaestog stoljeca nisu napustili hipotezu o “flogistonu” kada je otkrivena cinjenica
koja je bila suprotnosti sa zakljuccima izvedenima iz nje.
Ako je otkrivena neka posebna cinjenica koja je u kontradikciji s nekim zakljuckom
izvedenim iz teorije ili pojmovne sheme, jedina stvar koju možemo sa sigurnošcu nauciti iz
te kontradikcije je da “nešto nije u redu” s tom teorijom, ali ne znamo tocno što nije u
redu. Teorija sadrži veliki broj iskaza koji mogu biti isprepleteni na složen nacin.
Novootkrivena cinjenica ne kaže nam koji je od iskaza neistinit. U uobicajenom žargonu
znanstvenika, rekli bismo, “da je teorija opovrgnuta” cinjenicama ako se moraju ispustiti
iskazi koji su “bitni” za teoriju. Zatim, pomocu kojeg kriterija razlikujemo bitne od
slucajnih dijelova teorije?
Pretpostavljamo da “bitni dio teorije” zapravo znaci “bitan za odredenu svrhu
teorije”. Prema tome, ne možemo reci da odredena cinjenica opovrgava odredenu teoriju,
vec jedino da je ona nespojiva s odredenom svrhom te teorije. Imamo slobodu da
modificiramo iskaze koji nisu bitni za tu svrhu i tako ostvarimo podudarnost s novom
cinjenicom.
Nova teorija, s druge strane, nikad ne bi bila prihvacena da nije imala stupanj
jednostavnosti i ljepote. Ovi kriteriji su jasno povezani s filozofskom krajem našeg lanca.
Cinjenica da ta dva kriterija nisu uvijek u najboljem skladu dovela je do pretpostavke da su

80
znanost i filozofija dva potpuno razlicita podrucja znanja. Neki ljudi vjeruju da one nikada
nece jedna drugu osporiti, da one mogu biti dva autonomna podrucja raspravljanja.
Ovo stanje razdvojenosti je bilo prevladavajuci odnos izmedu znanosti i filozofije u
sveucilišnoj nastavi tokom devetnaestog stoljeca i prve polovice dvadesetog. Danas je to
još uvijek tipicno stanovište u našim institucijama višeg obrazovanja. S druge strane, cemo
vidjeti da je bilo energicnih pokušaja za obnavljanjem jedinstva pomocu opcenitog pojma
znanosti.
Doznali smo da se os znanost-filozofija prelomila, jer uvjerljivi i razumljivi principi –
koji su na neki nacin opisivali konacnu strukturu univerzuma – nisu dali prakticne rezultate
na podrucju opažljivih cinjenica i tehnickih primjena. Kada je bila izgradena
mehanicisticka znanost Galilea i Newtona, nije se razmišljalo da li su ti zakoni
“razumljivi”. Kasnije, kada se pokazalo da ti zakoni vrlo dobro služe svojoj tehnickoj
namjeni, sve više su se poceli smatrati “razumljivim” ili “filozofskim” principima.
Možemo vidjeti kako ta mehanicisticka znanost prolazi tri stupnja. Na prvom stupnju
zakoni su bili prihvaceni zbog njihovog podudaranja s opažljivim cinjenicama, ali su bili
smatrani cisto deskriptivnima, jer nisu mogli biti izvedeni iz razumljivih principa koji su u
to vrijeme bili organicisticki principi.
Na drugom stupnju mehanicisticki zakoni su stekli reputaciju da su oni sami ocigledni
i razumljivi. U dvadesetom stoljecu, medutim, iznesene su nove fizikalne teorije za koje se
smatra da pokrivaju opažljive cinjenice bolje od mehanicistickih principa. Na tom trecem
stupnju mehanicisticki principi se još uvijek smatraju razumljivima, ali ne više i
prakticnima. Danas ljudi kažu da su nove teorije – kvantna mehanika i teorija relativnosti –
prihvacene jer su prakticne (drugim rijecima, možemo konstruirati nove naprave atomske
bombe koje nismo mogli napraviti ranije), ali da one nisu razumljive.
Tako bi iz historijskog proucavanja izgledalo ispravno reci da ne postoji bitna razlika
izmedu razumljivih principa i iskaza nauke iz kojih se mogu izvesti opažljive cinjenice. Za
sto godina ce Einsteinova formula E = mc2 vjerojatno smatrati ociglednim iskazom. Ipak,
upravo o toj distinkciji – izmedu razumljivih i cisto prakticnih iskaza – ovisi razdvajanje
znanosti i filozofije. Od stalnog kretanja u koncentricnim krugovima do ptolomejskog
sistema epicikla, do kopernikanskog sistema, do potpunog napuštanja kružnog kretanja i
shvacanja o elipticnim putanjama planeta, ljudi su morali prihvatiti te teorije koje se radaju,
jer su one donijele prakticne rezultate, cak iako je to znacilo slom njihovih razumljivih
principa. Tu opcu napomenu sada cemo ilustrirati nekim primjerima.
Kada je Kopernik iznio svoju heliocentricnu teoriju, suprotstavili su mu se ne samo
zagovornici tradicionalne teologije i filozofije vec i autori koji su cvrsto vjerovali u
empirizam u znanosti. Francis Bacon nazvao je Kopernika covjekom »koji ne mari da u
prirodu uvede fikciju bilo koje vrste samo da bi mu racuni dobro ispali«.33 To znaci,
drugim rijecima, da Kopernik primijenio samo “naucni” kriterij istine, a zanemario
filozofski kriterij. Bacon je nazvao kopernikanski sistem “fikcijom”, dok je geocentricni
sistem smatrao hipotezom ili teorijom. Sasvim mali broj znanstvenika i filozofa još i danas
pravi razliku izmedu “fikcije” i “teorije”34.
Vrlo cesto se Einsteinova teorija relativnosti naziva “fikcijom”, dok se Newtonova
mehanika smatra “teorijom”. U cemu je razlika? Ako slijedimo Baconov nacin govora,
“fikcija” je sistem iskaza iz kojih se matematickim zakljucivanjem mogu izvesti opažane
cinjenice, ali iskazi koji sacinjavaju “fikciju” nisu sami po sebi razumljivi ili uvjerljivi.
Oni se ne mogu razumjeti pomocu analogije s iskustvima svakidašnjeg života autori koji

33 Francis Bacon, Descriptio Globi Intellectualis (napisano vjerojatno 1612). Vidi The Philosophical Works
of Francis Bacon, uredili Ellis i Spedding, London 1857.
34 Npr., u knjizi H. V. Gill, Facts and Fiction in Modern Science, 1944, pisanoj sa stanovišta tomisticke
filozofije.

81
fizikalnim teorijama dvadesetog stoljeca pridaju etiketu “fikcije” misle tom rijecju potpuno
isto što i Bacon.
Medutim, teorija koja je po sebi razumljiva, bila bi vjecno valjana. Kada ona ne bi
bila istinita zbog svojih opažljivih konzekvenci nego na osnovu »vlastite evidentnosti«,
nikakvo novo iskustvo ne bi moglo izazvati bilo kavu promjenu u našem vjerovanju u
njezinu valjanost. Kada je u dvadesetom stoljecu Einstein iznio svoju opcu teoriju
relativnosti, pokazalo se da svaki referencijalni sistem u mehanici jednako prihvatljiv i da
superiornost Sunca postoji samo unutar vrlo ogranicenog dijela univerzuma. Vjerovanje da
je kopernikanska teorija bila razumljiva sama po sebi ponovni se pokazalo kao iluzija.
Na vrlo slican nacin radikalne promjene je doživio stav prema Newtonovim zakonima
kretanja. Njegova teorija planetarnog kretanja imala je dva temelja, zakon inercije i zakon
gravitacije. Nijedna od tih hipoteza nije se Newtonovim suvremenicima cinila ni
“razumljivom” niti cak “uvjerljivom”. Ipak, iz njih izvedeni matematicki zakljucci odlicno
su se slagali sasvim poznatim opažanjima planetarnog kretanja, ukljucujuci cak i
medusobne perturbacije. Newtonova teorija je bila prihvacena zbog svoje tehnicke
savršenosti kao naucne “istine”, ali prvobitno ona nije bila priznata za “filozofsku istinu”.
Najveci znanstvenici njegovog vremena, ljudi kao Huyghens i Leibniz, nisu bili skloni da
prihvate principe koji nisu bili “razumljivi”. Za Leibniza su zakon inercije i zakon
gravitacije bili “fikcije”, kao što je kopernikanski sistem bio za Bacona. Newton je poput
Kopernika bio smatran covjekom koji bi prihvatio bilo kakvu fikciju samo da ona
ispravnim matematickim zakljucivanjem dovodi do rezultata koji se slažu s iskustvom.
Newton je svoju teoriju gravitacije smatrao analognom opisu mehanizma koji održava
planete u kretanju. On se složio da bi pridonijelo napretku u razumijevanju kada bi se
njegovi zakoni gravitacije i inercije mogli izvesti iz nekog razumljivog principa, ali on se
radije ogranicio na ono što smo nazvali “cisto znanstvenim” aspektom i napustio traganje
za razumljivim principima. Poceo je od principa “neposredne opcenitosti”. Njegov slavni
iskaz »hypotheses non fingo« (Ne izmišljam hipoteze) drugim rijecima znaci:
»Ogranicavam se na fikcije i ne marim za razumljive principe.« Njegov cilj je, za Franka,
neosporno bila “naucna istina” a ne “filozofska istina”.
Medutim, nakon velikih tehnickih uspjeha njutnovskih zakona, od pocetka
devetnaestog stoljeca stalno je raslo uvjerenje da su sami njutnovski zakoni razumljivi.
Povucene su analogije izmedu zakona i osobnog iskustva tromosti i, konacno, Newtonovi
zakoni su bili smatrani “razumljivim principima”. Kada su postigli taj status, nisu više
ovisili o daljnjem eksperimentalnom istraživanju. Bili su proglašeni ociglednim iskazima
koji ce važiti ubilo kojem buducem sistemu fizike.
Zauzimanjem tog opceg naucnog stanovišta zanemarili su smo veliki dio našeg lanca.
Znanstvenik može reci da ga ostatak lanca uopce ne zanima i da o tome ne bismo trebali
govoriti ni misliti. To je jedan nacin gledanja na te stvari, ali veoma mnogo ljudi ne slaže se
da drugi dio lanca treba potpuno zanemariti. Buduci da se razumljivi principi ne mogu
neposredno provjeravati metodama znanosti, moramo se zapitati kako možemo utvrditi da
li je neki princip razumljiv ili nije.
Neki vjeruju da postoji druga vrsta mišljenja pored naucnog mišljenja koja se naziva
filozofskim mišljenjem. Drugi opet kažu da covjek o tome uopce ne može imati znanje; da
nam je potrebna pomoc koja prekoracuje razum a ciji izvor je religija. Jasno je, medutim,
da su ljudi željni da prošire znanje van okvira »znanosti« u modernom smislu na podrucje
spomenutih razumljivih principa. Nalazimo takoder one koji kombiniraju oba stanovišta,
koji ne žele proširiti ljudski razum van okvira onoga što smo nazvali logikom nauke, ali
koji vjeruju, otkad su ljudi zainteresirani za opce principe, da oni pripadaju religiji, koja
nadilazi ljudski razum i obraca se nadnaravnom. Ta kombinacija tvrdokornog znanstvenika
s vjerom u nadnaravno nije rijetka.

82
Za filozofiju se takoder misli da se bavi hipotezama spekulativnije prirode od onih
koje se mogu naci u znanosti. ne mislim da je to istina, jer sve hipoteze su spekulativne. Ne
može se praviti nikakva razlika izmedu naucnih i spekulativnih hipoteza.
Jedinstvo znanosti i filozofije u starom klasicnom smislu možda je najbolje opisano
poznatim Descartesovim drvetom35: korijenje tog drveta odgovaralo je metafizici
(razumljivim principima), deblo fizici (iskustvima srednje opcenitosti), a grane i plodovi
onome što bismo nazvali primijenjenom znanošcu. On je promatrao cijeli sistem znanosti i
filozofije kao što mi danas promatramo samo nauku; osjecao je da su metafizicki principi
konacno opravdani svojim “plodovima”, ne naprosto svojom ociglednošcu.
Ono što danas nazivamo primijenjenom znanošcu za njega se sastoji ne samo iz
mehanike (inženjerstva) vec i iz medicine i etike; cak i danas govorimo o socijalnom
inženjerstvu. Poteškoca je bila u tome što se iz opcih principa kartezijanske ili
aristotelovske znanosti-filozofije nisu mogli izvesti nikakvi rezultati koji su se tocno slagali
s opažanjem, ali izgledalo je da su ti principi razumljivi i uvjerljivi. Tako je drvo
presjeceno u sredini. Da bi se izveli tehnicki rezultati, bilo je nužno poceti od fizikalnih
principa u deblu, od sredine drveta. Znanost u ovom smislu morala je razmišljati samo o
tome kako bi se plodovi razvili iz debla zanemarujuci korijenje iz kojeg su proizašli.
Kasnije, u devetnaestom stoljecu, postojao je osjecaj da su Newtonovi zakoni
mehanike ponovo uspostavili staro jedinstvo. Filozofija materijalizma razvila je ideju da
zakoni mehanike igraju istu ulogu kao stari organski zakoni u aristotelovskoj filozofiji i da
se iz njih sve može izvesti. Pocetkom dvadesetog stoljeca postalo je ocigledno da ni zakoni
mehanike nisu potpuno zadovoljavajuci. Tada se pokušalo zadržati te zakone mehanike kao
metafizicke zakone, a za cinjenice nuklearne fizike itd. smatralo se da su izvedene iz
principa srednje opcenitosti.
Ako pogledamo povijest znanosti, vidimo jednu vrlu cudnu pojavu. Nakon Newtona
njegovi zakoni su poštivani zbog njihove prakticne koristi oni su se pokazali toliko
prakticnima da su nakon nekog vremena stekli odredeni ugled pa su oni tada bili smatrani
“razumljivim” principima. Kasnije se uvidjelo da je njihova prakticna korist bila
precijenjena – da se fenomeni nuklearne fizike, pretvaranje mase u energiju na primjer, ne
mogu iz njih izvesti. Tada je receno da se Newtonovi zakoni moraju sacuvati zbog
njihovog “ugleda”, zbog toga što su razumljivi.
Sada dolazimo do posljednjeg pitanja ovog poglavlja. Koji je zapravo kriterij na
osnovu kojeg prosudujemo da li su ti principi “razumljivi” ili nisu?
Zašto su neki zakoni uvjerljiviji od ostalih? Da bismo na to odgovorili, moramo
razmotriti neke primjere, kao što su zakon dovoljnog razloga ili zakon o ocuvanju
supstancije. Zašto nam se oni cine uvjerljivima? Nitko ne bi rekao da je Ohmov zakon ili
zakon elektromagnetske indukcije “uvjerljiv” ili “razumljiv”, a kamoli “ocigledan”. Ako
cinjenicu psihološki analiziramo, vidimo da uvjerljivost tih opcih zakona leži u njihovoj
ocevidnoj analogiji s opažanjima koja su nam dobro poznata. Ocuvanje za fizicara znaci da
funkcija odredenih mehanickih, toplinskih i elektricnih velicina ostaje konstanta.
Zbroj tih velicina, koje su vrlo razlicite u razlicitim podrucjima, ostaje konstantan. Iz
tog zakona fizicar može izracunati takve konzekvence kao što je brzina padajuceg utega ili
cijena elektricne struje. Zatim on kaže da je “energija” supstancija koja se ne može
uništiti. U svijetu našeg neposrednog, svakidašnjeg iskustva vidimo mnogo stvari koje se
ocigledno ne mogu uništiti. Ne ocekujemo, na primjer, da kuce u kojima živimo nestanu
pred našim ocima; a ako budu uništene, tješimo se mišlju da su one samo razgradene na
atome i molekule. Naravno, danas znamo da se atomi mogu razoriti, ali se još uvijek

35 René Descartes, Principles of Philosophy, originalno izdanje na latinskom 1644, francuski prijevod 1647.

83
tješimo mišlju da to nije moguce s elektronima. Konacno, znamo da se sve može uništiti
osim energije.
Usporedivanje neceg vrlo složenog s necim jednostavnim i poznatim ne predstavlja
jako dubok nacin mišljenja – mi zamjenjujemo složeni iskaz o ocuvanju energije koji
upotrebljavaju fizicari opažanjem neposrednog iskustva da predmeti ne nestaju – ali ono
pruža zadovoljstvo. Principi postaju nejasni kada izgube tu blisku analogiju sa
svakidašnjim iskustvom, kao što je to danas slucaj s principima kvantne mehanike i
relativnosti.
Razlog što vjerujemo u te razumljive principe je zacijelo vrlo površan. Mnogi ne žele
sami sebi priznati da to cvrsto uvjerenje proizlazi iz neodredenih analogija sa svakidašnjim
iskustvom. Ta nevoljkost je bila izražena rijecima na slijedeci nacin: Ti principi imaju
prirodu koju je vrlo teško opisati – znamo ih pomocu “intuicije”, pomocu neke vrste
sposobnosti koja ne razlikuje od sposobnosti korištene u obicnoj nauci i koja daje pouzdane
rezultate. Ti principi mogu biti vrlo uvjerljivi, ali oni nisu primjenljivi; oni dovode do
kružnih zakljucivanja, upravo kao što je princip simetrije uvjerljiv ali nije primjenljiv dok
ne opišemo koja su svojstva važna.
Analogija izmedu opcih iskaza i svakidašnjeg iskustava može biti samo površna.
“Ugled” tih razumljivih iskaza – razlicit od onog koji proizlazi iz njihovog slaganja s
opažljivim cinjenicama – proistice iz te neodredene analogije sa svakidašnjim iskustvom.
Tako, ako odsijecemo korijenje Descartesovog drveta, preostaje cežnja za tim neodredenim
analogijama, da nam vrate osjecaj da možemo razumjeti opce naucne principe drugacije i
bolje nego pomocu njihovih opažljivih rezultata.

3.2. Znanost u užem smislu


Ako želimo upotrebljavati jezik u kojem su nas roditelji i ucitelji odgojili, možemo
uvidjeti dvostruki cilj nauke: da pribavi tehnicko znanje i da unaprijedi “razumijevanje”
univerzuma. Ovaj dvostruki cilj postao je osobito ocigledan kada je došlo do razdvajanja
izmedu znanosti i filozofije. Tada se cinilo nemogucim da jedan te isti sistem misli ostvarit
oba cilja. Mnogi su smatrali i još uvijek smatraju da znanost može pružiti samo tehnicko
znanje, da ona ima samo izvjesnu tehnicku vrijednost.
Za “pravo razumijevanje” potrebna nam je filozofija, koja postavlja principe koji su
razumljivi i uvjerljivi, ali ne daje precizno prakticno znanje. To je nacin na koji su se
znanost i filozofija odijelile. Medutim, nema sumnje da filozofija takoder služi prakticnom
cilju. Dok znanost daje metode konstruiranja fizikalnih i kemijskih instrumenata, filozofija
pruža metode za usmjeravanje ljudskog ponašanja. Tako filozofska strana dopire do svog
prakticnog cilja cak na direktniji nacin nego znanost u užem smislu.
Ono što podrazumijevam pod izrazom “znanost u užem smislu” je znanost u njenom
stadiju odvojenosti od filozofije kao što se uci u našoj redovnoj nastavi znanosti. sa tog
“znanstvenog aspekta” znanost bi trebala sadržavati što je moguce manje filozofije.
Nastavnik polazi od opaženih cinjenica i postavlja principe iz kojih se te cinjenice mogu
izvesti.
“Znanost u užem smislu” ne zanima da li su ti principi “razumljivi”. Nastavnika,
medutim, zanima to što se iz malog broja takvih principa “srednje opcenitosti” može
izvesti veliki broj opažljivih cinjenica. To se naziva principom ekonomicnosti u znanosti.
postavljanje malog broja principa iz kojih se može izvesti što je moguce više cinjenica je
neka vrsta minimalnog zadatka. San nauke je da cinjenice izvede iz jednog principa. To se
vjerojatno ne može postici. Ako se to ne može postici u okviru znanosti, može se zamisliti
da bi se principi znanosti mogli izvesti iz jednog osnovnog principa u filozofiji, gdje se ne

84
zahtijeva tocno slaganje s opažljivim cinjenicama. Izvodenje svega iz vode, iz vatre, iz
duha, kao što su pokušali uciniti stari Grci, predstavlja ekstremni slucaj ekonomicnosti.
Nakon što je postavio neku jednostavnu formulu, znanstvenik mora iz nje izvesti
opažljive cinjenice. Zatim mora ispitati te konzekvence, da bi vidio da li se one zaista slažu
s opažanjem. Prema tome, rad znanstvenika sastoji se od tri dijela:

1. Postavljanje principa.
2. Izvlacenje logickih konkluzija iz tih principa da bi se iz njih mogle izvesti opažljive
cinjenice.
3. Eksperimentalno provjeravanje tih opažljivih cinjenica.

Ta tri dijela koriste se trima razlicitim sposobnostima ljudskog uma. Eksperimentalno


provjeravanje koristi se sposobnošcu opažanja, da se registriraju osjetilni utisci; drugi dio
zahtijeva logicko mišljenje, ali kako dolazimo do principa u prvom dijelu? To je jedna
krajnje sporna stvar. Mnogi autori kažu »pomocu indukcije iz opaženih cinjenica« -
obratno od dedukcije.
Ako znanstvenik opazi da se isti slijed cesto javlja, zakljucit ce da ce se to uvijek tako
dogadati. To nas podsjeca na pricu o covjeku koji je kupio konja i želio ga navici da živi
bez jela. Trideset dana uspio je sprijeciti konja da jede, i tako zakljucio da je konj tada bio
izvježban da živi bez jela; ali trideset prvog dana konj je uginuo. “Indukcija” nije tako
jednostavna. Pomocu nje teško možemo postaviti neku metodu za pronalaženje opcih
principa poput gravitacije. Svi znamo pricu o tome kako je navodno Sir Isaac Newton
nabasao na teoriju opce gravitacije kada mu je na glavu pala jabuka. Bez obzira da li je ta
prica istina ili nije, bitno je to da ne možemo postaviti sistem indukcije na takvoj osnovi.

3.3. Znanost, zdravi razum i filozofija

Sad cemo opisati odnos izmedu znanosti i filozofije nakon što je došlo do raskida na
nacin koji djeluje pomalo paradoksalno i koji zacijelo predstavlja pojednostavljenje. Ono
ce, medutim, usmjeriti našu pažnju na glavna obilježja obaju podrucja ljudskog pregnuca.
Principi nauke mogu se formulirati na takav nacin da budu vrlo daleko od zdravog razuma,
ali se njihovo provjeravanje eksperimentom uvijek provodi na razini zdravorazumskog
iskustva. Dolazi do paradoksalne situacije da je, na neki nacin, filozofija bliža zdravom
razumu nego nauka. Filozofija je uvijek zahtijevala blisko podudaranje izmedu samih opcih
principa i zdravorazumskog iskustva. Što je više znanost napredovala u teoretsko podrucje,
to su se njeni opci principi sve više udaljavali od zdravog razuma.
Rezultati opažanja i eksperimenta koji sacinjavaju cinjenicnu osnovu znanosti mogu
se opisati jezikom svakidašnjeg života ili, drugim rijecima, zdravorazumskim iskazima. U
aristotelovskoj i srednjovjekovnoj fizici, pravila se razlika izmedu u »teških« tijela, poput
kamenja, koja padaju na zemlju, i “lakih” tijela, poput dima, koja se uspinju prema nebu.
To je jezik obicnog covjeka. Prije uspona moderne fizike, oko 1660, taj zdravorazumski
jezik se upotrebljavao ne samo u opisu opažanja vec i u formulaciji opcih principa
znanosti: »Ako je tijelo teško, ono pada«. Herbertz Dingle je napisao: »Besmrtna slava
Galileovog doprinosa mišljenju leži u tome što je on, iako samo polu svjesno, odbacio
svakidašnji zdravorazumski svijet kao filozofsku nužnost.«36 U njegovom teorijskom
sistemu sva tijela padaju na zemlju jednakim ubrzanjem. On je utro put Newtonovom

36 Herbert Dingle: ‘‘The nature of Scientific Philosophy’’, Proceedings of the Royal Society of Edinburgh,
1949, 62, dio IV, str. 409.

85
sistemu u kojem se planeti krecu prema istim zakonima kao kamen koji pada, premda
izgleda da naše zdravorazumsko iskustvo ukazuje na temelju razlicitost izmedu ova dva
tipa kretanja. Cinjenica je da se napredak u znanosti u velikoj mjeri sastojao u
zamjenjivanju zdravorazumskog svijeta svijetom apstraktnih simbola.
Ove primjedbe su od velike važnosti za razumijevanje suvremene znanosti. mnogi
termini koji se ranije upotrebljavali u naucnom jeziku ne mogu se više upotrebljavati, jer
opci principi suvremene znanosti sada upotrebljavaju termine koji su mnogo udaljeniji od
zdravorazumskog jezika. Izrazi kao “materija”, “duh”, “uzrok i posljedica” i slicni danas
su samo zdravorazumski termini i nemaju mjesto u strogom naucnom govoru. Da bismo
postali svjesni te evolucije, moramo usporediti fiziku dvadesetog stoljeca s njenim
prethodnicima u osamnaestom i devetnaestom stoljecu. Newtonovska mehanika je
upotrebljavala termine kao “masa”, “sila”, “položaj”, “brzina” u smislu koji je izgledao
blizak njihovim zdravorazumskim upotrebama.
U Einsteinovoj teoriji gravitacije, “koordinate nekog dogadaja” ili “tenzorski
potencijali” su termini koji su povezani s izrazima u našem zdravorazumskom jeziku
dugim lancem objašnjenja. To još više važi za termine kvantne teorije kao “valna
funkcija”, “matrica položaja” itd. Einstein je, u predavanju održanom u Oxfordu 1933.
govorio o »provaliji koja se neprestano širi izmedu temeljnih pojmova i zakona s jedne
strane, i konzekvenci koje treba korelirati s našim iskustvom s druge strane, provaliji koja
se progresivno širi s rastucom unifikacijom logicke strukture, to jest, s reduciranjem logicki
neovisnih elemenata potrebnih za osnovu citavog sistema«37.
Naša opažanja i eksperimenti su, medutim, redovito bili opisivani zdravorazumskim
jezikom usprkos svim promjenama u principima. Stoga se znanost sve više i više
navikavala da upotrebljava razlicite jezike u istoj slici univerzuma i uskladivanje tih
razlicitih jezika u jedan koherentan sistem postao je važan zadatak znanstvenika. Herbert
Dingle je s pravom rekao: »Ako naglašavam potrebu oslobadanja naucne filozofije od
prodiranja zdravorazumskih pojmova, to nije zato da podcjenjujem zdravi razum vec zato
što u toj konfuziji danas leži veliki opasnost.«38
Zbog te konfuzije ako filozof i znanstvenik raspravljaju o opcim principima cesto se
dogada da filozof prigovori da su znanstvenikovi principi nerazumljivi. Tu leži razlika
izmedu dva kraja našeg lanca. Na znanstvenom kraju slaganje sa zdravim razumom je
postignuto na razini izravnih opažanja, dok je na filozofskom kraju slaganje sa zdravim
razumom pronadeno na razini samih apstraktnih principa.
Francuski filozof Edouard le Roy39 je to opisao na vrlo ilustrativan nacin. Znanost
polazi od zdravog razuma i iz uopcavanja indukcijom ili imaginacijom izvodi se znanost;
ali izvedeni principi sami mogu biti vrlo udaljeni od zdravog razuma. Povezivanje tih
principa direktno sa zdravim razumom – to je zadatak koji obavljaju filozofi.
Filozofija unosi u znanost nešto za što znanstvenik »kao znanstvenik« nema
interesa. Zapravo, znanstvenik je takoder covjek i ima svoje slabosti, ako se slabošcu može
nazvati taj zahtjev da opci principi nauke budu sami po sebi uvjerljivi. Nastavnik fizike
uvijek ustanovljuje da su studenti zahvalni za svaki nagovještaj koji zakone cini
uvjerljivima. Tako možemo reci da je svatko za to zainteresiran. Znanstvenik “kao takav”
se time mnogo ne bavi, ali to nam pokazuje nacin kako ljudi uopce racionaliziraju znanost,
kako oni zamišljaju znanost.
U ovom kratkom razmatranju u kojem smo koristili, uglavnom izvorno stavove,
stavove Philippa Franka može se naslutiti problematika izmedu znanosti i filozofije što

37 Albert Einstein, On the methods of Theoretical Physics, Herbert Spencer predavanje, održano u Oxfordu
1933, preštampano u The World as I See It, Toronto, George McLeod, Ltd., 1934.
38 Herbert Dingle, op. cit., str. 403.
39 Edouard Le Roy: ’’Science et philosophie’’, Revue de métaphysique et du monde, 1899, I, 375 i dalje.

86
postaje jedna od tema same filozofije znanosti. Mogle bi se dati mnoge primjedbe na
ovakav pristup, koji slijedi iz samog stava logickog pozitivizma kome pripada i sam autor,
ali sigurno pokazuje svu bremenitost znanstvene spoznaje i njegovog odnosa prema
filozofiji i obratno.

3.4. Filozofija i realne znanost40

Na kraju ovog Frankovog pristupa dajmo još neke interesantne stavove kao što je to
dao V. Weizsacker:
»Odnos filozofije prema takvoj pozitivnoj znanosti može se svesti na formulu:
filozofija postavlja ona pitanja cije je nepostavljane bilo uvjet uspješnosti znanstvenih
postupaka. Time se dakle tvrdi da znanost svoj uspjeh, medu ostalim, zahvaljuje time što se
odrekla postavljanja stanovitih pitanja.« (V. Weizsäcker)
Vrlo staro metodicko pravilo govori da nijedna znanost sama sebi ne zadaje objekt i metodu.
Primjerice, pitanje kako povjesnicar utvrduje svoj predmet i odreduje svoju metodu samo nije
povijesno pitanje. Stajalište s kojeg se utvrduje objekt i metode neke znanosti uvijek je
izvan znanosti.
Razlika izmedu filozofije i realnih znanosti mogu se odrediti upravo na vec navedena
tri obilježja realnih znanosti:
Realne znanosti su empirijske i polazi od iskustva što u principu cini i filozofija, ali
ona ne ostaje u toj ravni. Ona polazi od iskustva ali postavlja i pitanje o onome na cemu se
temelji to iskustvo. Za filozofiju su bitni ne-empirijski uvjeti i temelji empirijskog, jer neka
empirijska stvar naposljetku se ne da objasniti pomocu empirijske stvari. Za realne su
znanosti, nasuprot tome, bitni empirijski uvjeti i temelji empirijskog. Navedimo jedan
zoran primjer: Kada prirodna znanost pita: Kako je nastao svemir?, tada nužno traži neko
empirijsko obrazloženje. Ona pita o necemu što je (u najširem smislu) empirijsko kao
prethodnom uvjetu (uzroku) svemira. Kada Leibniz kao filozof pita: Zašto jeste bitak, a ne

40 Moramo napomenuti da se u odredenoj literaturi znanost definira razlicito obzirom na svoj predmet i
širinu i cesto se ono što mi podrazumijevamo pod znanošcu definira kao realna znanost. Mi cemo u daljnjem
tekstu koristiti izraz znanost, ali navest cemo kako glase ostale definicije znanosti da bi se osjetila razlika
spram realne znanosti. Na kraju ovog kratkog dijela možemo dati neke uvriježene definicije
Znanost
Ako filozofiju oznacavamo kao znanost, možemo to uciniti samo u vrlo širokom neodredenom smislu.
Znanost je tada jednostavno ukupnost znanja koje stoje u nekoj medusobnoj svezi a ta sveza pokazuje da ta
ukupnost cjelina.
Fundamentalna znanost
Ona je fundamentalna znanost zato što pita o krajnjim, o ne-empirijskim temeljima, dakle o fundamentu
svega empirijskog.
Univerzalna znanost
Ona pita o uvjetima mogucnosti iskustva zbilje u cjelini. Utoliko je filozofija univerzalna a ne pojedinacna
znanost.
Umna znanost
Zahtjev je filozofije da svi njezini iskazi budu umni, dakle da svako umno bice mora uvidjeti da ti iskazi teže
i zašto teže za dosljednošcu i uvjerljivošcu. Prijelaz sa iskustva na ne-empirijske uvjet mogucnosti iskustva ne
sadrže dakle po sebi ništa poeticno niti fantasticno, vec sa argumentima zahtijeva nedvojbenu dosljednost.
Kriticka znanost
Ona je univerzalna kritika koja svako mišljenje, svaki svjetonazor, svaku smislenost podvrgava svojoj
prosudbi kao umna znanost. Ona je kritika ideologije, religije, znanosti, tehnologije itd. Ona se bori protiv
svakog dogmatizma i time u društvu obavlja prosvjetiteljsku funkciju.
Odnosno na kraju možemo reci: Filozofija je kriticka umna znanost o uvjetima mogucnosti iskustvene zbilje
kao cjeline.

87
ništa?, tada on ne pita o nekom empirijskom prethodnom uvjetu, nego o ne-empirijskom
temelju empirijskog.
Isto možemo izraziti i znamenitom Kantovom formulacijom: filozofija pita o
uvjetima mogucnosti iskustva. Ona (poput realnih zanosit) polazi od iskustva. Zatim
potaknuta cudenjem i dvojbom pita: Kako je iskustvo moguce?, Koji uvjeti omogucavaju
iskustvo?. I tu vrijedi, po Kantu, ti unijeti mogucnosti iskustva ne mogu opet biti iskustvene
stvari medu drugim iskustvenim stvarima. Filozofija, štoviše, kaže: pokazuje se da je
iskustvo i samo uvjetovano; ona upucuje na uvijete koji iskustvo omogucuje, ali same
nisku iskustvene stvari.
Realne znanosti su tematski reducirane zato što svoju temu (svoj predmet)
ogranicavaju na neki odredeni aspekt. Filozofija se ne odvija u tematskoj redukciji. ''Istina
je cjelina'' ( Hegel ). Filozofija se ne veže za odredeno gledište, nego pita o cjelini i onda
kada se bavi odredenim isjeccima za nju je bitna cjelina i uvjeti njezine mogucnosti.
Realne znanosti su metodicki apstraktne jer svoje pojedinacne isjecke iskustvenog
svijeta s odredenog gledišta i pomocu odredenih metoda. Filozofija nije metodicki
apstraktna jer ne pretpostavlja nikakvu metodu pomocu koje pristupa svojem predmetu. U
ovom kontekstu možemo dati kao zoran primjer odnosa filozofije i znanosti koju daje A.
Anzenbacher:41

O odnosu filozofije i realnih znanosti postoje najmanje tri razlicita shvacanja:

1. Filozofija je sluškinja realnih znanosti. Pojam realnih znanosti najviši je pojam


znanosti uopce. Filozofija je samo rašclamba iskaza, pretpostavki i metoda realnih
znanosti. To se stajalište zove scientizam, jer ono uspostavlja apsolutni autoritet
realnih znanosti i njihovih metoda.

2. Filozofija pretpostavlja i sintetizira rezultate realnih znanosti. Rezultati tog


shvacanja takozvane ''znanstvene slike svijeta''. I to je shvacanje obilježeno
scijentizmom.

3. Filozofija je autonomna u odnosu na realne znanosti. Filozofsko istraživanje je iz


temelja razlicito od istraživanja realnih znanosti. Filozofija nije empirijska znanost
vec ne-empirijska znanost o empirijskom. Samo na taj nacin filozofija može
govoriti o cjelini, te time pomoci pri odredivanju mjesta realnih znanosti u cjelini.

U daljnjem dijelu teksta obratimo pozornost na onaj dio znanstvenika i filozofa koji
su razmatrali probleme u znanosti i koje možemo oznaciti kao pretece moderne filozofije
znanosti. U tu skupinu spadaju mnoga znacajna imena koji su se bavili konkretnim ili
opcim problemima znanosti. Tu prije svega spadaju H. Helmholtz, E. Mach, H. Poincare,
P. Duhem i drugi. Mi se necemo posebno baviti tim periodom jer bi to zahtijevalo
preveliku analizu za jedan uvod u filozofiju znanosti. Zato smo odlucili da djelomicnu
pozornost obratimo na jednog velikog znanstvenika, matematicara i filozofa kao što je H.
Poincare, ciji je rad ostao aktualan i do današnjih dana.

41 Arno Anzenbacher, Einfhurung in die Philosophie, Wien, 1981.

88
4. Henry Poincaré i filozofija znanosti
Poincaré42 je bio nazvan »posljednjim univerzalistom«, jer se vjeruje da je bio
zadnji covjek koji je bio u stanju imati uvid u sve matematicke grane; zato je Hadamard i
mogao reci da »povijest Poincaréovog djela ne predstavlja zapravo ništa drugo nego samu
povijest matematicke znanosti i problem koje si je ona u naše vrijeme postavila«.43
Poincare se morao, 1890-tih godina. u Francuskoj suociti s popularnim, odlucnim,
neprijateljskim osjecajem prema znanosti. Dok su se francuski filozofi okrenuli od
Comteovog pozitivizma i Taineovog materijalistickog determinizma prema idealizmu
Henrija Bergsona, Poincare je postao pristaša znanosti i branio ju je od napada u trendu
popularnog tiska, kao što Tolstojev argument da je znanost beskorisna jer ne može reci
kako da živimo, i optužbe da je znanost bankrot. S druge strane, dugi uspjeh
eksperimentalnih znanosti i rušenje principa koji su se dotad držali sigurnima naveo je
njega da pomisli da je racionalizam mrtav.
Hipoteticka metoda je glavna odlika Poincareove filozofije znanosti, a on ju je
smatrao srednjim podrucjem izmedu dogmaticnih tvrdnji racionalistickog starog podrucja i
suvremenih antiznanstvenih pogleda. Veliki poticaj njegovim filozofskim nazorima je
izgleda bila težnja da dokaže da je znanost kumulativna i da napori znanstvenika kroz
povijest nisu bili neplodni i uzaludni, unatoc promjenama koje su se unosile u fiziku i
matematiku.
On je obicno citan kao instrumentalist, kao netko tko smatra da znanosti trebaju težiti
tome da daju proracun onoga što se može promatrati, a ne da objašnjavaju fenomene u
smislu entiteta i procesa koji se ne mogu promatrati. Poincareovo stajalište da je (metricka)
geometrija prostora stvar konvencije je cesto smatralo dijelom instrumentalistickog pogleda
na sve teoretske entitete u znanosti, ukljucujuci prostor. Medutim, on je insistirao na tome
da znanstvena teorija jest (ili može biti) istinita. Ustvari, on je sudjelovao u prepirki sa
Duhemom o tome da li temeljni zakoni imaju istinosnu vrijednost. Duhem je tvrdio da
temeljni zakoni nisu niti istiniti niti neistiniti, zato što su uvijek približni – stajalište koje je
Poincare odbacivao. Nadalje, dok Poincare izricito porice postojanje atoma »Science and
Hypothesis« (1902) prihvaca da je pretpostavka atoma bila korisna, ali se ne slaže da je bila
jedino moguce objašnjenje za kemijske i druge fenomene, prihvatio je njihovo postojanje
nakon što je proucio Perrinov rad, što pokazuje da on nije imao opcenitih strogih
neslaganje sa teoretskim entitetima. U barem jednom slucaju Poincare prihvaca pobijanje
temeljnih principa fizike, što on naziva prirodnom hipotezom, u empiristickoj teoriji. Kada

42 Jules Henri Poincare ( 1854 –1912 )


Henri Poincare je roden 29. travnja 1854. u Nancy-u u Francuskoj. Poincareovi radovi na podrucju
matematike su bili na teoriji funkcija, i prije svoje tridesete postao je poznat po otkricu automorfne funkcije
jedne složene varijable (Fuchsove funkcije). On je nagraden prvom nagradom za svoj doprinos na natjecanju
o problemu n-body, koji je doveo do njegovog slavnog rada o nebeskoj mehanici. U ovom kontekstu je
Poincare dokazao svoj teorem povratnosti koji je bio utjecajan u vrijeme razvitka teorije kaosa. Radio je na
algebri i teoriji brojeva, i s vremenom je osnovao algebarsku topologiju, kombinatorijalnu teoriju n-
dimenzionalnih likova. Njegova predavanja o matematickoj fizici na Pariškom sveucilištu raspravljaju o
širokom krugu problema fizike na prijelazu stoljeca, koje on smatra prijelaznim ili cak kriznim razdobljem.
Takoder je razvio svoj konvencionalizam tvrdeci da nema prave metricke geometrije svemira i da je biranje
izmedu euklidske i neeuklidske geometrije u fizici stvar prikladnosti. Bilo je polemika o tome da li se može
reci da je njegov doprinos teoriji relativnosti bio preteca Einsteinovoj teoriji. Pred kraj Poincare se ukljucio u
rasprave o temeljima matematike i razvio originalno rješenje semiotickih i teorijski postavljenih paradoksa.
Poincare je objavio preko pet stotina znanstvenih spisa i preko trideset knjiga. Izabran je za clana Akademije
znanosti, Legije casti i Academie Francaise u Franscuskoj, kao i u mnoga strana, znanstvena i filozofska
društva, i bio je nagradivan mnogim nagradama casti. Tumacen kao potpuni radikalni konvencionalist, kao
ultradicionalist ili kao nedosljedan, Poincare je uvijek bio izvor neprestanih rasprava i komentara filozofa.
43 J. Hadamard : »L'oeuvre mathèmatique de Poincarè«, Acta Mathematica 38, 1921, str. 204.

89
je prihvatio kvantnu teoriju kao što je predstavljena na prvoj Solvay konferenciji 1911.
Poincare je odustao od hipoteze kontinuiteta.
U fizici je dovoljno navesti teme Poincaréovih predavanja na Sorboni: kapilarnost,
elasticnost, termodinamika, optika, elektricitet, telegrafija, kozmogonija, itd. Njemu je npr.
Whittaker u svojoj poznatoj povijesti suvremene fizike pripisao i otkrice specijalne teorije
relativnosti naslovljujuci jedno poglavlje »Lorentzova i Poincaréova teorija
relativnosti«.44 Becquerel je nekoliko puta ponovio da ga je na istraživanje
radioaktivnosti (koje mu je donijelo Nobelovu nagradu) navelo citanje jednog
Poincaréovog eseja. Znacajan Poincaréov doprinos bilo je i rješenje starog problema
stabilnosti suncevog sistema. Engleski znanstvenik George Darwin je 1909. godine izjavio
da ce Poincaréovo djelo Mécanique céleste sljedecih pola stoljeca sigurno ostati rudnik
ideja za istraživanje, što je medu ostalim potvrdeno i time što je spomenuta knjiga, pošto je
1967. godine prevedena na engleski, bila korištena kao standardni tekst na koji su se u
istraživanju svemira oslanjali strucnjaci americke agencije NASA. U kinetickoj teoriji
Poincaré je dokazao slavni teorem o “vjecnom vracanju” po kojem ce se u bilo kojem
sistemu svaka, ma koliko nevjerojatna, konstelacija cestica ostvariti proizvoljno mnogo
puta samo ako cekamo dovoljno vremena. Period vremena koji treba proteci da bi se
slucajnim putem uspostavila odredena konstelacija cestica naziva se ponekad Poincaréov
broj i iznosi 10N , gdje je N broj cestica koji sacinjava doticni sistem. (Taj broj je za bilo
koji makroskopski sistem toliko velik da uopce nije važno da li se vrijeme izražava u
sekundama, godinama ili milenijima; tih nekoliko faktora od deset za koliko se spomenuti
broj povecava ili smanjuje uslijed izbora jedinice vremena može se u potpunosti zanemariti
kada se radi o broju koji se izražava jedinicom pracenom milijardama milijardi nula!) Taj
Poincaréov teorem igrao je vrlo znacajnu ulogu u razvoju termodinamike, a još je uvijek
predmet velikog zanimanja u filozofiji vremena. Takoder, deset godina prije pojave opce
teorije relativnosti Poincaré je izrazio pretpostavku da se gravitacija širi brzinom svjetlosti,
a tada je cak govorio i o gravitacijskim valovima.
Doista zacudujuce kako je Poincaré uz tako intenzivan rad na polju matematike i
fizike uspio ostaviti iza sebe i cetiri historijski vrlo znacajne knjige eseje iz filozofije
znanosti: La science et l'hypothèse, La valeur de la science, Science et méthode i
Dernières Pensées. Pored opce filozofije znanosti koja ce biti predmet detaljnije analize u
ovom tekstu, u tim se djelima raspravlja i o filozofiji matematike; tvrdeci da je matematika
zasnovana na sinteticki apriornim istinama, Poincaré se suprotstavio logicizmu koji je sve
više uzimao maha i ostalo je jadan od nepokolebljivih predstavnika intuicionisticke
tradicije. Na medunarodnom matematickom kongresu u Rimu 1908. opisao je Cantorovo
Mengenlehre kao bolest od koje ce se u buduce generacije smatrati izlijecenima. Poznati
su Poincaréovi ironicni komentari upuceni pristupu matematici ciji su glavni zastupnici bili
Frege i Russell. Nakon otkrica logickih antinomija napisao je: »Logistika više nije sterilna,
ona sada proizvodi antinomije.« A na Couturatovu tvrdnju da je od objavljivanja Peanovog
Formulaire de mathématiques logistika dala matematici krila, Poincaré je, smatrajuci da
logistika nije omogucila niti jedno znacajno matematicko otkrice, uzvratio: »Kako to, evo
vec deset godina imate krila, a još niste poletjeli!«
U daljnjem dijelu ovog teksta obratimo pozornost na neke konkretne probleme kao
što je premjer filozofija matematike.

44 Whittaker: A History of the Theories of Aether and Electricity, London: Thomas Nelson & Sons, 1953,
str. 27-77. (radi potpunosti informacije treba reci da je medu povjesnicarima relativnosti Whittaker usamljen
u tom ekstremnom minimiziranju Einsteinovog doprinosa.)

90
4.1. Filozofija geometrije

Pocet cemo sa kratkim razmatranjem njegove filozofije geometrije i to uglavnom iz


dva razloga; prvo, jer je problem geometrije ili geometrija jedno od bitnih pitanja filozofije
i znanosti i njihov spoznajno-teorijski, logicki i metafizicki status duboko ukorijenjen u
zapadnoj filozofskoj tradiciji. Drugo, cini nam se, kako Poincareovo rješenje u sklopu
filozofije geometrije najslikovitije pokazuje njegov konvencionalisticko stajalište koje ima
implikacije i na suvremeno shvacanje uloge geometrije fizickog prostora.
Poincaré je tvrdio da nemamo intuiciju o udaljenosti i na taj nacin nemamo a priori
metodu biranja vanjskog standarda kojim cemo definirati udaljenost. Nadalje, tvrdio je da
ne postoji odlika prostora po kojoj bi se vanjski standardi mogli empirijski odrediti i time
su moguce alternativne metrike. Buduci da se tvrdnje o geometriji ne mogu ni a priori niti
empirijski odrediti, imaju poseban status kao konvencije. Poincareov konvencionalizam je
cesto bivao analiziran u kontekstima kasnijih rasprava o prostorno-vremenskim teorijama.
Najšire objavljen argument za konvencionalizam je epistemološki i vecina interpretira
njegovog konvencionalizma je ucila da je on bio temeljen na epistemološkom argumentu.
Mnogi su se mislioci priklonili odredenom stajalištu u opcoj filozofiji znanosti pod
velikim utjecajem svojih pogleda na geometriju. Najpoznatiji primjeri za to su Kant,
Helmholtz, Schlick, Reichenbach i Carnap. U tu grupu nesumnjivo spada i Poincaré.
Epistemološki status geometrije stalno je bio u fokusu njegovog interesa, a zakljucci do
kojih je došao baveci se tim problemom ostavili su vidljiv trag na njegovo generalno
tumacenje nauke. Slicnost je primjetna vec i na najpovršnijoj razini: naziv
»konvencionalizam« upotrebljava se da oznaci i Poincaréovo stajalište u vezi s
geometrijom i u vezi s filozofijom znanosti opcenito. Prvo se stajalište u literaturi naziva
geometrijski konvencionalizam, a drugo generalizirani konvencionalizam.
Otkrice neeuklidskih geometrija45 u prvoj polovici devetnaestog stoljeca dobilo je
odjek u filozofiji kao rijetko koje drugo otkrice u znanosti. uzdrmani su kantovsko
vjerovanje u privilegirani status euklidske geometrije i nastojanje da se slika znanosti gradi
po uzoru na tu »apodikticku« i »sigurnu« spoznaju. Doduše, možda nije suvišno u ovom
kontekstu napomenuti da, nasuprot onome što se može ponegdje procitati, pojava
neeuklidskih geometrija sama po sebi nije predstavljala konkluzivno opovrgavanje Kanta.
Treba samo navesti što su Gauss, Bolyai i Lobacevski tocno dokazali, a što je Kant zapravo
negirao, da bi se vidjelo kako izmedu tvrdnji dviju strana i nema izravne proturjecnosti
Da je Kantovo stajalište neodrživo pokazalo se tek kada su Helmholtz, Poincaré i
Reichenbach konstruirali situacije u kojima se opažene cinjenice mogu opisati
neeuklidskom geometrijom. Poincaré je to ilustrirao slijedecom jednostavnom slikom
nekog moguceg svijeta.46
Zamislimo da neka bica žive u svijetu zatvorenom unutar odredene sfere koja ima
polumjer R. Zamislimo, takoder, da sva tijela u tom svijetu imaju isti koeficijent dilatacije
(tj. da se jednako šire i smanjuju pri jednakim promjenama temperature), a da je apsolutna
temperatura na pojedinim mjestima proporcionalna velicini R2 – r2 , gdje je r udaljenost
mjesta o kojem se radi od središta sfere. Dakle, s približavanjem površini sfere temperatura
ce se sve više snižavati, a bilo koje tijelo koje se bude kretalo u tom smjeru ce se
proporcionalno smanjivati. Bicima koja žive u tom svijetu granica sfere ce zapravo biti
nedostižna jer ce im se koraci koje prave, krecuci se od centra prema periferiji, konstantno
smanjivati i u konacnom broju koraka uvijek ce ostati unutar sfere. Naravno, i svi mjerni
instrumenti ce po pocetnoj pretpostavci trpjeti iste promjene svoje velicine; štoviše,

45 U Dodatku vidjeti o euklidskoj i neeuklidskoj geometriji.


46 H. Poincaré: Znanost i hipoteza, Zagreb: Globus, 1989, str. 56-59

91
Poincaré pretpostavlja da su tamo i zakoni optike drukciji tako da nema mogucnosti da se
na osnovi putanja svjetlosnih zraka ustanovi da su tijela u svom gibanju podložna
spomenutim deformacijama.
Bica iz opisanog svijeta, buduci da nisu svjesna univerzalnih promjena velicine pri
kretanju od centra prema periferiji, uzet ce kao mjerne etalone tijela koja mi »izvana«
smatramo krajnje neprikladnim za tu svrhu (tj. tijela koja mijenjaju svoju duljinu ovisno o
mjestu gdje se nalaze). Oslanjajuci na rezultate mjerenja dobivene upotrebom tih tijela koja
ona smatraju krutim (tj. nepromjenljive velicine), ta bica ce doci do zakljucka da žive u
svijetu ciji je prostor neogranicen i cija je geometrija neeuklidska.
Kao što se lijepo vidi iz Poncaréovog primjera, odluka o izboru geometrije usko je
povezana s usporedivanjem duljina na razlicitim mjestima. Mjerni etaloni bica u
zamišljenom svijetu zauzimat ce po našem mišljenju prostorne intervale razlicite duljine
kada se pomicu s jednog mjesta na drugog; za njih ce, medutim, to biti tijela konstantne
duljine i oni bi mogli tvrditi da smo mi ti koji upotrebljavamo mjerne motke koje se pri
gibanju skracuju ili produljuju. Kako cemo utvrditi koja je strana u pravu?
Odgovor na ovo pitanje koji su ponudili Reimann, Clifford i Poincaré, a koji su
kasnije preuzeli i mnogi suvremeni filozofi (npr. Reichenbach i Grünbaum) svodi se na
tvrdnju da su obje strane jednako u pravu. Ti autori smatraju da naprosto nema nacina da se
nekim objektivnim putem ustanovi koji je od dva prostorna intervala »uistinu« veci. Stvar
je u tome da pokazatelj koji se prirodno namece kao najbolje mjerilo za usporedbu duljina
na razlicitim mjestima – broj tocaka u intervalima koje treba komparirati – ne dovodi ni do
kakvog rezultata. Naime, broj tocaka u bilo kojem prostornom intervalu uvijek je isti:
tocaka ima onoliko koliko ima realnih brojeva.
U literaturi je ovo stajalište poznato kao teza o metrickoj amorfnosti ili kao teza o
nepostojanju intrinzicne metrike prostora. Po tom gledanju prostor sam za sebe uopce nema
metricka svojstva jer njegove objektivne strukturalne karakteristike ne daju osnove da se
bez proizvoljnosti pripiše odredena dužina razlicitim prostornim intervalima. Kao što je
receno, bilo koja dva prostorna intervala da uzmemo, u njima je uvijek sadržano isto
tocaka, tj. onoliko koliko ima realnih brojeva. Dakle, po nekom, reklo bi se, najtemeljnijem
strukturalnom svojstvu izmedu tih intervala nema razlike. Kako onda znati koji je od njih
veci?
Suoceni smo, prema tome, sa slijedecom situacijom: bilo koja dva prostorna intervala
su medusobno ekvivalentna po jednim njihovom intrinzicnom svojstvu (po broju tocaka
koje sadrže), a ono što jedino nakon toga preostaje, usporedba tih intervala s nekim
fizickim predmetom, ima kljucni nedostatak da ne znamo ima li on istu duljinu kada se
nalazi na razlicitim mjestima. Teškoce te vrste navele su Poincaréa da ustvrdi kako
metricke relacije nisu stvar objektivne cinjenice i da, na primjer, u jednom clanku iz 1990.
godine proglasi besmislenom tvrdnju da je udaljenost izmedu Pariza i Londona apsolutno
veca od duljine jednog metra.47
Po Poincaréovom mišljenju preduvjet pripisivanja metrickih svojstava je da se
odredeni skup fizickih predmeta odredi po definiciji kao skup predmeta koji imaju istu
velicinu na razlicitim mjestima. Odluku o tome koja ce se tijela smatrati (tj. nepromijenjene
velicine) pogrešno je prosudivati sa stajališta istinitosti ili neistinitosti (tj. po tome koliko se
ona podudara sa stvarnošcu) jer bi to pretpostavljao da su neka tijela doista kruta i da je
citav problem hocemo li ih uspjeti otkriti ili ne. Poincaré, naprotiv, brani ideju da je
bespredmetno raspravljati o tome koja su tijela zapravo kruta te da postoji sloboda u

47 citiramo prema: R. Toretti: Philosophy of Geometry from Riemann to Poincarè, Dordrecht: Reidel, 1978,
str. 339.

92
izboru koja ce se tijela uzeti kao kruta po definiciji. Tako se pitanje o tome koja su tijela
kruta rješava usvajanjem jedne od nekoliko jednako legitimnih konvencija.
Do sada izloženo razmišljanje svodi se u bitnome na slijedece korake:
1) Geometrija je nemoguca bez medusobnog usporedivanja razlicitih prostornih
intervala.
2) Svi intervali su jednaki po svojim intrinzicnim svojstvima.
3) Onaj nacin usporedbe koji preostaje je korištenje fizickih predmeta koji ne
mijenjaju svoju velicinu pri premještanju.
4) To kakvu velicinu neki predmet ima na razlicitim mjestima nije njegovo
objektivno svojstvo, nego je stvar naše odluke da li cemo mu pripisati istu ili
razlicitu velicinu.
Buduci da se geometrija prostora temelji na komparaciji velicine razlicitih njegovih
intervala, a buduci da jedina upotrebljiva metoda komparacije nužno sadrži odredeni
element proizvoljnosti, proizlazi da i sam izbor geometrije mora bar u izvjesnom stupnju
biti proizvoljan. Tu konzekvenciju svog razmišljanja Poincaré je u potpunosti prihvatio i
ona je ostala poznata pod nazivom »geometrijski konvencionalizam«.
Ideju da je sukob izmedu alternativnih geometrija zapravo prividan i da se one
razlikuju jedino lingvisticki Poincaré je u osobito zaoštrenom obliku branio u jednom eseju
iz 1990. godine: »Potpuno je jasno da, ukoliko covjek umjesto euklidske geometrije
izabere geometriju Lobacevskog, on mora primijeniti i formulaciju zakona dinamike.
Slicno kao što formulacija tih zakona nije ista kada covjek upotrebljava, recimo, engleski
jezik, a ne francuski… Medutim, ako bi neki Francuz, naucivši dinamiku upotrebljavajuci
francuski, eksperimentalno verificirao neki od tih zakona, da li bismo rekli da je on
verificirao francuski?«48
Ukoliko doista nema jedne geometrije koja bi održavala pravu strukturu fizickog
prostora, postavlja se pitanje odakle potjece vjerovanje u povlašceni status euklidske
geometrije, vjerovanje na osnovi kojeg je ona bila proglašavana sinteticki apriornim
istinom cak i nakon otkrica neeuklidskih geometrija. Poincaréov je odgovor hjumovski:
nužnost koju pridajemo tvrdnjama euklidske geometrije naprosto je rezultat naše
naviknutosti da imamo posla s tijelima koja se približno ponašaju euklidski. Ponašanje
fizickih predmeta oko nas navelo nas je da usvojimo euklidsku geometriju, a da toga nismo
ni bili svjesni, i upravo zato što izbor nije bio svjestan cini nam se da nam je on nametnut te
da je bilo koja druga opcija unaprijed bila iskljucena. Kako sam Poincaré kaže,
»ociglednost geometrijskih istina nije ništa drugo nego opiranje da se prekine sa starim
navikama«.49
Zanimljivo je da usprkos tome što smatra da je izbor geometrije stvar konvencije i,
prema tome, uvijek slobodne odluke, Poincaré tvrdi da euklidska geometrija nikada nece
biti napuštena. Naime, opredjeljivanje izmedu razlicitih konvencija po njegovom mišljenju
nije proizvoljno. Premda je, naravno, bespredmetno raspravljati o tome koja je od njih
»bliža istini«, postoji kriterij koji može voditi naš izbor, a to je pogodnost. U pravilu nece
sve konvencije biti jednako lako usvojive i sasvim je prirodno, kad se vec ni po cemu
drugom relevantnom ne razlikuju, da ce biti izabrana ona koja je najpogodnija za baratanje
i koja stvara najmanje teškoce.
Prednost euklidske geometrije u odnosu na njezine rivale je u tome što je ona
matematicki najjednostavnija. Evo kako to Poincaré obrazlaže: »[Euklidska geometrija] je
najjednostavnija ne samo uslijed naših misaonih navika ili ne znam kakve neposredne
intuicije koju bismo imali o euklidskom prostoru. Ona je najjednostavnija po sebi, isto kao

48 citirano prema: F.P. O’Gorman: “Poincarè’s Conventionalism of Applied Geometry” Studies in History
and Philosophy of Science 8, 1977, str. 331.
49 H. Poincaré: Science et Mèthode, Paris: Flammarion, 1908, str. 108.

93
što je polinom prvog stupnja jednostavniji od polinoma drugog stupnja. Formule sferne
trigonometrije od formula ravne trigonometrije, i takvima bi ih vidio i analiticar koji ne bi
poznavao njihovo geometrijsko znacenje.«50
Da još jednom rezimiramo. U njegovoj znamenitoj paraboli o tome kako bi bilo
mjerenje u neeuklidskom svijetu, on uvodi temperaturu kao »uzrok iskrivljenja« na naše
mjerne uredaje, što se može uzeti kao argument da netko uvijek može predstaviti novu
hipotezu da bi potkrijepio podatke koji proturjece njegovoj teoriji. Drugim rijecima, cesto
se mislilo da Poincare upotrebljava verziju Duhem-Quine teze da bi obranio
konvencionalizam. No, parabola je bila dio argumenta da se dokaže da je neeuklidski svijet
ipak zamisliv. Kako konvencionalist mora pobiti a priori argumente da je svemir (prostor)
euklidski, (kao što je Kantov), ovaj argument igra veliku ulogu u debati o
konvencionalizmu, ali to ne mora biti cijela prica. Još se jedan od Poincareovih argumenta,
koja je bio interpretiran kao epistemološki, tice definicija osnovnih pojmova u fizici.
Lobatchevsky je predložio uporabu astronomskih mjerila da bi se odlucilo izmedu
euklidske i neeuklidske geometrije. U odlomku, koji je bio predmet mnogih kontroverzi,
Poincare dokazuje da nam vecina takvih mjerila može reci kakvi odnosi postoje izmedu
odredenih fizikalnih predmeta, u ovom slucaju izmedu zraka svjetlosti. Ako netko uzme da
su zrake svjetlosti ravne crte, on se obavezao na odredenu metricku geometriju prema
rezultatima empirijskog testiranja. Ali on ne može povezati ravne linije s nekim drugim
fizikalnim predmetom.
Problem epistemološke interpretacije Poincareovog geometrijskog konvencionalizma
jeste u tome da duhemski predodredeni argumenti predobro utemeljuju njegovu tezu. Ako
interpretiramo Poincarea upotrebljavajuci ovakav argument da bi obranili njegovu tezu
konvencionalisti metrike, postaje teško razumjeti kako je mogao upotrijebiti takve
argumente samo u slucaju metrike. Ako on nije nijekao istinitost fizike opcenito,
konvencionalnost metrike ne može jednostavno biti ocigledno poseban slucaj globalne
predodredenosti.
Alternativna obrana konvencionalnosti zasniva geometrijski konvencionalizam na
potpuno racionalnoj teoriji prostora. Poincare je otišao još i dalje od tadašnjih Einsteinovih
teorija u odbacivanju Newtonovog apsolutnog prostora i zadržao je cisto racionalan pogled:
ne postoji fizicki prostor i svi bi mehanizmi trebali biti opisani kroz relacije fizikalnih
objekata. Ovi odnosi izmedu fizikalnih objekata su izraženi u geometrijskim pojmovima,
ali prema Poinacreu bilo koja metricka svojstva izražena u ovim odnosima su artefakti
našeg opisa. On je smatrao da je cisti relativizam empirijski potvrden i da se cak ubrzanje i
rotacije mogu tretirati kao relativni pokreti. Poincareova fizika je veoma programaticna,
unatoc cinjenici što je on pomno slijedi razvitke u teorijskoj fizici i što je sam razvio ideje o
teoriji relativnosti koja je bila blizu Lorentzovoj. No ipak, niti specijalna, niti opca teorija
relativnosti nisu racionalne u smislu da podupiru konvencionalnost metrike, jer teorije
relativnosti prostora ne mogu obrazložiti sve prostorne odlike bez dodavanja dovoljne
strukture da bi se odredila standardna podudaranja.
Ako se uzme da su argumenti relacionima pogrešni, možemo se složiti sa Skalarom
da je jedini preostali nacin za dokazivanje konvencionalizma globalni argument
predodredenosti. Iako epistemološka interpretacija konvencionalizma osigurava snažnu
obranu, ona nije u skladu s Poincareovim opcim nazorima. Pogrešna interpretacija njegovih
filozofskih nazora uzrokovala je da se on cini nedosljednim, a nedosljednost je diskutabilno
gora nego nedokazanost empirijskom teorijom, a to je ono što podrazumijeva kada se
tumaci da Poincare zasniva svoju konvencionalnost na relacionistickoj teoriji prostora.

50 H. Poincaré (1989) Ibid. str. 47.

94
Poincaréova filozofija geometrije, izložena ovdje samo u najosnovnijim crtama,
predstavlja jedno od najviše raspravljanih stajališta u literaturi o filozofiji prostora.
Medutim, kao što se i može pretpostaviti, mnogo toga se u gledanjima promijenilo za
proteklih osamdesetak godina i cini se primjerenim na ovom mjestu sasvim ukratko
razmotriti kako izgledaju Poincaréovi stavovi videni iz perspektive suvremenih diskusija o
istoj tematici.
Iz citavog prethodnog izlaganja Poincaréove filozofije geometrije bilo je lako uociti
da se ona zapravo sastoji iz dvije osnovne komponente: teze o amorfnosti prostora (tj. o
nepostojanju intrinzicne metrike) i teze o »vjecnosti« euklidske geometrije. Vratimo se
najprije ovoj drugoj

4.2. Generalizirani konvencionalizam

Svoje poglede na filozofiju geometrije Poincaré je u odredenom smislu proširio i na


znanstvene teorije opcenito. Cak je i osnovna motivacija u opredjeljivanju za
konvencionalizam u velikoj mjeri ostala ista. Naime, analogno situaciji s geometrijom,
tvrdi se da empiristicko i kantovsko stajalište ne mogu objasniti status nekih kljucnih
znanstvenih iskaza. Poincaré smatra da u fizici takoder postoje stavovi koji s jedne strane
imaju mnogo cvršce osnove nego što bi to empiristi mogli dozvoliti (tj. stavovi koji se ne
daju opovrgnuti iskustvenim opažanjima), ali koje s druge strane nije moguce smatrati
sinteticki apriornim istinama nakon ozbiljnih prigovora koji su uzdrmali Kantovu filozofiju
znanosti.
Time se zapravo sugerira da klasicna podjela sudova na analiticke51, empirijske i
sinteticki apriorne ne iscrpljuju sve mogucnosti. Po Poincaréovom mišljenju treba napraviti
mjesta za još jednu vrstu – sudove koji su usvojeni kao pogodne konvencije. Ti sudovi nisu
prihvaceni zato što tocno opisuju stvarnost (kao empirijski), niti zato što bi bilo proturjecno
poricati ih (kao analiticki), a niti zato što odražavaju forme naših spoznajnih moci (kao
sinteticki apriorni). Oni su prihvaceni ne zato što je stvarnost diktirala takvo
opredjeljivanje, nego zato što ono dovodi do jednostavnijeg opisivanja fenomena nego što
bi to bilo moguce na osnovi drukcijeg (i jednako legitimnog) opredjeljivanja.
Sljedeci terminologiju Poincaréa, prvu vrstu konvencija cu nazvati »principima«, a
drugu »indiferentnim hipotezama«.52
Zadržimo se na principima. Evo kako Poincaré objašnjava njihovo porijeklo: »Kada
je neki zakon doživio dovoljnu potvrdenost iskustvom, možemo zauzeti jedan od dva stava:
ili možemo taj zakon prepustiti borbi za opstanak pa ce on tada biti izvrgnut neprekidnom
revidiranju što ce zacijelo završiti time da ce se pokazati kako je on samo približno istinit,
ili ga pak možemo uzdici na razinu principa tako što cemo usvojiti konvencije po kojima
ce taj stav biti izvjesno istinit.«53 Slicno i na drugom mjestu: »Ti principi su rezultat
znatnog uopcavanja eksperimenata, ali cini se da oni toj svojoj opcenitosti duguju i jedan
visoki stupanj izvjesnosti. Zapravo, što su oni opcenitiji, to je bilo više prilika da budu
provjeravani pa verifikacije, umnažajuci se i zadobivajuci najraznolikije i najneocekivanije
oblike, završavaju time da više ne ostavljaju mjesta za sumnju.«54

51 Ova podijela na analiticke i sinteticke sudove je veoma bitno i govorit cemo kasnije o ovom problemu
podrobnije. Ova podjela je izoštrena kod Kanta, a na primjer logicki pozitivizam su citavu svoju teorijsku
konstrukciju gradili na podijeli na analiticke i sinteticke sudove.
52 H. Poincaré (1989), Ibid. str. 116-117.
53 H. Poincaré: La valeur de la science, Paris: Flammarion, 1970, str. 165.
54 H. Poincaré (1970), Ibid. str. 127.

95
Poincaré jednostavnom shemom objašnjava kako dolazi do toga da neka
generalizacija bude uzdignuta na razinu principa. Ukoliko se opažanjem ustanovi stalna
povezanost dviju sirovih cinjenica A i B, ponekad se uvodi nova (fiktivna) cinjenica C
i iskaz »A je povezan s B« se rašclanjuje u dva iskaza: »A je povezan sa C« (koji je
neopovrgljiv i ima status konvencije) i »B je povezan sa C« (koji je empirijska tvrdnja i
može se pokazati neistinitom). Ta štura shema postaje jasnija na slijedecem konkretnom
primjeru. U astronomiji je odavno uocena povezanost dviju sirovih cinjenica, kretanja
nebeskih tijela (A) i pokoravanja Newtonovom zakonu (B), i ta povezanost se opisuje
iskazom »Nebeska tijela se pokoravaju Newtonovom zakonu«. Znanstvenici, medutim,
uvode novi termin »gravitacija« (C) koji ne oznacava nište u stvarnosti i prethodni iskaz
rašclanjuju na sljedeca dva: »Gravitacija se pokorava Newtonovom zakonu« i »Gravitacija
je jedina sila koja djeluje na nebeska tijela«. Prvi od iskaza je konvencija ili skrivena
definicija i ne može biti opovrgnut nikakvim iskustvenim opažanjima, ali drugi iskaz zato
nosi empirijsku informaciju i o njegovoj istinitosti presudivat ce eksperimentalni podaci.
U vezi s ovim shematskim prikazom izvora konvencija u znanosti vrlo je upadljiva
analogija s geometrijskim konvencionalizmom. I tamo kada je uocena stalna povezanost
izmedu dviju sirovih cinjenica – postojanja trokuta koje zatvaraju svjetlosne zrake (A) i
njihovog zbroja kutova od 180 stupnjeva (B) – uveden je novi termin »pravac« (C) koji
ne oznacava ništa u realnosti, pa je iskaz »Trokuti koje zatvaraju svjetlosne zrake imaju
zbroj kutova od 180 stupnjeva« rašclanjen u sljedeca dva iskaza: »Trokuti koje zatvaraju
pravci imaju zbroj kutova od 180 stupnjeva« i »Svjetlosne zrake su pravci«. Prvi od tih
iskaza je skrivena definicija i oznacava u stvari usvajanje euklidske geometrije kao
najpogodnije konvencije; on nikada ne može biti opovrgnut iskustvom za razliku od drugog
iskaza o cijoj istinosnoj vrijednosti direktno odlucuju eksperimentalni podaci.
U svojim boljim trenucima Poincaré ne zastupa kruti stav da empirijske informacije
nikada ne mogu navesti znanstvenike da se odreknu onih iskaza vrlo visokog stupnja
opcenitosti koje on svrstava medu konvencije i koje naziva principima. Tako, na primjer,
kaže da su principi hipoteze koje treba posljednje napustiti55 (a ne one koje ne treba
nikada napustiti!), ili još razgovjetnije: »… ako neki princip prestane biti plodan, premda
mu iskustvo nece izravno proturjeciti, ono ce ga ipak osuditi.«56
Iako na indirektan nacin, iskustvo dakle ipak odlucuje o tome da li ce principi biti
zadržani ili principi zadržani ili napušteni. Razlika izmedu principa i »obicnih« hipoteza u
znanosti time se jako približava distinkciji koju isticu mnogi suvremeni filozofi znanosti.
na primjer, Quine razlikuje iskaze koji se nalaze na periferiji naše globalne teorije i kojih se
lako odricemo ustanovimo li da nisu u skladu s nekim pojedinacnim i izoliranim
opažanjima od onih iskaza koji se nalaze u centru našeg teorijskog sistema i koji cemo
odbaciti samo u krajnjoj instanci, tj. ako modificiranje perifernih iskaza ne može dovesti do
zadovoljavajuceg rezultata. Lakatos takoder provodi slicnu distinkciju izmedu
jednostavnih empirijskih stavova koje opažanja mogu opovrgnuti i tzv. »cvrste jezgre
znanstvenog istraživackog programa«, tj. skupa iskaza do kojih iskustveno svjedocanstvo
ne može doprijeti direktnim putem i koji bivaju napušteni tek kada duže vremena prestanu
generirati nove spoznaje. U bitnome slicna podjela može se pronaci i kod Kuhna, Laudana,
Holtana i mnogih drugih suvremenih filozofa.
Ne želimo, naravno, sugerirati da je spomenuta distinkcija koja zauzima centralno
mjesto u današnjim diskusijama bila u gotovom obliku prisutna kod Poincaré i da su je
suvremeni mislioci naprosto preuzeti od francuskog filozofa. Prije svega, Poincaré svakako
nije tu podjelu stavio u prvi plan svojih razmišljanja o znanosti i ona se zapravo dade

55 H. Poincaré (1989), Ibid. str. 116.


56 H. Poincaré (1970), Ibid. str. 146.

96
rekonstruirati tek iz nekoliko raspršenih opservacija u njegovim djelima. S druge strane,
filozofsko promišljanje nauke na prijelazu dvaju stoljeca imalo je svoj signum temporis pa
nije bilo mogucnosti da se neke spoznaje pojave u eksplicitnom i rafiniranom obliku.
Poincaré je sam ponekad naginjao dosta grubom empirizmu,57 ali se mnogo cešce vidi da
je tragao za nekim suptilnijim empiristickim stajalištem koje je u ono vrijeme bilo teško
izgraditi i formulirati. Stoga mi se cini da u nekim od njegovih razmišljanja treba vidjeti
naslucivanje ideje koja je sazrela tek u najnovije vrijeme.
Kao što je ranije recen, Poincaré pored principa uvodi i drugu vrstu konvencija –
»indiferentne hipoteze«.58 Skup indiferentnih hipoteza u odredenom teorijskom sistemu
predstavljaju one hipoteze koje se mogu zamijeniti nekim drugim skupom hipoteza, a da
pri tome empirijski sadržaj doticnog teorijskog sistema ne doživi nikakvu promjenu.
Drugom rijecima, to su hipoteze do kojih ne dopire empirijsko svjedocanstvo i stoga uvijek
ostaje u velikoj mjeri proizvoljna stvar koji ce od više takvih alternativnih skupova
indiferentnih hipoteza biti odabran. O tome na kraju može odluciti samo veca jednostavnost
ili pogodnost jednog od tih skupova.
Zanimljivo je da kao primjer indiferentnih hipoteza Poincaré navodi tvrdnju da je
materija kontinuirana i tvrdnju da je materija sastavljena od atoma. On smatra da nema
zamislivog eksperimentalnog svjedocanstva koje bi moglo presuditi izmedu tih dviju
teorija o strukturi materije te da ce u znanosti biti usvojena ona kojom bude bilo lakše
baratati. Zakljucak je da, strogo govoreci, nema smisla postavljati pitanje koja je od
spomenutih hipoteza istinita, nego jedino koja od njih omogucuje da se lakše dode do istih i
zajednickih iskustvenih stavova, odnosno, do tzv. »sirovih« cinjenica.
Primjer koji je Poincaré ponudio za indiferentne hipoteze ocito govori da je bio pod
jakim utjecajem radikalne empiristicke filozofije znanosti svog vremena koja je skeptickim
okom gledala na generalne teorijske tvrdnje i koja je bila sklona tumaciti kao fikcije sve
teorijske entitete koji nisu bili izravno dostupni u eksperimentalnim situacijama. Medutim,
u samoj pretpostavci o postojanju indiferentnih hipoteza u znanosti može se prepoznati
jedan od znacajnih problema suvremene filozofije nauke, problem subdeterminiranosti
teorije empirijskim svjedocanstvom. Problem se sastoji u sljedecem: kako reagirati na
situaciju kada su dvije teorije jednako podržane svim raspoloživim empirijskim
svjedocanstvom, ali kada sadrže medusobno nespojive pretpostavke u svom »cisto
teorijskom« segmentu?59
Poincaréov odgovor – da je proturjecnost u takvoj situaciji samo prividna i da
nespojive tvrdnje dviju teorija zapravo i nemaju istinosnu vrijednost – zastupaju i danas
mnogi mislioci (npr. Quine i Newton-Smith). Argumentacija je, naravno, dosta drukcija i
cesto je zasnovana na filozofskim uvidima dvadesetog stoljeca, ali neosporno je da problem
koji je u generalnom obliku postavio Poincaré u zadnje vrijeme ponovo pocinje zauzimati
središnje mjesto u raspravama o filozofiji nauke.
U literaturi se dosta raspravlja o tome u kojem su odnosu Poincaréova
konvencionalisticka filozofija znanosti i njegov izraženi konzervatizam u samoj nauci.
Naime, Poincaré je smatrao da postoji tendencija da se previše olako napuste teorije koje su
uz veliki trud izgradivane i usavršavane kroz dugi niz godina. S izvjesnom gorcinom znao
je reci da su ljudima nove stvari tako privlacne i da je tako teško ne izgledati dovoljno
napredan,60 a slicnim tonom komentirao je i stav onih koji su, fascinirani novim teorijama,

57 »Znanstvena metoda se sastoji u opažanju i eksperimentiranju; kad bi znanstvenik raspolagao


beskonacnim vremenom, trebalo bi mu samo reci: ‘Gledajte i gledajte dobro’.« (Poincaré 1908, str. 1.)
58 H. Poincaré (1989), Ibid. str. 116.
59 Pojacani problem subdeterminiranosti dobiva se kada se »raspoloživo empirijsko svjedocanstvo« zamijeni
»mogucim empirijskim svjedocanstvom«.
60 H. Poincaré (1908), Ibid. str. 272.

97
spremni u potpunosti odbaciti klasicnu mehaniku i tvrditi »da je ona bila dobra jedino
možda za onog starog tikvana Laplacea«. Navest cemo samo dva od mnogih
karakteristicnih Poincaréovih razmišljanja koja ilustriraju njegovu skepticnost prema
revolucionarnim primjenama u fizici.
»…mi smo usvojili jednu konvenciju jer nam se ona cinila pogodnom i rekli smo da
nas ništa ne može prisiliti da je napustimo. Danas neki fizicari hoce usvojiti novu
konvenciju. Nije da su oni na to prisiljeni; oni novu konvenciju smatraju pogodnijom i to je
sve. A oni koji nisu tog mišljenja mogu legitimno zadržati onu dotadašnju da ne bi remetili
svoje stare navike. Ja vjerujem, medu nama, da ce oni još dugo vremena tako postupati.«61
»Radi li se prije svega o tome da se dobije prihvatljivija teorija elektrodinamike tijela
u gibanju? Upravo je to, kao što sam ranije dovoljno pokazao, podrucje gdje se teškoce
gomilaju.62 Uzalud su jedna za drugom iznošene hipoteze jer nije moguce istovremeno
udovoljiti svim principima; jedni su se sada mogli sacuvati samo pod uvjetom da se žrtvuju
drugi. Ali sva nada da se dobiju bolji rezultati nije još uvijek izgubljena. Uzmimo dakle
Lorentzovu teoriju, okrecimo je u svim pravcima, modificirajmo je malo-pomalo i sve ce
možda doci na svoje mjesto.«63
Posebno zanimanje historicara znanosti izazvala je upravo ta cinjenica da je Poincaré
do kraja života ostao pristaša Lorentzove teorije i da po mišljenju vecine, usprkos znacajnih
rezultata koje je ostavio na tom polju, nije napravio odlucujuci korak u otkricu specijalne
teorije relativnosti. Koliko su na sve to utjecali njegovi filozofski pogledi na znanost?
Prije nego što iznesem neke moguce odgovore na to pitanje, cini mi se da je potrebno
ukloniti jednu fundamentalnu zabludu u vezi s Poincaréom i teorijom relativnosti. Cesto se
srece sugestija da je teorija relativnosti u svom punom obliku bila Poincaréu sasvim na
dohvat ruke i da je misteriozno kako nije uspio izvesti do kraja sve konzekvencije koje su u
izvjesnom smislu vec bile sadržane u njegovim razmišljanjima. (Poincaréov doprinos
relativnosti je pretežno u podrucju matematicke formulacije te teorije, a najcešce se smatra
da je zastao pred radikalno novom fizickom interpretacijom, revidiranjem uobicajenih
pojmova prostora i vremena koje potjece od Einsteina.) Kako to da nije napravio korak koji
se gotovo nametao i koji je u danoj situaciji zapravo bio najprirodnije rješenje?
Pogreška ovakvog gledanja sastoji se u tome što dogadaje s prijelaza stoljeca vidi iz
perspektive našeg znanja o onome što se dogodilo kasnije. Premda nama danas može
izgledate ocigledno kako se je trebalo postaviti 1905. godine, to ne samo da u ono vrijeme
nije moralo izgledati ocigledno, nego nije moralo ni biti ocigledno. Na primjer, slavni
engleski fizicar J. J. Thomson mogao je još 1909. napisati slijedece rijeci: »Eter64 nije
fantasticna kreacija spekulativnog filozofa: on nam je bitan kao i zrak koji udišemo…
Proucavanje te sveprožimajuce tvari je možda najzanosnija i najvažniji zadatak fizicara.«65
Neki autori (npr. Holton66 i Goldberg67 smatraju da je na Poincaréov skepticizam
prema teoriji relativnosti najviše utjecalo to što je on princip relativnosti uvijek gledao kao
zakon koji je indukcijom izveden iz iskustva, a ne kao princip (u smislu

61 H. Poincaré: Dernières Pesèes, Paris: Flammarion, 1912, str. 109.


62 Podsjetimo samo da je naslov Einsteinovog clanka u kojem je iznesena specijalna teorija relativnosti i koji
je objavljen iste godine kad i Poincaréov tekst glasio »O elektrodinamici tijela u gibanju«!.
63 H. Poincaré (1970), Ibid. str. 142.
64 Moramo napomenuti kako je teorija etera bila izbacena Einsteinovom teorijom relativnosti, a bila je nužna
u klasicnoj elektrodinamici kao mediji ili nosilac elektromagnetskih valova.
65 Citirano prema: G. Holton: The Advancement of Scence and Its Burdens, Cambridge University Press,
1986, str. 79.
66 G. Holton: Thematic Origins of Scientific Thought, Cambridge, Mass.: Harvard University Press, 1973,
str. 185-195.
67 S. Goldberg (1967): „Henri Poncarè and Einstein’s Theory of Relativity“, American Journal of Physics
35, str. 934-944.

98
konvencionalisticke filozofije). Goldberg cak zastupa tezu da je Poincaré u stvari bio
nekonzistentan, tj. da je bio konvencionalist u filozofiji, ali empiristu fizici, te da njegov
konzervatizam treba objašnjavati naprosto time što u svom znanstvenom radu nije bio
spreman postupati po nacelima koja je proklamirao u filozofiji.
Nesumnjivo je da je status principa relativnosti kod Poincaréa i kod Einsteina
fundamentalno razlicit. Poincaré je, na primjer, uzeo rezultate Kaufmanovih eksperimenata
kao dovoljan razlog da zakljuci kako princip relativnosti možda ne vrijedi onako strogo
kako se do tada mislilo;68 Einstein, naprotiv, nikada nije bio sklon pridavati toliku važnost
eksperimentalnom svjedocanstvu, što se najjasnije vidi iz njegovih cesto citiranih rijeci:
»Cak i kada bi savijanje svjetlosti, kretanje perihela i pomak spektralnih linija bili
nepoznati, gravitacijske jednadžbe bi još uvijek bile uvjerljive jer one izbjegavaju
inercijalni sistem (fantom koji djeluje na sve, ali koji sam ne trpi nikakvo djelovanje).
Zaista je prilicno cudno da su ljudi obicno gluhi za najjace argumente, a da uvijek teže da
precjenjuju tocnosti u mjerenjima.«69
Potpuno drukcije objašnjenje razlike izmedu Poincaréa i Einsteina predložio je Georg
Keswani. On istice kao kljucnu cinjenicu to što je teorija relativnosti u fazi svog nastanka
bila suocena s ozbiljnim teškocama; po njegovom mišljenju, kada se uzme u obzir svo
relevantno svjedocanstvo onog vremena, rezerviranost prema teoriji relativnosti imala je
jaku racionalnu osnovu. Stoga i Poincaréovo oklijevanje da prihvati relativnost Keswani
objašnjava tvrdnjom da je to bilo oklijevanje koje »proizlazi iz punine znanja«.70 On
pridaje dosta znacaja cinjenici da je Einstein bio vrlo mlad kada je formulirao teoriju
relativnosti i drži da njegovu hrabrost u zastupanju radikalno novog shvacanja treba bar
djelom objašnjavati i time da nije bio do kraja svjestan problema koji su bili povezani s
njegovim revolucioniranjem fizike. Kako kaže Keswani, Einstein je vidio samo ono što je
tada (1905) trebalo vidjeti, a Poincaré je sagledao stvar u potpunosti, with long shadows of
doubt.71
Cini se, medutim, da je Louis de Broglie72 dao najuvjerljivije tumacenje
Poincaréovog odnosa prema teoriji relativnosti izravno ga povezujuci s njegovom
konvencionalistickom filozofijom. De Broglie pretpostavlja da je Poincaré, pod utjecajem
svog uvjerenja da ima beskonacno mnogo logicki ekvivalentnih teorija izmedu kojih
znanstvenici biraju one koje su najpogodnije, izgubio iz vida to da medu mnogim logickim
ekvivalentnim teorijama ipak postoje one koje su »bliže stvarnosti« nego druge.
Poincaréovi filozofski nazori implicirali su da objektivno postoje samo relacije izmedu tzv.
»sirovih« cinjenica (tj. izmedu cinjenica koje se dadu opisati ne-teorijskim jezikom
direktnog opažanja), a da odgovor na pitanje o postojanju relacija izmedu tzv.
»znanstvenih« cinjenica uvijek ovisi o tome koji ce od nekoliko legitimnih skupova
konvencija biti usvojen.73 U takvom nacinu gledanja citava teorijska nadgradnja u znanosti
predstavlja korpus hipoteza koje mogu biti zanimljive, korisne i cak neophodne, ali koje je
pogrešno smatrati pokušajima otkrivanja strukture nepoznate realnosti. Zauzme li se ta
perspektiva i prihvati li se u znanstvenim teorijama doista ne treba vidjeti nastojanje da se
dopre do skrivenih svojstava objektivno postojeceg svijeta, ne mora više izgledati

68 H. Poincaré (1908), Ibid. str. 248.


69 The Born-Einstein Letters, London: Macmillan, 1971, str. 192
70 G. H. Keswani: “Origin and Concept of Relativity” ( I ), British Journal for the Philosophy of Science 15,
1965a, str. 295.
71 G. H. Keswani: “Origin and Concept of Relativity“ (II), British Journal for the Philosophy of Science 16,
1965b, str. 24.
72 L. de Bròglie: govor na proslavi stogodišnjice Poincarèovog rodenja (objavljen u Oeuvres de Henri
Poincarè, Paris: Gauthier-Villars, vol. XI.), 1965, str. 66.
73 H. Poincaré (1970), Ibid. str. 170.

99
iracionalan stav da se nema mnogo što birati izmedu uvodenja razlicitih fikcija i da je, kada
vec moramo živjeti s fikcijama, najbolje živjeti s onima na koje smo vec navikli.

4.3. Semanticki konvencionalizam


Ideja da se konvencionalizam može braniti promjenom eksplicitnih definicija
pojmova dovela je do semanticke interpretacije Poincareovih nacela, a narocito njegove
tvrdnje da su euklidska i neeuklidska teorija prevodive. On cesto govori da je geometrija
jezik fizike i da možemo prevesti fizikalnu teoriju koja upotrebljava euklidsku geometriju
na onu koja upotrebljava neeuklidsku i to na isti nacin na koji možemo prevesti francuski
tekst o fizici na njemacki. Poincareova je tvrdnja da su ekulidske i neeuklidske geometrije
prevodive opcenito bila smatrana utemeljenom na njegovom uvodenju modela dokazivanja
dosljednosti lobatchevske geometrije i ekvivalentnosti tvrdnje da su euklidska i
neeuklidske geometrije logicki isti aksiomatski sistemi. Ali, ova je interpretacija
anakronisticka jer Poincare nikad nije razvio formalnu koncepciju znanstvene teorije.
Interpretirajuci konvencionalizam kao dio opcenite semanticke teorije dolazimo do
spoznaje da je on trivijalan (trivijalni semanticki konvencionalizam). Na primjer, mogli
bismo braniti Poincareovu tvrdnju da se fizikalni predmeti mogu opisati kao da su u jako
zakrivljenom lobatchevskom prostoru ako bi pokušali definirati «krutost» i pretpostaviti
kako svemirske sile iskrivljuju sve. Ali Poincare je osobno odbacio takve argumente kada
se udaljio od E. Le Royeve interpretacije njegovog konvencionalizma. Poincare je imao
razlicitu namjeru da njegov konvencionalizam bude više od trivijalne promijene u notaciji.
Poincareova prevodilacka teza ima više matematicku nego meta-matematicku osnovu.
Matematicka osnova je da su podupiruci raznovrsnosti euklidske i neeuklidske geometrije
iste (topologijski jednake). Pretpostavljajuci kao što to radi Poincare da metricki odnosi
nisu istiniti, stoga slijedi da možemo ponovo pisati teorijsku fiziku služeci se euklidskom i
geometrijom Lobatchevskog da izrazimo iste cinjenice. Zbog ove želje da dokaže da je
znanost zbirna ( kumulativna ) on je krivo pretpostavio da ce euklidska geometrija uvijek
ostati najomiljenija geometrija u fizici. Mislio je da to može zato što mu je njegov
konvencionalizam omogucio da prepiše u eklidskom sistemu bilo koji eksperiment koji bi
trebalo dokazati da je svijet lobatchevski.
U daljnjem dijelu teksta obratimo pozornost na neka konkretna rješenja problema
koje razmatra H. Poincare.

4.4. Uloga eksperimenata i generalizacije

Eksperiment je jedini izvor istine, kaže u uvodnom razmatranju Poincare. Samo nas
on može nauciti nešto novo; samo nam on može dati izvjesnost. Evo dvije tvrdnje koje
nitko ne može osporiti. No ako je eksperiment sve, kavo mjesto ostaje za matematicku
fiziku? Što eksperimentalna fizika može uciniti sredstvom, koje se cini nekorisno, a možda
cak i opasno? Matematicka fizika74 unatoc tome postoji i ucinila je neosporne usluge. Tu
cinjenicu nužno treba objasniti. Nije dovoljno samo vršiti opažanja vec se njima treba i

74 Koristimo termin »matematicka fizika« koji je izvorno koristio i Poincare, a koji je danas uglavnom
arhaican i koristi se uglavnom u obliku »teorijska fizika«. Ustvari, cilj je da se naglasi, sa ovim terminom,
kako se radi o onom dijelu fizike odnosno fizikalne teorije koja je u svom deduktivnom sustavu bila
matematizirana i odvojena od takozvane eksperimentalne fizike. U povijenom pregledu cesto se koristio još
jedan termin kao što je »racionalna mehanika« cime se još više naglašava racionalno-deduktivni sustav
teorije.

100
koristiti, a tu svrhu se mora generalizirati. To se oduvijek i cinilo. Medutim, buduci da je
covjek zbog sjecanja na prošle greške postajao sve oprezniji, sve je više opažao i sve manje
generalizirao. Dakako, gledano s pozicija Poincarevog vremena.
Svako se stoljece izrugivalo prethodnom, optužujuci ga da je prebrzo i previše naivno
generalizirao. Descartes je sažalijevao Jonjane. Descartes sa svoje strane kod nas izaziva
smijeh, a naši ce sinovi jednoga dana nesumnjivo smijati nama. No ne možemo li onda
odmah ici do kraja? Nije li to nacin da izbjegnemo izrugivanja koja možemo predvidjeti?
Ne možemo li se zadovoljiti potpuno golim eksperimentom?
Ne, to je nemoguce. Bilo bi to potpuno neshvacanje istinskoga karaktera znanosti.
Znanstvenik mora sredivati. Znanost se gradi cinjenicama kao što se i kuca gradi kamenom.
No nagomilavanje cinjenica nije znanost, kao što ni gomila kamenja nije kuca.
A prije svega, znanstvenik mora predvidati. Carlyle je negdje zapisao nešto slicno
slijedecem: »Samo su cinjenice važne. Ivan Bez Zemlje je prošao ovuda. To je ono što
zaslužuje divljenje, to je stvarnost za koju bih dao sve teorije ovoga svijeta.« Carlyle je bio
sunarodnjak Bacona. No Bacon to ne bi rekao, jer je to jezik povjesnicara. Fizicar bi
najvjerojatnije rekao: »Ivan Bez Zemlje je prošao ovuda. To mi je zaista svejedno jer više
nece ponovo proci.«
Svi znamo da postoje dobri i loši eksperimenti. Ovi loši ce uzalud gomilati. Bez
obzira izvrši li ih se stotinu ili tisucu, dovoljan je samo jedan rad pravog majstora, na
primjer jednog Pateura, da padnu u zaborav. Bacon bi to potpuno shvatio, jer on je smislio
rijec experimentum crucis. No Carlyle to vjerojatno ne bi mogao razumjeti. Cinjenica je
cinjenica. Ucenik je ocitao taj i taj broj na svome termometru a da pritom nije poduzeo
mjere opreza. Bez obzira na to on je ocitao broj, a ukoliko je važna samo cinjenica, to je
stvarnost isto tako kao lutanja kralja Ivana Bez Zemlje. Zašto je cinjenica da je ucenik
ocitao taj i taj broj potpuno nezanimljiva, dok bi naprotiv cinjenica da je vješt fizicar ocitao
neki drugi broj bila vrlo znacajna? Zato što iz prvog ocitavanja ne možemo zakljuciti ništa.
što je onda dobar eksperiment? To je takav eksperiment koji omogucuje spoznavanje
necega drugog osim neke izdvojene cinjenice. To je eksperiment koji dopušta da
predvidamo, to jest takav koji dopušta da generaliziramo.
Jer bez generalizacije je predvidanje nemoguce. Okolnosti pod kojima se radilo nikad
se nece sve istovremeno ponoviti. Opažana cinjenica se, dakle, nikad nece ponoviti, odavde
slijedi da je, po Poincareu, bez generalizacije predvidanje nemoguce. Jedino se može tvrditi
da ce se u analognim okolnostima pojaviti analogna cinjenica. Da bismo predvidali, treba
se, dakle, barem poslužiti analogijom, a to vec znaci generalizirati.
Kako god bili bojažljivi, moramo interpolirati, jer eksperiment nam daje samo
odredeni broj izoliranih tocaka koje valja povezati neprekinutom crtom. U tome se sastoji
prava generalizacija. No cinimo i više jer krivulja koju cemo nacrtati prolazit ce izmedu i
blizu opažanih tocaka, ali nece prolaziti kroz same te tocke. Na taj se nacin ne
ogranicavamo na to da eksperiment generaliziramo vec ga i korigiramo. Fizicar koji bi se
htio suzdržavati od tih korekcija i uistinu se zadovoljiti samo golim eksperimentom bio bi
prisiljen iskazati prilicno neobicne zakone. Potpuno gole cinjenice nas ne mogu, dakle,
zadovoljiti i zato nam je potrebna znanost koja je sredena ili, bolje receno, organizirana.
Cesto se kaže da treba eksperimentirati bez prethodno oformljene ideje. To nije
moguce; ne samo što bi time svaki eksperiment postao neplodan, vec i da želimo, ne
možemo to uciniti. Svatko u sebi nosi poimanje svijeta kojeg se ne može tako lako
osloboditi.. na primjer, moramo se služiti jezikom, a naš je jezik oblikovan jedino unaprijed

101
stvorenim idejama i ne može biti oblikovan necim drugim. To su, medutim, prethodno
oformljene ideje koje su podsvjesne, tisucu puta opasnije od ostalih.75
Možemo li reci da cemo, ukoliko ostalima, kojih smo potpuno svjesni, omogucimo da
posreduju, samo pogoršati nevolju? Ne vjerujem u to, vec prije smatram da ce one
medusobno služiti kao protuteža, gotovo da kažem kao protuotrov. One ce se opcenito
jedne s drugima loše slagati; uzajamno ce se sukobljavati i samim tim nas prisiliti da
zamišljamo stvari u razlicitim vidovima. To je dovoljno da se oslobodimo; covjek više nije
rob kad može birati svoga gospodara.
Dakle, zahvaljujuci generalizaciji, svaka opažena cinjenica omogucuje nam
predvidanje velikog broja drugih cinjenica. Jedino ne smijemo pritom zaboraviti da je samo
prva cinjenica sigurna, a da su sve ostale tek vjerojatne. Kako god nam se cvrsto
utemeljeno cinilo naše predvidanje, nikad nismo apsolutno sigurni da ga eksperiment, ako
ga pokušamo verificirati, nece opovrgnuti. No vjerojatnost je cesto dovoljno velika da se
prakticki njome možemo zadovoljiti. Bolje je predvidati bez izvjesnosti nego uopce ne
predvidati.
Nikad dakle, ne trebamo s prezirom odbaciti verifikaciju kad se za to pruži prilika.
Medutim, svaki je eksperiment dugotrajan i težak, a malobrojni su oni koji to rade. Broj
cinjenica koje trebamo predvidjeti je ogroman. U usporedbi s tom masom cinjenica, broj
izravnih verifikacija koje možemo obaviti uvijek ce predstavljati tek zanemarivu kolicinu.
Od onoga maloga što možemo izravno postici, valja odabrati najbolji dio. Svaki nam
eksperiment mora dopustiti najveci moguci broj predvidanja koja imaju najviši moguci
stupanj vjerojatnosti. Problem je, tako reci, povecati ucinak znanstvenog stroja. Tako na
kraju ovog razmatranja Poincare konstatira:
»Dopustite mi da znanost usporedimo s bibliotekom ciji se fond neprestano mora
povecavati. Za nabavu knjiga bibliotekar raspolaže tek ogranicenim sredstvima i mora se
truditi da ih ne rasipa. Eksperimentalna je fizika zadužena za tu nabavu, i samo ona može
obogatiti biblioteku.
Zadatak matematicke fizike bit ce izrada kataloga. Ako je katalog dobro nacinjen,
biblioteka nece zbog toga biti ništa bogatija, ali on može pomoci korisniku da se služi
njenim bogatstvima. Katalog ce cak omoguciti bibliotekaru, ukazujuci mu na praznine u
zbirkama, da se razborito koristi svojom sredstvima za nabavu, što je to važnije s obzirom
na cinjenicu da su ta sredstva potpuno nedostatna.
Takva je dakle uloga matematicke fizike; matematicka fizika mora generalizaciju
usmjeravati na taj nacin da poveca ono što sam malocas nazvao ucinkom znanosti. Sad
nam valja istražiti kojim nacinima to postiže i kako to može uciniti bez opasnosti.« 76
Kasnije cemo se vratiti ulozi hipoteze u generalizaciji, a sada obratimo pozornost na
cinjenice koja je implicite dana iz generalizacije. Po Poincareu mogucnost i potreba za
generalizaciju pretpostavlja jedinstvo prirode.
Zapazimo prije svega da svaka generalizacija u stanovitoj mjeri pretpostavlja
vjerovanje u jedinstvo i jednostavnost prirode. Što se tice jedinstva, u tome ne može biti
teškoce. Poincare zakljucuje kako razliciti dijelovi svemira nisu poput organa istog tijela,
oni ne bi djelovali jedni na druge i znali jedni za druge, a mi bismo, pak, poznavali tek
jedan njegov dio. Ne moramo se, dakle, pitati je li priroda jedno, vec kako je ona jedno.
Što se tice jednostavnosti, to ne ide tako lako. Nije sigurno da je priroda jednostavna.
Možemo li se bez opasnosti ponašati kao da ona to jest?
Postojalo je razdoblje u kojemu je jednostavnost Mariotteova zakona bila argument u
prilog njegovoj tocnosti; tada se sam Fresnel, nakon što je u razgovoru s Laplaceom kazao

75 Vidjet cemo kasnije da ce ova ideja biti zastupana kasnije u nešto izmijenjenom obliku kod Popper, Kuna
naspram logickog pozitivizma.
76 H. Poinncare (1989), Ibid.

102
da prirodu nije briga za analiticke teškoce, smatrao primoranim da objasni svoje rijeci kako
ne bi povrijedio prevladavajuce mišljenje.
Danas su se ideje znatno promijenile. Pa ipak, oni koji ne vjeruju da prirodni zakoni
moraju biti jednostavni još su cesto primorani da se ponašaju kao da u to vjeruju. Oni se ne
bi mogli potpuno osloboditi te nužnosti a da pritom svaku generalizaciju, i prema tome
svaku znanost, ne ucine nemogucom.
Jesno je da se bilo koja cinjenica može generalizirati na bezbroj nacina i da je to
pitanje izbora. U izboru nas mogu voditi samo razmatranja jednostavnosti. Uzmimo kao
primjer najbanalniji slucaj, interpolaciju. Povucimo što je moguce pravilniju, neprekinutu
crtu izmedu tocaka dobivenih opažanjem. Zašto izbjegavamo oštre kutove i prenagle
infleksije? Zašto naša krivulja ne ide najhirovitijim cik-cak linijama? Zato što unaprijed
znamo ili vjerujemo da znamo da zakon koji želimo izraziti ne može biti toliko
kompliciran.
Masa Jupitera može se izvesti ili iz gibanja njegovih satelita ili iz perturbacija velikih
planeta, ili iz perturbacija malih planeta. Ako uzmemo srednju vrijednost rezultata
dobivenih pomocu ovih triju metoda, dobivamo tri vrlo bliska, ali razlicita broja. Taj bis se
rezultat mogao protumaciti pretpostavkom da koeficijent gravitacije u sva tri slucaja nije
isti i opažanja bi njome svakako bila bolje pokrivene. Zašto odbacujemo to tumacenje? Na
zato što bi bilo apsurdno, vec zato što bi bilo nepotrebno komplicirano. Moci cemo ga
prihvatiti tek onoga dana kad se bude nametnulo, a ono se još ne namece. Da sažmemo: u
vecini slucajeva svaki se zakon smatra jednostavnim sve dok se ne dokaže suprotno.
Ovaj su obicaj fizicarima nametnuli razlozi koje sam upravo objasnio. No kako ga
opravdati u prisutnosti otkrica koja nam svakog dana pokazuje nove, bogatije i složenije
pojedinosti? Kako ga, štoviše pomiriti s osjecajem jedinstva prirode? Jer ukoliko sve ovisi
o svemu, odnosi u koje ulazi toliko razlicitih predmeta ne mogu više biti jednostavni.
Ako proucavamo povijest znanosti, kaže Poincare, vidimo da se dogadaju dvije
pojave, tako reci suprotne: cas se jednostavnost skriva pod složenim pojavama, a cas je,
naprotiv, jednostavnost vidljiva, a skriva krajnje složene stvarnosti.
Ima li išta kompliciranije od poremecenih gibanja planeta i nešto jednostavnije od
Newtonova zakona? Priroda se ovdje, izrugujuci se analitickim teškocama, kao što rece
Fresnel, koristi samo jednostavnim sredstvima i kombinirajuci ih stvara ne znam kakvo
nerazmrsivo klupko. Tu se nalazi skrivena jednostavnost, ona koju treba otkriti.
Mnogobrojni su suprotni primjeri. U kinetickoj teoriji plinova razmatramo molekule
koje se gibaju velikim brzinama, cije putanje, poremecene neprestanim sudarima,
poprimaju najhirovitije oblike i presijecaju prostor u svim smjerovima. Vidljivi rezultat je
jednostavni Mariotteov77 zakon. Svaka pojedinacna cinjenica bijaše komplicirana; zakon
velikih brojeva ponovo je uspostavio jednostavnost u srednjoj vrijednosti. Ovdje je
jednostavnost tek prividna i samo nam nesavršenost tek prividna i samo nam nesavršenost
naših osjetila onemogucava da zapazimo složenost.
Mnoge pojave pokoravaju se zakonu proporcionalnosti. Ali zašto? Zato što u tim
pojavama postoji nešto što je vrlo malo. Opaženi jednostavan zakon je, dakle, samo
prijevod onoga opcega analitickog pravila, prema kojemu je beskonacno mali porast
funkcije proporcionalan porastu varijable. Buduci da u stvarnosti naši porasti nisu
beskonacno mali vec vrlo mali, zakon proporcionalnosti je samo približan, a jednostavnost
samo prividna.

77 Napomenimo da Poincare misli na poznati Boyl-Mariotov zakon koji se odnosi na izobarne procese, koji
za idealne plinove odreduje da je produkt tlaka (P) i volumena (V) uvijek stalan ( PxV = const) . Ovaj
jednostavni zakon prema molekularno-kinetickoj teoriji nastaje kao posljedica ponašanja i stanja velikog
broja cestica promatranog plina.

103
A sâm Newtonov zakon? Možda je njegova, tako dugo prikrivena jednostavnost, tek
prividna? Tko zna nije li ga izveo neki komplicirani mehanizam, u sudaru s nekom
suptilnom materijom cija su gibanja nepravilna, i nije li postao jednostavan samo zbog igre
srednjih vrijednosti i velikih brojeva? Svakako je teško ne pretpostaviti da pravi zakon
sadrži dodatne clanove, koji bi postali primjetni na malim udaljenostima. Ako su ti clanovi
u astronomiji zanemarivi, i ako zakon tako zadržava svoju jednostavnost, to je jedino zbog
ogromnih nebeskih udaljenosti.
Nesumnjivo je da bismo, kad bi naša sredstva istraživanja postojala prodornija, otkrili
jednostavno ispod onoga složenog, zatim složeno ispod jednostavnog, onda opet
jednostavno ispod složenog, itd., a da pritom ne bismo mogli predvidjeti koji ce biti
posljednji clan.
Po Poincareu, negdje se ipak treba zaustaviti, a da bi znanost bila moguca, treba se
zaustaviti kad pronademo jednostavnost. To je jedini temelj na kojemu cemo moci izgraditi
zdanje naših generalizacija. No buduci da je ta jednostavnost tek prividna, hoce li taj temelj
biti dovoljno cvrst? Treba to sad istražiti.
U tu svrhu pogledajmo kakvu ulogu igra našim generalizacijama vjerovanje u
jednostavnost. Verificirali smo neki jednostavan zakon u dovoljno velikom broju
pojedinacnih slucajeva. Odbijamo prihvatiti da je ta koincidencija, tako cesto ponovljena,
naprosto posljedica slucajnosti, i iz toga zakljucujemo da zakon mora biti tocan o opcem
slucaju.
Kepler primjecuje da su položaji nekog planeta koje je opazio Tycho svi na istoj
elipsi. Ni za trenutak nije pomislio da Tycho, cudnom igrom slucajnosti, nikad nije
promatrao nebo osim u onom trenutku u kojem je prava putanja tog planeta presijecala tu
elipsu.
Da li je uopce važno da jednostavnost bude stvaran, ili da skriva neku složenu
stvarnost? Bez obzira na to je li ta jednostavnost rezultat utjecaja velikih brojeva, koji
poništava pojedinacne razlike, ili rezultat velike ili male vrijednosti nekih velicina koje
dopuštaju zanemarivanje nekih clanova, ona ni u jednom slucaju nije rezultat slucajnosti.
Ta jednostavnost, bila ona stvarna ili prividna, uvijek ima neki uzrok. Uvijek cemo, dakle,
moci rasudivati na isti nacin i ukoliko smo neki jednostavan zakon opazili u više
pojedinacnih slucajeva, možemo legitimno pretpostaviti da ce on biti tocan u analognim
slucajevima. Poreci to znaci slucajnost pripisati nedopustivu ulogu.
Medutim, postoji jedna razlika. Da je jednostavnost stvarna i duboka, izdržala bi sve
vecu preciznost naših metoda mjerenja. Ako, dakle, smatramo da je priroda duboko
jednostavna, morali bismo od približne jednostavnosti zakljuciti na strogu jednostavnost.
Tako se radilo nekad, ali više nemamo pravo to ciniti. Jednostavnost Keplerovih zakona, na
primjer, samo je prividna. To nas ne sprecava da ih primjenjujemo na gotovo sve sustave
analogne Suncevom, premda sprecava da oni budu strogo tocni.

4.5. Uloga hipoteze78


Svaka generalizacija je hipoteza; hipoteza dakle, ima nužnu ulogu koju nitko nikad
nije osporavao. Hipotezu, medutim, uvijek treba, što prije i što cešce moguce, podvrci
verifikaciji. Razumije se samo po sebi da, ukoliko ona ne izdrži tu provjeru, treba je

78 Poincare razlikuje tri vrste hipoteza; »prirodna«, »indiferentna« i »stvarno poopcene«. Prirodne hipoteze
su prvi principi za koje se pretpostavlja da su a priori istiniti. Indiferentne hipoteze su njegov naziv za
»mehanicke modele« i odnose se na britansku tradiciju 19. stoljeca ( Faraday i Maxwell ) koja predstavlja u
fizikalnom smislu i koja osigurava mehanicko objašnjenje nepromatranog procesa. Slijedeci tradicionalnu
formu uporabe (ne one koju je Poincare koristio) možemo tretirati »stvarna poopcena« kao temeljne zakone,
koji trebaju biti u suprotnosti s fenomenološkim zakonima, koji su direktno izvedeni iz iskustva.

104
odbaciti bez ikakvog oklijevanja. To se uglavnom i cini, ali ponekad sa stanovitom
zlovoljom, kaže Poincare.
Sama ta zlovolja nije opravdana. Fizicar koji je upravo odustao od jedne od svojih
hipoteza trebao bi se, naprotiv, radovati, jer mu se pružila nenadana prilika za otkrice.
Njegova hipoteza, zamišljam, nije bila olako prihvacena. Ona je uzimala u obzir sve
faktore za koje se cinilo da bi mogli posredovati u odredenoj pojavi, ako verifikacija nije
uspjela, znaci da postoji nešto neocekivano i neobicno i da ce se otkriti nešto nepoznato i
novo. Tako Poincare kaže: »Da li je onda tako opovrgnuta hipoteza bila neplodna? Daleko
od toga. Možemo reci da je ucinila više usluga nago tocna hipoteza; ne samo što je pružila
priliku za odlucujuci eksperiment vec cak i da smo taj eksperiment izveli slucajno, bez
postavljanja hipoteze, iz njega ne bismo ništa zakljucili. U njemu ne bismo vidjeli ništa
neobicno i katalogizirali bismo samo jednu cinjenicu više, a da iz nje ne bismo izvukli ni
najmanju konzekvenciju.«
Pod kojim je uvjetom korištenje hipoteze bezopasno? Cvrsta odluka da sve
podvrgnemo eksperimentu nije dovoljna. Još uvijek postoje opasne hipoteze, ponajprije i
nadasve one prešutne i podsvjesne. Buduci da ih postavljamo bez našeg znanja, ne možemo
ih se osloboditi. Upravo nam u ovom podrucju matematicka fizika opet može uciniti jednu
uslugu. Ona nas, sebi svojstvenom preciznošcu, primorava da formuliramo sve hipoteze
koje bismo postavili bez nje a da toga ne bismo bili svjesni.
Takoder je važno da hipoteze prekomjerno ne umnažamo i da ih postavljamo samo
jednu za drugom. ako izgradimo teoriju utemeljenu na višestrukim hipotezama, i ako je
eksperiment osudi, koju od naših premisa treba mijenjati? To ce biti nemoguce saznati. I
obrnuto, ako eksperiment uspije, hocemo li vjerovati da smo provjerili sve hipoteze
istovremeno? Hocemo li vjerovati da smo jednom jednadžbom odredili nekoliko
nepoznanica?
Valja takoder brižljivo razluciti razlicite vrste hipoteza. Postoje prvo one koje su
sasvim prirodne i kojih se nikako ne možemo osloboditi. Teško je ne pretpostaviti da je
utjecaj vrlo udaljenih tijela posve zanemariv, da se mala gibanja pokoravaju linearnom
zakonu i da je posljedica kontinuiranih funkcija svog uzroka. Isto vrijedi za uvjete koje
namece simetrija. Sve ove hipoteze cine, tako reci, zajednicki temelj svih teorija
matematicke fizike. Njih valja odbaciti posljednje.
Postoji druga vrsta hipoteza koje cu nazvati indiferentnima. U vecini pitanja analiticar
na pocetku svoga racunanja pretpostavlja ili da je materija kontinuirana, ili naprotiv da se
sastoji od atoma. Cak i kad bi ucinio obrnuto, njegovi se rezultati ne bi promijenili; on bi
samo imao više poteškoca da ih dobije, i to je sve. Ako, dakle, eksperiment potvrdi njegove
zakljucke, da li ce on misliti da je dokazao, na primjer, stvarno postojanje atoma?
U opticke teorije uvedena su dva vektora, od kojih jedan smatramo brzinom, a drugi
rotacijom. I ovdje je rijec o indiferentnoj hipotezi, jer bismo došli do istih zakljucaka i da
smo pretpostavili da je prvi vektor rotacija a drugi brzina. Uspjeh eksperimenta ne može,
dakle, dokazati da je prvi vektor zaista brzina. On dokazuje samo jedno, naime, da je to
vektor. To je jedina hipoteza stvarno uvedena u premise. Da bismo vektoru dali konkretno
znacenje što ga zahtijeva slabost našeg uma, trebali smo ga smatrati bilo brzinom, bilo
rotacijom. Isto tako trebali smo ga prikazati nekim slovom, bilo s x, bilo s y. Ali rezultat,
kakav god bio, nece dokazati da smo imali pravo, ili da smo imali krivo što smo ga
smatrali brzinom. Jednako tako on nece dokazati da smo imali pravo, ili krivo što smo ga
nazvali x, a ne y.
Te indiferentne hipoteze nisu nikad opasne, pod uvjetom da ne shvatimo pogrešno
njihovu narav. One mogu biti korisne, ili kao pomocna sredstva pri racunanju, ili da
konkretnim slikama podrže naše poimanje, da ucvrste ideje, kako se to kaže. Nema, dakle,
razloga da ih proskribiramo.

105
Hipoteze trece kategorije prave su generalizacije. One su to što eksperiment mora
potvrditi ili opovrgnuti. Bilo da su verificirane ili pobijene, one mogu biti plodne. No zbog
razloga koje sam izložio one ce to biti samo ukoliko ih ne umnažamo.

4.6. Porijeklo matematicke fizike

Razvoj fizike od Galileija i Newtona u mnogome je ovisi od primjene i razvoja


matetamtickog aparata. Bez matematike, diferencijalnih jednadžbi, vektorskog racuna itd.
ne bi se mogao opisati svijet fizike. U ovom poglavlju obratimo pozornost kakav je
Poincareov stav o u lozi matematike u fizici. U cemu leži bit, po njemu, matematicke
fizike. Kako ovaj dio predstavlja kratku opservaciju dat cemo je u izvornom obliku. Tako
Poincare kaže:
»Krenimo dalje i pobliže proucimo uvjete koji su dopustili razvoj matematicke fizike.
Odmah vidimo da su pokušaji znanstvenika uvijek težili tome da složenu pojavu, dobivenu
izravno eksperimentom, razriješe u vrlo velik broj elementarnih pojava, i to na tri razlicita
nacina.
Prvo, u vremenu. Umjesto da postupni razvoj neke pojave obuhvatimo u cjelini,
nastojimo naprosto svaki trenutak povezati s trenutkom koji mu neposredno prethodi.
Prihvacamo da današnje stanje ovisi samo o najbližoj prošlosti a da na njega izravno ne
utjece, da tako kažemo, sjecanje na daleku prošlost. Zahvaljujuci tom postulatu, umjesto da
izravno proucavamo cijeli slijed pojava, možemo se ograniciti na to da im ispišemo
“diferencijalnu jednadžbu”; Keplerove zakone zamjenjujemo Newtonovim zakonom.
Drugo, pokušavamo rašclaniti pojavu u prostoru. Eksperiment nam daje zamršeni
skup cinjenica koje se zbivaju na sceni odredene protežnosti. Treba pokušati razluciti
elementarnu pojavu koja ce, naprotiv, biti lokalizirana u vrlo malom dijelu prostora.
Neki ce primjeri možda pojasniti moju misao. Da želimo u svoj njenoj složenosti
proucavati raspodjelu temperature u nekom tijelu koje se hladi, nikad ne bismo u tome
uspjeli. Ona ce je izravno prenositi samo najbližim tockama, i tok topline ce se samo malo-
pomalo stici do drugih dijelova tijela. Elementarna pojava jest razmjena topline izmedu
dvije dodirne tocke. Ona je strogo lokalizirana i razmjerno jednostavna ako prihvatimo, što
je prirodno, da na nju ne utjece temperatura molekula cija je udaljenost zamjetljiva.
Savijam neku šipku; ona poprima vrlo kompliciran oblik, cije bi izravno proucavanje
bilo nemoguce. No proucavanje ipak mogu zapoceti ako zapazim da njeno savijanje nije
ništa drugo do rezultanta izoblicenja vrlo malih elemenata šipke, i da izoblicenje svakoga
pojedinog od tih elemenata ovisi samo o silama koje na njega izravno djeluju, a nipošto o
onima koje mogu djelovati na druge elemente.
U svim ovim primjerima, koje bih lako mogao umnažati, priznaje se da nema
djelovanja na daljinu ili barem na veliku daljinu. To je jedna hipoteza. Ona nije uvijek
tocna, kao što dokazuje zakon gravitacije. Zbog toga je valja verificirati; ako bude
potvrdena, makar i približno, ona je dragocjena jer ce nam dopustiti da se koristimo
matematickom fizikom, barem pomocu uzastopnih aproksimacija. Ako hipoteza ne izdrži
provjeru, valja tražiti nešto analogno, jer postoje i drugi nacini da se stigne do elementarne
pojave.
Ako nekoliko tijela istovremeno djeluje, može se dogoditi da njihova djelovanja budu
neovisna i da se naprosto dodaju jedno drugome ili kao vektori, ili kao skalarne velicine.
Elementarna pojava je onda djelovanje jednoga izoliranog tijela. Ili su pak posrijedi mala
gibanja, ili opcenitije male varijacije, koje se pokoravaju dobro poznatom zakonu
superpozicije. Promatrano gibanje ce se tada rašclaniti na jednostavna gibanja, na primjer,

106
zvuk na svoje harmonicne komponente, a bijela svjetlost na svoje monokromatske
komponente.
Nakon što se otkrije na kojoj strani treba tražiti elementarnu pojavu, kojim sredstvima
se može stici do nje?
Prije svega, cesto se dogada da radi dolaženja do toga, ili bolje receno radi dolaženja
do onog što nam je korisno, nije nužno prodrijeti do mehanizma. Bit ce dovoljan zakon
velikih brojeva. Uzmimo ponovo primjer širenja topline. Svaka molekula zraci toplinu
prema svakoj susjednoj molekuli i ne trebamo znati prema kojem zakonu. Da nešto
pretpostavimo s tim u vezi, bila bi to indiferentna hipoteza, i prema tome nekorisna i ne
provjerljiva. Zapravo, djelovanjem srednjih vrijednosti i zahvaljujuci simetriji sredstva, sve
se razlike poništavaju i, kakva god bila postavljena hipoteza, rezultat je uvijek isti.
Ista se okolnost pojavljuje u teoriji elasticiteta i u teoriji kapilarnosti. Susjedne se
molekule privlace i odbijaju, i ne trebamo znati prema kojem zakonu. Dovoljno je da je to
privlacenje primjetno jedino na malim udaljenostima, da su molekule vrlo brojne, da je
sredstvo simetricno, i samo trebamo pustiti da djeluje zakon velikih brojeva. I ovdje se
jednostavnost elementarne pojave skrivala ispod složenosti opažane rezultirajuce pojave.
Ali sa svoje strane ta je jednostavnost bila tek prividna i prikrivala je vrlo složeni
mehanizam.
Najbolji nacin da dopreme do elementarne pojave jest ocigledno eksperiment.
Eksperimentalnim instrumentima trebalo bi razložiti složeni splet koji priroda nudi našim
istraživanjima i pažljivo prouciti njegove, što je više moguce procišcene elemente. Na
primjer, prirodnu bijelu svjetlost rašclaniti cemo pomocu prizme na monokromatske
svjetlosti, a pomocu polarizatora na polarizirane svjetlosti.
Nažalost, to nije uvijek moguce ni dovoljno, i um mora ponekad ici ispred
eksperimenta. Navest cu samo jedan primjer koji se uvijek osobito doima.
Ako razložimo bijelu svjetlost, mogu izdvojiti mali dio spektra, ali kako god on bio
malen, zadržat ce odredenu širinu. Isto tako, prirodne svjetlosti nazvane monokromatskima
daju nam vrlo usku spektralnu liniju, koja ipak nije beskonacno uska. Moglo bi se
pretpostaviti da eksperimentalnim proucavanjem svojstva tih prirodnih svjetlosti, radeci se
sve užim i užim spektralnim linijama i prelazeci napokon na granicnu vrijednost, da tako
kažem, došli bismo do toga da upoznamo svojstva strogo monokromatske svjetlosti.
To ne bi bilo tocno. Ja pretpostavljam da dvije zrake svjetla zrace iz istog izvora, da
ih najprije polariziramo u dvije ravnine koje zatvaraju pravi kut, a zatim vracamo u istu
ravninu polarizacije, nastojeci da interferiraju. Kad bi svjetlost bila strogo monokromatska,
one bi interferirale. No s našim približno monokromatskim svjetlostima nece doci do
interferencije, i to kako god uska bila spektralna linija. Da bude drugacije, ona bi morala
biti nekoliko milijuna puta uža od najužih poznatih spektralnih linija. Ovdje bi nas, dakle,
prijelaz na granicnu vrijednost prevario. Trebalo je da um ide ispred eksperimenta, a ako je
on u tome uspio, to je bilo zato što je pustio da ga vodi instinkt jednostavnosti.
Poznavanje elementarne cinjenice dopušta nam da problem izrazimo u jednadžbi.
Ostaje jedino da kombinacijom iz nje izvedemo opažljivu i provjerljivu složenu cinjenicu.
To je ono što se naziva integriranjem, i posao matematicara.
Možemo se upitati zašto generalizacija u fizikalnim znanostima rado poprima
matematicki oblik. Razlog je sad lako uvidjeti. To nije samo zato što moramo izraziti
numericke zakone vec i stoga što je opažljiva pojava rezultat superpozicije velikog broja
elementarnih pojava koje su sve medusobno slicne. Na taj se nacin posve prirodno uvode
diferencijalne jednadžbe.
Nije dovoljno da se svaka elementarna pojava pokorava jednostavnim zakonima, vec
se i sve one koje treba kombinirati moraju pokoravati istom zakonom. Jedino tada
posredovanje matematike može biti korisno. Matematika nas zapravo uci da kombiniramo

107
slicno sa slicnim. Njen cilj je otkrivanje rezultata neke kombinacije a da pritom nije
potrebno rekonstruirati kombinaciju dio po dio. Ako istu operaciju moramo ponoviti više
puta, matematika nam dopušta da to ponavljanje izbjegnemo time što omogucuje da nekom
vrstom indukcije unaprijed znamo rezultat. Objasnimo sam to vec u poglavlju o
matematickom zakljucivanju. Ali u tu svrhu sve te operacije moraju biti medusobno slicne.
U suprotnom bismo se slucaju ocigledno morali pomiriti s tim da ih stvarno vršimo jednu
za drugom i matematika bi postala izlišna.
Zahvaljujuci, dakle, približnoj homogenosti materije koju proucavaju fizicari mogla
je nastati matematicka fizika. U prirodnim znanostima više ne nalazimo slijedece uvjete:
homogenost, relativnu neovisnost udaljenih dijelova i jednostavnost elementarne cinjenice.
Stoga su prirodoslovci primorani pribjeci drugim nacinima generalizacije.«79
Vidimo, dakle, da je za Poincarea primjena matematike u opisu fizickog svijeta
moguc zato što postoji direktan izomorfizam izmedu na primjer homogenih diferencijalnih
jednadžbi i homogenosti materije. Sa ovakvim zakljuckom trebalo bi se posebno
pozabaviti, ali to u ovakvom radu nije moguce. Možemo reci da ovakav pristup ima i
odgovarajuce posljedice na shvacanje nekih fundamentalnih relacija i zakona u fizici, ako
što je eliminiranje djelovanja na daljinu, apsolutnog prostora kao okvira za opažanje i opis
itd. Kao što smo rekli, mi ovdje necemo moci da se posebno bavimo ovim problemom, ali
u sljedecem pasusu dat cemo neka njegova shvacanja klasicne mehanike koja leži u samom
osnovu fizike.

4.7. Klasicna mehanika

Da bi što zornije pokazali kako H. Poincaré razmatra probleme u zanosit navedimo


neke stavove koji se odnose na fundamentalna pitanja klasicne mehanike.80 Ovaj clanak
smo izabrali uglavnom iz dva razloga; prvo, zato što je za u ovakvom razmatranju tematika
relativno bliska prosjecnom studentu. Drugo, klasicna mehanika je dugo vremena bila
primjer jasnosti jedne pojmovne strukture. Ona je zadovoljavala sve elemente idealne
znanosti jer je sa jedne strane strogo deduktivni sustav, a takoder je eksperimentalno
provjerljiva i primjenjiva.
Poincaré, odmah na pocetku svog clanaka postavlja pitanja: jasnosti i opravdanosti
osnovnih principa mehanike: »To se pitanje prirodno postavlja, a teškoca njihovog
rješavanja proizlazi uglavnom iz cinjenice da traktati iz mehanike ne razlikuju sasvim
jasno što je eksperiment, što je matematicko zakljucivanje, što je konvencija a što hipoteza.
To nije sve:
1) Nema apsolutnog prostora i razmatramo samo relativno gibanje. Mehanicke
cinjenice se, medutim, najcešce iznosi kao da postoji apsolutni prostor s kojim bi se
one mogle dovesti u vezu.
2) Nema apsolutnog vremena. Reci da su dva trajanja jednaka, to je tvrdnja koja sama
po sebi nikakvog smisla i koja može dobiti neki smisao jedino konvencijom.
3) Ne samo da nemamo neposrednu intuiciju o jednakosti dvaju trajanja vec nemamo
cak ni neposrednu intuiciju o istovremenosti dvaju dogadaja koji se zbivaju na
razlicitim mjestima.
4) Napokon, i sama naša euklidska geometrija nije ništa drugo do neka vrsta jezicne
konvencije. Mehanicke cinjenice mogli bi smo iskazivao režuci ih uz neeuklidski

79 H. Poincare, »Znanost i hipoteza«, Globus, Zagreb, 1989.god.. 117-120.


80 Clanak “Klasicna mehanika” nalazi se u knjizi “ Znanost i hipoteza “ ( šesto poglavlje ). Na našem jeziku
se nalazi u knjizi: H. Poincare, Znanost i hipoteza, Globus, Zagreb, 1968. god.

108
prostor koji bi bio manje pogodan no jednako tako legitimna kao i naš obicni
prostor. Iskaz bi bio mnogo zamršeniji, ali bi i dalje bio moguc.

Dakle, ni apsolutni prostor, ni apsolutno vrijeme, pa cak ni geometrija nisu uvjeti koji
se mehanici namecu. Svi ti pojmovi ne prethode mehanici, isto kao što ni francuski jezik
logicki ne prethodi istinama koje se njima izražavaju.«81
Kao što se vidi iz navedenog uvodnog citata; Poincaré, se odmah obara na
fundamentalne pojmove kao što su prostor i vrijeme stavljajuci ih u položaj konvencije. U
daljnjem tekstu nastavlja sa analizom fundamentalnih pojmova na kojima pociva citava
zgrada klasicne mehanike. Tako u sljedecem dijelu razmatra “Nacelo inercije” postavljajuci
osnovno pitanje:
»Tijelo na koje ne djeluje nikakva sila može se gibati samo pravocrtno i jednoliko.
Je li to istina koju a priori možemo imati? Kada bi bilo tako, kako to da je Grci nisu
poznavali? Kako su mogli vjerovati da gibanje prestane cim prestane uzrok koji ga je
proizveo, ili takoder, da ce se svako tijelo, ako ga ništa ne sprijeci, gibati kružno, što je
najuzvišeniji oblik gibanja?«82
Kao što vidimo, on negira apriornost navedenog nacela, a što je u izvjesnom smislu
protivljenje Kantovom rješenju koji je upravo u klasicnoj mehanici i u Euklidovoj
geometriju tražio potvrdu postojanja sintetickih sudova a priori. Problematicnost
eksperimentalne provjerljivosti leži u statusu tijela bez djelovanja sila. No, kao što kaže
Poincaré, dali se ikada eksperimentiralo sa tijelima bez djelovanja sile i ako jeste, kako se
znalo da na to tijelo nije djelovala nikakva sila?
Istu problematicnost logicko-empirijske konzistentnosti jesu i osnovni pojmovi
ubrzanja, mase i sile. Tako on navodi:
»Ubrzanje nekog tijela jednako je sili koja na njega djeluje, podijeljenoj s njegovom
masom.
Može li se taj zakon eksperimentalno verificirati? Za to bi trebalo izmjeriti tri
velicine u navedenom iskazu: ubrzanje, silu, masu.
Prihvacam da se ubrzanje može mjeriti, zato što prelazim preko teškoce koja proizlazi
iz mjerenja vremena. No kako da se mjeri sila ili masa? Mi cak i ne znamo što je to.
Što je masa? Newton odgovara: »Masa je umnožak volumena i gustoce« - »Bilo bi
bolje reci« kaže Thomson i Tait, »da je gustoca kolicnik mase i volumena.« »Što je sila ?«
»To je«, odgovara Lagrange, »uzrok koji proizvodi gibanje tijela ili ima tendenciju da ga
ponovo proizvede.« »To je umnožak mase i ubrzanja«, reci ce Kirchoff. Ali zašto onda ne
reci da je masa kolicnik sile i ubrzanja? Ove su teškoce nerazrješive.83
Ne samo to, Poincaré pretpostavlja da formalno matematicki sustav zajedno sa
fizikalnim cinjenicama može da se rekonstruira u neki drugi opis. Ovaj drugi opis bi
zadovoljavao sve principe istinitosti osi jednostavnosti, a sama jednostavnost ili složenost
opisa spada u podrucje konvencije i pragmaticnosti a ne istinitosti. Navedimo jedan primjer
u razmatranju pojma »mase«, koji u klasicnoj mehanici, kao što je poznato, zauzima
fundamentalno mjesto i predstavlja univerzalnu konstantu:
»Cini se da je to nacin za definiciju mase: položaj težišta ocigledno ovisi o
vrijednostima pripisanim masama. Te vrijednosti ce trebati rasporediti tako da gibanje
težišta bude pravocrtno i jednoliko. To ce uvijek biti moguce ako je treci Newtonov zakon
tocan, a to ce opcenito biti moguce samo na jedan nacin. Ali ne postoji sustav izuzet od
svakog vanjskog djelovanja. Svi dijelovi svemira jace ili slabije trpe djelovanje svih ostalih
djetlova. Zakon gibanja težišta strogo je tocan jedino onda kada se odnosi na cijeli svemir.

81 H. Poincare (1989) Ibid. Str. 76.


82 H. Poincare (1989)Ibid. str. 76.
83 H. Poincare (1989) Ibid. str. 80.

109
No da bi se iz tog zakona dobije vrijednost mase, trebalo promatrati gibanje težišta
svemira. Apsurdnost te konsekvencije je ocigledan: mi poznajemo samo relativna gibanja i
gibanje težišta svemira za nas ce ostati vjecna nepoznanica. Ništa dakle ne ostaje i naši
pokušaji nisu urodili plodom. Tako smo stjerani u škripac sa sljedecom definicijom, koja je
naprosto priznanje nemoci: mase su koeficijenti koje je pogodno uvesti u racunanje.
Cijelu bismo našu mehaniku mogli rekonstruirati tako da svi masama pripišemo
razlite vrijednosti. Ta nova mehanika ne bi bila u proturjecnosti ni s eksperimentom ni sa
opcim nacelima dinamike.
Jednadžbe te nove mehanike jedino bi bile manje jednostavne. Da se razumijemo,
manje jednostavni bi bili samo prvi clanovi, to jest oni koje vec znamo zahvaljujuci
eksperimentu. Možda bi bilo moguce izmijeniti mase malih velicina a da pritom cijele
jednadžbe ni ne dobije ni ne izgubi na jednostavnosti.
Hertz se upitao jesu li nacela mehanike strogo istiniti. »Po mišljenju mnogih
fizicara«, rekao je on, »izgledat ce nezamislivo da bi eksperiment i u najdaljoj buducnost
ikada mogao išta promijeniti u neoborivim nacelima mehanike, a ipak, ono što proizlazi iz
eksperimenta može se uvijek ispraviti eksperimentom.«
Nakon onoga što smo rekli da ce bojazni ciniti suvišnim. Nacela dinamike su nam
najprije izgledali kao eksperimentalne istine, no bili smo prisiljeni služiti se njima kao
definicijama. Sila je upravo po definiciji umnožak mase i ubrzanja. Evo nacela koje od
sada ne može osporavati nikakav buduci eksperiment. Sila akcije isto tako je po definiciji
jednaka sili reakcije.
No onda, neko ce reci, ta nepovjerljiva nacela su apsolutno lišena svakog smisla.
Eksperiment ih ne može povrci ali nas oni ne mogu nauciti nicem korisnom. Cemu onda
proucavati dinamiku?
To bi naglo osudivanje bilo nepravedno. U prirodi ne postoji savršeno izolirani
sustav, savršeno izuzet od svakog utjecaja, ali postoje gotovo izolirani sustavi.
Ako promatramo neki takav sustav, možemo proucavati ne samo relativno gibanje
njegovih razlicitih dijelova, jednog u odnosu na drugi, vec i gibanje njegovog težišta u
odnosu na druge dijelove svemira. Tada se može utvrditi da je gibanje tog težišta gotovo
pravocrtno i jednoliko, u skladu sa trecim Newtonovim zakonom.
To je eksperimentalna istina, no nju eksperiment ne može opovrci Što bi nas, zapravo,
naucio precizniji eksperiment? Naucio bi nas da je zakon samo bio gotovo istinit, a to je
ono što smo vec znali. Sad je razjašnjeno kako eksperiment može poslužiti kao temelj
nacelima mehanike a da ih unatoc tome nikada nece moci opovrci.«84
Takoder, moramo reci na karaju, da je porijeklo klasicne mehanike u njenoj
antropomorfnosti. Ova »egocentricnost« klasicne mehanike, koja je kao što smo
konstatirali konstruirana na principima »apsolutne« objektivnosti u kome promatrac ili
mjerilac fizikalnih pojava ne samo da ne smije biti povezan sa pojmom »egocentricnosti«
nego i bilo kakva naznaka njegove fizicke prisutnosti.
Na kraju navedimo pasusu u kome Poincaré govori o antropomorfnosti mehanike.
»Kirhoff je, reci ce neko, samo slijedio opce sklonosti matematicara ka
nominalizamu85. Njegova sposobnost kao fizicara nije ga od toga sacuvala. Želio je imati
definiciju sile i zato je uzeo prvi stav na koji je naišao. Definicija sile nam, medutim, nije
potrebna. Ideja sile je primitivan, ne svediv i neodrediv pojam. Svi znamo što je to zato
što o tome posjedujemo neposrednu intuiciju. Ta neposredna intuicija proizlazi iz pojma
napora koji nam je od djetinjstva poznat.

84 H. Poincare (1989), Ibid. str. 85.


85 Vidjeti u Dodatku odnos izmedu nominalizma i realizma.

110
No prije svega, cak i kada bi nam neposredna intuicija omogucila spoznavanje
istinske prirode sile po sebi, ona bi bila nedovoljna za utemeljenje mehanike. Ona bi
štoviše bila potpuno beskorisna. Nije važno znati što sila jest, važno je znati mjeriti je.
Sve ono što nas ne nauci kako da je mjerimo jednako je tako beskorisno u mehanici
kao što je subjektivan pojam toploga i hladnoga beskorisno fizicaru koji proucava toplinu.
Taj se subjektivni pojam ne može prevesti u brojke, i prema tome, ne služi nicemu. Neko
znanstvenik cija bi koža bila apsolutno loš vodic topline i koji stoga nikada ne bi doživio ni
osjet toploga ni osjet hladnog, mogao bi promatrati fenomene kao i bilo tko drugi i to bi mu
bilo dovoljno da izgradi cijelu teoriju topline.
Taj neposredni pojam napora ne može nam, medutim, poslužiti za mjerenje sile. On
se konacno svodi na pamcenje mišicnih osjeta, a nitko nece tvrditi da Sunce doživljava
mišicni osjet kada privlaci Zemlju. Jedino za cim to možemo tragati jeste neki simbol,
manje tocan i manje pogodan od strelice koja se primjenjuje u geometriji, ali poput njih
jednako udaljen od sigurnosti.
Antropomorfizam je odigrao znacajnu povijesnu ulogu u genezi mehanike. Možda ce
on još ponekad dati poneki simbol koji ce se nekim umovima uciniti pogodnim. Medutim,
on ne može utemeljiti ništa što bi imalo zaista znanstven ili filozofski karakter.«86
U ovom kratkom razmatranju obratili smo pozornost na stavove H. Poincarea koji je
imao, a i danas ima odredeni utjecaj u originalnom pristupu prema opcim problemima
znanosti, a posebice matematike i fizike. Možda njegov znacaj nije u epistemološkom
razmatranju koliko u njegovom originalnom promišljanju odredenih konkretnih problema.
Moramo napomenuti da njegov konvencionalizam, a posebice matematicki imao presudni
utjecaj na razvoj i shvacanje osnovnih pojmova što ce predstavljati novi iskorak uoblicen u
rezultatima specijalne i opce teorije relativnosti.
Ponovimo još jednom, konvencionalizam smatra da su u empirickim znanostima
temeljni stavovi utvrdeni dogovorom, a do tog dogovora redovito ne vode “objektivni
kriteriji”, nego potreba da se odredena znanstvena iskustva svedu u zatvoreni pojmovno-
iskazni sustav koji konacno pociva na »odlukama volje«. Protiv realista kovnecionalisti
isticu da je nemoguce konacno utemeljiti fundamentalne opce iskaze. Tu ostaju samo dvije
mogucnosti: kantovski transcedentalizam ili pozivanje na evidenciju. Nijedna od tih
mogucnosti nije prihvatljiva. Zato se konvencionalisti pozivaju na »teoriju slobodnog
izbora«. Vec ni sam pokusni postupak nije moguc bez prethodne konvencije.87
U daljnjem pregledu idemo ka onim shvacanjima koja su dale znacajan doprinos u
razvoju filozofije znanosti a to je na prvom mjestu pozitivisticko stajalište.

86 H. Poincare (1989), Ibid. Str. 86.


87 Vidjet cemo u sljedecim dijelovima našeg razmatranjna kako ce slicne ideje zastupati i K. Popper u opreci
spram logickog pozitivizma. On dopušta bazicne stavove kao osnovu za neku teoriju, ali se njihovo
prihvacanje ne može iznuditi cinjenicama, nego pociva na odluci. Zato i bazicni stavovi imaju karakter
dogmi, samo što se oni mo gu uvijek nanovo provjeravati novim doživljajima. Na to se oslanja Popperova
teorija falsifikacije (opovrgavanja): empiricko-znanstveni sustav mora biti takav da ga iskustvo može oboriti.

111
5. Pozitivizam
Pozitivizam ima svoje duhovne pretke, ne racunajuci relativizam sofista i grckih
materijalista, u engleskom empirizmu, osobito kod Humea i J.S. Milla. J.Stuart Mill (1806-
1873) smatrao je da su cak i matematski i logicki iskazi samo poopcenje iskustva. Iskustvo
tumaci u smislu psihologisticke teorije o asocijaciji ideja. Asocijacijom ideja koje
dobivamo kod pojedinih opažaja stvaramo opci zakon, kojeg vrijednost proširujemo na sve
slucajeve.
Kao otac pozitivizma, od kojeg potjece i sam naziv, uzima se Aguste Comte (1798-
1857), Millov suvremenik i prijatelj. Analizirajuci razvoj ljudskog duha, Comte je zastupao
teoriju o tri stadija tog razvoja. U prvom, »teološkom« stadiju covjek želi strukturu prirode
i njenih procesa protumaciti pretpostavkom postojanja duhova ili bogova koji ravnaju
prirodom. U tom se stadiju mogu razluciti tri stupnja: animizam – sva je priroda oživljena;
politeizam – mnogi bogovi vladaju širim podrucjima prirode; monoteizam – samo jedan
bog je vrhovni gospodar. U drugom, »metafizickom« stadiju covjek je vec kriticniji, pa je
bogove zamijenio prirodi imanentnim bitnostima i silama. Tu je najviši stupanj opca
bitnost, »priroda« kao izvor svih pojava. Vrhovni, treci stadij je »pozitivni« stadij u kojem
covjek spoznaje ono što je za znanosti bitno, tj. zakone koji nisu ništa drugo do pravilnosti i
stroge nužnosti prirodnih pojava. U tim Comteovim tezama istice se bitna oznaka svakog
pozitivizma: strogo odbijanje svih metafizickih spekulacija i priznavanje samo
»pozitivnih«, tj. empirickih znanosti. Taj je Comteov prikaz doduše dosta umjetno srocen,
ali se ne može zanijekati opravdanost tih analiza, jedino što se ti stadiji ne smiju uzimati
povijesno kronološki. I danas se mogu susresti stajališta koja se mogu ubrojiti u neki od tih
Comteovih stadija.
Pozitivisticki stav Comteova mišljenja, uz sociološka istraživanja, vršio je veli
utjecaj na europsku misao i na razvoj novih misaonih smjerova. Jedan od najutjecajnijih
takvih sustava u 20. stoljecu bio je neopozitivizam.
Glavni predstavnici klasicnog pozitivizma u drugoj polovici 19. stoljeca bili su A.
Comte, E.Laas i E. Mach. U njemackim se zemljama pozitivizam proširio svršetkom istog
stoljeca, a širili su ga E. Mach (1838-1916), E. Haeckel (1834-1919) i W. Ostwald (1853-
1932).
Temeljna shvacanja pozitivizma mogli bi smo, uvjetno receno, iznijeti u sljedece tri
tocke:
1) Empirizam: mnogi pozitivisti su radikalni empiristi. Sva se spoznaja može potpuno
svesti na osjetilna opažanja. Pozitivizam ''ne zna za druge temelje osim pozitivnih
cinjenica, tj. izvanjskog i unutarnjeg opažanja'' ( E. Laas ). U osnovi sva se psihicka
i fizicka zbilja sastoji iskljucivo od osjetilnih sklopova, gdje se cak i formalna
logika nastojala objasniti empiristicki.
2) Materijalizam: s empirizmom je neposredno povezana težnja odbacivanja svega što
nije osjetilno-materijalno. Govor o umu, duhu, bogu itd. rastvara se i tumaci
dosljedno na empiristicki i materijalisticki nacin.
3) Scijentizam: s prosvjetiteljskim patosom on objavljuje bezuvjetnu vjeru u znanost.

Pod znanošcu se podrazumijevala empirijska pojedinacna znanost a prije svega


egzaktne prirodne znanosti. Filozofija je samo sluškinja znanosti i zadatak joj je da
sintetizira rezultate pojedinih znanosti.

Bilo bi zanimljivo pokazati, ili pokušati pokazati, što su osnovni motivi nastajanja
modernog pozitivizma. Koje su to povijesne situacije omogucile plodno tlo za razvoj
neoopozitivistickih ideja i stavova. Dakako, da ove motive moramo shvatiti samo kao

112
slikovit prikaz situacije koje su pogodovale tom razvoju, ali nikako i kao izvore tog
nastajanja.

5.1. Motivi nastajanja modernog pozitivizma


Ako bi smo u kratkim crtama hitjeli navesti uvjete nastanka suvremenog pozitivizma
onda uvjetno imamo ovakvu situaciju:

a) Suprotnost izmedu razvoja filozofije i napredak posebnih znanosti

Mada vecina predstavnika pozitivizma teži da svoju poziciju obrazloži cisto logickim
argumentima, ipak pored tih argumenata postoje niz povijesnih i psiholoških cinilaca koji
su presudno utjecale na ovakvo stajalište. Tu prije svega treba navesti nepobitnu cinjenicu
o razlici u razvoju filozofije i posebnih nauka. Iako, je filozofija iznjedrila pretpostavke
razvoja kasnijih posebnih nauka dovela je do upitanosti i negativnom odnosu prema
filozofiji do krajnih zakljucaka o potrebi njezine egzistencije uopce. U svakom slucaju se,
ma kakvo se filozofsko stajalište zauzimalo, ne može osporiti cinjenica napretka nauke u
posebnim disciplinama. Ovakav napredak na podrucju filozofije, a posebice u njenim
najfilozoficnijim disciplinama kao što je metafizika, ontologija i nauke o vrijednostima,
može u principu osporiti. Ma koliko u posebnim naukama bilo velike suprotnosti izmedu
razlicitih istraživaca, cinjenice cisto logicke evidencije, sa jedne strane, kao i potvrdivanje
pomocu iskustva, sa druge strane, cine iako ne apsolutno neosporne a ono prakticno
dovoljne kriterije za odvajanje onoga što je važece od onoga što nije važece, onoga što se
obistinjuje od onog što to nije. Analogni kriteriji izgleda da nedostaju u filozofskoj oblasti.
Nije ni cudno da se u takvoj situaciji postavlja pitanje opravdanosti filozofskog
mišljenja, no ovakav negativan stav prema mogucnosti filozofskog spoznavanja nije nešto
novo jer skepticizam, relativizam i agnosticizam od najranijih dana tvrdili da on nije nauka.
Iako se moderni pozitivizam u principu prikljucuje tim pravcima, on se ipak od njih bitno
razlikuje po mnogo radikalnijem shvacanju svog odbijanja. On postavlja pitanje nisu li
filozofski iskazi, recimo, ne samo pogrešni, nego dali su uopce iskazi ili su besmislen
spajanja rijeci koje jedino metafizici i njihovi slušatelji iz nekih psiholoških razloga,
smatraju za stvarne, smislene iskaze.

b) Prevladavanje empirijskog nastojanja u posebnim naukama

Ovaj drugi motiv stoji u neposrednoj vezi sa prethodno iznesenim, naime kriticko
nastojanje modernog covjeka i njegovo nepovjerenje prema predmetima koji se opažajno
ne mogu pokazati dolazi do izražaja u empirizmu. U pogledu predmeta pojmova zahtijeva
se da se za njih mogu navesti obilježja koja se empirijski mogu pokazati, a u pogledu
naucno prihvatljivih sudova se, ukoliko se ne radi o cisto logicko – analitickih iskaza,
zahtijeva da ih iskustvo potvrduje. To osnovno spoznajno-teorijsko nastrojenost
pozitivizam je uzeo za jedan od svojih najviših principa. Ono se svodi na to da se kao
smisleni dopuštaju samo dvije vrste iskaza:
Na jednoj strani cisto logicki stavovi cija se istinitost u slucaju analitickih iskaza,
odnosno njihova lažnost kada su u pitanju kontradiktorni sudovi , može ustanoviti samo
analizom znacenja i empirijskih stavova na drugoj strani koji imaju karakter
ustanovljavanja neposrednih stanja stvari ili pak predstavljaju hipoteze koje izlaze iz okvira
neposredno danog, ali se ipak mogu provjeriti na osnovu podataka promatranja.

113
c) »Neuspjeh« Kantovog pokušaja apriornog zasnivanja posebnih nauka.

Kao što nam je poznato, Kant je takozvane sinteticke sudove apriori smatrao za
specificne filozofske iskaze i uzeo ih je za predmet svojih spoznajno teorijskih razmatranja.
Zbog njihovih apriornosti može se njihovo važenje utvrditi neposredno i neovisno od
kvantuma doživljenog iskustva. Ali to je neumitno dovodilo do pitanja: Ako se naše
saznanje treba donositi na svijet koji je neovisan od svijesti, onda je nerazumljivo kako pri
tome dolazimo do znanja slobodnog od iskustva? Odgovor može samo biti u tome, ako
postoje zakoni misaonog razuma, pomocu kojih se svijet konstituira, može se razumjeti
apriorno saznaje stvarnosti.
Ali onda ta stvarnost nije više »neovisna«, vec je stvorena od strane duha i njemu
imanentnih misaonih principa. Vidjeli smo da ovaj »kopernikanski obrat« predstavlja za
Kantove kriticare osnovni kamen smutnje ili pokušaj rješenja da se fenomen sinteticko-
apriornog saznanja riješi na drugaciji nacin, ali svi oni imaju istu polaznu bazu: priznavanje
sintetickih-apriornih stavova.
Kant nije podrobno raspravljao o pitanju egzistencije tih sudova, vec je što više
vjerovao da je navodenje primjera iz oblasti aritmetike, geometrije i prirodnih znanosti
dovoljno dokazao postojanje tih sudova. Upravo tu leži slabost njegove filozofije, jer se on
uglavnom posveti pitanju njihovih »mogucnosti«, tako da je za pozitivizam bio »lak«
zadatak da opovrgnuti ili osporiti njegove primjere. Pogrešni su primjeri iz matematike, jer
ti sudovi, kako je pokazala logicka analiza obrazovanja matematickih pojmova i sudova
bez izuzetka analiticki. Što se tice iskaza prirodno naucnih zakona, njihov apriorni karakter
je neobicno problematican. Sjetimo se samo zakona kauzalnosti koje je on iznio kao
sinteticki-apriorni stav, a koji je u modernoj kvantnoj mehanici nasuprot klasicne fizike
pretrpio ogromne revizije. Egzistencija sinteticko-apriornih iskaza ne izgleda tako sigurna.
Njeno poricanje postojanja od strane logickog pozitivizma sami tim odstranjuje i citavo
pitanje koje se postavlja pa i Kantovo pitanje o njihovi mogucnostima.

d) Problem saopcavanja

U okviru pozitivizma izoštrio se još jedan problem, koji je bio poznat vec i u Grckoj
mada su kasniji filozofi uglavnom zanemarivali taj problem, a to je problem priopcavanja.
Ako nauka po svojoj prirodi predstavlja strukturu koja nastaje nadogradnjom i
ucestvovanjem velikog broja znanstvenika sa jedne strane namece inter – subjektivnost i
ne može biti solipsisticka stvar pojedinca i sa druge strane ona mora biti shvacena
jednoznacno za sve one koji se bave njenom problematikom. Upravo vec ovdje pozitivizam
zamjera metafizici, ili filozofiji opcenito, da ona nije u stanju da u potpunosti zadovolji tom
zahtjevu.

e) Razdvajanje filozofije i ostalih kulturnih podrucja

Sa upravo navedenim momentom u uskoj vezi je i zahtjev strogog razdvajanja nauke i


drugih kulturnih podrucja prije svega umjetnosti i filozofije. Ovo je posljedica
pozitivistickog stav od strogom razdvajanja izmedu doživljaja kao psihološkog fenomena i
saznavanja. Dakako, pozitivizam zamjera filozofiji a posebice metafizici da iz svog
pojmovnog korpusa nije izbacio one pojmove i stavove koji su odraz cistih doživljaja i da
metafizicke rasprave predstavljaju uzaludni pokušaj da se iracionalno osjecanje života
prenese u jezik poimanja, te svojim prividno teorijskim nacinom prikazivanja i svojim
prividnim dokazivanjem ometaju cak i težnju za adekvatnim izrazom doživljavanja.

114
f ) Logicke antinomije

Nisu svi problemi koji su stajali spram opreci klasicne filozofije bile tema i razlog
nastajanja pozitivizma, jer su postojali problemi koje je sama nauka nametala a koja su bila
moguce biti rješiva u sklopu pozitivisticke filozofije. To su prije svega pitanje naucno-
logicka i metodološka koja se odnose na strukturu saznanja empirijskih nauka, te problemi
indukcije, a zatim problemi ciste logike i matematike itd.
Dobar dio truda ovog pravca sastojao se u tome da govorni jezik zamijeni vještackim
sustavom znakova, tj. vještackog jezika izgradenog na osnovu egzaktnih pravila. Povijesno
gledano poticaj ovakvom stavu jeste pojava antinomija. Te antinomije, cija se suština
sastoji u tome što se mogu dokazivati stavovi koji jedan drugome proturjece i ovo je ranije
smatrano problemom mišljenja. Tada se rješenje nalazilo ili tražilo u tobožnjim misaonim
greškama ili, se pak, kada to nije polazilo za rukom u takvim okolnostima rezignirano
izvodio zakljucak da u toj oblasti saznanje nije moguce. Za pozitivizam je bio zadataka da
se u problemu antinomija nade izlazno miješenje, a posebice ako se te antinomije odnose
na matematiku i logiku.
Ono je nadeno, istina, ne u smislu nekog opceg postupka koji bi dozvoljavao da
antinomije nestanu jednom za svagda iz nauke, ali je opasnost ipak izbjegnuta tako što se
pokazalo da su teškoce, koje dovode do antinomija, leže uglavnom u podrucju jezika a ne
mišljenja. Time je otpocelo nastojanje da se na mjesto govornog jezika izgradi strogo
logicki jezik koji bi bio osloboden od tih nedostataka. Logicki sustav Russella –
Whiteheada prosjekao je iz jednog takvog stremljenja. U novije vrijeme je uz to došla i
semantika, isto tako grana nauke koja se bavi konstruiranjem jezika, i koja je takoder
prvobitno nastala iz stremljenja da se uklone antinomije, takozvani semanticki paradoksi.
Time su se u biti sva logicka istraživanja u potpunosti matematizirala, jer obrazovani
jezicni sustavi razraduju se sasvim analogno matematickim sustavima, a dijelom oni uopce
predstavljaju ciste kalkile. Ako se to doda cinjenici da po pozitivistickom shvacanju u
okviru filozofije uopce nisu dopustiva neka druga osim naucno-logicka istraživanja, onda
se može razumjeti zašto je Carnap moga definirati filozofiju kao »matematiku jezika«.

5.2. Stariji Imanencijalni pozitivizam i Logicki pozitivizam

Kao karakteristican prijelaz sa spoznajno-teorijskog stajališta realizma na logicki


pozitivizam može se oznaciti ucenje o spoznaji M. Schilka. Da bi došao do odgovora na
pitanje: »Što je saznanje?« on je poceo sa analizom znacenja svakodnevne uporabe rijeci
»saznaje« i došao do zakljucka da je saznavanje predstavlja akt identificiranja tj. uvijek
saznavanje necega kao necega. Pojam je prema tome nedvosmisleno znak za predmete,
odnosno vrste predmeta. Ali sami pojmovi nisu dovoljni za saznavanje nego su za to
potrebni sudovi. Kao što su pojmovi oznake predmeta, tako i sudovi predstavljaju
nedvosmislena znacenja cinjenica, tj. postojanje nekog odnosa izmedu predmeta. Odavde
slijedi sama definicija istinitosti suda: Sudovi su istiniti ako nedvosmisleno odgovaraju
doticnim stanjima stvari, inace su pogrešni. No, za saznanje je potrebno da se ispuni još
jedan zadataka a to je odredivanje minimuma pojmova za opis. Kako postoji beskonacan
odnos stanja stvari kojima odgovara beskonacan odnos pojmova i sudova ali ne kao
agregatom, onda je nužno da se odrede one veze koje dovode do izvodenja jednih pojmova
iz drugih. Stoga najviši cilj saznanja mora biti da se od minimuma pojmova ipak postigne
nedvosmisleno oznacavanje svih stanja stvari.

115
Taj pojam saznanja Schilk oštro razgranicava od pojma doživljavanja i opažanja i tu
je u potpunoj opreci spram fenomenologije88 i odbacuje svaku intuicionisticku filozofiju
U opažanju i doživljaju dan je uvijek samo jedan objekt, a u spoznaji moraju postojati
barem dvije stvari: nešto što je dano i ono kao što je to dano. Za njega fenomenologija89
miješa pojam poznavanja i spoznavanja, jer da bi se nešto poznavalo mora biti dano u
svijesti putem doživljavanja, a da bismo nešto spoznali nije neophodno da se ono što se
spoznaje mora i da poznaje, tj. da se može i doživjeti.
Ovakav stav ima dalekosežne posljedice u pogledu spoznavanja vanjskog svijeta Ako,
da bi se došlo do neke spoznaje, nije potrebno nikakvo opažanje datosti onoga što postoji,
vec samo nedvosmisleno podudaranje simbola onda se otvara put ka mogucnosti
spoznavanja transcendentalnog svijeta koji nam kao s one strane svijesti nikada ne može
biti dat. Ovdje Kantovo pitanje dali mi spoznajemo pojavni svijest ili i svijet stvari po sebi
postaje izlišno jer se prema ovakvom stavu izmedu spoznajnih pojmova i tih stvari po sebi
ne može postaviti nikakva razlika; pošto naši pojmovi nedvosmisleno odgovaraju stvarima
pojmovnog svijeta, s pošto te stvari odgovaraju stvarima po sebi, to time naši pojmovi
indirektno odgovaraju stvarima po sebi.
U tom ucenju vec dolazi do izražaja tendencija novijeg pozitivizma da se logickom
analizom poimanja i jezika razgolite izvjesna starija filozofska rješenja kao prividni
problemi. Ova Schilkova filozofija se može ubrojiti u spoznajno – teorijski realizam jer
pretpostavlja realnost stvarnosti sa one strane svijesti na koju se spoznaja odnosi. Ta
realisticka crta predstavlja oštro distanciranje od starijeg pozitivizma, a posebice ucenja
Macha i Avenarijusa. Stariji pozitivizam je postavljao zahtjev da se nauka ogranici na što
egzaktinije i u isti mah što ekonomicnije opisivanje onoga što je neposredno dano.
Neposredno je dano samo »elementi« senzualnog i relativno konstantan kompleks takvih
elemenata je tijelo i ako se iskljuce metafizicke pretpostavke onda proistjece da su tijela
svode na taj kompleks osjecaja. Schlickovo ovo stajalište, koje oznacava kao
»imanencijalni pozitivizam«, smatra ka neodrživo. Po njemu da bi se došlo do znanosti
moramo pretpostaviti postojanje stvari koji su nam dane kao i one koje to nisu. Ako se ne
želi razoriti zakonita povezanost stvarnog svijeta, onda ne preostaje ništa drugo osim da se
pretpostavi realna egzistencija stvari i pojava koje su transcendentne svijesti. No, vidjet
cemo da daljnji razvoj logickog pozitivizma vodi ka napuštanju ove dihotomije u sklopu
pozitivizma kao posljedice uvodenja metafizickih pitanja kao prividnih problema. Zasada
da istaknemo samo to da nasuprot starijem pozitivizmu koji otpocinje sa analizom onoga
što je »dano«, mladi logicki pozitivizam pocinje sa analizom znanstvenog jezika kao
medijima gdje se mogu razriješiti problemi odnosa izmedu smislenih i besmisleni stavova i
pojmova.

88 Odnos izmedu fenomenologije iznanosti, odnosno filozofije znanosti, dat cemo u zadnjem dijelu knjige.
89 Odnos fenomenologije prema znanosti razmatrat cemo u zadnjem dijelu knjige.

116
6. Filozofija L. Wittgensteina
Prije nego što krenemo na daljnju analizi logickog pozitivizma, obratimo pozornost
na stavove L. Wittgensteina, koji ce sa svojim pocetnim radovima biti jedan od glavnih
uzora logickog pozitivizma. On polazi od logickog atomizma svoga prijatelja B.
Russella90 i po njemu je svijet cjelokupnost cinjenica a ne stvari i sa ovom tezom on
pocinje u svom glasovitom dijelu Tractatus logico-philosophicus.
Za razliku od klasicnog pozitivizma on odbacuje shvacanje prema kojemu je logika
empirijska znanost što nastaje uopcavanjem opaženih pojedinacnih cinjenica. Logika je,
štoviše, posve neovisna od iskustva. No njezine su recenice tautološke, tj. posve
beznacajne.
Njegov pojam mislivog istovjetan je s cjelokupnom prirodnom znanošcu. Granica
mislivog ujedno je granica jezika koja preslikava ( empirijske ) cinjenice, ''Granice moga
jezika znace granice moga svijeta''. No tu se za njega postavlja pitanje o uvjetima
subjektivnog iskustva i njegov odgovor glasi: ''Subjekt ne pripada svijetu nego je granica
svijeta''.91 Gdje se u svijetu može opaziti metafizicki subjekt? Kažeš da tu stvari stoje baš
kao s okom i vidnim poljem. Ali oko u stvarnost ne vidiš. I ništa u vidnom polju ne navodi
na zakljucak da ga vidi necije oko.
Dok je njegov Tractatus presudno utjecao na logicki empirizam odnosno novo-
pozitivizam, njegova su Filozofska istraživanja koja su posmrtno objavljena 1953. bila u
izvjesnoj suprotnosti spram osnovnih principa tog istog pozitivizma. Filozofska istraživanja
postala podjednako znacajna za modernu lingvistiku i onu filozofsku poziciju koja polazi
od lingvistike gdje je lingvistika empirijska znanost o jeziku. Mišljenje kasnog
Wittgensteina izvodi, dakle, onaj obrat k jeziku koji je opcenito karakteristican za filozofiju
od 1960. godine na ovamo.
Wittgenstein i Becki krug mislili su da pomocu formalne logike mogu razviti umjetan,
formalizirani idealni jezik. On je kao jedinstven jezik znanosti trebao ukloniti netocnosti ,
mnogoznacnosti i obojenost svakodnevnog jezika i tako biti savršeno jasan i jednoznacan
No, u ovoj kasnijoj fazi razmišljanja kod Wittgenstaina pokazalo se potpuno odstupanje od
te zamisli kao neizvedive, jer je otkrio da je znacenje izraza nemogucno odvojiti od njihove
upotrebe u živom jeziku. Tako on kaže: ''Svaki znak za sebe cini se mrtvim. Što mu
podaruje život? – On živi u upotrebi'' (Filozofska istraživanja, br. 432.) Odavde slijedi

90 Navedimo u kratkim crtama osnovna obilježja Russellove reforme u filozofiji na kojoj je barem prema
nekim osnovnim nacelima, utemeljen veliki dio suvremene filozofije.
1. Logicki se jezik formalizira po uzoru na matematicki. Uvode se kvantifikatori. Pri tom se pojmovi i
relacije razumiju kao funkcije (Russellove »stavacne funkcije«) s predmetima i samim funkcijama i
relacijama kao argumentima.
2. Cilj je da se formalno zakljucivanje i logicki pojmovi tako preciziraju da se njima može objasniti
matematicko zakljucivanje i iz njih izvesti matematicke pojmove – tj. da se matematika (barem
aritmetika, kao u Fregea) može svesti na logiku.
3. Russell ujedno želi riješiti i problem logicko-matematickih i semantickih paradoksa od kojih se
mnogi tada novi otkrivaju te potresaju logiku i osnove matematike, zaoštravajuci potrebu reforme.
Kako bi se izbjegli paradoksi, u Russella pojmovi i pojmovni odnosi stoje u složenoj tipskoj
hijerarhiji koja prijeci samovoljnu gradnju pojmova.
4. I Fregeov i Russellov logicko-matematicki sustav ujedno su i filozofski, jer polažu racuna o
temeljnim filozofijskim pojmovima kao što su “predmet”, “funkcija” (koja je sada ne samo
matematicki nego i ontologijski pojam), “istina” (u Fregea je to izravno ontologijski pojam),
“svojstvo”, “odnos”, “sveukupnost” itd. Rijec je o sustavima koji su takoder i ontologijski. Ka tomu
sadrže, primjerice, i odredenu filozofiju jezika, odredujuci pojmove kao što su “ime”, “opis”,
“recenica” itd. Jednom rijecju, Frege i Russell pretvaraju matematiku u filozofijsku matematiku (ne
samo u filozofiju o matematici, što je ukljuceno).
91 L. Wittgenstein: Tractatus logico-philosophicus, preveo Gajo Petrovic, Sarajevo,1960 (5.632 )

117
jedna neugodna posljedica za logicki empirizam. a to je da idealni jezik ne postoji i
moramo se vratiti svakodnevnom jeziku.
Kako se neki izraz u nekom jeziku upotrebljava, to pokazuje gramatika nekog jezika i
ona obuhvaca pravila igre nekog jezika. Ustvari ovdje dolazimo do središnjeg mjesta
filozofije kasnijeg Wittgenstaina, a to je usporedba jezika i igre, odnosno definiranja
jezicne igre. No, ovo svodenje jezika na igru ne predstavlja njegovo deplasiranje jer je on
kao i kod mladog Wittgensteina osnova svega. Tko se ukljucuje u neku jezicnu igru i u njoj
sudjeluje, taj prihvaca jedan oblik življenja. Jezik je oblik življenja i on je nešto krajnje,
ono zadnje na što se možemo vratiti. Za njega se u jeziku odvija sve jer je on sredstvo
mišljenja.
Kakav je odnos izmedu filozofije i jezika? Ovdje se paralela može povuci kao u
Tractatusu gdje se govori o odnosu izmedu prirodnih znanosti i filozofije. To je prije svega
cinjenica da je zadatak filozofije da razjasni uporabu postojeceg jezika a ne da stvara neki
vještacki konstrukt. Ona, za njega, ne smije ni u kom slucaju dirati u fakticnu upotrebu
jezika jer ga ona ne može ni utemeljiti. Filozofija mora da ostavi sve kako jest.
Za njega filozofija mora da ima terapeutsku vrijednost prije svega prema klasicnoj
filozofiji i njezinim problemima, koji su za logicki empirizam pa i za Wittgensteina
prividni problemi nastali pogrešnom uporabom jezika, tj. davanje izrazima drugacija
znacenja nego ona koja oni imaju u jeziku. Na primjer, filozofi starog kova su ljudi koji,
kada cuju da ''kiši'', pitaju '' Tko kiši?''. Lingvisticka terapeutika mogla bi tim filozofima
pokazati kako stanoviti izraz ( ''biti'', ''ja'', ''zbiljsko'', ''ništa'' itd. ) valja pravilno
upotrebljavati u skladu sa gramatikom. Na taj nacin, po Vigotskom, bi se mogla izlijeciti
njihova opsjednutost razuma. Ovdje on slikovito koristi jednu pitalicu: ''Što je tvoj cilj u
filozofiji? Da muhi pokažeš izlaz i caše.'' Time nastaje jednaka situacija kao i na kraju
njegove prve knjige: ''O cemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.''
U daljnjem izlaganju cemo malo podrobnije obratiti pozornost na njegovo glavno
djelo, pri cemu cemo djelo iz njegovog kasnijeg razdoblja kao što su Filozofska
istraživanja obraditi u dodatku. Cesto se kod autora pojavljivanje Tractacus opisuje kao
pocetak »izgona« filozofije iz znanosti.

6.1. Wittgenstein – Tractatus logico- philosophicus

Knjižica92, Tractatus logico-philosophicus, postala je gotovo biblija lingvisticki


orijentalnog pozitivizma, a pisac, Ludwig Wittgenstein, uzdignut je na jednoga najvecih
filozofa 20. stoljeca, usprkos mnogobrojnim protivnicima, a i svom vlastitom
omalovažavanju filozofije. Da paradoks bude još veci, sam se Wittgenstein odrekao svog

92 Tradicionalne su metafizike obicno polazile od nacela koji je bio dokucen intuitivno. Ljudski razum, sam
ili pomocu objave, posjedovao je takovu intuitivnu sposobnost, kako je to ucio Rene Descartes na pocetku
novovjekovne filozofije.
Engleski empirizam pa znanstveno istraživanje uzdrmali su pouzdanje u principe koji mogu da se intuitivno
dokuce. Iskustvo biva sve neospornijem kriterijem istine. Medutim samo je iskustvo optereceno svakojakim
predodžbama, i tu se ponovno ušuljale stare filozofske kontroverze, narocito nakon Kantove, 'Kritike cistog
uma', po kojemu je iskustvo bivalo tek sredivano ili omoguceno stanovitim racionalnim formama ili
kategorijama.
I logicki pozitivizam nosi Kantovo nasljedstvo. S jedne strane taj, neko vrijeme najživlji pravac suvremene
filozofije, istice verifikaciju osjetima kao posljednju instancu spoznaje, no s druge strane smjesta nastoji
iskustvo logicki obraditi. Logicko iskazivanje iskustva je jamacno polazilo od stanovišta koje se ne može
oznaciti kao cisto empiricko, i logicki pozitivizam bio je uskoro okrivljen onim što je najviše napadao –
metafizickom stranputicom. O podrijetlu, granicama i krizi te filozofije najbolje govori Wittgensteinovo
djelo.

118
prvenca koji mu je donio doktorat, profesoru i svjetsku slavu, i to odrekao se s istim
uvjerenjem da je pod starost stigao do definitivne spoznaje, ali da mu to takoder vrlo malo
vrijedi. Filozofija je bolest, piše on u svom posthumno objavljenom djelu ''Filozofska
istraživanja'', ili zacaranost ljudskog duha govorom, a sav je njegov napor bio u tome da
sebe i druge izbavi iz te zacaranosti.
Prije prvog svjetskog rata studirao je mladi Becanin u Cambridgeu, gdje je upoznao
Bertranda Russella i G. E. Moorea, vode novog antimetafizickog pravca koji se
koncentrirao na znacenje svakidašnjih i filozofskih sudova i pronalazio u metafizickim i
solipsistickim sustavima same besmislice. Ucenik je Russellov logicki atomizam doveo do
kraja koji se cinio trijumfalan da polako utihne u duboku skepsu.
Iz predgovora Traktatus vidi se odmah koliko je on bio ispunjen oštroumljem i
težnjom za jasnocom svojih ucitelja u Cambridgeu:
''Sve što se uopce može reci, može se jasno reci, a o cemu se ne može govoriti, valja
šutjeti. Knjiga ce dakle povuci granicu mišljenju, ili tocnije – samom mišljenju nego izrazu
mišljenja: Jer da povucemo granicu mišljenju, morali bismo misliti obje strane (morali
bismo misliti što se misliti ne da). Granica biva dakle povucena u govoru, a što leži izvan te
granice, jednostavno je besmislica.''
Pokušajmo ukratko analizirati neke stavove iz Tractatusa i kao prvo navedimo
sami pocetak knjige:

1. Svijet je sve što je slucaj


1.1 Svijet je skupnost cinjenica a ne stvari
1.11 Svijet je odreden cinjenicama i time da su to sve cinjenice

Svaki od ovih sudova traži dugo objašnjenje, a koliko je to bilo odbojno za laike,
toliko je pak mamilo oni koji su se upuštali u lingvisticko-logicke analize. Zašto kaže autor
da svijet nije skupnost stvari, nego cinjenica? Predstavimo sebi predmete u svojoj sobi,
gdje svako od nas sjedi. Kada bi smo sastavili popis svih predmeta, ne bi nam to dalo našu
sobu. Predmeti su nekako rasporedeni, stoje u tim i tim vezama. To, kako su predmeti
rasporedeni, u kakvim vezama stoje, a to su cinjenice. Svijet je dakle skupnost cinjenica.
Takve su cinjenice: knjiga je na stolu, slika visi na zidu, košara je u kutiji, itd. Svaka od tih
cinjenica stoji sama za se, nezavisno od drugih, a preslikana je u našem govoru.
Medutim mnogi su naši iskazi komplicirani i nemaju tako jednostavnu strukturu. I
neki iskazi, koji se cine jednostavnim, su zapravo vrlo složeni, kako je to Russell pokazao
na oznakama kao što su Waverleya ili sadašnji kralj Francuske, kojima možemo graditi
prividno jednostavne iskaze. Kao slikovit prikaz toj problematici navedimo neke
Russellove stavove:

Autor Waverleya je Škot.


Sadašnji kralj Francuske je celav.

Ovi iskazi se mogu rasklopiti na iskaze93. Autor Waverleya je Škot treba rastaviti na tri
iskaza:

1. Barem jedna osoba je napisala Waverley;


2. najviše jedna osoba je napisala Waverley;
3. tko god napisao Waverlay, bio je Škot.

93 B. Russell: Introduction to Mathematical Philosophy, London, 1919. Opširnijoj sam kritici izvrgnuo
engleski pozitivizam, a narocito Russella u Dialectica, Zurich, Vol. 14, 1960., cemu je Russell ozbiljno
prigovorio, bez obzira na noticu da se taj spis odnosi na njegova ranija razmišljanja.

119
Svaki od tih triju iskaza je istinit; prema tome je citav, složeni iskaz istinit. Na slican
nacin možemo rastaviti i iskaz:

Sadašnji kralj Francuske je celav

u tri jednostavna iskaza:

1. Barem jedna osoba je kralj Francuske;


2. najviše jedna osoba je kralj Francuske;
3. tko god bio kralj Francuske, je celav.

No znamo da je Francuska danas republika; dakle je vec prvi iskaz neistinit, pa i


citava, složena izjava.94 Zacijelo, i Russell i njegov najdarovitiji ucenik Wittgenstein
tražili su takve praelemente na koje bi se svaki objašnjavajuci govor sveo.
Slijedeci Russella, Wittgenstein je uzeo da se sav govor može logicki rastaviti na
elemente iskaze. U tim elementarnim iskazima dolaze predmeti ili praelementi Platonovi,
koji se više ne mogu rašclaniti. Znacenje imena (rijeci) u tim iskazima dano je predmetima:

3.203 Ime znaci predmet. Predmet je njegovo znacenje.

Ovaj stav ima dalekosežne posljedice jer navedena tvrdnja uspostavlja znacenje
elementarnih iskaza. Jer, kad imena u elementarnim iskazima ne bi znacila predmete, kad
takvih jednostavnih predmeta uopce ne bi bilo, tad bi i iskazi izgubili znacenje. Opstojnost
pra-predmeta je dakle nužnost za logicara.95 Dalje, iskaz je:

4.021 Iskaz je slika zbilje: jer poznajem stanje stvari (Sachverhalt) koje on opisuje kad
iskaz razumijem. I iskaz razumijem, a da mi nije njegov smisao objašnjen.

Znacajno je da on tu ne govori o slici samog predmeta nego sklopa predmeta. To je


i dosljedno s polazišta da je svijet skupnost cinjenica, a ne stvari. Prema tome bilo bi prije
sporno u tome što je pretpostavio prapredmete s korespondentnim imenima; ali kako da
inace utemelji elementarne iskaze? Ovdje se neumitno namece teorija preslikavanja.
Teoriju preslikavanja nije svakako Wittgenstein izmislio; jako ju je zastupao i becki
fizicar Boltzmann, no sam autor Traktata priznaje utjecaj Heinricha Hertza iz cije je knjige
''Die Prinzipien der Mechanik in neuen Zusammenhange dargestellt'' vrijedno prenijeti
pasus o dinamickim modelima (na što se Traktat poziva):
''Odnos dinamickog modela spram razmatranog sistema je isti kao odnos slika koju
naš duh prihvata o stvarima spram tih stvari. Promatramo li naime stanje modela kao
pasliku stanja sistema, tada su sljedovi paslike, koji po zakonima ove paslike moraju
nastupiti, ujedno paslike sljedova koji se na prvobitnom predmetu, po zakonima ovog
prvobitnog predmeta moraju razvijati. Podudaranje izmedu duha i prirode može se dakle
usporediti sa podudaranjem dvaju sistema od kojih je jedan model drugome, i možemo cak
dati racuna o tom podudaranju kada pretpostavimo da duh ima sposobnost da pravi istinske
dinamicke modele stvari.''

94 Odvelo bi nas predaleko u povijest filozofije kad bismo htjeli ustanoviti koliko je kembricka škola
usadena u Platonu, no nije na odmet ovdje spomenuti da je Russellov koautor Principia Mathematica A. N.
Whitehead napomenuo da se citava filozofska tradicija Evrope sastoji od reda fusnota Platonu.
95 Kasnije je Wittgenstein uvidio zabludu svog zakljucka; nema logickih nužnosti koje bi ikakvu opstojnost
implicirale.

120
Pretpostavka o najjednostavnijim predmetima tijesno je vezana sa pretpostavkom
elementarnih96 iskaza koji se logickim pravilima, kako je to i Russell ucio, mogu slagati u
komplicirane izjave, a istinitost takve komplicirane izjave vidi se odmah iz istinitosti
pojedinih elementarni iskaza. Ove recenice iz Traktata mogu skicirati tijek sustava:

2.13 Predmetima odgovaraju u slici elementi slike.


2.14 Slika se sastoji u tome da se njeni elementi na odredeni nacin medu sobom odnose.
2.141 Slika je cinjenica.
2.15 Da se elementi slike na odreden nacin uzajamno odnose, pokazuje da se stvari tako
uzajamno odnose.

Pošto je uspostavio vezu izmedu slike i stanja stvari ili odnosa stvari (Sachverhalt),
razvija on dalje kako naš govor funkcionira.

4.311 Jedno ime stoji za jednu stvar , neko drugo za neku drugu stvar i medu sobom su
povezani; tako predstavlja cjelina – kao živa slika – stanje stvari.

Temeljna je tu misao da jednostavni znaci ili rijeci stoje u nekom iskazu isto tako kao
i predmeti u stanju ili odnosima stvari: struktura recenice odgovara strukturi stanja stvari tj.
njihove su konfiguracije iste. Slika stanja stvari biva time i znacenje samog iskaza.
Uzastopnom primjenom negacije, disjunkcije i konjunkcije mogu se sagraditi vrlo
složene izjave; i obrnuto, takvim se logickim operacijama mogu rastaviti složeni iskazi u
jednostavne iskaze, i to po Wittgensteinovu mišljenju, na jednoznacan nacin.
Pošto je to ucinio, može autor Traktata ustvrditi:

5.01 Elementarni iskazi su istinosni argumenti iskaza.


5 Iskaz je funkcija istinitosti elementarnih iskaza.

Prema tome je sve, cistim logickim postupkom, svedeno na elementarne iskaze, koji
pak korespondiraju odredenim stanjima stvari. Kako su ta stanja stvari i korespondentni
elementarni iskazi samostalni i nezavisni, poznajemo svijet samo onda ako poznajemo sve
elementarne iskaze. I time Tractatus logico-philosophicus dolazi do zamašnog, ali i kobnog
zakljucka:

4.26 Navod svih istinitih elementarnih iskaza opisuje svijet potpuno. Svijet je potpuno
opisan navodom svih elementarnih iskaza plus navodom koji su od njih istiniti a koji lažni.

U daljnjem dijelu svog rada Wittgenstein odreduje odnos izmedu iskaza, govora i
svijeta.

4.001 Skupnost iskaza je govor.

Znaci, znali bismo govor kad bismo znali sve elemente iskaze i umjeli ih uvidjeti u
svim logickss složenicama. No tih je iskaza vrlo mnogo (ako ne i beskraj). Odatle izlazi da
nitko ne može potpuno znati govor, a time niti svijet. Svaki covjek zna samo stanoviti broj
iskaza, prema tome i samo stanovit dio svijeta; cak on i ne može znati da li još ima
elementarnih iskaza osim onih što ih on zna. Potpuno zaokružen svijet Traktata biva
odjednom narušen, i iz potpune odredenosti stanja stvari padamo u solipsizam.

96 U dodatku pod naslovom: »Tvorba elementarni iskaza«, podrobnije cemo analizirati ovaj problem.

121
5.6. Granice mog govora znace granice mog svijeta.
5.61 Logika ispunjava svijet; granice svijeta su takoder njene granice.
Ne možemo dakle u logici reci: To i to je u svijetu, ono nije.
...................
Što ne možemo reci, to ne možemo ni misliti; dakle ne možemo takoder reci što ne
možemo misliti.

Wittgenstein tu odlucno zastupa pozitivisticko gledište:

5.621 Svijet i život su jedno


5.63 Ja sam svoj svijet ( mikrokozmos )
5.631 Ne postoji subjekt koji misli i predocuje.
Kada bih pisao knjigu '' Svijet kako ga ja nalazim'', tad bi se u tome izvještavalo o mom
tijelu i reklo koja uda stoje pod mojom voljom a koje ne itd., to je naime metoda da se
subjekt izolira, ili cak pokaže da nema subjekta u važnom smislu: o njemu samom ne bi
naime u toj knjizi moglo biti govora.

»Slika« je kralježnica Wittgensteinove teorije, i ta se slika mora shvatiti doslovno


''Nemoguce je zakljuciti iz same slike'' piše autor Traktata, ''da li je istina ili nije'' on tu stoji
oštro na ontološkom, realistickom stajalištu i odatle odbacuje Kantov apriorizam: ''Nema
slika koje su istinite a priori.''
U Kantovu transcendentalnom idealizmu je covjek zatvoren u odredene forme ili
kategorije kroz koje spoznaje, dok Wittgensateina tu ulogu poprima govor, u još
radikalnijem vidu. Kao što smo citali, struktura realnosti se reflektira u govoru, ali se ne
može opisati govorom. Znacenje svake recenice je u slici, u pokazivanju. Wittgenstein
odlucno kaže da naši iskazi pokazuju unutarnju strukturu realnosti ali je ne predstavljaju:
''U tom smislu ono što može biti pokazano ne može biti receno''. U tom pokazivanju želi on
sacuvati most izmedu govora i realnosti, ali taj most se konacno ruši, što dokazuje prije
navedena recenica: ''Granica mog govora znaci granicu moga svijeta.'' Ako i polazi od
realisticke ontologije, na kraju autor Traktata odbacuje sam svoje stajalište. Subjekt je
zatvoren u svoj govor. Time je on samo jedan korak od solipsizma.
Je li solipsizam, koji stoji na kraju razmišljanja mladog Wittgensteina, neoboriv? Ta
stara filozofska doktrina kaže da covjek opaža samo svoje vlastite opažaje. No, dakako
besmisleno je reci da opažamo svoje opažanje, a ne da opažamo neku stvar. Kada tko tvrdi
da sve to oko sebe samo sanja, ne postoji nacin da ga razuvjerimo. Sve što mu stavimo pod
nos, on ce reci da je to njegovo subjektivno opažanje ili osjet. Jedino se može pokazati da
je njegovo gledište besmisleno, ali to je i Wittgensteinov zakljucak da njegovi izvodi
svršavaju u besmislici.
Pošavši od preslikavanja stanja stvari, stigao je on na kraju do dubokog protuslovlja
koje, kako sam veli, oduzimaju smisao onome što je govorio. Bile su to samo ljestve koje
treba odbaciti pošto se njima popeo. I on zakljucuje svoj Traktat rezignirano:

6.53 Ispravna bi metoda filozofije zapravo bila: Ništa ne reci nego samo ono što se da
reci, dakle iskaze prirodne znanosti, dakle nešto što nema veze sa filozofijom – a tad uvijek,
kada bi neko htio reci nešto metafizicko, pokazati mu da nije stanovitim znacima u svojim
recenicama dao znacenje. Ova metoda ne bi drugog zadovoljila – on ne bi imao osjecaj da
ga ucimo filozofiji – ali ona bi bila jedino strogo ispravna.
7. O cemu se ne može govoriti valja šutjeti.

122
I kraj!

Forma Traktata, slicna Spinozinoj po svojoj lapidarnosti, deduktivnosti i sustavnosti,


stvorila je pricin da je domišljeno i sveobuhvatno djelo, premda sam autor napominje
paradokse i protuslovlja i sam se ocijenio kako je malo time ucinjeno. Osim toga Hilbert i
Russell dali su novi poticaj logici i analizi, koji su od matematike prelazile na obican
govor. Taj trenutak bio je ovom knjižicom sretno izražen, i nije cudo da je autor ušao u
modu, usprkos epilogu epilogu kojim se osudio na šutnju. I dok je logicki pozitivizam
procvao, vrtlar je u šutnji prekopao korijenje da to naposljetku posijece.
Na kraju ovog kratkog razmatranja o Wittgensteinovom Tractatusu pogledajmo još
jednom njegov odnos prema elementarnim iskazima.
Wittgenstein sam kaže kako je bio opcinjen Russellovim rastavljanjem prividno
jednostavnih iskaza. No, Russella je mnogo više mucio problem takvih iskaza kao: ''Kralj
Francuske je celav.'', gdje gramatickom subjektu ništa ne odgovara u zbilji; jer kako znamo,
Francuska je republika. Russell ponajprije kaže da svatko od nas razumije što znaci, prvo,
kada se kaže kralj kakve zemlje, a zatim tom subjektu pripiše celavost. No svatko ce biti
iznenaden kada ga upitamo dali je taj iskaz istinit ili lažan. Na prvi pogled bili bi smo
skloni da takvo pitanje odbacimo kao neumjesno ( jer nema kralja Francuske ) i ta nam se
reakcija cini najadekvatnija. Russellov je odgovor drukciji. Kao što smo rastavili iskaz:

Kralj Francuske je celav na tri iskaza

1) egzistira kralj Francuske


2) samo je jedan kralj Francuske
3) tko god bio kralj Francuske je celav

Buduci da je prvi razloženi iskaz lažan to je citav složeni iskaz lažan. Stoga i on kaže
da iskaz, Kralj Francuske je celav, ima znacenje, ali je lažan. Ovim je zadovoljena
formalna strana razlaganja iskaza ali su ostala još ne jasna pitanja.
Razmotrimo još neke druge primjere. Kada bih svog znanca što misli je li istina ili laž
da su Bušmani na Grenlandu ljudožderi, on bi me odmah prekinuo jer na Grenlandu nema
Bušmana; hoceš li me pitati o Bušmanima u Africi? Vidi se da je on tocno razumio moje
pitanje, ali ga smatra neumjesnim. Ili drugo pitanje: Kaži mi jeli istina ili laž da je bijela
vrana slijepa? Pazi, ogovorio bi mi, nije mi poznato da bi bilo bijelih vrana. Ili dalje: Jeli
istina da je Cezar suprug glumice BB? Pazi, odgovorio bi mi, Cezar je živio mnogo prije,
itd. Iz takvih se primjera vidi da razumijemo takve iskaze ili pitanja, mada je nešto u njima
krivo, naime logicki subjekt ne postoji realno ili ne postoji u sadašnjoj mogucoj vezi. Bilo
je nekoc kraljeva francuskih, i bilo ih je i celavih, i jamacno je tko tada mogao konstatirati
'Kralj Francuske je celav', i to je tada bila istina. Zacijelo, bilo je više francuskih kraljeva
koji nisu bili celavi, i u njihovo bi doba takva izjava bila laž, nehoticna (iz nepoznavanja)
ili hotimicna (kleveta). Danas nema više kraljeva u Francuskoj, i svaka takva izjava kakav
je kralj, što radi, ne odnosi se ni na što.
Po Russellu postoji bitna razlika izmedu takvih iskaza kao što je 'Shaw je bradat' i
'Francuski kralj je bradat'. Obje recenice imaju svoj gramaticki subjekt, prva Shaw, druga
francuski kralj, ali, dok prva ima i logicki subjekt, druga nema valjani logicki subjekt.
Kako je Russell došao do tog kobnog razlikovanja? Zacijelo, bio je tu opcinjen ulogom
koju vlastita imena imaju u svakidašnjem govoru. Kad kažem BB, svatko od kino-
gledalaca ima pred ocima doticnu francusku glumicu. Imenu odgovara konkretna,
istovjetna osoba. Isto tako kad kažem vrh Himalaja, svatko od nas zna koji konkretni
predmet mislim. Taj jednostavan odnos, koji svakako dolazi u obicnom govoru, Russell je

123
poopcio u jedino mogucu logicku vezu izmedu imenica (ili zamjenica) stvari, a to je tako
jer mladi Wittgenstein nekriticki preuzeo od svog kembridžskog ucitelja. Prema tome i
mora Russell (i svi njegovi daljnji sljedbenici) postaviti prvo pitanje postojanja, imali ili
nema, i to se onda u logici posebnim znakom egzistencije iskazuje.
No ostaje pitanje: Zašto bi recenica ''Francuski kralj je celav'' imala danas drugi
logicki karakter nego prije revolucije? Razlika izmedu gramatickog i valjanog logickog
subjekta je cisto umjetna. Nije >defekt< u samom subjektu, nego u citavoj recenici. Citava
recenica iskazuje nešto o osobi koja ne postoji. Ona je, doduše, bila vrlo umjesna u doba
Ljudevita XVI, ali danas ne pogada ništa kao što ce stariji Wittgenstein uvidjeti, treba da
razmotrimo u kakvoj prilici ili u kakim okolnostima rabimo pojedini izraz ili recenicu.
Russell je upao u zabunu kada je tu upotrebu ispustio iz vida.
Ako istražujemo zašto nije moderna logika, suprotno ocekivanjima Russella i mladog
Wittgensteina, ucinila nikakvo susptancijalno otkrice, osim što je vrlo profinila svoj sustav,
onda se izvor može naci baš u tom konstruktivizmu i razlaganju na istonosne i lažne
argumente, kako je to poduzeo Tractatus philosophico-logicus.
Moramo napomenuti da se u kasnijem periodu, tj. takozvanom kasnom periodu
Wittgensteina, u svojim radovima kao što je ''Filozofsko istraživanje''97 u mnogome
mijenja svoj stav. Bez obzira što u kasnijem radu on korigira svoj odnos prema strukturi
jezika, on i dalje ima negativan stav prema filozofiji a posebice prema metafizici i
fenomenologiji.
Wittgensteinova je analiza djelovala razorno na filozofije bitka i biti koje su prolazile
od poopcene slike ili od subjektivne introspekcije. Osobito je tu znacajan kontrast spram
nešto starije Husserlove fenomenologije. Nastavljajuci intencionalizam Brentana, po kojem
se naša svijest odnosi i spram neceg što ne postoji realno, Edmund Husserl se usredotocio
na cisti zor, gdje subjekt izravno dokucuje bit. Po toj njegovoj fenomenološkoj metodi
mora se mislilac osloboditi svega suvišnoga, svega površnog i izvanjskog, svega što ometa
pristup esenciji. Želimo li shvatiti bit kocke, najbolje je da zažmirimo i predstavimo sebi u
duhu pravilan geometrijski lik. Tim zorom dokucujemo bit kocke, tijela sastavljenog od
šest jednakih stranica koje se sijeku pod pravim kutom. Opažanje realnih kocaka oko nas
samo bi nam pokvarilo tu spoznaju.(Husserl, Ideen zu einer reinen Phänomenologie und
phänomenologischen Philosophie, Haag, 1950 – prva knjiga izašla godine 1913.) Ta
Husserlova fenomenologija je cisto subjektivna i sasvim joj nedostaje povijesni smisao.
Analizirajuci pojam biti, Wittgenstein je iznio jake argumente protiv takvih filozofija.
Huseerlov govor ostaje ono što autor »Filozofskih istraživanja« krsti privatnim govorom.
Nemoguce je da bismo bilo kakvim zrenjem stvorili neke pojmove i došli do bilo kakve
spoznaje. Po Wittgensteinovu postupku može se lijepo pratiti kako u Husserla bit biva
bitkom, kako filozofija biti prelazi u ontologiju, dakako, posve nedopušteno. Husserlova
transcendentna svijest podiže pokraj realnog svijeta i totalnost idejnog bitka; time je utrt
put Heideggerovoj ontologiji. Sve su to, po piscu »Filozofskih istraživanja«, pseudo-
pojmovi i pseudo-filozofiranje.
Dok je Wittggensteinov stav spram individualisticki, subjektivisticki ili antropološki
konstituiranih metafizika radikalno odbojan, njegova se istraživanja u mnogo cemu
približuju Kantu. U njegovu smislu ne mogu se Kantove kategorije oznaciti privatnima.
Kantov subjekt ili covjek je reprezentant sviju (misaonih) ljudi. Stoga i autor »Kritike
cistog uma« govori o transcendentnom idealizmu. Mogucnost sudova a priori je nešto što
prelazi individualnu opstojnost. U svojoj studiji o Kantu je Martin Heidegger poduzeo da
tog velikana reinterpretira egzistencijalistickom tjeskobom i svede na individualno,

97 Vidjeti u dodatku opširnije u drugom periodu Wittgensteinovog rada, tj. opširnije o njegovim stavovima u
''Filozofskijm istraživanjima''.

124
Husserlovo zrenje. No, »Kritika cistog uma« temelji se analizi sudova matematike i
mehanike, što je univerzalno-povijesni kompleks. Iako Wittgenstein zabacuje sudove a
priori, njegova su filozofska istraživanja još jace i radikalnije uronjena u stanovite opce
kategorije, naime forme govora. Gdje bismo tražili neki dublji korijen ili objašnjenje
životnih formi, treba da zakljucimo s piscem »Filozofskih istraživanja: »Ta govorna igra je
igrana.« Russel je prigovorio svom ostarjelom uceniku da je zanemario razjasniti »kako
se govor odnosi prema realnom svijetu«. Jamacno je Wittgenstein odgovorio svojem
nekadašnjem ucitelju da je pao u zamku metafizickih slika kao što su »realni svijet« i
»odnos govora prema realnom svijetu«. Odstranjujuci takve opcenitosti i opcenite odnose,
»Filozofska istraživanja« ostaju pri konkretnom, svakidašnjem govoru. No, nije li i to
jedno metafizicko stajalište koje nas drži zatvorene u (apriorno zamišljenim) govornim
kategorijama?
Ako i Wittgensteinova kritika pogada uvidaj biti u »Logickim istraživanjima«
Edmunda Husserla, ipak se starac Husserl u »Kartezijskim meditacijama«, koje su izašle
posthumno 1950, u mnogome ispravlja i približava realisticnijem gledištu: »Ali doskora
biva evidentno da je doseg takve teorije (teorije iskustva nekog drugog) mnogo veci nego
se isprva cini, da on prinosi utemeljenju transcendentalne teorije objektivnog svijeta i u
stvari utemeljenju takve teorije u svakom pogledu, narocito s obzirom na objektivnu
prirodu«. Znacajno je u tim Husserlovim Meditacijama da se on opstojnošcu drugog
covjeka koji ima iskustva izbavlja iz solipsizma u koji je upao svojom metodom zagrade
(izbacivanjem sveg nebitnog iz direktne reakcije izmedu svijesti i biti). No je li vrijedilo
toliko filozofirati da se dode do zakljucka da je opstojnost ljudi nužna za spoznaju prirode?
Kao kriterij istine postavljala su se obicno tri nacela, i po tome su i filozofske teorije
bile nazivane:

teorija korespondentnosti: iskaz odgovora cinjenici;


teorija koherentnosti: iskaz se slaže s drugim iskazima ili aksiomima;
paragmatizam: daljnji postupci opravdavaju hipotezu.

Wittgensteinov Tractatus je poseban oblik teorije korenspondentnosti gdje slika


odgovara stanju stvari. Sam je autor kasnije pokazao da je posve nerazumljivo kako bi
slika odgovarala stvari našem obicnom govoru. Spoznajni je problem isti da li gledam
direktno tenis-mec ili na televizijskom ekranu (ili na mrežnici svog oka); pitanje je kako
govorno iskazujem ono što jest: Wittggenstein i nije kasnije pokušavao sacuvati teoriju
korespondencije u lingvistickom smislu, nego je to poduzeo Alfred Tarski.(Logic,
Semantic,Matemathematics, Oxford 1956). Za to po njemu potrebno imati dva jezika, jedan
koji bi iskazivao ciste cinjenice a drugi koji bi bio više hipotetican; i tada bi se
korenspondencija sastojala u odnosu izmedu tih dvaju jezika. Medutim je sam Tarski
konstatirao da civilizirani jezici sadrže vec toliko toga hipotetskog (narocito matematika i
fizika) da se tu nikako ne može odvojiti cisti govor o stvarima, i tako se taj pokušaj sam na
kraju ruši a da nije dao nikakav zanimljiviji rezultat osim nešto formalisticke gimnastike,
inace dosta teške za nematematicare (koje inace zadivljuje matematicki formalizam u
logici).
Teorija koherentnosti ima svoj uzor u Euklidovu sustavu gdje je pojedini iskaz istinit
ako se da izvesti iz aksioma ili (u slabijoj interpretaciji) ako je u skladu, ne protivi se,
drugim iskazima. Takav je kriterij ocito konzervativan i ne dopušta nikakvo bitno novo
otkrice pa je prema tome bio manje, više inkorporiran u metafizicke deduktivne sustave.
Cini se da je Wittgenstein smatrao da sva tri kriterija djeluju u obicnom govoru. Ono
što kažemo ima smisla u sklopu citave životne situacije, dakle odgovara stanovitim
cinjenicama, no takoder je povezano s ostalim kazivanjima, mora dakle biti koherentno, a

125
osim toga mora biti uspješno ili 'potvrdeno' daljnjim cinima. Filozofska je zabuna nastala
time što je jedan od kriterija bio uzdignut na jedino i vrhovno nacelo, a time se odmah
zapalo u proturjecja. Na žalost nisu Wittgensteinova Filozofska istraživanja dalje razradila
kako bi se razliciti kriteriji ujedinili u novu logicku teoriju, niti se on mnogo brinuo da te
svoje misli formalizira, kao što je to ucinio logicki pozitivizam. Ako i njegova posljednja
rijec oslobada iz klišeja i dogmi, ona ostaje ipak destruktivna, zacijelo u najplemenitijem
smislu.
Stariji Wittgenstein završio je dosljedno put mladeg. Njegova je pažnja bila stalno
usredotocena na jezik. Filozofiji ne bi ostalo ništa drugo osim objašnjavanja iskaza,
medutim samo znanost može takve iskaze, istinite ili lažne, pribaviti. Iz analize govora
zakljuceno je bilo u Traktatu da se svijet sastoji od cinjenica koje su preslikane u
elementarnim iskazima. Napustivši tu teoriju paslike, Wittgenstein odsad dosljedno ostaje u
govoru samom, kojemu uvida složenost i heterogenost, no kao i prije, filozofiji ne ostaje
ništa drugo nego da razjasni zabune koje su nastale nedopuštenom analogijom našeg
govora. Mi vracamo rijeci iz njihove metafizicke svetkovine na svakidašnju upotrebu –
kaže Wittgenstein i to još jednom slikovito ponavlja na kraju »Filozofskih istraživanja«:

»Što je cilj filozofije? - Muhi pokazati izlaz iz staklene muholovke.«

No ne nalici li sam Wittgenstein muhi koja se tako zaplela u kompliciranu mrežu


govora da odatle više ne može izici? Možda je to suviše cinicna napomena. Ono što piše
stariji Wittgenstein cesto pogada najtananije karakteristike našeg govora i jamacno je
mnogima pomoglo da se izbave od predrasuda ukorijenjenih u konvencionalnoj upotrebi
filozofskih termina kao što su znanje, spoznaja, bitak, bit, predmet, svijest, ja, ime, iskaz,
itd. Te rijeci treba da se vrate svakidašnjoj upotrebi. Da li nam svakidašnji život postavlja
filozofske probleme? Wittgenstein bi to porekao. No što je sa znanstvenim istraživanjem?
Ili moralnim dilemama? Po Wittgensteinu bi se morala doci do zakljucka da istraživanje
prirode ne bi nikad došlo u opreku sa svakidašnjim govorom; no to je samo zato što bi po
njemu znanost bila nagomilavanje cinjenica, kao što bi bilo i svakidašnje iskustvo.
Pozitivist se kloni sukoba time što žrtvuje pitanje opstojnosti i opcenitosti, dobra i zla. To
je svakako jedno filozofsko gledište koje porice probleme koji nam grnu iz sasvim drugog
obzorja.
Wittgenstein nije obratio dovoljno pažnje tome da je prvobitni ljudski govor pun
mitopoetskih elemenata; težnja za personalizacijom svih stvari i odnosa ne da se svesti na
vanjske okolnosti i javne životne oblike. Akutni su filozofski problemi nastupili kad se
mitopoetskom mišljenju sve jace suprotstavljalo sustavno zakljucivanje izašlo iz prvih
znanosti. I danas svakodnevno doživljavamo sukobe izmedu tradicionalnih predrasuda i
znanstvenog istraživanja, a takoder se i sami pravci razlicitih istraživanja medu sobom
dopunjuju, sukobljavaju i ujedinjuju (da li u jedinstvu svjetsku povijest?). Razjašnjenja
oko tih proturjecja nadahnula su filozofiju od pocetka. Jer, na kraju krajeva, to je ljudski
život o cemu se radi. Ako i sukobi izmedu novih istraživanja i tradicionalnih mišljenja
zaokupljuju filozofiju u njenoj povijesti, pitanje je ipak da li sama ta istraživanja donose sa
sobom probleme koje bismo nazvali filozofskim, u dvojakom smislu, prvo, da su organski
vezani s povijesnom filozofskom problematikom, i drugo, da prelaze obzorje pojedinih
znanosti. Pitanje je o mogucnosti filozofije znanosti, a treba nam dalje istražiti gdje ti
problemi rastu iz objektivisticki orijentiranog istraživanja prirode.
Ovim kratkim razmatranjem o Wittgensteinovom ''Tractatusu'' htjeli smo pokazati da
se u sklopu filozofije znanosti javlja takozvani »lingvisticki obrat«. Dok je, kao što smo
vidjeli, kod Poincarea, pa i pozitivista ranijeg doba, kao što je slucaj kod Macha,
prevladavala problematika same znanstvene teorije, tj. njezinog sadržaja, ovdje imamo

126
izvjesni obrat i težište problema se prebacuje na polje jezika i logike. Tome su vjerojatno
doprinijeli razmatranja Russela, Whiteheada, tj. logickog atomizma i na drugoj strani
razvoj logike kao znanstvene discipline. Možemo reci da je ovaj proces, koji je zapoceo
Wittgenstein, nastavio i razradio logicki pozitivizam i to agresivnije i ambicioznije nego što
je to pretpostavio i sam tvorac ''Tractatusa''.98

98 Iako se cesto u literaturi može naci tvrdnja kako je Tractatus imao status Biblije u logickom pozitivizmu,
sam Wittgenstein se kasnije nije u mnogome slagao sa Carnapom i ostalim predstavnicima logickog
pozitivizma.

127
7. Logicki pozitivizam99
Posebno mjesto u pojavi logickog pozitivizme, ili kako ga neki autori odredenje zovu
neopozitivizam Beckog kruga, jesu radovi Ludviga Wittgensteina. Njegove ideje, kao što
smo vidjeli, imaju korijena u Murove i Russellove kritike apsolutnog idealizma. Bilo je to
pitanje naucnosti filozofije ciji bi odgovor na pitanje statusa filozofije mogli sažeti u
njegovom odgovoru na kraju Tractatusa: »Ispravna metoda filozofije, bila bi zapravo ova;
ne reci ništa nego ono što se može reci, dakle, stavove prirodne nauke – dakle nešto što
nema nikakve veze sa filozofijom – i zatim uvijek kada bi neko drugi htio reci nešto
metafizicno, pokazati mu da nije dao nikakvo znacenje izvjesnim znakovima u svojim
stavovima. Ova metoda bi bila nezadovoljavajuca za drugog – on ne bi ima osjecaj da ga
ucimo filozofiji – ali ona bi bila jedina strogo ispravna.« Novopozitivisticka škola stupila
je u javnost 1929. godine spisom Znanstveno shvacanje svijeta – Becki krug, a osnovna
intencija je bila rekonstrukcija znanosti na dva elementa; empirijskih (osjetilnih)
elementarnih doživljaja i njihovih formalno-logickih spojeva. 100
Jedan od utemeljitelja filozofije »Beckog kruga«, Moritz Schlick, koji je kao fizicar
poceo da misli filozofski, izrazio je uvjerenje mnogih znanstvenika i filozofa koji su u
obnovi pozitivizma i empirizma vidjeli jedini izlaz iz krize, kada je na Filozofskom
kongresu u Oxfordu 1930. godine rekao da zapocinje nova era u filozofiji, dakako, u
obliku logickog pozitivizma ili logickog empirizma.
Osnovna karakteristika je nepomirljivost prema bilo kakvim metafizickim
stavovima, a ona je slijedila iz empiristickog tumacenja naucnih rezultata. Upravo na tom
planu i okupili su se u okviru »Beckog kruga« i oko njega Carnap, Schlick, Hahn, Neurath,
Kaufmann, Kraft, Feigl, Frank, i mnogi drugi. Takozvana »Berlinska grupa« koja se
formirala usporedo i istodobno kada i prije navedeni krug okupila je oko sebe
Reichenbacha, Hefberga, Hempela, i dr. Takoder u »Lavovsko – Varšavskoj« grupi okupili
su se Lukasiewicz, Kotarbinski, Lesnievski itd. I u drugim centrima Europe bilo je
sljedbenika ovih grupa i škola koje su izmedu sebe održavale žive veze i koje su svoj
utjecaj proširile i na SAD, a narocito za vrijeme drugog svjetskog rata.

7.1. Filozofske prethodnice logickog pozitivizma

Pored toga što je logicki pozitivizam spadao u ekstremni empirizam, on je bio


takoder oznacen kao scijentizam. Potpuno povjerenje u znanosti i njeno jedinstvo
predstavljaju osnovnu ideju logickog pozitivizma. Takoder su odlucno odbacivali
racionalizam i intelektualizam - gledišta da se cistim mišljenjem može doci do spoznaja o
svijetu.
U knjizi Positivismus Kamiz navodi cetiri mislioca koji su po njegovom mišljenju
znacajno doprinijeli stvaranju pozitivisticke klime u Becu i Berlinu pocetkom stoljeca:
John Watson (1878 – 1958) pokrenuo je bihevioristicki pokret u psihologiji; Hans Kelsen
(1881 – 1973) pravni pozitivizam; Max Weber (1864 – 1920) objektivu sociologiju;
Leonard Bloomfield (1887 – 1949) mehanicizam u lingvistici. Stavovi tih autora danas
izgledaju prejednostavni, ali njihov je doprinos, prije svega, u tome što su u znanstvene

99 Kao što se filozofija egzistencije pokazuje kao jedna izrazita krajnost suvremene gradanske filozofije dotle
se logicki pozitivizam ili logicki empirizam pokazuje kao njena druga izrazita krajnost. Upravo u njemu se
ostvaruje ona antiteza spram fenomenologiji ili filozofije egzistencije kao što je to i sam Husserl zamijetio.
100 Na temelju svog scijentizma neopozitivisti i mnogi njihovi sljedbenici nazivaju se znanstvenim
filozofima.

128
discipline kojima su se bavili uveli stroge i jasne kriterije, cime su ta podrucja »podigli na
znanstveni nivo«.
Navedeni autori predstavljaju inicijatore procesa stvaranja ideja logickog pozitivizma,
ali u programskom smislu pravac je imao ozbiljnije izvore. Tako u programatskom spisu
Wisenschaftliche Weltauffassung: Der Wiener Kreis Neuratha, Hahna i Carnapa navode
koje su filozofske prethodnice logickog pozitivizma i to su:

1. Pozitivizam i empirizam: Hume, prosvjetiteljstvo, Comte, Mill, Rich, Avenarius,


Mach.
2. Temelji, ciljevi i metode empirijskih znanosti (hipoteze u fizici, geometriji itd.):
Helmholtz, Riemann, Mach, Poincare, Enriques, Duhem, Boltzmann, Einstein.
3. Logistika i njena primjena na stvarnost: Leibniz, Peano, Frege101, Schröder,
Russell, Whitehead, Wittgenstein.
4. Aksiomatika: Pasch, Peano, Vailati, Pieri, Hilbert.
5. Eudemonizam i pozitivisticka sociologija: Epikur, Hume, Bentham, Mill, Comte,
Feurbach, Marx, Spencer, Muller-Lyer, Popper-Lynkeus, Carl Menger (otac).

Pored navedenih prethodnica, osnovnu ulogu u pozitivistickom shvacanju prirode i


uloge filozofije odigrali su epistemološki uvid u izvor i prirodu znanja i semanticki uvid u
prirodu i doseg smislenosti; za njih je jedina legitimna uloga filozofije bila pojmovna
analiza. U tom kontekstu filozofija ne pruža nikakvo znanje o svijetu, vec vrši analizu
znacenja centralnih pojmova znanosti i svakodnevnog iskustva.
Bez obzira što su izvori logickog pozitivizma bili zajednicki i što im je odnos prema
prirodi znanja i semanticki uvid u prirodu i doseg smislenosti bili isti, ne smije dobiti utisak
da je »grupa« bila u potpunosti koherentna. Tako da su se u svojim pozicijama više ili
manje oslanjali na razlicite izvore a kao zoran primjer možemo navesti odnos prema pitanju
kako se vrši pojmovna analiza i u cemu se ona sastoji.
Tako, Schlick pod utjecajem Wittgensteina, smatrao da filozofske recenice, zapravo
uopce nisu recenice, vec cinovi ukazivanja na znacenje. Kako se u našem razmatranju
bavimo uvodom u filozofiju znanosti, tj. odnosom izmedu filozofije i znanosti bilo bi
interesentno navesti citat u kome Schilck objašnjava svoju tezu o ulozi filozofije: »Svaka je
znanost sistem spoznaja, to jest istinitih iskustvenih spoznaja. I ukupnost znanosti,
ukljucujuci i iskaze svakodnevnog života, jest sistem spoznaja. Ne postoji, pored ovoga,
domena filozofskih istina. Filozofija nije sistem iskaza; ona nije znanost. Ali što je onda?
Pa, sigurno nije znanost, ali ipak je toliko znacajna i važna da je se može, kao i prije,
nazvati Kraljicom Znanosti. Jer nigdje ne piše da i Kraljica Znanosti i sama mora biti
znanost. Veliku suvremenu prekretnicu karakterizira cinjenica da filozofiju ne vidimo kao
sistem spoznaja, vec kao sistem cinova; filozofija je ona aktivnost kroz koju je znacenje
iskaza otkriveno ili zadano. Pomocu filozofije iskazi su objašnjeni, pomocu znanosti
provjereni. Druga se bavi istinitošcu iskaza, a prva njihovim znacenjem. Sadržaj, duša i duh
znanosti prirodno je, u konacnoj analizi, utemeljen u onome što njeni iskazi zapravo znace;
prema tome, filozofska aktivnost davanja znacenja jest Alfa i Omega sveg znanstvenog
znanja.«102
S druge strane, Ayer je smatrao da recenice filozofije jesu »normalne« recenice koje
imaju sadržaj. Buduci da se njima ekspliciraju postojeca znacenja pojmova, one su
analiticke. On se u svojoj filozofiji držao ovog nacela i njegova filozofija, barem u velikoj
mjeri, doista predstavlja pojmovnu analizu centralnih pojmova ljudskog znanja. Svoju je

101 U Dodatku pogledati kratki osvrt na život i rad Fregea.


102 M. Schlick, Is There a Factual a Priori?, Wisenschaftlicher Jahresbericht der Philosophischen
Gesellschaft an der Univesität zu Wien für das Vereinsjahr, u Feigl i Sellars, 1949. str. 56.

129
analizu Ayer vršio jednostavnim jezikom, dakako, uz nešto filozofske terminologije.
Utoliko je njegov stil vrlo blizak Mooreu i Ryleu. Carnap je, medutim, smatrao da uspješna
pojmovna analiza ljudskog znanja može biti izvršena samo još strožim i još preciznijim
aparatom - suvremenom logikom. Zato je svoje drugo veliko djelo i nazvao Logische
Syntax der Sprache – Logicka sintaksa jezika.
Carnap je insistirao na strogom razlikovanju predmet-jezika i meta-jezika; predmet-
jezik govori o predmetima a meta-jezik govori o predmet-jeziku. Buduci da filozofija
analizira pojmove znanosti, jezik filozofije jest meta-jezik. Recenice filozofije jesu meta-
recenice o terminima i recenicama znanosti. Kako se u okviru same znanosti predmet-
recenice i meta-recenice javljaju zajedno, ponekad u nerazmrsivom klupku, filozofska
pojmovna analiza jezika znanosti nije nešto bitno razlicito od znanstvenog bavljenja
cinjenicama; razlika je samo u stupnju, a ne u vrsti. Zato Carnapovi radovi, iako obraduju
temeljne epistemološke probleme, neupucenog citatelja više podsjecaju na »puke tehnicko
formalne« udžbenike simbolicke logike nego na klasicna filozofska dijela u kojima a se
raspravlja o «temeljnim filozofskim pitanjima», na primjer o položaju covjeka u svijetu,
biti u bitku, granicama i dosegu ljudske spoznaje, pravednosti, istini itd.
Ideju da je filozofija pojmovna analiza, koju su logicki pozitivisti dijelili s
predstavnicima oxfordske filozofije obicnog jezika, moguce je razumjeti na dva nacina.
Prvo, u smislu da analiza znacenja prethodi svoj znanosti, zato što dok ne razumijemo i
analiziramo znacenja termina, ne znamo tocno, ili cak uopce ne znamo, o cemu govorimo.
U tom je smislu filozofija i dalje »kraljica svih znanosti«, i dalje je na neki nacin
transcendentalna jer proucava uvjete mogucnosti smislenosti i znanja. Stav da je filozofija
pojmovna analiza može se shvatiti i na drugi nacin. Dakle, drugi pristup bi se trebao
sastojati u smislu da je analiza pojmova jedna od spoznajnih aktivnosti ljudskog uma, koja
ne prethodi svim ostalim spoznajnim aktivnostima. Ova diferencijacija ili bolje receno
uklanjanje primata jezika dovela je do shvacanja da je jezik samo jedan od fenomena u
svijetu, i proucavanje jezika nema status razlicitih od bilo kojeg drugog proucavanja. Time
se semantika koja se bavi pojmovnom analizom stavlja u status jedne znanosti. Ona nije
znanost ili aktivnost koja prethodi i omogucava sve druge znanosti. Takvo je shvacanje
pocelo prevladavati nakon drugog svjetskog rata naturalizacijom u filozofiji. Izmedu ova
dva shvacanja mogu se podijeliti filozofi logickog pozitivizma.103
Ono što je sjedinjavalo najraznovrsnije naucnike i filozofe u takav jedan opci pokret,
usprkos znatnim razlikama, najbolje je oslikao Otto Neurath u svojoj knjižici Razvoj
Beckog kruga i buducnost logickog empirizma. To su, po njemu, cetiri bitna elementa:
antimetafizicka usmjerenost, opci empirijski stavovi, obracanje metodickoj intervenciji
logike i težnja za matematickim smislom znanosti. Ono što je karakteristika za sva cetiri
elementa je njihova izrazita negacija tradicionalne filozofije koju je obnovljeni pozitivizam
proglasio u ime nauke i naucnosti filozofije, za mješavinu naucnosti i nenaucnosti.
Negativni stav, posebice prema metafizici, ogleda se u cinjenici da je za logicki
pozitivizam status metafizike nije stavio u ravan istinitosti ili neistinitosti , nego potpuno
deplasiranu besmislenost.
Logicki pozitivizam, pored odredenja statusa filozofije ka naucne, pokušava da riješi
pitanje metodologije. Stari empirizam J.S. Milla ostao je u svojim nastojanjima da izgradi
metodologiju nauke ogranicen jednostranim induktivizmom. Suprotno njemu, koji je
zanemario dedukciju, ali je ostao nemocan da riješi logicke probleme indukcije, novi
empirizam sjedinio se sa metodama deduktivne logike koja je doživjela snažan uspon
krajem 19. i pocetkom 20. stoljeca. Na taj nacin stvorena je osnova za logicku analizu

103 Kao što smo vidjeli Schlick je zastupa prvu tezu, dok su Carnap i Ayer bili izmedu ta dva shvacanja, dok
Devitt i Sterlny zastupaju drugu poziciju itd.

130
iskustva, a buduci da je logicka analiza iskustva upucivala na ispitivanje jezika kao
vanjskog oblika mišljenja, glavni problem su logicki empirici posvetili punu pozornost
postala je logicka analiza jezika.
On je po priznanju samog logickog pozitivizma, pozvan da pomogne znanosti, prije
svega, da otklanja opasnosti koje se javljaju uslijed postavljanja izlišnih pitanja i koja
usmjerava filozofiju u pogrešnom smjeru. Zatim, ona izraduje logicke instrumente za
konstituiranje znanstvene teorije. Razni predstavnici logickog pozitivizma razlicito su
shvacali ulogu i funkciju analize, ali se ona kod svih javljala uglavnom kao instrument
naucnosti filozofije.
Ali upravo je princip verifikacije bio i ostao najveci kamen spoticanja za sve logicke
pozitiviste. No, kako je to suštinska tocka logickog pozitivizma ona postaje predmetom
najvece pozornosti. Jer strogost postulata koji on implicite sadrži i kojima su logicki
pozitivisti željeli da iz filozofije eliminiraju svaku ideju, svaki stav koji se ne može
provjeriti Dakako, da je taj zahtjev morao da se okrene i protiv samog logickog
pozitivizma, jer se postavilo pitanje, sasvim razložno, pitanje kartera i statusa samog tog
principa. Da li je i on iskaz? Ako se, kao što traži logicki pozitivizam pode od stava da
neki iskaz ima smisao samo ukoliko ispunjava jedan od dva uvjeta – da je analitickog
karaktera ili da je empirijski provjerljiv – onda i sam princip provjerljivosti mora
ispunjavati jedan od ta dva uvjeta. Pokazuje se, medutim, da je to nemoguce i da bi,
ukoliko se sam princip provjeravanja podvrgne provjeravanju, i on mora biti odbacen kao
besmisleni metafizicki iskaz.
Navedimo kao zoran primjer te misaone borbe preko M. Schlicka, koji je pošao od toga da
je provjerljivost u krajnjoj instanci se svodi na iskustvo. Upravo se tu suocio sa
problemom jer je morao da objasni što je to iskustvo. Dalje je uzeo kao polaznu tocku stav
da je iskustvo stanje mog subjektivnog mišljenja. Ali onda se postavilo pitanje što je sa
drugim miljenjem - postoji li ono ili ne? On je zakljucio da se na ovo pitanje ne može
odgovoriti jer se mišljenje drugog covjeka ne da sveti na ''moje iskustvo''. U tom smislu
zakljucio je takoder da ''provjerljivost'' putem iskustva ne znaci ništa drugo nego stanje
duha koje se samo subjektivno može iskusiti. To znaci da nema uopce mogucnosti da se
utvrdi dali je jedan stav provjerljiv ili nije za bilo kog drugog osim za mene subjektivno.
Ako dakle, po krajnjoj instanci logickog pozitivizma, poistovjetimo mišljenje, odnosno
ispravno mišljenje, sa provjerljivošcu onda dolazimo neminovno do solipsizma. Da bi
izbjegao takove konzekvence, Schlick, je pribjegao gledištima Russella i Poincarea, da je
naucno saznanje uvijek saznanje strukture, a da se strukturni odnosi izmedu iskustva
drugih ljudi identicna sa strukturnim odnosima izmedu naših iskustava buduci da su, kao
strukturno, uvijek javni i intersubjektivni a ne subjektivni.
Carnap i Neurath, nisu bili jedini koji, kao i Schlick, pokušali da savladaju ovu
teškocu. I A. Ayer pokušao je da odredi status principa provjerljivosti. Zbog toga je, prvo
postavio zahtjev da se razlikuje provjerljivost od provjeravanja, a zatim pokušao nijanse
u okviru provjerljivosti razlikujuci prakticnu provjerljivost od provjerljivosti u principu,
konkluzivnu provjerljivost od parcijalne provjerljivosti. Zakljucio je da na taj nacin
mogucno priznati empirijski smisao ne samo stavovima koji su stvarno provjereni necijim
iskustvom vec i stavovima koji su samo parcijalni, ili principijelno provjerljivi. Kriticarima
koji protiv principa provjerljivosti istupaju sa tvrdnjom da taj princip nije provjerljiv, on
odgovara da princip provjeravanja i ne može biti provjerljiv, vec ga treba shvatiti i usvojiti
kao definiciju. a ne kao empirijsku hipotezu. No, ovim se nije rušio problem jer se pitanje
prebacilo na samu definiciju. Ona se može shvatiti samo kao savjet ili preporuka što opet
dovodi do istog rezultata, jer sa stanovišta logickog pozitivizma taj iskaz postaje
besmislenim, jer nije dovoljno obrazložen ili to može biti.

131
Pred Kantom, a ne u njemu, uzdizala se vec velicanstvena gradevina Newtonove
mehanike, djelo koje je postalo uzorom ne samo njemu nego i još mnogim generacijama
koje ce doci. Kant je sebi postavio zadatak da odgovori na pitanje: kako je ona moguca?
Razriješio ga je svojevrsnom kombinacijom empirizma i racionalizma, o kojoj možete
citati u svakom udžbeniku filozofije. Mi se moramo pozabaviti nešto suvremenijim
»rješenjem«.
Na pocetku druge cetvrtine 20. stoljeca clanovi tzv. Beckog kruga (O. Neurath, R.
Carnap, M. Schlick i drugi), posve svjesni vec dvostoljetnog uspješnog postojanja prirodne
znanosti, postupili su na Kantu donekle slican nacin. Umjesto da se okrecu prema
unutrašnjosti našeg duha, usmjerili su svoju pozornost prema znanosti kao vanjskom
fenomenu, kao necemu što pred-leži i cemu se može pri-stupiti. Nakon što su u
tradicionalnoj, »introspekcijskoj« epistemologiji subjekt i objekt u spoznaji postali jedno,
sada se razdvajaju. Subjekt ostaje ono što je bio, ali objekt više nisu ideje u njegovu duhu,
nego skup znakova u nekoj znanstvenoj publikaciji ili aktivnost drugih ljudi. Inspirirani
time clanovi Beckog kruga definirali su dva moguca pristupa znanosti.
Jednom rijecju, znanost može biti predmetom historijskih, psiholoških,
kulturoloških, socioloških i slicnih studija. Ako i te studije same nazovemo znanošcu, a
nema razloga da tone ucinimo ako se one pridržavaju znanstvenih standarda, onda je ovdje
rijec o znanostima koje se bave znanošcu, tj. o znanosti o znanosti.
Znanost se stoga može i mora, kažu clanovi Beckog kruga, promatrati neovisno o
svojoj empirijskoj povijesnoj dimenziji, naprosto kao opredmecen sklop provjerenih ili
provjerljivih znanja koji je materijaliziran i objektiviziran u znanstvenim tekstovima.104
Znanje se otjelovljuje u jeziku pa jezik nužno mora odražavati njegovu strukturu, tj.
njegove elemente, njihove medusobne odnose i unutrašnju hijerarhiju. Studij strukture
znanstvenog jezika sa stajališta njegova odnosa prema istini jest zadaca filozofije i taj se
studij obicno naziva logikom znanosti.

7.2. Osnovni stavovi logickog pozitivizma

Uvodne napomene:

Ukoliko želimo da analiziramo filozofiju logickog pozitivizma onda nužno moramo


razjasniti neke bitne pojmove. U filozofiji je vec dugo prisutan stav da ljudsko znanje ima
dva izvora a to su razum i iskustvo. Vidjeli smo u poglavlju o odnosu racionalizma i
empirizma kako je ta razlika uoblicena u ta dva pravca. Postojali su, neovisno od ove
podijele, a još uvijek postoje izvjesni karakteristicni primjeri za razliku ta dva izvora, tako
je matematicko znanje predstavlja izvjesnu paradigmu razumske spoznaje, dok su se ostale
znanosti i svakodnevno iskustvo vezivale uz iskustvenu spoznaju. Možda bi se vecina
filozofa složila oko ovih primjera, ali nikao oko prirode, dosega i opravdanja tih dviju
izvora znanja.
U ovoj podijeli, takoder, moramo obratiti pozornost o tri sljedece podijele:

Znanje - a priori i a posteriori


Sudovi – analiticki i sinteticki
Istine – nužne i kontingentne

104 Ovaj lingvisticki obrat slikovito opisuje I. Supek u svom pasusu »Bijeg u lingvisticke vode« u knjizi
Filozofija znanosti. Vidjeti Dodatak.

132
Obratimo pozornost na prvu podjelu: znanje cije je opravdanje, ali ne i porijeklo,
nezavisno od iskustva je – a priorno, dok znanje cije je opravdanje zavisno od iskustva i to
u potpunosti je – a posteriorno. Ovdje opet možemo dati neke zorne primjere, tako
paradigma za a priori znanja je matematika jer se ono opravdava i dokazuje mišljenjem a
ne iskustvom. Tocno je kako se to znanje stice odgovarajucim ucenje, na primjer tokom
školovanja, ali ta vrsta iskustva nije relevantna za opravdanje i dokazivanje matematickih
istina. Primjeri a priori znanja su: »5 + 3 = 8 ili zbroj unutarnjih kutova trokuta je 180o
itd.
Kod znanja a aposteriori situacija je drugacija jer se znanje opravdava, tj. dokazuje
iskustvom. Primjeri a posteriori znanja jesu: »Ubrzanje predmeta pri slobodnom padu je
9,81 m/s2 « ili »U drugom svjetskom ratu su pobijedili saveznici« itd. Samo nam iskustvo
može reci jesu li ovi sudovi istiniti ili neistiniti i zašto.
Druga podjela koja se odnosi na sudove ima sljedece znacenje: analiticni sud – sud
u kojem je predikat sadržan u subjektu i cija se istinosna vrijednost utvrduje pojmovnom
analizom, a ne, na primjer iskustvom i sinteticki sud – sud u kojem predikat nije sadržan u
subjektu i cija se istinosna vrijednost ne može utvrditi pojmovnom analizom. Primjeri
analitickih sudova su: »Trokut ima tri kuta«, »Pravac je prava linija«, »Mravi su ili
uspostavili robovlasnicko društvo ili nisu uspostavili«, itd. Sinteticki sudovi jesu: »Ernina
haljina je plava«, »Masa nekog tijela je tri kilograma«, »Trokut je crven«, itd. Kao što se
vidi na osnovu nekoliko jednostavnih primjera kako za analiticke sudove istinitu vrijednost
možemo utvrditi, a da ne znamo ništa o predmetima o kojima govore jer je dovoljno da
razumijemo pojmove od kojih su sastavljeni. Dakle, ako razumijemo znacenje pojmova,
znat cemo jesu li istiniti ili neistiniti. U slucaju sintetickih sudova, razumijevanje pojmova
nije nam dovoljno za utvrdivanje istinosne vrijednosti. Osim što trebamo razumjeti
pojmove, trebamo znati i kakve su stvari o kojima sud govori.
Treca podjela koja se odnosi na nužno istinito – koje je nemoguce da bude drugacije
i kontingentno istinito- koje je moguce da bude drugacije. Za neke istine vjerujemo da
naprosto ne mogu biti drugacije nego što jesu i vjerujemo da su nužne jer su njihove
negacije nužno neistinite. Za neka pak vjerujemo da mogu biti drugacije nego što jesu, da
su kontingentno istinite i da su njihove negacije kontingentno neistinite. Primjer nužnih
istina nalazimo u uglavnom u podrucju matematike i logike tako na primjer: »Zbroj
unutrašnjih kutova u trokutu je 180o «, »Ako je A vece od B i B od C, onda je i A vece od
C.« itd. Primjer kontingentnih istina bili bi: »Cezar je prešao Rubikon.«, »Tri su stolice u
kuhinji, a treca je u predsoblju.« itd.
Na osnovu ove kratke analize znanja, sudova i istinitosti vidimo da izmedu njih
postoji odredena bliskost kao što je primjerice izmedu apriornog znanja, analitickih sudova
i nužne istinitost. Baš zbog svoje bliskosti razliciti autori su ove tri podijele iznosili u
razlicitim kombinacijama. Navedimo samo neke karakteristicne primjere; za Leibniza je
sve znanje u principu analiticno i u Božjem umu sve su istine nužne i analiticne. Dakako, u
ljudskom umu koji je po prirodi ogranicen postoje samo neke analiticne istine. Tako, za
Leibniza to su istine o esencijama stvari a ostale istine su sinteticke i kontingentne. No, one
su takve ne zato što postoje takve kontingentne istine nego se takvim pojavljuju u našem
umu zbog naše ogranicenosti. Navedimo jedan primjer, tako je po našoj podijeli iskaz
»Cezar je prešao Rubikon« za nas cisto aposteriorna, sinteticka i kontingentna istina.
Medutim, po Leibnizu, kada bismo poznavali sve detalje Božjeg plana, poznavali bismo i
dovoljne razloge za Cezarov prelazak Rubikona. Tada bi nam bilo jasno da nije bilo
moguce da Cezar ne prede Rubikon, da je u pojmu Cezara analiticki sadržan i prelazak
Rubikona, i ne bi nam bili potrebni udžbenici povijesti, vec samo pojam.
Ovdje postoji jedna bitna pretpostavka kao je univerzalni realizam osiguran po
Božjem planu pri cemu se javlja potpuni izomorfizam izmedu cinjenicnih i pojmovnih

133
istina. Ljudski um, doduše, taj izomorfizam može pratiti samo u sferi logike i matematike i
najopcenitijih principa prirodnih znanosti, van te sfere ljudska je spoznaja osudena na
empirijsko istraživanje. U ovom apriornom izomorfizumu leži bit racionalizma, ali moramo
napomenuti da ovdje pojam »a priori« iako pozajmljen od Kanta da oznaci ono što je prije
iskustva, nije u potpunosti sukladan sa Kantovom definicijom jer ona ovdje oznacava
spoznaju nezavisno od našeg spoznajnog aparata. U tome je prikazan, mada preko Leibniza
u radikalnom obliku, bit racionalizma.
Oprecno ovom stavu s obzirom na ovu, i ne samo ovu, problematiku stoji
empirizam. Za njih je sve znanje o svijet oko nas dano iz iskustva, znanje koje ne dolazi iz
iskustva sigurno nije o svijetu, vec o tome kako mislimo, kako govorimo i slicno. Mada u
krajnoj radikalnoj izvedenici empirizma i to je znanje iskustveno. Kao primjer navedimo
stavove Humea, ali više zbog važnosti njegovih stavova u našem razmatranju a ne zbog
toga što je on izraziti predstavnik empiristickog pristupa.105 On je smatrao da ljudsko
znanje ima dva velika dijela; jedan je dio o nacinu na koji mislimo, drugi je dio o
cinjenicama. Navedimo neke njegove izvorne stavove: »Sve predmete ljudskog rasudivanja
ili istraživanja mogu prirodno biti podijeljene u dvije vrste, relacije medu idejama i
cinjenice. Prve su vrste znanosti geometrije, algebre i aritmetike; i ukratko, svaka tvrdnja
koja je intuitivno ili dokazom izvjesna. Da je kvadrat nad hipotenuzom jednak zbiru
kvadrat nad ostale dvije stranice u pravokutnom trokutu, jest propozicija koja izražava
odnos izmedu tih likova. (…) Propozicije ove vrste otkrivaju se samim mišljenjem,
neovisno od icega što postoji igdje u univerzumu. (…)
Cinjenice, koje predstavljaju drugi predmet ljudskog razuma, ne tvrde se na isti
nacin, niti je naše svjedocanstvo za njihovu istinitost, ma koliko jako bilo, iste vrste kao i
za prethodne. Još je moguca negacija svake cinjenice; jer ne vodi u kontradikciju, i um je
shvaca jednakom jednostavnošcu i odjelitošcu kao da je uvijek bila u skladu s realnošcu.
Da sunce sutra nece izaci nije manje shvatljiva propozicija i ne povlaci kontradikcije ništa
više od afirmacije, Da ce izici uzalud bismo, prema tome, nastojali demonstrirati njenu
neistinitost.« 106
Kant je smatrao da je razumsko znanje, dakle ono apriorno, nužno i da se sastoji od
analitickog i sintetickog.107 Iskustveno znanje nije nužno i sastoji se samo od sintetickog.
Na primjer, logika je analiticki a priori jer je, uzmimo, nacelo proturjecja istinito i neovisno
od iskustva. On je smatrao, takoder, da je matematika neovisna od iskustva zato što su
matematicki sudovi nužni, a iskustvo nikada ne može osigurati nužnost. S druge strane, što
je veoma bitno, ti sudovi nisu analiticki i nisu istiniti samo na osnovu znacenja pojmova, a
odatle slijedi da je matematicka spoznaja sinteticka a priori. Navedimo jedan slikovit citat
iz Prolegomena: »Svi analiticki sudovi u potpunosti pocivaju na principu kontradikcije, i u
njihovoj je prirodi da budu znanje a priori, bilo da su pojmovi od kojih su sacinjeni
empirijski ili ne. Ima sintetickih sudova a posteriori, koji imaj empirijsko porijeklo, ali ima
i sintetickih sudova koji imaju i a priori izvjesnost, i miju svoj izvor u cistom shvacanju i
razumu. (...) Matematicki sudovi su svi bez iznimke sinteticki. Izgleda da je ova
propozicija, iako neosporno istinita i u svojim konzekvencama izuzetno važna, do sada u
potpunosti izmicala onima koji su istraživali ljudski razum, štoviše, bila je upravo suprotna
svim njihovim pretpostavkama. (…) može se smatrati da je propozicija 7 + 5 = 12 cisto
analiticka propozicija koja, po principu kontradikcije, slijedi iz pojma zbroja 7 i 5. Ali ako

105 Dakako, da on predstavlja vrhunac empirizma engleskog empirizma, ali ce njegovi zakljucci biti upravo i
kraj potpunog povjerenja u mogucnost potpunog ostvarenja empirizma kao jedinstvenog programa
apodikticke izvjesnosti. (Ovdje prije svega mislimo na status indukcije i ideje uzrocnosti, o ovom podrobnije
vidjeti u dodatku D, Hume )
106 D. Hume, Istraživanje o ljudskom razumu, Naprijed, Zagreb, 1988. god. str, 81.
107 O Kantovom stavu u nešto proširenijem obliku vidjeti u Dodatku I. Kant.

134
pažljivo pogledamo vidjet cemo da pojam zbroja 7 i 5 ne sadrži ništa osim sjedinjenja dva
broja u jedinstven broj koji je spoj ova dva (…) Niti je bilo koji princip geometrije
analiticki. To da je prava crta najkraci put izmedu dvije tocke jeste sinteticka propozicija.
Jer moj pojam pravog ne sadrži ništa kvantitativno, vec samo kvalitativno. Prema tome,
pojam najkraceg jest u potpunosti jedno zbrajanje, i ne može nikakvom analizom biti
izveden iz pojma pravca.«108
Pored sudova aritmetike i geometrije sinteticki a priori jesu i temeljni principi
prirodnih znanosti, na primjer zakon održanja materije i zakon akcije i reakcije. Ostatak
prirodnih znanosti jest sinteticki a posteriori.
Ka sljedecu krajnost navedimo stav J.S. Milla koji je smatrao da je nužno apriorno
znanje iluzija. Sve je znanje aposteriorno, kontingentno i sinteticko. Mill, doduše, priznaje
da postoje definicije i da su one analiticke. Ono što porice jeste da postoji supstancijalno,
sadržajno znanje koje bi bilo nezavisno od iskustva. Aritmetika i geometrija, za racionaliste
uzor razumskog znanja, za Mila predstavlja samo najopcenitije generalizacije iz iskustva.
Tako on kaže: »Ostaje za istražiti što je temelj našeg vjerovanja u aksiome - koja je
evidencija na kojoj oni pocivaju? Moje je odgovor da su oni eksperimentalne istine,
generalizacije iz opservacija. Propozicija Dva pravca ne mogu obuhvatiti prostor - ili,
drugim rijecima, Dva pravca koja su se jednom susrela, ne susrecu se više, vec se i dalje
razilaze. – jest indukcija iz evidencije naših osjetila. (…) To je istina koja nam je znana iz
ranog i konstantnog iskustva, induktivna istina i takva istina jeste temelj znanosti Broja
(…) Tako proizlazi da je narocita tocnost, koje navodno predstavlja karakteristiku prvih
principa geometrije, zapravo fikcija.«109
Ovdje smo naveli samo neke primjere koji govore da postoji odredena kombinacija
u ovim stavovima prema znanju, sudu i istini. No, ovdje se ne radi samo o matematickoj
kombinaciji mogucnosti odnosa nego i odredenim stavovima ka spoznaji i upravo odnos
prema ovim pitanjima odreduje i ukupno filozofsko opredjeljenje izmedu racionalizma i
empirizmima, pri cemu Kantovo rješenje izlazi izvan ove dihotomije. Mada se može
postaviti i pitanje osnovanosti same podijele koje dovode do odredenih kombinacija, ali
nesumnjivo da su problemi znanja, sudova i istine fundamentalni za filozofiju znanosti pa
ce ove dvojbe biti preslikane i na ovo podrucje.
Još jedan pojam koji je bitan za razmatranje filozofije logickog pozitivizma jeste
princip verifikacije pa cemo dati neke uvodne napomene.

7.2.1. Princip verifikacije

Logicki pozitivizma takoder ima svoj stav prema prije navedenoj podijeli i to u
obliku identifikacije. Naime, oni smatraju da se tri navedene podijele u potpunosti
podudaraju, oni su tvrdili da je a priori i analiticko i nužno jedno te isto, odnosno isto
vrijedi za a posteriori, sinteticko i kontingentno. Možemo reci da u prije navedenim
primjerima uistinu postoje velike slicnosti koje upucuju na ovakvu podjelu. Istine logike i
matematike cesto se shvacaju kao apriorne, analiticne i nužne, dok istine empirijskih
znanosti i svakodnevnog iskustva cesto se shvacaju kao aposteriorne, sinteticke i
kontingentne. Ovo bi nas moglo povesti u pogrešnom smjeru jer u ovoj kombinaciji
slicnost je sa stavom Leibniza, koji kao što smo rekli predstavlja primjer nacionalisticko
pristupa, a dok logicki pozitivizma ipak pripada tradiciji empirizma. Zato moramo dodati
jednu bitnu dopunu, a to je da logicki pozitivizam što su oni smatrali da su istine logike i
matematike zapravo istine jezika.

108 I Kant, Prolegomena za svaku buducu metafiziku, u Dvije rasprave, Matica hrvatska, Zagreb 1953, str. 2,
b,c.
109 J.S. Mill, A System of Logic, Longmans Green, London, 1886, II,v,vi

135
Zato se teorija cesto i zove kao jezicna teorija apriorija.110 Kao zoran primjer
navedimo jedan Ayerov stav: » (…) a priori propozicije logike i ciste matematike, za njih
dopuštamo da su nužne i izvjesne samo zato što su analiticke. To jest, držim da razlog što
te propozicije ne mogu biti pobijene u iskustvu jeste to što se njima ne tvrdi ništa o
empirijskom svijetu, vec one naprosto bilježe našu odluku da simbole upotrebljavamo na
odredeni nacin.«111
Tako je u filozofiji logickog pozitivizma iskustveno znanje bilo shvaceno kao
cinjenicno, a razumsko kao cisto formalno. Navedimo jedan primjer u kome Carnap koristi
kriteriji u podijeli znanosti: » … dva glavna podrucja znanosti, naime formalne znanosti
(logika, ukljucujuci i matematiku) i cinjenicne znanosti (obuhvacajuci ukupnost svih
empirijskih disciplina od fizike do povijesti.) (…) Dok izmedu ta dva podrucja psihološki
gledajuci postoji samo razlika u stupnju, a ne i u vrsti, s logicke tocke gledišta može se
pokazati precizna i fundamentalna razlika. Ona je zasnovana na sintaktickoj razlici izmedu
analitickih i sintetickih sudova. (str. 123) (…) Razlika izmedu formalnih i cinjenicnih
znanosti sastoji se u sljedecem: prve sadrže samo analiticke, dok druge sadrže i sinteticke
sudove. (…) Dodavanjem formalnih znanosti cinjenicnim znanostima nije uvedeno
nikakvo novo podrucje predmeta, usprkos suprotnom mišljenju nekih filozofa koji vjeruju
da «realni» predmeti cinjenicnih znanosti moraju biti suprotstavljeni «formalnim»,
«duhovnim» ili «idealnim» predmetima formalnih znanosti. Formalne znanosti uopce
nemaju nikakvih predmeta: one su sistemi pomocnih sudova bez predmeta i bez sadržaja.
Navlas na oštrom razgranicenju izmedu formalnih i cinjenicnih znanosti, prema tome,
ostavlja netaknutom tezu o jedinstvu znanosti.«112
Odavde slijedi da iskustvo predstavlja jedini sadržajni, informativni izvor znanja.
Razum je od ogromne koristi u sistematiziranju i predvidanju iskustva, ali razumom se ne
može sadržajno proširiti naše znanje o svijetu. To je teza svakog empirizma. Stoga je za
logicke pozitiviste, koji su se cesto nazivali i radikalni empiristi ili logicki empiristi,
Kantov stav da postoji sinteticka a priori spoznaja bio crvena krpa. Kritiku ideje da postoji
sinteticka a priori spoznaja najjasnije je izložio Schlick u tekstu »Is There a Factual a
priori?« iz 1930 u kojem kritizira Kanta, Husserla i Schelera. Crvena krpa bio je i
Descartesov stav, opisan u Prvoj meditaciji, da sjedeci u naslonjacu pored vatre, u toploj
sobi, na miru od vanjskih utjecaja, cistim mišljenjem, ne oslanjajuci se na varljivo osjetilno
iskustvo, može spoznati strukturu svijeta u kojem živi. Pozitivisti su smatrali da spoznaja
koja je nezavisna od iskustva može biti samo analiticka, tj. lišene cinjenicnog nadražaja a
da cinjenicni sadržaj može imati samo spoznaja utemeljena u iskustvu, tj. sinteticka. Ne
postoji sinteticki a priori, isto kao ni analiticki aposteriori.
Vidimo da logicki pozitivizam ima potpuno dijametralno suprotan stav spram
racionalizma i Kantova rješenja. Bilo bi zanimljivo pokazati paralelu izmedu empirista
Huma i nekih stavova logickog pozitivizma koji kao što smo vec rekli pripadaju, iako
radikalno, istom krugu empirista. Pozitivisti nisu tvrdili, pored ostalih dijelova znanja,
postoji formalno i cinjenicno. Oni su tvrdili da znanje može biti ili formalno ili cinjenicno,
ono što ne pripada niti jednoj od tih dviju vrsta nije nikakvo znanje, vec doslovna
besmislica. Taj stav možemo naci vec kod Humea. Uvjeren da znanje može biti ili o
relacijama izmedu ideja, ili o cinjenicama, i ni o cemu drugome, on je tvrdio da sve ono što

110 Sudovi logike i matematike nisu istiniti zbog empirijskih cinjenica kao što je to slucaj kod Milla, niti
zbog božjeg plana kao što misli Leibniz, ili zbog zora kao kod Kanta, ili pak zbog nacina na koji asociramo
ideje kao što to misli Hume, vec zbog nacina na koji govorimo, zbog odluke da rijeci koristimo na nacin na
koji ih koristimo.
111 A.J. Ayer, Language, Trhu and Logic, Penguin Books, Harmondsworth, Middlesex, England, 1987. str.
41.
112 R. Carnap, Formal and Factual Sciences, Erkenntnis, Vol, 5, u Feigl i Brodbeck, 1953, str. 128.

136
ne pripada niti u prvu niti u drugu vrstu nema nikakve vrijednosti. Ovaj argument se cesto
naziva Humeove rašlje.
Pozitivisti su, pored Humeovih filozofskih ideja baštinili i njegovu strogost,
možemo reci militantnost. No, za takav stav moralo se posjedovati i »oružje« koje ce
dovesti do cilja. Iz epistemološkog uvida u prirodu i porijeklo ljudskog znanja nastao je i
semanticki kriterij smislenosti- poznat kao princip verifikacije – koji je predstavljao
osnovno oružje u obracunu s ne empiristickim filozofijama.
Princip verifikacije sastoji se u sljedecoj tvrdnji: Recenica je smislena ako i samo
ako govori ili o odnosu izmedu pojmova ili o cinjenicama iskustva. Drugim rijecima:
Recenica je smislena ako i samo ako je ili analiticka ili empirijski provjerljiva. Sve one i
samo one recenice koje nisu niti analiticke niti empirijski provjerljive jesu besmislene. One
ne znace ništa, one nemaju nikakvog znacenja. Navedimo primjer opisa verifikacije koju
daje Ayer: »Princip verifikacije trebao bi pružiti kriteriji kojim bi se moglo odrediti je li
recenica doslovce smislena ili nije. Jednostavan nacin da ga se formulira bio bi da se kaže
kako recenica ima doslovno znacenje ako i samo ako propozicija koju izražava jest ili
analiticka ili empirijski provjerljiva.«113
Još detaljniju formulaciju principa verifikacije možemo naci, na primjer, kod
Carnapa: »( Smislene ) recenice dijele se na sljedece vrste: kao prvo, ima recenica koje su
vec na osnovi same svoje forme istinite («tautologije», prema Wittgensteinu; one otprilike
odgovaraju Kantovim «analitickim sudovima»); one ne kažu ništa o stvarnosti. Ovoj vrsti
pripadaju formule logike i matematike; one same nisu izrazi o zbilji, vec služe za
transformaciju takvih izraza. Kao drugo, ima negacija takvih recenica («kontradikcija»);
one su proturjecne, dakle neistinite na osnovi svoje forme. Za sve ostale recenice odluka
izmedu istinitosti ili neistinitosti leži u protokol recenicama; one su ( istinite ili lažne )
recenice o iskustvu i pripadaju u podrucje empirijskih znanosti. Ako se hoce formulirati
recenica koja ne pripada niti jednoj od ovih vrsta, ona ce automatski bit besmislena.«114
Odavde slijedi još jedna bitna cinjenica a to je odnos logickog pozitivizma i
filozofije, odnosno filozofskih problema. Oni su smatrali da su filozofski problemi
uglavnom ili cak sasvim, pseudo problemi do kojih je došlo nepažljivom upotrebom jezika;
da se jezik koristio pažljivo, oni ne bi ni nastali. Glavna poluga kojom se to trebalo
pokazati bio je verifikacionizam.115 Tim se uvidom može pojasniti niz temeljnih
filozofskih pojmova i glavne filozofske probleme eliminirati kao pseudo-probleme.
Možemo kao zoran primjer navesti nekoliko slucajeva.
Ekvivalencija - dvije recenice imaju isto znacenje akko u svim mogucim
okolnostima imaju iste opažljive posljedice. Sinonimnost - rijeci F i G imaju isto znacenje
akko su recenice « x je F i x je G » ekvivalentne. Analiticnost – recenica je analiticka akko
njena istinosna vrijednost ne ovisi o mogucim empirijskim okolnostima. Tautologija
(analiticki istinita recenica) – recenica je tautologija akko je istinita u svim mogucim
okolnostima. Kontradikcija (analiticki neistinita recenica) – recenica je kontradikcija akko
je neistinita u svim mogucim okolnostima. Sinteticnost - recenica je sinteticka akko joj
istinosna vrijednost ovisi o mogucim okolnostima. Verifikacionizam omogucuje inter-
subjektivnost znacenja ( semantike ) i spoznaje ( epistemologije ) – subjektivne predodžbe
koje vezujemo uz recenice znacenjski su irelevantne, sve se znacenje svodi na ono što je
inter-subjektivno provjerljivo. Razgranicenje smisla od besmisli - ako nikakva moguca
stanja stvari ne utjecu na istonosnu vrijednost sinteticke recenice, ona je besmislena. Da bi
sinteticka recenica bila smislena, moraju biti barem zamisliva stanja stvari koja bi utjecala

113 A.J. Ayer. Ibid. str. 7.


114 R. Carnap, Überwindung der Methaphisic durch logische Analyse der Sprache, Erkenntnis Vol. 2, u
Ayer, 1959. str.237.
115 Možemo napomenuti da ovu ideju daje prvi kemicar i fizicar W. Ostwald (1905)

137
na njenu istinosnu vrijednost. Tako se eliminiraju prazne ili prividno razlicite hipoteze; ako
hipoteza nema nikakvih opažljivih posljedica, ona je besmislena ili barem prazna – lišena
empirijskog sadržaja. Ako sve moguce okolnosti jednako utjecu na istinosnu vrijednost
dviju hipoteza, onda se zapravo radi o istoj hipotezi. Pseudo-problemi u filozofiji;
postojanje vanjskog svijeta – ako pretpostavka da vanjski svijet postoji i pretpostavka da
vanjski svijet ne postoji u svim mogucim okolnostima imaju iste opažljive posljedice ( a
poanta filozofske diskusije upravo je u tome da iskustvo ne može presuditi ), onda one
zapravo imaju isto znacenje; prema tome, nemamo oko cega raspravljati, problem ne
postoji. Postojanje umova drugih ljudi – ako pretpostavka da, osim mene samoga, i drugi
ljudi imaju umove u svim mogucim okolnostima ima iste opažljive posljedice kao i
pretpostavka da su drugi ljudi samo automati ili zombiji, onda te dvije pretpostavke imaju
isto znacenje te stoga nije jasno oko cega se uopce sporimo. Navedimo još jedan primjer
koji cesto koristimo u svakidašnjem govoru a to je uporaba stava istina je – buduci da
recenica, na primjer, »Kiša pada« i »Istina je da kiša pada« imaju iste opažljive posljedice,
imaju i isto znacenje. Prema tome, ono »Istina je da« sasvim je suvišno, ne služi nicemu,
sve što se želi reci može se reci i bez toga; prema tome, uopce se ne treba niti koristiti.
Prema ovoj dijagnozi svi su tipicni filozofski problemi nerješivi naprosto zato što
uopce ne postoje. Da smo poštovali pravila jezika – princip verifikacije – oni ne bi nastali
zato što ih se uopce ne bi moglo formulirati.
Kako, medutim, istina s kojom je znanost po pretpostavci u nekom dosluhu, ne ovisi
o pojedincu, o prostoru (fizickom ili duhovnom) i o vremenu, to se logika znanosti mora
otarasiti svih tih natruha, mora istodobno s analizom teksta izvršiti i njegovo procišcenje
ili, kako se uobicajilo reci, njegovu rekonstrukciju. Kako to izvesti?
Znanstveni tekst, naravno, pripada nekom jeziku. Svaki se jezik može analizirati s
triju aspekata: sintaktickog, semantickog i pragmatickog. Shematski se oni mogu opisati
kao: odnos nekog jezicnoga znaka prema drugom nekom znaku ili nizu znakova u istom
jeziku, recimo rijeci u recenici (sintaksa), odnos znaka prema onome što taj znak oznacuje,
na primjer nekoj stvari (semantika) i odnos znaka prema onome koji ga upotrebljava
(pragmatika). Logika znanosti mora, a logicki pozitivisti bili su uvjereni i da može, svoju
zadacu u potpunosti ispuniti bez ikakva pozivanja na onog tko je tekst napisao ili na onog
kojemu je on namijenjen, što ce reci bez ikakvog oslonca na pragmatiku jezika.
Oslobodenoj pragmatike, filozofiji znanosti ostaje da se pozabavi semantikom i sintaksom
znanstvenog jezika.
Da bi izbjegao sva ova pitanja koja su mu se cinila suviše metafizickima i
neznanstvenima, logicki je pozitivizam kreirao radikalnu i vrlo specificnu teoriju znacenja.
Znacenje nekog iskaza vezano je u toj teoriji uz nacin utvrdivanja njegove istinitosti ili,
kako se to u njihovu žargonu govorilo, uz njegovu verifikaciju. O verifikaciji cemo poslije
govoriti opširnije. Sada je bitno uociti ovaj radikalan stav po kojem su svi iskazi kojih se
istinitost ne može ustanoviti konkretnim i konacnim metodama naprosto besmisleni. U tu
vrst iskaza spadaju, prema logickim pozitivistima, gotovo svi stavovi filozofije, a osobito
pitanja koja filozofija postavlja.
Razmotrimo, primjerice, iskaz: »Masa ovog kamena je 5 kg«. Upitan: »Što to
znaci?«, logicki bi nas pozitivist upoznao s postupkom verifikacije, koji se u ovom
konkretnom slucaju svodi na vaganje kamena, smatrajuci da potankim opisivanjem tog
postupka razotkriva znacenje svog iskaza. Prema navedenom kriteriju logickih pozitivista
taj je iskaz bjelodano smisle, ima neko znacenje jer se dade jednostavno provjeriti.
Zamijetimo takoder da logicki pozitivizam kao kriterij uzima nacelnu, a ne stvarnu
provjerljivost. Tako je iskaz: »Na Plutonu ima života« smislen jer, premda ga sada nije
moguce uistinu provjeriti, možemo opisati proceduru njegova provjeravanja.

138
Kako, primjerice, provjeriti temeljnu tvrdnju realizma: »Postoji svijet izvan moje
svijesti«? Nikakvo iskustvo ne može taj iskaz niti potvrditi niti opovrgnuti. Jednako
besmislena ispada i osnovna teza realizmu oprecnog solipsizma: »Ne postoji svijet izvan
moje svijesti«. Zbog toga su logicki pozitivisti smatrali da su filozofska pitanja poput
»Postoji li svijet izvan moje svijesti?« naprosto besmislena te da bavljenje njima ne može
pridonijeti našem znanju.
Mnogo su više uspjeha logicki pozitivisti imali sa sintaksom znanstvenog jezika. To
stoga što je bila naprosto izjednacena s logickom strukturom znanstvenog teksta, za razliku
od njegove gramaticke strukture. Tako se cesto govori o logickoj sintaksi jezika. U
definiranju logicke sintakse znanstvenog jezika logicki pozitivizam oslanja se na onu
koliko znanstvenu, toliko i filozofsku tradiciju koja matematiku smatra idealnim jezikom
znanosti. Logicka se sintaksa stoga naprosto preuzima iz matematicke logike uz neke nužne
adaptacije.
Ukratko: jedan posve formalan jezik, a to znaci jezik kojem semantika nije
definirana, sastoji se od dvije grupe znakova, znakova za varijable ( koji ce poslije
oznacavati znanstvene termine kao što su »masa«, »dužina« ili »cestica«) i od znakova za
logicke konstante, koje povezuju varijable u tzv. formule ili iskaze, na primjer znak za
veznik »i« ili za takozvani kvantifikator »za svaki«. Proizvoljan skup znakova ne cini
formulu.
Bit citave logike jest u tome da pravila transformacije moraju biti takva da se iz
dobro formirane i istinite formule može izvesti samo dobro formiran i istinita formula.
Drugim rijecima, ako smo nekom skupu iskaza (formula) koji u izvodenju igra ulogu skupa
premisa pridodali oznaku »istinito«, onda se pri pravilnom zakljucivanju ne smije desiti
da dobijemo lažan zakljucak.
Prema mišljenju logickih pozitivista svaka se prava znanstvena teorija, po uzoru na
geometriju, može razviti posve formalno kao skup simbola i njihovih nizova bez pozivanja
na njihovo znacenje ili, kako se to uvriježilo nazivati, interpretaciju. Interpretacija
formalnog sustava može se utvrditi i raspraviti zasebno. Formiranjem opce sintakse
znanstvenog jezika logika znanosti ucinila je prvi korak prema njegovoj rekonstrukciji.
Formalnu shemu treba sada ispuniti sadržajem.
Obratimo pozornost na neka opca mjesta tj. problematikom kojom se bavi logicki
pozitivizam, a na prvom mjestu stavimo problem pojma i suda, odnosno razmatranje
definicije pojma.

7.2.2. Tumacenje i objašnjavanje pojmova

Jedan od prvih zadataka nauke jeste procišcavanje uporabljenih pojmova, a na prvom


mjestu onih koji se koriste u svakodnevnom govoru jer su izrazi govornog jezika ustvari
prividni i nejasni pojmovi. Carnap, sukladno tome, pravi razliku izmedu explicandum-a
manje ili više nejasnog znacenja rijeci svakidašnjeg izraza i explicat-a onog naucnog pojma
koji treba u sklopu nauke da zamjeni prije navedeni. Prema njemu prava eksplikacija
moraju postojati cetiri nužna zahtijeva koje eksplikat mora zadovoljiti: Prvi zahtjev je
slicnost sa eksplikandumom, ali ta slicnost ne može i ne mora biti jednoznacna vec ona
može ici toliko daleko koliko nejasnost ovog drugog to dozvoljava. Drugi zahtjev, je
pogodnost uporabljenog pojma. Neki pojam je utoliko pogodniji ukoliko se, na osnovu
iskustva, može dovoditi u vezu sa drugim pojmovima , odnosno ukoliko je funkcionalniji
odnosno pogodniji. Treci zahtjev se odnosi na što vecu egzaktnost uporabljenog pojma, a
ovaj zahtjev se može ispuniti samo simultano pomocu citavog sustava medusobno
povezanih pojmova. Na kraju cetvrti zahtjev je postulat jednostavnosti i on poprima dvije

139
forme: jednostavnost definicije pojma i jednostavnost iskaza zakona koji se tim pojmom
omogucava, ali ovaj zahtjev i prvi, o slicnosti, podredeni su primatom drugog i treceg
zahtjeva.
Eksplicirani pojam, po Carnapu, može se javiti opet u tri razlicite forme: kao
klasifikacijski, komparativni i kvantitativni. Klasifikacijski pojam je najjednostavniji i služi
za podjelu odredenih stvari na dvije ili više klasa koje jedna drugu iskljucuju, kao što je to
slucaj, recimo, pri podijeli biljaka ili životinja itd. Kvantitativni pojam upotrebljava se tamo
gdje je predmet ili njihove osobine moguce okarakterizirati pomocu numerickih vrijednosti.
Izmedu ta dva pojma stoji komparativni pojam, tako na primjer zamjena klasifikacijskog
pojma »topao« kvantitativnim pojmom »temperatura« itd. Ovdje se uvijek radi o pojmu
relacije.
Na kraju spomenuto razlikovanje triju vrsta pojmova igra u logicko-spoznajnoj
oblasti, a posebice u teoriji o vjerojatnosti, posebnu ulogu. Ovdje se na primjer postavlja
pitanje da li se u induktivnoj logici može definirati cisto komparativni pojam vjerojatnosti
pomocu koga bi se mogli formulirati iskazi kao, recimo: »vjerojatnost hipoteze h1 na
osnovu iskustva I1 je veca od vjerojatnosti hipoteze h2 na osnovu iskustva I2 «, ili da li se
može ici dalje i definirati kvantitativni pojam vjerojatnosti neke hipoteze na osnovu
odredenih iskustvenih stanja stvari, tako da se mogu formulirati i iskazi ovog oblika:
»Vjerojatnost neke hipoteze h na osnovu promatranja I, ravna je r «, pri cemu je r odredena
brojna vrijednost izmedu 0 i 1. Po Carnapovom mišljenju postoji mogucnost kako
kvantitativne tako i komparativne induktivne logike.

7.2.3. Aksiomske definicije i pravljenje razlike izmedu pravih i nepravih


pojmova

U novijoj logici i matematici postoji definicija pojmova pomocu sustava aksioma koje
Carnap oznacava kao »neprave pojmove« i imaju fundamentalnu ulogu. Njihova
svojstvenost postaje jasnija kada se oni izdvoje od obicnih »pravih pojmova«. Ti pravi
pojmovi mogu biti realni ili formalni. Realni su pojmovi stvarnih predmeta (neorganskih,
organskih, psihicki, duhovni) i takvi pojmovi javljaju se kao znacenje jezicnih izraza koji
su nam poznate kao »imenice«, nazivi pojedinacnih stvari, rodova organizama, osobina,
relacija itd. Pored toga jezik sadrži i druge izraze koji se ne mogu shvatiti kao nazivi
predmeta. To su takozvani »logicki znaci« koji se izražavaju recimo kao što su »i«, »ili«,
»ako … onda«. Uopce se smatra da ti izrazi nemaju samostalno znacenje; radi
jednostavnosti Carnap i za njih navodi da su pojmovi i naziva ih »formalnim pojmovima«.
Po takozvanom logistickom shvacanju u njih spadaju i svi matematicki pojmovi zato što se
i oni mogu definirati pomocu nekoliko takvih cisto logickih pojmova.
Formalni kao i realni pojmovi uvode se pomocu eksplicitnih definicija ili takozvanih
uporabnih definicija. Njima kao pravim pojmovima stoje nasuprot nepravi pojmovi,
uvedeni pomocu implicitnih definicija, to jest definicija pomocu sustava aksioma. Pri
aksiomskoj izgradnji neke teorije u prvom planu uopce ne stoji problem pojma, vec pitanja
povezanosti iskaza doticne nauke koji treba svesti na nekoliko osnovnih iskaza. Euklidov
velicanstveni sustav geometrije je prakticna realizacija te stare ideje aksiomatike.
Pojmovi uporabljeni u aksiomima moraju se uzeti neposredno iz opažanja ili moraju
biti uvedeni pomocu eksplicitnih definicija. Upravo ta cinjenica je bila trn u oku
matematicara a posebice u slucaju geometrije jer cjelokupna nejasnost i neodredenost
opažanja time ulazi i u matematiku. Genijalno je djelo matematicara Hilberta što je rješenje
ovog problema našao na taj nacin što je odnos pojma i suda u sustavu aksioma obrnuo:
umjesto da uporabom vec poznatih pojmova formulira evidentne iskaze, on je te pojme

140
definirao upravo tek pomocu zahtijeva da u sustavu aksioma formulirani iskaz treba da važi
za te pojmove. Vanjski povod za te aksiomske definicije pojmova treba da je cinio
takozvani »princip dualnosti« u matematici, to jest saznanje da se zamjena odredenih
pojmova u nastavnom sadržaju matematickih teorema ne ovisi i ne izaziva nikakvu
promjenu (na primjer: mogu se u projekcijskoj geometriji uzajamno zamjenjivati izrazi
»tocka« i »pravac«, a da pri tome svi iskazi ostanu tocni). To navodi na pomisao da
opaženi sadržaj uporabljenih pojmova pri formuliranju teorema ne mora igrati nikakvu
ulogu. Odavde slijedi da bi bilo moguce te pojmove definirati na nacin koji se sasvim
oslobodio opažanja, a to se upravo desilo u modernoj aksiomatici.
Aksiomski uvedeni pojmovi razlikuju se u jednoj bitnoj tocki od pravih pojmova,
cime se tek opravdava njihovo znacenje kao ''nepravih'' pojmova; za svaki dovoljno
precizno definirani pravi pojam mora se u svakom slucaju iznesenog primjera
nedvosmisleno moci odluciti da li dani predmet spada ili ne spada u taj pojam. Za jedan
nepravi pojam ovaj problem je nerješiv ili besmislen, jer, na primjer, pitanje jeli odredena
kugla broj koja u aksiomskom sustavu može imati isto znacenje je besmisleno. Ovo ima
svoj razlog u tome što sustav aksioma definira pojam broja samo implicitno, a eksplicitno
na primjer pojam progresije. Otuda se javljanje ili nejavljanje neke realizacije sustava i
može utvrditi samo za neku citavu klasu predmeta.
Cinjenica da aksiomski definirani pojmovi nemaju nikakvog odredenog sadržajnog
znacenja vodi ka tome da se ovi nepravi pojmovi shvate kao promjenljive nasuprot pravim
pojmovima koji su konstante.
Ako se pod ''spoznajom'' podrazumijeva ''realna spoznaja'', onda se ne smije tvrditi da neki
sustav aksioma sa svim iz njega izvedenim postavkama predstavlja neko saznanje. Jedan
takav formuliran sustav cini, naprotiv, samo ''teorijsku shemu'', praznu formu za moguce
teorije. Onda je uvijek potrebno posebno istraživanje da bi se pokazalo da neki sustav
realnih pojmova ispunjava uvijete izrecene u sustavu aksioma. Posebno istraživanje pitanja
da li je onda ispunjen i cjelokupni sustav postavki ipak nije nužno, jer primjenljivost
aksioma na doticne realne pojmove predstavlja u isti mah garantira za to da važi i
cjelokupnost postavki za to podrucje.

7.2.4. Pojam definicije pridodavanja

Primjena neke aksiomatski izradene teorijske sheme na stvarne predmete vrši se, kao
što smo vidjeli, na taj nacin što se umjesto nepravih pojmova uvode pravi. To uvodenje vrši
se pomocu posebnog postupka koje Reichenbach naziva obicno »definicijom
pridodavanja«. U semantickom nacinu govora postupak definicije pridodavanja bi morao
biti tako opisan da se tu umjesto promjenljivih koje se javljaju uvedu konstante ( ''nazivi'' )
koji poticu uz nekog semantickog sustava, to jest cija su znacenja poznata na osnovu
pravila doticnog jezicnog sustava. Taj jezicni sustav može biti ili govorni jezik sa njegovim
više ili manje neodredenim znacenjem, ili neki precizniji naucni jezik, ili, najzad, neki
narocito konstruirani jezicni sustav sa egzaktnim pravilima oznacavanja i znacenja.
Definicija pridodavanja sastoje se onda u semantickoj interpretaciji kalkila ili
semikalkila.116

116 Kalkil i semikalkil predstavljaju oznake za operatore u logici kao što su konjukcija disjunkcija itd.

141
7.2.5. Radikalni empirizam

Drugi važni logicki cinilac, pored pojmova, predstavljaju iskazi i njihova znacenja,
sudovi. Oni su u tom pogledu još znacajniji što citavo naucno saznanje koristi pojmove
samo kao pomocno sredstvo i, na kraju krajeva, cilja na formuliranje smislenih i istinitih
iskaza.
Problem (prikazano, ne-imperativnog) iskaza i njegovog smisla je problem prema
kojem je logicki pozitivizam dobio svoje ime, jer dok je stariji pozitivizam polazio od
onoga što je u doživljaju dano i sve naucne teorije težio da svede na iskazu o tom danom,
dotle za logicki pozitivizam polaznu tocku cini analiza znacenja stavova (recenica), i
rezultat te analize je ono što je njegove predstavnike navelo na mišljenje da uopce samo
analiticki i empirijski stavovi imaju neki smisao, dok svi metafizicki stavovi, naprotiv,
moraju se smatrati kao besmisleni, pošto predstavljaju samo prividne stavove. To negativno
držanje proisteklo je iz radikalnijeg zaoštravanja empirijskog stajališta.
Ako se neka rijec smisleno uporabi onda ona može biti definirana ili pomocu drugog
izraza ili njeno znacenje mora biti razjašnjeno u iskustvu neposrednim pokazivanjem
predmeta, odnosno vrste predmeta koja njegova znacenja sacinjava Pri smislenoj uporabi
recenice moramo da bi recenica bila razumljiva, biti u stanju da pokažemo pod kojim
uvjetima ona istinita ili nije, to jest moramo, kao što je Wittgenstein rekao, pokazati
''metodu verifikacije'' recenice. No, što se tice našeg govornog jezika postupak verifikacije
je otežan ako ne i nemoguc, jer gramatika našeg jezika dopušta obrazovanje prividnih
recenica. Stoga bi bila poželjna zamjena govornog jezika jednim egzaktnim naucnim
jezikom u kome vec sintaksa ne bi dozvoljavala takve spojeve, na primjer ''pravilima
forme'' onemoguciti spajanje nekog iskaza koji se odnosi na nešto psihicko sa
individualnim simbolima koji se odnose na geometrijske objekte, itd.

7.2.6. Besmislenost metafizike

Empirijski kriterijem smisla za stvarni sadržaj iskaza ne ispunjavaju metafizicki


stavovi. Stoga su oni besmisleni. Carnap ih dijeli na dvije grupe: ili se u njima javljaju
besmislene rijeci, ili se po sebi smisleni izrazi medusobno spajaju na besmislen nacin. Prvi
slucaj nastaje onda kada upotrebljavamo rijeci kao što su: ''Bog'', ''ono što je apsolutno'',
''ništa'' itd. Ne treba gubiti iz vida da ovo antimetafizicko stajalište u vezi primjerice sa
pojmom Boga ne predstavlja, recimo, neki ateizam, jer bi se ateizam sastojao u poricanju
''istinitosti''. Ova kritika nije usmjerena protiv pretenzije na istinitost recenice, nego protiv
nje kao sintakticke tvorevine, porice se da se pri tome uopce radi o nekoj recenici.
Druga vrsta besmislenost nastaje besmislenim spajanjem po sebi smislenih pojmova,
a što je moguce u obicnom jeziku zbog ne postojanja strogosti u pravilima sintakse ( na
primjer recenica: ''Cezar je prost broj'' ). U jednoj raspravi od M. Heideggera može se
procitati recenica ''ništa ništi'' o u tome Carnap vidi tipican slucaj besmislenog sklapanja i
konstrukcije recenice i to u ovom slucaju dvostruko pogrešno korištenje. Besmislenost prve
vrste je korištenje i uporaba rijeci ''ništa'' kao naziv za neki predmet odnosno besmislenost
druge vrste a to je verbalna uporaba rijeci ''ništiti'' i kada bi postojalo neko ''ništa'' kao
objekt, onda se na osnovu definicije ne bi mogli izreci nikakva njegova aktivnost. Ovdje se
ponovo dokazuje nesavršenost govornog jezika koja dozvoljava govorne obrate kao što je
''napolju je ništa'' što može navoditi na pomisao da se o nekom predikatnom iskazu koji bi
se simbolicki mogao predstaviti ''ni – ( na )'' to jest sa ''napolju'' oznaci predmet ima
osobinu ''ništa''. Drugi primjer je uporaba rjecice ''je'' koja može da se upotrebljava u
govornom jeziku u sasvim razlicitim znacenjima, tako na primjer za matematicku relaciju

142
2 + 2 ''je'' 4, drugi put kao oznaku relacije element – klasa (»Sokrat ''je'' covjek«) ili pak
simbol egzistencije (»Bog jeste, odnosno ''je''«), odnosno pridodavanju neke osobnosti
(»ovo drvo ''je'' zeleno«) itd. Jedan logicki egzaktan jezik unaprijed oštro razlikuje ta
znacenja uporabom razlicitih simbola.
Ova problematika, za logicki pozitivizam, ne odnosi se samo na metafizicka pitanja
nego i na vecinu tradicionalno – spoznajnih pitanja, kao što je na primjer pitanje realnosti
vanjskog svijeta. Kao ilustraciju navedimo slijedeci primjer; pretpostavimo da imamo dva
geografa od koji je jedan spoznajno – teorijski realist a drugi solipsist, onda ce prvi tvrditi
da fizicke stvari predstavljaju ne samo sadržaje opažaja, vec i da egzistiraju ''po sebi'', dok
drugi, naprotiv, predstavlja kao realne samo opažaje vanjskog svijeta a samom vanjskom
svijetu ce odricati ''realnu egzistenciju''. Ako se od obadvojice traži da riješe problem da li
u centralnom Brazilu postoji odredeno jezero ili ono postoji samo po legendi, onda ce oni
pomocu empirijskih kriterija (preuzimanje ekspedicije u oblasti za koju se pretpostavlja da
posjeduje doticno jezero) doci do istih rezultata, na primjer geografski položaj jezera,
dubina itd. Nakon iscrpljivanja svih empirijskih kriterija koji se potpuno poklapaju kod
obojice znanstvenika ipak ce na kraju ostati razlika jer ce realista i dalje tvrditi da jezero ne
samo da postoji i da ima te i te empirijske osobine, vec osim toga da je i realno, dok ce
solipsist tu realnost poricati i reci da su samo njegove predstave o tom jezeru realne. Pošto
su svi empirijski kriteriji iscrpljeni ova dilema spada u podrucje metafizickog za koje se ne
može navesti kriteriji za slucaj istinitosti ili lažnosti. Zato se ni realisticni ni solipsisticke
teze ne mogu priznati kao smislene naucne iskaze, to jest ne da su obje lažne, vec, naprotiv,
da su obje besmislene. Kako je problem eliminacije metafizickih iskaza veoma bitan
obratimo u sljedecim dijelovima teksta malo podrobnije ovu problematiku.
Pozitivisti su, opcenito govoreci, smatrali da se tradicionalna filozofija sastoji od: a)
doslovce besmislene metafizike (na primjer, Hegel, Heidegger); b) smislenih, ali neistinitih
filozofija (na primjer, Descartes, Kant); i c) u osnovi tocnih i korisnih filozofija (na primjer,
Hume). Vidimo iz ove podijele da je kriterij logickog pozitivizma prema filozofskoj
tradiciji, blago receno, strog. Mi se necemo moci potpuno baviti ovom podjelom, ali nam
se cini interesantnim i zornim da se detaljnije analizira odnos pod a), tj. odnos prema
logickog pozitivizma prema »besmislenoj« metafizici.
Pozitivisti nisu propuštali prilike da kritiziraju metafiziku, ali ipak najpoznatiji tekst o
toj temi zasigurno je Carnapov tekst Ȇberwindung der Metaphysik durch logische
Analyse der Sprache« iz 1932. U tom tekstu, na sistematican nacin izložena je
pozitivisticka kritika metafizike. Navedimo citat u kome Carnap daje odgovor na pitanje
što je metafizika: »Ovaj se termin u ovome tekstu, kao što je to uobicajeno u Europi, koristi
za podrucje navodnog znanja biti stvari koje transcendira podrucje empirijski utemeljenog,
induktivne znanosti. Metafizika u ovome smislu ukljucuje sisteme poput Fichteove,
Schellingova, Hegelova, Bergsonova, Heideggerova. Ali ne ukljucuje napore usmjerene
prema sintezi i generalizaciji rezultata razlicitih znanosti.«117
Mnogi su mislioci od “grckih skeptika” do modernih empirista kritizirali metafiziku
na razlicite nacine; neki su je smatrali neistinitom zato što protuslovi iskustvenom znaju;
neki su smatrali da metafizicka spoznaja nije izvjesna zato što prelazi okvire moguceg
ljudskog znanja; neki opet da je sterilna zato što ne daje odgovore na prakticna životna
pitanja. Ono što pozitivisticku kritiku metafizike razlikuje od svih ostalih kritika jest to što
pozitivisti metafiziku nisu smatrali niti neistinitom, niti neizvjesnom, niti sterilnom, vec
doslovce besmislenom. Carnap smatra da je takav nacin eliminacije metafizike u velikoj

117 R. Carnap, navedeno dijelo u tekstu, Erkenntnis Vol. 2, u Ayer, 1959. str.80.

143
mjeri omogucen razvojem moderne logike: »(…) tek sada, kada nam je razvoj logike
posljednjih decenije pružio dovoljno oštar alat, moguce je poduzeti odlucujuce korake.«118
Pozitivni rezultati, kako misli Carnap i logicki pozitivizam, logicke analize sastoje se
u pojašnjavanju, ekspliciranju pojmova kojima barataju znanosti. Negativni rezultati te
analize pokazuju da su tvrdnje metafizike doslovce besmislene, da su lišene ikakvog
smisla.
Carnap, kada govori o besmislenosti, misli na doslovnu besmislenost. Besmislene
recenice naprosto ne mogu biti istinite ili lažne zato što se njima ništa ne tvrdi. Niz rijeci
koji ima oblik iskaza, ali nema smisla, tj. znacenja naziva se pseudoiskaz. Tako Carnap
kaže: »Naša je teza da logicka analiza pokazuje da navodni iskazi metafizike jesu
pseudoiskazi.« On smatra da možemo razlikovati dvije vrste pseudoiskaza: one u kojima se
javljaju rijeci koje nemaju smisla i one u kojima su smislene rijeci tako poredane da
dobiveni niz rijeci nema smisla. Po mišljenju R. Carnapa obje vrste pseudoiskaza daju se
pronaci u filozofskim iskazima, a posebice u metafizici.
Carnap razlikuje smislene od besmislenih rijeci. Kako to da uopce postoje besmislene
rijeci? Razvojem i mijenjanjem jezika rijeci mijenjaju svoj smisao: izgube stari smisao i
dobiju novi. Ponekad se, medutim, dogada da rijec izgubi stari smisao, a da ne dobije novi.
Tako nastaju besmislene rijeci. Kaže se da smislena rijec oznacava pojam, da pojam daje
rijeci smisao; medutim, ne oznacavaju sve rijeci pojmove. Za neke rijeci samo izgleda da
oznacavaju pojam, iako ga zapravo ne oznacavaju. Tada govorimo o pseudopojmovima.
Ovako postavljena stvar namece jedno bitno pitanje, a to je pitanje kriterija smislenosti:
neke rijeci imaju smisao, neke nemaju – na osnovi kojega kriterija razlikujemo smislene od
besmislenih? Carnap ga prilicno detaljno izlaže: »Što je, sada, znacenje rijeci? Koje
stipulacije u pogledu rijeci moraju biti izvršene da bi ona bila smislena? ( za naše
istraživanje nije važno jesu li te stipulacije eksplicitno zadane, kao u slucaju nekih rijeci i
simbola moderne znanosti, ili su implicitno dogovorene, kao što je to slucaj za vecinu rijeci
tradicionalnih jezika.) Prvo, sintaksa rijeci mora biti fiksirana, tj. nacin pojavljivanja u
najjednostavnijem obliku recenice u kojemu se može pojaviti; tu recenicu nazivamo
elementarna recenica. Elementarna recenica formirana za rijec «kamen», na primjer, jest
»x je kamen«; u recenicama ovoga oblika neka designacija iz kategorije stvari zauzima
mjesto “x” -a, npr. »ovaj dijamant«, »ova jabuka«. Drugo, za elementarnu recenicu S koja
sadrži rijec mora biti dan odgovor na sljedece pitanje, koje može biti formulirano na
razlicite nacine:

1) Iz kojih je recenica S izvodiva, i koje su recenice izvodive iz S?


2) Pod kojim bi uvjetima S trebala biti istinita, a pod kojim uvjetima neistinita?
3) Kako S treba biti provjerena ?
4) Koje je znacenje recenice S?

(1) je korektna formulacija; formulacija (2) u skladu je frazeologijom logike, (3) s


frazeologijom spoznajne teorije, (4) s filozofskom (fenomenološkom). Wittgenstein je
tvrdio da (2) izražava ono što filozofi misle pod (4): znacenje recenice sastoji se u njenim
istinosnim uvjetima.(1) je ”metalogicka” formulacija; u planu je na drugom mjestu detaljno
izložiti metalogiku kao teoriju sintakse i znacenja, tj. relacija izvodivosti.)« 119
Dakle, iz ovog kratkog citata vidimo da je Carnap pridavao sintaksi veliko znacenja,
možda najviše od svih logickih pozitivista. On je smatrao da ce temeljita jezicna analiza
riješiti sve filozofske probleme, a da sintakticka analiza jeste jedini valjani nacin na koji se

118 Ibid. str. 61.


119 R. Carnap, Ibid. str. 62.

144
treba vršiti jezicna analiza. Zato je i rekao da, od cetiri moguce formulacije jednog te istog
pitanja, ispravna formulacija jest (1) – ona koja je dana u cisto sintaktickim terminima: koje
recenice slijede iz S i iz kojih recenica slijedi S. Ako je “S” elementarna recenica u kojoj se
javlja rijec “x”, onda sve što možemo i sve što trebamo znati o znacenju “x” - a jest koje
recenice slijede iz “S” i iz kojih recenica slijedi “S”. Ako to znamo, onda znamo i znacenje
rijeci “x”. Formulacije od (2) do (4) u osnovi su tocne, ali nisu dovoljno precizne te stoga
mogu zavesti na krivi trag: onoga tko traži znacenje neke rijeci mogu navesti da ga traži u
epistemologiji ili u nekom drugom krivom podrucju, na primjer da istražuje nacin na koji
netko provjerava recenicu, ili da istražuje koje mentalne slike netko povezuje s danom
rijeci. Jedino pravo podrucje u kojemu se može utvrditi znacenje rijeci, po Carnapu, jest
sintaksa.
Kao primjer sintaktickog nacina za utvrdivanje znacenja navedimo Carnapov
primjer za odredenje rijeci “artropod”. Postavlja se pitanje kako doznati znacenje ove rijeci.
Carnap kaže da ono što trebamo uciniti jest vidjeti koje recenice slijede iz elementarne
recenice »stvar x je artropod« i iz kojih recenica slijedi ta elementarna recenica. Recenica
»stvar x je artropod« izvodiva je iz recenica »x je životinja«, »x ima clankasto tijelo« i »x
ima clankaste noge«. Isto su tako i te tri recenice izvodive iz »stvar x je artropod«. Time je
zadano znacenje rijeci “artropod”.
Ustvari Carnap kaže da je »znacenje rijeci odredeno njenim kriterijem primjene«, a
kriteriji primjene rijeci isto je što i skup relacija izvodivosti u kojima stoji njen elementarni
recenicni obli, isto što i uvjeti istinitosti njenog elementarnog recenicnog oblika, isto što i
metoda provjere njenog elementarnog recenicnog oblika. Dakle, kriteriji primjene isto je
što i (1) – (4); kada se govori o kriteriju primjene za neku rijec, ujedno se govori i o (1) –
(4), samo što je, kada se govori o kriteriju primjene, naglasak na, recimo, pragmatickom
aspektu jedne te iste stvari, a kada se govori (1), naglasak je na sintaktickom aspektu jedne
te iste stvari – znacenju rijeci.
Kao primjer, tj. ilustracije teze koju daje Carnap, kako je znacenje rijeci odredeno u
kriteriju njegove primjene, navedimo uporabu rijeci “tevi”. Buduci da “tevi” nema
nikakvog znacenja u jeziku, onaj koji je uvodi u jezik dužan je specificirati njeno znacenje,
tj. kriterij njene primjene; odnosno dužan je dati kriteriji po kojemu možemo razlikovati
stvari koje jesu ili nisu “tevi”. Ako pruži takav kriterij rijec je time dobila znacenje, ako ga
ne pruži, rijec i dalje nema nikakvog znacenja. Što se dogada u slucaju da onaj tko uvodi
rijec “tevi”, na primjer da tvrdi kako ljudski ograniceni um nije u stanju razlikovati stvari
koje jesu ili nisu “tevi”, ali da ipak stvarno postoji razlika izmedu stvari koje jesu ili nisu
“tevi”. U ovom slucaju Carnap smatra, buduci da nije jasno na koje stvari treba
primjenjivati rijec “tevi” a na koje ne, rijec “tevi” nema nikakvog znacenja. Recenice u
kojima se javlja rijec “tevi” ne znace ništa, one su pseudorecenice.
Na osnovu ovog kratkog osvrta na Carnapov stav o odredenju znacenja rijeci
možemo pristupiti kratkoj analizi iskaza u metafizici. On nastoji pokazati da tipicni termini
metafizike ne zadovoljavaju navedeni kriteriji; nastoji pokazati da su centralni termini
metafizike doslovce besmisleni. Kao tipican primjer Carnap uzima termin “princip” u
smislu u kojem se on javlja u metafizici – u smislu principa, pocela ili nacela univerzuma,
bitka, postojanja, svijeta, ili slicno. Tako Carnap navodi: »Razliciti metafizicari nude
odgovor na pitanje koji je (najviši) “princip svijeta” (ili ”stvari”, “postojanja”, ili “bitka”),
npr. voda, broj, forma, kretanje, život, duh, ideja, podsvjesno, aktivnost, dobro itd. Da
bismo otkrili znacenje rijeci “princip” u tom metafizickom pitanju moramo pitati
metafizicara pod kojim bi uvjetima iskaz oblika ”x je princip y-a” bio istinit i pod kojim bi

145
uvjetima bio neistinit. Drugim rijecima: pitamo za kriteriji primjene ili za definiciju rijeci
”princip”.«120
Dakle, on smatra da upotreba rijeci “princip” u metafizici predstavlja tipican
primjer gubitka znacenja. Izvorno je rijec “princip” oznacavala pocetak u vremenskom ili
uzrocnom slijedu. Medutim, metafizicari je ne koriste u tom smislu, oni smatraju da
“princip” ne oznacava nikakvu empirijski opažljivu relaciju. Kada se postavi pitanje
kriterija primjene rijeci “princip”, metafizicari ga ili nisu u stanju dati ili cak smatraju da
ga nije potrebno dati. Time je ova rijec u metafizickoj upotrebi lišena svog izvornog
znacenja, a da pri tome nije dobila nikakvo novo znacenje. Dakle, rijec “princip” u
metafizickoj upotrebi nema nikakvog znacenja, ona je doslovce besmislena.
Carnap smatra da za vecinu termina metafizike vrijedi ista dijagnoza jer nemaju
kriterija primjene i zato su besmisleni. Tako u svom strogom pristupu vecina uobicajeni
filozofskih, teoloških i metafizickih termina nemaju nikakvog smisla. Tako ona kaže: »Baš
kao i analizirani primjeri “princip” i “Bog”, i vecina drugih specificno metafizickih termina
lišena je znacenja, npr. “Ideja”, “Apsolut”, “Neuvjetovano”, “Beskonacno”, “bitak bica”,
“nebitak”, “stvar po sebi”, “apsolutni duh”, “objektivni duh”, “bit”, “bice-po-sebi”, “bice-
po-i-za-sebe”, “emanacija”, “manifestacija”, “artikulacija”, “Ego”, “ne-Ego”, itd. Ti izrazi
u istoj su vreci s “tevi”, našim prethodno fabriciranim primjerom. Metafizicar nam kaže da
empirijski uvjeti istinitosti ne mogu biti specificirani; ako, usprkos tome, doda da oni nešto
“znace”, znamo da je to samo aluzija na asocirane slike i osjecaje koji, medutim, ne daju
rijeci znacenje. Navodni iskazi metafizike koji sadrže takve rijeci nemaju smisla, ne tvrde
ništa, puki su pseudoiskazi.«121
Posebno mjesto u kritici metafizike za Carnapa je bila kritika Heideggerove
filozofije sa posebnim osvrtom na besmislenost recenice. Kao što smo ranije vidjeli,
Carnap razlikuje dvije vrste pseudorecenica; one u kojima se javljaju rijeci bez znacenja i
one u kojima rijeci imaju znacenje, ali su tako poredane da daju besmisleni niz rijeci.
Nakon što je izložio kriterij znacenja za rijeci i pokazao da ga vrcina metafizickih termina
ne zadovoljava, on govori o uvjetima smislenosti recenice. Carnap razlikuje dvije vrste
sintakse: gramaticku sintaksu i logicku sintaksu. Obje sintakse predstavljaju skup pravila za
formiranje valjane recenice. Ipak, izmedu njih postoji razlika: logicka sintaksa predstavlja
zahtjevniji uvjet od gramaticke sintakse. Gramaticka sintaksa jest skup pravila za
formiranje valjanih recenica nekog jezika, npr. njemacka gramatika, hrvatska gramatika itd.
Medutim, nisu smislene sve recenice koje su formirane u skladu s gramatickom sintaksom:
gramatike prirodnih jezika nisu dovoljno precizne i ostavljaju mogucnost formuliranja
gramaticki korektnih, ali ipak besmislenih recenica. Logicka sintaksa ne ostavlja tu
mogucnost. Kao ilustraciju Carnap navodi dvije recenice:

1) »Cezar je i«
2) »Cezar je prim broj«

Recenica (1) ne zadovoljava niti gramaticku niti logicku sintaksu. Pravila gramaticke
sintakse »zahtijevaju da na trecem mjestu ne stoji veznik, vec predikat, dakle imenica ( s
clanom ) ili pridjev«. Medutim, recenica (2) zadovoljava navedeni uvjet. Iako je ova
recenica gramaticki korektna jasno je da je besmislena. Odavde slijedi da recenica (2)
zadovoljava gramaticku sintaksu ali ne zadovoljava logicku sintaksu. Za razliku od pravila
gramaticke sintakse, pravila logicke sintakse obuhvacaju i sintakticke kategorije rijeci, na
primjer navodi Carnap: »stvar, svojstvo stvari, relacije izmedu stvari, broj, svojstvo

120 Ibid. str. 65.


121 Ibid.str.67.

146
brojeva, relacije izmedu brojeva itd.«. Buduci da recenica (2) krši pravila logicke sintakse,
ona je besmislena. Za razliku od primjera (1) i (2), recenica »Cezar je general« formirana je
i u skladu s pravilima gramaticke sintakse i u skladu s pravilima logicke sintakse. Zato je
smislena, ali ne smijemo miješati pojam besmislenost sa neistinitosti. Jer navedena recenica
iako zadovoljava navedene uvjet pa je zbog toga smislena, ne znaci i da je istinita. Potpuno
je drugo pitanje istinita recenica »Cezar je general«.
U tom kontekstu, Carnap smatra da je velik broj recenica metafizike besmislen zato
što, iako zadovoljava pravila gramaticke sintakse, krši pravila logicke sintakse. Kao tipican
primjer doslovno besmislenog diskursa on uzima Heideggerov spis Was ist Metaphysik? iz
1929. Carnap kao primjer izdvaja sljedeci pasus Heideggera iz navedenog dijela: »Ono što
treba si tražiti jest samo bitak i – ništa više; bitak sam i dalje – ništa; samo bitak, i pored
bitka – ništa. Što o tome Ništa? (…) Postoji li Ništa samo zato što Ne, tj. Negacija, postoji?
Ili je slucaj suprotan? Postoje li Negacija i Ne samo zato što Ništa postoji? (…) Mi
tvrdimo: Ništa prethodi Ne i Negaciji. (…) Gdje tražimo Ništa? Kako nalazimo Ništa. (…)
Mi znamo Ništa. (…) Tjeskoba otkriva Ništa.(…) To za što i zbog cega smo tjeskobni jest
“stvarno” - ništa. Doista: samo Ništa – kao takvo – prisutno je. (…) Što o tom ništa?- samo
ništa ništi.«122
U ovom kratkom primjeru Carnap posebno mjesto pridaje kritici uporabe rijeci
“Ništa”, jer Heideggerove tvrdnje o “Nicemu” su zapravo pseudotvrdnje bez ikakvog
smisla i znacenja. Ove tvrdnje imaju oblik recenica samo zato što gramaticka sintaksa
prirodnih jezika dopušta da i besmisleni nizovi rijeci predstavljaju korektnu recenicu. Iz
navedenog teksta se vidi kako se rijec “Ništa” koristi kao imenica. U svakodnevnom
govoru rijec “Ništa” doista se cesto koristi kao imenica, npr. kao odgovor na pitanja »Što je
vani?«, »Što je novo?«, »Što si donio?« itd. Medutim, takva upotreba rijeci “Ništa”
predstavlja skraceni i, strogo uzevši, netocan nacin formuliranja negativne egzistencijalne
tvrdnje. U korektnoj formulaciji, odgovori na navedena pitanja glase »Ne postoji ništa što
je vani.«, »Ne postoji ništa što je novo.« i »Ne postoji ništa što sam donio.«123 U preciznoj
upotrebi “ništa” nije imenica i ne oznacava nikakav predmet, vec predstavlja negaciju
egzistencijalnog kvantifikatora “neki” ili “svi” - »nije tako da postoje neki koji …« ili
»nije tako da svi … jesu…«. U svakodnevnom govoru zbog kratkoce radije kažemo
“ništa” nego “ne postoji niti jedan…” i dok nam god ne pada na pamet da supstantiviramo
“ništa”, ne prijeti nikakva opasnost od takve upotrebe rijeci “ništa”. Slicna je i pogreška, na
koju ne ukazuju samo logicari i filozofi, u korištenju rijeci “nitko”. Na pitanje »S kim si
bio?« u kolokvijalnom govoru vrlo se cesto odgovara »S nikim.« Buduci da odgovor »S
nikim« svojom sintaktickom formom sugerira da postoji netko tko se zove »Nitko«,
odgovor se, iako jasan, smatra nepravilnim. Pravilan odgovor, osim ako nismo s Odisejom
bili kod Kiklopa, treba glasiti »Ni s kim«.
Osim što Heidegger iz kolokvijalne upotrebe negacije konstruira imenicu “ništa”, on
konstruira i glagol “ništiti”. Dakle, osim što vec postojecu rijec “ništa” niti koristi u njenom
uobicajenom znacenju, niti joj daje novo znacenje – dakle, koristi je bez znacenja – on
konstruira novu rijec “ništiti”, a da uopce ne specificira njeno znacenje. Kao što Carnap
kaže: »Ovdje smo suoceni s jednim od onih rijetkih slucajeva u kojima je uvedena nova
rijec koja nikada nije niti imala znacenje.«124

122 Carnap, Ibid. str. 69.


123 Možemo dati jednu napomenu što se tice konstrukcije negativnih egzistencijalnih tvrdnji, a to je da se
razliciti jezici odnose razlicito prema ovom problemu. Nije zgorega napomenuti da u njemackog govornom
podrucju, kome pripada i Heidegger, koriste cesto rijec ništa u naznaci oblika imenice. Tako, na primjer, u
našem govoru kažemo “ja nemam ništa…” dok u njemackom jeziku ovaj dio recenice ima oblik “Ich habe
nichts…” što u doslovnom prijevodu znaci “Ja imam ništa…”
124 Ibid.str. 71,

147
Carnap ispituje mogucnosti smislene interpretacije rijeci “ništa” u Heideggerovoj
upotrebi – uobicajene u egzistencijalistickoj tradiciji – da se radi o nekoj vrsti emocije, na
primjer religijske, stava prema životu, ili o necem slicnom. Medutim, buduci da Heidegger
eksplicite tvrdi da pitanja o Bitku i Nicemu krše pravila logike ( na primjer, zakon koji
zabranjuje kontradikciju ), Carnap zakljucuje da naprosto nije moguca nikakva smislena
interpretacija Heideggerovih tvrdnji o Nicemu. Heideggerove recenice nisu neistinite, one
su doslovno besmislene.
U daljnjem dijelu analize kritike metafizike obratimo pozornost na jedan
fundamentalni pojam koji se cesto upotrebljava, a to je “Bitak”. Rijec “bitak” jedan je od
centralnih termina metafizike. Carnap smatra da je besmislena i da oni koji je koriste samo
misle da ima nekakvo znacenje, ali da zapravo nema nikakvo znacenje. Rijec “bitak”
nastala je supstantivizacijom glagola “biti”. U indo-europskim jezicima rijec “biti” koristi
se u dva smisla: kao kopula koja povezuje subjekt s predikatom i kao glagol koji oznacava
postojanje, egzistenciju. Carnap smatra da egzistencija nije svojstvo, daje Kantu za pravo u
pogledu pobijanja ontološkog dokaza za postojanje Boga ( Kantovo pobijanje, izmedu
ostaloga, pociva i na stvar da egzistencija nije svojstvo ), i smatra da se »sve do pojave
moderne logike nije došlo do potpunog uvida u tu cinjenicu: sintakticka forma u kojoj
moderna logika uvodi znak za postojanje jest takva da on ne može, poput predikata, biti
primijenjen na znakove za predmete, vec samo na predikate.«125 Dakle, pojavom
moderne ( predikatske ) logike postalo je ocito znak za postojanje ne stoji uz znak za stvar,
vec znak za svojstvo – »postoji stvar koja je takva i takva«. Ono što je u ovom kontekstu
još važnije jest to da je ocito da znak za postojanje ne može stajati sam – da ga se ne može
koristiti onako kako ga koriste metafizicari kada govore o “Bitku” ili o “bivstvovanju”.
Dakle, govor o bitku besmislen je zato što izvedenica “bitak” krši sintakticka pravila za
upotrebu rijeci “biti”. Tako Carnap kaže: »Okolnost da naš jezik izražava egzistenciju
glagolom (“biti” ili “postojati”) sama po sebi nije logicki pogrešna; samo je neprikladna,
opasna. Verbalna forma lako nas zavede u krivo shvacanje da je egzistencija predikat.
Onda se dolazi do nekorektnih i prema tome besmislenih nacina izražavanja poput upravo
ispitanih. Isto tako, oblici kao “Bitak” ili “ne-Bitak”, koji su od pamtivijeka igrali važnu
ulogu u metafizici, imaju isto porijeklo. U logicki korektnom jeziku takav oblik se uopce
ne može konstruirati. Izgleda da su u latinskom i njemackom jeziku oblici “ens” ili “das
Seiende”, možda pod zavodljivim utjecajem grckog primjera, bili uvedeni specificno za
upotrebu metafizicara; na ovaj se nacin jezik logicki pogoršao dok se smatralo da dodatak
predstavlja poboljšanje.«126
U ovom kontekstu analize Heideggera, za Carnapa nisu bili poštedeni ni drugi filozofi
a posebice Hegel. Jedan od najpoznatijih primjera metafizickih pseudorecenica jest
Hegelova tvrdnja da »Cisti Bitak i cisto Ništa jesu jedno te isto.« i rijec “bitak” i rijec
“ništa” nastale su kršenjem pravila logicke sintakse – materijalizacijom glagola “biti” i
negacije “ne”. Uvodenjem takvih kovanica možda i ne bi samo po sebi bilo loše, samo
kada bi oni koji ih uvode dali kriteriji njihove primjene: specificirali uvjete istinitosti
elementarnih recenica u kojima se te rijeci javljaju. Metafizicari to ne cine. Odavde slijedi
da su, po Carnapu, recenice metafizike besmislene iz dva razloga: zato što krše logicku
sintaksu i zato što termini koji se u njima javljaju nemaju niti prethodno, niti dodano
znacenje, tj. nemaju nikakvo znacenje.
Zamršenost pitanja koje postavlja metafizika poznata je i onim predstavnicima
filozofa koji nemaju tako radikalan stav kao Carnap. Uobicajen odgovor u prilog
smislenosti metafizickih iskaza daju se u obliku da su pitanja i tvrdnje smislen, ali da

125 Ibid.str.74.
126 Ibid.str .73,74

148
ljudski um, zbog svoje ogranicenosti nikada nece doci do tocnih odgovora na ta pitanja i da
ljudi nikada nece doznati je li neka metafizicka tvrdnja istinita ili nije. Dakle, po mišljenju
ovih filozofa, metafizicke tvrdnje jesu smislene i bice sa jacim spoznajnim aparatom moglo
bi doci do tocnih odgovora na metafizicka pitanja. Carnap, dakako, odbacuje ovakvu
obranu metafizike i dokazuje da na metafizicka pitanja, buduci da su besmislena, nikakvo
bice, ma kako spoznajno savršeno bilo, ne može odgovoriti. Tako kaže: »Ako znacenje
rijeci ne može biti specificirano, ili ako niz rijeci nije u skladu s pravilima sintakse, onda se
pitanje nije niti postavilo.(…) Ono u što nismo sigurni možemo spoznati s vecom
izvjesnošcu uz pomoc drugih bica; ali ono što je neshvatljivo, besmisleno za nas, ne može
prostati smisleno kroz neciju tudu asistenciju, ma koliko veliko njegovo znanje bilo. Prema
tome, niti bog niti vrag ne mogu nam dati metafizicko znanje.«127
Carnapov argument – odgovor na stav da je metafizika smislena, ali za nas
nespoznatljiva – zapravo ima dva dijela. Prvi je da na besmislena pitanja naprosto ne
postoje odgovori, bez obzira na spoznajne mogucnosti onoga tko bi trebao na njih
odgovoriti. Drugi dio Carnapova argumenta govori o granicama našeg razumijevanja. Mi
možemo shvatiti samo one tvrdnje koje opisuju stanja stvari iste vrste kao i stanja stvari s
kojima smo vec upoznati. Drugim rijecima, možemo razumjeti samo kvantitativno nova
znanja. Ne možemo razumjeti tvrdnje o stanjima stvari kvalitativno razlicitim od onih s
kojima smo do sada upoznati. Dakako, ovo sve moramo shvatiti u kontekstu Carnapovog
stava, tj. stava logickog pozitivizma o kriteriju smislenosti – princip verifikacije: ono što ne
možemo provjeriti, to ne možemo niti razumjeti.
Dakle, prema Carnapu, metafizicka pitanja ili nisu smislena zato što su formulirana
protiv sintaktickih pravila, ili nisu smislena zato što ukljucuju rijeci koje, buduci da ih ne
možemo dovesti u vezu ni s kakvim opservacijama, nemaju nikakvog znacenja. Poslije
ovakve analize, Carnap konstatira da vecina teksta i iskaza metafizike predstavljaju
pseudoiskaze i pseudoprobleme. No, ovdje se postavlja pitanje: da li, kada izbacimo sve te
besmislice, ostaje nešto smisleno u metafizici? Odgovor na ovo pitanje Carnap i dalje
postavlja radikalno, jer on nastoji pokazati da je svaka metafizika nužno besmislena.
Metafizicki sistemi nastoje opisati empirijski nedostupnu stvarnost, stvarnost koja navodno
postoji van dosega moguceg ljudskog iskustva. I sama etimologija rijeci «metafizika»
ukazuje da se tu radi upravo o istraživanju onoga što se nalazi s one strane prirodnog
svijeta, s one strane iskustva. Tako kaže: »Ranije smo vidjeli da znacenje tvrdnje leži u
metodi njene provjere. Tvrdnja tvrdi samo onoliko koliko o se o njoj može provjeriti.
Prema tome, recenica može biti upotrijebljena samo da se njome tvrdi empirijska
propozicija, ako se njome uopce išta tvrdi. Ako bi nešto, u principu, ležalo preko moguceg
iskustva, to se ne bi moglo niti izreci niti misliti niti pitati.«128
Kao što vidimo na osnovu citata Carnap pretpostavlja samo recenice kojima se nastoji
prenijeti nekakva cinjenicna informacija – o tome kakav je svijet. On ne govori o
analitickim recenicama koje govore o odnosima izmedu pojmova zato što metafizicari,
barem naizgled, nastoje nešto reci o tome kakav je svijet, a na o tome kakav je nacin na
koji govorimo o svijetu. Metafizicke recenice, pošto nisu analiticke niti empirijske jesu
besmislene. Odavde slijedi da metafizicke recenice nisu, po Carnapu, besmislene samo zato
što su nepažljivo formulirane, ili zato što su tipicni metafizicki termini besmisleni, one su
“nužno” besmislene. Ovdje se u krajnjoj instanci, a što je karakteristika svih empirista,
oslanjanje na Humeove stavove: buduci da recenice metafizike ni empirijske (o mogucem
iskustvu), niti analiticke (o odnosima pojmova), one su besmislene.

127 Ibid.str. 72,73


128 Ibid.str. 76.

149
Ovaj argument je tipicno empirijski jer se ne odnosi samo na metafiziku, nego
argument pokazuje da je sve što ide mimo ili preko iskustva nužno besmisleno. Kao
primjer navedimo vitalizam u biologiji, etika i estetika itd. Tako Carnap navodi: »Isti sud
mora se izreci i bilo kojoj filozofiji norme, ili filozofiji vrijednosti, bilo kojoj etici ili estetici
kao normativnoj disciplini. Jer objektivna valjanost i vrijednosti ili norme (cak i u
gledištima filozofa vrijednosti) nije imperijski provjerljiva niti izvodiva iz empirijskih
tvrdnji; prema tome, uopce je se ne može tvrditi (u smislenoj tvrdnji ).«129
Cesto se u obrani metafizike pojavljuje, kod jednog kruga filozofa – posebice
egzistencijalista, kao metafizika nije nikakva teorija koja nam govori kakve stvari jesu, vec
kao opis našeg doživljaja stvari, kao opis naših emotivnih stavova prema stvarima koje nas
okružuju, kao nešto što opisuje “Lebenseinstellung”, “Lebensgefühl” ili
“Weltanschauung”. Metafizika bi prema takvom shvacanju bila prije umjetnost nego
znanost, bila bi bliska, recimo, književnosti ili glazbi, predstavljala bi neku vrstu lirike.
Carnap ne prihvaca ovakvo shvacanje metafizike zato što tipicni metafizicki sistemi
imaju previše karakteristika znanstvene teorije. Tipicni metafizicki sistemi izloženi su tako
da se stjece dojam da se radi o deduktivnim teorijama, u kojima konkluzije slijede iz
premisa, u kojima se pojmovi strogo definiraju i kojima se nešto tvrdi o tome kakav je
svijet, kakve su cinjenice. Metafizicari medusobno diskutiraju i cesto se ne slažu oko nekih
tvrdnji, jedni misle da su istinite, drugi misle da su neistinite; s druge pak strane, pjesnici i
glazbenici nikada ne diskutiraju o istinitosti svojih dijela; književni, glazbeni ili likovni
kriticari nikada ne vrjednuju istinitost umjetnickih dijela. Odavde slijedi da metafizicki
sustavi, koji možda i imaju umjetnicko-literarne vrijednosti nisu samo to, nego oni govore
eksplicitno ili implicitno o stvarima kakve one jesu i samim tim otpada teza da su oni samo
odredeni stav prema životu. Tako Carnap navodi: »Ono što je ovdje bitno za naše
razmatranje jest jedino cinjenica da je umjetnost adekvatno, a metafizika neadekvatno
sredstvo za izražavanje temeljenog stvara. Dakako, nikome se ne može prigovoriti što
koristi sredstvo izražavanja koje mu se svida. Ali u slucaju metafizike nalazimo ovu
situaciju: kroz oblik dijela ona nastoji biti nešto što nije. Oblik o kojemu se radi jest oblik
sistema iskaza koji su prividno povezani s premisama i konkluzijama, tj. oblik teorije. Na
taj se nacin stvara privid teorijskog sadržaja, dok, kao što smo vidjeli, takav sadržaj ne
postoji. Ne samo citatelj vec i sam metafizicar podliježe iluziji da metafizicke tvrdnje nešto
kažu, opisuju stanja stvari. (…)
Možda je glazba najcišce sredstvo izraza temeljnog stava zato što je potpuno
slobodna od bilo kakve reference na objekte. Harmonijski osjecaj ili stav, koji metafizicar
nastoji izraziti u monistickom sistemu, jasni je izražen u Mozartovoj glazbi. I kada
metafizicar verbalno izražava svoj dualisticko-junacki stav prema životu u dualistickom
sistemu, nije li to možda zato što mu ne dostaje sposobnost Beethovena da taj stav izrazi u
adekvatnom mediju? Metafizicari su muzicari bez muzicke sposobnosti. Umjesto toga oni
imaju jaku sklonost prema radu u mediju teorijskog, prema spajanju pojmova i misli.«130
Dakle, prema Carnapu, iako nema nikakvog nacelnog razloga zbog kojeg bi bila
iskljucena mogucost izražavanja svog stava prema životu i stvarima oko sebe pisanjem
metafizickog sistema. Medutim, nacin na koji se izražava taj stav ipak podliježe
vrednovanju, to vrednovanje zapravo ima karakter umjetnicke kritike, ono je stvar ukusa a
ne argumenta. Stoga Carnapov komentar da su metafizicari umjetnici bez umjetnickog
talenta predstavlja sud ukusa; on hoce reci da su metafizicari izrazili svoj stav prema životu
i svijetu na ne adekvatan i daleko lošiji nacin od skladatelja ili pjesnika.

129 Ibid. str. 75-77.


130 Ibid.str. 79-80

150
Time se metafizika i dobar dio filozofije prebacuje u ravan slobodnog stvaralackog
duha zajedno sa umjetnošcu. Za logicki pozitivizam su metafizici oni koji sa jedne strane
imaju jaku težnju da izraze svoje životno osjecanje, ali kojima, s druge strane, nedostaje
sposobnost za stvaranje umjetnickog djela. Kako oni imaju narocitu sklonost za baratanje
sa pojmovima, te se lacaju jezika znanosti, koji predstavlja neadekvatno sredstvo za izraz
njihovog doživljavanja svijeta. Metafizika je neadekvatan izraz životnog osjecanja,
metafizici su glazbenici bez glazbenog talenta.

7.2.7. Revizija starog kriterija smisla

Pokušaj da se smisao iskaza definira pomocu pojma provjerljivosti izazvao je


raznovrsne kritike i doveo do revizije tog stajališta. Da se ni u empirijskoj oblasti ne može
primijeniti kriterij provjerljivosti, pošto bi vecina prirodno-znanstvenih iskaza bila
besmislena, istakao je Popper u svojoj teoriji falsifikacije o kojoj cemo još govoriti.
Tvrdenje da je metafizika vec iz cisto jezicnih razloga besmislena, jer se ogrešuje o
strukturu jezika, mora se stoga odbaciti. Semantika je pokazala da jednoj takvoj tezi u
osnovi leži i još jedan druga neodrživa pretpostavka: govorilo se o ne spojivosti
metafizickih iskaza sa zakonima jezika uopce. Ali jezik uopce i ne postoji, vec se, naprotiv,
mogu konstruirati najraznovrsniji jezicni sustavi, sa egzaktnim pravilima izgradnje jezika i
može se desiti da pravila jednog jezika dopuštaju odredeno gradenje recenica dok pravila
nekog drugog to ne dopuštaju. Pojam smislenosti i besmislenosti postaje time ovisan od
sustava jezika i pošto se konstrukcija jednog takvog sustava može slobodno izvesti, to time
pojam smislenosti ulazi u ravan konvencionalnog.

7.2.8. Kriteriji smislenosti

R. Carnap prihvata Wittgeinsteinova shvacanja i precizira sljedece kriterije


smislenosti nekog stava – Stav je smislen; kada u njemu nema besmislenih rijeci, tj. rijeci
za koje se ne mogu navesti empirijske oznake i kada je stav sintakticki ispravno sastavljen.
Prvi kriteriji je empirijski, a drugi logicki. Prema tome postoje dva razreda
besmislenih iskaza (tj. iskaza koji ne mogu biti ni istiniti ni lažni). U prvu grupu spadaju
oni slucajevi kada se u sintakticki ispravnim iskazima pojavljuju besmislene rijeci. U druge
razred besmislenih iskaza spadaju ne sintakticki sastavljene recenice, tj. tvorevine kao što
su “Cezar je primarni broj” ili “Ništa ništi” itd.
Tu prvu verziju empiristickog kriterija smislenosti kritizira je K. Popper i on pokazuje
da bi na temelju tog kriterija smislenosti besmislenima trebali smatrati ne samo metafizicke
nego i mnoge prirodno-znanstvene stavove. Time se vracamo starom uvidu D. Humea
koji se sastoji u sljedecem; prirodne znanosti formuliraju prirodne zakone kao univerzalne
stavove (sudove), ali se oni ne mogu empirijski verificirati. Ako je pak smisao nekog stava
metoda njegove (empirijske) verifikacije, onda su empirijski univerzalni stavovi
besmisleni.
Carnap je pokušao preinaciti kriterij smislenosti te je mogucnost verifikacije
zamijeni mogucnošcu potvrde odnosno provjerljivosti. Time kriteriji smislenosti postaje
mnogo fleksibilniji
Ali i tu je tolerantniju verziju bilo je nužno ublažiti. Pokazalo se da takozvani
dispozicijski pojmovi (npr. “topljiv u vodi”, “lomljiv” itd.), ali i pojmovi kao što su
“dužina”, “temperatura”, “masa” itd. prave poteškoce Oni se ne mogu bez daljnjeg
potvrditi odnosno svesti na temeljne predikate koji se mogu opažati.

151
Što je zapravo prvobitna empirijska datost? Je li to fizicka stvar ili psihicki doživljaj?
Carnap je u svom dijelu Logicki ustroj svijeta ( 1928 ) odabra takozvanu psihicku osnovu.
To znaci: empirijski pojmovi prvobitno se temelje na elementarnim psihickim doživljajima.
Ovo je, dakako, vodilo u metodicki solipsizam, tj. stajalište koje se ogranicuje iskljucivo na
znanstvenikovu vlastitu svijest. Popper je na drugoj strani odbacio psihicku osnovu i
zauzeo se svjetski jezik stvari i tijela. Kao u slucaju kriterija smislenosti, u slucaju
empirijske osnove takoder vidimo unutrašnju problematiku i prijepornost radikalnog
empiristickog stajališta. Zbog toga je Analiticka filozofija koja se nadovezala na Becki
krug uveliko napustila radikalne pozicije novo-pozitivizma ili drugacije receno ona je
postala tolerantnija prema onom domenu ljudskog mišljenja koju nazivamo metafizika .

7.2.9. Redukcija iskaza sadržaja na iskaze strukture

Zahtjev za opcom razumljivošcu naucnih iskaza dovodi do još jednog problema a to


je problem “saopcavanja” gdje se radi o cinjenici da se znacenje svih deskriptivnih znakova
nekog jezika na karaju krajeva može protumaciti samo pokazivanjem odredenih datosti
doživljaja. Ali se datosti doživljaja javljaju uvijek samo u svijetu nekog sasvim odredenog
individua, a što ima za posljedicu cinjenicu da se nikada jedan subjekt ne može ustanoviti
da li se i u drugim subjektima javljaju isti sadržaji doživljaja kao i u njemu. Stoga ako se
jezicni izrazi uzimaju kao znaci za sasvim odredeni kvalitativni sadržaj, na primjer rijec
“crveno” kao znak za doživljavanje crvene boje, nemoguce je taj doživljaj saopciti nekom
drugom. No da bi se ipak nedvosmisleno moglo govoriti o sadržajima tih iskaza on mora
biti oznacen strukturalno, to jest pomocu njegovih odnosa prema predmetima i drugim
sadržajima. Neka odredena boja karakterizira se, na primjer, time što se navode klase
predmeta koji su te boje slicne ili razlicite itd. Sadržaj se dakle opisuje pomocu položaja
koji on zauzima u granicama neke raznovrsnosti, i sam taj položaj, te strukturalna oznaka
sadržaja, može se intersubjektivno prenositi pomocu jezika.
Jezik, koji je cinjenicno raspoloživo sredstvo sporazumijevanja, ne može izvršiti
neposredno sravnjivanje dvije razlicite svijesti, te je stoga nepodesno za saopcavanje
sadržaja; ono može da saopci samo strukturu. Ono što se može saopciti zaostaje daleko iza
onoga što se može doživjeti. Ako bi se htjelo da jezik smatramo kao nešto što služi za
saopcavanje sadržaja, onda bi on, ma koliko bio bogat u izrazima, bio ipak beskonacno
mnogo smislen, zato što se u iste strukture koje se pomocu njega saopcavaju može svrstati
beskonacno mnogo raznovrsnih sadržaja doživljaja koji se javljaju u tim povezanim
strukturama.
Teškoca se sastoji svakako u tome što mi i pri strukturalnim oznacavanjima
upotrebljavamo sadržajne pojmove za koje, opet, ne znamo kako ce ih drugi razumjeti.
Stoga se mora težiti za tim da se sadržajni empirijski pojmovi po mogucnosti svedu na što
manju mjeru. Sa takvim pokušajem upoznajemo se u Carnapovoj teoriji konstrukcije.

7.3. Struktura znanstvenog jezika

Najbolje moguce opravdanje i potkrepa nekog iskaza jest njegova istinitost. Prema
tome, nuždan uvjet da neki iskaz zadobije svoje mjesto u znanstvenom jeziku leži u
zahtjevu da se može utvrditi, na jednoznacan i nedvojben nacin, istinitost ili lažnost tog
iskaza. Iskazi cija se istinitost ili lažnost ne može utvrditi na pozitivan nacin ne spadaju u
jezik znanosti.

152
Prema logickom pozitivizmu utvrditi istinitost nekog iskaza moguce je samo na dva
nacina. Prvi nacin je pozivanjem na neki drugi istinit iskaz. »Mjesec se giba oko Zemlje po
elipticnoj putanji jer se dvije mase medusobno privlace gravitacijskom silom.« Prvi dio
iskaza, koji je ujedno iskaz za sebe, »Mjesec se giba oko Zemlje po elipticnoj putanji«,
istinit je zato što je istinit iskaz »Dvije se mase privlace gravitacijskom silom.«
Istinitost takvih iskaza utvrduje se motrenjem. I to je onaj drugi, iskustveni nacin
kojim se utvrduje istinitost iskaza. Treceg nacina za logicke pozitiviste nema. Da bi se on
ipak završio, u tom nizu mora postojati jedan empirijski iskaz cija se istinitost ne temelji na
drugom iskazu, nego na necem što nije iskaz, na motrenju.
Postojanje ta i samo ta dva tipa verifikacije iskaza sugerira da ce u jezik znanosti biti
pripuštena samo dva tipa iskaza: oni koji se verificiraju empirijski i oni koji se verificiraju
logicki. Ovisno o tome na koji nacin su opravdani, odnosno kako ih je moguce verificirati i
tako im prema onoj radikalnoj varijanti pridati znacenje, termini i iskazi znanosti tvore
dvije skupine ili dva podjezika. Prvi nazivamo jezikom motrenja ili opažanja i oznacit cemo
ga s Lm , a drugi jezikom teorije ili skraceno Lt .
Jezik motrenja, kako i samo ime kaže, sastoji se od onih i samo onih termina
(varijabli u formalnom jeziku) i iskaza (formula u formalnom jeziku) koji se odnose na
motrenje, opažanje, mjerenje. Kako rasprave o tome koji iskazi pripadaju Lm nikada nisu
bile završene i kako se mnogo toga u meduvremenu dogodilo što je citavu raspravu ucinilo
suvišnom, ni mi se necemo više tim pitanjem baviti. Tipicno filozofski možemo zakljuciti
kako se svi ipak slažu u tome da u Lm spadaju oni iskazi kojima se istinitost ili lažnost
može ustanoviti »uz pomoc nekoliko motrenja«, kako se Carnap izrazio jednom prigodom.
S drugim podjezikom, cini se, stvari stoje mnogo bolje pretpostavimo li da je Lm
jednom definiran. Njega cine svi oni termini i iskazi neke znanstvene teorije koji se
logickim postupkom mogu svesti ili, u žargonu receno, reducirati na iskaze iz Lm.
Prvo što moramo primijetiti jest da nekome tko nije ucio fiziku termini
“gravitacijska sila”, “elektron”, i “elementarni naboj” nece biti jasni, a ponajmanje ce mu
biti jasno na koji nacin se može ustanoviti istinitost iskaza u kojima se nalaze. Drugi se
iskaz, dakako, može shvatiti kao puka definicija o cijoj se istinitosti nema što raspravljati.
No kakva je to definicija kojom se jedan apstraktni termin definira drugim apstraktnim
terminom? Takvom se definicijom ništa ne dobije na jasnoci i upotrebljivosti termina.
Nešto tu ocito nedostaje.
Rekli smo da se iskazi teorije opravdavaju drugim iskazima i da niz opravdanja
mora završiti nekim iskazom koji se poziva na motrenje. Dakle, ono što nedostaje jest veza
izmedu dvaju podjezika. Ta se veza uspostavlja takozvanim pravilima korespondencije.
No pretpostavimo za trenutak da smo prebrodili sve naznacene i one nenaznacene
probleme. Što se svime ovime željelo postici? Prvo, željelo se strogim i dobro definiranim
uvjetima verifikacije iz znanosti eliminirati sve one iskaze o kojima nije moguce, na jedan
od dva opisana nacina, donijeti odluku jesu li istiniti ili lažni.
Druga zadaca koja se cini ostvarenom jest utemeljenje znanosti. Odnos izmedu Lm i
Lt jest odnos izmedu baze i nadgradnje. Valjanost neke teorije ovisi o njenoj empirijskoj
bazi, ovisi o tome kako je dobro teorija potkrijepljena ili verificirana ili potvrdena onim
dijelom iskustva na koji se teorija odnosi. Pravila korespondencije moraju stoga biti
jednoznacna, što znaci da put od iskaza teorije do iskaza motrenja, ili obrnuto, mora biti
samo jedan. Da je taj program uspio, bio bi ostvaren ljudski san o sigurnoj spoznaji istine, o
životu bez dvojbi i bez zabluda.
Zašto je taj san morao ostati samo san?
U daljnjem dijelu našeg razmatranja obratimo pozornost na probleme empirijske
spoznaje, koja se u mnogome razlikuje sa svojom problematikom od logike i matematike.

153
7.4. Struktura empirijske spoznaje

Cisto logicka131 pitanja mogu se uvijek svesti na semanticka ili sintakticke probleme.
Ali su pitanja koja se ticu svojstvenosti empirijsko – naucnih iskaza, ipak samo dijelom
logicke prirode, a dijelom takozvanoj metodologiji. Cisto semanticka i logicka razmatranja
mogu biti primijenjeni na stvaranje teorije u aksiomskom obliku, ali je to stanje prije
primjene na “stvarnost”. Ako se ona odnosi na empirijsko – naucne stavove onda se
neumitno pojavljuje mogucnost provjeravanja. Provjeravanje se vrši pomocu
ustanovljavanja koja se jezicni izražavaju u takozvanim protokolarnim stavovima.

7.4.1. Protokolarni stavovi

Prvobitno je stajalište beckog kruga bilo da samo provjerljivi iskazi imaju neki naucni
smisao. No, ovdje se postavlja pitanje, a što je to cime se iskazi provjeravaju? To, sa jedne
strane, opet moraju biti iskazi, pošto se stavovi mogu provjeravati samo stavovima, a sa
druge strane, ti iskazi kojima se vrši provjeravanje moraju stajati u tako uskom kontaktu sa
onim što je doživljeno da se oni sa njima mora neposredno sravniti: to jest izgleda da se
nužno mora raditi o iskazima doživljaja, dakle, sa stavovima o onome što je neposredno
dano. Problemi koji se nadovezuju na te stavove izgleda da spadaju u najjednostavnija
naucno - logicka pitanja, pa ipak se u toj tocki pojedina mišljenja najviše medusobno
razlikuju.
M. Schlick smatra da su osnovni stavovi onoga što je neposredno doživljeno, koje on
naziva “stavovi promatranja”, dok protokolarni stavovi vec sadrže neke hipoteticke
sastavne dijelove. Samo ako su ti stavovi promatranja i sami apsolutno istiniti mogu se sa
njima ispitivati drugi teorijski iskazi. Dok su analiticki stavovi bez sadržaja, dotle su
stavovi promatranja oni koji pružaju pravo saznavanje stvarnosti. No, ovdje, pored dugih
problema, postoji problem prostorno-vremenske pikturalnosti, tj. takvi doživljaji su
vremenski i prostorno ograniceni, jer svako pozivanje na sjecanje vec samo po sebi
pretpostavlja neki hipoteticki stav. Ovo trenutno važenje ne može osigurati razvoje neke
teorije, koja sama po sebi zahtijeva neovisnost od te pikturalnosti. Ali, to po Schlicku nije
potrebno jer za njega takvi stavovi ne stoje na pocetku nego na kraju procesa saznavanja,
jer se upotrebljava za provjeravanje hipoteza. Iz empirijskih hipoteza mogu se izvesti
prethodni iskazi koji su istodobno uputa za buduce promatranje.
Sasvim suprotno stajalište od Schlicka zastupao je Neurath i njegovu pretpostavku o
izvjesnom sravnjivanju teorije sa stvarnošcu smatra ostatcima metafizickog stajališta. Po
njemu jedini zahtjev empirizma mora se sastojati u tome da se naucni stavovi ujedine u
neprotivurjecan sustav, a time i protokolarni stavovi gube neke posebnosti spram drugim
stavovima. Neka teorija može se dakle provjeriti samo u odnosu na neku klasu
protokolarnih stavova koji su miješenjem bili priznati. Promjena riješena mijenja teoriju
koju treba izabrati. Tako dakle, s jedne strane, konvencija o protokolarnim stavovima koji
su uzeti kao osnova, a sa druge strane, zahtjev za ne protivurijecnosti slaganjem naucnih
iskaza moraju zapušiti rupu koja nastaje odstranjivanjem neke transcendentalne stvarnosti
sa kojom teorija treba da se sravni. Na taj nacin se bezuvjetno dospijeva do takozvanog
ucenja o koherentnosti po kome se istinitost stavova ne sastoji u njihovom slaganju sa onim
na što se oni odnose, vec u njihovom neprotuslovlju njihovog slaganja. Dakako da je

131 Vidjeti u dodatku “Osnovne napomene o logici “.

154
Schlick kritizira ovaj stav navodeci jednostavnu cinjenicu da u slucaju prihvacanja ovakvog
koncepta ne možemo naci razliku izmedu izmišljanja i naucnih iskaza.132

No, može se reci da se ideja apsolutne izvjesnosti tih stavova od strane predstavnika
Beckog kruga u toku diskusije opce napušten. Carnap zastupa mišljenje da suprotnosti koje
su se javile mogu se izmiriti: u svakom protokolarnom iskazu postoji kako hipoteticki
tako i konvencionalni momenti, ali nužno i izvjestan nekonvencionalni cinilac. Zbog toga
on sada odbacuje i izraz “verifikacija” i umjesto njega govori o “potvrdivanju” nekog
stava koji može biti razlicitih stupnjeva, jer kada bi bila postojala definitivna i konacno
osigurana istinitost nekog stava, bilo bi opravdano govoriti o verifikaciji.

7.4.2. Problem sustava konstitucije empirijskih pojmova

Ako se sustavi aksioma sadržajno interpretiraju, onda se oni iz prvobitnih implicitnih


definicija preobražavaju u hipoteze. Na mjesto formalnih pojmovnih shema dolaze
empirijski pojmovi koje treba shvatiti kao sadržajne. Nastaje pitanje u kojoj su logickoj
vezi ti pojmovi empirijskih vrsta predmeta. Carnapova teorija konstitucije pokušala je na to
da odgovori: empirijski pojmovi su svi vezani na taj nacin što se prema izboru “baze” viši
pojmovi mogu izvesti iz svega nekoliko osnovnih pojmova.
Pri stvaranju jednog takvog sustava konstitucije mora se odgovoriti na cetiri pitanja:
(1) Koji pojmovi trebaju da budu baza citavog sustava? ( problem baze ) (2) U kojim
formama se vrši konstituiranje pojmova odredenog stupnja u pojmove sljedeceg višeg
stupnja? (problem formi stupnja) (3) Kako se pojedine vrste predmeta postupno mogu
dobiti primjenom formi konstitucije? (problem formi predmeta) (4) Kakvu opcu formu
ima sustav? (Problem forme sustava)
Mi necemo razmatrati posebno ova pitanja, ali možemo napomenuti da je odgovor na
prvo pitanje zahtijeva izvjesne pred-korake. Pri izboru baze mora se praviti razlika izmedu
osnovnih elemenata i relacija medu njima. Da se ovdje ne bi zapalo u vještacke psihološke
konstrukcije starijeg atomistickog pozitivizma koji je polazio od izoliranih culnih
osjecaja, Carnap je uzeo kao osnovne elemente “elementarne doživljaje”, nepodijeljenu
cjelokupnost onoga što se doživi u jednom trenutku, a kao jedinu relaciju medu njima
“sjecanje slicnosti”, to jest odnos slicnosti izmedu jednog elementarnog doživljaja i jednog
drugog. To bi znacilo da se svi empirijski – naucni stavovi, u slucaju da je ta pretpostavka
tocna, mogu preobraziti u stavove u kojim se pored logicko-matematickih pojmova javlja
još samo osnovna empirijska relacija sjecanja slicnosti.

7.4.3. Fizikalizam i ideja jedinstvene nauke

Teza da se stavovi mogu smatrati kao smislene samo utoliko ukoliko se mogu
provjeriti i da se naucno shvatljiva sadržana nekog stava smije proširiti samo na ono što se
njime može saopciti, dovelo je do stanovišta fizikalizma. No, tu ima još jedna bitna
dimenzija koju fizikalizam, dakako u svoju korist, pokušava da riješi, a to je pitanje

132 Konvencionalni karakter stavova koji cine bazu teorijskih iskaza istakao je i Popper, ali on odbacuje
pozivanje na lica koja promatraju i opažaju jer u tome vidi nedopustivi psihologizam; umjesto da se govori o
“okruglom stolu koji je vidio Jovan”', mora se po njemu govoriti o samom okruglom stolu. Popper zbog toga
odbacuje naziv “protokolarni stav”' i uvodi pojam o “bazicnim stavovima”. U njima se iznose dogadaji koji
se mogu promatrati: po svojoj logickoj formi oni su singularni stavovi egzistencije, odgovaraju dakle na
shemu: »Na tome i tome prostorno-vremenskom mjestu ima to i to.«

155
jedinstva specificnih nauka. U filozofije je cesto isticano da se posebne nauke na izvjestan
nacin moraju obuhvatiti u jedan cjeloviti sustav i mnogi takvi pokušaji su propali. Razlog
leži u velikoj disperziji pojedinacnih nauka kao po predmetu tako i metodologiji
svojstvenog istraživanja, ali su i znanstvenici svjesni cinjenice da u odredenoj tocki oni
moraju doci neumitno o pitanju preplitana pojedinih nauka. Psiholog koji objašnjava mora,
recimo, polaziti od toga da pojave svijesti stoje u vezi sa fiziološkim procesima, koje sa
svoje strane izazivaju fizikalni poticaji itd. Fizicar, sa druge strane, mora pri provjeravanju
svojih teorija na kraju krajeva polaziti od neposrednog promatranja, dakle, od datosti
svijesti, to jest od necega što nikako ne spada u njegovo polje ispitivanja.
Pri pretresanju pitanja o mogucnosti objedinjavanja treba razlikovati dva nacina
govora, formalni i sadržajni. U sadržajnom nacinu govora pitanje bi se moglo ovako
formulirati; mogu li se stanja stvari, o kojima govore pojedine nauke, svesti jedna na
drugu? U formalnom nacinu govora isto pitanje glasi; mogu li se stavovi nauke svesti
jedne na druge? Što se tice odgovora na prvo pitanje ono u sebi sadrži elemente
metafizickog stava, tako da su se predstavnici fizikalizma uglavnom oslonili na pokušaj
odgovora na drugo pitanje.
Teza fizikalizma, koju su postavili Neurath i Carnap, može se obuhvatiti u sljedece
cetiri kljucne tocke: ( 1 ) fizikalni jezik je intersubjektivan ( 2 ) on je univerzalan, ( 3 ) i
protokolarni jezik može se sa njime tumaciti kao njegov djelomicni jezik, ( 4 ) za neki
drugi jezik, koji bi ispunjavao sve ove uvjete, ne zna se.
Lako je pokazati da obicni jezik koji je u biti kvalitativan može da se jednostavno
prevede na kvantitativni jezik fizike u nekom prostorno- vremenskom okviru. Tako, na
primjer uobicajeni iskaz: “ovdje je prohladno” može da se prevede kao : “na ovom
prostorno-vremenskom lokalitetu vlada temperatura izmedu 5 i 10o C “, dakle svi stavovi
vanjskog opažanja mogu se prevesti na jezik fizike.
U ovoj tocki fizikalizma može se naznaciti i razlika izmedu starijeg imanencijalnog i
logickog pozitivizma. Dok prvi pokušava da svede sve iskaze u iskaze u onome što je dano,
težio je dakle da fizikalni jezik svede na protokolarni jezik, što je za posljedicu imalo samo
monološku upotrebu naucnog jezika i odricanje od intersubjektiviteta, dotle mladi
pozitivizam pokušava obrnuto, da sve stavove, pa i protokolarne, prevede na fizikalni jezik
i time udovolji navedenom uvjetu. To preobražavanje mora nastati iz drugih spoznajno-
teorijskih razloga, pošto bi bez njega bilo nemoguce provjeravanje empirijsko-naucnih
iskaza koji se, prema prethodno recenom, mogu izraziti na fizikalnom jeziku. Samo ako su
naucni sustavi jezik i protokolarni jezik djelomicno jezici jednog istog znanstvenog jezika,
mogu se iskazi jednoga provjeriti iskazima drugoga. Prema tome se, dakle, svaki
protokolarni stav koji X formulira, na primjer “ja vidim crvenu boju”, mora preobraziti u
fizikalni stav “tijelo gospodina X vidi sada crvenu boju”, pri cemu fizikalno oznacavanje
opet mora uslijediti navodenjem reakcija na draži i tome slicno. Na taj nacin se i
protokolarni jezik može interpretirati ka djelomicni jezik fizikalnog jezika. A sa
dokazivanjem univerzalnog karaktera jezika fizike završeno je i dokazivanje da je fizika
jedinstvena nauka uopce.

7.5. Potvrdenost teorije

Sve se u opisanom programu nekako vrti oko verifikacije, tj. oko potvrdivanja
istinitosti nekog iskaza ili teorije. Kako to potvrdivanje odista izgleda nakon što smo
definirali Lm i verificirali njegove iskaze motrenjem? Postoje dva vec spomenuta
tradicionalna postupka: individualni i deduktivni. I jedan i drugi nastoje povezati

156
pojedinacne ili singularne iskaze od kojih se Lm sastoji s opcim ili univerzalnim iskazima
jezika Lt .
Postupak potvrdivanja istinitosti tog zakona odvijao bi se, prema ucenju logickog
pozitivizma, na sljedeci nacin:
Boyleov zakon ocigledno nije logicki nužni iskaz niti smo u stanju deducirati ga iz nekog
logicki nužnog iskaza. Stoga nam preostaje jedino da ga pokušamo verificirati empirijski.
Buduci da je rijec o univerzalnom iskazu, ne možemo ga izravno suociti s iskustvom, vec
najprije moramo iz njega dedukcijom izvesti singularne iskaze koje je moguce usporediti
sa singularnim iskazima iz Lm. To možemo uciniti ovako.
Istinitost tih teorijskih singularnih iskaza može se provjeriti tako da se plinu s pomocu klipa
izotermno (uz stalnu temperaturu) promijeni volumen do vrijednosti V1 , V2 , V3 , … te da se
na tlakomjeru ocitaju pripadni tlakovi. Ako se izmjerene i deducirane vrijednosti poklapaju,
iskaze smatramo istinitim.
Pretpostavimo da smo na taj nacin uistinu empirijski verificirali stanoviti broj iz Boyleova
zakona deduciranih singularnih iskaza. Njihovu istinitost sada indukcijom prenosimo na
sam zakon, tj. univerzalni iskaz: utvrdili smo da u svim dosad promotrenim slucajevima
zakon vrijedi, tj. daje istinite singularne iskaze; iz toga po indukciji zakljucujemo da vrijedi
u svim slucajevima, odnosno da su istiniti svi singularni iskazi koji se iz njega mogu
deducirati.
Opisani postupak, koji kombinira tzv. hipotetsko-deduktivni put I, i induktivni put
III, istodobno je i nacin verifikacije svakog opcenitijeg univerzalnog iskaza.
No sad moramo uociti i ozbiljni problem sadržan u tom postupku. Naime, cilj nam
je isprva bio verificirati univerzalni iskaz; ali njega ne možemo izravno usporediti s
rezultatima mjerenja. Zato ga verificiramo posredno, verifikacijom iz njega deduciranih
singularnih iskaza. Pri tome je kljucni moment korištenja indukcije kojom na temelju
konacnog broja slucajeva donosimo zakljucak o svim srodnim slucajevima (tj. o
beskonacno mnogo slucajeva). Medutim, vec je David Hume pokazao da se takav postupak
ne može strogo opravdati.
Strogo govoreci, prošlo iskustvo, ma kako bogato bilo, omogucuje nam tek da
smatramo kako ce se u buducnosti stvari vrlo vjerojatno odvijati na isti nacin kao i do sada;
ali ono ne može dati sigurnost. Novo ce mjerenje vrlo vjerojatno, ali ne i sigurno, potvrditi
zakon. U svakodnevnom životu cesto nesvjesno zakljucujemo po indukciji, na temelju
proživljenih iskustava, kao kada primjerice kažemo kako smo sigurni da ce Sunce i danas
zaci. Ali ta “sigurnost” nije logicki opravdana. Hume bi rekao da smo mi jednostavno
navikli da Sunce svaki dan zalazi, pa to i ubuduce ocekujemo od njega. No mi sviju naviku
doživljavamo kao sigurnost i zbog nje neopravdano “vrlo vjerojatno” zamjenjujemo sa
“sigurno” (premda se posljedice te neopravdanosti u svakodnevnom životu teško mogu
primijetiti). Ali ako želimo dokazati valjanost zakona ili teorije, tada u njihovu istinitost
moramo biti posve, a ne gotovo sigurni. U toj vrsti dokaza nema mjesta za iskaze poput
“vrlo vjerojatno”. Iskustvo koje se ponavlja stvara naviku, a indukcija iz njega izvodi
ocekivanje da ce se i u buducnosti vrlo vjerojatno dogoditi ista stvar. No, izmedu tog
ocekivanja i sigurnosti koju zahtijeva logicki valjani dokaz zjapi pukotina, a logika ne
poznaje korak kojim bi se ona premostila. Stoga naš pokušaj verifikacije zakona zastaje na
razini “vrlo vjerojatno” i ne može stici do željene razine “sigurnog”. Drugim rijecima,
opisanim postupkom jednostavno nije moguce verificirati univerzalni iskaz.
Karl Popper je izveo radikalan zakljucak: znanstvene teorije kao skupovi univerzalnih
iskaza ne mogu nikada biti potvrdene opažanjima. Na prvi pogled cijela se konstrukcija
logickog empirizma ovakvim zakljuckom ruši. Ima li sva ona pomna analiza i
rekonstrukcija koju smo prije opisali ikakva smisla? Cini se da ipak ima, unatoc tome što

157
su mnogi Poppera doživljavali kao grobara logickog empirizma. Jer ako i jest tocno da se
teorije ne mogu potvrditi motrenjem, kaže Popper, one se mogu opovrgnuti, tj. falsificirati.
Znanstvene teorije univerzalnošcu svojih iskaza izlažu se stalnom riziku da ih buduca
mjerenja ili opažanja opovrgnu. I upravo tu, prema Popperu, leži tajna njihove
znanstvenosti. Jednom kad se pokaže da je neka znanstvena teorija lažna sanjom je gotovo;
ona više ne može biti smatrana uvaženom teorijom. Usporedba teorija s opažanjima ne
služi za potvrdivanje dobrih, nego za eliminiranje loših teorija. Tijekom tog procesa
kriticke eliminacije znanost se razvija slicno razvoju živih bica preko mehanizma prirodnog
odabiranja. Preživljavaju najsposobniji, odnosno teorije koje su najbliže istini.
Ponekad, imamo li srece, posjedujemo obuhvatniju i tocniju teoriju pa možemo reci
da falsificiranja tu tek ocrtavaju granicu primjenljivosti “falsificirane” teorije koju se,
medutim, unutar te granice nastavlja primjenjivati (takav je primjerice odnos klasicne i
relativisticke mehanike). Cesto je, medutim, opovrgnuta teorija jedino što imamo. U vecini
slucajeva ona daje približno tocne rezultate, a njezini promašaji pokazuju mjesta na koja
treba usredotociti istraživanja i koja mogu postati ishodištima neslucenih prodora.
Znamenit je primjer neuspjeh klasicne elektrodinamike i statisticke mehanike da
proracunaju spektar zracenja crnog tijela. To je falsificiranje nametnulo uvodenje
pretpostavke o kvantiziranosti energije oscilatora, što je postalo ishodište atomske i
subatomske fizike. Stoga je sasvim razumno, opravdano pa i nužno nastaviti raditi s
opovrgnutom teorijom i nakon falsificiranja, barem do pojave kakve-takve alternative.
Danas kažemo da Boyleov zakon vrijedi samo za idealni plin: hipotetski plin koji cine
beskonacno male molekule koje ne medudjeluju. Za stvarne plinove zakon ne vrijedi: ne
samo da je opovrgnut, vec je, strogo govoreci, svaki iz njega deducirani singularni iskaz
neistinit. (Spomenimo da se to falsificiranje ne prenosi, poput prije spomenutog
hipotetickog verificiranja, na kineticku teoriju plinova jer je jednadžba stanja idealnog
plina iz te teorije izvedena s pomocu aproksimacije.), pa ipak on još uvijek jest i uvijek ce
biti nezaobilazni dio znanosti i školskog programa fizike. Premda se stvarni plinovi nikada
ne ponašaju posve na nacin koji on predvida, ipak nam on daje jednostavnu predodžbu o
njima, stoga je cvrst temelj na koji se dograduju detalji i tako oblikuju precizniji zakoni.
Cini se kao da smo izloženi jednostavnoj dvojbi. Filozofi, osobito oni analiticke
orijentacije, vole takve situacije. Ili se teorije verificiraju na nacin opisan u logickom
empirizmu, ili se one falsificiraju na nacin Popperovog kritickog racionalizma. No koliko
su takve situacije opasne pokazuje upravo Popperov primjer. Želeci svoju predodžbu o
znanosti proglasiti univerzalnom, zaboravio je da se znanost ne sastoji samo od
univerzalnih, kako je tradicija sugerirala, nego i od tzv. egzistencijalnih iskaza. Takav bi
iskaz bio, na primjer, iskaz o postojanju kvarkova, cestica od kojih su sastavljeni svi
hadroni (“elementarne” cestice koje medudjeluju jakom silom). Što se s takvim iskazima
dogada pri pokušaju da se falsificiraju? Ako u nekom pojedinacnom eksperimentu ne
opazimo kvarkove, tada necemo odmah zakljuciti kako kvarkovi ne postoje. No ako u samo
jednom dobro obavljenom i nedvojbenom pokusu registriramo kvarkove, prihvatit cemo tu
tvrdnju kao istinitu ili barem kao vjerojatno istinitu. Situacija s egzistencijalnim iskazima
potpuno je simetricna, ali s obrnutim predznakom od situacije s univerzalnim iskazima.
Obje vrste, medutim, pripadaju znanosti. Znanost, dakle, i verificira i falsificira svoje
iskaze.
Provjeravanje znanstvenih teorija, cini se, i nije tako jednostavan posao kako su ga
zamišljali filozofi znanosti bilo Carnapove (Rudolf Carnap bio je jedna od vodecih licnosti
Beckog kruga, poznat posebno po tome što je tu filozofiju prenio na americki kontinent) ili
Popperove škole. U poglavlju pod nazivom »Cjelovitost znanosti« razmotrit cemo još
jednu komplikaciju s tim u vezi. No prije toga valja nam razmotriti krupno filozofsko
pitanje, koje je u logickom pozitivizmu s jedne strane zaoštreno do krajnjih granica, a s

158
druge zaobilaženo koliko god je to bilo moguce. Rijec je u odnosu znanstvenih teorija i
njihova predmeta. U krajnjoj liniji, nije li pitanje potvrdivanja teorija zapravo pitanje
ustanovljavanja njihova odnosa spram zbilja?
U sklopu razmatranja ideja logickog pozitivizma razmotrit cemo stajalište Hansa
Reichenbacha, koji je sa svojim radovima pokušao da nade jedan specifican odnos izmedu
filozofije i znanosti.

159
8. Znanstvena filozofija H. Reichenbacha 133
Hans Reichenbach (1891 – 1953) bio je najistaknutiji predstavnik berlinske škole
logickog pozitivizma osnivane 1928. usporedo sa pojavom becke škole. Ove dvije škole su
zacetnici i glavni nosioci filozofskog pokreta koji je u XX stoljecu postati jedan od
najistaknutijih pravaca suvremene zapadnoeuropske filozofije.
Filozofija znanosti je procvjetala u dvadesetom stoljecu, djelom kao rezultat
izvanrednog napretka u samim znanostima, ali uglavnom zbog truda filozofa koji su bili
znanstveno obrazovani i koji su ostali u istoj razini sa novim znanstvenim postignucima.
Hans Reichenbach je bio istraživac u ovom filozofskom razvoju; studirao je fiziku i
matematiku na nekoliko velikih njemackih znanstvenih centara, a kasnije je proveo godine
kao Einsteinov kolega u Berlinu. U ranijim godinama svoje karijere pratio je Kanta. Ali
kasnije bio je protiv njegove filozofije tvrdeci da je nespojiva sa fizikom dvadesetog
stoljeca.
Raichenbach nije samo bio filozof znanosti vec i znanstveni filozof, pri cemu je
insistirao da filozofija treba slijediti jednaka pravila preciznosti i strogosti kao druge
prirodne znanosti. Bezuvjetno je odbijao spekulativnu metafiziku i teologiju, jer njihove
tvrdnje nisu bile dokazive niti a priori, na osnovu logike i metafizike, a ni aposteriori na
osnovu osjetilnog iskustva. U ovom pogledu slagao se sa logicarima pozitivistima Beckog
kruga, ali zbog drugih dubokih neslaganja, nikada zapravo nije postao pozitivist. Umjesto
toga bio je vodeci clan grupe logicara empirista sa središtem u Berlinu.
Iako su njegova pisanja utjecala na mnoge teme, Reichenbach je najpoznatiji po svom
radu na dva glavna podrucja: indukcija i vjerojatnost te filozofija prostora i vremena. U
prvo spomenutom razvio je teoriju vjerojatnosti i indukciju koja je sadržavala njegov
odgovor na Humeov problem o opravdanosti indukcije. Zbog njegovog mišljenja da je naše
sveukupno znanje svijeta vjerojatnost, ovaj njegov rad je imao fundamentalno
epistemološko znacenje. U filozofiji fizike ponudio je znamenit doprinos utemeljenju
teorije relativnosti, oslabljujuci prostor i vrijeme kao Kantove sinteticke apriorne
kategorije.
U ranijim godinama dvadesetog stoljeca mnogi znanstveno skloni filozofi bili su
impresionirani novim otkricima u logici i drugim epistemološkim istraživanjima, tvrdeci da
bi cijeli svijet moga biti promatran kao logicka konstrukcija osjeta. Ovakvo razmišljanje se
jako svidjelo nekim logickim pozitivistima, a posebno Rudolfu Carnapu, koji je pokušavao
provesti ovu konstrukciju u detalje. Reichenbach je recenzirajuci njegove knjige (1933)
pohvalio njegovu tocnost i namjeru, ali je istakao jednu sumnju. Nije moga pronaci mjesto
za vjerojatnost u pozitivistickom pristupu, Reichenbach je razvio pitanje vjerojatnosti u
potpuni napad na logicki pozitivizam. Razradio je tri osnovne tocke. Prvo, buduci da su
pozitivisti insistirali da izjava mora biti posve dokaziva u nacelu da bi bila spoznajno
znacajna. Reishenbach je izrazio nacelo koje je zahtijevalo samo podršku vjerojatnosti.
Drugo, poricao je da naše zbiljsko znanje mora biti osnovano na nepogrešivom izvještaju o
osjetilnom iskustvu, tvrdio je da je utemeljeno na pogrešnim opažanjima srednje velicine

133 Hans Reichenbach ( 1891-1953 )


Roden je 25. rujna 1891. godine u Hamburgu, u Njemackoj. Reichenbach je napisao svoj doktorat (1916) o
upotrebljivosti matematicke vjerojatnosti u svijetu fizike, Sljedeci godine u Göttingenu položio je državni
ispit iz fizike i matematike. Od tada pa do 1920. radio je u radijskoj industriji nastavljajuci akademski posao
honorarno. U to vrijeme, u Berlinu, Einstein je ponudio svoj prvi seminar o teoriji relativnosti. Reichenbach
je tu prisustvovao i s njim uspostavio dugotrajan odnos. Od 1926. godine, uglavnom zahvaljujuci Einsteinu,
postaje profesor filozofije fizike u Berlinu, gdje i ostaje do Hitlerovog dolaska na vlast 1933. U to vrijeme
bježi u Tursku, gdje je predavao na Sveucilištu u Instabulu 1938. godine prebacuje se na Sveucilište u
Californiji , u Los Angeles , gdje ostaje do svoje smrti.

160
fizickih objekata i da je vjerojatno odozdo prema gore. Trece, tvrdio je da možemo imati
znanje vjerojatnosti o neopažljivim fizikalnim entitetima. Atom nije van osjetilni konstrukt,
on je fizikalni objekt ciju istinitost možemo zakljuciti pomocu vjerojatnosti. Atomi bi
postojali iako ne bi bilo osjetilnih bica u svemiru. Ovo je bilo njegovo opovrgavanje
logickog pozitivizma.
Jedna od glavnih preokupacija u njegovoj karijeri bio je pojam vjerojatnosti; njegova
najvažnija rasprava o ovoj temi je Teorija vjerojatnosti (1949). Uvjeren je da bi
vjerojatnost trebala biti shvacena kao granica niza relativnih frekvencija. Pojam
vjerojatnosti povlaci sa sobom mnoge probleme. Prvo, mi moramo jamciti da postoji
granica kao konacno rješenje niza fluktuacija u vjerojatnosti. No, nitko ne može garantirati
postojanje granice i frakcije unutar nekog dogadaja ciju vjerojatnost odredujemo mogu
beskonacno fluktuirati bez približavanja ikakvoj odredenoj vjerojatnosti, a Reichenbach je
uocio vezu sa Humeovim problemom opravdanosti indukcije. Hume je ispravno tvrdio da
mi nemamo garanciju da je priroda jednaka – da ce buducnost biti kao i prošlost.
Slicno, kako nemamo garanciju da ce, na primjer, odredeni niz bacanja novcica
dokazati statisticku regularnost konveniranja granice, isto tako ni garanciju da vjerojatnost
kao problem postoji. Unatoc tomu, mi imamo opravdanu tvrdnju da se promatrana
frekvencija niza približava ogranicenoj vrijednosti frekvencije, iako ta tvrdnja može biti
netocna. Opravdanost je pragmaticna. Prvo, ako granica ne postoji, imat cemo pogrešnu
tvrdnju, ali pošto tada ne bi bilo granice koju bi mogli otkriti, niti jedna druga metoda ne bi
uspjela. Drugo, može postojati granica, ali može biti i znatno razlicita od frekvencije u
promatranom pocetnom dijelu niza. To proizlazi iz same definicije “granice”, ali ipak ce ta
uporna upotreba ove metode “pravilo indukcije”, postepeno dovesti do tvrdnje da su tocne,
do bilo kojeg željenog stupnja aproksimacije. U ustanovljenim vjerojatnostima (tj.
ogranicenim frekvencijama) koristeci induktivnu metodu mi možemo samo dobiti, a ne
izgubiti.
Zašto želimo ustanoviti vjerojatnost? Prema Reichenbachu, naše sveukupno znanje,
znanstveno ili zdravorazumsko, je utemeljeno na vjerojatnosti; osim toga, jedino legitimno
prikazivanje vjerojatnosti je frekvencija prikazivanja. Prema tome, ustanovljenost
vjerojatnosti (ogranicenih frekvencija) je temelj za naše sveukupno znanje. Nažalost, kao
što je i Reichenbach priznao, njegova opravdanost se primjenjuje na beskonacnu skupinu
drugih pravila - asimptoticka pravila - koje nas upucuju da postuliramo gdje je “korektivni
termin” koji se približava nuli kao što se broj pokušaja približavaju beskonacnosti. Nije
pronašao zadovoljavajuci put da pokaže kako je ovo pravilo superiorno nad bilo kojem
drugom asimptotickom pravilu. Možda najbolje što možemo reci je, da bi dodatak
arbitrarnosti promatrane frekvencije bio epistemološki neizdržljiv.
Reichenbach tvrdi da je frekvencija prikazivanja jedino legitimno, što postavlja druga
dva velika problema. Prvo, u mnogim prakticnim situacijama bavimo se jednim dogadajem
umjesto dugim nizom – na primjer, kupujuci policu osiguranja. Reichenbach je uvjeravao
da se sa ovakvim slucajevima može postupati tako da se dodjeljuje jedan slucaj
odgovarajucem nizu i prenosi vjerojatnost, kao težina, jednom slucaju. Ovo ce biti uspješna
strategija ako se postupa sa velikim brojem razlicitih pojedinacnih slucajeva. Drugi veliki
problem – poseban slucaj prvog – je vjerojatnost hipoteza. Kao što se prilikom bacanja
novcica pojavljuje pisma ili glava, tako je dana hipoteza tocna ili netocna. Kako se može
vjerojatnost hipoteze konstruirati u pojam relativnih frekvencija? Reichenbach je ustanovio
da nas Bayesov teorem u racunu vjerojatnosti onesposobljava bavljenjem ovih problema,
ali nikada jasno ne objašnjava kako.
Druga velika tema kojom se bavio jesu prostor i vrijeme. Reichenbach je napisao
cetiri znacajne rasprave o prostoru i vremenu. U prvoj je pokušao stvoriti kompromis
izmedu Kanta i Einsteina, ali u svom kasnijem radu prekida sve veze sa Kantom. U svom

161
klasicnom djelu, Filozofija prostora i vremena (1929) tvrdi da je pitanje geometrijske
strukture fizickog prostora još uvijek stvar o kojoj mora odluciti empirijska znanost, a ne a
prior. Ipak, situacija je prilicno komplicirana. Otkrice neeuklidskih geometrija, Kant nije
opovrgavao, cak ni poslije dokaza relativne konzistencije euklidske i neeuklidskih
geometrija. Kant je tvrdio da je Euklidova geometrija sinteticna, ako bi njeno odbijanje bilo
logicki nekonsekventno, onda bi bila analiticna. Kant je vjerovao da je Euklidova
geometrija privilegirana i to ne logicki, nego epistemološki; to je nužni oblik vizualizacije
fizickog svijeta. Reichenbach je u detalje argumentirao da su neeuklidske geometrije
moguci oblici vizualizacije. Ustvari pitanje je koje je geometrija prikladnija?
Odredene cinjenice o dvo-dimenzionalnoj geometriji dobro su bile poznate u
devetnaestom stoljecu. Na primjer, u Euklidovoj geometriji zbroj kutova trokuta je 180o , u
neeuklidskim geometrijama ovaj zbroj je ili veci ili manji, i vrijednost zbroja se razlikuje za
trokute razlicitih površina. Možda se cini da mi možemo ustanoviti geometriju fizickog
prostora mjerenjem kutnog zbroja trokuta sa brojnim orijentacijama u trodimenzionalnom
prostoru. Poincare je ustanovio da za odredivanje geometrijskih pojava fizikalnog prostora
moramo koristiti fizicko mjerenje instrumenata, a rezultat ce ovisiti o ponašanju ovih
instrumenata. Prema Reichenbachu, Poincare je smatrao da je geometrija prostora stvar
ciste konvencije, iako možemo koristiti bilu koju geometriju za opisivanje fizickog
prostora, mi biramo Euklidovu geometriju jer je jednostavnija od ostalih geometrija.
Iako su ga cesto nazivali “konvencionalist”, Reichenbach je gledajuci fizicku
geometriju ustvari bio ne-konvencionalist. Interpretirajuci metricku geometriju za
aplikaciju fizickog prostora moramo prihvatiti odredene konvencije, kao što neodlucivanje
da odredeni znak mjerenja instrumenta, prilikom prenošenja sa jednog mjesta na drugo, ne
mijenja svoju duljinu. Nazivanje ovih rješenja “koordinativne definicije” istaknuo je njihov
status kao konvencije. Ovakva odluka je donijeta, ali pak struktura fizickog prostora
postaje stvar empirijske cinjenice. Razliciti izbor koordinativne definicije, upotrijebljene u
istom prostoru, može proizvesti drukcije geometrije, ali opisi ostvareni na ovim razlicitim
koordinatnim definicijama su fizicki ekvivalenti. Prema Reichenbachovoj teoriji o
ekvivalentnim opisima, jedan skup ekvivalentnih opisa opisuje fizicki prostor korektno, ali
drugi logicki moguci skupovi ekvivalentnih opisa daju netocne opise fizickog prostora.
U aspektu vremena on je zauzeo jaci konvencionalisticki pristup. Prema specijalnoj
relativnosti niti jedan signal u vakuumu ne može putovati brže od svjetlosti. Cinjenica da je
ova brzina konacna postavlja granice našoj sposobnosti da uskladimo satove smještene na
razlicitim mjestima u inercijalnom sistemu referencije. Imamo dva prostorno odvojena sata
A i B ako pošaljemo svjetlosni signal od A do B i koji se reflektira nazad u A, stižuci tamo,
mi možemo izabrati bilo koje vrijeme izmedu i isto tako njegovo vrijeme dolaska u B.
Time se potvrduje da dok je brzina svjetlosti kružnog putovanja stvar fizicke cinjenice,
brzina svjetlosti u jednom smjeru je stvar konvencije. Bitan rezultat Davida Malamenta
(1977) pokazao je da kauzalne prisile znaci da su dvije brzine u jednom pravcu jednake.
Provesti kauzalnu teoriju bila je jedna za Raichenbacha fundamentalna nakana u
razvijanju njegovih teorija prostora i vremena. Vjerovao je da kauzalni procesi, kao
svjetlosni impulsi i pomicanje materijalnih objekata. Kao i kauzalno uzajamno djelovanje,
kao refleksija svjetlosnih impulsa pomocu ogledala ili sudar materijalnih cestica,
sacinjavaju dokazive pojave svijeta, dok apstraktna struktura prostor-vrijeme sama od sebe
ne. U djelu objavljenom poslije njegove smrti Direkcija vremena (1956) on pokušava
utemeljiti direkciju vremena- razlika izmedu prošlosti i buducnosti u kauzalnom aspektu
vremena koji su takoder probabilisticki. Ova knjiga sadrži istraživacki rad na pojmu
probabilisticke kauzalnosti.
Reichenbach je znacajno pridonio i drugim temama. Velika znanstvena revolucija
dvadesetog stoljeca bila je dolazak kvantne mehanike. Njegova knjiga ovom razvoju

162
Filozofijski temelji kvantne mehanike (1944) naglašava kauzalne nepravilnosti i predstavlja
trovrjednosnu logiku (u kojoj iskaz može imati neodredenu vrijednost, tocno ili netocno) za
rješenje ovih problema. Dodatne diskusije o kvantnoj mehanici se nalazi u Direkciji
vremena.
Reichenbachovi Elementi simbolicke logike (1947) i njegovo veliko djelo o
simbolickoj logici i sadrži proširenu analizi konverzacijskog jezika, kao i analizu zakona
prirode, fizicki modalitet (nužda, vjerojatnost i nemogucnost) i protu cinjenicni uvjeti. O
ove tri teme pisac je u svojoj monografiji, a rasprave o kauzalnosti možemo naci u djelima
iz citave njegove karijere, iako o tome nema napisana niti jedna knjiga. Napisao je vrlo
malo eksplicitno o prirodi znanstveno objašnjenja, ali njegov rad na kauzalnosti sadrži
mnogo toga vrijednog.
Na osnovu njegove dokazivosti kriterija znacenja, on je prihvatio nekognivisticku
eticku teoriju u Rast znanstvene filozofije (1951). Eticka istraživanja su za njega bili izraz
“voljnih odluka”. Fundamentalnu vrijednost sudova ne mogu biti tocni ili netocni, ali
znanstveno znanje i logika su jako korisni kada pristupa sa odredenim odlukama tj.
hipoteticko vrijednosnim sudovima o kompatibilnosti i inkompatibilnosti raznih osnovnih
vrijednosnih sudova i o selekciji vlastitih nacina da bi se došlo do željenog cilja.
U ovom tekst obratit cemo pozornost na neka riješena koje daje H. Reichenbach pri
cemu je glavni oslonac njegovo djelo “Radanje naucne filozofije”134 što i sam naslov
pokazuje kako ce se pokušati riješiti status, odnos izmedu znanosti i filozofije.
Kao i vecina njegovog rada tako i ovaj uradak predstavlja prije svega kritiku
racionalizma i njegovog odnosa spram empirizmu. Kontroverza izmedu racionalizma i
empirizma predstavlja za njega najznacajniju karakteristiku u povijesti filozofije, a logicka
analiza ove dinstikcije smatra osnovnim za otkrivanje glavnih izvora dosadašnjih
filozofskih zabluda.
Za Reichenbacha racionalizam u filozofiji vodi porijeklo iz deduktivne metode
primijenjene u matematici, iz prenošenja te metode u filozofiji. Prakticna primjenljivost
cisto razumskih zakljucaka na mjerenje prostora ucinila se dovoljno dokazana da ti cisto
deduktivni stavovi opisuju objektivne fizicke procese i odnose. Vec u staroj grckoj
filozofiji ( u Platonovom realizmu ) matematicko saznanje je shvaceno kao saznanje same
objektivne empirijske stvarnosti.
On pretpostavlja kako svi stavovi racionalisticke filozofije vode porijeklo od ucenja
da su cisto razumski (deduktivni) zakljucci jedina osnova saznanja objektivne stvarnosti.
Platonov pojam ideje, Leibnizov pojam prestabilirane harmonije, Kantov pojam sinteticko-
apriornog saznanja, Hegelov pojam apsolutnog duha itd. za Reichenbacha vode porijeklo
od ucenja da je cjelokupno saznanje stvarnosti racionalno-deduktivno, tj. matematicko.
Štetan utjecaj racionalizma po njemu se odrazi i na empirizam. Filozofski empirizam
je sve do našeg vijeka bio žrtva osnovne zablude racionalizma; on je isto tako spoznajne
istine, izjednacio sa matematickim saznanjem. Klasicni empirizam je pošao putem
bezuspješnog dokazivanja da se saznanje koje polazi od culnih podataka može izjednaciti
sa matematickim saznanjem. I racionalizam i klasicni empirizam traže apsolutnu izvjesnost
iskaza o stvarima, onu izvjesnost koju ima matematicka dedukcija. Ali empirijsko saznanje
nas, po Humu135, samo obavještava o onome što se desilo. Na osnovu culnog saznanja nije
moguce pouzdano predvidjeti buduci dogadaj… Proširenje zakljucaka o onome što se zbilo
na ono što ce se zbiti ne može se po Humu opravdati ni empirijski ni logicki: predvidanje

134 Hans Reichenbach, The Riese of Scientific Philosophy, (Berkley and Los Angeles, 1951. god.) Nolit
Beograd, 1964.
135 Hume je prvi došao do otkrica nekih kljucnih istina: on je shvatio da matematicko, analiticko-deduktivno
saznanje ne otkriva empirijsku istinu. Culna percepcija je za Huma jedini osnova za istinu.

163
buducnosti se ne može teorijski zasnovati. Hum je ovim, kaže Reichenbach, postavio
centralni problem svake empirijske filozofije – problem opravdanja indukcije.
Povijesna zabluda racionalizma i njeno oslobadanje tijesno je povezana za
Reichenbacha sa samim razvojem matematike. Za njega otkrice posebice neeuklidske
geometrije, matematicko saznanje je moralo biti skinuto sa ranijeg položaja jedinog
legitimnog saznanja fizicke stvarnosti. Koji ce se od raznih matematickih sustava biti
primijenjen, za njega, upotrijebljen kao instrument za objašnjenje stvarnosti, nije više
pitanje logike vec empirijsko pitanje.
Mogucnost veoma raznovrsnih aksiomatskih polazišta u izgradnji geometrijskih
sustava dokazuje konvencionalni, hipoteticki i postulacioni karakter tih polazišta. Konacno
po Reichenbachu zakljucak: »Empiricist je na kraju pobijedio zato što se sam matematicar
odrekao zahtijeva za saznanjem sinteticke istine.«136
U daljnjem dijelu obratimo, kratko, pažnju na Reichenbachovu teoriju spoznaje. U
objašnjenju naucne procedure, u traženju opcih principa znanstvene spoznaje, suvremene
empiristicke teorije spoznaje su do sada polazile od sljedece cetiri osnova:

1) Konkretna osnova (concret basis) Po toj osnovi za epistemološku konstrukciju


stvarnosti uzimaju se prirodni objekti kao direktni stimulusi spoznaje.
2) Culna impresija kao osnova te konstrukcije (impression basis), po njoj se za
osnovu saznanja uzimaju culni podaci.
3) Stavova osnova (proposition basis), po njoj za konstrukciju stvarnosti uzima
osnovna reakcija svijesti na prirodne stimuluse – formiranje i izricanje stavova.
4) Atomska osnova (atom basis) koja pretpostavlja saznanje onih cestica koje je fizika
otkrila kao elemente materije.

Reichenbach iako u biti prihvata stavove Beckog kruga pravi neke izmjene ili cak u
pojedinim dijelovima ima i naizgled suprotne stavove. Za razliku od beckog kruga o
ekvivalentnosti iskaza o culnim podacima i iskaza o predmetima stvarnosti on to dijelom
odbacuje i za njega culni podaci nisu posljednja osnova objektivnog svijeta. Teorijski, kaže
on, nije održiva zabrana mnogih predstavnika pozitivizma – da se iz culnih impresija traže
neovisno od njih postojeci predmeti. Postojanje konkretnih predmeta ne može se svesti na
postojanje culnih podataka.
Osnovi problem svake filozofije – problem odnosa subjektivno postojecih culnih
podataka i objektivnog postojanja predmeta, mnogi klasicni i suvremeni empiristi
proglašavali su za pseudo problem. Za njega, odnos izmedu fizickih, objektivnih predmeta i
culnih podataka nije odnos apsolutnog identiteta (kao što je to primjerice zastupa Moritz
Schlick osnivac beckog kruga) vec odnos projekcije: objektivna predmetna stvarnost
projicira se u našoj culnoj svijesti: karakter te projekcije ne ovisi ni samo od subjekta, ni
samo od objekta, vec od oblika njihovog praktickog uzajamnog djelovanja u našoj svijesti a
ne svode na naše culne utiske. Vanjski svijet, dakle ima svoje vlastito postojanje, neovisno
od naših culnih utisaka. Na osnovu ovog ucenja o projektilnom karakteru saznanja on tvrdi
da su svi iskazi o stvarnosti na osnovu culnih podataka samo iskazi vjerojatnome o
stvarnom postojanju i karakteristikama objektivnih predmeta i dogadaja. Nemoguce je
apsolutna izvjesnost iskaza o stvarnosti na culnoj osnovi.
Reichenbach s pravo uocava da becki krug pribjegava izvjesnoj fenomenologiji koji
se sastoji u težnji da se culni podaci proglase za posljednju osnovu same stvarnosti, a jezik
koji se sastoji iz iskaza o culnim utiscima uzima za jedini istinit jezik o stvarnosti. R.
Ukazuje na nedostatak ovakvog stava i da su iskazi nisu primarni vec izvedeni, iskazi na

136 H. Reichenbach, Racionalism and Empiricism ( str. 14 )

164
ovakvoj culnoj osnovi ne sadrže nikakvu apsolutnu izvjesnost, vec samo iskazi
vjerojatnosti o objektivnim predmetima. Na kraju ovog kratkog dijela napomenimo da on
negira i cetvrtu stavku, tj. atomsku osnovu u teoriji saznanja. Nedostatak ove osnove
sastoji se, prije svega, u tome što se njeni iskazi – iskazi o neopaženim objektima. To su
iskazi koji dolaze putem niza zakljucaka. Tako na primjer pitanje dali se svijetlost sastoji iz
talasa ili cestice, pitanje je koje se odnosi na strukturu materije na ono što ne možemo
zapaziti, može se riješiti svodenjem nezapaženog i na objekt-cesticu i objekt-val. Naucne
cinjenice ne daju prednost nijednom od ova dva postojece objašnjenje svijetlosti. Nauka
upotrebljava oba, kako joj je kad pogodnije.
Vidjeli smo da on uvodi izvjesni projektivnom karakteru saznanja uz uvodenje pojma
vjerojatnosti što unosi odredenu poziciju spram teorije znacenja. On polazi od osnovnog
stava suvremenog pozitivizma: znacenje jednog iskaza sastoji se u njegovom
provjeravanju, jedan iskaz ima znacenje samo ako je provjerljiv.
Za njega postoji tri mogucnosti provjeravanja – tehnicka, fizicka i logicka mogucnost.
Prva se sastoji iz moci pojedinca ili društva da prakticki pokaže ostvarljivost nekog iskaza,
druga provjerljivost odnosi se uglavnom na suglasnost iskaza sa fizickim zakonima,
logicka provjerljivost se sastoji u postojanju logicke opravdanosti iskaza tj. da on ne
izaziva logicko protivurjecje
U drugoj mogucnosti provjeravanja on ide mnogo dalje u odnosu na becki krug i
smatra da u sklopu ovog logickog pozitivizma definicija fizicke provjerljivosti je
neprikladna jer naziva besmislene mnoge stavove znanosti i svagdašnjeg života bez kojih je
nemoguce funkcionirati.
Izlaz on vidi u preformuliranju fizikalne teorije provjerljivosti. U teoriji spoznaje
treba da se izgrade takve teorije znacenja koji ne zahtijeva potporu nikakvih van-
empirickih, a da bude istodobno sasvim prikladna za objašnjenje znanstvenog iskustva i
osnovnih zdravorazumskih istina. Ono što je bitno po njegovoj teoriji provjerljivosti, iskaz
ima znacenje ako može da mu se odredi stupanj vjerojatnosti, dva iskaza imaju isto
znacenje ako imaju isti stupanj vjerojatnosti.
Problem vjerojatnosti za Reichenbacha: »…predstavlja jezgru svake teorije
spoznaje«.137 Svi iskazi o stvarnosti su iskazi vjerojatnosti. Za njega ovaj zakon ima toliko
opce mjesto da ga zamjenjuje zakonom uzrocnosti. Ovaj zakon vjerojatnosti prisiljava i
promjenu klasicne logike. Dvovalentna logika, koja operira samo sa uzajamno iskljucivim
pojmovima istine i neistine, mora se zamijeniti logikom vjerojatnosti, tj. mora se shvatiti
kao granica oblasti teorije vjerojatnosti. Samo se pomocu teorije vjerojatnosti za njega
može empiristicka filozofija dovesti na cvrstu osnovu. Dakako ovo je opet protivno
matematickim strukturama jer logicko-matematicki iskazi, kao cisto analiticki i tautološki,
ne nose u sebi nikakve materijalne implikacije, ne odnose se na nikakvo odredenje stanje,
dogadaji, mjesto i vrijeme. A »iskazi vjerojatnosti se odnose na slijed dogadanja ili drugih
fizickih objekata.«
Ovdje se može postaviti pitanje; »Kakav je odnos izmedu indukcije i vjerojatnosti?«
Odgovor na ovo pitanje Reichenbach nalazi u sljedecem »Znacenje vjerojatnosti je uvijek
znacenje fizicke vjerojatnosti«. Putem induktivnog zakljucka formulira se tzv. POZIT, tj.
iskaz o vjerojatnoj ucestalosti odredenih dogadanja.
Postoji za njega sljedece tri vrste znacenja: 1) znacenje kao fizikalna istina 2) logicko
znacenje 3) nad-empirijsko znacenje. Prvo je empirijsko znanstveno, drugo- matematicko,
trece je znacenje koje imaju religija, mitovi i spekulativna filozofija.

137 Po njegovom mišljenju postoje cetiri vrste objekta spoznaje: 1. objekti culne impresije 2. konkretni
fizicki objekti. 3. apstraktni objekti 4. objekti izvedeni zakljucivanjem ( illata )

165
Naucna filozofija postavlja samo jedan zahtjev – za istinitim saznanjem stvarnosti.
Upravo zato ona mora da napusti pretenzije starih filozofa i da bude samo logicka analiza
naucne prakse pozitivnih posebnih nauka.
Za Reichenbacha je povijest spekulativne filozofije je povijest postavljanja pitanja na
koje se nisu mogli dati nikakvi odgovori. Filozofija je postavljala pitanja a odgovore je
davao pjesnik. Metafizicari su pjesnici u filozofiji.
Nakon ovih opcih napomena navedimo neke karakteristicne probleme koje
Raichenbach rješava u svojoj knjizi Radanje naucne filozofije.

8.1. Traganje za opcenitošcu i pseudoobjašnjenja

Prije svega on pocinje, kao i svi logicki empiricari, sa razgranicenjem izmedu onoga
što su pravi problemi od prividnih problema. Za njega je suština znanja uopcavanje, a
pocetak to saznavanja predstavlja odvajanje relevantnih cinjenica od onih koje to nisu.
Definicija termina relevantan: »Znacenje termina “relevantan” može se ovako definirati:
relevantno je ono što se mora spomenuti da bi uopcavanje bilo valjano. Odvajanje
relevantnih cinjenica od irelevantnih predstavlja pocetak saznavanja.« 138
Svi zakoni su zakoni uopcavanja. Drugim rijecima, oni predstavljaju iskaze tipa «ako
onda – uvijek». U pojmovnoj ravni pravo pravi razgranicenje znanstvenih pojmova od
antropomorfnih pojmova koji imaju svoj izvor u površnoj analogiji psiholoških doživljaja i
fizickih karakteristika objektivnog svijeta, kao što je primjer “privlaciti”, “vuci” itd. Na
primjedbu da takvih pojmova ima na primjer u strogo deduciranoj fizici kao što je
Newtonava kao što je primjerice sila privlacenja. Mada priznaje postojanje takvih pojmova
on negira da se tako mora shvatiti i Newtonova uporaba sile privlacenja: »Moc objašnjenja
koju imaju Newtonovi zakoni poticu iz njegovih opcenitosti, a ne iz njegove površne
analogije sa psihološkim doživljajima. Objašnjenje jeste uopcavanje.«139
No, on pretpostavlja da je osnovni izvor zabluda leži u ljudskoj prirodi da daje
odgovore cak i kada nemaju sredstva za iznalaženje pravih odgovora. Ova pretpostavka
može za sobom povuci niz pitanja koji mogu biti fundamentalna mada Reichenbach niti
postavlja a niti daje odgovor na njih. Takvo bi bilo jedno pitanje; dali je ta priroda
inherentna ljudskom duhu ili je to jedan proizvoljan psihološki fenomen? Odnosno, dali to
znaci da postoji izvjestan razvoj ljudskog duha koji ide od pogrešnih analogija ka stvarnim
znanstvenim pojmovima, a što povlaci za sobom niz drugih pitanja itd.?
On ne postavlja ta pitanja i samo se zadovoljava tom “cinjenicom” i nastavlja u tom
kontekstu analizu. Ne samo to, po njemu na tim zabludama je ponikla i filozofija:
»Površne analogije narocito analogije sa ljudskim doživljajem, bile su brkane sa
uopcavanjem i uzimane kao objašnjenje. Traganjem za opcenitošcu zadovoljavano je
pseudoobjašnjenjima … Upravo na tom tlu ponikla je filozofija.«140
Možda, da je postavio navedena pitanja i dao primjerene odgovore ovaj zakljucak ne
bi se cinio tako radikalan. Dakako u tom slucaju ne preostaje ništa drugo nego da navede
niz slikovitih primjera koji naslucuju problematiku ali je ne rješavaju, mada se može to
opravdati cinjenicom negativnog stava logickog pozitivizma prema filozofskom
promišljanju. Pa u tom kontekstu dovoljno je pokazati na pogrešnost ali se ne previše
upuštati u objašnjenje jer ce i tako biti odbaceno kao deplasirano. Evo jednog njegovog
slikovitog primjera: »Ovakvo naivno objašnjenje zadovoljava primitivan i djecji um, koji

138 Ibid.str.33.
139 Ibid.str.37.
140 Ibid.str.38.

166
se služi antropomorfnim analogijama; bog je nacinio svijet onako kako su ljudi nacinili
kucu, orude, vrtove. Na jedno od najopcenitijih i najznacajnijih pitanja – na pitanje o
postanku fizickog svijeta – odgovara se pomocu analogije sa svakidašnjim iskustvom.
Cesto se sa pravom dokazivalo da se objašnjenje ne sastoji iz ovakvih slika, da bi one, kada
bi bile istinite, samo otežavale rješavanje, problema objašnjenja. Prica o postanku svijeta
predstavlja pseudoobjašnjenje.« 141 Ili u još oštrijem obliku: »Poput biblije, mnogi
filozofski sustavi jesu pjesnicko remek-djelo, bogato slikama koje poticu našu uobrazilju,
ali lišeno moci razjašnjavanja koja proistice iz naucnog objašnjenja.«
U tom kontekstu, daje primjer pogrešnog uopcavanja: »Kada je Tales, koji se oko
600. godine prije Krista proslavio kao mudrac iz Mileta, izložio je teoriju da je voda
supstancija svih stvari, on je nacinio pogrešku uopcavanja; zapažanje da mnogi materijali
sadrže vodu – na primjer zemlja ili živi organizam – bilo je pogrešno prošireno u
pretpostavku da se voda nalazi u svakom objektu.«142
On se ne zaustavlja samo na Talesu nego prelazi i na kritiku onih najvažnijih, tako
daje kritiku i Aristotela: »Filozof je svagda bolovao od opasnih pogrešaka pocinjenih na
osnovu pogrešne analogije… Zabluda koju ova analogija otkriva primjer je za pogrešku
nazvanu supstancijalizovanje apstrakcije. Jednu apstraktnu imenicu kao što je “razum”
upotrebljavamo kao da se odnosi na neki entitet slican stvari. Na klasican primjer ovakve
zablude nalazimo u filozofiji Aristotela, u njegovoj obradi problema forme i materije…
Geometrijski objekti pokazuju da im se forma razlikuje od materije; forma se može
mijenjati, dok materija ostaje uvijek ista. Ovo jednostavno svakidašnje iskustvo postala je
izvor dijela filozofije cija je nejasnost ravna njegovom utjecaju, a koja je omogucila jedino
pogrešku upotrebe jedne analogije… kada citamo Aristotela, osjecamo ponekad da on
zaista ima na umu tu tricavu cinjenicu«143
I dalje nastavlja: »Forma je aktualna, a materija potencijalna stvarnost, zato što je
materija kadra da na sebe uzme razlicite forme. Štoviše, smatra se da se odnos forme i
materije otkriva iza mnogih drugih odnosa. Gornje i donje sfere i elementi, duša i tijelo,
muško i žensko stoje u svemirskoj shemi jedno prema drugom u istom odnosu u kojem se
nalaze forma i materija, Aristotel, ocigledno, vjeruje da te druge odnose objašnjava
nategnutu usporedbu sa ovim osnovnim odnosom forme i materije. Tako se doslovnim
tumacenjem analogije dolazi do pseudoobjašnjenja, koje zahvaljujuci nekritickoj uporabi
slike, daje isti naziv mnogim razlicitim pojavama«144
On to zove bježanjem u analogizam
Na isti nacin daje i kritiku Platonova ucenja: »Aristotelova doktrina o formi i materiji
iskoristio sam kao jedan primjer za ono što nazivam pseudoobjašnjenje. Anticka filozofija
još jedan primjer tog nesretnog oblika rasudivanja – Platonova filozofija. Pošto je Aristotel
jednom bio Platonov ucenik, moglo bi se cak povjerovati da je ucitelj, obilno se koristio
slikovitim jezikom i analogizmom, razvio je kod svog ucenika sklonost ka takvom nacinu
mišljenja. Ali ja bih Platonovu filozofiju radije razmatrao bez obzira na djelovanje koje je
ono imalo na Aristotela, što je cesto bio predmetom ispitivanja… « 145
Izvjesna uporaba pogrešne analogije Reichenbach vidi u Platonovoj teorija ideja koja
leži izmedu matematicke i empirijske istine: »Medutim, logika njegove teorije upravo je tu
pogrešna, cak i ako o njoj sudimo prema kritickoj ljestvici prilagodenoj njegovoj dobi.
Umjesto objašnjenja dobivamo analogiju koja ga nikako ne može zamijeniti. Njom se briše
bitna razlika matematickog i empirijskog saznanja. Ona zanemaruje cinjenicu da se

141 Ibid.str.38.
142 Ibid str.40.
143 Ibid.str.41.
144 Ibid.str.42.
145 Ibid.str.44.

167
“sagledavanje” nužnih odnosa suštinski razlikuje od sagledavanja empirijskih objekata.
Služeci se analogijom a ne analizom, filozof na mjesto objašnjenja stavlja sliku i izmišlja
svijet samostalne i “više” stvarnosti.«146
Osnovni izvor zabluda on vidi u vezi izmedu znanstvenog jezika i svagdašnjeg
govora, dakle sukladno svom pozitiovistickom stavu problem prebacuje na podrucje
semantike tako daje primjer pojma energije: »Fizicar koji govori o energiji sunceva
zracenja ne bi sebi dopustio da je sunce energicno poput energicna covjeka. Takav bi jezik
predstavljao ponovno vracanju predašnjeg znacenja.«147
Poslije ovakve analize Reichenbach pokušava da napravi granicu tj. omedenje naucne
prave filozofije: »Vec sam rekao da nauka prestaje tamo gdje se želja za saznanjem
zadovoljava pseudobjašnjenima, brkanjem analogije sa opcenitošcu i upotrebom slika
umjesto naucno definiranih pojmova. Kao i kozmologije njegova doba, Platonova teorija
ideja nije nauka, vec poezija: ona je proizvod uobrazilje, a ne logicke analize. Razvijajuci
dalje svoju teoriju, Platon se ne usteže da otvoreno pokaže da je njegovo mišljenje
misticno, a ne logicno: on teoriju ideja povezuje sa predstavom o seobi duša.«148 Za njega
filozof govori nenaucnim jezikom, jer pokušava da odgovori na pitanje u vrijeme kada mu
na raspolaganju još ne stoje sredstva za davanje naucnih odgovora.
Dalje traži sa kritikom racionalizma konstatirajuci da izvor nejasnoca leži u
takozvanim vanlogickim pobudama. »U prethodnom poglavlju pokazali smo da u
filozofskim sustavima nejasni pojmovi potjecu iz nekih vanlogickih pobuda koje se
miješaju u procesu mišljenja… Nagon za mišljenje u slikama možemo nazvati
vanlogickom pobudom, jer ona ne predstavlja oblik logicke analize, vec potjece iz
mentalne potrebe koji su izvan oblasti logike.«149
Poslije ovakvog kritickog odnosa prema filozofskim i ostalim promišljanjima koji se,
po njemu, koriste vanlogickim pobudama jednostavno se postavlja pitanje; kakvo je onda
rješenje moguce? Reichenbach traži riješene u matematici kao utocištu sigurnosti i
empirijskim znanostima cija je osnovna metoda promatranje. U stvari empirijska znanost
predstavlja pravi izvor znanja koja uspijeva odoljeti pogrešnim uopcavanjima uspješnim
spojem matematicke metode i metode promatranja.150
Za njega je stav racionalizma, koji ima korijena u Platonovoj filozofiji kao negacije
uloge promatranja, da se do istine može doci samo putem razuma potpuno pogrešan i
predstavlja plod vanlogickih motiva koji leže u težnji ka izvjesnosti. »U psihološkom
pogledu, sav racionalizam u širem smislu rijeci potjece iz jedne vanlogicke pobude, to jest
pobude koja se ne može opravdati logikom – iz traganja za izvjesnošcu.«151
On povezuje racionalizam i povjerenje u matematiku kao izvjesnu misticnu vezu,
iako ne za sav racionalizam. »Naravno, racionalizam nije uvijek mistican. Sama logicka
analiza može poslužiti za utvrdivanje nekog znanja koje smatra apsolutno izvjesnim, ali
ipak povezanim sa svakidašnjim iskustvom ili naucnim znanjem. U moderno doba nastali
su razliciti sustavi te ne misticne naucne vrste.«152
Mada se Reichenbachova teza može nazvati zanimljivom, ipak u svojoj kritici
ponekad zapada u pojednostavljivanje koje ide cak i do trivijalnosti. Tako, na primjer, u

146 Ibid.str.49
147 Ibid,str,50
148 Ibid.str.51.
149 Ibid.str.54.
150 Matematika kao utocište sigurnosti i mjesto bez obmana. »Empirijska nauka, u modernom smislu tog
izraza , predstavlja uspješni spoj matematickog metoda i metoda promatranja. Ne smatra se da su njeni
rezultati apsolutno izvjesni , vec da su veoma vjerojatni i dovoljno pouzdani za sve prakticne svrhe.« (Ibid str.
56 )
151 Ibid str.58.
152 Ibid str. 60.

168
opcoj kritici tvrdi da je težnja za izvjesnošcu koju postulira racionalizam posljedica
“psiholoških” izvora, nekom vrstom nedozrelog sindroma “ocinstva”. Navedimo kao zoran
primjer sljedeci citat: »Traganjem za izvjesnošcu psiholozi objašnjavaju kao želju za
vracanjem u rano djetinjstvo, kada nas nisu mucile sumnje i kada smo se rukovodili vjerom
u roditeljsku mudrost.«153 Ovakav stav, koji nam se cini veoma interesantan, ipak dovodi
u izvjesni psihologizam i pojednostavljenje. Možda je ova neplauzabilnost Reichenbacha
posljedica njegove potpune odbojnosti prema racionalizmu.
Za njega traganje za izvjesnošcu jedna je od osnovnih zabluda, jer je povezano sa
polaganjem prava na neko više znanje, zato se kao ideal uzimaju matematika i logika kao
izvjesne znanosti. On dalje razmatra logiku a posebno dedukciju tj. gdje se zakljucak izvodi
iz drugih iskaza. I tvrdi da je vrijednost dedukcije u tome što je ona isprazna (ovo je dobra
opaska koja podrazumijeva logicke strukture, kao i matematicke ne donose same po sebi
materijalne istine). Po njemu: »Logicka funkcija dedukcije upravo se sastoji u prenošenju
istine iz jednog iskaza u drugi – ali dedukcijom se može postici samo to. Ona ne može da
ustanovi sinteticku istinu ukoliko neka druga sinteticka istina nije vec poznata.«154
Dakle, logicka nacela su analiticka i ovdje ovaj pojam analiticka podrazumijeva
razumljiva po sebi. Slicno kao kod Kanta spoznajnu vrijednost imaju sinteticki sudovi, koji
su produkt zapažanja, ali oni su po prirodi podložni sumnji i ne mogu nam dati apsolutnu
izvjesnost. Ovdje nastaje problem da se znanost koja po svojoj prirodi sinteticke treba da
dobiju ideal deduktivne strukture.
Ovi stavovi su bliski Kantu: »Ako se napredak filozofije sastoji u otkrivanju
znacajnih pitanja. Kantu treba dodijeliti visoko mjesto u njenoj povijesti zato što je
postavio pitanje o postojanju sinteticke apriorne istine.«155 No, za Reichenbacha kao
logickog pozitivista, ovaj problem je Kant iznio na svjetlo dana, ali ga nije uspješno riješio.
Apsolutno se po Reichenbachu trebaju se odbaciti sinteticki sudovi apriori i kao izvor
pogrešnosti ovakvog stava on upravo navodi razvoj matematike, tj. fizike. Poznato je da
Kant, iako nije bio znanstvenik, cesto isticao Newtonovu klasicnu mehaniku kao dokaz
postojanje sintetickih sudova apriori. Tako su po Kantu, na primjer, zakon o održanju ili
zakon o uzrocnosti tipicni primjeri sintetickih sudova apriori. Reichenbach kao kontra
argument navodi suvremenu fiziku, kvantnu mehaniku i teoriju relativnosti, gdje su ti
principi, a narocito o uzrocnosti, diskutabilni pa samim tim gube apodikticnu izvjesnost.
Tako Reichenbach hrabro konstatira: »Da je Kant doživio da vidi današnju fiziku i
matematiku, on bi možda, veoma lako se odrekao filozofije sintetickih sudova apriornih
istina.«156
Kako je ovakav argument cesto korišten kao ilustracija ili, još oštrije, kao dokaz o
nepostojanju sintetickih sudova apriori, moramo dati izvjesne napomene. Ovakvi dokazi u
svakom slucaju nisu plauzabilni jer u sebi sadrže izvjesnu cirkularnost, na primjer ako
Newtonova mehanika ne može pokazati postojanje sintetickih sudova apriori ona ih ne
može ni opovrci. Naime, razvoj znanstvenih teorija ne mogu donijeti takvu odluku, barem
ne u vidu dokaza. Prvo, odnos izmedu klasicne mehanike i teorije relativnosti, odnosno
kvantne mehanike nije odnos rivalskih teorija i one u principu ne opovrgavaju jednu drugu,
prije bi se reklo da predstavljaju razliciti opis razlicitih fizickih realnosti. Drugo, još
važnije, ako je na primjer, kvantna mehanika revidirala zakon uzrocnosti spram klasicne
mehanike to ne znaci da ne postoji sinteticki sudovi apriori, tj. možemo reci zakon o
uzrocnosti ne spada u klasu sintetickih sudova apriori, dok na primjer, zakon o održanju
ima svojstva sintetickih sudova apriori. I, trece, zakljucak da razvoj fizike obara postojanje

153 Ibid str. 62.


154 Ibid str. 63.
155 Ibid str. 65.
156 Ibid str. 65.

169
sintetickih sudova apriori, bio bi plauzabilan ako bi se suvremene fizikalne teorije pokazala
kao apsolutno istinite, tj. kada bi imali status apsolutnih istina, a koje bi onda bile u poziciji
odlucivosti jeli postoje sinteticki sudovi apriori ili ne. Ovdje imamo dvije mogucnosti; ili
cemo pretpostaviti da su suvremene fizikalne teorije apriori istinite, ili ce, što je
najvjerojatnije, suvremene fizikalna teorija biti samo još jedan aproksimativni model opisa
koji je podložan daljnjoj reviziji. U oba slucaja ni kvantna mehanika ni teorija relativnosti
ne mogu dati dokaz o nepostojanju apriornih istina, jer u prvom slucaju je sama
pretpostavila apriornost, što je dovodi u kontradikciju sa negiranjem postojanja apriornih
istina, a u drugom slucaju je samo “približna istina” i kao takva može samo postaviti
hipotezu o nepostojanju sintetickih sudova apriori što nije dovoljno da bi se oni odbacili.

8.2. Empiricki pristup – uspjeh i neuspjeh

Odbacujuci mogucnost racionalistickog pristupa ka spoznaji, pri cemu se cini kako je


i on sam podlegao pogrešnim analogijama svodeci sve te filozofe koji jedino matematiku
nazivaju idealnim oblikom saznanja i tako kaže: »Takvu smo filozofiju nazvali
racionalizmom. Osim Hegela i njemu slicnih filozofa, nacionalisti drže da matematika
predstavlja idealni oblik saznanja; ona daje obrazac po kojem se uoblicuje filozofsko
saznanje.«157 Smatra da je najznacajniji predstavnik empirizma u Grckoj bio Demokrit.
Po samom svom stavu da je izvjesnost zabluda racionalizma on pretpostavlja da su
najznacajniji empirici helenistickog svijeta ustvari skeptici: » …Karneades ( II vijek prije
Krista) uocio je da dedukcija ne može pružiti takvo saznanje, zbog toga ona samo izvlaci
zakljucke iz danih premisa, te ne može da utvrdi da li su aksiomi istiniti.«158
Suprotno racionalizmu,159 empirizam, dakle, umanjuje znacaj svijesti svodeci
njegovu ulogu na svodenje reda medu utiscima idejama: upravo taj sreden sustav zovemo
znanje. Ovako postavljena stvar, još se više pojednostavljuje situaciju a to je odnos spram
empirizmu, gdje ce se bilo koji ne-deduktivizam ustvari uglaviti u apsolutnu dihotomiju
racionalizam – empirizam. Zato nije cudo da se u staroj Grckoj skeptici, koji su uocili
slabosti deduktivnom zakljucivanju, smatra najznacajnijim empiristima. Možda bi bilo
interesantno navesti jednu metaforu, slikovit prikaz odnosa izmedu racionalizma i
empirizma, dakako sa stajališta empirizma.
Baconova slikoviti prikaz odnosa ove dvije filozofije: U jednoj raspravi o filozofskim
sustavima, on nacionaliste usporeduje sa paucima, koji iz vlastite supstancije ispredaju
paucinu, dok starije empirici predstavljaju mrave, koji sakupljaju gradu a nisu kadri da u
njoj otkriju poredak; novi empirici, tvrdi on, nalik su na pcele, koji sabirahu i vare gradu
dodajuci joj dio vlastite supstancije, te tako stvaraju proizvod bolje kakvoce.
Prije svega, dakle, po Reichenbachu empirizam mora napustiti ili bolje receno mora
da prebrodi ideal, koji se provlaci od helenskih vremena, apsolutne izvjesnosti. Po njemu tu
je povijesnu ulogu, tzv. približavanje znanstvenoj filozofiji ucinio kriticki empirizam. Tako
kaže: »Britanski empirizam morao je da prebrodi upravo taj helenski ideal apsolutne
izvjesnosti spoznaje, koji je bio uoblicen po uzoru na matematiku. U tome se i sastoji
njihova povijesna funkcija, funkcija pionira naucne filozofije.«160

157 Ibid str. 96.


158 Ibid str. 98.
159 Razumljiva je bliskost racionalizma i teologije pošto se ne zasnivaju na culnom opažanju. Odnos izmedu
racionalizma i empirizma slikovito prikazan: »Oprecnost izmedu ove dvije vrste filozofa, mada se na obje
strane podjednako jako osjeca, nije simetrican: dok racionalisti drže empiristu za moralnog nižeg, empirist
smatra da je racionalist lišen zdrava razuma.« (Ibid.str. 99)
160 Ibid str. 104.

170
No, za Reichenbacha empirizam se nalazi pred svoje dvije dileme, a obje se odnose
na poznati problem indukcije; ili, prvo, radikalni empirizam, koji ne prihvata nikakve druge
rezultate osim analitickih iskaza, a tada se ne može služiti indukcijom te se mora odreci
svakog iskaza o buducnosti. I, drugo, empirizam koji prihvata induktivni zakljucak, a time
prihvata ne analiticko nacelo koje se može izvesti iz iskustva, te tako odbacuje empirizam.
Tako on dolazi do zakljucka da klasicni empirizam kao i racionalizam dolazi do izvjesnom
smislu u kontradikciju.161 Neobicna ravnoteža izmedu racionalizma i empirizma, oboje je
u kontradikciji: »Racionalizam ne može riješi problem empirijskog znanja zato što ga
tumaci kao matematicko znanje i tako razum pretvara u zakonodavca fizickog svijeta. Ali
taj problem ne može da riješi ni empirik, … ali ogranicavajucu moc razuma na postavljanje
analitickih nacela, on nailazi na novu teškocu, na nemogucnost da opravda metodu pomocu
kojeg se empirijsko saznanje prenosi iz prošlosti u buducnost, to jest na nemogucnost da
objasni prorocku prirodu spoznaje.«162
Po Reichenbachu naucnici se nisu bavili ovim problemima jer oni koji djelaju imaju
cesto više uspjeha oni koji razmišljaju što da cine. Ovako postavljena stvar namece treci
put, koji je za njega u sadržana u teoriji vjerojatnosti. Bez obzira na ovaj interesantan
zahvat, on ce se ubrzo suociti sa problemom subjektivizma što sa sobom nosi pojam
“vjerojatnosti”. On navodi da se problemom vjerojatnosti bavio i Hume ali: »Empirici,
ukljucujuci i Humea, proucavali su prirodu vjerojatnosti u više navrata; no oni su došli do
zakljucka da je vjerojatnost subjektivna i da važi za nazor ili vjerovanje, koje su oni
razlikovali od spoznaje.«163
On opravdava ovakav stav jer nije postojala fizika suvremenog doba koja je
iskoristila ovu matematicku disciplinu u svom opisu: »To novo shvacanje spoznaje nije se
moglo razviti u okviru Newtonove fizike. Na rješenje problema indukcije moralo se cekati
dok se nije pojavilo novo tumacenje spoznaje, koje je proizišlo iz fizike dvadesetog
vijeka.«164
Razmatrajuci odnos filozofije i znanosti, a posebice u odnosu spram fizike,
Reichenbach, uocava da je napredak potonje može zahvaliti svojoj metodi Na podrucju
filozofije u vrijeme kada Newtonova mehanika uzima svoj potpuni zamah, dolazi do
izvjesnog spoznajnog rješenja u obliku Kantovog kopernikanskog obrata.165 No, za
njega niti napredak mehanike pa ni Kantovo rješenje nisu dali dugorocno pozitivne
rezultate, i ne samo to, prividan uspjeh mehanike koji je u svom napredovanju koristila
hibridno induktivno deduktivno zakljucivanje zapada u istu slijepu ulicu u koju je zapadala
i filozofija.
Metoda i domena njene djelotvornosti nisu sadržane u njoj samoj po Reichenbachu:
»Gradeci zamršenu mrežu deduktivnih i induktivnih zakljucaka, klasicna fizika je razvila

161 Spoznaja dobivena promatranjem ogranicava se samo na prošlost i sadašnjost a buducnost se


promatranjem ne spoznaje. Kako racionalizam tumaci empirizam po Reichenbachu: »Empirijsku nauku
nacionalista tumaci kao sustav cija osnovna nacela moraju biti pouzdana poput matematike; empirik
pouzdanost matematike zamjenjuje pouzdanošcu promatranja ali zahtijeva da recenice koje se odnose na
buducnost budu isto tako pouzdani kao što su recenice koje se odnose na prošlost. Stoga racionalist dospijeva
do problema zašto priroda mora da slijedi razum, a empirik se suocava sa pitanjem kako da pouzdanost
zapažanja prenese na predvidanje.« (Ibid. str.112.)
162 Ibid str. 110.
163 Ibid str. 113.
164 Ibid str. 114.
165 Za Reichenbacha suština Kantove filozofije je sadržana u sljedecem: »Stoga se induktivno zakljucivanje
upotrebljava samo za iznalaženje pojedinacnih fizickih zakona, a ne koristi se za utvrdivanje opcih principa,
kao što je princip uzrocnosti, koje nam namece razum. Pošto mi pouzdano znamo da uzrok postoji, indukcija
se opravdava kao orude njegova iznalaženja. Kant vjeruje da je ovim obrazloženjem pobio Humovu kritiku
indukcije. Izvjesnost sintetickih apriornih istina djeluje tamo gdje se empirik povlaci u skepticizam: to je
suština Kantove filozofije. « ( 128 )

171
veoma djelotvornu metodu predvidanja; ali ni fizicar ni filozof ne bi bili kadri da odgovore
na pitanje zašto bismo se na te metode oslanjali pri daljnjem predvidanju.«166
On pretpostavlja da upravo nepostojanje prave univerzalne metode dovelo je klasicnu
mehaniku do one mrtve tocke kao što je to bio slucaj i sa filozofijom. Po njemu, fizicari su
i dalje vršili promatranja i postavljali teorije, nižuci uspjeh sa uspjehom, sve dok nije na
mrtvu tocku dospjela i sama fizika. Iz te krize izašla je nova znanost, a po Reichenbachu to
rješavanje krizne situacije omogucilo je i filozofiji da krene novim putem.
Zbog svega ovoga Reichenbach traži jedno novo rješenje koji ce biti rezultati jedne
Znanstvene filozofije. Tocka njegovog rješenja krize filozofije i krize mehanike, koja je
nastala pojavom STR i kvantne mehanike, jeste u redefiniciji osnovnih pojmova kao što su
prostor, vrijeme, uzrocnost itd. Za njega su to pitanja od fundamentalne nužnosti jer sa
jedne strane Kantov apriorizma nije zadovoljio rješenje tog problema, a fizika ih nije
postavljala i zbog toga upravo tu treba da pocne naucna filozofija.

8.3. Znanstvena filozofija

Nužnost stvaranja jedne znanstvene filozofije, kao što i sam naziv kaže, prema
Reichenbachu je sadržana s jedne strane u razvoju znanosti koja se svojim razvojem i
specijalizacijom dovodi u poziciju potrebe stvaranja jedne opce slike, a ta opca slika
prevazilazi mogucnosti parcijalnih rješenja, tj. oni se nalaze u domeni filozofskog
promišljanja. Tako on kaže: »Matematicari, fizicari ili biolozi koji su željeli da riješe
tehnicke probleme svoje nauke uvidjeli su da nisu u stanju da nadu rješenje ako prethodno
ne odgovore na izvjesna opca, filozofska pitanja.«167
Na drugoj strani tradicionalna filozofija, po njemu, gubi dah u otkricima s modernom
znanošcu i zbog toga mora napraviti korak bliže ka znanosti u obliku znanstvene filozofije.
»Filozofi tradicionalne škole cesto odbijaju da analizu nauke prizna za filozofiju, te i dalje
poistovjecuje filozofiju za pronalaženje filozofskih sustava. Ona ne shvaca da su filozofski
sustavi izgubili znacaj i da je njihovu ulogu preuzela filozofija nauke. Znanstveni filozof ne
plaši se takvog opterecenja. On se laca posla, a staromodnom filozofu prepušta da iznalazi
filozofske sustave, za koje može biti mjesta u filozofskom muzeju zvanom povijest
filozofije.«168
Mi necemo ulaziti u podrobniju analizu njegovih rješenja, ali navedimo neke bitne
rezultate.

8.3.1. Priroda geometrije

Njegov je stav da je propast ideje sinteticke apriorne istine posljedica razvoja


matematike a posebice geometrije. Za njega je geometrija nastala kao empirijska nauka
(etimologija rijeci geo-metros), za razliku kao što smo vidjeli kod Poincarea.
Gauss je prvi postavio problem empirijske odredenosti fizicke geometrije. Kod ovog
osnovni problem je problem kongruencije, a na nju se može gledati samo kao pitanje
definicije, a ne promatranja. (tijela na razlicitim mjestima nisu dana rijecju 'jesu' jednake
dužine nego kažemo da su jednake dužine)

166 Ibid str. 131.


167 Ibid str. 136.
168 Ibid str. 140.

172
Po njemu relativnost geometrije sadržana u sljedecem: »Iskazi o geometriji fizickog
svijeta, prema tome, suvisli su tek pošto se postavi koordinativna definicija kongruencije.
Ako izmijenimo koordinativnu definiciju kongruencije, dobit cemo drugaciju geometriju.
Ovu cinjenica naziva se relativnošcu geometrije.
Uvodi pojam normalnog sustava, kao odgovor na neokantovsko i Poincareovo
shvacanje geometrije prostora. Tako on kaže: »Prostor nije oblik poretka pomocu kojeg
promatrac gradi svoj svijet, vec sustav odnosa poretka koji važi za cvrsta tijela pri
prenošenju i za svjetlosne zrake, te otuda izražavaju veoma opcu osobinu fizickog svijeta, a
ova sacinjava osnovu svih drugih fizickih mjerenja – to je ishod razvoja moderne fizike i
matematike. Zacudo, ovim dugackim putem vracamo se, konacno, onamo odakle smo
krenuli: geometrija je nastala kao empirijska nauka u Egipcana, Heleni su od nje nacinili
deduktivnu nauku, a napokon je postala ponovo empirijska nauka pošto je najsavršenija
logicka analiza otkrila mnoštvo geometrija od kojih jedna i samo jedna jeste geometrija
fizickog svijeta.« 169
Za njega nestaje geometrije kao sustava sintetickih apriornih istina i za njega se ona
dijeli na apriornu – dakle matematicka i analiticka ili sinteticka, dakle fizicka i empirijska.
Ovaj je korak veoma bitan i fundamentalan jer otvara put empirizmu: »Tako se
matematicka geometrija svela na analiticku istinu, a sinteticki dio geometrije prepušten je
empirijskoj nauci. Racionalisticki filozof izgubio je svog najmocnijeg saveznika, te je za
empirizam put bio otvoren.«170
Dakle, potpuno u opreci spram Poincarea koji je, kao što smo vidjeli, geometrijske
istine sveo na razinu konvencije, za Reichenbacha primijenjena geometrija ili sinteticka
geometrija je tipicno empirijska znanost. Ovakvom “materijalizacijom” geometrije
racionalizam gubi svog najveceg saveznika, a empirizam potpunu pobjedu. U daljnjem
dijelu vidimo ukratko kako Reichenbach rješava druge probleme kao što je na primjer
problem uzrocnosti itd.

8.3.2. Prirodni zakoni

Pojam uzrocnosti zauzima po Reichenbachu najznacajnije mjesto, u stvari pod


uzrocnim zakonom naucnik podrazumijeva odnos koji ima oblik AKO – ONDA s tim što
ti odnosi moraju važiti stalno (uvijek).
Ovaj problem koji su još razmatrali i empirici a posebice Hume, Reichenbach rješava
na sljedeci nacin: «Misao o nekakvoj povezanosti uzroka i posljedice, o nužnosti da
posljedica slijedi uzroku antropomorfnog je porijekla i bez nje se može; pod uzrocnim
odnosom podrazumijeva se jedino odnos AKO – ONDA UVIJEK, Ako bi se biskupska
zgrada tresla kad god se na platnu prikazuje eksplozija, onda bi taj odnos bio uzrocan. Ništa
nam drugo nije na umu kad govorimo o uzrocnosti.«171
Za njega od posebne važnosti je takozvani statisticki metoda koji je pokazao svoju
vrijednost u odredivanju ireverzibilnih procesa a ovaj je opet povezan sa tijekom vremena.
Statisticko tumacenje ima za njega fundamentalno znacenje jer se uvodi kao teorijska
posljedica uzrocnost koja nema tu strogocu kao što je to slucaj kod uzrocnost, primjer
klasicne mehanike
O ovom problemu obrazovana su dva suprotna shvacanja; 1. prema prvom shvacanju
upotreba statistickih zakona izražavamo jedno neznanje, primjer – kada bismo bili kadri da
proracunamo kretanja svakog molekula fizicar ne bi morao pribjegavati upotrebi

169 Ibid str. 153.


170 Ibid str. 156.
171 Ibid str. 170.

173
statistickih zakona. 2. drugo shvacanje je potpuno suprotno i ono ne podržava vjerovanje u
strogu uzrocnost vec istice da je naše zapažanje uzrocnosti prirodnog zakona uvijek
posljedica stvarnog idealiziranog stanja stvari. Po ovom shvacanju mi nemamo pravo da
pojam stroge uzrocnosti prenosimo u podrucje mikroskopskog svijeta. Ovaj problem je
posebno aktualiziran u kvantnoj mehanici i u tzv. Heisenbergovoj relaciji neodredenosti.
Dakle Reichenbach prihvacajuci ovaj drugi stav kao ispravan svodi zakone na zakone
vjerojatnosti koji sada ima oblik AKO – ONDA U IZVJESNOM POSTOTKU. Ova
promjena je korjenita i odnosi se i na samu logiku, tako umjesto implikacije obicne logike
imamo implikaciju vjerojatnosti. Ovom pretpostavkom on ide još dalje tvrdeci da uzrocnost
u obliku vjerojatnosti, kao što je slucaj sa prostorom i vremenom, definitivno obara
Kantovu pretpostavku o postojanju sintetickih sudova apriori u koje spada i sud o
uzrocnosti.
Nova teorija atoma za Reichenbacha ugrozila je dosljednost fizike, jer dok je za neke
pojave bilo potrebno cestino shvacanje svjetlosti za druge je bilo potrebno valno shvacanje.
Pored toga znacajnu ulogu je dobio i matematicki formalizam koji neovisno od
interpretacije dovodi do ispravnih zakljucaka. Tako on kaže: »Ovdje nailazimo na pojavu
koja jasno pokazuje relativnu nezavisnost matematickog formalizma; matematicki simboli
žive, da tako kažemo, za svoj racun, i do ispravnih rezultata dovode još prije no što covjek
koji njima shvati dokraja njihovo znacenje.«172
Heisenbergova i Bohrova relaciji tj. princip neodredenosti, je korak od uzrocnog ka
statistickom tumacenju mikrokozmosa. No, ovdje se postavlja još jedan problem a to je, da
pitanje što je materija nije samo pitanje fizike nego postaje logicko filozofsko pitanje.
Ovdje posebno nastaje izoštravanje problema spoznaje i odnosa subjekt – objekt. Rješenje
problema iskaza koji se odnose na mikrokozmos Reichenbach vidi u tome da oni ne
spadaju u provjerljive iskaze vec konvencije. Tako kaže: »Fizicka stvarnost može se opisati
klasom ekvivalentnih opisa; mi odabiremo onaj od kojih nam je najpodesniji, a taj izbor
pociva na pukoj konvenciji, to jest na proizvoljnoj odluci.«173
Po njemu, slom klasicne uzrocnosti ima implikaciju da se u nezapaženim objektima
mikrokozmosa ne možemo govoriti na isti nacin kao i objektima makrokozmosa. Što se
tice Bohrovog principa komplementarnosti, ovaj princip ne rješava problem nego ga samo
imenuje. Tako kaže: »Treba napomenuti da se rijecju komplementarnost logicke teškoce
jezika kvantne mehanike ne objašnjavaju niti otklanjaju, vec samo imenuju.«174 Odnosno:
»Preispitivanje logike omogucilo je drukciji pristup tom problemu. Dvojni ili
komplementarni jezik zamijenjen je jezikom koji se, zahvaljujuci obuhvatnijoj logickoj
strukturi, može prilagoditi osobnosti mikrokozma kvantne mehanike.«
Ovakav odnos prema statistickom tumacenju zakonitosti dovodi do nužnog odnosa
prema logici i u tom podrucju se mora pojaviti revizija.

8.3.3. Moderna logika

Simbolicka logika postala je jedna od izrazitih odlika naucne filozofije. Govoreci o


povijesti logike on tvrdi da je pravi tvorac klasicne logike Aristotel koji je prvi odvojio
oblik zakljucivanja od njegovog sadržaja. Tako kaže: »Proucavajuci logicke oblike
Aristotel je nacinio odlucan korak ka nauci o logici i izricito formulirao neka osnovna
nacela logike, kao što su nacelo istovjetnosti i nacelo protivrjecnosti … Na primjer,

172 Ibid str. 184.


173 Ibid str. 189.
174 Ibid str. 196.

174
Aristotelovom logikom ne može se dokazati da je Isak sin Avramov ako je Avram otac
Isakov; njegova logika ne posjeduje sredstva za izražavanje oblika tog zakljucka.«175
Logika je ostala u svom prvobitnom obliku sve do Leibniza, a posebno radovima
Boolea i De Morgana, koji su logiku izrazila preko simbolickog jezika poput matematickog
obilježavanja. Za Reichenbacha stvaranje simbolicke logike predstavlja veliki korak jer
razjašnjava znacenje i poboljšava logicko mišljenje. Izgradnja simbolicke logike omogucila
je ispitivanje odnosa logike i matematike iz novog ugla. Zašto se proizvodima mišljenja
bave dvije apstraktne nauke? Poduhvativši se da na to pitanje odgovore, Bertrand Russell i
Alfred N. Whitehead dospjeli su do odgovora da je matematika isto što i logika, da je ona
samo grana logike koja se posebno razvila s obzirom na kvantitativne primjene.
Ono što je bitno, slicno kao i kod matematickih struktura, pokazao je posebno Russell
da priroda matematicke nužnosti analiticka a što važi i za logiku, a odatle slijedi da ona nije
sinteticka pa samim tim je i isprazna jer ne može reci ništa o fizickim objektima. Logika
formulira jezicka pravila – zato je njena priroda analiticka i isprazna, odnosno logicki
zakoni su nužno istiniti jer se ne mogu nikakvim empirijskim promatranjem pobiti.
Govoreci o ispraznosti matematike Reichenbach kaže: »Mi ne omalovažavamo
matematicko mišljenje ako ga nazivamo analitickim. Korisnost matematickog mišljenja
potice upravo iz njegove analiticke prirode; baš uslijed svoje ispraznosti, matematicke
teoreme su apsolutno pouzdane, te ih smijemo primjenjivati u prirodnim naukama.
Upotrebom matematike nikad se ne može pobiti naucni rezultat, jer matematika nikad ne
može da uvede u nauku neku nedokazanog skrivenog sadržaja.«176
No, ni formalna logika bez obzira na svoju analiticnost nije bila oslobodena
nelogicnosti. Takav je primjer koji daje Russell, pojava antinomije teorije klasa. Tako na
primjer naše klasifikacije postoji iscrpne, jer svako svojstvo mora biti ili pridodano ili ne
pridodano, ali se onda postavlja pitanje gdje moramo klasificirati samo svojstvo
pridodavanja a što je proturjecno.
Obrazlaganju tipova Russell je dao ogranicenje koja se odnosi na jezicku upotrebu, tako
na primjer svojstvo nekog svojstva višeg je tipa od svojstva neke stvari, a time se
izbjegavaju odredene antinomije. Tako Reichenbach kaže: »Proucavanje antinomije i
teorija tipova dovelo je do veoma važnog razlikovanja – do razlikovanja jezika i
metajezika (naziv potice od grcke rijeci “meta”, što znaci “s one strane”). Dok obican jezik
govori o stvarima, metajezik govori o samom jeziku; prema tome, kad gradimo kakvu
teoriju jezika, mi govorimo metajezikom.«177
Odnosno: »Ako se ova dva jezika pobrkaju, mogu se izgraditi neke antinomije, pa je
otud razlikovanje jezicnih razina nužan preduvjet logike. Recenica “To što upravo sada
velim nije tocno” dovodi do protivrjecnosti, jer ona je netocna. Jedna takva recenica mora
se smatrati nesuvislom, pošto govori o samoj sebi i sprecava nas da razlikujemo jezicke
razine. Proucavanje metajezika dovelo nas je do jedne opce teorije znakova nazivane cesto
semantikom ili semiotikom . . . pored toga što koristi matematici, simbolicka logika postala
je znacajna i za druge nauke. Kad su fizicari otkrili da kvantna mehanika dovodi do
izvjesnih iskaza cija se tocnost ili netocnost ne može dokazati, takvi iskazi su se mogli
uklopiti u trovrjednosnu logiku, to jest u logiku koja pretpostavlja da se izmedu dvije
vrijednosti kojima se mjeri istinitost, izmedu tocnosti i netocnosti, nalazi kategorija
neodredeno.«178
Rješenje na kome Reichenbach insistira jeste jedna nova nauka, jedna moderna
logika koja bi obratila pozornost na samu semantiku jezika a što je sukladno logickom

175 Ibid str. 220.


176 Ibid str. 226.
177 Ibid str. 228.
178 Ibid str. 229.

175
pozitivizmu. Za razliku od simbolicke logike sa diskretnim rješenjima istinitosti i lažnosti
javlja se viševrjednosna logika sa jednom ljestvicom od 0 do 1.
Za njega ukidanje simbolicke logike predstavlja nužni korak u fundamentalnoj
znanosti, a u konacnici u filozofiji i znanosti predstavlja dokidanje deduktivne koncepcije a
samim tim i glavno oružje racionalizma. Sa takvim zakljuckom nastavlja se sa daljnjom
analizom tj. problemom predvidanja i problemom indukcije.

8.3.4. Saznanje predvidanja

Govoreci o razlici izmedu dedukcije i induktivnog zakljucivanja Reichenbach daje


prednost ovom drugom, po tome što nije isprazno i što dovodi do zakljucaka koji nisu
sadržani u premisama. Dakle po njemu induktivni zakljucak predstavlja orude predvidanja
znanosti, ali tom razlikom što induktivni zakljucak ne primjenjujemo za iznalaženje kakve
teorije vec za njeno opravdavanje podacima do kojih smo došli promatranjima. Ovdje on
želi da naglasi cinjenicu da hipoteticko – deduktivni metoda koji se koristi u znanosti može
poprimiti iracionalni oblik nagadanja ako se pomiješaju kontekst otkrica sa kontekstom
opravdanja. U kontekstu otkrica indukcija nema znacajnu ulogu kao što ne postoje pravila
za neko otkrice, nego ona ima ulogu samo u kontekstu opravdanja. No, i ovdje opravdanje
neke teorije ne može biti potpuno što i jeste problem logickog empirizma, ali taj problem
Reichenbach pokušava riješiti uvodenjem pojma vjerojatnosti, po kojoj mi prihvacamo onu
teoriju koja je najvjerojatnija. No, iako je prividno riješen problem opravdanosti neke
teorije podrobnijom analizom se da pokazati da se problem odluke, odnosno potvrde
teorije prebacuje u ravan vjerojatnosti. Stvar je u tome što se vjerojatnost može dvojako
tumaciti, kao što je primjer racionalizma koji pretpostavlja vjerojatnošcu kao produkt
razuma u odsustvu razloga. Tako i sam Reichenbach rezignirano zakljucuje: »Htjeli bismo
da vjerujemo da je teorija vjerojatnosti oduvijek spadala u djelokrug empirizma, ali
historija vjerojatnosti dokazuje da to nije tocno. Uvidajuci neophodnost pojmova o
vjerojatnosti, racionalisti modernoga doba pokušali su da postave racionalisticku teoriju
vjerojatnosti . . . Možda Boolovu logiku vjerojatnosti treba klasificirati kao racionalisticku;
a izvjesno da je Keynesova simbolicka teorija vjerojatnosti racionalisticka, jer pokušava da
vjerojatnost tumaci kao mjerilo razložnog vjerovanja . . . Za racionalista, stupanj
vjerojatnosti je proizvod razuma u odsustvu razloga.«179
Dakako, da on napada tumacenje vjerojatnosti koje daje racionalizam predstavlja
ostatak spekulativne filozofije, a dok, po njegovom mišljenju, empirizam ispravno definira
vjerojatnost kao ucestalost. No, ovakvo shvacanja vjerojatnosti kao što priznaje i
Reichenbach dovodi do dvije osnovne teškoce; prva teškoca pricinjava upotreba
induktivnog zakljucka jer vjerojatnost koja se oslanja na induktivni zakljucak sadrži u sebi
Humeovu kritiku po kojoj ona nije apriorna ni aposteriorna, druga teškoca jeste tumacenje
vjerojatnosti kada se iskazi odnose na pojedinacne slucajeve gdje je njezina upotreba
nesuvisla.
Kao osnovni pojam u interpretaciji vjerojatnosti Reichenbach uvodi pojam “pozit”:
»Pojam pozita je kljuc za razumijevanje predvidackog saznanja. Iskaz o buducnosti ne
može polagati pravo na tocnost; uvijek smo kadri da zamislimo da ce se desiti nešto
suprotno ocekivanome, i ništa nam ne jamci da se u buducnosti nece ostvariti ono što je
danas plod mašte . . . Metoda ogleda i greške jedino je postojece orude predvidanja.
Predvidacki iskaz je pozit; umjesto da znamo njegovu istinitost, mi znamo jedino njegovu
procjenu, koja se odreduje s obzirom na njegovu vjerojatnost . . . Humeovom kritikom

179 Ibid str. 236.

176
indukcije, zato što se nije oslobodio jednog osnovnog racionalistickog postulata, postulata
da se istinitost sveg znanja mora moci dokazati . . . Po tom tumacenju, njegovu istinitost ne
treba dokazivati; tražiti se može samo dokaz da on predstavlja valjan ili cak najbolji pozit
kojim raspolažemo. Takav dokaz u stanju smo da damo, pa na taj nacin možemo riješiti
induktivni problem.«180
Konacno on zakljucuje da za indukciju treba naci opravdanje izvan teorije
vjerojatnosti, jer sama teorija vjerojatnosti pretpostavlja upotrebu indukcije. Takoder,
pokušava indukciju opravdati samom potrebom pokušavanja tako slikovito objašnjava na
sljedeci nacin: »Covjeka koji izvodi induktivne zakljucke možemo usporediti sa ribarom
koji baca mrežu u nepoznat dio oceana – on ne zna da li ce uloviti ribu, ali zna da mora
bacati mrežu ako želi da je ulovi. Svako induktivno predvidanje slicno je bacanju mreže u
ocean prirodnih zbivanja; mi ne znamo da li cemo imati dobar ulov, ali bar pokušavamo da
ga ostvarimo, i to uz pomoc najboljih sredstava kojima raspolažemo.«181
Tako na kraju dobivamo osnovni niz spoznaje kod Reichenbacha. Svako znanje je
vjerojatno znanje i ono se potvrduje u smislu pozita ( tj. najvjerojatnije teorije ili skupa
iskaza) a ujedno metoda iznalaženja ovog pozita postiže se samo indukcijom. (Ovakav stav
kritizirao i sam B. Russell )
Na kraju ovog kratkog razmatranja navedimo njegov odnos prema problemu spoznaje
uopce koji se naziva funkcionalno shvacanje spoznaje.

8.3.5. Funkcionalno shvacanje spoznaje

U ovom poglavlju Reichenbach razmatra problem spoznavanja uopce. Odmah na


pocetku pokušava, kako on kaže, odrediti i napasti racionalizam tj. spekulativnu filozofiju:
»Spekulativnu filozofiju odlikuje transcendentalno shvacanje saznanja, po kojem saznanje
prevazilazi opažljive predmete i ne proistice iz culnog opažanja. U naucnoj filozofiji
saznanje se shvaca funkcionalno, kao orude predvidanja, a culno promatranje kao jedino
prihvatljivo mjerilo istinitosti sintetickih iskaza.«182
Logicki empirizam koji svoji naziv dobiva po tome što se u analizi spoznaje služi
metodom simbolicke logike, za njega, razlikuje se od spekulativne filozofije što se koristi
funkcionalnim shvacanjem znanja, tako kaže: »Po ovom tumacenju, saznanje nas ne
upucuje na neki drugi svijet, vec ovozemaljske stvari prikazuje tako da vrši funkciju koja
služi odredenoj svrsi, svrsi predvidanja buducnosti.«183
Ovdje se spoznajni sadržaj, a što je jedna od osnovnih karakteristika logickog
empirizma, smatra sustavom znakova pri cemu su znaci fizicki predmeti kao što kaže
Reichenbach ovi znaci svoju suglasnost postižu putem konvencije, tako na primjer rijec
“kuca” odgovara kuci itd. Znaci se spajaju tako da neki njihovi spojevi, koji nazivamo
recenicama, odgovaraju stanjima stvari.
Za njega provjerljivost predstavlja nužan dio teorije znacenja, tako kaže da je
racionalizam uvijek vjerovao da postoji znacenje po sebi, a empirici su uvijek isticali da
znacenje ovisi o provjerljivosti. Dakle, teorija provjerljivosti znacenja neophodan je dio
naucne filozofije. Do ove filozofije moglo se doci tek pošto se teorija spoznaje rasteretila
sinteticke apriorne istine i ostatka spekulativne filozofije koji je stremio svijetu entiteta
odvojenog od opaženih predmeta itd. kao primjer navedimo sljedeci citat: »A dokaz da je

180 Ibid str. 243.


181 Ibid str. 247.
182 Ibid str. 253.
183 Ibid str. 256.

177
saznanje funkcionalno, da ono predstavlja najbolje orude predvidanja, nije se mogao dati
prije nego što je vjerojatnost bila protumacena na zadovoljavajuci nacin.«184
Kao što i logicki empirizam, tako i Reichenbach suocava sa problemom opaženih i
neopaženih entiteta a on to pokušava riješiti uvodenjem pojma “illata” što znaci predmeti
izvedeni zakljucivanjem, a oni se razlikuju od concreta iz kojih je sacinjen svijet opaženih
predmeta, kao i od abstracta koji predstavlja spojeve concreta. On prvi pojam odvaja od
konkretnih objekata ili njihovih spojeva i njihovo postojanje za njega je jedino vjerojatno.
On tvrdi da funkcionalno shvacanje spoznaje, tj. svodenja znacenja na provjerljivost
prevazilazi tradicionalni spor izmedu idealizma i realizma, tako kaže da se i u nekim
suvremenim shvacanjima pojavljuju ti stari oblici zato što se ne koristi funkcionalni pristup
spoznaji: »Zacudo idealisticko shvacanje ega kao tvorca fizickog svijeta nedavno je dobilo
novu podršku u izvjesnim tumacenjima kvantne fizike, koja se na nedopustiv nacin služe
Bohrovom komplementarnošcu i Heisenbergovim stavom da se promatranjem izaziva
poremecaj . . . Kvantnomehanicka neodredenost nema nikakve veze sa odnosom izmedu
promatraca i njegove sredine. Ta neodredenost postaje važna tek kasnije, kad svijet
najmanjih objekata treba izvesti iz svijeta vecih objekata.«185
Na kraju ovog kratkog razmatranja znanstvene filozofije Hansa Reichenbacha možemo
dati neke osnovne primjedbe na njegova razmatranja. Kao i citav pravac logickog
pozitivizma, tj. filozofi Beckog kruga, tako i Reichenbach u potpunosti sužava predmet i
djelovanje filozofije tražeci izlaz samo u pozitivisticki orijentiranoj filozofiji. Sve probleme
koje zasebne nauke ne mogu da riješe logicki empirizam proglašava pseudo-problemom u
filozofiji. Mi cemo u sljedecem poglavlju obratiti pozornost na kritiku ovakvog pristupa, pa
i citave konstrukcije Beckog kruga i logickog pozitivizma i u odredenim dijelovima kritika
ce se odnositi i na stavove H. Reichenbacha koji pripada tom programu. No, ovdje bi smo
ipak trebali napomenuti neke razlike unutar samog tog programa koji njega odvaja u nekim
originalnim rješenjima. Navedimo samo neke razlike, kao prvo to je odnos prema problemu
indukcije koga on rješava, ili pokušava da riješi uvodenjem vjerojatnosti i polivalentne
logike. Necemo ulaziti u dublju analizu ovog rješenja jer se cini da je rješenje prividno i da
se problem logickog statusa indukcije prebacuje na problem utemeljenosti vjerojatnosti.
Takoder, daljnja situacija u filozofiji znanosti krenut ce potpuno drugim putem sa sasvim
drugacijih pozicija u kome ce problem indukcije postati nebitan problem, kao što je to
rješenje koje je dao K. Popper.
Ovdje možemo napomenuti još jednu razliku koji ce u odredenom smislu omekšati
stavove strogog zahtijeva logickog pozitivizma u polju teorije znacenja. Predstavnici
Beckog kruga, kao što smo rekli, su ucili da su iskazi koji nemaju analiticko ili fizikalno, tj.
sinteticko, znacenje potpuno besmisleni. Reichenbach smatra ovaj stav pogrešnim. On,
naime, pretpostavlja da postoje sljedece tri vrste znacenja: znacenje kao fizikalna istina,
logicko znacenje i nadempirijsko znacenje. Prvo je empirijsko-znanstveno, drugo –
matematicko, trece je znacenje koje imaju religija, mitovi i spekulativna filozofija.
Dakle, za razliku od vecine logickih pozitivista, on pretpostavlja da postoje iskazi koji
imaju nadempirijsko znacenje. Ovi iskazi su izrazi osobnih ili grupnih želja, ciljeva,
emocija i volje; oni su izraz ne kognitivnih dijelova našeg duhovnog života. Jezik ovog
oblika znacenja nije jezik istine vec vjerovanja, jezik emocionalno-voljne “argumentacije”.
To je jezik metafora i slika koje bude i zadovoljavaju odredene ljudske emocije, želje,
interese.
Nad empirijskog znacenja su svi ne empiristicki, spekulativni filozofski sustavi. To su
“individualisticke tvorevine” koje imaju funkciju slicnu funkciji umjetnosti – da bude

184 Ibid str. 259.


185 Ibid str. 268.

178
odredene emocionalno-voljne stavove da daju moralna naputak. No, njihovi iskazi ponekad
imaju oblik kvazi-spoznajnih iskaza, iskaza koji pretendiraju da su otkrica suštine svijeta i
covjeka, pravca kretanja povijesti i smisla života. Upravo, po Reichenbachu, na ovim
pretendiranjima nice spekulativna filozofija.
Svaki pokušaj da se logickom analizom ispituje spoznajna vrijednost ove filozofije,
nema nikakvog smisla, jer spoznaja stvarnosti u tim filozofijama nema. Ove filozofije
razumijemo, kaže Reichenbach, na osnovu psihološke analize, shvacamo ih kao
svjedocanstva o iracionalnim stremljenjima i interesima. Znanstvena filozofija postavlja
samo jedan zahtjev – za istinitim saznanjem stvarnosti. Upravo zato ona mora da napusti
težnje starih filozofa i da bude samo logicka analiza znanstvene prakse pozitivnih, posebnih
znanosti.
Povijest spekulativne filozofije, po njemu, je povijest postavljanja pitanja na koje se
nisu mogli dati nikakav istiniti odgovori. Filozof je postavlja pitanja, a odgovore je davao
pjesnik. Metafizicari su pjesnici u filozofiji. Dakle, ovdje se vidi bitna razlika izmedu
Reichenbacha i na primjer Carnapa, jer metafizicki iskazi nisu besmisleni nego se nalaze u
na mjestu na kome ne bi trebali da budu. Odavde onda slijedi da znanstvena filozofija koju
postavlja Reichenbach ne odbacuje metafizicke iskaze nego daje zahtjev da se oni
“preorijentiraju”. Filozofija ne može postavljati ona pitanja na koja pozitivna, posebna
znanost ne može dati odgovor. Zadatak znanstvene filozofije je da slijedi i objašnjava
praksu posebnih znanosti.
Ta filozofija ne pruža nikakva nova saznanja, jer nema drugog predmeta osim
znanstvenikove prakse. Njen cilj je, prije svega, jasnost i znanstvena preciznost pojmova;
njena metoda je metoda logicke analize znacenja znanstvenih pojmova. Kako kaže
Reichenbach, jasnost misli je jedno od najfinijih intelektualnih uživanja – ucinimo ga
najvišim ciljem filozofa.
Ovdje smo ukratko dali nekakve razlike izmedu opcih stavova Beckog kruga i
znanstvene filozofije H. Reichenbacha, ali su te razlike “kozmeticke” prirode i osnovne
intencije ostaju na pozicijama logickog pozitivizma. U daljnjem djelu teksta obratimo
pozornost na kritiku logickog pozitivizma uopce. No, prije toga ukratko ponovimo neke
osnovne stavove logickog pozitivizma cija se filozofija znanosti tj. teorijska osnovica zove
još i lingvisticki obrat.

8.4. Lingvisticki obrat

Kako je vec nagovješteno lingvisticki obrat u anglo-americkoj filozofiji imao je za


rezultat jedno krajnje oskudno i jednostavno videnje znanosti. znanost je svedena na svoj
krajnji proizvod, na clanak objavljen u casopisu, a i taj se proizvod nije tretirao kao rezultat
nekog procesa, nego kao skup tvrdnji u analizi kojih se apstrahira od vremena i od mjesta
na kojem je nastao i od osobe koja ga je formulirala. Zadaca filozofije znanosti kao logike
znanosti jest analiza logicke strukture tog skupa iskaza i ocjena njegove koherencije i
vjerodostojnosti. Time su definirane logika znanosti i tzv. kontekst opravdanja,
provjeravanja, potvrdivanja, potkrepljivanja teoretskih tvrdnji znanosti. uz njih se dopušta
postojanje tzv. konteksta otkrica ili nastanka znanstvenih teorija, ali je on potpuno
prepušten psihološkim, socijalnim, kulturnim i povijesnim istraživanjima, koja ne spadaju u
filozofiju znanosti.
Dakle, slika znanosti koju iscrtava logicki empirizam posve je jednostavna i Ernan
McMullin (1974) uspio ju je sažeti u svega tri teze. Evo tih teza:

179
L-teza ili logicizam glasi: »Opravdanje znanstvenih tvrdnji mora, u principu, biti
iskazivo u obliku formalnih pravila logickog zakljucivanja«. Ova se teza oslanja na podjelu
skupa znanstvenih iskaza, koji tvori neku znanstvenu teoriju ili tekst, na dva podskupa:
podskup iskaza o opažanjima i podskup teoretskih iskaza. Prva klasa iskaza tvori tzv. jezik
opažanja, a druga jezik teorije. L-teza kaže da se postupak opravdanja neke teorije ili neke
teoretske tvrdnje svodi na uspostavljanje logicke veze izmedu ova dva podjezika. Nakon
što je cvrsta logicka veza uspostavljena i znanstveni jezik logicki homogeniziran,
jednostavnim uvidom ustanovljuje se istinitost ili lažnost empirijskog iskaza, koja se onda
širi cijelim sustavom. Intencija je logickog empirizma da i sve druge epistemološke
probleme transformira u logicka pitanja.
F-teza ili fundamentalizam glasi: »Znanost mora poceti od nekog fundamenta koji je
izvan svake sumnje, bio taj temelj skup prvih nacela ili skup iskaza o opažanjima ili nešto
trece«. Ova je teza zajednicka svekolikom filozofskom razmišljanju o znanosti. znanost
mora posjedovati temelje koje sama ne može ispitivati, jer je to par excellence posao
filozofije. Logicki empirizam je samo utoliko empirizam što za temelje uzima iskaze koji
govore o iskustvu, o opažanjima, pretpostavljajuci da je onaj neposredni uvid u istinitost ili
lažnost takvih iskaza objektivan i nadasve pouzdan.
I-teza ili induktivizam glasi: »Znanosti primjereni nacin zakljucivanja je indukcija, jer
ona u biti znaci napredovanje od neproblematicnih iskaza o opažanjima prema
problematicnim teoretskim iskazima, od pojedinacnih slucajeva k generalizacijama«.
Drugim rijecima receno, opce teoretske tvrdnje podložne su reviziji iskljucivo »odozdo« u
onoj mjeri u kojoj se razvija tocnost opažanja i širi podrucje motrenja. Revizija se,
medutim, može ticati samo stupnja opcenitosti iskaza ili teorije.

Na drugi nacin izrecene ove teze zahtijevaju da znanje bude izvjesno, konacno i
jedinstveno, a pretpostavljaju da je svijet na koji se znanost odnosi homogen, jednoslojan i
kauzalno ureden. Izvjesnost spoznaje implicira konacnost, tj. utvrdivanje istine u konacnom
postupku na nacin koji ce iskljucivati naknadno propitivanje. Jedinstvo spoznaje osigurano
je temeljima, intersubjektivnim jezikom opažanja zajednickim svim znanostima.
Homogenost, jednoslojnost i kauzalna uredenost predmeta skrivena je u logicizmu s kojeg
se na svijet prenosi logicka homogenost, linearna sekvencijalnost i jednoznacna povezanost
rekonstruiranog znanstvenog jezika kao slike svijeta. I pored instrumentalizma na koji je
logicki empirizam upucen zbog kritike svake metafizike, prešutno se pretpostavlja, a medu
znanstvenicima i otvoreno zagovara, homomorfizam jezika i svijeta.
Otvoreno zastupanje homomorfizma u tzv. znanstvenom realizmu, koji izvrsno
koegzistira s tri naveden teze, održava u životu ne samo korespondentnu teoriju istine, nego
i toliko kritiziranu teoriju odraza. Naša filozofija smatra da je s teorijom odraza definitivno
obracunala na Bledskom kongresu. S teorijom odraza nije teško “obracunati”, tj. naci
mnoštvo argumenata protiv. Medutim, obracun je definitivan tek onda kada se izgradi i
osigura alternativa. Rasprava koja u filozofiji znanosti traje izmedu realizma i
instrumentalizma pokazuje koliko je teško tu alternativu formulirati.
Premda je I-teza bitan dio konteksta opravdanja ili provjere znanstvenih teorija, dakle
jedne u osnovi bezvremene tematike, ona ujedno na izravan nacin odreduje model razvoja,
ili tocnije rasta, znanosti koji logicki empirizam može zastupati. Povijesnost znanosti, ako
je ta rijec uopce primjerena, tice se iskljucivo njene kumulativnosti koja se ocituje, s jedne
strane, u proširivanju opažanja, a s druge, u nadogradivanju sve opcenitijih iskaza. Teorija
koja je jednom verificirana ostaje to zauvijek, a nova opažanja ili bivaju pod tu teoriju
naprosto supsumirana ili zahtijevaju njeno proširenje. U potonjem slucaju ako se malim
dopuna materija na da protegnuti na nova opažanja stvara se nova teorija koja medutim
prethodnu obuhvaca kao svoj poseban slucaj. U stvari stara teorija postavši “poseban

180
slucaj” biva utopljena u novu teoriju u skladu s logicistickim zahtjevom logicke
homogenosti.
Razlikovanje i jednoznacna logicka povezanost opažajnog i teoretskog osiguravaju
dakle vremenski kontinuitet i kumulativnost, a to znaci esencijalnu atemporalnost znanosti.
Posebno jezik opažanja zajednicki svim istraživacima bez obzira na mjesto i vrijeme
njihova stvaranja garantira zajednicko i nepromjenljivo znacenje svih pojmova pa prema
tome i usporedivost tvrdnji teorija koje vremenski slijede jedna drugu. Time je nadalje
osiguran i zajednicki skup podataka u odnosu na koji je moguce procijeniti valjanost
hipotetskih konkurentnih teorija.
U logickom empirizmu vlada potpuni ontološki, lingvisticki, metodološki i
epistemološki monizam.

181
9. Neki primjeri kritike pozitivistickog programa
Idealan jezik znanosti zamišljen je kao rekonstrukcija postojece znanosti u skladu s
one tri teze, ali i kao norma prema kojoj se ravna sve što pretendira na znanstveni status.
Normativni zahtjev medutim implicira mogucnost, tj. “morati” podrazumijeva “moci”, pa
ako se pokaže da normativni ideal nije ujedno i moguci ideal tada se on pretvara u cistu
konstrukciju i praznu utopiju. Upravo to dogodilo se s idealnim jezikom znanosti.
ispostavilo se da niti matematicka fizika, koja je po opcem uvjerenju bila najbliže idealu,
nije u stanju oživotvoriti normu, da njena racionalna rekonstrukcija u skladu s tri teze vodi
njenom drasticnom osiromašenju.
Prve kritike logickog pozitivizma na njegovom vlastitom terenu, tj. na terenu filozofije
prirodnih znanosti, zapocele su u ranim pedesetim godinama i kulminirale kasnih
šezdesetih. Grosso modo one su se kretale u tri pravca.
Meta prvih kritika bilo je kljucno razlikovanje opažajnog i teoretskog. U svojoj
Patterns of Discovery Hanson (1958) je uspio, nadovezajuci se na rezultate Gestalt
psihologije, nekih uvida povijesti znanosti i Wittgensteinove analize jezika u Filozofskim
istraživanjima (1953), pokazati kako opažanje nije neovisno o teoriji i da stoga opažajno i
teoretsko unutar svake pojedinacne teorije tvore jedinstvenu cjelinu. Ako odista i
najtemeljitiji pojmovi, pojmovi opažanja u sebe ukljucuju teoretska opredjeljenja, u skladu
s onom Einsteinovom izrekom da tek teorija odreduje što se može mjeriti, tada i znacenje
iskaza opažanja ne proizlazi samo iz njihove privilegirane veze s predmetom, tj. s
vanjezickim svijetom, nego i iz uloge koju iskaz ili pojam igra unutar teoretsko-opažajnog
sklopa. Stoga se ne mogu provjeravati pojedinacne tvrdnje, kako je to lijepo Quine (1960)
pokazao, nego samo citave teorije. Dalja je posljedica da se dvije razlicite konkurentske
teorije ne mogu pozivati na isti skup empirijskih podataka, što dovodi u pitanje mogucnost
njihovog usporedivanja i racionalnog izbora medu alternativama. Hansona je prerana smrt
sprijecila da iz kritike prede u konstruktivnu izgradnju nove filozofije znanosti, dok se
Quine u clanku Epistemology Naturalized (1968) opredijelio za svojevrsni naturalizam.
Drugu liniju kritike u gotovo isto vrijeme otvorio je Toulmin i drugo, sve možda do
današnjih dana, ostao u njoj gotovo usamljen. L-teza pretpostavlja da je svaka znanstvena
teorija znanstvena samo ako medu njenim pojmovima i iskazima postoji cvrsta logicka
veza koja se dade formalizirati i reducirati na logicki kalkil. U malom djelu The Philosophy
of Science Toulmin (1953) nastoji pokazati da je svaka znanstvena teorija više od skupa
iskaza i više od logickog kalkila; da svaka od njih sadrži modele kao svojevrsne oblike
reprezentacije i tehnike izvodenja (inferring techniques) koje nisu strogo logickog
karaktera. Time je skrenuo pažnju na ulogu modela, analogija i metafora u znanosti
rastacuci mit o logickoj monolitnosti. Kasnije je Toulmin razvio ideju o znanstvenim
teorijama kao populacijama pojmova i iskaza koje se bore za opstanak i tako se ukljucio u
naturalisticki pokret.
Najveci odjek imala je medutim kritika K. R. Poppera koju je publicirao vec davne
1934. godine, ali koja je anglo-americkom svijetu postala dostupna tek s engleskim
prijevodom Logik der Forschung 1959. Popper se oborio na induktivizam i umjesto nacela
pozitivne verifikacije istaknuo svoje nacelo falsifikacije ili opovrgavanja. Prvi korak u
njegovom argumentu, kada se iskljuci neutemeljenost nacela indukcije koja je poznata još
od Humea, zvuci kao dobar opis ponašanja znanstvenika. Oni odista vrlo cesto ignoriraju
induktivna pravila baconovskog ili bilo kojeg drugog tipa i vrlo brzo nakon pregleda posve
ogranicenog broja pojedinacnih slucajeva formuliraju opcenite zakljucke, da bi, medutim,
te zakljucke tretirali ne kao induktivno verificirane tvrdnje vec kao radne hipoteze kojima
dalje ispituju podrucje primjene ili istinitosti metodom pokušaja i promašaja. No drugi dio
opisa po kojem znanstvenici vodeni moralnim motivom kriticizma usmjeravaju svoju

182
energiju nastojeci opovrci vlastite teorije posve je neadekvatan opis onoga što je Metron
nazvao organiziranim skepticizmom znanstvenog kolektiva.
Nacelo falsifikacije do krajnosti je zaoštrilo pitanje rasta ili razvoja znanosti, koje je
Popper otvorio ali na koje nije uspio u potpunosti odgovoriti. Djelomicna primjena
evolucijskog modela, koji se sveo na vrlo reducirani oblik formule “slijepo variranje i
selektivno zadržavanje”, nije pružila zadovoljavajuce objašnjenje ocigledne kumulativnosti
znanosti. Dosljedno nacelu falsifikacije povijest znanosti sastojala bi se u nizanju
opovrgnutih i napuštenih teorija i pružala bi osnovu jedino za tzv. “pesimisticku
indukciju”, po kojoj na temelju takve povijesti jedino što sa sigurnošcu možemo tvrditi jest
da ce i naše današnje teorije u koje vjerujemo jednog dana biti opovrgnute, mrtve i
napuštene.
U svojoj kritici nije napustio L-tezu vec ju je odvojio od I-teze, tj. pokazao da ona
može valjati i ako indukciju posve ignoriramo i zamijenimo dedukcijom. Naglašavanjem
prolaznosti teorija Popper je težište pitanja o svojstvenosti ili racionalnosti znanosti
pomaknuo s logicke strukture proizvoda na metodu kojom se rezultati, tj. teorije,
medusobno usporeduju i osiguravaju svoj opstanak. Usprkos stalnoj mijeni znanstvenih
teorija, bit znanosti, a to je metoda falsifikacije kao osnova fundamentalne kriticnosti
znanosti, ostaje nepromjenljiva. I pored odlucnog i upornog ostajanja na terenu logike
znanosti, teorija razvoja znanosti dovela je Poppera medu zacetnike naturalisticke linije.

9.1. Analiticki i sinteticki sudovi

Jedan od najpoznatijih prigovora logickom pozitivizmu jeste podjela sudova na


analiticke i sinteticke, a pošto ta podjela predstavlja nužan uvjet za program slijedi da je i
citav konstrukcija u najmanju ruku “sumnjiva”. Vidjeli smo da su pozitivisti smatrali da su
analiticke recenice (logike i matematike) univerzalno i nužno istinite na osnovu znacenja
termina od kojih su sastavljene. Ako termini imaju isto znacenje, onda su “sinonimni”, ako
se, na primjer, recenicom tvrdi i identitet izmedu dvaju sinonima, recenica je “tautologija”.
Ova recenica je istinita “analiticki”, a buduci da je pozitivisticko shvacanje analiticnosti
pocivalo na znacenju izraza, nije cudno što je posebna pažnja posvecena analizi izraza
“znacenje”, “analiticnost” i ostalih semantickih termina. Analizu su se posebno posvetili
kriticari pozitivizma koji su nastojali pokazati da pozitivisticko razlikovanje analitickog i
sintetickog nije održivo zato što nisu pružene zadovoljavajuce definicije tih temeljnih
termina.
Obratimo, kao primjer, pozornost na pojam sinonimnosti koja ima bitno mjesto kod
analitickih sudova. Sinonimnost je vezana uz analiticnost na sljedeci nacin. Recenica “A je
B” analiticki je istinita “A” i “B” jesu sinonimni. Takav se postupak naziva salva veritate
test, koji cemo pokazati na sljedecem primjeru; želimo znati imali izraz “covjek” isto
znacenje kao i izraz “racionalna životinja”. Ustvari, želimo znati jesu li ta dva izraza
sinonimi, a da bismo to utvrdili trebamo uciniti slijedece: u svakoj recenici tipa »Covjek je
… « izraz “covjek” trebamo zamijeniti izrazom “racionalna životinja” cime dobivamo
»Racionalna životinja je … «. Ako su sve istinite recenice tipa »Covjek je … « ostale
istinite kada se “covjek” zamijenilo s “racionalna životinja” i ako su sve neistinite recenice
ovoga tipa ostale neistinite kada se izraz “covjek” zamijenio s “racionalna životinja”, onda
ovi izrazi doista imaju isto znacenje, odnosno oni jesu sinonimi. Odavde onda slijedi da
recenica »Covjek je racionalna životinja« jest analiticki istinita recenica. Prema tome, salva
veritate test trebao bi predstavljati kriteriji pomocu kojega možemo utvrditi koji su izrazi
sinonimni, a time onda i koje su recenice analiticke a koje sinteticke. Tako na primjer
Carnap daje definiciju sinonimnosti: »Dva izraza, koji sami nisu recenice, ali se javljaju u

183
recenicama, mogu imati isti smisao, isto znacenje, usprkos tome što su sacinjeni od
razlicitih rijeci. Ta relacija, koju cemo oznacavati terminom “sinonimnost”, može biti
definirana i na formalni nacin: dva se izraz nazivaju uzajamno sinonimnim ako se sadržaj
bilo koje recenice koja sadrži jednoga od njih ne izmijeni ako taj izraz zamijenimo drugim.
Tako, na primjer, izraz “5+2” i “4+3” jesu sinonimni, zato što sadržaj recenice nece bit
izmijenjen ako u ovoj recenici “5+2” zamijenimo s “4+3” ili vice versa.«186
Medutim, problem je u tome što izgleda da je kriteriji, to jest test, zapravo cirkularan.
Naime, da bi smo utvrdili jesu li neka dva izraza sinonimni, trebamo ih podvrgnuti salva
veritate testu. U recenici »A je … « izraz “A” zamijenimo izrazom “B” i onda gledamo
ima li »A je … « istu istinosnu vrijednost kao i »B je… «. Pitanje je kako to “gledamo”
ima ju li »A je … « i »B je … « istu istinosnu vrijednost. Na osnovi cega tvrdimo da te
dvije recenice imaju ili nemaju istu istinosnu vrijednost? Ocito je da se, kada se nastojimo
utvrditi imaju li te dvije recenice istu istinosnu vrijednost, zapravo prešutno oslanjamo na
pretpostavku da dani izrazi jesu ili nisu sinonimni. Ako nam salva veritate test da pozitivan
rezultat - da neki izrazi jesu sinonimni – to ne znaci da je na nezavisan nacin utvrdeno da
oni jesu sinonimni. Ono što je utvrdeno, u najboljem slucaju, jest to da smo i prije implicite
vjerovali da dani termini jesu ili nisu sinonimni. Ovo znaci da sam test ne može reci ništa
novo o sinonimnosti ni analiticnosti, jer je prema ovom i on odnosno njegova primjena
tautološka, odnosno imamo cirkularnost. Samo ako vec vjerujemo da “A” i “B” imaju isto
znacenje tj. da su sinonimni, samo ce onda i recenica »A je B« biti analiticka, i samo ce
onda “A” i “B” zadovoljiti salva veritate test.
Ukoliko navedeni test treba da izbjegne cirkularnost i da bi ga se moglo upotrijebiti
kao kriterij sinonimnosti, potrebno je da njegovi rezultati budu u potpuno nezavisni od vec
postojecih vjerovanja o sinonimnosti izraza. Medutim, njegovi su rezultati upravo u
potpunosti zavisni od vec postojecih vjerovanja o sinonimnostima. Stoga izgleda da ovaj
test ne može služiti niti kao kriteriji sinonimnosti niti kao kriteriji analiticnosti. Samo ova
primjedba pokazuje da je sigurnost programa koji su zapoceli logicki pozitivisti postaje
upitna.
Tako nije cudno da, na primjer, Morton White tvrdi da ne postoji jasna ni oštra
granica izmedu analitickih i sintetickih sudova jer kriteriji sinonimnosti zapravo zasnovan
na kriteriju analiticnosti, isto tako ne postoji niti jasan i oštar kriteriji sinonimnosti. Tako on
kaže: »tvrdnje modernih empiristickih “papa” predstavljaju neuspješne pokušaje ocuvanja
dualizma srednjovjekovnih, skolastickih papa.«187 Za recenice koje su se tradicionalno
smatrale primjerima bitnog pripisivanja sredinom dvadesetog stoljeca tvrdilo se da
predstavljaju analiticke sudove, na primjer: »Svi su ljudi životinje«, »Svaki je brat muško«,
»Svi su ljudi racionalne životinje« itd. S druge strane, za recenice koje su se tradicionalno
smatrale primjerima akcidentalnog pripisivanja tvrdilo se da predstavljaju sinteticke
sudove, na primjer: »Svi su ljudi dvonošci« ili »Svaki se brat ponaša suparnicki«. Kao
tipican primjer problematicne podijele White navodi predikat “covjek”. On u svome tekstu
navodi jedan zanimljiv primjer, tj. dva iskaza koja glase: »Svi i samo ljudi jesu racionalne
životinje« i iskaz »Svi i samo ljudi jesu bespernati dvonošci«. Logicki pozitivisti tvrde da
je prva recenica istinita analiticki, a druga sinteticki a razlog leži u tome što “covjek” i
“racionalna životinja” jesu sinonimi, a dok “covjek” i “bespernati dvonožac” nisu sinonimi.
Ako se kriteriji analiticnosti svodi na kriteriji sinonimnosti, onda treba pronaci
zadovoljavajuci kriteriji sinonimnosti.
Ocigledno je da možemo odluciti izmedu sljedecih solucija; da “covjek” i “racionalne
životinje” jesu sinonimi, odnosno možemo reci da svi i samo ljudi po definiciji jesu

186 R. Carnap, Philosophy and Logical Sinatx, AMS Press, New York, 1935, str 58.
187 M. White, The Analytic and the Synthetic: an Untenable Dualism, u Linski 1952. str 10.

184
racionalne životinje. Tada ce i salva veritate test biti zadovoljen na osnovi naše odluke.
Medutim, izgleda da niti ovim putem ne možemo nigdje stici , jer za prirodni jezik ne
postoji nikakva knjiga jednom zauvijek danih pravila. Pozitivisti su smatrali da mogu dati
racionalnu rekonstrukciju jezika. Ova rekonstrukcija bi predstavljala eksplikaciju
implicitno prihvacenih pravila jezika, kako u svakodnevnom tako i u znanstvenom jeziku.
Razlika izmedu analitickih i sintetickih sudova cesto se objašnjavala tvrdnjom da
»analiticki sudovi jesu oni cije je poricanje samokontradiktorno«. (White) To bi znacilo da
rednica »Svi i samo ljudi jesu racionalne životinje« jest analiticki istinita zato što recenica
»Nisu svi ljudi racionalne životinje« ili »Nisu samo ljudi racionalne životinje« predstavljala
kontradikciju. Medutim, takvo objašnjenje ne može biti zadovoljavajuce jer je cirkularno.
Naime, reci da recenica »Svi i samo ljudi jesu racionalne životinje« jest analiticki istinita
jest isto i što i reci da njena negacija jest kontradikcija.
Bilo je pokušaja da se analiticnost i sinonimnost objasne terminima kontrafaktickih
kondicionala. Znacenje tvrdnje da “covjek” i “racionalna životinja” jesu sinonimi bila bi,
navodno, objašnjena tvrdnjom da »Da nam je bilo pokazano nešto što nije racionalna
životinja to ne bismo nazvali covjekom«. 188 Ako je recenica »Da nam je bilo pokazano
nešto što nije bilo racionalna životinja, to ne bismo nazvali covjekom« istinita, onda je
istina i da su “covjek” i “racionalna životinja” sinonimi. Poanta je u tome, ako “A” i “B”
doista jesu sinonimi, onda cemo svim onim i samo onim predmetima kojima pripisujemo
predikat “A” pripisati i predikat “B”. Stoga kontrafakticka recenica tipa »Da nam je bilo
pokazano nešto što nije racionalna životinja, to ne bismo nazvali covjekom« služi bilo kao
stvarni, bilo kao misaoni eksperiment kojim utvrdujemo jesu li ili nisu “covjek” i
“racionalna životinja” sinonimi. Medutim, izgleda da je stvar opet cirkularna, jer
kontrafakticki eksperiment dat ce pozitivan rezultat samo ako vec smatramo da neki izrazi
jesu sinonimi.
Ovi i drugi pokušaji pokazuju da je nemoguce napraviti oštru razliku izmedu
analiticki i sintetickih sudova. Ako nemamo pouzdanog kriterijima sinonimnosti i
analiticnosti, onda niti u odredenom i poznatom kontesu ne možemo odrediti koji izrazio
jesu, a koji nisu sinonimni. Tvrdnja da sinonimnost i analiticnost ovise o kontekstu i vrsti
diskursa, ako je istinita, može doprinijeti razumijevanju prirode sinonimnosti i analiticnosti,
ali ne može pružiti kriteriji za ustanovljavanje jesu li neki izrazi sinonimni ili nisu.
Stoga White zakljucuje da nije moguce dati jasan i oštar kriteriji sinonimnosti: »Ne
tvrdim da kriteriji analiticnosti i sinonimnosti nikada ne može biti dan. Tvrdim da nikakav
nije bio dan i, više pozitivno, da ce prikladan kriteriji razliku izmedu analitickog i
sintetickog vjerojatno uciniti razlikom u stupnju. Ako je to održivo, onda je dualizam koji
dijeli i skolastici i empiristi uspješno doveden u pitanje. Analiticka filozofija više nece biti
oštro odvojena od znanosti i nepremostivi jaz više nece dijeliti one koji vide znacenje ili
biti i one koji skupljaju cinjenice.«189
Ovdje smo kratko razmatrali problem s kojim se susrece program racionalne
rekonstrukcije jezika koju je zapoceo logicki pozitivizam, ali nisu samo to problemi sa
kojima se suocio ambiciozni plan Beckog kruga. U daljnjem tekst navest cemo kritiku koja
se odnosi na druge probleme koje sa sobom nosi ovakav pristup filozofiji znanosti, a to je
kritika koju daje Quine i cija kritika najjasnije ogleda nepremostive probleme logickog
pozitivizma.

188 M. White, Ibid.str. 326


189 M. White, Ibid. str. 330.

185
9.2. Quine – dvije dogme empirizma

Povijest analiticke filozofije može se prikladno podijeliti na tri razdoblja uzimajuci


kao povijesni okvir dva svjetska rata. Prvo je razdoblje utemeljiteljsko i seže do kraja prvog
svjetskog rata – s Fregeom, Russellom i ranim Wittgensteinom kao glavnim junacima.
Drugo je meduratno, neopozitivisticko, s Beckim i Berlinskim krugom kao težištem. Trece,
poslijeratno, u mnogome je obilježeno Quineovim190 dijelom, pogotovo do pocetka
sedamdesetih godina. Iako je na njega imao veliki utjecaj R. Carnap u pocetnim
razmatranjima, on postoje jedan od glavnih kriticara ideja logickog pozitivizma.
Prije nego što krenemo na analizu njegove kritike ponovimo još jednom stereotipne
odrednice logickog pozitivizma.
Atomizam i verifikacionizam u teoriji znacenja. Stajalište ima dva aspekta. Najprije
atomizam: izjavna recenica odnosno sud jest jedinica odnosno atom znacenja. Ona ima
znacenje relativno nezavisno od konteksta i od drugih recenica u jeziku. Znacenje vecih
cjelina (recimo nekog diskursa, fizikalnog, biološkog, opcenito znanstvenog, ili
svakodnevnog, ili religijskog) nastaje mehanickom kombinacijom znacenja recenica-
atoma. U cemu se sastoji znacenje recenice? Odgovor: u okolnostima koje omogucuju
provjeru (verifikaciju) njezine istinitosti. Na primjer, recenica »Kiša pada« tvrdi i znaci da
cu, ako sam prikladno situiran, vidjeti padanje kiše (ili barem imati cvrsti i neopovrgljivi
dojam da kiša pada). Ona dobiva svoje znacenje iz recenica koje se izravno provjeravaju
iskustvom, pa ih cesto zovu recenice motrenja. To se ucenje o znacenju naziva
verifikacionizam. Recenice koje se ni u nacelu ne daju provjeriti nemaju znacenje.
Quine ukazuje na to da navedene kombinacija svodi znacenje na izoliranu
provjerljivost i tvrdnju da su recenice provjerljive i imaju znacenje u izolaciji od cjeline
jezika naziva «redukcionizam».
Fundacionalizam u spoznajnoj teoriji. Naše spoznaje (kao i sva naša vjerovanja)
dijele se na temeljne i utemeljene. Cijela spoznajna konstrukcija može se prikazati kao
piramida: u temelju su jednostavna vjerovanja, bliska osjetilnom ili zamjedbenom
doživljaju, a na vrhu opcenitija vjerovanja. Spoznajno teorijsko shvacanje po kojemu naša
spoznaja ima takvu piramidalnu strukturu s jasnom podjelom na temeljna i na utemeljena
vjerovanja naziva se fundacionalizmom, a zastupali su je filozofi poput Descartesa,
Husserla, Russella i Reichenbacha.
Vidimo da postoji analogija izmedu verifikacionizma u teoriji znacenja i
fundacionalizma u spoznajnoj teoriji: oba polaze od temeljnih elemenata, vecinom
zamjedbenim, a složene pojave (znacenjske ili spoznajne) utemeljuju jednoznacno u ovim
jednostavnijim.
Autonomija pojmovnih (analitickih) istina (i u skladu s tim strogo razlikovanje
analitickog i sintetickog). Logicki pozitivisti razvili su na originalan nacin kantovsko
razlikovanje analitickog i sintetickog i apriornog te aposteriornog.
Usporedite sudove
(U) »Svaka je udovica bila udana« i
(T) »Svaka je udovica tužna«.
Prvi sud izgleda nužno istinit, dok drugi, cak i ako je istinit, sigurno nije nužan.
Odakle nužna istinitost prvoga? Filozofska tradicija, od Kanta i Leibniza do Fregea i
Beckog kruga odgovara: iz prirode pojmova odnosno znacenja rijeci, u ovom slucaju pojma
“udovica” i “udana”. Udovica je bivša udana žena koja je izgubila supruga, i sud (U) samo

190 Willard van Orman Quine roden je 25. lipnja 1908. godine u Akronu (država Ohio). Glavno podrucje
ranog interesa bile su mu matematika i filozofija i kada je saznao za B. Russella odlucio se za studij
matematike (na koledžu Oberlin ) s posebnom naglaskom na logici.

186
rašclanjuje pojam odnosno znacenje rijeci “udovica”. Takvi su sudovi tradicionalno
nazivaju analitickima. Nadalje, onaj tko poznaje hrvatski jezik (i uopce svatko tko ima
pojam udovice) znade da je (U) istinit: za njegovu provjeru nije potrebno istraživanje o
pojedinim udovicama da bi se ustanovilo jesu li bile udane. Zato su analiticki sudovi
spoznajno nezavisni od iskustva, tj. apriorni. Za razliku od prvog, drugi sud nije nužno
istinit. Prema Kantovu opisu on sintetizira dvije sastavnice koje su medusobno nezavisne –
biti udovica i biti tužan – pa se zove sintetickim. Razlikovanje analitickih i sintetickih
sudova je od Kanta na ovamo cvrsto ukorijenjeno u filozofskoj tradiciji. Logicki
orijentirani filozofi predložili su tocnija odredenja analitickog i sintetickog (sud (U) je
analiticki jer se može izvesti iz definicije udovice i iz logickih zakona, tvrdio bi Frege),
zadržavši temeljnu zamisao. Odbacivši (kantovsku) zamisao da bi neki sinteticki sudovi
mogli biti apriorni, oni su podrucje apriorne spoznaje suzili na analiticke sudove. Zapišimo
to kao prvu pod tezu:
i) Analiticki sudovi su apriori, a sinteticki su aposteriori. Apriorni sud jest sud koji je
racionalno prihvacen (“potvrden”) bez obzira na ikakve empirijske cinjenice.
Logicki pozitivisti bavili su se onda pitanjem odakle nužna istinitost analitickim
sudovima. Najpopularniji odgovor glasi da je ona rezultata znacenja, a znacenje proizlazi iz
konvencije (Carnap, Ayer). Prešutno je znacenje rijeci “udovica” odredeno konvencijom
kao »udana žena koja je izgubila supruga«, i pozivanje na tu konvenciju objašnjava zašto je
sud (U) nužno istinit. Ono ujedno objašnjava apriornost našeg znanja da je (U) istinito: to
znanje ne ovisi o iskustvu (s udovicama) zato što pociva iskljucivo na poznavanju jezicnih
konvencija. Možemo stoga ucenje logickih pozitivista sažete u sljedecu podtezu.
ii) Analiticki sudovi su istiniti na temelju znacenja, tj. na temelju konvencije koja
uspostavlja znacenje.
Poseban slucaj analitickih istina jesu logicke istine. Pozivanje na analiticnost i
objašnjenje konvencijom unutar logicko-pozitivisticke tradicije doživljeni su kao rješenje
krajnje neugodnog problema: kako empiristicki objasniti ulogu logike i matematike.
Tradicionalno empirijsko rješenje da su iskustvene znanosti jest nevjerojatno; s druge
strane cini se da one nemaju nikakva iskustvenog sadržaja, a da su ipak smisaone i krajnje
relevantne za znanost. Zamisao da su one prazne, istinite samo na temelju znacenja pa time
i konvencije, izvlaci empirizam iz neprilike.
Autonomija filozofske analize. Razlikovanje analitickog i sintetickog – ako je
ispravno – otvara pogled na podrucje pojmovnih istina. U slucaju jednostavnih pojmova
kao što je “udovica” i pojmovne su istine jednostavne. No, složeni pojmovi ocito
podržavaju složene istine pa bi njihova analiza mogla biti i sadržajno zanimljiva.
Logicki pozitivisti, kao i drugi analiticki filozofi meduratnog i ranog poslijeratnog
razdoblja iskoristili su ovu mogucnost da bi unutar znanstvene kulture osigurali mjesto za
samostalnu filozofsku djelatnost: filozofija je analiza jezika, znacenja i pojmova pa je tako
autonomna u odnosu na znanost, cak i kada analizira jezik zanosit. Njihova je krilatica;
filozofija je pojmovna ili znacenjska analiza. Tako se spoznajna teorija bavi definicijom
spoznaje odnosno njezinoga rezultata, znanja, ontologija najopcenitijim pojmovima
(kategorijama) koje se ticu bica i postojanja, etika pak znacenjem moralnih izraza. Razliciti
su filozofi iz navedenih škola razlicito odredivali granice legitimnih filozofskih podrucja
(neki su imali na primjer više razumijevanja za prakticku filozofiju ili estetiku, neki manje),
no svi se slažu u tome da je filozofija znacenjska ili pojmovna analiza. Takvo odredenje
filozofije umnogome je skromnije od klasicnih odredenja po kojima se filozofija bavi
sadržajnim pitanjima. No, gubitak sadržajnosti djelomicno je nadoknaden samostalnošcu:
filozofija je autonomna u odnosu na druge spoznajne djelatnosti, cak i u odnosu na
znanost.

187
Quine je pocetkom pedesetih godina ovog stoljeca doveo u pitanje sve cetiri navedene
teze. Grupirajuci prvu i drugu u jednu tvrdnju i posljednje dvije zajedno, on govori o
»dvjema dogmama empirizma«. Moguce je da je jedan od korijena njegova
suprotstavljanja bio americki pragmatizam, a drugi strujanja unutar samog Beckog kruga,
posebno filozofija O. Neuratha – fizikalista i holista – koji se najmanje uklapao u stereotip
logickog pozitivizma.
U poznatom tekstu »Two Dogmas of Empiricism«, Quine tvrdi da je cjelokupna
pozitivisticka filozofija zasnovana na dvjema dogmama. Prva je dogma razlikovanje
analitickih i sintetickih sudova. Druga je dogma redukcionizam – stav da se svi sinteticki
sudovi dadu svesti na jednostavnije i jednostavnije sve dok se ne dode do bazicnih sudova
koji opisuju neposredno iskustvo. Smislenost i istinosna vrijednost svih složenih
sintetickih sudova ovisi o tim bazicnim sudovima. Quine je tvrdio da su obje dogme ne
održive.
Mi smo u prethodnom dijelu pokazali kako je problematicno shvacanje pozitivizma o
apsolutnom razlikovanju analiticnih i sintetickih sudova, no radi važnosti Quinova rada mi
cemo ukratko dati i njegov pogled na ovu problematiku. Stav da su analiticki sudovi istiniti
na osnovi znacenja termina od kojih se sastoje cesto se uzimao u smislu da su definicije
termina od kojih se sud sastoji takve da ga cine istinitim. Medutim, ovdje se postavlja
pitanje definicija definicije, odnosno pitanje je što znaci izraz “definicija termina”. U svom
poznatom navedenom dijelu Quine razlikuje tri shvacanja definicije, i pokazuje da se
sinonimnost i analiticnost ne mogu utemeljiti niti na jednom od ta tri shvacanja.
Prema prvom shvacanju termina “definicija”, definicija nekog termina jest ono što
stoji u rjecniku. “A” i “B” jesu sinonimi i recenica »A je B« jeste analiticki istinita ako i
samo ako u rjecniku stoji da “A” i “B” jesu sinonimi. Problem s takvim shvacanjem izraza
“istinito na osnovi definicije” jest u tome što rjecnici predstavljaju zapise vec postojecih
semantickih odnosa. Lingvist ne postavlja definicije time što piše rjecnik, piši cu rjecnik on
samo zapisuje vec postojece definicije. Prema tome, rjecnici ne predstavljaju izvore
sinonimnosti i analiticnosti.
Drugo shvacanje izraza “definicija” odgovara onome što Carnap zove eksplikacija.
Eksplikacija nekog pojma ne sastoji se samo od bilježenja postojece definicije tog pojma,
vec i od dodatne analize i preciziranja znacenja tog pojma. Dakle, eksplikacijom pojma
djelomicno se i zadaje znacenje tog pojma. Medutim, problem je u tome što se znacenje
samo djelomicno zadaje. Eksplikacija ne krece ni od cega, prilikom eksplikacije uzima se u
obzir vec postojece znacenje koje se onda precizira i dotjeruje. To jest, i eksplikacija krece
od vec postojeceg znacenja i vec postojecih sinonimnosti. Osim toga, za eksplikaciju nekog
pojma koriste se drugi pojmovi koji isto tako vec imaju znacenje i koji, prema tome, vec od
prije stoje u odnosima binomnosti ili slicnim, slabijim, odnosima s drugim pojmovima.
Prema tome sinonimnost i analiticnost ne mogu se utemeljiti niti na eksplikaciji; time što
smo shvatili znacenje izraza “eksplikacija” još nismo shvatili znacenje izraza “istinito na
osnovi definicije”. “Eksplikacija” ne objašnjava “istinito na osnovi znacenja”, vec ga
pretpostavlja i pociva na njemu.
Trece shvacanje izraza “definicija” jest: »eksplicitno konvencionalno uvodenje
notacije u svrhu pukog skracivanja. Ovdje definiendum postaje sinoniman s definiensom
upravo zato što je bio stvoren zato da bi bio sinoniman s definiensom.«191 Takve se
definicije javljaju u normalizacijama prirodnih jezika, logici i matematici. Ovakve su
skracenice vrlo pogodne i korisne jer bitno ubrzavaju i olakšavaju racunanje ili bilo kakvo
baratanje simbolima. Medutim, niti »eksplicitno konvencionalno uvodenje nove notacije u

191 W.V.O. Quin, “Two Dogmas of Empiricism”, Philosophical Review 60, u Zabeeh, Klemeke, Jacobson,
1974. str, 200.

188
svrhu pukog skracivanja« ne može nam pomoci da shvatimo sinonimnost i analiticnost. Pri
tome, dakle, moramo napomenuti da uvodenje skracenica koje uveliko pomažu u
razlaganju složenih iskaza, cija je ona skracenica ali i uvodenje pogodne skracenice ne
objašnjava vec pretpostavlja sinonimnost i analiticnost. Stoga Quine zakljucuje da se
znacenje izraza “analiticki istinita recenica” ne može pojasniti pozivanjem na “recenica
istinita na osnovi definicije termina”. Isto nam tako izraz “sud istinit na osnovi definicije
pojmova” nece pomoci prilikom shvacanja izraza “sud istinit na osnovi znacenja pojmova”.
Možda se cini pretjeranim razmatranje oko razdvajanja analitickih i sintetickih
sudova ali su ta razdvajanja bila nužna za osnovnu nakanu logickog pozitivizma. Pozitivisti
su polagali velike nade u razvoj logike, ocekivali su da ce sistematska primjena logike na
svakodnevni jezik riješiti vecinu, pa možda cak i sve filozofske probleme. Po tom je pitanju
najviše ucinio Carnap. Medutim, ta se nada izjalovila i u slucaju podijele recenica na
analiticke i sinteticke. Tako Quine kaže: »Cesto se sugeriralo da se teškoce u odvajanju
analitickih od sintetickih tvrdnji u obicnom jeziku javljaju zbog nejasnoca obicnog jezika i
da je razlika jasna kada imamo precizan umjetni jezik s eksplicitnim “semantickim
pravilima”. To je, medutim, kao što cu sada pokušati pokazati, konfuzija.«192 Quineova
se kritika, isto kao i u slucaju objašnjavanja analiticnosti pozivanjem na definiciju i salva
veritate test, svodi na to da upotreba termina “analiticki istinito” u formaliziranom jeziku
ne može objasniti upotrebu termina “analiticki istinito” u prirodnom jeziku zato što je
pretpostavlja. Semanticka pravila umjetnog jezika mogu nam reci koje su recenice
analiticke u tom jeziku. Medutim, tada znamo koje recenice jesu analiticke i koje nisu, ali
još uvijek ne znamo što to znaci da te i te recenice jesu analiticke. »Ukratko, prije što
možemo razumjeti pravilo koje pocinje s 'Recenica S je analiticka za jezik L0 ako i samo
ako…' moramo razumjeti opci relativni termin 'analiticko za'; moramo razumjeti 'S je
analiticko za L', gdje su 'S' i 'L' varijable.«193 Ako analiticnost objasnimo pozivanjem na
semanticka pravila, onda opet ne znamo što je to analiticnost zato što je znacenje izraza
“semanticka pravila” nejasno barem isto koliko i znacenje izraza “analiticko”. Ako kažemo
da semanticka pravila jesu ona pravila koja znacenjski povezuju umjetni jezik s prirodnim,
onda se razumijevanje analiticnosti u terminima semantickih pravila umjetnog jezika opet
svodi na vec postojece razumijevanje analiticnosti iz prirodnog jezika.
Buduci da se oštra i jasna granica izmedu analitickih i sintetickih sudova ne da
uspostaviti niti pozivanjem na definicije pojmova, niti pozivanjem na salva veritate test,
niti pomocu formaliziranih modela, Quine zakljucuje da takva granica ne postoji: »Ocito je
da istinitost opcenito ovisi i o jeziku i o izvanjezicnoj cinjenici. Recenica „Brut je ubio
Cezara” bila bi neistinita da je svijet bio drugaciji u odredenom pogledu, ali bi isto tako bila
neistinita da se dogodilo da rijec “ubiti” ima smisao od “roditi”. Stoga se dolazi u iskušenje
da se pretpostavi da se istinitost recenice nekako može rastaviti na jezicnu komponentu i
cinjenicnu komponentu. Ako se prihvati ova pretpostavka onda izgleda razumno da u
nekim recenicama cinjenicna komponenta treba biti nula; i da takve jesu analiticke
recenice. Ali, usprkos svoj svojoj a priori plauzibilnosti, granica izmedu analitickih i
sintetickih recenici naprosto nije bila povucena. Da se takva granica uopce može povuci
jest neempirijska dogma empirista, metafizicka stvar vjere.«194
Doduše, Quine smatra da je podjela na analiticko i sinteticko plauzibilna u smislu da
ukupno ljudsko znanje doista ima jezicnu, tj. analiticku i sinteticku, tj. iskustvenu
komponentu, ali da je problem u tome što, kada se radi o pojedinim recenicama, te dvije
komponente nije moguce razluciti. Tako Quine kaže: »Smatram da je govor o jezicnoj i
cinjenicnoj komponenti u istinitosti svakog pojedinog iskaza besmislica i korijen mnogih

192 Quine, Ibid. str. 205.


193 Ibid.str. 205.
194 Ibid. str.207.

189
besmislica. Uzeta kao cjelina, znanost ima svoju dvostruku ovisnost o jeziku i iskustvu; ali
taj se dualizam ne da u znacajnoj mjeri utvrditi u iskazima znanosti ako ih se uzme jednog
po jednog.«195
Quine obrazlaže svoje odbacivanje apriornosti pozivanjem na novovjekovne
znanstvene revolucije: matematicari su dvije tisuce godina mislili da je euklidska
geometrija apriorno istinita, ali pokazalo se da su bili u zabludi. Zakljucak je vrlo
radikalan: tobožnji apriorni sudovi naprosto su aposteriorni sudovi u koje vrlo tvrdo
vjerujemo ; razlike su samo u stupnju, a nisu i nacelne.
Preostaje dakle drugo rješenje koje bi moglo glasiti: tvrdnja da su analiticki sudovi
istiniti temeljem znacenja, a znacenje posjeduju zahvaljujuci konvenciji. Quin se sa ovom
tvrdnjom obracunavao vremenski najranije i to pocevši od kritike konvencionalizma
(sredinom tridesetih godina prošlog stoljeca). On uzima za središnji primjer tobožnju
konvencionalnost logickih i matematickih istina, i protiv nje navodi niz razloga:
Prvo, ako bi smo i pretpostavili da su neke polazne istine (aksiomi) zadani
konvencijom ostaje problem kako iz tih izvodimo sve ostale (logicko-matematicke) istine.
Da li nam za svaki izvod treba nova konvencija? U tom bi nam slucaju trebalo potencijalno
beskonacno mnogo konvencija, tako da konvencionalnost upada u beskonacan regres.
Drugo, ako konvencionalnost znaci samo to da možemo proizvoljno odabrati neke
sudove kao aksiome i onda iz njih izvoditi tocno prave teoreme logike i matematike, onda
takva konvencionalnost nije ništa posebno: svaki sustav znanja – fiziku, biologiju i slicno –
možemo urediti na taj nacin, stoga logika i matematika po tome nisu posebne u odnosu na
empirijska znanja.
Trece, neki matematicki sudovi (na primjer sudovi euklidske geometrije) u stvarnosti
su bili odbaceni, i to s pravom, na temelju empirijskog iskustva. Dakle, ni ostali logicko-
matematicki sudovi ne bi smjeli biti imuni na promjenu. Tada je konvencija koja bi ih
proglašavala imunima neopravdana.
Cetvrto, pozivanje na konvenciju ništa ne objašnjava, pogotovo ne zašto priznajemo
kao istinite upravo neke tvrdnje (na primjer princip neproturjecnosti), a ne neke druge.
Poseban razlog protiv konvencionalizma odnosi se na proširenje konvencionalnosti s
logike i matematike na druge navodno pojmovne istine (na primjer da se dorucak jede prije
rucka).
Konvencija je ili donesena javnom odlukom (eksplicitna) ili eventualno prešutna. No,
takve istine (kao što je ova o dorucku) sigurno nisu predmetom eksplicitnog javnog
dogovora. S druge strane, reci da je rtu na dijelu «prešutna konvencija» znaci samo reci da
ljudi prešutno cvrsto prihvacaju takav sud, a to sudu ne daje nikakav nacelno drugaciji
status od onoga koji imaju vrlo uvriježeni apriorni sudovi.
Utjecaj kritike konvencionalizma bio je velik. Filozofija logike oslobodila se ideje
konvencije, u filozofiji matematike otvoren je put umjerenom empirizmu. Dok je za
Quinove ucitelje matematika bila grana logike cija istinitost pociva na konvenciji i
znacenju, za njega je matematika srodna prirodnim znanostima, samo mnogo opcenitija,
zapravo opceprimjenljivija. Matematika je sluškinja svih znanosti i taj «promiskuitet»,
kako ga Quine zove, njezina je posebnost. Predmeti o kojima matematika govori, napose
skupovi, realni su, iako apstraktni, a o njima zakljucujemo kao što zakljucujemo o drugim
teorijskim stvarima – elektronima, genima i slicno – polazeci od iskustva i promatranja i
usvajajuci ona nacela koja daju najbolje ukupne rezultate. U dijelu o teoriji skupova i
njezinoj logici Quine izvanredno jasno pokazuje dokle u teoriji skupova možemo doci cisto
jezicnim i logickim sredstvima, a na kojoj je tocki potrebno postulirati postojanje tih
neobicnih predmeta – skupova. U novijim Quineovim djelima prevladava sve više i

195 Ibid, str. 42.

190
realisticko shvacanje logike – logika nije više samo stvar jezika: »Logicka teorija, usprkos
njezinoj velikoj ovisnosti o jeziku, više je svjetovno orijentirana negoli jezicno, a takvom je
cini istinosni predikat«, piše on u Filozofiji logike.
Vratimo se Quineovu napadu na razlikovanje analitickih i sintetickih istina. Ako je
pobijen konvencionalizam, preostaje tradicionalna i od logickih pozitivista prihvacena
pretpostavka da su analiticki sudovi istiniti temeljem znacenja i po tome se razlikuju od
sintetickih. (»Dorucak se jede prije rucka« istinito je na temelju znacenja rijeci »dorucak« i
»rucak«.) Quine je protiv te tvrdnje predložio sljedeci argument : jedini nacin da se ustvrdi
što je tocno znacenje – kada dvije rijeci imaju isto znacenje pa su sinonimi – jest
pretpostaviti da su neki sudovi analiticki, naime oni koji fiksiraju to znacenje («Dorucak je
prvi obrok u danu»). Nema definicije znacenja i sinonimnosti koje ne bi pretpostavljale
analiticnost, tako da se logicki pozitivisti vrte u krugu.
Taj je argument bio vrlo brzo doveden u pitanje: vecina filozofskih važnih pojmova iz
neke domene ne da se definirati pomocu pojmova izvan te domene, a to ne znaci da su
besmisleni i neupotrebljivi.
Drugi, implicitni Quineov argument poziva se na holizam znacenja: ako je istinit
holizam, znacenje je neodredeno. Tada ostaje otvoreno pitanje je su li navodni analiticki
sudovi doista nužno istiniti, ili samo prakticno korisni.
U kasnijim spisima – iz posljednjih petnaestak godina – Quine priznaje da neke
recenice imaju poseban status: «Postoje recenice koje ucimo prepoznavati kao istinite u
samom procesu u kojem ucimo znacenje ove ili one od sastavnih rijeci». ( Schilpp, W. V.O.
Quine, 1986, str 94.). Hrvatski govornik uci rijec «udovica» preko parafraze – Quine
izbjegava govoriti o definiciji – u kojoj se izravno i izrijekom spominje «biti udana» ili
«biti supruga». Isto tako, onaj tko nijece naše pravilo za upotrebu rijeci «i» naprosto nije
naucio tu rijec. Navedene recenice su dakle znacenjski posebne. No, Quine odrice da one
imaju poseban spoznajni ili metodološki karakter. Uvid u istinitost na temelju znacenja ne
daje tim recenicama neki trajniji spoznajni status, drži on.
Što je, medutim, s razlikovanjem puko jezicnih pitanja (na primjer hocemo li
nevjencanu suprugu po smrti njezina partnera zvati «udovicom» ) od sadržajnih pitanja ( na
primjer zašto udovice cešce umiru nego udovci). Zar nije to razlikovanje samo drugi
pojavni oblik razlike izmedu analitickog i sintetickog? Quine to nijece: on predlaže da kao
verbalna shvatimo ona pitanja koja se mogu izbjeci nekom parafrazom ( u našem primjeru
možda tako da nadopunimo rjecnik izrazom «nevjencana udovica», pa je pitanje riješeno).
No, ne uvodi li sam pojam parafraze pozivanje na istovjetnost znacenja izmedu polazne i
parafrazirane tvrdnje? Ne, kaže Quine: prihvatljivost parafraze stvar je prakticne potrebe
(možda »nevjencana udovica« nece proci na sudu, ali ce proci kao vrlo tocan opis statusa
osobe nekome tko je zainteresiran za to da je oženi, ili pak kao prikladna etiketa u
etnološkom istraživanju »porodice u transformaciji«). Time otpada potreba za pozivanjem
na neki neutralni i objektivni pojam analiticnosti.
Govoreci o drugoj dogmi, tj. o redukcionizmu, Quine kaže da: »Dogma
redukcionizma preživljava u pretpostavci da svaki iskaz, uzet odvojeno od ostalih, uopce
podliježe konfirmaciji ili infirmaciji. Moj protuprijedlog, koji u biti proizlazi iz Carnapove
doktrine o fizickom svijetu iz Aufbau, jest da se naši iskazi o vanjskom svijetu suceljavaju s
tribunalom osjetilnog iskustva ne individualno, vec samo kao jedinstveno tijelo. (…) Ideja
definiranja simbola u upotrebi predstavljala je, kao što je napomenuto napredak u odnosu
na nemoguci termin-po-termin empirizam Lockea i Humea. Iskaz, radije nego termin, s
Fregeom je postao priznat kao jedinica koja podliježe empiristickoj kritici. Ali ono što ja

191
sada tvrdim jest da smo, cak ako uzmemo iskaz kao jedinicu, još uvijek izvršili prefinu
podjelu. Jedinica empirijskog znacenja jest cjelina znanosti.«196
Radi jasnoce Quineovog stava moramo napomenuti da su pozitivisti bili “atomisti” u
pogledu znacenja, a dok je on bio “holist”. Pozitivisti su smatrali da se znacenje bilo koje
rijeci ili recenice, barem u principu, može do kraja rastaviti na sastavne elemente. Takva bi
analiza u potpunosti iscrpila znacenje rijeci ili recenice. U slucaju znanstvenih teorija, bilo
koja recenica je ili analiticka ili sinteticka. Možda se ponekad koristi kao analiticka, kao
definicija, možda se ponekad koristi kao sinteticka, kao cinjenicna tvrdnja. Na primjer, » F
= m ? a « može se interpretirati kao definicija sile, a može se interpretirati i kao cinjenicna,
iskustveno provjerljiva tvrdnja o stvarno postojecim silama. Dakako, da bi se legitimno
moglo upotrebljavati kao cinjenicna tvrdnja, potrebno je da postoji nezavisan nacin
mjerenja sile, nacin u kojem nema pozivanja na masu i akceleraciju. Pozitivisti su vjerovali
da analiza teorije uvijek može pokazati u kojem se smislu koristi dana jednadžba, kao i bilo
koja druga recenica. Isto su tako vjerovali da analiza uvijek može pokazati u cemu se
sastoji empirijsko znacenje apstraktnih termina teorije; da bi se to utvrdilo potrebno je
razmotriti semanticka pravila koje termin vežu s neposrednim iskustvom. Termina kao što
su masa ili akceleracija povezani su semantickim vezama s opisima procesa i nacina
mjerenja. Kada se utvrde semanticka pravila za upotrebu termina, znacenje termina u
potpunosti je utvrdeno. Ukratko, smatrali su da je uvijek, barem u principu, moguce tocno i
u cijelosti utvrditi znacenje znanstvenih termina, isto kao i znacenje termina u
svakodnevnom govoru. Smatrali su da proces semanticke analize, barem u principu, uvijek
ima kraja.
Quine je, s druge strane, smatrao da proces semanticke analize nikada nema kraja, da
se znacenje termina nikada ne može u potpunosti utvrditi. Buduci da znacenje jednog
termina ovisi o znacenju drugog, drugog o znacenju treceg itd., nikakva analiza nikada ne
može doci do kraja. Znacenje termina sastoji se i u njihovoj vez s iskustvom, medutim, ne
samo u njoj. Termini su znacenjski povezani i s drugim terminima koji su opet povezani i s
iskustvom i s daljnjim terminima. Stoga niti veza s iskustva nije jasna i direktna, ona
uvijek ovisi i o znacenju drugih termina. Neke od semantickih veza jesu bliže i jace, neke
su udaljenije i slabije, ali ne postoji nikakva principijelna granica koja bi ih strogo dijelila.
U krajnjoj liniji, svi su termini našeg diskursa povezani i cine jedinstvenu semanticku
cjelinu. Quine se u svojoj analizi u velikoj mjeri oslanja na Duhema, koji je smatrao da
krucijalni eksperiment nije moguc zato što opservacijske posljedice koje se testiraju nikada
nisu opservacijske posljedice samo jedne hipoteze, vec uvijek posljedice cijelog niza
hipoteza, na primjer o funkcioniranju mjernih instrumenata, mikroskopa itd. Stoga ono što
se provjerava nikada nije jedna izolirana hipoteza, vec uvijek cijeli skup hipoteza. U
slucaju da eksperiment ne uspije, uvijek postoji mogucnost da je za pogrešku odgovorna
neka druga hipoteza, a ne o na koju smo nastojali provjeriti. Iz Duhemova argumenta
Quine je izveo zakljucak da ono što se testira zapravo uvijek jest znanost kao cjelina uz
zdravorazumska vjerovanja.
Prema tome, smatra Quine, pozitivisticka redukcionisticka analiza koja bi korak po
korak u potpunosti rastavila znacenje nekog empirijskog termina naprosto nije moguca.
Ovdje moramo napomenuti da su mnogi zaštitnici logickog pozitivizma i protivnici
holizma kritizirali ovaj Quineov stav, a posebice o opce postojecoj semantickoj
povezanosti termina. Dakako, ova kritika, koja u mnogim dijelovima ima mjesta, nije
uspjela da otkloni jednu stvarnu cinjenicu a to je kako semanticki atomizam logickog
pozitivizma pruža prilicno grubu sliku. Možemo konstatirati da je kritika prve dogme bila
više plauzibilna od kritike druge, a razlog leži u tome što je kritika o nemogucnosti jasnog

196 Ibid. str. 41-42

192
razgranicenja analitickih i sintetickih sudova ustvari bio problem koji je izoštrio upravo
logicki pozitivizam. Ustvari možemo reci da je hipoteza o razdvojivosti analitickih i
sintetickih sudova bila nužna hipoteza na kojoj je logicki pozitivizam gradio plauzibilnost
svog epistemološkog sustava. Upravo zbog toga ta ideja dovedena do svoje krajnosti
dovele je u krizu i samu heroju koja ju je pokušala iskoristiti za svoje interese. U drugom
slucaju to pak nije tako jer odnos prema redukcionizmu suprotstavljen je dihotomican stav
dat u obliku holizma. Sama ta situacija, kao kod svih dihotomicnih koncepcija, dovodi do
situacije da se pravdaju jedni stavovi naspram drugih pri cemo je ocigledno da niti jedna
koncepcija nema apsolutnu izvjesnost.
Holizam zapravo ublažava insistiranje na verifikaciji. Iako sve tvrdnje imaju neku
vezu s recenicama motrenja, ta je veze cesto vrlo daleka i neizravna. Široka prihvacenost
Quineove alternative stoga je u mnogome doprinijela smrti klasicnog verifikacionizma.
(Iako postoje neke nove i vrlo suptilne varijante, suvremena analiticka teorija znacenja
uglavnom nije verifikacionisticka, a uopce nije verifikacionisticka u doslovnom, klasicnom
smislu.)
No, Quine cini još jedan radikalan korak i to upravo u pocetnim poglavljima knjige
Rijec i predmet197 . Velike cjeline jezika i znanja mogu biti medusobno nesumjerljive i to
na nacin koji onemogucuje da se iz jednog jezika tocno pogodi što hoce reci govornik
drugog, na kakvu vrstu stvari hoce referirati. Quine to zove ontološkom relativnošcu.
Njegov cuveni primjer iz navedene knjige i koji potaknuo cijelu jednu istraživacku tradiciju
jest primjer lingvista koji proucava novo i nepoznato pleme u džungli, uceci plemenski
jezik u konkretnim situacijama. Urodenik pokazuje na zeca i kaže »Gavagai« - kako to
prevesti? Misli li urodenik na cjelokupni predmet, zeca, ili na mnoštvo »neodvojenih zecjih
dijelova«? Koliko god podrobno lingvist ispitivao urodenika, stanovita neodredenost
opstaje. Quine tvrdi da problem nije tehnicke, vec nacelne prirode – jezici i pojmovne
sheme mogu se prevoditi samo u cjelinama (holisticki) i sa stanovitom neodredenošcu.
Rezultat je umjereni relativizam koji proizlazi iz zapreka u prevodenju: »Zapreka je samo u
tome da ce svaka medukulturalna korelacija rijeci i izraza biti uvijek samo jedno od
iskustveno dopustivih korelacija, bila da ju je sugeriralo povijesno stupnjevanje ili gola
analogija; nema niceg u pogledu takve korelacije o cemu ona može biti jedinstveno tocna
ili pogrešna. Kad to kažem filozofiram, doduše, sa stajališta naše vlastite provincijske
pojmovne sheme i znanstvenog razdoblja, ali ne znam ni za što bolje.« (Onotological
Relativity, str. 25.)
Quineova holisticka filozofija jezika i relativisticka ontologija uvele su u filozofiju
jezika meke teme i pristupe neuobicajene za pozitiviste, a dobro poznate wittgensteinovskoj
tradiciji i cak hermeneutici. Quineov nekadašnji sljedbenik i asistent Donald Davidson
razvio je ove quineovske teme u plodnoj konfrontaciji sa svojim uciteljem. Problem
“radikalnog” prijevoda i interpretacije, kako ga ilustrira položaj u kojem se nalazi naš
lingvist u džungli, doveo je do znacajnih uvida u prirodu jezika i znacenja i postao jednim
od glavnih polazišta suvremene rasprave o jeziku. On ima dalekosežne – i cesto neugodne
– posljedice po odredenost znacenja i nalazivost predmeta na koji se jezicni izrazi odnose
(“referiraju”). Ako rijec “KATZE” znaci macku samo zahvaljujuci ogromnoj kolicini
pozadinskih pretpostavki, onda male promijene u dalekoj pozadini dovode do promijene
znacenja. Isto tako, izrazi koji nisu na samom iskustvenom obodu – MACKA, a još više
STIL, GEN, ili FUGA – dopuštat ce više raznovrsnih interpretacija spojivih s istim
govornim i tjelesnim ponašanjem, medu kojima nema jedinstvenog tocnog izbora. Nažalost
po kriticare, jezik je intersubjektivna, “javna” ili društvena pojava, i rijeci imaju samo ono

197 Navedena knjiga može se naci na hrvatskom jeziku u izdanju Kruzak: W.V.O. Quine, »Rijec i predmet«,
Modrena filozofija, Zagreb. 1999. god.

193
znacenje koje govornici mogu jedan drugome prenijeti, objasniti, tako da pozivanje na cisto
osobnu sferu ne pomaže. Quine opširno izlaže ovaj fenomen neodredenosti znacenja i
neistraživosti referencije
Po Quineovu sudu neodredenost znacenja (i referencije) seže u cjelokupno podrucje
jezicnog i “mentalnog”, pokrivajuci sve opno što obuhvacaju humanisticke discipline. On
stoga donosi prijedlog jedne posebne vrste dualizma: s jedne strane fizicka realnost (i
fizikalna znanost) koja je odredena i neproblematicna, s druge strane “sve ostalo”. Taj je
prijedlog imao ogroman utjecaj na suvremenu filozofiju. Neki su filozofi (Davidson,
McDowell, Putnam u svojoj drugoj fazi, Rorty) ovu zamisao dalje razvijali, isticuci
posebnost, “anomalnost” mentalne i znacenjske domene. Drugi su reagirali protiv nje,
tražeci nacin da izbjegnu neodredenost i ujedine dva podrucja ( Fodor, Dretske, Millikan ).
U daljnjem dijelu teksta upravo napravimo paralelu izmedu koncepcijski razlika, ili
slicnosti, izmedu Quinea i logickog pozitivizma.
Kao prvo vratimo se na odnos izmedu semantickog atomizma i semantickog holizma.
Vec smo napomenuli kako je semanticki atomizam pružio prilicno grubu sliku, ali
semanticki holizam izgleda takoder teško prihvatljiv. Dakako, Quineovo se gledište može
interpretirati umjerenije; u smislu da znacenje bilo koje rijeci “može” ovisiti o znacenju
bilo koje druge rijeci; ne da mora ovisiti, nego da može ovisiti. Mi naprosto nikada ne
možemo biti sigurni s kojim je sve drugim rijecima dana rijec semanticki povezana. To
može biti istina, ali u tome se slucaju radi o tome da se te veze mogu i trebaju otkrivati
pažljivom semantickom analizom. Pored toga, ova se interpretacija Quinea vec približava
pozitivistickoj tezi o “jedinstvu znanosti”. Pozitivisti su, pogotovo Carnap, smatrali da je
teza o jedinstvu znanosti zapravo teza o jedinstvu jezika znanosti. To znaci da su iskazi
svih znanosti, u principu, svedivi na iskaze fizike, a nije jasno kako bi to bilo moguce
katkad termini razlicitih znanstvenih disciplina ne bi bili u nekakvoj semantickoj vezi.
Neurath je u »Soziologie im Physikalismus« smatrao da tezu o jedinstvu znanosti najbolje
podupire cinjenica da postoje predvidanja koja slijede iz razlicitih znanosti, na primjer
meteorologije i psihologije. To ne bi bilo moguce kada bi termini tih dviju znanosti bili
semanticki izolirani. No, to ni u kom slucaju ne znaci da znacenja termina meteorologije
ovise o znacenjima termina psihologije, niti da krah neke teorije u jednoj oblasti može
dovesti do revizije u drugoj oblasti. Pozitivisti su smatrali da su svi (empirijski) termini
povezani time što govore o istom sjetu; time što su znacenja svih termina, u krajnjoj liniji,
definirani pozivanjem na istu neposrednu danost. U pogledu redukcionizma pozitivisti
možda nisu bili u pravu, ali izgleda da niti holizma ne daje adekvatno riješene.
Mada se Quine smatra jednim od najznacajnijih borac protiv logickog pozitivizma u
nekim stvarima se mogu povuci paralele izmedu nekih njegovih stavova i stavova “lijevog
krila”198 ovog pokreta. Kao što smo vidjeli, pozitivisticka slika ljudskog znanja, a prema
tome i cijela pozitivisticka filozofija, zasnovana je na pretpostavkama o 1) mogucnosti
tocnog razlucivanja analiticke i sinteticke komponente i 2) mogucnosti tocne, korak po
korak rekonstrukcije veze sinteticke komponente s neposrednim iskustvom. Quine smatra
da su obje pretpostavke, koje ih ono zove dogmama, neodržive i da je, prema tome,
neodrživa i pozitivisticka analiza znanosti i pozitivisticka filozofija u cjelini. Stog on
predlaže videnje znanosti i ljudskog znanja u cjelini koje bi trebalo predstavljati alternativu
pozitivistickom. Kao zoran primjer navedimo Quineov citat: »Ukupnost našeg takozvanog
znanja i vjerovanja, od najuobicajenijih stvari zemljopisa i povijesti do najdubljih zakona
atomske fizike ili cak ciste matematike i logika, jest ljudska tvorevina koja se sudara s

198 Lijevo krilo logickog pozitivizma Neurath, Carnap i Hempel; oni su smatrali 1) da je jezik konvencija i
2) da nema recenica koje bi u potpunosti bile imune na sumnju. Desno krilo pokreta cini li su Schlick,
Waismann i Wittgenstein (u prvoj fazi svog rada); oni su smatrali 1. da postoji Jezik (s velikim J ) i 2. da
postoji kategorija recenica imunih na svaku sumnju – onih koji govore o neposrednom iskustvu.

194
iskustvom samo po svojim rubovima. Ili, da promijenim metaforu, ukupna znanost jest kao
polje sile ciji krajnji uvjeti jesu iskustvo. Konflikt s iskustvom na periferiji dovodi do
ponovnih prilagodavanja u unutrašnjosti polja. Trebaju biti redistribuirane istinosne
vrijednosti nekih naših iskaza. Reevaluacija nekih iskaza provlaci reevaluaciju drugih,
zbog njihovih logickih meduzavisnosti – logicki zakoni samo su izvjesni daljnji iskazi
sistema, izvjesni daljnji elementi polja. Ako smo redefinirali jedan iskaz, moramo
redefinirati neke druge, one koji bi mogli biti logicki povezani s prvim ili koji bi mogli biti
iskazi o samim logickim vezama. Ali cijelo je polje toliko subdeterminiramo svojim
granicnim uvjetima, iskustvom, da mora postojati mnoštvo izbora o tome koje iskaze
redefinirati u svijetlu bilo kakvog suprotnog iskustva. Niti jedno pojedino iskustvo nije
povezano niti s jednim pojedinim iskazom u unutrašnjosti polja, osim indirektno kroz
razloge ekvilibrijuma koji vrijedi za polje kao cjelinu.
Ako je ovo gledište tocno, krivo je govoriti o empirijskom sadržaju jednog pojedinog
iskaza – posebno ako je iskaz imalo udaljen od iskustvene periferije polja. Nadalje, postaje
smiješno tražiti razliku izmedu sintetickih sudova koji vrijede kontingentno o iskustvu, i
analitickih sudova, koji vrijede ma kako bilo. Bilo koji iskaz može biti istinit ma kako bilo,
ako drugdje u sistemu izvršimo dovoljno radikalne prilagodbe. Cak i iskaz vrlo blizu
periferije može se smatrati istinitim u svijetlu neodgovarajuceg iskustva pozivanjem na
halucinaciju ili popravkom izvjesnih iskaza vrste koja se naziva logicki zakoni. Suprotno,
na osnovi istih razloga, niti jedan iskaz nije imun na reviziju. Revizija, cak i logickog
zakona iskljucene sredine bila je predložena kao sredstvo pojednostavljivanja kvantne
mehanike; i kakve razlike u principu ima izmedu takve promjene i promjene u kojoj je
Kepler naslijedio Ptolemeja ili Einstein Newtona ili Darwin Aristotela.?«199
Iako je Quineova kritika pozitivizma vrlo poznata i ako se smatra vrlo uspješnom,
može se u neku ruku smatrati da nije tako uspješna ili radikalna kao što se to smatra.
Alternativna slika koju nudi Quine prije predstavlja razvoj i modifikaciju one koje su nudili
pozitivisti. Usporedimo li Quineovu metaforu polja sila s Neurathovom metaforom broda
ciji se remont vrši na otvorenom moru i debatu izmedu fundacionalista i koherentista
možemo kazati da je Neurath nudio vrlo slicnu sliku ljudskog znanja: kritizirao je
fundacionalizam i tvrdio da, barem medu empirijskim recenicama, nema apsolutno
izvjesnih.
Alternativna slika koju je nudio Quine je normativna i deskriptivna, medutim, jaz
izmedu normativnog i deskriptivnog daleko je manji nego kod pozitivista. Quine je tvrdio
da je znanje »tvorevina koja se sudara s iskustvom samo po svojim rubovima«, a da se
najopcenitiji sudovi, ukljucujuci i analiticke, nalaze u sredini polja, da su najudaljeniji od
iskustva. Ovdje nas ne smije zavesti metafora o piramidi, koje koriste pozitivisti, i krugu,
koji koristi Quine, i pozitivisti i on smatraju da su najopcenitiji sudovi, ukljucujuci tu i
sudove logike i matematike, to najudaljeniji od iskustva. To je ono što se želi reci
metaforama o trokutima i krugovima: da postoje sudovi koji su bliži iskustvu i sudovi koji
su od njega udaljeni. U tom se pogledu Quineova slika podudara s pozitivistickom.
Dakako, razlika je u tome što se prema pozitivistima apriorno znanje nikada ne dodiruje s
iskustvom, naprosto zato što uopce ne govori o iskustvu, vec o jeziku. Quine s
pozitivistima dijeli opcu empiristicku predstavku da znanje mora biti u skladu s iskustvom.
Medutim, on smatra da se znanje može dovesti u sklad s iskustvom promjenom bilo gdje u
sistemu: mogu se mijenjati 1) znanstvene hipoteze, može se mijenjati 2) logika i
matematika, cak se i 3) opservacijski iskazi mogu modificirati pozivanjem na halucinacije.
Podrucje najpodobnije za prilagodavanja nalazi se izmedu tvrde logicko-matematicke
jezgre i tvrdog opservacijskog ruba. Ipak, nema nikakvog principijelnog razloga koji bi

199 Ibid. str. 42,43.

195
iskljucio mogucnost modifikacije bilo gdje u sistemu. Medutim, to isto smatrali su i
pozitivisti. Kada su govorili o testiranju, prije svega su mislili na 1) znanstvene hipoteze;
one, prema pozitivistickoj slici ocito podliježu reviziji. Smatrali su da je moguce
prilagodavati i 2) logiku i matematiku; upravo je Carnap bio taj koji je uveo princip
tolerancije prema kojemu je svatko slobodan graditi svoju vlastitu logiku s obzirom na
svrhe za koje mu je potrebna. Quine spominje i reviziju logickog zakona iskljucenja treceg.
Taj je zakon revidirao Reichenbach gradnjom trovalentne logike.200 Pozitivisti, pogotovo
nakon 1930, sigurno nisu smatrali da se logika i matematika nikada, nit pod kojim uvjetima
i ni pod koju cijenu ne mogu i ne smiju revidirati. Nisu vjerovali niti u imunitet 3)
opservacijskih iskaza. Dovoljno je samo pogledati razloge koji su ih naveli da odustanu od
konkluzivne provjerljivosti kao kriterija smislenosti i prihvate parcijalnu provjerljivost.
Vecina ih je smatrala da svaki iskustveni sud podliježe provjeri i zapravo predstavlja
hipotezu. Prema tome, na prvi pogled razlika izmedu Quine i stavova logickog pozitivizma
nisu toliko razliciti koliko bi se moglo pretpostaviti. No, bez obzira na ove slicnosti Quine
je svojim kritikama logickog pozitivizma u mnogome doprinio razvoju sumnje u njihov
zacrtani program. Dakako, ni Quineova kritika nije ostala ambivalentna prema kritici pa u
tom smislu navedimo samo neke kritike njegovog pristupa.
U »In Defence of a Dogma« Grice i Strawson kritiziraju Quineovu poziciju i izlažu
argumente za zadržavanje razlike izmedu analitickih i sintetickih sudova, koju je kao što
smo prije vidjeli Quine kritizirao kao prva dogma logickog pozitivizma. Prvi argument
protiv ovakvog Quineovog stava sastoji se u sljedecem; put kojim je on došao do zakljucka,
pa i sami zakljuca, da ne postoji razlika izmedu analitickih i sintetickih sudova za Grice i
Strawsona nije bio ispravan. Naime, iz stoga što mi nešto ne možemo u potpunosti shvatiti
naprosto ne slijedi da to ne postoji. Stoga oni dovode u pitanje »korak od 'Mi nismo
pronašli zadovoljavajuci smisao (osigurali zadovoljavajuce objašnjenje) od x' na 'x nema
smisla'«. 201 Drugi argument protiv Quinea jest taj da on postavlja nerealno visok standard
zadovoljavajuceg objašnjenja analiticnosti. On razmatra grupu srodnih termina –
analiticnost, sinonimnost, semanticko pravilo, definicija, samokontradiktorno i nužno – i
zakljucuje da se svaki od tih termina može definirati pomocu ostalih, ali da takve definicije
nisu ni od kakve koristi u razumijevanju analiticnosti, buduci da u istoj mjeri ne
razumijemo niti ostale termine. Grice i Strawson smatraju da je njegov zahtjev za
zadovoljavajucom definicijom analiticnosti nemoguce ispuniti jer je paradoksalan.
Objašnjenje analiticnosti, da bi za Quiena bilo zadovoljavajuce mora ispuniti sljedeca dva
uvjeta: 1) ne smije ukljucivati niti jedan od srodnih, semantickih termina i 2) mora imati
oblik striktne definicije (»recenica je analiticka ako i samo ako…«). Ocito je da nije
moguce dati objašnjenje koje zadovoljava oba uvjeta. Jasno je da ako uzmemo grupe
termina kao što su: moralno krivo, zaslužuje osudu, kršenje moralnih pravila, ili: neistinito,
cinjenica, poricanje, tvrdnja, isto tako necemo moci objasniti niti jedan od termina na nacin
koji bi zadovoljivo oba navedena uvjeta. Griceova i Strawsonova poanta jest u tome da bi
se rijetko tko usudio reci da su termini iz ovih dviju grupa zbog toga besmisleni. Prema
tome, misle kriticari, da Quine za objašnjenje analiticnosti postavio uvjete koje logicki nije
moguce ispuniti, cinjenica da objašnjenje analiticnosti nije ispunilo te uvjete uopce ne
podriva legitimnost upotrebe termina “analiticnost”. Mi se ovdje necemo više baviti
kritikom Quineovog stava, jer bi to prelazilo namjere ovog kratkog prikaza, ali možemo
reci da kriticari imaju donekle pravo kada dolaze do zakljucka kako mi možemo smisleno
koristiti termin “analiticnosti”, no, njihova kritika ipak nije u potpunosti oborila ono što je
za logicki pozitivizam bitno a to je; da oni nisu uspjeli da daju pravi odgovor na pitanje

200 Pogledati u dijelu koji se odnosi na filozofiju H. Reichenbacha


201 H.P.Grice i P.F. Strawson, “ In Defence of a Dogma”, The Philosophical Review 65, u Zaabeh, Klemke i
Jacobson, 1974. str. 345.

196
razdvajanja analiticnih i sintetickih sudova i to su loše posljedice za logicki pozitivizam,
bez obzira na to koje i kako dao tu kritiku.

9.3. Problem verifikacije


Drugi vrlo cesti prigovor logicko pozitivistickom programu jest da princip
verifikacije eliminira samoga sebe kao metafizicku besmislicu. Ovo je možda još i žešci
napad na program od prije navedenog, jer ako je temeljni princip koji razlucuje smisleno od
besmislenog zapravo i sam besmislen, onda ne možemo prihvatiti rezultate do kojih se
došlo njegovom primjenom. Buduci da princip verifikacije predstavlja okosnicu logickog
pozitivizma, ako je on besmislen, besmislen je i cijeli logicko pozitivisticki program. U
daljnjem dijelu teksta pokušat cemo ukratko potkazati koje su to glavne primjedbe za
princip verifikacije i neke moguce odgovore pozitivista na te napade.
I sam princip verifikacije jest sud. Pitanje je na kojoj je od dviju mogucih osnova
smislen sam princip verifikacije. Je li sam princip verifikacije analiticki ili cinjenicni sud?
Je li on istinit, ako je uopce istinit, na osnovi znacenja termina od kojih je sastavljen i
odnosa izmedu njih ili pak predstavlja empirijsku, cinjenicnu istinu o svijetu? Da bi sam
princip verifikacije uopce bio smislen, on mora biti smislen ili na prvoj ili na drugoj osnovi.
Ako nije smislen ni po kojoj od navedenih osnova, onda je besmislen i stoga ne može biti
upotrijebljen kao kriteriji smislenosti. Na toj su poanti insistirali mnogi kriticari
pozitivizma. Tako, na primjer, u Suvremenoj filozofiji Petrovic kaže da: »je najveca teškoca
na koju nailaze logicki pozitivisti u vezi s principom verifikacije odredivanje njegovog
statusa.«202 Takoder nastavlja: »Kako su prema samom principu verifikacije svi stavovi
(smisaoni iskazi) ili analiticki ili empirijski provjerljivi, to i princip verifikacije, da bi imao
neki smisao mora biti analiticki ili empirijski provjerljiv. Medutim, po svemu se cini da on
ne može biti ni analiticki niti empirijski provjerljiv. A ako je tako, onda sam ovaj osnovni
princip logickog pozitivizma mora biti obican besmisleni metafizicki iskaz.«203
Ocito, argument pociva na pretpostavci da sam princip nije i ne može biti niti
analiticki, niti empirijski provjerljiv; da nije i ne može biti niti definicija, niti empirijska
generalizacija.
Pozitivisti su bili svjesni pitanja o logickom statusu samog principa verifikacija i
nudili su razne odgovore. Možda to samo po sebi govori da ni u sklopu Beckog kruga nije
postojao jedinstven stav o nužno prihvacenom, principu verifikacije kako je problem ipak
nerješivi problem. Wittgenstein je smatrao, što je za nas vrlo bitno jer on predstavlja jednog
od onih osnova na kojima je rastao logicki pozitivizam, da je princip “besmislica”; Ayer da
je definicija; Schlick da je empirijska generalizacija; Carnap, Reichenbach i Hempel da je
preskripcija za korištenje jezika.
Obratimo pozornost na neke od ovih stavova a posebice na stav Wittgensteina. On je
vjerojatno najzaslužniji za popularnost argumenta da se radi o besmislici zato što ne
zadovoljava samoga sebe. Wittgeinstein, je na kraju Tractatusa zakljucio, naime, da je
cijeli Tractatus, strogo uzevši besmislen. Smisleni su samo analiticki sudovi logike i
matematike i empirijski sudovi prirodnih znanosti. Prema tome, filozofsko djelo kao što je
njegovo glasovito djelo, buduci da samo ne pripada niti u prvu odnosno drugu grupu, nije
smisleno.
Tako on kaže: »Ispravna metoda filozofije bila bi zapravo ova: ne reci ništa, nego ono
što se može reci, dakle stavove prirodne nauke – dakle nešto što nema nikakve veze s

202 G. Petrovic, Suvremena filozofija, Školska knjniga, Zagreb, 1979. str.262.


203 Ibid. str. 262.

197
filozofijom – i zatim uvijek kada bi netko drugi htio reci nešto metafizicko pokazati mu da
nije dao nikakvo znacenje izvjesnim znakovima u svojim stavovima. Ova metoda bila bi
nezadovoljavajuca za drugoga – on ne bi imao osjecaj da ga ucimo filozofiju – ali ona bi
bila jedino strogo ispravna.
Moji stavovi rasvjetljavaju time što ih onaj tko me razumije na kraju priznaje kao
besmislene kad se kroz njih, po njima, preko njih popeo napolje. (On mora tako reci
odbaciti ljestve pošto se po njima popeo.) On mora ove stavove prevladati. Tada ce
ispravno vidjeti svijet. O cemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.«204 Ovaj
Wittgensteinov stav izraza je njegovog opceg shvacanja uloge i prirode filozofije. On je
filozofiju shvacao kao aktivnost pojašnjavanja; recenice filozofije imaju isti logicki status
kao i upiranje prstom ili pokazivanje rukom. Kasnije su Schlick i Waismann to shvacanje
filozofije prihvatili.
Dakako, ovakav Wittgensteinov stav nije bio prihvacen kod logickoga pozitivizma,
barem onoga dijela koji se odnosi na sam princip verifikacije, a i nekih drugih filozofa kao
što je B. Russell koji su problem o “neizrecivosti” vidjeli u jednom drugom kontekstu.
Tako Russell kaže: »Ono što izaziva oklijevanje jest cinjenica da, na koncu, g. Wittgenstein
ipak uspijeva reci mnogo toga o onome o cemu se ne može govoriti sugerirajuci
skepticnom citatelju da se možda može pronaci nekakvo rješenje pomocu hijerarhije jezika,
ili na neki drugi nacin. G. Wittgenstein je, na primjer, cijelu etiku smjestio u podrucje
misticnoga i neizrecivoga. Ipak, on je u stanju prenijeti nam svoje eticke stavove. On bi
odgovorio da se ono što on naziva misticnim može pokazati, iako se ne može izreci. Možda
je ovaj odgovor tocan, ali što se mene tice, priznajem da u meni izaziva osjecaj
intelektualne nelagode.«205
Ustvari, cini se, da Wittgensteinova kritika principa verifikacije nije dobila onu
žestinu koju ce kasnije razviti kriticari logickog pozitivizma. Tako se njegov stav ne smatra
heretickim kod kreatora pozitivistickog programa, više da se radi o dovoljnom ne znanju, a
da je to tako pokazuje tvrdnja da se njegova kritika principa verifikacije, odnosno kriterija
smislenosti svodi na priznavanje postojanja metajezik nije moguc. Naime, Wittgenstein je
zastupao gledište da rasprava o kriteriju smislenosti nije moguca zato što je vjerovao da
metajezik nije moguc ( ili, barem, da se matajezik danog jezika ne može formulirati u
istome jeziku. U Logische Syntax der Sprache Carnap je pokazao da meta jezik doista jest
moguc. Pokazao je da je moguce govoriti ne samo o cinjenicama vec i o jeziku kojim se
govori o cinjenicama, a da se pri tom ne upadne ni u kakve poteškoce. Kada su odbacivali
Wittgensteinova gledišta, pozitivisti su se najviše oslanjali na dokaz koji je Carnap,
koristeci Tarskijev metoda aritmetizacije, detaljno izložio u navedenom dijelu. Tako kaže:
»Do sada smo razlikovali predmet-jezik i jezik sintakse u kojemu je formulirana sintaksa
predmet-jezika. Jesu li to dva razlicita jezika? Ako se na to pitanje odgovori potvrdno ( kao
što je to ucinio Herbrand u vezi matematike), onda je potreban treci jezik u kojem bi se
formulirana sintaksa jezika sintakse, i tako dalje u beskonacnost. Prema drugom mišljenju
(Wittgensteinovu) postoji samo jedan jezik, i u njemu se ono što mi nazivamo sintaksom
uopce ne može izreci – može se samo “pokazati”. Za razliku od tih gledišta, mi nastojimo
pokazati da je dovoljan samo jedan jezik; medutim ne tako što cemo odbaciti sintaksu, vec
tako što cemo pokazati da se sintaksa ovog jezika može bez ikakvih kontradikcija
formulirati u tom istom jeziku. U svakome jeziku S može se formulirati sintaksa bilo
kojega jezika – bez obzira na to radili se o potpuno drugoj vrsti jezika, ili o pod-jeziku, ili
cak o samom S – jedino je ogranicenje bogatstvo u sredstvima izražavanja jezika S. Tako
se sredstvima našeg konacnog Jezika I mogu formulirati konacni dijelovi sintakse bilo

204 L. Wittgenstein, Tractatus Logico-Philosophicus, izdao Veselin Masleša- Svijetlost, Sarajevo, 1987.
str.189.
205 B. Russell, An Inquiry into Meaning and Truth, George Allen and Unwin Ltd, London 1940. str. 22.

198
kojeg jezika – na primjer, Russellova jezika ili Jezika II, ili cak samog Jezika I. To cemo
izvesti u slijedecih nekoliko stranica – to jest, formulirat cemo sintaksu I-a – u mjeri u
kojoj je konacan – u samome I-u. U tome se procesu može dogoditi da recenica A1 , kada se
materijalno interpretira kao sintakticka recenica, govori nešto o samoj A1 , a da se pri tom
ne javljaju nikakve kontradikcije.«206
Vecina pozitivista, pogotovo takozvano «lijevo krilo» pozitivistickog pokreta nije
prihvatila Wittgensteinove stavove, pogotovo nakon objavljivanja navedenog Carnapovog
dijela. Od tada su se rasprave oko tocne formulacije kriterija smislenosti i njegovog
logickog statusa smatrale sasvim legitimnima i njihova smislenost više nije bila u pitanju.
Bilo bi interesantno, prije nego što predemo na dodatnu kritiku principa verifikacije
koju su iznijeli protivnici pozitivizma, da damo mišljenje H. Reichenbacha. To cinimo iz
dva razloga; prvo jer ne možemo iznositi sva pojedinacna shvacanja koja su u principu ista
ali ipak razlicita i drugo što smo Reichenbachove stavove uzimali kao jedne od
reprezentativnih u ovoj knjizi, tj. stavove koji pripadaju sa jedne strane logickom
pozitivizma ali se dovoljno razlikuju od ostalih predstavnika Beckog kruga. H.
Reichenbach vrlo zanimljivo karakterizira princip verifikacije: »Prednost naše
karakterizacije verifikacionisticke teorije znacenja jest u tome što ona proskribira
verifikacionisticku definiciju znacenja, vec razjašnjava tu definiciju zajedno s odlukama
koje slijede iz njezina prihvacanja. Ovdje smo primijenili metodu logickog putokaza i
odluku o prihvacanju ostavili za svakoga kao njegovu osobnu stvar. Ako se osobno
odlucimo za verifikacionisticku teoriju, to je zato što se njene posljedice, kombinacija
znacenja i djelovanja, namecu kao toliko važne da ih ne želimo propustiti.« 207
Ovdje je pitanje o logickom statusu principa verifikacije jasno odvojeno od pitanja o
njegovom opravdanju; radi se o definiciji, dakle, analitickoj istini, a opravdanje, tj. razlozi
za njeno prihvacanje, pragmaticke su prirode. Razlozi za prihvacanje definicije nisu
imanentni samoj definiciji, vec su logicki nezavisni od nje. Reichenbach smatra da ce nam
jezik, ako ga budemo koristili u skladu s principom verifikacije, biti od daleko vec koristit
u djelovanju nego ako ga budemo koristili u skladu s nekim drugim kriterijem smislenosti
ili bez ikakvog kriterija. Ovo je opravdanje empirijske prirode: empirijsko je pitanje hoce li
nam jezik biti korisniji ako ga budemo koristili u skladu sa verifikacionistickim nacelom.
Možda ce rezultat njegove analize zvucati i ponešto iznenadujuce: empirijsko je pitanje
trebali prihvatiti ovu ili onu definiciju smislenosti.
Reichenbach, doduše, kaže da njegova “karakterizacija” verifikacionisticke teorije
znacenja ne proskribira verifikacionisticku definiciju “znacenja”. Nije sasvim jasno što
znaci da “ne proskribira”. Izgleda da je time htio treci da je opravdanje principa hipoteticke
prirode: ako želite da vam jezik bude od koristi, prihvatite princip verifikacije, ako ne
želite, ne morate. Princip verifikacije jest norma, ali ne za sve i ne uvijek, vec samo za one
koji “znacenja žele dovesti u vezi s djelovanjem”. Ponekad vjernici izgovaraju molitve na
jeziku koji ne razumiju: Bošnjak ili Turcin na arapskom, Židov na hebrejskom itd. Ti ljudi
ne znaju pod kojim su uvjetima recenice koje izgovaraju istinite, ne znaju kako bi ih mogli
verificirati. Ono što Reichenbach želi reci nije da ti ljudi ne smiju koristiti jezike koje ne
razumiju, on tvrdi da ce oni, kada želi i ako žele prenijeti informaciju koja bi mogla
predstavljati osnovu za djelovanje, to najbolje uciniti pomocu recenica za koje znaju pod
kojim su uvjetima istinite, a pod kojim ne istinite. To jest, pomocu onih recenica koje su
formulirali u skladu s verifikacionistickim kriterijem smislenosti. Tko želi, može citaci i
slušati, pa cak i recitirati dadaisticku poeziju, medutim ako želi prenijeti cinjenicnu

206 R. Carnap: “The Logical Syntax of Language (Logische Synatax der Sprache)”, prvo englesko izdanje
1937, navedeno izdanje: Routledge & Kegan Paul, London, 1967. u seriji The Intertional Library of
Psychology, Philosophy and Scientific Method . str. 53.
207 H. Reichenbach: ” Experience and Prediction”, The University of Chicago press, 1976. str 70.

199
informaciju, bit ce daleko uspješniji ako svoje recenice bude formulirao u skladu s
principom verifikacije. Ovakav Reichenbachov pristup je veoma interesantan i cinilo bi se
da u izvjesnom smislu omekšava problem logickog statusa principa verifikacije, ali se ovim
cini da je problem više sklonjen pod “tepih” nego što je riješen. Nikakvo pozivanje na
pragmaticnost i dobrovoljnost prihvacanja ili ne prihvacanje principa verifikacije ne može
opravdati ili ne opravdati njegovu upotrebu. Zato u daljnjem dijelu ovog teksta pokušajmo
izmeti neke osnovne primjedbe principa verifikacije.
Jedna od osnovnih ambicija primjene principa verifikacije jest, kao što smo vidjeli,
eliminacija metafizike. Mnogi autori smatraju da ovakvo “puštanje u pogon” principa
verifikacije zapravo predstavlja logicku pogrešku “petitio principii”. Drugim rijecima, da
se vec pretpostavilo ono što se želi dokazati. U našem govornom podrucju ovaj problem je
jasno odredio Gajo Petrovic i kao ilustraciju navedimo neke njegove zakljucke koji nam se
cine interesantnim za naše razmatranje: »Ne odvija li se logicko-pozitivisticka procedura
“eliminiranjem metafizike” po slijedecoj shemi: prvi korak: od razlicitih stavova koji se
fakticki izricu odabire se samo dio onih koje susrecemo u nauci i svakodnevnom životu, a
ignoriraju se oni koje nalazimo kod filozofa kao i svi njima slicni stavovi nauke i obicnog
života. Drugi korak: traže se uvjeti koji zadovoljavaju svi ovi odabrani stavovi, te se
otkriva da su opni svi ili empirijski provjerljivi ili analiticki; ovo se otkrice naziva
principom verifikacije. Treci korak: Vracamo se stavovima koje smo prešutno ignorirali
kod prvog koraka i s cudenjem otkrivamo da oni ne zadovoljavaju princip verifikacije, da
nisu ni empirijski ni analiticki. Sve te stavove zato eliminiramo kao besmislene ili
metafizicke.
Nije li medutim ocito da smo te stavove uspješno eliminirali pomocu principa
verifikacije u trecem koraku samo zato što smo ih vec prešutno ignorirali u prvom i što o
njima nismo vodili racuna u drugom?«208
I u ovom slucaju se pojavljuje problem opravdanja verifikacije. Vidjeli smo da su
logicki pozitivisti dali razlicita rješenja, a kod Reichenbacha rješenje se nalazi u
pragmaticnoj upotrebi principa. Ono po svojoj prilici nije jedino moguce, a možda cak nije
niti tocno. Pretpostavimo, u svrhu argumenta, da je Reichenbachovo opravdanje tocno, i
pogledajmo onda kakvo to svijetlo baca na Petrovicev argument. Princip verifikacije
“treba” se prihvatiti “ako” se želi poboljšati rezultate svojeg djelovanja. Ako se ne želi
poboljšati rezultate svog djelovanja, princip se ne treba prihvatiti. Jedino netko tko je
“iracionalan” može biti i upoznat s prednostima prihvacanja principa verifikacije i hitjeti
poboljšati rezultate svog djelovanja, a ne htjeti prihvatiti princip verifikacije. Zato on
pragmaticko opravdanje principa i naziva “metodom logickog putokaza”: nitko “ne mora
htjeti” prihvatiti princip, ali ako netko želi popraviti rezultate svog djelovanja, onda ce on
“sam htjeti” prihvatiti princip verifikacije. U tom smjeru pokušavaju logicki pozitivisti da
spase svoj princip od nelogicnosti.
Argument, ovako kako ga je izložio Petrovic, doista jest cirkularan i prazan i on u
najboljem slucaju, predstavlja uspješnu pojmovnu analizu. Ona predstavlja pojašnjenje
pojmova i nacina na koji se upotrebljavaju. Stoga nije cudno što, nakon što je argument
izložen, i dalje ostaje nejasno zašto bi bilo tko trebao prihvatiti princip verifikacije. U
argumentu nije spomenut nikakav “razlog” za prihvacanje principa. Zato argument, cak ako
ima i veliku “eksplikativnu” vrijednost, nema nikakvu “normativnu” snagu. Ako bi se
opravdanje principa uvrstilo u argument, onda on više ne bi bio cirkularan i prazan, i imao
bi i normativnu snagu.
Doduše, cak i kada bi se opravdanje principa verifikacije uvrstilo u argument, on još
uvijek ne bi predstavljao «konkluzivan» razlog za prihvacanje toga principa. Ako netko ne

208 G. Petrovic, Ibid.str. 263,254.

200
želi prihvatiti princip verifikacije, nije jasno kako i zašto bi ga se trebalo prisiliti da ga
prihvati, osim eventualno za njegovo vlastito dobro. Ljudi mogu na prihvatiti princip iz
estetskih ili religioznih uvjerenja. Svoj se govor može uskladiti s nacelima dadaizma ili
futurizma. Pozitivisti su smatrali da takva upotreba jezika ima cisto ekspresivnu ili
emotivnu funkciju, i da se takvom upotrebom jezika ne može prenijeti nikakva, niti
pojmovna, niti empirijska informacija. Ovakvo bi otprilike bilo spašavanje situacije oko
princip verifikacije i vjerojatno njegov pragmaticni status nije upitan s kojim bi se složili
cak i protivnici pozitivizma. No, ovdje se radi o dubljem problemu jer princip verifikacije u
svojoj primjeni nije samo afirmativan nego i odreduje negativnu poziciju prema svemu
onome što ne zadovoljava taj princip kao besmislenim. Ovdje je osnovni problem jer
oznaciti nešto kao logicki neopravdano na osnovu necega što takoder nije logicki
opravdano ne može biti logicki opravdano bez obzira na pragmaticnost takvog postupka.

9.4. Mogucnost falsificiranja generalnih iskaza


Protiv shvacanja o potvrdivanju neke teorije ustao je K. Popper sa tvrdnjom da se iz
ma koliko promatranja bijelih labudova ne može samo na deduktivni, nego ni na induktivni
nacin zakljuciti da su svi labudovi bijeli. Pretpostavka da postoji nešto tako kao što je
indukcija vodi po njemu u regressus in infinitum. Ta posljedica ne može se po Poperu
izbjeci cim se stane na empirijsko stajalište i odbace sinteticki sudovi a priori. Ni pojam
vjerojatnosti hipoteze ne predstavlja nikakav izlaz iz te situacije. Popper, prije svega
sumnja u to da je uopce mogucno konstruirati jedan takav pojam, dakle pojam koji bi se
mogao interpretirati kao “vrijednost važenja hipoteza”.
Za njega su problemi indukcije dovele do dvije bitne posljedice, a to se ponajviše
odnosi na problem vjerojatnosti koji je neumitno povezana sa njom. Ako ocjenu doticne
teorije hocemo da pokažemo kao istinitu, onda moramo pretpostaviti postojanje sudova za
koje se, mada su sinteticki i mada iz njih ne postoji nikakva potpuna empirijska
verifikacija, ipak možemo tvrditi da su zacijelo istiniti: to bi bili sinteticki sudovi a priori.
Ili bi se i od te sama ocijene vjerojatnosti opet zahtijevalo samo vjerojatno važenje, onda bi
ono moglo nastati na osnovu nove ocijene, ocjena ocjene, što bi opet vodilo beskonacnoj
regresiji. Apriorizam ili beskonacna regresija su stoga dvije posljedice koji nastaju iz
principa indukcije i koji se jedna od njih mora prihvatiti. Stoga Popper odbacuje
pretpostavke indukcije, i umjesto induktivne stavlja deduktivnu metodu provjeravanja
empirijskih teorija. Napuštanje misli o indukciji znaci odustajanje od pretpostavke da
postoji racionalan put od pojedinacnih promatranja do opcih zakona. U logickom pogledu
iskazi prirodno-naucnih zakona stoje na pocetku i cini se da oni postaju jedno psihološko a
ne logicko pitanje. Zato on predlaže umjesto metode verificiranja da se primjeni metoda
falsificiranja .
Ovo se zasniva na tome, da na primjer, što iskazi prirodno – naucnih zakona imaju
karakter stavova sve-opcenitosti koji se uvijek mogu preobraziti u stavove nepostojanja, na
primjer hipoteza o egzistenciji elementarnog kvantuma elektricnog naboja: “Sva elektricna
punjenja su cjelobrojni sadržatelji elementarnog elektricnog kvantuma.” Bez mijenjanja
smisla može preobraziti u stav: “Ne postoji elektricno punjenje koje ne bi bilo cjelobrojni
sadržatelj elementarnog elektricnog kvantuma.” Jedan takav stav, kao što se vidi, može biti
u protivnosti sa bazicnim stavom, koji tvrdi suprotno u formi postojanja. Ako takvi bazicni
stavovi kao mogucnost postoje za neke teorije, onda Popper smatra da se takva teorija
može falsificirati. Stav “svi labudovi su bijeli” je falsificirana promatranjem crnih
labudova, zato što se to promatranje formulira u singularnom stavu postojanja “na tom i

201
tom mjestu ima ne-bijelih labudova” iz koga se onda može izvesti univerzalni stav
postojanja “postoje ne-bijeli labudovi” koji hipotezu falsificira.
Ako je neka teorija stvarno falsificirana, onda se ona mora zamijeniti nekom drugom;
ako ona, naprotiv, nije falsificirana, onda se smatra da se ona obistinila. Ali je za stvarno
falsificiranje neke teorije okolnost da se ona protivi priznatim bazicnim stavovima samo je
nužan ali ne i dovoljan uvjet. Neka teorija se može smatrati falsificiranom tek onda ako
stoji u suprotnosti sa nekim ponovljenim efektom. Taj efekt se i sam opisuje pomocu
hipoteze nižeg stupnja opcenitosti, a ta hipoteza se sa svoje strane mora obistiniti u onim
priznatim bazicnim stavovima koji prvu tezu falsificiraju.
Pri ispitivanju neke empirijske teorije treba razlikovati tri sljedeca stadija: najprije
treba ispitati dali teorija, koja sebe može predstaviti kao aksiomski izradenu, ispunjava
logicke uvijete ne protuslovlja, neovisnost, nužnost i potpunost aksioma. Ako je to slucaj,
onda se ona oznacava kao empirijski falsificirana ako postoji barem jedan moguci bazicni
stav koji sa njom stoji u protuslovlju, ako dakle, postoji neki moguci dogadaj sa kojim je
teorija nespojiva. Teorija se naziva falsificiranom ako (1) dospije u protuslovlje sa nekim
priznatim (a ne samo mogucim) bazicnim stavom i, (2) ako se efekt koji pobija teorija
može ponoviti.

9.5. Problem indukcije


Opce je priznato od teoreticara saznanja i logicara da se problem indukcije, ako se on
uopce smatra rješivim, može se riješiti jedini uvodenjem pojma vjerojatnosti. Reichenbach,
kao što smo vidjeli, je na bazi tog pojma vjerojatnosti pokušao da riješi problem indukcije
time što je taj pojam vjerojatnosti, koji se prvobitno odnosio na slucajeve, proširio na
iskaze, a time i na hipoteze. No, vidjeli smo iz prethodnog izlaganja da je i takvu
mogucnost kritikovo Popper naglašavajuci da se pojam vjerojatnosti hipoteze konstruira
pomocu vjerojatnosti slucaja što dovodi do propasti. On osim toga vjeruje da za problem
indukcije ne bi ništa koristilo ako bi na bilo koji drugi nacin pošlo za rukom da se
konstruira adekvatan pojam vjerojatnome hipoteze, pošto bi onda ocjena vjerojatnosti neke
hipoteze i sama bila sinteticki stav koji bi se morao postaviti kao a priori važeci (ponovno
padanje u apriorizam) ili za koji bi se sa svoje strane tvrdila samo vjerojatnost (beskonacna
regresija).
Carnap je i pored toga dvoumljenja mišljenja da se problem indukcije može dovesti
do nekog rješenja. Po prvoj tocki njegovo je mišljenje sukladno Popperovom: problem
vjerojatnosti hipoteze ne može se riješiti pomocu pojma vjerojatnog slucaja (relativne
ucestalosti). Ali zato druga Popperova teza za njega ne mora bitni tocna. Neki iskaz
vjerojatnosti koji se odnosi na hipoteze (uopce na stavove) ne mora nužno biti sinteticki,
vec može biti analiticki: Time bi smo imali apriorizam a ne bi morali odstupiti od principa
empirizma, pošto bi ti iskazi vjerojatnosti bili analiticki stavovi, a ne stavovi o sadržani
stvarnosti. Carnap je ustvari pokušao prikljucujuci se Waismannu, da uvede takav jedan
logicko-analiticki pojam vjerojatnosti koji bi omogucio izgradnju sustava induktivne
logike.
Osnovne ideje su sljedece: Jedan pojam vjerojatnosti je empirijski i on je pojam
relativne ucestalosti. Stavovi u kojima se oni javljaju imaju karakter sintetickih sudova koji
se moraju kontrolirati iskustvom. Drugi pojam vjerojatnosti je cisto logicki on se najbolje
može izraziti “stupnjem potvrdivanja nekog stava (hipoteze)”. Jedino se tim drugim
pojmom može prici rješavanju problema indukcije. Ustvari vec je i Reichenbach pokušao
da pojam vjerojatnosti umetne izmedu pojmova “istinit” i “lažan”, tako da oni treba da
predstavljaju samo ekstremne vrijednosti kontinuirane skale vrijednosti vjerojatnosti. Ovim

202
bi polivalentna logika trebala da dode na mjesto dvovalentne klasicne logike Carnap,
naprotiv, vjeruje da se taj pojam uklapanja pojma vjerojatnosti u logiku zasniva na brkanju
pojma stupnja izvjesnosti sa pojmom vrijednosti istinitosti: izvjesnost koju neki stav ima za
nas svakako može imati kontinuiran stupnjeviti prijelaz, ali to ništa ne mijenja u cinjenici
da sami doticni stav mora biti istinit ili lažan. On nasuprot pokušava da pojam vjerojatnosti
uvede kao pojam relacije. No ono što je bitno jeste da je pojam vjerojatnosti relativan i to u
onom smislu što postoje klase slucajeva i njihov odnos, pojam vjerojatnosti je relativan
utoliko što se vrijednost vjerojatnosti ne može pripisati upravo nekoj hipotezi kao takvoj
vec samo u svezi sa odredenom potvrdom iskustva, kazivanjem iskustva.

Popper je kao jedan od svojih prigovora protiv induktivne logike izveo stav da ne
postoji nikakav racionalni postupak da bi se od pojedinacnih promatranja došlo do neke
opce teorije. Teorija se kaže, otkrivaju na osnovu intuicije, i mogu se provjeriti tek onda
kada su vec izvedene.
Na kraju možemo rezimirati neke stavove. Prvobitno vjerovanje logickog pozitivizma
da su metafizicke i filozofske greške prije svega jezicne prirode i da su se one ogriješile o
pravila jezika uopce. Ali jezik “uopce” upravo i ne postoji, kao što su pokazala istraživanja
logicke sintakse i semantike.
Može se cak ici i korak dalje i ukazati na to da metafizika i empirizam ne moraju
nužno biti protivna jedna drugoj. Primjer za to može predstavljati Brentanova filozofija,
gdje pomocu njegove filozofije možemo cak naznaciti na cemu pociva slaganje njihovih
podrucja. Brentano je sinteticki apriorizam strogo ogranicio na odredene sudove, i pojmovi
su po njemu svi vezani za iskustvo. To dakle znaci, može se priznati da sve pojmovne
tvorevine uporabljene u nauci i filozofiji imaju iskljucivo empirijske osnove, ali ipak
dopuštaju sinteticko-apriorno saznanje.

203
10. Pozitivisticka slika znanosti i njena kritika
Kada se govori o pozitivistickom shvacanju strukture znanstvenih teorija ne smije se
zaobici pozitivisticko shvacanje strukture geometrije. Pozitivisticko shvacanje geometrije
uvelike je odredilo njihovo shvacanje znanstvene teorije uopce. Što više, ne bi bilo
pogrešno reci da su svoje stavove u pogledu geometrije primijenili prvo na fiziku, pa onda i
na sve ostale znanosti. Stoga, da bi se razumjeli motivi i razlozi za logicko-pozitivisticku
interpretaciju znanstvenih teorija, potrebno je barem ukratko izložiti njihove stavove o
geometriju i razloge zbog kojih su ga zastupali.
Dugo je vremena Euklidova geometrija bila jedina poznata geometrija, naprosto nije
bilo nikakve naznake o tome da bi mogla postojati i nekakva drugacija. Ona je toliko
priplodna toliko u skladu sa svakodnevnim iskustvom da nije niti cudo što ljudima nije
padalo na pamet da bi mogle postojati i alternativne geometrije. Tako se, buduci da je
postojala samo jedna geometrija, nije moglo smisleno postaviti pitanje “Koja je geometrija
istinita?”, moglo se samo raspravljati o tome “Zašto je istinita? Što je cini istinitom? Na
osnovi cega je istinita?”
Od filozofskih utemeljenja euklidske geometrije možda je najpoznatije Kantovo209
On je stavio sebi u zadatak opravdanje – utemeljenje prirodnih znanosti osamnaestog
stoljeca – newtonovske fizike i euklidske geometrije. Buduci da u Kantovo doba još nije
bila poznata niti jedna druga geometrija osim euklidske (otkrivene su dvadesetak godina
nakon što je Kant umro), on se nije pitao “Koja je geometrija istinita?”, vec “Kako to da je
(euklidska) geometrija istinita?”.
On je u osnovi na isti nacin opravdao i sudove aritmetike ( 5+7 = 12 ) i sudove
geometrije (da je ravna linija izmedu dvije tocke najkraca) i najopcenitije sudove fizike (da
je kvantiteta materije nepromjenljiva, da su djelovanje i protu djelovanje uvijek jednaki).
On je tvrdio da su svi ti sudovi sinteticki sudovi a priori. Stoga je cijela Kritika cistog uma
posvecena pitanju “Kako su moguci sinteticki sudovi a priori?”. Što to znaci kada se kaže
da je, na primjer, sud da je »ravna linija izmedu dvije tocke najkraca« sinteticki a priori
sud? To da je sud sinteticki znaci da analiziranjem pojmova “ravno” i “najkrace” nije
moguce utvrditi je li istinit ili nije, dakle, da njegova istinosna vrijednost o znacenju izraza
od kojih je sastavljen, da nije analiticki. To da je sud a priori znaci da nije istinit na osnovi
iskustva, da je istinit “nezavisno” od iskustva. Zašto bi geometrija bila nezavisna od
iskustva? Zato što geometrijske sudove karakterizira “nužnost i stroga opcenitost” koja ne
može pripadati iskustvenoj spoznaji; istine iskustva nikada nisu nužne i opcenite.
Navedimo kako Kant odreduje tu apriornost: »Ako se dakle neki sud pomišlja sa strogom
opcenitošcu, tj. tako da se ni jedan izuzetak ne dopušta kao moguc, onda on dakle nije
izveden iz iskustva, nego vrijedi potpuno a priori.«210. »Naime, cjelokupna geometrijska
nacela su apodikticna, tj. skopcana su sa sviješcu o njihovoj nužnosti, npr. da prostor ima
samo tri protege. No, takva nacela ne mogu biti empirijski ili iskustveni sudovi, niti se iz
njih mogu zakljuciti.«211
Buduci da su stavovi geometrije nužni i strogo opceniti, oni svoje porijeklo ne mogu
imati u iskustvu. Odgovor na pitanje gdje se može tražiti porijeklo, Kant odgovara da
sudovi geometrije imaju svoje porijeklo u “zoru a priori”. Ovaj “zor” ne samo da je
neovisan od iskustva, on omogucava iskustvo, on predstavlja “uvjet mogucnosti” prostorne
percepcije, on “organizira” osjetilno iskustvo. Ovi su stavovi o geometriji imali su prilicnu
smislenost dok je euklidska geometrija bila jedini poznati geometrijski sustav, medutim,

209 Pogledati dodatak i pasus o Kantu u knjizi.


210 I. Kant, Kritika cistoga uma , Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984. str. 378.
211 Ibid.str. 37.

204
otkricem neeuklidskih geometrija situacija se bitno mijenja. U okviru Kantove filozofije
nije bilo mjesta pitanjima kao što su; koja je od geometrija imanentna fizickom prostoru?
Odnosno nije bilo mjesta za razlikovanje i postuliranje matematicke (aksiomatske) i fizicke
(primijenjene) geometrije.
Buduci da je euklidska geometrija predstavljala uvjet mogucnosti prostorne
percepcije, pitanje o provjeravanju njene istinitosti bilo je naprosto besmisleno. Buduci da
je sve moguce iskustvo organizirano na temelju euklidske geometrije, trivijalno je da nije
moguce nikakvo iskustvo koje bi opovrglo euklidsku geometriju. Slikovito receno, ako
svijet gledamo kroz naocale plave boj, besmisleno je pokušavati pronaci ne-plavu stvar u
svijetu i opovrgnuti stav da su sve stvari u svijetu plave. No, pojava neeuklidskih
geometrija mijenja u potpunosti situaciju i ono što je bitno u domeni aksiomatike niti jedna
od geometrijskih sustava nije imala nikakva prednost. Logicna vrijednost svih geometrija je
bila ista i ne samo to, odgovarajucim korespondencijama moguce je u potpunosti prevesti
jedan geometrijski sustav u drugi i obratno. U tom slucaju samo po sebi se postavlja
pitanje, ako priznamo realnost fizickog prostora, “Koja je geometrija istinita? Kakav je
prostor u kome živimo?” i ta pitanja ne samo da postaju smislena nego i znanstveno vrlo
zanimljiva. Ako je matematicki, cisto formalno, bilo moguce postojanje više razlicitih
geometrija, automatski se otvorilo pitanje “Koja je od njih istinita u fizickom prostoru?”.
Prvi koji je to pitanje uzeo ozbiljno bio je Gauss. On je pokušao empirijskim
mjerenjem ustanoviti koja je geometrija istinita u fizickom prostoru. U euklidskoj
geometriji zbroj unutarnjih kutova trokuta uvijek je 180o , u neeuklidskim geometrijama to
nije slucaj. Gauss je stoga za kutove trokuta uzeo vrhove triju brda i izmjerio kutove tog
trokuta. To je bio “empirijski test” koji je trebao utvrditi koja je geometrija fizicki istinita.
Da se podsjetimo, u okviru Kantove filozofije takav je test potpuno besmislen. Test je
smislen »samo ako strogo razlikujemo matematicku od fizicke geometrije«; postoji
nekoliko matematickih geometrija, a koja je od njih, ako uopce ijedna, fizicki istinita to
cemo utvrditi testom. Ako ne razlikujemo matematicku od fizicke geometrije, uopce nije
jasno cemu test služi i što se njime može utvrditi. Tako je pojava neeuklidskih geometrija
nametnula potrebu za razlikovanjem matematicke i fizicke geometrije. Kad se ta potreba
jednom pojavila bilo je sasvim prirodno uciniti ono što su ucinili pozitivisti: uvesti razliku
izmedu apstraktnog kalkulusa geometrijske teorije (zajedno s opcim logicko-matematickim
kalkulusom) i “semantickih pravila ili koordinativnih definicija” koja simbole takvog
apstraktnog kalkulusa povezuju s predmetima i velicinama u fizickom svijetu. Na ovom
problemu od logickih pozitivista, možda, je najveci doprinos dao H. Reichenbach, a kao
primjer navedimo sljedeci njegov citata: »Prostor nije subjektivan, vec realan – to je ishod
razvoja suvremene matematike i fizike. Cudno je, ova duga povijesna linija na koncu vodi
do pozicije koja se zastupala na pocetku: geometrija je pocela kao empirijska znanost s
Egipcanima, Grci su je ucinili deduktivnom znanošcu a na koncu vracena je medu
empirijske znanosti nakon što je logicka analiza najviše perfekcije otkrila pluralizam
geometrija, od kojih je jedna i samo jedna geometrija fizickog svijeta.
Ova razmatranja pokazuju da moramo razlikovati izmedu matematicke i fizicke
geometrije. Matematicki govoreci, postoji mnogo geometrijskih sistema svaki je od njih
logicki konzistentan i to je sve što matematicar može zahtijevati. Njega ne zanima istinitost
aksioma, vec implikacije izmedu aksioma i teorema: “ako su aksiomi istiniti, onda je
teorem istinit” - ovog su oblika geometrijski iskazi koje izrice matematicar. Ali ove su
implikacije analiticke; njih cini valjanima deduktivna logika. Prema tome, geometrija
matematicara analiticke je prirode. Samo kada su implikacije prekinute i kada se aksiomi i
teoremi tvrde odvojeno, geometrija vodi u sinteticke iskaze. Aksiomi tada zahtijevaju
interpretaciju kroz koordinativne definicije i tako postaju iskazi o fizickim predmetima;
tako je od geometrije ucinjen sistem koji opisuje fizicki svijet. U tom smislu, medutim, on

205
nije a priori vec empirijske prirode. Nema sintetickog a priori u geometriji: ili je geometrija
a priori, i onda je to matematicka geometrija koja je analiticka, ili je geometrija sinteticka, i
onda je to fizicka geometrija koja je empirijska. Evolucija geometrije kulminira u
dezintegraciji sintetickog a priori.(…) Matematicka je geometrija tako reducirana na
analiticku istinu, a sinteticki je dio geometrije predan empirijskim znanostima.«212
Buduci da se podjela na matematicki i fizicki aspekt teorije pokazala vrlo korisnom u
slucaju geometrije, pozitivisti su tu podjelu proširili prvo na fiziku, a onda i na sve druge
znanosti. Kao ilustraciju jednog takvog pristupa navedimo, kratko, odnos R. Carnapa
prema matematickoj i fizickoj geometriji. Carnapovi stavovi o strukturi geometrije izloženi
su, pored ostalih tekstova, i u »Foundations of Logic and Mathematics«, prilog prvom tomu
International Encyclopedia of Unified Science. Kao i u ostalim radovima, on strogo
razlikuje matematicku i fizicku geometriju. Matematicka geometrija jest cisto formalni
kalkulus u kojem simboli nemaju nikakvu “interpretaciju”, izlaže se i proucava cisto
formalna struktura geometrijske teorije, samo odnos izmedu znakova, a ne i njihovo
znacenje. Kada se simboli interpretiraju, kada im se prida fizicko znacenje, onda
matematicka geometrija postaje fizicka geometrija i, kao pozitivisti smatraju, predstavlja
opis fizickog prostora u kojem živimo. Kao slikovit prikaz ovog odnosa navedimo jedan
Carnapov citat koji razmatra taj odnos: »Geometrijski kalkulus obicno je konstruiran kao
aksiomatski sistem, tj. specificni kalkulus koji pretpostavlja logicki kalkulus (s normalnom
interpretacijom). Takav kalkulus opisuje strukturu ciji elementi ostaju neodredeni toliko
dugo dok ih ne interpretiramo. Geometrijski kalkuli opisuju mnogo razlicitih struktura. I za
svaku strukturu, npr. euklidsku, postoji mnogo razlicitih mogucih oblika kalkulusa koji je
opisuju. Kao primjer razmotrimo jedan aksiomatski sistem euklidske geometrije. Odabrali
smo oblik koji ima šest primitivnih znakova tri za klase individua. P1, P2 , P3 , i tri za relacije,
I, B, K, . Pišemo I(x,y) za “x i y stoje u relaciji I ” (…)
Navest cemo samo nekoliko primjera iz dugacke serije aksioma:

G1 Za svaka x,y, ( ako (x je P1 , i y je P1 ) onda za neko z ( z je P2 i I(x,y) i I(y,x)).


G2 za svako x ( ako x je P3 , onda, za neko y ( y je P1 i ne I(x,y) ).
G3 za svako x,y.z ( ako B(x,y,z) onda ne B(y,x,z)
G4 za svako x,y,z ( ako ( x je P1 i y je P2 i x je P3 i I(x,z) i I(y,z) i ne I(x,y), onda postoji
(tocno) 1 u takav da ( u jest P2 i I(x,u) i I(u,z) za svako t ( ako I(t,u) onda ne I(t,y)))).
(Euklidov aksiom o paralelama)

Za geometrijski kalkulus postoji mnogo interpretacija, i cak mnogo cak sasvim


razlicite i zanimljive interpretacije. Neke od njih su logicke neke deskriptivne Uobicajena
interpretacija je deskriptivna. Sastoji se od prijevoda u fizicki kalkulus. Zajedno s
uobicajenom interpretacijom fizickog kalkulusa. Pravila prijevoda: (1) “P1 ” je prevedeno u
“tocka” (2) “P2 ” u “pravac” (3) “P 3 ” u “ravninu” (4) “I(x,y)” u “x leži dodiruje y” (5)
“B(x,y,z)” u “tocka x je izmedu tocaka y i z na pravcu” (6) “K(x,y,u,v)” u “odsjecak x,y je
kongruentan sa odsjeckom u,v ( tj. udaljenost izmedu x,y je jednaka udaljenosti izmedu
u,v)”. Treba primijetiti da rijec “tocka” itd. ovdje predstavljaju znakove fizickog kalkulusa
u svojoj uobicajenoj interpretaciji. Dakle, o tocki možemo misliti kao o mjestu u prostoru
prirode; pravci mogu biti karakterizirani referencijom na zrake svijetlosti u vakuumu ili
ispružene niti; kongruencije se može okarakterizirati pozivanjem na metode mjerenja
dužine. Tako su specificni znakovi geometrijskog kalkulusa interpretirani kao deskriptivni
znakovi. S druge strane specificni znakovi matematickog kalkulusa interpretirani su kao

212 H.Reichenbach: “The Rise of Scientific Philosophy”, University of California press, Berkley and Los
Angeles, 1953. str 139- 142.

206
logicki znakovi, cak se i javljaju u deskriptivno cinjenicnim znanostima i izražavaju
rezultate brojenja ili mjerenja. Aksiomi i teoreme geometrijskog kalkulusa prevedeni su u
deskriptivne, cinjenicne propozicije interpretirane fizike; oni cine teoriju koja se može
nazvati fizicka geometrija, jer je grana fizike, u kontradistinkciji spram matematicke
geometrije tj. geometrijskog kalkulusa. Kao primjer cetiri gore navedena aksioma
prevedeni su u slijedece recenice fizickog kalkulusa (zbog jednostavnosti ovdje
formuliranog u obicnom jeziku)

PG1 Za bilo koje dvije tocke postoji pravac na kojima one leže.
PG2 Za bilo koju ravninu postoji tocka koja ne leži na njoj.
PG3 Ako tocke x,y i z leže na pravcu i x je izmedu y i z onda y nije izmedu x i z.
PG4 Ako tocka x i pravac y leže na ravnini z, ali x nije na y, onda postoji jedan i samo
jedan pravac u u ravnini z takav da x leži na u i niti jedna tocka nije ujedno i na u i na y
(dakle u je paralelna y kroz z).«213

Mislimo da ovaj primjer daje zorno u cemu je razlika izmedu matematicke i fizicke
geometrije: u matematickoj razmatraju se razliciti geometrijski sustavi kao cisto formalne
tvorevine, razmatra se njihova konzistentnost, ali ne i njihova istinitost. U fizickoj
geometriji nastoji se utvrditi koja je geometrija doslovno istinita-koja opisuje tocno svijet u
kojem živimo.
Buduci da fizicka geometrija opisuje prostor u kojem živimo, ona zapravo predstavlja
dio fizike, cinjenicne znanosti ciji su sudovi sinteticki, a ne matematike, formalne znanosti
ciji su sudovi analiticki. Stoga Carnap zakljucuje da: »Metoda opisana u pogledu
geometrije isto tako može biti i primijenjena na bilo koji drugi dio fizike: prvo
konstruiramo kalkulus i onda postavimo željenu interpretaciju u obliku semantickih pravila,
dobivajuci tako fizicku teoriju kao interpretirani sistem s cinjenicnim sadržajem.«214 Cisto
formalna geometrijska teorija dobiva svoju fizicku interpretaciju pomocu semantickih
pravila koja teorijske termine vezuju s opažanim terminima svakodnevnog iskustva. Dakle,
semanticka pravila jesu ono što apstraktne formule teorija razvijene znanosti povezuju sa
svakodnevnim iskustvom i uobicajenim rijecima kojima se ono opisuje. Znanstvena teorija
dobiva svoj smisao time što je semanticka pravila vecu za svakodnevno iskustvo. Kada
teorije ne bi imale semantickih pravila, one bi zauvijek ostale prazne formule i nizovi
znakova koji nam ništa ne govore o svijetu oko nas. Time što vezuju teoriju sa stvarnošcu
semanticka pravila omogucavaju provjeravanje teorije, omogucuju nam da utvrdimo što
“teorija znaci” i da utvrdimo “je li teorija istinita”. Da se podsjetimo, pod pretpostavkom
verifikacionisticke teorije znacenja te su dvije stvari zapravo jedna te ista stvar: znacenje
nekog iskaza razumijemo ako i samo ako znamo kako ga možemo provjeriti. Dakle,
semanticka pravila ujedno daju znacenje teoriji i omogucavaju njeno provjeravanje.
Pored semantickih pravila geometrijska teorija sadržava i još dvije stvari: svoj vlastiti,
geometrijski kalkulus i opci logicko-matematicki kalkulus. Isto što vrijedi za fizicku
geometriju, vrijedi i za bilo koju drugu fizicku teoriju, a iako to možda nije toliko ocito i za
bilo koju znanstvenu teoriju; svaka se znanstvena teorija sastoji od:

1. specificno svog kalkulusa,


2. opceg logicko-matematickog kalkulusa i
3. semantickih pravila.

213 R. Carnap, Fundations of Logic and Mathematics, u Neurath, Morris i Carnap, 1938/55 str. 194,195.
214 Ibid. str.198.

207
Matematicka geometrija sastoji se samo od 1) i 2), a fizicka od 1),2) i 3).

Pogledajmo u nastavku teksta, ukratko, kako su logicki pozitivisti primijenili ovaj


princip u fizici. U tekstu »Foundations of Physics«, Ph. Frank izlaže strukturu fizikalne
teorije. U svom izlaganju on se eksplicite oslanja na gore izložene Carnapove stavove.
Buduci da je sam bio fizicar i da je u tom tekstu pisao o temeljima fizike, on govori o
logickoj strukturi fizikalne teorije. Medutim, on je, kao i svi ostali pozitivisti smatrao da
više-manje svaka znanstvena teorija ima takvu strukturu. Ako neka znanstvena teorija i
nema upravo takvu struktura, onda to nije zbog toga što bi teorija drugih znanosti imale
nekakve drugacije strukture, vec zbog toga što još nisu postigle onaj stupanj organiziranosti
i jasnoce što ga imaju fizikalne teorije. Dakle, struktura o kojoj govori Frank jest struktura
bilo koje zrele i razradene znanstvene teorije.
Tako Ph. Frank o fizici govori sljedece: »Svaka se fizikalna teorija sastoji od tri bitna
dijela. Postoje, prvo, jednadžbe teorije, npr. u mehanici Newtonove jednadžbe kretanja; u
elektromagnetizmu Maxwellove jednadžbe elektromagnetskog polja itd. Te jednadžbe
sadržavaju termine kao što su “koordinata”, “vrijeme”, “sila”, “jakost magnetskog polja”,
“elektricka provodljivost” itd. One se same po sebi ne mogu provjeriti da bi se vidjelo jesu
li u skladu s fizickim cinjenicama ili nisu. Niti možemo provjeriti njihovu logicku
konzistenciju. Carnap te jednadžbe zove “kalkulus” podrucja fizike. Newtonove jednadžbe
kretanja jesu, npr., kalkulus mehanike. Te jednadžbe za svoju osnovu moraju imati, kao što
kaže Carnap, drugi kalkulus pomocu kojega možemo nauciti koje su transformacije tih
jednadžbi dopuštene bez promijene njihovog znacenja. Mehanika ka osnovu treba kalkulus
algebre i geometrije. Samo primjenom ovog “drugog” kalkulusa može se provjeriti
konzistentnost prvoga.
Medutim, sistem jednadžbi i logickih pravila (npr. Newtonovih jednadžbi kretanja
plus zakoni algebre i geometrije) ni u kom slucaju ne predstavlja sistem fizickih zakona.
Moramo dodati, kao treci dio, iskaze koji definiraju fizicko znacenje rijeci kao
“udaljenost”, “vrijeme”, “moment”, “simultanost”, “sila”, “masa” itd. Iskaze koji daju te
definicije Carnap naziva “semanticka pravila”. Pored termina prvog kalkulusa (“sila”,
“masa”, itd.) i termina drugog dijela, logickih pravila (“plus” / “minus”, “i” / “ili” itd.),
treci dio, semanticka pravila, sadrže rijeci kao “željezna kocka”, “drveni štap”, “topla
voda”, “jedan inc dugo” itd.
Te rijeci treba razumjeti u smislu u kojem su upotrijebljene u svakodnevnom jeziku.
Bez ovog posudivanja iz svakodnevnog jezika, jezik znanosti ne bi predstavljao znanje koji
svi možemo dijeliti. Semanticka pravila spajaju naše jednadžbe ili naš kalkulus s rijecima
jezika svakodnevnog života, barem u fizici, a, možda, i u ostalim podrucjima. (…) Kao što
Carnap istice, samo dodavanjem tih semantickih pravila jednadžbama one postaju fizicki
zakoni koji mogu biti provjereni eksperimentom.«215
Dakle, analiza pokazuje da fizicka teorija ima tri dijela:
1) specificni kalkulus teorije; u mehanici to su Newtonove jednadžbe kretanja itd. Oni
sadržavaju teorijske termine.
2) opci logicko-matematicki kalkulus; to su logika, aritmetika i geometrija sa svojim
odgovarajucim terminima.
3) Semanticka pravila; to su znacenjske stipulacije koje dovode u vezu termine prve
grupe s terminima svakodnevnog vokabulara, one uz termine prve grupe sadržavaju
i opažanje termine cije nam je znacenje znano iz svakodnevnog pred-teorijskog
iskustva.

215 Ph. Frank, Foundations of Physics, u Neurath, Carnap i Morris, 1938/55. str. 429.

208
Ustvari, pozitivisticko shvacanje strukture znanstvene teorije pretpostavlja dvije
podjele, dihotomije:
1) analiticko/sinteticko i
2) opažajno/teorijsko, tj. neopažajno.
Striktna razlika izmedu specificno fizickog kalkulusa i opceg logicko-matematickog
kalkulusa uopce ne bi postojala kada ne bi postojala razlika izmedu analitickih i sintetickih
sudova. Jasno je, postojala bi “razlika u stupnju opcenitosti, apstraktnosti” jer logika i
matematika imaju širu primjenu od fizike, ali ne bi postojala “razlika u vrsti” izmedu, s
jedne strane, fizike i, s druge strane, logike i matematike. Prema pozitivistickom shvacanju
logika i matematika su bitno formalne, analiticke, apriorne i nužne, dok je fizika bitno
cinjenicna, sinteticka, aposteriorna i kontingentna. Samo oslanjanjem na tu razliku moguce
je striktno razluciti kalkulus fizikalne teorije od kalkulusa logike i matematike.
Ideja da postoje semanticka pravila koja povezuju teorijske termine s terminima
svakodnevnog iskustva ocito je zasnovana na razlikovanju izmedu opažajnih i neopažajnih,
tj. teorijskih termina. Znacenje opažajnih termina znamo iz svakodnevnog, pred-
znanstvenog iskustva, medutim, teorijski termini dobivaju svoje znacenje tek kada ih
semantickim pravilima povežemo s opažajnim terminima. Dakle, ocito je da postoji razlika
u vrsti izmedu jedne i druge vrste termina. Pripisuje li se neki opažajni predikat istinito
nekom predmetu ili to možemo utvrditi direktno, motrenjem? Nije nam potrebna nikakva
znanstvena teorija, nije nam potrebno nikakvo zakljucivanje da bismo ustanovili je li mu
predikat pripisan istinito ili nije. Ovakav stav zastupaju logicki pozitivisti. Medutim, u
slucaju teorijskih predikata, istinitost pripisivanja ne može se utvrditi direktno, nije
dovoljno samo motrenje, potrebno je i zakljucivanje koje se u vecoj ili manjoj mjeri oslanja
na teorijska znanja.
Buduci da je pozitivisticka slika strukture znanstvenih teorija zasnovana na tim
dvjema podjelama – analiticko/sinteticko i opažljivo/neopažljivo – treba imati na umu da
su napadi na te dihotomije koji su uslijedili od sredine prošlog stoljeca do sedamdesetih
ujedno i napadi na pozitivisticku sliku strukture znanstvenih teorija.
Osim što je podjela na opažljivo i teorijsko pomogla da se riješe kontroverze oko
geometrije, ona je, i nezavisno od toga, sasvim prirodna i plauzibilna. Razmišljajuci o
znanosti namece nam se slika prema kojoj opažljiva stvarnost svakodnevnog iskustva
postoji prethodno i nezavisno od znanstvenih teorija koje su, na koncu i nastale tako i zato
da bi objasnile pojave u toj opažljivoj stvarnosti svakodnevnog iskustva. Tako u dijelu
»The Structure of Science« Nagel kaže: »Ishodište znanstvene misli jesu problemi koje
namece motrenje stvari i dogadaja koje susrecemo u svakodnevnom iskustvu; ona nastoji
razumjeti te opažljive stvari otkrivajuci sistematicni red u njima, a konacni test za zakone
koji služe kao instrumenti objašnjenja i predvidanja jest njihova sukladnost s takvim
motrenjima.«216
Dakle, stvari i dogadaji koje susrecemo u svakodnevnom iskustvu jesu takvi kakvi
jesu, s njima smo upoznati htjeli mi to ili ne. Oni postoje prije teorija i nezavisno od njih.
Teorije gradimo zato da bismo bolje razumjeli pojave iz svakodnevnog iskustva, teorije i
provjeravamo tako što ih usporedujemo sa svakodnevnim iskustvom; one koje su mu
sukladne – njih prihvacamo, one koje nisu – odbacujemo. Znanstvene teorije i zakoni jesu
nešto razlicito od svakodnevnog iskustva.
Nagel provodi razliku izmedu »eksperimentalnih zakona i teorijskih zakona, tj.
teorija«. Razlika je, kako cemo vidjeti, zasnovana na razlici opažljivog i neopažljivog.
Tako Nagel kaže: »Nazovimo upravo uocenu prima facie razliku izmedu zakona tako što

216 E. Nagel, The Structure of Science ( Problems in Logic of Scientific Explanation), Routledge & Kegan
Paul, London 1961. str. 79,

209
cemo one prve vrste nazvati “eksperimentalni zakoni”, a one druge vrste “teorijski zakoni”
(ili jednostavno “teorije”). U skladu s tom terminološkom stipulacijom i njome
zahvacenom distinkcijom, zakon da pritisak idealnog plina cija je temperatura konstantna
varira obrnuto proporcionalno svom volumenu, zakon da težina kisika kombiniranog s
vodikom tako da daje vodu jest (otprilike) osam puta veca od težine vodika i zakon da su
djeca plavookih roditelja i samo plavooka klasificirani su kao eksperimentalni zakoni. S
druge strane, skup pretpostavki koji kažu da su razliciti kemijski elementi sastavljeni od
razlicitih vrsta atoma koji ostaju nepodijeljeni u kemijskim transformacijama i skup
pretpostavki koji kaže da su kromosomi sastavljeni od razlicitih vrsta gene koji su u vezi s
nasljednim karakteristikama organizma klasificirani su kao teorija. (…) To objašnjenje
razlike izmedu eksperimentalnih zakona i teorija zasnovano je na uvjerenju da zakoni prve
vrste, za razliku od zakona druge vrste, formuliraju relacije izmedu opažljivih (ili
eksperimentalno utvrdljivih) karakteristika nekog predmeta.«217
Ovako konstruirana situacija izgleda konacna i idealna za predstavnike logickog
pozitivizma, mada moramo da Nagel ne pripada tom krugu, ali situacija ipak nije tako
jednostavna: tako, na primjer, vec kod Hempela postoje neke sumnje u povodu jasne
razlike izmedu iskaza teorije i eksperimenta. On ne misli niti da je granica izmedu
opažljivog i neopažljivog, tj. teorijskog oštra niti da je jasna. Hempel i sam kaže da postoji
smisao tih termina u kojemu niti jedna znanost ne opisuje opažljive pojave, isto kao i
smisao u kojemu svaka teorija govori o opažljivom. Medutim, on prihvaca razliku zato što
smatra da ona predstavlja neizostavno orude za analizu znanosti, a što je i ocekivano od
jednog logickog pozitivista. Jer iz toga što ne postoji sasvim jasna i sasvim oštra granica ne
slijedi da granica ne postoji, »isto kao što iz toga što ne postoji tocna linija koja odvaja
prednju stranu ljudske glave od stražnje ne slijedi da nema razlike izmedu prednje i stražnje
strane glave.«218
Još jedan razlog ubog kojega je bila široko prihvacena dihotomija na opažljivo i
neopažljivo, tj. teorijsko bio je taj što je u terminima te dihotomije bilo vrlo prirodno i
jednostavno objasniti »temeljne pojmove metodologije i filozofije znanosti«, na primjer
eksperiment, testiranje, predvidanje, objašnjenje itd.
No nisu se svi slagali sa ovim stavovima i u sljedecem dijelu teksta dat cemo neke
karakteristicne kritike pozitivisticke slike znanosti, a posebice kritiku Poppera i Kuhna.
Iako se u ovom radu posebno razmatra njihov pogled na znanost u sklopu filozofije
znanosti, smatramo da ne bi bilo od viška da ponovimo neke njihove stavove spram
pozitivisticke slike.

10.1. Kritika pozitivisticke slike znanosti

Pozitivisti su vjerovali da su opservacije “nezavisne” od teorije i “primarne” u odnosu


na teoriju. To znaci da imamo opservacije219 koje imamo, da su takve kakve jesu bez
obzira na to kakvu teoriju imali; jer teorije tako i onako nastaju zato da bismo objasnili ,
sistematizirali i predvidjeli opservacije koje imamo. Medutim, njihov suvremenik Popper
nije dijelio to mišljenje, on je smatrao da je ono, zapravo, apsurdno. Popper je smatrao
ocitim i trivijalnim da interesi, namjere i prihvacene teorije “odreduju” što cemo motriti; da
do opservacija nikada ne dolazi od interesa, ocekivanja i vec prihvacenih teorija. Uvijek
motrimo ono što nas zanima i zato što nas zanima; što cemo motriti i kako, to uvijek,

217 Ibid. str.79-81.


218 Ibid.str. 83.
219 OPSERVACIJE – podrazumjeva opažanje, mjerenje i neposredno iskustvo.

210
implicitno ili eksplicitno, odlucujemo na osnovi naših interesa i vec prihvacenih hipoteza ili
teorija.
Popper je na osnovi toga jednostavnog uvida razvio cijelu filozofiju znanosti –
falsifikacionizam. Velik broj empiristicki nastrojenih mislilaca, ukljucujuci tu, i logicke
pozitiviste, smatra da se znanost razvija tako da se prihvacaju one teorije za koje postoji
dovoljno svjedocanstvo, evidencija i koje su dovoljno konformirane. S druge strane,
Popper je smatrao da je sama ideja konfirmacije besmislena i nesuvisla; koliko god imali
svjedocanstva za neku teoriju, to svjedocanstvo nikada nije dovoljno da sa sigurnošcu
pokaže da je ta teorija istinita. On je ideju pozitivnog svjedocanstva odbacivao na osnovi
problema vezanih uz indukciju; koliko god imali pozitivnih instanci za neku hipotezu,
uvijek je moguca da ce sljedeca biti negativna; prema tome, niti jedna hipoteza nikada nije
potpuno potvrdena. Jedino što hipoteza može potpuno biti jest biti potpuno opovrgnuta.
Beskonacno mnogo pozitivnih instanci nije dovoljno za konfirmaciju ali je zato jedna
jedina dovoljna za diskonfirmaciju, opovrgavanje. Stoga je on smatrao da nacin na koji se
znanost razvija jest sljedeci: od svih predloženih hipoteza prihvacaju se one koje do sada
nisu bile opovrgnute. Dakako, izmedu više suparnickih hipoteza imamo bolje razloge za
prihvacanje onih hipoteza koje su bile izložene vecem broj oštrijih provjera. Sažeto receno,
klasicna slika znanosti jest: prvo opservacije pa onda iz njih konstrukcija teorije. Popperova
pak slika znanosti jest: prvo teorija, odnosno hipoteza, pa onda iz nje konstrukcija
eksperimenta i opservacija kojima se testira ta teorija. Popper svoju sliku znanosti nastoji
potkrijepiti primjerima iz kojih se vidi da horizont ocekivanja odreduje što ce se motriti i
kako. Horizont ocekivanja jest skup vjerovanja i interesa koji izmedu svih mogucih
opservacija selekcionira one koje su relevantne. Bez horizonta ocekivanja motrenje
naprosto nema smisla. On navodi i to da je naredba “Motri!”, ako se ne zna kontekst,
gramaticki besmislena; glagol “motriti” jest tranzitivni glagol on uvijek mora imati
predmet; ne može se motriti naprosto, kada se god motri, motri se nešto, neki predmet.
Tako Popper kaže: »vjerovanje da se znanost odvija od opservacija prema teoriji još
uvijek je toliko široko i toliko cvrsto prihvaceno da je moje poricanje tog vjerovanja cesto
docekivano s nevjericom. Cesto me se sumnjicilo da sam neiskren – da poricem nešto u što
se ne može smisleno sumnjati. Ali zapravo je vjerovanje da možemo poceti samo s cistim
opservacijama, bez icega što pripada teoriji, apsurdno. (…) Motrenje je uvijek selektivno.
Ono zahtijeva odabrani predmet, konacni cilj, interes, tocku gledišta problem. I njegovo
opisivanje uvijek pretpostavlja deskriptivni jezik, s rijecima koje oznacavaju svojstva; ono
pretpostavlja slicnost i klasifikaciju, koja opet pretpostavlja interese, tocke gledišta i
probleme. “Gladna životinja”, piše Katz, “dijeli okoliš na jestive i nejestive stvari.
Životinja u letu vidi putove za bijeg i skrivanje. … Opcenito govoreci, predmet se mijenja
prema potrebama životinje.” Možemo dodati da predmeti mogu biti klasificirani i postati
slicni ili ne slicni samo na ovaj nacin – tako što su povezani s potrebama i interesima. Ovo
se pravilo ne primjenjuje samo na životinje nego i na znanstvenike. Jer životinji tocku
gledišta odreduju njeni interesi, trenutni zadatak i njena ocekivanja; znanstveniku njegov
teorijski interes, posebni problemi kojima se bavi, njegova nagadanja i ocekivanja i teorije
koje prihvaca kao vrsta pozadine: njegov referencijalni okvir, njegov “horizont
ocekivanja”.«220
Ovi stavovi izgledaju plauzibilno: da interes odreduje što cemo motriti; medutim,
moglo bi se prigovoriti da su opservacije ipak primarne. Cesto su zagovornici logickog
pozitivizma kao prigovor na ovako shvacanje davali odgovor da se i ocekivanje, pa i
teorijska osnova koja prethodi opservaciji ustvari posljedica jedne pred-opservacije, no na

220 K. Popper, “ Conjectures and refutations: The Growth of Scientific Knowledge”, Routledge & Kegan
Paul, London 1989. str.149.

211
to bi se moglo opet prigovoriti da je pred-opservacija nastala preko neke pred-teorijske
osnove itd. do beskonacnosti. Time bi se problem sveo na pitanje “što je starije kokoš ili
jaje”. Popper smatra da nije tako, on smatra da ocekivanja uvijek prethode opservaciji:
»Problem “Što dolazi prvo, hipoteza (H) ili opservacija (O)” rješiv je isto kao i problem
“Što dolazi prvo, kokoš (H) ili jaje (O)”. Odgovor na drugo je “Ranije jaje”; na prvo
“Ranija hipoteza”. Sasvim je istinito da ce bilo kojoj pojedinoj hipotezi koju izaberemo
prethoditi opservacija – opservacije koje, na primjer, želimo njome objasniti. Ali te
opservacije, opet, pretpostavljaju prihvacanje referencijalnog okvira, okvira ocekivanja,
okvira teorija. Ako su one znacajne, ako su nametnule potrebu za objašnjenjem i tako
dovele do stvaranja hipoteze, to je bilo zato što nisu mogle biti objašnjene starim teorijskim
okvirom, starim horizontom ocekivanja. Ovdje nama opasnosti od regresa u beskonacnost.
Ako idemo unatrag prema sve primitivnijim i primitivnijim teorijama i motivima na kraju
cemo pronaci nesvjesno, urodeno ocekivanje.«221
Pod urodenim ocekivanjem Popper ne misli na urodeno, apriorno znanje
nacionalisticke filozofije. On misli na psihološki ili, radije, biološki urodena ocekivanja.
Ako su ovi stavovi tocni, onda oni u prilicnoj mjeri podrivaju pozitivisticku sliku znanosti i
ne samo to u filozofskoj tradiciji dolazi do obrata sa empiristickog na nacionalisticki
pristup problemu u znanosti. Oni dovode u pitanje ili barem relativiziraju navodno oštru
razliku izmedu konteksta otkrica – epistemološki cinjenicnog opisa nacina na koji je netko
došao do nekog otkrica – i konteksta opravdanja – epistemološki normativnog opisa nacina
na koji je o pravdao ili trebao o pravdati to svoje otkrice.
Popperovi stavovi, iako podrivaju pozitivisticku sliku znanosti, nisu za nju potpuno
pogubni. I dalje se može tvrditi da razlikovanje konteksta otkrica i konteksta opravdanja i
trodioba teorije na opci logicko-matematicki kalkulus, specificni kalkulus teorije i
semanticka pravila koja teoriji daju fizicku interpretaciju predstavljaju korisna razlikovanja
u pojmovnom okviru za analizu znanosti i znanstvenih teorija. Iako ta razlikovanja ne
mogu pretendirati na apsolutnu valjanost, korisno ih je uvesti kao, recimo, heuristicka
sredstva koja su od koristi prilikom razmatranja znanstvenih teorija. Buduci da ne možemo
proucavati cijelu znanost odjednom, prilikom proucavanja jedne teorije preporucljivo je
apstrahirati od horizonta ocekivanja koji je doveo do formuliranja neke teorije i, zbog
pojednostavljenja analize, pretpostaviti da su opservacije primitivne, ne zavisne od bilo
kakve teorije i bilo kakvih ocekivanja. U tom bi slucaju pozitivisticka slika znanosti imala
samo relativnu, ali ne i apsolutnu valjanost.
Pozitivisticka slika znanosti i znanstvenih teorija mogla bi preživjeti, nekako,
Popperovu kritiku. Medutim, izgleda da ne može preživjeti jednu drugu kritiku, naizgled
vrlo slicnu. To je kritika Hansona. On je isto kao i Popper dokazivao da opservacije nisu
nezavisne od teorije. Medutim, izmedu Popperove i Hansonove kritike postoji bitna
razlika. Dok je Popper dokazivao da opservacije kojima se testira neka teorija nisu
nezavisne od prethodnih ostalih teorija i ocekivanja, Hanson je, izgleda, dokazivao daleko
radikalniju tezu: Da opservacije koje ma se testira ta teorija nisu nezavisne od te iste
teorije. Recimo da teoriju T1 testiramo pomocu opservacija O1 . Prema Popperu ne smije se
zaboraviti da O1 ovise o prethodnim teorijama i ocekivanjima, koji su razliciti od T1 , O1 ne
ovise o T1 , ovise o drugim teorijama. Medutim, Hanson tvrdi da O1 ovisi od T1 , da sama T1
oblikuje i formira O1 . Prema Hansonovoj slici znanost je postavljena na daleko slabijim i
manje racionalnim temeljima nego prema Popperovoj slici. Naime, da bismo mogli testirati
T1 , potrebne su nam opservacije O1 , oko toga se, po pretpostavci, obojica slažu. Medutim,
Popper smatra da možemo imati O1 i tako testirati T1 samo ako pretpostavimo da su istinite
neke druge teorije i ocekivanja, koje su nezavisne i prethodne T1 . Hanson pak smatra da

221 Ibid. str. 149.

212
možemo imati O1 i tako testirati T1 samo ako pretpostavimo istinitost T1 , buduci da se O1
može formulirati samo ako se pretpostavi da je T1 istinito.
Problem je u tome što, ako pretpostavimo da je T1 istinita, više je nemamo zašto
testirati. Izgleda kao da prema Hansonovoj slici prihvacanje T1 pretpostavlja nužan uvjet
opservacija O1 . Apsurdnost takvog videnja znanosti mogla bi biti u tome što teorije
možemo testirati samo kada vec vjerujemo u njih, a kada vec jednom vjerujemo u njih,
onda nam opservacije mogu biti samo onakve kakve teorije nalaže da jesu. Tako da više
uopce nije jasno u cemu se sastoji testiranje teorije. Testiranje teorija, u okviru takve slike
znanosti, postaje apsurdan i suvišan pojam.
Hanson kritizira pozitivisticko razlikovanje teorije od opservacije. Buduci da to
razlikovanje predstavlja osnovnu pretpostavku pozitivistickog shvacanja znanosti, on time
ujedno kritizira i cjelokupno pozitivisticko shvacanje znanosti. Pozitivisti su smatrali da
opservacije prethode teoriji i da su nezavisne od bilo kave teorije; one predstavljaju
nepromjenljivu bazu svake teorije. Hanson je smatrao da su ti stavovi sasvim netocni;
smatrao je kako opservacije nisu nezavisne od teorije, da prihvacena teorija uvijek
sudjeluje u oblikovanju opservacija, da to što cemo vidjeti u velikoj mjeri ovisi o tome koju
teoriju prihvacamo, da u tom smislu teorija prethodi opservacijama.
Hanson svoju kritiku pocinje poznatim primjerom s Keplerom i Tychom Bracheom.
Kepler je vjerovao da je Sunce nepomicno i da se svi planeti, ukljucujuci i Zemlju, okrecu
oko Sunca. Brache je vjerovao da je Zemlja nepomicna i da se svi planeti, ukljucujuci i
Sunce, okrecu oko Zemlje. Zamislimo da Kepler i Brache u zoru stoje na vrhu brda i
promatraju iznalazak Sunca. Pitanje je »Vidjeli obojica jedno te isto?«. Hanson smatra da
postoje nekakvi razlozi i za pozitivan i za negativan odgovor. U jednom smislu oni vide
istu stvar, u drugom smislu o ni vide razlicite stvari. On nastoji dokazati da je relevantan
samo drugi smisao, onaj u kojem oni vide razlicite stvari. Smisao u kojem «vide» istu stvar
jest, recimo, fizi8cki i fiziološki: iste su konfiguracije fotona koje padaju na njihove retine,
isti su kemijski procesi koji se dogadaju u njihovim fiziologijama vida. Medutim, smatra
Hanson, to nije relevantan smisao rijeci “vidjeti”.Tako on kaže: »Videnje je iskustvo.
Retinalna reakcija samo je fizicko stanje – fotokemijski podražaj. Fiziolozi nisu uvijek
uvažavali razlike izmedu iskustva i fizickih stanja. Ljudi, a ne njihove oci, vide. Kamere i
ocne jabucice jesu slijepe. Može se odustati od pokušaja da se u okviru organa vida (ili u
okviru neurološkog spleta iz oka) locira nešto što se naziva “videnje”. Da Kepler i Tycho
vide ili ne vide istu stvar ne može se poduprijeti pozivanjem na fizicka stanja njihovih
retina, optickih živaca ili vizualnih korteksa: u videnju ima više od doticanja ocnih
jabucica.«222
Pozitivisticki nastrojen mislilac može prihvatiti ove Hansonove stavove; tvrdit ce da
Kepler i Brache imaju iste osjetilne podatke, ali da ih razlicito interpretiraju. Tako bi bila
sacuvana autonomija opservacija u odnosu na teoriju; oni vide jedno te isto, dakle
opservacije su im jednake, a razlika izmedu njih dvojice je u tome što ono što vide
interpretiraju u skladu s razlicitim teorijama u koje vjeruju.
Medutim, nizom primjera iz Gestalt psihologije Hanson zatvara puta za razvoj te vrste
odgovora. Gestalt primjeri svjedoce da nije moguce odvojiti osjetilne podatke od njihove
interpretacije. Osjetilni podaci i njihova interpretacija uvijek dolaze zajedno. Naprosto je
neistinito da prvo vidimo nešto, a da onda tek naknadno interpretiramo što je to što smo
vidjeli. Svaki put kada nešto vidimo to nešto automatski vidimo kao to i to. Interpretacija je
sadržana u samom aktu videnja, tako on kaže: »Razmotrimo sada reverzibilnu perspektivu
figura koje se javljaju u udžbenicima Gestalt psihologije: tacne za caj, mijenjajuceg

222 N.R. Hanson, ”Patterns of Discovery: An Inquiry into the Conceptual Foundations of Science”,
Cambridge University Press, Cambridge 1972. str. 6,7.

213
(Schröderovog) stubišta, tunela. Svaka od njih može se vidjeti kao konkavna, kao
konveksna ili kao crtež bez perspektive. Vidim li doista svaki put nešto razlicito ili samo
ono što vidim interpretiram na razlicit nacin? Interpretirati znaci misliti, nešto ciniti;
videnje je iskustveno stanje. Razliciti nacini na koje se vide te figure ne ovise o razlicitim
mislima koje leže iza vizualnih reakcija. Ako te reakcije nisu spontane, što onda znaci
“spontano”? Kada stubište “ide u suprotnom pravcu”. Ono to cini spontano. Ne misli se ni
na što posebno; uopce se ne misli. Niti se interpretira. Naprosto se vidi, sada stubište kao
odozgo, sada stubište kao odozdo.«223
Hanson smatra da isto što vrijedi u svakodnevnoj percepciji vrijedi i u znanosti.
Fizicar vidi instrument, laik ne vidi instrument vec samo splet cijevi i žica. Tako Hanson
kaže: »I dijete i laik mogu vidjeti: oni nisu slijepi. Ali oni ne mogu vidjeti ono što fizicar
vidi; oni su slijepi za ono što vide. Mi možemo ne cuti da obao nije zgodena, iako to
školovanome muzicaru može biti bolno ocito. (Koji nece cuti tonove i interpretirati ih kao
tonove neurodene oboe, nego ce naprosto cuti da oboa nije zgodena. Mi naprosto vidimo
koliko je sati; kirurg naprosto vidi da je rana inficirana; fizicar vidi da se anoda u cijev X-
zraka pregrijava.) Elementi posjetiteljevog vizualnog polja, iako identicni s onima od
fizicara, nisu za njega organizirani kao i za fizicara; iste linije, boje, oblike zahvacaju i
jedan i drugi, ali ne na isti nacin. Ima beskonacno mnogo nacina na koje konstelacija linija,
oblika, mrlja, može biti videna. Zašto se vizualni uzorci vide razlicito pitanje je za
psihologiju, ali da mogu biti videni razlicito važno je u bilo kojem razmatranju pojmova
videnja i opservacija.(Ibid.str.17) (…)
Kada se u studiranju opserviranja ignoriraju jezik i notacija, fizika je predstavljena
kao da pociva na osjetima i primitivnim eksperimentima. Opisana je kao ponavljajuce,
monotono ulancavanje osjeta i eksperimenata iz školskih laboratorija. Ali fizicka znanost
nije samo sistematicno izlaganje osjetila prema svijetu; ona je isto tako i nacin mišljenja o
svijetu, nacin formiranja koncepcija. Paradigmatski opservator nije covjek koji vidi i
izvještava ono što svi normalni opservatori vide i izvještavaju, nego covjek koji u obicnim
predmetima vidi ono što nitko drugi nikada prije nije video.«224
Hansonov napad usmjeren je na stav logickih pozitivista da postoji bitna razlika
izmedu opservacije i teorije. Ako takva razlika doista ne postoji, kao što to smatra Hanson,
onda pozitivisticka podjela na opažljivo i teorijsko nije održiva. To bi ujedno znacilo da
nije održivo niti njihovo videnje strukture znanosti, tj. strukture znanstvenih teorija. Dakle,
da trodioba na 1) specificni kalkulus teorije, 2) opci kalkulus logike i matematike i 3)
semanticka pravila ne odražava stvarnu strukturu znanosti i znanstvenih teorija. Hansonova
kritika, ako je tocna, pokazuje da nije održiva razlika izmedu 1) i 3), dakle, s jedne strane,
neinterpretiranog kalkulusa teorije zajedno s teorijskim terminima i, s druge strane, termina
koji oznacavaju predmete i dogadaje svakodnevnog iskustva. Prema pozitivistickoj slici
znacenja termina i vrhunski ekspert i potpuni laik, barem u principu, jednako vide bilo koji
predmet i jednako dobro znaju znacenje termina svakodnevnog govora, razlika izmedu njih
dvojice javlja se samo kada se radi o interpretaciji onoga što vide i samo kada se radi o
razumijevanju specificno teorijskih termina. Prema Hansonu, buduci da su opservacije
uvijek prožete teorijom (theori-laden), vrhunski ekspert i potpuni laik nikada ne vide stvari
na isti nacin, tako da razlika izmedu njih dvojice, suprotno uvjerenjima pozitivista, pocinje
vec na nivou svakodnevnog iskustva.
Ovakav pristup Hansona u mnogome je pokazao da logicki pozitivizam nikako
slucaju nije tako sigurna teorija znanosti kao što su to u pocetku cinilo. Mada se Hansonu
mogu prigovoriti radikalizacija situacije odnosa teorije i opservacije što u krajnjoj instanci

223 Ibid. str. 11.


224 Ibid.str.30.

214
dovodi do potpunog relativnima svake spoznaje pa i znanstvene. Navedimo samo neke
moguce primjedbe, koje su dakako koristili pozitivisti kako bi “kako-tako spasile stvar”.
Ovdje se mogu postaviti dva bitna momenta: 1) prihvacena teorija ponekad djelomicno
utjece na percepciju ili da 2) prihvacena teorija uvijek u potpunosti odreduje percepciju.
Ova dva pristupa koja bi se mogla izvesti iz Hansonova razmatranja daju sljedece
posljedice; ako se prihvati moment 1) onda se u krajnjoj instanci ne negira, barem ne u
potpunosti, stav logickog pozitivizma. Moguce je u nekom blažem obliku prihvatiti njihova
ideja da postoji razlika izmedu teorije i opservacije ali da je ta granica u nekim slucajevima
nejasna. U slucaju tvrdnje 2) Hanson definitivno ruši pozitivisticku sliku znanosti, ali u tom
slucaju ne ruši se samo specificno logicko-pozitivisticka slika znanosti, jer se ruši svaka
slika zanosit ako racionalnog i empirijskog pothvata. Ova pozicija predstavlja krajnje
relativisticku sliku znanosti: »stvari su onakve kakve vi vjerujete da jesu« i potpuno je
besmisleno uopce pokušavati otkriti kakve stvari jesu nezavisno od vaših vjerovanja o
stvarima. No bez obzira na ove implikacije pokazuje se jedna neumitna cinjenica a to je: da
kritika Popper i Hansona pokazuju da nije tako jednostavna slika znanosti kao je to pokuša
shematizirati i konstruirati logicki pozitivizam i da je situacija mnogo kompleksnija. Da je
situacija oko znanosti uistinu daleko od toga da se može reducirati i shematizirati pokazat
ce još jedna kritika koju je dao Kuhn. Kako cemo Kuhnove stavove posebno razmatrati u
ovoj knjizi dat cemo samo neke dijelove njegove kritike pozitivistickog shvacanja
znanosti.
Kuhn u svom razmatranju strukture znanstvenih revolucija uvodi jedan
fundamentalni pojam – paradigma. Uvodenjem pojma paradigme Kuhn: »želi sugerirati da
neki prihvaceni primjeri stvarne znanstvene prakse – primjeri koji ujedno ukljucuju zakone,
teorije, primjene i instrumentaciju – pružaju modele iz kojih izviru posebno koherentne
tradicije znanstvenog istraživanja. To su tradicije koje povjesnicari opisuju pod rubrikama
kao što su “ptolomejska astronomija” (ili “kopernikanska”), “aristotelovska dinamika” (ili
“njutnovska”), “korpuskularna optika” (ili “valna optika”) itd.«225 Ideja da u znanosti
postoje paradigme ili posebno koherentne tradicije znanstvenog istraživanja iz osnove je u
suprotnosti s do tada eksplicitno ili implicitno prihvacenim gledištem o razvoju znanosti.
Citajuci udžbenike i povijesne preglede znanosti, pogotovo ako se ima u vidu sve veca
uspješnost znanosti, može se steci dojam da se znanost razvija »linearno, kumulativno,
kontinuirano«; da svaka sljedeca teorija pociva na temeljima dotadašnje znanosti; da u tom
smislu postoji nit kojom se razvoj znanosti može pratiti od mitskih kozmologija pa sve do
teorije relativnosti i kvantne mehanike.
Uvodenjem pojma paradigme Kuhn nudi iz osnove razlicitu sliku razvoja znanosti.
On smatra da se znanost razvija »sukcesivno, diskontinuirano, smjenom paradigmi«: da su
nove paradigme nezavisne od prethodnih i da ne pocivaju na njima. Smjena paradigmi
naziva se znanstvena revolucija. On cak tvrdi da su paradigme nesumjerljive: da ne postoji
nikakva vanjski, objektivni standard prema kojemu bi se paradigme mogle usporedivati.
Buduci da paradigme smjenjuju jedna drugu u vremenu i buduci da ih nije moguce
usporedivati, to znaci da naprosto nema smisla govoriti o linearnom, kumulativnom
napretku znanosti. Cak ne ostaje previše prostora da se uopce govori o razvoju ili napretku.
Iako je takva slika znanosti možda na izgled ne plauzibilna, Kuhn smatra da predstavlja
daleko tocniji prikaz stvarne povijesti znanosti.
U okviru slike znanosti koju su nudili logicki pozitivisti bilo je, barem u principu,
sasvim jasno po kojem je kriteriju moguce ustanoviti napredak. Pred-znanstvena
opservacijska baza je nepromjenljiva, fiksna je, ista je uvijek svugdje i za svakoga.

225 T. Kuhn: “The Structure of Scientific Revolutions”, u Inernational Encyclopedia of Unified Science, The
University of Chicago Press, 1970. str. 10.

215
Znanstvene teorije nastaju zato da bi sistematizirale objasnile i predvidjele dogadaje u
opservacijskoj bazi. To je svrha znanosti, a time ujedno i kriterij uspješnosti; uspješnost
bilo cega mjeri se po tome koliko dobro ispunjava svoju svrhu. Dakle, prema
pozitivistickoj slici znanosti, znanost napreduje u smislu da sve bolje i bolje sistematizira,
objašnjava i predvida dogadaje u pred-teorijskoj opservacijskoj bazi. Sama ideja da se
znanost ne razvija kontinuirano, vec smjenom paradigmi ne bi sama po sebi srušila
pozitivisticko gledište da se teorije vrednuju u odnosu na ne teorijsku opservacijsku bazu.
Medutim, Kuhn ne tvrdi samo da se znanost razvija smjenom paradigmi, on tvrdi i da ne
postoji pred-teorijska, ne-teorijska opservacijska baza. On prihvaca Hansonove stavove o
prožetosti opservacija teorijom i tvrdi da to što netko vidi ovisi o tome kojoj paradigmi
pripada; gledajuci u jedan te isti fizicki predmet znanstvenik jedne paradigme vidjet ce
jednu stvar, znanstvenik druge paradigme drugu stvar. Ne postoji nešto što je zajednicko i
jednome i drugome i u odnosu na što ce mjeriti uspješnost svojih teorija. Promjena
paradigme sa sobom nosi i promjenu opservacija. Tako Kuhn kaže: »Pregledavajuci
svjedocanstva o prošlim istraživanjima iz perspektive suvremen historiografije povjesnicar
zanosit može biti doveden u iskušenje da zakljuci da kada se paradigma mijenja, s njom se
mijenja i sam svijet. Vodeni novom paradigmom znanstvenici prihvacaju nove instrumente
i gledaju na nova mjesta. Cak je i važnije da za vrijeme revolucija znanstvenici vide nove i
razlicite stvari kada s poznatim instrumentima gledaju na mjestima na kojim su gledali i
prije. To prije izgleda kao da je profesionalna zajednica odjednom premještena na drugi
planet gdje se poznati predmeti vide u drugom svjetlu i gdje su isto tako spojeni s
nepoznatim predmetima. Dakako, ne dogada se ništa baš te vrste: nema geografskog
premještanja; izvan laboratorija svakodnevne stvari obicno se odvijaju kao i prije. Ipak,
promjena paradigme uzrokuje da znanstvenici razlicito vide svijet oko kojega se angažiraju
u svojem istraživanju. Utoliko ukoliko se oni odnose prema tom svijetu kroz ono što vide i
cine, mogli bi smo reci da se nakon revolucije znanstvenici odnose prema razlicitom
svijetu.
Zato su poznati primjeri promjene u vizualnom gestaltu tako sugestivni kao
elementarni prototipovi tih promjena u svijetu znanstvenika. Ono što su u svijetu
znanstvenika bile patke prije revolucije, to su zecevi nakon. Covjek koji je prvo vidio
vanjštinu kutije odozgo, kasnije vidi njenu unutrašnjost odozdo. Transformacije poput tih,
iako obicno postupnije i skoro uvijek ireverzibilne, jesu uobicajene popratne okolnosti
znanstvenog treninga. Gledajuci na konture mape, student vidi crte na papiru, kartograf
sliku terena. Gledajuci na fotografiju komore s mjehuricima, student vidi konfuzne i
prekinute linije, fizicar svjedocanstvo poznatog subnuklearnog dogadaja. Samo nakon
veceg broja takvih promjena videnja student postaje stanovnikom znanstvenog svijeta,
vidjevši ono što znanstvenik vidi i reagirajuci onako kako to znanstvenik cini. Svijet u koji
student onda ulazi, medutim, nije fiksiran jednom zauvijek prirodom okoline, s jedne
startane, i znanošcu, s druge. Prije je odreden i okolinom i pojedinom normalno-
znanstvenom tradicijom za koju je student bio treniran da ju slijedi. Prema tome, u
vremenima revolucije, kada se mijenja normalno-znanstvena tradicija, znanstvenikova
percepcija njegove okoline mora se reeducirati – on mora nauciti da u nekim poznatim
situacijama vidi novi gestalt. Nakon što je to ucinio, svijet njegova istraživanja izgledat ce
mu, tu i tamo, inkomenzurabilan s onim koji je prije nastanjivao.«226
Kuhn se ne zadržava samo na opcim konstatacijama, on navodi i velik broj primjera iz
povijesti znanosti za koje smatra da podupiru njegove stavove. Do 1781. nije se znalo da
postoji planet Uran. Astronomi su od 1690. do 1781. barem u sedamnaest razlicitih prilika
vidjeli Uran, no buduci da u tadašnjoj slici Sunceva sistema nije bilo mjesta za još jedan

226 Ibid. str. 111. 112.

216
planet, mislili su da se radi o zvijezdi. Herschel je 1769. konstruirao jaci teleskop i vidio da
to nebesko tijelo ima prividni oblik diska, dakle nije se moglo raditi o zvijezdi. Stoga je
zakljucio da se radi o kometu. Tek kada je Lexell procijenio da je putanja tog nebeskog
tijela prije putanja planeta, a ne kometa ili zvijezde, Suncev sistem dobio je još jednog
clana. »Kada je prijedlog bio prihvacen, na nebu profesionalnog astronoma bilo je nekoliko
zvijezda manje i jedan planet više.«227 U okviru aristotelovske fizike smatralo se da tijela
padaju zato što se krecu prema svom prirodnom mjestu: teškim tijelima prirodno mjesto
jest dolje, lakima gore. Prema takvoj fizici njihalo je predstavljalo samo slucaj tijela koje je
onemoguceno u dolasku do svog prirodnog mjesta. Dakle, aristotelovci su njihalu, u
osnovi, vidjeli tijelo koje pada. Galileo, medutim, u njihalu nije vidio tijelo koje nastoji
stici u svoj prirodni položaj, vec tijelo koje skoro uspijeva jedno te isto gibanje ponavljati
do u beskonacnost. Ono što se danas razumije pod njihalom vidio je tek Galileo,
aristotelovci nisu. »Njihala su nastala zbog neceg vrlo slicnog paradigmom induciranoj
gestalt promijeni.«228 Priestly je smatrao da zapaljiva tijela sadrže supstancu flogiston i da
gorenje predstavlja proces oslobadanja tog istog flogistona. Lavoisier je smatra da gorenje
predstavlja proces oksidacije, spajanja s kisikom. »Lavoisier je, rekli smo, vidio kisik tamo
gdje je Priestly vidio deflogistirani zrak gdje drugi nisu vidjeli ništa.«229
Ovim se nastoji pokazati, u krajnjoj instanci, da ne postoje relevantne opservacije
koje bi bile nezavisne od prihvacene teorije; da prihvacena teorija odreduje ne samo što ce
se opservirati nego i kakve ce biti opservacije. Ako je to tocno, onda treba odbaciti
pozitivisticku sliku znanosti i strukture znanstvenih teorija.
Ove kritike, koje smo naveli, pozitivistickog shvacanja znanosti uspjele su utoliko što
su doveli u pitanje smislenost i plodnost primijene pozitivisticke analize na stvarnu
znanstvenu praksu. Pozitivisti su uložili ogroman trud u izgradnju preciznog pojmovnog
aparata za analizu znanosti i ljudskog znanja uopce. Taj je aparat pocivao na dvjema
temeljnim podjelama; analiticko/sinteticko i opažajno/teorijsko. Na ovome je mjestu važno
podsjetiti se da su pozitivisti razlikovali kontekst otkrica od konteksta opravdanja. Svrha
izgradenog pojmovnog aparata bila je racionalna rekonstrukcija stvarnog procesa ljudske
spoznaje, dakle idealizirana normativna analiza stvarnog znanja. Razradena konceptualna
mašinerija trebala je služiti analizi konteksta opravdanja, a ne konteksta otkrica. To znaci
da izgradenim pojmovnim aparatom nisu namjeravali opisivati kako je tko de facto došao
do kojeg otkrica, vec kako treba opravdavati ovjeravanja u hipoteze i teorije. Hitjeli su
zadati i pojmovni okvir i metodu racionalnog zasnivanja i opravdavanja znanosti. Ne samo
kako znanost funkcionira, vec prije svega kako znanost treba funkcionirati. Dakle, nacin na
koji su analizirali znanost predstavlja jedan moguci prijedlog kako treba analizirati znanost.
Upravo u ovoj tocki pokušavaju suvremeni neopopzitivsti da spase stvar od navedenih
kritika i ona se sastoji u sljedecoj tezi: da se ovdje radi samo o prijedlog ili “receptu”, a
svaki prijedlog u principu ne može biti niti lažan niti istinit tj. on može biti više ili manje
prikladan. Odavde je lakše voditi borbu protiv kriticara, tako na primjer, u tom slucaju
kritike Poppera, Hansona i Kuhna treba shvatiti kao kritike prikladnosti odluke da se
znanost analizira na jedan, a ne na neki drugi nacin. Ako se tako postave stvari onda se
kritika odnosi na prikladnost odnosno neprikladnost na primjer podjele na opažajne i
teorijske predikate, a ne na istinitost te podijele. Sada lako možemo izvuci zakljucak
ukoliko je prikladnost pitanje prakticnosti onda ona može i ne mora da bude primijenjena i
samim tim pozitivizma može slobodno nastaviti sa svojom konstrukcijom bez bojazni da ce
biti opovrgnuta.

227 Ibid. str. 115.


228 Ibid.str 120.
229 Ibid. str. 118.

217
No, ne ulazeci u ovaj pokušaj spašavanja situacije i shvatimo to kao normalnu
reakciju pokreta koji je zapoceo sa jednom agresivnom i ambicioznom težnjom davanja
definitivnog odgovora što je znanost i kako ona «treba» da izgleda, možemo slobodno reci
da je najmanje kritika pokazala sljedece cinjenice koje cemo ukratko navesti. Pokazala je
da se pravi i zanimljivi problemi filozofije znanosti nalaze negdje drugdje, a ne u gradenju
idealnih jezika pomocu kojih bi se analizirala stvarna znanstvena praksa. Pokazale su da se
problemi filozofije znanosti mogu sasvim uspješno raspravljati i bez takvog pojmovnog
aparata i da pored problema vezanih uz gradnju takvog jezika postoji velik broj zanimljivih
i važnih problema filozofije znanosti; ukratko, da je velik dio tog truda bio nepotreban.
Nakon drugog svjetskog rata filozofije znanosti više se okrenula analizi stvarne
znanstvene prakse, a manje konstrukciji idealiziranih skliska procesa spoznaje. Veliku je
ulogu u tom preokretu izvršila i naturalizacija epistemologije. Pozitivisti su smatrali da
posao filozofije jest iskljucivo pojmovna analiza znanja kao više-manje gotove tvorevine, a
da se nacinom na koji se dolazi do tog znanja trebaju baviti prirodne znanosti. Mladi su
autori, medutim, bez puno predrasuda rezultate znanosti ukljucili u filozofsku raspravu.
Tom je preokretu u jednoj mjeri kumovalo i odustajanje od podjele na analiticko i
sinteticko; filozofija je bila videna kao pojmovna analiza, dakle kap analiticka djelatnost,
dok su prirodne znanosti bile videne kao djelatnosti koje se bave cinjenicama i dovode do
sintetickih recenica. Kada je podnijela analiticko/sinteticko dovedena u pitanje, automatski
je dovedena u pitanje i razlika izmedu filozofije i prirodnih znanosti. Time su bila otvorena
vrata za ulaz prirodnih znanosti u filozofske rasprave. Dakle, moglo bi se reci da su kritike
pozitivisticke filozofije znanosti najviše uspjele u tome što su promijenile težište rasprave
iz filozofije znanosti; promijenile su i probleme i nacin na koji se o njima raspravlja.

218
11. Kriticki racionalizam Karla Poppera
Filozofija kritickog racionalizma, koju je zastupao i utemeljio Karl Popper230,
nastala je kao reakcija na osnovne postavke logickog pozitivizma i neopozitivizma uopce.
Prema pozitivistickom kriteriju, kao što smo to vidjeli u prethodnim poglavljima,
razgranicenja racionalnosti od iracionalnosti, odnosno smislenosti od besmislenosti,
racionalne su samo one tvrdnje koje se mogu empirijski i logicki provjeriti ili verificirati.
Dakle, tvrdnje koje se ne mogu empirijski provjeriti besmislene su, a pojmovi kojima ne
odgovara neko iskustvo nemaju nikakvo znacenje. Prema logickom pozitivizmu medu
empirijskim tvrdnjama racionalnije su one koji imaju veci empirijski sadržaj, odnosno one
koje su više puta potvrdene (konformirane). Sukladno tome rast znanja opravdava se
uvecanjem iskustvenog sadržaja u empirijskim generalizacijama, a do tog povecanja
dolazimo metodom indukcije.
Popperov stav prema ovakvom rješenju je upravo dijametralno suprotan i sukladno
Humeovom231 kritikom indukcije konstatira da je nemoguce tim putem povecati
racionalnost empirijske generalizacije jer nije poznat broj instancija koji trebaju
predstavljati apsolutnu potvrdu generalizacije. Isto tako, singularne i elementarne
iskustvene recenice mogu voditi do razlicitih generalizacija što namece dodatni problem
veze izmedu atomarnih stavova i generalizacije.
Prije nego što krenemo sa daljnjom analizom navedimo kao ilustraciju dio
Popperovog predavanja 1953 pod nazivom Znanost: nagadanje i odbacivanje232 u kome
on sažeto iznosi svoje stavove: »Ova razmišljanja dovela su me zime 1919-1920. do
zakljucaka koje bi sada mogao iskazati ovako:
1. Lako je iznaci potvrde, ili osvjedocenje, za gotovo svaku teoriju – ako potvrde tražimo.
2. Potkrijepe bi se morale uzeti u obzir samo ako su rezultat riskantnih predvidanja, tj.
ako bismo, neopcinjeni teorijom o kojoj je rijec, mogli ocekivati dogadaj nesuglasan sa
teorijom – dogadaj koji bi mogao opovrci teoriju.
3. Svaka je “dobra” znanstvena teorija zabrana; ona zabranjuje dogadanje nekih stvari. Što
teorije više toga zabranjuju, to je bolja.
4. Teoriju koju je nemoguce opovrci ijednim zamislivim dogadajem, nije znanstvena.
Neopovrgljivost nije vrlina teorije (kao što cesto ljudi misle), nego mana.

230 Karl Raimond Popper roden je 28. rujna 1902. god. u Hommelhofu kraj Beca. Tridesetih godina jer
predavao matematiku i fiziku na srednjim školama, bavio se glazbom, socijalnim radom i filozofijom. Popper
se u svojim filozofskim stajalištima odmah na pocetku suprotstavio idejama Beckog kruga. Svoje prvo veliko
djelo Logika istraživanja (1935) objavljeno je samo u fragmentima i tek se objavljuje u integralnom obliku
1979. pod nazivom Oba osnovna problema spoznajne teorije. Godine 1946. na poziv F. Hayeka dolazi u
Englesku i do umirovljenja 1969. radi kao profesor na Londonskoj školi za ekonomiju. U sukobu sa logickim
pozitivizmom koji se u to vrijeme proširio i u Engleskoj uspijeva tek 1956. da prevede svoju knjigu i izda pod
nazivom. Logika znanstvenog otkrica i odmah postiže veliki uspjeh.
Nakon što se specijalizirao za filozofiju znanosti, Popper se pokazao filozofom širokog dosega , doprinoseci u
širokom spektru od predsokratovskih istraživanja do moderne logike, od politike do istraživanja vjerojatnosti,
te od problema odnosa uma i tijela (mind-body) do interpretacije kvantne teorije. Sa svim djelima objavljenim
i prevedenim na mnoge jezike, Popper je jedan od najrazmatranijih filozofa stoljeca.
231 Barem od Baconova Novog organona i Millova Sistema logike stereotipna slika znanosti jest da je
znanstvena metoda induktivna. Empirizam – gledište da se sve znanje treba opravdati pozivanjem na iskustvo
– cesto se poistovjecuje sa gledištem da se sve znanje treba opravdati induktivno. Humeov argument da je
vjerovanje u indukciju instinktivno i da ga nije moguce opravdati racionalnim razlozima cesto se uzima kao
argument koji pokazuje da nikakvo empirijsko znanje nije moguce.
(Tako se, na primjer, katedra na Beckom sveucilištu tu na kojoj je Ernst Mach predavao ono što bismo danas
zvali filozofija znanosti nazivala Katedra za filozofiju induktivnih znanosti.)
232 Prevedeno iz zbirke Popper, K.R. Conjectures and Refutations, Rotulege & Kegan Paul, cetvrto izdanje
1972.

219
5. Svaka istinska provjera teorije pokušaj je da se ona opovrgne, ili odbaci. Provjerljivost
je opovrgljivost, ali postoje stupnjevi provjerljivosti: neke su teorije povjerljivije, više
su izložene opovrgavanju nego druge, one su izložene vecem riziku.
6. Zgoda potvrdivanja ne bi se smjela uzeti u obzir osim kada je rezultat istinske provjere
teorije; a to znaci da se može predstaviti kao ozbiljan, ali neuspješan pokušaj da se
teorije opovrgne (u tom slucaju govorimo o potkrepljujucem dokazu)
7. Neke istinski provjerljive teorije, kada se za njih pokaže da su pogrešne, još uvijek
podupiru njihovi obožavatelji – na primjer, ad hoc uvodenjem nekih pomocnih
pretpostavki ili ad hoc reinterpretiranjem teorije da bi se izbjeglo odbacivanje. Takav
je postupak uvijek moguc, ali on ne spašava teoriju od odbacivanja samo po cijenu
uništavanja, ili barem snižavanjem njenog znanstvenog statusa (Ovakvu operaciju
spašavanja opisujem poslije kao konvencionalisticki zahvat ili konvencionalisticka
strategija)

Sve ovo možemo sumirati tako da kažemo da je kriterij znanstvenog statusa neke teorije
njena opovrgljivost, ili odbacljivost, ili provjerljivost.«233

U daljnjem dijelu analizirajmo pojedine tocke ovog Popperovog stava:


(1) Ovaj stav, iako ima svoje opravdanje, cini se dosta preuvelican i može se opravdano
postaviti pitanje; Možemo li doista potvrditi skoro svaku teoriju, samo ako je “potvrda ono
što tražimo”? Popper tu tezu ilustrira primjerima astrologa, psihoanaliticara i marksista iz
beckih kavana, koji su na svakom koraku nalazili potvrde svojih teorija. Popper inace ima
pozitivno mišljenje o teorijama Marxa, Freuda i Adlera, smatra da su one vrlo zanimljive i
stimulativne, ali im zamjera preveliku neodredenost, tocnije, imunost na empirijsko
opovrgavanje. Komentirajuci ponašanje njihovih zagovornika, Popper kaže:
»Izgleda kao da je proucavanje bilo koje od njih imalo efekt intelektualne konverzije ili
otkrivenja, oci bi vam se otvorile za nove istine skrivene od onih koji još nisu bili inicirani.
Kada su vam se oci jednom tako otvorile, svuda biste vidjeli konformirajuci instance: svijet
je bio prepun verifikacija teorije. Što bi se god dogodilo, uvijek bi ju konformiralo. Tako je
njena istina postala ocita; a nevjernici su, jasno, bili ljudi koji nisu htjeli vidjeti ocitu istinu;
koji su odbijali vidjeti ju, ili zato što je bila protivna njihovim klasnim interesima, ili zbog
njihovih represija koje su još uvijek bile 'neanalizirane' i vapile za tretmanom.«234
Tako predoceno ponašanje zastupnika Marxove, Freudove i Adlerove teorije izgleda
krajnje subjektivno i neznanstveno; oni vide ono što žele vidjeti. Možda nam se može
uciniti da je ono karakteristika neegzaktnih društvenih znanosti i da mu nema mjesta u
egzaktnim prirodnim znanostima. Pored toga, priroda tih teorija takva je da njihovi
zastupnici lako mogu biti osobno zainteresirani za njihovu istinitost ili prihvacenost, pa je
onda moguce da interesi i emocije dovedu do krive selekcije i interpretacije podataka.
Medutim, neki su autori smatrali da je takvo ponašanje sasvim prirodno i legitimno,
kako u društvenim, tako i u prirodnim znanostima. Tako radimo, ne možemo drugacije
raditi, te stoga tako i trebamo raditi. Poznata je Hansonova ilustracije te teze: Johannes
Kepler, zastupnik heliocentricne astronomije, i Tycho Brahe, zastupnik geocentricne
astronomije, sjede na vrhu brda i gledaju izlazak Sunca. U toj situaciji, smatra Hanson, oni
naprosto vide razlicite stvari: Brahe vidi micanje Sunca, a Kepler vidi micanje Zemlje.
Teorija koju prihvacaju odreduje što ce vidjeti. Kuhn daje primjer Lavoisiera i Priestleya:
promatrajuci proces gorenja Lavoisier vidi kisik, Priestley vidi zrak lišen flogistona, dok
laici ne vide ništa. On smatra da znanstvenici koje rade u razlicitim znanstvenim

233 Ibid,str.37.
234 K.R. Popper, “Coniectures and Refutations – The Growth of Scientific Knowledge”, London, New
York: Routledge, 1989. str 34-35.

220
paradigmama zapravo “žive u razlicitim svjetovima” I ostale Kuhnove formulacije235 te
teze podsjecaju na Popperovu opasku o “intelektualnoj konverziji”.
Hanson i Kuhn smatrali su da odbacivanje jedne i prihvacanje druge znanstvene
teorije dovodi do takvih gestalt-promjena u percepciji svijeta. Ako je doista tako kao što
misle Hanson i Kuhn, onda je znanost doista u velikoj mjeri subjektivna i upitno je može li
se govoriti o napretku znanosti i njezinu približavanju istini.236
Popper je inace i sam smatrao da ne postoje “ciste” opservacije koje bi bile u
potpunosti nezavisne od svake teorije, to jest, da ne postoje opservacije koje ne
pretpostavljaju nekakvu teoriju, predznanje ili barem ocekivanje. Tvrdio je da je »problem
što dolazi prije, hipoteza (H) ili opservacija (O) rješiv isto kao i problem što dolazi prije
kokoš ili jaje Jedna od njegovih osnovnih kritika programa logickog pozitivizma sastojala
se upravo u kritici pozitivisticke pretpostavke o oštroj podijeljenosti teorija od
opservacije.«237 Ipak, izgleda da su tu Popperovi stavovi daleko manje radikalni od
Hansonovih i Kuhnovih. Naime, Hanson i Kuhn tvrde, ili barem izgleda da tvrde, da su
opservacije prožete upravo onim teorijama (theory laden) koje trebaju potkrijepiti, tako da
proces potkrepe teorije opservacijom postaje na neki nacin cirkularan: ako ne bismo
prihvatili T1 , ne bismo vidjeli O1 , a razlog da prihvatimo T1 izmedu ostaloga jest i O1 –
tako da opservacije zapravo nikada ne mogu pobiti teoriju. S druge strane, i Popper smatra
da opservacije jesu prožete teorijama, ali ne upravo onima koje se njima testiraju. On
govori o referencijalnom okviru, okviru teorija i okviru ocekivanja; ako ne bismo prihvatili
skup znanja Z, ne bismo vidjeli O1 koja potkrepljuje T1 , ali pri tome T1 ne smije biti dio
skupa Z.
Pojednostavnjeno govoreci, ako su Hanson i Kuhn u pravu, onda je ponašanje
zastupnika Marxa, Freuda i Adlera zapravo sasvim legitimno, “kroz naocale” prihvacenih
teorija oni vide ono što bez njih ne bi vidjeli. Tu je irelevantna svaka racionalna
argumentacija njihovih oponenta; ako bi i oni prihvatili teoriju, vidjeli bi svijet na isti nacin
kao i njeni zastupnici, i dok ju ne prihvate, vidjet ce ga na razlicit nacin. Dok se kod
njihovih oponenta ne dogodi gestalt-obrat, oni ce ostati oponenti. Jasno, posljedice takve
Hansonove i Kuhnove slike znanosti doista su razorne. Ako je izložena interpretacija
Hansonovih i Kuhnovih stavova s jedne strane i Popperovih s druge tocna, onda su njihova
shvacanja prožetosti opservacija teorijama bitno razlicite. Popperovo shvacanje prožetosti
opservacija teorijom, iako vodi u odredeni holizam, ipak ostavlja otvoren prostor za tezu u
sumjerljivosti teorija i za tezu, na njoj zasnovanu, o napretku znanosti, tocnije, za tezu da
su nove teorije bolje od starih.
S druge strane, Hansonovo i Kuhnovo238 shvacanje direktno vodi u tezu o
nesumjerljivosti teorija koja nam ne dozvoljava da tvrdimo da su novije teorije bolje od
starih. Popper je bio nacionalist u filozofiji znanosti, to znaci da je smatrao da racionalnim
razlozima možemo presuditi koja je teorija bolja. Dakle, za razliku od Hansona i Kuhna,
smatrao je da teorije jesu sumjerljive i da imamo osnove na kojima možemo reci da su
nove bolje od starih. Iako smo uglavnom svi skloni prihvatiti stav da znanost napreduje i da
su nove teorije bolje od starih, nije lako reci što to tocno znaci. Popper je dao prilican

235 Hanson i Kuhn u velikoj se mjeri oslanjaju se na rezultate gestalt-psihologije, koji pokazuju da
percepcija u velikoj mjeri ovisi o ocekivanjima, predznanju i interesima. Ovisno o tim faktorima, gledajuci u
isti predmet možemo vidjeti razlicite stvari. Poznat je primjer patka–zec: gledajuci u isti crtež, cas vidimo
zeca, cas patku.
236 Vrlo zanimljiv i kvalitetan prikaz tih problema može se naci u knjizi Williama Newton-Smitha The
Rationality of Science.
237 O Popperovoj kritici pozitivistickog programa na ovim osnovama može se naci u knjizi Borana Bercica
Filozofija Beckog kruga, dio VII., poglavlje 2.1.
238 O Kuhnovom shvacanju i nesumjerljivosti teorija govorit cemo podrobnije u sljedecem poglavlju.

221
doprinos u rasvjetljavanju tog stava: on smatra da je mlada teorija t2 bolja od starije teorije
t1 ako zadovoljava jedan ili više sljedecih uvjeta:
»(1) t2 daje preciznije tvrdnje od t1 , i te preciznije tvrdnje odolijevaju preciznijim
testovima.
(2) t2 zahvaca, i objašnjava, više cinjenica od t1 (to ukljucuje i gore navedeni slucaj da su,
ako je sve drugo jednako, tvrdnje t2 preciznije).
(3) t2 detaljnije opisuje, ili objašnjava, cinjenice nego t1 .
(4) t2 prošla je testove na kojima je t1 pala.
(5) t2 navela nas je na nove eksperimentalne testove o kojima nismo razmišljali prije t2 (na
koje nas t1 nije navodila, i koji se možda cak ne mogu primijeniti na t1 ) ; i t2 prošla je te
testove.
(6) t2 unificirala je ili povezala razlicite do sada nepovezane probleme.« 239

Popper je bio realist u pogledu ontološkog statusa znanstvenih teorija, i za njega


“bolja” znaci “istinolikija”, dakle, “bliža istini”, ili “bolje odgovara cinjenicama”.
Istinolikost (njem. Wahrscheinlicheit, engl. truthlikeness ili verisimilitude) jedan je od
važnih pojmova u filozofiji znanosti i uveo ga je upravo Popper.240 Definirao ga je vrlo
jednostavno, uz pomoc pojma istinosnog sadržaja. Istinosni sadržaj tvrdnje a jesu sve
istinite logicke posljedice tvrdnje a. Tu Popper pod sadržajem tvrdnje misli na takozvani
logicki sadržaj, a to su sve tvrdnje koje logicki slijede iz te tvrdnje.241
Teorija t2 jest istinolikija od teorije t1 ako je ili (a) istinosni sadržaj, ali ne i neistinosni
sadržaj t2 veci od t1 , ili (b) neistinosni sadržaj t1 , ali ne i njen istinosni sadržaj, veci od t2
(Popper, 1989: 233). Pod pretpostavkom da su istinosni i neistinosni sadržaj mjerljivi,
Popper je tu ideju sažeo u slijedecu jednadžbu:

Vs(a) = CtT (a) – CtF(a)

gdje Vs(a) stoji za istinolikost (verisimilitude) tvrdnje a, CtT (a) za njen istinosni sadržaj, a
CtF(a) za njen neistinosni sadržaj.
Stav da znanost napreduje i da zahvaca sve više i više istine o svijetu u kojem živimo
pociva na stavu da su teorije sumjerljive, a stav da su teorije sumjerljive pociva na stavu da
su opservacije nezavisne od teorija za koje su evidencija, iako, kako smatra Popper, nisu i
ne mogu biti nezavisne od svake teorije i ocekivanja. Dakle, ako bi prihvacanje teorije
“imalo efekt intelektualne konverzije ili otkrivenja” koje bi dovelo do toga da se na svakom
koraku mogu vidjeti “konformirajuce instance” prihvacene teorije, ne bi bilo moguce
objektivno usporedivati teorije, reci koja je bolja i zašto je bolja, i tvrditi da znanost
napreduje.
Vidjeli smo, zastupnici Marxa, Freuda i Adlera, barem prema Popperu,
diskvalificiraju svoje oponente tako što nastoje pokazati da su njihovi stavovi posljedica
klasnih interesa ili neizlijecenih represija. Takav postupak zasnovan je na pretpostavci o
asimetriji mehanizama formiranja vjerovanja. Zastupnik teorije T smatra da je svoja
vjerovanja formirao racionalnim metodama i razlozima i da su stoga opravdana, dok su

239 K. Popper, Ibid. (1989) str. 232.


240 O problemu istinolikosti dosta se raspravljalo a izgleda da još uvijek privlaci pažnju filozofa znanosti.
Vidi, na primjer, William Newton-Smith u The Rationality of Science. Lijep prikaz problema i opsežnu
bibliografiju radova može se naci na www u clanku Grahama Oddia “Verisimilitude” u Stanford
Encyclopedia of Philosophy.
241 Kao što cemo poslije vidjeti, Popperu je bilo više stalo do onoga što je on nazivao empirijski sadržaj.
Buduci da se kod logickog sadržaja teorije prije svega radi o broju recenica koje iz nje slijede, tu možemo
govoriti o kvantitativnom sadržaju teorije. S druge strane, kod empirijskog sadržaja teorije radi se o njenoj
nevjerojatnosti, stoga tu možemo govoriti o njezinu kvalitativnom sadržaju.

222
vjerovanja njegovih oponenta formirana sociološkim ili psihološkim uzrocima i da ih zato
nije moguce opravdati nikakvim racionalnim razlozima. Medutim, postoje autori koji
smatraju da su sva naša vjerovanja formirana sociološkim i psihološkim uzrocima i da nije
moguce niti potrebno opravdavati racionalnim razlozima. Ono što se može i treba ciniti jest
objašnjavati vjerovanja pozivanjem na njihove uzroke, za opravdanje pozivanjem na
razloge nema mjesta. Na koncu, vjerovanja o tome što je racionalno a što nije, prema
njihovu gledištu, isto su tako produkt socioloških i psiholoških faktora. To su, prije svega,
Bloor i Barnes, a program koji su oni razradili naziva se u sociologiji znanstvene spoznaje
“strogim programom”.242
U danom Popperovom primjeru, zastupnik strogog programa u sociologiji spoznaje
prihvatio bi diskvalifikaciju oponenta Marxa, Freuda i Adlera kao sasvim legitimnu, ali bi
potpuno jednako tretirao i njihove zastupnike. Na primjer; oponent Marxa suprotstavlja mu
se zbog svog klasnog interesa, ali ga i njegov zastupnik isto tako prihvaca zbog svog
klasnog interesa, a ne na osnovi objektivne evidencije. Niti jedan nije svoje vjerovanje
formirao na osnovi nekakvih autonomnih racionalnih razloga, vec su vjerovanja obojice u
potpunosti determinirana socijalnim i/ili psihološkim uzrocima. Dakako, Popper nije
prihvacao takvu sliku, on je bio nacionalist u pogledu znanstvene spoznaje i oštro se
protivio tezi o potpunoj društvenoj determiniranosti znanstvene spoznaje.243
Tvrdnja da je “lako potvrditi, ili verificirati, skoro svaku teoriju – ako je potvrda ono
što tražimo”, vjerojatno je doista prejaka. Medutim, izgleda da prilicna psihološka
evidencija pokazuje da smo de facto znatno skloniji verifikaciji nego falsifikaciji. Naime,
niz eksperimenata o logickom zakljucivanju koje su proveli Wason i Johnson-Laird
pokazuje da velika vecina ispitanika (101 od 128) nastoji verificirati pravilo umjesto da ga
nastoji falsificirati, i da zato vrlo malen dio ispitanika tocno riješi test (samo 5 od 128).
Poznati Wasonov test sastoji se u sljedecem: pred ispitanike su postavljene cetiri karte:

A D 4 7

Ispitanici su trebali reci je li pravilo Ako je na jednoj strani karte samoglasnik, onda je na
drugoj paran broj istinito ili neistinito za dane cetiri karte. Dakle pravilo ima oblik
materijalne implikacije ako p, onda q.244 Stoga karte možemo oznaciti i ovako
p ~p q ~q

Buduci da je materijalna implikacija istinita uvijek osim u slucaju kada je antecedent istinit
a konzekvens neistinit (p i ~q), treba okrenuti karte p i ~q. To jest, kartu A treba okrenuti
tako da bi se vidjelo je li s druge strane neparan broj, i kartu 7 da bi se vidjelo je li s druge

242 U nas je o strogom programu pisao Darko Polšek. Vrlo je informativan zbornik radova kojega je uredio
Sociologija znanstvene spoznaje – “Strogi program” i “Edinburška škola” i knjiga Peta Kantova antinomija–
o autonomiji i uvjetovanosti znanja.
243 Ideju da je znanstvena spoznaja društveno determinirana Popper je kritizirao u tekstu “Sociologija
spoznaje”. Vrlo je zanimljiva i informativna njegova rasprava o odnosu znanstvenih revolucija i ideoloških
revolucija u tekstu “The Rationality of Scientific Revolutions”.
244 Wason i Johnson-Laird namjeravali su testirati naše sposobnosti zakljucivanja u propozicijskoj logici,
stoga se spomenuto pravilo izlaže kao odnos izmedu propozicija (p ? ?q ): ako p, onda q. O zadatku izbora u
pravilu se raspravlja u tim terminima. Medutim, pravilo se jednako dobro može izraziti i u predikatskoj logici
(x) (Px ? ?Qx): za svako x, ako je x P, onda je x i Q. (Fetzer cak smatra da ga se, strogo uzevši, i ne bi smjelo
drugacije prikazivati; Fetzer, 1990:42.) Ako ga se izloži u terminima predikatske logike, izomorfnost
Wasonova zadatka izbora i Hempelova paradoksa konfirmacije još je ocitija. Ipak, slijedeci uobicajenu
praksu, zadatak izbora izložio sam u terminima propozicijske logike, a paradoks konfirmacije u terminima
predikatske logike.

223
strane samoglasnik. U tom je kontekstu zanimljivo to što je test zapravo popperovski: treba
pokušati falsificirati pravilo, i ako se ne uspije, ono je istinito. Drugim rijecima, pravilno
rješenje zadatka pretpostavlja da treba okrenuti upravo one karte koje bi mogle pokazati da
pravilo nije istinito. Medutim, izgleda da ispitanici najcešce biraju one karte koje bi,
psihološki gledajuci, mogle konfirmirati navedeno pravilo, a to su A i 4 (59 od 128) ili
samo A (42 od 128). Buduci da je pravilo “Ako p, onda q”, ispitanici biraju karte p i q koje
izgledaju kao konfirmirajuce instance pravila. Uz to, ta je pogreška sistematska; u raznim
grupama i na razlicitim formulacijama zadatka vecina ispitanika bira verificirajuce a ne
konfirmirajuce instance. Stoga se prirodno namece zakljucak da smo psihološki skloniji
verifikaciji nego falsifikaciji: »Izgleda da je izvor pogreške u problemu povezan s
neuvažavanjem krucijalne važnosti koju ima falsifikacija kao suprotstavljena
verifikaciji.«245
Pretpostavka o vecoj psihološkoj sklonosti verifikaciji nego falsifikaciji doista
predstavlja dobro objašnjenje cinjenice da vecina ispitanika bira instance koje bi mogle
verificirati pravilo umjesto instanci koje bi ga mogle falsificirati. Medutim, to nije jedino
moguce objašnjenje, ima i drugih: (1) Možda ispitanici biraju p i q naprosto zato što se p i q
spominju u zadanom pravilu. (2) Možda formulacija “ako p, onda q” nije dovoljno jasna i
možda ju ispitanici ne interpretiraju kao materijalnu implikaciju. Notorni su takozvani
paradoksi materijalne implikacije, naime, cijela je implikacija istinita i kada p nije istinito i
kada nisu istiniti ni p ni q, a to su situacije koje intuitivno ne cine implikaciju istinitom.
Zato je q (karta 4), koja je intuitivno relevantna za istinitost pravila, zapravo potpuno
irelevantna. Ako se vec `želi testirati sposobnost zakljucivanja u skladu s materijalnom
implikacijom, možda bi rezultati bili bolji kada bi se pravilo formuliralo kao zabrana, na
primjer: »Ako je s jedne strane samoglasnik, onda s druge strane ne smije biti neparan
broj”. (3) Formulacija je u tom zadatku apstraktna, a izgleda da ispitanici znatno manje
griješe na konkretnim slucajevima. (4) Možda ispitanici griješe zato što pravilo “ako p,
onda q” interpretiraju kao bikondicional, tj. kao ekvivalenciju “ako i samo ako p, onda q”.
Medutim, izgleda da niti jedno od alternativnih objašnjenja nije dobro, to jest, da ne daje
dobar odgovor na pitanje: Zašto vecina ispitanika bira p (A) i q (4) ili samo p (A), iako bi
trebala izabrati p (A) i ~q (7)?« 246
Na primjer, ako se pravilo interpretira kao bikondicional, onda i ~p (karta D) postaje
evidencijski relevantna kao potencijalno falsificirajuci instanca. Naime, ako ~p (D) s druge
strane ima q (paran broj), onda pravilo “ako, i samo ako p, onda q” nije istinito. Medutim, i
ispitanici koji tvrde da su pravilo interpretirali kao bikondicional i dalje ne biraju ~p (kartu
D). Ako se pravilo shvati kao bikondicional, evidencijski su relevantne sve cetiri karte, ali
ispitanici koji ga navodno tako shvacaju i dalje u jednakoj mjeri biraju p (A) i q (4) ili samo
p (A).
Iako Wason i Johnson-Laird argumentirano zastupaju tezu o psihološkoj sklonosti
verifikaciji i odbacuju alternativna objašnjenja, pitanje je ukazuje li evidencija na osnovi
koje oni izvode taj zakljucak doista jednoznacno upravo na tu hipotezu. Doduše,
alternativna objašnjenja komplementarna su objašnjenju pozivanjem na pretpostavku o
psihološkoj sklonosti verifikaciji, ona se medusobno ne moraju iskljucivati, mogu se
upotpunjavati. Eksperimenti Wasona i ostalih autora koji su radili na srodnim problemima
prilicno su otvoreni za interpretacije i kritike. Tako, na primjer, Fetzer smatra da nije
sasvim jasno što tocno pokazuju, jesu li dobro dizajnirani, pa cak niti što tocno mjere.
Sklonost verifikaciji ili falsifikaciji sigurno u znacajnoj mjeri ovisi o kontekstu, stoga bilo
kakav generalni zakljucak o tom pitanju treba uzeti s prilicnom dozom rezerve. Ipak,

245 P.N. Johnson-Laird, P.C. Wason: “A theoretical anlysis of insight into a reasoning task”, ( u Thinking –
Readings in Cognitive Science), London, New York: Cambridge University Press, 1977. str. 146.
246 Ibid.

224
neupitna je cinjenica da je najveci broj ispitanika, iz ovog ili onog razloga, zanemario
potencijalno falsificirajuci instancu (~q) koja ocito jest relevantna za utvrdivanje istinosne
vrijednosti implikacije (ako p, onda q). Dakle, verifikacija i falsifikacija, barem u nekom
smislu, sigurno jesu psihološki asimetricne.
Iako je zanimljivo i važno jesmo li psihološki skloniji verifikaciji nego falsifikaciji,
Poppera zanima logika znanstvenog otkrica – to je, uostalom, naslov njegova najpoznatijeg
djela. Njegova je teza prije svega normativna, a ne deskriptivna. Bez obzira na to cemu
smo psihološki skloni, Popper smatra da trebamo biti falsifikacionisti, to jest, da ce
racionalna osoba, na temelju razloga koje je on izložio, prihvatiti falsifikacionisticku
metodologiju. U skladu s tim tavom Popper je oštro razlikovao kontekst otkrica od
konteksta opravdanja, ili kako je to on sam nazivao, psihologiju spoznaje od logike
spoznaje.
U uvodnim poglavljima Logike znanstvenog otkrica Popper kaže: »Moram najprije
razjasniti razliku izmedu psihologije spoznaje, koja se bavi empirijskim cinjenicama, i
logike spoznaje, koja se zanima samo logickim relacijama. (str. 64) [...] Pocetna faza, akt
zamišljanja ili pronalaženja jedne teorije, cini mi se, niti zahtijeva logicku analizu, niti joj
je podložan. Pitanje kako se dogada da se u covjeku pojavi neka nova ideja – bez obzira na
to je li sto neka muzicka tema, dramski sukob ili znanstvena teorija – može biti od velikog
interesa za empirijsku psihologiju; ali, onda je irelevantna za logicku analizu znanstvene
spoznaje. Logicka analiza ne bavi se pitanjima cinjenice (Kantovo quid facti?), vec samo
pitanjima opravdanosti ili valjanosti (Kantovo quid juris?). Njena su pitanja sljedece vrste.
Može li se neki iskaz opravdati? Ako može, kako? Je li provjerljiv? Da li logicki zavisi od
nekih drugih iskaza? Ili im možda proturjeci? [...] Stoga cu ja napraviti oštru razliku
izmedu procesa zamišljanja neke nove ideje i metode i rezultata njenog logickog
ispitivanja.«247 .
Zagovornici Marxa, Freuda i Adlera o kojima govori Popper vjerojatno su iskreno
vjerovali da svi ti slucajevi potvrduju teorije u koje su oni vjerovali. Možda su navodne
potvrde zapravo bile samo retoricko sredstvo kojim su “dokazivali” da su u pravu upravo
oni, a ne njihovi politicki ili profesionalni oponenti. Medutim, to je psihološko pitanje o tim
ljudima, a ne logicko. Logicko je pitanje potvrduju li ti slucajevi doista dane teorije ili ne,
ma što o tome mislili njihovi vatreni zagovornici. Popper je tu, izgleda, pobrkao
psihologiju i logiku; psihološki je možda doista moguce na svakom koraku pronaci potvrdu
svoje teorije – paranoici to svakodnevno cine i u tome su vrlo vješti –, medutim, to još
uvijek ne znaci da spomenute teorije doista jesu potvrdene navodnom evidencijom i da je
takvu evidenciju doista moguce pronaci na svakom koraku. Stoga se psihološki osjecaj
uvjerenosti kod zagovornika Marxa, Freuda i Adlera ne može uzeti kao dokaz da se na
svakom koraku mogu pronaci konfirmirajuce instance tih teorija. cinjenica da su ti ljudi
iskreno vjerovali da na svakom koraku pronalaze konfirmirajuce instance teorija koje su
prihvacali više govori o njima nego o verifikacionistickom metodološkom stavu da teorije
treba prihvacati na osnovi pozitivne evidencije.
Poppera smeta što Adlerova i Freudova teorija “jednako lako mogu objasniti”
razlicita ljudska ponašanja. To, samo po sebi, još uvijek ne mora biti loše. Teorije mogu
biti subdeterminirane empirijskom evidencijom, to znaci da su obje sukladne evidenciji, da
je jednako dobro objašnjavaju, te da je zbog toga evidencija nedovoljna da bismo jednu
prihvatili a drugu odbacili. Takvih je situacija bilo u povijesti znanosti i ne bi bilo cudno
kada to bilo i u psihologiji. Iako zapravo nije sasvim jasno što tocno Popper zamjera
Freudu i Adleru, izgleda da je najveca slabost njihovih teorija u tome što nema zamislivog
ljudskog ponašanja kojega one ne bi mogle objasniti; »Ne bih mogao zamisliti ikakvo

247 R.K.Popper, Logika naucnog otkrica, Beograd, Nolit, 1973. str. 65.

225
ljudsko ponašanje koje se ne bi moglo interpretirati u terminima obaju teorija.«248 Svaka
teorija istim objašnjenjem objašnjava sve, pa cak i dijametralno suprotne postupke.
Problem je u tome što teorija koja naizgled može objasniti sve zapravo ne može objasniti
ništa. Tako bi Adler, barem prema Popperu, osjecajem inferiornosti objasnio i zlocin
utapanja djeteta i herojski pothvat spašavanja djeteta. Možda je osjecaj inferiornosti doista
relevantan u objašnjenju obaju postupaka, medutim, formalno gledajuci, problem je u tome
što je takva teorija inkonzistentna.
Naime, iz iste teorije slijedi da ce takva i takva osoba u takvim i takvim okolnostima
uciniti X i da takva i takva osoba u takvim i takvim okolnostima ne}e uciniti X. A takva
teorija doista može “objasniti” bilo što. Dakle, ako (T ? O) i (T? ?ne-O), onda je T
kontradiktorna i, prema tome, nužno neistinita. To znaci da je T neistinita na logickim
osnovama i da je svaka empirijska evidencija irelevantna za njenu istinosnu vrijednost; niti
ju kakva cinjenica može verificirati, niti falsificirati. A ako je svaka moguca empirijska
cinjenica irelevantna za njenu istinosnu vrijednost, onda je ona sasvim neinformativna,
onda ona uopce ne govori o empirijskom svijetu. Te je karakteristike, dakako, svjestan i
sam Popper: »Medu razlicitim zahtjevima koje jedan teorijski sistem ili jedan aksiomatski
sistem treba zadovoljiti, zahtjev neproturjecnosti igra posebnu ulogu. On se može smatrati
prvim zahtjevom kojeg treba zadovoljiti svaki teorijski sistem, bez obzira na to je li on
empirijski ili neempirijski. Da bismo pokazali fundamentalnu važnost tog zahtjeva, nije
dovoljno spomenuti ociglednu cinjenicu da samoproturjecan sistem mora biti odbacen zato
što je 'pogrešan'.... Važnost zahtjeva neproturjecnosti bit ce pravilno procijenjena tek kada
se shvati da je samoproturjecan sistem u stvari neinformativan. To je tako zbog toga što se
iz njega može izvesti koji nam drago zakljucak. Prema tome, nema izdvajanja iskaza, bilo
kao nespojivih ili kao izvodljivih, pošto su svi izvodljivi. Medutim, jedan neproturjecan
sistem dijeli skup svih mogucih iskaza na dva dijela: na iskaze koji mu proturjece i na one s
kojima je spojiv. [...] Eto zašto je neproturjecnost najopcenitiji zahtjev za jedan sistem, bilo
empirijski ili neempirijski, ukoliko treba uopce da bude od neke koristi.«249
Ako je Adlerova teorija inkonzistentna, kao što to sugerira analiza samog Poppera,
onda ne može biti tako da ju konfirmira i covjek koji utapa dijete i covjek koji ga spašava,
kao što to tvrdi Popper. Ne konfirmira ju niti jedan od te dvojice naprosto zato što ju ništa
ne može konfirmirati. Ako je teorija inkonzistentna, onda je svaka empirijska evidencija
potpuno irelevantna za njenu istinitost. Stoga nije jasno kako Popper tvrdi da takve teorije
jesu verifikabilne ali da nisu i ne mogu biti falsifikabilne. Ako je teorija neistinita zato što
je kontradiktorna, onda ne može biti verifikabilna isto kao što ne može biti ni falsifikabilna.
Stoga tocku (1) možemo shvatiti kao Popperovu osobnu motivaciju, ili kao prikladnu
ilustraciju njegove poante, ali mislim da ju nikako ne bismo smjeli prihvatiti doslovno –
kao dokaz” da doista možemo “konfirmirati ili verificirati skoro svaku teoriju” i da se zbog
toga treba okrenuti falsifikaciji kao kriteriju znanstvenosti. No, ovakva kritican stav nikako
ne umanjuje znacaj ovog stava koji je u funkciji objašnjenja njegove cjelokupne teze.

(3) U skladu sa svojom falsifikacionistickom slikom ljudskog znanja, Popper tvrdi da svaka
dobra znanstvena teorija jest zabrana. Ako je teorija kompatibilna sa svim logicki mogucim
dogadajima – a to znaci da je neopovrgljiva jer nema dogadaja koji bi ju mogao uciniti
neistinitom –, onda nema nikakva empirijskog sadržaja, onda je prazna. Dakle, da bi teorija
mogla imati ikakav empirijski sadržaj, ona mora nešto zabranjivati. Receno više tehnickim
jezikom; klasa potencijalnih pobijaca teorije ne smije biti prazna, a nije prazna ako »sadrži
barem jednu nepravnu klasu homotipskih osnovnih iskaza«250Osnovni iskazi jesu iskazi

248 Popper, Ibid (1989) strt. 35.


249 Popper, Ibid. (1973), str. 123-4
250 Popper, Ibid (1973), str. 122.

226
koji moraju zadovoljavati dva uvjeta: moraju (1) imati oblik singularnih egzistencijalnih
iskaza, i moraju (2) biti dostupni promatranju. To su »iskazi koji tvrde da se neko zbivanje
dostupno promatranju odigrava u izvjesnoj individualnoj regiji prostora i vremena«251
“Homotipski” znaci da opisuju dogadaje iste vrste. Popper tvrdi da je teorija to bolja
što više zabranjuje. Tu je osnovna intuicija da je sadržaj teorije to veci što je njena
vjerojatnost manja – što više tvrdimo, lakše cemo pogriješiti. Drugim rijecima, što je teorija
informativnija, to je, u svjetlu dosadašnjeg znanja, veca vjerojatnost da nije istinita. Zato je
tautologija prazna istina – vjerojatnost da ne bude istinita jednaka je nuli. »Kolicina
empirijske informacije koju neka teorija nosi, to jest njen empirijski sadržaj, povecava se
usporedno s njenim stupnjem opovrgljivosti« (1973:146). Zamislimo da tri teorije daju
predvidanja o tome kolika je neka fizicka velicina A:

T1: A je u intervalu izmedu 1 i 1.000.000.


T2: A je u intervalu izmedu 10.000 i 100.000.
T3: A je u intervalu izmedu 50.000 i 60.000.

Jasno, najsigurnija je T1, ali je i njen empirijski sadržaj najmanji. Najriskantnija je T3, ali
je zato i najinformativnija. Napredak znanosti moguc je samo ako znanstvenici predlažu
hrabre, to jest riskantne teorije. Problem s astrologijom, gatanjem i ostalim neznanstvenim
prorocanstvima
(soothsaying practice) upravo je u tome što su toliko opcenita i neodredena da naprosto nije
jasno kada se može reci da se nisu obistinila, dakle nije jasno pod kojim se uvjetima mogu
smatrati falsificiranima. U skladu s intuicijom da su vjerojatnost i empirijski sadržaj
obrnuto proporcionalni Popper je definirao mjeru sadržaja iskaza ili teorije kao kompliment
njene vjerojatnosti:

Ct(a) = 1 – p(a)

ili alternativno, kao vrijednost reciprocnu njenoj vjerojatnosti:

Ct(a) = 1 / p(a)

gdje Ct(a) oznacava sadržaj tvrdnje a, a p(a) njenu vjerojatnost.


Ovdje treba napomenuti da je Popper razlikovao logicki sadržaj teorije i empirijski sadržaj
teorije. Logicki sadržaj teorije jesu sve recenice koje se mogu deducirati iz teorije.
Empirijski sadržaj teorije jest, recimo, kolicina informacije koju teorija sadrži. Iako je
logicki sadržaj teorije možda bliži onomu što imamo na umu kada govorimo o sadržaju
teorije ili pojedinog iskaza, Popper je, u skladu sa svojom falsifikacionistickom slikom
ljudskog znanja, empirijskom sadržaju pridavao znatno vecu važnost. Spomenute definicije
odnose se na empirijski sadržaj.
(2) i (5) Za Poppera je uzor testa znanstvene teorije bilo Eddintonovo promatranje
pomrcine Sunca 1919. koje je potvrdilo Einstenovu teoriju. To je epizoda iz povijesti
znanosti na koju se Popper cesto pozivao:
»Svi mi – malen krug studenata kojem sam i ja pripadao – bili smo uzbudeni zbog rezultata
Eddingtonova promatranja pomrcine koje je donijelo prvu važnu konfirmaciju Einsteinove
teorije gravitacije. Za nas je to bilo veliko iskustvo, koje je ostavilo trajan utjecaj na moj
intelektualni razvoj.« (Popper, 1989:34)

251 Popper, Ibid (1973), str. 135.

227
Naime, iz Einsteinove teorije slijedilo je izmedu ostaloga i da gravitacija skrecu
putanju svjetlosti. To je nešto što je izgledalo sasvim nevjerojatno. Sve do Einsteinove
teorije i Eddingtonova eksperimenta nije bilo niceg što bi ukazivalo na to da gravitacija
skrece svjetlost. Ni danas u okviru svakodnevnog iskustva nema nikakve evidencije za
takvo što. Pored toga, nije bilo jasno kako empirijski provjeriti tu posljedicu Einsteinove
teorije. Masa Sunca dovoljna je da svojom gravitacijom deformira sliku neba, medutim,
Suncev je sjaj prejak da bi se moglo vidjeti da li se to doista dogada. Medutim, Eddington
se dosjetio da fotografira nebo za vrijeme potpune pomrcine Sunca. Opservacije su
pokazale da gravitacija Sunca doista deformira sliku neba, to jest da skrece zrake svjetlosti.
Dakle, iako je to što je teorija predvidala bilo potpuno neocekivano, ipak se pokazalo
istinitim. I upravo se zato taj test smatra vrlo dobrim testom. Nisu svi testovi teorija
jednako dobri, Popper govori o “stupnjevima testabilnosti” ili o “strogoci” testa (severity):
što je test stroži, to je teorija, ako ga prode, njime bolje potkrijepljena. Teži je test teže
proci, ali ako ga se prode, više vrijedi.
»Neka h bude hipoteza koju treba testirati; neka e bude iskaz kojim se izražava test
(evidencija), i b 'pozadinsko znanje', to jest, sve one stvari koje (za probu) prihvacamo kao
istinite dok testiramo teoriju. (b isto tako može sadržavati iskaze o pocetnim uvjetima).
Pretpostavimo, za pocetak, da je e logicka posljedica od h i b (ovu cemo pretpostavku
kasnije oslabiti), tako da p(e,hb) = 1. Na primjer, e može biti iskaz o predvidenom
položaju Marsa, izveden iz Newtonove teorije h i našeg znanja o prošlim položajima koje
cini dio od b. U tom slucaju možemo reci da, ako e prihvatimo kao test za h, onda ce
strogost ovog testa interpretirana kao podržavajuci evidencija, biti to veca što je niže
vjerojatno e, pod pretpostavkom b (bez h); to znaci, što je niža p(e,b), vjerojatnost od e pod
pretpostavkom da b.«252 Strogost testa e, pod pretpostavkom pozadinskog znanja b,
oznacena je kao S(e,b), i Popper ju definira (1989, 390) na kao kompliment vjerojatnosti od
e po b:

S(e,b) = 1 – p(e,b)

ili alternativno, naprosto izjednacava strogocu testa s njegovim sadržajem:

S(e,b) = Ct(e,b) = 1 / p(e,b)

Na osnovi tih definicija sadržaja teorije i strogoce testa, Popper definira još i neke
druge vrlo važne pojmove iz metodologije i filozofije znanosti. To su mjera u kojoj test

potkrepljuje teoriju i eksplanatorna snaga teorije.253


Dakle, Einsteinova teorija imala je velik empirijski sadržaj zato što je, u svjetlu
dotadašnjeg znanja, bila nisko vjerojatna. Eddingtonov eksperiment bio je vrlo strogi test

252 Popper, (1989), str.390.


253 Na osnovi te definicije strogoce testa Popper definira i strogocu testa kao podupiruci evidencije, dakle,
mjere u kojoj neki test potkrepljuje teoriju: S(e,h,b) = p(e,hb) / p(e,b) ili: S(e,h,b) = (p(e,hb) –p(e,b)) / (p(e,hb)
+ p(e,b)). Ta Popperova definicija izražava intuiciju vrlo blisku onoj koju izražava Bayesov teorem P(h/e) =
(P(h) × P(e/h)) / P(e), a to je da je mjera u kojoj evidencija uvecava vjerojatnost hipoteze (1) to veca što je
veca mjera u kojoj hipoteza uvecava vjerojatnost hipoteze i (2) to manja što je veca prethodna vjerojatnost
evidencije. Osnovna razlika izmedu Poppera i Bayesa jest u tome što Popper hipotezama uporno pripisuje
vjerojatnost 0. (Nešto više o tom pitanju može se naci u knjizi Howsona i Urbacha Scientific Reasoning – The
Bayesian Approach, str. 261–267.) U svakom bi slucaju bilo zanimljivo pobliže ispitati odnos izmedu
Popperovih definicija i Bayesova teorema i vidjeti koji tocnije zahvaca naše intuicije o tome u kojoj mjeri
evidencija uvecava vjerojatnost teorije, jasno, ako ih je uopce moguce kvantitativno izraziti.

228
zato što je predvideni dogadaj bio veoma nisko vjerojatan. Stoga, buduci da ga je
Einsteinova teorija zadovoljila, on ju potkrepljuje u vrlo visokoj mjeri. S druge strane,
prema Popperu empirijski sadržaj Marxove, Freudove i Adlerove teorije bio bi 0 zato što
vjerojatnost da ce se dogoditi ono što kažu da ce se dogoditi jest 1, dakako, ako ju
interpretiramo onako kako ju interpretiraju njeni opisani zagovornici.
Jasno, notorno je teško nekom dogadaju pripisati preciznu vjerojatnost s obzirom na
dosadašnje znanje, stoga je pitanje u kojoj bi mjeri te definicije mogle biti konkretno
upotrebljive. Osim toga, pitanje je odražavaju li doista Popperove definicije naše intuicije o
odnosima definiranih pojmova. Na primjer, Putnam i Howson i Urbach ne prihvacaju
osnovnu Popperovu ideju da nevjerojatnost neke hipoteze jest mjera njenog sadržaja. Ipak,
uspostavljanje preciznog odnosa izmedu pojmova vjerojatnosti, sadržaja, strogoce testa,
potkrijepljenosti i eksplanatorne snage sigurno predstavlja vrlo važan teorijski doprinos.
Viša rizicnost karakteristika je cijele jedne kategorije predvidanja – to su takozvana
nova predvidanja. Nova predvidanja jesu predvidanja koja slijede iz dane teorije a nisu bila
poznata prije i nezavisno od teorije. Najjednostavnije receno, da nismo primijetili da slijede
iz teorije, ne bi nam palo na pamet da se dogadaju – “ako bismo bez uvida koje donosi dana
teorija ocekivali dogadaj inkompatibilan s teorijom”. To su slucajevi u kojima smo vodeni
teorijama otkrili nove cinjenice o svijetu u kojem živimo – da nismo razmatrali teorije i
njihove posljedice, ne bismo otkrili te cinjenice. Velik je broj autora novim predvidanjima
pridavao veliku težinu u testiranju teorija. I Popperovo omiljeno predvidanje koje je
slijedilo iz Einsteinove teorije – da ce slika neba oko Sunca za vrijeme pomrcine biti
deformirana – bilo je novo predvidanje. Sva nova predvidanja u pravilu predstavljaju vrlo
dobre testove teorija upravo zato što je prethodna vjerojatnost da ce se dogoditi veoma
niska. Dakle, veoma je niska vjerojatnost koju bi im trebalo pripisati u svjetlu dosadašnjeg
znanja, nezavisno od teorije iz koje slijede i koju provjeravamo ispitujuci da li se stvarno
dogadaju. Upravo zbog toga nova predvidanja, ako se obistine, u visokoj mjeri potkrepljuju
teorije iz kojih slijede.
Popper je, kao što smo vidjeli, insistirao na poanti da je znanstvena teorija zapravo
zabrana. U nekom smislu to je trivijalno tocno. Ako tvrdimo da p, to znaci da tvrdimo da se
ne smije dogoditi ne-p, ~p. Ako tvrdimo da svi P jesu Q, to znaci da ne postoji P koji nije
Q. Medutim, nisu li ovdje verifikacija i falsifikacija zapravo simetricne? Naime, falsificirati
p naprosto znaci verificirati ~p; falsificirati Svi P jesu Q naprosto znaci verificirati Postoji
P koji nije Q.254 Neplauzibilna posljedica koju ta logicka simetrija ima po
verifikacionisticki kriterij znanstvenosti jest da je negacija znanstvene tvrdnje neznanstvena
dok je negacija neznanstvene tvrdnje znanstvena. To je ocito apsurdno, kako “Svi su
labudovi bijeli” može biti znanstveni sud zato što je falsifikabilan, a njegova negacija
“Postoji labud koji nije bijel” biti neznanstven zato što nije falsifikabilan? Naime,
univerzalni sud “Svi su labudovi bijeli” možemo falsificirati tako da pronademo labuda
koji nije bijel, ali ga nikada ne možemo verificirati zato što, koliko god labudova
pregledali, uvijek ostaje otvorena mogucnost da cemo u buducnosti otkriti labuda koji nije
bijel. S druge strane, egzistencijalni sud “Postoji labud koji nije bijel” možemo verificirati
tako da pronademo labuda koji nije bijel, ali ga nikada ne možemo falsificirati zato što

254 Tako su logicki pozitivis ti, kada su govorili o verifikaciji, zapravo imali na umu verifikaciju i/ili
falsifikaciju. Princip verifikacije najcešce su formulirali kao tvrdnju da znamo znacenje recenice akko znamo
pod kojim je uvjetima recenica istinita i/ili neistinita, ili, da znamo znacenje recenice akko znamo koja
evidencija uvecava i/ili umanjuje njenu vjerojatnost (vidi Bercic, Filozofija Beckog kruga, dio III). Stoga nije
sasvim jasno zašto se Popper uporno ogradivao od logickog pozitivizma.

229
uvijek postoji mogucnost da cemo u buducnosti otkriti labuda koji nije bijel.255 Dakle,
univerzalno afirmativne sudove možemo falsificirati ali ih ne možemo verificirati, a
njihove negacije možemo verificirati ali ih ne možemo falsificirati. Zbog te je apsurdne
posljedice Hempel odbacio falsifikacionizam, doduše, shvacen kao kriterij smislenosti a ne
kao kriterij znanstvenosti, ali to u ovom kontekstu nije bitno Popper smatra da taj prigovor
ne ugrožava njegov stav o asimetriji falsifikacije i verifikacije iz dva razloga. Prvi je razlog
metodološki: znanost je prije svega zainteresirana za univerzalne generalizacije zbog
njihove eksplanatorne snage. Drugi je cisto logicki: univerzalni su sudovi logicki jaci od
egzistencijalnih – iz univerzalnog suda “Sve stvari imaju svojstvo P”, koji govori o
elementima nekog nepraznog skupa stvari, logicki slijedi egzistencijalni sud “Postoji stvar
koja ima svojstvo P”, ali ne i obratno. Nisam siguran da je taj odgovor dobar, ali ne bih
dalje raspravljao o njemu. Usredotocio bih se na kontekst u kojem se, izgleda, vidi logicka
asimetrija verifikacije i falsifikacije. To je Hempelov paradoks konfirmacije, još poznat kao
paradoks gavranova ili samo kao Hempelov paradoks.
Logicki gledajuci, zakoni prirode uglavnom su univerzalne generalizacije. To su
iskazi tipa “Svi metali vode struju”, “Svi sisavci imaju kralježnicu”, itd. Njihov logicki
oblik jest:

(Px ? ?Qx)

i cita se: za svako x, ako je x P, onda je x Q. Ili, jednostavnije receno: svi P jesu Q. Ako
želimo utvrditi je li neki sud tog oblika istinit, intuitivno je jasno što trebamo ciniti:
trebamo tražiti P-ove i vidjeti jesu li oni Q ili nisu. Ako nas zanima jesu li svi gavranovi
crni, trebamo tražiti gavranove i vidjeti jesu li doista crni. Francuski logicar Nicod tu je
intuiciju formulirao u obliku pravila:

P1: Univerzalni sud konfirmiraju njegove instance.

Instance univerzalnog suda “Svi su gavranovi crni” jesu pojedini crni gavranovi, instance
univerzalnog suda “Svi metali koji vode struju jesu pojedini komadi metala koji vode
struju”, itd. Univerzalni sud svi P su Q dijeli univerzum na cetiri vrste stvari: (1) one koje
su P i Q, (2) one koje su P, ali nisu Q, (3) one koje nisu P, ali jesu Q, i (4) one koje nisu ni
P, ni Q. U slucaju univerzalne generalizacije “Svi su gavranovi crni”, to bi bili:

(1) crni gavran (P i Q)


(2) necrni gavran (P i ~Q)
(3) crni negavran (~P i Q)
(4) necrni negavran (~P i ~Q)

Intuitivno je jasno da instanca koja konfirmira sud “Svi su gavranovi crni” jest (1)
crni gavran.256 Instanca (2) necrni gavran diskonfirmira sud. Dok su instance (3) crni
negavran (crne cipele, crni klaviri, itd.) i (4) necrni negavran (narancasti autobusi, žuti
zidovi, zeleni listovi) irelevantne, one niti konfirmiraju niti diskonfirmiraju sud “Svi su
gavranovi crni” Doista, kako bi narancasti autobusi, žuti zidovi ili zeleni listovi mogli
konfirmirati sud “Svi su gavranovi crni”? Taj sud govori o gavranovima, i ono što je

255 “Svi su labudovi bijeli”, osim mo žda “Svi su gavranovi crni”, sigurno je najcešci primjer univerzalne
generalizacije u filozofiji znanosti. Novozelandski filozof znanosti našeg porijekla Robert Nola tvrdi da su u
Novom Zelandu svi labudovi crni i da to pokazuje evropocentricnost suvremene filozofije znanosti.
256 Podsjetimo se, u Wasonovu zadatku izbora ispitanici najcešce kao relevantne karte isticu uprav
potencijalno konfirmirajuce instance; 59 od 128 istice p i q, a 42 od 128 istice samo p.

230
relevantno za istinosnu vrijednost tog suda jesu svojstva gavranova, a ne nekih drugih
predmeta.
Medutim, izgleda da nije tako. Koliko god to bilo intuitivno neprihvatljivo, vrlo
jednostavni logicki razlozi pokazuju da i narancasti autobusi, žuti zidovi i zeleni listovi isto
tako konfirmiraju sud “Svi su gavranovi crni” kao i crni gavranovi. Naime, ako su sudovi
ekvivalentni, to znaci da imaju isto znacenje, iste uvjete istinitosti to znaci da ih iste stvari
cine istinitima i neistinitima. Prema tome, možemo formulirati i drugo pravilo
konfirmacije:

P2: Ako su dva suda ekvivalentna, onda instance koje konfirmiraju jedan sud ujedno
konfirmiraju i drugi sud.

Medutim, sud “Svi su gavranovi crni” ekvivalentan je sudu “Sve što nije crno nije gavran”.
A buduci da narancasti autobusi, žuti zidovi i zeleni listovi (prema P1) konfirmiraju sud
“Sve što nije crno nije gavran”, ti predmeti (prema P2) ujedno konfirmiraju i sud “Svi su
gavranovi crni”.

[(x) (Px? ?Qx)]? ?[(x) (~Qx ? ?~Px)]

(P i Q) (~P i ~Q)

Dakle, prvi sud konfirmiraju crni gavranovi (P i Q). To je u skladu s intuicijom izraženom
pravilom P1. Isto tako, drugi sud konfirmiraju necrni negavranovi (~P i ~Q). I to je u
skladu s intuicijom izraženom pravilom P1. Medutim, prema pravilu P2, koje je isto tako
intuitivno prihvatljivo, necrni negavranovi konfirmiraju sud “Svi su gavranovi crni”. A ta
je posljedica intuitivno sasvim neprihvatljiva – izgleda da su narancasti autobusi, žuti
zidovi i zeleni listovi konfirmacijski sasvim irelevantni za sud “Svi su gavranovi crni”. U
toj situaciji u principu su tri mogucnosti:

(1) Odbaciti Nicodovo pravilo P1 da univerzalni sud konfirmiraju njegove instance.

(2) Odbaciti pravilo P2 da ako su dva suda ekvivalentna, da onda instance koje
konfirmiraju jednoga ujedno konfirmiraju i drugoga.

(3) Prihvatiti neintuitivnu posljedicu da necrni negavranovi ipak konfirmiraju sud


“Svi su gavranovi crni”, to jest, da logika pokazuje da su naše intuicije o
konfirmaciji pogrešne.

Sam Hempel odlucio se za trecu opciju, prihvatio je posljedicu da i necrni negavranovi (~P
i ~Q) doista konfirmiraju hipotezu “Svi su gavranovi crni” (x) (Px ? ?Qx), doduše, u znatno
manjoj mjeri nego crni gavranovi (P i Q). Otuda psihološki dojam da su konfirmacijski
sasvim irelevantni, iako logicki zapravo nisu (Hempel, 1945). Doista, ovisno o broju stvari
u univerzumu, instance ~P i ~Q mogu konfirmirati hipotezu da (x) (Px ? ?Qx). Izgleda da
konfirmacija nije apsolutna kategorija, vec da je relativna u odnosu na pozadinsko znanje
Zamislimo da znamo da se u posudi nalaze dva predmeta, kocka i kugla, i da znamo da je
jedan crn a drugi bijel, ali da ne znamo koji je koje boje. U toj situaciji, informacija da je
kugla bijela u potpunosti konfirmira hipotezu da je kocka crna. Jasno, što je broj predmeta i
svojstava veci, to instance ~P i ~Q u manjoj mjeri konfirmirati hipotezu da (x) (Px ? ?Qx).
Doduše, ako je broj predmeta i broj svojstva beskonacan, onda i ta mjera postaje
beskonacno mala, tako da je u svijetu u kojem živimo ta mjera u najboljem slucaju

231
zanemarivo mala. Iako Hempelova opcija pruža nekakvo objašnjenje cinjenice da imamo
dojam da su instance ~P i ~Q konfirmacijski irelevantne za hipotezu (x) (Px ? ?Qx), izgleda
da taj dojam nije iskljucivo psihološka cinjenica. Naime, naprosto nije jasno kako bi boje
autobusa, zidova i listova mogle imati ikakve uzrocne i/ili samo evidencijske veze s bojom
gavranova.
Quine uvažava intuiciju o irelevantnosti i nastoji pokazati da ona nije cisto psihološki
produkt. On smatra da bi univerzalne generalizacije kojima nastojimo izraziti zakone
prirode trebale govoriti o prirodnim vrstama i njihovim medusobnim odnosima U jeziku se
mogu formulirati negativni predikati – negavran, necrno, itd. Medutim, oni ne odgovaraju
nikakvim prirodnim vrstama, u svijetu ne postoji vrsta stvari negavran. Buduci da negavran
nije vrsta, nema smisla predvidati svojstva i ponašanje ne-gavrana, drugim rijecima,
negativni predikati nisu projektibilni. Negacija projektibilnog predikata nije i sama
projektibilna. Stoga Quine tvrdi da crni gavranovi konfirmiraju sud “Svi su gavranovi
crni”, pa time i sud “Sve što nije crno nije gavran”, buduci da ti sudovi tvrde isto, ali da
narancasti autobusi i zeleni listovi ne konfirmiraju sud “Sve što nije crno nije gavran”,
buduci da necrno i negavran nisu projektibilni predikati. Zeleni listovi konfirmiraju sud
“Svi su listovi zeleni” ali ne i sud “Sve što nije crno nije gavran”. Quineovo rješenje vodi u
odbacivanje ili barem modificiranje P1. Iako nema konsenzusa oko tocnog rješenja
paradoksa konfirmacije, izgleda da ipak vecina autora smatra da se rješenje nazire upravo u
tom pravcu.
Medutim, izgleda da Popperov falsifikacionizam, barem naizgled, lako izlazi na kraj s
paradoksom konfirmacije. Naime, iako razlicite instance konfirmiraju sudove “Svi su
gavranovi crni” i “Sve što nije crno nije gavran”, ista ih instanca diskonfirmira, a to je
necrni gavran (P i ~Q). Tu se najbolje vidi da su oni ekvivalentni. Za falsifikaciju, to jest
diskonfirmaciju, sve su ostale instance irelevantne: (1) crni gavran (P i Q), (3) crni
negavran (~P i Q), i (4) necrni negavran (~P i ~Q). U tom su aspektu verifikacija i
falsifikacija asimetricne – isto ih instanca diskonfirmira, ali ih razlicite konfirmiraju. Dakle,
ako slijedimo Popperovu metodološku uputu “Traži instance koje diskonfirmiraju!”,
paradoks gavranova uopce se ne javlja. Da bismo testirali hipotezu “Svi su gavranovi crni”
(x) (Px? ?Qx), trebamo tražiti samo gavranove koji nisu crni (P i ~Q); ako ih nademo,
hipotezu treba odbaciti, ako ih ne nademo, hipotezu treba zadržati.
Popperovskom rješenju moglo bi se prigovoriti da je cudna i kontraintuitivna posljedica
rješenja da crni gavranovi (P i Q) postaju evidencijski irelevantni za hipotezu “Svi su
gavranovi crni” (x) (Px ? ?Qx). Ta je posljedica možda još paradoksalnija od izvornog
paradoksa da narancasti autobusi, žuti zidovi i zeleni listovi konfirmiraju hipotezu “Svi su
gavranovi crni”. Popperovski odgovor na ovaj prigovor bio bi da se “potvrdnu evidenciju
smije uzeti u obzir samo ako predstavlja ozbiljan ali neuspješan pokušaj da se teorija
falsificira”
Dakle, crni gavran (P i Q) predstavljao bi legitimnu potkrepljujucu evidenciju
(corroborating evidence) samo ako bi ga se pronašlo u pokušaju da se pronade necrni
gavran (P i ~Q). Jasno, namece se pitanje kako naše namjere mogu utjecati na relevantnost
evidencije do koje smo došli – crni gavran jest crni gavran, on je instanca (P i Q) bez obzira
jesmo li ga pronašli u namjeri da pronademo (P i Q) ili u namjeri da pronademo (P i ~Q).
Nije li ovdje razlika izmedu verifikacije i falsifikacije samo psihološka ali ne i logicka?
Izgleda da nije: taj prigovor gubi svoju težinu kada se ima na umu cinjenica da je situacija
u paradoksu gavranova krajnje shematizirana i pojednostavnjena. U stvarnoj znanstvenoj
praksi situacija je složenija i stoga namjera da se hipoteza verificira i namjera da se
falsificira mogu dovesti do znatno razlicitih postupaka – moguce je, na primjer, da ista
vrsta ptice u razlicitim podnebljima ima razlicitu boju. Stoga, ako nam je namjera
falsificirati hipotezu, nastojat cemo utvrditi koje je boje u razlicitim podnebljima, itd.

232
Prema tome, izgleda da su i naše namjere evidencijski relevantne, cak i u slucajevima kada
nas dovedu, cisto logicki gledajuci, do istih instanci. Popperovsko rješenje paradoksa
konfirmacije zapravo cuva intuiciju da konfirmacijske instance univerzalne generalizacije
(x) (Px ? ?Qx) jesu instance (P i Q), ali, uz ogradu da to mogu biti samo one cije je otkrice
uslijedilo u nastojanju da se otkrije diskonfirmirajuca instanca257 (P i ~Q) .

(7) Kao što smo vidjeli, Popperova falsifikacionisticka teorija ljudskog znanja zasnovana je
na jednostavnom logickom uvidu da se univerzalne generalizacije znanosti nikada ne mogu
u potpunosti verificirati ali se mogu u potpunosti falsificirati.
»Moj se prijedlog zasniva na asimetriji izmedu mogucnosti verifikacije i mogucnosti
opovrgavanja, asimetriji koja proizlazi iz logicke forme univerzalnih iskaza. Jer,
univerzalni iskazi nikad se ne mogu izvesti iz singularnih iskaza, ali im singularni iskazi
mogu proturjeciti. Prema tome, cisto deduktivnim zakljuccima (uz pomoc modus tollensa
klasicne logike) moguce je iz istinitosti singularnih iskaza dokazivati neistinitost
univerzalnih.« 258

Popperov logicki uvid jasan je – u induktivnom zakljucku premise nikada ne mogu


dokazati istinitost konkluzije, dok u deduktivnom to mogu:

a1 jest P i Q. am jest P.
a2 jest P i Q. Ako svi P jesu Q, onda i am jest Q.
a3 jest P i Q. am nije Q.
. ------------------------------------------------
. Nije tako da svi P jesu Q.
an jest P i Q.
-----------------
Svi P jesu Q.

Medutim, velik se broj autora okomio na Popperovu tezu o asimetriji verifikacije i


falsifikacije. Naime, smatrali su da iz cisto logicke asimetrije ne slijedi da je i u empirijskoj
spoznaji ikada moguce dokazati da hipoteza nije istinita. Tako je, na primjer, Ayer smatrao
da: »Hipoteza ne može biti konkluzivno pobijena ništa više nego što može biti konkluzivno
potvrdena. Jer ako javljanje izvjesnih opservacija uzmemo kao dokaz da je dana hipoteza
neistinita, pretpostavljamo postojanje izvjesnih uvjeta. A iako, u ma kojem danom slucaju,
može biti veoma nevjerojatno da je ta pretpostavka neistinita, to nije logicki nemoguce.«
Ayerova je poanta sasvim opcenita: buduci da nikada ne možemo iskljuciti
mogucnost da stvari zapravo nisu onakve kao što mislimo da jesu, nikada ne možemo biti
sigurni da je dana hipoteza pobijena. To jest, buduci da nikada ne možemo biti sigurni da
am doista jest P i da am doista nije Q, nikada ne možemo biti sigurni da doista nije tako da
svi P jesu Q. Medutim, Ayerov argument jest instanca generalnog skeptickog argumenta da
nikada ne možemo biti sigurni da stvari doista jesu takve kao što nam izgledaju, stoga nije
jasno koliku bismo mu težinu trebali pripisati u kontekstu specificne rasprave iz filozofije
znanosti.259 Ipak, zakljucak Ayera i ostalih logickih pozitivista prilicno je trezven,

257 R.K.Popper, Realism and the Aim of Science, (ur.) Bartley, W. W., London, Melbourne Sydney:
Hutchinson, 1983, str. 257.
258 Popper, Ibid. (1973), str 75.
259 Naime, u Ayerovoj Language Truth and Logic preplicu se dvije rasprave. Prva je o mogucnosti
konkluzivne verifikacije i/ili falsifikacije sintetickih recenica, a druga je mogucnosti redukcije
fenomenalistickog jezika na realisticki. Buduci da fenomenalisticki jezik (opis stvari u terminima toga kako
nam izgledaju) nije moguce reducirati na realisticki (opis stvari u terminima toga kakve one doista jesu), nije

233
smatrali su da iskustvena spoznaja nikada ne može biti sasvim izvjesna i to su uzeli kao
važnu ili cak osnovnu odrednicu iskustvene spoznaje. Ako je to tako, onda, strogo uzevši,
doista nije moguce konkluzivno falsificirati niti jednu hipotezu. Medutim, to još uvijek ne
znaci da nema nikakve razlike u pogledu mogucnosti falsifikacije recimo, izmedu
Marxove, Freudove i Adlerove teorije s jedne strane i Einsteinove s druge. Moguce je
tvrditi da postoji principijelna razlika ako pretpostavimo da je naše iskustvo pouzdano, ili,
u najgorem slucaju, da razlika nije principijelna vec samo u stupnju.
Drugi, vrlo slican prigovor Popperu ima daleko vecu težinu. To je prigovor da je
struktura naših znanstvenih teorija takva da ih nije moguce konkluzivno falsificirati isto
kao što ih nije moguce ni konkluzivno verificirati, te da je stoga Popperov
falsifikacionizam predstavlja sasvim netocnu i neprimjenljivu sliku znanosti. To je poznati
Duhem–Quineov argument, koji je zasnovan na uvidu da hipoteze suvremene znanosti
skoro nikada nemaju direktnih logickih posljedica izdvojene iz spleta hipoteza i teorija u
kojima se javljaju. “Svi su labudovi bijeli” simplificiran je primjer pogodan za raspravu o
logickoj strukturi konfirmacije, medutim, hipoteze stvarne znanosti najcešce su znatno
udaljenije od neposrednog iskustva. Ideja je da je Popperova slika opovrgavanja hipoteze
negativnom opservacijom
H1 ? O ?
~O
-----------
~H1
pojednostavnjena do te mjere da je naprosto pogrešna. Hipoteze se u pravilu mogu testirati
samo zajedno s drugim hipotezama, tako da u slucaju negativne opservacije nikada nije
nedvoznacno jasno koju hipotezu treba odbaciti kao neistinitu.
(H1 & H2 & H3 & ... & Hn ) ? O ?
cO
--------------------------------------------
?

Stoga nikada ne možemo reci koja je od hipoteza falsificirana negativnom


opservacijom, možda je to H1 , možda neka druga. Da bismo skup hipoteza doveli u sklad s
opservacijama, možemo odbaciti ili modificirati hipotezu koju testiramo H1 , medutim, isto
tako možemo odbaciti ili modificirati bilo koju drugu hipotezu koja je bila ukljucena u
testiranje, ili možemo dodati hipotezu koja ce sistem hipoteza dovesti u sklad s
opservacijom. Zbog toga negativna opservacija nikada ne može konkluzivno falsificirati
hipotezu. Popper je bio svjestan tog problema, ali je smatrao da je to cisto logicka
mogucnost i da joj nema mjesta u dobroj znanstvenoj praksi. Tvrdio je da takav ad hoc
konvencionalisticki manevar dovodenja hipoteze u sklad s opservacijama uništava ili
barem umanjuje znanstveni status date hipoteze ili teorije. Medutim, znatan broj kriticara
Poppera smatrao je da u takvim potezima nema ništa loše i da predstavljaju savršeno dobru
znanstvenu praksu. Putnam, na primjer, tu kritiku Poppera ilustrira primjerom Newtonova
opceg zakona gravitacije260 Iz tog se zakona mogu izvesti, na primjer, Keplerovi zakoni
samo uz pomocne pretpostavke da (1) ne postoje nikakva druga tijela osim Sunca i Zemlje,
da se (2) Sunce i Zemlja nalaze se u cistom vakuumu, i da (3) na Sunce i Zemlju ne djeluju
nikakve druge sile. Ako se pokaže da predvidanja koja slijede iz opceg zakona gravitacije

moguce iskustvom konkluzivno verificirati i/ili falsificirati niti jednu recenicu koja govori o tome kakve
stvari doista jesu. Više o toj raspravi može se naci u knjizi Borana Bercica Filozofija Beckog kruga, dio III.,
5.1.2, i dio V., 3.1. do 3.7.
260 Gravitacijsko privlacenje razmjerno je masama tijela a obrnuto razmjerno kvadratu njihove udaljenosti F
= G m1 m2 /r2 .

234
nisu istinita, možemo odbaciti ili modificirati zakon, ali isto tako možemo odbaciti ili
modificirati neku od pomocnih pretpostavki. Suprotno Popperovim intuicijama, Putnam
smatra da je u slucaju da se pojave anomalije, razumnije zadržati zakon a modificirati
pomocne pretpostavke nego odbaciti zakon.
»Imajuci u vidu ogroman uspjeh zakona opce gravitacije u skoro svim slucajevima, jedna
ili dvije anomalije nisu razlog za odbaciti ga. Vjerojatnije je da su neistinite pomocne
pretpostavke nego da je neistinita teorija, barem kada nema ozbiljnog protukandidata.«
Putnam smatra da se isto može pokazati i na teorijama Maxwella, Mendela i Darwina
i nizu drugih visoko respektabilnih teorija iz povijesti znanosti. A ako prema Popperovoj
slici znanosti teorije Newtona, Maxwella, Mendela i Darwina nisu dobre teorije, onda prije
treba odbaciti Popperovu sliku nego te teorije. Duhemovsku kritiku prihvatili su i
sljedbenici Poppera, koji su onda ublažavali njegove stavove. Tako, na primjer, Imre
Lakatos tvrdi da i “divljenja vrijedne znanstvene teorije naprosto ne zabranjuju bilo kakvo
stanje stvari”. Mislim da vrijedi u cijelosti citirati njegovu ilustraciju duhemovskog
argumenta na istom primjeru na kojem je to ucinio i Putnam:
»Prica je o zamišljenom slucaju odstupanja planeta. Fizicar pred einsteinovske ere
uzima Newtonovu mehaniku i njegov zakon gravitacije N, prihvacene pocetne uvjete, I, i
pomocu njih racuna putanju novootkrivena malog planeta p. Ali planet odstupa od
predvidene putanje. Smatra li naš newtonovski fizicar da Newtonova teorija gravitacije
zabranjuje odstupanje i da zbog toga, kada ju se jednom ustanovi, pobija teoriju N? Ne. On
smatra da mora postojati dosad neotkrivena planet p' koja utjece na putanju p. Izracunava
masu, orbitu, itd. tog hipotetskog planeta i onda od eksperimentalnog astronoma traži da
testira njegovu hipotezu. Planet p' toliko je malen da ga se ne može vidjeti niti najvecim
teleskopom: eksperimentalni astronom traži financijsku potporu za izgradnju još veceg
teleskopa. Za tri godine novi je teleskop spreman. Da je otkriven nepoznat planet p', to bi
se slavilo kao nova pobjeda newtonovske znanosti. Ali nije. Napušta li naš znanstvenik
Newtonovu teoriju i ideju o planetu koja utjece na putanju? Ne. Predlaže hipotezu da ga od
nas zaklanja oblak svemirske prašine. Izracunava položaj i svojstva tog oblaka i traži
financijsku potporu da bi poslao satelit da provjeri svoje izracune. Da su instrumenti
satelita (možda novi, zasnovani na slabo testiranim teorijama) zabilježili postojanje takva
oblaka, rezultat bi se slavio kao izvanredna pobjeda newtonovske znanosti. Ali oblak nije
pronaden. Napušta li naš znanstvenik Newtonovu teoriju i ideju da postoji planet koji
utjece na putanju i oblak koji ga skriva? Ne. On predlaže hipotezu da u tom prostoru postoji
magnetno polje koje ometa instrumente satelita. Šalje se novi satelit. Da se otkrilo
magnetno polje, newtonovci bi slavili senzacionalnu pobjedu. Ali nije. Smatra li se to
pobijanjem newtonovske znanosti? Ne. Ili se predlaže još jedna ingeniozna pomocna
hipoteza ili cijela prica završi u prašnjavim tomovima periodike i nikada se više ne
spomene.«261
Iako Popper nije pridavao veliku važnost duhemovskom argumentu, nije bio bez
eksplicitnog odgovora. Smatrao je da u sistemu hipoteza opovrgnutom negativnom
opservacijom prilicno tocno možemo odrediti koji je dio sistema hipoteza opovrgnut
danom opservacijom zato što “veze izmedu razlicitih dijelova jedne teorije [...] mogu biti
dovoljno jasne da nam omoguce da odlucimo koji je od njenih podsistema pogoden jednim
odredenim opovrgavajucim promatranjem.” Zatim, u svoj je prilog spominjao cinjenicu da
se u stvarnoj znanstvenoj praksi cesto zadržavaju neki dijelovi teorija dok se neki drugi
odbacuju (1989:243–244). Kada ne bi bilo moguce razluciti dijelove teorija koje su
zaslužne za uspjeh od onih koje su zaslužne za neuspjeh, taj bi dio stvarne znanstvene

261 I. Lakatos: “Falsification and the Methodology of Scientific Research Programmes”, u Kourany, J.(ur).
Scientific Knowledge – Basic Issues in the Philosophy of Science, Belmont, California: Wadsworth 1987. str.
174-175.

235
prakse morao biti sasvim iracionalan, što ocito nije. Štoviše, izgleda da su znanstvenici u
tome prilicno dobri. Na koncu, ad hoc hipoteze, koje uvode zato i tako da dovedu teoriju u
sklad s opservacijama, mogu se nezavisno testirati. “Nezavisno” znaci u sklopu neke druge
teorije. A ako su jednom nezavisno testirane, time onda prestaju biti ad hoc. U Lakatosevu
zamišljenom primjeru to bi bile hipoteza da postoji neotkriveni planet p', hipoteza da
postoji oblak svemirske prašine, i hipoteza da postoji magnetno polje. One su ad hoc sve
dok ne postanu nezavisno potvrdene. Stoga mislim da duhemovski argument, iako otupljuje
oštricu Popperova falsifikacionizma, ipak ne predstavlja konkluzivni argument protiv te
pozicije u filozofiji znanosti.

11.1. Popperov treci svijet.

Bez obzira što smo u prethodnom poglavlju vidjeli neke kriticke osvrte na Popperov
falsifikacionizam, on je bez sumnje doveo u pitanje problem verifikacije i dao
odgovarajuca rješenja. Time je dovedena u upitanost citava konstrukcija logickog
pozitivizma cija kralježnicu ili osnovnu cini upravo veza izmedu elementarnih stavova,
verifikacije i generalizacije. No, ako elementarne iskustvene recenice ne mogu verificirati
ili potvrditi neku generalizaciju, po Popperu, oni je mogu opovrci tj. pokazati da je
neistinita. Dakle, znacaj elementarnih iskustvenih sudova za racionalnost neke
generalizacije sastoji se u tome da one mogu opovrgnuti (falsificirati) pogrešne
generalizacije, hipoteze ili zakone. Ovakav stav Poppera cesto se naziva naivnim
falsifikacionizmom gdje uvecanje iskustvenog sadržaja znanja postižemo pronalaženjem
instancija koje opovrgavaju provizorne generalizacije ili hipoteze.
Drugim rijecima, umjesto empirickog uzlaznog prodora od iskustva prema opcim
zakonima za Poppera treba krenuti od nagadajuce generalizacije i pokušati opovrgnuti
barem jednom instancijom. Ovim se sam postupak odnosu na logicki pozitivizam okrece
naopacke sa induktivizma na deduktivizam, sa empirizma na racionalizam itd. Time ce
dokazivanje imati oblik deduktivnog zakljucka i da bude racionalno u metodološkom
smislu, hipoteza mora biti opovrgljiva, tj. potencijalno opovrgnuta.
Zbog svega ovoga potrebno je unaprijed navesti instancije (tzv. potencijalne
falsifikatore) koji ce je opovrgnuti ako se pokažu istinitim. To se zove falsifikacionosticki
kriterij demarkacije ( razgranicenja ) racionalnog i iracionalnog. Umjesto induktivnog
dodavanja empirijskog znacenja, za Poppera je kljucni test racionalnost provjeravanja.
Provjeravanjem se izbjegava empiristicki problem, što zapravo potvrduje elementarne
recenice. Pojedinacnim testom mogu se dokazati dvije stvari: ako postoji instancija za koju
smo unaprijed rekli da ce opovrgnuti hipotezu, hipotezu treba odbaciti. Ako se pak ne
potvrdi postojanje opovrgavajuce instancije, hipoteza ima veci stupanj potvrde
(koroboracije), ali ona time nije potkrijepljena (verificirana), ona tim testom nije postala
izvjesnija. Stoga se racionalnost sastoji u pronalaženju falsifikatora, u kritici hipoteza ili
nagadanja. Ako se pak hipoteza opovrgne, nastaje novi problem: moramo pronaci hipotezu
koja ce objasniti (uklopiti) i pojedinacnu instanciju koja je opovrgnula prethodnu hipotezu i
instancije koje je objašnjavala prethodna hipoteza. Hipoteza koja ce to moci, imat ce veci
empirijski sadržaj od prethodne, a ujedno ce biti i opcenitija od prethodne. Za opcenitiju
hipotezu vrijedi ista norma racionalnosti kao i za prethodnu, i ona mora navesti
potencijalne falsifikatore. Medutim, pronalaženjem »posebnih slucajeva« koji se ne
uklapaju u hipoteze, svaka sukcesivna hipoteza i teorija ima sve veci empirijski sadržaj jer
mora uklopiti i prethodne instancije, stoga pronalaženje opcenitije generalizacije postaje
sve riskantnije, a navodenje potencijalnih falsifikatora sve teže.
Kao i kod logickog pozitivizma Popper pretpostavlja kumulativni rast znanja u
znanosti samo sa tom razlikom što postoje tri uvjeta rasta znanja:

236
1. Nova teorija treba proisteci iz neke jednostavnije i nove ideje koja ce ponovo povezati
dotada nepovezane cinjenice.262
2. Ta teorija, takoder, mora biti neovisno testirana i mora imati nove posljedice koje se
mogu testirati i koji u principu dovodi do predvidanja dosada neopaženih stvari.
3. Mora da prode neke nove ozbiljne testove.
Ovdje se odmah nazire jedno potpuno drugo gledište spram logickog pozitivizma ciji
je rast znanja sadržan u “besciljnom” nabrajanju empirijskih datosti. Popperova teorija je
“evolucijska spoznajna teorija” cija se shema rasta može jednostavno opisati na sljedeci
nacin; dokazivanje zapocinje u nekom problemu za koji postavljamo hipotezu kao moguci
odgovor, opovrgavanjem hipoteze dobivamo novi problem za koji predlažemo novu neku
novu hipotezu kao potencijalni odgovor i tako se postupak nastavlja dalje.263
Ovakvi stavovi odmah namece i promjenu definicija cilja znanosti i znanja. Ciljevi su
znanosti objašnjenje i predvidanje dogadaja. Struktura objašnjenja i predvidanja ima po
Popperu (i Hempelu) oblik hipoteticno-deduktivne metode, pri cemu objašnjenjem
izvodimo zakljucke o prošlim dogadajima, a predvidanjem o buducim. Opca premisa sadrži
hipoteticni zakon ili opce pravilo a partikularna premisa sadrži “pocetne” uvjete; iz njih
slijedi zakljucak “prošli se dogadaj morao dogoditi” ili “buduci se dogadaj mora dogoditi”
ili “predvidanje p je neistinito”. Naravno, uvijek možemo ili moramo postaviti pitanje
legitimnosti pretpostavljenog zakona i zadovoljavanja konkretnih uvjeta iz kojih
deduktivno slijedi objašnjavalacka ili predvidalacka konkluzija. Ali pod pretpostavkom
istinitosti premisa, konkluzija o dogadaju nužno slijedi. Zbog toga se takav Popperov
model naziva hipoteticno-deduktivnim modelom objašnjenja i predvidanja.
Može se reci da je rast znanja jedan od osnovnih problem kritickog racionalizma i u
mnogome je njihova pozicija direktno suprotna stavovima logickog pozitivizma. Dok je
kod jednih i drugih stajališta rast znanja zadan putem pokušaja i pogreški implikacije su
razlicite. Logicki pozitivizam ima u principu afirmativan odnos spram dostizanja cilja
znanosti u nekakvoj mogucnosti odredenja i dokucivosti istine dotle kriticki racionalizam
postulirajuci falsificiranje i opovrgljivost kao jedini kriteriji stvar postavlja radikalno
drugacije i dovodi do zakljucka kako ne postoji apsolutno ne problematicno vrelo
izvjesnosti i istine.
Ne postoji teorija ili tvrdnja koju smijemo smatrati apsolutnom i neoborivom
tvrdnjom i koja bi postala apsolutni temelj znanja. Sve, a pogotovo apsolutne tvrdnje,
moraju se podvrci kritici. Ne postoje teorije koja može opravdati i utemeljiti sve cinjenice,
a teorije koje to pokušavaju Popper naziva iracionalnim. Odavde slijedi osnovna
karakteristika antifundacionalizma, odnosno njegove kriterije utemeljenja. Ali bez
apsolutnih temelja znanja mi nikada ne možemo biti siguran u istinitost teorije i to jeste
osnovna tvrdnja Poppera. Ono što, medutim, možemo uciniti jeste da na opisani nacin
poboljšavamo teoriju, tj. da se naša teorija približava asimptotski nekoj konacnoj istini. To
je temelj Popperove teorije doktrine o istinolikosti. Prema tome cilj znanja, znanosti i
racionalnog postupanja ne smije biti traženje apsolutne istine i imperativ znanja i znanosti
jeste poboljšanje teorije kritikom i pokušaj da se približimo istini.
Što se pak tice teorije znacenja, Popper je u izvjesnom smislu “konvencionalist” jer
su za njega pojmovi ciste konvencije. Spoznajni sadržaj postoji u sudu o necemu. Ovdje se
takoder pokazuje otklon spram logickog pozitivizma a posebno spram “mladog”
Wittgensteina, jer za Poppera analiza jezika je samo zanimljiva igra i ništa više. Dakako, da
taj otklon prelazi i na “esencijalisticko” platonisticku koncepciju koja pretpostavlja da

262 Primjer: zakoni plinskog stanja i jednadžba stanja idealnog plina.


263 Ustvari ovaj koncept u mnogome podsjeca na Darvinovu teoriju evolucije gdje opstoje samo one
najsposobnije ideje. Ovu analogiju je povlacio i sam Popper u svojim razmatranjima, ali je pretrpjela mnoge
kritike.

237
cemo poznavanjem pojmova i ideja otkriti nešto o nužnim svojstvima stvari koje opisuju ti
pojmovi. Za Poppera, naprotiv, nema niceg takvog jer su ideje, pojmovi samo korisni ciji
precizni opisi imaju samo heuristicku vrijednost za kategorizaciju raznolikosti zbilje.
No, ne smijemo izvoditi iz ovoga zakljucak da on zastupa ideju cistog
konvencionalizma i pragmatizma jezika. To se narocito pokazuje u njegovom postuliranju
“treceg” svijeta ili svijeta ideja koji po mnogome slici na Platonovu ideju. To je svijet
neovisan o našim psihološkim predodžbama i fizickoj stvarnosti, to je svijet teorije, svijet
jezika, umjetnosti itd. On je covjekova tvorevina ali nadilazi svog tvorca. U tom svijetu
zaticemo probleme koje tvore same ideje, problema koje na odredeni nacin ljudi rješavaju,
ali koji se ne iscrpljuju sa tim odnosom spram njih. Taj se svijet u toku povijesti umnaža,
jer sva rješenja pojedinih problema mogu postati problem za nekoga drugog i time nadilazi
svoje tvorce.
Kao dokaz postojanja treceg svijeta Popper navodi interesantan misleni eksperiment.
Zamislimo, kaže on, da se svi strojevi i sva oruda unište, da se uništi sve ono što smo
naucili, ukljucujuci i naše znanje o strojevima i orudima kao i naše znanje kako se ono
koristi. Zamislimo, medutim, da u tom opcem uništenju opstanu knjižnice i naša
sposobnost ucenja. Jano je, da bi nakon mnogo truda svijet ponovo profunkcionirao U
drugom primjeru neka se pored strojeva unište i knjižnice. U tom slucaju naša civilizacija
se ne bi obnovila n i nakon mnogo stoljeca. Dakle, ovom jednostavnom primjerom Popper
pokušava pokazati da taj treci svijet ili svijet ideja ne samo da egzistira, nego da je za
covjeka fundamentalan kao i druga dva.264
Takoder on brani šest teza koje cemo ukratko navesti: 1. tradicionalna epistemologija
usredotocila se na drugi svijet, na znanje u subjektivnom smislu i za njega je ono
relevantno u proucavanju znanja. 2. Za epistemologiju je bitno proucavanje problema
nezavisno od njihovih nosilaca. 3. Objektivisticka epistemologija, koja proucava treci svijet
može objasniti mnoge pojave drugog svijeta, ali proces nije simetrican jer epistemologija
koja se temelji na proucavanju svijeta ne može objasniti same sadržaje problemskih
situacija. 4. Treci svijet je prirodno proizvod covjeka-životinje (ovdje on pravi analogiju sa
paukovom mrežom) 5. Treci je svijet uglavnom autonoman, premda se na njega može
djelovati i premda ono može djelovati na nas. On je autonoman unatoc tome što je ljudski
proizvod i unatoc tome što djeluje na nas. 6. Objektivno znanje raste upravo zbog naše
interakcije as trecim svijetom. (Ovdje opet pravi analogiju izmedu rasta znanja i biološkog
rasta.)
Bez obzira na veliku kritiku koju je pretrpjela njegova ideja o postojanju “treceg
svijeta” ona pokazuje da se odnos izmedu filozofije znanosti i same filozofije radikalno
mijenja. Ne samo da filozofija, metafizika nije stavljene na marginu ozbiljnog promišljanja
kako je to pokušao postaviti logicki pozitivizam, nego se ona vraca na velika vrata sa
konstatacijom kako promišljanje o znanosti mora ukljuciti i da su mnoga pitanja na koje
znanost mora odgovoriti metafizicke prirode.265
Ne postoji, medutim, bilo kakve tvrdnje, pa odatle ni proturjecnosti u Svjetovima 1. i
2. Tvrdnje nisu materijalni objekti ni mentalni sklopovi. Njih mogu iskusiti razliciti umovi i
one cesto mogu imati posljedice, logicke, kao i neke druge, koje njihovi stvaraoci nisu ni
namjeravali niti predvidjeli. Tvrdnje, drugim rijecima, pripadaju Svijetu 3. a to je u osnovi
razlog zašto on predstavlja kljuc za kriticki racionalizam.

264 Mi se necemo posebno baviti problemom treceg svijeta, ali možemo napomenuti da ovo postuliranje u
mnogome podsjeca na Platonovu i Hegelovu filozofiju.
265 Možemo slobodno pretpostaviti da su filozofija i znanost danas suocena sa izborom , a to je izbor
izmedu Popperovog pluralizma predstavljenom u njegovoj teoriji o tri svijeta ili Wittgensteinovog
pozitivistickog biheviorizma, predstavljenog u njegovoj teoriji o ne postojanju pravih filozofskih problema.
Obje teorije predstavljaju reakciju na problem duh-tijela i na problem objektivnog znanja.

238
Popper je, ustvari poput Platona i Fregea, Svijet 3. uveo sa namjerom da riješi
problem objektivnog znanja. Medutim, za razliku od njih, on nije znanstveno znanje
smatrao izvjesnim. Za Poppera, problem nije bio u objašnjavanju kako bi objektivno znanje
moglo postati izvjesno, nego u objašnjenju kako bi pogrešno znanje moglo biti objektivno.
A ovdje je njegovo rješenje bilo u tome da se objektivnost znanstvenog znanja sastoji u
njegovoj osjetljivost na kriticnost. Daleko od toga da Svijet 3. pruža potporu znanstvenom
polaganju prava na izvjesnost, kako bi pružio sredstvo kojim se ono može racionalno
kritizirati. Daleko od toga da je Svijet 3. vjecan i nepromjenjiv nego je kao evolucioni
proizvod ljudskog duha i sam predmet daljnje evolucije.
Kriticki racionalizam je, prema Popperovim rijecima, moguce razumjeti kao jedan
stav priznanja da “sam ja možda u krivu a da si ti, možda, u pravu”, i da se “uz odredeni
napor možemo približiti istini”.266 Napor o kome on ovdje govori jeste napor kriticke
diskusije, kojim neki problem otkrivamo, predlažemo neke teorije kao njegovo pokusno
rješenje, eliminiramo svaku mogucu grešku koja se u njoj može naci, napredujemo do
otkrivanja novog problema. Ovdje, medutim, sama mogucnost kriticke rasprave – barem
onakvu kakvu je zamislio Popper – ovisi o mogucnosti proturjecnosti. Drugim rijecima,
ona ovisi o tome postoje li tvrdnje koje su povezane tako da sve ne mogu biti istinite, i da
sve ne mogu biti lažne.
Zadržimo se još malo na problemu razgranicenja, tj. kriterija razgranicenja
empirijskih od neempirijskih iskaza, odnosno znanstvenih od neznanstvenih. Popper ovaj
problem vidi kao: »Problem iznalaženja kriterija koji ce nam omoguciti da pravimo razliku
izmedu empirijskih nauka, s jedene, i matematike i logike, kao i “metafizickih” sustava, s
druge strane«.267 Kako je odbacio indukciju kao neopravdanu, možemo reci da je time
implicite odbacena i mogucnost empirijske verifikacije sustava, jer se ona upravo postiže
induktivnim putem. No, to nikako ne znaci da Popper odbacuje mogucnost iskustvene
provjere jer samo u tom slucaju možemo govoriti o empirijskim sustavima. Ono što
predlaže je da se za kriterij razgranicenja (demarkacije) uzme mogucnost opovrgavanja
»mora biti mogucno da se jedan empirijski sustav opovrgne iskustvom.«268
Opovrgljivost sustava ili iskaza pravi razgranicenje izmedu naucnih i vannaucnih
sustava ili iskaza. Ovakvim kritickim stavom se od naucnih sustava, koji moraju biti u
odgovarajucoj formi, traži mogucnost izdvajanja u negativnom smislu tj. da budu
opovrgljivi odnosno falsificirani. Ovim je na veoma vješt nacin izbjegnuta zamka koju nosi
neki pozitivni ili afirmativni stav prema nekoj teoriji ili naucnom sustavu koji je uvijek
privremen, jer ga kasnije negativne odluke mogu odbaciti.
Vec smo uzgred rekli da se kriterij razgranicenja ne može primijeniti na bilo kakve
iskaze, vec se moraju dovesti u formu koja to omogucava. Kao što Popper kaže: »Negacija
jednog striktno univerzalnog iskaza269 uvijek je ekvivalentna striktno egzistencijalnom
iskazu 270 i vice versa«.271 Kako striktno univerzalni iskazi insistiraju na nepostojanju
nekih stvari, mogu se sa nekim singularnim iskazom, tj. iskazom koji opisuje neki
specifican dogadaj, koji je suprotan tom odricanju, opovrgnuti. Striktno egzistencijalni
iskazi, ne mogu se opovrgnuti jednim singularnim iskazom, vec samo univerzalnim. I u
jednom i u drugom slucaju vidimo da se »može empirijski odluciti, o svakom, medutim,

266 Karl R. Popper, The Myth of the Framework: In defence of science and rationality, ured. M. A. Noturno
Routledge, London, 1994. str.12.
267 Karl Popper, Logika naucnog otkrica, prijevod, Nolit, 1973. str. 67.
268 Ibid. str. 74.
269 Pod striktno univerzalnim iskazom Popper podrazumijeva hipotezu koja ima karakter prirodnih zakona u
najopcenitijem obliku.
270 Striktno egzistencijalni iskazi, po njemu, su iskazi koji tvrde ne – postojanje.
271 Ibid. str. 107.

239
samo na jedan nacin (unilateralno).«272 Dakle, ovdje moramo obratiti pozornost na
sljedecu cinjenicu a to je da se striktno egzistencijalni iskazi ne mogu opovrci vec samo
verificirati jednim singularnim iskazom. Na primjer, ako se u nekom eksperimentu sa
elementarnim cesticama ne pojavljuje elektron iako je tim eksperimentom ocekivan nikako
ne znaci da je time opovrgnuta teorija o egzistenciji elektrona. Da bi izbjegao nelogicnost,
Popper, ove iskaze karakterizira kao neempirijske ili metafizicke i naucni ( empirijski )
iskazi su jedino striktni univerzalni iskazi. Asimetrija koja se ovdje javlja posljedica je
uspostavljenog kriterija razgranicenja, a ne “igre” logickim pravilima.
Sada se jasno vidi da za razliku od logickog pozitivizma, Popper metafiziku na
klasificira kao besmislicu bez znacenja, kao što cini i Wittgenstein, vec je u rješavanju
okrenut postavljanju jasne granice. Ovakva postavka je sukladna sa cinjenicom da
»kriterijem razgranicavanja treba uzeti kao prijedlog za dogovor ili
konvenciju«.273Ovakav stav, dakako, odvodi direktno u konvencionalizam i spekulativni
racionalizam. Ovo posljednje slijedi iz cinjenice da Popper stoji na uvjerenju da se do
naucnog otkrica ne može doci samo pravilnim deduktivnim zakljucivanjem iz postojeceg
fundusa empirijskog znanja, vec pri tom moramo imati vjeru u ideje koje su spekulativnog
karaktera.
Ako sada prihvatimo Popperov stav da su empirijske nauke sustavi teorija, a naucne
teorije univerzalni iskazi, onda možemo govoriti o opovrgljivosti teorija. Zahtjev da naucne
teorije budu u formi univerzalnih iskaza sadrži u sebi sljedece: teorija mora biti tako
definirana da u sebi sadrži dvije klase osnovnih iskaza – one sa kojima se ne slaže
(zabranjuje ih) i one kojima ne protivurijeci. Takva teorija je opovrgljiva. Pod osnovnim
iskazom Popper ovdje podrazumijeva iskaz (možemo reci i posljedicu) koja se može
deduktivno izvesti iz teorije samo uz pocetne uvijete, a može biti u suprotnosti sa samom
teorijom. Zapravo, teorija važi dokle god su deducirane posljedice ne protivurjecne, a kada
se takva posljedica pojavi postoji mogucnost opovrgavanja. No, ovdje se dade zorno
pokazati kako se Popper približava u krajnjoj instanci H. Poincareu, jer ono što možemo
nazvati osnovnim iskazom ili iskazima u nekoj teoriji je stvar dogovora. Ovo gledište koje
Popper naziva “interpretacija u svijetlu teorije” zasnovano je upravo na tome da cinjenica
koja opovrgava teoriju dolazi iz nje same što izaziva problem tumacenja. Zapravo, sam
dogovor oko bazicnih iskaza postiže se primjenjivanjem neke teorije, a upravo tim
primjenjivanjem mi stavljamo teoriju na probu.
Upravo ovdje pocinju i najvece primjedbe koje se mogu uputiti kriteriju, jer se
problem sastoji u tome što mi, na osnovu postojece teorije izvodimo eksperiment, odnosno
deduciramo iskaze koje treba da opovrgne. Konvencionalizam Poppera, prema kome se
zakoni prirode ne mogu opovrci promatranjem jer kao što nije moguce verificirati neki
iskaz tako ga ne možemo opovrci. U krajnjoj instanci može se uvijek pronaci izgovor za
neopovrgavanje neke teorije uvodenjem ad hoc hipoteza. Ukoliko nemamo jasno
definiranu osnovu, u smislu dogovorom utvrdenih osnovnih iskaza, uvodenjem dodatnih
hipoteza teoriju uvijek možemo spasiti od opovrgavanja. Ovi dogadaji su sasvim izvjesni,
s obzirom da se opovrgavanje dogada u “kriznim trenutcima” za neku teoriju i da se tada
može ciniti da sa malim izmjenama i dotjerivanjima stvar može popraviti.
Popper se slaže kako sa konvencionalisticke tocke gledišta to izgleda tako, ali kao
rješenje predlaže sljedece: »Mi odlucujemo, ukoliko našem sustavu zaprijeti opasnost, da
ga nikada necemo spašavati bilo kakvom vrstom kovencionalistickog lukavstva.«274 Pod
lukavstvom upravo podrazumijeva uvodenje ad hoc hipoteza i sumnju u eksperimentatora.
Dalje, on traži da se neki sustav, koji je na ovakav nacin bio uspješan, ponovo preispita i

272 Ibid.str.102.
273 Ibid. str. 71.
274 Ibid.str. 114.

240
ako treba opovrgne. Ovdje se pojavljuje još jedna bitna dilema; da li je sustav bez
konvencionalistickog lukavstva isti onaj kao sa njim, tj. da li odredena “lukavstva” koja
smo odbacili nisu smanjili stupanj univerzalnosti tog sustava. U slucaju pomocnih hipoteza,
Popper predlaže preispitivanje: da li hipoteze povecavaju ili umanjuju opovrgljivost i u
skladu sa tim predlaže njihovo zadržavanje ili odbacivanje. No, ovo preispitivanje može
biti diskutabilno jer mi moramo zanati vec unaprijed dali tim postupkom povecavamo ili
smanjujemo opcenitost neke teorije, što je u najmanju ruku veoma klimava hipoteza po
sebi.
Postoji još jedan prigovor koji cemo navesti u ovom kratkom izlaganju a koji je cisto
logicke prirode; da li su naucni zakoni striktno ili numericki univerzalni zakoni. Pojam
striktno univerzalnog iskaza vec je spominjan kao forma prirodnog zakona, medutim sa
jednog drugog stajališta moguce je promatrati zakone i kaso numericki univerzalne iskaze,
koji opisuju jednu konacnu klasu elemenata odredenih karakteristika. Drugim rijecima,
kada bi smo imali dovoljno vremena mogli bi smo nabrojati sve elemente i slucajeve tj.
pojave na koje se odnosi. Time bi predloženi kriterij pao u vodu, pošto bi bio neprimjenljiv,
jer ne bi mogli da ispitamo sve pojedinacne slucajeve. Ovaj prigovor riješen je na slican
nacin kao i prethodni, odgovorom: naucni zakoni se tretiraju kao striktno univerzalni
iskazi.
Možemo na kraju ovog kratkog razmatranja obratiti pozornost na princip kauzalnosti
koja ima izuzetnu važnost za znanost, a posebice za klasicnu fiziku. On se po Popperu,
sukladno principu razgranicenja, nalazi u klasi metafizickog mišljenja. On ga formulira
kao: »Princip uzrocnosti jeste tvrdenje da svaki dogadaj može da bude uzrocno objašnjen –
da može da bude deduktivno predviden.«275 Promatranje može ici u dva pravca ovisno od
interpretacije rijeci “može”. Ako se pod tim podrazumijeva da je uvijek moguce iz
predvidanja rekonstruirati zakon i pocetne uvjete – tvrdenje je tautološko, a ako se pod
“može” podrazumijeva postojanje zakona koji se pokazuju kroz neki dogadaj, onda
primjenom kriterija razgranicenja vidimo da ovaj zakon ne može biti opovrgnut. Prema
tome, Popper ga kao metafizicki princip, prosto iskljucuje iz sfere nauke. Ovo može da
izgleda kao odvracanje od traganja za deterministickim zakonima iz kojih ce se moci
dedukovati predvidanja, ali Popper insistira na tome da samo treba napraviti razliku izmedu
naucnog i metafizickog znanja i priznati »ni u jednom slucaju ne bismo mogli definitivno
da kažemo da u nekoj odredenoj oblasti nema zakona.«276

11.2. Opce naznake pristupa K. Poppera

Na kraju ovog kratkog razmatranja pokušat cemo ukratko rezimirati osnovne ideje
vezane za teoriju znanosti. Dva problema sacinjavaju Popperovu teoriju znanosti: on ih
naziva problem indukcije i problem demarkacije ( razgranicenja). Problem indukcije može
se formulirati na sljedeci nacin: kakav je odnos izmedu teorijskog znanja i iskustva?
Problem razgranicenja može se formulirati kao: što razlikuje znanost od metafizike, kao i
od logike i matematike?
Odgovore koje smo dobili uglavnom od pozitivizma su: znanje dobivamo iz iskustva
posredstvom indukcije, tj. izvodeci univerzalne teorije iz skupine pojedinacnih cinjenica; te
induktivna metoda odvaja znanost od metafizike kao i od logike i matematike. Kao što smo

275 Ibid.str. 93.


276 Ibid.str.236.

241
vec napomenuli, Hume je pokazao da su induktivni zakljucci nevaljani, što je problem
indukcije uopce. Odavde sijedi slijepa ulica koja daje sljedece alternative; ili cemo doci do
znanja nevaljanim postupkom (iracionalizam) ili necemo doci do znanja uopce
(skepticizam), a samim tim se indukcija ruši i u ono drugom pitanju tj. kao temelj
demarkacije.
Popper iskustvo stavlja u drugu poziciju i u prvom dijelu Logike znanstvenog otkrica
daje sljedece postavke: do znanja dolazimo kada prihvacamo iskaze koji opisuju iskustvo
koje proturjeci te prema tome i pobija naše pretpostavke; time se deduktivna, prije nego
induktivna veza, nalazi izmedu teorijskog znanja i iskustva. Iskustvo nas uci ispravljajuci
naše greške, a same pretpostavke koje je moguce podvrgnuti iskustvu trebale bi se uzimati
u obzir kao znanstvene. Ovako postavljena stvar nema potrebe za induktivnim skokom koje
je Hume smatrao nelogicnim, ali neizbježnim i Hobsonov izbor izmedu iracionalizma i
skepticizma je izbjegnut Tražeci izvor odgovor na pitanje odakle dolaze naše pretpostavke
ako ne induktivno iz iskustva, Popper odgovara kao Francis Bacon da dolazi iz naše
sklonosti pretpostavljanja; u svakom slucaju, ne mogu doci samo iz promatranja jer nema
promatranja bez pretpostavke. Za njega su one prvotnije jer pretpostavke su logicki i
psihološki pretpostavljene promatranju.
Receno slikovito; cijelo vrijeme teoretiziramo kako bi se orijentirali u svijetu i naš
susret s negativnim dokazima su sudari koji nam prenose znanje u obliku stvarnosti. Odnos
izmedu logickog pozitivizma i Popperovog pristupa možemo slikovito opisati sljedecom
metaforom; logicki pozitivizam se ponaša u svom proucavanju kao covjek koji se nalazi u
zamracenoj sobi i nasumicno pipanjem pokušava da otkrije svijet oko sebe, dok Popper
pretpostavlja upaljeno svijetlo ali proucavatelj mora da stavi neke naocale da bi video svijet
oko sebe. Iskustvo ce pokazati dali je izabrao dobru dioptriju i dali ih mora zamijeniti
nekim novim fokusom kako bi dobio bolju sliku realnosti.
Najcešca primjedba, koja se odmah namece sa stajališta skepticizma, jeste da pošto
nijedna kolicina iskustva nece konkluzivno verificirati izjavu, niti jedna kolicina iskustva je
nece konkluzivno falsificirati. Da bi odgovorio na ovo pitanje, Popper upucuje na logicku
asimetriju. Univerzalna izjava se ne da izvesti ili biti verificirana od pojedinacnih sudova,
bez obzira na to koliko ih je ustanovljeno. Medutim, može biti kontraindicirana jednim
pojedinacnim sudom Navedimo jedan, poznat, jednostavan primjer; iskaz svi su labudovi
bijeli ne može se verificirati induktivnim putem, ali se može falsificirati samo jednim
kontrarnim primjerom. Naime, navedeni iskaz, kao što Popper prijedlože, može se
preformulirati kao; ne postoji nijedan ne bijeli labud i u tom slucaju ukoliko se pronade
samo jedan ne bijeli labud citav iskaz je opovrgnut.
Druga primjedba je da se snaga falsificiranog dokaza može uvijek izbjeci ad hoc
definicijom ili jednostavnim odbijanjem odobravanja, koju Popper smatra nenadmašivom.
Zakljucuje da je put dalje ukljuciti sposobnost falsifikacije u metodologije. Za njega je
metodologija skup odluka koje odreduju djelovanje i odredene su u normama
“metodoloških pravila” jer se naše odluke bave pitanjem koji slijed djelovanja koje ce
najbolje potpomoci naše ciljeve. Prema tome falsifikacionizam postaje vrhovno pravilo do
tog stupnja da »pravila znanstvenog procesa moraju biti oblikovana na takav nacin da ne
štite niti jednu tvrdnju u znanosti od opovrgavanja«. Šira epistemološka ambicija otkriva se
kada Popper prelazi u generalizaciju sa tvrdnjom da se zbilja može reci kako se vecina
problema teoretske filozofije može reinterpretirati kao problem metode.
Kroz Logiku znanstvenog otkrica Popper odreduje svoju poziciju raspravljajuci sa
pozicijom logickog pozitivizma koje se ticu znacenja i sa dva tradicionalna gledišta koja se
ticu znanosti: induktivizmom i konvencionalizmom Duhema i Poincarea. Može se
primijetiti, da poput logickog pozitivizma, on izražava neograniceno povjerenje prema
znanosti, ali za razliku od njih, on priznaje konstruktivnu (povijesnu) ulogu metafizike u

242
znanosti. Linija razgranicenja izmedu znanosti i metafizike je stvar odluke, a ne otkrica o
prirodi stvari. Popperov napad na centralna stajališta logickog pozitivizma potpomagale su
propast tog pokreta.
Popper drži konvencionalizam kao samoopravdani, branjiv i najvjerojatnije
konzistentan sustav, a to je posebice naglašeno u pogledu metodologije. U suprotnosti sa
“metodološkim naturalizmom” logickih pozitivista, koji tretiraju crtu razgranicenja izmedu
metafizike i znanosti poput razlike koja postoji u prirodi stvari ili prirodi jezika, Popper je
“metodološki konvencionalist”, predlažuci pravila koja odreduju izbore odluke koje su opet
odredene ciljevima. Njegova demarkacija odnosno razgranicenje trebala bi se prosuditi na
temelju toga da li se pokazuje plodnom u pomaganju razvoja ciljeva novih ideja i novih
problema.
U kasnijim radovima Popper priznaje neke promijene u mišljenju. Kako rasprava o
metafizici okružuje koncept istine, oprezno je izbjegao dotaci je u Logici znanstvenog
otkrica, zadovoljavajuci se logickim odnosima (implikacija, tautologija, kontradikcija).
Poslije, pod utjecajem Tarskog, poceo se slobodno koristiti konceptom istine i primicanja
istini. U kasnijim godinama otvoreno je metafizican uz davanje snažne potpore realizmu i
indeterminizmu.
Kroz Logiku znanstvenog otkrica pojavljuju se darvinovske metafore – borba za
preživljavanje medu teoretskim sustavima, prirodni odabir, sposobnost preživljavanja, iako
je na posljednjim stranicama knjige odbaceno stajalište da je znanost orude biološke
prilagodbe. Ovaj darwinovski lajtmotiv je postao kontraverzna tema u Popperovom
kasnijem radu tj. postavljanjem pitanja: da li je evolucionirana biologija bila podvrgnuta
istoj metodološkoj analizi kao fizika? Jesu li središnje ideje Darwina ili moderne sinteze
falsifikabilne? Da zakomplicira stvar, Popper je promijenio vlastiti mišljenje na tom
središnjem pitanju, promatrajuci darvinizam kao povijesnu pretpostavku u Objektivnom
znanju i kao nefalsifikabilno skoro pa tautologija. On je takoder poceo zagovarati
evolucijsku epistemologiju, tj. pokušaj da se objasni postojanje znanosti koja traži istinu u
okviru prirodnog odabiranja, da bi se konacno dao biološki zaokret Kantovog problema
“Kako je znanje moguce?”. Njegovo drugo predavanje o Herbertu Spenceru ( 1975 ) bavio
se endosomatskim i egzosomatskim prilagodbama kao oblikom znanja. Biološka
razmatranja takoder igraju važnu ulogu u djelu Ja i njegov mozak. Postavljajuci se nasuprot
redukcionisticko materijalizma najmodernijih strucnjaka na pitanje um-tijelo, Popper
koristi uglavnom indirektne argumente za interaktivni pluralizam.
Razmišljanje o biologiji se pojavilo iz smjele nove metafizicke inicijative iz 1967-68
posebno provokativno naslovljeno Epistemology Withaut a Knownig Subject
(Epistemologija bez spoznavajuceg subjekta). Razlikujuci svijet fizickih stvari od svijeta
mentalnih stvari; Popper tvrdi da objektivno znanje nije ni u jednoj od njih, nego u “Svijetu
3” - svijetu od ljudi stvorenih objektivnih sadržaja misli. Takve intelektualne tvorevine
imaju objektivno postojanje: teorija, problemi, problemske situacije, teoretske situacije i
kriticki argumenti imaju objekte i interrelacije cije analogne entitete ne možemo pronaci ni
u fizickom ni u mentalnom svijetu ni u fizickom ni u mentalnom svijetu. Pohranjeno znanje
postoji pa da ga nitko ne koristi. Kriticari Svijeta 3 smatraju neke od njegovih posljedica
kontraintuitivnima: npr. ne sadrži samo sve istine nego i sve lažne izjave, koje prema tome
imaju jednako objektivno “postojanje”.
U kasnim 1940-tim Popper izdaje vrlo jak i elegantan sustav prirode dedukcije koji je
doživio znacajan interes. Promatra deduktivnu logiku kroz orude kriticizma i kaže da
nikada nije do kraja uspio prepraviti neke manjkavosti u njemu. Njegova tehnicka pažnja se
usredotocila na teoriju vjerojatnosti, kojoj je vec doprinio u Logici znanstvenog otkrica.
Rezultat je vrlo apstraktan aksiomatski sustav bez eksplicitnih pretpostavki o logickim
odnosima medu elementima na cijoj vjerojatnosti je definiran, te je prema tome zasnovao

243
tu vjerojatnost kao istinitu generalizaciju izvodljivosti. Sustav je otvoren za mnoga nova
tumacenja o vjerojatnosti izjava. Nadilazeci tumacenje ucestalosti iz Logike znanstvenog
otkrica, promatra vjerojatnost kao mjeru sklonosti stanja nekog svijeta da se razvija u
jednom smjeru prije nego u nekom drugom. U pogovoru (1982) i u A World of
Propensities ( Svijet sklonosti ) ovo stajalište se razvija u zanimljivu novu metafiziku.
Zanimljivi su još neke Popperove postavke koje se ticu ljudske spoznaje. On
odbacuje, kao što smo vidjeli, empiristicku teoriju da je covjekov duh najprije tabula rasa
pa pretpostavlja da covjek, a slicno i životinje, na svakom stupnju životnog razvitka vec
posjeduje neko znanje u obliku dispozicije i ocekivanja. Znanje nikada ne potjece od neke
ništice, nego od nekog pozadinskog znanja koje se uzima kao sigurno. Prihvacajuci
razvojni ili evolucioni pristup tumacenju spoznaje on tvrdi da su 999 od 1000 jedinica
nekog znanja baštinjene ili urodene, a preostala jedinica sastoji se od modifikacije tog
urodenog znanja. Možda je ova pretpostavka pretjerana, ali Popper na temelju ovoga
postavlja i svoja dva teorema; prvi, sve steceno znanje, svako ucenje, sastoji se od
modifikacije (moguce i odbacivanje) nekog oblika znanja ili dispozicije koja je postojala i
prije, a u posljednjoj distanci od urodenih dispozicija. Iz toga onda slijedi i drugi teorem;
svaki rast znanja sastoji se od poboljšanja postojeceg znanja koja se mijenja u nadi da se
što više približi istini.
Na osnovu ovih teorema da se zakljuciti da on potpuno odbacuje svaku
subjektivisticku epistemologiju, kao što je to slucaj kod empirista, a posebice mogucnost
svakog “izravnog i neposrednog opažajnog iskustva”. Takoder, i zdravorazumskoj teoriji
spoznaje, kao što je to slucaj kod G.E. Moorea, Popper prebacuje što naucava da postoji
samo jedna vrsta znanja, koje on zove “subjektivnim znanjem”. On naprotiv razlikuje
subjektivno i objektivno znanje. Subjektivno je znanje zapravo organizmicko znanje jer se
sastoji od dispozicija organizma, dok se objektivno znanje sastoji od logickog sadržaja
naših teorija, a koje su skupljene u knjigama i casopisima te pohranjene u knjižnicama. Kao
što smo vidjeli u prethodnom dijelu izlaganja ono je svrstano u takozvani Svijet br. 3.
Slicno opravdanje spoznaje iz vanjske stvarnosti daje i Gerhard Vollmer.277 Zajedno
s Popperom i on zastupa evolucionu teoriju spoznaje, a s obzirom na spoznaju osjetilnog
svijeta hipotetski realizam. Govoreci o spoznaji stvarnosti, ponavlja Russellovu misao da je
cilj svake filozofije i svake znanosti spoznaja. Dakako, ovdje se odmah namece pitanje;
kako utemeljiti, kako dokazati spoznaju? Postulat utemeljenja spoznaje vodi u trostruku
slijepu ulicu (Albertova Münchhausen-Trilemma): ili beskrajno vracanje, ili logicki krug ili
prekid postupka na nekom proizvoljno izabranom mjestu. Kako prve dvije mogucnosti ne
dolaze u obzir, ostaje samo treca mogucnost. No to ipak zahtijeva apsolutno sigurne, ali
netautološke iskaze. Tisucljecima su filozofi tražili takve iskaze koji bi “sami sebe nosili” i
vidjeli ih u aksiomima, principima, cistim iskustvenim stavovima, tj. protokolarnim
stavovima (Neurath), u elementarnim stavovima (Wittgenstein), u konstatacijama
(Schlick), u stavovima opažanja (Carnap), u bazicnim stavovima (Popper), ali je ipak tzv.
bazicni problem iskustveno znanstvenih spoznaja ostao bez pravog odgovora. Nije
pomoglo ni pozivanje na obican jezik kojim vec uvijek govorimo i tako treba jednostavno
poceti “usred jednog predrazumijevanja” za rijeci i iskaze (konstruktivizam i
hermeneutika), jer se pokazalo da znanosti sa svojim hipotetsko-deduktivnim karakterom
upravo ne upotrebljavaju obican svakidašnji jezik.
Moramo li onda prihvatiti apsolutni skepticizam? Ne, drži Vollmer, jer ako i nema
apsolutno dokazivih iskaza, ima ipak onih koji su barem relativno dokazivi. Pritom se
polazi od nedokazanih pretpostavki kao hipoteza. I u tom je smislu sve naše znanje i svaka
znanost hipotetska. To ipak ne znaci da takve iskaze ne bismo smjeli držati istinitima.

277 G. Vollmer, Evolutionare Erkenntnistheurie, Stuttgart, 1983.god.s

244
Filozofski postulati cesto imaju obilježje ispovijesti, a koje cemo principe, aksiome ili
pretpostavke odabrati, ovisi od osobne odluke. Dakako, ni tu nismo potpuno slobodni, jer
se takvi principi moraju medusobno podnositi i moraju se pokušati barem kao hipoteze. Ti
su principi ontološke, spoznajnoteortetske i metodološke naravi. Oni nisu niti bez osnova,
jer se mogu navesti razlozi koji ih opravdavaju.
Vollmer nabraja deset takvih postulata znanstvene spoznaje:
1) Postulat realnosti: postoji realni svijet, neovisan od opažaja i svijesti.
2) Postulat strukture: realni je svijet strukturiran. Kao takve strukture dolaze u obzir:
simetrije, invarijacije, metricke strukture, uzajamno djelovanje, prirodni zakoni,
individualne stvari, sistemi itd.
3) Postulat kontinuiteta: medu svim podrucjima stvarnosti postoji neprekinuta
povezanost, kontinuitet. Ne postoji nepromostiv jaz izmedu mrtve materije i živih
organizama, izmedu biljaka i životinja, životinja i covjeka, materije i duha.
4) Postulat tude svijesti: i drugi individui (životinje i ljudi) posjeduju opažaje i svijest.
5) Postulat uzajamnog djelovanja: naši su organi podraživani (aficirani) od realnog
svijeta, tj. površina našeg tijela izmjenjuje energiju sa svojom okolinom.
6) Postulat funkcije mozga: mišljenje i svijest jesu funkcije mozga, tj. sve su svjesne
pojave povezane s fiziološkim procesima (psihofizicki aksiom).
7) Postulat objektivnosti: znanstveni iskazi moraju biti objektivni, tj. povezani sa
stvarnošcu, a ne sa sviješcu nekog promatraca. Ta se objektivnost osobito ocituje u
intersubjektivnoj razumljivosti i provjerljivosti znanstvenih iskaza.
8) Postulat heuristike: radne hipoteze moraju pospješivati i poticati istraživanje, a ne
prijeciti. To je metodološki postulat istraživacke strategije.
9) Postulat spoznatljivosti: cinjenice iskustvenih znanosti mogu se analizirati, opisati i
objasniti “prirodnim zakonima”.
10) Postulat ekonomije mišljenja: nepotrebne hipoteze valja izbjegavati. To je takoder
metodološki postulat (Ockhamova britva) koji zahtijeva minimalna objašnjenja.
Ti postulati nisu medusobno sasvim neovisni. Prvih sedam postulata utemeljuju,
prema Vollmeru, njegov hipotetski realizam. Njegove su glavne teze sljedece: postojanje
svijeta koji je (1) neovisan od svijesti, (2) zakonski strukturiran i (3) medusobno povezan;
taj je svijet djelomice spoznatljiv i razumljiv na temelju opažanja (5), mišljenja (6) i
intersubjektivne znanosti (7). Taj hipotetski realizam, za razliku od naivnog, kritickog
realizma, Vollmer oznacuje ovako: Pretpostavljamo da postoji svijet, da on ima odredene
strukture i da su te strukture djelomicno spoznatljive i ispitujemo dokle možemo s tim
hipotezama stici. Prema tome, svi iskazi o svijetu imaju obilježje hipoteze, što nece ni
logicara ne teoreticara znanosti prijeciti da vjeruje u taj svijet. On doduše priznaje da je
hipotetski realizam s obzirom na to koliko vrijede njegovi iskazi slabiji od ostalih oblika
realizma, no ta je skromnost samo logicke naravi. Postulat realnosti svijeta (hipotezu
realnosti) ipak potkrepljuju mnogi razlozi ili argumenti. U prilogu postulata ili hipoteze
stvarnosti svijeta Vollmer donosi trinaest argumenata i zakljucuje: »Ti bi nas argumenti
morali dovesti do toga da pretpostavku od svijesti neovisnog i strukturiranog svijeta
smatramo dobro utemeljenom hipotezom«. On smatra da taj postulat spada medu hipoteze
koje se ne mogu ni provjeriti ni opovrgnuti, ali su ipak neophodne za znanost i pritom
navodi Popperov tekst o neodoljivosti argumenata za realizam koji smo vec gore naveli.278
Novije, osobito angloamericke epistemologije problem izvanjskog svijeta nastoje
rješavati ponajviše unutar fundacionalizma. Zanimljivo je primijetiti da se i u tom pokušaju
rješavanja problema izvanjskog svijeta pružaju dvostruka rješenja i to opet kao izravni i
neizravni ili “reprezentativni” realizam. Oba mišljenja prihvacaju stvarnost izvanjskog

278 Vollmer, Ibid (1983), str, 25-40.

245
svijeta, ali neizravni realizam pretpostavlja da je za opažanje neovisnih predmeta u svijetu
potreban “posrednik” obicno izvan “osjetilna datost” (“sense-datum” ili “sense-impression”
ili jednostavno “sensum») koja mora najprije biti opažena te koja onda potice subjekta da
prihvati stvarnost izvanjskog svijeta ili da zakljuci na nju. Indirektni se realizam poziva na
razne argumente sebi u prilog, a najpoznatiji su ovi: pozivanje na introspekciju i razlicitost
opažajnih stanja; argument vremenskog zaostajanja (time-lag argument) makar i vrlo
kratko, izmedu nacina postojanja objekta i našeg opažanja; argument iluzije, bilo da se
objekt predocuje drukcije nego što jest, bilo da smo u stanju halucinacije; i konacno
argument na temelju otkrica neuropsihologije o velikoj složenosti uzrocnih procesa u
mozgu tijekom opažanja.
Izravni realizam, naprotiv, porice potrebu takvog posrednika i tvrdi da su predmeti
našeg opažanja stvarni objekti koji postoje neovisno od svakog spoznavatelja. Taj izravni
realizam dijeli se opet na dva oblika i to: naivni i znanstveni realizam, a razlika medu njima
ovisi o tome koje osobine zadržavaju predmeti kad nisu opažani. Naivni realisti drže da
predmeti zadržavaju “sve” osobine, tj. oni nemaju samo oblik i velicinu, nego su i vruci ili
hladni, razlicito obojeni, razlicitih okusa i mirisa, glatki ili hrapavi, glasni ili tihi i onda kad
ih nitko ne gleda, sluša, miriše i sl. Znanstveni realisti, naprotiv, smatraju da predmeti u
svijetu ne zadržavaju sve te osobine, jer neke od njih ovise od njihova odnosa prema
subjektu koji ih opaža. Znanstveni realizam zadržava, dakle, izravno opažanje svijeta, ali
sužava ga samo na neke njegove osobine. Ta je razlika tijesno povezana s razlikom izmedu
prvotnih i drugotnih osobina (kvaliteta) što ju je istakao J. Locke. No i neizravni se
realizam takoder može promatrati u njegovu naivnom i znanstvenom obliku, a razlike su
gotovo iste kao i kod izravnog realizma
O problemima znanstvenog realizma, odnosno antirealizma obratit cemo pozornost u
posebnom poglavlju. U daljnjem dijelu teksta analizirat cemo stavove Thomasa Kuhna koji
ce, posebice u odnosu na pitanje kumulativnog razvoja znanosti, napraviti otklon kako od
logickog pozitivizma tako i od kritickog realizma.

246
12. Thomas Kuhn – Struktura znanstvenih revolucija 279
U ranim 1960-tim godinama uocili su se jaki nemiri u filozofiji znanosti, kojom je
tada dominirao logicki pozitivizam Buduci da je filozofija znanosti bila normativno
orijentirana, tj. pokušala je pokazati kako bi prava znanost trebala izgledati, cinilo se da
povijesne studije pokazuju da praksa u znanosti, ona prošla i buduca , nije slijedila te
odredbe. Thomas Kuhn je 1962. godine objavio svoje glasovito djelo Struktura znanstvenih
revolucija koje dovelo do sukoba izmedu osnovnih opredjeljenja filozofiji i povijesti
znanosti. Glavni pojmovi kao što su revolucija, paradigma, nesumjerljivost itd., bili su u
središtu filozofskih i teorijskih razmatranja. Ustvari Kuhnovo prvo djelo iz oblasti povijesti
znanosti je »Kopernikanska revolucija« (1957). Kuhnov povijesni rad nakon svog
glasovitog djela uglavnom se ticao opstojnosti kvantne mehanike »Izvori za povijest
kvantne mehanike« (1967) koje sadrži popis bitnih materijala sa intervjuima mnogih koji su
doprinijeli kvantnoj mehanici »Black Body Theory« i »Kvantni diskontinuitet« ( 1978 ) su
kontroverzni obracun uvoda u kvantnu hipotezu. Neki Kuhnovi seminari o povijesti i
filozofiji znanosti su sadržani u »The Essential Tension«. (1977)
Kuhn je poducavao na Hardvardskom Sveucilištu do 1956. kada je pristupio
Kalifornijskom Sveucilištu Berkeley da poducava povijest znanosti. 1964.,došao je na
Sveucilište Princeton Na kraju je postao profesor filozofije i povijesti znanosti na
Massachusetts Institute of Technology do mirovine 1992. Umro je 1996.god.
U našem razmatranju o filozofiji znanosti pokušat cemo analizirati glasovito dijelio T.
Kuhna jer ono po svom znacaju zauzima jedno od vodecih mjesta u suvremenom
filozofskom promišljanju. Nije stoga nimalo cudno što se tokom posljednjih decenija –
ukljucujuci i najpoznatije predstavnike filozofije znanosti našeg doba – poziva na
odredene ideje, ili polemizira sa pojedinim tezama Kuhnove knjige. Nije cudo ni to što je,
dvije godine po objavljivanju ove knjige, na Internacionalnom kolokviju za filozofiju
znanosti u Londonu (1963.god.) vec došlo do konfrontacije gledišta o osnovnim
problemima kojima se knjiga bavi. Ova zanimljiva diskusija u kojoj su ucestvovali
najznacajniji predstavnici filozofije znanosti od K. Poppera do I. Lakatosa objavljena je
1970. pod naslovom Kritika i rast saznanja (Criticism and the Growth of Knowledge,
Cambridge, University Press, 1970)
Vidjeli smo u prethodnim razmatranjima da se i kod logickog pozitivizma pa i
kritickog racionalizma K. Popper razvoj znanosti, koji je za njih nesumnjivo evidentan,
odvija kumulativnim putem. Nagomilavanje otkrivenih cinjenica, fenomena i zakona
znanost krci svoj put prema ostvaraje svoga cilja a to je dostizanje jedne potpune istine.
Kod ova dva pristupa koja su koncepcijski i metodološki dijametralno suprotna imaju
zajednicku pretpostavku o stvarnom i kontinuiranom razvoju znanstvene teorije.
Upravo u ovoj tocki Kuhn je sa svojim radom, a posebice u dijelu Struktura
znanstvenih revolucija napravio radikalnu izmjenu. Njegov razvoj znanosti ima potpuno
drugaciji hod, ako uopce o nekom razvoju možemo govoriti u onom smislu kako je to
koncipirano prije njega, koji je daleko od toga da je kumulativno kontinuiran nego
skokovit, diskretan sa izmjenom normalnog hoda znanosti i kratkim periodom burnih
revolucija uz promjenu opcih stavova, koje naziva paradigmama.

279 Kao što i sam naslov kazuje, iz širokog skupa pitanja koja spadaju u oblast filozofije znanosti, Kuhn je u
svojoj knjizi izabrao grupu problema koji su kljucni za razmatranje razvitka naucnog saznanja i na njih je
usmjerio svoju pozornost. U toj problematici on je postigao mnogo – temeljito je analizirao složeni problem
revolucionarnih izmjena u bazicnim pojmovima nauke i uspio da pruži svježu i veoma originalnu sliku
mehanizma razvoja nauke. Naravno, Kuhn se pri tome oslanjao na svoja opsežna proucavanja povijesti, prije
svega prirodnih znanosti, kao i na svoje široko u oblasti psihologije, fizike, kemije i astronomije. Nije
nevažno reci da je prvo studira fiziku, pa filozofiju i psihologiju.

247
Ovako koncipiran rast ili razvoj znanosti nije samo jedna racionalno povijesna
rekonstrukcija ili povijesni udžbenik, nego ovaj pristup je potpuno drugaciji koji ce izazvati
posljedice u promijeni shvacanja same biti znanosti. Sama znanost postat ce time upitna i u
epistemološkom, logickom i metodološkom smislu pa cak u krajnjoj instanci i u njenom
samopostavljenom statusu kao jedinog ispravnog puta dostizanja objektivne istine.
Mi cemo u ovom kratkom razmatranju pokušati dati osnovne ideje Kuhnovog
pristupa sa posebnim akcentom na njegovo glasovito dijelo. No, prije nego krenemo na
analizu nekih, za nas, bitnih stavaka, pokušat cemo dati neke uvodne napomene koje ce
omoguciti razumijevanje problematike. Kako je Kuhunov pristup problematici rasta
saznanja originalna morat cemo prvo razjasniti neke fundamentalne pojmove koji se
pojavljuju po prvi put u teoretskim razmatranjima filozofije znanosti. Tu prije svega
mislimo na pojam “normalne nauke” i “paradigme”. Ova dva pojma su široko zahvacena i
medusobno povezana tako da nam se cini za prikladnim da u pocetku damo neke naznake
ili smjernice jer ce se u kasnijem razmatranjima popunjavati sadržaj tih pojmova.
Kuhnov pojam “paradigma” je izuzetno složen i ne možemo se složiti sa onima koji
žele da taj pojam shvate previše jednostavno, bilo da paradigmu izjednacavaju sa
“osnovnom teorijom” ili da je identificiraju sa “opcim metafizickim gledištem”. Ustvari,
radi se o jednom složenom konceptu koji ima svoj, kako znanstveni tako i filozofski,
sociološki aspekt. Prema tome paradigma nije samo osnovica teorije u smislu opcepriznatih
naucnih dostignuca, vec isto tako uspješna metafizicka spekulacija koja naucnicima u toku
jednog odredenog perioda pruža ne samo model-problem, vec isto tako i model-rješenje, a
najzad, ona je i skup opceprihvacenih uvjerenje koji dobivaju svoj konkretni oblik u nekom
udžbeniku ili klasicnom naucnom djelu.
Prema tome, paradigma bi bila, kako sam Kuhn kaže, s jedne strane citava ona
konstrukcija uvjerenja, vrijednost, tehnickih procedura itd. koja je zajednicka clanovima
jedne odredene naucne zajednice, dok bi, sa druge strane, oznacavala jednu vrstu elemenata
u toj konstelaciji, ona konkretna rješenja naucnih zagonetki koje, kada se primjene kao
modeli ili primjeri, mogu da posluže kao osnova za rješavanje preostalih zagonetki
normalne nauke.
Pod “normalnom naukom”, za razliku od kratkog perioda naucnih revolucija, Kuhn
podrazumijeva ono što, shvacanju, predstavlja redovito stanje nauke, tj. istraživanje koje je
cvrsto zasnovano na nekoj paradigmi koja pruža relativno dugotrajnu osnovu za nekriticku
naucnu praksu. Ova praksa se uglavnom iscrpljuje kroz tri klase aktivnosti: prikupljanje
znacajnih cinjenicnih odredenja, demonstracija slaganja cinjenica sa teorijom i artikulacija
teorije.
Pošto smo ukratko definirali osnovne pojmove, možemo preci na još jednu kljucnu
tocku tj. Kuhnovu definiciju naucnih revolucija, tako on kaže:
»Kad normalna znanost – odnosno kada profesija ne može više da izbjegne nepravilnosti
koje potkopavaju postojecu tradiciju naucne prakse – tada pocinju neuobicajena
istraživanja, koja vode profesiju, ako ništa drugo, a ono do nekog novog skupa osnovnih
uvjerenja, do nove osnovice za upražnjavane nauke. Neuobicajene epizode u kojima se to
pomjerane profesionalnih uvjerenja odigrava, jesu one koje se u ovom ogledu nazivaju
naucnim revolucijama … - ... Svaka od njih dovela je do toga da zajednica (naucnika)
odbaci neku dotle dugo poštovanu naucnu teoriju, u korist druge koja je sa njom
nespojiva.«280

280 T. S. Kuhn, The Structure of Scientific Revolutions, Chicago, University of Chicago Press, 1962. str.6.

248
Odnosno na drugom mjestu: »Znanstvene revolucije su ovdje uzete kao one ne
kumulativne razvojne epizode u kojima se stara paradigma u potpunosti ili djelomicno
zamjenjuje novom, koja je nespojiva sa staramo.«281
Na osnovu ovih karatnih definicija može se vec izvesti dvije osnovne
karakteristike osnovnog shvacanja znanstvenih revolucija:
1) Revolucije su neuobicajene, odnosno rijetke epizode u znanosti, dok bi dugacki period
normalne znanosti predstavljali ono redovito stanje nauke, koji istodobno odgovara
vecini znanstvenika Ne samo to, Kuhn smatra da samo tokom tog perioda normalne
znanosti progres odgovara onom pretpostavljenom razvoju znanosti koji izgleda
ocigledan.
2) Nova vladajuca znanstvena teorija ili paradigma, nespojiva je sa starom, ili
nesumjerljiva u odnosu na staru teoriju.

Ovakva Kuhonova koncepcija ocigledno je sasvim specificna i nije u skladu sa bilo


kakvim dotadašnjim razmatranjima. Cinjenica je da se i prije Kuhna govorilo o
revolucijama u znanosti, kao što je to slucaj i kod Poppera, ali smisao promijene je potpuno
drugaciji. Ovdje moramo napraviti malu paralelu sa Popperom koji u izvjesnom smislu
takoder zastupa ideju o ulozi revolucija u znanosti, pa bi se moglo ocekivati da su njihova
gledišta slicna, što u nikom slucaju nije tocno. Kao što smo vidjeli u prethodnim
razmatranjima Popper ne zastupa gledište o razvoju znanosti putem akumulacije
promatranja, kao što je to slucaj kod logickog pozitivizma, vec: »Putem ponovljenih
odbacivanja naucnih teorija i njihovim zamjenjivanjem boljim ili u vecoj mjeri
zadovoljavajucim teorijama .« 282
Ove nove teorije, mada moraju da objasne i stare cinjenice, mogu ih objasniti na
jedan drugaciji nacin, a ne onako kako su to cinile stare teorije. U svakom slucaju, od novih
teorija se traži da budu što je moguce smjelije i neocekivanije. To znaci da znanstvena
revolucija, prema Popperovom stavu, predstavlja bitnu i nezamjenjivu komponentu rasta
znanstvenog saznanja.
Ovako zamišljen rast zanosit sasvim prirodno podrazumijeva ili zahtijeva postojanje
rivalistickih hipoteza ili teorija. I stvarno, Popper smatra da se u vecini slucajeva, ili u
svim važnim slucajevima mora postojati nova teorija koja ce pronaci sve nedostatke stare
teorije. Na taj nacin, do pobijanja jedne naucne teorije najcešce dolazi tako što
opovrgavajuci eksperiment predstavlja krucijalni eksperiment, tj. eksperiment zamišljen da
odluci izmedu dvije ili više rivalskih teorija. U ovakvom kontekstu period revolucija ima
sasvim drugaciji smisao nego kod Kuhna. Naime, dok za Poppera znanost nema, niti se
može zamisliti bez kritickog mišljenja, za Kuhna tek odbacivanjem kritickog mišljenja
oznacava prijelaz na znanost. Znaci ono što je stvarno znanstveno za Poppera, teško da
uopce predstavlja nauku za Kuhna i obratno.
Ovo nikako ne znaci da Popper negira znacaj normalne znanosti283 tako on kaže:
»Dogmatsko stanovište vezivanja za jednu teoriju dokle god je to moguce, od velikog je
znacaja. Bez njega ne bismo nikada mogli da pronademo što je sve sadržano u jednoj teoriji
– napustili bismo tu teoriju prije nego što bismo stvarno imali priliku da ustanovimo njenu
snagu; sukladno tome, nikakva teorija ne bi nikada bila u stanju da odigra svoju ulogu
unošenja reda u svijet, našeg pripremanja za buduce dogadaje, privlacenje naše pažnje na
dogadaje koje inace ne bismo nikada primijetili.«284

281 Ibid. str. 91.


282 K. R. Popper, Conjuctures and Refutations, New York, Basis Books, 1962. str. 216.
283 Možda bi bilo bolje reci kako se pojmovi perioda “normalne nauke” i perioda revolucija, mogu kod
Poppera dobiti i primjereniju jezicku i smislenu konotaciju kao “period uobicajene i neuobicajene nauke”.
284 Ibid.str.312.

249
Dakle, za Poppera razvoj znanosti ima svoj kontinuitet od uobicajenog razvoja pa
preko neuobicajenog perioda u kojima se otvaraju novi horizonti itd. Nakon toga stara
teorija ce biti djelom odbacena a dijelom ukomponirana i redefinirana novom teorijom.
Iako imamo izvjesnu kvalitativnu razliku izmedu nove i stare teorije one su kompatibilne
tako da možemo konstatirati da i ovakva interpretacija razvoja znanosti ima izvjesni
kontinuiran i kumulativan karakter.
Ali da vidimo kako, po Kuhnovom shvacanju, dolazi do tih neobicnih epizoda u
znanosti koje on naziva znanstvenim revolucijama. U periodu normalne znanosti, koji
nastaju odmah po zamjeni jedne paradigme drugom, nova paradigma se razvija, artikulira i
proširuje. Ukoliko se u ovom burnom razvoju pojave nesuglasice sa teorijom na njih se
uglavnom ne obraca pozornost. To je, uopce uzevši, period koji karakterizira kao proces
“akumulacije”. No, kada mogucnosti razvoja u okviru jedne paradigme pocinju da se
iscrpljuju, kada dode do neuspjeha u normalnoj aktivnosti rješavanja problema,
znanstvenici tada postaju sve više svjesni postojanja razlicitih nepravilnosti, što je onda
preduvjet za nastajanje bilo kakve prihvatljive promjene teorije.
Prelazak sa paradigme u krizu na novu paradigmu je kratak, zapravo, kako Kuhn
kaže, on se ne može odvijati korak po korak, pošto se ne obavlja silom logike i neutralnog
iskustva, tj. pod utjecajem argumenata. Ubljedivanje vec nastaje kada plod preobracenja
.kao plod preobracenja, tj. mora da se odigra iznenada i odjednom, kao prebacivanje s
jedne geštalt-slike na drugu. Ovaj trenutni, revolucionarni, preobražaj u nauci tj. promjena
paradigme predstavlja jednu od kljucnih tocaka u njegovoj teoriji i upravo to mjesto ce biti
i najviše kritizirano.
Naime, Kuhunu se zamjera to što njegova nova paradigma ne može nikada da ima
bilo kakvu stvarnu pred-povijest. Na osnovu teze o monopolskom položaju vladajucih
paradigmi, kao i teze o nespojivosti stare i nove paradigme, znanstvenici bi trebali, sve do
onog iznenadnog trenutka kada dode do promijene, da misle u jednom sasvim drugom
pravcu. Ovdje se sa navedenom brzom promjenom paradigme namece jedan jednostavan
zakljucak da je prelaženje na novu paradigmu isto njezino pronalaženje što predstavlja u
najmanju ruku jedan cudan zahvat. Kuhn je izbjegavao potpun odgovor na ovo pitanje jer
je on vodio u labirint novih poteškoca. Naime, logicno je ocekivati da je prelaženje na novu
paradigmu jedan kratkotrajan proces a njezina konstitucija složen i dugotrajan proces, no to
bi onda postavilo niz neugodnih pitanja odnosa stare i nove paradigme itd. Ova promjena
paradigmi ima još jednu bitnu posljedicu, a to je da se nove teorije pronalaze ili ostvaruju
u “jednom komadu”, odnosno možda bi bilo bolje reci da se u tom trenutku ostvaruje
“okvir” teorije koji ce u periodu normalne znanosti biti popunjen odredenim sadržajem.
Kada govori o trenutnoj promijeni on prije svega misli na probijenu tog okvira.
Takoder, moramo priznati da Kuhn ne pretpostavlja potpuno trenutacno stvaranje
paradigme nego da i ona u periodu normalne znanosti ima izvjesnu evolitivnost. Takoder
uvodi i pojam pred-paradigmickog razdoblja i tako kaže: »Cesto nova paradigma nastaje,
bar u zametku prije nego što je kriza otišla tako daleko ili bila eksplicitno sagledana«.285
Ili, najzad: »Filozofiji znanosti se u više navrata pokazali da je na neki dani skup podataka
uvijek moguce urediti više od jedne teorijske konstrukcije. Povijest znanosti pokazuje,
posebno u ranim fazama razvoja znanosti neke nove paradigme, da cak nije mnogo teško
smisliti takve alternativne mogucnosti. Ali, takvo pronalaženje alternativnih mogucnosti je
nešto što znanstvenici rijetko preuzimaju, osim tokom pred-paradigmicne faze razvoja
svoje znanosti tj. u vrlo posebnim prilikama tokom evolucije koja slijedi».286 Ovim se
ublažava prije navedena kritika, ali ne otklanja niz novih pitanja što se tice uloge zametak

285 Ibid.str.86.
286 Ibid.str.76.

250
nove paradigme u periodu normalne znanosti sa svojom dominantnom paradigmom. Jedno
od pitanja bi moglo biti; može li nova paradigma u periodu normalne znanosti sama
izazvati krizu i kakva je njena uloga? Dakako, Kuhnov odgovor bi trebao biti odrican i
negirati bilo kakvu ulogu paradigme zametka u odnosu na dominantnu paradigmu što se
nama cini iako opravdanim ali pomalo cudnim fenomenom.
U vezi sa Kuhnovom interpretacijom trenutnog prelaska sa stare na novu paradigmu
bilo bi interesantno napomenuti da neki kriticari kao što je I. Lakatos to tumace
“iracionalni skok vjere”. Kuhn, dakako, odbacuje takvu interpretaciju i to pokušava
objasniti razlikom izmedu “ubljedivanja” i “preobracenja”. Da bi došlo do ubljedivanja
znanstvenik mora da prihvati novu teoriju tako što ce je prevesti na svoj jezik. Medutim:
»Prevodenje jedne teorije ili pogleda na svijet na sopstveni jezik ne znaci odmah da je ta
teorija postala naša. Za to se mora doci do bliskosti, otkriti da mislimo i radimo u jednom
jeziku koji nam je ranije bio stran, a ne samo da prevodimo sa njega.«287 Kuhn takoder
sugerira da ovo iskustvo preobracenja lakše dolazi kod mladih ljudi i da naucnik i bez
takvog iskustva: »…može ipak da koristi novu teoriju, ali ce on to ciniti kao stranac u nekoj
stranoj sredini, a ta mu je alternativa dostupna samo zato što tu vec postoje oni koji su
domoroci …Iskustvo preobracenja, za koje sam rekao da je nalik geštalt-preobracenju,
ostaje, prema tome, u osnovi revolucionaran proces.«288
Vidjeli smo u prvom dijelu teksta kako ovom periodu “revolucionarne” promijene u
znanosti kod Kuhna odgovara onom periodu koje Popper zove “neuobicajenom” periodu
razvoja. Moglo bi se na prvi pogled pomisliti da su ove dvije koncepcije slicne, ali to
nikako nije tocno. Znanstvene revolucije, za Kuhna, ukljucuju ne samo karakteristicne
trenutnosti, mada u jednom drugom znacenju od onoga koji bismo mogli da pripišemo
Popperu. Prelazak sa nove na staru teoriju za Kuhna je neocekivan u tom smislu, što je
nova teorija nespojiva sa starom, ili nesumjerljiva u odnosu na staru. Nova paradigma
predstavlja rekonstrukciju danoga podrucja na temelju novih osnovnih pretpostavki, tako
da profesija mijenja citav svoj pogled na to podrucje, na njegove metode i ciljeve; drugim
rijecima, »poslije revolucije znanstvenici rade u jednom drugacijem svijetu.«
Ovakav stav ili bolje receno posljedica paradigmicne promjene znanstvenih teorija je
takoder bitna tocka koja u potpunosti odvaja Kuhna od Poppera i ostalih teoreticara razvoja
znanosti. Nesumjerljivost teorija definitivno odbacuje ideju kumulativnog razvoja znanja i
ne samo to u epistemološkom smislu postavlja upitnost same ideje razvoja znanosti.
Mnoge su se diskusije vodile i vode oko ovog problema nesumjerljivosti i oni koji
prihvacaju Kuhnovo stajalište u odgovoru na ovaj problem variraju od onih koji smatraju
da je nesumjerljivost prisutna samo u onim pocetnim fazama, a da u kasnijem periodu
“normalne” znanosti uocavaju dosta zajednicki tocaka sa prethodnom teorijom, što u
izvjesnom smislu opet navodi na neku vrstu evolucije znanosti. Na drugoj strani su oni
teoreticari koji nesumjerljivost shvacaju doslovno što u potpunosti narušava ideju
kontinuiranog razvoja znanosti.
Drugi problem koji nam se cini bitnim da napomenemo, a koji je u izvjesnom smislu
povezan i sa nesumjerljivošcu teorije, jeste pitanje o mogucnosti istodobnih postojanja
dvije ili više paradigmi koje se odnose na isti teorijski problem. U izvornoj interpretaciji
Kuhn kaže kako postojanje istodobno više paradigmi u periodu normalnih znanosti nije
moguc, a to je jedino moguce u periodu pred-paradigmicnog razdoblja. Mi radimo, po
njemu, u tzv. reorganizaciji opce slike putem jedne paradigme (geštalt efekt) i metaforicno
receno dijelovi neke slike su mnogi ali okvir te slike je samo jedan.

287 Ibid.str.204.
288 Ibid.str.204.

251
Popper ima sasvim drugi stav i on, na primjer, ukazuje na cinjenicu da su se, od
antickih vremena, razvijale naporedno rivalske teorije o materiji. Kuhn bi, razumije se,
mogao da tvrdi da, gdje god se tako nešto dogada, to samo pokazuje da doticna znanost još
nije izišla iz svoga pred-paradigmatickog stupnja razvoja, odnosno još nije zakoracila u
zreli stupanj svog razvoja. Ali, tada bi se potpuno izgubio svaki iole odredeni kriteriju
razlikovanja pred-paradigmaticke i zrele znanosti.
To je, vjerojatno, i jedna od bitnih primjedbi u svezi sa Kuhnovim shvacanjem
strukture znanstvenih revolucija. Medutim, da je svrsishodno da se ukratko osvrnemo i na
njegovo shvacanje krize u znanosti, kao i na tezu o “nekorigibilnosti” paradigme u
“normalnoj” znanosti.
Uzroke nastajanja krize u okviru jedne paradigme, Kuhn vidi prije svega u tome što
svaka paradigma tijekom vremena iscrpi svoje mogucnosti , samim tim što je ogranicen
broj relevantnih ili smislenih pitanja koja se unutar nje mogu postaviti; drugim rijecima,
pocnu se prekomjerno gomilati pitanja na koja dana paradigma nije u stanju da odgovori
Uzrok bi bio, dakle, rastuci vanjski pritisak. Ovo gledište koje sadrži u sebi nešto istine,
predstavlja zapravo veliko osiromašenje u pogledu sagledavanja mogucnih uzroka krize.
Mogucno je navesti više drugih uzroka krize, koje Kuhn ne spominje. Tako, na primjer,
promjena same realnosti; naime, dok realnost astronomskih i fizickih nauka ostaje
relativno ista kroz prilicno dug period vremena, i samo se mijenja naša percepcija te
realnosti u ovisnosti od naših teorijskih stajališta, vrijednosnih sistema, problema i potreba,
dotle je realitet društvenih nauka sama po sebi podložna cestim i kvalitativnim
promjenama.
Ovdje moramo napomenuti cinjenicu kako Kuhn misli na razvoj znanosti, a što cine i
drugi filozofi znanosti, misli uglavnom na prirodne znanosti. No, ideja o paradigmama se
prostire i na druga znanstvena podrucja, kao što su društvene znanosti. Tako da se u
ovakvim slucajevima moraju dati odgovarajuce dopune.
Možemo na kraju ovog kratkog uvoda dati neke komentare i kritike Kuhnovog
gledišta, koji se, tako nam se cini, radikalizira stvar do kraja kao što je to slucaj sa P.
Feyerabendom. On stavlja kriticku primjedbu na Kuhnovo shvacanje o tome da postojanje
tradicije rješavanja zagonetki predstavlja onaj kriteriju pomocu kojega je mogucno
izdvojiti znanstvenu od svih drugih ljudskih aktivnosti. Naime, ako je tradicija rješavanja
zagonetki toliko bitna, ako je javljanje toga svojstva ono što ujedinjuje i karakterizira
jednu specificnu i dobro uocljivu disciplina, onda Feyerabend ne vidi kako bismo mogli da
iz toga iskljucimo recimo Oxfordsku filozofiju obicnog jezika, ili, ako bi se uzeo još
ekstremniji primjer, organizirani zlocin, kod kojeg se, kako izgleda, radi o rješavanju
zagonetki par excellence.
Isto tako, on, sasvim opravdano primjecuje kako, ukoliko Kuhn želi uspješno da brani
svoju tezu o tome da je razumno da zrela znanost odbacuje svaku nesputanu bitku izmedu
alternativa, priznajuci samo normalno istraživanje unutar jedne odredene paradigme, on bi
morao da pokaže u cemu je onda poželjnost revolucija, kao i onoga posebnog nacina na
koji normalna znanost vodi ka revolucijama.
Revolucije, naravno, donose promjenu paradigme. Medutim, ukoliko se pode za
Kuhnovim opisom ove promjene, ili geštalt prebacivanja, kako ono to zove, nemogucno je
reci da su revolucije vodile necem boljem. To je nemogucno reci zato što su pred-
revoluciona i post-revoluciona paradigme cesto nesumjerljive. Mi se ovdje necemo više
baviti Feyerabendovom kritikom Kuhnovog stajališta jer cemo o njemu više govoriti u
takozvanom sociološkom obratu.
U daljnjem dijelu obratimo pozornost na neke osnovne karakteristike i ideje njenog
glasovitog djela.

252
12.1. Thomas Kuhn - Struktura znanstvenih revolucija

U samom uvodu Kuhn napominje kako razvoj znanosti na koji smo nauceni, preko
dosadašnjih knjiga i udžbenika, shvatili kao jedan logican kumulativni rast predstavlja
obicnu zabludu. Tako kaže: »Posljednjih godina, medutim, neki povjesnicari znanosti
našli su da je sve teže i teže ispuniti one obaveze koje namece pojam razvoja – putem –
akumulacije. Kao kronicari jednog razvojnog procesa oni su otkrili da dopunska
istraživanja ne olakšavaju nego otežavaju odgovor na takva pitanja kao što su ...«289, pa
Kuhn daje odredena pitanja o tocnom prostornom i vremenskom lociranju odgovarajucih
otkrica.
Takoder, u pocetku svog razmatranja definira dva osnovna pojma kao što su
“normalna nauka” i “paradigma”. Mi smo u uvodnom dijelu dali neka objašnjenja tih
pojmova, ali nije suvišno da damo još neka dodatna objašnjenja koje navodi Kuhn:
»Dostignuca koja posjeduju ove dvije karakteristike ubuduce cu zvati “paradigmama”,
terminom koji je u bliskoj vezi sa terminom “normalna nauka!”. Odlucujuci se za taj termin
htio sam da sugeriram da neki od prihvacenih primjera aktualne naucne prakse – primjeri
koji ukljucuju zakone, teorije, primjenu i instrumentaciju zajedno – pružaju modele iz kojih
proizlazi posebno koherentna tradicija znanstvenog istraživanja. To su tradicije koje
povjesnicari opisuju pod takvim rubrikama kao što su “ptolomejska astronomija” (ili
“kopernikanska”) “aristotelovska dinamika” (ili “njutnovska”), “korpuskularna optika”
(ili “valna”) itd. Proucavanje paradigme ukljucujuci mnoge koje su daleko više
specijalizirane od onih koje su naprijed ilustrativno, predstavlja ono što studenta uglavnom
priprema za clanstvo u posebnoj naucnoj zajednici u kojoj ce kasnije da djeluje. S obzirom
da ce se on tu pridružiti ljudima koji su osnove iz svoje djelatnosti naucili iz istih
konkretnih modela, njegova predstojeca praksa rijetko ce izazvati cista neslaganja oko
fundamentalnih stvari. Ljudi cije se istraživanje zasniva na zajednickim paradigmama
moraju se pridržavati istih pravila i standarda za znanstvenu praksu. To pridržavanje kao i
ocigledna jednodušnost koju ono stvara, predstavlja prethodne uvjete za normalnu znanost,
to jest za stvaranje i produžavanje posebne istraživacke tradicije.«290
Kao slikovit prikaz razvoja znanosti objašnjen na ovakav Kuhnov nacin navedimo
jedan primjer kao što je to slucaj sa istraživanjem u elektrodinamici. On navodi da povijest
elektricnog istraživanja u prvoj polovici XVIII stoljeca jedan egzemplarni primjer kako se
znanost razvija prije nego što postigne svoju prvu univerzalno prihvacenu paradigmu.
Tokom tog perioda, navodi Kuhn, bilo je isto toliko gledišta o prirodi elektriciteta koliko i
važnih elektricnih eksperimentatora. No, ono što je bitno, svi njihovi brojni pojmovi o
elektricitetu imali su nešto zajednicko – bili su djelomicno izvedeni iz jedne ili druge
verzije mehanicko-korpuskularne filozofije koja je usmjeravala sva naucna istraživanja
njihovog vremena. Medutim, mada su svi eksperimenti bili elektricni i mada je vecina
eksperimentatora citala radove svojih kolega ipak su njihove teorije posjedovale, kako
Kuhn kaže, porodicne slicnosti.
Jedna rana grupa teorija, koja je slijedila praksu XVII stoljeca, gledala je na atrakciju i
dobivanje elektriciteta trenjem kao na osnovne elektricne pojave. Ova grupa težila je da
repulziju promatra kao sekundarni efekt neke vrste mehanickog djelovanja, a isto tako da
je što je mogucno dulje odloži kako diskusiju tako i sistematsko istraživanje novo
otkrivenog Greiovog efekta, elektricnog provodenja. Drugi “elektricari” (to je njihov samo
izraz) smatrali su da je atrakcija i repolzija podjednako elementarne manifestacije

289 Ibid. str. 41.


290 Ibid. str. 51.

253
elektriciteta, pa su u vezi s tim prilagodili svoje teorije i istraživanja. (Ustvari, ova grupa je
upadljivo mala – cak ni Franclinova teorija nije nikada sasvim objasnila uzajamnu repulziju
dva negativno naelektrizirana tijela.) Ali, oni su imali isto toliko teškoca koliko i prva
grupa da istodobno objasne bilo koje osim najjednostavnijih efekata provodenja. Ti efekti,
kako kaže Kuhn, medutim, pružali su pokaznu tocku novoj, trecoj grupi, koja je hitjela da
govori o elektricitetu kao o “fluidu” koji može da protjece kroz provodnike, a ne kao o
“effluvium”-u (latinski; istek) koji zraci iz ne-provodnika. Ova grupa, imala je, sa svoje
strane, poteškoca da uskladi svoju teoriju sa izvjesnim brojem atraktivnih i repulzivnih
efekata. Samo kroz dijelio Franklima i njegovih neposrednih sljedbenika došlo je do
nastanka teorije koja je sa približno jednakom lakocom mogla da objasni skoro sve te
efekte i koja je onda mogla da pruži, i koja je pružila, sljedecoj generaciji “elektricara”
zajednicku paradigmu za njihovo istraživanje.
Iskljucujuci takve oblasti kao što su matematika i astronomija, u koje prve cvrste
paradigme poticu iz pretpovijesti, i takve kao što je biokemija, koje nastaju razdvajanjem ili
novom kombinacijom vec zrelih specijalnosti, situacije koje su unaprijed skicirane
povijesno su tipicne. Mada to znaci nastavljanje sa upotrjebom takvog nepogodnog
pojednostavljivanja koje povezuje jednu podužu povijesnu epizodu sa jednim jedinim i
pomalo proizvoljno izabranim imenom (na primjer Newtonom ili Franklinom), sugerira
Kuhn da su slicna fundamentalna neslaganja karakterizirala, na primjer, proucavanje
kretanja prije Aristotela i statike prije Arhimeda, proucavanje toplote prije Blecka ili
kemije prije Boyla. Povijest sugerira da je put ka cvrstoj istraživackoj jednodušnosti
izuzetno naporan. Da bi bila prihvacena kao paradigma teorija mora da izgleda bolja od
svojih konkurenata, ali ne mora da objasni, i zapravo nikada to i ne cini sve cinjenice s
kojim može da se suoci.
Naime, paradigma je jedan okvir i ono što definitivno jeste “ekonomicnost slike” i
ona povlaci za sobom novu i kracu definiciju definiciju oblasti. Nakon uspostavljanja
paradigme dolazi period “normalne” ili “zrele znanosti”. U daljnjem dijelu opišimo kako
Kuhn objašnjava ovaj period. Tako on kaže: »Da bih jasnije izložio pod normalnim
istraživanjem, ili istraživanjem koje se zasniva na paradigmi, pokušat cu sada da
klasificiram i ilustriram one probleme od kojih se normalna nauka uglavnom i sastoji.
Pogodnosti radi, stavit cu na stranu teorijsku aktivnost i pocet cu sa prikupljanjem
cinjenica, to znaci sa eksperimentima i promatranjima opisanim onim tehnickim
casopisima kroz koje znanstvenici obavještavaju svoje profesionalne kolege o rezultatima
svojih neprekidnih istraživanjima. O kakvim aspektima prirode znanstvenici najcešce
izvještavaju? Što odreduje njihov izbor? I, kako najveci dio znanstvenog promatranja traži
mnogo vremena, opreme i novca, što motivira znanstvenike da slijede do kraja taj svoj
izbor?«291
U odgovoru na ova pitanja Kuhn navodi da postoje samo tri normalna središta za
cinjenicno znanstveno istraživanje, koje se ne razlikuju ni uvijek ni trajno. Prva je ona
klasa cinjenica, po Kuhnu, za koju je paradigma pokazivala da posebno mnogo govori u
pogledu prirode stvari. Koristeci ih za rješavanje problema paradigma je ucinila da ih
vrijedi odredivati kako preciznije tako i u vecoj raznovrsnosti situacija. U ovo ili ono
vrijeme ta znacajna cinjenicna odredenja su ukljucivala: u astronomiji – položaj i velicinu
zvijezda, periode pomracenja dvojnih zvijezda i planeta; u fizici – specificne težine i
sposobnosti zgušnjavanja materijala, valne duljine i spektralne intenzitete, elektricne
vodljivosti i kontaktne potencijale; i u kemiji – sastav i kombinaciju težina, tocke kljucanja
i kiselosti rastvora, strukturalne formule i opticke aktivnosti. Pokušaji da se poveca tocnost
i dosezi u kojem se ove cinjenice znaju zauzimaju znacajan dio literature u

291 Ibid.str. 57.

254
eksperimentalnoj i promatrackoj nauci. Specijalni složeni aparati bili su iznova i iznova
konstruirani u te svrhe, a smišljanje, konstrukcija i razvijanje takvih aparata zahtijevalo je
prvorazredni talent, mnogo vremena i znacajnu financijsku potporu. Sinhontroni radio
teleskopi predstavljaju samo najnovije primjere toga kako daleko su istraživaci spremnik da
idu ako ih neka paradigma uvjerava da su cinjenice za kojima tragaju važne. Od T.
Brachea do E. Lorentza neki naucnici su stjecali svoj ugled ne zbog bilo kakve novosti
koju bi donosila njihova otkrica, vec zbog svoje preciznosti, pouzdanosti i domašaja onih
metoda koje su razvili za predodredivanje neke ranije vec poznate vrste cinjenica.
Druga, za Kuhna, uobicajena ali manja klasa cinjenicnih odredenja usmjerena je na
one cinjenice koje, mada cesto bez mnogo unutarnjeg interesa, mogu da budu neposredno
usporedene sa predvidanjima iz paradigmaticne teorije. Kao što cemo uskoro vidjeti, kada
se okrenemo, kaže Kuhn, od eksperimentalnih na teorijske probleme normalne znanosti,
rijetko kad ima mnogo podrucja u kojima jedna znanstvena teorija, narocito ako je
skicirana u pretežno matematickom obliku , može da bude neposredno usporedena sa
prirodom. Ne više od tri takva podrucja su još pristupacna Einsteinovoj opcoj teoriji
relativnosti. Što više, cak i u onim podrucjima gdje je mogucna, primjena cesto zahtijeva
teorijske i eksperimentalne aproksimacije koje ozbiljno ogranicavaju onu suglasnost koja bi
se mogla ocekivati. Poboljšavanje toga slaganja ili iznalaženje novih podrucja u kojima je
uopce mogucno demonstrirati slaganje predstavlja neprekidan izazov vještini mašti
eksperimentatora i promatraca. Specijalni teleskopi za demonstriranje kopernikanskog
predvidanja godišnje paralakse; Etvudova mašina, prvi put pronadena skoro citavo stoljece
poslije Prinicipia da bi dala prvu nedvosmislenu potvrdu Newtonovog drugog zakona;
Fukoov aparat za pokazivanje da je brzina svjetlosti veca u zraku nego li u vodi; ili
gigantski scintilacioni brojac smišljen za demonstraciju postojanja neutrona – ovi i mnogi
drugi, njima slicni, aparati ilustriraju neizmjeran napor i domišljatost koji su bili neophodni
da bi se priroda i teorija dovele u sve bližu i bližu suglasnost. Taj pokušaj da se pokaže
slaganje predstavlja drugi tip normalnog eksperimentalnog rada, koji je cak i ociglednije
ovisan od paradigme nego onaj prvi. Postojanje odredene paradigme postavlja onoj
problem koji treba tješiti; ta paradigmaticna teorija je cesto neposredno ukljucena u
smišljanje aparata koji je u stanju da riješi taj problem. Bez Principia, na primjer, mjerenja
ucinjena pomocu Etvudove mašine ne bi uopce ništa znacila.
Pod trecom klasom eksperimenata Kuhn podrazumijeva aktivnost prikupljanja
cinjenica u normalnoj znanosti. Ona se sastoji od empirijskog rada preuzetog da bi se
artikulirala paradigma neke teorije, da bi se riješile neke od njenih zaostalih neodredenosti i
da bi se omogucilo rješavanje problema na koje je ona prethodno samo skrenula pažnju.
Ova klasa pokazuje se kao najvažnija od svih, a njen opis traži dijeljenje te vrste na
podvrste. U znanostima koje su više matematicke od drugih nekih od eksperimenta ciji je
cilj artikulacija usmjereni su na odredivanje fizickih konstanti. Newtonovo djelo, na
primjer, ukazivalo je na to da bi sila izmedu dvaju jedinica mase na jedinici rastojanja bila
ista za sve vrste materije u svim položajima u Kozmosu. Medutim, njegovi problemi mogli
su da budu riješeni cak i bez procjenjivanja velicine ovoga privlacenja, odnosno
univerzalne gravitacione konstante: i nitko drugi citavo stoljece poslije pojave
Newtonovog dijela Principia nije izumio aparat koji je u stanju da odredi tu konstantu.
Niti je cuveno Kevendiševo odredenje 1790-tim godinama bilo posljednje. S obzirom na
njeno centralno mjesto u fizickoj teoriji, poboljšane vrijednosti gravitacione konstante bile
su sve do danas predmet ponovljenih napora jednog broja istaknutih eksperimentatora.
Drugi primjeri iste vrste neprekidnog rada ukljucili bi odredivanje astronomske jedinice,
Avogadrovog broja, Julovog koeficijenta, naboja elektrona itd. Malo bi koji od ovih
obimnih napora bio zamišljen, a nijedan ostvaren bez jedne paradigme u teoriji koja ce
definirati problem i garantirati postojanje stabilnog rješenja. Kao što je to slucaj sa

255
eksperimentalnim i promatrackim problemima, tako se teorijski problemi normalne nauke
mogu podijeliti na istu navedenu klasu.
Ovdje se sada postavlja pitanje kakva je uloga normalne znanosti ako njezin cilj više
nisu krupni novosti? Odgovor je, po Kuhnu, u cinjenici da rezultat djelovanja u
normalnom istraživanju da doprinese obimu i preciznosti sa kojom se konkretna paradigma
može primijeniti. No, ono što je važno napomenuti vezano je za rješavanje problema koju
odredena znanstvena zajednica rješava. Kriteriji izbora problema, takoder, nisu nasumicna
nego je odredena samom paradigmom. Drugi problem, koji je blizak sa prethodnim, svi
problemi koji tako nisu odredeni bivaju odbaceni kao metafizicki i bespredmetni.292
Dakle, paradigma sa jedne strane omogucava pronalaženje i rasvjetljavanje nekih
problema ali sa druge strane ona ima limitirajuci karakter. Navedimo kao primjer Kuhnovu
interpretaciju problema putanje Mjeseca: »Slicne vrste ogranicenja važe i za dopustiva
rješenja teorijskih problema. Oni naucnici koji su tijekom XVIII stoljeca pokušali iz
Newtonovih zakona kretanja i gravitacije da dosljedno izvedu promatrano kretanje
Mjeseca nisu u tome uspjeli. Kao posljedicu toga neki od njih sugerirali su da se zakon
obrnutih kvadrata zamjeni zakonom koji odstupa od prvoga zakona kod malih rastojanja.
Uciniti to, medutim, predstavljalo bi promjenu paradigme, definiranje nove zagonetke, a ne
rješavanje one stare. U konkretnom slucaju naucnici su sacuvali ta pravila sve dok jedan od
njih, 1750. god., nije otkrio kako mogu uspješno da se primjeni. Samo promjena danih
pravila igre mogla je da pruži alternativu tome rješenju.«293
U periodu normalne znanosti koja je, kao što smo vidjeli odredena pa cak i limitirana
aktualnom paradigmom, predstavlja visokoakumulativni pothvat. Taj period razvoja
znanosti odgovara onom što logicki pozitivizam zove razvojem znanosti. Po Kuhnu, u
ovom periodu znanost ne teži nikakvom cinjenicnim ili teorijskim novinama, ali to ne znaci
da se nove i neocekivane cinjenice ne pojavljuj. One se ili rješavaju ili ostaju kao uvidanje
da priroda nekako narušava ona ocekivanja koju paradigma potice.
Navedimo jedan slikovit primjer koji se odnosi na otkrice X-zraka. Oni predstavljaju
klasicni obrazac slucajnog otkrica, takve vrste otkrica koja se dogada cešce nego što bi
nam, kako kaže Kuhn, bezlicni standardi znanstvenog izvještavanja dopustili da tako lako
uvidimo. Njegova prica pocinje onoga dana kada je fizicar Röntgen prekinuo svoje
normalno istraživanje katodnih zraka zbog toga što je primijetio da zaklon od barijum-
platinocianida, na izvjesnom odstojanju od njegovog zašticenog aparata, isija do god je
proces pražnjenja u tijeku. Daljnja istraživanja – koja su zahtijevala sedam napornih
nedjelja, za koje vrijeme je on rijetko kada napuštao svoju laboratoriju – ukazivala su na to
da uzrocnik sijanja dolazi u pravim linijama iz katodne cijevi, da radijacija baca sjenku, da
se ne može skrenuti pomocu magneta, i još mnogo štošta drugo. Prije nego što je objavio
svoje otkrice Röntgen je uvjerio samoga sebe da njegov efekt ne ovisi od katodnih zraka,
vec od nekog agensa koji ima bar neke slicnosti sa svjetlošcu. No, otkrice X- zraka vodit ce
ka poznatoj krizi fizike dvadesetog stoljeca.
No, nisu sve teorije paradigmaticne teorije, Kako tijekom pred-paradigmaticnih
perioda tako i tijekom kriza koje vode dalekosežnim promjenama paradigme, znanstvenici
obicno razvijaju mnoge spekulativne i nerazvijene teorije koje mogu da ukažu na put ka
otkricu. Cesto, medutim, to otkrice nije sasvim ono koje je bilo anticipirano od strane

292 Na primjer maksimalne tocke rasipanja elektrona koje su kasnije ustanovljene kao pokazivaci valne
duljine elektrona, nisu imale nikakav ocigledan znacaj kada su prvi put promatrane i zabilježen. Prije nego što
su postali mjera bilo cega morali su da budu povezani sa teorijom koja je predvidala valovito ponašanje
materije u kretanju. Pa cak i onda pošto je ukazano na tu vezu aparat je morao da bude tako preureden da bi
eksperimentalni rezultati mogli da budu jasno povezani sa teorijom. Sve dok ti uvjeti nisu bili zadovoljeni
nijedan problem nije bio riješen.
293 Ibid. str. 94.

256
spekulativne i probne hipoteza. Samo kada su eksperiment i probna teorija zajedno
razvijeni u jednu cjelinu iskrsava otkrice, a teorija postaje paradigma.
Nisu samo slucajna otkrica kriva za promjenu paradigme, nego i sam razvoj normalne
znanosti. Profesionalizacija troje dovodi do vece krutosti i osjetljivosti na rezultate koji se
ne uklapaju. Tako Kuhn kaže: »Takva profesionalizacija, s jedne strane, vodi ogromnim
ogranicavanjima naucnikove vizije i prilicno velikom otporu promijeni paradigme. Znanost
postaje sve kruca… Nepravilnost se javlja samo u odnosu na pozadinu koju pruža
paradigma. Što je ta paradigma preciznija i dalekosežnija, to nam daje osjetljiviji pokazivac
nepravilnosti, a time i priliku za promjenu paradigme.«294
Otkrice, medutim, nije jedini izvor svih destruktivno-konstruktivnih promjena
paradigme. Kao slikovit opis takvog stanja, Kuhn navodi, poznatu promjenu paradigme –
nastajanje Kopernikove astronomije. Ptolomejev sustav, koji je imao, da tako kažemo,
teorijske korijene u Aristotelovoj fizici sa Zemljom kao centrom svijeta, prvi put je razvijen
tokom posljednja dva vijeka prije naše ere i tokom dva vijeka poslije. On je bio
zadivljujuce uspješan u predvidanju promjene položaja kako zvijezda tako i planeta. Dakle,
za planete su Ptolomejeva predvidanja bila isto tako dobra kao i Kopernikova. No, postojali
su odredena mimoilaženja izmedu sve tocnijih promatranja i teorijskih izvodenja.
Sukladno principu normalne znanosti, kako kaže Kuhn, ta odstupanja su se rješavala
odredenim korekcijama i dodavanjima novih epicikli. Medutim, kako je vrijeme odmicalo
pokazalo se kako složenost astronomije raste brže nego njezina tocnost. Tako Kuhn kaže:
»Kako je astronomska tradicija bile u više navrata prekidana izvana i kako je, u odsustvu
tiskane rijeci, komunikacija izmedu astronoma bila ogranicena, ove teškoce su sporo
sagledavane. Ali, svijest je ipak došla. Tako je Alfonso X u trinaestom stoljecu moga da
izjavi da bi Bog dobio dobar savjet da je prilikom stvaranja Kozmosa tražio mišljenje od
njega. U 16. stoljecu Kopernikov suradnik Domeniko da Navara smatrao je da nikakav
sustav tako nezgrapan i netocan kakav je postao ptolomejski ne može ni slucajno da govori
istinu o prirodi. A sam Kopernik pisao je, u predgovoru svojoj knjizi De Revolutionibus ,da
je astronomska tradicija koju je naslijedio na kraju stvorila pravo cudovište. Vec u ranom
šesnaestom stoljecu sve je veci broj najboljih europskih astronoma uvidao je da
astronomska paradigma podbacuje u primjeni na svoje tradicionalne probleme. To uvidanje
bilo je preduvjet za Kopernikovo odbacivanje ptolomejske a traganje za novom
paradigmom. Njegov cuveni predgovor još nam pruža jedan od klasicnih opisa stanja
krize.«295
Medutim, nije samo slom normalne tehnicke aktivnosti rješavanja zagonetki jedini
uzrok promijene paradigme. Ptolomejev sustav nije bio samo astronomska teorija nego je
predstavljao dio jedne cjelokupnog pogleda na svijet ili receno Kuhnovim rjecnikom jedne
opce paradigme uokvirene u neoaristotelizam prilagoden teološkom mišljenju. Tako da i
pojava neoplatonizma predstavlja jedan dodatni pritisak na promjenu paradigme. Jedno
obimnije razmatranje raspravljalo bi takoder i o društvenom pritisku za reformu kalendara,
pritisku koji je zagonetku precesije unaprijed ucinio posebno aktualnom. Osim toga,
potpuniji prikaz razmatrao bih srednjovjekovnu kritiku, kao što smo rekli, Aristotela,
nastanak renesansnog platonizma, kao i neke druge znacajne povijesne elemente. Ali,
tehnicki slom ostao bi još uvijek, po Kuhnu, jezgro krize. U jednoj zreloj znanosti – a
astronomija je to postala u anticko doba – vanjski faktori, koji su vec napomenuti bili su
od najveceg znacaja prilikom odredivanja kada je došlo do sloma, lakoce prepoznavanja
toga sloma, kao i podrucja u kojem se prvi put dogodilo (s obzirom da mu se poklanjala
posebna pozornost). Mada izvanredno važna, pitanje te vrste prelaze granice ovoga ogleda.

294 Ibid.str. 114.


295 Ibid.str.118.

257
U svakom slucaju ovo je jedan primjer složenosti uvjeta koji dovode do promijene
paradigme, ali ono što nam se cini bitnim jeste da je ipak glavni uzrok krize sadržan u
samoj teoriji. Možda bi smo ovdje mogli pronaci još jednu paralelu vezanu za ovaj
kopernikanski obrat koji je izazvao polemiku izmedu, uglavnom, racionalista i empirista.
To je Aristotelova anticipacija Kopernika u trecem vijeku prije naše ere. Tako Kuhn
konstatira: »Cesto se kaže da je grcka nauka bila manje deduktivna i manje nošena
dogmom i da je heliocentricna astronomija mogla da zapocne svoj razvoj osamnaest
stoljeca prije nego što se to stvarno dogodilo. Ali, to predstavlja zanemarivanje citavog
povijesnog konteksta. Kada je Aristarhova sugestija bila ucinjena, uveliko razumniji
geocentricni sustav nije imao nikakve potrebe za koje bi se moglo zamisliti da bi ih
heliocentricni sustav mogao ispuniti. Citav razvoj ptolomejske astronomija, kako njene
pobjede tako i porazi, padaju u stoljeca iza Aristarhovog prijedloga. Osim toga, nije bilo
nikakvih ociglednih razloga zbog kojih bi se Aristarh uzimao ozbiljno. Cak i Koeprnikov
razradeni prijedlog nije bio niti jednostavniji ni tocniji od Ptolomejeva sistema .
Promatracke provjere koje su stajale na raspolaganju, što cemo vidjeti u nastavku, nisu
pružale nikakvu osnovu za odlucivanje izmedu tih sistema. Pod takvim okolnostima jedan
od faktora koji je odveo astronome Koperniku ( a koji ih nije moga odvesti Aristarhu ) bila
je ona priznata kriza koja se u prvom redu i može smatrati odgovornom za inovaciju.
Ptolomejeva astronomija nije uspjela da riješi probleme te krize; došlo je vrijeme da se
pruži prilika konkurentu.«296
Ovaj primjer pokazuje da paradigma ustvari predstavlja okvir unutar koje
funkcioniraju teorije sa svojim “alatom” za istraživanje i razumijevanje problema. Filozofi
znanosti su ne jednom dokazali da na jedan dani skup podataka uvijek može da se postavi
više od jedne teorijske konstrukcije. Povijest znanosti ukazuje cak da nije ni mnogo teško
da se takve zamjene smisle, narocito u ranim razvojnim stadijima jedne paradigme. No, to
smišljanje zamjena, za Kuhna, upravo je ono što znanstvenici rijetko preuzimaju, izuzev
tijekom pred-paradigmaticnog stupnja razvoja njihove znanosti i u veoma specijalnim
prilikama u tijeku njene dalje evolucije. Sve dok su uroda koje nam jedna paradigma pruža
u stanju da rješavaju probleme koje ta paradigma definira, znanost se krece najbržim
tempom i prodire najdublje samouvjerenom uporabom tih oruda. Razlog je jasan. Kako u
proizvodnji tako i u znanosti – mijenjanje oruda predstavlja takvu ekstravagantnost koju
treba rezervirati za onu priliku kada to bude neophodno. Znacaj kriza sastoji se u tome što
one ukazuju da je došlo do prilike za izmjenu oruda.
Dalje, promijene paradigme jedne sa drugom za Kuhna je uvijek potpuna i disjunktna.
Sami primjeri koji su dovele do krize imaju razlicitu interpretaciju izmedu stare i nove
teorije tj. jedna to promatra kao nerješivu zagonetku a druga kao kontraprimjer. Tako
imamo: »Osim onih koji su iskljucivo, svaki problem koji normalna znanost vidi kao
zagonetku može, sa druge tocke gledišta, da se vidi kao kontraprimjer, pa tako i kao izvor
krize. Kopernik je vidio kao kontraprimjere ono što je vecina drugih sljedbenika Ptolemeja
vidjela kao zagonetke u susretu izmedu promatranja i teorije. Lavoazije je kao
kontraprimjer vidio ono što Pristli vidio kao uspješno razriješenu zagonetku u artikulaciji
teorije flogistona, A Einstein kao kontraprimjere ono što su Lorentz, Fidgerald i drugi
vidjeli kao zagonetke u artikulaciji Newtonove i Maxwellove teorije. Štoviše, ni postojanje
krize samo po sebi ne pretvara zagonetku u kontraprimjer.«297
Za Kuhna sve krize zapocinju zamagljivanjem paradigme, iz cega proistjece
labavljenjem pravila za normalna istraživanja. Za njega sve te krize završavaju uglavnom
na sljedeca tri nacina:

296 Ibid.str. 125.


297 Ibid. str.131.

258
1) Ponekad se normalna znanost na kraju pokaže sposobnom da obradi problem koji
izaziva kriza.
2) U drugim prilikama se opire rješenju u okviru normalne znanosti pa i novim
radikalnim prilazima. Problem se registrira i ostavlja na stranu za neka buduca
generacije da ga riješi uporabom nekog suvremenog pristupa.
3) Najzad, onaj slucaj kada se kriza može zaoštriti nastajanjem novog kandidata za
paradigmu. U tom slucaju, za razliku od prethodna dva, radi se prije o
rekonstrukciji dane oblasti na osnovu novih stavova.
Ono što bi nama bilo interesantno u ovom razmatranju jeste cinjenica da promjena
paradigme odnosno u rješavanju krize povlaci za sobom i neke filozofske analize. Kuhn
kaže: »Ovu vrstu neuobicajenog istraživanja cesto, mada nikako ne uvijek, prati još jedna.
Mislim da su se naucnici, posebno u periodima priznate krize, okretali filozofskoj analizi
kao sredstvu za rješavanje zagonetki onog podrucja kojim se bave. Uopce uzevši,
znanstvenicima nije bilo neophodno niti su ono htjeli da budu filozofi. Zapravo, normalna
znanost obicno drži kreativnu filozofiju na odstojanju, vjerojatno s dobrim razlogom…
Nije nimalo slucajno da je iskrsavanju njutonovske fizike u 17. stoljecu, kao i teorije
relativnosti i kvantne mehanike u 20. stoljecu, trebalo kako da prethode tako i da ih prate
fundamentalne filozofske analize njima suvremen istraživacke tradicije. Takoder nije
slucajno da je u oba ova perioda tzv. misaoni eksperiment trebalo da igra tako kriticnu
ulogu u napredovanju istraživanja. Kako sam drugdje pokazao, analiticko misaono
eksperimentiranje, kojeg ima tako mnogo u Galilejcevim, Einsteinovim, Bohrovim i
drugim spisima, savršeno je sracunato da staru paradigmu izloži postojecem znanju na
nacine koji ce izolirati korijen krize sa takvom jasnocom koja se ne može postici u
laboratoriji.«298
Vratimo se izgradnji novih teorija i paradigmi. Vec iz same klasifikacije odgovora na
krizu koju smo naveli slijedi i klasifikacija pojava koji omogucavaju razvoje teorije. Kuhn
ih klasificira u tri grupe: »Postoje, u principu, samo tri vrste pojava o kojima se može
razviti nova teorija. Prva se sastoji od pojava koje su vec dobro objašnjenje postojecim
paradigmama i one rijetko kada pružaju motiv ili polaznu tocku za izgradnju teorije. Ako to
ipak cine, kao što je slucaj sa tri cuvene anticipacije o kojima je diskutirano na kraju
odjeljka VII, teorije do kojih se dode rijetko kada se prihvacanje, s obzirom da priroda ne
pruža nikakvu osnovicu za odabiranje. Druga klasa pojava sastoji se od onih cija je priroda
naznacena postojecim paradigmama, ali ciji se detalji mogu razumjeti samo kroz dalju
artikulaciju teorije. To su one pojave prema kojima znanstvenici dobar dio vremena
usmjeravaju svoje istraživanje, mada to istraživanje ima za cilj artikulaciju postojecih
paradigmi prije negoli smišljanje novih. Samo onda kada svi pokušaji artikulacije propadnu
znanstvenici se srecu sa trecom vrstom pojava, sa priznatim nepravilnostima cija je
karakteristicna crta tvrdoglavo odbijanje da budu obuhvacene postojecim paradigmama.
Samo ova vrsta daje povoda nastanku novih teorija. Paradigme pružaju svim pojavama,
izuzev nepravilnostima, njihovo teorijski odredeno mjesto u znanstvenikovom vidnom
polju.«299
Što se tice dosega paradigme i njene sveobuhvatnosti on je opci jer predstavlja okvir.
Ono ne samo da se odnosi na samu teoriju i izbora problema nego i na samo promatranje.
Kuhn, suprotno mišljenju logickog pozitivizma koji je zastupao tezu neovisnosti motrenja
koji omogucava dosezanje objektivnih empirijskih cinjenica, pretpostavlja da i opažanje
mora, vec u samom startu, bude “udešeno” odredenom paradigmom.300 Sve ovo može da
izgleda, kako kaže Kuhn, razumnije ako se ponovo sjetimo da ni znanstvenici ni laici ne

298 Ibid. str 141.


299 Ibid. str. 151.
300 Pogledati u dodatku podrobnije o ovom problemu. Vidi “Neodlucivost motrenja”.

259
uce da vide svijet u komadima ili dio po dio. Izuzev kada su sve konceptualne i
manipulativne kategorije unaprijed pripremljene – recimo za otkrivanje nekog dodatnog
transuranskog elementa ili za hvatanje prizora neke nove kuce – kako znanstvenik tako i
laik biraju i svrstavaju zajedno citava podrucja iz ukupnog tijeka iskustva. Dijete koje
premješta rijec “mama” sa svega što je ljudsko na sve što je ženskog pola, a onda na svoju
majku, ne uci samo što “mama” znaci ili koje njegova majka. Ono istodobno uci neke od
razlika izmedu muškog i ženskog roda, kao i nešto nacinima na koje ce se prema njemu
ponašati svi osim jedene osobe ženskog pola. Njegova reagiranja ocekivanja vjerovanja –
zapravo veliki dio njegovo opažanog svijeta – mijenjaju se na odgovarajuci nacin. Na isti
nacin kopernikanci, koji su Suncu oduzeli njegovu tradicionalnu titulu “planeta”, nisu samo
uocili što “planeta” znaci ili što je to Sunce. Naprotiv, oni su tankome jenjali znacenje
“planete” da bi ta rijec i dalje mogla da pravi korisne distinkcije u jednu svijetu gdje su sva
nebeska tijela, a ne samo Sunce, videni drugacije nego ranije. Ista primjedba može se
uciniti u vezi sa bilo kojim od naših ranijih primjera. Vidjeti kisik umjesto deflogistovanog
zraka, kondenzator umjesto Lajdenske boce ili klatno umjesto ogranicavanog pada, samo je
dio jednog integralnog pomjerana u naucnikovom videnju velikog broja povezanih pojava.
Paradigme odreduju velika podrucja iskustva u isto vrijeme.
Na kraju ove kratke analize Kuhnove »Strukture znanstvenih revolucija« obratimo
pozornost na još jednu bitnu stavku odnosa izmedu stare i nove teorije, odnosno stare i
nove paradigme. U razmatranju ovog problema Kuhnovo stajalište je potpuno drugacije od
drugih stajalište, kao što je Popperovo ili stajalište logickog pozitivizma. Naime, on
potpuno radikalizira stvar ukidajuci bilo kakav kontinuirani razvoj postavljajuci, na
primjer, odnos izmedu stare i nove teorije ili paradigme u nesumjerljivom odnosu. Evo
kako Kuhn to objašnjava: »Na prvom mjestu, zastupnici rivalskih paradigmi cesto se nece
slagati oko liste problema koje mora da razriješi bilo koji kandidat za paradigmu. Njihovi
standardi ili njihove definicije znanosti nisu iste…. Ne radi se, ipak, samo o
nesumjerljivosti standarda. Pošto se nove paradigme radaju iz starih oni obicno ukljucuju
mnogo od onog rjecnika i aparata, kako konceptualnog tako manipulativnog, koje je ranije
koristila tradicionalna paradigma. Ali, nove paradigma rijetko koriste ove pozajmljene
elemente na onaj sasvim tradicionalan nacin. U okviru nove paradigme stari termini,
pojmovi i eksperimenti ulaze u nove medusobne odnose… Radeci u razlicitim svjetovima
dvije grupe znanstvenika vide razlicite stvari i onda kada sa iste tocke gledaju u istom
pravcu. To opet ne znaci da one mogu da vide što god im se svida. Obje grupe gledaju na
dati svijet, a ono što gledaju nije se promijenilo. Ali, u nekim oblastima one vide razlicite
stvari i vide ih u razlicitim medusobnim odnosima. To je razlog što neki zakon, koji jednoj
grupi znanstvenika ne može da bude cak ni demonstriran, može drugoj grupi ponekad da
izgleda intuitivno ocigledan. To je podjednako razlog zašto jedna ili druga grupa prije nego
što se mogu nadati da ostvare potpunu komunikaciju, moraju da iskuse ono preobracanje
koje smo nazvali pomjerane paradigme. Baš zato što se radi o prelasku izmedu
nesumjerljivih stvari taj prelazak izmedu rivalskih paradigmi ne može pod djelovanjem
logike i neutralnog iskustva da se obavi korak sada a korak donije. Kao i geštalt-
prebacivanje on se mora dogoditi ili odjednom (mada ne nužno u jednom trenutku) ili
nikada.«301
Ovdje se legitimno postavlja jedno pitanje; dali to znaci, pošto su rivalske teorije
nesumjerljive i da svaka govori svojim jezikom, da ne možemo govoriti o razvoju
znanosti? Da li to znaci da mi samo mijenjamo našu interpretaciju koja je pogodnija u
odnosu na staru? Ovo bi, dakako, znacilo direktan ulaz u konvencionalizam. Kuhn daje, u
principu, negativan odgovor na ovo pitanje i zalaže se za ideju progresa u znanosti, možda

301 Ibid.str. 209.

260
ne linearno i kontinuirano nego skokovito, ali ipak progres kroz revolucije. Ovdje
naglašavamo – kroz revolucije – jer razvoj znanosti u periodu normalne znanosti je
evidentan, ali ona može da zavara i prenese znacenje evolucije na citavu znanost što je
pogrešno. Tako Kuhn kaže: »Medutim, ništa od onoga što je receno, ili što ce biti receno
ne cini da to bude proces evolucije prema ma cemu. Ta praznina je neizbježno uznemirila
mnoge citatelje. Mi smo svi duboko naviknuti da vidimo znanost kao takav poduhvat koji
neprekidno vuce nekom cilju koji je unaprijed postavljen od strane prirode.«302
Dakako, on ovdje posebice kritizira povlacenje analogije izmedu teorije evolucija i to
onih teleoloških sa evolucijom znanosti. Bilo kakav teleološki princip rasta znanosti ka
cilju potpune istine za Kuhna je potpuno deplasirana. Ono što je za Kuhna razvoj znanosti
jeste prirodno odabiranje, govoreci Darvinovim rjecnikom, izmedu rivalskih paradigmi.
Tako on kaže: »Cist rezultat jednog niza takvih revolucionarnih odabiranja, razdvojenih
periodima normalnog istraživanja, jeste izvanredno prilagoden skup instrumenata koje
nazivamo modernim znanstvenim znanjem. Sukcesivni stupnjevi tog razvojnog procesa
oznaceni su povecavanjem artikulacije i specijalizacije. A citav taj proces mogao se
dogoditi kao što sada pretpostavljamo da se odigrala biološka evolucija, bez pomoci nekog
postavljenog cilja, neke trajno utvrdene znanstvene istine, gdje bi svaki stupanj u razvoju
znanstvenog znanja predstavljao sve bolji i uzorniji primjer.«303
Još jednom ponovimo, umjesto ideje da je znanstveni napredak teleološki (svrhovit)
proces, tj. onaj koji ima svoj cilj, moramo misliti o napretku kao što to cini Darwinova
razvojna teorija. Prema tome, ne postoji postavljeni cilj trajno odredenje znanstvene istine,
vec “pojašnjavanje” i “specijalizacija”. Na kraju ovog kratkog razmatranja dašcemo kratki
rezime.

12.2. Opce naznake Kuhnovog stajališta

Kuhnova Struktura znanstvenih revolucija je vjerojatno najzanimljivije djelo koje je


stvorilo nemire u filozofiji znanosti u ranim 60-tim. Popis sadržaja ovog djela pokazuje
razvojnu shemu za znanstvena podrucja u osnovnim znanostima. Ova vrsta strukturiranja
cini filozofsko citanje osobito teškim, s obzirom da je za citanje jedne teme potrebno uzeti
u obzir sve odlomke koji su razbacani po knjizi.
Prvi odlomak zapocinje sa mnogo puta ponovljenom recenicom koja ukratko opisuje
o cemu se radi u knjizi »Povijest, gledana kao spremište za nešto više od anegdote ili
kronologije, može proizvesti presudno promjenu o slici znanosti koju sada imamo«. Kuhn
ovdje govori o dva nacina pisanja povijesti znanosti. Za stariju, povjesnicarsku tradiciju,
glavni cilj je da bolje razumije suvremenu znanost na nacin da izloži njen povijesni razvoj.
To se trebalo uciniti tako da se otkriju elementi današnje znanosti, u starijim tekstovima na
primjer, njene pojmove, teorije, eksperimentalne metode itd., i tako da se oni slože u
kronološku pripovijest. Krajnja slika znanstvenog razvoja bila je obavezno nagomilavanje:
znanost raste korak po korak na nacin da dijelove znanja nadodava na one koji su vec na
mjestu. Ali ovaj nacin pisanja povijesti iskrivljuje prezentiranje starije znanosti tako da
projektira današnju znanost u prošlost. Umjesto toga, ako slijedimo posebno model A.
Koyrea “novi nacin pisanja povijesti znanosti” pokušava povijesnu cjelovitost znanosti u
svom vremenu. Detaljno receno, pojmovi, problemi u istraživanju i standardi u
ocjenjivanju starije znanosti moraju se rekonstruirati na povijesno prikladan nacin. Upravo

302 Ibid. str. 234.


303 Ibid. str. 236

261
je cilj Kuhnovog glasovitog djela bio da skicira novu sliku znanosti tako da razjasni neke
implikacije novog nacina pisanja povijesti.
Slika znanosti koja izranja iz ove historiografije sastoji se od razvojne sheme za
znanstvene discipline. Prije nego što sazriiju, znanstvena podrucja koja nastaju uglavnom
su okarakterizirana prepirkama izmedu škola koje se natjecu. Ovo natjecanje može na
koncu završiti kao jedna od grupa iznese uzorno rješenje problema istraživanja sa dvije
karakteristike: da je dovoljno novo tako da privuce clanove ostalih škola, i da bude
dovoljno otvoreno da ostavi dovoljno zanimljivih problema za daljnji znanstveni rad. Ovi
modeli rješavanja se zovu paradigme i one služe kao indirektni vodic u istraživanju u
razdoblju koje slijedi. To razdoblje naziva se “normalna znanost”, a ovo razdoblje
karakterizira široka suglasnost izvršitelja podrucja o osnovnim pitanjima i stoga poseban
nacin istraživanja.
Normalne znanosti uvijek se suocavaju sa anomalijama tj. sa fenomenima ili
problemima koji se ponašaju suprotno sa ocekivanjima koje je ponudila paradigma Inace,
anomalije ne sumnjaju u valjanost vodecih propisa normalnog istraživanja. Ali pod
posebnim okolnostima mogle bi staviti pod sumnju i samu paradigmu i tada one postaju
“znacajne anomalije”. Tada se praksa znanosti mijenja opet u “neobicnu nanosit” ili
“znanost u krizi”. Neobicna znanost poboljšati ili cak srušiti propise koji obvezuju. Njeno
istraživanje se usredotocuje na znacajne anomalije i njihov kontekst i ako ovo istraživanje
vodi do nove teorije, koju je znanstvena zajednica prihvatila zato što može voditi do nove
faze normalne znanosti, pojavljuju se znanstvene revolucije. U Kuhnovom smislu,
znanstvene revolucije su »dopune koje uništavaju tradiciju djelatnostima koje ogranicavaju
tradiciju normalne znanosti«. Detaljnije, u znanstvenoj revoluciji prihvacena teorija je
odbacena u zamjenu za novu. Odbijanje je popratila promjena problematicnog podrucja i
standardnih rješenja koji su povezani s njim i ponekad profinjena promjena u osnovnim
znanstvenim pojmovima. Revolucije se takoder mogu opisati kao promjene svijeta u kojem
se radi znanstveni rad. Kuhn sažima te znacajke revolucije u pojam “nesumjerljivosti”
(neusporedivosti). U samom djelu ovaj pojam nije u potpunosti jasan, zato je bio predmet
mnogih kritika i nesporazuma i vecina Kuhnovih filozofskih djela koja su nastala kasnije
pojašnjava i daje daljnje objašnjenje pojma neusporedivosti.
Zbog nesumjerljivosti, moramo, prema Kuhnu, ponovo razmisliti o pojmu
znanstvenog napretka. Prvo, napredak nije nagomilavanje, zato što postaje promjene pojma
tijekom revolucije. Nadalje, Kuhn negira da je znanstveni napredak pristup istini i umjesto
zavaravanja da je znanstveni napredak teleološki (svrhovit) proces, tj. onaj koji ima cilj,
moramo misliti o napretku kao što to cini Darwinova razvojna teorija. Prema tome, ne
postoji “postavljeni cilj, trajna odredena znanstvena istina” vec “pojašnjavanje i
specijalizacija”.
Kuhnova teorija znanstvenog razvoja ima i svoj filozofski znacaj jer se ona
suprotstavljala mnogim filozofskim uvjerenjima o znanosti u ranim 1960-tim. Ovakvi
stavovi impliciraju neodrživost onih formi realizma koje tvrde da znanost, barem otprilike
opisuje što je u stvarnosti oko nas, neovisno o promatracima. Umjesto toga, teorije opisuju
svijet u obliku pojmova koji su moguci povijesno i koji se u buducnosti mogu promijeniti,
Nadalje, zbog ovih promjena u osnovnim znanstvenim pojmovima, klasicno shvacanje
redukcionizma je teško održivo. Prema ovom shvacanju, teorije mogu biti smanjene na
temeljne teorije redefiniranjem njihovih pojmova uz pomocu pojmova “smanjujuci” teorije
(reducing theory) i onda izvodenjem njihovih zakona iz zakona te teorije, nadopunjuje se
redefiniranjem i po mogucnosti granicnim uvjetima. Ali ako nesumjerljivost prevlada
izmedu nekoliko upitnih teorija, reduciranje se ne može održati, jer su neke od traženih
redefinicija blokirane uz pomoc promjene znacenja. U stvari, kao što je postalo jasno u

262
Kuhnovim radovima nakon Strukture, medusobna ne prevodivost nekih kljucnih termina je
obilježje neusporedivosti izmedu teorija.
Mnoge tvrdnje iz Struktutre znanstvenih revolucija razlikovali su se od Popperove
filozofije kritickog racionalizma. Na primjer, praksa normalne znanosti koju je Kuhn
opisao može izgledati kao loša znanost, zato što nije usmjerena ka kritickom testiranju
vodecih pretpostavki, vec kao kvazi-dogmatskom iskorištavanju njenih potencijala. Ipak,
prema Kuhnu, kriticko procjenjivanje temeljnih teorija je ograniceno na razdoblje
neobicnih znanosti, i cak tada praksa znanosti nije samo pokušaj da se krivotvore teorije
tako da se suoce sa osnovnim izjavama o prirodi, kako bi Popper htio. Radije, procjena
teorije je uvijek komparativni proces u kojoj se dvije (ili više) teorija usporeduju s obzirom
prema njihovim spoznajnim mogucnostima, posebno prema tome da li se mogu nositi sa
znacajnim anomalijama iz kojih je krizno stanje nastalo. Sa ovog gledišta teorija koju je
opisao Popper je stereotip koji nije naden u aktualnoj povijesti znanosti.
Još jedna posljedica Kuhnove teorije je uklanjanje ideje da je znanost vodena
znanstvenim metodama, skup pravila koji se moraju strogo pratiti. Najviše radi pocetnog
utjecaja Bacona i Descartesa, ova ideja je dominirala pri razumijevanju moderne znanosti
od njenih pocetaka. Ali prema Kuhnu, ono što poglavito vodi znanstvenom istraživanju u
njegovoj normalnoj fazi su primjeri rješenja problema. Njihov se spoznajni potencijal za
istraživanje iskorištava, ne samo jasnim (ili potpuno objašnjivim) pravilima, vec sa
implicitnim analogijama; novi problemi identificirani su pod svijetlom onih postignutih, i
nova rješenja su prosudena kao pravomocna na isti nacin.
Kuhn se nije samo suprotstavljao mnogim doktrinama utemeljene filozofije znanosti;
dodatni faktor koji je ponekad izazvao žestoke reakcije na Strukturu bila su duboka i
raširena kriva tumacenja njenih glavnih teza. Kuhn je zato neprestano bio izazvan da
objasni njegove glavne teorije detaljnije i da ih razjasni, uslijed cega se njegova pozicija
takoder promijenila u nekim vidovima.
U pocetnim reakcijama na Strukturu znanstvenih revolucija , glavna meta kritika bilo
je shvacanje paradigme, na koju se dvosmisleno gledalo. Kuhn je objasnio da nacin da
razlikuje uži smisao paradigme, kao primjer rješenja problema, od šireg smisla koji
obuhvaca sve komponente znanstvenog konsenzusa, “matricu discipline”. Potonje
ukljucuje, medu ostalim, znanstvene vrijednosti (kao tocnost, dosljednost, produktivnost,
svrhovitost) koji djeluju neprestano, ali koji su posebno vidljivi dok se bira teorija. Pošto
ove vrijednosti samo vode, a ne odreduju koja ce se teorija odabrati, pojedini se
znanstvenici ne mogu složiti oko procjene teorije, bez da je itko od njih iracionalan. Ovo
potonje bilo bi posljedica ako bi se izbor teorije odredio nekim skupom pravila koji bi
definirali kanon znanstvene racionalnosti.
Najznacajnija promjena u Kuhnovoj poziciji bila je ona iz nadmocnog opisa
znanstvene revolucije u Strukturi u smislu vizualnih metafora, u opisu pomocu jezicnog
okvira. U Strukturi revolucije su opisane kao vizualni gestalt pomaci a njihov rezultat kao
promijenjen nacin gledanja na svijet. Iako su promjene znacenja igrale neku ulogu u
Strukturi znacenje postaje dominantna tema Kuhnovih kasnijih djela. Ali što je znacenje
termina? Kako je termin povezan sa onim na što upucuje? Kuhn se ne bavi ovim dubokim
pitanjima u potpunoj opcenitosti vec samo sa terminima vrsta, poput, na primjer, skupne
imenice kao “zlato” ili brojive imenice kao “macka”. U znanost, znacenja termina obicno
nisu specificirane jasnim definicijama. Ona su utemeljena procesima koji ukljucuju
navodenje tipicnih primjera o kojima je rijec. Kada su primjeri iste vrste navedeni, oni su
proglašeni kao slicni, a oni koji ne pripada u istoj vrsti, razliciti. Uz pomoc ove procedure,
klasifikacija predmeta može se sagraditi i prenijeti. Termini vrste u klasifikaciji mogu biti
povezani na dva nacina ili se ukljucuju ili ukljucuju.

263
Djelomicno prekrivanje je zabranjeno izmedu suprotnih vrsnih termina, nešto je ili
planeta ili zvijezda, ali ne i oboje. Kuhn upucuje na mrežu odnosa u takvoj klasifikaciji kao
“strukturu (pojedinacnog) rjecnika”. To je sada znacajka znanstvenih revolucija, te stoga i
neusporedivosti, struktura promjena rjecnika za posljedicu ima djelomicnu neprevodivost
izmedu propozicija izraženih pomocu razlicitih leksikona. Promjene ove vrste mogu biti
potaknute pronalaskom predmeta koji povreduju princip ne preklapanja tj. predmeta za koji
se cini da pripada obostrano razdvojenim vrstama. Predmet ovakve vrste ne mogu se
opisati danim rjecnikom, niti se rjecnik može povecati ili razjasniti radi toga da se omoguci
opis, vece je djelomicna reorganizacija ukljucenih kategorija neizbježan
Promijeni koju je izazvalo Kuhnovo dijelio Struktura znanstvenih revolucija, koja je
prije svega predstavljala kritiku shvacanja povijesti znanosti, imala je dalekosežne
posljedice na cjelokupnu filozofiju znanosti. Mi smo takoder naveli da ovakav pristup
znanosti u potpunosti deplasira znanstveni realizma. Kako je ovo pitanje bitno, ako ne i
fundamentalno za znanstvenu spoznaju, obratimo pozornost na ovu problematiku u
sljedecem poglavlju.

264
13. Realizam u filozofiji znanosti

Prije nego što predemo na razmatranje odnosa realizma i filozofije znanosti obratimo
pozornost na samu definiciju znanja i problema uz nju. Da bismo uopce mogli raspravljati
o spoznaji trebamo prvo vidjeti što je sa pojmom znanja, jer pokušaj odgovora na to pitanje
predstavlja jedan od nužnih uvjeta za raspravu spoznaje opcenito. Od Platona (Teetet) na
ovamo, uzima se da je znanje opravdano istinito vjerovanje. Dakle, netko (A) zna da p,
gdje je “p” recenica, propozicija ili stanje stvari, ako i samo ako:

1) A vjeruje da p
2) A-ovo vjerovanje da je p opravdano
3) p je istinito

Dakle, trebalo bi da sve što bismo trebali nazvati znanje da zadovolji ova tri uvjeta.
Štoviše, izgleda da nije potrebno postaviti nikakvo daljnje pitanje, odnosno su navedeni
uvjeti ujedno i dovoljni uvjet znanja.
Mi se necemo baviti analizom ove uvriježene definicije, koja kao i svaka definicija
ima odredene implikacije koje se mogu kriticki analizirati. Obratit cemo pozornost na
stavove koji se odnose prema znanju kao mogucnosti i tu bismo mogli naznaciti tri
karakteristicna pristupa: realizam, skepticizam i antirealizam.
Realizam je pozicija prema kojoj je znanje moguce i u velikoj mjeri dostignuto.
Skepticizam je pozicija prema kojoj nikakvo znanje nije moguce. Antirealizam bi bio
nekakav srednji put a pokušajmo to pokazati sljedecim primjerom.
Izgleda da je svatko tko prihvati tvrdnju da nije moguca spoznaja o tome kakva je
svijet prisiljen prihvatiti i tvrdnju da nije moguca nikakva spoznaja. Odnosno, ako znanje
ne bi bilo znanje o tome kakav je svijet, onda naprosto ono ne bi bilo nikakvo znanje.
Takoder se cini dosta apsurdnom tvrdnja da ni o cemu ne postoji znanje i da nitko ni o
cemu ništa ne zna. Dakle, suoceni smo sa dilemom, ili je moguca spoznaja svijeta onakvog
kakav on jeste, ili nije moguca nikakva spoznaje uopce. Pa ipak velika vecina filozofa
vjeruju da postoji treci put. Oni koji krecu tim trecim putem nazivaju se antirealisti. Dakle,
u osnovi svakog antirealizma leži stav da mi posjedujemo znanje, ali da ono nije u
potpunosti znanje o svijetu kakav jest. Drugim rijecima, antirealizam nastaje tako što oni
koje skepticke argumente smatraju valjanim nastoje izgraditi “skromniju” poziciju koja bi
bila daleko otpornija na skepticke argumente. Možda ovo slijedi iz jednostavne cinjenice;
ako tvrdimo manje, teže cemo pogriješiti.
Dakle, u odnosu na skepticki argumente može se reagirati uglavnom na tri nacina.
Ovo cemo pokušati objasniti jednostavnim primjerom; neka se pred nama nalazi neki
predmet, na primjer jabuka. Prvi je pristup da ustrajemo u tvrdnji da znamo da je ispred nas
jabuka, i pokušati dati zadovoljavajuce opravdanje svoga vjerovanja. Cak ako i ne
uspijemo dati potpuno opravdanje našem vjerovanju, možemo tvrditi da opravdanje postoji,
ali da ga iz ovog ili onog razloga nismo u stanju dati (realisticka reakcija). Drugo, prihvatiti
tvrdnju skeptika da ne možemo uistinu znati da se ispred nas nalazi jabuka (skepticka
reakcija). Trece, izmijeniti tj. oslabiti pocetnu poziciju da znamo da se ispred nas nalazi
jabuka i zastupati slabiju ali branjiviju tvrdnju da ono što znamo nije to da se ispred nas
nalazi jabuka, vec da je ono što znamo to da, na primjer, imamo predodžbu da se ispred nas
nalazi jabuka (antirealisticka reakcija). U ovakvoj poziciji antirealizam se može formulirati
kao fenomenalizam jer priznaje postojanje znanje o fenomenu a ne o stvari. Relativno
jednostavno objašnjenje ovakvo stava može se dati u usporedbi dvije propozicije ili
recenice, od kojih jednu izgovara realist a drugu antirealist (fenomenalist) a odnose se na

265
isti objekt: a) znam da je ispred mene jabuka i b) znam da imam predodžbu da se ispred
mene nalazi jabuka. Dakako, ovdje se može odmah uociti da je pozicija b) izvjesnija od
pozicije a) jer bez obzira što je to ispred nas po sebi ja mogu imati predodžbu o jabuci.
Odavde bi se moglo zakljuciti da je ovakvim postupkom antirealizam imun na
skepticke konta-argumente. Ako tvrdnju o svijetu zamijenimo tvrdnjama o svojim
predodžbama onda bi mogucnost pogreške, u principu, trebala otpasti. Dakle, za
fenomenalizam, znanje postoji no ono nije znanje o tome kakav je svijet, vec kako je našim
osjetilima dat.
Zanimljivo je da upravo prihvacanje tvrdnje da znanje može biti samo znanje o
tome kava je svijet nezavisno od nas jeste ono što je zajednicko realizmu i skepticizmu.
Obje varijante pretpostavljaju da znanje o jabuci jeste ono znanje koje se odnosi na jabuku
ispred nas i neovisno od nas. Upravo u toj tocki antirealizam odstupa od skepticizma i
realizma.
Medutim, osnovna stvar nije razjašnjena a to je; tko je u pravu? Ostaje nejasno da li
povlacenje sa realistickog na antirealisticko stajalište predstavlja pobjedu znanja nad
skepsom, ili pak pobjede skepse nad znanjem? Naime, ako “znanje” redefiniramo tako da
se od sada pa na dalje ono odnosi samo na ono što se odnosi u našim glavama onda je
njezin znacaj upitan.
U ovom kratkom osvrtu na tri pristupa ka znanju kao stavovi koji, ako su valjani,
važe za spoznaju kako bilo koje stvari, tako i za spoznaju svih stvari uzetih u cjelini- svega
što jest. Takoder, trebamo napomenuti da cesto zauzimamo realistican stav u pogledu nekih
stvari, a skeptican i antirealistican u pogledu nekih drugih stvari. Za neke stvari smo
duboko uvjereni da su doista takve kao što mislimo da jesu, a za neke druge baš i nismo.
Cesto koristimo iskaze kao što su “cini mi se da ...”, “izgleda da ...” itd. Isto tako. Neke
opise shvacamo u doslovnom smislu, dok za neke druge opise smatramo da ih treba shvatiti
u prenesenom smislu, to jest, da ih uopce ne treba shvacati kao opise. Ovo pokazuje da i na
takozvanoj razini funkcioniranja obicnog mišljenja sva tri pristupa imaju svoje mjesto i to
se, možda, ne treba promatrati ka psihologizam nego vjerojatno ima i dublju osnovicu
našeg ukupnog pogleda na svijet. Teorijska razmatranja imaju svoju inherenciju u
covjekovom mišljenju i njegovoj težnji ka spoznaji objektivnog svijeta. Možda korijen
ovakvih pristupa ka znanju ili spoznaji leži u samosvijesti ljudskog mišljenja o egzistenciji
relacije subjekta-objekta i njihovom povjerenju o tome da objekt postoji i da je spoznatljiv
(realizam), da objekt postoji ali da je nespoznatljiv (skepticizam) i da objekt (možda)
postoji ali naša spoznaja nije sadržana u relaciji subjekt - objekt nego u relaciji subjekt -
fenomen (objekt).
U daljnjem dijelu našeg razmatranja obratit cemo pozornost na još jedan problem,
koji ce biti usko poveza i sa realisticki i antirealisticki pozicijama, a to je odnos prema
znanstvenoj slici svijet. Ustvari pokušat cemo analizirati razliku izmedu pojavne i
znanstvene slike svijeta.

13.1. Znanstvena slika svijeta

Razvoj znanosti, a posebno suvremene, iznjedrio je na vidjelo jednu cinjenicu a to je


da postoji razlika izmedu znanstvenog opisa svijeta i opisa svijeta koje nam namece
svakodnevno iskustvo. Ako je znanost po svojoj biti, u vecoj ili manjoj mjeri, na
pozicijama realizma onda ce ova razlika izmedu svakodnevnog iskustva i znanstvenih
cinjenica biti plodno tlo za pozicije antirealizma. Eddington je dao možda najbolju
ilustraciju ovakve situacije. On kaže: »Odlucio sam prihvatiti se pisanja ovih predavanja i
povukao sam svoje stolice svojim dvama stolovima, dvama stolovima! Da, postoje

266
duplikati svakog objekta oko mene – dva stola, dvije stolice, dva pera. (…) S jednim od
njih sam upoznat od najranijih dana. To je obicni objekt okruženja koje nazivam svijet.
Kako bih ga opisao? On ima protežnost, relativno je postojan, obojen je i iznad svega on je
stvaran (…) Stol br. 2 je moj znanstveni stol. Upoznatost s njim je daleko novija i nije mi
toliko blizak.(…) Moj znanstveni stol je uglavnom praznina. U toj se praznini nalaze
rijetko raštrkani elektroni koji jure velikom brzinom, njihov ukupni volumen ne prelazi
milijarditi dio volumena moga stola. Usprkos svojoj cudnoj konstrukciji, ipak je to jedan
sasvim upotrebljiv stol. On drži papir na kojem pišem isto tako dobro kao i stol br. 1. . jer
kada na njega položim papir male elektricne cestice strahovitom brzinom udaraju u donju
stranu papira, tako da papir stoji na skoro potpuno postojanoj ravni. Ako se nalaktim na
ovaj stol necu propasti, striktno govoreci, vjerojatnost da ce moj znanstveni lakat proci kroz
moj znanstveni stol je toliko izuzetno mala da može biti zanemarena u svakodnevnom
životu.«304
Postoji, dakle, po Eddingtonu dva stola s tim da tu dvojnost moramo shvatiti
metaforicno. Tako da bi odluka trebala pasti izmedu dva nacina kako je opisan jedan stol.
Pitanje bi bilo koji je nacin opisivanja bolji, prikladniji. I, kada se ovog ili onog razloga
odlucimo za jedan nacin opisivanja, onda se namece pitanje kako shvatiti drugi nacin
opisivanja, kakav stav zauzeti prema tom drugom nacinu?
Eddington nas ustvari svojim jednostavnim retorickim postupkom dovodi u dilemu
koji je stol stvaran. Ako prihvatimo postojanje zdravorazumskog stola, moramo u principu
poricati postojanje znanstvenog i obratno. Ovo sve prelazi u domenu povjerenja prema
osjetilima ili rezultatima znanosti. Dakako, dodatnu zabunu stvara miješanje opisa iz
zdravorazumske i znanstvene ravni što dodatno komplicira stvar. Tu komplikaciju relativno
cemo lako eliminirati zahtjevom da se opis stola (svijeta) izvodi ili u terminima
elementarnih cestica ili terminima uobicajenog zdravorazmskog svijeta.
Možda bi ovaj podjela na dva opisa sola bio i trivijalan, jer se s pravom može
konstatirati da je stol cjelina sastavljena od dijelova, kao i svaka druga stvar i ne bi trebalo
biti problematicno da se osobine tog stola opisuju preko karakteristika cjeline ili pak preko
dijelova te cjeline. Zašto bi iskazi; u kutu se nalazi pisaci stol i iskaz u kutu se nalazi
predmet koji se sastoji od cetiri noge sa plocom, ili pak skupina atoma i molekula koji
imaju takav i takav prostorni raspored koji možemo zvati stolom, bili u takvoj poziciji da se
moramo odlucivati koji je iskaz ispravan a koji ne. No, tu ipak postoji jedan dublji problem
koji, tako recimo, suprotstavlja opis neposrednog opažanja od znanstvenog opisa.
Pretpostavimo cak da je u principu moguce svaku od stvari koje susrecemo u
svakodnevnom iskustvu prepoznati u opisu stvarnosti danom terminima fizike. Medutim,
ostaje otvoreno pitanje možemo li u opisu stvarnosti danom terminima fizike prepoznati i
sva svojstva stvari koje susrecemo u svakodnevnom iskustvu. Naime, cak i kada bismo u
potpunom znanstvenom opisu stvarnosti i mogli prepoznati svako kvantitativno svojstvo
stvari iz svakodnevnog iskustva, izgleda da ne bismo mogli prepoznati niti jedno
kvalitativno svojstvo stvari iz svakodnevnog iskustva. Na primjer jedno od kvalitativnih
svojstava stvari koje susrecemo u svakodnevnom iskustvu jeste i to da je stol na primjer
smede boje. U potpunom fizikalnom opisu stola taj kvalitet nije uopce bitan niti inherentan
stolu kao takvom. Dakako, možemo se pozivati na postojanje elektromagnetskih valova sa
odredenom valnom duljinom ali ono ne odreduje samo po sebi obojenost stola. Dakle,
pitanje je gdje se zapravo nalazi “smedost” stola, u samom stolu ili u našim glavama.
Odgovor koji nam možda prvi pada na pamet jeste da stol zapravo nije smede boje,
vec da ga vidimo kao da je smede boje. Medutim, time što smo “smedost” prebacili iz
stolova u naše glave, nismo “smedost” izbacili iz fizikalnog opisa stvarnosti. Jer, potpuni

304 Eddington, La natura del mondo fisico, Bari, 1935

267
fizikalni opis stvarnosti, da bi bio potpun, mora sadržavati i opis naših glava. A ako naše
glave opišemo na “smedost”, time stvar postaje mnogo ozbiljnija i izlazi iz nacina kao što
smo opisali i stol, onda u fizikalnom opisu naših glava opet nema mjesta za konteksta
izbora jednog od opisa. Naime, opis cinjenica da mi stol vidimo kao smed dan u terminima
fizike nam može reci kakva je površina stola, koji put prelazi elektromagnetni val od
površine stola do naše glave. Takav opis nam cak može reci što se dogada u našim glavama
kada vidimo smedu boju. Medutim, ne može nam reci da mi stol vidimo kao smed.
Ukratko, izgleda da nijedan opis stvarnosti ne može zahvatiti takva svojstva kao što je boja,
miris, okus, osjecaj topline itd. A da se ne govori o ljubavi, mržnji, slobodi volje, moralnoj
odgovornosti itd. Jer kao što kaže Russell: »Molekule nemaju boje, atomi ne proizvode
buku, elektroni nemaju okus, cestice cak nemaju ni miris«.305
Ovdje se sada pojavljuje pitanje kako znanstveni opis stvarnosti spojiti s opisom
stvarnosti koje nam namece obicno iskustvo ili svakodnevno iskustvo. Mada se cini
neobicnim ali ovaj problem postaje jedan od bitnih problema mnogih filozofskih
razmatranja. Možemo kao primjer navesti sljedeca tri karakteristicna problema koja leže u
osnovici ovih dilema. Prvo, podjela na primarne i sekundarne kvalitete: primarne kvalitete
stvari oko nas su one cije je postojanje obuhvaceno znanstvenim opisom stvarnosti a sve
ostale su sekundarne. Gdje se nalaze sekundarne kvalitete i da li one uopce postoje? Drugo,
determinizam i sloboda volje; znanstveni opisi stvarnosti ili jesu ili bi trebali biti
deterministicki, ima li onda ikakvog smisla tvrditi da mi uopce išta odlucujemo? Trece,
odnos duha i tijela: buduci da u znanstvenom opisu ljudskog tijela nema mjesta i za
duhovne sposobnosti, kako onda duhovne sposobnosti uopce mogu biti materijalne
prirode?
Suoceni sa takvom situacijom možemo reagirati na nekoliko nacina. Možemo tvrditi
da postoje dvije nezavisne i ravnopravne stvarnosti. Tako je, na primjer, reagirao
Descartes. On je tvrdio da postoji jedna protežna stvarnost i druga misleca. Ako ne želimo
prihvatiti doslovni dualizam, onda smo prisiljeni ili pokazati da su ta dva opisa stvarnosti
komplementarna, ili se odluciti koji od njih doista predstavlja opis stvarnosti i prema njemu
zauzeti realisticki stav, a onda prema onome drugome zauzeti antirealisticki stav. To
zapravo znaci da u drugom slucaju trebamo tvrditi da neka svojstva i stvari ne postoje,
eliminirati ih kao nestvarna. Naime, ako prihvatimo jedan opis, onda sve ono što se javlja u
drugom opisu a da se ne može obuhvatiti prvim, trebamo odbaciti kao nestvarno i onda taj
“nestvarni višak” drugog opisa preformulirati, na primjer, kao privid ili kao instrument za
predvidanje.
Nakon što smo vidjeli koji su sve problemi vezani uz odnos pojavne i znanstvene
slike svijeta, razmotrimo sada moguce odgovore na pitanje koji je od dva stola stvarni stol;
onaj iz svakodnevnog iskustva – br.1, ili onaj znanstveni – br.2? Moguca su cetiri
odgovora:
(1) Samo jedan stol je stvaran, i to onaj znanstveni. Dakle, realizam u pogledu
znanstvenog opisa stvarnosti, i antirealizam u pogledu stvarnosti kakvu susrecemo u
svakodnevnom iskustvu. Spoznaje znanosti, prema ovakvom pristupu, su daleko
pouzdanije od svakodnevnih vjerovanja. Ako nam stol izgleda takav i takav, a znanost nam
kaže da nije takav i takav, onda vjerovanje da je stol takav i takav trebamo odbaciti kao
zabludu ili iluziju uzrokovanu nesavršenošcu našeg spoznajnog aparata. Tako Galileo, kada
objašnjava u kojem bi smislu recenica « kretanje je uzrok topline « mogla biti istinita, kaže:
»Zato mislim da okusi, mirisi, boje, itd.,što se tice same svari kojoj izgleda da pripadaju,
nisu ništa drugo do li cista imena, a postoje samo u osjetilnom tijelu; jer, ako uklonimo živa
bica, sva ce ta svojstva nestati. (...) Da osim oblika, kolikoce, kretanja, prodiranja i

305 B. Russell, “The Relation of Sense-Data to Physics”, u Danto i Morgenbesser 1964.

268
dodirivanja, u vatri postoji još jedno svojstvo, a to je toplina, uopce ne vjerujem, i držim da
je ono u potpunosti naše, jer ako se ukloni tijelo s dušom i osjetilima, toplina ne ostaje ništa
drugo doli obicna rijec.«306
Isti stav koji Galileo zauzima prema toplini Newton zauzima prema bojama i zvuku:
»Homogeno svijetlo i zrake koje izgledaju crveno, ili radije, cine da objekti tako izgledaju,
nazivam rumeno, ili crveno-cinecim; one koje cine da objekti izgledaju žuto, zeleno, plavo,
i ljubicasto nazivam žuto-cinecim, zeleno-cinecim, plavo-cinecim, ljubicasto-cinecim, isto
važi i za ostale. I ako bilo kada govorim o svijetlu i zrakama kao obojenima ili kao da
imaju boju, trebam biti shvacen kao da govorim, ne filozofski i kako treba, vec ugrubo i
onako kako bi prosti ljudi shvatili sve te eksperimente. Jer zrake, govoreci kako treba, nisu
obojene. U njima nema niceg drugog osim izvjesne moci i dispozicije da pobude osjet ove
ili one boje. Jer kao što niti zvuk u zvonu ili u glazbenoj struni ili u drugom tijelu koje
predstavlja izvor zvuka, nije ništa drugo do li treperece kretanje, i kao što niti u zraku nije
ništa drugo do li to kretanje pobudeno objektom, a u osjetilima jest osjet tog kretanja u
obliku zvuka, tako niti boje u objektima nisu ništa drugo do li dispozicije za odražavanje
ove ili one vrste zraka vjernije od ostalih; u zrakama one nisu ništa do li dispozicije da
pobude ovo ili ono kretanje u osjetilim, i u osjetilima one su osjeti tih kretanja u obliku
boja.«307
Dakle, toplina, boje i zvukovi postoje samo kao nešto cisto subjektivno; ono što je
objektivno, stvarno, jeste kretanje cestica. Promatrajuci u našem primjer slijedi da je Stol
br.2 stvarni, Stol br.1 nije ništa drugo do li nacin na koji mi vidimo Stol br.2 . Prema tome,
upravo nam znanost otkriva što je stvarnost koja stoji iza pojava; što jest stvarno a što nije.
(2) Samo jedan stol je stvaran i to onaj iz svakodnevnog iskustva, stol br.1 je stvaran
a stol br.2 nije stvaran. Dakle, antirealizam u pogledu znanstvenog opisa i realizam u
pogledu svakodnevnog iskustva. Tako je . na primjer, Ernst Mach tvrdio: »Kada fizicar
hoce dodirnuti neko tijelo, ono mu, kao osjetima povezana suma osjeta svjetla i opipa mora
biti poznato kao i životinji koja lovi plijen (…) Svi su fizikalni stavovi i pojmovi, skracene
upute, koje u sebi opet sadržavaju druge upute o ekonomicno sredenim, za upotrebu
spremnim iskustvima.(…) Ne bi stoga pristajalo ni prirodnoj znanosti da u svojim
samostvorenim promjenljivim, ekonomicnim sredstvima, molekulama i atomima, vidi
realitet iz svake pojave, i zaboravljajuci pri tome na nedavno stecen, mudar oprez svoje
odvažnije sestre, filozofije, da na mjesto animisticke ili metafizicke postavi “mehanicku
mitologiju” i da time stvori nekakve “lažne” probleme. Atom može ipak ostati sredstvom
prikazivanja pojava, kao i funkcije u matematici.(…) “Ali kako je moguce da se kretanjem
atoma u mozga objasni svijet?” Ovakva nam se pitanja postavljaju. To jamacno nikada
nece dovesti do uspjeha, kao što ni iz zakona loma nikada nece proizaci svijetljenje i
grijanje svijetlosti. Ne trebamo žaliti zbog nepostojanja smislenog odgovora na takva
pitanja. Tu, naime, niti ne postoji nikakav problem.(…) Svijet se sastoji od boja, zvukova,
toplina, tlakova, prostora, vremena itd. Koje sada necemo zvati osjetima niti pojavama
buduci da se u oba imena vec nalazi jednostrana proizvoljna teorija. Nazovimo ih
jednostavno elementima. Utvrdivanje toka tih elemenata, bilo to posredno ili neposredno,
stvarni je cilj prirodne znanosti.«308
Takoder slikovit prikaz ovakvog stava možemo naci kod poznatog fizicara i
matematicara L. Boltzmanna: »Sve su naše ideje i pojmovi, na koncu, samo unutrašnje
misaone slike, ili kada su izrecen, kombinacije zvukova. (…) Pojmovni znakovi koje
formiramo tako imaju samo pojedinacno postojanje u nama: ne možemo suditi o vanjskim
pojavama po mjeri naših ideja. Formalno, dakle, možemo postavljati pitanja ove vrste

306 G. Galilei, Il saggiatore, iz Prose Scelete, str. 132.-135.


307 I. Newton, Optika, knjiga I, poglavlje II, 1953., str 100.
308 M. Ernest, Ekonomicna priroda fizikalnog istraživanja, Filozofija nauke, priredio N. Sesardic, 1984.

269
postoji li samo materija i je li sila samo jedna od njenih svojstava ili postoji sila neovisna
od materije, ili, suprotno, je li materija produkt sile? Niti jedno od tih pitanja, nema
nikakvo znacenje, buduci da su svi ti pojmovi samo misaone slike koje za svrhu imaju
tocno prikazivanje pojava. (…) U našim misaonim shemama ti su pojmovi u potpunosti
odredeni brojevi i smjerovi za geometrijske konstrukcije. Mi znamo kako o njima misliti i
kako ih upotrebljavati, tako da možemo postici korisnu sliku svijeta pojava. Ono što bi
moglo biti stvaran uzrok cinjenica da se svijet pojava krece svojim tokom, bi moglo biti
nešto što je skriveno iza svijeta pojava, pokrecuci ga tim tokom – takvo istraživanje ne
smatramo zadatkom prirodne znanosti.«309
Situacija se u mnogom mijenja u odnosu na prethodne razmatranja i tako kada
govorimo o “malim cesticama koje se krecu velikom brzinom” u ovakvoj interpretaciji
nemaju nikakvog stvarnog objektivnog smisla. Dakle, ni u kom slucaju ne namjeravamo
nešto reci o doslovnom postojanju ili nepostojanju “malih cestica koje se krecu velikom
brzinom”. Tako i van Fraassen kaže: »da je znanstvena aktivnost prije aktivnost
konstrukcije, nego otkrica: konstrukcije modela koji moraju biti adekvatni fenomenima, a
ne otkrica istina o neopažljivom.«310 Moto antirealista u pogledu znanosti jest sacuvati
pojave (salva phaenomena, save phenomena). Dakle, ono što je primarno, neupitno i
pouzdano, ono što treba sacuvati jeste stol br.1, i možemo prihvatiti samo one opise stola
br.2 koji su u skladu sa stolom broj 1. Ono u što imam razloga da vjerujemo jeste ono što
nam je dano u iskustvu – u pojave. Nemamo nikakvih razloga da vjerujemo u neku
navodnu “pravu stvarnost koja stoji iza tih pojava”. Prema tome, ne smijemo vjerovati
onima koji nam kažu da znanost “otkriva pravu stvarnost koja stoji iza pojava iz našeg
iskustva.”
(3) Potpuni skepticizam. Niti jedan stol nije stvaran. Nema dovoljnih razloga za
vjerovanje da postoji stol br.1, isto tako kao što nema dovoljnih razloga niti za vjerovanje
da postoji stol br.2. Nemamo prava tvrditi da je i jedan od ta dva stola stvaran. Ne samo da
nemamo prava tvrditi da iza pojava stoji nekakva prava stvarnost, nego nemamo prava niti
vjerovati u same pojave. Jer, strogo uzevši, nije iskljucena mogucnost da nas, na primjer,
obmanjuje zli demon ili da smo zapravo mozgovi u posudama u necijem laboratoriju.
(4) Oba su stvarna! Kada se kaže da postoje dva stola, podsjetimo se, to je samo
metafora kojom zapravo hocemo reci da ono s cime smo suoceni nisu dva razlicita stola,
vec dva razlicita opisa jednog te istog stola. Nivoi opisa, doduše, jesu toliko udaljeni da
možemo steci dojam da to nisu opisi jedne te iste stvari. Ali, taj dojam je pogrešan. Stol
br.1 predstavlja opis stola uzetog kao cjeline, stol je opisan onako kao što on nama izgleda.
Stol br. 2 predstavlja opis vrlo malih dijelova od kojih je stol sastavljen, toliko malih da ih
jedan takav perceptivni aparat kao što je ljudski nikada nece moci detektirat. Ako su oba
opisa stola istinita, onda su i jedna i druga svojstva stvarna. Tako J.J. Smart kaže: »...
znanstveni stol upravo jest zdravorazumski stol. Ono što je razlicito jest naš nacin
opisivanja, isto kao što jedna te ista osoba može biti opisana ili kao profesor anatomije ili
kao dekan medicinskog fakulteta.«311
Medutim, što reci o problemima na koje nailazi stav da je opis svijeta kakvog nam
namece svakodnevno iskustvo kompatibilan s opisom stvarnosti kakvog nam daje znanost?
Konacni odgovori nisu poznati, možda nisu niti moguci, možda su cak i sami problemi
prividni, besmisleni. Ipak, mislim da su smjernice za davanje konacnih odgovora slijedece.
Prvo, dihotomija je zasnovana na demokritovskom shvacanju znanstvenog opisa stvarnosti;
neprekidno se tvrdi da u znanstvenom opisu stvarnosti ne postoji ništa drugo osim
nedjeljivih cestica i praznog prostora. Mislim da takvo shvacanje znanstvenog opisa

309 L.Boltzmann, “Theories as Representations”, u Danto i Morgenbesser, 1960. str. 253.


310 B. Van Frassen, The Scientific Image, Oxford, Clerandon, 1980.
311 J.J. Smart, Our Place in the Universe, Oxford, Blackwell, 1989. str. 50

270
stvarnosti uopce nije održivo. Takvu sliku stvarnosti su, na osnovu ne baš previše
sofisticiranog razmišljanja, stvorili grcki atomisti. Ta slika je u mehanicizmu sedamnaestog
stoljeca predstavljala metodološki ideal. Ipak, znanstvenici su u postojanje atoma
povjerovali tek u devetnaestom stoljecu. Je li mikrostvarnost u koju je danas opravdano
vjerovati ista ona u koju je vjerovao Demokrit? U kom se smislu uopce može reci da je
Demokrit anticipirao rezultate suvremene znanosti? Atome se može predstavljati po
analogiji s bilijarskim kuglama, takva analogija može biti i vrlo korisna, medutim, nitko ne
tvrdi da atomi doslovce jesu, doduše vrlo male, bilijarske kugle. Tako William Houston
kaže da fizicar danas: »Više ne može slijediti Descartesa kada je rekao “Dajte mi
protežnost i kretanje konstruirat cu svijet.” Prije ce ga se dojmiti Hamletovo “Ima više
stvari na nebu i na zemlji, Horacio, nego što se može i sanjati u tvojoj filozofiji.”«312
Drugo, neke cjeline imaju samo ona svojstva koja ima njen dio, na primjer, hrpa
šljunka. Takve, cjeline nisu ništa drugo do li zbroj svojih dijelova. Medutim, mnoge
cjeline posjeduju i svojstva koja nema niti jedan od dijelova od kojih su sastavljene. Ako,
na primjer, za neki motor kažemo da “ima 100 konja”, ne možemo i za svaki vijak iz tog
motora tvrditi da ima 100 konja. Takva svojstva cjelina koja nisu svediva na svojstva
dijelova se nazivaju emergentna ili supervenijantna svojstva. U znanosti nema nicega što bi
poricalo postojanje takvih svojstava. Zašto bismo onda odbacili stav da su naša mentalna
stanja zapravo emergentna svojstva naših mozgova? Trece, daleko od toga da je znanost
rekla svoju zadnju rijec. Mnoge tajne ljudske percepcije još nisu otkrivene. Kako možemo
unaprijed tvrditi da znanstveni opis stvarnosti, u principu, ne može zahvatiti naša mentalna
stanja. Znanstveni opis stvarnosti ne opisuje svu stvarnost, za sada opisuje samo dio
stvarnosti. Zašto bismo zbog toga morali zauzeti antirealisticki stav prema onom dijelu
opisa koji nam je do sada poznat? Cak i kada bismo bili sigurni da znanost u principu ne
može opisati svu stvarnost zašto zbog toga ne bismo vjerovali u istinitost opisa onog dijela
stvarnosti kojega može opisati? Ako i prihvatimo nejasnu tvrdnju da znanost može opisati
samo kvantitativne aspekte stvari oko nas. Što s tim? Zašto bismo, zato što su navodno
kvalitativni aspekti stvarnosti nedostupni znanosti, odustali od znanja o kvantitativnim
aspektima stvarnosti?
Stoga ne vidim konkluzivnog razloga koji bi nas trebao prisiliti da se odlucimo
izmedu dva stola, da se odlucimo koji je stol stvaran a koji nije. Eddingtonov opis stola u
terminima svakodnevnog iskustva je opis stvarnog stola, i to opis koji je ocito istinit.
Možemo se i trebamo se pitati je li opis stola u terminima fizike elementarnih cestica
istinit, to jest, jesu li fizikalne teorije istinite ili nisu. Medutim, cak i kad bi se ispostavilo
da opis stola u terminima fizike elementarnih cestica nije istinit, ne bismo imali na osnovu
cega tvrditi da je taj opis bio pokušaj opisa nekog drugog a ne tog istog stola. Dakle, nema
razloga zašto bismo prema jednom stolu trebali zauzeti realisticki stav, a prema drugome
antirealisticki stav. Nema razloga zašto bismo prema opisima stvarnosti koji su dani u
terminima svakodnevnog iskustva trebali zauzeti realisticki stav, a prema opisima
stvarnosti koji su dani u terminima fizike elementarnih cestica zauzeti antirealisticki stav.
To jest, što su opisi stvarnosti koje daje suvremena znanost cesto u velikoj mjeri udaljeni
od naših svakodnevnih iskustava ni u kom slucaju ne može biti razlog da se prema
znanstvenim opisima svijeta zauzme antirealisticki stav.
U ovom kratkom razmatranju izmedu stavova realizma i antirealizma moramo dodati
i stavove onih filozofa koji smatraju da ova dilema uopce ne postoji. Neki filozofi smatraju
da je spor izmedu ove dvije struje zapravo pseudoproblem. To bi znacilo da nam se samo
cini da jedni tvrde jedno, a drugi drugo: ako pažljivije razmotrimo raspravu vidjet cemo da
i jedni i drugi tvrde isto. Kad realist tocno kaže što misli pod time da je znanje, znanje o

312 W.V. Houstun, “Description of the Physical World”, u Fogg, 1952. str.29.

271
tome kakav je svijet, i kada antirealist tocno kaže što misli pod time da znanje nije znanje o
tome kakav je svijet, vidjet cemo da obojica pod time zapravo misle jedno te isto. Dakle,
spor je, u najboljem slucaju, iskljucivo verbalne prirode. Tako R.L. Goodstein kaže: »Rijeci
“stvarnost” možemo dati bilo koje znacenje koje joj odlucimo dati. Reci da ne postoji
korenspodencija jezika sa stvarnošcu znaci odluciti da se ne upotrebljava rijec “stvarnost” i
izraziti tu odluku s prizvukom novog otkrica o prirodi svijeta. I ako pitamo ne postoji li
neka Stvarnost iza pojavnog svijeta, stvarnost koje je svijet naših osjeta samo sijena,
moramo odgovoriti da ako smo odlucili promijeniti naš jezi, i govoriti ne o stolovima i
stolicama, nego o sjenama stolova i sjenama stolica i ono što sada zovemo “sjena” umjesto
toga zvati “sjena sjene”. Vidimo da je “sjena stolice” složeni termin, a da samoj rijeci
“stolica” nismo dali nikakvu upotrebu i da je prema tome “sjena stolice” samo redundantni
oblik izraza “stolica”.«313
O Goodsteinovom stavu bi se moglo reci puno toga, ali možemo reci da je ovo ustvari
stav konvencionalizma. Ako je sve što se želi reci samo to da je stvar jezicne konvencije
kako cemo koju stvar nazivati, onda je stav trivijalno istinit.
Možda najpoznatija ilustracija stava da je spor izmedu realizma i antirealizma
zapravo pseudospor jeste Carnapov primjer dvojice geografa. Dva geografa, jedan realist,
drugi idealist, su nezavisno jedan od drugog istražili neko brdo u Africi. Došli su do
potpuno identicnih rezultata npr. položaj, visina, dužina, geološki sastav i starost, itd.
Medutim, ne slažu se oko toga da li to brdo doista postoji ili zapravo ono ipak ne postoji.
Tako Carnap nastavlja ovu dilemu: »Ne slaganje izmedu dvojice znanstvenika postoji samo
kada oni više ne govore kao geografi nego kao filozofi, kada daju filozofsku interpretaciju
empirijskih rezultata oko kojih se slažu. Tako realist kaže: “ova planina, koju smo nas
dvojica pronašli, ne samo da ima utvrdena geografska svojstva koja smo utvrdili da ima,
nego je, uz to, i stvarna” a fenomenalist (podvrsta realizma) kaže: “planina koju smo
pronašli postoji na osnovu neke stvarnosti koju nikada necemo spoznati”. S druge strane,
idealist kaže: “naprotiv, sama planina nije stvarna, samo su naše (ili u slucaju solipsisticke
varijante idealizma: samo moje) percepcije i procesi svijesti realni.” Ovo razilaženje
izmedu dvojice znanstvenika se ne dogada u empirijskoj domeni, jer postoji puna
suglasnost dok se radi o empirijskim cinjenicama. Ove dvije teze koju su ovdje
suprotstavljene jedna drugoj idu preko iskustva i nemaju cinjenicnog sadržaja. Niti jedna
strana u sporu ne tvrdi kako bi njena teza trebala biti testirana kroz neki sklop odlucujucih
eksperimenata, i niti i jedna od njih ne daje nikakve naznake o zamisli bilo kakvog
eksperimenta koji bi moga podržati tezu. Naš primjer lako može biti generaliziran. Što je
istina za planinu, istina je i za vanjski svijet uopce. Buduci da samo cinjenicni sadržaj
smatramo kao kriterij smislenosti iskaza, niti teza realizma da je vanjski svijet stvaran, niti
teza idealizma da vanjski svijet nije stvaran ne može biti smatrana znanstveno smislenom.
To ne znaci da su dvije teze neistinite; radije, da uopce nemaju znacenja tako da pitanja
njihove istinitosti ili neistinitosti ne mogu biti niti postavljena.«314
Carnapov izazov je daleko ozbiljniji od prethodno navedenog. Naime, Goodstein
smatra da pitanje o postojanju ili ne postojanju ne prelazi okvire upotrebe rijeci “postoji”,
odnosno da se radi samo o jezicnoj konvenciji. Docim, Carnap na pitanje o postojanju ili ne
postojanju ne prelazi okvire svjedocanstva za postojanje ili ne postojanje. Ovakav
Carnapov stav slijedi iz same suštine logickog pozitivizma koga on zastupa, ali se tu ipak
može postaviti pitanje da li je njegova teza održiva. Naime, i ako sve svjedocanstvo
ukazuje na to da p, zašto bi zbog toga bilo besmisleno pitati se da li p, ili možda ipak ne-p?
Ili, ako x predstavlja svjedocanstvo za p , zašto onda tvrditi da znanje zapravo može biti

313 R.L. Goodstein, “Language and Experience”, u Danto i Morgenbesser 1960.


314 R. Carnap, The Logical Structure of the World & Pseudoproblems in Philosophy, University of
California Press, 1967.

272
znanje o x, a ne i o p? Dakako, ova pitanja prevazilaze ovu problematiku jer se odnose na
sam stav Carnapa, tj. logickog pozitivizma gdje pitanje o znanju p nema uopce
vjerodostojnost pitanja, što je opet samo prividno rješenje koje je bazirano na pretpostavci
da je ovakav pristup jedino ispravan.

13.2. Realizam i antirealizam u filozofiji znanosti

Rasprava oko realizma i antirealizma u filozofiji znanosti pocinje neovisno od


generalnih filozofskih diskusija, dakako da ova konstatacija mora biti uvjetna jer nijedni
problemi u filozofiji i filozofiji znanosti se u principu ne mogu promatrati odvojeno. Ovdje
se radi o necem drugom, naime pristup problematici je sasvim drugaciji jer ljudi koji
razmišljaju o znanosti ne postavljaju pitanja jesu li “stolovi ili zidovi” stvarni ili
predstavljaju tek “puke pojave”. Njih naprosto zanima jesu li znanstvene teorije istinite ili
nisu, je li svijet doista takav kao što suvremene znanstvene teorije kažu da jesu ili nije tako.
Problematika je slicna ali koncepcijski razlicita.
Tako možemo razluciti odredene stavove koji se mogu oznaciti kao realisticne ili
antirealisticne, s time što možemo napomenuti da sama znanosti po svojoj prirodi ima
težnju objektivnog opisa stvarnosti pa samim tim po svom optimisticnom opredjeljenju
pripada u osnovi realizmu. No, u filozofiji znanosti to nije stvar tako jasna i na primjer stav
da znanstvene teorije treba samo “omoguciti proracune koji su u skladu s motrenjem” a da
ne treba biti i istinita i predstavlja odredeni oblik antirealizma odnosno instrumentalizma.
Instrumentalizam možemo iskazati u sljedecem jednostavnom obliku: znanstvena teorija
treba biti instrument za sistematiziranje i predvidanje pojava. Pojam instrumentalizam prvi
je upotrebi fizicar Gassendi 1658. god. i moto ovog pravca jeste sacuvati pojave, odnosno
da bi za neku teoriju mogli reci da je dobra dovoljno je da “funkcionira” i potpuno je
svejedno jeli ona istinita ili nije.
Ovakav stav ima i odredeno pragmaticno znacenje, jer za neke teorije u nekom
stupnju razvoja može biti, cak jedino, instrumentalisticki stav. Ponekad naprosto nemamo
dovoljno razloga da prema nekoj teoriji na nekom stupnju razvoja zauzmemo realistican
stav. Cesto se, na primjer, za newtonovsku fiziku kaže da, iako neistinita, imamo izuzetno
visoku instrumentalnu vrijednost. Pitanje je, imamo li ikada dovoljnih razloga da prema
nekoj teoriji zauzmimo realisticki stav. Instrumentalisti smatraju kako nikada ne trebamo
zauzeti realisticki stav niti prema jednoj teoriji. Takoder, i prema najboljim teorijama koje
imamo treba zauzeti iskljucivo instrumentalisticki stav. Realisti se slažu oko toga da je za
neke teorije, na nekom stupnju razvoja opravdan samo instrumentalisticki stav. Medutim,
smatraju da postoje teorije koje su takve da je prema njima opravdano zauzeti realisticki
stav. Da postoje i teorije za koje je opravdano vjerovati da su doslovce istinite. Što više,
smatraju da je velik dio suvremenih znanstvenih teorija istinit, i da svijet u velikoj mjeri
jest takav kao što suvremene znanstvene teorije kažu da jest. Drugim rijecima, i realisti i
antirealisti se slažu oko toga da je cuvanje pojava nužan uvjet kojeg znanstvena teorija
mora ispuniti da bi predstavljala dobru teoriju. Medutim, realisti smatraju da ovo cuvanje
pojava nije ujedno i dovoljan uvjet koje ga teorija treba ispuniti. Dok antirealisti smatraju
kako cuvanje pojava ujedno jest i dovoljan uvjet, što u suštini dovodi instrumentaliste i
antirealiste u istu poziciju.
Oznake instrumentalizma, takoder, možemo naci kod konvencionalizma što opet
dovodi u poziciju da možemo pretpostaviti da je u krajnjoj instanci instrumentalizam samo
jedan od oblika konvencionalizma. Tako Poincare kaže: »Nijedna teorija nije izgledala
cvršce utemeljena od Fresnelove, koje je svijetlost pripisivala gibanjima etera. Unatoc
tome, sad dajemo prednost Maxwellovoj teoriji. Znaci li to da je Fresnelovo djelo bilo

273
uzaludno? Ne, zato što Fresnelov cilj nije bio da sazna postoji li doista eter, sastoji li se on
ili ne od atoma, krecu li se oni zaista u tom i tom smjeru; njegov je cilj bio predvidanje
optickih pojava. To pak Fresnelova teorija još uvijek dopušta, isto tako danas kao i prije
Maxwella. Diferencijalne su jednadžbe uvijek tocne. Uvijek ih možemo integrirati istim
postupcima i rezultati tog integrirarnja uvijek zadržavaju svu svoju vrijednost.
Ali neka se ne kaže da fizikalne teorije tako svodimo na ulogu obicnih prakticnih
recepta; te jednadžbe izražavaju odnose, i ako ostaju tocne, onda ti odnosi zadržavaju svoju
stvarnost. One nas uce, i dalje kao i nekoc, da izmedu jedene stvari i neke druge stvari
postoji takav i takav odnos, s tom razlikom što smo tu stvar zvali gibanje a sad je zovemo
elektricna struja. Ali su ti nazivi bili samo slike kojima se zamjenjuju stvarni predmeti što
ce ih priroda od nas vjecno skrivati. Istinski odnosi izmedu tih stvarnih predmeta jedina su
stvarnost do koje možemo doprijeti, a jedini je uvjet da izmedu tih predmeta postoje isti
odnosi kao i izmedu slika koje smo primorani staviti na njihova mjesta. Ako su nam ti
odnosi poznati, nevažno je smatramo li pogodnim da jednu sliku zamijenimo drugom. (…)
Kad fizicar utvrdi proturjecnosti izmedu dviju teorija koje su mu jednako drage, on
ponekad kaže: “Ne zabrinjavajmo se zbog toga, vec cvrsto držimo dva kraja lanca, premda
su nam središnje karike sakrivene.” Ovaj argument zbunjenog teologa bio bi smiješan kad
bi se fizikalnim teorijama davalo ono znacenje koje im daju laici. U slucaju proturjecnosti
trebalo bi barem jednu od tih teorija smatrati pogrešnom. No to više ne vrijedi ako u njima
tražimo samo ono što valja tražiti. Moguce je da obje teorije izražavaju istinite odnose i da
proturjecnost postoji samo izmedu slika kojima smo odjenuli stvarnost. Onima koji
smatraju da previše sužavamo podrucje dostupno znanstveniku odgovaram: ta pitanja koja
vam zabranjujemo i za kojima žalite, nisu samo nerješiva vec su i iluzorna i lišena
smisla.«315
Prema instrumentalistima, vidjeli smo, cuvanje pojava predstavlja cilj znanosti.
Medutim, u suvremenim raspravama instrumentalisti cesto tvrde kako empirijska
adekvatnost predstavlja cilj znanosti316 Razlika je iskljucivo terminološka, ideja je ista.
Teorija je istinita ako i samo ako su sve njene recenice istinite. Teorija je empirijski
adekvatna ako i samo ako su istinite one njene recenice koje referiraju na opažljivo. Tako
van Fraassen, koji empirijska adekvatnost postavlja za cilj znanost, kaže: »Znanstvenici
nastoje otkriti cinjenice o svijetu – o pravilnostima u opažljivom dijelu svijeta«.317 Dakle,
podjela na opažljivo i neopažljivo bila ona eksplicitna kao kod suvremenih filozofa
znanosti, bila ona implicitna kao kod filozofa znanosti iz 16. st., cini okvir u kojem se
odvija diskusija realizma i antirealizma.
Prije petnaestak godina americki filozofi Bas van Fraasseen i Larry Laudan su dali
novi impetus antirealizmu u filozofiji znanosti, tocnije klasicnoj instrpmentalistickoj
varijanti antirealizma. Oni brane stav da je empirijska adekvatnost dovoljan uvjet za
prihvacanje znanstvenih teorija. To jest, da bi se neka znanstvena teorija smatrala dobrom
nije potrebno da bude i istinita. I neistinita teorija može biti sasvim dobra. Znanstveni
realisti smatraju da su razlozi za vjerovanje u empirijsku adekvatnost teorije ujedno i
razlozi za vjerovanje u istinitost teorije. Medutim, prema antirealistima razlozi za
vjerovanje u empirijsku adekvatnost teorije su razlozi samo za vjerovanje u empirijsku
adekvatnost teorije, a nisu ujedno i razlozi za vjerovanje u istinitost teorije. Tako van
Fraassen kaže: »Moje gledište jest da fizikalne teorije uistinu opisuju puno više od onoga
što je opažljivo, ali ono što je važno (what matters) jeste empirijska adekvatnost, a ne istina
ili neistina onoga što ide preko opažljivih fenomena (str.64.) Imajuci na umu ovu novu
sliku teorija, možemo razlikovati dva epistemicka stava koja možemo zauzeti prema teoriji.

315 H. Poincare, Znanosti hipoteza, Zagreb, Globus, 1989. str. 122,124


316 Izraziti predstavnici ovakvog stava su Van Fraassen i Laudan
317 Van Frasseen, The Scientific Image, Oxford, Clarendon, 1980, str 73.

274
Možemo tvrditi da je istinita (tj. da ima model koji je vjerna replika, u svim detaljima,
našeg svijeta), i tražiti da se u to vjeruje; ili možemo jednostavno tvrditi njenu empirijska
adekvatnost, i tražiti da se vjeruje samo u to. U oba slucaja tvrdimo više (we stick our
necks out): empirijska adekvatnost ide daleko preko onoga što možemo znati u bilo kojem
trenutku. (Nisu ukljuceni svi rezultati mjerenja; nikada nece biti svi ukljuceni; u svakom
slucaju, necemo mjeriti sve što se može izmjeriti.) Ipak, postoji razlika: tvrdenje
emepirijske adekvatnosti je u velikoj mjeri slabije od tvrdenja istine, i suzdržavanje od
prihvacanja (istine) oslobada nas, metafizike.«318
Ova problematika tj. odnos izmedu realizma i antirealizma u filozofiji znanosti
prebacuje se i na problem opceg cilja znanosti. U posljednjih dvadesetak godina težište
diskusija u filozofiji znanosti, kada su u pitanju ova dva stava, premjestilo u sferu
vrijednosti. Diskutira se o tome što je cilj znanosti, istina ili empirijska adekvatnost.
Medutim, postavlja se pitanje je li znanost uopce svrhovita, teleološka djelatnost? Može li
se uopce govoriti o nekakvom jedinstvenom i konacnom Cilju znanosti? Jer, bez
postuliranja konacnog i jedinstvenog cilja, diskusija gubi svaki smisao.
Pretpostavka da znanost ima neki cilj izgleda trivijalno istinita. Naime, buduci da
napredak znanosti predstavlja nepobitnu cinjenicu, i kako je svaki napredak napredak
prema necemu, prema nekom cilju, jasno je da i napredak znanosti mora biti napredak
prema necemu, napredak prema nekom cilju. Ako kažemo da je znanost u posljednjih tristo
godina strahovito napredovala, onda smo samim time rekli da su današnje znanstvene
teorije, u nekom smislu, bolje od znanstvenih teorija od prije tristo godina. Medutim, cim
smo rekli da su bolje, prešutno, pretpostavili smo da postoji neko mjerilo, neki kriterij na
osnovu kojega smo ih vrednovali. Kriteriji napretka u nekoj aktivnosti nije ništa drugo do li
isto što i sam cilj te aktivnosti. Logicki nije moguce govoriti o napretku; uspjehu,
dostignucu i slicno, ako se ne pretpostavi neki cilj, neka svrha. Dakle, ocito je da znanost
ima neki cilj, pitanje je samo koji je to cilj.
Osim što bez pretpostavke da znanost ima cilj logicki nije moguce govoriti o napretku
znanosti, bez te pretpostavke nije moguce niti govoriti o racionalnosti znanosti. Naime, cak
i ako se ne složimo oko toga da je znanost najracionalnija od svih ljudskih aktivnosti,
izgleda nemoguce poreci barem to da je ona jest racionalna. Medutim, aktivnost koja nema
cilja uopce ne može biti racionalna. Jer, racionalnost nije ništa drugo do li biranje najboljih
sredstava za postizanje zadanog cilja. Medutim, neki autori smatraju da je moguce govoriti
o napretku znanosti i o racionalnosti znanosti i bez pretpostavke da ona ima neki cilj.
Izložimo stavove trojice od njih. Iako su im opci pogledi na znanost razliciti, vezuje ih
ideja da znanost nema jedinstvenog krajnjeg cilja
Thomas Kuhn kao analogan slucaj navodi Darwinovu teoriju evolucije. Kada je
Darwin 1859. objavio “Porijeklo vrsta”, ideja prirodne selekcije više nije predstavljala
nikakvu posebnu novost. Medutim, Darwinova teorija je predstavljala herezu utoliko što
su: »Cak i tako izvanredno adaptirani organi, kao što su covjekovo oko ili ruka- organi ciji
je plan ranije pružao snažne argumente u prilog postojanja vrhovnog majstora i prethodne
zamisli – bili proizvod jednog procesa koji se postojano kretao od primitivnih pocetaka, ali
ne prema bilo kakvom cilju.«319
Ako nam je vec evolucija bioloških organizama potpuno pojmljiva bez pretpostavke o
svrsishodnosti evolucije, zašto nam onda, pita se Kuhn, i evolucija znanstvenih teorija ne bi
bila potpuno pojmljiva i bez pretpostavke o cilju znanosti.
Arthur Fine smatra da je diskusija oko realizma i antirealizma u filozofiji znanosti
besmislena prije svega zato što pociva na neodrživoj pretpostavci o postojanju cilja

318 Van Fraassen, Ibid. str. 68,69.


319 T. Kuhn, Struktura naucnih revolucija, Nolit Beograd, 1974. str. 236.

275
znanosti. On kaže: »Ali, osim predanosti filozofskim ucenjima, realizam je povezan s
instrumentalizmom necim još bazicnijim – njihovom zajednickom pretpostavkom da je
znanost vrsta pothvata koja zahtijeva i / ili dozvoljava generalnu interpretaciju. U tom
smislu, realizam i instrumentalizam su u osnovi hermeneuticki stavovi. A to je njihova
propast, (…) Teži li znanost istini, ili znanost teži samo empirijskoj adekvatnosti? To je
ishodište kontroverze izmedu realizma i instrumentalizma. POS (prirodni ontološki stav) se
želi povuci na fundamentalniju razinu i pitati “teži” li uopce znanost. Dakako, to ima
smisla u konkretnim slucajevima istraživanja, i konkretni istraživacki timovi sigurno imaju
ciljeve i svrhe (izvesti bolji eksperiment, riješiti zaostali problem, sagraditi bolji instrument
itd.). Ali samo greška u logici kvantifikatora može od “Oni svi imaju ciljeve.” dovesti do
“Postoji cilj kojeg svi oni imaju.” (…) Što onda drugo nego nevaljano rasudivanje može
podržati ideju da cjelokupni znanstveni pothvat ima nekakav “cilj”? (…) Mislim da je
znanost kao život. Svakodnevno pokazuje mnoštvo mini-ciljeva. Medutim, potraga za
opcim ciljem, kao i potraga za smislom života, nije ništa drugo do li pobješnjeli
hermeneuticizam.«320
Russell je smatrao da kozmolški argument za postojanje Boga nije valjan zato što iz
toga što svaka stvar ima uzrok ne slijedi i to da sve stvari imaju isti uzrok. Fine istim
argumentom, optužbom za pogrešku u logici kvantifikatora nastoji oboriti stav da znanost
ima jedinstveni i konacni cilj. Iz toga što svaka pojedina epizoda iz znanstvene aktivnosti
ima cilj ne slijedi i da sve pojedine epizode iz znanosti imaju isti cilj.
Stvar se dodatno komplicira u odnosu parcijalnih teorija i opce znanstvene teorije kao
postavljanja jasnog cilja kod Michaela Gardnera. Mi se necemo posebno baviti njegovim
stavovima ali možemo navesti neke dijelove njegovog zanimljivog razmišljanja. On smatra
da je diskusija oko realizma i antirealizma u filozofiji znanosti iz osnove krivo postavljena.
Naime, diskutira se oko toga trebali sve znanstvene teorije interpretirati realisticki ili pak
sve znanstvene teorije treba interpretirati antirealisticki. Što je po njemu pogrešno. Pravo
pitanje nije kako treba interpretirati sve teorije, nego kako treba interpretirati koju pojedinu
teoriju. Jer, neke teorije treba shvatiti kao istinite, ili barem kao približno istinite, dok neke
druge treba shvatiti kao pogodne instrumente. Dakle, iako Gardner ne dovodi u pitanje sam
stav da znanost m i a jedinstveni cilj, on smatra da se diskusija oko realizma i antirealizma u
filozofiji znanosti ne bi smjela odvijati u terminima jedinstvenog cilja i svrhe. Dakako, da
ovakav stav izgleda logicna i razumljiv jer su mnoge teorije koje su, na primjer u pocetku
imale više model-instrumentalni karakter, (on daje primjer Plankovog kvanta, ili Galilejeve
krivulje horizontalnog hitca) a kasnije dobivaju oblik realisticne teorije, ili pak obrnuto kao
što je to, prije navedena pozicija newtonovske klasicne fizike. No, problem je samo
prividno sklonjen a ne i riješen jer se neumitno postavljaju pitanja kriterija po kome ce se
neka teorija smatrati realisticnom a koja ne, a to opet zavisi od realisticnog odnosno
antirealisrtickog stava što opet stvar vraca na pocetak.
Kao opravdanje da znanost ima svoj cilj navedimo slijedeci primjer. Krajem 16. i
tijekom 17. stoljeca astronomi su postepeno odbacili instrumentalisticki stav prema
Kopernikovoj astronomiji, i prihvatili realisticki. Gardner navodi razloge na osnovu kojih
je došlo do te promjene. Naime, postojalo je slaganje oko toga koje kriterije astronomska
teorija mora zadovoljiti da bi se mogla smatrati pogodnim instrumentom, a koje još da bi se
mogla smatrati istinitom. On daje sljedecu listu: 1. zadovoljava zakone fizike, 2.
konzistentna je s ostalim navodnim znanjem (na primjer Svetim pismom), 3. konzistentna
je sa svim opažajnim podacima, 4. sadrži samo odredene velicine, 5. u stanju je predvidjeti

320 A. Fine, “Unnatural Attitudes: Realist and Instrumentalist Attachments to Scinece”, Mind vol. XCV
br.378, 1986, str. 149-179

276
nove cinjenice, 6. ima centralnu hipotezu koju podržava vrlo raznoliko svjedocanstvo, 7. u
granicama je mogucnosti ljudske spoznaje.
Teoriji koja zadovoljava prva tri uvjeta opravdano je pripisati instrumentalnu
vrijednost. Teoriji koja zadovoljava svih sedam uvjeta opravdano je pripisati istinitost. Ako
teorija zadovoljava prva tri i neke od ostalih cetiri uvjeta onda je ona sigurno
instrumentalno vrijedna i možda istinita. Za ono što se ovdje može reci potpuno je svejedno
jesu li navedeni uvjeti valjani ili nisu, je li lista potpuna ili nije. Pretpostavimo, u svrhu
argumenta, da je lista idealna u svakom pogledu. Ako prihvatimo stav da je teorija to bolja
što zadovoljava više uvjeta, samim time smo na najboljem putu da prihvatimo i stav da
znanost ima jedinstveni i konacni cilj. Naime, što reci, zašto je neka teorija bolja ako
zadovoljava neki kriterij nego ako ga ne zadovoljava? Cime opravdati postojanje tog
kriterija? Jedino dokazivanjem da zadovoljavanje tog kriterija vodi ka krajnjem cilju.
Ako prihvatimo stav da je, kada teorija zadovoljava prva tri uvjeta, dalje svejedno
zadovoljava li ona i ostale uvjete ili ne, onda smo tim prihvatili instrumentalizam. Ukoliko
smatramo da zadovoljavanje ostalih uvjeta ima nužni karakter za teoriju onda smo time
prihvatili realisticki stav, stav da istina jest cilj znanosti.
Dakako, antirealisti bi osporavali stav da je opravdano smatrati istinitom cak i teoriju
koja zadovoljava svih sedam uvjeta ili pak još nekih dodatnih uvjeta. Oni bi tvrdili da
teorija jest to bolja što zadovoljava više uvjeta, medutim, tvrdili bi da je teorija to bolja
samo u instrumentalnom smislu. I tu pocinje diskusija. Pitanje je jesu li razlozi na osnovu
se neke teorije, ili neki njihovi dijelovi, defacto smatraju istinitima dovoljni da racionalno
utemelje vjerovanja u istinitost tih teorija ili nisu. Realisti smatraju da ti, ili barem približno
ti, razlozi jesu dovoljni da opravdaju vjerovanje u istinitost teorija, dok antirealisti smatraju
da niti ti, a niti bilo koji drugi, razlozi nisu dovoljni da opravdaju vjerovanje u istinitost
teorije.
Stoga nije jasno na osnovu cega Gardner smatra da se, pod pretpostavkom
jedinstvenog cilja znanosti, prijelaz od instrumentalistickog na realisticko shvacanje
kopernikanske astronomije ne da objasniti. Gardnerov stav nas upozorava samo na to da
formulacije tipa “Znanstvenici nastoje dati istinite/instrumentalno pogodne teorije”, ili
“Svaku predloženu teoriju treba shvatiti kao pokušaj opisivanja cjelokupne/opažljive
stvarnosti” ne predstavljaju najbolji nacin formuliranja teza realizma i antirealizma, da
takve formulacije nisu baš sasvim jednoznacne i da nisu sasvim prikladne. Naime, realist
svaki prijelaz od instrumentalistickog na realisticki stav, ako je opravdan, vidi kao
napredak prema istini – cilju znanosti. Antirealist, pak, svaki takav prijelaz vidi kao
neopravdan, kao epistemološku grešku. Realist smatra da su razlozi za vjerovanje da je
teorija istinita ujedno i razlozi za vjerovanje da je teorija bolja. Dok antirealist smatra ili da
takvih razloga nema, ili da, cak ako ih ima, da oni nisu ujedno i razlozi za vjerovanje da je
teorija bolja. Dakle, postojanje razlicitih stupnjeva prihvacanja teorije jest potpuno
kompatibilno s realizmom, dok postojanje razlicitih stupnjeva prihvacanja teorije nije
kompatibilno s antirealizmom.
Ovaj primjer pokazuje jednu hibridnu situaciju, slicno kao prije navedenu Gardnerov
tezu o smijeni instrumentalizma i realizma, ali u ovom slucaju prihvacanje u odredenoj
situaciju dvije dihotomicne koncepcije, tj. pod odredenim uvjetima realistican odnosno
antirealistican stav.
Svaki oblik epistemološkog instrumentalizma u pogledu znanstvenih teorija,
ukljucujuci i van Fraassenov konstruktivni empirizam zapravo predstavlja kombinaciju
zdravorazumskog realizma i antirealizma u filozofiji znanosti. Svaka filozofska pozicija
koja predstavlja kombinaciju realizma u pogledu neceg i antirealizma u pogledu necega
drugoga mora odrediti granicu do koje je opravdano tvrditi nešto o svijetu, i nakon koja
više nije opravdano išta tvrditi o svijetu. Granicu do koje treba biti realist, i od koje na dalje

277
treba biti antirealist. Dakako, nije dovoljno samo uvesti granicu, njeno uvodenje treba i
opravdati. Treba dati razloge na osnovu kojih treba zauzeti realisticki stav prema tvrdnjama
s jedne strane granice, dok prema tvrdnjama s druge strane granice treba zauzeti
antirealisticki stav. Treba pokazati da granica nije odredena proizvoljno, treba pokazati da
granica jest epistemološki relevantna. Tako epistemološki instrumentalist u pogledu
znanstvenih teorija treba dati razloge na osnovu kojih je opravdano zauzeti realisticki stav
prema zdravorazumskim vjerovanjima, odnosno, razloge na osnovu kojih je opravdano
zauzeti antirealisticki stav prema znanstvenim vjerovanjima, Treba pokazati zašto
instrumentalisticki stav važi samo za znanstvene iskaze. Zašto, na primjer, tvrdnje da je
covjek nastao od majmuna, ili da se voda sastoji od vodika i kisika, treba shvatiti
instrumentalisticki dok, na primjer, tvrdnje da pada kiša. Ili da Pero stanuje na petom katu
treba shvatiti realisticki?
Dakle, svatko tko želi dokazati da znanost treba shvatiti antirealisticki, a da
zdravorazumsku spoznaju treba shvatiti realisticki dužan je (1) uvesti granicu i (2)
opravdati uvodenje te granice. Realizam je tu, dakako, u prednosti – nije potrebno niti
uvoditi, niti opravdavati uvodenje bilo kakve granice. Ako bi smo baš htjeli zauzeti
antirealisticki stav iskljucivo prema znanosti, onda izgleda prirodno granicu uvesti izmedu
znanstvenih i neznanstvenih tvrdnji. Medutim, suvremeni antirealisti granicu uvode izmedu
opažljivog i neopažljivog. Oni smatraju da je epistemološki relevantna razlika upravo
izmedu onoga što covjek može opaziti i onoga što covjek ne može opaziti. U ovom
kratkom razmatranju izmedu antirealizma i realizma u filozofiji znanosti necemo ulaziti u
dublju analizu ovakvih stavova koje je najviše zastupa van Fraassen.

13.3. Istina je nedostižna


Možda najpoznatiji i najjednostavniji argument protiv stava da znanost otkriva sve
više i više istine o svijetu jest argument iz pesimisticke indukcije. Argument ide ovako: sve
do sada odbacene znanstvene teorije bile su odbacene zato što se pokazalo da nisu istinite,
dakle, za ocekivati je da ce se i za trenutno prihvacene znanstvene teorije pokazati da nisu
istinite. Ili: niti jedna znanstvena teorija nije bila prihvacena duže od, recimo, 200 godina,
dakle, za ocekivati je da ce i trenutno prihvacene znanstvene teorije biti odbacene u roku od
najviše 200 godina.321
Ovim argumentom antirealisti žele dokazati da znanost nikada nece doseci istinu, da
je istina jedan nedostižan cilj. Kako je istina nedostižna, tako nema smisla tvrditi da
predstavlja cilj znanosti. Kako možemo tvrditi da znanost, kao par excellence racionalna
djelatnost, ima za cilj nešto što se uopce ne može postici? Dakle, treba odustati kako od
tvrdnje da znanost zahvaca sve više i više istine o svijetu, tako i od tvrdnje da je cilj
znanosti istina. Antirealisti smatraju da argument iz pesimisticke indukcije ruši
deskriptivnu komponentu znanstvenog realizma (da se znanost približava istini), pa onda
samim time i normativnu komponentu (da istina predstavlja cilj znanosti – da znanost
treba dostici istinu).
Znanstveni realist tvrdi upravo to da je svaka od do sada odbacenih teorija bila
definitivno odbacena kada je, i zato što je umjesto nje bila prihvacena druga – istinolikija
teorija. Argument iz pesimisticke indukcije uopce ne svjedoci protiv deskriptivnog dijela
teza znanstvenog realizma (da znanost, defacto, zahvaca sve više i više istine o svijetu), pa
samim time onda ne svjedoci niti protiv normativnog dijela teze znanstvenog realizma –
tvrdnje da je istina cilj znanosti.

321 Ovakav stav, na primjer, zauzimaju Newton-Smith.

278
Ako samo “malo” preformuliramo argument, smatraju znanstveni realisti, iz
pesimisticke indukcije, on postaje argument iz optimisticke indukcije, i ne samo da
svjedoci u prilog tezi znanstvenog realizma, vec upravo predstavlja dobru formulaciju teze
znanstvenog realizma. Argument iz optimisticke indukcije bi glasi ovako: sve do sada
odbacene znanstvene teorije su bile odbacene zato što su umjesto njih bile prihvacene bolje
– istinolikije teorije. Dakle, za ocekivati je da ce i trenutno prihvacene teorije biti odbacene
i zamijenjene još boljim teorijama – teorijama koje su još bliže istini. Što znaci, znanost je
do sada napredovala u otkrivanju istine o svijetu, pa je za ocekivati da ce to i nastaviti. Ako
prihvatimo ovu tvrdnju onda ne možemo zakljuciti ništa drugo nego da je upravo istina ono
cemu znanost teži, da je istina cilj znanosti.
Kad bi argument iz pesimisticke indukcije bio valjan, onda bi zacijelo pogadao
realisticko shvacanje znanosti. Stoga je donekle i razumljivo što ga antirealisti cesto nastoje
obnoviti. Tako Larry Laudan navodi impresivnu listu ermpirijskih uspješnih teorija za koje
se kasnije ispostavilo da su bile neistinite: » ...teorije o optickom eteru su isto tako imale
zaprepašcujuce uspješnih predvidanja. Na primjer Fresnelovo predvidanje svijetle tocke na
sredini sjene od okrugle ploce je bile iznenadujuce predvidanje koje se, kada je bilo
testirano, pokazalo ispravnim. Ako se to ne racuna kao empirijski uspjeh, ništa se ne racuna
(…) Bilo bi teško pronaci srodnu grupu teorija u tom razdoblju koja je bila tako uspješna
kao teorije etera; u usporedbi s njima, atomizam devetnaestog stoljeca (na primjer), uistinu
referirajuca teorija (prema objašnjenju realista) bio je žalostan promašaj (…) U ovom
kontekstu, valja podsjetiti na napomenu velikog teorijskog fizicara J. C. Maxwella da je
eter bio bolje potvrden nego bilo koji drugi teoretski entitet u prirodnoj filozofiji (…)
Tvrdnja realista da od teorija koje referiraju trebamo ocekivati da budu uspješne, naprosto
je neistinita.«322
Navodenjem takvih primjera Laudan želi pokazati da cak niti visoki stupanj istinitosti
teorije ne može biti niti nužan, niti dovoljan uvjet empirijske uspješnosti teorije. Da ne
postoji ama baš nikakva veza izmedu istinolikosti i empirijske uspješnosti teorija. Cime bi,
dakako, realisticki stav prema teorijama bio ozbiljno doveden u pitanje. Medutim, Laudan
ne smatra samo da argument iz pesimisticke indukcije ozbiljno dovodi u pitanje realisticki
stav prema teorijama. On smatra da argument iz pesimisticke indukcije, samim time što
znanstveni realizam cini neplauzibilnim, ujedno i otvara prostor za antirealisticko
shvacanje znanosti: buduci da je realizam neprihvatljiv, treba prihvatiti drugu soluciju. Ili,
buduci da je diskreditiran stav da istinitost jest cilj znanosti, treba prihvatiti stav da
empirijska adekvatnost jest cilj znanosti.
Medutim, moramo biti obazrivi u odnosu na Laudanovo gledište. Naime, to da
empirijski uspješne teorije nisu istinite, se utvrdilo upravo tako što se utvrdilo da nisu
empirijski adekvatne. Teorije, na primjer, optickog etera su se u velikom broju testiranja
pokazale kao empirijski uspješne, medutim, podvrgnute novim, razlicitim i oštrijim
testovima su se pokazale kao empirijski neuspješne. Prema tome, buduci da je argument iz
pesimisticke indukcije u osnovi skepticki argument, on u jednakoj mjeri pogada i realizam i
antirealizam u filozofiji znanosti. Kad bi argument bio valjan, onda bi ozbiljno dovodio u
pitanje kao stav da je cilj znanosti istinitost, tako i stav da je cilj znanosti empirijska
adekvatnost. Argumentom iz pesimisticke indukcije bi se možda moga dokazivati samo
potpuni skepticizam u pogledu znanosti, a ni u kom slucaju antirealizam. Stoga argument iz
pesimisticke indukcije zapravo predstavlja zajednicku brigu realista i antirealista.
Karl Popper je smatrao da najbolji dokaz realizma, stava da znanstvene teorije jesu o
tome kakav je svijet, leži upravo u cinjenici da je moguce dokazati da neke znanstvene
teorije nisu istinite: »Neke se od naših teorija mogu sudariti sa stvarnošcu: i kada se to

322 L. Laudan, Science and Values, University of California Press, 1984.

279
dogodi znamo da stvarnost postoji; da postoji nešto što nas podsjeca na cinjenicu da naše
ideje mogu biti pogrešne. I zbog toga je realist u pravu.«323 Ideja je toliko snažna i jasna
da je Popper na njoj izgradio cijelu svoju filozofiju znanosti: iako nikada ne možemo biti
sasvim sigurni da naše teorije jesu istinite, barem nekada možemo biti sasvim sigurni da
nisu istinite. Stoga bi se Popperovo gledište moglo nazvati “krnji realizam”. Naime, on
smatra da uopce ne možemo imati konkluzivne razloge za vjerovanje da je ijedna teorija
istinita.
Pa ipak, koliko god stav da za neke od naših teorija možemo biti sigurni da nisu
istinite izgledao prihvatljiv i neupitno istinit, postoji argument kojim se taj stav može
dovesti u pitanje; argument kojim se dokazuje da u principu nije moguce dokazati
neistinitost velikog broja znanstvenih teorija. Izgleda da je prvi koji je izložio argument bio
Pierre Duhem, 1906. Iako se ne bi moglo tvrditi da je argument ikada bio zaboravljen,
može se reci da ga je pedesetih i šezdesetih godina W.V. O. Quine doveo u žižu filozofskih
interesa. Stoga se argument cesto naziva Duhem-Quineov argument. Pogledajmo kako ga
je izložio sam Duhem: »Fizicar namjerava dokazati netocnost nekog stava. Da bi izveo iz
tog stava predvidanje neke pojave, da bi izveo eksperiment koji treba da pokaže da li se ta
pojava ostvaruje ili se ne ostvaruje, da bi interpretirao rezultate tog eksperimenta i
konstatirao da se predvidena pojava ne ostvaruje, on se ne ogranicuje na to da se služi
spornim stavom; takoder upotrebljava cio jedan skup teorija koje on prihvaca bez diskusije.
Predvidanje pojave cije ne ostvarivanje treba da prekine raspravu ne proizlazi iz spornog
stava uzetog izdvojeno nego iz spornog stava zajedno s tim citavim skupom teorija. Ako se
predvidena pojava ne ostvari, nije sporni stav jedini stavljen u pitanje nego citav teorijski
splet kojim se fizicar poslužio. Jedina stvar kojoj nas uci eksperiment jest da izmedu svih
stavova koji su upotrijebljeni za predvidanje te pojave i za konstatiranje da se ona nije
ostvarila postoji najmanje jedna greška; ali gdje leži ta pogreška, to je ono što nam
eksperiment ne kaže. Hoce li fizicar izjaviti da je ta pogreška sadržana upravo u stavu što
ga je želio opovrgnuti a ne drugdje? U tom slucaju on implicitno prihvaca tocnost svih
drugih stavova koji ma se poslužio. Koliko vrijedi njegovo povjerenje, toliko vrijedi njegov
zakljucak.«324
Dakle, nije moguce utvrditi istinosnu vrijednost pojedinih hipoteza jer se one nikada
ne mogu testirati odvojene od teorijske cjeline u kojoj se nalaze, što naglašava holisticki
karakter teorije. Prema tome, ono što se testira, prema ovakvom pristupu, pa onda samim
time što se u znanosti prihvaca ili odbacuje nikada nije i nikada ne može biti pojedina
hipoteza, vec iskljucivo teorijska cjelina. Stoga se ovo gledište u filozofiji znanosti i naziva
holizam, od grckog holos, što znaci cjelina. Dakako, postavlja se pitanje koja to cjelina
predstavlja ono što se testira, pa prema tome, i prihvaca ili odbacuje. Quine, vidjeli smo,
smatra da je to cjelokupna znanost, Kuhn smatra da je to paradigma. Lakatos smatra da je
to istraživacki program. Laudan smatra da je to istraživacka tradicija. Duhem, vidjeli smo,
smatra da je to teorija. Ipak, ako i ima nekakvih važnijih razlika izmedu navedenih autora,
svi oni dijele u osnovi istu ideju.
Možemo reci da argument koji koriste Duhem - Quine u najvecem broju slucajeva
izvršio negativan utjecaj. Ustvari, neki autori smatraju da su oni omogucili prodor
iracionalizma u znanosti. Pokušajmo djelomicno i ukratko ukazati na neke od problema
prihvacanja ovakvog holistickog stava i navedenog argumenta.
Vidjeli smo da je argument, prije svega, usmjeren protiv tvrdnje da cinjenica kako
neka hipoteza nije u skladu s relevantnim svjedocanstvom predstavlja dovoljan razlog za
odbacivanje te hipoteze. Duhem želi pokazati kako “u fizici nije moguc krucijalni

323 K. Popper, Conjectures and Refutations, London, Routledge, 1989, str. 17.
324 P. Duhem, “Fizikalna teorija i eksperiment”, u N. Sesardic 1984. Filozofija nauke Nolit, Beograd, str 61.

280
eksperiment”. Poanta argumenta je u tome što ako baš hocemo zadržati tu i tu od, na
primjer, pet hipoteza iz sustava koji nije u skladu sa opažanjima, smijemo je zadržati. I to
tako što cemo ostale cetiri hipoteze odbacivati ili modificirati sve dok cijeli sustav ne
dovedemo u sklad s relevantnim svjedocanstvom. Kad je jednom cijeli sustav u skladu s
relevantnim svjedocanstvom, onda je i ona hipoteza koju smo htjeli zadržati došla u sklad s
relevantnim svjedocanstvom. Što zapravo znaci da je bilo koju hipotezu uvijek moguce
dovesti u sklad s opažanjima ili, što bi se svelo na isto, da negativno svjedocanstvo za neku
hipotezu nikada ne predstavlja dovoljan razlog za odbacivanje te hipoteze. Tako Quine
tvrdi da: »Bilo koji iskaz može biti smatran istinitim u svim okolnostima, ako izvršimo
dovoljno drasticna podešavanja drugdje u sistemu. Cak se i iskaz koji je vrlo blizu
periferije (iskustva, opažanja) može smatrati istinitim suoceni s okvirnim iskustvom, ako se
pozovemo na halucinaciju ili popravimo odredene iskaze koji pripadaju vrsti zvanoj logicki
zakoni. Obrnuto, na isti nacin, nijedan iskaz nije imun na prepravke. Predložen je cak i
prepravak logickog zakona iskljucene sredine kao sredstvo pojednostavljivanja kvantne
mehanike; i kakva je u principu razlika izmedu takvog jednog pomicanja i pomicanja kojim
je Kepler nadomjestio Ptolomeja, ili Einstein Newtona ili Darwin Aristotela?«325
Kontraintuitivni i prilicno sumnjivi zakljucak da je bilo koju hipotezu moguce dovesti
u sklad s opažanjima I. Lakatos proglašava metodološkim otkricem. Objašnjavajuci razliku
izmedu “naivnog i sofisticiranog falsifikacionizma” on kaže kako prije svega moramo imati
na umu »konvencionalisticko metodološko otkrice da nikakav erksperimentalni rezultat ne
može ubiti teoriju : bilo koja teorija može biti spašena od slucajeva koji svjedoce protiv nje
bilo nekim pomocnim hipotezama, bilo prikladnom reinterpretacijom njenih termina.«326
On smatra da se svaki istraživacki program u znanosti sastoji od “cvrste jezgre” i
“zaštitnog pojasa”. Cvrstu jezgru cine one hipoteze od kojih, u slucaju neslaganja s
opažanjima, ne odustajemo vec ih dovodimo u sklad s opažanjima tako što mijenjamo ili
modificiramo one hipoteze koje cine zaštitni pojas. Ovaj opis istraživackih programa u
znanosti pretendira i na deskriptivnu i na normativnu valjanost. Lakatos hoce reci i da
znanost tako funkcionira i da ona tako treba da funkcionira.
Možda nije niti potrebno napominjati kako holizam ozbiljno dovodi u pitanju
znanstveni realizam. Kako uopce možemo tvrditi da je cilj znanosti istiniti opis svijeta, i da
su prihvacene znanstvene teorije barem istinoliki opisi svijeta, kada se bilo koji opis svijeta
može dovesti u sklad s opažanjima, i kada nemamo na osnovu cega tvrditi koji je od više
razlicitih opisa svijeta istinit ili istinolikiji, ako je neistinit ili manje istinolik? Isto bi tako
onda bilo moguce pokazati kako se bilo koji opis svijeta može dovesti u nesklad s
opažanjima. To onda zapravo znaci da je stav kako znanstvene teorije istinito opisuju svijet
lišen ikakvog smisla. Stoga možemo zakljuciti da je svatko tko brani realizam u filozofiji
znanosti obavezan barem pokušati pokazati kako su holisticki zakljucci neprihvatljivi.
Osnovu holizma, vidjeli smo, predstavlja tvrdnja da nije moguce imati ikakvo
svjedocanstvo o pojedinim hipotezama, vec samo o, vecim ili manjim, sustavima hipoteza.
Holisti žele reci da u situaciji kao što je slijedeca :

(H1 & H2 & H3 & H4 & H5 ) ? O

obistinjavanje predvidanja O koje slijedi iz sustava od pet hipoteza potvrduje svih pet
hipoteza. Neobistinjavanje predvidanja O dovodi u pitanje svih pet hipoteza. Štoviše, ishod
testiranja bi trebao u jednakoj mjeri važiti za sve hipoteze iz sustava. Odgovornost za

325 W.V.O. Quine, “Dvije dogme empirizma”, u Mišcevic i Potrc, 1987.


326 I. Lakatos, “Falsifoication and the Methodology of Sceintific Research Programmes”, u Kourany 1987,
str 82.

281
empirijsku uspješnost ili neuspješnost treba naprosto ravnomjerno pripisati clanovima
kompleksa.
Holisti svoju doktrinu grade na premisi da se hipoteze u razvijenim znanostima kao
što je fizika nikada ne mogu testirati odvojeno od pozadinskog znanja, pomocnih hipoteza,
dodatnih pretpostavki ili slicno. Sama ta tvrdnja izgleda trivijalno istinita. Doista nije jasno
kako bi hipoteze o nastanku svemira ili o subatomarnim procesima, odvojene od ostalih
hipoteza, uopce mogle imati logicke posljedice koje bi nam nešto govorile o opažljivom
dijelu svijeta. Premisa holistickog argumenta nije sporna. Medutim, ono što jest sporno jest
konkluzija koju holisti izvode iz te premise. Konkluzija njihovog argumenta jeste tvrdnja
da se niti jedna hipoteza ne može opovrci iskustvom. Koliko god premisa argumenta
izgleda prihvatljiva, toliko konkluzija izgleda neprihvatljiva. Popper, govoreci o stavovima
samog Duhema, tvrdi da u premisi holistickog argumenta nema nicega što bi krucijalni
eksperiment cili logicki nemogucim: » ... /holisticka/ kritika previda cinjenicu da ako
uzmemo svaku od dviju teorija (medu kojima krucijalni eksperiment treba odluciti) zajedno
sa svim tim pozadinskim znanjem, kao što i moramo, onda odlucujemo izmedu dva sistema
koji se razlikuju samo po dvjema teorijama o kojima se radi.«327
Daleko najvecu kritiku holizma predstavlja djelo Clarka Glymoura i kao ilustraciju,
ne ulazeci u dublju analizu, navedimo neke njegove stavove: »Astronomik u sedamnaestom
stoljecu su bili u stanju potvrditi Keplerov prvi zakon samo upotrebljavajuci njegov drugi, i
bili su u stanju potvrditi njegov drugi samo upotrebljavajuci njegov prvi. Razumljivo, bilo
je znacajnih neslaganja i nesigurnosti oko toga jesu li ta dva zakona valjani, ili su greške u
jednome kompenzirane greškama u drugome. Sve dok pronalaskom mikrometra i
Flamsteedovim motrenjima Jupitera i njegovih satelita, kasno u sedamnaestom stoljecu,
Keplerov drugi zakon nije potvrden bez ikakvih pretpostavki o putanjama planeta.
Sumnjam da je ovaj primjer jedinstven; upravo suprotno: izgleda mi nevjerojatno da se
razvoj i testiranje bilo koje kompleksne moderne u fizici ili u kemiji može shvatiti bez
uvažavanja nacina na koji razlicitost svjedocanstva služi odvajanju hipoteza. (str.41) (…)
Cak i u okvirima jedne teorije, znanstvenici cesto tvrde da neki eksperiment ili motrenje
svjedoci o jednoj od hipoteza, ali ne i o ostalima. Kada znanstvenici odbacuju prethodno
prihvacene teorije cesto odbacuju samo neke njihove dijelove, dok zadržavaju druge.
Kepler je odbacio mnoge detalje kopernikanske astronomije dok je prihvatio dnevnu
rotaciju Zemlje, kretanja planeta oko Sunca u zatvorenim koncentricnim putanjama, i
mnoge druge. Newton je odbacio Keplerova objašnjenja iako je prihvatio Keplerove
zakone – štoviše, bio je spreman prihvatiti samo dva Keplerova zakona kao propozicije
koje mogu poslužiti kao svjedocanstvo za dinamicku teoriju, smatrao je daje Keplerov prvi
zakon nedovoljno potvrden bez dinamickog dokaza. Atomisti u devetnaestom stoljecu su
odbacili Daltonovo pravilo za utvrdivanje atomskih težina dok su prihvatili njegove zakone
konacnih i višestrukih omjera i aspekte njegovog shvacanja atoma.«328
Jedan od najzanimljivijih rezultata njegove analize jest sljedeci: ptolomejska i
kopernikanska astronomija su sadržavale i mnogo istih hipoteza. Jedna od njih je i, ugrubo
receno, da što je neka planeta udaljenija od tocke oko koje kruži, to joj je potrebno više
vremena dok napravi jedan krug. Iako je ta hipoteza cinila dio jedne i druge astronomije, u
ptolomejskoj astronomiji je ona bila naprosto pretpostavljena, nije bila i potvrdena.
Medutim, u kopernikanskoj astronomiji je ona i bila potvrdena, naime, bila je izracunljiva
na odnosu drugih hipoteza koje su bile nezavisno potvrdene.

327 K. Popper, Ibid. Str.12.


328 C. Glymour, Theory and Evidence, Princeton, Princeton University Press, 1980, str. 46.

282
13.4. Istina je dostižna

Ka jedan od argumenata koju koriste realisti za potvrdu o mogucnosti dostizanja


istine u znanosti jeste odnos uspješnosti i istinitosti. Tako klasicni pragmatizam
pretpostavlja da je veza izmedu uspješnosti i istinitosti na pojmovnoj razini stvar sinonima,
tj. da oni nisu ništa do identiteti. Tvrdnja: “Sva ona i samo ona vjerovanja koja su uspješna
ujedno su istinita”, je istinita na osnovu znacenja pojmova “uspješno” i “istinito”. Uspješno
i istinito naprosto znace jedno te isto. Koje bi to neistinito vjerovanje moglo voditi uspjehu
i koje bi to istinito vjerovanje moglo dovesti do neuspjeha. Uspješnost jest kriterij
istinitosti. Medutim, izgleda da je ona i više od toga, izgleda da uspješnost nije ništa drugo
do li sama istinitost. Kada tvrdimo da neko vjerovanje predstavlja pouzdanu osnovu za
uspješno ponašanje, naprosto nema smisla uz to još tvrditi da je to vjerovanje i istinito.
Time što nekom vjerovanju, uz uspješnost, pripisujemo i istinitost nismo rekli ništa novo,
ništa više o tom vjerovanju. Tako se William James retoricki pita u cemu bi se sastojala
eventualna razlika izmedu uspješnosti i istinitosti: »Pretpostavimo da je neka ideja ili
vjerovanje istinito, kakvu bi to konkretnu razliku cinilo u bilo cijem stvarnom životu? Kako
ce ta istina ostvarena? Koja ce to iskustva biti razlicita od onih koja bi se dogodila kada bi
vjerovanje bilo neistinito? Ukratko, što je vrijednost (cash-value) vjerovanja u
eksperimentalnim terminima?«329
Ideja da su uspješnost i istinitost jedno te isto nije se godinama izgubilo na
privlacnosti. Iako je danas nitko ne zastupa u tako direktnom obliku, mnogi i dalje u njoj
nalaze samo inspiraciju. Medutim, s druge strane, niti problemi s kojima je suocena nisu
izgubili na snazi. Možda osnovni problem vezan uz identifikaciju uspješnosti i istinitosti
jeste pitanje pogrešivosti. Naime, ako je neko vjerovanje samim time što je uspješno ujedno
i istinito, onda je u principu iskljucena mogucnost da je ono, iako uspješno, ipak neistinito.
Ako je neko vjerovanje uspješno, onda više naprosto nema smisla pitati jeli ono istinito ili
nije, ili ako je neko vjerovanje uspješno, onda više nema smisla pitati je li svijet doista
takav kao što to vjerovanje kaže da jest ili nije takav. Medutim, izgleda da nije tako, jer
kao da i uspješna vjerovanja mogu biti neistinita. Zato, Bertrand Russell komentira
Jamesovo identificiranje uspješnosti i istinitosti slijedecim rijecima: »Dakle, vjerovanje da
drugi ljudi postoje jest, pragmaticki, istinito vjerovanje. Ali, ako me muci solipsizam, onda
spoznaja da je vjerovanje u postojanje drugih ljudi istinito u pragmatickom smislu nije
dovoljna da odagna moj osjecaj osamljenosti: samo uvidanje da cu podbacivanjem
solipsizma bit na dobiti nije dovoljno da me prisili da ga odbacim.«330
Tako bi se eventualno dokazivanje da su naša vjerovanja u svijetu istinita pozivanjem
ne pragmaticki pojam istine zapravo svelo na jeftini trik: dokazali smo da su sa uspješna
vjerovanja naprosto tako što smo redefinirali pojam istine. Medutim, to nije ono što smo
htjeli dobiti. Ono što smo htjeli dobiti jest garancija da svijet jest onakav kao što nam naša
vjerovanja o njemu kažu da jest. Redefiniranje pojma istine nam uopce ne pruža takvu
garanciju.
Suvremeni neopragmatizam postavlja stvar drugacije s tvrdnjom da ne postoji
nikakva znacajna veza izmedu uspješnosti i istinitosti. Ovaj stav se u suvremenoj literaturi
brani na dva nacina. Prvi, nacin tvrdi se da uspješnost ne predstavlja nit nužan niti dovoljan
uvjet za istinitost. Drugi nacin, tvrdi se da istinitost vjerovanja uopce ne ulazi u objašnjenje
uspješnog djelovanja. Onda se, na osnovu bilo prvoga, bilo drugoga nacina, dokazuje da
istinitost uopce nije potrebna. Ono što je potrebno jest, dakako, uspješnost. Dakle, istinitost

329 W. James, PRAGMATISM and four essays from The Meaning of Truth, Cleveland, A Meridian Book,
1965.
330 B. Russelll, Philosophical Essays, London, Allen & Unwin, 1976, str. 22

283
tako ne bi bila nedostižna nespoznatljiva, kontradiktorna ili nešto slicno, nego naprosto
nepotrebna. Ne tvrdi se da bi bilo poželjno imati sigurno istinita vjerovanja, ali da ih,
nažalost, nije moguce imati. Vec kad je svejedno jesu li vjerovanja istinita ili nisu.
Pozivanjem na istinitost vjerovanja u objašnjavanju uspješnosti ponašanja možda na
prvi pogled može izgledati doista suvišno. Može nam se uciniti da time što smo rekli da je
necije ponašanje bilo uspješno zato što je ima istinita vjerovanja zapravo nismo rekli ništa,
da smo izrekli praznu istinu. Medutim, objašnjenje nam može izgledati prazno upravo zbog
toga što je u zdravom razumu toliko duboko ukorijenjena ideja da su istinitost i uspješnost
u vezi da nam ta veza izgleda trivijalna.
Možda bi mogli reci da je vec jasno što se, ako se prihvati neopragmatizam, može
reci o odnosu uspješnosti istinitost suvremenih znanstvenih teorija. Ne postoji nikakva veza
izmedu njihove uspješnosti i njihove istinitosti. Cak i kad bi teorije bile istinite, njihova
uspješnost ne bi predstavljala razlog na osnovu kojega bismo imali pravo zakljuciti na
njihovu istinitost. Možda i postoji nešto što suvremene znanstvene teorije cini uspješnima,
medutim, to sigurno nije njihova eventualna istinitost. Za uspješnost suvremenih
znanstvenih teorija je potpuno svejedno jesu li istinite ili nisu.
Da zakljucimo. S jedne strane, na primjeru klasicnog pragmatizma smo vidjeli da kad
bi poistovjetili uspješnost i istinitost, da nam onda uspješnost suvremenih znanstvenih
teorija ne bi predstavljalo nikakvu granicu da svijet doista jest takav kao što nam
suvremene znanstvene teorije kažu da jest. S druge strane, na primjeru suvremenog
neopragmatizma smo vidjeli da kad bi istinitost odvojili od uspješnosti i proglasili je
irelevantnom za uspješnost, da onda iz sve uspješnosti suvremenih znanstvenih teorija ne
bismo mogli ništa zakljuciti o tome kakav je svijet. Cak bi samu istinitost bilo uputno
odbaciti kao nepotrebnu. Stoga, da bi uspješnost znanosti uopce mogla predstavljati ikakvu
osnovu za tvrdenje da je svijet doista onakav kao što suvremene znanstvene teorije kažu da
jest, veza izmedu uspješnosti i istinitosti mora postojati a ne smije biti pojmovna. Veza
mora biti takva da istinitost teorije predstavlja dovoljan uvjet za njenu uspješnost, a da a
njena uspješnost bude skoro dovoljan uvjet za njenu istinitost, Da uspješnost teorije bude
dobra, ali ne i dovoljna, razlog za vjerovanje da je svijet doista takav kao što teorija kaže da
jest. Jer, kad bi uspješnost bila i dovoljan uvjet za istinitost, onda bi važila ekvivalencija pa
ni veza bila pojmovna.
Obratimo pozornost u daljnjem tekstu na regresivni skepticizam. Možemo tvrditi da
su svi skepticki argumenti zasnovani na odbacivanju abdukcije (zakljucivanja na osnovu
posljedice). Prvi korak u skeptickim argumentima jest da se onoga tko tvrdi da nešto zna
dovede u situaciju da tvrdi da to što zna zna na osnovu neceg drugog. Drugi korak jest
tvrdnja da to drugo nije dovoljna osnova za prihvacanje prvoga. Na osnovu cega se onda
zakljucuje da on zapravo ne zna to što tvrdi da zna.
Na primjer, vjerujem da je ispred mene stol. Na osnovu cega to vjerujem? Na osnovu
toga što imam predodžbu stola, pa onda zakljucujem da se ispred mene nalazi stvarni stol
koji je uzrok moje predodžbe stola. Medutim, moja predodžba stola nije dovoljan razlog za
prihvacanje vjerovanja da se ispred mene nalazi stol. Jer, nije nužno da je upravo stvarni
stol uzrok predodžbe stola; stvarni stol može, ali i ne mora, biti uzrok moje predodžbe
stola. Uvijek ostaje otvorena mogucnost da je nešto drugo stvarni uzrok moje predodžbe
stola, ako moja predodžba stola ima uopce bilo kakav uzorak; san, delirijum tremens, zli
demon, znanstvenik koji moj mozak drži u tegli itd. Dakle, prema skeptiku, svaki put kada
s predodžbe stola (posljedice) zakljucujemo na postojanje stvarnog stola (uzroka), cinimo
logicku grešku afirmacije konzekvenca. Isto što važi za stvarne stolove važi i za sve druge
stvarne objekte u svijetu. Prema tome, trebamo se suzdržati od tvrdnji o vanjskom svijetu,
jer, do tvrdnji o vanjskom svijetu možemo doci iskljucivo zakljucivanjem iz naših
predodžbi o vanjskom svijetu, a takvo (abduktivno) zakljucivanje je logicki pogrešno.

284
Nakon cega na raspolaganju ostaju dvije mogucnosti, jaca i slabija. Slabija jest tvrditi da
postoji mogucnost da objekti u vanjskom svijetu nisu takvi kao što mi vjerujemo da jesu,
da nikada necemo biti sigurni da oni jesu takvi kao što nam izgledaju. Jaca jest tvrditi da
postoji mogucnost da objekti u vanjskom svijetu uopce ne postoje, da nikada necemo bit
sigurni da li uopce išta postoji izvan naših glava.
Zadržimo se na problemu skepticizma u pogledu tudih umova. Bihejvioristicki
pristup psihologiji je nastao kao reakcija na introspektivni pristup. I tu je odbacivanje
abdukcije odigralo svoju ulogu: što bi trebao biti objekt psihologije – (neopažljiva) stanja
duše o kojima zakljucujemo na osnovu (opažljivog) ponašanja osobe, ili, samoopažljivo
ponašanje osobe?
Bihejvioristi su smatrali da objektu psihologije nisu neopažljiva stanja duše o kojima
navodno možemo zakljucivati na osnovu opažljivog ponašanja osoba, vec samo ta
opažljiva ponašanja osoba. Treba odbaciti crne kutije, a crne kutije su sve ono što se nalazi
izmedu podražaja i reakcije. U filozofiji je ovo pitanje poznato kao “other mind problem” –
problem tudih umova. Problem je u tome što s opažljivog ponašanja drugih osoba
zakljucujemo na opstojanje neopažljivih uzroka ponašanja drugih osoba – njihovih umova,
a takvo (abduktivno) zakljucivanje je, navodno, neopravdano. Dakle, nemamo dovoljnog
razloga za tvrdnju da i druge osobe imaju um pa i / ili dušu.
Zadržimo se na još jednom fenomenu koji bi nam mogao govoriti u prilog realizma ili
pak antirealizma u pogledu spoznaje vanjskog svijeta, at o je princip zajednickog uzroka. U
filozofiji znanosti se na osnovu istog principa dokazuje istinitost znanstvenih teorija koje
govore o neopažljivom. Izgleda da je francuski fizicar Jean Perrin bio prvi koji je
dokazivao istinitost atomistike eksplicite se pozivajuci na princip zajednickog uzroka:
»Utvrdili smo na nacin za koji se za cijelo može reci da je nesumnjiv postojanjem molekula
i atoma. Snaga našeg dokazivanja leži u tome što se osobine ili pojave, koliko god je
moguce korjenitije razlicite, ne samo objašnjavaju ako postoje molekule i atomi (kao je to
slucaj kod zakona kemijskog spajanja) vec što sve namecu upravo istu vrijednost za mase
tih raznih zrnaca. Tako upravo - viskozitet plinova; vertikalan raspodjela emulzije;
aktivnost translacionog Brownog kretanja; aktivnost rotacionog Brownovog kretanja;
kolebanje gustoce u koncentriranoj emulziji; brzina difuzije rastvorenih materija; spektar
izotermskog zracenja; plavetnilo neba i rasipanje svjetlosti na plinovima; diskontinuitet
naelektriziranja; izmjerena debljina listica tekuceg ili krutog kristala; najzad (kako cemo
uskoro vidjeti), odbrojavanje (alfa) projektila koji zaustavljeni obrazuju poznatu masu
helija ili oslobadaju izmjerenu kolicinu topline – namecu svi za Avogadroov broj N
vrijednost obuhvacenu u intervalu što sve više i više konvergira k vrijednosti 61 1022 , koja
je opce usvojena.
Covjek se divi pred cudom toliko tocnih slaganja, iako se pošlo od toliko razlicitih
pojava. Prije svega, cinjenica što se nalazi ista vrijednost kod svake metode, kad se
mijenjaju koliko god je moguce uvjeti njene primjene, zatim narocito što se brojevi tako
dobiveni toliko raznim putovima podudaraju, da je realnosti molekula vjerojatnocu koja je
vrlo bliska i samoj izvjesnosti.«331
Poanta dokaza je u tome što je broj molekula u molu materije utvrden na 11 razlicitih,
nezavisnih nacina, i svaki od tih nacina je da približno isti rezultat. Kada rezultat ne bi bio
istinit, kad mol materije ne bi doista sadržavao upravo toliko molekula, cinjenica da se na
11 razlicitih nacina došlo do istog rezultata bi bila potpuno neshvatljiv.
Protiv principa zajednickog uzroka antirealizam ima opet svoj odgovor kao što je to
slucaj van Fraassenom. Vidjeli smo kako princip zajednickog uzrok predstavlja vrlo jak
argument za znanstveni realizam, za tezu da svijet doista jest takav kakvim ga naše

331 J. Perrin, Atomi, Beograd DIZ Jugoslavije, 1946, str 51, 2

285
znanstvene teorije opisuju. Da vidimo sada kako van Fraassen pokušava oboriti taj
argument. On prvo realizam interpretira kao poziciju prema kojoj znanost mora pronaci
zajednicki uzrok svakoj uocenoj koincidenciji. ( Pri tome se poziva na Reichenbachove
stavove o principu zajednickog uzroka.) Dakle, ako znanost to ne može postici, onda treba
odbaciti realizam: »Ako je taj princip postavljen kao zahtjev na naše objašnjenje što sve
postoji u svijetu, onda smo prinudeni da postuliramo postojanje neopažljivih dogadaja i
procesa. Toliko dugo dok nema opceg zahtjeva za zajednickim uzrokom svake znacajne
pravilnost i korelacije, nema niti argumenta za realizam. Ima samo objašnjenja zašto
postuliranje objašnjavalackih neopažljivih mehanizama, kada je ono moguce, zadovoljava
um. (…) U svakom slucaju slabljenje principa na razlicite nacine (a sigurno mora biti
oslabljen da bi bio prihvatljiv u bilo kojem smislu) oduzima snagu realistickim
argumentima. Jer svako slabljenje jest pristanak da se neka vrsta “kozmicke koincidencije”
ostavi neobjašnjenom. Ali to znaci dopustiti održivost nominalisticko empiristickog
gledišta, jer zahtjev za objašnjenjem tada prestaje biti znanstvenim “kategoricki
imperativ”«.332
Zatim tvrdi kako u znanosti postoji velik broj slucajeva u kojima zajednicki uzrok niti
pronaden, niti ga je uopce moguce pronaci. Na primjer: » … one vrste ne-klasicnih
korelacija koje razlikuju kvantnu mehaniku od klasicne fizike. (…) osim toga, smatram da
se korelacija dovoljno slicna (Bellovom paradoksu) da opovrgne princip zajednickog
uzroka mora pojaviti u skoro svakoj dovoljno složenoj indeterministickoj teoriji«.333 Na
osnovu cega na koncu zakljucuje da je princip zajednickog uzroka prihvatljiv samo ako se
radi o zajednickom opažljivom uzroku razlicitih opažljivh pojava, dok isti princip u
slucajevima kada se radi zajednickim neopažljivim uzorku treba odbaciti: »Kao teorijska
direktiva, ili kao prakticka maksima, princip zajednickog uzroka može biti vrlo operativan
ali ne kao zahtjev za objašnjenjem koji bi proizvodio metafizicku prtljagu skrivenih
parametara koja ne donose novi empirijski sadržaj.«334
Mi se u ovom razmatranju necemo više baviti problemom zajednickog uzroka koji se
realizmu pojavljuje kao dostatan primjer dostizanja istine u znanosti, dok, kao što smo
vidjeli, za antirealiste on nema snagu argumenta tog tipa. U daljnjem dijelu razmatranja
obratimo pozornost na problem “objašnjenja” u znanosti.
Antirealisti smatraju da je empirijska adekvatnost (cuvanje fenomena) dovoljan uvjet
za prihvacanje znanstvene teorije. Medutim, izgleda da empirijska adekvatnost teorije nije
dovoljan uvjet za prihvacanje teorije. Jer, znanstvena teorija, osim što treba opisivati
pojave, treba te pojave i objašnjavati. Dakle, nije dovoljno da nam teorija kaže da je to
tako, nego nam treba reci i zašto je to tako. A velik broj opažljivih pravilnosti u prirodi se
objašnjava upravo neopažljivim pravilnostima u prirodi, pravilnostima koje vladaju medu
neopažljivim entitetima. Tako Jan Perrin kaže: »Ako proucavamo neki stroj, mi se ne
ogranicavamo na razmišljanje o vidljivim dijelovima, koji medutim jedini za nas stvarno
postoje, sve dok ne budemo u stanju rasklopiti stroj. Mi, doduše, promatramo što bolje
možemo te vidljive dijelove, ali tražimo isto tako i da naslutimo kakvi mehanizmi, kakvi
skriveni organi objašnjavaju kretanja što ih opažamo. Naslutiti tako postojanje ili osobine
predmeta što su još uvijek van neposrednog dosega naše spoznaje, objasniti složeno
vidljivo prostim nevidljivim, eto to je onaj oblik intuitivne inteligencije kojoj, zahvaljujuci
ljudima kao što Dalton i Boltzmann, dugujemo Atomistiku, cije izlaganje daje ova
knjiga.«335

332 Van Frasseen B, The Scientific Image, Oxford, Clarendon, 1980, str. 1.
333 Van Fraassen, Ibid. str. 8, 9
334 Ibid. str. 1.
335 J. Perrin. Ibid. str 10.

286
Srž realistickog argumenta iz objašnjenja je potpuno jasna. Ako prihvatimo neko
objašnjenje koje se poziva na pravilnosti medu neopažljivim entitetima, onda smo prihvatili
i postojanje tih neopažljivih entiteta. Možemo smatrati da je ovaj argument dovoljno jak i
skoro neoboriv, koji definitivno presuduje u korist znanstvenog realizma. Naime, ako
prihvatimo neku teoriju, onda smo prihvatili i objašnjenja koja ona nudi, onda smo, u
slucajevima kada se objašnjenje poziva na postojanje nekih neopažljivih entiteta, prihvatili
i postojanje tih neopažljivih entiteta. Što znaci da neku znanstvenu teoriju zapravo nismo
prihvatili ako vjerujemo da je ona samo empirijski adekvatna, neku znanstvenu teoriju smo
uistinu prihvatili samo ako vjerujemo da je ona doslovce istinita – da istinito opisuje svijet.
Možemo to ilustrirati na sljedeci nacin; cinjenice da se, na primjer, metali tope gada
se zagrijavaju i ponovno skrucuju kad se hlade, da tekucine hlape kad se zagrijavaju i da se
ponovno vracaju u tekuce stanje kad se hlade itd. Predstavljaju tipicne primjere
fenomenoloških zakona – opažljivih pravilnosti u prirodi. No, nas ne zanima samo da li je
to tako ili nije, vec nas zanima i zašto je to tako. Tražimo i objašnjenje tih fenomenoloških
zakona. A ti se fenomenološki zakoni objašnjavaju teorijskim zakonima koji naprosto vrve
opisima neopažljivih entiteta – molekula i atoma. Kako možemo tvrditi da smo prihvatili ta
objašnjenja ako ne vjerujemo da postoje molekule i atomi, i da imaju upravo ta svojstva za
koje nam teorija tvrdi da ih imaju? Ako smo prihvatili, na primjer, objašnjenje da se olovo
topi na 327ºC zato što na toj temperaturi slabe veze izmedu atoma olova, onda smo
prihvatili i tvrdnju da postoje molekule od kojih se sastoji olovo i da na toj temperaturu
slabe veze izmedu molekula.
Antirealisti smatraju da je moguce zadržati objašnjenje, a ujedno i teoriju proglasiti i
fikcijom. Znanstvene teorije bi tako bile heuristicka sredstva koja je opravdano koristiti dok
nas ne dovedu do objašnjenja, predvidanja, taksonomija, itd., medutim, kad su ti ciljevi do
kojih nam je stalo jednom ispunjeni, onda više nije opravdano i dalje u teoriju vjerovati kao
istinitu. Sredstvo koje nas je dovelo do cilja, kad nas je jednom dovelo, treba odbaciti.
Prema tome cinjenica da teorije objašnjavaju, cak i pozivanjem na opažljivu stvarnost, ne
bi nas obavezivala na realisticki stav prema znanstvenim teorijama. Taj stav vrlo je lijepo
izložio W.F. Sellars: »Cesto se tvrdi da teorija može biti dobra teorija, a da ipak bude u
principu suvišna. (Ne suvišna; u principu suvišna.) (…) Ideja je, ukratko, da stvarna
vrijednost (the cash value) u svakom trenutku razvijanja teorije jest skup propozicija o
domeni opažljivog poznat kao opažajne posljedice teorije, i da jednom kada odvojimo
heuristicku ili “pragmaticku” ulogu teorije od uloge teorije u objašnjenju, vidimo da bi
opažajne posljedice idealno uspješne teorije služile svime znanstvenim svrhama same
teorije.
Kad bi smo znali da su ovakve teorije u principu suvišne, onda bismo bili skloni reci
da stvarno ne postoje takve stvari kao što su molekule, pa cak odbaciti naviku govorenja o
teorijskim izrazima u semantickim i kvazi-semantickim terminima.«336
Tvrdnja da je svaku opažljivu stvar u principu moguce dijeliti na sve manje i manje
dijelove sve dok dijelovi više ne budu toliko mali da ih više nije moguce vidjeti golim
okom izgleda trivijalno istinita. Svaka opažljiva stvar se sastoji od nekakvih neopažljivih
dijelova. I realisti i antirelisti prihvacaju tu tvrdnju. Nitko ne tvrdi da ako nešto ne možemo
vidjeti, da to onda niti ne postoji. Diskusija je oko toga je li ili nije relevantno od kakvih se
neopažljivih dijelova sastoje opažljive stvari. Realist smatra da je za objašnjenja tipa “ta i ta
opažljiva stvar se ponaša tako i tako zato što se sastoji od tih i tih neopažljivih dijelova koji
stoje u takvim i takvim odnosima i ponašaju se t ako i tako” relevantno jesu li neopažljivi
dijelovi stvarno takvi kao što teorija kaže da jesu, dok antirealist smatra da to nije
relevantno. Sellarsov argument nam kaže da kada objašnjavamo ponašanje neke opažljive

336 W.F. Sellars, Science, Perception and Reality, London, Routledge, 1963. str. 18.

287
stvari onda zapravo tvrdimo dvije stvari. Prvo, da ta i ta opažljiva stvar jest sastavljena od ti
i tih neopažljivih dijelova koji stoje u takvim i takvim medusobnim odnosima. Teorijsku
identifikaciju ne smatramo kao odnos izmedu termina, vec kao odnos izmedu opažljive
cjeline i neopažljivih dijelova od kojih se ta cjelina sastoji. (Voda jest ono što ima
molekularnu strukturu H2 O. Toplina jest molekularno gibanje.) Drugo, tvrdimo da se ta i ta
opažljiva stvar ponaša tako i tako zato što se neopažljivi dijelovi od kojih se ona sastoji
ponašaju tako i tako. Da se neopažljvi dijelovi opažljivih stvari (teorijski entiteti) ponašaju
u skladu s teorijskim zakonima. Dakle, ako prihvacamo objašnjenje, onda samim time
prihvacamo i obje komponente objašnjenja.
Možda nije suvišno napomenuti da realisticko shvacanje znanstvene teorije nije isto što i
tvrdenje da se znanstvene teorije istinite. Jer, zauzeti realisticki stav prema teorijama ne
znaci skrivati strah od greške. Naime, ako netko kaže da se ta i ta opažljiva stvar ne sastoji
baš od takvih i takvih neopažljivh dijelova kako teorija kaže da se sastoji, ili, da ne
možemo biti sigurni da se ta i ta opažljiva stvar sastoji baš od takvih i takvih neopažljivih
dijelova, on nije samim time antirealist. U prvom slucaju on tvrdi da teorija nije istinita,
dok u drugom slucaju tvrdi da ne možemo biti sigurni da je teorija istinita. Da objašnjenje
ne možemo prihvatiti zato što nije istinito, ili, da objašnjenje ne možemo prihvatiti zato što
nemamo dovoljnih razloga da vjerujemo da je teorija istinita. Antirealist, naime, ne tvrdi da
se ta i ta opažljiva stvar, defakto, ne sastoji od takvih i takvih neopažljivi dijelova, vec tvrdi
da je svejedno da li se ta stvar sastoji od takvih i takvih, ili od nekakvih drugacijih,
neopažljivih dijelova.
Iako sam Sellars ne navodi eksplicite, snaga ovog argumenta leži u cinjenici da su teorija i
objašnjenje u logicki nužnoj vezi. Logicki je nemoguce zadržati objašnjenje a teoriju
odbaciti. Dakle, antirealisticka tvrdnja da je teorija zapravo samo heuristicko sredstvo je
neodrživa zato što predstavlja logicku kontradikciju. Antirealizam je, prema tome,
kontradiktoran. Ovo se napominje i zato što veliki broj filozofa smatra da problem realizam
– antirealizam, kako u filozofiji znanosti, tako i u ostalim podrucjima filozofije, nije
pseudoproblem ali da nije niti “ili–ili” problem. Da niti jedan od argumenata koji se
koriste u diskusiji nije konkluzivan argument, ali da argumenti ipak jednu ili drugu poziciju
cine plauzibilnom.

13.5. Problem objektivnosti uzroka

Da gužva u raspravi bude još veca, nije jasno što bi trebalo biti to što dobro
objašnjenje ima, a “puki” opis nema. Po cemu bi se to dobro objašnjenje trebalo razlikovati
od dobrog opisa? Obicno se smatra da bi dobro objašnjenje, osim što sadrži dobar opis
fenomena kojega se objašnjava i dobar opis okolnosti u kojima se on javlja, trebalo reci
koje su, i zašto su baš te, od okolnosti u kojima se fenomen javlja relevantne za pojavu
fenomena. Dobro objašnjenje nekog fenomena bi nam trebalo reci što je uzrok tog
fenomena. Dakle, ukazivanje na uzrok fenomena bi trebalo biti to što dobro objašnjenje
ima, a dobar opis fenomena i okolnosti u kojima se on javlja nema. Zbog toga se
inferencijalno shvacanje objašnjenja suprotstavlja uzrocnom shvacanju objašnjenja.
Salmon smatra da dobro objašnjenje jest nešto više od dobrog opisa. On kaže da
znanstveno objašnjenje: »Omogucuje spoznavanje mehanizama stvaranja i rasprostiranja
(production and propagation) strukture u svijetu. To u nekoj mjeri ide preko pukog
priznavanja pravilnosti, i mogucnosti supsumiranja pojedinih fenomena pod te pravilnosti.
Moje je gledište da spoznavanje mehanizama stvaranja i rasprostiranja strukture u svijetu
omogucava znanstveno razumijevanje, i da je to ono što tražimo kada postavljamo zašto-

288
pitanja kojima tražimo objašnjenje. I uistinu vrijedi imati odgovore. Zbog toga ne pitamo
samo “Što?” nego i “Zašto?”«337
Suoceni smo, dakle, s tri razlicita shvacanja objašnjenja. Prvo, realisticko inferencijalno.
Drugo, antirealisticko inferencijalno. Trece, realisticko uzrocno. Vrlo lako bi se moga steci
dojam da je izlucivanje upravo triju shvacanja objašnjenja iz teško razmrsivog spleta
problema u velikoj mjeri nasilno. Stoga možemo vidjeti kako se na tri nacina može shvatiti
jedno te isto objašnjenje; objašnjenje Caharles – Boylovog zakona molekularno
dinamickom teorijom. Osim toga, to objašnjenje je jedan od najblistavijih primjera
znanstvenog objašnjenja uopce, te se u svakom slucaju vrijedi osvrnuti na njega.
Razmotrimo primjer odnosa Charles – Boylovog zakona plina (koji govori o
pravilnosti u opažljivom dijelu svijeta) i molekularno kineticke teorije plina (koja govori o
pravilnostima u neopažljivom dijelu svijeta). Postoji opce slaganje oko toga da
molekularno-kineticka teorija dobro objašnjava ovaj zakon. Pitanje je, medutim, kako
objašnjava. Što je to u molekularno-kinetickoj teoriji što je cini dobrim objašnjenjem ovog
zakona? Koje to uvjete ona ispunjava, na osnovu cega je imamo pravo smatrati dobrim
objašnjenjem.
Wesley Salmon smatra da molekularno kineticka teorija, da bi objasnila Charles –
Boylov zakon, treba i biti istinita, i ukazivati na uzroke pojave koje potpadaju pod Charles
– Boylov zakon. On smatra da molekularno kineticka teorija ispunjava oba uvjeta: »Zakon
idealnog plina je imao malu ili nikakvu objašnjavalacku moc sve dok mu molekularno-
kineticka teorija plina nije pružila uzrocnu osnovu.«338 Carl G. Hempel smatra da je
molekularno-kineticka teorija istinita da ne govori ništa ni o kakvim uzrocima, ali da ipak
predstavlja dobro objašnjenje Charles – Boylovog zakona. Tako Salmon tvrdi da za
Hempela zakon idealnog plina PV = nRT predstavlja: »matematicko funkcijski odnos
izmedu nekoliko velicina – tlaka (P), volumena (V), temperature (T), broja mola plina (n) ,
opce konstante plina (R) – ali ne daje niti naslutiti kako promjena u jednoj od vrijednosti
uzrocno dovodi do promijene u drugima.«339
Dakle, Hempel smatra da je, barem u nekim slucajevima, dovoljno da opis bude
istinit da bi se moga smatrati dobrim objašnjenjem. Van Fraassen smatra da molekularno-
kineticka teorija, da bi se smatrala dobrim objašnjenjem ovog navedenog zakona, niti treba
biti istinita, niti treba ukazivati na uzrocnu osnovu zbog koje se plinovi ponašaju u skladu s
navedenim zakonom. On kaže: »Bilo je ucinjeno mnogo pokušaja da se objašnjavalacka
moc objasni samo u terminima onih karakteristika i mogucnosti teorije koji je cine
informativnom (to jest, koji joj omogucavaju da daje bolje opise). Prema Hempelovom
gledištu ovaj navedeni zakon objašnjava te empirijske cinjenice, ali minimalno. Kineticka
teorija možda i jest bolja kao objašnjenje jednostavno zato što daje mnogo više informacija
o ponašanju plinova, tri kvantitete o kojima se radi dovodi u vezu s drugim opažljivim
kvantitetama, ima prekrasnu jednostavnost, cini jedinstvenijom našu sveopcu sliku svijeta, i
tako dalje (…) U svakom slucaju, uspjeh objašnjenja jest uspjeh adekvatnog i
informativnog opisa. I iako je istina da mi tražimo objašnjenja, za znanost vrijednost tog
traganja ipso facto jest traganje za empirijski adekvatnim, empirijski jakim teorijama.«340

Kad van Fraassen kaže da “uspjeh objašnjenja jest uspjeh adekvatnog i informativnog
opisa”, onda on pod time misli na adekvatan i informativan opis opažljivog dijela svijeta,
takav opis neopažljivog dijela svijeta daje ta ista teorija naprosto je svejedno. Ova je
tvrdnja pod udarom Sellarsovog argumenta, te je stoga treba odbaciti kao logicki

337 C.W. Salmon, »Why Ask, “ Why ?”«, u Kourany, 1978.


338 Ibid. str. 68.
339 Ibid str. 67.
340 Van Fraassen Ibid. str. 54.

289
kontradiktornu. Još jednom možemo napomenuti da je Salmonovo i Hempelov shvacanje
objašnjenja potpuno kompatibilno sa realizmom: može se biti realist ako se prihvati jedno,
isto kao ako se prihvati i drugo.
Možemo kratko dati zakljucak ovog dijela koji se odnosi na objašnjenje koju
posjeduje neka teorija. Vidjeli smo da Sellarsov argument dokazuje kako je antirealisticko
shvacanje objašnjenja, gdje je opis neopažljivog shvacen kao heuristicko sredstvo iz
kojega, bez ontoloških implikacija pravilima zakljucivanja dolazimo do opisa opažljivog
fenomena, logicki kontradiktorno. Osim toga, vidjeli smo da upravo detaljni, pedantni opisi
neopažljivog dijela stvarnosti omogucuju razumijevanje opažljivog dijela stvarnost. Bez
znanja o neopažljivom dijelu svijeta ogroman broj opažljivih pojava bi ostao potpuno
neobjašnjen.
Što se tice istinitosti neke teorije jedan od važnih indikatora jeste njezina moc
predvidanja. Ideja je toliko jasna i ubjedljiva da nije nikakvo cudo što je vec dugo prisutna
u filozofiji znanosti. Stav da predvidanje dosad nepoznate pojave ima izuzetnu spoznajnu
vrijednost zastupali su Clavius, Descartes, Leibniz, Kepler, Huygens, Whewell, Jevons,
Pierce, Popper, Zahar, Musgrave itd. Tako Descartes kaže: »Znat cemo da smo ispravno
odredili te uzroke samo onda kada vidimo da pomocu njih možemo objasniti, ne samo one
posljedice koje smo u pocetku imali na umu, nego i druge pojave na koje prije toga nismo
ni mislili.«341
Moglo bi se reci da je Karl Popper cijelu svoju filozofiju znanosti izgradio upravo na
ideji da predvidanje sa do sada nepoznatim ishodom predstavlja najbolju provjeru
znanstvene teorije. »Svi smo mi – uzak krug studenata kojem sam i ja pripadao – bili
uzbudeni zbog ishoda Eddingtonovog promatranja pomrcine koje je 1919. donijelo prvu
znacajnu potvrdu Einsteinove teorije gravitacije. Za nas to bilo znacajno iskustvo koje je
imalo trajan utjecaj na moj intelektualni razvoj.«342
Koliko god ideja bila jasna i ubjedljiva, ne prihvacaju je baš svi. Odbacuju je, na
primjer, Mill i Keynes. Oni tvrde da ako neka cinjenica podiže vjerojatnost neke hipoteze u
toj i toj mjeri, onda je ta mjera tolika kolika jest i ne mijenja se ovisno o tome da li mi
znamo za tu cinjenicu ili ne. Smatraju da nema razloga zašto bi objektivni stupanj
vjerojatnosti neke hipoteze u svijetlu nekog svjedocanstva bio u zavisnosti od trenutacnog
stupnja razvoja našeg znanja. Naime, ako se svijetla tocka pojavljuje u središtu sjene diska,
onda se ona pojavljuje znali mi to ili ne. Isto tako, ako pojavljivanje svijetle tocke u
središtu sjene diska, u toj i toj mjeri potvrduje Fresenelovu teoriju, onda ono u toj i toj
mjeri potvrduje njegovu teoriju znali mi da se svjetla tocka pojavljuje ili ne znali. Prema
tome, ako procjenjujemo u kojoj mjeri pojavljivanje svijetle tocke potvrduje Fresnelovu
teoriju, onda je potpuno svejedno jeli on od prije znao da se svjetla tocka pojavljuje ili on
to nije znao.
Za pocetak treba vidjeti što je izvor Millovog i Keynesovog stava. Osnovni cilj
njihovog rada bio je opravdanje indukcije. Izazov je postavio David Hume. Naime, iz toga
što smo svakim put do sada kada smo vidjeli da se pojavilo A, vidjeli da se pojavilo i B,
zakljucujemo na to da ce se i u buduce svaki put kad se pojavi A pojaviti i B. Pitanje je; je
li taj naš zakljucak opravdan. Imamo li pravo na osnovu toga što se svih trideset puta do
sad kada se pojavilo A, pojavilo i B zakljuciti na to da ce se i trideset i prvi put kada se
pojavi A, pojaviti i B? Hume je smatrao da nemamo, da naprosto nema razloga na osnovu
kojega bismo trebali ocekivati da se isto dogada i u buduce. Zakljucujemo na osnovu ciste
navike, a ne na osnovu razloga. Ponašamo se, zapravo, poput Russellove kokoši. Iz dana u
dan gazda kokoši ujutro donosi hranu s vremenom kokoš se pocne radovati dolasku gazde

341 R. Descartes, Principi filozofije


342 K. Popper, Conjectures and Reputations, London, Routledge, 1963. str. 4.

290
jer dolazak gazde “induktivno povezuje” s donošenjem hrane. Medutim, jedno jutro gazda
dolazi s namjerom da kokoš ubije, ocerupa i skuha za rucak. Kokoš ne bježi, vec se na
osnovu indukcije i to jutro raduje dolasku gazde. Pitanje je; jesmo li, u osnovi, išta
pametniji od kokoši. Ako opravdamo indukciju, jesmo, ako ne opravdamo indukciju,
nismo. Mill i Keynes su, dakle, pokušavali dati odgovor na pitanja tipa. »U kojoj mjeri to
što se vec trideseti put nakon pojavljivanja A-a , pojavilo i B, povecava vjerojatnost da ce
se i trideset i prvi put nakon pojavljivanja A-a, pojaviti i B?« U jednom takvom kontekstu
doista izgleda sasvim svejedno je li nam od prije bilo poznato da li se i trideset i prvi put
nakon pojavljivanja A-a, pojavilo i B, ili nije. Naime, ako je s tridesetim slucajem
pravilnosti vjerojatnost trideset i prvog slucaja tolika i tolika, onda ona ostaje ista pojavila
se pravilnost u trideset i prvom slucaju ili ne. Ili, kada bacamo novcic vjerojatnost da
ispadne pismo jednaka je ½ . Medutim, kada jednom bacimo novcic i vidimo da je doista
ispalo pismo, vjerojatnost da ispadne pismo se time nije promijenila. Ona je i dalje ostala ½
. Nije nimalo cudno što je iz perspektive jedne ovakve rasprave izgledalo svejedno je li
ishod predvidanja poznat od prije ili nije poznat od prije.
Izgleda da Mill i Keynes govore iz sasvim razlicite perspektive nego Descartes, i
drugi. U cemu je razlika izmedu te dvije perspektive? Razlika je u tome što su Mill i
Keynes smatrali da naše vjerovanje da postoje pravilnosti u prirodi tek treba opravdati, dok
drugi ovdje navedeni predstavnici uopce nije dovodila u pitanje stav da postoje pravilnosti
u prirodi, uzimala ga je zdravo za gotovo. U prvom slucaju zadatak jest opravdati
vjerovanje da postoje pravilnosti u prirodi, dok u drugom slucaju zadatak jest pronaci
pravilnosti u prirodi. »Zadatak nauke je da pronade pravilnosti kao što su zakoni kretanja i
zakon gravitacije za koje, barem koliko nam naše iskustvo kaže nema izuzetaka.«343
Dakle, gledajuci iz prve perspektive izgleda potpuno van pameti na osnovu toga što
se u središtu sjene diska jedanput pojavila svjetla tocka zakljuciti na to da se ona uvijek
javlja. Dok gledajuci iz druge perspektive izgleda smiješno nakon što se pet puta u središtu
sjene diska svaki put javila svjetla tocka pitati se hoce li se javiti i šesti put.

13.6. Postojanje teorijskih entiteta i istinitost teorija


Osobitost Hackinogovog stav prema znanstvenim teorijama jest u tome što je realist u
pogledu teorijskih entiteta, a antirealist u pogledu teorija. To jest, on smatra da teorijski
entiteti postoje. A da teorija o njima nisu istinite. Da to što baratamo teorijskim entitetima
predstavlja konkluzivan razlog za vjerovanje da oni postoje, dok, s druge strane, to što
baratamo teorijskim entitetima ne predstavlja nikakav razlog za vjerovanje da su teorije o
tim istim entitetima istinite. Isti stav dijeli i Nancy Cartwright.344 Hacking kaže:
»Diskusije o znanstvenom realizmu ili antirealizmu obicno govore o teorijama, objašnjenju
i predvidanju. Debate na tom nivou su nužno nekonkluzivne. Samo je na nivou
eksperimentalne prakse znanstveni realizam nezaobilazan – ali taj realizam nije o teorijama
i istinit. Eksperimentator treba biti realist samo prema entitetima koji se koriste kao
oruda.«345
Iako je samom Hackingu jasno da je takav stav neplauzibilan, on od njega ne
odustaje: »Dva realizma mogu izgledati identicni. Ako vjerujete u teoriju, zar ne vjerujete i
u postojanje entiteta o kojima teorija govori? Ako vjerujete u neke entitete, zar ih ne morate
opisati na neki teorijski nacin koji prihvacate? Taj prividni identitet jest iluzoran. (…)

343 B. Russell Problemi filozofije, Nolit, Beograd 1980. str. 7


344 Cartwight N. How the Laws of Physics Lie, Oxford, Clerendon Press, 1983
345 Hacking I. “Experimentation and Scientific Realism”, u Leplin 1984.

291
Nacin na koji su eksperimentatori znanstveni realisti u pogledu entiteta jest potpuno
razliciti od nacina na koje mogu biti realisti u pogledu teorija.«346
Medutim, ostaje potpuno nejasno na osnovu cega Hacking ipak odbacuje identitet
dvaju realizama kao iluzoran. Jer, na istoj stranici, upravo izmedu dvaju navedenih
ulomaka, Hacking kaže: »Štoviše, nije nemoguce sumnjati u postojanje elektrona samo
zato što upotrebljavate elektrone da eksperimentirate o necem drugom. Razumijevajuci
neka uzrocna svojstva elektrona, procjenjujete kako treba sagraditi vrlo domišljata, složena
sredstva koja vam omogucavaju da usmjerite elektrone na nacin na koji želite. Kako biste
vidjeli što ce se dogoditi necem drugom. Jednom kada imate pravu eksperimentalnu ideju,
unaprijed otprilike znate kako treba pokušati sagraditi sredstvo, jer znate da je to nacin da
prisilite elektrone da se ponašaju na takav i takav nacin.« (Hacking, 1984)
Dakle, Hacking, s jedne strane, hoce reci da istinitost teorije o elektronu nije nužan
uvjet za uspješno baratanje elektronom, dok, s druge strane, tvrdi da poznavanje uzrocnih
svojstava elektrona jest nužan uvjet za uspješno baratanje elektronom. Takav stav ne
predstavlja kontradikciju jedino ako se dodatno tvrdi da su znanja o uzrocnim svojstvima
elektrona nešto razlicito od teorije o elektronu. Stoga Hacking kaže: »Cak i ako
(eksperimentatori) dijele mnoga vjerovanja, nema razloga za pretpostaviti da ona cine nešto
što bi vrijedilo zvati teorijom.« Medutim, nije jasno kako bi ovaj stav trebalo shvatiti.
Dobiva se dojam kao da se radi o cisto terminološkoj tvrdnji. Da se radi samo o tome može
li se termin “teorija” primijeniti na sva ona znanja o elektronu koja su neophodna u gradnji
eksperimentalnih instrumenata, i koja bi samim time trebala biti nesumnjivo istinita, ili se
na ta znanja ne može primijeniti termin “teorija”. Iz cega bi se onda slijedilo da ako se
termin ne može primijeniti, onda je opravdano biti antirealist u pogledu teorija. A ako
može, onda je opravdano biti realist u pogledu teorija. Što, mora se priznati, izgleda vrlo
cudno. Izgleda potpuno neprihvatljiva tvrdnja da odgovor na pitanje »Je li svijet doista
takav kao što nam znanost kaže da jest?« ovisi o tome kako definiramo termin “teorija”.
Tvrdnje o uzrocnim svojstvima elektrona sigurno jesu dio neke, ili nekih, znanstvenih
teorija, ma kako definirali termin “teorija”. Za opise uzrocnih svojstava elektrona se ni u
kom slucaju ne bi moglo reci da ne cine dio korpusa znanstvenog znanja. Da postoje mimo,
nezavisno od teorija. Da predstavljaju, na primjer. Dio zdravorazumskog znanja. Stoga,
jedini nacin na koji bi se eventualno mogla braniti kombinacija realizam entiteta –
antirealizam teorija jest tvrditi da znanja o uzrocnim svojstvima elektrona, koja su
neophodna za gradnju eksperimentalnih instrumenata, predstavljaju samo mali dio teorija o
elektronu. Tako da eksperimentalna uspješnost potvrduje samo onaj mali dio teorije o
elektronu koji je bio potreban za gradnju eksperimentalnih instrumenata, a ne cjelokupnu
teoriju o elektronu. Na osnovu cega bi se onda dalo tvrditi da razlozi koje imamo za
vjerovanje da su znanstvene teorije istinite nisu dovoljno jaki da bi mogli opravdati
vjerovanje da su sve znanstvene teorije u cijelosti istinite. To jest, da nemamo dovoljnih
razloga da budemo realisti u pogledu teorija. Medutim, tako shvacen Hackingov stav ne
znaci ništa drugo nego da imamo konkluzivne razloge da vjerujemo da je teorija o
elektronu, barem djelomicno, istinita. Što nije ništa drugo do li realizam u pogledu
znanstvenih teorija, upravo ono što Hacking nastoji izbjeci. Naime, niti jedan iole trezveni
realist nece tvrditi da su teorije koje imamo potpuno istinite, istinite do zadnje decimale, do
zadnjeg zareza. To što nemamo dovoljne razloge da vjerujemo da su teorije o
neopažljivom, na primjer, 90% istinite, vec samo dovoljne razloge da vjerujemo da su one,
na primjer, 25% istinite, ni u kom slucaju ne obara realizam u pogledu teorija, upravo
suprotno, potvrduje ga.

346 Ibid Hacking, 1984.

292
Dakle. Nije moguce dokazivati postojanje teorijskih entiteta, a da se samim time
ujedno ne dokazuje istinitost, barem jednog dijela, samih teorija. Svidalo se to Hackingu ili
ne, argument iz upotrebe kojim on dokazuje postojanje teorijskih entiteta, ujedno dokazuje
i istinitost jednog dijela teorija, ujedno opravdava i realisticki stav prema teorijama.
Mi smo u ovom kratkom razmatranju pokušalo pokazati neke stavove u vezi sa
realizmom i antirealizmom u filozofiji znanosti. Promatrajuci kriticki ovu problematiku
vidimo da ne postoji, ako je uopce moguce da postoji, jedinstven stav i svaki od njih ima
svoje pozitivne i negativne implikacije. No, ako cemo dati prednost nekim od ovih stavova
onda bi to ipak bio realizma, jer u krajnjoj instanci sama znanost kojoj je cilj opisat
objektivno svijet podrazumijeva njegovu egzistenciju realiteta i njegovu spoznaju kao
realnu i palauzabilnu pretpostavku.
U sljedecem poglavlju pokušajmo navesti jednu situaciju koja je nastala sa kritikom
logickog pozitivizma i njegove teze o «znanstvenoj konstrukciji znanosti», pa i kritike
racionalne rekonstrukcije znanosti kao što je to pokušao K. Popper i u krajnjoj instanci i
holizma T. Kuhna. To je ponjava negativnog stava prema zanosti uopce i njezine pozicije
kao jedine ljudske djelatnosti koja ima za cilj objektivnu spoznaju i objašnjenje svijeta.

293
14. Sociološki obrat
Vidjeli smo u prethodnim razmatranjima da s Kuhnovim rješenjima, a donekle i kod
Quinea, dovodi znanstvenu teoriju u poziciju paradigmicnosti, te zatvorenosti u svoje
vlastite okvire. Posebice prihvacanje nesumjerljivosti teorije izvodi znanost iz oblasti
povijesno-razvojne racionalne rekonstrukcije. No, ovi rezultati otvaraju vrata još
radikalnijim zakljuccima i opservacijama. Naime, ako empirijska baza nije jedinstvena i
ako ona ne pruža dovoljno argumenata za racionalno opredjeljenje, onda mnogo prostora
ostaje za slobodnu interpretaciju. Mnoštvo drugih faktora sad može uci u igru, a medu
njima oni socijalni nisu na posljednjem mjestu.
Kako se onda opredjeljuju kada su u pitanju dvije ili više hipoteza, a u slucaju teorija
situacija je još teža? Spomenute analize sugeriraju da to opredjeljenje nije “striktno
logicno”, neki bi cak rekli da nije “potpuno racionalno”. Ako nova i stara teorija (Kuhn bi
rekao “paradigma”), poput klasicne i relativisticke mehanike, ne dijele zajednicki jezik,
tada se opredjeljenje ne može odvijati na temelju dokazivanja, te osnovne metode
racionalnog dijaloga.
Odista je nevjerojatno kako je tema o smjenjivanju znanstvenih teorija i o razvoju
znanosti kasno došla u središte interesa filozofa. Prva velika smjena teorija u modernoj
povijesti zbila se vec 1905. pojavom teorije relativnosti, koja je znatno uzbudila duhove u
prirodoslovlju, a pojava druge velike ne klasicne teorije kasnila je za njom samo dvanaest
godina. Još prije drugog svjetskog rata nekim fizicarima je bilo jasno da izmedu modernih i
klasicnih teorija postoji odnos koji se ne da svesti na puku dedukciju posebne teorije iz
opce, suprotno modelu koji je implicirao logicki empirizam.
Ako su teorije zatvoreni pojmovni sustavi sa svojim vlastitim skupom iskaza
opažanja, pa cak i s vlastitom metodom rješavanja problema; ako tek teorija odreduje što ce
uci u podrucje opažanja i koji ce se problemi tretirati kao relevantni, onda su dvije razlicite
teorije i kad se odnose na isti predmet i isti aspekt predmeta naprosto nesumjerljive. To je
Kuhnovo polazište. Za njega izmedu klasicne i relativisticke mehanike postoji procjep,
pojmovi jednostavno nemaju isto znacenje i dijalog pristaša jedne ili druge teorije nije
moguc.
Razvoj znanosti, stoga, ne može se temeljiti na racionalnoj usporedbi i odabiru
izmedu konkurentskih teorija, u nekom glatkom uzlaznom nizanju. Smjena znanstvenih
teorija skokovit je dogadaj i citav se razvoj odvija u nizu revolucija izmedu kojih su periodi
kumulativnog rasta. Svaka revolucija usvajanja neke nove teorije ili neceg što Kuhn u prvoj
verziji imenuje paradigmom, a kasnije disciplinarnom matricom, ostvaruje radikalni prekid
s prethodnim periodom razvoja, geštaltski preokret poslije kojeg ništa više ne izgleda kao
prije. Nova paradigma prožimlje cjelokupnu aktivnost znanstvenika, donosi prekid u
kontinuitetu znacenja pojmova, u videnju eksperimentalnih rezultata, relativnog znacenja
pojedinih problema itd.
Nakon stvaranja ili usvajanja nova se paradigma više ili manje rutinski primjenjuje
na pojedinacne probleme cime se širi krug njene primjene i razvija se njen pojmovni aparat
i metoda. Taj period Kuhn naziva periodom normalne znanosti. u njemu paradigma
odreduje koji ce problemi biti tretirani kao relevantni, a koji ce biti zaobideni. Problemi
koji se zaobilaze nisu samo oni što se smatraju irelevantnima nego i oni koje se u okviru
paradigme ne uspijeva riješiti. Suprotno Popperu, izazovi usvojenoj teoriji ne traže se vec
se izbjegavaju kadgod predstavljaju opasnost za paradigmu. Kao što vrc ide na vodu sve
dok se ne razbije, tako i oportunisticka taktika normalne znanosti živi do trenutka kada
anomalije i zaobideni problemi ne postanu toliko veliki da ih više nije moguce ignorirati.
Tada nastupa kriza, zapocinje revolucionarno razdoblje.

294
U previranju revolucionarnog razdoblja na neki neobjašnjiv, racionalno neuhvatljiv
nacin nastaje geštalski pomak, pojavljuje se nova paradigma. Ona ulazi u borbu sa starom
paradigmom za osvajanje novih pristaša. U toj borbi racionalna argumentacija samo je
jedan element strategije. Što više njena je uloga upitna s obzirom na nesumjerljivost i
neistoznacnost pojmovnih sustava. U opredjeljivanju mladog naraštaja za novu ili staru
paradigmu veliku ulogu igraju i vanlogicki faktori, upravo oni faktori koje je logika
znanosti prepustila psihologiji, sociologiji i tradiciji. Feyerabend bi ovdje upotrijebio rijeci
kao što su “propaganda” i “ideologija”, dok Kuhn više misli na neku neodredenu
sugestivnost i atraktivnost jedne škole u odnosu na drugu. Neki profesionalni i
institucionalni faktori takoder su od znacenja pri opredjeljivanju. Evidentno je da se
filozofija znanosti, ili kako neki u ovom kontekstu vole reci, teorija znanosti s Kuhnom
sociologizira.
Ideju o iskljucivo sociološkoj osnovi smjene znanstvenih teorija, a onda i razvoja
znanosti, do ekstrema su razvili pripadnici edinburške škole, na primjer B. Barnes (1974) i
D. Bloor (1976). Kuhnovsku tezu da pri izboru izmedu rivalskih teorija ili istraživackih
programa odlucnu ulogu igra pripadništvo nekoj školi, tradiciji ili profesionalnoj sredini, a
ne racionalni algoritam odlucivanja edinburžani proširuju na socijalni interes. Za njihov
pristup karakteristicna je teza o simetriji. U tradicionalnoj teoriji znanosti smatra se da je
opredjeljivanje nekog znanstvenika za neku teoriju dovoljno objašnjeno ako se pokaže da
je temelju raspoloživih podataka i logicke analize bilo racionalno vjerovati da je teorija
istinita. Nikakvi drugi elementi, poput onih psiholoških ili socioloških, nisu ovom
objašnjenju potrebni. Istina govori sama za sebe. Ukoliko se medutim znanstvenik
opredijeli za teoriju koja je u ovim elementima slabija od konkurentne, tada objašnjenje za
njegovo “neobicno” ponašanje treba tražiti u psihologiji ili sociologiji. Teza o simetriji
kaže da i u jednom i u drugom slucaju mora postojati jednaki tip objašnjenja, a to je
naravno socio-psihološki.
Još radikalniju analizu izveo je Feyerabend347 (1975). Polazeci od tvrdnje zajednicke
Hansonu, Kuhnu i Quineu o nesumjerljivosti rivalskih teorija, koja je posljedica njihove
zatvorenosti kao pojmovnih i metodickih cjelina, Feyerabend negira svaku, pak makar i
metodološku, jedinstvenost znanosti. znanost nema nikakvu prednost pred ostalim oblicima
ljudskog duha. Izmedu proto-znanosti, znanost i quasi-znanosti, izmedu kemije i alkemije,
astronomije i astrologije nema bitne razlike. Što se metodologije tice jedino je potpuni
anarhizam produktivan, jer ostavlja punu slobodu ljudskoj mašti i kreativnosti. Znanost
koju odlikuje odredena metodologija samo je još jedna od mogucih ideologija od koje se
moramo emancipirati u ime slobode.
I evo nas posve blizu kontinentalnoj tradiciji. Umjesto znacenje kao odnosa znaka i
oznacenog u logiku znanosti uvlaci se kontekst. Kako širina konteksta teško može biti
unaprijed odredena otvara se odmah mnoštvo pitanja. Postoji li išta u znanosti što kontekst
neke teorije ili discipline omeduje iznutra ili izvana? Tradicionalno gledajuci to bi svakako
trebao biti predmet, medutim u svijetu Quineove tvrdnje da su teorije nedovoljno odredene
opažanjima na koja se pozivaju, postaje ocito da predmet sam po sebi nije dostatan da bi se
odredilo u kojem kontekstu operira neka teorija ili znanstvena disciplina. Ako ne u

347 Najradikalnije stajalište spram tradiciji filozofije znanosti, tj. spram logickog pozitivizma, Poppera i
Kuhna bio je P. Feyerabend.
Njegovo temeljno djelo je knjiga Protiv metode (1975, 1981) u kojoj je izložio osnovne teze svoje
“anarhisticke spoznajne teorije”. Navedimo jedan citat u kome Feyerabend objašnjava svoj osnovni stav: »U
knjizi Protiv metode nastojim pokazati da razum, barem u onom obliku u kojem ga brane logicari, filozofi
znanosti i neki znanstvenici, ne pristaje znanosti te da nije mogao pridonijeti njegovu rastu. To je dobar
argument protiv onih koji se dive znanosti, a usto su i robovi razuma. Sada moraju izabrati. Mogu zadržati
znanost; mogu zadržati razum; ne mogu zadržati oboje.« ( P. Feyerabend, Science in a Free Society, London,
Verso Editions, 1978. str.121.)

295
potpunosti s predmetom, kontekst je onda evidentno odreden i covjekom i njegovom
djelatnošcu. Nije li onda prirodno da posegnemo u arsenal koji nam nudi hermeneuticko-
dijalekticka tradicija? Ne nudi li nam se odmah misao kako bi odredenje konteksta trebalo
prvo potražiti u znanstvenoj zajednici kao govornoj zajednici u kojoj se “igra” odredena
“jezicka igra”? I zar razumijevanje te igre ne priziva hermeneuticko-dijalekticku metodu?
Hanson, Kuhn, Feyeabend i drugi uveli su u filozofsku raspravu o znanosti
rekonstrukciju pojedinih epizoda iz povijesti znanosti bilo kao ilustraciju svojih tvrdnji ili
kao njihov dokaz. Time je bila poništena pozitivisticka podjela na logiku znanosti i znanost
o znanosti i otvoreno je pitanje o odnosu filozofije znanosti i povijesti znanosti, još jedna
šansa za kontinentalnu tradiciju. Da je povijest znanosti bez filozofije znanosti slijepa dalo
se lako i brzo pokazati. No treba li se filozofija znanosti temeljiti na povijesti znanosti?; Je
li povijest znanosti podrucje provjere za filozofiju znanosti?; Je li povijest znanosti nešto
više od ilustracije? – to su pitanja o kojima se još uvijek burno raspravlja.
Iako dvojbe oko toga da li povijest znanosti potrebuje neku filozofiju znanosti u biti
nije ni bilo cim je prevladana pozitivisticka shema, o tome kakva filozofija znanosti treba
povijesti, naravno, postoje razlicita mišljenja. Dileme su narocito zaoštrene Kuhnovim i
Feyerabendovim pristupom iz kojeg izbija neka iracionalna karakterizacija znanosti.
Demistifikacija znanosti prirodna je reakcija na pozitivisticki utopizam, ali ona nije
argument za deracionalizaciju znanosti. Pretpostavimo li da postoji neki racionalni
postupak kojim znanstvenici ocjenjuju alternativne teorije i opredjeljuju se u
kontroverznim pitanjima, te da sve nije prepušteno individualnoj i kolektivnoj psihologiji
ili socijalnom ustrojstvu znanstvene profesije odnosno širih društvenih grupa, tada i
povijesni razvoj znanosti biva utemeljen u tom postupku i odvija se nekom internom
logikom. Što se medutim dogada ako sam znanstveni postupak nije univerzalna
transpovijesna konstanta vec je rezultat povijesnog razvoja? Na nas svom težinom liježe
pitanje: Je li znanstveni postupak, ako nešto takvo uopce postoji, stvar covjekovog
biološkog nasljeda, ustrojstva njegovih osjetilnih organa i njegova mozga, ili je tvorevina
kulture, rezultat povijesnih okolnosti?
U ovom kratkom dijelu smo pokazali kako se uvode, legitimno, i sociološki momenti
u razmatranju znanosti kao društvenog fenomena. U daljnjem dijelu navedimo neke
osnovne stavove Feyerabenda o položaju znanosti u društvu.

14.1. Feyerabendova kritika položaja znanosti u društvu

Filozofija P. Feyerabenda predstavlja kritiku racionalizma i scijentizma, tj. kritiku


evropocentrizma ili iskljucivostio "scijentisticko-znanstvene samointerpretacije", tj. svakog
autoritarnog mišljenja i predstavljanja. On je, u stvari, kriticar svega postojeceg
(racionalizma, idealizma, realizma, pragmatizma, naturalizma, instrumentalizma,
pozitivizma, falsifikacionizma, konvencionalizma, empirizma, marksizma, liberalizma,
itd.) On nastoji da u svojoj filozofiji izbjegne svaki dogmatizam metode i teorije, kritizira
sve ono što se namece kao jedini i apsolutni autoritet.
Feyerabend je jedan od rijetkih mislilaca koji ne želi da podlegne slijepoj vjeri u
Zapadnu znanost. Njegovo djelo "Protiv metode" – kao i ostali spisi – predstavlja pokušaj
radikalne “dadaisticke” demistifikacije znanosti, znanstvene metode i znanstvene prakse.
On takoder nastoji da odbrani društvo i njegove pripadnike od svih ideologija, ukljucujuci i
znanost. Ideologije ne smiju biti uzete suviše ozbiljno, njih treba shvatiti kao bajke, koje
imaju da kažu mnogo interesantnih stvari, ali koje u sebi sadrže i gnusne laži.

296
14.1.1. Razvoj znanosti

Prema Feyerabendu znanost je stekla važno mjesto u suvremenoj kulturi. Ona pocinje
postupno da spoznaje crte i tokove svijeta, prirode i covjeka, društva i povijesti. Znanost je
otkrila nove cinjenice. Ipak, potrebno je demistificirat autoritet moderne nauke. Danas je
stil mišljenja znanosti postao dominantan, jer su se ljudi okrenuli zemaljskim stvarima,
materijalnom i tjelesnom, vjerujuci da upravo znanost treba da pomogne u uvecavanju
dobara i poboljšanju ljudskog života. Najizražajnija karakteristika moderne znanosti je nov
odnos (ateisticki) prema svetu, prirodi i covjeku. Ona je, prije svega, u suštini
antropocentricna i sve više gubi eticki karakter.
U sedamnaestom, osamnaestom, devetnaestom i pocetkom dvadesetog stoljeca
iskljucivost348 znanosti nije bio tako manifestan. Znanost je bila samo jedna od ideologija i
nije bila najjaca i najagresivnija., i nije bila totalitarna, jer se država još nije tako odlucno
opredijelila za nju. U tim vremenima znanosti su u praksi znacile mnogo više. One su imale
snagu oslobadanja i istinskog napretka, ali ne samo zato što su pronašle istinu ili ispravnu
metodu, vec zato što su ogranicavale utjecaj drugih ideologija. Zalaganje za znanost tim
okolnostima podudaralo se sa zalaganjem za slobodu. Ali, ideologije se cesto izopace –
cak u svoju cistu suprotnost; pocinju sa prvim znakovima uspjeha i trijumfa, ali dostižu
svoj vrhunac u teorijskom i prakticnom totalitarizmu. Taj totalitarizam se prije svega
iskazuje u onemogucavanju i uništavanju protivnika349.Uspješnost ideologije je potpuno
vještacka. i ovakvim slucajevima gubi se svaki kontakt sa svijetom, a postignuta stabilnost i
prividnost apsolutne istine nije ništa drugo do posljedica apsolutnog konformizma.
Konstruktivan pristup nikako ne bi predstavnike drugacijeg, razlicitog, suprotnog mišljenja
tretirao kao protivnike, vec kao najvrednije suradnike.
Trijumf ideja i institucija obicno je i njihov kraj, baš zato što su ideologije, tj.
totalitarne institucije. To ilustrira razvoj znanosti u 19. i 20. stoljeca, posebno nakon II
svjetskog rata. Znanost poprima karakter sustava, totalitarnog procesa. Ona je danas sluga
tiranske religije ovih ili onih interesa, totalitarnih mjerila. Tako Feyerabend kaže:
»Suprotno neposrednom posredniku, znanost kasnog dvadesetog stoljeca odrekla se svih
filozofskih pretenzija i postala mocan biznis koji oblikuje mentalitet svih prakticara.«350
Suvremeni znanstvenici, tj. “ljudski mravi”, kako ih naziva Feyerabend, se isticu u
rješavanju sitnih problema u okviru svoje kompetencije, izvan koje su nemocni.
Humanitarni obziri su na minimumu. »Najsjajnija postignuca prošlosti ne upotrebljavaju se
kao instrumenti prosvjecenja, nego kao sredstvo zastrašivanja«351 ili kontrole,
zaglupljivanja, umrtvljivanja, obezlicavanja.
Znanost sada postaje isto toliko kruta kao one ideologije protiv kojih se borila, tako da
je izuzeta od kritike sa strane. Sud znanstvenika prima se istim onim pijetetom sa kakvim je
do skora priman sud kardinala i biskupa.

348 Cesto se u literaturi umjesto pojma iskljucivosti znanosti koristi malo lošiji izraz kao što je “šovinizam
znanosti”. Mislimo da je taj izraz suviše kruti i ima suviše negativno znacenje koje je uzeto iz jednog drugog
podrucja društvenih odnosa. Cini nam se da pojam iskljucivosti znanosti bolje odgovara situaciji u kojoj
znanost ili znanstvenici imaju negativan odnos prema bilo kojem drugom mišljenju koje pledira na
objektivnost.
349 Zašto? Pa zato što su nove ideologije po svojoj prirodi iste kao i one prije njih, u odnosu na koje su, bar u
pocetku, izgledale mnogo covjecnije – dakle, zato što su ideologije. Stoga bi se ideologijama trebalo
suprotstavljati nekonformizmom, demistifikacijom, razotkrivanjem itd., a ne drugim ideologijama , jer se u
tom slucaju nikada nece izici iz zacaranog kruga, a suštinskog napretka covjeka i društava – u ontološkom,
etickom, sudbinskom smislu – nece biti.
350 P. Feyerabend, Protiv metode, V. Masleša, Sarrajevo, 1987. str. 178.
351 Ibid. str. 179.

297
14.1.2. Iskljucivost znanosti

Feyerabend konstatira da znanstvena iskljucivost slavi pobjedu – ono što je


kompatibilno sa znanošcu treba da živi, ono što nije treba da umre. Predstavnici moderne
znanosti vjeruju da postoji identitet izmedu uma i znanosti, religije uspjeha i morala,
tehnološkog napretka i humanizma. Oni su nesposobni da kriticki misle o sebi.
Prosvjetiteljstvo znanstvene racionalnosti u samo-zasljepljenosti i vlastitom iracionalizmu
– u samoubilackoj narcisoidnosti, najvecu mogucu srecu nalazi u napretku koji se može
zamisliti i bez uma, smisla i humanosti.
Problem intelektualne kontaminacije, prema Feyerabendu, podrazumijeva pojavu
nepismenih i nekompetentnih knjiga koje su preplavile tržište praznog verbalizma, punog
tudih i ezotericnih termina. Svojataju se duboki uvidi "strucnjaka" bez mozga, bez
karaktera, cak i bez minimuma intelektualnog, stilskog, emocionalnog temperamenta. Još
veci problem je što su takve knjige nametnute djeci i prijete da ih uvedu u svoju
intelektualnu bijedu. Ipak, iskljucivost znanosti je daleko veci problem od intelektualnog
zagadenja, a može biti jedan od njegovih glavnih uzroka. Znanstvenici žele da daju
univerzalna pravila znanstvene metode, žele da ona postanu dio društva u cjelini i koriste
sva sredstva koja su im na raspolaganju da ostvare svoj cilj: argument, propaganda,
pritisak, zastrašivanje itd. Sve u državi je uredeno na taj nacin da su u drugi plan potisnute
religija, umjetnost, filozofija, moral, mit i magija posebno, a sav prostor je ostavljen
znanosti: ona je posebno tretirana i na specijalne nacine financirana.
Iz svega ovoga, Feyerabend izvodi jedan od njegovih osnovnih stavova – da
moderno društvo nekriticki preuzima sudove znanosti. Znanost bi ovaj specijalan položaj u
društvu eventualno mogla da opravda kada bi bilo dokazano da je svoje rezultate postigla
bez pomoci neznanstvenih elemenata, i da oni ne mogu biti poboljšani dodavanjem takvih
elemenata, kao i da znanost duguje svoj uspeh ispravnoj metodi. Prema bajci, uspeh
znanosti je ishod spretnog i uravnoteženog spoja inventivnosti i kontrole. Znanstvenici
imaju ideje i specijalne metode za provjeru ideja. Tako se pomocu i preko znanosti svjesno
obmanjuje društvo i covjecanstvo, jer bajka o znanosti je lažna: ne postoji nikakva
univerzalna metoda koja garantira uspjeh.
Znanstvenici imaju tendenciju da sve kritiziraju i mijenjaju osim onih stvari koje
njihov postupak cine znanstvenim. Znanost uglavnom ne prihvata, pa cak i na priznaje,
pozitivna iskustva neznanstvenih disciplina, tj. vještine i znanja koja uspješnije rješavaju
probleme covjeka (zdravstvene, emocionalne, meduljudske itd.), prvenstveno zbog toga što
nije u stanju da za tu njihovu uspješnost pronade objašnjenja u okviru prihvacenih
znanstvenih "istina", teorija. Njihovo priznavanje i prihvacanje bi podrazumijevalo
temeljno preispitivanje i promjenu nekih (osnovnih) znanstvenih nacela i teorija, što je
težak korak za znanstvenike koji bi takvu situaciju doživjeli kao priznavanje vlastitih
grešaka i zabluda. Njihova spremnost za otkrivanje i ucenje novih "tajni" prirode i covjeka
uglavnom ne prelazi granice njihovog fundamentalnog obrazovanja i izgradenih sistema
mišljenja i objašnjavanja pojava.
Feyerabend opravdano sumnja u sposobnost moderne znanosti da zauzme filozofski
stav, da bude samokriticna i samokorigirana, da bude svjesna nužne ogranicenosti svake
metodologije. Znanost u svom dogmatizmu ne trpi koegzistenciju tradicija. Ona je
»nesposobna i nesklona da prihvati teorijski pluralizam kao osnovu za svoja
istraživanja.«352 Kao potvrda zasnovanosti i opravdanosti ovih kvalifikacija može

352 A. Sarcevic, “Znanost, covjek i slobodno društvo – Feyerabendova teorija znanosti i kritika zapadnog
racionalizma”, pogovoru P Feyerabend: »Protiv metode«, V. Masleša, Sarajevo 1987.,str.313.

298
poslužiti navodenje nekoliko stavova Stevena Vainberga, dobitnika Nobelovce nagrade za
fiziku, iznesenih u njegovoj knjizi karakteristicnog naslova "Snovi o konacnoj teoriji". On
smatra da ne bi trebalo da ocekujemo da ce današnjim znanstvenicima filozofija ponuditi
ikakvo korisno usmjerenje za rad, niti nagovještaj što je vjerojatno da ce oni otkriti. Ovo
nije posljedica intelektualne lijenosti znanstvenika, po mišljenju Vainberga, vec zato što
fizicari ne vide kako bi im poznavanje filozofije moglo koristiti u njihovom znanstvenom
radu.
Feyerabend i ne pokušava da pomogne znanosti – jer smatra da je dovoljno sposobna
da sama sebi osigurati sebi željeno mjesto u društvu, a u otkricima joj ne može pomoci
nitko, ako ne želi ili nije u stanju da cuje (razume) stavove razlicite od njenih. On pokušava
da pomogne društvu koje se nalazi pod ideološkom i logickom dominacijom (diktaturom)
znanosti.
Vainberg je vrlo rijetko, po vlastitom priznanju, stjecao utisak da to što je procitao od
filozofskih tekstova ima ikakve veze sa onim što je njemu poznato kao znanstveni rad. On
kaže da ne poznaje ni jednog fizicara koji je išta doprinio razvoju fizike posle II svjetskog
rata a da mu je rad nekog filozofa znacajno pomogao. Štoviše, cak i kada su, u prošlosti,
pojedine filozofske doktrine bile od koristi znanstvenicima, one su se zadržavale predugo
na snazi i tako napravile više štete nego koristi. U znanosti, politici i ekonomiji velika
opasnost prijeti od takvih herojskih misli koje su nadživjele svoju korisnost. Vainberg
priznaje zaslugu filozofije u rušenju takvih ideja, ali ne i neki njen pozitivni, konstruktivni
doprinos nauci.353
Prema Vainbergu, metafizika i epistemologija su imale bar želju i namjeru da odigraju
neku konstruktivnu ulogu u znanosti. Medutim, konstatira on, u posljednje vrijeme, krenuo
je jedan novi napad na znanost od strane neprijateljski nastrojenih komentatora –
relativista. Filozofski relativisti poricu da znanost otkriva objektivnu istinu i ona
predstavlja samo jednu od mnogih društvenih pojava.
Postoji jedna rastuca težnja, zapoceta radovima Roberta Mertona u tridesetim
godinama ovoga stoljeca, da sociolozi i antropolozi znanost promatraju kao i bilo koju
drugu socijalnu pojavu. U tim studijama došlo se do toga da je i proces penjanja neke
znanstvene teorije – društveni progres. Ipak, smatra Vainberg, naprosto je logicka pogreška
preci sa stava da znanost jeste jedan društveni progres na zakljucak da završni proizvodi
znanosti, teorije jesu to što jesu zbog društvenih i povijesnih snaga koje ucestvuju u tom
procesu.
Relativizam je samo jedan vid šireg, radikalnog napada na samu znanost, predstavljen
idejama Feyerabenda, Sandre Harding, Brayana Epliarda, Teodora Rosaka. Sandra Harding
za znanost kaže da je seksisticka, rasisticka, kulturalno prisiljavajuci, te da je cvrsto
odredena kulturnim obrascima u kojima je nastala. T. Rosak poziva da se izmjeni temeljni
senzibilitet znanstvene misli i po cijenu drasticne promijene profesionalnog karaktera
znanosti i njenog mjesta u kulturi.
Vainberg je mišljenja da ovi radikalni kriticari ne postižu gotovo nikakvo djelovanje
na znanstvenik. On opasnost vidi jedino u njihovom utjecaju na ljude od kojih znanstvenici
zavise. Slaže sa Geraldom Holtom, koji radikalne napade na nauku tumaci kao samo jedan
od simptoma šireg neprijateljstva prema Zapadnoj civilizaciji, koje pocinje sa Ostvaldom
Spenglerom. Ta mržnja354 je tragicno promašena i sve tragicne zloupotrebe znanosti, u

353 Trebali više i ocekivati, kada se zna da po prirodi nacina razmišljanja teško da bi ikada uspjela da se
oslobodi takvih ideja – heroja, bez kojih u stvari ona i ne može, jer je »svim fizicarima potreban kakav takav
privremeni pogled na svijet da bi mogli ostvariti napredak«. (S. Vainberg: Snovi o konacnoj teoriji, Izdavacki
atelje Polaris, Beograd, 1997., str 149. )
354 Nazivati kritiku mržnjom svakako je, najblaže receno, pojednostavljivanje, a prije bi se moglo reci
pripisivanje zlonamjernosti tim kritikama. Najopasniji od svih izrecenih stavova je ta samouvjerenost u

299
poredbi sa blagotvornim rezultatima znanosti i njenim doprinosom oslobodenju duha su
zanemarive.355 »Moderna znanost, zajedno sa demokracijom i kontrapunktom glazbom,
jeste jedno od ostvarenja koje je Zapad dao svetu, i to takvo kojim se treba narocito
ponositi.«356
Vainberg završava poglavlje u ovoj knjizi, nazvano "Protiv filozofije", ocekivanjem
da ce uskoro išceznuti mogucnost poistovjecivanja znanosti sa Zapadom, tj. kada ce ona
postati zajednicko vlasništvo cijelog ljudskog roda. To ce, po njemu, ujedno, biti kraj svih
"radikalnih napada" i "mržnje" prema znanosti. Jasno je da se znanstvenici i eksperti dobro
snalaze u svom istraživackom podrucju, ali im nedostaje perspektiva. Oni ne znaju
posljedice svojih dostignuca. Znanstvenici ne mogu dokuciti smisao necega, ako je to izvan
njihovog istraživackog postupka. Drugo, pitanje je da li je potrebno da vjerujemo
znanstvenici u okviru njihovog istraživackog podrucja, ako oni izvan njega cine ono što je
protiv pravila univerzalnog morala.

14.1.3. Demokracija i tradicija

»Okolnost da danas izgleda kao da prevladavaju samo jedno videnje prirode ne smije
nas navesti na pretpostavku da smo na kraju ipak dosegli "pravu" stvarnost. To samo znaci
da druge forme stvarnosti privremeno nemaju... one koji ih brane, i to ne stoga što nemaju
što da ponude, vec zato što nam ili nisu poznate, ili nema interesa za njihovo
proizvodenje.«357
Uspon moderne znanosti podudara se sa osvajanjem nenapadnih plemena od strane
Zapadnih zavojevaca, pri cemu ona gube i fizicku i intelektualnu nezavisnost. Feyerabend,
posebno kritizira cinjenicu da je znanstveno mišljenje u toku dvadesetog stoljeca zauzelo
apsolutno dominirajuci poziciju u svijetu i životu modernog covjeka, za što ne postoji ni
jedan objektivni razlog, kao što ne postoji nikakav osnova na kome bi se Zapadna
nacionalisticka kultura i civilizacija mogla preferirati u odnosu na druge tradicije i kulturne
krugove u svetu, a to se ipak dogada i to nametanjem i silom, a ne snagom argumenata.
Ovakvo stanje treba što prije izmijeniti, jer za razumijevanje prirode i otklanjanje
prakticnih teškoca, za unapredenje kvaliteta života su nam potrebne sve ideje i sve metode,
kao i oslobadanje od predrasude da izvan znanosti nema pravog znanja.
Misliti da je naš put jedino pravi put, a da su svi ostali pogrešni vodi direktno u
mogucnost katastrofe. Znanost je, za Feyerabenda, samo jedan od mnogih instrumenata
koje je covjek izumio da bi se nosio sa okolinom. Nije ni jedini, ni nepogrešivi, ali je
postala previše mocan, prodoran i opasan instrument da bi bila nezavisna. Teorijski
autoritet znanosti mnogo je manji nego što se pretpostavlja, sa druge strane, njen društveni
autoritet je sada toliko jak da je politicko upravljanje postalo nužno da bi se uspostavio
uravnotežen razvoj. Znanost bi se konacno morala skinuti sa trona, odakle je uzurpirala
veliku moc i osujetila širenje plodnih utjecaj iz ostalih sfera ljudske duhovnosti, a pogotovo
onemogucila protok razlicitih ideja iz drugih kultura i tradicija. Stoga, treba da oslobodimo
naše društvo davljenickog zagrljaja znanosti, kao što su nas prethodnici oslobodili
davljenickog zagrljaja religije.

neospornu pozitivnu ulogu znanosti i u potrebu njenog globalnog prihvacanja kao vladajuceg nacina
mišljenja. Konstatacija da sve te kritike ne doticu znanstvenike je tužna, ali istinita.
355 No, to što Vainberg “uspješno” odbija kritike usmjerene na njenu unutarnju prirodu i strukturu, i to što
ona nije neosporno kriva za zlouporabu njenih znanja (toga je uvijek bilo i biti ce) ne znaci da njena savjest
treba da bude mirna i da na sve mogucnosti zlouporabe njenih znanja treba samo da “sliježe ramenima”.
356 S. Vaiberg, Snovi o konacnoj teoriji, Izdavacki atelje Polaris , Beograd, 1997. str 166.
357 P. Feyerabend, Znanost kao umjetnost, Matica srpska, Novi Sad, 1994. str. 40.

300
Dakle, uniformnost mijenja može biti pogodna za crkvu, za žrtve nekog mita »ili za
tupave i voljne sljedbenike nekog silnika«.358 Za objektivnu spoznaju nužna je raznolikost
mijenja i metoda. Strucnjake placaju gradani, oni su njihove "sluge" a ne gospodari, i
gradani treba da imaju nad njima kontrolu, kao i nad drugima koji su u službi javnosti.
Uzaludno je ocekivati da profesionalni moral neke oblasti regulira stvar sam od sebe. »Naši
znanstveno usmjereni intelektualci govore, naravno, o iluzijama i o zadivljujucem napretku
koji je, navodno, otklonio te iluzije, ali to samo pokazuje njihovu uobraženost i nedostatak
poštovanja za druge oblike života. Demokracija im daje pravo na to nemanje poštovanja –
ali ne i pravdao da cjelo društvo izgraduju na njihovim principima.«359 Demokratsko
društvo ne bi smelo da namece nikakve ideje kao univerzalne istine: ne samo da razlicite
ljudske zajednice mogu da promatraju svijet na drugacije nacine, nego je neophodno i da se
pojedincima unutar tih cjelina omoguci da razne stvari i poglede smatraju prihvatljivim i da
se prema njim slobodno odnose.
Znanost treba podvrci demokratskoj kontroli i humanizirati je, tj. uciniti je ljudskom,
dostojnom covjeka, a to odreduju svi gradani u slobodnom društvu, u demokraciji, a ne
samo eksperti za humanizam. Autenticni gradani ne trebaju pouku o pravicnosti i o
ophodenju, odnošenju360 prema stvarima, koje se u sadašnjosti prepušta ekspertima i
znanstvenicima.
Za Feyerabenda ne postoji ideologija koja sama i potpuno sadrži tajnu slobode.
Znanost, na svom najnaprednijem stupnju, vraca pojedincu slobodu, koju on osjeca da gubi
kada ulazi u njene prozaicnije dolove. Znanosti, onako kako ih njeguju veliki znanstvenici
(a ne crkve dogmaticara koje se nazivaju znanstvenicima) imaju otvorenost koja zahtjeva
demokratsko ucešce. Cjelokupno znanstveno istraživanje u principu mora biti pocinjeno
demokratskom sudu, »nije nam potrebno teorijsko vec demokratsko rješenje«.361
Ako se izgradi novi oblik znanja koje je ljudsko, tako što ce svi ljudi na osnovu svog
osjecanja i želja ucestvovati u njegovoj izgradnji, onda možda imamo šansu da riješimo
najveci problem našeg vremena, problem slobode – slobode medu svim ljudima i slobode
izmedu ljudi i cjelokupne prirode koja ga okružuje. Potrebna je institucionalna jednakost
alternativnih formi spoznaje i života, razlicitih tradicija, društva koje tradicije ne samo
respektira, nego ih i uvodi u zajednicki rad, a principe sprovodi od slucaja do slucaja.

14.1.4. Anarhicna znanost. Dadaizam.

Pokušaj da se poveca sloboda, da se vodi pun i koristan život, da se otkriju tajne


prirode i covjeka povlaci za sobom odbacivanje svih sveopcih mjerila i krutih tradicija, pa i
odbacivanje veceg djela suvremene znanosti. Ovaj pokušaj, prema Fayerabendu, bi se
mogao nazvati anarhistickom znanošcu ili metodologijom, ali tako može biti pogrešno
shvacen, jer neki anarhisti podržavaju i prihvacaju egzaktnu prirodnu znanost. Takoder,
anarhizam koji je aktualan je u suprotnosti (zbog puritanske predanosti i ozbiljnosti koju
prezire) sa Feyerabendovim stavovima. Zato on daje prednost terminu dadaizam.
Dadaisti su potpuno nenasilni (što za anarhiste ne veži), zalažu se za bezbrižnost i za
izbacivanje iz govora dubokoumnih ali vec istrošenih znacenja akumuliranih tokom
vjekova ("traganje za istinom", "borba za pravdu", "uzvišeni patriotski i nacionalni ciljevi"
itd.). Dada, prema Hansu Richteru, na ustrojstvo svijeta, kako ga znanost opisuje i kako ga
cula otkrivaju, gleda kao na himeru koja prikriva dublju i duhovnicu stvarnost ili kao na

358 P. Feyerabend, Protiv metode, V. Masleša, Sarajevo, 1987. str. 37.


359 P. Feyerabend (1994), Ibid. str. 143.
360 Dali je baš tako? Što je onda sa Sokratom i Isusom Kristom.
361 Ibid. str. 145.

301
puki splet snova koji niti otkriva niti prikriva išta. On se ne može protiviti znanosti i
materijalnom svijetu, a može i nadmašiti svakog nobelovca odlucnom odabranom
znanstvene cistoce.
H. Richter u svom dijelu "Dada – Art an Anti-Art"362, navodi da ciljevi dadaiste
ostaju postojani ili se mijenjaju kao rezultat argumenta, ili dosade, ili iskustva obracenja, ili
želje da se ostavi utisak na ljubavnicu itd. Za dostizanje ciljeva, dadaista može koristiti um,
emociju, "stav ozbiljnog zanimanja" i sva druga sredstva koja ljudi koriste da bi nadmudrili
bližnje. Omiljena zabava dadaiste je da zbuni racionaliste, tako što ce izmisliti snažne
argumente za ne umne doktrine. Dadaisti se zanimaju za postupke, fenomene, iskustva koja
pokazuju da se opažanja mogu urediti na vrlo neobicne nacine i da izbor jednog uredenja,
kao onog koje korespondira stvarnosti, nije ništa racionalniji ili objektivniji od izbora
drugog uredenja Dadaist ne samo da nema nikakav program vec je protiv svih programa.
Da bi bio istinski dadaist covjek mora biti i anti-dadaist, tj. mora biti istrajni branilac svojih
protivnika.
Za H. Richtera središnja poruka dade je shvacanje da um i anti-um, smisao i
nesmisao, nacrt i slucaj, svijest i nesvijest idu zajedno kao nužni dijelovi cjeline. Dadaisti
su, prema A. Bearu i M. Karasu, bili potpuno svjesni smrtnosti civilizacija, koju je jasno
utvrdio Valeri, i sami su najviše što su mogli, ubrzali smrtonosni ishod. »Gadenje se
odnosilo na sve oblike nazovi moderne civilizacije, na same njene temelje, na logiku, jezik,
a pobuna je poprimala oblike u kojima su groteskno i apsurdno odnosili ogromnu prevagu
nad estetskim vrijednostima.«363 Dada je bio odgovor jedne mladosti koja je, u
apsurdnom okruženju, žudjela za životom. Cilj pokreta dada, potpuno razaranje temelja
Zapadne civilizacije, nije ostvarivan napadima na ljude i institucije, vec na vrijednosti,
nacine mišljenja na kojima je pocivalo svako znanje.
Da li je dokrajcivanje, ubijanje civilizacije rješenje? Možda bi ona propala i sama od
sebe? U oba slucaja bi, svakako, nju nasladila neka druga, nova, mlada civilizacija, koja bi
nakon svih razvojnih faza, takoder "umrla". Zašto barem ne pokušati da se ovaj ciklus
"radanja i umiranja", smjenjivanja civilizacija ne prekine i da se civilizaciji na umoru
pomogne da odbaci ili izlijeci svoje bolesne, devijantne dijelove, a one dobre da nastavi da
razvija. Mora li se uvijek kretati od apsolutnog pocetka, mora li sve korisno – pozitivno
znanje biti izgubljeno, zaboravljeno, neshvatljivo za novu civilizaciju?
Nemoguce je biti dosljedan i istrajan u potpunom odbacivanju urednosti. Jednostavno
u tom slucaju covjek bi poništio sebe, bez obzira koliko bi time njegovih grešaka bilo
odbaceno. Negiranje vrijednosti u potpunosti je posljedica neprihvacanja covjekove
(po)grešive prirode, sa kojom se ne treba miriti, ali se mora priznati. Svijest da se dada ne
može zadovoljiti i zaustaviti na destrukciji izražena je, mada ne od pocetka, kod vecine
dadaista. Dadaisti su se u svom negiranju, odbacivanju vrijednosti europske civilizacije,
kao alternativom, služili "drugim" vrijednostima van europske civilizacije. Razaranje i
gradenje, destrukcija i konstrukcija, nesumnjivo su nerazlucivi. Francz Helens, suvremenik
pokreta dada, smatra da on ne teži da istakne nove moralne vrijednosti, nego da ponovo
nade skrivene, neopažene vrijednosti, jedine koje se mogu sacuvati od habanja.
Feyerabend smatra da je znanost u suštini anarhisticki poduhvat. Anarhizam kao
politicka filozofija nije najatraktivniji, ali se pokazuje kao najbolji lijek za epistemologiju i
za filozofiju znanosti. Epistemološki anarhizam razlikuje se i od skepticizma i od
politickog (religijskog) anarhizma i najbliži je dadaizmu. Epistemološki anarhist se ne
usteže da brani ni najtrivijalnije, ni najneumjerenije iskaze. On se nesumnjivo i apsolutno
suprotstavlja jedino sveopcim, univerzalnim mjerilima, zakonima, idejama ("Istina", "Um",

362 Na koje se poziva Feyerabend u svojoj knjizi “Protiv metode”.


363 A. Bear i M. Karasu, “Dada – povijest jedne subverzije”, Izdavacka knjižarnica Zorana Stojanovica, Sr.
Karlovci, Novi Sad, 1997. str 11.

302
"Pravda", "Ljubav") i ponašanje koje one povlace za sobom, iako ne porice da je cesto
razborito djelovati tako kao da takvi zakoni (mjerila, ideje) postoje i kao da vjeruje u njih.
»Ispod svog ovog bijesa leži njegovo uvjerenje da ce covjek prestati biti rob i zadobiti
dostojanstvo koje je nešto više od opreznog konformizma samo onda kad postane slobodan
izici iz najfundamentalnijih kategorija i uvjerenja, ukljucujuci one koje ga navodno cine
ljudskim.«364 »...znacaj ove, u biti anarhisticko-dadaisticke epistemologije ne leži samo
njenim doprinosima suvremenoj filozofiji, u formi kritike stupnjeva apstrakcije pojma,
pojma "potpune istine", svake dogmatske pozicije, vec i u razumijevanju ljudske prirode,
prirode spoznaje i slobode.«365
Fajerabend je »otkrio odredene pretpostavke spoznaje za slobodno društvo koje još ne
postoji«.366 Ljudi imaju iskonsko pravo da žive kako to žele, cak i ako njihov nacin života,
djelovanja i mišljenja drugima izgleda kao nešto iracionalno, neprihvatljivo i bestijalno.
Ljudi imaju pravo da svijet promatraju i procjenjuju sa stanovišta njihove vlastite
tradicije.367

14.2. Neki elementi za kritiku Feyerabendovog stava

Povijest znanosti se proširila u Feyerabendovoj filozofiji, pokazala se granica moci


znanosti i racionalizma, formirao se novi okazionalni racionalizam i rješenje se nalazi u
prvenstvu djelatnosti - prakse umjesto teorije. Feyerabend, ustaje protiv znanosti koja se
pretvara u moc zlostavljanja, koja razgraduje svijet i ljudski život, koja se proglašava
vodom, uvodi novu oligarhiju ili joj služi kao sredstvo. Problem je što Feyerbend ne zazire
od pogubnog pojednostavljivanja. On u znanosti i znanstvenoj metodi vidi pretežno samo
ono što je prinudno i restriktivno, njihovu privilegiranost i rast do nivoa (samo)razaranja
svega živog. Cini se da, ipak, i moderne znanosti, u razlicitoj mjeri i na razlicite nacine
stvaraju u svom podrucju neku filozofiju i to ne samo kao formu samorefleksije i
(samo)kritike, vec i kao promjenu razumijevanja vlastitog predmeta (momenta
neodredenosti u njemu), tj. kao nesluceno povecanje senzibilnosti, otvorenosti i
odgovornosti.
Iako jasno, kriticki i demistifikatorski sagledava znanost, Feyerabend nema takav
odnos prema demokraciji koju promatra idealizirano, utopijski, kao rešenje svih problema
proisteklih iz nametnute dominacije znanosti. On, s pravom, nema povjerenje u znanost, ali
da li s pravom poklanja puno povjerenje demokraciji? Možda se u nešto mora vjerovati,
samo da li je demokracija pravi izvor?
Slabost Feyerabendove epistemologije je u tome što je previdio "društvenu
patologiju". Sloboda, ka kojoj se stremi, podrazumijeva i uvažavanje tudeg mišljena i pored
neslaganja sa njim. Zato je nejasno kako bi se u taj sustav slobode uklopile iskljucive,
diskriminiranje teorije ili tradicije. Možda bi u takvim okolnostima evoluirale i odbacile
dijelove svojih ucenja koji se sa iskljucivošcu odnose prema drugacijim mišljenima. Ili ce,
naprotiv, još više zaoštriti svoje stavove u strahu od konkurencije. Ishod ovog problema
zavisile samo od nivoa covjekove svijesti. Medutim, pošto uspostavljanje slobodnog
društva podrazumijeva covjeka visoke svijesti, za ocekivati je da ishod bude pozitivan, tj. u
pravcu respektiranjem razlicitih mišljena.

364 P. Feyerabend, (1987) Ibid. str. 181.


365 A. Sarcevic, “Znanost, covjek i slobodno društvo – Feyerabendova teorija znanosti i kritika zapadnog
racionalizma”, Pogovor u P. Feyerabend: Protiv metode, V. Masleša , Sarajevo, 1987. str. 324.
366 Ibid. str. 324.
367 Ali, ako je ta tradicija iskljuciva, i te procijene ce biti diskriminirajuce, što ne djeluje kao ideal ka kojemu
teži Feyerabend.

303
Osnovni problem oko ovako koncipiranog slobodnog društva jeste da li je realno
ocekivani da ce ljudi, i to u globalnim razmjerima, kako oni koji imaju moc, tako i oni koji
je sprovode, ili trpe, dostici nivo svijesti i shvacanja slobode neophodan za ostvarivanje ove
ideje (ideala) slobodnog društva. Ukoliko odbacimo a priori optimisticka i pesimisticka
stanovišta, postavlja se pitanje da li je tako nešto realno ocekivati na osnovu povijesnog
toka, promjene, "razvoja", ljudske svijesti i meduljudskih (u najširem smislu) odnosa?
Može li se uociti, dokazati postojanje trenda razvoja ljudske svijesti, ili je u pitanju samo
razvoj metoda i sredstava za manipulaciju i upravljanje ljudima od strane drugih ljudi? Ova
druga mogucnost, sama po sebi, ne mora biti u principu osudena ili kritiziranja kao loša,
posebno ako dodemo do zakljucka da je globalna evolucija svijesti do viših nivoa potrebnih
za postojanje "slobodnog društva" nemoguca, nerealna, bez osnova u povijesti i u prirodi
covjeka uopce. Stoga je, možda, alternativno rješenje ovome, svojevrsno aristokratsko
društvo – kao vladavina najboljih. Svakako da i ova koncepcija ima svojih manjkavosti.
Zbog svega ovoga, namece se sumnja u mogucnost bilo kakvog smislenog, uredenog
humanog društva, a kao jedini preostali modus i za buduca društva i za tumacenje onih iz
prošlosti je vladavina kaosa, nasilja, straha, strasti ...
Ne ulazeci u Feyerabendov znanstveni “anarhizam” i opravdanost njegovih
zakljucaka spram logickog statusa znanstvene teorije, moramo napomenuti da
ideologizacija znanosti kao društvenog fenomena u svakom slucaju predstavlja ozbiljan
problem koji ce sa tehnološkim razvojem imati sve veci znacaj .No, ova problematika izlazi
iz okvira našeg rada i uvoda u filozofiju znanosti i zato se vratimo na kraju još jednom na
status znanosti.
Ne zvuci li to sve tako realno, a opet tako necuveno: sudbina neke znanstvene teorije
ili istraživackog programa, a s njima i sam razvoj znanosti i slika svijet koju nam ona nudi,
ne ovisi o odnosu znanosti ili teorije prema zbilji vec o «odnosu snaga» u znanstvenoj
zajednici? Ovdje se neumitno postavlja pitanje; zar je moguce da je naša vjera u znanost
kao uzor racionalnosti, kao otjelovljenje uma i temelj rekonstrukcije ljudskog svijeta, bila
jedna samo velika zabluda?
Zar je zaista Feyerabend u pravu kad tvrdi da izmedu znanosti i magije nema bitne
razlike; da, izgubivši svoje objektivno utemeljenje, znanost kao i magija svoj uspjeh temelji
na pukoj propagandi?
Ipak uspjeh znanosti, tako ocigledan svima nama konji živimo u suvremenom dobu,
ne može biti slucajan. Ocigledno da magija i znanost ne mogu imati istu vrijednost i siti
prakticni status kao što bi to želio objasniti Feyerabend.
Posebna se pozicija znanosti, njena objektivnost (koja nije božanska) i racionalnost,
oslanja na dva uporišta, na odnos prema predmetu i na ustrojstvo znanstvene zajednice.
Danas odnos prema predmetu odreduje jedna rijec – eksperiment. Tocno je ono što je vec
receno da su iskustvo i pokus u stanovitoj mjeri neodredeni ili višeznacni i da rijetko kada
omogucuju jednoznacni odgovor na postavljeno pitanje. Drugim rijecima, tocno je da su
moguce njihove razlicite interpretacije. No sigurno je i to da ishod eksperimenta ne ovisi ni
o pojedinacnim ni o kolektivnim željama onih koji ga izvode, barem kada su prirodne
znanosti u pitanju. U povijesti je znano bezbroj primjera. Navedimo kao zoran primjer
jedno kratko objašnjenje.
Vjerojatno ste imali prilike citati o raznim cudnim “izumima” koji nikada nisu postali
dio naše svakodnevnice, bilo stoga što nije bilo ekonomskog interesa bilo zato što nisu
funkcionirali onako kako je to autor želi i zamišljao. Jedan od najslavnijih takvih primjera
je cuveni “perpetuum mobile”. Zamisao je bila da se gibanja u stroju urede tako da pri
prijelazu iz jednog u drugo stanje gibanja stroj izvrši neki rad i da se istodobno vrati u
pocetno stanje i zapocne novi ciklus bez dovodenja dodatne energije. Možda se u izlogu
nekog urara zapazili napravu koja se sastoji od vije kuglice spojene metalnom osovinom

304
što je ucvršcena na drugu osovinu. Dvije kuglice izvode stanovito gibanje, ali tako da se
nakon nekog opisanog gibanja uvijek ponovno nadu u pocetnom stanju. Gibanje se odvija
bez ikakvog vanjskog pokretaca i doima se kao trajno gibanje (perpetuum mobile). No,
kada bi jedna takva naprava mogla vršiti i neki koristan rad, covjecanstvo bi se riješilo
energetske krize. I danas znamo da je to nemoguce, no od trinaestog stoljeca, kada je
zabilježen prvi pokušaj, pa sve do konacnog formuliranja prvog i drugog zakona
termodinamike generacija izumitelja nastojale su konstruirati cuveni “perpetuum mobile”,
kao što su još brojnije generacije alkemicara nastojale pretvarati razne materijale u zlato.
Primjeri takvi uzaludnih pokušaja ne navode se u standardnim povijestima znanosti i
tehnologije, no oni filozofu koji na njih misli bjelodano pokazuju da naša tehnološka
stvarnost i znanstveni eksperiment nisu “samo naša konstrukcija”, individualna ili
socijalna.
Drugi oslonac je ustroj znanstvene zajednice, o kojem postoje mnoge studije.
Spomenut cemo samo jednu, a tice se ocjenjivanja znanstvenog teksta. Istraživanja arhiva
casopisa Fhysical Review pokazala su da se ocjenjivaci radova i urednici koji odlucuju o
tiskanju ne obaziru na to jeli rijec: o mladem ili starijem autoru, o poznatom ili nepoznatom
imenu, o velikoj ili maloj, razvijenoj ili nerazvijenoj zemlji, o poznatoj ili nepoznatoj
instituciji, da o drugim osobinama autora, koji su referentima cesto nepoznate, i ne
govorimo. Pokazuje to da su logicki pozitivisti bili u pravu kada su naglašavali kako se
znanstveni tekst može proucavati i razumjeti bez ikakva pozivanja na njegova autora i na
okolnostima na kojima je nastao. Nije ta “cistoca” znanstvenoga teksta apsolutna, ali je
dovoljna za donošenje meritorne odluke o tome jeli rukopis dovoljno valjan da bude
publiciran u tako uglednom znanstvenom casopisu. Kako ono što se publicira u Physical
Review u velikoj mjeri utjece na odluke što ce se istraživati i koja ce se teorija provjeravati,
kako o tome što se nalazi u tome casopisu ovise standardi eksperimentalnog rada i teorijske
analize, onda je ocito da je ono što se u znanosti radi u velikoj mjeri ipak neovisno o
nabrojenim subjektivnim i socijalnim faktorima i u tom smislu objektivno.
Nakon svega možemo li izbjeci osjecaj da se nalazimo u situaciji slicnoj onoj u kojoj
se našao Kant i koju je veliki filozof nazvao “skandal filozofije”. Pred nama je, nema
dvojbe, znanost koja stalno buja i ne dvojbeno stvara nova znanja, bez obzira kako cemo ih
karakterizirati. Pred nama je uzanost koja je našla nacin na koji komunicira kako s
prirodom, tako i sa samom sobom. Filozofija, medutim, tek što joj se cinilo da je uhvatila
nit razumijevanja fenomena znanosti, opet ju je izgubila. Možda je upravo zbog toga
filozofija znanosti jedna od najvitalnijih grana suvremene filozofije.
Možda bi bilo interesantno nakon ovog cjelokupnog razmatranja dati u sažetom
obliku odnos izmedu empirizma i racionalizma na nacin kako je to uradio W. Stegmüller.
On zgodno sažima razlicitost gledišta medu teoreticarima znanosti kad tumace postupak
prirodnih znanosti i navodi cetiri razlicitih pristupa:
Prirodne znanosti postupaju induktivno ali ne – racionalno (Hume).
Prirodne znanosti postupaju induktivno i racionalno (Carnap).
Prirodne znanosti postupaju ne – induktivno ali racionalno (Popper).
Prirodne znanosti postupaju ne – induktivno i ne – racionalno (T.S. Kuhn).368

368 usp. Stegmüller, 1975, str.490.

305
15. Naturalizam
Nakon pojave teorije relativnosti, koja je radikalno revidirala naše poimanje prostora i
vremena, postalo je jasno koliko je Kant bio vezan za Newtonovu fiziku. Istodobno medu
znanstvenicima koji nisu prihvatili neopozitivisticku filozofiju znanosti Kant je i dalje
ostao izvorom inspiracije. Uvjerenje da opažanja nisu neovisna o teoriji podupiralo je
Kantov apriorizam. No apriorni elementi ljudske spoznaje morali su, nakon teorije
relativnosti, biti i sami relativizirani. Najprije se pojavila ideja da se temelj apriornih formi
potraži u organskoj opremi spoznajnog subjekta. Nekoliko niti ispletenih na razlicitim
mjestima, a sve obojene naturalistickim tonom, pocele su se uplitati u tkanje nazvano
“naturalistickom epistemologijom”.
Zbog uvriježenih predrasuda, a i proživljenog negativnog iskustva, treba odmah
naglasiti da suvremeni naturalizam nije redukcijski. Dvije su njegove osnovne postavke:
prva kaže da je svaka, pa i ljudska spoznaja prirodni fenomen, te da stoga nije u prirodni i
ljudski svijet unesena izvana iz neke transprirodne sfere; i druga, da svaka teorija spoznaje
mora voditi racuna da je covjek sa svojim spoznajnim sposobnostima rezultat prirodne
evolucije u kojoj se nije dogodio nikakav neprirodni skok, nikakav prelom evolucijskog
toka koji teorija evolucije nije u stanju asimilirati. Ni jednom ni drugom postavkom ne
negira se specificnost covjeka i njegove spoznaje; zahtijeva se samo da ta specificnost bude
opisana u skladu s onim što u prirodi kažu prirodne znanosti i bez pozivanja na vanprirodne
faktore.
Prihvate li se ove dvije postavke tada je razumljiva i opravdana tradicionalna
karakteristika naturalizma: upotreba analogija izmedu prirodnih procesa kako ih opisuju
prirodne znanosti i društvenih i duhovnih procesa, izmedu prirodnoga i ljudskoga svijeta.
Analogije naime pomažu da se uspostavi pretpostavljeno jedinstvo. Pozitivizam je
analogije, kao nelogicke forme mišljenja, posve iskljucivo iz stroge znanstvene metode
izjednacivši ih sa svim onim teško opisivim psihološkim procesima koji se zbivaju kod
znanstvenih otkrica. Praksa znanosti, medutim, pokazuje da se analogije, uz razložan oprez,
naveliko koriste u znanosti, da su rutinski dio znanstvene metode i da bez njih znanost ne bi
napredovala. Objašnjavajuci razvoj kvantne teorije i odnos te teorije prema klasicnoj fizici
N. Bohr je formulirao nacelo korespondencije koje, osim posve konkretnog fizickog
sadržaja, krije i metodološku uputu. Izražena jednom analogijom ona kaže da svaki
istraživac kad krece u nepoznati predio nosi sa sobom opremu koju posjeduje i za koju
smatra da ce mu biti od koristi mijenjajuci je i prilagodavajuci je prema potrebi. Za
razumijevanje novih teorija ta je geneza nezaobilazna. Analogija i nije ništa drugo nego
prenošenje “opreme” izradene za jedno podrucje iskustva u drugo.
Najznacajnija analogija korištena u suvremenoj filozofiji znanosti jest ona izmedu
organske evolucije i rasta ljudske spoznaje. Vec je spomenut Popperov model rasta
znanstvene spoznaje u kojem je njegovo nacelo falsifikacije povezano s prirodnim
odabiranjem, a slobodna indukcijom nesputana kreacija znanstvenih hipoteza sa slucajnim
varijacijama u živih bica. D. Campbell (1974) je shemu “slijepog variranja i selektivnog
zadržavanja” protegnuo na sve spoznajne fenomene i istaknuo je kao glavni model razvoja
uopce. Spomenuo sam takoder evolucionisticki model koji je razvio S. Toulmin (1972) a
kojem glavnu ulogu igraju populacije pojmova. U tom modelu znanstvene teorije nisu
strogo uredeni logicki sustavi vec populacije pojmova s više ili manje cvrstim medusobnim
vezama. Promjena jednog pojma ne implicira, kao kod holista, perturbaciju koja se
automatski širi cijelim sustavom. Znanstvene teorije kao populacije pojmova nastaju i žive
u nekom intelektualnom okolišu i u interakciji s tim okolišem pojedini clanovi populacije
preživljavaju nepromijenjeni, doživljavaju stanovitu transformaciju ili nestaju s pozornice.
U populaciji postoji mnoštvo varijanta koje se bore za opstanak, a selekcija se vrši

306
usporedivanjem ne izravno s prirodom nego sa ciljevima i idealima pojedine znanstvene
discipline medu kojima je, naravno, i cilj razumijevanja prirode.
Ovakvo direktno prenošenje modela kod kojeg se preskacu mnoge stepenice i zaobilaze
brojna pitanja svakako je ne samo nategnuto nego i neprimjerno. Osim toga u pravilu se
radi o prenošenju jedne simplificirane “teorije evolucije” koja ni u biologiji nije više u
upotrebi. Snažan motiv koji pokrece ovakve ekstrapolacije leži u obrani realizma. Uz
pomoc teorije evolucije, konkretnije pojmova prirodnog odabiranja najprilagodenijih, lako
se odgovara na pitanje zašto je prirodna znanost uspješna. Prirodoslovlje je uspješno zato
jer njegove teorije podvrgnute mehanizmu slijepog variranja i selektivnog zadržavanja
najbolje odgovaraju njegovom objektu, najbolje su mu prilagodene. Realizam je adekvatna
filozofija znanosti jer u odgovaranju znanstvenih teorija predmetu vidi glavni motiv
znanosti.
Spomenimo još samo jednu karakteristiku suvremenog naturalizma u filozofiji znanosti,
to je eksplicitan poziv filozofima da se posluže rezultatima prirodnih znanosti u
razumijevanju fenomena spoznaje, a to znaci i prirodne znanosti same. U tom pozivu, što
ga možemo naci kod Quinea (1968), Campbella (1974) i Shimonya (1971), jasno je receno
da treba napustiti ambiciju filozofije da utemeljuje znanost. Zadržimo se ukratko na nekim
stavovima Quine. Za njega se filozofija u «nacelu» ne razlikuje od znanosti; filozofska su
pitanja samo opcenitija znanstvena pitanja. Isto tako, u stvarnom filozofskom poslu
apstraktno razmišljanje treba da bude stalno interpretirano s pozicija znanosti. Takvo
stajalište Quine naziva naturalistickim. Pogledajmo na primjer spoznajnu teoriju, grani
filozofije o kojoj je on pisao u svojim tekstovima. Quine je svojim tekstom «Naturalizirana
epistemologija» (1968) postao jedan od suvremenih klasika programa «naturaliziranja»
spoznajne teorije. Tako on kaže kako je epistemologija sadržana u prirodnim znanostima,
kao jedno poglavlje psihologije. U manje radikalnoj varijanti: spoznajna teorija naprosto
uzima u obzir rezultate znanosti koje se bave spoznajom kao svojim predmetom što znaci
da to ne mora biti samo psihologija. Glavna novost u suvremenoj epistemologiji upravo je
uspostavljanje dijaloga s tim znanostima. Tu se isticu dvije – kognitivna psihologija i
kognitivna biologija. Prva proucava ljudske spoznajne sposobnosti i procese- zamjedbe,
rasudivanje, pamcenje itd., a pridružuje joj se u tome i (kognitivna) neurologija. Zajedno s
podrucjem umjetne inteligencije one tvore « kognitivne znanosti». Kognitivna biologija
bavi se kognitivnim procesima kod životinja i u perspektivi teži tome da obuhvati i
kognitivnu psihologiju. Nju zanimaju mehanizmi spoznavanja i nacin nastanka i razvitka
tih mehanizama. Ovo potonje stvar je evolucije. Iz kontakta epistemologije i teorije
evolucije razvila se tzv. evolucijska epistemologija. Konacno, medu znanosti o spoznaji
pocinju se uvrštavati i sociologija spoznaje i znanosti.
Što znanosti o spoznaji mogu reci epistemologiji? U prvi mah može se ciniti da ce
posrijedi biti razgovor gluhi- ako je epistemologija normativna disciplina, a znanost o
spoznaji jesu opisne ili cinjenicne, onda je moguce samo dvije varijante; ili epistemologija
nema što tražiti od zanosit o spoznaji ili se sama mora odreci svoje normativne naravi i
postati sama opisna ili cinjenicna, odnosno utopiti se u znanosti o spoznaji. Quine, cini se,
zagovara ovu potonju alternativu, tj. napuštanje normativnosti i utapanje epistemologije u
znanost o spoznaji. Sam Quine je skloni biheviorizmu u psihologij, ali njegov program
naturalizirane epistemologije nadahnuo je mlade autore s ažurnijim stavovima u pogledu
psihologije. Bitno je, medutim, da epistemologija ne može opravdavati naše pojedinacno
vjerovanje tražeci im vanjske sigurne temelje, vec ih samo može objasniti i odrediti njihovo
mjesto u cjelini. »Quineovski epistemolog ne roni in medias res, on pocinje in mediis
rebus«, piše sam Quine.
Pokušaji da se u spoznaji ili u znanosti izdvoji nešto što ce biti tako nedvojbeno i
ujedno bogato da ce moci poslužiti kao siguran temelj i izvor pouzdanosti svekolike

307
spoznaje vrlo su stari i vrlo neuspješni, što je narocito jasno pokazala sudbina logickog
empirizma. Umjesto utemeljenja moramo se zadovoljiti razumijevanjem. S ambicijom
utemeljenja, cija je pretpostavka da se iz temelja logickim putem izvodi nadgradnja,
inkompatibilna je upotreba znanstvenih rezultata, jer time bi se vec koristilo ono što tek
treba utemeljiti i petitio principii je ocigledan. No kada je rijec o razumijevanju, strah od
zatvaranja kruga je bezrazložan. Naprotiv u svojevrsnom »kruženju« u kojem znanost
pomaže filozofiji da razumije znanost, a filozofija znanosti da sebe razumije i unaprijedi, u
kruženju koje u ponecemu oponaša hermeneuticki krug razumijevanja, Shimony vidi
dobitak za obje strane.
Upravo takav otvoren i dijalektican pristup vodi preko naturalizma, jer je posve
evidentno da se krug od znanosti do filozofije i natrag mora ne samo spiralno uspinjati
produbljujuci razumijevanje fenomena spoznaje nego i stalno širiti. Evidentno je naime da
znanost jest prirodni fenomen kao što je to, po osnovnoj zamisli naturalizma, i kultura
uopce, ali priroda tada nije više samo ono što se nalazi u prirodoslovlju. U najmanju ruku
mora se tada govoriti o povijesnom razumijevanju prirode unutar kojeg su i klasicno
novovjekovno i suvremeno novovjekovno prirodoslovlje tek jedna epizoda.
Dok se kontinentalna tradicija ustrucavala da kritiku neopozitivizma dovede do kraja, a
to bi znacilo da je izvede i na planu samih prirodnih znanosti, nesuglasje izmedu logicko-
empiristickog ideala znanosti i zbiljskog prirodoslovlja izazvalo je pokret s one druge
anglo-americke strane, pokret za koji se cini da krece ususret kontinentalnoj tradiciji ili
barem u njoj nalazi stanovitu inspiraciju. Sve je ociglednija penetracija hermenauticko-
dijalektickih metoda i ideja u filozofiju prirodnih znanosti. No prati je i jedna velika
opasnost. Gotovo se cini neizbježnim pad u banalnu zabludu. Usprkos jasno izvedenog
razgranicenja predmeta prirodnih i humanistickih znanosti, posudba iz hermenauticko-
dijalekticke tradicije u filozofiji prirodoslovlja cesto na to razgranicenje posve zaboravlja.
Nemoguce je da hermenauticko-dijalekticki pristup kod primjene na prirodne znanosti ne
doživi transformaciju u prvom redu zbog predmeta tih znanosti, a onda i zbog osebujnosti
dugo razvijanje znanstvene tradicije.
Naturalisticka orijentacija u suvremenoj filozofiji znanosti otvara još jednu potrebu i
mogucnost transformacije kontinentalne tradicije prilikom njene primjene na
prirodoslovlje. Želi li kontinentalna tradicija ostati otvorena prema prirodnim znanostima,
onda se mora otvoriti i prema ovoj naturalistickoj struji. Konkretno promišljanje teze o
povijesti kao prirodnom procesu u smislu šireg poimanja prirodnoga kao samoniklog, uz
slucajni razvoj na ovoj planeti vezanog fenomena, treba dovesti do obrnute penetracije, do
ekstenzivnog korištenja pojmova, modela i analogija iz prirodoslovlja u razumijevanju
ljudskog svijeta. Zrelost koja je u meduvremenu postignuta zahtijeva da se pomišlja pritom
na ikakvu redukciju. O toj zrelosti svjedoci otpor i kritike upucene sociobiologiji i
ublažavanje teza koje je nakon toga slijedilo. Rijec je uglavnom o analogijama koje uvijek
zahtijevaju pažljivu upotrebu, stanovitu promjenu znacenja i adaptaciju pojmova i modela
na novu sredinu. Uz dužan oprez rijec je, dakle, o suvremenom razumijevanju
prirodoslovlja u okviru jedne naturalisticke interpretacije povijesti.

15.1. Interakcijska epistemologija

Tradicionalno utemeljivacka epistemologija i njena suvremena nasljednica, filozofija


znanosti, sa svojom ambicijom da osiguraju znanje prije spoznaje da opravdavaju znanost
ne pretpostavljajuci je, nisu nam pružile ni najskromnije razumijevanje ukupnosti njihova
predmeta. Nakon što je promašaj postao evidentan, u kasnim pedesetim postali smo
svjedoci nekoliko “obrata”. “Historicisticki” i “sociologisticki” obrati isticali su spoznaju i
znanost kao prvenstveno povijesne i društvene pojave te postavljali zahtjev da se

308
epistemologija zamijeni poviješcu i sociologijom spoznaje i znanosti. Nedavno je Rorty
369 zagovarao nešto što bi se, zadržavajuci isti stil, moglo nazvati “književno-kriticarskim
obratom”. On je naglasio poput slavnog “lingvistickog obrata”, da se znanost iskazuje u
jeziku i da je stoga literarni fenomen koji bi se, sukladno tome, trebao ispitivati i
interpretirati hermeneutickom metodom.
Svi ovi “obrati” imaju dva ozbiljna nedostataka: izvan su najboljem znanju koje danas
imamo – znanosti, i nepopravljivo su nepotpuni. U vezi s prvim nedostatkom Quine370 je
predložio novo mjesto epistemologiji ; udomio ju je u prirodnim znanostima kao poglavlje
psihologije. Medutim, cini se da je taj prijedlog samo jedna modernizirana bihevioristicka
verzija neceg vec iskušanog i odbacenog. Slicna gledišta koja smatraju da su spoznaja i
znanost pored ostalih znacajki, prirodne pojave, da se njihov razvoj mora promatrati kao
prirodni proces u tom smislu da »ni na kojem stupnju tog razvoja nije bilo transfuzije bilo
znanja, bilo mehanizma spoznaje, bilo temeljnih istina izvana (tj. izvan prirode, SL)«,371 i
da epistemologija mora biti »u skladu s opisom svijeta koji pruža suvremena znanost«,372
vrlo su hladno primljena medu filozofima znanosti. Prema umjerenom naturalizmu, kao
onaj što ga zagovara Campbell (umjeren u toliko što od samog pocetka odbija bilo koji
oblik redukcionizma, a što i jeste najveca opasnost naturalistickog pristupa), epistemologija
i prirodne znanosti isprepletene su na taj nacin da prirodne znanosti obuhvacaju
epistemologiju kao onaj svoj dio koji za predmet ima pojave imenovane “spoznaja” i
“znanost”, dok epistemologija obuhvata prirodoslovlje kao oblik spoznaje koji mora
objasniti ili razumjeti. Ocevidno kruženje koji pruža ovaj pristup je, usprkos ignoriranju,
barem zanimljiva alternativa onom hermeneutickom.
U odnosu na drugu primjedbu pristupima koji su trenutno u modi, ono što suvremeni
naturalizam u svom anti-redukcionistickom izdanju može za sad ponuditi jeste jedna
enciklopedija svih znanstvenih disciplina, ukljucujuci i sve discipline filozofije, koji se
bave spoznajom ili znanošcu, uz neku nadu da ce neka unificirajuci ideja, poput
Campbellove jednostavne sheme “slijepo variranje i selektivno zadržavanje”, biti jednom
pronadena. U ostalom, ako spoznaja i znanost mogu biti promatrane kao prirodne pojave,
zašto to ne bi mogle biti i povijest i društvo? U sadašnjoj situaciji kada historicisticki,
sociologisticki i hermenuticki pristupi naginjaju ekstremnom relativizmu, i kada
znanstveno relativizam nije u stanju asimilirati radikalne povijesne promijene u znanosti,
vjerojatno je vrijedno pažljivo ispitati opciju koju nudi umjereni naturalizam.
Suvremeni naturalizam sadrži znacajnu implicitnu premisu koja glasi: spoznaja kao
prirodna pojava usko je vezana uz žive sustave, ili strože: spoznaja je ugradena u narav
živog sustava. Drugim rijecima, pretpostavlja se da se nešto slicno spoznaji može naci još
jedino u sustavima koje je napravio covjek. Premisa postaje znacajna kada joj se pridruži
druga implicitna premisa naturalistickog pristupa. Kako nikakav unos kognitivnih
elemenata i procesa iz neceg što je izvan prirode nije dopušten, sve ono što vrijedi za sve
žive sustave uopce vrijedi i za covjeka, koji kognitivno sustav par excellence. U mnogo
opreznijem opisu premisa zahtijeva da svojstva ljudskog kognitivnog sustava budu u skladu
s opcim karakteristikama živih bica kao spoznajnih sustava.
Središnji pojam biologije spoznaje, pored pojma živog bica, jest koncept živcanog
sustava. Da je živcani sustav kognitivni sustav izgleda ocigledno. Tvrdnja izgleda istinitom
cak i ako se nervni sustav mora razmatrati samo kao dio nekog organizma koji je po sebi

369 R. Rorty, Consequences of Pragmatism, Brighton: The Harvester Press, 1982. god.
370 W.V.O. Quine, »Epistemology Naturalized,«, u Akten des XIV Internationales Kongress für Philosophie,
Wien: Hencler, 1968.
371 D.T. Campbell, »Evolutionary epistemology«, u P.A. Schilpp ( ed ), The Philosophy of Karl Popper, The
Library of Living Philosophers, Vol. 1, 423-463, La Salle: Open Court Pub. Co., 1974. str. 413.
372 Ibid. Str. 413.

309
spoznajni sustav. Glede epistemoloških implikacija pojmova živog bica i živcanog sustava,
možemo se naci u ovakvoj situaciji. Tradicionalno gledište, koje je, grubo govoreci,
usredotoceno na pojam adaptacije, njeguje ideju da organizacija i struktura nekog
organizma reflektiraju organizaciju i strukturu niše. Dovedemo li ovu ideju do ekstrema
ispada da je organizam organicko otjelovljenje ili jedan drugi oblik materijalizacije
svojstava niše; drugo-bice dijela fizicke okoline. Sukladno tome spoznaja je manje ili više
tocna refleksija ili oslikavanje karakteristika okoline. Na danas popularan nacin receno,
geneticki program, koji su organizmi otjelovljenja, može biti shvacen ili kao skup
kodiranih informacija o mogucim okolinama koje ce organizmi sretati u svojoj ontogenezi,
ili kao skup kodiranih informacija u nutrašnjem razvoju i njegovoj prikladnoj modulaciji,
koji se koristi okolinom da bi materijalizirao vlastiti identitet.
U prvom slucaju epistemološke implikacije slažu se s tradicionalnim gledištem. U
drugom netko bi moga prepoznati Leibnizov jezik preetablirane harmonije. U tom
kontekstu bi smo mogli samo prevesti harmoniju u preetablirani program, tako da se živo
bice i njegov živcani sustav zatvaraju u “prostor bez prozora”. Izgleda dakle, da teturamo
izmedu dva ekstrema, ekstremne otvorenosti u kojoj okolina slobodno ulazi u sustav da bi
se u njemu reflektirala, i ekstremne zatvorenosti u samozadovoljno samorazvijanje. Oba su
posljedica doživljavanja organizama kao da su baceni u svijet slucajnošcu božje volje,
zateceni tamo u stranom okolišu koji neprekidno prijeti njihovu opstanku. Epistemološki
ovakav stav vodi uspostavljanju klasicne subjekt-objekt relacije s neizostavnom
polarizacijom na subjektivizma i objektivizam.
Pojam autopoiesisa unosi i diskusiju novi element, ali jedino ako se interpretira kao
selektivna otvorenost kroz interakciju s okolinom. Pokazano je, tako nam se cini, da je živi
sustav, s živcanim sustavom ili bez njega, autopoieticki i kognitivni sustav zato što ima
potrebu za okolinom, zato što tu okolinu mora internalizirati da bi sebe proizveo i
održavao. Da bi zadovoljio vlastitu unutarnju i unutarnje strukturiranu potrebu za okolinom
živi sustav i njegov živcani sustav kada je prisutan zatvaraju se kao sustavi interakcijom s
okolinom. Ova interakcija, istodobno, ucestvuje u samo organizaciji živog sustava.
Ove strukture cine da je dio okoline ponovno prisutan u ogradenom prostoru
organizma. Pounutrenje cini spoznaju nužnim sastavnim procesom samoproizvodenja
Selektivna otvorenost/zatvorenost, dvostruka upucenost i dinamika te upucenosti i
eksternacizacije iskljucuju mirror imagery, ideju sicušnih slika ili karata niše sacinjenih od
organskog materijala i ugradeni u organizam. Ovako situaciju promatraju predstavnici
interakcijske epistemologije i takoder, re-prezentacija niše u organizmu integralni je dio
njegova samoproizvodenja i podredena je temeljnoj, metabolickoj interakciji koja mora biti
održavana u svim okolnostima. Stoga niti cisti objektivizam niti cisti subjektivizam, niti
jednostavna subjekt-objekt relacija ne iskazuju ono što je bit života.
To za predstavnike ove epistemologije ne znaci eliminiranje subjekt-objekta i njihovo
stapanje u neke jedinstvo. Kako je pokazano podijele na unutarnji i vanjski prostor na živi
sustav i njegovu okolinom, na sustav koji udomljuje reprezenciju nekog drugog sustava i
na sustav koji je reprezentiran, na subjekt i objekt, bitne su kad je o životu rijec. Središnje
je mjesto «selektivna interakcija». Interakcija je najvažniji dio samoprodukcije, ona je
parametar koji se mora održavati konstantnim, i oboje – i interna struktura organizma i niša
– podredeni su tome. Organizam se pojavljuje kao jedinica interakcije, a niša kao domena
interakcije i tada organska evolucija postaje evolucija nacina interakcije izmedu sustava i
okoliša.
Ovo upucuje na to da je ono što mi danas trebamo, misle predstavnici interakcijske
epistemologije, da se danom epistemologijom zamijeni tradicionalna epistemologiju koja je
beznadno uhvacena u subjekt-objekt polarizaciju i metaforu ogledala Umjesto da pitamo
»Kako subjekt pribavlja informacije o objektu?« nova bi epistemologija trebala odgovoriti i

310
postaviti pitanje »Kako se dogodilo da subjekt posjeduje strukturu koja mu dopušta da
medudjeluje s objektom tako da oboje zadržavaju svoj identitet?«. Tada bi ona bila
usmjerena na razlicite nacine interakcije koji se pojavljuju tijekom organske evolucije i
ljudske povijesti. Spoznaja bi se tada mogla doživljavati kao neumorno ponavljanje
eksperimenta s nacrtima raznolikih nacina interakcije koja je sposobna podržati
samoregulativne sustave, koji i nisu drugo do ostvarenje tih istih nacina interakcije.
Pojavljivanje živcanog sustava i proizvodnje art-efekata u organskoj evoluciji ne zahtijeva
probijenu perspektive; oni su samo novi nacini dane interakcije.
Naturalisticki pristup, koji bi jedna internacionalisticka epistemologija trebala
pozdraviti ( uz uzimanje ozbiljno biologije spoznaje), ocigledno je predodreden za neku
vrstu pragmatizma i relativizma, kako i Maturana373 sugerira. Ako je nacin interakcije
središnji pojam kroz kolji razumijemo kako su jedinica interakcije, koja je kognitivni
sustav, i domena interakcije, koja je kognitivna domena, proizvedeni i ako su svi aspekti
života pa dakle i spoznaja, podredeni održavanju interakcije, tada je neka vrsta
pragmatizma “odredena nacinom interakcije” neizbježna. Slicno, ako ne možemo odvojiti
spoznaju od samoproizvodenja, tada apsolutno, o vrsti neovisno, božanskog znanje nije
moguce; sva je spoznaja relativna u odnosu na nacin interakcije.
Medutim pitanje o vrijednosti naturalistickog zakljucivanja, da »buduci da su ljudi živa
bica, sve što se podnosi na žive sustave uopce odnosi se i na covjeka«, još uvijek stoji. Da
bi se na pitanje pozitivno odgovorilo moralo bi se pružiti naturalisticki prikaz specificno
ljudskog nacina samoproizvodenja, ljudskog društva ljudske povijesti.

15.2. Evolucijski naturalisticki realizam

Postojanje mnogo raznovrsnih tokova misli cini zbivanja u suvremenoj post-


pozitivistickoj filozofiji znanosti prijatnim, živahnim i cak uzbudljivim. Razliciti pristupi i
gledišta pružaju se u rasponu od znanstvenog realizma do konvencionalistickog
pragmatizma, od istine kao korespondencije do socijalne konstrukcije zbilje, od istine kao
korespondencije do socijalne konstrukcije zbilje, od transhumane univerzalnosti do
metodološkog relativizma. Iako je zabavno živjeti u tako bogatom svijetu poneka sinteza
pružila bi nam još vece zadovoljstvo. Konacno, zar znanost nije jedinstvena ljudska
djelatnost?
Utemelji suvremene evolucijske epistemologije nastojali su naglasiti njen potencijal,
kojim bi ona mogla poslužiti kao osnovica, ako ne neke uniformne slike znanosti, ono
jedne koherentne enciklopedije svih disciplina koje se bave znanošcu. Zamišljalo se da bi
te discipline, od epistemologije do povijesti znanosti, mogle biti nekako uskladene
naturalistickim pristupom i posudenom shemom besciljnog variranja i prirodnog
odabiranja. Ove su misli eksplicite izražene u Shimonya374 i Campbella..
Najsvježiji poduhvat s ambicijom da bude sistematican i sintetski jest Hookerov 375
evolucijski i naturalisticki realizam. Sklonost evolucijske epistemologije da zadrži biološku
teoriju evolucije, naturalisticki pristup ljudskim spoznajnim sposobnostima i znanstveni
realizam bila je vidljiva od same pocetne zamisli. Hooker je ucinio predmetom izricitog
bavljenja i sustavnog razvoja.
Uskladenost evolucijske epistemologije i naturalizma ocevidna je. Interes
epistemologije za teoriju evolucije potekao je od Konrad Lorenzovog i Norman W.

373 M.R. Maturana i P.J. Varela, Autopoesis and Cognition, Dodrecht: D.Reidel, 1980.
374 A. Shimony, Perception from evolutionary point of view, Journal of Philosophy 68, 571-583. 1971.god.
375 C.A. Hooker, A Realistic Theory of Science, New York: State Univ.of N.Y. Presss. 1987.

311
Quineovog naturalistickog pristupa nekim aspektima ljudske spoznaje, a potican je
Popperovom filozofijom znanosti. Smatramo li ljudsku vrstu kao jednu medu mnogim
vrstama živih bica, kako to naturalisti cine, tada implicite prihvacamo važenje teorije
evolucije i za covjeka, njegove sposobnosti i dijela. Primijenjen na epistemologiju,
naturalizam zahtijeva da se ljudske spoznajne sposobnosti tretiraju kao produkti
prvenstveno biološke, a zatim i socijalne, evolucije. Medutim, uklapanje znanstvenog
realizma u ovu kombinaciju teorije evolucije i naturalizma, izgleda, nece ici posve glatko…
Hooker govori o napetosti izmedu “sistematskog falibilizma”376 ( kao posljedice
evolucijske epistemologije) i “objektivne istine”, a Campbell377 o “o osjecaju” da nas
evolucijska epistemologija upucuje na pragmatizma ili utilitarizam.
Evolucijski naturalisticki realizam bez naturalizma je prazan skup. »Vodeci je
motiv«, kaže Hooker, »obaveza da se o covjeku raspravlja kao prirodnom bicu, da ga se
promatra kao dio prirode«, kao bice koje spoznaje prirodu kroz medudjelovanja koja
prožimaju svijet. U kontekstu evolucijskog naturalistickog realizma naturalizam se javlja u
dva oblika i oba pokazuju napetost što izvire iz istog izvora. Prvi je oblik “sistematski anti-
antropocentrizam” (Hooker) interpretiran kao istinski “kopernikanski obrat” (Shimony,
Vollmer). Istinski kopernikanski obrat zato što se Kantov obrat dana doživljava kao anti-
kopernikanski »buduci da je covjeka epistemološki postavio u centra svijeta iz kojeg ga je
ontološki Kopernik izbacio. Evolucijska epistemologija izvodi sada ponovo covjeka iz
središta cineci ga beznacajnim promatracem kozmickih procesa koji ukljucuju i njega
samoga«.378 Ovo zadnje ukljucivanje podsjeca nas odmah na perspektivu božanskog oka i
konzekventno na covjekov privilegirani položaj.
Bit je “sustavnog anti-antropocentrizma” zakljucivanje koje iz kozmološke
marginalnosti izvodi epistemološku marginalnost. Epistemološku marginalnost moglo bi
se interpretirati kao tvrdnju da neko beznacajno, ograniceno i prolazno bice može imati
samo uz vrstu vezano, ogranicenog, pogrešivo znanje, znanje centrirano oko ne
privilegiranog ljudskog nacina opstanka. No, upravo se suprotno tvrdi: iz epistemološke
marginalnosti koja slijedi onu ontološku izvodi se zakljucak da ljudska spoznaja nije
antropocentricna da su ljudi jedina bica koja epistemološki mogu transcendirati svoju
ontološku poziciju..
Susrecemo se ponovo s prepletanjem dviju razlicitih ravnina: ravnine egzistencije i
ravnine opisa. Iz egzistencijalne cinjenice da ljudi pripadaju samo jednoj vrsti medu
mnogima ne slijedi da njihov opis svijeta i njihovo mjesto u spoznaji ne smiju biti
antropocentricni. Njemacki fizicar C.F. von Weizsäcker lijepo je izrazi stvarno stanje
rekavši da je priroda prije (ontološki i logicki) covjeka, ali je covjek prije prirodne
znanosti. Realizam stalno iznova ponavlja staru grešku: iz cinjenice da postoji nezavisan
vanjski svijet na koji se naša spoznaja odnosi zakljucuje da naša spoznaja toga svijeta mora
od nas biti neovisna.
Drugi oblik naturalizma odnosi se na zbiljsko i krucijalno pitanje: kako se daleko u
opisu ljudskog svijeta mogu primijeniti nacela biološke evolucije? Ponovo je Vollmer
konkretniji od ostalih. On pocinje s antropocentrickim pojmom “mezokosmosa”, a on je
»onaj isjecak zbiljskog svijeta s kojim se bavimo kad opažamo i djelujemo, senzualno i
motoricki«.379 Kao ljudska kognitivna, a vjerojatno takoder i ekološka, niša, mezokosmos

376 Sistematski falibilizam tvrdi da je kognitivna evolucija, prvo, temeljena opcenito na nagadanju tipa
pokušaj-pogreška i, drugo, da je to nagadanje univerzalni princip, tj. da se odnosi na razvoj sposobnosti
opažanja, stvaranja simbolickih procesa, mišljenja i govorenja. Posljedica je ovakvog stava je tvrdnja da su
svi kognitivni sustavi i sva kognitivna sredstva pogrešivi.
377 D.T. Campbell, (1974) ibid.
378 G. Vollmer, »Mesocosm and objective knowledge«, u Wuketits 1984. str.81.
379 Ibid. 87.

312
definira domet ljudske poznaje kada je rijec o percepciji i neposrednom iskustvu pa je
vjerojatno u velikoj mjeri genetski odreden. Ovaj biološki odreden dio ljudskog znanja
Vollmer naziva “iskustvenim” znanjem. Na tu vrstu znanja, i naravno na sve vrste
subhumanih oblika “spoznaje”, može se i mora se primijeniti teorija biološke evolucije i na
nju se, sukladno tome odnose svi argumenti istaknuti protiv realizma. Isto se odnosi i na
onaj dio kognitivnog aparata cije se ponašajne može opisati kao “razumoliko” (reason-like)
ili prema Brunswiku, kao “raciomorfno”.
S razumom i znanstvenom spoznajom stvari stoje drugacije. Iako, Wuketits zajedno s
drugima tvrdi da se »evolucijski pristup može potegnuti i na proizvode duha«, tj. »na
epistemicke aktivnosti kakva je znanost«380, a Vollmer kazuje da je »uz zadane pradavne
pocetne uvjete na Zemlji i Suncu, ljudska spoznaja nastala uz skladu s prirodnim
zakonima« i da »nije bilo nužno nikakvo cudo niti božanska intervencija niti kršenje
prirodnih zakona«381, cinjenica je, kako Vollmer kaže kasnije »da razum dostiže dalje od
intuicije, mišljenje dalje od pogleda, pojam dalje od osjeta, i racun dalje od slike«.382
Wuketits istu misao izražava mnogo oštrije: »Ljudski urodeni mehanizam poducavanja
postavlja granice njegovom razvoju kao biološke vrste; ali covjek kao animal rationale
prestupa svoj status puke životinje i otvara posve nove dimenzije«383. Kao “animal
rationale” covjek se koristi svojim umom i djeluje racionalno: »Kad tako djelujemo u
pustolovini smo objektivnog znanja, u znanstvenom smo poduhvatu, i po prvi puta neko je
živo bice sposobno istraživati sferu iza scene vlastite egzistencije«.Ulazimo u podrucje
“logo kozmosa”, buduci da je »znanost mnogo ambicioznija od percepcije, ciljajuci ne
samo na preživljavanje nego i na istinito objektivno i univerzalno znanje«.384
Naš kognitivni aparat, nastavlja sa zakljucivanjem, produkt je biološke revolucije i
prema tome sukladan je nacelima teorije. Medutim, argumentira Vollmer, teorija ne daje
nikakav a priori razlog zbog kojeg taj aparat “ne bi bio u stanju postici više” nego što
zahtijeva preživljavanje. Što više, “cinjenica je” da “je sposoban za nešto više!”.385 Ovo
“nešto više”, ocevidno, nije na glavnoj liniji evolucije pa Vollmer neizostavno mora
zakljuciti da »biološki, viša je matematika sretan uzgredni produkt evolucije premda
kulturološki nije.«386 Znanost se dakle izdvaja, prekida kontinuitet. Sav napor da se
nastanak i razvitak uma razumije iz naturalisticke evolucijske perspektive najednom pada u
vodu. Tamo smo gdje smo na pocetku bili.
Naravno, ovdje se suocavamo sa starom dugovjecnom dilemom kada je covjek u
pitanju: da li evolucijski kontinuitet ili diskontinuitet?, odnosno s konstrukcijama
diskontinuiteta koji ne prekida kontinuitet ili “diferencijacije unutar jedinstva”.387 Cisti bi
realisti privilegirani status rado prihvatili, kao što je vidljivo, kada bi ga se samo moglo
izvesti iz teorije evolucije. Ali, ako to nije moguce, stražnja vrata ostvarena su filozofskom
“neka bude”.
Greška možda leži jednostavno u nestrpljivosti da se iz kognitivnog aparata koji je
rezultata evolucije skoci odmah u podrucje uma. Konacno mnogi evolucijski realisti
prihvacaju da um nije samo proizvod našeg kognitivnog aparata nego i društvene evolucije,
takoder. Ovdje se dakle namece pitanje tj. problem da se um shvati dvojako, odnosno kao
produkt biološke i kulturne evolucije. Preskacuci preko ovog praznog mjesta, susrecemo se

380 F.M. Wuketits, Concepts and Approaches in Evolutionary Epistemology, Dodrecht: D.Reidel 1984.g.
str.8.
381 Ibid. Str.86.
382 Ibid.str.93.
383 Ibid.str.23.
384 Vollmer, ibid. Str.104.
385 Ibid.str.83.
386 Ibid. Str. 109.
387 Hooker, Ibid.

313
ponovo s naturalistickim pitanjem, ali u nešto drugacijoj formi: kakav je odnos izmedu
biološke i kulturne evolucije?
Imamo li pravo pretpostaviti da li shema varijacije i selekcije može biti korisna
analogija za razumijevanje kulturne evolucije; ali, nam se cini da je proces mnogo složeniji.
Možemo se upitati da li su nacela biološke evolucije nacela višeg reda te su im nacela
kulturne evolucije podredena ili su nacela kulturne evolucije njima paralelna i od njih
neovisna? Vollmer ispravno primjecuje da se na kulturnu evoluciju ne smije gledati istim
ocima kao i na biološku evoluciju i na nju jednostavno protegnuti vladanje istih zakona koji
vladaju u biološkoj evoluciji ili je jednostavno shvacati kao ekstenziju biološke evolucije.
Može se takoder tvrditi da su “odgovarajuci zakoni posve razliciti”, ali tada pitanje glasi:
kako je jako ono “posve”? Što ostaje od naturalizma ako se pokidaju sve veze izmedu
biološke i kulturne evolucije? Da li je ljudska kultura, u krajnjoj liniji, dio prirode ili ne?
Da li je svijet jedinstven ili imamo posla s dva odvojena svijeta, prirodnim i kulturnim?
Može li se kultura razumjeti kao prirodni fenomen, a da se ne reducira na biološko?
Na ova pitanja naturalist mora dati pozitivan odgovor i poraditi na njihovoj podrobnoj
elaboraciji. Mora dopustiti da najopcenitija nacela biološke egzistencije i evolucije vrijede i
za covjeka kao i za ostala živa bica. U tom kontekstu, znanost postaje dio ljudskog nacina
opstanka, komponenta njegove strategije preživljavanja, a taj nacin opstanka i ta strategija
preživljavanja ne smiju protusloviti biološkim zakonima. Insistira li netko da se radi o
potpunom diskontinuitetu, tada mu ne preostaje drugo nego da napusti cijelu pricu o
evoluciji i okrene se pravo natrag prema metafizici.
U ovom kratkom dijelu smo pokušali pokazati problematiku kojom se bavi i kojom je
opterecena filozofija modernog naturalizma. Ocigledno da predstavnici ovog filozofskog
pravca moraju dati odgovore na mnoga postavljena pitanja ako žele da njihovo razmatranja
statusa znanosti ima plauzibilan i opce prihvacen stav.

314
16. Filozofija I. Kanta
16.1. Uvod

Možda smo trebali na pocetku našeg razmatranja o uvodu u filozofiju znanosti


zapoceti s Kantom jer njegova filozofija predstavlja cvornu tocku suvremene filozofije
uopce, pa u tom kontekstu ima odgovarajuce implikacije i na probleme znanstvene teorije.
Poslije njegove filozofije nitko nije ostao indiferentan prema njenim rezultatima bez obzira
da li .promišljanje provodilo u afirmativnom ili ne afirmativno odnosu. Tako, na primjer,
vidjeli smo kako se logicki pozitivizam odnosio prema metafizici uopce, pa dakle jednim
dijelom i Kantov filozofski sustav, negacijski deplasira njihove iskaze kao besmislene, ali
ipak kljucna mjesta u stavu logickog pozitivizma predstavlja razdioba na analiticke i
sinteticke sudove koje je upravo Kant jasno razgranicio.
Mi cemo u ovom kratkom razmatranju Kantovog promišljanja osvrnuti samo na one
elementarnim pozicijama koje se cine primjerene našem uvodu. Uglavnom cemo obratiti
pozornost na njegovo najvažnije djelo Kritiku cistog uma.
Immanuel Kant (1724-1804) nije doduše prvi postavio kriticki problem, ali ga je
sigurno toliko zaoštrio kao nitko prije njega, dok su njegova rješenja uvelike zaokrenula
tijek europske filozofske misli. Nakon Kanta mora svaki metafizicar najprije nastojali dati
što bolje utemeljenje metafizici prije nego što ce poceti izlagati svoje metafizicke
postavke. Kantov je izazov bio povod da se u filozofiji uopce uocio i poceo rješavali
kriticki problem i da se uvela kritika kao posebna školska disciplina.
Kantovi raniji radovi više se bave znanošcu nego filozofijom i cini se kako ta
cinjenica nije nevažna za njegov kasniji filozofski razvoj. Posebice, kasnije u njegovo
povjerenje Newtonove klasicne mehanike kao uzora ispravne teorije. Poslije zemljotresa u
Lisabonu on je pisao o teoriji zemljotresa, a napisao je jednu raspravu o vjetru i kratak
ogled o pitanju da li je zapadni vjetar u Europi vlažan zbog toga što je prešao Atlantski
ocean itd. Njegov najznacajniji znanstveni spis je njegova Opca povijest prirode i teorije
kozmosa (1755), koji anticipira Laplasovu hipotezu o maglinama i izlaže moguce porijeklo
Suncevog sustava. Neki odjeljci ovog djela su izuzetni i ono ima tu zaslugu što je otkrilo
jednu hipotezu koja se cini plauzibilnom.
Njegovo, ipak, prvo znacajno djelo jeste Kritika cistog uma i to prvo izdanje 1781.
god. a drugo 1787.god. Mi cemo se uglavnom zadržati na neki odlomcima ovog dijela.
Kartko možemo reci da je cilj ovog djela da dokaže kako, iako nijedna naša spoznaja ili
saznanje ne nadmašuje iskustvo, ono je pored toga djelomicno a priori i nije izvedeno
indukcijom iz iskustva.
Kant u predgovoru 2. izdanju svoje Kritike cistog uma, u travnju 1787, usporeduje
svoje djelo s Kopernikovim prevratom, zacijelo, u suprotnom antropocentricnom smislu.
Prema njegovoj ocjeni, tadašnja je filozofija robovala objektu nastojeci da ljudske
predodžbe i spoznaju izvede iz svojstava vanjskih predmeta. Promašaj te teorije
preslikavanja ponukao je königsberškog filozofa na radikalan preokret. Dok je stara
metafizika polazila od nekih intuitivno dokucenih ili samo-po-sebi razumljivih principa,
iskustvo biva od sada polazištem i kriterijem spoznaje. Interpretirajuci iskustvo na svoj
poseban nacin, engleski empiristi, narocito s Lockeom, pokušavaju od osjetila, utisaka,
dojmova ili impresija izgraditi svu našu spoznaju, pri cemu te otiske ili impresije shvacaju
vjernim korelatom vanjskih stvari. Nakon Humeove analize postalo je jasno da takav
empiristicki pristup ne može utvrditi zakone prirodnih znanosti, i tako je empirizam došao u
proturjecje sa svojim «budenjem». Probuden tom Humeovom skepsom iz metafizicke
drijemeži, kako sam veli, Kant preokrece taj temeljni odnos izmedu subjekta, impresija i

315
objekta i dolazi do radikalne tvrdnje: Um uvida samo ono što sam iznosi prema svojem
nacrtu.388
Ono što je u startu bitno jeste strtoga diferencijacija sudova i to u dvije razine; s
jedene strane postoji razlika izmedu “analiticnih” i “sintetickih” sudova, a sa druge strane
razlika izmedu sudova “a priori” i “empirijskih” sudova. Jedan “analiticni” sud jeste onaj u
kome je predikat dat u cijelosti ili djelom u subjektu; na primjer, »jedan visok covjek jest
covjek« ili »jedan istostranicni trokut jest trokut«.Ovi sudovi proizlaze iz logickog zakona
kontradikcije jer zastupati mišljenje da jedan visok covjek nije covjek bilo bi proturjecno sa
samim sobom. Jedan “sinteticki” sud jest onaj koji nije analiticki i to su svi oni sudovi koji
ce svoj izvor imati u iskustvu. Mi ne možemo, prostom analizom pojmova otkriti istine kao
što su na primjer: »Utorak je bio kišni dan«, ili »Napoleon je bio veliki general«. Ali Kant,
za razliku na primjer od Leibniza i svih ranijih filozof, nece da prizna da su svi sinteticki
sudovi poznati samo preko iskustva. Ovdje dolazi druga razdioba.
Jedan “empirijski sud” jest takav sud kojim mi ne možemo znati izvan culne
percepcije, bilo naše bilo nekog drugog cije svjedocanstvo prihvacamo. U ovu vrstu
spadaju cinjenice, na primjer, iz povijesti i zemljopisa. Takvi su i znanstveni zakoni kako
god naše znanje o njihovoj tocnosti ovisi od promatranih cinjenica. S druge strane, jedan
sud a priori jeste takav sud koji, iako može da bude “izvucen” iz iskustva, kada se upozna
izgleda kao da ima jednu drugu osnovicu, a ne iskustvo. Navedimo jedan jednostavan
primjer; dijete koje uci aritmetiku može se pomoci time što ce mu se dati da vidi dva piljka,
a zatim druga dva piljka, i što ce mu se reci da je dobio ukupno cetiri piljka. Ali kada je
ono shvatilo opci sud da su “dva i dva cetiri”, ono više ne trži potvrdu pomocu primjera;
sud ima jednu izvjesnost koju indukcija ne može nikada dati jednom opcem zakonu. Dakle,
svi sudovi ciste matematike u ovom smislu su «a priori». Možda je situacija s matematikom
relativno jasna, ali što je sa prirodnim znanostima i njihovim zakonima. Ovdje posebno
mjesto zauzima zakon kauzaliteta (uzrok-posljedica) koji predstavlja osnovicu svake
znanosti.
Ovom problemu cemo se vratiti kasnije a sada obratimo pozornost kako je ovaj
problem riješio ili pokušao da riješi D. Hume. On je dokaza da zakon kauzaliteta nije
analiticki i zakljucio je da mi ne možemo biti sigurni u njegovu izvjesnost. Kant je
prihvatio gledište da je ovaj zakon sinteticki, ali je ipak smatrao da je poznat a priori. On je
držao da su aritmetika i geometrija sinteticke, ali isto tako da su a priori. Tako je došao
dotle da je svoj problem formulirao rijecima: »Kako su mogucni sinteticki sudovi a prior?«
Odgovor na ovo pitanje, zajedno s njegovim posljedicama, sacinjavaju glavnu temu Kritike
cistoga uma.
Prema Kantu, vanjski svijet uzrokuje samo materiju našeg culnog osjeta, ali naš
mentalni mehanizma rasporeduje tu materiju u prostoru i vremenu i stvara pojmove preko
kojih mi stvaramo iskustvo. Odavde slijedi jedna bitna posljedica a to je da “stvari po
sebi”, koji su uzroci naših utisaka, nespoznatljivi su; one nisu u vremenu ili prostoru, one
nisu supstancije, niti se mogu opisati ijednom od onih opcih pojmova koje Kant naziva
“kategorijama”. Moramo napomenuti da se ovdje moramo cuvati prenaglašenog
zakljucivanja, jer na primjer, kao što su prostor vrijeme forme zora pa samim tim su dio

388 To se može stavili i za motto njegovu glavnom djelu, a trebalo mu je mnogo razmišljanja i hrabrosti da
izrece nešto takvo što ce svakako jako zacuditi citatelje. Dok se ne razumiju razlozi koji su vodili Kanta do te
filozofske pozicije, lako ga se može naprecac strpati medu subjektivne idealiste ili solipsiste i tako si uskratiti
pristup u nove vidike koje je Kant otvorio svojom transcendentalnom filozofijom. Poput drugih genijalnih
otkrivatelja nije ni Kant bio ni neprotuslovan ni dosljedan i sam je precijenio ono manje važno, a mnogo što
autenticno strpao u fusnote. Iz tih naknadnih pribilješki i pribjegavanja prakticnom umu vidi se koliko je
autorova prvobitna sigurnost bila podgrižena i kako se citava tvrdava cistog uma urušavala u vjecnu ljudsku
nedoumicu. Stoga nam i valja Kanta podici iz tih sumnji i slutnji do suvremene misli.

316
našeg subjektivnog perceptivnog aparata, cesto se na osnovu ovog tvrda da oni nemaju
svoju objektivnu egzistenciju. Kant to nije tvrdio, jer ta tvrdnja o ne postojanju je isto što i
tvrdnja o postojanja, tako da je prava interpretacija da mi ne možemo znati dali nešto takvo
postoji kao što su objektivno vrijeme i prostor.
Postoje takoder i pojmovi a priori; to su dvanaest kategorija, koje Kant izvodi iz
formi silogizma. One su subjektivne u onom sitom smislu u kome su subjektivni prostor i
vrijeme – to ce reci da je naša duhovna konstitucija takva da se one mogu primijeniti na sve
ono što je u našem iskustvu – ali nema razloga za pretpostavku da su one primjenjive i na
stvari po sebi. Medutim, što se tice uzroka postoji jedna nedosljednost, pošto Kant smatra
da su stvari po sebi uzroci culnih osjeta, a da su slobodna htijenja uzroci dogadanja u
prostoru i vremenu. Ova ne dosljednost nije slucajna omaška, ona je bitan dio njegovog
sustava.
Veliki dio Kritike cistog uma bavi se time da dokaže greške koje nastaju kao
posljedica toga što se prostor i vrijeme ili kategorije primjenjuju na stvari koje nismo
iskusili. Kada se to cini onda, po Kantu, nastaju “antinomije” – to ce reci uzajamno
proturjecni sudovi koji može prividno može biti dokaza. Kant daje cetiri takve antinomije,
od koji se svaka sastoji od teze i antiteze.
U prvoj teza glasi: »Svijet ima pocetak u vremenu, a i prostorno je takoder
ogranicen«. Antiteza glasi: »Svijet nema pocetak u prostoru i vremenu«. Druga antinomija
tvrdi da postoje dvije vrste kauzaliteta; jedna se slaže sa zakonima prirode, a druga sa
zakonima slobode; antiteza smatra da postoji samo kauzalnost koja se slaže sa prirodnim
zakonima. Treca antinomija dokazuje da svaka složena supstancija istodobno i jest i nije
sastavljena od prostih dijelova. Cetvrta antinomija dokazuje da postoji i da ne postoji jedno
apsolutno nužno Bice.389
Sigurno je da Kant nije bio prvi koji bi postavio i rješavao navedena pitanja. No
pružena rješenja Kanta nisu mogla zadovoljiti prije svega zbog toga što je na polju
metafizike jedva moguce naci jednodušnost u postignutim rješenjima koja bi unaprijedila
metafiziku kao znanost i osigurala joj casno mjesto medu drugim znanostima. Vec smo
u uvodu napomenuli kako se Kant tuži da je metafizika, umjesto da bude kraljicom svih
znanosti, postala poprištem beskrajnih prepirki. U isto su vrijeme matematika i prirodne
znanosti ucinile velik napredak. Kod njih nalazimo široko polje opce priznatih i
prihvacenih spoznaja u koje nitko više ozbiljno ne sumnja. Takvi su uspjesi metafizici
ostali prikraceni pa su ljudi postali indiferentni prema njoj. To je potaklo Kanta da se lati
kritickog istraživanja temelja metafizike, a to istraživanje znaci dovodenje metafizike
pred sudište uma. Time je Kant povezao metafizicki i kriticki problem. Kant naime
napominje, da njegova kritika nije kritika knjiga ni sustava, nego kritika spoznajne
moci uopce, »kritika moci uma s obzirom na sve one spoznaje za kojima on može težiti
neovisno od svakog iskustva« 390 Jasno je da metafizicke spoznaje moraju biti spo-
znaje a priori pa se zato prvo pitanje o mogucnosti metafizike svodi na pitanje; kako nas
um može spoznavati a priori, tj. mimo svakog iskustva.
Kant odbacuje Lockeovu teoriju da se svi naši pojmovi konacno moraju svoditi na
iskustvo, ali on odbacuje i protivnu teoriju o urodenim idejama. Nasuprot tome Kant drži
da postoje principi i pojmovi koje naš um izvodi iz samog sebe ali potaknut iskustvom.
Kanta ne zanimaju psihološka istraživanja naravi našega uma. On želi otkriti ciste
uvjete naše ljudske spoznaje kao takve, tj. formalne elemente ciste svijesti. Takvo
istraživanje Kant zove “transcendentalnim”. »Ja nazivam transcendentalnom svaku
spoznaju koja se ne bavi predmetima, nego našom spoznajom predmeta ukoliko ona treba

389 Ovaj dio “Kritike” jako je utjecao na Hegela, cija se dijalektika u cijelosti služi antinomijama.
390 I.Kant, Kritik der reinen Vernunf, Hamburg,1971; Kritika cistog uma, preveo Viktor Sonnenfeld, Zagreb,
1984, god, A. XVII.

317
da bude moguca a priori«391 Jedan od glavnih zadataka Kritike cistog uma sastoji se u
tome da pokaže koji su to uvjeti naše spoznaje.
Sam Kant je bio iz pocetka pod utjecajem “starog dogmatizma”, i njega je obuzimao
“dogmatski drijemež”, koji je u Njemackoj u to vrijeme izazvala Wolffova filozofija. Tako
je bilo opce stanje njemacke filozofije sredinom osamnaestog stoljeca. Autoritet
Leibnizove filozofije bio je u Njemackoj približno isti kao autoritet Descaretsove filozofije
u Francuskoj ili Lockeove filozofije u Engleskoj, ali ono što je kod Leibnizovog
sljedbenika Wolffa ostalo od njegove filozofije, bilo je lišeno najdragocjenijeg pozitivnog
sadržaja koji je sam Leibniz unosio u svoje metafizicke spekulacije svojim znanstvenim i
filozofskim genijem, a narocito svojim izuzetnim smislom za matematiku, te se tako ona
pretvorila u ogranicenu racionalisticku dogmatsku spekulaciju, bez realnih mogucnosti i
perspektive daljnjeg razvoja. Zato ta filozofija nije bila kadra da se suocava sa velikim
problemima svoga vremena, a prije svega sa onim problemima spoznaje, koji su izbili u
prvi plan ( problemi metode, prije svega), uslijed razvitka znanosti i radanja modernog
gradanskog društva.
Kant je, medutim, vec u svojoj mladosti, kao što smo rekli, pokazao veoma živi
interes upravo za probleme znanstvenog i društvenog razvoja. Newtonova fizika inspirirala
ga je za hipotezu o postanku Suncevog sustava, što se, uostalom, vidi i u samom naslovu
rasprave u kojoj je on tu hipotezu objavio.392 Isto se može reci za njegovu ideju o
zakonitosti svjetske povijesti. On je, njime, bio uvjeren da ce se naci covjek koji ce biti u
stanju da utvrdi vodecu nit u svjetskoj povijesti isto onako kao što je Kepler »na
neocekivani nacin podvrgao odredenim zakonima ekscentricne putanje planeta«, ili kao što
je Newton »objasnio zakone iz jednog opceg prirodnog uzroka«.393 Mladog Kanta
pokretala je uopce misao da filozofski osnuje Newtonovu znanstvenu teoriju i ta ga misao
nije napuštala ni kasnije kad je pisao Kritiku cistoga uma. Može se cak reci da njegovo
ispitivanje mogucnosti i granica “ciste” prirodne znanosti u Kritici cistoga uma – traženje
odgovora na pitanja koja su mu se postavila kada je poceo pomišljati da kritika spoznaje
može dovesti u sumnju izvjesnost znanstvenog iskustva, stecenog, prije svega,
impozantnim razmjenama velikih Glilejevih, Kopenikovih, Keplerovih, Newtopnovih i
drugih velikih otkrica, koja su omogucila razvoj moderne znanosti. A kada se nešto kasnije
utjecajima Newtonove fizike pridružio još i utjecaj revolucionarnih ideja J. J. Rousseaua i
kada se kod Kanta rodilo uvjerenje da je Rousseau svojim gradanskim individualistickim
romantizmom, koji je u Njemackoj djelovao kao pokretac davno zapretanih snaga, misli i
osjecanja, otkrio istinu o pravoj “prirodi” ljudskog bica isto onako kao što je Newton otkrio
istinu o objektivnoj prirodi svijeta, bio je to ne samo pocetak Kantovog oslobadanja od
stare dogmatske Wolffove metafizike i njemacke školske filozofije uopce, vec i pocetak
konstituiranja buduce filozofije transcendentalne idealizma. Koliko su upravo ti utjecaji,
Newtonovi i Rousseauovi, bili presudni u Kantovom misaonom formiranju, svjedoci
priznanje samog Kanta da su oni bili njegova dva najveca ucitelja.
Ali ma koliko bili presudni ti utjecaji da se u Kantu pocne buditi težnja za novom
filozofskom teorijom, za filozofskim uopcenjem onih otkrica u prirodi savjeta i covjeka
koja su u moderno doba potpuno izmijenila tijek razvoja filozofije, tek je upoznavanje sa
Humeovim kritikom stare metafizike izazvalo ona veliki preokret u Kantovom misaonom
razvitku kojim ustvari pocinje takozvani kriticki period njegove filozofije. U predgovoru za

391 Ibid. A12, B25.


392 Naslov navedenog djela glasi u izvornom obliku: “Allgemine Naturgeschichte und Theorie des Himells
oder Versuch von der Verfassung und dem mechanischen Urspruge des ganzen Weltgebäudes nach
newtonischen Grundsätzen abgehandelt“ ( 1755 )
393 I. Kant, Idee zu einer allgemeinen Geschichte in weltbürgerlicher Absicht, Kant’s Werke, Bd. VIII,
Berlin, 1912.

318
raspravu »Prolegomena za svaku buducu metafiziku«, koju je napisao dvije godine poslije
objavljivanja Kritike cistoga uma (1763), kao sažeto objašnjenje ideja Kritike cistoga uma,
koje nisu naišle na dovoljno razumijevanje, sam Kant je to objasnio ovim rijecima: »Od
Lockeovih i Leibnezovih pokušaja, ili, štoviše, od postanka metafizike, dokle seže njena
povijest, nije se dogodilo ništa što bi u pogledu sudbine ove znanosti moglo postati
odsutnije nego napad Davida Humea na nju. On nije unio svjetlo u ovu vrstu saznanja, ali
je ipak skresao iskru kojom je zacijelo mogao zapaliti svjetlo da se namjerio na podesan
trud, cije bi se tinjanje brižljivo podržavalo i podešavalo.«
Ustvari njegova se filozofija razvijala u opreci, ali i pod jakim utjecajem dviju struja
mišljenja, britanskog empirizma od Lockea do Humea i njemacke metafizike od Leibniza do
Wolffa. On zamjera Leibnizu i Wolffu što su osjetilno iskustvo shvacali kao nešto nejasno
prema intelektualnoj spoznaji. I jedan i drugi polazili su od tocno odredenih objekata
svijeta. Dok intelekt te objekte jasno uvida, oni se kroz naša osjetila tek mutno ili zbrkano
odražavaju. Nasuprot tome piše Kant vrlo oštro, kako naša cijela osjetilnost nije ništa drugo
nego zbrkana predodžba predmeta, koja jedino sadrži ono što njima po sebi pripada, ali to
samo gomilanjem oznaka i parcijalnih predodžbi, jest krivotvorenje pojma osjetilnosti i
pojava, što cini citavo to naucavanje beskorisnim i praznim.
Kant jasno kaže, i to stalno opetuje, da stvari kakve nam se javljaju u iskustvu nisu
onakve kakve su po sebi niti su njihovi odnosi onakvi kakvi su po sebi, nego su to stvari
našeg, ljudskog iskustva, što znaci da ne bismo ništa o njima mogli reci kad bismo
uklonili svoju ljudsku osobnost. Što god spoznajemo o stvarima, to mi, ljudi, spoznajemo,
sa svojom karakteristicnom strukturom. Kant ce, prelazeci preko tog prirodnog stanovišta
zakljuciti: »I tako dapace fizika zahvaljuje revoluciju svog nacina mišljenja jedinoj
dosjetki, onoj da um traži u prirodi ono što je sam u nju stavio. Time biva apriorno
uvedeno. Prihvativši zakljucak empirista da iskustvo ne može našim sudovima dati
opcenitu i strogu valjanost, Kant može ovako definirati apriornu spoznaju:
Biva li dakle kakav sud mišljen u strogoj opcenitosti, tj. tako da se nijedna iznimka
ne može smatrati mogucom, tad nije izveden iz iskustva nego je upravo valjan a priori.
Empirijska je opcenitost prema tome tek samovoljno povišenje valjanosti, naprotiv gdje
stroga valjanost pripada bitno sudu, to bitno pokazuje na osobit izvor spoznaje, naime na
sposobnost spoznaje a priori. Nužnost i stroga opcenitost su dakle sigurne oznake stanovite
spoznaja a priori i nerazrješivo pripadaju jedna drugoj.
Kantovo je bilo polazište da iskustvo pobuduje um da bi spoznao što je vec u njemu.
Proucavajuci gibanje planeta, um (Newtonov) uvida svoje vlastite oblike i kategorije koje
unosi u iskustvo i kojima sreduje empirijske podatke. Prema tim Kantovim sudovima
moglo bi se smjesta zakljuciti da se tu radi o potpunom obratu od objektivne orijentacije na
krajnje subjektivno stajalište.
Postoje sigurno empiricki uvjeti za spoznaju predmeta. Takav je uvjet svjetlo za naše
oko s objektivne strane i zdravo oko sa strane subjekta. No Kanta ne zanimaju u
prvom redu empiricki vec ne-empiricki uvjeti ili cisti uvjeti ljudske spoznaje. Rijec cist
u Kantovoj terminologiji znaci neovisnost od svih utisaka empirijsko-osjetnog opažaja.
Kanta zanimaju nužni uvjeti spoznavanja predmeta koji vrijede za svakog covjeka. Kad
Kant govori o spoznaji a priori, onda ne misli na tzv. relativni a priori, tj. ukoliko na
temelju prošlog iskustva unaprijed znamo kakav ce biti ucinak neke radnje. Kant misli na
spoznaju koja je apriorna u odnosu prema bilo kojem iskustvu. Cista apriorna spoznaja
kod Kanta ne znaci, medutim, spoznaju koja bi bila nazocna u ljudskom duhu još prije
svakog iskustva, nego nastaje samo prilikom iskustva. Tu možemo navesti cesto citirane
Kantove rijeci kojima on pocinje uvod u drugo izdanje Kritike cistog uma. »Da svaka
naša spoznaja pocinje iskustvom, o tome se uopce ne može sumnjati; cime bi, naime,
inace mogla naša spoznajna moc biti probudena na izvršenje kad se to ne bi zbivalo

319
pomocu predmeta koji podražuju naša osjetila [...] No premda svaka naša spoznaja pocinje
iskustvom, ona ipak ne proizlazi potpuno iz iskustva«.394 Kant se, dakle, donekle slaže s
empiristima kad kaže da svaka naša spoznaja pocinje iskustvom. Naša spoznajna moc
mora biti pokrenuta iskustvom, u prvom redu osjetilima, koja su pod utjecajem
izvanjskih predmeta. No on se udaljava od empirista cim naglašava da naša kognitivna
sposobnost iz same sebe nadopunjuje apriorne elemente spoznaje, pri cemu je iskustvo
samo poticaj.
Zašto je Kant uvjeren da postoji apriorna spoznaja? On se slaže s Humeom da se
iz iskustva ne može izvesti striktno univerzalna spoznaja, ali za njega je jasno da takva
striktno univerzalna spoznaja postoji i to kod znanosti u matematici, a kod najopcenitije
uporabe razuma u iskazu; svaka promjena mora imati svoj uzrok. Kant tako odbacuje
Humeovo psihološko tumacenje porijekla naših pojmova na osnovi asocijacije ideja.
Nužnost koju imamo kod spomenutih apriornih spoznaja nije, po Kantovu mišljenju,
samo subjektivna, kako je to tvrdio Hume Ustanovivši da je apriorna spoznaja moguca,
Kantu se namece odlucujuce pitanje kako je ta spoznaja moguca. No na polju spekula-
tivne metafizike je i sama cinjenica apriorne spoznaje nesigurna.
Hume je uglavnom pošao od jednog jedinoga, ali važnog, pojma metafizike, od pojma
veze, uzroka i posljedice (dakle, i od pojma sile i radnje, koji je iz njega izveden itd.), pa je
zahtijevao da um, koji tvrdi da ga je proizveo u svom krilu, odgovori kojim on pravom
misli da nešto može biti takvog kvaliteta da se, ako je postavljeno, zbog toga nužno mora
postaviti i nešto drugo, buduci da to znaci pojam uzroka. On je nepobitno dokazao da je
umu sasvim nemogucno a priori i na temelju pojmova pomišljati takvu vezu jer ona
sadržava nužnost. Medutim, ne može se nikako uociti kako iz toga razloga što nešto jest
nužno, mora biti i nešto drugo i kako se može uvesti pojam a priori o takvoj vezi. Iz toga je
zakljucio da um sebe tim pojmom potpuno zavarava, da ga pogrešno smatra za svoje
vlastiti dijete, jer on nije ništa drugo nego bastard mašte, koja je oplodena iskustvom
dovela izvjesne predstave pod zakon asocijacije i subjektivnu nužnost, tj. naviku koja iz
toga proizlazi, podmece kao objektivnu nužnost na temelju spoznaje. Iz toga je, opet,
zakljucio da um nema nikakve moci da pomišlja takve veze, pa makar samo u opcenitosti,
jer bi tada njegovi pojmovi bili proste izmišljotine, a sva njegova saznanja, koja tobože a
priori postoje, ne bi bila ništa drugo nego lažno obilježena obicna iskustva, što znaci
upravo toliko da uopce nema metafizike, pa da je i ne može biti.«395
Glavni Humeov prigovor metafizici svodi se, po rijecima Kanta, na to da pojam
uzroka i posljedice nema objektivnu nužnost ili objektivnu važnost, vec je samo od mašte,
koja je, oplodena iskustvom, izvjesne predstave dovela pod zakon asocijacije, pa
subjektivnu nužnost podmece za objektivnu na temelju iskustva. Kant je, nesumnjivo, bio
ne samo Humeov sljedbenik vec i sljedbenik engleskih empirista uopce. On je naglašavao
da svaka spoznaja pocinje iskustvom, ali ma koliko bilo neosporno da je Humeova
filozofija uopce jedan od osnovnih i najznacajnijih izvora njegove filozofije, neosporno je
takoder da je on kao veliki filozofski i znanstvenici duh znao i sam da su moderna spoznaja
o svijetu i covjeku zasnovana na konkretnim empirijskim istraživanjima modernih znanosti
i da nema i ne može biti filozofije, a pogotovo znanosti, ako se podcjenjuje znacaj iskustva
za spoznaju onako kako su cinili nacionalisti. Zato, možemo reci, da je Kant poceo
razmišljati o mogucnosti izmirenja racionalizma i empirizma, a isto tako o mogucnosti da
se metafizika uskladi s rezultatima modernih znanstvenih istraživanja. Složenost ovog

394 Ibid. str. B1


395 I. Kant, Prolegomena za svaku buducu metafiziku, u Dvije rasprave, Matica hrvatska, Zagreb, 1953.
str.9.

320
problema, možda, objašnjava tajnu njegove šutnje od 1769 do 1781. godine.396 Koliko je
taj problem bio znacajan za postanak Kritike cistoga uma, pokazuje zorno pocetak
predgovora, koji je Kant napisao za njeno prvo izdanje gdje govori o metafizici kao o
podrucju proturjecnosti i “beskrajnih prepirki”.
U tim “prepirkama” sukobljavale su se dvije glavne vrste protivnika, koji su privlacili
Kantovu pozornost: dogmaticari, koji su prevladavali u pocetku, i skeptici, koji su kasnije
uzeli maha. I sam Kant je bio u situaciji da se opredijeli za jednu ili za druge. Sa
dogmaticarima je imao iskustvo, kao što smo vec rekli, u pocetku svog filozofskog razvoja,
a ideje skeptika upoznao je kod Humea. Ravnodušan nije nikako mogao da ostane i to ga je
navelo da svoj položaj opiše na ovaj nacin:
»Uzaludno je, naime, htjeti vještacki pokazivati ravnodušnost prema takvim
ispitivanjima, ciji predmet ne može biti ravnodušan ljudskoj prirodi. Osim toga, oni vajni
indiferentisti, ma kako željeli da se sakriju, dajuci školskom jeziku neki popularan ton, ipak
neizbježno zapadaju, ukoliko uopce nešto misle, u metafizicka tvrdenja, prema kojima su
ipak pokazivali toliko preziranja. Medutim, ova ravnodušnost, koja se javlja usred cvjetanja
svih znanosti i pogada narocito one znanosti, cijih bi se spoznaja, ako bi ona bila moguca,
covjek najmanje odrekao, jeste ipak jedan fenomen koji zaslužuje pozornost i razmišljanje.
Ova ravnodušnost, ocigledno, nije posljedica lakomislenosti, vec sazrele sposobnosti za
sudenje jednog stoljeca, koje više ne želi da se ometa prividnim spoznajama; ona osim toga
predstavlja poziv upucen umu da ponovo preuzme najteži od svih svojih poslova, naime,
spozna samoga sebe i da ustanovi jedan vrhovni sud koji ce ga osiguravati u njegovim
opravdanim ciljevima, a koji bi, naprotiv, mogao otkloniti sve ne osnovane pothvate, ne
silom vlasti, vec na osnovu svojih vjecnih i nepromjenljivih zakona, a taj vrhovni sud jeste
samo i jedino Kritika cistoga uma.«397
Tako se, po objašnjenju samog Kanta, rodila ideja ovog djela, koju je on shvatio kao
kritiku moci uma »s obzirom na sve one spoznaje za kojima on može težiti neovisno od
iskustva«. Kant je smatrao da je glavna mana dogmatskog racionalizma što mu nije »palo
na pamet da unaprijed pripremi sebi tlo na osnovu kritike organa, naime, samoga cistoga
uma: jedan nedostatak, koji se ne može toliko pripisati njemu, vec, naprotiv, dogmaticnome
nacinu mišljenja njegovoga doba, te u tome pogledu ne mogu ciniti jedan drugome nikakve
prijekore ni filozofi njegova vremena, ni filozofi svih ranijih vremena.«398
Ipak je kritika došla, ali iz redova empirista. Hume je htio da zna da li se cisto
empirijskim putem može doci do pojmova o stvarnosti koji imaju opcost i nužnost
znanstvenih iskaza. Sam nije mogao naci nikakav drugi odgovor, nego da pojam uzroka i
posljedice nema u sebi tu opcost i nužnost, pošto se zasniva na iskustvu, i tako je pitanje
ostalo otvoreno. To je bila granica do koje je došao empirizam XVIII stoljeca. A Kant nije
htio da se pomiri s Humeovim zakljuckom, jer je htio da ide dalje od njega i empirizma.
Naime, htio je da njegov polazni stav bude sukladno s onim ugledom iskustva koji su
zauvijek utvrdile moderne znanosti, ali da ga to ne odvede u teškoce u koje su Berkeley i
Hume zapali. Vec u prvoj recenici uvoda u svoju Kritiku cistoga uma on je zauzeo stav
kome ni sam J. Locke ne bi imao ništa da zamjeri: »Da sve naše spoznaje pocinju sa
iskustvom, u to se ne može sumnjati; jer što bi inace moglo da pobudi moc spoznaje na
upražnjavanje svoje funkcije, ako to ne bi ucinili predmeti koji pobuduju naša cula te
djelomicno sami sobom proizvode predstave, djelomicno pak pokrecu funkciju našega
razuma da ove predstave usporeduje, da ih spaja ili razdvaja, te da tako sirovi materijal
culnih utisaka preradi u takvu spoznaju predmeta, koje se zove iskustvo? Dakle, u pogledu

396 Pošto je postao profesor logike i metafizike, Kant je za tih deset godina objavio svega nekoliko spisa bez
veceg znacaja, iz oblasti antropologije i pedagogije.
397 I. Kant, Kritika cistog uma, Kultura, Beograd, 1970. str. 6 – 7.
398 Ibid. str. 31-32.

321
vremena, nijedna spoznaja u nama ne prethodi iskustvu i sa iskustvom pocinje svaka
spoznaja.« 399
Tu je Kant, medutim, odmah i napustio empirizam, jer se kod njega i dalje zadržala,
da tako kažemo, iluzija da svojim transcendentalnim idealizmom treba da pomiri
empirizam i racionalizam i on je prethodnom svom stavu odmah dodao da, iako cjelokupna
spoznaj pocinje sa iskustvom, ipak ne proistjece sve spoznaj iz iskustva i da »postoji bar
jedno potanje koje je potrebno još bliže prouciti i koje se nasmije odmah prema prvom
izgledu odgurnuti kao savršeno, naime: da li ima takve spoznaje, koje je neovisno od
iskustva, pa cak i od svih culnih utisaka?«400
Kad je nakon prvog izdanja Kritike bio optuživan zbog subjektivizma i
psihologiziranja, Kant se u predgovoru 2. izdanju branio od tih prigovora, a i samog su ga
mucile nedoumice, o cemu najbolje svjedoci poduža, sitno napisana, ali vrlo zamašna
fusnota. Vec je Voltaire napomenuo da, ako tko ospori opstojnost vanjskih predmeta, nitko
mu nece moci suprotno dokazati. Tu nemogucnost dokaza zove Kant skandalom filozofije
i sam iznosi, kako kaže, jedini dokaz objektivne realnosti, ne baš uvjerljiv. On polazi od
toga da je svjestan svog bivstva u vremenu. No sve odredenje vremena pretpostavlja da
nešto ustraje u opažanjima. U toj važnoj fusnoti Kant modificira izvode iz 1. izdanja
Kritike i piše:
»Ali ovo ustrajno (das Beharrliche) ne može biti neki zor u meni. Jer svi razlozi odre-
denja mog bivstva koji se nalaze u meni jesu predodžbe i kao takvima im treba nešto
ustrajno što se od njih razlikuje i spram cega njihova mijena... može biti odredena.«401
Kant brani taj svoj dokaz od ocekivanih kritika i dalje piše: »Protiv toga ce se dokaza
po svoj prilici reci, ja sam ipak neposredno svjestan samo onoga što je u meni, tj. svoje
predodžbe vanjskih stvari i prema tome ostaje neriješeno da li nešto korespondira izvan
mene ili ne. Medutim ja sam unutarnjim iskustvom svjestan svoje opstojnosti u vremenu, a
to je više nego da sam svjestan svoje predodžbe... Ova svijest moje opstojnosti u vremenu
je dakle identicno spojena sa sviješcu odnosa spram necega izvan mene, i to je dakle
iskustvo, a ne utvara ... to je ono što nerazrješivo veže vanjsko s mojim unutarnjim
smislom ... «402
Iskustvo se po Kantu i ne bi moglo zbiti kad ne bi dijelom bilo vanjsko, a dijelom
unutarnje. Ali, »kako se to sjedinjuje«, ne može se dalje objasniti, zakljucuje Kant svoju
fusnotu u agnostickoj rezignaciji. Te duboke dvojbe izbjegle su mnogim Kantovim
sljedbenicima i protivnicima koji su vidjeli pred sobom impozantnu, petrificiranu tvrdavu
uma, a ne djelo covjekove pronicljivosti i nedoumice. Ako se i ponudenom dokazu vanjske
stvarnosti može štošta prigovoriti, važno je tu istaci što je pisac držao utvrdenim, a to je
jedinstvo unutarnjeg i vanjskog, subjektivnog i objektivnog, u ljudskom iskustvu i cinu.
Prema tome i onako proklamiran obrat od objekta na subjekt i nije bio onako
kopernikanski kao što je sam autor povjerovao; cak bi se kasnije toliko isticano jedinstvo
subjekta i objekta (pa i osnovna Marxova teza o Feuerbachu) moglo svesti na citirano
mjesto Kritike. No Kantov genij nije ostao pri kakvu obrtanju filozofskih termina i njihovu
isto tako površnom sjedinjavanju, nego je neumorno tražio autenticno znacenje ispod
izlizane i obesmišljene upotrebe rijeci. I u tim potragama bila je znanost živi, bistri izvor
odakle je srkao cisti um – da li konacnu spoznaju?
Kroz citavu svoju Kritiku poziva se K.ant stalno na Euklidovu geometriju i
Newtonovu mehaniku, a tek prigodice uzima primjere iz drugih podrucja istraživanja
(osim dakako logike koja ga mnogo zaokuplja, ali gdje ga jako veže baština vec zastarjelog

399 Ibid. str. 37.


400 Ibid. str. 37.
401 Ibid.str. 88.
402 Ibid.str.67.

322
Aristotela). Strogost i zaokruženost tih dvaju sustava toliko ga fasciniraju da mu postaju,
kao i mnogima drugima, uzorom sigurne spoznaje i apsolutne istine. Usisavši od rana tu
neospornost geometrije i mehanike, ta i sam je pridonio shvacanju razvoja Newtonova
svemira, Kant postavlja kobno pitanje:
Kako je takva stroga, nužna i opcevaljana spoznaja moguca?
Empirijsko nam istraživanje ne može nikad dati takvu istinu. Dakle gdje da potraži-
mo izvor te apsolutne spoznaje? To istraživanje zove Kant transcendentalnim i dovest ce
ga doista preko ruba onoga što smo tako familijarno držali svojim svijetom, prirodom,
osobom. No na tom proboju ukazat ce nam se njegov putnicki štap natrulim, i morat cemo
pomno preispitati pitanje koje ga je pokrenulo.
Königsberški filozof prihvaca sa zadovoljstvom, kao što smo rekli, zakljucak
empirista da se iz golih opažanja ne može doci do strogih i univerzalnih zakona. Ali ipak, u
matematici, fizici i logici imamo takve apsolutne principe, konstatira Kritika cistog uma. I
stoga ti principi ne mogu imati svoje podrijetlo u iskustvu (kako ga je empirizam
shvacao): oni su 'cisti' od nesavršenih opažanja. Nakon te konstatacije ponavlja Kant
pitanja:
Kako je cista matematika moguca?
Kako je prirodna znanost moguca?
Bankrot empirizma 18. stoljeca, da upotrijebim Russellov izraz, potaknuo je Kanta
na izgradnju transcendentalne filozofije koja je trebala objasniti zašto je covjek u posjedu
stanovitih istina i zašto može mirno spavati a da mu se krov ne sruši nad glavom. Sam
Kant ovako objašnjava: »Prirodna znanost (physica) sadrži u sebi sintetske sudove a priori
kao principe. Navest cu samo par stavaka za primjer: da u svim promjenama tjelesnog
svijeta ostaje sacuvana kolicina materije ili da u svim prijenosima gibanja moraju hiti
jednake akcija i reakcija ...«403
Jer u pojmu materije ne pomišljam konstantnost nego jedino njezinu prisutnost u
prostoru ispunjenjem istoga. Dakle prelazim doista preko pojma materije da mu nešto
pridomislim što u njemu nisam mislio. Stavak nije dakle analiticki nego sinteticki, a ipak
je a priori mišljen, tako je i s ostalim stavcima cistog dijela znanosti.
Dioba znanosti na cisti dio i miješani (s opažanjima) i nije jako zgodna, ali uvažava
razlike i dublje strukture koje su izbjegle empiristima. Ocito je princip inercije drukcijeg
karaktera od kemijskog pravila da se vodik i kisik spajaju po konstantnim omjerima svojih
težina. Kad bi negdje u našoj okolini zatajio princip ustrajnosti, zgranuli bismo se, i citav
bi se svijet uzdrmao pod našim nogama. No opažana bi pravila o kemijskim spojevima
mogla biti i drukcija, a nikakav se protest ne bi javio u našem mišljenju; cak se i stvarno
opažaju ponekad odstupanja od takvih empirijskih pravila. »Cisti« dio u znanosti sadržan
je u sintetskim sudovima a priori. Pošto su euklidska geometrija i Newtonova mehanika tu
utvrdile, postavlja Kant svoje fundamentalno pitanje:
Kako su sintetski sudovi a priori moguci?
Glavne struje zapadnoeuropske filozofije nakon Kanta prolazit ce u sjeni tog pitanja.
Bez obzira na to da li taj apriorizam prihvacaju, odbijaju ili modificiraju, gotovo svi filozofi
bili su time zaokupljeni, i njihovi sustavi na ovaj ili onaj nacin daju na to odgovor.
Nasuprot plimi skepse svog stoljeca ustaje Immanuel Kant u obranu apsolutne istine i
strogih zakona. Pošto je engleski empirizam vrlo uvjerljivo pokazivao da iskustvo vodi
samo do nesigurne i nepotpune spoznaje, königsberški mislilac pribjegava cistom razumu
kao izvoru apsolutne istine. U drugom izdanju svoje Kritike cistog uma, koja je izašla 1787,
dakle šest godina nakon prvog izdanja, nakon što je pisac još jednom sve temeljito

403 Ibid.str. 43.

323
promislio, on odreduje što znaci spoznaja a priori, koje su njezine bitne karakteristike i
kako se razlikuju od svakodnevnih podataka.
Mi necemo u izlaganju pod spoznajom a priori razumjeti takve koji zavise od ovog
ili onog iskustvo, nego upravo ove koje su nezavisne od svakog iskustva. Nasuprot njima
stoje empirijske spoznaje, ili takve, koje su moguce samo a posteriori, tj. iskustvom. Od
spoznaja a priori zovu se one cistima kojima nije ništa empirijsko primiješano.
»Nade li se prvo stavak koji ju sa svom nužnošcu mišljen, tad je to sud a priori;
drugo... biva li neki sud mišljen u strogoj opcenitosti, tj. da nije dopuštena nijedna
iznimka, tad nije izveden iz iskustva, nego je upravo a priori valjan.«404
Prema tome bila bi spoznaja a priori nezavisna od iskustva, a karakterizirana nuž-
nošcu i opcenitošcu. Sudovi a priori su po Kantu Euklidovi aksiomi ili principi kauzal-
nosti da se sve promjene zbivaju vezom uzroka i posljedica. Važno je napomenuti da se
takvi Kantovi sudovi primjenjuju na iskustvo, on je sam stavio na pocetak svojeg
glavnog djela da ljudska spoznaja pocinje iskustvom, ali to ne znaci, kaže Kant, daje
sve izvedeno iz iskustva. Naprotiv, u iskustvu vec um primjenjuje svoje kategorije koje
uopce unose red i zakon u tijek percepcija (osjeta). Tako su apriorne kategorije u koji-
ma zakljucujemo sveukupnost, mnoštvo, jedinstvo, realnost, negacija, ogranicenje,
kauzalnost, supstancija, mogucnost, nužnost. Jedva da možemo išta izjaviti a da ne
mislimo u tim kategorijama. Kategorije uopce omogucuju strogu ili cistu znanost, što je
bio ideal istraživaca nakon objave Newtonove mehanike Philosophiae naturalis
principia mathematica, London, 1687.

16.2. Analiticki i sinteticki sudovi


Da bismo bolje razumjeli Kantovo tumacenje apriorne spoznaje, moramo svratiti
pozornost na njegovo razlikovanje izmedu analitickih i sintetickih sudova. Mi smo vec
govorili o ovoj razlici ali cemo ovdje pokušati ponoviti i podrobnije analizirati ovu
razliku. U analitickim je sudovima predikat vec, barem implicitno, sadržan u subjektu.
Takvi su sudovi samo eksplikativni (Erläuterungsurteile) jer oni ne dodaju subjektu
ništa nova. Kantov primjer takvih sudova je iskaz: »Sva su tijela pretežna«. Sinteticki
sudovi predikatom dodaju subjektu nešto što u njemu još nije ukljuceno. Takvi sudovi
zato proširuju naše znanje o svijetu i Kant ih zove »Erweiterungsurteile«. Njegov primjer
za takve sudove je iskaz: »Sva su tijela teška«. Sveza izmedu subjekta i predikata u
sintetickim sudovima samo je slucajna i zasniva se na iskustvu. Takvi sinteticki sudovi u
kojima su subjekt i predikat povezani na osnovi neke kontingentne cinjenice dohvacene
iskustvom moraju biti aposteriorni Oni nisu striktno univerzalni ni nužni.
Kant medutim drži da ima sintetickih sudova kod kojih sveza izmedu subjekta i
predikata nije uvijek samo slucajna i kontingentna, nego nužna i striktno univerzalna
premda se ne spoznaje jednostavnom analizom subjekta. Takve je sudove on prozvao
sintetickim sudovima a priori. Primjer takvog sintetickog suda a priori je: »sve što se
zbiva ima svoj uzrok«. Taj sud mora biti sinteticki, buduci da u subjektu »sve što se
zbiva« ne možemo analizom naci pojam uzroka koji mu pridajemo u predikatu. Taj sud,
prema tome, proširuje naše znanje. No, on je ujedno i aprioran, jer posjeduje oznaku
striktne univerzalnosti što je znak apriornosti sudova. Premda taj sud ovisi o iskustvu,
jer jedino pomocu iskustva dolazimo do spoznaje dogadaja koji se zbivaju, sveza izmedu

404 Ibid. str. 55.

324
subjekta i predikata u ovome sudu nije dana na osnovi iskustva, nego a priori. A priori
znamo da ce svaki dogadaj i svako zbivanje imati i morati imati svoj uzrok.
Kako vidimo, Kant je bio uvjeren da postoje sinteticki sudovi a priori. To njegovo
iznašašce bit ce od mnogih filozofa, osobito empirista i pozitivista, osporavano. No kod
Kanta se pocetno pitanje: kako je moguca spoznaja a priori? sada pretvara u pitanje:
kako su moguci sinteticki sudovi a priori? Sinteticke sudove a priori možemo,
po Kantovu mišljenju, najprije naci u matematici jer su svi pravi matematski stavovi
sinteticki sudovi a priori. Kantov poznati primjer je zbroj: 7 + 5 = 1 2 . Ne možemo se
ovdje upuštati u diskusije, je li taj matematski stavak zbilja sinteticki apriorni sud.
Slicno misli Kant da i u geometriji nalazimo sinteticke apriorne sudove. Njegov primjer:
pravac je najkraca crta izmedu dvije tocke. Pojam pravca u sebi ne sadrži nikakav pojam
kvantitete, nego samo kvalitete, naime, “ravna crta”, a ne krivulja. Zato je pojam
“najkraca” ovdje potpuno novi dodatak subjektu (pravac).
Tako Kant pronalazi sinteticke sudove a priori i u fizici, moralu, ali i u metafizici.
Promatramo li, naime, metafizicke stavove, vidjet cemo da oni nisu samo analize
pojmova, nego oni žele proširiti znanje o stvarnosti pa bi zato morali biti sinteticki. No
buduci da metafizika nije empirijska znanost, njezini stavovi moraju biti apriorni. Iz toga
za Kanta slijedi, ako je metafizika moguca, mora se sastojati iz sintetickih sudova a
priori. Tako kaže: »U metafizici treba da budu sadržane sinteticke spoznaje a priori, makar
je smatrali samo za pokušaj znanosti koja je ipak na temelju prirode ljudskog uma neophodna,
i tu se ne radi samo o tome da pojmove, koje sebi a priori stvaramo o stvarima, rastavljamo i
time analiticki tumacimo, nego mi želimo proširiti svoju apriornu spoznaju, pri cemu se mo-
ramo poslužiti takvim nacelima koji danom pojmu još nešto dodaju što u njemu nije bilo
sadržano, i preko sintetickih sudova a priori idemo tako daleko, da nas samo iskustvo više ne
može slijediti, npr. u stavu: svijet mora imati pocetak, itd. pa se metafizika, barem prema
svome cilju, sastoji od samih sintetickih sudova a priori.«405
Zato Kant kao zadatak kritike cistog uma postavlja cetiri sljedeca pitanja: Kako je
moguca cista matematika? Kako je moguca cista prirodna znanost? Kako je moguca
metafizika kao prirodna dispozicija? Kako je moguca metafizika kao znanost? Kant
smatra da na postavljena pitanja ne može odgovoriti znanost koja spoznaju tumaci kao
poistovjecivanje duha s predmetima, jer u predmetima ne možemo naci nužne sveze. Do
nužne sveze moramo doci drugim putem, Kant predlaže svoju hipotezu:
»Dosad se pretpostavljalo da se svaka naša spoznaja mora ravnati prema predmetima;
no pod tom pretpostavkom su propadali svi pokušaji da se o predmetima izradi nešto a
priori cime bi se naša spoznaja proširila. Pokušajmo stoga jedanput necemo li kod zadatka
metafizike bolje uznapredovati ako pretpostavimo da se predmeti moraju ravnati prema
našoj spoznaji, a što se bolje uskladuje s traženom mogucnošcu spoznaje predmeta a
priori, koja bi o njima trebalo da nešto utvrdi i prije nego što su nam dati«.406
Tu je izražen poznati Kantov obrat k subjektu koji on sam usporeduje s
Kopernikovom revolucijom. Taj Kantov obrat ne znaci da se stvarnost svodi na ljudski
duh i njegove ideje. Kant ne misli da ljudski duh stvara predmete s obzirom na njihovu
egzistenciju. On kaže samo da mi ne možemo spoznati predmete ako se oni ne
podvrgnu odredenim apriornim.
Ako bismo pretpostavili da je naš duh u spoznavanju samo pasivan, onda ne bismo
mogli protumaciti apriorne spoznaje koje on nesumnjivo posjeduje, kako smo vec vidjeli.
Aktivnost se našeg duha ocituje u tome što on namece svoju formu spoznajnom
materijalu. On to ne cini slobodnom odlukom, nego nuždom svoje naravi.

405 Ibid. str. B 18


406 Ibid. B XVI

325
Prema Kantu, ljudska spoznaja proizlazi iz dva korijena: osjetnosti (Sinnlichkeit)
i razuma (Verstand). Pomocu osjetnosti predmeti su nam dani, a razumom se oni
zamišljaju. Osjetnost nam “daje” predmete tako da se oni podvrgavaju apriornim
formama osjetnosti, a to su prostor i vrijeme, a razum ih svrstava pod svoje ciste pojmove
koje Kant zove kategorijama. I osjet i razum zajedno konstituiraju naše iskustvo. Oni
pružaju apriorne elemente po kojima je spoznaja moguca i kojima se moraju
podvrgnuti svi predmeti naše spoznaje da uopce postanu predmetima spoznaje. Za te
apriorne elemente Kant upotrebljava rijec “forma”. Oni stoje u temelju svake spoznaje i
tako sacinjavaju “transcendentalnu filozofiju”. Ona je nauka o mogucnosti naše spoznaje
ukoliko se predmeti takve spoznaje ostvaruju na temelju subjektivnih apriornih formi
našeg duha. “Transcendentalno” uvijek gleda zakonitost našeg duha ukoliko je spoznajna
moc.
Kant je bio uvjeren da je u apriornim formama našao nešto što stoji iznad
slucajnosti samo empirijskog, jer su te forme nužno prisutne u svakoj spoznaji. Formama
odgovara “materija”. Za Kanta je materija mnogovrsnost, zbrkanost osjetnosti, gruba
grada osjetnih utisaka koja nas “aficira”, a u sebi je nesredena. Pred tom smo gradom
pasivni i receptivni, ali u apriornim formama koje se primjenjuju na materiju osjetnosti
naš je duh aktivan, »spontan«. Bez materije ne bismo imali nikakve spoznaje. No sva
spoznaja ne proizlazi iz iskustva. Zbrku osjetnih utisaka treba srediti i to aktivnošcu
apriornih formi koje u sebi sadrže nužnost. U tom je apriorizmu Kant vidio revoluciju
svoje filozofije.
No postoje još neke ideje koje nadilaze svako iskustvo jer nisu samo apstrakcije od
iskustva niti se mogu primijeniti na bilo koju osjetnu datost. Unutar iskustva ne postoji
nijedan objekt koji bi odgovarao tim idejama. Kant ih zove “transcendentalnim idejama” i
pripisuje ih umu (Vernunft).
Ponovimo još jednom kako Kant razlikuje analiticke i sinteticke sudove.
Analiticki je sud npr. “djevica je nevina” ili “uteg je mjera težine”. Analiticki nam sud
ne daje ništa novo; predikat je vec sadržan u subjektu. Nešto novo doznajemo
sintetickim sudovima kao na primjer “zastava je crvena” ili “Tomo je u vrtu”.
Medutim, to su trivijalnosti; Kanta zaokupljaju sintetski sudovi a priori koji iskazuju
nešto nužno i opcenito. Takav je sud: Ako od jednakog oduzmemo jednako, ostaci su
jednaki. Ili: Kolicina mase (materije) je konstantna. Ili: Crta je ravna ili kriva; trece je
iskljuceno.
Prvi se sud upotrebljava pri geometrijskim dokazima; drugi pripada fizici, treci
logici. Kant i ne postavlja pitanje jesu li sintetski sudovi a priori istiniti; time što su
nužno i opcenito mišljeni, njihova je istinitost zajamcena. I više od toga! A priori biva tu
uopce kriterij znanstvene i filozofske spoznaje.
Zanimljiv je stav poznatog matematicara i teorijskog fizicara van der Waerdena
prema sintetskim sudovima a priori. Polazeci od Kantove razdiobe sudova na sinteticko
iskustvene i sinteticke a priori, on prihvaca takoder da se iz iskustva nikad ne mogu izvesti
potpuno opceniti sudovi, ali dodaje da sintetski sudovi a priori mogu biti pogrešni. To
je bitno odstupanje od Kanta. Profesor van den Waerden navodi kao primjer Aristotelov
zakon slobodnog pada: »Brzine padanja razlicitih tijela proporcionalne su njihovim
težinama.« Svaki dak zna da je taj sud pogrešan. Medutim, kaže dalje van den Waerden,
taj zakon nije jamacno dobiven iz iskustva. Da je Aristotel mjerio brzine padanja razlicitih
tijela, ne bi nikako takvo što ustvrdio. Sud je dakle aprioran, a ipak pogrešan.
Možemo sumnjati da takva reinterpretacija leži u Kantovu duhu. Sam Kant nije
smatrao zakon padanja za cistu spoznaju a priori. Taj zakon nije onako nužno mišljen, kao
što je spomenuti Euklidov aksiom, a osim toga mu i ne dostaje ona opcenitost koja se
odmah vidi pri gornjem aksiomu. Kant nije Galileijev zakon slobodnog pada nazvao

326
sintetskim sudom a priori zato što je u njemu primiješano nešto empirijsko, o cemu je Kant
govorio u uvodu svoje Kritike cistog uma. Kad bi apriorizam mogao biti isto tako istinit
kao i pogrešan, tad bi citav smisao Kantova pothvata propao. Prema mom mišljenju nije
van der Waerdenovo shvacanje sintetskih sudova a priori adekvatno toj problematici.
U daljnjem dijelu teksta pokušajmo ukratko prikazati strukturu njegovog poznatog
dijela.

16.3. Kritika cistog uma

Nakon tih uvodnih primjedaba o Kantovu shvacanju problema i zadatka njegove


kritike, pogledajmo samu strukturu Kritike cistog uma. Citavo je djelo podijeljeno na
dva glavna dijela: transcendentalnu nauku o elementima i transcendentalnu nauku o
metodi. Najveci dio citave knjige zauzima upravo nauka o elementima, koja se bavi,
kako joj i ime kaže, s apriornim elementima (formama ili uvjetima) spoznaje. Ta se
nauka opet dijeli na dva dijela: transcendentalnu estetiku, koja obraduje apriorne forme
osjetnosti i transcendentalnu logiku. Transcendentalna logika se nadalje dijeli na:
transcendentalnu analitiku koja obraduje ciste pojmove ili kategoriju razuma i
pokazuje kako su moguci sinteticki apriorni stavovi prirodnih znanosti, i
transcendentalnu dijalektiku koja se bavi metafizikom i to: metafizikom kao
naravnom dispozicijom covjeka i pitanjem je li metafizika (u tradicionalnom smislu)
može biti znanost.
Dajuci ovaj sažeti i kratki pregled Kantove misli, ne možemo dakako zalaziti u
tancine. Ogranicit cemo se samo na glavne postavke koje ce nam ipak pomoci za
razumijevanje Kantove rješenja kritickog i metafizickog problema.
Pocnimo s transcendentalnom estetikom. Tu Kant proucava osjetne principe a
priori. On se pita sadrži li osjetna spoznaja apriorne predodžbe. Predodžbe koje nam
pruža osjetnost zovu se opažaji, a djelovanje predmeta na sposobnost predodžbi jest
osjecaj ili empirijski opažaj. Neodredeni predmet empirijskog opažaja zove se
pojava. Pojavi odgovara materija, dok forma sreduje raznolikost pojave. Ta je forma
u duhu a priori. Predodžbu koja sadrži samo formu Kant zove cistom. Cista forma
osjetnosti je “cist opažaj”. Dvije su ciste forme osjetnog opažaja: prostor i vrijeme.
Prostor i vrijeme za Kanta su osjetni opažaji, a ne misleni pojmovi. No ti su
opažaji a priori i ne stjecu se iskustvom. Kant razlikuje unutrašnje i izvanjsko
osjetilo. Prostor je forma svih pojava izvanjskih osjetila, a vrijeme je forma
unutrašnjeg osjetila. O prostoru i vremenu Kant postavlja sljedece tvrdnje: prostor i
vrijeme nisu empirijski pojmovi koje bismo apstrahirali od iskustva, nego iskustvo je
ovisno od predodžbe prostora i vremena. Oni su nužne predodžbe a priori. Nisu
diskurzivni pojmovi, nego cisti opažaji.
Osim toga, prostor nije neko svojstvo stvari u sebi, nego on je samo forma svih pojava
izvanjskih osjetila, tj. subjektivni uvjet osjetnosti pod kojim je jedino moguc izvanjski
opažaj. Prostor je, zato, realan ukoliko nam je dan kao izvanjski predmet, ali on je u isto
vrijeme transcendentalno idealan, tj. ne vrijedi za stvari o sebi, nego je samo apriorni uvjet
za spoznaju pojava.
Ni vrijeme nije nešto što bi postojalo samo za sebe ili kao neko odredenje stvari
jer onda ne bi moglo prethoditi stvarima kao njihov uvjet. Apriorna spoznaja pomocu
sintetickih stavova moguca je samo ako je vrijeme subjektivni uvjet pod kojim su
jedino moguci opažaji u nama. Prema tome, vrijeme je forma unutrašnjeg osjetila i
formalni uvjet a priori svih pojava uopce dok je prostor ogranicen samo na izvanjske
pojave. Zato i vrijeme ima empirijsku realnost jer objektivno vrijedi za sve one

327
predmete koji bi ikada mogli biti objekt naše osjetne spoznaje. No vrijeme nema
nikakve apsolutne realnosti kao da bi pripadalo stvarima bez obzira na naš osjetni
opažaj. Ono ima transcendentalnu idealnost prema kojoj ono nije ništa ako ga
apstrahiramo od subjektivnih uvjeta naših osjetnih opažaja.
Vrijeme i prostor nisu za Kanta neke iluzije. No njihova je realnost ogranicena
samo na podrucje fenomena, a ne vrijedi izvan sfere u kojoj se stvari pojavljuju.
Razmatranjima ucinjenim u transcendentalnoj estetici Kant je došao do sljedecih
uvida: svaki naš opažaj nije ništa drugo do predodžba o pojavi. Stvari nisu takve kakve
ih mi opažamo, jer one za nas postoje samo kao pojave.
»Nama ostaje potpuno nepoznato kako stvar stoji s predmetima po sebi i neovisno od
svega ovog receptiviteta naše osjetnosti. Mi ne poznamo ništa drugo do naš nacin na koji ih
opažamo, koji je nama svojstven i koji ne mora nužno pripadati svakom bicu, iako mora
pripadati svakom covjeku.«407 .
Kant ne tvrdi da stvari izvan nas ne postoje, nego kaže da je njihovo postojanje u
sebi za nas potpuno nepoznato. Transcendentalna estetika je Kantu pomogla da na svom
putu prema odgovoru na pitanje o mogucnosti sintetickih apriornih sudova dode korak
bliže jer je vec u opažaju našao nešto a priori.
Transcendentalna analitika je prvi dio transcendentalne logike i ona analizira razum
promatrajuci onaj dio mišljenja koji ima svoje podrijetlo samo u razumu. Kantova
transcendentalna logika ne promatra, poput klasicne logike, samo forme mišljenja, nego
apriorne pojmove i principe mišljenja i njihovu primjenu na predmete, i to na
predmete opcenito.
Vidjeli smo vec da ljudska spoznaja prema Kantu ima dva izvora: osjetnost i
razum. Tako se i svi elementi te spoznaje sastoje od opažaja i pojmova. Oni su
medusobno tako povezani da su naše misli bez sadržaja prazne, a opažaji bez pojmova
slijepi. Kao što su apriorne forme opažaja sredile zbrku osjetnih utisaka, da bi nastalo
osjetno opažanje, tako i to opažanje mora biti sredeno formama mišljenja, da bi nastala
razumska spoznaja. Te su forme mišljenja radnje cistog mišljenja kojima predmete
mislimo cisto a priori. Kant želi te elemente cistog razuma pronaci samo analizom
sposobnosti razuma. Zato se taj dio i zove transcendentalna analitika, koja se dijeli na
analitiku pojmova i analitiku osnovnih stavova cistog uma.
Analitika pojmova je razlaganje samo sposobnosti razuma, koji je “mjesto
rodenja” cistih pojmova. U njemu cemo naci njihove prve klice i dispozicije. Kant gleda
razum u prvom redu kao moc sudenja. »Sve radnje razuma možemo svesti na sudove,
tako da se razum uopce može predstaviti kao moc sudenja«408 Sud je vec po sebi spoj
predodžaba pomocu pojmova. Moguce je odrediti tocan broj logickih vrsta sudova.
Upravo su te logicke vrste sudova ona transcendentalna nit koja nas vodi do odredivanja
liste cistih apriornih pojmova razuma. Kant dijeli sudove prema kvantitetu na opce,
posebne i pojedinacne; prema kvalitetu na potvrdne, odrecne i beskonacne: prema
modalitetu na problematicne, asertoricne i apodikticne i prema relaciji na kategoricne,
hipoteticne i disjunktivne. Svaka vrsta nabrojenih sudova odredena je jednim apriornim
pojmom. Tako dobivamo dvanaest cistih apriornih pojmova razuma ili kategorija, i to,
prema kvantitetu: jedinica, množina, cjelokupnost; prema kvalitetu: realnost, negacija,
limitacija: prema relaciji: inherencija i subzistencija (supstancija i akcident), kauzalnosl i
dependencija (uzrok i posljedica), zajednica (uzajamno djelovanje aktivnog i
pasivnog); prema modalnosti: mogucnost - nemogucnost, bice - nebice, nužnost –
nenužnost. Kant drži da je ovom tablicom koja odudara od obicnih shema u logici,

407 Ibid. A 20, B 59.


408 Ibid. A 69, B 94.

328
obuhvatio sve izvorno ciste pojmove ili kategorije razuma i time potpuno iscrpio
njegove funkcije.
Kako Kant opravdava svoje kategorije i kako ih primjenjuje na predmete? Tim
opravdavanjem bavi se transcendentalna dedukcija cistih pojmova razuma. Pod terminom
“dedukcija” Kant misli jednostavno opravdanje, tj. “quid juris” njihove uporabe. Ta je
dedukcija transcendentalna, tj . Kanta ne zanima je li uporaba kategorija empirijski korisna,
nego on želi pokazali da su kategorije apriorni uvjeti svakog iskustva. Transcendentalna
dedukcija pokazuje da su kategorije apriorni uvjeti koji su nužni da bi predmeti naše
spoznaje uopce mogli biti zamišljeni, kao što su prostor i vrijeme apriorni uvjeti da bi
nam predmeti uopce mogli biti dani. Prema tome, spoznaja nekog predmeta uopce nije
moguca bez navedenih kategorija. Istraživanja transcendentalne dedukcije Kant je
smatrao vrlo važnima i priznao da su mu zadale mnogo truda, ali koji nije bio
beskoristan.
Svaki predmet naše spoznaje mora biti bilo na koji nacin sintetiziran, ujedinjen. Struja
nepovezanih predodžaba ne može sacinjavati spoznaju. Sveza u toj raznovrsnosti ne može
doci od osjetila, nego je nužno djelo razuma. No vec svaka kategorija pretpostavlja to
jedinstvo pa ono mora imati svoju osnovu iza kategorija. Osnova toga jedinstva je
jedinstvo svijesti. Svaku našu predodžbu prati ono: ja. mislim (ich denke). Sve su
predodžbe u prvom redu moje i bez te svijesti ne može se uopce zamisliti neka spoznaja.
„Ja mislim“ nije dano osjetnošcu, nego to je cin spontanosti. Kant to jedinstvo svijesti zove
cista ili prvotna apercepcija ili transcendentalno jedinstvo samosvijesti Ta apercepcija sa-
drži sintezu predodžaba. Pojedini su cini svijesti izolirani i »raspršeni«. Zato je analiticko
jedinstvo apercepcije moguce samo pod uvjetom sintetickog jedinstva. Spoznaja se sastoji
u tom da se raznovrsne predodžbe, koje su dane u osjetnosti, povežu i to u razumu po
pravilu koje vrijedi neovisno od iskustva. Raznovrsnost osjetnih opažaja ne pada samo
pod forme prostora i vremena, nego i pod prvotno jedinstvo apercepcije, ukoliko su oni u
samosvijesti povezani. Zato i predodžbe opažanja stoje pod osnovnim stavom sintetickog
jedinstva apercepeije, a on je najviši princip svake uporabe razuma.
Razum je moc spoznaje. Spoznaja nastaje odnosom predodžaba prema objektu.
Objekt je ono u cijem je pojmu ujedinjena raznovrsnost danog opažaja. To je jedinstvo
moguce samo po jedinstvu svijesti koje je uvjet odnosa predodžbe i objekta kao i
njihove objektivne vrijednosti.
Prema tome, nema objektivnog iskustva ili spoznaje objekta bez jedinstva
samosvijesti. Svaka sinteza moguca je samo pomocu razuma tako da raznovrsnost
predodžaba dode u jedinstva apercepcije. Razum, medutim, sintetizira samo pomocu
svojih apriornih kategorija. Zato spoznaja predmeta nije moguca bez primjene
kategorija. Kako je spoznaja moguca samo pomocu opažaja i mišljenja, za nju je potrebno
dvoje: opažaj kojim je predmet dan i kategorija kojom se predmet zamišlja. Kategorije
nam daju spoznaju samo njihovom primjenom na empirijski opažaj. One nam služe
samo kao mogucnost empirijske spoznaje, tj. za spoznaju stvari koje su predmeti
moguceg iskustva. Kategorije dakle omogucuju samo iskustvenu spoznaju.
U analitici osnovnih stavova raspravlja Kant o primjeni kategorija u prakticnom
spoznavanju. Izmedu osjetnosti i razuma, izmedu opažaja i kategorija postoji velik jaz
jer su oni i po podrijetlu i po sadržaju razlicite spoznajne moci. Potreban im je neki
posrednik. Tog posrednika vidi Kant u mašti koja može premostiti taj jaz time što
pruža kategorijama odgovarajuci opažaj. To se posredništvo zbiva u transcendentalnoj
shemi. Shema je pravilo ili proces oblikovanja slike koja takoreci ogranicuje kategoriju i
time joj omogucuje primjenu na pojave. Shemu, koja je takoder proizvod mašte,
moramo razlikovati od slike. Shema je opcenita i slicna je pojmu, a slika je pojedinacna
i slicna je raznovrsnosti osjetne intuicije. Ta shema je transcendentalno odredenje

329
vremena. Upravo je vrijeme prikladno za to posredništvo, jer je radi svoje opcenitosti i
apriornosti slicno kategoriji, a nalazi se opet u svakoj pojavi unutrašnjeg i izvanjskog
iskustva. Time shema sadržava osjetne i transcendentalno-pojmovne momente. »Prema
tome, sheme nisu ništa drugo do vremenske odredbe a priori po pravilima, a pravila se
odnose prema redu kategorija na vremenski spoj u pogledu svih mogucih predmeta« 409
Ako u osjetnosti imamo odredeni doživljaj vremena, onda se ukljuci uvijek pripadne
kategorija i pod nju supsumiramo naš osjetni opažaj. Tako je shema supstancije trajnost
realnog u vremenu; shema uzroka i kauzalnosti je sukcesija u pravilnosti; shema
mogucnosti je podudaranje sinteze razlicitih predodžaba s uvjetima vremena uopce;
shema nužnosti je postojanje nekog predmeta u svako vrijeme itd.
Iz nauke o shematizmu cistih pojmova razuma slijedi nauka o osnovnim stavovima
cistog razuma. Razum a priori oblikuje odredene principe koji reguliraju objektivnu
uporabu kategorija. Kant razlikuje cetiri skupine principa: »aksiomi opažanja«
odgovaraju kategorijama kvantiteta. Njihov princip glasi: »Svi su opažaji ekstenzivne
(protežne) velicine«. »Anticipacije opažanja« odgovaraju kategorijama kvalitete. Njihov
princip glasi: »U svim pojavama ono što je realno, a što je predmet osjecaja, ima
intenzivnu velicinu, tj. neki stupanj«. »Analogije iskustva« odgovaraju kategorijama
relacije, a njihov princip glasi: »Iskustvo je moguce samo na osnovi predodžbe o nužnoj
svezi medu opažajima«. Konacno, »postulati empirijskog mišljenja uopce« odgovaraju
kategorijama modalnosti, a imaju tri principa o mogucnosti, stvarnosti i nužnosti.
Time je Kant odgovorio na postavljeno pitanje, kako je moguca cista prirodna
nauka. Ta je nauka moguca jer se predmeti iskustva, da bi uopce postali predmeti
iskustva, moraju nužno podrediti apriornim uvjetima subjekta. Oni moraju biti stavljeni u
odnos s jedinstvom apercepcije time što su supsumirani pod apriorne forme i kategorije.
Kompleks mogucih predmeta iskustva formira prirodu u odnosu prema jedinstvu
samosvijesti. Nužni uvjeti za taj odnos ujedno su i temelj nužnih prirodnih zakona. Ti
nužni prirodni zakoni podredeni su ljudskom subjektu, ali oni su objektivni jer nužno
vrijede za citavo podrucje moguceg iskustva. Rad i pravilnost stavljamo mi sami u
prirodu, mi joj propisujemo zakone.
Same kategorije ne mogu nam dati spoznaje. One se moraju primijeniti na
empirijski opažaj, a to znaci da nam one služe samo za empirijsku spoznaju, a ne za
teoretsku spoznaju stvarnosti koja nadilazi iskustvo. To opet znaci da mi nikad ne
spoznajemo stvari kakve su one u sebi, jer stvari koje transcendiraju našu svijest ne
mogu nikad postati predmetom naše spoznaje. Predmet spoznaje je svijet pojava koji smo
mi sami stvorili svojim osjetima. Kant ipak smatra da nemamo prava tvrdili da postoje
samo fenomeni.
Pojave, ukoliko se zamišljaju kao predmeti prema jedinstvu kategorija, zovu se fe-
nomeni. Ali ako pretpostavim stvari koje su samo predmeti razuma, pa ipak kao takve mogu
biti dane nekom opažanju, premda ne osjetnom (dakle, coram intuitu intellectuali), onda bi
se takve stvari zvale noumeni (intelligibilia) (A 249).
Za Kanta je svaki opažaj osjetni opažaj. Noumenon je “intelligibile” i kao pozitivna
stvar mogao bi biti predmet intelektualnog opažaja. No buduci da nemamo sposobnosti
intelektualnog opažanja, ne vidimo pozitivne mogucnosti noumenona kao moguceg
predmeta intelektualnog opažaja, makar ideja noumenona kao stvari u sebi (das Ding
an sich) ne sadrži logicko protuslovlje. Tako kaže: »Pojam nekog noumenona, tj. stvari
koju ne treba zamisliti kao predmet osjetila, nego kao stvar u samoj sebi (jedino pomocu
cistog razuma), uopce nije protuslovan; jer o osjetnosti se ipak ne može tvrditi da je ona
jedini moguci nacin opažanja. Nadalje, taj je pojam nužan, da ne bismo osjetno opažanje

409 Ibid. B 185, A 145.

330
proširili sve do stvari po sebi. […] Na kraju, mogucnost takvih noumenona ipak se ne
može uvidjeti i opseg izvan sfere pojava je (za nas) prazan, tj. imamo razum koji se
problematicki proteže dalje od tih pojava, ali nemamo nikakvog opažaja, cak ni pojma
nekog moguceg opažaja, kojim bi nam bili dani predmeti izvan sfere osjetnosti i preko kojih
bi se razum mogao asertoricki upotrebljavati. Pojam noumenona je, dakle, granicni
pojam da bi ogranicio preuzetnost osjetnosti, pa ga dakle, upotrebljavamo samo
negativno«410
Preostalo je još da se odgovori na pitanje o ulozi i mogucnosti metafizike. To je
predmet drugog dijela transcendentalne logike, a to je transcendentalna dijalektika.
Vidjeli smo vec na pocetku da je Kant bio uvjeren kako je u covjeku ukorijenjen
impuls prema metafizici. Zato on smatra da je metafizika kao naravna dispozicija moguca.
Postavlja se, medutim, pitanje o metafizici kao znanosti. Takoder smo vidjeli da je
primjena kategorija razuma ogranicena na iskustvo. No one nas vode i do granica
iskustva, tj. do onoga što više ne može biti predmet iskustva, a to je apsolutna cjelina svih
pojava ili iskustva. O toj cjelini um sebi formira ideje. Transcendentalne ideje su poj-
movi koji nadilaze mogucnost iskustva. Kant ih izvodi iz karakteristicne radnje cistoga
uma, iz zakljucivanja. Dok se razum izravno bavi fenomenima koje sintetizira u
sudovima, um se ne suocuje s fenomenima, nego od razuma dobiva pojmove i sudove i
nastoji ih ujediniti u svjetlu višeg principa. To on cini pomocu silogistickog
zakljucivanja. Buduci da su, prema Kantu, moguce tri vrste silogistickog zakljucivanja:
kategoricko, hipoteticko i disjunktivno, a njima odgovaraju tri vrste kategorije relacije,
postoje tri glavne ideje cistog uma: duša kao trajan supstancijalan subjekt, svijet kao
totalnost kauzalno povezanih fenomena i Bog kao apsolutna savršenost. Te ideje
rezultiraju iz naravnog nagona uma da dovrši sintezu koju je razum zapoceo.
Um je uvijek u opasnosti da svoje principe i ideje drži za predmetne stvarnosti
premda su oni samo regulativni principi kojima um regulira djelatnost razuma.
Zamijenimo li pojmove razuma i uma, materijalne predmete iskustva i ciste ideje koje
reguliraju uporabu razuma, upadamo u iluziju koju Kant zove “dijalektickim prividom”.
Kant kritizira tradicionalnu racionalnu psihologiju, koja je nastojala dokazati
supstancijalnost ljudske duše, time što joj predbacuje da ona umjesto pravih
silogizama cini “paralogizme”, tj. krive silogizme koji sadrže cetiri pojma umjesto tri
(quaternio terminorum). Kod tradicionalne kozmologije, koja je svijet uzimala kao
predmet spoznaje, Kant pronalazi tzv. “antinomije cistoga uma”, tj. o takvom se svijetu
mogu tvrditi medusobno oprecne i protuslovne tvrdnje. U “tezama” Kant dokazuje da
svijet mora imati pocetak i svršetak u prostoru i vremenu, da mora kao supstancija
pokazivati granicu djeljivosti, da zbivanje u njemu mora imati slobodne uzroke i da mu
mora pripadali apsolutno bice - Bog, da bi u “antitezama” za sva cetiri slucaja dokazao
njihovu cistu suprotnost. Konacno, u razmatranju o “transcendentalnom Idealu” Kant
obara dokaznu snagu svih klasicnih dokaza za Božju opstojnost, ali ujedno kaže da je
poricanje Boga tvrdnja koja se ne može dokazati jer nadilazi iskustvenu spoznaju kao i
njezina suprotnost.
Transcendentalne ideje cistog uma ne mogu se upotrebljavati “konstitutivno”, tj. one
nam ne daju spoznaje odgovarajucih objekata. Transcendentalne ideje cistog uma ne mogu
se primijeniti ni na koju datost osjetne intuicije, prema tome, one nam ne povecavaju
znanja.
Vratimo se prvotnim pitanjima o mogucnosti metafizike. Prvo je pitanje glasilo, je li
moguca metafizika kao naravna dispozicija. Na to pitanje Kant odgovara potvrdno.
Buduci da narav ljudskog uma teži za tim da ujedini sve empirijske spoznaje razuma, ona

410 Ibid. A 255, B 310

331
proizvodi transcendentalne ideje kao bezuvjetno jedinstvo u razlicitim oblicima. U isto
vrijeme ta naravna težnja želi objektivirati te ideje, a um nastoji opravdati tu
objektivizaciju. No time on nadilazi granice ljudske spoznaje. Zato je metafizika kao
znanost, po Kantovu mišljenju, nemoguca buduci da ne postoje objekti transcendentalnih
ideja. Dakako da je ovdje rijec o objektima naše spoznaje, tj. o onima koji nam mogu biti
dani pomocu iskustva. Ako bi i postojali objekti koji odgovaraju transcendentalnim ideja-
ma, oni nam ne bi mogli biti dani u iskustvu buduci da nemamo sposobnosti intelektualne
intuicije. Prema tome, takvih objekata za našu spoznaju nema.
Mi ipak možemo zamišljati takve stvarnosti na koje se mogu odnositi ideje o Bogu i
duši, zato metafizika nije besmislena i te ideje ne ukljucuju u sebi logicko protuslovlje.
Navodna metafizicka spoznaja je pseudo-spoznaja i varka, ali metafizicki stavovi nisu
besmisleni samo zato jer su metafizicki.
Nakon ovog kratkog prikaza strukture Kritike cistog uma analizirajmo još neke
stavove koje proizlaze iz tog dijela. Kant je smatrao da je njegova velika zasluga što je
prvi uocio razliku izmedu pojmova razuma i uma i što je pokazao da je ta razlika upravo u
tome, što pojmovi razuma ostaju u granicama moguceg iskustva, dok pojmovi uma prelaze
te granice. Po njegovom shvacanju pojmovi uma služe poimanju, shvacanju kao što
pojmovi razuma služe razumijevanju (opažaja), a »pošto pojmovi uma sadrže ono što je
neuvjetovano, to se oni odnose na nešto cemu pripada cjelokupno iskustvo, ali što samo
nikada ne može biti predmet iskustva: na nešto do cega nas dovodi um u svojim
zakljuccima izvedenim iz iskustva i prema cemu on cijeni i odmjerava stupanj svoje
empirijske uporabe, ali što nikada ne sacinjava neki clan empirijske sinteze«.411 Takve
pojmove izveo je iz tri vrste dijalektickih zakljucaka, kao što je kategorije izveo iz cetiri
vrste sudenja. U prvu klasu svrstao je ideju duše, u drugu klasu ideju svijeta, a u trecu klasu
ideju boga. I pošto je to izveo, Kant je podvrgao sve tri ideje kritickom razmatranju da bi
utvrdio koliko prava na opstanak imaju one discipline metafizike koje se njima bave, tj.
racionalna psihologija, racionalna kozmologije i racionalna teologije.
Kriticko razmatranje ovih ideja, a narocito ideja svijeta i boga koje je on razvio do
najširih razmjera filozofske spekulacije, dovelo je do zakljucka da ljudski um uvijek zapada
u proturjecja sa samim sobom kada pokušava da o njima stvori opce i nužno saznanje.
Tako se javljaju parovi kontradiktorno suprotnih stavova o svijetu, duši i bogu, koje je
Kant nazvao antinomijama. On je naveo cetiri vrste takvih antinomija. U prvoj i
najpoznatijoj kontradiktorno suprotni stavovi su ovi:
Teza: Svijet ima svoj pocetak u vremenu, i po prostoru je tako isto zatvoren u granice.
Antiteza: Svijet nema nikakvog pocetka u vremenu, niti kakvih granica u prostoru, vec je
kako po vremenu, tako i po prostoru beskonacna.
Kant je pokazao da se podjednako mogu naci dokazi za tezu kao i za antitezu. Na
osnovi toga zakljucio je da teorijski um može svaku od ovih ideja s podjednakim uspjehom
dokazivati koliko i opovrgavati, te se one prema tome prikazuju kao prividi ili iluzije o
kojima ne može biti pravog znanja.
Ali otkuda se radaju ti prividi? Jesu li to logicki prividi, dakle pogreške o pravila
razuma, ili pak prividi koji stoje u samoj prirodi ljudskog uma? Kant je smatrao da ideje
nisu ni logicki prividi, ni proizvoljne tvorevine razuma, vec prirodne tvorevine uma koje se
radaju iz težnje uma da shvati, da sjedini zakljucke razuma, kao što razum sjedinjuje
raznovrsnost opažaja. Prema tome, ideje nisu ljudskom umu dane, vec su mu zadane
(aufgegeben). Zadane su mu u tom smislu što je u njegovoj prirodi da teži stalnom
sjedinjavanju zakljucaka razuma, da teži najvišoj sintezi. Tako je Kant ideju duše objasnio
kao “jedinstvo misaonog subjekta”, ideju svijeta kao “jedinstvo niza uvjeta pojava” a ideju

411 Ibid. str. 278.

332
boga “jedinstvo uvjeta sviju predmeta mišljenja uopce”. Nijedna od ovih ideja nije
konstitutivni princip vec samo regulativni princip spoznaje i cim um pokaže tendenciju da
prekoraci to svoje obilježje, njegova moc prestaje. »Na taj nacin, cist um za koji smo u
pocetku vjerovali da nam stavlja u izgled ništa manje vec spoznaju onoga što leži izvan
granica iskustva, sadrži u sebi, ako ga pravilno shvatimo, samo i jedino regulativne
principe, koji nam uistinu nalažu da tražimo jedinstvo koje je vece od jedinstva do koga
možemo dospjeti na osnovu empirijske uporabe razuma, ali koji upravo time, što cilj kome
ta upotreba treba da se približava, stavljaju tako daleko, dovode suglasnost njenu sa
samom sobom posredstvom sistematskog jedinstva do najveceg stupnja; medutim ako te
principe pogrešno shvatimo, pa ih smatramo za konstitutivne principe transcendentnog
saznanja, onda oni na osnovu jednog privida koji uistinu blista, ali ipak vara, proizvode
praznovjerje i prividnu spoznaju, a s tim u vezi i vjecne proturjecnosti i sporove.«412
Kant je smatrao da je najveca zabluda stare metafizike bila upravo u tome što je ona
pogrešno shvacala te regulativne transcendentalne principe, što ih je smatrala za
konstitutivne principe transcendentnog saznanja, ili drugim rijecima, što je pokazivala
tendenciju da subjektivne principe spoznaje uzima kao stvari po sebi. Po njegovom
shvacanju, kriticko razmatranje racionalne psihologije, racionalne kozmologije i racionalne
teologije u Kritici cistoga uma dovelo je do pouzdanog zakljucka da sinteticki sudovi a
priori metafizike nisu moguci, pa prema tome ni metafizika kao znanost o onome što
prelazi granice moguceg iskustva.
Kantov zakljucak da je teorijski um nemocan cim prede granice iskustva i da prema
tome ne može biti uzanosti o idejama «cistog» uma bio je sudbonosan za metafiziku: njene
glavne discipline – racionalna psihologija, racionalna kozmologija i racionalna teologija –
izgubile su dalje pravo na opstanak. Svojom kritikom moci ljudskog uma Kant je pokazao
da nema i ne može biti nikakve pouzdane znanosti o besmrtnosti duše, slobodi volje i
postojanju boga. On je ustvari oborio ove metafizicke discipline i mnogi su to shvacali kao
da je Kant bio protiv metafizike uopce. Medutim, sam Kant se izjasnio protiv takvog
tumacenja njegovih zamisli. Ako je on, kao znanstveni duh, izbacio ideje stare metafizike
iz podrucja teorijskog uma, tj. iz podrucja znanstvene spoznaje, ipak je našao mjesta za ove
iste ideje u jednoj drugoj oblasti, u praktickom umu. On je cak smatrao da one u
praktickom umu dobivaju svoj pravi smisao i znacaj i da su neophodne za moralni život
ljudi. A što se tice metafizike on je i eksplicitno isticao da je upravo njegova Kritika
cistoga uma jedini pouzdani temelj za novu metafiziku kao sustav apriornih saznanja koju
je on, pri kraju ovog djela, prikazao kao “neophodni završetak sveukupne kulture ljudskog
uma” koje “više služi tome da sprijeci zablude nego da proširi spoznaju”. Kant je cak
smatrao da samo na taj nacin metafizika može uživati dostojanstvo i ugled. U tom smislu
on je objasnio svoj osnovni kriticki stav prema metafizici ovim rijecima:
»Ja sam, prema tome, morao da uništim znanje, da bih dobio mjesto za vjeru, jer
dogmatizam metafizike, tj. predrasuda da se u njoj može imati uspjeha bez Kritike cistoga
uma jeste pravi izvor svega nevjerovanja koje se protivi moralitetu i koje je uvijek vrlo
dogmaticno. – Ako, dakle, ne može biti teško da se potomstvu ostavi kao zavještajne jedna
sustavna metafizika izradena po planu Kritike cistoga uma, onda je to poklon koji se ne
smije podcjenjivati: neka se samo usporedi kultura uma dok koje se došlo na sigurnom putu
jedne znanosti uopce sa neosnovanim natucanjima i lakomislenim lutanjem uma bez
Kritike, ili pak neka se pogleda na bolje iskorištavanje vremena od strane omladine koja
cezne za spoznajom, a koja se kod obicnog dogmatizma tako rano i tako mnogo osmjeli da
se upušta u prijatna zanovijetanja o stvarima o kojima ništa ne razumije i o kojim ona, kao i
nitko drugi na svijetu, nece nikada ništa saznati, ili cak da smjera pronalaženje novih misli i

412 Ibid.str. 517.

333
mnijenja, te tako zanemaruje ucenje temeljnih znanosti …Prema tome, prva i najvažnija
stvar filozofije jeste u tome da jednom za svagda onemoguci metafizici svaki štetan utjecaj
na taj nacin što ce zapušit izvor njenih zabluda«.413
Dakle, Kant ne samo što je bio uvjeren u mogucnost metafizike “po planu Kritike
cistog uma” vec je izradu takve metafizike ostavio potomstvu.
Autor Kritike cistog uma ostao je u meritornom filozofskom sudu do danas
najeminentniji protagonist racionalnog apriorizma koji se diže iznad iskustva i
protivnik je empirijskog istraživanja. Tom sudu doprinijeli su jednako Kantovi
protivnici i sljedbenici, a i on sam je tome dobro kumovao. Zabacujuci dotadašnju
metafiziku koja je po njegovu mišljenju htjela ljudsku spoznaju izvesti iz svojstva
objekta ili apsolutne realnosti, on krsti svoj prevrat kopernikanskim u smislu da se iz
osebujnosti ljudskog spoznavanja trebaju odrediti predmeti. Ako je do tada filozofija
robovala objektu, s njim bi otpoceo subjektivni pristup koji bi jedino omogucio rješenje
filozofskih zagonetki, a u tome se ljudski um može osloniti na sintetske sudove a priori,
koji bivaju mišljeni nužno i opcenito – valjani, nezavisno od sveg iskustva. Tom
apriornom umu biva još dodana stvar po sebi (Ding in sich) kojoj se, doduše, mora
pridati realna opstojnost, ali o kojoj ne možemo ništa spoznati i lako tone u ponor mraka.
Tu familijarnu sliku Kantove filozofije ima Stegmüller kad piše u svojem pregledu
Hauptströmungen der Gegenwartsphilosophie da je Kant nastojao svu empirijsku
spoznaju utemeljiti u apriornoj spoznaji realnosti i da bi po Kantu bila realnost
konstituirana transcendentalnim subjektom. Ista takva ocjena prevladava i u engleskoj
literaturi, gdje Kant biva trpan medu krajnje aprioriste, kako se vec uvriježilo na
sveucilišnim katedrama, bez obzira na pljesak ili zvižduk.
Namjera je te kratke skice da uzdrma takav sud, koji se zacijelo može potkrijepiti
mnogim Kantovim citatima, i da istakne ono u Kritici cistog uma što je aktualno za
suvremeno istraživanje. Pri tom nas ne smije buniti Kantova terminologija koja je povije-
sno uvjetovana i bila je stupica u koju su upali mnogi njegovi sljedbenici, a i on sam
precesto. Ovaj strmi pristup hoce prodrijeti do autenticnog otkrica izlažuci se
takoder riziku da bude jednostran ili cak pogrešan kao i danas uvriježeni sudovi.
Po vlastitoj ispovijedi, Kantova je filozofija rasla u opreci spram tradicionalne
metafizike i empirizma, i on cesto polemizira na jednoj strani s Leibnizom i Wolffom, a na
drugoj s Lockeom i Humeom. Obojici metafizicara predbacuje da su iskustvo
reducirali na mutan odraz osjetila u usporedbi s jasnom racionalnom intuicijom objekata, a
u engleskom empirizmu vidi bankrot svih opcih zakona, kao što je vrlo sugestivno iznio
Humeov traktat Enquiry Cortcerning human Understanding, London, 1748. Medutim,
ako je i u opoziciji, on uzima mnoge pojmove obiju suprotnih filozofija; i Kritika cistog
uma može se ocijeniti kao nastojanje da se ujedine racionalizam i empirizam, zacijelo, na
višoj razini – sintetski pothvat koji je i ovoj knjizi pred vama izazov. S empiristima,
Kant se slaže u tome da sva naša spoznaja pocinje iz iskustva.
To njegovo stajalište valja podvuci s obzirom na sve kasnije interpretacije. No sam
empirizam shvacao je to iskustvo preusko, kao osjete, utiske ili impresije (ili zamjedbe,
percepcije u modernijem izražavanju) iz kojih je tad pokušavao konstruirati predmete ili
predodžbe predmeta i zakone ili opce principe, i to uzalud, kako je pokazala oštroumna
Humeova analiza. Prema Kantu, nasuprot, covjek nije neki pasivni primatelj otisaka
vanjskih predmeta niti se tu javlja struja osjeta iz koje zgusnu pojmovi stvari. Doduše, mi
cesto pasivno promatramo svijet pred sobom, i tad nam se iskustvo doista cini kao slijed
vanjskih pojava, ali je pitanje da li bismo tu išta razumjeli ili cak razabrali da prije
nismo bili u aktivnom kontaktu sa stvarima. Obicno nešto želimo ili pomišljamo kad

413 Ibid.str. 28-29 (podv.auto.)

334
nešto cinimo što se kasnije može nazvati iskustvo, ali jamacno pripada tom cinu i naša
misao. No naš intelekt ili zor ima vec svoju strukturu, kategorije i forme kojima prihvaca i
sreduje vanjske podražaje. Tu aktivnu komponentu želi Kant ponajprije utvrditi u
proširenom shvacanju iskustva.414
Dakako, Kritika cistog uma nije ostala samo pri tom. Naše iskustvo ima vrlo složenu
strukturu, što se ogleda u razini naših iskaza. Svatko uvida da se iskazi kao »Petar je u
sobi«, »knjiga je na stolu«, »luster visi sa stropa« jako razlikuju od iskaza da se naš
prostor proteže u dužinu, širinu i visinu. Iskazi prve vrste sadrže neko posebno opažanje
koje se ne mora zbiti, dok, naprotiv, ne možemo prostor predociti drukcije nego
trodimenzionalno. Prije nego što smo rekli da je Petar u sobi, knjiga na stolu, a da luster
visi, mi smo vec »raspolagali« prostornim relacijama kao unutra – vani, gore – dolje,
blizu – daleko. Kant se ne bavi psihogenezom tog apriorizma, da li smo to stekli za rana
djetinjstva u ophodenju s vanjskim predmetima ili još tome pridolazi naslijede; on to uzi-
ma kao polaznu cinjenicu. Dakako da on ne ostaje ni pri tome samom
Kantovu shvacanju apriornog bile su glavno ishodište geometrija, logika i mehanika.
Poput mnogih svojih suvremenika bio je on uvjeren u apsolutnu istinu Euklidova i Newtonova
sistema. Tu je on našao sintetske iskaze a priori koji vrijede opcenito i strogo, bez iznimke.
Zašto on kaže da su ti geometrijski ili mehanicki aksiomi nezavisni od iskustva? Prije svega
zato što nije potrebno bilo kakvo posebno opažanje da se utvrdi kako se iz jedne tocke može
povuci samo jedna paralela na dani pravac ili da je akcija jednaka reakciji. Na takvim
zakonima temelji se svako daljnje objašnjavanje ili povezivanje pojmova. Oni su apriorni u
onom smislu kao što Einstein kaže da tek teorija odreduje što ce se mjeriti. Apriorizam prostora
i vremena ide još i dalje od mnogih znanstvenih teorija jer je nerazrješivo vezan s iskustvom
vanjskih tijela.
To iskustvo Kant nipošto ne shvaca cisto subjektivnim i oštro ga odvaja od pricina,
kako se to jasno vidi iz vrlo važne fusnote predgovora 2. izdanju Kritike, gdje se ljudska
predodžba (Vorstellung) veže s vanjskom srvari (äusseres Ding) u jedno jedino iskustvo die
nicht einmal innerlich stattfinden würde, wenn sie nicht (zum Teil) zugleich äusserlich
wäre... Wie? lässt sich hier ebensowenig weiter erklären...415 Puštajuci zasad po strani
agnosticki dodatak, možemo konstatirali u adekvatnoj interpretaciji cijele knjige da
Kantova teorija spoznaje ne polazi samo od iskustva nego to shvaca kao nerazrješivo
jedinstvo covjeka i vanjskih stvari. Nakon te konstatacije pojavljuje se i problem
apriornoga u drugom svjetlu od Fichteove usporedbe kako gledamo svijet na predodžbene
naocale.
Predodžba da kategorije sreduju iskustvo koje biva 'uzrokovano' stvari po sebi,
bila je teško prihvatljiva i Johnu Deweyu koji je isprva naginjao Hegelu. Odbacujuci
strogu diobu fenomenalnog ili imanentnog i transcendentalnog piše on godine 1884. u
clanku Kant and Philosophic Method. Relacija izmedu subjekta i objekta nije izvanja,
vec se taj odnos uspostavlja na višem jedinstvu.
Pod utjecajem prirodnih znanosti i osobito evolucije Dewey napušta Hegelov
idealizam i postupno razvija svoje stanovište, poznato kao americki pragmatizam,
opsežno izneseno u knjizi Experience and Nature, 1925, dok je predavao na Columbia
Universitv. Kriterij istine ležat ce za nj u prakticnom djelovanju i istraživanju, da li je
uspješno ili promašaj. Ipak nije zapao u vulgarni praksizam, a poput Kanta isticat ce

414 Astronom Arthur S. Eddington duhovito je ilustrirao Kantovo a priori: Neka ribar lovi mrežom kojoj
imaju promjer 5 cm. On ce nakon mnogo ulova zakljuciti da su sve ribe u moru duže od 5 cm. Taj univerzalni
sud potjece od njegove naprave, a analogno bi lako mogla djelovati i naša osjetila. Eddingtonova mreža
nije samo dosjetka, kao što su je omalovažili neki filozofi.
415 »koje se ne bi unutarnje zbilo kad ne bi (dijelom) bilo ujedno vanjsko. Kako? Da se tu vrlo malo
objasniti… «

335
ljudsku slobodu. Golemim djelom, ne suviše originalnim, postao je glavnim pobornikom
americke demokracije i misli uopce na pocetku 20. stoljeca.
Kantova Kritika cistog uma predstavlja ponajprije produbljeno shvacanje iskustva
s obzirom na prioritet stanovitih matematickih, logickih i mehanickih pojmova i
nacela pred induktivnim pravilima i beskrajem opažanja. Genezu toga vidimo (dijelom)
u ljudskoj ruci i oku, u tome kako covjek djeluje na makroskopske predmete oko sebe i
kako ih gleda. Znanstveno istraživanje i nije moglo drukcije poceti nego geometrijom i
mehanikom, i nikakvo daljnje istraživanje ne može bitno izmijeniti taj temelj. U tom
pogledu jako zavaravaju onakve popularne ocjene da je Einstein oborio Newtona ili
Planck Maxwella. Nove su teorije obicno vezane s novim ili proširenim podrucjima
istraživanja, i stoga je besmisleno reci da protuslove starim teorijama. No sigurno je da
nam novi napreci pridonose i bolje razumijevanje starih podrucja, pa su tako Euklidov i
Newtonov sustav bili nakon otkrica neeuklidskih geometrija i kvantne mehanike
konzistentnije formulirani, tj. s onim ogranicenjem koje naviješta druge strukture.
Vezan uz egzaktne znanosti, Kant se klonio psihogenetickih objašnjenja, i sasvim je
krivo shvacati njegov cisti um kao neku subjektivnu riznicu u kojoj se pohranjeni principi
ili kategorije. On sam kaže u Prolegomeni da je taj cisti um stavio u naslov svog glavnog
djela samo za volju popularnosti, ali da tu valja uvijek držati na pameti sintetske principe a
priori. Za same pak kategorije kaže on izricito: Die Kategorie hat keinen anderen
Gehrauch zum Erkenntnisse der Dinge, als ihre Anwendung auf Gegenstände der
Erfahrutng.416 Znacenje bilo kog pojma jedva se može uspostaviti izvan njegove
upotrebe; prema tome ni Kantove kategorije ne bi ništa znacile izvan ljudskog iskustva.
Buduci da je on uporno poricao metafizicku spoznaju, koja je nezavisna od iskustva ili
postavlja tvrdnje koje se nikako ne mogu primijeniti na opažanja i provjeriti iskustvom,
može se njegovo dopunsko odredenje apriornog kao nezavisnog od iskustva svesti na
nedosljednu terminologiju. Bitno je tu otkrice prioriteta stanovitih formi i nacela pred
drugim predodžbama i partikularnim opažanjima te opcenitost i stroga valjanost.417
Ponajprije bi se tu moglo primijetiti da se teško možemo ograniciti na pojedinacni
iskaz; tek skup Euklidovih i Newtonovih aksioma zajedno s potrebnim definicijama,
objašnjenjima i postupcima dokazivanja daje puno znacenje svakom pojedinom iskazu i
daje onaj instrument koji se efikasno primjenjuje. Isticemo važnost takvih cjelina s obzirom
na logicki pozitivizam ili (rani) Russellov atomizam koji su pripisivali znacenje pojedinim
iskazima, dakako dosljedno s empirijskog gledišta da spoznaja pocinje pojedinim
opažanjima. Ako u tome Kant nije bio izricit, njegovo upiranje na Euklidov i Newtonov
sustav ne negira cjelovito tumacenje apriornoga, što se podudara s onim malo prije
recenim o našoj biološkoj strukturi i primitivnom rada.
Bez obzira na biološko – povijesno podrijetlo, ne možemo drukcije gledati ili tuma-
citi dogadaje ili pojave nego kroz takve apriorne sustave (ili možemo od toga vrlo teško i
tek malo odstupati). Kantov odgovor na glavno pitanje kako su takvi apriorni sustavi
moguci leži u transcendentalnoj filozofiji koju je on samo navijestio. Kad bismo to pokušali
objašnjavati biološki ili povijesno, služili bismo se vec izgradenim pojmovima i nacelima; ti
apriorni sustavi tek cine tumacenje mogucim. Da se pojave odvijaju u prostorno –
vremenskom zoru i sreduju po stanovitim umnim kategorijama, to je za Kanta factum i
ishodište sveg daljnjeg filozofiranja. Uzrok toj apriornosti ne može dakle biti u pojavama ili
iskustvu, nego u necemu što to iskustvo prelazi i utemeljuje. Kad tu Kant iznosi svoj
transcendentalni subjekt, tad on tu nipošto nema na umu antropološki subjektivizam, kako

416 “Kategorija nema druge upotrebe u spoznaji stvari doli primjene na predmete iskustva.”
417 Pošto smo Kantovo a priori tako odredili, u skladu s njegovim citavim tekstom, mo že se i bolje razumjeti
njegovo glavno pitanje; Wie sind die synthetische Urteile A PRIORI möglich? (Kako su sintetski iskazi A
PRIORI moguci?)

336
su mu pripisali njegovi brojni sljedbenici i protivnici, nego želi prijeci krug pojava
izvanpojavnim uzrokom. Ta stvar po sebi (Ding an sich), najmutnija i najnapadanija u
njegovoj citavoj filozofiji, ostaje trajno sidro u svim transcendentalnim izletima Kritike
cistog uma. Jer covjek je takoder jedna pojava u prirodi i kao takav podliježe prirodnim
zakonima. No je li priroda sa svojom apriornom zakonitošcu sve – sve što postoji?
Uvodeci Ding an sich kao krajnju podlogu svih pojava, Kant utemeljuje transcendentalnu
realnost Tom temelju pripada i covjek sa svojim umom, dok je njegovo tijelo prirodna pojava
podvrgnuta fizickoj kauzalnosti. Tom dvostrukošcu nastojao je Kant spasiti ljudsku slobodu,
ali strogo odvajanje prirodnog od transcendentalnog bilo je oboreno biološkom evolucijom
(koja u njegovo vrijeme još nije bila priznata ni potvrdena).
Ako su Kantova shvacanja imala dodirnih tocaka s Boškovicevom teorijom.
Ruderova dvoslojnost aktualnog i potencijalnog nije dolazila u sukob s razvojem živih
bica. U Boskovicevoj se fizici ili filozofiji stvarne velicine podreduju imaginarnima ili
potencijalnima, i on dosljedno pripisuje i životinjama niže psihicke funkcije. Medutim, on
je, poput Kanta smatrao fizicki proces strogo determiniranim pa mu jednako teško pada
objašnjenje ljudske slobode.
Kantovo shvacanje prirode znaci radikalan prekid s antickim i renesansnim pojmom
kozmosa. Priroda je za nj skupnost pojava, i to skupnost koja se javlja u prostorno –
vremenskom zoru po nacelu uzroka i ucinka (Gesetz von Ursache und Wirkung}. Tu se on
priklanja strogo newtonovskom svijetu kao što je to dosljedno razvio Ruder Boškovic, ciji
je tu utjecaj vrlo vjerojatan (ako ga Kant i ne spominje, uopce škrt u navodenju svojih
izvora ili inspiracija). Zacijelo, Boškovicev se duh nazire i iz ovog Kantova citata:
»U potvrdu ove teorije o idealnosti vanjskog i unutarnjeg osjetilu, a time svih objeka-
ta osjetila kao golih pojava, može poslužiti primjedba da sve što u našoj spoznaji pripada
zoru ne sadrži ništa drugo nego ciste odnose, mjesta u zoru (protegnuce), promjene
položaja (gibanje) i zakone po kojima ove promjene bivaju odredene (pokrecuce
sile).«418
Kantova priroda podudara se uvelike s onim što bismo danas zvali makroskopskom
realnošcu. Tijela oko nas, s kojima je naše tijelo u neprekidnoj interakciji, nerazdvojivo su
vezana s prostorno – vremenskim i kauzalnim relacijama. No iza tih vidljivih, opipljivih i
pokretnih tijela otkriva se nevidljiva i neopipljiva opstojnost – svijet elementarnih cestica ili
polja. Istraživanje transcendira svijet ljudskih, osjetila ili prirodu u Kantovu smislu. Smije li
se to otkrice atomske fizike staviti u vezu s Kantovom stvari po sebi? To je pitanje, dakako, u
najdubljoj vezi s glavnim Kantovim pitanjem kako su apriorni zakoni moguci.
Kant je do kraja držao da su opci zakoni strogo ispunjeni u svim prirodnim pojava-
ma. Ne možemo si uopce predstaviti slijed pojava gdje princip uzroka i ucinka ne bi
djelovao. Kantova je priroda zatvorena u strogo determiniran lanac kao i Newtonov
kozmos. A stoje tad s ljudskom slobodom? Ona se ne može spasiti, kaže Kant, ako su
stvari naše osjetilnosti (Sinnlichkeit) takoder stvari po sebi; no kako se stvari po sebi ne
mogu predstaviti u prostoru i vremenu, ne može se na njih ni protegnuti prirodni princip
kauzalnosti; pa se tu javlja mogucnost drukcijeg postupanja. Sloboda biva time
transcendentalna ideja. Prema Kantu stvari po sebi uzrokuju osjete ili pojave, koje slijede
jedna za drugom po kauzalnom zakonu, ali sami ti prvobitni uzroci ne podliježu prirodnom
zakonu. Zacijelo, to je vrlo suptilno i mracno razlikovanje, priznaje autor Kritike cistog
uma, ali on ne vidi drugog izlaza k slobodi.
U otkrivanju transcendentalnog bitka stigao je on do ruba spoznaje i rezignirano
zakljucuje u osvrtu na svoju dugogodišnju potragu. »Ljudski um ima osobitu sudbinu u
rodu svojih spoznaja, da ga gnjave pitanja koja ne može odbiti, jer su dana samom

418 Ibid. Str. 56.

337
prirodom uma; ali na koja ne može takoder odgovoriti, jer nadmašuju svu sposobnost
ljudskog uma.«419
Kant se usredotocuje na kauzalnost koju mora subjekt posjedovati. Takva posebna
kauzalnost razabira se iz imperativa po kojima postupamo. Um veže razloge što treba da
se cini, a takva je nužnost sasvim razlicita od prirodne. Kant piše: »To treba da izražava
vrstu nužnosti i povezivanja razloga što inace ne dolazi u cijeloj prirodi. Razum može od
toga samo spoznati što je ili što je bilo ili što ce biti. Nemoguce je da u tome nešto treba da
bude drugacije nego što je uistinu u svim tim vremenskim odnosima; jest, ovo treba da
nema nikakvo znacenje kad se pred ocima ima samo tijek prirode.« I tu sad dolazi
glavna teza Kantove etike: »To treba da izražava mogucu radnju kojoj razlog nije ništa
drugo nego cisti pojam, dok je naprotiv prirodnoj radnji uvijek uzrok neka pojava.
Svakako mora radnja biti moguca pod prirodnim uvjetima kad na nju smjera ono
treba da; ali ovi prirodni uvjeti ne pogadaju odredenje volje same, vec jedino
ucinak i uspjeh volje u pojavi. Koliko god bilo prirodnih razloga ili osjetilnih podražaja
koji me tjeraju na htijenje, oni ne mogu proizvesti to treba da nego samo izdaleka ne-
nužno i ne uvijek uvjetovano htijenje, kojemu naprotiv to treba da, koje um izgovara,
suprotstavlja mjeru i cilj, jest, zabranu i ugled«.420
Ova uzvišenost ljudske radnje pada ubrzo u skeptican zakljucak s obzirom na to da
Kritika cistog uma odbacuje svaku spoznaju koja ne polazi od iskustva. Plašeci se i sam
svog moralnog zakljucka, Kant to stavlja u diskretnu fusnotu: Zapravo nam moralnost
radnji (zasluga ili krivnji), cak našeg vlastitog ponašanja, ostaje potpuno skrivena. Naša
ubrajanja mogu se odnositi samo na empirijski karakter. Ali koliko je od toga cisti ucinak
slobode, koliko je pak pripisati samoj prirodi i neokrivljenoj pogreški temperamenta ili
njegovoj sretnoj osebujnosti, ne može nitko obrazložili niti stoga suditi po potpunoj
pravednosti.
Pisac Kritike cistog uma bio je suviše kritican i suviše nepovjerljiv spram svih meta-
fizika a da bi svojim transcendentalnim slutnjama ih natuknicama pustio slobodna krila.
Ukazavši na mogucnost da uz prirodni kauzalitet pojava može postojati sloboda za stvari
po sebi, ustupa on pod silom ishodne teze da nam stvari po sebi nisu poznate, nego samo
pojave.
Taj agnosticizam pogada sad i ljudsku slobodu. Covjek ne može nikad znati dokle je
slobodan i je li uopce slobodan; ostaje nam tek slutnja. Svoja posljednja nagadanja
okrstio je Kant transcendentalnim idealizmom, ali je kasnije sam povukao taj naziv
zadovoljavajuci se nazivom kritickog idealizma. S obzirom na to daje on odlucno
zabacivao tradicionalni idealizam, koji je poricao opstojnost vanjskih stvari ili izvodio
svu istinu iz racionalne intuicije, teško se on može svrstati medu idealiste. Njegova je
duboka i epohalna kritika prerasla uvriježene konvencije i otvorila nove putove
filozofskom i znanstvenom istraživanju, što još do danas nije dogledano do kraja, a
možda tu i naš um stiže sudbina koju je autor prorekao na samom pocetku svog djela.
Zacijelo, Kantov je tu proboj bio jako zakrcen nekriticnim vjerovanjem u apsolutnu
determiniranost Newtonove prirode. Njemu, kao i mnogima drugima, bilo je nemoguce
pomisliti da bi se u prostoru i vremenu išta zbilo što ne bi kao svoj uvjet imalo neku prijašnju
pojavu u prostoru i vremenu. S tog klasicnog gledišta nije on mogao uciniti plauzibilnim
kako naša volja ili odluka prelazi u empirijski izvršenu radnju.
U Kantovu agnosticizmu krije se i mogucnost ljudske slobode, a to je i najzreliji plod
njegove transcendentalne filozofije. Kad bi nam svijet bio potpuno transparentan, kad bismo
znali sve što se zbiva, sve što se dogodilo i što ce se dogoditi, tad bi nam sloboda išcezla.

419 Ibid. Str. 324.


420 Ibid. Str. 250.

338
Potpuna spoznaja superponira determinirani kozmos i determiniranu ljudsku povijest kao
dio tog kozmosa. Kritika cistog uma nije zbog svog unutarnjeg protuslovlja sprijecila da
filozofija nastavi u sve imperativnijim pravcima svoj tradicionalni put, i tek je postankom
kvantne teorije ukazana dubina Kantove prirode. Jer prirodne pojave, kako ih
zamjecujemo svojim osjetilima i aparatima kao produžecima naših osjetila, nisu ono
posljednje ili prvobitno što postoji. Priroda sama javlja nam se u invarijantnim principima
koji vode preko makroskopske stvarnosti u dubine, odakle izviru sve stvari i sam život.
Govoreci o dvostranom karakteru covjeka, Kant je htio u ljudskim postupcima dati pravu
mjeru prirodnim i umnim faktorima. Sam naturalizam porice slobodu, sam racionalizam
gubi vezu s beskrajnim prirodnim bogatstvom. Polazeci od produbljenog iskustva, kako
su to pružale prve znanosti – matematika, logika i mehanika, Kantova je filozofija stremila
do punijeg shvacanja covjeka tako ... dass auf diese transzendentale Idee der Freiheit
sich der praktische Begriff derselben gründe... Koliko god taj zakljucak stoji u duhu
prosvjetiteljstva 18. stoljeca, ipak mu mnogo od tog racionalnog primata oduzima
fusnota u predgovoru 2. izdanju Kritike, u kojoj se napominje zašto mi predmete iskustva
moramo pomišljati i kao stvari po sebi: Umt einem solchen Begriffe aber objektive
Gültigkeit {reale Möglichkeit, denn die erstere war bloss die logische) beizulegen,
dazu wird etwas mehr erfordet. Dieses Mehrere aber braucht eben nicht in
theoretischen Erkenntnisquellen gesucht zu werden, es kann auch in praktischen
liegen.421

Ova primjedba stavlja u prvi plan praksu, što ce ga zaokupiti u kasnijim djelima,
narocito u pitanju moralne odgovornosti, a svjedoci kako je njegov pristup bio
cjelovit, s uvažavanjem teorijskog i prakticnog. Nažalost, imanentno je protuslovlje u
njegovoj transcendentalnoj filozofiji doprinijelo da se za nj s jedne strane nakalemio
idealisticki monizam, a s druge strane bio je izvrgavan cesto neopravdanoj
empiristickoj kritici. Kako se posebna intelektualna kauzalnost ili sloboda može
uvesti ako se zadrži stroga uzajamna determiniranost svih empirijskih pojava? Kako
Kant smije reci da dvostranost subjekta ne bi narušila empirijsku stranu? On ne može
poput Spinoze pretpostaviti fizic ko – psihicki paralelizam; ta njegova je analiza
iskustva mnogo dublje zasnovana. I agnosticki zakljucak na kraju, da se ništa
pouzdano o ljudskoj slobodi, time i moralnoj odgovornosti, ne može reci, izlazio je
neizbježno iz prihvacanja determiniranog Newtonova kozmosa.
On je spoznao da je u pojmu kozmosa implicirano protuslovlje; jer se time
predmeti svijeta osjetila predstavljaju za predmete po sebi. A iz tog osnovnog
proturjecja izlaze tad suprotne teze o svijetu, jednako dobro dokazane, kao npr. svijet
je beskonacan i svijet ima pocetak u vremenu i rub u prostoru. Buduci da je u
takvim proturjecjima vidio samo antinomije uma, nije bio još pripremljen da razbije
lanac prostorna – vremenskog zbivanja, kako je to otpoceo Max Planck hipotezom o
kvantnim skokovima. Za takav pothvat nije još bilo dosta signala I stoga ostala mu
je tek slutnja. Dieses handelnde Subjekt würde nun nach seinem intelligiebelen
Charakter unter keinem Zeitbedinungen stehen; denn die Zeit ist nur die Bedinung der
Erscheinungen, nicht aber der Dinge an sich selbst
U daljnjem dijelu pokušajmo obratiti pozornost na neke stavove koji su
interesenti za naše razmatranje u zanosit. Prije svega o fundamentalnim idejama koje
se odnose na prostor i vrijeme.

421 »Ali da se prida takvom pojmu objektivnu valjanost (realnu mogucnost jer je prva bila cisto logicka), za
to se više zahtijeva. No to više ne mora se tražili u teorijskim spoznajnim izvorima, vec može ležati u
prakticnom.« ( Ibid. Str. 232.)

339
16.4. Kantova teorija o prostoru i vremenu.

Jedan od najznacajnijih dijelova Kritike cistog uma jeste teorija o prostoru i


vremenu. Pokušat cemo posebno razmotriti ovu problematiku jer ima odredeni znacaj za
naše razmatranje znanosti, ali jasno rastumaciti Kantovu teoriju o prostoru i vremenu nije
lako, jer ni sama teorija nije jasna. On je smatrao da neposredni objekti percepcije nastaju
dijelom uslijed vanjskog svijeta, a dijelom zahvaljujuci našem aparatu za percepciju. J.
Lock je navikao svijet, da tako kažemo, na ideju da su sekundarni kvaliteti, kao što su boja,
zvuci, miris i tako dalje, subjektivni i da ne pripadaju objektu po sebi. Kant, isto kao i
Hume, mada ne na isti nacin, ide dalje te i primarna svojstva pretvara dijelom u
subjektivne.
Kant vecinom ne sumnja u to da naši osjeti imaju svoje uzroke, koje naziva
“stvarima po sebi” kojima odgovaraju “noumeni”. Ono što se nama pojavljuje u obliku
percepcije i što on naziva “fenomenom” sastoji se iz dva dijela: onog djela koji nastaju
zahvaljujuci objektu i koje on naziva “osjetom” i onog djela koji nastaje zahvaljujuci
našem subjektivnom aparatu i koji, po njemu, cini da sve ono što je raznovrsno rasporeduje
u izvjesne odnose. Ovaj dio samo po sebi nije osjet i naziva se formom fenomena ili
formom zora. Jedna cista forma culnosti zove se “cisti opažaj” (Anschauung); postoje dvije
takve forme, prostor i vrijeme: jedna za vanjsko a drugo za unutarnje culo.
Da bi dokazao da su prostor i vrijem forme «a priori» koristi se sa dvije vrste
argumenata i to jedni su metafizicki, a drugi epistemološki ili kako ih on zove
transcendentalne. Prva vrsta argumenata uzeta je direktno iz same prirode prostora i
vremena, a druga indirektno iz mogucnosti ciste matematike. Argumenti o prostoru dati su
mnogo podrobnije nego argumenti o vremenu, pošto se mislilo da je ovo posljednje
uglavnom isto što i ono prvo.
Što se tice prostora postoje cetiri metafizicka argumenta koje cemo kratko navesti:
- Prostor nije jedan empirijski pojam, apstrahiran iz vanjskog iskustva, pošto se
prostor unaprijed pretpostavlja kada se osjeti povezuju sa necim «vanjskim», a
vanjsko iskustvo moguce je samo preko predstave o prostoru.
- Prostor je jedna nužna predstava a priori, koja je osnovica svim vanjskim
percepcijama, je mi ne možemo da zamislimo da prostor ne postoji, iako možemo
da zamislimo da nema nicega u prostoru.
- Prostor nije jedan diskurzivan ili opci pojam o odnosima stvari uopce, pošto
postoji samo jedan jednostavan prostor, i ono što nazivamo “prostorima” samo su
dijelovi istog prostora, a ne primjeri ili podpojmovi.
- Prostor je predstavljen kao jedna dana beskrajna velicina koja u sebi sadrži sve
dijelove prostora; ovaj je donos razlicit od odnosa jednog pojma i njegovih
pojedinacnih slucajeva, i zato prostor nije jedan pojam, nego jedan
»Anschauung«422
Transcendentalni argumenti o prostoru potjecu iz geometrije. Kant smatra da je
Euklidova geometrija poznata a priori iako je sinteticka, tj. ne može se deducirati iz same
logike. Geometrijski dokazi, smatra on, ovise od geometrijske slike Na primjer, ako su
dane dvije prave crte koje se medusobno sijeku pod pravim kutom, vidjet cemo da se kroz
njihovu tocku presjeka možemo povuci samo jednu pravu crtu. Kant misli da ovo znanje ne

422 Moramo napomenuti da ove tvrdnje koje proizlaze, po Kantu, iz samog svojstva prostora podsjeca na
Newtonov prostor kao agregatom, ali dakako ne dajuci mu objektivom postojanje kao što je to slucaj u
klasicnoj mehanici. Ova slicnost nije slucajna ako se zna da je Kant s velikim poštovanjem se odnosio prema
Newtonovoj klasicnoj mehanici.

340
potjece iz iskustva i ono je dano ka sinteticki sud a priori. Dakle, culni objekti moraju se
pokoravati geometriji a kako se geometrija bavi nacinima percepcije i otuda mi ne možemo
percipirati na drugi nacin. Ovo objašnjava zašto je geometrija, iako sinteticka, i a priori i
apodikticka. Argumenti koji se odnose na vrijeme uglavnom isti, izuzev što se geometrija
zamjenjuje aritmetikom, s napomenom da brojenje zahtijeva vrijeme.
Ovakav Kantov stav bio je kritiziran i ukratko cemo dati neke najcešce kritike ovih
argumenta. Mislimo da bi bilo interesantno iznijeti kriticki osvrt na ove stavove koje je da
Bertrand Russell, tako na primjer u odnosu na prvi argument on kaže: »Postoji ovdje, kao i
cijeloj teoriji o subjektivnosti prostora i vremena, jedna teškoca koje, kako izgleda, Kant
nikada nije bio svjestan. Što me navodi da objekte percepcije rasporedujem ovako kako ih
rasporedujem, a ne na neki drugi nacin? Zašto, na primjer, vidim kod ljudi uvijek oci iznad
usta, a ne ispod usta? Prema Kantu, oci i usta postoje kao “stvari po sebi” i uzrokuju moje
posebno opažanje ali u njima ništa ne odgovara prostornom rasporedu koji postoji u mojoj
percepciji. Usporedite s ovim fizicku teoriju boja. Mi ne pretpostavljamo da boje stvarno
postoje u onom smislu u kome su boje sadržane u našim percepcijama, ali mislimo da
razlicite boje odgovaraju razlicite valne duljine. Medutim, pošto valovi, po Kantu
obuhvacaju i prostor i vrijeme, to oni ne mogu biti uzroci našim percepcijama. S druge
strane, ako prostor i vrijeme iz naših percepcija imaju duplikat u svijetu materije, kao što to
fizika pretpostavlja, onda se geometrija može primijeniti na te duplikate i Kantovi se
argumenti ne mogu održati. Kant smatra da um rasporeduje sirov materijal culnih osjeta, ali
nikada ne smatra da kaže zašto rasporeduje na ovaj, a ne na neki drugi nacin«423
Ovaj Russellov protu argument nije tako efektan jer u sebi sadrži hipotezu o
postojanju prostornosti koja je analogna Kantovu prostoru kao formi zora što i dovodi do
kontradikcije, ali nam se cini interesantan drugi argument koji se odnosi na vremensku
sukcesiju kao možda onaj koji pogada bit problema. Navedimo taj argument: »U pogledu
vremena, ova teškoca je cak i veca zbog uplitanja kauzaliteta. Ja opažam svjetlost prije
nego što opazim grom. A- jedna “stvar po sebi” uzrok je moje percepcije svjetlosti, a B –
druga “stvar po sebi” uzrok je moje percepcije groma. Ali A nije bilo ranije od B, pošto
vrijeme postoji samo u odnosu na opažaj. Zašto onda A i B – dvije stvari koje nisu
vremenske- proizvode posljedice u razlicito vrijeme? Ako je Kant u pravu, ovo mora biti
sasvim proizvoljno, i izmedu A i B ne mora biti nikakav odnos koji bi odgovara cinjenici
da opažanje prouzrokovano od strane A prethodi opažaju prouzrokovanog od strane B.«424
Možda bi se moglo prigovoriti i Russellu da ovi protu argumenti izazivaju
kontradiktornost jer je on implicite vec prihvatio prostor i vrijeme kao realitet, ali je
cinjenica da su Kantovi argumenti veoma diskutabilni. Možda bi bolje bilo da ih nije ni
navodio, kao što je primjer sa drugim argumentom koji se odnosi na mogucnost zamišljanja
prostora. Ovdje Russell ispravno zapaža: »Drugi metafizicki argument smatra da je moguce
zamisliti da nema nicega u prostoru, ali da je nemoguce zamisliti da nema prostora. Izgleda
mi da se niti jedan ozbiljan argument ne može zasnivati na onome što možemo ili ne
možemo zamoliti; ali ja bih kategoricki odrekao da možemo zamisliti prostor ako u njemu
nema niceg. Vi možete da zamislite kako gledate u nebo jedne mracne oblacne noci, ali vi
sami, vi se nalazite u prostoru i zamišljate oblake koje ne možete da vidite. Kantov prostor,
kao što j e pokazao Vaininger, jeste apsolutan, kao i Newtonov, i nije samo jedan sustav
odnosa. Ali ja ne vidim kako se može zamisliti jedan apsolutni prazan prostor.«425
Zadnji pasusu ovog citata je veoma zanimljiv i pokazuje da je on bio na pozicijama
Newtona, a kao što smo i ranije rekli to nije cudno, samo se prostor i vrijeme ne pojavljuju
kao samostalni entiteti nego kao forma zora. Dakao, ovo u vremenu kada je Kant stvarao

423 B. Russell, History of Western Philospophy, (prijevod) Kultura, Beograd, 1962. str. 696.
424 Ibid. str. 686.
425 Ibid.str.687.

341
nije bila mana nego vrlina, jer je to upravo pokazivalo da je taj apsolutni prostor nužan u
opisu fizickog svijeta a njegova egzistencija se može nazivati ovako ili onako. Ne samo to,
Kant je u Newtonovoj klasicnoj mehanici tražio uzor ispravne teorije i izvor upravo
sintetickih sudova a priori. Upravo razvoj znanosti pokazao je da je Newtonova klasicna
mehanika izbacena sa mjesta apodikticke izvjesnosti što dakako retrogradno djeluje i na
samu Kantovu filozofiju.
Ovdje dolazimo do još jedne problematicne situacije a to je ¸kako prema
transcendentalnim (epistemološkim) argumentima odreduje geometrijska strukturu
prostora kao jedinstveno euklidsku. Razvoj geometrije doveo je do pojave i drugih
neeuklidskih geometrije pa se Kantova tvrdnja o geometrijskoj strukturi pojavljuje kao
hipoteticki stav. Tako Russell konstatira: »Transcendentalni (ili epistemološki) argument,
koji je najbolje izložen u Prolegomenama potpuniji je od metafizickog argumenta i još se
odlucnije može odbaciti. “Geometrija”, kao što znamo, jeste jedno ime koje se proteže na
dvije razlicite vrste promatranja. S jeden strane, postoji cista geometrija koja izvodi svoje
rezultate iz aksioma, ne ispitujuci da li su aksiomi “istiniti”. Ona ne sadrži ništa što ne
proizlazi iz logike, i nije “sinteticka”, i nema potrebe za onim geometrijskim slikama koje
se upotrebljavaju u geometrijskim udžbenicima. S druge strane, postoji geometrija kao
grana fizike, kao što je, na primjer, ona koja se javlja u Opcoj teoriji relativnosti. To je
jedna empirijska znanost ciji su aksiomi izvedeni iz mjerenja, i otkrili su da se ona razlikuje
od Euklidove geometrije. Tako je, od dviju geometrija, jedna a priori, ali nije sinteticka.
Dok je druga sinteticka, ali nije a priori. Ovim se odbacuje transcendentalni argument.«426
Još jedna tocka koja se cini dvojbenom jeste sam pojam “stvari po sebi” koja nužno
proizlazi iz Kantove filozofije. Tako Russell kaže: »Gornji argumenti pretpostavljaju – kao
što to cini Kant – da su opažaji prouzrokovani od strane “stvari po sebi”, ili, kako mi
kažemo, pomocu dogadaja u fizickom svijetu. Medutim ova pretpostavka nije nikako
logicki nužna. Ako se ona napusti, opažaji prestaju d a budu ma u kom važnom pogledu
“subjektivni”, pošto ne postoji ništa cemu bi se mogli suprotstavljati.«427
“Stvar pop sebi” bio je jedan nezgodan element u Kantovoj filozofiji; njega su
napustili Kantovi direktni nasljednici, koji su zbog toga pali u neku vrstu solipsizma.
Kantov neposredni nasljednik, Fichte (1762-1814), napustio je “stvar po sebi” i doveo
subjektivizam do jedne tocke u kojoj je on postao, kako Russell kaže, neku “vrstu ludosti”.
On smatra da je naše “ja” jedina i posljednja realnost, i da ono postoji pošto samo sebe
postulira. Ono što nije naše “ja” ima jednu podredenu realnost i postoji samo zato što ga
naše “ja” postulira.
Možda su ovi Russellovi stavovi i analiza suviše odredeni filozofskim pozicijama
“logickog atomizma”, ali je cinjenica da su koncepcija prostora i vremena spram
znanstvene teorije diskutabilne i sa druge strane suviše podsjecaju na Newtonov prostor i
vrijeme po sebi, a samim tim nosi sve one poteškoce koje se pojavljuju sa razvojem fizike i
pojavom suvremene fizike, a posebice specijalne i opce teorije relativnosti.
Pozicija fizike u Kantovoj filozofiji je imala izuzetno mjesto tako da je on u svojim
kasnijim radovima pokušavao, koristeci se rezultatima do kojih je došao u Kritici,
razmatrati i postaviti jednu opcu metafiziku znanosti. Dakako, sve je ostalo na poziciji
pokušaja kako zbog vec poodmakli godina i zamršenosti tog teškog problema. Pokušajmo u
sljedecem poglavlju razmotriti samo neke stavove i probleme ove Kantove nakane.

426 Ibid. str. 688.


427 Ibid.str. 689.

342
16.5. Transcendentalna filozofija i fizika

U ovom kratkom osvrtu pokušajmo pokazati jedan program koji je Kant pokušao da
ostvari na rezultatima Kritike cistog uma i da uoblici jednu metafiziku znanosti. Ovaj
program nije toliko interesantan zbog svojih rezultata nego više kao ilustracija pokušaja
uoblicavanja jedne metafizike znanosti. Vec srno naveli u tekstu da je Kant tražio u
Euklidovoj geometriji i Newtonovoj fizici izvor sintetickih sudova a priori i upravo ta
eksplicitna povezanost dovela je do “bankrota” traženja ozbiljne konstitucije jedne
cjelokupne metafizike znanosti. Razvoj ovih znanosti, tj. pojava neeuklidskih geometrija te
razvoj fizike pokazali su da je njihova apodikticka izvjesnost upitna. To je sve dovelo do
toga da se tvrdnja o egzistenciji sintetickih sudova a priori svodi na jednu hipotezu, pa
samim tim citava Kantova transcendentalna filozofija dobiva jedan drugi oblik koji za
znanstvenike i teoreticare znanosti nema znacaj kojom bi se trebalo ozbiljno baviti.
Ono što je za nas interesantno, kao što smo vec naveli, Kant je bio zapoceo jedan
projekt, koji je slijedio iz Kritike tj. pokušaj izgradnje jeden cjelokupne metafizike
prirodnih znanosti. Kant je sam sebi dao taj zadatak koji je samo zapocet i naš je zadatak
da iz dostupnih fragmenata odgonetnemo taj pocetak. Prije nego što krenemo na prirodne
znanost koje Kant zove uglavnom Fizika (Physica) obratimo pozornost na matematiku
spram znanosti. Što se tice matematike, tj. geometrije njezin status je relativno lako
odreden u toj cjelokupnoj metafizici jer je ona po Kantu definitivno u cijelosti oslonjena na
sinteticke sudove a priori. Kao zoran primjer navedimo njegov stav iz Predgovora drugom
izdanju Kritike cistoga uma: »Matematika i fizika jesu ona dva tepsijska spoznaja uma koja
treba da odreduju svoje objekte a priori, i to matematika sasvim cisto, a fizika barem
djelomice cisto, a zatim i na osnovu drugih izvora spoznaja razlicitih od uma.«428
Govoreci o “razvoju” matematike, tj. geometrije napominje da postoji odredeno
geneza i razvojni put, ali konstitucija geometrije kao prave nauke ne leži u tom razvojnom
putu nego u samosvijesti tj. svijesti o postojanju sintetickih sudova a priori. Oni nisu
nastali “opažanjem” nego aktivnosti ljudskog duha a kao primjer navedimo objašnjenje iz
istog predgovora: »Onome koji je prvi demonstrirao ravnokraki trokut (bilo da se on zvao
Tales ili kako mu drago) sinula je nova svjetlost; jer, on je našao da ne mora tragati za onim
što je vidio u figuri ili za njenim pojmom, te da odatle tako reci procita njene osobine, vec
da ih mora proizvesti pomocu onoga što je prema pojmovima sam a priori unio u nju
mišljenjem i izložio (pomocu konstrukcije), i da on, da bi sigurno saznao nešto apriori, ne
smije ništa drugo da pripisuje stvari osim onoga što bi nužno izlazilo iz onoga što je on
prema svome pojmu sam u nju položio.«429
Geometrija, tj. matematika time dobiva poziciju izvorom sintetickih sudova a priori,
a kao ilustraciju navedimo cjelokupni pasusu koji se odnosi na opis matematike u Uvodu
Kritike : »1. Matematicki sudovi jesu skupa svi sinteticki, Izgleda da su ova stav previdjeli
svi oni koji su dosad analizirali ljudski um, štoviše, on izgleda da stoji o neposrednoj
suprotnosti sa svima njihovim pretpostavkama, premda je neosporno istinit i po
posljedicama vrlo važan. Jer zato što su našli da se svi zakljucci matematicara razvijaju
shodno stavu proturjecnosti (što zahtijeva svaka apodikticna izvjesnost po svojoj prirodi),
oni su povjerovali da ce se i osnovni stavovi moci izvesti iz stava proturjecnosti, u cemu su
se prevarili; jer sinteticki stav može se svakako shvatiti na osnovu stava proturjecnosti, ali
samo na taj nacin što ce se pretpostaviti neki drugi sinteticki stav iz koga se on može
izvesti, a nikada sam po sebi.

428 Ibid. str. 17.


429 Ibid.str. 17.

343
Prije svega mora se primijetiti da su pravi matematicki stavovi uvijek sudovi a priori,
a ne empirijski, jer oni u sebi nose nužnost kakva se iz iskustva ne može dobiti. Ali ako se
to nece priznati, pa dobro, onda ja ogranicavam svoje tvrdnje na cistu matematiku koja vec
po svome pojmu ne sadrži empirijska saznanja vec samo cistu spoznaju, spoznaju a priori.
Uistinu, moglo bi se na prvi pogled pomisliti da je stav 7 + 5 = 12 samo jedan analiticki
stav koji shodno stavu proturjecnosti slijedi iz pojma zbira sedam plus pet. Ali, ako se bliže
promatra, nalazi se da pojam zbira iz 7 i 5 ne sadrži u sebi ništa više do li ujedinjavanje oba
broja u jedan jedini broj, pri cemu se apsolutno ne misli na to koji je taj jedini broj koji oba
broja zajedno obuhvaca. Pojam dvanaest nikakvo nije time zamišljen što cu ja prosto sebi
da predstavim ono ujedinjavanje broja sedam i broja pet, i ja bih mogao svoj pojam jednog
takvog moguceg zbira da razlažem koliko mi je volja, ipak u njemu necu naici na dvanaest.
Mora da se izade iz ovih pojmova na taj nacin što ce se uzeti u pomoc opažaj koji odgovara
jednom od njih, recimo, opažaj svojih pet prstiju, ili ( kao Zegner u svojoj Aritmetici ) pet
tocaka, pa da se tako pojmu sedam dodaju jedna za drugom jedinice u opažanju danoga pet.
Jer ja uzima prvo broj 7, pa pošto za pojam pet uzmem u pomoc prste svoje ruke kao
opažaj, ja dodajem na toj svojoj slici broju sedam jednu za drugom jedinice koje sam
prethodno obuhvatio ujedno da bih nacinio broj 5, i tako vidim da postaje broj 12. Ja sam
uistinu u pojmu zbira = 7 + 5 zamislio da bi trebalo 5 dodati broju 7, ali ne i to da je ovaj
zbir jednak broju 12. Dakle, aritmeticki stav je uvijek sinteticki, što se u toliko jasnije uvida
ako se uzmu nešto veci brojevi, pošto se tada jasno pokazuje da mi, ma kako okretali naše
brojeve, nikada ne bih smo mogli naci zbir pomocu proste analize naših pojmova, ne
uzimajuci u pomoc opažanje.
Isto tako ni jedan osnovni stav ciste geometrije nije analitican. Da je izmedu dviju
tocaka prava crta najkraca, to je jedan sinteticki stav. Jer moj pojam pravca ne sadrži ništa
od velicine, vec samo jednu kvalitetu. Pojam najkracega, dakle, potpuno pridolazi, i
nikakvom analizom ne može se naci u pojmu prve crte. Tako se ovdje mora uzeti u pomoc
opažanje, pomocu koga je jedino moguca sinteza.
Doduše, nekoliko osnovnih stavova koje geometri pretpostavljaju jesu stvarno
analiticki i zasnivaju se na stavu proturjecnosti ; ali i oni služe kao identicni stavovi samo
radi veze u metodu, a ne kao principi, na primjer, a = a , cjelina je jednaka samoj sebi, ili (
a + b ) < a , to jest cjelina je veca od svoga dijela. Pa ipak, i ovi stavovi premda važe na
osnovu samih pojmova, priznaju se u matematici samo zbog toga što se mogu predstaviti u
opažanju.
Ono što cini da ovdje uopce vjerujemo kao da predikat takvih, apodikticnih sudova
leži vec u našem pojmu, te, dakle, da je sud analiticki, jeste samo dvosmislenost izraza. Mi,
naime, u mislima treba jednom danom pojmu da pridodamo neki predikat, i ova nužnost
ide vec s pojmovima. Ali nije pitanje što mi u mislima treba da pridodamo danome pojmu,
vec što mi stvarno, premda samo nejasno, u njemu zamišljamo, i tu se pokazuje da predikat
stoji uistinu nužnim nacinom u svezi s onim pojmovima, ali ne kao zamišljen u samome
pojmu, vec posredstvom jednog opažaja koji mora da pridode uz pojam.«430
Dakle, za Kanta aritmetika i geometrija predstavljaju u svojoj osnovici skup
sintetickih sudova a priori. Ovdje ne smijemo nikako da budemo zavedeni Kantovim
pozivanjem na opažajno kao da su oni izvori ove sinteticnosti, ono u smislu sintetickih
sudova aposteriori, jer bi to bio naivni empirizma. On koristi opažanje kao model kojim
hoce da pokaže da dani sudovi nisu analiticni tj. da njihovi rezultati ne slijede iz analize
samih pojmova i u tom kontekstu oni zahtijevaju podupiranje opaženog kao argumenta.
Odavde nikako ne slijedi da je njihov izvor u opaženom u smislu iskustvenost nego su

430 Ibid. str. 47.

344
prisutni kao sinteticki sudovi a priori ali cija je istinitost iskustvena. Tu je ustvari jedna od
kljucnih tocaka Kantove filozofije.
Sa prirodnim znanostima pod kojima Kant uglavnom podrazumijeva fiziku (Physica)
situacija je slicna ali ipak nešto složenija, a to vjerojatno slijedi iz same biti fizike a to je da
je ona u osnovici eksperimentalna znanost, tj. znanost koja vecinu svojih istina bazira na
sinteticki sudovima aposteriori. Dakle, kao i kod matematike njezina sinteticnost je
ocigledna ako ne i ociglednija u odnosu spram analiticnih sudova, ali je apriornost mnogo
skrivenija i složenija. Zato i sam Kant u svom Predgovoru Kritike konstatira da je njen
razvojni put ili put ka samosvijesti nešto drugaciji i teži nego što je to bio slucaj s
matematikom. Tako on kaže: »U prirodnoj znanosti trajalo je mnogo dulje dok ona nije
našla pravi put znanosti… Kada je Galilej pustio svoje kugle da se kotrljaju niz strmu ravan
brzinom koju je sam izabrao, ili kad je Toricelli ucinio da zrak nosi jedan teret koji je on
prethodno zamislio kao jedna sa teretom jednog njemu poznatog vodenog stuba, ili kad je u
još novije vrijem Stahl pretvarao metale u krec, a krec opet u metale na taj nacin što im je
nešto oduzimao i opet vracao, tada svim ispitivacima prirode sinu jedna nova svijetlost. Oni
su shvatili da um uvida samo ono što sam proizvodi prema svome planu, da on mora sa
principima svojih sudova ici naprijed prema stalnim zakonima i nagoniti prirodu da
odgovara na njegova pitanja, a ne smije dozvoliti da ga priroda tako reci samo vodi na
povodcu; jer inace slucajna promatranja koja nisu vršena po kakvome unaprijed izradenom
planu ne stoje ni u kakvoj medusobnoj vezi u jednome nužnome zakonu koji umu potreban
i koji on traži. Um mora da pristupi prirodi držeci u jednoj ruci svoje principe, na osnovu
kojih jedino suglasne pojave mogu imati znacenje zakona, a u dragoj eksperiment koji je on
smislio na osnovu tih principa, i to uistinu u cilju da bi se od nje poucio, ali ne kao ucenik
koji trpi da mu se kaže sve što ucitelj hoce, vec kao jedan studija na dužnosti koji nagoni
svjedoke da odgovaraju na pitanja koja im on postavlja.«431
Ovaj zadnji dio pasusa kod Kanta daje jednu dobru metaforu koja slikovito pokazuje
njegov pristup fizici kao empirijskoj nauci. Dakle, iako Kant prihvaca da spoznaja pocinje s
iskustvom on ni u kom slucaju nije nikakav empirik ili ako bi smo to rekli suvremenim
jezikom nekakav eksperimentalni fizicar. Ovdje eksperiment nije izvor prave spoznaje on
je samo potvrda prave spoznaje, a što znaci da principi uma tj. sinteticki sudovi a priori ne
mogu biti oboreni nego samo potvrdeni. Tako Kant navodi dalje: »I tako, što više, i fizika
ima da zahvali za tako korisnu revoluciju u nacinu svoga mišljenja jedino toj zamisli, da
ona shodno onome što sam um unosi u prirodu treba da traži u njoj (ne da joj lažno
priprisuje) ono što od nje ima da nauci, a o cemu sama za sebe ne bi ništa znala. Tek je
time prirodna znanost povedene sigurnim putom jedne znanosti, pošto kroz toliko stoljeca
nije bila ništa drugo do jedno prosto lutanje.«432
U ovom kontekstu kao i matematika i fizika tj. prirodna znanost sadrži sinteticke
sudove a priori kao principe. Tako u Uvodu Kritike on kaže: »Ja cu, primjera radi, da
navedem samo nekoliko stavova, kao stav: da prije svih promjenama tjelesnog svijeta
kvantiteta materije ostaje nepromijenjen ili da pri svakom prenošenju gibanja djelovanje i
protudjelovanje moraju uvijek biti medu sobom jednaki.433 Kod oba ova stava jasno je ne
samo da su oni nužni, te, dakle, da je njihovo porijeklo a priori, vec i to da su oni sinteticki
stavovi. Jer u pojmu materije ja ne zamišljam sebi nepromjenljivost, vec samo da se ona

431 Ibid. str. 18.


432 Ibid. str. 19.
433 Ovaj dio se odnosi vjerojatno na treci Newtonov zakon o akciji i reakciji i on ilustrira kako ce upravo ti
principi biti Kantov argument o postojanju sintetickih sudova a priori u fizici. No, ovdje odmah moramo
napomenuti da je ocigledno princip o održanju kolicine materije odnosi na princip o konstantnosti masa tijela
u klasicnoj fizici, ali kao što je poznato prema suvremenoj relativistickoj fizici ovaj princip ne važi. To je
upravo ono što sinteticke sudove a priori dovodi u poziciju hipoteza a ne apsolutne istine.

345
nalazi u prostoru koji zauzima. Dakle, ja stvarno izlazim izvan pojma materije da bih mu u
mislima pridodao a priori nešto što u njemu nisam zamislio. Prema tome, taj stav nije
analitican, vec sinteticki, a ipak se zamišlja a priori, pa tako stvar stoji i s ostalim stavovima
cistoga dijela prirodne znanosti.«434
Pozni Kantov razvoj zapocinje s 1790. god., kada se pojavilo prvo izdanje Kritike
cistoga uma i traje sve do karaj njegovog radnog života, dok njegov Opus postumum
obuhvaca vrijeme od 1796 – 1903. god (gdje je narocito važan period od 1799 – 1803.god),
što se dokumentira u fragmentima, zapisima i primjedbama kao nedovršena zaostavština, u
cjelini objavljena tek 1936/38. god. (I. Kants gesammelte Schriften, Akademie – Ausgabe,
Bd. XXI u. Bd. XXII, hrsg. von A. Buchenau u. G. Lehmann, Berlin). Za Kantov Opus
postumum znalo se, doduše, i prije tog potpunog kritickog izdanja, ali njegov pravi znacaj
za kriticku filozofiju nije bio shvacen, pa se cak poricala svaka njegova misaona (logicka)
vrijednost, tako da se ono prema tom shvacanju može zanemariti s obzirom na Kantovo
osnovno djelo ili pak proucavati samo iz psiholoških i biografskih razloga. Sa
objavljivanjem kritickog izdanja, i narocito zaslugom Kantovog izdavaca i tumaca, G.
Lehmanna, postalo je jasno da nije u pitanju beznacajni staracki Kantov proizvod, vec dalji
razvoj kriticke filozofije koji zahtijeva novo tumacenje. Otuda istraživanje Kanta zahtijeva
kriticko suocavanje sa Opus postumum, ciji ishod utjece na sadašnje stanje tog istraživanja.
U Predgovoru za prvo izdanje Kritike (1790) Kant saopcava da tim djelom
»završava svoj cjelokupni kriticki posao« ( kritisches Geschäft ) i da odmah pristupa izradi
svoje doktrine. Medutim, sa Kritkom cistog uma on ipak nije postigao cjelinu kriticke
filozofije, i to prema osobnom uvidanju koje je zatim saopcio u jednom pismu. Ono što
kritickoj filozofiji još nedostaje Kant naziva “prijelazom” sa metafizike na fiziku.
U Kritici Kant cesto govori o “prijelazu” i o “mostu” (Brücke) koji spaja saznanju
sposobnost, pojmove o prirodi sa slobodom, razum s umom. U Opus postumum on
povezuje shemu prijelaza iz Kritike sa zahtjevom za realizacijom transcendentalne
filozofije, koji je on vec ranije postavio u Metafizickim osnovama prirodne znanosti
(Metaphysiche Anfangsgründe der Naturwissenschaft,1786). Odatle je potekla koncepcija
jedne nove “znanosti o prijelazu”, koju Kant saopcava u Opus postumum. U odnosu na
Kritiku, koja tretira esteticka i biologijska pitanja, Opus postumum opet prihvaca fizikalna
pitanja, i to prema onome stanju problema koje se vec nalazi u Metafizickim osnovama
prirodne znanosti Da bi se to vidjelo, ovdje se ukratko poziva na to Kantovo djelo.435
U Metafizickim osnovama Kant zastupa gledište da prava prirodna znanost predstavlja
metafiziku prirode, da je prirodna znanost utoliko znanost ukoliko je metafizika i da se
sukladno može usuglasiti s matematikom. U metafizici prirode, kao i u metafizici morala,
postoji transcendentalni dio koji se primjenjuje i realizira, i to na dvije posebne vrste
predmeta, na tijela, pa tako nastaje ucenje o tijelima odnosno fizika i na duševni život, pa
tako nastaje ucenje o duši ili psihologija, kao posebne metafizicke nauke o prirodi. Prema
tome, on razlikuje sustav opce metafizike od posebne metafizike, u kojoj se cistoj misaonoj
formi pridaje smisao i znacenje, u kojoj se daju konkretni primjeri za pojmove opce
metafizike Na taj nacin se ispunjava zahtijeva za realizacijom transcendentalne filozofije
koji Kant prihvaca u Opsu postumum.
Da bi se vidjelo kako Kant u Opus postumum postavlja zahtjev za prijelazom sa
metafizike na fiziku radi ostvarenja transcendentalne filozofije navodimo njegove rijeci:
»Transcendentalna filozofija je znanost koja prethodeci svakom sintetickom saznanju a
priori iz pojmova, po slijedu prije sveg empirijskog saznanja samu sebe prikazuje u Jednom
sustavu sjedinjenjem u apsolutnoj cijelili u opažanim i osjetnim predstavama. Ne kao

434 Ibid.str. 50.


435 Prema izd. W. Weischedel: I. Kants Werke in sechs Bänden, Bd. V, Insel – Verlag, Frankfurt –
Darmstadt, 1957.

346
agregat (kao matematika), vec u apsolutnoj cjelini sustava što u sebi obuhvaca i
matematiku«.436 Slicno tomu, dok je fizika samo fragmentarna i ne predstavlja sustav,
metafizika prirode je u stanju da postigne pravo sustavno jedinstvo. Otuda tipicno Kantovo
pitanje: »Kako je fizika kao znanost mogucna?«437 Odnosno daje sljedece objašnjenje:
»Prirodna znanost (philosophia naturalis) je znanost o pokretnim silama materije u
svjetskom prostoru«.438 Najzad, odlucno pitanje o prijelazu sa metafizike prirode na fiziku
i ulozi tjelesnog subjekta u tome prijelazu: »Dakle, empirijske predstave kao opažaji culnih
objekta daju se na svom vlastitom tjelesnom subjektu postaviti i klasificirati u pojavi i kao
sustav koji se a priori može specificirati prema vrsti i broju, omoguciti prijelaz …od
metafizike prirode na fiziku kao cjelinu izvan subjekta koja je samoj sebi pojava, što kao
pojava jedne pojave a priori u sustavu empirijske spoznaje koje se zove iskustvo
predstavlja prvi prijelaz sa metafizike prirodne znanosti na fiziku, ka subjektu kao svom
vlastitom tijelu.«439
Ovaj vrlo složeni i prelomljen pasaž iz Kantovog Opus postumu navodimo samo radi
formule prijelaza metafizike na fiziku, dok cemo se tek pozabaviti pitanjem uloge tjelesnog
subjekta i znacenjem izraza “pojava pojave” u ostvarenju transcendentalne filozofije, do
cega je Kantu stalo.
Ako iscrpna analiza Kantove zaostavštine ovdje nije mogucna, onda je moguc put koji
polazi od odredenog pravca razvoja kronicke filozofije koji se izražava u Opus postumum i
nastoji da taj pravac utvrdi, kao što to cini Lehmann, ili se pak iz mnoštva razlicitih
pocetaka, koji se nalaze u samom Kantu, uzima samoj jedan, koji se zatim dosljedno
razvija kao jedna koncepcija, kao što postupa F. Kaulbach
Prijelaz s metafizike na fiziku. Prema Lehmannovom nahodenju dalji razvoj kriticke
filozofije u Opus postumu tece u pravcu tog prijelaz. Ali što u stvari predstavlja taj
“prijelaz” i jeli to nov problem koji se tek sada pojavljuje u Kantovom mišljenju? Problem
prijelaza može se naci na svim centralnim mjestima Kantove filozofije, što je veoma
indikativno jer upucuje na prave teškoce transcendentalne filozofije. Naime, sama
transcendentalna metoda postavlja nacelan problem prijelaz kao problem primjene cistog
uma na empirijsko mnoštvo: pošto se prethodno analiticki izolira cisti (teorijski i prakticki)
um i njegova spontanost ocisti od iskustvenih primjesa otvara se problem “vracanja” cistog
uma kao neposrednosti osjeta i opažaja, problem “prijelaza” sa cistih unskih principa na
empirijske danosti ili problem sinteticke, primjene uma na iskustveno mnoštvo, kao
problem “prožimanja” iskustvenog mnoštva sistematikom uma. Otuda se pojam “prijelaz”
može odrediti kao kretanje filozofskog mišljenja u kome se sjedinjuju cisti um i iskustvo da
bi se podrucje iskustva preobratilo u sustav.
Program tog prijelaza može se, prema Metafizickim osnovama prirodne nauke,
odrediti kao sistematizacija “pokretnih sila”, fizickih sila što u prirodi kao uzroci izazivaju
posljedice i, takoder, podražavaju culne organe spoznavajuceg subjekta. Tako Kant u
svojoj posljednjoj fazi mišljenja ponovo preuzima, istina pod pretpostavkama
transcendentalne filozofije, pojam “sile” iz svog predkriticnog vremena iz svog prvo
objavljenog spisa Ideje o pravom procjenjivanju živih sila (Gedanken von der wahren
Schätzung der libendigen Kräfte und Beurteilung der Beweise derer sich Herr von Leibniz
und andere Mechaniker bedient haben, 1747). Ova neobicna okolnost Kantovog vracanja
na svoj najraniji pocetak može se razumjeti samo onda ako se uzme u obzir da Kant sada,
poput Leibniza, polazi od metafizicke pretpostavke apriorno danog sustava znanstvenih
saznanja, u koji spada i filozofski (a ne prirodno znanstveni pojam) sile, jer je samo pod

436 U „Opus postumum“, Akademie – Ausgabe, Bd. XXI S. 128.


437 Ibid. str. 361.
438 Ibid.str. 176.
439 Ibid. Bd. XXII, str. 357.

347
tom pretpostavkom mogucno iskustvo kao sustav i sama priroda kao jedinstvena sistemska
cjelina
Pitanje: kako je mogucna fizika kao sustav, a ne kao eksperimentalna iskustvena,
posebna znanost, za Kant je jednoznacno s pitanjem: kako je mogucna priroda kao sustav.
Kant navodi metafizicke principe prirodnih znanosti i prema istim principima odreduje
transcendentalno-filozofski pojam materije. Same principe Kant dosljedno izvodi iz cetiri
osnovne funkcije razuma odnosno logickog suda (to su, kao što je poznato, kvantiteta,
kvaliteta, relacija i modalitet), odakle on sistematski postavlja i cetiri mogucne prirodne
znanosti (foronomija440, dinamika, mehanika i fenomenologija). Pojam materije on
odreduje oprema istim funkcijama razuma, smatrajuci da se svi predikati materije svode na
kretanje: materija je nešto što kao vanjski predmet pobuduje cula. Prirodna znanost je
znanost o kretanju.
Iz te »metafizicke propedevtike« fizike sada je mogucno razumjeti Kantovo
prihvacanje pojma sile pod transcendentalno-filozofskim pretpostavkama, kao i njegov
zahtjev za sustavnom “pokretnih sila”. Ako je covjek kao saznajuci subjekt izložen
djelovanju vanjskih prirodnih (fizickih) sila što aficiraju njegove culne organe, kako to
uzima sam Kant u prekriticko vrijeme i još u doba njegovog kritickog poduhvata, onda nije
moguc nikakav sustav tih sila, pak, dakle, ni cjelina sustava transcendentalne filozofije, jer
je djelovanje tih sila slucajno, iskustvo o njima nepovezano, buduci da subjekt ne raspolaže
njima, pa stoga one u najboljem slucaju mogu ciniti agregat, a nipošto ne sustavnu cjelinu.
To je situacija spoznaje koja se, po Kantu, održava sve dotle dok se mi držimo gledišta
prirodne svijesti, sve dotle dok se te djelujuce sile tumace kao vanjske, dok se dosljedno s
transcendentalnog gledišta može uzeti jedino da one proisticu iz unutrašnjeg kretanja
subjekta. Subjekt zadovoljava postulat sustava samo onda ako nije izložen djelovanju
vanjskih sila, vec u sebe prima njihovo mnoštvo, ako njima disponira i daje im oblik
sustava. U ovom Kantovom ucenju o “samopostavljenju” (Selbssetzung) i
“samoaficiranju” u pitanju su samosvjesne pokretne sile subjekta, slicno Laibnizovom
pojmu sile kao sposobnosti povezujuceg predstavljanja. Odatle je mogucno razumjeti dvije
vrste pojava, kao i Kantovu formulaciju “pojava pojave”.441
Po Kaulbachu, teorija sila dobiva tako za Kanta odlucno mjesto u mišljenju koje teži
ka sustavnosti svijeta. Tijelo sada predstavlja mjesto na kome se zbiva prijelaz sa
metafizike na fiziku, jer ono predstavlja subjektivni svijet koji se tumaci kao objektivni
svijet, mikrokozmos koji postaje uzor makrokozmosa. Tako se sustavna cjelina ili
apsolutna cjelina sustava ispoljava kao svrha realiziranja Kantove transcendentalne
filozofije.
Pojam cjeline, kao i pojam prijelaza, pojavljuje se kod Kanta na odlucnim mjestima
još jednom u Opus postumum, gdje Kant teži definitivnom ostvarenju svoje
transcendentalne filozofije. Vec smo ukazali na njegovu težnju ka sustavnoj fizici koja je u
stanju da obuhvati “pokretne sile” materije u kozmosu, ali još treba ukazati na Kantov
sadašnji pojam materije, shvacen s apriornih osnova jedinstva fizikalnog iskustva kao
sustava materije. Kant uvodi hipotezu etera kao predstupnja materijalne povezanosti i
princip cjeline mogucnog fizikalnog iskustva. Tek na taj nacin se misaono može intendirati
cjelina svijeta, ali ova još nije apsolutna cjelina, koja, prema opcoj metafizici, mora

440 Foronomija – znanost o kretanju i promjenama opcenito.


441 Ovdje izricito treba skrenuti pažnju na to da završno Kantovo realizovanje transcendentalne filozofije
ipak ne ide u pravcu Fichteovog konsekventiranja iste te pozicije u pravcu velikog Ja, vec se i dalje krece u
pravcu posredovanja izmedu transcendentalnih apriornih nacela i iskustva kao predstavljanja (po Leibnizu:
representèe) vanjske prirode putem unutarnjeg kretanja u subjektu, i to putem svog tijela kao unutarnje
apriorne pojave, pri cemu tjelesni subjekt dobiva neobicno aktualni znacaj.

348
obuhvatiti i ideju Boga, što se po Kantu postiže kopulom, koja jeste covjek što sjedinjuje
Boga i svijet i postavlja apsolutnu cjelinu.
S gledišta Kritike i posebno Prvog uvoda u tu Kritiku, Opus postumum predstavlja
pokušaj da se pojam cjeline dalje razvije do totalnosti, da se esteticka i biologijska
problematika dopuni fizikalnom i da se fizika promatra s gledišta reflektirajuce moci
sudenja. Pojam, koji po Kantu od pocetka obuhvaca cijelu prirodu, prirodu kao sustav, a ne
samo živi svijet, jeste “tehnika prirode” (Technik der Natur), koji se nalazi vec u Kritici i
narocito u Prvom uvodu, gdje je jedino rijec i o »tehnici moci sudenja«, ali tek u Opus
postumum Kant postavlja problem tehnike anorganske prirode, i po Lehmannu, problem
tehnickog uma uopce.
U Opus postumum Kant planira jedno novo djelo, ciji naslov preuzima iz svog ranije
objavljenog spisa Metafizicki principi prirodne znanosti (Metaphysische Anfangsgründe
der Naturwissenschaft, 1786.), jedinog spisa na koji se sada neposredno poziva. Tako
naslov tog zamišljenog djela glasi Prijelaz sa metafizickih principa prirodne znanosti na
fiziku. Vec u tom naslovu nalazimo kriticni termin “prijelaz”(Übergang, transitus), a
Predgovor (Vorrede) zapocinje na sljedeci nacin:
»Ako se u jednom sustavu (a ne u fragmentarnom agregatu)kakav uopce jeste
filozofska prirodna znanost (philosophia naturalis) umu od sebe nudi najviša podjela, kao
što je podjela iste znanosti na metafizicke i fizicke principe, onda oni ipak ne predstavljaju
istovrsne dijelove, tako da njihovo pridolaženje zaista nije napredovanje (progressus), a
proširenje one znanosti (metafizike) sa ovom (fizikom) predstavlja prijelaz (transitus) sa
metafizickih principa prirodne znanosti na fiziku, pa ni jedan ni druga nece biti samostalne,
vec ce jedna drugu dopunjavati. – Nije to skok sa jedne teritorije na drugu, jer to ne bi dalo
nužnu vezu radi cjeline jedne prirodne znanosti, vec položaj koji um mora zauzeti da bi
jednim korakom dodirnu obje obale.»442
Na istom mjestu Kant odreduje prirodnu znanost kao znanost o pokretackim silama
materije u svjetskom prostoru i razjašnjava kako, ukoliko takav sustav pociva samo na
pojmovima i teorijama apriori on se naziva metafizikom prirode, a fizikom, ukoliko se
istovremeno mora zasnivati i na iskustvenim principima. Za njega je fizika fragmentarna, a
ne sustavna znanost, jer daje samo agregate opažaja bez nužnosti njihovog sjedinjenja u
jednu cjelinu prema odredenim principima.
Uvijek iznova Kant pokušava da razjasnio problem ovog prijelaza i problem
“znanosti o prijelazu”, što vec pokazuje da je to za njega uistinu bio otvoren problem, od
cijeg je rješenja ovisi definitivni oblik transcendentalne filozofije .Tako u jednom nacrtu
govori o tome prijelazu kao o napredovanju u spoznaji, pri cemu se najprije pronadu
elementi spoznaje ili pojmovi, a zatim nacin ili metoda da se oni sustavno povežu u cjelinu
znanosti. »Prijalaz s jedne vrste spoznaje na drugu mora predstavljati korak a ne skok tj.
ucenje o metodi nalaže da se prede s metafizickih principa prirodne znanosti na fiziku, sa
pojmova o prirodi koji su apriori dani na empirijske pojmove koje daje iskustveno
saznanje, pri cemu ce (prema šaljivoj izreci jednog filozofa) onda važiti pravilo da to treba
uciniti kao što cine slonovi koji ne pokrecu neku od svojih cetiri nogu dok ne osjete da im
ostale tri cvrsto stoje.«443
O filozofiji prirode (metafizici) i fizici Kant govori kao o dvjema znanostima koje
po svom objektu pripadaju jednoj klasi, pri cemu prva prirodno teži ka drugoj, što znaci da
filozofija uopce žudi ka prijelazu sa prve na drugu znanost, »štoviše, sam taj prijelaz se
mora postaviti …kao posebna znanost…Postoji, naime jedna posebna teritorija ili, ako se

442 I. Kant, Prijelaz sa metafizickih principa prirodne znanosti na fiziku, (Übergang von den metaphysichen
Anfangsgründen der Naturwisenschaft zur Physik, in : Akademie – Ausgabe , Bd. XX, ranije cit; Nachlass,
Bd. VIII, Opus postumum, Erste Halfte, Convolut I bis VI, 174/5 )
443 Ibid. 387.

349
hoce, most kojim se granice metafizike sa fizikom moraju stalno povezivati, a bio bi to
opasan korak (salto mortale) da se usudimo na skok s jedne obale na drugu kada medu
njima zjapi široka provalija…«444
Ako jedna znanost sadrži u sebi principe neke druge znanosti, onda je razumljiva
njena težnja da prede na tu drugu znanost, pa cak i a prisvoji onaj medu stupanj koji spaja
jednu s drugom, ali je, po Kantu »cudo to da se prijelaz s metafizike na fiziku postavi kao
posebna znanost, jer taj prijelaz predstavlja odredene granice, a ne teritoriju na kojoj se
može smjestiti znanost.«445 Ipak usprkos tome, “znanost o prijelazu” ima svoj predmet i
on se može tocno odrediti: prijelaz s metafizike na fiziku predstavlja, po njemu, jednu
posebnu teritoriju, jedna poseban dio prirodne znanosti, u kome se obraduju pokretacke sile
prirode ukoliko su one apriori.
Ne samo da je takva “znanost o prijelazu” potrebna i mogucna, vec je i neophodna
radi ostvarenja transcendentalne filozofije. »Transcendentalna filozofija je ideja jednog
sustava sinteticke spoznaje iz pojmova apriori …u jednoj apsolutnoj cjelini.« Tako se tek
sa Opus postumum i sa idejom nove “znanost o prijelazu” otvara mogucnost prikaza
transcendentalne filozofije u potpunosti svog sustava, kao što sam Kant uvida i piše.
Utoliko izgleda cudnija Kantova konkretizacija prijelaza sa metafizickih principa
prirodne znanosti na fiziku u pojmu etera ili toplotne materije, koji nije nikakva hipoteticka
tvar, vec “nužni dio koji se apriori može priznati i postulirati” kao “prvobitno dana
pokretna materija svijeta”.
Ako je Kant namjeravao da “cijeli svoj kriticki posao” okonca u Kritici cistoga uma
i ako Opus postumum ometa ili prolongira taj karaj, onda bi bilo logicno ocekivati da se
Kant sada pozove na Kritiku, ali to se stvarno ne dešava, bar ne na direktan nacin. Izgleda
da su fizikalni problemi u Opus postumum, kao teorija etera nešto što je potpuno tude
Kritici , ali ipak, pri bližem razmatranju pokazuje se da u Opus postumum prvobitna
tematika znaci proširenje na pravcu Kritike. Cak i naslov nove znanosti kao znanosti o
prijelazu metafizickih principa prirodne znanosti na fiziku upucuje na pojam prijelaz u
Kritici cistog uma, mada se u ovoj još ne nalazi ideja Opus postumum o prijelazu, kome je
potreban prethodni apriori zasnovan filozofski rad.
Opus postumum je djelo koje je Kant projektirao, i to u više verzija koje se
medusobno ne povezuju, vec predstavljaju uvijek nove pokušaje iste stvari. Pošto ista tema
povezuje prve nacrte (tema prijelaza), dok se u posljednjim nacrtima ta tema proširuje
(cjelina transcendentalne filozofije), postoje mišljenja kako je Kant u Opus postumum
zamislio ne jedno, vec više dijela, ali se daleko prije ože tvrditi da je u tijeku dugotrajnog
rada došli do pomjerana problema, tako da je ono što je najprije bilo u prvom planu bilo
potisnuto u pozadinu.
G. Lehmann razlikuje šest faza u misaonom razvoju Opus postumum: 1. Kant najprije
otkriva prazninu u svom sustavu i formulira zadatak, iz cega proistice 2. ideja znanosti o
prijelazu kao sustavu pokretackih sila, 3. transcendentalno-kriticko zasnivanje tog sustava
sila u dedukciji etera, 4. promjena plana utoliko što se predmet fizike kao sustav ucenja o
opažajima izvodi ne samo sa subjektivne (spoznajno kriticke), vec i sa objektivne, fizikalne
strane, 5. dvostruki pojam pojave, pojava pojave i direktna pojava, pa otuda i proširenje
tematike sa problemom stvari po sebi i slobode i 6.time omoguceni završetak i potpuni
prikaz transcendentalne filozofije kao znanosti o prijelazu. Iz toga ovaj istraživac Kanta
izvodi sljedeci zakljucak, koji je i danas prihvatljiv: »Ono što je najprije bilo istaknuto za
jedan uži sektor kritickog sustava, za odnose izmedu empirijske fizike i apriorne metafizike
prirode, ispostavlja se najzad kao hipoteza cjeline transcendentalne filozofije; koncepcija

444 Ibid. 278/9


445 Ibid.str. 635.

350
prijelaza sa metafizickih principa prirodne znanosti na fiziku proširuje se do sistematike
svih prijelaza i do ideje transcendentalne filozofije kao zanosit o prijelazu – a da se pri
tome ne napusti prvobitna pretenzija na propedeuticku prirodnu znanost…kao filozofsko
zasnivanje empirijske prirodne zanosit.«446
Na kraju ovog razmatranja navedimo neke njegove utjecaje na neposredne
sljedbenike pri cemu moramo napomenuti da je njegov utjecaj mnogo veci u širem
kontekstu.

16.6. Utjecaj Kantove filozofije


Kada govorimo o njegovom utjecaju onda moramo konstatirati da je bio epohalan,
iako ni bliže ni dalje potomstvo nije pokazalo mnogo razumijevanja za njegovo
zaviještanje da se izgradi metafizika »po planu Kritike cistoga uma«. Kao i uvijek kada se
jave epohalne ideje izbili su raznovrsni sporovi, jer su razni tumaci njegove filozofije tražili
“svoje” ideje kod Kanta ili “svog” Kanta, a svi su se podjednako trudili da dokažu da je
samo ovo ili ono što se njima svidjelo reprezentativno za cijeli sustav i da je samo to
“pravi” Kant. A Kantov sustav je bio toliko širok i obuhvatan, toliko prožet nastojanjem da
se riješe veliki filozofski problemi epohe i, samim time, toliko prožet unutarnjim
proturjecjima, da su se vec za njegova života javila raznovrsna tumacenja njegovog
autenticnog smisla i znacaja.
Prvi i najneposredniji Kantov sljedbenik, J. G. Fichte, pokazao je vec za Kantova
života da su sporovi u tumacenjima njegove filozofije neizbježni. Impresioniran Kantovim
“kopernikanskim preokretom” od predmeta spoznaje prema subjektu spoznaje i
stvaralackim mocima i mogucnostima uma, on je smatrao da Kant nije ostao dosljedan
samom sebi kada je dozvolio postojanje “stvari po sebi”. Time se Kant, po Fichteovom
mišljenju, opet vratio “filozofiji stvar”. Da bi ispravio tu Kantovu “nedosljednost”, Fichte
je odbacio pojam “stvari po sebi” i, radikalizirajuci Kantove teze transcendentalnog
idealizma, izgradio radikalni subjektivni idealizam. Izvršivši tu misaonu operaciju, ipak je
tvrdio da njegov sustav filozofije nije ništa drugo doli Kantov sustav.447 Hegel je kasnije
tvrdio da je Fichteova filozofija samo “usavršavanje” i “dosljednije izlaganje Kantove
filozofije”. Medutim, protiv takvih tvrdnji ustao je sam Kant. Procitavši Fichteovo djelo
Wissenschaftslehre, 1794. On je objavio da ga Fichte nije ispravno shvacao i da se ono što
je on, Kant, objavio mora shvatiti onako kako je napisano, a ne onako kako je to Fichte
ucinio. U ovaj spor umiješao se i Schelling, opredijelivši se za Fichtea da bi kasnije postao
radikalni kriticar njegovog sustava. A Hegel je od samog pocetka veoma odlucno kritizirao
transcendentalni idealizam, isticuci da je “transcendentalni subjekt misli” kod Kanta, kao i
kod Fichtea, samo prazna forma i da se Kantov apriorizam gubi u formalizmu. Po
Hegelovom mišljenju, Kantova najveca pogreška je u tome što je odvojio “stvar po sebi”
od pojave. Na taj nacin on se, po Hegelu, odrekao istraživanja istine.
Kritizirajuci Kanta zbog formalizma, Hegel je ustvari pokazao da su najvece slabosti
Kantovog kritickog stava prema metafizici, pa i neodrživost onog zavještaja koje je on
ostavio potomstvu, došle otuda što je mislio da se može odbaciti tradicionalna
racionalisticka metafizika pa ipak zadržati shvacanje da u stvarnosti nema i ne može biti
proturjecja zbog toga što ona nisu dopuštena po formalno-logickim principima mišljenja. U
tom smislu Kant je i nastojao da svako proturjecje prikaže kao privid, a dijalektiku uma
kao logiku privida. I upravo zbog toga je prosvijetio veliki dio svojih izlaganja u Kritici

446 G. Lehmann, ibid. Str.342.


447 J.G. Fichte, Odabrane filozofske rasprave , Kultura , Zagreb, 1956, str 135.

351
cistoga uma “logici privida”, trudeci se da pokaže i dokaže “skandal prividnog
proturjecja”. To je sasvim jasno i nedvosmisleno priznao u jednom pismu 1798. g.
(Gerveu), isticuci da njega na istraživanja koja su donijela na svijet Kritiku cistoga uma
nije pokrenulo ispitivanje postojanja boga, besmrtnosti duše i slobode volje, vec «skandal
prividnog proturjecja u koje um dolazi sa samim sobom» kada postavlja tvrdnje koje se
podjednako mogu dokazivati i osporavati. (na primjer: svijet ima pocetak – svijet nema
pocetak, itd.).
Koliko je upravo taj “skandal” zadao muke Kantu i koliko je on uložio napora da ga
objasni kao prost “privid” najbolje pokazuje to što je on više od jedne decenije mislio o
problemima koje je izložio u Kritici cistoga uma i što je veliki dio sadržaja ovog njegovog
djela prosvijecen upravo “logici privida”. U središtu spekulacije se nalazi problem
proturjecja. A to je bilo toliko izazovno da je najsnažnije utjecalo na razvoj njemacke
filozofije poslije njega.
Hegel je smatrao da je Kant upravo u ovim spekulacijama pokazao izrazitu
ogranicenost svog formalizma i formalizma uopce i da njegove antinomije nisu ništa drugo
do postupak kojim se iz jednoga pojma stavlja u osnovu jedna njegova odredba, a drugi put
njegova druga odredba. Kantovo ucenje o kalorijama, Hegel je nazvao “psihološkim
idealizmom” i isticuci da Kant nije pokazao prijelaz iz jedne kategorije u drugu, tvrdio je
da Kantove kategorije nisu ništa drugo nego »samo odredbe koje poticu iz samosvijesti«.
Tim ogranicenostima Hegel je objasnio i Kantovu nemoc da izgradi dijalektiku pojmova.
Ali ni to još nije sve. Hegel je smatrao da Kantove antinomije imaju manje dubine i
smisla nego aporije Elejaca i da je Kant ostao zarobljenik logickog formalizma, koji ne
dozvoljava nikakva proturjecja, ni u mišljenju ni u stvarnosti. Nema sumnje da je Hegel
donio ovako oštar sud znajuci da je Kant napisao da logika nije i ne može biti organon
istine i da dijalektika nije ništa drugo “zlouporaba analitike”. A Kant je ustvari bio razapet
izmedu svoje iluzije da je moguce zasnovati metafiziku, ali samo “po planu Kritike cistoga
uma”, tj. samo ukoliko se umu oduzmu pretenzije koje se pojavljuju u “logici privida” i
spoznaja da je u prirodi samog uma da ide u proturjecja, tj. u dijalektiku. Buduci da je Kant
shvatio dijalektiku na najprostiji nacin nije ni znao ni moga odrediti odnos izmedu
metafizike i dijalektike, pa je mora tvrditi da su metafizicki stavovi veoma dijalekticni, ali
da sama metafizika ipak nije dijalektika
Ove velike Kantove nedoumice mogu se objasniti time što Kant nije mogao ni da
zamisli drugaciju logiku osim formalne. To je izraženo u ovim Kantovim rijecima:
»…granica logike tocno je odredena time što je ona jedna znanost koja samo iscrpno izlaze
i strogo dokazuje formalna pravila svega mišljenja (bilo da je ono a priori ili empirijsko,
bilo da ima koje mu drago porijeklo ili objekt, bilo da u našem duhu nailazi na slucajne ili
na prirodne prepreke).
Što je logika u tome tako uspjela, za tu dobit ima da zahvali samo toj okolnosti što je
ovlaštena, cak obavezna, da apstrahira od svih objekata spoznaje i od njihove razlike, te
tako razum, u njoj nema ni sa cim drugim posla do sa samim sobom i sa svojom
formom.«448
Ovaj stav objašnjava svu ogranicenost i skucenost Kantove metode, jer je smatrao da
samo princip prostog identiteta i princip prostog proturjecja mogu biti zakoni, i to apsolutni
zakoni mišljenja, a logika – samo kanon logicke ocjene. Zbog toga on nikako nije mogao
da shvati dijalekticku suštinu proturjecja. Zbog toga je proturjecje kod njega ostalo u izrazu
antinomije. Zbog toga se kod njega, kako s pravom primjecuje i G. Lukacs, nije mogla
razviti metoda spoznaje na osnovi stvarnih proturjecja svijeta. Tako da je kod Kanta logicki
formalizam došao do svog pravog izraza: formama mišljenja dati apsolutni prioritet pred

448 Kant, Ibid. str. 16.

352
sadržajem, apriorno je apsolutno otrgnuto od aposteriornog i u protivnosti mu je kao
“cista” forma sadržaju, racionalno je uzdignuto iznad empirijskog, idealno iznad realnog
itd. Jedino podrucje gdje po Kantovu shvacanju covjek dolazi u dodir sa stvarima je etika,
a etika je “s one strane” svih proturjecja.
Ali, ako je sam Kant opstao uvjeren da logika mora ostati nedostupna svakom
sadržaju, pokazalo se vec kod Fichtea koliko su Kantova razmatranja »skandala prividnog
proturjecja u koji dolazi um sa samim sobom« dala povoda za istraživanja logickog
znacenja proturjecja dalje i dublje nego što je mogla da dozvoli formalna logika i što je
Kant mogao da zamisli. Proces ovog istraživanja imao je to osnovno obilježje da je,
istodobno, sve vece dimenzije dobivala ona sinteticka spoznajna moc uma koju je Kant
dosljedno isticao u cijeloj Kritici cistoga uma da bi je na kraju ipak ogranicio na “predmete
moguceg iskustva”, a sve intenzivnije je jacalo nastojanje Kantovih neposrednih
sljedbenika da u proturjecjima otkriju osnovnu pokretnu snagu samorazvijanja svijeta
uopce. Tim putem ispunjavala se njemacka filozofija poslije Kanta sve vecim dijalektickim
sadržajem, ali je u isti mah dobivala sve vece razmjere apstraktnosti. Vec kod Fichtea koji
je iz transcendentalnog idealizma izbacio “stvar po sebi”, da bi objasnio stvarnost kao
proces samorazvitka apsolutnog subjekta, Kantovu antinomiju zamjenjuje dijalektika
trijada. Dakle, pored teze i antiteze, kao kontradiktorno nepomirljivih stavova, javlja se
sinteza kao više jedinstvo suprotnosti, te proturjecje više ne ostaje u izrazu antinomija, kao
kod Kanta vec postaje metodološka pokretna snaga pomocu koje se izraduje dijalekticki
sustav kategorija. To je najviše i pobudilo Kanta da u svom javnom protestu protiv
Fichteovog tumacenja njegovih misli, odlucno odbije svaku pomisao da se u logiku unosi
bilo kakav sadržaj.
Proces je, medutim, vec bio krenuo svojim neizbježnim tijekom: iako je formalna
logika zadržala prava koja su joj stoljecima pripadala, a koja je i Kant branio kao stari
vitez, radala se pored nje dijalektika pojmova. Kod Fichteovog sljedbenika Schellinga, koji
je u Fichteovom sukobu sa Kantom bio na strani prvoga da bi kasnije radikalno odbacio ne
samo Fichteov subjektivni idealizam, vec i njegov izvor – Kantov transcendentalni
idealizam, prenošena je dijalekticka trijada u objektivnu sustav svijeta, a kada je poslije
Schellinga, došao njegov ucenik Hegel, stavljeno je proturjecje u samu suštinu dijalektike
pojmova i time su dijalektici dane razmjere u kojima je ona mogla da postane univerzalna
logika objektivne i subjektivne stvarnosti u apstraktnom izrazu dijalektike pojmova.
Cijeli ovaj proces poceo je sa Kantom, ili tocnije receno sa Kritikom cistoga uma. U
ovom dijelu dobila je prvi i osnovni poticaj idealisticka orijentacija njemacke klasicne
filozofije. Ali je ovo dijelio isto tako pokrenulo i cijeli onaj veliki misaoni proces
njemacke filozofije koji je u konacnom rezultatu dao Hegelovu dijalektiku. Ustvari, upravo
zahvaljujuci tome što je vec kod Kanta, a još više kod njegovih sljedbenika, istaknuta
naglašena, aktivna, djelatna, subjektivna strana stvarnosti, što je neizbježno moralo da
odvede njemacku filozofiju u sve moguce krajnosti spekulativnog idealizma, razvila se ona
snaga apstrakcije, bez koje jludski um nikad ne bi bio u mogucnosti da razvije dijalektiku
pojmova i, iza nje skrivenu, dijalektiku objektivnog svijeta, kakvu nalazimo kod Hegela.
Francuska filozofija prosvjecenosti, koja se više zadržala na stupnju zdravorazumskog
nacina mišljenja, ostala je, manje-više, nemocna da objasni dijalektiku proturjecja.
Opcinjena uspjesima mehanike, ona je ogranicila pojmove o svijetu i covjeku uglavnom na
one elemente, koje je Marx morao odlucno da kritizira u svojoj znamenitoj “Prvoj tezi” o
Feuerbachu.
Njemacka filozofija nije znala za tu vrstu ogranicenosti, iako je bila opterecena
mnogim ogranicenostima druge vrste, prije svega krajnostima svog spekulativnog
idealizma, a to je bilo veoma važno da se u njoj snažno razvije misaona dijalektika,
dijalektika pojmova. Snažno pokrenuta neodoljivom težnjom da savlada, objasni, riješi

353
velike probleme epohe koje je francuska filozofija XVIII. stoljeca rješavala svojim
najneposrednijim ucešcem u nepomirljivoj borbi “treceg staleža” protiv “starog režima”.
Ako bismo željeli kratko sažeti Kantovu spoznajnu teoriju, mogli bismo reci sljedece:
ona je u prvom redu subjektivizam, zasnovan na kopernikanskom obratu, prema kojem se
predmeti ne pronalaze, nego postavljaju. Ona je, nadalje, fenomenalizam, tj. ljudska
spoznaja je ogranicena samo na osjetne pojave. Što nije pojava nije predmet iskustva, a
što nije predmet iskustva, ne može biti predmet spoznaje. Razum ne može prekoraciti
granice osjetilnosti. Kantova filozofija je kriticizam. Kriticki moment je ogranicenje
spoznaje na pojave. Kritika cistog uma želi povuci granice spoznajnoj moci, osobito
uzaludnim pokušajima stare metafizike da stupi na tlo, na koje još nitko nije mogao
stupiti. Zato Kantovu filozofiju možemo nazvati i kritickim ili transcendentalnim
idealizmom.
Možda bi u tom svjetlu valjalo preispitati tvrdnje o Kantu kao rušitelju, »drobitelju«
metafizike. Nakon Kantovih analiza ljudske spoznaje svaki metafizicar mora ispitati
temelje na kojima gradi svoju metafiziku kako bi ona mogla odoljeti i Kantovim
kritikama.
Kad je Heisenberg otkrio pukotinu u klasicnom determinizmu, mogao se 'um'
izuzeti od zakona uzroka i posljedice. No Kantova filozofija nije bila pripremljena
za takav lom. Njegov vremenski prethodnik Ruder Boškovic prokrcio je mnogo dalje
vežuci nerazrješivo aktualno i potencijalno. Dok za Kanta ono što treba da leži u
neprepoznatljivoj transcendentalnosti, Boškovicu je to matematicki ili logicki
dokucivo, dapace, ono što jest, što se stvarno dogada, ne može se razumjeti bez
potencijalnog prostora i potencijalnih fizickih velicina. U tom potencijalnom
prostoru 'prebiva' duša, a time Ruder objašnjava ujedno i interakciju tijela i duše te
ljudsku slobodu, svakako iznad Kantova obzorja. Pojam potencijalnog, onoga šio
može biti, srodan je s pojmom vjerojatnog, i kvantna ce teorija kompleks mogucnosti
atomskog sistema adekvatno prikazivati statistickom zakonitošcu. No i takav vizionar
kao naš Dubrovcanin nije uvidio proturjecje izmedu potencijalnog i kauzalnog što ih
je strogo održavao na dvjema razinama. Ipak njegova teorija nadilazi Kantov
transcendentalni idealizam i približava se Kopenhagenskoj školi Bohra i Heisenberga,
gdje ce i problem nužnosti i slobode biti postavljen u novoj rasvjeti.
U našem razmatranju o Filozofiji znanosti obratit cemo pozornost još, u kratkim
crtama, na jedna pravac u suvremenoj filozofiji, koji u odnosu na Kanta jednim drugim
pravcem, a to je fenomenologija. Dat cemo samo neke predstavnike tog filozofskog pravca
kako bi citalac dobio jednu potpuniju sliku suvremene filozofije i sa druge strane vidjeli
smo kakav je bio odnos, na primjer logickog pozitivizma, prema filozofiji pa ce biti
interesantno napraviti jedna usporedba koju donosi suvremene filozofije, u ovom slucaju
fenomenologije, prema znanstvenim teorijama.

354
17. Jedan drugaciji pristup filozofiji i znanosti – fenomenologija
17.1. Uvod

Ako bismo pokušali napraviti nekakvu klasifikaciju suvremene filozofiji, onda su tu


prije svega tri velike skupine filozofskih stajališta:

1. Fenomenološki usmjerena stajališta: ovamo prije svega spadaju: klasicna


fenomenologija, egzistencijalizam i hermeneuticka filozofija.
2. Pozitivisticki usmjerena stajališta: u njih se ubrajaju neopozitivizam, kriticki
racionalizam te brojna logicko-empirijska i lingvisticka stajališta u okviru takozvane
analiticke filozofije.
3. Marksisticki usmjerena stajališta: ovamo spadaju razliciti oblici novomarksizma itd.449

Jedna od kljucnih tocaka, tj. koordinatnih pocetaka suvremene filozofije je nesumnjivo


Kantova filozofija. Dakako, treca skupina filozofskog stajališta, koju kao što smo mi rekli
ovdje necemo razmatrati, više bazira svoj pocetak na filozofskim razmatranjima Hegela.
Kantov, radikalni zaokret, koji je i on sam nazivao kopernikanskim obratom na
filozofskom planu a posebice u konstituiranju teorije spoznaje. Jedna od kljucnih tocaka u
njegovoj teoriji spoznaje jesu sinteticki sudovi a priori kao jedini nesumnjivi izvjesni
izvori spoznavanja. U daljnjem dijelu navedimo kako se suvremena filozofija odnosi na
ovu tezu. Filozofi su u novije vrijeme na tri nacina reagirali na tu Kantovu tezu:
1) Jedan od nacina se sastoji u potvrdivanju ove osnovne ideje i uglavnom neokantovci
nastavljaju sa tom linijom, ali ne samo oni jer se i kod drugih filozofa pojavljuje u konacnoj
kosekvenciji pojavljuje pojam »transcedentalnog subjekta« prema kome je sve postojece
relativno i u odnosu prema kome se sve što je stvarno mora smatrati kao imanentno. Tako
nalazimo kod Husserla kasnijeg doba, cija je fenomenološka metoda redukcije, jedan po
sebi sam neokantovski postupak, ipak vodi »transcedentalno ocišcenoj svijesti« kao
subjektivnom polu citave stvarnosti, koji poslije završenog misaonog uništenja svijeta
javlja kao njegovo intencionalno ostvarenje, itd.
2) Drugi nacin reagiranja bio je polemicke prirode. On se sastojao u pokušaju da se isti
problem nade drugo i novo rješenje. Naime, treba biti svjestan da je Kantov stav odnosno
teorijska razmatranja imaju izvjestan hipoteticki karakter, slicno kao u znanosti. Izvjesne
hipoteze koje su trebale da objasne odredeni fenomen, naime datost sintetickih sudova a
priori i kao što se u prirodno-naucnoj teoriji uvijek mogu zamisliti obilje raznovrsnih
hipoteza koje se pokazuju kao pogodne za objašnjenje fenomena tako se i ovdje pokušalo
da se apriorno saznanje stvarnosti protumaci na drugaciji nacin. Brentano je u svom ucenju
o evidenciji da takvo drugacije tumacenje sintetickih sudova apriori .
Ono što je za naš kut promatranja bitno jeste odnos spram teoriji spoznaje. Tako je
razmatran samo osnovni pojam, tj. sam pojam istine koji u svojoj krajnjoj konzekvenci
nastavlja na Aristotelovo ucenje o adekvatnosti. Brentano je vjerovao da uporaba pojma
istine dovodi neumitno do izvodenja neodrživih zakljucaka i on pokušava da ga nadomjesti
pojmom evidencije. U tom pojmu se u isti mah izražava empiristicka polazna osnova
njegove filozofije. Za sve se pojmove na kraju krajeva mora tražiti izvor u onome što je
dano u svijesti.

449 Mi cemo se u našem kratkom razmatranju zadržati na prve dvije skupine, koje u razmatranju možda nece
dati potpunu sliku ali ipak, što i jeste naš cilj, dati neke naputke koji ce omoguciti studentima da bolje shvate
naš kolegiji.

355
Novi pokušaj zasnivanja nauke i filozofije preuzeo je Husserl. Prvi pocetak se
sastojao u tome da se pokažu dvije stvari: prvo – apsurdnost svih relativizama i, drugo –
relativisticki karakter mnogih novih logickih i spoznajno-teorijskih istraživanja, cime je
trebalo pokazati da su sama ta stanovišta apsurdna. U napadu na Brentana je tvrdnja da se
njegova filozofija sastoji u opisu psiholoških istraživanja, koje za Husserla nema mjesta u
logici i teoriji saznanja. Za njega predmet logike idealni sadržana znacenja jezicnog izraza.
Njegova fenomenologija je nastojala da izradi metodu koja bi jasno razdvojila empirijske
nauke o cinjenicama i neempirijske apstraktne nauke o suštini: misaono iskljucivanje
realnog svijeta, uzdržavanje od svih pretpostavki postojanja, trebalo je da omoguci pogled
u suštinu.
Kasniji fenomenolozi po pravilu nisu cinili tu vrstu subjektivistickog zaokreta i kod
njih preteže ontološka osnovna nastrojenost. Kao što je to slucaj kod Schelera, pa i kod
Heideggera ukrašeno sa transcendentalno filozofskom modifikacijom. Prvi mislilac koji je
po svom priznanju, plodnost fenomenoloških istraživanja upozorio na precjenjivanje njene
metode je Nicolai Hartmann. I po njemu teorija saznanja mora da pocne s analizom
saznanog fenomena, ali samo pocetak, jer na fenomenološkoj osnovi nije moguce ni
teorijski postavljati problem, a kamoli naci rješenje.
Po strani ovih teorijskih istraživanja stoji spoznajno-teorijski pogledi Karla Jaspersa,
u kojoj se uopce ne pokušava da se zasnuje objektivno-naucno saznanje. Takvo saznanje po
njemu nije uopce moguce, a ukoliko je pak to slucaj, ono se ne podudara sa onim što je
suštinsko.
3) I treci nacin reagiranja je bio radikalniji od prethodna dva a to je stav logickog
pozitivizma.450 Dok se prepirka prije navedenih pristupa vodila u ravni priznavanja ili ne
priznavanja objektivnom karakteru sintetickih sudova apriori, za logicki pozitivizam ovo
pitanje je bilo bespredmetno. Schlick, Carnap i ostali predstavnici Beckog kruga negiraju
uopce postojanje takvog fenomena. Ako je pozitivisticko stanovište tocno onda uopce
nema nikakvih specificnih filozofskih iskaza o stvarnosti; onda su svi sinteticki sudovi
empirijski, sami sudovi aposteriori Time treba da bude jasno od kakve je izvanredne
važnosti za suvremenu filozofiju pretresanje osnovnog Kantovog pitanje i ono spram tome
odreduje tipove suvremenog rješenja, kao što je navedeno.
Svim upravo dotaknutim shvacanjima je oprecan stav logickog pozitivizma. Pitanja
koja se ticu saznanja suštine, odnosa izmedu subjekta koji spoznaje i postojeceg objekta
itd., postavlja se kao besmislena prividna pitanja. Svi naucni iskazi koji imaju smisla mogu
se podijeliti u samo dvije grupe: na analiticke stavove ili tautologije na jednoj strani, i na
empirijsko-hipoteticke. U tautološke spadaju svi cisto logicko-matematicki iskazi. Oni se
tako zovu zbog toga što uvid u njihovo važenje pretpostavlja samo poznavanje pravila za
uporabu jezicnih simbola koji se u njima javljaju. Razumjeti ih i saznati kao istine kod njih
je jedno te isto. Zato nije potrebna neka posebna evidencija. Tko poznaje pravila pravilo za
upotrebu rijeci “ne” i “ili”, taj zna da tvrdnja »danas pada kiša, ili danas ne pada kiša« u
svakom slucaju mora biti istinita; ako on to ne zna, onda tvrdnju uopce nije razumio. Oni
su bez izuzetka prazni po sadržaju, mogu se odnositi na svaki “moguci” svijet, otuda ne
iskazuje ništa o svijetu. No, svodenje naucnih iskaza na cisto logicko-analiticke stavove s
jedne strane i empirijske s druge strane iskljucuje sadržajnu filozofiju o svijetu.
Ako namjerno tražimo suprotnost u suvremenoj filozofiji, onda cemo teško naci
oštriju nego što je to izmedu filozofije egzistencije na jednoj i logickog pozitivizma na
drugoj strani. Ta suprotnost nema sebi ravne u citavoj filozofskoj tradiciji. Ako su
egzistencijalno-filozofsko promatranje ispunjeno sviješcu o zagonetnosti neizvjesnosti

450 Mi smo u našem razmatranju vec opširno govorili o osnovnim idejama logickog pozitivizma ali cemo
ovdje ponoviti neke osnovne stavove.

356
svijeta, u koji smo ne pitani baceni, i u kome smo primorani, ne znajuci zbog cega i zašto,
da zauzmemo ipak jasno stanovište, onda na drugoj strani stoji teza Wittgensteina, nema
nikakve zagonetke, na sva pitanja koja se mogu postaviti, može se i odgovoriti, jer u
principu ako ne može naci nikakav odgovor onda samo to pitanje treba odbaciti kao
besmisleno. U tome izražava ne samo radikalni empirizam, vec i bezgranicno zaoštren
racionalizam. Dok, obratno, filozofija egzistencije cini ogroman napor da kroz mišljenje
koje ne podleže naucnim kriterijima pomocu mišljenja koje “apelira” i “dešifrira”, izrazi
ono što se ne može izraziti.
No ovdje moramo dati jednu napomenu koja slikovito daje razliku izmedu filozofije i
posebnih znanosti.
Filozofi se uvijek slažu oko toga da je iskustvo polazište svakog filozofiranja, pri
cemu ona ne pretpostavlja neki odredeni znanstveni nacin stjecanja iskustva. Filozofija,
štoviše, polazi od pred-znanstvenog svakidašnjeg nacina stjecanja iskustva, kojime u
svojem spoznavanju i djelovanju oduvijek dokucujemo svijet. M. Heidegger tumaci to
pred-znanstveno, svakidašnje iskustvo kao bitak-u-svijetu (ljudskog) tubitka. Aristotel
opisuje iskustvo (empirija) na sljedeci nacin: »Naime, iz pamcenja ljudima nastaje
iskustvo, jer mnoga pamcenja jedne te iste stvari dovode do sposobnosti pojedinog
iskustva. I ono se cini gotovo jednako znanosti i umijecu, ali zapravo i znanost i umijece
dolaze ljudima preko iskustva.« 451
Filozofija pretpostavlja iskljucivo iskustveni svijet otkriven u kolokvijalnom jeziku i
utoliko se može reci da je filozofija lišena pretpostavki. Tu lišenost pretpostavki valja
istaknuti prije svega u sljedecem smislu: filozofija ne može pretpostavljati svoju metodu,
nego je metoda filozofije i sama filozofijski problem. Po tome se filozofija razlikuje od
pojedinacnih znanosti. Dok nijedna pojedinacna znanost svoj objekt i svoju metodu ne
odreduje sama, filozofija sama sebi mora odrediti i predmet o metodu. Metoda se, dakle,
filozofiji ne može nametnuti izvana, primjerice iz drugih znanosti, vec metoda filozofije
mora proizici iz samog filozofskog pitanja.
U daljnjem tekstu pokušajmo djelomicno razmotriti pojedina stajališta. Navedimo
neke znacajne pretpostavke onog pravca u filozofiji koji se jednim imenom zove
fenomenologija.

17.2. Fenomenološki usmjerena stajališta

I. M. Bochenki navodi da je rijec “fenomenologija”, kako izgleda, prvi upotrebljavao


J. H. Lambert u svom dijelu »Novum Organon« (1764), i da se kasnije javlja kod Kanta
(Metaphysische Anfangsgründe der Naturwissenschaft, 1786), Hegela, (Phänomenologie
des Geistes, 1807), Renouviera (Fragments de la philosophie de Sir W. Hamilton 1840),
W. Hamiltona (Lecures on Logic 1860), Amiela (Jurnal intime, 1869), E. v. Hartmanna
(Phänomenologie des sittlichen Bewuatseins, 1879) i drugih. Kod tih autora znacenje ove
rijeci je veoma rastegljivo, ali ipak ni kod jednog fenomenologija nije shvacena kao
metoda mišljenja. Tek je E. Husserl (1859-1938) uveo rijec “fenomenologija” u tom
smislu.452
Slijediti povijesne izvore, pojavu i preobražaj fenomenologije, najprije kod samog
Husserla, a zatim kod raznih njegovih najutjecajnijih neposrednih i posrednih sljedbenika
(kao što su, na primjer, Heidegger i Sartre), znaci pratiti odredenu tendenciju razvitka
suvremene filozofije koja i pored svojih raznovrsnosti, narocito u filozofskim sistemima

451 Aristotel, Metafizika, ( 980 b – 981 a)


452 I. M. Bochenski, Die zeitgenössischen Denkmethoden, 22-35, München, 1954.

357
Maxa Schelera, Nicoleia Hartmanna i Martina Heideggera, ostaje dosljedan opci napor da
se filozofija zaštiti od prodora u nju bilo kave vrste suvremenog materijalizma, pozitivizma
i scijentizma i da se uzdigne na željenu visinu apsolutne filozofske istine koju može da
pruži jedino fenomenologija kao prava i autonomna metoda filozofske spekulacije.
U nastojanju da pokaže suštinski smisao te linije u njenim najznacajnijim fazama,
Fritz Heinemann primjecuje da ona prvobitno ide od fenomena – aktu mišljenja (kod
Brentana), zatim od fenomena – suštini ili predmetu (kod Husserla), da bi najzad našla put
od pojma suštine – pojmu egzistencije (kod Heideggera), gdje nalazi svoj utok.
Na kraju možemo reci da fenomenološko mišljenje uvode dvojica Austrijanaca.
Pripremio ga je F. Brentano, a epohalno utemeljenje postavio E. Husserl »Logicka
istraživanja« (1900/1901) E. Huseserla predstavlja epohalno djelo suvremene filozofije u
kome je utemeljena fenomenološka metoda, jedna od najvažnijih metoda filozofskog
istraživanja. Osnovni program fenomenologije jeste, uvjetno receno: ka samim stvarima i
analizirati ono što se pojavljuje. Filozofija se treba okrenuti onome što se pojavljuje, što je
nedvojbeno dano, ono što je fenomen. Fenomenologija je znanost o fenomenima.
Fenomen je ponajprije sve ono što se pojavljuje u iskustvu. Ovo bi moglo dovesti do
pogrešnog zakljucka da je fenomenologija slicna empirizmu, ali to nije tocno jer na primjer
Husserl prebacuje upravo empirizmu da fenomen ne shvacaju dovoljno ozbiljno. Naime
ono što se u fenomenima pokazuje nije samo osjetilno i pokazuje se da osjetilno ima temelj
u ne osjetilnom, ovdje se dade naslutiti jedna platonovska crta. Husserl otkriva fenomen ne
osjetilnog (slicno kao kod Platona) ponajprije u cistoj formalnosti logike i matematike.
Tako, na primjer matematicki entiteti pokazuju se doduše u opažanju, ali ne kao nešto što
se može opažati. Pokazuje se, dakle, dvosložnost pojava koji su fundamentalne za cijelu
filozofiju fenomenologije:
S jedne strane sloj empirijski-stvarnog koje postaje zorno u opažanim cinim naše
osjetilnosti. Taj je sloj fundamentalan (on tvori temelj pojava i “nosi” drugi sloj). S druge
strane sloj bivstva i bivstevnih stanja stvari. On se takoder oznacuje kao sloj idealnih
predmeta odnosno kao ejdetski sloj. On je dostupan duhovnim, ne osjetilnoj spoznaji i
zahvaca se bivstvenim zrenjem.

17.2.1.Kriticki empirizam – Franz Brentano

Brentano je u stvari želio da izgradi novi put za filozofiju, polazeci od gledišta da


treba napustiti tradicionalni pojam istine i umjesto njega uvesti pojam evidencije saznanja
koji obavezuje da se izvori svih pojmova traže u onome što je izvorno dano, u svijesti, u
sadržajima svijesti, u samom aktu mišljenja. Time on nije htio da subjektivizira i
relativizira saznanje naprotiv, želio je da pokaže da uvodenje pojma evidencije i vracanje
na pojedinacni doživljaj omogucuje da se nade novi put za utvrdivanje filozofske istine.
Zato su njegovu filozofiju i nazvali “kriticki empirizam”, iako je ina daleko od empirizma
Millove filozofije. Ma koliko se cinilo cudnim on je želio u stvari isto što i Bolcano: da
izmiri religiozni duh s napretkom nauke. Analiza akta mišljenja je, po Brentanovom
shvacanju, glavni i najneposredniji cilj filozofije. U daljnjem dijelu analizirajmo, ukratko,
koji su njegovi bitni stavovi prema psihickim fenomenima i saznanju.
On je bio protiv tradicionalne asocijativne psihologije. Neka stijena predstavlja po
sebi mirujuce postojanje, ona se kao takva ne odnosi ni prema cemu. Naprotiv, neki ne
odnosni psihicki fenomen, koji bi se u sebi odvijao, ne postoji, on je uvijek svijest o
necemu. Tim isticanje intencionalnosti kao karakteristike svijesti, Brentano je izvršio
presudan preokret u shvacanju sadržaja svijesti, jer za tradicionalnu psihologiju sadržaji
svijesti bili su nešto po sebi isto tako ne promjenjivo realno, slijepo, kao i fizicke stvari, i

358
tijek svijesti bio je za nju pojavljivanje, išcezavanje, uzajamno povezivanje i kocenje ti
realnih dijelova doživljaja, koje se odvija po odredenim prirodnim zakonima, sasvim
analogno mehanickim zbivanjima u vanjskoj prirodi.
Za njega samo uz psihicke akte u kojima se nešto priznaje ili odbacuje može doci
predikat “istinit” ili “lažan”. Zato se sada kao odlucujuce pitanje postavlja: u cemu se
sastoji razlika izmedu ta dva svojstva sudenja.
Mislioce je odvajkada najviše zanimalo pitanje što je to istina, a kao što znamo po
Aristotelu istina se javlja uvijek onda kada mi u mislima povezujemo ono što je u stvarnosti
povezano, a razdvajamo ono što je u stvarnosti razdvojeno (adeqatio intellectus ad rem).
Vecina apsolutnih teorija o istini, koje su dobro pazile da ne skliznu u relativizam i
skepticizam cvrsto su se držale ove odredbe. Za Brentana je nužno napustiti tu odredbu iz
sljedecih razloga:
Ima znanosti o kojima se izricu nesumnjive istine, odnosno istiniti sudovi, iako u
njima nema posla o predmetima koji postoje kao na primjer u geometriji. Problem
nepostojanja, odnosno poricanja u ovoj konstelaciji mora predvidjeti postojanje toj
nepostojanja prema kome bi se istina slagala, odnosno postojanje postojanja nepostojanja
itd. ad infinitum. Na takve apsurdnosti po njemu kao dosljedno primjenjivanje adekvacije i
ako je dosljedno izvodenje zakljucaka apsurdno, ona i polazne tocke, na osnovu koje se ti
zakljucci mogu izvesti, mora biti slaba.
Postojanje beskonacne regresije, koja je slicna prethodnom navodenju, a to je se u
slaganju nekog suda sa necem što stvarno postoji mora postojati sud koji bi se odnosio na
to slaganje, pa opet sud o tom prethodnom sudu itd. Ovo u krajnjoj konzekvenci može da
se jednostavnije opiše i na taj nacin, da bi se u jednom jedinom slucaju dokazalo da je sud,
vec neophodan, utvrden kao istinit, sud o stanju stvari; moralo bi se dakle pretpostaviti
upravo ono zašto tek treba da se pruži dokaz.
Upravo u ovoj tocki naslucujemo riješene koje je dao Kant pitajuci se kako je
moguce da jedan subjekt može donositi sudove koji su sa jedne strane subjektivni a sa
druge strane imaju objektivno i transcendentalno važenje. Zbog toga Brentano obraca
pozornost prema ovom rješenju dajuci svoje videnje problematike. Poznato nam je da Kant
pronalazi rješenje u takozvanim sintetickim sudovima a priori, kao što su na primjer
aritmeticki stavovi (na primjer 7 + 5 = 12); stavovi geometrije (»prava je najkraca veza
izmedu dvije tocke«); najviši principi prirodnih znanosti (na primjer zakon uzrocnosti:
»ništa ne biva bez uzroka«); kao i sudovi metafizike (na primjer: »postoji beskonacno
savršeno bice«). Pošto se ovi sudovi ne mogu dobiti rašclanjivanjem pojmova onda se
postavlja pitanje odakle nam pravo na izricanje tih sudova, ili receno Kantovim rijecima,
gdje treba tražiti uvijete mogucnosti takvih sudova. Njegovo rješenje nije dano iz iskustva
pošto bi ono u tom slucaju bilo induktivno, a kao tako može imati samo vrijednost
vjerojatnost ali ne i istinitosti. Odatle slijedi da ono mora ležati u subjektu i ta kao
posljedica preduvjeta svakog spoznavanja. Opce važenje i nužnost sintetickih sudova a
priori pociva na tome što spoznajni subjekt izgraduje, konstruira predmete saznanja prema
njemu svojstvenim opažanim i misaonim formama (prostor, vrijeme kao i dvanaest
kategorija razuma koji ne potjecu iz iskustva). Jedno takvo konstruiranje je mogucno samo
tamo gdje razum preko cula pruža sadržajni materijal. Ovaj »kopernikanski preokret u
Kantovoj filozofiji« se sastoji u tome da razum ne zamišlja prirodu prema zakonima koji u
njoj vladaju neovisno od mišljenja, vec joj sam pripisuje zakone uredenja kroz koje ona za
njega tek postaje moguc predmet spoznaje.
Brentano ne želi sa tim pokušajem rješenja da ima ikakve veze i on u Kantovoj
filozofiji vidi kraj naucne i pocetak misticne filozofske faze sa proizvoljnim fantazijama.
No, ako je za njega neprihvatljivo ovo rješenje kao i cvrsto pridržavanje ucenja o adeqatio
nemoguc, onda jedino preostaje da se pojam istine razjasni na empirijski nacin. Mi po

359
njemu nemamo nikakvog razloga da ne pretpostavimo da svi pojmovi ne potjecu iz
iskustva, a ako je to tako onda pri razjašnjavanju nekog pojma treba pokazati izvore
doživljaja iz koga se ti pojmovi crpe. Za Brentana je to osnovni doživljaj koga on naziva
evidencija ili doživljaj evidencije. Evidencija se dalje ne može definirati, ona se može
samo doživjeti u donošenju neposredno u vidnih pojmova.
Ovdje možemo odmah uociti jedan problem a to je opce važenje evidencije to jest
problem slijepih istinitih sudova, naime obujam istinitih sudova donesenih uvidom je uži
od obima istinitih sudova.

Vrste sudova

Što se tice predmeta sudovi se mogu podijeliti na: sudove opažanja i to sudove
unutarnjeg opažanja i vanjskog opažanja, sudove sjecanja, aksiome.
Ova podjela je uvjetna ali ce nam poslužiti u objašnjenu Brentanova stava. Samo su
aksiomi i sudovi unutarnjeg opažanja evidentni, ali su potpuno razlicitog karaktera.
Pridružujuci se Leibnizu, koji pravi razliku izmedu racionalnih i cinjenicnih istina,
Brentano pretpostavlja dva izvora saznanja: apodikticke istine koje su jasne iz pojmova ili
aksioma (on ih naziva sudove a priori) i neposrednih evidencija unutarnjeg opažanja.
Što se tice shvacanja aksioma treba istaci cetiri momenta i to na prvom mjestu sintezu
filozofskih mišljenja koji su u povijesti dijametralno suprotni u svojim stavovima. Jedna
strana, naime empirizam, tvrdi da svi pojmovi potjecu iz iskustva i na suprotnoj strani
racionalizam, naprotiv, zastupa tezu da mi raspolažemo urodene pojmove i da se jedino
tako može razumjet cinjenicu što imamo apriorno, od iskustva neovisno znanje o nužnosti.
Brentano pokušava naci srednje rješenje jer za njega, po svoj prilici, svi pojmovi potjecu iz
iskustva, ali iz tih pojmova dobivenih na osnovu iskustva, mogu proistjecati jasni
apodikticki sudovi. Tako je na primjer stav: »Nema suda bez predstave« apodiktican, dok
su pojmovi “sud” i “predstava” uzeti iz (unutarnjeg) iskustva.
Drugi moment se tice negativnog karaktera tih stavova. U svima njima se naime ne
pretpostavlja nikakva egzistencija necega, vec tvrdi da je nešto nemogucno. Opci potvrdni
sudovi su otuda ustvari apodikticki odrecni. Ako na primjer kažemo: »Svi trokuti imaju
zbir kutova 2R«, onda se time izrice sud da je nemoguce da neki trokut nema zbir kutova
2R. Da li defacto negdje u stvarnosti postoji neki trokut ili ne, u to se uopce ne ulazi.
Treci moment tice se predmeta tih sudova. Po njemu objekt nije naime aksiom, vec
onaj koji aksiomatski sudi i pošto “zakoni”, “vjecite istine”, nisu ništa realno, te prema
tome nisu ništa.
Cetvrti moment, najzad, tice se njegovog mišljenja, da svi aksiomi imaju karakter
zakona kontradikcije. U ucenju o sudovima Brentano pocinje s radom koji je po njegovom
mišljenju neodvojiv od svake prave filozofije, naime kritike jezika. Sve pojave se dijele na
dvije velike grupe, na klasu fizickih i na klasu psihickih fenomena. Stari je spoznajno-
teorijski problem kako je moguce da subjekt, koji opaža, saznaje, hoce, može da zna o
svojim osobnim psihickim aktima Ako pretpostavimo da je za to potreban poseban psihicki
akt, onda bi se da bi se ono ustanovilo, na njega mora upraviti jedan treci i tako bi nastala
beskonacna progresija. Po njemu greška nastaje zbog toga što se pri odredivanju predstava
polazi od broja i razlicitosti objekata i svakom pridodaje poseban predstavni akt, tako, na
primjer, jedan akt tonu, a jedan akt cuvenju. Za njega se radi samo o jednom psihickom
aktu.

Ucenje o onome što postoji – Jedinstvenost pojma postojanja

360
Prema Aristotelu pojam “opstojeci” ne treba smatrati kao rodni pojam svega što
postoji. Takvog najvišeg roda po njemu uopce nema, vec su naprotiv, najviši rodovi
kategorije (supstancija, kvaliteta, kvantiteta, relacije itd.). U svima njima se pojam
postojanja ne upotrebljava u istom znacenju. Aristotela su na tu pretpostavku pobudila
narocito dva razloga. Prvo, mišljenje da je ukrštanje rodnih razlika nemogucno, to jest da se
jedan isti individuum ne može istodobno podrediti dvjema razlicitim specijima jednog
roda, a što bi se desilo ukoliko bi se “postojeci” smatrao najvišim pojmom. Drugi razlog je
ucenje o cjelini i dijelovima Aristotel je zastupao mišljenje da dok je god neka cjelina
stvarna, dijelovi postoje samo kao mogucnost, medutim cim oni postanu stvarni cjelina se
pojavljuje kao cista mogucnost. To bi znacilo da se neka supstancija koja misli cim
prestane da misli preobražava u nešto drugo. Što nije mogucno. Teškoca se može izbjeci
ako se kao stvarno postojece smatra supstancijom.
Brentano to obrazloženje smatra ne vjerodostojnim jer je ukrštanje razlika po njemu i
te kako mogucno. Kada sudove vec jednom podijelimo na istinite i lažne , a onda na
evidentne i nasumice donošene, onda kao mogucnosti kombinacija nastaju evidentno
istinitim i nasumice istinitim sudovima. Da se neka cjelina ne može sastojati iz stvarnih
dijelova, isto tako nije jasno, vec bi naprotiv pod tom shvacanju ne bi mogao egzistirati bilo
kakav kontinuum, jer bi se pojavile apsurdne kosekvencije da bi se neka velika
supstancijalna cjelina promijenila odvajanjem samo jednog malog dijela.
Kod problema univerzalija i znacenja “postojeci” takva da bi se u njegovom rješenju
dalo naslutiti da je nominalist, jer ako treba da imamo predstavu ne samo o nekoj stvari,
vec i o postojanju te stvari, onda bi ona morala postojati a priori ili se apstrahiranjem dobiti
iz opažanja. Prvo nije slucaj, pošto svi naši pojmovi potjecu iz iskustva. Drugo isto tako
nije mogucno, zato što bi onda postojanje stvari bilo opci pojam stvari, dok ono prema
pretpostavci mora upravo da bude nešto drugo. Medutim to nije tocno. Po njemu svakako
postoje opci pojmovi, ali nastaju na taj nacin što mi pojedinacne stvari zamišljamo
neodredeno (to jest ne potpuno odredeno). Iz opažanja ove crvene stvari koja je preda
mnom ja obrazujem, na primjer, ulazni niz pojmova “crveno”, “obojeno”, “fizicko”,
“nešto” i to na taj nacin što zanemarujem sve više njenih obilježja.
Takoder kod problema kategorija Brentano u principu polazi oda Aristotela ali sa tom
razlikom da je supstancija prva i centralna kategorija, dok druge kategorije predstavljaju
samo akcedencijalne kategorije. Pri tome nam se iz i u vanjskom opažanju pojavljuje ono
što je univerzalno i time osporava Kantovu tvrdnju da razum misli ono što je opce, a
culnost naprotiv opaža ono što je pojedinacno jer culima mi u principu shvacamo ono što je
opce. Ovdje se sada obrce odnos izmedu pojma supstancije i njenih akcedencija, jer su ove
druge nosioci pravog pojma, dok “supstancija” ima samo sistematicnu funkciju (tj. ona je
jezicni simboli bez svog posebnog znacenja).
Kod njegove filozofije kljucni pojam evidencije predstavlja osnovni problem jer
postoje samo dvije alternative: ili da se evidencija definira pomocu pojma istine, ili da se
ona postavi kao nešto konacno što se ne može definirati i tako nezašticeno prepusti
relativizmu. Upravo iz doživljajnog karaktera evidencije razvio je N. Hartmann svoju
aporiju evidencije, koja ga je dovela do shvacanja da nedostaje apsolutni kriteriji istine.

17.2.2. Metodska fenomenologija – Edmund Husserl

Posebno mjesto u njegovoj filozofiji zauzima Bolcano, a svakako nije beznacajno što
su obojica bili matematicari. Kod Bolcana je Husserl mogao da nade, prije svega, misao da
filozofija može da bude postavljena na cvrste temelje samo ako je u stanju da nade
pouzdana ishodišta.

361
Husserl u stvari vratio na sam kraj 18. i pocetak 19. stoljeca, na jedno filozofsko
stremljenje, koje ide usporedo s njemackim klasicnim idealizmom, ali protiv njega i koje se
kasnije preko Brentana sliva u Husserlovu filozofiju. Razliku izmedu suda i “stava po sebi”
video je u tome što je sud individualan i subjektivan, pa prema tome i relativan, a
“stavovima po sebi” pripisivao je opci karakter i znacaj. Po njegovom shvacanju, tim
putem se može doci do apsolutnog istinitog saznanja i upoznati struktura znanja, smisao i
istina. Zadatak logike, po njemu, nije ništa drugo nego da se struktura, znacaj i smisao
znanja objasne iz njih samih. U tom duhu smatrao je da istinit onaj iskaz koji govori što
jeste, dakle, iskaz koji ima realni predmet, iako sama istina nema realnosti.
Nije beznacajno što je Husserl poceo da se bavi filozofijom kao matematicar. Njega je
u stvari matematika prisilila da se pocne baviti problemima logike, a zatim problemima
filozofije uopce. Zato je on nacelno razmišljao da bi jedna nova filozofska metoda morala
da se razlikuje, ne samo od psihološke i empirijske metode, vec i od tradicionalnih
filozofskih metoda, kao što je, na primjer, transcendentalna metoda Kanta i novokantovaca.
Po njegovoj zamisli trebalo je izgraditi metodu koja zašticuje filozofiju i otvara joj sasvim
nove izglede u buducem razvitku.
Tridesetih godina prošlog vijeka Husserl je napisao knjigu o krizi europskih
znanosti453 s obzirom na njihov znacaj za ljudski život. Prema njemu kriza europskih
znanosti izazvana je dolaskom pozitivizma i odbacivanjem metafizike koja je, baveci se
pitanjima uma, objedinjavala sve znanosti i tematizirala cjelinu kao i smisao ljudskog
života. Za Husserla, vec novovjekovnim napuštanjem antickog ideala ciste teorije, kakav
susrecemo recimo kod Platona, i stvaranjem znanosti usmjerene na neposrednu korist,
moderna znanost zapravo prestaje da bude prakticka u istinskom smislu. Antimetafizicka
pobuna pretvara se tako u antifilozofiju, zbog cega se znanost ne bavi pitanjem smisla i
shodno tome gubi znacaj za život. Husserl vjeruje da ni jedna pozitivna (pa onda ni
prirodna) znanost niti može, niti treba da se bavi pitanjem cjeline i smisla. S toga on pledira
za novu znanost kao cistu teoriju u liku filozofije, odnosno fenomenologije cije je
utemeljitelj. Bez obzira što se možemo sporiti s Husserlovim prijedlogom lika nove
znanosti i njenih vlastitih mogucnosti da opravda željena ocekivanja454, on je svakako
zaslužan za ukazivanje na povezanost krize znanosti s krizom humanizma u našem
vremenu.
Husserlova zamisao o spašavanju filozofije bila je svakako inspirirana saznanjem da
se filozofija i kultura evropskog gradanskog društva uopce više ne mogu razvijati na
tradicionalnim temeljima i u tradicionalnim granicama. Plima znanstvenog duha ozbiljno je
ugrozila tradicionalni idealizam i tradicionalnu gradansku filozofiju uopce narocito kad je
filozofija marksizma otkrila nove perspektive društvenog i misaonog razvoja koji je bio
suprotan citavoj egzistenciji gradanskog društva. Zato se u citavoj drugoj polovini 19.
stoljeca osjecala težnja gradanske filozofije da se suprotstavi ne samo Marxovom
materijalizmu vec i svakom obliku pozitivizma, empirizma i naturalizma.
Fenomen je polazna tocka nove metode i zato je nju Husserl nazvao
fenomenologijom. Dajuci izrazu “fenomen” smisao svega što je izvorno i što se ne da
dalje svoditi, Husserl je želio da pokaže da suštinu ne treba tražiti izvan pojave, vec u
samoj pojavi, naravno, polazeci uvijek od akta mišljenja u kome se jedino, po
Husserlovom shvacanju, ostvaruje to jedinstvo. On je smatrao da tradicionalni instrumenti
logike ne daju nikakve mogucnosti da se to postigne, vec da se treba iz oblasti pojmova i
sudova vratiti u jednu prethodnu oblast, koju je tradicionalna logika, više ili manje,

453 Husserl E., Die krisis der eurapaischen Wissenschaften und die transcendentale Phanomenologie,
Husserliana, VI, 1962.
454 O teškocama u Husserlovom stanovištu vidjeti Habermas, J., Tehnika i znanost kao „ideologija“.
Školska knjiga, Zagreb, 1986. posebno istoimeni clanak u knjizi.

362
potpuno prepustila psihologiji, a u kojoj se upravo i javljaju “cisti” doživljaji ili
“doživljaji kao takvi”.
Ali takav postupak nije moguc u okviru logicke racionalnosti. Samo intuicija može u
doživljajima otkriti beskrajno prepletanje zamišljenih “cistih” elemenata sadržaja svijesti,
pa se zbog toga s dovoljno razloga fenomenološki pravac u filozofiji može smatrati i
filozofskim intuicionizmom.455 Ovu vjeru dijelili su dalje s Husserlom i njegovim
sljedbenicima razni naucnici i književnici koji su pokušavali da prošire fenomenologiju na
razne oblasti saznanja. Na kraju ne ostaje ništa drugo nego “cista” intencionalna svijest i
“cisto Ja” kao “fenomenološki ostatak”.
Husserl smatrao da upravo “transcendentalna fenomenologija” može biti “opca
apsolutno najviša nauka”, dakle, nešto kao apsolutna znanost ili kao “prva filozofija”. Tako
Husserl u stvari prvobitni logicko-epistemološki karakter fenomenologije pretvorio u
ontološki: zamišljena kao opca filozofska metodologija, fenomenologija se u toku
Husserlove misaone spekulacije od tri decenije postepeno pretvarala u svojevrsnu
univerzalnu ontologiju suština, medu kojima se samo “cista svijest” i “cisto Ja” javljaju u
realnoj egzistenciji .
Tako su kod njega ljubav, mržnja, dopadanje, odbojnost i drugi elementi
emocionalnog života dobili u stvari isto mjesto kakvo je Kant dao “cistim” formama
saznanja. Akti ljubavi, mržnje itd. postali su “cisti” akti, kao što kod Husserla postoje
“ciste” suštine. Husserl je bio Brentanov ucenik i od njega je preuzeo misao o filozofiji
kao egzaktnoj nauci. No njegovo istraživanje ce se razlikovati u cetiri tocke prvo, on
pokušava da savladava psihologizam koji postoji kod Brentana, drugo, smatra da može da
pokaže kako stvarno postoje opci pojmovi, za koje je njegov prethodnik pretpostavio kao
jezicne fikcije, trece, prihvata se zadatka da cesto neobradene i dvosmislene rezultate svog
ucitelja u analizi akta dovede do savršenijeg oblika i cetvrto, pokušaj da filozofiji odredi
novu metodu kao polazište za istraživanje.
U daljnjem tekstu pokušajmo ukratko prikazati njegovu kritiku psihologizma
Apsolutnost istine Polazna tocka za borbu protiv psihologizma dobiva isticanjem ideje o
cistoj logici kao cistoj teorijskoj disciplini. Pravac, koji Husserl oznacava kao
psihologizam tvrdi da je logika nauka o vještini pravilnog mišljenja, da su logicki zakoni
realni zakoni našeg mišljenja, dobiveni empirijskom psihološkom analizom i da je istina što
odgovara tim zakonima Husserl pobija psihologizam na tri nacina, prvo: time što ukazuje
na apsurdnost posljedica koji iz njega proizlaze, drugo; što pokazuje svodenje tog ucenja na
radikalnu skepsu i trece; što razotkriva njegove psihologisticke predrasude.
Empiristicke posljedice psihologizma. Psihologija je cinjenicna znanost i zakoni koje
takva znanost postavlja mogu predstavljati iskaze samo o približnim pravilnostima, ali
nikada ne mogu pretendirati na nepogrešivost. Medutim logicki principi, zakoni
zakljucivanja, itd. imaju svoju apsolutnu egzaktnost kakva se empirijskim putem nikada ne
može postici. Najzad bi logicki zakoni, ako bi proizlazili iz psiholoških cinjenica, morali
biti zakoni za ono što je psihicko i morali bi obuhvatiti egzistenciju psihickog, što medutim
nije slucaj, pošto se niti jedan logicki zakon na cinjenice duševnog života kao što su
doživljaji predstava, sudova itd.
Psihologizam kao skepticki relativizam. Posebna forma skepticizma je relativizam, po
mišljenju Husserla, a psihologizam je posebna forma specificnog relativizma ili
antropologizma, jer se on sa svojim ukazivanjem na prirodno-zakoniti karakter logickih
zakona drži principijelne mogucnosti nekog drugacijeg mišljenja sa nekim drugim
zakonima. Ovo se dakako cini apsurdnim za sve ideje koje pretpostavljaju postojanje
apsolutne istine. Na drugoj strani relativizam dovodi do zakljucka da istina ne bi ni

455 Georges Gurvitch, Les tendances actuelles de la philosophie allemande,15, Paris, 1949

363
postojala bez ljudskog mišljenja što opet vodi u pogrešni skepticizam itd. Odavde Husserl
izvodi zakljucak da je saznanje zbog specificne ljudske svojstvenosti mišljenja bez ikakvog
smisla. Psiholigizam je tu misao, koja se tek pri sagledavanju njenih posljedica pokazuje
kao ocigledno apsurdan, potpuno ili djelomicno prihvatio kao jedan od svojih pretpostavki.
Stoga se on i sam razotkriva kao ocigledno besmisleno ucenje.
Psihologisticke predrasude. Dalje predrasude sastoje se u pozivanju na to da u logici
uvijek i svuda imamo posla sa predstavama, sudovima, zakljuccima i tome slicno, koji su
bez ikakve sumnje sve psihicki fenomeni. Da ta misao ne može biti tocna vec pokazuje
analogija izmedu logike i matematike. I brojevi, proizvodi, matematicke operacije
pretpostavljaju odredene psihicke djelatnosti, ali nitko ne bi matematiku podredio
psihologiji. Osim toga u svakom naucnom saznanju treba praviti razliku izmedu psihickih
doživljaja, povezanost saznatih stvari i logicke povezanosti koja tek nekoj nauci daje
karakter cijelile povezanosti zasnivanja istinitih stavova.
Na kraju ovog kratkog razmatranja o Husserlu, osvrnimo se na jedno
fundamentalno pitanje, tj. problem onoga što je “opce”. Izvršimo izvjesnu klasifikaciju
razlicitih stajališta, gdje ce biti odredeno i njegovo mjesto.
Svrsishodno je da u razmatranju Husserlovog stava prema problemu opceg pojma
sastavimo shemu raznih mogucnosti odgovora na ovu problematiku.
Realizam univerzalija (pretpostavljanje objektivnog opceg postojanja pored
pojedinacnih stvari, neovisno od subjektivnog pojmovnog mišljenja) i pojedine varijacije:
Universalia ante res: Pored realnog prostorno-vremenskog svijeta postoji kao druga sfera
postojanja – sfera idealnog postojanja (Platon, N. Hartmann)
Universalia in rebus: Ideje doduše postoje, ali njihov nacin postojanja nije neovisan od
onoga što nije realno, vec su one naprotiv isprepletene u konkretno-realnim cinjenicama i
zbivanjima i dolaze u njima do izražaja (Aristotel, M. Scheler)
Konceptualizam ( tvrdenje da postoje opci pojmovi bez korelata u stvarnosti koji bi
odgovara tom postojanju, otuda u “universalia in mente”)
a) Opce misaone stvari: U realnom svijetu postoje samo pojedinacne stvari. Ali mi ne
raspolažemo samo osobnim imenicama koje se odnose samo na ono pojedinacno vec i
zajednicke imenice. Sa tim zajednickim imenicama mi se pozivamo na predmete iste klase
sa istim obilježjima. Za to je potrebno apstrahiranje, tj. izdvajanje pojedinacnih obilježja
iz kompleksa u kome se one prvobitno javljaju u njihovo vezivanje za rijec kao njihovo
opce znacenje. (J. Locke)
b) Apstraktni pojmovi: Mi smo u stanju da pored onoga što je pojedinacno
zamišljamo i ono što je opce, ali se to zamišljanje opceg ne može svesti na apstrahiranje
pojedinacnih obilježja, kao što je to mislio Locke vec znaci principijelno nov nacin
duhovne nastrojenosti gledanja. ( Husserl)
Pozicija izmedu konceptualizma i nominalizma. Mi istina obrazujemo opce pojmove,
ali oni nastaju jedino na taj nacin što pojedinacne konkretne stvari zamišljamo više ili
manje neodredeno; na najvišem vrhu pojmovne piramide stoji onda pojam »postojeci« ili
»stvar«. Imenice koje se pak odnose na nešto apstraktno nisu nikakvi pojmovi kako je
Husserl pretpostavljao, vec jezicne fikcije. ( Brentano)
Nominalizam (ne postoje nikakvi opci pojmovi, vec samo opce upotrebljavane
govorne oznake koje tobože predocavaju postojanje opcih pojmova, dok mi u stvari
raspolažemo samo pojedinacne predstave.)
a) Opce znacenje kao rezultat pažnje: Pomocu pažnje izdvajamo iz nekog opažanog
predmeta jednu osobinu (na primjer “crveno”) i povezujemo ga sa nekim govornim
oznakama. Uslijed takve stvorene asocijacije istu oznaku upotrebljavamo svugdje gdje se
javlja isto obilježje predmeta i takvoj rijeci dajemo opce znacenje. (J. S. Mill)

364
b) Opcenitost kao reprezentativna funkcija pojedinacne predstave: Jedna
pojedinacna predstava može se pojaviti kao predstavnik svih drugih pojedinacnih predstava
iste vrste. Opcenitost stoga ne leži u nekom posebnom pojmu, vec u odnosu pojedinacnog
prema zbiru istovrsnih pojedinosti (G. Berkeley)
Opcenitost kao krug necega slicnog: Kod jedne pojedinacne stvari ne postoji u stvari
nikakve oznake (boja, oblik, itd.) vec se pri predstavi neke odredene stvari u svijesti
javljaju druge slicne stvari, predstavljena stvar svrstava se u odredene krugove onoga što je
slicno i u stvari postoje samo ti krugovi. Uslijed svrstavanja neke pojedinacne predstave u
takve krugove slicnih predstava, ona može važiti kao opca predstavnica (D. Hume )
U svom radu Husserl je odredenim argumentima pokušao pokazati da su sva
navedena promatranja, dakako izuzev prvog, pogrešna i pretpostavio da opci pojmovi
moraju postojati a da bi se mogla razjasniti suština opcih znacenja i njihova funkcija u
granicama sveukupnosti intencionalnih doživljaja, potrebno je, izvršiti iscrpnu analizu
svijesti – zadatak koji je on u više navrata pokušao riješiti.
Husserlova istraživanja su za citavu filozofiju kasnijeg vremena služila kao osnove.
Za one koji su se u principu prikljucili njegovim mislima i fenomenološku metodu
primjenjivali u svojim istraživanjima, otvorili su beskrajno široko polje rada. U spoznajno-
teorijskom pogledu Husserl je unio mnogo jasnosti i uzdigao istraživanje na višu pojmovnu
razinu. Pobijanje psihologizma i relativizma može se oznaciti kao uspjelo; ono i u novijoj
filozofiji predstavlja klasicni uzor.
Na kraju ovog kratkog dijela navedimo taksativno još neka znacajna stajališta. Koliko
je Scheler odlucan u svom nastojanju da u filozofiji uzdigne emocionalnost na visinu
racionalnosti i da pokaže kako fenomenološka deskripcija omogucuje da se otkrije
intencionalnost i apriornost emocija, najbolje se vidi po tome što je odlucno kritizirati
cjelokupnu modernu filozofiju zbog njenog zanemarivanja emocionalnosti. Scheler se
vratio uzorima koje su mu dali Augustin i Pascal, trudeci se da dokaže da se pomocu
fenomenoloških analiza emocionalnost može uzdici na jednaku visinu kao i racionalnost, i
da se može razviti “logika srca” jednako kao što je u toku historije filozofije razvijena
“logika razuma”. Smatrao je, štoviše, da se na temelju fenomenološke analize
emocionalnih doživljaja može obogatiti filozofija zasnivanjem etike kao apsolutne nauke,
ili kao apriorne, emocionalne ontologije vrijednosti.
Ako je Husserl nagovijestio novu metodu filozofskog istraživanja, onda je M. Scheler
prvi proveo u djelo. Ono što bi se moglo zamjeriti M. Scheleru jeste uvodenje bioloških,
psiholoških i socioloških znanja u podrucje ciste filozofije cime se ponovo briše granica
izmedu apriorizma i empirizma, koju je Husserl oštro povukao.
Sa Heideggerom je, dakle, izvedeno do kraja nastojanje koje je kod Husserla bilo tek
nagovješteno – da se utvrde elementi u kojima postoji jedinstvo egzistencije i da se
fenomenološko ispitivanje, koje zapocinje analizom doživljaja, razvije do poznavanja
suštine koja znaci egzistenciju. Ali jednako kao što se Husserl suprotstavljao svakoj
tendenciji prodora biologizma, psihologizma i empirizma u sferu “ciste logike”, tako se i
Heidegger suprotstavljao svakom pokušaju svodenja covjeka na psihološke, biološke i
antropološke determinante. On se u stvari protivio svakoj tendenciji promatranja covjeka
kao empirijske cinjenice i svakom ignoriranju filozofskog objašnjenja covjeka. Na isti
nacin suprotstavljao se i teološkom shvacanju covjeka i ljudske sudbine.
Pravi smisao Heideggerova zasnivanja filozofije egzistencije može se shvatiti i
objasniti tek kad se shvati što stvarno znace osnovni pojmovi i termini “njegove
fundamentalne” ontologije, dakle, kad se shvati i objasni što je za Heideggera
bivstvovanje (Sein), bivstvujuce (Seindes), bitisanje ili tubivstvovanje (Dasein). Traženje
istine isto je, u tom smislu, što i težnja za “povratkom u zavicaj”. Zapadni covjek živi u
iluziji da mu napredak nauke i tehnike omogucava sigurnost u svijetu koji ga okružuje, ali

365
Heidegger upravo u toj sigurnosti vidi pravu osnovicu otudenosti. Svojim napretkom
znanost samo stvara iluziju sigurnosti. Vjerovanje u znanost i tehniku je za Heideggera,
samo znak otudenosti i bespomocnosti, znak zaborava bivstvovanja, kojim se prikriva
stalno prisustvo bivstvujuceg. Povijest filozofije nije, za njega ništa drugo nego neprekidna
težnja za povratkom izvoru “zavicaju”.
Kao što je Husserlovo ucenje predstavljalo filozofsko-povijesnu prekretnicu s
obzirom na metodu, tako je Heideggerova filozofija znaci prekretnicu u stvarnom pogledu.
Pri razmatranju Heideggerove filozofije treba istaci sljedeca gledišta:
Ona je prije svega filozofija egzistencije i egzistencijalna ontologija. Upravo na tom
centralnom pojmu moraju se odvojiti razliciti stavovi. To nije pojam “egzistencije” kod
Schelera, koji izražava nešto bogato, sadržajno ispunjeno, ili kao u nekom
sveobuhvatnom duhu svijeta kao kod Hegela, vec je to za Heideggera bezgranicna
usamljenost i usmjerenost covjeka u jedino povlacenje u najunutarnji stožer vlastitog bica:
egzistenciju.
Ako ono što je principijelno novo treba da bude predmetom ispitivanja, onda ono
zahtijeva i posebnu metodu. Za njega je to fenomenologija, ali koja sukladno novom
zadatku mora pretrpjeti promijene iz osnova.
»Suština neposrednog postojanja leži u njegovoj egzistenciji«, pri cemu pod
neposrednim postojanjem on podrazumijeva covjeka.
Uslijed cinjenice da se bicu covjeka ne može prici sa pozicija klasicne ontologije i
njezine pojmovne sheme to on pojam bica dovodi u pitanje. A tu upravo pocinje citavo
Heideggerovo postavljanje problema kao takovo. Osnovno pitanje jeste dali mi razumijemo
na što mislimo kada upotrebljavamo pojam “postojece”.
Cinjenicni mi pod tim uvijek nešto razumijemo kada izricemo tvrdnje kao: »vrijeme
je lijepo«, »ja sam bolestan« itd. Ali kada hocemo da dodemo do pojmovnog izražaja, ne
zavodili nas onda izvjesna i u našem bicu, ukotvljena tendencija za pogrešnim
tumacenjem? Izgleda da to potvrduje primjer covjeka i stoga on dolazi do rezultata da mi
tako nešto kao što je “bice” doduše uvijek razumijemo, ali nekog pravog pojma bica
nemamo.
Iz toga za Heideggera nastaje zadatak koji je još obimniji i osnovaniji nego što je to
imao Husserl sa svojom materijalnom ontologijom koja je bila stavljena ispred posebnih
nauka da bi istakla suštinu odredenog regiona ili kao što je to imala formalna ontologija da
otkrije ono što važi za sve oblasti postojanja – dotle je po Heideggeru potreban još jedan
treci skok unaprijed, tj. isticanje pitanja o »smislu postojanja« i to ne u onom uobicajenom
smislu nego upitanost da li mi pri razumijevanju “bica” smo permanentno žrtve pogrešnog
tumacenja.
Dakle, pri analizi treba poceti tamo gdje se upravo guši pravo razumijevanje bica: u
svakodnevnom ljudskom neposrednom postojanju. Tako se, dakle, problematika bica kao
takva stavlja u »hic et nunc«. Najviše uopce moguce pitanje, koje se postavlja covjeku i
koji se po opcenitosti više ne može nadmašiti, svodi se direktno na ono što je
najneposrednije i najkonkretnije.
Osnovno pitanje je: »vodi li iz konacnosti neki put u bice?«
Postupak pri analizi svakidašnjeg ljudskog neposrednog postojanja ima povijesnu
vezu sa idejom Bergsonovog »homo faber«.
Mada je Heidegger sistematican mislilac ipak nije mislilac sustava, i u njegovom
filozofiranju se cak ispunjava onaj zakon da je konacna egzistencija u stanju da dosegne
samo ono što je fragmentarno, da uvijek ostaje u putu i da nikada ne stiže do kraja.
Prema tome, svako razumijevanje ima strukturu vrcenja u krug. I svako pitanje je
moguce samo ako se ono o cemu se pita na neki nacin vec razumije; inace pitanja uopce ne
bi bila mogucna. Ovo važi isto tako i za osnovna pitanja fundamentalne ontologije: smisao

366
bica može se postaviti kao problem samo zato što mi raspolažemo izvjesnim ne tematskim
razumijevanjem bica, iako ono pojmovno nije postalo jasno.
Mnogi koji se protive ideji da bi filozofija bila znanost, pozivaju se na Heideggera.
Ipak, cini se da takav stav nije sasvim u skladu s Heideggerovim mišljenjem. Sljedeci
navodi i rekapitulacije (koje smo podijelili u dvije tocke) barem u jednom bitnome smislu
prije govore suprotno.
1. Za Heideggera, uz suvremenu znanost nema druge filozofije osim »epigonskih
renesansa i njihovih inacica« (»razvijanje novih filozofija dosadašnjeg stila«). Heidegger
upravo u suvremenim znanostima vidi »legitimno dovršenje (Vollendung) filozofije«,
krajnju mogucnost filozofije (jer mu »dovršenje« znaci »sabiranje u krajnje mogucnosti«).
»Izgradnja znanosti u vidokrugu koji je filozofija otvorila«, »odlucna je crta« same
filozofije. Heidegger, što više, upozorava da dovršenje filozofije u znanostima (»izgleda
kao puko rastvaranje (Auflösung) filozofije ali je uistinu njezino dovršenje«.456
2. Nadalje, znanosti prema Heideggeru preuzimaju zadacu filozofije »prikazati
ontologije pojedinih regija jesucega (priroda, povijest, pravo, umjetnost)« (što je filozofija
samo »mjestimice« i to »nedovoljno pokušala«) i pri tome »još uvijek govore o bitku
jesucega« - »samo one to ne kažu«, nego nijecu svoje »podrijetlo iz filozofije«, smatra
Heidegger, a kategorijama poricu njihov »ontologijski smisao«. Znanosti se, prema
Heideggeru tehniziraju (njihovo je tumacenje »tehnicko«), a »kategorijama« priznaju samo
»kiberneticku funkciju«.457
U prvoj navedenoj tocki jasno je da za Heideggera danas u bitnome smislu nema
filozofije izvan znanosti, te da su znanosti samo zapravo jedna, i to krajnja, mogucnost
filozofije. U drugoj je tocki vidljivo da za Heideggera suvremene znanosti i tematski u
bitnome nasljeduju filozofiju – no one to nijecu i suprotstavljaju se tome svojim
tehniziranim postupkom.

17.2.3. Kriticki realizam – Nicolai Hartmann

Sa filozofijom N. Hartmanna ponovo stupamo u svijet trezvenog objektivno-stvarnog


istraživanja koja teži da prekoraci covjekovo Sebe i shvati kozmos bica. Ono do cega je
njegova filozofija opredijeljena jeste da otkrije zakone strukture realnog svijeta – i to
onoga koji jeste. Po njemu je u dosadašnjoj filozofiji je bilo mnogo pogrešaka koje se
mogu svrstati u sljedece dvije skupine; ili priznanje apsolutnog saznanja bica ili prihvatiti
totalnu neshvatljivost “stvari po sebi”.
Neka srednja mogucnost, naime parcijalna pojmovna shvatljivost toga postojeceg pri
istovremenoj iracionalnosti beskonacnog ostatka, providan je. Druga greška sastojala se u
prenošenju kategorija (principa) jedne oblasti u neku od nje razlicite oblasti, koje je
proisteklo iz monisticke potrebe jedinstva, tako, na primjer primjena mehanickih principa
na ono što je organsko, organskih odnosa na život zajednice itd. Takva »kategorijalna
prekoracenja« granica, kako ih Hartmann naziva, treba savladati strogom kritickom
analizom

Metafizika spoznaje

Hartmann u pocetku polazi od neokantizma, ali u kasnijim razmatranjima se odvaja


od njihovih stavova. Njegovo suodredenje fenomenologije sastoji se u tome ta podloga
istraživanja bude što veci skup fenomena, a ne na primjer jedan evidentni stav kao što je to

456 Usporedi sa Heidegger, M., „Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“ In Zur Sache des
Denkens. Niemeyer, Tübingen, 1969, pp. 61-80.
457 Ibid, str. 64-65.

367
slucaj kod Descartesa. Polazni fenomen je fenomen svracanja: u svakom saznanju subjektu
koji saznaje stoji objekt koji se saznaje.
Ovdje se vec nazire rješenje problema kod Hartmanna: pošto je subjekt taj koji
pripada istom svijetu kome pripada i objekt izmedu njih, dakle, mogu postojati raznovrsni
odnosi bica, te je moguce saznanje koje je transcendentno svijesti. Isti svijet, ili opcenitije
ista sfera bica, obuhvata i subjekt i objekt. Za njega postoje cetiri tocke u kojima se
pojavljuje moment bica u analizi fenomena: kod subjekta, kod objekta, u njihovom odnosu
bica i u iracionalnim svojstvima na koje se svuda može naici. (Ova iracionalnost za njega
ima kljucnu tocku i direktno je usmjerena protiv Kantovog stava o konstrukciji objekta od
strane onoga koji spoznaje, jer ako bi se saznanje sastojalo u stvaranju, onda bi predmet
mora biti potpuno racionalno shvatljiv. Dakle, dimenzija iracionalnosti omogucava jamstvo
da se predmet ne zamišlja samo kao da prelazi svoju objektivnost, vec i da je cinjenicni
prelazi i da postoji neovisno od cina spoznavanja.)
Daljnji problem koji Hartmann pokušava riješiti jeste pitanje o kriteriju istinitosti: ako
ona leži u svijesti, onda se ona ne može poklapati sa nekim predmetom koji je
transcendentira; ako naprotiv, leži izvan svijesti, onda je za njegovo shvacanje potreban
poseban kriteriji itd. in infinitum. Aporija postavljanja problema glasi: kako je moguce
znanje o neznanju, objekcija onoga što je transobjektivno? Uz nju dolazi problem daljnjeg
odmicanja saznanja: kako može iz znanja o neznanju nastaviti pozitivno znanje o stvari?
Za njega su teškoca rješenja sljedeca: mogucnost objektivnog saznanja bica može se
zasnivati samo na tome što se principi postojeceg predmeta bar djelomicno ponavljaju u
saznanju. Princip uzrocnosti, na primjer, koji vlada u nižim slojevima realnog svijeta – jer u
višim slojevima po njemu važe neki drugi zakoni determinacije – ponavljaju se
(imanentnim) sadržajima saznanja u kojima se zamišljaju ti realni procesi.
Nastaje, dakle, sljedeca opca slika: saznanje je moguce zbog toga što su i onaj koji
saznaje i ono što se saznaje nešto postojece i kao takvi su jedno i drugo clanovi istog
svijeta, zbog cega se subjekt može odredivati spram objekta; dalje, zbog toga što se u
sadržajima mišljenja ponavljaju oni zakoni koji vladaju i u realnom takvom svijetu. Ali
time se ne ukida transcendentnost saznanog predmeta u odnosu spram svijesti, ona ostaje i
u slucaju najtocnijeg saznanja. Stoga ne postoji apsolutni kriteriji istine, jer evidencija se
tice samo sadržaja svijesti. Naprotiv, razliciti sadržaji svijesti, koji se odnose na jedno te
isto postojece, ali uvijek na drugaciji nacin, mogu svojim uzajamnim odnosom poklapanja i
ne poklapanja ciniti relativni kriterij istine, koji kao iskljucivo relativan apsolutno ne
iskljucuje zabludu. U tom medusobnom odnosu sadržaja svijesti koji potjece iz razlicitih
instancija saznanja treba gledati motiv koji goni na istraživanje, a samim tim i osnovu
postavljanja problema i daljnjeg odmicanja znanja.
Na kraju možemo dati jednu veoma interesantnu usporedbu kako Hartmann istu
misao, koja se nalazi i kod Brentana, koristi na skoro suprotan nacin. Nemogucnost
provjeravanja slaganja “mišljenja i stvarnosti” bila je za Brentana povod da napusti
uobicajeni pojam istine i dode do svog vlastitog u doživljaju evidencije, dok za Hartmanna,
naprotiv, pridržava pojam istine fenomenalno date svijesti i dospijeva do odbijanja
evidencije kao kriterija istine. I jedno i drugo ucenje vode do odredenih implikacija.
Brentanova teorija saznanja izlazi na relativizam ili vracanje u krug (pošto se evidencija
može definirati samo uvodenjem pojma istine), a Hartmannovo shvacanje vodi ukidanju
pojma saznanja.

368
18. DODATAK
18.1. Osnovni elementi Metodologije znanosti

Dat cemo neke osnovne naznake metodologije znanosti koji ce djelomicno poslužiti
za razumijevanje naših razmatranja.458 Krenimo sa temeljnim pojmovima.

1. Znanost

Znanost je poznavanje pravilnosti u prirodi, a pri tome je djelomicno predmet


skepticne suzdržanosti. Znanstvena objašnjenja temelje se na racionalnim objašnjenjima.
Znanstveno znanje o svijetu je djelomicno i napredak znanosti ovisi o ljudskoj sposobnosti
da prirodne fenomene nacini pažljivim
Govor o znanosti ne odnosi se na skup znanja nego više na skup postupaka. Ovako
postavljena stvar dovodi kod nekih autora, a posebice u našem jezicnom podrucju, na
distinkciju izmedu znanosti i nauke. Nauka (doktrina) smatra da posjeduje skup više ili
manje konacnih istina, pa se središte njenih aktivnosti odnosi na njihovu sistematizaciju i
prenošenje. Znanost, s druge strane, polazi od pretpostavke da nudi najbolje rješenje samo
za dano vrijeme, te da je nastanak novih i kvalitativnih spoznaja neupitan. Središte njenih
aktivnosti je na metodi- postupak sigurnog dolaženja do novih spoznaja, a kao posljedica
tog gledišta, neizbježan dio je pozitivni skepticizam – posjedovanje povratne sprege, gdje
rezultati mogu promijeniti dosadašnje objašnjenje.
Dakako, razlika pa i definicija znanosti i nauke moramo shvatiti ovdje uvjetno, jer
takvi fundamentalni pojmovi sami po sebi nisu odredeni a u razlicitim pristupima i kod
razlicitih autora mogu imati razlicite sadržaje. Ustvari to je bilo u implicitnom ili
eksplicitnom obliku problematika i same filozofije znanosti. Tako da se i u našem
govornom podrucju cesto nauka i znanost pojavljuju kao sinonim ili pak da se nauka
odnosi više na termicke znanosti, a same znanosti na ono što zovemo fundamentalnim
prirodnim znanostima. Možda, u našem jeziku distinkciju, ako je želimo tražiti, možemo
pronaci u samoj etimologiji rijeci znanost odnosno nauka. Dok bi se prva odnosila na
nekakvo znanje i spoznavanje necega, druga rijec bi odgovarala naukovanju, ucenju i
poducavanju o necemu. No, u svakom slucaju ova jezicna analizi nema neko posebno
znacenje jer je više pitanje hrvatskog jezika nego same problematike znanosti.
Teorija je skup logicki medusobno povezanih iskaza i implikacija koje slijede iz
njih, a koje se opet koriste za objašnjavanje nekog skupa pojava. U svakoj teoriji je
sadržana teorijska perspektiva, tj. skup pretpostavki i metoda koje se rijetko propituju.
Znanost i znanstvenici možda se toliko ne bave propitivanjem ove teorijske
perspektive jer su više usredotoceni na istraživanje. Dakako, u našoj analizi upravo
pokazuje da se ovi problemi, kojima se uobicajeno znanstvenici ne bave, za filozofiju
znanosti bit ce od fundamentalne važnosti. Ovim problemima se uglavnom pristupa na tri
nacina: 1. logicki – koji se bavi konzistencijom skupa vjerovanja koja predstavlja teorija, i
nalazi se u samoj srži znanstvenih problema. 2. psihološki – kojega zanima kakvi
psihološki procesi leže u temelju otkrica i njegovog smještanja u postojeci okvir, odnosno
stvaranje novog, 3. sociološki – koji promatra znanstvenu zajednicu kao svojevrsnu
instituciju, i istražuje kako njena djelatnosti olakšava ili otežava tu promjenu.

458 Definicije pojmova su uzete uglavnom iz glosarija Britannica CD 07

369
Hipoteza je iskaz koji predvida odnos izmedu varijabli. To je iskaz materijalne
implikacije – »ako-onda« iskaz. Temelji se na nekoj teorijskoj perspektivi o tome kako
stvari djeluju.
Tradicionalna anglosaksonska podjela znanja:

Grane znanja:
Logika
Matematika
Znanosti (Povijest i filozofija znanosti, Fizikalne znanosti, Geološke znanosti, Biološke
znanosti, Medicina i pridružene discipline, Društvene znanosti i psihologija i lingvistika,
Tehnološke znanosti.)
Povijest i društvene znanosti
Filozofija.

1.1. Znanstvena djelatnost

Tok znanstvene djelatnosti, bez obzira kojem se segmentu daje prednost u pocetnoj
fazi, sastoji se uglavnom od sljedecih dijelova: Predmet ispitivanja, teorijska konstrukcija,
hipoteza-testiranje, izbor i uporaba empirijskih metoda, rezultati. Empirijske metode,
takoder u principu, možemo podijeliti u sljedece klase: eksperiment (laboratorijski,
prirodni), opažanje (naturalizirano, kontrolirano, participirano), testovi (standardizirani,
projektilne tehnike), upitnici i ankete, proucavanje slucajeva.
Moramo naglasiti, mada je to opet predmet diskusija u filozofiji znanosti, da u ovim
dijelovima sheme znanstvenog istraživanja teorijski okvir ima posebno znacenje, ako ne i
nužan a ne dovoljan uvjet svakog znanstvenog istraživanja. Tako bi predmet istraživanja
bio odreden ne jedino interesima istraživaca i tehnickim ogranicenjima, vec njegovim
pogledom na svijet- koji ne mora biti eksplicitno izraden u obliku skupa iskaza koji tvori
teorija. Taj ce okvir osim legitimnih tema za istraživanje ponuditi i legitimna sredstva.
Naime, svaka znanost kada definira vlastiti predmet i metode, istodobno stvara i klasu
mogucih pojava bavljenja.
Dodatno treba istaci instituciju »pogreška u mjerenju« – postupak koji legitimizira
odbacivanje rezultata koji nisu u skladu s ocekivanjem, rezultati izvan ocekivanog raspona
mogu se izbaciti iz obrade pod izlikom da su najvjerojatnije nastali kao propust u postupku.
Isto tako postoji povratna sprega izmedu svih elemenata. Koji može mijenjati teorijski
okvir. Dakako, sagledamo li znanstvenu djelatnost kao produkt jedne zajednice, uocava se
potreba sociološkog pristupa: osim što ce se tražiti krunski dokaz za ispravnost novog
teorijskog modela, zajednica ce pružati otpor njegovom uvodenju.

1.2. Osnovni principi znanstvenog rada

Principe možemo uglavnom podijeliti u tru grupe:


- provjerljivost
- objektivnost
- preciznost.

370
Sva tri principa pretpostavljaju postojanje istinitih cinjenica. U ovom dijelu dat cemo
neke teorije istina.459 Teorija korespondencije pretpostavlja da je istina poklapanje sa
cinjenicama, slaganje sa stvarnošcu. Ova teorija je najbliža takozvanom zdravorazumskom
poimanju: tvrdnja je istinita ako korespondira sa cinjenicama. Teorija koherencije
podrazumijeva da je apsolutna istina samo “cijela” istina. Pragmatizam, koji je zastupa
William James, pomjera istinitost ka ekonomicnosti. Naime, istinito je ono što se pokaže
takvim na dulje staze, ili problem istine jednak je ekonomicnosti.
Govorimo li o znanstvenim teorijama, onda je uobicajeno mišljenje da joj najviše
odgovara ova kreca teorija. U eksperimentalnom radu najcešce se pristaje uz teoriju
korespondencije. Stoga se postavlja zahtjev za objektivnim pogledom na svijet. Dakako, da
su ovo samo uvjetne interpretacije gledano iz kuta prosjecnog znanstvenika, jer su sva ova
pitanja diskutabilna i predmet rasprave upravo filozofije znanosti. Na pitanje o
objektivnom promatranju svijeta znanstvenici, uglavnom, kao najsnažniji argument
uzimaju mjerenje. Pa cemo u sljedecem dijelu obratiti pozornost na ono što znanstvenici
zovu mjerenjem.

1.3. Mjerenje

Mjerenje je primjena skupa pravila za pridruživanje brojeva pojedinim atributima


proucavanja objekata. Osnovni elementi mjerenja su :

- Mjerni instrument
- Pravila – odredbe kojima se eksplicitno odreduje pridruživanje brojeva atributima
proucavanih objekata. Trebaju biti jasna i primjenjiva, tj. ne smiju ostavljati
mogucnost dvosmislenosti. Omogucavaju unifikaciju mjernog procesa i osiguravaju
standardiziranost njenog postupka.
- Atributi – mjerenje se uvijek odnosi na jedno svojstvo (atribut) njenog objekta.
Mjerenje pocinje apstrakcijom, izoliranjem pojedinog svojstva koje mjeri. U nacelu,
ako se mjerni proces odnosi na više od jednog atributa, onda rezultat nije
interpretativan.
- Objekt – oni su odredeni unutar same znanosti i mijenjaju se od jedne do druge
znanosti.

Ovdje se odmah mora napomenuti da se mogu javiti odredeni problemi koje mjerenje
po sebi implicira. Na primjer; mjere se nepostojeci konstrukti, lako je upasti u zamku jer
kao što smo vidjeli u gornjim odrednicama kako se znanstvenik odreduje i definira atribut
ili konstrukt koji treba mjeriti. Ti atributi su dani definicijom, a ne po sebi, što znaci, u
najmanju ruku, kako se može desiti neutemeljenost definiranja nekog konstrukta. U tom
slucaju svi rezultati dobiveni mjerenjem nisu interpretativni. Takoder, baš zbog
proizvoljnosti u definiciji konstrukta koji se mjeri može doci do nedovoljne apstrakcije. U
tom slucaju dani konstrukt sadrži više atributa, a zbog te složenosti rezultati mjerenja
takoder ne mogu biti interprertativni.
Mjerenje sadrži jedno od svojstava koje je sadržano u procesu prikupljanja podataka.
To prikupljanje podataka takoder podleže odgovarajucim pravilima, kao što su:

459 Podrobnije o Teorijama istina pogledaj u Dodatku.

371
?? Objektivnost – to podrazumijeva da razliciti znanstvenici uporabom istog
postupka dobivaju iste rezultate i tako za posljedicu imamo provjerljivost
ukoliko je mjerenje bilo objektivno.
?? Kvantifikacija – u procesu mjerenja se velicina atributa nastoji odrediti u
terminima kolicine. Posljedice tako postupka omogucuju ; vecu preciznost u
odnosu na ostale strategije prikupljanja podataka i primjenu matematicke analize
nad prikupljenim podacima.
?? Komunikacija – jednoznacna komunikacija medu ljudima koji koriste razlicite
jezike, što smanjuje mogucnost nerazumijevanja.
?? Ekonomicnost – popisivanje realnosti je najekonomicnije ako se obavlja
mjernim postupcima.
?? Mogucnost generalizacije – iz objektivnih podataka dobivenih mjerenjem
moguce je uopciti pravila.

Mjerenje takoder podrazumijeva i odgovarajuce postupke koji se uglavnom dijele na:


a) direktne – usporedba predmeta mjerenja s mjernim etalonom, tj. mjernom jedinicom
koja je istovrsna, b) indirektni – obavlja se kada o predmetu mjerenja nemamo izvornih
senzornih podataka ili zbog tehnickih razloga je nemoguce koristiti mjerni instrument iste
mjerne jedinice. Dakako, ovdje se javlja problem valjanosti, tj. koliko je ono što mjerimo
upravo ono što smo namjeravali da mjerimo. Odnosno koliko se ontološki atribut objekta
poklapa sa fenomenološkim?
Takoder, proces mjerenja podrazumijeva odgovarajuce postupke koje možemo
podijeliti na sljedece dijelove:

1. jasnu i jednoznacnu definiciju predmeta mjerenja.


2. Postupak kojim se utvrduje promjena u manifestnom predmetu mjerenja. (Ti su
postupci derivirani iz opcih znanstvenih metoda a predstavljaju specificne metode i
tehnike koje su razvijene u pojedinim podrucjima odredene znanosti)
3. Sistem brojeva sa postuliranim svojstvima. Opca svojstva brojcanog sustava, zbog
kojih taj sustav ima prednosti pred bilo kojim drugim poznatim simbolickim sustavom,
omogucuje deskripciju pojava – predmeta mjerenja – na najjednostavniji,
najkondenziraniji i jednoznacan nacin i osiguravaju preciznost kakva god da je
potrebna. A apstraktna priroda brojeva omogucava njihovu univerzalnu primjenu na
bilo koje pojave. Konacno, uvjet da mora postojati korespondencija izmedu promjene
mjerne pojave i simbolickog sustava u koji se te promijene transformirane posjeduju u
zadovoljavajucem stupnju jedino sistem brojeva, iako, ta korespondencija nikada nije
potpuna.

Opcenito govoreci, pravilo pridjeljivanju brojeva pojavama može biti bilo koje
konzistentno pravilo (osim pridjeljivanja po slucaju). Medutim, za mjerenje posebno su
važne cetiri karakteristike sustava brojeva, jer te karakteristike determiniraju pravila koja se
pri mjerenju koriste, a time je ujedno odredena i razina mjerenja ili takozvana skala
mjerenja.
Ukratko opišimo karakteristike mjerne skale:

- Nominalna skala – svaki brojcani simbol (na primjer neki broj) ima svoj identitet, tj.
on je sigurno razlicit od svakog drugog broja i reprezentira uvijek isto.
- Ordinarna skala – svi brojevi koji nisu identicni, manji su ili veci pa se zato mogu
redati po velicini.

372
- Intervalna skala – za razlike medu brojevima vrijedi isto što i za same brojeve pa se
može utvrditi i red medu razlikama.
- Omjerana skala – sustav brojeva sadrži jedinstven broj – nula – koji reprezentira
odsutnost bilo kakve pojave ili bilo kakve kolicine.

Dobiveni rezultati se mogu raspodijeliti na izvjestan nacin, a u statici je posebno


zanimljiva tzv. normalna (Gaussova) raspodjela. Takva raspodjela ucestalosti pojavljivanja
vrijednosti nekog mjerenja koja u grafickom obliku ima eksponencijalnu krivulju (zvonasti
obli) koja pokazuje izrazito grupiranje rezultata oko jedne vrijednosti sa simetricnim
opadanjem ucestalosti za vrijednosti koje su sve udaljenije od vrijednosti s najvecom
frekvencijom. Posebna grana statistike koja se bavi ovakvom raspodjelom naziva se
parametrijska statistika.
Distribucija je zadana pomocu samo dva parametra aritmeticke sredine (M), koja
predstavlja mjeru središnje tendencije i standardne devijacije (q ), koja je mjera raspršenja.
Preko 99% rezultat smješteno je u podrucju 3q.
Pri konkretnom mjerenju osnovni zahtjev, koji mora biti ispunjen da bi se rezultati
distribuirali u skladu sa normalnom raspodjelom, za mjerenje jedne osobine na vecem broju
individuuma (pod pretpostavkom da se ono što mjerimo u populaciji distribuira po
normalnoj raspodijeli) zahtjevi su sljedeci: definicija clanova od kojih se sastoji populacija
(elementi populacije) mora osigurati njihovu homogenost s obzorom na sve faktore
(varijable) koji imaju ili mogu imati utjecaj na rezultate mjerenja odredene varijable;
clanovi uzorka na kojemu se obavljaju mjerenja trebaju biti po slucaju izabrani iz
populacije; uzorak mora biti dovoljno velik; mjerenje na svim clanovima uzorka mora biti
obavljeno u jednakim uvijenima.
U daljnjem dijelu ove kratke analize metodologije znanstvenog istraživanja obratimo
pozornost na uvijete izbora uzorka, tj. populacije istraživanja.

1.4. Populacija, uzorak

Svako mjerenje provodi se na malom dijelu neke populacije (u statistici znaci sve
moguce clanove neke skupine s odredenim karakteristikama) iz prakticnih razloga. Takav
dio populacije koji je pomno odabran da bi predstavljao, nazivamo uzorak. Dobro
dizajniran nacrt mjerenja omogucuje nam da s tog relativno malog uzorka, donosimo
zakljucke za cijelu populaciju. Uzorci mogu biti:

1. Nepristrani ili pristrani – ovisno o tome predstavljaju li dobro populaciju ili ne,
odnosno dali su reprezentativni ili ne.
2. Slucajni – svaki clan uzorka iz populacije uporabom tablice slucajnih brojeva i svaki
ima podjednaku šansu da bude izabran
3. Sistematski – clanovi uzorka birani su iz populacije nekim algoritmom (pravilom)
4. Stratificirani – ako se populacija stoji od nekoliko razlicitih slojeva, uzorak nastoji
održati te slojeve u istoj populaciji, a clanovi istog sloja biraju se po principu slucajnog
uzorka.
5. Cluster uzorak – populacija se podijeli u nekoliko grupa (clustera), pa se po slucajno
odabere izvjestan broj takvih grupa i izvrši mjerenje (ispitivanje) svih clanova tih
grupa.
6. Kvotni uzorak – odrede se stratumi, a anketaru se kaže da po svom slobodnom izboru iz
svakog predvidenog stratuma odabere definiran broj ljudi koje ce anketirati.
7. Prigodni – kada se uzorak ne može unaprijed odabrati (npr. klinicki slucajevi)

373
Pored ispravno provedenog postupka mjerenja za pretpostavku smislenih rezultata
jesu i dobro definirane varijable a što se postiže postupkom operacionalizacije o cemo
ukratko reci u sljedecem pasusu.

1.5. Operacionalizacija

Ona je precizno utvrdivanje i opisivanje nekog pojma ili predmeta analize pomocu
konkretnih postupaka, koji do njega dovode ili se njima obavljaju, i operacija pomocu
kojih se on mjeri. Operacionalizacija je postupak kojim se pojmovi i konstrukti korišteni u
znanosti nastoje osloboditi nejasnih, nepreciznih i oprecnih znacenja.
Predmet analize koje operacionaliziramo i tako odredene istražujemo, tj. mjerimo,
nazivamo varijablama. Varijable se dijele u dvije skupine: nezavisne – one su predmet
proucavanja i mijenjamo stanje (velicine) u nezavisnoj varijabli i promatramo kako one
djeluju na zavisne; zavisne – predstavljaju se varijable koje promatramo kao funkcije
nezavisnih.
Ovdje je, dakako, prisutna pretpostavka da postoji uzrocno-posljedicnih veza izmedu
ova dva tipa varijabli, i ona je jasno i jednoznacno izražena u hipotezama. Opažanje,
eksperiment ili neka druga tehnika se provodi da bi se iskustveno dokazala ili opovrgla ova
veza.
Razliciti podaci o nekoj pojavi integrira se u jednu pojmovnu tvorevinu koju
nazivamo konstrukt. Konstrukti imaju dvije osnovne znacajke. Prvo, svaki konstrukt je, u
pravilu, dio nekog šireg teorijskog okvira u kojem su definirani njegovi odnosi sa drugim
konstruktima. Drugo, konstrukt je, u pravilu, definiran operativno, na nacin koji
omogucava njegovo opažanje i mjerenje. Dva osnovna tipa konstrukta koje neki razlikuju
jesu hipotetski konstrukt i intervenirajuca varijabla.
Hipotetski konstrukt ili pretpostavljeni konstrukt je proces ili mehanizam koji nije
neposredno pažljiv ili mjerljiv, ali ima realne znacajke i “opipljive” ucinke koji upucuju na
njegovo postojanje. Mnogi znacajni pojmovi u znanosti jesu, ili su u pocetku bili,
hipotetski konstrukti: na primjer, pojam gena kao materijalne osnove nasljedivanja. U
psihologiji, na primjer, vecina kljucnih pojmova (inteligencija, stav, motiv, refleks itd.)
jesu hipotetski konstrukt. Oni imaju heuristicku vrijednost, jer poticu istraživanja koja bez
njih se ne bi mogla zamisliti. Za razliku od intervenirajucih varijabli, hipotetski konstrukt
se uvijek odnosi na neku realnu datost cije znacajke su važne izvan konkretnog teorijskog
okvira u kojem su ponikle. Intervenirajuca varijabla je oznaka za sve interne “skrivene”
faktore u organizmu koji “interveniraju”, posreduju, izmedu podražajne situacije i reakcije
ispitanika. Jednako znacenje imaju i termini organske varijable i organizmicke varijable.
Pojam su uveli neobihevioristi proširujuci osnovnu bihevioristicku shemu S-R (stimulus –
reakcija) na S-O-R ( stimulus – unutrašnje varijable – reakcija)
Ovakve podijele su uvjetne i navodimo ih kao cisto informativno da citalac dobije
odredenu sliku složenosti problematike. Moramo na kraju ovog djela napomenuti da se
prilikom znanstvenog proucavanja objektivnosti, kao što je to bio slucaj sa mjerenjem kao
jednim od najjacih oružja egzaktne znanosti, u potpunosti apstrahira status promatraca. U
klasicnoj i ortodoksnoj znanstvenoj praksi položaj promatraca je potpuno eliminiran,
dakako sam princip objektivnosti to namece. Greške koje se mogu pojaviti u proucavanju
kao što su sistematske, slucajne itd., mogu se pripisati mjernom instrument ili
nekonzistentnom promatranju ili postavljanju fenomena-eksperimenta. No, znanstvenici su
svjesni cinjenice da odredenje manjkavosti promatraca mogu dovesti do pojava

374
nedopustivih grešaka. Ne ulazeci u ontološko razmatranje odnosa izmedu subjekta i
objekta, navedimo neke najinteresantnije psihološke pretpostavke pojave pogrešaka.

2. Neke psihološke pretpostavke pogrešaka

Mada se ova tema ne smatra usko vezanom za problem metodike znanstvenog


istraživanja jer se pojava bilo kakvih psiholoških pretpostavki objektivnom istraživanju a
priori odbacuje. No, mi cemo ovoj temi posvetiti malo pozornosti jer nam se cini
interesantnim uputiti na ovu problematiku upravo u kontekstu uvoda u filozofiju znanosti
gdje se ni ovaj problem, a kao što smo to pokazali i u odjeljku o neudlucivosti motrenja, ne
smije zanemariti.
U zdravorazumskom objašnjenju pojava cesto se cuje da je to logicno, te da je bilo za
ocekivati. Problem je sa takvim razmišljanjem što se ono ukljucuje nakon što saznamo
cinjenice. Naime, dogadaji su u mnogome predvidljivi kada se gleda nakon što su se desili
nego prije. Ljudi su skloni procjenjivati vlastitu sposobnost predvidanja, pogotovo kada
ishodi izgledaju odredeni, a ne ishod slucaja. Bolt i Brink (1991) ispitali su studente o
rezultatima izbora suca vrhovnog suda SAD. Prije izbora, za jednog kandidata se odlucilo
58%, a nakon izbora, kada je pitano studente da se kaže tko je sve ocekivao njegovu
pobjedu, javilo se 78%.
Interesantna je i pojava pristranosti gledanja unatrag – sklonost pretjerivanja, a
nakon što se upoznalo s dogadajem, necije sposobnosti predvidanja tog dogadaja koji se
desio. Poznat je i pod imenom znao-sam-to-cijelo-vrijeme. Fenomen je nazocan u citanju
znanstvenih tekstova, koji se tada cine smislenim i ocitim, dok kada se nade u situaciji
ispita sa višestrukim izborom, gdje su odgovori slicni, nismo u stanju tako ocito pronaci
ispravni odgovor. Isti je fenomen i u korijenu pretjerane kritike osobe koja je trebala
donijeti nekakvu odluku – predbacuje joj se kako nije vidjela ocito rješenje.
Kada je rijec o tumacenju dogadaja, ako je situacija neodredena, dvosmislena, skloni
smo u tumacenju osloniti se na predrasude. Tako smo skloni nebitnim podacima zasjeniti
procjenu, kao što pokazuje pokus Rothbarta i Birrella (1997). Studentima je pokazana
fotografija i tražila se procjena izraza lica fotografirane osobe. Jednoj je skupini receno da
je to jedan voda Gestapo-a, odgovoran za medicinske pokuse u logorima i oni su procijenili
izraz kao okrutan. Drugoj je grupi receno da je to jedan od voda u antinacistickom pokretu
cija je hrabrost spasila tisuce Židova, i tu su izraz procijenili kao topao i ljubazan. H.
Walbott je ispitivao “Kulechov efekt” – kontrolirao je percepciju izraza lica osobe
manipulirajuci okružjem u kojem je lice videno (naziv je prema ruskom redatelju koji je na
taj nacin vješto vodio gledatelje).
Isto tako, postoji pojava ustrojenosti vjerovanja – pokusima bi se ispitanike uvjerilo u
izvjestan stav. Nakon nekog vremena, pokušalo bi ga se na sve nacine opovrgnuti, cak i
objašnjavajuci i sam eksperiment. U 75% slucajeva, vjerovanje je ostalo.
Struktura memorije. Istraživanja: mnoga sjecanja nisu kopije iskustava koja ostaju na
racunu banke memorije. Prije ce biti da mi strukturirano sjecanja u vrijeme povlacenja, jer
memorija ukljucuje kasnije razlaganje prijašnjih dogadaja. Odnosi se na što je trebalo biti, s
obzirom na to u što sada vjerujemo ili znamo. Mi rekonstruiramo našu prošlost
kombinirajuci fragmente informacija upotrebljavajuci tekuca ocekivanja (Hirt, 1990).
Rekonstrukcija prošlih stavova. Ljudi ciji su se stavovi promijenili cesto insistiraju da
su oduvijek osjecali onako kako sada osjecaju. McConnell (1970) je studente ispitivao o
stavovima prema marihuani, manjinama, jednookosti žena. Kasnije su ih intervjuirali 1982.
(Marcus, 1986). Kada su se prisjecali stavova iz 1973. god. bili su bliži stavovima i
1982.god. nego onima iz 1973.

375
Pretjerana samopouzdanost. Skloni smo precjenjivati ispravnost vlastitih uvjerenja.
Dunning (1990) je ispitivao uspješnost pogadanja odgovora nepoznate na niz pitanja.
Ispitanici su bili ispravni u 63% slucajeva, a na slucaj bi pogodili 13%. Kada su pogadali
stavove svojih cimera, ispravnost je bila 68$. Medutim, kada su se prisjecali stupnja
sigurnosti, u prvom su slucaju izjavili da je bila 75%, a u drugom 78%. Jedan od razloga je
sklonost osobe da NE traži podatak koji bi mogao opovrgnuti ono u što vjeruje, a istodobno
nastojimo potvrditi ono u što vjerujemo. Ovo se naziva pogreška potvrdivanja
(confirmation bias). Pozitivna strana ove pogreške je stabilnost slike o samome sebi.
Heuristicka reprezentativnost oznacava strategiju stvaranja prosudbi na temelju
poklapanja trenutnih podataka (podražaja ili dogadaja) sa ostalim podražajima ili
kategorijama. Pravilo je jednostavno: što je osoba slicnija tipicnom clanu neke skupine, to
je vjerojatnije da joj i pripada.
Pogreška proporcije (base-rate fallacy) – sklonost da zanemarujemo ili ne koristimo
podatke koji se odnose na proporcije, relativne frekvencije u kojima se dogadaj ili podražaj
uobicajeno pojavljuje. Slavna je studija Tvresky i Kahneman (1973) – ispitanicima je
predstavljena izmišljena osoba Jack, za koju je receno da je izabrana iz skupine od 100
osoba. Jednoj je skupini receno da je od tih sto ljudi bilo 30 inženjera, a drugoj da ih je bilo
70 (proporcije su 0,3 i 0,7). Polovici svake grupe nije više dan nikakav podatak, a drugoj
polovici svake grupe dan je opis koliko lici na tipicnog predstavnika inženjera. Skupina
koja nije primila dodatne podatke oslonila se na proporciju, ali kada su dobili osobne
podatke o Jacku, zanemarili su proporcije.
Heuristicka dostupnost – strategija donošenja procjena na temelju lakoce kojom se
može domisliti specificna vrsta podatka.
Pogreška lažnog konsenzusa – skloni smo pretpostaviti da i drugi ljudi misle isto kao
i mi. S jedene strane, želimo vjerovati da ce se drugi složiti s nama, što povecava pouzdanje
u vlastita vjerovanja, a s druge, temelji se barem dijelom na heuristici dostupnosti.
Priming – pojava da podražaji ili dogadaji povecaju dostupnost posebnih tipova
podataka u pamcenju ili svijesti. Primjerice, pojava “sindroma studenta medicine” –
pocinju sumnjati da njihova rodbina i prijatelji boluju od neke ozbiljne bolesti. To je
posljedica njihove svakodnevne izloženosti opisima bolesti, što je ta pamcenja nacinilo
lakše dostupnima, pa blagi simptomi bez teškoca prizovu upamcenje sve podatke povezane
s bolešcu.
Iluzorna korelacija – sklonost povezivanja pojava koje medusobno uopce nisu
povezane. Dobar je primjer vjerojatnost – ljudi su skloni vjerovati da se rezultati
nadoknaduju: ako je nekoliko puta za redom pri bacanju novcica pala glava, ocekuju da je
veca vjerojatnost da padne pismo.
Iluzija kontrole – vjerovanje da su dogadaji kojima se ne može upravljati upravljivi,
ili da je stupanj nadzora veci od stvarnog. Tako je ispitivano koliko ce novca tražiti
ispitanici za papiric lutrije ako su ga dobili ili ako su ga sami odabrali. Druga skupina je
tražila i cetiri puta vecu cijenu od prve.
Prorocanstvo koje samo sebe ispunjava: tendencija da necija ocekivanja izazovu
ponašanje koje ce potvrditi ocekivanja. U svojoj dobro znanoj studiji o
“eksperimentatorovoj pristranosti” Rosenthal (1985) je utvrdio da ispitanici ponekad rade
ono što se ocekuje od njih (užive se). U jednoj studiji eksperimentator je pitao subjekte da
procijene uspješnost ljudi na razlicitim fotografijama. Eksperimentator je procitao iste
upute svim subjektima i pokazao im iste fotografije. No, eksperimentatori koji su navedeni
da ocekuju visoke procijene i dobili su više procijene od onih koji su ocekivali da ce
njihovi subjekti vidjeti ljude na fotografijama kao neuspješne. Još je gore sa profesorima.
Studije pokazuju da su njihove procijene studenata i posljedica i uzrok studentovog
postignuca na studiju.

376
Kognitivna pristranost – uglavnom je izražena u novinarstvu (Stocking, Gross).
Unaprijed stvorene predodžbe (ili predrasude) mogu kontrolirati interpretaciju. Tipicno,
reporter “ide za idejom”. Konfirmacijska pristranost može ih voditi ka izvorima i pitanjima
koja ce zatim potvrditi njihove predrasude. Postojanost vjerovanja može potkrepljivati
predrasude usprkos diskreditiranja. Na primjer, lažljivi politicar, ako je poštovan, može
biti opisan kao zbunjen ili zaboravljiv, a ne kao lažljivac. Zanimljiva anegdota može
izgledati informativnija, nego informacija o proporciji. Dogadaji mogu izgledati povezani
kada to i nisu. Pogled unazad cini lakim analizu nakon dogadanja.
Atribucija – proces koji se odnosi na naše pokušaje da razumijemo uzroke u pozadini
tudeg ponašanja i, u nekim slucajevima, u pozadini našeg vlastitog ponašanja. Prema
Gilbertu i Krulu (1988) u objašnjenju ponašanja rabimo tri procesa: kategorizaciju (o cemu
je rijec), karakterizaciju (zakljucujemo kakva je tuda sposobnost) i korekciju, na temelju
dodatnih podataka. Problem nastaje kada je tude ponašanje nejasno, pa se ne može
pristupiti postupku korekcije.
Temeljna pogreška atribucije – to je pojava izrazite sklonosti objašnjavanja tudeg
ponašanja u terminima dispozicije (unutarnjih osobina). Jedno od objašnjenja tvrdi da smo
mi pri promatranju tudeg ponašanja usmjerili pozornost prema ponašanju te osobe, pa
kontekst pada u pozadinu. Drugo objašnjenje tvrdi da opažamo situacijske cimbenike, ali
im pridajemo premalu važnost.
Zanimljivo je da ova sklonost opada s vremenom prošlim od dogadanja uzroke koje
smo atributirali: kako se jednom videna osoba gubi iz sjecanja, opažaci sve više pripisuju
uzroke situaciji. Tako su ispitivanje neposredno nakon predsjednickih izbora u SAD-u
pokazala da se kandidati drže odgovornim za (ne)uspjehe, dok je tjedan dana kasnije vecina
pripisala uzroke situaciji, isti je slucaj i sa kolumnistima.
U stvarnom životu, osobe sa socijalnom moci obicno zapocinju i vode razgovor, što
cesto vodi do precjenjivanja njihovog znanja i inteligencije (npr. kod lijecnika).
Kulturne razlike – naša zapadna kultura pripisuje uzroke osobi. »Ti to možeš« je
tipicni primjer. Medutim, neki jezici poticu vanjsku ambiciju, tako španjolski umjesto
»Zakasnio sam« ima idiom »Sat je uzrokovao moje kašnjenje«. Takoder, manje
individualisticke kulture imaju sklonost eksteralnoj atribuciji.
Gluma, opažac – ovo je sklonost pripisivanja vlastitog ponašanja uglavnom
situacijskim faktorima, ali ponašanje drugih se pripisuje nacelno unutrašnjim
(dispozicijskim) faktorima. Ova je pojava ishod svjesnosti vanjskih efekata u vlastitom
ponašanju, ali ne uvijek u ponašanju drugih, gdje smo uglavnom usredotoceni na njihove
reakcije.
Pristranost u vlastitu korist – je sklonost pripisivanja pozitivnih ishoda sebi samom,
tj. unutarnjim cimbenicima, ali negativne pripisujemo situacijskim sklonostima, tj. drugima
(sreci, teškoci zadatka itd.) Ova pogreška predstavlja velike teškoce u grupnom radu: dobar
ishod smo skloni pripisati sebi dok smo za pogreške spremni lako optužiti druge. Suprotan
obrazac: atribucije – onaj u kojem su za uspjeh zaslužne okolnosti, a za neuspjeh mi sami,
smatra se temeljem depresije, poremecaja kojeg trpi 10% populacije.
Protucinjenicko mišljenje – sklonost procjenjivanja dogadaja zamišljanjem njihovi
alternativa – “što je moglo biti” Razlog dijelom leži u cinjenici da je lakše zamisliti
alternative neuobicajenog ponašanja, nego što je zamišljanje alternativa uobicajenom
ponašanju. Posljedica ove pogreške je i da ce više sucuti izazvati nezgoda koja je posljedica
neuobicajenog ponašanja, nego ona koja slijedi iz navike.
Magijsko mišljenje – poseban oblik mišljenja koji zahtijeva dublju analizu. Ono, što
bi smo mogli ovdje navesti jeste cinjenica da su istraživanja pokazala da stres povecava
intenzitet magijskog mišljenja. Osobe koje imaju nisku toleranciju na nejasne situacije

377
procjenjuju ih opasnijim od drugih osoba, takoder su ih doživljavali strasnijim i imali vecu
kolicinu magijskog mišljenja.
Vjerovanje u pravedan svijet – predstavlja našu želju da je svijet u nacelu pravedno
mjesto. Pravda je shvacena na nacin reciprociteta: svatko dobije ono što zaslužuje. Problem
je što logika ovdje izvrnuta: uzrok je karakter (dobar – loš) a posljedica dogadaj (ugodan –
neugodan). Ovo je jedna vrsta obrambenog mehanizma – nastoji se objasniti da se loše
stvari dešavaju s nekom svrhom, jer kada bi se dešavalo slucajno to bi dovodilo do
tjeskobe.
U ovom kratkom odjeljku dali smo neke psihološke pretpostavke pojave pogreški u
promatranju i objašnjenju objektivnog svijeta. Ovi primjeri su više jedna slikovit prikaz i
možda nisu toliko bitni za naša razmatranja, pa cak ni za metodologiju znanosti, jer znanost
ovakve probleme uglavnom smatra deplasiranim i marginalnim. Nikakva psihološka stanja,
navike i psihicke pred-organizacije nemaju ništa sa pokušajem znanstvenog opisa
objektivnog svijeta, ali cini nam se da ovi primjeri imaju heuristicku vrijednost.
U daljnjem dijelu tekst obratimo pozornost na postupke i nacine istraživanja vanjskog
svijeta i ostanimo i dalje na pozicijama psihologije u cijem istraživanju vidno mjesto
zauzima psihometrija.

3. Psihometrija

Ona je disciplinama koja se bavi mjerenjem u psihologiji. Psihometrija je zapocela sa


esteziometrijskim metodama i problemima psihofizicke, ali je danas više zaokupljena
teorijom testova i metodološkim problemima psihodijagnoze i prognoze. Zbog velike
varijabilnosti psihickih pojava, psihometrija koristi (razvija) vrlo složen postupak
matematickih i statistickih metoda.
Cilj svakog modela mjerenja je proizvodenje njene metode koja proizvodi jednu ili
više kontinuuma na koji se mogu razvrstati ispitanici s obzirom na kolicinu mjernog
atributa. Taj se cilj postiže analizom podataka, koji se opcenito mogu biti prikazani u
trodimenzionalnom prikazu podataka. U praksi se ovaj model obicno reducira na matricu,
koja se lakše podvrgava nadzoru i obradi.
Tri su osnovna psihometrijska problema: Uvjeti registriranja pojava i njihovih
efekata; klasifikacija razlicitih manifestacija neke pojave; transformacija manifestnih
kategorija u psihometrijske ili kvantitativne skale.
Psihometriju cine:
- teorija psihološkog skaliranja, tj. psihofizicke teorije, kojom se pokušava
formalizirati proces pridruživanja brojeva atributima pojedinih materijalnih
objekata.
- Teorija testova, koja rješava problem vrednovanja (pridruživanja brojeva)
atributima ljudi. Glavni problem ovog podrucja su pouzdanost i valjanost.
- Faktorska analiza, koja predstavlja matematicko-statisticki postupak koji nam
omogucava istovremeno mjerenje i atributa ljudi i atributa materijalnih objekata.
Temeljna je pretpostavka da se izvjestan broj cestica (tj. podražaja) i njihovih
odgovora može svrstati u konacan, ali mali broj kategorija (faktora) koje
objašnjavaju istraživanu pojavu.

U daljnjem dijelu obratimo pozornost na teoriju testova koji takoder imaju znacajno
mjesto u istraživanju, a posebice u psihologiji.

378
4. Teorija testova

Ona je skup modela i pretpostavki na temelju kojih se rješava problem skaliranja ili
mjerenja atributa kod ljudi. To su sve one empirijske tehnike koje imaju za cilj dobivanje
informacije od ispitanika.
Prvi test u povijesti je Binet-Simonova skala (1905) za ispitivanje intelektualne
razvijenosti kod djece. Poslije se pojavio ogroman broj testova u svrhu psihodijagnoze.
Prethodnici ovog testa bili su “mentalni testovi” (ispitivanje inteligencije) krajem XIX
stoljeca koje su uveli J. Galton u Europi i J. McKean u SAD-u. Prvi oblici su bili testovi
osjetilnih sposobnosti: pretpostavka je bila da se inteligencija može mjeriti preko
diferencijalne osjetljivosti, tj. da se ljudi inace slabije diferencijalne osjetljivosti ujedno i
manje inteligentni. Racionalni osnova ovakvog stava bila je tada vladajuca empirijska
filozofija i poznata izreka J. Locka da u razumu nema niceg što prije nije postojalo u
osjetilima.
Prve provjere ovog pristupa slijede pocetkom XX stoljeca Thorndike i Deam (1910)
pokazali su da testove osjetilnih sposobnosti imaju neznacajnu korelaciju sa drugim,
složenijim mjerama. Binet-Simonov test pojavio se kao pedagoški zahtjev francuskog
ministarstva prosvjete koje je tražilo proceduru kojim bi izdvojili manje inteligentnu djecu
u posebne škole. Njihov test je imao 29 zadataka, koji su predstavljali problemske situacije
iz škole i svakodnevnog života.
Test je standardizirani postupak kojim se izaziva odredena aktivnost, a zatim se
ucinak u toj aktivnosti mjeri i vrednuje usporedbom s rezultatima koji postižu drugi
ispitanici u istoj situaciji. Testovi se dijele s obzirom na:

1) nacin primjene:
a) individualni – jedan ispitivac simultano ispituje jednog ispitanika,
b) grupni – jedan ispitivac simultano ispituje skupinu ispitanika.
2) Brzine i snage:
a) testovi snage su bez vremenskog ogranicenja, ali posjeduju teške zadatke,
b) testovi brzine, kojim je glavni imitator ucinak striktno odredeno vrijeme radnje, a
sastavljeni su od lakših zadataka koje mogu riješiti svi.
3) Predmet mjerenja:
a) testovi znanja gdje se registriraju efekti nekog procesa ucenja, treninga
b) testovi sposobnosti koji ispituju opce dispozicije za uspješnost bavljenja nekim
aktivnostima (dijele se uglavnom na testove senzornih sposobnosti, mentalni testovi
i testove psihomotoricnih sposobnosti)
c) testovi licnosti.

Možemo pri kraju ovog poglavlja naznaciti neke karakteristicne probleme koji se
javljaju u teoriji i praksi testova: konstrukcija, izrada testova sa analizom zadataka;
formiranje cestovnih rezultata – problem objektivnosti i osjetljivost; odredivanje
pouzdanosti ili tocnosti rezultata testova; odredivanje teorijske valjanosti testova;
ispitivanje i odredivanje prakticne vrijednosti testova; vrednovanje cestovnih rezultata –
problem standardizacije i izrade psihometrijskih ljestvica.

5. Metrijske karakteristike

U ovom poglavlju obratit cemo kratko pozornost na odredene metrijske karakteristike


kao što su valjanost, pouzdanost, objektivnost i osjetljivost.

379
5.1. Valjanost

Ona je metrijska karakteristika nekog mjernog postupka (testa, skale sudova itd.) koja
nam pokazuje da li on mjeri i u kojem stupnju mjeri upravo ono što smatra da mjeri. Može
se reci da postoje dva osnovna tipa valjanosti, a to su teorijska i prakticna valjanost. Sve
ostale vrste valjanosti u osnovi su samo metodološki varijetet utvrdivanja ova dva osnovna
tipa.
Prakticna valjanost je svojstvo testa ili njenog postupka opcenito da diferencira
uspješne od neuspješnih u nekom kriteriju prakticne djelatnosti. Najcešce se
operacionalizira kao neka mjera povezanosti izmedu cestovnih i kriterijskih rezultata.
Prakticna valjanost testa nam kazuje s koliko se uspješnosti može na temelju cestovnih
rezultata predviden položaj ispitanika u nekom kriteriju prakticne djelatnosti. Zato se još
naziva i prognostickom valjanošcu testa. Važno je razumjeti da prakticna valjanost nije
inherentno svojstvo testa, vec je ona njegovo svojstvo u danoj, specificnoj situaciji njegove
uporabe. Jedan te isti test primijenjen u razlicitim situacijama imat ce razlicite prakticne
valjanosti.
Teorijska valjanost predstavlja skup svih relevantnih informacija koje pridonose
utvrdivanju, da li i u kom stupnju, neki test ili psihologijski mjerni postupak opcenito mjeri
neku hipotetsku osobinu ili konstrukt, odnosno da li odgovori i reakcije ispitanika
predstavljaju zadovoljavajuce simptome mjerene osobine. Teorijska valjanost testa može se
analizirati na razlicite nacine: a) sistematskom logickom analizom postupaka mjerenja i
cestovnog sadržaja (sadržajna valjanost) b) empirijskom analizom povezanosti izmedu
cestovnih rezultata i razlicitih drugih manifestacija mjerenja osobine (empirijska valjanost),
pri cemu podaci o prakticnoj valjanosti testa mogu biti znacajan prilog utvrdivanju njegove
tekijske valjanosti c) faktorskom analizom cestovnih rezultata (faktorska valjanost).
Akumulacijom rezultata svih ovih analiza odreduje se spoznaja o tome što test mjeri.

5.2. Pouzdanost

Metrijske karakteristike ili njenog postupka opcenito, koji se odnose na tocnost


mjerenja bez obzira na to što se mjeri; pouzdanost je nezavisnost mjerenja od
nesistematskih izvora pogreški. U statistici postoji nekoliko mjera pouzdanosti, a njihov
izbor ovisi o specificnim ciljevima istraživanja.

5.3. Objektivnost

Stupanj nezavisnosti rezultata (uglavnom psihologijskog) mjerenja o razlikama u


postupcima ispitivaca prilikom registracije i vrjednovanja rezultata mjerenja. Odreduje se
koreliranjem rezultat koje su dobili razliciti ispitivaci primjenjujuci isti mjerni postupak na
svim ispitanicima. Iako obicno smatra posebnom metrijskom karakteristikom, objektivnost
se može se može smatrati jednim aspektom pouzdanosti mjerenja.

5.4. Osjetljivost

U psihometriji jedna je od metrijskih karakteristika testova ili mjernih postupaka


opcenito. Osjetljiv ili diskriminativan je onaj mjerni postupak pomocu kojeg se mogu

380
dobro diferencirati ispitanici. Osjetljivost testa iskazuje se u velicinama raspršenja
cestovnih rezultata, a ovisi i o njegovoj pripremljenosti ispitivanoj populaciji.

6. Eksperiment

On je proces u kojem u strogo kontroliranim uvjetima vršimo promatranje i promjenu


na nezavisnoj varijabli, da bi uzrokovali i izmjerili promijene na nezavisnoj varijabli.
Nezavisna varijabla je ona promjenjiva koja se u eksperimentu namjerno unosi i
mijenja da bi se provjerilo utjece li na zavisnu varijablu, a ako utjece, da bi se utvrdilo
kakav je tip odnosa prema zavisnoj varijabli, a cesto se naziva i eksperimentalna varijabla.
Zavisna varijabla je ona zavisno promjenjiva koja je predmet opažanja ili mjerenja u
eksperimentu. Cesto se upotrebljava sinonim kriterijska varijabla.
Takoder, bitan je pojam intervencijske varijable, koji znaci za sve interne “skrivene”
faktore organizmu koji “interveniraju”, posreduju, izmedu podražajne situacije i reakcije
ispitanika (govoreci o psihologijskim istraživanjima). Jednako znacenje imaju i termini
organske varijable i organizmicke varijable.
Dva su glavna tipa eksperimenta:

- Faktorijalni eksperiment koji nastoji odrediti (ne)postojanje uzrocno-posljedicne veze


izmedu zavisne i nezavisne varijable. Ispitivanje se izvodi pomocu dviju
eksperimentalnih situacija: u jednoj je nezavisna varijabla nazocna a u drugoj nije.
Statisticki se utvrduje postoji li ne znacajna razlika u velicini zavisne varijable u tim
situacijama. Ako je odgovor pozitivan, tada je efekt dokazan .
- Funkcionalni eksperiment, pretpostavlja postojanje veze izmedu nezavisno-zavisne
varijable i nastoji odrediti kakva je vrsta te veze. Nezavisna varijabla je stalno
nazocna, ali se u vecem broju eksperimenata situacija varira njenu vrijednost, te
bilježi njen utjecaj na zavisnu.

Da bi eksperiment uopce moga dati bilo kakav odgovor o vezi izmedu ispitivanih
varijabli, neophodno je postaviti takav njihov odnos da je logicki moguce zastupati da
izmjereni rezultati govore nešto o toj vezi. Pri tome vrijede pretpostavke:

1. Odnos izmedu vrijednosti varijabli i brojcanih vrijednosti je odnos ekvivalencije –


nakon što na brojcanim vrijednostima obavimo statisticku analizu, imamo pravo
tvrditi da je upravo takav odnos i medu varijablama. Ovim se bavi problem mjerenja.
2. Moguce je izolirati sve relevantne utjecaje, ili ih bar držati pod kontrolom. Ovaj dio
posla obavljen je u eksperimentalnom nacrtu o kome ce nešto više biti receno u
kasnijem dijelu teksta.

S logicke strane eksperiment je oblik induktivnog zakljucka (ova cinjenica za naše


razmatranje ima fundamentalnu ulogu), koji se najbolje opisuje u psihologiji modelom
Millovih induktivnih metoda; metode slaganja, razlike, kombinirana metoda slaganja i
razlike, metoda ostatka i metoda popratnih promjena. Pri tome se metoda popratnih
promjena koristi kao model funkcionalnog eksperimenta, a ostale kao model faktorijalnog
eksperimenta. Stoga o eksperimentalnom nacrtu ovisi koliko ce taj zakljucak o vezi
nezavisno-zavisne varijable biti cvrst.

381
6.1. Eksperimentalni nacrt

On predstavlja plan provodenja eksperimenta. Obuhvaca niz medusobno zavisnih


operacija: operacionalizaciju nezavisne i zavisne varijable, odabiranje ispitanika i
pridjeljivanje ispitanika razlicitim eksperimentalnim situacijama., utvrdivanje nacina
kontrole u eksperimentu, samo izvodenje eksperimenta te manipuliranjem nezavisnom
varijablom, nacin registriranja zavisne varijable i utvrdivanje statisticke obrade rezultat.
Odluka o nacrtu ovisit ce o nekoliko faktora: cilju istraživanja, vrste varijabli koje su
predmet eksperimentalnog ispitivanja (da li su to pretežno fiziološke, psihološke ili
sociološke varijable), mogucnost upotrebe metoda i tehnika pri opažanju i mjerenju zavisne
varijable (dali se može koristiti samo opažanje eksperimentatora, ili se mogu koristiti i
naprave kojima se dobivaju precizniji mjerni podaci o promjenama zavisne varijable);
podrucju istraživanja (da li primjena nezavisne varijable ostavlja manje-više trajne tragove,
na primjer kod ucenja; da li primjena nezavisne varijable može izazvati nepopravljive
promijene na ispitaniku; da li se moraju poštovati neki opci eticki razlozi itd.).
Glavna je prednost eksperimenta kao metode mogucnost kontrole uvjeta i promjena u
varijablama. Taj postupak izolacije varijabli nam omogucuje cvršce zakljucivanje o
njihovim uzrocno-posljedicnim vezama. Eksperimentator unaprijed zna što se i kada
mijenja., pa je spreman za reakciju, što znaci da ce njegovo opažanje i bilježenje podataka
biti preciznije i ucinkovitije. On takoder može birati varijable, kako nezavisne, tako i
zavisne. Bitna je prednost ponovljivost – prirodno opažanje uvijek je jedinstveno – mogu
se ponoviti slicni dogadaji, ali nikada se ne ponavlja jedan isti (Heraklit; sociologija i
povijest), dok eksperiment omogucava repliciranje identicnih uvjeta i kasnije potvrdivanje
ili revidiranje hipoteza.
Medutim, metoda nije savršena i postoje izvjesni nedostaci. Najuocljiviji je vezan uz
ekološku valjanost – eksperiment je redovno umjetna situacija, pa je onda upitno koliko su
rezultati iz takvog okružja primjenjivi na stvarni život. Isto je tako gotovo nemoguce
ispitati neke varijable (na primjer strah – moguce je mjeriti samo reakcije, ili uzeti
introspektivni izvještaj, koji je inace prilicno nepouzdan postupak Ipak, postojali su
pokušaji mjerenja straha – anksioznog bi se ispitanika dovelo u laboratoriju, “spojilo” na
instrumente, a zatim bi eksperimentator glumio Grumfa … dakako, ostaje upitna eticka
strana tajnog istraživanja). Dodatno je ogranicenje etika – postoje podrucja i discipline u
kojima je neeticki mijenjati situaciju da bi se vidjele popratne promijene (na primjer neko
patološko stanje u klinickom istraživanju, velike socijalne grupe u sociologiji).

6.2. Kontrola u eksperimentu

Nju cine postupci kojima se detektira, eliminira ili stabilizira utjecaj relevantnih
faktora u eksperimentu. Osnovni cilj (psihologijskog) eksperimenta jeste utvrditi da li
postoji, koliki je i kakav je utjecaj odredene nezavisne varijable na odredenu zavisnu
varijablu, pa je zbog toga kontrola relevantnih faktora jedan od najvažnijih postupaka u
planiranju i provodenju eksperimenta.
Irelevantne faktore zanemarujemo. No, problem odredivanja koji je faktor relevantan,
a koji nije je stvar iskljucivo ekspertize. Kada se nastoji održati relevantne faktore pod
kontrolom, temeljno je pravilo da ispitanici budu izjednaceni po svim relevantnim
faktorima izuzev onoga kojeg mjerimo. Na taj nacin imamo logicki temelj za tvrdnju da je
promjena u zavisnoj varijabli izazvana iskljucivo promjenama nezavisnoj.
Jedan od nacina na koji to možemo obaviti je uvodenje kontrolne i eksperimentalne
skupine. Prvu cine ispitanici na koje nije primijenjena nezavisna varijabla. Oni cine

382
osnovicu na temelju koje imamo pravo govoriti o velicini utjecaja nezavisne varijable.
Druga skupina je eksperimentalna, i na nju se nezavisna varijabla primjenjuje, te se mjere
efekti primjene. Statistickom se analizom vrši ispitivanje razlike u ucinku izmedu ove dvije
skupine.
Relevantni faktori uzrokuju pogrešku u mjerenju (prikrivaju stvarni odnos zavisne i
nezavisne varijable) i ta greška može biti:

- Sistematska pogreška, koja je uvjetovana sistematskim faktorom, pa uvijek djeluje u


istome smjeru (na primjer puška koja zanosi uvijek u sitom smjeru). Efekti ovakve
pogreške se zbrajaju, pa njihova nazocnost ne doprinosi tocnosti rezultat. Medutim,
upravo zbog ove sistematicnosti, može se dosta uspješno eliminirati: znamo li
rezultate sistematske pogreške možemo pokušati kompenzaciju (na primjer puška
koja zanosi u lijevo kompenzira se gadanjem u desno za iznos pogreške) ili
oduzimanje pogreške od rezultata.
- Slucajna (nesistematska) pogreška se dobiva djelovanjem slucajnih nesistematskih
faktora. Oni djeluju u razlicitim smjerovima, pa se na koncu njihovi rezultati
poništavaju. Pogreška je minimalizirana izracunavanjem srednje vrijednosti. Primjena
ove pojave vidljiva je u zahtjevu za posjedovanjem nekoliko ocjenjivaca – svatko od
njih je na vlastiti nacin pristran, ali prosjecna ocjena je najbliža stvarnoj vrijednosti.

Posjedujemo li više eksperimentalnih situacija, potrebno je eliminirati eventualne


serijalne efekte koji bi imali veze s redoslijedom primjene (na primjer umor). U tu se svrhu
koristi tehnika rotacije, koji se graficki prikazuje pomocu latinskog kvadrata. Ako je
potrebno uravnotežiti utjecaj još jedne nezavisne varijable, koristi se grcko-latinski kvadrat.
Tablica pokazuje sve moguce kombinacije u eksperimentu od metri testiranja s dvije
eksperimentalne situacije. Pretpostavka je da njegovo izvodenje uzrokuje umor kod
ispitanika, koji se može izraziti brojcano (jedinice 1…4). Kada pogledamo koliko jedinica
umora posjeduje svaka eksperimentalna situacija, uocavamo da je najbolji slucaj ABBA.
Još jedan nacin kontrole je uvodenje eksperimentalne i kontrolne skupine.
Pretpostavimo da želimo ispitali utjecaj smislenosti gradiva na njegovo zapamcivanje. Tada
bi smo oformili dvije skupine ispitanika, koje bi bile identicne po svim relevantnim
svojstvima. Drugi je nacin da pripadnike svake skupine biramo slucajem. Jedna, kontrolna,
ucila bi samo smisleno gradivo i njihovi bi rezultati služili kao referentna tocka. Druga,
eksperimentalna skupina, ucila bi i smisleno i besmisleno gradivo, poštujuci nacelo rotacije
(ABBA ili latinski kvadrat). Zatim bi se izmjerila razlika izmedu te dvije situacije i vidjeli
efekti smislenosti gradiva na njegovo zapamcivanje. Tek takvi rezultati jamce
uspostavljanje uzrocno-posljedicne veze izmedu zavisne i nezavisne varijable.
Dodatna se kontrola u eksperimentu može uvesti tzv. Dvostruko slijepim
eksperimentom. U tom slucaju ispitanici nisu upoznati s ciljem ni hipotezama pokusa, pa to
jamci njihove prirodne reakcije, jer bi u suprotnom slucaju moglo doci do utjecanja
ispitanikovih pretpostavki kakvi se rezultati ocekuju na izvedbu. Dodatna se sigurnost
postiže time što ni eksperimentator ne zna (zato naziv dvostruko slijep) za hipoteze niti koji
ispitanici pripadaju kojoj skupini. Ovaj možebitni utjecaj eksperimentatorovog poznavanja
hipoteza na ucinak ispitanika opisuje Rosenthalov efekt.
Može se zakljuciti da ce odabir metoda istraživanja ovisiti o problemima koji se želi
istražiti. Medutim, na izbor ce utjecati i neki drugi faktori, poput etickih ogranicenja,
teorijske konstrukcije (tj. paradigme)… Tako je u sociologiji eksperiment gotovo nemoguc,
posebice ako se ne bavimo mikro-sociologijom. Dodatni je problem preklapanjem podrucja
istraživanja sa socijalnom psihologijom, koja se pokusima obilato koristi. S druge strane,

383
biheviorizam i paradigma operantnog uvjetovanja insistirat ce na uporabi eksperimenta, jer
je ta metoda jedina legitimna s teorijskim okvirom.

7. Statisticke metode

Razlikujemo dvije vrste statistike prema podacima koje nam pruža: a) deskriptivna
statistika – brojcano opisuje uzroke koje obraduje. Nudi nam mjere središnje tendencije
(medijan, mod, aritmeticka sredina itd.) ili mjere raspršenja (raspon, interaktivni raspon,
standardna devijacija itd.), b) inferencijalna statistika – omogucava zakljucivanje o naravi
izmjerenih podatak jer analize otkrivaju strukturu i odnos izmedu vrijednosti zavisnih i
nezavisnih varijabli.
Ovisno o kojoj je distribuciji podataka rijec statistiku možemo klasificirati na: a)
neparametrijska – cine je postupci obrade podataka na distribucijama koje nisu Gassove
(normalne), b) parametrijska – obavljena na normalnoj distribuciji. Bez obzira o kojoj je
vrsti statistike i distribucije rijec vrijedi pravilo »smece unutra smece van«.

7.1. Mjere centralne tendencije

Aritmeticka sredina je vrijednost u kojoj je algebarski zbroj odstupanje od te


vrijednosti jednak nuli, a zbroj kvadrata tih odstupanja najmanji je za tu vrijednost od bilo
koje druge vrijednosti u odredenom skupu rezultata. Izracunava se kao zbroj skupa
rezultata podijeljen s brojem rezultata. Aritmeticku sredinu ima smisla izracunavati jedino
ako je distribucija barem približno normalna Navedimo još neke bitne pojmove
karakteristicne za statisticko promatranje: centralna vrijednost (medijan) – je tocka od koje
je najmanja suma svih odstupanja, dominantna vrijednost – je odredena frekvencijom
rezultat (tj. ta vrijednost se najcešce pojavljuje u mjerenju) s obzirom na nju razlikujemo,
unimodalne, bimodalene…n-modalne. Potrebno je napomenuti da su kod normalne
distribucije, ove tri vrijednosti identicne.
Geometrijska sredina obicno odražava prosjecnu mjeru brzine nekih promjena.
Harmonicnu sredinu rabimo kada želimo dobiti prosjeke nekih odnosa.

7.2. Mjere varijabilnosti

Raspon je jednostavno razlika izmedu najvece i najmanje izmjerene vrijednosti.


Osjetljiv je na ekstremne rezultate, a s povecavanjem broja mjerenja se povecava i raspon
(veci su izgledi da ce se pojaviti ekstremni rezultata).
Srednje odstupanje je prosjecna mjera apsolutnih odstupna od bilo koje srednje
vrijednosti. Precizniji je pokazatelj od raspona, ali slabiji od standardne devijacije.
Standardna devijacija je mjera normalne distribucije koja pokazuje koliko su gusto
rezultati rasporedeni oko aritmeticke sredine. Ako posjedujemo iznose aritmeticke sredine i
standardne devijacije, imamo potpuni opis normalne distribucije.
Koeficijent varijabilnosti daje informaciju u kojem svojstvu neka grupa varira više, a
kojem manje, ili koja od grupa varira više, a koja manje i istom svojstvu. Primjena je
moguca iskljucivo na omjerenim skalama.

384
7.3. Položaj rezultata u skupini

Buduci se distribucije razlikuju po iznosu aritmetike sredine i standardne devijacije,


potrebna je mjera koja bi omogucila usporedbu rezultata iz dviju distribucija. Na
raspolaganju su:
- kvartali dijele rezultate na cetni jednake skupine. Graficki bi to moglo biti
prikazano kao posijela površine koju zatvara krivulja distribucije (P = 1) te je
podijeliti na cetiri jednake površine,
- decili dijele tu površinu na deset dijelova. Cesti se primjenjuje u svrhu
baždarenja testova, a prakticni su i iz razloga što se traži normalna distribucija
- centili koji dijele površinu na 100 jednakih dijelova. Decili i centili se odreduju
pomocu kumulativnih vrijednosti a ujedno mogu služiti i kao kontrola normalnosti
distribucije.
- Z – vrijednosti su najbolje mjerilo, ali zahtijevaju normalnu distribuciju. Oni
predstavljaju položaj rezultata u odnosu na odstupanje od aritmeticke sredine u
jedinicama standardne devijacije. Na taj nacin je moguce usporedivati rezultate
razlicitih mjerenja kod iste osobe, ili medu pojedinim osobama.

7.4. Testiranje hipoteza

Nul-hipoteza je svaka hipoteza koja se testira prema nekoj drugoj alternativnoj


hipotezi. Potvrdena je ako se ne uspije dokazati da se ove hipoteze medusobno razlikuju.
Nul-hipoteza znaci i pretpostavku da neka radena razlika izmedu dvije vrijednosti nije
statisticki znacajna tj. da razlika ne postoji nego je dobivena slucajno. Iako postoji nekoliko
nacina kako statisticki možemo odrediti narav odnosa izmedu nezavisne i zavisne varijable,
jedino se testiranjem razlike može odgovoriti na pitanje o uzrocno-posljedicnoj naravi te
veze. Testiranje razlika može biti:
Dvosmjerno – kada nas zanima postoji li razlika medu populacijama, ali nam nije
bitan njen smjer. Ako je razlika znacajna na 5% , tada sa obje strane krivulje ima 2,5%
rezultata za koje se može s 95% vjerojatnosti tvrditi da nisu slucajno dobivene.
Jednosmjerna – kada nam je bitan smjer odstupanja. Tada ako je razlika znacajna na
5%, s obzirom na predznak testa razlike, postoji s jedne strane krivulje 5% rezultata za koji
se s 95% sigurnosti može utvrditi da nisu dobiveni slucajno.
Kada govorimo o X% sigurnosti, to ustvari znaci da postoji vjerojatnost od (100 –
X)% da smo u krivu – na 5% sigurnosti, statistika jamci da je 19 od 20 mjerenja koje
pokazuje razliku, ta razlika održava stvarni odnos medu varijablama, ali da je u jednom ona
možda slucajna. Ukoliko znanost nema konacnih rješenja, vec nudi samo najbolja
dostignuca. Ako je rijec o normalnoj distribuciji, možemo testirati efekte pomocu:
T-testa (student analiza) koja nam govori, ovisno o tome da li su uzorci zavisni ili
nezavisni, o znacajnosti razlike izmedu tretmana (uzorka).
Analiza varijance je prakticnija od T-testa jer omogucuje ispitivanje veceg broja
tretmana jedne nezavisne varijable, što bi tražilo veci broj T-testova.
Multipla analiza varijacije omogucuje da se testiraju podaci iz više od dvije varijable.
Faktorska analiza omogucuje analizu meduzavisnosti izmedu veceg broja varijabli, u
cilju njihove racionalne klasifikacije i nalaženja temeljnih dimenzija koje se nalaze u
osnovi analiziranih varijabli.
U temelj faktorske analize stoji nacelo parsimonije, što je heuristicki naputak koji
kaže u izboru, dva ili više teorijskih objašnjena neke pojave, prednost treba dati

385
(naj)jednostavnijem. To je samo posebna primjena »Occamove britve«. Testiranje se
obavlja po nacelu usporedivanja aritmetickih sredina i standardnih devijacija izmjerenih
distribucija, na temelju cega je moguce brojcano izraziti koliko je odstupanje izmedu njih,
tj. da li je veca ili manja od neke kriticne vrijednosti (koja govori da je razlika statisticki
znacajna).
Ako je rijec o neparametarskoj statistici rabimo sljedece postupke koje cemo navesti
samo taksativno: hi kvadrat testa, test homogenog niza, medijan test, test sume rangova,
Siegel-Tukeyev test, test predznaka, test ekvivalentnih parova, proširen medijan test,
Fergusonov test monotonije reda itd.

7.5. Korelacije

Korelacija je statisticki postupak pomocu kojeg usporedujemo promijene unutar dvije


ili više varijabli, te nam rezultati govore koliko su te promijene slicne Vrijednost variranja
je u rasponu (+1, -1) oznacavaju stupanj slicnosti i što je apsolutna vrijednost veca, veca je
i slicnost, dok predznak govori u kojem je smjeru povezanost krece, ako je pozitivna, tada
su promijene proporcionalne, ako je negativna promijene su obrnuto proporcionalne.
U idealnom slucaju, zakon bi treba biti funkcija bijeksije, tj. da svakoj izmjerenoj
vrijednosti u jednoj varijabli odgovara iskljucivo jedna vrijednost u drugoj. Primjerice,
takav je donos izmedu polumjera kružnice i njene duljine – znamo li jednu vrijednost ,
možemo tocno izracunati drugu i obratno. Graficki takav bi odnos imao prikaz afine
funkcije, tj. pravca.
Ovaj pravac je ujedno i model pravca regresije, tj. pravca od kojeg je najmanje
odstupanje svih izmjerenih vrijednosti, i na temelju cije formule se nastoje procijeniti
buduce vrijednosti (funkcije predikacije).
U najjednostavnijem slucaju, kada imamo jednu nezavisnu i jednu zavisnu varijablu,
rezultat možemo prikazati takozvanim scatter dijagramom, gdje svako mjerenje pokazano
jednom tockom. Ako je povezanost izmedu rezultata ništica, tada ce grafikon imati oblik
kružnice. Što je povezanost veca to ce “oblak” tocka više izduljiti u obliku elipse, da bi u
ekstremnim slucajevima imao oblik pravca.
Potrebno je istaci još jedan detalj: koeficijenti korelacije izracunati za bilo koje dvije
vrijednosti uvijek ima istu apsolutnu vrijednost (1), a to je posljedica cinjenice da se kroz
bilo koje dvije tocke može povuci jedan pravac. Utoliko je veci broj mjerenja uvijek
neophodan.
Još jedna bitna stvar: koeficijent korelacije, ma kako velik bio, ne daje za pravo
zakljuciti da vrijedi uzrocno-posljedicni odnos izmedu varijabli. Naime, moguce je da
postoji treca varijabla, koja modelira taj odnos, pa da je stvarno stanje stvari nezavisna
varijabla-moderator-zavisna varijabla. Slicnost promijene ne bi tada bila uzrocne prirode.
Ovaj zakljucak koji proizlazi iz same metode ima svoj dublji ontološki i epistemološki
smisao i odnosi se na sam pojam uzroka i posljedice. (O toj problematici vid u tekstu
Humeova razmatranja)

18.2. Nominalisti i realisti


Nacela identiteta i razlikovanja, neprotuslovnosti i iskljucenog treceg tijesno su
vezana s Aristotelovom logikom subjekata te razlikovanjem izmedu partikularnog i
opcenitog. Ocita je razlika izmedu vlastitog imena i nekog pridjeva. Sokrat je samo jedan
na primjer, naprotiv crvena je krv, zastava, ruža i bezbroj drugih stvari. Doduše, i takve se

386
imenice kao ruža i zastava mogu shvatiti opcenito, ali zamislimo na trenutak stanovitu
ružu ili zastavu pred sobom, koju smo prije vidjeli u vrtu ili na kuci. Sigurni smo da ruža i
zastava postoje kao što je nekad postojao veliki Atenjanin. No, da li i to crveno postoji? Na
crkvenom saboru u Soissonsu godine 1092. bio je Johannes Roscellinus osuden kao
heretik zato što je naucavao da opci pojmovi u stvarnosti ne postoje, nego su to samo imena
(nomina) ili rijeci (flatus vocis); postoje samo pojedine stvari. Crkveni je sabor stao na
stajalište vrlo blisko Platonovu da i opci pojmovi kao crveno, dobrota ili pleme realno
postoje, pa su se pristaše tog shvacanja nazvali kasnije realisti u opreci spram nominalista,
što ne valja zamijeniti s modernim terminom realizma. Borba se narocito rasplamsala u 14.
stoljecu kad je franjevac Occam, ucenik Dunsa Scotusa, obnovio Roscellinovo ucenje da
opci pojmovi (universalia) dolaze samo u ljudskom duhu kao skupna slika realnih
pojedinacnih stvari: universalia post rem. Povijesno su se nominalisti suprotstavljali
dogmaticnom idealizmu kakav se u crkvenoj skolastici uvriježio, a i kasnije empirizam i
psihologija 19. stoljeca više su se priklanjali njihovu gledištu da opci pojmovi nastaju
apstraktnim procesom iz percepcije pojedinacnih stvari. (Za opce povijesno-filozofske
podatke mogu još uvijek dobro poslužiti Ueberweg F, Grundriss der Geschichte der
Philosophie, Berlin 1953, Windelband W, Geschichte der neueren Philosophie, Leipzig
1922, Russel B, History of Western Philosophy, i na našem jeziku.)
U svojoj utjecajnoj estetici dalje je B. Croce ( Croce B, Brevier der Aesthetik,
njemacki prijevod, Leipzig 1913.) razvijao nominalisticku tezu da se ljudska spoznaja ili
intuicija obraca onom konkretnom i partikularnom, što doista postoji, dok je mišljenje u
opcenitostima prikladno za baratanje sa stvarima. Znanost prema tome ne seže u istinsku
opstojnost, nego to uspijeva samo artistickoj intuiciji usredotocenoj na nešto pojedinacno. S
tog je gledišta Croce stavio znanost u inferioran položaj spram umjetnosti, na osobito
zadovoljstvo artista koje je vec ozlovoljilo šepirenje ucenjaka. Izravni susret s
egzistencijama u partikularnome i osobnome biva i vodeci motiv egzistencijalista, od
Pascala do Marcela. Pascal (Penses, 1669.) u opreci spram racionalizma svog vremena
tvrdi da ne može biti sistema egzistencije, a Marcel kaže da je opstojnost neiscrpna
konkretizacija, o kojoj je bolje reci da je pozdravljamo u svakoj pojedinosti nego
prepoznajemo. Sartre je išao tako daleko da je one koji vjeruju u zakone usporedio s
ludacima koji primaju zapovijedi kroz imaginaran telefon.
Po Occamu bi se svijet sastajao od samih individualnosti koje su potpuno
nezavisne, John Locke je ontološki problem jace povezao s našom percepcijom uvodeci
razliku izmedu primarnih i sekundarnih kvaliteta. Prve su nezavisne od toga kako
promatramo stvari i prema tome pripadaju samim stvarima; druge, koje zavise od uvjeta
opažanja, barem bi dijelom morale pripadati opažacu. Lockeovo razlikovanje vuce svoj
korijen sve do Demokrita i vrlo je bilo važno u analizi predikata. Pokraj partikularnog i
univerzalnog bila je tu uocena razlika izmedu subjektivnog i objektivnog, što je imalo
važne konzekvence za daljnji razvitak prirodoslovnog istraživanja.
Profesor R. Aaron (Knowing and the Function of Reason, Oxford, 1971.) prišao je
tom starom sukobu vrlo pomnom analizom i suptilnim distinkcijama, što je takoder od
znacenja za takozvana nacela mišljenja. Nominalisti i realisti bili su u tome složni da rijeci
uzmu kao imena pojmova. To bi striktno valjalo samo onda kad bi se mišljenje posve
podudaralo s govornim i pisanim jezikom. Medutim, poceci mišljenja javljaju se kod
životinja koje ne govore. Hocemo li osporiti šahistu da misli pri svojoj igri, premda u
njegovu kombiniranju nad šahovskim poljem ne dolaze u obzir rijeci svakidašnjeg govora?
Ako je razvitak mišljenja bio jako unaprijeden otkricem govora i pisama, to nije ipak
istovjetno. Aaron smatra da je opcenita rijec bitno ona koja karakterizira. »Reci da je opca
rijec ime pojma znaci pretpostaviti da je pojam vrsta stvari koja se ne može imenovati,
neko bice, kakvo se doduše ne može naci medu bicima fizickog svijeta, kao što su stolovi i

387
stolice, ali koje postoje u duhu, ili postoje intencionalno, kako bismo možda preferirali …
Iz ta oba razloga ne može se prihvatiti teorija da je odnos izmedu opcih rijeci i pojmova
odnos izmedu imena i imenovanog bica.«
Odavno je vec ukazano na važnost slike pri tvorbi pojma. Svatko je od nas vidio
mnogo kuca. Takoder smo tu rijec rabili u mnogo razlicitih konteksta ili situacija. U pojmu
kuce sadržani su slikovni i verbalni faktori, kaže Aaron, ali ne samo ti, dodali bismo, nego i
naši prakticni. Ljudi su nacinili kuce i stanuju u njima. Pri takvim pojmovima kao kuca,
stolica, kruh, itd. dominantna je svrha, za što su ti predmeti nacinjeni. Bez te svrhovitosti
ne bi se uopce ljudsko mišljenje jace razvilo, ili drugacije receno, ljudsko je mišljenje od
pocetka bilo orijentirano na to se nekim cinom ili postupkom postigne stanoviti cilj, npr.
zadovolji glad, stekne zaklon ili ubije neprijatelj. U tome se javljaju rijeci kao stanovite
upute, obavijesti, dogovori, zapovijedi. Dakle biva mišljenje dvojako usidreno, na jednoj
strani u prakticnim svrhama ili odnosima, u drugoj u rijecima. Govor je zacijelo jako
unaprijedio sposobnost mišljenja da konstruira dogadaje ili predmete koji su se zbili ili ce
se tek zbiti. Stoga je govor s upotrebom opcih rijeci (adjektiva, glagola, imenica) bio
oslonac apstraktnijeg, pojmovnog mišljenja.
Vracajuci se sporu izmedu nominalista i realista, možemo u nastavku te analize
prihvatiti Aaronov sud da se razlika izmedu opcenitog i partikularnog ne da u smislu
postojanja strogo održati. Gledajuci stanovitu crvenu zastavu, stanovitu crvenu ružu i
stanovitu crvenu (rumenu) djevojku, mogu reci da postoji ta zastava, ta ruža i ta djevojka
kao posebna bica, ali je vec preapstraktno tvrditi da je crveno nešto opcenito što ne pripada
njihovom postojanju. Naposljetku, crvena boja je nešto posve konkretno, cime se oboji
zastava ili fasada kuce, a to crveno opet drugacije od zastidenog obraza djevojke. Verbalne
distinkcije partikularnog i opcenitog vodile su nominaliste i realiste do narušavanja
postojece cjeline.

18.3. Opcenitost i nužnost

Ljudski je govor o stvarima i dogadajima pun opcenitosti. No, cim smo na to prešli,
iskazi vrijede za sve “sve” i “uvijek”, što znaci da iskazuje nešto o buducem što “dakle”
još nije i prelazi iskustvo. To proricanje daje uopce car znanosti. Naše mišljenje i govor sa
svojim opcenitostima podudara se na neki nacin s postojanošcu i zakonitošcu svijeta, što
omogucava pretkazivanje. Kad stvari koji sada postoje ne bi sutra bilo, kad bi se sve
raspalo u kaos, ništa se uopce ne bi dalo misliti. Jonski su filozofi stoga istupili s hipotezom
da postoji vjecna supstanca (materija, voda, zrak) s odredenim svojstvima koja obuhvaca i
svijest kao svoj najviši proizvod. Materijalizam se grckih atomista približio
prirodoslovnom istraživanju, a uzimao je kao osnovna svojstva supstancije prostorno
protegnuce, gibanje i formu, a od Newtona i masu. No, ako se sjetimo triju Platonovih
najviših vrsta spoznaje, onda su gibanje i forma isto bitni i za idealistickog prvaka, cak bi
se i njegovo nacelo identiteta moglo protumaciti kao anticipacija supstancije, kako je to
kasnije Aristotel ucinio. Platon se doduše najžešce oborio na Demokritovu atomistiku, ali
on sam konstituira elemente od primarnih formi, trokuta i poliedara; a nije li takva
konstrukcija po nacelima simetrije ušla i u modernu teoriju polja? Razlike izmedu
monistickog materijalizma i idealizma bile su teološkom vatrom jako zaoštrene, i stoga je
kasnije pozitivisticka kritika imala lakši posao da izbriše te razlike i obje filozofije proglasi
dogmaticnom metafizikom.
Hume insistira na pitanju kako možemo znati za opstojnost vanjskih stvari i
supstancije uopce. (Enquiry concerning human understanding, London 1748.) Nastavivši
empirizam Lockea i Bacona, on “cisti” iskustvo od neempirijskih primjesa, ponajprije od

388
našeg subjekta i vanjskog objekta (koji su mu konstrukcije). I tako mu ostaje cista impresija
ili osjeti. On ima impresije dužine, širine i dubine, tvrdoce i glatkoce, težine i pokretnosti,
boje i trajanja kroz neko vrijeme, ali to su uvijek njegove impresije, a ne izravan dokaz
opstojnosti stola. Dosljedno se David Hume vrlo oštroumno oborio i na sve opcenito.
“Postoje” samo partikularne impresije, sve drugo su konstrukcije ljudske navike ili
spekulacije.
Obarajuci metafiziku, Hume je sam podlegao osobitoj idealistickoj interpretaciji
iskustva. Njegove impresije, osjeti ili sensum ne predstavljaju naše prvobitno iskustvo,
doživljaj ili cin u svijetu, kako smo prije pokušali pokazati vec je to posebno filozofsko
gledište, odakle se lako pada u solipsizam, što je apsurd.
Koliko je god bio skeptican, Hume nije sasvim zabacio sve principe. Tako on
nacelo kauzalnosti smatra nužnom doktrinom, a definira ga ovako u svojoj najvažnijoj
knjizi Enquiry concering human understanding: »Isti motivi proizvode uvijek iste akcije;
isti dogadaji slijede iz istih uzroka.«
Hume taj princip smatra nužnim za znanost i ljudsku djelatnost i izricito piše:
»Stoga se cini gotovo nemogucim da se upustimo u znanost ili u bilo kakvu akciju, a da ne
priznamo istinitost te doktrine nužnosti.«
»Nužnost, u smislu kako je tu uzeta, nije nikad bila odbacena niti ce ikada, mislim nikoji
filozof izbaciti.«
Iz takvih Humeovih pasusa izveo je G. Heymans (Die Gestze und Elemente des
wisenschaftlichen Denkens) da je Kantova Kritika cistog uma organski nastavak analize
engleskog empirista, a tom se sudu priklonio B.L. van der Waerden, o cijem je tumacenju
sudova a priori još biti govora. Medutim pri pomnijem citanju Humeova djela bivaju
opreke spram Kanta fundamentalne. Pa i u citiranom pasusu izražava se engleski empirist
vrlo oprezno: “gotovo nemoguce”. Znaci, dakle ipak je moguce. Kant insistira na
apsolutnoj nužnosti, dok doktrina nužnosti ostaje za Humea heuristicki vodic. Obarajuci
razloge o opstojnosti vanjskih stvari, David Hume je dosljedno princip kauzalnosti iz
vanjskog svijeta preselio u svoje impresije ili ideje, a time je, dakako, utro put Kantovu
preokretu.
Nasuprot plimi svog stoljeca ustaje Immanuel Kant u obranu apsolutne istine i
strogih zakona. Pošto je engleski empirizam vrlo uvjerljivo pokazivao da iskustvo vodi
samo do nesigurne i nepotpune spoznaje, königsberški mislilac pribjegava cistom razumu
kao izvoru apsolutne istine. U drugom izdanju svoje Kritike cistog uma, koja je izašla 1787,
dakle šest godina nakon prvog izdanja, nakon što je pisac još jednom sve temeljito
promislio, on je vrlo jasno odredio što znaci spoznaja a priori, koje su njene bitne
karakteristike i kako se razlikuju od svakodnevnih podataka.
»Mi necemo u izlaganju pod spoznajom a priori razumjeti takve koje zavise od
ovog ili onog iskustva, nego upravo one koje su nezavisne od svakog iskustva. Nasuprot
njima stoje empirijske spoznaje, ili takve, koje su moguce samo aposteriori tj. Iskustvom.
Od spoznaja apriori zovu se one cistima kojima nije ništa empirijsko primiješano.«
»Nade li se prvo stavak koji je sa svom nužnošcu mišljen, tad je to sud a priori; drugo
… biva li neki sud mišljen u strogoj opcenitosti, tj. da nije dopuštena nijedna iznimka, tad
nije izveden iz iskustva, nego je upravo a priori valjan.«
Prema tome bila bi spoznaja a priori nezavisna od iskustva, a karakterizirana
nužnošcu i opcenitošcu. Sudovi a priori su po Kantu Euklidovi aksiomi ili princip
kauzalnosti da se sve promjene zbivaju vezom uzroka i posljedica. Važno je napomenuti da
se takvi Kantovi sudovi primjenjuju na iskustvo, on je sam stavio na pocetak svojeg
glavnog djela da ljudska spoznaja pocinje s iskustvom, ali to ne znaci, kaže Kant, da je sve
izvedeno iz iskustva. Naprotiv, u iskustvu vec um primjenjuje svoje kategorije ili forme
koje uopce unose red i zakon u kaos percepcija (osjeta). Kao što su prostor i vrijeme forme

389
našeg zora, tako su apriorne i kategorije u kojima zakljucujemo, kao sveukupnost,
mnoštvo, jedinstvo, realnost,, negacija, ogranicenje, kauzalnost, supstancija, mogucnost,
nužnost. Jedva da možemo išta izjaviti a da ne mislimo u tim kategorijama. Kategorije
uopce omogucuju strogu ili cistu znanost, što je bio ideal istraživaca nakon objave
Newtonove mehanike “Philosophiae naturalis principia mathematica”, London 1687.
Kant razlikuje analiticke i sinteticke sudove. Analiticki je sud npr. “djevica je
nevina” ili “uteg je mjera težine”. Analiticki nam sud ne daje ništa novo; predikat je vec
sadržan u subjektu. Nešto novo doznajemo sintetickim sudovima kao na primjer “zastava je
crvena” ili “Tomo je u vrtu”. Medutim, to su trivijalnosti; Kanta zaokupljuju sintetski
sudovi a priori, koji iskazuju nešto nužno i opcenito. Takav je bio sud: “Ako od jednog
oduzmemo jednako, ostaci su jednaki.” Ili: “Kolicina mase (materije) je konstantna.” Ili:
“Crta je ravna ili kriva; trece je iskljuceno.”
Prvi se sud upotrebljava pri geometrijskim dokazima; drugi pripada fizici, treci
logici. Kant i ne postavlja pitanje jesu li sintetski sudovi a priori istiniti; time što su nužno i
opcenito mišljeni, njihova je istinitost zajamcena. I više od toga! A priori biva tu uopce
kriterij znanstvene i filozofske spoznaje.
Zanimljiv je stav poznatog matematicara i teorijskog fizicara van der Werdena prema
sintetskim sudovima a priori. Polazeci od Kantove razdiobe sudova na sinteticko-
iskustvene i sinteticke apriorne, on prihvaca takoder da se iz iskustva ne mogu izvesti
potpuno opceniti sudovi, ali dodaje da sintetski sudovi a priori mogu biti pogrešni. To je
bitno odstupanje od Kanta. On navodi kao primjer Aristotelov zakon slobodnog pada:
»Brzina padanja razlicitih tijela su proporcionalna njihovim težinama.« Svaki dak zna da je
taj sud pogrešan. Medutim, kaže dalje on taj zakon jamacno nije dobiven iz iskustva. Da je
Aristotel mjerio brzinu padanja razlicitih tijela, ne bi nikada što takvo ustvrdio. Sud je
dakle aprioran, a ipak pogrešan.
Nisam uvjeren da takav reinterpretacija leži u Kantovoj definiciji. Sam Kante nije
smatrao zakon padanja za cistu spoznaju a priori. Taj zakon nije onako nužno mišljen, kao
što je to spomenuti Euklidov aksiom, a osim toga mu i ne dostaje ona opcenitost koja se
odmah vidi pri gornjem aksiomu. Kant nije Galilejev zakon slobodnog pada nazvao
sintetskim sudom a priori zato što je u njemu primiješano nešto empirijsko, o cemu je Kant
govorio u uvodu svoje Kritike cistog uma. Kad bi apriorizam mogao biti isto tako istinit
kao i pogrešan, tad bi citav smisao Kantova pothvata propao. Po mom mišljenju nije van
der Waerdenovo shvacanje sintetskih sudova a priori adekvatno toj problematici.
Izvanredan poznavalac povijesti znanosti i veliki matematicar van der Waerden
tvrdi u Heisenbergevu Festschriftu (Quanten und Felder, 1971) da su odlucni naucni
napreci ili prekretnice nastupili zabacivanjem ili postavljanjem sintetskih sudova a priori.
Kepler ne bi nikad postavio zakon elipticnog gibanja planeta da se dugo nije pridržavao
grckog postulata da se svemirska tijela gibaju u kružnicama. Heisenberg je postavio
mehaniku matrica da je, kako se u pismu Pauliju 9. srpnja 1925 izrazio, “bez ostatka ubio i
zamijenio pojam staze koja se pak ne može motriti”.

18.4. Teorija i zbilja

Citava se stvar nastojala zatvoriti u jezik. Empirijski iskazi su samo jedna posebna
vrsta iskaza i njihova funkcija u znanstvenom jeziku ne ovisi o odnosu koji oni imaju
prema van jezicnoj zbilji. Logicke veze, teorijski pojmovi, opci iskazi, aksiomi i teoremi,
sve je to moguce izgradivati posve formalno po uzoru na matematiku, a pitanje o realizaciji
formalnog sustava, o njegovoj istinitosti i interpretaciji moguce je ostaviti za kraj analize,
ako nas to još uopce zanima.

390
Ostalo je dosadno empirijsko uvjeravanje, odgovaranje s “da” ili “ne”, odnosno
“istina” ili “neistina” »uz pomoc nekoliko motrenja«.
Ovim se pitanjima pridružuje i jedno formulirano upravo unutar logickog
empirizma. Ako jezik teorije nema nikakvu samosvjesnost, jer mu i istinitost i znacenje
dolaze od empirijskog jezika, koji je tada razlog njegova postojanja, cemu on uopce služi?
Ili, u istom duhu, možemo pitanje oblikovati još konkretnije: buduci da u jeziku teorije
bitnu ulogu imaju teorijski termini, kao što su “gravitacijska sila”, “elektromagnetsko
polje”, “molekula”, “geni”, “biološka vrsta” i slicno, kakva je njihova uloga?
Realisti su smatrali da su univerzalije realni, stvarni elementi svijeta, baš kao i
njihova pojedinacna otjelovljenja.
Srednjovjekovni su realisti tvrdili da univerzalije, premda nedostupne našim
osjetilima, postoje. Tijekom stoljeca taj je stav evoluirao da suvremenog znanstvenog
realizma, koji se ne bavi univerzalijama, vec teorijskim terminima. Poput srednjovjekovnog
i današnji realizam postoji u mnoštvu varijanti, ali jedan tipicni moderni realist bi rekao da
postoje elementi stvarnosti (u ovom slucaju fizicke, materijalne stvarnosti) na koje se
odnose teorijski termini koji oznacavaju osjetilima nacelno nedostupna bica (poput
“biološke vrste” ili “elektrona”) ili odlike (poput “šarma” kvarka ili “spina” elektrona). No
znanstveno cemo se realizmu vratiti poslije, sada izložimo stav srednjovjekovnim
realistima suprotstavljenih nominalista.
Nominalisti su smatrali da uistinu postoje samo pojedinacni predmeti, a ne i
univerzalije; po njihovu mišljenu one su tek rijeci kojima oznacavamo sve predmete neke
vrste zajedno, a ne neki posebni, nematerijalni objekti. Vidimo da su nominalisti
univerzalije smatrali nekom vrstom razgovornog pomagala. Vidjeti cemo da tezu iste vrste
danas zastupaju znanstvenim realistima suprotstavljeni instrumentalisti kada kažu da su
teorijski termini tek pomagala za predvidanje ponašanja fizickih sustava te da iz njih ne
sijemo izvoditi postojanje odgovarajucih fizickih objekata ili odlika.
Poznato je da Kopernik dugo dvoumio dali da objavi svoju heliocentricnu teoriju
neba, prema kojoj Zemlja kruži oko Sunca. Bojao se, dakako, reakcija službene Crkve.
Jer ove hipoteze ne moraju biti istinite niti cak vjerojatne; ako one omogucuju proracun
sukladan s motrenjima vec je to dovoljno. (Iz predgovora djela COPERNICUS, N. De
Revolutionibus Orbium Coelestium, Nuremberg, 1543.)
Tako je Osiander formulirao stav koji danas nazivamo instrumentalizmom, a po
kojem su teorijski termini i teorijska nadgradnja uopce instrument za proracunavanje naših
buducih iskustava. Prisjetit cete se onog dijela znanstvenog postupka u kojem se iz
univerzalnih iskaza teorije izvode novi partikularni iskazi. Upravo to izvodenje, prema
instrumentalizmu, jedina je svrha teorije. Nema tako ni svrhe raspravljati o istinitosti teorije
jer neki instrument ne može biti istinit ili lažan, vec samo prikladan ili neprikladan. Teorije
ili uspješno objedinjuju postojece i predvidaju buduca iskustva ili ne. O istinitosti ima
smisla govoriti samo u vezi s empirijskim iskazima, a onda samo o njihovu prihvacanju ili
neprihvacanju, buduci da su to ionako iskazi o našem iskustvu, a ne o nekoj vanjskoj zbilji.
Suprotan stav je, dakako stav koji nazivamo realizmom, danas katkad znanstvenim
realizmom. Realizam tvrdi da, kad je rijec o nekoj provjerenoj znanstvenoj teoriji, tj. o
zreloj znanosti, onda teorijskim terminima odgovaraju zbiljska bica, stanoviti entiteti cija
svojstva znanstvena teorija realno opisuje. Kad je Galileo uzviknuo »Eppur si muove«,
želio je reci da tvrdnja o gibanju Zemlje nije samo puka hipoteza korisna pri
proracunavanju položaja planeta na nebu, nego da se njome izrice jedan element zbilje.
Kako se, primjerice Boyleov zakon dioma promatran s tih oprecnih pozicija?
Predocimo ga u obliku

p1 V1 = p2 V2 za T1 = T2 ,

391
koji dovodi u medusobnu vezu dva stanja plina u cilindru s pomicnim klipom: jedno
opisano tlakom p1 , volumenom V1 i temperaturom T1 , a analognom trojkom (p2 , V2 , T2 ). U
ovom bi slucaju središnji predmet spora tipicnog realista i tipicnog istrumentalista bilo
pravo znacenje izraza “opis stanja plina”.
Realist bi tvrdio da smo istraživanjem plinova razotkrili, iznijeli na vidjelo, neke
njihove stvarne oblike, medu kojima su tlak, volumen i temperatura. Te velicine
reprezentiraju znacajke koje su plinu svojstvene, kao što su nam dob, visina ili težina, one
su odraz fizicke stvarnosti u zrcalu jezika. On bi rekao da opis stanja plina nije samo
teorijsko ili razgovorno pomagalo, vec je svojstveni popis zbiljskih karakteristika plina.
Za realistu je istraživanje prirode citanje plana univerzuma, razotkrivanje stvarnosti.
Posljedica je takve predodžbe opisa stanja plina realisticki stav prema kojem sam Boyleov
zakon prikazuje jedan aspekt funkcioniranja zbilje. On je slika djelica “mehanizma”
prirode, matematicki odnos koji reprezentira odnose elemenata fizicke zbilje: tlaka,
volumena i temperature plina.
Upucivanje na zrelu znanost u gornjem ulomku o znanstvenom realizmu vrlo je
indikativno jer podsjeca da je povijest znanosti pokazala kako ni znanost nije imuna od
zabluda. Najsvježiji je primjer cuveni “eter” koji je tako dobro služio Maxwellu i mnogima
sve do 1905. kada ga je teorija relativnosti odbacila na “smetlište povijesti”, ili pak
Boyleov oblik “plinskog zakona” prema kasnijem tocnijem obliku. Zbog toga se realizmu
mora dodati i teorija o približavanju istini. Iako su u povijesti neke teorije odbacene,
svaka nas nova teorija vodi bliže istini.
No za instrumentalista je istraživanje stvaralacki cin, a ne pasivno oslikavanje.
Istražujuci npr. plinove, mi stvaramo, više ili manje uspješno, mrežu pojmova pogodnih za
priopcavanje stecenog iskustva, a ne otkrivamo izravno ustroj zbilje. Pri tome nastojimo da
nam tako oblikovani obrasci omoguce predvidanje novih iskustava na temelju stecenih
iskustava. Boyleov nam zakon, primjerice, omogucava da iz potpunog opisa jednog stanja
plina (p1 , V1 , T1 ) i djelomicnog opisa drugog stanja (V2 , T2 ) izvedemo potpuni opis tog
drugog stanja jednostavnim racunom

p2 = p1 V1 / V2 .

Tlak, volumen i temperatura u instrumentalistickoj su slici elementi te mreže


pojmova, ali ne i elementi fizicke stvarnosti jer nema cvrstog opravdanja za njihovo
projiciranje na stvarnost. Instrumentalist bi rekao da je ta mreža pojmova, oblikovana
prema mjerilima uporabivosti. Isto je tako Boyleov zakon tek instrument za pouzdano
predvidanje, a ne lingvisticka reprezentacija “mehanizma” prirode. On nam omogucuje da
predvidimo kako ce se ponašati naši uredaji, ali nam ne daje uvid u strukturu zbilje niti su u
njega ukljuceni pojmovi jednostavno odraz svojstvenih odlika plina.
Rasprava izmedu realista i instrumentalista još uvijek nije okoncan. Novo gorivo za
vruce debate dala je fizika mikrosvijeta. Procesi u mikrosvijetu opisuju se, ako se rijec
“opisivati” uopce smije upotrijebiti, vrlo apstraktnim matematickim jezikom. Interpretacija
tog jezika nije direktna, vec prolazi kroz niz racuna prije nego se “susretne s realnošcu”.
Povrh toga, ta matematika ne dopušta nikakva slikovita tumacenja. Jer ako kažemo da je
elementarni entiteti ujedno i val cestica, kako to uopce možemo sebi predociti? K tome još
sve vrijeme radimo samo s vjerojatnostima, a ne s jednoznacnim predvidanjima dogadaja.
Sve u svemu, instrumentalisti su dobili krila, ali i jakog oponenta u slavnom Albertu
Einsteinu.

392
Pokazuje se tako da je odnos izmedu teorijskih pojmova i zbilje mnogo složeniji nego
što ga zamišlja bilo realizam bilo instrumentalizam. A da bismo to pokazali, moramo se
vratiti natrag pitanju o potvrdenosti ili opovrgavanju teorije.

18.5. Wittgenstein – Filozofska istraživanja

Wittggenstein je napisao Traktat sa sigurnošcu da je stigao do konacne spoznaje,


cime su svi bitni problemi riješeni. Njegov je sustav pocivao na dvjema glavnim
pretpostavkama, prvo, da se sve smislene izjave mogu prozirnim logickim operacijama
jednoznacno rastaviti na elementarne iskaze, i, drugo, da su ti krajnji, elementarni iskazi
odredeni stanjem stvari ili odnosom predmeta. U tom smislu i stoji pocetna tvrdnja da je
svijet skupnost cinjenica, a ne stvari. Medutim, kad se potanje razmatra, tad se dolazi do
rezultata da se kompleksi mogu na razlicite nacine rastaviti, i što je još gore, i jednostavne
stvari pokazuju nam se složene, i to na nacin kako ih promatramo.
Prema Traktatu bi smo pronašli smisao ili znacenje neke izreke da je rastavimo na
jednostavne iskaze. Tako bi se npr. izreka:
Metla je u kutu
morala rastaviti, s obzirom na to da se metla sastoji od drška i kefe, na dva
jednostavna iskaza:
1. držak je u kutu
2. kefa je u kutu
Zrelom Wittgensteinu dolazi takva analiza cisto artificijelna i on kaže: »Kad bi smo
nekog pitali dali on to misli, po svoj bi prilici odgovori da nije nikako mislio posebno na
držak niti na kefu. I to bi bio ispravan odgovor jer on nije htio posebno govoriti niti o dršku
niti o kefi.«
Ako se i neka stvar sastoji od više dijelova, obicno necemo govoriti o svakom
posebnom dijelu, a ipak ce nam smisao izreke biti jasan. Time je sam autor srušio osnovnu
pretpostavku Traktata.
Stari Wittgenstein prigovara mladome da je povukao apsolutnu razliku izmedu
složenog i jednostavnog. Medutim, u nekim nam situacijama dolazi neki predmet
jednostavan, u nekima složen. Ako mi žena kaže da joj donesem metlu iz kuta , tad misli
sigurno jedan predmet, no ako mi naredi da zamijenim istrošenu kefu, tad sigurno smatra
metlu složenom. Ništa nije apsolutno jednostavno; zavisi od upotrebe rijeci, kaže
Wittgeinstein u posthumno izašlim 'Filozofskim istraživanjima' godine 1953.
Mladi Wittgenstein, sudi stariji, podlegao je tradicionlanom filozofskom zahtjevu za
jednostavnim predmetima od kojih bi se svijet gradio. Medutim, takvih jednostavnih stvari
nema. Bila je to zabluda koja je pocela od Platona, možda još ranije s Pitagorinom školom,
sa Descartesom i Leibnizom postane prvi postulat novovjekovne filozofije.
Napuštajuci pretpostavku jednostavnih predmeta (koje, uzgred napomenuto, nije u
Traktatu nigdje navodi), Wittgenstein je morao odbaciti i jednostavnu vezu izmedu
predmeta i rijeci. Vec je Russell bio sklon da znacenje imenica vidi u predmetima, a njegov
je to dak apsolutizirao. Oba su jako pogriješila. Što neko ime oznacuje, to nije sama stvar,
osim u izuzetnim slucajevima kada rijec definiramo s obzirom na neki uzorak, npr.
prametar u Pariškom zavodu za jedinice. Buduci da nema jednostavnih stvari ili
prapredmeta, koje je Traktat oznacivao imenima, i citav naš govor dobiva sasvim drugo
znacenje.
Filozofska istraživanja Ludwiga Wittgensteina odbacuju teoriju preslikavanja koja
je u Hertzovoj ili Boltzmannovoj varijanti nadahnula autora Traktat. Teorija pojma kao
slike predmeta izašla je iz naivnog realizma koji je usaden u naš svakidašnji govor. Kada

393
otvorim oci, vidim npr. stol, a kad ih sklopim, više stol ne vidim. No, kada ponovno
pogledam stol je preda mnom kako sam ga prije vidio (ima ravnu plohu, noge, i žut je).
Nitko normalan nece smatrati da je u meduvremenu, dok je spustio kapke, stol 'išcezao'.
Predmet dakle postoji bez obzira na to dali ga gledam ili ne. Sa druge strane, mogu misliti
o stolu kad i držim oci zatvorene, imam, dakle, predodžbu ili pojam stola. Prema tome se
razlikuju tri razlicita stupnja: predmet stol, zamjecaj tog stola i pojam stola.
predmet stol ? zamjecaj stola ? pojam stola
Ocito je zamjecaj uzrokovan stolom preda mnom. Kada ne bi bilo stola, ne bi ni
reflektirane zrake svjetlosti stvorile u mom oku sliku niti bi to živcanim reakcijama bilo
preneseno do mozga da se javi u mojoj svijesti kao “slika stola”. Razlikovanje izmedu
predmeta pred nama i njegovih vidnih, tlacnih, zvucnih, mirisnih utisaka u ljudskim
osjetilima leži u svakidašnjem iskustvu, a potvrdeno je i fiziologijom i psihologijom
osjetila. Medutim, kada smo sklopili vjede, u nama još ostaje upamcena slika stola.
Dapace, mogli bismo taj stol nacrtati kada bismo to poslije željeli, a da i stola nema više
pred nama. No, mi nismo vidjeli samo jedan stol nego mnogo stolova, i vrlo je blizu
pretpostavki da se pojam stola stvara u nama iz takvih upamcenih slika razlicitih i opet
slicnih stolova. Koliko god nam se god to razlikovanje izmedu zamjecaja i predmeta cini
adekvatno, dolazi se ipak do filozofske zabune kad se pokuša filozofski ili logicki izvesti
opstojnost predmeta iz zamjecaja ili percepcije. Kad se uvedu osjetilne datosti ili sense-
datum, kao ono jedino što se izravno zamjecuje, tad se ne može odatle logicki izvesti
opstojnost objekta, kako je vec davno Hume upozorio. Zastupnici osjetne datosti dosljedno
su došli do shvacanja da zapravo zamjecuju svoje osjetne datosti a ne predmete, a time je
citava teorija zamjecaja ili percepcije, pa time i vezana kauzalna teorija zapala u
paradoksalan položaj. Prema tome ne bi covjek zamjecivao žut, tvrd, cetveronožan stol
pred sobom, nego bi zamjecivao osjete žutog, tvrdog, prostornog, itd. Nadalje bismo mogli
reci da zamjecujemo samo svoj zamjecaj žutog, i ad infinitum. Mi ne možemo a da ne
shvatimo opstojnost predmeta kao temeljno u svom iskustvu, kako smo to izvodili u
pocetnom poglavlju. Humeova teorija impresija oznacuje krajnje pasivan (i nerealan stav)
spram svijeta. Medutim stvari ne samo zamjecujemo svojim osjetilima, mi ih pravimo i
upotrebljavamo u razlicite svrhe od svog najranijeg djetinjstva, i taj je pojam predmeta
ukorijenjen svem našem iskustvu. Tek pošto imamo taj pojam predmeta, možemo i
razvijati psihologiju i fiziologiju naših osjetila. Tradicionalna kauzalna teorija percepcije
polazi od (logicki) neodržive postavke da se iz osjetnih datosti dokaže opstojnost predmeta.
Dakako, mogu se u sutonu prevariti pa vidjeti covjeka, što je uistinu stog sijena.
Stoga bi iskaz, 'Cini mi se vadim covjeka' bio jedino izvan sumnje. Zastupnici teorije
percepcije su dosljedno proglasili apsolutno istinitim iskaze, gdje mi iskazujemo ono što
nam se pricinja, što nam izgleda. U stvari su to baš takvi iskazi kad zbog uvjeta opažanja
nismo sigurni pa dodajemo kao ogradu 'cini se' ili 'izgleda', i Ayer se tu vara kad upravo
takve iskaze uzima kao nepogrešive.
Jezik nije logicka tvorevina; takve logicke tvorevine i ne može biti pošto je
odbacena pretpostavka jednostavnih stvari i elementarnih iskaza. Naš je govor prilagoden
pojedinim situacijama, i njegova je upotreba jasna u tim situacijama. Kad me netko pita
»koje je vrijeme« , pogledat cu na svoju uru shvativši da drugi žele doznati koliko je sada
sati. U tom njegovom pitanju dolazi rijec vrijeme. Kad bih najprije razmišljao što vrijeme
uopce znaci, po svoj bi prilici moj znanac uzalud cekao da pogledam na svoju uru.
Znancevo pitanje i moj odgovor nakon odcitanja sata potpuno su razumljivi u našoj
konkretnoj situaciji, tako je to sa svim navodima vremena u našem životu, a ipak bi se
filozof spotaknuo na pojmu vremena i zatekao u zabuni. Wittgenstein citira poznato mjesto
iz Augustinovih Confessiones:

394
»Jer što je vrijeme? Tko bi to mogao lako i kratko objasniti? Tko bi to mogao,
rijecima prikazati, i samo misaono dokuciti? A ipak: što nam je u našem govoru bliže i
poznatije od pojma vremena? Mi razumijemo svaki put što se pod tim misli kad o njemu
govorimo, i razumijemo takoder kad cujemo drugoga o tome govoriti. Što je dakle
vrijeme? Dok me nitko ne pita, znam to; kad nekomu na njegovo pitanje želim objasniti, ne
znam.«
Augustin nije samo pao u filozofsku zapanjenost, nego je naslutio i karakteristicne
okolnosti. Kad nekoga pozivamo na rucak u 12 sati ili kažemo da nam vrijeme brže prolazi
u igri s prijateljem nego u samici, tad nam je tu vrijeme potpuno jasno. Nejasnoca,
nedostatak ili pogreška nije u svakodnevnom govoru, kaže Wittgenstein, naš je govor u
redu, tek je filozof zaveden. Bio je zaveden ponajprije težnjom za opcenitošcu, da stanoviti
nacin govora upotrebi i ondje gdje nema smisla.
Ako i na kraju Traktata stoji da samo iskazi prirodne znanosti imaju smisla, ipak bi
malo tko od prirodoslovaca prihvatio Wittgensteinovo tumacenje znanosti. U znanstvenom
se istraživanju otkrivaju zakoni koji se izražavaju takvim rijecima kao što su svi i uvijek,
npr.: sva tijela padaju uvijek s jednakim ubrzanjem na zemlju. Zakon vrijedi za sve
predmete, u sva vremena, u zrakopraznoj posudi. Zakon se može ilustrirati na nekoliko
primjera, može se verificirati u nekoliko eksperimenta, ali nipošto ne moramo navesti sve
slucajeve da bi nam zakon bio jasan ili istinit. Ocito je mladom Wittgensteinu lebdio pred
ocima konacan broj predmeta, medutim zakoni impliciraju beskrajni proces, i stoga su
infinitezimalne metode matematike bile tako uspješne.
Pobijajuci tradicionalnu metafiziku, vec je Ernest Mach (Beitrage zur Analyse der
Empfindungen, 1886) rekao da je jedna cinjenica isto tako dobra cinjenica kao i neka
druga, i samo je stvar ekonomicnosti našeg mišljenja kako mi te cinjenice rasporedimo u
komplekse. Dakako, cinjenice su za Macha bili osjeti. Stari Wittgenstein biva dosljednijim
pozitivistom time što napušta strogu logiku govora. Jer takva bi logika implicirala
tradicionalni materijalizam s teorijom preslikavanja ili apriorni idealizam Platona.
Sa zakonima ide i jasno odredenje temeljnih pojmova. Nisu li masa, energija,
impuls, elektricni naboj, spin oštro odredeni? Iz Newtonova aksioma da su sile akcije i
reakcije (umnošci mase i ubrzanja) jednake za dva tijela u uzajamnom djelovanju:
m1 a 1 = m 2 a 2

mogu se odmah mjerenjem akceleracije izracunati omjeri masa. Iz osnovnog zakona


elektriciteta da je sila jednaka umnošku elektricnog naboja i polja mogu se proracunati
omjeri naboja u danom elektricnom polju. Ipak, primijetit ce tvrdokorni filozof, mjerenje
proporcija nije istovjetno s odredenjem pojma. Fizicari su to mogli tisucu puta mjeriti, a da
su nam ostali energija ili materija. Sva takva pitanja bi Wittgenstein proglasio praznim ili
besmislenim, no ostaje tu ipak nerazjašnjeno zašto neki pojmovi igraju tako dominantnu
ulogu.
Po njegovu uvjerenju ne postavlja nam znanstveno istraživanje nikakvih filozofskih
problema. Nelagoda ili zacudenje filozofa – ova prvobitna sokratska situacija – dolazi od
obicnog govora kad se pocinje neumjesno primjenjivati. Zabluda je bila njegova Traktata
da je povjerovao da se rijecima može dati precizno znacenje. Medutim, kao što se vidi iz
»Oxford Dictionary-ja«, svaka rijec, cak i vlastito ime može imati razlicita znacenja. U
svakidašnjem govoru ne nastaju time nikakve nejasnoce jer su te rijeci izrecene u
stanovitim situacijama i nešto odredeno znace. Cak citava recenica može imati dva
razlicita, ali sasvim odredena znacenja u dvjema prilikama, npr.: »Mate je otkrio kip
kneza«. Ako je Mate arheolog koji traga za spomenicima starih kneževa, shvatit cemo to
kao arheološko otkrice; ako je pak Mate državnik koji dolazi na neku proslavu, tad ce to

395
otkrice kipa znaciti cin ceremonije, dakle nešto posve drugo od znanstvenog pronalaska. U
prethodnim skicama svojih Filozofskih istraživanja zapisao je Wittgenstein:
»Najviše teškoca u filozofiji nastaju time da se damo namamiti da opišemo
upotrebu važnih 'prigodnih radnika' medu rijecima tako kao da bi bile rijeci s pravilnim
funkcijama.«
U najviše slucajeva vidi se znacenje rijeci iz njegove upotrebe u govoru. Medutim,
filozof biva sklon da stanovitim rijecima prida stanovitu sliku pa ih tako naposljetku shvati
samostalnim bicima koja uzajamno stupaju u sasvim odredene veze. Takva je bila i tvrdnja
Traktata:

5.63 Svi iskazi našeg dnevnog govora su stvarno, takvi kakvi su, logicki
potpuno uredeni. Ono najjednostavnije što tu želimo navesti nije parabola istine, nego je
puna istina sama.

Kako dolazi on do toga da zbaci tako evidentnu razliku izmedu govora i mišljenja?
Ponajprije, pita se on, kako dolazimo do te razlike. Razlog tome leži, po njegovom sudu, u
našem govoru. Promatrajmo takve izreke kao:

On misli što i govori.


On ne misli to što govori.
On jedno misli, drugo govori, a trece radi.

Po Spinozi bismo mogli zamisliti dva razlicita procesa koji usporedo teku, jedan je
mišljenje, drugi je fizicki govor, no to je besmislica, kaže Wittgenstein. Tu je samo jedan
tijek. Nema nekog posebnog unutarnjeg iskustva ili mentalnog procesa koji bi pratio govor
predavaca. Pošto je to konstatirao u tako važnoj zgodi., Wittgenstein to u svojim
Filozofskim istraživanjima narocito efektno kaže:
»Bog, kad bi se zagledao u naše duše, ne bi tamo mogao ništa vidjeti o cemu govorimo.«
Jake argumente za svoju tezu nalazi Wittgenstein u tome kako djeca uce. Ona ne
uce posebno govoriti, a posebno misliti. Ucenjem govora biva i njihovo mišljenje
razvijeno. Prema tome ne može se iznad govora postaviti neka razina cistog duha.
U problemu negacije stvaraju razliciti jezici razlicite pricine. Usporedimo hrvatski s
njemackim u odgovoru na tako jednostavno pitanje: ima li on išta u džepu? U potvrdnom
slucaju bi odgovor glasio:

hrvatski: ima. njemacki: ima. (es gibt.)

U negativnom bi slucaju odgovor glasio:

hrvatski: nema ništa. njemacki: ima ništa. (es gibt nichts.)

U hrvatskom jeziku dvostruka negacija opet znaci negaciju, no u njemackom ima


negativna forma isti oblik kao i afirmativna, prema tome ce nas njemacki jace zavesti da
shvatimo ništa kao nešto, tj. kao da jest. To svojstvo njemackog jezika s tendencijom da se
od glagola cine imenice jako je pogodovalo stvaranju apstraktnih bica, i nije slucaj da su
najteže ontologije izrasle na tom jezicnom tlu.
Premda ne želimo osporiti da su besmislene onakve izjave kao Heideggerova ili još
konfuznija Sartreova o bitku i nebitku, ipak je sporno ne ide li to proricanje suviše daleko
tako da pada u pozitivisticku metafiziku.

396
Naposljetku valja primijetiti i da predodžba svega onoga što jest vec implicira
metafizicku pretpostavku da imamo potpun uvidaj u svijet, da možemo sve obuhvatiti i da
je to sve s nama samima dana cjelina.
Wittgenstein istice razliku u našem govoru izmedu imenica Tomo, stol, hrast i
pridjeva visok, crven, lijep. Te imenice odnose se na odredene osobe ili predmete, dok se
pridjevima oznacuju svojstva tih osoba ili predmeta. Neki pridjevi mogu imati sve
navedene imenice zajednickim, npr.:

Tomo je visok. Hrast je visok. Stol je visok.


Tomo je lijep. Hrast je lijep. Stol je lijep.

Medutim, od pridjeva se mogu napraviti imenice pa naše gornje iskaze možemo


drukcije formulirati:

Tomo ima visinu. Hrast ima visinu. Stol ima visinu.


Tomo ima ljepotu. Hrast ima ljepotu. Stol ima ljepotu.

Nesvjesna težnja za izjednacavanjem vodi nas do toga da i imenice stvorene iz


pridjeva shvatimo isto onako kao i prve imenice.
Tradicionalno se odredenje pojma veže uz neke bitne karakteristike. Za svaku je
opeku glavno da je nalik na heksaedar i da je pecena od zemlje, a sporedno je da li je više
žuckasta ili više crvenkasta, da li joj je površina glatka ili hrapava, itd. Za skup predmeta
obuhvacenih nekim pojmom moglo bi se dakle reci da ima neke bitne oznake, ili bi se
moglo cak govoriti o biti tih predmeta. Tako se i postavljaju pitanja što je bit nekog metala,
što je bit života, itd. Tu tradicionalnu teoriju biti ili esenciju izvrgava Wittgenstein osobito
oštro kritici. Predodžba o biti stvari za njega je stvorena težnjom za izjednacavanjem.
Razmotrimo naš primjer s opekom. Je li istina da opeke imaju išta zajednicko? Mogu se
opeke naciniti od umjetnih materijala, a takoder i u obliku okruglih plocica. Što dakle
ostaje zajednicko? Heidegger bi podlegao kušnji da opeku odredi njenom upotrebom u
gradnji. Medutim, opeke se rabe za oplocenje putova ili u posve druge svrhe. No opeka je
još vrlo jednostavna stvar. A što cemo naci zajednicko kad razmotrimo složenije stvari?
Wittgenstein je osobitu pažnju svratio na razlicite igre.
Mladi Wittgenstein bi se zadovoljio pokaznim definicijama rijeci, npr.: da
pokažemo djetetu loptu i izustimo pri tom “lopta”. Izmedu rijeci lopta i predmeta lopta
postavio bi takav kažiprst jasnu vezu. Medutim stariji Wittgenstein više ne vjeruje u tako
jednostavnu vezu izmedu imena i predmeta, kako je to postavio Tractatus logico-
philosophicus. Kad pokažemo djetetu neku konkretnu loptu pa izustimo “lopta”, moglo bi
dijete obratiti pažnju na boju (crveno) ili materijal (gumu) pa isto tako nazvati i crvenu
ružu. Možemo stotinu puta uprti prstom u loptu i povikati “lopta”, a da ne bismo time
djetetu nikakvo vece znacenje predali. Tek kad se ono samo poigra loptom, i ne samo
jednom, pa nam na poziv »donesi loptu« i donese loptu, sigurni smo da dijete shvaca
znacenje te rijeci. Pokazne definicije nisu, dakle, dovoljne; jedna se rijec mora u više
razlicitih upotreba pojaviti da bi se iskristalizirala s više-manje samostalnim znacenjem.
Kad ucimo dijete govoriti, ucimo ga istodobno nekim postupcima, a ucimo ga i
misliti. Ucenje mišljenju dolazi simultano s ucenjem govoru i ponašanju i ne može se od
toga odvojiti. No, to je baš i htio tradicionalni idealizam kad je naš govor definirao kao
izrecene misli, ili iskaz kao izrecenu ili napisanu misao. S tog bi gledišta bilo blisko
prihvatiti da se rijecima imenuju pojmovi. Wittgensteinova je kritika ukazala na to da se
pojmovi ne smiju shvatiti samostalnim, idealnim bicima i da se u takvim filozofijama
radilo o nedopuštenom prijenosu ili poopcenju nekih nacina govora. No, ako je i bio u tome

397
u pravu, njegov je kriticizam išao mnogo dalje. On je porekao i same duševne cine ili
procese, dakako, ne u trivijalnom smislu, nego otprilike onako, kako je i mladi Ludwig
poricao opstojnost osobe ili “ega”, cime se, usprkos svih opreka, krug jednog filozofskog
velikana zatvara. Znacenje tog poricanja treba da se potanje razmotri, jer u tome, kao i u
poricanju opcenitosti, razici cemo se s »Filozofskim istraživanjima«.

18.6. Bijeg u lingvisticke dubine460

Od Leibniza je filozofima bio san logicki jezik koji bi im dao vid egzaktnosti kao
matematicarima. Još nešto zavidjeli su filozofi egzaktnim znanostima: njihov nepristran
položaj u svjetskim razmiricama. Vlade se mijenjaju, ideologije prolaze, ali profesori
matematike i fizike ostaju. Ne bi li bilo b lijepo, veli Ryle, da i u filozofskim kolokvijima
nestanu partije? Prirodoslovci priznaju iste kriterije kojima podnose svoje hipoteze. Isto je
tako i Becki krug oko Neuratha, Franka, Schlicka i Carnapa postavio princip verifikacije,
koji otkriva smisao i besmisao, istinu ili laž, a otada, kako kaže profesor Ayer, ništa više ne
opravdava egzistenciju suprotnih filozofskih škola.
Novi pozitivisticki pravac bio je nepomirljivo antimetafizicki. Ako je danas
racionalni idealizam mrtav u engleskoj filozofiji, nije to ipak njegova zasluga. Metafizika
je vec bila u agoniji kad su se Russell i Moore pojavili, a Bradleyeva retorika više je
nalicila na opijelo Hegelu nego na uskrsnuce. Pad je uzrokovao nagli zamah prirodnih zna-
nosti na pocetku našeg stoljeca i usporedno s time, potpuna jalovost filozofskih spekulacija.
Pred tim novim razvitkom jedan dio filozofa sklanja se pod okrilje religije, a drugi pak
prilazi egzaktnim znanostima da pronade “cudo” u njihovim metodama istraživanja. Ako je
taj preokret i bio revolucionaran za njemacko kulturno podrucje, na Otoku je znacio
povratak u tradicionalna korita.
Od Lockea do Humea nosila je engleska filozofija empiristicko obilježje. Bilo bi
netocno pomisliti da je to bila empiricka grana koja je rasla primjerice poput botanike. U
mnogom pogledu zavarava i taj njen naziv. Kad su Locke i Hume zapoceli svoje analize u
oštroj opoziciji prema racionalnim metafizikama, ni jedan ni drugi ne preuzimaju
eksperimentalno i matematicko istraživanje. Njihova razmatranja o percepcijama bila su
više subjektivna introspekcija nego ono iskustvo koje je pokretalo fiziku njihovog doba.
Zato i ta filozofija nije ucinila daljnji napredak i pomalo je tinjala, dok je potkraj prošlog
stoljeca nisu potisnuli novi pravci njemackog idealizma.
U englesku filozofiju ušao je Hegel na krajnja idealisticka vrata i bila je to više pljeva
velikih rijeci nego prava zrna koja bi iznikla iz rasprava engleskih pisaca. Ne samo da di-
jalektika nije dobila ništa više svjetla; ona je poslužila da se srubi svaka spoznaja. Ako je
svijet i jedna cjelina, nužno je ipak da istražujemo u njemu pojedine stvari, pri cemu na-
ravno ne smijemo izgubiti iz vida realnost naših istina. No to je upravo ono do Bradley ne
želi. Pošto je uvidio da je svaka stvar o kojoj tvrdimo da je realna u sebi protuslovna, on je
proglašava pukim pricinom. Realnost je apsolutni duh, cjelina u kojoj prestaju sve razlike i
gole veze; ona je samo jedno. Takav je monizam izgubio kontakt sa svim istraživanjima, ali
je ponio atmosferu na prijelazu u novo stoljece visokom retorikom.

460 Tekst “Bijeg u lingvisticke dubine” je tekst Akademika Ivana Supeka iz njegove knjige »Filozofija
znanost i humanizam« izdanje Školska knjiga Zagreb, 1995.

398
Zamislite da ste slucajno upali u neku svecanu skupštinu, gdje se dostojanstveni go-
vornici nadmecu zvonkim frazama “apsolutnog”, “cjeline”, “bitka”, “duha”, “savršenstva”.
Vaš se um brka u tim maglama i vi, ako imate dovoljno drskosti, povuci cete govornika za
rukav pa zapitati, molim vas, što te rijeci znace?
Taj slucajni izletnik u metafizicku svecanost bio je G.E. Moore koga, kako sam kaže,
ništa nije vuklo filozofiji: »Ne smatram da bi mi svijet ili znanost ikada sugerirali i koji
filozofski problem. Što me navelo na te probleme, bile su stvari koje su drugi filozofi rekli
o svijetu i znanosti.« U onoj visoko retoricinoj atmosferi pojava Mooreova zdravog razbora
djelovala je kao hladni tuš. On je bio dovoljno uporan da svuda postavi svoje skepticno
pitanje. U tome je oponašao Sokrata, samo što nije imao tako dubokog vlastitog uvjerenja.
No tim razornija bila je njegova kritika.
Kad je McTaggart jednom prilikom izrazio svoje gledište da je vrijeme nerealno,
Moore je poceo ovako argumentirati: Ako je vrijeme nerealno, ne moramo li poreci da smo
imali zajutrak prije rucka? A na isti se nacin Moore suprotstavlja i Bradleyu: Ako je real-
nost spiritualna, ne slijedi ili odatle da su nam stolci i stolovi slicniji nego što mislimo?
Ova skepsa izvire iz zdrave, svakidašnje pameti, nesmucene filozofskim školama.
Moore se cudi da se izjave filozofa toliko protive onome što smatramo u našem
svakidašnjem životu neospornim, ali on ih ne nastoji historijski objasniti. Prva je njegova
namjera da traži smisao filozofskih izjava i ukaže na ocitu suprotnost prema obicnom raz-
boru. Cim je to postigao, on je zadovoljan. Neka filozofi samo objasne zašto tvrde tako
cudne stvari461.
Mooreov istup u engleskoj filozofiji znaci povratak na zdravi razum. Godine 1925.
Moore je objavio svoju raspravu Defence of common sense u kojoj navodi listu istina u koje
bi bilo besmisleno posumnjati. Te su istine: on ima tijelo, rodio se prije odredenog broja
godina, živio je otada na površini Zemlje, koja je postojala vec dugo, i na kojoj su živjeli
mnogi drugi ljudi. »Ja znam sigurno«, kaže Moore »da je to istina.« Smisao tih izjava nije
nimalo mutan. Pa ipak, mnogo je filozofa postavilo tvrdnje koje su nespojive s tim
istinama. U njihovim izvodima mora biti neka pogreška koja ih vodi u besmislicu. Ta
zabluda leži prije svega u pogrešnoj upotrebi rijeci.
Moore nije bio jedini koji je obratio pažnju stranputicama jezika. Tom se analizom
pozabavio i Bertrand Russell nakon što je s Whiteheadom pokušao logicki utemeljiti
matematicki sustav462. Kao Moore, i Russell je bio vrlo sumnjicav prema metafizickim
sistemima; njegovo je polazno stajalište da filozofija treba da bude isto onako egzaktna kao
što su to matematika i prirodne znanosti. »Zadaca je filozofije«, piše on 1919, »da pruži
racun o svijetu znanosti i svakidašnjice«. Da postigne tu svrhu, filozofija mora upotrijebiti
stroge logicke metode. U geometriji polazimo od aksioma, ciji nam je smisao neposredan,
pa konstruktivnim zakljucivanjem nalazimo nova svojstva prostornih tijela. Isto tako, veli
Russell, »i poenta je filozofije da pocne necim tako jednostavnim da se ne cini vrijednim
ustvrditi, a završi necim tako paradoksnim da to nitko nece povjerovati«.
Što je ovo jednostavno, odakle treba poceti? Prema Russellu, to su cinjenice o stva-
rima. »Stvari u svijetu imaju razlicita svojstva i stoje medusobno u razlicitim odnosima. Da
imaju ta svojstva i odnose, to su cinjenice.« Cinjenica je: Stol je drven. I jedna i druga rijec,

461G.E. Moore, “The Refutation of Idealism”, u sabranim Philosophical Studies, London, 1922.
462 A.N. Whitehead i B. Russell, Principia Mathematica, Oxford, 1908

399
iako gramaticki razlicite, odmah su nam jasne, pa i njihova veza znaci nešto jasno
odredeno. Takve propozicije Russell zove “atomskim”. One su grada od koje možemo
sagraditi složene izjave. Najjednostavnije je da dvije ili više atomskih tvrdnja spojimo s
pomocu veznika u jednu složenu propoziciju, “molekularnu”, kako je Wittgenstein i
Russell krste. Tako npr. možemo spojiti »Petar je u Zagrebu« i »Petar je u Splitu« u jednu
recenicu »Petar je u Zagrebu ili Petar je u Splitu.« Funkcija je tog veznika ili da, ako je
prva atomska propozicija netocna, tada je druga tocna. Analogno možemo definirati i
funkcije drugih rijeci kojima spajamo jednostavne tvrdnje, a istina konacne molekularne
propozicije zavisi od toga da li su atomske tocne ili pogrešne.
Polazno je Russellovo stajalište da naš jezik ima jednostavnu logicku strukturu kakvu
su on i Whitehead analizirali u matematickom sistemu. Operacija je te logike ocita.
Ponajprije su dani “atomi” koji su ili istiniti ili pogrešni, a od tih atoma grade se utvrdenim
pravilima složene izjave koje po Russellovu mišljenju mogu biti takva iznenadenja kao što
su to otkrica fizike. Jesu li obje te pretpostavke ispunjene? Sigurno je da ima izjava koje
nam se cine neposredno istinitim. Tako svatko zna što znaci: »Ruža je crvena«, premda bi
se i tu mogao istaci prigovor da mi to shvacamo pošto smo vec cešce bili u cvjetnjaku i
naucili razlikovati boje. Medutim, vecina propozicija nije takva da bi im smisao bio jasan
izvan odnosa s drugim stvarima. Vratimo se na prvotni primjer: Stol je drven. Što to znaci
“od drva”, rasvjetljuje se tek tada kad upoznajemo i druge materijale od kojih stol može biti
nacinjen, npr. metale. Isto tako, i sama rijec “stol” nije cesto potpuno jasna jer ima stolova
vrlo razlicitog oblika i upotrebe. Obicno propozicije dobivaju svoj smisao tek u citavom
kontekstu u kom dolaze kao grada. Russell bi na to mogao odvratiti: kako možemo shvatiti
cjelinu ako su nam dijelovi nejasni?463
Refundator matematike B. Russell pokušao je zakljucivanje svesti na sintaksu kon-
strukciju iz pocetnih izjava koje su neosporne istine ili se mogu iskustvom provjeriti.
Mišljenje bi po tome uglavnom bilo gradenje iz poznatoga po stanovitim pravilima. Naš
znanac s Tenerife, cimpanza, demantira Russella (što mu jednom primijetih, na njegovo
negodovanje). Dok bi za lorda zakljucak na kraju konstruiranja bio nešto neocekivano i
sasvim novo, cimpanza je postigao trivijalan cilj (hranu izvan kaveza) izmislivši
sastavljanje palica. Pri tome se takoder vidi i važnost prostornih odnosa ili “slike” u glavi.
Ako je i u mišljenju usadena neka svrha, ono je isti tako cvrsto uraslo u neke slike.
Russellova pojava u engleskoj filozofiji išla je usporedno s nastupom Beckog kruga
(Schlick, Neurath, Carnap, Mieses i dr.) i koliko je on utjecao na razvitak logickog
pozitivizma, toliko je i sam bio pod tim uplivom. Zajednicka im je težnja da filozofiju
približe egzaktnom zakljucivanju matematike i fizike, a izvor suprotnih metafizickih
sistema vide ponajprije u nedovoljnoj odredenosti jezika. Becki krug stoga postavlja pred
sebe zadacu da svagdašnji govor zamijeni kompozicijom simbola koji stoje na mjesto
konkretnih rijeci. Ta se kompozicija osniva na jednostavnim logickim pravilima prema
kojima se mogu graditi recenice i transformirati jedne u druge. Po Carnapovu mišljenju,
jezici imaju jednostavnu logicku strukturu, a što ih medu sobom razlikuje, to je nacionalni
rjecnik.

463 Escape of Philosophy into Linguistic Depth izašlo je u Švicarskom casopisu Dialectica, Vol. 14. 1960.
Ako je i urednik Conseth stavio primjedbu da se to odnosi na ranije Russellovo stajalište, nije to lorda
umirilo.

400
Na celo istraživanja istine postavlja logicki pozitivizam princip verifikacije. Taj
princip istice empirijsko stajalište, a odbacuje svaku metafizicku spoznaju kao besmislicu.
Po principu verifikacije neka izjava ima samo onda smisla ako se može verificirati; ili
drukcije receno, znacenje neke izjave dano je u nacinu kako se ona može verificirati.464
Kao posljednja instanca služe tu, dakako, cutilna opažanja. Buduci da se tvrdnje metafizike
ne mogu na taj nacin ispitati, logicki ih pozitivizam smatra besmislenim. Uvidjevši da je
princip verifikacije suviše tvrdo izrecen, neopozitivisti i logicki empiristi poceli su govoriti
o empirijskoj konfirmaciji. Opažani iskazi bivaju postavljeni u vezu sa stanovitim
iskustvima ili opažanjima.
Pored empirijskih spoznaja izricemo i takve propozicije ciju valjanost ne moramo
podvrci kriteriju iskustva. Matematicki zakljucci su istine nezavisne od principa
verifikacije. Što znace apriorne tvrdnje? Logicki je pozitivizam konzekventno držao da su
to tautologije. Geometrija polazi od sistema aksioma. Od tih temeljnih propozicija mogu se
izvesti druge, koje u bitnom ne sadrže ništa novo prema pocetnim aksiomima. Isto to
vrijedi za sve logicko zakljucivanje. Kad kažemo da je neka izjava a priori istinita, to znaci
da je tautologija, tj. da se može transformirati na naše polazne aksiome. Ako nam
tautologije i mogu korisno poslužiti pri bistrenju teksta, one nam ipak ne pružaju nikakve
nove cinjenice. Kako H. Hahn kaže, sveznajuci duh ne treba ni logike ni matematike.
Prema tome, zanimanje s tim oblastima istraživanja bilo bi uzrokovano ogranicenošcu
ljudskog uma koji se raduje da nešto otkriva što je vec sadržano u premisama.
Na prvi pogled cini se da se principu verifikacije, kao ni tautološkom karakteru logike
i matematike, ne može ništa prigovoriti. Ipak, kad se oba ta gledišta dosljedno provedu,
upada se u teškoce, pa na kraju i u agnosticizam. Pocnimo s onim što djeluje cvršce, s
matematickim i logickim zakljucivanjem, a na kraju se vratimo na princip verifikacije.
Neosporno je da su u svakoj matematickoj spoznaji sadržani kao elementi pocetni aksiomi.
No je li time iscrpljeno znacenje novog zakljucka? Od pocetnih elemenata mogli bismo
doci do bezbroja konstrukcija; ipak odabiremo samo neke putove; one kojima stižemo do
nekih važnih istina. Nacelo tautologije ne opravdava naš izbor. Mora, dakle, još nešto biti
što nas vodi u zakljucivanju. Neka namjera ili slika povezuje naše izjave u jednu cjelinu.
Promatrajmo gradu za neku kucu! To su cigle i drvene grede. Kad se kuca podigne, u njoj
nema ništa drugo osim gradevnih elemenata. Pa ipak, je li kuca istovjetna s nesuvislom
gradom? Ocito da nije. Pocetnim elementima prišao je stvaralacki proces koji je iznio nešto
novo.
To je mutno, primijetit ce netko. Taj stvaralacki moment ne može se tako odrediti kao
što su jasno odredeni aksiomi. Doista, to cini specificne crte pojedinih istraživackih
pothvata. U geometriji taj je kreativni moment pretežno ležao u konstruktivnosti koja je
tisucljecima bila inspirirana arhitekturom i gibanjem. I u fizici rijetko se kada poduzeo neki
eksperiment, a da pri tom istraživac nije imao, ako i mutnu, misao vodilju. Niz opažanja i
zakljucaka tu je povezano u jedinstven prilaz prirodi. Rastaviti tu cjelinu na nezavisne
empirike i logicke elemente, svršilo bi u gubitku smisla.
Ta kritika formalne logike cini se mogucim ishodištem dijalektike. Zacijelo, ne dija-
lektike, kako je to shvacao Hegel, gdje se jednoj tezi suprotstavlja njezina negacija. Takvo

464 O. Neurath & R. Carnap, Erkenntnis III, 1932/33. i R. Carnap, Testability and Meaning, Philosophy of
Science, 3, 1936.

401
shvacanje dijalektike, ograniceno na cistu sferu misli, preusko je i ne može osvijetliti
“tajnu” istraživackog postupka. Idealisticki monizam ostavlja misao u zatvorenom krugu;
cak ako se ta misao krece preko svoje negacije. Stvaralaštvo nastupa samo tamo gdje je
slijed “otvoren”. U istraživanju, koje je upravljeno prema objektu, krije se uvijek više nego
što je to obuhvaceno teorijom. Prirodni zakon izražava naš zahvat u odredenoj strukturi.
Razlicite strukture povezane su evolucijom koja se ne može jednostavno rastaviti na
objektivni i subjektivni element; tom jedinstvu može pripasti naziv dijalektike. Preokrecuci
Hegelov idealizam, Engels je pokušao dijalektiku ukorijeniti u cistom objektu, u
suprotnosti s Marxovim Tezama o Feuerbachu. Medutim, uz najbolju volju nije bilo
moguce uvidjeti kako bi takvi modeli “oživjeli”, a dijalekticki skokovi ostali su u toj
izvrnutoj shemi jalovi. Dijalektika bi mogla poci od temeljnog jedinstva covjeka i svijeta,
misli i prirode; jedinstva našeg stvaralaštva koje se može rastaviti na relativno valjane
suprotnosti, kao subjekt i objekt, duh i materija, misao i cinjenica, teorija i praksa.
(Suprotnost tu ne znaci negaciju nego suprotstavljenost; obicna logicka negacija odnosi se
samo na istovrsnost.)
Protiv Hegelove formalne dijalektike može se navesti argument da se nijedan fizicar
nije dosad njome poslužio u pronalaženju novih istina. A ipak, fizika vec preko dva ti-
sucljeca ne radi ništa drugo nego istražuje svijet oko nas. U tom vrlo uspješnom
istraživanju fizika je razvila nove metode, i eksperiment i matematicki izraz, i nije na
filozofiji da “pouci” fizicare nego da osvijetli to znanje u cjelini ljudske egzistencije,
osobito s obzirom na ljudsku buducnost. Ako se neopozitivizam i posvetio tom
osvjetljavanju, promašio je ne vidjevši transcendentnost fizike.
Kako se god cinio evidentan, princip verifikacije sadrži posebno gledanje na “iskus-
tvo”. Kao i u Humea, i tu se svijet javlja u nizu osjeta. Pozitivisti drže da se pojedini iskazi
moraju svesti na pojedine osjetne sadržaje; ili kako to istice profesor Ayer, neka izjava ima
smisao ako se neko cutilno iskustvo odnosi na odredenje njezine valjanosti. Doduše, Ayer
priznaje da je to odnosi se neugodno neodredeno, ali on ipak pri tom ustraje. Medutim, tu
se krije ona ista zabluda kao i u Russellovu “atomizmu” gdje bi pojedine propozicije
izražavale elementarne cinjenice. Uistinu je empirijska verifikacija, u fizici, koju
neopozitivisti uzimaju za uzor, mnogo složenija. Prije svega, istraživanja se tu služi
makroskopskim aparatima konstruiranim prema odrednim zakonima. U ishodu mjerenja
sadržana je pretpostavka o interakciji instrumenta s opažanom pojavom. Kad se na
baždarenoj skali nešto procita, to je, doduše, neki vidni osjet, ali to samo po sebi ne znaci
mnogo. Smisao eksperimenta ne može se, prema tome, naci u nekim partikularnim
osjetilima nego u cjelini prethodnih teorija i postavljene aparature.
Situacija nije bitno razlicita ni u svakidašnjem životu. Cesto se o necemu uvjerimo je-
dnako kada otvorimo oci. No to su obicno bezazlene izjave koje nam ne služe za logicke
zgrade, a njihova jednostavnost cesto je prividna. Kad neki Bušman i Europejac gledaju
Rafaelovu Madonu, njihova su “opažanja” vrlo razlicita ako je i fiziologija njihova oka
jednaka. Što vidi ptica kad ude u našu sobu? Sigurno nikakva fakta, adekvatna našim iska-
zima. Naša je zamjedba kompliciranija nego što drže Russell i neopozitivisti.
Kao i ostali clanovi iste škole, profesor Ayer smatra da je riješio sve one filozofske
probleme o koje se preko dva tisucljeca spoticala ljudska spoznaja. Da ga obranimo odmah
od prijekora pretencioznosti (iako je njegova knjiga Jezik, istina i logika pisana u vrlo

402
samosvjesnom stilu), objasnit cemo da je njegovo rješenje u eliminaciji tih problema. Bez
sumnje, mnogi su sukobi u prošlosti, a i danas, uzrokovani zagonetkama i paradoksima
našeg jezika, odakle cesto poniru besmislena pitanja, kao da li postoji “ništa”. Medutim,
pozitivizam želi i osnovno filozofsko proturjecje svesti na mlacenje prazne slame. Da
vidimo na koji se nacin Ayer oslobada iz konflikta subjektivne svijesti i realnog svijeta oko
nje;
Na samom pocetku moram objasniti da ne prihvacamo realisticku analizu naših os-
jeta u terminima subjekata, akta i objekta. Jer, niti egzistencija supstancije, koja bi po
pretpostavci izvršila osjetni akt, niti egzistencija samog akta kao razlicitog od osjetnog
sadržaja (prema kojemu je po pretpostavci upravljen), ne može se nimalo verificirati. Mi
doista ne poricemo da se može govoriti da je neki partikularni subjekt imao neki osjetni
sadržaj, ali vidjet cemo da se ova relacija mora analizirati u terminima uzajamnih veza
osjetnih sadržaja, a ne u pojmovima supstancijalnog ega i njegova misterioznog akta.
Prema tome, mi ne definiramo osjetni sadržaj kao objekt vec kao dio osjetnog iskustva. A
odatle izlazi da egzistencija jednog osjetnog sadržaja uvijek ukljucuju egzistenciju osjetnog
iskustva...
Odgovor na pitanje dali su osjetni sadržaji psihicki ili fizicki glasi: nisu jedno ni
drugo, ili radije, distinkcija izmedu duhovnog i tjelesnog ne primjenjuje se na osjetne
sadržaje To se primjenjuje jedino na objekte koji su njihove logicke konstrukcije.
Tom koncepcijom (koja nije u bitnome razlicita od Machove) drži Ayer da je riješio
staro protuslovlje duha i materije. Jedno i drugo logicke su konstrukcije. Razlike izmedu
njih su razlike izmedu logickih konstrukcija. Posljednji elementi koji se ne mogu dalje
svesti, osjetni su sadržaji. No, što je onda taj misticni ego koji cita ove retke i kritizira
pisca? Dosljedno Ayer zakljucuje, to je takoder logicka konstrukcija. »Kad se pitamo što je
priroda ‘samog sebe’, pitamo se kakva mora biti relacija izmedu osjetnih sadržaja da
pripadaju osjetnoj historiji istog ‘sebe’. A odgovor je na ovo pitanje da moraju sadržati
osjetne sadržaje koji su elementi istog tijela.«
Time Ayer odreduje zagonetku ega, koju je Hume uzalud pokušao riješiti u okviru
svoje filozofije. I Hume zabacuje supstancijalan ego, s razlogom da se takvo bice ne može
opaziti. »Kad god se udubem u se«, kaže Hume, »nikada se nisam uhvatio, sada ili u
prošlosti, bez neke percepcije, a odatle slijedi da ‘ja’ nisam ništa drugo nego snop ili zbirka
razlicitih percepcija«. Tom shvacanju nedostaju karakteristicne razlike prema drugim
snopovima ili zbirkama percepcija, a Ayer to nalazi u popratnim osjetima koji su elementi
istog tijela. Osobni identitet sveden je time na tjelesnu oznaku, što je cesto u praksi
dovoljno, narocito za policiju.
Ova analiza izlazi na isto, što je Ryle otkrio 1949. u svojoj knjizi The Concept of
Mind. Svoju kritiku tradicionalnog shvacanja duha i tijela Ryle zapocinje vrlo uspjelom
slikom “sablasti u mašini”, ali njegovi daljnji izvodi nisu tako jasni. Poput Wittgensteina,
ciji je upliv vrlo jak, on smatra da osnovne teškoce izlaze iz pogrešne upotrebe našeg
jezika. Navikli smo da neke pojmove primijenimo tamo gdje im nije mjesto, a to stvara
bezbrojna proturjecja. Oficijelna teorija, kako je Ryle zove, polazi od osnovne razlike
izmedu duha i tijela, izmedu fizickih i psihickih stvari, stanja i procesa, izmedu “vanjskog”
svijeta, pristupacna svim opažacima, i “unutarnjeg” života, koji svatko nosi za sebe. Dvije
su teškoce ukljucene u toj slici duha, koji je za svakoga od nas vlastito mjesto, i tijela koje

403
je javno izloženo u fizickom prostoru. Prvo, ako svatko i zna što leži u njegovoj svijesti,
unutarnji život drugoga mu je zatvoren; zatim, izjave o duhu logicki su nezavisne od izjave
o tijelu. Time padamo u nerazmrsivu zagonetku. Jedino što opažamo su tijela drugih, ali
nam njihov duh ostaje nepristupacan. Ryle kaže, »apsolutna samoca je u toj slici neizbježna
sudbina duše«.
Ako je Ryle i zaoštrio problem, izlaz što ga nudi vodi u zatvoren krug. Tako bi sve
što govorimo o duhu, u neku ruku pogadalo tijelo ili tjelesno ponašanje. Kad kažemo na
primjer da je Petar Zrinski hrabar, tad nam je na umu niz djela koja je pocinio. Izjava o
osobini duha svedena je time na ponašanje koje je vidljivo okolini. Kao u Ayera, i tu je
osobni identitet uklopljen u organske elemente gdje tijelo, dakako, ostaje pozitivisticki
interpretirano. Uopce je logicki pozitivizam naginjao da održi samo fizicku stvarnost, a u tu
stvarnost podvrgava reviziji prema svojem polaznom stajalištu da se sve u posljednjoj
instanciji ima izraziti opažanjima. Po Ayerovoj definiciji tijelo i ne znaci ništa drugo nego
slicnost i kontinuiranost osjetnih sadržaja.
Vec je Berkeley sugerirao svojim sljedbenicima (ako to i sam nije mislio) da stvari
nisu ništa drugo nego skupovi osjetnih kvaliteta; proturjecno je tvrditi da neka osjetna
kvaliteta postoji i onda kad nije opažana. Odatle je dosljedno izrazilo da je protuslovno
mnijenje kako stvari postoje izvan naše percepcije što je upravo jedna od onih cudnih i
apsurdnih tvrdnja koje je Moore naveo. Obican Mooreov razbor razlikuje izmedu objekta i
akta svijesti koji je upravljen prema objektu; no tu razliku ne prihvaca ni A.Y. Ayer. »Jer, ti
akti opažanja, koje je po sudu realista Berkeley ignorirao, cine mi se potpuno nepristupacni
bilo kojem opažanju. I ja smatram da su oni koji u njih vjeruju bili zavedeni gramatickom
cinjenicom da recenice koje upotrebljavaju pri opisu svojih osjeta sadrže tranzitivne
glagole, isto kao što su i oni koji vjeruju da je ego dan u osjetu zavedeni cinjenicom da
recenice koje ljudi upotrebljavaju pri opisu svojih opažanja sadrže gramaticki subjekt.«
Dakle, recenica kao: »Ja vidim knjigu«, dvostruko nas zavodi, tako da vjerujemo u
nezavisnu egzistenciju i subjekta (“ja”) i objekta (“knjiga”). Ayer uvida da »ako bi
materijalna stvar bila doista samo suma svojih osjetnih kvaliteta – što znaci agregat osjetnih
sadržaja, ili upravo cjelina sastavljena od osjetnih sadržaja — tad bi slijedilo iz definicije
materijalne stvari i osjetnog sadržaja da nijedna stvar ne bi mogla postojati ako se ne
zapaža«, i zato se on pokušava izvuci iz Berkeleyjeva solipsizma vrlo mutnim Carnapovim
shvacanjem da je materijalna stvar logicka konstrukcija.
Pozitivisticka analiza nije nas uvjerila da bi rašclanjivanje najjednostavnijih recenica
stvaralo fantome. U mnogo slucajeva to se doista zbilo, i korisno je što smo oslobodeni
pseudoproblema. Ali zakljucci logickog pozitivizma idu mnogo dalje. Ako stvari svedemo
na apstraktne percepcije, nema razloga da se sutra probudimo pred njima kakve su bile
danas, a isto tako je neobjašnjivo zašto istraživanje otkriva u njima nova i neocekivana
svojstva, cak medusobne veze.
Obarajuci idealizam, voda antimetafizickog pokreta u novoj engleskoj filozofiji, G.E.
Moore, izmislio je ovaj dokaz za egzistenciju vanjskog svijeta: »Ovdje je jedna ruka, a
ovdje druga; dakle, bar dvije stvari postoje izvan nas.« Moore tvrdi da je to nepobitni
zakljucak. Medutim, teško je osporiti da i pozitivisti znaju da imaju dvije ruke. Oni mogu
Mooreu odvratiti: »Istina je da vidimo svoje ruke, da njima pritišcemo, krecemo ih, a i
mirišimo ih ponekad. No, o tim dvjema rukama izvan tih vidnih, opipnih i mirisnih osjeta

404
ništa ne možemo reci što bi imalo smisla.« Meni se cini da Mooreovu izvodu nedostaje
potpuniji pocetak i završetak. Svojim rukama (ili opcenitije, tijelom) mi pokrecemo druge
predmete. Osim što su u odredenom odnosu s nama, predmeti stoje i u uzajamnim
odnosima koji su nezavisni od nas. Dvostranost u pojavi vanjskih predmeta, kao i kauzalne
relacije medu njima, dopunjuju Mooreov zakljucak. Odlucno je takoder poceti s ljudima, a
ne s jednim individuumom. Moguce je da nam se javi senzualna iluzija nekog predmeta.
Ali tada se taj predmet ni njegovi ucinci na druge predmete ne mogu poslije naci, što ce i
drugi ljudi posvjedociti. Dokaz je potpun ukazivanjem da daljnja istraživanja donose nova,
nepredvidena svojstva stvari (ukoliko se to uopce želi “dokazivati”).
Ovdje se javlja problem koji se ne da odstraniti lingvistickom analizom. Da postoji
“ja”, to nije samo racionalna postavka; i nagoni se u meni javljaju. Dakako, smjesta nastupa
teškoca ako nekom strancu nepoznatog govora želim objasniti što je to glad. U takvoj
prilici otvorit cu usta i ukazati rukom na kruh. Emocije cesto tumacimo pokretima, a to je i
Rylea navelo da duh u posljednjoj instanci svede na tjelesna ponašanja. Ipak je bitno ono
što osjecam, razlicito od vanjske manifestacije ili predmeta udovoljenja unutarnje potrebe.
Naš je jezik ocito demonstrativnog i faktualnog karaktera. On nije nastao kao monolog
jednog usamljenika nego kao organ sporazuma ljudskog društva, prvenstveno u zajednickoj
akciji. To porijeklo istaklo je objektivnu i racionalnu stranu, a donekle zanemarilo
subjektivnu, cisto nagonsku. Ta disproporcija otpocetka je bila izvor pokušaja da se “ja”
objasni mehanickim slikama ili racionalnim konstrukcijama, premda nije izostala ni
romanticka pobuna (Schopenhauerov svijet kao volja).
Govor je od iskona služio sporazumu izmedu ljudi. Treba godina dok se dijete nauci
izraziti. Nemoguce je osobnu svijest odvojiti od tog kolektivnog jezika. Mi govorimo, a i u
sebi razmišljamo, kao milijuni ljudi oko nas i prije nas. »Apsolutna samoca duše«, u koju
prema Ryleu vodi dualizam tijela i duše, samoobmana je. Elementi su naše svijesti
ukorijenjeni u društvenom životu. Od prvih dana uce nas drugi i zapovijedaju nam; is-
kazuju nam svoje misli i cuvstva; pa kako da nam »duša drugoga« ostane zatvorena
pozornica? Logicki pozitivizam obratio je pažnju kontemplativnom aspektu našeg jezika.
No cin, i to zajednicki cin, bio je pokretna slika u izgradnji govora, pa zato želje i zapo-
vijedi služe istoj svrsi kao i “atomske” propozicije. Dosljedno, i smisao je recenica sadržan
u našim postupcima.
Suptilniju analizu od neopozitivista obavio je engleski filozof John L. Austin.
Naravno, mi ne izricemo samo tvrdnje, vec takoder zapovijedamo, molimo što, obecavamo,
opominjemo ili pitamo. Besmisleno je za takve jezicne upotrebe postaviti kriterij jesu li
istinite ili nisu. Isto tako upotreba futura stavlja logicki empirizam pred nerješivu
zagonetku. Pojedini iskaz ima razlicito znacenje vec prema prilici u kojoj je izrecen. Kad
podnarednik u skupnoj spavaonici rece regrutu »Tvoj je krevet neuredan«, tad to, naravno,
nije samo konstatacija nego i opomena i naredba da regrut uredi postelju.
Znacajno je da je pomnija lingvisticka analiza unijela opet platonske crte u ljudski
govor. Uvjerljivo je Noam Chomsky razlagao nasuprot neopozitivistima da dijete
jednostavno nije imalo prilike da iskustvom provjeri sve one iskaze koje ipak razumije i
upotrebljava. Prema tome mora tu stanovita dublja struktura biti prirodena, i Chomsky je to
tražio pomnim analizama, no cini se, da se taj semanticki problem ipak ne može riješiti
povratkom na Platona, vec je tu u igri osobita prilagodljivost jezika i osebujnost ljudske

405
mašte.
Bez obzira na te lingvisticke i psihološke probleme ostaje epistemološka situacija: ja
sam svjestan toga da mislim dok mi mišljenje drugoga ostaje skriveno u tudoj glavi. Doista,
možemo gledati u necije lice, a da i ne slutimo što covjek pred nama misli. Možda snuje da
nas ubije; necemo vidjeti njegovu nakanu nego tek nož što se diže na nas. Strašno je to
suocene, strašna nedoumica koja nas muci s našim bližnjima, tako da nikad nismo sigurni
što je istina a što laž. U toj nelagodi cesto tražimo od drugih odgovore, ali njihove rijeci
nisu tihe misli, i naša sumnja ostaje neriješena. Homo duplex — to je najgori stvor
izopacene civilizacije i politickog terora.
Neosporno, to je drama ljudske opstojnosti; medutim, kakav se problem u toj skritosti
drugoga krije? Logicki pozitivizam odgovara: nikakav! Pozitivist je izbjegao tom sukobu
žrtvujuci svoje “ja”. Nije li žrtva prevelika? I konacno, nije li to nojevska obrana pred
opasnošcu? Ako i priznamo da je tu problem, ne držimo ipak da je tu nužno “objašnjenje”,
kako su ga pružali mehanisti 18. stoljeca. Modeli ne misle, ma kako složene bili grade. Ni
najtananija fizicko – kemijska istraživanja mozga nece nam otkriti što “on misli”. Zašto?
Zato što su fizicka mjerenja vec utemeljena u vanjskom okviru, u centimetru, sekundi i
gramu. Zacijelo, nema oštre granice izmedu subjekta i objekta; nema ni dna.
Medu one neosporne istine koje je Moore istakao u obrani zdravog razbora ide i to da
je svemir postojao davno prije nego su se uopce pojavili ljudi sa svojim osebujnim mislima
i osjetilna. Oko te cinjenice šutke zaobilaze i metafizicke i pozitivisticke teorije spoznaje,
ukliještene u svoje apstraktne misli ili osjete. Ako je egzistencija ekvivalentna s
navracanjem osjetih sadržaja, besmislen je zakljucak o svijetu bez ljudi, kao i po stanku
svijeta, a ipak nas geološko, biološko i astronomsko znanje sili na tu beživotnu asimptotu.
Naš “ja” je iznikao iz svemira; ta se dualnost ne može odstraniti procišcavanjem jezika. To
je problem i fizicko – kemijski, ali i filozofski. Istraživanje fizicko – kemijskih kompleksa
dat ce valjan aspekt u životnu evoluciju; medutim, bilo bi suviše tražiti da to na kraju
“objasni” i našu svijest. Fizicko – kemijski modeli obuhvacaju one crte koje se pružaju
prema objektivnom polu naše djelatnosti, pa prema tome i ne mogu uhvatiti naš ego kako
se javlja introspekciji. Ako je tu filozofski problem, on leži u koordinaciji razlicitih
aspekata s obzirom na našu vlastitu ulogu u svijetu.
Logicki je pozitivizam rastao u vrijeme kad su svi metafizicki sistemi zalazili u
pomrcinu. Cinilo se beznadno takmiciti se s fizikom u spoznaji svijeta. Logicki pozitivizam
se prema tome i odrice da išta supstancijalno novo kaže. Što još od filozofije ostaje, to je
logika znanosti. Posao je filozofa, kako kaže Ayer na kraju citirane knjige, da analizira
logicke relacije izmedu hipoteza i definira simbole koji tu ulaze. Dakako, time se i on
nužno uklapa u znanost »i nevažno je da li ga po toj aktivnosti zovemo filozofom ili
znanstvenikom«. Nedavna nam povijest znanosti pokazuje da su bitne analize izvršili sami
fizicari, pa tako i sama filozofija, u pozitivistickom smislu, išcezava s pozornice.
Dosljedno je logicki pozitivizam došao do Wittgensteinova stajališta da je filozofija
uzrokovana zbrkom u našem jeziku. Posljednja filozofska zadaca bila bi prema tome da
»muhu oslobodi iz kutije«. Wittgenstein piše: »Filozofija je borba protiv zacaranja naše
inteligencije posredstvom jezika, protiv lažnih pojmova, stvorenih gramatickim iluzijama«.
Russell je vjerovao da se može u našem jeziku otkriti jednostavna logicka struktura. Tu
vjeru podržao je i Becki krug. Medutim, ako je Wittgenstein i bio Russellov najveci

406
pristaša, njegova posljednja filozofska istraživanja ruše citavu uciteljsku školu. Nitko medu
suvremenim filozofima nije ucinio tako radikalan preokret kako negdašnji cambridgeski
dak, zabacivši obje Russellove pretpostavke da je glavna funkcija jezika u konstataciji
cinjenica, te da jezik ima jednostavnu i cvrstu logicku strukturu. To shvacanje Wittgenstein
zove “praznovjerjem”. On i Russell bili su “zacarani” jednom preduhitrenom idejom tako
da nisu vidjeli kako je složen, raznolik i protuslovan naš jezik. Logicki atomizam nije bio
nešto što se krije ispod zbrkanog ruha, to je bila iluzija.
Možda je pretjerano reci da Wittgensteinova analiza znaci opijelo logickom poziti-
vizmu, ali svakako je potresla suvremenu filozofiju u temeljima. Ako bi istraživanje jezika
i odstranilo stare filozofske probleme, ne bi ni iznijelo nove, unatoc Austinovim istancanim
distinkcijama; ne bi iznijelo zato što sam jezik, bez zbiljske cjeline, nije dovoljan.
Zavukavši se u lingvisticke dubine, logicki je pozitivizam izgubio kontakt sa stvarnom
funkcijom jezika, a to objašnjava zašto je bio donekle plodan u matematici, a tako jalov u
drugim znanostima.
Izgubivši covjekov “ja” u teoriji spoznaje, suvremenije engleska filozofija i prestala
biti historijski subjekt. Warnock se tješi da to filozofija nikada nije ni bila. Medutim,
premda je Platonov upliv bio neznatan na politicke dogadaje u staroj Ateni, ipak su njegove
misli ušle u ideologije koje su tisucljecima kretale ljudski duh. Ucinak je velikih državnika
bio jak, ali obicno kratak i raspršen u kaosu dogadaja, dok znanstvena otkrica i filozofski
pogledi djeluju orijentirajuci, pa njihov totalan zamah može postati “ruka sudbine”, osobito
u današnjoj situaciji gdje je politicka sila na bespucu.

18.7. Tvorba iz elementarnih iskaza – simbolicka ili matematicka logika

Bertrand Russell pošao je od pretpostavke da ima ocitih, empirijskih iskaza koje je


nazvao atomima, od kojih se mogu sastaviti drugi iskazi ili molekule, i to logickom
tvorbom. Istinitost takvih složenih iskaza razabra se iz istinitosti atoma i tocne logicke
uporabe. Taj njegov nazor jako je utjecao na razvoj simbolicke ili matematicke logika
Moderna simbolicka logika više pažnje posvecuje na veze izmedu iskaza kojih
valjanost mora biti dana iskustvom i u tome jako oponaša matematicare koji, polazeci od
aksioma, konstruiraju nove istine. Polazeci od stajališta da se naš jezik može svesti na
jednostavnu logicku strukturu, neopozitvisticki krug (osobito Carnap, von Neurath,
Schlick, Reichenbach) pokušavao je izgraditi takav univerzalni govor u kojem bi rijeci bile
zamijenjene varijablama x, y,…i funkcionalnim predikatima F, G,… kao u matematici, a
ostale bi samo ostale logicke konstante kao »svi«, »neki«, »ako«, »ili«, »i«, »ne«,
»ako…tad…« koje odreduju valjanost izvoda. Pa Carnap navodi kako se karakterizira
odredeni jezik tako što se mora nužno dati njegov rjecnik i sintaksa, tj. rijeci koje dolaze i
pravila prema kojima recenice mogu biti izgradene iz tih rijeci i prema kojima takve
recenice mogu biti transformirane u druge. Posao je logicara, po njegovom mišljenju, da
otkriju sintaksu našeg jezika, a kada je ta odredena, treba da se doda samo rjecnik i
dobivamo potpuni govor.
Logicki empirizam je od Russella i Wittgensteina polazio od takozvanih elementarnih
iskaza koji izražavaju nešto neposredno dano ili jedno opažanje, a ne mogu se rastaviti na
još elementarnije iskaze. Iz takvih iskaza grade se dalje logickim operacijama složeniji
iskazi.

407
Iz elementarnih iskaza mogu su graditi svi drugi iskazi. Tri logicne tvorbe su osobito
važne: negacija, disjunkcija i konjunkcija. Oznacimo li neki iskaz sa p , tad se proturjecni
iskaz oznacava sa ? p .
p Metla je u kutu.
? p Metla nije u kutu.

U obicnom se govoru disjunktivni znak ili rabi u jacem i slabijem znacenju. Kad
kažemo da je list suh ili mokar, mislimo da je samo jedno istinito. Naprotiv, kad kažemo
»Bjegunac je malen ili okno zatvora je veliko«, može i prvo i drugo biti istinito. U logici se
obicno rabi znak ili u tom slabijem znacenju. Disjunkcija dvaju iskaza p i q , uobicajeno
se oznacava sa p V q , a kao primjer možemo navesti:

p V q Metla je u kutu ili Šešir je u ormaru.

I konacno se konjunkcija dvaju iskaza oznacuje sa p . q, a kao jednostavan primjer


navodimo sastavljanje dvaju iskaza:

p?q Metla je u kutu i Šešir je u ormaru.

Istinitost tako složenih iskaza vidi se odmah iz istinitosti i pogrešnosti prvobitnih ili
jednostavnih iskaza. Ako je p istinit iskaz, tad je negacija tog iskaza neistinita.
Disjunkcija je istinita ako je jedan od iskaza istinit; a pri konjunkciji moraju oba
jednostavna iskaza biti istinita da sastavljena recenica bude istinita. To se može tabelarno
prikazati na sljedeci nacin, pri cemu u okomitom redu oznacavam sa I ili L istinitost ili
lažnost nekog iskaza ili složenice.

negacija disjunkcija konjunkcija


p ¬p p q p? q p q p? q
I L I I I I I I
L I I L I I L L
L I I L I L
L L L L L L

U svakidašnjem životu i znanosti važna su zakljucivanja tipa: ako p tad q , što se u


logici zove kauzalna implikacija. Kauzalna implikacija ako-tad odredena je tako da je
složeni iskaz istinit ako su prvi i drugi iskaz istiniti, ali takoder istinit ako je prvi lažan a
drugi lažan ili istinit. Npr.
Ako »Kiša pada« , tad »Blato je«.
Ako kiša ne pada, tada može biti blato, ali ne mora biti. Kauzalna se implikacija
oznacava strelicom:
p ? q
Kauzalan veza samo je onda neistinita ako prvi iskaz stoji, a drugi ne stoji.
Primjer: Ako pada kiša, tad polje je mokro. Implikacija ili druga recenica (polje je
mokro) mora samo onda biti istinita ako je prva recenica (pada kiša) istinita; inace (ako
kiša ne pada) može biti istinita i lažna. Pokažimo to preko tabele:

408
kauzalna veza
p q p? q
------------------------------
I I I
I L L
L I I
L L I

Vidi se odatle da je implikacija ekvivalentna s disjunkcijom: Ne pada kiša ili polje je


mokro. Ova je disjunkcija samo onda laž ako su oba iskaza lažna, tj. kiša pada i polje nije
mokro. Simbolicki se ta ekvivalentnost piše :
p? q ? ? p ? q
Prema tome, tako važna veza, karakteristicna za izražavanje uzroka i posljedice, nije
nezavisna i može se logicki svesti na prve definirane forme.
S obzirom na vrijednosti istinitosti može se disjunkcija svesti na konjunkciju i
negaciju. Ilustrirajmo to na primjeru. Neka je kažnjenik pobjegao iz celije koja ima jedno
okno. Inspektor može u toj situaciji objasniti :
Kažnjenik je malen ili Okno je veliko.
Ovako ce sastavljeni iskaz biti istinit ako je prvi ili drugi iskaz istinit, ili jedan i drugi,
dakako. Sastavljeni je iskaz samo onda laž ako su oba suda lažna, tj. kažnjenik nije malen i
okno nije veliko. Odatle se odmah vidi da je gornji sastavljeni iskaz ekvivalentan s
iskazom:

Nije slucaj da ( Kažnjenik nije malen i Okno nije veliko ).


Jer, kada bi to bio slucaj, kažnjenik ne bi pobjegao. Ako prvi sud oznacimo s p a
drugi s q , onda tu ekvivalentnost možemo pisati u formi:
p? q ? ? ? ? p ?? q?.
Lako se to može provjeriti s pomocu istinosne tablice.
Buduci da smo onako važnu kauzalnu vezu ako . . . tad sveli na disjunkciju, a
disjunkciju opet dalje na konjunkciju i negaciju, a to se može proširiti na druge govorne
izraze, moglo se zakljuciti da se cijela logika iskaza može svesti na konjunkciju i negaciju
kao temeljne logicke operacije. Taj je rezultat bio svakako fascinantan i jako je utjecao na
razvoj matematicke logike.
No važno je napomenuti da je to postignuto s polazišta da se svaki iskaz karakterizira
time da je istinit ili lažan. Kad se govor sastavljen od iskaza analizira prema tablicama
istinosnih vrijednosti, tad se doista dolazi do takvog pojednostavljenja. Sporno je, medutim,
je li to dovoljan ili pravi kriterij za ekvivalentnost, npr. izmedu kauzalne veze i disjunkcije.
I, naposljetku, kad uskliknemo na šetnji po livadi ''Mak je crven'', ne bismo li bili zbunjeni
da nas tko upita je li to istina.. I kako bismo to uopce ustanovili? Naši iskazi nešto znace
samo u kontekstu ili u situacijama u kojima su izreceni. Prema tome bilo bi i besmisleno
pitati za pojedini iskaz je li istinit ili lažan. Pitanje istine postavlja se u složenijem odnosu,
kako cemo još kasnije razmatrati.
Kao što se vidi, u matematickoj su logici logicki znaci odredeni dvjema vrijednostima
(istinito i lažno), a time se ta logika poklapa s Booleovom algebrom. Zacijelo, tako je
odredenje logickih znakova samovoljno i ne pruža sve bogatstvo ljudskog govora. Pitanje
je da li išta dodajemo kakvom iskazu tvrdeci da je istinit ili lažan. Kad na šetnji uskliknem
»taj je cvijet crven«, zacudio bih se da me tko upita jeli to istina. Moj bi usklik mogao biti i
samo »oh, crven cvijet« pri cemu bih mislio isto, ali to tad za logicara više ne bi
predstavljao smislen iskaz. Karakteriziranje iskaza s istinito ili lažno sadrži jednu
ontologiju, pretpostavku o nezavisnom svijetu sa smisleno odredivim osobinama. Sporno je

409
može li se postici cisto formalna logika bez veze s ljudskim postupcima i stvarnim
prilikama.
Uzastopnom primjenom negacije, disjunkcije i konjunkcije mogu se sagraditi vrlo
složene izjave; i obrnuto, takvim se logickim operacijama mogu rastaviti složeni iskazi u
jednostavne iskaze, i to po Wittgensteinovu mišljenju, na jednoznacan nacin.
Pošto se cijeli govor sveo na takve logicke tvorbe, Ludwig Wittgenstein je u
Filozofsko – logickom traktatu ustvrdio:

5.01 Elementarni iskazi su istinosni argumenti iskaza.


5. Iskaz je funkcija istinitosti elementarnih iskaza.

Prema tome je sve, cistim logickim postupkom, svedeno na elementarne iskaze koji
pak korespondiraju odredenim stanjima stvari. Kako su ta stanja stvari i korespodentni
elementarni iskazi samostalni i nezavisni, poznajemo svijet samo onda ako poznajemo sve
elemente iskaze. I time Tractatus logico – philosophicus dolazi do zamašnog, ali i kobnog
zakljucka:

4.26 Navod svih istinitih elemenata iskaza opisuje svijet potpuno. Svijet je potpuno
opisan navodom svih elementarnih iskaza plus navodom koji su od njih istiniti a koji lažni.

To je suprotno znanstvenom istraživanju koje u obilju pojava ili cinjenica otkriva


zakone. Nedostatnost ili granice matematicke logike vide se najbolje kad se razmatraju
stanovite ekvivalentnosti. Uzmimo tako jednostavan ali opcenit iskaz:
Gavran je crn.
Oznacimo li gavrane s A, a crno sa B, tad možemo to, da je svaki clan skupa koji je
gavran bez iznimke crn, iskazati implikacijom:
A ? B.
Prema prijašnjem nalazu može se implikacija svesti na disjunkciju:
A ? B ? ? A ? B.
U disjukciji može se redoslijed promijeniti, dakle imamo
B? ? A
što možemo opet vratiti na implikaciju
? B ? ? A.
Ili rijecima:
ne – crno nije gavran.

To je ocito takoder istina, ali problem nastaje kad logiku povežemo s iskustvom. Umjesto
da gledamo jesu li redom gavranovi crni, mogli bismo za potvrdu ili konfirmaciju uzeti bilo
što ne – crno, npr. crvenu zastavu. Hocemo li doista prihvatiti da je opažanje crvene
zastave, bijelog snijega ili žute mrkve ekvivalentno s opažanjem da je neki gavran crn?
Takva logicka ekvivalentnost vodi nas do konflikta sa svakidašnjim smislom ili provjerom
kojeg iskaza. Tu nam se ponovo javlja sumnja u polazište da svaki iskaz oznacimo kao
istinit ili lažan, tj. da pretpostavimo ontološki realizam.
Wittgenstein sâm kaže koliko je bio opcinjen Russellovim rastavljanjem tako prividno
jednostavnih iskaza kao što je 'Autor Waverleya je Škot'. Medutim je russella mnogo više
mucio problem takvih iskaza kao 'Kralj Francuske je celav', gdje gramatickom subjektu

410
ništa ne odgovara u zbilju; jer, kao što znamo Francuska je republika. Russell ponajprije
kaže, a s time cemo se složiti, da je taj gornji iskaz smislen, tj. svatko od nas razumije što
znaci, prvo, kad se kaže kralj kave zemlje, a zatim tom subjektu pripiše celavost. No svatko
ce biti osupnut kad ga upitamo je li taj iskaz istinit ili lažan.
Razmotrimo još neke druge primjere. Kad bi svog znanca upitao što misli je li istina ili
laž da su Bušmani na Grenlandu ljudožderi, on bi me odmah prekinuo, stani, na Grenlandu
nema Bušmana; hoceš li me pitati o Bušmanima u Africi? Vidi se da je on tocno razumio
moje pitanje, ali ga smatra neumjesnim. Ili drugi primjer: Kaži mi je li istina ili laž da je
bijela vrana slijepa? Pazi, odgovorio bi mi, nije mi poznato da bi bilo bijelih vrana. Ili
dalje: Je li istina da je Cezar suprug glumice B.B.? Pazi, odgovorio bi mi, Cezar je živio
mnogo prije, itd. Iz takvih se primjera vidi da razumijemo takve iskaze ili pitanja, premda
je nešto u njima krivo, naime logicki subjekt ne postoji realno ili ne postoji u sadašnjoj
mogucoj vezi. Bilo je nekoc kraljeva francuskih, i bilo ih je celavih, i jamacno je tko tada
mogao konstatirati 'Kralj Francuske je celav', i to je tada bila istina. Zacijelo, bilo je više
francuskih kraljeva koji nisu bili celavi, i u njihovo bi doba takva izjava bila laž, nehoticna
(iz nepoznavanja) ili hotomicna (kleveta). Danas nema više kraljeva u Francuskoj, i svaka
takva izjava kakav je kralj , što radi, ne odnosi se ni na što.
Prema Russellu postoji bitna razlika izmedu takvih iskaza kao što je 'Shaw je bradat' i
'Francuski kralj je bradat'. Obje recenice imaju svoj gramaticki subjekt, prva Shaw, druga
francuski kralj, ali, dok prva ima i logicki subjekt, druga nema valjani logicki subjekt.
Kako je Russell došao do tog kobnog razlikovanja? Zacijelo, bio je tu opcinjen ulogom
koju vlastita imena imaju u svakidašnjom govoru. Kad kažemo Brigitte Bardot, svatko od
kino gledalaca ima pred ocima doticnu francusku glumicu. Imenu odgovara konkretna,
istovjetna osoba. Isto tako kad kažemo vrh Himalaja, svatko od nas zna koji konkretni
predmet mislimo. Taj jednostavni odnos, koji svakako dolazi u obicnom govoru, Russell je
poopcio u jedinu mogucu logicku vezu izmedu imenice (ili zamjenice) i stvari, a to je
takoder mladi Wittgenstein nekriticki preuzeo od svog kembrickog ucitelja. Prema tome i
mora Russell (i svi njegovi daljnji sljedbenici) postaviti prvo pitanje postojanja, ima li ili
nema, i te se onda u logici posebnim znakom egzistencije iskazuje.
No ostaje pitanje: Zašto bi recenica 'Francuski kralj je celav' imala danas drugi logicki
karakter nego prije revolucije? Razlika izmedu gramatickog i valjanog logickog subjekta je
cisto umjetna. Nije »defekt« u samom subjektu, nego u cijeloj recenici. Citava recenica
iskazuje nešto o osobi koja ne postoji. Ona je doduše, bila vrlo umjesna u doba Ljudevita
XVI, ali danas ne pogada ništa. kao što ce stariji Wittgenstein uvidjeti, treba da razmotrimo
u kakvoj prilici ili u kakvim okolnostima rabimo pojedini izraz ili recenicu. Russell je upao
u zabunu kad je tu upotrebu ispustio iz vida.
Što je nadalje s temeljnom karakteristikom logickih iskaza da su istiniti ili lažni?465
Kad šecem livadom pa uskliknem 'mak je crven', jako cu se zacuditi ako me tko kasnije
upita je li to istina. Dalje mogu nadovezati: njegove latice lepršaju na vjetru. I opet bi se
zgranuo da me tko prekine: je li to istina? Ukoliko bih to pitanje shvatio ozbiljno, vratio bih
se sa znancem natrag da zajedno pogledamo, ali u meduvremenu je netko mogao makov
cvijet otkinuti. Bi li to promijenilo moj prvobitni iskaz? Bi, po logickom pozitivizmu, jer se
to ne da više javno, od više osoba, verificirati. No to bi znacilo da bi naši iskazi tek

465 Kurt Gödel ne želi oznaciti sud kao netocan, nego radije kaže da se ne može dokazati.

411
naknadno dobivali svoje puno znacenje, što je ocita besmislica. Isto je tako besmisleno
kazati da je ono što sam ja onda kazao gledajuci bila nesumnjiva istina; jer time ništa ne
dodajem svojoj izjavi, jedino mogu pobuditi kakvu sumnju. Obicno pitamo je li nešto
istinito ako nismo u to uvjereni pa tražimo daljnju evidenciju. Zacijelo, filozof može reci da
je on koji sumnja u sve; prema tome za svaki se iskaz u prvom redu mora reci da li je istinit
ili lažan. Takva pozicija nije samo strana obicnom govoru, nego se niti ne javlja u
znanstvenom istraživanju, a još manje u umjetnickom djelu. Hoce li tko pitati je li istina da
je Margareta zavoljela Fausta?
Kad istražujemo zašto nije moderna logika, suprotno ocekivanjima Russella i mladog
Wittgensteina, ucinila nikakvo supstancijalno otkrice, osim što je vrlo profinila svoj stav,
onda se izvor može naci baš u tom konstruktivizmu i razlaganju na istinosne i lažne
argumente, kao što je poduzeo Tractatus logico – philosophicus.

18.8. Boltzmannova teorija odraza

Razdvajanje na stvar i njezina sliku izlazi iz našega iskustva s makroskopskim pred-


metima oko nas; no prožima li ono svu spoznaju? Što znaci uopce znanstvena teorija?
U toj dilemi izgradio je Boltzmann konzekventno tradicionalno stajalište. Kineticka
teorija topline bila je veliki, posljednji trijumf klasicne mehanike i taj ga je uspjeh
utvrdio u materijalistickim koncepcijama. Sklonost analizi i sintezi, s kojom je prišao
termodinamici, vodila ga je i do najzakucastijih pitanja i on vrlo živo slika kako se
filozofija svuda zaplece u protuslovlju, nemocna da nade izlaz iz problematike koju je sa-
ma sebi postavila.
»Najobicnije stvari su filozofiji izvor nerješivih zagonetki. Da objasni naša opažanja,
ona konstruira pojam materije, a tad je pronade potpuno nesposobnom da ima opažanja, cak
da u jednom duhu proizvede opažanja. S beskrajnim oštroumljem konstruira pojam
prostora ili vremena, a tad nade da ja apsolutno nemoguce da se u ovom prostoru nalaze
stvari, da se u ovom vremenu odvijaju procesi. Filozofija nalazi neprekoracive teškoce u
odnosu uzroka i ucinka, tijela i duše, u mogucnosti svijesti, ukratko – u svem i svakom.
Da, na kraju pronalazi da je potpuno neobjašnjivo i vidi protuslovlje u samome sebi da
nešto uopce postoji, daje nešto nastalo i da se može promijeniti.«466
Boltzmann vidi i rješenje tih protuslovlja. Pored mehanike, na njega je silno utjecala i
Darwinova knjiga o podrijetlu vrsta. Ideja evolucije nije mu suprotna mehanici; naprotiv, u
njemu se to sjedinjuje u materijalisticki pogled na fizicke, biološke i psihološke pojave.
»Prema mojem mišljenju treba da se citav tijek filozofiji ocekuje od Darwinova uce-
nja. Tako dugo dok se vjeruje u poseban duh, koji je u stanju da bez mehanickih sredstava
spoznaje objekte; tako dugo dok se vjeruje u posebnu volju, koja je opet sposobna bez
mehanickih sredstava da hoce stoje za nas probitacno, tako dugo ne mogu se objasniti
najjednostavnije psihološke pojave. Tek kad se uvidi da duh i volja nisu nešto izvan tijela,
nego da su komplicirana djelovanja cestica materije, cija djelotvornost biva razvojem sve
savršenija, tek kad se uvidi da su predodžbe, volja, i samosvijest samo najviši stupnjevi
razvitka onih fizicko-kemijskih sila materije, koje su isprva mjehurice protoplazme
osposobile, da potraže takva podrucja koja su za njih povoljna, a da se uklone onima
koja su njima nepovoljna, tek tada biva nam u psihologiji sve jasno.«467

466 »Boltzmannova teorija odraza«, str. 69. iz knjige I. Supeka »Filozofija, znanost i hipoteza«, Školska
knjiga Zagreba, 1995.
467 Ibid.str. 69-70

412
Evolucionist spoznaje i funkciju znanstvene teorije, i na tome treba da se zadržimo
prije nego što podemo za posljednjim konzekvencijama njegove mehanike. Boltzmann
smatra da se u ljudskom rodu, iskustvom mnogobrojnih generacija, pomalo stvarala slika
svijeta u kojem živimo, a znanost tu sliku ili odraz dalje usavršava. Medutim, samim
usavršavanjem teorije i radom u njezinoj izgradnji lako se dolazi do uvjerenja da se za-
pravo teorija razvija po svojoj unutrašnjoj zakonitosti, bez veze sa stvarnošcu. Boltzmann
upozorava na opasnost takva gledišta, kojemu osobito naginju matematicari, zaokupljeni
cisto formalnom stranom našeg mišljenja.

»Okrstio sam teoriju cisto duhovnom, unutarnjom paslikom, a vidjeli smo do


kojeg je usavršenja sposobna. Zar onda nije cudo što se pri stalnom produbljenju u
teoriju shvatila slika za ono što zapravo postoji? Tako se može dogoditi i
matematicaru, koji se stalno bavi svojim formulama i zaslijepljen je njihovim
unutarnjim savršenstvom, da njihove uzajamne odnose uzme za jedinu pravu realnost
i tako se okrene od realnog svijeta.«468
Jedan je od osnovnih problema filozofije bila apriorna valjanost stanovitih naših su-
dova. Cesto znamo da je nešto ispravno ili pogrešno, a da se ne moramo o tome
osvjedociti iskustvom. Takvi su mnogi zakljucci u matematici, no i u svakidašnjem
umovanju. U našem je mišljenju sadržana logicka struktura koja nas osposobljava da
nademo ispravne zakljucke. Ta zakonitost našeg mišljenja bila je izvor za cisto idealisticku
teoriju spoznaje, a cinila je i osnovu Kantova ucenja o kategorijama i sistemskim sudovima
a priori. Boltzmann i tom problemu prilazi sa stanovišta evolucijske selekcije.
»Kako stoji sad s onim što se u logici zovu zakoni mišljenja? Evo, ovi zakoni nece
biti u smislu Darwinovu ništa drugo nego naslijedeni obicaji mišljenja. Ljudi su se po-
malo navikli da rijeci, kojima se sporazumijevaju, tako utvrde i vežu da su time
osposobljeni da svaki put na željeni nacin zahvate u svijet pojava. Ti zahvati bivaju
unaprijedeni ocuvanjem i svrhovitim sredivanjem slika sjecanja, pa ucenjem i uvjež-
bavanjem govoru, a to je unapredenje kriterij istine.
Zakoni mišljenja mogu se okrstiti apriornima, jer su prirodeni individuumu
mnogotisucnim iskustvom vrste. Ipak, cini mi se daje to Kantova logicka burgija što
odatle zakljucuje na nepogrešivost u svim slucajevima.
Prema Darwinovoj teoriji to je potpuno objašnjivo. Samo ono što je bilo sigurno,
naslijedilo se. Što je bilo neispravno, bilo je odbaceno. Tako su poprimili zakoni mi-
šljenja takav privid nepogrešivosti da se štoviše i samo iskustvo htjelo postaviti pred
njihov sud. Buduci da su bili nazvani apriornima, zakljucilo se da je sve apriorno
nepogrešivo i savršeno. Isto se tako prije pretpostavljalo da su naše uho i oko takoder
apsolutno savršeni, jer su se zaista razvili do zacudnog savršenstva. Danas se zna da
je to zabluda.
Isto tako bih osporio da su naši zakoni mišljenja apsolutno savršeni... Oni se ne ponašaju
drukcije nego sve druge naslijedene navike. Prema tome ne može biti; naša zadaca da
cinjenice citiramo pred sudom naših zakona mišljenja, nego da naše misli, predodžbe i
pojmove prilagodimo stvarnosti.«469
Dosljedni mislilac ide korak dalje od Darwina pa traži most izmedu neživoga i živoga. S
dubokom intuicijom Boltzmann postavlja hipotezu koja umnogome prethodi današnjim
teorijama o postanku života, a osobito je zanimljivo da pretkazuje nacin umožavanja prabica.
On se ne zaustavlja na tome da postavlja most izmedu neživoga i živoga, nego pokušava
objasnili i postanak prvih psihickih pojava 17 prijemljivosti vanjskih utisaka.

468 Ibid. str. 70.


469 Ibid.str. 70.

413
Ako nam se umnogome Boltzmann cini modernim, njegovi posljednji zakljucci, u
kojima evolucija biva podvrgnuta mehanickim zakonima, vode do velikih teškoca. Becki
materijalist do kraja je vjerovao u princip kauzalnosti, kako ga je postavila klasicna
mehanika, i taj princip dominira i nad citavim razvojem živog svijeta. Boltzmann uvida
koje to posljedice ima za ljudske postupke, ali se on tim teškim zakljuccima ne uklanja,
nego ih izrice u svoj oštrini.

»Unutarnja veza psihickog i fizickog dana nam je konacno i iskustvom. Vrlo je vjero-
jatno da svakom psihickom procesu odgovara u mozgu neki materijalni proces, a svi ti
procesi u mozgu pravi su materijalni procesi koji se mogu prikazati istim slikama i
zakonima kao procesi u neživoj prirodi. Ali tad bi morali iz prikaza procesa u mozgu biti
pretkazani i svi psihicki procesi. Morali bi, dakle, svi psihicki procesi biti pretkazani iz
slika, koje služe za prikaz nežive prirode, bez promjene zakona koji vrijedi u neživoj
prirodi.«470
Time je izbrisana autonomija psihickih pojava; svi su psihicki procesi determinirani
onim istim zakonima koji vrijede za neživi kozmos. Boltzmann nije vidio mogucnost da, se
ukloni tom zakljucku. Silno je vjerojatno, tvrdi on, a i ostaje pritom, da svakom psihickom
procesu odgovara u mozgu neki materijalni proces. No, ako ti materijalni procesi cine
jedan strogo determiniran lanac u prirodnoj cjelini, tad psihicke pojave ne mogu biti više
od pratece sjene. U posljednjoj bi instanciji i postupci ljudi bili odredeni mehanikom atoma.
Danas možemo mnogo lakše izbjeci mucnom zakljucku, u koji su padali nemilosrdno
mehanicki materijalisti, medu kojima je Boltzmann bio jedan od najvecih umova. Modema
je fizika napustila determiniranost, a time su otvoreni slobodniji prilazi tom osnovnom
odnosu fizickog i psihickog. Boltzmannov duh bio je žrtva mehanike koja ga je vodila do
najviših vrhunaca, ali i mracila mu vidike. On nije našao odgovor na problem koji gaje
najviše mucio i njegove, cesto i duboke misli o etici, tek su ocaj usamljenika. Polazeci od
mehanike, veliki se znanstvenik mucio da nade smisao i srecu u jednom praznom,
mehanickom svijetu, i njegova razmišljanja otkrivaju i stranputicu koja ga je odvukla u
koban završetak.
»Navikli smo da sve taksiramo prema vrijednostima. Prema tome da li nešto životne
uvjete unapreduje ili koci, vrijedno je ili bezvrijedno. To nam postaje tako obicaj, te
vjerujemo da se moramo zapitati ima li život vrijednost. To je potpuno besmisleno
pitanje... Što nam se ono namece, lako možemo objasniti prema Darwinovoj teoriji. To je
misaona navika koja nadilazi cilj.
Mi vjerujemo da bismo, kad bi naši duševni procesi bili iscrpno prikazani slikama
materijalnih procesa u mozgu, bili isto tako mrtvi i pasivni kao strojevi. To je ocit razlog
zašto se ovo shvacanje cini mnogima pusto i beznadno. Ipak, ja vjerujem, to je
neopravdano; jer se upravo postanak žestokih cuvstava boli i strasti objašnjava iz
Darwinove teorije, jer su ona potrebna da se postigne nužna energija reakcije koja je
potrebna za održanje vrste.
Objašnjenje cudesne ljepote cvijeta, bogatstvo oblika u svijetu insekata, svrhovitost u
gradnji organa ljudskog i životinjskog tijela, to sve biva time domena mehanike. Mi
shvacamo daje za našu vrst bilo korisno i važno da su nas odredeni culni osjeti dragali, a
drugi odbijali; mi vidimo kako je bilo od prednosti da u našem duhu konstruiramo što
tocnije slike okoline i da strogo uocimo kao istinu ono što se slaže sa iskustvom, a kao
krivo ono što se ne slaže. Dakle, možemo isto tako mehanicki objasniti postanak pojma
ljepote kao i istine.«471

470 Ibid. str. 71.


471 Ibid. str. 71-72.

414
Tradicionalno je stanovište realizma vrlo pregnantno izrazio Heinrich Hertz smatra-
juci za ideal ili cilj fizike da postavi diferencijalne jednadžbe koje su matematicki model
gibanja kozmosa. Bitna je tu pretpostavka da postoji priroda ili materija sa svojim
inherentnim svojstvima i zakonima koji su utvrdivi i neovisno o ljudskom suucinku ili
motrenju. Realnim fizickim velicinama Q1 , Q2 ... odgovarale bi u matematickom modelu
varijable i funkcije, a realni bi zakon bio izražen diferencijalnom jednadžbom tih funkcija
preko uzetih varijabli (u pravilu koordinata prostora i vremena). Samo se po sebi razumije
da taj matematicki model nije priroda, ali je bilo Hertzovo uvjerenje da takvi matematicki
modeli tocno odrazuju gibanje kozmosa. Može se u principu za svaku tocku koordinatnog
sistema proracunati kolika ce biti funkcija u dani trenutak, a to se onda može usporediti s
mjerenom fizickom velicinom u realnom prostoru i vremenu. Fizika bi, prema Hertzu,
ispunila svoju zadacu kad bi otkrila ili postavila potpuni sistem diferencijalnih jednadžbi
koji bi sasvim obuhvatio gibanje ili mijenjanje kozmosa. Pritom je uvijek bio
pretpostavljen determinizam. Kao što je Laplace rekao, matematicki bi genij u svojem
modelu vidio svu prošlost i buducnost svemira.
Hertzov model ili Boltzmannov odraz preuzeo je mladi Ludwig Wittgenstein u svo-
jem poznatom Filozofsko-logickom traktatu, koji je postao gotovo testament
neopozitivizma. Doduše, Wittgenstein izravno citira Hertza, ali je njegovo shvacanje misli
kao slike stanja stvari (Sachverhalte) bliže Boltzmannu, koga je jamacno poznavao. Para-
doks je da je Vladimir Iljic Lenjin takoder bio inspiriran Boltzmannovim shvacanjima u
borbi protiv Machovih sljedbenika. U polemikama izmedu pristaša dijalektickog mate-
rijalizma i neopozitivista nije se uvidjelo da obje suprotstavljene strane imaju isto polazište
u Hertzu i Boltzmannu; jedni i drugi uzimaju za kriterij istinitosti misli nešto objektivno lii
opce utvrdivo, materiju ili osjete. No, cim se misao tako odvoji od onoga cinjenicnog, kako
se može ustanovili podudarnost? Tu teškocu tradicionalne ontologije nisu uklonili ni
materijalizam ni logicki empirizam. Svakako Boltzmannova epistemologija leži ispod
razine Boškoviceve Teorije koja je ono aktualno proširila potencijalnim i lako pripremila
pojmovni preobražaj moderne teorije polja.
Tradicionalno realisticko stanovište nastavio je danas niz ucenjaka koji nemaju ništa
zajednicko bilo s kakvom ideologijom. U zapadnoeuropskoj filozofiji teorija se odraza
naziva korespondentnom teorijom istine u strogoj verziji. Osnovna je pretpostavka uvijek
ista; realnost sa svojim imanentnim svojstvima, zakonima, neovisnim o našem postojanju i
spoznaji, cilj je znanstvenog istraživanja. Univerzalnost i konvergentnost ljudske spoznaje tu
je odredena samopostojecom realnošcu. Ta se realnost može shvatiti kao materija ili
duh; ukoliko se zastupa dosljedno monisticko stanovište, prilicno je sporedno kako se taj
bitak okrsti.

18.9. Hume i kauzalnost

Politicke prilike nisu u 18. stoljecu na Otoku bile tako zaoštrene kao na Kontinentu, a
ni britanski duh nisu potisnuli tako teški filozofski sistemi kao što su bili Descartesov,
Spinozin ili Leibnizov. Umjesto oštrih klasnih sukoba sve se više razvija kolaboracija
izmedu engleske aristokracije i gradanstva, osobito u osvajanju kolonija. Dok se u Fran-
cuskoj društvena opozicija zanosila materijalistickim nazorima, engleski je liberalizam
naginjao blažim kritikama starih metafizika koje ionako nisu na Otoku uhvatile tako
jako korijenje. Prakticni britanski duh nije dopustio da mu mutna filozofska gledišta
ometu put u kolonijalni imperij, i empiricizam, koji se tu javlja sa Lockeom,472 najbolji je

472 J. Locke, An Essay Concerning Human Understanding, London 1690.

415
odraz tih tendencija. Polazeci od svakidašnjeg uvjerenja da postoji supstancijalan nosilac
naših osjeta (ta knjiga postoji na stolu kad zatvorim oci), on kaže da je to a something he
knew what (nešto o cemu on zna što je). Lockeova je filozofija vrlo širokogrudna; ona
ostavlja fizici svijet kojemu je Newton postavio zakone; isto tako ne želi srušiti
Descartesov dokaz o egzistenciji Boga, a takoder novim hedonistickim raspoloženjima
ostavlja slobodan zamah.
Ako je Locke svojom pomirljivošcu i eklekticizmom i našao najveci odjek medu
suvremenicima, vrhunac britanskog empirizma predstavlja Škot David Hume (1711-
1776), a možda i stvaralacki kraj. Za razliku od svojeg ucitelja, Hume je konzistentan i
njegovi zakljucci nisu filozofiji ostavili ništa drugo osim skepse, pa ako ih je i bilo teško
pobijati, nisu nikud dalje vodili.473 I sam Hume ne vidi u filozofiji mnogo više od
razbibrige, kojoj su skloni refleksivni temperamenti. Ako bismo napustili te spekulacije,
kaže, »osjecam da bih izgubio nešto od veselja; a to je izvor moje filozofije.«
Kao i Locke, tako i Hume polazi od empirijskog stajališta da se spoznaja temelji na
impresijama osjetila, ali završava u paradoksalnoj tvrdnji da se iz njih ništa ne može
izvesti. Predaleko bi nas vodilo u historiju filozofije kad bismo potanje analizirali njegovu
teoriju, danas vec zastarjelu, nego cemo radije pokušati da iz njegovih misli izvadimo živu
jezgru. Hume ponajprije obrazlaže kako se nicim ne može dokazati da mi kao subjekt
postojimo. »Kad god udem najintimnije u ono što zovem ja, uvijek se sudaram na
pojedinacne percepcije, i nikada ne mogu ništa zamijetiti osim percepcija.« Pošto se ja
razmrvio u klupko osjeta, Hume se obara i na predodžbu vanjskog svijeta kojoj je temeljni
kamen vjera u kauzalnost. Odakle znamo da je jedan dogadaj uzrok drugome? Što nas
upucuje da postavljamo veze izmedu objekata? Hume odgovara da za to nema nikakva
objektivnog razloga. Mi opažamo tek jedan i drugi dogadaj, ali ne opažamo neku kauzalnu
prisilu izmedu njih. No, ako se stalno drugi dogadaj javi nakon prvoga, pocinjemo ga
išcekivati. Opetovanje stvara u nama naviku. Hume nam hoce urezati u pamet:
- da nam jednostavno gledanje dvaju objekata ili akcija ne pruža nikakve ideje o sili
ili vezi izmedu njih,
- da ta ideja izvire iz opetovanja njihova sjedinjavanja,
- da opetovanje ne otkriva niti ne uzrokuje ništa u objektima, vec da ostavlja jedino utisak
u duhu, i
- da je to navika u našem duhu, što zovemo sila ili nužda, a nije nešto opaženo u
vanjskim tijelima.
Prema Humeu, dogadaji nemaju medu sobom veze, tek ako se njihov slijed cesto
opetuje, mi se naviknemo da ih povežemo. »Objekti nemaju izmedu sebe veza koje bi se
mogle otkriti; ni iz kog drugog principa nego iz obicaja, koji vlada imaginacijom, možemo
povuci zakljucak iz jedne pojave na drugu...«
Time što je smrvio veze izmedu objekata ili dogadaja, Hume je konzekventno uzdr-
mao postojanje vanjske stvarnosti. Jedino dano jesu impresije koje ostavljaju u nama
ideje, više ili manje paslike impresija. Kao što je zanijekao veze izmedu objekata, tako je
Hume bio sklon da se odrekne svih ideja kojima nisu odgovarali konkretni osjeti, i u tom je
produžio staro nominalisticke stajalište.
Najdublja veza izmedu objekata obuhvacena je u principu kauzalnosti, na koji se ruši
Humeova kritika. Ako se ubodem iglom, osjetit cu bol. Obicno se kaže, uzrok boli je ubod
igle. No, Hume napominje da nicim nije dokazano da iza uboda igle mora dolaziti bol. Mi
smo to nekoliko puta iskusili pa vjerujemo da ce se to uvijek zbiti. »Tvrdnja da buducnost
slici prošlosti, ne temelji ni na kakvim dokazima vec je potpuno izvedena iz obicaja.« Ako se
neke impresije, kao ubod igle i bol, cesto opetuju zajedno, zadržava se u nama ideja uzroka

473 D. Hume, A Treatise of Human Nature, London, 1739.

416
i posljedice. Hume zakljucuje »da sve naše rasudivanje o uzrocima i posljedicama nije
izvedeno ni iz cega nego iz obicaja«.
Kasnije su kriticari istakli da Hume nije oborio kauzalni zakon nego ga samo prenio
u psihologiju. Tvrdnja da ce cesto opetovanje dvaju ili više dogadaja ostaviti u nama
odredenu asocijaciju, nije ništa drugo nego primjena principa kojeg je Hume htio zabaciti.
Može li on ukloniti kauzalnu vezu izmedu objekata ako takav ucinak ostaje u našem
duhu? Umjesto prirodnih zakona Hume ostavlja navike, koje su zacijelo kauzalno
uvjetovane. Iz samih »impresija«, kako ih shvaca engleski empirist, ne može se ništa
zakljuciti, pa ni postanak »obicaja« a kamo li ljudskog govora s njegovim pojmovima i
zakljucivanjem.
Ako se izbaci kauzalnost iz vanjskog svijeta, logika misli sili nas daje zadržimo kao
kategoriju duha. To je bilo stajalište do koga je Immanuela Kanta dovela Hameova kritika.
Filozof iz Königsberga tvrdi da gaje Hume probudio iz metafizickog drijema; doduše,
zakratko, jer je opet kriticki um zadrijemao i metafizickim okvirima.
Teško da bi Hume adoptirao zakljucke svojega njemackog sljedbenika. Posljednji
razlog za svoj transcendentalni idealizam samac iz Königsberga vidi u moralnim princi-
pima; no Hume je u tom pogledu bio skeptik i bliža mu je bila životna radost od
apstraktne dužnosti. Vedra je narav spasila Humea od crnog solipsizma i krute metafizike
i poslije sviju razornih kritika progovara iz njega prakticna britanska pamet:
»Ova je skepticna sumnja, i s obzirom na razum, i osjetila, bolest koja se nikad ne
može radikalno izlijeciti i svakog nas casa može snaci, koliko god je gonili od sebe...
Jedino bezbrižnost i nepažnja mogu nam dati lijek. Zbog toga se potpuno oslanjam na
njih i uzimam to za gotovo da, kakvo god bilo sad citateljevo mišljenje, za jedan ce sat biti
uvjeren da postoji vanjski i unutarnji svijet.«474
Radikalna je Humeova tvrdnja da se iz dvaju dogadaja ili instanca ne može ništa izvesti
o nekom trecem dogadaju. Svaka impresija je zaseban atom, a u njihovu slijedu nema
inherentne nužnosti.
Humeova kritika poopcenja navela je Karla Poppera da uopce zabaci indukciju kao
metodu izvodenja ili dokazivanja znanstvenih hipoteza. Induktivni elementi mogu biti
važni pri postavljanju kakve hipoteze, ali to nema nikakve veze s pitanjem je li ta hipoteza
istinita ili lažna. Dosljedno tome zabacuje K. Popper i princip verifikacije i zamjenjuje ga
principom falsifikacije. Umjesto da kažemo
Sve su vrane crne.
što se ne da dokazati, može se jednakovaljano reci:
Nema nijedne vrane koja nije crna.
Ta se posljednja izjava može oboriti time da nademo jednu vranu koja nije crna. Prema
Popperu nije, dakle, zadaca istraživaca u verifikaciji hipoteza nego u njezinu obaranju ili
falsificiranju. Istraživac treba da izmišlja pokuse kojima bi oborio kakvu hipotezu, a
najsigurnija ce nam se ciniti ona hipoteza koja je prošla najviše takvih ispita, dakle, koja
nam se cini najnevjerojatnija (jer možemo zamisliti najviše suprotnih slucajeva). Svakako, ne-
uvjerljivo. Koliko se god diferencira od pozitivista, sam Popper prihvaca razliku izmedu cisto
hipotetskog i cisto empirijskog (opažajnog), pa i njegova opreka spram pozitivizma i nije tako
duboka, kao što misli svojim filozofskim realizmom. Inace, kad se odstupe od tih logickih
natezanja, oba nacela, i verifikacija i falsifikacija, odavno se primjenjuju u istraživanju; i
Becki krug i Popper nisu tu izumjeli ništa nova.
Humeova kritika uperena je protiv sviju opcih zakljucaka. Engleski empirizam polazi
od impresija ili utisaka, a tu i ostaje. Svaki korak dalje od neposredno danog nedopušten je,
a time i sve izjave o buducnosti. Kako znamo da je istina ono što ne izražava neko

474 Ibid. Str. 126. ( u Supeka)

417
partikularno opažanje? Nikako, kaže Hume, »ako vjerujemo da vatra grije, a voda hladi, to je
samo zato što bi nam zadalo suviše muke da mislimo drukcije«. Da su se neka opažanja
opetovala u prošlosti, nije razlog da se opet ne zbiju. Hume uporno istice da se iz nekoliko
partikularnih cinjenica ne može izvuci »istina« koja bi vrijedila uvijek. Cinjenice su cinjenice, a
sve drugo tek su naša išcekivanja koja nam olakšavaju »muke«.
Humeovo gledište o kauzalnosli i indukciji preuzeli su pozniji empiristicki pravci,
osobito suvremeni logicki pozitivizam. Tako H. Reichenbach objašnjava da nema bitne
razlike izmedu gravitacije i signala, gdje na pritisak prsta na dugme slijedi zvižduk.
»Superiornost prirodnih zakona nad jednostavnim regularnostima tipa pritiska na
dugme sastoji se jedino u njihovoj opcoj valjanosti.« Urodenik koji bi došao iz džungle u
suvremenu kucu mogao bi doista doci do ideje da pritisak na dugme i pojava svjetla u
žarulji predstavljaju zakon u Reichenbachovu smislu. Medutim, u slucaju kad bi ponestalo
elektricne struje, njegov bi se pojam o kauzalnosti slomio, a osim toga ostalo bi mu
sasvim neshvatljivo zašto njegovi prsti na drugim dugmetima ne izazivaju slicne
manifestacije.
Hume insistira na pitanju kako možemo znati za opstojnost vanjskih stvari i supstan-
cije uopce. Nastavivši empirizam Lockea i Bacona, on »cisti« iskustvo od neempirijskih
primjesa, ponajprije od našeg subjekta i vanjskog objekta (koji su mu konstrukcije). I
tako mu ostaje cista impresija ili osjeti. On ima impresije dužine, širine i dubine, tvrdoce i
glatkoce, težine i pokretnosti, boje i trajanja kroz neko vrijeme, ali to su uvijek njegove
impresije, a ne izravan dokaz opstojnosti stola. Dosljedno se David Hume vrlo
oštroumno oborio i na sve opcenito. »Postoje« samo partikularne impresije, sve drugo su
konstrukcije ljudske navike ili spekulacije.
Obarajuci metafiziku, Hume je sam podlegao osobitoj idealistickoj interpretaciji
iskustva. Njegove impresije, osjeti ili sensum ne predstavljaju naše prvobitno iskustvo,
doživljaj ili cin u svijetu, kao što smo prije pokušali pokazati, vec je to posebno filozofsko
gledište, odakle se lako pada u solipsizam, što je apsurd.
Koliko god bio skeptican, Hume nije sasvim zabacio sve principe. Tako on nacelo
kauzalnosti smatra nužnom doktrinom, a definira ga ovako u svojoj najvažnijoj knjizi
Enquiry Concerning Human Understanding, 1748:
»Isti motivi proizvode uvijek iste akcije: isti dogadaji slijede iz istih uzroka.«
Hume taj princip smatra nužnim za znanost i ljudsku djelatnost i izricito piše:
»Stoga se cini gotovo nemogucim da se upustimo u znanost ili bilo kakvu akciju, a da
ne priznamo istinitost te doktrine nužnosti.
Nužnost, u smislu kako je tu uzeta, nije nikad bila odbacena niti ce je ikada, mislim,
ikoji filozof zabaciti.«475
Iz takvih Humeovih pasusa izveo je G. Heymans476 da je Kantova Kritika cistog uma
organski nastavak analize engleskog empirista, a tom se sudu priklonio B. L. van der
Waerden, o cijem ce tumacenju sudova a priori još biti govora. Medutim, pri pomnijem citanju
bivaju opreke spram Kanta fundamentalne. Pa i u citiranom pasusu izražava se engleski
empirist vrlo oprezno: »gotovo nemoguce«. Znaci, ipak je moguce. Kant insistira na apso-
lutnoj nužnosti, dok doktrina nužnosti ostaje za Humea heuristicki vodic. Obarajuci razloge o
opstojnosti vanjskih stvari, David Hume dosljedno je princip kauzalnosti iz vanjskog svijeta
preselio u svoje impresije ili ideje, a time je, dakako, utro put Kantovu preokretu.
Engleski empiristi žele takoder sve izbaciti iz svoje glave, pa kad se pitaju što je još
ostalo, onda kao covjek, koji se budi iz nesvjestice, otvaraju oci, pipaju se i napinju
sluh. U takvim trenucima, cini se, postoje samo osjeti, no cim pocnu razmišljati, govor

475 Ibid. Str. 127.


476 G. Heymans, Die Gesetze und Elemente des wissenschaftlichen Denkes

418
društva vlada njihovom sviješcu. Atomizirane impresije isto su takva filozofska obmana
kao i Descartesov cogito ergo sum. Naše je mišljenje rezultat dugog razvitka u kojem su
ljudi pomalo lingvisticki iskazivali svoje nakane i vanjske predmete, uzajamne odnose i
djelovanje na prirodu. Pokušavajuci da svoju teoriju spoznaje otkine od tog realnog
procesa, Hume pada u prazno. Od subjektivno shvacene 'ciste' ili 'neposredno dane' per-
cepcije nema puta naprijed, nema izlaza. No je li percepcija ili zamjedba uopce ono
prvobitno? Nije li to vec jedna filozofska utvara? Cim se porekne ishodište, covjekovo
jedinstvo sa svijetom, ne može se dospjeti do postojanja 'vanjskih stvari'.
Kad se pitamo postoji li 'vanjska opasnost', vec se prenose prostorne relacije 'vani' i
'unutra' na odnos svijesti prema stvarnosti, što je posve neadekvatno. Što znaci reci, na
primjer, da je stvarni stolac izvan naše misli o stolcu? U krajnjoj analizi pokazuje se pitanje
postojanja 'vanjske stvari' besmisleno.
U analizi kauzalnosti treba da se razlikuju prirodni zakoni od svagdašnjih veza, koje se
cesto osnivaju na vrlo zamršenim psihološkim, biološkim, kemijskim i fizickim procesima.
U našem primjeru bio je uzrok boli ubod igle. Moguce je zamisliti da neka ljudska mutacija
bude neosjetljiva na ubod, a time bi se takva kauzalna veza izgubila. Sasvim je drukcijeg
karaktera iskustvo da udarac cekica pokrene slobodnu kuglu na stolu. Brzina kugle i
impuls cekica dvije su jednostavne mehanicke velicine izmedu kojih možemo postaviti
jednostavnu matematicku relaciju. Pod istim uvjetima, jednako jak udarac izbacit ce kugle
odredenih masa s odredenim brzinama. Nije potrebno da to mnogo puta opetujemo kako
bismo smjeli primijeniti princip indukcije.
Humeova analiza kauzalnosti osniva se na slijedu dogadaja A, B, C, D… Sam ce
Kant upasti u slicno shvacanje govoreci da je prethodni dogadaj uzrok kasnijem, A je uzrok
za B, B je uzrok za C, C je uzrok za D itd. Medutim, kauzalnost u fizici temelji se na
zakonima, a sam se zakon, zacijelo, ne može izvesti iz partikularnih opažanja ili dogadaja.
Uopce, iz jednog, dva ili više dogadaja ne da se logicki zakljuciti o nekom novom
dogadaju, kamo li o kakvoj univerzalnosti. Geneza zakona usadena je duboko u ljudsko
postojanje i iskustvo.
Dok su engleski empiristi ceprkali po gomili impresija, Newton je objavio
Philosophiae Naturalis Principia Mathematica. Što znace zakoni mehanike? Postoje li
objektivno ili su forme našeg duha? Tako postavljena dilema vodi u naivni realizam ili
apriorizam. I zakoni fizike ljudski su zakoni; ljudski u tom smislu što su ih ljudi našli
svojim djelovanjem ili eksperimentom na mehanickoj stvarnosti. Medutim, kad bismo tom
našem djelovanju odrekli realnost, smjesta bismo upali u bezizlazni položaj da išta tvrdimo
o vanjskoj stvarnosti. S druge strane, u izražavanju mehanickih zakona bitni je udio
matematike koja se dalekosežno izgradivala apstraktno. I danas smo svjedoci kako
»najcišce« matematicke grane, koje su se stoljece samostalno razvijale, odjednom posluže
za formulaciju fizickih zakona. Tu bismo se opet našli pred nerješivom zagonetkom kad
bismo naše apstraktno djelo shvatili kao nešto sasvim razlicito od izgradnje prirodnih
stvari. Jedinstvo svijeta naš je vodeci princip, samo što svijet ne smijemo shvatiti
jednostrano kao goli objekt, odnosno kao djelatnu misao, nego je to iskonska cjelina ljudi i
prirode.
Empiristicka se kritika nije oborila na Arhimedov princip ravnoteže na poluzi ili
Euklidov poucak o sumi kutova u trokutu. No, ako priznamo staticke i geometrijske
zakone, kako smijemo zabaciti dinamicke, koji su prošireni vremenskom koordinatom?
Citav razvitak fizike, a osobito teorija relativnosti, gdje se »cetvrta« koordinata jednako
tretira kao i tri prošlome, pokazuje da s vremenom ne ulazi u svijet neuracunljiva
hirovitost. Dinamicki zakoni s pretkazanjem buducih dogadaja prirodno su proširenje
cvrstih struktura, pronadenih u statickom i geometrijskom istraživanju materije.

419
David Hume prvi je izrazio sumnju u vjecnost fizickih zakona. Odakle znamo, pita
se on, da ce Sunce sutra izaci? Da smo nešto sto puta opažali, ne jamci nam da ce se to
zbiti i sto i prvi put. Znamo jedino ono što je prošlo; o buducnosti možemo tek nagadati.
Zacijelo, dosta ce današnjih znanstvenika prihvatiti Humeovo stanovište da svemir ne
mora biti isti danas kao što je bio u svojem postanku ili išceznucu, bar što se tice
strukture zakona. Vrijeme ostaje jedan od fundamentalnih problema, ako je i ušlo u
Specijalnoj teoriji relativnosti kao cetvrta koordinata u homogenom
cetverodimenzionalnom prostoru.

18.10. Neudlucivost motrenja

Uzmimo jedan jednostavan, svakodnevan, a ipak sa znanošcu povezan iskaz: »Sunce


zalazi za horizont.« Naizgled njegova se istinitost može lako provjeriti s »nekoliko
motrenja«. Zamislite da je uz vas, dok tako »provjeravate« zalaz Sunca, vaš prijatelj fizicar.
On bi vas tada mogao upozoriti da vaš iskaz »Sunce zalazi za horizont« nije tocan, ili bolje,
da nije dobro formuliran. Nije naime tocno da se Sunce spušta u odnosu na horizont, vec se
horizont diže u odnosu na Sunce. Znanstvena teorija kaže da nije Sunce ono koje se giba
oko Zemlje, vec je obrnuto Zemlja ta koja se giba oko svoje osi. Vi možete odgovoriti da
vam je svejedno što kaže znanstvena teorija jer je ono što vi vidite ipak Sunce koje se
spušta i nestaje iza horizonta. No vaš prijatelj, na vaše veliko iznenadenje, odgovara da on
vidi suprotno, tj. horizont koji se diže. Ovdje sad nastaje ozbiljna nedoumica: da li vi i vaš
prijatelj vidite istu stvar dok gledate zalaz Sunca? Pokušajte se malo koncentrirati, saživjeti
malo s mišlju da je zapravo horizont taj koji se giba, dok Sunce miruje. Nakon stanovitog
vremena bit cete i vi u stanju vidjeti što i vaš prijatelj.
Nemojte se prestrašiti. Nije vas napustio vaš zdravi razum. Radi se samo o tome da
zdravi razum nije uvijek dobar vodic kad je rijec o spoznaji. Ono što nam govori taj primjer
poznato je psiholozima vec poodavno i može se ukratko sažeti u tvrdnju da je ljudski
zamjecaj ili percepcija nešto više nego puka registracija fizickog signala koji pristiže na
naše osjetilo. Naime, ono što fizicki pogada vaše oci i oci vašeg prijatelja, isto je. Ali ono
što taj signal inicira u duhu ili mozgu vas i vašeg prijatelja, nije posve isto; vaši su
»procesori« ponešto razlicito »programirani«. I kod tog programiranja bitnu ulogu ima
okolnost da li vi zastupate teoriju po kojoj Zemlja miruje, a Sunce se giba ili onu drugu.
Razmotrimo jednostavniji primjer. Pogledajte sliku:

Slika 4

Neki ce od vas u njoj prepoznati kocku gledano odozgo, a drugi, pak, istu takvu
kocku gledano odozdo, premda je fizicki signal koji dospijeva do oka za sve isti. Štoviše,

420
kada vas netko upozori na drukciji nacin gledanja, moci cete na crtežu po volji
prepoznavati cas jednu cas drugu situaciju.
Vratimo se vama i vašem prijatelju u zalazu Sunca. Ako sad svaki od vas zastupa
razlicitu teoriju i u skladu s njom razlicito percipira cinjenice, kako cete se složiti oko
pitanja koja je teorija ispravna? Kako opažanje može odlucivati u znanstvenom sporu ako
svatko opaža nešto drugo, ovisno o tome koju teoriju zastupa? I kako teorija može biti
opravdana opažajima ako oni pretpostavljaju teoriju? Moguce je, reci ce uporni empiristi,
da svaki od vas ponešto odstupi od svog »programa«. Tada biste se možda mogli složiti
oko zajednicke recenice koja ne bi implicirala niti gibanje Sunca niti gibanje Zemlje. Ona
bi mogla glasiti ovako: »Suncev krug i crta horizonta gibaju se jedan u odnosu na drugi«.
Iskazi što izricu rezultate znanstvenog opažanja upravo su takvi neutralni i o teoriji
neovisni iskazi.
No zacijelo cete se složiti da i takva tvrdnja nije potpuno nevina; i ona pretpostavlja
neku »teoriju«. Dok ste i vi i vaš prijatelj u pocetku pretpostavljali da vas, pri promatranju
zalaska Sunca, vaše osjetilo vida obavještava o apsolutnom gibanju, u smislu da jedno
tijelo miruje, a drugo se giba, sada ste i jedan i drugi došli do »zakljucka« da je ono što
vam je dano u vidu zapravo tek relativno gibanje, i tako ste oblikovali iskaz o
»cinjenicama«. U znanosti situacija s motrenjem nije jednostavnija vec složenija. Cesto su
potrebne složene elaboracije da bismo mogli reci što smo »vidjeli« u nekom eksperimentu.
No kad se konacno i složimo u tome što opažamo nastupa nova teškoca jer
neutralnost novog zajednickog iskaza znaci ujedno da ga nije moguce upotrijebiti kao
potvrdu ili opovrgnuce bilo jedne ili druge teorije. Dogada se cesto (pazite, cesto ali ne
uvijek kako bi nam Quine i neki drugi željeli sugerirati) da eksperimentalni rezultati ne
mogu »odluciti« o tome jeli neka teorija istinita ili lažna, pa cak niti reci koja je od dviju
teorija bliža istini. Primjerice, u Kopernikovo vrijeme i njegova heliocentricka i
Ptolemejeva geocentricka teorija jednako su dobro objašnjavale tada znane cinjenice o
Suncevu sistemu. Mnogi se ljudi nisu mogli odluciti iako se nisu bojali Crkve niti su bili
dogmatici. Tek su nova motrenja Galileia i Tyche Brachea, a osobito Keplerovi zakoni i
Newtonova teorija, definitivno pokopali geocentricki model.
Dva važna zakljucka moramo izvuci iz ove male analize. Prvo, pojedinacni
empirijski iskaz, pa ni iskaz uopce, ne može ni potvrditi ni opovrci neku hipotezu ili
teoriju. U znanosti se uvijek radi o skupu medusobno povezanih iskaza, o složenoj
znanstvenoj praksi s kojom se mora suociti neka teorija. Nadalje, nijedan skup empirijskih
iskaza nije posve neutralan, neovisno o teoriji kojoj treba poslužiti kao empirijska »baza«.
Stoga na kraju bazu i nadgradnja cine jedinstvenu cjelinu, u kojoj je samo relativno moguce
razlikovati empirijsko od teoretskog. Ta se cjelina sada suocava sa znanstvenom praksom,
a potom sa stvarnim eksperimentom. Dode do nesuglasja, potreban je dugotrajan napor,
vještina i intuicija da bi se otkrilo što nije dobro, koji iskaz u toj lingvistickoj mreži treba
eventualno zamijeniti nekim novim iskazom ili možda cijelu teoriju treba napustiti.

18.11. Hegelova negacija

Georg Wilhekm Friedrich Hegel nije dao samo Spinozinom monizmu krajnje
idealisticku formu, nego je dao koban obrat takoder njegovu nacelu: sve odredenje je
negacija. Pokušajmo najprije shvatiti kako je autor Etike došao do te svoje tvrdnje. Kad
kažemo da je jabuka slatka, jamacno imamo prije toga iskustvo kiselog, gorkog ili slanog.
Ili, jedva bi tko mogao reci da je ruža žuta a da prije nije vidio nešto crveno, plavo ili
zeleno. Time što razlikujemo pojedine okuse ili boje možemo reci da predmet ima tu i tu
boju. Jamacno nitko ne bi mogao reci da je snijeg bijel kad bi sve druge stvari takoder bile

421
bijele. Razlikovanje nam se cini bitnim da kojoj stvari pripišemo stanovit predikat.
Medutim Spinoza ide korak dalje i kaže da iskaz 'Jabuka je slatka' odmah ukljucuje citav
kompleks 'Jabuka nije kisela, nije gorka, nije slana, itd.' Odredenje svojstva jabuke
ukljucuje njezino izuzimanje iz sveg ostalog kompleksa. Kad kažem da je Petar dobar, time
(zapravo) kažem da nije zao. Individualnost zahtijeva po Spinozi (Njegovo glavno djelo
Ethica ordine geometrico demonstrata izašlo je posthumno, u Amsterdamu 1677, ubrzo
nakon njegove smrti, a polazi od Descartesove definicije supstancije kojoj pripisuje mnogo
atributa, medu kojima i prostranstvo (tjelesno) i mišljenje.) uvijek napor negacije, dok
obratno servilan karakter, protiv cega se Eticar najviše buni, svemu popušta, sve odobrava.
Nacelo negacije u logickom smislu biva osobito važno kad se promatraju razlicite vrste.
Kad kažem da je kit sisavac, obicno time želim reci da kit nije riba; no po Spinozi bi to
ukljucivalo takoder tvrdenje da kit nije gmaz ni ptica ni insekt ni … u beskraj. Odredenje
jedne vrste bi impliciralo dakle navodenje, poznavanje ili negiranje svih ostalih vrsta, dakle
bi u govoru o svakoj vrsti bio ukljucen citav rod životinja, ili obratno. Spinoza nije riješio
(logicke) teškoce kako od vjecnih i apsolutnih principa beskrajne supstancije dolazi do
individualnih i partikularnih bica, i njegovo izlaganje po nacinu geometrije ne dostiže ni
izdaleka Euklidovu nužnost ili jasnocu, ali je svakako bilo nešto fascinantno u tome da se u
svakoj izjavi sluti još nešto drugo što nije eksplicitno receno, a narocito da se u negaciji
otporu, izuzimanju vidi individualno bice i naposljetku sloboda.
Ta se maštovitost jako dojmila i pjesnika Goethea, i njegov se Mefisto upravo
predstavlja u tom Spinozinom znacenju: »Ja sam Duh koji sve nijece; jer sve što nastaje
vrijedno je da propadne.« Iz tog se stiha ne vidi jasno da li je negacija uvjetovana
nastajanjem ili, što ce biti Hegelova doktrina, negacija vodi do nastajanja, negacija biva
kreativnom silom. No citav Faust ide k rušenju vraga, kako se on god simpaticno javlja.
Da bi citavu govornu dvosmislenost do kraja dramatizirao, Hegel na stanovit nacin
preuzima Spinozino nacelo:

sve odredenje je negacija

time što ga pokrece i postavlja svoj princip:

sve negiranje je odredenje.

Time što kažemo da ruža nije crvena, mi smo bliže tome kakva je; pa kad kažemo
da nije ni žuta ni zelena ni plava, onda je valjda bijela? Svakako je teško slijediti Hegela u
svakidašnjem govoru, i pratilac se mora popeti na višu apstraktnu razinu gdje pojmovi u
njegovoj Logici bivaju na žalost premalo objašnjeni.
Hegel ponajprije preuzima Platonovo ucenje o predikatima kako su ga razvili
realisti u opreci spram nominalista. Za konkretnu stvar mogu npr. reci:

Jabuka je crvena.
Jabuka je slatka.
Jabuka je okrugla.
Jabuka je tvrda.

Predikat crveno, slatko, okruglo i tvrdo su univerzalni i dolaze pri mnogim drugim
stvarima; oni jesu u višem smislu nego pojedina jabuka koja je slucajna i prolazna pojava.
Za Hegela je bitna ta razlika izmedu onoga što jest, tj. bitka, i pojave, onoga što se samo
javlja našoj svijesti. Bitak (Sein) je temeljni pojam Hegelove filozofije kao što je apsolutna
ideja koja sadrži (implicitno) sve druge ideje ili pojmove. Dosljedni bi idealisti mogao reci

422
da pojava jabuka nije ništa drugo nego (slucajna) kombinacija univerzalnih svojstava
crvenog, slatkog, okruglog i tvrdog na odredenom mjestu i u odredeno vrijeme, premda u
filozofiji prirode nije Hegel bio spreman ici tako daleko i ostao je u vrlo cudnoj
nedomišljenosti.
Kad kažem da kit nije riba, bliže sam odredenju vrste kamo spada. Time što u višoj
klasi sisavaca razlikujemo kopitare, papkare, majmune itd., pomalo odredujem kitove.
Diferencijacija je u Hegela (gotovo) identificirana s negacijom. Tome što negiram jedno za
drugim dolazim konacno do odredenja kita, svakako vrlo dugotrajan (ako ne i beskrajan)
proces kad se domisli do kraja. Time što pocinjem izvoditi (Hegelovu) negaciju u pocetnoj
ideji ili pojmu, npr. sisavaca, dolazim do njihovih pojmova, npr. kita, i stoga može Hegel
negaciji pripisati stvaralacku moc.
Treba imati na umu da tu Hegel ne misli u prvom redu na povijesno zbivanje, kako
je teklo u prostoru i vremenu, nego se tu radi o logickom razvoju. Zanimljivo je u tom
pogledu kako on u svojoj Encyclopaediji obara biološku evoluciju koja je u njegovo
vrijeme imala sve više pristalica: »Priroda se treba da promatra kao sustav stupnjeva od
kojih jedan nužno izlazi iz drugoga, ali ne tako da bi jedan prirodno generirao iz drugog …
Bilo je to krivo shvacanje ranije i kasnije filozofije prirode da promatra napredovanje i
prijelaz jedne prirodne forme i sfere u višu kao izvanju aktualnu produkciju.«
Napredovanje i prijelaz živih bica treba da se shvate cisto logicki kad se prolazi citav
zoološki sustav vrsta: razvoj je to ideje a ne necega u prostoru i vremenu. Ako se ta
temeljna razlika ne shvati, ne može se pratiti (i onako mutne) Hegelove izvode.
Spinoza je mehanicki zakon (uzrok i posljedicu) ostavio u tjelesnoj sferi, dok je na
duh protegnuo racionalnu nužnost (shvacajuci je cesto poput fizicke determiniranosti ili
zakona). Hegel dakako priznaje samo racionalnu nužnost, a priroda ili tjelesno nije za nj
ništa drugo nego ideja o drugome ili otudena ideja. Priroda predstavlja alijenaciju ideje
koja se konacno prebroduje vracanjem apsolutnom duhu (izraženom u Hegelovoj filozofiji,
što je pisac posve ozbiljno, ako ne baš skromno, držao). Taj je korak idealistickom
monizmu pripremio i sam Kant kad je prosto, vrijeme i kauzalnost fizike tumacio kao
forme razuma. Kant je još ostavio stvar po sebi kao uzrok naših osjeta; ali, ako je sam
pojam uzroka i posljedica samo jedna razumska (subjektivna) kategorija, onda nema
razloga takav uzrok pretpostaviti, i stvar po sebi je ubrzo išcezlo u daljnjim idealistickim
filozofijama. Königsberški kriticar metafizika preobrazio se preko noci u glavnog
inspiratora vehementnog idealistickog monizma, što nije samo bila sudbina tog velikog
kriticara.
Hegelov se bitak ne smije shvatiti kao ono što postoji u prostoru i vremenu, kao
pojava. Kad uzmemo jabuci sve njezine osobine kao crveno, slatko, okruglo i tvrdo, ostaje
još nešto, naime kategorija bitka. Kategorija bitka je prema tome potpuno prazna, ona nije
ništa. Takvo rasudivanje bi nam trebalo pokazati kako kategorija ili cist pojam bitka sadrži
u sebi ideju nicega. Dakako, ništa je negacija bitka. Vidimo kako negacija djeluje. S
pomocu negiranja izveli smo iz kategorije bitka kategoriju niceg – proces koji ce upravo
fascinirati egzistencijaliste.
Pošto ima kategoriju bitka i niceg, Hegel može uvesti prijelaz bitka u ništa, i
obratno, prijelaz niceg u bitak. To je kategorija nestajanja ili nastajanja. Hegel je na taj
nacin postavio svoju trijadu: bitak, ništa i postanak. Takva se trijada još naziva teza,
antiteza i sinteza. S pomocu takvih trijada ide citav logicki razvitak, s tim da svaki clan
može biti pocetak jedne nove trijade. Mjesto da smo postavili bitak za prvo, uzet cemo kao
prvobitno apsolutnu ideju, i tad prva trijada glasi: ideja u samoj sebi (logicka ideja), ideja
izvan sebe (priroda) i ideja u sebi i za se (duh). Duh opet ukljucuje trijadu: subjektivni duh,
objektivni duh i apsolutni duh. Subjektivni duh sadrži apstraktno pravo, moral i društvenu
etiku; apsolutni duh sadrži umjetnost, religiju i filozofiju. Umjetnost pak sadrži trijadu

423
ljepotu opcenito, tipove umjetnosti i posebne umjetnosti, itd. Hegel priznaje da mnoge
njegove trijade ne izgledaju uvjerljive (zašto bi npr. religija bila antiteza umjetnosti?), ali
on ocekuje da ce specijalist poslije takva pitanja potpuno razjasniti, a njemu je bilo glavno
dati opci plan logickog razvitka ideje. Nema sumnje da je takav grandiozan skec sveg
ljudskog znanja zadivio mnoge njegove citatelje, narocito pak one koji nisu bili zaokupljeni
posebnim istraživanjima i željeli su imati svijet u gotovom.
Hegel mora dakako zabaciti nacin zakljucivanja geometrije kao potpuno
neprikladan u filozofiji. Po Euklidu polazimo od aksioma da deduktivno izvedemo
stanovite poucke ili svojstva geometrijskih tijela. Medutim ti su aksiomi nešto što se
pretpostavlja, što se dalje ne objašnjava, što ostaje dakle misticno. Filozofija ne može poci
od takvih pretpostavljenih (ili evidentnih) nacela. No nije li sam Hegel pretpostavio na
pocetku ideju, odnosno bitak? Stvar je u tome, odgovara logicki monist, da ideja dolazi i na
kraju. Logicki je izvod reverzibilan. To je bio i razlog što se Spinoza nacelo ‚Definicija je
negacija’ moglo preokrenuti.
Pokušajmo na Aristotelovom silogizmu shvatiti svrstavanje.

Svi sisavci su kralježnjaci.


Kitovi su sisavci._______
Dakle, kitovi su kralježnjaci.

No znamo da je kit sisavac pa je prva premisa samo onda istinita ako je kit takoder
kralježnjak. Pred nama je ocito jedna tautologija. S obzirom na to može se naše
zakljucivanje preokrenuti pa od zakljucka stici do prve premise. Dakle, kad kažemo da je
kit kralježnjak, a zna se da je kit takoder i sisavac, implicira se da su sisavci takoder
kralježnjaci. Formalni bi se logicar dakako nakostrušio pri takvom izvodenju, ali se Hegel
na takvo zaziranje ne osvrce. Biva li to prihvatljivije kad se dopusti da se u svakom iskazu
još nešto drugo (ili više toga) misli? Nijedan iskaz ne može stajati sam za se; on uvijek
implicira citav sustav drugih iskaza. U tom smislu može se pojedinom iskazu staviti
nasuprot njegova negacija kao istinita, no svakako bi suvremenog logicara zbunilo da
prihvati takva dva iskaza kao identicna tj. da je p jednako ne-p. Kad što kažemo, trebalo bi
reci, 'o vo i još nešto', što bi nas u tijeku izvodenja dovodilo do tvrdnje da ‚ovo nije nego
je nešto drugo’. Medutim, ako se nešto drugo ostavi neodredeno, proizvoljnost biva
nerazborita.(Jamacno nije Aristotelova logika prikladna da se ilustrira smisao Hegelove
negacije, i suvremena bi logicka istraživanja mogla doprinijeti da se tu ponešto bolje
formulira. Nažalost nisu neohegelijanci posvetili tome dovoljno pažnje, mada je sam Hegel
ukazivao na neprikladnost Aristotelove logike.) Zacijelo Hegel vec u apsolutnoj ideji vidi
sve druge, njemu važne i istinite ideje, ali mora se imati hegelijansko vizionarstvo da se iz
kategorije bitka izvede npr. diferencijalni i integralni racun ili iz objektivnog duha bracnu
vezu i porodicu.
Koliko se god Hegel suprotstavljao logickim principima identiteta ili iskljucenog
treceg, toliko je sam ipak podlegao formalnom karakteru logike. U bilo kojem
tradicionalnom silogizmu mogu se konkretne klase (kao kitovi, sisavci ili kralježnjaci u
našem primjeru) zamijeniti simbolima koji oznacuju klase kakvih dogadaja ili objekata i
bilo kakve predikate, i prijašnja tad logicka konstrukcija dobiva apstraktnu formu:

Svi S su P
K je S
Dakle, K je P

424
Ako uvrstimo ovamo za S klasu ljudi, za P predikat smrtan, a za K kralja,
dobivamo tipican primjer:

Svi ljudi su smrtni.


Kralj je covjek.____
Dakle, kralj je smrtan.

Kako to da takve logicke konstrukcije vrijede za sve klase individua i predikate?


Suvremeni bi logicar odgovorio da su logicki znaci kao svi, neki upravo tako definirani da
poznati silogizmi stoje. A ako je ipak taj kralj besmrtan? Tad bismo ga iskljucili iz klase
ljudi; to bi po svoj prilici bio bog. Vidi se da se (po toj konvenciji) nikako ne može doci do
proturjecja, i oblak mistike oko istinitosti silogizma išcezava. Medutim je Hegel bio tako
pod dojmom logickog zakljucivanja da mu se to cinilo kao ono važno, a konkretne klase
kao površno ili osjetilno. Je li zato što nije shvatio karakter logickog zakljucivanja bio
Hegel podigao logicki idealizam? Na svaki nacin on je misao cistio od sveg senzualnog
(empirickog); no da li takva cista misao ili apsolutni duh išta predstavlja?
U monistickoj je filozofiji posve sporedno kako se ono apsolutno imenuje, da li
ideja, bog, priroda, materija, bitak, itd. Znacenje biva tek onda jasnije kad se pristupi
samom covjeku i stvarima spoznaje. Spinozin je monizam dopuštao ujedinjenje psihickog i
fizickog, tih dvaju glavnih atributa supstancije, jer se racionalna nužnost poistovjetila s
geometrijskom zakljucivanjem i tako usporedila s prirodnim (mehanickim) zakonom.
Odatle su mogle izaci i neke novije teorije fizicko-psihickog paralelizma, ne baš osobito
uspješne. Carnap je pokazivao (ne posve uvjerljivo) da se sve iskustvo može izraziti ili
fizickim terminima ili mentalnim (fenomenalnim); a izmedu ta dva izražavanja mogao bi se
postaviti prijevodni pravilnik. Vrlo skepticno je Wittgenstein primijetio da postoje samo
logicke nužnosti, dok su stvarna dogadanja slijed slucajeva. No dok su za Wittgensteina te
logicke nužnosti jedino tautologije, što ništa novo ne kažu, Hegel je povjeravao da je
svojim logickim idealizmom obuhvatio sve znanstvene discipline i svu povijest, zacijelo
kao razvoj svoje apsolutne ideje. U tom što Hegel insistira na suštoj logici (zacijelo u
svojoj reinterpretaciji), koja se kao izvod ne može prevesti na prirodne zakone, njegova
filozofija i ne može biti drukcija nego cista idealisticka, i svaki tu pokušaj obrata vodi do
zabune.
Velik je Hegelov pothvat što je cijelo ljudsko znanje i svjetsku povijest ujedinio u
jedinstven sustav, kako je to još jedino Aristotel prije njega izveo, i što ce ostati trajan
izazov kasnijim misliocima. Treba li da uzmemo svaku pojedinu stvar kao pojedinacnu,
slucajnu, neobjašnjivu, ili možemo objasniti zašto je tu pred nama? Kant je postavio
kategorije ljudskog uma kao samostalne i ne dalje objašnjive; on nije nikad pokušao da
jedne izvede iz drugih, nego bi cak takav pokušaj smatrao besmislenim. Hegel je to ipak
poduzeo. Sve te kategorije, i još mnoge druge, koje Kant nije naslucivao, izlaze iz
apsolutne ideje po nacelu negacije (ili diferencijacije, što je za nj isto), i sve se opet vracaju
u apsolutnu ideju, doista impozantan razvitak gdje se kraj podudara s pocetkom; no nije li
to možda i jedino što negacija može uciniti da nas ostavi pri prvobitnom?
Hegelova se negacija ne smije pobrkati s dijalektikom iz svakidašnjeg govora, pa i
filozofske rasprave, kad jedna gospoda kaže ,Martin je dobar’ a druga joj se suprotstavi.
‚Ne, Martin nije dobar’. Kad te obje gospode dalje obrazlažu svoje sudove, one ce iznijeti
mnogo što o Martinu, i prema tome ce njihov razgovor biti za obje vrlo plodonosan. No
stvar je u tome što svaka od njih poznaje Martina iz mnogo razlicitih zgoda; prema tome
novi iskazi ne bujaju iz samog iskaza ,Martin je dobar’ ili ,Martin nije dobar’, nego iz
vrlo složene Martinove osobe. U tom smislu mogao je B. Shaw u svojim dramama ustvrditi
jedno pa suprotno, a u svakoj je toj izjavi bilo dosta istine. Platonovi dijalozi obicno

425
pocinju s tim da se postave dvije suprotne tvrdnje pa odatle stigne do punije istine, sinteze;
odatle i podrijetlo dijalektike. Svaka posebna tvrdnja, a i znanstvena teorija, istrgnuta je iz
šireg kompleksa ili se odnosi na stanovit sklop cinova, pa je posve razumljivo da ne može
biti apsolutno istinita, nego cak, kako se citav obzor mijenja, može biti zamijenjena upravo
suprotnom tvrdnjom. Tako je Newton ustanovio apsolutnu istodobnost u svemiru, dok je
Einstein zabacio pojam apsolutne istodobnosti. I Newtonova i Einsteinova (suprotna)
tvrdnja imaju svoje znacenje samo u sklopu citavog razvoja. Bilo bi, dakako, posve krivo
reci da Einsteinova teorija predstavlja jedino negaciju Newtonove. Hegel je, strogo
ogranicen na ideje (ili iskaze), pripisao samoj negaciji moc da proizvodi raznolikost i
obilje novog, što znaci tumacenje negacije koje posve odstupa od obicnog smisla i trebalo
bi to pomno obrazložiti, cime bi to opet prestalo biti cisti logicki znak, suprotno ishodištu
logickog idealizma.

18.12. Znanost i ideologija


U ovoj kratkoj studiji pokušat cemo prikazati neke od suvremenih problema sa
kojom se susrece Znanost uz nužna pojednostavljenja koko bi problematika bila jasnija
široj citalackoj publici. Prije nego što krenemo sa izlaganjem dat cemo jedno malo
objašnjenje u svezi podnaslova “Ratovi znanosti”, koji sam po sebi naslucuje žestinu
sukoba izmedu takozvane znanstvene zajednice i onih koji njoj ne pripadaju, ali i unutar
samog korpusa zajednice. Sam podnaslov je namjerno posuden od casopisa Social Text
koji izdaje Center for the Critical Analysis of Contemporary Culture i koji je vodeci
casopis kriticke teorije. U sklopu tog casopisa, 1995. godine, objavljen je poseban broj pod
nazivom “Ratovi znanosti”, a motiv, ili bolje receno jedan od motiva, bila je godinu dana
ranije objavljeno dijelio Paula Grossa i Normana Levitta Higher Superstition: The
Academic Left and Its Quarelles with Science (1994). Biolog Gross i matematicar Levitt
izjavili su da “akademska ljevica”, koji po njima predstavlja veliki utjecajni odsjecak
americke akademske zajednice u suštini se protiv znanosti. Za navedene autore to su svi
oni znanstvenici koju ukazuju na cinjenicu velikog utjecaja politickih i ekonomskih snaga
na znanost i tehnologiju. No, ova kritika i nije nešto novo, ali krije iza sebe nešto drugo a
to je težnja izvjesnog broja znanstvenih krugova da se obrane o svih napada bilo da oni
dolaze unutar ili izvan znanosti. Ovo vodi, kao što cemo to pokušati pokazati, da sama
znanost koja negira prisutnost i utjecaj politike i ekonomije, odnosno odredene ideologije,
postaje sama ideologija, tj. izgradnje znanosti kao nove religije.
U obranu znanosti stao je navedeni casopis i to možda ne bi bilo toliko bitno da se
upravo u izdavanju zadnjeg broja nije dogodio jedan incident pod nazivom “slucaj Sokal”.
Naime, objavljen je znanstven clanak pod nazivom Transgressing the boundaries towards
a transformative hermeneutics of quantum gravity, a napisao ga je Alan D. Sokal, profesor
fizike na New York University. Clanak se uredno pojavio u broju proljece-ljeto u istom
gore navedenom casopisu Social Text. Ovdje se namjerno daje naglasak o “urednom
pojavljivanju” što znaci da je prošao sve one procedure koje mora zadovoljiti jedan
znanstveni tekst radi objavljivanja. No, i površno išcitavane teksta izazivalo je
nedoumicu. Autor u svom clanku tvrdi da bi sjedinjenje teorije kvantne mehanike i Opce
teorije relativnosti, koje su trenutno u ne suglasju, dovelo do nove “oslobodilacke” post
moderne znanosti. Relativizam i fantasticne pretpostavke prelazi granice ludila koju autor
koristi u tekstu. Da tu nešto nije uredu pokazuje sama bibliografija koju koristi Sokal iz
koje se vidu da je sa jedne strane prisutna literatura koja nema veze sa navedenom
problematikom, a sa druge strane obilato korištenje citata post modernih strucnjaka kao što
su izdavaci casopisa Social Text, A. Rossa i S. Arnomitza. Vještim prekrajanjem Sokal je

426
uspio da progura tekst i podvala je uspjela. Sokal je odmah na stranicama Lingua Franca
objavio svoju podvalu. Da zlo bude vece taj skandal su u svojim naslovnicama objavili
The New York Times, International Herald Tribune, Le Monde itd. Dignitet znanosti, a
posebice od onih koji su je branili u svom križarsko pohodu, u javnosti je dobio težak
udarac. Znanstveni ratovi postali su javni.
No tocka zapaljenja, koja nije bila poznata široj citalackoj publici, koja je dovela
do otvorenog sukoba izmedu branitelja i kriticara znanosti pojavila se mnogo ranije
šezdesetih godina prošlog stoljeca. Thomas S. Kuhn, teoreticar znanosti, je 1962. godine
objavio svoje glasovito djelo “Struktura naucne revolucije” (The Structure of Scientific
Revolutions) u kome je iznio tezu, jednostavno receno, da znanost predstavlja tek nešto
više od rješavanja problema u okviru prihvacenih obrazaca uvjerenja. Ovo je dijelio
zbunilo zagovornike Znanosti kao neprikosnovenog hrama istine, ali još više dalo
argumente svim onim iz plejade izvan stroge znanosti da dignu glas protiv nadobudne vec
formirane elite. Mnogi kriticari kao što cemo to kasnije pokazati nije razumjela Kuhna, ali
su dali sebi za pravo da se bace na kritiku znanosti. No, dade se razluciti da se uglavnom
borba vodi oko premoci ideologije i to sa jedne strane ideologije i koja je proistekla iz
potrebe zaštite društveno-ekonomskog položaja znanstvene zajednice, koju bih smo mogli
nazvati cehovskom ideologijom i na drugoj strani sve one anti-znanstvene ideologije koje
su osjetile svoj trenutak afirmacije. Prije nego što krenemo u daljnje razmatranje napravimo
jedan kratki povijesni pregled koji ce zorno pokazati kako je znanost došla u takvu situaciju
kakva je danas.

Podrijetlo ratova znanosti

Gotovo citavo jedno stoljece, do Prvog svjetskog rata, na znanost se gotovo opcenito
gledalo u herojskom smislu. Usamljeni znanstvenici neravnopravno su se borili za Istinu.
Znanost je bila cista, autonomna djelatnost, odvojena od tehnologije i industrije, i iznad
društva. Cistocu znanstvenog istraživanja djelomicno su osigurala sveucilišta u kojima su
se istraživanja obavljala radi Znanja i u kojima su se odgajale buduce generacije
znanstvenika. Izraz 'znanstvenik' izmislio je 1930-tih godina William Whewell (1794-
1866), fizicar i povjesnicar znanosti; prije toga znanstvenici su bili smatrani 'filozofima
prirode'. Whewell je vidio znanstvenika kao nekoga tko je zauzet jedinstvenom
društvenom ulogom, nekoga kome je potrebna zaštita i kome osnovna egzistencija ovisi od
ostatka društva. Znanstvenici, posebno, Veliki znanstvenici, bili su predmet ispitivanja
povjesnicara i filozofa znanosti. tako je povijest znanosti naglašavala otkrica velikih
znanstvenika i opravdanje tih otkrica u sveopcoj objektivnosti i cjelokupnosti znanosti. ali,
premda je znanost bila uvijek istinita, bilo je 'pogrešaka' koje je trebalo ispitivati. Povijesne
su knjige objašnjavale da su znanstvenici koji ustraju u svojoj pogrešci i nakon dokazivanja
prave istine bili nekako loši znanstvenici.
Medutim, nisu baš svi bili uvjereni u apsolutnu cistocu znanosti. Nekoliko je
znanstvenika izrazilo svoju zabrinutost zbog njezinog buduceg usmjerenja. Posebno se
Ernst Mach (1838-1916), fizicar i znanstveni filozof, u desetljecima prije Prvog svjetskog
rata, kad su eksperimentalne fizicare ukljucili u industriju i vojsku, zalagao za
jednostavniju, korisniku prilagodenu znanost usmjerenu prema konacnim ljudskim
ciljevima. Machu se suprotstavio Max Planck (1858-1947), još jedan uvaženi njemacki
fizicar, koji je podržavao autonomiju ideal znanosti. Njihova se rasprava proširila na
mnoga važna epistemološka i politicka pitanja, od kojih su najtrajnija docekala realizam
(zamisao da odredene izjave postaju istinite ili lažne zbog cinjenica neovisnih o mišljenju)

427
u filozofiji znanosti. Planckova opce priznata pobjeda nad Machom još je ucvrstila
platonsko poimanje prakticnog znanstvenika kojemu je jedina vodilja predanost istini.
No, Prvi svjetski rat ozbiljno je oštetio ovo mitološko vjerovanje u cednost znanosti.
On je razotkrio tehnološku slabost Britanskog carstva i doveo do neposrednog uplitanja
vlade u rukovodenje znanošcu. Osnivanjem novih javno ili privatno financiranih ustanova
prekinut je monopol sveucilišta kao istraživackih zavoda. Mnogim intelektualcima i
znanstvenicima, posebno onima marksistickog uvjerenja, veza izmedu znanosti i
gospodarstva postala je sasvim ocita. To je 1918. godine dovelo do stvaranja National
Union of Scientific Workers, što je kasnije postala Asociation of Scientific Workers, koja
se znanošcu bavila s izrazito socijalistickim znanstvenim programom. Tvrdilo se da ce
povecanje troškova za znanost, zajedno s centraliziranim planiranjem, inicirati
oslobadajuce potencijale znanosti.
Povezanost znanosti i ideologije jasno je izražena 1931. godine, kad je konferencija
o povijesti znanosti u Londonu ugostila delegaciju (tadašnjeg) Sovjetskog saveza.
Najvažniji dogadaj na konferenciji bilo je predavanje Borisa Hessena 'The Social and
Economic Roots of Newton's Principia'. Hessen je tvrdio da Newtonovo glavno djelo nije
toliko proizvod znanstvenog genija ili rezultat unutarnje logike znanosti, koliko slijed
društvenih i gospodarstvenih snaga u Britaniji sedamnaestog stoljeca. Ono je ispunilo
potrebe britanske gradanske klase. Mladim britanskim ljevicarski nastrojenim
znanstvenicima i povjesnicarima znanosti koji su bili prisutni na toj konferenciji trebalo
nekoliko godina da u potpunosti shvate važnost Hessenovih tvrdnji.
Zamisao o “socijalistickoj znanosti”, koja je potekla iz Sovjetskog saveza, proširila
se i u Britaniji. Ali njezino ostvarenje u Sovjetskom savezu pokazalo se surovom i
oportunistickom zadacom. Slucaj Lysenko iz 1940-tih i 50-tih godina, u koji su bili
umiješani sovjetski geneticari koji su tvrdili da se nasljednost može promijeniti
manipulacijom okoliša i usadivanjem, nanio je veliku štetu zamisli o socijalistickoj
znanosti. Kasnije je otvoreno radikalno British Society for Social Responsibility in Science
uspjelo organizirati konferenciju o pitanju: »Postoji li socijalisticka znanost?«, ali njezin
ishod nije doveo ni do kakvog odredenog zakljucka.
Drugi je svjetski rat dovršio ono što je Prvi svjetski rat bio zapoceo kod puckog
shvacanja znanosti. Ovog puta znanost se pokazala nadmocnom na bojnom polju, ali i u
svom prijelazu u vladu. Znanstvenici su bili odgovorni ne samo za razvoj novih i
smrtonosnijih oblika kemijskih i bioloških oružja, vec i za zamišljanje, stvaranje i konacno
oslobadanje Bombe. Gljivoliki oblaci atomskih oružja bacenih na Hirošimu i Nagasaki
objavili su kraj ere znanstvene nevinosti. Sada je veza izmedu znanosti i rata postala više
nego ocita, suucesnika povezanost znanosti i politike preuzela je vodstvo. Javnost, koju su
dotada uglavnom zanimale koristi od znanosti, odjednom se pocela zabrinjavati zbog
njezina razornog nalicja.
Prosvjed protiv militarizirane znanosti, koji je zapoceo kad su nuklearni fizicari
koje je potpuno razocarao projekt Manhattan u SAD lansirali disidentski casopis Bulletin of
the Atomic Scientists, ucvrstio se kasnije 1950-tih pojavljivanjem CND (Campaign for
Nuclear Disarmament). U tom razdoblju ispaljena je prva salva onoga što danas smatramo
Ratovima znanosti. Mnoge je znanstvenike zabrinjavalo to da bi se Bomba mogla smatrati
neizbježnom posljedicom fizike. To bi nadobudne mlade znanstvenike koji su u pogledu
Bombe imali eticka nacela obeshrabrilo da nastave s karijerom u podrucju fizike. Trik je
bio u izjavi da je znanost neutralna.: ona nije ni dobra ni loša; društvo je to koje je koristi u
dobre ili loše svrhe. Tvrdnja o neutralnosti postala je glavna obrana znanosti tijekom 1950-
tih i 60-tih godina; ona je mnogim znanstvenicima omogucila da rade na atomskoj fizici,
koji su cak primali stipendije od vojnih ustanova, dok su javno izjavljivali da su politicki
radikalni.

428
U Sjedinjenim državama su 1950-te godine, predstavljale razdoblje krajnje politicke
represije, na americkim sveucilištima vladao je pravi teror; kad bi neki 'Unamerican
Activities Committee' pritisnuo poslodavca moglo se dobiti otkaz ili pasti žrtvom, bez
ikakve naknade. Culi smo o mnogim holivudskim žrtvama protuamerickih sudenja senatora
McArthyja; ali pripadnici sveucilišta koji su to prošli bili su još brojniji i jednako važni.
Sama upotreba rijeci “socijalan” imala je znacajne “socijalisticki”, što je bilo jednako
“komunjara”. Malobrojni intelektualci koji su bili promicali društvenu povijest znanosti
postali su nepoznati; drugima se prijetilo. Vodeci povjesnicar znanosti, Alexandre Koyré,
išao je tako daleko u svom idealiziranom predstavljanju Galileja, da je ne samo zanijekao
društveni kontekst Galilejceva rada, nego i posumnjao u to da je on obavio svoje slavne
pokuse. Sve ono što je makar neznatno odisalo društvenim utjecajem na znanost ili
znanstvenike Koyré je agresivno odbacio kao “marksisticko”. Zbog Koyréovog utjecaja
Bernalov “eksternalisticki” pristup povijesti znanosti postojano je ostajao izvan hodnika
sveucilišta.
Upravo i historiografija znanosti jasno pokazuje da je znanost postala ideologijom
Zapadne kulture. Premda je pokret radikalne znanosti sumnjao u neutralnost znanosti,
raspravljao o njezinoj društvenoj funkciji i vodio kampanju protiv Bombe, još uvijek je
smatrao da se znanošcu gotovo iskljucivo bavi Zapad. Jedan od velikih mitova o znanosti je
taj da je ona u znatnoj mjeri proizvod zapadnjacke civilizacije, s malo ili nikakvih
doprinosa drugih kultura i civilizacija. Doista, u zapadnjackim povijestima znanosti uopce
nema spomena o znanostima ne zapadnjackih kultura. Tako, dok su radikalni povjesnicari
nestrpljivo prikazivali kako društvene snage oblikuju razvoj znanosti, o ulozi koju su u
oblikovanju znanosti igrale ne zapadnjacke kulture uglavnom su šutjeli.
Tako na primjer istaknuti povjesnicar znanosti Bernal u svom radu Science in History
kada govori o “društvu” uglavnom misli na autonomno zapadnjacko društvo; a civilizacija
(uvijek u jednini) za njega je u suštini zapadnjacka civilizacija koja zapocinje s Grcima i
pravocrtno se nastavlja do “našeg vremena”. U svoja cetiri sveska studije on islamskoj
znanosti posvecuje manje od deset stranica. Kinu i Indiju uopce ne spominje.
No, historiografija znanosti spremala se na prilicno radikalnu promjenu. Temelj za
tu promjenu postavile su dvije doista monumentalne studije. Prva je bila Introduction to the
History of Science Georga Sartona, objavljena izmedu 1927. i 1948. godine. Ono što
zacuduje u Sartonovoj studiji je da su prva tri od cetiri sveska kronološke studije uglavnom
posvecena znanosti u islamu. Sarton ne samo da jasno daje do znanja da je zapadnjacka
znanost nepojmljiva bez islama, nego kaže da bi krajnji znanstveni doprinos islama,
jednako u smislu kolicine i kakvoce, trebao zabrinuti one koji znanost smatraju cistim
zapadnjackim poduhvatom. Druga studija, Science and Civilisation in China Josepha
Needhama, ogromno djelo u više svezaka, objavljivana od 1954. godine nadalje, obavila je
jednaku funkciju za Kinu, cak rjecitije.
I Sarton i Needham pokazali su da znanost nije ogranicena na zapadnjacka društva;
ne zapadnjacka društva su takoder imala visoko razvijene i napredne znanstvene kulture.
Ali za njih to nije znacilo da mogu postojati razlicite znanosti ili doista razlicite definicije
znanosti. Needham je bio kadar izdvojiti “problematicne” dijelove kineske znanosti, poput
akupunkture, i nazvati ih “ne-znanošcu”. Znanost je mogla biti okaljana politikom i biti
upletena u vojsku, ali je još uvijek ponajprije smatrana neutralnom, objektivnom,
jedinstvenom težnjom za istinom.
Fizicari, uvidjevši da zbog Bombe njihov ugled blijedi, odlucili su sami sebe
postaviti za branitelje znanstvenog poštenja. Predmet njihova omalovažavanja nije bio
uceni kriticizam znanosti – jer takav jedva da je u SAD i postojao – vec nerazumne snage
poput kreacionizma. Kriza u “velikoj znanosti”, s ukidanjem znacajnih visokoenergetskih
projekata, prisilila ih je da si docaraju neposrednog neprijatelja. Na srecu, jedan se baš

429
našao pri ruci. Objavljivanje knjige Alfreda De Grazia The Velikovsky Affair (1968)
stvorilo je usijano neprijateljstvo. Immanuel Velikovsky bio je psihoanaliticar koji je
vladao mnogim jezicima i koji je prerovao hrpe povijesnih izvora u pokušaju da dokaže
svoju neobicnu tezu o naglim promjenama koje su se u biblijskim vremenima dogodila u
orbitama planeta, isticuci nadmocnosti biblijske židovske civilizacije. U svojem djelu
Worlds in Collision (1950) i drugim knjigama on je takoder predvidio razlicite osobine
bliskih nam planeta i unutarnjeg svemira, što se kasnije u zbunjujucoj mjeri potvrdilo.
Reakcija astrofizicke zajednice SAD bila je žestoka, neki kažu histericne. De Grazia je
pokazao da su znanstvenici u svojem odnosu prema Velikovskom i ispitivanju njegovih
tvrdnji prekršili sva vlastita pravila. Ovo mini carkanje u Znanstvenom ratu jenjalo je tek
kad je Carl Sagan osobno razgovarao s Velikovskim na sastanku American Association for
the Advancement of Science – pa je odjednom postalo svima jasno da je stari Velikovky,
ma kako možda bio sjajan i vidovit, zapravo samo luckast. Slucaj Velikovsky, poput nekih
drugih slicnih, odigrao je važnu kulturnu funkciju: pokazujuci kao temeljito mogu potuci
svoje protivnike, znanstvenici su se nadali daljnjoj podršci javnosti i vlade. A sve to kako
bi pokazali da zanemarivanje društvenih dimenzija znanosti u SAD nije rezultat cijenjenih
mišljenja znanstvenika nego posljedica Hladnog rata.
Premda je tijekom 1950-tih godina i u Britaniji situacija bila neugodna za radikale,
Joseph Needham je ipak u prvom svesku svog djela Science and Civilisation in China
mogao hvaliti Mao Tsetunga. Iako je zbog podrške tvrdnji Sjeverne Koreje da Amerikanci
vode biološki rat bio donekle bojkotiran, pod kraj tog desetljeca smješten je na sigurno kao
Master of Caius College u Cambridgeu. Tako je u Britaniji ipak bilo moguce biti priznatim
radikalom i jeftino proci. Krajem 1960-tih pokret radikalne znanosti u Britaniji postao je
prilicno istaknut; premda se tek nekolicina radikala doista bavila znanstvenim radom.
Medu njima su bili Hilary i Steven Rose, koji su radili na stvaranju marksisticke sinteze
“znanosti i društva”. Robert Young, koji ce kasnije postati guru pokreta radikalne znanosti i
stalni savjetnik casopisa Radical Science Journal, koji je bio zacetnik socijalnog
tumacenja Darwina i darvinizma (što je uvrijedilo hagiografsku industriju o Darwinu) te
Jerry Ravetz, ciji se rad izvan povijesti znanosti uglavnom bavio analizom nuklearnog
ludila i korupcijom u “velikoj znanosti”.
Upravo u toj atmosferi Hladnog rata Kuhn je stvorio svoje osebujno djelo Struktura
znanstvenih revolucija. Ovdje treba napomenuti još jednu cinjenicu, a to je da su vodece
škole filozofije znanosti u to vrijeme bile uglavnom proizašle iz djelovanje Beckoga kruga i
Karla Poppera. Taj, možemo slobodno reci, pokret imao je snažan utjecaj na intelektualne i
znanstvene krugove. Njegov utjecaj u tom periodu vec polako gubi na znacenju jer osnovne
ideje logickog pozitivizma koje promovirao Becki krug, kao što je konstrukcija
znanstvenih teorija u jedan strogo deduktivni sustav uz korištenje potpuno formaliziranog
jezika. Ova ideja doživjela je svoj potpuni neuspjeh i upravo kritika Poppera dovele u
sumnju u mogucnost racionalne rekonstrukcije znanosti i ne samo to ova kritika je ukazala
na slabe tocke konstrukcije znanstvene teorije a posebice u podrucju znanstvene
metodologije. Mit o cistoj i potpuno racionalnoj konstrukciji znanosti biva time, u
najmanju ruku, dovedeno u pitanje.
U vrijeme dok je Kuhn proucavao, razmišljao i pisao svoje djelo Harvard je bio
ogrezao u posebnoj ideologiju. Sveucilište Cambridge u Massachussettsu bilo je stožer
znanstvenika koji su proizvodili Veliku znanost i radili na projektu Manhattan. A oni su tu
ideologiju, kao i znanost koja je bazirana na industrijskoj osnovi donosili natrag na
sveucilišta. Napomenimo da je, nakon Prvog svjetskog rata predsjednik sveucilišta
Harvarda, Conant, pripomogao pri uvodenju njemackog opsežnog “industrijskog” modela
znanstvenog istraživanja na americko sveucilište. On se, osim toga, zalagao za primjenu
americke atomske bombe, posredujuci izmedu Kongresa i ekipe u Los Alamosu, i upravo je

430
on uvjerio predsjednika Trumana da utvrdi kako je bacanje bombe na Hirošimu
“neizbježno”. Upravo navedeni znanstvenik bio je mentor Kuhna tako da je on iz prve ruke
mogao osjetiti spregu izmedu ideologije i znanstvenog istraživanja odnosno sudbine
znanosti. Dat cemo u kratkim crtama što to Kuhn i njegova Struktura donose novo u
promišljanju znanosti.
Kuhn je znanost gledao iz posebnog kuta strucnog povjesnicara – profesionalca.
Njegova širina koji je on kao znanstvenik, povjesnicar, filozof i sociolog imao omogucilo
je da sagleda, možda kao nitko prije njega, sam povijesni razvoj znanosti. Opce prihvacen
stav kod znanstvenika “tvrde linije” jeste da je znanost samobitna samo-opstojna i
kumulativna. Po njihovom mišljenju, a što odgovara mitu o besprijekornoj znanosti,
moguce pogreške i nesuglasice koje se pojavljuju u znanstvenim teorijama u toku njenog
povijesnog razvoja jesu produkt slucajnosti nesposobnosti pojedinih znanstvenika itd.
Kuhn u Strukturi tvrdi da znanstvenici nisu smjeli avanturisti koji otkrivaju nove istine,
vec rješavaci zagonetki koji rade u okviru priznatog svjetskog mišljenja. No, time se u
znanstveni proces uvodi pojam opceg sustava vjerovanja koji podupire rješavanje
zagonetki u znanosti i on za ovo opce uvjerenje uvodi novi pojam koji naziva “paradigma”.
Za njega ove paradigme su prije svega tradicije koje povijest stavlja u rubrike kao što su
“ptolomejska astronomija” ili “kopernikanska” ili pak “Aristotelova dinamika” itd. Izraz
“paradigma” u bliskoj je vezi s “normalnom znanošcu”: oni koji rade u dogmatskoj
paradigmi koriste se njezinim izvorima kako bi oplemenili teorije, objasnili zbunjujuce
podatke, ustanovili sve tocnije mjere standarda i obavili sav ostali posao neophodan za
proširenje granica normalne znanosti. Po njegovoj daljnjoj shemi ovu dogmatsku stabilnost
normalne znanosti prekidaju povremene revolucije. Revolucije u znanosti nastaju kao
posljedica krize koja se javlja u periodu akumulacije normalne znanosti i dane krize mogu
se riješiti samo revolucijom i promjenom paradigme. Dakle, za Kuhna znanost ne
napreduje na kumulativan nacin nego u ciklusima zamjene normalne znanosti sa
revolucionarnim obratom i formiranjem “nove” normalne znanosti do sljedece krize.
U oštroj suprotnosti sa tradicionalnom slikom znanosti kao naprednog, postupnog,
kumulativno prikupljanja znanja temeljenog na racionalno odabranim eksperimentalnim
okosnicama, Kuhn je predstavio “normalno” znanost kao dogmatski poduhvat. Ovakav stav
ima ogromne implikacije na znanstvenu teoriju i njezin razvoj, jer ako nove teorije koje
nastaju revolucijom i promjenom paradigme, prethodne teorije stavljaju u kategoriju
iracionalnog mitološkog, onda neumitno slijedi zakljucak da svaka suvremena teorija, ako
ne sad, onda u buducnosti ce se pokazati kao dogmatska i iracionalna. Prema Kuhnu vecina
znanstvenoga rada odvija se pod “etiketom” normalne znanosti. S druge strane, prividno
normalne znanosti iskljucuje znanstvenu zajednicu iz vanjskog svijeta, jer sve što izvan
konceptualnog i instrumentalnog podrucja paradigme smatra se nevažnim. Takoder Kuhn
naglašava još jednu cinjenicu koja prije njega nije bila toliko jasna da je znanstveno
istraživanje kao proizvod složene interakcije izmedu istraživacke zajednice, njezine
mjerodavne tradicije i njezinu okoliša. Nigdje, ni u jednom istraživackom procesu “razum”
i “logika” nisu jedini kriteriji za napredak znanosti. Možemo naglasiti da Kuhnova
Struktura dovodi u sumnju fundamentalne pojmove znanosti kao što su: realizam, tj. da
su istine o svijetu tocne bez obzira što ljudi mislili a što predstavlja direktan udar na prvi
princip svake znanosti, a to je apsolutna objektivnost; kumulacija, ne postoji linearni rast
znanosti a takoder su upitni i temeljni pojmovi kao što su deduktivni sustav teorije,
preciznost, jedinstvo znanosti itd.

Posljedice Kuhnovih ideja

431
Možemo reci da sa Kuhnom pocinje nova faza u ideologiji znanosti. Ovo su odmah
osjetili vodeci teoreticari znanosti kao što je na primjer u to vrijeme najistaknutiji, Karl
Popper i poceli su novi ratovi i na ovom polju. Kao što smo vec naveli u prethodnom
dijelu teksta, Popper je imao svoju verziju racionalnosti znanosti i koja se uglavnom
poklapala sa klasicnim stavom znanstvenika. Osjetivši se ugroženim, Popperova skupina u
srpnju 1965. godine organizirala Medunarodni kolokvij o filozofiji znanosti i ono što je
nama u ovom razmatranju bitno, da je taj kolokvij bio potpomognut financijski i moralno
od citavog niza ustanova medu kojima su British Society for the Philosophy of Science,
London School of Economics (LSE) i International Union of History and Philosiphy of
Science. Dakako da su ustanove prepoznale opasnost koja može dovesti upitnost njihove
ideologije ili mita o nepogrešivoj znanosti, i svrha kolokvija je bila suceliti se sa Kuhnom
udruženim snagama kao kritikom britanskih filozofa. Sve rasprave i Kuhnovi odgovori
objavljene su kasnije u knjizi Criticism and Growth of Knowledge (1970). Ovaj kolokvij
polucio je u stvari suprotan efekt, i ne samo da nije uspio oboriti osnovne Kuhnove teze,
nego im je dao stanovitu popularnost u širim znanstvenim krugovima. Moramo napomenuti
još jednu bitnu cinjenicu, a to je da su u kolokviju prisustvovala dva teoreticara znanosti a
to su: Imre Lakatoš i Paul Feyerabend koji ce kasnije medusobno voditi male ratove. No,
nama taj dijalog u ovom momentu našeg razmatranja nije toliko bitan, vec stavovi a
posebice Feyeabenda.
Feyerabend je radikalizirao problem znanstvenih teorija do te tocke da je ona, po
njemu, u istoj ravni kao bilo koji drugi mitološki, religijski ili ideološki stavovi. Da
jednostavno objasnimo; kao što smo rekli Kuhnova definicija “normalne znanosti” kao
dogmatske navela je Feyerabenda na misao da ovu ideju dovede do kraja pokušavajuci
pokazati da znanost nema samo elemente dogme nego da je i sama dogma. Ovakav,
slobodno možemo reci, anarhisticki stav je uglavnom uperen protiv reakcionarne
hegemonije u znanosti. On je, gotovo desetljece nakon Londonskog kolokvija, 1975.
godine objavio svoje remek djelo Against Method: Outline on an Anarchistic Theory of
Knowledge. U njemu je pokazao da je bilo koje nacelo Znanstvene metode prekršio neki
veliki znanstvenik a medu kojima je najveci grešnik bio Galilej. Odavde slijedi jedna
veoma bitna implikacija, ako je kritika znanstvene metode moguca onda u krajnjoj instanci
Znanstvena metoda nije znanstvena i ne postoji nacin da je odvojimo od bilo kog drugog
oblika ljudskog mišljenja. Možemo sa sigurnošcu reci da je ovaj zakljucak suviše
jednostavan i da je Feyerabend nedopustivo pojednostavio neke stvari ali, ono što je nama
bitno u ovom izlaganju, je cinjenica da on u stvari kritizirajuci znanstveni metoda ustvari
pokušava pokazati jedno drugo nalicje znanosti tj. njezinu dogmaticnost pa cak i izvjesni
šovinizam. Feyerabend konstatira da naucni šovinizam slavi pobjedu – ono što je
kompatibilno sa znanošcu treba da živi, a ono što nije treba da umre. Predstavnici moderne
znanosti vjeruju da postoji identitet izmedu uma i znanosti, religije uspjeha i morala,
tehnološkog napretka i humanosti. Oni su nesposobni da kriticki misle o sebi, a zbog te
nekriticnosti Prosvjetiteljstvo znanstvene racionalnosti se preobracuje u svoj surogat u
samoubilacku narcisoidnost gdje je najveca moguca sreca tehnološki napredak koji se može
zamisliti i bez uma, smisla i humanosti. Objašnjenje je relativno jednostavno, jer je znanost
postala ideologijom a ideologija sebe proglasila znanstvenom. Ovu cinjenicu je jasno uocio
Feyerabend i izvodi jedan od svojih osnovnih stavova – da moderno društvo nekriticki
preuzima sudove znanosti. Ovo bi možda imao smisla da znanost duguje svoj uspjeh
ispravnoj metodi. Prema bajci uspjeh znanosti je ishod spretnog i uravnoteženog spoja
inventivnosti i kontrole. Znanstvenici imaju ideje i specijalne metode za provjeru ideja.
Tako se pomocu i preko znanosti svjesno obmanjuje društvo i covjecanstvo, jer bajka o
znanosti je lažna: ne postoji nikakva univerzalna metoda koja garantira uspjeh.

432
Uspon moderne nauke podudara se sa osvajanjem ne zapadnih plemena od strane
Zapadnih zavojevaca, pri cemu ona gube i fizicku i intelektualnu nezavisnost. Feyerabend,
posebno kritizira cinjenicu da je naucio mišljenje u toku 20. stoljeca zauzelo apsolutno
dominantnu poziciju u svijetu i životu modernog covjeka, za što ne postoji ni jedan
objektivni razlog, kao što ne postoji nikakva osnova na kome bi se Zapadna racionalisticka
kultura i civilizacija mogla preferirati u odnosu na druge tradicije i kulturne krugove u
svijetu, a to se ipak dogada i to nametanjem i silom, a ne snagom argumenata. Ovakvo
stanje treba što prije izmijeniti, jer za razumijevanje prirode i otklanjanje prakticnih
teškoca, za unapredenje kvaliteta života su nam potrebne sve ideje i sve metode, kao i
oslobadanje od predrasude da izvan nauke nema pravog znanja.
Povijest znanosti se proširila u Feyerabendovoj filozofiji, pokazala se granica moci
znanosti i racionalizma, formirao se novi, okazionalni racionalizam i rješenje se nalazi u
prvenstvu djelatnosti – prakse umjesto teorije. On, ustaje protiv znanosti koja se pretvara u
moc zlostavljanja, koja razgraduje svijet i ljudski život, koja se proglašava vodom, uvodi
novu oligarhiju ili joj služi kao sredstvo. Problem je, kao što smo prije naveli što
Feyerabend ne zazire od pogubnog pojednostavljivanja. On u znanosti i znanstvenoj metodi
vidi pretežno samo ono što je prinudno i restriktivno, njihovu privilegiranost i rast do nivoa
(samo)razaranja svega živog. Cini se da, ipak, i moderne nauke, u razlicitoj mjeri i na
razlicite nacine stvaraju u svom podrucju neku filozofiju i to ne samo kao formu samo-
refleksije i (samo)kritike, vec i kao promjenu razumijevanja vlastitog predmeta (momenta
neodredenosti u njemu), tj. kao nesluceno povecanje senzibilnosti, otvorenosti i
odgovornosti.
Slabost Feyerabendove epistemologije je u tome što je predvidio “društvenu
patologiju”. Sloboda, ka kojoj se stremi, podrazumijeva i uvažavanje tudeg mišljenja i
pored neslaganja sa njim. Zato je nejasno kako bi se u taj sustav slobode uklopile
iskljucive, diskriminirajuce teorije ili tradicije. Mogli bi smo navoditi još niz
neprihvatljivih teza u njegovoj teoriji, ali to nije cilj našega teksta jer je nam je interes da
damo jednu ilustraciju stanja koje nastalo poslije navedenog Kuhnovog dijela. U stvari
Kuhn je otvorio Pandorinu kutiju i na scenu su stupili takve problemi kao što je društveni
status znanosti. Ni u kom slucaju ne smijemo shvatiti da je Feyerabend sljedbenik ideja
koje su iznesene u Strukturi, jer je njegov “anarhizam” do te mjere radikaliziran da on
negira postojanje perioda “normalne znanosti” a što je direktno u suprotnosti sa Kuhnovim
pretpostavkama. No, ovdje moramo naglasiti još jednu stvar, a to je da možda Feyerabendu
možemo oprostiti izvjesni radikalizam jer je on po svom strucnom radu znanstvenik i
filozof, tako da se to može shvatiti kao karikiranje situacije da bi se jasno oslikao problem
statusa znanosti i znanstvene zajednice. Kako to obicno biva u povijesti ljudskoga
mišljenja, kada se ruše neki dogmaticni stavovi na scenu stupaju svi oni intelektualni
ratnici koji opravdano, argumentirano ili neopravdano pocinju svoj osvajacki pohod na
posrnulu opce prihvacenu ideju. Tako, možemo reci da se usporedo sa Feyerabendovom
kritikom pojavljuje citav niz teoreticara koje možemo svesti pod jedan zajednicki naziv
“relativizam”. Necemo se zadržavati na tim kritikama koje obicno ne zaslužuju ozbiljniji
pristup, ali samo možemo kao ilustraciju dati jedan stav koji pokazuje dokle može otici
netrpeljivost i mržnja prema znanosti.
Takav jedan primjer predstavlja teoretiziranje Sandre Harding, koja sa stajališta
feministicke analize dolazi do genijalnog zakljucka, da je znanost urodeno
“androcentricna”. Ona u svojoj knjizi The Science Question in Feminism (1986), pokušava
da progura ideju da je znanost i znanstvena teorija produkt muškog šovinizma. Tako na
primjer za nju je teorija Evolucije pokušaj opravdavanja muškog centrizma kao
dominantnog nosioca evolutivnog i povijesnog napretka. Ona je takoder “otkrila” da se
davanje prednosti matematici i apstraktnom mišljenju, standardima objektivnosti, izgradnje

433
znanstvene metode i instrumentalnoj naravi znanstvene racionalnosti, zapravo temelji na
predodžbi o idealnoj muškosti. Za nauku kaže da je seksisticka, rasisticka, kulturno
prisiljavajuca, te da je cvrsto odredena kulturnim obrascima u kojima je nastala. Ovakvi
slicni stavovi prije Kuhna ne bi mogla biti shvacena kao ozbiljan pristup, nego kao neka
šala dokonih feministkinja koji pokušavaju da izazovu osmijeh. Dakako, niti je navedena
autorica neozbiljni teoreticar a niti je ideja feminizma u suvremenom društvu
marginalizirana ideja. Tako da ovakvi stavovi moraju biti shvaceni ozbiljno i oni pokazuju
dvije za naše razmatranje bitne implikacije. Jedna je da je znanost postala ne tako uvjerena
u svoju apsolutnu ispravnost pa mora obratiti pozornost na svaku kritiku kao i na tu da je
ona u biti rasisticka i seksisticka. Jer ako znanost i znanstvena metodu stavimo u ravnu
vjerovanja i opredjeljenja onda i svako drugo vjerovanje i opredjeljenje ima istu snagu tog
argumenta. Drugo, što je još važnije nego navedene feministicke nebuloze, jeste da se iza
samog feminizma u društvenom i sociološkom smislu pojavljuje ideologija tako da se
kritika može shvatiti ne kao sukob izmedu znanosti i feminizma, nego sukob nosilaca jedne
i druge ideologije. Kratko objašnjenje, ako je moguce, bilo bi sljedece; kao što nam je
poznato kralježnicu znanosti cine takozvane prirodne znanosti koje zbog svog centrizma i
uloge svako drugo mišljenje, kao što su oni koji se bave društvenim znanostima,
covjekovom okolinom a tu spadaju i kucanice smatraju autsajderima. Kako se u krajnjoj
instanci podjela rada u toj “pravoj” znanosti uglavnom dominantno muška onda je logicno
da napad feminizma dolazi na stranu muškog šovinizma. No, ne sijemo se zavarati da se
radi o takvim trivijalnim stvarima, nego cinjenici da se radi o društveno i financijskom
utjecaju pa je želja feminizma da zagrabi jedan dio tog utjecaja i financijskog kolaca.
Podrška feminizmu dolazi sa još jedne strane, a to je njihova ekonomska opravdanost što
im u izvjesnom smislu omogucava da se ozbiljno shvate. Naime, odgovor na pitanje bili
pravedna zastupljenost žena u znanosti išta promijenila daje u ovom povijesnom trenutku
jedan interesantan odgovor. Kapital, ideologija kapitala i gospodarstvo koje se temelji na
znanju i koje je u ocajnoj potrazi za iskustvenim znanstvenicima, ne može se priuštiti da
polovica njezinog kapaciteta ostane neiskorištena. Tu je i tvrdnja da veci broj žena u
znanosti u nju ukljucilo veci opseg materijalnih i društvenih problema. Na primjer,
problemima Treceg svijeta pridalo bi se više pozornosti i istraživacke potpore. Ali
feministicki nastrojeni intelektualci uvjeravaju u još nešto više. Oni tvrde da bi žene
pokrenule odmak od konvencionalne znanstvene metode i objektivnosti i prema onome što
Harding naziva “strogom objektivnošcu” a Hilary Rose “odgovornom racionalnošcu”.
Stroga objektivnost zahtijeva od onih koji se bave prirodnim znanostima da u svom opisu i
objašnjenjima predmeta znanstvenog istraživanja zauzmu stanovište autsajdera – onih koji
se bave društvenim znanostima, covjekovom okolinom, kucanicama, ne zapadnjackim
kulturama. Time se ne tvrdi da feministicke predodžbe znanosti treba uciniti zakonitima i
poželjnima u cjelokupnoj znanstvenoj praksi, niti da antiseksisticki koncepti, teorije,
metode i interpretacije treba smatrati znanstveno jednakim. Niti da treba školovati i
regrutirati više žena koje bi radile zajedno sa svojim muškim kolegama i u okviru
institucionalnih normi i praksi koje se žele baviti znanošcu morale postati muškarci. Tvrdi
se da, budemo li imali pošteniju zastupljenost žena u znanosti, to ipak nece riješiti problem;
znanost ce i dalje ostati diskriminacijska. Stvarnu promjenu donijet ce jedino temeljna
preobrazba koncepta, metoda i interpretacija u znanosti. feministicki znanstvenici traže
samo preorijentaciju logike znanstvenog otkrica.
Dakle, Kuhnovo djelo bilo je povodom da se od sredine 1969-tih godina razviju
dalekosežne kritike znanosti. Doista, Kuhn se smatra, a cesto i predstavlja, prevratnikom u
znanosti. No, njegove radikalne tvrdnje više su prividne nego stvarne. S obzirom na mjeru
u kojoj Struktura poziva na analizu znanosti, ona je radikalan tekst. Konacno, nije
slucajnost da je poucavanje znanosti, kao što je rekao Kuhn, jednako dogmatsko kao

434
teologija ili da povijest znanosti koju nude udžbenici izgleda poput Orwellove 1984. Oni
koji su pozivali na reformu u znanosti priznali su da mnogo poticaja za promjenom dolazi
izvan same znanosti. Kuhn je to želio osporiti i dokazati da je sama znanost sposobna za
unutarnju reformu i promjenu. On se posebno brinuo da sacuva javni obraz znanosti bez
obzira na “unutarnje” probleme i znanstvenu “istinu”, trebalo je braniti javno vjerovanje u
znanost kao Boga i Istinu, jer bi bez toga društvene posljedice mogle biti pogubne.
Kuhnova vlastita “uvijenost” proizlazi iz njegova obrazovanja u akademskoj sredini
Sveucilišta Harvarda – koja je nakon podupiranja Bombe nastavila igrati vodecu ulogu u
produženom Hladnom ratu – i njegove osobne prošlosti uz Conanta. Nakon kraja
pozitivizma Kuhn je ponudio novo žarište za filozofsku raspravu, pa je bilo lakše
marginalizirati Ravetza, Feyerabenda, radikalnu tradiciju znanosti i vecinu postkolonijalnih
kritika zapadnjacke znanosti. nova definicija filozofskog djelovanja u Strukturi znacila je
da konstruktivizam postaje žarište znanstvenog kriticizma na racun uvjerljivih i retorickih
vidova znanstvenog istraživanja. Izrazi poput “razum” i racionalnost prolazili su kroz
stalne revizije, tako da se sada radikalni kriticizam znanosti povezuje s iracionalizmom.

Umjesto zakljucka – s one strane ratova znanosti: postnormalna znanost

Što je u igri ratovima znanosti? Je li to jednostavno razarajuci utjecaj


“postmodernista” i drugih ucenjaka, kao što to govore Sokal i Bricmont? Ili su to omaške i
glupe matematicke pogreške konstrukcionista? Ili se radi o moci i ugledu znanosti?
Za one koji se bave društvenim znanostima i teorijama kulture znanost ocito
predstavlja mnogo više od akademske obmane i isticanja neznanja matematike. Sokalova
podvala dokazuje ono što su mnogi znanstvenici vec slutili: istraživanja kulture su postala
potpuno nevažna i svatko može proci s bilo cime u ime postmodernog kriticizma. Medutim,
nema dokaza koji bi ukazivao na to da su ti znanstvenici imali stvarnog utjecaja na
financijsko utemeljenje i javnu potporu koju uživa znanost. Ali ono najvažnije zbog cega
traje znanstveni rat uglavnom je moc i vjerodostojnost znanstvenosti. Bijes znanstvene
zajednice proistice iz njezinog znanja da se tradicionalni legitimitet znanosti razara i da je
vjerodostojnost znanosti bespomocno iskrvarila. No, znanstveni rat malo govori o tome
zašto se to dogada. Zbog toga moramo promatrati samu znanost i promjene koje je
doživjela od Prvog svjetskog rata. Rat znanosti je u vrlo velikoj mjeri postao nevažan –
rasprava se premjestila na iscrpnu kritiku proucavanja pojedinih slucajeva, kao što to
pokazuju post-sokalske rasprave. Oni ce, nedvojbeno, i dalje izazivati rasprave i
proturjecje, ali sudbina znanosti nalazi se na nekom drugom mjestu.
Znanost jednostavno nije ono što tvrde realisti i idealisti. Nedvojbeno je da je
njezina ideološka i vrednotama bremenita narav u opasnosti. Ali ne radi se samo o pitanju
kako politicka stvarnost moci, sredstva financiranja, izbor problema, kriteriji kroz koje se
donosi odluka o problemima, kao i predrasuda i sustavi vrijednosti, utjecu cak i na
“najcišcu” znanost. Niti o tome da se usvajanje vrijednosti, ostvareno izborom “sigurnih
granica” statistickog zakljucivanja, može naci u srži znanstvene metode. Niti o tome da
vecina znanstvenih pretpostavki potjece iz europske civilizacije. Više je stvar u tome kakve
sada znanost ima veze s nesigurnostima i rizicima. Veliki dio suvremene znanosti više nije
normalna znanost u Kuhnovom smislu. Kao što je vidljivo iz niza nedavnih polemika, od
pojave GSE (Goveda spongioformna encefalopatija – ’kravlje ludilo’) u Britaniji do pitanja
genetski modificiranih prehrambenih proizvoda, znanost ne može dati cvrste i brze
odgovore na svu silu suvremenih pitanja. Stara paradigma znanosti koja je pružala
sigurnost i pouzdanje više ne vrijedi. Znanost je prešla u post-normalnu fazu u kojoj su, da
citiramo rijeci Ravetza i Funtowicza, “cinjenice” nesigurne, vrijednosti sporne, ulozi

435
visoki, a odluke hitne. Konvencijalna, prema staroj paradigmi normalna znanost, još uvijek
može vrijediti u situacijama s niskim razinama neizvjesnosti i rizika, ali ne odgovara tamo
gdje su rizici odluke ili nesigurnosti sustava – kao, na primjer, u slucaju genetskog
inženjeringa ili kloniranja ljudi – visoki. Panika znanstvenika ima duboke korijene u toj
stvarnosti – primjenjivoj paradigmi koja time mijenja kontekst znanosti i na celo stavlja
neizvjesnosti svojstvene kompleksnim sustavima.
Ovdje nema klauzule izvlacenja: znanstvenici se moraju suociti s tom novom
stvarnošcu. Oni mogu zanijekati da je ta slijepa vjera u znanost, kao i povjerenje i sigurnost
koje je ona ulijevala javnosti, zauvijek nestala; no, to nece promijeniti gledanje javnosti na
znanost. Post-normalna znanost zahtijeva da znanost proširi granice kako bi u njih ukljucila
razlicite procese validacije, perspektive i vrste znanja. Posebno, traži da se premosti jaz
izmedu znanstvene ekspertize i sudjelovanja javnosti. Tako post-normalna znanost postaje
dijalog izmedu cuvara uloga u nekom problemu, od samih znanstvenika do društvenih
znanstvenika, novinara, aktivista i kucanica, bez obzira na njihove formalne kvalifikacije ili
povezanosti. U post-normalnoj znanosti procjena kakvoce znanstvenog rada ne može se
prepustiti samo znanstvenicima – jer, suoceni sa silnom neizvjesnošcu i neizmjernim
rizicima, i oni su tek amateri. Dakle, “mora postojati proširena zajednica onih koji su
medusobno ravni, a oni ce se koristiti proširenim cinjenicama, u koje ulaze cak i
anegdotski prikazi i statistike koje je zajednica prikupila. Tako proširenje tradicionalnih
elemenata znanstvene prakse, cinjenica i sudionika stvara pocelo nove vrste djelovanja. To
je osnovna novina u post-normalnoj znanosti”. Ona neizbježno vodi ka demokratizaciji
znanosti. Ona ne predaje istraživacki rad u ruke neškolovanih ljudi; prije bi se reklo da ona
izvodi znanost iz laboratorija i daje je na javnu raspravu u kojoj mogu svi sudjelovati i
pretresati njezinu društvenu, politicku i kulturnu razgrananost. Upravo da ona ne bi mogla
biti instrument ideologije, a težnja svake ideologije jeste da postane mitologija.
Kako isticu Ravetz i Funtowicz:
Neke ljude uznemiruje zamisao da je ova nova vrsta prakse znanost. Ali znanost se u
prošlosti stalno razvijala, a još ce se i dalje razvijati odgovarajuci na mijenjanje potreba
covjecanstva… Za rješavanje problema koje je stvorila naša na znanosti utemeljena
industrijska civilizacija treba obogatiti tradicionalne strategije kojima znanost rješava
probleme, filozofska razmatranja o njima i institucionalne, društvene i obrazovne
kontekste. Doživljaj neugode pri otkrivanju neizvjesnosti svojstvenih znanosti znak je
nostalgije za sigurnim i jednostavnim svijetom koji se više nikada nece vratiti.477

18.13. Teorije istine

Termin “istina” sigurno je jedan od osnovnih i temeljnih pojmova u filozofskoj


tradiciji. Baš zbog tog svog položaja njegova definicija ili bolje reci pokušaji definiranja
predstavljalo je oduvijek veliku poteškocu, tako da se sa pravom može reci da je termin
“istina” ili “istinit” dosta neodredena znacenja. Terminološke poteškoce s obzirom na ovaj
pojam uvjetovani su velikim dijelom njegovom povijesnošcu.
Vec je Aristotel u istraživanju istine gledao glavnu zadacu i bit filozofije, tako da u
Metafizici možemo procitati da se filozofija naziva naukom o istini. No i on je vec svratio
pozornost na teškoce u traženju istine, odnosno u pronalaženju istinite spoznaje.

477 S.O.Funtowicz i J.R.Ravetz, “Three Types of Risk Assesment and the Emergence of Post-Normal
Science”, u S.Krimsky i D.Golding, izd., Social Theories of Risk, Westport, Connecticut: Praeger, 1992,
str.255.

436
Govoreci o razlicitim definicijama ili teorijama istine moramo najprije naznaciti
dvije karakteristicne uporabe tog pojma a to su suspstantivisticka i atributivna. Govorimo li
o prvoj uporabi termina istine, onda obicno mislimo na neki odredeni unutarnji sadržaj, kao
neku “supstanciju” koju taj termin izrice. U tom su smislu filozofi cesto govorili da postoje
“istine u sebi” (Bolzano), za koje uopce nije bitno da li se spoznaju ili izricu. Na isti nacin
je pojam “istine” upotrebljavao Leibniz kada govori o “vjecnim istinama uma” i o
“cinjenicnim istinama”.
Kada termin “istina” upotrebljavamo u tom supstantivistickom smislu, onda ga
uzimamo prilicno široko u koegzistenciji sa samim bitkom. Takva uporaba tog izraza
tipicna je za filozofsku tradiciju Zapada, a temelji se uglavnom na Aristotelu. Prema njemu
istinu spoznajemo tek onda kada spoznajemo uzrok necega. »Ono što je uzrok istine koja
postoji u stvarnosti, to je istina u pravom smislu rijeci (…). Prema tome, koliko izvjesna
stvar postoji, toliko sadrži istine.«(Met.993b)
Kod atributivne upotrebe pojma istine taj se izraz, kao što i sama rijec kaže, kao
atribut. Dakle, kao pridjev “istinit”, te izrice neko svojstvo onoga o cemu se govori. Tu se
sada radi o poklapanju ili podudaranju (adaeqatio) izraza ili sadržaja propozicije sa stanjem
stvari koje ona izrece. Ocito je da se onda termin “istina” može govoriti samo u singularu.
Kada danas govorimo o istini, obicno mislimo na teorijski pojam istine. U tom
smislu nastala je vec u srednjem vijeku poznata definicija istine kao »poklapanje uma i
stvarnosti« (adaequati intellectus et rei). Umjesto termina “adaeqatio” upotrebljavaju se kao
sinonimni izrazi “correspodentia”, “conformitas”, “convenientia” i dr. Navedena definicija,
nastala negdje u IX st., izazvala je duge diskusije osobito o naravi adekvacije. Iz tih
diskusija iskristaliziralo se mišljenje da istina u prvom redu pripada izrazima, sudovima ili
tvrdnjama, tako da se jedino o njima može govoriti da su u pravom smilju istiniti. To se
izrice nacelom da se istina nalazi (ili dovršava) u sudu, i to ako sud izrice objektivno stanje
stvari. U takvom slucaju govorimo o istinitoj ili adekvatnoj spoznaji.
Ovdje se govori o nacelnoj razlici izmedu materijalnog i formalnog pojma istine.
Materijalni ili semanticki pojam istine je bitan za poimanje istine, a zapravo je identican sa
spoznajnoteorijskim pojmom koji kaže da istinu posjedujemo onda kada se naš iskaz ili
tvrdnja podudara s mišljenim ili izrecenim stanjem stvari, koje nam je dano kao predmet
spoznaje. Tu možemo navesti definiciju koju je predložio jedan od vodecih logicara XX st.
Alferd Tarski (1901-1983): »Istinit iskaz je onaj iskaz koji izrice da medu stvarima postoji
taj i taj odnos, i medu stvarima doista postoji taj odnos«. Pri tome ne bi bilo bitno radili se
o stvarnom stanju stvari ili idealnom, realnom ili fenomenalnom.
Tome pojmu istine protivna je neistina. U modernoj se logici diskutira o tome
postoji li izmedu istine i neistine kontradiktorna ili samo kontrarna opreka. Tradicionalna
se logika strogo držala nacela »iskljucenja trece mogucnosti« (Principium exclusi tertii) na
kojem se temelji tzv. dvovalentna logika. Moderne teorije pretpostavljaju mogucnost
oblikovanja logickih sustava koji prihvacaju prelazne meduvrijednosti koji se mogu po
volji ubaciti izmedu dvije temeljne istinite vrijednosti: 0 = neistinito i 1 = istinito. Tako su
nastale razne polivalentne logike (Lukasiewicz).
Sasvim drukcije osobine ima formalni pojam istine. I tu se radi o podudaranju, ali
ne više izmedu mišljenja i objektivnog stanja stvari, nego mišljenja i logickih zakonitosti
kod izvodenja jednih sudova iz drugih. Tu je zapravo rijec o logickoj dosljednosti. Klasicna
logika nije to nazivala istinom nego pravilnošcu logickog zakljucivanja (rectitudo). Buduci
da logika prihvaca samo vrijednosti “istinito” i “neistinito”, potrebno je upozoriti na ta
razlikovanja.
Drugi pojmovi istine proizlaze iz primjene navedenih pojmova na razna podrucja
ljudskog djelovanja. Tako se u antropološkom smislu govori o egzistencijalnoj istini, za

437
razliku od objektivne istine u znanostima. U povijanim znanostima govorimo o tzv.
historijskoj ili povijesnoj istini ili o povijesnosti istine.
U jednom i drugom slucaju cesto istice relativnost istine u tom smislu što se sadržaj
istine može mijenjati vec prema razlicitosti osoba ili povijesnih epoha i interpretacija
povijesnih dogadaja. Utoliko se one protive opcoj vrijednosti ili apsolutnosti istine koja
zahtijeva da ono što je za jedan duh istinito ne može u isto vrijeme biti za drugoga
neistinito.
Eticka istina ili istinoljubivost traži da se govor poklapa s unutrašnjim uvjerenjem,
ali takoder da s tim uvjerenjem ide paralelno i djelovanje.
Vidjeli smo da je teško odrediti termin, odnosno pojam “istina”, ako je uopce
mogucno dati neku definiciju. Ustvari pitanje definicije tog pojma je ontologijsko, tj. opce
filozofsko pitanje i duboko zadire u samu spoznaju uopce. Da li je moguca spoznaja istine,
ili istine o “istini” su pitanja na koje razliciti filozofski pravci daju razlicite odgovore.478
Buduci da se tu ponajviše radi o objašnjenu pojma istine i njezina kriterija, neki te
pokušaje radije zovu shvacanjem istine, a ne teorijama istine. Mi cemo u daljnjem dijelu
ovog teksta pokušati dati osnovna mišljenja ili teorije istina, pri cemu moramo naglasiti da
su teorije istina ustvari predstavljaju skracene teorije spoznaja. Nabrojat cemo one teorije
koje su poznatije i znacajnije za suverenu filozofiju.

1. Pragmaticka i neopozitivisticka teoriju.

Ovu smo teoriju namjerno uzeli kao prvu jer se ona pojavljuje kao relevantna u našim
razmatranjima odnosa prema filozofiji znanosti. Ta se teorija istine pojavljuje nastankom
pragmatizma kao filozofskog pravca (Ch.S. Peirce, W. James i J. Dawey), mada se pocetci
nalaze vec kod Nietzschea. Donekle je prisutna i u materijalizmu i marksizmu.
Pragmaticka teorija istine je jedna vrsta relativizma koji mjerila istine traži u svrsi
koju bi spoznaja trebala postici. Ako neka spoznaja potkrepljuje tu svrhu, ako je plodna i
sposobna za djelovanje onda je ona “istinita”, bez obzira može li se utvrditi njezino
podudaranje sa stvarnošcu ili ne. Dakako, da je i sama ova primjedba stavljena u odredeni
kontekst, jer sa stajališta pragmatizma pitanje o slaganju ili ne slaganju sa stvarnošcu nije
uopce pitanje na koji je potrebno davati bilo kakav odgovor. Neku propoziciju možemo
smatrati istinitom ako su prakticne posljedice njezina prihvacanja bolje od onih od njezina
ne prihvacanja ili odbijanja. Kao što kaže W.James da su ideje utoliko istinite ukoliko nam
pomažu da dodemo do zadovoljavajucih odnosa prema drugim dijelovima svoga iskustva.
Želimo li, dakle, odrediti istinitost neke propozicije moramo usporedivati korist koju
imamo od nje ili njezine alternative. Istina je ono što se pokaže kao najbolje, makar se ne
može potpuno iskljuciti mogucnost tzv. “sretne pogreške”. Odavde slijedi da ustvari
pragmaticna teorija istine ustvari ne daje, niti može dati, neku definiciju istine nego samo
njezin kriterij.
Uspjeh spoznaje, njezin pragmaticni sadržaj, može se promatrati iz razlicitih pozicija.
U bilogizmu se ovaj pojam istine ne odnosi prema pojedincu, nego prema citavoj vrsti.
Pragmatican je i Machov princip “ekonomije mišljenja” prema kojoj je neka teorija istinita
onda kada može sva svoja iskustva svesti na najjednostavniju formulu. Nije loše
napomenuti da ce se neopozitivisticka tradicija, a posebice predstavnici Beckog kruga,
oslanjati na Mashove radove što izvjesnom smislu predstavlja i prihvacanje pragmaticne
teorije istine.

478 O odnosu znanosti prema problemu «istine» pogledati odjeljak Realizam i antirealizam.

438
Racionalna jezgra pragmaticke teorije leži u preoptimistickom mišljenju da se ne
može bolje živjeti ako se istinite tvrdnje odbacuju. Zato se uzima najviša korist kao sigurni
pokazatelj istine. Ovdje se može napomenuti da postoje i korisne fikcije koje nemaju puno
zajednickog sa istinitim stanjem stvari.

2. Teorija koherencije

Glavnim predstavnikom ovog “pravca” može se smatrati vec Leibniz, ali se takoder
može povezati sa Hegelom i Bradleyem. Danas je u nešto izmijenjenom obliku zastupa
osobito americki logicar Nickolas Rescher (1928). Teorija koherencije nastupa u tri
razlicita oblika: a) kao metafizicka nauka o biti stvarnosti (kao koherentnog sustava); b)
kao logicka nauka o definiciji istine; c) kao logicko-spoznajno teoretska nauka o
primarnom kriteriju istine. Ta teorija nastoji sagledati bit, preduvjet i kriteriji istinitosti u
“koherenciji”.
Nije lako odrediti što zapravo treba razumijevati pod terminom koherencija. Sigurno
je da ta teorija pretpostavlja jedan strogo logicki oblikovan sustav propozicija i stavova,
koja u stvarnosti odgovara strogi sustav odnosa. Te propozicije stoje u medusobnoj
ovisnosti, jer se one moraju izvodit jedne iz druge. Cinjenica da to izvodenje propozicija u
danom sistemu ne ukljucuje protuslovlje izrice se terminom koherencije. Termin
koherencija mogli bi smo stoga oznaciti kao odnos zi medu sklopa propozicija koji je takve
naravi da nijedna od tih propozicija ne može biti neistinita ako je citav sklop istinit. To
znaci da nijedna propozicija nije neovisna od drugih, tj. da medu svim pojedinim
propozicijama postoji takva medusobna sveza da je svaka od njih izvediva od drugih te
nijedna od njih ne može biti istinita ako bi ijedna druga bila neistinita.
Dakako, ta teorija ne može dati niti jedan stvarni primjer za takav koherentni sklop
propozicija jer je on ex hypothesi neostvariv. Možda je najbolje ilustrira Euklidov
geometrijski sustav. Mogli bi smo reci da je na temelju postulata, aksioma i definicija tog
sustava sve drugo koherentno, suvislo izvedeno jedno iz drugog.
Cesto se termin “koherentan” uzima kao sinonim za termin “konzistentan” što
ponekad stvara zabunu. Ta su dva termina koji put sinonimni, ali ne uvijek. Konzistencija
se sastoji u tome da dvije propozicije nisu medusobno inkompatibilne, tj. da jedna drugu ne
iskljucuje, dok koherencija traži da citav sustav bude suvisao i da nema niti jedne
propozicije koja bi bilo koju drugu propoziciju iskljucivala. Zato se obicno kaže da se
koherencija citavog sistema spoznaje ne može konkluzivno, odnosno potpuno provjeriti jer
ne možemo opravdano reci kako su odnosi sveze, koje mislimo da smo otkrili, više nego
samo vjerojatne. U tome se odmah vidi i slaba teorije koherencije, mada se može reci da
prakticna koherencija, koju ta teorija zahtijeva kao kriterij istinitosti stavova, ne mora
ispunjavati tako visoke uvijete idealno zamišljenog koherentnog sustava.
Teoriji koherencije je B. Russell prigovorio da u sebi nosi dvije velike poteškoce:
prvo, nemamo nikakvog razloga za pretpostavku da je moguca samo jedna skupina
koherentnih mišljenja. Vec je u znanosti uobicajeno da postoje dvije ili više hipoteza o
jednom predmetu poznatih cinjenica. U filozofiji katkad dvije suprotstavljene hipoteza
objašnjavaju sve cinjenice. Teorija koherencije ne može dati dokaz da je moguc samo jedan
jedini koherentni sustav. Drugo, takva definicija istine vec pretpostavlja znacenje termina
“koherencija” kao poznato, a zapravo koherencija pretpostavlja istinu logickih zakona, i
tako se vrti u krugu i ne može biti prikladna za odredivanja znacenja termina “istina”.
Da koherencija ne tumaci znacenje istine, s time se slaže i Rescher. No on istice da
koherencija pruža vrlo korisno sredstvo za razlikovanje istinitih od neistinitih propozicija.
Najprije, imamo skupinu propozicija kao kandidate istina: Ti kandidati istine obicno

439
predstavljaju nekonzistentan skup propozicija koje se medusobno mogu i iskljucivati. No
istinitima cemo smatrati one koje najbolje medusobno koheriraju, odnosno one koje jedna
drugoj neprotuslovne. Pomocu koherencije unosimo red u skup datosti razlikujuci istinite
od neistinitih propozicija. Jedan kandidat istine kvalificira se time što je konzistentan sa što
više ostalih datosti. Za teoriju koherencije je, prema Rescheru, odredivanje istine problem
unošenja reda u kaos prvotnih datosti (informacija) u kojima su pomiješane sigurne
evidencije i slabe hipoteza. Takoder i Russell prihvaca ovu teoriju, ali samo kao kriteriji, a
ne kao i definiciju istine.

3. Teorija korespondencije (adekvacije)

To je svakako najstarija teorija za odredivanje znacenja termina “istinit” ili “batina”,


a oslanja se na Aristotela i na poznatu definiciju istine kao “poklapanje uma i stvarnosti”.
No ta se teorija može formirati na dva nacina: a) u obliku definicije, kada se kaže da se
istina neke propozicije sastoji u odredenom odnosu te propozicije prema stvarnosti; b) u
obliku kriterija, kada se kaže da je najbolji ili cak jedini nacin za ispitivanje istine neke
propozicije u tome da ispita njenu “korespondenciju” ili poklapanje sa stvarnošcu. Prema
toj se teoriji, naime, istina odreduje na sljedeci nacin: neki je sud ili tvrdnja istinit onda
kada postoji neka cinjenica ili neko stanje stvari koje mu odgovara. Sud je istinit zato jer
odgovara stanju stvari koje izrice.
Za pravilno razumijevanje korespondencije potrebno je dobro uociti što i na koji nacin
stoji u odnosu podudaranja. Termin odnosa odreduje relaciju koja se definira na razlicite
nacine: subjekt-objekt, svijest-svijet, spoznaja-stvarnost, jezik-svijet, mišljenje-bitak, sud-
stvari, uvjerenje-cinjenica, misao-cinjenica, iskaz-stvarnost itd. Ova teorija ima, možda,
laku primljenu na opažanje stavove ali poteškoce nastaju u mnogim drugim slucajevima.
Poteškoce su sljedece: a) prije svega kod opcih stavova (generalnih) koje provjera
korespondencije gotovo nemoguca; b) kod propozicija o prošlim dogadanjima jer cinjenice
(ili stanje stvari) više ne postoje; c) kod propozicijama o vjerojatnosti; d) kod modalnih
propozicija o nužnosti i mogucnosti; e) kod hipotetski, uvjetnih propozicija.
Vidimo ukratko neke od ovih problema za teoriju korespondencije, a tu je na prvom
mjestu odnos prema opcim i teoretskim iskazima. Primjerice iskaz »svi su konji kopitari«,
onda se istinitost tog iskaza temelji na opažanju cinjenica da konji koje sam do sada vidio
ustvari predstavljaju kopitare. Tu postoji odredena logicka poteškoca jer postoji mogucnost
da konje koje sam promatrao nisu uistinu svi konji. Odnosno iskaz da su »svi su konji
kopitari« ne može biti cinjenica dana osjetilima, jer je on zakljucak koji je nastao na
temelju dosadašnjih opažanja koje je opet zasnovano na nacelu uzrocnosti primijenjen na
osjetne doživljaje, pa je zato hipotetski. Slicne poteškoce se javljaju kod teorijskih iskaza
kao što je primjerice na polju atomske fizike ili metafizike.
Uzmemo li da je istina u nekoj relaciji koja nastaje izmedu iskaza i cinjenica koje ti
iskazi izricu, a tu relaciju odredujemo kao slaganje ili odgovaranje (adekvacija) onda je
istinitost takve teorije manje-više ocita. Problem nastaje kada pokušavamo malo pobliže
odrediti tu vezu, koja uvijek nastaje izmedu subjektivnog cina spoznaje i objektivne
stvarnosti. Postavlja se pitanje; kada je moguce i koliko je moguce odrediti tu relaciju
ukoliko je teorija korespondencije tipicna i neophodna za odredivanje svake istine?
Upravo u odgovoru na ovo pitanje postoje razlicita tumaranja onih koji zastupaju
ovakvu koncepciju teorije istine, a samim tim ona poprima razlicite oblike. Isticu se tri
osnovna oblika teorije korespondencije, koje cemo uvjetno podijeliti na sljedeci nacin:
ontološko-metafizicka teorija, ortodoksno materijalisticka teorija (teorija odraza) i logicko-
empiristicka teorija (teorija slike).

440
Pošto ce druga dva oblika teorije korespondencije, a posebice onaj treci, biti
razmatran u sklopu teksta obratimo pozornost na ovaj prvi oblik koji je povijesno najstariji.
Ovakva formulacija ontološko-metafizicke teorije polazi od pretpostavke da je ustrojstvo
svakog bica takvo da bude za svaki um spoznatljivo. Tu se prihvaca ideja da je svako bice
istinito, a ta se “istinitost” zove ontickom istinom i razlikuje se od obicne i uobicajene
uporabe izraza “istinit” (Njezina formula glasi istina je poklapanje stvari i uma, bica i
znanja.) Ta se pretpostavka onticke istinitosti svakog bica uzima za preduvjet ili uvjet
mogucnosti svake druge uporabe izraza “istinit” a u prvom redu za logicku istinu tj. istinu
tvrdnji ili sudova ( propozicija ) o stvarnosti.
Pojam logicke istine moguc je samo u sklopu ljudske spoznaje i samo ljudske tvrdnje
mogu biti logicki istiniti, ali one imaju svoje preduvjete. Uzalud bi smo imali spoznajnu
moc, um (razum), ako ne bismo imali prikladni predmet spoznaje. Predmet spoznaje nije,
medutim, dan vec bilo kakvim opstojanjem nekog bica. Naprotiv predmet ljudske spoznaje
mora biti za ljudski um spoznatljiv, citljiv. Tu se cesto koristi sljedeca metafora: kao što
oko ne može vidjeti predmet bez svijetla tako je i za umno spoznavanje potrebno neko
unutarnje svijetlo. Tu duhovnu “osvijetljenost” svakom bicu daje upravo njegova “onticka
istinitost”, otvorenost za um. Ljudski um može spoznati neko bice ako u njemu može
procitati, da tako kažemo, njegov unutarnji zapis, unutarnju bit “eidos”.
Kada, dakle, spoznamo neki predmet i o toj spoznaji iznesemo svoj sud (propoziciju),
onda ce taj sud biti istinit samo onda ako doista izrice objektivnu bit tog predmeta.
Spoznaja je istinita kada se njezina misao (noema) doista “poistovjeti”, “poklopi” s onom
“misli” (eidos) koja odreduje samu bit spoznate stvari. U tome se sastoji tražena
korespondencija ili adekvacija.
Dolazili uopce do tog podudaranja u spoznaji i na koji se nacin ono ostvaruje na to
pitanje mora odgovoriti metafizicka spoznaja. Ljudski om jeste i ostaje ogranicen u svom
djelovanju. Premda može spoznati sve što jest, njegovo je cinjenicno spoznavanje vezano
za osjetilno dohvacanje tvarne stvarnosti.
Neki bio filozofi rekli da je potpuna spoznaja bica moguca samo neogranicenom umu.
Za skolasticke filozofe takav je um Bog, u onome u kojem se stvarno poistovjecuje subjekt
i objekt spoznaje. On je ujedno i starateljski um koji u sva bica “upisuje” svoju misao o
njima To potpuno jedinstvo subjekta i objekta u neizmjernom umu naziva se ontološka
istina kao posljednji cilj svakog spoznavanja, dakako sa stanovišta metafizike koja
prihvata ovu teoriju istine. Ovakav pristup ima za posljedicu još jednu bitnu cinjenicu,
buduci da iskonska praistina ljudskog uma nedostižna, sam pojam istine jest samo
analogan, tj. neadekvatan u svojem ostvarenju.

18.14. Frege – Pojmovno pismo i razvoj njegove misli

Najvažniji Fregeov479 doprinos suvremenoj nauci je stvaranje nove discipline –


matematicke ili simbolicke logike – ili, barem, njeno formuliranje u obliku u kojem je
danas poznajemo. Ovaj doprinos ostaje sasvim neosporen, premda se postavlja pitanje
hocemo li ga smatrati doprinosom filozofije ili matematike.
Logika, kao tradicionalna filozofska disciplina, povezala se s matematikom u
radovima algebrista sredinom 19. stoljeca, da bi u Fregeovim radovima, prije stotinjak
godina poprimila današnji oblik: logika pojmova ili teorija kvantifikacije zasnovana na

479 Gottlob Frege roden je 8. studenog 1848. u Wismaru, u pokrajini Mecklenburg na Baltiku. Frgeova
biografija dosta je slabo poznata. Najpoznatiji prikaz Fregeove biografije i dana je »On the life and Work of
Gottlob Frege«, uvodna studija americkog logicara Terella Warda, urednika zbirke i prevodioca Fregeovih
radova u Conceptual Notation and Related Articles (Clarendon Press, Oxford, 1972).

441
logici sudova. Ovo povezivanje naišlo je na razlicite reakcije, kako medu matematicarima,
tako i medu filozofima. Neki filozofi i neki matematicari danas su skloni da matematicku
logiku smatraju autohtonom, ili cak centralnom, filozofskom odnosno matematickom
disciplinom. Ima pak matematicara koji joj odricu matematicku relevantnost, dok je neki
filozofi odbacuju kao stranputicu na koju je zašla tradicionalna logika.
Ovakav krajnje negativan stav bio je daleko cešci u rano dioba razvoja matematicke
logike, ali se i danas ponegdje provlaci, uglavnom kao posljedica neobaviještenosti.480
Postalo je jasno kako je simbolicka ili matematicka logika jedini legitimni nasljednik
tradicionalne logike, iako je daleko prevazilazi, kako širinom podrucja koje proucava, tako
i složenošcu metoda koje upotrebljava. Odredene nesporazume izazivaju vec i ne sasvim
primjereni nazivi. Moderna logika, kao prvenstveno ispitivanje relacije logickog slijeda
medu sudovima, bavi se u osnovi istim pitanjem kojim se bavila tradicionalna logika od
Aristotela nadalje. Ukoliko rijec “simbolicka” treba da uputi na upotrebu specijalnih
logickih simbola, onda se tu i ne radi o necem bitno novom jer, prvo, koliko god bili
prakticni ovi simboli teorijski nisu neophodni i, drugo, upotreba posebnih simbola u analizi
logicke forme ili sheme prisutna je vec kod Aristotela, iako u daleko manjoj mjeri nego
danas. S druge strane, postoje neki razlozi za uvodenje atributa “matematicka”, iako ni taj
izraz nije sretan. U prvom redu, s obzirom na mjesto (valjanog) dokaza u matematici, jasno
je da je logika u matematici važnija nego u bilo kojoj nauci. Isto tako, povezana s nekim
matematickim disciplinama, na primjer algebrom skupova, logika danas upotrebljava
njihove metode i rezultate. Pa ipak, ako matematicku disciplinu, stvorili smo krnju sliku
moderne logike. Jer, premda je matematicki dokaz narocito zanimljiv predmet proucavanja,
on nije jedini predmet logike. Štoviše, premda se logicar u svojim istraživanjima cesto služi
cisto matematickim sredstvima, a to može samo ako u odredenom trenutku predmet svog
proucavanja svede na apstraktnu matematicku strukturu, centralni logicki problemi ostaju
neodoljivi od pojmova istine, valjanosti, logickog slijeda, a time i tradicionalnih filozofskih
problema.
Povezivanje logike i matematike ponekad se tumaci kao znak zrelosti jedne
filozofske discipline: ona je konacno stekla status egzaktne nauke, odvojila se od filozofije
i ušla medu matematicke discipline. No možda bi ovo povezivanje bilo bolje tumaciti kao
znak zrelosti moderne matematike: kroz matematicku logiku i filozofiju matematike
kriticki se rasvjetljava duh matematike u jednom vremenu – njene skrivene pretpostavke i
filozofske konzekvencije.481
U svakom slucaju, ovo dodirno podrucje filozofije i matematike danas je svojevrsna
nicija zemlja u kojoj se srecu filozofi i matematicari, svatko od njih voden vlastitim
motivima i, isto tako, svatko od njih barem malo izvan granica svoje discipline, no isto tako
podrucje koje pocinje dobivati relativno artikuliranu fizionomiju. Ovaj se rub matematike i
filozofije danas cesto dosta neprecizno dijeli u posebna podrucja, od kojih su neka
prikazana slijedecim terminima:
1) simbolicka logika
2) matematicka logika
3) filozofija matematike

480 Na primjer, u filozofskim sredinama koje gaje antipatiju prema filozofiji logickog pozitivizma cesto se
ova odbojnost širi na modernu logiku i filozofiju matematike. Ovo identificiranje filozofije logickog
pozitivizma s matematickom logikom i modernim raspravama o osnovama matematike ne samo da je
historijski potpuno pogrešno, nego ponekad ima i komicne posljedice. Tako se studij Aristotelove
silogisticke ponegdje smatra relativno važnim dijelom filozofskog obrazovanja, ali citanje Hilberta ili
Brouwera se tumaci kao znak sklonosti “pozitivizmu”. Zanimljivo je da ovu pojavu konstatira i americki
Kinez Hao Wang u From Mathematics to Philosophy ( Routledge and Kegan Paul , London, 1974, str. IX).
481 Ovu tezu razvija Gajo Petrovic u clanku “Logika i matematika”, ukljucenom u zbirku Filozofija i
marksizam, Naprijed, Zagreb, 1976, str. 192-201.

442
4) matematicka filozofija
5) filozofska logika
6) filozofija logike
Prva dva termina najcešce se uzimaju kao sinonimi, koji naprosto oznacavaju
modernu logiku, te cemo ih tako i ovdje upotrebljavati. Neki autori, medutim, matematicku
logiku shvacaju uže i suprotstavljaju je filozofskoj logici.482 Ovakva podjela dobrim se
dijelom podudara s podjelom na tzv. ekstenzionalnu i intenzionalnu logiku, a zasniva se na
neodredenom osjecaju da je ekstenzionalna logika zanimljiva više matematicaru a manje
filozofu, dok je s intenzionalnom logikom obratno. Jasno, svaki terminološki sustav je u
redu ako se pametno upotrebljava ali koncepcija iza ove podjele cini se vrlo spornom.
Usporedimo, na primjer, teoriju rekurzivnih funkcija kao dio matematicke logike u
najstrožem smislu te rijeci s, recimo, deontickom logikom kao tipicno “filozofskom”
logikom, od koje su se svojedobno ocekivali znacajni doprinosi etici i filozofiji prava.
Koliko god to cudno zvucalo, teorija rekurzivnih funkcija odigrala je, a i igra i danas,
znacajnu ulogu u razmatranju klasicnih filozofskih pitanja kao što su problemi
determinizma ili prirode matematicke spoznaje. Bez obzira kako gledamo na rezultate ovih
diskusija,483 i uopce na primjene matematike ili logike u filozofskim raspravama, ne
može se poreci da je pokazana naivnost nekih ustaljenih “filozofskih” pojmova. S druge
strane, deonticka logika pokazala se, na kraju, uglavnom nevažnim dijelom modalne
logike koji nije mogao dati znacajnije rezultate ili poticaje ni u kojem dijelu filozofije. Isto
tako, prihvatimo li ovu podjelu, kuda cemo s intuicionistickom logikom? Da li je ona
matematicka ili filozofska? Ona nije ekstenzionalna u standardnom smislu te rijeci,
povezana je s modalnim logikama i utoliko je “filozofska”, pa ipak njena je motivacija

482 Nicholas Rescher u “Tropics in Philosophical Logic” (D.Reidel Publishing Company, Dortrecht, 1968)
kao struje u filozofskoj logici nasuprot “aritmetickom sektoru” logike razmatra modalne i polivalentne logike,
nestandardnu kvantifikaciju, logiku vjerojatnosti, kronološku i topološku logiku, logiku tvrdnje, logiku
preferencije, epistemicke modalnosti i deonticku logiku. Predvidajuci širenje “provalije” izmedu filozofske i
matematicke logike, Resher piše: »… ovaj ponor povremeno ce premostiti samo pokoji rijedak duh
natprosjecne sposobnosti i mnogostranosti. Cvrsto sam uvjeren da je ovaj razvoj, koji se ne može smatrati
drugacijim nego nesretnim, na kraju krajeva neizbježan. Njegov utjecaj ne može se sprijeciti: najviše što se
može uciniti jest da se pripremimo protiv posljedica najgore vrste. Ozbiljnost ove situacije može ublažiti
samo odlucnost odgovornih za obrazovanje specijalista u logici na odjelima za filozofiju i matematiku,
odlucnost da se cvrsto insistira kako bi se student obucen na jednoj strani barijere detaljno upoznao s time
kako se stvari rade na drugoj strani.« (str. 4) Ima nešto cudno u ovom Rescherovom opisu. Naime, postojanje
ponora i provalija o kakvima on govori danas je sasvim ocito, ali ne samo u logici, nego isto tako (ili još više)
unutar matematike, u nauci uopce, a u filozofiji narocito. Pored superspecijalizacije koja je u tome sigurno
najvažniji uzrok, tu su još i razni cinitelji “ideološke” i kulturno-povijesne prirode. Pogledajmo, uostalom,
provaliju izmedu matematickog logicara koji se bavi tzv. osnovama matematike i “radnog matematicara”.
Alan Ross Anderson navodi slijedecu anegdotu: »… jednom sam uglednom ’radnom matematicaru’
(?working mathematician?) spomenuo cinjenicu da se skup o kojem je ovdje rijec može definirati u teoriji
kombinatora. Nakon što je koju minutu zurio u komadic papira s napisanim uvjetom za taj skup, vratio mi ga
je uz primjedbu ’To je jedna od onih stvari od kojih me zaboli glava’ a zatim se vratio svom radu (went back
to work)«. (Alan Ross Anderson, “Fitch on Consistency”, u zbirci The Logical Enterprice, ed. Alan Ross
Anderson, Ruth Barcan Marcus i R. M. Martin, Yale University Press, New Haven i London 1975, str. 125).
Što se moderne logike tice, Rescherov opis doima se pretjerano apokalipticki – ako nigdje, ovdje je sasvim
jasna potreba za obrazovanjem s obje strane “barijere”, koliko god to bilo teško postici.
483 Na opasnost direktne primjene tehnickih rezultata matematike i matematicke logike u filozofskim
diskusijama upozorava upravo matematicki logicar i filozof Saul Kripke u “Is there a Problem about
Substitutional Quantification”, clanku objavljenom u zbirci Truth and Meaning (ed. Gareth Evans i John
Mcdowell, Clerendon Press, Oxford 1976): “Logicka istraživanja ocito mogu biti korisno orude za filozofiju.
Ona , medutim, moraju biti uoblicena smislom za filozofsko znacenje formalizma i solidnom primjesom
zdravog razuma, kao i potpunim razumijevanjem kako osnovnih pojmova tako i tehnickog materijala koji se
upotrebljava. Ne treba misliti da formalizam može izmijeniti filozofske rezultate na nacin koji je nedostupan
obicnom filozofskom razmišljanju. Ne postoji matematicki nadomjestak za filozofiju. ” (str. 416)

443
strogo matematicka. Posebnu opasnost u ovakvoj podjeli predstavlja utisak kako ova dijela
logike treba da budu zasnovana na dva posebna tipa logickog obrazovanja. Toliko o
terminima 1), 2) i 5).
Termine 3) i 4) svojevremeno je u razlicitom znacenju upotrebljavao Bertrand
Russell.484 Filozofija matematike za njega je bila razmišljanje o granicnim pitanjima
matematike, na primjer, o spoznajnom statusu matematickih stavova ili ontološkom statusu
matematickih objekata. S druge strane, Russell je matematicku filozofiju zamišljao kao
matematicko analiziranje osnovnih elementarnih matematickih disciplina. Kako je sam
citavu matematiku smatrao utemeljenom na aritmetici, a ovu na logici, matematicka
filozofija je pocinjala pitanjem o biti prirodnog broja, a odavde vodila dalje u teoriju klasa i
logiku. Euklidovo aksiomatsko zasnivanje geometrije njegova vremena, isto bi tako
pripadalo matematickoj filozofiji u Russellovom smislu. Danas je termin »matematicka
filozofija« uglavnom odbacen, a za tzv. »elementarne« matematicke discipline obicno se
upotrebljava naziv »osnove matematike«. Tako cemo postupiti i ovdje, a termin »filozofija
matematike« upotrebljavat cemo od prilike u Russellovom smislu.
Što se »filozofije logike« tice, izraz se doima pomalo paradoksalno: kao kada bismo
govorili o filozofiji spoznajne teorije ili o filozofiji ontologije. Pa ipak, ugledni autori
ponekad upotrebljavaju ovaj termin. Naime, potreba za filozofijom logike raste upravo
toliko koliko se logika, vezujuci se s matematikom, odvojila od filozofije. Drugim rijecima,
ako s logika svede na strogo matematicku disciplinu, ako se posao logicara shvati
iskljucivo kao izgradnja formaliziranih sustava i njihova i metalogicka analiza, onda
upravo za matematicara postaje neophodno ispitivanje znacenja ovih sistema. Radikalnim
sužavanjem podrucja logike i naknadnim dodavanjem filozofije logike nismo dobili ništa
osim lažnog utiska da filozofski motivi nisu bili prisutni vec na pocetku. Termin »filozofija
logike« zato treba upotrebljavati dosta oprezno. Ponekad se ovaj termin upotrebljava kao
naziv za široko filozofsko ispitivanje osnova odredene logicke teorije. Tako se ponekad
govori i o Fregeovoj filozofiji logike, da bi se istakla veza filozofije i logike u njegovu
djelu. Na kraju ovog terminološkog razjašnjavanja napomenimo kako je detaljno
razmatranje odnosa matematike, logike i filozofije u svakom slucaju vrlo složeno i ovisno o
shvacanju prirode nauke i filozofije.
Potrebno je, takoder, istaknuti da se filozofski aspekti moderne logike i matematike
ocituju, prije svega, u stvarnom logickom, odnosno matematickom, materijalu. Odvojeno
od života logike, filozofija logike gubi svoj smisao. Ona se svodi na siromašno i nemocno
»spekuliranje« koje je u jednom trenutku slucajno usmjerilo interes, baš prema logici, ali u
sljedecem trenutku može isto tako, bez ikakvog dodira sa stvarnim sadržajem, posegnuti za
bilo kojom naukom ili kojim podrucjem ljudskog života, i svoj sadržaj, kako se to onda
obicno kaže, »deducirati iz pojma« - najcešce iz problematicne etimološke analize naziva
nauke i njenih osnovnih termina.
Samim tim, filozofija matematike i logike nije ništa drugo nego samo pretpostavka
koja ne daje strogu definiciju filozofske discipline. U njoj se filozof srece s matematicarom
koji je ovamo ušao voden konkretnim problemima nauke. Tako i Fregeovi filozofski radovi
nisu rezultat njegove želje da se afirmira kao filozof, ili da riješi neke probleme u
tradicionalnoj filozofskoj ostavštini. Pocetno ispitivanje odnosa logike i aritmetike dovelo
ga je do izgradnje nove logike. Da bi solidno utemeljio ovu logicku teoriju, kao i teoriju o
logickoj prirodi aritmetickih stavova, Frege je morao riješiti niz pitanja koje bismo danas
uvrstili u teoriju znacenja ili, šire, u filozofiju jezika. Cinjenica da se Fregeovi radovi malo
ili nimalo ne oslanjaju na filozofsku tradiciju, može za tradicionalisticki nastrojenog
filozofa biti dovoljan razlog da Fregeovu filozofiju ne uzme ozbiljno. No, s druge strane,

484 Na primjer: u Introduction to Mathematical Philosophy, Allen and Unwin, 1919.

444
koliko je malo Frege, u podrucju svojih filozofskih interesa, mogao preuzeti od ranije
filozofije možda pokazuje vec i cinjenica koliko je mnogo kasnija filozofija preuzela od
njega.
Kako bilo, pokušaji da se Fregeova misao uklopi u klasicne filozofske discipline
neadekvatni su te nailaze na velike teškoce. Bez obzira na ontološki karakter nekih važnih
Fregeovih distinkcija, on se ontologijom nije sustavno bavio. Pa cak i kad mu prilazimo
kroz moderne discipline cijim ga osnivacem eventualno smatramo, naici cemo na
poteškoce. Svoja istraživanja u onome što bismo danas nazvali filozofijom jezika, Frege je
smatrao logickim istraživanjima. Njihova motivacija bila je ponekad u matematickim
razmišljanjima, te ih se katkada može pogrešno tumaciti ako se nalaze izvan tog konteksta.
Ove su discipline, u ostalom, tek nastajale u Fregeovo vrijeme i malo je vjerojatno da bi on
pristao na takvu razdiobu njegove misli.
Pristup cjelini Fregeova djela koje bi vjerojatno izbjegao ovakve opasnosti je
povijesni, tj. promatranje njegove misli u njenom nastajanju, no pored ocitih prednosti
ovakav pristup ima i specificne nedostatke i to u prvom redu, mogucnost da analiza
njegovih problema bude zamijenjena analizom relativno nevažnih momenata u povijesti
problema. Naravno, u nekim slucajevima povijesni pristup je neizbježan: ima nekih
filozofa kao da nemaju odredeno znacenje bez, tako reci, numerickog indeksa ili barem
pridjeva »rani« i »kasni«. Neki filozofi kao, na primjer, Russell, prolaze tokom citavog
života drasticne promjene stanovišta, a drugi, poput Wittgensteina skacu iz jednog
misaonog horizonta u drugi, potpuno suprotan, negirajuci pritom na samo stavove koje su
ranije zastupali, nego osnovne pretpostavke na kojima su ih temeljili. Svatko tko proucava
Fregea ima prednost da se bavi mišljenjem u kojem se nisu zbivali toliko radikalni skokovi.
Njegova filozofija, poput svake relevantne filozofske misli, pokazuje jasnu liniju razvoja,
no taj se razvoj zbivao u dosta cvrstim okvirima i može se reci da je više uvjetovan
redoslijedom rješavanja problema, nego radikalnim promjenama perspektive.
Do 1879. Frege je objavio niz prikaza i jedno kratko predavanje o geometriji, a tada
je, sasvim iznenada, izašla njegova knjižica Begriffsschrift, eine der arithmetischen
nachgebildete Formelsprache des reinen Denkens. Iz naziva knjiga može se zakljuciti da
je ovdje rijec o novom pismu ili sistemu notacije, danom u formulama po uzoru na jezik
aritmetike. Ovo ce biti cest uzrok nesporazuma izmedu njega i njegovih suvremenika: ako
je glavna srha teksta uvodenje nove logicke notacije, onda se i njegov uspjeh treba mjeriti
prednostima nove notacije. Doista, Fregeov je navedeni rad u vrijeme kada se pojavio bio
razmatran uglavnom kao pokušaj stvaranja novog logickog pisma koje, prigovaralo se,
daleko zaostaje za algebarskom notacijom kakvu su u to vrijeme upotrebljavali algebarski
logicari. No ova knjižica najmanje je znacajna po vanjskim karakteristikama logicke
notacije koja je u njoj uvedena. Ovaj tekst donosi radikalnu novu koncepciju logike te se
godina njegova pojavljivanja dana cesto smatra godinom nastanka moderne, matematicke
ili simbolicke logike.
Motiv u pozadini Begriffsschrifta je pitanje o spoznajnoj i logickoj prirodi
aritmetickih sudova. Dali se stavovi aritmetike dokazuju samo na osnovu logike, ili se
njihova istinitost utvrduje pozivanjem na neko opažanje i iskustvo? U predgovoru svoga
djela Frege opisuje kao ga je ovo razmišljanje dovelo do potrebe da ispita dokle se u
aritmetici može doci iskljucivo pozivanjem na logiku tj. valjanim zakljucivanjem koje se
oslanja na cisto logicke pretpostavke. Ovo ispitivanje naišlo je, medutim, na zapreku:
obican jezik pokazao se neprikladnim za precizan opis relacije logickoga slijeda medu
sudovima. Javila se potreba za novim jezikom u kojem ce biti apstrahirani svi oni sadržaji
koji nisu relevantni za valjanost zakljucka.
Tekst Begriffsschrifta sastoji se od tri glavna djela. Prvi dio posvecen je uvodenju
novih znakova i utvrdivanju njihova znacenja. No, znakovi koje uvodi Frege nisu naprosto

445
novi zapisi za nešto što je vec otprije bilo samorazumljivo i jasno. Vec Fregeova analiza
suda pokazuje originalnost njegova pristupa. Kao prvo, on odbacuje predikacionu teoriju
suda, te razlikovanja subjekta i predikata u sudu nadomješta razlikovanje funkcije i
argumenta. To ce mu omoguciti da u okviru logickog istraživanja uvede i relacione sudove,
koji su sa stanovišta predikacione teorije prakticno nedostupni, a koji se ipak javljaju vec i
u najjednostavnijem matematickom razmišljanju. Pravu osnovu logicke analize cini analiza
složenih sudova, te odnosa medu jednostavnim sudovima u složenom sudu. Uvedena
notacija za implikativni i negativni sud omogucava Fregeu da izrazi ostale složene sudove
koji su, kasnijim rjecnikom, istinosne funkcije elementarnih sudova. Tek na osnovu ovako
koncipirane logike sudova, prelazi se na analizu jednostavnih sudova u kojima se javljaju
izrazi “svi” i “poneki”, tj. kvantifikatori. Tako je tradicionalna silogistika postala djelom
logike funkcija ili teoriji kvantifikacije, i to relativno nevažnim djelom. Naime, logika
predikata ili pojmova kako je utemeljio Frege, omogucila je sistematsko razmatranje
višestruke kvantifikacije i logike relacija koje su bile potpuno nedostupne sredstvima stare
logike.
Drugi dio knjige posvecen je prikazu i izvodenju nekih sudova “cistog mišljenja”, to
jest logickih istinitih sudova. “Jezgru” pri tome predstavlja devet formula kao osnova
deduktivne zgrade, tocnije aksiomatskog sistema logike sudova i logike predikata višeg
reda. Konacno, treci dio zapravo je spojnica logike i aritmetike. Pod naslovom “Neke teme
opce teorije nizova” ovdje su u logickoj notaciji prikazani i analizirani neki elementarni
aritmeticki pojmovi, prvenstveno relacije i dokaz matematickom indukcijom.
Logika predikata zasnovana na logici sudova, istinosne funkcije i kvantifikatori, danas
su sasvim uobicajena stvar. Pocetkom osamdesetih godina devetnaestog stoljeca važnost
Fregeovog doprinosa logici nije shvacao nitko, možda ni sam Frege. U stvari najveci
doprinos za njegovu popularizaciju je najzaslužniji je u prvom redu sam Russell i
obrazložio ga u svom radu Principles of Mathematics.
Ovdje treba upozoriti na važnu osobinu Fregeovog mišljenja: njegova djela nisu se
radala kroz analizu logicke i filozofske tradicije, nego u samostalnom razmatranju
problema na koje nailazio. Tek kasnije nakon što je problem bio jasno postavljen i
uglavnom zacrtan put njegova rješenja, Frege bi pristupao proucavanju ranijih rezultata i
alternativnih teorija. Tako je u osnovi njegovog djela sadržano uvjerenje da tradicionalna
logika, kao ni suvremena algebra logike, ne može pružiti zadovoljavajuci okvir za logicku
analizu osnova aritmetike. U ovom uvjerenju Frege je bio u pravu, i mogao je biti u pravu
cak i bez detaljne analize radova suvremenih logicara. Dakako, da bi se to uvjerenje
obrazložilo, bilo je potrebno ove radove detaljno prouciti, što je Frege i ucinio. Detaljnu
kritiku Schrödera poduzeo je tek 1895. u clanku “Kritische Beleuchhtung einiger Punkte in
E. Schröders Vorlesungen über die Algebra der Logik ”.
Teza o zasnovanosti aritmetike na logici bilo je Begriffsschriftu samo najavljena.
Razradu je doživjela Die Grundlagen der Arithmetik. Eine logisch-matematische
Untersuchung über Begriff der Zahl, knjizi objavljenoj 1884. godine. Pored izlaganja
vlastite teorije, Frege je ovdje dobar dio teksta posvetio kritici alternativnih koncepcija o
osnovama aritmetike: psihologizmu koji je tada u njemackoj bio u punom zamahu,
empirizmu kakav se u engleskoj razvijao osobito sa radovima J. S. Milla, te formalizmu
koji se u njemackoj upravo radao. Pored osvrta na suvremene teorije, on je oštricu kritike
usmjerio i na velike filozofske tradicije, poput Descartesa, Leibniza i Kanta. Knjiga nosi
podnaslov koji govori o njenoj »logicko matematickoj« prirodi, no bolje bi bilo govoriti o
filozofskom istraživanju u pravom smislu te rijeci. Ova knjiga i danas se smatra jednim od
fundamentalnih tekstova moderne filozofije matematike. Pitanja koja se razmatraju, na
primjer – da li je broj svojstvo materijalnih stvari, da li su aritmeticki stavovi induktivne
istine, da li su aritmeticki principi sintetickog ili analitickog karaktera – ova pitanja

446
pripadaju filozofiji, a ne logici u užem smislu, pogotovo ne matematici. Frege je svakako
bio svjestan filozofske prirode postavljenih pitanja, ali isto tako i potrebe da se ne rješavaju
odvojeno od stvarnog matematickog konteksta u kojem su nastali. Filozofski karakter
Fregeovog istraživanja sasvim se jasno ocituje u metodološkom programu, izneseno u tri
cuvena »osnovna stava« iz uvoda Grundlagena: »Oštro dijeliti psihološko od logickog,
subjektivno od objektivnog; o znacenju rijeci pitati se samo u sklopu cjeline, a ne
odvojeno; imati u vidu razlikovanje pojma i predmeta.« (str. XXII)
Prva tocka najavljuje Fregeovu borbu protiv psihologizma. U kontekstu Fregeove
kritike ovaj termin treba uzeti dosta široko. On se odnosi na sve one pravce u logici, teoriji
znacenja i filozofiji matematike koji predmet svog proucavanja promatraju iskljucivo ili bar
prvenstveno kao psihicki proces ili rezultat takvog procesa (kao valjano mišljenje,
asocijaciju ili mentalnu sliku, odnosno misaoni proces u kojem se odvija matematicka
spoznaja). Danas je teško precijeniti važnost Fregeovog suprotstavljanja psihologizmu. U
njegovo vrijeme psihologizam je nastupao u razlicitim oblicima, od Millovog empirizma
do njemackog psihologizma u Frisovoj tradiciji. Na podrucju logike javlja se kao izrazito
konzervativna ideologija: pojam valjanog zakljucka bio je preuzet od tradicije a logika kao
jednom zauvijek dani korpus znanja (kako je to naucavao još Kant), trebalo je još samo
dobiti adekvatno filozofsko (u stvari psihološko) tumacenje. Ako je poneko svojoj
psihologistickoj analizi logike i dodao kratak osvrt na noviji razvoj, slika logike bila je
uvijek dana bez ikakvih relevantnih logickih opservacija. Opozicija psihologizmu koja se
razvila u njemackoj filozofiji krajem devetnaestog stoljeca obicno se naziva logicizmom i
treba je razlikovati od logistike kao teze o logickoj zasnovanosti aritmetike (Frege) ili
citave matematike (Russell). Prvu tocku programa iz Grundlagen Frege nikada nije
revidirao. Danas se, medutim, logicizam najcešce se povezuje s imenom Edmunda
Husserla i filozofske tradicije kojoj je pripadao. Frege je izvršio nesumnjiv utjecaj na
Husserla ali logicizam Husserla i Fregea nipošto ne treba poistovjecivati.
Druga tocka istaknuta navedena u predgovoru predstavlja posebnu teškocu
interpretatorima Fregea. On se vjerojatno odnosio na kontekstualnu definiciju broja; Frege
je u kasnijim radovima dalje ne obrazlaže cak ni ne spominje. Umjesto toga, kasnije
razraduje teoriju znacenja koja se zasniva na analizi znacenja vlastitih imena.
Napokon, treca tocka, dosljedno razlikovanje pojma i predmeta, predstavlja u stvari
radikalizaciju razlikovanja funkcije i argumenta, koja je uvedena još u Begriffsschriftu.
Ovo ce razlikovanje biti detaljno razradeno u svim njegovim kasnijim radovima.
Osnovna teza Grundlagen glasi ukratko: aritmeticki istini su analiticki sudovi apriori,
drugim rijecima, svi aritmeticki pojmovi mogu se definirati logickim pojmovima, a svi
osnovni aritmeticki stavovi mogu se izvesti iz logickih principa. Izlažuci ovu tezu Frege
nije pocinio ni jednu od dvije “greške” kojima bi se mogao pripisati loš prijem na koji je
naišao Begriffsschrift. Prvo, tekst je pisan obicnim njemackim jezikom, bez ikakve
specijalne notacije. Pa ipak, može se reci da je ova knjiga prošla još i gore. Nasuprot
opoziciji koja je docekala prvu knjigu, ova druga knjiga naišla je uglavnom na šutnju.
Može se napomenuti da jedino zanimljiv odnos prema Fregeovom radu može biti odnos
prema Cantoru.
Pocetkom osamdesetih godina devetnaestog stoljeca, Cantorova teorija skupova i
transfinitna aritmetika vec su doživljavale žestoko suprotstavljanje u krugovima njemackih
matematicara. Sa Fregeovog stanovišta, transfinitna aritmetika predstavljala je sasvim
prirodno proširenje konacne aritmetike; opca ocjena Cantorovog rada vrlo je povoljna.
Može se reci da Fregeovi Grundlagen sadrže jedno od najvažnijih ranih priznanja Cantoru.
No Frege i odredene kriticke primjedbe: Cantorov pojam kardinalnog broja zasniva se na
pojmu apstrakcije. Kardinalni broj nastaje apstrakcijom, prvo, od prirode elemenata u
danom skupu i, drugo, od poretka kojim su ovi elementi zadani. Jasno je da ovako shvacen

447
postupak apstrakcije kao misaonog procesa nije mogao uci u definiciju matematickog
objekta, kako je definiciju shvacao Frege. Fregeovi prigovori Cantoru tako su se nadovezali
na prigovore psihologizmu. Cantor je opet, cini se, Fregeovo priznanje shvatio
prvenstveno kao kritiku. Godine 1885. objavio je kratku recenziju Fregeovih Grundlagen,
na koju je Frege odgovorio razjašnjenjem u kojem pokazuje kako je Cantor pogrešno
shvatio njegov pojam broja; do ozbiljnije razmjene mišljenja, medutim, nikada nije došlo.
Na osnovu Cantorove recenzije može se zakljuciti da nije narocito pomno proucio
Fregeove Grundlagen; cini se takoder da nije imao suviše sklonosti za logicku strogost
kakvu je Frege uvodio u osnove matematike.485 Kneale je svojedobno iznio pretpostavku
po kojoj je Cantor, iznerviran tadašnjim lošim iskustvima, shvatio kritiku psihologizma u
Grundlagen kao temeljitu kritiku njegovih vlastitih stavova, predvidjevši pritom znacajno
priznanje koje mu je odao Frege.486 Kako bilo, ovakvo priznanje od Fregea više nece
dobiti. Ovaj je kasnije vrlo kriticki prikazao Cantorove Gessamelte Abhandlungen zur
Lehre der Transfiniten,487 ne odoljevši da tom prilikom napiše: »Da gospodin Cantor nije
moje Grundlagen der Arithmetik samo recenzirao, nego da ih je ujedno procitao s
promišljanje, izbjegao bi mnogu pogrešku.« Danas je sasvim jasno da Fregeova logistika i
Cantorova teorija skupova, uza sve znacajne razlike sadrže i važne dodirne tocke, te je šteta
da pravi dijalog dvojice autora nije ostvaren. Štoviše, Bynum nagada da je Fregeova
definicija broja u Grundlagen zapravo inspirirana Cantorovim pojmom potencije skupa.
Ovu pretpostavku je danas podjednako teško opovrgnuti i dokazati, no treba imati na umu
da je tlo za definiciju broja Frege pripremio još 1879. u Begriffsschriftu.
Nakon Grundlagen der Arithmetik, knjige koja je kao što smo vidjeli, posvecena
neformalnoj razradi logisticke teze, Frege je nastavio rad na detaljnoj razradi logistike koju
ce izložiti u velikom djelu Grundgesetze der Arithmetik. Istovremeno se posvetio analizi
filozofskih problema na koje je naišao u radu na Grundlagen. Ono što se danas obicno
naziva Fregeovom filozofijom dovršeno je u clancima objavljenim pocetkom devedesetih
godina.
U tekstu Funktion und Begriff (1891) Frege je razradio distinkciju pojma i predmeta,
istaknutu u uvodu Grundlagen. Ovaj clanak važan je i po dvije novosti koje ce odigrati
važnu ulogu u formalnom sistemu Grundgesetze der Arithmetik. Prva je hijerarhizacija
funkcija u stupnjeve, zapravo svojevrsna teoriju tipova, a druga je uvodenje posebne
notacije za doseg pojma, odnosno tok vrijednosti (Wertverlauf) funkcije.
Razmišljanja o spoznajnoj prirodi i statusu stavova identiteta dovela su Fregea do
teorije znacenja kakva je izložena u clanku “Über Sinn und Bedeutung” (1892). Ovo je
vjerojatno najpoznatiji i najcešce citiran Fregeov rad. Kao što je vec spomenuto, Frege je
ovdje sasvim napustio nacelo iz predgovora grundlagen: ne samo da osnovu analize
znacenja vlastitih imena ne nalazi u analizi znacenja konteksta u kojem se ime javlja, nego
teorija znacenja uopce pocinje analizom znacenja vlastitih imena, a zatim se rezultati te
analize primjenjuju u ispitivanju znacenja stavova, to jest deklarativnih recenica.
Razlikovanje izmedu znacenja u užem smislu (Bedeutung) i smisla (Sinn) vlastitog imena,
prošireno je ovdje na stavove koji postaju svojevrsna vlastita imena za istinosne vrijednosti.
Neke probleme iz ovih clanaka Frege je dalje razradio u tekstu “Über Begriff und
Gegenstand” (1892), odgovarajuci na kriticke primjedbe matematicara Benne Kerryja, te

485 J. W. Dauben navodi Cantorovo pismo G.Vivantiju, u kojem ovaj piše da usprkos divljenju koje osjeca
prema pokušajima logickog utemeljivanja aritmetike, takav pristup “nije po njegovu ukusu”. Vidi Georg
Cantor, His Mathematics and Philosophy of the Infinite, Harvard University Press, Cambridge Mass. 1979,
str. 220. i 346.
486 William Kneale, “Gottlob Frege and Mathematical Logic”, u The Revolution in Philosophy, ed. A.J. Ayer
et al., London-New York 1956, str. 26-40.
487 Halle, 1890.

448
kasnije u Was ist eine Funktion (1904), clanku ukljucenom u Festschrift za Ludwiga
Boltzmanna.
Prvi svezak Fregeovog kapitalnog djela Grundgesetze der Arithmetik,
Begriffsschriftlich abgeleitet pojavio se 1983., a drugi deset godina kasnije. Knjiga je
zamišljena u tri dijela. Prvi dio daje logicku osnovu na kojoj se u drugom dijelu gradi
teorija prirodnih brojeva. Treci dio, posvecen realnim brojevima, pored formalnih izvoda
sadrži i opširnu kritiku koncepcija G. Cantora, K. Weierstrassa, R. Dedekinda, te formalista
poput E. Heinea i J. Thomae. Prvi svezak sadrži citav prvi dio i vecinu drugog dijela. Drugi
dio nastavlja se u drugom svesku. Treci dio zapocet je i drugom svesku ali nije dovršen.
Posljednji, 249. paragraf najavljuje »sljedeci zadatak«, koji, medutim, nikada nije izvršen.
Podjela materijala u dva sveska bila je bar djelomicno izazvana vanjskim razlozima.
Što se prijema prvog sveska tice, jedva da ga je bilo. Objavljena su samo dva prikaza. A
treci svezak, diskretno najavljeno u drugom svesku Grungesetze nije se nikada pojavio.
Nama su bitni upravo razlozi ne izlaženja ovog sveska. Naime, u toku pripreme za
štampanje drugog sveska, Frege je primio pismo od mladog engleskog filozofa i
matematicara Bertranda Russella. Pokazujuci da je dobro upoznat s Fregeovim
Begriffsschriftom i prvim sveskom Grundgesetze, Russell upozorava Fregea na mogucnost
izvodenja kontradikcija u formalnom sistemu drugog djela. Tocnije, Russell navodi dvije
antonomije: jedna je formulirana u jeziku logike predikata, a druga rjecnikom teorijom
skupova.
Frege je odgovorio Russellu poslavši mu pritom nekoliko ranije objavljenih radova.
Što se tice prvog paradoksa nije bio suviše zabrinut: funkcije ili predikati bili su u sistemu
hijerarhizirani u stupnjeve. Ovo stupnjevanje bilo je za Fregea sasvim prirodno, paradoks
je nastajao zanemarivanjem ove hijerarhije. No paradoks sa skupom svih skupova koji ne
sadrži sebe kao element, kasnije nazvan “Russellovim paradoksom”, predstavljao je teži
problem. Ekvivalent pojmu skupa u Fregeovom sistemu bio je pojam Wertverlaufa ili toka
vrijednosti funkcije. Notacija za navedeni pojam bila je neophodna za izgradnju aritmetike
u Grundgesetze, a nju je omogucavao aksiom s rednim brojem V. Sad je ovaj aksiom došao
u pitanje. U odgovoru Russellu Frege izrazio potrebu za preispitivanje istinitosti ovog
aksioma, te najavio poseban dodatak gdje ce analizirati Russellovo otkrice i modifikacije
nužne za uklanjanje kontradikcije.
Russell je u to vrije dovršavao veliko djelo Principles of Mathematics, nastalo po
utjecajem Fregea do kojeg je Russell došao posredstvom Peana. Poseban dodatak u ovom
djelu govori o Fregeovim logickim i aritmetickim ucenjima, a to je ujedno i najvažnije rano
priznanje Fregea.
U prepisci koja se izmedu Fregea i Russella odvijala u ljeto 1902., Frege je izbjegavao
da se izjašnjava o paradoksu, ocito razmatrajuci moguca rješenja. Frege je u pocetku
vjerovao kako Russellovo otkrice antinomija ne utjece bitno na vecinu pretpostavki
logickog programa. Dodatak drugom svesku Grundgesetze sadrži modifikaciju petog
aksioma, za koji je Frege vjerovao da predstavlja zadovoljavajuce rješenje problema
antinomija. Pa ipak, cesto citirana uvodna recenica pokazuje težinu kojom je Russellovo
otkrice odjeknulo u Fregeovom sistemu: »Naucnom se piscu jedva može desiti nešto gore
nego da, nakon što je rad dovršen, bude uzdrman neki od osnovnih temelja na kojima
pociva njegova zgrada. U ovakvu situaciju dovelo me pismo gospodina Russella upravo pri
kraju štampanja ovog sveska.«
Fregeovo rješenje trebalo je ostaviti sacuvane temeljne filozofske pretpostavke na
kojima je izraden sistem Grundgesetze. Dodatak posvecen antinomiji završava rijecima:
»Temeljnim problemom aritmetike može se smatrati pitanje: kako poimamo logicke
predmete, posebno brojeve? Odakle nam pravo da brojeve smatramo predmetima? Pa iako

449
ovaj problem nije riješen u onoj mjeri u kojoj sam mislio pri pisanju ovoga sveska, ipak ne
sumnjam da je put ka rješenju naden.«
Fregeovo rješenje, odnosno modifikacija petog aksioma, nije uspjela sacuvati sistem
Grundgesetze od kontradikcija. Ovo je dokazano tek nakon Fregeove smrti. Malo je
vjerojatno da je Frege bio svjestan dalje kontradiktornosti modificiranog sustava
Grundgesetze. Pa ipak, nakon 1902. godine njegovo uvjerenje u ispravnost logisticke teze
postepeno slabi. Fregeovi radovi objavljeni izmedu 1903. i 1908. uglavnom su polemicki
tekstovi usmjereni protiv formalisticke filozofije matematike. Fregeova kritika formalizma
pocela je vec u ranijim tekstovima i drugi svezak Grundgesetza takoder sadrži detaljnu
kritiku formalizma kakvog su razvijali Hilbertovi sljedbenici.
Kada se danas govori o Fregeovoj polemici s formalistima obicno se misli na
polemiku Fregea i Thomaea u kojoj su se suprotstavile platonisticka teorija kakvu je
zastupao Frege i formalisticka koncepcija u koje je znacenje brojki usporedeno s
znacenjem figura u igri šaha. Dobra ilustracija raspoloženja koje je vladao u ovoj debati je
zakljucni odlomak Fregeovog odgovora na Thomaevog clanak iz 1906.: »Ako netko može
opovrgnuti moje razloge, neka to ucini; ako ne, neka me poštedi – ne želim postati
neparlamentaran. Ima, cini se, ljudi od kojih se logicki razlozi odbijaju poput kapi vode od
masne kože. Ima takoder mijenja koja se – usprkos tome što bivaju stalno iznova
opovrgavana i usprkos tome što nitko ozbiljno ne pokušava da obori ovo opovrgavanje –
stalno iznova šire kao da se ništa nije dogodilo. Žalim što mi nisu poznata dozvoljena
sredstva, literarne ili parlamentarne prirode, kojima bi se ova mijenja mogla zatjerati u
njihov zakutak, da se više nikada ne osude na svjetlost dana.« (“Antwort auf die
Ferienplauderei des Herrn Thomae”)
Izmedu 1908. i 1918. godine Frege nije objavio ništa, izuzev bilješki Jouraineov tekst
“The Development of the Theories of Mathematical Logic and the Principles of
Mathematics”.488 Tek 1918. izašao je clanak »Der Gedanke: Eine logische
Untersuchung«. Za njim su iste godine slijedio clanak »Die Verneinung: Eine logische
Untersuchung«, te 1923. godine »Logische Untersuchungen; Dritter Teil:
Gedankengefüge«. Logicka istraživanja, kako se obicno nazivaju ova tri teksta na bave se
više logistikom, ni uopce filozofijom matematike. Posveceni su problemima filozofije
jezika. Po tematici i stilu ovi su radovi bliski clancima iz ranih devedesetih godina.
Nije poznato kada je tocno Frege raskrstio s logistickim programom. Fragmenti iz
zaostavštine pokazuju da je 1924. godine potpuno napustio logistiku. Frege ovdje razlikuje
tri izvora spoznaje: osjetilnost, logiku i geometrijsku intuiciju. Logicki izvor spoznaje
nužno je povezan s jezikom, kao sredstvom komunikacije, a time i s osjetilnošcu.
Matematika, kao apriorna nauka, ne može se utemeljiti ni na jednom od prva dva izvora.
Spoznaja beskonacnosti i kontinuuma može se zasnivati samo na geometrijskoj intuiciji.
Aritmetiku treba izvesti na geometriji identificirajuci brojeve s tokama na ravnini. Isto
tako, sasvim oprecno logistickoj koncepciji, aritmetika polazi od kontinuuma tj. od realnih
brojeva, i krece se prema prirodnim brojevima.
Frege nije dospio detaljnije razraditi nove ideje o osnovama matematike. Umro je
1925. godine, Dummett piše, ››kao ogorcen covjek, uvjeren da je bio nepravedno
zanemaren i da mu je životno dijelom najvecim dijelom promašaj.« Teško je reci koliko je
ova Dummettova tvrdnja tocna, vjerojatno nije ''sasvim'' netocna.
Fregeov utjecaj u logici i filozofiji poceo se širiti pocetkom prošlog stoljeca kroz
Peanove i Russellove radove, a zatim i kroz Wittgensteinov Tractatus. Za njegova života
matematicka ili simbolicka logika, u obliku kakav joj je upravo ono dao, postala je

488 Quarterly Journal of Pure and Applied Mathematics, 43 (1911-12), str. 219-314. Fregeove bilješke
objavljene su i u zbirci Kleine Schriften, Darmstadt, 1967.

450
etablirana naucna disciplina Poraz logistike kakvu je zastupao Frege bio je zapravo
sporedna pojava u kontekstu radanja moderne logike. Ako je Dummettova tvrdnja tocna,
može se reci – koliko god cudno zvucalo – da je medu suvremenicima koji nisu uspjeli
pravilno ocijeniti važnost Fregeova dostignuca, bio i sam Frege.
Vec i kratak prikaz nastanka njegovih radova jasno pokazuje kretanje izmedu uže
logickih, filozofskih i matematickih tema. Fregeov misaoni put pocinje matematikom da bi
krenuo u logiku (Begriffsschrift) i filozofiju matematike (Grundlagen der Arithmetik).
Nakon rada na filozofskim temama, on se zadnjem navedenom radu vrati osnovama
aritmetike i logici da bi, napokon, nakon otkrica antinomija, završio u filozofiji (Logicka
istraživanja)
Fregeovo kretanje izmedu matematike, logike i filozofije nimalo ne proturjeci ideji o
kontinuitetu njegove misli. Naime, on nije naglo mijenjao filozofske i matematicke
interese, skacuci s jednog problema na drugi. Radi se tu, prije, o nuždi da se neki problemi
riješe kako bi se moglo preci na rješavanje drugih. Može se reci da je njegova Logika u
užem smislu nastala s Begriffsschriftom, da su se opce filozofske koncepcije iskristalizirale
u clancima iz ranih devedesetih godina devetnaestog stoljeca, te da je filozofija matematike,
najavljena u Begriffsschriftu, razradena u dvije etape: najprije neformalno u Grundlagen
der Arithmetik, a zatim u oba sveska Grundgestze.

451
19. IZBOR TEKSTOVA

19.1. Rudolf Carnap - METODOLOŠKA NARAV TEORIJSKIH POJMOVA

19.1.1. Naši problemi

U diskusijama o metodologiji nauke uobicajeno je i korisno dijeliti jezik nauke na dva


dijela, jezik opažanja i teorijski jezik. Jezik opažanja upotrebljava termine koji oznacavaju
opažljiva svojstva i odnose za opisivanje opažljivih stvari i dogadaja. Teorijski jezik, s
druge strane, sadrži termine koji se mogu odnositi na neopažljive dogadaje, neopažljive
aspekte ili odlike dogadaja, na primjer na mikro-cestice poput elektrona ili atoma, na
elektromagnetsko polje ili gravitaciono polje u fizici, na razlicite vrste poriva i sposobnosti
u psihologiji itd. U ovom clanku pokušat cu rasvijetliti prirodu teorijskog jezika i njegov
odnos prema jeziku opažanja. Jezik opažanja bit ce ukratko opisan u odjeljku II ovog
clanka. Zatim ce se u odjeljcima III – V dati iscrpnije objašnjenje teorijskog jezika i veze
izmedu ta dva jezika.
Jedna od glavnih tema bit ce problem kriterija smislenosti za teorijski jezik, tj. tocnih
uvjeta koje termini i recenice moraju ispunjavati da bi imali pozitivnu funkciju u
objašnjenju i predvidanju opažljivih dogadaja i da bi na taj nacin bili prihvatljivi kao
empirijski smisleni. Ostavit cu po strani problem kriterija smislenosti za jezik opažanja, jer
ondje, izgleda, gotovo i nema nekih tocaka ozbiljnog neslaganja medu današnjim
filozofima s obzirom na taj problem, barem ako se jezik opažanja shvati u gore navedenom
užem smislu. S druge strane za teorijski jezik problem vrlo ozbiljan. Ne postoje samo
neslaganja u odnosu na tocno mjesto granicne linije izmedu smislenog i besmislenog, vec
neki filozofi sumnjaju i u samu mogucnost povlacenja bilo kakve granicne linije. Istina je
da se empiristi danas opcenito slažu da su odredeni ranije predloženi kriteriji bili suviše
uski; na primjer, zahtjev da se svi teorijski termini moraju moci definirati na osnovu
termina jezika opažanja i da se sve teorijske recenice moraju moci prevesti u jezik
opažanja. Danas smo svjesni da su, ti zahtjevi suviše laki, jer pravila koja povezuju dva
jezika (koja cemo zvati ,,pravilima korespondencije”) mogu pružiti samo djelomicnu
interpretaciju za teorijski jezik. Iz te cinjenice, neki filozofi izvlace zakljucak da cemo,
jednom kad su raniji kriteriji liberalizirani, naci kontinuiranu liniju od termina koji su usko
povezani s opažajima, npr. ,mase’ i ,temperature’, preko udaljenijih termina poput
,elektromagnetskog polja’ i ,psi-funkcije’ u fizici, do onih termina koji nemaju neku
odredenu vezu s opažljivim dogadajima, npr. termina u spekulativnoj metafizici; dakle
smislenost njima izgleda naprosto kao stvar stupnja. Tu skepticku poziciju podržavaju i
neki empiristi; Hempel je, na primjer, pružio jasne i snažne argumente za to stanovište (vidi
njegove clanke ?14? i ?15?). Premda osnovnu ideju empirijskog kriterija smislenosti još
uvijek smatra ispravnom, on vjeruje da su nužne duboke izmjene. Prvo, pitanje smislenosti
ne može, po njegovom mišljenju, biti postavljeno za bilo koji pojedinacni termin ili
recenicu vec samo za citav sistem koji se sastoji od teorije, izražene teorijskim jezikom i
pravila korespondencije. I drugo, cak i za taj sistem kao cjelinu, on misli da se ne može

452
povuci oštra razlika izmedu smislenog i besmislenog; možemo, u najboljem slucaju, reci
nešto o njegovom stupnju potvrdenosti na osnovu raspoloživog svjedocanstva opažanja, ili
o stupnju njegove moci objašnjenja i predvidanja opažljivih dogadaja.
Skeptici, naravno, ne poricu da možemo povuci tocnu granicnu liniju ako to
že1imo. Ali oni sumnjaju da bilo koja granicna linija predstavlja adekvatnu eksplikaciju
one razlike koju su empiristi izvorno imali na umu. Oni vjeruju, povuce li se bilo koja
granicna linija, da ce ona biti više ili manje proizvoljna; i, povrh toga, da ce se pokazati da
je ona ili preuska ili preširoka. To da je preuska znaci da su iskljuceni neki termini ili
recenice koje znanstvenici prihvacaju kao smislene; to da je preširoka znaci da su ukljuceni
neki termini i recenice koje ljudi koji naucno razmišljaju ne bi prihvatili kao smislene.
Moj stav je optimisticniji od stava skeptika. Vjerujem da je moguce, i u teorijskom
jeziku, povuci adekvatnu granicnu liniju koja dijeli naucno smisleno od besmislenog. Pred-
ložit cu kriterije smislenosti; kriterij za teorijske termine bit ce formuliran u odjeljku VI, a
pitanje njegove adekvatnosti bit ce ispitano u odjeljku VII; kriterij za teorijske recenice bit
ce dat u odjeljku VIII.
Dva alternativna oblika za uvodenje naucnih pojmova u naš dvojezicni sistem bit ce
objašnjena i ispitat ce se njihova upotrebljivost (odjeljak IX i X). Jednu vrstu cine teorijski
pojmovi uvedeni u teorijski jezik pomocu postulata. Drugu vrstu nazivam ,,dispozicijskim
pojmovima''. Oni mogu biti uvedeni u prošireni jezik opažanja. Pojmovi definirani
takozvanim operacionalnim definicijama i takozvanim posredujucim varijablama pripadaju
toj vrsti. Pokušat cu pokazati da je uvodenje u obliku teorijskih pojmova korisnija metoda
jer dopušta vecu slobodu u izboru pojmovnih oblika; povrh toga, izgleda da se ona više
slaže s nacinom na koji znanstvenici stvarno upotrebljavaju svoje pojmove.
U posljednjem odjeljku, raspravljam sažeto o mogucnostima i prednostima
upotrebe teorijskih pojmova u psihologiji.

19.1.2. Jezik opažanja L0

Uzima se kao da se cjelokupni jezik znanosti, L, sastoji od dva dijela, jezika


opažanja LO i teorijskog jezika LT. Ovdje cu ukratko naznaciti prirodu L0 ; kasnija
rasprava ce se uglavnom ticati LT i njegovog odnosa prema L0 . Bez pokušaja da je stvarno
opišemo, pretpostavljamo da je logicka struktura jezika L0 dana. To bi ukljuci1o
specificiranje primitivnih konstanti, razdijeljenih u logicke i deskriptivne (tj. nelogicke)
konstante. Neka opažajni rjecnik VO bude skup deskriptivnih konstanti iz L0 . Dalje, za
svaki jezicni dio specificirani su dopušteni tipovi varijabli. U L0 može biti dovoljno da se
upotrijebe samo individualne varijable, s opaž1jivim dogadajima (ukljucujuci stvar-
trenutke) uzetim kao individuama. Zatim su dana formacijska pravila, koja specificiraju
dopuštene oblike recenica, i pravila logicke dedukcije.
Zamislimo da odredena jezicka zajednica upotrebljava L0 kao sredstvo
komunikacije i da svi clanovi grupe sve recenice iz L0 razumiju u istom smislu. Na taj nacin
dano je potpuno objašnjenje za L0 .
Termini iz VO su predikati koji oznacuju opažljiva svojstva dogadaja ili stvari (npr.
,,plavo”, ,,vruce”, ,,veliko” itd..) ili opažljive odnose medu njima (npr. ,,x je toplije od y”,
,,x se dodiruje s y” itd.)

453
Neki filozofi su predložili odredene principe koji ogranicuju ili oblike izraza ili postupke
dedukcije u ,,jeziku”, da bi osigurali da sve što je izreceno tim jezikom bude potpuno
smisleno. Cini mi se da opravdanost takvih zahtjeva ovisi o svrsi za koju je doticni jezik
upotrijebljen. Buduci da je L0 namijenjen opisu opažljivih dogadaja i zbog toga treba biti
potpuno interpretiran, ti zahtjevi, ili barem neki od njih, izgleda da imaju opravdanje.
Razmotrimo najvažnije zahtjeve koji su bili predloženi za neki ili bilo koji jezik L.
1. Zahtjev opažljivosti za primitivne deskriptivne termine.
2. Zahtjevi razlicitih stupnjeva strogosti za neprimitivne deskriptivne termine.
(a) Da se mogu eksplicitno definirati.
(b) Da se mogu reducirati pomocu kondicionalnih definicija (npr. pomocu
redukcijskih recenica kao što su predložene u (5) ).
3. Zahtjev nominalizma: vrijednosti varijabli moraju biti konkretni, opažljivi entiteti
(npr. opažljivi dogadaji, stvari ili stvar-trenuci).
4. Zahtjev finitizma, u jednom od tri oblika rastuce strogosti:
(a) Pravila jezika L ne tvrde niti impliciraju da je osnovna domena (doseg
vrijednosti pojedinacnih varijabli) beskonacna. U strucnoj terminologiji L ima barem jedan
konacni model.
(b) L ima samo konacne modele.
(c) Postoji konacan broj n takav da nijedan model ne sadrži više od n jedinki.
5. Zahtjev konstruktivizma: svaka vrijednost bilo koje varijable iz L oznacena je nekim
izrazom u L.
6. Zahtjev ekstenzionalnosti. Jezik sadrži samo istinosno-funkcionalne veznike, a ne
sadrži termine za logicke ili uzrocne modalnosti (nužnost, mogucnost itd.).
Svaki jezik koji ispunjava te zahtjeve je neposrednije i potpunije razumljiv od jezika
koji prekoracuju ta ogranicenja. Medutim, za jezik kao cjelinu, ti zahtjevi nisu opravdani;
odbacit cemo ih kasnije za teorijski jezik LT . Buduci da cemo tada imati u dijelu LT svu
mogucu slobodu izražavanja, možemo prihvatiti neke ili sve od tih zahtjeva za L0 .
Vec smo prihvatili zahtjeve 1 i 3. Odluka o zahtjevu 2 ovisi o našoj intuiciji u vezi s
dispozicijskim terminima (npr. ,,topljiv”, ,,lomljiv”, ,,savitljiv”). Necemo ih ukljuciti u sam
L0 ; tako se L0 ovdje uzima kao ograniceni jezik opažanja koji ispunjava jaci zahtjev 2(a).
Kasnije (u odjeljku IX) objasnit ce se mogucnost jednog proširenog jezika opažanja L’0 ,
koji dopušta uvodenje dispozicijskih termina. Druga metoda sastoji se u prikazivanju
dispozicijskih pojmova pomocu teorijskih termina u LT (odjeljak X).
Najslabiji zahtjev 4(a) finitizma ispunjen je u L0 . Zbog toga je lako moguce
zadovoljiti zahtjev 5. Nadalje, uzimamo L0 kao ekstenzionalan jezik; time je ispunjen
zahtjev 6.

19.1.3. Teorijski jezik LT

Primitivne konstante iz LT su, kao one iz L0 , podijeljene na logicke i deskriptivne


konstante. Neka teorijski rjecnik VT bude skup deskriptivnih primitivnih konstanti iz LT .

454
Cesto cemo te konstante zvati jednostavno ,,teorijskim terminima”. (Cesto se nazivaju
,,teorijskim konstrukcijama” ili ,,hipotetickim konstrukcijama”. Medutim, buduci da se
termin ,,konstrukcija” izvorno upotrebljavao za eksplicitno definirane termine ili pojmove,
možda je bolje ovdje izbjegavati taj termin i umjesto njega upotrebljavati neutralni izraz
,,teorijski termin” (ili ,,teorijski primitivni pojam”). Ova upotreba se, izgleda, bolje slaže s
cinjenicom opcenito, nije moguce pružiti eksplicitne definicije za teorijske termine na
temelju L0 ).
Možemo pretpostaviti da LT sadrži uobicajene istinosno-funkcionalne veznike (npr. za
negaciju i konjunkciju). Drugi veznici, npr. znakovi za logicke modalnosti (npr. logicka
nužnost i striktna implikacija) i za uzrocne modalnosti (npr. uzrocna nužnost i uzrocna
implikacija) mogu se priznati ako se to želi; ali njihovo ukljucivanje bi zahtijevalo znatno
složeniji skup pravila logicke dedukcije (kao sintakticka i semanticka pravila). Najvažniji
problem koji preostaje za specificiranje logicke strukture tice se dosega vrijednosti varijabli
koje se vezuju uz univerzalne i egzistencijalne kvantifikatore, i prema tome vrste entiteta s
kojima se bavi u LT. O tom problemu raspravljat ce se u odjeljku IV.
Dana je neka teorija koja se sastoji od konacnog broja postulata formuliranih u LT.
Neka T bude konjunkcija tih postulata. Konacno, dana su pravila korespondencije C koja
povezuju termine iz VT s onima iz VO. Ta ce pravila biti objašnjena u odjeljku V.

19.1.4. Problem dopustivosti teorijskih entiteta

Izgleda da je prihvacanje slijedecih triju konvencija Cl—C3 dovoljno da se osigura da


LT ukljucuje svu onu matematiku koja je potrebna u znanosti i takoder sve vrste entiteta
koji se uobicajeno javljaju u bilo kojoj grani empirijske znanosti.
Konvencije o domeni D entiteta koji su dopušteni kao vrijednosti varijabli u LT.
C1. D ukljucuje prebrojivu subdomenu I entiteta.
C2. Bilo koja uredena n-torka entiteta u D (za svako konacno n) pripada takoder domeni
D.
C3. Bilo koji skup entiteta u D pripada takoder domeni D.

Sada cu ukratko pokazati kako te konvencije dopuštaju sve uobicajene vrste entiteta o
kojima je rijec u naucnim teorijama. Radi lakšeg razumijevanja, prvo cu upotrebljavati
uobicajeni nacin govora i uobicajene termine za odredene vrste entiteta, a tek cu kasnije
dodati upozorenje protiv moguce pogrešne interpretacije tih formulacija.
Prvo o matematickim entitetima. Buduci da je subdomena koju sam uglavio u Cl
prebrojiva, možemo njezine elemente smatrati prirodnim. brojevima 0, 1, 2, itd. Ako je R
neka relacija ciji clanovi pripadaju domeni D, tada se R može tumaciti kao skup uredenih
parova njezinih clanova. Dakle, prema C2 i C3, R takoder pripada domeni D. Sada
(pozitivni i negativni) cijeli brojevi mogu, na uobicajen nacin, biti izgradeni kao relacije
prirodnih brojeva. Prema tome, oni takoder pripadaju domeni D. Analogno tome, idemo
dalje k racionalnim brojevima kao relacijama medu cijelim brojevima, k realnim brojevima

455
kao skupovima racionalnih brojeva, i ka kompleksnim brojevima kao uredenim parovima
realnih brojeva. Povrh toga, dobivamo skupove brojeva tih vrsta, relacije medu njima,
funkcije (kao posebne vrste relacija) ciji argumenti i vrijednosti jesu brojevi, zatim skupove
funkcija, funkcije funkcija itd. Prema tome, D ukljucuje sve vrste entiteta potrebnih u cisto
matematickom dijelu od LT .
Sada prelazimo na fiziku. Pretpostavit cemo da je LT zasnovan na posebnom
prostorno-vremenskom koordinatnom sistemu; po tome su prostorno-vremenske tocke
uredene cetvorke realnih brojeva i stoga, prema C2, pripadaju domeni D. Prostorno-
vremensko podrucje je skup prostorno-vremenskih tocaka. Bilo koji posebni fizikalni
sistem o kojem fizicar može govoriti, npr. materijalno tijelo ili proces zracenja, zauzima
odredeno prostorno-vremensko podrucje. Kada fizicar opisuje fizikalni sistem ili proces
koji se u njemu zbiva ili njegovo trenutno stanje, on pripisuje vrijednosti fizikalnih velicina
(npr. mase, elektricnog naboja, temperature, jacine elektromagnetskog polja, energije i
slicno) ili prostorno-vremenskom podrucju kao cjelini ili njegovim tockama. Vrijednosti
neke fizikalne velicine su ili realni brojevi ili n-torke tih brojeva. Tako je fizikalna velicina
funkcija ciji su argumenti ili prostorno-vremenske tocke ili podrucja i cije su vrijednosti ili
realni brojevi ili n-torke tih brojeva. Prema tome, na temelju naših konvencija, domena D
sadrži prostorno-vremenske tocke podrucja, fizikalne velicine i njihove vrijednosti,
fizikalne sisteme i njihova stanja. Sam. fizikalni sistem i nije ništa drugo nego prostorno-
vremensko podrucje karakterizirano pomocu velicina. Na slican nacin može se za sve druge
entitete koji se javljaju u fizikalnim teorijama pokazati da pripadaju domeni D.
Psihološki pojmovi su svojstva, relacije ili kvantitativne velicine pripisane odredenim
prostorno-vremenskim podrucjima (obicno ljudskim organizmima ili njihovim skupovima).
Dakle, oni pripadaju istim logickim tipovima kao pojmovi fizike, neovisno o pitanju
njihove razlike u znacenju i u nacinu definiranja. Obratite pažnju na to da je logicki tip
psihološkog pojma takoder neovisan o njegovoj metodološkoj naravi, npr. da li je zasnovan
na opažanju ponašanja ili na introspekciji; filozofi, izgleda, katkada to ne shvacaju. Dakle
domena D ukljucuje takoder sve entitete o kojima je rijec u psihologiji. Isto važi za sve
društvene nauke.
Razmotrili smo neke od vrsta entiteta o kojim je rijec u matematici, fizici, psihologiji
i društvenim naukama i ukazali na to da pripadaju domeni D. Medutim, htio bih ovdje
naglasiti da to pricanje o dopuštanju ove ili one vrste entiteta kao vrijednosti varijabli u LT
jest samo nacin govora smišljen da ucini lakše razumljivim LT, a napose upotrebu
kvantificiranih varijabli u LT. Zbog toga se upravo dana objašnjenja ne smiju shvatiti kao
da impliciraju da su se oni koji prihvacaju i upotrebljavaju ovdje opisanu vrstu jezika time
obavezali na odredene ,,ontološke” doktrine u tradicionalnom metafizickom smislu.
Uobicajena ontološka pitanja o ,,stvarnosti” (u navedenom metafizickom smislu) brojeva,
skupova, prostorno-vremenskih tocaka, tijela, umova itd., su pseudo-pitanja bez
kognitivnog sadržaja. Nasuprot tome, postoji dobar smisao rijeci ,,stvaran”, naime, onaj
koji se upotrebljava u svakidašnjem jeziku i u znanosti. Može biti korisno za našu sadašnju
raspravu da razlikujemo dvije vrste smislene upotrebe rijeci ,,stvaran”, naime,
zdravorazumsku upotrebu i naucnu upotrebu. Iako u stvarnoj praksi ne postoji oštra linija

456
izmedu te dvije upotrebe, možemo, s obzirom na našu diobu cjelokupnog jezika L na dva
dijela LO i LT, razlikovati izmedu upotrebe rijeci ,,stvaran” u vezi s L0 , i one u vezi s LT.
Pretpostavljamo da L0 sadrži samo jednu vrstu varijable i da su vrijednosti tih varijabli
moguci opažljivi dogadaji. U tom kontekstu, pitanje stvarnosti može se postaviti samo u
vezi s mogucim dogadajima. Iskaz da je specificirani moguci opažljivi dogadaj (npr. da je
dolina nekada davno bila jezero) stvaran znaci isto što i iskaz da je istinita recenica iz L0
koja opisuje taj dogadaj, i prema tome znaci upravo isto što i sama ta recenica: ,,Ta dolina
je bila jezero”.
Za pitanje o stvarnosti u vezi s LT, situacija je u nekim vidovima složenija. Ako se
pitanje tice stvarnosti nekog dogadaja opisanog teorijskim terminima, situacija nije mnogo
drugacija od one ranije: prihvatiti iskaz o stvarnosti te vrste isto je što i prihvatiti recenicu
iz LT koja opisuje taj dogadaj. Medutim, pitanje o stvarnosti necega poput elektrona
opcenito (nasuprot pitanju o stvarnosti oblaka elektrona koji se giba ovdje i sada na neki
specifican nacin, što je pitanje prve vrste) ili elektromagnetskog polja opcenito je drugacije
prirode. Pitanje te vrste je po sebi prilicno neodredeno. Ali možemo mu dati dobar naucni
smisao, npr. ako se složimo da pod prihvacanjem stvarnosti, recimo, elektromagnetskog
polja u klasicnom smislu podrazumijevamo prihvacanje jezika LT, njegovog termina,
recimo ,E’, i skup postulata T koji ukljucuje klasicne zakone elektromagnetskog polja
(recimo, Maxwellove jednadžbe) kao postulate za ,E’. Za nekog promatraca X ,,prihvatiti”
postulate iz T, ovdje znaci ne naprosto uzeti T kao neki neinterpretirani racun, vec
upotrijebiti T zajedno sa specificiranim pravilima korespondencije C tako da se njegova
ocekivanja upravljaju na osnovu izvodenja predvidanja a buducim opažljivim dogadajima
iz opaženih dogadaja pomocu T i C.
Ranije sam rekao da se elementi osnovne domene mogu smatrati prirodnim brojevima.
Ali upozorio sam da se tu primjedbu i još neke druge o realnim brojevima, itd., ne bi smje-
lo uzeti doslovno vec jedino kao didakticku pomoc sadržanu u pridavanju poznatih entiteta
odredenih vrstama entiteta, ili, da to kažemo na još oprezniji nacin, odredenim vrstama
izraza u LT. Neka izrazi koji odgovaraju domeni I budu ,,O”, ,,O'”, ,,O''”, itd. Reci da
,,O” oznacava broj nulu, ,,O'” broj jedan, itd., pruža samo psihološku pomoc citaocu u
povezivanju tih izraza s korisnim asocijacijama i predodžbama, ali se ne smije smatrati da
to specificira dio interpretacije jezika LT . Sva interpretacija (u strogom smislu ovog
termina, tj. opažajna interpretacija) koja se može pružiti za LT dana je u C-pravilima, i
njihov zadatak u biti jest interpretacija odredenih recenica koje sadrže deskriptivne termine,
a time indirektno i interpretacija deskriptivnih termina u VT. S druge strane, glavna korist
koju izrazi ,,O” itd. pružaju, sastoji se u cinjenici da oni prikazuju posebnu vrstu strukture
(naime, niz s jednim pocetnim clanom ali bez posljednjeg clana). Dakle, može se na
jedinstven nacin specificirati struktura, ali elementi strukture ne mogu. To nije stoga što ne
znamo njihovu narav, nego, prije stoga što pitanje o njihovoj prirodi nema smisla. Ali tada,
buduci da je niz prirodnih brojeva najjednostavniji i najpoznatiji primjer strukture o kojoj
se ovdje radi, nema nikakve opasnosti u tome da se kaže kako ti izrazi oznacuju entitete i
da su ti entiteti prirodni brojevi, sve dok nismo tim formulacijama zavedeni da postavljamo

457
metafizicka pseudo-pitanja.
U ranijoj raspravi o opažajnom jeziku L0 (odjeljak II), razmotrili smo odredene
restriktivne zahtjeve, kao zahtjev nominalizma, finitizma itd., i ustanovili da su prihvatljivi.
Medutim, situacija u vezi s teorijskim jezikom je potpuno drugacija. Za LT ne tvrdimo da
ima potpunu interpretaciju, vec samo indirektnu i djelomicnu interpretaciju koju pružaju
pravila korespondencije. Dakle, trebali bismo se osjecati slobodnima da izaberemo logicku
strukturu tog jezika onako kako najbolje odgovara našim potrebama za svrhu u koju je
jezik izgraden.
Tako ovdje u LT nema razloga protiv tri konvencije, iako njihovo prihvacanje narušava
prvih pet zahtjeva navedenih u odjeljku II. Prvo, prije nego što su dana C-pravila, LT je, s
postulatima T i pravilima dedukcije, neinterpretiran racun.. Prema tome, raniji se zahtjevi
ne mogu na njega primijeniti. Slobodni smo u izgradnji racuna; nema nedostatka jasnoce
pod uvjetom da su pravila racuna jasno dana. Zatim se dodaju C-pravila. Sve što ona cine
je, u stvari, da dopuštaju izvodenje odredenih recenica L0 iz odredenih recenica jezika LT i
obratno. Oni indirektno služe za izvodenje konkluzija u L0 , npr. predvidanja opažljivih
dogadaja iz danih premisa iz L0 , npr. izvještaja o rezultatima dobivenima opažanjem, ili za
utvrdivanje vjerojatnosti konkluzije u L0 na temelju danih premisa u L0 . Buduci da i
premise i konkluzija pripadaju jeziku L0 , koji. ispunjava restriktivne zahtjeve, ne može se
ništa prigovoriti upotrebi C-pravila i LT, bar što se tice smislenosti rezultata do kojih se
došlo postupkom izvodenja.

19.1.5. Pravila korespondencije C

Nema nezavisne interpretacije za LT. Sistem T je po sebi neinterpretiran sistem


postulata. Termini rjecnika VT dobivaju samo indirektnu i nepotpunu interpretaciju
cinjenicom da su neki od njih povezani pravilima C s opažajnim terminima, a ostali termini
rjecnika VT su povezani s ovim prvima preko postulata od T. Iz toga je jasno da su pravila
C suštinska; bez njih termini rjecnika VT ne bi imali nikakvo opažajno znacenje. Ta pravila
moraju biti takva da povezuju recenice jezika L0 s odredenim recenicama jezika LT, na
primjer prav1jenjem izvoda u jednom ili drugom mogucem smjeru. Poseban oblik izabran
za pravila C nije bitan.. Ona mogu biti formulirana kao pravila zakljucivanja ili kao
postulati. Buduci da pretpostavljamo da je logicka struktura jezika dovoljno bogata da
sadrži sve potrebne veznike, možemo uzeti da su pravila C formulirana kao postulati. Neka
C bude konjunkcija postulata korespondencije. Kao primjer, možemo zamisliti da je LT
jezik teorijske fizike utemeljen na prostorno-vremenskom koordinatnom sistemu. Medu
pravilima C bit ce nekoliko temeljnih, koji se ticu prostorno-vremenskih odredenja. Ona
mogu specificirati metodu za pronalaženje koordinata bilo koje opažajno specificirane
lokacije, npr. metoda kojom se služe navigatori za odredivanje položaja (prostorne
koordinate: dužina, širina, i visina) i vremena. Drugim rijecima, ta C-pravi1a specificiraju
relaciju R koja važi izmedu neke opažljive lokacije u i koordinata x, y, z, t, gdje su x, y, z
prostorne koordinate a t je vremenska koordinata od u. Tocnije govoreci, relacija R se

458
odnosi na neko opaž1jivo prostorno-vremensko podrucje u, npr., neki vidljivi dogadaj ili
stvar, skup u’ koordinatnih cetvorki koji može biti specificiran intervalima oko
koordinatnih vrijednosti x, y, z, t.
Na temelju tih C-pravila za prostorno-vremenska odredenja, data su druga C-pravila za
termine jezika VT, npr. za neke jednostavne fizikalne velicine poput mase, temperature, i
slicnog. Ta pravila su prostorno-vremenski opcenita, tj. važe za bilo koju prostorno-
vremensku lokaciju. Ona ce obicno povezivati samo veoma posebne vrste raspodjela
vrijednosti doticnih teorijskih velicina s nekim opažljivim dogadajem. Na primjer, pravilo
bi se moglo odnositi na dva materijalna tijela u i v (tj. opažljiva na lokacijama u i v); ona ne
smiju biti ni suviše mala ni suviše velika da ih neki promatrac vidi i uzme u svoje ruke.
Pravilo može povezivati teorijski termin ,,masa” s opažljivim predikatom ,,teži od” na
slijedeci nacin: ,,Ako je u teže od v, masa od u’ (tj. masa koordinatnog podrucja u’ koje
odgovara u) veca je nego masa od v”. Drugo pravilo može povezivati teorijski termin
,,temperatura” s opažljivim predikatom ,,topliji od” na ovaj nacin: ,,Ako je u toplije nego v,
onda je temperatura od u’ viša nego ona od v’.”
Kao što to primjeri pokazuju, C-pravila ostvaruju vezu samo izmedu odredenih
recenica veoma posebne vrste u LT i recenica u L0 . Ranije stanovište, da bi za neke termine
rjecnika VT moglo biti definicija u terminima rjecnika VO, nazvanih ,korelativne definicije’
(Reichenbach) ili ,operacionalne definicije’ (Bridgman), bilo je odbaceno od strane vecine
empirista kao pretjerana simplifikacija (vidi odjeljak X). Na suštinsku nepotpunost
interpretacije teorijskih termina ukazao sam u Foundations of Logic and Mathematics ?6?, a
o njoj je iscrpno raspravljao i Hempel ?15, § 3] i ?16, § 7]. Štoviše, ne može se tražiti da
postoji C-pravilo za svaki termin rjecnika VT . Ako imamo C-pravila za odredene termine a
ti termini su povezani s drugim terminima preko postulata od T, onda ti drugi termini na taj
nacin takoder dobivaju opažajno znacenje. Ta cinjenica pokazuje da je specifikacija, ne
samo pravila C, vec takoder i postulata T, suštinska za problem smislenosti. Definicija
smislenosti mora biti ovisna o teoriji T, jer isti termin može biti smislen u odnosu na jednu
teoriju a besmislen u odnosu na drugu.
Da bismo imali konkretniju sliku, možemo zamisliti da su termini u VT kvantitativne
fizikalne velicine, npr. funkcije od prostorno-vremenskih tocaka (ili konacnih prostorno—
vremenskih podrucja) na realne brojeve (ili n-torke realnih brojeva). Postulati T mogu se
zamisliti kao da predstavljaju fundamentame zakone fizike, a ne druge fizikalne iskaze, ma
koliko oni bili dobro zasnovani. Zamislimo da su postulati T i pravila C potpuno opceniti u
odnosu na prostor i vrijeme — tj. da ne sadrže upucivanja na neki poseban položaj u
prostoru i vremenu.
U gornjim primjerima C-pravila imaju oblik univerzalnih postulata. Opcenitiji oblik bio
bi oblik statistickih zakona koji ukljucuju pojam statisticke vjerojatnosti (koji otprilike
znaci relativnu ucesta1ost u velikom broju ponavljanja). Postulat te vrste mogao bi reci, na
primjer, da, ako je neko podrucje u odredenom stanju specificiranom pomocu teorijskih
termina, onda postoji vjerojatnost od 0.8 da se pojavi odredeni opažljivi dogadaj (što znaci
da se u prosjeku, taj dogadaj javlja u 80 % slucajeva). Ili bi taj postulat, obrnuto, mogao
tvrditi vjerojatnost za teorijsko svojstvo, u odnosu na opažljiv dogadaj. Statisticka pravila

459
korespondencije su dosada bila vrlo malo proucavana. (Vjerojatnosni pojam psi-funkcije u
kvantnoj mehanici mogao bi se možda smatrati primjerom probabilistickih C-pravila kao
što bi sugerirale neke uobicajene formulacije fizicara. Mislim, ipak, da taj pojam
ustanovljuje vjerojatnosnu vezu unutar LT prije nego izmedu LT i L0 . Ono što fizicari cesto
nazivaju ,,opažljivim velicinama”, npr. masa, položaj, brzina, energija, frekvencija valova i
slicno, nisu ,,opažljivi” u smislu koji je uobicajen u filozofskim raspravama o meto-
dologiji, i stoga pripadaju teorijskim pojmovima u našoj terminologiji.) Radi
jednostavnosti, u najvecem dijelu ovog teksta smatrat cu C-pravila postulatima
univerzalnog oblika.

19.1.6. Kriterij smislenosti za teorijske termine

Moj zadatak je da razjasnim pojam empirijske smislenosti teorijskih termina.


Upotrebljavat cu ,,empirijski smisao” ili, skraceno, ,,smisao” kao strucni izraz za željeno
razjašnjenje. U pripremi za zadatak razjašnjenja, dozvolite mi da pokušam nešto više
osvijetliti explicandum, tj. pojam empirijske smislenosti u njenom predsistematskom
smislu. Neka ,M’ bude teorijski termin jezika VT ; on može oznacavati fizikalnu velicinu M.
Što znaci za M da je empirijski smisleno? Grubo govoreci, to znaci da je odredena
pretpostavka koja ukljucuje velicinu M relevantna za predvidanje nekog opažljivog
dogadaja. Odredenije, mora postojati odredena recenica SM o M takva da uz njezinu pomoc
možemo izvesti recenicu S0 u LO. (Zakljucivanje može biti ili deduktivno, kao što cu uzeti
da jest u slijedecem raspravljanju, ili, opcenitije, probabilisticko.) Naravno, ne zahtijeva se
da SO bude izvediva jedino iz SM. Jasno je da možemo u dedukciji upotrebljavati postulate
T i pravila C. Ako SM sadrži ne samo ,M’ vec i druge termine jezika VT, onda to što se SO
može deducirati ne dokazuje da je ,M’ smislen, jer ta cinjenica može naprosto biti rezultat
javljanja drugih termina. Zbog toga cu zahtijevati da SM sadrži ,M’ kao jedini termin iz VT .
U tom se slucaju može dogoditi da je svaka pretpostavka koja ukljucuje jedino velicinu M
po sebi suviše slaba da bi dovela do neke opažajne konzekvence i da moramo dodati drugu
pretpostavku SK koja sadrži druge termine iz VT ali ne ,M’. Neka K bude skup tih drugih
termina. Na primjer, SM može reci da, u odredenoj prostorno-vremenskoj tocci, M ima
vrijednost 5, a SK može reci da, u istoj prostorno-vremenskoj tocci ili u njezinoj okolini,
odredene druge velicine imaju specificirane vrijednosti. Ako se SO može deducirati iz cetiri
premise SM, SK, T i C, a ne može se deducirati jedino iz SK, T i C, onda je recenica SM
relevantna za predvidanje nekog opažljivog dogadaja, i prema tome ima opažajno znacenje.
Buduci da je ,M’ jedini deskriptivni termin u SM, ,M’ sam ima opažajno znacenje. Ipak tom
rezultatu treba dodati jednu ogradu. Buduci da smo upotrijebili drugu pretpostavku SK koja
ukljucuje termine iz K, samo smo pokazali da je ,M’ smislen pod uvjetom da su termini u K
smisleni. Iz tog razloga definicija znacenja za ,M’ mora biti vezana ne samo za T i C, vec
takoder i za skup K. Navedenim postupkom je pokazano da je ,M’ smislen pod uvjetom da
se ranijim ispitivanjem utvrdilo da su termini u K smisleni. Dakle, termini u VT se moraju
ispitivati nekim redoslijedom. Prvi termini rjecnika VT moraju biti takvi da se mogu

460
pokazati smislenima a da se ne pretpostavi smislenost drugih deskriptivnih termina. To ce
biti slucaj s odredenim terminima rjecnika VT koji su C-pravilima izravno povezani s L0 .
Drugi termini u VT mogu se zatim pokazati smislenima koristeci dokazanu smislenost prvih
termina, i tako dalje. Cjelokupan VT može se smatrati smislenim tek ako možemo pokazati
za odredeni niz njegovih termina da je svaki termin smislen u odnosu na skup termina koji
mu prethode u nizu.
Jasno je da definicija mora biti vezana za T, jer pitanje da li je odredeni termin u LT
smislen ne može nikako biti riješeno a da se ne uzmu u obzir postulati pomocu kojih je
uveden. Možda bi se moglo prigovoriti da, ako je smisao ovisan o T, onda nas bilo koje
opažanje nove cinjenice može primorati da smatramo besmislenim neki termin koji je do
sada bio smatran smislenim i obrnuto. Ipak, treba uociti prvo da teorija T koja je ovdje
pretpostavljena u ispitivanju smislenosti nekog termina, sadrži samo postulate, tj.
fundamentalne zakone znanosti, a ne druge naucne tvrdnje, npr. one koje opisuju
pojedinacne cinjenice. Zato skup termina u LT koji su priznati kao smisleni nije izmijenjen
kad god se otkriju nove cinjenice. Taj skup ce se opcenito izmijeniti jedino kada dode do
radikalne revolucije u sistemu znanosti, osobito uvodenjem nekog novog primitivnog
teorijskog termina i dodavanjem postulata za taj termin. I dalje uocite da je ovdje
predloženi kriterij takav da, iako je cjelina teorije T pretpostavljena u kriteriju, pitanje
smislenosti se još uvijek postavlja za svaki termin odvojeno, a ne samo za rjecnik VT kao
cjelinu.
Na temelju prethodnih razmatranja, sada cu dati definicije za pojam smisla
deskriptivnih termina u teorijskom jeziku. Definicija D1 ce definirati pomocni pojam
relativnog smisla, tj. smisla izraza ,M’ u odnosu na skup K drugih termina. Zatim ce sam
pojam smisla biti definiran u D2. Prema našim ranijim razmatranjima, pojam smisla mora,
osim toga, biti vezan za teorijski jezik LT, opažajni jezik L0 , skup postulata T, i pravila
korespondencije C. Pretpostavljamo da specifikacije jezika LT i LO sadrže takoder
specifikaciju skupova deskriptivnih termina, tj. VT i VO.
D1. Termin ,M’ je smislen u odnosu na skup K termina, s obzirom na LT, L0 , T i C =
Df termini iz K pripadaju VT, ,M’ pripada VT ali ne pripada K, i postoje tri recenice, SM i SK
u LT a S0 u L0 , takve da su ispunjeni slijedeci uvjeti:

a) SM sadrži ,M’ kao jedini deskriptivni termin.


b) Deskriptivni termini u SK pripadaju K.
c) Konjunkcija SM · SK · T · C je konzistentna (tj. nije logicki neistinita).
d) S0 je logicki implicirana konjunkcijom SM · SK ·T · C.
e) S0 nije logicki implicirana konjunkcijom SK ·T · C.

Uvjet (c) je dodan samo zato da bi se osiguralo da situacija opisana u SM i SK jest


moguca, tj. da nije iskljucena postulatima T i C-pravilima; inace bi uvjet (d) bio trivijalno
ispunjen.
D2. Termin ,Mn ’ je smislen obzirom na LT, L0 T i C = Df postoji niz termina ,M1 ’,...,
,Mn ’ rjecnika VT , takav da je svaki termin ,Mi’ (i = 1,..., n) smislen u odnosu na skup onih

461
termina koji mu prethode u nizu, obzirom na LT, L0 , T i C.
Niz termina o kojima je rijec u D2 mora ocigledno biti takav da se za prvi termin ,M1 ’
može pokazati da je smislen bez pomoci ostalih termina iz VT. U tom slucaju ,M1 ’
zadovoljava D1; skup K je prazni skup; recenica SK ne sadrži deskriptivne termine; ona je
logicki istinita i zato može biti izostavljena. U najjednostavnijem slucaju te vrste, ,M1 ’ se
javlja u C-pravilu, kao ,,masa” i ,,temperatura” u našim ranijim primjerima. Pretpostavimo
da prva tri termina našeg niza pripadaju opisanoj vrsti. Tada za cetvrti termin recenica SK
može sadržavati bilo koji ili sva tri od tih termina. Na taj nacin možemo nastaviti, korak po
korak, do ostalih termina, koji mogu biti sve udaljeniji od izravnog opažanja.
(Nešto jaci kriterij koji bi se mogao uzeti u razmatranje dobiven je slijedecom
modifikacijom definicije D1. Osim recenice SM upotrebljena je još jedna recenica S’m , koja
takoder sadrži ,M’ kao jedini deskriptivni termin. Zatim je dodano ono što je analogno
uvjetu (c) za S’m, i nadalje ono što je analogno uvjetu (d) s time da S’m zamjenjuje Sm a
negacija od S0 zamjenjuje SO. Tako ovdje pretpostavka SM dovodi do neke opažljive
konzekvence, kao u D1, ali druga pretpostavka S’m o M, koja je inkompatibilna sa Sm
dovodi do druge opažljive konzekvence. Ipak, jednostavniji kriterij naveden u D1 izgleda
dovoljan kao minimalan zahtjev za posjedovanje smisla.)
U neformalnoj raspravi na pocetku ovog odjeljka govorio sam o dedukciji recenice SO
iz odredenih premisa. Shodno tome, D1(d) zahtijeva da SO bude logicki implicirana
premisama. Medutim, ta jednostavna situacija važi samo ako C-postulati imaju univerzalni
oblik, kao što vecinom pretpostavljamo u našoj raspravi. U opcenitijem slucaju kada su
takoder statisticki zakoni priznati kao C-postulati (vidi bilješku na kraju odjeljka V) i
možda takoder kao postulati od T, tada je rezultat probabilisticka veza izmedu SM · SK s
jedne strane, i S0 s druge. U tom slucaju, uvjete (d) i (e) u D1 treba zamijeniti uvjetom da
se vjerojatnost za SO obzirom na SM · SK, pretpostavljajuci T i C, razlikuje od vjerojatnosti
za S0 jedino obzirom na SK.

19.1.7. Adekvatnost kriterija smislenosti

Ovdje predloženi kriterij je zacijelo vrlo slab. Ali to je rezultat razvoja empirizma u
ovim posljednjim desetljecima. Utvrdeno je da su prvotne formulacije tog kriterija prejake i
preuske. Zbog toga su, korak po korak, uvedene liberalnije formulacije. Hempel je u svom
clanku dao jasan pregled tog razvoja. Jedna promjena bila je zamjena principa verifikacije
[verifiability] slabijim zahtjevom potvrdljivosti [confirmability] ili provjerljivosti
[tesability], kao što je formuliran u mom clanku [5]. U vrijeme tog clanka još sam vjerovao
da svi naucni termini mogu biti uvedeni kao dispozicijski termini na temelju opažajnih
termina ili pomocu eksplicitnih definicija ili pomocu takozvanih redukcijskih recenica, koje
tvore vrstu kondicionalne definicije (vidi odjeljak X). Danas mislim, kao i vecina empirista,
da je veza izmedu opažajnih termina i termina teorijske znanosti mnogo indirektnija i
slabija nego što se to smatralo bilo u mojim ranijim formulacijama ili u onima
operacionalizma. Stoga kriterij smislenosti za LT mora takoder biti vrlo slab.

462
U raspravama o zahtjevu potvrdljivosti (ili, u ranijim vremenima, verifikacije)
katkada se postavljalo pitanje da li je mogucnost dogadaja koji sacinjava potvrdujuce
svjedocanstvo trebalo shvatiti kao logicku mogucnost ili kao uzrocnu mogucnost (tj.
kompatibilnost sa zakonima prirode ili sa zakonima dane teorije). Prema Schlickovom
shvacanju [22, str. 153], mogucnost treba shvatiti u najširem smislu, kao logicku
mogucnost. Njegov je glavni argument bila neodredenost mogucnosti u empirijskom
smislu. Ukazao je na to da promatrac ne zna da li su odredene radnje za njega empirijski
moguce ili nisu. Na primjer, on ne zna da li je u stanju podici taj stol; potpuno je siguran da
ne može podici automobil; ali oba dogadaja su još uvijek zamisliva i moraju se stoga
promatrati kao moguce svjedocanstvo. Schlickovo stanovište je bilo da pitanje smislenosti
nikada ne smije ovisiti o kontingentima cinjenicama.
S druge strane, Reichenbach i ja [5, str. 423] smo podržavali stanovište da logicka
mogucnost nije dovoljna, vec da je potrebna fizikalna (ili, opcenitije uzrocna) mogucnost.
Pitanje da li je dana recenica u LT potvrdljiva mora se uzeti kao relativno u odnosu na
teoriju T. U ispitivanju takvog pitanja, predloženo svjedocanstvo ili predložena provjera
zacijelo se ne mogu prihvatiti ako su inkompatibilni s T. Na primjer, na temelju moderne
fizike, koja uzima brzinu svjetlosti kao maksimalnu brzinu signala, bilo koja predložena
provjera ili svjedocanstvo koji. ukljucuju signal s vecom brzinom ne bi se mogli prihvatiti
kao dokaz smisla. Definicija D1 se temelji na tom shvacanju. Za konjukciju SM · SK · T ·
C se uvjetom (c) zahtijeva da bude konzistentna. Buduci da je S0 logicki implicirana tom
konjunkcijom, SM · SK . S0 je kompatibilno s T i C i prema tome uzrocno moguce. Medutim,
mora se napomenuti da je uzrocna mogucnost kako je ovdje shvacena mnogo slabija od one
vrste empirijske mogucnosti koju je Schlick izgleda imao na umu. U Schlickavom primjeru
ni podizanje stola ni podizanje automobila nije iskljuceno našim kriterijem, jer ti dogadaji
nisu inkompatibilni s T (i C); T sadrži samo fundamentalne zakone nauke, dok su oni
dogadaji iskljuceni jedino našim empirijskim znanjem o tome koje je stvari promatrac u
stanju podici.
Sada cu postaviti pitanje adekvatnosti našeg kriterija u specificnijoj terminologiji.
Razmotrimo slucaj kada se rjecnik VT sastoji od dva dijela, V1 i V2 , takvih da su termini u
V1 empirijski smisleni, dok su oni u V2 potpuno lišeni bilo kakvog empirijskog znacenja. Da
bismo te pretpostavke o V1 i V2 ucinili specificnijima, pretpostavljamo slijedece:

(1) Ako su S1 i S2 bilo koje recenice u L takve da svi deskriptivni termini od S1 pripadaju
V1 ili opažajnom rjecniku V0 a oni od S2 pripadaju V2 , onda nijedna od dviju recenica lo-
gicki ne implicira drugu, osim ako antecedens nije logicki neistinit ili konsekvens logicki
istinit.

Sada bi predloženi kriterij smislenosti termina u VT trebalo smatrati preuskim ako bi


iskljucivao neki termin rjecnika V1 , a kao preširok ako bi dopuštao neki termin rjecnika V2 .
On bi bio adekvatan samo ako ne bi bio ni preuzak ni preširok.
Na primjer, možemo zamisliti da V1 sadrži termine fizike, a da V2 sadrži besmislene
termine spekulativne metafizike tako da važi pretpostavka (1).
Razmotrimo prvo sistem postulata T’ koji se sastoji od dva dijela, T’1 i T’2 , T’1 koji
sadrži samo termine rjecnika V1 i T’2 samo termine rjecnika V2 · T’1 se može, na primjer,

463
sastojati od fundamentalnih zakona fizike, a T’2 od metafizickih principa. Kriterij
smislenosti koji je adekvatan u ovom posebnom slucaju može se lako dati. Postulat sistema
T nazivamo izoliranim postulatom ako njegovo ispuštanje iz T ne umanjuje skup recenica u
L0 koje se mogu deducirati iz T pomocu C-pravila. Zatim uzimamo termin u VT kao smislen
ako se javlja u C-pravilu ili u ne-izoliranom postulatu od T. U slucaju gornjeg sistema T’1 ,
prema (1), svi postulati od T’2 i samo oni, su izolirani; prema tome, svi termini rjecnika V1
i samo oni ispunjavaju upravo spomenut kriterij smislenosti. Taj kriterij, medutim, nije
opcenito adekvatan. Na primjer, on ne bi važio za teoriju T” logicki ekvivalentnu T’ ali
takvu da nijedan postulat od T” nije izoliran. Oni koji sumnjaju u mogucnost kriterija
smislenosti za LT vjerojatno imaju na umu takvu situaciju. (Hempel raspravlja o slicnom
primjeru.) Oni vjeruju da nije moguce dati kriterij za sisteme postulata poput T”. Ipak,
mislim da je kriterij za termine koji je predložen u odjeljku VI adekvatan za takve
slucajeve. Razmotrimo za sistem postulata T” niz termina koji se tražio u D2. Taj niz mora
nužno poceti fizikalnim terminima rjecnika V1 , jer, prema našoj pretpostavci (1), nema C-
pravila za bilo koji od metafizickih termina rjecnika V2.
Zatim se niz može nastaviti daljnjim fizikalnim terminima, koji su povezani s ne
direktno pomocu C-pravila, vec indirektno pomocu drugih fizikalnih termina. Sada cemo
vidjeti da niz ne može doci do bilo kojeg termina rjecnika V2 prema tome, naš kriterij nije
preširok za sisteme kao T”. To cemo pokazati indirektnim dokazom. Pretpostavljamo da
niz dolazi do termina rjecnika V2 neka ,M’ bude prvi termin od V2 u nizu; stoga prethodni
termini pripadaju rjecniku V1 , i prema tome su smisleni, ,M’ je smislen relativno prema
skupu K prethodnih termina, obzirom na LT , L0 , T” i C, u smislu definicije D1. Intuitivno
govoreci, ,M’ mora tada biti smislen, u suprotnosti s našom pretpostavkom o V2 . Naš je
zadatak da formalno izvedemo proturjecnost s pretpostavkom (1).
Prema D1(d):

(2) SM · SK · T” · C ? S0 je logicki istinito.

Sada je T” logicki ekvivalentan s T’ i time s T’1 · T’2. Dakle, jednostavnom transformacijom


iz (2) dobivamo:

(3) SM · T’2 ? U je logicki istinito, gdje U predstavlja SK · T?1 · C ? S0 .

Odatle:

(4) SM · T’2 logicki implicira U.

Svi deskriptivni termini u SM · T’2 pripadaju V2 , a oni u U pripadaju V1 ili V0 . Tako je (4) u
proturjecnosti s (1), jer

(5) SM · T’2 nije logicki istinito (na osnovu D1(c)).


(6) U nije logicki istinito (na osnovu D1(e)).

Ovo pokazuje da niz ne može doci do termina rjecnika V2 .


Pokazali smo da naš kriterij nije preširok ako je dati skup postulata T” logicki
ekvivalentan skupu T’ koji se sastoji od dva dijela, jedan od kojih sadrži samo smislene

464
termine rjecnika V1 a drugi samo besmislene termine rjecnika V2 . Situacija bi bila drugacija
za teoriju T koja ne bi ispunila taj uvjet. U tom slucaju, T mora ukljucivati postulat A tako
da A sadrži termine i iz V1 i V2 , ali A nije logicki ekvivalentan konjunkciji A1 · A2 u kojoj A1
sadrži samo termine iz V1 , a A2 samo termine iz V2 . Ali takav bi postulat A izrazio stvarnu
vezu izmedu termina koji se javljaju u V2 i onih u V1 . Prema tome, ti termini iz V2 ne bi bili
potpuno lišeni empirijskog smisla, protivno našoj pretpostavci.
To da naš kriterij smislenosti nije preširok ovisi suštinski o slijedecoj odlici naših
definicija. U D2 upucujemo na niz termina i zahtijevamo, u stvari, za smislenost termina
,M’ u nizu da je ,M’ smislen (u smislu D1) u odnosu na skup K termina koji prethode ,M’ u
nizu i za koje je, prema tome, vec bilo ustanovljeno da su smisleni. Možemo lako vidjeti da
bi kriterij postao preširok ako bismo morali mijenjati D2 tako da odustanemo od upravo
spomenutog zahtjeva. Mnogo odredenije, možemo pokazati slijedece. Besmislen termin
,M2 ’ rjecnika V2 može, prema D1, biti smislen u odnosu na skup K koji sadrži, pored
termina rjecnika V1 , i neki besmisleni termin rjecnika V2 razlicit od ,M2 ’, recimo ,M’2 ’.
Pokazat cemo to prvo neformalno. Presudno je to da sada, za razliku od naše definicije D2,
možemo imati kao dodatnu pretpostavku SK recenicu koja povezuje besmisleni termin
,M’2 ’ sa smislenim (fizikalnim) terminom rjecnika V1 , recimo ,M1 ’. Može postojati
(metafizicki) postulat A2 od T koji povezuje M2 s M’2 . Pomocu tog postulata, možemo
izvesti iz pretpostavke SM jedino o M2 recenicu a M’2 iz toga s gore spomenutom recenicom
SK možemo izvesti fizikalnu recenicu o M1 , a iz toga s odgovarajucim C-pravilom neku
opažajnu recenicu.
Formalno izvodenje je slijedeceg oblika. Uzimamo kao postulat od T: (A 2 ) Za svaku
prostorno-vremensku tocku, vrijednost od M’2 je veca za jedan od one od M2 .
Uzimamo kao primjer C-pravila:
(C 1 ) M1 (a’) = 5 ? S0 ,
gdje je a’ skup koordinata koje odgovaraju lokaciji o kojoj je rijec u SO. Konacno,
uzimamo SK i SM na slijedeci nacin:
(SK) M1 (a’) = M’2 (a’),
(SM) M2 (a’) = 4
Sada iz SM s A2 možemo izvesti:
( i ) M’2 (a’) = 5,
iz toga s SK :
( ii ) M1 a’ = 5,
i iz toga s C1 :
( iii ) S0
Tako je uvjet (d) u D1 ispunjen. Prema tome, ,M2 ’ je smislen u odnosu na skup K
termina ,M1 ’ i ,M’2 ’.
Upravo smo vidjeli da, u definiciji smislenosti ,M’ u odnosu na K, ne smijemo
dopustiti besmisleni termin u K i time u dodatnoj pretpostavci SK, jer bi se inace mogla
izvesti neka opažajna recenica, koja bi dovela do privida smislenosti. To je, doduše,
iskljuceno pomocu D2. Medutim, D1 dopušta druge premise za izvodenje koje sadrže
besmislene termine, naime, postulate od T. Nisu samo postulati koji sadrže smislene

465
termine iz V1 i doticni termin ,M’ dopušteni vec takoder i postulati koji sadrže bilo koje
termine iz V2 . Ne bi li to moglo dovesti do privida smislenosti za neki stvarno besmislen
termin ,M’ kao što bi dovela upotreba besmislenih termina u SK? U gornjem primjeru SK je
povezao besmisleni termin ,M’2 ’ sa smislenim terminom ,M1 ’ i ta cinjenica je dovela do
nepoželjnog rezultata. Upotrijebiti T dovelo bi do istog rezultata kada bi postulat od T
uspostavio vezu izmedu tih termina. Na primjer, postulat bi mogao omoguciti recenicu ,,M1
(a’) = M’2 (a’)” koja je bila upotrebljena kao SK u ranijem primjeru. Tako bi se ista
opažajna recenica SO mogla izvesti iz SM cak i bez upotrebe neke druge pretpostavke SK.
Alternativno, postulat bi mogao tvrditi vezu izmedu ,M’2 ’ i ,M1 ’ u kondicionalnom obliku,
koji bi, iako slabiji, takoder omogucio izvodenje neke opažajne recenice. Da li tada
cinjenica što D1 dopušta upotrebu svih postulata T cini tu definiciju neadekvatnom? Ne,
jer je javljanje postulata koji proizvodi stvarnu vezu izmedu nekog termina iz V1 i nekog iz
V2 iskljuceno našom pretpostavkom da su termini iz V1 smisleni, a da su oni iz V2
besmisleni. Pomocu takvog postulata, termin iz V2 (u našem primjeru to je ,M’2 ’) dobio bi
izvjestan stupanj empirijskog smisla, kao što smo opazili ranije u ovom odjeljku u vezi s
postulatom A. Suštinska razlika izmedu dva slucaja je slijedeca. Ako recenica koja
povezuje smisleni termin s nekim drugim terminom na nerazdvojiv nacin (npr. nekom
jednadžbom, implikacijom, disjunkcijom ili slicno, za razliku od konjunkcije, koja se može
rastaviti na svoje komponente) predstavlja postulat ili je dokaziva na temelju postulata,
onda se za nju tvrdi da važi fizikalnom nužnošcu; prema tome, ona donosi neki empirijski
smisao drugom terminu. S druge strane, ako ta ista recenica nije dokaziva vec je samo
upotrebljena kao dodatna pretpostavka SK u D1, tada ona nema tu posljedicu; ona cak ne
mora biti ni istinita.
Prethodna razmatranja su pokazala da naš kriterij smislenosti, formuliran u D1 i D2,
nije previše liberalan. On ne dopušta neki termin potpuno lišen empirijskog smisla. Sada
cemo razmotriti pitanje da li bi kriterij mogao biti preuzak. Pretpostavimo da termin ,M’
ima neki empirijski smisao. Tada ce biti moguce izvesti neku opažajnu recenicu iz
odgovarajuce pretpostavke S koja ukljucuje ,M’ i druge termine. Može li se tada još uvijek
dogoditi da naš kriterij iskljuci ,M’? Definicije D1 i D2, dok dopuštaju ukljucivanje svih
postulata T i C medu premise za izvodenje opažajnih recenica, dopuštaju, osim toga, samo
dvije recenice SK i SM, za koje su navedena posebna ogranicenja, osobito slijedeca: (1) SK
može sadržati samo termine iz VT koji su razliciti od ,M’ i moraju biti smisleni; stoga
slijedeci termini nisu dopušteni u SK:

a) termini iz V2 ,
b) termini iz V0 ,
c) termin ,M’.
d) SM sadrži ,M’ kao jedini deskriptivni termin.

Sada cemo ispitati da li su ta ogranicenja uža nego što je potrebno i mogu li time
dovesti do iskljucivanja nekog smislenog termina ,M’.

466
1a. Ranije smo ustanovili da je nužno iskljuciti termine rjecnika V2 iz SK, jer bi inace
kriterij postao preširok.
1b. Da li je nužno iskljuciti opažajne termine V0 iz premisa? Ne bi li moglo biti da, za
izvodenje neke opažajne konkluzije S0 iz Sm, trebamo, osim T, C i pretpostavke SK u
teorijskoj terminologiji, još i neku pretpostavku u opažajnoj terminologiji, recimo S’O? To
bi lako mogao biti slucaj. Ali tada se kondicionalna recenica S’O ? SO može izvesti iz
premisa specificiranih u D1 , a to je recenica u L0 . Tako bi ,M’ zadovoljilo D1, s tim da
kondicionalna recenica preuzima mjesto od S0 .
1 c i 2. Uvjet (a) u D1 zahtijeva da SM sadrži ,M’ kao jedini deskriptivni termin. Moglo bi
se postaviti pitanje nije li taj zahtjev prejak. Ne bi li moglo doci do slijedece situacije? ,M’ i
termini iz K su smisleni, a S0 se zaista može izvesti pomocu T i C iz neke pretpostavke S
koja ne sadrži druge deskriptivne termine osim ,M’ i termine iz K, ali S se ne može rastaviti
na dvije recenice SM i SK takve da SM sadrži samo ,M’ a da SK ne sadrži ,M’. Pretpostavimo
da recenica S upucuje na prostorno-vremenske tocke odredenog prostorno-vremenskog
podrucja a’. Tada možemo formirati recenice SM i SK koje ispunjavaju zahtjeve iz D1 na
slijedeci nacin. Buduci da se pretpostavlja da je S kompatibilno s T i C, mora postojati neka
moguca raspodjela vrijednosti od M za prostorno-vremenske tocke podrucja a’, koja je
kompatibilna s T, C i S. Neka ,F’ bude logicka konstanta, koja oznacava matematicku
funkciju koja predstavlja takvu raspodjelu vrijednosti. Tada uzimamo slijedecu recenicu
kao SM: ,,Za svaku prostorno-vremensku tocku u a’, vrijednost od M je jednaka onoj od F.”
Ta recenica SM je kompatibilna s T · C · S. Zatim uzimamo kao SK recenicu formiranu iz S
zamjenjivanjem deskriptivnog terminima ,M’ logickom konstantom ,F’. Tada SM sadrži
,M’ kao jedini deskriptivni termin a SK sadrži samo termine iz K. Osim toga, S je logicki
implicirana od SM, a SK · S0 je logicki implicirano od S · T · C, prema našoj pretpostavci, a
stoga takoder i od SM · SK · T · C. Prema tome, ,M’ zadovoljava definiciju D1.
Tako nismo pronašli tocku u kojoj je naš kriterij preuzak.

19.1.8. Kriterij smislenosti za teorijske recenice

Slijedeca dva problema usko su povezana jedan s drugim: prvo, problem kriterija
smislenosti za deskriptivne konstante, i drugo, problem logickih formi koje recenicama
treba dopustiti. Za teorijski jezik, povezanost tih problema je veca nego za opažajni jezik.
U ovom drugom, možemo odluciti da imamo primitivne predikate kao ,,plav”, ,,hladan”,
,,topliji nego”, i slicne, dok smo još uvijek neodlucni u pogledu formi recenica, osobito
opcih recenica, i strukture logike koju treba ugraditi u jezik. S druge strane, ako želimo
imati termine kao ,,temperatura”, ,,elektromagnetsko polje”, itd. kao primitivne termine u
LT, onda su nam potrebni i prihvaceni postulati za njih, i prema tome moramo dopustiti
izraze s realnim brojevima, opce recenice s varijablama realnih brojeva, itd.
Cini mi se da je najbolji slijedeci pristup problemu kriterija smislenosti za recenice.
Najprije tražimo rješenja za dva gore spomenuta problema, a zatim uzimamo najliberalniji
kriterij smislenosti za recenice koji je kompatibilan s tim rješenjima. To ce reci, mi tada

467
prihvacamo kao smislenu recenicu bilo koji izraz koji ima bilo koju od dopuštenih logickih
formi i sadrži samo one deskriptivne konstante koje su smislene. (Upotrijebio sam slican
pristup za L0 u [5] .) Predlažem da se taj postupak primijeni sada na LT .
Kriterij smislenosti za deskriptivne termine dat je u odjeljku VI. Neka od pitanja
koja se ticu logickih formi recenica raspravljana su u odjeljku IV, osobito pitanje o vrstama
varijabli koje treba dopustiti u univerzalne i egzistencijalne kvantifikatore. Odlucili smo da
dopustimo barem one vrste varijabli i oblike recenica koji su suštinski za klasicnu matema-
tiku. Ne specificirajuci ovdje pojedinosti pravila, sada cemo pretpostaviti da su logicke
forme recenica odabrane na temelju razmatranja u odjeljku IV i da su pravila formiranja za
LT iznesena u skladu s tim izborom. Zatim, primjenjujuci gore predloženi postupak,
definiramo kako slijedi:
D3. Izraz A iz LT je smislena recenica iz LT = df
(a) A zadovoljava pravila formiranja od LT ,
(b) svaka deskriptivna konstanta u A je smisleni termin (u smislu D2).
Postupak upotrebljavan u toj definiciji mogao bi možda izgledati ociglednim.
Medutim, bliže ispitivanje pokazuje da to nije slucaj. U stvari, ovaj oblik definicije
(neovisno od pitanja njezinog sadržaja, tj. izbora posebnih pravila formiranja i posebnih
kriterija smislenosti za termine) nije u skladu s odredenim vrlo uskim kriterijima
smislenosti koji su katkada predlagani. Na primjer, mogucnost verifikacije kao uvjet za
smislenost neke recenice katkada se shvacala u strogom smislu stvarne mogucnosti
provodenja postupka koji bi doveo ili do verifikacije ili do opovrgavanja te recenice. Prema
tom kriteriju, u suprotnosti s D3, smislenost recenice ne ovisi samo o njenoj logickoj formi
i prirodi deskriptivnih konstanti koje se u njoj javljaju, vec takoder o lokaciji u prostoru i
vremenu o kojoj je rijec i o razvoju tehnike. Na primjer, primjenjujuci taj uski kriterij neki
empirist bi smatrao smislenom recenicu koja pripisuje neko opažljivo svojstvo P tijelu u
njegovom laboratoriju, dok bi odbacio kao besmislenu drugu recenicu koja pripisuje isto
svojstvo tijelu koje nije dostupno njemu ili nije dostupno nijednom ljudskom bicu, npr.
zbog tehnickih poteškoca ili udaljenosti u prostoru i vremenu.
Medutim, cak i u vrijeme Beckog Kruga, nismo interpretirali princip verifikacije u
tom uskom smislu. Naglašavali smo da je princip zahtijevao ne stvarnu mogucnost
ustanovljavanja. istinitosti ili neistinitosti, vec samo mogucnost u principu. Ovom
kvalifikacijom namjeravali smo dopustiti slucajeve u kojima je ustanovljavanje
onemoguceno samo zbog tehnickih ogranicenja ili zbog udaljenosti u prostoru ili vremenu.
Prihvatili smo, na primjer, recenicu o planini na drugoj strani Mjeseca kao smislenu. Naveli
smo opce pravilo da, ako se opis nekog dogadaja u našoj blizini smatra smislenim, onda se
neki analogan opis dogadaja u prethistorijskim vremenima, ili dogadaja na zemlji prije
postojanja ljudskih bica, ili prije postojanja bilo kakvih organizama, ili u buducnosti kada
ljudska bica više nece postojati, mora isto tako prihvatiti kao smislen. Na temelju ovog
shvacanja, prostorno-vremenska lokacija koja se spominje u recenici smatrana je
irelevantnom za pitanje smislenosti; to je u skladu s D3.
Ako se prihvati D3 i ako su u skladu s našim ranijim razmatranjima u odjeljku IV,
sve konstante, varijable i forme recenica klasicne matematike dopuštene u LT , onda je skup

468
smislenih recenica od LT vrlo obuhvatan. Moramo uvidjeti da on ukljucuje odredene
recenice za koje nikakvo opažajno svjedocanstvo ne može nikada biti relevantno, na
primjer recenica: ,,Vrijednost velicine M u odredenoj prostorno-vremenskoj tocki je
racionalan broj”, gdje je ,M’ smisleno. Ali svaki fizicar bi odbacio jezik fizike koji bi bio
toliko ogranicen da bi takve i slicne recenice bile iskljucene. On bi njihovo ukljucivanje
smatrao zanemarivom cijenom koju treba platiti za veliku prednost upotrebe klasicne
matematike u cijelosti. Cini mi se da se ne mogu postaviti ozbiljne primjedbe protiv ovih
recenica, jer je u svakom slucaju moguce dati neku opažajnu interpretaciju samo za mali
dio recenica iz LT. Ne bismo smjeli zahtijevati više nego da za takvu velicinu postoje
odredene recenice koje imaju neki utjecaj na predvidanje opažljivih dogadaja i da tako
sama velicina ima neki stupanj opažajnog smisla.
Želim naglasiti da svrha predloženog kriterija za smislenost recenica nije u
osiguravanju plodnosti T. Ako svi termini iz VT zadovoljavaju D2 a postulati T su u skladu
s pravilima formiranja, onda se ti postulati zaista smatraju smislenima. Ali to se ni u kom
slucaju ne smije shvatiti kao da implicira da T mora tada biti naucno zadovoljavajuca
teorija. T može još uvijek sadržavati postulate koji su od vrlo malo koristi s naucnog
stanovišta. Ali pitanje naucne plodnosti recenica i teorije mora se jasno razlikovati od
pitanja empirijske smislenosti. Nema oštre granicne linije izmedu plodnih i beskorisnih
hipoteza ili teorija: to je više stvar stupnja. Izgleda cak neizvjesno da li je moguce na
potpuno opcenit nacin, formulirati definiciju kvantitativnog stupnja plodnosti naucne
teorije.
Treba napomenuti da se kriterij smislenosti za LT, ne može jednostavno ugraditi u
pravila formiranja. Ta pravila utvrduju samo forme recenica a ne izbor primitivnih
deskriptivnih termina. Smisao tih termina ovisi a drugim pravilima od LT, naime, o spisku
postulata T i C-postulata i a pravilima logicke dedukcije, kao što pokazuje letimican pogled
na bitni uvjet (d) u D1. (Pravila dedukcije mogu biti data ili u sintaktickoj formi, kao
pravila izvodenja u nekom racunu, ili u semantickoj formi, pomocu logicke implikacije. U
D1 sam upotrijebio ovu drugu formu jer je mnogo obuhvatnija; ona pretpostavlja pravila
koja specificiraju modele i dosege koja nisu dati u ovom clanku.)

19.1.9. Dispozicijski pojmovi

Medu deskriptivnim terminima koji ne pripadaju opažajnom jeziku L0 postoje dvije


vrste, koje bih sada, za razliku od svog ranijeg shvacanja, želio promatrati kao bitno
razlicite. Jedna vrsta su teorijski termini, koje smo potanko raspravili u ovom clanku.
Drugu vrstu cu nazvati (cistim) dispozicijskim terminima. Po mom mišljenju, oni
zauzimaju srednji položaj izmedu opažajnih termina iz L0 i teorijskih termina; cvršce su
povezani s onim prvima nego s ovim drugima. Naziv opažajni jezik može se shvatiti u
užem ili u širem smislu; opažajni jezik u širem smislu ukljucuje dispozicijske termine. U
ovom clanku uzimam opažajni jezik L0 u užem smislu. Svi primitivni predikati u tom jeziku

469
oznacuju izravno opažljiva svojstva ili odnose opažljivih stvari ili dogadaja; a ne primitivni
termin je dopušten u L0 samo ako se može definirati na temelju primitivnih termina pomocu
eksplicitne definicije u ekstenzionalnoj formi, tj. ne ukljucujuci ni logicke ni uzrocne
modalnosti. Prošireni opažajni jezik L’0 je izgraden iz prvotnog opažajnog jezika L0
dodavanjem novih termina na nacin koji ce se sada opisati. Pretpostavimo da postoji opca
pravilnost u ponašanju date stvari da, kad god uvjet S važi za tu stvar ili za njezinu okolinu,
na stvari se javlja dogadaj R. U tom slucaju reci cemo da ta stvar ima dispoziciju da na S
reagira s R, ili ukratko, da ima svojstvo DSR. Na primjer, elasticnost je dispozicija ove
vrste; neku stvar nazivamo elasticnom ako pokazuje slijedecu pravilnost: uvijek kad je
lagano deformirana i zatim puštena (S), ona ponovo poprima svoj prvotni oblik (R). Ili,
neka životinja može imati dispoziciju da reagira na svjetlost u nekoj inace tamnoj okolini
(S), tako da se približava svjetlosti (R). Prema tome, S je katkada podražaj, a R je reakcija
karakteristicna za doticnu dispoziciju (ako si dozvolimo da upotrebljavamo termine ,po-
dražaj’ i ,reakcija’ ne samo u njihovom doslovnom smislu primijenjenom na odredene
procese u organizmima kao u zadnjem primjeru, vec u širem smislu i na procese u anorgan-
skim tijelima). Kada su oba, S i R specificirani, tada je smisao dispozicijskog pojma DSR
time u potpunosti oznacen. Ako oba S i R mogu biti opisana u L’0 , onda dopuštamo
uvodenje dispozicijskog termina ,DSR’ kao novog predikata u L’0 . Uvodenje prvih
dispozicijskih termina u L’0 mora biti takvo da se u svakom slucaju i S i R mogu izraziti u
L0 . Ali jednom kada su neki dispozicijski termini uvedeni na taj nacin, tada se daljnji
dispozicijski termini mogu uvoditi na taj nacin da se S i R opišu upotrebljavajuci ne samo
termine iz L0 vec takoder i ranije uvedene dispozicijske termine iz L’0 .
(Ovdje necemo raspravljati o mogucim oblicima za pravilo kojim se dispozicijski
termin uvodi na temelju danih S i R. To ukljucuje neke tehnicke pojedinosti koje nisu
nužne za našu sadašnju raspravu. Samo cu spomenuti dva razlicita oblika takvih pravila
koja su bila predložena. Prvi se sastoji od takozvanih redukcijskih recenica koje sam
predložio u [5]. Oni predstavljaju neku vrstu kondicionalne definicije koja upotrebljava
samo istinosno-funkcionalne veznike, ali nikakve modalnosti. Druga metoda upotrebljava
eksplicitnu definiciju posebnog oblika, koja ukljucuje logicke i uzrocne modalnosti; tocan
oblik definicija te vrste zasada još nije dovoljno razjašnjen, o njemu se još uvijek
raspravlja.)
Katkada se koriste višestruke dispozicije: DS1 R1, S2 R2, …,Sn Rn je dispozicija da se
reagira na S1 s Rn . (U [5] sam predložio uvodenje pojma te vrste pomoci nekoliko parova
redukcijskih recenica.) Medutim, izgleda da treba preferirati dopuštanje samo jednostavnih
dispozicija. Nešto slicno višestrukoj dispoziciji može se još uvijek izraziti konjukcijom
jednostavnih dispozicija. Bridgman je naglasio da se, strogo govoreci, za jedan pojam ne
može dati više od jednog postupka provjeravanja. Ako specificiramo, recimo za ''elektricni
naboj'', tri postupka provjeravanja, onda smo time dali operacionalne definicije za tri
razlicita pojma; oni se moraju oznaciti s tri razlicita termina koji nisu logicki ekvivalentni.
Dok je rijec o dispozicijskim pojmovima, za razliku od teorijskih termina, složio bih se s
Bridgmanom u tom pogledu.

470
Razmotrimo sada jednu znacajnu posebnu vrstu dispozicije. Neka L''O bude taj
podjezik od L'O, u kojem je uvodenje dispozicijskog termina ,DSR' dopušteno samo ako su
S i R takvi da je promatrac u stanju proizvesti uvjet S po želji (barem u pogodnim
slucajevima) i da je u stanju otkriti odgovarajucim eksperimentima da li se dogadaj R javlja
ili ne. U tom slucaju pomocu specificiranja S i R, dat je postupak provjeravanja za
dispoziciju DSR. Taj postupak sastoji se u proizvodenju uvjeta provjeravanja S a potom
utvrdivanju da li se pozitivan rezultat provjeravanja R javlja ili ne. Ako promatrac za
odredenu stvar ustanovi dovoljan broj pozitivnih slucajeva, u kojima s S praceno od R, i
nijedan negativan slucaj , tj. S praceno od ne-R, on smije induktivno zakljuciti da ta opca
pravilnost važi i, prema tome, da predmet posjeduje dispoziciju DSR. Nazovimo dispoziciju
te vrste ''provjerljivom dispozicijom''. Skup provjerljivih svojstava ukljucuje opažljiva
svojstva i provjerljive dispozicije. Svi predikati u L''O oznacuju provjerljiva svojstva.
Manipulacije kojima eksperimentator proizvodi uvjet provjeravanja S katkada se nazivaju
operacijama provjeravanja. Uvodenje DSR specificiranjem operacija provjeravanja i
karakteristicnog rezultata R katkada se stoga naziva operacionalnom definicijom. U
stvarnosti nema oštre linije izmedu opažljivih svojstava i provjerljivih dispozicija.
Opažljivo svojstvo se može smatrati jednostavnim posebnim slucajem provjerljive
dispozicije; na primjer, operacija za utvrdivanje da li je predmet plav ili pištav ili hladan,
sastoji se jednostavno u gledanju ili slušanju ili dodirivanju stvari. Ipak, u rekonstrukciji
jezika cini se prikladnim uzeti neka svojstva za koja je postupak provjeravanja krajnje jed-
nostavan (kao u tri upravo spomenuta primjera) kao direktno opažljiva i koristiti ih kao
primitivne termine u L0 .
Cesto je bilo zastupano stanovište, osobito od strane empirista, da se samo termini
upravo opisane vrste, smiju smatrati empirijski smislenima. Tako je provjerljivost bila
uzeta kao kriterij smislenosti. Princip operacionalizma kaže da je neki termin empirijski
smislen samo ako se za njega može dati neka operacionalna definicija. Zahtjevi
provjerljivosti i operacionalizma kako su ih razliciti autori prikazivali, usko su povezani
jedan s drugim i razlikuju se jedino u manjim pojedinostima i u naglasku. (U mojem
gornjem pojednostavljujucem prikazu oni cak izgledaju identicni.) Princip operaciona-
lizma, koji je prvi u fizici predložio Bridgman i koji je zatim bio primijenjen i u drugim
poljima znanosti, ukljucujuci psihologiju, imao je u cijelosti koristan ucinak na postupke
formiranja pojmova koje upotrebljavaju znanstvenici. Princip je doprinio razjašnjenju
mnogih pojmova i pomogao je da se eliminiraju nejasni ili cak neznanstveni pojmovi. S
druge strane, moramo danas uvidjeti da je princip preuzak.
Lako se može vidjeti da zahtjevi provjerljivosti i operaciorializma iskljucuju neke
empirijski smislene termine. Pretpostavimo da su ,S’ i ,R’ oba provjerljivi i, prema tome,
prihvaceni kao smisleni od strane nekog znanstvenika koji uzima provjerljivost kao kriterij
smislenosti. Buduci da je sada smisao termina ,DSR’ dan specificiranjem S i R, on ne može
imati nikakav dobar razlog da odbaci taj termin kao besmislen, cak i ako se uvjet S ne može
proizvesti po želji. U tom slucaju, DSR nije provjerljiv; ali S se može još uvijek javiti
spontano i tada, otkrivanjem R ili ne-R, promatrac može ustanoviti da li DSR važi ili ne.

471
Prema tome, cini se da je bolje ne nametati ogranicenja kao u L”0 , vec dozvoliti opci
postupak kao u L’0 : pocinjemo s opažljivim svojstvima i dozvoljavamo uvodenje bilo koje
dispozicije DSR, pod uvjetom da su S i R vec izrazivi u našem jeziku L’0 .
(U [5] sam dao primjer smislenog ali ne i provjerljivog termina (str. 462) upravo
opisane vrste. Tamo (§ 27) sam izrazio svoju vecu sklonost za opcenitiji postupak (kao u
L’0 ) u usporedbi s onim koji je ogranicen zahtjevom provjerljivosti (kao u L”0 ). Kasnije je
razmatranjem teorijskih pojmova (vidi slijedeci odjeljak ovog clanka) postalo jasnije da je
potrebna daleko šira liberalizacija operacionalizma; to je naglasio Feigl u [7] i [10] i
Hempel u [16] i [17].

19.1.10. Razlika izmedu teorijskih termina i cistih dispozicijskih termina

Danas mislim da je za vecinu termina u teorijskom dijelu znanosti, a osobito u


fizici, primjerenije i takoder više u skladu sa stvarnom upotrebom od strane znanstvenika
da ih se rekonstruira kao teorijske termine u LT prije nego kao dispozicijske termine u L’0 .
Izbor oblika rekonstrukcije do neke mjere ovisi o interpretaciji koju tom i tom terminu
že1imo dati, a ta interpretacija nije jednoznacno odredena prihvacenim formulacijama u
znanosti. Isti termin, recimo ,,temperatura”, može se interpretirati, kao što ga ja
interpretiram, na takav nacin da ne može biti prikazan u L’0 vec samo u LT; a, s druge
strane, on se takoder može interpretirati, na primjer, od strane nekog operacionalista, na
takav nacin da ispunjava zahtjev operacionalizma. Sada cu objasniti razloge za moje
sadašnje stanovište, koje se razlikuje od onog iznesenog u [5] .
Dispozicijski termin kao ,DSR’ uveden opcom metodom koja je opisana u
posljednjem odjeljku (za L’0 ) može se nazvati ,,cistim dispozicijskim terminom” da bi se
naglasilo da on ima slijedeca karakteristicna obilježja pa kojima se razlikuje od termina u
LT:
1. Do termina se može doprijeti od predikata za opažljiva svojstva u jednom koraku
ili u više koraka opisanog postupka.
2. Specificirani odnos izmedu S i R sacinjava cjelokupni smisao termina.
3. Pravilnost koja ukljucuje S i R, na kojoj je zasnovan termin, zamišljena je kao
univerzalna, tj. da važi bez iznimke.
Prva karakteristika razlikuje cisti dispozicijski termin kao ,DSR’ od ostalih
dispozicijskih termina koji su analogni ,DSR’ ali su uvjet S i karakteristicni rezultat R
formulirani u LT a ne u L0 ili L’0 : (Moglo bi ih se nazvati ,,teorijskim dispozicijskim
terminima”; o njima necemo dalje raspravljati.) Druga karakteristika razlikuje ,DSK’ od bilo
kojeg teorijskog termina jer ovaj drugi nije nikada potpuno interpretiran. U [5] sam priznao
tu ,,otvorenu” narav naucnih termina, tj. nepotpunost njihove interpretacije. U to vrijeme
pokušao sam uvažiti tu otvorenost tako što sam dopustio dodavanje daljnjih dispozicijskih
pravila (u obliku redukcijskih recenica; vidi moje napomene u odjeljku IX gore o
višestrukim dispozicijama). Sada mislim da je otvorenost adekvatnije prikazana u LT; kad
god su dana dodatna C-pravila ili dodatni postulati, interpretacija termina može biti

472
pojacavana a da se nikada ne dovede do kraja.
Treca karakteristika dovodi do slijedece važne konzekvence:
( i ) Ako stvar b ima dispoziciju DSR i uvjet S je ispunjen za b, onda logicki slijedi da
rezultat R važi za b.
Dakle:
( ii ) Ako S važi za b, ali R ne važi, onda b ne može imati dispoziciju DSR. Tako iz premise
u L’0 koja ne ukljucuje DSR, izvediva je barem negativna recenica o DSR. Za teorijski termin,
recimo ,M’ situacija je drugacija. Neka SM bude recenica koja sadrži ,M’ kao jedini
deskriptivni termin. U situaciji opisanoj u D1 u odjeljku VI S0 je izvediva iz SM i SK
(pomocu T i C, za koje se može smatrati da pripadaju pravilima jezika LT) i prema tome je
ne-SM izvediv iz ne-S0 i SK. Buduci da SK nije prevediv u L0 ili L’0 , situacija je ovdje
razlicita od one u ( ii ). Istina je da, za termin ,M’ koji se javlja u C-pravilima, postoje
recenice SM i SO takve da se S0 može izvesti jedino iz SM bez potrebe za drugom premisom
SK; a odatle je ne- SM, izvedivo iz ne-S0 , tako da je situacija slicna onoj u ( ii ). Medutim, to
važi samo za recenice vrlo posebne vrste. Vecina recenica samo o M, cak i ako je ,M’
termin koji se javlja u C-pravilu, takve su da nijedno C-pravilo nije direktno primjenljivo, i
prema tome je izvodenje neke opažajne recenice mnogo indirektnije i zahtijeva dodatne
premise u LT, kao SK. Razmotrimo, na primjer, termin ,,masa”, koji je jedan od fizikalnih
termina najuže povezanih s opažajnim terminima. Mogu postojati C-pravila za ,,masu”
(vidi primjer u odjeljku V). Ali nijedno C-pravilo nije direktno primjenljivo na recenicu SM
koja pripisuje odredenu vrijednost mase danom tijelu, ako je vrijednost ili tako mala da
tijelo nije direktno opažljivo ili tako velika da promatrac ne može baratati tim tijelom. (U
odjeljku V sam spomenuo mogucnost probabilistickih C-pravila. Ako sva C-pravila imaju
tu formu, onda se nijedna teorijska recenica ne može deducirati iz recenica u L0 ili L’0 .
Tako u jeziku te vrste razlika izmedu cistih dispozicijskih termina i teorijskih termina
postaje još upadljivija.
Vidjeli smo da su cisti dispozicijski termini i teorijski termini potpuno razliciti po
njihovim logickim i metodološkim karakteristikama. Kojoj od ove dvije vrste pripadaju
naucni termini? Za termine teorijske fizike oba su shvacanja zastupljena medu vodecim
fizicarima. Bridgman ih interpretira na takav nacin da ispunjavaju zahtjev operacionalizma
i tako su u biti dispozicije. S druge strane, Henry Margenau naglašava važnost metode
uvodenja tih termina pomocu postulata i povezivanja samo odredenih iskaza koji ih
ukljucuju s iskazima a opažljivim entitetima; u tom shvacanju oni su teorijski termini.
Cini mi se da se interpretacija naucnih termina kao cistih, dispozicija ne može lako
pomiriti s odredenim uobicajenim nacinima njihove upotrebe. Prema (ii), negativni rezultat
provjere za dispoziciju mora se uzeti kao konkluzivan dokaz da dispozicija nije prisutna.
Ali znanstvenik ce, kada se suoci s negativnim rezultatom provjere odredenog pojma, cesto
još uvijek tvrditi da on važi, ukoliko ima dovoljno pozitivnog svjedocanstva da prevagne
nad jednim negativnim rezultatom. Na primjer, neka I0 bude svojstvo žice koja u trenutku t 0
ne provodi elektricnu struju jacu od 0.1 ampera. Ima mnogo postupaka provjere za to
svojstvo, a medu njima je jedan kod kojeg se provjeravajuci uvjet S sastoji u prinošenju

473
magnetne igle u blizinu žice, a karakteristican rezultat R je cinjenica da magnetna igla nije
odstupila od svog normalnog pravca više od odredenog iznosa. Uzmimo da promatrac na
osnovu eksperimentalnog sklopa pretpostavlja da I0 važi, na primjer, zato što on ne vidi
nijedan od obicnih izvora struje a postigao je, osim toga, pozitivne rezultate nekim drugim
provjerama za I0 (ili za neko fizikalno ekvivalentno svojstvo). Tada se može desiti da on ne
odustane od pretpostavke o 10 cak i ako gore spomenuta provjera sa S i R dovede do
negativnog rezultata, tj. do jakog odstupanja igle. On može tvrditi 10 jer je moguce da je
negativni rezultat nastupio uslijed nekog nezapaženog faktora koji remeti situaciju; na
primjer, odstupanje igle može biti uzrokovano skrivenim magnetom a ne strujom u žici. Ci-
njenica da znanstvenik još uvijek uzima za istinu 10 usprkos negativnom rezultatu, naime, S
i ne-R, pokazuje da on ne uzima 10 kao cistu dispoziciju DSR karakteriziranu sa S i R, jer,
prema (ii), ta dispozicija je logicki inkompatibilna s tim negativnim rezultatom.
Znanstvenik ce ukazati na to da postupak provjere za 10 utemeljen na S i R ne bi trebalo
smatrati apsolutno pouzdanim, vec samo s podrazumijevanjem ,,ukoliko nema faktora koji
remete situaciju” ili ,,pod uvjetom da je okolina u normalnom stanju”. Opcenito,
eksplicitno ili implicitno ukljucivanje takve jedne recenice koja dopušta izlaz u opisu
postupka provjere za pojam M pomocu uvjeta S i rezultata R pokazuje da M nije cista
dispozicija DSR. Takoder, naziv ,,operacionalna definicija” za opis postupka provjere u
ovom slucaju nije primjeren; pravilo za primjenu nekog termina koje dopušta moguce
izuzetke ne bi trebalo nazivati ,,definicijom”, jer ono ocigledno nije potpuna specifikacija
znacenja tog termina.
S druge strane, ako je doticni termin, na primjer, ,I0 ’ teorijski termin, onda opis
postupka provjere koji ukljucuje S i R može bez teškoca dopuštati iznimke u slucaju
neuobicajenih faktora koji remete situaciju. Na primjer, može biti moguce iz postulata T,
C-pravila i cinjenickih premisa o uobicajenim okolnostima u laboratoriju izvesti zakljucak
da, ako nema jake struje, nece biti jakog odstupanja igle, osim u slucaju neuobicajenih
okolnosti poput magnetskog polja iz drugog izvora, jakog strujanja zraka ili neceg slicnog.
Tako, ako je znanstvenik odlucio da upotrebljava odredeni termin ,M’ na takav
nacin, da za odredene recenice o M, bilo kakvi moguci opažajni rezultati nikada ne mogu
biti apsolutno konkluzivno svjedocanstvo vec u najboljem slucaju svjedocanstvo koje daje
visoku vjerojatnost, onda odgovarajuce mjesto za ,M’ u dvojezickom sistemu kao što je naš
sistem LO – LT jest u LT prije nego li u LO ili L’O.

19.1.11. Psihološki pojmovi

Metoda rekonstrukcije jezika nauke pomocu dvojne sheme koja se sastoji od


opažajnog jezika L0 i teorijskog jezika LT i razlika izmedu cistih dispozicija i teorijskih
pojmova bila je do sada u ovom clanku ilustrirana uglavnom primjerima uzetim iz fizike. U
historijskom razvoju znanosti fizika je zaista bila ono polje u kojem je prvi puta bila
sistematski upotrebljavana metoda uvodenja termina pomocu postulata bez potpune
interpretacije. Pocetna faza tog razvoja može se možda vidjeti u klasicnoj mehanici

474
osamnaestog stoljeca; njezina je narav postala jasnije uocljiva u devetnaestom stoljecu,
osobito u Faraday-Maxwellovoj teoriji elektromagnetskog polja i kinetickoj teoriji plinova.
Najveca i najplodnija primjena je nadena u teoriji relativnosti i u kvantnoj teoriji.
Danas vidimo pocetke slicnog razvoja u drugim podrucjima znanosti i ne može biti nikakve
sumnje da ce tu takoder opsežnija upotreba te metode dovesti vremenom do teorija s
mnogo vecim mogucnostima za objašnjenje i predvidanje od onih teorija koje se strogo
drže opažljivih entiteta. i u psihologiji, ovih posljednjih desetljeca, upotrebljavano je sve
više i više pojmova koji pokazuju bitna obi1ježja teorijskih pojmova. Klice tog razvoja
mogu se katkada naci u mnogo ranijim periodima i cak, cini mi se, u nekim prednaucnim
pojmovima svakidašnjeg jezika, kako na podrucju fizike tako i na polju psihologije.
U psihologiji još više nego u fizici bila su nužna i korisna upozorenja od strane
empirista i operacionalista protiv odredenih pojmova, za koje nisu dana dovoljno jasna
pravila upotrebe. S druge strane, vjerojatno zbog suviše uskih ogranicenja ranijih principa
empirizma i operacionalizma, neki psiholozi postali su pretjerano oprezni u formiranju
novih pojmova. Drugi, ciji metodološki superego srecom nije bio dovoljno jak da ih
ogranicava, usudili su se prekoraciti prihvacene granice ali su se pri tom nelagodno
osjecali. Neki od mojih prijatelja psihologa misle da smo mi empiristi odgovorni za suviše
uska ogranicenja koja su psiholozi primjenjivali. Možda oni precjenjuju utjecaj koji filozofi
opcenito imaju na znanstvenike; ali možda bismo se mi trebali proglasiti krivima u nekoj
mjeri. Tim prije bismo sada trebali isticati promijenjeno shvacanje koje pruža mnogo više
slobode aktivnom znanstveniku u izboru njegovih pojmovnih oruda.
Na nacin slican filozofskim tendencijama empirizma i operacionalizma, psihološki
pokret biheviorizma imao je, s jedne (strane, vrlo zdrav utjecaj zbog svog naglaska na
promatranju ponašanja kao intersubjektivne i pouzdane osnove za psihološka istraživanja,
dok je, s druge strane nametao suviše uska ogranicenja. Prvo njegovo potpuno odbacivanje
introspekcije bilo je neopravdano. Iako su mnogi od navodnih rezultata introspekcije bili
zaista problematicni, svijest osobe o njezinom vlastitom stanju zamišljanja, osjecanja itd.
mora biti priznata kao vrsta opažanja, u principu ne razlicita od vanjskog opažanja, i, prema
tome, kao legitiman izvor spoznaje, premda ogranicen svojom subjektivnom naravi. Drugo,
biheviorizam u kombinaciji sa spomenutim filozofskim tendencijama cesto je vodio
zahtjevu da svi psihološki pojmovi moraju biti definirani pomocu ponašanja ili pomocu
dispozicija za ponašanje. Psihološki pojam pripisan osobi X od strane istraživaca Y bilo
kao trenutno stanje ili proces, bilo kao trajna crta ili sposobnost, bio je pa tome interpretiran
kao cista dispozicija DSR takva da je S proces koji djeluje na osjetilni organ osobe X, ali
koji je opažljiv i za Y, a R je specificirana vrsta ponašanja, isto tako opažljiva za Y. U
suprotnosti s ovim, interpretacija nekog psihološkog pojma kao teorijskog pojma, iako
može preuzeti isti bihevioristicki postupak provjeravanja zasnovan na S i R, ne identificira
pojam (stanje ili crtu) s cistom dispozicijom DSR. Odlucujuca razlika je ova: na osnovu
teorijske interpretacije, rezultat ovog ili bilo kojeg drugog provjeravanja ili, opcenito, bilo
kojih opažanja, vanjskih ili unutrašnjih, ne smatra se konkluzivnim svjedocanstvom za
doticno stanje; on je prihvacen samo kao probabilisticko svjedocanstvo, dakle u najboljem
slucaju kao pouzdani pokazatelj, tj. pokazatelj koji daje visoku vjerojatnost za to stanje.

475
U analogiji s onim što sam rekao u prethodnom odjeljku o fizikalnim terminima,
želim ovdje istaknuti u vezi s psihološkim terminima da se njihovoj interpretaciji kao cistih
dispozicijskih termina samoj po sebi nema što prigovoriti. Pitanje je samo da li se ta
interpretacija slaže s nacinom na koji psiholog namjerava upotrebljavati taj termin i da li je
ona najkorisnija za svrhu psihološke teorije u cijelosti, koja se po svemu sastoji u
objašnjavanju i predvidanju ljudskog ponašanja. Pretpostavimo da psiholog Y izjavljuje da
on shvaca termin ,,kvocijent inteligencije viši od 130” u smislu ciste dispozicije DSR da se
reagira na odredenu vrstu provjere S reakcijom odredene vrste R, gdje su S i R specificirani
pomocu javnog ponašanja. On je slobodan da izabere tu interpretaciju pod uvjetom da je u
njoj konzistentan i da želi prihvatiti njene implikacije. Uzmimo da on pretpostavlja na
osnovu opsežnog prijašnjeg svjedocanstva da (sada) osoba X ima kvocijent inteligencije
viši od 130. Onda je on, zbog svoje interpretacije, prisiljen da odustane od svoje
pretpostavke ako je danas rezultat provjere negativan, tj. ako reakcija osobe X na provjeru
S nije odredene vrste R. (To slijedi iz (ii) u odjeljku X.) On cak ne može ni ponovno
prihvatiti pretpostavku kasnije kada ustanovi da je za vrijeme provjere X bio u vrlo
depresivnom raspoloženju, koje, medutim, on nije niti priznao kada je bio upitan niti
pokazao svojim ponašanjem u vrijeme provjere. Ne može li psiholog izbjeci tu neugodnu
konzekvencu tako da kaže da je X-ovo kasnije priznavanje njegovog depresivnog stanja
pokazalo da uvjet S stvarno nije bio ispunjen? Ne tako lako. Moralo bi postojati neko
pravilo kao dio specifikacije za S koje bi mu omogucilo da napravi iznimku. Razmotrimo
tri mogucnosti za pravilo.
1. Neka pravilo naprosto kaže da, u trenutku provjere t 0 , prvo ne smije postojati nikakav
opažljiv znak poremecenog emocionalnog stanja u trenutku t 0 i drugo, mora postojati
negativni odgovor na pitanje o takvom stanju. Ovdje je uvjet S stvarno bio ispunjen i
tako psiholog nema izlaza.
2. Neka pravilo doda, osim toga, da takoder ni u jednom kasnijem trenutku ne smije biti
znaka koji ukazuje na poremecaj u trenutku t 0 . U tom slucaju, S zaista nije bio ispunjen.
Ali postupak provjere koji sadrži takvo pravilo bio bi prakticki beskoristan, jer se
nikada ne bi mogao dovršiti prije smrti osobe.
3. Konacno, neka se pravilo ne odnosi na znakove u ponašanju vec samo na emocionalno
stanje. Ovdje postupak provjere nije strogo bihevioristicki postupak; I0 nije definiran
kao dispozicija za ponašanje.
Ako se, s druge strane, ,,kvocijent inteligencije viši od 130” uzme kao teorijski
termin, situacija je potpuno drugacija. Još uvijek se može prihvatiti isti postupak provjere
sa S i R. Ali njegova specifikacija se više ne smatra operacionalnom definicijom tog
termina. Ne može biti definicije tog termina na temelju javnog ponašanja. Mogu postojati
razliciti postupci provjere za isti pojam. Ali nijedan rezultat neke pojedinacne provjere ni
bilo kojeg broja provjera nije nikada apsolutno konkluzivan, iako oni mogu, pod povoljnim
okolnostima, dati visoku vjerojatnost. Bilo koji iskaz koji doticni termin pripisuje osobi na
osnovu danog rezultata provjere može kasnije biti ispravljen obzirom na novo
svjedocanstvo, cak i ako nema sumnje da su pravila provjere S bila zadovoljena i da je
reakcija R proizvedena. Ako psiholog prihvaca tu ne-konkluzivnu, probabilisticku narav

476
provjere, kao što bi, pretpostavljam, svi ucini1i, onda pojam koji je predmet provjere ne
može biti cista dispozicija i najbolje ga je rekonstruirati kao teorijski pojam.
Mislim da bi, cak i na prednaucnoj razini, mnogi ljudi svoje psihološke sudove o drugim
ljudima smatrali u nacelu uvijek izbocenima ispravljanju s obzirom na kasnija opažanja
njihovog ponašanja. U onoj mjeri u kojoj je netko voljan promijeniti svoje sudove na taj
nacin, njegova upotreba psiholoških termina mogla bi se smatrati pocetkom razvoja koji
konacno vodi do teorijskih termina. Usput receno, bilo bi zanimljivo provesti empirijsko
istraživanje stupnja krutosti i fleksibilnosti koji pokazuju ne-psiholozi (ukljucujuci filozofe)
u stvaranju i mijenjanju psiholoških iskaza o drugim ljudima i o samima sebi. To bi pružilo
jasniji uvid u prirodu njihovih pojmova od bilo kakvih odgovora na direktna pitanja o tim
pojmovima.
Razlika izmedu posredujucih varijabli i teorijskih konstrukcija, cesto raspravljana
od pojavljivanja clanka Mac Corquodalea i Meehla, izgleda zapravo jednaka ili blisko
srodna našoj razlici izmedu cistih dispozicija i teorijskih termina.
,,Teorijska konstrukcija” znaci zacijelo isto što i ovdje ,,teorijski termin”, naime,
termin koji se ne može eksplicitno definirati cak i u nekom proširenom opažajnom jeziku,
nego je uveden postulatima i nije potpuno interpretiran. Za posredujuce varijable se kaže da
služe naprosto za to da se prikladnije formuliraju empirijski zakoni i da su takve da se
uvijek mogu eliminirati. Dakle, izgleda da bi se one mogle definirati u jeziku slicnom
našem proširenom opažajnom jeziku L’0 ali koji sadrži i kvantitativne termine; tako one
izgledaju bitno slicne cistim dispozicijama.
Medu empiristima osobito je Feigl bio onaj koji je rano uvidio i neprestano
naglašavao važnost teorijskih zakona (koje je nazvao ,.egzistencijalnim hipotezama”; vidi
njegov rad [8]). I on je pokazao napose da u sadašnjoj fazi psihologije upotreba teorijskih
pojmova i zakona sacinjava jedan od najvažnijih metodoloških problema i zadataka. Dao je
važne doprinose razjašnjenju tog problema, osobito u svom clanku [10]; tamo ukazuje na
blisku analogiju s ranijim razvojem fizike.
Psihološke teorije s teorijskim terminima ce se bez sumnje dalje razvijati, vjerojatno
u mnogo vecoj mjeri nego dosada. Postoje dobri razlozi da se ocekuje da ce se razvoj te
vrste pokazati vrlo plodnim, dok su bez njega moguci oblici izgradnje teorije suviše
ograniceni da bi pružili dobru priliku za bitan napredak. To ne implicira da se takozvani
,,molarni'' pristup pomocu opažljivog ponašanja mora odbaciti; naprotiv, taj pristup ce
uvijek biti suštinski dio psihološkog istraživanja. Ono što je pogrešno je samo princip koji
zahtijeva ogranicavanje psihološke metode na taj pristup. Molarni pristup u psihologiji ima
ulogu slicnu ulozi makrofizike i u historijskom razvoju i u sadašnjem istraživanju. U svim
podrucjima proucavanje makro-dogadaja je prirodan pristup u pocetku; on vodi do prvih
objašnjenja cinjenica pomocu otkrica opcenitih pravilnosti medu opažljivim svojstvima
(,,empirijski zakoni”); i ono ostaje uvijek neophodno kao izvor potvrdujuceg svjedocanstva
za teorije.
U fizici je veliki napredak ucinjen samo izgradnjom teorija koje se odnose na
neopažljive dogadaje i mikro-entitete (atome, elektrone itd.). Tada je postalo moguce

477
formulirati relativno mali broj fundamentalnih zakona kao postulate iz kojih su se mnogi
empirijski zakoni, kako oni vec poznati tako i oni novi, mogli izvoditi pomocu prikladno
izgradenih pravila korespondencije. U psihologiji su analogni razvoji poceli sa dva razlicita
polazišta. Jedan razvoj je zapoceo s introspektivnim pristupom. On se razvijao od
introspektivno opaženih dogadaja (osjecaja, percepcija, predodžbi, uvjerenja, pamcenja
itd.) do nesvjesnih, tj. introspektivno neopažljivih dogadaja. Oni su prvo shvaceni kao
analogni opažljivim dogadajima, npr. nesvjesni osjecaji, uvjerenja itd. Kasnije su takoder
uvedene nove vrste entiteta, npr. porivi, kompleksi, id, ego i slicno; medutim, zakoni koji
ukljucuju te entitete su do sada samo iskazani u kvalitativnom obliku, što ogranicava
njihovu objašnjavalacku a još više predvidalacku moc. Drugi razvoj je zapoceo s molarnim
bihevioristickim pristupom. Poceo je s proucavanjem opažljivih dogadaja u ponašanju, a
zatim napredovao do dispozicija, tendencija, sposobnosti, mogucnosti za te dogadaje, i
dalje do apstraktnijih entiteta. Ovdje je dostignut stupanj prvih kvantitativnih zakona.
Oba ova pristupa u psihologiji ce vjerojatno kasnije konvergrati prema teorijama
centralnog nervnog sistema formuliranima u fiziološkoj terminologiji. U toj fiziološkoj fazi
psihologije, koja je vec zapocela, sve izraženiju ulogu ce dobivati kvantitativni pojmovi i
zakoni koji se odnose na mikro-stanja opisana pomocu stanica, molekula, atoma, polja itd. I
konacno, mikro-fiziologija može biti zasnovana na mikro-fizici. Ta mogucnost da se
konacno cjelokupna znanost, ukljucujuci psihologiju, izgradi na temelju fizike, tako da se
svi teorijski termini mogu definirati pomocu pojmova fizike a da se svi zakoni mogu izvesti
iz zakona fizike, tvrdi se u tezi fizikalizma (u njegovom jakom smislu). (Moja novija
shvacanja o pitanju fizikalizma nisu još prikazana u mojim radovima. Feigl ih objašnjava,
opisuje historijski razvoj fizikalizma u našem pokretu, i pruža iluminativnu raspravu o
tezama fizikalizma i argumentima za njih.) Daleko veci dio razvoja psihologije koji je
upravo iznesen danas je, naravno, samo program za buducnost. Miš1jenja u velikoj mjeri
variraju u pogledu vjerojatnosti i cak mogucnosti takvog razvoja; a mnogi ce se osobito
suprotstaviti, s naucnim ili metafizickim argumentima, mogucnosti posljednjeg koraka,
tvrdenju fizikalizma. Moj osobni utisak, obzirom na napredak ucinjen u posljednjim deset-
ljecima u psihologiji, fiziologiji, kemiji složenih organskih molekula, i u odredenim
dijelovima fizike, osobito teoriji elektronskih racunala, jest da cjelokupan razvoj
psihologije od molarne faze preko teorijske, fiziološke i mikro-fiziološke faze do konacnog
utemeljenja u mikro-fizici izgleda danas mnogo vjerojatniji i mnogo manje vremenski
udaljen nego što se to cinilo cak i prije trideset godina.

478
19.1.12. Literatura

1. Bridgman, P. W. The Logic of Modern Physics, New York, Macmillan, 1972.


2. Bridgman, P. W. The Nature of Physical Theory, Princeton, Princeton University Press,
1936.
3. Bridgman, P. W. ,,Operational Analysis”, Philosophy of Science, 5, 1938., str. 114.-
131.
4. Bridgman, P. W. ,,The Nature of Some of Our Physical Concepts”, British Journal for
the Philosophy of Science, 1, 1951. (veljaca), str. 257.-272; 2, 1951 (svibanj), str. 25.-
44.; 2, 1951 kolovoz), str. 142.-160.
5. Carnap, Rudolf. ,,Testability and Meaning”, Philosophy of Science, 3, 1936., str. 420.-
468.; 4, 1937., str. 1.- 40.
6. Carnap, Rudolf. Foundations of Logic and Mathematics, u International Encyclopedia
of Tjnified Science, vol. I, No. 3, Chicago, University of Chicago Press, 1939.
7. Feigl, Herbert. ,,Operationism and Scientific Method”, Psychological Review, 52,
1945., str. 250.-259.
8. Feigl, Herbert. ,,Existential Hypotheses: Realistic Vs. Phenomenalistic Interpretations”.
Philosophy of Science, 17, 1950., str. 35.-62.
9. Feigl, Herbert. ,,Confirmability and Confirmation”, Revue internationale de
philosophie, 5, 1951., str. 268.-279.
10. Feigl, Herbert. ,,Principles and Problems of Theory Construction in Psychology”, u
Current Trends in Psychological Theory, uredio W. Dennis, Pittsburgh, University of
Pittsburgh Press, 1951., str. 179.-213.
11. Feigl, Herbert. ,,Physicalism, tTnity of Science, and the Foundations of Psychology”, u
The Philosophy of Rudolf Carn.ap, uredio P. A. Schilpp, La Salle III., Open Court,
1963.
12. Feigl, H., i M. Brodbeck (urednici), Readings in the Philosophy of Science, New York,
Appleton-Century-Crofts, 1953.
13. Feigl, H., i W. Sellars (urednici), Readings in Philosophical Analysis, New York,
Appleton-Century-Crofts, 1949.
14. Hempel, C. G., ,,Problems and Changes in the Empiricist Criterion of Meaning”, Revue
internationale de philosophie, 4, 1950., str. 41.-63.
15. Hempel, C. G. ,,The Concept of Cognitive Significance: A Reconsideration”,
Proceedings of the American Academy of Arts and Sciences, 80, 1951., str. 61.-77.
16. Hempel, C. G. Fundamentals of Concept Formation in the Empirical Sciences, u
International Encyclopedia of TJnified Science, vol. II, No. 7. Chicago, University of
Chicago Press, 1952.
17. Hempel, C. G. ,,A Logical Appraisal of Operationism”, Scientific Monthly, 79, 1954.,
str. 215.-220.
18. Hempel, C. G. ,,Implications of Carnap’s Work for the Philosophy of Science”, u The
Philosophy of Rudolf Carnap, uredio P. A. Schilpp, La Salle III., Open Court, 1963.
19. MacCorquodale, Kenneth i P. E. Meehi. ,,On a Distinction Between Hypothetical
Constructs and Intervening Variables”, Psychological Review, 55, 1948., str. 95.-107.

479
20. Margenau, Henry. The Nature of Physical Reality, New York, McGraw-Hill, 1950.
21. Schilpp, P. A. (urednik), The Philosophy of Rudolf Carnap, La Salle Ill., Open Court,
1963.
22. Schlick, Moritz. ,,Meaning and Verification”, Philosophical Review, 45, 1936., str.
339.-369.

480
19.2. Rudolf Carnap - PREOVLADAVANJE METAFIZIKE LOGICKOM
ANALIZOM JEZIKA

1. Uvod
2. Znacenje rijeci
3. Metafizika rijeci bez znacenja
4. Smisao stava
5. Metafizicki prividni stavovi
6. Nesmisaonost svake metafizike
7. Metafizika kao izraz životnog cuvstva

19.2.1. Uvod

Od grckih skepticara do empirista 19. stoljeca bilo je mnogo protivnika metafizike. Ta


su promišljanja bila vrlo razlicita. Neki su nauk metafizike smatrali lažnim, buduci da on
proturjeci iskustvenoj spoznaji. Drugi su ga drža1i samo neizvjesnim, buduci da
metafizicko postavljanje pitanja premašuje granice ljudske spoznaje. Mnogi su anti-
metafizicari bavljenje metafizickim pitanjima smatrali neplodnim; svejedno može li se na
njih odgovoriti ili ne, na svaki je nacin izlišno njima se baviti; predaj se potpuno prakticnoj
zadaci što je svaki dan zadaje djelatnim ljudima!
Razvitak moderne logike omogucio je da se na pitanje o valjanosti i opravdanosti
metafizike dade nov i stroži odgovor. Istraživanja »primijenjene logike« ili »teorije spo-
znaje«, koja je sebi stavila u zadacu da logickom analizom razjasni spoznajni sadržaj
znanstvenih stavova a time i znacenje rijeci (»pojmova«) u tim stavovima, dovode do pozi-
tivnog i do negativnog rezultata. Pozitivan se rezultat dobiva radom na podrucju empirijske
znanosti; objašnjavaju se pojedini pojmovi razlicitih grana znanosti; pokazuje se njihova
formalno-logicka i spoznajno-teorijska povezanost. Na podrucju metafizike (ukljucujuci
svu filozofiju vrijednosti i normativnu znanost), logicka analiza vodi do negativnog
rezultata, da su navodni stavovi na tom podrucju potpuno nesmisaoni. Time je došlo do
radikalnog prevladavanja metafizike, koje još nije bilo moguce postici s prijašnjih
antimetafizickih stajališta. Istina, slicne se misli nalaze vec u nekim prijašnjim
razmišljanjima, npr. u onim nominalistickim; no odlucna je provedba moguca tek danas,
nakon što je logika, s razvitkom koji je doživjela posljednjih stoljeca, postala orudem
dostatne strogosti.
Kada kažemo da su tzv. metafizicki stavovi nesmisaoni, onda je ta rijec mišljena u
najstrožem smislu. U nestrogom smislu obicava se kadšto neki stav ili neko pitanje nazvati
nesmisaonim, ako je njegovo postavljanje potpuno neplodno (npr. pitanje: »Kolika je
prosjecna težina onih osoba u Becu, kojih telefonski broj završava s »3«?); ili takoder stava
koji je sasvim ocito lažan (npr. »Godine 1910. imao je Bec 6 stanovnika«), ili nekog takvog
koji nije lažan samo empirijski, nego i logicki, koji je dakle kontradiktoran (npr. »Od osoba
A i B svaka je 1 godinu starija od druge«). Takvi su stavovi, mada neplodni ili lažni, ipak
smisaoni; jer samo se smisaoni stavovi mogu uopce podijeliti na (teorijski) plodne i
neplodne, istinite i lažne. U strogom smislu nesmisaon je naprotiv neki niz rijeci, koji u
odredenom, danom jeziku uopce ne tvori nikakav stav. Dogada se da neki takav niz rijeci
na prvi pogled izgleda tako kao da on jest stav; u tom slucaju zovemo ga prividnim stavom.
Naša je dakle teza da se navodni stavovi metafizike logickom analizom otkrivaju kao
prividni stavovi.

481
Neki jezik sastoji se od vokabulara i sintakse, tj. nekog stanja rijeci koje imaju
znacenje i pravila tvorbe recenica; ta pravila pokazuju kako se od razlicitih rijeci mogu tvo-
riti recenice. Prema tome, ima dvije vrste prividnih stavova: ili se stjece neka rijec za koju
se samo pogrešno uzimlje da ima neko znacenje, ili rijeci što se stjecu imaju, doduše,
znacenje, ali su složene protusintakticki, tako da ne rezultiraju nikakvim smislom. Na
primjerima cemo vidjeti da se prividni stavovi obaju vrsta pojavljuju u metafizici. Kasnije
cemo morati promisliti, koji razlozi zasvjedocuju našu tvrdnju da se svaka metafizika
sastoji od takvih prividnih stavova.

19.2.2. Znacenje rijeci

Ima li neka rijec (u odredenom jeziku) neko znacenje, obicava se takoder reci da ona
oznacuje neki »pojam«; cini li se pak samo da neka rijec ima znacenje, dok ga u zbilji
nema, onda govorimo o »prividnom pojmu«. Kako da se objasni njegovo nastajanje? Nije li
svaka rijec bila uvedena u jezik samo zato da bi nešto odredeno izrazila, tako da od svoje
prve upotrebe ima odredeno znacenje? Kako može tu u tradicionalnom jeziku biti rijeci bez
znacenja? Svakako, izvorno svaka rijec (bez obzira na rijetke izuzetke, za koje cemo
kasnije dati jedan primjer) ima neko znacenje. U toku povijesnog razvitka rijec cesto
mijenja svoje znacenje. Kadšto se dakle dogada i da neka rijec izgubi svoje staro znacenje,
a da ne dobije novo. Tako onda nastaje prividan pojam.
U cemu se, dakle, sastoji znacenje rijeci? Koje odredbe s obzirom na neku rijec
moramo uglaviti da ona ima neko znacenje? (Za naše razmišljanje nije stalo do toga da li su
te odredbe izrijekom dane, kao za pojedine rijeci i simbole moderne znanosti, ili prešutno
utanacene, kako je to uobicajeno za vecinu rijeci tradicionalnog jezika.) Prvo se mora
utvrditi sintaksa rijeci, tj. nacin njezina pojavljivanja u najjednostavnijem stavnom obliku u
kojemu se može pojaviti; taj stavni oblik zovemo elementarnim stavom. Elementarni je
stavni oblik za rijec »kamen« npr.: »x je kamen«; u stavovima tog oblika umjesto »x« stoji
neka oznaka iz kategorije stvari, npr. »taj dijamant«, »ta jabuka«. Drugo, za elementarni
stav S odgovarajuce rijeci mora biti dat odgovor na slijedece pitanje, koje možemo
formulirati na razlicite nacine:

1. Iz kojih stavova je S izvodljiv, a koji su stavovi izvodljivi iz S?


2. Pod kojim uvjetima S ima biti istinitim, a pod kojim lažnim?
3. Kako da se S provjeri?
4. Kakav smisao ima S?

(1) je korektna formulacija; formulacija (2) odgovara nacinu govora logike, (3) nacinu
govora teorije spoznaje, (4) nacinu govora filozofije (fenomenologije). Da se ono što fi-
lozofi misle sa (4) shvaca pomocu (2), Wittgensteinov je izrijek: smisao nekog stava leži u
njegovu kriteriju istine. (1) je »metalogicka« formulacija; iscrpan prikaz metalogike kao
teorije sintakse i smisla, tj. odnosa izvodljivosti, bit ce dan kasnije na drugom mjestu.
Mnogim rijecima, i to velikoj vecini svih rijeci u znanosti, moguce je iskazati
znacenje svodenjem na druge rijeci (»konstitucija«, definicija). Na primjer: »‘Artropodi’ su
životinje zglavkasta tijela, zglavkastih ekstremiteta i tjelesna omotaca od hitina.« Time je
za elementarni stavni oblik rijeci »artropod«, naime za stavni oblik »stvar x je artropod«,
dan odgovor na prije spomenuto pitanje; sigurno je da stav toga oblika ima biti izvodljiv iz
premisa oblika »x je životinja«, »x ima zglavkasto tijelo«, »x ima zglavkaste ekstremitete«,
»x ima tjelesni omotac od hitina«, i da obratno, svaki od ovih stavova ima biti izvodljiv iz
gornjeg stava. Tim odredbama o izvodljivosti (drukcije receno: o kriteriju istine, metodi
provjerljivosti, smislu) elementarnog stava o »artropodima« utvrdeno je znacenje rijeci »ar-

482
tropod«. Na taj se nacin svaka rijec odredenog jezika svodi na druge rijeci i konacno na
rijeci koje se pojavljuju u tzv. »zamjedbenim stavovima« ili »protokolarnim stavovima«.
Tim svodenjem dobiva rijec svoje znacenje.
Pitanje o sadržaju i obliku prvih stavova (protokolarnih stavova), na koje dosad još
nije naden konacnovaljan odgovor, možemo za naše razmatranje ostaviti posve po strani. U
teoriji spoznaje obicava se reci da se ti prvi stavovi odnose na »ono dano«; no ne postoji
nikakva suglasnost u pitanju, što je to što se smatra »danim«. Kadšto se zastupa mišljenje
da ti stavovi o danome govore o najjednostavnijim osjetilnim i cuvstvenim kvalitetama
(npr. »vruc«, »plav«, »radost« i sl.); drugi su skloni mišljenju da ti prvi stavovi govore o
ukupnim doživljajima i odnosima slicnosti medu takvim doživljajima; jedno daljnje
mišljenje kaže da i prvi stavovi vec govore o stvarima. Neovisno o razlicitosti tih mišljenja
jasno je da neki niz rijeci ima smisao samo onda ako su utvrdene relacije njegove
izvodljivosti iz protokolarnih stavova, bili oni ove ili one kakvoce; i isto tako, da neka rijec
ima znacenje samo onda ako su stavovi, u kojima se ona može pojaviti, svodljivi na
protokolarne stavove.
Kako je znacenje neke rijeci odredeno njezinim kriterijem (drukcije receno:
relacijama izvodljivosti elementarnog stava, istinosnim uvjetima, metodom provjerljivosti),
ne može se, nakon što je utvrden kriterij, odrediti još i to što se tom rijeci »misli«. Ne smije
se navesti manje od kriterija da bi rijec dobila strogo znacenje; no ne može se navesti ni
više od kriterija, jer je njime sve daljnje odredeno. U kriteriju je implicite sadržano
znacenje; preostaje samo da ga se eksplicite pokaže.
Primjera radi uzimamo da netko sacini novu rijec »babican« i tvrdi da ima stvari koje
su babicne i takvih koje to nisu. Da bismo saznali znacenje te rijeci, upitat cemo ga za
kriterij: kako da u konkretnom slucaju utvrdimo je li odredena stvar babicna ili ne?
Pretpostavit cemo, dakle, najprije da nam upitanik odgovori: on kaže da nema nikakvih
empirijskih pokazatelja babicnosti. U tom slucaju necemo upotrebu te rijeci smatrati
dopuštenom. Ako onaj tko upotrebljava tu rijec unatoc tome tvrdi da ima babicnih i
nebabicnih stvari, samo to za ogranicen, konacan covjekov razum ostaje vjecnom tajnom,
onda cemo takvu tvrdnju smatrati praznim naklapanjem. No možda ce nas on uvjeriti da
rijecju »babican« ipak nešto misli. Iz toga, medutim, mi doznajemo samo psihološku
cinjenicu da on s tom rijeci povezuje neke predodžbe i cuvstva. No ta rijec time ne dobiva
neko znacenje. Ako za novu rijec nije utvrden nikakav kriterij, onda stavovi u kojima se
ona pojavljuje ništa ne znace, oni su puki prividni stavovi.
Drugo, pretpostavit cemo slucaj da je utvrden kriterij za neku novu rijec, recimo
»bebican«; i to neka je stav: »Ova stvar je bebicna« istinit uvijek onda i samo onda, ako je
ta stvar cetverokutna. (Za naše je razmatranje pri tome bez važnosti je li nam taj kriterij
izrijekom dan ili smo ga utvrdili promatrajuci u kojim se slucajevima rijec upotrebljava
jesno /afirmacija/ a u kojim slucajevima nijecno /negacija/.) Ovdje cemo reci: »rijec
‘bebican’ ima isto znacenje kao rijec ‘cetverokutan’«. A smatrat cemo nedopuštenim to,
ako nam oni koji tu rijec upotrebljavaju tvrde da su time »mislili« nešto drugo nego
»cetverokutan«; neka je, doduše, svaka cetverokutna stvar i bebicna i obrnuto, no to se
zasniva samo na tome što je cetverokutnost ocit izraz za bebicnost, a ova neko tajno, za
sebe nezamjetno svojstvo. Odgovorit cemo da je, nakon što je utvrden kriterij, vec utvrdeno
i da »bebican« znaci »cetverokutan«, te da više uopce nije slobodno tom rijeci »misliti«
ovo ili ono.
Sacinimo ukratko rezultat naših razmatranja. Neka je »a« ma koja rijec, a »S(a)«,
elementarni stav u kojemu se ona pojavljuje. Dovoljan i nuždan uvjet za to da »a« ima
neko znacenje može se onda dati u svakoj od slijedecih formulacija koje u osnovi znace
isto:

483
1. Poznate su empirijske oznake za »a«.
2. Poznato je iz kojih se protokolarnih stavova »S(a)« može izvesti.
3. Utvrdeni su istinosni uvjeti za »S(a)«
4. Poznat je put k provjerljivosti »S(a)«.489

19.2.3. Metafizicke rijeci bez znacenja

Za mnoge se metafizicke rijeci pokazuje da ne ispunjavaju upravo navedene uvjete,


da su dakle bez znacenja.
Uzmimo kao primjer metafizicki termin »nacelo« (i to kao nacelo bitka, a ne kao
nacelo spoznaje ili stav razloga). Mnogi metafizicari daju odgovor na pitanje što je (vrhov-
no) »nacelo svijeta« (ili »stvari«, »bitka«, »bica«, npr.: voda, broj, oblik, kretanje, život,
duh, ideja, nesvjesno, djelo, dobro i tsl.) Da bismo našli znacenje što ga rijec »nacelo« ima
u tom metafizickom pitanju, moramo pitati metafizicare pod kojim je uvjetima stav oblika
»x je nacelo y« istinit, a pod kojim lažan; drugim rijecima: mi pitamo o oznakama ili o
definiciji rijeci »nacelo«. Metafizicar odgovara otprilike ovako: »x je nacelo y« znaci da »y
proizlazi iz x«, »bitak y temelji se na bitku x«, »y postoji pomocu x« ili tsl. No te su rijeci
mnogoznacne i neodredene. One cesto imaju jasno znacenje; npr. o nekoj stvari ili
dogadaju y kažemo da on »proizlazi« iz x kad zamijetimo da na stvar ili dogadaj vrste x
cesto ili uvijek slijedi takav vrste y (kauzalni odnos u smislu zakonomjernog slijeda). No
metafizicar nam tvrdi da on ne misli na taj empirijski utvrdiv odnos; jer inace bi njegove
metafizicke teze bile jednostavni iskustveni stavovi jednaki onima u fizici. Rijec
»proizlaziti« nema ovdje znacenje nekog odnosa u vremenskom slijedu i uvjetnog odnosa
što ga ta rijec obicno ima. No ne daje se kriterij ni za kakvo drugo znacenje. Prema tome,
navodno »metafizicko« znacenje, koje ta rijec u razlici spram onom empirijskom znacenju
ovdje treba da ima, uopce ne postoji. Mislimo li na izvorno znacenje rijeci »principium« (i
odgovarajuce grcke rijeci »arhé«), zamijetit cemo da ovdje egzistira isti razvojni put.
Izvorno znacenje »pocelo« uzimlje se izricito za tu rijec ona ne znaci više ono vremenski
prvo, nego prvo u nekom drugom, specificno metafizickom pogledu. No kriteriji za taj
»metafizicki pogled« nisu dani. U oba je slucaja dakle rijeci oduzeto njezino prvotno
znacenje, a da joj nije dano novo; rijec ostaje kao prazna ljuska. Iz jednog ranijeg
znacenjskog razdoblja za nju se još asocijativno vezuju razlicite predodžbe; one se
povezuju s novim predodžbama i cuvstvima svezom u kojoj se ta rijec sada upotrebljava.
Ali rijec time nema znacenja; ona i nadalje ostaje bez znacenja dokle god se ne može
navesti nikakav put k provjerljivosti.
Drugi je primjer rijec »Bog«. Kod ove rijeci moramo, bez obzira na varijante
njezine upotrebe u svakom od podrucja, razlikovati njezinu jezicnu upotrebu u tri razlicita
slucaja ili historijska razdoblja, no koja se vremenski jedno u drugo prelijevaju. U
mitološkom jeziku ta rijec ima jasno znacenje. Tom se rijeci (odnosno paralelnim rijecima
drugih jezika) oznacuje katkad tjelesna bica, koja možda stoluju na Olimpu, na nebu ili u
Hadu i koja posjeduju moc, mudrost, dobro i srecu u više ili manje savršenoj mjeri. Kadšto
rijec oznacuje i duševno-duhovna bica, koja, doduše, nemaju tijelo poput ljudskog roda, no
ipak se na neki nacin pokazuju u stvarima i dogadajima vidljivog svijeta te su stoga
empirijski utvrdiva. U metafizickom jeziku naprotiv rije »Bog« oznacuje nešto
nadempirijsko. Toj je rijeci izrijekom oduzeto znacenje tjelesnog bica ili duševnog bica
koje se krije u tjelesnome. A buduci da joj nije dano nikakvo novo znacenje, ona je bez

489 O logickom i spoznajnoteorijskom shvacanju, na kojem se temelji naše razlaganje, ovdje pak samo kratka
naznaka, usp.: Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, 1922., Carnap, Logicka izgradnja svijeta, 1928.
Waisman, Logika, jezik, filozofija.

484
znacenja. Dakako, cesto se cini kao da se rijeci »Bog« daje neko znacenje i u metafizickom
(jeziku). No definicije, koje se daju, pokazuju se pri pobližem promatranju prividnima; one
se svode ili na logicki nedopustive sveze rijeci (o kojima ce poslije biti govora) ili na druge
metafizicke rijeci (npr. »prapocelo«, »apsolut«, »neuvjetovano«, »neovisno«, »samostalno«
i tsl.), ali ni u kojem slucaju na istinosne uvjete njezina elementarnog stava. Za ovu rijec
nije cak ispunjen ni prvi zahtjev logike, naime zahtjev za navodenjem njezine sintakse, tj.
oblika njezina pojavljivanja u elementarnom stavu. Elementarni stav morao bi ovdje imati
oblik: »x je Bog«; no metafizicar ili u potpunosti otklanja taj oblik, a da ne daje drugi, ili ne
navodi, ako ga prihvati, sintakticku kategoriju varijable x. (Kategorije su: tijelo, svojstva
tijela, odnosi medu tijelima, brojevi itd.)
Izmedu (mitološke i metafizicke jezicne upotrebe stoji teološka s obzirom na rijec
»Bog«. Ovdje nema nikakva osobena znacenja, nego se koleba izmedu dvaju navedenih
vrsta upotrebe. Neki teolozi imaju jasno empirijski (dakle u našem razmatranju
»mitološki«) pojam Boga. U tom slucaju nema nikakvih prividnih stavova; ali nevolja se za
teologe sastoji u tome što su u takvom tumacenju stavovi teologije empirijski stavovi i
stoga podliježu empirijskoj znanosti. U drugih teologa postoji jasna metafizicka jezicna
upotreba. Kod nekih je opet jezicna upotreba nejasna, bilo da kadšto slijede ovu, kadšto
onu jezicnu upotrebu, bilo da se krecu u izrazima koji nisu jasno shvatljivi i koji se
prelijevaju na obje strane.
Isto su tako kao promatrani primjeri »nacelo« i »Bog« i vecina drugih specificno
metafizickih termina bez znacenja; npr. »ideja«, »apsolutno«, »neuvjetovano«,
»beskonacno«, »bitak bica«, »ne-bice«, »stvar o sebi«, »apsolutni duh«, »objektivni duh«,
»bit«, »posebitak«, »po i zasebitak«, »emanacija«, »manifestacija«, »razudenje«, »ja«, »ne-
ja« itd. S tim je izrazima isto kao s rijecju »babican« u prije izmišljenu primjeru.
Metafizicar nam tvrdi da se empirijski istinosni uvjeti ne mogu dati; ako pridoda da tom
rijeci unatoc tome nešto »misli«, onda znamo da su time oznacene samo popratne
predodžbe i cuvstva, ali s kojima odredena rijec ne dobiva nikakvo znacenje. Metafizicki
navodni stavovi, koji takve rijeci sadrže, nemaju nikakva smisla, ništa ne znace, puki su
prividni stavovi. Kako objasniti njihovo historijsko nastajanje, razmotrit cemo kasnije.

19.2.4. Smisao stava

Do sada smo promatrali prividne stavove u kojima se pojavljuje neka rijec bez
znacenja. Postoji još jedna druga vrsta prividnih stavova. Oni se sastoje od rijeci sa znace-
njem, ali su od tih rijeci tako sastavljeni da ipak nemaju nikakva smisla. Sintaksa nekog
jezika odreduje koje su sveze rijeci dopuštene a koje su nedopuštene. No gramaticka
sintaksa prirodnih jezika ne ispunjava posvuda zadacu iskljucenja nesmisaonih sveza rijeci.
Uzmimo kao primjer dva slijedeca niza rijeci:

1. »Cezar je i«,
2. »Cezar je prim broj.«

Niz rijeci (1) nacinjen je protusintakticki; sintaksa zahtijeva da na trecem mjestu ne


stoji veznik, nego predikat, dakle imenica (s clanom) ili pridjev. Sintakticki je npr. sacinjen
niz rijeci: »Cezar je vojskovoda«; on je smisaoin niz rijeci, stvarni stav. No isto je tako
sintakticki sacinjen i niz rijeci (2), jer on ima isti gramaticki oblik kao netom spomenuti
stav. No (2) je unatoc tome nesmisaon. »Prim broj« je svojstvo brojeva; ono se ne može
niti priznati niti poreci nekoj osobi. Buduci da se (2) cini stavom, ali nije stav, ništa ne
znaci, niti izražava postojece niti nepostojece stanje stvari, zovemo taj niz rijeci

485
»prividnim stavom«. Time što gramaticka sintaksa nije povrijedena, možemo na prvi
pogled lako biti zavedeni na pogrešno mišljenje da ipak imamo posla s nekim stavom,
mada s lažnim. No »a je prim broj« lažan je onda i samo onda, ako je a djeljiv prirodnim
brojem, koji nije ni a ni 1; ovdje se ocito za »a« ne može staviti »Cezar«. Ovaj je primjer
bio izabran tako da se nesmisaonost mogla lako zamijetiti; kod nekih metafizickih tzv.
stavova nije tako lako spoznati da su prividni. Cinjenica da se u obicnom jeziku može, a da
se ne povrijedi gramaticka pravila, saciniti nesmisaon niz rijeci, upucuje na to da je
gramaticka sintaksa, gledajuci s logickog stajališta, nedovoljna. Kad bi gramaticka sintaksa
tocno odgovarala a logickoj, ne bi mogao nastati nikakav prividni stav. Kad gramaticka
sintaksa ne bi razlikovala samo vrste rijeci, imenice, pridjeve, glagole, veznike itd., nego u
tim vrstama ispunjavala još izvjesne logicki tražene razlike, ne bi mogli biti sacinjeni
nikakvi prividni stavovi. Kad bi se npr. imenice gramaticki razbile u više vrsta rijeci, vec
prema tome, oznacavaju li svojstva tijela, brojeva itd., pripadale bi rijeci »vojskovoda« i
»primbroj« gramaticki razlicitim vrstama rijeci, a (2) bi bio upravo tako protujezican kao
(1). U jednom korektno izradenom jeziku bili bi dakle svi nesmisaoni nizovi rijeci vrste
primjera (1). Oni bi dakle vec gramatikom bili na izvjestan nacin automatski iskljuceni; tj.
da bi se izbjegla nesmisaonost, ne bi trebalo paziti na znacenje pojedinih rijeci, nego samo
na njihovu vrstu (»sintakticku kategoriju«, npr.: stvar, svojstvo stvari, odnos stvari, broj,
svojstvo broja, brojni odnos i sl.) Kad bi naša teza, da su stavovi metafizike prividni
stavovi, bila opravdana, ne bi se, dakle, u jednom logicki korektnom jeziku metafizika
uopce mogla izraziti. Iz toga slijedi velika filozofska važnost zadace izgradnje jedne
logicke sintakse na kojoj logicari danas rade.

19.2.5. Metafizicki prividni stavovi

Iznijet cemo sad neke primjere metafizickih prividnih stavova na kojima se osobito
jasno može spoznati da je logicka sintaksa povrijedena, premda je ispunjena historijsko-
gramaticka sintaksa. Izabiremo neke stavove iz onoga metafizickog ucenja, koje je danas u
Njemackoj izvršilo najsnažniji utjecaj.490
»Treba da istražimo bice samo i inace – ništa; jedino bice i dalje – ništa; jedino bice i
povrh toga – ništa. Kako stoji s tim Ništa? - - Postoji li Ništa samo zato što postoji Ne, tj.
nijekanje? Ili stvar stoji obrnuto? Postoji li nijekanje i Ne samo zato što postoji Ništa? - -
Mi tvrdimo: Ništa je izvornije od Ne i nijekanja. - - Gdje da tražimo Ništa? Gdje da
nademo Ništa? - - Mi znamo Ništa. - - Tjeskoba otkriva Ništa. - - Ono pred cim i zašto
smo tjeskobni, bijaše ‘zapravo’ - ništa. U stvari: Ništa samo - kao takvo - bijaše tu. - -
Kako stoji s tim Ništa? - - N išta samo ništi.«
Da bismo pokazali da mogucnost tvorbe prividnih stavova pociva na logickoj
pogrešci u jeziku, postavimo donju shemu. Stavovi pod I su i gramaticki i logicki
besprijekorni, dakle smisaoni. Stavovi pod II (s izuzetkom B3 ) gramaticki su potpuno
analogni onima pod I. Stavovi oblik II A (kao pitanje i odgovor), istina, ne odgovara
zahtjevima što se imaju postaviti na logicki korektan jezik. No oni su unatoc tome
smisaoni, buduci da se dadu prevesti na logicki korektan jezik; to pokazuje stav III A, koji
ima isti smisao kao II A. Nesvrsishodnost stavnog oblika II A pokazuje se onda u tome što
od njega pomocu operacija koje su gramaticki bez greške možemo dospjeti do nesmisaonih
stavnih oblika II B, koji su uzeti iz gornjeg navoda. Ti oblici ne dadu se uopce tvoriti na
korektnom jeziku kolone III. Unatoc tome, njihova se nesmisaonost ne zamjecuje na prvi

490 S1ijedeci navodi uzeti iz: M. Heidegger, Što je metafizika? 1929. Isto smo tako mogli uzeti kao navod
neka mjesta iz bilo kojega drugog od brojnih suvremenih metafizicara i onih u prošlosti; ipak, cini nam se da
izabrana mjesta osobito jasno ilustriraju naše mišljenje.

486
pogled, jer se lako možemo obmanuti analogijom sa smisaonim stavovima I B. Ovdje
ustanovljena pogreška u našem jeziku jest, dakle, u tome, što on, suprotno logicki korekt-
nom jeziku, dopušta gramaticku jednakost oblika izmedu smisaonog i nesmisaonog niza
rijeci. Svakom jezicnom stavu pridodana je odgovarajuca formula iz nacina pisanja u
logistici, te formule omogucuju da osobito jasno spoznamo nesvrsishodnu analogiju
izmedu I A i II B i nastanak nesmisaonih tvorbi II B koje se na njoj temelje.

I Smisaoni II Nastanak III Logicki


stavovi obicnog nesmisaonog Korektan
jezika iz smisaonog u jezik
obicnom jeziku

A. Što je vani? A. Što je vani? A. Ne postoji


dr(?) dr(?) (ne egzistira,
Vani je kiša. Vani (ni)je ništa. nije tu)
dr(Re) dr(Ni) nešto, što
je vani
~/? /x · dr / x /

B. Kako stoji s B. »Kako stoji s B. Svi ti oblici


tom kišom? tim Ništa?« ne mogu se
(tj.: što cini ?(Ni) uopce tvoriti.
kiša? ili: što
se o toj kiši
inace još
može izreci?)
?(Re)

1. Mi znamo 1. . »Mi tražimo ?


kišu. Ništa« ?
k(Re) »Mi nalazimo ??
Ništa« ? k ( Ni)
»Mi znamo ?
?
Ništa« ?

1. Kiša kiši. 2. »Nista ništi«


re(Re) ni(Ni)

3. »Ne postoji
Ništa samo zato
što. . . «
ex (Ni)

Pri potanjem promatranju prividnih stavova pod II B pokazuju se još izvjesne razlike.
Tvorba stavova (1) pociva jednostavno na pogrešci da se rijec »ništa« upotrebljava kao ime
predmeta, jer se u obicnom jeziku u tom obliku obicava upotrebljavati kako bi se
formulirao negativan egzistencijalni stav (vidi II A). U korektnom jeziku, naprotiv, ne služi
u istu svrhu neko posebno ime, nego izvjestan logicki oblik stava (vidi III A). U stavu II B2
prisutno je osim toga još nešto novo, naime tvorba rijeci »ništiti« koja je bez znacenja; stav

487
je, dakle, nesmisaon s dvostrukog razloga. Prije smo razložili da metafizicke rijeci bez
znacenja obicno nastaju tako što se rijeci sa znacenjem metaforickom upotrebom u
metafizici oduzimlje znacenje. Ovdje je, naprotiv, pred nama jedan od rijetkih slucajeva, da
se uvodi jedna nova rijec koja vec od pocetka nema nikakva znacenja. Stav II B3 treba isto
tako odbaciti iz dva razloga. On se s prethodnim stavovima podudara u pogrešci, da se rijec
»ništa« koristi kao ime predmeta. No, osim toga, on je proturjecan. Jer samo kad bi bilo
dopušteno da se rijec »ništa« uvede kao ime ili oznaka nekog predmeta, tom bi predmetu
ipak u njegovoj definiciji bila zanijekana egzistencija, ali bi mu u stavu (3) opet bila
pripisana. Taj bi stav, dakle, ako vec ne bi bio besmislen, bio kontradiktoran, dakle
nesmisaon.
S obzirom na grube logicke pogreške, koje nalazimo u stavovima II B, mogli bismo
doci na pretpostavku, da je u navedenoj raspravi možda rijec »ništa« trebala da ima
potpunoma drugo znacenje negoli ga inace ima. A ta se pretpostavka još ucvršcuje, kad
ondje dalje citamo da tjeskoba otkriva Ništa, da je u tjeskobi tu Ništa samo kao takvo. Cini
se da bi rijec »ništa« ovdje trebala da oznaci odredeno cuvstveno stanje, možda religiozno,
ili ma štogod što se na takvom cuvstvu temelji. Kad bi tome bilo tako, onda u stavovima II
B ne bi bilo spomenute logicke pogreške. Ali navod na str. 260 pokazuje da ovo tumacenje
nije moguce. Iz sveze »samo« i »inace ništa« jasno se vidi da rijec »ništa« ovdje ima
uobicajeno znacenje logicke partikule, koja služi kao izraz nijednog egzistencijalnog stava.
Za to uvodenje rijeci »ništa« vezuje se onda neposredno glavno pitanje rasprave: »Kako
stoji s tim Ništa?«
Naša dvoumica, da nismo možda pogrešno tumacili, bit ce, medutim, potpuno
uklonjena ako vidimo kako je piscu rasprave posve jasno da su njegova pitanja i stavovi
logike oprecni. »Pitanje i odgovor s obzirom na Ništa u sebi su jednako proturjecni. ? ?
Obicno navodeno temeljno pravilo mišljenja uopce, stavak o iskljucenju proturjecja, opca
'logika', potire to pitanje. »Utoliko gore po logiku! Mi moramo srušiti njezinu vladavinu:
»Ako je tako moc razuma slomljena u obzoru pitanja o Ništa i bitku, onda se time odlucuje
i o sudbi vladavine 'logike' u filozofiji. Sama ideja ‘logike’ razrješava se u vrtlogu jednog
iz izvornijeg propitivanja.« No, je li trijezna znanost u suglasju s vrtlogom protulogickog
propitivanja? I na to je vec odgovoreno: »Tobožnja trijeznost i promišljenost znanosti
postaje smiješnom, ne uzme li to Ništa ozbiljno.« Tako nalazimo dobru potvrdu za našu
tezu; metafizicar ovdje sam dolazi do tvrdnje da njegova pitanja i odgovori nisu spojivi s
logikom i znanstvenim nacinom mišljenja.
Sada je jasna razlika izmedu naše teze i one prijašnjih antimetafizicara. Metafizika je
za nas »puko maštanje« ili »bajka«. Stavovi neke bajke ne proturjece logici, nego samo
iskustvu; oni su potpuno smisaoni, mada lažni. Metafizika nije nikakvo »praznovjerje«;
vjerovati se može u istinite i lažne stavove, ali ne u nesmisaone nizove rijeci. Metafizicki
stavovi ne dolaze u obzir ni kao »radne hipoteze«; jer za neku je hipotezu bitna relacija
izvodljivosti (istinitih ili lažnih) empirijskih stavova, a tako nešto nedostaje upravo kod
prividnih stavova.
S uputom na tzv. ogranicenost covjekove moci spoznavanja, kadšto se, da bi se
spasila metafizika, prigovara slijedece: metafizicke stavove, istina, ne može verificirati
covjek ili inace neko konacno bice; no oni bi možda mogli važiti kao pretpostavke o tome,
što bi neko bice s višom ili cak savršenom moci spoznavanja odgovorilo na naša pitanja, a
kao pretpostavke bili bi oni ipak barem smisaoni. Protiv tog prigovora odgovaramo ovako:
ako nije dano znacenje neke rijeci, ili niz rijeci nije sacinjen sintakticki, onda cak nema ni
pitanja. (Misli se, recimo, na prividna pitanja: »Je li stol babican?«, »Je li broj sedam
svet?«, »Jesu li parni ili neparni brojevi tamni?«.) Gdje nema pitanja, ne može odgovoriti ni
neko sveznajuce bice. Prigovaratelj ce možda sad tvrditi: kao što onaj koji vidi može
slijepcu saopciti neku novu spoznaju, tako bi nam možda neko više bice moglo saopciti

488
metafizicku spoznaju, npr. je li vidljivi svijet pojava nekog duha. Ovdje moramo razmisliti
o tome što znaci »nova spoznaja«. Mi, dakako, možemo misliti da susrecemo životinje koje
nas izvješcuju o nekom novom smislu. Kad bi nam ta bica dokazala Fermatov stav ili kad
bi pronašla neki novi fizikalni instrument ili postavila kakav dosad nepoznati prirodni
zakon, naša bi spoznaja tad uz njihovu pomoc bila obogacena. Jer takvo što možemo mi
preispitati, kao što i slijepac može razumjeti i preispitati cijelu fiziku (i time sve stavove
onoga koji vidi). No ako nam pretpostavljena bica tvrde nešto što mi ne možemo provjeriti,
onda to necemo ni razumjeti; onda za nas uopce nema nikakva saopcenja, nego pukih
govornih zvukova bez smisla, mada možda s predodžbenim asocijacijama. Pomocu drugog
bica, svejedno spoznaje li ono više ili manje ili sve, može se, dakle, naša spoznaja samo
kvantitativno proširiti, ali ne može doci ni do kakve principijelno nove spoznaje. Ono što
nam je neizvjesno, može nam uz pomoc nekog drugog postati izvjesnim; no ono što je za
nas nerazumljivo, bez smisla, ne može nam postati smisaonim uz pomoc nekog drugog, pa
znao on koliko mu drago. S toga nam ni ikakav bog ni ikakav vrag ne mogu pri metafizici
biti od pomoci.

19.2.6. Nesmisaonost svake metafizike

Primjeri metafizickih stavova, koje smo analizirali, svi su uzeti samo iz jedne
rasprave. No rezultati vrijede na slican, dijelom na doslovce isti nacin i za druge
metafizicke sisteme. Kad spomenuta rasprava s odobravanjem navodi Hegelov stav (»Cisto
bice i cisto Ništa jesu, dakle, isto«), ona se na nj pozivlje s punim pravom. Hegelova
metafizika ima logicki upravo isti onaj karakter što smo ga našli u onoj suvremenoj
metafizici. A isto to vrijedi i za ostale metafizicke sisteme, premda njihov jezik a time i
logicne pogreške više ili manje odstupaju od onih u raspravljanom primjeru.
Navoditi ovdje daljnje primjere za analizu pojedinih metafizickih stavova razlicitih
sistema valjda nece biti potrebno. Upozorimo samo na najcešce vrste pogrešaka.
Možda se vecina logickih pogrešaka, koje srecemo u prividnim stavovima, temelji na
logickim greškama, koje su povezane s upotrebom rijeci »biti« u našem jeziku (i odgo-
varajucim rijecima u drugim jezicima, barem u vecini evropskih). Prva je greška
dvoznacnost rijeci »biti«; ona se jednom upotrebljava kao kopula pred nekim predikatom
(»ja sam gladan«), a drugi put kao oznaka za egzistenciju (»ja sam«). Ta se pogreška
otežava time što metafizicarima cesto nije jasna ta dvoznacnost. Druga je pogreška u obliku
glagola u drugom znacenju, egzistencije. Glagolskim oblikom predikat se pomišlja ondje
gdje ga nema. Istina, odavna se vec zna da egzistencija nije nikakva oznaka (usp. Kantovo
pobijanje ontološkog dokaza Božje opstojnosti). No tek je moderna logika u tome potpuno
konzekventna: ona uvodi egzistencijalni znak u takvu sintaktickom obliku, da se on ne
može kao predikat odnositi na predmetni znak, nego samo na predikat (usp. npr. stav III A
u tabeli na str. 261). Od starog vijeka vecina se metafizicara tim glagolskim a time i
predikativnim oblikom rijeci »biti« dala zavesti na prividne stavove, npr. »ja (je)sam«,
»Bog jest«.
Primjer za tu pogrešku nalazimo u Descartesovu: »cogito, ergo sum«. Ostavljajuci po
strani sadržajno razmišljanje, koje ide protiv premisa — je li, naime, stav »(ja) mis1im«
adekvatan izraz mišljenog stanja stvari ili možda sadrži hipostaziranje — promatrajmo oba
stava samo s formalno-logickog stajališta. Zamjecujemo dvije bitne logicke pogreške. Prva
je u zakljucnom stavu »(ja) jesam«. Glagol »biti« ovdje je nedvojbeno mišljen u smislu
egzistencije; jer kopula se ne može upotrijebiti bez predikata; Descartesovo »(ja) jesam«
bilo je uvijek i shvaceno u tom smislu. No, onda se taj stav protivi prije navedenom
logickom pravilu da se egzistencija može izreci samo u svezi s nekim predikatom, a ne u

489
svezi s nekim imenom (subjekt, vlastito ime). Egzistencijalni stav nema oblik »a egzistira«
(kao ovdje: »(ja) jesam «, tj. »ja postojim «), nego »egzistira nešto te i te vrste«. Druga je
greška u prijelazu od »(ja) mis1im« ka »(ja) postojim«. Ako bi se iz stava »P(a)« (a-u pri-
pada svojstvo P) izveo egzistencijalni stav, može on onda iskazati egzistenciju samo s
obzirom na predikat P, a ne s obzirom na subjekt a premise. Iz »ja sam Evropejac« ne
slijedi »(ja) postojim«, nego »postoji Evropejac«. Iz »(ja) mislim« ne slijedi »(ja) jesam«,
nego »postoji nešto mislece«.
Ta okolnost, da naši jezici ne izražavaju egzistenciju glagolom (»biti« ili
»egzistirati«), sama po sebi još nije nikakva logicka pogreška, nego samo nesvrsishodna,
opasna. Glagolskim oblikom možemo lako biti zavedeni na krivo shvacanje da je
egzistencija neki predikat; onda se dolazi do takvih logickih naopakih i stoga nesmisaonih
nacina izražavanja, kakve smo netom razmatrali. Iz istog su izvora i takvi oblici, kao
»bice«, »ne-bice«, koji su u metafizici oduvijek igrali veliku ulogu. U nekom logicki
korektnom jeziku takvi se oblici uopce ne mogu tvoriti. Kako se cini, oblici »ens« odnosno
»seiend« (»bice«) uvedeni su u latinskom i u njemackom jeziku, možda zavodenjem
grckim uzorom, baš za upotrebu metafizicara; tako je jezik ucinjen logicki lošijim, dok se
mislilo da je uklonjen nedostatak.
Druga pogreška protiv logicke sintakse, koja se vrlo cesto pojavljuje, jest tzv.
»miješanje sfera« pojmova. Dok se prethodno navedena pogreška sastoji u tome da se neki
znak s nepredikativnim znacenjem upotrebljava kao predikat, ovdje se, istina, predikat
upotrebljava kao predikat, ali kao predikat neke druge »sfere«; posrijedi je povreda pravila
tzv. »teorije tipova«. Jedan konstruirani primjer za to jest prije promatrani stav: »Cezar je
prim-broj«. Imena osoba i brojevi pripadaju razlicitim logickim sferama, a stoga i osobni
predikati (npr. »vojskovoda«) i brojevni predikati (»prim-broj«). Pogreška miješanja sfera
nije, za razliku od prije razjašnjene jezicne upotrebe glagola »biti«, metafizicka, nego se
cesto dogada vec u svakodnevnom jeziku. No ona ovdje rijetko vodi do nesmisaonosti;
višeznacnost rijeci s obzirom na sfere ovdje je takva da se lako može otkloniti.
Primjer: 1. »Ovaj je stol veci od onoga.« 2.»Visina je ovog stola veca od visine onog
stola«. Ovdje se rijec »veci« u (1) upotrebljava kao odnos izmedu predmeta, u (2) kao
odnos izmedu brojeva, dakle za dvije razlicite sintakticke kategorije. Pogreška je ovdje
nebitna; ona se npr. može eliminirati tako da se piše »veci1 « i »veci2 «; »veci1 « definira se
onda iz »veci2 « tako da se stavni oblik (1) drži istoznacnim stavnom obliku (2) (i nekim
drugim slicnima).
Buduci da miješanje sfera u svakodnevnom jeziku nije nikakvo zlo, obicaj je da se na
to uopce ne obaziremo. To je, doduše, za obicnu upotrebu jezika svrsishodno, no u me-
tafizici je imalo kobne posljedice. Ovdje smo se, zavedeni navikom u svakodnevnom
jeziku, dali navesti na takvo miješanje sfera, koje se više ne mogu, kao one u svakodnev-
nom govoru, prevesti na logicki korektan oblik. Prividni stavovi ove vrste nalaze se osobito
cesto npr. u Hegela i Heideggera, koji je s mnogim osobinama Hegelova oblika jezika
preuzeo i nekoje od njegovih logickih nedostataka. (Npr. odredenja, koja bi se trebala
odnositi na predmete odredene vrste, odnose se umjesto na njih, na odredenje tih predmeta
ili na »bitak« ili na »tubitak« ili na odnos izmedu tih predmeta.)
Nakon što smo našli da su mnogi metafizicki stavovi nesmisaoni, postavlja se pitanje,
ne postoji li možda ipak kakva zaliha smisaonih stavova u metafizici, koja bi preostala ako
bismo one nesmisaone izbacili.
Na osnovu naših dosadašnjih rezultata moglo bi se doci do shvacanja da metafizika
sadrži mnoge opasnosti da dospije u nesmisaonost, i da se stoga moramo, ako se želimo
baviti metafizikom, potruditi da te opasnosti brižljivo izbjegavamo. To slijedi iz zadace što
je metafizika sebi postavlja: ona želi naci i predociti neku spoznaju, koja nije dostupna
empirijskoj znanosti.

490
Prije smo se uvjerili da je smisao nekog stava u metodi njegove provjerljivosti. Neki
stav znaci samo ono što je na njemu provjerljivo. Stoga neki stav, ako on uopce nešto
znaci, može znaciti samo neku empirijsku cinjenicu. Nešto što bi principijelno bilo s onu
stranu iskustvenoga, ne bi se moglo niti reci, niti misliti, niti propitati.
(Smisaoni) stavovi razbijaju se na slijedece: Ponajprije ima stavova, koji su vec samo
na osnovu svojega oblika istiniti (»tautologije« po Wittgensteinu; one otprilike odgovaraju
Kantovim »analitickim sudovima«); oni ne kazuju ništa o zbilji. U tu vrstu stavova spadaju
logicke i matematicke formule; one nisu samo iskazi o zbilji, nego služe za transformaciju
takvih iskaza. Drugo, postoje negati takvih stavova (»kontradikcije«); oni su proturjecni,
dakle, na osnovu svog oblika lažni. Za sve je ostale stavove odluka o njihovoj istinitosti ili
lažnosti u protokolarnim stavovima; oni su, dakle, (istiniti ili lažni) iskustveni stavovi i
pripadaju podrucju empirijske znanosti. Ako se hoce saciniti neki stav, koji ne pripada tim
vrstama, postaje on automatski nesmisaon. Buduci da metafizika niti kazuje analiticke
stavove niti želi dospjeti u podrucje empirijske znanosti, ona je prisiljena ili da upotrebljava
rijeci za koje ne može navesti nikakav kriterij, ili pak da spaja rijeci bez znacenja tako da
ne rezultira ni analitickim (odnosno kontradiktornim) ni empirijskim stavom. U oba slucaja
nužno nastaju prividni stavovi.
Logicka analiza, dakle, dosuduje nesmisaonost svakoj navodnoj spoznaji koja želi
posegnuti preko iskustva ili iza njega. Taj sud pogada ponajprije svaku spekulativnu me-
tafiziku, svaku tobožnju spoznaju cistoga mišljenja ili ciste intuicije, koja misli da može
biti bez iskustva. No taj se sud odnosi i na onu metafiziku, koja, polazeci od iskustva,
osobitim zakljuccima želi spoznati ono što je izvan ili iza iskustva (dakle, npr. na
neovitalisticku tezu o »entelehiji« koja djeluje u organskim procesima, a koja fizikalno nije
shvatljiva; na pitanje o »biti kauzalnog odnosa« preko utvrdivanja odredenih pravilnosti
sukcesije; na pitanje o »stvari o sebi«). Taj sud nadalje vrijedi i za svu filozofiju vrijednosti
ili normativnu filozofiju, za svaku etiku ili estetiku kao normativnu disciplinu. Jer
objektivna valjanost neke vrijednosti ili neke norme ne može se (ni po mišljenju filozofa
vrijednosti) empirijski provjeriti ili deducirati iz empirijskih stavova; ona se stoga uopce ne
može (smisaonim stavom) izgovoriti. Drukcije: Ili se za »dobro« i »lijepo« i ostale
predikate koji se upotrebljavaju u normativnoj znanosti daju empirijske oznake ili se to ne
cini. Neki stav s takvim predikatom postaje u prvom slucaju empirijski cinjenicni sud, ali
ne vrijednosni sud; u drugom slucaju postaje on prividnim stavom; stav, koji bi iskazao
neki vrijednosni sud, ne može se uopce tvoriti.
Sud nesmisaonosti pogada konacno i one metafizicke pravce, koje se neprikladno
obicava oznaciti kao spoznajnoteorijske, naime, realizam (ako on hoce više znaciti od
empirijskog nalaza, da procesi pokazuju odredenu pravilnost, cime je dana mogucnost za
primjenu induktivne metode) i njegove protivnike: subjektivni idealizam, solipsizam,
fenomenalizam, pozitivizam (u prijašnjem smislu).

Ali, što još uopce onda preostaje filozofiji, ako su svi stavovi, koji nešto znace,
empirijske prirode i pripadaju realnoj znanosti? Ono što ostaje, nisu stavovi, nije nikakva
teorija, nikakav sistem, nego samo jedna metoda, naime metoda logicke analize. Primjenu
te metode pokazali smo ovdje u njezinoj negativnoj upotrebi: ona ovdje služi za izbacivanje
rijeci bez znacenja, nesmisaonih prividnih stavova. U svojoj pozitivnoj upotrebi služi ona
za pojašnjavanje smisaonih pojmova i stavova, logicko zasnivanje realne znanosti i
matematike. Negativna je primjena metode u postojecoj historijskoj situaciji nužna i važna.
No plodnija je, vec i u sadašnjoj praksi, pozitivna primjena; u nju se ovdje ipak ne možemo
pobliže upuštati. Naznacena zadaca logicke analize, istraživanje osnova, jest ono što mi
razumijemo pod »znanstvenom filozofijom« u opreci prema metafizici; na toj ce zadaci
raditi vecina priloga u ovom casopisu.

491
Na pitanje o logickom karakteru stavova, koje smo dobili kao rezultat logicke analize,
npr. stavove ove i ostalih logickih rasprava, može se ovdje odgovoriti samo nagovještajem
da su ti stavovi dijelom analiticki, dijelom empirijski. Ti stavovi o stavovima i stavni
dijelovi pripadaju naime dijelom cistoj metalogici (npr. »neki niz, koji se sastoji od
egzistencijalnog znaka i imena predmeta, nije stav«), a dijelom deskriptivnoj metalogici
(npr. »niz rijeci na tom i tom mjestu te i te knjige, nesmisaon je«). O metalogici ce biti
govora na drugom mjestu; pri tome ce i biti pokazano da metalogika, koja govori o
stavovima nekog jezika, može sama biti formulirana na tom jeziku.

19.2.7. Metafizika kao izraz životnog cuvstva

Ako kažemo da su stavovi metafizike potpuno nesmisaoni, uopce ništa ne znace, ipak
ce još i onoga tko s razborom odobrava naše rezultate muciti osjecaj cudenja: zar bi zbilja
toliki muževi najrazlicitijih razdoblja i naroda, medu njima izvrsni umovi, utrošili toliko
truda, istinskog žara na metafiziku, kad ona ne bi bila ništa drugo do puko, nesmisaono
nizanje rijeci? I bi li bilo jasno to što su ta djela do dana današnjega tako snažno utjecala na
citaoce i slušaoce, kad ona ne bi sadržavala nimalo zabluda, nego uopce ništa? Ova su
razmišljanja utoliko prava ukoliko metafizika stvarno nešto sadrži; samo to nije nikakav
teorijski sadržaj. (Prividni) stavovi metafizike ne služe opisivanju stanja stvari, niti o
postojecem (tad bi to bili istiniti stavovi), niti o nepostojecem (tad bi to u najmanju ruku
bili lažni stavovi); oni služe za izražavanje životnog cuvstva.
Možda možemo uzeti da je mit ono iz cega se razvila metafizika. Dijete se ljuti na
»zao stol«, o koji se saletjelo; primitivan se covjek trudi da umilostivi zlog demona potresa
ili zahvalnicom štuje božanstvo plodonosne kiše. Ovdje pred sobom imamo personifikacije
prirodnih pojava, koje su quasi pjesnicki izraz cuvstvenoga odnošenja covjeka prema
okolini. Baštinu mita preuzimlje, s jedne strane, poezija, koja svjesnim sredstvima
proizvodi i uzvisuje rad mita; s druge strane, teologija, u kojoj se mit razvio u sistem. Koja
je, dakle, historijska uloga metafizike? Možda je možemo smatrati nadomjestkom teologije
na stupnju sustavnog, pojmovnog mišljenja. (Tobožnji) nadnaravni ali (tobože) nad-
empirijskim spoznajnim izvorima. Pri pobližem promatranju može se i u više puta
promijenjenu ruhu još vidjeti isti sadržaj kao u mitu: držimo da i metafizika izvire iz
potrebe da se izrazi životno cuvstvo, duhovni obzor u kojemu covjek živi, cuvstveni i
voljni stav prema okolini, prema bližnjima, prema zadacima na kojima radi, prema
sudbinama koje podnosi. To se životno cuvstvo ocituje, vecinom nesvjesno, u svemu što
covjek cini i tvrdi; ono se pokazuje i u crtama njegova lica, možda i u nacinu njegova hoda.
Neki ljudi, dakle, imaju potrebu da osim toga još oblikuju poseban izraz za svoje životno
cuvstvo, u kojemu se ono koncentriranije i uvjerljivije ocituje. Ako su takvi ljudi
umjetnicki nadareni, nalaze oni mogucnost da se izraze oblikovanjem umjetnickog djela.
Kako se u stilu i vrsti umjetnickog djela ocituje životno cuvstvo, razložili su to vec mnogi
(npr. Dilthey i njegovi ucenici). (Pri tome se cesto upotrebljava izraz »svjetonazor«; mi ga
radije izbjegavamo poradi njegove dvoznacnosti, zbog koje se gubi razlika izmedu
životnog cuvstva i teorije, što je za našu analizu upravo odlucujuca.) Za naše je
promišljanje pri tome bitno samo to da je umjetnost adekvatno, a metafizika inadekvatno
sredstvo izražavanja životnog cuvstva. Naravno, protiv upotrebe bilo kojeg sredstva
izražavanja ne bi se, zapravo, moglo ništa prigovoriti. U metafizici, medutim, stvar stoji
tako da ona oblikom svojih djela dovodi u zabludu da je nešto što ona nije. Taj je oblik
oblik sistema stavova koji su jedan prema drugom u (prividnom) odnosu utemeljivanja,
dakle oblik teorije. Time se hini neki teorijski sadržaj, mada ga, kako smo vidjeli, nema. Ne
samo citalac, nego i sam metafizicar je u zabludi da je metafizickim stavovima nešto

492
iskazano, da su opisana stanja stvari. Metafizicar misli da se krece u podrucju u kojemu je
rijec o istinitom i lažnom. U stvarnosti, medutim, nije on ništa iskazao, nego samo nešto
izrazio, kao neki umjetnik. Da je metafizicar u zabludi ne možemo zakljuciti vec iz toga što
on kao medij izražavanja uzimlje jezik a kao oblik izražavanja iskazane stavove; jer isto to
cini i liricar, a da ipak ne podliježe spomenutom samozavaravanju. No, metafizicar za svoje
stavove navodi argumente, on zahtijeva da se pristane na njihov sadržaj, polemizira protiv
metafizicara drugog pravca, pokušavajuci u svojoj raspravi opovrgnuti njegove stavove.
Liricar se, naprotiv, ne trudi da u svojoj pjesmi opovrgne stavove iz pjesme nekog drugog
liricara; jer on zna da se nalazi na podrucju umjetnosti, a ne na podrucju teorije.
Možda je glazba najcišce sredstvo izražavanja životnog cuvstva, jer je ona najviše
oslobodena svega predmetnoga. Harmonicno životno cuvstvo, koje metafizicar želi izraziti
u nekom monistickom sistemu, jasnije je izraženo u Mozartovoj glazbi. A ako metafizicar
svoje dualisticko-heroicko životno cuvstvo izgovara u nekom dualistickom sistemu, ne cini
li on to možda samo zato što mu nedostaje Beethovenova darovitost da to životno cuvstvo
izrazi u adekvatnom mediju? Metafizicari su glazbenici bez glazbena dara. Zato oni
posjeduju jaku sklonost prema radovima u mediju teorijskog, prema spajanju pojmova i
misli. Umjesto, dakle, da tu sklonost, s jedne strane, aktivira u podrucju znanosti, a potrebu
izražavanja, s druge strane, zadovolji u umjetnosti, miješa metafizicar oboje i stvara tvo-
revinu koja spoznaji ne daje uopce ništa a životnom cuvstvu nešto nedovoljno.
Našu pretpostavku da je metafizika nadomjestak umjetnosti, dakako nedovoljan,
može potvrditi, cini se, i cinjenica, da je onaj metafizicar, koji je možda imao najviše um-
jetnickog dara, naime Nietzsche, najmanje zapadao u grešku spomenutog miješanja
podrucja. Velik je dio njegova djela pretežno empirijskog sadržaja; radi se tu npr. o his-
torijskoj analizi odredenih fenomena umjetnosti, ili o historijsko-psihologijskoj analizi
morala. Ali u djelu u kojemu je najsnažnije izrazio ono što drugi izražavaju metafizikom ili
etikom, naime u Zarathustri, nije on izabrao zabludan teorijski oblik, nego, ocito, oblik
umjetnosti, pjesništva.

Dodatak pri korekturi

U meduvremenu sam, na svoju radost, otkrio da je i sa drugih strana energicno bila


opovrgavana moderna Ništa-filozofija. 0. Kraus u jednom predavanju (»O svemu i
nicemu«, Radio Leipzig, 1. svibnja 1930; Filozofske sveske 2, str. 140, 1931) daje neke
naputke o historijskom razvitku Ništa-filozofije i tad kaže o Heideggeru: »Znanost bi sebe
ucinila smiješnom kad bi to (Ništa) uzela ozbiljno, – Jer ništa ne ugrožava poglede svake
filozofske znanosti ozbiljnije od oživljavanja one Ništa- i Sve-filozofije«. Nadalje, Hilbert
u jednom predavanju (»Osnove elementarne nauke o brojevima«, prosinca 1930. u Filozof-
skom društvu u Hamburgu; Marth. Ann. 104, str. 485, 1931), primjecuje slijedece, ne
imenujuci Heideggera: »U jednom novijem filozofskom predavanju nalazim recenicu:
‘Ništa je potpuno nijekanje cjelokupnosti bica’. Taj je stav poucan stoga što, unatoc svojoj
kratkoci, ilustrira sve ono bitno što se protivi nacelima koja sam postavio u svojoj teoriji
dokaza.«

493
19.3. Bertnard Russell - GRANICE FILOZOFSKE SPOZNAJE

U svemu što smo dosad rekli o filozofiji jedva da smo naceli mnoge teme kojima,
medutim, spisi najveceg dijela filozofa posvecuju mnogo prostora. Najviše filozofa — ili
barem vrlo mnogo njih — tvrdi da su podobni putem metafizickog umovanja a priori,
dokazati i takvo što kao što su fundamentalne dogme religije, bitnu racionalnost
univerzuma, iluzornost materije, neozbiljnost svekolikog zla, itd. Nada da ce iznaci temelje
ovih teza bez sumnje je postala glavnom inspiracijom mnogima koji su svoj život posvetili
proucavanju filozofije. Ova je nada, kako ja mislim, uzaludna. Cini se kao da spoznaja
univerzuma kao cjeline ne bi bila moguca putem metafizike a da dokazi kopirna bi se na
temelju zakona logike tvrdilo da bi takve i takve stvari imale opstojati a one druge ne, ne
mogu odnijeti kritickom ispitivanju. U ovom poglavlju ukratko cemo razmotriti nacin
ovakva umovanja, s obzirom na otkrivanje njegove eventualne vrijednosti.
U moderno doba, veliki predstavnik nacina mišljenja što ga ovdje želimo ispitati
bijaše Hegel (1770 - 1831). Njegova je filozofija vrlo teška i mnogi se interpreti spore oko
njena istinita tumacenja. Prema tumacenju koje cu ja slijediti, a koje je tumacenje mnogih,
ako ne i vecine491 komentatora, a koje uz to nosi vrlinu da i samo bude zanimljiv i važan
tip filozofiranja, Hegelova je glavna teza da je sve što je manje od cjeline ocito
fragmentarno i ocito nepodobno opstojati bez svoje dopune, ostatka svijeta. Upravo kao što
komparatist-anatom po jednoj jedinoj kosti može vidjeti kojoj vrsti pripada životinja kao
cjelina, tako i metafizicar, prema Hegelu, razmotrivši bilo koju cest zbilje, vidi kakva je
cjelina zbilje — barem u grubom orisu. Svaka prividno odjelita cest zbilje ima kao neku
kuku koja je pricvršcuje za slijedecu cest; slijedeca cest ima opet svoje kuke, što se opetuje
sve dok se ne uspostavi cijeli univerzum. Ova bitna necjelovitost vrijedi, prema, Hegelu,
jednako za svijet misli kao i za svijet stvari. Podemo li od bilo koje apstraktne ili nepotpune
ideje u svijetu mišljenja otkrit cemo nakon ispitivanja da smo, zaboravimo li njezinu
necjelovitost, dospjeli u proturjecja; ova proturjecja obrcu ideju koju motrimo u njenu
suprotnost ili antitezu; i da bismo joj umakli valja nam iznaci novu, manje necjelovitu
ideju, koja je sinteza ideje od koje smo pošli i njene antiteze. Ova ce nova ideja, premda
manje necjelovita od pocetne, biti ubrzo otkrivena kao ne još do kraja cjelovita, pa ce
prijeci u svoju antitezu, s kojom se ima vezati u novoj sintezi. Na taj nacin napreduje
Hegelova misao dok se ne domogne »Apsolutne ideje«, koja, prema Hegelu, nije ni u kom
smislu nepotpuna, koja nema proturjecja niti potrebitosti daljnjeg razvitka. Apsolutna je
ideja stoga pogodna za opis Apsolutne zbilje; ali sve niže ideje mogu opisati zbilju tek
onako kako se ona javlja ogranicenom stajalištu, a ne onome koji bi jednim pogledom
obuhvatio cjelinu. Tako je Hegel došao do zakljucka da apsolutna zbilja cini jedan jedini
harmonicni sustav, koji nije u prostoru i vremenu, koji nije ni u najmanjem stupnju loš, vec
je u cjelini uman i skroz naskroz duhovan. Za bilo koju pojavu u nama poznatom svijetu,
koja ovome proturjeci, može, prema Hegelu, biti logikom dokazano da se u stvari radi o
našem fragmentarnom, odjelitom zrenju univerzuma. Kad bismo mogli obuhvatiti cijeli
univerzum jednim pogledom, kao što nam je pretpostaviti da cini bog, prostor bi i vrijeme,
materija i zlo, svekolika borba i oporba išcezli, a mi bismo umjesto toga ugledali jednu
vjecnu, savršenu, nepromjenjivu duhovnu jednotu.
U ovome poimanju ima bez sumnje neceg uzvišenog, necega s cime bismo se rado
složili. Medutim, ispitamo li pomno argumente; koji ga podupiru, ispostavlja se da ovi
ukljucuju mnogo zbrke i mnoštvo nezajamcivih pretpostavki. Fundamentalni stavak na

491 * Ovime se misli na engleske hegelijance, kojih su najznacajniji zastupnici bili F.H. Bradley (1864 -
1925). i John McTaggart (1886 — 1925). (op. njemackog prevoditelja E. Bubsera: E. Russell — Problerne
der Philosophie, Edition Suhrkamp, 207, Frankfurt am Main, 1967.)

494
kojemu je sazdan sustav kaže: ono što je necjelovito ne može biti samostojno, vec mu je
potreban oslonac drugih bica prije opstojanja. Tvrdi se da ono što se odnosi spram stvari
izvan sebe sama mora sadržavati neke referencije na ove izvanjske stvari, i to u svojoj
vlastitoj prirodi, te stoga ne bi moglo biti što jest kad te izvanjske stvari ne bi opstojale
Priroda covjekova, na primjer, konstituirana je od uspomena i ostatka znanja, ljubavi i
mržnjâ, itd; i tako on, bez tih predmeta koje ljubi ili mrzi ili saznava, ne bi mogao biti onaj
koji jest. On je u bitnom smislu ocito jedan fragment uzet kao totalitet zbilje bio bi
proturjecan.
Cijeli ovaj dokaz vrti se oko pojma »prirode«492 neke stvari, koja cini se znaci —
»sve istine o toj stvari«. Jamacno da ne bi bilo istine koja jednu stvar povezuje s drugom
stvari kad te druge stvari ne bi bilo Ali istina o stvari nije dio same stvari, premda mora
biti, prema gornjoj uporabi ovog pojma, dijelom »prirode« stvari. Ako »prirodu« neke
stvari razumijemo kao da su to sve istine o toj stvari, tada je jasno da ne možemo spoznati
»prirodu« stvari sve dok ne spoznamo sve ukupne relacije ove stvari spram svih ostalih u
univerzumu. Ali ako se rijec ‘priroda’ koristi u tom smislu, morat cemo dopustiti da se
neka stvar može spoznati iako joj je ‘priroda’ nepoznata, ili pak nije u cjelini spoznata. Ako
se rijec ‘priroda’ upotrijebi na ovaj nacin, dolazi do zbrke izmedu spoznaje stvari i spoznaje
istina. Mi možemo steci znanje o nekoj stvari upoznavanjem cak unatoc tome što nam je na
raspolaganju samo vrlo malo sudova o njoj — teoretski i ne potrebujemo ni jedan jedini
sud. Tako poznavanje neke stvari ne implicira spoznaju njezine 'prirode' u gornjem smislu
rijeci. I premda je upoznavanje s nekom stvari implicirano u našem znanju bilo kojeg suda,
o toj stvari, spoznaja njezine ‘prirode’, u gornjem smislu, ne igra pri tome nikakvu ulogu.
Otud slijedi, 1. upoznavanje sa stvari ne ukljucuje logicki i spoznaju njezinih relacija, i 2.
spoznaja nekih od tih relacija ne podrazumijeva spoznaju svih njenih relacija, niti pak
spoznaju njezine ‘prirode’ u navedenom smislu. Tako mi je npr. poznata moja zubobolja i
ova poznatost može biti tako potpuna koliko to spoznaja putem upoznavanja uopce može
biti, a da ne znam ništa od onoga što mi zubar (koji je ne poznaje) može kazati o njezinu
uzroku, a da ne znam, prema tome, njezinu ‘prirodu’ u recenom smislu. Tako cinjenica da
neka stvar ima relacije ne podrazumijeva da su one logicki nužne. To hoce reci kako iz
zgoljne cinjenice da je ova stvar ono što jest ne možemo izvesti neophodnost svih onih
razlicitih relacija koje ona stvarno posjeduje. Ovaj izvod naime samo je prividan jer mi to
vec znamo.
Shodno tome ne možemo dokazati da univerzum kao cjelina tvori jedan harmonicni
sustav kako je to tvrdio Hegel. A ako to ne možemo dokazati, isto tako ne možemo
dokazati nezbiljnost vremena i prostora, materije i zla, jer ova je deducirana kod Hegela iz
fragmentarnog i relacionog karaktera ovih stvari. Stoga ostajemo prepušteni odjelitim
istraživanjima svijeta, nepodobni da spoznamo znacajke onih dijelova univerzuma koji su
udaljeni od našeg iskustva. Ovaj rezultat, razocaravajuci koliko jest za one cije su nade
narasle prema filozofskim sistemima, u punom je skladu s induktivnom i znanstvenom
sklonošcu našeg doba te je potkrijepljen ispitivanjem ljudske spoznaje koje smo poduzeli u
prethodnim poglavljima.
Vecina poduzetnih nastojanja metafizicara usmjerena je dokazivanju da takva i takva
pojavna obilježja zbiljskoga svijeta vode u proturjecja te da stoga ne mogu biti zbiljskima.
Cijela tendencija modernog mišljenja, medutim, sve to više biva usmjerena spram
dokazivanja da su predmijevana proturjecja bila iluzorna, te da se vrlo malo toga može
dokazati a priori s obzirom na ono što ima biti. Pitanje prostora i vremena nadaje nam
dobru ilustraciju. Prostor i vrijeme cine se beskrajnima u širenju i beskonacno djeljivima.

492 Eberhard Bubser cita ovdje »Wesen«, bit, za Russellovo »nature«, prema svojoj metafizickoj tradiciji.
(op. S. Š)

495
Putujemo li pravom linijom u bilo kojem smjeru, teško je vjerovati da cemo naposljetku
doseci zadnju tocku, iza koje više nije ništa, cak ili prazan prostor. Slicno tome, putujemo li
u imaginaciji unatrag ili naprijed u vremenu, teško je vjerovati da cemo se domoci prvog ili
zadnjeg trenutka, kada bi cak prestalo i prazno vrijeme. Tako nam se prostor i vrijeme cine
beskonacnima u širenju.
Ako pak uzmemo bilo koje dvije tocke na pravcu, cini se ocitim da mora biti drugih
tocaka izmedu njih, koliko god da je malen razmak izmedu: svaki se razmak dade raz-
dijeliti, a polovice mogu i opet biti podijeljene, i tako daje ad infinitum. Što se vremena
tice, pak, koliko god da je malen razmak izmedu dvaju trenutaka, cini se ocitim da ce
izmedu njih biti drugih trenutaka. Tako se prostor i vrijeme cine beskonacno djeljivima. Ali
usuprot ovim ocitim cinjenicama — beskonacnu širenju i beskonacnoj djeljivosti —
filozofi su iznijeli dokaze hoteci pokazati da beskonacnog mnoštva stvari ne može biti, i da
prema tome broj tocaka u prostoru, ili trenutaka u vremenu, ima biti konacan. Tako je došlo
do proturjecja izmedu ocite prirode prostora i vremena i predmijevane nemogucnosti bes-
konacnih skupova.
Kant, koji je prvi upozorio na ovo proturjecje, izveo je iz njega nemogucnost vremena
i prostora, koje je proglasio za puko subjektivne; i od njegova doba vrlo su mnogi filozofi
vjerovali da su prostor i vrijeme puka pojava, a ne odredenja svijeta kakav on uistinu jest.
Medutim, zahvaljujuci radovima matematicara, ponajprije Georga Cantora, ispostavilo se
da nemogucnost beskonacnih skupova ne odgovara istini. Oni nisu u stvari sebi samima
proturjecni, nego su tek u proturjecju s nekim vrlo ukorijenjenim duhovnim predrasudama.
Otad su razlozi da se prostor i vrijeme drže nezbiljskima postali nevaljani pa je tako isušen
jedan od najvecih izvora metafizickih gradbi.
Matematicari, medutim, nisu se zadovoljili time da dokažu kako je prostor, takav
kakvim ga opcenito smatraju, moguc; oni su takoder pokazali da su mnoge forme prostora
upravo tako moguce, ukoliko se to tice logike. Za neke Euklidove aksiome, koji zdravom
razumu izgledaju nužni, i koje su ranije i filozofi takvima smatrali, sada se zna da svoj
privid nužnosti duguju našoj pukoj zbliženosti sa stvarnim prostorom a ne nekom a priori
logickom utemeljenju. Imaginirajuci svjetove u kojima su ovi aksiomi krivi, matematicari
su se koristili logikom da bi razlabavili predrasude zdravog razuma i pokazali nam
mogucnosti prostora — više ili manje razlicitih — od ovoga u kojemu živimo. A neki se od
tih prostora tako neznatno razlikuju od euklidovskog — barem dok se to odnosi na
udaljenosti koje smo u stanju mjeriti — da je nemoguce opažanjem utvrditi da li je naš
stvarni prostor striktno euklidovski ili je to neki od prostora druge vrste. Na taj se nacin
pozicija potpunoma obrce. Prije se cinilo da iskustvo dopušta logici samo jednu vrstu
prostora, a logika je dokazivala da je ta jedna vrsta nemoguca. Sada pak logika pokazuje da
su, nezavisno od iskustva, moguce mnoge vrste prostora, a da iskustvo može samo
djelomice odluciti izmedu njih. Tako se naše znanje o onome što jest ispostavilo kao manje
no što je ranije pretpostavljano, dok je naša spoznaja onoga što može biti enormno narasla.
Umjesto da ostanemo zakracunani izmedu tijesnih zidova, kojih se može istražiti svaki
kutic ili pukotina, obreli smo se u otvorenom svijetu slobodnih mogucnosti, gdje mnogo
toga ostaje nesaznato, jer ima toliko toga što valja saznati.
Ono što se desilo u slucaju prostora i vremena, desilo se, do nekog stupnja, i na
drugim pravcima. Nastojanje da se univerzum odredi pomocu nacela a priori skrahiralo je;
logika, umjesto da bude kao nekad, ogranicenje za mogucnosti, postala je velikom
osloboditeljicom imaginacije, pokazujuci bezbrojne alternative koje su nedostupne
nereflektirajucem zdravom razumu, i ostavljajuci iskustvu zadatak odlucivanja, koja je
odluka moguca, izmedu mnogih koje logika nudi našem izboru. Znanje o onome što opstoji
postalo je tako ograniceno onim što možemo nauciti iz iskustva — ne ipak onime što smo
zaista iskusili, kako smo vidjeli da se mnoga spoznaja zasniva na opisu koji se tice stvari o

496
kojima nemamo nikakvog izravnog iskustva. Ali u svakom pojedinom slucaju spoznaje
putem opisa potrebna nam je sveza univerzalija koja nam omogucuje da od jedne odredene
datosti povucemo zakljucak na jedan odredeni predmet takve vrste koju implicira odredena
datost. To je na primjer slucaj kod materijalnih predmeta, pri cemu je nacelo da su culni
podaci znaci fizickih predmeta i samo jedna sveza univerzalija; i samo s pomocu ovoga
nacela iskustvo nam omogucuje da steknemo znanje koje se tice fizickih predmeta. Isto
važi za zakon kauzalnosti ili, da uzmemo primjer manje opcenitosti, za takva nacela kao što
je zakon gravitacije.
Nacela kao što je zakon gravitacije bivaju dokazana — ili tocnije vjeruje se za njih da
su vrlo vjerojatna, na osnovi kombinacije iskustva s nekim potpuno a priori nacelom kao
što je nacelo indukcije. Shodno tome naša je intuitivna spoznaja, koja je izvorište svekolike
naše spoznaje istinâ, dvovrsna: cisto empirijsko znanje, koje nam govori o opstojanju i
nekim obilježjima pojedinih stvari, koje su nam znane, i cisto a priori znanje, koje nam
ukazuje na svezu izmedu univerzalija, i omogucuje nam da izvedemo zakljucke iz
pojedinih cinjenica koje su nam date empirijskim znanjem. Naša izvedena spoznaja svagda
zavisi o nekom cistom a priori znanju i obicno isto tako zavisi o nekom cisto empirijskom
znanju.
Filozofska spoznaja, ako je ovo što je receno istina, ne razlikuje se bitno od
znanstvene spoznaje; nema nikakvog narocitog izvorišta mudrosti, otvorenog filozofiji a ne
i znanosti, a rezultati koje je postigla filozofija ne razlikuju se radikalno od onih koje je
postigla znanost. Bitna znacajka filozofije, koja je cini proucavanjem razlicitim od
znanosti, jest kriticizam. On kriticki ispituje nacela koja su u uporabi u znanosti i u
svakodnevlju; istražuje bilo kakvu nedosljednost koja bi se mogla naci u tim nacelima, a
prihvaca ih istom tada, ako se nije pojavio, kao rezultat kritickog ispitivanja, nikakav
razlog za njihovo odbacivanje. Kada bi, kako su vjerovali mnogi filozofi, nacela u temelju
znanosti bila podobna, ocišcena od svih irelevantnih detalja, da nam dadu znanje koje se
odnosi na univerzum kao cjelinu, takvo bi znanje jednakom snagom tražilo naše
odobravanje kao znanstvena spoznaja; ali naše ispitivanje nije otkrilo takvo znanje, i prema
tome, a po narocitim doktrinama odvažnijih metafizicara, ono je imalo uglavnom negativan
rezultat. Ali što se tice onoga što bi opcenito moglo biti prihvaceno kao spoznaja naš je
rezultat pretežno pozitivan: rijetko smo našli razloga da odbijemo takvu spoznaju kao
rezultat našeg kriticizma, i nismo vidjeli nikakva razloga za pretpostavku da je covjek
nepodoban za onu vrstu znanja za koju se opcenito drži da je posjeduje.
Govorimo li, medutim, o fi1ozofiji kao o kriticizmu spoznaje, neophodno je utvrditi
stanovita ogranicenja. Zauzmemo li stajalište potpunog skeptika, smještajuci se u cjelini
izvan svega znanja, i zahtijevajuci, iz te izvanjske pozicije, da nas se nagna na vracanje
unutar kruga znanja, tada zahtijevamo nešto nemoguce, a naš skepticizam se nikada ne
može opovrgnuti. Jer svako opovrgnuce mora otpoceti nekom cesti znanja u pogledu koje
se protivnici slažu; iz ciste sumnje ne može otpoceti nikakva rasprava. Otud kriticizam
spoznaje kojim se koristi filozofija ne smije biti destruktivan ukoliko se hoce postici bilo
kakav rezultat. Protiv spomenutog apsolutnog skepticizma nema nikakva logickog
argumenta. Ali nije teško uvidjeti da je takav skepticizam nerazuman. Descartesova
»metodicka sumnja« ( kojom otpocinje moderna filozofija, nije takva, nego je to prije ona
vrst kriticizma za koji tvrdimo da je bit filozofije. Njegova ‘metodicka sumnja’ sastojala se
u sumnji o svemu što je izgledalo dvojbeno; u zaustavljanju pri svakom ocitom djelicu
znanja da bi se pitao da li bi, nakon promišljanja, mogao biti siguran da je spoznao. To je
ona vrst kriticizma koja konstituira filozofiju. Poneka spoznaja kao što je spoznaja
opstojanja onoga što je dano našim osjetilima, javlja se kao posve nedvojbena, koliko god
mi hladno i temeljito o njoj razmišljali. Što se takvog znanja tice, filozofski kriticizam ne
zahtijeva da se uzdržimo od vjerovanja. Ali ima uvjerenja — kao na primjer što je mnijenje

497
da fizicki predmeti izgledaju tocno kao naši osjetilni podaci — u koje se uzdamo prije
refleksije, a koja se rastvaraju ako ih se podvrgne pomnijem ispitivanju. Filozofija ce nas
pozvati da odbacimo takva mnijenja, sve dok se ne iznade novih razloga da ih podupru. Ali
odbiti mnijenja za koje se pokaže da protiv njih nema nikakva prigovora, koliko ih god
pomno ispitivali, nije razumno i nije ono što bi filozofija savjetovala.
Rijecju, kriticizam do kojega je stalo nije onaj koji bez razloga zahtijeva da se sve
odbaci, nego onaj koji razmatra svaku cest ocitog znanja prema njenim vrijednostima, i
cvrsto se drži onoga što preostaje kao spoznaja nakon takvoga razmatranja. Da preostaje
stanovit rizik greške, mora se dopustiti, buduci da ljudska bica nisu nepogrešiva. Filozofija
može opravdano obznaniti kako ona umanjuje rizik greške, i kako ga u nekim slucajevima
toliko smanjuje da je prakticki zanemariv. Uciniti više od toga u svijetu gdje se greške
moraju pojaviti nije moguce; a da je postigao više od toga nece obznaniti nitko od smo-
trenih branitelja filozofije.

498
19.4. Bertnard Russell - VRIJEDNOST FILOZOFIJE

Buduci da smo sada pri kraju našeg kratkog i vrlo nepotpunog pregleda filozofskih
problema, bilo bi dobro da u zakljucku razmotrimo koja je vrijednost filozofije i zašto je
valja proucavati. Ovo je pitanje tim prece razmotriti što su mnogi ljudi, pod utjecajem
znanosti i potreba prakticnog života, skloni dvojiti o tome je li filozofija imalo bolja od
nevine ali nekorisne igre, cjepidlackih distinkcija i kontroverzija u pitanjima glede kojih je
spoznaja nemoguca.
Ovo poimanje o filozofiji ocito se javlja kao rezultat djelomice krivog pojma o svrsi
življenja a djelomice krive predodžbe a onome cemu filozofija stremi. Prirodne znanosti,
putem svojih izuma, korisne su bezbrojnim ljudima koji o njima nemaju pojma; otud se
studij prirodnih znanosti preporucuje, ne samo, ili ne u prvom redu radi ucinka koji takvo
proucavanje ima na proucavatelja, nego prije radi ucinka na covjecanstvo uopce. Takva
korisnosnost ne pripada filozofiji. Ako proucavanje filozofije ima bilo kakvu drugu
vrijednost za sve druge izuzev proucavatelja filozofije, ona mora da je neizravna, putem
ucinaka na život onih koji je proucavaju. Ali upravo u tim ucincima, ako igdje, valja nam u
prvom redu potražiti vrijednost filozofije.
Nadalje, hocemo li izbjeci neuspjeh u odredivanju vrijednosti filozofije, valja nam
duh osloboditi od predrasuda onih ljudi koji se krivo zovu »prakticnim« ljudima.
»Praktican« covjek, u smislu u kojem se ova rijec cesto koristi, jest onaj koji priznaje samo
materijalne potrebe, koji shvaca da je ljudima prijeko potrebna hrana za tijelo, ali
zaboravlja nuždu priskrbljivanja hrane duhu. Kada bi svi ljudi bili bogati, kada bi
siromaštvo i bolesti bile reducirane do najniže moguce tocke, još bi preostalo mnogo toga
što bi valjalo uciniti kako bi iz toga proizišlo valjano društvo; a cak su i u opstojecem
svijetu duhovna dobra u najmanju ruku isto toliko važna kao dobra potrebna tijelu.
Vrijednost filozofije valja naci iskljucivo medu duhovnim dobrima; a samo oni koji prema
takvim dobrima nisu ravnodušni mogu biti osvjedoceni u to da proucavanje filozofije nije
gubitak vremena.
Filozofija, kao sva druga izucavanja, usmjerena je u prvom redu na spoznaju.
Spoznaja kojoj stremi jest od one vrsti koja sjedinjuje sustav stabla znanosti i od one vrsti
koja slijedi iz kritickog ispitivanja temelja naših osvjedocenja, predrasuda i mnijenja. No
ne može se tvrditi da je filozofija postigla bilo kakav znacajan uspjeh u nastojanjima da
pribavi konacne odgovore na svoja pitanja. Pitate li matematicara, mineraloga, povjesnicara
ili bilo kojeg drugog znanstvenika, koji je definitivan korpus istinâ utvrden njihovim
znanostima, oni ce odgovarati dotle dok ih budete htjeli slušati. Ali ako postavite isto
pitanje filozofu, on ce, ako je pošten, morati priznati da njegova izucavanja nisu došla do
onih pozitivnih rezultata do kojih su došle ostale znanosti. Istina, to je djelomice zato što se
neki predmet prestaje ubrajati u predmet filozofije cim postane moguca njegova definitivna
spoznaja te on postaje predmetom odjelite znanosti. Cijelo proucavanje nebesa, koje danas
spada u astronomiju, nekoc bijaše ukljuceno u filozofiju. Veliko Newtonovo djelo nosilo je
naslov Matematicki principi prirodne filozofije. Slicno tome, proucavanje ljudskog duha,
koje bijaše dio filozofije, postalo je znanstvenom psihologijom. Tako je nesigurnost
filozofije više prividna no zbiljska: ona pitanja na koja su vec moguci definitivni odgovori
smještena su u znanost, dok su ona na koja se danas ne može definitivno odgovoriti,
preostala kao residuum što se naziva filozofijom.
Ovo je, medutim, samo dio istine koja se odnosi na nesigurnost filozofije. Ima mnogo
pitanja — a medu njima su neka od onih koja su od najdubljeg interesa za naš duhovni
život — koja, koliko mi možemo vidjeti, moraju ostati nerješiva za ljudski intelekt dokle
god njegove moci ne prijedu u sasvim drugi red velicina od onoga kojemu danas pripadaju.
Ima li univerzum neko jedinstvo plana ili svrhe, ili je to slucajan sticaj atoma? Je li svijest

499
trajna cest univerzuma, i daje li nade u beskrajan rast mudrosti, ili je on pak prolazni slucaj
na maloj planeti na kojoj ce život svakako postati nemoguc? Jesu li dobro i zlo od ikakve
važnosti za univerzum ili su pak važni jedino covjeku? Ovakva pitanja postavlja filozofija,
a razliciti filozofi razlicito na njih odgovaraju.
Bez obzira na to jesu li odgovori na neki drugi nacin dostupni ili nisu, oni odgovori
koje pruža filozofija nisu, kako se cini, ni u jednom pojedinom slucaju provjerljivi
dokazima. Pa ipak, koliko god da je malena nada u otkrice odgovora, dio je filozofskog
posla nastaviti baviti se takvim pitanjima, osvijestiti nas za njihovu važnost, ispitati sve
pristupe do njih i održati na životu onaj interes za spekulaciju u univerzumu koji lako može
biti ubijen kad bismo se potpunoma posvetili provjerljivu znanju.
Mnogi su filozofi, istina, smatrali kako je filozofija u stanju utvrditi istinu glede
stanovitih odgovora na takva fundamentalna pitanja. Oni su pretpostavljali da se ono
najvažnije u religioznom uvjerenju može strogim dokaznim postupkom dokazati kao
istinito. Da bi se donio sud o takvim pokušajima, valja uciniti pregled svekolikog ljudskog
znanja i donijeti sud o njegovim metodama i granicama. Ne bi bilo mudro izjasniti se u
ovome pitanju dogmatski; ali ako nas istraživanja u prethodnim poglavljima nisu odvela na
krivi put, bit cemo prisiljeni odreci se nade da ce se iznaci filozofski dokazi za religiozna
uvjerenja. Stoga ne možemo, kao sastavnicu vrijednosti filozofije, implicirati nikakav
definirani skup odgovora na takva pitanja. Otud se, recimo to još jednom, vrijednost
filozofije ne smije oslanjati na neki pretpostavljeni korpus definitivno provjerljivog znanja
što bi ga trebali steci oni koji je izucavaju.
Vrijednost filozofije zapravo se ima uvelike tražiti upravo u samoj njezinoj
nesigurnosti. Covjek koji se nije dotakao filozofije ide kroz život zakracunan u predrasude
kojih je podrijetlo u zdravom razumu, sviknutom na mnijenje njegova doba i naroda te u
uvjerenjima koja su nikla u njegovu duhu bez suradnje ili pristanka njegova promišljajuceg
uma. Takvome se covjeku svijet javlja kao definitivan, konacan, ocit; zdravorazumski
predmeti ne poticu na pitanja, a nepoznate se mogucnosti odbijaju s prezirom. No cim
pocnemo filozofirati, otkrit cemo naprotiv, kako vidjesmo u uvodnim poglavljima, da cak i
najsvakidašnjije stvari vode do problema na koje se može samo vrlo nepotpuno odgovoriti.
Filozofija, premda nepodobna da nam s potpunom izvjesnošcu ukaže na istinite odgovore
na one dvojbe do kojih ona dovodi, podobna je ipak da nas uputi u mnoge mogucnosti koje
uvecavaju naše mišljenje i oslobadaju ga od tiranije obicaja. Tako ona, smanjujuci naš
osjecaj izvjesnosti glede toga kakve stvari jesu, veoma povecava našu spoznaju glede toga
što bi one mogle biti; ona uklanja ponešto arogantan dogmatizam onih koji nikada nisu
putovali predjelom oslobadajuce sumnje i održava na životu naš osjecaj za cudo pokazujuci
nam poznate stvari s nepoznate strane.
Posve neovisno o njezinoj korisnosti u upucivanju na neslucene mogucnosti,
filozofija zadobiva vrijednost — možda je to njezina glavna vrijednost — putem velicine
predmeta a kojemu kontemplira te oslobadanjem od uskih, osobnih svrha u rezultat ove
kontemplacije. Život instinktivnoga covjeka zatvoren je unutar kruga njegovih osobnih
interesa; porodica i prijatelji možda su ukljuceni, ali izvanjski svijet ne uzima se u obzir
izuzev kao pomoc ili zapreka onome što nadolazi unutar kruga instinktivnih želja. U takvu
životu ima neceg groznicavog i ogranicenog, u poredbi s cime je filozofski život miran i
dosadan. Osobni je svijet instinktivnih interesa jedan maleni svijet, smješten usred velikog i
silnog svijeta koji mora, prije ili kasnije, razoriti naš osobni svijet u ruševine. Ne možemo
li toliko uvecati svoje interese da bismo u njih ukljucili cijeli izvanjski svijet, ostajemo
poput posade u opkoljenoj tvrdi, znajuci da nam neprijatelj zaprijecava bijeg te da je
konacna predaja neizbježna. U takvu životu nema spokoja, nego dolazi do stalne oporbe
izmedu inzistentnosti naše žudnje i nejakosti volje. Na ovaj ili onaj nacin, ako naime
želimo da nam život bude velik i slobodan, moramo pobjeci iz ovog zatvora i od ove

500
oporbe.
Jedan je od nacina bijega u filozofskoj kontemplaciji. Filozofska kontemplacija, u
svom najširem pregledu, ne dijeli univerzum u dva neprijateljska tabora — prijatelje, i
neprijatelje, one koji su od pomoci i suparnike, dobre i zle — nego promatra cjelinu, ne
opredijelivši se. Filozofska kontemplacija, ukoliko je cista od drugih svrha, nije usmjerena
na dokazivanje toga da bi ostatak univerzuma bio srodan covjeku. Sva spoznajna akvizicija
jest uvecanje Sopstva (Self), ali ova se uvecanje najbolje postiže ukoliko ga se ne zahtijeva
izravno. Ono se postiže u trenutku kada je jedino djelatna žudnja za spoznajom i to takvim
izucavanjem koji ne želi unaprijed da njezin predmet treba da ima ovu ili onu znacajku, vec
preudešava Sopstvo znacajkama koje pronalazi u svojim predmetima. Ovo uvecanje
Sopstva nije postignuto ukoliko, uzevši Sopstvo kakvo jest, pokušavamo pokazati da je
svijet tako slican ovome Sopstvu da je njegova spoznaja moguca bez pripuštanja bilo cega
što se cini tudim. Žudnja za dokazom ovoga jest jedan oblik samo-obrane Sopstva, i kao
svaka samo-obrana, ona je zapreka željenom rastu Sopstva, za koji se Sopstveno cuti
podobnim. Samo-obrana Sopstva, u filozofskoj spekulaciji kao i drugdje, zrê svijet kao
sredstvo za vlastite svrhe; pocinjemo od ne-Sopstva, i od velicine ovoga uvecavamo
granicja Sopstva; putem beskraja univerzuma onaj duh koji ga kontemplira stjece neki
udjel u beskraju.
Zato one filozofije koje prispodobljuju univerzum covjeku ne potkrepljuju velicinu
duše. Spoznaja je oblik jedinstva Sopstva i ne-Sopstva; kao svako jedinstvo, ono biva
oslabljeno ovlastima, tj. bilo kojim nastojanjem da se univerzum nagna u sklad s onime što
nalazimo unutar nas samih. Opstoji posvudašnja filozofska tendencija prema stajalištu koje
nam kaže da je Covjek mjera svih stvari, da je istina napravljena prema Covjeku, da su pro-
stor i vrijeme i svijet univerzalija u stvari vlasništvo duha, i da, ako ima icega nestvorenog
duhom, ono je nepoznato i bez ikakva znacenja za nas. Ovo je stajalište, ako su naše
prethodne diskusije tocne, neistinito; ali i više od toga što je neistinito, ono djeluje na
filozofsku kontemplaciju tako da joj oduzima sve ono što joj podaruje vrijednost, buduci da
je sputava u granice Sopstva. Što ono zove spoznajom nije jedinstvo s ne-Sopstvom, nego
prije skup predrasuda, obicaja i želja koje dine nepronican veo izmedu nas i svijeta s onu
stranu. Covjek koji nalazi užitka u takvoj teoriji spoznaje jest poput onoga koji nikada ne
napušta domaci krug jer se boji da mu rijec naše biti zakon.
Istinska filozofska kontemplacija, naprotiv, nalazi zadovoljstva u svakom povecanju
ne-Sopstva, u svemu što uvecava objekt kontemplacije i samim tim subjekt u kon-
templaciji. Sve što je u kontemplaciji osobno ili privatno, sve što ovisi o obicajima, svaka
zainteresiranost ili cežnja iskrivljuje objekt i tako oštecuje jedinstvo za kojim traga intelekt.
Ali podižuci tako barijeru izmedu subjekta i objekta, takve osobne i privatne stvari postaju
tamnicom intelekta. Slobodan intelekt vidi stvar onako kako bi ih mogao vidjeti, bez sada i
ovdje, bez nada i strahova, bez okova obicajnih mnijenja i tradicionalnih predrasuda, mir-
no, bestrasno, slijedeci iskljucivo cežnju za spoznajom — spoznajom kao tako neosobnom,
cisto kontemplativnom, koliko je to uopce moguce covjeku. Otud ce slobodni intelekt više
vrednovati apstraktnije i opcenitije znanje u kojemu se ne javljaju slucajne zgode osobnih
životopisa, od znanja na temelju osjetila i zavisnoga, kako vec takvo znanje ima biti, o
iskljucivom i osobnom motrilištu i o tijelu ciji osjetilni organi iskrivljuju koliko i otkrivaju.
Duh koji je svikao na slobodu i nepristranost filozofske kontemplacije sacuvat ce
nešto od te iste slobode i ne pristranosti i u svijetu akcije i emocije. On ce promatrati
njegove svrhe i cežnje kao dijelove infinitezimalnih fragmenata u jednom svijetu kojega je
sav preostali dio nedirnut djelovanjem bilo kojeg covjeka. Nepristranost koja je u
kontemplaciji nepomiješana žudnja za istinom iste je duhovne kakvoce koja, u djelanju,
postaje pravdom, a u podrucju emocija ona je sveopca ljubav koja se može dati svakome, a
ne samo onima koji su procijenjeni kao korisni ili vrijedni divljenja. Tako kontemplacija

501
uvecava ne samo objekte naših misli nego i objekte naših djelanja i nagnuca: ona nas cini
gradanima univerzuma, a ne samo jednog obzidanog grada u ratnom stanju sa svim ostalim.
U ovom se svjetskom gradanstvu sastoji istinska covjekova sloboda i njegovo oslobodenje
od sužanjstva ogranicenih nadanja i bojazni.
Sažmimo tako rezultat našeg raspravljanja o vrijednosti filozofije: filozofiju valja
izucavati, ne radi ikojeg konacnog odgovora na njezina pitanja, buduci da se nijedan
konacan odgovor u pravilu ne može spoznati kao istinit, nego prije poradi pitanja samih; jer
ova pitanja uvecavaju našu predodžbu o onome što je moguce, obogacujuci našu
intelektualnu imaginaciju i oslabljuju dogmatsku uvjerenost koja zabravljuje duh pred
spekulacijom; ali iznad svega zato što se, putem velicine univerzuma koji kontemplira
filozofija, i duh prikazao velikim te on postaje podobnim za ujedinjenje s univerzumom
koje konstituira njegovo najviše dobro.

502
19.5. Karl R. Popper - CILJ NAUKE

Govoriti o ,,cilju” naucne aktivnosti može možda zvucati pomalo naivno; jer jasno je
da razliciti ucenjaci imaju razl1icite ciljeve, a nauka sama (što god to moglo znaciti) nema
ciljeva. Sa svime time se slažem. A ipak se cini da kada govorimo o nauci osjecamo, manje
ili više jasno, da postoji nešto karakteristicno za naucnu aktivnost; buduci da naucna aktiv-
nost u velikoj mjeri izgleda kao racionalna aktivnost, a buduci da racionalna aktivnost mora
imati neki cilj, pokušaj da se opiše cilj nauke i ne mora biti sasvim uzaludan.
Smatram da je cilj nauke pronalaženje zadovoljavajucih objašnjenja svega onog što
nam izgleda da zahtijeva objašnjenje. Pod objašnjenjem (ili uzrocnim objašnjenjem) misli
se na skup iskaza kojima se opisuje stanje stvari koje treba objasniti (explicandum) dok
drugi, objašnjavajuci iskazi cine ,,objašnjenje” u užem smislu rijeci (explicans
explicanduma).
U pravilu možemo uzeti da se više ili manje zna da je explicandum istinit, ili da se bar
smatra da se to zna. Jer nema mnogo smisla tražiti objašnjenje nekog stanja stvari koje se
može pokazati potpuno izmišljenim. (To može biti slucaj s letecim tanjurima: objašnjenje
za kojim se traga ne mora biti objašnjenje letecih tanjura, nego može biti objašnjenje kako
dolazi do izvještavanja o letecim tanjurima; no ukoliko bi leteci tanjuri postojali, tada ne bi
bilo potrebno nikakvo daljnje objašnjenje izvještavanja o njima.) Explicans, s druge strane,
koji je predmet našeg traganja, u pravilu nece biti poznat: on ce morati biti otkriven Prema
tome, naucno objašnjenje, kad god je otkrice, bit ce objašnjenje poznatog pomocu
nepoznatog493 .
Da bi bio prihvatljiv (prihvatljivost je stvar stupnja), explicans mora ispuniti odredeni
broj uvjeta. Prvo, on mora logicki povlaciti explicandum. Drugo, explicans bi trebao biti
istinit, premda se obicno nece znati da je istinit; u svakom slucaju, ne smije se znati da je
neistinit ni nakon najkriticnijeg ispitivanja. Ako se ne zna da je istinit (kao što se najcešce
biti slucaj), mora postojati neovisno svjedocanstvo njemu u prilog. Drugim rijecima, on
mora biti neovisno provjerljiv i smatrat cemo ga tim više zadovoljavajuci što je veca oštrina
onih neovisnih provjera koje je preživio.
Moram još rasvijetliti upotrebu izraza ,,neovisan” s njegovim suprotnostima, ,,ad
hoc” i (u krajnjim slucajevima) ”cirkularan”.
Neka a bude explicandum za koji se zna da je istinit. Buduci da a trivijalno slijedi iz
samog a, mogli bismo uvijek ponuditi a kao objašnjenje njega samog. Ali to bi bilo vrlo
nezadovoljavajuce i pored toga što bismo u tom slucaju znali da je explicans istinit i da
explicandum iz njega slijedi. Dakle, moramo iskljuciti objašnjenja ove vrste zbog njihove
cirkularnosti.
No cirkularnost koja mi je ovdje na umu jest stvar stupnja. Uzmite slijedeci razgovor:
,,Zašto je more danas tako nemirno?” — ,,Zato što je Neptun vrlo ljut” — ,,Kojim
svjedocanstvom možete potkrijepiti vaš iskaz da je Neptun vrlo ljut?“—,,O, pa zar ne vidite
kako je more vrlo nemirno? I zar nije ono uvijek nemirno kada je Neptun ljut?” Ovo se
objašnjenje smatra nezadovoljavajucim zato što (isto kao u slucaju potpuno cirkularnog
objašnjenja) jedino svjedocanstvo za explicans jest sam explicandum494. Osjecaj da je ova
vrsta skoro cirkularnog ili ad hoc objašnjenja vrlo nezadovoljavajuca i odgovarajuci
zahtjev da objašnjenja te vrste treba izbjegavati, po mom mišljenju su medu glavnim
pokretnim silama razvoja nauke: nezadovoljstvo je medu prvim plodovima kritickog i
racionalnog pristupa.

493 Vidi posljednji odlomak teksta, prije završnog citata, mog clanka ,,Note on Berkeley as a Precursor of
Mach”, Brit. Journ. Philos. Sc. 4, 1953, str. 35. (Sada u mojoj knjizi Conjectures and Refutations, str. 174).
494 Takav nacin zakljucivanja prisutan je i kod Talesa (Diels -Kranz10 , vol. I, str. 456, red 35); Anaksimandra
(D.—K. All, A28); Anaksimena (D.—K. A17, Bi); Alkmeona (D.—K. AS).

503
Da explicans ne bi bio ad hoc, on mora biti bogat sadržajem: on mora imati razne
provjerljive konzekvence, a medu njima, posebno, provjerljive konzekvence koje su
razlicite od explicanduma. Upravo su te razlicite provjerljive konzekvence ono što imam na
umu kada govorim o neovisnim provjerama ili o neovisnom svjedocanstvu.
Premda ove primjedbe mogu možda pomoci da se donekle rasvijetli intuitivna ideja
neovisno provjerljivog explicansa, one nikako još nisu dovoljne da karakteriziraju
zadovoljavajuce i neovisno provjerljivo objašnjenje. Jer ako je a naš explicandum — neka
a ponovo bude ,,More je danas nemirno”— mi uvijek možemo ponuditi vrlo
nezadovoljavajuci explicans koji je potpuno ad hoc, premda ima neovisno provjerljive
konzekvence. I možemo po volji birati te konzekvence. Možemo izabrati, recimo, ,,Ove
šljive su socne” i ,,Svi gavranovi su crni”. Neka b bude njihova konjunkcija. Tada možemo
kao explicans naprosto uzeti konjunkciju od a i b: ona ce zadovoljavati sve naše do sada
iznesene zahtjeve.
Samo ako zahtijevamo da objašnjenja moraju upotrebljavati univerzalne iskaze ili
prirodne zakone (dopunjene pocetnim uvjetima), možemo napredovati k ostvarenju ideje
neovisnih ili ne-ad hoc objašnjenja. Jer univerzalni prirodni zakoni mogu biti iskazi s
bogatim sadržajem i stoga oni mogu biti neovisno provjereni svugdje i u svim vremenima.
Zato ako se oni koriste kao objašnjenja, oni mogu ne biti ad hoc, jer nam mogu dozvoliti da
protumacimo explicandum kao ponovljivi efekt. Sve to, medutim, vrijedi jedino ako se
ogranicimo na univerzalne zakone koji su provjerljivi, to jest opovrgljivi.
Pitanje ,,Koja vrsta objašnjenja može biti zadovoljavajuca?” tako vodi do odgovora:
objašnjenje pomocu provjerljivih i opovrgljivih univerzalnih zakona i pocetnih uvjeta. A
objašnjenje te vrste ce biti tim više zadovoljavajuce što su ti zakoni provjerljiviji i što su
bolje provjereni. (To se odnosi takoder i na pocetne uvjete.)
Na ovaj nacin pretpostavka da je cilj nauke pronalaženje zadovoljavajucih objašnjenja
vodi nas dalje do ideje da se stupanj prihvatljivosti objašnjenja povecava putem
povecavanja njihovog stupnja provjerljivosti, to ce reci, prelaženjem na bolje provjerljive
teorije; a to znaci prelaženjem na teorije sve bogatijeg sadržaja, višeg stupnja
univerzalnosti i višeg stupnja preciznosti495. To je, nema sumnje, potpuno u skladu sa
stvarnom praksom teorijskih nauka.
Do fundamentalno istog rezultata možemo doci i na drugi nacin. Ako je cilj nauke
objašnjavanje, njezin ce cilj biti takoder i objašnjavanje onog što je do sada bilo prihvaceno
kao explicans, na primjer, zakona prirode. Tako se zadaca nauke neprestano obnavlja.
Možemo neprestano to nastavljati, prelazeci na objašnjenja sve višeg stupnja univerzalnosti
— ukoliko doista ne dodemo do konacnog objašnjenja, to ce reci, do objašnjenja koje se
niti može niti treba dalje objašnjavati.
Ali postoje li konacna objašnjenja? Ucenje koje sam nazvao ,,esencijalizam” svodi se
na gledište da nauka mora tragati za konacnim objašnjenjem pomocu suština496: ako
možemo objasniti ponašanje neke stvari pomocu njezine suštine — njezinih bitnih
svojstava — tada nikakvo daljnje pitanje ne može biti postavljeno niti treba biti postavljeno
(osim možda. teološkog pitanja Tvorca suština). Tako je Descartes vjerovao da je objasnio
fiziku pomocu suštine fizickog tijela koja je, po njegovom mišljenju, bila protežnost; a neki
Newtonovci, slijedeci Rogera Cotesa, vjerovali su da je suština materije u njezinoj inerciji i

495 U vezi s teorijom provjerljivosti, sadržaja i jednostavnosti i u vezi stupnjeva univerzalnosti i preciznosti
vidi odjeljke 31 do 46 u Logici naucnog otkrica (prvo njemacko izdanje 1934) gdje je objašnjena uska
povezanost tih ideja.
496 Potpunije sam razmatrao (i kritizirao) esencijalizam u eseju ,,Three Views Concerning Human
Knowledge” gdje takoder upucujem na svoja ranija razmatranja (u posljednjoj bilješki u odjeljku II); vidi
Contemporary British Philosophy, III, uredio H. D Lewis, 1956, bilješka 2 na str. 365. (Ovaj esej je sada 3.
poglavlje moje knjige Conjectures and Refutations, trece izdanje, 1969).

504
njezinoj moci da privlaci drugu materiju i smatrali su da se Newtonova teorija može izvesti
iz, i tako konacno objasniti pomocu, tih suštinskih svojstava sve materije. Sam Newton je
bio drukcijeg mišljenja. Upravo je hipoteza o konacnom ili esencijalistickom uzrocnom
objašnjenju same gravitacije ono što je on imao na umu kada je napisao Scholium generate
na kraju Principia: ,,Do sada sam objašnjavao pojave ... pomocu sile gravitacije, ali još
nisam utvrdio uzrok gravitacije same.., a hipoteze ne izmišljam proizvoljno [ili ad hoc].”497
Ne vjerujem u esencijalisticko ucenje o konacnom objašnjenju. U prošlosti su kriticki
tog ucenja u pravilu bili instrumentalisti: oni su interpretirali naucne teorije kao puke
instrumente za predvidanje bez ikakve objašnjavalacke moci. Ni s njima se ne slažem. Ali
postoji treca mogucnost, ,,trece gledište”, kako sam ga nazvao. Ono je dobro opisano kao
,,modificirani esencijalizam” — s naglaskom na rijeci ,,modificirani”498
To ,,trece gledište” koje ja zastupam modificira esencijalizam na radikalan nacin.
Prije svega odbacujem ideju konacnog objašnjenja i tvrdim da svako objašnjenje može biti
dalje objašnjavano pomocu teorije ili pretpostavke višeg stupnja univerzalnosti. Ne može
postojati objašnjenje koje ne treba biti dalje objašnjavano, jer nijedno ne može biti samo—
objašnjavajuci opis suštine (poput esencijalisticke definicije tijela, kako ju je iznio
Descartes). Drugo, odbacujem sva što-jest pitanja: pitanja o tome što jest neka stvar, što je
njezina suština ili njezina prava priroda. Moramo napustiti gledište, karakteristicno za
esencijalizam, da u svakoj pojedinoj stvari postoji suština, inherentna prirodna ili princip
(kao alkohol u vinu) koji je nužno uzrokuju da bude ono što jest i djeluje onako kako
djeluje. Ovakvo animisticko gledište ništa ne objašnjava, ali je ono navelo esencijaliste
(poput Newtona) da izbjegavaju relaciona svojstva, kao gravitaciju, i da smatraju, iz
razloga koji su im se cinili a priori valjanim, da zadovoljavajuce objašnjenje mora biti
pomocu inherentnih svojstava (za razliku od relacionih svojstava. Treca i posljednja
modifikacija esencijalizma je slijedeca. Moramo napustiti gledište, usko povezano s
animizmom (i karakteristicno za Aristotela za razliku od Platona), da se pozivanjem na
esencijalna svojstva inherentna u bilo kojoj pojedinacnoj stvari može objasniti ponašanje te
stvari. Jer to gledište nikako ne uspijeva da osvijetli zašto se razlicite pojedinacne stvari
ponašaju na slican nacin. Ako se kaže ,,zato što su im suštine slicne” postavlja se novo
pitanje: zašto ne bi bilo isto toliko razlicitih suština koliko ima i razlicitih stvari?
Upravo taj problem je Platon pokušao riješiti tvrdeci da su slicne pojedinacne stvari
tvorevina, i zapravo kopije, istog izvornog ,,Oblika” koji je stoga nešto ,,izvan”, ,,prije” i
,,iznad” razlicitih pojedinacnih stvari; i doista, mi još uvijek nemamo bolju teoriju slicnosti.
Cak i danas se pozivamo na njihovo zajednicko porijeklo kada želimo objasniti slicnost dva
covjeka, ptice i ribe, dvaju kreveta, dvaju automobila, dvaju jezika ili dviju zakonskih
procedura; to ce reci, mi uglavnom objašnjavamo slicnost geneticki; a ako od toga
napravimo metafizicki sistem, najvjerojatnije ce to biti historicisticka filozofija. Aristotel je
odbacio Platonovo rješenje; no buduci da Aristotelova verzija esencijalizma ne sadrži cak
ni nagovještaj rješenja, cini se da on nikada nije sasvim shvatio problem499 .

497 Vidi takoder Newtonova pisma Richardu Bentfeyu od 17. sijecnja i posebno od 25. veljace 1693
(‘1692—3’). Citirao sam to pis mo u odjeljku III mog clanka ,,Three Views Concerning Human Knowledge”
(Conjectures and Refutations, str. 106 i dalje) gdje je taj problem nešto iscrpnije razmatran.
498 Izraz ,,modificirani esencijalizam” upotrijebio je kao opis mog ,,treceg gledišta” prikazivac mog clanka
,,Three Views Concerning Human Knowledge” u The Times Literary Supplement, 55, 1956, str. 527.Da bi se
izbjegli nesporazumi htio bih ovom prilikom reci da to što prihvacam ovaj izraz ne bi trebalo shvatiti kao
ustupak ucenju o ,,konacnoj stvarnosti”, a još manje kao ustupak ucenju o esencijalistickim definicijama.
Ostajem u potpunosti pri kritici tog ucenja koju sam izložio u knjizi Open Society, vol. II, pogl. 11, odjeljak II
(posebno bilješka 42) i na drugim mjestima.
499 Što se tice Platonove teorije Oblika ili ideja. ,,jedna od njezinih najznacajnijih funkcija je objasniti
slicnost osjetilnih stvari…“ Usporedi moju knjigu Open Society, poglavlje 3, odjeljak v; vidi takoder bilješke

505
Odlucujuci se za objašnjenja pomocu univerzalnih prirodnih zakona, nudimo rješenje
baš za taj posljednji (platonovski) problem. Jer mi pretpostavljamo da su sve pojedinacne
stvari i sve pojedinacne cinjenice podložne tim zakonima. Zakoni (koje opet jest potrebno
dalje objašnjavati) tako objašnjavaju pravilnosti i slicnosti pojedinacnih stvari ili
pojedinacnih cinjenica i dogadaja. I ti zakoni nisu inherentni u pojedinacnim stvarima. (Niti
su oni platonovske ideje izvan svijeta.) Prirodni zakoni su shvaceni, naprotiv, kao
(hipoteticki) opisi strukturalnih svojstava prirode — samog našeg svijeta.
U tome je, dakle, slicnost izmedu mog gledišta (,,treceg gledišta”) i esencijalizma;
premda ne vjerujem da cemo ikada moci opisati, pomocu naših univerzalnih zakona,
konacnu suštinu svijeta, ne sumnjam da možemo nastojati prodrijeti sve dublje i dublje u
strukturu našeg svijeta ili, kako bismo mogli reci, do svojstava svijeta koja su sve bitnija i
bitnija ili sve dublja i dublja.
Kad god idemo za tim da objasnimo neki hipoteticki zakon ili teoriju novom
hipotetickom teorijom višeg stupnja univerzalnosti, mi otkrivamo više o svijetu nastojeci
da prodremo dublje u njegove tajne. I kad god uspijemo opovrgnuti teoriju te vrste, cinimo
novo znacajno otkrice. Jer ta opovrgavanja su od izuzetnog znacaja. Ona nas uce
neocekivanom i pokazuju nam da premda smo mi sami tvorci naših teorija, premda su one
naši vlastiti izumi, one su ipak prave tvrdnje o stvarnosti, jer se mogu sukobiti s necim što
mi nikada nismo stvorili.
Naš ,,modificirani esencijalizam” može, po mom mišljenju, biti od pomoci kada se
postavi pitanje logickog oblika prirodnih zakona. On sugerira da naše teorije ili naši zakoni
moraju biti univerzalni, to jest da moraju iznositi tvrdnje o svijetu — o svim prostorno-
vremenskim podrucjima svijeta. On sugerira, štoviše, da naše teorije iznose tvrdnje o
strukturalnim ili relacionim svojstvima svijeta i da svojstva koja opisuje objašnjavalacka
teorija moraju u nekom smislu biti dublja od onih koja treba objasniti. Mislim da ta rijec
,,dublji” izmice svakom pokušaju iscrpne logicke analize, ali ona ipak vodi naše intuicije.
(Tako je i u matematici: svi njezini teoremi su logicki ekvivalentni, u prisustvu aksioma, a
ipak postoji velika razlika u ,,dubini” koja teško da je podložna logickoj analizi.) ,,Dubina”
naucne teorije izgleda da je najuže povezana s njezinom jednostavnošcu i tako s
bogatstvom njezinog sadržaja. (Drukcije je s dubinom nekog matematickog teorema za koji
se može uzeti da nema sadržaja.) Dva sastavna dijela cini se da su potrebna: bogat sadržaj i
izvjesna koherentnost i kompaktnost (ili ,,organicnost”) opisanog stanja stvari. Upravo je
taj drugi sastavni dio ono što je tako teško analizirati premda je intuitivno vrlo jasan i njega
su esencijalisti pokušavali opisati kada su govorili o suštinama nasuprot pukom
nagomilavanju akcidentalnih svojstava. Mislim da niti možemo niti trebamo ovdje uciniti
nešto više nego ukazati na intuitivnu ideju. Jer u slucaju bilo koje pojedinacne predložene
teorije bogatstvo njezinog sadržaja i, dakle, njezin stupanj provjerljivosti je ono što
odlucuje o njezinoj zanimljivosti, a ishodi izvršenih provjera su ono što odlucuje njezinu
sudbinu. Sa stajališta metode, njezinu dubinu, koherenciju, pa cak i ljepotu možemo
smatrati pukim vodicem ili poticajem naše intuicije i imaginacije. Ipak, cini se da
postoji nešto nalik na dovoljan uvjet za dubinu, ili stupnjeve dubine, koji se može logicki
analizirati. Pokušat cu to objasniti pomocu jednog primjera iz historije nauke.
Dobro je poznato da je Newtonova dinamika postigla ujedinjenje Galileove zemaljske
i Keplerove nebeske fizike. Cesto se kade da se Newtonova dinamika može induktivno
izvesti iz Galileovih i Keplerovih zakona, a cak se i tvrdilo da se ona može iz njih striktno
izvesti dedukcijom500. Ali to nije tocno; s logickog gledišta, Newtonova teorija, striktno

19 i 20 i tekst. Neuspjeh Aristotelove teorije da izvrši tu funkciju spomenut je tamo (u trecem izdanju, 1957)
na kraju bilješke 54 uz poglavlje 11.
500 Ono što se može izvesti iz Keplerovih zakona (vidi Max Born, Natural Philosophy of Cause and Chance,
1949. str. 129—33) jest da je za sve planete ubrzanje prema Suncu u svakom trenutku jednako k/r2 , gdje je r

506
govoreci, proturjeci i Galileovoj i Keplerovoj teoriji (premda se, naravno, obje te teorije
mogu dobiti kao aproksimacije cim imamo Newtonovu teoriju s kojom možemo operirati).
Iz tog razloga je nemoguce izvesti Newtonovu teoriju niti iz Galileove niti iz Keplerove niti
iz njih obje zajedno, bilo dedukcijom bilo indukcijom. Jer niti deduktivno niti induktivno
zakljucivanje ne može nikada od konzistentnih premisa doci do konkluzije koja formalno
proturjeci premisama od kojih smo pošli.
To smatram vrlo jakim argumentom protiv indukcije.
Sada cu ukratko ukazati na proturjecnosti izmedu Newtonove teorije i njezinih
prethodnika. Galileo tvrdi da se baceni kamen ili projektil krece po paraboli osim u slucaju
vertikalnog slobodnog pada kada se krece s konstantnim ubrzanjem po pravcu. (Tokom
citave ove diskusije zanemarujemo otpor zraka.) Sa stajališta Newtonove teorije obje ove
tvrdnje su pogrešne i to iz dva razlicita razloga. Prva je pogrešna jer putanja dalekometnog
projektila kao što je interkontinentalna raketa (izbacena uvis ili horizontalno) nece biti cak
niti približno parabolicna nego elipticna. Ona postaje približno parabola samo ako je
ukupna razdaljina leta
zanemariva u usporedbi s
polumjerom Zemlje. Na to je
ukazao i sam Newton u
Principia, kao i u svojoj
populariziranoj verziji The
System of the World, gdje je
ilustrirao stvar slikom koju
donosimo na ovoj stranici.
Newtonova slika ilustrira
njegov iskaz da, ako se brzina
projektila povecava, a time i
razdaljina njegovog leta, on ce
''najzad premašujuci zemljine
granice, …preci u prostor a da
je i ne dodirne”501.
Tako se projektil na
zemlji krece po elipsi, a ne po
paraboli. Naravno, za dovoljno
kratke izbacaje parabola ce biti
odlicna aproksimacija; ali
parabolicna putanja nije
striktno izvodiva iz Newtonove

razdaljina izmedu planeta i Sunca u datom trenutku, a k je konstanta, ista za sve planete. Upravo taj rezultat,
pak, formalno proturjeci Newtonovoj teoriji (osim pod pretpostavkom da su mase svih planeta jednake, ili,
ako su nejednake, da su bar beskonacno male u usporedbi s masom Sunca). Ta cinjenica slijedi iz onog što je
o Keplerovom trecem zakonu ovdje receno u tekstu nakon bilješke 9. No, osim toga, treba imati u vidu da niti
Keplerova niti Galileova teorija ne sadrže Newtonov pojam sile koji se u tradicionalno uvodi u tim
izvodenjima bez mnogo okolišanja; kao da se taj (,,okultni”) pojam mogao ocitati iz cinjenica i kao da on nije
bio rezultat nove interpretacije cinjenica (to jest, ,,fenomena” kako su ih opisivali Keplerovi i Galileovi
zakoni) u svjetlu potpuno nove teorije. Tek nakon što je uveden pojam sile (a cak i proporcionalnost
gravitacijske i inercijalne mase) uopce je moguce povezati gornju formulu za ubrzanje s Newtonovim
zakonom privlacenja obratno proporcionalnog kvadratu razdaljine (pod pretpostavkom da su mase planeta
zanemarive).
501 Vidi Newtonova Principia, Scholium na kraju odjeljka II knjige I, str. 55 izdanja iz 1934 (Motteov
prijevod koji je revidirao Cajori). Slika iz The System of the World i citat koji su ovdje navedeni nalaze se na
str. 551. tog izdanja.

507
teorije ukoliko joj ne dodamo fakticno neistinit pocetni uvjet (koji je, usput receno,
neostvariv u Newtonovoj teoriji jer vodi do apsurdnih konzekvenci), naime, da je Zemljin
polumjer beskonacan. Ako ne uvedemo tu pretpostavku, premda se zna da je neistinita,
onda uvijek dobivamo elipsu, u suprotnosti s Galileovim zakonom prema kojem bismo
trebali dobiti parabolu.
Do potpuno analogne logicke situacije dolazi u vezi s drugim dijelom Galileovog
zakona koji tvrdi postojanje konstante ubrzanja. Sa stajališta Newtonove teorije, ubrzanje
tijela u slobodnom padu nikada nije konstantno: ono uvijek raste tokom pada zato što se
tijelo sve više i više približava centru privlacenja. Ovaj efekt je vrlo primjetan ako tijelo
pada s velike visine, premda je on, naravno, zanemariv ako je visina zanemariva u
usporedbi sa Zemljinim polumjerom. U tom slucaju možemo dobiti Galileovu teoriju iz
Newtonove ako ponovo uvedemo neistinitu pretpostavku da je Zemljin polumjer
beskonacan (ili da je visina s koje tijelo pada jednaka nuli).
Proturjecnosti na koje sam ukazao nisu ni u kom slucaju zanemarive za dalekometne
projektile. Na njih možemo primijeniti Newtonovu teoriju (naravno s korekcijama za otpor
zraka), ali ne i Galileovu: ova druga naprosto dovodi do pogrešnih rezultata kao što se lako
može pokazati pomocu Newtonove teorije.
Što se tice Keplerovih zakona, situacija je slicna. Ocito je da Keplerovi zakoni u
Newtonovoj teoriji samo približno vrijede — to jest striktno ne vrijede — ako uzmemo u
obzir medusobno privlacenje planeta502. Ali ima fundamentalnijih proturjecnosti izmedu
dviju teorija nego što je ova koja je prilicno ocita. Jer cak i ukoliko, cineci ustupak našim
protivnicima, zanemarimo medusobno privlacenje planeta, Keplerov treci zakon, promatran
sa stajališta Newtonove dinamike, ne može biti ništa drugo nego aproksimacija koja je
primjenljiva na vrlo poseban slucaj: na planete cije su mase jednake ili, ako su nejednake,
zanemarive u usporedbi sa Suncevom masom. Buduci da cak niti približno ne vrijedi za
dva planeta od kojih je jedan vrlo lagan, a drugi vrlo težak, jasno je da Keplerov treci zakon
proturjeci Newtonovoj teoriji na potpuno isti nacin kao Galileov zakon.
To se može lako pokazati. na slijedeci nacin. Za sistem dvaju tijela — sistem
dvostrukih zvijezda — iz Newtonove teorije proizlazi zakon koji astronomi cesto nazivaju
,,Keplerovim zakonom” jer je u uskoj vezi s Keplerovim trecim zakonom. Ovaj takozvani
,,Keplerov zakon” kaže da ako je m0 masa jednog od dvaju tijela — recimo Sunca — i ako
je m1 masa drugog tijela — recimo planeta — onda, odabiruci odgovarajuce jedinice
mjerenja možemo iz Newtonove teorije izvesti
(1)a3 /T2 = m0 + m1 ,
gdje je a srednja razdaljina izmedu dvaju tijela, a T je vrijeme pune revolucije. Medutim,
Keplerov vlastiti treci zakon tvrdi da
(2)a3 /T2 = konstanta
to ce reci, ista konstanta za sve planete Suncevog sistema. Jasno je da taj zakon dobivamo
iz (1) samo pod pretpostavkom da m0 + m1 = konstanta; a buduci da je m0 = konstanta za
naš Suncev sistem ako identificiramo m0 sa Suncevom masom, dobivamo (2) iz (1) ukoliko
pretpostavimo da je m1 isto za sve planete; ili ako je to cinjenicki neistinito (kao što doista i
jest buduci da je Jupiter nekoliko tisuca puta veci od najmanjih planeta), ukoliko
pretpostavimo da su mase svih planeta jednake nuli u usporedbi sa Suncevom masom tako

502 Vidi, na primjer, P. Duhem, The Aim and Structure of Physical Theory, 1905, preveo na engleski P. P.
Wiener, 1945, dio II, poglavije VI, odjeljak 4. Duhem kaže eksplicitnije ono što je implicitno u Newtonovom
vlastitom iskazu (Principia, Knjiga I, stav 1xv, teorem xxv), jer Newton dovoljno jasno daje do znanja da
tamo gdje su u interakciji više od dva tijela, Keplerovi zakoni ce u najboljem slucaju samo aproksimativno
važiti, a cak i to samo u vrlo posebnim slucajevima od kojih on dva analizira nešto detaljnije. Usput receno,
formula (1), u daljnjem tekstu, neposredno slijedi iz Knjige I, stava 1 IX s obzirom na knjigu I, stav xv. (Vidi
takoder knjigu III, stav xv.)

508
da možemo staviti m1 = 0 za sve planete. To je sasvim dobra aproksimacija sa stajališta
Newtonove teorije, ali u isto vrijeme staviti m1 = o nije samo striktno govoreci neistinito,
nego je i neostvarivo sa stajališta Newtonove teorije. (Tijelo s masom jednakom nuli ne bi
se više pokoravalo Newtonovim zakonima kretanja.) Tako, cak i ukoliko zaboravimo sve o
medusobnom privlacenju planeta, Keplerov treci zakon (2) proturjeci Newtonovoj teoriji
koja daje (1).
Važno je uociti da iz Galileove ili Keplerove teorije ne dobivamo ni najmanji
nagovještaj kako bi te teorije trebalo modificirati — koje bi neistinite premise trebalo
usvojiti i koje uvjete stipulirati — ako bismo pokuša1i prijeci od tih teorija na neku drugu i
opcenitije važecu kao što je Newtonova. Tek nakon što posjedujemo Newtonovu teoriju
možemo otkriti da li su, i u kojem smislu, stare teorije njezine aproksimacije. Ukratko
receno, premda su sa stajališta Newtonove teorije Galileova i Keplerova teorija odllicne
aproksimacije nekih posebnih Newtonovih rezultata, za Newtonovu teoriju se ne može reci,
sa stajališta drugih dviju teorija, da je ona aproksimacija njihovih rezultata. Sve to pokazuje
da logika, bilo deduktivna bilo induktivna, ne može nikako napraviti korak od tih teorija k
Newtonovoj dinamici503. Samo genijalnost može napraviti taj korak. Jednom kada je on
napravljen, može se reci da Galileovi i Keplerovi rezultati potkrepljuju novu teoriju.
Ovdje me, medutim, ne zanima toliko nemogucnost indukcije koliko problem dubine.
A što se tice tog problema, možemo doista nešto nauciti iz našeg primjera. Newtonova
teorija ujedinjuje Galileovu i Keplerovu. Ali daleko od toga da je ona puka konjunkcija tih
dviju teorija — koje igraju ulogu explicanda za Newtonovu teoriju — ona ih ispravlja
objašnjavajuci ih. Prvotni zadatak objašnjavanja bio je dedukcija ranijih rezultata. A taj
zadatak je ispunjen ne izvodenjem tih ranijih rezultata nego izvodenjem neceg boljeg
umjesto njih: novih rezultata koji se, pod posebnim uvjetima starih rezultata, numericki
vrlo približavaju starim rezultatima, a u isto vrijeme ih ispravljaju. Tako se može reci da
empirijski uspjeh stare teorije potkrepljuje novu teoriju; k tome, ispravke se mogu opet
provjeravati — i možda pobiti ili, pak, potkrijepiti. Ono što navedena logicka situacija
jasno iznosi na vidjelo jeste cinjenica da nova teorija nikako ne može biti cirkularna ili ad
hoc. Ne samo da nova teorija ne ponavlja svoj explicandum nego mu ona proturjeci i
ispravlja ga. Na taj nacin cak i svjedocanstvo u prilog explicandumu postaje neovisno
svjedocanstvo u prilog novoj teoriji. (Usput receno, ova nam analiza dopušta da objasnimo
vrijednost metrickih teorija i mjerenja i tako nam pomaže da izbjegnemo pogrešku
prihvacanja mjerenja i preciznosti kao konacnih i nesvodivih vrijednosti).
Smatram da kad god u empirijskim naukama nova teorija višeg stupnja univerzalnosti
uspješno objasni neku stariju teoriju ispravljajuci je, to je siguran znak da je nova teorija
prodrla dublje od onih starijih. Zahtjev da nova teorija treba približno sadržavati staru
teoriju, za odgovarajuce vrijednosti parametara nove teorije može se nazvati (slijedeci
Bohra) ,,principom korespondencije”.
Kao što sam prije rekao, ispunjenje ovog zahtjeva je dovoljan uvjet za dubinu. Da to
nije i nužan uvjet može se vidjeti iz cinjenice da Maxwellova elektromagnetska valna
teorija nije, u tom smislu, ispravila Fresnelovu valnu teoriju svjetlosti. Ona je, nema
sumnje, znacila napredovanje u dubini, ali u drukcijem smislu: ,,Staro pitanje o pravcu
vibracija polarizirane svjetlosti postalo je bespredmetno. Teškoce u vezi s rubnim uvjetima
za granice izmedu dviju sredina bile su riješene samim temeljima teorije. Više nisu bile
potrebne nikakve ad hoc hipoteze radi eliminiranja longitudinalnih svjetlosnih valova. Tlak
svjetlosti, tako znacajan u teoriji zracenja i tek kasnije eksperimentalno utvrden, mogao je
biti izveden kao jedna od konzekvenci te teorije.”504 Ovaj briljantni odlomak u kojem

503 Pojmovi sile (usp. bi1ješku 8) i djelovanja na razdaljinu donose nove teškoce.
504 A. Einstein, Physikalische Zeitschrift, 10, 1909, str. 817. i dalje. Za napuštanje teorije materijalnog etera
(implicitno u Maxwellovom neuspjehu da izgradi njegov prihvatljiv materijalni model) može se reci da u gore

509
Einstein ocrtava neka od glavnih postignuca Maxwellove teorije i usporeduje je s
Fresnelovom može se uzeti kao pokazatelj da ima i drugih dovoljnih uvjeta za dubinu koje
moja analiza ne pokriva.
Zadatak nauke, koji je, po mom mišljenju, pronalaženje zadovoljavajucih objašnjenja,
teško se može razumjeti ako nismo realisti. Jer zadovoljavajuce objašnjenje je ono koje nije
ad hoc; a ta ideja — ideja neovisnog svjedocanstva — teško se može razumjeti bez ideje
otkrica, napredovanja prema dubljim slojevima objašnjenja, bez ideje da postoji nešto što
bismo otkrivali i kriticki raspravljali.
Ali ipak mi se cini da u okviru metodologije ne moramo pretpostaviti metafizicki
realizam; ne cini mi se da nam on može biti od velike pomoci, osim na intuitivan ni Jer
jednom kada nam je receno da je cilj nauke objašnjavanje i da je najprihvatljivije
objašnjenje ono koje je najstrože provjerljivo i najstrože provjereno, mi znamo sve što
trebamo znati kao metodolozi. Ne možemo tvrditi da je taj cilj ostvariv niti pomocu niti bez
pomoci metafizickog realizma koji nam može dati jedino neko intuitivno ohrabrenje, neku
nadu, ali nikakvu vrstu sigurnosti. I premda se može reci da racionalna rasprava o
metodologiji ovisi o pretpostavljenom ili hipotetickom cilju nauke, ona zacijelo ne ovisi o
metafizickoj i najvjerojatnije neistinitoj pretpostavci da se istinita strukturalna teorija
svijeta (ako uopce postoji) dade otkriti ili izraziti u ljudskom jeziku.
Ako se slika svijeta koju suvremena nauka prikazuje uopce približava istini —
drugim rijecima, ako imamo nešto nalik na ,,naucnu spoznaju” — onda uvjeti prisutni
skoro svugdje u univerzumu cine gotovo nemogucim otkrivanje strukturalnih zakona one
vrste za kojima tragamo, a tako onemogucuju i postizanje ,,naucne spoznaje”. Jer gotovo
svi krajevi univerzuma su ispunjeni kaoticnim zracenjem, a gotovo sve ostalo materijom u
slicnom kaoticnom stanju. Usprkos tome, nauka je bila cudesno uspješna u napredovanju k
onome što bi, po mom mišljenju, trebalo biti smatrano njezinim ciljem. Smatram da se ova
neobicna cinjenica ne može objasniti a da se ne dokaže previše. Ali može nas potaknuti da
težimo tom cilju, premda ne možemo dobiti dodatni poticaj da vjerujemo da ga stvarno
možemo postici, niti na osnovi metafizickog realizma niti na osnovi neceg drugog.

BIBLIOGRAFSKA BILJEŠKA

Ovdje razmatranu ideju da teoriju mogu ispravljati ,,opažajni” ili ,,pojavni” zakon
koji hi trebale objasniti (kao, na primjer, Keplerov treci zakon) izlagao sam cesto u svojim
predavanjima. Jedno od tih predavanja je potaklo ispravljanje jednog prividnog pojavnog
zakona (vidi clanak iz 1941, na koji upucujem u knjizi Poverty of Historicism, 1957, 1960,
bilješka na str. 134. i dalje). Drugo od tih predavanja je bilo objavljeno u Gesetz und
Wir!clichkeit, ur. Simon Moser (1948), 1949. Ta ista moja ideja bila je i ,,pocetna tocka”
(kako on sam kaže na str. 92) clanka P. K. Feyerabenda ,,Explanation, Reduction and
Empiricism” (u Minnesota Studies in the Philosophy of Science, 3, ur. Herbert Feigl i
Grover Maxwell, 1962) cija se referenca (66) odnosi na ovaj clanak (prvi put objavljen u
casopisu Ratio, 1, 1957). Autori raznih clanaka o srodnim temama izgleda da su previdjeli
Feyerabendovo upucivanje na moj tekst.

analiziranom smislu daje dubinu Maxwellovoj teoriji kada se ona usporeduje S Fresnelovom; a to je, cini mi
se, implicitno u citatu iz Einsteinovog clanka. Tako Maxwellova teorija u Einsteinovoj formulaciji možda i
nije zapravo primjer drugog smisla ,,dubine”. Ali u Maxwellovom originalnom obliku cini mi se da jest.

510
19.6. Thomas S. Kuhn - NAKNADNA RAZMIŠLJANJA 0 PARADIGMAMA

Proteklo je vec sedam godina otkako je objavljena nova knjiga Struktura naucnih
revolucija. Reakcije na nju bile su raznolike i ponekad kriještave, ali knjiga se i nadalje
mnogo cita i predmet je brojnih rasprava. Sve u svemu, veliko mi je zadovoljstvo
zanimanje što ga je pobudila uk1jucivši i znatan dio kritickih opaski. Ipak, jedan aspekt
njezina odjeka povremeno me obeshrabruje. Prateci razgovore, osobito one medu ljudima
koji su se knjigom oduševi1i, cesto mi je bilo teško vjerovati da svi ucesnici u raspravi
govore o istoj knjizi. Sa ža1jenjem zakljucujem da je dio razloga njezina uspjeha u tome
što ona može svima znaciti gotovo sve.
Za tu pretjeranu plasticnost nijedan aspekt knjige nije toliko odgovoran koliko to što
se u njoj uvodi termin ,,paradigma”505, rijec koja se na njezinim stranicama pojavljuje
cešce nego bilo koja druga, izuzimajuci gramaticke cestice. Pozvan da objasnimo odsustvo
indeksa, ja redovno ukazujem da bi natuknica radi koje bi se najcešce zagledalo u nj bila:
,,paradigma, 31—279, passim”. Kriticari, bilo dobronamjerni ili ne, bili su jednodušni u
nag1ašavanju velikog broja raz1icitih znacenja u kojima se taj termin upotrebljava.506
Jedna komentatorka koja je smatrala stvar vrijednom sistematskog ispitivanja izradila je
dje1omicno kazalo pojmova i naš1a najmanje dvadeset i dvije razlicite upotrebe u rasponu
od ,,konkretno znanstveno dostignuce” (str. 51) do ,,karakteristican skup uvjerenja i
preduvjerenja” (str. 58), pri cemu ova potonja obuhvacaju zajedno instrumentalna, teorijska
i metafizicka opredjeljenja (str. 85—88)507. Premda niti sastav1jacica tog kazala niti ja ne
mislimo da je situacija tako beznadna kako bi te divergencije sugerirale, ocig1edno traži se
razjašnjenje. A niti razjašnjenje samo pa sebi nece biti dovoljno. Ma kolik bio njihov broj,
upotrebe ,,paradigme” u knjizi dijele se u dva skupa koji oba zahtijevaju raz1icita imena i
zasebnu raspravu. Jedno je znacenje ,,paradigme” globalno te obuhvaca sva zajednicka
opredjeljenja jedne znanstvene skupine; drugo izdvaja posebno važnu vrstu opredjeljenja i
stoga je podskup prvoga. U tekstu koji slijedi pokušat cu ih najprije razmrsiti a onda pomno
ispitati ono za koje mislim da mu je najhitnije potrebna filozofska pažnja. Koliko god da
sam nepotpuno razumijevao paradigme kad sam pisao knjigu, još smatram da one zaslužuju
mnogo pažnje.
U knjizi termin ,,paradigma” ulazi u blisko srodstvo i fizicko i logicko, s izrazom
,,znanstvena zajednica” (str. 50—51). Paradigma je ono što dijele c1anovi znanstvene
zajednice, i samo oni. Obrnuto, posjedovanje zajednicke paradigme je ono što konstituira
znanstvenu zajednicu od skupine inace disparatnih ljudi. Kao empirijske generalizacije
oba se ta iskaza mogu braniti. Ali u knjizi oni bar djelomicno fungiraju kao definicije a
rezultat je cirkularnost s bar nekoliko loših posljedica508. Ako treba uspješno objasniti

505 Drugi problemi i izvori nesporazuma raspravljeni su u mom ogledu ''Logic of Discovery or Psychology
of Research”, u Criticism and the Growth of Knowledge, uredili I. Lakatos and A. Musgrave, Cambridge,
Cambridge University Press, 1970; vidi str. 266—292. gore. Ta knjiga, koja takoder sadrži jedan prošireni
,,Response to Critics”, cini cetvrti svezak radova Medunarodnog kolokvija o filozofiji znanosti, održana u
Bedford College, London, u toku srpnja 1965. Kraca ali odmjerenija rasprava o kritickim reakcijama na
Strukturu naucnih revolucija pripremljena je za japanski prijevod te knjige. Jedna engleska verzija ukljucena
je u kasnija americka izdanja. Dijelovi tih clanaka nastavljaju ondje gdje ovaj završava i tako pojašnjavaju
odnose ovdje iz1oženih ideja s pojmovima kao što su nesumjerljivost i revolucije.
506 Najpromišljeniji i potpuno negativan prikaz tog problema jest onaj Dudleyja Shaperea ,,The Structure of
Scientific Revolutions”, Philosophical Review 73, 1964, str. 383—394.
507 Margaret Masterman. ''The Nature of a Paradigm”, u Criticism and the Growth of Knowledge, uredili I.
Lakatos i A. Musgrave. U zagradama navedene stranice odnose se na moju Strukturu naucnih revolucija.
508 Najštetnija od tih posljedica proizlazi iz moje upotrebe termina ,,paradigma” kad lucim ranije razdoblje u
razvoju neke pojedinacne znanosti od kasnijega. Za vrijeme onoga što se u Strukturi naucnih revolucija

511
termin ,,paradigma”, najprije treba uvidjeti da znanstvena zajednica ima nezavisno
postojanje.
U stvari, identificiranje i proucavanje znanstvenih zajednica pojavilo se nedavno kao
znacajan predmet istraživanja medu sociolozima. Preliminarni rezultati, od kojih su mnogi
još neobjavljeni, namecu zak1jucak da potrebne empirijske tehnike nisu trivijalne a da su
neke od njih vec na raspolaganju a za druge je sigurno da ce biti razvijene509. Vecina
aktivnih ucenjaka smjesta odgovara na pitanja o svojoj pripadnosti zajednicama pri-
hvacajuci kao gotovu cinjenicu da je odgovornost za razlicite postojece specijalnosti i
istraživacke tehnike raspodijeljena medu grupe bar grubo odredena clanstva. Stoga cu
pretpostaviti da ce sistematicnija sredstva za njihovu identifikaciju biti otkrivana i
zadovoljit cu se kratkim izlaganjem jedne intuitivne predodžbe o zajednici, one koju
uveliko dijele ucenjaci i sociolozi i odreden broj povjesnicara znanosti.
Prema tom gledištu znanstvena se zajednica sastoji od onih koji se bave jednom
znanstvenom specijalnošcu. Povezani zajednickim elementima u svom obrazovanju i
naukovanju oni vide sebe i drugi ih vide kao ljude odgovorne za nastojanje oko ostvarenja
skupa zajednickih ciljeva ukljucivši izobrazbu svojih nasljednika. Takve zajednice
karakterizira relativna punina komunikacije unutar grupa i relativna jednodušnost sudova
grupe u strucnim stvarima. U znacajnoj mjeri clanovi dane zajednice apsorbirat ce istu
literaturu i izvlaciti iz nje slicne pouke510. Buduci da je pažnja razlicitih zajednica
usmjerena na razlicite stvari, za ocekivati je da strucna komunikacija preko grupnih linija
bude tegobna, cesto dovodi do nesporazuma i, ako se nastavi, može stvoriti znacajna
neslaganja.
Jasno, zajednice u tom smislu postoje na brojnim razinama. Možda svi
prirodoznanstvenici tvore zajednicu. (Ne smijemo, mislim, dozvoliti da oluja oko C. P.
Snowa prikrije ono o cemu je on rekao ono što je ocig1edno.) Na samo malo nižoj razini
glavne znanstvene profesionalne grupe pružaju primjere zajednica: fizicari, kemicari,
astronomi, zoolozi i drugi. Za te vece zajednice grupno se clanstvo lako utvrduje osim na
rubovima. Najviši znanstveni stupanj, clanstvo u strucnim društvima i casopisi. koji se
citaju obicno su više nego dovoljni. Slicne ce tehnike takoder izdvojiti glavne podgrupe:
organski kemicari i možda kemicari proteina medu njima, fizicari cvrstog stanja i visoke
energije, radio-astronomi itd. Tek na slijedecoj nižoj razini iskrsavaju empirijske teškoce.
Kako bi neupuceni izdvojio grupu za fage prije nego što je ona stekla slavu u javnosti? Za

naziva ,,predparadigmatskim razdobljem” oni koji se bave nekom znanošcu podijeljeni su u odreden broj
suparnickih ško1a od kojih svaka prisvaja nadležnost za isto predmetno podrucje, ali mu pristupa na nacin
posve razlicit od sviju ostalih. Taj razvojni stadij pracen je relativno brzim prolazom, obicno kao posljedicom
nekog znacajnog znanstvenog dostignuca ka takozvanom postparadigmatskom razdoblju koje karakterizira
išcezavanje sviju ili vecine ško1a, promjena koja dopušta daleko snažnije profesionalno ponašanje clanovima
preostale zajednice. Ja još uvijek mislim da je taj obrazac i tipican i važan, ali o njemu se može raspravljati
odvojeno od prvog dostignuca jedne paradigme. Što god paradigme bile, njih posjeduje bilo koja znanstvena
zajednica, ukljucujuci škole tzv. predparadigmatskog razdoblja. Moj propust da jasno uocim tu stvar doprinio
je da se paradigma ucini kao neki kvazimisticki entitet ili osobina koja poput karizme transformira one koji su
njom zaraženi. Postoji transformacija, ali do nje se ne dolazi usvajanjem paradigme.
509 W. 0. Hagstrom, The Scientific Community, New York, Basic Books, 1965, glave 4 i 5; D. J. Price i D. de
B. Beaver, ''Collaboration in an Invisible College”, American Psychologist 21, 1966, str. 1011—18; Diana
Crane, ''Social Structure in a Group of Scientists: A Test of the ‘Invisible College’ Hypothesis”, American
Sociological Review 34, 1969., str. 335—52; N. C. Mullins, ,,Social Networks among Biological Scientists”,
doktorska disertacija, Harvard University, 1966. i ~The Development of a Scientific Specialty”, Minerva 10,
1972., str. 51—82.
510 Historicaru kome su tehnika intervjua i upitnika obicno nedostupne zajednicki izvorni materijal cesto
pribavija najznacajnije nagovještaje o strukturi zajednice. To je jedan od razloga zašto se u Strukturi naucnih
revolucija o široko citanim djelima poput Newtonovih Principia tako cesto govori kao o paradigmama. Sad
bih ih opisao kao osobito važne izvore elemenata u disciplinarnoj matrici zajednice.

512
to covjek mora pribjeci pohadanju ljetnih seminara i specijalnih konferencija, imati uvid u
spiskove za distribuciju preprintova i iznad svega u formalne i neformalne komunikacijske
mreže, uk1jucivši veze medu citatima511. Držim da taj posao može i da ce biti obavljen te
da ce on tipicno kao rezultat dati zajednice od možda stotinjak clanova a ponekad znacajno
malobrojnije. Pojedini ucenjaci, osobito oni najsposobniji, pripadat ce nekolicini takvih
grupa bilo istovremeno bilo sukcesivno. Premda još nije jasno kako nas daleko može
odvesti empirijska analiza, postoji izvrstan razlog da pretpostavimo da je znanstvena
aktivnost raspodijeljena medu zajednice te vrste i da je one provode.
Pretpostavimo sada da smo ma kojim tehnikama identificirali jednu takvu zajednicu.
Kojim se zajednickim elementima objašnjava relativno neproblematican karakter strucnog
komuniciranja i relativna jednodušnost strucnog suda? Na to pitanje Struktura naucnih
revolucija dopušta odgovor: ,,paradigma” ili ,,skup paradigama”. To je jedno od dva glavna
znacenja u kojima se taj termin javlja u knjizi. Za nj bih sad mogao usvojiti oznaku
,,paradigma 1 ”, ali manje ce zbrke nastati ako ga zamijenim izrazom ,,disciplinarna matrica”
— ,''disciplinarna” zato što je u zajednickom posjedu sviju koji se bave nekom strucnom
disciplinom a ,,matrica” zato jer se sastoji od uredenih elemenata raznih vrsta od kojih
svaki zahtijeva daljnju specifikaciju. Sastavni dijelovi disciplinarne matrice ukljucuju
vecinu ili sve predmete grupnog opredjeljenja opisanih u knjizi kao paradigme, dijelovi
paradigama ili paradigmatski512. U ovom casu necu niti pokušati sastaviti iscrpan popis,
nego cu umjesto toga ukratko identificirati tri od njih, jer oni — zato što su od centralna
znacenja za spoznajno djelovanje grupe — treba da budu od osobita interesa za filozofe
znanosti. Govorimo o njima kao o simbolickim generalizacijama, modelima i uzorcima.
Prvo dvoje vec su poznati predmeti filozofske pažnje. Napose, simbolicke su
generalizacije oni izrazi koje grupa upotrebljava bez pitanja a koji se mogu lako staviti u
neki logicki oblik kao što je (x) (y) (z) f (x, y, z). Oni su komponente disciplinarne matrice
koje su formalne ili se lako dadu formalizirati. Modeli, o kojima u ovom clanku necu više
imati što da kaže, jesu ono što grupi daje preferirane analogije ili, kad su duboko
prihvacene, neku ontologiju. U jednoj krajnosti oni su heuristicki: strujni krug može biti
plodno promatran kao hidrodinamicki sistem stabilna stanja ili plin se ponaša kao skup
biljarskih kugli u nasumicnu kretanju. U drugoj, oni su predmeti metafizickog
opredjeljenja: toplina tije1a jest kineticka energija svojih sastavnih cestica ili, još
ociglednije metafizicki, svi opažljivi fenomeni posljedica su kretanja i meduakcije kva-
litativno neutralnih atoma u praznu prostoru513. Najzad, uzorci su konkretna rješenja
problema koja grupa prihvaca kao paradigmatska u sasvim uobicajenu smislu. Mnogi od
vas vec su zacijelo pogodili da termin ,,uzorak” daje novo ime za drugo i fundamentalnije
znacenje ,,paradigme” u mojoj knjizi.
Da bismo razumjeli kako znanstvena zajednica funkcionira kada proizvodi i
proglašava valjanu spoznaju, u krajnjoj liniji moramo, mislim, razumjeti djelovanje bar tih
triju komponenata disciplinarne matrice. Promjene u bilo kojoj mogu rezultirati
promjenama znanstvenog ponašanja koje se održavaju i na mjesto istraživanja grupe i na
njezine kriterije provjeravanja. Ja ovdje necu pokušavati braniti jednu tako opcenitu tezu.

511 E. Garfield, ,,The Use of Citation Data in Writing the History of Science, Philadelphia, Institute for
Scientific Information, 1964; M. Kessler, ,,Comparison of the Results of Bibliographic Coupling and
Analytic Subject Indexing”, American Documentation 18, 1965., str. 223—33; D. J. Price, ''Networks of
Scientific Pappers”, Science 149, 1965., str. 510—15.
512 Vidi Strukturu naucnih revolucija, str. 83—88.
513 Nije uobicajeno ukljucivati, recimo , atome, polja ili sile koje djeluju na razdaljinu pod rubriku modela,
ali ja trenutno ne vidim ništa loše u toj proširenoj upotrebi. Ocigledno, stupanj opredijeljenost zajednice
varira kad se od heuristickih modela ide ka metafizickim, ali cini se da priroda spoznajnih funkcija modela
ostaje ista.

513
Moja su prvenstvena briga sada uzroci. Ali da im nacinim mjesta najprije moram reci nešto
o simbolickim generalizacijama.
U znanostima, a osobito u fizici, generalizacije se cesto vec nalaze u simbolickom
obliku: f =ma, I = V/R ili ? 2 ? ? 8? 2 m /h2 (E + V) ? = 0. Druge su obicno iskazane
rijecima: ,,akcija je jednaka reakciji”, ,,kemijski spoj ima stalne težinske omjere” ili ,,sve
stanice potjecu od stanica”. Nitko nece dovoditi u pitanje to da clanovi znanstvene
zajednice u svom radu rutinski upotrebljavaju izraze poput tih, da to obicno cine ne
osjecajuci potrebu za posebnim opravdavanjem i da ih drugi clanovi njihove grupe rijetko
pozivaju da obrazlože svoje postupke u tim tockama. To ponašanje je važno jer bez zajed-
nicke vezanosti za skup simbolickih generalizacija logika i matematika ne bi se mogle
rutinski primjenjivati u radu zajednice. Primjer taksonomije ukazuje na to da prirodna
znanost može postojati uz malen broj takvih generalizacija a možda bez ijedne. Kasnije cu
ukazati na to kako je do toga moglo doci. Ali ne vidim razloga sumnji u opce prošireni
dojam da snaga jedne znanosti raste s brojem simbolickih generalizacija što ih oni koji se
njom bave imaju na raspolaganju.
Obratite, medutim, pažnju na to kako je malena mjera slaganja što smo ga pripisali
clanovima naše zajednice. Kad kažem da oni dijele vezanost za, recimo, simbolicku
generalizaciju f = ma, mislim time samo da oni nece prigovoriti covjeku koji ispiše cetiri
simbola f, =, m i a po redu u jednom retku, koji po pravilima logike i matematike barata
nastalim izrazom i koji izloži još uvijek simbolicki rezultat. Kod te tocke u raspravi za nas
— premda ne za ucenjake koji se njima služe — ti simboli i izrazi tvoreni njihovim
sastavljanjem jesu neinterpretirani, još bez empirijskog znacenja ili primjene. Zajednicka
vezanost za skup generalizacija opravdava logicko i matematicko baratanje i izaziva
vezanost za rezultat. Ali to ne mora implicirati slaganje o nacinu na koji treba simbole,
pojedinacno ili skupno, stavljati u korelaciju s rezultatima eksperimenta ili opažanja. U toj
mjeri zajednicke simbolicke generalizacije funkcioniraju zasada kao izrazi u cistom
matematickom sistemu.
Analogija izmedu znanstvene teorije i cistog matematickog sistema naširoko je
iskorištavana u filozofiji znanosti XX stoljeca i odgovorna je za neke krajnje zanimljive,
rezultate. Ali to je samo analogija i zato može zavaravati. Smatram da smo bili njezine
žrtve u nekoliko aspekata. Jedan od njih neposredno je relevantan za moj argument.
Kad se izraz kao što je f = ma pojavi u cistom matematickom sistemu, on je ondje, da
tako kažem, jednom i zauvijek. To jest, ako ude u rješenje matematickog problema
postavljena unutar sistema, on uvijek ulazi u obliku f = ma ili u obliku svodivu na taj
supstitutivnošcu identiteta ili nekim drugim sintaktickim pravilom supstitucije. U
znanostima se simbolicke generalizacije obicno ponašaju veoma razlicito. One nisu genera-
lizacije u tolikoj mjeri koliko su to generalizacijske skice, shematske forme ciji detaljni
simbolicki izraz varira od jedne primjene do druge. Za problem slobodnog pada f =
ma postaje mg = md2 s/dt 2 . Za jednostavno njihalo to postaje mgSin? = — md2 s/dt 2 . Za
spojene harmonicke oscilatore to dobiva oblik dviju jednadžbi prva od kojih bi se mogla
napisati m1 d2 s1 /dt 2 + k 1 s1 = k 2 (d + s2 — s1 ). Zanimljiviji mehanicki problemi, na primjer
kretanje žiroskopa, pokazali bi još veci disparitet izmedu f = ma i stvarne simbolicke
generalizacije na koju se primjenjuju logika i matematika; ali mora da je vec jasno što hocu
reci. Premda su neinterpretirani simbolicki izrazi zajednicki posjed c1anova znanstvene
zajednice i premda takvi izrazi daju grupi ulaznu tocku za logiku i matematiku, ta se oruda
ne primjenjuju na zajednicku generalizaciju nego na jednu ili drugu njezinu specijalnu
verziju. U nekom smislu svaka takva klasa zahtijeva nov formalizam514.

514 Ta se teškoca ne da izbjeci tako da se zakoni newtonovske mehanike izraze, recimo, u lagrangeovskom
ili hamiltonovskom obliku. Naprotiv, potonje su formulacije doslovno skice zakona prije nego zakoni, a to
nije s1ucaj s Newtonovom formulacijom mehanike. Zapocinjuci s Hamiltonovim ili Lagrangeovim

514
Slijedi jedan zanimljiv zakljucak po svoj prilici relevantan za status teorijskih
termina. Oni filozofi koji izlažu znanstvene teorije kao neinterpretirane formalne sisteme
cesto primjecuju da empirijska referencija dolazi takvim teorijama odozdo, iduci od
empirijski smislenog bazicnog rjecnika u teorijske termine. Unatoc dobro poznatim
teškocama koje se gomilaju oko pojma bazicnog rjecnika, ne mogu sumnjati u važnost tog
puta u transformaciji nekog neinterpretiranog simbola u znak za odredeni fizicki pojam. Ali
to nije jedini put. Formalizmi u znanostima se dovode u odnos s prirodom i pri vrhu bez
posredujuci dedukcije koja eliminira teorijske termine. Prije nego što može zapoceti s
logickim i matematickim manipulacijama koje završavaju predvidanjima ocitavanja
mjernih instrumenata, ucenjak mora ispisati poseban oblik od f = ma koji je primjenjiv na,
recimo, vibrirajuci žicu ili poseban oblik Schrödingerove jednadžbe koji je primjenjiv na,
recimo, helijev atom u magnetskom polju. Koji god on postupak pri tome upotrijebi, ovaj
ne može biti cisto sintakticki. Empirijski sadržaj mora uci u formalizirane teorije odozgo
kao i odozdo.
Taj se zakljucak, mislim, ne može izbjeci predlaganjem da se Schrödingerova
jednadžba ili f = ma protumace kao kratica za konjunkciju brojnih posebnih simbolickih
oblika koje ti izrazi dobivaju u primjeni na posebne fizicke probleme. Na prvome mjestu
ucenjaci bi još uvijek trebali kriterije koji ce im kazati koja posebna simbolicka verzija
treba da bude primijenjena na koji problem i ti bi kriteriji, isto kao pravila o korelaciji, za
koja se kaže da prenose znacenje iz bazicnog rjecnika u teorijske termine, bili nosilac
empirijskog sadržaja. Pored toga, nikakva konjunkcija posebnih simbolickih oblika ne bi
iscrpila ono što se može s pravom reci da clanovi znanstvene zajednice znaju o tome kako
primjenjivati simbolicke generalizacije. Suoceni s nekim novim problemom, oni se cesto
mogu složiti oko posebne simbolicke formule primjerene njemu cak i ako nijedan od njih
nije nikada ranije vidio taj posebni simbolicki izraz.
Od svakog se prikaza spoznajnog aparata znanstvene zajednice može logicno tražiti
da nam kaže nešto o nacinu na koji clanovi grupe, prije izravno relevantnog empirijskog
svjedocanstva, izabiru specijalni formalizam primjeren odredenom problemu, a osobito
jednom novom problemu. Jasno je da je to jedna od temeljnih funkcija kojima služi
znanstveno znanje. Ono to, dakako, ne cini uvijek ispravno; ima prostora, zapravo i
potrebe, za empirijske provjere specijalnog formalizma predloženog za novi problem.
Deduktivni koraci i usporedba njihovih konacnih produkata s eksperimentom ostaju jedan
od preduvjeta znanosti. Ali specijalni formalizmi redovno se prihvacaju kao plauzibilni ili
odbacuju kao neplauzibilni prije eksperimenta. Povrh toga, sa znacajnom ucestalošcu
sudovi zajednice pokazuju se ispravni. Stoga smišljanje jednog specijalnog formalizma,
nove verzije formalizacije, ne može biti sasvim poput iznalaženja jedne nove teorije.
Izmedu ostalog, ono se prvo može nauciti, dok se iznalaženje teorija ne može. To je ono
cemu su prvenstveno namijenjeni problemi na kraju poglavlja u tekstovima o znanostima.
Što može biti to što studenti uce dok ih rješavaju?
Tom je pitanju posvecen najveci dio ostatka ovog clanka, ali ja cu mu pristupiti
indirektno postavljajuci najprije jedno obicnije pitanje: kako ucenjaci dovode simbolicke
izraze u odnos s prirodom? To su zapravo dva pitanja u jednom, jer može se pitati bilo a
specijalnoj simbolickoj generalizaciji smišljenoj za odredenu eksperimentalnu situaciju bilo
o pojedinacnoj simbolickoj konzekvenci te generalizacije deduciranoj radi usporedbe s
eksperimentom. Za našu svrhu možemo tretirati ta dva pitanja kao jedno. U znanstvenoj
praksi na njih se takoder obicno odgovara zajedno.

jednadžbama, covjek mora svejedno ispisati poseban hamiltonijan ili lagranžijan za onaj poseban problem
koji je pred njim. Obratite, medutim, pažnju na to da je odlucujuca prednost tih formulacija u tome da one
cine daleko lakšim izabiranje odredenog formalizma koji odgovara odredenom problemu. Suprotstavljene
Newtonovoj formulaciji, one tako ilustriraju tipican smjer normalnog znanstvenog razvoja.

515
Otkako je napuštena nada u jezik osjetilnih podataka, uobicajeni je odgovor na to
pitanje bio pomocu pravila korespondencije. Obicno se uzimalo da su ona ili operacionalne
definicije znanstvenih termina ili pak skup naucnih i dovoljnih uvjeta za primjenjivost tih
termina.515 Osobno ne sumnjam da bi ispitivanje znanstvene zajednice iznijelo na vidjelo
brojna takva pravila zajednicka njezinim clanovima. Vjerojatno bi nekoliko drugih moglo
biti legitimno izvedeno iz pažljiva promatranja njihova ponašanja. Ali iz razloga koje sam
naveo drugdje i na koje cu ukratko skrenuti pažnju niže u tekstu doista sumnjam da bi
pravila korespondencije, otkrivena na taj nacin, bila i približno dovoljna brojem i snagom
da objasne stvarne korelacije izmedu formalizma i eksperimenta što ih redovno i bez
problema uspostavljaju clanovi grupe516. Ako filozof želi adekvatan korpus pravila
korespondencije, on ce morati do vecine od njih sam doci517.
Gotovo sigurno, to je posao što ga on može obaviti. Ispitujuci sabrane primjere prošle
prakse zajednice, filozof može s dobrim razlogom ocekivati da ce uspjeti konstruirati skup
pravila korespondencije prikladan da zajedno s poznatim simbolickim generalizacijama
dade objašnjenje za sve njih. Vrlo je vjerojatno da bi on bio sposoban da konstruira
nekoliko alternativnih skupova. Pa ipak, treba da bude izuzetno oprezan u pogledu
opisivanja bilo kojega od njih kao rekonstrukcije pravila kojih se pridržava proucavana
zajednica. Premda bi svaki od njegovih skupova pravila bio ekvivalentan s obzirom na
prošlu praksu zajednice, oni ne moraju biti ekvivalentni kad se primijene na prvi slijedeci
problem s kojim se ta disciplina suoci. U tom smislu oni bi bili rekonstrukcije ponešto
drukcijih teorija od kojih nijedna ne mora biti ona koje se grupa pridržava. Ponašajuci se

515 Otkako je ovaj clanak bio procitan, uvidio sam da izostavljanje dvaju pitanja spomenutih u prethodnom
odlomku uvodi moguc izvor zbrke na ovome mjestu i niže u tekstu. U normalnoj filozofskoj upotrebi pravila
korespondencije povezuju rijeci samo s drugim rijecima a ne s prirodom. Tako teorijski termini stjecu
znacenje preko pravila korespondencije koja ih dovode u vezu s prethodno smislenim bazicnim rjecnikom.
Samo je ovaj potonji u direktnoj vezi s prirodom. Dio mog argumenta usmjeren je prema tom standardnom
gledištu i zato ne bi smio stvarati probleme. Distinkcija izmedu teorijskog i bazicnog rjecnika nece
zadovoljavati u svom sadašnjem obliku, jer se za mnoge teorijske termine može pokazati da su u vezi s
prirodom na isti nacin, bio on koji mu drago, kao bazicni termini. Ali ja sam pored toga zainteresiran da
istražim kako bi mogla funkcionirati ,,direktna veza teorijskog ili bazicnog rjecnika. U tom postupku
napadam cesto implicitnu pretpostavku da svatko tko ma kako se ispravno upotrebljava bazicni termin ima
pristupa, svjesna ili nesvjesna, skupu kriterija koji definiraju taj termin ili daju nužne i dovoljne uvjete koji
upravljaju njegovom primjenom. Za taj modus povezivanja pomo cu kriterija ovdje takoder upotrebljavam
termin ,,pravila korespondencije” i to narušava normalnu upotrebu. Isprika za to proširenje moje je uvjerenje
da izricito oslanjanje na pravila korespondencije i implicitno oslanjanje na kriterije uvode istu proceduru i
krivo usmjeravaju pažnju na isti nacin. Oba cine da upotreba jezika izgleda kao da je stvar konvencije više
nego što ona to jest. Kao rezultat ona prikrivaju mjeru u kojoj covjek koji usvaja bilo svakodnevni bilo
znanstveni jezik istovremeno uci stvari o prirodi koje nisu same utjelovljene u verbalnim generalizacijama.
516 Vidi Strukturu naucnih revolucija, str. 89—98.
517 Neobicno je, mislim, kako su malo pažnje filozofi znanosti posvetili vezi jezik-priroda. Sigurno,
epistemicka snaga pothvata formalista ovisi o mogucnosti da je se ucini neproblematicnom. Smatram da je
jedan od razloga za to zanemarivanje propust da se uoci koliko je bilo izgubljeno s epistemološkog stanovišta
u prijelazu s jezika osjetilnih podataka na bazicni rjecnik. Dok se prvi cinio mogucim, definicije i pravila
korespondencije nisu zahtijevali posebnu pažnju. ,,Zelena mrlja ondje” teško da je trebala daljnje
operacionalne specifikacije; medutim, ,,benzol vrije na 80°C” veoma je razlicita vrsta iskaza. Osim toga, kao
što cu ukazati niže u tekstu, formalisti su cesto poistovjecivali zadatak unapredivanja jasnoce i strukture
formalnih elemenata neke znanstvene teorije s posve razlicitim poslom analiziranja znanstvenog znanja, a
samo ovaj potonji pokrece probleme koji nas trenutno zanimaju. Hamilton je iznio bolju formulaciju
newtonovske mehanike od Newtona i filozof se može ponadati da ce postici daljnja unapredenja daljnjom
formalizacijom. Ali ne smije unaprijed pretpostaviti da ce završiti s istom teorijom s kojom je zapoceo niti da
se formalni elementi jedne ili druge verzije teorije podudaraju sa samom teorijom. Za tipican primjer
pretpostavke da je usavršeni formalizam ipso facto prikaz znanja razvijena od zajednice koja se služi
formalizmom koji treba poboljšati vidi Patrick Suppes, ''The Desirability of Formalization in Science”,
Journal of Philosophy 65, 1968., str. 651—64.

516
kao ucenjak, filozof bi lako mogao unaprijediti teoriju grupe, ali kao filozof on je ne bi
proanalizirao.
Pretpostavimo, na primjer, da filozofa zanima Ohmov zakon I = V/R i da on zna da
clanovi grupe koju proucava mjere voltažu elektrometrom a struju galvanometrom. Tražeci
pravilo korespondencije za otpor, on može odabrati kvocijent voltaže podijeljene strujom, u
kojem slucaju Ohmov zakon postaje tautologija. Ili može umjesto toga izabrati da stavi u
korelaciju vrijednost otpora s rezultatima mjerenja na Wheatstoneskom mostu, u kojem
slucaju Ohmov zakon pruža informaciju o prirodi. Za prošlu praksu te dvije rekonstrukcije
mogu biti ekvivalentne, ali one nece diktirati isto buduce ponašanje. Zamislite napose da
jedan osobito vješt eksperimentator u zajednici primjenjuje voltažu višu od bilo koje ranije
ostvarene i da otkrije da se kod visoke voltaže postupno mijenja omjer voltaže i struje.
Prema drugoj rekonstrukciji, onoj s Wheatstoneskim mostom, on je otkrio da pri visokoj
voltaži dolazi do odstupanja od Ohmova zakona. Pa prvoj rekonstrukciji, medutim, Ohmov
je zakon tautologija i odstupanja od njega su nezamisliva. Ono što je eksperimentator
otkrio nije odstupanje od zakona nego prije to da se otpor mijenja s voltažom. Te dvije
rekonstrukcije vode do razlicitih lokalizacija teškoce i do razlicitih obrazaca istraživanja
koje ce slijediti518.
Ništa u prethodnom raspravljanju ne dokazuje da ne postoji skup pravila
korespondencije prikladan da objasni ponašanje proucavane zajednice. Negativan stav te
vrste teško da se može dokazati. Ali rasprava nas može dovesti do toga da uzmemo nešto
ozbiljnije neke aspekte znanstvene izobrazbe i ponašanja koje su filozofi cesto uspijevali
ignorirati. Vrlo se malo pravila korespondencije može naci u tekstovima ili predavanjima o
znanosti. Kako su ih clanovi znanstvene zajednice mogli steci dovoljan broj? Vrijedno je
takoder uociti da ucenjaci, kad filozof od njih zatraži da iznesu takva pravila, redovito
poricu njihovu relevantnost i pri tom ponekad postaju neobicno nerazgovijetni. Kad uopce
suraduju, pravila što ih iznose mogu varirati od jednog clana zajednice do drugog i sva
mogu biti manjkava. Covjek se pocinje pitati da li se u praksi zajednice upotrebljava više
od nekoliko takvih pravila, ne postoji li neki alternativni nacin na koji ucenjaci svoje
simbolicke izraze stavljaju u korelaciju s prirodom.
Kljuc pruža fenomen dobro poznat i studentima i povjesnicarima znanosti. Buduci da
sam bio oboje, govorit cu iz iskustva. Studenti fizike redovno izvješcuju da su procitali
poglavlje svog teksta, savršeno ga razumjeli, ali da su unatoc tome imali teškoce pri
rješavanju problema na kraju poglavlja. Gotovo bez izuzetka njihove su teškoce u
postavljanju primjerenih jednadžbi, u povezivanju rijeci i primjera navedenih u tekstu s
odredenim problemima cije se rješenje traži. Takoder, teškoce redovno nestaju na isti
nacin. Student otkriva nacin da svoj problem vidi kao slican problemu s kojim se vec

518 Manje artificijelan primjer tražio bi istovremeno baratanje s nekoliko simbolickih generalizacija i tako bi
zahtijevao više prostora nego što ga ovdje imam na raspolaganju. Ali nije teško naci povijesne primjere koji
pokazuju razlicite efekte generalizacija koje su bile smatrane zakonima i definicijama (vidi raspravu o
Daltonu i o sporu izmedu Prousta i Bertholleta u Strukturi naucnih revolucija , str. 254—260), a niti navedeni
primjer nije bez povijesne osnove. Ohm je doista mjerio otpor dijeleci voltažu strujom. Tako je njegov zakon
pružao dio definicije otpora. Jedan od razloga zašto se pokazalo tako upadljivo teškim njegovo prihvacanje
(zanemarivanje Ohma jedan je od najglasovitijih primjera otpora inovaciji što ga pruža povijest znanosti) jest
to što je on bio nespojiv s pojmom otpora koji je prethodio Ohmovu radu. Upravo zato što je zahtijevalo
redefiniciju pojmova o elektricitetu, usvajanje Ohmova zakona proizvelo je revoluciju u teoriji o elektricitetu.
(Za dio te pripovijesti vidi T. M. Brown, ,,The Electric Current in Early Nineteenth—Century Electricity”,
Historical Studies in the Physical Sciences 1, 1969, str. 61—103, i M. L. Schagrin, ''Resistance to Ohm’s
Law”, American Journal of Physics 31, l9~3, str. 536—47). Cini mi se da se sasvim opcenito znanstvene
revolucije mogu razlikovati od normalnih znanstvenih napredaka po tome što one prve, nasuprot drugima,
zahtijevaju modifikaciju generalizacija koje su prije bile smatrane kvazi-analitickima. Da li je Einstein otkrio
relativnost istovremenosti ili je uništio prethodnu tautološku implikaciju tog termina?

517
susreo. Kad se jednom uocila ta slicnost ili analogija, preostaju još samo tehnicke
poteškoce.
Isti se obrazac jasno pokazuje u povijesti znanosti. Znanstvenici modeliraju jedno
rješenje problema prema drugome cesto uz samo minimalno pribjegavanje simbolickim
generalizacijama. Galileo je otkrio da lopta koja se kotrlja niz kosinu dobiva upravo
dovoljno brzine da je vrati do iste vertikalne visine na drugoj kosini ma kojeg nagiba i
naucio je da vidi tu eksperimentalnu situaciju kao slicnu onoj njihala s tockom, mase kao
utegom. Onda je Huygens riješio problem centra oscilacije fizickog njihala zamišljajuci da
je izduljeno tijelo ovog potonjeg sastavljeno od galilejevskih tockastih njihala veze izmedu
kojih mogu biti trenutno prekinute u svakoj tocki njihanja. Pošto bi veze bile prekinute,
individualna tockasta njihala slobodno bi se njihala, ali njihovo težište, poput onoga kod
Galilejeva njihala, dizalo bi se samo do visine s koje je težište izduljenog njihala pocelo
padati. Konacno je Daniel Bernoulli, još uvijek bez ikakve pomoci od Newtonovih zakona,
otkrio kako da ucini da struja vode iz otvora sk1adišnog rezervoara nalikuje Huygensovu
njihalu. Odredite spuštanje težište vode u rezervoaru i mlaz u toku jednog infinitezimalnog
vremenskog intervala. Zatim zamislite da se svaka cestica vode potom zasebno krece
nagore do maksimalne visine koju može postici brzinom što ju je posjedovala na kraju
intervala spuštanja. Uspinjanje težišta razlicitih cestica mora tada biti jednako spuštanju
težišta vode u rezervoaru i mlazu. Kada se problem promatrao s toga gledišta, odmah je
proizašla dugo tražena brzina izljeva519.
Buduci da mi nedostaje vremena da uvecan broj primjera, iznosim mišljenje da
stecena sposobnost uocavanja slicnosti izmedu na izgled disparatnih problema igra u
znanostima znacajan dio uloge koja se obicno pripisuje pravilima korespondencije. Kad se
jednom uoci da je novi problem analogan ranije riješenu problemu, proizlaze i primjereni
formalizam i nov nacin dovodenja u vezu njegovih simbolickih konzekvenci s prirodom.
Pošto je uocio te slicnosti, covjek naprosto upotrebljava veze koje su se ranije pokazale
efikasnima. Ta je sposobnost prepoznavanja grupno ovjerenih slicnosti, mislim, glavna
stvar koju studenti stjecu rješavajuci probleme bilo s olovkom i papirom bilo u dobro
opremljenu laboratoriju. U toku njihove izobrazbe ogroman broj takvih vježbi postavlja se
pred njih i studenti koji specijaliziraju istu struku redovno rade gotovo iste vježbe, na
primjer kosina, cunjasto njihalo, Keplerove elipse itd. Ti su konkretni problemi skupa sa
svojim rješenjima ono na što sam ranije mislio kad sam govorio o uzrocima, standardnim
primjerima zajednice. Oni sacinjavaju trecu glavnu vrstu spoznajne komponente
disciplinarne matrice i ilustriraju drugu glavnu funkciju termina ,,paradigma” u Strukturi
naucnih revolucija520. Usvajanje jednog arsenala uzoraka upravo koliko i ucenje
simbolickih generalizacija integralan je dio procesa kojim student stjece pristup spoznajnim
dostignucima svoje disciplinarne grupe521. Bez uzoraka on ne bi nikada naucio mnogo od

519 Na primjer, vidi René Dugas, A History of Mechanics, prev. J.R. Maddox, Neuchâtel, Editions du Griffon
and New York, Central Book Co., 1955, str. 135—36, 186—93, i Daniel Bernoulli, Hydrodynamica, sive de
viribus et motibus fluidorum, commentarii opus academicum Strasbourg J. R. Dulseckeri, 1738, odjeljak 3.
Za razmjer u kojem je mehanika napredovala u toku prve polovice osamnaestog stoljeca modelirajuci jedno
rješenje problema prema drugome vidi Clifford Truesdell, ,,Reactions of Late Baroque Mechanics to Success,
Conjecture, Error, and Failure in Newton’s Pnincipia”, Texas Quarterly 10, 1967, str. 238—58.
520 Naravno, znacenje ,,paradigme” kao standardnog primjera bilo je ono što me izvorno dovelo do toga da
odaberem taj termin. Nažalost, vecina cita1aca Strukture naucnih revolucija nije shvatila ono što je za mene
bila njegova centralna funkcija i oni upotrebljavaju ,,paradigmu” u znacenju blisku onome za koje ja sada
predlažem ,,dis ciplinarnu matricu”. Ne vidim da ima mnogo izgleda da vratim ''paradigmu” njezinoj izvornoj
upotrebi, jedinoj koja je filološki uopce primjerena.
521 Obratite pažnju na to da su uzorci (a takoder i modeli) daleko djelotvornije determinante podstrukture
zajednice od simbolickih generalizacija. Mnoge znanstvene zajednice dijele, na primjer, Schrödingerovu
jednadžbu i njihovi se clanovi shodno tome susrecu s tom formulom rano u svom znanstvenom obrazovanju.
Ali kako se nastavlja izobrazba prema, recimo, fizici cvrstog stanja s jedne strane i teoriji polja s druge,

518
onoga što grupa zna o takvim fundamentalnim pojmovima poput sile i polja, elementa i
spoja ili jezgre i stanice.
Pokušat cu malo kasnije pomocu jednostavna primjera razložiti pojam naucene veze
po slicnosti, stecene percepciji analogije. Ali najprije zaoštrimo problem na koji ce to
raz1aganje ciljati. Notorna je istina da je sve s1icno svemu drugome a takoder razlicito od
svega drugoga. Obicno kažemo, to zavisi o kriterijima. Covjeku koji govori a slicnosti ili o
analogiji stoga odmah postavljamo pitanje: slicno s obzirom na što? U ovom s1ucaju,
medutim, to je upravo ono pitanje koje se ne smije postavljati, jer bi nam odgovor odmah
donio pravila korespondencije. Ucenje uzoraka ne bi studente ucilo nicemu što takva
pravila, u obliku kriterija slicnosti, ne bi mogla jednako dobro postici. Rješavanje problema
tada bi bilo puka vježba u primjenjivanju pravila i ne bi bilo potrebno govoriti o slicnosti.
Medutim, kako sam vec dokazivao, rješavanje problema nije nalik na to. U mnogo
vecoj mjeri ono nalikuje djecjoj zagonetki u kojoj se traži da se nadu životinjski likovi ili
lica skriveni u crtežu grmlja ili oblaka. Dijete traži oblike koji su nalik na one u životinja ili
lica koje ono poznaje. Kad se jednom pronadu, oni se ne povlace ponovno u pozadinu jer
se djetetov nacin gledanja slike promijenio. Na isti nacin student znanosti, suocen s
problemom, nastoji da ga vidi kao jedan ili više egzemplarnih problema s kojima se ranije
susreo. Gdje postoje pravila da ga vode, on se, naravno, njima služi. Ali njegov je temeljni
kriterij percipiranje slicnosti koje i logicki i psihološki prethodi ma kojemu od brojnih
kriterija kojima bi se mogla izvršiti ista identifikacija slicnosti. Pošto je slicnost bila
uocena, može se pitati za kriterije i tada se to cesto isplati uciniti. Ali nije nužno. Mentalni
ili vizualni skup dobiven pri ucenju kako da se dva problema vide kao slicni može se
izravno primijeniti. Sada želim dokazati da pod odgovarajucim okolnostima postoji nacin
za obradu podataka u skupove po slicnosti koji ne ovisi o prethodnom odgovoru na pitanje:
,,Slicno s obzirom na što?”
Moj argument zapocinje kratkom digresijom o terminu ,,podaci”. Lingvisticki, on
potjece od ,,datosti”. Filozofski, iz razloga duboko ukorijenjenih u povijest epistemologije,
on izdvaja minimalne cvrste elemente što ih pribavljaju naša osjetila. Premda mi više
nemamo nade u stvaranje jednog jezika osjetilnih podataka, izrazi kao ,,zeleno ondje”,
,,trokut ovdje” ili ,,vruce tamo dolje” i dalje oznacavaju naše paradigme za podatak,
iskustvenu datost. U više nego jednom pogledu oni treba da igraju tu ulogu. Mi nemamo
pristupa iskustvenim elementima minimalnijima od tih. Kad god svjesno obradujemo
podatke bilo da identificiramo neki predmet, otkrijemo zakon ili smislimo teoriju, mi nužno
baratamo osjetima te vrste ili njihovim spojevima. Pa ipak, s druge tocke gledišta, osjeti i
njihovi elementi nisu datost. Gledano više teorijski nego iskustveno, taj naziv prije pripada
podražajima. Premda imamo pristup do njih samo neizravno, putem znanstvene teorije,
podražaji a ne osjeti jesu ono što djeluje na nas kao organizme. Golema kolicina živcane
obrade odigrava se izmedu našeg primitka podražaja i osjetilnog odgovora koji je naš
podatak.
Ništa od toga ne bi bilo vrijedno spomena da je Descartes bio u pravu kad je
postulirao korespondenciju izmedu podražaja i osjeta. Ali znamo da ništa takvo ne postoji.
Percepeija neke dane boje može biti izazvana beskrajnim brojem razlicito kombiniranih
valnih dužina. Obrnuto, neki dani podražaj može izazvati razne osjete, sliku patke kod
jednoga a sliku zeca kod drugoga. A niti su takve reakcije potpuno urodene. Covjek može
nauciti razlikovati boje ili slike koje nije mogao razlikovati prije ucenja. U nekoj mjeri, ali
se još ne zna koliko, proizvodnja podataka iz podražaja naucen je postupak. Poslije procesa
ucenja isti podražaj izaziva razlicit podatak. Zakljucujem da podaci, premda su minimalni

uzorci što ih oni susrecu razilaze se. Prema tome, može se reci da oni jednoznacno dijele samo
neinterpretiranu Schrödingerovu jednadžbu a ne interpretiranu.

519
elementi našeg individualnog iskustva, moraju biti zajednicke reakcije na dani podražaj
samo unutar clanstva relativno homogene, obrazovne, znanstvene ili lingvisticke
zajednice522.
Vratimo se sad mojem glavnom argumentu, ali ne znanstvenim primjerima. Oni se
neizbježno pokazuju previše složeni. Umjesto toga, tražim da zamislite maleno dijete u
šetnji zoološkim vrtom sa svojim ocem. Dijete je prethodno naucio razlikovati ptice i
prepoznavati crvendaca. U toku popodneva o kojem je rijec ono ce po prvi put nauciti da
prepozna labudove, guske i patke. Svatko tko je poducavao dijete pod tim okolnostima zna
da je primarno pedagoško orude pokazivanje. Izrazi kao ,,Svi su labudovi bijeli” mogu
igrati neku ulogu, ali ne moraju. Ja cu ih za trenutak izostaviti iz razmatranja, jer mi je cilj
da izdvojim drukciji nacin ucenja u njegovoj najcešcoj formi. Tada se Johnnyjevo
obrazovanje odvija ovako. Otac upire prstom u pticu i kaže: ,,Gle, Johnny, eno labuda”. Iza
kratka vremena Johnny sam upire prstom u pticu i kaže: ,,Tata, još jedan labud”. On,
medutim, još nije naucio što su labudovi i treba ga ispraviti: ,,Ne, Johnny, to je guska”.
Johnnyjeva slijedeca identifikacija labuda pokazuje se ispravnom, ali njegova je slijedeca
,,guska” zapravo patka i on opet biva ispravljen. Poslije još nekoliko takvih susreta, od
kojih je svaki pracen odgovarajucim ispravljanjem ili potkrepljenjem, Johnnyjeva je
sposobnost identificiranja vodenih ptica isto tako velika kao i u njegova oca. Poucavanje je
brzo dovršeno.
Sad pitam što se zbilo s Johnnyjem i zalažem se za plauzibilnost slijedeceg odgovora.
U toku tog popodneva dio živcanog mehanizma kojim on obraduje vizualne podražaje
reprogramiran je i promijenili su se podaci što ih Johnny prima od podražaja koji bi ranije
svi prizvali ,,pticu”. Kad je on zapoceo svoju šetnju, živcani je program naglašavao razlike
izmedu individualnih labudova isto toliko koliko i one izmedu labudova i gusaka. Pri kraju
šetnje obilježja poput duljine i savijenosti labudjeg vrata bile su naglašene a druge su bile
potisnute tako da podaci o labudu postanu slicni jedan drugome razliciti od podataka o
guski i o patki onako kako se ranije nisu razlikovali. Ptice koje su ranije sve izg1edale
slicno (a takoder i razlicito) sad su grupirane u zasebne skupine u perceptivnom prostoru.
Proces te vrste može se lako simulirati na kompjutoru; ja sâm u ranim sam fazama
jednog takvog eksperimenta. U stroj se pohrani podražaj u obliku niza od n uredenih
znamenki. Ondje se on transformira u podatak primjenom prethodno odabrane
transformacije svake od n znamenki pri cemu se raz1icita transformacija primjenjuje na
svaki položaj u nizu. Svaki tako dobiveni podatak predstavlja niz od n brojeva, položaj u
onome što cu nazvati n-dimenzionalnim kvalitativnim prostorom. U tom prostoru
razdaljina izmedu dva podatka, mjerena eukildskom ili odgovarajucom neeuklidskom
metrikom, predstavlja njihovu s1icnost. Koji se podražaji transformiraju u slicne ili bliske
podatke zavisi, dakako, a izboru transformacijskih funkcija. Razliciti skupovi funkcija
proizvode razlicite skupine podataka, razlicite obrasce slicnosti i razlicitosti u
perceptivnom prostoru. Ali transformacijske funkcije nije morao naciniti covjek. Ako
mašina bude podvrgnuta podražajima koji se mogu grupirati u skupine i ako dobije
informaciju koje podražaje treba staviti u iste skupine a koje u razlicite, ona može sama
smisliti primjeren skup transformacijskih funkcija. Obratite pažnju na to da su oba uvjeta
bitna. Ne mogu svi podražaji biti transformirani tako da tvore skupine podataka. Cak i kad
mogu, mašini kao i djetetu najprije treba reci koji pripadaju zajedno a koji ne. Johnny nije
sam otkrio da postoje labudovi, guske i patke. Zapravo, on je to bio naucen.

522 U Strukturi naucnih revolucija, osobito u glavi 10, opetovano insistiram na tome da clanovi razlicitih
znanstvenih zajednica žive u razlicitim svjetovima i da znanstvene revolucije mijenjaju svijet u kojem
ucenjak radi. Želio bih sada reci da isti podražaji clanovima razlicitih zajednica pružaju razlicite podatke.
Obratite, medutim, pažnju na to da ta promjena ne cini neprimjerenim izraze kao što je ,,drugi svijet”. Dani
svijet, bio on svakodnevni ili znanstveni, nije svijet podražaja.

520
Ako sad predstavimo Johnnyjev perceptivni prostor dvodimenzionalnim dijagramom,
proces koji je on prošao prilicno je nalik na prijelaz od slike 1 ka slici 219 . Na prvoj su
patke, guske i labudovi ispremještani. Na drugoj, oni su se grupirali u zasebne skupove sa
znatnim razdaljinama izmedu sebe523. Buduci da mu je, u stvari, njegov otac rekao da su
patke, guske i labudovi clanovi zasebnih prirodnih porodica, Johnny je potpuno u pravu da
ocekuje da ce se sve buduce patke, guske i labudovi svrstati u jednu od tih porodica, ili na
njezin rub, i da se on nece susresti ni s jednim podatkom koji pada u prostor na pola puta
izmedu njih. To ocekivanje može biti iznevjereno, možda za vrijeme posjeta Australiji. Ali
ono ce mu dobro služiti dok ostane clan zajednice koja je na temelju iskustva otkrila
korisnost i održivost tih posebnih perceptivnih razlikovanja i koja je prenijela sposobnost
pravljenja takvih razlikovanja od jedne generacije na drugu.
Time što je programiran da prepoznaje ono što njegova buduca zajednica vec zna
Johnny je stekao važnu informaciju. Naucio je da guske; patke i labudovi tvore zasebne
prirodne porodice i da priroda ne daje primjera za labudo-gusku ili gusko-patku. Neke
kvalitativne konstelacije idu zajedno, druge se uopce ne mogu naci. Ako kvalitete u
njegovim skupinama ukljucuju agresivnost, njegovo popodne u parku moglo je imati pored
svakodnevnih zooloških funkcija i takve koje se ticu ponašanja. Guske, za razliku od
labudova i pataka, psicu i grizu. Tako je ono što je Johnny naucio vrijedno znati. Ali zna li
on što znace termini ,,guska”, ,,patka” i ,,labud”? U svakom korisnom smislu da, jer on
može te etikete primjenjivati jednoznacno i bez napora, izvlaceci zakljucke o ponašanju iz
njihove primjene bilo direktno bilo putem opcih iskaza. U drugu ruku, on je sve to naucio a
da nije stekao — ili bar morao steci — cak niti jedan kriterij za identificiranje labudova,
gusaka ili pataka. On može pokazati na labuda i reci vam da u blizini mora biti voda, ali
sasvim je moguce da ne bude u stanju da vam kaže što je labud.
Ukratko, Johnny je naucio da simbolicke etikete primjenjuje na prirodu bez icega
nalik na definicije ili pravila korespondencije. U njihovu odsustvu on upotrebljava naucenu
ali unatoc tome primitivnu percepciju slicnosti i razlicitosti. Dok je stjecao tu percepciju,
on je naucio nešto o prirodi. To znanje se kasnije može ugraditi ne u generalizacije ili
pravila, nego u sam odnos slicnosti. Da naglasim, ja uopce ne pretpostavljam da je
Johnnyjeva tehnika jedina kojom se znanje stjece i pohranjuje. A ne mislim niti da je
vjerojatno da se jako mnogo ljudskog znanja stjece i pohranjuje uz tako malo pribjegavanja
verbalnim generalizacijama. Ali ja se zalažem za priznavanje integriteta spoznajnog
procesa kakav je onaj upravo ocrtani. U kombinaciji s poznatijim procesima poput sim-
bolicke generalizacije i modeliranja on je, mislim, bitan za adekvatnu rekonstrukciju
znanstvenog znanja.
Treba li da sada kažem da su labudovi, guske i patke s kojima se Johnny susreo za
vrijeme svoje šetnje s ocem bili ono što sam ja nazivao uzorcima? Predstavljeni Johnnyju s
pricvršcenim etiketama, oni su bili rješenje problema što su ga clanovi njegove buduce
zajednice vec riješili. Njihovo je usvajanje dio postupka socijalizacije kojim Johnny postaje
dio te zajednice i u toku kojega uci o svijetu koji zajednica nastava. Dakako, Johnny nije
ucenjak a ni ono što je on naucio još nije znanost. Ali on lako može postati ucenjak i
tehnika koju je upotrijebio u svojoj šetnji još ce biti održiva. Da je on zaista upotrebljava
bit ce ocevidno ako postane taksonoimist. Herbariji, bez kojih nijedan botanicar ne može
raditi, skladišta su za strucne uzorke i njihova se povijest podudara s poviješcu discipline
koju podupiru. Ali ista je tehnika, ako i u manje cistu obliku, bitna i za apstraktnije
znanosti. Vec sam dokazivao tezu da je usvajanje rješenja takvih problema kao što su ko-

523 Niže u tekstu pokazat ce se da sve što je posebno u toj metodi obrade podražaja zavisi o mogucnosti
grupiranja podataka u skupine s praznim prostorom izmedu njih. U odsutnosti prazna prostora nema
alternative strategiji obrade koja se, zamišljena za svijet svih mogucih podataka, oslanja na definicije i
pravila.

521
sina i cunjasto njihalo dio ucenja o tome što je newtonovska fizika. Tek pošto je usvojio
odreden broj takvih problema, student ili strucnjak može preci na to da sam identificira dru-
ge newtonovske probleme. To je usvajanje problema, povrh toga, dio onoga što ga
osposobljava da izdvoji sile, mase i ogranicenja unutar novog problema i da napiše
formalizam podesan za njegovo rješavanje. Unatoc svojoj pretjeranoj jednostavnosti,
Johnnyjev slucaj treba da sugerira zašto ja i dalje ustrajavam na tvrdnji da zajednicki
primjeri imaju bitne spoznajne funkcije koje prethode specifikaciji kriterija s obzirom na
koju su oni egzemplarni.
Zakljucujem svoje dokazivanje vracanjem na odlucujuce pitanje raspravljano ranije u
vezi sa simbolickim generalizacijama. Ako pretpostavimo da ucenjaci doista usvajaju i
pohranjuju znanje u zajednickim primjerima, treba li da se filozof bavi tim postupkom? Ne
bi li on mogao, umjesto toga, proucavati primjere i izvoditi pravila korespondencije koja bi
zajedno s formalnim elementima teorije ucinila te primjere suvišnima? Na to pitanje ja sam
vec sugerirao slijedeci odgovor. Filozof je slobodan da primjere zamijeni pravilima i bar u
principu može ocekivati da ce u tome uspjeti. U tom postupku, medutim, on ce promijeniti
prirodu znanja što ga zajednica posjeduje a iz kojeg su bili izvuceni njegovi primjeri. Ono
što ce on, u stvari, raditi bit ce zamjena jednog sredstva obrade podataka drugim. Osim ako
ne bude izvanredno pažljiv, on ce time oslabiti spoznaju zajednice. Cak i ako bude
postupno brižljivo, on ce promijeniti prirodu buducih reakcija zajednice na neke
elementarne podražaje.
Johnnyjevo obrazovanje, premda nije znanstveno obrazovanje, pribavlja novu vrstu
svjedocanstva za te tvrdnje. Identificirati labudove, guske i patke pravilima
korespondencije radije nego opaženom slicnošcu, znaci povuci zatvorene krivulje koje se
ne sijeku oko svake od skupina na slici 2. Ono što proizlazi jednostavan je Vennov
dijagram koji prikazuje tri klase koje se ne preklapaju. Svi labudovi leže u jednoj, sve
guske u drugoj i tako dalje. Gdje, medutim, treba povuci te krivulje? Postoje beskonacne
mogucnosti. Jedna je od njih ilustrirana na slici 3, gdje su granice povucene sasvim blizu
pticjim likovima u trima skupinama. Kad su jednom dane te granice, Johnny sad može reci
što su kriteriji za clanstvo u klasi labudova, gusaka ili pataka. U drugu ruku, njega bi mogla
dovesti u nedoumicu prva sljedeca vodena ptica koju vidi. Ocrtani oblik na dijagramu
ocigledno je labud po kriteriju percipirane razdaljine, ali to nije niti labud, niti guska, niti
patka po novouvedenim pravilima korespondencije za clanstvo u klasi.
Stoga granice ne bi trebalo povuci preblizu rubovima skupine uzoraka. Podimo zato u
drugu krajnost, slika 4, i povucimo granice koje iscrpljuju vecinu relevantnih dijelova
Johnnyjeva perceptivnog prostora. Pri tom izboru nijedna ptica koja se pojavljuje blizu
jedne od postojecih skupina nece predstavljati problem, ali izbjegavajuci tu teškocu stvorili
smo drugu. Johnny je znao da ne postoje labudo-guske. Nova rekonstrukcija njegova
znanja lišava ga te informacije. Umjesto nje, ona ga opskrbljuje necim za što je krajnje
nevjerojatno da bi mu moglo trebati, imenom koje se primjenjuje na pticji podatak duboko
u nezaposjednutu prostoru izmedu labudova i gusaka. Da nadomjestimo ono što je bilo
izgubljeno možemo zamisliti da dodamo Johnnyjevu spoznajnom aparatu funkciju gustoce
koja opisuje vjerojatnost njegova susretanja s labudom u raznim položajima unutar granice
labudova skupa sa slicnim funkcijama za guske i patke. Ali izvorni kriterij slicnosti je te
vec pribavio. U biti, mi bismo se same vratili mehanizmu obrade podataka koji smo kanili
nadomjestiti.
Jasno je da niti jedna od ekstremnih tehnika povlacenja granica klasa ne zadovoljava.
Kompromis naznacen na slici 5 ocevidno je poboljšanje. Svaka ptica koja se pojavljuje
blizu jedne od postojecih skupina njoj i pripada. Svaka ptica koja se pojavljuje na pola puta
izmedu skupina nema imena, ali nije vjerojatno da bi ikada postojao takav podatak. S
granicama klase poput tih Johnny bi trebao biti kadar da za neko vrijeme uspješno operira.

522
Ipak, on nije ništa dobio zamjenom granica klase za njegov izvorni kriterij slicnosti a
ponešto se i izgubilo. Treba li zadržati stratešku pogodnost tih granica, moglo bi biti
potrebno mijenjati njihovu lokaciju kad god Johnny susretne novog labuda.
Slika 6 pokazuje što imam na umu. Johnny je susreo još jednog labuda. On leži, kao što i
treba, u cijelosti unutar stare granice klase. Nije bilo problema identifikacije. Ali moglo bi
ga biti slijedeci put ako se nove granice, ovdje naznacene isprekidanom crtom, ne povuku
tako da vode racuna o izmijenjenom obliku skupine labudova. Bez vanjskog prilagodavanja
granice labudova prva slijedeca ptica na koju se naide, premda nedvojbeno labud po
kriteriju slicnosti, može pasti na staru granicu, ili cak izvan nje. Bez istovremena
povlacenja unutar granice pataka prazni prostor, za koji su Johnnyja njegovi iskusniji stariji
uvjeravali da može biti ocuvan, postao bi prekomjerno uzak. Ako je tako — ako, naime,
svako novo iskustvo može zahtijevati prilagodavanje granica klase — covjek lako može
pitati da li je od Johnnyja bilo mudro što je dopustio filozofima da za njega povuku ma koje
takve granice. Primitivni kriterij slicnosti što ga je prethodno bio stekao izašao bi nakraj sa
svim tim slucajevima bez problema i bez neprekidna prilagodavanja. Postoji, siguran sam,
nešto kao promjena znacenja ili promjena u dosegu primjene termina. Ali samo misao
da znacenje ili primjenjivost ovisi o unaprijed odredenim granicama mogla bi kod nas
pobuditi želju da ovdje upotrebljavamo bilo koju takvu frazeologiju524.
Da sada naglasim, ja ne sugeriram da nikada ne postoje valjani razlozi za povlacenje
granica ili za usvajanje pravila korespondencije. Da je Johnnyju bio predstavljen niz ptica
koji ispunjava prazan prostor izmedu labudova i gusaka, on bi bio prisiljen da razriješi
nastalu nepriliku crtom koja po definiciji razdvaja labudo-gušcji kontinuum. Ili, kada bi
postojali nezavisni razlozi za pretpostavku da je boja cvrst kriterij za identifikaciju vodenih
ptica, Johnny bi se mudro mogao opredijeliti za generalizaciju: ,,Svi su labudovi bijeli”525.
Ta bi strategija mogla uštedjeti dragocjeno vrijeme za obradu podataka. U svakom slucaju,
generalizacija bi pribavila polaznu tocku za logicku manipulaciju. Postoje odgovarajuce
prilike za vracanje na dobro poznatu strategiju koja se oslanja na granice i pravila. Ali to
nije jedina dostupna strategija bilo za obradu podražaja bilo za obradu podataka. Postoji
alternativa, ona koja se temelji na onome što sam nazivao naucenom percepcijom slicnosti.
Opažanje — bilo ucenja jezika, znanstvena obrazovanja ili znanstvene prakse — navodi na
zakljucak da je ona, u stvari, u širokoj upotrebi. Njezinim ignoriranjem u epistemološkoj
raspravi mogli bismo pociniti teško nasilje nad svojim razumijevanjem prirode znanja.
Vratimo se najzad terminu ,,paradigma”. On je ušao u Strukturu naucnih revolucija
zato što ja, autor i povjesnicar knjige, kad sam razmatrao clanstvo u znanstvenoj zajednici,
nisam mogao pronaci dovoljno zajednickih pravila da bih objasnio neproblematsko vodenje
istraživanja u grupi. Zajednicki primjeri uspješne prakse mogli bi, zakljucio sam potom,
pružiti ono što grupi nedostaje u pravilima. Ti su primjeri bili njezine paradigme i kao
takve bitni su za njezino kontinuirano istraživanje. Na nesrecu, doprijevši tako daleko,
dopustio sam da se primjene termina prošire obuhvacajuci sva zajednicka opredjeljenja
grupe, cije sve komponente sada želim nazvati disciplinarnom matricom. Neizbježno,

524 Iz istog razloga treba se ovdje suzdržati od izraza poput ,,neodredenost znacenja’' ili ,,otvorena tekstura
pojmova”. Oboje implicira jednu nesavršenost, nedostajanja necega što bi se kasnije moglo pribaviti. To je
znacenje nesavršenosti, medutim, stvorila jedino norma koja traži da posjedujemo nužne i dovoljne uvjete za
primjenjivost neke rijeci ili izraza u svijetu svih mogucih podataka. U svijetu u kojem se neki podaci nikada
ne pojavljuju takav je kriterij suvišan.
525 Obratite pažnju na to da bi Johnnyjevo opredjeljivanje za generalizaciju «Svi su labudovi bijeli» moglo
biti opredjeljivanje ili za zakon o labudovima, ili za (djelomicnu) definiciju labudova. To jest, on može
prihvatiti generalizaciju ili kao analiticku ili kao sinteticku. Kao što je bilo nataknuto gore u bilješci 14. ta se
razlika može pokazati bitnom osobito ako se Johnny slijedeci put susretne crnu vodenu pticu koja u ostalim
aspektima posve nalikuje na labuda. Zakoni izvuceni izravno iz opažanja dadu se malo-pomalo popravljati,
što s definicijama opcenito nije moguce.

523
rezultat je bila zbrka i ona je zamaglila prvotne razloge za uvodenje specijalnog termina.
Ali ti razlozi još stoje. Zajednicki primjeri mogu služiti spoznajnim funkcijama koje se
obicno pripisuju zajednickim pravilima. Kad oni to cine, znanje se razvija razlicito od
nacina kao kad njime upravljaju pravila. Ovaj je clanak bio u prvome redu nastojanje da se
izdvoje, razjasne i stave na svoje mjesto te bitne toce. Ako se one mogu uociti, bit cemo u
stanju da se oslobodimo termina ,,paradigma”, iako ne i pojma koji je doveo do njegova
uvodenja.

524
19.7. Paul Feyerabend - KAKO ZAŠTITI DRUŠTVO OD NAUKE526

Prijatelji i neprijatelji, dame i gospodo, vi koji se bavite jednim cudnim zanatom: prije
nego što zapocnem svoje predavanje, dozvolite mi da vam objasnim kako je do njega
doš1o.
Prije nekih godinu dana bio sam u škripcu sa novcem. Zato sam prihvatio poziv da dam
prilog za jednu knjigu koja se bavila odnosom nauke i religije. Da bih podstakao prodaju
knjige, mislio sam da svoj prilog treba da napravim provokativnim, a najprovokativniji stav
koji se može izreci o odnosu nauke i religije jeste da je nauka, u stvari, religija. Pošto sam
ovaj stav ucinio jezgrom svoga clanka, otkrio sam da je moguce pronaci mnoštvo razloga, i
to mnoštvo odlicnih razloga, koji ce ga podržati. Nabrojao sam ove razloge, završio svoj
c1anak i primio novac. To je bila prva etapa.
Odmah zatim bio sam pozvan na savjetovanje posveceno zaštiti kulture. Prihvatio
sam poziv, jer su mi placali let za Evropu. A moram da priznam da sam pored toga bio i
pri1icno radoznao. Kada sam stigao u Nicu nisam imao pojma a tome što cu da kažem.
Nakon što je savjetovanje pošla svojim tokom, uvidio sam da svi prisutni veoma visoko
cijene nauku i da su vrlo ozbiljni. Zato sam odlucio da objasnim na koji nacin bi se kultura
mogla zaštititi od nauke. Svi oni razlozi koje sam nabrojao u svom c1anku mogli su biti
primijenjeni i ovdje, tako da nisam imao potrebe da izmišljam ništa novo. Završio sam
svoje izlaganje, bio nagraden povikom oko mojih ,,opasnih i nepromiš1jenih ideja”,
naplatio avionsku kartu i otišao za Bec. To je bila druga etapa.
Sada treba da se obratim vama. Imam utisak da se vi, u izvjesnom smislu, veoma
razlikujete od mojih s1ušalaca u Nici. Prvo, izgledate mnogo mladi. Moj auditorijum u Nici
bio je pun profesora, biznismena, televizijskih urednika, a njihova prosjecna starost bila je
oko 58½ godina. Zatim, sasvim sam siguran da je vecina vas orijentirana znatno više lijevo
nego prilican broj ljudi iz Nice. U stvari, govoreci malo neobavezno, mogu reci da ste vi
ljevicarska publika, dok su moji slušaoci iz Nice bili desnicarska publika. Ipak, usprkos
svim ovim razlikama, postoje izvjesne stvari zajednicke i vama i njima. Pretpostavljam da i
vi, kao i oni, poštujete nauku i znanje. Naravno, smatrate da nauka mora biti reformirana i
ucinjena manje autoritarnom. Ali jednom kada se ove reforme izvedu, ona postaje vrijedan
izvor znanja koje ne smije biti kontaminirano ideologijama raznih vrsta. Drugo, i vi ste, kao
i oni, ozbiljni ljudi. Znanje je ozbiljna stvar i za ljevicu kao i za desnicu, i mora da se
istražuje u ozbiljnom duhu. Lakomislenost je nepože1jna, posvecenost i iskrena predanost
preuzetom poslu jeste ono što se traži. Ove slicnosti su sve što mi je potrebno da bih
ponovio svoje izlaganje iz Nice i pred vama, skoro bez ikakvih izmjena. Zato, evo ga.

19.7.1. Bajke

Želim da obranim društvo i njegove pripadnike od svih ideologija, ukljucujuci i


nauku. Sve ideologije moraju se promatrati u perspektivi. One ne smiju biti uzete suviše
ozbiljno. Treba ih shvatiti kao bajke koje imaju da kažu mnogo interesantnih stvari, ali koje
u sebi takoder sadrže i gnusne laži, ili kao eticke propise koji mogu biti korisna prakticna
pravila, ali su kobni kada se slijede doslovno.
Upitajmo se sada nije li izloženo stanovište cudno i smiješno? Nauka je sigurno
uvijek bila u prvim borbenim redovima protiv autoritarizma i sujevjerja. Upravo nauci
dugujemo povecanje naše intelektualne slobode nasuprot religijskim vjerovanjima; ona je

526 Ovaj tekst predstavlja revidiranu verziju predavanja koje je autor održao 4. novembra 1974. godine pred
filozofskim društvom Sussex univerziteta.

525
ta kojoj imamo da zahvalimo za oslobodenje covjecanstva od starinskih i krutih oblika
mišljenja. Danas ovi oblici miš1jenja nisu ništa drugo do ružni snovi — i to smo saznali od
nauke. Nauka i prosvjecenost su jedna ista stvar — cak i najradikalniji kriticari društva u
ovo vjeruju. Kropotkin želi da ukine sve tradicionalne institucije i forme vjerovanja izuzev
nauke. Ibsen kritizira i najskrivenije ogranke buržoaske ideologije devetnaestog vijeka, ali
nauku ostavlja nedirnutu. Levi-Strauss nas je natjerao da shvatimo da zapadna misao nije
jedini usamljeni vrhunac ljudskih dostignuca, kako se nekoc vjerovalo, ali je iskljucio
nauku iz svoga relativiziranja ideologija. Marx i Engels bili su uvjereni da ce nauka pomoci
radnicima u njihovom traganju za duhovnim i društvenim oslobodenjem. Da li su svi ovi
ljudi bili u zabludi? Da li su svi oni pogrešno shvacali ulogu nauke? Da li su svi oni bili
žrtve neke himere? Moj odgovor na ovo pitanje je odlucno da i ne. A sada mi dozvolite da
objasnim taj odgovor. Moje objašnjenje sastoji se iz dva dijela, jedan opci i jedan posebni.
Opce objašnjenje je jednostavno. Svaka ideologija koja razbija vlast u kojoj jedan
obuhvatan sistem miš1jenja drži umove ljudi, doprinosi oslobadanju covjeka. Bilo koja
ideolologija koja potice covjeka da dovede u pitanje naslijedena vjerovanja jeste pomoc
prosvjecivanju. Istina koja vlada bez kontrole i protuteže tiranin je koji mora biti svrgnut, a
svaka neistina koja nam pomaže da svrgnemo tog tiranina treba da je dobrodošla. Iz toga
slijedi da su nauka sedamnaestog stoljeca i nauka osamnaestog stoljeca zaista bile
instrument oslobadanja i prosvjecivanja. Ali ne slijedi i da je nauka obavezna da ostane
takav instrument. Ne postoji ništa inherentno nauci ili bilo kojoj drugoj ideologiji što bi ih
cinilo suštinskim instrumentima oslobadanja. Ideologije mogu da se iskvare i postanu
glupave religije. Pogledajte marksizam. A da je nauka današnjice veoma razlicita od nauke
u 1650-toj godini ocigledno je vec i pri najpovršnijem pogledu.
Razmotrimo, na primjer, ulogu koju nauka danas ima u obrazovanju. Naucne
,,cinjenice” predaju se vec kod vrlo ranog uzrasta djece i na upravo onaj isti nacin na koji
su se religijske ,,cinjenice” predavale prije samo jednog stoljeca. Nema pokušaja da se
probude kriticke moci ucenika tako da bi se on osposobio da promatra stvari u perspektivi.
Na univerzitetima situacija je još i gora, jer se tu indoktrinacija izvodi na mnogo
sistematicniji nacin. Kritika nije sasvim odsutna. Tako se, na primjer, društvo i njegove
institucije najoštrije i cesto najnepravednije kritiziraju i to vec na nivou osnovne škole. Ali
nauka je izuzeta od kritike. U društvu u cjelini sud naucnika prima se sa istim onim
pijetetom sa kakvim je priman sud biskupa ili kardinala prije ne baš tako davnog vremena.
Pokret ka ,,demitologizaciji” je, na primjer, uglavnom motiviran željom da se izbjegne bilo
kakav sukob izmedu kršcanstva i naucnih ideja. Ali ako do takvog sukoba ipak dode, tada
je nauka izvjesno u pravu, a kršcanstvo na pogrešnom putu. Produžite dalje ova istraživanje
i vidjet cete da nauka sada postaje isto tako opresivna kao one ideologije protiv kojih se
nekada borila. Neka vas ne zavede cinjenica da danas teško da ikog ubijaju zbog naucne
jeresi. To uopce nije zbog nauke. To je u vezi sa opcim osobinama naše civilizacije. Jeretici
na polju nauke još uvijek su izloženi najoštrijim sankcijama koje propisuje ova relativno
tolerantna civilizacija.
Ali — nije li ovaj opis sasvim nepravedan? Nisam li ja predstavio stvar u veoma
iskrivljenom svjetlu upotrebljavajuci tendencioznu i neadekvatnu terminologiju? Nismo li
dužni da ovu situaciju opišemo na sasvim razlicit nacin? Rekao sam da je nauka postala
kruta i da je prestala da bude instrument promjene i oslobadanja, ne dodajuci da je ona
otkrila istinu, ili veliki dio nje. Razmatrajuci ovu dodatnu cinjenicu, shvacamo — tako ide
prigovor — da krutost nauke nije rezultat ljudskog htjenja. Ona leži u prirodi stvari. Jer
jednom kada otkrijemo istinu — što drugo možemo da radimo osim da je slijedimo?
Ovaj površni odgovor je sve drugo nego originalan. On se upotrebljava kad god jedna
ideologija želi da pojaca vjeru kod svojih sljedbenika. ,,Istina” je tako divno neutralna rijec.
Nitko nece poricati da treba govoriti istinu i da je loše govoriti laž Nitko to nece poricati —

526
a ipak nitko ne zna što takav stav znaci. Lako je na taj nacin izvrnuti cijelu stvar i preokre-
nuti odanost istini u svakodnevnom životu u odanost Istini neke ideologije, što nije ništa
drugo nego dogmatska odbrana te ideologije. I, naravno, nije tocno da moramo slijediti
istinu. Mnoge ideje su vodici ljudskog života. Istina je jedna od njih. Sloboda i duhovna
nezavisnost su druge. Ako se istina, kako je neki ideolozi shvacaju, sukobljava sa
slobodom tada smo u situaciji izbora. Možemo da odbacimo slobodu. Ako možemo da
odbacimo i istinu. (Alternativno, možemo da usvojimo jedan rafiniraniji pojam istine koji
više ne proturjeci slobodi; to je bilo Hegelovo rješenje.) Moja kritika moderne nauke
usmjerena je na to da ova sputava slobodu miš1jenja. Ako je razlog u tome što je nauka
otkrila istinu i sada je slijedi, tada bih ja rekao da postoje bolje stvari nego pronaci, i dalje
slijediti, takvog monstruma.
Ovim se završava opci dio mog objašnjenja.
Postoji jedan specificniji argument za obranu izuzetnog položaja koji nauka danas ima
u društvu. U jezgrovitom obliku ovaj argument kaže (1) da je nauka konacno našla korek-
tnu metodu za postizanje rezultata i (2) da postoje mnogi rezultati koji dokazuju
superiornost tog metoda. Ovaj argument je pogrešan — ali mnogi pokušaji da se ova
pokaže vode u corsokak. Metodologija je danas postala toliko pretrpana praznom
rafiniranošcu da je krajnje teško uociti i proste pogreške u njenoj osnovi. To je kao kada se
bori protiv hidre — odsjece se jedna ružna glava, a osam formalizacija zauzme njeno
mjesto. U takvoj situaciji jedini pravi odgovor je površnost: kada rafiniranost izgubi sadržaj
jedini nacin ostajanja u kontaktu sa realnošcu jeste taj da se bude grub i površan. To je ono
što namjeravam da budem.

19.7.2. Protiv metoda

Postoji metoda, kaže dio (1) spomenutog argumenta. Što je to? Kako funkcionira?
Jedan odgovor koji više nije onoliko popularan koliko je nekada bio jeste da nauka
funkcionira na osnovu prikupljanja cinjenica i izvodenja teorija iz njih. Odgovor je
nezadovoljavajuci zato što teorije nikada ne slijede iz cinjenica u strogo logickom smislu.
Reci da one ipak mogu biti podržane cinjenicama pretpostavlja takvu koncepciju podrške
koja (a) ne pokazuje spomenuti nedostatak i (b) koja je dovoljno istancana da nam dozvoli
da kažemo do koga stupnja je, recimo, teorija relativnosti podržana cinjenicama. Danas ne
postoji nijedna takva koncepcija, niti je iole vjerojatno da ce ikada biti koncipirana (jedan
od problema je i to da nam je potreban takav pojam podrške u kome bi se moglo reci da
sivi gavrani podržavaju stav ,,svi gavrani su crni”). Ovo su shvatili konvencionalisti i
transcendentalni idealisti koji su ukazivali na to da su teorije te koje oblikuju i ureduju
cinjenice i da stoga mogu biti zadržane, pa ma što se dogodilo. One mogu biti zadržane
zato što ljudski um svjesno ili nesvjesno nosi sa sobom uredivacku funkciju. Teškoca sa
ovim pogledima je u tome što oni pretpostavljaju o umu ono što žele da objasne o svijetu,
naime, da on pravilno funkcionira. Postoji samo jedno stanovište koje prevazilazi sve ove
teškoce. Ono je formulirano u dva maha u XIX stoljecu; jednom ga je formulirao Mill u
svom besmrtnom eseju O slobodi, a drugi put neki darvinisti koji su proširili darvinizam i
na borbu ideja. Ovo gledište hvata bika za rogove: teorije ne mogu biti opravdane niti
njihova vrijednost može biti pokazana bez pozivanja na druge teorije. Uspjeh odredene
teorije možemo da objasnimo s obzirom na obuhvacenu teoriju (Uspjeh Newtonove teorije
možemo da objasnimo upotrebljavajuci opcu teoriju relativnosti); i naše preferiranje te
teorije možemo da objasnimo usporedujuci je sa drugim teorijama. Takvo usporedenje ne
ustanovljava intrinsicnu vrijednost teorije koju smo izabrali. U stvari, teorija koju smo
izabrali može biti prilicno loša. Ona može sadržati kontradikcije, ona može proturjeciti

527
dobro poznatim cinjenicama, može biti rogobatna, nejasna, ad hoc na glavnim mjestima i
tako dalje. Ali ona još uvijek može biti bolja nego bilo koja druga teorija raspoloživa u isto
vrijeme. U stvari, ona može biti najbolja loša teorija koja postoji. Isto tako, ni mjerila
procjenjivanja nisu izabrana na apsolutan nacin. Svakim izborom koji cinimo naša
rafiniranost se povecava i naša mjerila se usavršavaju. Mjerila se takmice kao što se i
teorije takmice, i mi biramo mjerila koja su najpodesnija u onoj povijesnoj situaciji u kojoj
se izbor odvija. Odbacene alternative (teorije, mjerila, ,,cinjenice”) nisu eliminirane. One
služe kao korektori (uostalom, možemo da napravimo i pogrešan izbor) i stoga takoder
objašnjavaju sadržaj preferiranih gledišta (teoriju relativnosti razumijemo bolje kada
razumijemo strukturu njenih takmaca; puno znacenje slobode znamo jedino kada imamo
zamisao o životu u totalitarnoj državi, kada znamo njegove prednosti — a postoji mnogo
prednosti - kao i njegove slabe strane). Tako koncipirano znanje jeste ocean alternativa
kanaliziranih i razdijeljenih oceanom mjerila. Ono prisiljava naš um da cini maštovite
izbore i time ga tjera da raste i razvija se. Ono cini naš um sposobnim da bira, maštovito
zamišlja i kritizira.
Takvo gledište danas se cesto vezuje za ime Karla Poppera. Ali postoje neke veoma
presudne razlike izmedu Poppera i Milla. Da pocnemo sa prvom razlikom: Popper razvija
svoje gledište da bi riješio jedan poseban epistemološki problem — on želi da riješi
,,Humeov” problem. Sa druge strane, Milla su zanimali uvjeti koji su najpovoljniji za
ljudski razvitak. Njegova epistemologija rezultat je odredene teorije covjeka, a ne obrnuto.
Zatim Popper, buduci da je pod utjecajem Beckog kruga, dalje pobo1jšava logicku formu
teorije prije nego što razmatra teoriju, dok Mill uzima teoriju u onom obliku u kome se ona
pojavljuje u nauci. Trece, Popperova mjerila komparacije su kruta i fiksirana, dok Millova
mogu da se mijenjaju sa povijesnom situacijom. Najzad, Popperova mjerila eliminiraju
takmace jednom zauvijek: teorije koje nisu opovrgljive, ili su opovrgljive i opovrgnute,
nemaju mjesta u nauci. Popperovi kriteriji su jasni, nedvosmisleni i precizno formulirani;
Millovi to nisu. Ovo bi bila prednost da je sama nauka jasna, nedvosmislena i precizno
formulirana. Na srecu, ona to nije.
Da pocnemo sa sljedecim: nijedna nova i revolucionarna naucna teorija nikada nije
formulirana na nacin koji dopušta da kažemo pod kojim okolnostima moramo da je
smatramo ugroženom: mnoge revolucionarne teorije su neopovrgljive. Opovrgljive verzije
postoje, ali one jedva da su ikada u skladu sa prihvacenim osnovnim iskazima: svaka
osrednje zanimljiva teorija je opovrgnuta. Štoviše, teorije imaju formalne nedostatke,
mnoge od njih sadrže kontradikcije, ad hoc podešavanja i tako dalje i tome slicno. Kada bi
bili dosljedno primijenjeni, Popperovi kriteriji eliminirali bi nauku ne zamjenjujuci je nicim
slicnim. Oni su bezvrijedni kao pomoc nauci. U prošloj deceniji mnogi mislioci su to
shvatili. Medu njima Kuhn i Lakatos. Kuhnove ideje su zanimljive ali, avaj, one su suviše
neodredene da bi podstakle ma što drugo osim mnoštva praznih prica. Ako mi ne vjerujete,
pogledajte literaturu. Nikada ranije toliko mnogo uljeza i nestrucnjaka nije prodrlo u lite-
raturu iz filozofije nauke. Kuhn je ohrabrio ljude koji nemaju predstavu ni o tome kako
kamen pada na zemlju da sa sigurnošcu govore o naucnom metodu. Ja, u stvari, ne stavljam
primjedbu samoj nestrucnosti, vec zamjeram tome što je ona pracena dosadom i zadrtošcu.
A to je upravo ono što se dešava. Mi ne dobijemo zanimljive lažne ideje, vec dosadne ideje
ili rijeci koje uopce nisu povezane ni sa kakvim idejama. Zatim kad god se ucini pokušaj da
se Kuhnove ideje preciznije odrede, nalazi se da su one neistinite. Da li je ikada postojao
period normalne nauke u povijesti ljudske misli? Ne — i ja izazivam bilo koga da dokaže
suprotno.
Lakatos je neizmjerno prefinjeniji nego Kuhn. Umjesto teorija on razmatra
istraživacke programe koji predstavljaju nizove teorija povezanih metodama modifikacije,
takozvanim neuristikama. Svaka teorija u danom nizu može biti puna nedostataka. Ona

528
može biti opsjednuta anomalijama, kontradikcijama i višesmislenostima. Ono što je bitno
nije stanje svake pojedinacne teorije, vec tendencija koju pokazuje citav niz. O povijesnom
razvitku i dostignucima sudimo kroz izvjestan period vremena, prije nego po odredenoj
situaciji u neko posebno vrijeme. Povijest i metodologija kombinirane su u jedan
jedinstveni poduhvat. Za istraživacki program kaže se da je progresivan ako niz teorija vodi
novim predvidanjima. Kaže se da je degenerativan ako je sveden na to da apsorbuje cinje-
nice koje su otkrivene bez njegove pomoci. Bitna karakteristika Lakatoseve metodologije
jeste to da takva procjenjivanja više nisu vezana za metodološka pravila koja naucniku
govore da zadrži ili napusti odredeni istraživacki program. Naucnici se mogu cvrsto držati
degenerativnog programa; mogu cak uspjeti da ovaj program prevazide svoje rivale, i oni
zato idu racionalno dalje pa ma što cinili (pod uvjetom da nastavljaju da degenerativan
program nazivaju degenerativnim, a progresivan progresivnim). Znaci da Lakatos nudi
rijeci koje zvuce kao elementi neke metodologije; on ne nudi metodologiju. Ne postoji
nikakva metoda koji je u skladu sa najnaprednijom i najsavršenijom metodologijom
današnjice. Ovim je završen moj odgovor na dio (1) posebnog argumenta.

19.7.3. Protiv rezultata

U skladu sa dijelom (2), nauka zaslužuje poseban položaj zato što proizvodi rezultate.
Ovo predstavlja argument jedino ako se može uzeti kao cinjenica da ništa drugo nikada ne
proizvodi rezultate. A mora se priznati da skoro svako tko razmatra ovu materiju tako nešto
pretpostavlja. Takoder treba da se prizna da nije tako lako pokazati da je ova pretpostavka
neistinita. Oblici života razliciti od nauke nestali su, ili su se degenerirali, do stupnja koji
cini nemogucim svaku pravednu komparaciju. Ipak, situacija nije tako beznadna kao što je
bila prije neku deceniju. Upoznali smo metode medicinske dijagnostike i terapije koji su
efikasni (a možda cak i efikasniji nego odgovarajuci dijelovi zapadne medicine) i koji su
još uvijek zasnovani na ideologiji koja je radikalno razlicita od ideologije zapadne nauke.
Saznali smo da postoje pojave kao što je telepatija i telekineza, koje je naucni pristup
jednostavno izbrisao a koje bi mogle biti uporabljene za istraživanja na jedan potpuno nov
nacin (raniji mislioci, kao Aggrippa iz Nettesheima, John Dee, pa cak i Bacon, bili su
svjesni ovih pojava). A zatim — nije li slucaj da je crkva spašavala duše, dok nauka cini
nešto sasvim suprotno? Naravno, danas nitko ne vjeruje u ontologiju na kojoj se zasniva
ovaj sud. Zašto? Zbog ideoloških pritisaka istovjetnih onima koji dine da mi danas slušamo
nauku do iskljucenja svega ostalog. Takoder, istina je da pojave kao što su telekineza i
akupunktura mogu biti na kraju apsorbovane u korpus nauke i na taj nacin nazvane
,,naucnim”. Ali zapazite da se ovo dešava jedino poslije dugog perioda otpora za vrijeme
koga nauka, ne sadržreci još ove fenomene, pokušava da uspostavi kontrolu nad onim ob-
licima života koji ih sadrže. I to vodi do dalje primjedbe protiv dijela (2) posebnog
argumenta. Cinjenica da nauka ima rezultate racuna se u njenu korist samo ako su ovi
rezultati postignuti od same nauke i bez ikakve pomoci sa strane. Pogled u povijest
pokazuje da nauka jedva da ikada postiže rezultate na ovaj nacin. Kada je Copernicus uveo
novi pogled na univerzum on nije konsultirao naucne prethodnike, on je konsultirao jednog
ludog pitagorejca kakav je bio Philolaos. On je prihvatio njegove ideje i zastupao ih
usprkos svim cvrstim pravilima naucnog metoda. Mehanika i optika mnogo duguju
zanatlijama, medicina babicama i vješticama. A u našim danima vidjeli smo kako uplitanje
države može da unaprijedi nauku: kada su kineski komunisti odbili da i dalje budu
zastrašivani sudom strucnjaka i vratili tradicionalnu medicinu na univerzitete i u bolnice,
bilo je povike širom svijeta da ce nauka u Kini biti upropaštena. Dogodilo se upravo
suprotno: kineska nauka je napredovala a zapadna je ucila od nje. Gdje god gledamo,

529
vidimo da su veliki naucni napredci rezultat nekog spoljnog uplitanja koje je tako izvedeno
da pobjeduje usprkos najosnovijim i ''najracionalnijim'' metodološkim pravilima. Lekcija je
jasna: ne postoji ni jedan jedini argument koji bi mogao da bude upotrijebljen u prilog ove
izuzetne uloge koju nauka danas igra u društvu. Nauka je ucinila mnogo stvari, ali to su
ucinile i druge ideologije. Nauka cesto postupa sistematicno, ali tako cine i druge ideologije
(konsultujte samo zapisnike sa mnogim doktrinarnih debata koje su se odigrale unutar
crkve) i, pored toga, ne postoje neka opcevažeca pravila koja se poštuju pod svim
okolnostima. Ne postoji ''naucna metodologija'' koja bi se mogla upotrijebiti da odvoji
nauku od svega ostalog. Nauka je samo jedna od mnogih ideologija koje pokrecu društvo, i
treba da bude tretirana kao takva (ovaj stav odnosi se cak i na najprogresivnije i najviše
dijalekticke oblasti nauke). Kave konzekvence možemo izvijesti iz ovog rezultata?
Najvažnija konzekvenca je to da je neophodno formalno odvajanje države i nauke baš
u smislu u kome sada postoji formalna podvojenost države i crkve. Nauka može da vrši
utjecaj na društvo, ali samo u onoj mjeri u kojoj je to dozvoljeno bilo kojoj politickoj ili
nekoj drugoj grupi za vršenje pritiska na javnost. Naucnici mogu biti konsultovani u vezi sa
važnim projektima, ali krajnji sud mora biti ostavljen demokratski izabranim
savjetodavnim tijelima. Ova tijela ce se sastojati uglavnom od laika. Da li ce laici biti
sposobni da dodu do ispravnog suda? To je sasvim izvjesno, jer su kompetencija,
kompliciranost i uspjeh nauke mnoge preuvelicani. Jedno od iskustava koje može da
razgali u najvecoj mjeri jeste promatrati kako pravnik, koji je laik, može da nade rupe u
svjedocenju, tehnickom svjedocenju najistaknutijeg strucnjaka, i tako pripremi porotu za
njenu odluku. Nauka nije zatvorena knjiga koja je razumljiva tek poslije godina provedenih
u naucnom treningu to je intelektualna disciplina koju može da ispituje i kritizira bilo tko
od zainteresiranih i koja izgleda teška i duboka jedino zbog sistematske kampanje
zamagljivanja koju vode mnogi naucnici (mada, sretan sam da mogu da kažem – ne svi).
Državni organi ne bi trebalo nikad da oklijevaju da odbace sud naucnika kada imaju
razloga da tako postupe. Takvo odbacivanje ce povecati obrazovanje publike; ucinit ce je
samopouzdanijom, a upravo to može dovesti do poboljšanja. Razmatrajuci povelik
šovinizam naucnog establišmenta, možemo da kažemo: što više afera poput one vezane uz
Lisenka, to bolje (ono cemu se može prigovoriti u slucaju Lisenka nije uplitanje države,
vec totalitaristicko uplitanje koje radije ubija oponenta nego da naprosto zanemari njegovo
mišljenje). Tri puta ''ura'' za kalifornijske fundamentaliste koji su uspjeli u tome da se
dogmatska formulacija teorije evolucije ukloni iz udžbenika i da se prikaz Postojanja uvrsti
u njih. (Ali ja znam da bi oni postali isto tako šovinisticki i totalitaristicki nastrojeni kao što
su naucnici danas, samo kada bi im bila dana šansa da oni sami upravljaju društvom.
Ideologije su cudesne kada se upotrebljavaju zajedno sa drugim ideologijama. One postaju
dosadne i doktrinarne cim njihove zasluge dovedu do uklanjanja njihovih oponenta.)
Medutim, najznacajnija promjena ce morati da se dogodi na polju obrazovanja.

19.7.4. Obrazovanje i mit

Reklo bi se da je svrha obrazovanja da uvede mlade u život, a to znaci: u društvo u


kome su rodeni i u fizicki univerzum koji okružuje to društvo. Metoda obrazovanja cesto se
sastoji u pripovijedanju nekog osnovnog mita. Taj mit dostupan je u razlicitim verzijama.
Najsavršenije verzije mogu biti pripovjedane ritualom posvecenja koji ih cvrsto usaduje u
svijest. Poznajuci takav mit, odrasla osoba može da objasni gotovo sve (ili se inace može
obratiti strucnjacima za detaljna objašnjenja). Ona je gospodar prirode i društva. Ona ih
razumije i zna kako da stupa u interakciju sa njima. Medutim, ona nije gospodar mita koji
vodi njeno razumijevanje.

530
Predsokratovci su stremili takvom višem gospodarenju, pa ga djelomicno i dostigli.
Oni nisu samo pokušavali da razumiju svijet. Oni su takoder pokušavali da razumiju i
sredstva za razumijevanje svijeta, i tako postanu njihovi gospodari. Umjesto da budu
zadovoljni jednim jedinim mitom, oni su razvili mnogo mitova i na taj nacin umanjili
utjecaj koji dobro ispricana prica vrši na ljudsku svijest. Sofisti su uveli još mnogo
dodatnih metoda za umanjivanje ovog iznurujuceg efekta zanimljivih, koherentnih,
''empirijski adekvatnih'', itd. itd., prica. Dostignuca ovih mislilaca nisu bila pravilno
shvacena, a izvjesno je da se ona ni danas ne razumiju. Kada pripovijedamo neki mit mi
želimo da povecamo vjerojatnost da ce se on razumjeti (tj. da nece biti zagonetke oko bilo
koje tocke toga mita), da ce se u njega vjerovati, i da ce biti prihvacen. Nikakvu štetu mitu
nece uciniti to što je suprotstavljen drugim mitovima: cak ni najodaniji (tj.
najtotalitaristickiji) ucitelj u odredenoj verziji kršcanstva ne može da sprijeci svoje ucenike
da se upoznaju sa Budistima, Jevrejima i drugim ozloglašenim ljudima. To je sasvim
razlicito u slucaju nauke, ili racionalizma, gdje skoro potpuno dominiraju vjernici. Od
najveceg znacaja u ovom slucaju jeste ojacati duhove mladih, a ,,ojacati duhove mladih”
znaci ojacati ih protiv bilo kojeg lakog prihvacanja obuhvatnih stanovišta. Ono što nam je
ovdje potrebno jeste obrazovanje koje cini ljude kriticnim, kontra-sugestivnim, a da ih
ujedno ne onesposobi da se prosvijete razvijanju ma kojeg pojedinacnog pogleda. Kako
ovaj cilj može biti postignut?
On može biti postignut zaštitom ogromne maštovitosti koju djeca posjeduju i
potpunim razvijanjem duha kontradikcije koji postoji u njima. Gledajuci u cjelini, djeca su
mnogo inteligentnija nego njihovi ucitelji. Ona poležu utjecaju i odustaju od svoje
inteligencije zato što se nad njima vrši nasilje, ili zato što njihovi ucite1ji vecinu njih
osvajaju emocionalnim sredstvima. Djeca mogu nauciti, razumjeti i odvojeno vladati sa dva
ili tri razlicita jezika (pod ,,djecom” podrazumijevam one koji su stari tri do pet godina, a
ne one od osam godina, sa kojima je nedavno bilo eksperimentiralo i koji se nisu pokazali
baš suviše dobro; zašto? Zato što su vec u ranijem dobu bili upropašteni nestrucnim
poucavanjem). Naravno, jezici moraju biti predavani na mnogo zanimljiviji nacin nego što
se to obicno cini. U svim jezicima postoje izvanredni pisci koji su napisali izvrsne price —
pocnimo naše ucenje jezika sa njima, a ne sa ,,der Hund hat einen Schwanz” i slicnim
koještarijama. Upotrebljavajuci price, možemo takoder uvesti ,,naucna” objašnjenja,
recimo, o postanku svijeta, i tako upoznati djecu i sa naukom. Ali nauci ne smije biti dat
nikakav poseban položaj, izuzev ukazivanja na to da postoji mnoštvo ljudi koji vjeruju u
nju. Kasnije ce price koje su bile ispricane biti dopunjene ,,razlozima”, gdje pod razlozima
podrazumijevam dalja objašnjenja kakva se nalaze u tradiciji kojoj prica pripada. Prirodno,
postojaše i kontra-razlozi. I razloge i kontra-razloge ispricat ce strucnjaci u danim
oblastima i tako ce mlada generacija biti upoznata sa svim vrstama beseda i svim tipovima
propovjednika. Ona se upoznaje sa njima, ona se upoznaje sa njihovim pricama, pa svaka
osoba može sama da odluci kojim putem da krene. Svako danas zna da ako postane
naucnik može steci mnogo novca i veliki ugled, a možda cak i Nobelovu nagradu, tako da
ce mnogi postati naucnici. Oni ce postat i naucnici iako nisu zavedeni ideologijom nauke;
oni ce biti naucnici zato što su ucinili slobodan izbor. Ali nije li mnogo vremena bilo
izgubljeno na nenaucne predmete i nece li to umanjiti njihovu kompetentnost jednom kada
postanu naucnici? Ne uopce! Progres nauke, dobre nauke, zasniva se na originalnim
idejama i intelektualnoj slobodi: nauku su cesto vukli naprijed autsajderi (sjetite se da su
Bohr i Einstein sebe smatrali autsajderima). Nece li mnogi ljudi uciniti pogrešan izbor i
završiti u corsokaku? To unekoliko zavisi od toga što podrazumijevate pod terminom
,,corsokak”. Danas je vecina naucnika lišena ideja, puna straha, i usmjerena na
produkovanje nekog beznacajnog rezultata tako da ga mogu dodati poplavi tricavih clanaka
koji sada konstituiraju ,,naucni progres” u mnogim oblastima. Osim toga, što je važnije?

531
Voditi život koji ste sami izabrali otvorenih ociju, ili provesti život u nervoznim
pokušajima da se izbjegne ono što neki ne baš inteligentni ljudi nazivaju ,,corsokacima”?
Nece li broj naucnika toliko opasti da na kraju nece biti nikog da vodi naše dragocjene
laboratorije? Ja ne mislim tako. Ako je dana mogucnost izbora mnogi ljudi mogu izabrati
nauku, jer nauka koju vode slobodni ljudi izgleda mnogo privlacnije nego današnja nauka
koju vode robovi, robovi institucija i robovi ,,razuma”. Pa i ako bude privremenog
pomanjkanja naucnika, situacija se može popraviti razlicitim vrstama poticaja. Naravno,
naucnici nece igrati dominantnu ulogu u društvu koje ja zamišljam. Oni ce imati više nego
protutežu u vracevima, svecenicima ili astrolozima. Takva situacija je nepodnošljiva za
mnoge ljude, stare i mlade, desno ili lijevo orijentirane. Skoro svi vi imate cvrsto uvjerenje
da je bar neka vrsta istine otkrivena, da mora biti sacuvana, i da ce je metoda poucavanja
koji ja zastupam i oblik društva koji branim razvodniti, te na kraju dovesti do toga da ona
konacno nestane. Vi imate takvo cvrsto uvjerenje; mnogi od vas možda cak imaju razloge.
Ali ono o cemu morate voditi racuna jeste da nedostatak dobrih kontra-razloga predstavlja
rezultat povijesne slucajnosti; on ne leži u prirodi stvari. Izgradite društvo kakvo
preporucujem i ova gledišta koja danas prezirete (i ne poznajuci ih, budite sigurni) vratice
se u takvom sjaju da cete morati naporno da radite da biste zadržali vaše vlastite pozicije i
vjerojatno cete biti potpuno nemocni da to ucinite. Ne vjerujete mi? Tada bacite pogled u
povijest. Naucna astronomija bila je cvrsto zasnovana na Ptolomeju i Aristotelu, koji
spadaju medu najvece umove u povijesti zapadne misli Tko je oborio njihov dobro
argumentiran, empirijski adekvatan i precizno formuliran sistem? Philolaos, ludi
pitagorejac iz vremena prije potopa. Kako se desilo da je Philolaos mogao da napravi
takav povratak na scenu? Zato što je našao sposobnog branioca: Copernicusa. Naravno, vi
možete slijediti svoje intuicije kao što ja sledim moje. Ali ne zaboravite da su vaše intuicije
rezultat vašeg ,,naucnog” treninga, gdje pod naukom takoder podrazumijevam i nauku
Karla Marxa. Moj trening, ili bolje receno moj ne-trening, jeste (ne-)trening jednog
žurnaliste koji se interesira za cudne i bizarne dogadaje. Na kraju, upitajmo se nije li
sasvim neodgovorno, u današnjoj svjetskoj situaciji — kada milioni ljudi gladuju, dok su
drugi porobljeni, ugnjeteni, i u ocajnoj bijedi tijela i duha — misliti tako luksuzne misli kao
što su ove? Nije li sloboda izbora luksuz u takvim okolnostima. Nisu li neozbiljnost i
humor koje želim da vidim kombinirane sa slobodom izbora isto tako luksuz pod ovim
okolnostima? Ne moramo li mi prekinuti sa takvim samo-povladivanjem i delati? Udružiti
se i delati? Ovo je najvažnija primjedba koja je danas postavljena protiv takvog pristupa
kakav ja preporucujem. Ona ima ogromnu privlacnost, ona ima privlacnost nesebicnog
posvecivanja. Nesebicnog posvecivanja — cemu? Hajde da vidimo?
Mi treba da odustanemo od naših sebicnih sklonosti i posvetimo se oslobadanju
potlacenih. A što su naše sebicne sklonosti? One su naša želja za maksimalnom slobodom
mišljenja u društvu u kome živimo sada, maksimalnom slobodom ne samo u apstraktnom
smislu vec izraženom u prikladnim institucijama i podesnim metodama obucavanja. Ova
želja za konkretnom intelektualnom i fizickom slobodom u našoj vlastitoj sredini treba
zasada da bude ostavljena po strani. To pretpostavlja, na prvom mjestu, da borba za takvu
vrstu slobode nije naš zadatak. To pretpostavlja da mi možemo ispuniti naš zadatak sa
sviješcu koja je cvrsto zatvorena za neke alternative. To pretpostavlja da je ispravan nacin
oslobodenja drugih oduvijek bio poznat i da je sve što je potrebno — primijeniti ga. Ja
žalim što ne mogu da prihvatim takvu doktrinarnu samouvjerenost u tako ekstremno
važnim stvarima. Da li to znaci da mi uopce ne možemo da delamo? Ne znaci. Ali to znaci
da dok delamo moramo pokušavati da realiziramo isto toliko one slobode koju sam ja
preporucivao, tako da naše akcije mogu biti korigirane u svijetlu ideja koje dosežemo dok
povecavamo našu slobodu. To ce nas bez sumnje usporiti, ali zar mi treba da jurnemo
naprijed samo zbog toga što su nam neki ljudi rekli da su našli objašnjenje za svu bijedu, i

532
odlican nacin da se izade iz nje? Takoder, mi že1imo da oslobodimo ljude, ne da bi ucinili
da oni podlegnu novoj vrsti ropstva, vec da im omogucimo da realiziraju svoje vlastite
želje, ma koliko razlicite ove želje mogle biti od naših vlastitih. Zadrti i usko grudi
oslobodioci ne mogu to da ucine. Kao po pravilu, oni ubrzo namecu ropstvo koje je još
gore, zato što je sistematicnije, od vrbo labavog ropstva koje su uklonili. A što se tice
humora i neozbiljnosti, mislim da odgovor treba da bude jasan. Zašto neko že1i da oslobodi
nekog drugog? Sigurno ne zbog nekog apstraktnog preimucstva slobode, vec zato što je to
najbolji put prema nesputanom razvitku, pa na taj nacin i prema sreci. Mi želimo da
oslobodimo ljude tako da oni mogu da se smiju. Da li cemo biti sposobni da to ucinimo ako
smo mi sami zaboravili kako se smije, i ako se mrštimo na one koji još uvijek pamte kako
se to radi? Necemo li tada proširiti jednu drugu bolest, koja može da se usporedi sa onom
koju želimo da uklonimo, bolest puritanske zatucanosti? Nemojte da smatrate da
posvecenost necemu i humor ne mogu da idu zajedno — Sokrat je izvrstan primjer u prilog
suprotnom gledištu. Najteži zadatak traži najlakšu ruku, inace njegovo ispunjenje nece
voditi slobodi vec tiraniji mnogo goroj nego što je ona koju zamjenjujemo.

533
19.7.5. Literatura

1. Hermann von Helmholtz ,,(Ther den Ursprung und die Bedeutung der geometrischen
Axiome” u knjizi odabranih Helmholtzovih tekstova Schriften zur Erkenntnistheorie,
Berlin, Verlag von Julius Springer, 1921 (prijevod Marijan Bobinac).
2. Ernst Mach ,,Die ökonomische Natur der physikalischen Forschung” u Machovoj knjizi
Populär-wissenschaftliche Vorlesungen, Leipzig, Johann Ambrosius Barth, 1903
(prijevod Marijan Bobinac).
3. Henri Poincaré ,,La Science est-elle artificielle?” u Poincaréovoj knjizi La valeur de la
science, Pariz, Flammarion, 1970 (prijevod Zdeslav Dukat).
4. Pierre Duhem ,,La théorie physique et l’expérience” u ]Duhemovoj knjizi La théo’rie
physique: son objet et sa structure, Pariz, Marcel Rivière, 1914 (prijevod Zdeslav
Dukat).
5. Philipp Frank ,,The Chain that Links Science with Philosophy” u Frankovoj knjizi
Philosophy of Science, Westport, Greenwood Press, 1974 (prijevod Zvjezdana Dukic).
6. Philipp Frank ,,The Rupture of the Chain” u Frankovoj knjizi Philosophy of Science,
Westport, Greenwood Press; 1974 (prijevod Zvjezdana Dukic).
7. J. J. C. Smart ,,Philosophy and Scientific Plausibility” u knjizi Mind, Matter, and
Method, uredili P. K. Feyerabend i G. Maxwell, Minneapolis, University of Minnesota
Press, 1966 (preveo Neven Sesardic).
8. Rudolf Carnap ,,The Methodological Character of Theoretical Concepts” u knjizi
Minnesota Studies in the Philosophy of Science vol. I, uredili H. Feigi i M. Scriven,
Minne-. apolis, University of Minnesota Press, 1956 (prevela Zvjezda.na Dukié).
9. Carl G. Hempel ,,On the ‘Standard Conception’ of Scientific Theories” u knjizi
Minnesota Studies in the Philosophy of Science vol. IV, uredili M. Radner i S.
Winokur, Minneapolis, University of Minnesota Press, 1970 (preveo Zdeslay Dukat).
10. Herbert Feigi ,,The ‘Orthodox’ View of Theories: Remarks in Defense as well as
Critique” u knjizi Minnesota Studies in the Philosophy of Science vol. IV, uredili M.
Radner i S. Winokur, Minneapolis, University of Minnesota Press, 1970 (preveo
Viadan Peri~iá).
11. Hilary Putnam ,,What Theories are not” u Putna-. movoj knjizi Mathematics, Matter
and Method (Philosophical Papers vol. I), Cambridge, Cambridge University Press,
1975 (preveo Zdeslav Dukat).
12. Karl R. Popper ,,The Aim of Science” u Popperovoj knjizi Objective Knowledge: an
Evolutionary Approach, Oxford, Clarendon Press, 1973 (preveo Neven Sesardiá).
13. Imre Lakatos ,,History of Science and its Rational Reconstructions” u knjizi odabranih
Lakatosevih tekstova The Methodology of Scientific Research Programmes
(Philosophical Papers vol. I), uredili J. Worrall i G. Currie, Cambridge, Cambridge
University Press, 1978 (preveo Neven Sesardiá).
14. Thomas S. Kuhn ,,Second Thoughts on Paradigms” u Kuhnovoj knjizi The Essential
Tension, Chicago i London, The University of Chicago Press, 1977 (preveo Zdeslav
Dukat).
15. Larry Laudan ,,A Problem-Solving Approach to Scientific Progress” u zborniku
tekstova Scientific Revolutions, uredio I. Hacking, Oxford, Oxford University Press,
1981 (preveo Viadan Peri~ié).
16. Paul Feyerabend ,,How to Defend Society Against Science” iz éasopisa Radical
Philosophy 2, 1975 (preveo Sveto— zar Sindeliá).

534
LITERATURA:

1. Anderson, A.R., »Fitch on Consistency«, u zbirci The Logical Enterprice, ed. Allan
Ross Anderson, Ruth Barcan Marcus i R.M. Martin, Yale University Press, New Haven
i London 1975.
2. Aristotel, Physics iz The Works of Aristotel, izdao W.D. Ross, London, Oxford
University Press Anzenbacher, A., Einführung in die Philosophie, Wien, 1981.
3. Asquith, P.D., Kyburg Jr. H.E., Current Research in Philosophy of Science, East
Lansing Mich: Philosophy of Science Association, 1979.
4. Ayer, A.J., Language, Trhu and Logic, Penguin Books, Harmondswort, Middlesex,
England, 1987.
5. Bacon, F.,Descriptio Globi Intellectualis (napisano vjerojatno 1612.) Vidi The
Philosophical Works of Francis Bacon, uredili Ellis i Spedding, London 1857.
6. Bear, A., i »Dada – povijest jedne subverzije«, Izdavacka knjižarnica Karasu, M.,
Zorana Stojanovica, Sr. Karlovci, Novi Sad, 1997.
7. Bercic, B., Znanost i istina – Realizam i instrumentalizam u filozofiji znanosti, Hrvatski
kulturni dom, Rijeka, 1995.
8. Bercic, B., Filozofija Beckog kruga, KruZak, Zagreb, 2002.
9. Bochenski, J.M., Die zeitgenössischen Denkmetoden, 22-35, München, 1954.
10. Bolzmann, L., »Theories as Representations«, u Danto i Morgenbesser, 1960.
11. Bridgman, P.W., The Nature of Physical Theory, Princeton, 1936.
12. Bróglie, L., govor na proslavi stogodišnjice Poincareovog rodenja (objavljen u Oeuvers
de Henri Poincare, Paris: Gauthier – Villars, Vol. XI), 1965.
13. Cambell, D.T., »Evolutionary epistemology« u P.A. Schlipp (ed.), The Philosophy of
Karl Popper, The Library of Living Philosophers, Vol. 1, 423-463, La Salle: Open
Court pub Co., 1974.
14. Cantor, G., His Mathematics and Philosophy of the Infinite, Harvard University Press,
Cambridge Mass, 1979.
15. Carnap, R., Logical Fundations of Probability, Chicago, 1950.
16. Carnap, R., Formal and Factual Sciences, Erkenntnis, Vol. 5, u Feigl i Brodbeck, 1953.
17. Carnap, R., Überwindung der Methaphisic durch logische Analyse der Sprache,
Erkenntnis, Vol. 2, u Ayer, 1959.
18. Carnap, R., Philosophy and Logical Sintax, Ams Press, New York, 1935.
19. Carnap, R., »The Logical Syntax of Language (Logische Syntax der Sprache)«, prvo
englesko izdanje 1937, navedeno izdanje: Routledge & Kegan Paul, London, 1967. u
seriji The International Library of Psychology, Philosophy and Scientific Method.
20. Carnap, R., Fundations of Logic and Mathematics, u Neurath, Morris i Carnap 1938/55.
21. Carnap, R., The Logical Structure of World & Pseudoproblems in Philosophy,
University of California Press, 1967.
22. Cartwigt, N., How the Laws of Physics Lie, Oxford, Clerendon Press, 1983.
23. Choen M.,i An Indrudicion to Logic and Scientific Method, (prijevod: Uvod Nagel, E.,
u logiku i naucnu metodu), BIGZ, Beograd, 1965.
24. Dingle, H., »The nature of Scientific Philosophy«, proccedings of the Royal Society of
Edingburgh, 1949.
25. Duhem, P., »Fizikalna teorija i eksperiment«, u N. Sesardica, 1984.
26. Duhem, P., Systéme du Monde, Paris, Hermann et fils, 1913.
27. Eddington, A.S., The Mathematical Theory of Relativity, Cambridge, England, 1924.
28. Eddington, A.S., La natura del mondo fisico, Bari, 1935.

535
29. Einstein, A., On the methods of Theoretical Pysics, Herbert Spencer predavanje,
održano u Oxfordu 1933, preštampano u »The World as I See It«, Toronto, George
Mcleod Ltd., 1934.
30. Ewing, A.C., »Mechanical and Telelogical Causation«, Aristotelian Society, Dodatak
sv. 14, 1935.
31. Feyerabend, P., Science in a Free Society, London, Verso Editions, 1978.
32. Feyerabend, P., Protiv metode, V. Masleša, Sarajevo, 1987.
33. Feyerabend, P., Znanost kao umjetnost, Matica srpska, Novi Sad, 1994.
34. Fichte, J.G., Odabrane filozofske rasprave, Kultura, Zagreb, 1956.
35. Fine, A., »Unnatural Attitude: Realist and Instrumentalist Attachmants to Science«,
Mind, vol. XCV br.378, 1986.
36. Frank, Ph., Fundations of Logic and Mathematics, u Neurath, Morris i Carnap,
1938/55.
37. Frassen, V., The Scientific Image, Oxford, Clarendon, 1980.
38. Funtowicz, S.O. i »Three Types of Risk Assesment and the Emergence of Ravetz,
J.R., Post-Normal Science«, u S. Krimsky i D. Golding, izd. Social Theories of Risk,
Westport, Connecticut: Praeger, 1992.
39. Galilei, G., II saggiatore, iz Prose Scelete Glymour, C., Theory and Evidence,
Princeton, Princetom University Press, 1980.
40. Goodstein, R.L., »Language and Experience«, u Danto i Morgenbesser, 1960.
41. Grice, H.P. i »In Defence of a Dogma«, The Philosophical Review Strawson, P.F., 65,
u Zaabeh, Klemke: Jacobson, 1974.
42. Gurvitch, G., Les tendances de la philosophie allemande, 15, Paris, 1949.
43. Haching, J., »Experimentation and Scientific Realism«, u Leplin 1984.
44. Hadamard, J., »L'ouvre mathématique de Poincaré«, Acta Mathematica 38, 1921.
45. Hanson, N.R., »Patterns of Discovery: An Inquiry into the Conceptual Foundations of
Science«, Cambridge University Press, Cambridge, 1972.
46. Hertz, H., The Principles of Mechanics, London, 1899. (preštampano u New Yorku,
1956.)
47. Hobson, E.W., The Domain of Natural Science, London, 1923.
48. Holton, G., The Advancement of Science and Its Burdens, Cambridge University Press,
1986.
49. Holton, G., Thematic Origins of Scientific Thought, Cambridge University Press, 1973.
50. Hooker, C.A., A Realistic Theory of Science, New York: State University of N.Y. Press,
1987.
51. Houston, W.V., »Description of the Phisical World«, u Fogg, 1952.
52. Hume, D., Istraživanje o ljudskom razumu, Naprijed, Zagreb, 1988.
53. Hume, D., A Treatise of Human Nature, London, 1739.
54. James, W., PRAGMATISM and four essays from The Meaning of Truth, Clevenland, A
Meridian Book, 1965.
55. Johnson-Laird, P.N. »A theoretical analysis of insight into a reasoning task«, (u Wason,
P.C., Thinking-Readings in Cognitive Science), London, New York: Cambridge
University Press, 1977.
56. Johnson, W.E., Logic, sv.1, Cambridge, England, 1921.
57. Kant, I., Prolegomena za svaku buducu metafiziku, u Dvije rasprave, Matica Hrvatska,
Zagreb, 1953.
58. Kant I., Kritika cistog uma, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984.
59. Kant, I., Idee zu einer allgemeinen Geschichte in weltbürglicher Absicht, Kant's Werke,
Bd. VIII, Berlin, 1912.

536
60. Keswani, G.H., »Origin and Concept of Relativity« ( I ), Britissh Journal for the
Philosophy of Science 15, 1965 a.
61. Keswani, G.H., »Origin and Concept of Relativity« ( II ), British Journal for the
Philosophy of Science 16, 1965 b.
62. Kneale, W., »Gottlob Frege and Mathematical Logic« u The Revolution in Philosophy,
ed. A.J. Ayer et. al., London-New York, 1956.
63. Kripke, S., »Is there a Problem about Substituional Quantification«, clanak objavljen u
zbirci Truth and Meaning ed. Gareth Evans i John Mcdowell, Clerendon Press, Oxford,
1976.
64. Kuhn, T., »The Structure of Scientific Revolutions«, u International Encyclopedia of
Unified Science, The University of Chicago Press, 1970.
65. Kuhn, T., Struktura naucnih revolucija, Nolit, Beograd, 1974.
66. Kuhn, T., Kritik der reinen Vernunf, Hamburg, 1971. (preveo: Viktor Sonnenfeld,
Zagreb, 1984. A. XVII)
67. Kutleša,S., Prirodno – filozofijski pojmovi Rudera Boškovica, Hrvatsko filozofsko
društvo, Zagreb, 1994.
68. Lakatos I., »Falsification and the Methodology of Scientific Research Programmes« u
Kourany, J. (ur.) Scientific Knowledge – Basis Isuues in the Philosophy of Science,
Belmont, California: Wadswort 1987.
69. Laudan, L., Science and Values, University of California Press, 1984.
70. Lehmann, G., I. Kants gesammelte Schriften, Akademie – Ausgabe, Bd. XXI u Bd.
XXII, hrsg. von A. Buchenau 1936/38.
71. Lelas, S., Promišljanje znanosti, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1990.
72. Lelas, S. i Vukelja, T., Filozofija znanosti, Školska knjiga, zagreb, 1996.
73. Le Roy, E., »Science et philosophie«, Revue de métaphysique et du monde, 1899.
74. Locke, J., An Essay Concerning Human Understanding, London 1690.
75. Macan, I., Wittgensteinova teorija znacenja, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb,
1996.
76. Macan, I., Filozofija spoznaje, Biblioteka – Filozofski niz, Zagreb 1997.
77. Mach, E., Ekonomicna priroda fizikalnog istraživanja, Filozofija nauke, priredio N.
Sesardic, 1984.
78. Maturana, M.R. i Varele, P.J., Autopoesis and Cognition, Dodrecht: D. Reidel, 1980.
79. Mill, J.S., A System of Logic, Longmans Green, London, 1886.
80. Moore, G.E., »The Refutation of Idealism«, u sabranim Philosofical Studies, London,
1922.
81. Nagel, E., »The Strukture of Science«, Problems in the Logic of scientific explanation,
Harcourt, Brace World, inc. New York Burlingame Copyright 1961.
82. Neurath, O. & Erkenntnis II, 1932/33 i R. Carnap, testability and Meaning, Carnap, R.,
Philosophy of Science,3, 1936.
83. Newton, I., Optika, knjiga I, poglavlje II, 1953.
84. O'Gorman, F.P., »Poincaré's Conventionalism of Applied Geometry«, Studies in
History and Philosophy of Science 8, 1977.
85. Perrin, J., Atomi, DIZ Jugoslavije, Beograd, 1946.
86. Petrovic, G., Suvremena filozofija, Školska knjiga, Zagreb, 1979.
87. Petrovic, G., »Logika i matematika«, zbirka Filozofija i marksizam, Naprijed, Zagreb,
1976.
88. Poincaré, H., Znanost i hipoteza, Zagreb: Globus, 1989.
89. Poincaré, H., Science et Méthode, Paris: Flammarion, 1908.
90. Poincaré, H., La valeur de la science, Paris: Flammarion, 1970.
91. Poincaré, H., Derniéres Pesées, Paris: Flammarion, 1912.

537
92. Polšek, D., Pokušaji i pogreške, filozofija Karla Poppera, Hrvatsko filozofsko društvo,
Zagreb, 1996.
93. Popper, K.R., Conjectures and Refutations: The Growth of Scientific Knowledge,
Routledge & Kegan Paul, London 1989.
94. Popper, K.R., Logika naucnog otkrica, Nolit, Beograd, 1973.
95. Popper, K.R., Realism and the tim of Science, (ur.) Bartley, W.W., London, Melbourne
Sydney: Hutchinson, 1983.
96. Popper, K.R., The Myth of the Framework: In defence of Science and Rationality, ured.
M.A. Noturno Routledge, London, 1994.
97. Quine, W.V.O., Rijec i predmet, KruZak, Zagreb, 1999.
98. Quine, W.V.O., »Two dogmas of Empiricism«, Philosophical Review 60, u Zabeeh,
Klemke, Jacobson, 1974.
99. Quine, W.V.O., »Epistemology Naturalized«, U Akten des XIV Internationales
Kongress für Philosophie, Wien: Hencher, 1968.
100. Radnitzky, G., Conteporary Schoole of Metascience, Göteborg: Akademi – forlaget,
1970.
101. Rankine, W.J.M., Miscellaneous Scientific Paper, 1881.
102. Reichenbach, H., Nomological Statements and Admissible Operations, Amsterdam,
1954.
103. Reichenbach, H., The Reise of Scientific Philosophy, (Berkley and Los Angeles
1951.) Nolit, Beograd 1964.
104. Reichenbach, H., »Experience and Prediction«, The University of Chicago Press,
1976.
105. Rescher, N., Tropics in Philosophical Logic, D. Reidel Publishing Company,
Dodrecht, 1968.
106. Rorty, R., Consequences of Paradigmatism, Brighton: The Harvester Press, 1982.
107. Russell, B., Introduction to Mathematical Philosophy, London, 1919.
108. Russell, B., Dialectica, Zürich, Vol. 14, 1960.
109. Russell, B., An Inquiry into Meaning and Truth, George Allen and Unwin Ltd.,
London, 1940.
110. Russell, B., Philosophical Essays, Allen & Unwin, London, 1976.
111. Russell, B., Problemi filozofije, Nolit, Beograd, 1980.
112. Russell, B., »The Relation of sense – Data to Physics«, u Danto i Morgenbesser,
1964.
113. Russell, B., History of Western Philosophy, prijevod: Kultura, Beograd, 1962.
114. Salmon, C.W., »Why Ask “Why?”«, u Kourany, 1978.
115. Schlick, M., »Is There a Factual a Priori?«, Wissenschaftlicher Jahresbericht der
Philosophischen Gessellschaft an der Universität zu Wien für das Verensjahr, u Feigl i
Sellars, 1949.
116. Sellars, W.F., Science, Perception and Reality, London, Routledge, 1963.
117. Sesardic, N., Filozofija nauke, Nolit, Beograd, 1988. (izbor tekstova) Shimony, A.,
»Perception from evolutionary point of view«, Journal of Philosophy 68, 571-583,
1971.
118. Smart, J.J., Our Place in the Universe, Oxford, Blackwell, 1989.
119. Supek, I., Filozofija, znanost i humanizam, Školska knjiga, Zagreb, 1995.
120. Šarcevic, A., »Znanost, covjek i slobodno društvo – Feyerabendova teorija znanosti
i kritika zapadnog racionalizma«, pogovor u P. Feyerabend: Protiv metode, V. Masleša,
Sarajevo, 1987.
121. Švob, G., Frege: Pojmovno pismo, Naprijed, Zagreb, 1992.

538
122. Toretti, R., Philosophy of Geometry from Riemann to Poincaré, Dodrecht: Riedel,
1978.
123. Ule, A., Sodobne teorije znanosti, Znanstveno in publicisticno središce, Ljubljana,
1992.
124. Ule, A., Znanje, znanost in stvarnost, Znanstveno in publicisticno središce,
Ljubljana, 1996.
125. Veinberg, S., Snovi o konacnoj teoriji, Izdavacki atelje Polaris, Beigrad, 1977.
126. Vollmer, G., Evolutionare Erkenntnistheurie, Stuttgart, 1983.
127. Vollmer, G., »Mesocosm and objective knowledge« u Wuketits, 1984.
128. Weischedel, W., I. Kants Werke in sechs Bänden, Bd. V, Insel – Verlag, Frankfurt –
Darmstadt, 1957.
129. White, M., The Analitic and the Synthetic: an Untenable Dualism, u Linski, 1952.
130. Whitehead, A.N., Science and the Modern World, The macmillian Company, New
York, 1925.
131. Whitehead, A.N. i Russel B., Principia Mathematica, Oxford, 1908.
132. Wittaker, A History of the Theories of Aether and Electricity, London: Thomas
Nelson & Sons, 1953.
133. Wittgenstein, L., Tractatus Logico – Philosophicus, Veselin Masleša-Svjetlost,
Sarajevo, 1987.
134. Wittgenstein, L., Filozofska istraživanja, Nolit, Beograd, 1969.
135. Wuketits, F.M., Concepts and Approaches in Evolutionary Epistemology, Dodrecht:
D. Reidel, 1984.

539

You might also like