P. 1
Filozofija znanosti

Filozofija znanosti

4.33

|Views: 7,105|Likes:
Published by shorinkarate

More info:

Published by: shorinkarate on Feb 10, 2009
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF or read online from Scribd
See more
See less

08/30/2015

pdf

Sections

UVOD U FILOZOFIJU ZNANOSTI

SADRŽAJ:
UVOD - Filozofija znanosti ..................................................................................................6 1. Znanost i modeli objašnjenja ...........................................................................10 1.1. Modeli objašnjenja ....................................................................................................11 1.1.1. Deduktivni model objašnjenja ............................................................................18 1.1.2. Objašnjenje zakona .............................................................................................20 1.1.3. Objašnjenje i epistemološki zahtjev...................................................................23 1.1.4. Zakoni u znanosti i njihov logicki status ............................................................26 1.1.5. Eksperimentalni zakoni i teorije ......................................................................45 1.2. Znanstvena metoda ....................................................................................................60 1.2.1. Cinjenice i znanstvena metoda ...........................................................................60 1.2.2. Neke karakteristike hipoteze i znanstvena metoda.............................................62 1.2.3. ''Ideal'' znanosti...................................................................................................62 1.2.4. Osobina znanstvenog metoda da sam sebe ispravlja ..........................................63 1.2.5. Ogranicenosti i vrijednosti znanstvenog metoda................................................64 1.2.6. Apstraktna priroda znanstvenih teorija...............................................................66 1.2.7. Tipovi znanstvenih teorija ..................................................................................67 2. Empirizam i racionalizam .................................................................................69

3. Filozofija i znanost ( jedan primjer ) ...........................................................76
3.1. Radanje znanosti u modernom smislu ......................................................................79 3.2. Znanost u užem smislu ..............................................................................................84 3.3. Znanost, zdravi razum i filozofija ........................................................................85 3.4. Filozofija i realne znanost .........................................................................................87 4. Henry Poincaré i filozofija znanosti .............................................................89 4.1. Filozofija geometrije .................................................................................................91 4.2. Generalizirani konvencionalizam..............................................................................95 4.3. Semanticki konvencionalizam.................................................................................100 4.4. Uloga eksperimenata i generalizacije ......................................................................100 4.5. Uloga hipoteze .........................................................................................................104 4.6. Porijeklo matematicke fizike ...................................................................................106 4.7. Klasicna mehanika...................................................................................................108 5. Pozitivizam .............................................................................................................112 5.1. Motivi nastajanja modernog pozitivizma ................................................................113 5.2. Stariji Imanencijalni pozitivizam i Logicki pozitivizam........................................115 6. Filozofija L. Wittgensteina ............................................................................117 6.1. Wittgenstein – Tractatus logico- philosophicus ...................................................118 7. Logicki pozitivizam............................................................................................128 7.1. Filozofske prethodnice logickog pozitivizma .........................................................128 7.2. Osnovni stavovi logickog pozitivizma ....................................................................132 7.2.1. Princip verifikacije ..........................................................................................135 7.2.2. Tumacenje i objašnjavanje pojmova ...............................................................139 7.2.3. Aksiomske definicije i pravljenje razlike izmedu pravih i nepravih pojmova 140 7.2.4. Pojam definicije pridodavanja .........................................................................141 7.2.5. Radikalni empirizam .......................................................................................142 7.2.6. Besmislenost metafizike ..................................................................................142 7.2.7. Revizija starog kriterija smisla ........................................................................151 7.2.8. Kriteriji smislenosti .........................................................................................151

2

7.2.9. Redukcija iskaza sadržaja na iskaze strukture ................................................ 152 7.3. Struktura znanstvenog jezika ................................................................................. 152 7.4. Struktura empirijske spoznaje ................................................................................ 154 7.4.1. Protokolarni stavovi ......................................................................................... 154 7.4.2. Problem sustava konstitucije empirijskih pojmova ........................................ 155 7.4.3. Fizikalizam i ideja jedinstvene nauke ............................................................ 155 7.5. Potvrdenost teorije ................................................................................................. 156 8. Znanstvena filozofija H. Reichenbacha ................................................... 160 8.1. Traganje za opcenitošcu i pseudoobjašnjenja ......................................................... 166 8.2. Empiricki pristup – uspjeh i neuspjeh..................................................................... 170 8.3. Znanstvena filozofija............................................................................................. 172 8.3.1. Priroda geometrije.......................................................................................... 172 8.3.2. Prirodni zakoni................................................................................................ 173 8.3.3. Moderna logika ............................................................................................... 174 8.3.4. Saznanje predvidanja ...................................................................................... 176 8.3.5. Funkcionalno shvacanje spoznaje ................................................................... 177 8.4. Lingvisticki obrat .................................................................................................... 179 9. Neki primjeri kritike pozitivistickog programa................................. 182 9.1. Analiticki i sinteticki sudovi ................................................................................... 183 9.2. Quine – dvije dogme empirizma ............................................................................. 186 9.3. Problem verifikacije ................................................................................................ 197 9.4. Mogucnost falsificiranja generalnih iskaza ............................................................ 201 9.5. Problem indukcije .................................................................................................. 202 10. Pozitivisticka slika znanosti i njena kritika........................................ 204 10.1. Kritika pozitivisticke slike znanosti..................................................................... 210 11. Kriticki racionalizam Karla Poppera .................................................. 219 11.1. Popperov treci svijet.............................................................................................. 236 11.2. Opce naznake pristupa K. Poppera ....................................................................... 241 12. Thomas Kuhn – Struktura znanstvenih revolucija ......................... 247 12.1. Thomas Kuhn - Struktura znanstvenih revolucija ................................................ 253 12.2. Opce naznake Kuhnovog stajališta ...................................................................... 261 13. Realizam u filozofiji znanosti .................................................................... 265 13.1. Znanstvena slika svijeta ....................................................................................... 266 13.2. Realizam i antirealizam u filozofiji znanosti ....................................................... 273 13.3. Istina je nedostižna............................................................................................... 278 13.4. Istina je dostižna ................................................................................................... 283 13.5. Problem objektivnosti uzroka .............................................................................. 288 13.6. Postojanje teorijskih entiteta i istinitost teorija .................................................... 291 14. Sociološki obrat ................................................................................................. 294 14.1. Feyerabendova kritika položaja znanosti u društvu............................................. 296 14.1.1. Razvoj znanosti.............................................................................................. 297 14.1.2. Iskljucivost znanosti...................................................................................... 298 14.1.3. Demokracija i tradicija.................................................................................. 300 14.1.4. Anarhicna znanost. Dadaizam. ..................................................................... 301 14.2. Neki elementi za kritiku Feyerabendovog stava .................................................. 303 15. Naturalizam ........................................................................................................ 306 15.1. Interakcijska epistemologija ................................................................................. 308

3

15.2. Evolucijski naturalisticki realizam ........................................................................311 16. Filozofija I. Kanta ............................................................................................315 16.1. Uvod ......................................................................................................................315 16.2. Analiticki i sinteticki sudovi..................................................................................324 16.3. Kritika cistog uma .................................................................................................327 16.4. Kantova teorija o prostoru i vremenu. ...................................................................340 16.5. Transcendentalna filozofija i fizika .......................................................................343 16.6. Utjecaj Kantove filozofije .....................................................................................351 17. Jedan drugaciji pristup filozofiji i znanosti – fenomenologija ...355 17.1. Uvod ......................................................................................................................355 17.2. Fenomenološki usmjerena stajališta......................................................................357 17.2.1.Kriticki empirizam – Franz Brentano .............................................................358 17.2.2. Metodska fenomenologija – Edmund Husserl ...............................................361 17.2.3. Kriticki realizam – Nicolai Hartmann...........................................................367 18. DODATAK ..........................................................................................................369 18.1. Osnovni elementi Metodologije znanosti..............................................................369 18.2. Nominalisti i realisti ..............................................................................................386 18.3. Opcenitost i nužnost ..............................................................................................388 18.4. Teorija i zbilja........................................................................................................390 18.5. Wittgenstein – Filozofska istraživanja ..................................................................393 18.6. Bijeg u lingvisticke dubine ....................................................................................398 18.7. Tvorba iz elementarnih iskaza – simbolicka ili matematicka logika ....................407 18.8. Boltzmannova teorija odraza .................................................................................412 18.9. Hume i kauzalnost .................................................................................................415 18.10. Neudlucivost motrenja.........................................................................................420 18.11. Hegelova negacija ...............................................................................................421 18.12. Znanost i ideologija .............................................................................................426 18.13. Teorije istine ........................................................................................................436 18.14. Frege – Pojmo vno pismo i razvoj njegove misli ................................................441 19. IZBOR TEKSTOVA.......................................................................................452 19.1. Rudolf Carnap - METODOLOŠKA NARAV TEORIJSKIH POJMOVA................452 19.1.1. Naši problemi .................................................................................................452 19.1.2. Jezik opažanja L0 ..........................................................................................453 19.1.3. Teorijski jezik LT .........................................................................................454 19.1.4. Problem dopustivosti teorijskih entiteta .........................................................455 19.1.5. Pravila korespondencije C .............................................................................458 19.1.6. Kriterij smislenosti za teorijske termine .........................................................460 19.1.7. Adekvatnost kriterija smislenosti ...................................................................462 19.1.8. Kriterij smislenosti za teorijske recenice........................................................467 19.1.9. Dispozicijski pojmovi...................................................................................469 19.1.10. Razlika izmedu teorijskih termina i cistih dispozicijskih termina................472 19.1.11. Psihološki pojmovi .....................................................................................474 19.1.12. Literatura ......................................................................................................479 19.2. Rudolf Carnap - PREOVLADAVANJE METAFIZIKE LOGICKOM ANALIZOM JEZIKA ...........................................................................................................................481 19.2.1. Uvod ...............................................................................................................481 19.2.2. Znacenje rijeci ................................................................................................482 19.2.3. Metafizicke rijeci bez znacenja ......................................................................484 19.2.4. Smisao stava ...................................................................................................485 4

19.2.5. Metafizicki prividni stavovi ........................................................................... 486 19.2.6. Nesmisaonost svake metafizike ..................................................................... 489 19.2.7. Metafizika kao izraz životnog cuvstva ........................................................... 492 19.3. Bertnard Russell - GRANICE FILOZOFSKE SPOZNAJE ................................. 494 19.4. Bertnard Russell - VRIJEDNOST FILOZOFIJE ................................................. 499 19.5. Karl R. Popper - CILJ NAUKE............................................................................. 503 19.6. Thomas S. Kuhn - NAKNADNA RAZMIŠLJANJA 0 PARADIGMAMA ............... 511 19.7. Paul Feyerabend - KAKO ZAŠTITI DRUŠTVO OD NAUKE ............................... 525 19.7.1. Bajke .............................................................................................................. 525 19.7.2. Protiv metoda ................................................................................................. 527 19.7.3. Protiv rezultata ............................................................................................... 529 19.7.4. Obrazovanje i mit ........................................................................................... 530 19.7.5. Literatura ........................................................................................................ 534 LITERATURA: ................................................................................................................. 535

5

UVOD - Filozofija znanosti

Suvremeno shvacanje filozofije znanosti se danas uglavnom smatra kao nasljednica epistemologije ili nauke o znanju, ali je njen povijesni nastanak, naravno, vezan uz sazrijevanje njenog predmeta – novovjekovne znanosti. Ovakvu ontologiju bi svakako trebalo poceti sa I. Kantom, koji sa jedne strane predstavlja onu cvoru tocku suvremenog filozofiranja u koju spada i filozofija znanosti, a sa druge strane on je pred sobom imao vec zgotovljenu prvu novovjekovnu znanost, Newtonovu matematicku fiziku. No dok je Kant ipak ostao u krilu Velike majke svih znanosti u svoj njenoj širini i bogatstvu, specificno fokusirana dijela javljaju se sa Williamom Whewellom (1637, 1640) koji pocinje izdavati svoja dijela pod naslovom History of the Inductive Sciences, The Philodophy of the inductive Sciences Founded Upon Their History. Ovo, da tako kažemo, preliminarno razdoblje traje gotovo citavo stoljece do pojave Beckog kruga. U tom razdoblju javlja se citava plejada istaknutih filozofa i znanstvenika kao što su: H.L.F. Von Helmholtz, W.S. Jevons, E. Mach, J.S. Mill, K. Pearson, H.R. Hertz, L. Boltzman, H.J. Poincare, Ch. S. Peirce, P.M.M. Duhem, B. Russell, A.N. Whitehead, i drugi. Svi oni pišu o znanosti, ali bez pretenzije na cjelovitost i na profesionalni autoritet, njihov odnos je fragmentaran ali ce pripremit klimu za ozbiljniji i cjelovitiji zahvat. Pocetak stvaranja i radanja filozofije znanosti1 biva dovršeno sa pojavom Beckog kruga, koji je ocrtao jednu relativnu jednostavnu sliku znanosti. Filozofi Beckog kruga su naglasili njezinu specificnost spram drugim oblicima promišljanja a posebice filozofije. Znanost je prije svega skup znanstvenih iskaza, znanstvenih prije svega po tome što podliježu strogoj logickoj i empirijskoj kontroli. Iskaz koji možemo nazvati “znanstveni”, osim što mora biti logicki precizno formuliran, mora se odnositi na opažanje ili u nizu logickih postupaka mora biti svodljiv na opažanje. Znanost se, nadalje, odlikuje svojim specificnim ciljem koji se ne može jednostavno formulirati. Ona ima zadatak da nam pruži razumijevanje svijeta oko nas i u nama. Ovdje se namecu fundamentalna pitanja kao što su; što znaci nešto razumjeti i da li je razumjeti znaci objasniti i predvidjeti buduce ponašanje objekata i dogadaja? Objašnjenje i predvidanje tek su nešto precizniji od razumijevanja. Objašnjenje ima kljucno mjesto u
1 Lelas daje lijep primjer u svojoj knjizi (Srdan Lelas i Tihomir Vukelja: Filozofija znanosti, Školska knjiga Zagreb,1996.), gdje razvitak u onom samom tehnološkom smislu ne daje odgovor na postavljeno pitanje. Dvije u svoje vrijeme vrlo popularne knjige: ona Normana CAMPBELLA iz 1921. i ona Alana CHALMERSA iz 1978. (CAMPBELL, N. What is Science?, New York,Dover Publications, 1921. CHALMERS, A. What is this Thing Called Science?, Milton Keynes, Open University Press, 1978.), nose gotovo identicne naslove usprkos tome što ih razdvaja više od pola stoljeca. A ne radi se o bilo kakvih pola stoljeca. U tih 57 godina znanost je prešla put od Rutherfordova otkrica atomske jezgre, preko a tomske bombe i spuštanja ljudske posade na Mjesec do mikroprocesora i genetickog inženjerstva. Pa ipak, naslovi su gotovo isti: What is Science? glasi prvi, a What is this Thing Called Science? drugi. Sudeci po naslovima, covjek se, eto, i nakon toliko dugog i intenzivnog bavljenja znanošcu još uvijek pita što ona jest. Govori li ta slicnost naslova u prilogu vjecnim skepticima za koje je svaki trud oko razumijevanja znanosti uzaludan? Kazuje li ovo ponavljanje pitanja da mi znanost ni nakon tolikih njenih uspjeha i tolikih filozofskih napora još uvijek ne razumijemo? Kažu da pitati Što nešto jest? Znaci pitati filozofski i vjerujemo da je tako. No kažu i to da filozofija od davnina postavlja uvijek ista pitanja, uglavnom zbog toga što se radi o takvima na koja se ne može jednoznacno odgovoriti. U takvo što pak ne vjerujemo. Jer dvije knjige pod istim nazivom toliko se razlikuju od druge da je uputno zapitati se: pitaju li to dva autora uopce isto pitanje; bave li se oni istim predmetom? U znanosti se obicno kaže da dobro postavljeno pitanje donosi pola odgovora; drugim rijecima, pitanje cesto sugerira odgovor. Ali vrijedi i obrnuto; tek odgovor daje puno znacenje pitanju. Odgovori naša dva autora krecu se u dva razlicita prostora, pa nam se cini kako ni pitanje u naslovu nije isto. Stoga, pita li filozofija odista uvijek isto pitanje?

6

znanosti i najcešce se tvrdi da objasniti znaci podvesti neku cinjenicu koju treba objasniti pod neki zakon bilo deterministicke ili statisticke naravi. No kako ti zakoni ujedno koriste i za predvidanje imamo jedan jedinstven model (Hempelov covering-law model) Nešto blaže i šire, možemo reci, znanstvena aktivnost rezultira skupom cinjenica dobivenim motrenjem koje treba objasniti, a to znaci uklopiti u teoriju, tj. u skup medusobno povezanih zakona. Filozofska tradicija tvrdi da se znanje zahtijeva obrazloženje ili opravdanje ili potkrepu ili dokaz i ne ostavlja se na puko vjerovanje ili dojam. Znanje svoje uporište uvijek traži negdje izvan onoga što neposredno tvrdi jer podrazumijeva pitanje: zašto? To je ujedno i razlog zbog kojeg, prema duboko usadenom filozofskom vjerovanju, znanost treba filozofiju. Kako znanost ne može izaci iz sebe same da bi pronašla svoje uporište, tvrde cesto filozofi, potrebna joj je filozofija da joj na to u porište ukaže. Izuzetnost znanosti leži u izuzetnosti tog uporišta i u nacinu na koji su njene predodžbe, pojmovi i stavovi na to uporište oslonjeni odnosno njime opravdani i potkrijepljeni. Osim cilja znanost posjeduje pouzdanu metodu da svoj cilj ostvari. Danas, nakon dugih rasprava koje u nešto slabijem intenzitetu još traju, napuštena je stara induktivisticka metoda koju su formulirali F. Bacon i J.S. Mill i prihvaca hipoteticko-deduktivni model po kojem se, bez obzira na nacin kako se oblikuje teorija i hipoteza, one provjeravaju tako da se logickom dedukcijom izvode motrive posljedice, tocnije iskazi koji se mogu usporediti sa opažanjem. Zatim se motrenjem ili pokusom uvjeravamo da se zbiva ono što iskaz tvrdi. Ako je odgovor negativan hipoteza se odbacuje, a ako je pozitivan, znanstvenik bilježi jedan primjer koji potvrduje teoriju. Ovo je dakako jedna pojednostavljena shema koju bi prihvatio svaki znanstvenik prakticar kao nesumnjivo jedini ispravan i tocan put. No, kao što cemo vidjeti ta sigurnost nije baš tako opravdana i izazvat ce lavinu pitanja kojima ce se upravo baviti filozofija uzanosti. Možemo reci da je optimizam s kojom je filozofija znanosti pocela, u obliku logickog pozitivizma, da postavlja znanstvenu spoznaju na jasne odrednice pokazao naivan prenagljen. Ostavivši po strani sumnje i alternative, logicki pozitivizam koncipirajuci znanost, u krajnjoj instanci, kao ostvarenu u jeziku neumitno se svodi na polaritet jezika teorije i jezika motrenja. Zaigravši sve na kartu te podijele, koja izvire iz one ideje o dvostrukoj kontroli znanstvenih iskaza, a koji opet nastavlja filozofsku dihotomiju izmedu racionalizma i empirizma, logicki empirizam je vezao svoju sudbu uz sposobnost da opiše i definira tu razliku. Taj program nije uspio i za sobom je povukao niz pitanja. Post-pozitivistickom filozofijom znanosti mijenja se scena na kojoj dominira Karl Popper. Osnovna ideja kojom je zaobišao nezgodno pitanje verifikacije, koje logicki pozitivizam nije moga da riješi, jeste ideja da se znanost ne bavi verifikacijom nego falsificiranjem hipoteza i da osnovna zadaca znanosti nije toliko u objašnjenju koliko u definiranju i rješavanju problema. Znanost se razvija tako da u svrhu rješavanja nekog problema, lansira niz hipoteza ili teorija, koji se zatim putem opažanja i eksperimenta pokušavaju opovrci. Ustvari imamo neku vrstu “prirodnog odabiranja” ideja pri opstaju one koje su sposobnije u objašnjenju problema. Eliminiranjem pogrešnih hipoteza dolazi se do novih problema i do novog spektra hipoteza, te je ljudsko znanje uvijek nagadanje. No, sukob hipoteza i stvarnosti je objektivan i odbacivanjem pogrešnih nagadanja ljudsko znanje objektivno raste. Koncem pedesetih godina, kada je Popperovo djelo Logik der Forschung (1934) prevedeno na engleski jezik i kada pocinje Popperov utjecaj, javlja se jedna druga struja u filozofija znanosti. Dijela Hansona Patterns of Discovery (1958) i još više glasovito djelo Kuhna The Structure of Scientific Revolution (1962) okrenule su problematiku filozofiju znanosti sa verifikacije na spoznajni subjekt, ali više kao produkt kategorijalne analize, nego kao objekt same znanosti.

7

Na ovom mjestu spajaju je se anglosaksonska linija i “kontinentalna” filozofija znanosti. U Europi je u toku drugog svjetskog rata došlo do raspada Beckog kruga i nastala je na kontinentu praznina selidbom mnogih preko Oceana. Trebalo je dugo vremena kako bi se stvari pocele mijenjati. U Francuskoj se obnavlja Bachelardov utjecaj, a u Zapadnoj Njemackoj Frankfurtska škola promatra filozofiju znanosti u sklopu analize društvenih znanosti. Istodobno se utjecaj logickog empirizma vraca na rodni kontinent. Pored opcih tema filozofija znanosti obratila je pozornost na još dvije grupe posebnih pitanja. Prva obuhvaca analizu temeljnih pojmova i metoda pojedinih znanstvenih disciplina. Situacija je postala malo paradoksalna. Naime, kako vrijeme odmice, tako se cini da vrlo važna podrucja postaju nicija zemlja. Podrucje je važno jer temeljni pojmovi i metode ono što je Kuhn nazvao disciplinarnom matricom, okvirom jedne znanstvene discipline što omeduje prostor u kojem se pojavljuju problemi i traže rješenja. Taj okvir se stalno mijenja ali se ovim problemom bavi sve manje znanstvenika. Razlog možemo potražiti u zahtijevnosti date problematike koja pretpostavlja pored postojanja solidne filozofske osnove i dobro poznavanje znanstvene discipline o kojoj se radi. Druga grupa pitanja odnosi se na posljedice novih rezultata i metoda znanosti na tradicionalne filozofske probleme, koji se u svojoj osnovi svode na pitanje o smislu, o okvirima i buducnosti ljudske egzistencije. Medu tim pitanjima posebno mjesto zauzima etika znanosti kao refleks odgovornosti znanosti za sudbinu covjeka. Pored ovih uvjetno receno uskih problema filozofije znanosti, ona preplice svoj interes i sa onim pod-disciplinama koji su zbog svoje specificnosti problematike nazvani psihologija znanosti, sociologija znanosti, ekonomija znanosti politologija znanosti, povijest znanosti itd. Naša nakana, kao što stoji u samom naslovu, jeste da pokušamo dati neke osnove za ona promišljanja koja se mogu podvesti pod jedan nazivnik; Filozofija znanosti. Ova ideja u samom pocetku skriva odredene opasnosti, koje inace nose svi uvodi u neki znanstveni ili filozofski problem, a to je na prvom mjestu površnost jer je nemoguce ulaziti podrobnije u analize neke problematike i na drugoj strani, uvijek postoji opasnost da se ne obuhvati sve što je relevantno za uvod u neku temu. Za nas je posebno naglašen ovaj drugi problem, jer sama filozofija znanosti po svojim temama i obimu problema nije strogo definirana, pa samim tim ne može se jasno odrediti granica izmedu onoga što je od fundamentalnog znacenja za neku temu, a što se može smatrati manje važnim. Svjesni svih ovih opasnosti mi smo knjigu pokušali koncipirati tako da s jedne strane obuhvatimo što više problema koji pripadaju filozofiji znanosti i, s druge strane, u pojedinim tockama, koje smo smatrali za bitnim, zadržali smo se malo više i podrobnije. Sukladno ovom stavu knjiga je koncipirana na sljedeci nacin: U prvom dijelu knjige (pogl.1.) naveli smo neke opce karakteristike znanstvenog objašnjenja i metode kao jedne od osnovnih karakteristika znanstvenog promišljanja. U poglavlju 2. i 3. date su opce karakteristike nekih filozofskih pravaca koji su po svojoj prirodi upucene na znanost. Takoder je u ovom dijelu knjige izvedeno jedno moguce videnje odnosa izmedu filozofije i znanosti. Sljedeci dio se odnosi na razvoj filozofije znanosti kao znanstvene discipline. Uvjetno receno, razvoj filozofije znanosti može se grubo podijeliti na dva perioda i to vrijeme prije pojavljivanja logickog pozitivizma i poslije toga. U pred-periodu, da tako kažemo, postoji grupa filozofa i znanstvenika koji su razmatrali probleme znanosti, da tako kažemo, s pozicija filozofije jer je problematika izlazila iz konteksta odredene znanstvene discipline. Pojavom logickog pozitivizma filozofija znanosti kao disciplina dobiva jasnije konture. Smatrali smo da se iz ovog prvog perioda nezaobilazno mora istaknuti promišljanje H. Poincarea (poglav. 4.), gdje smo pokušali malo podrobnije obratiti pozornost na njegovo promišljanje znanosti cije su implikacije prisutne i u suvremenoj filozofiji znanosti.

8

U poglavlju 6. dana je analiza stavova mladog Wittgensteina s posebnim akcentom na njegovo glasovito djelo Tractatus... Navedeno djelo, uz neke druge momente, pripremilo je teren za oblikovanje onih stavova koje zovemo jednim imenom logicki pozitivizam. U poglavlju 5. i 7. analizirani su uvjeti nastanka pozitivizma i logickog pozitivizma te njihovi osnovni stavovi. U sklopu tog dijela knjige posebno smo obratili pozornost na radove H. Reichenbacha i na njegovu knjigu Radanje znanstvene filozofije. Njega smo izabrali iz najmanje dva razloga; prvo, iako pripada logickom pozitivizmu njegovi se stavovi razlikuju od onog pravaca koji se jednim imenom zove Becki krug i drugo, njegova rješenja nekih problema imaju i danas aktualno znacenje. U poglavlju 9. i 10. navedeni su neki primjeri kritike pozitivistickog programa. Takoder u tom dijelu dana je podrobnija analiza pozitivisticke slike znanosti i kritike te slike. U kontekstu ovih kritika posebno je analiziran (poglav. 11.) kriticki racionalizam K. Poppera. U poglavlju 12. razmatrani su stavovi T. Kuhna i pri tome je posebno dat akcent na njegovo glasovito djelo Struktura znanstvenih revolucija te posljedice navedenog dijela na samu filozofiju znanosti. Kako je problem realizma i antirealizma fundamentalan sa samu znanost i filozofiju znanosti, to smo u poglavlju 13. pokušali podrobnije rasvijetliti ovu problematiku. Zbivanja u filozofiji znanosti poslije Kuhna obradena su u poglavlju 14. Na kraju ovog dijela knjige pokušali smo dati neka suvremena strujanja na ovom polju s posebnim naglaskom na Naturalizam. (poglav.15.) Na kraju našeg Uvoda u filozofiju znanosti u poglavlju 16. i 17. obratili smo pozornost na Kantovu filozofiju kao cvornu tocku suvremene filozofije i jedan drugaciji pristup filozofiji i znanosti uoblicenog u pravac kao što je fenomenologija. U knjizi se, takoder, nalazi i Dodatak u kome se iznose sve one nadopune koje su potrebne za bolje razumijevanje cjelokupnog teksta. Smatrali smo da bi bilo korisno dati neke originalne tekstove znacajnijih autora tako da se na kraju knjige nalazi odredene broj tekstova koji ce omoguciti da se zorno pokaže originalna misao koja se odnosi na neke probleme razmatranih u knjizi.

9

1. Znanost i modeli objašnjenja
U ovom poglavlju dat cemo samo neke opce napomene koje citaocu mogu služiti kao smjernice u pracenju teksta. Definicije i opis koji budi dani u poglavlju moraju se shvatiti uvjetno. Jer, na primjer, dati definiciju znanosti ili odgovoriti na pitanje »Što je to znanost?« u samom startu je osudeno na propast. Takve potpune definicije nisu niti dane, a možda i ne mogu biti dane, sjedne strane, a s druge strane razliciti autori, filozofski pravci i teoreticari imaju razlicit odnos prema tom pitanju, pa su samim tim i odgovori razliciti. No, mi cemo ipak dati neka okvirna objašnjenja koja su u skladu sa opce prihvacenim stavovima. Pošto knjiga ima za cilj da napravi izvjestan uvod u filozofiju znanosti cini nam se uputno dati te okvirne definicije kako bi se “osjetila” problematika kojom se bavi filozofija znanosti. Cesto se u udžbenicima susrecemo sa definicijom znanosti kao sustavom opcih istina ili spoznaja, koje se odnose na isti predmet. Sukladno ovakvoj definiciji, ako je to uopce definicija, možemo prepoznati tri momenta: a) Buduci da svaka znanost otkriva uzroke i zakone pojava, vec je tim spoznaja onoga, što je najopcenitije tim pojavama. b) Te opce istine cine jedan sistem, tj. skup spoznaja, koje su logicki tako medusobno povezane, da sacinjavaju harmonicnu cjelinu. c) Znanost ima svoj predmet. Ta rijec predmet nije u znacenju konkretne stvari, jer ista stvar može biti predmetom više znanosti. predmet ima apstraktno znacenje i oznacava stajalište, s kojega se jedna stvar promatra. Kemicar, psiholog, fiziolog promatraju ljudsko tijelo sa svog stajališta. Taj predmet skolasticki filozofi nazivaju objectum formale. Francuski logicar Goblot kaže da ima toliko cistih znanosti, koliko ima stajališta s kojih možemo promatrati bice ili fenomene. To je pojam znanosti. Cesto se i u obicnom govoru spominje spoznavanje, odgovaranje na pitanja: »Zašto?«, »Kako?«. Zato moramo napraviti razliku od takozvane obicne spoznaje i znanstvene spoznaje. Možemo navesti barem tri karakteristike ili razlike znanstvene spoznaje od “obicne spoznaje”, a to su: opcenitost, metoda i preciznost. Prva oznaka se odnosi na cinjenicu da se obican covjek zadovoljava sa zapažanjima, koje se ogranicuju na ono, što njega zanima, a ucenjak ima opcenitija zapažanja, jer su bez interesa i dolaze ne samo do uzroka nego i do zakona. Drugo, vulgarna metoda, skupljena u poslovicama i aforizmima, nastala je bez metode i svodi se na asocijacije po navici, a ucenjak postupa metodicki podvrgava sve svoje hipoteze kontroli razuma. Može se reci, da je spoznaja obicnog covjeka empirijska, a spoznaja ucenjaka eksperimentalna. Trece, obican covjek zna da jedne pojave ovise o drugima, (primjerice, toplina rasteže kovine), a ne zna i ne zanima ga u kojoj mjeri. Ucenjak se na zadovoljava da tvrdi odnose. On ih nastoji precizno izmjeriti. Konacno, najviša vrsta spoznaje je filozofska spoznaja. Možemo je uzeti u tradicionalnom ili pozitivistickom smislu. Za tradicionalnu filozofiju glavna je filozofska disciplina metafizika. Ona ispituje intimnu narav stvari, ali i njihovo zadnje znacenje. O ovim problemima kao što je primjerice znanstvena metoda govorit cemo nešto podrobnije u drugom dijelu ovog poglavlja. Sad bismo mogli dati i odredenu klasifikaciju znanosti i to one koje nam se cine najinteresantnijim, ali moramo napomenuti da kao što nema jedinstvenog stava oko definicije znanosti, tako nema jedinstvenog stava i oko klasifikacije. Navedimo nekoliko primjera klasifikacije znanosti. - Aristotel uzima za princip klasifikacije cilj, što ga razne znanosti imaju. On razlikuje: teoretske, prakticne i poetske znanost. Teoretske znanosti koje imaju za cilj da nas upoznaju sa stvarima i da ih rastumace. Takve su znanosti: matematika, fizika i metafizika. Prakticne znanosti, kojima je cilj, da dadnu covjeku orijentaciju u privatnom, politickom i društvenom životu. Takve su znanosti: etika, ekonomika i 10

politika. Poetske znanosti, kojima je cilj stvaranja literarnih djela. Takve su: retorika, poetika i dijalektika. Ovo nije znanstvena podnijela. - Baconova klasifikacija. Ona se temelji na duševnim mocima, koje dolaze do izražaja u razlicitim znanostima. U tim znanostima dolazi do izražaja pamcenje, mašta i razum. Pamcenje – povijest; razum – filozofija, mašta – poezija. Ova podnijela nije znanstvena, jer kod svih znanosti dolaze do izražaja sve ljudske moci. - Amperova klasifikacija dijeli znanosti na kozmološke ili prirodne znanosti i noološke ili duhovne znanosti. Ovako klasificiraju znanosti suvremeni filozofi i dijele ih na realne i irealne. - Klasifikacija Augusta Compta. On klasificira znanosti prema njihovoj sve vecoj kompleksnosti i manjoj sveopcenitosti (metafizika, astronomija, fizika, kemija, sociologija i biologija). Njegov princip je ispravan, jer se vidi ovisnost jedne znanosti o drugoj. Ipak ta klasifikacija nije savršena, jer nema psihologije, povijesti i filozofije. - Spencerova klasifikacija – On znanosti klasificira prema njihovom formalnom objektu na: apstraktne, apstraktno-konkretne i konkretne. Apstraktne znanosti proucavaju forme stvari bez obzira na njihov sadržaj (matematika i formalan logika). Apstraktno-konkretne proucavaju realne pojmove, apstrahirajuci od bica u kojima se one realiziraju (fizika, kemija, mehanika). Konkretne znanosti proucavaju realna bica (astronomija, geologija, biologija, psihologija i sociologija). Svaka od ovih klasifikacija ima samo provizorni karakter i danas se cesto znanosti dijela prema metodi ili predmetu. Tako, prema metodi razlikujemo deduktivne znanosti, koje polaze od principa i dolaze do zakljucka; induktivne ili empirijske znanosti, koje polaze od cinjenica i dolaze do zakona.

1.1. Modeli objašnjenja
Odmah na pocetku našeg razmatranja pokušajmo dati neke osnove znanstvenog objašnjenja kao specifikuma spram drugim objašnjenjima. U našem razmatranju cini nam se da bi bilo najbolje staviti težište na razmatranje o ovoj problematici poznatog filozofa Ernesta Nagla i to iz dva razloga; prvo jer je njegovo razmatranje o ovoj problematici možda najznacajnije u suvremenoj filozofiji znanosti i na drugoj strani njegov pristup nije toliko obojen odredenim filozofskim stajalištem (u ovom slucaju pozitivizmom kome je on pripadao) a takoder njegov pristup posebice u The Structure of Scienec2 je jasan,
2 E. Nagel, »The Structure of Science«, Problems in the Logic of scientific explanation, Harcourt, Brace World, inc. New York Burlingame Copyright 1961. Navedena knjiga je jedna od najznacajnijih dijela filozofije znanosti u njenom suvremenom periodu. U njoj se ne izlaže, bar na prvi pogled, nikakav odredena filozofska teorija o znanosti. Njen pisac, E. Nagel, posvetio je svoj život proucavanju i razumijevanju onih bitnih odlika znanstvenog metoda koje odreduje duh same znanosti i njene granice. Ernest Nagel (1901 – 1985) je vjerojatno jedan od istaknutijih americkih filozofa znanosti od sredine tridesetih pa do pocetka 60-ih godina XX st. Predavao je na univerzitetu Columbia prakticki citavu svoju karijeru. Iako je dijelio skupa s Bertrandom Russelom i clanovima Beckog kruga, osjecao je poštovanje i prema otkricima u matematici i prirodnim znanostima, prihvatio je dio misli Charlesa S. Piercea i Johna Deweya koje je Nagel sam nazvao “kontekstualni naturalizam” jest njegovo nepovjerenje spram redukcionistickih tvrdnji koje nisu rezultata znanstvenog istraživanja. Nagelov “kontekstualni naturalizam” ispuni je njegov utjecaj, detaljne i upucene eseje o vjerojatnosti; objašnjenje u prirodnim i društvenim znanostima, mjerenja, povijesti matematike i filozofije prava. To se reflektira npr. u njegovim prodornim kritikama Russelove rekonstrukcije vanjskog svijeta i Russelove epistemologije te srodnih pogleda prihvacenih u neko vrijeme od clanova Beckog kruga.

11

pristupacan i onima kojima navedena problematika nije uža specijalnost. Ukoliko spominjemo pojam objašnjenja onda prije svega pod njim podrazumijevamo odgovor na pitanje »Zašto?«. No, ovdje problem tek pocinje jer i letimican pogled na rijec “zašto” upucuje nas na zakljucak da se ona koristi u razlicitom kontekstu i da se u tom razlicitom kontekstu na takva pitanja daju razlicite vrste relevantnih odgovara. E. Nagela zakljucuje da se u tim razliciti kontekstima uporabe pitanja “zašto” i odgovora tj. objašnjenja na to pitanje u sklopu onoga što zovemo znanstvenim logickim strukturama može razlikovati cetiri glavna i, izgleda, razlicita modela objašnjenja. Analizirajmo te modele posebno: Deduktivni model. Jedan tip objašnjenja koji se obicno susrece u prirodnim znanostima, iako ne samo u tim disciplinama, ima formalnu strukturu deduciranog zakljucka gdje eksplikandum logicki nužna posljedica premisa objašnjenja. Prema tome, u objašnjenju ove vrste premise izražavaju uvjet istinitosti zakljucka. Ova vrsta objašnjenja je iscrpno proucavana još od najstarijih vremena i ona je bila smatrana osnovicom svakog “pravog” objašnjenja i cesto se usvajala kao idealni oblik kojem svi napori u objašnjenju treba da teže. Navedimo neke primjere; 1) Zašto je zbir bilo kojeg broja uzastopnih neparnih cijelih brojeva pocevši od 1 uvijek savršeni kvadrat (na primjer: 1 + 3 + 5 + 7 = 16 = 42 )? Ovdje se pretpostavlja da je “cinjenica” koju treba objasniti (eksplikandum) nešto što je potrebno oznaciti poznatim ali nedovoljno jasnim izrazom “nužna istina”, u tom smislu što njena negacija predstavlja logicku proturjecnost. Relevantna odgovor na ovo pitanje predstavlja ustvari dokaz koji utvrduje ne samo univerzalnu istinitost nego i nužnost eksplikanduma. Objašnjenje ce biti zadovoljavajuce ako se koraci u dokazu budu slagali sa formalnim zahtjevima za logicki dokaz i ako su, dalje, same premise dokaza u izvjesnom smislu nužne. Premise ce vjerojatno biti postulati aritmetike, a njihov nužni karakter bit ce utvrden ako se, na primjer, može pokazati da se one istinite na osnovu znacenja koje imaju njihovi termini. No, u ovom slucaju se mora naglasiti da su i eksplikandum i premise su nužno istiniti iskazi tako da ova objašnjenja pripadaju onim formalnim disciplinama kao što su logika i matematika. Sljedeci primjer druge vrste ovog modela pokažimo na sljedeca dva primjera; 2) Zašto se jucer caša zamaglila sa vanjske strane kada sam u nju sipao hladnu vodu? Ovdje je cinjenica koju treba objasniti jedan pojedinacni dogadaj. Njegovo objašnjenje izraženo u kratkim crtama, može izgledati ovako: temperatura caše, pošta sam u nju sipao hladnu vodu, bila je znatno niža od temperature okolnoga zraka; zrak je sadržavao vodenu paru, a vodena para iz zraka, uopce uzevši, pretvara se u tekucinu kada zrak dode u dodir s dovoljno hladnom površinom. U ovom primjeru, kao i u prethodnom, formalna struktura objašnjenja ima oblik dedukcije. Uistinu, da su premise objašnjenja bile formulirane potpunije i pažljivije, deduktivni oblik bi bio sasvim uocljiv. Medutim, u ovom slucaju eksplikandum nije nužna istina, a to nisu ni premise objašnjenja. Naprotiv, premise su iskazi koji su vjerojatno zasnovani na podesnim iskustvenom ili eksperimentalnom svjedocanstvu. Primjer broj 3): Zašto je manji procent katolika nego protestanata izvršio samoubojstvo u europskim zemljama u toku posljednje cetvrtine devetnaestoga vijeka? Poznati odgovor glasi da je institucionalno uredenje u kome su katolici živjeli povecavalo “društvenu koheziju” za razliku od društvenih organizacija protestanata, i da, uopce, postojanje jakih društvenih veza izmedu clanova jedne zajednice pomaže ljudima u periodima osobnih potresa. Eksplikandum je u ovom slucaju povijesna pojava koja je statisticki opisana, za razliku od pojedinacnih dogadaja iz prethodnog primjera. Zbog toga se predloženim objašnjenjem ne objašnjava ni jedno pojedinacno samoubojstvo u pometom periodu. Uistinu, iako premise objašnjenja nisu izložene ni precizno ni potpuno, jasno je da neki od njih imaju statisticki smisao, baš kao što je to slucaj s eksplikandumom. Ali, pošto

12

premise nisu u potpunosti formulirane, nije sasvim jasno kakva je logicka struktura ovog objašnjenja. Medutim, mi cemo pretpostaviti da su implicitne premise mogu izložiti eksplicitno i da, što više, objašnjenje onda ima deduktivni oblik. Ova dva primjera eksplikandum je povijesna cinjenica. Medutim, u drugom primjeru cinjenica koju treba objasniti je pojedinacni dogadaj, dok je u trecem statisticka pojava. U oba primjera premise sadrže bar jednu pretpostavku koja je “slicno zakonu” i opca po formi, i bar jedan iskaz o necem pojedinacnom. Sa druge strane objašnjenje statisticke pojave odlikuje se prisustvom bar jedne statisticke generalizacije u premisama. Navedimo još neke primjere: Primjer 4): Zašto led pliva po vodi? Eksplikandum u ovom primjeru nije povijesna cinjenica, pojedinacna ili statisticka vec univerzalni zakon koji tvrdi stalnu vezu i izmedu izvjesnih fizickih osobina. Kao što je poznato, ta se cinjenica objašnjava tako što se izvodi kao logicka posljedica drugih zakona – zakona da je gustoca leda manja od gustoce vode, Arhimedovog zakona da tecnost istiskuje tijelo koje je u nju zaronjeno silom jednakom težini istisnute tecnosti, i drugim zakonima o uvjetima pod kojima tijela ostaju u ravnoteži kada na njih djeluju sile. Ovdje valja zapaziti da su za razliku od posljednja dva primjera, premise objašnjenja, iskazi koji tvrde univerzalni zakon. Primjer 5): Zašto se tocka smrzavanja vode snižava kada joj se doda sol? Eksplikandum je i u ovom slucaju zakon, tako da se u tom pogledu ovaj primjer ne razlikuje od prethodnog. Što više uobicajeno objašnjenje se sastoji u deduciranju eksplikanduma iz principa termodinamike i izvjesnih pretpostavki o sastavu heterogenih rastvora. Zbog toga je ovaj primjer slican prethodnom upravo u pogledu formalne strukture objašnjenja. Pa ipak, ovaj primjer je naveden zbog kasnijih razmatranja, pošto premise objašnjenja pokazuju na prvi pogled izvjesne razlike koje su od velikog metodološkog znacaja. To je zbog toga što su termodinamicki principi, koje su ukljucene u premise objašnjenja u ovom primjeru, u stvari, pretpostavke mnogo opcenitije nego bilo koji zakon prethodno naveden. Za razliku od tih zakona, ove pretpostavke sadrže »teorijske« pojmove kao što su energija i entropija, koji ne izgledaju povezani sa bilo kakvim jasno utvrdenim eksperimentalnim postupcima, za utvrdivanje ili mjerenje fizickih svojstava koje bi ove pojmovi trebali da predstavljaju. Pretpostavke ove vrste cesto se nazivaju “teorijama”, i ponekad se oštro razlikuju od “eksperimentalnih zakona”. Dakle u cetvrtom i petom primjeru eksplikandum je zakon i to univerzalni iskaz koji tvrdi postojanje stalne veze izmedu izvjesnih osobina. Medutim, u cetvrtom primjeru zakon se objašnjava tako što biva izveden iz pretpostavki od kojih je svaka “eksperimentalni zakon” u smislu koji smo ukratko vec opisali. U petom primjeru, s druge strane, premise objašnjenja sadrže takozvane “teoretske iskaze”. Mi smo u kratkim crtama opisali razlike koje se mogu zapaziti izmedu objašnjenja deduktivnog tipa. Što više, cisto formalni uvjeti koje deduktivna objašnjenja moraju da zadovolje ne iscrpljuje sve uvjete za koje se cesto ocekuje da ce valjana objašnjenja ove vrste zadovoljiti. Iako smo vec ukratko spomenuli važnu ulogu opcih zakona u deduktivnim objašnjenjima, ostaje da razmotrimo važno pitanje dali se zakoni mogu shvatiti prosto kao hipoteticki istiniti univerzalni iskazi, ili univerzalni iskazi moraju pored toga posjedovati izvjesnu relacionu strukturu posebne vrste da bi mogli poslužiti kao premise u zadovoljavajucem objašnjenju. Što više, iako smo spomenuli cinjenicu da znanost dolazi do cjelovitih i ukupnih sustava objašnjenja primjenom tzv. “teorijskih” pretpostavki, bice neophodno detaljno ispitati osobine o kojima se teorije razlikuju od drugih zakona, kakve su njihove odlike koje nam pomažu da shvatimo njihovu moc da sustavno objašnjavaju raznovrsne cinjenice i kakav im spoznajni status treba pripisati.

13

Objašnjenje po vjerojatnosti. Mnoga objašnjenja u skoro svakoj znanstvenoj disciplini nemaju na prvi pogled deduktivni oblik, jer njihove premise ne povlace sa sobom eksplikandume. Pa ipak iako premise nisu logicki dovoljne da osiguravaju istinitost eksplikanduma za njih se kaže da eksplikandum cine “vjerojatnim”. Objašnjenje po vjerojatnosti obicno srecemo kada premise objašnjenja sadrže neku statisticku pretpostavku o izvjesnoj klasi elemenata, dok je eksplikandum singularni iskaz o danom pojedinacnom clanu te klase. Kao primjer navedimo sljedece pitanje odnosno objašnjenje. Primjer 6): Zašto je Kasije kovao zavjeru da ubije Cezara? Cinjenica koju treba objasniti opet je pojedinacni povijesni dogadaj. Ako možemo vjerovati Plutarhu, objašnjenje treba tražiti u urodenoj mržnji koju je Kasije imao prema tiranima. Medutim, ovaj odgovor je ocigledno nepotpun ako se ne prihvate druge opce pretpostavke kao što je ona o nacinu na koji osobe iz izvjesne društvene grupe u danoj kulturi izražavaju mržnju. Nije, medutim, vjerojatno da se takve pretpostavke, ako treba da budu vjerodostojne, mogu utvrditi sa strogom univerzalnošcu. Ako pretpostavka treba da se slaže s poznatim cinjenicama, onda ce u najboljem slucaju biti samo statisticka generalizacija. Na primjer, jedna vjerodostojna generalizacija može tvrditi da ce vecina ljudi (ili izvjestan procent ljudi) odredene vrste u izvjesnom tipu društva ponašati na izvjestan nacin. Prema tome pošto cinjenica koju u ovom primjeru treba objasniti predstavlja pojedinacni povijesni dogadaj, dok bitne pretpostavke objašnjenja imaju statisticku formu, eksplikandum nije deduktivna posljedica premisa objašnjenja. Naprotiv, eksplikandum u ovom slucaju “vjerojatan” na osnovu tih premisa. To je bitna odlika ovog primjera i ona ga odvaja od prethodnih. Kada se ovaj primjer iskaže jasnije, on izgleda ovako: U starom Rimu postojala je velika relativna ucestalost (ili vjerojatnost) da ce pojedinac koji pripada višim slojevima društva i koji mrzi tiraniju ucestvovati u zavjeri protiv ljudi koji su u stanju da steknu tiransku moc. Kasije je bio takav Rimljanin a Cezar potencijalni tiranin. Dakle, iako logicki ne slijedi da Kasije ucestvovao u zavjeri protiv Cezara, vrlo je vjerojatno da je on to ucinio. Napomenimo još i ovo. Ponekad se tvrdi da su objašnjenja po vjerojatnosti samo usputne stanice na putu do deduktivnog ideala i da zbog toga ova objašnjenja ne predstavljaju posebnu vrstu. Prema ovakvom mišljenju, potrebno je samo zamijeniti statisticke pretpostavke u premisama objašnjenja po vjerojatnosti strogo univerzalnim iskazima – na primjer, u ovom slucaju iskazom koji tvrdi stalnu povezanost izmedu izvjesnih pažljivo odredenih psihosocioloških osobina i ucešca u zavjeri. Pa ipak, mada ovaj prijedlog zaslužuje pažnju i može biti poticaj za dalje istraživanje, veoma je teško u nekim kontekstima tvrditi strogo univerzalne zakone cak i skromnom vjerodostojnošcu, koji nisu trivijalni i zbog toga izlišni. Cesto je statisticka pravilnost sve što se može utvrditi sa izvjesnom sigurnošcu. Prema tome, objašnjenje po vjerojatnosti možemo zanemariti samo ako iz raspravljanja o logici objašnjenja iskljucimo važna podrucja istraživanja. Vrlo važno je razlikovati pitanje: da li znamo da su premise jednog objašnjenja istinite od pitanja da li je to objašnjenje po vjerojatnosti. Može se desiti da ni u jednom znanstvenom objašnjenju ne postoje opce pretpostavke u premisama za koje se zna da su istinite, i da se svaka takva pretpostavka može prihvatiti samo kao “vjerojatna”. Pa ipak, cak i kad je tako, to ne uklanja razliku izmedu deduktivnog objašnjenja i objašnjenja po vjerojatnosti. Ovo razlikovanje zasnovano na ociglednim razlikama u nacinu na koji su premise i eksplikandumi medusobno povezani, a ne na bilo kakvoj razlici u našem znanju o premisama. Najzad, treba primijetiti da nije odgovoreno na pitanje da li jedno objašnjenje mora da sadrži barem jednu statisticku pretpostavku da bi bilo objašnjenje po vjerojatnosti ili i ne-statisticke premise mogu neki eksplikandum uciniti “vjerojatnim” u izvjesnom ne-

14

statistickom smislu te rijeci. Isti tako, oni koji proucavaju ove probleme ne slažu se u tome kako treba proucavati odnos izmedu premisa i eksplikanduma, cak i u onim objašnjenjima po vjerojatnosti u kojima su premise statisticke a eksplikandumi iskazi u nekom pojedinacnom dogadaju. Funkcionalna i teleološka objašnjenja. U mnogim oblastima istraživanja – ponajviše u biologiji i proucavanju ljudskoga ponašanja – u objašnjenjima se ukazuje na jednu ili više funkcija koje jedinka ima u stvaranju izvjesnih karakteristika sustava kome pripada, ili se u takvim objašnjenjima opisuje instrumentalna uloga izvjesne akcije u ostvarivanju nekog cilja. Takva objašnjenja se obicno nazivaju “funkcionalnim” ili “teleološkim” objašnjenjima. Osobina funkcionalnih objašnjenja je što se u njima upotrebljavaju tipicni izrazi kao što su “da bi”, “u cilju” i slicni. Što više, u mnogim funkcionalnim objašnjenjima postoji eksplicitno pozivanje na neko još buduce stanje ili dogadaj pomocu kojeg se može shvatiti postojanje neke stvari ili vršenje neke radnje. U ovome što je receno podrazumijeva se da se mogu razlikovati dva sporedna slucaja funkcionalnog objašnjenja. Funkcionalno objašnjenje možemo tražiti za neki poseban cin, stanje ili dogadaj koji se dešava u odredeno vrijeme. Kao zoran primjer navedimo sljedece pitanje i odgovor. Primjer 7): Zašto je Engleski kralj Henrik VIII nastojao da poništi svoj brak s Katarinom od Aragona? Poznato objašnjenje ove povijesne cinjenice sastoji se u tome što se Henriju pripisuje svjesni cilj a ne psihološka dispozicija kao što je bio slucaj u posljednjem primjeru. Tako ce povjesnicari cesto objašnjavati Henrijeve napore da poništi svoj brak s Katarinom navodeci cinjenicu da je on želio da se on ponovo oženi kako bi dobio muškog nasljednika, pošto mu Katarina nije rodila sina. Henri je nesumnjivo imao mnoge psihološke dispozicije koje bi mogle djelomicno da objasne njegovo ponašanje prema Katarini. Medutim, u objašnjenju ovakvom kako je ovdje izloženo takav psihološki “poticaj za akciju” u Henrijevom ponašanju se ne spominje, n ego se njegovi napori da poništi svoj brak objašnjavaju namjerno izabranim nacinom za ostvarenje svjesnog cilja. Prema tome, razlika izmedu ovog i prethodnih primjera ovisi o razlikovanju psihološke dispozicije ili poticaja za akciju i svjesno izabranog cilja. Ova razlika se obicno prihvaca. Ljudsko ponašanje se ponekad objašnjava pomocu poticaja za akciju cak i kada covjek nema svjestan cilj svoga ponašanja. S druge strane, ni jedno objašnjenje jedne druge vrste ljudskog ponašanja nece se smatrati dovoljnim ako se to objašnjenje ne poziva na neki svjesni cilj radi cijeg ostvarenje to ponašanje postoji. Prema toma da bi se u izvjesnim kontekstima razumjela pitanja koja pocinju sa “zašto?”, moraju u tim kontekstima postojati eksplicitno formulirani ciljevi cije se postojanje može tvrditi. Drugo, funkcionalno objašnjenje se može dati za neku odliku koja je prisutna u svim sustavima izvjesne vrste, bez obzira u kojem vremenu takvi sustavi mogu da postoje. Navedimo to u sljedecem primjeru – pitanju. Primjer 8): Zašto ljudi imaju pluca? Ovako kao je napisano, ovo pitanje je dvosmisleno, jer se može razumjeti ili kao da se odnosi na evoluciju ljudske vrste ili kao da zahtijeva objašnjenje o tome kakvu funkciju imaju pluca u ljudskom organizmu na sadašnjem stupnju evolucijskog razvoja. Ovdje je ovo pitanje shvaceno u drugom smislu. Kada se ono tako shvati, uobicajeni odgovor koji daje fiziologija skrece pažnju na neophodnost kisika za sagorijevanje hranjivih materija u organizmu i na funkcionalnu ulogu koju pluca imaju u dopremanju kisika iz zraka do krvi i na taj nacin do razlicitih celija u organizmu. Prema tome, objašnjenje opisuje rad pluca kao bitan za održavanje izvjesnih bioloških aktivnosti. Na taj nacin ovo objašnjenje ima ocigledno specifican oblik. U objašnjenju se eksplicitno ne spominju uvjeti pod kojima se dešava složeni dogadaj koji se zove “rad pluca”. Objašnjenje opisuje na koji nacin pluca kao posebno organizirani dio ljudskog tijela doprinose produžavanju nekih drugih aktivnosti ljudskoga tijela.

15

Oba primjera pokazuje karakteristicne osobine funkcionalnih objašnjenja. Tako se Henrijevi napori da poništi svoj prvi brak objašnjavaju time što se pokazuje da su oni bili usmjereni odredenom cilju; Henri je želio da ima muškog nasljednika. Prisustvo pluca u ljuskom tijelu objašnjava se time što se pokazuje da one funkcioniraju na odredeni nacin kako bi se izvjesni kemijski procesi produljili i na taj nacin omogucio život. Teleološka objašnjenja nose same u sebi odredenu opasnost tako da cemo navesti odmah dva pogrešna shvacanja teleoloških objašnjenja. Pogrešna je pretpostavka da se teleološka objašnjenja mogu shvatiti samo ako su pojave i djelovanja koja se objašnjavaju na teleološki nacin svjesni cinioci i proizvodi takvih cinilaca. Tako, na primjer, u funkcionalnom objašnjenju pluca ne pretpostavlja se, ni eksplicitno ni prešutno, da pluca imaju bilo kakav svjesni cilj ili da ih je izmislio neki svjesni cinilac za odredenu svrhu. Ukratko, prisustvo teleoloških objašnjenja u biologiji ili u drugim podrucjima nije nužno znak antropomorfizma. S druge strane, neke teleološka objašnjenja ocigledno pretpostavljaju postojanje ljudskih planova i svjesnih ciljeva ali takva pretpostavka nije nezakonita kada je cinjenice opravdavaju, kao u slucaju teleoloških objašnjenja izvjesnih aspekata ljudskog ponašanja. Isto je ako pogrešna pretpostavka da takva objašnjenja moraju prešutno podrazumijevati da buducnost uzrocno djeluje na sadašnjost, buduci da teleološka objašnjenja sadrže pozivanje na buducnost kako bi se objasnilo ono što vec postoji. Tako, na primjer, objašnjavajuci Henrijeve napore da poništi svoj brak nismo pretpostavljali da je neostvareno buduce prisustvo njegovog muškog nasljednika bilo uzrok njegovih postupaka. Naprotiv, objašnjenje Henrijevog ponašanja sasvim je spojivo s gledištem da je uzrok njegovog ponašanja bila njegova postojeca želja da se u buducnosti nešto ostvari, a ne samo ta buducnost. Slicno tome, u funkcionalnom objašnjenju pluca nismo pretpostavljali da je buduca oksidacija hrane u tijelu uzrok postojanja pluca niti ono što je uzrok njihovom funkcioniranju; to objašnjenje ne ovisi od toga da li tvrdimo ili poricemo da je funkcioniranje pluca kauzalno odredeno postojecom konstitucijom tijela i okolinom. Prema tome, dajuci teleološko objašnjenje mi ne prihvacamo nužno ono stajalište prema kojem je buducnost cinilac u svom vlastitom ostvarenju. Geneticka objašnjenja. Treba spomenuti još jednu vrstu objašnjenja mada je sporno da li takva objašnjenja cine posebnu vrstu. Povijesna istraživanja se cesto poduzimaju kako bi se objasnilo zašto odredeni predmet istraživanja ima izvjesne karakteristike, a to se postiže opisivanjem nacina na koji se taj predmet razvio iz necega što mu je prethodilo. Takva objašnjenja se obicno nazivaju “genetickim”. Na taj nacin se objašnjavaju i žive i nežive stvari, osobine pojedinca kao i karakteristike neke grupe. Kao ilustraciju navedimo sljedeci primjer. Primjer 9): Zašto engleski jezik u svom sadašnjem obliku ima tako mnogo rijeci latinskog porijekla? Povijesna cinjenica za koju se ovdje traži objašnjenje predstavlja složen skup jezicnih navika koje ljudi ispoljavaju u nejasno ogranicenom povijesnom periodu i u razlicitim dijelovima svijeta. Takoder je važno da u ovom primjeru pitanja “zašto?”, za razliku od pitanja u prethodnim primjerima, prešutno zahtijeva objašnjenje o tome kako je izvjestan sustav iz nekog svog prethodnog stanja dospio do svog sadašnjeg oblika. Za sistem koji promatramo mi ne znamo dinamicke zakone razvoja kakvi postoje u fizici, na primjer, zakone razvoja plinovite mase koja rotira. U prihvatljivom objašnjenju povijesne cinjenice o kojoj je rijec spominjat ce se zbog toga niz promjena koje su se desile tokom vremena, a ne samo skup dogadaja koji se desio u nekom prethodnom pocetnom trenutku. Prema tome, uobicajeno objašnjenje ove cinjenice pozivat ce se na Normana Osvajaca, na jezik pobjednika i pobijedenih prije osvajanja, kao i na razvoj Engleske i drugih krajeva poslije osvajanja. Što više objašnjenje pretpostavlja izvjestan broj manje ili više neodredenih generalizacija u nacinima na koje jezicne navike u razlicitim jezicnim zajednicama mijenjaju kada takve zajednice stupaju u odredene odnose

16

s drugim zajednicama. Ukratko, objašnjenje koje se u ovom primjeru zahtijeva naziva se genetickim i njegova struktura je ocigledno složenija od strukture objašnjenja za koja smo vec naveli primjer. Ovu složenost ne treba pripisivati okolnosti što eksplikandum cinjenica ljudskog ponašanja. Istu takvu složenost pokazuje geneticko objašnjenje cinjenice da je salinitet oceana danas oko 3% u odnosu na volumen. Geneticka objašnjenja sastoje se u navodenju niza glavnih etapa kroz koje je neki sustav prošao. Prema tome, premise objašnjenja ce nužno sadržavati veliki broj singularnih iskaza o prošlim dogadajima u sustavu koji istražujemo. Skrenut cemo pažnju na dva momenta u premisa genetskih objašnjenja. Prvo, u premisama se nece spominjati svaki dogadaj koji se desio u razvoju sustava. Drugo, dogadaj koji se spominju odabrani su na osnovu pretpostavki o tome kave su vrste dogadaja kauzalno relevantne za razvoj sustava. Prema tome, pored singularnih iskaza premise ce takoder sadržavati (implicitno ili eksplicitno) opce pretpostavke o uzrocnim vezama izmedu razlicitih vrsta dogadaja. Ove opce pretpostavke mogu biti prilicno precizni zakoni razvoja za koje postoji neovisno induktivno svjedocanstvo. (To se može desiti kada se sustav koji proucavamo može shvatiti, s nekim posebnim ciljem na umu, kao clan jedne klase slicnih sustava koji imaju slicnu evoluciju – na primjer, u proucavanju razvoja bioloških osobnosti individualnog clana neke vrste. Vrlo cesto je tada moguce primijeniti metode komparativne analize da bi se takvi zakoni razvoja utvrdili). U drugim slucajevima, opce pretpostavke mogu biti samo neodredene generalizacije, možda statisticke po sadržaju, i mogu da se ne odnose na neku vrlo specificnu odliku predmeta koji ispitujemo. (To se cesto dešava kada ispitujemo sustav koji je relativno jedinstven – na primjer, kada ispitujemo razvoj neke institucije u jednoj odredenoj kulturi). Medutim, ni u jednom od poznatih slucajeva genetickog objašnjenja premisa objašnjenja ne iskazuju dovoljne uvijete za nastanak cinjenice koja je opisana u eksplikandumu, mada te premise cesto iskazuju neke uvjete koji su nužni za nastanak te cinjenice, pod odredenim okolnostima. Prema tome, razumno je zakljuciti da su geneticka objašnjenja po svojoj prirodi objašnjenja po vjerojatnosti. Ova cetiri tipa objašnjenja razlikovali smo zato što izgleda da oni odgovaraju stvarnim strukturnim razlikama u primjerima objašnjenja koja smo naveli, kao i zbog toga što takva klasifikacija pruža podesan okvir za opisivanje važnih problema u dolaženju do sustavnih objašnjenja. Navedene vrste objašnjenja se koriste kao znanstvena objašnjenja, ali je najcešci oblik, koji se uobicajeno smatra znanstvenim, deduktivni oblik. Ustvari možemo reci da oni filozofi i znanstvenici koji pretpostavljaju da znanost ima uistinu funkciju objašnjenja najmanje dvojbe izaziva prvi oblik objašnjenja. No, postoje filozofi koji nijecu da znanost uistinu objašnjava. Zadržimo se malo na toj primjedbi. Nijedna znanost, tako tvrde kriticari, ne odgovara stvarno na pitanje zašto se neki dogadaji dešavaju ili zašto su stvari povezane na odredeni nacin. Na takva pitanja mogli b i smo odgovoriti samo kada bismo bili u stanju da pokažemo da dogadaji koji se dešavaju moraju da se dešavaju i da odnosi koji postoje izmedu stvari moraju izmedu njih da postoje. Medutim, eksperimentalni metodi znanosti ne mogu da otkriju apsolutnu ili logicku nužnost u pojavama koje su u krajnjem slucaju predmet svakog empirijskog istraživanja. Cak i kada bi znanstveni zakoni i teorija bili istinite, one su samo logicki moguce istine o odnosima zajednickog dešavanja ili o odredenom poretku medu pojavama. Prema tome, pitanje na koje znanosti daju odgovor jeste pitanje o tome “kako” se dogadaji dešavaju (na koji nacin ili pod kojim uvjetima) i “kako” su stvari medusobno povezane.

17

Prema tome, znanosti dolaze u najboljem slucaju do onoga što predstavlja sveobuhvatne i tocne sustave “opisa”, a ne “objašnjenja”.3

1.1.1. Deduktivni model objašnjenja Vec je Aristotel razmatrao struktura onoga što se vjerovalo da je ideal znanosti. Stajalište da znanstvena objašnjenja moraju uvijek imati oblik logicke dedukcije bilo je široko prihvaceno. Iako univerzalnost deduktivnog modela može podvrgnuti sumnji, cak i kada se taj model projicira kao ideal, nesumnjivo je da mnoga objašnjenja u znanostima imaju ovaj oblik. Što više, za mnoga objašnjenja koja na prvi pogled nemaju ovaj oblik može se pokazati da su ipak deduktivna, kada se ekspliciraju pretpostavke koje su u takvom objašnjenju sadržane. Takvi slucajevi se ne mogu smatrati izuzecima vec ilustracijama ceste upotrebe argumenata.4 Pa ipak, moramo ispitati da li zadovoljavajuca objašnjenja ove vrste moraju da ispune i druge uvijete, pored zahtijeva koji proizlaze iz definicije deduktivnog tipa objašnjenja da eksplikandum logicki slijedi iz premise objašnjenja. Ocigledno da se ne može prihvatiti svako objašnjenje zato što ima deduktivnu strukturu. Na primjer, nitko, vjerojatno, nece smatrati zadovoljavajucim objašnjenjem cinjenice da Jupiter ima bar jedan satelit ono objašnjenje kojim se navodi cinjenica da Jupiter ima osam satelita – cak i ako prvi iskaz logicki slijedi iz drugog. Raspravljanja o ovom pitanju vracaju nas u anticku Grcku. Za deduktivno objašnjenje filozofi su navodili razlicite dodatne uvijete. Ovi uvjeti mogu se, podesnosti radi svrstati u tri grupe; u logicke uvjete koji specificiraju razlicite formalne zahtjeve za premise objašnjenja; epistemološke uvjete koji odreduju u kakvim spoznajnim odnosima treba da budemo prema premisama, i sadržajne uvjete koji propisuju sadržaj premisa (empirijski ili neki drugi). Obratimo pozornost na neke primjere deduktivnog objašnjenja kojima cemo pokušat rasvijetliti, donekle, smisao i suštinu ovog znacajnog modela za znanost. Pocnimo sa primjerom deduktivnog objašnjenja u kojem je eksplikandum pojavljivanje nekog pojedinacnog dogadaja. Razmotrimo primjer, koji smo spomenuli u prethodnom poglavlju, kada se jednog dana na površini caše kondenzirala vodena para. Objašnjenje u tom slucaju, kada se izloži pažljivije i sistematicnije izgleda ovako: Kad god temperatura bilo koje volumena zraka koja sadrži vodenu paru padne ispod tocke na kojoj je gustoca vodene pare u zraku veca od stupnja zasicenosti zraka vodenom parom na toj temperaturi, voden para iz zraka kondenzira se u tecnost na onim mjestima gdje temperatura zraka opala ispod tocke zasicenosti. Jucer je zrak oko ove caše sadržavao vodenu paru.
3 Tako E.W. Hobson kaže: »Vrlo uobicajena ideja da je funkcija prirodnih znanosti da objašnjavaju fizicke pojave ne može se prihvatiti kao istinita, osim ako se rijec “objasniti” upotrijebi u vrlo ogranicenom smislu. Pošto pojmovi eficijentne uzrokovanosti i logicke nužnosti nisu primjenljivi na svijet fizickih pojava, funkcija prirodnih znanosti je da pojmovno opisuje nizove dogadaja koji se mogu opažati u Prirodi. Ali prirodne znanosti ne mogu objasniti postojanje takvih nizova pa z ne mogu objasniti pojave u fizickom svijetu, u ato najstrožem smislu u kojem se termin objašnjenje može upotrijebiti. Tako prirodne znanosti opisuju, koliko mogu, “kako” se, ili u skladu s kakvim pravilom se pojave dešavaju, ali uopce nisu mjerodavne da odgovore na pitanje “zašto” se pojave dešavaju.« (The Domain of Natural Science, London 1923, str. 81-82.) 4 Na primjer, širenje jednog komada žice u danim uvjetima može se objasniti uvodenjem cinjenice da je ta žica upravo bila zagrijana; ocigledno je da eksplikandum ne slijedi logicki nužno iz navedene premise objašnjenja. Medutim, izgleda najvjerojatnije da se u predloženom objašnjenju prešutno prihvacaju i druge premise – na primjer, da je žica od bakra i da se bakar uvijek širi kad se zagrije. Kada se ove dodatne pretpostavke jasno izlože, onda se ovo objašnjenje slaže s deduktivnom modelom.

18

Temperatura zraka koji je bio neposredno oko caše opala je kada smo u cašu sipali hladnu vodu. Stvarna gustoca vodene pare u zraku oko caše, poslije sniženja temperature, bila je veca od mjere zasicenosti na toj temperaturi. Prema tome vodena para iz zraka neposredno oko caše kondenzirala se na površini caše – ukratko, caša se zamaglila. Prvo što treba primijetiti u ovom primjeru jeste cinjenica da premise sadrže jedan iskaz koji je po svom obliku univerzalan i koji tvrdi stalnu v izmedu izvjesnih svojstava. ezu U drugim primjerima medu premisama se može naci više takvih univerzalnih zakona. Ako sada uopcimo ovaj primjer, proizlazi da bar jedna premisa deduktivnog objašnjenja u kojem je eksplikandum singularni iskaz mora postojati univerzalni zakon, i takva premisa igra bazicnu ulogu u izvodenju eksplikanduma. Ocigledno da je ovaj uvjet dovoljan da iskljuci kao bona fide slucaj objašnjenja onu dedukciju, koju smo ranije spominjali, kojom se cinjenica da Jupiter ima bar jedan satelit izvodi iz cinjenice da ih ova planeta ima osam. Pored univerzalnog zakona premise, objašnjenja sadrže i izvjestan broj singularnih iskaza koji tvrde da su se izvjesni dogadaji desili u odredenom vremenu i na odredenom mjestu ili da dati objekti imaju odredena svojstva. Takve singularne iskaze oznacit cemo kao “iskaze o pocetnim uvjetima” (ili, krace, kao “pocetne uvjete”). Što više, uopceno govoreci, pocetni uvjeti predstavljaju posebne uvjete na koje treba primijeniti zakone koji su ukljuceni u premise objašnjenja. Pa ipak, ne može se izložiti opcim terminima koje uvjete treba odabrati kao podesne pocetne uvjete, jer odgovor na to pitanje ovisi od specificnog sadržaja zakona koji se primjenjuje kao i od specificnih problema u cijem se rješavanju ovi zakoni upotrebljavaju. Neophodnost pocetnih uvjeta u deduktivnom objašnjenju pojedinacnih dogadanja ocigledno je sa stajališta formalne logike. Logicki se ne može deducirati jedan iskaz koji se odnosi na pojedinacno iz iskaza koji imaju oblik univerzalnih iskaza. (Na primjer, nemoguce izvesti iskaze o pojedinacnom obliku »x je B« iz univerzalnog iskaza oblika »za svako x, ako je x A, onda je x B«). Ma koliko ova okolnost bila ocigledna i važna, ona se cesto zanemaruje u raspravama o znanstvenom postupku. Ovo zanemarivanje je ponekad uzrok onog udobnog nacina na koje se ponekad široke generalizacije upotrebljavaju u objašnjavanju pojedinacnih cinjenica, narocito u proucavanju ljudskih postupaka, kao i omalovažavanja koje promatraci ponekad imaju prema mukotrpnim istraživanjima stvarnih cinjenica. Pa ipak, cesto je vrlo teško primijeniti zakone i teorije, prosto zato što se specificni pocetni uvjeti za primjenu tih zakona ne mogu utvrditi, pa ostaju nepoznati. Obrnuto, cesto se predlažu pogrešna objašnjenja i cine se pogrešna predvidanja zato što se opce pretpostavke, iako su same po sebi dovoljno pouzdane, primjenjuje na situacije koje ne predstavljaju podesne pocetne uvjete za primjenu tih pretpostavki. Iako su zakoni ove ili one vrste neophodni u naucnim objašnjenjima stvarnog toka dogadaja, ono što se stvarno dešava ne može se objasniti iskljucivo pozivanjem na zakone. U traganju za naucnim razumijevanjem kao i u rješavanju pravnih sporova opci principi sami po sebi ne rješavaju ni jedan pojedini slucaj. Prema tome, deduktivno naucno objašnjenje cije eksplikandum dešavanje nekog dogadaja ili svojstvo nekog objekta, mora da zadovolji dva logicka uvjeta. Premise moraju da sadrže bar jedan univerzalni zakon cije je prisustvo u premisama bitno za izvodenje eksplikanduma. Drugo, premise moraju takoder da sadrže i izvjestan broj pojedinih pocetnih uvjeta. Mada objašnjenje pojedinacne cinjenice zahtijeva da se u premisama nalaze i zakoni i iskazi o pocetnim uvjetima, istraživanja se mogu razlikovati prema tome da li su usmjerena ka nalaženju i utvrdivanju ove ili one vrste premisa. Tako možemo zapaziti neki

19

dogadaj, a onda pokušat da ga objasnimo otkrivajuci neki drugi dogadaj koji, na osnovu vec utvrdenog zakona, treba da bude uvjet pojavljivanja danog dogadaja. Na primjer, ako na automobilu pukne guma, možemo poceti da tražimo mjesto na kojem je probušena, pod opcom pretpostavkom da guma puca kada se probuši. S druge strane, možemo posumnjati da su na neki znacajan nacin povezani i pokušati da otkrijemo zakone koji izražavaju specificne nacine ovisnosti izmedu dogadaja te vrste. Tako se može desiti da zapazimo kako broj otkucaja srca neke osobe raste pošto je ova radila neke teške vježbe; ako pomislimo da broj otkucaja na neki nacin zavisi od vježbe, možemo zapoceti istraživanje da tocno utvrdimo vezu izmedu ovih aktivnosti i tako možemo doci do opce formule o njihovoj zavisnosti. Isto tako, pokušavajuci da objasnimo neke dogadaje, istraživanje možemo usmjeriti ka otkrivanju premisa objašnjenja koje pripadaju objema vrstama. Na primjer, može se desiti da ne znamo ni jedan zakon koje se odnosi na pojavu izvjesnih kanceroznih izraštaja, a isto tako ne moramo znati specificne dogadaje od kojih takav izraštaj zavisi. Zbog toga možemo nastojati da otkrijemo i posebne okolnosti koje izazivaju rak i zakone koji takve okolnosti povezuju s kanceroznim izraštajem. Ovdje smo dali nekoliko primjera za primjenu deduktivnog objašnjenja pojedinacnih dogadanja a u sljedecem poglavlju obratimo pozornost na objašnjenje zakona.

1.1.2. Objašnjenje zakona Rasprave koje su posvecene sustavnom razvijanju neke grane deduktivno sistematizirane znanosti obicno ne sadrže objašnjenja pojedinacnih dogadanja i posebnih cinjenica, a kada takva objašnjenja i sadrže, onda je to samo ilustracija primjene zakona i teorija. U svakom slucaju, u razvijenim znanostima kao što je fizika glavni zadatak je objašnjenje zakona i, prema tome, uzajamna veza izmedu njih. Izgleda da su ova objašnjenja zakona deduktivnog tipa pa zato moramo ispitati njihove specificne oblike. Razmotrit cemo prvo objašnjenje univerzalnih zakona. Vratimo se primjeru koje smo naveli u prethodnom poglavlju, gdje je rijec o objašnjenju zakona da led pliva po vodi. Bilo bi zamorno precizno izložiti detalje strogog izvodenja ovog zakona iz premisa koje fizicari obicno pretpostavljaju kada ga objašnjavaju. Nagovještaji koje smo ranije dali kako da se ove premise odrede bit ce dovoljne za našu svrhu.5 U ovom su objašnjenju tri stvari ocigledne: sve premise su univerzalni iskazi; postoji više premisa od kojih je svaka bitna za izvodenje eksplikanduma; premise, uzete odvojeno ili zajedno s drugim premisama, logicki ni slijede iz eksplikanduma. Prva
5 Prva aproksimacija takvoj dedukciji jeste ova: sila kojom tecnost djeluje na tijelo zaronjeno u nju, u pravcu koji je normalan na površini tekucine, jednak je težini istisnute tekucine, ali je suprotnoga smjera. Jedno tijelo je u ravnoteži ako je, i samo ako je, vektorski zbir sila koje na njega djeluju jednak nuli. (Dakle, led zaronjen u vodu je u ravnoteži ako i samo ako je vektorski zbir sila koje djeluju na led jednak nuli.) Vektorski zbir sila koje djeluje na tijelo zaronjeno u tekucinu, u pravcu koji je paralelan s površinom tekucine, jednak je nuli. Svaka sila je vektorski zbir dviju sila (koje se zovu “komponente” dane sile) koje djeluju pod pravim kutom u odnosu jedna na drugu. (Dakle, led zaronjen u vodu nalazi se u ravnoteži ako i samo ako je vektorski zbir sila koje djeluju na led u pravcu normalnom na površinu vode jednak nuli. Dakle, takoder, ako jedine sile koje djeluju na led zaronjene u vodu jesu sila uzgona vode i sila težine leda, onda je led zaronjen u vodu u ravnoteži ako i samo ako je sila uzgona vode jednaka, ali suprotno usmjerena ukupnoj težini leda). Gustoca vode je veca od gustoce leda. (Dakle, težina danog volumena vode veci je od težine leda jednakog volumena). Prema tome, ako su jedine sile koje djeluju na led uronjene u vodu sila uzgona vode i njegova vlastita težina, onda je led uronjen u vodu u ravnoteži ako i samo ako jedan dio leda nije uronjen u vodu a sila uzgona vode jednaka je i suprotna težini vode koju je istisnuo uronjeni dio leda. Ukratko, led uronjen u vodu nalazi se u ravnoteži ako i samo ako pliva po vodi.

20

okolnost ne zahtjeva posebno razmatranje, jer je neizbježna buduci da je eksplikandum sam po sebi univerzalni zakon. Prema tome, uvodenje pocetnih uvjeta bilo bi suvišno u objašnjavanju univerzalnih zakona. Druga okolnost namece pitanje da li je prisustvo više univerzalnih zakona u premisama samo osobitost navedenog primjera ili je to suštinska oznaka svih prihvatljivih objašnjenja. Na ovo pitanje ne može se dati definitivan odgovor, jer ne postoji precizan kriterij za razlikovanje objašnjenja koja su zadovoljavajuca od onih koja to nisu. Medutim, treba da se zapitamo da li izvodenje univerzalnog zakona iz jedne jedine premise možemo smatrati objašnjenjem tog zakona. Da bismo bili jasniji, razmotrimo Arhimedov zakon koji kaže da je sila koja istiskuje tijelo zaronjeno u tekucinu jednaka težini istisnute tecnosti. Odavde slijede kao specijalan slucaj da je sila kojoj voda istiskuje led jednaka težini vode koju je taj led istisnuo. Izgleda, medutim, nevjerojatno da bi vecina fizicara rekla kako je ovaj specijalni zakon na ovaj nacin objašnjena, a svakako bi vrlo malo broj ludi “doživio” j ovu dedukciju posebnog zakona kao objašnjenje. Ako ovaj primjer uzmemo kao tipican i ako je razumno nagadati kako bi se naucnici ponašali, izgleda da je prihvatljiv logicki zahtjev da premise u objašnjenju zakona budu dva formalno neovisna iskaza. Dalje razmatranje govori u prilog ovom zahtjevu, i ako ova okolnost nije od narocitog znacaja. Mi cesto upotrebljavamo rijec “objašnjenje” raspravljajuci o zakonima u jednom od sljedeca dva slucaja. U prvom slucaju, pokazuje se da je “pojava” o kojoj zakon govori rezultanta nekoliko neovisnih faktora koji se nalaze u odredenim odnosima. U drugom slucaju, pokazuje se da je stalna povezanost crta o kojima govori zakon proizvod dva ili više veza, pri cemu ove druge veze postoje izmedu crta koje se spominju u zakonu i drugih osobina koje predstavlja karika u nekom lancu ili nekoj mreži. Ono što se podrazumijeva pod alternativama možda se može jasnije prikazati pomocu sljedecih shema. Pretpostavimo da univerzalni zakonima oblik prostog univerzalnog kondicionalnog iskaza: »Za svako x, ako je x A, onda je x B « (ili »Svi A jesu B «), gdje “A” i “ oznacavaju B” odredena svojstva. Pretpostavimo da se svojstva A1 i A2 i pretpostavimo slicno tome, da se B javlja samo ako se zajedno javljaju B1 i B2 . Pretpostavimo, dalje, da svako A1 jeste B1 i da svako A2 jeste B2 . Tada slijedi da svako A jeste B, tako da je sad ovoj zakon objašnjen. Ova shema ilustrira prvu od gornjih alternativa. Konkretan primjer je objašnjenje zakona da led pliva po vodi, pošto se ponašanje leda u vodi, može shvatiti kao rezultanta nekoliko neovisnih sila koje djeluju na to tijelo uronjeno u vodu. Medutim, stvarna logicka struktura ovog objašnjenja je mnogo složenija nego što je to prikazano ovom prosto shemom. Shematski prikaz druge alternative imamo u objašnjenju zakona koji ima oblik »svi A jesu B «, kada se ovaj deducira iz druga dva zakona koji, redom, imaju sljedece oblike »svi A jesu C « i »svi C jesu B «. Konkretan primjer ove vrste jeste objašnjenje zakona: »Kada se dovoljno povecava zapremina nekog plina koji sadrži vodenu paru, a da se pri tome ne mijenja kolicina toplote, vodena para se kondenzira«, koji se sastoji u deduciranju ovog zakona iz druga dva zakona: »Kada se plinovi šire a da se pri tome ne mijenja kolicina topline, njihova temperatura opada« i »Kada opadne temperatura nekoga plina koji sadrži vodenu paru, stupanj zasicenosti vodene pare se povecava«. Ocigledno je da objašnjenja koja se mogu podvesti pod bilo koju od ovih shema imaju bar dvije premise. Medutim, usvojili mi ili ne zahtjev da bar dvije premise moraju biti prisutne u zadovoljavajucem objašnjenju, možemo biti sigurni da u znanosti necemo naci mnogo objašnjenja koja ne ispunjavaju ovaj uvjet. Treca okolnost koju smo zapazili u primjeru s ledom – a eksplikandum ne povlaci logicki za sobom premise – manje je sumnjiva kao opci zahtjev zadovoljavajuceg objašnjenja. Jer, kada ovaj uvjet ne bi bio zadovoljen, konjunkcija premisa bila bi logicki ekvivalentna eksplikandumu, a u tom slucaju bi premise prosto ponavljale zakon za koje se traži objašnjenje. Uzmimo, na primjer, zakon da je vrijeme potrebno da tijelo koje

21

slobodno pada prede dano rastojanje proporcionalno kvadratnom korijenu iz velicine tog rastojanja. Ovaj zakon logicki slijedi iz zakona da je rastojanje koje prede tijelo koje slobodno pada proporcionalno kvadratu vremena. Medutim, nitko vjerojatno ne bi ovo nazvao objašnjenjem prvog zakona, pošto je premisa matematicki ekvivalentna transformacija eksplikanduma. Kada bi neko prihvatio takva objašnjenja, mogao bi da uzme eksplikandum za objašnjenje samog eksplikanduma. Prema tome jasno je da u ispravnom objašnjenju ocekujemo da premise objašnjenja tvrde nešto više nego što se tvrdi u eksplikandumu. Potpunije receno, mi ocekujemo da bar jedna premisa u objašnjenju danoga zakona zadovoljava sljedeci uvjet, kada se dodaju nove podesne pretpostavke: premisa treba da objasni i druge zakone, a ne samo onaj koji nam je dan; s druge strane, ne smije biti moguce da objasnimo premisu pomocu danog zakona cak i kada se te nove pretpostavke dodaju tom zakonu. Kada ni jedna premisa nekog objašnjenja ne bi zadovoljavala ovaj uvjet, imali bismo dvije nepoželjne posljedice: bilo bi nemoguce naci svjedocanstvo za premise koje je razlicito od eksplikandumu i objašnjenje ne bi mnogo doprinijelo gradenju nekog sustava objašnjenja, jer bi, izuzev u izoliranim slucajevima, poznate cinjenice ostale nepovezane s onim cinjenicama koje treba otkriti. Zahtjev da premise ne smiju biti ekvivalentne s eksplikandumom dovoljan je da eliminira mnoga pseudo objašnjenja u kojima se u premisama prosto izmišljaju novi termini za cinjenice koje tek treba objasniti. Klasican primjer takvih objašnjenja je poanta Molierove satire u kojoj on ismijeva one koji cinjenicu da opijum izaziva spavanje objašnjavaju navodenjem pravila da opijum posjeduje uspavljujuce svojstvo. Manje ocigledna ilustracija, koja se ponekad nalazi u popularnom prikazivanju znanosti, jest objašnjenje zakona da brzina tijela ostaje stalna ako na tijelo ne djeluje vanjska sila zato što sva tijela posjeduju inherentnu silu inercije. Ovo je prividno objašnjenje, jer je rijec “inercija” samo drugo ime za cinjenicu koju zakon opisuje. Postoji, medutim, još jedan zahtjev za zadovoljavajuca objašnjenja zakona, tijesno povezan sa zahtjevima koje smo vec razmotrili. Prema tom zahtjevu bar jedna od premisa mora biti “opcenitija” od zakona koji treba objasniti. Tako se, na primjer, Arhimedov zakon (koji se javlja u premisama u primjeru s ledom) smatra opcenitijim od zakona da led pliva po vodi, zato što prvi iskaz tvrdi nešto o svim tecnostima a ne samo o vodi i o svim tijelima zaronjeni u tecnost a ne samo o ledu. Slicno tome, smatra se da je zakon poluge opcenitiji od zakona koji se odnosi na kretanje kicmenjaka; tocnije receno, iako možda u širem smislu, cesto se tvrdi da su zakoni fizike opcenitiji od zakona biologije. Medutim, iako smisao termina “opcenitiji” može biti dovoljno jasna u pojedinacnim, primjerima njegove uporabe, nije lako objasniti ovaj pojam. Pa ipak, morat cemo pokušati da damo takvo jedno objašnjenje i da uocimo teškoce koje odatle proizlaze. Kada se kaže da je neki iskaz S1 opcenitiji od nekog drugog iskaza S onda se vjerojatno 2 misli da prvi iskaz mora logicki nužno povlaciti sa sobom drugi iskaz; takva implikacija n e postoji izmedu Arhimedovog zakon i zakona da led pliva po vodi, usprkos cinjenici što se smatra da je prvi opcenitiji od drugog. Što više, izgleda podesno odrediti znacenje izraza “opcenitije” na takav nacin da se za S kaže da je opcenitije od S2 ne samo zato što S1 1 logicki implicira S2 . Na primjer, iskaz »Sve se planete krecu po elipticnim putanjama« logicki implicira iskaz »Sve se planete krecu po putanjama koje su konusni presjeci«, ali vjerojatno prvi od ovih iskaza nije opcenitiji od drugog. Prema tome, da bi S1 bilo opcenitiji iskaz od S2 izgleda da nije ni nužno ni dovoljno da S1 logicki implicira S2 . Ove teškoce nisu nužno kobne po predloženo objašnjenje pojma vece opcenitosti. Ali da bismo ih izbjegli, moramo odbaciti prividno prihvatljive zahtjeve da logicki ekvivalentni iskazi moraju imati jednaku opcenitost i moramo prihvatiti gledište da usporedna opcenitost zakona ovisi od nacina na koji su oni iskazani. Moglo bi se, medutim, primijetiti da ovakvo gledište otvara vrata neogranicenoj proizvoljnosti u klasificiranju

22

zakona prema njihovoj opcenitosti, jer za dati iskaz postoji neodredeni broj logicki ekvivalentnih iskaza koji se razlikuju samo o formulaciji. Pa ipak, ova proizvoljnost ne mora biti tako ozbiljan nedostatak kao što to na prvi pogled izgleda. Stvarna formulacija nekog zakona cesto ukazuje na klasu stvari koje predstavljaju subjekte predikacije u danim kontekstima, pri cemu identifikacija podrucja primjene tog zakona ovisi od prirode nekog istraživanja. Medutim, u ovome nema niceg proizvoljnog, izuzev proizvoljnosti koja je u tome što se bavimo jednim skupom problema, a ne nekim drugim. Prema tome, ukoliko subjekt (termin) u iskazu zakona pokazuje podrucje primjene tog zakona u konkretnom kontekstu u kojem se primjenjuje, tvrdenje da je jedan zakon opcenitiji od nekog drugog zakona nije potpuno proizvoljno – cak i ako se u nekom drugom kontekstu mora donijeti drugacija ocjena. Na primjer, zakon da led pliva po vodi obicno se koristi tako da je podrucje njegove primjene neodredeno velika klasa komada leda koji su (ili su vec bili ili ce tek biti) uronjeni u vodu. Ovaj zakon se rijetko upotrebljava (ako se to uopce cini), tako da je podrucje njegove primjene klasa razlicitih stvari koje ne plivaju po vodi. Uistinu, izgleda vjerojatno tvrdenje da kada bi se spomenuti zakon upotrebljavao na ovaj nacin u nekom kontekstu, njegova uobicajena formulacija bila bi u tom kontekstu promijenjena. U svakom slucaju, u formulacijama zakona izgleda da postoji prešutno povezivanje na kontekst u kome se ti zakoni primjenjuju. Ali ako je to tako, onda predloženo objašnjenje pojma vece opcenitosti nema nepopravljive nedostatke. Medutim, pošto se objašnjenja o kojem smo dosada raspravljali ne odnosi na širi smisao termina “opcenitije” ukratko cemo se i na tome zadržati. Ovaj smisao može se ilustrirati tvrdenjem kojim kažemo da je fizika opcenitija znanost od biologije, a narocito kada se tvrdi da je zakon poluge opcenitiji od, recimo, zakona da plavooki roditelji imaju samo plavooku djecu. Ono što se ponekad podrazumijeva u ovakvim iskazima možda je misao da se biološke pojave mogu objasniti na osnovu zakona fizike, iako obratno nije slucaj. Neovisno od istinitosti ovog tvrdenja, ono ipak nema smisao koji se uvijek podrazumijevao u iskazima koji to treba da ilustriraju, jer je sumnjivo da je ikada netko tvrdio kako zakon poluge može da objasni bilo koji zakon genetike. Smisao koji se cesto podrazumijeva u ovakvim iskazima možda se može ovako iskazati: zakon poluge (ili, uopce uzevši fizika) formulira izvjesne karakteristike stvari bez obzira da li su te stvari žive ili nežive. S druge strane, zakon o boji ociju (ili uopce uzevši, biologija) tvrdi nešto o osobinama koje mogu imati samo posebne vrste sustava, od kojih neki takoder posjeduju karakteristike o kojima govori zakon poluge. Na taj nacin u zakonu poluge apstrahirane su mnoge odlike stvari na koje se odnosi i zakon biologije, pa se deskriptivni izrazi koji se javljaju u zakonu poluge mogu predicirati na mnogo širu klasu sustava nego što je to slucaj s deskriptivnim iskazima koji se javljaju u biološkom zakonu. Za potrebe našega razmatranja dosta je receno o tome kako možemo razlikovati dva smisla termina “opcenitije” i kako se univerzalni iskazi mogu usporedivati u pogledu svoje opcenitosti, u širem ili užem smislu te rijeci. Ovo napominjemo zbog toga što izgleda da su premise zadovoljavajuceg objašnjenja opcenitije od svojih eksplikanduma. Veca opcenitost premisa objašnjenja ima veliku važnost zbog toga što ta odlika doprinosi izgradivanju sveobuhvatnih sustava objašnjenja. Mi cemo sada ispitati jedan važan nacin na koji univerzalni iskazi u nekim naukama stjecu veliku opcenitost.

1.1.3. Objašnjenje i epistemološki zahtjev Zahtjevi u objašnjenjima koje smo do sada razmatrali predstavljali su skoro iskljucivo logicke uvijete. Medutim, ocigledno je da i druge uvjete takoder moramo uzeti u obzir. Na primjer, kada bi smo znali da su pocetni uvjeti u jednom objašnjenju

23

pojedinacnog dogadaja lažni, mi bismo to objašnjenje odmah odbacili kao pogrešno. Osvrnimo se zato ukratko na neke epistemološke uvjete koji se postavljaju za adekvatna objašnjenja. Raspravljajuci o ovom pitanju, Aristotel je tvrdio da premise u deduktivnom objašnjenju moraju, izmedu ostalog, biti istinite, da se mora znati da su one istinite i da moraju biti “poznatije” od eksplikanduma. Mi cemo uvjete ispitati, a razmotrit cemo i neke koji su sa ovima povezani. a) Svako razmatranje zahtijeva da premise jednog objašnjenja budu istinite postaje složeno zbog jedne važne okolnosti. Medu eksplicitnim premisama znanstvenih objašnjenja cesto se javljaju univerzalni iskazi koji su dio neke opce znanstvene teorije. Medutim, upuceni teoreticari se ne slažu da li ovakvi iskazi, ustvari svaka znanstvena teorija, može da se ocijeni kao istinita ili lažna. Prema tome, svatko tko misli da se o istinitosti ili lažnosti znanstvenih teorija ne može govoriti, odmah ce odbaciti zahtjev da eksplicitne premise u zadovoljavajucem objašnjenju moraju biti istinite. Odbacivanje ovog zahtijeva tako zavisi od nacina na koji se spomenuti problem rješava. Sada cemo pretpostaviti da je svaki iskaz koji može biti premisa u jednom objašnjenju istinit ili lažan Ako prihvatimo ovu pretpostavku, izgleda da je neizbježan zahtjev da premise u zadovoljavajucem objašnjenju moraju biti istinite. Uvijek je relativno lako naci proizvoljni skup premisa koje zadovoljavaju logicke uvijete u deduktivnim objašnjenjima i kada se ne bi postavljali drugi uvjeti u pogledu premisa, bila bi potrebna samo skromna logicka i matematicka sposobnost da bih se objasnila svaka cinjenica u svemiru a da se pri tome ne mrdne prstom. Medutim, sva proizvoljna objašnjenja konstruirana na taj nacin bila bi odbacena kao ne adekvatna kada bismo znali da je bar jedna od tih premisa lažna. Istinitost premisa je nesumnjivo poželjan uvjet u zadovoljavajucim objašnjenjima. b) Medutim, ovaj zahtjev nas ne može odvesti daleko u procjenjivanju vrijednosti nekog predloženog objašnjenja ako nismo u stanju da kažemo da li su premise lažne. Aristotelov zahtjev da se mora znati da su premise istinite na taj nacin pruža prividno efektivan kriteriji za eliminiranje mnogih predloženih objašnjenja. Ali ovaj zahtjev je suviše strog. Kada bismo ga usvojili, vrlo mali broj objašnjenja koja daje m oderna znanost mogao bi se prihvatiti kao zadovoljavajuci, ako bi takvih objašnjenja uopce i bilo. Ustvari, mi ne znamo da li su neograniceno univerzalne premise koje se pretpostavljaju u objašnjenjima empirijskih znanosti uistinu istinite, i kada bi smo ovaj zahtjev prihvatili, vecinu široko prihvacenih objašnjenja u postojecoj znanosti morali bismo odbaciti kao nezadovoljavajuca. Ovo je u stvari reductio ad absurdum ovog zahtijeva. U praksi to bi jednostavno vodilo uvodenju nekog drugog termina koji bi možda bio skovan za tu svrhu, kako bismo razlikovali ona objašnjenja koja znanstvena zajednica ocjenjuje kao znacajna – usprkos njihovom nominalnom “nezadovoljavajucem” karakteru o kome se u Aristotelovom zahtjevu govori – od onih objašnjenja koja se drugacije ocjenjuju. Zbog toga se ništa ne postiže prihvacanjem strogih Aristotelovih uvjeta za adekvatnost objašnjenja. Pa ipak, potreban je izvjestan uvjet, iako slabiji od ovog Aristotelovog, kojim bismo odredivali spoznajni status premisa objašnjenja. Sasvim razumno izgleda slabiji zahtjev da premise objašnjenja moraju biti spojive s utvrdenim empirijskim cinjenicama i da ih, pored toga, svjedocanstvo zasnovano na podacima razlicitim od podatka promatranja na kojima se zasniva prihvatljivost eksplikanduma. Prvi dio ovog uvjeta predstavlja prosto zahtjev da ne smije biti razloga da vjerujemo kako su premise lažne. Drugi dio tog uvjeta iskljucuje takozvane ad hoc premise za koje ne postoji nikakvo svjedocanstvo. Ovaj uvjet, izmedu ostalog, iskljucuje takoder i ona objašnjenja koja su u izvjesnom smislu cirkularna i prema tome trivijalna zbog toga što se jedna ili više premisa utvrduju kao vjerojatne istine samo pomocu svjedocanstva na osnovu kojeg je utvrdena istinitost eksplikanduma. Pretpostavimo, na primjer, da želimo da objasnimo zbog cega su se odredenog dana na

24

radiju javljale smetnje i pretpostavimo da je jedna premisa objašnjenja izražavala pocetni uvjet da su tog dana bile magnetske bure na Suncu. Medutim, kada bi smetnje na radiju predstavljale jedino svjedocanstvo da je na Suncu bilo ovih bura, to objašnjenje bi patilo od izvjesne cirkularnosti i smatralo bi se pogrešnim. Pa ipak, u ovom primjeru svjedocanstva za premisu koja se odnosi na posebne uvjete može biti neovisno od cinjenice da su na radiju bile smetnje. Objašnjenje bi bilo vrlo sumnjivo kada takvo neovisno svjedocanstvo ne bi postojalo. Ovaj slabiji uvjet u pogledu kognitivnog statusa premisa u objašnjenjima nesumnjivo je neodreden. Za sada ne postoji precizno opce prihvaceno mjerilo za procjenu da li dano svjedocanstvo “adekvatno potvrduje” neku pretpostavku. Medutim, usprkos ove neodredenosti, oni koji su kompetentni u nekom podrucju istraživanja cesto se vrlo dobro slažu u pogledu adekvatnosti kojom svjedocanstvo potvrduje odredenu pretpostavku. U svakom slucaju, u praksi se primjenom ovog slabijeg uvjeta javlja kao opce slaganje o nekom predloženom objašnjenju. Pa ipak, može se primijetiti da, pošto svjedocanstvo koje ide u prilog nekom univerzalnom zakonu mijenja u vremenu, objašnjenje koje medu svojim premisama sadrži taj zakon i koje je u jednom trenutku zadovoljavajuce može prestati da bude zadovoljavajuce kada se otkrije svjedocanstvo koje ne ide u prilog tom zakonu. Medutim, ova primjedba nije ozbiljna ukoliko se ne prihvati sumnjiva pretpostavka da se u ocjenjivanju jednog objašnjenja samom tom objašnjenju odreduje izvjesno vanvremensko svojstvo. Prema tome, ne izgleda nerazumno prihvacanje ovog slabijeg uvjeta kao epistemološkog zahtjeva u adekvatnom objašnjenju. c) Aristotelov zahtjev da premise u znanstvenom objašnjenju moraju biti “poznatije” od eksplikanduma tijesno je povezana s Aristotelovim shvacanjem o onome što cini pravi predmet znanstvenog znanja; on je taj zahtjev uveo iskljucivo zato da bi ga primijenio na objašnjenja znanstvenih zakona. Prema tom shvacanju pravo znanstveno znanje moguce samo o onome što ne može biti drugacije nego što jeste. Prema tome, nema znanstvenog znanja o pojedinacnim dogadajima, a univerzalni zakoni koji se odnose na neko podrucje prirode, kada se n može neposredno sagledati njihova “nužnost”, moraju se e objasniti na taj nacin što ce se pokazati kao su oni posljedice “prvih principa” u tom podrucju, principa koji se mogu neposredno shvatiti kao nužni. Ovi prvi principi su prema tome prve premise u naucnim objašnjenjima i one su “poznatije” od bilo kojeg eksplikanduma zbog toga što je njihova nužnost ocigledna i bliska razumu. Demonstrativna geometrija je bila ona grana spoznaje koja je nesumnjivo služila kao model ovakvog shvacanja znanosti. Prema tom stajalištu, koje je o geometriji vladao sve do skora, svaki od njenih teorema tvrdi nešto univerzalno i mada ni nužnost ni univerzalnost tih teorema ne mora biti neposredno jasno, prisustvo obaju ovih karakteristika može se utvrditi kada teorem deducira iz opcenitijih aksioma ili prvih principa cija je univerzalnost “ocigledna”. Na taj nacin je Aristotel, tvrdeci da premise u jednom objašnjenju moraju biti “poznatije” od eksplikanduma, prosto eksplicirao svoje gledište o prirodi znanosti. Ovo gledište ne važi ni za jedan dio sadržaja moderne empirijske znanosti. prema tome, Aristotelov zahtjev da premise objašnjenja treba da budu poznatije od eksplikanduma sasvim irelevantan kao uvjet za bilo što koje bi se danas smatralo adekvatnim znanstvenim objašnjenjem. S druge strane, razlicite psihologizirane verzije Aristotelovog zahtjeva bile su vrlo rasprostranjene i cesto su ih zastupale istaknuti znanstvenici kao bitne uvjete za zadovoljavajuca objašnjenja. Osnovna misao sadržana u ovim uvjetima jeste ova: buduci da je ono što zahtjeva objašnjenje obicno nešto cudno i neocekivano, jedno objašnjenje ce nam pružiti pravo intelektualno zadovoljenje samo ukoliko objasni nepoznato onim što je vec poznato. Na primjer, jedan vrlo ugledni suvremeni fizicar tvrdi da se »objašnjenje sastoji u rašclanjivanju naših složenih sustava na prostije sustave tako da u složenom sustavu prepoznajemo meduigru elemenata koji su nam vec toliko poznati da ih

25

prihvacamo kao nešto što na zahtijeva objašnjenje.«6 On tvrdi da pošto suvremena kvantna teorija nije pokazala na koji nacin fizicki sustavi koje ona ispituje predstavljaju rezultante poznatih nacina djelovanja razlicitih vrsta konstituenata, ova nas teorija ne može uvjeriti da bilo što objašnjava, usprkos priznatim i znacajnim ostvarenjima u sistematizaciji znanja. Slicna gledišta istraživali su i drugi mislioci i prirodnim i u društvenim znanostima. Bilo bi protivno cinjenicama poricanje da su važna ostvarenja u povijesti znanosti bila uvjetovana željom da se nova podrucja cinjenica objasne pomocu necega što je vec poznato. Treba samo da se sjetimo stalnog korištenja poznatih mehanickih modela u objašnjavanju pojava topline, svjetlosti, elektriciteta i ljudskog ponašanja, kako bismo shvatili utjecaj ovakvog pristupa objašnjenju. Pa ipak, objašnjenja se ne odbacuju uvijek kao nezadovoljavajuca ako ne predstavljaju svodenje poznatog na nepoznato. Kada se cinjenica da obojene tkanine izblijede na suncu objašnjavaju pomocu pretpostavki fizike i kemije, pretpostavki u sastavu svjetlosti i sastavu obojenih materijala, objašnjenje se ne odbacuje kao nezadovoljavajuce, cak i ako se ono što je poznato objašnjava pomocu onoga što je vecini ljudi sasvim nepoznato. Što više ovo shvacanje objašnjenje o kojem govorimo nije u skladu s cinjenicom da su se u citavoj povijesti znanosti cesto uvodile premise objašnjenja koje su tvrdile postojanje odredenih sveza izmedu izvjesnih elemenata, pri cemu se i te veze i ti elementi u pocetku izgledali cudno a ponekad cak i paradoksalno. Osvrnut cemo se na još dva momenta. Ako jedno objašnjenje zadovoljava epistemološki uvjet o kojem smo ranije govorili, onda cak i kada su premise tog objašnjenja u jednom trenutku nepoznate, one moraju na kraju predstavljati pretpostavke koje svjedocanstvo sasvim dobro potvrduje. Shodno tome, cak i ako objašnjenje ne svodi nepoznato na ono što je bilo vec poznato, to objašnjenje je prihvatljivo zato što su njegove premise cvrsto zasnovane na svjedocanstvu koje više nije nepoznato jednom dijelu znanstvene zajednice. Drugo, iako u premisama objašnjenja mogu biti sadržane sasvim nepoznate ideje, takve ideje vrlo cesto imaju mnogo slicnosti s pojmovima koji se upotrebljavaju u vec poznatim podrucjima. Analogije nam pomažu da spojimo novo sa starim i omogucavaju da nove premise objašnjenja ne budu potpunu nerazumljive.

1.1.4. Zakoni u znanosti i njihov logicki status Do sada razmatrali zahtjeve koji se predstavljaju za adekvatna objašnjenja i samo smo usput spominjali prirodu odnosa o kojima se nešto tvrdi u zakonima i teorijama znanosti. prešutno smo pretpostavili da zakoni imaju oblik uopcenih kondicionalnih iskaza koji se u jednostavnom obliku mogu predstaviti shemom »za svako x ako je x A, onda je x B « (ili drugacije »svi A su B «). Dakako mi cemo u našem razmatranju koristiti ovu prostu shemu da bi se izbjegle teškoce koje bi nastale kada bismo prihvatili manje prostu ali objektivniju shemu – teškoce koje su u velikoj mjeri irelevantne za glavni problem o kojim raspravljamo. Nesumnjivo je da postoji mnogi znanstveni zakoni koji pokazuju tu prostu formalnu strukturu koju smo spomenuli. Pa ipak, postoji mnogi znanstveni zakoni cija je logicka forma složenija – to je cinjenica od prilicnog znacaja u analizi racionalnog jezgra induktivnih i verifikacionih postupaka u znanosti, mada je u ovom kontekstu od sporedne važnosti. Kao ilustraciju pokažimo to na sljedecim primjerima. Sadržaj zakona da se bakar širo ako se zagrije može se jasnije izložiti ako se kaže: »Za svako x i za svako y, ako je x bakar i ako se x zagrije u trenutku y, onda se x širi u trenutku y«. Kao i u drugim kondicionalnim iskazima (ili izrazima koji sadrže “ako-on-da”), recenica koja pocinje sa “ako” poznata je kao “antecendens”, a recenica koja pocinje sa “ onda” kao “ konsekvens”.
6 P.W. Bridgman, The Nature of Physical Theory, Princeton, 1936, str. 63.

26

Ovaj primjer sadrži kao “prefikse” dva izraza “za svako x” i “za svako y” (koji se tehnickim jezikom zovu “univerzalni kvantifikatori”),za razliku od jednostavne sheme u tekstu koja sadrži samo jedan univerzalni kvantifikator. Opet takozvani “zakon biogeneze”, da sve živo potice od živog koje je prije toga postojalo, može se izraziti sa »Za svako x postoji jedno y, tako da ako je x živi organizam, onda je y roditelj x«. U ovom slucaju iskaz sadrži ne samo univerzalni kvantifikator “za svako x” vec i izraz “ postoji jedno y” (koji se zove “egzistencijalni kvantifikator”). Ovaj iskaz tako sadrži više od jednog kvantifikatora, a ovi nisu svi iste vrste (“mješoviti” su). Veliki dio kvantitativnih zakona, narocito u teorijskoj fizici, sadrži nekoliko kvantifikatora, cesto mješovitih. Medutim, izgleda nevjerojatno da bi se bilo koji iskaz smatrao zakonom ukoliko ne bi bar jedan univerzalni kvantifikator, obicno na mjestu prvog prefiksa. Zbog toga prosta pretpostavka koju smo usvojili u tekstu ne izgleda kao pretjerano pojednostavljenje. Medutim, to nikako ne znaci da ce se svaki istiniti iskaz koji ima ovaj oblik smatrati zakonom prirode. U svakom slucaju, usprkos cinjenice da predložena objašnjenja mogu biti u sklada s vec spomenutim zahtjevima, ona se cesto odbacuju kao nezadovoljavajuca na osnovu bar dva razloga: mada se može priznati da su univerzalne premise nekog objašnjenja istinite, za njih se iz ovog ili onog razloga može reci da nisu pravi “zakoni”; i, mada se univerzalnoj premisi može priznati status znanstvenog zakona, može se desiti da drugi uvjeti nisu ispunjeni, na primjer, da to nije “kauzalni” zakon. Pretpostavimo, na primjer, da u odgovoru na pitanje zašto je neki zavrtanj s zardao, neko kaže da su svi zavrtnji u Smithovim kolima zardali i da je s zavrtanj iz Smithovih kola. Takvo objašnjenje ce se, vjerojatno, odbaciti kao sasvim nezadovoljavajuce jer univerzalna premisa nije uopce zakon prirode, a da i ne govorimo da nije kauzalan zakon. Razlika izmedu univerzalnih iskaza koji su “slicni zakonu” (tj. iskazi koji, ako su istiniti, mogu da se nazovu “zakonom prirode”) i univerzalnih iskaza koji nisu slicni zakonu predstavljaju teškocu u predloženom objašnjenju. S druge strane, objašnjenje cinjenice da je neka ptica b crna zato što su sve vrane crne i zato što je b vrana ponekad se odbacuje kao neadekvatno zato što cak i kada se pretpostavlja da je univerzalna premisa zakon prirode, ona “stvarno” ne objašnjava zašto je b crno. Prema jednoj interpretaciji ove teškoce, u ovakvom slucaju previda se razlika izmedu dvije razlicite stvari: izmedu objašnjenja cinjenice da je b crno i objašnjenje zakona da su sve vrane crne. Prema tome, otklanjanje ove teškoce može se sastojati u tvrdenju da dok predloženo objašnjenje ne kaže zašto su sve vrane crne, ono ipak kaže zašto je b crno; u najgorem slucaju to objašnjenje kaže da boja perja ptice b ne predstavlja idiosinkraziju ptice b, nego je osobina koju b ima kao i sve druge ptice koje su opet, kao i ona, vrane. Pa ipak, ova teškoca se takoder može shvatiti kao izvor nezadovoljstva s predloženim objašnjenjem cinjenice da b ima crno perje, zbog toga što spomenuti zakon ne daje kauzalno objašnjenje te cinjenice. Ovi primjeri koji ilustriraju rasprostranjeno i prešutno prihvacanje uvjeta za zadovoljavajuca objašnjenja, pored onih o kojima smo vec raspravljali, navodi nas da razmotrimo neke osobine koje vjerojatno razlikuju prirodne zakone od drugih univerzalnih kondicionalnih iskaza, kao i kauzalne zakone od nekauzalnih. Zato moramo ispitati nekoliko problema koji nastaju uvodenjem ovih razlika, a na prvom mjestu razliku izmedu akcidentalne i nomicke univerzalnosti. Termin “zakon prirode” (ili slicni termini kao što su “znanstveni zakon”, “prirodni zakon” ili prosto “zakon”) nije tehnicki termin koji se definira u prirodnim znanostima. On se cesto upotrebljava, narocito u svakodnevnom govoru, uz pridodavanje izvjesnog pocasnog mjesta, ali bez preciznog znacenja. Nesumnjivo postoje mnogi iskazi koje bi vecina clanova znanstvene zajednice nazvala “zakonima”, baš kao što postoji još veca klasa iskaza na koje se ova termin rijetko primjenjuje, ako se uopce primjenjuje. S druge strane,

27

znanstvenici se ne slažu u pogledu mnogih iskaza koje treba nazvati “zakonom prirode”, pa ce cak i pojedinac cesto mijenjati svoje mišljenje o tome da li dani iskaz treba smatrati zakonom. To je ocigledno slucaj s razlicitim teorijskim iskazima koje smo spomenuli u prethodnim dijelu teksta i koji se ponekad formuliraju samo kao proceduralna pravila, pa prema tome nisu niti istiniti niti lažni, iako ih drugi smatraju zakonima prirode par excellence. Postoje razlicita mišljenja o tome da li iskaze o pravilnostima koji sadrže bilo kakvo pozivanje na pojedinacne objekte (ili grupe takvih objekata) zaslužuju naziv “zakon”. Na primjer, neki pisci su raspravljali o tome da li se iskaz da se planete krecu po elipticnim putanjama oko sunca može nazvati zakonom, buduci da se u njemu spominje jedan pojedinacni objekt. Slicno tome, postoje neslaganja u pogledu primjene termina “zakon” na iskaze o statistickim pravilnostima, a izražene su i sumnje da se ijedna formulacija pravilnosti u ljudskom društvenom ponašanju (npr. one koje proucava ekonomija ili lingvistika) može u pravom smislu nazvati “zakonom”. Termin “zakon prirode” nesumnjivo je neodreden. Prema tome, svako objašnjenje znacenja ovog termina u kome se povlaci oštra razlika izmedu iskaza koji su slicni zakonu i onih koji to nisu mora biti proizvoljno. Zbog toga uzaludnost pokušaja da se s velikom logickom preciznošcu definira što je zakon prirode nije samo prividna – pokušaji koji cesto polaze od prešutne premise da je neki iskaz zakon na osnovu toga što posjeduje inherentnu “suštinu” koja se mora iskazati definicijom. Jer ne samo da je termin “zakon” neodreden u postojecoj upotrebi nego je i njegovo povijesno znacenje pretrpjelo mnoge promijene. Mi svakako imamo pravo da pod zakonom prirode podrazumijevamo svaki iskaz koji želimo. Vrlo cesto postoji nedosljednost u nacinu na koji upotrebljavamo ovaj termin i vrlo cesto cinjenica da se neki iskaz naziva ili ne naziva zakonom ne utjece na nacin na koji se taj iskaz može primijeniti u znanstvenom istraživanju. Pa ipak, clanovi znanstvene zajednice u velikoj mjeri se slažu u pogledu primjenljivosti ovog termina na prilicno veliku iako nejasno razgranicenu klasu univerzalnih iskaza. Prema tome, postoji izvjesna osnova za tvrdenje da se ovaj termin može upotrijebiti, bar u onim slucajevima gdje postoji opce slaganje, u ovisnosti od toga da li se osjeca razlika u “objektivnom” statusu ove klase iskaza i njihovoj funkciji. Bilo bi zaista uzaludno tražiti definiciju «prirodnog zakona» koja bi bila potpuno precizna i strogo ekskluzivna. Zbog toga bi bilo razumno da ukažemo na neke važnije razloge na osnovu kojih se jednoj velikoj klasi iskaza obicno pripisuje posebno mjesto. Prima facie, razlika izmedu univerzalnih kondicionalnih iskaza koji bi mogli biti zakoni i onih koji to nisu može se napraviti na nekoliko nacina. Jedan efektan nacin zavisi, u prvom redu, od toga kako moderna formalna logika gradi iskaze koji imaju oblik univerzalnih kondicionalnih iskaza. S ovim u vezi moramo prijetiti sljedece. U modernoj logici se takvi iskazi interpretiraju kao da tvrde samo ovo: svaki pojedinacni objekt koji ispunjava uvjete koji su opisani u antecedens, takoder ispunjava uvjete koji su opisani u konsekvensu, i to je kontingentna cinjenica. Na primjer, prema ovoj interpretaciji iskaz »Sve vrane su crne« (koji se obicno shvaca kao »Za svako x, ako je x vrana, onda je x crno«) samo kaže da je svaka pojedinacna stvar koja je postojala u prošlosti, sadašnjosti ili buducnosti i koja je vrana – takoder crna. U skladu s tim, smisao koji se prema ovoj interpretaciji pripisuje spomenutom iskazu može se izraziti ekvivalentnim tvrdenjima da nikada nije postojala vrana koja nije b vila crna, da sada ne postoji takva vrana i da je nikada nece ni biti. Za univerzalne kondicionalne iskaze koji su konstruirani na ovaj nacin, tako da tvrde samo postojanje cinjenicnih veza, kaže se ponekad da iskazuju “konstantnu konjunkciju” osobina i da izražavaju “akcidentalnu” ili de facto univerzalnost. Drugo što u ovoj interpretaciji treba zapaziti neposredna je posljedica prve. Prema ovoj interpretaciji, univerzalni kondicionalni iskaz je istinit ako ne postoji stvar (u svim vremenima) koja zadovoljava uvjete iskazane u antecedensu. Tako, na primjer, »ako ne

28

postoje jednorogi onda su svi jednorogi crni«, ali isto tako »ako ne postoje jednorogi onda su svi jednorogi crveni«. Dakle, na osnovu ove konstrukcije u formalnoj logici, de facto univerzalni kondicionalni iskaz je istinit brz obzira na sadržaj recenice u njegovom konsekvensu, ukoliko stvarno ne postoji ništa što bi zadovoljavalo recenici u njegovom antecedensu. Za takav univerzalni kondicionalni iskaz se kaže da je “irealno” istinit (ili “irealno” zadovoljen). Postavlja se pitanje; da li jedan zakon prirode tvrdi samo akcidentalnu univerzalnost? Obicno se daje negativan odgovor na ovo pitanje. Cesto se smatra da zakoni izražavaju “jacu” vezu izmedu uvjeta izraženih antecedensom i uvjeta izraženih konsekvensom nego što je istodobno cinjenicno ispunjenje jednih i drugih uvjeta. U stvari, za ovu vezu se cesto kaže da sadrži elemente “nužnosti”, iako se ova hipoteticka nužnost shvaca na razne nacine i opisuje se pridjevima kao što su “logicka”, “kauzalna”, “fizicka” ili “realna”. A sporno je da li tvrdi da je iskaza; »Bakar se uvijek širi kada se zagrije.« zakon prirode znaci tvrdi više nego da nikada nije postojao i da nikada nece postojati komad zagrijanog bakra koji se ne širi. Pripisati ovom iskazu status zakona znaci tvrditi, na primjer, ne samo da takav komad bakra nije postojao vec da je “fizicki nemoguce” da takav komad bakra postoji. Kada se pretpostavlja da je ovaj iskaz zakon prirode, onda se tvrdi da zagrijavanje svakog komada bakra “fizicki nužno uvjetuje njegovo širenje”. Za univerzalne kondicionalne iskaze shvacene na ovaj nacin cesto se kaže da su “univerzalni zakoni” ili “nomološki univerzalni iskazi” i da izražavaju “nomicku” univerzalnost. Razlika izmedu akcidentalne i nomicke univerzalnosti možemo napraviti i na drugi nacin. Pretpostavimo da smo usmjerili pozornost na neki komad bakra c koji nikada nije bio zagrijan i koji je zatim uništen tako da nikada nece biti zagrijan. Pretpostavimo dalje, da pošto smo ga uništili postavimo pitanje da li bi se c proširilo da smo ga zagrijali i pretpostavimo da je odgovor potvrdan. Najzad, pretpostavimo da taj odgovor moramo obrazložiti. Kakav cemo razlog navesti? Razlog koji bi, opce uzevši, bio prihvacen kao razuman jeste da prirodni zakon »Bakar se širi kada se zagrije« opravdava irealnu kondicionalnu recenicu »Da smo c zagrijali, ono bi se proširilo«. Ustvari, vecina znanstvenika bi vjerojatno tvrdila da nomološki univerzalni zakoni opravdava kondicionalni iskaz »Za svako x, kada bi x bio bakar i kada bi se zagrijao, onda bi s x e širilo«. Zakoni prirode se obicno upotrebljavaju za opravdavanje irealnih kondicionalnih iskaza i ova upotreba je karakteristicna za sve nomološke univerzalne iskaze. Štoviše, ova funkcija univerzalnih iskaza koji predstavljaju zakone takoder nagovještavaju da sama cinjenica što ne postoji ništa (u svim vremenima) što zadovoljava antecedens nomološkog kondicionalnog iskaza nije dovoljna da utvrdi istinitost ovog iskaza. Tako, na primjer, pretpostavka da u svemiru ne postoje tijela na koje djeluje vanjska sila nije dovoljna za utvrdivanje istinitosti ni irealnih kondicionalnog iskaza da kada bi takva tijela postojala, njihova bi brzina bila konstantna, ni nomološkog univerzalnog iskaza da nijedno tijelo na koje ne djeluje vanjska sila nema konstantnu brzinu. S druge strane, ocigledno akcidentalno univerzalni iskaz »Svi zavrtnji u Smithovim kolima su zardali« ne opravdava irealni kondicionalni iskaz »Za svako x, da je x zavrtanj u Smithovim kolima, x bi bilo zardalo«. Sigurno je da nitko nece tvrditi na osnovu ovoga de facto univerzalnog iskaza da ukoliko bi neki odredeni mesingani zavrtanj koji se sada nalazi u prodavaonici bio stavljen u Smithova kola, taj zavrtanj bi bio zardao. Na taj nacin, prima facie razlika izmedu akcidentalne i nomicke univerzalnosti može se sažeti u recenici: Univerzalni iskaz koji je zakon “opravdava” irealni kondicionalni iskaz, dok to nije slucaj s akcidentalnim univerzalnim iskazom. No, ovdje se pojavljuje još jedno bitno pitanje koje glasi: Da li su zakoni logicki nužni? Nitko ozbiljno ne osporava tvrdenje da se u obicnom govoru u praksi uvida razlika

29

izmedu onoga što smo nazvali “akcidentalnom” i “nomickom” univerzalnošcu. Sporno je pitanje da li samo po sebi razlike koje smo uocili zahtijevaju da prihvatimo “nužnost” koja se pripisuje univerzalnim nomološkim iskazima kao nešto “osnovno” ili se nomicka univerzalnost može objasniti pomocu manje nejasnih pojmova. Ako se ova nužnost interpretira, kao što se to cinilo, kao oblik logicke nužnosti, znacenje termina “nužno” je sasvim jasno. Tada nam logika pruža sustavnu i opce prihvacenu analizu takve nužnosti. Prema tome, iako gledište da su nomološki univerzalni iskazi logicki nužni, kao što cemo vidjeti, sadrži velike teškoce, ovo gledište je bar jasno. S druge strane, oni koji tvrde da je nužnost univerzalnih iskaza koji su zakoni nešto sui generis i nešto osnovno što se dalje ne može rašclanjivati, pretpostavljaju postojanje jednog svojstva cija je priroda u suštini nejasna. Ova nejasnoca samo se imenuje, a ne objašnjava terminima kao što su “fizicka nužnost” ili “realna nužnost”. Štoviše, kako se opce uzevši pretpostavlja da se ova posebna vrsta nužnosti može prepoznati samo pomocu nekog “intuitivnog razumijevanja”, pripisivanje ovakve nužnosti (iskazima ili odnosima izmedu dogadaja) izloženo je svim cudima intuitivne procijene. Svakako, nužnost koja ocigledno odlikuje univerzalne iskaze koji su zakoni može uistinu biti jedinstvena i možda se ne može rašclanjivati, ali iz navedenih razloga izgleda preporucljivo prihvacanje ovih zakljucka samo u krajnjem slucaju. Cesto se zastupa gledište da univerzalni iskazi koji su zakoni, opce uzevši, a kauzalni zakoni posebno, izražavaju logicku nužnost. Medutim, oni koji prihvacaju ovo gledište obicno ne tvrde da se logicka nužnost nomoloških univerzalnih iskaza može stvarno utvrditi u svakom pojedinacnom slucaju. Oni samo tvrde da su pravi nomološki iskazi logicki nužni i da se to „u principu“ može pokazati, cak i ako za vecinu takvih iskaza nedostaje dokaz njihove nužnosti. Na primjer, raspravljajuci o prirodi kauzaliteta jedan suvremeni pisac tvrdi: »Uzrok logicki povlaci za sobom efekt, tako da bi bilo moguce, uz dovoljno udubljivanje, vidjeti kakva vrsta efekta mora da slijedi iz ispitivanja samog uzroka, bez prethodnog iskustva o tome što su bili efekti slicnih uzoraka.«7 U nekim slucajevima takvo gledište je zasnovano na navodno neposrednoj percepciji logicke nužnosti bar nekih nomoloških iskaza moraju takoder imati ovu osobinu. U drugim slucajevima, ovo gledište se prihvaca zato što se smatra da od toga zavisi valjanost znanstvene indukcije, a bar jedan predstavnik ovog shvacanja iskreno je priznao da su najjaci argumenti u prilogu tog gledišta, u stvari, primjedbe koje se upucuju alternativnim shvacanjima. Pa ipak, teškoce s kojima se suocava ovo gledište su ogromne. Prvo, nijedan iskaz koji se obicno naziva zakonom u razlicitim pozitivnim znanostima nije, u stvari, logicki nužan, pošto negacija takvih iskaza sigurno nisu kontradikcije. Prema tome, predstavnici gledišta o kome raspravljamo moraju ili odbaciti sve te iskaze buduci da ne predstavljaju slucajeve “pravih” zakona (i na taj nacin moraju tvrditi da u empirijskim znanostima još nije otkriven ni jedan takav zakon) ili da odbace dokaze da ovi iskazi nisu logicki istiniti (i da tako posumnjaju u ispravnost tehnike logickog dokazivanja). Nijedan rog ove dileme nije primamljiv. Drugo, ako su zakoni prirode logicki istiniti, onda pozitivne znanosti cine nekoristan napor kad traže eksperimentalno ili empirijsko svjedocanstvo za takav zakon. Odgovarajuci postupak za utvrdivanje logicke istinitosti jednog iskaza sastoji se u pronalaženju dokaza za taj iskaz, kao što se to cini u matematici, a ne eksperimentiranje. Danas nitko ne zna da li je logicki istinito Goldbahovo tvrdenje (da svaki paran broj zbir dva prosta broja), ali isto tako nitko tko razumije ovaj problem nece pokušati da taj iskaz
7 A. C. Ewing, “Mechanical and Telelogical Causation”, Aristotelian Society, Dodatak sv. 14 (1935), str. 66. Vidi takoder G. F. Stout: “ Kad bismo imali dovoljno obuhvaceno i tocno znanje o onome što se stvarno dešava, vidjeli bismo kako i zašto efekt proizlazi iz uzroka s logickom nužnošcu”. – Aristotelian Society, Dodatak sv. 14, (1935), str. 46.

30

utvrdi kao logicki istinit vršeci fizikalne eksperimente. Fantasticno je ako se predlaže da fizicar treba da postupa kao matematicar kada nije izvjesno da li je neki fizikalni zakon tocan, na primjer neki zakon o svjetlosti. Najzad, usprkos cinjenici što se ne zna da su iskazi za koje se vjeruje da predstavljaju zakone prirode logicki istiniti, ovi iskazi uspješno vrše funkcije koje im se u znanosti pripisuje. Zbog toga je proizvoljno tvrditi da ukoliko ovi iskazi nisu logicki nužni, oni ne bi mogli obavljati funkcije koje ocigledno obavljaju. Na primjer, Arhimedov zakon nam omogucuje da objasnimo i predvidimo veliku klasu pojava cak iako postoje savršeni razlozi za vjerovanje da ovaj zakon nije logicki nužan. Pa ipak, pretpostavka da zakon stvarno mora biti nužan ne proizlazi iz cinjenice da se on uspješno upotrebljava u objašnjavanju i predvidanju. Prema tome, ova pretpostavka postulira osobinu za koju se ne može utvrditi da ima neku ulogu u stvarnoj primjeni zakona. Pa ipak, nije teško razumjeti zbog cega ponekad izgleda da su zakoni prirode logicki nužni. Jedna dana recenica može imati sasvim razlicita znacenja tako da dok u jednom kontekstu izražava logicki mogucu istinu, u drugom kontekstu ista recenica može izražavati nešto što je logicki nužno. Na primjer, nekad se bakar identificirao na osnovu svojstava medu kojima nije bilo nijedno elektricno svojstvo ove materije. Kada je elektricitet bio otkriven, recenica »Bakar je dobar provodnik elektricne struje« mogla se tvrditi na osnovu eksperimentalnih podataka kao zakon prirode. Medutim kasnije je dobra provodljivost mogla biti ukljucena u svojstva koja definiraju bakar tako da je recenica »Bakar je dobar provodnik elektricne struje« mogla dobiti novu upotrebu i novo znacenje. U svojoj novoj upotrebi, ova recenica više ne izražava samo logicki mogucu istinu, kao što je to ranije bio slucaj, vec služi za saopcavanje logicki nužne istine. Nesumnjivo je da ne postoji oštra granica koja odvaja one kontekste u kojima se bakar identificira bez pozivanja na svojstva provodljivosti od onih konteksta u kojima se podrazumijeva da je dobar provodljivost dio “prirode” bakra. Shodno tome, status onoga što se tvrdi recenicom »Bakar je dobar provodnik elektricne struje« nije uvijek jasan, tako da se logicki karakter ovog tvrdenja u jednom kontekstu lako može pobrkati s karakterom tog tvrdenja u nekom drugom kontekstu.8 Ova promjenljiva upotreba iste recenice pomaže nam da objasnimo zašto su mnogi mislioci smatrali da su zakoni prirode logicki istiniti. Ona ukazuje da je izvor ovog uvjerenja u cinjenici što su alternativna gledišta apsurdna, kao što je jasno iz ovakvih izjava: »Ja ne mogu pripisivati nikakav smisao uzrocnosti u kojoj efekt nije nužno odreden, niti mogu pripisivati smisao nužnoj determinaciji koja bi ostavljala mogucnost da nužno determinirani dogadaj bude drukciji, a da to ne proturjeci njegovoj vlastitoj prirodi ili prirodi onoga što ga odreduje.«9 U svakom slucaju, promjene u smislu recenica posljedica su napredovanja saznanja i predstavljaju važnu odliku u razvoju sveobuhvatnih sustava objašnjenja saznanja i predstavlja važnu odliku u razvoju sveobuhvatnih sustava objašnjenja. Pitanje o prirodi tobožnje nužnosti nomoloških univerzalnih iskaza zaokupljalo je mnoge mislioce, pošto je Hume predložio analizu kauzalnih iskaza pomocu konstantnih
8 Jedan drugi primjer može nam pomoci da ovo bolje objasnimo. Promatrajmo zakon poluge u obliku koji kaže da ako se tijela jednake težine stave na krajeve homogene cvrste šipke koja je okacena po sredini, onda je poluga u ravnoteži; pretpostavimo da nijedan izraz koji se koristi u ovom zakonu nije definiran tako da to pretpostavlja ponašanje poluga. Uz ovu pretpostavku taj iskaz je ocigledno empirijski zakon, a nije logicki nužan iskaz. S druge strane, pretpostavimo da smo definirali kako su dva tijela iste težine ukoliko je vaga u ravnoteži kada se na njihove strane stave ta dva tijela. U kontekstima u kojima se upotrebljava takva definicija “jednakosti po težini”, gornja recenica o polugama ne može se poricati, a da to ne izazove proturjecnost, tako da ona ne izražava empirijski zakon za koji je relevantno eksperimentalno svjedocanstvo, vec iskazuje logicku nužnu istinu. Recenice koje izgleda da izražavaju zakone, ali koje se, u stvari, upotrebljavaju kao definicije, cesto se nazivaju “konvencije”. 9 Ibid. str. 21.

31

konjunkcija i de facto pravilnosti. Zanemarujuci važne detalje u Humeovom objašnjenju prostorno-vremenskih odnosa izmedu dogadaja za koje se kaže da su uzrocno povezani, suština Humeovog gledišta izgleda ukratko ovako. Objektivni sadržaj iskaza da je dani dogadaj c uzrok nekog dugog dogadaja e jeste prosto to da c predstavlja slucaj nekog svojstva C, da e predstavlja primjer nekog svojstva E i da je C u stvari E. Na osnovu ove analize, navodna »nužnost« koja karakterizira odnos c prema e ne pociva na objektivnom odnosu izmedu samih dogadaja. Ova nužnost pociva – prema Humeu – u izvjesnim navikama da nešto ocekujemo, navikama koje su nastale kao posljedica stalnih ali de facto konjunkcija C i E. Humeovo10 objašnjenje kauzalne nužnosti bilo je cesto predmet kritike, djelomicno na osnovu toga što je pocivalo na sumnjivoj psihologiji; danas se uopce uzevši priznaje opravdanost ovih kritika. Medutim, Humeove psihološke predodžbe nisu bitne za njegovo osnovno tvrdenje – naime, da se univerzalni iskazi koji su zakoni mogu objasniti bez upotrebe nesvodljivih modalnih pojmova kao što su “fizicka nužnost” ili “fizicka mogucnost”. Prema tome, vecina kritickih primjedbi koje se upucuju Humeovoj analizi jeste u tome da je upotreba modalnih kategorija neizbježna u svakoj adekvatnoj analizi nomološke univerzalnosti. Ovaj problem nije riješen i o njemu se i dalje raspravlja, a o nekim pitanjima koje se na ovaj problem nastavljaju raspravlja se na visokom tehnickom nivou. No mi necemo ulaziti u analizu nego cemo samo obratiti pozornost na osnovne crte Humeove interpretacije nomološke univerzalnosti. U stvari pokušat cemo objasniti prirodu nomicke univerzalnosti. Imajuci u vidu ovaj cilj, razmotrimo da li se kondicionalni iskazi mogu smatrati iskazima slicno zakonima ukoliko zadovoljavaju izvjestan broj logickih i epistemoloških zahtijeva. Bit ce korisno ako pocnemo sa usporedivanjem ocigledno akcidentalnog univerzalnog iskaza (»Svi zavrtnji u Smithovim kolima su zardali« ili opcenitije receno »Za svako x, ako je x zavrtanj u Smithovim kolima u vremenskom periodu a, onda je x zardalo u periodu a «, gdje a oznacava neki odredeni vremenski period ) s jednim drugim iskazom koji se obicno shvaca kao znanstveni zakon: »Bakar se širi kada se zagrije«, ili eksplicitno, »Za svako x i za svako t, ako se x zagrije u trenutku t, x se širi u trenutku t «. 1) Možda ce našu pažnju prvo privuci cinjenica da akcidentni univerzalni iskaz sadrži termine koji se odnose na neki pojedinacni dogadaj ili na odredeni trenutak ili vremenski period dok to nije slucaj s nomološkim univerzalnim iskazom. Da li je to bitna razlika? Ne, ukoliko želimo da smatramo zakonima prirode i izvjestan broj iskaza koje cesto tako shvacamo – na primjer, Keplerove zakone o kretanju planeta ili iskaz da je brzina svjetlosti u vakuumu 300.000 kilometara u sekundi. Keplerovi zakoni spominju Sunce, a zakon o brzini svjetlosti prešutno podrazumijeva Zemlju jer se jedinice mjere i vremena obicno se definiraju u odnosu na velicine Zemlje i na period njene rotacije. Iako možemo svako ovakav iskaz iskljuciti iz klase zakona, to bi bilo sasvim proizvoljno. Što više odbijanje da ovakve iskaze smatramo zakonima vodilo bi zakljucku da postoji vrlo mali broj zakona a pogotovo ako uzmemo u obzir da odnosi ovisnosti koje klasificiramo kao zakone trpe evolucijske promjene. Naime, razlicite kozmicke epohe odlikuju se razlicitim pravilnostima u prirodi, tako da svaki iskaz kojim se iskazuje jedna pravilnost mora da sadrži upucivanje na neki odredeni vremenski period. Medutim, ni jedan iskaz koji sadrži takvo upucivanje ne bi se mogao smatrati zakonom ako mislimo da je prisustvo jednog imena neceg pojedinacnog nespojivo s nomološki univerzalnim iskazom. U nekoliko skorašnjih rasprava o iskazima koji slicni zakonima predložen je izlaz iz ove teškoce. Prije svega, povucena je razlika izmedu predikata koji su »cisto kvalitativni« i onih koji to nisu, pri cemu se za jedan predikat kaže da je cisto kvalitativan ako, kao što
10 Pogledati u Dodatku: Hume i kauzalnost.

32

kaže Hempel, »iskaz o njegovom znacenju ne zahtijeva pozivanje na neki pojedinacni objekt ili prostorno vremensku lokaciju«. Tako su “bakar” i “veca jakost struje” primjeri cisto kvalitativnih predikata, dok “Mjesecev” i “veci od Sunca” to nisu. Drugo, uvodi se razlika izmedu “osnovnih” i “izvedenih” iskaza koji su slicni zakonima. Ne ulazeci u detalje, za univerzalni kondicionalni iskaz se kaže da je osnovni ako ne sadrži imena pojedinacnih objekata (ili “individualne konstante”) i ako su svi njegovi predikati cisto kvalitativni; za univerzalni kondicionalni iskaz se kaže da je izveden ako je logicka posljedica nekog skupa osnovnih iskaza koji su slicni zakonima; najzad, za univerzalni kondicionalni iskaz se kaže da je slican zakonu ili ako je osnovni ili ako je izveden. Shodno tome, Keplerovi iskazi mogu se shvatiti zakonima prirode ako su logicke posljedice vjerojatno istinitih osnovnih zakona, kao što je Newtonova teorija. Na prvi pogled, ovo predloženo objašnjenje je najprivlacnije i on odražava nesumnjivu tendenciju u suvremenoj teorijskoj fizici da se osnovne pretpostavke formuliraju iskljucivo pomocu kvalitativnih predikata. Pa ipak, taj prijedlog vodi dvjema neriješenim teškocama. Prvo, cinjenica je da se univerzalni kondicionalni iskazi koji sadrže predikate koji nisu cisto kvalitativni ponekad nazivaju zakonima, cak i kada se ne zna da li ti iskazi logicki slijede iz nekog skupa osnovnih zakona. To je, na primjer, bio slucaj s Keplerovim zakonima prije Newtona, a ako nazovemo “zakonom” (kao što to neki cine) i iskaz da se planete okrecu oko Sunca u istom smjeru, onda je sa ovim zakonom to slucaj i danas. Drugo, daleko od izvjesnosti da se iskazi kao što su Keplerovi zakoni stvarno mogu logicki izvesti cak i danas iskljucivo iz osnovnih zakona. Izgleda da ne postoji nacin da se Keplerovi zakoni deduciraju iz zakona Newtonove mehanike i teorije gravitacije samo zamjenjivanjem promjenljivih koji se javljaju zakonima Newtonove mehanike i teorije gravitacije individualnim konstantama, bez korištenja drugih premisa ciji predikati nisu cisto kvalitativni. Ako je to tako onda bismo na osnovu predloženog objašnjenja izostavili iz klase zakona veliki broj iskaza koje obicno smatramo zakonima.11 U stvari predloženo objašnjenje je suviše restriktivno i ono ne uspijeva da opravda neke važne razloge na osnovu kojih jedan iskaz smatramo zakonom prirode. Moramo, medutim, primijetiti da se ne može samo na osnovu gramaticke ili sintakticke, strukture recenice kojom je izražen kondicionalni iskaz odrediti da li je univerzalni kondicionalni iskaz neogranicen, što bi ga razlikovalo od akcidentalnog univerzalnog iskaza koji se odnose na stvari u odredenom prostoru i vremenu, iako je gramaticka struktura cesto dobar vodic. Na primjer, neko bi mogao izmisliti rijec “autozavrtanj” da bi zamijenio izraz »zavrtanj u Smithovim kolima u periodu a« i da onda zamijeni odgovarajuci akcidentalni univerzalni iskaz izrazom »svi autozavrtnji su zardali«. Medutim, sintakticka struktura ove nove recenice ne otkriva nam da je podrucje njene predikacije ograniceno na objekte samo u jednom odredenom vremenskom periodu. Prema tome, moramo poznavati uporabu ili znacenje izraza koji se javlja u jednoj recenici da bismo odredili da li je iskaz koji nam ta recenica priopcava neograniceni univerzalni iskaz. Isto tako moramo zapaziti da iako je neki univerzalna kondicionalni iskaz neogranicen, njegovo podrucje predikacije može stvarno biti konacno. S druge strane, iako to podrucje
11 S druge strane, ako se oslabi zahtjev da sve premise iz kojih se može deducirati jedan izveden zakon moraju biti fundamentalne, iskazi koji ocigledno nisu slicni zakonu, kao što je onaj o zavrtnjima u Smithovim kolima, morat ce se smatrati zakonima. Tako ovaj iskaz slijedi iz vjerojatno osnovnog zakona da svi željezni zavrtnji koji su izloženi djelovanju kisika rdaju, koji je dopunjen premisom da su svi zavrtnji u Smithovim kolima željezni i da su izloženi djelovanju kisika. Zaista se može iz Newtonove teorije deducirati tvrdenje da ce se za jedno tijelo za koje važi zakon o obrnutom kvadratu rastojanja kretati po orbiti koja je konusni presjek i u cijoj se žiži nalazi izvor centralne sile. Ali da bi se izveo dalji zakljucak da je taj konusni presjek elipsa, neizbježne su, izgleda, dodatne premise – premise koje odreduju relativne mase i relativne brzine planeta i Sunca. Ova okolnost predstavlja razlog za sumnju da se Keplerovi zakoni mogu deducirati iz premisa koje sadrže samo osnovne zakone.

33

može biti konacno, ne smije postojati mogucnost da se na osnovu termina iz univerzalnog kondicionalnog iskaza koji odreduje to podrucje predikacije izvede cinjenica da je to podrucje stvarno konacno, nego se to mora ustvrditi na osnovu neovisnog empirijskog svjedocanstva. Na primjer, mada je broj poznatih planeta konacan i mada imamo neko svjedocanstvo na osnovu kojega vjerujemo da se planete okrecu oko Sunca samo jedno konacno vrijeme, to su cinjenice koje se ne mogu deducirati iz Keplerovog drugog zakona. 2) Ali, iako se neogranicena univerzalnost cesto uzima kao nužan uvjet da bi se jedan stav smatrao zakonom, on nije dovoljan. Jedan neograniceni univerzalni kondicionalni iskaz može biti istinit prosto zato što je irealno istinit (tj. ništa ne zadovoljava njegov antecedens). Ali ako se takav kondicionalni iskaz prihvaca samo na osnovu ovih razloga, malo je vjerojatno da ce ga itko smatrati zakonom prirode. Na primjer, ako pretpostavimo (pošto zato imamo dobar razlog) da ne postoje jednorogi, onda pravila logike nalažu da prihvatimo kao istinu da su svi jednorogi brzonogi. Medutim, usprkos tome, cak ce i poznavaoci formalne logike oklijevati da ovaj iskaz shvate kao zakon prirode – pogotovo što nam logika takoder nalaže da prihvatimo kao istinu, na osnovu iste p ocetne pretpostavke da su svi jednorogi spori. Kada bismo univerzalni kondicionalni iskaz smatrali zakonom zato što je irealno istinit, vecina ljudi bi na to gledala, u najboljem slucaju, kao na manje uspjelu šalu. Razlog ovakvom ponašanju treba prije svega tražiti u nacinu na koji obicno upotrebljavamo zakone: da bismo objasnili pojave i druge zakone, da bismo predvidali dogadaje, i da nam, opce uzevši, služe kao instrument za izvodenje zakljucaka u nekom istraživanju. Medutim, ako se univerzalni kondicionalni iskazi prihvate zato što su irealno istiniti, onda ne postoji ništa na što bi se mogao primijeniti, pa tako ne može obavljati funkcije u zakljucivanju što se inace od zakona ocekuje. Može, dakle, izgledati vjerojatno da se jedan univerzalni kondicionalni iskaz ne smije nazvati zakonom ukoliko ne znamo da li postoji bar jedan objekt koji zadovoljava njegov antecedens. Medutim, ovaj zahtjev je suviše restriktivan, jer mi nismo u stanju da uvijek znamo, cak i kada smo spremni da jedan iskaz nazovemo zakonom. Na primjer, može se desiti da ne znamo da li stvarno postoji komad žice na temperaturi ? 270°C, a još uvijek možemo željeti da smatramo zakonom iskaz da je svaki komad bakrene žice na toj temperaturi dobar provodnik elektricne struje. Ali, ako ovaj iskaz prihvatimo kao zakon, na osnovu kakvog svjedocanstva ga prihvacamo? Prema pretpostavci, mi zato nemamo neposredno svjedocanstvo, jer smo pretpostavili da ne znamo da li postoji neka bakarna žica na temperaturama bliskim apsolutnoj nuli, pa prema tome, s takvom žicom nismo izvodili nikakve eksperimente. Prema tome, svjedocanstvo mora biti posredno: ovaj iskaz se prihvaca kao zakon, vjerojatno zato što je posljedica nekih drugih zakona za koje postoji neka vrsta svjedocanstva. Na primjer, ovaj iskaz je posljedica ociglednog zakona da je bakar doba vodic elektricne struje, za koji postoji prilicno veliko svjedocanstvo. Prema tome, možemo na sljedeci nacin iskazati jedan novi zahtjev koji se prešutno pretpostavlja u klasifikaciji neogranicenih univerzalnih iskaza: irealna istinitost neograniceno univerzalnog iskaza nije dovoljna da bismo taj iskaz smatrali zakonom; mi cemo takav iskaz smatrati zakonom samo ako postoji skup drugih zakona iz koji se taj univerzalni iskaz može logicki izvesti. Na taj nacin, neograniceni univerzalni iskazi za koje se vjeruje, u svemiru ne postoji ništa što zadovoljava njihove antecedense stjecu status znanstvenih zakona zato što predstavljaju dio nekog sustava deduktivno povezanih zakona i zato što empirijska evidencija – cesto vrlo obuhvatna i raznovrsna – potvrduje citav sustav. Možemo se, medutim, zapitati zašto jedan univerzalni iskaz, cak i kada za njega postoji takvo svjedocanstvo treba smatrati zakonom ako takoder znamo da je irealno istinit. Postoje dva moguca razloga za takvo tvrdenje. Jedan je: da nisu nadeni objekti koji zadovoljavaju antecedens takvog zakona usprkos stalnom traganju za takvim objektima. Iako negativno

34

svjedocanstvo ove vrste može ponekad biti impresivno, ono cesto nije vrlo pouzdano, jer se takvi objekti mogu javiti na mjestima koja smo predvidjeli ili u specijalnim okolnostima. Tada se takav zakon može koristiti u izvodenju logickih posljedica iz pretpostavke da pozitivni slucajevi stvarno postoje u nekim neispitanim podrucjima ili pod zamišljenim uvjetima. Ovo izvodenje može, na taj nacin, nagovijestiti na koji nacin podrucje buduceg traganja za pozitivnim slucajevima možemo suziti ali kakve eksperimente treba izvesti da bismo takve slucajeve stvorili. Drugi, i obicno odlucujuci, razlog za vjerovanje da jedan zakon irealno istinit predstavlja neki dokaz da je pretpostavka o postojanju pozitivnih slucajeva na koje zakon odnosi logicki nespojiva s drugim zakonima koji pripadaju isto sustavu. Irealno istinit zakon uistinu može biti suvišan i može predstavljati balast zato što nema nikakvu funkciju u zakljucivanju. S druge strane, ako su zakoni koji su upotrebljavani da se utvrdi ova irealna istinitost i sami sumnjivi, onda se ocigledno irealno istinit zakon može upotrijebiti kao osnova za dolaženje do novog kritickog svjedocanstva za ove zakone. Nesumnjivo je da možemo zamisliti i druge primjene irealno istinitih zakona. Cinjenica je da ako se nigdje ne upotrebljavaju, onda nije ni vjerojatno da ce biti shvaceni kao dio našeg saznanja. Potrebno je ukratko razmotriti još jedno pitanje. Cesto se tvrdi da se za neke zakone fizike (kao i u drugim disciplinama, na primjer u ekonomiji), koji se prihvacaju bar kao privremeno osnovani, zna da su irealno istiniti. Prema tome, ovo objašnjenje ne izgleda adekvatno, jer se neograniceni univerzalni iskazi nazivaju “zakonima” usprkos cinjenici što nisu izvedeni iz drugih zakona. Poznati primjer ovakvog osnovnog irealno istinitog zakona je Newtonov prvi zakon kretanja, prema kojem tijelo na koje ne djeluju vanjske sile zadržava konstantnu brzinu. Poznato je da se tvrdi kako u stvari nema ovakvih tijela, jer je pretpostavka da ona postoje nespojiva s Newtonovom teorijom gravitacije. Cak i ako se prihvati tvrdenje da je zakon irealno istinit, on se kao zakon ne prihvaca iz tog razloga. Zašto se onda prihvaca? Izbjegavajuci pitanje o tome kako treba interpretirati ovaj iskaz (npr. da li je to definicija necega što predstavlja tijelo na koje ne djeluju vanjske sile) i izbjegavajuci takoder pitanje da li se taj iskaz može deducirati iz nekog drugog zakona (npr. Newtonovog drugog zakona kretanja), ispitivanje nacina na koji se on upotrebljava pokazuje da kada se kretanja tijela rašclane na vektorske komponente kretanja, brzine tijela su konstantne u pravcima duž kojih nema sila koje djeluju na ta tijela. Ukratko, tvrdnja da je ovaj zakon irealno istinit predstavlja veliko pojednostavljenje. Taj zakon je element u jednom sustavu zakona za koje svakako postoji potvrdno svjedocanstvo. Opce uzevši, kada bi jedan “osnovni” zakon bio irealno zadovoljen, bilo bi teško razumjeti kako bi se on mogao koristiti u sustavu ciji je dio. 3) Izgleda da je potrebna pretpostavka da “zakon prirode” mora da zadovolji jedan drugi uvjet koji je nagovješten u prethodnim razmatranjima. Neovisno od cinjenice da paradigmaticni slucaj akcidentalnog univerzalnog iskaza o zardalim zavrtnjima u Smithovim kolima nije neograniceno univerzalni iskaz, on ima još jednu odliku. Taj univerzalni kondicionalni iskaz (oznacimo ga sa S) može se shvatiti kao skraceni nacin tvrdenja jedne konacne konjunkcije iskaza u kojoj je svaki clan konjunkcije jedan iskaz o nekom pojedinacnom zavrtnju iz jedne konacne klase zavrtanja. Na taj nacin, S je ekvivalentno konjunkciji »Ako je s1 zavrtanj u Smithovim kolima u periodu a, onda je s1 zardao u periodu a, i ako je s2 zavrtanj u Smithovim kolima u periodu a, onda je s2 zardao u periodu a i …, i ako je sn zavrtanj u Smithovim kolima u periodu a, onda je sn zardao u periodu a «, gdje je n neki konacan broj. Prema tome, istinitost iskaza S može se utvrditi ako se utvrdi istinitost konacnog broja iskaza koji imaju oblik » si je zavrtanj u Smithovim kolima u periodu a i si je zardao u periodu a «. Shodno tome, ako prihvatimo S, mi to cinimo što smo ispitali jedan odredeni broj zavrtanja za koji vjerujemo da iscrpljuje podrucje predikacije iskaza S. Da smo imali

35

razloge da sumnjamo da ispitani zavrtnji iscrpljuju skup zavrtanja u Smithovim kolima, i da postoji neodredeni broj drugih zavrtanja u njegovim kolima koje nismo ispitali, ne bismo bili u stanju da tvrdimo S. Tvrdeci S, mi, u stvari, kažemo da je svaki ispitani zavrtanj zardao i da su ispitani zavrtnji svi zavrtnji koji postoje u Smithovim kolima. Ovdje je važno da se razumije ono što se naglašava. Prvo, S smo mogli prihvatiti kao istinito ne zato što smo utvrdili da je svaki zavrtanj u Smithovim kolima zardao, vec zato što se S može izvesti iz nekih drugih pretpostavki. Na primjer, S smo mogli izvesti iz premisa da su svi zavrtnji u Smithovim kolima od željeza, da su bili u dodiru s kisikom i da željezo uvijek rda u prisustvu kisika. Cak i u ovom slucaju prihvatljivost iskaza S zavisi od toga da li smo utvrdili odredeni broj iskaza koji imaju oblik » si je željezni zavrtanj u Smithovim kolima i on je bio u dodiru s kisikom«, pri cemu ispitani zavrtnji iscrpljuju podrucje primjene iskaza S. Drugo, S smo mogli prihvatiti na osnovu toga što smo ispitali samo “dovoljno veliki uzorak” zavrtanja iz Smithovih kola i što smo izveli zakljucak o prirodi neispitanih zavrtanja na osnovu prirode opaženih zavrtanja u uzorku. I ovdje smo u zakljucivanju pretpostavili da zavrtnji u uzorku poticu iz jedne konacne klase zavrtanja i da se nece povecavati. Na primjer, mi pretpostavljamo da nitko nece izvaditi jedan zavrtanj iz kola i zamijeniti ga nekim drugim i da nitko nece izbušiti novu rupu u kolima da bi u nju stavio novi zavrtanj. Ako iskaz S prihvacamo kao istinit na osnovu onoga što smo otkrili u uzorku, mi to cinimo djelomicno zato što pretpostavljamo da je taj uzorak dobiven iz jedne klase zavrtanja koja se nece ni povecavati ni mijenjati u vremenskom periodu koji se u S primjenjuje. S druge strane, izgleda da slicne pretpostavke nisu potrebne kada je rijec o svjedocanstvu na osnovu kojeg se prihvacaju iskazi koje smatramo zakonima. Tako, na primjer, mada je zakon da željezo rda u prisustvu kisika bio u pocetku zasnovan iskljucivo na svjedocanstvu dobivenom ispitivanjem konacnog broja željeznih predmeta koji su bili izloženi utjecaju kisika, za to svjedocanstvo se ne pretpostavlja da iscrpljuje podrucje predikacije tog zakona. Medutim, da je postojao razlog da se pretpostavi kako taj konacan broj predmeta iscrpljuje klasu željeznih predmeta koji su izloženi kisiku, klasu objekata koji su postojali ili ce ikada postojati u buducnosti, sumnjivo je da bismo taj univerzalni kondicionalni iskaz nazivali zakonom. Naprotiv, ako se za promatranje slucajeva vjeruje da iscrpljuju podrucje primjene kondicionalnog iskaza, vjerojatnije je da ce se taj iskaz shvatiti kao da saopcava neku povijesnu cinjenicu. Nazivajuci jedan iskaz zakonom mi ocigledno bar prešutno tvrdimo da, koliko mi znamo, ispitani slucajevi na koje se iskaz odnosi ne cine klasu svih mogucih takvih slucajeva. Shodno tome, da bismo jedan neograniceni univerzalni iskaz nazvali zakonom, vjerojatno je potrebno da ne znamo da li se njegovo svjedocanstvo poklapa sa podrucjem njegove predikacije i da, štoviše, ne znamo da se to podrucje ne može povecavati. Racionalno jezgro ovog zahtjeva opet nalazimo u nacinu na koji upotrebljavamo iskaze koje nazivamo zakonima. Osnovna funkcija takvih iskaza sastoji se u objašnjenju i predvidanju. Ali, ako jedan iskaz ne tvrdi, u stvari ništa više nego što se tvrdi u njegovom svjedocanstvu, mi se ponašamo nerazumno kada taj iskaz upotrebljavamo u objašnjenju ili predvidanju necega što je u to svjedocanstvo vec ukljuceno i nismo dosljedni kada ga upotrebljavamo u objašnjavanju ili predvidanju necega što u to svjedocanstvo nije ukljuceno. Nazivat jedan iskaz zakonom predstavlja zbog toga nešto više nego izjava da je to vjerojatno istinit neograniceni univerzalni iskaz. Nazivati jedan iskaz zakonom znaci pripisivati mu izvjesnu funkciju i samim tim to znaci reci da se ne pretpostavlja kako svjedocanstvo na kojem je zasnovan predstavlja cjelokupno podrucje njegove predikacije. Ovaj je zahtjev, izgleda, dovoljan da naziv “zakon” osporimo izvjesnoj klasi izmišljenih iskaza koje normalno ne bismo smatrali zakonima, ali koji ocigledno ispunjavaju uvjete o kojima smo ranije raspravljali. Razmotrimo iskaz: »Svaki covjek koji

36

prvi vidi živu mrežnjacu ljudskog oka doprinosi utvrdivanju principa ocuvanja energije«. Pretpostavimo da ovaj iskaz nije irealno istinit i da predstavlja neograniceni univerzalni iskaz, tako da se može prevesti u iskaz: »Za svako x i za svako t ako je x covjek koji vidi živu mrežnjacu ljudskog oka u trenutku t i nijedan covjek ne vidi živu mrežnjacu ljudskog oka u bilo kom trenutku prije t, onda x doprinosi utvrdivanju principa ocuvanja energije«.12 Svako tko se sjeca povijesti znanosti prepoznat ce ovdje aluziju na Helmholtza, koji je i prvi video živu mrežnjacu ljudskog oka i bio utemeljitelj principa konzervacije. Prema tome, navedeni iskaz je istinit i prema našoj pretpostavci zadovoljava uvjet za neogranicenu univerzalnost. Pa ipak, možemo pretpostaviti da bi vecina ljudi nerado to nazvala zakonom. Razlog ovom odbijanju postaje jasan kada ispitamo svjedocanstvo na osnovu kojeg se može utvrditi istinitost ovog iskaza. Da bi se utvrdilo da je on istinit, dovoljno je da se pokaže da je Helmholtz zaista bio prvi covjek koji je video živu ljudsku mrežnjacu i da je on doprinio zasnivanju principa konzervacije. Medutim, ako je Helmholtz bio takva osoba, onda, na osnovu prirode ovog slucaja, ne postoji logicka mogucnost da postoji drugi covjek koji zadovoljava uvjete opisane u antecedensu navedenog iskaza. Ukratko, mi u ovom slucaju znamo da se svjedocanstvo na osnovu kojeg se ovaj iskaz prihvaca poklapa s podrucjem njegove predikacije. Taj iskaz je beskoristan u objašnjavanju i predvidanju necega što nije ukljuceno u njegovo svjedocanstvo, pa mu se zbog toga ne daje status zakona prirode. 4) Kada je rijec o iskazima koje obicno nazivamo zakonima, potrebno je da još nešto zapazimo, iako je teško, u ovom slucaju, iskazati nešto kao “zahtjev” koji iskazi slicni zakonu moraju uvijek zadovoljavati. To se odnosi na mjesto koje zakoni imaju u našem znanju i na kognitivni odnos koji cesto prema njima pokazujemo. Svjedocanstvo na osnovu kojeg se jedan iskaz L naziva zakonom može se podijeliti na “neposredno” i “posredno”. (a) To može biti “neposredno” svjedocanstvo, u uobicajenom smislu, i ono se sastoji od slucajeva koji pripadaju podrucju predikacije iskaza L, pri cemu svi ispitani slucajevi imaju osobinu koju L predicira. Na primjer, neposredno svjedocanstvo za zakon da se bakar širi kada se zagrije dobiva se mjerenjem dužine bakarne žice koja je bila zagrijevana. (b) Svjedocanstvo za L može biti “posredno” u dva smisla. Može se desiti da se L može zajedno s drugim zakonima L1 i L2 itd. izvesti iz nekog opceg zakona (ili više njih) M, tako da se neposredno svjedocanstvo koje ide u prilog ovim drugim zakonima smatra (posrednim) svjedocanstvom za L. na primjer, zakon da je trajanje jedne oscilacije klatna proporcionalno kvadratnom korijenu njegove dužine i zakona da je rastojanje koje prede tijelo u slobodnom padu proporcionalno kvadratu vremena mogu se zajedno izvesti iz pretpostavki Newtonove mehanike. Obicno ce se potvrdno neposredno svjedocanstvo za prvi od ovih zakona smatrati potvrdnim svjedocanstvom, iako samo “posrednim” potvrdnim svjedocanstvom za drugi zakon. Medutim, svjedocanstvo za L može biti “posredno” u nešto drukcijem smislu, tako da se L može spojiti s razlicitim posebnim pretpostavkama kako bi se dobili drugi zakoni, od kojih svaki ima posebno podrucje predikacije, a neposredno svjedocanstvo za ove izvedene zakone smatra se “posrednim” svjedocanstvom za L. na primjer, kada se Newtonovi zakoni kretanja spoje s razlicitim posebnim pretpostavkama, onda se iz njih mogu deducirati Keplerovi zakoni, zakoni kretanja klatna, zakon slobodnog pada i zakoni o oblicima masa koje rotiraju. Prema tome, neposredno svjedocanstvo za ove izvedene zakone služi kao posredno svjedocanstvo za Newtonove zakone. Pretpostavimo da je dio svjedocanstva za L neposredan, ali da takoder postoji znatno posredno svjedocanstvo za L (u bilo kom smislu rijeci “posredno”). Pretpostavimo takoder da smo naišli na neke ocigledne izuzetke od L. pa ipak, mi cemo vrlo nerado
12 Hans Reichenbach, Nomological Statements and Admissible Operations, Amsterdam, 1954, str. 35.

37

napustiti L usprkos ovim izuzecima, i to bar iz dva razloga: prvo, neposredno i posredno potvrdno svjedocanstvo za L može biti vece nego negativno svjedocanstvo. Drugo, zbog svojih odnosa prema drugim zakonima i prema svjedocanstvu za te zakone, L nije izolirano; njegova sudbina utjece na sudbinu sistema zakona kome L pripada. Shodno tome, odbacivanje L zahtijevalo bi ozbiljnu reorganizaciju izvjesnih dijelova našeg znanja. Medutim, takva reorganizacija može biti neizvodljiva zato što trenutno nemamo podesnu zamjenu za sistem koji je do sada bio adekvatan, a osim toga takva reorganizacija možda se može izbjeci ponovnim interpretiranjem ociglednih izuzetaka od L, tako da se poslije toga ovi ne moraju shvatiti kao “pravi” izuzeci. U svakom slucaju, i L i sistem kojem on pripada mogu se “spasti” usprkos ociglednom negativnom svjedocanstvu za L. Ovaj slucaj može se ilustrirati primjerom kada prividno opovrgavanje zakona dolazi kao rezultat nebrižljivog promatranja ili nestrucno izvedenog eksperimenta. Ono se takoder može ilustrirati i znacajnijim primjerima. Zakon (ili princip) održanja energije bio je ozbiljno doveden u sumnju eksperimentima sa slabljenjem beta zracima ciji se rezultat ne može opovrgavati. Pa ipak, taj zakon nije napušten, a da bi se zakon uskladio s novim eksperimentalnim podacima, bilo je pretpostavljeno postojanje jedne nove vrste entiteta (nazvane “neutrino”). Racionalno jezgro ove pretpostavke jeste u tome što bi odbacivanje zakona održanja lišilo veliki dio našeg znanja u fizici njegove sistematske dosljednosti. S druge strane, zakon (ili princip) održanja pariteta u kvantnoj fizici (koji tvrdi, na primjer, da u izvjesnim vrstama interakcije atomska jezgra usmjerena u jednom pravcu emitiraju beta cestice istog intenziteta kao što to cine jezgra usmjerena u suprotnom pravcu) nedavno je bio odbacen, mada je na prvi pogled relativno malo eksperimenata pokazivalo da taj zakon ne važi i opcem slucaju. Razlicitost sudbina zakona energije i zakona pariteta pokazuje razlicita mjesta koja ove pretpostavke imaju u danom trenutku u sistemu fizike; kada bismo napustili prvu pretpostavku, nastao bi veci intelektualni kaos nego što se to desilo napuštanjem druge pretpostavke. Uopceno receno, mi smo obicno sasvim spremni da napustimo neki zakon za koji je svjedocanstvo iskljucivo neposredno cim otkrijemo prima facie izuzetke. Zaista, mi cesto nismo spremni da jedan univerzalni kondicionalni iskaz L nazovemo “zakonom prirode”, usprkos cinjenici da on zadovoljava razlicite uvjete o kojima smo vec raspravljali, ako za njega imamo samo neposredno svjedocanstvo. Odbijanje da takav iskaz L nazovemo “zakonom” utoliko je vjerojatnije ukoliko, pretpostavljajuci da L ima oblik »Svi A su B«, postoji klasa stvari C koje nisu A, ali koje lice na stvari koje jesu A u izvjesnom pogledu koji nam izgleda “znacajan”, tako da iako neki clanovi C imaju osobinu B, B ne odlikuje uvijek clanove klase C. Na primjer, iako sve raspoloživo svjedocanstvo potvrduje univerzalni iskaz da su sve vrane crne, izgleda da ne postoji posredno svjedocanstvo za taj iskaz. Pa ipak, cak i kada se taj iskaz prihvati kao “zakon”, oni koji to cine vjerojatno ne bi oklijevali da ga odbace i da ga više ne smatraju zakonom kada bi se otkrila ptica koja je ocigledno vrana ali ima bijelo perje. Štoviše, zna se da boja perje predstavlja promjenljivu odliku ptica i da su otkrivene vrste ptica koje su po biološki važnim osobinama slicne vranama ali nemaju sasvim crno perje. Prema tome buduci da ne znamo zakone pomocu kojih bi se objasnila crna boja vrana i buduci da nemamo sveobuhvatno i raznoliko posredno svjedocanstvo za tvrdnje da su sve vrane crne, naš odnos prema tom iskazu je manje odlucan nego prema iskazima koje nazivamo zakonima za koje takvo posredno svjedocanstvo postoji. Ove razlike u našoj spremnosti da napustimo univerzalni kondicionalni iskaz kada imamo ocigledno suprotno svjedocanstvo ponekad se ogleda u nacinu na koji upotrebljavamo zakone u znanstvenom zakljucivanju. Mi smo do sada pretpostavljali da se zakoni upotrebljavaju kao premise iz kojih se izvode posljedice u skladu s pravilima formalne logike. Ali kada se smatra da je jedan zakon potvrden i kada on zauzima cvrsto

38

mjesto u sistemu našeg znanja, taj zakon se može primjenjivati kao empirijski princip u skladu s kojim se izvode zakljucci. Ova razlika izmedu premisa i pravila zakljucivanja može se ilustrirati primjerima iz elementarnog silogistickog rasudivanja. Zakljucak da je dani komad žice a dobar provodnik elektricne struje može se izvesti iz dvije premise: da je a bakar i da je bakar dobar provodnik elektricne struje, u skladu s pravilom formalne l gike o koje je poznato kao dictum de omni. Medutim, isti zakljucak može se dobiti i iz jedne premise da je a bakar ako prihvatimo kao princip zakljucivanja pravilo da iskaz oblika » x je dobar provodnik elektricne struje« može da se izvede iz iskaza oblika »x je bakar«. Na prvi pogled, ova razlika je samo tehnicke prirode. S cisto formalnog stanovišta, uvijek se može otkloniti univerzalna premisa a da to ne obesnaži deduktivni argument, pod pretpostavkom da tu premisu zamijenimo podesnim pravilom zakljucivanja. Pa ipak, ovaj tehnicki postupak obicno se koristi u praksi samo kada univerzalna premisa ima status zakona koji nismo spremni da napustimo samo zato što slucajno postoje ocigledni izuzeci od tog zakona. Jer, kada takvu premisu zamijenimo pravilom zakljucivanja, postoji mogucnost da promijenimo znacenje nekih termina koji se javljaju u premisi, tako da se njen empirijski sadržaj postepeno pretjece u novo znacenje tih termina. Tako se u gornjem primjeru pretpostavlja da iskaz kako je bakar dobar provodnik predstavlja iskaz o cinjenici u tom smislu što dobra provodljivost nije osobina kojom bismo definirali ono što bakar treba da bude, pa je zato potrebno empirijsko svjedocanstvo da bi se utvrdila istinitost tog iskaza. S druge strane, kada se tak iskaz zamijeni pravilom zakljucivanja, provodljivost elektriciteta postaje manje ili više “bitna” osobina bakra, tako da se na kraju ništa nece smatrati bakrom ako nije dobar provodnik elektricne struje. Kao što smo vec primijetili, ova tendencija nam pomaže da objasnimo gledište prema kojem pravi zakoni izražavaju odnose logicke nužnosti. U svakom slucaju, kada ova tendencija dode do punog izražaja, otkrice materije koja loše sprovodi elektricnu struju i koja je u drugom pogledu slicna bakru, zahtijevalo bi ponovo klasificiranjem materija i odgovarajucu reviziju znacenja koja su povezana s terminima kao što je “bakar”. Zbog toga mijenjanje ocigledno empirijskog zakona u pravilo zakljucivanja nastaje obicno samo kada se pretpostavlja da je istinitost zakona dobro utvrdena tako da je potrebno ogromno svjedocanstvo koje bi ga uzdrmalo. Prema tome, iako nije potrebno da budemo skloni da ponovo interpretiramo ocigledno negativno svjedocanstvo kada bismo jedan univerzalni kondicionalni iskaz nazivali zakonom i kako bismo ga sacuvali kao sastavni dio našeg znanja, mnogi iskazi smatraju se zakonima djelomicno zato što prema njima imamo upravo takav stav. Postoji cetiri vrste razmatranja koje izgledaju relevantne za klasificiranje iskaza kao zakona prirode: (1) sintakticka razmatranja koja se odnose na oblik iskaza slicnih zakonima; (2) razmatranja koja se odnose na logicke odnose izmedu iskaza u jednom sustavu objašnjenja; (3) razmatranja o funkcijama iskaza slicnih zakonima u znanstvenom istraživanju i (4) razmatranja o kognitivnim odnosima prema jednom iskazu s obzirom na prirodu raspoloživog svjedocanstva. Ova se razmatranja djelomicno prožimaju buduci da, na primjer, logicko mjesto jednog iskaza u nekom sustavu ovisi od uloge tog iskaza koju on ima u istraživanju, kao i od vrste svjedocanstva koje se za njega može naci. Što više, ne tvrdimo da su uvjeti koji su spomenuti u ovom razmatranju dovoljni (ili možda u nekim slucajevima cak i nužni) da bi se ti iskazi smatrali “zakonima prirode”. Nesumnjivo je da možemo konstruirati iskaze koji zadovoljavaju ove uvjete ali koji se obicno ne bi smatrali zakonima, baš kao što postoje iskazi koje nazivamo zakonima ali koje na zadovoljavaju jedan ili više ovih uvjeta. To je neizbježno iz razloga koje smo vec spomenuli, buduci da nije moguce precizno odrediti znacenje termina “zakon prirode” koje bi bilo u skladu sa svakom upotrebom ovog neodredenog izraza. Pa ipak, iskazi koji zadovoljavaju ove uvjete izgleda da ne podliježu primjedbama koje postavljaju kriticari Humeove analize nomicke

39

univerzalnosti. Ovo tvrdenje zahtijeva obrazloženje, a nešto se takoder mora reci i o srodnom pitanju o logickom statusu protiv cinjenicnih kondicionalnih iskaza. 1. Možda je argument da de facto univerzalni iskazi ne mogu potvrdivati irealne kondicionalne iskaze najupecatljivija rasprostranjena kritika Humeove analize nomicke univerzalnosti. Pretpostavimo da znamo da nikada nije postojala vrana koja nije bila crna, da sada nema vrane koja nije crna i da nikad nece biti vrane koja nece biti crna. Na t j a nacin imamo pravo da tvrdimo kao istinit neograniceni akcidentalni univerzalni iskaz S: »Sve vrane su crne«. Medutim, neki autori su tvrdili da S ne izražava ono što bismo obicno nazvali zakonom prirode. Pretpostavimo cinjenicu da ni jedna vrana nije nikada živjela nit ce živjeti u polarnim predjelima. Ali pretpostavimo dalje, da ne znamo dali život u polarnim predjelima utice na boju vrana, tako da postoji mogucnost da potomstvo nekih vrana koje bi mogle odletjeti u takve predjele ima bijelo perje. Prema tome, iako je S istinito, ta istinitost može biti samo posljedica “povijesne slucajnosti” da ni jedna vrana ne živi u polarnim predjelima. Zbog toga akcidentalni univerzalni iskaz S ne potvrduje irealni kondicionalni iskaz da kada bi stanovnici polarnih predjela bili vrane oni bi bili crni, a pošto jedan zakon prirode mora, po pretpostavci, da potvrduje takve kondicionalne iskaze, S se ne može smatrati zakonom. Ukratko, neogranicena univerzalnost ne objašnjava što podrazumijevamo po nomickom univerzalnošcu. Ali, iako ovo može biti tocno, ne slijedi da S nije zakon prirode zato što ne izražava nesvodljivu nomicku nužnost. Jer usprkos cinjenici da se pretpostavlja istinitost iskaza S, iskazu S se može poricati status zakona bar iz dva razloga od kojih se ni jedan ne odnosi na pitanje o takvoj nužnosti. Prvo, svjedocanstvo za S može se poklapati s podrucjem predikacije iskaza S, tako da nitko tko to svjedocanstvo poznaje ne može primijeniti S na nacin koji se primjenjuju zakoni. Drugo, iako svjedocanstvo z S može biti po pretpostavci a logicki dovoljno da utvrdi S kao istinito, to svjedocanstvo može biti iskljucivo neposredno svjedocanstvo, a neko može odbiti da S smatra zakonom na osnovu toga što se samo oni iskazi mogu nazvati zakonom za koje postoji posebno svjedocanstvo (takvi iskazi moraju imati odredeno logicko mjesto u sustavu našeg znanja). Sve u svemu, kritika o kojoj raspravljamo ne umanjuje znacaj Humeove analize nomicke univerzalnosti. Ova kritika nedovoljno objašnjava važnu cinjenicu da se neki iskaz obicno smatra zakonom prirode zato što taj iskaz zauzima odredeno mjesto u sustavu objašnjenja u nekom podrucju našeg znanja i zbog toga što taj iskaz potvrduje svjedocanstvo koja sa svoje strane zadovoljavaju izvjesne specificne uvjete. 2. Kada donosimo planove za buducnost ili kada razmišljamo o prošlosti, mi cesto razmišljamo praveci pretpostavke koje su protivne poznatim cinjenicama. Rezultate naših razmišljanja tada cesto iskazujemo protucinjenicnim kondicionalnim iskazima koji imaju oblik »Kada bi a bilo P, onda bi b bilo Q« ili »Da je a bilo P, onda bi b bilo Q«. Na primjer, fizicar koji opisuje jedan eksperiment može u svojim proracunima tvrditi protucinjenicni iskaz C: »Kada bi se duljina klatna a skratila na jednu cetvrtinu sadašnje duljine, trajanje jednog titraja bi se skratilo za polovicu«. Slicno tome, možemo zamisliti fizicara koji, pokušavajuci da objasni neuspjeh u nekom prethodnom eksperimentu, tvrdi protucinjenicni iskaz B: »Da se duljina klatna a skratila na cetvrtinu njegove stvarne duljine, trajanja jednog titraja bilo bi iznosilo polovicu stvarnog trajanja jednog titraja«. U oba kondicionalna iskaza i antecedens i konsekvens opisuju pretpostavke za koje se zna da su lažne. Ono što se naziva “problem proturjecnih iskaza” jeste problem eksplicitnog istraživanja logicke strukture takvih iskaza i problem analize razloga na osnovu kojih se može utvrditi njihova istinitost i lažnost. Ovaj problem je usko povezan s problemom objašnjavanja pojma nomicke univerzalnosti. Protucinjenicni iskaz se ne može na neposredan nacin prevesti u konjunkciju indikativnih recenica uz upotrebu iskljucivu

40

uobicajenih nemodalnih iskaznih veza formalne logike. Na primjer, proturjecni iskaz B prešutno tvrdi da se duljina klatna a, u stvari, nije skratila na cetvrtinu njegove stvarne duljine. Medutim, B se ne može prevesti iskazom: »Duljina a nije se skratila na cetvrtinu iako se duljina a skratila na jednu cetvrtinu stvarne duljine, onda je trajanje jednog titraja iznosilo polovicu stvarnog trajanja titraja.« Ovaj predloženi prijevod nije zadovoljavajuci zato što na osnovu pravila formalne logike slijedi da ako se duljina klatna a skratilo na cetvrtinu njegove stvarne duljine, trajanje jednog titraja nije iznosilo polovicu stvarnog trajanja jednog titraja buduci da je antecedens indikativnog kondicionalnog iskaza lažan – slijedi dakle zakljucak koji sigurno ne bi prihvatio nitko tko tvrdi B. Prema tome, kriticari Humeove analize nomicke univerzalnosti tvrdili su da se poseban tip ne-logicke nužnosti sadrži ne samo u univerzalnim iskazima koji su zakoni vec i u protucinjenicnim kondicionalnim iskazima. Sadržaj prtoucinjenicnih iskaza ipak se može objasniti na prihvatljiv nacin bez pribjegavanja nerašclanjivim modalnim pojmovima. Ono što fizicar kaže kada tvrdi B, može se prevesti na jasniji, iako na zaobilazni nacin, ovako: Iskaz »Trajanje jednog titraja klatna a iznosilo je polovicu stvarnog trajanja oscilacije« logicki slijedi iz pretpostavke »Duljina a iznosila je cetvrtinu sadašnje duljine«, kada se ova pretpostavka spoji sa zakonom da je trajanje jednog titraja obicnog klatna proporcionalno drugom korijenu njegove duljine, kao i sa izvjesnim brojem drugih pretpostavki o pocetnim uvjetima za primjenu zakona (npr. da je a klatno, da je zanemariv otpor zraka). Štoviše iako su i pretpostavka i iskaz koji je iz te pretpostavke izveden pomocu spomenutih pretpostavki vjerojatno lažni, njihova neistinitost nije sadržana u premisama ove dedukcije. Prema tome, iz tih premisa ne slijedi da ako je duljina klatna a iznosila cetvrtinu njegove sadašnje duljine, onda je trajanje jednog titranja klatna a iznosilo polovinu sadašnjeg trajanja. Ukratko, protucinjenicni iskaz B tvrdi se u nekom kontekstu hipoteza i posebnih pretpostavki, i kada smo ovih pretpostavki svjesni, uvodenje modalnih kategorija, pored onih koje postoje u formalnoj logici, sasvim je proizvoljno. Uopce uzevši, protucinjenicni iskaz može se interpretirati kao implicitni metajezicni iskaz (tj. iskaz o drugim iskazima, a narocito o logickim odnosima izmedu tih drugih iskaza) koji tvrdi da indikativni oblik njegovog konsekvensa logicki slijedi iz indikativnog oblika njegovog antecedensa kada se ovaj drugi spoji s nekim zakonom i potrebnim pocetnim uvjetima za primjenu toga zakona. Shodno tome, rasprave o tome da li je dani protucinjenicni iskaz istinit mogu se riješiti samo kada se ekspliciraju hipoteze i pretpostavke na kojima se on zasniva. Ovakav iskaz je nesumnjivo istinit na osnovu jednog skupa takvih premisa može biti lažan na osnovu drugog skupa i može imati neodredenu istinitost na osnovu treceg skupa. Tako, na primjer, fizicar bi mogao da odbaci B u korist protucinjenicnog iskaza »Da se duljina klatna a skratila na cetvrtinu njegove sadašnje duljine, trajanje jednog titraja a bilo bi iznosilo znatno više od polovice njegovog sadašnjeg trajanja«. On bi mogao da opravda svoj postupak kada bi, na primjer, pretpostavio da je luk vibracije skracenog klatna vec i od 60? i kada bi takoder pretpostavio izmijenjeni oblik zakona o trajanju titraja koji smo m naveli i (koji se odnosi samo na klatna sa sasvim malim lukom klacenja). Opet, jedan pocetnik u izvodenju eksperimenta može da tvrdi kako je B istinito, iako izmedu ostalog pretpostavlja ne samo da kružni teg klatna ima promjer od tri inca nego takoder da kutija u kojoj se klatno nalazi ima sa donje strane otvor koji je za dlaku širi od tri inca, tako da bi se teg skracenog klatna nalazi baš u tom okviru. Medutim, ocigledno je da je sada B lažno zato što se pod ovim pretpostavkama skraceno klatno uopce ne klati. Razlicite pretpostavke pod kojima se tvrdi jedan protucinjenicni iskaz nisu izražene samim protucinjenicnim iskazom. Procjenjivanje valjanosti tih iskaza može zbog toga biti veoma teško – ponekad zato što ne znamo pretpostavke pod kojima se on tvrdi ili zbog toga što nam nije jasno kakve su naše prešutne pretpostavke, a ponekad prosto zato što nismo

41

sposobni da procijenimo logicki smisao tih pretpostavki cak i kada su one eksplicitne. Na takve teškoce cesto nailazimo narocito kada je rijeci o protucinjenicnim iskazima koji se tvrde u svakodnevnom životu ili cak u povijesnim spisima. Razmotrimo, na primjer, takav jedan iskaz »da versajski ugovor nije Njemackoj nametnuo velike ratne odštete, Hitler ne bi došao na vlast«. Ovo je bilo kontroverzno tvrdenje ne samo zato što su ucesnici u raspravi o tom pitanju prihvatili razlicite eksplicitne pretpostavke, vec zato što se dobar dio rasprave vodio na osnovu implicitnih premisa koje nitko nije potpuno objasnio. U svakom slucaju, ne može se navesti opca formula koji bi propisivala što se mora ukljuciti u pretpostavke na kojima se jedan ovakav tip iskaza zasniva. Pokušaji da se nade takva formula bili su uvijek bez uspjeha, a oni koji vide problem ovakvih iskaza u pronalaženju takve formule osudeni su da se uhvate u koštac s jednim nerješivim problemom. Na kraju ovog dijela obratimo pozornost na još jednu bitnu temu a to su uzrocni zakoni. Bilo bi nezahvalan i nekoristan pokušaj da cak i djelomicno navedemo sva znacenja koja su se pripisivala rijeci “uzrok” – znacenja koja su se mijenjala od antickih pravnickih asocijacija ove rijeci preko popularnog shvacanja uzroka kao eficijentnih cinilaca do razradenih modernih pojmova uzroka kao nepromjenljive funkcionalne ovisnosti. Cinjenica što je ovaj termin ima ovako širok spektar upotreba odmah otklanja mogucnost da postoji samo jedno ispravno i povlašteno objašnjenje ovog pojma. Pa ipak, i moguce je i korisno ako se odredi neko znacenje ove rijeci u mnogim podrucjima znanosti kao i u obicnom govoru, sa ciljem da se na osnovu toga dode do grube klasifikacije zakona koji služe kao premise u objašnjenjima. S druge strane, bila bi pogrešna pretpostavka da zbog toga što u jednom smislu ove rijeci pojam uzroka ima važnu ulogu u nekom podrucju istraživanja, taj pojam je neophodan u svim drugim podrucjima – baš kao što bi bila pogrešna tvrdnja da taj pojam , zato što je nekoristan u nekim granama znanosti, ne može imati opravdanu ulogu u drugim vrstama znanstvenog istraživanja. Smisao rijeci “uzrok” koji želimo da odredimo može se ilustrirati sljedecim primjerom. Elektricna iskra polazi kroz mješavinu vodika i kisika; eksplozija koja poslije toga slijedi pracena je išcezavanjem ovih gasova i kondenzacijom vodene pare. Išcezavanje ovih gasova i stvaranje vode u ovom eksperimentu obicno se smatra efektom koji je prouzrokovan iskrom. Štoviše, generalizacija zasnovana ovakvim eksperimentima (npr. »Kad god iskra prode kroz mješavinu vodika i kisika, gasovi išcezavaju i stvara se voda«) naziva se “uzrocnim zakonom”. Za ovaj zakon se kaže da je uzrocni zakon ocigledno zato što odnos spomenutih dogadaja, cije postojanje on tvrdi, vjerojatno zadovoljava cetiri uvjeta. Prvo, taj odnos je nepromjenljiv i uniforman u tom smislu što kad god se pretpostavljeni uzrok desi, dešava se i pretpostavljeni efekt. Postoji prešutna pretpostavka da uzrok predstavlja i nužan i dovoljan uvjet za nastanak efekta. U stvari, vecina recenica koje tvrde uzrocni odnos i koje iskazujemo u svakodnevnom životu, kao i vecina uzrocnih zakona koji se cesto spominju, ne izražavaju dovoljne uvjete za nastanak efekta. Tako, na primjer, cesto kažemo da je paljenje šibice uzrok plamenu i pri tome prešutno pretpostavljamo druge uvjete bez kojih se efekt ne bi desio (npr. prisustvo kisika, suho palidrvce). Dogadaj koji se uzima kao uzrok obicno je dogadaj koji upotpunjuje skup dovoljnih uvjeta za nastanak efekta i taj se dogadaj iz razlicitih razloga smatra “važnim”. Drugo, uzrocni odnos postoji izmedu dogadaja koji se prostorno dodiruju, u onom smislu u kome se i iskra i pojavljivanje vode dešavaju u približnom istom prostoru. Shodno tome, kada se tvrdi da su prostorno udaljeni dogadaji uzrocno povezani, prešutno se pretpostavlja da su ovi dogadaji samo karike u lancu uzroka i efekta, pri cemu se dogadaji koji ih povezuju prostorno dodiruju. Trece, u uzrocnom odnosu postoji vremenska sukcesija u tom smislu što dogadaj koji je uzrok prethodi efektu i “nastavlja se” efektom. Shodno tome, kada se za dogadaje koji su odvojeni vremenskim intervalom kaže da su uzrocno povezani, onda se takoder podrazumijeva da su oni

42

medusobno povezani nizom uzastopnih i uzrocno povezanih dogadaja. Konacno, odnos uzrocnosti je asimetrican u onom smislu u kome je prolazak iskre kroz smjesu gasova uzrok njihovog pretvaranja u vodu, ali stvaranje vode nije uzrok prolaska iskra. Ideje pomocu kojih se opisuju pojam uzroka cesto se kritizira zbog neodredenosti. Stavljene su primjedbe narocito na zdravorazumska shvacanja o kontinuitetu prostora i vremena zato što ona predstavljaju izvor nejasnoca. Štoviše, nesumnjivo je tocno da je u nekim razvijenim znanostima, kao što je matematicka fizika, ovaj pojam sasvim suvišan. Sporno je cak da li su cetiri navedena uvjeta stvarno zadovoljena u ilustracijama koje se navode za pojam uzroka(kao što je naš primjer) kada se ove ilustracije analiziraju pomocu pojmova modernih teorija fizike. Pa ipak, ma koliko ovaj pojam uzroka bio neadekvatan u teorijskoj fizici, on i dalje igra izvjesnu ulogu u mnogim drugim granama istraživanja. To je pojam koji je cvrsto ukorijenjen u jeziku koji upotrebljavamo, cak i kada apstraktne teorije fizike primjenjujemo u laboratoriji ili kada obavljamo prakticne poslove da bismo dobili razlicite rezultate korištenjem odgovarajucih sredstava. Zaista, zato što izvjesne stvari možemo koristiti kako bismo dobili druge stvari, ali ne obratno, uzrocni jezik predstavlja legitiman i podesan nacin opisivanja odnosa izmedu mnogih dogadaja. S druge strane, nisu svi zakoni prirode uzrocni u navedenom smislu ove rijeci. To ce biti ocigledno poslije kratkog pregleda vrsta zakona koji se upotrebljavaju kao premise objašnjenja u razlicitim znanostima. 1. Kao što smo vec spomenuli, osnovna vrsta zakona prisutna je u pretpostavci da postoje “prirodne vrste” ili “supstancije”. Pod “odredujucim” svojstvom podrazumijevat cemo svojstvo što je boja ili gustoca, koje ima izvjestan broj specificnih ili “odredenih” oblika. Na primjer, medu odredenim oblicima odredujuce boje nalaze se crveno, plavo, zeleno, žuto itd.; medu odredenim oblicima odredujuce gustoce nalazi se gustoca velicine 0,06 (mjereno na neki uobicajeni nacin), gustoca velicine 2, gustoca velicine 12 itd. na taj nacin, odredeni oblici nekog danog odredujuceg svojstva cine “porodicu” svojstava tako što svaki pojedinacni objekt kome se sa smislom može predicirati odredujuce svojstvo mora na logicki nužan nacin da ima jedan i samo jedan oblik odredujuceg svojstva.13 Zakon ove vrste (npr. »Postoji materija kamena sol«) tvrdi da postoje objekti razlicite vrste tako da se svaki objekt dane vrste odlikuje odredenim o blikom iz jednog skupa odredujucih svojstava i tako da se objekti koji pripadaju razlicitim vrstama razlikuju medusobno bar u jednom odredenom obliku jednog zajednickog odredujuceg svojstva (obicno u više takvih oblika). Na primjer, reci da je dani objekt a kamena sol, znaci reci da postoji skup odredujucih svojstava (kristalna struktura, boja, tocka topljenja, tvrdoca itd.), tako da pod uobicajenim uvjetima a ima odredeni oblik svakog od tih odredujucih svojstava (a ima kockaste kristale, bezbojan je, ima gustocu 2.163, tocku topljenja 804?C, stupanj tvrdoce 2 po Mochovoj skali itd.). Štoviše, a se razlikuje od objekta koji pripada drugoj vrsti, na primjer od talka, bar po jednom obliku (u stvari u velikom broju oblika) ovih odredujucih svojstava. Shodno tome, zakoni ove vrste tvrde da postoji stalno zajednicko javljanje odredenih osobina u svakom objektu koji pripada izvjesnoj vrsti. Jasno je da zakoni ove vrste nisu uzrocni zakoni – oni, na primjer, ne tvrde da gustoca kamena soli prethodi (ili slijedi) stupanj njene tvrdoce. 2. Druga vrsta zakona tvrdi nepromjenljivi poredak u zavisnosti izmedu dogadaja ili svojstva. Ovdje možemo razlikovati dvije podvrste. Jedna od ovih podvrsta predstavlja klasu uzrocnih zakona kao što je zakon o efektu iskre u smjesi vodika i kisika ili kao što je zakon da kamenje bacenu u vodu proizvodi niz koncentricnih valova koji se šire. Druga podvrsta predstavlja klasu “razvojnih” (ili “povijesnih”) zakona, kao što je zakon
13 Za ovu terminologiju vidjeti W. E. Johnson, Logic, sv. 1, Camb ridge, England, 1921, Poglavlje 11; i Rudolf Carnap, Logical Fundations of Probability, Chicago, 1950, sv. 1, str. 75.

43

»Formiranje pluca u ljudskom embrionu nikada ne prethodi formiranju krvotoka« ili zakon »Poslije uzimanja alkohola uvijek dolazi do širenja krvnih sudova«. Obje podvrste su ceste u podrucjima istraživanja gdje kvantitativne metode nisu u vecoj mjeri primjenljive, mada, kao što to primjeri pokazuju, takvi zakoni mogu da se nadu i u ovim podrucjima. Zakoni razvoja imaju oblik »Ako x ima osobinu P, u trenutku t, onda x ima osobinu Q u trenutku t ', koji je kasniji od trenutka t «. Oni se obicno ne smatraju uzrocnim zakonima, ocigledno iz dva razloga. Prvo, mada zakoni razvoja mogu izražavati neki nužan uvjet za nastanak izvjesnog dogadaja (ili kompleksa dogadaja), oni ne izražavaju dovoljne uvjete. U stvari, mi obicno na krajnje neodreden nacin znamo kakvi su ti dovoljni uvjeti. Drugo, zakoni opce uzevši, izražavaju odnose u redoslijedu dogadaja koji su medusobno odvojeni vremenskim intervalom. Shodno tome, ponekad se smatra da takvi zakoni predstavljaju samo nepotpunu analizu cinjenica, i to na osnovu toga što poslije ranijeg dogadaja neki faktor može utjecati tako da se kasniji dogadaj ne desi, pa redoslijed izmedu dogadaja ne izgleda da je nepromjenljiv. Pa ipak, ma kakva bila ogranicenja u važenju zakona razvoja, i ma kako bilo poželjno da se oni mogu zamijeniti zakonima druge vrste, i uzrocni zakoni i zakoni razvoja veoma se široko primjenjuju u sistemima objašnjenja suvremene znanosti. 3. Treca vrsta zakona koja je zajednicka biološkim i društvenim znanostima kao i fizici tvrdi nepromjenljive statisticke odnose izmedu dogadaja ili svojstava (to se naziva odnosima vjerojatnosti). Evo primjera jednog takvog zakona: »Ako se geometrijski i fizicki simetricna kocka baca više puta, vjerojatnost (ili relativna ucestalost) da ce se na toj kocki pojaviti odredena strana okrenuta na gore iznosi 1/6«. Druge primjere smo vec ranije spominjali. Statisticki zakoni ne tvrde da je dešavanje stalno praceno dešavanjem nekog drugog dogadaja. Oni samo tvrde da je u dovoljno dugom nizu pokušaja pojavljivanje jednog dogadaja praceno pojavljivanjem nekog drugog dogadaja uz stalnu relativnu ucestalost. Takvi zakoni ocigledno nisu uzrocni iako spojivi s kauzalnim objašnjenjem cinjenica o kojima govore. U stvari, spomenuti statisticki zakon o ponašanju kocke može se deducirati iz zakona za koje se ponekad kaže da su uzrocni, ukoliko se prihvate podesne pretpostavke o statistickoj distribuciji pocetnih uvjeta na koje se ovi uzrocni zakoni primjenjuju. S druge strane, postoje statisticki zakoni cak i u fizici za koje bar za sada nisu poznata uzrocna objašnjenja. Štoviše, cak i ako pretpostavimo da su “u principu” svi statisticki zakoni posljedice nekog postojeceg “uzrocnog poretka”, postoje podrucja istraživanja – u fizici i u biološkim i društvenim znanostima – u kojima se prakticno ne može doci do objašnjenja mnogih pojava pomocu strogo univerzalnih uzrocnih zakona. Razumna je pretpostavka da ma koliko se naše znanje moglo povecavati, statisticki zakoni ce se i dalje koristiti kao neposredne premise u objašnjenju predvidanju mnogih pojava. 4. Cetvrta vrsta zakona, koja odlikuje modernu fiziku, tvrdi postojanje odnosa funkcionalne zavisnosti (u matematickom smislu rijeci “funkcija”) izmedu dvije ili više promjenljivih velicina koje su povezane s osobinama ili procesima o kojima se govori. Ovdje možemo razlikovati dvije podvrste: a. Prvo, postoje numericki zakoni koji izražavaju uzajamnu zavisnost izmedu velicina, tako da promjena jedne od njih biva pracena promjenama u drugim velicinama. Primjer takvog zakona je Boyle-Charles zakon za idealne plinove da je pV = aT, gdje je p tlak plina, V njegova zapremina, P njegova apsolutna temperatura i a konstanta koja zavisi od mase i prirode promatranog plina. Ovo nije uzrocni zakon. On, na primjer, ne tvrdi da promjenu temperature prati (ili da joj prethodi) neka promjena zapremine ili tlaka; on samo tvrdi da se promjena u T dešava istovremeno s promjenama u p ili V, ili i u jednom i u drugom. prema tome, odnos koji ovaj zakon izražava moramo razlikovati od redoslijeda izmedu dogadaja koji se mogu desiti kada se ovaj zakon ispituje ili primjenjuje u predvidanjima. Na primjer, provjeravajuci ovaj zakon u laboratoriji, neko može smanjiti zapreminu nekog idealnog plina tako da njegova temperatura ostane nepromijenjena a

44

zatim da utvrdi kako se njegov tlak povecava. Ali, ovaj zakon ne kaže ništa o redoslijedu u kome se ove velicine mogu mijenjati, niti o vremenskom nizu u kome se spomenute mogu opaziti. Zakoni ove podvrste ipak mogu upotrijebiti i za predvidanje i za objašnjenje. Na primjer, ako se u podesno “izoliranom ” sustavu velicine koje se u ovakvom zakonu spominju nalaze u spomenutom odnosu u jednom trenutku, one ce biti u tom odnosu u nekom buducem trenutku, cak iako su u meduvremenu te velicine pretrpjele izvjesnu promjenu. b. Druga podvrsta sastoji se od numerickih zakona koji opisuju na koji se nacin izvjesna velicina mijenja u vremenu I, uopce uzevši, kako promjena jedne velicine u jedinici vremena utice na druge velicine (u nekim slucajevima, mada ne uvijek, kako utice na trajanje nekog procesa). Galilèjev zakon slobodnog pada u vakuumu predstavlja ilustraciju takvog zakona. On kaže da je rastojanje d koje prede tijelo koje slobodno pada jednako gt 2 /2 gdje je g konstanta a t trajanje pada. Galilèjev zakon se može drugacije izraziti ako se kaže da je promjena rastojanja u jedinici vremena za tijelo koje slobodno pada jednaka gt. U ovoj formulaciji je ocigledno da je vrijeme promjene jedne velicine povezano s nekim vremenskim intervalom. Drugi primjer zakona koji pripada ovoj podvrsti jeste zakon o brzini tega matematickog klatna duž putanje njegovog kretanja. Taj zakon da ako je v o brzina tega u najnižoj tocki njegovog kretanja, ako je h visina klatna iznad horizontalne linije koja prolazi kroz ovu tocku i ako je k konstanta, onda u svakoj tocki na luku njegove putanje teg ima brzinu v tako da je v 2 = v 0 2 – kh2 . Pošto je brzina v promjena rastojanja u jedinici vremena, ovaj zakon kaže da je promjena rastojanja na putanji tega u jedinici vremena izvjesna matematicka funkcija njegove brzine u najnižoj tocki njegove putanje i njegove visine. U ovom slucaju, trajanje promjene jedne velicine nije dano kao funkcija vremena. Zakoni koji pripadaju ovoj podvrsti cesto se nazivaju “dinamickim zakonima” zato što iskazuju strukturu nekog procesa u vremenu i obicno se objašnjenju pomocu pretpostavke da izvjesna “sila” djeluje na sustav koji promatramo. Ovakvi zakoni se ponekad ukljucuju u uzrocne zakone iako u stvari nisu uzrocni u specificnom smislu koji smo ranije u ovom odjeljku odredili. Odnos ovisnosti izmedu promjenljivih koje se u zakonu spominju je simetrican, tako da je stanje sustava u potpunosti odredeno i nekim kasnijim i nekim ranijim stanjem. Tako, na primjer, ako znamo brzinu utega, matematickog klatna u nekom danom trenutku, onda pod pretpostavkom da ne postoji vanjski utjecaj, ovaj zakon nam omogucava da izracunamo njegovu brzinu u svakom drugom trenutku bez obzira da li on ranije ili kasnije u odnosu na dani trenutak. Ne smatramo da je predložena klasifikacija zakona iscrpna. Medutim, ova klasifikacija pokazuje da nisu svi znanstveni zakoni jedne iste vrste i da se jedno znanstveno objašnjenje cesto smatra zadovoljavajucim cak i kada zakoni koji su navedeni u premisama nisu “uzrocni” niti u jednom uobicajenom smislu.

1.1.5. Eksperimentalni zakoni i teorije Po svom karakteru znanstvena misao polazi od problema koje namece promatranje stvari i dogadaja u obicnom iskustvu; njen cilj je da shvati ove opažljive stvari tako što otkriva neki sustavni poredak medu njima. Konacna provjera njenih zakona, koji služe kao sredstvo u objašnjavanju i predvidanju, jeste njihovo slaganje s promatranjem. Zaista, mnogi znanstveni zakoni izražavaju odnose izmedu stvari ili odlika stvari za koje se obicno kaže da se mogu opažati, bilo našim culima, bilo pomocu posebnih instrumenata promatranja. Zakon da voda isparava kada se zagrijeva u otvorenoj posudi predstavlja zakon ove vrste; slicno je i sa zakonom da se olovo topi na 327?C, kao i sa zakonom da je trajanje titraja matematickog klatna proporcionalno kvadratnom korijenu njegove duljine.

45

Medutim, ne pripadaju svi znanstveni zakoni ovoj vrsti. Naprotiv, mnogi zakoni koji se upotrebljavaju u nekim najopcenitijim sustavima objašnjenja u fizici ocigledno se ne odnosi na ono što bi se obicno smatrali “opažljivim”, cak i kada bi se rijec “opažljivo” upotrebljavalo u nekom širem smislu, kao u primjerima prethodnog odjeljaka. Kada se isparavanje zagrijane vode objašnjava pomocu pretpostavki o molekularnoj strukturi vode, u premisama objašnjenja javljaju se zakoni ove druge vrste. Iako možemo imati valjano svjedocanstvo na osnovu promatranja koje ide u prilog ovim pretpostavkama, ni molekuli niti njihova gibanja ne mogu se opažati u istom smislu u kome se, na primjer, kaže da se temperatura kljucale vode ili olova koje se topi može opaziti. Oznacimo ovu prima facie razlike izmedu zakona koju smo upravo primijetili na taj nacin što cemo zakone prve vrste nazvati “eksperimentalnim zakonima” a zakone druge vrste “teorijskim”. U skladu s ovom terminologijom i su skladu sa razlikom na koju se ona odnosi eksperimentalnim zakonima možemo smatrati zakon da se tlak idealnog plina cija je temperatura konstantna mijenja obrnuto proporcionalno njegovom volumenu, zakon da je težina kisika potrebnog da sa vodikom stvori vodu osam puta veca od težine vodika i zakon da su djeca plavookih roditelja i sama plavooka. S druge strane, skup pretpostavki koje tvrde da se razliciti kemijski elementi sastoje od razlicitih vrsta atoma koji ostaju nedjeljivi u kemijskim transformacijama, kao i skup pretpostavki koji tvrdi da su kromosomi sastavljeni od razlicitih vrsta gena koji su povezani s nasljednim osobinama organizama smatraju se teorijama. Ovi termini mogu nas ipak navesti na pogrešne asocijacije. Medutim, ova terminologija je opce prihvacena u literaturi koja se odnosi na razliku izmedu razlicitih brsta zakona, a svakom slucaju bolji termini ne postoje. Dvije kratke primjedbe mogu nam pomoci da izbjegnemo pogrešnu uporabu ovih termina. Kada se jedan iskaz (npr. »Svi kitovi doje svoje mladunce«) odreduje kao eksperimentalni zakon, ne treba razumjeti da je taj zakon zasnovan na laboratorijskim eksperimentima ili da za taj zakon za sad ne postoji objašnjenje. Oznaka “eksperimentalni zakon” prosto pokazuje da jedan iskaz koji je tako oznacen samo izražava izvjestan odnos izmedu stvari (ili osobina stvari) koji se može opažati, u nekom širokom smislu rijeci “opažati” koji smo ilustrirali navedenim primjerima, i da se taj zakon može opravdati kontroliranim promatranjem onih stvari koje se u zakonu spominju. Isto tako, kada se skup pretpostavki o molekularnom sustavu tecnosti naziva teorijom, to ne treba razumjeti kao da se tvrdi kako su te pretpostavke potpuno spekulativne i nepotvrdene nekim uvjerljivim svjedocanstvom. Pod tim se prosto podrazumijeva da se u ovim pretpostavkama nalaze termin kao što su “molekula” koji ocigledno ne oznacava ništa opažljivo i da se ove pretpostavke ne mogu potvrditi eksperimentima ili promatranjem stvari na koje se ovakvi termini ocigledno odnose. Pa ipak, iako se eksperimentalni zakoni i teorije cesto razlikuju i mada izgleda da je ta razlika bar u pocetku prihvatljiva s obzirom na neke primjere koje smo upotrijebili da je ilustriramo, ona izaziva velike teškoce preko kojih ne možemo olako preci. Uzimajuci u obzir njenu pocetnu prihvatljivost, dali je ova razlika dobro zasnovana na razlikama koje se jasno mogu uociti izmedu dvije vrste znanstvenih zakona? Što više, cak i ako se mogu odrediti nesumnjivi razlozi za ovo razlikovanje, da li je ta razlika tako velika kako s ponekad tvrdi, ili je ta razlika samo u stupnju? U svakom slucaju, smatrajuci da se teško može poricati da pretpostavke koje nazivamo “teorijama” cine sustav objašnjenja i predvidanja koji su mnogo opcenitiji od sustava cije se premise odreduju kao “eksperimentalni zakoni”, što je to što odlikuje teorije i što objašnjava ovu razliku? Objašnjenje razlike izmedu eksperimentalnih zakona i teorija koje smo naveli zasnovano je na tvrdenju da zakoni koji pripadaju prvoj vrsti izražavaju odnos izmedu opažljivih, ili eksperimentalno odredljivih, osobina nekog predmeta. Prema tome, ova razlika pati od svih poznatih nejasnoca koje prate rijec “opažljiv”. Zaista, postoji jedan

46

smisao ove rijeci u kome ni jedan od poznatih znanosti ne tvrdi zakone koji izražavaju odnose izmedu opažljivih stvari, baš kao što postoji drugi smisao te rijeci u kome se cak i one pretpostavke koje nazivamo “teorijama” odnose na opažljivo. Bilo bi svakako pogrešna tvrdnja da znanstveni iskazi koji se obicno navode kao tipicna ilustracija eksperimentalnih zakona tvrde postojanje odnosa izmedu podataka do kojih se može doci neposredno i bez zakljucivanja, pomocu raznih culnih organa, tj. odnose izmedu tzv. “culnih podataka” koji se javljaju u epistemološkim raspravama. Cak i kada zanemarimo poznate teškoce oko mogucnosti da nademo “ciste” culne podatke (tj. podatke do koje se ne može doci zakljucivanjem), ocigledno je da se culni podaci u najboljem slucaju javljaju samo na mahove i strukturama koje se mogu opisati samo uz najvece teškoce univerzalnim zakonima. Bilo kako bilo, ni jedan od uobicajenih primjera eksperimentalnih zakona ne odnosi se u stvari na culne podatke, pošto se u tim zakonima javljaju pojmovi i pretpostavke koje su daleko od svega što je neposredno dano culima. Razmotrimo, na primjer, eksperimentalni zakon da je brzina zvuka veca u rijetkim nego u gušcim plinovima. Ovaj zakon ocigledno pretpostavlja da postoji jedno agregatno stanje materije koje poznato kao “plin” i koje treba razlikovati od drugih agregatnih stanja kao što su tekucina i cvrsto stanje; da plinovi imaju razlicite gustoce pod odredenim uvjetima, tako da je pod specificnim uvjetima odnos izmedu težine plina i njegovog volumena stalan; da instrumenti kojima mjerimo težinu i volumen, rastojanje i vrijeme pokazuje izvjesne pravilnosti koje se mogu opisati odredenim zakonima kao što su zakoni o mehanickim, toplinskim i optickim osobinama razlicitih vrsta materijala itd. Jasno je, dakle, da se u svim znacenjima termina koje se javljaju u zakonu pa prema tome i u smislu samog zakona, prešutno pretpostavlja skup drugih zakona. Što više, ove druge pretpostavke postaju ocigledne kada razmotrimo što se dešava kada navodimo svjedocanstvo u prilog zakonu. Na primjer, prilikom mjerenja brzine zvuka u danom plinu obicno se dobivaju razlicite numericke vrijednosti kada se mjerenje ponavlja. Shodno tome, ako brzini treba pripisati odredenu numericku vrijednost, onda se na osnovu ovih razlicitih brojeva izracunava “prosjek”, obicno u skladu s nekim zakonom o eksperimentalnoj grešci. Ukratko, zakon o brzini zvuka u plinovima ne izražava odnose izmedu neposrednih culnih podataka. On se odnosi na nešto što se može utvrditi samo postupcima koji sadrže prilicno složene nizove zakljucaka kao i raznolike opce pretpostavke. S druge strane, iako su primjeri teorija koji se obicno navode iskazi o stvarima koje u nekom ociglednom smislu nisu opažljive, cesto se mogu odrediti posredno, pomocu zakljucaka izvedenih iz eksperimentalnih podataka i u skladu s izvjesnim pravilima, važne osobine onoga što se ocigledno ne može neposredno opažati. Imajuci, dakle, ovo u vidu, izgleda da se eksperimentalni zakoni i teorije ne razlikuju radikalno u pogledu “opažljivog” statusa onoga na što se odnosi. Na primjer, molekule koje kineticka teorija pretpostavlja kao konstituante plinova zaista nisu opažljivi u onom smislu u kome je opažljiv dio nekog aparata u laboratoriji ili cak jedro žive celije kada se promatra kroz mikroskop. Pa ipak, broj molekula u jedinici volumena plina, kao i njihove prosjecne brzine i mase mogu se izracunati na osnovu velicina dobivenih eksperimentom. Nije logicki besmislena pretpostavka da se možda svi termini neke teorije koja se odnosi na neopažljivo mogu na slican nacin povezati s eksperimentalnim podacima. Isto tako, mada alfa cestice, koje suvremena elektronska teorija o strukturi atoma postuliraju, nisu opažljive u onom smislu u kome je u principu opažljiva druga strana mjeseca, njihovi ocigledni tragovi u Vilsonovoj komori svakako su vidljivi. Treba imati u vidu da cesto rezultati eksperimentalnih promatranja iskazani jezikom koji na prvi pogled pripada nekoj teoriji. Na primjer, eksperimenti sa zracima svjetlosti koji kroz danu sredinu ulaze u neku gušci sredinu pokazuju da se indeks prelamanja mijenja sa izvorom svjetlosti. Zraka koja dolazi iz crvenog dijela suncevog spektra ima razlicit indeks

47

prelamanja od zrake koja dolazi iz ljubicastog dijela spektra. Medutim, eksperimentalni zakon zasnovan na ovakvim eksperimentima ne iskazuje se uvijek pomocu termina opažanja, vec pomocu odnosa koji postoji izmedu indeksa prelamanja svjetlosne zrake i njegove valne duljine. Na taj nacin su ideje valne teorije svjetlosti ukljucene u iskaz za koji se smatra da je eksperimentalni zakon. Opce uzevši, mnogi iskazi za koje se pretpostavlja da su eksperimentalni zakoni ne samo da pretpostavljaju druge eksperimentalne zakone vec ocigledno sadrže teorijske hipoteze kao dio svoga znacenja. Iz ovih razloga mnogi znanstvenici koji su se bavili ovim pitanjem zakljucili su da termini “eksperimentalni zakon” i “teorija” oznacavaju zakone koji se bitno medusobno razlikuju, vec u najboljem slucaju obilježavaju nešto što predstavlja samo razlike u stupnju. Prema stajalištu ovih znanstvenika, razlika izmedu eksperimentalnih zakona i teorija ima zato sasvim malu metodološku važnost. Sporno je da li se precizno i uspješno može odrediti znacenje rijeci “opažljivo”. U onoj mjeri u koje se razlikovanje eksperimentalnih zakona i teorija zasniva na razlici izmedu onoga što je opažljivo i onoga što nije opažljivo, to razlikovanje ocigledno nije precizno. U svakom slucaju, ne postoji tocni kriterij za razlikovanje eksperimentalnih zakona i teorija i mi nijedan takav kriterij necemo predložiti. Medutim, o davde ne proizlazi da je ovo razlikovanje i nezakonito zato što je neodredeno, baš kao što ne proizlazi da ne postoji razlika izmedu cela i potiljka zbog toga što ne postoji tocno povucena crta koja razdvaja ove dvije stvari. Postoji nekoliko upadljivih odlika na osnovu kojih možemo razlikovati one zakone koje cemo i dalje nazivati “eksperimentalni” od drugih opcih pretpostavki koje smo oznacili kao “teorije”. Pokušajmo ispitati ove odlike. 1. Možda najupadljiviju odliku koja eksperimentalne zakone odvaja od teorija predstavlja cinjenica što je svaka “deskriptivna” (tj. ne-logicka) konstanta u eksperimentalnom zakonu povezana s bar jednim jasnim postupkom za pripisivanje te konstante nekoj odlici koja se može identificirati u promatranju kada su ispunjeni neki odredeni uvjeti, što, opce uzevši, nije slucaj s konstantama koje se javljaju u nekoj teoriji. Postupak povezan s jednim terminom iz eksperimentalnog zakona na taj nacin utvrduje jedno odredeno, makar i djelomicno “znacenje” toga termina. Prema tome, eksperimentalni zakon, za razliku od teorijskog iskaza, uvijek posjeduje odredeni empirijski sadržaj koji se u principu može uvijek kontrolirati svjedocanstvom dobivenim promatranjem. Prethodno navedeni zakon o brzini zvuka u plinovima jasno ilustrira ovu okolnost. Postoje utvrdeni postupci za odredivanje gustoce plina i za mjerenje zvuka u plinovima; ovi postupci odreduju znacenja koja treba pripisati odgovarajucim terminima u navedenom zakonu. Zbog toga se taj zakon može ispitivati pomocu podataka stecenih u primjeni ovih postupaka. Shodno tome, svaki deskriptivni termin u nekom eksperimentalnom zakonu L ima znacenje koje je utvrdeno jasnim empirijskim ili laboratorijskim postupkom. Štoviše, ako pretpostavimo da L ima pravi empirijski sadržaj (za razliku od iskaz koji ustvari definira neki termin koji se u njemu javlja), postupci koji su povezani s terminima iz L mogu se u opcem slucaju primjenjivati a da se L uopce ne spominje. Tako je gustoca nekog plina, kao i brzina zvuka u nekom plinu, može utvrditi pomocu postupaka u kojima se ne primjenjuje zakon o ovisnosti brzine zvuka u plinovima od gustoce plina. Prema tome, mada se operacionalno znacenje danog termina P može povecati zbog toga što L tvrdi da se P nalazi u odredenim odnosima prema drugim terminima istog zakona, u opcem slucaju P ima odredeno znacenje bez obzira što se P javlja u L i to se znacenje može razlikovati od svakog drugog smisla koji taj termin može dobiti zbog toga što se javlja u L. Zato se može naci neposredno svjedocanstvo za neki eksperimentalni zakon (tj. svjedocanstvo koje je zasnovano na ispitivanju slucajeva iz podrucja predikacije zakona), pod pretpostavkom da teškoce koje proizlaze iz trenutnih ogranicenja eksperimentalne tehnologije nisu smetanja.

48

Cesto se dešava da postoji više jasnih postupaka za primjenjivanje nekog termina iz jednog eksperimentalnog zakona na konkretan objekt. To se obicno dešava kada se jedan termin javlja u više eksperimentalnih zakona. Na primjer, termin “elektricna struja” javlja se u najmanje tri razlicita eksperimentalna zakona koji povezuju elektricnu struju s magnetskim, kemijskim i toplinskim pojavama. Shodno tome, jakost elektricne struje može se mjeriti otklonom magnetne, kolicinom nekog elementa kao što je srebro koji se izdvaja iz nekog rastvora u odredenom vremenskom periodu ili povecanjem temperature nekog standardnog materijala u danom vremenskom razmaku. Prešutna pretpostavka koja se krije u primjeni ovako razlicitih postupaka jeste da ovi postupci ne daju medusobno proturjecne rezultate. Tako, na primjer, dvije elektricne struje koje su iste jakosti kada se jacina mjeri jednim postupkom, jednake su jakosti (bar približno) i kada se jakost mjeri drugim postupcima. Štoviše, kada postoji nekoliko ovako jasnih postupaka za jedan termin iz nekog eksperimentalnog zakona, cesto se jedan od tih postupaka u mnogim podrucjima znanosti izabere kao mjerilo za “definiciju” toga termina ili kao jedinica mjere za svojstvo koje taj termin oznacava. Za razliku od onoga što u opcem slucaju važi za deskriptivne termine eksperimentalnih zakona, znacenja mnogih, ako ne i svih, deskriptivnih termina koji se javljaju u teorijama nisu odredena tako jasnim eksperimentalnim postupcima. Svakako, teorija se cesto izgraduje po analogiji s necim što je vec poznato tako da je najveci dio teorijskih termina povezan s pojmovima i predstavama koje nastaju iz ovih analogija. Pa ipak, operacionalna znacenja vecine teorijskih termina ili su samo implicitno definirana teorijskim postulatima u kojima se ovi termini javljaju ili su samo posredno utvrdena primjenom takve teorije. Tako, na primjer, iako se teorijski termini “elektron”, “neutron” ili “geni” mogu shvatiti kao “cestice” koje posjeduju neka (mada ne nužno sva) svojstva koja odlikuju komadice materije, ne postoje jasni postupci za primjenu ovih termina na objekte koji bi se mogli eksperimentalno utvrditi i na koje se ovi termini odnose. Sada cemo opširnije razmotriti ova pitanja. Na ovom mjestu samo cemo uociti važnu posljedicu da se objekti iz podrucja predikacije jedne teorije ne nogu identificirati promatranjem, pošto osnovni termini teorije nisu u opcem slucaju povezani s odredenim eksperimentalnim postupcima za primjenu tih teorija, tako da se jedna teorija (za razliku od eksperimentalnog zakona) ne može podvrgnuti neposrednom eksperimentalnom ispitivanju. 2. Neposredna posljedica razlike izmedu eksperimentalnih zakona i teorija o kojoj smo upravo raspravljali jeste cinjenica da se eksperimentalni zakoni, u principu, mogu predlagati i tvrditi kao induktivne generalizacije zasnovane na postojanju odnosa izmedu opaženih podataka dok to nikada ne važi za teoriju. Na primjer, Boyle je zasnovao zakon, koji se po njemu i zove, na rezultatima promatranja koje je dobio proucavajuci promjene u volumenima plinova pri konstantnoj temperaturi kada se mijenja tlak. On je tvrdio da obrnuto proporcionalan odnos izmedu tlaka i plina važi uopce na osnovu pretpostavke da je ono što je istinito za promatrane uzorke takoder i univerzalno istinito. Nema sumnje da je cesto moguce potvrditi jedan eksperimentalni zakon ne samo neposrednim podacima vec i posrednim svjedocanstvom; ova druga vrsta potvrdenosti cesto se dobiva kada se eksperimentalni zakon ukljuci u neki opci sustav zakona. Tako, na primjer, Galilèjev zakon slobodnog pada može se neposredno potvrditi podacima o rastojanjima koja su u razlicitim periodima prešla tijela koja slobodno padaju; ovaj zakon može takoder posredno potvrditi eksperimentima s trajanjem oscilacija matematickog klatna, buduci da su Galilèjev zakon i zakon klatna tijesno povezani na osnovu toga što su ukljuceni u sustav Newtonove mehanike. Isto tako ne može poricati da su neki eksperimentalni zakoni (npr. zakon o konusnoj refrakciji svjetlosti u biaksialnim kristalima) nagovješten prvo u teorijskim razmatranjima, pa tek onda potvrdeni neposredni eksperimentom. Ostaje, medutim,

49

krucijalna cinjenica, da se jedan eksperimentalni zakon ne smatra utvrdenim sve dok za njega ne postoji neposredno eksperimentalno svjedocanstvo. Po svojoj prirodi jedna teorija ne može biti empirijska generalizacija na osnovu podataka promatranja pošto uopce uzevši ne postoje slucajevi koji se eksperimentalno mogu identificirati kao slucajevi iz podrucja predikacije te teorije. Ugledni znanstvenici su cesto tvrdili da teorije predstavljaju “slobodne kreacije duha”. Takve tvrdnje, ocigledno, ne znace da materijal dobiven na osnovu promatranja ne može nagovijestiti neke teorije, kao što ne znaci da teorije, ne moraju biti potvrdene svjedocanstvom dobivenim promatranjem. Ono što se takvim tvrdnjama izrice jeste samo to da osnovni termini jedne teorije ne moraju imati znacenja koja su odredena izvjesnim eksperimentalnim postupcima, kao i to da teorija može biti adekvatna i plodna usprkos cinjenici da svjedocanstvo koje joj ide u prilog nije nužno neposredno. Zaista, u povijesti moderne znanosti postoje teorije koje su mnogi znanstvenici prihvatili u vrijeme kada takve pretpostavke u objašnjavanju nisu bile eksperimentalno potvrdene. Jedini razlog što su u to vrijeme prihvacene predstavljala je cinjenica što su one objašnjavale eksperimentalne zakone koji su bili utvrdeni prethodno prikupljenim podacima. To je jednoga trenutka bio slucaj s Kopernikovom teorijom Suncevog sustava, korpuskularnom teorijom svjetlosti, atomskom teorijom u kemiji i kinetickom teorijom plinova.14 Shodno tome, cak i kada se jedan eksperimentalni zakon može objasniti danom teorijom i kada je tako ukljucen u pojmovni okvir te teorije (na nacin o kome cemo sada raspravljati), taj zakon ima dvije osobine. On ima smisao koji se može iskazati nezavisno od teorije i on je zasnovan na empirijskom svjedocanstvu koje mu može omoguciti da nadživi i samu teoriju. Tako na primjer, Wienov zakon, koji tvrdi da je valna duljina koja odgovara položaju maksimuma energije u spektru radijacije tamnog tijela obrnuto proporcionalna apsolutnoj temperaturi tijela koje zraci, nije bio odbacen kada je klasicna elektrodinamika, koja je taj zakon objašnjavala, pretrpjela promjenu uvodenjem Planckove kvantne hipoteze. Isto tako, ni Balmerov zakon nije bio napušten (prema tom zakonu valne frekvencije koje odgovaraju linijama spektra vodika i drugih elemenata cine niz za koji važi jedna prosta numericka formula) kada je Bohrova teorija atoma, koja je taj zakon objašnjavala, bila zamijenjena “novom kvantnom mehanikom”. Takve cinjenice pokazuju da jedan eksperimentalni zakon ima takoreci svoj vlastiti život koji ne zavisi od života neke posebne teorije koja bi taj zakon mogla objašnjavati. Usprkos cinjenici da je neki eksperimentalni zakon potpuno ukljucen u danu teoriju tako da se specijalni tehnicki jezik te teorije može upotrijebiti u izražavanju tog zakona, ovaj zakon mora biti razumljiv (i mora postojati mogucnost da se on utvrdi) nezavisno od smisla koji mu se pripisuje zbog toga što se može objasniti tom teorijom. Zaista, kada to ne bi bio slucaj sa zakonima koje dana teorija objašnjava, tom se teorijom ne bi imalo što objašnjavati. U najgorem slucaju, cak i kada termini iz nekog eksperimentalnog zakona imaju znacenja koja su izvedena djelomicno iz neke druge teorije, ovi termini moraju imati odredeni smisao koji se može izraziti (makar samo djelomicno) nezavisno od teorije koju smo prihvatili da bismo taj zakon objasnili.

14 Kada je Sir Artur Eddinfton objavio svoju knjigu o teoriji relativnosti 1923, on je zapazio da je velika zainteresiranost za ovu teoriju bilo prouzrokovano zanimanjem za eksperimentalnu provjeru izvjesnih nepoznatih odstupanja od Newtonovih zakona, odstupanja koja je predvidjela teorija relativnosti. Ali on je dodao: »Onima koji još oklijevaju i odbijaju da napuste staro vjerovanje, ova odstupanja ce ostati glavni predmet zainteresiranosti; ali za one koji su shvatili duh novih ideja, observaciona predvidanja cine samo mali dio problema. Za ovu se teoriju tvrdi da se vodi ka jasnijem i dubljem razumijevanju svijeta fizike nego teorija koje smo se do sada držali, a moj je zadatak bio da ovu teoriju razvijem u obliku koji baca najviše svjetlosti na porijeklo i znacaj velikih zakona fizike«. – A .S. Eddington, The Mathematical Theory of Relativity, Cambridge, England, 1924, str. V.

50

S druge strane, teorijski pojmovi se ne mogu razumjeti nezavisno od teorije koja ih implicitno definira. To je posljedica okolnosti što, iako se teorijskim terminima ne pripisuje jedinstveni skup odredenih znacenja u postulatima teorije, njihova dopustiva znacenja su ogranicena na ona koja zadovoljavaju strukturu uzajamnih odnosa u kojima se ti termini nalaze, na osnovu postulata teorije. Kada se osnovni postulati jedne teorije promjene, mijenjaju se i znacenja njenih osnovnih termina, cak i ako se (kao što se to cesto dešava) isti jezik izrazi i dalje upotrebljavaju u izmijenjenoj teoriji kao što su se upotrebljavali u prvobitnoj. Nova teorija ce vjerojatno objašnjavati sve eksperimentalne zakone koji su se mogli objasniti na osnovu prethodne teorije, a pored toga objašnjavat ce i eksperimentalne zakone za koje prethodna teorija nije pružala objašnjenje. Izmijenjeni teorijski sadržaj u novoj teoriji ima posljedicu da pravilnosti koje se mogu utvrditi promatranjem, koje su izražene eksperimentalnim zakonom i koje se mogu objasniti i prvobitnom i izmijenjenom teorijom, dobivaju razlicite teorijske interpretacije. Sve ovo što je receno zaslužuje da bude ilustrirano primjerima. Razmotrimo zbog toga Millikanov slavni eksperiment s kapljicom ulja. Ovaj eksperiment (izveden prvi put 1911. i ponovljen mnogo puta savršenijim tehnickim sredstvima) bio je izveden u okviru teorije koja je postulirala postojanje neopažljivih cestica nazvanih “elektroni”. Smatralo se da elektroni imaju uobicajene karakteristike drugih cestica (kao što su odredeni položaji u prostoru u danom trenutku, odredena brzina u tom trenutku i masa), a pored toga, pretpostavljalo se da oni nosioci elementarnog elektricnog naboja. Cilj Millikanovog eksperimenta bio je da se odredi numericka vrijednost e elementarnog naboja. U suštini, eksperiment se sastoji u usporedivanju brzine jedne kapljice ulja koja se krece izmedu dvije horizontalne metalne ploce iskljucivo pod utjecajem gravitacije, sa brzinom koju kapljica ima kada se krace pod utjecajem i gravitacionih i elektrostatickih sila (što je posljedica induktivnog naboja kapljice kada su ploce naelektrizirane). Eksperiment pokazuje da se brzina kapljice ulja mijenja kada se mijenja kolicina elektricnog naboja na plocama. Primjenom utvrdenih eksperimentalnih zakona, mogu se izracunati velicine induciranih naboja na kapljici koje objašnjavaju opažene razlike u njenom kretanju. Millikan je utvrdio da su u granicama eksperimentalne greške elektricni naboji kapljice uvijek proizvodi jednog elementarnog naboja e i nekog cijelog broja (4.77 ? 10 –10 elektrostatickih jedinica); on je odatle zakljucio da je e minimalni elektricni naboj koji je on izjednacio s nabojem elektrona. Važno je da zapazimo da smo eksperiment s kapljicom ulja (iako u kratkim crtama) opisali ne pozivajuci se na elektrone. Detaljnije objašnjenje ovog eksperimenta moglo bi se dati na slican nacin. Ocigledno, eksperiment se može izvesti i nacin njegovog izvodenja može se saopciti a da se ne pretpostavi teorija elektrona. Teorija elektrona zaista je sugerirala eksperiment i pružila iluminativnu i plodnu interpretaciju njegovih rezultata. Medutim, teorija elektrona pretrpjela je važne izmjene od trenutka kada je Millikan prvi put izveo svoj eksperiment i lako možemo zamisliti (mada to nije vjerojatno) da jednog dana teorija elektrona bude potpuno napuštena. Medutim, istinitost eksperimentalnog zakona koji je Millikan uspio da utvrdi (naime, da su svi elektricni naboji proizvodi izvjesnog elementarnog naboja i nekog cijelog broja) ne zavisi od sudbine te teorije. Pod pretpostavkom da neposredno svjedocanstvo dobiveno promatranjem i dalje potvrduje ovaj zakon, on može nadživjeti dugi niz teorija koje u buducnosti mogu biti prihvacene kao njegova objašnjenja. S druge strane, ono što se podrazumijeva po elektronom iskazano je u jednoj teoriji u kojoj se rijec “elektron” javlja, pa kad se teorija promjeni, promjeni se i znacenje te rijeci. Iako se ista rijec “elektron” upotrebljava u teorijama o elektronskom sastavu materije prije kvantne mehanike, u Bohrovoj teoriji, kao i u teorijama poslije Bohra, znacenje ove rijeci nije isto u svim teorijama. Prema tome, cinjenice koje su utvrdene u eksperimentu s kapljicom ulja dobivaju razlicite interpretacije u ovim teorijama

51

iako se u svakoj od njih cinjenice opisuju tako što se kaže da elementarni naboj odreden u eksperimentu predstavlja naboj “elektrona”. 3. Jedna druga znacajna razlika izmedu eksperimentalnih zakona i teorija zaslužuje da se uzgred promjene. Jedan eksperimentalni zakon izražen je bez izuzetka jednim jedinim iskazom; jedna teorija skoro bez izuzetka predstavlja sustav od nekoliko medusobno povezanih iskaza. Ova ocigledna razlika samo ukazuje na nešto što je upecatljivije i znacajnije: na vecu opcost teorija i na njihovu relativno vecu moc objašnjavanja. Kao što smo vec primijetili, eksperimentalni zakoni mogu se primijeniti u objašnjavanju i predvidanju pojedinacnih dogadaja kao i u objašnjavanju drugih eksperimentalnih zakona. Medutim, cinjenice koje eksperimentalni zakoni mogu da objasne u izvjesnom smislu, koji se lako može utvrditi, kvalitativno su slicne i cine prilicno odredenu klasu cinjenica. Na primjer, Arhimedov zakon o sili potiska u tekucinama može da objasni razlicite eksperimentalne zakone: zakon da led pliva po vodi, zakon da ispunjena olovna lopta tone u vodu, ali da šuplja olovna lopta odredene debljine po njoj pliva ili zakon da sve što pliva po ulju pliva takoder i po vodi. Medutim, usprkos razlikama izmedu objekata na koje se ovi zakoni odnose, svi se oni odnose na pojave flotacije. Na taj nacin je klasa cinjenica koje se mogu objasniti Arhimedovim zakonom prilicno uska. Drugi eksperimentalni zakoni takoder imaju ovu osobinu. To je u stvari neizbježno buduci da su termini koji se javljaju u jednom eksperimentalnom zakonu povezani s malim brojem odredenih i jasnih postupaka koji fiksiraju njihovo znacenje i podrucje njihove primjene. S druge strane, mnoge znacajne znanstvene teorije mogu da objasne mnogo više eksperimentalnih zakona i na taj nacin odnose se na mnogo širu klasu cinjenica koje se kvalitativno upadljivo razlikuju. Ova osobina teorija povezana je s cinjenicom da teorijski pojmovi nisu ograniceni na odredeni cinjenicni materijal pomocu nekog skupa eksperimentalnih postupaka kao i s cinjenicom da postoji mnogo veca sloboda u proširivanju teorija na mnoga razlicita podrucja, buduci da teorija ima složenu simbolicku strukturu. Mi smo vec ukazali na uspjeh kojim je Newtonova teorija objašnjava zakone kretanja planeta, zakone slobodnog pada, zakone plime i oseke, zakone o oblicima masa koje rotiraju; svemu tome možemo dodati zakone o silama potiska u tekucinama i plinovima, zakone o pojavama kapilarnosti, o toplotnim osobinama plinova i mnoge druge. Slicno tome, suvremena kvantna teorija može da objasni eksperimentalne zakone spektralnih pojava. Toplotnih osobina cvrstih tijela i plinova, radioaktivnost, kemijske interakcije i mnoge druge pojave. Jedna od važnih funkcija neke teorije sastoji se u pokazivanju sustavnih veza izmedu eksperimentalnih zakona o kvalitativno razlicitim pojavama. U tom pogledu narocito treba spomenuti teorije u prirodnim znanostima, posebno u fizici, iako cak ni u fizici nisu sve teorije podjednako uspješne u ostvarenju tog cilja. Objašnjenje vec utvrdenih eksperimentalnih zakona nije jedina funkcija koju ocekujemo da teorije ispune. Teorije imaju još jednu ulogu koja ih razlikuje od eksperimentalnih zakona, one pružaju sugestije za nove eksperimentalne zakone. Na primjer, teorija elektrona sa svojom pretpostavkom da su elektroni nosioci elementarnog naboja nagovijestila je problem da li se velicine tog naboja može odrediti eksperimentom. Nevjerojatno je da bi Millikan (ili neko drugi izvršio eksperiment sa kapljicom ulja da neka atomska teorija elektriciteta nije prvo postavila pitanje koje je izgledalo važno u svjetlosti te teorije i na koje je eksperiment trebalo da odgovori. Tako, na primjer, ocigledno nitko nije pokušao da odredi eksperimentalnim sredstvima da li su mjerljive kolicine toplote proizvodi nekog elementarnog “kvantuma toplote” i cijelih brojeva. U najgorem slucaju, vjerojatno je pretpostaviti da takvi eksperimenti nisu izvodeni zato što nisu postojale teorije toplote koje bi pretpostavljale postojanje toplotnih kvantna tako da eksperimentalno ispitivanje takve hipoteze nije imalo smisla.

52

Možemo navesti jedan važan razlog za razlikovanje eksperimentalnih zakona od teorije, iako ova razlika nije sasvim precizna. Mi cemo sada detaljno ispitati nacine na koji su teorije formulirane i nacin na koji su povezane s onim što se u našoj praksi obicno smatra predmetom promatranja i eksperimentiranja. Da bismo teorije mogle analizirati, bit ce korisno da razlikujemo u njima tri komponente: (1) apstraktni racun, koji predstavlja logicki skelet sustava objašnjenja i koji “implicitno definira” osnovne pojmove sustava; (2) skup pravila koja apstraktnom racunu pripisuje izvjestan empirijski sadržaj time što ga povezuje s promatranjem i eksperimentom i (3) interpretaciju ili model apstraktnog racuna, koji predstavlja “meso” tog skeleta na taj nacin što ga povezuje s poznatim pojmovima ili predstavama. Mi cemo razmotriti ove razlike po redu koji je upravo spomenut. Medutim, ove komponente su rijetko izražene u znanstvenoj praksi i one ne odgovaraju stvarnim stupnjevima u konstrukciji teorijskih objašnjenja. Ne smije se pretpostaviti da poredak izlaganja koji smo ovdje usvojili odražava vremenski redoslijed po kome se teorije stvaraju u svijesti pojedinih znanstvenika. 1) Jedna znanstvena teorija (kao što je kineticka teorija plinova) cesto se nagovještava iskustvom ili izvjesnim odlikama koje smo zapazili u drugim teorijama. Teorije se cesto tako formuliraju što se razliciti manje ili više predstavljivi pojmovi povezuju s ne-logickim izrazima koji se u tim teorijama javljaju, tj. s “deskriptivnim” ili “predmetnim” terminima kao što su “molekul” ili “brzina” koji, za razliku od logickih termina kao što su “ako – onda” i “svaki”, ne pripadaju rjecniku formalne logike nego su specificni za raspravljanje o nekim posebnim predmetima. Pa ipak, ne-logicki termini jedne teorije mogu se uvijek odvojiti od pojmova i predstava koje ih normalno prate, na taj nacin što cemo ove druge zanemariti, tako da je pažnja usmjerena iskljucivo na logicke odnose u kojima se ovi termini nalaze jedan prema drugom. Kada se ovo ucini i kada se teorija pažljivo izloži tako da dobije oblik deduktivnog sustava osnovne pretpostavke teorije predstavljaju samo apstraktnu relacionu strukturu. U tom pogledu osnovne pretpostavke jedne teorije predstavljaju skup apstraktnih ili neinterpretiranih postulata cije sastavni nelogicki termini nemaju nikakvo znacenje izuzev onog koje stjecu na osnovu svoga mjesta u tim postulatima, tako da su osnovni termini teorije “eksplicitno definirani” njenim postulatima. Što više, ukoliko su osnovni teorijski termini samo implicitno definirani postulatima teorije, ovi postulati ne tvrde ništa, pošto su iskazane forme a ne iskazi i mogu se objasniti samo tako što se iz njih mogu izvesti druge iskazne forme u skladu s pravilima logicke dedukcije. Ukratko, jedna razvijena znanstvena teorija sadrži u sebi apstraktni racun koji predstavlja formalnu strukturu teorije. Primjeri ce nam pomoci da objasnimo što mislimo kada kažemo da postulati jedne teorije implicitno definiraju termine koji se u njoj javljaju. Poznat primjer apstraktnog racuna je demonstrativna Euklidova geometrija razvijena kao sustav postulata. Postulat tog sustava cesto su izraženi pomocu termina “tocka”, “pravac”, “ravnina”, “izmedu”, “kongruentno”, kao i nekoliko drugih termina koji su uzeti za osnovne termine teorije. Iako se ovi izrazi obicno upotrebljavaju u opisivanju poznatih prostornih konfiguracija i odnosa, pa se, prema tome, upotrebljavaju s konotacijama koje su povezane s našim prostornim iskustvom, takve konotacije su i relevantne za deduktivno razvijanje postulata i u najboljem slucaju se zanemaruju. U stvari, da bi se sprijecilo da poznata iako neodredena znacenja ovih iskaza utjecu na strogost dokaza u sustavu, postulati demonstrativne geometrije cesto se iskazuju predikatskih primjenljivih kao što su “P” i “L” umjesto sugestivnijih ali zavodljivijih deskriptivnih predikata kao što su “tocka” i “pravac”. U svakom slucaju, na pitanje »Što je tocka?« i »Što je pravac?«, jedini odgovor koji se može dati u okviru postulatnog pristupa geometriji sastoji se u tome da su tocka i pravac bilo kavi objekti koji zadovoljavaju uvjet izražen postulatima. U tom smislu su rijeci “tocka” i “pravac” implicitno definirani postulatima.

53

Slicno tome, pretpostavka pomocu kojih se iskazuje jedna teorija u fizici, kao što je kineticka teorija plinova, pružaju samo implicitne definicije termina kao što su “molekula” ili “kineticka energija molekule”. Ove pretpostavke izražavaju samo strukturu odnosa u kojima se spomenuti termini nalaze i zbog toga odreduju formalne uvjete koje mora zadovoljiti sve što ovi termini mogu oznacavati. Razumije se, ovi termini su obicno povezani sa skupom predstava i poznatih pojmova koji zadovoljavaju našu intuiciju. Pa ipak, ono što treba smatrati molekulom, na primjer, odredeno je pretpostavkom teorije. Ne postoji nacin da se utvrdi što je “priroda” molekula, izuzev da se ispituju postulati teorije molekula. U svakom slucaju, pojam “molekula”, koji je implicitno definiran postulatima, omogucuje primjenu teorije. 2) Jasno je, medutim, da ako jedna teorija treba da objasni eksperimentalne zakone, onda nije dovoljno da njeni termini budu samo implicitno definirani. Ako ne postoji ništa što pokazuje kako se njeni implicitno definirani termini povezuju s pojmovima koji se javljaju u eksperimentalnim zakonima, nema smisla tvrditi ili poricati jednu teoriju i ona nije od koristi za znanost. Ocigledno je da nema smisla pitati, na primjer, da li je navedeni skup postulata istinit ili lažan ili cak da imaju odredenu vrijednost. Jer ovi postulati ne otkrivaju za kakve objekte važe, ako takvi objekti uopce p ostoje ili za kakvu se osobinu klasa pretpostavlja da se može mjeriti odgovarajucim brojevima. Isto tako, postulati kineticke teorije plinova ne pružaju nikakav nagovještaj o tome kao njeni implicitno definirani termini mogu da oznacavaju objekte koje se mogu eksperimentalno odrediti – cak i kada termin “molekula”, na primjer oznacava cesticu koja se ne može opaziti. Ako teorija treba da bude primjenljiva kao instrument objašnjavanja i predvidanja, ona se na neki nacin mora povezati s opažljivim cinjenicama. U suvremenoj literaturi cesto se naglašava neophodnost takve povezanosti i u tu svrhu su iskovani mnogi termini: koordinativne definicije, operacionalne definicije, semanticka pravila, pravila korespondencije, epistemološke korelacije i pravila interpretacije. Metodi pomocu kojih se teorijski pojmovi povezuju s postupcima promatranja cesto su sasvim složeni i izgleda da ne postoji jedna jedinstvena shema koja bi sve te metode mogla adekvatno predstaviti. Jedan primjer ce nam ipak pomoci da uocimo neke važne osobine takvih pravila korespondencije. Bohrova teorija atoma bila je konstruirana da bi se objasnili, izmedu ostalog, eksperimentalni zakoni o liniji spektra za razne kemijske elemente. Ukratko izložena, ta teorija tvrdi sljedece. Ona pretpostavlja da postoje atomi od kojih je svaki sastavljen od relativno teškog jezgra koje je pozitivno naelektrizirano i izvjesnog broja negativno naelektriziranih elektrona manje mase koji se krecu po približno elipticnim putanjama oko jezgre koja se nalazi u jednoj od žiža. Broj elektrona koji kruže oko jezgre zavisi od kemijskog elementa. Teorija dalje pretpostavlja da postoji samo jedan diskretan skup mogucih putanja elektrona i da su promjeri tih putanja razmjerni izrazu h2 n2 , gdje je h – Planckova konstanta, a n – je cio broj. Štoviše, elektromagnetska energija jednog elektrona na jednoj putanji zavisi od promjera putanje. Medutim, sve dok se jedan elektron nalazi na jednoj putanji, njegova energija je konstantna i atom ne emitira nikakvu energiju. S druge strane, jedan elektron može da “skoci” s jedne putanje na drugu a kada se to desi atom emitira ili apsorbira elektromagnetne valove cija valna duljina predstavlja funkciju razliku ovih energija. Bohrova teorija je eklekticki spoj Planckove kvantne hipoteze i i eja koje d su pozajmljene iz klasicne elektrodinamike. Ona je sada zamijenjena adekvatnijom teorijom. Pa ipak Bohrova teorija je uspješno objašnjavala izvjestan broj eksperimentalnih zakona iz oblasti spektroskopije i jedno vrijeme bila je plodan vodic u otkrivanju novih zakona. Kako je Bohrova teorija povezana s necim što se može promatrati u laboratoriji? Ocigledno, elektroni, njihovo kretanje po putanjama, njihovi skokovi s putanje na putanju

54

itd. Predstavljaju pojmove koji se ne mogu primijeniti na nešto opažajno. Zato se moraju uspostaviti odnosi izmedu takvih teorijskih pojmova i necega što se može identificirati laboratorijskim postupcima. U stvari, veze ove vrste uspostavljaju se otprilike ovako. Na osnovu elektromagnetske teorije svjetlosti, linija spektra jednog elementa povezana je s elektromagnetskim valom cija se duljina može izracunati u skladu s pretpostavkama ove teorije i na osnovu eksperimentalnih podataka o položaju linije spektra. S druge strane, Bohrova teorija povezuje valnu duljinu svjetlosnog zraka koji emitira atom sa skokom jednog elektrona s jedne moguce putanje na drugu. Prema tome, teorijski pojam skoka elektrona povezan je s eksperimentalnim pojmom linije spektra. Kada se uspostavi ova i druge slicne korespondencije, eksperimentalni zakoni o nizu linija koje se javljaju u spektru nekog elementa mogu se deducirati iz teorijskih pretpostavki o prelasku elektrona s jedne na drugu putanju. 3) Ovaj primjer pravila korespondencije ilustrira takoder i ono što se podrazumijeva pod interpretacijom ili modelom jedne teorije. Bohrova teorija se obicno ne izlaže kao apstraktni skup postulata proširen odgovarajucim brojem pravila korespondencije za neinterpretirane ne- logicne termine koji su implicitno definirani postulatima. On se obicno izlaže, kao u spomenutoj skici, pomocu relativno poznatih pojmova, tako da izgleda kako su postulati te teorije iskazi a ne iskazne forme. Bar jedan dio sadržaja ovih iskaza može se vizualno predstaviti. Ovakvo predstavljanje Bohrove teorije prihvata se, izmedu ostalog, zato što se može mnogo lakše razumjeti nego kada bi ta teorija bila izložena na složen i cisto formalan nacin. U svakom slucaju, u ovakvom izlaganju postulati teorije ukljuceni su u model ili interpretaciju. Usprkos korištenju modela u izlaganju jedne teorije, mora biti sasvim jasno da fundamentalne pretpostavke neke teorije pružaju samo implicitne definicije teorijskih pojmova koji se u tim teorijama javljaju. Na primjer, prema Bohorovoj teoriji elektron predstavlja onu vrstu “entiteta” koja, iako posjeduje elektricni naboj i kretanje, ne proizvodi elektromagnetne efekte sve dok se nalazi na jednoj putanji. Štoviše, izlaganje jedne teorije pomocu modela ne umanjuje potrebu za pravilima korespondencije koja povezuju teoriju s eksperimentalnim pojmovima. Iako modeli znanstvenih teorija imaju važnu funkciju u znanstvenom istraživanju modeli se ne smiju shvatiti kao zamjena za pravila korespondencije. Razlika izmedu modela (ili interpretacije) jedne teorije i pravila korespondencije za termine te teorije od izuzetne je važnosti. Pod pretpostavkom da je svaki izraz koji se upotrebljava u opisivanju modela u izvjesnom znacenju “smislen”, teorija koja ima model potpuno je interpretirana – u tom smislu što je svaka recenica koja se u toj teoriji javlja iskaz koji ima smisla. Medutim, iako model može biti izuzetno koristan u nagovještavanju novih pravaca istraživanja kojim se nikada ne bismo uputili kada bi teorija bila izložena u sasvim apstraktnom obliku, izlaganje jedne teorije pomocu modela izlaže se opasnosti da nas sporedne osobine modela zavedu u pogledu stvarnog sadržaja teorije. Jedna teorija može imati razlicite interpretacije u razlicitim modelima, a modeli se medusobno mogu razlikovati ne samo po sadržaju na osnovu kojeg su nastali vec po važnim strukturnim odlikama. Najzad, a to je najvažnije što želimo da u ovom kontekstu istaknemo, iako se jedna teorija izlaže pomocu modela, odavde nikako ne slijedi da je teorija samim tim automatski povezana s eksperimentalnim pojmovima i postupcima promatranja. Da li je jedna teorija povezana s eksperimentalnim pojmovima zavisi od prirode modela koji smo upotrijebili. Na primjer, spomenuti molekularni model za naša skup postulata ne pruža nikakva pravila za povezivanje bilo kojeg ne-logickog izraza s pojmovima koji imaju eksperimentalno znacenje. Iako je odreden model za ove postulate, nisu dana nikakva pravila korespondencije. Ukratko, izlažuci model za neku teoriju tako da svi deskriptivni termini teorije imaju interpretaciju,

55

nije, uopce uzevši, dovoljno za dedukciju nekog eksperimentalnog zakona iz te teorije. Na kraju ovog dijela možemo dati izvjesne osobine pravila korespondencije. Moramo obratiti pozornost na izvjesne osobine pravila korespondencije koje do sad nismo eksplicitno spominjali. a) Navedeni primjeri pravila korespondencije za Bohrovu teoriju atoma pruža mogucnost da uocimo jednu takvu odliku. Ocigledno je da pravilo koje je u tom primjeru navedeno ne pruža eksplicitno definiciju bilo kojeg teorijskog pojma u doticnoj teoriji, pomocu predikata koji se obicno upotrebljavaju da opišu nešto što se može opažati. Ovaj primjer nagovještava da u opcem slucaju pravila korespondencije ne pružaju takve definicije. Objasnimo detaljnije taj nagovještaj. Kada se za jedan izraz kaže da je “eksplicitno definiran”, taj se izraz uvijek može otkloniti iz konteksta u kome se javlja, zato što se može zamijeniti definiensom tako da se ne promijeni smisao konteksta. Na primjer, izraz »x je trokut« eksplicitno se definira izrazom »x je zatvorena figura u ravni ogranicena odsjeccima triju pravih«. Prvi (ili definirani) izraz može se, dakle, ukloniti iz jednog konteksta u korist drugog izraza (koji definira prvi). Na primjer, iskaz »Površina trokuta jednaka je polovici produkta njegove osnovice i visine« može se zamijeniti logicki ekvivalentnim iskazom »Površina zatvorene figure u ravnini ogranicene odsjeccima triju pravaca jednaka je polovici proizvoda njene osnovice i visine«. S druge strane, teorijski izraz Bohrove teorije » x je valna duljina zracenja koje se emitira kada jedan elektron prede na najmanju dopustivu putanju vodikovog atoma, sa plutanje koja je najmanjoj putanji najbliža« nije eksplicitno definiran, iako mu je dodijeljen jedan drugi izraz koji ima otprilike ovaj oblik, » y je linija koja se javlja na i vjesnom mjestu u vodikovom spektru«. z Sasvim je ocigledno da ova dva izraza imaju potpuno razlicite konotacije. Prema tome, iako pravila korespondencije utvrduju odredeni odnos izmedu ova dva izraza, prvi se ne može zamijeniti drugim u iskazima kao što je »Prelaženje elektrona na najmanju dopustivu putanju sa susjedne putanje dešava se u deset od sto vodikovih atoma«. Kada bismo izvršili opisanu zamjenu, dobili bi smo besmislicu. Ne postoji nesumnjiv dokaz, a možda takav dokaz nije ni moguc, da se teorijski pojmovi koji se upotrebljavaju u suvremenoj znanosti ne mogu eksplicitno definirati pomocu eksperimentalnih pojmova. Treba primijetiti da dosada još nitko nije uspješno konstruirao takve definicije. Štoviše, postoje dobri razlozi za vjerovanje da pravila korespondencije u stvarnoj upotrebi ne predstavljaju eksplicitne definicije teorijskih pojmova pomocu eksperimentalnih. Jedan od ovih razloga smo vec zapazili. Kada se jedna teorija iskazuje pomocu modela, jezik koji upotrebljavamo u opisivanju modela obicno ima konotacije koje ne posjeduje jezik eksperimenta. Kao što smo vec primijetili, izraz Bohrove teorije koji se na prijelaz elektrona sa putanje na putanju nije ekvivalentan po znacenju izrazu koji se odnosi na linije spektra. Prema tome, u takvim slucajevima buduci da su definiendum i definiens u eksplicitnim definicijama ekvivalentni po znacenju, najvjerojatnije je da pravila korespondencije ne mogu predstavljati takve definicije.15
15 Napomenimo da nemogucnost da se uoci kako jezik teorijske fizike nije ekvivalentan po znacenju jezika na kojem se opisuju eksperimentalni postupci izvor je mnogih zbrka. Zato što nije uspio da zapazi ovu okolnost, Eddington je i mogao da postavi pitanje koji je od dva stola koja on srece kada sjedi i piše svoju knjigu “realni” stol – materijalni i obicni stol svakodnevnog iskustva ili znanstveni stol koji najvecim dijelom predstavlja prazninu i sastoji se od raštrkanih elektricnih naboja koji se krecu velikim brzinama. Cinjenica je, medutim, da on nije bio suocen s dva stola. Jer rijec “stol” oznacava eksperimentalni pojam koji se ne javlja u jeziku teorije o elektronima; rijec “elektron” oznacava teorijski pojam koji nije definiran u jeziku koji se upotrebljava u opisivanju rezultata promatranja i eksperimenata. Iako ova dva jezika mogu biti povezana zajednickim tockama, oni se ne mogu uzajamno prevoditi. Pošto postoji samo jedan stol, nije sporno koji je stol “realan”, bez obzira što se podrazumijevalo pod tim uvaženim terminom.

56

Drugi razlog koji, možda, ima i veci znacaj jeste cinjenica da su teorijski pojmovi cesto povezani pravilima korespondencije s više eksperimentalnih pojmova. Kao što smo vec tvrdili, teorijski pojmovi samo su implicitno definirani pomocu postulata neke teorije (cak i kada je teorija predstavljena modelom). Zbog toga postoji neograniceni broj eksperimentalnih pojmova za koje postoji logicka mogucnost da odgovaraju jednom teorijskom pojmu. Na primjer, teorijski pojam prelaska elektrona sa putanje na putanju, u Bohrovoj teoriji, odgovara eksperimentalni pojam linije spektra, ali ova teorijski pojam može se takoder povezati (preko Planckovog zakona radijacije, koji se može izvesti iz Bohrove teorije) s promjenama u temperaturi zracenja crnog tijela, koje se mogu eksperimentalno odrediti. Dakle, u ovim slucajevima, gdje danom teorijskom pojmu odgovaraju dva ili više eksperimentalnih pojmova bilo bi besmisleno tvrditi da bilo koji od ova dva eksperimentalna pojma eksplicitno definira teorijski pojam. Odsustvo jedinstvene korespondencije izmedu teorijskih i eksperimentalnih pojmova zaslužuje dalje objašnjenje. Poznata je cinjenica da su znanstvene teorije (narocito one u matematickoj fizici) izražene velikom brižljivošcu i da su odnosi izmedu teorijskih pojmova izloženih s velikom tocnošcu. Takva brižljivost i preciznost su bitni ako treba tocno ispitati deduktivne posljedice teorijskih pretpostavki. S druge strane, pravila korespondencije koja povezuje teorijske i eksperimentalne pojmove obicno nisu eksplicitno formulirani, a u praksi ove uzajamne veze relativno su neodredene i neprecizne. Nekoliko primjera objasnit ce nam sadržaj ovih opcih primjedbi. U modernim aksiomatizacijama geometrije izvjestan broj osnovnih pojmova (npr. “tocka”, “pravac”, “ravnina”, “kongruencija”) implicitno je definira postulatima sustava, a drugi pojmovi (npr. “krug”, “kocka”) eksplicitno su definirani pomocu osnovni pojmova. U okviru aksiomatski izložene geometrije postoje, dakle, precizno izraženi odnosi izmedu teorijskih pojmova sustava. Medutim, kada se taj sustav geometrije primjenjuje u nekom podrucju empirijskog istraživanja, povezanost ovih pojmova s eksperimentalnim pojmovima daleko od toga da bude precizna. Na primjer, rijec “ravnina”, onako kako se upotrebljava u kontekstima empirijskog istraživanja nije precizno definiran pojam. Koje ce se površine smatrati ravnima, ponekad je odredeno pravilima za glacanje cvrstih tijela, tako da se njihove površine mogu priljubiti jedna uz drugu kada ta tijela spojimo; ponekad pravilima koja prosto pretpostavljaju perceptivne sudove zasnovane na promatranju golim okom; ponekad pravilima koja zahtijevaju primjenu složenih optickih instrumenata. Korespondencija izmedu teorijskih pojmova ravni i odgovarajuceg eksperimentalnog pojma nije ni jedinstvena ni precizna. Isto tako, iako je teorijsko rastojanje izmedu dvije tocke uvijek jedinstven broj, rastojanje izmedu dva stvarna tijela koje se može mjeriti skoro je uvijek niz velicina iz izvjesnog intervala. Iz ovih primjera proizlazi opci zakljucak da iako se teorijski pojmovi mogu odrediti s visokim stupnjem preciznosti, pravila korespondencije takve pojmove dovode u vezu sa eksperimentalnim pojmovima koji su mnogo manje odredeni. Maglovitost koja okružuje pravila korespondencije je neizbježna, jer eksperimentalni pojmovi nemaju oštre obrise koje imaju teorijski pojmovi. To je osnovni razlog što se ne mogu precizno formulirati pravila za uspostavljanje korespondencije izmedu teorijskih i eksperimentalnih pojmova. Ako se, dakle, zapitamo kakvu formalnu strukturu imaju pravila korespondencije, onda je teško dati nedvosmisleni odgovor. U nekim slucajevima, izgleda da ova pravila izražavaju nužne i dovoljne uvjete za opisivanje eksperimentalne situacije teorijskim jezikom. Vec je dosta receno u prilog tvrdnji da pravila korespondencije ne pružaju eksplicitne definicije teorijskih pojmova pomocu eksperimentalnih, kao i u prilog tvrdenju da takva pravila imaju mnoštvo oblika. Ali, ako je ovo tvrdenje zaista dobro zasnovano, ono nam pomaže da ucvrstimo razliku izmedu eksperimentalnih zakona i teorija i istodobno postavimo pitanje o spoznajnom statusu teorija.

57

b) Ovom prilikom moramo nešto više reci o tome kako pravila korespondencije povezuju teorijske i eksperimentalne pojmove. Kratak prikaz Bohrove teorije atoma koji smo vec dali poslužit ce nam opet kao uvod u raspravljanje. Prema tom objašnjenju, iako postoje pravila korespondencije za neke pojmove koji se upotrebljavaju u toj teoriji, nisu svi teorijski pojmovi povezani s eksperimentalnim pojmovima. Na primjer, postoji pravilo korespondencije za teorijski pojam elektrona koji prelazi s jedne dopustive putanje na drugu, ali ne postoji takvo pravilo za pojam elektrona koji se krecu ubrzano po jednoj putanji. Isto tako, u kinetickoj teoriji plinova ne postoji pravilo korespondencije za teorijski pojam trenutne brzine pojedinih molekula, iako postoji takvo pravilo za teorijski definiran pojam prosjecne kineticke energije molekula. Štoviše, sada postoji pravilo korespondencije za pojam broja molekula u izvjesnoj standardnoj zapremini plina pod odredenim standardnim uvjetima temperature i tlaka (Avogadrov broj), ali Avogadrov broj bio je relativno skoro odreden eksperimentalnim sredstvima u poznoj povijesti kineticke teorije, a sve do tada nije postojalo pravilo korespondencije za taj teorijski pojam. Osobina koju smo upravo zapazili u ovim primjerima teorija može se iskazati na opci i shematski nacin ovako. Pretpostavimo da se u nekoj teoriji T javlja n osnovnih nelogickih termina “P1 ”, “P2 ”, …, “Pn ” pomocu kojih se eksplicitno može definirati izvjestan broj drugih teorijskih termina “Q1 ”, “Q2 ” …, “Qr”. (Na primjer, da bismo ilustrirali ovo opce objašnjenje) pretpostavimo da su “duljina”, “masa” i “vrijeme” osnovni pojmovi teorije, a da se “brzina” i “kineticka energija” mogu eksplicitno definirati pomocu osnovnih pojmova). Medutim, iako se ovim postulatima moraju dodati pravila korespondencije, ako želimo da T bude primjenljivo u znanosti, takva pravila se ne uvode za sve termine “ i za P” sve termine “Q”. moguce je cak da postoje pravila korespondencije samo za neke termine “Q”, ali da ne postoje ni za jedan termin “ Dakle, teorijski pojmovi iz “ nisu jednom P”. P” zauvijek prikovani za eksperimentalne pojmove. Skoro sve teorije u prirodnim znanostima imaju ovu karakteristicnu osobinu. U svakom slucaju, teorija koja ima osobinu posjeduje fleksibilnost koja dozvoljava da se teorija proširi na nova podrucja istraživanja koja su ponekad znatno razlicita od predmeta za koji je teorija prvobitno bila konstruirana. Kao što smo vec primijetili, teorije se odlikuju mogucnošcu sustavnog objašnjavanja široke klase eksperimentalnih zakona o kvalitativno razlicitim cinjenicama. Jedan od nacina na koji teorija može da posluži ovom cilju je uvodenje novih pravila korespondencije za pojmove za koje ona ranije nisu postojala, ukoliko to omogucuje napredak u eksperimentalnom istraživanju i u tehnici. Za razliku od promjena u postulatima jedne teorije, što u stvari predstavlja modifikaciju implicitnih definicija teorijskih pojmova, uvodenje novih pravila korespondencije ne mijenja ni formalnu strukturu ni smisao teorije, iako nova pravila mogu da prošire podrucje primjene takve teorije. Na primjer, eksperimentalno odredivanje Avogadrovog broja (što je imalo za posljedicu povezivanje ovog teorijskog pojma s jednim eksperimentalnim pojmom), nije izazvalo nikakvu promjenu postulata kineticke teorije plinova, ali je dovelo do povezivanja ove teorije s eksperimentalnim istraživanjem strukture kristala pomocu x-zraka. Važno je medutim, da se podsjetimo da jedna teorija predstavlja vještacki ljudski proizvod. Kao i druge tvorevine te vrste, teorija, vjerojatno, sadrži neke elemente koji prosto predstavljaju izraze specificnih ciljeva i idiosinkrazija njihovih pronalazaca, a ne simbole s prvenstveno referencijalnom ili reprezentativnom funkcijom. Ovu cinjenicu je naglašavao Heinrich Hertz u svom objašnjenju uvjeta koje treba da zadovolje teorije u fizici. Hertz je tvrdio da je jedini zadatak fizike da konstruira “slike ili simbole vanjskih objekata” tako da su logicke posljedice simbola (tj. naših pojmova o stvarima) uvijek “slike nužnih posljedica u prirodi stvari koje su odslikane”. Na taj nacin, Hertz je osnovnu ulogu teorije vidio u tome što nam ona omogucuje da izvedemo opažljive dogadaje iz drugih opažljivih dogadaja. Medutim, on jasno priznaje da ovaj instrumentalni zahtjev ne odreduje

58

jednoznacno simbolicku strukturu (ili teoriju) kojom se ovaj cilj postiže. On je narocito zapazio da ce jedna teorija neizbježno sadržavati ono što je on zvao “suvišnim ili praznim relacijama” – simbole koji ne predstavljaju ništa u podrucju za koje je teorija konstruirana. Prema Hertzu, ove “prazne relacije” prisutne su u teorijama prosto zato što su teorije složeni simboli, “slike koje proizvodi naš duh i zbog toga na njih nužno utjecu karakteristike nacina na koji su naslikane”.16 Ova opca razmatranja navode nas tako na ocekivanje da nece svaki pojam neke teorije biti povezan s izvjesnim eksperimentalnim pojmom pravila korespondencije. U svakom slucaju, primarna uloga mnogih simbola koji se javljaju u teorijama sastoji se u omogucavanju formuliranja teorije velike opcosti, omogucavanju logickih i matematickih transformacija na relativno prost nacin, ili u tome što služe kao heuristicka sredstva za proširenu primjenu teorije. Ilustracije ovakvih simbola su kontinuirane promjenljive i diferencijalni kolicnici matematicke fizike. Ovi simboli se široko upotrebljavaju usprkos cinjenici da teorijski pojmovi, kao što su matematicki kontinuirane funkcije gustoce ili trenutne brzine, kada se strogo matematicki konstruiraju, ne odgovaraju ni jednom eksperimentalnom pojmu. Veliki broj primjera ovakvih simbola može se naci u izrazima kada se neka teorija ukljucuje u neki uobicajeni model – na primjer, u jezik analiticke mehanike koji govori o materijalnim tockama, u elektromagnetsku teoriju 19. stoljeca koja govori o eteru, ili u analiticku kemiju koja govori o valencijama, ili u jezik suvremene kvantne teorije u kome se govori o “val-cestici”. Pošto se teorija konstruira zato da bi se pomocu njih objasnili mnogi eksperimentalni zakoni, jasno je da se takav cilj može, opce uzevši, postici samo ako je teorija tako izražena da se u njoj ne pojavljuju nikako strogo odredeni eksperimentalni pojmovi. U pozitivnom bi teorija bila ogranicena u svojoj primjeni na okolnosti za koje se baš ovi pojmovi relevantni. U stvari, ukoliko je šire podrucje moguce primjene jedne teorije, utoliko je siromašniji njen eksplicitno formuliran sadržaj u pogledu detalja iz nekog posebnog podrucja. Takvi detalji se naknadno unose u teoriju dodatnim pretpostavkama i pravilima korespondencije koja se uvode kada prilike zahtijevaju da se teorija primjeni u razlicitim eksperimentalnim kontekstima. Medutim, to ne znaci da znanstvene teorije postaju sve više lišene sadržaja kada se širi podrucje njihove primjene. To znaci da j dnom e teorijom nastojimo da izrazimo veoma opcu strukturu odnosa koja je nepromjenljiva u velikom broju eksperimentalno razlicitih situacija, ali koja se može bliže odrediti povecanjem broja osnovnih postulata te teorije uvodenjem restriktivnih pretpostavki, tako da sustavno dobivamo jedan niz raznovrsnih subordiniranih struktura. Navedimo jedan primjer iz Newtonove mehanike. Prema toj teoriji, promjena momenta jednog tijela jednak je sili koja na to tijelo djeluje. To se može napisati kao ma = F, gdje je “m” masa tijela, “a” ubrzanje, “F” sila. Iz ovog osnovnog postulata može se izvesti izvjestan broj opcih posljedica o kretanju tijela, mada nije opisana priroda sile koja može djelovati na tijelo. Medutim, ništa se ne može izvesti iz ove jednadžbe o stvarnom kretanju jednog tijela ukoliko se, izmedu ostalog, ne uvedu nove pretpostavke o sili za koju se pretpostavlja da djeluje – pretpostavke koja u nekim slucajevima ukljucuje i neko pravilo korespondencije izmedu teorijskog pojma sile i izvjesnih eksperimentalnih pojmova. Osnovni postulati Newtonove teorije sadrže vrlo malo formalnih ogranicenja za matematicke funkcije koje se mogu upotrijebiti za opisivanje prirode sile. Medutim, u praksi ove funkcije su relativno proste. Na primjer, u proucavanju vibracija opci oblik funkcije sile je F = Ar + Br 2 + Cr3 + Dv + Ef(t), gdje je “ odstojanje tijela od neke r” utvrdene tocke, “b” brzina tijela duž ove prave, “f(t)” je funkcija vremena t, dok su “A”, “B”, “C”, “D” i “E” proizvoljne konstante kojima se dodjeljuje razlicite numericke
16 Heinrich Hertz, The Principles of Mechanics, London, 1899. (preštampano u New Yorku, 1956), str. 2.

59

vrijednosti u zavisnosti od problema koji ispitujemo. Na primjer, ako je A negativno dok su ostale konstante jednake nuli, tijelo pokazuje prosto harmonijsko kretanje bez otpora trenja; ako su A i D negativni dok su ostale konstante jednake 0, tijelo pokazuje prigušeno harmonijsko kretanje; ako su A i D negativni, E je razlicito od nule, dok su B i C jednaki nuli, a F(t) periodicna funkcija vremena, tijelo pokazuje usiljenu vibraciju itd. Uopce, bliže odredujuci F na razlicite nacine, razliciti eksperimentalni zakoni mogu se deducirati iz osnovnih jednadžbi Newtonove mehanike. Iako ovaj primjer ne predstavlja paradigmaticni slucaj svih teorija – zbog toga što ne posjeduju sve teorije parametre koji se mogu bliže odrediti kao u našem primjeru – ovaj primjer pokazuje jedan važan nacin na koji se teorija razlikuje od eksperimentalnih zakona kao i nacin na koji neka teorija postiže veoma veliku opcenitost. Za razliku od pojmova koji se javljaju u eksperimentalnim zakonima, teorijski pojmovi koji se upotrebljavaju u osnovnim pretpostavkama jedne teorije ne moraju biti povezani ni sa jednim eksperimentalnim pojmom ili mogu biti povezani s eksperimentalnim pojmovima koji se mijenja od konteksta do konteksta. Mogucnost proširivanja teorije na nova p odrucja ovisi o znatnoj mjeri baš od ove odlike. Ovaj primjer takoder potvrduje stav da jedna teorija suvišna u znanstvenom istraživanju sve dok se nekim pravilima korespondencije ne poveže s nekim osobinama koje možemo identificirati u izvjesnom podrucju. U daljnjem dijelu izlaganja obratimo pozornost na jednu bitnu karakteristiku znanosti a to je znanstvena metoda koju cemo pokušati opisati u kratkim crtama , jer podrobnija analiza bi zahtijevala mnogo više prostora nego što to omogucava ovako koncipirana knjiga. Možemo napomenuti da je znanstvena metoda toliko važna za znanost i znanstvenu spoznaju da se cesto identificira sa njom kao jednom osnovnom karakteristikom i jedino njoj svojstvenoj. Ovo naglašavamo zbog jedne cinjenice da se, na primjer u filozofskoj tradiciji, cesto tražilo slicno rješenje u o postavljanju jedne jedinstvene i opcepriznate metode “istraživanja” ili “filozofiranja”. U sklopu filozofije nije došlo, a možda je nemoguce da se uspostavi, takva jedna jasna metoda, možemo napomenuti da je u filozofskoj tradiciji cesti uzor metode bio upravo deduktivni model Euklidove geometrije itd. Baš zbog svoje važnosti, znanstvena metoda ce biti cesto i tema filozofskih promišljanja tj. tema filozofije znanosti.

1.2. Znanstvena metoda
1.2.1. Cinjenice i znanstvena metoda Rasprava o znanstvenoj metodi je fundamentalno pitanje i odgovor na njega je razlicit, ali mi cemo dati neke karakteristike koje smatramo opcim i opce prihvacenim. Metoda znanosti ne teži da na kapriciozan nacin toku stvari nametne želje i nade ljudi. On u stvari mora da se primjenjuje da zadovolji želje ljudi. Ali njegova korisna primjena zavisi od nastojanja da se na pomišljen nacin, i nezavisno od toga što su ljudske želje, upozna, kao i da se iskoristi struktura koju ima neprekidni tok stvari. Znanstvena metoda17 ima cilj da otkrije što su stvarno cinjenice, a u primjeni metoda moramo se rukovoditi tim otkrivenim cinjenicama, pri cemu moramo imati na umu da se ne može bez razmišljanja otkriti što su cinjenice. Znanje o cinjenicama ne može da se izjednaci s grubom neposrednošcu naših osjeta. Tako na primjer kada naša koža dode u dodir s tijelima visokih temperatura ili s tecnim zrakom, neposredna iskustva mogu da
17 U dodatku vidjeti neke osnovne podatke o znanstvenoj metodi.

60

budu slicna. Medutim, mi ne možemo d zakljucimo a da ne pogriješimo da su temperature a tijela koja smo dodirnuli iste. Culno iskustvo postavlja problem za saznanje, i baš zbog toga što je takvo iskustvo neposredno i osnovno ono mora postati oživotvoreno misaonom analizom prije nego što se može reci da se javilo znanje. Svako istraživanje nastaje zbog nekih problema koji se naslucuju, tako da se nijedno istraživanje ne može obaviti bez izvjesnog odabiranja ili izdvajanja predmeta koji se nametnuo. Takav izbor zahtijeva, prethodno stvoreno mišljenje- hipotezu, predrasudu koja usmjerava istraživanje i ogranicava predmet proucavanja. Svako istraživanje je specificno u tom smislu što mora da riješi odredeni problem, a takvo rješenje okoncava istraživanje. Beskorisno je prikupljati ''cinjenice'' ako ne postoji problem za koji se vjeruje da je u njima sadržan. Sposobnost da se formuliraju problemi cije rješenje može da pomogne i u rješavanju drugih problema redak je dar koji iziskuje izvanrednog genija. Problemi na koje nailazimo u svakodnevnom životu mogu da se riješe, ako uopce mogu da se riješe, primjenom naucnog metoda. Ali takvi problemi, kao po pravilu, ne postavljaju dalekosežna sporna pitanja. Najznacajnije primjene znanstvenog metoda treba tražiti u raznim prirodnim i društvenim znanostima. Kako znanstvena metoda ima za cilj da odredi skup ,,cinjenica,, , ukratko recimo kako ''cinjenice'' do kojih teži da dospije svako istraživanje jesu stavovi za ciju istinitost postoji znatno svjedocanstvo. Otuda ono što ''cinjenice'' jesu mora da se odredi istraživanjem, i ne može se odrediti prije istraživanja. Osim toga, ono što vjerujemo da su cinjenice ocigledno zavisi od stupnja našeg istraživanja. Stoga ne postoji oštra granica koja dijeli cinjenice od nagadanja ili hipoteza. U toku svakog istraživanja status jednog stava može da se mijenja od statusa hipoteze do statusa cinjenice, ili od statusa cinjenice do statusa hipoteze. Za svaku takozvanu cinjenicu može da se traži svjedocanstvo na osnovu koga se tvrdi da je to cinjenica, iako se takav zahtjev stvarno ne postavlja. S problemom odnosa izmedu cinjenica i znanstvenog metoda usko je povezano i svjedocanstvo. Znanstvena metoda slijedi put sistematske sumnje. On ne sumnja u sve stvari, jer je to ocigledno nemoguce. Ali on zaista ispituje sve što nedostaje da bi svjedocanstvo koje tim stvarima ide u prilog bilo adekvatno. Znanost se ne zadovoljava psihološkom sigurnošcu, jer intenzitet kojim se držimo jednog vjerovanja nije garancija njegove istinitosti. Ona zahtijeva i istražuje logicki adekvatne razloge za stavove koje ona istice i niti jedan jedini stav koji se odnosi na cinjenice nije van svake sumnje koja ima smisla. Nijedan stav nije tako dobro zasnovan da drugo svjedocanstvo ne može da poveca ili da smanji njegovu vjerojatnost. Znanost je na taj nacin uvijek spremna da napusti jednu teoriju kada to cinjenice zahtijevaju. Ali cinjenice to stvarno moraju da zahtijevaju. Nije neobicno da neka teorija bude modificirana tako da u suštini može biti zadržana cak iako su ''cinjenice'' proturjecile njenoj ranijoj formulaciji. Znanstveni postupak je otuda smiješa gotovosti da se izmjene i upornosti da se zadrže teorije koje su prividno nespojive s cinjenicama. Dalje, bliski pojam sa svjedocanstvom jeste verifikacija. Mi cemo se problemu verifikacije vratiti kasnije u tekstu i zato, sada, možemo napomenuti samo nekoliko stavova. Verifikacije teorija je samo približna. Verifikacija prosto pokazuje da je, u okvirima eksperimentalne greške, eksperiment suglasan sa hipotezom koja se verificira. U ovom kratkom odredenju odnosa prema znanstvenim cinjenicama jedno od kljucni mjesta cini hipoteza i u sljedecem poglavlju, ukratko, analizirajmo odnos hipoteze i znanstvene metode.18
18 Za podrobniju analizu ovih stavova može poslužiti literatura objavljena na našim jezicima, kao što je primjerice: Moris Choen, Ernest Nagel, An Intrudicion to Logic and Scientific Method, (prijevod: Uvod u logiku i naucnu metoda ), BIGZ, Beograd , 1965.god.

61

1.2.2. Neke karakteristike hipoteze i znanstvena metoda Metoda znanosti bio bi nemoguc kada hipoteze, koje se sugeriraju kao rješenja, ne bi mogle da budu razradene da bi se otkrilo što one impliciraju. Pravi smisao jedne hipoteze treba otkriti u njenim implikacijama. U kratkim crtama opišimo neke karakteristike koje se odnose na hipoteze: - Hipoteze se namecu istraživacu na osnovu necega što je u predmetu istraživanja i na osnovu njegovog prethodnog znanja o drugim predmetima. Nikakva pravila ne mogu da se pruže za formuliranje plodnih hipoteza, kao što se nikakva pravila ne mogu dati za otkrivanje misaonih problema. - Hipoteze su potrebne na svakom stupnju istraživanja. Ne smije se zaboraviti da ono što se naziva opcim principima ili zakonima (koji su, možda, potvrdeni u prethodnom istraživanju) mogu da se primjene u sadašnjem, još nezavršenom istraživanju samo s izvjesnim rizikom. Opci zakon neke nauke funkcioniraju kao hipoteze koje usmjeravaju istraživanje u svim njegovim fazama. - Hipoteze se mogu smatrati kao nagovještavanja mogucih veza izmedu stvarnih ili zamišljenih cinjenica. Pitanje istinitosti hipoteza nije zbog toga potrebno stalno postavljati. Nužna odlika hipoteze, s ovog gledišta, jeste da je hipotezu moguce izložiti u odredenoj formi, tako da njene implikacije mogu da se otkriju logickim sredstvima. - Broj hipoteza koje istraživacu mogu pasti na pamet je neogranicen; on je funkcija karaktera njegove mašte. Postoji zato potreba za jednom tehnikom da bismo izvršili izbor izmedu alternativnih sugestija i da bismo se uvjerili da su alternative stvarno, a ne samo prividno, razlicite teorije. Možda je najvažniji i najbolje ispitani dio takve tehnike tehnika formalnog zakljucivanja. - Prikladno je imati pri ruci – na skladištu, da tako kažemo – razlicite hipoteze cije su posljedice pažljivo ispitane. Zadatak je matematike da pripremi i ispita alternativne hipoteze. Matematika prima nagovještaje o tome kakve hipoteze iz prirodnih nauka treba da proucava, a prirodne nauke duguju matematici za sugestije o tipu reda koji njihov predmet istraživanja otjelotvoruje. - Deduktivna razrada hipoteza nije jedini zadatak znanstvenog metoda. Pošto postoji mnoštvo mogucih hipoteza, zadatak istraživanja je da se odredi koja se od mogucih objašnjenja ili rješenja problema najbolje slažu s cinjenicama. Formalna razmatranja zato nikada nisu dovoljna da utvrde materijalnu istinu neke teorije. - Nijedna hipoteza koja predstavlja opci stav ne može biti dokazana kao apsolutno istinita. U svakom istraživanju koje se bavi cinjenicama primjenjuje zakljucivanje po vjerojatnošcu. Zadatak takvih istraživanja je da se odvoji ona hipoteza koja je najvjerojatnija na osnovu cinjenicnog dokaznog materijala; a zadatak daljeg istraživanja je da se nade drugo cinjenicno svjedocanstvo koje ce povecati ili smanjiti vjerojatnošcu takve jedne teorije.

1.2.3. ''Ideal'' znanosti Ideal znanosti je da se postigne sistematska medusobna povezanost cinjenica, jer izdojeni stavovi zaista ne cine znanost. Izdvojeni stavovi služe samo kao prilika da se nade logicka veza izmedu njih i drugih stavova.

62

''Zdrav razum'' se zadovoljava raznovrsnim zbirkama obavještenja. Kao posljedica toga stavovi koje on tvrdi cesto su neodredeni, obim njihove primjene je poznat, a njihova medusobna suglasnost obicno je veoma sumnjiva. Prednosti pronalaženja sistema medu cinjenicama otuda su ocigledni. Uvjet da se stvori sistem je da se unese preciznost u stavove koji se tvrde. Granice u kojima su stavovi istiniti onda su jasno odredene. Štoviše, proturjecnost izmedu stavova koji se tvrde postepeno se uklanjaju pošto stavovi koji su dio sistema moraju da obrazlažu i ispravljaju jedan drugi. Na taj nacin povecava se obim i tocnost našeg znanja. U stvari naucni metoda se razlikuje od drugih metoda po tocnosti i po broju cinjenica koje izucava. Kada, kako se to cesto dešava, jedna znanost napušta jednu teoriju radi neke druge, pogrešno je pretpostavljati da je znanost ''bankrotirala'' i da je nesposobna da otkrije strukturu predmeta koji izucava. Takve promjene prije pokazuju da znanost progresivno ostvaruje svoj ideal. Jer takve promjene nastaju da bi se ispravila ranija zapažanja ili rasudivanje, a takve ispravke znace da posjedujemo pouzdanije cinjenice. Ovdje moramo napomenuti da se samo kod jednog broja znanstvenika i filozofa znanosti prihvata tzv. kumulativni razvoj znanosti, jer postoji i neka druga mišljenja kao što je to slucaj sa T. Kuhnom, a o tome cemo govoriti u drugom dijelu knjige. Ideal sistematicnosti zahtijeva da stavovi za koje se tvrdi da su istiniti budu povezani bez uvodenja drugih stavova za koje ne postoji svjedocanstvo, ili je ono malo. U jednom sistemu broj nepovezanih stavova i broj stavova za koje nema svjedocanstva sveden je na minimum. Otuda u jednom sistemu zahtjevi za jednostavnošcu, kao što je izraženo Okamovim pravilom, zadovoljeni su u velikoj mjeri. Jer taj princip tvrdi da entitete ne treba umnožavati bez potrebe. To se može interpretirati kao zahtjev da sve što se može dokazati bude dokazano. A ideal sistematicnosti baš to i zahtjeva. Svjedocanstvo za stavove koji su elementi u jednom sistemu prikuplja se brže nego svjedocanstvo za izolirane stavove. Svjedocanstvo za jedan stav može da bude zasnovano na verificiranim slucajevima na koje se taj stav odnosi ili na slucajevima koji verificiraju druge stavove koji su opet povezani s prvim stavom u neki sistem. Ova osobina sistematicnosti naucnih teorija jeste ono što daje tako visok stupanj vjerojatnosti razlicitim pojedinacnim stavovima neke znanosti.

1.2.4. Osobina znanstvenog metoda da sam sebe ispravlja Znanost ''ne nastoji'' da sebe uvjeri u istinitost svojih stavova na bilo koji nacin i po bilo koju cijenu. Stavovi moraju biti zasnovani na logicki prihvatljivom svjedocanstvu, što se mora obazrivo procijeniti i ispitati dobro poznatim kanonima nužnog zakljucivanja i zakljucivanja po vjerojatnosti. Odavde slijedi da je metoda znanosti stabilniji i važniji za znanstvenike nego neki poseban rezultat koji je postignut sredstvima tog metoda. Zbog svog metoda znanstvena djelatnost je proces u kome ona sama sebe ispravlja. Ona se ne poziva na narocito otkrivenje ili autoritet cija je izjava nesumnjiva i konacna. Ona ne zahtijeva nikakvu nepogrješivost i pociva na metodama otkrivanja i provjeravanja hipoteza da bi se došlo do sigurnih zakljucaka. I sami kanoni istraživanja otkrivaju se u procesu razmišljanja i u tijeku proucavanja mogu i sami biti modificirani. Svojom kontinuiranom primjenom metoda omogucuje da se greške zapaze i isprave. Opci stavovi mogu da se utvrde samo metodom ponovljenog uzimanja uzoraka. Zbog toga se stavovi koje neka znanost proucava, ili potvrduju u svim mogucim eksperimentima, ili se modificiraju u skladu sa svjedocanstvom. Osobina ovog metoda da sam ispravlja svoje rezultate dopušta nam da odbacimo neki stav, ali nam takoder jamci da su teorije koje usvaja znanost, vjerojatnije od neke alternativne teorije. Ali ne iziskujuci

63

više sigurnosti nego što dopušta svjedocanstvo, znanstvena metoda uspijeva da ostvari više logicke sigurnosti nego neke druge metode koji su do sada izmišljene. U procesu prikupljanja i ocjenjivanja svjedocanstva postoji neprekidno pozivanje na cinjenice u korist teorije ili principa, i na principe u korist cinjenica. Jer ne postoji ništa što je suštinski nesumnjivo, nema apsolutno prvih principa u smislu samo ociglednih principa, ili principa koji se moraju znati prije svega drugog. Metoda znanosti na taj nacin bitno sadrži krug. Mi dolazimo do svjedocanstva za principe pozivajuci se na empirijski materijal, za koji se tvrdi da je ''cinjenica''; uz to pravimo izbor, analiziramo i interpretiramo empirijski materijal na osnovu tih principa. Zbog svakog uzajamnog odnosa cinjenica i principa sve što je sumnjivo brižljivo se ispita u ovom ili onom trenutku. U dosadašnjem izlaganju date su samo neke opce karakteristike i to taksativno jer svaka od njih zahtijeva dodatna objašnjenja i problematiziranje. Odredeni znanstvenici i filozofi imaju razlicite stavove, odricne ili manje afirmativne, u odnosu spram navedenim zakljuccima. No, nama je za cilj u ovako koncipiranom dijelu dati ona bitna nacela koje ce citatelju, ili studentu omoguciti shvacanje problematike i daljnje studiranje.

1.2.5. Ogranicenosti i vrijednosti znanstvenog metoda Želja za znanjem radi njega samog raširenija je nego što to obicno priznaju antiintelektualisti. Ona ima svoje korijene u životinjskoj radoznalosti koja se ispoljava u kozmološkim pitanjima djece i u ogovaranju odraslih. Nikakav krajnji utilitaristicki motiv ne goni ljude da žele da saznaju privatni život njihovih susjeda, bili oni veliki ili obicni. Postoji takoder izvjestan poticaj koji uvlaci ljude u razlicite intelektualne igre ili vježbe u kojima se od njih zahtijeva da nešto pronadu. Ali dok je želja za znanjem velika, ona je rijetko dovoljno jaka da nadvlada mocnije organske požude, i zaista je malo onih koji imaju i naklonost i sposobnost da se suoce s ogromnim teškocama naucnog metoda u više specijalnih podrucja. Ova želja za znanjem cesto nije dovoljno jaka da izdrži kriticko istraživanje. Ljude obicno zanimaju rezultati, prica ili roman o nauci, a ne tehnicki metodi kojima su ti rezultati postignuti i pomocu kojih se njihova istinitost neprekidno provjerava i odreduje. Naš prvi impuls je da prihvatimo vjerojatno kao istinito i da odbacimo ono što nam nije blisko kao lažno. Mi nemamo vremena, naklonosti ili energije da sve ispitamo. Stvarno, kada nas neko pozove da to ucinimo, osjecamo dosadu i osjecamo kako nam se kvari raspoloženje. A kada neko od nas zatraži da svoja cijenjena vjerovanja tretiramo samo kao hipoteze, mi žestoko bunimo kao kada neko vrijeda naše bližnje. Ovo pruža osnovu za razlicite pokrete koji su neprijateljski postavljeni prema racionalnom naucnom postupku (mada se njihovi pokretaci cesto ne slažu da su neprijateljski postavljeni prema nauci). Misticari, intuicionisti, autoritativisti, voluntaristi i fikcionalisti – sve oni pokušavaju da potkopaju poštovanje prema racionalnim metodama nauke. Ovi napadi su uvijek nailazili na široko odobravanje, i ima uvjeta da se tako i nastavi, jer oni uvijek uticu na odgovarajucu crtu u ljudskoj prirodi. Na žalost, oni ne pružaju nikakav pouzdani alternativni metoda za postizanje povjerljivog znanja. Veliki francuski pisac Pascal suprotstavio je logici duh tananosti ili osjecajnosti ( esprit géometrique i esprit de finese) i uporno je dokazivao da srce ima svoje razloge kao i duh, razloge koji ne mogu tocno da se formuliraju, ali koje tanani duhovi i pored toga shvacaju. Razliciti ljudi, kao što su James Russel Lowell i Georg Santajana, slažu se kako je: “Duša je još tajanstvena”, “Mudrost je pouzdati se u srce … pouzdati se u nepobjedivo naslucivanje duše”.

64

Istina je da se u odsustvu sveznanja moramo osloniti na nagadanje naše duše; a veliki ljudi su oni cija su nagadanja ili intuitivna naslucivanja duboka ili prodorna. Samo djelujuci u skladu s našim nagadanjem možemo doci do svjedocanstva koje ide njemu u prilog. Ali samo pustoš može da slijedi iz brkanja jednog naslucivanja sa stavom za koji vec postoji svjedocanstvo. Da li su svi razlozi srca jaki? Da li sva prorocanstva govore istinu? Tužna povijest ljudskog iskustva osobito obeshrabruje svako takvo tvrdenje. Misticka intuicija može dati ljudima apsolutnu subjektivnu izvjesnost, ali ne može da pruži dokaz da su suprotne intuicije pogrešne. Ocigledno je da mi moramo logicki da ocjenjujemo, kada se autoriteti spore, svjedocanstvo koje ide njima u prilog ako želimo racionalno da biramo. Sigurno, kada se traži istina, nije nikakav odgovor ako se kaže: “Ja sam uvjeren” ili “Više volim da se oslonim na ovaj nego na neki drugi autoritet”. Gledište da prirodne znanosti ne vode dokazanosti, vec da su samo fikcija, ne uspijeva da objasni zašto su nam one omogucile da anticipiramo prirodne pojave ili da ih kontroliramo. Ovi napadi na znanstvene metoda dobiju izvjesnu boju vjerojatnosti zbog nekih tvrdenja njegovih nekritickih, oduševljenih pristalica koja se ne mogu braniti. Ali u suštini znanstvenog metoda jeste da ogranicava svoje osobne pretenzije. Priznajuci da ne znamo sve, on ne tvrdi da je sposoban da riješi sve prakticne probleme. Greška je pretpostavljati, kao što se cesto cini, da nauka porice istinitost svih stavova koji nisu provjereni, jer ono što nije provjereno danas može da se provjeri sutra. Do istine možemo doci nagadanjem ili na drugi nacin. Znanstvena metoda se ipak bavi verifikacijom. Kao što je opce poznato, mudrost onih koji su zauzeti tim poslom popularno se ne cijeni tako visoko kao mudrost mudraca, proroka ili pjesnika. Takoder, kao što je opce poznato, mi ne znamo na koji nacin da ulijemo kreativnu inteligenciju onima kojima ona nedostaje. Znanstvenici, kao i sva druga ljudska bica, mogu da udu u kolosijek i da primjenjuju svoju tehniku bez obzira na okolnosti koje se mijenjaju. Uvijek ce biti formalnih postupaka koji su neplodni. Definicije i formalne distinkcije mogu da izoštre instrumente, ali ne i pamet da bismo ih pravilno upotrebljavali, a statisticki podaci mogu biti u skladu s najvišim tehnickim kriterijima i još uvijek da budu irelevantni i neuvjerljivi. Pa ipak, znanstvena metoda je jedini nacin da se poveca opca masa ispitanih i provjerljivih istina i da se eliminira proizvoljno mišljenje. Dobro je objasniti naše pojmove zahtijevajuci precizno znacenje naših rijeci i dobro je pokušati da provjerimo naše omiljene ideje primjenjujuci ih na precizno formulirane stavove. Postavljajuci pitanje o socijalnoj potrebi za znanstvenom metodom, treba priznati da je teško ili nemoguce ne uzdržati se od suda koji je bitan za taj metoda kada smo pritisnuti zahtjevima za neposrednom akcijom. Kada je moja kuca u plamenu, moram da djelujem brzo i neodložno – ja ne mogu stati i razmotriti moguce uzroke, niti cak da tocno procjenjujem izglede na uspjeh koji su obuhvaceni razlicitim alternativnim nacinima reagiranja. Iz tog razloga oni koji su skloni nekom specificnom nacinu djelovanja cesto preziru one koji su se posvetili razmišljanju, a izvjesni ultramodernisti izgleda da dokazuju kao da je nužnost akcije jamcila istinitost našeg rješenja. Ali cinjenica da ja ili moram glasati za kandidata X ili da se moram uzdržati od toga, sama po sebi ne daje mi o tome adekvatno znanje. Ponavljanje naših kajanja cini to ociglednim. Razborito uredeno društvo je zbog toga snabdjeveno sredstvima za predvidanje i razmatranje prije nego što nužnost akcije postane neodoljiva. Da bi se obezbedilo najtemeljitije istraživanje, mora se diskutirati o svim gledištima, a to znaci dopuštanje gledišta koja su nam prima facie i najodvratnija. Uopce najvažniji društveni uvjet za primjenu znanstvenog metoda je rasprostranjena težnja ka istini, dovoljno jaka da se odupre mocnim snagama koje cine da se uporni držimo starih gledišta, ili, obratno, da prihvatimo svaku novost zato što je promjena. Onima koji su angažirani u naucnom radu potrebno je ne samo slobodno vrijeme za razmišljanje i

65

materijalna sredstva za njihove eksperimente vec i zajednica koja poštuje težnju ka istini i dopušta slobodu izražavanja intelektualne sumnje u njene najsvetije ili najutvrdenije institucije. Bojazan da se ne uvrede utvrdene dogme bila je prepreka razvitku astronomije i geologije, kao i drugih prirodnih nauka, a strah da se ne uvrijedi osjecanje patriotizma ili poštovanja možda je jedna od najvecih smetnji u proucavanju povijesti i društvenih nauka. S druge strane, kada zajednica bez razlike pozdravlja svaku novu doktrinu, ljubav prema istini postaje podredena želji za novim formulacijama. U cjelini se može reci da sigurnost znanosti zavisi od toga da li postoje ljudi koji više brinu za ispravnost svojih metoda nego za neke rezultate koji se dobiju njihovom primjenom. Iz toga razloga nesreca je za znanost kada se znanstveno istraživanje u društvenoj oblasti u velikoj mjeri nalazi u rukama onih koji nisu u povoljnom položaju da se suprotstave utvrdenom ili popularnom mišljenju. To se može drukcije izraziti ako se kaže da prirodne nauke mogu biti liberalnije zato što smo sigurni da ce budalasta mišljenja brzo eliminirati pod pritiskom cinjenica. Medutim, u društvenoj oblasti nitko ne može reci kakvo zlo može proizaci iz budalastih ideja prije nego što se ludost konacno ne dokaže. Ako se uopce može dokazati. Nijedna mjera znanstvenog metoda ne može da sprijeci da ljudski život bude avantura i nijedan znanstveni istraživac ne zna da li ce postici svoj cilj. Ali znanstvena metoda zaista omogucuje velikom broju ljudi da koracaju sigurnijim koracima. Analizirajuci mogucnosti za svaki korak ili plan, postoje moguce anticipirati buducnost i pripremati se za nju unaprijed. Znanstvena metoda tako smanjuje zaprepaštenje pred novošcu i neizvjesnošcu života. On nam omogucuje da odredimo smjernice djelovanja i moralnog procjenjivanja koje odgovaraju širim pogledima nego što su pogledi na osnovu fizickog nadražaja i organskog uzvrata. Znanstvena metoda je jedini uspješan nacin da se pojaca ljubav prema istini. On razvija intelektualnu hrabrost da se suocimo s teškocama i da savladamo iluzije koje su privremeno prijatne, ali na kraju štetne. On utvrduje razlike bez ikakve vanjske sile pozivajuci se na našu zajednicku racionalnu prirodu. Put znanosti, cak iako je to uz strmu planinu, otvoren je svima. Otuda, dok su vjerovanja sektaša i pripadnika raznih grupa zasnovana na licnom izboru ili temperamentu i dok to dijeli ljude, znanstveni postupak sjedinjuje ljude u necem plemenitom, lišenom svakog sitnicarenja. Zbog toga što zahtijeva nepristranost, nesebicnost, to je najljepši cvijet i probni kamen slobodoumne civilizaciji. U daljnjem dijelu obratimo pozornost na neke karakteristike znanstvenih teorija, dakako opet u taksativnom obliku.

1.2.6. Apstraktna priroda znanstvenih teorija Nijedna teorija ne tvrdi sve što je moguce reci o nekom predmetu istraživanja. Svaka teorija zdvaja neke aspekte i iskljucuje druge. Kada to ne bi bilo moguce – ili zato i što su ti drugi aspekti irelevantni, ili zato što je njihov utjecaj na one izabrane aspekte vrlo neznatan – znanost kakvu poznajemo bila bi nemoguca. - Sve teorije sadrže apstrakciju iz konkretnog sadržaja. Nikakvo pravilo ne može da se da o tome koji aspekt sadržaja treba da se apstrahira i da se na taj nacin proucava nezavisno od drugih aspekata. Ali zbog toga što je cilj znanosti postizanje sistematske medusobne povezanosti pojava, obicno ce se apstrahirati oni aspekti koji omogucuju ostvarenje tog cilja. U pojavi koja se proucava mora da se pronadu izvjesni zajednicki elementi, tako da se beskonacna raznolikost pojava može smatrati sustavom u kome je izložena njihova struktura.

66

- Zbog apstraktnosti teorija cesto izgleda da je znanost u otvorenoj protivurijecnosti prema ''zdravom razumu''. U ''zdravom razumu'' ne razlikuje se jedinstveni karakter stvari od osobine stvari da se medusobno prožimaju, tako da pokušaj nauke da otkrije nepromjenljive oblike cesto daje privid izvještacenosti. Teorije se zatim smatraju zatim smatraju za ''korisne fikcije'' ili ''nerealne''. Ipak u takvim kritikama previda se cinjenica da znanost zanimaju baš izvjesne izdvojene nepromjenljive relacije stvari, tako da mnoga svojstva stvari znanosti nužno zanemaruju. Štoviše, u njima se zaboravlja da i sam ''zdrav razum'' operira pomocu apstrakcija koje su uobicajene i cesto nejasne i koje su nepodesne da izraze kompleksnu strukturu toka stvari.

1.2.7. Tipovi znanstvenih teorija Znanstveno objašnjavanje se sastoji u podvodenju pojedinacnih dogadaja, za koje se kaže da ih treba objasniti, pod neko pravilo ili zakon koji izražava neko nepromjenljivo svojstvo jedne grupe dogadaja. Sami zakon mogu da se objasne, i to na isti nacin, pokazivanjem da su oni posljedice obuhvatnijih teorija. Efekt takvog progresivnog objašnjavanja dogadaja pomocu zakona, zakona pomocu širih zakona ili teorija, jeste otkrivanje uzajamne povezanosti mnogih prividno izoliranih stavova. - Jasno je ipak da se proces objašnjavanja mora negdje zaustaviti. Teorije za koje se ne može pokazati da su specijalne posljedice šire povezanosti cinjenica moraju se ostaviti neobjašnjene i moraju se prihvatiti kao dio sirove cinjenice postojanja. Materijalni uvjeti, u formi nepredvidenih cinjenica, moraju se priznati bar na dva mjesta. Postoji nepredvidljivost na stupnju culnosti: baš ovo a ne ono davano je u culnom iskustvu. I postoji nepredvidenost na stupnju objašnjavanja: odredeni sustav, iako nije jedini moguci sustav s gledišta formalne logike, otkriva se ovaplocen u neprestanom mijenjanju stvari. - Postoji ipak jedna druga zanimljiva razlika izmedu teorija. Neke teorije se pozivaju na skriveni mehanizam koji je lako zamisliti i koji ce objasniti opažljive pojave; druge teorije izbjegavaju svako upucivanje na takve skrivene mehanizme i upotrebljavaju relacije koje su apstrahirane iz stvarno opažljivih pojava. One prethodne se nazivaju fizikalne teorije, druge se zovu matematicke ili apstraktne teorije. - Važno je biti svjestan razlike izmedu ove dvije vrste teorija i uvidjeti da su neki duhovi narocito naklonjeni jednoj vrsti, dok su drugi naklonjeni samo drugoj vrsti. Ali je isto tako bitno ne pretpostavljati da je jedna od ove dvije vrste teorija osnovnija ili ispravnija od druge. U povijesti znanosti postoji stalna oscilacija izmedu teorija ova dva tipa; ponekad se i jedan i drugi tip teorije uspješno primjenjuju na isti sadržaj. Objasnimo ipak razliku koja postoji medu njima. Engleski fizicar Rankine objasnio je razliku na sljedeci nacin: postoji dvije metode za gradenje teorije. U matematickoj ili apstraktnijoj teoriji ''jedna klasa objekata ili pojava definira se … opisivanjem … onog skupa osobina koji je zajednicki svim objektima ili pojavama koje cine tu klasu, kako se opaža culima, bez uvodenja iceg hipotetickog''. U fizikalnoj teoriji ''jedna klasa objekata se definira … kao da je sastavljena na nacin koji nije opažljiv culima pomocu modifikacije n druge klase objekata ili pojava eke ciji su zakoni vec poznati.''19
19 W. J. M. Rankine, Miscellaneous Scientific Paper , 1881, str. 210.,

67

U drugoj vrsti teorije gradi se neki zamišljivi model kao uzor za mehanizam koji je skriven za cula. Neki fizicari kao Kelvin mogu da se zadovolje samo mehanickim objašnjenjem opažljivih pojava, bez obzira koliko složen može da bude takav mehanizam. Primjeri za ovu vrstu teorija su teorija atoma u kemiji, kineticka teorija materije kava je razvijena u termodinamici i u teoriji o ponašanju gasova, teorija gena u proucavanju naslijeda, teorija linija sile u elektrostatici i današnji Borov model atoma u spektroskopiji. U matematickom tipu teorije odbaceno je pozivanje na skriveni mehanizam ili je, u svakom slucaju, svedeno na minimum. Kako se ovo može uciniti slikovito je opisao Henri Poincarè: ''Pretpostavimo da imamo pred sobom neki stroj: vidimo jedino da se vodeci i gonjeni kotaci okrecu, ali transmisija, mehanizam koji posreduje, pomocu koga se kretanje prenosi s jednog tocka na drugi, skriven je u unutrašnjosti stroja i izmice našem pogledu; mi zaista ne znamo da li se prijenos vrši prijenosnikom ili kaiševima, zupcanicima ili drugim napravama. Da li mi kažemo da je nemoguce da shvatimo bilo što o ovom stroju sve dok nam se ne dozvoli da je rastavimo? Vi dobro znate da to ne kažemo i da je princip održanja energije dovoljan da odredimo za nas najzanimljiviju stvar. Mi lako utvrdujemo da se gonjeni tocak okrece deset puta sporije od vodeceg tocka, pošto se ta dva tocka vide; mi smo otuda u stanju da zakljucimo da ce prijenos koji je primijenjen na jedan tocak biti u ravnoteži s deset puta vecim prijenosom koji je primijenjen na drugom tocku. Za to nema potrebe da se ulazi u mehanizam ove ravnoteže i da se ulazi u mehanizam ove ravnoteže i da se sazna kako u unutrašnjosti stroja sile kompenziraju jedna drugu.'' Primjeri za ovakve teorije su teorija gravitacije, Galilejevi zakoni slobodnog pada, teorija prenošenja toplote, teorija organske evolucije i teorija relativnosti. Kao što smo naglasili, nekorisno je raspravljati o tome koji je tip teorije osnovaniji i koji tip univerzalno treba usvojiti. Obje vrste teorija bile su uspješne u koordiniranju prostornih oblasti pojava i plodne u otkricima najznacajnije vrste. U nekim periodima u povijesti znanosti postoji tendencija ka mehanickim modelima i ''atomicitetu''; u drugim, tendencija ka opcim principima koji povezuju karakteristike apstrahiranih iz direktno pažljivih pojava; u trecim tendencija ka spajanju ili sintezi ova dva gledišta. Neki naucnici, kao Kelvin, Faradai, Makswell, pokazuju iskljucivo naklonost prema ''model'' – teorijama; drugi naucnici, kao Ranken, Ostvald, Diem, najbolje barataju s apstraktnim teorijama; treci, kao Einstein, imaju neobican dar da podjednako dobro poznaju obje vrste. U daljnjem razmatranju obratimo pozornost na neke opce stavove koji su neophodni ka izvjestan uvod u razmatranje problema filozofije znanosti.

68

2. Empirizam i racionalizam
Filozofska tradicija tvrdi da se znanje zahtijeva obrazloženje ili opravdanje ili potkrepu ili dokaz i ne ostavlja se na puko vjerovanje ili dojam. Znanje svoje uporište uvijek traži negdje izvan onoga što neposredno tvrdi jer podrazumijeva pitanje: zašto? To je ujedno i razlog zbog kojeg, prema duboko usadenom filozofskom vjerovanju, znanost treba filozofiju. Kako znanost ne može izaci iz sebe same da bi pronašla svoje uporište, tvrde cesto filozofi, potrebna joj je filozofija da joj na to uporište ukaže. Izuzetnost znanosti leži u izuzetnosti tog uporišta i u nacinu na koji su njene predodžbe, pojmovi i stavovi na to uporište oslonjeni odnosno njime opravdani i potkrijepljeni. U povijesti filozofije ispreplice se nekoliko pristupa razotkrivanju naravi tog uporišta. Dva su najvažnija, a i naizgled suprotstavljena, empirizam i racionalizam. Tijekom povijesti novovjekovne filozofije njihovo suprotstavljanje nije nikada posve zamrlo, a najžešce je bilo u 17. i 18.20 stoljecu. Tadašnje rasprave o izvoru i metodi znanosti možemo smatrati prapoviješcu suvremene filozofije znanosti. Recimo zato ukratko i veoma pojednostavljeno nekoliko rijeci o svakom od tih pristupa. Za empiriste je uporište znanosti i izvor znanja iskustvo. Reci da smo nešto naucili na temelju iskustva, znaci da smo do tog znanja došli uporabom osjetila. Stoga je stav empirista da cjelokupno znanje stjecemo ili izvodimo iz dojmova osjetila, premda priznaju da je potrebna stanovita, veca ili manja, mjera umske djelatnosti da bi iz sirovih osjeta nastalo znanje. Za njih je covjek odmah po rodenju nalik neispisanom listu papira (»tabula rasa«) po kojem iskustvo tijekom života ispisuje poruke znanja. Drugim rijecima, nikakve predodžbe ili ideje nisu covjeku prirodene; covjek se rada praznoga uma. Pitanje o mogucoj prirodenosti ideja veoma je važno jer su oprecni odgovori na njega zapravo ishodišta empirizma i racionalizma. Dakle u odgovoru na pitanje: »Postoje li prirodene ideje?« empirist odgovara »Ne!«, odgovor racionalista jest »Da!«. Naime, u osnovi je svake od mnogobrojnih i vrlo razlicitih racionalistickih filozofija tvrdnja da znanost pociva na neosjetilnoj spoznaji takvih, unaprijed prisutnih ideja, ideja koje, premda ne svjesno, poput tijela posjedujemo od rodenja. Medu takve spadaju ideje objekata koje osjetilno ne zatjece, ili opca nacela koja ureduju zbilju, odnosno naše iskustvo te zbilje. Stoga je racionaliste uporište znanosti i izvor znanja um sam, a ne iskustvo. Oni smatraju da je um sposoban, bez doprinosa ili uz sporedni doprinos osjetila, iznaci bitne istine o svijetu. Prema racionalistickoj predodžbi, znanost se gradi deduktivno: iz umom spoznatih najopcenitijih istina izvode se s pomocu valjane metode njihove nužne posljedice, koje nam kazuju što je zbilja, a što pricin, što potkrijepljeno znanje, a što puko vjerovanje. Jer, ako je znanost zbivanje u našem duhu, a ona se u filozofiji tako najcešce poima, onda se opravdanje i potkrepljivanje sastoji od toga da se jedne predodžbe, pojmovi i stavovi, jednom rijecju ideje, oslanjaju ili izvode iz drugih ideja. U ljudskom duhu mora, dakle, postojati dvoje: mora postojati skup privilegiranih ideja, tj. onih iz kojih se druge izvode, i nacin ili metoda kojom sve ostale ideje izvodimo ili utemeljujemo u tom privilegiranom skupu. Osnovne obrise takve predodžbe znanosti ocrtao je u osvit novovjekovne filozofije Rene Descartes. Kako je tijekom renesanse nepovratno uzdrmana vjera u ispravnost Aristotelove slike svijeta, u Descartesovo se vrijeme kao filozofski najzanimljivije nametnulo pitanje o postupku kojim se stiže do istine ili znanja, tj. pitanje metode znanosti.
20 Moramo napomenuti da ideje koje zastupaju empirizam i racionalizam, što se tice problema spoznaje, imaju korijena u klasicnoj filozofskoj tradiciji. Tako da možemo opravdano tvrditi da je njihova zasluga što se taj problem postavio jasno sa mogucim riješenjima.

69

U doba procvata matematike u Europi Descartes je i metodu znanosti oblikovao po uzoru na matematicku dedukciju. Vjerujuci da je razum sposoban uvidjeti istinitost nekih tvrdnji, kao što su matematicki aksiomi, on racionalni uvid postavlja na mjesto vrhovnog suca koji odlucuje o onom privilegiranom skupu, u koji smješta one ideje koje shvacamo »jasno i razgovijetno«. Iz tih se ideja druge izvode strogim postupkom dedukcije, kao što se u matematici iz aksioma izvode teoremi. Svoju metodu Descartes dakle gradi na pretpostavljenoj sposobnosti razuma da prepozna istinite ideje. No, prvi korak mora biti nevjerica. Descartes nas potice da na pocetku istraživanja odbacimo sve tvrdnje u ciju je istinitost moguce i najmanje posumnjati. Jedino se tako možemo osloboditi svih zabluda i predrasuda kojima smo možda robovali. Procišcavajuce djelovanje nevjerice zastaje tek pred bjelodano istinitim mislima, pred idejama tek najopcenitije istine. Zbiljski problemi s kojima se u istraživanju susrecemo vrlo su udaljeni od tih opcih nacela i odvec složeni da bi razum bio u stanju izravno uvidjeti njihovo ispravno rješenje. Zato ih treba pojednostaviti, pa Descartes savjetuje da kao nuždan prethodni korak provedemo analizu problema, kojom cemo ih svesti na jednostavnije i opcenitije, a time razumu pristupacnije probleme, cija rješenja onda spoznajemo kao posljedice nedvojbenih nacela. Da bismo potonje postigli, potrebna je sinteza, u kojoj elemente spoznate tijekom analize povezujemo u cjelinu rješenja postavljenog problema. Cilj nam je da se deduktivno, dakle putem logicke nužnosti, sigurno spuštamo od izvjesno spoznatih opcih nacela do rješenja izvornog posebnog problema, kojem tako takoder osiguravamo karakter izvjesnosti. U Descartesovoj su metodi nevjerica i analiza tek priprava za odlucni korak koji se poduzima u fazi sinteze i koji je zapravo deduktivno razrješavanje postavljenog problema na temelju skupa privilegiranih ideja – onih koje su spoznate “jasno i razgovijetno”. Najjednostavniji primjer deduktivnog razrješavanja zadace jest baratanje nekim matematickim aksiomatskim sustavom, recimo Euklidovom geometrijom. Tu osnovni pojmovi, bez obzira jesu li oni definirani ili ne, i temeljni postulati ili aksiomi cine skup privilegiranih ideja iz kojih sve ostalo proizlazi metodom logickog izvodenja. Pitanje zdravog razuma, odnosno razlike izmedu “mašte” i “zdravog razuma” predstavlja jedno od osnovnih pitanja u teoriji spoznaje. Kao što nam je poznato, analizirajuci osjete ili impresije još je David Hume osporio postojanje vanjskih stvari sa kojim operira zdrav razum. Je li to samo predrasuda da postoji stol na kojem sada pišem ove retke? U prvi mah cini se takva filozofova tvrdnja apsurdna, a ipak je došla nekim dosljednim zakljucivanjem. Ako se svi složimo da je to zabluda, stajat ce nas dosta muke da nademo ''pogrešku''. Ovo namece problem verifikacije, to jest ne možemo ništa sigurno tvrditi ako pri tome nemamo mogucnost verifikacije. Uvidjevši tu teškocu, A.J. Ayer (The Problem of Knowledge) je s nekim americkim filozofima stao na stanovište da spoznaja ima ispuniti tri uvjeta. Netko je spoznao nešto ako: 1. on je siguran u to 2. on to može verificirati 3. to je istina Ova teorija triju uvjeta našla je prilicno pristalica, narocito kod neopozitivista, ali se pokazalo da ona krije u sebi niz poteškoca. Zoran primjer predstavlja problem kako znati nešto da je istina bez verifikacije. Takoder, treci je uvjet sadržan u dosljednom empirizmu, i profesor Ayer je sa svojom školom upao u circulus vitiosus. Kako drugacije možemo definirati istinu nego kao ono što spoznajemo? Postaviti istinu kao kriterij naše spoznaje – znaci napustiti tlo iskustva, upravo suprotno težnjama škole. Ipak, Teorija triju uvjeta ima zaslugu da je neke distinkcije jasno postavila. Biti siguran u nešto je nužna (ako

70

ne i dovoljna) oznaka spoznaje. Nitko razborit nece izjaviti: »Ja to znam, ali nisam u to siguran.« No, postavlja se pitanje da li je ta evidentna sigurnost vec spoznaja, ili je to tek ishodište našeg spoznavanja? Odgovor na ova pitanja moramo potražiti u tradicionalnoj maksimi empirizma: »Da ništa nije u našem umu što nije ušlo kroz naše osjete.« Medutim, kako to god jednostavno i uvjerljivo zvuci, ipak se tu ubrzo postavilo pitanje što nam uistinu daju osjetila. Ne ukljucuje li i sam pojam osjetila tjelesno što se izravno ne zapaža nego pretpostavlja opstojnost razlicitu od onoga što se vidi, cuje, miriše ili pipa? Stoga je i dosljedniji empirizam modificirao prvobitnu tezu i umjesto osjetila insistirao na osjetima ili opažanjima. Drugi i još teži problem bio je u tome što su otkriveni zakoni kojima se pretkazuju buduci dogadaji, dakle ono što još nije bilo iskušeno. S otkricem zakona i pocinju glavne filozofske dileme. Vec je Hume u svom pozitivnom skepticizmu odbacio princip kauzaliteta kao fikcije a tu upravo leži bit zakona, kao vid izražavanja znanosti, koji pretpostavlja postojanje uzrocno-posljedicnih veza. Primjer, vidjeti da svako jutro sunce izlazi može se postaviti pitanje što nam jamci da ce sutra opet sunce svanuti? Ništa, odgovara Hume. Pitanje se može i opcenitije formulirati. Je li iz opažanja dogadaja, ma kako cesti bili, možemo izvesti neki drugi dogadaj koji još nismo opažali? Ne! – odgovara Hume odrješito. Ovdje se pojavljuje još jedan problem koji je neumitno vezan za empirizam , a to je problem logicke indukcije. Humeov se problem ponekad veže i s logickom indukcijom. Pošto smo vidjeli mnogo gavrana, a svaki je bio crn, možemo lako pomisliti da su svi gavranovi crni. Naravno, taj bi se zakljucak pokazao pogrešnim kad b ismo jednom spazili bijelog gavrana. Što nam, medutim, jamci da necemo naci bijelog gavrana i održati opceniti sud: svi gavranovi su crni? Je li se od velikog broja može doci do zakljucka o svima? Takav prijelaz od mnogo slucajeva na opce pravilo, nazivan logickom indukcijom, bio je kamen kušac na kojem je empiricka filozofija oštrila i krhala zube. Ovaj problem logicke indukcije je veoma bitan jer je ona kao metoda vrlo važno opisivanju i klasificiranju podataka (pogledaj primjer neki botanicki prirucnik), no pronalazak i fundiranje prirodnih zakona idu složenijim i strmijim putovima, u nerazrješivoj vezi teorijskog i eksperimentalnog. Upravo ovi problemi vec u samom povoju empirizma dovest ce do Humeovog skepticizma. To je samo naša navika, nastavlja Hume, ponavljanje nekog slucaja ostavlja u nama stanovita išcekivanja. Prirodni zakoni su time svedeni na subjektivni mehanizam, što je jako utjecalo na Kanta. Humeova je skepsa uzdrmala do temelja tradicionalni empirizam koji se cinio filozofski brat novovjekovne znanosti, i time je filozofima ostavljena glavna zadaca da refundiraju istinu i zakon. Dva stoljeca kasnije ocajava Russel nad tim ruševinama: »Humeova filozofija predstavlja bankrot razložnosti 18. stoljeca … Stoga je važno otkriti da li ima odgovora Humeu u filozofiji koja je sasvim ili uglavnom empiricka. Ako nema, tad nema intelektualne razlike izmedu razbora i ludila. Ludak koji vjeruje da je kuhano jaje biva osuden samo zato što je u manjini.« ( History of Western Philosophy) Ako je princip indukcije odbacen, ocajava Russel dalje, »tad je pogrešan svaki pokušaj da se od partikularnih opažanja stigne do opcih znanstvenih zakona, i Humeov je skepticizam za empirista neizbježiv«. Buduci da Russel pokušavao citavu spoznaju podici na pojedinacnim opažanjima ili cinjenicama, na takozvanim logickim atomima, razumljivo je što je sudbinsku važnost pripisivao principu indukcije. Na drugoj strani grupa filozofa koje bi uvjetno mogli nazvati sljedbenicima racionalizma ovoj problematici pristupaju na drugaciji nacin. Dok Russel s drugim empiristima toliku važnost pripisuje logickoj indukciji, Karl Popper je sasvim omalovažava. Stvar nije u tome, misli on, da se dokaže istinitost neke teorije, nego njena

71

pogrešnost. Ma kako velik broj suglasnih eksperimenata ne može nikad utvrditi neku teoriju, ali je dovoljan jedan eksperiment da je obori. Umjesto verifikacije, koju su neopozitivisti toliko njegovali, Popper uvodi nacelo falsifikacije kao kriterij znanosti. Prema tome morali bismo izmišljati pokuse koji bi se usprotivili stanovitoj znanstvenoj hipotezi, a najsigurnija bila bi ona koja bi najviše takvih testova izdržala, dakle koja bi se cinila najnevjerojatnija - što je sasvim paradoksan a da ne kažemo i apsurdan zakljucak. Ako se i Popper usprotivio neopozitivistickom krugu u Becu, on je u bitnome ostao na istim pozicijama ne shvacajuci razlike izmedu, “opažanja” i “opažanja”. Ta unutarnja struktura i transcedentnost znanstvenih istraživanja ostale su skrivene empiristima svih pravaca, od Humea do Russela i Poppera. U tom pogledu imamo jedno rješenje koje je dao Kant. On je mnogo dublje zahvatio ovu problematiku, jer prihvata sa zadovoljstvom zakljucak empirista da se iz golih opažanja ne može doci do strogo univerzalnih zakona nego postoje i principi koji nemaju podrijetlo u iskustvu nego u cistom umu. Nama nije namjera da razmatramo Kantovo rješenje, nego da ukažemo na još jedan problem koji je usko povezan sa znanošcu, a to je pojava aksioma. Dakle, postojanje aksioma kao neposrednih istina postavlja problem verifikacije na jedan poseban nivo u kome se, mada ne potpuno, bolje snalaze racionalizam nego empirizam. Primjerice na pocetku Euklidove knjige stoji stavak: »Kada se jednakom oduzme jednako, ostane jednako.« Euklid to ne dokazuje, nego postavlja aksiom na kojem gradi svoj geometrijski sistem. Još je Aristotel napominjao da bi bilo smiješno dokazivati njihovu istinitost. Dakle, rekli bi smo da je to znanstvenim jezikom da je to hipoteza apsolutne nužnosti. Dakako, ovo je veliki problem koji se postavlja pred empirizma i racionalizam odnosno znanošcu uopce. Kantovo rješenje ima svoju heuristicku vrijednost ali u suvremenom promišljanju u kojima su se neke stvari promijenile od njegovog doba ima još puno pitanja na koji se mora dati odgovor. Možemo na kraju ovog poglavlja reci o još jednom aksiomatskom fenomenu koji ima bitne implikacije i na samu znanost, a to je suština same logike koju mi još zovemo Aristotelovom. Ako našu logiku shvatimo kao nužan preduvjet ispravnog promišljanja, bez koje znanost nije uopce moguca. Onda ona u svojoj strukturi sadrži elemente koje takoder smatramo nužno danim, takav je primjerice princip konzistentnosti ili ne protuslovlja za koga Aristotel kaže da nije hipoteza koja bi se mogla pokazati pogrešnom, nego apsolutno nužan zakon spoznaje. Srodno je s tim i nacelo o iskljucenom trecem. Stanoviti subjekt ili ima ili nema neki atribut: tertium non datur. Ljudi su u mnogo što sigurni, a to znanje potjece dijelom iz izravnog opažanja, dijelom iz racionalnog zakljucivanja ili uvida. Što je prvobitnije – pitanje krajnjeg izvorišta izazvalo je jednu od glavnih filozofskih kontroverzi kroz stoljeca. U drugom dijelu teksta naznaciti neke «suvremene bifurkacije». Izvjesno je da su se sve struje post-hegelovske filozofije razlicitim intenzitetom i na razlicite, izravne ili neizravne, nacine bavile novovjekovnom prirodnom znanošcu. Premda se pred njima pružao jedinstven i dobro definiran predmet, razvijen je, kako to vec u filozofiji biva, cijeli spektar gledišta u kojem se jasno uocava oštra bifurkacija na angloamericki i kontinentalni filozofski krug. Medu njima podjela ne ide nikakvom tradicionalnom linijom filozofskog razgranicenja. Dva su kruga, ili sada vec dvije filozofske tradicije, decenijima razvijala neovisno jedan od drugog uz otvoreno ili prikriveno negiranje a bez stvarnog dijaloga. Moguci su razliciti pogledi na uzroke ove polarizacije. Gary Gutting, jedna od zagovornika kontinentalne tradicije na americkom tlu, smatra, na primjer, da je do bifurkacije došlo zbog razlicitih obrata koji su se pocetkom ovog stoljeca zbili u filozofiji. Tko on kaže: »Za anglo-amerikance obrat je bio lingvisticki: smatralo se da je znanje ukorijenjeno u jeziku i da se filozofska refleksija o njemu može ponajbolje dostici

72

razlicitim tehnikama bilo obicne bilo formalne analize jezika. S druge strane kontinentalci su slijedili “transcendentalni” obrat koji je znanje vidio ukorijenjeno u aktivnostima neempirijskog subjekta shvatljivog jedino specijalnim tehnikama fenomenološke ili egzistencijalne analize. Bila bi opasna pogreška reci da su fenomenolozi ili egzistencijalisti poricali središnju ulogu jezika u ljudskom mišljenju i iskustvu. Ali, dok su anglo-amerikanci smatrali da se filozofska analiza u potpunosti zbiva na razini fakticke lingvisticke prakse (obicne ili znanstvene) i njene logicke rekonstrukcije, kontinentalci su insistirali na tome da je ova “svjetovna” razina jezika tek manifestacija dublje razine svjesne aktivnosti … S gledišta kontinentalaca anglo-amerikanci su napustili radikalnost i potpunost karakteristicne za filozofiju u ime trivijalnosti lingvisticke jasnoce i strogosti. S anglo-americkih stajališta kontinentalci su napustili strogost i jasnocu u ime pretenzija za literarno neizrecivom dubinom, koja u stvari prikriva temeljnu nesuvislost.«21 Slican opis pružio nam je i Gerhard Radnitzky (1970), koji je svoje opsežno djelo posvetio prikazu metaznanosti kako je ona razvijana u dvije toliko oprecne tradicije. Na jednom mjestu on razlike ovako rezimira: »Grananje problema kojim se logicki empirizam bavi usmjereno je prema rastucoj preciznosti i jasnoci problema i ( u nešto manjoj mjeri ) rješenja. Grananje problema kojima se bavi hermeneuticko-dijalekticka tradicija usmjereno je prema rastucoj emancipaciji i prozirnosti; prema samosvjesti ljudskog djelatnika koja mu pomaže: da se emancipira od hipostaziranih sila društva i povijesti, da razumije povijesnu situaciju, da razvije svijest koju društva imaju o sebi itd. Metaznanost koju su razvili logicki empiristi opca je m etaznanost ili bolje filozofija znanosti. u mjeri u kojoj studiraju (prirodne) znanosti oni ih promatraju s vrlo velike udaljenosti. Hermenauticko-dijalekticka filozofija ne samo što se koncentrira na znanosti o covjeku vec razvija simbiozu s tim znanostima. Hermenauticko-dijalekticki filozofi insistiraju na tome da humanisticke i društvene znanosti budu maksimalno relevantne za moralnu i društvenu praksu.«22 Konacno, kad je znanost u pitanju, cini se da je jedna od glavnih razlika u tome što anglo-americka tradicija iskazuje veliki respekt prema znanosti, njeno apsolutno uvažavanje i napor ne samo da se ona razumije nego i da se imitira gdje god je to moguce. U ovoj tradiciji vrijednost znanosti nicim se ne dovodi u pitanje. Polazi se od toga da su prirodne znanosti neosporno vrlo uspješne i da stoga mogu poslužiti kao paradigma racionalnosti uopce. A da je racionalnost jedna i jedina o tome takoder nije moglo biti nikakve sumnje. S druge strane, inace vrlo divergentne struje kontinentalne tradicije ujedinjene su u kritickom pristupu znanosti. kriticnost je ponegdje oštra i posve negatorska, a ponegdje blaga i reformatorska; katkada se poduzima nošena nostalgijom prema pred-znanstvenim vremenima, a katkada s utopistickom usmjerenošcu prema post-znanstvenoj buducnosti. Jedan je stav, medutim, zajednicki: znanost je tek jedan i nipošto jedini oblik istinite spoznaje. Štoviše znanost je tek izvedenica ili nagovještaj jedne dublje egzistencijalne ravnine te stoga nikako ne može biti jedina pa cak ni dominantna preokupacija filozofije. Prešutno se uzima da covjekov odnos prema onom dubljem egzistencijalnom sloju njegova bica ne može biti znanstven niti pristupacan znanosti. Razlike u pogledima na status znanosti svakako potjecu otuda što je kontinentalna tradicija nasuprot ideji jedinstvene znanosti istakla podjelu na znanosti o prirodi i znanosti o covjeku, a svoj napor usmjerila na razumijevanje ovih potonjih. Ne može se osporiti da se
21 P.D. Asquith, H.E. Kyburg Jr., Current Research in Philosophy of Science, East Lansing, Mich.: Philosophy of Science Association, 1979, str. 95. 22 G. Radnitzky, Conteporary Schoolc of Metascience, Göteborg: Akademiforlaget, 1970, Knjiga druga, str.3.

73

moderan covjek razlicito odnosi prema bicima prirode s jedne strane i prema drugim ljudima i ljudskim proizvodima s druge strane. A ipak covjek je, ili bi barem u svom emancipiranom stanju to trebao biti, jedinstveno bice. Pristajuci uz ovaj rascjep kontinentalna je tradicija s pravom podvrgla oštroj kritici logicko-empiristicko ekstrapoliranje uvida u prirodne znanosti na duhovne i društvene, ali je istodobno zaprijecila primjenu svojih uvida na prirodoslovlje. Danas se to obilno ali i nesmotreno nadoknaduje pa su obje tradicije barem u tome izjednacene što nekriticki nude svoje usluge istrajuci na nedovoljno propitanoj i nejasno definiranoj podjeli. U našoj sredini kontinentalna tradicija dobro je poznata. Poznat je i prihvacen njen odnos prema znanosti uopce i prirodoslovlju posebno. Zato, a i zbog razloga koji ce postati vidljivi tijekom izlaganja, ovaj prikaz bavit ce se prvenstveno onom drugom stranom. Tamo se naime u posljednje vrijeme odvija zanimljiv razvoj. Ipak prije nego se u to upustimo nekoliko napomena o kontinentalnoj tradiciji nece biti na odmetu. Ponajprije u hermeneuticko-dijalektickom ili kontinentalnom pristupu znanosti iznenaduje jedna fundamentalna nedosljednost, koja je vec naznacena, a kojom se sada moramo pobliže pozabaviti. Vidjeli smo da je zbog razlike u predmetima podjela na znanosti o prirodi i znanosti o covjeku opravdana, ali je opravdano i insistiranje na tome da je prirodoslovlje ljudska djelatnost, koja se materijalizira u ljudskim proizvodima simbolickog i praktickog karaktera. Podjelu je dakle trebalo izvršiti unutar “metaznanosti” duhovnih i društvenih znanosti. Drugim rijecima, bilo je prirodno ocekivati da ce se i prirodoslovlju prici na isti nacin kao i drugim ljudskim djelatnostima. Logicki empirizam je takvo bavljenje prirodnim znanostima nazvao “znanost o znanosti”, suprotstavio ga “logici znanosti” i iskljucivo iz domene svog interesa. Nedosljednost hermeneuticko-dijalektickog pristupa sad leži upravo u tome što taj izazov nije prihvatio. Time ne samo što je “znanost o znanosti”, tj. psihologija, sociologija, povijest itd. prirodoslovlja, ostala na nicijem terenu nego se hermeneuticko-dijalekticki pristup implicite proglasio nenadležnim ili cak neprimjenjivim na prirodoslovlje. Izostalo je cak posve otvoreno postavljanje pitanja: Uzimajuci u obzir posebnost predmeta, da li su metode hermeneutike, fenomenološke redukcije, psihoanalize i kriticke sociologije primjerene studije prirodoslovlja kao ljudskog fenomena? Negativan odgovor narušava konzistenciju hermeneuticko-dijalektickog pristupa i ugrožava pretenziju da se u okviru tog pristupa ostvari cjelovita predodžba o covjeku. Pozitivan odgovor povlaci pitanje o evidentno nužnoj modifikaciji pristupa da bi se izrazila specificnost predmeta. Umjesto jednog ili drugog dogodilo se trece. Kontinentalna filozofija, usprkos stanovitim upozorenjima vlastitih pristaša ili simpatizera, prihvatila je legitimnost logickog empirizma kao filozofije prirodnih znanosti. štoviše prihvatila je logicki empirizam kao adekvatnu filozofiju prirodoslovlja bez ikakve provjere. Da budem posve precizan, prihvatila je predodžbu o prirodnim znanostima koju je izgradio logicki empirizam za sliku znanosti same ukinuvši tako potrebu za vlastitim istraživanjima. Ova nedosljednost povukla je za sobom nekoliko drugih. Krajnja svrha hermeneutickog, psihoanalitickog ili sociokritickog pristupa jest razumijevanje vlastite situacije, dovodenje u svijest svih ogranicavajucih faktora, jednom rijecju samosvijest. Kriticki odnos prema prirodoslovlju, tako karakteristican za kontinentalnu tradiciju, trebao je takoder rezultirati takvom kritickom samosviješcu. No prema pravilima same metode takva se kriticka samosvijest može generirati samo iznutra kroz hermeneuticku spiralu i uz uzajamnu interakciju “pacijenta” i “terapeuta”. Metoda dakle nalaže dijalog ne sa izvanjskom slikom predmeta vec sa predmetom samim i zahtijeva da “terapeut” ude u svijet “pacijenta” te da pored samorazumijevanja bude ostvareno i razumijevanje. Apsurdno je bilo prihvatiti precicu koju nudi logicki empirizam, narocito kada se znade da on ne upotrebljava istu metodu.

74

Nevoljkost da se ude u znanstveni svijet prirodoslovlja, koji je – mora se priznati – postao teško pregledan, kao da je stvorila nemirnu savjest. Prema posljedicama koje empiristicki pristup ima ukoliko se konzekventno primijeni na društvene i duhovne znanosti i prema površnom uvidu u vezu prirodoslovlja i njegove primjene u tehnici, unaprijed je stvoren sud o znanosti kao hipostaziranoj kvaziprirodnoj sili koja prijeti ljudskoj slobodi i opstojnosti. U svijetlu takvog apriornog suda biva jasno zašto je tako lako prihvacen logicko-empiristicki model prirodnih znanosti kao stvarni odraz njihove naravi i zašto se spremno odustalo od vlastitih istraživanja. Svojom instrumentalizacijom subjekta, svojom strašcu za algoritmom i svojom imperijalistickom idejom jedinstvene znanosti logicki se empirizam izvanredno uklapa u onu unaprijed stvorenu predodžbu o novovjekovnoj znanosti kao hipostaziranoj sili od koje se covjecanstvo mora emancipirati. A da bi nedosljednost bila potpuna, kad se zamišlja kako bi to emancipirano covjecanstvo kao skladna komunikacijska zajednica trebalo izgledati, onda se pred nas stavlja tip zajednice kakav postoji u prirodnim znanostima. Konacno, i pored toga što je vec posudena jedna slika znanosti, kontinentalna filozofija ne odustaje od težnje da i znanost sagleda iz neke implicitne ili eksplicitne filozofske antropologije. To je posve prirodna i legitimna težnja. No ako je filozofska antropologija cjelovit uvid u bit covjeka i njegovo mjesto u svijetu, ne bi li minimalni zahtjev na takvu antropologiju morao biti da bude u skladu, ili još skromnije, da ne proturjeci uvidima prirodnih znanosti. ne bi li, dakle, poznavanje onoga što o covjeku i svijetu na izravan ali i neizravan nacin kažu prirodne znanosti moralo biti neizostavnim dijelom takva napora? Praznina koja se ovom fundamentalnom nedosljednošcu otvorila pocela je zjapiti onog trena kada je postalo jasno da originalan program logickog empirizma nije u stanju da istodobno realizira svoj program racionalne rekonstrukcije i ostane vjeran stvarnoj znanosti. pokazalo se da u sheme logickog empirizma prirodoslovlje naprosto ne ulazi te da su one u biti ipak spekulativna intelektualna konstrukcija daleko od života, ljuštura u koju se ne može smjestiti realni sadržaj. Kada se pokušalo malim izmjenama dotjerati program pojavile su se u njemu pukotine kroz koje je provalila lavina pocevši ispunjavati ispražnjen prostor. Tim se procesom želim sada pozabaviti.

75

3. Filozofija i znanost ( jedan primjer )
Promatrati odnos izmedu filozofije i znanosti u samom startu je problematican jer da bi se promatrao odnos izmedu necega onda to nešto podrazumijeva definiranost i omedenost po svom cilju i predmetu. Jednostavnije receno da bi se ispitivao odnos izmedu filozofije i znanosti moramo dati odgovor što je to filozofija a što znanost? Mi cemo izbjeci ovakvu situaciju jer je vjerojatno ovakav put vec u samom pocetku osuden na propast, a i cilj ovog razmatranja jeste naslucivanje problematike koji omogucava daljnje razmatranje. Kako je, posebno u ovom slucaju, pokušaj analize odnosa u mnogome vec paradigmicno odredeno nekom stavu, odnosno racionalnim ili manje racionalnim razlozima prihvacanja neke od mnogih škola iz oblasti filozofije ili filozofije znanosti mi cemo svjesno razmatrati jedno stajalište koje nam se cini heuristicki i metodski ispravno. Za ilustraciju odnosa izmedu filozofije i znanosti uzet cemo dva teksta Philippa Franka a to su »Lanac koji povezuje znanost i filozofiju« i »Prekidanje lanca«23 Sukladno vec navedenom, moramo naglasiti cinjenicu kako P. Frank, uglavnom, stoji na pozicijama logickog pozitivizma, tako se i zakljucci moraju uzeti sa rezervom i promatrati u tom kontekstu. No, ono što je za nas bitno jeste naslucivanje problematike a što i jeste cilj ovog rada. Ovdje ce, sukladno stavovima logickog pozitivizma koji su izveli jedan lingvisticki obrat, pozornost biti okrenuta ka jeziku i to uglavnom njegovom semantickom dijelu. Kada govorimo o znanosti uvijek govorimo o dvije razine govora ili apstrakcije. Prva od njih je razina svakodnevnog zdravorazumskog iskustva, a to je razina izravnog opažanja. Pri cemu ovako postavljena stvar podrazumijeva to kao cinjenicu postojanja nekog zajednickog iskustva oslobodenog bilo kakvog psihologizma. Dakako, da bi se moglo s pravom postaviti pitanja postuliranja ovog jezika, ali ga možemo prihvatiti kao posljedice znanstvene objektivizacije i ovo moramo prihvatiti jer pretpostavlja onaj dio koje sama zadanost mora prihvatiti. Druga razina, o kojoj govori Frank, je ona opcih principa. Oni su veoma udaljeni od iskustva i nisu, kao što je to bio slucaj sa prethodnim jezikom, nekakvo kolektivno vlasništvo. Znanost se u biti sastoji od tih principa.24 Dakako, ovako postavljena stvar odmah namece pitanje, koje ce za Franka biti i glavni problem filozofije znanosti, kako od zdravorazumskih iskaza dolazimo do opcih znanstvenih principa? Navedimo skalu pitanja koji se pojavljuju: »Koji je zapravo odnos izmedu zdravorazumskih iskaza i tih opcih principa? Dali je puko zdravorazumsko iskustvo dovoljno? Jesu li opci iskazi znanosti jednoznacno odredeni ili isti skup zdravorazumskih iskaza može dovesti do razlicitih opcih iskaza? Ako je ovo drugo slucaj, kako možemo izabrati jedan od tih opcih iskaza radije nego drugi? Kako dolazimo od jednog – zdravorazumskog iskustva – do drugog – opcih iskaza znanosti?« To je, po Franku, središnji problem filozofije znanosti.

23 Izvorne tekstove možete naci na hrvatskom jeziku u zborniku “Filozofija nauke” (priredio Neven Sesardic), Nolit, Beograd, 1988.god. 24 Evo kako Frank objašnjava razliku izmedu tih iskaza: »Iskazi tog tipa su: ''U ovoj sobi stoji okrugli stol …'' ili ''Na ovoj vagi kazaljka se podudara sa znakom izmedu dva i tri …'' Opce slaganje je zacijelo moguce o iskazima tog tipa. Ne tvrdimo da takvi iskazi opisuju ''višu stvarnost'' nego neki drugi izrazi; niti ne želimo reci da je opisani svijet ''pravi'' svijet. Takve iskaze cinimo osnovom citave znanosti samo zato što se može postici opce slaganje medu ljudima prosjecnog obrazovanja o tome dali su u nekom posebnom slucaju takvi iskazi ''istiniti'' ili nisu. Govor koji se sastoji od takvih iskaza možemo nazvati zdravorazumskim govorom, ili svakidašnjim govorom… Ali situacija je potpuno razlicita ako razmotrimo opce iskaze formulirane u apstraktnoj terminologiji kao: ''Zakon inercije'' ili ''Ocuvanje energije'' …Zbog toga se, prirodno, postavlja pitanje: zašto prihvacamo neke opce naucne iskaze a druge ne?… « ( »Lanac koji povezuje znanost s filozofijom«. Filozofija nauke, str.102.)

76

U ovom dijelu vec se dade naslutiti da ce se tražiti jedan kontinuitet izmedu izvornog opažanja kao jednog kraja “lanca” i opcenitih izraza na drugoj strani. No put duž tog lanca nije, da tako kažemo, jednosmjeran jer ne postoji mogucnost da se iz nasumicnih opažanja ili bilo kog skupa opažanja jednostavno dode do opcih iskaza tj. teorije, odnosno da slucajna opažanja ne mogu dovesti do bilo kakve generalizacije. Ovdje se stvara jedan zacaran krug koji najviše problema zadaje “pozitivizmu”, tako da ovu cinjenicu uocavaju i najradikalniji predstavnici empirizma tj. pozitivizma. Frank u svom tekstu upravo navodi takav jedan primjer kao što je stav Augusta Comtea, koji se smatra ocem pozitivizma. Comte u svom tekstu Curs de philosophie positive navodi sljedece. » Ako, s jedne strane, svaka pozitivna teorija mora biti utemeljena na opažanjima, jednako je logicno, s druge strane, da naši umovi trebaju neku teoriju da bi opažali. Ako prilikom promatranja pojava nabismo povezali odredenim principima, ne bi bilo moguce te izolirane opažaje kombinirati i iz njih izvoditi neke zakljucke…Dakle, ljudski um je, od svog pocetka, stiješnjen izmedu nužnosti da formira stvarne teorije i jednako urgentne nužnosti da stvori neku teoriju kako bi se provela smislena opažanja. Naši umovi našli bi se zdrobljeni i zacaranom krugu, da nema, srecom, prirodnog izlaza kroz spontani razvoj teoloških pojmova.«25 Ovaj pasus, koji, da još jednom podvucemo, navodi jedan od tvoraca pozitivizma, nije samo bitan zbog konstatacije da postoji zacaran krug ako želimo poci od neposrednog opažanja ka opcim iskazima, nego da se izlaz iz ovog zacaranog traži u spontanim teološkim pojmovima. Ovo predstavlja primjer pokušaja traženja izlaza u filozofiji i to u njenom najosjetljivijem metafizickom promišljanju. Da bismo dali jasan i jednostavan prikaz onog “Zapadnog” pristupa znanosti i filozofiji, možemo poceti od Aristolela, ciji radovi predstavljaju najstariji pokušaj sistematskog pristupa znanosti i filozofiji. U svojoj knjizi o fizici (i fizika i filozofija fizike bile su ukljucene u taj drevni rad), on opisuje »prirodni put istraživanja«. Aristotel kaže: »Prirodni put istraživanja pocinje od onog što je lakše spoznatljivo i što nam je ociglednije, i ide dalje k onome što je ociglednije i suštinski razumljivije… jedno je da nam je nešto spoznatljivo a sasvim je drugo da je nešto objektivno razumljivo. Propisana metoda se sastoji u slijedecem: napredovati od onog što nam je jasnije, premda je suštinski nejasnije, prema onom što je suštinski jasnije i razumljivije.«26 Kao ilustraciju tog puta istraživanja možemo upotrijebiti primjer: promatrajmo neki papir koji pada. Njegovo gibanje je uglavnom svaki put drugacije, dakako, mi danas znamo da je u igri otpor zraka cije je djelovanje slucajno i promjenjivo. Dakle, naša opažanja papira koji pada su nam izravno spoznatljivi, jer ih vidimo vlastitim ocima, ali su suštinski nejasni, jer nisu u skladu s nekim uvjerljivim zakonom. S druge strane, zakon inercije, uzrocnosti i slicni su razumljivi i uvjerljivi jer odražavaju neku analogiju s našim vrlo uobicajenim iskustvima. Aristotel je želio reci da je jedna od temeljnih karakteristika naucne metode napredovanje od onog što nam je izravno spoznatljivo ka onom što je razumljivo. Aristotelov opis »prirodnog puta istraživanja«, koji »pocinje od onog što je lakše spoznatljivo i što nam je ociglednije, i ide dalje k onome što je još ociglednije i suštinski razumljivije…« Cijela ova ideja zasnovana je na cinjenici da postoje takvi opci principi koji su nam jasni i razumljivi iako su udaljeni od našeg neposrednog iskustva. Ako pogledamo svijet oko sebe, opažamo razlicite vrste fizikalnih fenomena: kretanje planeta oko sunca, gibanje cestica u elektromagnetskom polju itd. Nejasno je zašto se ti fenomeni zbivaju i zašto slijede posebne zakone. Uloga opcih principa je da na ucine uvjerljivim to
25 Ibid.str. 104. 26 Aristotel, Physics, iz The Works of Aristotel, izdao W. D. Ross, London, Oxford University Press.

77

zašto se ti fenomeni zbivaju na ovaj, a ne na neki drugi nacin. Ako razmotrimo lanac koji povezuje iskaze o našem izravnom iskustvu s opcim iskazima znanosti, možemo upitati koja je uloga ovog lanca u ljudskom životu. Tu ulogu možemo opisati tako da opišemo oba kraja lanca. Po Franku taj lanac od iskaza do opcih principa je ono što spaja filozofiju i znanost. Dakle, pojednostavljeno, niz bi izgledao otprilike ovako; iskazi o našem izravnom iskustvu – opci iskazi znanosti – opci iskazi filozofije (kao oni najopcenitiji principi). Dobivamo vrlo jasnu predodžbu lanca koji povezuje znanost s filozofijom ako uzmemo primjer astronomije kako ga je naveo Platon. Francuski fizicar, filozof i historicar, Pierre Duhem, istakao je da Platon, kratko govoreci, razlikovao tri stupnja astronomije: opažajnu, geometrijsku i teološku (ili filozofsku) astronomiju. Ovim redom one su smještene duž našeg lanca. Duhem opisuje Platonovo shvacanje na nacin koji nam je vrlo koristan ako želimo razumjeti odnos izmedu znanosti i filozofije u vrijeme kada su obje još sacinjavale jedan koherentan misaoni sistem: »Postoje tri stupnja znanja. Najniži stupanj je znanje putem osjetilnog opažanja. Najviši stupanj je znanje putem cistog razuma; on razmišlja o vjecnim bicima i, iznad svega, o vrhovnom dobru.«27 Ova dva stupnja znanja podudaraju se s onim što smo ranije zvali “zbrkane skupine” i “razumljivi principi”, ili “stvari videne našim ocima” i “stvari videne našim razumom”. Duhem zatim nastavlja: »Izmedu najnižeg i najvišeg stupnja znanja je neka vrsta pomiješanog i hibridnog rasudivanja koje zauzima srednji stupanj. Znanje rodeno iz tog srednjeg stupnja rasudivanja je geometrijsko znanje. Ovim trima stupnjevima znanja odgovaraju tri stupnja astronomije.«28 Može izgledati neobicno da nema sumnje da se ono što nazivamo »modernom znanošcu« razvilo iz tog “pomiješanog i hibridnog rasudivanja” koje karakterizira srednji stupanj znanja. Duhem nastavlja: »Osjetilno opažanje je odgovorno za astronomiju opažanja. Ova vrsta astronomije prati komplicirane krivulje koje opisuju zvijezde… geometrijskim rasudivanjem um stvara astronomiju koja omogucuje tocne oblike i konstante odnose. Ova »istinska astronomija« zamjenjuje nepravilne putanje koje je opažajna astronomija pomocu jednostavnih i konstantnih orbita pripisivala zvijezdama… komplicirane i promjenljive pojave su pogrešno znanje… cisti razum otkriva trecu i najvišu astronomiju, teološku (filozofsku) astronomiju… U konstantnosti nebeskih kretanja ona vidi dokaz postojanja božanskih duhova koji su sjedinjeni s nebeskim tijelima.«29 Ovo je bio slikovit opis onoga što bi smo nazvali klasicno jedinstvo znanosti i filozofije. No povijesni razvitak znanosti i ljudskog duha dovela je do raskida tog lanaca. Evo kako otprilike Philipp Frank objašnjava razloge tog raskida. Prekidanje lanca koji je povezivao znanost i filozofiju proizašlo je iz cinjenice da kriterij za prihvacanje principa nije isti u oba dijela lanca znanost-filozofija, ili drugim rijecima, duž cijele osi znanost-filozofija. Ovo razlikovanje je ocigledno povezano s dvostrukom kriterijem za vjerovanje. Ako imamo iskaze srednje opcenitosti – zakone fizike, na primjer – zašto vjerujemo da su oni istiniti? U znanosti upotrebljavamo kriterij istine koji traži da iz tih zakona možemo izvesti cinjenice koje se podudaraju s iskustvom. Kažemo da je zakon potvrden iskustvom. Kao što smo spomenuli, pogrešno je reci da su ti zakoni srednje opcenitosti ikada “dokazani” eksperimentom, ili još gore, da se oni mogu “izvesti iz cinjenica”. Iskaz se može izvesti samo iz iskaza vece opcenitosti, nikada iz onog manje opcenitog.
27 Pierre Duhem, Systéme du Monde, Paris, Hermann et fils, 1913, dio I, pogl. II, odj. XIII, str.100. i dalje. 28 Ibid.str.101. 29 Ibid.str.101.

78

Na primjer, iz iskaza »Svi ljudi su smrtni«, možemo izvesti cinjenicu da je pojedini covjek smrtan, ali iz cinjenice da su svi pojedini ljudi koje znamo bili su smrtni, ne možemo izvesti iskaz »svi ljudi su smrtni«. Medu Grcima je postajao covjek koji je tvrdio da mu nitko ne može dokazati da je smrtan. Tako dugo dok je bio živ nije htio vjerovati da je smrtan, a kad je umro nitko mu nije ništa mogao dokazati. Opci iskaz je uvijek proizvod odredene sposobnosti ljudskog uma; taj proces može se nazvati indukcijom, induktivnim nagadanjem, imaginacijom. U svakom slucaju, to nije logicki izvod.30 Tako, prema rijecima Svetog Tome Atvinskog, u neki iskaz možemo vjerovati zbog njegovih konzekvenci. Što je više konzekvenci koje ga verificiraju, više cemo u njega vjerovati. Ali, kao što je on takoder rekao, na taj nacin nikada ne možemo dokazati neki iskaz. Ptolomejski sistem ili kopernikanski sistem, valna ili korpuskularna teorija svjetlosti – iz obje teorije može se izvesti vrlo mnogo cinjenica. Prakticno je postaviti te iskaze, koji se zatim nazovu principima ili hipotezama. (Nema razlike izmedu principa i hipoteze. Kada neku hipotezu pocnemo ozbiljno uzimati, zovemo je principom.) Znanstveno je stanovište da su opci iskazi dokazani ili potvrdeni samo svojim konzekvencama; ono što oni »intrinzicno« znace ne igra nikakvu ulogu. Po tom “cisto znanstvenom” stanovištu u pogledu takvih stvari ne bi trebalo gajiti nikakva posebna opredjeljenja. To stanovište povezujemo s naucnim krajem našeg lanca. Drugi kraj lanca, po Franku potjece iz težnje da se sazna “zašto”. Znanost nam ne kaže “zašto”; ona samo odgovara na pitanja koja se ticu onog što se zbiva, a ne “zašto” se to zbiva. Ova težnja da se otkrije “zašto” nije ništa drugo nego težnja da se izvedu naucni iskazi iz opcih principa koji su plauzibilni i razumljivi. Ta težnja proizlazi iz uvjerenja da takvi principi postoje. Bilo je, naravno, veoma mnogo shvacanja o kriterijima za to što je plauzibilno i razumljivo.

3.1. Radanje znanosti u modernom smislu
Jedan od najvecih filozofa dvadesetog stoljeca, A. N. Whitehead je napisao: »U citavom svijetu i u svim razdobljima bilo je prakticnih ljudi, zaokupljenih ne svedivim i tvrdoglavim cinjenicama; u citavom svijetu i u svim razdobljima bilo je ljudi filozofskog temperamenta, koji su bili zaokupljeni smišljanjem opcih principa.«31 U antici i srednjem vijeku bilo je vrlo malo suradnje izmedu te dvije vrste ljudi. Whitehead istice da je znanost u modernom smislu rodena kad je zapocela ta suradnja i kada su oba interesa, za cinjenice i za ideje, spojena u jednoj te istoj osobi. » Sjedinjenje strasnog interesa za pojedinacne cinjenice s jednakom privrženošcu apstraktnim generalizacijama proizvodi novinu u našem današnjem društvu.« 32 William James je opisao ova dva tipa licnosti u svojim predavanjima o pragmatizmu. Nazvao ih je “nježnim” i “cvrstim” naravima; cinilo mu se da iskljuciv interes za stroge cinjenice ukazuje na “cvrstocu” karaktera. Whitehead je pretpostavio da do suradnje izmedu ove dvije vrste nije moglo doci prije rodenja našeg “sadašnjeg društva”. U društvu anticke Grcke “filozofi” i “znanstvenici” koji su se zanimali za opce principe pripadali su višoj društvenoj klasi od obrtnika, koji su se zanimali za “cvrste cinjenice” tehnicke primjene. Ovi drugi su pripadali nižoj klasi i nisu imali razumijevanje za opce ideje. Znamo, medutim, da su stari Grci i
30 Ovo je problem induktivnog zakljucivanja koji smo vec naveli da ga je Hume oznacio kao problematicnog. 31 Alfred North Whitehead, Science and the Modern World, New York, The Macmillan Company, 1925, pogl. I. 32 Ibid.

79

Rimljani pokazivali cudesno umijece i vještinu u gradnji a cak i u nekim podrucjima mehanicke konstrukcije, ali znanje tih antickih graditelja i inženjera nije bilo “filozofsko” ili “naucno”; bilo je cisto tehnicko. Njihove metode nisu bile izvedene iz Aristotelove organicisticke fizike. Sada cemo pokušati razumjeti zašto se lanac znanost-filozofija prekinuo. U antici i srednjem vijeku, zahtjevi da se opci principi provjeravaju opažljivim cinjenicama nisu bili vrlo strogi, ako su uopce postojali. Obicno su samo vrlo neodredeni rezultati bili izvodeni iz “razumljivih principa”. Medutim, stari Rimljani i Grci izgradili su vrlo zanimljive gradevine na temelju tradicije obrtništva koja je bila prenošena s jedne generacije na drugu bez teorije. Upotrebljavali su ono što danas zovemo “prakticno znanje”. Iz onog što nazivamo znanošcu i filozofijom nisu uopce mogli izvesti nikakvo tehnicko “prakticno znanje”. Prakticna primjena znanosti je u potpunosti proistjecala iz tradicije obrtništva. Nije bilo zahtjeva za tom primjenom od strane znanosti. Otprilike od 1600. godine, medutim, znanost je postala pretencioznije; željela je izvesti prakticnu mehaniku iz teorijske mehanike. Tada se lanac prekinuo u sredini. Iz principa srednje opcenitosti, fizikalnih zakona, mogle su se izvesti opažene cinjenice. “Znanstvenike” više nije zanimalo da li se fizikalni zakoni mogu izvesti iz principa više opcenitosti. Veliki primjer u povijesti je neuspjeh teorije koncentricnih krugova da objasni položaje planeta na nebu, koji je doveo do uvodenja “ružne” teorije epicikla, a teorija epicikla nije se mogla izvesti iz razumljivih principa. Prekidanje lanca dovelo je do znanosti u njenom modernom smislu kao jednog dijela antickog lanca “znanost-filozofija”. Covjek je postao svjestan da su iskazi izvedeni iz razumljivih i lijepih principa mogli samo na vrlo neodreden nacin objasniti opažene cinjenice. Jedinstvo znanosti i filozofije bilo je moguce samo tokom razdoblja razdvojenosti znanosti i tehnike. Moderna znanost se rodila kada je tehnika postala naucna. Dakle, za Philippa Franka, sjedinjenje znanosti i tehnike bilo je odgovorno za razdvajanje znanosti i filozofije. U modernoj znanosti, koja se smatra vrlo egzaktnom, nijedna teorija se ne slaže sa svim cinjenicama. Mi prihvacamo neke opce principe koji izgledaju uvjerljivi i pokušavamo izvoditi cinjenice koliko je to moguce. Cini se vrlo zgodnim reci da odbacujemo neku teoriju na osnovu jednog neslaganja s cinjenicama, ali nitko to nece uciniti prije nego što se pronade nova teorija. Dobar primjer je to što znanstvenici osamnaestog stoljeca nisu napustili hipotezu o “flogistonu” kada je otkrivena cinjenica koja je bila suprotnosti sa zakljuccima izvedenima iz nje. Ako je otkrivena neka posebna cinjenica koja je u kontradikciji s nekim zakljuckom izvedenim iz teorije ili pojmovne sheme, jedina stvar koju možemo sa sigurnošcu nauciti iz te kontradikcije je da “nešto nije u redu” s tom teorijom, ali ne znamo tocno što nije u redu. Teorija sadrži veliki broj iskaza koji mogu biti isprepleteni na složen nacin. Novootkrivena cinjenica ne kaže nam koji je od iskaza neistinit. U uobicajenom žargonu znanstvenika, rekli bismo, “da je teorija opovrgnuta” cinjenicama ako se moraju ispustiti iskazi koji su “bitni” za teoriju. Zatim, pomocu kojeg kriterija razlikujemo bitne od slucajnih dijelova teorije? Pretpostavljamo da “bitni dio teorije” zapravo znaci “bitan za odredenu svrhu teorije”. Prema tome, ne možemo reci da odredena cinjenica opovrgava odredenu teoriju, vec jedino da je ona nespojiva s odredenom svrhom te teorije. Imamo slobodu da modificiramo iskaze koji nisu bitni za tu svrhu i tako ostvarimo podudarnost s novom cinjenicom. Nova teorija, s druge strane, nikad ne bi bila prihvacena da nije imala stupanj jednostavnosti i ljepote. Ovi kriteriji su jasno povezani s filozofskom krajem našeg lanca. Cinjenica da ta dva kriterija nisu uvijek u najboljem skladu dovela je do pretpostavke da su

80

znanost i filozofija dva potpuno razlicita podrucja znanja. Neki ljudi vjeruju da one nikada nece jedna drugu osporiti, da one mogu biti dva autonomna podrucja raspravljanja. Ovo stanje razdvojenosti je bilo prevladavajuci odnos izmedu znanosti i filozofije u sveucilišnoj nastavi tokom devetnaestog stoljeca i prve polovice dvadesetog. Danas je to još uvijek tipicno stanovište u našim institucijama višeg obrazovanja. S druge strane, cemo vidjeti da je bilo energicnih pokušaja za obnavljanjem jedinstva pomocu opcenitog pojma znanosti. Doznali smo da se os znanost-filozofija prelomila, jer uvjerljivi i razumljivi principi – koji su na neki nacin opisivali konacnu strukturu univerzuma – nisu dali prakticne rezultate na podrucju opažljivih cinjenica i tehnickih primjena. Kada je bila izgradena mehanicisticka znanost Galilea i Newtona, nije se razmišljalo da li su ti zakoni “razumljivi”. Kasnije, kada se pokazalo da ti zakoni vrlo dobro služe svojoj tehnickoj namjeni, sve više su se poceli smatrati “razumljivim” ili “filozofskim” principima. Možemo vidjeti kako ta mehanicisticka znanost prolazi tri stupnja. Na prvom stupnju zakoni su bili prihvaceni zbog njihovog podudaranja s opažljivim cinjenicama, ali su bili smatrani cisto deskriptivnima, jer nisu mogli biti izvedeni iz razumljivih principa koji su u to vrijeme bili organicisticki principi. Na drugom stupnju mehanicisticki zakoni su stekli reputaciju da su oni sami ocigledni i razumljivi. U dvadesetom stoljecu, medutim, iznesene su nove fizikalne teorije za koje se smatra da pokrivaju opažljive cinjenice bolje od mehanicistickih principa. Na tom trecem stupnju mehanicisticki principi se još uvijek smatraju razumljivima, ali ne više i prakticnima. Danas ljudi kažu da su nove teorije – kvantna mehanika i teorija relativnosti – prihvacene jer su prakticne (drugim rijecima, možemo konstruirati nove naprave atomske bombe koje nismo mogli napraviti ranije), ali da one nisu razumljive. Tako bi iz historijskog proucavanja izgledalo ispravno reci da ne postoji bitna razlika izmedu razumljivih principa i iskaza nauke iz kojih se mogu izvesti opažljive cinjenice. Za sto godina ce Einsteinova formula E = mc2 vjerojatno smatrati ociglednim iskazom. Ipak, upravo o toj distinkciji – izmedu razumljivih i cisto prakticnih iskaza – ovisi razdvajanje znanosti i filozofije. Od stalnog kretanja u koncentricnim krugovima do ptolomejskog sistema epicikla, do kopernikanskog sistema, do potpunog napuštanja kružnog kretanja i shvacanja o elipticnim putanjama planeta, ljudi su morali prihvatiti te teorije koje se radaju, jer su one donijele prakticne rezultate, cak iako je to znacilo slom njihovih razumljivih principa. Tu opcu napomenu sada cemo ilustrirati nekim primjerima. Kada je Kopernik iznio svoju heliocentricnu teoriju, suprotstavili su mu se ne samo zagovornici tradicionalne teologije i filozofije vec i autori koji su cvrsto vjerovali u empirizam u znanosti. Francis Bacon nazvao je Kopernika covjekom »koji ne mari da u prirodu uvede fikciju bilo koje vrste samo da bi mu racuni dobro ispali«.33 To znaci, drugim rijecima, da Kopernik primijenio samo “naucni” kriterij istine, a zanemario filozofski kriterij. Bacon je nazvao kopernikanski sistem “fikcijom”, dok je geocentricni sistem smatrao hipotezom ili teorijom. Sasvim mali broj znanstvenika i filozofa još i danas pravi razliku izmedu “fikcije” i “teorije”34. Vrlo cesto se Einsteinova teorija relativnosti naziva “fikcijom”, dok se Newtonova mehanika smatra “teorijom”. U cemu je razlika? Ako slijedimo Baconov nacin govora, “fikcija” je sistem iskaza iz kojih se matematickim zakljucivanjem mogu izvesti opažane cinjenice, ali iskazi koji sacinjavaju “fikciju” nisu sami po sebi razumljivi ili uvjerljivi. Oni se ne mogu razumjeti pomocu analogije s iskustvima svakidašnjeg života autori koji
33 Francis Bacon, Descriptio Globi Intellectualis (napisano vjerojatno 1612). Vidi The Philosophical Works of Francis Bacon, uredili Ellis i Spedding, London 1857. 34 Npr., u knjizi H. V. Gill, Facts and Fiction in Modern Science, 1944, pisanoj sa stanovišta tomisticke filozofije.

81

fizikalnim teorijama dvadesetog stoljeca pridaju etiketu “fikcije” misle tom rijecju potpuno isto što i Bacon. Medutim, teorija koja je po sebi razumljiva, bila bi vjecno valjana. Kada ona ne bi bila istinita zbog svojih opažljivih konzekvenci nego na osnovu »vlastite evidentnosti«, nikakvo novo iskustvo ne bi moglo izazvati bilo kavu promjenu u našem vjerovanju u njezinu valjanost. Kada je u dvadesetom stoljecu Einstein iznio svoju opcu teoriju relativnosti, pokazalo se da svaki referencijalni sistem u mehanici jednako prihvatljiv i da superiornost Sunca postoji samo unutar vrlo ogranicenog dijela univerzuma. Vjerovanje da je kopernikanska teorija bila razumljiva sama po sebi ponovni se pokazalo kao iluzija. Na vrlo slican nacin radikalne promjene je doživio s prema Newtonovim zakonima tav kretanja. Njegova teorija planetarnog kretanja imala je dva temelja, zakon inercije i zakon gravitacije. Nijedna od tih hipoteza nije se Newtonovim suvremenicima cinila ni “razumljivom” niti cak “uvjerljivom”. Ipak, iz njih izvedeni matematicki zakljucci odlicno su se slagali sasvim poznatim opažanjima planetarnog kretanja, ukljucujuci cak i medusobne perturbacije. Newtonova teorija je bila prihvacena zbog svoje tehnicke savršenosti kao naucne “istine”, ali prvobitno ona nije bila priznata za “filozofsku istinu”. Najveci znanstvenici njegovog vremena, ljudi kao Huyghens i Leibniz, nisu bili skloni da prihvate principe koji nisu bili “razumljivi”. Za Leibniza su zakon inercije i zakon gravitacije bili “fikcije”, kao što j kopernikanski sistem bio za Bacona. Newton je poput e Kopernika bio smatran covjekom koji bi prihvatio bilo kakvu fikciju samo da ona ispravnim matematickim zakljucivanjem dovodi do rezultata koji se slažu s iskustvom. Newton je svoju teoriju gravitacije smatrao analognom opisu mehanizma koji održava planete u kretanju. On se složio da bi pridonijelo napretku u razumijevanju kada bi se njegovi zakoni gravitacije i inercije mogli izvesti iz nekog razumljivog principa, ali on se radije ogranicio na ono što smo nazvali “cisto znanstvenim” aspektom i napustio traganje za razumljivim principima. Poceo je od principa “neposredne opcenitosti”. Njegov slavni iskaz »hypotheses non fingo« (Ne izmišljam hipoteze) drugim rijecima znaci: »Ogranicavam se na fikcije i ne marim za razumljive principe.« Njegov cilj je, za Franka, neosporno bila “naucna istina” a ne “filozofska istina”. Medutim, nakon velikih tehnickih uspjeha njutnovskih zakona, od pocetka devetnaestog stoljeca stalno je raslo uvjerenje da su sami njutnovski zakoni razumljivi. Povucene su analogije izmedu zakona i osobnog iskustva tromosti i, konacno, Newtonovi zakoni su bili smatrani “razumljivim principima”. Kada su postigli taj status, nisu više ovisili o daljnjem eksperimentalnom istraživanju. Bili su proglašeni ociglednim iskazima koji ce važiti ubilo kojem buducem sistemu fizike. Zauzimanjem tog opceg naucnog stanovišta zanemarili su smo veliki dio našeg lanca. Znanstvenik može reci da ga ostatak lanca uopce ne zanima i da o tome ne bismo trebali govoriti ni misliti. To je jedan nacin gledanja na te stvari, ali veoma mnogo ljudi ne slaže se da drugi dio lanca treba potpuno zanemariti. Buduci da se razumljivi principi ne mogu neposredno provjeravati metodama znanosti, moramo se zapitati kako možemo utvrditi da li je neki princip razumljiv ili nije. Neki vjeruju da postoji druga vrsta mišljenja pored naucnog mišljenja koja se naziva filozofskim mišljenjem. Drugi opet kažu da covjek o tome uopce ne može imati znanje; da nam je potrebna pomoc koja prekoracuje razum a ciji izvor je religija. Jasno je, medutim, da su ljudi željni da prošire znanje van okvira »znanosti« u modernom smislu na podrucje spomenutih razumljivih principa. Nalazimo takoder one koji kombiniraju oba stanovišta, koji ne žele proširiti ljudski razum van okvira onoga što smo nazvali logikom nauke, ali koji vjeruju, otkad su ljudi zainteresirani za opce principe, da oni pripadaju religiji, koja nadilazi ljudski razum i obraca se nadnaravnom. Ta kombinacija tvrdokornog znanstvenika s vjerom u nadnaravno nije rijetka.

82

Za filozofiju se takoder misli da se bavi hipotezama spekulativnije prirode od onih koje se mogu naci u znanosti. ne mislim da je to istina, jer sve hipoteze su spekulativne. Ne može se praviti nikakva razlika izmedu naucnih i spekulativnih hipoteza. Jedinstvo znanosti i filozofije u starom klasicnom smislu možda je najbolje opisano poznatim Descartesovim drvetom35: korijenje tog drveta odgovaralo je metafizici (razumljivim principima), deblo fizici (iskustvima srednje opcenitosti), a grane i plodovi onome što bismo nazvali primijenjenom znanošcu. On je promatrao cijeli sistem znanosti i filozofije kao što mi danas promatramo samo nauku; osjecao je da su metafizicki principi konacno opravdani svojim “plodovima”, ne naprosto svojom ociglednošcu. Ono što danas nazivamo primijenjenom znanošcu za njega se sastoji ne samo iz mehanike (inženjerstva) vec i iz medicine i etike; cak i danas govorimo o socijalnom inženjerstvu. Poteškoca je bila u tome što se iz opcih principa kartezijanske ili aristotelovske znanosti-filozofije nisu mogli izvesti nikakvi rezultati koji su se tocno slagali s opažanjem, ali izgledalo je da su ti principi razumljivi i uvjerljivi. Tako je drvo presjeceno u sredini. Da bi se izveli tehnicki rezultati, bilo je nužno poceti od fizikalnih principa u deblu, od sredine drveta. Znanost u ovom smislu morala je razmišljati samo o tome kako bi se plodovi razvili iz debla zanemarujuci korijenje iz kojeg su proizašli. Kasnije, u devetnaestom stoljecu, postojao je osjecaj da su Newtonovi zakoni mehanike ponovo uspostavili staro jedinstvo. Filozofija materijalizma razvila je ideju da zakoni mehanike igraju istu ulogu kao stari organski zakoni u aristotelovskoj filozofiji i da se iz njih sve može izvesti. Pocetkom dvadesetog stoljeca postalo je ocigledno da ni zakoni mehanike nisu potpuno zadovoljavajuci. Tada se pokušalo zadržati te zakone mehanike kao metafizicke zakone, a za cinjenice nuklearne fizike itd. smatralo se da su izvedene iz principa srednje opcenitosti. Ako pogledamo povijest znanosti, vidimo jednu vrlu cudnu pojavu. Nakon Newtona njegovi zakoni su poštivani zbog njihove prakticne koristi oni su se pokazali toliko prakticnima da su nakon nekog vremena stekli odredeni ugled pa su oni tada bili smatrani “razumljivim” principima. Kasnije se uvidjelo da je njihova prakticna korist bila precijenjena – da se fenomeni nuklearne fizike, pretvaranje mase u energiju na primjer, ne mogu iz njih izvesti. Tada je receno da se Newtonovi zakoni moraju sacuvati zbog njihovog “ugleda”, zbog toga što su razumljivi. Sada dolazimo do posljednjeg pitanja ovog poglavlja. Koji je zapravo kriterij na osnovu kojeg prosudujemo da li su ti principi “razumljivi” ili nisu? Zašto su neki zakoni uvjerljiviji od ostalih? Da bismo na to odgovorili, moramo razmotriti neke primjere, kao što su zakon dovoljnog razloga ili zakon o ocuvanju supstancije. Zašto nam se oni cine uvjerljivima? Nitko ne bi rekao da je Ohmov zakon ili zakon elektromagnetske indukcije “uvjerljiv” ili “razumljiv”, a kamoli “ocigledan”. Ako cinjenicu psihološki analiziramo, vidimo da uvjerljivost tih opcih zakona leži u njihovoj ocevidnoj analogiji s opažanjima koja su nam dobro poznata. Ocuvanje za fizicara znaci da funkcija odredenih mehanickih, toplinskih i elektricnih velicina ostaje konstanta. Zbroj tih velicina, koje su vrlo razlicite u razlicitim podrucjima, ostaje konstantan. Iz tog zakona fizicar može izracunati takve konzekvence kao što je brzina padajuceg utega ili cijena elektricne struje. Zatim on kaže da je “energija” supstancija koja se ne može uništiti. U svijetu našeg neposrednog, svakidašnjeg iskustva vidimo mnogo stvari koje se ocigledno ne mogu uništiti. Ne ocekujemo, na primjer, da kuce u kojima živimo nestanu pred našim ocima; a ako budu uništene, tješimo se mišlju da su one samo razgradene na atome i molekule. Naravno, danas znamo da se atomi mogu razoriti, ali se još uvijek

35 René Descartes, Principles of Philosophy, originalno izdanje na latinskom 1644, francuski prijevod 1647.

83

tješimo mišlju da to nije moguce s elektronima. Konacno, znamo da se sve može uništiti osim energije. Usporedivanje neceg vrlo složenog s necim jednostavnim i poznatim ne predstavlja jako dubok nacin mišljenja – mi zamjenjujemo složeni iskaz o ocuvanju energije koji upotrebljavaju fizicari opažanjem neposrednog iskustva da predmeti ne nestaju – ali ono pruža zadovoljstvo. Principi postaju nejasni kada izgube tu blisku analogiju sa svakidašnjim iskustvom, kao što je to danas slucaj s principima kvantne mehanike i relativnosti. Razlog što vjerujemo u te razumljive principe je zacijelo vrlo površan. Mnogi ne žele sami sebi priznati da to cvrsto uvjerenje proizlazi iz neodredenih analogija sa svakidašnjim iskustvom. Ta nevoljkost je bila izražena rijecima na slijedeci nacin: Ti principi imaju prirodu koju je vrlo teško opisati – znamo ih pomocu “intuicije”, pomocu neke vrste sposobnosti koja ne razlikuje od sposobnosti korištene u obicnoj nauci i koja daje pouzdane rezultate. Ti principi mogu biti vrlo uvjerljivi, ali oni nisu primjenljivi; oni dovode do kružnih zakljucivanja, upravo kao što je princip simetrije uvjerljiv ali nije primjenljiv dok ne opišemo koja su svojstva važna. Analogija izmedu opcih iskaza i svakidašnjeg iskustava može biti samo površna. “Ugled” tih razumljivih iskaza – razlicit od onog koji proizlazi iz njihovog slaganja s opažljivim cinjenicama – proistice iz te neodredene analogije sa svakidašnjim iskustvom. Tako, ako odsijecemo korijenje Descartesovog drveta, preostaje cežnja za tim neodredenim analogijama, da nam vrate osjecaj da možemo razumjeti opce naucne principe drugacije i bolje nego pomocu njihovih opažljivih rezultata.

3.2. Znanost u užem smislu
Ako želimo upotrebljavati jezik u kojem su nas roditelji i ucitelji odgojili, možemo uvidjeti dvostruki cilj nauke: da pribavi tehnicko znanje i da unaprijedi “razumijevanje” univerzuma. Ovaj dvostruki cilj postao je osobito ocigledan kada je došlo do razdvajanja izmedu znanosti i filozofije. Tada se cinilo nemogucim da jedan te isti sistem misli ostvarit oba cilja. Mnogi su smatrali i još uvijek smatraju da znanost može pružiti samo tehnicko znanje, da ona ima samo izvjesnu tehnicku vrijednost. Za “pravo razumijevanje” potrebna nam je filozofija, koja postavlja principe koji su razumljivi i uvjerljivi, ali ne daje precizno prakticno znanje. To je nacin na koji su se znanost i filozofija odijelile. Medutim, nema sumnje da filozofija takoder služi prakticnom cilju. Dok znanost daje metode konstruiranja fizikalnih i kemijskih instrumenata, filozofija pruža metode za usmjeravanje ljudskog ponašanja. Tako filozofska strana dopire do svog prakticnog cilja cak na direktniji nacin nego znanost u užem smislu. Ono što podrazumijevam pod izrazom “znanost u užem smislu” je znanost u njenom stadiju odvojenosti od filozofije kao što se uci u našoj redovnoj nastavi znanosti. sa tog “znanstvenog aspekta” znanost bi trebala sadržavati što je moguce manje filozofije. Nastavnik polazi od opaženih cinjenica i postavlja principe iz kojih se te cinjenice mogu izvesti. “Znanost u užem smislu” ne zanima da li su ti principi “razumljivi”. Nastavnika, medutim, zanima to što se iz malog broja takvih principa “srednje opcenitosti” može izvesti veliki broj opažljivih cinjenica. To se naziva principom ekonomicnosti u znanosti. postavljanje malog broja principa iz kojih se može izvesti što je moguce više cinjenica je neka vrsta minimalnog zadatka. San nauke je da cinjenice izvede iz jednog principa. To se vjerojatno ne može postici. Ako se to ne može postici u okviru znanosti, može se zamisliti da bi se principi znanosti mogli izvesti iz jednog osnovnog principa u filozofiji, gdje se ne

84

zahtijeva tocno slaganje s opažljivim cinjenicama. Izvodenje svega iz vode, iz vatre, iz duha, kao što su pokušali uciniti stari Grci, predstavlja ekstremni slucaj ekonomicnosti. Nakon što je postavio neku jednostavnu formulu, znanstvenik mora iz nje izvesti opažljive cinjenice. Zatim mora ispitati te konzekvence, da bi vidio da li se one zaista slažu s opažanjem. Prema tome, rad znanstvenika sastoji se od tri dijela: 1. Postavljanje principa. 2. Izvlacenje logickih konkluzija iz tih principa da bi se iz njih mogle izvesti opažljive cinjenice. 3. Eksperimentalno provjeravanje tih opažljivih cinjenica. Ta tri dijela koriste se trima razlicitim sposobnostima ljudskog uma. Eksperimentalno provjeravanje koristi se sposobnošcu opažanja, da se registriraju osjetilni utisci; drugi dio zahtijeva logicko mišljenje, ali kako dolazimo do principa u prvom dijelu? To je jedna krajnje sporna stvar. Mnogi autori kažu »pomocu indukcije iz opaženih cinjenica« obratno od dedukcije. Ako znanstvenik opazi da se isti slijed cesto javlja, zakljucit ce da ce se to uvijek tako dogadati. To nas podsjeca na pricu o covjeku koji je kupio konja i želio ga navici da živi bez jela. Trideset dana uspio je sprijeciti konja da jede, i tako zakljucio da je konj tada bio izvježban da živi bez jela; ali trideset prvog dana konj je uginuo. “Indukcija” nije tako jednostavna. Pomocu nje teško možemo postaviti neku metodu za pronalaženje opcih principa poput gravitacije. Svi znamo pricu o tome kako je navodno Sir Isaac Newton nabasao na teoriju opce gravitacije kada mu je na glavu pala jabuka. Bez obzira da li je ta prica istina ili nije, bitno je to da ne možemo postaviti sistem indukcije na takvoj osnovi.

3.3. Znanost, zdravi razum i filozofija
Sad cemo opisati odnos izmedu znanosti i filozofije nakon što je došlo do raskida na nacin koji djeluje pomalo paradoksalno i koji zacijelo predstavlja pojednostavljenje. Ono ce, medutim, usmjeriti našu pažnju na glavna obilježja obaju podrucja ljudskog pregnuca. Principi nauke mogu se formulirati na takav nacin da budu vrlo daleko od zdravog razuma, ali se njihovo provjeravanje eksperimentom uvijek provodi na razini zdravorazumskog iskustva. Dolazi do paradoksalne situacije da je, na neki nacin, filozofija bliža zdravom razumu nego nauka. Filozofija je uvijek zahtijevala blisko podudaranje izmedu samih opcih principa i zdravorazumskog iskustva. Što je više znanost napredovala u teoretsko podrucje, to su se njeni opci principi sve više udaljavali od zdravog razuma. Rezultati opažanja i eksperimenta koji sacinjavaju cinjenicnu osnovu znanosti mogu se opisati jezikom svakidašnjeg života ili, drugim rijecima, zdravorazumskim iskazima. U aristotelovskoj i srednjovjekovnoj fizici, pravila se razlika izmedu u »teških« tijela, poput kamenja, koja padaju na zemlju, i “lakih” tijela, poput dima, koja se uspinju prema nebu. To je jezik obicnog covjeka. Prije uspona moderne fizike, oko 1660, taj zdravorazumski jezik se upotrebljavao ne samo u opisu opažanja vec i u formulaciji opcih principa znanosti: »Ako je tijelo teško, ono pada«. Herbertz Dingle je napisao: »Besmrtna slava Galileovog doprinosa mišljenju leži u tome što je on, iako samo polu svjesno, odbacio svakidašnji zdravorazumski svijet kao filozofsku nužnost.«36 U njegovom teorijskom sistemu sva tijela padaju na zemlju jednakim ubrzanjem. On je utro put Newtonovom
36 Herbert Dingle: ‘‘The nature of Scientific Philosophy’’, Proceedings of the Royal Society of Edinburgh, 1949, 62, dio IV, str. 409.

85

sistemu u kojem se planeti krecu prema istim zakonima kao kamen koji pada, premda izgleda da naše zdravorazumsko iskustvo ukazuje na temelju razlicitost izmedu ova dva tipa kretanja. Cinjenica je da se napredak u znanosti u velikoj mjeri sastojao u zamjenjivanju zdravorazumskog svijeta svijetom apstraktnih simbola. Ove primjedbe su od velike važnosti za razumijevanje suvremene znanosti. mnogi termini koji se ranije upotrebljavali u naucnom jeziku ne mogu se više upotrebljavati, jer opci principi suvremene znanosti sada upotrebljavaju termine koji su mnogo udaljeniji od zdravorazumskog jezika. Izrazi kao “materija”, “duh”, “uzrok i posljedica” i slicni danas su samo zdravorazumski termini i nemaju mjesto u strogom naucnom govoru. Da bismo postali svjesni te evolucije, moramo usporediti fiziku dvadesetog stoljeca s njenim prethodnicima u osamnaestom i devetnaestom stoljecu. Newtonovska mehanika je upotrebljavala termine kao “masa”, “sila”, “položaj”, “brzina” u smislu koji je izgledao blizak njihovim zdravorazumskim upotrebama. U Einsteinovoj teoriji gravitacije, “koordinate nekog dogadaja” ili “tenzorski potencijali” su termini koji su povezani s izrazima u našem zdravorazumskom jeziku dugim lancem objašnjenja. To još više važi za termine kvantne teorije kao “valna funkcija”, “matrica položaja” itd. Einstein je, u predavanju održanom u Oxfordu 1933. govorio o »provaliji koja se neprestano širi izmedu temeljnih pojmova i zakona s jedne strane, i konzekvenci koje treba korelirati s našim iskustvom s druge strane, provaliji koja se progresivno širi s rastucom unifikacijom logicke strukture, to jest, s reduciranjem logicki neovisnih elemenata potrebnih za osnovu citavog sistema«37. Naša opažanja i eksperimenti su, medutim, redovito bili opisivani zdravorazumskim jezikom usprkos svim promjenama u principima. Stoga se znanost sve više i više navikavala da upotrebljava razlicite jezike u istoj slici univerzuma i uskladivanje tih razlicitih jezika u jedan koherentan sistem postao je važan zadatak znanstvenika. Herbert Dingle je s pravom rekao: »Ako naglašavam potrebu oslobadanja naucne filozofije od prodiranja zdravorazumskih pojmova, to nije zato da podcjenjujem zdravi razum vec zato što u toj konfuziji danas leži veliki opasnost.«38 Zbog te konfuzije ako filozof i znanstvenik raspravljaju o opcim principima cesto se dogada da filozof prigovori da su znanstvenikovi principi nerazumljivi. Tu leži razlika izmedu dva kraja našeg lanca. Na znanstvenom kraju slaganje sa zdravim razumom je postignuto na razini izravnih opažanja, dok je na filozofskom kraju slaganje sa zdravim razumom pronadeno na razini samih apstraktnih principa. Francuski filozof Edouard le Roy39 je to opisao na vrlo ilustrativan nacin. Znanost polazi od zdravog razuma i iz uopcavanja indukcijom ili imaginacijom izvodi se znanost; ali izvedeni principi sami mogu biti vrlo udaljeni od zdravog razuma. Povezivanje tih principa direktno sa zdravim razumom – to je zadatak koji obavljaju filozofi. Filozofija unosi u znanost nešto za što znanstvenik »kao znanstvenik« nema interesa. Zapravo, znanstvenik je takoder covjek i ima svoje slabosti, ako se slabošcu može nazvati taj zahtjev da opci principi nauke budu sami po sebi uvjerljivi. Nastavnik fizike uvijek ustanovljuje da su studenti zahvalni za svaki nagovještaj koji zakone cini uvjerljivima. Tako možemo reci da je svatko za to zainteresiran. Znanstvenik “kao takav” se time mnogo ne bavi, ali to nam pokazuje nacin kako ljudi uopce racionaliziraju znanost, kako oni zamišljaju znanost. U ovom kratkom razmatranju u kojem smo koristili, uglavnom izvorno stavove, stavove Philippa Franka može se naslutiti problematika izmedu znanosti i filozofije što
37 Albert Einstein, On the methods of Theoretical Physics, Herbert Spencer predavanje, održano u Oxfordu 1933, preštampano u The World as I See It, Toronto, George McLeod, Ltd., 1934. 38 Herbert Dingle, op. cit., str. 403. 39 Edouard Le Roy: ’’Science et philosophie’’, Revue de métaphysique et du monde, 1899, I, 375 i dalje.

86

postaje jedna od tema same filozofije znanosti. Mogle bi se dati mnoge primjedbe na ovakav pristup, koji slijedi iz samog stava logickog pozitivizma kome pripada i sam autor, ali sigurno pokazuje svu bremenitost znanstvene spoznaje i njegovog odnosa prema filozofiji i obratno.

3.4. Filozofija i realne znanost40
Na kraju ovog Frankovog pristupa dajmo još neke interesantne stavove kao što je to dao V. Weizsacker: »Odnos filozofije prema takvoj pozitivnoj znanosti može se svesti na formulu: filozofija postavlja ona pitanja cije je nepostavljane bilo uvjet uspješnosti znanstvenih postupaka. Time se dakle tvrdi da znanost svoj uspjeh, medu ostalim, zahvaljuje time što se odrekla postavljanja stanovitih pitanja.« (V. Weizsäcker)
Vrlo staro metodicko pravilo govori da nijedna znanost sama sebi ne zadaje objekt i metodu. Primjerice, pitanje kako povjesnicar utvrduje svoj predmet i odreduje svoju metodu samo nije

povijesno pitanje. Stajalište s kojeg se utvrduje objekt i metode neke znanosti uvijek je izvan znanosti. Razlika izmedu filozofije i realnih znanosti mogu se odrediti upravo na vec navedena tri obilježja realnih znanosti: Realne znanosti su empirijske i polazi od iskustva što u principu cini i filozofija, ali ona ne ostaje u toj ravni. Ona polazi od iskustva ali postavlja i pitanje o onome na cemu se temelji to iskustvo. Za filozofiju su bitni ne-empirijski uvjeti i temelji empirijskog, jer neka empirijska stvar naposljetku se ne da objasniti pomocu empirijske stvari. Za realne su znanosti, nasuprot tome, bitni empirijski uvjeti i temelji empirijskog. Navedimo jedan zoran primjer: Kada prirodna znanost pita: Kako je nastao svemir?, tada nužno traži neko empirijsko obrazloženje. Ona pita o necemu što je (u najširem smislu) empirijsko kao prethodnom uvjetu (uzroku) svemira. Kada Leibniz kao filozof pita: Zašto jeste bitak, a ne

40 Moramo napomenuti da se u odredenoj literaturi znanost definira razlicito obzirom na svoj predmet i širinu i cesto se ono što mi podrazumijevamo pod znanošcu definira kao realna znanost. Mi cemo u daljnjem tekstu koristiti izraz znanost, ali navest cemo kako glase ostale definicije znanosti da bi se osjetila razlika spram realne znanosti. Na kraju ovog kratkog dijela možemo dati neke uvriježene definicije Znanost Ako filozofiju oznacavamo kao znanost, možemo to uciniti samo u vrlo širokom neodredenom smislu. Znanost je tada jednostavno ukupnost znanja koje stoje u nekoj medusobnoj svezi a ta sveza pokazuje da ta ukupnost cjelina. Fundamentalna znanost Ona je fundamentalna znanost zato što pita o krajnjim, o ne-empirijskim temeljima, dakle o fundamentu svega empirijskog. Univerzalna znanost Ona pita o uvjetima mogucnosti iskustva zbilje u cjelini. Utoliko je filozofija univerzalna a ne pojedinacna znanost. Umna znanost Zahtjev je filozofije da svi njezini iskazi budu umni, dakle da svako umno bice mora uvidjeti da ti iskazi teže i zašto teže za dosljednošcu i uvjerljivošcu. Prijelaz sa iskustva na ne-empirijske uvjet mogucnosti iskustva ne sadrže dakle po sebi ništa poeticno niti fantasticno, vec sa argumentima zahtijeva nedvojbenu dosljednost. Kriticka znanost Ona je univerzalna kritika koja svako mišljenje, svaki svjetonazor, svaku smislenost podvrgava svojoj prosudbi kao umna znanost. O je kritika ideologije, religije, znanosti, tehnologije itd. Ona se bori protiv na svakog dogmatizma i time u društvu obavlja prosvjetiteljsku funkciju. Odnosno na kraju možemo reci: Filozofija je kriticka umna znanost o uvjetima mogucnosti iskustvene zbilje kao cjeline.

87

ništa?, tada on ne pita o nekom empirijskom prethodnom uvjetu, nego o ne-empirijskom temelju empirijskog. Isto možemo izraziti i znamenitom Kantovom formulacijom: filozofija pita o uvjetima mogucnosti iskustva. Ona (poput realnih zanosit) polazi od iskustva. Zatim potaknuta cudenjem i dvojbom pita: Kako je iskustvo moguce?, Koji uvjeti omogucavaju iskustvo?. I tu vrijedi, po Kantu, ti unijeti mogucnosti iskustva ne mogu opet biti iskustvene stvari medu drugim iskustvenim stvarima. Filozofija, štoviše, kaže: pokazuje se da je iskustvo i samo uvjetovano; ona upucuje na uvijete koji iskustvo omogucuje, ali same nisku iskustvene stvari. Realne znanosti su tematski reducirane zato što svoju temu (svoj predmet) ogranicavaju na neki odredeni aspekt. Filozofija se ne odvija u tematskoj redukciji. ''Istina je cjelina'' ( Hegel ). Filozofija se ne veže za odredeno gledište, nego pita o cjelini i onda kada se bavi odredenim isjeccima za nju je bitna cjelina i uvjeti njezine mogucnosti. Realne znanosti su metodicki apstraktne jer svoje pojedinacne isjecke iskustvenog svijeta s odredenog gledišta i pomocu odredenih metoda. Filozofija nije metodicki apstraktna jer ne pretpostavlja nikakvu metodu pomocu koje pristupa svojem predmetu. U ovom kontekstu možemo dati kao zoran primjer odnosa filozofije i znanosti koju daje A. Anzenbacher:41 O odnosu filozofije i realnih znanosti postoje najmanje tri razlicita shvacanja: 1. Filozofija je sluškinja realnih znanosti. Pojam realnih znanosti najviši je pojam znanosti uopce. Filozofija je samo rašclamba iskaza, pretpostavki i metoda realnih znanosti. To se stajalište zove scientizam, jer ono uspostavlja apsolutni autoritet realnih znanosti i njihovih metoda. 2. Filozofija pretpostavlja i sintetizira rezultate realnih znanosti. Rezultati tog shvacanja takozvane ''znanstvene slike svijeta''. I to je shvacanje obilježeno scijentizmom. 3. Filozofija je autonomna u odnosu na realne znanosti. Filozofsko istraživanje je iz temelja razlicito od istraživanja realnih znanosti. Filozofija nije empirijska znanost vec ne-empirijska znanost o empirijskom. Samo na taj nacin filozofija može govoriti o cjelini, te time pomoci pri odredivanju mjesta realnih znanosti u cjelini. U daljnjem dijelu teksta obratimo pozornost na onaj dio znanstvenika i filozofa koji su razmatrali probleme u znanosti i koje možemo oznaciti kao pretece moderne filozofije znanosti. U tu skupinu spadaju mnoga znacajna imena koji su se bavili konkretnim ili opcim problemima znanosti. Tu prije svega spadaju H. Helmholtz, E. Mach, H. Poincare, P. Duhem i drugi. Mi se necemo posebno baviti tim periodom jer bi to zahtijevalo preveliku analizu za jedan uvod u filozofiju znanosti. Zato smo odlucili da djelomicnu pozornost obratimo na jednog velikog znanstvenika, matematicara i filozofa kao što je H. Poincare, ciji je rad ostao aktualan i do današnjih dana.

41 Arno Anzenbacher, Einfhurung in die Philosophie, Wien, 1981.

88

4. Henry Poincaré i filozofija znanosti
Poincaré42 je bio nazvan »posljednjim univerzalistom«, jer se vjeruje da je bio zadnji covjek koji je bio u stanju imati uvid u sve matematicke grane; zato je Hadamard i mogao reci da »povijest Poincaréovog djela ne predstavlja zapravo ništa drugo nego samu povijest matematicke znanosti i problem koje si je ona u naše vrijeme postavila«.43 Poincare se morao, 1890-tih godina. u Francuskoj suociti s popularnim, odlucnim, neprijateljskim osjecajem prema znanosti. Dok su se francuski filozofi okrenuli od Comteovog pozitivizma i Taineovog materijalistickog determinizma prema idealizmu Henrija Bergsona, Poincare je postao pristaša znanosti i branio ju je od napada u trendu popularnog tiska, kao što Tolstojev argument da je znanost beskorisna jer ne može reci kako da živimo, i optužbe da je znanost bankrot. S druge strane, dugi uspjeh eksperimentalnih znanosti i rušenje principa koji su se dotad držali sigurnima naveo je njega da pomisli da je racionalizam mrtav. Hipoteticka metoda je glavna odlika Poincareove filozofije znanosti, a on ju je smatrao srednjim podrucjem izmedu dogmaticnih tvrdnji racionalistickog starog podrucja i suvremenih antiznanstvenih pogleda. Veliki poticaj njegovim filozofskim nazorima je izgleda bila težnja da dokaže da je znanost kumulativna i da napori znanstvenika kroz povijest nisu bili neplodni i uzaludni, unatoc promjenama koje su se unosile u fiziku i matematiku. On je obicno citan kao instrumentalist, kao netko tko smatra da znanosti trebaju težiti tome da daju proracun onoga što se može promatrati, a ne da objašnjavaju fenomene u smislu entiteta i procesa koji se ne mogu promatrati. Poincareovo stajalište da je (metricka) geometrija prostora stvar konvencije je cesto smatralo dijelom instrumentalistickog pogleda na sve teoretske entitete u znanosti, ukljucujuci prostor. Medutim, on je insistirao na tome da znanstvena teorija jest (ili može biti) istinita. Ustvari, on je sudjelovao u prepirki sa Duhemom o tome da li temeljni zakoni imaju istinosnu vrijednost. Duhem je tvrdio da temeljni zakoni nisu niti istiniti niti neistiniti, zato što su uvijek približni – stajalište koje je Poincare odbacivao. Nadalje, dok Poincare izricito porice postojanje atoma »Science and Hypothesis« (1902) prihvaca da je pretpostavka atoma bila korisna, ali se ne slaže da je bila jedino moguce objašnjenje za kemijske i druge fenomene, prihvatio je njihovo postojanje nakon što je proucio Perrinov rad, što pokazuje da on nije imao opcenitih strogih neslaganje sa teoretskim entitetima. U barem jednom slucaju Poincare prihvaca pobijanje temeljnih principa fizike, što on naziva prirodnom hipotezom, u empiristickoj teoriji. Kada
42 Jules Henri Poincare ( 1854 –1912 ) Henri Poincare je roden 29. travnja 1854. u Nancy-u u Francuskoj. Poincareovi radovi na podrucju matematike su bili na teoriji funkcija, i prije svoje tridesete postao je poznat po otkricu automorfne funkcije jedne složene varijable (Fuchsove funkcije). On je nagraden prvom nagradom za svoj doprinos na natjecanju o problemu n-body, koji je doveo do njegovog slavnog rada o nebeskoj mehanici. U ovom kontekstu je Poincare dokazao svoj teorem povratnosti koji je bio utjecajan u vrijeme razvitka teorije kaosa. Radio je na algebri i teoriji brojeva, i s vremenom je osnovao algebarsku topologiju, kombinatorijalnu teoriju ndimenzionalnih likova. Njegova predavanja o matematickoj fizici na Pariškom sveucilištu raspravljaju o širokom krugu problema fizike na prijelazu stoljeca, koje on smatra prijelaznim ili cak kriznim razdobljem. Takoder je razvio svoj konvencionalizam tvrdeci da nema prave metricke geometrije svemira i da je biranje izmedu euklidske i neeuklidske geometrije u fizici stvar prikladnosti. Bilo je polemika o tome da li se može reci da je njegov doprinos teoriji relativnosti bio preteca Einsteinovoj teoriji. Pred kraj Poincare se ukljucio u rasprave o temeljima matematike i razvio originalno rješenje semiotickih i teorijski postavljenih paradoksa. Poincare je objavio preko pet stotina znanstvenih spisa i preko trideset knjiga. Izabran je za clana Akademije znanosti, Legije casti i Academie Francaise u Franscuskoj, kao i u mnoga strana, znanstvena i filozofska društva, i bio je nagradivan mnogim nagradama casti. Tumacen kao potpuni radikalni konvencionalist, kao ultradicionalist ili kao nedosljedan, Poincare je uvijek bio izvor neprestanih rasprava i komentara filozofa. 43 J. Hadamard : »L'oeuvre mathèmatique de Poincarè«, Acta Mathematica 38, 1921, str. 204.

89

je prihvatio kvantnu teoriju kao što je predstavljena na prvoj Solvay konferenciji 1911. Poincare je odustao od hipoteze kontinuiteta. U fizici je dovoljno navesti teme Poincaréovih predavanja na Sorboni: kapilarnost, elasticnost, termodinamika, optika, elektricitet, telegrafija, kozmogonija, itd. Njemu je npr. Whittaker u svojoj poznatoj povijesti suvremene fizike pripisao i otkrice specijalne teorije relativnosti naslovljujuci jedno poglavlje »Lorentzova i Poincaréova teorija relativnosti«.44 Becquerel je nekoliko puta ponovio da ga je na istraživanje radioaktivnosti (koje mu je donijelo Nobelovu nagradu) navelo citanje jednog Poincaréovog eseja. Znacajan Poincaréov doprinos bilo je i rješenje starog problema stabilnosti suncevog sistema. Engleski znanstvenik George Darwin je 1909. godine izjavio da ce Poincaréovo djelo Mécanique céleste sljedecih pola stoljeca sigurno ostati rudnik ideja za istraživanje, što je medu ostalim potvrdeno i time što je spomenuta knjiga, pošto je 1967. godine prevedena na engleski, bila korištena kao standardni tekst na koji su se u istraživanju svemira oslanjali strucnjaci americke agencije NASA. U kinetickoj teoriji Poincaré je dokazao slavni teorem o “vjecnom vracanju” po kojem ce se u bilo kojem sistemu svaka, ma koliko nevjerojatna, konstelacija cestica ostvariti proizvoljno mnogo puta samo ako cekamo dovoljno vremena. Period vremena koji treba proteci da bi se slucajnim putem uspostavila odredena konstelacija cestica naziva se ponekad Poincaréov broj i iznosi 10N , gdje je N broj cestica koji sacinjava doticni sistem. (Taj broj je za bilo koji makroskopski sistem toliko velik da uopce nije važno da li se vrijeme izražava u sekundama, godinama ili milenijima; tih nekoliko faktora od deset za koliko se spomenuti broj povecava ili smanjuje uslijed izbora jedinice vremena može se u potpunosti zanemariti kada se radi o broju koji se izražava jedinicom pracenom milijardama milijardi nula!) Taj Poincaréov teorem igrao je vrlo znacajnu ulogu u razvoju termodinamike, a još je uvijek predmet velikog zanimanja u filozofiji vremena. Takoder, deset godina prije pojave opce teorije relativnosti Poincaré je izrazio pretpostavku da se gravitacija širi brzinom svjetlosti, a tada je cak govorio i o gravitacijskim valovima. Doista zacudujuce kako je Poincaré uz tako intenzivan rad na polju matematike i fizike uspio ostaviti iza sebe i cetiri historijski vrlo znacajne knjige eseje iz filozofije znanosti: La science et l'hypothèse, La valeur de la science, Science et méthode i Dernières Pensées. Pored opce filozofije znanosti koja ce biti predmet detaljnije analize u ovom tekstu, u tim se djelima raspravlja i o filozofiji matematike; tvrdeci da je matematika zasnovana na sinteticki apriornim istinama, Poincaré se suprotstavio logicizmu koji je sve više uzimao maha i ostalo je jadan od nepokolebljivih predstavnika intuicionisticke tradicije. Na medunarodnom matematickom kongresu u Rimu 1908. opisao je Cantorovo Mengenlehre kao bolest od koje ce se u buduce generacije smatrati izlijecenima. Poznati su Poincaréovi ironicni komentari upuceni pristupu matematici ciji su glavni zastupnici bili Frege i Russell. Nakon otkrica logickih antinomija napisao je: »Logistika više nije sterilna, ona sada proizvodi antinomije.« A na Couturatovu tvrdnju da je od objavljivanja Peanovog Formulaire de mathématiques logistika dala matematici krila, Poincaré je, smatrajuci da logistika nije omogucila niti jedno znacajno matematicko otkrice, uzvratio: »Kako to, evo vec deset godina imate krila, a još niste poletjeli!« U daljnjem dijelu ovog teksta obratimo pozornost na neke konkretne probleme kao što je premjer filozofija matematike.

44 Whittaker: A History of the Theories of Aether and Electricity, London: Thomas Nelson & Sons, 1953, str. 27-77. (radi potpunosti informacije treba reci da je medu povjesnicarima relativnosti Whittaker usamljen u tom ekstremnom minimiziranju Einsteinovog doprinosa.)

90

4.1. Filozofija geometrije
Pocet cemo sa kratkim razmatranjem njegove filozofije geometrije i to uglavnom iz dva razloga; prvo, jer je problem geometrije ili geometrija jedno od bitnih pitanja filozofije i znanosti i njihov spoznajno-teorijski, logicki i metafizicki status duboko ukorijenjen u zapadnoj filozofskoj tradiciji. Drugo, cini nam se, kako Poincareovo rješenje u sklopu filozofije geometrije najslikovitije pokazuje njegov konvencionalisticko stajalište koje ima implikacije i na suvremeno shvacanje uloge geometrije fizickog prostora. Poincaré je tvrdio da nemamo intuiciju o udaljenosti i na taj nacin nemamo a priori metodu biranja vanjskog standarda kojim cemo definirati udaljenost. Nadalje, tvrdio je da ne postoji odlika prostora po kojoj bi se vanjski standardi mogli empirijski odrediti i time su moguce alternativne metrike. Buduci da se tvrdnje o geometriji ne mogu ni a priori niti empirijski odrediti, imaju poseban status kao konvencije. Poincareov konvencionalizam je cesto bivao analiziran u kontekstima kasnijih rasprava o prostorno-vremenskim teorijama. Najšire objavljen argument za konvencionalizam je epistemološki i vecina interpretira njegovog konvencionalizma je ucila da je on bio temeljen na epistemološkom argumentu. Mnogi su se mislioci priklonili odredenom stajalištu u opcoj filozofiji znanosti pod velikim utjecajem svojih pogleda na geometriju. Najpoznatiji primjeri za to su Kant, Helmholtz, Schlick, Reichenbach i Carnap. U tu grupu nesumnjivo spada i Poincaré. Epistemološki status geometrije stalno je bio u fokusu njegovog interesa, a zakljucci do kojih je došao baveci se tim problemom ostavili su vidljiv trag na njegovo generalno tumacenje nauke. Slicnost je primjetna vec i na najpovršnijoj razini: naziv »konvencionalizam« upotrebljava se da oznaci i Poincaréovo stajalište u vezi s geometrijom i u vezi s filozofijom znanosti opcenito. Prvo se stajalište u literaturi naziva geometrijski konvencionalizam, a drugo generalizirani konvencionalizam. Otkrice neeuklidskih geometrija45 u prvoj polovici devetnaestog stoljeca dobilo je odjek u filozofiji kao rijetko koje drugo otkrice u znanosti. uzdrmani su kantovsko vjerovanje u privilegirani status euklidske geometrije i nastojanje da se slika znanosti gradi po uzoru na tu »apodikticku« i »sigurnu« spoznaju. Doduše, možda nije suvišno u ovom kontekstu napomenuti da, nasuprot onome što se može ponegdje procitati, pojava neeuklidskih geometrija sama po sebi nije predstavljala konkluzivno opovrgavanje Kanta. Treba samo navesti što su Gauss, Bolyai i Lobacevski tocno dokazali, a što je Kant zapravo negirao, da bi se vidjelo kako izmedu tvrdnji dviju strana i nema izravne proturjecnosti Da je Kantovo stajalište neodrživo pokazalo se tek kada su Helmholtz, Poincaré i Reichenbach konstruirali situacije u kojima se opažene cinjenice mogu opisati neeuklidskom geometrijom. Poincaré je to ilustrirao slijedecom jednostavnom slikom nekog moguceg svijeta.46 Zamislimo da neka bica žive u svijetu zatvorenom unutar odredene sfere koja ima polumjer R. Zamislimo, takoder, da sva tijela u tom svijetu imaju isti koeficijent dilatacije (tj. da se jednako šire i smanjuju pri jednakim promjenama temperature), a da je apsolutna temperatura na pojedinim mjestima proporcionalna velicini R2 – r2 , gdje je r udaljenost mjesta o kojem se radi od središta sfere. Dakle, s približavanjem površini sfere temperatura ce se sve više snižavati, a bilo koje tijelo koje se bude kretalo u tom smjeru ce se proporcionalno smanjivati. Bicima koja žive u tom svijetu granica sfere ce zapravo biti nedostižna jer ce im se koraci koje prave, krecuci se od centra prema periferiji, konstantno smanjivati i u konacnom broju koraka uvijek ce ostati unutar sfere. Naravno, i svi mjerni instrumenti ce po pocetnoj pretpostavci trpjeti iste promjene svoje velicine; štoviše,
45 U Dodatku vidjeti o euklidskoj i neeuklidskoj geometriji. 46 H. Poincaré: Znanost i hipoteza, Zagreb: Globus, 1989, str. 56-59

91

Poincaré pretpostavlja da su tamo i zakoni optike drukciji tako da nema mogucnosti da se na osnovi putanja svjetlosnih zraka ustanovi da su tijela u svom gibanju podložna spomenutim deformacijama. Bica iz opisanog svijeta, buduci da nisu svjesna univerzalnih promjena velicine pri kretanju od centra prema periferiji, uzet ce kao mjerne etalone tijela koja mi »izvana« smatramo krajnje neprikladnim za tu svrhu (tj. tijela koja mijenjaju svoju duljinu ovisno o mjestu gdje se nalaze). Oslanjajuci na rezultate mjerenja dobivene upotrebom tih tijela koja ona smatraju krutim (tj. nepromjenljive velicine), ta bica ce doci do zakljucka da žive u svijetu ciji je prostor neogranicen i cija je geometrija neeuklidska. Kao što se lijepo vidi iz Poncaréovog primjera, odluka o izboru geometrije usko je povezana s usporedivanjem duljina na razlicitim mjestima. Mjerni etaloni bica u zamišljenom svijetu zauzimat ce po našem mišljenju prostorne intervale razlicite duljine kada se pomicu s jednog mjesta na drugog; za njih ce, medutim, to biti tijela konstantne duljine i oni bi mogli tvrditi da smo mi ti koji upotrebljavamo mjerne motke koje se pri gibanju skracuju ili produljuju. Kako cemo utvrditi koja je strana u pravu? Odgovor na ovo pitanje koji su ponudili Reimann, Clifford i Poincaré, a koji su kasnije preuzeli i mnogi suvremeni filozofi (npr. Reichenbach i Grünbaum) svodi se na tvrdnju da su obje strane jednako u pravu. Ti autori smatraju da naprosto nema nacina da se nekim objektivnim putem ustanovi koji je od dva prostorna intervala »uistinu« veci. Stvar je u tome da pokazatelj koji se prirodno namece kao najbolje mjerilo za usporedbu duljina na razlicitim mjestima – broj tocaka u intervalima koje treba komparirati – ne dovodi ni do kakvog rezultata. Naime, broj tocaka u bilo kojem prostornom intervalu uvijek je isti: tocaka ima onoliko koliko ima realnih brojeva. U literaturi je ovo stajalište poznato kao teza o metrickoj amorfnosti ili kao teza o nepostojanju intrinzicne metrike prostora. Po tom gledanju prostor sam za sebe uopce nema metricka svojstva jer njegove objektivne strukturalne karakteristike ne daju osnove da se bez proizvoljnosti pripiše odredena dužina razlicitim prostornim intervalima. Kao što je receno, bilo koja dva prostorna intervala da uzmemo, u njima je uvijek sadržano isto tocaka, tj. onoliko koliko ima realnih brojeva. Dakle, po nekom, reklo bi se, najtemeljnijem strukturalnom svojstvu izmedu tih intervala nema razlike. Kako onda znati koji je od njih veci? Suoceni smo, prema tome, sa slijedecom situacijom: bilo koja dva prostorna intervala su medusobno ekvivalentna po jednim njihovom intrinzicnom svojstvu (po broju tocaka koje sadrže), a ono što jedino nakon toga preostaje, usporedba tih intervala s nekim fizickim predmetom, ima kljucni nedostatak da ne znamo ima li on istu duljinu kada se nalazi na razlicitim mjestima. Teškoce te vrste navele su Poincaréa da ustvrdi kako metricke relacije nisu stvar objektivne cinjenice i da, na primjer, u jednom clanku iz 1990. godine proglasi besmislenom tvrdnju da je udaljenost izmedu Pariza i Londona apsolutno veca od duljine jednog metra.47 Po Poincaréovom mišljenju preduvjet pripisivanja metrickih svojstava je da se odredeni skup fizickih predmeta odredi po definiciji kao skup predmeta koji imaju istu velicinu na razlicitim mjestima. Odluku o tome koja ce se tijela smatrati (tj. nepromijenjene velicine) pogrešno je prosudivati sa stajališta istinitosti ili neistinitosti (tj. po tome koliko se ona podudara sa stvarnošcu) jer bi to pretpostavljao da su neka tijela doista kruta i da je citav problem hocemo li ih uspjeti otkriti ili ne. Poincaré, naprotiv, brani ideju da je bespredmetno raspravljati o tome koja su tijela zapravo kruta te da postoji sloboda u

47 citiramo prema: R. Toretti: Philosophy of Geometry from Riemann to Poincarè, Dordrecht: Reidel, 1978, str. 339.

92

izboru koja ce se tijela uzeti kao kruta po definiciji. Tako se pitanje o tome koja su tijela kruta rješava usvajanjem jedne od nekoliko jednako legitimnih konvencija. Do sada izloženo razmišljanje svodi se u bitnome na slijedece korake: 1) Geometrija je nemoguca bez medusobnog usporedivanja razlicitih prostornih intervala. 2) Svi intervali su jednaki po svojim intrinzicnim svojstvima. 3) Onaj nacin usporedbe koji preostaje je korištenje fizickih predmeta koji ne mijenjaju svoju velicinu pri premještanju. 4) To kakvu velicinu neki predmet ima na razlicitim mjestima nije njegovo objektivno svojstvo, nego je stvar naše odluke da li cemo mu pripisati istu ili razlicitu velicinu. Buduci da se geometrija prostora temelji na komparaciji velicine razlicitih njegovih intervala, a buduci da jedina upotrebljiva metoda komparacije nužno sadrži odredeni element proizvoljnosti, proizlazi da i sam izbor geometrije mora bar u izvjesnom stupnju biti proizvoljan. Tu konzekvenciju svog razmišljanja Poincaré je u potpunosti prihvatio i ona je ostala poznata pod nazivom »geometrijski konvencionalizam«. Ideju da je sukob izmedu alternativnih geometrija zapravo prividan i da se one razlikuju jedino lingvisticki Poincaré je u osobito zaoštrenom obliku branio u jednom eseju iz 1990. godine: »Potpuno je jasno da, ukoliko covjek umjesto euklidske geometrije izabere geometriju Lobacevskog, on mora primijeniti i formulaciju zakona dinamike. Slicno kao što formulacija tih zakona nije ista kada covjek upotrebljava, recimo, engleski jezik, a ne francuski… Medutim, ako bi neki Francuz, naucivši dinamiku upotrebljavajuci francuski, eksperimentalno verificirao neki od tih zakona, da li bismo rekli da je on verificirao francuski?«48 Ukoliko doista nema jedne geometrije koja bi održavala pravu strukturu fizickog prostora, postavlja se pitanje odakle potjece vjerovanje u povlašceni status euklidske geometrije, vjerovanje na osnovi kojeg je ona bila proglašavana sinteticki apriornim istinom cak i nakon otkrica neeuklidskih geometrija. Poincaréov je odgovor hjumovski: nužnost koju pridajemo tvrdnjama euklidske geometrije naprosto je rezultat naše naviknutosti da imamo posla s tijelima koja se približno ponašaju euklidski. Ponašanje fizickih predmeta oko nas navelo nas je da usvojimo euklidsku geometriju, a da toga nismo ni bili svjesni, i upravo zato što izbor nije bio svjestan cini nam se da nam je on nametnut te da je bilo koja druga opcija unaprijed bila iskljucena. Kako sam Poincaré kaže, »ociglednost geometrijskih istina nije ništa drugo nego opiranje da se prekine sa starim navikama«.49 Zanimljivo je da usprkos tome što smatra da je izbor geometrije stvar konvencije i, prema tome, uvijek slobodne odluke, Poincaré tvrdi da euklidska geometrija nikada nece biti napuštena. Naime, opredjeljivanje izmedu razlicitih konvencija po njegovom mišljenju nije proizvoljno. Premda je, naravno, bespredmetno raspravljati o tome koja je od njih »bliža istini«, postoji kriterij koji može voditi naš izbor, a to je pogodnost. U pravilu nece sve konvencije biti jednako lako usvojive i sasvim je prirodno, kad se vec ni po cemu drugom relevantnom ne razlikuju, da ce biti izabrana ona koja je najpogodnija za baratanje i koja stvara najmanje teškoce. Prednost euklidske geometrije u odnosu na njezine rivale je u tome što je ona matematicki najjednostavnija. Evo kako to Poincaré obrazlaže: »[Euklidska geometrija] je najjednostavnija ne samo uslijed naših misaonih navika ili ne znam kakve neposredne intuicije koju bismo imali o euklidskom prostoru. Ona je najjednostavnija po sebi, isto kao
48 citirano prema: F.P. O’Gorman: “Poincarè’s Conventionalism of Applied Geometry” Studies in History and Philosophy of Science 8, 1977, str. 331. 49 H. Poincaré: Science et Mèthode, Paris: Flammarion, 1908, str. 108.

93

što je polinom prvog stupnja jednostavniji od polinoma drugog stupnja. Formule sferne trigonometrije od formula ravne trigonometrije, i takvima bi ih vidio i analiticar koji ne bi poznavao njihovo geometrijsko znacenje.«50 Da još jednom rezimiramo. U njegovoj znamenitoj paraboli o tome kako bi bilo mjerenje u neeuklidskom svijetu, on uvodi temperaturu kao »uzrok iskrivljenja« na naše mjerne uredaje, što se može uzeti kao argument da netko uvijek može predstaviti novu hipotezu da bi potkrijepio podatke koji proturjece njegovoj teoriji. Drugim rijecima, cesto se mislilo da Poincare upotrebljava verziju Duhem-Quine teze da bi obranio konvencionalizam. No, parabola je bila dio argumenta da se dokaže da je neeuklidski svijet ipak zamisliv. Kako konvencionalist mora pobiti a priori argumente da je svemir (prostor) euklidski, (kao što je Kantov), ovaj argument igra veliku ulogu u debati o konvencionalizmu, ali to ne mora biti cijela prica. Još se jedan od Poincareovih argumenta, koja je bio interpretiran kao epistemološki, tice definicija osnovnih pojmova u fizici. Lobatchevsky je predložio uporabu astronomskih mjerila da bi se odlucilo izmedu euklidske i neeuklidske geometrije. U odlomku, koji je bio predmet mnogih kontroverzi, Poincare dokazuje da nam vecina takvih mjerila može reci kakvi odnosi postoje izmedu odredenih fizikalnih predmeta, u ovom slucaju izmedu zraka svjetlosti. Ako netko uzme da su zrake svjetlosti ravne crte, on se obavezao na odredenu metricku geometriju prema rezultatima empirijskog testiranja. Ali on ne može povezati ravne linije s nekim drugim fizikalnim predmetom. Problem epistemološke interpretacije Poincareovog geometrijskog konvencionalizma jeste u tome da duhemski predodredeni argumenti predobro utemeljuju njegovu tezu. Ako interpretiramo Poincarea upotrebljavajuci ovakav argument da bi obranili njegovu tezu konvencionalisti metrike, postaje teško razumjeti kako je mogao upotrijebiti takve argumente samo u slucaju metrike. Ako on nije nijekao istinitost fizike opcenito, konvencionalnost metrike ne može jednostavno biti ocigledno poseban slucaj globalne predodredenosti. Alternativna obrana konvencionalnosti zasniva geometrijski konvencionalizam na potpuno racionalnoj teoriji prostora. Poincare je otišao još i dalje od tadašnjih Einsteinovih teorija u odbacivanju Newtonovog apsolutnog prostora i zadržao je cisto racionalan pogled: ne postoji fizicki prostor i svi bi mehanizmi trebali biti opisani kroz relacije fizikalnih objekata. Ovi odnosi izmedu fizikalnih objekata su izraženi u geometrijskim pojmovima, ali prema Poinacreu bilo koja metricka svojstva izražena u ovim odnosima su artefakti našeg opisa. On je smatrao da je cisti relativizam empirijski potvrden i da se cak ubrzanje i rotacije mogu tretirati kao relativni pokreti. Poincareova fizika je veoma programaticna, unatoc cinjenici što je on pomno slijedi razvitke u teorijskoj fizici i što je sam razvio ideje o teoriji relativnosti koja je bila blizu Lorentzovoj. No ipak, niti specijalna, niti opca teorija relativnosti nisu racionalne u smislu da podupiru konvencionalnost metrike, jer teorije relativnosti prostora ne mogu obrazložiti sve prostorne odlike bez dodavanja dovoljne strukture da bi se odredila standardna podudaranja. Ako se uzme da su argumenti relacionima pogrešni, možemo se složiti sa Skalarom da je jedini preostali nacin za dokazivanje konvencionalizma globalni argument predodredenosti. Iako epistemološka interpretacija konvencionalizma osigurava snažnu obranu, ona nije u skladu s Poincareovim opcim nazorima. Pogrešna interpretacija njegovih filozofskih nazora uzrokovala je da se on cini nedosljednim, a nedosljednost je diskutabilno gora nego nedokazanost empirijskom teorijom, a to je ono što podrazumijeva kada se tumaci da Poincare zasniva svoju konvencionalnost na relacionistickoj teoriji prostora.

50 H. Poincaré (1989) Ibid. str. 47.

94

Poincaréova filozofija geometrije, izložena ovdje samo u najosnovnijim crtama, predstavlja jedno od najviše raspravljanih stajališta u literaturi o filozofiji prostora. Medutim, kao što se i može pretpostaviti, mnogo toga se u gledanjima promijenilo za proteklih osamdesetak godina i cini se primjerenim na ovom mjestu sasvim ukratko razmotriti kako izgledaju Poincaréovi stavovi videni iz perspektive suvremenih diskusija o istoj tematici. Iz citavog prethodnog izlaganja Poincaréove filozofije geometrije bilo je lako uociti da se ona zapravo sastoji iz dvije osnovne komponente: teze o amorfnosti prostora (tj. o nepostojanju intrinzicne metrike) i teze o »vjecnosti« euklidske geometrije. Vratimo se najprije ovoj drugoj

4.2. Generalizirani konvencionalizam
Svoje poglede na filozofiju geometrije Poincaré je u odredenom smislu proširio i na znanstvene teorije opcenito. Cak je i osnovna motivacija u opredjeljivanju za konvencionalizam u velikoj mjeri ostala ista. Naime, analogno situaciji s geometrijom, tvrdi se da empiristicko i kantovsko stajalište ne mogu objasniti status nekih kljucnih znanstvenih iskaza. Poincaré smatra da u fizici takoder postoje stavovi koji s jedne strane imaju mnogo cvršce osnove nego što bi to empiristi mogli dozvoliti (tj. stavovi koji se ne daju opovrgnuti iskustvenim opažanjima), ali koje s druge strane nije moguce smatrati sinteticki apriornim istinama nakon ozbiljnih prigovora koji su uzdrmali Kantovu filozofiju znanosti. Time se zapravo sugerira da klasicna podjela sudova na analiticke51, empirijske i sinteticki apriorne ne iscrpljuju sve mogucnosti. Po Poincaréovom mišljenju treba napraviti mjesta za još jednu vrstu – sudove koji su usvojeni kao pogodne konvencije. Ti sudovi nisu prihvaceni zato što tocno opisuju stvarnost (kao empirijski), niti zato što bi bilo proturjecno poricati ih (kao analiticki), a niti zato što odražavaju forme naših spoznajnih moci (kao sinteticki apriorni). Oni su prihvaceni ne zato što je stvarnost diktirala takvo opredjeljivanje, nego zato što ono dovodi do jednostavnijeg opisivanja fenomena nego što bi to bilo moguce na osnovi drukcijeg (i jednako legitimnog) opredjeljivanja. Sljedeci terminologiju Poincaréa, prvu vrstu konvencija cu nazvati »principima«, a drugu »indiferentnim hipotezama«.52 Zadržimo se na principima. Evo kako Poincaré objašnjava njihovo porijeklo: »Kada je neki zakon doživio dovoljnu potvrdenost iskustvom, možemo zauzeti jedan od dva stava: ili možemo taj zakon prepustiti borbi za opstanak pa ce on tada biti izvrgnut neprekidnom revidiranju što ce zacijelo završiti time da ce se pokazati kako je on samo približno istinit, ili ga pak možemo uzdici na razinu principa tako što cemo usvojiti konvencije po kojima ce taj stav biti izvjesno istinit.«53 Slicno i na drugom mjestu: »Ti principi su rezultat znatnog uopcavanja eksperimenata, ali cini se da oni toj svojoj opcenitosti duguju i jedan visoki stupanj izvjesnosti. Zapravo, što su oni opcenitiji, to je bilo više prilika da budu provjeravani pa verifikacije, umnažajuci se i zadobivajuci najraznolikije i najneocekivanije oblike, završavaju time da više ne ostavljaju mjesta za sumnju.«54

51 Ova podijela na analiticke i sinteticke sudove je veoma bitno i govorit cemo kasnije o ovom problemu podrobnije. Ova podjela je izoštrena kod Kanta, a na primjer logicki pozitivizam su citavu svoju teorijsku konstrukciju gradili na podijeli na analiticke i sinteticke sudove. 52 H. Poincaré (1989), Ibid. str. 116-117. 53 H. Poincaré: La valeur de la science, Paris: Flammarion, 1970, str. 165. 54 H. Poincaré (1970), Ibid. str. 127.

95

Poincaré jednostavnom shemom objašnjava kako dolazi do toga da neka generalizacija bude uzdignuta na razinu principa. Ukoliko se opažanjem ustanovi stalna povezanost dviju sirovih cinjenica A i B, ponekad se uvodi nova (fiktivna) cinjenica C i iskaz »A je povezan s B se rašclanjuje u dva iskaza: »A je povezan sa C« (koji je « neopovrgljiv i ima status konvencije) i »B je povezan sa C« (koji je empirijska tvrdnja i može se pokazati neistinitom). Ta štura shema postaje jasnija na slijedecem konkretnom primjeru. U astronomiji je odavno uocena povezanost dviju sirovih cinjenica, kretanja nebeskih tijela (A) i pokoravanja Newtonovom zakonu (B), i ta povezanost se opisuje iskazom »Nebeska tijela se pokoravaju Newtonovom zakonu«. Znanstvenici, medutim, uvode novi termin »gravitacija« (C) koji ne oznacava nište u stvarnosti i prethodni iskaz rašclanjuju na sljedeca dva: »Gravitacija se pokorava Newtonovom zakonu« i »Gravitacija je jedina sila koja djeluje na nebeska tijela«. Prvi od iskaza je konvencija ili skrivena definicija i ne može biti opovrgnut nikakvim iskustvenim opažanjima, ali drugi iskaz zato nosi empirijsku informaciju i o njegovoj istinitosti presudivat ce eksperimentalni podaci. U vezi s ovim shematskim prikazom izvora konvencija u znanosti vrlo je upadljiva analogija s geometrijskim konvencionalizmom. I tamo kada je uocena stalna povezanost izmedu dviju sirovih cinjenica – postojanja trokuta koje zatvaraju svjetlosne zrake (A) i njihovog zbroja kutova od 180 stupnjeva (B) – uveden je novi termin »pravac« (C) koji ne oznacava ništa u realnosti, pa je iskaz »Trokuti koje zatvaraju svjetlosne zrake imaju zbroj kutova od 180 stupnjeva« rašclanjen u sljedeca dva iskaza: »Trokuti koje zatvaraju pravci imaju zbroj kutova od 180 stupnjeva« i »Svjetlosne zrake su pravci«. Prvi od tih iskaza je skrivena definicija i oznacava u stvari usvajanje euklidske geometrije kao najpogodnije konvencije; on nikada ne može biti opovrgnut iskustvom za razliku od drugog iskaza o cijoj istinosnoj vrijednosti direktno odlucuju eksperimentalni podaci. U svojim boljim trenucima Poincaré ne zastupa kruti stav da empirijske informacije nikada ne mogu navesti znanstvenike da se odreknu onih iskaza vrlo visokog stupnja opcenitosti koje on svrstava medu konvencije i koje naziva principima. Tako, na primjer, kaže da su principi hipoteze koje treba posljednje napustiti55 (a ne one koje ne treba nikada napustiti!), ili još razgovjetnije: »… ako neki princip prestane biti plodan, premda mu iskustvo nece izravno proturjeciti, ono ce ga ipak osuditi.«56 Iako na indirektan nacin, iskustvo dakle ipak odlucuje o tome da li ce principi biti zadržani ili principi zadržani ili napušteni. Razlika izmedu principa i »obicnih« hipoteza u znanosti time se jako približava distinkciji koju isticu mnogi suvremeni filozofi znanosti. na primjer, Quine razlikuje iskaze koji se nalaze na periferiji naše globalne teorije i kojih se lako odricemo ustanovimo li da nisu u skladu s nekim pojedinacnim i izoliranim opažanjima od onih iskaza koji se nalaze u centru našeg teorijskog sistema i koji cemo odbaciti samo u krajnjoj instanci, tj. ako modificiranje perifernih iskaza ne može dovesti do zadovoljavajuceg rezultata. Lakatos takoder provodi slicnu distinkciju izmedu jednostavnih empirijskih stavova koje opažanja mogu opovrgnuti i tzv. »cvrste jezgre znanstvenog istraživackog programa«, tj. skupa iskaza do kojih iskustveno svjedocanstvo ne može doprijeti direktnim putem i koji bivaju napušteni tek kada duže vremena prestanu generirati nove spoznaje. U bitnome slicna podjela može se pronaci i kod Kuhna, Laudana, Holtana i mnogih drugih suvremenih filozofa. Ne želimo, naravno, sugerirati da je spomenuta distinkcija koja zauzima centralno mjesto u današnjim diskusijama bila u gotovom obliku prisutna kod Poincaré i da su je suvremeni mislioci naprosto preuzeti od francuskog filozofa. Prije svega, Poincaré svakako nije tu podjelu stavio u prvi plan svojih razmišljanja o znanosti i ona se zapravo dade
55 H. Poincaré (1989), Ibid. str. 116. 56 H. Poincaré (1970), Ibid. str. 146.

96

rekonstruirati tek iz nekoliko raspršenih opservacija u njegovim djelima. S druge strane, filozofsko promišljanje nauke na prijelazu dvaju stoljeca imalo je svoj signum temporis pa nije bilo mogucnosti da se neke spoznaje pojave u eksplicitnom i rafiniranom obliku. Poincaré je sam ponekad naginjao dosta grubom empirizmu,57 ali se mnogo cešce vidi da je tragao za nekim suptilnijim empiristickim stajalištem koje je u ono vrijeme bilo teško izgraditi i formulirati. Stoga mi se cini da u nekim od njegovih razmišljanja treba vidjeti naslucivanje ideje koja je sazrela tek u najnovije vrijeme. Kao što je ranije recen, Poincaré pored principa uvodi i drugu vrstu konvencija – »indiferentne hipoteze«.58 Skup indiferentnih hipoteza u odredenom teorijskom sistemu predstavljaju one hipoteze koje se mogu zamijeniti nekim drugim skupom hipoteza, a da pri tome empirijski sadržaj doticnog teorijskog sistema ne doživi nikakvu promjenu. Drugom rijecima, to su hipoteze do kojih ne dopire empirijsko svjedocanstvo i stoga uvijek ostaje u velikoj mjeri proizvoljna stvar koji ce od više takvih alternativnih skupova indiferentnih hipoteza biti odabran. O tome na kraju može odluciti samo veca jednostavnost ili pogodnost jednog od tih skupova. Zanimljivo je da kao primjer indiferentnih hipoteza Poincaré navodi tvrdnju da je materija kontinuirana i tvrdnju da je materija sastavljena od atoma. On smatra da nema zamislivog eksperimentalnog svjedocanstva koje bi moglo presuditi izmedu tih dviju teorija o strukturi materije te da ce u znanosti biti usvojena ona kojom bude bilo lakše baratati. Zakljucak je da, strogo govoreci, nema smisla postavljati pitanje koja je od spomenutih hipoteza istinita, nego jedino koja od njih omogucuje da se lakše dode do istih i zajednickih iskustvenih stavova, odnosno, do tzv. »sirovih« cinjenica. Primjer koji je Poincaré ponudio za indiferentne hipoteze ocito govori da je bio pod jakim utjecajem radikalne empiristicke filozofije znanosti svog vremena koja je skeptickim okom gledala na generalne teorijske tvrdnje i koja je bila sklona tumaciti kao fikcije sve teorijske entitete koji nisu bili izravno dostupni u eksperimentalnim situacijama. Medutim, u samoj pretpostavci o postojanju indiferentnih hipoteza u znanosti može se prepoznati jedan od znacajnih problema suvremene filozofije nauke, problem subdeterminiranosti teorije empirijskim svjedocanstvom. Problem se sastoji u sljedecem: kako reagirati na situaciju kada su dvije teorije jednako podržane svim raspoloživim empirijskim svjedocanstvom, ali kada sadrže medusobno nespojive pretpostavke u svom »cisto teorijskom« segmentu?59 Poincaréov odgovor – da je proturjecnost u takvoj situaciji samo prividna i da nespojive tvrdnje dviju teorija zapravo i nemaju istinosnu vrijednost – zastupaju i danas mnogi mislioci (npr. Quine i Newton-Smith). Argumentacija je, n aravno, dosta drukcija i cesto je zasnovana na filozofskim uvidima dvadesetog stoljeca, ali neosporno je da problem koji je u generalnom obliku postavio Poincaré u zadnje vrijeme ponovo pocinje zauzimati središnje mjesto u raspravama o filozofiji nauke. U literaturi se dosta raspravlja o tome u kojem su odnosu Poincaréova konvencionalisticka filozofija znanosti i njegov izraženi konzervatizam u samoj nauci. Naime, Poincaré je smatrao da postoji tendencija da se previše olako napuste teorije koje su uz veliki trud izgradivane i usavršavane kroz dugi niz godina. S izvjesnom gorcinom znao je reci da su ljudima nove stvari tako privlacne i da je tako teško ne izgledati dovoljno napredan,60 a slicnim tonom komentirao je i stav onih koji su, fascinirani novim teorijama,
57 »Znanstvena metoda se sastoji u opažanju i eksperimentiranju; kad bi znanstvenik raspolagao beskonacnim vremenom, trebalo bi mu samo reci: ‘Gledajte i gledajte dobro’.« (Poincaré 1908, str. 1.) 58 H. Poincaré (1989), Ibid. str. 116. 59 Pojacani problem subdeterminiranosti dobiva se kada se »raspoloživo empirijsko svjedocanstvo« zamijeni »mogucim empirijskim svjedocanstvom«. 60 H. Poincaré (1908), Ibid. str. 272.

97

spremni u potpunosti odbaciti klasicnu mehaniku i tvrditi »da je ona bila dobra jedino možda za onog starog tikvana Laplacea«. Navest cemo samo dva od mnogih karakteristicnih Poincaréovih razmišljanja koja ilustriraju njegovu skepticnost prema revolucionarnim primjenama u fizici. »…mi smo usvojili jednu konvenciju jer nam se ona cinila pogodnom i rekli smo da nas ništa ne može prisiliti da je napustimo. Danas neki fizicari hoce usvojiti novu konvenciju. Nije da su oni na to prisiljeni; oni novu konvenciju smatraju pogodnijom i to je sve. A oni koji nisu tog mišljenja mogu legitimno zadržati onu dotadašnju da ne bi remetili svoje stare navike. Ja vjerujem, medu nama, da ce oni još dugo vremena tako postupati.«61 »Radi li se prije svega o tome da se dobije prihvatljivija teorija elektrodinamike tijela u gibanju? Upravo je to, kao što sam ranije dovoljno pokazao, podrucje gdje se teškoce gomilaju.62 Uzalud su jedna za drugom iznošene hipoteze jer nije moguce istovremeno udovoljiti svim principima; jedni su se sada mogli sacuvati samo pod uvjetom da se žrtvuju drugi. Ali sva nada da se dobiju bolji rezultati nije još uvijek izgubljena. Uzmimo dakle Lorentzovu teoriju, okrecimo je u svim pravcima, modificirajmo je malo-pomalo i sve ce možda doci na svoje mjesto.«63 Posebno zanimanje historicara znanosti izazvala je upravo ta cinjenica da je Poincaré do kraja života ostao pristaša Lorentzove teorije i da po mišljenju vecine, usprkos znacajnih rezultata koje je ostavio na tom polju, nije napravio odlucujuci korak u otkricu specijalne teorije relativnosti. Koliko su na sve to utjecali njegovi filozofski pogledi na znanost? Prije nego što iznesem neke moguce odgovore na to pitanje, cini mi se da je potrebno ukloniti jednu fundamentalnu zabludu u vezi s Poincaréom i teorijom relativnosti. Cesto se srece sugestija da je teorija relativnosti u svom punom obliku bila Poincaréu sasvim na dohvat ruke i da je misteriozno kako nije uspio izvesti do kraja sve konzekvencije koje su u izvjesnom smislu vec bile sadržane u njegovim razmišljanjima. (Poincaréov doprinos relativnosti je pretežno u podrucju matematicke formulacije te teorije, a najcešce se smatra da je zastao pred radikalno novom fizickom interpretacijom, revidiranjem uobicajenih pojmova prostora i vremena koje potjece od Einsteina.) Kako to da nije napravio korak koji se gotovo nametao i koji je u danoj situaciji zapravo bio najprirodnije rješenje? Pogreška ovakvog gledanja sastoji se u tome što dogadaje s prijelaza stoljeca vidi iz perspektive našeg znanja o onome što se dogodilo kasnije. Premda nama danas može izgledate ocigledno kako se je trebalo postaviti 1905. godine, to ne samo da u ono vrijeme nije moralo izgledati ocigledno, nego nije moralo ni biti ocigledno. Na primjer, slavni engleski fizicar J. J. Thomson mogao je još 1909. napisati slijedece rijeci: »Eter64 nije fantasticna kreacija spekulativnog filozofa: on nam je bitan kao i zrak koji udišemo… Proucavanje te sveprožimajuce tvari je možda najzanosnija i najvažniji zadatak fizicara.«65 Neki autori (npr. Holton66 i Goldberg67 smatraju da je na Poincaréov skepticizam prema teoriji relativnosti najviše utjecalo to što je on princip relativnosti uvijek gledao kao zakon koji je indukcijom izveden iz iskustva, a ne kao princip (u smislu
61 H. Poincaré: Dernières Pesèes, Paris: Flammarion, 1912, str. 109. 62 Podsjetimo samo da je naslov Einsteinovog clanka u kojem je iznesena specijalna teorija relativnosti i koji je objavljen iste godine kad i Poincaréov tekst glasio »O elektrodinamici tijela u gibanju«!. 63 H. Poincaré (1970), Ibid. str. 142. 64 Moramo napomenuti kako je teorija etera bila izbacena Einsteinovom teorijom relativnosti, a bila je nužna u klasicnoj elektrodinamici kao mediji ili nosilac elektromagnetskih valova. 65 Citirano prema: G. Holton: The Advancement of Scence and Its Burdens, Cambridge University Press, 1986, str. 79. 66 G. Holton: Thematic Origins of Scientific Thought, Cambridge, Mass.: Harvard University Press, 1973, str. 185-195. 67 S. Goldberg (1967): „Henri Poncarè and Einstein’s Theory of Relativity“, American Journal of Physics 35, str. 934-944.

98

konvencionalisticke filozofije). Goldberg cak zastupa tezu da je Poincaré u stvari bio nekonzistentan, tj. da je bio konvencionalist u filozofiji, ali empiristu fizici, te da njegov konzervatizam treba objašnjavati naprosto time što u svom znanstvenom radu nije bio spreman postupati po nacelima koja je proklamirao u filozofiji. Nesumnjivo je da je status principa relativnosti kod Poincaréa i kod Einsteina fundamentalno razlicit. Poincaré je, na primjer, uzeo rezultate Kaufmanovih eksperimenata kao dovoljan razlog da zakljuci kako princip relativnosti možda ne vrijedi onako strogo kako se do tada mislilo;68 Einstein, naprotiv, nikada nije bio sklon pridavati toliku važnost eksperimentalnom svjedocanstvu, što se najjasnije vidi iz njegovih cesto citiranih rijeci: »Cak i kada bi savijanje svjetlosti, kretanje perihela i pomak spektralnih linija bili nepoznati, gravitacijske jednadžbe bi još uvijek bile uvjerljive jer one izbjegavaju inercijalni sistem (fantom koji djeluje na sve, ali koji sam ne trpi nikakvo djelovanje). Zaista je prilicno cudno da su ljudi obicno gluhi za najjace argumente, a da uvijek teže da precjenjuju tocnosti u mjerenjima.«69 Potpuno drukcije objašnjenje razlike izmedu Poincaréa i Einsteina predložio je Georg Keswani. On istice kao kljucnu cinjenicu to što je teorija relativnosti u fazi svog nastanka bila suocena s ozbiljnim teškocama; po njegovom mišljenju, kada se uzme u obzir svo relevantno svjedocanstvo onog vremena, rezerviranost prema teoriji relativnosti imala je jaku racionalnu osnovu. Stoga i Poincaréovo oklijevanje da prihvati relativnost Keswani objašnjava tvrdnjom da je to bilo oklijevanje koje »proizlazi iz punine znanja«.70 On pridaje dosta znacaja cinjenici da je Einstein bio vrlo mlad kada je formulirao teoriju relativnosti i drži da njegovu hrabrost u zastupanju radikalno novog shvacanja treba bar djelom objašnjavati i time da nije bio do kraja svjestan problema koji su bili povezani s njegovim revolucioniranjem fizike. Kako kaže Keswani, Einstein je vidio samo ono što je tada (1905) trebalo vidjeti, a Poincaré je sagledao stvar u potpunosti, with long shadows of doubt.71 Cini se, medutim, da je Louis de Broglie72 dao najuvjerljivije tumacenje Poincaréovog odnosa prema teoriji relativnosti izravno ga povezujuci s njegovom konvencionalistickom filozofijom. De Broglie pretpostavlja da je Poincaré, pod utjecajem svog uvjerenja da ima beskonacno mnogo logicki ekvivalentnih teorija izmedu kojih znanstvenici biraju one koje su najpogodnije, izgubio iz vida to da medu mnogim logickim ekvivalentnim teorijama ipak postoje one koje su »bliže stvarnosti« nego druge. Poincaréovi filozofski nazori implicirali su da objektivno postoje samo relacije izmedu tzv. »sirovih« cinjenica (tj. izmedu cinjenica koje se dadu opisati ne-teorijskim jezikom direktnog opažanja), a da odgovor na pitanje o postojanju relacija izmedu tzv. »znanstvenih« cinjenica uvijek ovisi o tome koji ce od nekoliko legitimnih skupova konvencija biti usvojen.73 U takvom nacinu gledanja citava teorijska nadgradnja u znanosti predstavlja korpus hipoteza koje mogu biti zanimljive, korisne i cak neophodne, ali koje je pogrešno smatrati pokušajima otkrivanja strukture nepoznate realnosti. Zauzme li se ta perspektiva i prihvati li se u znanstvenim teorijama doista ne treba vidjeti nastojanje da se dopre do skrivenih svojstava objektivno postojeceg svijeta, ne mora više izgledati

68 H. Poincaré (1908), Ibid. str. 248. 69 The Born-Einstein Letters, London: Macmillan, 1971, str. 192 70 G. H. Keswani: “Origin and Concept of Relativity” ( I ), British Journal for the Philosophy of Science 15, 1965a, str. 295. 71 G. H. Keswani: “Origin and Concept of Relativity“ (II), British Journal for the Philosophy of Science 16, 1965b, str. 24. 72 L. de Bròglie: govor na proslavi stogodišnjice Poincarèovog rodenja (objavljen u Oeuvres de Henri Poincarè, Paris: Gauthier-Villars, vol. XI.), 1965, str. 66. 73 H. Poincaré (1970), Ibid. str. 170.

99

iracionalan stav da se nema mnogo što birati izmedu uvodenja razlicitih fikcija i da je, kada vec moramo živjeti s fikcijama, najbolje živjeti s onima na koje smo vec navikli.

4.3. Semanticki konvencionalizam
Ideja da se konvencionalizam može braniti promjenom eksplicitnih definicija pojmova dovela je do semanticke interpretacije Poincareovih nacela, a narocito njegove tvrdnje da su euklidska i neeuklidska teorija prevodive. On cesto govori da je geometrija jezik fizike i da možemo prevesti fizikalnu teoriju koja upotrebljava euklidsku geometriju na onu koja upotrebljava neeuklidsku i to na isti nacin na koji možemo prevesti francuski tekst o fizici na njemacki. Poincareova je tvrdnja da su ekulidske i neeuklidske geometrije prevodive opcenito bila smatrana utemeljenom na njegovom uvodenju modela dokazivanja dosljednosti lobatchevske geometrije i ekvivalentnosti tvrdnje da su euklidska i neeuklidske geometrije logicki isti aksiomatski sistemi. Ali, ova je interpretacija anakronisticka jer Poincare nikad nije razvio formalnu koncepciju znanstvene teorije. Interpretirajuci konvencionalizam kao dio opcenite semanticke teorije dolazimo do spoznaje da je on trivijalan (trivijalni semanticki konvencionalizam). Na primjer, mogli bismo braniti Poincareovu tvrdnju da se fizikalni predmeti mogu opisati kao da su u jako zakrivljenom lobatchevskom prostoru ako bi pokušali definirati «krutost» i pretpostaviti kako svemirske sile iskrivljuju sve. Ali Poincare je osobno odbacio takve argumente kada se udaljio od E. Le Royeve interpretacije njegovog konvencionalizma. Poincare je imao razlicitu namjeru da njegov konvencionalizam bude više od trivijalne promijene u notaciji. Poincareova prevodilacka teza ima više matematicku nego meta-matematicku osnovu. Matematicka osnova je da su podupiruci raznovrsnosti euklidske i neeuklidske geometrije iste (topologijski jednake). Pretpostavljajuci kao što to radi Poincare da metricki odnosi nisu istiniti, stoga slijedi da možemo ponovo pisati teorijsku fiziku služeci se euklidskom i geometrijom Lobatchevskog da izrazimo iste cinjenice. Zbog ove želje da dokaže da je znanost zbirna ( kumulativna ) on je krivo pretpostavio da ce euklidska geometrija uvijek ostati najomiljenija geometrija u fizici. Mislio je da to može zato što mu je njegov konvencionalizam omogucio da prepiše u eklidskom sistemu bilo koji eksperiment koji bi trebalo dokazati da je svijet lobatchevski. U daljnjem dijelu teksta obratimo pozornost na neka konkretna rješenja problema koje razmatra H. Poincare.

4.4. Uloga eksperimenata i generalizacije
Eksperiment je jedini izvor istine, kaže u uvodnom razmatranju Poincare. Samo nas on može nauciti nešto novo; samo nam on može dati izvjesnost. Evo dvije tvrdnje koje nitko ne može osporiti. No ako je eksperiment sve, kavo mjesto ostaje za matematicku fiziku? Što eksperimentalna fizika može uciniti sredstvom, koje se cini nekorisno, a možda cak i opasno? Matematicka fizika74 unatoc tome postoji i ucinila je neosporne usluge. Tu cinjenicu nužno treba objasniti. Nije dovoljno samo vršiti opažanja vec se njima treba i
74 Koristimo termin »matematicka fizika« koji je izvorno koristio i Poincare, a koji je danas uglavnom arhaican i koristi se uglavnom u obliku »teorijska fizika«. Ustvari, cilj je da se naglasi, sa ovim terminom, kako se radi o onom dijelu fizike odnosno fizikalne teorije koja je u svom deduktivnom sustavu bila matematizirana i odvojena od takozvane eksperimentalne fizike. U povijenom pregledu cesto se koristio još jedan termin kao što je »racionalna mehanika« cime se još više naglašava racionalno-deduktivni sustav teorije.

100

koristiti, a tu svrhu se mora generalizirati. To se oduvijek i cinilo. Medutim, buduci da je covjek zbog sjecanja na prošle greške postajao sve oprezniji, sve je više opažao i sve manje generalizirao. Dakako, gledano s pozicija Poincarevog vremena. Svako se stoljece izrugivalo prethodnom, optužujuci ga da je prebrzo i previše naivno generalizirao. Descartes je sažalijevao Jonjane. Descartes sa svoje strane kod nas izaziva smijeh, a naši ce sinovi jednoga dana nesumnjivo smijati nama. No ne možemo li onda odmah ici do kraja? Nije li to nacin da izbjegnemo izrugivanja koja možemo predvidjeti? Ne možemo li se zadovoljiti potpuno golim eksperimentom? Ne, to je nemoguce. Bilo bi to potpuno neshvacanje istinskoga karaktera znanosti. Znanstvenik mora sredivati. Znanost se gradi cinjenicama kao što se i kuca gradi kamenom. No nagomilavanje cinjenica nije znanost, kao što ni gomila kamenja nije kuca. A prije svega, znanstvenik mora predvidati. Carlyle je negdje zapisao nešto slicno slijedecem: »Samo su cinjenice važne. Ivan Bez Zemlje je prošao ovuda. To je ono što zaslužuje divljenje, to je stvarnost za koju bih dao sve teorije ovoga svijeta.« Carlyle je bio sunarodnjak Bacona. No Bacon to ne bi rekao, jer je to jezik povjesnicara. Fizicar bi najvjerojatnije rekao: »Ivan Bez Zemlje je prošao ovuda. To mi je zaista svejedno jer više nece ponovo proci.« Svi znamo da postoje dobri i loši eksperimenti. Ovi loši ce uzalud gomilati. Bez obzira izvrši li ih se stotinu ili tisucu, dovoljan je samo jedan rad pravog majstora, na primjer jednog Pateura, da padnu u zaborav. Bacon bi to potpuno shvatio, jer on je smislio rijec experimentum crucis. No Carlyle to vjerojatno ne bi mogao razumjeti. Cinjenica je cinjenica. Ucenik je ocitao taj i taj broj na svome termometru a da pritom nije poduzeo mjere opreza. Bez obzira na to on je ocitao broj, a ukoliko je važna samo cinjenica, to je stvarnost isto tako kao lutanja kralja Ivana Bez Zemlje. Zašto je cinjenica da je ucenik ocitao taj i taj broj potpuno nezanimljiva, dok bi naprotiv cinjenica da je vješt fizicar ocitao neki drugi broj bila vrlo znacajna? Zato što iz prvog ocitavanja ne možemo zakljuciti ništa. što je onda dobar eksperiment? To je takav eksperiment koji omogucuje spoznavanje necega drugog osim neke izdvojene cinjenice. To je eksperiment koji dopušta da predvidamo, to jest takav koji dopušta da generaliziramo. Jer bez generalizacije je predvidanje nemoguce. Okolnosti pod kojima se radilo nikad se nece sve istovremeno ponoviti. Opažana cinjenica se, dakle, nikad nece ponoviti, odavde slijedi da je, po Poincareu, bez generalizacije predvidanje nemoguce. Jedino se može tvrditi da ce se u analognim okolnostima pojaviti analogna cinjenica. Da bismo predvidali, treba se, dakle, barem poslužiti analogijom, a to vec znaci generalizirati. Kako god bili bojažljivi, moramo interpolirati, jer eksperiment nam daje samo odredeni broj izoliranih tocaka koje valja povezati neprekinutom crtom. U tome se sastoji prava generalizacija. No cinimo i više jer krivulja koju cemo nacrtati prolazit ce izmedu i blizu opažanih tocaka, ali nece prolaziti kroz same te tocke. Na taj se nacin ne ogranicavamo na to da eksperiment generaliziramo vec ga i korigiramo. Fizicar koji bi se htio suzdržavati od tih korekcija i uistinu se zadovoljiti samo golim eksperimentom bio bi prisiljen iskazati prilicno neobicne zakone. Potpuno gole cinjenice nas ne mogu, dakle, zadovoljiti i zato nam je potrebna znanost koja je sredena ili, bolje receno, organizirana. Cesto se kaže da treba eksperimentirati bez prethodno oformljene ideje. To nije moguce; ne samo što bi time svaki eksperiment postao neplodan, vec i da želimo, ne možemo to uciniti. Svatko u sebi nosi poimanje svijeta kojeg se ne može tako lako osloboditi.. na primjer, moramo se služiti jezikom, a naš je jezik oblikovan jedino unaprijed

101

stvorenim idejama i ne može biti oblikovan necim drugim. To su, medutim, prethodno oformljene ideje koje su podsvjesne, tisucu puta opasnije od ostalih.75 Možemo li reci da cemo, ukoliko ostalima, kojih smo potpuno svjesni, omogucimo da posreduju, samo pogoršati nevolju? Ne vjerujem u to, vec prije smatram da ce one medusobno služiti kao protuteža, gotovo da kažem kao protuotrov. One ce se opcenito jedne s drugima loše slagati; uzajamno ce se sukobljavati i samim tim nas prisiliti da zamišljamo stvari u razlicitim vidovima. To je dovoljno da se oslobodimo; covjek više nije rob kad može birati svoga gospodara. Dakle, zahvaljujuci generalizaciji, svaka opažena cinjenica omogucuje nam predvidanje velikog broja drugih cinjenica. Jedino ne smijemo pritom zaboraviti da je samo prva cinjenica sigurna, a da su sve ostale tek vjerojatne. Kako god nam se cvrsto utemeljeno cinilo naše predvidanje, nikad nismo apsolutno sigurni da ga eksperiment, ako ga pokušamo verificirati, nece opovrgnuti. No vjerojatnost je cesto dovoljno velika da se prakticki njome možemo zadovoljiti. Bolje je predvidati bez izvjesnosti nego uopce ne predvidati. Nikad dakle, ne trebamo s prezirom odbaciti verifikaciju kad se za to pruži prilika. Medutim, svaki je eksperiment dugotrajan i težak, a malobrojni su oni koji to rade. Broj cinjenica koje trebamo predvidjeti je ogroman. U usporedbi s tom masom cinjenica, broj izravnih verifikacija koje možemo obaviti uvijek ce predstavljati tek zanemarivu kolicinu. Od onoga maloga što možemo izravno postici, valja odabrati najbolji dio. Svaki nam eksperiment mora dopustiti najveci moguci broj predvidanja koja imaju najviši moguci stupanj vjerojatnosti. Problem je, tako reci, povecati ucinak znanstvenog stroja. Tako na kraju ovog razmatranja Poincare konstatira: »Dopustite mi da znanost usporedimo s bibliotekom ciji se fond neprestano mora povecavati. Za nabavu knjiga bibliotekar raspolaže tek ogranicenim sredstvima i mora se truditi da ih ne rasipa. Eksperimentalna je fizika zadužena za tu nabavu, i samo ona može obogatiti biblioteku. Zadatak matematicke fizike bit ce izrada kataloga. Ako je katalog dobro nacinjen, biblioteka nece zbog toga biti ništa bogatija, ali on može pomoci korisniku da se služi njenim bogatstvima. Katalog ce cak omoguciti bibliotekaru, ukazujuci mu na praznine u zbirkama, da se razborito koristi svojom sredstvima za nabavu, što je to važnije s obzirom na cinjenicu da su ta sredstva potpuno nedostatna. Takva je dakle uloga matematicke fizike; matematicka fizika mora generalizaciju usmjeravati na taj nacin da poveca ono što sam malocas nazvao ucinkom znanosti. Sad nam valja istražiti kojim nacinima to postiže i kako to može uciniti bez opasnosti.« 76 Kasnije cemo se vratiti ulozi hipoteze u generalizaciji, a sada obratimo pozornost na cinjenice koja je implicite dana iz generalizacije. Po Poincareu mogucnost i potreba za generalizaciju pretpostavlja jedinstvo prirode. Zapazimo prije svega da svaka generalizacija u stanovitoj mjeri pretpostavlja vjerovanje u jedinstvo i jednostavnost prirode. Što se tice jedinstva, u tome ne može biti teškoce. Poincare zakljucuje kako razliciti dijelovi svemira nisu poput organa istog tijela, oni ne bi djelovali jedni na druge i znali jedni za druge, a mi bismo, pak, poznavali tek jedan njegov dio. Ne moramo se, dakle, pitati je li priroda jedno, vec kako je ona jedno. Što se tice jednostavnosti, to ne ide tako lako. Nije sigurno da je priroda jednostavna. Možemo li se bez opasnosti ponašati kao da ona to jest? Postojalo je razdoblje u kojemu je jednostavnost Mariotteova zakona bila argument u prilog njegovoj tocnosti; tada se sam Fresnel, nakon što je u razgovoru s Laplaceom kazao
75 Vidjet cemo kasnije da ce ova ideja biti zastupana kasnije u nešto izmijenjenom obliku kod Popper, Kuna naspram logickog pozitivizma. 76 H. Poinncare (1989), Ibid.

102

da prirodu nije briga za analiticke teškoce, smatrao primoranim da objasni svoje rijeci kako ne bi povrijedio prevladavajuce mišljenje. Danas su se ideje znatno promijenile. Pa ipak, oni koji ne vjeruju da prirodni zakoni moraju biti jednostavni još su cesto primorani da se ponašaju kao da u to vjeruju. Oni se ne bi mogli potpuno osloboditi te nužnosti a da pritom svaku generalizaciju, i prema tome svaku znanost, ne ucine nemogucom. Jesno je da se bilo koja cinjenica može generalizirati na bezbroj nacina i da je to pitanje izbora. U izboru nas mogu voditi samo razmatranja jednostavnosti. Uzmimo kao primjer najbanalniji slucaj, interpolaciju. Povucimo što je moguce pravilniju, neprekinutu crtu izmedu tocaka dobivenih opažanjem. Zašto izbjegavamo oštre kutove i prenagle infleksije? Zašto naša krivulja ne ide najhirovitijim cik-cak linijama? Zato što unaprijed znamo ili vjerujemo da znamo da zakon koji želimo izraziti ne može biti toliko kompliciran. Masa Jupitera može se izvesti ili iz gibanja njegovih satelita ili iz perturbacija velikih planeta, ili iz perturbacija malih planeta. Ako uzmemo srednju vrijednost rezultata dobivenih pomocu ovih triju metoda, dobivamo tri vrlo bliska, ali razlicita broja. Taj bis se rezultat mogao protumaciti pretpostavkom da koeficijent gravitacije u sva tri slucaja nije isti i opažanja bi njome svakako bila bolje pokrivene. Zašto odbacujemo to tumacenje? Na zato što bi bilo apsurdno, vec zato što bi bilo nepotrebno komplicirano. Moci cemo ga prihvatiti tek onoga dana kad se bude nametnulo, a ono se još ne namece. Da sažmemo: u vecini slucajeva svaki se zakon smatra jednostavnim sve dok se ne dokaže suprotno. Ovaj su obicaj fizicarima nametnuli razlozi koje sam upravo objasnio. No kako ga opravdati u prisutnosti otkrica koja nam svakog dana pokazuje nove, bogatije i složenije pojedinosti? Kako ga, štoviše pomiriti s osjecajem jedinstva prirode? Jer ukoliko sve ovisi o svemu, odnosi u koje ulazi toliko razlicitih predmeta ne mogu više biti jednostavni. Ako proucavamo povijest znanosti, kaže Poincare, vidimo da se dogadaju dvije pojave, tako reci suprotne: cas se jednostavnost skriva pod složenim pojavama, a cas je, naprotiv, jednostavnost vidljiva, a skriva krajnje složene stvarnosti. Ima li išta kompliciranije od poremecenih gibanja planeta i nešto jednostavnije od Newtonova zakona? Priroda se ovdje, izrugujuci se analitickim teškocama, kao što rece Fresnel, koristi samo jednostavnim sredstvima i kombinirajuci ih stvara ne znam kakvo nerazmrsivo klupko. Tu se nalazi skrivena jednostavnost, ona koju treba otkriti. Mnogobrojni su suprotni primjeri. U kinetickoj teoriji plinova razmatramo molekule koje se gibaju velikim brzinama, cije putanje, poremecene neprestanim sudarima, poprimaju najhirovitije oblike i presijecaju prostor u svim smjerovima. Vidljivi rezultat je jednostavni Mariotteov77 zakon. Svaka pojedinacna cinjenica bijaše komplicirana; zakon velikih brojeva ponovo je uspostavio jednostavnost u srednjoj vrijednosti. Ovdje je jednostavnost tek prividna i samo nam nesavršenost tek prividna i samo nam nesavršenost naših osjetila onemogucava da zapazimo složenost. Mnoge pojave pokoravaju se zakonu proporcionalnosti. Ali zašto? Zato što u tim pojavama postoji nešto što je vrlo malo. Opaženi jednostavan zakon je, dakle, samo prijevod onoga opcega analitickog pravila, prema kojemu je beskonacno mali porast funkcije proporcionalan porastu varijable. Buduci da u stvarnosti naši porasti nisu beskonacno mali vec vrlo mali, zakon proporcionalnosti je samo približan, a jednostavnost samo prividna.

77 Napomenimo da Poincare misli na poznati Boyl-Mariotov zakon koji se odnosi na izobarne procese, koji za idealne plinove odreduje da je produkt tlaka (P) i volumena (V) uvijek stalan ( PxV = const) . Ovaj jednostavni zakon prema molekularno-kinetickoj teoriji nastaje kao posljedica ponašanja i stanja velikog broja cestica promatranog plina.

103

A sâm Newtonov zakon? Možda je njegova, tako dugo prikrivena jednostavnost, tek prividna? Tko zna nije li ga izveo neki komplicirani mehanizam, u sudaru s nekom suptilnom materijom cija su gibanja nepravilna, i nije li postao jednostavan samo zbog igre srednjih vrijednosti i velikih brojeva? Svakako je teško ne pretpostaviti da pravi zakon sadrži dodatne clanove, koji bi postali primjetni na malim udaljenostima. Ako su ti clanovi u astronomiji zanemarivi, i ako zakon tako zadržava svoju jednostavnost, to je jedino zbog ogromnih nebeskih udaljenosti. Nesumnjivo je da bismo, kad bi naša sredstva istraživanja postojala prodornija, otkrili jednostavno ispod onoga složenog, zatim složeno ispod jednostavnog, onda opet jednostavno ispod složenog, itd., a da pritom ne bismo mogli predvidjeti koji ce biti posljednji clan. Po Poincareu, negdje se ipak treba zaustaviti, a da bi znanost bila moguca, treba se zaustaviti kad pronademo jednostavnost. To je jedini temelj na kojemu cemo moci izgraditi zdanje naših generalizacija. No buduci da je ta jednostavnost tek prividna, hoce li taj temelj biti dovoljno cvrst? Treba to sad istražiti. U tu svrhu pogledajmo kakvu ulogu igra našim generalizacijama vjerovanje u jednostavnost. Verificirali smo neki jednostavan zakon u dovoljno velikom broju pojedinacnih slucajeva. Odbijamo prihvatiti da je ta koincidencija, tako cesto ponovljena, naprosto posljedica slucajnosti, i iz toga zakljucujemo da zakon mora biti tocan o opcem slucaju. Kepler primjecuje da su položaji nekog planeta koje je opazio Tycho svi na istoj elipsi. Ni za trenutak nije pomislio da Tycho, cudnom igrom slucajnosti, nikad nije promatrao nebo osim u onom trenutku u kojem je prava putanja tog planeta presijecala tu elipsu. Da li je uopce važno da jednostavnost bude stvaran, ili da skriva neku složenu stvarnost? Bez obzira na to je li ta jednostavnost rezultat utjecaja velikih brojeva, koji poništava pojedinacne razlike, ili rezultat velike ili male vrijednosti nekih velicina koje dopuštaju zanemarivanje nekih clanova, ona ni u jednom slucaju nije rezultat slucajnosti. Ta jednostavnost, bila ona stvarna ili prividna, uvijek ima neki uzrok. Uvijek cemo, dakle, moci rasudivati na isti nacin i ukoliko smo neki jednostavan zakon opazili u više pojedinacnih slucajeva, možemo legitimno pretpostaviti da ce on biti tocan u analognim slucajevima. Poreci to znaci slucajnost pripisati nedopustivu ulogu. Medutim, postoji jedna razlika. Da je jednostavnost stvarna i duboka, izdržala bi sve vecu preciznost naših metoda mjerenja. Ako, dakle, smatramo da je priroda duboko jednostavna, morali bismo od približne jednostavnosti zakljuciti na strogu jednostavnost. Tako se radilo nekad, ali više nemamo pravo to ciniti. Jednostavnost Keplerovih zakona, na primjer, samo je prividna. To nas ne sprecava da ih primjenjujemo na gotovo sve sustave analogne Suncevom, premda sprecava da oni budu strogo tocni.

4.5. Uloga hipoteze78
Svaka generalizacija je hipoteza; hipoteza dakle, ima nužnu ulogu koju nitko nikad nije osporavao. Hipotezu, medutim, uvijek treba, što prije i što cešce moguce, podvrci verifikaciji. Razumije se samo po sebi da, ukoliko ona ne izdrži tu provjeru, treba je
78 Poincare razlikuje tri vrste hipoteza; »prirodna«, »indiferentna« i »stvarno poopcene«. Prirodne hipoteze su prvi principi za koje se pretpostavlja da su a priori istiniti. Indiferentne hipoteze su njegov naziv za »mehanicke modele« i odnose se na britansku tradiciju 19. stoljeca ( Faraday i Maxwell ) koja predstavlja u fizikalnom smislu i koja osigurava mehanicko objašnjenje nepromatranog procesa. Slijedeci tradicionalnu formu uporabe (ne one koju je Poincare koristio) možemo tretirati »stvarna poopcena« kao temeljne zakone, koji trebaju biti u suprotnosti s fenomenološkim zakonima, koji su direktno izvedeni iz iskustva.

104

odbaciti bez ikakvog oklijevanja. To se uglavnom i cini, ali ponekad sa stanovitom zlovoljom, kaže Poincare. Sama ta zlovolja nije opravdana. Fizicar koji je upravo odustao od jedne od svojih hipoteza trebao bi se, naprotiv, radovati, jer mu se pružila nenadana prilika za otkrice. Njegova hipoteza, zamišljam, nije bila olako prihvacena. Ona je uzimala u obzir sve faktore za koje se cinilo da bi mogli posredovati u odredenoj pojavi, ako verifikacija nije uspjela, znaci da postoji nešto neocekivano i neobicno i da ce se otkriti nešto nepoznato i novo. Tako Poincare kaže: »Da li je onda tako opovrgnuta hipoteza bila neplodna? Daleko od toga. Možemo reci da je ucinila više usluga nago tocna hipoteza; ne samo što je pružila priliku za odlucujuci eksperiment vec cak i da smo taj eksperiment izveli slucajno, bez postavljanja hipoteze, iz njega ne bismo ništa zakljucili. U njemu ne bismo vidjeli ništa neobicno i katalogizirali bismo samo jednu cinjenicu više, a da iz nje ne bismo izvukli ni najmanju konzekvenciju.« Pod kojim je uvjetom korištenje hipoteze bezopasno? Cvrsta odluka da sve podvrgnemo eksperimentu nije dovoljna. Još uvijek postoje opasne hipoteze, ponajprije i nadasve one prešutne i podsvjesne. Buduci da ih postavljamo bez našeg znanja, ne možemo ih se osloboditi. Upravo nam u ovom podrucju matematicka fizika opet može uciniti jednu uslugu. Ona nas, sebi svojstvenom preciznošcu, primorava da formuliramo sve hipoteze koje bismo postavili bez nje a da toga ne bismo bili svjesni. Takoder je važno da hipoteze prekomjerno ne umnažamo i da ih postavljamo samo jednu za drugom. ako izgradimo teoriju utemeljenu na višestrukim hipotezama, i ako je eksperiment osudi, koju od naših premisa treba mijenjati? To ce biti nemoguce saznati. I obrnuto, ako eksperiment uspije, hocemo li vjerovati da smo provjerili sve hipoteze istovremeno? Hocemo li vjerovati da smo jednom jednadžbom odredili nekoliko nepoznanica? Valja takoder brižljivo razluciti razlicite vrste hipoteza. Postoje prvo one koje su sasvim prirodne i kojih se nikako ne možemo osloboditi. Teško je ne pretpostaviti da je utjecaj vrlo udaljenih tijela posve zanemariv, da se mala gibanja pokoravaju linearnom zakonu i da je posljedica kontinuiranih funkcija svog uzroka. Isto vrijedi za uvjete koje namece simetrija. Sve ove hipoteze cine, tako reci, zajednicki temelj svih teorija matematicke fizike. Njih valja odbaciti posljednje. Postoji druga vrsta hipoteza koje cu nazvati indiferentnima. U vecini pitanja analiticar na pocetku svoga racunanja pretpostavlja ili da je materija kontinuirana, ili naprotiv da se sastoji od atoma. Cak i kad bi ucinio obrnuto, njegovi se rezultati ne bi promijenili; on bi samo imao više poteškoca da ih dobije, i to je sve. Ako, dakle, eksperiment potvrdi njegove zakljucke, da li ce on misliti da je dokazao, na primjer, stvarno postojanje atoma? U opticke teorije uvedena su dva vektora, od kojih jedan smatramo brzinom, a drugi rotacijom. I ovdje je rijec o indiferentnoj hipotezi, jer bismo došli do istih zakljucaka i da smo pretpostavili da je prvi vektor rotacija a drugi brzina. Uspjeh eksperimenta ne može, dakle, dokazati da je prvi vektor zaista brzina. On dokazuje samo jedno, naime, da je to vektor. To je jedina hipoteza stvarno uvedena u premise. Da bismo vektoru dali konkretno znacenje što ga zahtijeva slabost našeg uma, trebali smo ga smatrati bilo brzinom, bilo rotacijom. Isto tako trebali smo ga prikazati nekim slovom, bilo s x, bilo s y. Ali rezultat, kakav god bio, nece dokazati da smo imali pravo, ili da smo imali krivo što smo ga smatrali brzinom. Jednako tako on nece dokazati da smo imali pravo, ili krivo što smo ga nazvali x, a ne y. Te indiferentne hipoteze nisu nikad opasne, pod uvjetom da ne shvatimo pogrešno njihovu narav. One mogu biti korisne, ili kao pomocna sredstva pri racunanju, ili da konkretnim slikama podrže naše poimanje, da ucvrste ideje, kako se to kaže. Nema, dakle, razloga da ih proskribiramo.

105

Hipoteze trece kategorije prave su generalizacije. One su to što eksperiment mora potvrditi ili opovrgnuti. Bilo da su verificirane ili pobijene, one mogu biti plodne. No zbog razloga koje sam izložio one ce to biti samo ukoliko ih ne umnažamo.

4.6. Porijeklo matematicke fizike
Razvoj fizike od Galileija i Newtona u mnogome je ovisi od primjene i razvoja matetamtickog aparata. Bez matematike, diferencijalnih jednadžbi, vektorskog racuna itd. ne bi se mogao opisati svijet fizike. U ovom poglavlju obratimo pozornost kakav je Poincareov stav o u lozi matematike u fizici. U cemu leži bit, po njemu, matematicke fizike. Kako ovaj dio predstavlja kratku opservaciju dat cemo je u izvornom obliku. Tako Poincare kaže: »Krenimo dalje i pobliže proucimo uvjete koji su dopustili razvoj matematicke fizike. Odmah vidimo da su pokušaji znanstvenika uvijek težili tome da složenu pojavu, dobivenu izravno eksperimentom, razriješe u vrlo velik broj elementarnih pojava, i to na tri razlicita nacina. Prvo, u vremenu. Umjesto da postupni razvoj neke pojave obuhvatimo u cjelini, nastojimo naprosto svaki trenutak povezati s trenutkom koji mu neposredno prethodi. Prihvacamo da današnje stanje ovisi samo o najbližoj prošlosti a da na njega izravno ne utjece, da tako kažemo, sjecanje na daleku prošlost. Zahvaljujuci tom postulatu, umjesto da izravno proucavamo cijeli slijed pojava, možemo se ograniciti na to da im ispišemo “diferencijalnu jednadžbu”; Keplerove zakone zamjenjujemo Newtonovim zakonom. Drugo, pokušavamo rašclaniti pojavu u prostoru. Eksperiment nam daje zamršeni skup cinjenica koje se zbivaju na sceni odredene protežnosti. Treba pokušati razluciti elementarnu pojavu koja ce, naprotiv, biti lokalizirana u vrlo malom dijelu prostora. Neki ce primjeri možda pojasniti moju misao. Da želimo u svoj njenoj složenosti proucavati raspodjelu temperature u nekom tijelu koje se hladi, nikad ne bismo u tome uspjeli. Ona ce je izravno prenositi samo najbližim tockama, i tok topline ce se samo malopomalo stici do drugih dijelova tijela. Elementarna pojava jest razmjena topline izmedu dvije dodirne tocke. Ona je strogo lokalizirana i razmjerno jednostavna ako prihvatimo, što je prirodno, da na nju ne utjece temperatura molekula cija je udaljenost zamjetljiva. Savijam neku šipku; ona poprima vrlo kompliciran oblik, cije bi izravno proucavanje bilo nemoguce. No proucavanje ipak mogu zapoceti ako zapazim da njeno savijanje nije ništa drugo do rezultanta izoblicenja vrlo malih elemenata šipke, i da izoblicenje svakoga pojedinog od tih elemenata ovisi samo o silama koje na njega izravno djeluju, a nipošto o onima koje mogu djelovati na druge elemente. U svim ovim primjerima, koje bih lako mogao umnažati, priznaje se da nema djelovanja na daljinu ili barem na veliku daljinu. To je jedna hipoteza. Ona nije uvijek tocna, kao što dokazuje zakon gravitacije. Zbog toga je valja verificirati; ako bude potvrdena, makar i približno, ona je dragocjena jer ce nam dopustiti da se koristimo matematickom fizikom, barem pomocu uzastopnih aproksimacija. Ako hipoteza ne izdrži provjeru, valja tražiti nešto analogno, jer postoje i drugi nacini da se stigne do elementarne pojave. Ako nekoliko tijela istovremeno djeluje, može se dogoditi da njihova djelovanja budu neovisna i da se naprosto dodaju jedno drugome ili kao vektori, ili kao skalarne velicine. Elementarna pojava je onda djelovanje jednoga izoliranog tijela. Ili su pak posrijedi mala gibanja, ili opcenitije male varijacije, koje se pokoravaju dobro poznatom zakonu superpozicije. Promatrano gibanje ce se tada rašclaniti na jednostavna gibanja, na primjer,

106

zvuk na svoje harmonicne komponente, a bijela svjetlost na svoje monokromatske komponente. Nakon što se otkrije na kojoj strani treba tražiti elementarnu pojavu, kojim sredstvima se može stici do nje? Prije svega, cesto se dogada da radi dolaženja do toga, ili bolje receno radi dolaženja do onog što nam je korisno, nije nužno prodrijeti do mehanizma. Bit ce dovoljan zakon velikih brojeva. Uzmimo ponovo primjer širenja topline. Svaka molekula zraci toplinu prema svakoj susjednoj molekuli i ne trebamo znati prema kojem zakonu. Da nešto pretpostavimo s tim u vezi, bila bi to indiferentna hipoteza, i prema tome nekorisna i ne provjerljiva. Zapravo, djelovanjem srednjih vrijednosti i zahvaljujuci simetriji sredstva, sve se razlike poništavaju i, kakva god bila postavljena hipoteza, rezultat je uvijek isti. Ista se okolnost pojavljuje u teoriji elasticiteta i u teoriji kapilarnosti. Susjedne se molekule privlace i odbijaju, i ne trebamo znati prema kojem zakonu. Dovoljno je da je to privlacenje primjetno jedino na malim udaljenostima, da su molekule vrlo brojne, da je sredstvo simetricno, i samo trebamo pustiti da djeluje zakon velikih brojeva. I ovdje se jednostavnost elementarne pojave skrivala ispod složenosti opažane rezultirajuce pojave. Ali sa svoje strane ta je jednostavnost bila tek prividna i prikrivala je vrlo složeni mehanizam. Najbolji nacin da dopreme do elementarne pojave jest ocigledno eksperiment. Eksperimentalnim instrumentima trebalo bi razložiti složeni splet koji priroda nudi našim istraživanjima i pažljivo prouciti njegove, što je više moguce procišcene elemente. Na primjer, prirodnu bijelu svjetlost rašclaniti cemo pomocu prizme na monokromatske svjetlosti, a pomocu polarizatora na polarizirane svjetlosti. Nažalost, to nije uvijek moguce ni dovoljno, i um mora ponekad ici ispred eksperimenta. Navest cu samo jedan primjer koji se uvijek osobito doima. Ako razložimo bijelu svjetlost, mogu izdvojiti mali dio spektra, ali kako god on bio malen, zadržat ce odredenu širinu. Isto tako, prirodne svjetlosti nazvane monokromatskima daju nam vrlo usku spektralnu liniju, koja ipak nije beskonacno uska. Moglo bi se pretpostaviti da eksperimentalnim proucavanjem svojstva tih prirodnih svjetlosti, radeci se sve užim i užim spektralnim linijama i prelazeci napokon na granicnu vrijednost, da tako kažem, došli bismo do toga da upoznamo svojstva strogo monokromatske svjetlosti. To ne bi bilo tocno. Ja pretpostavljam da dvije zrake svjetla zrace iz istog izvora, da ih najprije polariziramo u dvije ravnine koje zatvaraju pravi kut, a zatim vracamo u istu ravninu polarizacije, nastojeci da interferiraju. Kad bi svjetlost bila strogo monokromatska, one bi interferirale. No s našim približno monokromatskim svjetlostima nece doci do interferencije, i to kako god uska bila spektralna linija. Da bude drugacije, ona bi morala biti nekoliko milijuna puta uža od najužih poznatih spektralnih linija. Ovdje bi nas, dakle, prijelaz na granicnu vrijednost prevario. Trebalo je da um ide ispred eksperimenta, a ako je on u tome uspio, to je bilo zato što je pustio da ga vodi instinkt jednostavnosti. Poznavanje elementarne cinjenice dopušta nam da problem izrazimo u jednadžbi. Ostaje jedino da kombinacijom iz nje izvedemo opažljivu i provjerljivu složenu cinjenicu. To je ono što se naziva integriranjem, i posao matematicara. Možemo se upitati zašto generalizacija u fizikalnim znanostima rado poprima matematicki oblik. Razlog je sad lako uvidjeti. To nije samo zato što moramo izraziti numericke zakone vec i stoga što je opažljiva pojava rezultat superpozicije velikog broja elementarnih pojava koje su sve medusobno slicne. Na taj se nacin posve prirodno uvode diferencijalne jednadžbe. Nije dovoljno da se svaka elementarna pojava pokorava jednostavnim zakonima, vec se i sve one koje treba kombinirati moraju pokoravati istom zakonom. Jedino tada posredovanje matematike može biti korisno. Matematika nas zapravo uci da kombiniramo

107

slicno sa slicnim. Njen cilj je otkrivanje rezultata neke kombinacije a da pritom nije potrebno rekonstruirati kombinaciju dio po dio. Ako istu operaciju moramo ponoviti više puta, matematika nam dopušta da to ponavljanje izbjegnemo time što omogucuje da nekom vrstom indukcije unaprijed znamo rezultat. Objasnimo sam to vec u poglavlju o matematickom zakljucivanju. Ali u tu svrhu sve te operacije moraju biti medusobno slicne. U suprotnom bismo se slucaju ocigledno morali pomiriti s tim da ih stvarno vršimo jednu za drugom i matematika bi postala izlišna. Zahvaljujuci, dakle, približnoj homogenosti materije koju proucavaju fizicari mogla je nastati matematicka fizika. U prirodnim znanostima više ne nalazimo slijedece uvjete: homogenost, relativnu neovisnost udaljenih dijelova i jednostavnost elementarne cinjenice. Stoga su prirodoslovci primorani pribjeci drugim nacinima generalizacije.«79 Vidimo, dakle, da je za Poincarea primjena matematike u opisu fizickog svijeta moguc zato što postoji direktan izomorfizam izmedu na primjer homogenih diferencijalnih jednadžbi i homogenosti materije. Sa ovakvim zakljuckom trebalo bi se posebno pozabaviti, ali to u ovakvom radu nije moguce. Možemo reci da ovakav pristup ima i odgovarajuce posljedice na shvacanje nekih fundamentalnih relacija i zakona u fizici, ako što je eliminiranje djelovanja na daljinu, apsolutnog prostora kao okvira za opažanje i opis itd. Kao što smo rekli, mi ovdje necemo moci da se posebno bavimo ovim problemom, ali u sljedecem pasusu dat cemo neka njegova shvacanja klasicne mehanike koja leži u samom osnovu fizike.

4.7. Klasicna mehanika
Da bi što zornije pokazali kako H. Poincaré razmatra probleme u zanosit navedimo neke stavove koji se odnose na fundamentalna pitanja klasicne mehanike.80 Ovaj clanak smo izabrali uglavnom iz dva razloga; prvo, zato što je za u ovakvom razmatranju tematika relativno bliska prosjecnom studentu. Drugo, klasicna mehanika je dugo vremena bila primjer jasnosti jedne pojmovne strukture. Ona je zadovoljavala sve elemente idealne znanosti jer je sa jedne strane strogo deduktivni sustav, a takoder je eksperimentalno provjerljiva i primjenjiva. Poincaré, odmah na pocetku svog clanaka postavlja pitanja: jasnosti i opravdanosti osnovnih principa mehanike: »To se pitanje prirodno postavlja, a teškoca njihovog rješavanja proizlazi uglavnom iz cinjenice da traktati iz mehanike ne razlikuju sasvim jasno što je eksperiment, što je matematicko zakljucivanje, što je konvencija a što hipoteza. To nije sve: 1) Nema apsolutnog prostora i razmatramo samo relativno gibanje. Mehanicke cinjenice se, medutim, najcešce iznosi kao da postoji apsolutni prostor s kojim bi se one mogle dovesti u vezu. 2) Nema apsolutnog vremena. Reci da su dva trajanja jednaka, to je tvrdnja koja sama po sebi nikakvog smisla i koja može dobiti neki smisao jedino konvencijom. 3) Ne samo da nemamo neposrednu intuiciju o jednakosti dvaju trajanja vec nemamo cak ni neposrednu intuiciju o istovremenosti dvaju dogadaja koji se zbivaju na razlicitim mjestima. 4) Napokon, i sama naša euklidska geometrija nije ništa drugo do neka vrsta jezicne konvencije. Mehanicke cinjenice mogli bi smo iskazivao režuci ih uz neeuklidski
79 H. Poincare, »Znanost i hipoteza«, Globus, Zagreb, 1989.god.. 117-120. 80 Clanak “Klasicna mehanika” nalazi se u knjizi “ Znanost i hipoteza “ ( šesto poglavlje ). Na našem jeziku se nalazi u knjizi: H. Poincare, Znanost i hipoteza, Globus, Zagreb, 1968. god.

108

prostor koji bi bio manje pogodan no jednako tako legitimna kao i naš obicni prostor. Iskaz bi bio mnogo zamršeniji, ali bi i dalje bio moguc. Dakle, ni apsolutni prostor, ni apsolutno vrijeme, pa cak ni geometrija nisu uvjeti koji se mehanici namecu. Svi ti pojmovi ne prethode mehanici, isto kao što ni francuski jezik logicki ne prethodi istinama koje se njima izražavaju.«81 Kao što se vidi iz navedenog uvodnog citata; Poincaré, se odmah obara na fundamentalne pojmove kao što su prostor i vrijeme stavljajuci ih u položaj konvencije. U daljnjem tekstu nastavlja sa analizom fundamentalnih pojmova na kojima pociva citava zgrada klasicne mehanike. Tako u sljedecem dijelu razmatra “Nacelo inercije” postavljajuci osnovno pitanje: »Tijelo na koje ne djeluje nikakva sila može se gibati samo pravocrtno i jednoliko. Je li to istina koju a priori možemo imati? Kada bi bilo tako, kako to da je Grci n isu poznavali? Kako su mogli vjerovati da gibanje prestane cim prestane uzrok koji ga je proizveo, ili takoder, da ce se svako tijelo, ako ga ništa ne sprijeci, gibati kružno, što je najuzvišeniji oblik gibanja?«82 Kao što vidimo, on negira apriornost navedenog nacela, a što je u izvjesnom smislu protivljenje Kantovom rješenju koji je upravo u klasicnoj mehanici i u Euklidovoj geometriju tražio potvrdu postojanja sintetickih sudova a priori. Problematicnost eksperimentalne provjerljivosti leži u statusu tijela bez djelovanja sila. No, kao što kaže Poincaré, dali se ikada eksperimentiralo sa tijelima bez djelovanja sile i ako jeste, kako se znalo da na to tijelo nije djelovala nikakva sila? Istu problematicnost logicko-empirijske konzistentnosti jesu i osnovni pojmovi ubrzanja, mase i sile. Tako on navodi: »Ubrzanje nekog tijela jednako je sili koja na njega djeluje, podijeljenoj s njegovom masom. Može li se taj zakon eksperimentalno verificirati? Za to bi trebalo izmjeriti tri velicine u navedenom iskazu: ubrzanje, silu, masu. Prihvacam da se ubrzanje može mjeriti, zato što prelazim preko teškoce koja proizlazi iz mjerenja vremena. No kako da se mjeri sila ili masa? Mi cak i ne znamo što je to. Što je masa? Newton odgovara: »Masa je umnožak volumena i gustoce« - »Bilo bi bolje reci« kaže Thomson i Tait, »da je gustoca kolicnik mase i volumena.« »Što je sila ?« »To je«, odgovara Lagrange, »uzrok koji proizvodi gibanje tijela ili ima tendenciju da ga ponovo proizvede.« »To je umnožak mase i ubrzanja«, reci ce Kirchoff. Ali zašto onda ne reci da je masa kolicnik sile i ubrzanja? Ove su teškoce nerazrješive.83 Ne samo to, Poincaré pretpostavlja da formalno matematicki sustav zajedno sa fizikalnim cinjenicama može da se rekonstruira u neki drugi opis. Ovaj drugi opis bi zadovoljavao sve principe istinitosti osi jednostavnosti, a sama jednostavnost ili složenost opisa spada u podrucje konvencije i pragmaticnosti a ne istinitosti. Navedimo jedan primjer u razmatranju pojma »mase«, koji u klasicnoj mehanici, kao što je poznato, zauzima fundamentalno mjesto i predstavlja univerzalnu konstantu: »Cini se da je to nacin za definiciju mase: položaj težišta ocigledno ovisi o vrijednostima pripisanim masama. Te vrijednosti ce trebati rasporediti tako da gibanje težišta bude pravocrtno i jednoliko. To ce uvijek biti moguce ako je treci Newtonov zakon tocan, a to ce opcenito biti moguce samo na jedan nacin. Ali ne postoji sustav izuzet od svakog vanjskog djelovanja. Svi dijelovi svemira jace ili slabije trpe djelovanje svih ostalih djetlova. Zakon gibanja težišta strogo je tocan jedino onda kada se odnosi na cijeli svemir.
81 H. Poincare (1989) Ibid. Str. 76. 82 H. Poincare (1989)Ibid. str. 76. 83 H. Poincare (1989) Ibid. str. 80.

109

No da bi se iz tog zakona dobije vrijednost mase, trebalo promatrati gibanje težišta svemira. Apsurdnost te konsekvencije je ocigledan: mi poznajemo samo relativna gibanja i gibanje težišta svemira za nas ce ostati vjecna nepoznanica. Ništa dakle ne ostaje i naši pokušaji nisu urodili plodom. Tako smo stjerani u škripac sa sljedecom definicijom, koja je naprosto priznanje nemoci: mase su koeficijenti koje je pogodno uvesti u racunanje. Cijelu bismo našu mehaniku mogli rekonstruirati tako da svi masama pripišemo razlite vrijednosti. Ta nova mehanika ne bi bila u proturjecnosti ni s eksperimentom ni sa opcim nacelima dinamike. Jednadžbe te nove mehanike jedino bi bile manje jednostavne. Da se razumijemo, manje jednostavni bi bili samo prvi clanovi, to jest oni koje vec znamo zahvaljujuci eksperimentu. Možda bi bilo moguce izmijeniti mase malih velicina a da pritom cijele jednadžbe ni ne dobije ni ne izgubi na jednostavnosti. Hertz se upitao jesu li nacela mehanike strogo istiniti. »Po mišljenju mnogih fizicara«, rekao je on, »izgledat ce nezamislivo da bi eksperiment i u najdaljoj buducnost ikada mogao išta promijeniti u neoborivim nacelima mehanike, a ipak, ono što proizlazi iz eksperimenta može se uvijek ispraviti eksperimentom.« Nakon onoga što smo rekli da ce bojazni ciniti suvišnim. Nacela dinamike su nam najprije izgledali kao eksperimentalne istine, no bili smo prisiljeni služiti se njima kao definicijama. Sila je upravo po definiciji umnožak mase i ubrzanja. Evo nacela koje od sada ne može osporavati nikakav buduci eksperiment. Sila akcije isto tako je po definiciji jednaka sili reakcije. No onda, neko ce reci, ta nepovjerljiva nacela su apsolutno lišena svakog smisla. Eksperiment ih ne može povrci ali nas oni ne mogu nauciti nicem korisnom. Cemu onda proucavati dinamiku? To bi naglo osudivanje bilo nepravedno. U prirodi ne postoji savršeno izolirani sustav, savršeno izuzet od svakog utjecaja, ali postoje gotovo izolirani sustavi. Ako promatramo neki takav sustav, možemo proucavati ne samo relativno gibanje njegovih razlicitih dijelova, jednog u odnosu na drugi, vec i gibanje njegovog težišta u odnosu na druge dijelove svemira. Tada se može utvrditi da je gibanje tog težišta gotovo pravocrtno i jednoliko, u skladu sa trecim Newtonovim zakonom. To je eksperimentalna istina, no nju eksperiment ne može opovrci Što bi nas, zapravo, naucio precizniji eksperiment? Naucio bi nas da je zakon samo bio gotovo istinit, a to je ono što smo vec znali. Sad je razjašnjeno kako eksperiment može poslužiti kao temelj nacelima mehanike a da ih unatoc tome nikada nece moci opovrci.«84 Takoder, moramo reci na karaju, da je porijeklo klasicne mehanike u njenoj antropomorfnosti. Ova »egocentricnost« klasicne mehanike, koja je kao što smo konstatirali konstruirana na principima »apsolutne« objektivnosti u kome promatrac ili mjerilac fizikalnih pojava ne samo da ne smije biti povezan sa pojmom »egocentricnosti« nego i bilo kakva naznaka njegove fizicke prisutnosti. Na kraju navedimo pasusu u kome Poincaré govori o antropomorfnosti mehanike. »Kirhoff je, reci ce neko, samo slijedio opce sklonosti matematicara ka nominalizamu85. Njegova sposobnost kao fizicara nije ga od toga sacuvala. Želio je imati definiciju sile i zato je uzeo prvi stav na koji je naišao. Definicija sile nam, medutim, nije potrebna. Ideja sile je primitivan, ne svediv i neodrediv pojam. Svi znamo što je to zato što o tome posjedujemo neposrednu intuiciju. Ta neposredna intuicija proizlazi iz pojma napora koji nam je od djetinjstva poznat.

84 H. Poincare (1989), Ibid. str. 85. 85 Vidjeti u Dodatku odnos izmedu nominalizma i realizma.

110

No prije svega, cak i kada bi nam neposredna intuicija omogucila spoznavanje istinske prirode sile po sebi, ona bi bila nedovoljna za utemeljenje mehanike. Ona bi štoviše bila potpuno beskorisna. Nije važno znati što sila jest, važno je znati mjeriti je. Sve ono što nas ne nauci kako da je mjerimo jednako je tako beskorisno u mehanici kao što je subjektivan pojam toploga i hladnoga beskorisno fizicaru koji proucava toplinu. Taj se subjektivni pojam ne može prevesti u brojke, i prema tome, ne služi nicemu. Neko znanstvenik cija bi koža bila apsolutno loš vodic topline i koji stoga nikada ne bi doživio ni osjet toploga ni osjet hladnog, mogao bi promatrati fenomene kao i bilo tko drugi i to bi mu bilo dovoljno da izgradi cijelu teoriju topline. Taj neposredni pojam napora ne može nam, medutim, poslužiti za mjerenje sile. On se konacno svodi na pamcenje mišicnih osjeta, a nitko nece tvrditi da Sunce doživljava mišicni osjet kada privlaci Zemlju. Jedino za cim to možemo tragati jeste neki simbol, manje tocan i manje pogodan od strelice koja se primjenjuje u geometriji, ali poput njih jednako udaljen od sigurnosti. Antropomorfizam je odigrao znacajnu povijesnu ulogu u genezi mehanike. Možda ce on još ponekad dati poneki simbol koji ce se nekim umovima uciniti pogodnim. Medutim, on ne može utemeljiti ništa što bi imalo zaista znanstven ili filozofski karakter.«86 U ovom kratkom razmatranju obratili smo pozornost na stavove H. Poincarea koji je imao, a i danas ima odredeni utjecaj u originalnom pristupu prema opcim problemima znanosti, a posebice matematike i fizike. Možda njegov znacaj nije u epistemološkom razmatranju koliko u njegovom originalnom promišljanju odredenih konkretnih problema. Moramo napomenuti da njegov konvencionalizam, a posebice matematicki imao presudni utjecaj na razvoj i shvacanje osnovnih pojmova što ce predstavljati novi iskorak uoblicen u rezultatima specijalne i opce teorije relativnosti. Ponovimo još jednom, konvencionalizam smatra da su u empirickim znanostima temeljni stavovi utvrdeni dogovorom, a do tog dogovora redovito ne vode “objektivni kriteriji”, nego potreba da se odredena znanstvena iskustva svedu u zatvoreni pojmovnoiskazni sustav koji konacno pociva na »odlukama volje«. Protiv realista kovnecionalisti isticu da je nemoguce konacno utemeljiti fundamentalne opce iskaze. Tu ostaju samo dvije mogucnosti: kantovski transcedentalizam ili pozivanje na evidenciju. Nijedna od tih mogucnosti nije prihvatljiva. Zato se konvencionalisti pozivaju na »teoriju slobodnog izbora«. Vec ni sam pokusni postupak nije moguc bez prethodne konvencije.87 U daljnjem pregledu idemo ka onim shvacanjima koja su dale znacajan doprinos u razvoju filozofije znanosti a to je na prvom mjestu pozitivisticko stajalište.

86 H. Poincare (1989), Ibid. Str. 86. 87 Vidjet cemo u sljedecim dijelovima našeg razmatranjna kako ce slicne ideje zastupati i K. Popper u opreci spram logickog pozitivizma. On dopušta bazicne stavove kao osnovu za neku teoriju, ali se njihovo prihvacanje ne može iznuditi cinjenicama, nego pociva na odluci. Zato i bazicni stavovi imaju karakter dogmi, samo što se oni mo gu uvijek nanovo provjeravati novim doživljajima. Na to se oslanja Popperova teorija falsifikacije (opovrgavanja): empiricko-znanstveni sustav mora biti takav da ga iskustvo može oboriti.

111

5. Pozitivizam
Pozitivizam ima svoje duhovne pretke, ne racunajuci relativizam sofista i grckih materijalista, u engleskom empirizmu, osobito kod Humea i J.S. Milla. J.Stuart Mill (18061873) smatrao je da su cak i matematski i logicki iskazi samo poopcenje iskustva. Iskustvo tumaci u smislu psihologisticke teorije o asocijaciji ideja. Asocijacijom ideja koje dobivamo kod pojedinih opažaja stvaramo opci zakon, kojeg vrijednost proširujemo na sve slucajeve. Kao otac pozitivizma, od kojeg potjece i sam naziv, uzima se Aguste Comte (17981857), Millov suvremenik i prijatelj. Analizirajuci razvoj ljudskog duha, Comte je zastupao teoriju o tri stadija tog razvoja. U prvom, »teološkom« stadiju covjek želi strukturu prirode i njenih procesa protumaciti pretpostavkom postojanja duhova ili bogova koji ravnaju prirodom. U tom se stadiju mogu razluciti tri stupnja: animizam – sva je priroda oživljena; politeizam – mnogi bogovi vladaju širim podrucjima prirode; monoteizam – samo jedan bog je vrhovni gospodar. U drugom, »metafizickom« stadiju covjek je vec kriticniji, pa je bogove zamijenio prirodi imanentnim bitnostima i silama. Tu je najviši stupanj opca bitnost, »priroda« kao izvor svih pojava. Vrhovni, treci stadij je »pozitivni« stadij u kojem covjek spoznaje ono što je za znanosti bitno, tj. zakone koji nisu ništa drugo do pravilnosti i stroge nužnosti prirodnih pojava. U tim Comteovim tezama istice se bitna oznaka svakog pozitivizma: strogo odbijanje svih metafizickih spekulacija i priznavanje samo »pozitivnih«, tj. empirickih znanosti. Taj je Comteov prikaz doduše dosta umjetno srocen, ali se ne može zanijekati opravdanost tih analiza, jedino što se ti stadiji ne smiju uzimati povijesno kronološki. I danas se mogu susresti stajališta koja se mogu ubrojiti u neki od tih Comteovih stadija. Pozitivisticki stav Comteova mišljenja, uz sociološka istraživanja, vršio je veli utjecaj na europsku misao i na razvoj novih misaonih smjerova. Jedan od najutjecajnijih takvih sustava u 20. stoljecu bio je neopozitivizam. Glavni predstavnici klasicnog pozitivizma u drugoj polovici 19. stoljeca bili su A. Comte, E.Laas i E. Mach. U njemackim se zemljama pozitivizam proširio svršetkom istog stoljeca, a širili su ga E. Mach (1838-1916), E. Haeckel (1834-1919) i W. Ostwald (18531932). Temeljna shvacanja pozitivizma mogli bi smo, uvjetno receno, iznijeti u sljedece tri tocke: 1) Empirizam: mnogi pozitivisti su radikalni empiristi. Sva se spoznaja može potpuno svesti na osjetilna opažanja. Pozitivizam ''ne zna za druge temelje osim pozitivnih cinjenica, tj. izvanjskog i unutarnjeg opažanja'' ( E. Laas ). U osnovi sva se psihicka i fizicka zbilja sastoji iskljucivo od osjetilnih sklopova, gdje se cak i formalna logika nastojala objasniti empiristicki. 2) Materijalizam: s empirizmom je neposredno povezana težnja odbacivanja svega što nije osjetilno-materijalno. Govor o umu, duhu, bogu itd. rastvara se i tumaci dosljedno na empiristicki i materijalisticki nacin. 3) Scijentizam: s prosvjetiteljskim patosom on objavljuje bezuvjetnu vjeru u znanost. Pod znanošcu se podrazumijevala empirijska pojedinacna znanost a prije svega egzaktne prirodne znanosti. Filozofija je samo sluškinja znanosti i zadatak joj je da sintetizira rezultate pojedinih znanosti. Bilo bi zanimljivo pokazati, ili pokušati pokazati, što su osnovni motivi nastajanja modernog pozitivizma. Koje su to povijesne situacije omogucile plodno tlo za razvoj neoopozitivistickih ideja i stavova. Dakako, da ove motive moramo shvatiti samo kao 112

slikovit prikaz situacije koje su pogodovale tom razvoju, ali nikako i kao izvore tog nastajanja.

5.1. Motivi nastajanja modernog pozitivizma
Ako bi smo u kratkim crtama hitjeli navesti uvjete nastanka suvremenog pozitivizma onda uvjetno imamo ovakvu situaciju: a) Suprotnost izmedu razvoja filozofije i napredak posebnih znanosti Mada vecina predstavnika pozitivizma teži da svoju poziciju obrazloži cisto logickim argumentima, ipak pored tih argumenata postoje niz povijesnih i psiholoških cinilaca koji su presudno utjecale na ovakvo stajalište. Tu prije svega treba navesti nepobitnu cinjenicu o razlici u razvoju filozofije i posebnih nauka. Iako, je filozofija iznjedrila pretpostavke razvoja kasnijih posebnih nauka dovela je do upitanosti i negativnom odnosu prema filozofiji do krajnih zakljucaka o potrebi njezine egzistencije uopce. U svakom slucaju se, ma kakvo se filozofsko stajalište zauzimalo, ne može osporiti cinjenica napretka nauke u posebnim disciplinama. Ovakav napredak na podrucju filozofije, a posebice u njenim najfilozoficnijim disciplinama kao što je metafizika, ontologija i nauke o vrijednostima, može u principu osporiti. Ma koliko u posebnim naukama bilo velike suprotnosti izmedu razlicitih istraživaca, cinjenice cisto logicke evidencije, sa jedne strane, kao i potvrdivanje pomocu iskustva, sa druge strane, cine iako ne apsolutno neosporne a ono prakticno dovoljne kriterije za odvajanje onoga što je važece od onoga što nije važece, onoga što se obistinjuje od onog što to nije. Analogni kriteriji izgleda da nedostaju u filozofskoj oblasti. Nije ni cudno da se u takvoj situaciji postavlja pitanje opravdanosti filozofskog mišljenja, no ovakav negativan stav prema mogucnosti filozofskog spoznavanja nije nešto novo jer skepticizam, relativizam i agnosticizam od najranijih dana tvrdili da on nije nauka. Iako se moderni pozitivizam u principu prikljucuje tim pravcima, on se ipak od njih bitno razlikuje po mnogo radikalnijem shvacanju svog odbijanja. On postavlja pitanje nisu li filozofski iskazi, recimo, ne samo pogrešni, nego dali su uopce iskazi ili su besmislen spajanja rijeci koje jedino metafizici i njihovi slušatelji iz nekih psiholoških razloga, smatraju za stvarne, smislene iskaze. b) Prevladavanje empirijskog nastojanja u posebnim naukama Ovaj drugi motiv stoji u neposrednoj vezi sa prethodno iznesenim, naime kriticko nastojanje modernog covjeka i njegovo nepovjerenje prema predmetima koji se opažajno ne mogu pokazati dolazi do izražaja u empirizmu. U pogledu predmeta pojmova zahtijeva se da se za njih mogu navesti obilježja koja se empirijski mogu pokazati, a u pogledu naucno prihvatljivih sudova se, ukoliko se ne radi o cisto logicko – analitickih iskaza, zahtijeva da ih iskustvo potvrduje. To osnovno spoznajno-teorijsko nastrojenost pozitivizam je uzeo za jedan od svojih najviših principa. Ono se svodi na to da se kao smisleni dopuštaju samo dvije vrste iskaza: Na jednoj strani cisto logicki stavovi cija se istinitost u slucaju analitickih iskaza, odnosno njihova lažnost kada su u pitanju kontradiktorni sudovi , može ustanoviti samo analizom znacenja i empirijskih stavova na drugoj strani koji imaju karakter ustanovljavanja neposrednih stanja stvari ili pak predstavljaju hipoteze koje izlaze iz okvira neposredno danog, ali se ipak mogu provjeriti na osnovu podataka promatranja.

113

c) »Neuspjeh« Kantovog pokušaja apriornog zasnivanja posebnih nauka. Kao što nam je poznato, Kant je takozvane sinteticke sudove apriori smatrao za specificne filozofske iskaze i uzeo ih je za predmet svojih spoznajno teorijskih razmatranja. Zbog njihovih apriornosti može se njihovo važenje utvrditi neposredno i neovisno od kvantuma doživljenog iskustva. Ali to je neumitno dovodilo do pitanja: Ako se naše saznanje treba donositi na svijet koji je neovisan od svijesti, onda je nerazumljivo kako pri tome dolazimo do znanja slobodnog od iskustva? Odgovor može samo biti u tome, ako postoje zakoni misaonog razuma, pomocu kojih se svijet konstituira, može se razumjeti apriorno saznaje stvarnosti. Ali onda ta stvarnost nije više »neovisna«, vec je stvorena od strane duha i njemu imanentnih misaonih principa. Vidjeli smo da ovaj »kopernikanski obrat« predstavlja za Kantove kriticare osnovni kamen smutnje ili pokušaj rješenja da se fenomen sintetickoapriornog saznanja riješi na drugaciji nacin, ali svi oni imaju istu polaznu bazu: priznavanje sintetickih-apriornih stavova. Kant nije podrobno raspravljao o pitanju egzistencije tih sudova, vec je što više vjerovao da je navodenje primjera iz oblasti aritmetike, geometrije i prirodnih znanosti dovoljno dokazao postojanje tih sudova. Upravo tu leži slabost njegove filozofije, jer se on uglavnom posveti pitanju njihovih »mogucnosti«, tako da je za pozitivizam bio »lak« zadatak da opovrgnuti ili osporiti njegove primjere. Pogrešni su primjeri iz matematike, jer ti sudovi, kako je pokazala logicka analiza obrazovanja matematickih pojmova i sudova bez izuzetka analiticki. Što se tice iskaza prirodno naucnih zakona, njihov apriorni karakter je neobicno problematican. Sjetimo se samo zakona kauzalnosti koje je on iznio kao sinteticki-apriorni stav, a koji je u modernoj kvantnoj mehanici nasuprot klasicne fizike pretrpio ogromne revizije. Egzistencija sinteticko-apriornih iskaza ne izgleda tako sigurna. Njeno poricanje postojanja od strane logickog pozitivizma sami tim odstranjuje i citavo pitanje koje se postavlja pa i Kantovo pitanje o njihovi mogucnostima. d) Problem saopcavanja U okviru pozitivizma izoštrio se još jedan problem, koji je bio poznat vec i u Grckoj mada su kasniji filozofi uglavnom zanemarivali taj problem, a to je problem priopcavanja. Ako nauka po svojoj prirodi predstavlja strukturu koja nastaje nadogradnjom i ucestvovanjem velikog broja znanstvenika sa jedne strane namece inter – subjektivnost i ne može biti solipsisticka stvar pojedinca i sa druge strane ona mora biti shvacena jednoznacno za sve one koji se bave njenom problematikom. Upravo vec ovdje pozitivizam zamjera metafizici, ili filozofiji opcenito, da ona nije u stanju da u potpunosti zadovolji tom zahtjevu. e) Razdvajanje filozofije i ostalih kulturnih podrucja Sa upravo navedenim momentom u uskoj vezi je i zahtjev strogog razdvajanja nauke i drugih kulturnih podrucja prije svega umjetnosti i filozofije. Ovo je posljedica pozitivistickog stav od strogom razdvajanja izmedu doživljaja kao psihološkog fenomena i saznavanja. Dakako, pozitivizam zamjera filozofiji a posebice metafizici da iz svog pojmovnog korpusa nije izbacio one pojmove i stavove koji su odraz cistih doživljaja i da metafizicke rasprave predstavljaju uzaludni pokušaj da se iracionalno osjecanje života prenese u jezik poimanja, te svojim prividno teorijskim nacinom prikazivanja i svojim prividnim dokazivanjem ometaju cak i težnju za adekvatnim izrazom doživljavanja.

114

f ) Logicke antinomije Nisu svi problemi koji su stajali spram opreci klasicne filozofije bile tema i razlog nastajanja pozitivizma, jer su postojali problemi koje je sama nauka nametala a koja su bila moguce biti rješiva u sklopu pozitivisticke filozofije. To su prije svega pitanje naucnologicka i metodološka koja se odnose na strukturu saznanja empirijskih nauka, te problemi indukcije, a zatim problemi ciste logike i matematike itd. Dobar dio truda ovog pravca sastojao se u tome da govorni jezik zamijeni vještackim sustavom znakova, tj. vještackog jezika izgradenog na osnovu egzaktnih pravila. Povijesno gledano poticaj ovakvom stavu jeste pojava antinomija. Te antinomije, cija se suština sastoji u tome što se mogu dokazivati stavovi koji jedan drugome proturjece i ovo je ranije smatrano problemom mišljenja. Tada se rješenje nalazilo ili tražilo u tobožnjim misaonim greškama ili, se pak, kada to nije polazilo za rukom u takvim okolnostima rezignirano izvodio zakljucak da u toj oblasti saznanje nije moguce. Za pozitivizam je bio zadataka da se u problemu antinomija nade izlazno miješenje, a posebice ako se te antinomije odnose na matematiku i logiku. Ono je nadeno, istina, ne u smislu nekog opceg postupka koji bi dozvoljavao da antinomije nestanu jednom za svagda iz nauke, ali je opasnost ipak izbjegnuta tako što se pokazalo da su teškoce, koje dovode do antinomija, leže uglavnom u podrucju jezika a ne mišljenja. Time je otpocelo nastojanje da se na mjesto govornog jezika izgradi strogo logicki jezik koji bi bio osloboden od tih nedostataka. Logicki sustav Russella – Whiteheada prosjekao je iz jednog takvog stremljenja. U novije vrijeme je uz to došla i semantika, isto tako grana nauke koja se bavi konstruiranjem jezika, i koja je takoder prvobitno nastala iz stremljenja da se uklone antinomije, takozvani semanticki paradoksi. Time su se u biti sva logicka istraživanja u potpunosti matematizirala, jer obrazovani jezicni sustavi razraduju se sasvim analogno matematickim sustavima, a dijelom oni uopce predstavljaju ciste kalkile. Ako se to doda cinjenici da po pozitivistickom shvacanju u okviru filozofije uopce nisu dopustiva neka druga osim naucno-logicka istraživanja, onda se može razumjeti zašto je Carnap moga definirati filozofiju kao »matematiku jezika«.

5.2. Stariji Imanencijalni pozitivizam i Logicki pozitivizam
Kao karakteristican prijelaz sa spoznajno-teorijskog stajališta realizma na logicki pozitivizam može se oznaciti ucenje o spoznaji M. Schilka. Da bi došao do odgovora na pitanje: »Što je saznanje?« on je poceo sa analizom znacenja svakodnevne uporabe rijeci »saznaje« i došao do zakljucka da je saznavanje predstavlja akt identificiranja tj. uvijek saznavanje necega kao necega. Pojam je prema tome nedvosmisleno znak za predmete, odnosno vrste predmeta. Ali sami pojmovi nisu dovoljni za saznavanje nego su za to potrebni sudovi. Kao što su pojmovi oznake predmeta, tako i sudovi predstavljaju nedvosmislena znacenja cinjenica, tj. postojanje nekog odnosa izmedu predmeta. Odavde slijedi sama definicija istinitosti suda: Sudovi su istiniti ako nedvosmisleno odgovaraju doticnim stanjima stvari, inace su pogrešni. No, za saznanje je potrebno da se ispuni još jedan zadataka a to je odredivanje minimuma pojmova za opis. Kako postoji beskonacan odnos stanja stvari kojima odgovara beskonacan odnos pojmova i sudova ali ne kao agregatom, onda je nužno da se odrede one veze koje dovode do izvodenja jednih pojmova iz drugih. Stoga najviši cilj saznanja mora biti da se od minimuma pojmova ipak postigne nedvosmisleno oznacavanje svih stanja stvari.

115

Taj pojam saznanja Schilk oštro razgranicava od pojma doživljavanja i opažanja i tu je u potpunoj opreci spram fenomenologije88 i odbacuje svaku intuicionisticku filozofiju U opažanju i doživljaju dan je uvijek samo jedan objekt, a u spoznaji moraju postojati barem dvije stvari: nešto što je dano i ono kao što je to dano. Za njega fenomenologija89 miješa pojam poznavanja i spoznavanja, jer da bi se nešto poznavalo mora biti dano u svijesti putem doživljavanja, a da bismo nešto spoznali nije neophodno da se ono što se spoznaje mora i da poznaje, tj. da se može i doživjeti. Ovakav stav ima dalekosežne posljedice u pogledu spoznavanja vanjskog svijeta Ako, da bi se došlo do neke spoznaje, nije potrebno nikakvo opažanje datosti onoga što postoji, vec samo nedvosmisleno podudaranje simbola onda se otvara put ka mogucnosti spoznavanja transcendentalnog svijeta koji nam kao s one strane svijesti nikada ne može biti dat. Ovdje Kantovo pitanje dali mi spoznajemo pojavni svijest ili i svijet stvari po sebi postaje izlišno jer se prema ovakvom stavu izmedu spoznajnih pojmova i tih stvari po sebi ne može postaviti nikakva razlika; pošto naši pojmovi nedvosmisleno odgovaraju stvarima pojmovnog svijeta, s pošto te stvari odgovaraju stvarima po sebi, to time naši pojmovi indirektno odgovaraju stvarima po sebi. U tom ucenju vec dolazi do izražaja tendencija novijeg pozitivizma da se logickom analizom poimanja i jezika razgolite izvjesna starija filozofska rješenja kao prividni problemi. Ova Schilkova filozofija se može ubrojiti u spoznajno – teorijski realizam jer pretpostavlja realnost stvarnosti sa one strane svijesti na koju se spoznaja odnosi. Ta realisticka crta predstavlja oštro distanciranje od starijeg pozitivizma, a posebice ucenja Macha i Avenarijusa. Stariji pozitivizam je postavljao zahtjev da se nauka ogranici na što egzaktinije i u isti mah što ekonomicnije opisivanje onoga što je neposredno dano. Neposredno je dano samo »elementi« senzualnog i relativno konstantan kompleks takvih elemenata je tijelo i ako se iskljuce metafizicke pretpostavke onda proistjece da su tijela svode na taj kompleks osjecaja. Schlickovo ovo stajalište, koje oznacava kao »imanencijalni pozitivizam«, smatra ka neodrživo. Po njemu da bi se došlo do znanosti moramo pretpostaviti postojanje stvari koji su nam dane kao i one koje to nisu. Ako se ne želi razoriti zakonita povezanost stvarnog svijeta, onda ne preostaje ništa drugo osim da se pretpostavi realna egzistencija stvari i pojava koje su transcendentne svijesti. No, vidjet cemo da daljnji razvoj logickog pozitivizma vodi ka napuštanju ove dihotomije u sklopu pozitivizma kao posljedice uvodenja metafizickih pitanja kao prividnih problema. Zasada da istaknemo samo to da nasuprot starijem pozitivizmu koji otpocinje sa analizom onoga što je »dano«, mladi logicki pozitivizam pocinje sa analizom znanstvenog jezika kao medijima gdje se mogu razriješiti problemi odnosa izmedu smislenih i besmisleni stavova i pojmova.

88 Odnos izmedu fenomenologije iznanosti, odnosno filozofije znanosti, dat cemo u zadnjem dijelu knjige. 89 Odnos fenomenologije prema znanosti razmatrat cemo u zadnjem dijelu knjige.

116

6. Filozofija L. Wittgensteina
Prije nego što krenemo na daljnju analizi logickog pozitivizma, obratimo pozornost na stavove L. Wittgensteina, koji ce sa svojim pocetnim radovima biti jedan od glavnih uzora logickog pozitivizma. On polazi od logickog atomizma svoga prijatelja B. Russella90 i po njemu je svijet cjelokupnost cinjenica a ne stvari i sa ovom tezom on pocinje u svom glasovitom dijelu Tractatus logico-philosophicus. Za razliku od klasicnog pozitivizma on odbacuje shvacanje prema kojemu je logika empirijska znanost što nastaje uopcavanjem opaženih pojedinacnih cinjenica. Logika je, štoviše, posve neovisna od iskustva. No njezine su recenice tautološke, tj. posve beznacajne. Njegov pojam mislivog istovjetan je s cjelokupnom prirodnom znanošcu. Granica mislivog ujedno je granica jezika koja preslikava ( empirijske ) cinjenice, ''Granice moga jezika znace granice moga svijeta''. No tu se za njega postavlja pitanje o uvjetima subjektivnog iskustva i njegov odgovor glasi: ''Subjekt ne pripada svijetu nego je granica svijeta''.91 Gdje se u svijetu može opaziti metafizicki subjekt? Kažeš da tu stvari stoje baš kao s okom i vidnim poljem. Ali oko u stvarnost ne vidiš. I ništa u vidnom polju ne navodi na zakljucak da ga vidi necije oko. Dok je njegov Tractatus presudno utjecao na logicki empirizam odnosno novopozitivizam, njegova su Filozofska istraživanja koja su posmrtno objavljena 1953. bila u izvjesnoj suprotnosti spram osnovnih principa tog istog pozitivizma. Filozofska istraživanja postala podjednako znacajna za modernu lingvistiku i onu filozofsku poziciju koja polazi od lingvistike gdje je lingvistika empirijska znanost o jeziku. Mišljenje kasnog Wittgensteina izvodi, dakle, onaj obrat k jeziku koji je opcenito karakteristican za filozofiju od 1960. godine na ovamo. Wittgenstein i Becki krug mislili su da pomocu formalne logike mogu razviti umjetan, formalizirani idealni jezik. On je kao jedinstven jezik znanosti trebao ukloniti netocnosti , mnogoznacnosti i obojenost svakodnevnog jezika i tako biti savršeno jasan i jednoznacan No, u ovoj kasnijoj fazi razmišljanja kod Wittgenstaina pokazalo se potpuno odstupanje od te zamisli kao neizvedive, jer je otkrio da je znacenje izraza nemogucno odvojiti od njihove upotrebe u živom jeziku. Tako on kaže: ''Svaki znak za sebe cini se mrtvim. Što mu podaruje život? – On živi u upotrebi'' (Filozofska istraživanja, br. 432.) Odavde slijedi
90 Navedimo u kratkim crtama osnovna obilježja Russellove reforme u filozofiji na kojoj je barem prema nekim osnovnim nacelima, utemeljen veliki dio suvremene filozofije. 1. Logicki se jezik formalizira po uzoru na matematicki. Uvode se kvantifikatori. Pri tom se pojmovi i relacije razumiju kao funkcije (Russellove »stavacne funkcije«) s predmetima i samim funkcijama i relacijama kao argumentima. 2. Cilj je da se formalno zakljucivanje i logicki pojmovi tako preciziraju da se njima može objasniti matematicko zakljucivanje i iz njih izvesti matematicke pojmove – tj. da se matematika (barem aritmetika, kao u Fregea) može svesti na logiku. 3. Russell ujedno želi riješiti i problem logicko-matematickih i semantickih paradoksa od kojih se mnogi tada novi otkrivaju te potresaju logiku i osnove matematike, zaoštravajuci potrebu reforme. Kako bi se izbjegli paradoksi, u Russella pojmovi i pojmovni odnosi stoje u složenoj tipskoj hijerarhiji koja prijeci samovoljnu gradnju pojmova. 4. I Fregeov i Russellov logicko-matematicki sustav ujedno su i filozofski, jer polažu racuna o temeljnim filozofijskim pojmovima kao što su “predmet”, “funkcija” (koja je sada ne samo matematicki nego i ontologijski pojam), “istina” (u Fregea je to izravno ontologijski pojam), “svojstvo”, “odnos”, “sveukupnost” itd. Rijec je o sustavima koji su takoder i ontologijski. Ka tomu sadrže, primjerice, i odredenu filozofiju jezika, odredujuci pojmove kao što su “ime”, “opis”, “recenica” itd. Jednom rijecju, Frege i Russell pretvaraju matematiku u filozofijsku matematiku (ne samo u filozofiju o matematici, što je ukljuceno). 91 L. Wittgenstein: Tractatus logico-philosophicus, preveo Gajo Petrovic, Sarajevo,1960 (5.632 )

117

jedna neugodna posljedica za logicki empirizam. a to je da idealni jezik ne postoji i moramo se vratiti svakodnevnom jeziku. Kako se neki izraz u nekom jeziku upotrebljava, to pokazuje gramatika nekog jezika i ona obuhvaca pravila igre nekog jezika. Ustvari ovdje dolazimo do središnjeg mjesta filozofije kasnijeg Wittgenstaina, a to je usporedba jezika i igre, odnosno definiranja jezicne igre. No, ovo svodenje jezika na igru ne predstavlja njegovo deplasiranje jer je on kao i kod mladog Wittgensteina osnova svega. Tko se ukljucuje u neku jezicnu igru i u njoj sudjeluje, taj prihvaca jedan oblik življenja. Jezik je oblik življenja i on je nešto krajnje, ono zadnje na što se možemo vratiti. Za njega se u jeziku odvija sve jer je on sredstvo mišljenja. Kakav je odnos izmedu filozofije i jezika? Ovdje se paralela može povuci kao u Tractatusu gdje se govori o odnosu izmedu prirodnih znanosti i filozofije. To je prije svega cinjenica da je zadatak filozofije da razjasni uporabu postojeceg jezika a ne da stvara neki vještacki konstrukt. Ona, za njega, ne smije ni u kom slucaju dirati u fakticnu upotrebu jezika jer ga ona ne može ni utemeljiti. Filozofija mora da ostavi sve kako jest. Za njega filozofija mora da ima terapeutsku vrijednost prije svega prema klasicnoj filozofiji i njezinim problemima, koji su za logicki empirizam pa i za Wittgensteina prividni problemi nastali pogrešnom uporabom jezika, tj. davanje izrazima drugacija znacenja nego ona koja oni imaju u jeziku. Na primjer, filozofi starog kova su ljudi koji, kada cuju da ''kiši'', pitaju '' Tko kiši?''. Lingvisticka terapeutika mogla bi tim filozofima pokazati kako stanoviti izraz ( ''biti'', ''ja'', ''zbiljsko'', ''ništa'' itd. ) valja pravilno upotrebljavati u skladu sa gramatikom. Na taj nacin, po Vigotskom, bi se mogla izlijeciti njihova opsjednutost razuma. Ovdje on slikovito koristi jednu pitalicu: ''Što je tvoj cilj u filozofiji? Da muhi pokažeš izlaz i caše.'' Time nastaje jednaka situacija kao i na kraju njegove prve knjige: ''O cemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.'' U daljnjem izlaganju cemo malo podrobnije obratiti pozornost na njegovo glavno djelo, pri cemu cemo djelo iz njegovog kasnijeg razdoblja kao što su Filozofska istraživanja obraditi u dodatku. Cesto se kod autora pojavljivanje Tractacus opisuje kao pocetak »izgona« filozofije iz znanosti.

6.1. Wittgenstein – Tractatus logico- philosophicus
Knjižica92, Tractatus logico-philosophicus, postala je gotovo biblija lingvisticki orijentalnog pozitivizma, a pisac, Ludwig Wittgenstein, uzdignut je na jednoga najvecih filozofa 20. stoljeca, usprkos mnogobrojnim protivnicima, a i svom vlastitom omalovažavanju filozofije. Da paradoks bude još veci, sam se Wittgenstein odrekao svog
92 Tradicionalne su metafizike obicno polazile od nacela koji je bio dokucen intuitivno. Ljudski razum, sam ili pomocu objave, posjedovao je takovu intuitivnu sposobnost, kako je to ucio Rene Descartes na pocetku novovjekovne filozofije. Engleski empirizam pa znanstveno istraživanje uzdrmali su pouzdanje u principe koji mogu da se intuitivno dokuce. Iskustvo biva sve neospornijem kriterijem istine. Medutim samo je iskustvo optereceno svakojakim predodžbama, i tu se ponovno ušuljale stare filozofske kontroverze, narocito nakon Kantove, 'Kritike cistog uma', po kojemu je iskustvo bivalo tek sredivano ili omoguceno stanovitim racionalnim formama ili kategorijama. I logicki pozitivizam nosi Kantovo nasljedstvo. S jedne strane taj, neko vrijeme najživlji pravac suvremene filozofije, istice verifikaciju osjetima kao posljednju instancu spoznaje, no s druge strane smjesta nastoji iskustvo logicki obraditi. Logicko iskazivanje iskustva je jamacno polazilo od stanovišta koje se ne može oznaciti kao cisto empiricko, i logicki pozitivizam bio je uskoro okrivljen onim što je najviše napadao – metafizickom stranputicom. O podrijetlu, granicama i krizi te filozofije najbolje govori Wittgensteinovo djelo.

118

prvenca koji mu je donio doktorat, profesoru i svjetsku slavu, i to odrekao se s istim uvjerenjem da je pod starost stigao do definitivne spoznaje, ali da mu to takoder vrlo malo vrijedi. Filozofija je bolest, piše on u svom posthumno objavljenom djelu ''Filozofska istraživanja'', ili zacaranost ljudskog duha govorom, a sav je njegov napor bio u tome da sebe i druge izbavi iz te zacaranosti. Prije prvog svjetskog rata studirao je mladi Becanin u Cambridgeu, gdje je upoznao Bertranda Russella i G. E. Moorea, vode novog antimetafizickog pravca koji se koncentrirao na znacenje svakidašnjih i filozofskih sudova i pronalazio u metafizickim i solipsistickim sustavima same besmislice. Ucenik je Russellov logicki atomizam doveo do kraja koji se cinio trijumfalan da polako utihne u duboku skepsu. Iz predgovora Traktatus vidi se odmah koliko je on bio ispunjen oštroumljem i težnjom za jasnocom svojih ucitelja u Cambridgeu: ''Sve što se uopce može reci, može se jasno reci, a o cemu se ne može govoriti, valja šutjeti. Knjiga ce dakle povuci granicu mišljenju, ili tocnije – samom mišljenju nego izrazu mišljenja: Jer da povucemo granicu mišljenju, morali bismo misliti obje strane (morali bismo misliti što se misliti ne da). Granica biva dakle povucena u govoru, a što leži izvan te granice, jednostavno je besmislica.'' Pokušajmo ukratko analizirati neke stavove iz Tractatusa i kao prvo navedimo sami pocetak knjige: 1. 1.1 1.11 Svijet je sve što je slucaj Svijet je skupnost cinjenica a ne stvari Svijet je odreden cinjenicama i time da su to sve cinjenice

Svaki od ovih sudova traži dugo objašnjenje, a koliko je to bilo odbojno za laike, toliko je pak mamilo oni koji su se upuštali u lingvisticko-logicke analize. Zašto k autor aže da svijet nije skupnost stvari, nego cinjenica? Predstavimo sebi predmete u svojoj sobi, gdje svako od nas sjedi. Kada bi smo sastavili popis svih predmeta, ne bi nam to dalo našu sobu. Predmeti su nekako rasporedeni, stoje u tim i tim vezama. To, kako su predmeti rasporedeni, u kakvim vezama stoje, a to su cinjenice. Svijet je dakle skupnost cinjenica. Takve su cinjenice: knjiga je na stolu, slika visi na zidu, košara je u kutiji, itd. Svaka od tih cinjenica stoji sama za se, nezavisno od drugih, a preslikana je u našem govoru. Medutim mnogi su naši iskazi komplicirani i nemaju tako jednostavnu strukturu. I neki iskazi, koji se cine jednostavnim, su zapravo vrlo složeni, kako je to Russell pokazao na oznakama kao što su Waverleya ili sadašnji kralj Francuske, kojima možemo graditi prividno jednostavne iskaze. Kao slikovit prikaz toj problematici navedimo neke Russellove stavove: Autor Waverleya je Škot. Sadašnji kralj Francuske je celav. Ovi iskazi se mogu rasklopiti na iskaze93. Autor Waverleya je Škot treba rastaviti na tri iskaza: 1. Barem jedna osoba je napisala Waverley; 2. najviše jedna osoba je napisala Waverley; 3. tko god napisao Waverlay, bio je Škot.
93 B. Russell: Introduction to Mathematical Philosophy, London, 1919. Opširnijoj sam kritici izvrgnuo engleski pozitivizam, a narocito Russella u Dialectica, Zurich, Vol. 14, 1960., cemu je Russell ozbiljno prigovorio, bez obzira na noticu da se taj spis odnosi na njegova ranija razmišljanja.

119

Svaki od tih triju iskaza je istinit; prema tome je citav, složeni iskaz istinit. Na slican nacin možemo rastaviti i iskaz: Sadašnji kralj Francuske je celav u tri jednostavna iskaza: 1. Barem jedna osoba je kralj Francuske; 2. najviše jedna osoba je kralj Francuske; 3. tko god bio kralj Francuske, je celav. No znamo da je Francuska danas republika; dakle je vec prvi iskaz neistinit, pa i citava, složena izjava.94 Zacijelo, i Russell i njegov najdarovitiji ucenik Wittgenstein tražili su takve praelemente na koje bi se svaki objašnjavajuci govor sveo. Slijedeci Russella, Wittgenstein je uzeo da se sav govor može logicki rastaviti na elemente iskaze. U tim elementarnim iskazima dolaze predmeti ili praelementi Platonovi, koji se više ne mogu rašclaniti. Znacenje imena (rijeci) u tim iskazima dano je predmetima: 3.203 Ime znaci predmet. Predmet je njegovo znacenje. Ovaj stav ima dalekosežne posljedice jer navedena tvrdnja uspostavlja znacenje elementarnih iskaza. Jer, kad imena u elementarnim iskazima ne bi znacila predmete, kad takvih jednostavnih predmeta uopce ne bi bilo, tad bi i iskazi izgubili znacenje. Opstojnost pra-predmeta je dakle nužnost za logicara.95 Dalje, iskaz je: 4.021 Iskaz je slika zbilje: jer poznajem stanje stvari (Sachverhalt) koje on opisuje kad iskaz razumijem. I iskaz razumijem, a da mi nije njegov smisao objašnjen. Znacajno je da on tu ne govori o slici samog predmeta nego sklopa predmeta. To je i dosljedno s polazišta da je svijet skupnost cinjenica, a ne stvari. Prema tome bilo bi prije sporno u tome što je pretpostavio prapredmete s korespondentnim imenima; ali kako da inace utemelji elementarne iskaze? Ovdje se neumitno namece teorija preslikavanja. Teoriju preslikavanja nije svakako Wittgenstein izmislio; jako ju je zastupao i becki fizicar Boltzmann, no sam autor Traktata priznaje utjecaj Heinricha Hertza iz cije je knjige ''Die Prinzipien der Mechanik in neuen Zusammenhange dargestellt'' vrijedno prenijeti pasus o dinamickim modelima (na što se Traktat poziva): ''Odnos dinamickog modela spram razmatranog sistema je isti kao odnos slika koju naš duh prihvata o stvarima spram tih stvari. Promatramo li naime stanje modela kao pasliku stanja sistema, tada su sljedovi paslike, koji po zakonima ove paslike moraju nastupiti, ujedno paslike sljedova koji se na prvobitnom predmetu, po zakonima ovog prvobitnog predmeta moraju razvijati. Podudaranje izmedu duha i prirode može se dakle usporediti sa podudaranjem dvaju sistema od kojih je jedan model drugome, i možemo cak dati racuna o tom podudaranju kada pretpostavimo da duh ima sposobnost da pravi istinske dinamicke modele stvari.''
94 Odvelo bi nas predaleko u povijest filozofije kad bismo htjeli ustanoviti koliko je kembricka škola usadena u Platonu, no nije na odmet ovdje spomenuti da je Russellov koautor Principia Mathematica A. N. Whitehead napomenuo da se citava filozofska tradicija Evrope sastoji od reda fusnota Platonu. 95 Kasnije je Wittgenstein uvidio zabludu svog zakljucka; nema logickih nužnosti koje bi ikakvu opstojnost implicirale.

120

Pretpostavka o najjednostavnijim predmetima tijesno je vezana sa pretpostavkom elementarnih96 iskaza koji se logickim pravilima, kako je to i Russell ucio, mogu slagati u komplicirane izjave, a istinitost takve komplicirane izjave vidi se odmah iz istinitosti pojedinih elementarni iskaza. Ove recenice iz Traktata mogu skicirati tijek sustava: 2.13 Predmetima odgovaraju u slici elementi slike. 2.14 Slika se sastoji u tome da se njeni elementi na odredeni nacin medu sobom odnose. 2.141 Slika je cinjenica. 2.15 Da se elementi slike na odreden nacin uzajamno odnose, pokazuje da se stvari tako uzajamno odnose. Pošto je uspostavio vezu izmedu slike i stanja stvari ili odnosa stvari (Sachverhalt), razvija on dalje kako naš govor funkcionira. 4.311 Jedno ime stoji za jednu stvar , neko drugo za neku drugu stvar i medu povezani; tako predstavlja cjelina – kao živa slika – stanje stvari. sobom su

Temeljna je tu misao da jednostavni znaci ili rijeci stoje u nekom iskazu isto tako kao i predmeti u stanju ili odnosima stvari: struktura recenice odgovara strukturi stanja stvari tj. njihove su konfiguracije iste. Slika stanja stvari biva time i znacenje samog iskaza. Uzastopnom primjenom negacije, disjunkcije i konjunkcije mogu se sagraditi vrlo složene izjave; i obrnuto, takvim se logickim operacijama mogu rastaviti složeni iskazi u jednostavne iskaze, i to po Wittgensteinovu mišljenju, na jednoznacan nacin. Pošto je to ucinio, može autor Traktata ustvrditi: 5.01 Elementarni iskazi su istinosni argumenti iskaza. 5 Iskaz je funkcija istinitosti elementarnih iskaza. Prema tome je sve, cistim logickim postupkom, svedeno na elementarne iskaze, koji pak korespondiraju odredenim stanjima stvari. Kako su ta stanja stvari i korespondentni elementarni iskazi samostalni i nezavisni, poznajemo svijet samo onda ako poznajemo sve elementarne iskaze. I time Tractatus logico-philosophicus dolazi do zamašnog, ali i kobnog zakljucka: 4.26 Navod svih istinitih elementarnih iskaza opisuje svijet potpuno. Svijet je potpuno opisan navodom svih elementarnih iskaza plus navodom koji su od njih istiniti a koji lažni. U daljnjem dijelu svog rada Wittgenstein odreduje odnos izmedu iskaza, govora i svijeta. 4.001 Skupnost iskaza je govor. Znaci, znali bismo govor kad bismo znali sve elemente iskaze i umjeli ih uvidjeti u svim logickss složenicama. No tih je iskaza vrlo mnogo (ako ne i beskraj). Odatle izlazi da nitko ne može potpuno znati govor, a time niti svijet. Svaki covjek zna samo stanoviti broj iskaza, prema tome i samo stanovit dio svijeta; cak on i ne može znati da li još ima elementarnih iskaza osim onih što ih on zna. Potpuno zaokružen svijet Traktata biva odjednom narušen, i iz potpune odredenosti stanja stvari padamo u solipsizam.
96 U dodatku pod naslovom: »Tvorba elementarni iskaza«, podrobnije cemo analizirati ovaj problem.

121

5.6. Granice mog govora znace granice mog svijeta. 5.61 Logika ispunjava svijet; granice svijeta su takoder njene granice. Ne možemo dakle u logici reci: To i to je u svijetu, ono nije. ................... Što ne možemo reci, to ne možemo ni misliti; dakle ne možemo takoder možemo misliti. Wittgenstein tu odlucno zastupa pozitivisticko gledište:

reci što ne

5.621 Svijet i život su jedno 5.63 Ja sam svoj svijet ( mikrokozmos ) 5.631 Ne postoji subjekt koji misli i predocuje. Kada bih pisao knjigu '' Svijet kako ga ja nalazim'', tad bi se u tome izvještavalo o mom tijelu i reklo koja uda stoje pod mojom voljom a koje ne itd., to je naime metoda da se subjekt izolira, ili cak pokaže da nema subjekta u važnom smislu: o njemu samom ne bi naime u toj knjizi moglo biti govora. »Slika« je kralježnica Wittgensteinove teorije, i ta se slika mora shvatiti doslovno ''Nemoguce je zakljuciti iz same slike'' piše autor Traktata, ''da li je istina ili nije'' on tu stoji oštro na ontološkom, realistickom stajalištu i odatle odbacuje Kantov apriorizam: ''Nema slika koje su istinite a priori.'' U Kantovu transcendentalnom idealizmu je covjek zatvoren u odredene forme ili kategorije kroz koje spoznaje, dok Wittgensateina tu ulogu poprima govor, u još radikalnijem vidu. Kao što smo citali, struktura realnosti se reflektira u govoru, ali se ne može opisati govorom. Znacenje svake recenice je u slici, u pokazivanju. Wittgenstein odlucno kaže da naši iskazi pokazuju unutarnju strukturu realnosti ali je ne predstavljaju: ''U tom smislu ono što može biti pokazano ne može biti receno''. U tom pokazivanju želi on sacuvati most izmedu govora i realnosti, ali taj most se konacno ruši, što dokazuje prije navedena recenica: ''Granica mog govora znaci granicu moga svijeta.'' Ako i polazi od realisticke ontologije, na kraju autor Traktata odbacuje sam svoje stajalište. Subjekt je zatvoren u svoj govor. Time je on samo jedan korak od solipsizma. Je li solipsizam, koji stoji na kraju razmišljanja mladog Wittgensteina, neoboriv? Ta stara filozofska doktrina kaže da covjek opaža samo svoje vlastite opažaje. No, dakako besmisleno je reci da opažamo svoje opažanje, a ne da opažamo neku stvar. Kada tko tvrdi da sve to oko sebe samo sanja, ne postoji nacin da ga razuvjerimo. Sve što mu stavimo pod nos, on ce reci da je to njegovo subjektivno opažanje ili osjet. Jedino se može pokazati da je njegovo gledište besmisleno, ali to je i Wittgensteinov zakljucak da njegovi izvodi svršavaju u besmislici. Pošavši od preslikavanja stanja stvari, stigao je on na kraju do dubokog protuslovlja koje, kako sam veli, oduzimaju smisao onome što je govorio. Bile su to samo ljestve koje treba odbaciti pošto se njima popeo. I on zakljucuje svoj Traktat rezignirano: 6.53 Ispravna bi metoda filozofije zapravo bila: Ništa ne reci nego samo ono što se da reci, dakle iskaze prirodne znanosti, dakle nešto što nema veze sa filozofijom – a tad uvijek, kada bi neko htio reci nešto metafizicko, pokazati mu da nije stanovitim znacima u svojim recenicama dao znacenje. Ova metoda ne bi drugog zadovoljila – on ne bi imao osjecaj da ga ucimo filozofiji – ali ona bi bila jedino strogo ispravna. 7. O cemu se ne može govoriti valja šutjeti.

122

I kraj! Forma Traktata, slicna Spinozinoj po svojoj lapidarnosti, deduktivnosti i sustavnosti, stvorila je pricin da je domišljeno i sveobuhvatno djelo, premda sam autor napominje paradokse i protuslovlja i sam se ocijenio kako je malo time ucinjeno. Osim toga Hilbert i Russell dali su novi poticaj logici i analizi, koji su od matematike prelazile na obican govor. Taj trenutak bio je ovom knjižicom sretno izražen, i nije cudo da je autor ušao u modu, usprkos epilogu epilogu kojim se osudio na šutnju. I dok je logicki pozitivizam procvao, vrtlar je u šutnji prekopao korijenje da to naposljetku posijece. Na kraju ovog kratkog razmatranja o Wittgensteinovom Tractatusu pogledajmo još jednom njegov odnos prema elementarnim iskazima. Wittgenstein sam kaže kako je bio opcinjen Russellovim rastavljanjem prividno jednostavnih iskaza. No, Russella je mnogo više mucio problem takvih iskaza kao: ''Kralj Francuske je celav.'', gdje gramatickom subjektu ništa ne odgovara u zbilji; jer kako znamo, Francuska je republika. Russell ponajprije kaže da svatko od nas razumije što znaci, prvo, kada se kaže kralj kakve zemlje, a zatim tom subjektu pripiše celavost. No svatko ce biti iznenaden kada ga upitamo dali je taj iskaz istinit ili lažan. Na prvi pogled bili bi smo skloni da takvo pitanje odbacimo kao neumjesno ( jer nema kralja Francuske ) i ta nam se reakcija cini najadekvatnija. Russellov je odgovor drukciji. Kao što smo rastavili iskaz: Kralj Francuske je celav na tri iskaza 1) egzistira kralj Francuske 2) samo je jedan kralj Francuske 3) tko god bio kralj Francuske je celav Buduci da je prvi razloženi iskaz lažan to je citav složeni iskaz lažan. Stoga i on kaže da iskaz, Kralj Francuske je celav, ima znacenje, ali je lažan. Ovim je zadovoljena formalna strana razlaganja iskaza ali su ostala još ne jasna pitanja. Razmotrimo još neke druge primjere. Kada bih svog znanca što misli je li istina ili laž da su Bušmani na Grenlandu ljudožderi, on bi me odmah prekinuo jer na Grenlandu nema Bušmana; hoceš li me pitati o Bušmanima u Africi? Vidi se da je on tocno razumio moje pitanje, ali ga smatra neumjesnim. Ili drugo pitanje: Kaži mi jeli istina ili laž da je bijela vrana slijepa? Pazi, ogovorio bi mi, nije mi poznato da bi bilo bijelih vrana. Ili dalje: Jeli istina da je Cezar suprug glumice BB? Pazi, odgovorio bi mi, Cezar je živio mnogo prije, itd. Iz takvih se primjera vidi da razumijemo takve iskaze ili pitanja, mada je nešto u njima krivo, naime logicki subjekt ne postoji realno ili ne postoji u sadašnjoj mogucoj vezi. Bilo je nekoc kraljeva francuskih, i bilo ih je i celavih, i jamacno je tko tada mogao konstatirati 'Kralj Francuske je celav', i to je tada bila istina. Zacijelo, bilo je više francuskih kraljeva koji nisu bili celavi, i u njihovo bi doba takva izjava bila laž, nehoticna (iz nepoznavanja) ili hotimicna (kleveta). Danas nema više kraljeva u Francuskoj, i svaka takva izjava kakav je kralj, što radi, ne odnosi se ni na što. Po Russellu postoji bitna razlika izmedu takvih iskaza kao što je 'Shaw je bradat' i 'Francuski kralj je bradat'. Obje recenice imaju svoj gramaticki subjekt, prva Shaw, druga francuski kralj, ali, dok prva ima i logicki subjekt, druga nema valjani logicki subjekt. Kako je Russell došao do tog kobnog razlikovanja? Zacijelo, bio je tu opcinjen ulogom koju vlastita imena imaju u svakidašnjem govoru. Kad kažem BB, svatko od kinogledalaca ima pred ocima doticnu francusku glumicu. Imenu odgovara konkretna, istovjetna osoba. Isto tako kad kažem vrh Himalaja, svatko od nas zna koji konkretni predmet mislim. Taj jednostavan odnos, koji svakako dolazi u obicnom govoru, Russell je

123

poopcio u jedino mogucu logicku vezu izmedu imenica (ili zamjenica) stvari, a to je tako jer mladi Wittgenstein nekriticki preuzeo od svog kembridžskog ucitelja. Prema tome i mora Russell (i svi njegovi daljnji sljedbenici) postaviti prvo pitanje postojanja, imali ili nema, i to se onda u logici posebnim znakom egzistencije iskazuje. No ostaje pitanje: Zašto bi recenica ''Francuski kralj je celav'' imala danas drugi logicki karakter nego prije revolucije? Razlika izmedu gramatickog i valjanog logickog subjekta je cisto umjetna. Nije >defekt< u samom subjektu, nego u citavoj recenici. Citava recenica iskazuje nešto o osobi koja ne postoji. Ona je, doduše, bila vrlo umjesna u doba Ljudevita XVI, ali danas ne pogada ništa kao što ce stariji Wittgenstein uvidjeti, treba da razmotrimo u kakvoj prilici ili u kakim okolnostima rabimo pojedini izraz ili recenicu. Russell je upao u zabunu kada je tu upotrebu ispustio iz vida. Ako istražujemo zašto nije moderna logika, suprotno ocekivanjima Russella i mladog Wittgensteina, ucinila nikakvo susptancijalno otkrice, osim što je vrlo profinila svoj sustav, onda se izvor može naci baš u tom konstruktivizmu i razlaganju na istonosne i lažne argumente, kako je to poduzeo Tractatus philosophico-logicus. Moramo napomenuti da se u kasnijem periodu, tj. takozvanom kasnom periodu Wittgensteina, u svojim radovima kao što je ''Filozofsko istraživanje''97 u mnogome mijenja svoj stav. Bez obzira što u kasnijem radu on korigira svoj odnos prema strukturi jezika, on i dalje ima negativan stav prema filozofiji a posebice prema metafizici i fenomenologiji. Wittgensteinova je analiza djelovala razorno na filozofije bitka i biti koje su prolazile od poopcene slike ili od subjektivne introspekcije. Osobito je tu znacajan kontrast spram nešto starije Husserlove fenomenologije. Nastavljajuci intencionalizam Brentana, po kojem se naša svijest odnosi i spram neceg što ne postoji realno, Edmund Husserl s usredotocio e na cisti zor, gdje subjekt izravno dokucuje bit. Po toj njegovoj fenomenološkoj metodi mora se mislilac osloboditi svega suvišnoga, svega površnog i izvanjskog, svega što ometa pristup esenciji. Želimo li shvatiti bit kocke, najbolje je da zažmirimo i predstavimo sebi u duhu pravilan geometrijski lik. Tim zorom dokucujemo bit kocke, tijela sastavljenog od šest jednakih stranica koje se sijeku pod pravim kutom. Opažanje realnih kocaka oko nas samo bi nam pokvarilo tu spoznaju.(Husserl, Ideen zu einer reinen Phänomenologie und phänomenologischen Philosophie, Haag, 1950 – prva knjiga izašla godine 1913.) Ta Husserlova fenomenologija je cisto subjektivna i sasvim joj nedostaje povijesni smisao. Analizirajuci pojam biti, Wittgenstein je iznio jake argumente protiv takvih filozofija. Huseerlov govor ostaje ono što autor »Filozofskih istraživanja« krsti privatnim govorom. Nemoguce je da bismo bilo kakvim zrenjem stvorili neke pojmove i došli do bilo kakve spoznaje. Po Wittgensteinovu postupku može se lijepo pratiti kako u Husserla bit biva bitkom, kako filozofija biti prelazi u ontologiju, dakako, posve nedopušteno. Husserlova transcendentna svijest podiže pokraj realnog svijeta i totalnost idejnog bitka; time je utrt put Heideggerovoj ontologiji. Sve su to, po piscu »Filozofskih istraživanja«, pseudopojmovi i pseudo-filozofiranje. Dok je Wittggensteinov stav spram individualisticki, subjektivisticki ili antropološki konstituiranih metafizika radikalno odbojan, njegova se istraživanja u mnogo cemu približuju Kantu. U njegovu smislu ne mogu se Kantove kategorije oznaciti privatnima. Kantov subjekt ili covjek je reprezentant sviju (misaonih) ljudi. Stoga i autor »Kritike cistog uma« govori o transcendentnom idealizmu. Mogucnost sudova a priori je nešto što prelazi individualnu opstojnost. U svojoj studiji o Kantu je Martin Heidegger poduzeo da tog velikana reinterpretira egzistencijalistickom tjeskobom i svede na individualno,
97 Vidjeti u dodatku opširnije u drugom periodu Wittgensteinovog rada, tj. opširnije o njegovim stavovima u ''Filozofskijm istraživanjima''.

124

Husserlovo zrenje. No, »Kritika cistog uma« temelji se analizi sudova matematike i mehanike, što je univerzalno-povijesni kompleks. Iako Wittgenstein zabacuje sudove a priori, njegova su filozofska istraživanja još jace i radikalnije uronjena u stanovite opce kategorije, naime forme govora. Gdje bismo tražili neki dublji korijen ili objašnjenje životnih formi, treba da zakljucimo s piscem »Filozofskih istraživanja: »Ta govorna igra je igrana.« Russel je prigovorio svom ostarjelom uceniku da je zanemario razjasniti »kako se govor odnosi prema realnom svijetu«. Jamacno je Wittgenstein odgovorio svojem nekadašnjem ucitelju da je pao u zamku metafizickih slika kao što su »realni svijet« i »odnos govora prema realnom svijetu«. Odstranjujuci takve opcenitosti i opcenite odnose, »Filozofska istraživanja« ostaju pri konkretnom, svakidašnjem govoru. No, nije li i to jedno metafizicko stajalište koje nas drži zatvorene u (apriorno zamišljenim) govornim kategorijama? Ako i Wittgensteinova kritika pogada uvidaj biti u »Logickim istraživanjima« Edmunda Husserla, ipak se starac Husserl u »Kartezijskim meditacijama«, koje su izašle posthumno 1950, u mnogome ispravlja i približava realisticnijem gledištu: »Ali doskora biva evidentno da je doseg takve teorije (teorije iskustva nekog drugog) mnogo veci nego se isprva cini, da on prinosi utemeljenju transcendentalne teorije objektivnog svijeta i u stvari utemeljenju takve teorije u svakom pogledu, narocito s obzirom na objektivnu prirodu«. Znacajno je u tim Husserlovim Meditacijama da se on opstojnošcu drugog covjeka koji ima iskustva izbavlja iz solipsizma u koji je upao svojom metodom zagrade (izbacivanjem sveg nebitnog iz direktne reakcije izmedu svijesti i biti). No je li vrijedilo toliko filozofirati da se dode do zakljucka da je opstojnost ljudi nužna za spoznaju prirode? Kao kriterij istine postavljala su se obicno tri nacela, i po tome su i filozofske teorije bile nazivane: teorija korespondentnosti: iskaz odgovora cinjenici; teorija koherentnosti: iskaz se slaže s drugim iskazima ili aksiomima; paragmatizam: daljnji postupci opravdavaju hipotezu. Wittgensteinov Tractatus je poseban oblik teorije korenspondentnosti gdje slika odgovara stanju stvari. Sam je autor kasnije pokazao da je posve nerazumljivo kako bi slika odgovarala stvari našem obicnom govoru. Spoznajni je problem isti da li gledam direktno tenis-mec ili na televizijskom ekranu (ili na mrežnici svog oka); pitanje je kako govorno iskazujem ono što jest: Wittggenstein i nije kasnije pokušavao sacuvati teoriju korespondencije u lingvistickom smislu, nego je to poduzeo Alfred Tarski.(Logic, Semantic,Matemathematics, Oxford 1956). Za to po njemu potrebno imati dva jezika, jedan koji bi iskazivao ciste cinjenice a drugi koji bi bio više hipotetican; i tada bi se korenspondencija sastojala u odnosu izmedu tih dvaju jezika. Medutim je sam Tarski konstatirao da civilizirani jezici sadrže vec toliko toga hipotetskog (narocito matematika i fizika) da se tu nikako ne može odvojiti cisti govor o stvarima, i tako se taj pokušaj sam na kraju ruši a da nije dao nikakav zanimljiviji rezultat osim nešto formalisticke gimnastike, inace dosta teške za nematematicare (koje inace zadivljuje matematicki formalizam u logici). Teorija koherentnosti ima svoj uzor u Euklidovu sustavu gdje je pojedini iskaz istinit ako se da izvesti iz aksioma ili (u slabijoj interpretaciji) ako je u skladu, ne protivi se, drugim iskazima. Takav je kriterij ocito konzervativan i ne dopušta nikakvo bitno novo otkrice pa je prema tome bio manje, više inkorporiran u metafizicke deduktivne sustave. Cini se da je Wittgenstein smatrao da sva tri kriterija djeluju u obicnom govoru. Ono što kažemo ima smisla u sklopu citave životne situacije, dakle odgovara stanovitim cinjenicama, no takoder je povezano s ostalim kazivanjima, mora dakle biti koherentno, a

125

osim toga mora biti uspješno ili 'potvrdeno' daljnjim cinima. Filozofska je zabuna nastala time što je jedan od kriterija bio uzdignut na jedino i vrhovno nacelo, a time se odmah zapalo u proturjecja. Na žalost nisu Wittgensteinova Filozofska istraživanja dalje razradila kako bi se razliciti kriteriji ujedinili u novu logicku teoriju, niti se on mnogo brinuo da te svoje misli formalizira, kao što je to ucinio logicki pozitivizam. Ako i njegova posljednja rijec oslobada iz klišeja i dogmi, ona ostaje ipak destruktivna, zacijelo u najplemenitijem smislu. Stariji Wittgenstein završio je dosljedno put mladeg. Njegova je pažnja bila stalno usredotocena na jezik. Filozofiji ne bi ostalo ništa drugo osim objašnjavanja iskaza, medutim samo znanost može takve iskaze, istinite ili lažne, pribaviti. Iz analize govora zakljuceno je bilo u Traktatu da se svijet sastoji od cinjenica koje su preslikane u elementarnim iskazima. Napustivši tu teoriju paslike, Wittgenstein odsad dosljedno ostaje u govoru samom, kojemu uvida složenost i heterogenost, no kao i prije, filozofiji ne ostaje ništa drugo nego da razjasni zabune koje su nastale nedopuštenom analogijom našeg govora. Mi vracamo rijeci iz njihove metafizicke svetkovine na svakidašnju upotrebu – kaže Wittgenstein i to još jednom slikovito ponavlja na kraju »Filozofskih istraživanja«: »Što je cilj filozofije? - Muhi pokazati izlaz iz staklene muholovke.« No ne nalici li sam Wittgenstein muhi koja se tako zaplela u kompliciranu mrežu govora da odatle više ne može izici? Možda je to suviše cinicna napomena. Ono što piše stariji Wittgenstein cesto pogada najtananije karakteristike našeg govora i jamacno je mnogima pomoglo da se izbave od predrasuda ukorijenjenih u konvencionalnoj upotrebi filozofskih termina kao što su znanje, spoznaja, bitak, bit, predmet, svijest, ja, ime, iskaz, itd. Te rijeci treba da se vrate svakidašnjoj upotrebi. Da li nam svakidašnji život postavlja filozofske probleme? Wittgenstein bi to porekao. No što je sa znanstvenim istraživanjem? Ili moralnim dilemama? Po Wittgensteinu bi se morala doci do zakljucka da istraživanje prirode ne bi nikad došlo u opreku sa svakidašnjim govorom; no to je samo zato što bi po njemu znanost bila nagomilavanje cinjenica, kao što bi bilo i svakidašnje iskustvo. Pozitivist se kloni sukoba time što žrtvuje pitanje opstojnosti i opcenitosti, dobra i zla. To je svakako jedno filozofsko gledište koje porice probleme koji nam grnu iz sasvim drugog obzorja. Wittgenstein nije obratio dovoljno pažnje tome da je prvobitni ljudski govor pun mitopoetskih elemenata; težnja za personalizacijom svih stvari i odnosa ne da se svesti na vanjske okolnosti i javne životne oblike. Akutni su filozofski problemi nastupili kad se mitopoetskom mišljenju sve jace suprotstavljalo sustavno zakljucivanje izašlo iz prvih znanosti. I danas svakodnevno doživljavamo sukobe izmedu tradicionalnih predrasuda i znanstvenog istraživanja, a takoder se i sami pravci razlicitih istraživanja medu sobom dopunjuju, sukobljavaju i ujedinjuju (da li u jedinstvu svjetsku povijest?). Razjašnjenja oko tih proturjecja nadahnula su filozofiju od pocetka. Jer, na kraju krajeva, to je ljudski život o cemu se radi. Ako i sukobi izmedu novih istraživanja i tradicionalnih mišljenja zaokupljuju filozofiju u njenoj povijesti, pitanje je ipak da li sama ta istraživanja donose sa sobom probleme koje bismo nazvali filozofskim, u dvojakom smislu, prvo, da su organski vezani s povijesnom filozofskom problematikom, i drugo, da prelaze obzorje pojedinih znanosti. Pitanje je o mogucnosti filozofije znanosti, a treba nam dalje istražiti gdje ti problemi rastu iz objektivisticki orijentiranog istraživanja prirode. Ovim kratkim razmatranjem o Wittgensteinovom ''Tractatusu'' htjeli smo pokazati da se u sklopu filozofije znanosti javlja takozvani »lingvisticki obrat«. Dok je, kao što smo vidjeli, kod Poincarea, pa i pozitivista ranijeg doba, kao što je slucaj kod Macha, prevladavala problematika same znanstvene teorije, tj. njezinog sadržaja, ovdje imamo

126

izvjesni obrat i težište problema se prebacuje na polje jezika i logike. Tome su vjerojatno doprinijeli razmatranja Russela, Whiteheada, tj. logickog atomizma i na drugoj strani razvoj logike kao znanstvene discipline. Možemo reci da je ovaj proces, koji je zapoceo Wittgenstein, nastavio i razradio logicki pozitivizam i to agresivnije i ambicioznije nego što je to pretpostavio i sam tvorac ''Tractatusa''.98

98 Iako se cesto u literaturi može naci tvrdnja kako je Tractatus imao status Biblije u logickom pozitivizmu, sam Wittgenstein se kasnije nije u mnogome slagao sa Carnapom i ostalim predstavnicima logickog pozitivizma.

127

7. Logicki pozitivizam99
Posebno mjesto u pojavi logickog pozitivizme, ili kako ga neki autori odredenje z ovu neopozitivizam Beckog kruga, jesu radovi Ludviga Wittgensteina. Njegove ideje, kao što smo vidjeli, imaju korijena u Murove i Russellove kritike apsolutnog idealizma. Bilo je to pitanje naucnosti filozofije ciji bi odgovor na pitanje statusa filozofije mogli sažeti u njegovom odgovoru na kraju Tractatusa: »Ispravna metoda filozofije, bila bi zapravo ova; ne reci ništa nego ono što se može reci, dakle, stavove prirodne nauke – dakle nešto što nema nikakve veze sa filozofijom – i zatim uvijek kada bi neko drugi htio reci nešto metafizicno, pokazati mu da nije dao nikakvo znacenje izvjesnim znakovima u svojim stavovima. Ova metoda bi bila nezadovoljavajuca za drugog – on ne bi ima osjecaj da ga ucimo filozofiji – ali ona bi bila jedina strogo ispravna.« Novopozitivisticka škola stupila je u javnost 1929. godine spisom Znanstveno shvacanje svijeta – Becki krug, a osnovna intencija je bila rekonstrukcija znanosti na dva elementa; empirijskih (osjetilnih) elementarnih doživljaja i njihovih formalno-logickih spojeva. 100 Jedan od utemeljitelja filozofije »Beckog kruga«, Moritz Schlick, koji je kao fizicar poceo da misli filozofski, izrazio je uvjerenje mnogih znanstvenika i filozofa koji su u obnovi pozitivizma i empirizma vidjeli jedini izlaz iz krize, kada je na Filozofskom kongresu u Oxfordu 1930. godine rekao da zapocinje nova era u filozofiji, dakako, u obliku logickog pozitivizma ili logickog empirizma. Osnovna karakteristika je nepomirljivost prema bilo kakvim metafizickim stavovima, a ona je slijedila iz empiristickog tumacenja naucnih rezultata. Upravo na tom planu i okupili su se u okviru »Beckog kruga« i oko njega Carnap, Schlick, Hahn, Neurath, Kaufmann, Kraft, Feigl, Frank, i mnogi drugi. Takozvana »Berlinska grupa« koja se formirala usporedo i istodobno kada i prije navedeni krug okupila je oko sebe Reichenbacha, Hefberga, Hempela, i dr. Takoder u »Lavovsko – Varšavskoj« grupi okupili su se Lukasiewicz, Kotarbinski, Lesnievski itd. I u drugim centrima Europe bilo je sljedbenika ovih grupa i škola koje su izmedu sebe održavale žive veze i koje su svoj utjecaj proširile i na SAD, a narocito za vrijeme drugog svjetskog rata.

7.1. Filozofske prethodnice logickog pozitivizma
Pored toga što je logicki pozitivizam spadao u ekstremni empirizam, on je bio takoder oznacen kao scijentizam. Potpuno povjerenje u znanosti i njeno jedinstvo predstavljaju osnovnu ideju logickog pozitivizma. Takoder su odlucno odbacivali racionalizam i intelektualizam - gledišta da se cistim mišljenjem može doci do spoznaja o svijetu. U knjizi Positivismus Kamiz navodi cetiri mislioca koji su po njegovom mišljenju znacajno doprinijeli stvaranju pozitivisticke klime u Becu i Berlinu pocetkom stoljeca: John Watson (1878 – 1958) pokrenuo je bihevioristicki pokret u psihologiji; Hans Kelsen (1881 – 1973) pravni pozitivizam; Max Weber (1864 – 1920) objektivu sociologiju; Leonard Bloomfield (1887 – 1949) mehanicizam u lingvistici. Stavovi tih autora danas izgledaju prejednostavni, ali njihov je doprinos, prije svega, u tome što su u znanstvene
99 Kao što se filozofija egzistencije pokazuje kao jedna izrazita krajnost suvremene gradanske filozofije dotle se logicki pozitivizam ili logicki e mpirizam pokazuje kao njena druga izrazita krajnost. Upravo u njemu se ostvaruje ona antiteza spram fenomenologiji ili filozofije egzistencije kao što je to i sam Husserl zamijetio. 100 Na temelju svog scijentizma neopozitivisti i mnogi njihovi sljedbenici nazivaju se znanstvenim filozofima.

128

discipline kojima su se bavili uveli stroge i jasne kriterije, cime su ta podrucja »podigli na znanstveni nivo«. Navedeni autori predstavljaju inicijatore procesa stvaranja ideja logickog pozitivizma, ali u programskom smislu pravac je imao ozbiljnije izvore. Tako u programatskom spisu Wisenschaftliche Weltauffassung: Der Wiener Kreis Neuratha, Hahna i Carnapa navode koje su filozofske prethodnice logickog pozitivizma i to su: 1. Pozitivizam i empirizam: Hume, prosvjetiteljstvo, Comte, Mill, Rich, Avenarius, Mach. 2. Temelji, ciljevi i metode empirijskih znanosti (hipoteze u fizici, geometriji itd.): Helmholtz, Riemann, Mach, Poincare, Enriques, Duhem, Boltzmann, Einstein. 3. Logistika i njena primjena na stvarnost: Leibniz, Peano, Frege101, Schröder, Russell, Whitehead, Wittgenstein. 4. Aksiomatika: Pasch, Peano, Vailati, Pieri, Hilbert. 5. Eudemonizam i pozitivisticka sociologija: Epikur, Hume, Bentham, Mill, Comte, Feurbach, Marx, Spencer, Muller-Lyer, Popper-Lynkeus, Carl Menger (otac). Pored navedenih prethodnica, osnovnu ulogu u pozitivistickom shvacanju prirode i uloge filozofije odigrali su epistemološki uvid u izvor i prirodu znanja i semanticki uvid u prirodu i doseg smislenosti; za njih je jedina legitimna uloga filozofije bila pojmovna analiza. U tom kontekstu filozofija ne pruža nikakvo znanje o svijetu, vec vrši analizu znacenja centralnih pojmova znanosti i svakodnevnog iskustva. Bez obzira što su izvori logickog pozitivizma bili zajednicki i što im je odnos prema prirodi znanja i semanticki uvid u prirodu i doseg smislenosti bili isti, ne smije dobiti utisak da je »grupa« bila u potpunosti koherentna. Tako da su se u svojim pozicijama više ili manje oslanjali na razlicite izvore a kao zoran primjer možemo navesti odnos prema pitanju kako se vrši pojmovna analiza i u cemu se ona sastoji. Tako, Schlick pod utjecajem Wittgensteina, smatrao da filozofske recenice, zapravo uopce nisu recenice, vec cinovi ukazivanja na znacenje. Kako se u našem razmatranju bavimo uvodom u filozofiju znanosti, tj. odnosom izmedu filozofije i znanosti bilo bi interesentno navesti citat u kome Schilck objašnjava svoju tezu o ulozi filozofije: »Svaka je znanost sistem spoznaja, to jest istinitih iskustvenih spoznaja. I ukupnost znanosti, ukljucujuci i iskaze svakodnevnog života, jest sistem spoznaja. Ne postoji, pored ovoga, domena filozofskih istina. Filozofija nije sistem iskaza; ona nije znanost. Ali što je onda? Pa, sigurno nije znanost, ali ipak je toliko znacajna i važna da je se može, kao i prije, nazvati Kraljicom Znanosti. Jer nigdje ne piše da i Kraljica Znanosti i sama mora biti znanost. Veliku suvremenu prekretnicu karakterizira cinjenica da filozofiju ne vidimo kao sistem spoznaja, vec kao sistem cinova; filozofija je ona aktivnost kroz koju je znacenje iskaza otkriveno ili zadano. Pomocu filozofije iskazi su objašnjeni, pomocu znanosti provjereni. Druga se bavi istinitošcu iskaza, a prva njihovim znacenjem. Sadržaj, duša i duh znanosti prirodno je, u konacnoj analizi, utemeljen u onome što njeni iskazi zapravo znace; prema tome, filozofska aktivnost davanja znacenja jest Alfa i Omega sveg znanstvenog znanja.«102 S druge strane, Ayer je smatrao da recenice filozofije jesu »normalne« recenice koje imaju sadržaj. Buduci da se njima ekspliciraju postojeca znacenja pojmova, one su analiticke. On se u svojoj filozofiji držao ovog nacela i njegova filozofija, barem u velikoj mjeri, doista predstavlja pojmovnu analizu centralnih pojmova ljudskog znanja. Svoju je
101 U Dodatku pogledati kratki osvrt na život i rad Fregea. 102 M. Schlick, Is There a Factual a Priori?, Wisenschaftlicher Jahresbericht der Philosophischen Gesellschaft an der Univesität zu Wien für das Vereinsjahr, u Feigl i Sellars, 1949. str. 56.

129

analizu Ayer vršio jednostavnim jezikom, dakako, uz nešto filozofske terminologije. Utoliko je njegov stil vrlo blizak Mooreu i Ryleu. Carnap j , medutim, smatrao da uspješna e pojmovna analiza ljudskog znanja može biti izvršena samo još strožim i još preciznijim aparatom - suvremenom logikom. Zato je svoje drugo veliko djelo i nazvao Logische Syntax der Sprache – Logicka sintaksa jezika. Carnap je insistirao na strogom razlikovanju predmet-jezika i meta-jezika; predmetjezik govori o predmetima a meta-jezik govori o predmet-jeziku. Buduci da filozofija analizira pojmove znanosti, jezik filozofije jest meta-jezik. Recenice filozofije jesu metarecenice o terminima i recenicama znanosti. Kako se u okviru same znanosti predmetrecenice i meta-recenice javljaju zajedno, ponekad u nerazmrsivom klupku, filozofska pojmovna analiza jezika znanosti nije nešto bitno razlicito od znanstvenog bavljenja cinjenicama; razlika je samo u stupnju, a ne u vrsti. Zato Carnapovi radovi, iako obraduju temeljne epistemološke probleme, neupucenog citatelja više podsjecaju na »puke tehnicko formalne« udžbenike simbolicke logike nego na klasicna filozofska dijela u kojima a se raspravlja o «temeljnim filozofskim pitanjima», na primjer o položaju covjeka u svijetu, biti u bitku, granicama i dosegu ljudske spoznaje, pravednosti, istini itd. Ideju da je filozofija pojmovna analiza, koju su logicki pozitivisti dijelili s predstavnicima oxfordske filozofije obicnog jezika, moguce je razumjeti na dva nacina. Prvo, u smislu da analiza znacenja prethodi svoj znanosti, zato što dok ne razumijemo i analiziramo znacenja termina, ne znamo tocno, ili cak uopce ne znamo, o cemu govorimo. U tom je smislu filozofija i dalje »kraljica svih znanosti«, i dalje je na neki nacin transcendentalna jer proucava uvjete mogucnosti smislenosti i znanja. Stav da je filozofija pojmovna analiza može se shvatiti i na drugi nacin. Dakle, drugi pristup bi se trebao sastojati u smislu da je analiza pojmova jedna od spoznajnih aktivnosti ljudskog uma, koja ne prethodi svim ostalim spoznajnim aktivnostima. Ova diferencijacija ili bolje receno uklanjanje primata jezika dovela je do shvacanja da je jezik samo jedan od fenomena u svijetu, i proucavanje jezika nema status razlicitih od bilo kojeg drugog proucavanja. Time se semantika koja se bavi pojmovnom analizom stavlja u status jedne znanosti. Ona nije znanost ili aktivnost koja prethodi i omogucava sve druge znanosti. Takvo je shvacanje pocelo prevladavati nakon drugog svjetskog rata naturalizacijom u filozofiji. Izmedu ova dva shvacanja mogu se podijeliti filozofi logickog pozitivizma.103 Ono što je sjedinjavalo najraznovrsnije naucnike i filozofe u takav jedan opci pokret, usprkos znatnim razlikama, najbolje je oslikao Otto Neurath u svojoj knjižici Razvoj Beckog kruga i buducnost logickog empirizma. To su, po njemu, cetiri bitna elementa: antimetafizicka usmjerenost, opci empirijski stavovi, obracanje metodickoj intervenciji logike i težnja za matematickim smislom znanosti. Ono što je karakteristika za sva cetiri elementa je njihova izrazita negacija tradicionalne filozofije koju je obnovljeni pozitivizam proglasio u ime nauke i naucnosti filozofije, za mješavinu naucnosti i nenaucnosti. Negativni stav, posebice prema metafizici, ogleda se u cinjenici da je za logicki pozitivizam status metafizike nije stavio u ravan istinitosti ili neistinitosti , nego potpuno deplasiranu besmislenost. Logicki pozitivizam, pored odredenja statusa filozofije ka naucne, pokušava da riješi pitanje metodologije. Stari empirizam J.S. Milla ostao je u svojim nastojanjima da izgradi metodologiju nauke ogranicen jednostranim induktivizmom. Suprotno njemu, koji je zanemario dedukciju, ali je ostao nemocan da riješi logicke probleme indukcije, novi empirizam sjedinio se sa metodama deduktivne logike koja je doživjela snažan uspon krajem 19. i pocetkom 20. stoljeca. Na taj nacin stvorena je osnova za logicku analizu
103 Kao što smo vidjeli Schlick je zastupa prvu tezu, dok su Carnap i Ayer bili izmedu ta dva shvacanja, dok Devitt i Sterlny zastupaju drugu poziciju itd.

130

iskustva, a buduci da je logicka analiza iskustva upucivala na ispitivanje jezika kao vanjskog oblika mišljenja, glavni problem su logicki empirici posvetili punu pozornost postala je logicka analiza jezika. On je po priznanju samog logickog pozitivizma, pozvan da pomogne znanosti, prije svega, da otklanja opasnosti koje se javljaju uslijed postavljanja izlišnih pitanja i koja usmjerava filozofiju u pogrešnom smjeru. Zatim, ona izraduje logicke instrumente za konstituiranje znanstvene teorije. Razni predstavnici logickog pozitivizma razlicito su shvacali ulogu i funkciju analize, ali se ona kod svih javljala uglavnom kao instrument naucnosti filozofije. Ali upravo je princip verifikacije bio i ostao najveci kamen spoticanja za sve logicke pozitiviste. No, kako je to suštinska tocka logickog pozitivizma ona postaje predmetom najvece pozornosti. Jer strogost postulata koji on implicite sadrži i kojima su logicki pozitivisti željeli da iz filozofije eliminiraju svaku ideju, svaki stav koji se ne može provjeriti Dakako, da je taj zahtjev morao da se okrene i protiv samog logickog pozitivizma, jer se postavilo pitanje, sasvim razložno, pitanje kartera i statusa samog tog principa. Da li je i on iskaz? Ako se, kao što traži logicki pozitivizam pode od stava da neki iskaz ima smisao samo ukoliko ispunjava jedan od dva uvjeta – da je analitickog karaktera ili da je empirijski provjerljiv – onda i sam princip provjerljivosti mora ispunjavati jedan od ta dva uvjeta. Pokazuje se, medutim, da je to nemoguce i da bi, ukoliko se sam princip provjeravanja podvrgne provjeravanju, i on mora biti odbacen kao besmisleni metafizicki iskaz. Navedimo kao zoran primjer te misaone borbe preko M. Schlicka, koji je pošao od toga da je provjerljivost u krajnjoj instanci se svodi na iskustvo. Upravo se tu suocio sa problemom jer je morao da objasni što je to iskustvo. Dalje je uzeo kao polaznu tocku stav da je iskustvo stanje mog subjektivnog mišljenja. Ali onda se postavilo pitanje što je sa drugim miljenjem - postoji li ono ili ne? On je zakljucio da se na ovo pitanje ne može odgovoriti jer se mišljenje drugog covjeka ne da sveti na ''moje iskustvo''. U tom smislu zakljucio je takoder da ''provjerljivost'' putem iskustva ne znaci ništa drugo nego stanje duha koje se samo subjektivno može iskusiti. To znaci da nema uopce mogucnosti da se utvrdi dali je jedan stav provjerljiv ili nije za bilo kog drugog osim za mene subjektivno. Ako dakle, po krajnjoj instanci logickog pozitivizma, poistovjetimo mišljenje, odnosno ispravno mišljenje, sa provjerljivošcu onda dolazimo neminovno do solipsizma. Da bi izbjegao takove konzekvence, Schlick, je pribjegao gledištima Russella i Poincarea, da je naucno saznanje uvijek saznanje strukture, a da se strukturni odnosi izmedu iskustva drugih ljudi identicna sa strukturnim odnosima izmedu naših iskustava buduci da su, kao strukturno, uvijek javni i intersubjektivni a ne subjektivni. Carnap i Neurath, nisu bili jedini koji, kao i Schlick, pokušali da savladaju ovu teškocu. I A. Ayer pokušao je da odredi status principa provjerljivosti. Zbog toga je, prvo postavio zahtjev da se razlikuje provjerljivost od provjeravanja, a zatim pokušao nijanse u okviru provjerljivosti razlikujuci prakticnu provjerljivost od provjerljivosti u principu, konkluzivnu provjerljivost od parcijalne provjerljivosti. Zakljucio je da na taj nacin mogucno priznati empirijski smisao ne samo stavovima koji su stvarno provjereni necijim iskustvom vec i stavovima koji su samo parcijalni, ili principijelno provjerljivi. Kriticarima koji protiv principa provjerljivosti istupaju sa tvrdnjom da taj princip nije provjerljiv, on odgovara da princip provjeravanja i ne može biti provjerljiv, vec ga treba shvatiti i usvojiti kao definiciju. a ne kao empirijsku hipotezu. No, ovim se nije rušio problem jer se pitanje prebacilo na samu definiciju. Ona se može shvatiti samo kao savjet ili preporuka što opet dovodi do istog rezultata, jer sa stanovišta logickog pozitivizma taj iskaz postaje besmislenim, jer nije dovoljno obrazložen ili to može biti.

131

Pred Kantom, a ne u njemu, uzdizala se vec velicanstvena gradevina Newtonove mehanike, djelo koje je postalo uzorom ne samo njemu nego i još mnogim generacijama koje ce doci. Kant je sebi postavio zadatak da odgovori na pitanje: kako je ona moguca? Razriješio ga je svojevrsnom kombinacijom empirizma i racionalizma, o kojoj možete citati u svakom udžbeniku filozofije. Mi se moramo pozabaviti nešto suvremenijim »rješenjem«. Na pocetku druge cetvrtine 20. stoljeca clanovi tzv. Beckog kruga (O. Neurath, R. Carnap, M. Schlick i drugi), posve svjesni vec dvostoljetnog uspješnog postojanja prirodne znanosti, postupili su na Kantu donekle slican nacin. Umjesto da se okrecu prema unutrašnjosti našeg duha, usmjerili su svoju pozornost prema znanosti kao vanjskom fenomenu, kao necemu što pred-leži i cemu se može pri-stupiti. Nakon što su u tradicionalnoj, »introspekcijskoj« epistemologiji subjekt i objekt u spoznaji postali jedno, sada se razdvajaju. Subjekt ostaje ono što je bio, ali objekt više nisu ideje u njegovu duhu, nego skup znakova u nekoj znanstvenoj publikaciji ili aktivnost drugih ljudi. Inspirirani time clanovi Beckog kruga definirali su dva moguca pristupa znanosti. Jednom rijecju, znanost može biti predmetom historijskih, psiholoških, kulturoloških, socioloških i slicnih studija. Ako i te studije same nazovemo znanošcu, a nema razloga da tone ucinimo ako se one pridržavaju znanstvenih standarda, onda je ovdje rijec o znanostima koje se bave znanošcu, tj. o znanosti o znanosti. Znanost se stoga može i mora, kažu clanovi Beckog kruga, promatrati neovisno o svojoj empirijskoj povijesnoj dimenziji, naprosto kao opredmecen sklop provjerenih ili provjerljivih znanja koji je materijaliziran i objektiviziran u znanstvenim tekstovima.104 Znanje se otjelovljuje u jeziku pa jezik nužno mora odražavati njegovu strukturu, tj. njegove elemente, njihove medusobne odnose i unutrašnju hijerarhiju. Studij strukture znanstvenog jezika sa stajališta njegova odnosa prema istini jest zadaca filozofije i taj se studij obicno naziva logikom znanosti.

7.2. Osnovni stavovi logickog pozitivizma
Uvodne napomene: Ukoliko želimo da analiziramo filozofiju logickog pozitivizma onda nužno moramo razjasniti neke bitne pojmove. U filozofiji je vec dugo prisutan stav da ljudsko znanje ima dva izvora a to su razum i iskustvo. Vidjeli smo u poglavlju o odnosu racionalizma i empirizma kako je ta razlika uoblicena u ta dva pravca. Postojali su, neovisno od ove podijele, a još uvijek postoje izvjesni karakteristicni primjeri za razliku ta dva izvora, tako je matematicko znanje predstavlja izvjesnu paradigmu razumske spoznaje, dok su se ostale znanosti i svakodnevno iskustvo vezivale uz iskustvenu spoznaju. Možda bi se vecina filozofa složila oko ovih primjera, ali nikao oko prirode, dosega i opravdanja tih dviju izvora znanja. U ovoj podijeli, takoder, moramo obratiti pozornost o tri sljedece podijele: Znanje - a priori i a posteriori Sudovi – analiticki i sinteticki Istine – nužne i kontingentne

104 Ovaj lingvisticki obrat slikovito opisuje I. Supek u svom pasusu »Bijeg u lingvisticke vode« u knjizi Filozofija znanosti. Vidjeti Dodatak.

132

Obratimo pozornost na prvu podjelu: znanje cije je opravdanje, ali ne i porijeklo, nezavisno od iskustva je – a priorno, dok znanje cije je opravdanje zavisno od iskustva i to u potpunosti je – a posteriorno. Ovdje opet možemo dati neke zorne primjere, tako paradigma za a priori znanja je matematika jer se ono opravdava i dokazuje mišljenjem a ne iskustvom. Tocno je kako se to znanje stice odgovarajucim ucenje, na primjer tokom školovanja, ali ta vrsta iskustva nije relevantna za opravdanje i dokazivanje matematickih istina. Primjeri a priori znanja su: »5 + 3 = 8 ili zbroj unutarnjih kutova trokuta je 180o itd. Kod znanja a aposteriori situacija je drugacija jer se znanje opravdava, tj. dokazuje iskustvom. Primjeri a posteriori znanja jesu: »Ubrzanje predmeta pri slobodnom padu je 9,81 m/s2 « ili »U drugom svjetskom ratu su pobijedili saveznici« itd. Samo nam iskustvo može reci jesu li ovi sudovi istiniti ili neistiniti i zašto. Druga podjela koja se odnosi na sudove ima sljedece znacenje: analiticni sud – sud u kojem je predikat sadržan u subjektu i cija se istinosna vrijednost utvrduje pojmovnom analizom, a ne, na primjer iskustvom i sinteticki sud – sud u kojem predikat nije sadržan u subjektu i cija se istinosna vrijednost ne može utvrditi pojmovnom analizom. Primjeri analitickih sudova su: »Trokut ima tri kuta«, »Pravac je prava linija«, »Mravi su ili uspostavili robovlasnicko društvo ili nisu uspostavili«, itd. Sinteticki sudovi jesu: »Ernina haljina je plava«, »Masa nekog tijela je tri kilograma«, »Trokut je crven«, itd. Kao što se vidi na osnovu nekoliko jednostavnih primjera kako za analiticke sudove istinitu vrijednost možemo utvrditi, a da ne znamo ništa o predmetima o kojima govore jer je dovoljno da razumijemo pojmove od kojih su sastavljeni. Dakle, ako razumijemo znacenje pojmova, znat cemo jesu li istiniti ili neistiniti. U slucaju sintetickih sudova, razumijevanje pojmova nije nam dovoljno za utvrdivanje istinosne vrijednosti. Osim što trebamo razumjeti pojmove, trebamo znati i kakve su stvari o kojima sud govori. Treca podjela koja se odnosi na nužno istinito – koje je nemoguce da bude drugacije i kontingentno istinito- koje je moguce da bude drugacije. Za neke istine vjerujemo da naprosto ne mogu biti drugacije nego što jesu i vjerujemo da su nužne jer su njihove negacije nužno neistinite. Za neka pak vjerujemo da mogu biti drugacije nego što jesu, da su kontingentno istinite i da su njihove negacije kontingentno neistinite. Primjer nužnih istina nalazimo u uglavnom u podrucju matematike i logike tako na primjer: »Zbroj unutrašnjih kutova u trokutu je 180o «, »Ako je A vece od B i B od C, onda je i A vece od C.« itd. Primjer kontingentnih istina bili bi: »Cezar je prešao Rubikon.«, »Tri su stolice u kuhinji, a treca je u predsoblju.« itd. Na osnovu ove kratke analize znanja, sudova i istinitosti vidimo da izmedu njih postoji odredena bliskost kao što je primjerice izmedu apriornog znanja, analitickih sudova i nužne istinitost. Baš zbog svoje bliskosti razliciti autori su ove tri podijele iznosili u razlicitim kombinacijama. Navedimo samo neke karakteristicne primjere; za Leibniza je sve znanje u principu analiticno i u Božjem umu sve su istine nužne i analiticne. Dakako, u ljudskom umu koji je po prirodi ogranicen postoje samo neke analiticne istine. Tako, za Leibniza to su istine o e sencijama stvari a ostale istine su sinteticke i kontingentne. No, one su takve ne zato što postoje takve kontingentne istine nego se takvim pojavljuju u našem umu zbog naše ogranicenosti. Navedimo jedan primjer, tako je po našoj podijeli iskaz »Cezar je prešao Rubikon« za nas cisto aposteriorna, sinteticka i kontingentna istina. Medutim, po Leibnizu, kada bismo poznavali sve detalje Božjeg plana, poznavali bismo i dovoljne razloge za Cezarov prelazak Rubikona. Tada bi nam bilo jasno da nije bilo moguce da Cezar ne prede Rubikon, da je u pojmu Cezara analiticki sadržan i prelazak Rubikona, i ne bi nam bili potrebni udžbenici povijesti, vec samo pojam. Ovdje postoji jedna bitna pretpostavka kao je univerzalni realizam osiguran po Božjem planu pri cemu se javlja potpuni izomorfizam izmedu cinjenicnih i pojmovnih

133

istina. Ljudski um, doduše, taj izomorfizam može pratiti samo u sferi logike i matematike i najopcenitijih principa prirodnih znanosti, van te sfere ljudska je spoznaja osudena na empirijsko istraživanje. U ovom apriornom izomorfizumu leži bit racionalizma, ali moramo napomenuti da ovdje pojam »a priori« iako pozajmljen od Kanta da oznaci ono što je prije iskustva, nije u potpunosti sukladan sa Kantovom definicijom jer ona ovdje oznacava spoznaju n ezavisno od našeg spoznajnog aparata. U tome je prikazan, mada preko Leibniza u radikalnom obliku, bit racionalizma. Oprecno ovom stavu s obzirom na ovu, i ne samo ovu, problematiku stoji empirizam. Za njih je sve znanje o svijet oko nas dano iz iskustva, znanje koje ne dolazi iz iskustva sigurno nije o svijetu, vec o tome kako mislimo, kako govorimo i slicno. Mada u krajnoj radikalnoj izvedenici empirizma i to je znanje iskustveno. Kao primjer navedimo stavove Humea, ali više zbog važnosti njegovih stavova u našem razmatranju a ne zbog toga što je on izraziti predstavnik empiristickog pristupa.105 On je smatrao da ljudsko znanje ima dva velika dijela; jedan je dio o nacinu na koji mislimo, drugi je dio o cinjenicama. Navedimo neke njegove izvorne stavove: »Sve predmete ljudskog rasudivanja ili istraživanja mogu prirodno biti podijeljene u dvije vrste, relacije medu idejama i cinjenice. Prve su vrste znanosti geometrije, algebre i aritmetike; i ukratko, svaka tvrdnja koja je intuitivno ili dokazom izvjesna. Da je kvadrat nad hipotenuzom jednak zbiru kvadrat nad ostale dvije stranice u pravokutnom trokutu, jest propozicija koja izražava odnos izmedu tih likova. (…) Propozicije ove vrste otkrivaju se samim mišljenjem, neovisno od icega što postoji igdje u univerzumu. (…) Cinjenice, koje predstavljaju drugi predmet ljudskog razuma, ne tvrde se na isti nacin, niti je naše svjedocanstvo za njihovu istinitost, ma koliko jako bilo, iste vrste kao i za prethodne. Još je moguca negacija svake cinjenice; jer ne vodi u kontradikciju, i um je shvaca jednakom jednostavnošcu i odjelitošcu kao da je uvijek bila u skladu s realnošcu. Da sunce sutra nece izaci nije manje shvatljiva propozicija i ne povlaci kontradikcije ništa više od afirmacije, Da ce izici uzalud bismo, prema tome, nastojali demonstrirati njenu neistinitost.« 106 Kant je smatrao da je razumsko znanje, dakle ono apriorno, nužno i da se sastoji od analitickog i sintetickog.107 Iskustveno znanje nije nužno i sastoji se samo od sintetickog. Na primjer, logika je analiticki a priori jer je, uzmimo, nacelo proturjecja istinito i neovisno od iskustva. On je smatrao, takoder, da je matematika neovisna od iskustva zato što su matematicki sudovi nužni, a iskustvo nikada ne može osigurati nužnost. S druge strane, što je veoma bitno, ti sudovi nisu analiticki i nisu istiniti samo na osnovu znacenja pojmova, a odatle slijedi da je matematicka spoznaja sinteticka a priori. Navedimo jedan slikovit citat iz Prolegomena: »Svi analiticki sudovi u potpunosti pocivaju na principu kontradikcije, i u njihovoj je prirodi da budu znanje a priori, bilo da su pojmovi od kojih su sacinjeni empirijski ili ne. Ima sintetickih sudova a posteriori, koji imaj empirijsko porijeklo, ali ima i sintetickih sudova koji imaju i a priori izvjesnost, i miju svoj izvor u cistom shvacanju i razumu. (...) Matematicki sudovi su svi bez iznimke sinteticki. Izgleda da je ova propozicija, iako neosporno istinita i u svojim konzekvencama izuzetno važna, do sada u potpunosti izmicala onima koji su istraživali ljudski razum, štoviše, bila je upravo suprotna svim njihovim pretpostavkama. (…) može se smatrati da je propozicija 7 + 5 = 12 cisto analiticka propozicija koja, po principu kontradikcije, slijedi iz pojma zbroja 7 i 5. Ali ako
105 Dakako, da on predstavlja vrhunac empirizma engleskog empirizma, ali ce njegovi zakljucci biti upravo i kraj potpunog povjerenja u mogucnost potpunog ostvarenja empirizma kao jedinstvenog programa apodikticke izvjesnosti. (Ovdje prije svega mislimo na status indukcije i ideje uzrocnosti, o ovom podrobnije vidjeti u dodatku D, Hume ) 106 D. Hume, Istraživanje o ljudskom razumu, Naprijed, Zagreb, 1988. god. str, 81. 107 O Kantovom stavu u nešto proširenijem obliku vidjeti u Dodatku I. Kant.

134

pažljivo pogledamo vidjet cemo da pojam zbroja 7 i 5 ne sadrži ništa osim sjedinjenja dva broja u jedinstven broj koji je spoj ova dva (…) Niti je bilo koji princip geometrije analiticki. To da je prava crta najkraci put izmedu dvije tocke jeste sinteticka propozicija. Jer moj pojam pravog ne sadrži ništa kvantitativno, vec samo kvalitativno. Prema tome, pojam najkraceg jest u potpunosti jedno zbrajanje, i ne može nikakvom analizom biti izveden iz pojma pravca.«108 Pored sudova aritmetike i geometrije sinteticki a priori jesu i temeljni principi prirodnih znanosti, na primjer zakon održanja materije i zakon akcije i reakcije. Ostatak prirodnih znanosti jest sinteticki a posteriori. Ka sljedecu krajnost navedimo stav J.S. Milla koji je smatrao da je nužno apriorno znanje iluzija. Sve je znanje aposteriorno, kontingentno i sinteticko. Mill, doduše, priznaje da postoje definicije i da su one analiticke. Ono što porice jeste da postoji supstancijalno, sadržajno znanje koje bi bilo nezavisno od iskustva. Aritmetika i geometrija, za racionaliste uzor razumskog znanja, za Mila predstavlja samo najopcenitije generalizacije iz iskustva. Tako on kaže: »Ostaje za istražiti što je temelj našeg vjerovanja u aksiome - koja je evidencija na kojoj oni pocivaju? Moje je odgovor da su oni eksperimentalne istine, generalizacije iz opservacija. Propozicija Dva pravca ne mogu obuhvatiti prostor - ili, drugim rijecima, Dva pravca koja su se jednom susrela, ne susrecu se više, vec se i dalje razilaze. – jest indukcija iz evidencije naših osjetila. (…) To je istina koja nam je znana iz ranog i konstantnog iskustva, induktivna istina i takva istina jeste temelj znanosti Broja (…) Tako proizlazi da je narocita tocnost, koje navodno predstavlja karakteristiku prvih principa geometrije, zapravo fikcija.«109 Ovdje smo naveli samo neke primjere koji govore da postoji odredena kombinacija u ovim stavovima prema znanju, sudu i istini. No, ovdje se ne radi samo o matematickoj kombinaciji mogucnosti odnosa nego i odredenim stavovima ka spoznaji i upravo odnos prema ovim pitanjima odreduje i ukupno filozofsko opredjeljenje izmedu racionalizma i empirizmima, pri cemu Kantovo rješenje izlazi izvan ove dihotomije. Mada se može postaviti i pitanje osnovanosti same podijele koje dovode do odredenih kombinacija, ali nesumnjivo da su problemi znanja, sudova i istine fundamentalni za filozofiju znanosti pa ce ove dvojbe biti preslikane i na ovo podrucje. Još jedan pojam koji je bitan za razmatranje filozofije logickog pozitivizma jeste princip verifikacije pa cemo dati neke uvodne napomene. 7.2.1. Princip verifikacije Logicki pozitivizma takoder ima svoj stav prema prije navedenoj podijeli i to u obliku identifikacije. Naime, oni smatraju da se tri navedene podijele u potpunosti podudaraju, oni su tvrdili da je a priori i analiticko i nužno jedno te isto, odnosno isto vrijedi za a posteriori, sinteticko i kontingentno. Možemo reci da u prije navedenim primjerima uistinu postoje velike slicnosti koje upucuju na ovakvu podjelu. Istine logike i matematike cesto se shvacaju kao apriorne, analiticne i nužne, dok istine empirijskih znanosti i svakodnevnog iskustva cesto se shvacaju kao aposteriorne, sinteticke i kontingentne. Ovo bi nas moglo povesti u pogrešnom smjeru jer u ovoj kombinaciji slicnost je sa stavom Leibniza, koji kao što smo rekli predstavlja primjer nacionalisticko pristupa, a dok logicki pozitivizma ipak pripada tradiciji empirizma. Zato moramo dodati jednu bitnu dopunu, a to je da logicki pozitivizam što su oni smatrali da su istine logike i matematike zapravo istine jezika.
108 I Kant, Prolegomena za svaku buducu metafiziku, u Dvije rasprave, Matica hrvatska, Zagreb 1953, str. 2, b,c. 109 J.S. Mill, A System of Logic, Longmans Green, London, 1886, II,v,vi

135

Zato se teorija cesto i zove kao jezicna teorija apriorija.110 Kao zoran primjer navedimo jedan Ayerov stav: » (…) a priori propozicije logike i ciste matematike, za njih dopuštamo da su nužne i izvjesne samo zato što su analiticke. To jest, držim da razlog što te propozicije ne mogu biti pobijene u iskustvu jeste to što se njima ne tvrdi ništa o empirijskom svijetu, vec one naprosto bilježe našu odluku da simbole upotrebljavamo na odredeni nacin.«111 Tako je u filozofiji logickog pozitivizma iskustveno znanje bilo shvaceno kao cinjenicno, a razumsko kao cisto formalno. Navedimo jedan primjer u kome Carnap koristi kriteriji u podijeli znanosti: » … dva glavna podrucja znanosti, naime formalne znanosti (logika, ukljucujuci i matematiku) i cinjenicne znanosti (obuhvacajuci ukupnost svih empirijskih disciplina od fizike do povijesti.) (…) Dok izmedu ta dva podrucja psihološki gledajuci postoji samo razlika u stupnju, a ne i u vrsti, s logicke tocke gledišta može se pokazati precizna i fundamentalna razlika. Ona je zasnovana na sintaktickoj razlici izmedu analitickih i sintetickih sudova. (str. 123) (…) Razlika izmedu formalnih i cinjenicnih znanosti sastoji se u sljedecem: prve sadrže samo analiticke, dok druge sadrže i sinteticke sudove. (…) Dodavanjem formalnih znanosti cinjenicnim znanostima nije uvedeno nikakvo novo podrucje predmeta, usprkos suprotnom mišljenju nekih filozofa koji vjeruju da «realni» predmeti cinjenicnih znanosti moraju biti suprotstavljeni «formalnim», «duhovnim» ili «idealnim» predmetima formalnih znanosti. Formalne znanosti uopce nemaju nikakvih predmeta: one su sistemi pomocnih sudova bez predmeta i bez sadržaja. Navlas na oštrom razgranicenju izmedu formalnih i cinjenicnih znanosti, prema tome, ostavlja netaknutom tezu o jedinstvu znanosti.«112 Odavde slijedi da iskustvo predstavlja jedini sadržajni, informativni izvor znanja. Razum je od ogromne koristi u sistematiziranju i predvidanju iskustva, ali razumom se ne može sadržajno proširiti naše znanje o svijetu. To je teza svakog empirizma. Stoga je za logicke pozitiviste, koji su se cesto nazivali i radikalni empiristi ili logicki empiristi, Kantov stav da postoji sinteticka a priori spoznaja bio crvena krpa. Kritiku ideje da postoji sinteticka a priori spoznaja najjasnije je izložio Schlick u tekstu »Is There a Factual a priori?« iz 1930 u kojem kritizira Kanta, Husserla i Schelera. Crvena krpa bio je i Descartesov stav, opisan u Prvoj meditaciji, da sjedeci u naslonjacu pored vatre, u toploj sobi, na miru od vanjskih utjecaja, cistim mišljenjem, ne oslanjajuci se na varljivo osjetilno iskustvo, može spoznati strukturu svijeta u kojem živi. Pozitivisti su smatrali da spoznaja koja je nezavisna od iskustva može biti samo analiticka, tj. lišene cinjenicnog nadražaja a da cinjenicni sadržaj može imati samo spoznaja utemeljena u iskustvu, tj. sinteticka. Ne postoji sinteticki a priori, isto kao ni analiticki aposteriori. Vidimo da logicki pozitivizam ima potpuno dijametralno suprotan stav spram racionalizma i Kantova rješenja. Bilo bi zanimljivo pokazati paralelu izmedu empirista Huma i nekih stavova logickog pozitivizma koji kao što smo vec rekli pripadaju, iako radikalno, istom krugu empirista. Pozitivisti nisu tvrdili, pored ostalih dijelova znanja, postoji formalno i cinjenicno. Oni su tvrdili da znanje može biti ili formalno ili cinjenicno, ono što ne pripada niti jednoj od tih dviju vrsta nije nikakvo znanje, vec doslovna besmislica. Taj stav možemo naci vec kod Humea. Uvjeren da znanje može biti ili o relacijama izmedu ideja, ili o cinjenicama, i ni o cemu drugome, on je tvrdio da sve ono što
110 Sudovi logike i matematike nisu istiniti zbog empirijskih cinjenica kao što je to slucaj kod Milla, niti zbog božjeg plana kao što misli Leibniz, ili zbog zora kao kod Kanta, ili pak zbog nacina na koji asociramo ideje kao što to misli Hume, vec zbog nacina na koji govorimo, zbog odluke da rijeci koristimo na nacin na koji ih koristimo. 111 A.J. Ayer, Language, Trhu and Logic, Penguin Books, Harmondsworth, Middlesex, England, 1987. str. 41. 112 R. Carnap, Formal and Factual Sciences, Erkenntnis, Vol, 5, u Feigl i Brodbeck, 1953, str. 128.

136

ne pripada niti u prvu niti u drugu vrstu nema nikakve vrijednosti. Ovaj argument se cesto naziva Humeove rašlje. Pozitivisti su, pored Humeovih filozofskih ideja baštinili i njegovu strogost, možemo reci militantnost. No, za takav stav moralo se posjedovati i »oružje« koje ce dovesti do cilja. Iz epistemološkog uvida u prirodu i porijeklo ljudskog znanja nastao je i semanticki kriterij smislenosti- poznat kao princip verifikacije – koji je predstavljao osnovno oružje u obracunu s ne empiristickim filozofijama. Princip verifikacije sastoji se u sljedecoj tvrdnji: Recenica je smislena ako i samo ako govori ili o odnosu izmedu pojmova ili o cinjenicama iskustva. Drugim rijecima: Recenica je smislena ako i samo ako je ili analiticka ili empirijski provjerljiva. Sve one i samo one recenice koje nisu niti analiticke niti empirijski provjerljive jesu besmislene. One ne znace ništa, one nemaju nikakvog znacenja. Navedimo primjer opisa verifikacije koju daje Ayer: »Princip verifikacije trebao bi pružiti kriteriji kojim bi se moglo odrediti je li recenica doslovce smislena ili nije. Jednostavan nacin da ga se formulira bio bi da se kaže kako recenica ima doslovno znacenje ako i samo ako propozicija koju izražava jest ili analiticka ili empirijski provjerljiva.«113 Još detaljniju formulaciju principa verifikacije možemo naci, na primjer, kod Carnapa: »( Smislene ) recenice dijele se na sljedece vrste: kao prvo, ima recenica koje su vec na osnovi same svoje forme istinite («tautologije», prema Wittgensteinu; one otprilike odgovaraju Kantovim «analitickim sudovima»); one ne kažu ništa o stvarnosti. Ovoj vrsti pripadaju formule logike i matematike; one same nisu izrazi o zbilji, vec služe za transformaciju takvih izraza. Kao drugo, ima negacija takvih recenica («kontradikcija»); one su proturjecne, dakle neistinite na osnovi svoje forme. Za sve ostale recenice odluka izmedu istinitosti ili neistinitosti leži u protokol recenicama; one su ( istinite ili lažne ) recenice o iskustvu i pripadaju u podrucje empirijskih znanosti. Ako se hoce formulirati recenica koja ne pripada niti jednoj od ovih vrsta, ona ce automatski bit besmislena.«114 Odavde slijedi još jedna bitna cinjenica a to je odnos logickog pozitivizma i filozofije, odnosno filozofskih problema. Oni su smatrali da su filozofski problemi uglavnom ili cak sasvim, pseudo problemi do kojih je došlo nepažljivom upotrebom jezika; da se jezik koristio pažljivo, oni ne bi ni nastali. Glavna poluga kojom se to trebalo pokazati bio je verifikacionizam.115 Tim se uvidom može pojasniti niz temeljnih filozofskih pojmova i glavne filozofske probleme eliminirati kao pseudo-probleme. Možemo kao zoran primjer navesti nekoliko slucajeva. Ekvivalencija - dvije recenice imaju isto znacenje akko u svim mogucim okolnostima imaju iste opažljive posljedice. Sinonimnost - rijeci F i G imaju isto znacenje akko su recenice « x je F i x je G » ekvivalentne. Analiticnost – recenica je analiticka akko njena istinosna vrijednost ne ovisi o mogucim empirijskim okolnostima. Tautologija (analiticki istinita recenica) – recenica je tautologija akko je istinita u svim mogucim okolnostima. Kontradikcija (analiticki neistinita recenica) – recenica je kontradikcija akko je neistinita u svim mogucim okolnostima. Sinteticnost - recenica je sinteticka akko joj istinosna vrijednost ovisi o mogucim okolnostima. Verifikacionizam omogucuje intersubjektivnost znacenja ( semantike ) i spoznaje ( epistemologije ) – subjektivne predodžbe koje vezujemo uz recenice znacenjski su irelevantne, sve se znacenje svodi na ono što je inter-subjektivno provjerljivo. Razgranicenje smisla od besmisli - ako nikakva moguca stanja stvari ne utjecu na istonosnu vrijednost sinteticke recenice, ona je besmislena. Da bi sinteticka recenica bila smislena, moraju biti barem zamisliva stanja stvari koja bi utjecala
113 A.J. Ayer. Ibid. str. 7. 114 R. Carnap, Überwindung der Methaphisic durch logische Analyse der Sprache, Erkenntnis Vol. 2, u Ayer, 1959. str.237. 115 Možemo napomenuti da ovu ideju daje prvi kemicar i fizicar W. Ostwald (1905)

137

na njenu istinosnu vrijednost. Tako se eliminiraju prazne ili prividno razlicite hipoteze; ako hipoteza nema nikakvih opažljivih posljedica, ona je besmislena ili barem prazna – lišena empirijskog sadržaja. Ako sve moguce okolnosti jednako utjecu na istinosnu vrijednost dviju hipoteza, onda se zapravo radi o istoj hipotezi. Pseudo-problemi u filozofiji; postojanje vanjskog svijeta – ako pretpostavka da vanjski svijet postoji i pretpostavka da vanjski svijet ne postoji u svim mogucim okolnostima imaju iste opažljive posljedice ( a poanta filozofske diskusije upravo je u tome da iskustvo ne može presuditi ), onda one zapravo imaju isto znacenje; prema tome, nemamo oko cega raspravljati, problem ne postoji. Postojanje umova drugih ljudi – ako pretpostavka da, osim mene samoga, i drugi ljudi imaju umove u svim mogucim okolnostima ima iste opažljive posljedice kao i pretpostavka da su drugi ljudi samo automati ili zombiji, onda te dvije pretpostavke imaju isto znacenje te stoga nije jasno oko cega se uopce sporimo. Navedimo još jedan primjer koji cesto koristimo u svakidašnjem govoru a to je uporaba stava istina je – buduci da recenica, na primjer, »Kiša pada« i »Istina je da kiša pada« imaju iste opažljive posljedice, imaju i isto znacenje. Prema tome, ono »Istina je da« sasvim je suvišno, ne služi nicemu, sve što se želi reci može se reci i bez toga; prema tome, uopce se ne treba niti koristiti. Prema ovoj dijagnozi svi su tipicni filozofski problemi nerješivi naprosto zato što uopce ne postoje. Da smo poštovali pravila jezika – princip verifikacije – oni ne bi nastali zato što ih se uopce ne bi moglo formulirati. Kako, medutim, istina s kojom je znanost po pretpostavci u nekom dosluhu, ne ovisi o pojedincu, o prostoru (fizickom ili duhovnom) i o vremenu, to se logika znanosti mora otarasiti svih tih natruha, mora istodobno s analizom teksta izvršiti i njegovo procišcenje ili, kako se uobicajilo reci, njegovu rekonstrukciju. Kako to izvesti? Znanstveni tekst, naravno, pripada nekom jeziku. Svaki se jezik može analizirati s triju aspekata: sintaktickog, semantickog i pragmatickog. Shematski se oni mogu opisati kao: odnos nekog jezicnoga znaka prema drugom nekom znaku ili nizu znakova u istom jeziku, recimo rijeci u recenici (sintaksa), odnos znaka prema onome što taj znak oznacuje, na primjer nekoj stvari (semantika) i odnos znaka prema onome koji ga upotrebljava (pragmatika). Logika znanosti mora, a logicki pozitivisti bili su uvjereni i da može, svoju zadacu u potpunosti ispuniti bez ikakva pozivanja na onog tko je tekst napisao ili na onog kojemu je on namijenjen, što ce reci bez ikakvog oslonca na pragmatiku jezika. Oslobodenoj pragmatike, filozofiji znanosti ostaje da se pozabavi semantikom i sintaksom znanstvenog jezika. Da bi izbjegao sva ova pitanja koja su mu se cinila suviše metafizickima i neznanstvenima, logicki je pozitivizam kreirao radikalnu i vrlo specificnu teoriju znacenja. Znacenje nekog iskaza vezano je u toj teoriji uz nacin utvrdivanja njegove istinitosti ili, kako se to u njihovu žargonu govorilo, uz njegovu verifikaciju. O verifikaciji cemo poslije govoriti opširnije. Sada je bitno uociti ovaj radikalan stav po kojem su svi iskazi kojih se istinitost ne može ustanoviti konkretnim i konacnim metodama naprosto besmisleni. U tu vrst iskaza spadaju, prema logickim pozitivistima, gotovo svi stavovi filozofije, a osobito pitanja koja filozofija postavlja. Razmotrimo, primjerice, iskaz: »Masa ovog kamena je 5 kg«. Upitan: »Što to znaci?«, logicki bi nas pozitivist upoznao s postupkom verifikacije, koji se u ovom konkretnom slucaju svodi na vaganje kamena, smatrajuci da potankim opisivanjem tog postupka razotkriva znacenje svog iskaza. Prema navedenom kriteriju logickih pozitivista taj je iskaz bjelodano smisle, ima neko znacenje jer se dade jednostavno provjeriti. Zamijetimo takoder da logicki pozitivizam kao kriterij uzima nacelnu, a ne stvarnu provjerljivost. Tako je iskaz: »Na Plutonu ima života« smislen jer, premda ga sada nije moguce uistinu provjeriti, možemo opisati proceduru njegova provjeravanja.

138

Kako, primjerice, provjeriti temeljnu tvrdnju realizma: »Postoji svijet izvan moje svijesti«? Nikakvo iskustvo ne može taj iskaz niti potvrditi niti opovrgnuti. Jednako besmislena ispada i osnovna teza realizmu oprecnog solipsizma: »Ne postoji svijet izvan moje svijesti«. Zbog toga su logicki pozitivisti smatrali da su filozofska pitanja poput »Postoji li svijet izvan moje svijesti?« naprosto besmislena te da bavljenje njima ne može pridonijeti našem znanju. Mnogo su više uspjeha logicki pozitivisti imali sa sintaksom znanstvenog jezika. To stoga što je bila naprosto izjednacena s logickom strukturom znanstvenog teksta, za razliku od njegove gramaticke strukture. Tako se cesto govori o logickoj sintaksi jezika. U definiranju logicke sintakse znanstvenog jezika logicki pozitivizam oslanja se na onu koliko znanstvenu, toliko i filozofsku tradiciju koja matematiku smatra idealnim jezikom znanosti. Logicka se sintaksa stoga naprosto preuzima iz matematicke logike uz neke nužne adaptacije. Ukratko: jedan posve formalan jezik, a to znaci jezik kojem semantika nije definirana, sastoji se od dvije grupe znakova, znakova za varijable ( koji ce poslije oznacavati znanstvene termine kao što su »masa«, »dužina« ili »cestica«) i od znakova za logicke konstante, koje povezuju varijable u tzv. formule ili iskaze, na primjer znak za veznik »i« ili za takozvani kvantifikator »za svaki«. Proizvoljan skup znakova ne cini formulu. Bit citave logike jest u tome da pravila transformacije moraju biti takva da se iz dobro formirane i istinite formule može izvesti samo dobro formiran i istinita formula. Drugim rijecima, ako smo nekom skupu iskaza (formula) koji u izvodenju igra ulogu skupa premisa pridodali oznaku »istinito«, onda se pri pravilnom zakljucivanju ne smije desiti da dobijemo lažan zakljucak. Prema mišljenju logickih pozitivista svaka se prava znanstvena teorija, po uzoru na geometriju, može razviti posve formalno kao skup simbola i njihovih nizova bez pozivanja na njihovo znacenje ili, kako se to uvriježilo nazivati, interpretaciju. Interpretacija formalnog sustava može se utvrditi i raspraviti zasebno. Formiranjem opce sintakse znanstvenog jezika logika znanosti ucinila je prvi korak prema njegovoj rekonstrukciji. Formalnu shemu treba sada ispuniti sadržajem. Obratimo pozornost na neka opca mjesta tj. problematikom kojom se bavi logicki pozitivizam, a na prvom mjestu stavimo problem pojma i suda, odnosno razmatranje definicije pojma.

7.2.2. Tumacenje i objašnjavanje pojmova Jedan od prvih zadataka nauke jeste procišcavanje uporabljenih pojmova, a na prvom mjestu onih koji se koriste u svakodnevnom govoru jer su izrazi govornog jezika ustvari prividni i nejasni pojmovi. Carnap, sukladno tome, pravi razliku izmedu explicandum-a manje ili više nejasnog znacenja rijeci svakidašnjeg izraza i explicat-a onog naucnog pojma koji treba u sklopu nauke da zamjeni prije navedeni. Prema njemu prava eksplikacija moraju postojati cetiri nužna zahtijeva koje eksplikat mora zadovoljiti: Prvi zahtjev je slicnost sa eksplikandumom, ali ta slicnost ne može i ne mora biti jednoznacna vec ona može ici toliko daleko koliko nejasnost ovog drugog to dozvoljava. Drugi zahtjev, je pogodnost uporabljenog pojma. Neki pojam je utoliko pogodniji ukoliko se, na osnovu iskustva, može dovoditi u vezu sa drugim pojmovima , odnosno ukoliko je funkcionalniji odnosno pogodniji. Treci zahtjev se odnosi na što vecu egzaktnost uporabljenog pojma, a ovaj zahtjev se može ispuniti samo simultano pomocu citavog sustava medusobno povezanih pojmova. Na kraju cetvrti zahtjev je postulat jednostavnosti i on poprima dvije

139

forme: jednostavnost definicije pojma i jednostavnost iskaza zakona koji se tim pojmom omogucava, ali ovaj zahtjev i prvi, o slicnosti, podredeni su primatom drugog i treceg zahtjeva. Eksplicirani pojam, po Carnapu, može se javiti opet u tri razlicite forme: kao klasifikacijski, komparativni i kvantitativni. Klasifikacijski pojam je najjednostavniji i služi za podjelu odredenih stvari na dvije ili više klasa koje jedna drugu iskljucuju, kao što je to slucaj, recimo, pri podijeli biljaka ili životinja itd. Kvantitativni pojam upotrebljava se tamo gdje je predmet ili njihove osobine moguce okarakterizirati pomocu numerickih vrijednosti. Izmedu ta dva pojma stoji komparativni pojam, tako na primjer zamjena klasifikacijskog pojma »topao« kvantitativnim pojmom »temperatura« itd. Ovdje se uvijek radi o pojmu relacije. Na kraju spomenuto razlikovanje triju vrsta pojmova igra u logicko-spoznajnoj oblasti, a posebice u teoriji o vjerojatnosti, posebnu ulogu. Ovdje se na primjer postavlja pitanje da li se u induktivnoj logici može definirati cisto komparativni pojam vjerojatnosti pomocu koga bi se mogli formulirati iskazi kao, recimo: »vjerojatnost hipoteze h1 na osnovu iskustva I1 je veca od vjerojatnosti hipoteze h2 na osnovu iskustva I2 «, ili da li se može ici dalje i definirati kvantitativni pojam vjerojatnosti neke hipoteze na osnovu odredenih iskustvenih stanja stvari, tako da se mogu formulirati i iskazi ovog oblika: »Vjerojatnost neke hipoteze h na osnovu promatranja I, ravna je r «, pri cemu je r odredena brojna vrijednost izmedu 0 i 1. Po Carnapovom mišljenju postoji mogucnost kako kvantitativne tako i komparativne induktivne logike.

7.2.3. Aksiomske definicije i pravljenje razlike izmedu pravih i nepravih pojmova U novijoj logici i matematici postoji definicija pojmova pomocu sustava aksioma koje Carnap oznacava kao »neprave pojmove« i imaju fundamentalnu ulogu. Njihova svojstvenost postaje jasnija kada se oni izdvoje od obicnih »pravih pojmova«. Ti pravi pojmovi mogu biti realni ili formalni. Realni su pojmovi stvarnih predmeta (neorganskih, organskih, psihicki, duhovni) i takvi pojmovi javljaju se kao znacenje jezicnih izraza koji su nam poznate kao »imenice«, nazivi pojedinacnih stvari, rodova organizama, osobina, relacija itd. Pored toga jezik sadrži i druge izraze koji se ne mogu shvatiti kao nazivi predmeta. To su takozvani »logicki znaci« koji se izražavaju recimo kao što su »i«, »ili«, »ako … onda«. Uopce se smatra da ti izrazi nemaju samostalno znacenje; radi jednostavnosti Carnap i za njih navodi da su pojmovi i naziva ih »formalnim pojmovima«. Po takozvanom logistickom shvacanju u njih spadaju i svi matematicki pojmovi zato što se i oni mogu definirati pomocu nekoliko takvih cisto logickih pojmova. Formalni kao i realni pojmovi uvode se pomocu eksplicitnih definicija ili takozvanih uporabnih definicija. Njima kao pravim pojmovima stoje nasuprot nepravi pojmovi, uvedeni pomocu implicitnih definicija, to jest definicija pomocu sustava aksioma. Pri aksiomskoj izgradnji neke teorije u prvom planu uopce ne stoji problem pojma, vec pitanja povezanosti iskaza doticne nauke koji treba svesti na nekoliko osnovnih iskaza. Euklidov velicanstveni sustav geometrije je prakticna realizacija te stare ideje aksiomatike. Pojmovi uporabljeni u aksiomima moraju se uzeti neposredno iz opažanja ili moraju biti uvedeni pomocu eksplicitnih definicija. Upravo ta cinjenica je bila trn u oku matematicara a posebice u slucaju geometrije jer cjelokupna nejasnost i neodredenost opažanja time ulazi i u matematiku. Genijalno je djelo matematicara Hilberta što je rješenje ovog problema našao na taj nacin što je odnos pojma i suda u sustavu aksioma obrnuo: umjesto da uporabom vec poznatih pojmova formulira evidentne iskaze, on je te pojme

140

definirao upravo tek pomocu zahtijeva da u sustavu aksioma formulirani iskaz treba da važi za te pojmove. Vanjski povod za te aksiomske definicije pojmova treba da je cinio takozvani »princip dualnosti« u matematici, to jest saznanje da se zamjena odredenih pojmova u nastavnom sadržaju matematickih teorema ne ovisi i ne izaziva nikakvu promjenu (na primjer: mogu se u projekcijskoj geometriji uzajamno zamjenjivati izrazi »tocka« i »pravac«, a da pri tome svi iskazi ostanu tocni). To navodi na pomisao da opaženi sadržaj uporabljenih pojmova pri formuliranju teorema ne mora igrati nikakvu ulogu. Odavde slijedi da bi bilo moguce te pojmove definirati na nacin koji se sasvim oslobodio opažanja, a to se upravo desilo u modernoj aksiomatici. Aksiomski uvedeni pojmovi razlikuju se u jednoj bitnoj tocki od pravih pojmova, cime se tek opravdava njihovo znacenje kao ''nepravih'' pojmova; za svaki dovoljno precizno definirani pravi pojam mora se u svakom slucaju iznesenog primjera nedvosmisleno moci odluciti da li dani predmet spada ili ne spada u taj pojam. Za jedan nepravi pojam ovaj problem je nerješiv ili besmislen, jer, na primjer, pitanje jeli odredena kugla broj koja u aksiomskom sustavu može imati isto znacenje je besmisleno. Ovo ima svoj razlog u tome što sustav aksioma definira pojam broja samo implicitno, a eksplicitno na primjer pojam progresije. Otuda se javljanje ili nejavljanje neke realizacije sustava i može utvrditi samo za neku citavu klasu predmeta. Cinjenica da aksiomski definirani pojmovi nemaju nikakvog odredenog sadržajnog znacenja vodi ka tome da se ovi nepravi pojmovi shvate kao promjenljive nasuprot pravim pojmovima koji su konstante. Ako se pod ''spoznajom'' podrazumijeva ''realna spoznaja'', onda se ne smije tvrditi da neki sustav aksioma sa svim iz njega izvedenim postavkama predstavlja neko saznanje. Jedan takav formuliran sustav cini, naprotiv, samo ''teorijsku shemu'', praznu formu za moguce teorije. Onda je uvijek potrebno posebno istraživanje da bi se pokazalo da neki sustav realnih pojmova ispunjava uvijete izrecene u sustavu aksioma. Posebno istraživanje pitanja da li je onda ispunjen i cjelokupni sustav postavki ipak nije nužno, jer primjenljivost aksioma na doticne realne pojmove predstavlja u isti mah garantira za to da važi i cjelokupnost postavki za to podrucje. 7.2.4. Pojam definicije pridodavanja Primjena neke aksiomatski izradene teorijske sheme na stvarne predmete vrši se, kao što smo vidjeli, na taj nacin što se umjesto nepravih pojmova uvode pravi. To uvodenje vrši se pomocu posebnog postupka koje Reichenbach naziva obicno »definicijom pridodavanja«. U semantickom nacinu govora postupak definicije pridodavanja bi morao biti tako opisan da se tu umjesto promjenljivih koje se javljaju uvedu konstante ( ''nazivi'' ) koji poticu uz nekog semantickog sustava, to jest cija su znacenja poznata na osnovu pravila doticnog jezicnog sustava. Taj jezicni sustav može biti ili govorni jezik sa njegovim više ili manje neodredenim znacenjem, ili neki precizniji naucni jezik, ili, najzad, neki narocito konstruirani jezicni sustav sa egzaktnim pravilima oznacavanja i znacenja. Definicija pridodavanja sastoje se onda u semantickoj interpretaciji kalkila ili semikalkila.116

116 Kalkil i semikalkil predstavljaju oznake za operatore u logici kao što su konjukcija disjunkcija itd.

141

7.2.5. Radikalni empirizam Drugi važni logicki cinilac, pored pojmova, predstavljaju iskazi i njihova znacenja, sudovi. Oni su u tom pogledu još znacajniji što citavo naucno saznanje koristi pojmove samo kao pomocno sredstvo i, na kraju krajeva, cilja na formuliranje smislenih i istinitih iskaza. Problem (prikazano, ne-imperativnog) iskaza i njegovog smisla je problem prema kojem je logicki pozitivizam dobio svoje ime, jer dok je stariji pozitivizam polazio od onoga što je u doživljaju dano i sve naucne teorije težio da svede na iskazu o tom danom, dotle za logicki pozitivizam polaznu tocku cini analiza znacenja stavova (recenica), i rezultat te analize je ono što je njegove predstavnike navelo na mišljenje da uopce samo analiticki i empirijski stavovi imaju neki smisao, dok svi metafizicki stavovi, naprotiv, moraju se smatrati kao besmisleni, pošto predstavljaju samo prividne stavove. To negativno držanje proisteklo je iz radikalnijeg zaoštravanja empirijskog stajališta. Ako se neka rijec smisleno uporabi onda ona može biti definirana ili pomocu drugog izraza ili njeno znacenje mora biti razjašnjeno u iskustvu neposrednim pokazivanjem predmeta, odnosno vrste predmeta koja njegova znacenja sacinjava Pri smislenoj uporabi recenice moramo da bi recenica bila razumljiva, biti u stanju da pokažemo pod kojim uvjetima ona istinita ili nije, to jest moramo, kao što je Wittgenstein rekao, pokazati ''metodu verifikacije'' recenice. No, što se tice našeg govornog jezika postupak verifikacije je otežan ako ne i nemoguc, jer gramatika našeg jezika dopušta obrazovanje prividnih recenica. Stoga bi bila poželjna zamjena govornog jezika jednim egzaktnim naucnim jezikom u kome vec sintaksa ne bi dozvoljavala takve spojeve, na primjer ''pravilima forme'' onemoguciti spajanje nekog iskaza koji se odnosi na nešto psihicko sa individualnim simbolima koji se odnose na geometrijske objekte, itd.

7.2.6. Besmislenost metafizike Empirijski kriterijem smisla za stvarni sadržaj iskaza ne ispunjavaju metafizicki stavovi. Stoga su oni besmisleni. Carnap ih dijeli na dvije grupe: ili se u njima javljaju besmislene rijeci, ili se po sebi smisleni izrazi medusobno spajaju na besmislen nacin. Prvi slucaj nastaje onda kada upotrebljavamo rijeci kao što su: ''Bog'', ''ono što je apsolutno'', ''ništa'' itd. Ne treba gubiti iz vida da ovo antimetafizicko stajalište u vezi primjerice sa pojmom Boga ne predstavlja, recimo, neki ateizam, jer bi se ateizam sastojao u poricanju ''istinitosti''. Ova kritika nije usmjerena protiv pretenzije na istinitost recenice, nego protiv nje kao sintakticke tvorevine, porice se da se pri tome uopce radi o nekoj recenici. Druga vrsta besmislenost nastaje besmislenim spajanjem po sebi smislenih pojmova, a što je moguce u obicnom jeziku zbog ne postojanja strogosti u pravilima sintakse ( na primjer recenica: ''Cezar je prost broj'' ). U jednoj raspravi od M. Heideggera može se procitati recenica ''ništa ništi'' o u tome Carnap vidi tipican slucaj besmislenog sklapanja i konstrukcije recenice i to u ovom slucaju dvostruko pogrešno korištenje. Besmislenost prve vrste je korištenje i uporaba rijeci ''ništa'' kao naziv za neki predmet odnosno besmislenost druge vrste a to je verbalna uporaba rijeci ''ništiti'' i kada bi postojalo neko ''ništa'' kao objekt, onda se na osnovu definicije ne bi mogli izreci nikakva njegova aktivnost. Ovdje se ponovo dokazuje nesavršenost govornog jezika koja dozvoljava govorne obrate kao što je ''napolju je ništa'' što može navoditi na pomisao da se o nekom predikatnom iskazu koji bi se simbolicki mogao predstaviti ''ni – ( na )'' to jest sa ''napolju'' oznaci predmet ima osobinu ''ništa''. Drugi primjer je uporaba rjecice ''je'' koja može da se upotrebljava u govornom jeziku u sasvim razlicitim znacenjima, tako na primjer za matematicku relaciju

142

2 + 2 ''je'' 4, drugi put kao oznaku relacije element – klasa (»Sokrat ''je'' covjek«) ili pak simbol egzistencije (»Bog jeste, odnosno ''je''«), odnosno pridodavanju neke osobnosti (»ovo drvo ''je'' zeleno«) itd. Jedan logicki egzaktan jezik unaprijed oštro razlikuje ta znacenja uporabom razlicitih simbola. Ova problematika, za logicki pozitivizam, ne odnosi se samo na metafizicka pitanja nego i na vecinu tradicionalno – spoznajnih pitanja, kao što je na primjer pitanje realnosti vanjskog svijeta. Kao ilustraciju navedimo slijedeci primjer; pretpostavimo da imamo dva geografa od koji je jedan spoznajno – teorijski realist a drugi solipsist, onda ce prvi tvrditi da fizicke stvari predstavljaju ne samo sadržaje opažaja, vec i da egzistiraju ''po sebi'', dok drugi, naprotiv, predstavlja kao realne samo opažaje vanjskog svijeta a samom vanjskom svijetu ce odricati ''realnu egzistenciju''. Ako se od obadvojice traži da riješe problem da li u centralnom Brazilu postoji odredeno jezero ili ono postoji samo po legendi, onda ce oni pomocu empirijskih kriterija (preuzimanje ekspedicije u oblasti za koju se pretpostavlja da posjeduje doticno jezero) doci do istih rezultata, na primjer geografski položaj jezera, dubina itd. Nakon iscrpljivanja svih empirijskih kriterija koji se potpuno poklapaju kod obojice znanstvenika ipak ce na kraju ostati razlika jer ce realista i dalje tvrditi da jezero n e samo da postoji i da ima te i te empirijske osobine, vec osim toga da je i realno, dok ce solipsist tu realnost poricati i reci da su samo njegove predstave o tom jezeru realne. Pošto su svi empirijski kriteriji iscrpljeni ova dilema spada u podrucje metafizickog za koje se ne može navesti kriteriji za slucaj istinitosti ili lažnosti. Zato se ni realisticni ni solipsisticke teze ne mogu priznati kao smislene naucne iskaze, to jest ne da su obje lažne, vec, naprotiv, da su obje besmislene. Kako je problem eliminacije metafizickih iskaza veoma bitan obratimo u sljedecim dijelovima teksta malo podrobnije ovu problematiku. Pozitivisti su, opcenito govoreci, smatrali da se tradicionalna filozofija sastoji od: a) doslovce besmislene metafizike (na primjer, Hegel, Heidegger); b) smislenih, ali neistinitih filozofija (na primjer, Descartes, Kant); i c) u osnovi tocnih i korisnih filozofija (na primjer, Hume). Vidimo iz ove podijele da je kriterij logickog pozitivizma prema filozofskoj tradiciji, blago receno, strog. Mi se necemo moci potpuno baviti ovom podjelom, ali nam se cini interesantnim i zornim da se detaljnije analizira odnos pod a), tj. odnos prema logickog pozitivizma prema »besmislenoj« metafizici. Pozitivisti nisu propuštali prilike da kritiziraju metafiziku, ali ipak najpoznatiji tekst o toj temi zasigurno je Carnapov tekst »Überwindung der Metaphysik durch logische Analyse der Sprache« iz 1932. U tom tekstu, na sistematican nacin izložena je pozitivisticka kritika metafizike. Navedimo citat u kome Carnap daje odgovor na pitanje što je metafizika: »Ovaj se termin u ovome tekstu, kao što je to uobicajeno u Europi, koristi za podrucje navodnog znanja biti stvari koje transcendira podrucje empirijski utemeljenog, induktivne znanosti. Metafizika u ovome smislu ukljucuje sisteme poput Fichteove, Schellingova, Hegelova, Bergsonova, Heideggerova. Ali ne ukljucuje napore usmjerene prema sintezi i generalizaciji rezultata razlicitih znanosti.«117 Mnogi su mislioci od “grckih skeptika” do modernih empirista kritizirali metafiziku na razlicite nacine; neki su je smatrali neistinitom zato što protuslovi iskustvenom znaju; neki su smatrali da metafizicka spoznaja nije izvjesna zato što prelazi okvire moguceg ljudskog znanja; neki opet da je sterilna zato što ne daje odgovore na prakticna životna pitanja. Ono što pozitivisticku kritiku metafizike razlikuje od svih ostalih kritika jest to što pozitivisti metafiziku nisu smatrali niti neistinitom, niti neizvjesnom, niti sterilnom, vec doslovce besmislenom. Carnap smatra da je takav nacin eliminacije metafizike u velikoj

117 R. Carnap, navedeno dijelo u tekstu, Erkenntnis Vol. 2, u Ayer, 1959. str.80.

143

mjeri omogucen razvojem moderne logike: »(…) tek sada, kada nam je razvoj logike posljednjih decenije pružio dovoljno oštar alat, moguce je poduzeti odlucujuce korake.«118 Pozitivni rezultati, kako misli Carnap i logicki pozitivizam, logicke analize sastoje se u pojašnjavanju, ekspliciranju pojmova kojima barataju znanosti. Negativni rezultati te analize pokazuju da su tvrdnje metafizike doslovce besmislene, da su lišene ikakvog smisla. Carnap, kada govori o besmislenosti, misli na doslovnu besmislenost. Besmislene recenice naprosto ne mogu biti istinite ili lažne zato što se njima ništa ne tvrdi. Niz rijeci koji ima oblik iskaza, ali nema smisla, tj. znacenja naziva se pseudoiskaz. Tako Carnap kaže: »Naša je teza da logicka analiza pokazuje da navodni iskazi metafizike jesu pseudoiskazi.« On smatra da možemo razlikovati dvije vrste pseudoiskaza: one u kojima se javljaju rijeci koje nemaju smisla i one u kojima su smislene rijeci tako poredane da dobiveni niz rijeci nema smisla. Po mišljenju R. Carnapa obje vrste pseudoiskaza daju se pronaci u filozofskim iskazima, a posebice u metafizici. Carnap razlikuje smislene od besmislenih rijeci. Kako to da uopce postoje besmislene rijeci? Razvojem i mijenjanjem jezika rijeci mijenjaju svoj smisao: izgube stari smisao i dobiju novi. Ponekad se, medutim, dogada da rijec izgubi stari smisao, a da ne dobije novi. Tako nastaju besmislene rijeci. Kaže se da smislena rijec oznacava pojam, da pojam daje rijeci smisao; medutim, ne oznacavaju sve rijeci pojmove. Za neke rijeci samo izgleda da oznacavaju pojam, iako ga zapravo ne oznacavaju. Tada govorimo o pseudopojmovima. Ovako postavljena stvar namece jedno bitno pitanje, a to je pitanje kriterija smislenosti: neke rijeci imaju smisao, neke nemaju – na osnovi kojega kriterija razlikujemo smislene od besmislenih? Carnap ga prilicno detaljno izlaže: »Što je, sada, znacenje rijeci? Koje stipulacije u pogledu rijeci moraju biti izvršene da bi ona bila smislena? ( za naše istraživanje nije važno jesu li te stipulacije eksplicitno zadane, kao u slucaju nekih rijeci i simbola moderne znanosti, ili su implicitno dogovorene, kao što je to slucaj za vecinu rijeci tradicionalnih jezika.) Prvo, sintaksa rijeci mora biti fiksirana, tj. nacin pojavljivanja u najjednostavnijem obliku recenice u kojemu se može pojaviti; tu recenicu nazivamo elementarna recenica. Elementarna recenica formirana za rijec «kamen», na primjer, jest »x je kamen«; u recenicama ovoga oblika neka designacija iz kategorije stvari zauzima mjesto “x” -a, npr. »ovaj dijamant«, »ova jabuka«. Drugo, za elementarnu recenicu S koja sadrži rijec mora biti dan odgovor na sljedece pitanje, koje može biti formulirano na razlicite nacine: 1) 2) 3) 4) Iz kojih je recenica S izvodiva, i koje su recenice izvodive iz S? Pod kojim bi uvjetima S trebala biti istinita, a pod kojim uvjetima neistinita? Kako S treba biti provjerena ? Koje je znacenje recenice S?

(1) je korektna formulacija; formulacija (2) u skladu je frazeologijom logike, (3) s frazeologijom spoznajne teorije, (4) s filozofskom (fenomenološkom). Wittgenstein je tvrdio da (2) izražava ono što filozofi misle pod (4): znacenje recenice sastoji se u njenim istinosnim uvjetima.(1) je ”metalogicka” formulacija; u planu je na drugom mjestu detaljno izložiti metalogiku kao teoriju sintakse i znacenja, tj. relacija izvodivosti.)« 119 Dakle, iz ovog kratkog citata vidimo da je Carnap pridavao sintaksi veliko znacenja, možda najviše od svih logickih pozitivista. On je smatrao da ce temeljita jezicna analiza riješiti sve filozofske probleme, a da sintakticka analiza jeste jedini valjani nacin na koji se
118 Ibid. str. 61. 119 R. Carnap, Ibid. str. 62.

144

treba vršiti jezicna analiza. Zato je i rekao da, od cetiri moguce formulacije jednog te istog pitanja, ispravna formulacija jest (1) – ona koja je dana u cisto sintaktickim terminima: koje recenice slijede iz S i iz kojih recenica slijedi S. Ako je “S” elementarna recenica u kojoj se javlja rijec “x”, onda sve što možemo i sve što trebamo znati o znacenju “x” - a jest koje recenice slijede iz “S” i iz kojih recenica slijedi “S”. Ako to znamo, onda znamo i znacenje rijeci “x”. Formulacije od (2) do (4) u osnovi su tocne, ali nisu dovoljno precizne te stoga mogu zavesti na krivi trag: onoga tko traži znacenje neke rijeci mogu navesti da ga traži u epistemologiji ili u nekom drugom krivom podrucju, na primjer da istražuje nacin na koji netko provjerava recenicu, ili da istražuje koje mentalne slike netko povezuje s danom rijeci. Jedino pravo podrucje u kojemu se može utvrditi znacenje rijeci, po Carnapu, jest sintaksa. Kao primjer sintaktickog nacina za utvrdivanje znacenja navedimo Carnapov primjer za odredenje rijeci “artropod”. Postavlja se pitanje kako doznati znacenje ove rijeci. Carnap kaže da ono što trebamo uciniti jest vidjeti koje recenice slijede iz elementarne recenice »stvar x je artropod« i iz kojih recenica slijedi ta elementarna recenica. Recenica »stvar x je artropod« izvodiva je iz recenica »x je životinja«, »x ima clankasto tijelo« i »x ima clankaste noge«. Isto su tako i te tri recenice izvodive iz »stvar x je artropod«. Time je zadano znacenje rijeci “artropod”. Ustvari Carnap kaže da je »znacenje rijeci odredeno njenim kriterijem primjene«, a kriteriji primjene rijeci isto je što i skup relacija izvodivosti u kojima stoji njen elementarni recenicni obli, isto što i uvjeti istinitosti njenog elementarnog recenicnog oblika, isto što i metoda provjere njenog elementarnog recenicnog oblika. Dakle, kriteriji primjene isto je što i (1) – (4); kada se govori o kriteriju primjene za neku rijec, ujedno se govori i o (1) – (4), samo što je, kada se govori o kriteriju primjene, naglasak na, recimo, pragmatickom aspektu jedne te iste stvari, a kada se govori (1), naglasak je na sintaktickom aspektu jedne te iste stvari – znacenju rijeci. Kao primjer, tj. ilustracije teze koju daje Carnap, kako je znacenje rijeci odredeno u kriteriju njegove primjene, navedimo uporabu rijeci “tevi”. Buduci da “tevi” nema nikakvog znacenja u jeziku, onaj koji je uvodi u jezik dužan je specificirati njeno znacenje, tj. kriterij njene primjene; odnosno dužan je dati kriteriji po kojemu možemo razlikovati stvari koje jesu ili nisu “tevi”. Ako pruži takav kriterij rijec je time dobila znacenje, ako ga ne pruži, rijec i dalje nema nikakvog znacenja. Što se dogada u slucaju da o tko uvodi naj rijec “tevi”, na primjer da tvrdi kako ljudski ograniceni um nije u stanju razlikovati stvari koje jesu ili nisu “tevi”, ali da ipak stvarno postoji razlika izmedu stvari koje jesu ili nisu “tevi”. U ovom slucaju Carnap smatra, buduci da nije jasno na koje stvari treba primjenjivati rijec “tevi” a na koje ne, rijec “tevi” nema nikakvog znacenja. Recenice u kojima se javlja rijec “tevi” ne znace ništa, one su pseudorecenice. Na osnovu ovog kratkog osvrta na Carnapov stav o odredenju znacenja rijeci možemo pristupiti kratkoj analizi iskaza u metafizici. On nastoji pokazati da tipicni termini metafizike ne zadovoljavaju navedeni kriteriji; nastoji pokazati da su centralni termini metafizike doslovce besmisleni. Kao tipican primjer Carnap uzima termin “princip” u smislu u kojem se on javlja u metafizici – u smislu principa, pocela ili nacela univerzuma, bitka, postojanja, svijeta, ili slicno. Tako Carnap navodi: »Razliciti metafizicari nude odgovor na pitanje koji je (najviši) “princip svijeta” (ili ”stvari”, “postojanja”, ili “bitka”), npr. voda, broj, forma, kretanje, život, duh, ideja, podsvjesno, aktivnost, dobro itd. Da bismo otkrili znacenje rijeci “princip” u tom metafizickom pitanju moramo pitati metafizicara pod kojim bi uvjetima iskaz oblika ”x je princip y bio istinit i pod kojim bi -a”

145

uvjetima bio neistinit. Drugim rijecima: pitamo za kriteriji primjene ili za definiciju rijeci ”princip”.«120 Dakle, on smatra da upotreba rijeci “princip” u metafizici predstavlja tipican primjer gubitka znacenja. Izvorno je rijec “princip” oznacavala pocetak u vremenskom ili uzrocnom slijedu. Medutim, metafizicari je ne koriste u tom smislu, oni smatraju da “princip” ne oznacava nikakvu empirijski opažljivu relaciju. Kada se postavi pitanje kriterija primjene rijeci “princip”, metafizicari ga ili nisu u stanju dati ili cak smatraju da ga nije potrebno dati. Time je ova rijec u metafizickoj upotrebi lišena svog izvornog znacenja, a da pri tome nije dobila nikakvo novo znacenje. Dakle, rijec “princip” u metafizickoj upotrebi nema nikakvog znacenja, ona je doslovce besmislena. Carnap smatra da za vecinu termina metafizike vrijedi ista dijagnoza jer nemaju kriterija primjene i zato su besmisleni. Tako u svom strogom pristupu vecina uobicajeni filozofskih, teoloških i metafizickih termina nemaju nikakvog smisla. Tako ona kaže: »Baš kao i analizirani primjeri “princip” i “Bog”, i vecina drugih specificno metafizickih termina lišena je znacenja, npr. “Ideja”, “Apsolut”, “Neuvjetovano”, “Beskonacno”, “bitak bica”, “nebitak”, “stvar po sebi”, “apsolutni duh”, “objektivni duh”, “bit”, “bice-po-sebi”, “bicepo-i-za-sebe”, “emanacija”, “manifestacija”, “artikulacija”, “Ego”, “ne-Ego”, itd. Ti izrazi u istoj su vreci s “tevi”, našim prethodno fabriciranim primjerom. Metafizicar nam kaže da empirijski uvjeti istinitosti ne mogu biti specificirani; ako, usprkos tome, doda da oni nešto “znace”, znamo da je to samo aluzija na asocirane slike i osjecaje koji, medutim, ne daju rijeci znacenje. Navodni iskazi metafizike koji sadrže takve rijeci nemaju smisla, ne tvrde ništa, puki su pseudoiskazi.«121 Posebno mjesto u kritici metafizike za Carnapa je bila kritika Heideggerove filozofije sa posebnim osvrtom na besmislenost recenice. Kao što smo ranije vidjeli, Carnap razlikuje dvije vrste pseudorecenica; one u kojima se javljaju rijeci bez znacenja i one u kojima rijeci imaju znacenje, ali su tako poredane da daju besmisleni niz rijeci. Nakon što je izložio kriterij znacenja za rijeci i pokazao da ga vrcina metafizickih termina ne zadovoljava, on govori o uvjetima smislenosti recenice. Carnap razlikuje dvije vrste sintakse: gramaticku sintaksu i logicku sintaksu. Obje sintakse predstavljaju skup pravila za formiranje valjane recenice. Ipak, izmedu njih postoji razlika: logicka sintaksa predstavlja zahtjevniji uvjet od gramaticke sintakse. Gramaticka sintaksa jest skup pravila za formiranje valjanih recenica nekog jezika, npr. njemacka gramatika, hrvatska gramatika itd. Medutim, nisu smislene sve recenice koje su formirane u skladu s gramatickom sintaksom: gramatike prirodnih jezika nisu dovoljno precizne i ostavljaju mogucnost formuliranja gramaticki korektnih, ali ipak besmislenih recenica. Logicka sintaksa ne ostavlja tu mogucnost. Kao ilustraciju Carnap navodi dvije recenice: 1) »Cezar je i« 2) »Cezar je prim broj« Recenica (1) ne zadovoljava niti gramaticku niti logicku sintaksu. Pravila gramaticke sintakse »zahtijevaju da na trecem mjestu ne stoji veznik, vec predikat, dakle imenica ( s clanom ) ili pridjev«. Medutim, recenica (2) zadovoljava navedeni uvjet. Iako je ova recenica gramaticki korektna jasno je da je besmislena. Odavde slijedi da recenica (2) zadovoljava gramaticku sintaksu ali ne zadovoljava logicku sintaksu. Za razliku od pravila gramaticke sintakse, pravila logicke sintakse obuhvacaju i sintakticke kategorije rijeci, na primjer navodi Carnap: »stvar, svojstvo stvari, relacije izmedu stvari, broj, svojstvo
120 Ibid. str. 65. 121 Ibid.str.67.

146

brojeva, relacije izmedu brojeva itd.«. Buduci da recenica (2) krši pravila logicke sintakse, ona je besmislena. Za razliku od primjera (1) i (2), recenica »Cezar je general« formirana je i u skladu s pravilima gramaticke sintakse i u skladu s pravilima logicke sintakse. Zato je smislena, ali ne smijemo miješati pojam besmislenost sa neistinitosti. Jer navedena recenica iako zadovoljava navedene uvjet pa je zbog toga smislena, ne znaci i da je istinita. Potpuno je drugo pitanje istinita recenica »Cezar je general«. U tom kontekstu, Carnap smatra da je velik broj recenica metafizike besmislen zato što, iako zadovoljava pravila gramaticke sintakse, krši pravila logicke sintakse. Kao tipican primjer doslovno besmislenog diskursa on uzima Heideggerov spis Was ist Metaphysik? iz 1929. Carnap kao primjer izdvaja sljedeci pasus Heideggera iz navedenog dijela: »Ono što treba stražiti jest samo bitak i – ništa više; bitak sam i dalje – ništa; samo bitak, i pored i bitka – ništa. Što o tome Ništa? (…) Postoji li Ništa samo zato što Ne, tj. Negacija, postoji? Ili je slucaj suprotan? Postoje li Negacija i Ne samo zato što Ništa postoji? (…) Mi tvrdimo: Ništa prethodi Ne i Negaciji. (…) Gdje tražimo Ništa? Kako nalazimo Ništa. (…) Mi znamo Ništa. (…) Tjeskoba otkriva Ništa.(…) To za što i zbog cega smo tjeskobni jest “stvarno” - ništa. Doista: samo Ništa – kao takvo – prisutno je. (…) Što o tom ništa?- samo ništa ništi.«122 U ovom kratkom primjeru Carnap posebno mjesto pridaje kritici uporabe rijeci “Ništa”, jer Heideggerove tvrdnje o “Nicemu” su zapravo pseudotvrdnje bez ikakvog smisla i znacenja. Ove tvrdnje imaju oblik recenica samo zato što gramaticka sintaksa prirodnih jezika dopušta da i besmisleni nizovi rijeci predstavljaju korektnu recenicu. Iz navedenog teksta se vidi kako se rijec “Ništa” koristi kao imenica. U svakodnevnom govoru rijec “Ništa” doista se cesto koristi kao imenica, npr. kao odgovor na pitanja »Što je vani?«, »Što je novo?«, »Što si donio?« itd. Medutim, takva upotreba rijeci “Ništa” predstavlja skraceni i, strogo uzevši, netocan nacin formuliranja negativne egzistencijalne tvrdnje. U korektnoj formulaciji, odgovori na navedena pitanja glase »Ne postoji ništa što je vani.«, »Ne postoji ništa što je novo.« i »Ne postoji ništa što sam donio.«123 U preciznoj upotrebi “ništa” nije imenica i ne oznacava nikakav predmet, vec predstavlja negaciju egzistencijalnog kvantifikatora “neki” ili “svi” - »nije tako da postoje neki koji …« ili »nije tako da svi … jesu…«. U svakodnevnom govoru zbog kratkoce radije kažemo “ništa” nego “ne postoji niti jedan…” i dok nam god ne pada na pamet da supstantiviramo “ništa”, ne prijeti nikakva opasnost od takve upotrebe rijeci “ništa”. Slicna je i pogreška, na koju ne ukazuju samo logicari i filozofi, u korištenju rijeci “nitko”. Na pitanje »S kim si bio?« u kolokvijalnom govoru vrlo se cesto odgovara »S nikim.« Buduci da odgovor »S nikim« svojom sintaktickom formom sugerira da postoji netko tko se zove »Nitko«, odgovor se, iako jasan, smatra nepravilnim. Pravilan odgovor, osim ako nismo s Odisejom bili kod Kiklopa, treba glasiti »Ni s kim«. Osim što Heidegger iz kolokvijalne upotrebe negacije konstruira imenicu “ništa”, on konstruira i glagol “ništiti”. Dakle, osim što vec postojecu rijec “ništa” niti koristi u njenom uobicajenom znacenju, niti joj daje novo znacenje – dakle, koristi je bez znacenja – on konstruira novu rijec “ništiti”, a da uopce ne specificira njeno znacenje. Kao što Carnap kaže: »Ovdje smo suoceni s jednim od onih rijetkih slucajeva u kojima je uvedena nova rijec koja nikada nije niti imala znacenje.«124
122 Carnap, Ibid. str. 69. 123 Možemo dati jednu napomenu što se tice konstrukcije negativnih egzistencijalnih tvrdnji, a to je da se razliciti jezici odnose razlicito prema ovom problemu. Nije zgorega napomenuti da u njemackog govornom podrucju, kome pripada i Heidegger, koriste cesto rijec ništa u naznaci oblika imenice. Tako, na primjer, u našem govoru kažemo “ja nemam ništa…” dok u njemackom jeziku ovaj dio recenice ima oblik “Ich habe nichts…” što u doslovnom prijevodu znaci “Ja imam ništa…” 124 Ibid.str. 71,

147

Carnap ispituje mogucnosti smislene interpretacije rijeci “ništa” u Heideggerovoj upotrebi – uobicajene u egzistencijalistickoj tradiciji – da se radi o nekoj vrsti emocije, na primjer religijske, stava prema životu, ili o necem slicnom. Medutim, buduci da Heidegger eksplicite tvrdi da pitanja o Bitku i Nicemu krše pravila logike ( na primjer, zakon koji zabranjuje kontradikciju ), Carnap zakljucuje da naprosto nije moguca nikakva smislena interpretacija Heideggerovih tvrdnji o Nicemu. Heideggerove recenice nisu neistinite, one su doslovno besmislene. U daljnjem dijelu analize kritike metafizike obratimo pozornost na jedan fundamentalni pojam koji se cesto upotrebljava, a to je “Bitak”. Rijec “bitak” jedan je od centralnih termina metafizike. Carnap smatra da je besmislena i da oni koji je koriste samo misle da ima nekakvo znacenje, ali da zapravo nema nikakvo znacenje. Rijec “bitak” nastala je supstantivizacijom glagola “biti”. U indo-europskim jezicima rijec “biti” koristi se u dva smisla: kao kopula koja povezuje subjekt s predikatom i kao glagol koji oznacava postojanje, egzistenciju. Carnap smatra da egzistencija nije svojstvo, daje Kantu za pravo u pogledu pobijanja ontološkog dokaza za postojanje Boga ( Kantovo pobijanje, izmedu ostaloga, pociva i na stvar da egzistencija nije svojstvo ), i smatra da se »sve do pojave moderne logike nije došlo do potpunog uvida u tu cinjenicu: sintakticka forma u kojoj moderna logika uvodi znak za postojanje jest takva da on ne može, poput predikata, biti primijenjen na znakove za predmete, vec samo na predikate.«125 Dakle, pojavom moderne ( predikatske ) logike postalo je ocito znak za postojanje ne stoji uz znak za stvar, vec znak za svojstvo – »postoji stvar koja je takva i takva«. Ono što je u ovom kontekstu još važnije jest to da je ocito da znak za postojanje ne može stajati sam – da ga se ne može koristiti onako kako ga koriste metafizicari kada govore o “Bitku” ili o “bivstvovanju”. Dakle, govor o bitku besmislen je zato što izvedenica “bitak” krši sintakticka pravila za upotrebu rijeci “biti”. Tako Carnap kaže: »Okolnost da naš jezik izražava egzistenciju glagolom (“biti” ili “postojati”) sama po sebi nije logicki pogrešna; samo je neprikladna, opasna. Verbalna forma lako nas zavede u krivo shvacanje da je egzistencija predikat. Onda se dolazi do nekorektnih i prema tome besmislenih nacina izražavanja poput upravo ispitanih. Isto tako, oblici kao “Bitak” ili “ne-Bitak”, koji su od pamtivijeka igrali važnu ulogu u metafizici, imaju isto porijeklo. U logicki korektnom jeziku takav oblik se uopce ne može konstruirati. Izgleda da su u latinskom i njemackom jeziku oblici “ens” ili “das Seiende”, možda pod zavodljivim utjecajem grckog primjera, bili uvedeni specificno za upotrebu metafizicara; na ovaj se nacin jezik logicki pogoršao dok se smatralo da dodatak predstavlja poboljšanje.«126 U ovom kontekstu analize Heideggera, za Carnapa nisu bili poštedeni ni drugi filozofi a posebice Hegel. Jedan od najpoznatijih primjera metafizickih pseudorecenica jest Hegelova tvrdnja da »Cisti Bitak i cisto Ništa jesu jedno te isto.« i rijec “bitak” i rijec “ništa” nastale su kršenjem pravila logicke sintakse – materijalizacijom glagola “biti” i negacije “ne”. Uvodenjem takvih kovanica možda i ne bi samo po sebi bilo loše, samo kada bi oni koji ih uvode dali kriteriji njihove primjene: specificirali uvjete istinitosti elementarnih recenica u kojima se te rijeci javljaju. Metafizicari to ne cine. Odavde slijedi da su, po Carnapu, recenice metafizike besmislene iz dva razloga: zato što krše logicku sintaksu i zato što termini koji se u njima javljaju nemaju niti prethodno, niti dodano znacenje, tj. nemaju nikakvo znacenje. Zamršenost pitanja koje postavlja metafizika poznata je i onim predstavnicima filozofa koji nemaju tako radikalan stav kao Carnap. Uobicajen odgovor u prilog smislenosti metafizickih iskaza daju se u obliku da su pitanja i tvrdnje smislen, ali da
125 Ibid.str.74. 126 Ibid.str .73,74

148

ljudski um, zbog svoje ogranicenosti nikada nece doci do tocnih odgovora na ta pitanja i da ljudi nikada nece doznati je li neka metafizicka tvrdnja istinita ili nije. Dakle, po mišljenju ovih filozofa, metafizicke tvrdnje jesu smislene i bice sa jacim spoznajnim aparatom moglo bi doci do tocnih odgovora na metafizicka pitanja. Carnap, dakako, odbacuje ovakvu obranu metafizike i dokazuje da na metafizicka pitanja, buduci da su besmislena, nikakvo bice, ma kako spoznajno savršeno bilo, ne može odgovoriti. Tako kaže: »Ako znacenje rijeci ne može biti specificirano, ili ako niz rijeci nije u skladu s pravilima sintakse, onda se pitanje nije niti postavilo.(…) Ono u što nismo sigurni možemo spoznati s vecom izvjesnošcu uz pomoc drugih bica; ali ono što je neshvatljivo, besmisleno za nas, ne može prostati smisleno kroz neciju tudu asistenciju, ma koliko veliko njegovo znanje bilo. Prema tome, niti bog niti vrag ne mogu nam dati metafizicko znanje.«127 Carnapov argument – odgovor na stav da je metafizika smislena, ali za nas nespoznatljiva – zapravo ima dva dijela. Prvi je da na besmislena pitanja naprosto ne postoje odgovori, bez obzira na spoznajne mogucnosti onoga tko bi trebao na njih odgovoriti. Drugi dio Carnapova argumenta govori o granicama našeg razumijevanja. Mi možemo shvatiti samo one tvrdnje koje opisuju stanja stvari iste vrste kao i stanja stvari s kojima smo vec upoznati. Drugim rijecima, možemo razumjeti samo kvantitativno nova znanja. Ne možemo razumjeti tvrdnje o stanjima stvari kvalitativno razlicitim od onih s kojima smo do sada upoznati. Dakako, ovo sve moramo shvatiti u kontekstu Carnapovog stava, tj. stava logickog pozitivizma o kriteriju smislenosti – princip verifikacije: ono što ne možemo provjeriti, to ne možemo niti razumjeti. Dakle, prema Carnapu, metafizicka pitanja ili nisu smislena zato što su formulirana protiv sintaktickih pravila, ili nisu smislena zato što ukljucuju rijeci koje, buduci da ih ne možemo dovesti u vezu ni s kakvim opservacijama, nemaju nikakvog znacenja. Poslije ovakve analize, Carnap konstatira da vecina teksta i iskaza metafizike predstavljaju pseudoiskaze i pseudoprobleme. No, ovdje se postavlja pitanje: da li, kada izbacimo sve te besmislice, ostaje nešto smisleno u metafizici? Odgovor na ovo pitanje Carnap i dalje postavlja radikalno, jer on nastoji pokazati da je svaka metafizika nužno besmislena. Metafizicki sistemi nastoje opisati empirijski nedostupnu stvarnost, stvarnost koja navodno postoji van dosega moguceg ljudskog iskustva. I sama etimologija rijeci «metafizika» ukazuje da se tu radi upravo o istraživanju onoga što se nalazi s one strane prirodnog svijeta, s one strane iskustva. Tako kaže: »Ranije smo vidjeli da znacenje tvrdnje leži u metodi njene provjere. Tvrdnja tvrdi samo onoliko koliko o se o njoj može provjeriti. Prema tome, recenica može biti upotrijebljena samo da se njome tvrdi empirijska propozicija, ako se njome uopce išta tvrdi. Ako bi nešto, u principu, ležalo preko moguceg iskustva, to se ne bi moglo niti izreci niti misliti niti pitati.«128 Kao što vidimo na osnovu citata Carnap pretpostavlja samo recenice kojima se nastoji prenijeti nekakva cinjenicna informacija – o tome kakav je svijet. On ne govori o analitickim recenicama koje govore o odnosima izmedu pojmova zato što metafizicari, barem naizgled, nastoje nešto reci o tome kakav je svijet, a na o tome kakav je nacin na koji govorimo o svijetu. Metafizicke recenice, pošto nisu analiticke niti empirijske jesu besmislene. Odavde slijedi da metafizicke recenice nisu, po Carnapu, besmislene samo zato što su nepažljivo formulirane, ili zato što su tipicni metafizicki termini besmisleni, one su “nužno” besmislene. Ovdje se u krajnjoj instanci, a što je karakteristika svih empirista, oslanjanje na Humeove stavove: buduci da recenice metafizike ni empirijske (o mogucem iskustvu), niti analiticke (o odnosima pojmova), one su besmislene.

127 Ibid.str. 72,73 128 Ibid.str. 76.

149

Ovaj argument je tipicno empirijski jer se ne odnosi samo na metafiziku, nego argument pokazuje da je sve što ide mimo ili preko iskustva nužno besmisleno. Kao primjer navedimo vitalizam u biologiji, etika i estetika itd. Tako Carnap navodi: »Isti sud mora se izreci i bilo kojoj filozofiji norme, ili filozofiji vrijednosti, bilo kojoj etici ili estetici kao normativnoj disciplini. Jer objektivna valjanost i vrijednosti ili norme (cak i u gledištima filozofa vrijednosti) nije imperijski provjerljiva niti izvodiva iz empirijskih tvrdnji; prema tome, uopce je se ne može tvrditi (u smislenoj tvrdnji ).«129 Cesto se u obrani metafizike pojavljuje, kod jednog kruga filozofa – posebice egzistencijalista, kao metafizika nije nikakva teorija koja nam govori kakve stvari jesu, vec kao opis našeg doživljaja stvari, kao opis naših emotivnih stavova prema stvarima koje nas okružuju, kao nešto što opisuje “Lebenseinstellung”, “Lebensgefühl” ili “Weltanschauung”. Metafizika bi prema takvom shvacanju bila prije umjetnost nego znanost, bila bi bliska, recimo, književnosti ili glazbi, predstavljala bi neku vrstu lirike. Carnap ne prihvaca ovakvo shvacanje metafizike zato što tipicni metafizicki sistemi imaju previše karakteristika znanstvene teorije. Tipicni metafizicki sistemi izloženi su tako da se stjece dojam da se radi o deduktivnim teorijama, u kojima konkluzije slijede iz premisa, u kojima se pojmovi strogo definiraju i kojima se nešto tvrdi o tome kakav je svijet, kakve su cinjenice. Metafizicari medusobno diskutiraju i cesto se ne slažu oko nekih tvrdnji, jedni misle da su istinite, drugi misle da su neistinite; s druge pak strane, pjesnici i glazbenici nikada ne diskutiraju o istinitosti svojih dijela; književni, glazbeni ili likovni kriticari nikada ne vrjednuju istinitost umjetnickih dijela. Odavde slijedi da metafizicki sustavi, koji možda i imaju umjetnicko-literarne vrijednosti nisu samo to, nego oni govore eksplicitno ili implicitno o stvarima kakve one jesu i samim tim otpada teza da su oni samo odredeni stav prema životu. Tako Carnap navodi: »Ono što je ovdje bitno za naše razmatranje jest jedino cinjenica da je umjetnost adekvatno, a metafizika neadekvatno sredstvo za izražavanje temeljenog stvara. Dakako, nikome se ne može prigovoriti što koristi sredstvo izražavanja koje mu se svida. Ali u slucaju metafizike nalazimo ovu situaciju: kroz oblik dijela ona nastoji biti nešto što nije. Oblik o kojemu se radi jest oblik sistema iskaza koji su prividno povezani s premisama i konkluzijama, tj. oblik teorije. Na taj se nacin stvara privid teorijskog sadržaja, dok, kao što smo vidjeli, takav sadržaj ne postoji. Ne samo citatelj vec i sam metafizicar podliježe iluziji da metafizicke tvrdnje nešto kažu, opisuju stanja stvari. (…) Možda je glazba najcišce sredstvo izraza temeljnog stava zato što je potpuno slobodna od bilo kakve reference na objekte. Harmonijski osjecaj ili stav, koji metafizicar nastoji izraziti u monistickom sistemu, jasni je izražen u Mozartovoj glazbi. I kada metafizicar verbalno izražava svoj dualisticko-junacki stav prema životu u dualistickom sistemu, nije li to možda zato što mu ne dostaje sposobnost Beethovena da taj stav izrazi u adekvatnom mediju? Metafizicari su muzicari bez muzicke sposobnosti. Umjesto toga oni imaju jaku sklonost prema radu u mediju teorijskog, prema spajanju pojmova i misli.«130 Dakle, prema Carnapu, iako nema nikakvog nacelnog razloga zbog kojeg bi bila iskljucena mogucost izražavanja svog stava prema životu i stvarima oko sebe pisanjem metafizickog sistema. Medutim, nacin na koji se izražava taj stav ipak podliježe vrednovanju, to vrednovanje zapravo ima karakter umjetnicke kritike, ono je stvar ukusa a ne argumenta. Stoga Carnapov komentar da su metafizicari umjetnici bez umjetnickog talenta predstavlja sud ukusa; on hoce reci da su metafizicari izrazili svoj stav prema životu i svijetu na ne adekvatan i daleko lošiji nacin od skladatelja ili pjesnika.

129 Ibid. str. 75-77. 130 Ibid.str. 79-80

150

Time se metafizika i dobar dio filozofije prebacuje u ravan slobodnog stvaralackog duha zajedno sa umjetnošcu. Za logicki pozitivizam su metafizici oni koji sa jedne strane imaju jaku težnju da izraze svoje životno osjecanje, ali kojima, s druge strane, nedostaje sposobnost za stvaranje umjetnickog djela. Kako oni imaju narocitu sklonost za baratanje sa pojmovima, te se lacaju jezika znanosti, koji predstavlja neadekvatno sredstvo za izraz njihovog doživljavanja svijeta. Metafizika je neadekvatan izraz životnog osjecanja, metafizici su glazbenici bez glazbenog talenta.

7.2.7. Revizija starog kriterija smisla Pokušaj da se smisao iskaza definira pomocu pojma provjerljivosti izazvao je raznovrsne kritike i doveo do revizije tog stajališta. Da se ni u empirijskoj oblasti ne može primijeniti kriterij provjerljivosti, pošto bi vecina prirodno-znanstvenih iskaza bila besmislena, istakao je Popper u svojoj teoriji falsifikacije o kojoj cemo još govoriti. Tvrdenje da je metafizika vec iz cisto jezicnih razloga besmislena, jer se ogrešuje o strukturu jezika, mora se stoga odbaciti. Semantika je pokazala da jednoj takvoj tezi u osnovi leži i još jedan druga neodrživa pretpostavka: govorilo se o ne spojivosti metafizickih iskaza sa zakonima jezika uopce. Ali jezik uopce i ne postoji, vec se, naprotiv, mogu konstruirati najraznovrsniji jezicni sustavi, sa egzaktnim pravilima izgradnje jezika i može se desiti da pravila jednog jezika dopuštaju odredeno gradenje recenica dok pravila nekog drugog to ne dopuštaju. Pojam smislenosti i besmislenosti postaje time ovisan od sustava jezika i pošto se konstrukcija jednog takvog sustava može slobodno izvesti, to time pojam smislenosti ulazi u ravan konvencionalnog.

7.2.8. Kriteriji smislenosti R. Carnap prihvata Wittgeinsteinova shvacanja i precizira sljedece kriterije smislenosti nekog stava – Stav je smislen; kada u njemu nema besmislenih rijeci, tj. rijeci za koje se ne mogu navesti empirijske oznake i kada je stav sintakticki ispravno sastavljen. Prvi kriteriji je empirijski, a drugi logicki. Prema tome postoje dva razreda besmislenih iskaza (tj. iskaza koji ne mogu biti ni istiniti ni lažni). U prvu grupu spadaju oni slucajevi kada se u sintakticki ispravnim iskazima pojavljuju besmislene rijeci. U druge razred besmislenih iskaza spadaju ne sintakticki sastavljene recenice, tj. tvorevine kao što su “Cezar je primarni broj” ili “Ništa ništi” itd. Tu prvu verziju empiristickog kriterija smislenosti kritizira je K. Popper i on pokazuje da bi na temelju tog kriterija smislenosti besmislenima trebali smatrati ne samo metafizicke nego i mnoge prirodno-znanstvene stavove. Time se vracamo starom uvidu D. Humea koji se sastoji u sljedecem; prirodne znanosti formuliraju prirodne zakone kao univerzalne stavove (sudove), ali se oni ne mogu empirijski verificirati. Ako je pak smisao nekog stava metoda njegove (empirijske) verifikacije, onda su empirijski univerzalni stavovi besmisleni. Carnap je pokušao preinaciti kriterij smislenosti te je mogucnost verifikacije zamijeni mogucnošcu potvrde odnosno provjerljivosti. Time kriteriji smislenosti postaje mnogo fleksibilniji Ali i tu je tolerantniju verziju bilo je nužno ublažiti. Pokazalo se da takozvani dispozicijski pojmovi (npr. “topljiv u vodi”, “lomljiv” itd.), ali i pojmovi kao što su “dužina”, “temperatura”, “masa” itd. prave poteškoce Oni se ne mogu bez daljnjeg potvrditi odnosno svesti na temeljne predikate koji se mogu opažati.

151

Što je zapravo prvobitna empirijska datost? Je li to fizicka stvar ili psihicki d oživljaj? Carnap je u svom dijelu Logicki ustroj svijeta ( 1928 ) odabra takozvanu psihicku osnovu. To znaci: empirijski pojmovi prvobitno se temelje na elementarnim psihickim doživljajima. Ovo je, dakako, vodilo u metodicki solipsizam, tj. stajalište koje se ogranicuje iskljucivo na znanstvenikovu vlastitu svijest. Popper je na drugoj strani odbacio psihicku osnovu i zauzeo se svjetski jezik stvari i tijela. Kao u slucaju kriterija smislenosti, u slucaju empirijske osnove takoder vidimo unutrašnju problematiku i prijepornost radikalnog empiristickog stajališta. Zbog toga je Analiticka filozofija koja se nadovezala na Becki krug uveliko napustila radikalne pozicije novo-pozitivizma ili drugacije receno ona je postala tolerantnija prema onom domenu ljudskog mišljenja koju nazivamo metafizika .

7.2.9. Redukcija iskaza sadržaja na iskaze strukture Zahtjev za opcom razumljivošcu naucnih iskaza dovodi do još jednog problema a to je problem “saopcavanja” gdje se radi o cinjenici da se znacenje svih deskriptivnih znakova nekog jezika na karaju krajeva može protumaciti samo pokazivanjem odredenih datosti doživljaja. Ali se datosti doživljaja javljaju uvijek samo u svijetu nekog sasvim odredenog individua, a što ima za posljedicu cinjenicu da se nikada jedan subjekt ne može ustanoviti da li se i u drugim subjektima javljaju isti sadržaji doživljaja kao i u njemu. Stoga ako se jezicni izrazi uzimaju kao znaci za sasvim odredeni kvalitativni sadržaj, na primjer rijec “crveno” kao znak za doživljavanje crvene boje, nemoguce je taj doživljaj saopciti nekom drugom. No da bi se ipak nedvosmisleno moglo govoriti o sadržajima tih iskaza on mora biti oznacen strukturalno, to jest pomocu njegovih odnosa prema predmetima i drugim sadržajima. Neka odredena boja karakterizira se, na primjer, time što se navode klase predmeta koji su te boje slicne ili razlicite itd. Sadržaj se dakle opisuje pomocu položaja koji on zauzima u granicama neke raznovrsnosti, i sam taj položaj, te strukturalna oznaka sadržaja, može se intersubjektivno prenositi pomocu jezika. Jezik, koji je cinjenicno raspoloživo sredstvo sporazumijevanja, ne može izvršiti neposredno sravnjivanje dvije razlicite svijesti, te je stoga nepodesno za saopcavanje sadržaja; ono može da saopci samo strukturu. Ono što se može saopciti zaostaje daleko iza onoga što se može doživjeti. Ako bi se htjelo da jezik smatramo kao nešto što služi za saopcavanje sadržaja, onda bi on, ma koliko bio bogat u izrazima, bio ipak beskonacno mnogo smislen, zato što se u iste strukture koje s pomocu njega saopcavaju može svrstati e beskonacno mnogo raznovrsnih sadržaja doživljaja koji se javljaju u tim povezanim strukturama. Teškoca se sastoji svakako u tome što mi i pri strukturalnim oznacavanjima upotrebljavamo sadržajne pojmove za koje, opet, ne znamo kako ce ih drugi razumjeti. Stoga se mora težiti za tim da se sadržajni empirijski pojmovi po mogucnosti svedu na što manju mjeru. Sa takvim pokušajem upoznajemo se u Carnapovoj teoriji konstrukcije.

7.3. Struktura znanstvenog jezika
Najbolje moguce opravdanje i potkrepa nekog iskaza jest njegova istinitost. Prema tome, nuždan uvjet da neki iskaz zadobije svoje mjesto u znanstvenom jeziku leži u zahtjevu da se može utvrditi, na jednoznacan i nedvojben nacin, istinitost ili lažnost tog iskaza. Iskazi cija se istinitost ili lažnost ne može utvrditi na pozitivan nacin ne spadaju u jezik znanosti.

152

Prema logickom pozitivizmu utvrditi istinitost nekog iskaza moguce je samo na dva nacina. Prvi nacin je pozivanjem na neki drugi istinit iskaz. »Mjesec se giba oko Zemlje po elipticnoj putanji jer se dvije mase medusobno privlace gravitacijskom silom.« Prvi dio iskaza, koji je ujedno iskaz za sebe, »Mjesec se giba oko Zemlje po elipticnoj putanji«, istinit je zato što je istinit iskaz »Dvije se mase privlace gravitacijskom silom.« Istinitost takvih iskaza utvrduje se motrenjem. I to je onaj drugi, iskustveni nacin kojim se utvrduje istinitost iskaza. Treceg nacina za logicke pozitiviste nema. Da bi se on ipak završio, u tom nizu mora postojati jedan empirijski iskaz cija se istinitost ne temelji na drugom iskazu, nego na necem što nije iskaz, na motrenju. Postojanje ta i samo ta dva tipa verifikacije iskaza sugerira da ce u jezik znanosti biti pripuštena samo dva tipa iskaza: oni koji se verificiraju empirijski i oni koji se verificiraju logicki. Ovisno o tome na koji nacin su opravdani, odnosno kako ih je moguce verificirati i tako im prema onoj radikalnoj varijanti pridati znacenje, termini i iskazi znanosti tvore dvije skupine ili dva podjezika. Prvi nazivamo jezikom motrenja ili opažanja i oznacit cemo ga s Lm , a drugi jezikom teorije ili skraceno Lt . Jezik motrenja, kako i samo ime kaže, sastoji se od onih i samo onih termina (varijabli u formalnom jeziku) i iskaza (formula u formalnom jeziku) koji se odnose na motrenje, opažanje, mjerenje. Kako rasprave o tome koji iskazi pripadaju Lm nikada nisu bile završene i kako se mnogo toga u meduvremenu dogodilo što je citavu raspravu ucinilo suvišnom, ni mi se necemo više tim pitanjem baviti. Tipicno filozofski možemo zakljuciti kako se svi ipak slažu u tome da u Lm spadaju oni iskazi kojima se istinitost ili lažnost može ustanoviti »uz pomoc nekoliko motrenja«, kako se Carnap izrazio jednom prigodom. S drugim podjezikom, cini se, stvari stoje mnogo bolje pretpostavimo li da je L m jednom definiran. Njega cine svi oni termini i iskazi neke znanstvene teorije koji se logickim postupkom mogu svesti ili, u žargonu receno, reducirati na iskaze iz Lm. Prvo što moramo primijetiti jest da nekome tko nije ucio fiziku termini “gravitacijska sila”, “elektron”, i “elementarni naboj” nece biti jasni, a ponajmanje ce mu biti jasno na koji nacin se može ustanoviti istinitost iskaza u kojima se nalaze. Drugi se iskaz, dakako, može shvatiti kao puka definicija o cijoj se istinitosti nema što raspravljati. No kakva je to definicija kojom se jedan apstraktni termin definira drugim apstraktnim terminom? Takvom se definicijom ništa ne dobije na jasnoci i upotrebljivosti termina. Nešto tu ocito nedostaje. Rekli smo da se iskazi teorije opravdavaju drugim iskazima i da niz opravdanja mora završiti nekim iskazom koji se poziva na motrenje. Dakle, ono što nedostaje jest veza izmedu dvaju podjezika. Ta se veza uspostavlja takozvanim pravilima korespondencije. No pretpostavimo za trenutak da smo prebrodili sve naznacene i one nenaznacene probleme. Što se svime ovime željelo postici? Prvo, željelo se strogim i dobro definiranim uvjetima verifikacije iz znanosti eliminirati sve one iskaze o kojima nije moguce, na jedan od dva opisana nacina, donijeti odluku jesu li istiniti ili lažni. Druga zadaca koja se cini ostvarenom jest utemeljenje znanosti. Odnos izmedu L i m Lt jest odnos izmedu baze i nadgradnje. Valjanost neke teorije ovisi o njenoj empirijskoj bazi, ovisi o tome kako je dobro teorija potkrijepljena ili verificirana ili potvrdena onim dijelom iskustva na koji se teorija odnosi. Pravila korespondencije moraju stoga biti jednoznacna, što znaci da put od iskaza teorije do iskaza motrenja, ili obrnuto, mora biti samo jedan. Da je taj program uspio, bio bi ostvaren ljudski san o sigurnoj spoznaji istine, o životu bez dvojbi i bez zabluda. Zašto je taj san morao ostati samo san? U daljnjem dijelu našeg razmatranja obratimo pozornost na probleme empirijske spoznaje, koja se u mnogome razlikuje sa svojom problematikom od logike i matematike.

153

7.4. Struktura empirijske spoznaje
Cisto logicka131 pitanja mogu se uvijek svesti na semanticka ili sintakticke probleme. Ali su pitanja koja se ticu svojstvenosti empirijsko – naucnih iskaza, ipak samo dijelom logicke prirode, a dijelom takozvanoj metodologiji. Cisto semanticka i logicka razmatranja mogu biti primijenjeni na stvaranje teorije u aksiomskom obliku, ali je to stanje prije primjene na “stvarnost”. Ako se ona odnosi na empirijsko – naucne stavove onda se neumitno pojavljuje mogucnost provjeravanja. Provjeravanje se vrši pomocu ustanovljavanja koja se jezicni izražavaju u takozvanim protokolarnim stavovima.

7.4.1. Protokolarni stavovi Prvobitno je stajalište beckog kruga bilo da samo provjerljivi iskazi imaju neki naucni smisao. No, ovdje se postavlja pitanje, a što je to cime se iskazi provjeravaju? To, sa jedne strane, opet moraju biti iskazi, pošto se stavovi mogu provjeravati samo stavovima, a sa druge strane, ti iskazi kojima se vrši provjeravanje moraju stajati u tako uskom kontaktu sa onim što je doživljeno da se oni sa njima mora neposredno sravniti: to jest izgleda da se nužno mora raditi o iskazima doživljaja, dakle, sa stavovima o onome što je neposredno dano. Problemi koji se nadovezuju na te stavove izgleda da spadaju u najjednostavnija naucno - logicka pitanja, pa ipak se u toj tocki pojedina mišljenja najviše medusobno razlikuju. M. Schlick smatra da su osnovni stavovi onoga što je neposredno doživljeno, koje on naziva “stavovi promatranja”, dok protokolarni stavovi vec sadrže neke hipoteticke sastavne dijelove. Samo ako su ti stavovi promatranja i sami apsolutno istiniti mogu se sa njima ispitivati drugi teorijski iskazi. Dok su analiticki stavovi bez sadržaja, dotle su stavovi promatranja oni koji pružaju pravo saznavanje stvarnosti. No, ovdje, pored dugih problema, postoji problem prostorno-vremenske pikturalnosti, tj. takvi doživljaji su vremenski i prostorno ograniceni, jer svako pozivanje na sjecanje vec samo po sebi pretpostavlja neki hipoteticki stav. Ovo trenutno važenje ne može osigurati razvoje neke teorije, koja sama po sebi zahtijeva neovisnost od te pikturalnosti. Ali, to po Schlicku nije potrebno jer za njega takvi stavovi ne stoje n pocetku nego na kraju procesa saznavanja, a jer se upotrebljava za provjeravanje hipoteza. Iz empirijskih hipoteza mogu se izvesti prethodni iskazi koji su istodobno uputa za buduce promatranje. Sasvim suprotno stajalište od Schlicka zastupao je Neurath i njegovu pretpostavku o izvjesnom sravnjivanju teorije sa stvarnošcu smatra ostatcima metafizickog stajališta. Po njemu jedini zahtjev empirizma mora se sastojati u tome da se naucni stavovi ujedine u neprotivurjecan sustav, a time i protokolarni stavovi gube neke posebnosti spram drugim stavovima. Neka teorija može se dakle provjeriti samo u odnosu na neku klasu protokolarnih stavova koji su miješenjem bili priznati. Promjena riješena mijenja teoriju koju treba izabrati. Tako dakle, s jedne strane, konvencija o protokolarnim stavovima koji su uzeti kao osnova, a sa druge strane, zahtjev za ne protivurijecnosti slaganjem naucnih iskaza moraju zapušiti rupu koja nastaje odstranjivanjem neke transcendentalne stvarnosti sa kojom teorija treba da se sravni. Na taj nacin se bezuvjetno dospijeva do takozvanog ucenja o koherentnosti po kome se istinitost stavova ne sastoji u njihovom slaganju sa onim na što se oni odnose, vec u njihovom neprotuslovlju njihovog slaganja. Dakako da je

131 Vidjeti u dodatku “Osnovne napomene o logici “.

154

Schlick kritizira ovaj stav navodeci jednostavnu cinjenicu da u slucaju prihvacanja ovakvog koncepta ne možemo naci razliku izmedu izmišljanja i naucnih iskaza.132 No, može se reci da se ideja apsolutne izvjesnosti tih stavova od strane predstavnika Beckog kruga u toku diskusije opce napušten. Carnap zastupa mišljenje da suprotnosti koje su se javile mogu se izmiriti: u svakom protokolarnom iskazu postoji kako hipoteticki tako i konvencionalni momenti, ali nužno i izvjestan nekonvencionalni cinilac. Zbog toga on sada odbacuje i izraz “verifikacija” i umjesto njega govori o “potvrdivanju” nekog stava koji može biti razlicitih stupnjeva, jer kada bi bila postojala definitivna i konacno osigurana istinitost nekog stava, bilo bi opravdano govoriti o verifikaciji.

7.4.2. Problem sustava konstitucije empirijskih pojmova Ako se sustavi aksioma sadržajno interpretiraju, onda se oni iz prvobitnih implicitnih definicija preobražavaju u hipoteze. Na mjesto formalnih pojmovnih shema dolaze empirijski pojmovi koje treba shvatiti kao sadržajne. Nastaje pitanje u kojoj su logickoj vezi ti pojmovi empirijskih vrsta predmeta. Carnapova teorija konstitucije pokušala je na to da odgovori: empirijski pojmovi su svi vezani na taj nacin što se prema izboru “baze” viši pojmovi mogu izvesti iz svega nekoliko osnovnih pojmova. Pri stvaranju jednog takvog sustava konstitucije mora se odgovoriti na cetiri pitanja: (1) Koji pojmovi trebaju da budu baza citavog sustava? ( problem baze ) (2) U kojim formama se vrši konstituiranje pojmova odredenog stupnja u pojmove sljedeceg višeg stupnja? (problem formi stupnja) (3) Kako se pojedine vrste predmeta postupno mogu dobiti primjenom formi konstitucije? (problem formi predmeta) (4) Kakvu opcu formu ima sustav? (Problem forme sustava) Mi necemo razmatrati posebno ova pitanja, ali možemo napomenuti da je odgovor na prvo pitanje zahtijeva izvjesne pred-korake. Pri izboru baze mora se praviti razlika izmedu osnovnih elemenata i relacija medu njima. Da se ovdje ne bi zapalo u vještacke psihološke konstrukcije starijeg atomistickog pozitivizma koji je polazio od izoliranih culnih osjecaja, Carnap je uzeo kao osnovne elemente “elementarne doživljaje”, nepodijeljenu cjelokupnost onoga što se doživi u jednom trenutku, a kao jedinu relaciju medu njima “sjecanje slicnosti”, to jest odnos slicnosti izmedu jednog elementarnog doživljaja i jednog drugog. To bi znacilo da se svi empirijski – naucni stavovi, u slucaju da je ta pretpostavka tocna, mogu preobraziti u stavove u kojim se pored logicko-matematickih pojmova javlja još samo osnovna empirijska relacija sjecanja slicnosti.

7.4.3. Fizikalizam i ideja jedinstvene nauke Teza da se stavovi mogu smatrati kao smislene samo utoliko ukoliko se mogu provjeriti i da se naucno shvatljiva sadržana nekog stava smije proširiti s amo na ono što se njime može saopciti, dovelo je do stanovišta fizikalizma. No, tu ima još jedna bitna dimenzija koju fizikalizam, dakako u svoju korist, pokušava da riješi, a to je pitanje
132 Konvencionalni karakter stavova koji cine bazu teorijskih iskaza istakao je i Popper, ali on odbacuje pozivanje na lica koja promatraju i opažaju jer u tome vidi nedopustivi psihologizam; umjesto da se govori o “okruglom stolu koji je vidio Jovan”', mora se po njemu govoriti o samom okruglom stolu. Popper zbog toga odbacuje naziv “protokolarni stav”' i uvodi pojam o “bazicnim stavovima”. U njima se iznose dogadaji koji se mogu promatrati: po svojoj logickoj formi oni su singularni stavovi egzistencije, odgovaraju dakle na shemu: »Na tome i tome prostorno-vremenskom mjestu ima to i to.«

155

jedinstva specificnih nauka. U filozofije je cesto isticano da se posebne nauke na izvjestan nacin moraju obuhvatiti u jedan cjeloviti sustav i mnogi takvi pokušaji su propali. Razlog leži u velikoj disperziji pojedinacnih nauka kao po predmetu tako i metodologiji svojstvenog istraživanja, ali su i znanstvenici svjesni cinjenice da u odredenoj tocki oni moraju doci neumitno o pitanju preplitana pojedinih nauka. Psiholog koji objašnjava mora, recimo, polaziti od toga da pojave svijesti stoje u vezi sa fiziološkim procesima, koje sa svoje strane izazivaju fizikalni poticaji itd. Fizicar, sa druge strane, mora pri provjeravanju svojih teorija na kraju krajeva polaziti od neposrednog promatranja, dakle, od datosti svijesti, to jest od necega što nikako ne spada u njegovo polje ispitivanja. Pri pretresanju pitanja o mogucnosti objedinjavanja treba razlikovati dva nacina govora, formalni i sadržajni. U sadržajnom nacinu govora pitanje bi se moglo ovako formulirati; mogu li se stanja stvari, o kojima govore pojedine nauke, svesti jedna na drugu? U formalnom nacinu govora isto pitanje glasi; mogu li se stavovi nauke svesti jedne na druge? Što se tice odgovora na prvo pitanje ono u sebi sadrži elemente metafizickog stava, tako da su se predstavnici fizikalizma uglavnom oslonili na pokušaj odgovora na drugo pitanje. Teza fizikalizma, koju su postavili Neurath i Carnap, može se obuhvatiti u sljedece cetiri kljucne tocke: ( 1 ) fizikalni jezik je intersubjektivan ( 2 ) on je univerzalan, ( 3 ) i protokolarni jezik može se sa njime tumaciti kao njegov djelomicni jezik, ( 4 ) za neki drugi jezik, koji bi ispunjavao sve ove uvjete, ne zna se. Lako je pokazati da obicni jezik koji je u biti kvalitativan može da se jednostavno prevede na kvantitativni jezik fizike u nekom prostorno- vremenskom okviru. Tako, na primjer uobicajeni iskaz: “ovdje je prohladno” može da se prevede kao : “na ovom prostorno-vremenskom lokalitetu vlada temperatura izmedu 5 i 10o C “, dakle svi stavovi vanjskog opažanja mogu se prevesti na jezik fizike. U ovoj tocki fizikalizma može se naznaciti i razlika izmedu starijeg imanencijalnog i logickog pozitivizma. Dok prvi pokušava da svede sve iskaze u iskaze u onome što je dano, težio je dakle da fizikalni jezik svede na protokolarni jezik, što je za posljedicu imalo samo monološku upotrebu naucnog jezika i odricanje od intersubjektiviteta, dotle mladi pozitivizam pokušava obrnuto, da sve stavove, pa i protokolarne, prevede na fizikalni jezik i time udovolji navedenom uvjetu. To preobražavanje mora nastati iz drugih spoznajnoteorijskih razloga, pošto bi bez njega bilo nemoguce provjeravanje empirijsko-naucnih iskaza koji se, prema prethodno recenom, mogu izraziti na fizikalnom jeziku. Samo ako su naucni sustavi jezik i protokolarni jezik djelomicno jezici jednog istog znanstvenog jezika, mogu se iskazi jednoga provjeriti iskazima drugoga. Prema tome se, dakle, svaki protokolarni stav koji X formulira, na primjer “ja vidim crvenu boju”, mora preobraziti u fizikalni stav “tijelo gospodina X vidi sada crvenu boju”, pri cemu fizikalno oznacavanje opet mora uslijediti navodenjem reakcija na draži i tome slicno. Na taj nacin se i protokolarni jezik može interpretirati ka djelomicni jezik fizikalnog jezika. A sa dokazivanjem univerzalnog karaktera jezika fizike završeno je i dokazivanje da je fizika jedinstvena nauka uopce.

7.5. Potvrdenost teorije
Sve se u opisanom programu nekako vrti oko verifikacije, tj. oko potvrdivanja istinitosti nekog iskaza ili teorije. Kako to potvrdivanje odista izgleda nakon što smo definirali Lm i verificirali njegove iskaze motrenjem? Postoje dva vec spomenuta tradicionalna postupka: individualni i deduktivni. I jedan i drugi nastoje povezati

156

pojedinacne ili singularne iskaze od kojih se Lm sastoji s opcim ili univerzalnim iskazima jezika Lt . Postupak potvrdivanja istinitosti tog zakona odvijao bi se, prema ucenju logickog pozitivizma, na sljedeci nacin: Boyleov zakon ocigledno nije logicki nužni iskaz niti smo u stanju deducirati ga iz nekog logicki nužnog iskaza. Stoga nam preostaje jedino da ga pokušamo verificirati empirijski. Buduci da je rijec o univerzalnom iskazu, ne možemo ga izravno suociti s iskustvom, vec najprije moramo iz njega dedukcijom izvesti singularne iskaze koje je moguce usporediti sa singularnim iskazima iz Lm. To možemo uciniti ovako. Istinitost tih teorijskih singularnih iskaza može se provjeriti tako da se plinu s pomocu klipa izotermno (uz stalnu temperaturu) promijeni volumen do vrijednosti V , V2 , V3 , … te da se 1 na tlakomjeru ocitaju pripadni tlakovi. Ako se izmjerene i deducirane vrijednosti poklapaju, iskaze smatramo istinitim. Pretpostavimo da smo na taj nacin uistinu empirijski verificirali stanoviti broj iz Boyleova zakona deduciranih singularnih iskaza. Njihovu istinitost sada indukcijom prenosimo na sam zakon, tj. univerzalni iskaz: utvrdili smo da u svim dosad promotrenim slucajevima zakon vrijedi, tj. daje istinite singularne iskaze; iz toga po indukciji zakljucujemo da vrijedi u svim slucajevima, odnosno da su istiniti svi singularni iskazi koji se iz njega mogu deducirati. Opisani postupak, koji kombinira tzv. hipotetsko-deduktivni put I, i induktivni put III, istodobno je i nacin verifikacije svakog opcenitijeg univerzalnog iskaza. No sad moramo uociti i ozbiljni problem sadržan u tom postupku. Naime, cilj nam je isprva bio verificirati univerzalni iskaz; ali njega ne možemo izravno usporediti s rezultatima mjerenja. Zato ga verificiramo posredno, verifikacijom iz njega deduciranih singularnih iskaza. Pri tome je kljucni moment korištenja indukcije kojom na temelju konacnog broja slucajeva donosimo zakljucak o svim srodnim slucajevima (tj. o beskonacno mnogo slucajeva). Medutim, vec je David Hume pokazao da se takav postupak ne može strogo opravdati. Strogo govoreci, prošlo iskustvo, ma kako bogato bilo, omogucuje nam tek da smatramo kako ce se u buducnosti stvari vrlo vjerojatno odvijati na isti nacin kao i do sada; ali ono ne može dati sigurnost. Novo ce mjerenje vrlo vjerojatno, ali ne i sigurno, potvrditi zakon. U svakodnevnom životu cesto nesvjesno zakljucujemo po indukciji, na temelju proživljenih iskustava, kao kada primjerice kažemo kako smo sigurni da ce Sunce i danas zaci. Ali ta “sigurnost” nije logicki opravdana. Hume bi rekao da smo mi jednostavno navikli da Sunce svaki dan zalazi, pa to i ubuduce ocekujemo od njega. No mi sviju naviku doživljavamo kao sigurnost i zbog nje neopravdano “vrlo vjerojatno” zamjenjujemo sa “sigurno” (premda se posljedice te neopravdanosti u svakodnevnom životu teško mogu primijetiti). Ali ako želimo dokazati valjanost zakona ili teorije, tada u njihovu istinitost moramo biti posve, a ne gotovo sigurni. U toj vrsti dokaza nema mjesta za iskaze poput “vrlo vjerojatno”. Iskustvo koje se ponavlja stvara naviku, a indukcija iz njega izvodi ocekivanje da ce se i u buducnosti vrlo vjerojatno dogoditi ista stvar. No, izmedu tog ocekivanja i sigurnosti koju zahtijeva logicki valjani dokaz zjapi pukotina, a logika ne poznaje korak kojim bi se ona premostila. Stoga naš pokušaj verifikacije zakona zastaje na razini “vrlo vjerojatno” i ne može stici do željene razine “sigurnog”. Drugim rijecima, opisanim postupkom jednostavno nije moguce verificirati univerzalni iskaz. Karl Popper je izveo radikalan zakljucak: znanstvene teorije kao skupovi univerzalnih iskaza ne mogu nikada biti potvrdene opažanjima. Na prvi pogled cijela se konstrukcija logickog empirizma ovakvim zakljuckom ruši. Ima li sva ona pomna analiza i rekonstrukcija koju smo prije opisali ikakva smisla? Cini se da ipak ima, unatoc tome što

157

su mnogi Poppera doživljavali kao grobara logickog empirizma. Jer ako i jest tocno da se teorije ne mogu potvrditi motrenjem, kaže Popper, one se mogu opovrgnuti, tj. falsificirati. Znanstvene teorije univerzalnošcu svojih iskaza izlažu se stalnom riziku da ih buduca mjerenja ili opažanja opovrgnu. I upravo tu, prema Popperu, leži tajna njihove znanstvenosti. Jednom kad se pokaže da je neka znanstvena teorija lažna sanjom je gotovo; ona više ne može biti smatrana uvaženom teorijom. Usporedba teorija s opažanjima ne služi za potvrdivanje dobrih, nego za eliminiranje loših teorija. Tijekom tog procesa kriticke eliminacije znanost se razvija slicno razvoju živih bica preko mehanizma prirodnog odabiranja. Preživljavaju najsposobniji, odnosno teorije koje su najbliže istini. Ponekad, imamo li srece, posjedujemo obuhvatniju i tocniju teoriju pa možemo reci da falsificiranja tu tek ocrtavaju granicu primjenljivosti “falsificirane” teorije koju se, medutim, unutar te granice nastavlja primjenjivati (takav je primjerice odnos klasicne i relativisticke mehanike). Cesto je, medutim, opovrgnuta teorija jedino što imamo. U vecini slucajeva ona daje približno tocne rezultate, a njezini promašaji pokazuju mjesta na koja treba usredotociti istraživanja i koja mogu postati ishodištima neslucenih prodora. Znamenit je primjer neuspjeh klasicne elektrodinamike i statisticke mehanike da proracunaju spektar zracenja crnog tijela. To je falsificiranje nametnulo uvodenje pretpostavke o kvantiziranosti energije oscilatora, što je postalo ishodište atomske i subatomske fizike. Stoga je sasvim razumno, opravdano pa i nužno nastaviti raditi s opovrgnutom teorijom i nakon falsificiranja, barem do pojave kakve-takve alternative. Danas kažemo da Boyleov zakon vrijedi samo za idealni plin: hipotetski plin koji cine beskonacno male molekule koje ne medudjeluju. Za stvarne plinove zakon ne vrijedi: ne samo da je opovrgnut, vec je, strogo govoreci, svaki iz njega deducirani singularni iskaz neistinit. (Spomenimo da se to falsificiranje ne prenosi, poput prije spomenutog hipotetickog verificiranja, na kineticku teoriju plinova jer je jednadžba stanja idealnog plina iz te teorije izvedena s pomocu aproksimacije.), pa ipak on još uvijek jest i uvijek ce biti nezaobilazni dio znanosti i školskog programa fizike. Premda se stvarni plinovi nikada ne ponašaju posve na nacin koji on predvida, ipak nam on daje jednostavnu predodžbu o njima, stoga je cvrst temelj na koji se dograduju detalji i tako oblikuju precizniji zakoni. Cini se kao da smo izloženi jednostavnoj dvojbi. Filozofi, osobito oni analiticke orijentacije, vole takve situacije. Ili se teorije verificiraju na nacin opisan u logickom empirizmu, ili se one falsificiraju na nacin Popperovog kritickog racionalizma. No koliko su takve situacije opasne pokazuje upravo Popperov primjer. Želeci svoju predodžbu o znanosti proglasiti univerzalnom, zaboravio je da se znanost ne sastoji samo od univerzalnih, kako je tradicija sugerirala, nego i od tzv. egzistencijalnih iskaza. Takav bi iskaz bio, na primjer, iskaz o postojanju kvarkova, cestica od kojih su sastavljeni svi hadroni (“elementarne” cestice koje medudjeluju jakom silom). Što se s takvim iskazima dogada pri pokušaju da se falsificiraju? Ako u nekom pojedinacnom eksperimentu ne opazimo kvarkove, tada necemo odmah zakljuciti kako kvarkovi ne postoje. No ako u samo jednom dobro obavljenom i nedvojbenom pokusu registriramo kvarkove, prihvatit cemo tu tvrdnju kao istinitu ili barem kao vjerojatno istinitu. Situacija s egzistencijalnim iskazima potpuno je simetricna, ali s obrnutim predznakom od situacije s univerzalnim iskazima. Obje vrste, medutim, pripadaju znanosti. Znanost, dakle, i verificira i falsificira svoje iskaze. Provjeravanje znanstvenih teorija, cini se, i nije tako jednostavan posao kako su ga zamišljali filozofi znanosti bilo Carnapove (Rudolf Carnap bio je jedna od vodecih licnosti Beckog kruga, poznat posebno po tome što je tu filozofiju prenio na americki kontinent) ili Popperove škole. U poglavlju pod nazivom »Cjelovitost znanosti« razmotrit cemo još jednu komplikaciju s tim u vezi. No prije toga valja nam razmotriti krupno filozofsko pitanje, koje je u logickom pozitivizmu s jedne strane zaoštreno do krajnjih granica, a s

158

druge zaobilaženo koliko god je to bilo moguce. Rijec je u odnosu znanstvenih teorija i njihova predmeta. U krajnjoj liniji, nije li pitanje potvrdivanja teorija zapravo pitanje ustanovljavanja njihova odnosa spram zbilja? U sklopu razmatranja ideja logickog pozitivizma razmotrit cemo stajalište Hansa Reichenbacha, koji je sa svojim radovima pokušao da nade jedan specifican odnos izmedu filozofije i znanosti.

159

8. Znanstvena filozofija H. Reichenbacha 133
Hans Reichenbach (1891 – 1953) bio je najistaknutiji predstavnik berlinske škole logickog pozitivizma osnivane 1928. usporedo sa pojavom becke škole. Ove dvije škole su zacetnici i glavni nosioci filozofskog pokreta koji je u XX stoljecu postati jedan od najistaknutijih pravaca suvremene zapadnoeuropske filozofije. Filozofija znanosti je procvjetala u dvadesetom stoljecu, djelom kao rezultat izvanrednog napretka u samim znanostima, ali uglavnom zbog truda filozofa koji su bili znanstveno obrazovani i koji su ostali u istoj razini sa novim znanstvenim postignucima. Hans Reichenbach je bio istraživac u ovom filozofskom razvoju; studirao je fiziku i matematiku na nekoliko velikih njemackih znanstvenih centara, a kasnije je proveo godine kao Einsteinov kolega u Berlinu. U ranijim godinama svoje karijere pratio je Kanta. Ali kasnije bio je protiv njegove filozofije tvrdeci da je nespojiva sa fizikom dvadesetog stoljeca. Raichenbach nije samo bio filozof znanosti vec i znanstveni filozof, pri cemu je insistirao da filozofija treba slijediti jednaka pravila preciznosti i strogosti kao druge prirodne znanosti. Bezuvjetno je odbijao spekulativnu metafiziku i teologiju, jer njihove tvrdnje nisu bile dokazive niti a priori, na osnovu logike i metafizike, a ni aposteriori na osnovu osjetilnog iskustva. U ovom pogledu slagao se sa logicarima pozitivistima Beckog kruga, ali zbog drugih dubokih neslaganja, nikada zapravo nije postao pozitivist. Umjesto toga bio je vodeci clan grupe logicara empirista sa središtem u Berlinu. Iako su njegova pisanja utjecala na mnoge teme, Reichenbach je najpoznatiji po svom radu na dva glavna podrucja: indukcija i vjerojatnost te filozofija prostora i vremena. U prvo spomenutom razvio je teoriju vjerojatnosti i indukciju koja je sadržavala njegov odgovor na Humeov problem o opravdanosti indukcije. Zbog njegovog mišljenja da je naše sveukupno znanje svijeta vjerojatnost, ovaj njegov rad je imao fundamentalno epistemološko znacenje. U filozofiji fizike ponudio je znamenit doprinos utemeljenju teorije relativnosti, oslabljujuci prostor i vrijeme kao Kantove sinteticke apriorne kategorije. U ranijim godinama dvadesetog stoljeca mnogi znanstveno skloni filozofi bili su impresionirani novim otkricima u logici i drugim epistemološkim istraživanjima, tvrdeci da bi cijeli svijet moga biti promatran kao logicka konstrukcija osjeta. Ovakvo razmišljanje se jako svidjelo nekim logickim pozitivistima, a posebno Rudolfu Carnapu, koji je pokušavao provesti ovu konstrukciju u detalje. Reichenbach je recenzirajuci njegove knjige (1933) pohvalio njegovu tocnost i namjeru, ali je istakao jednu sumnju. Nije moga pronaci mjesto za vjerojatnost u pozitivistickom pristupu, Reichenbach je razvio pitanje vjerojatnosti u potpuni napad na logicki pozitivizam. Razradio je tri osnovne tocke. Prvo, buduci da su pozitivisti insistirali da izjava mora biti posve dokaziva u nacelu da bi bila spoznajno znacajna. Reishenbach je izrazio nacelo koje je zahtijevalo samo podršku vjerojatnosti. Drugo, poricao je da naše zbiljsko znanje mora biti osnovano na nepogrešivom izvještaju o osjetilnom iskustvu, tvrdio je da je utemeljeno na pogrešnim opažanjima srednje velicine
133 Hans Reichenbach ( 1891-1953 ) Roden je 25. rujna 1891. godine u Hamburgu, u Njemackoj. Reichenbach je napisao svoj doktorat (1916) o upotrebljivosti matematicke vjerojatnosti u svijetu fizike, Sljedeci godine u Göttingenu položio je državni ispit iz fizike i matematike. Od tada pa do 1920. radio je u radijskoj industriji nastavljajuci akademski posao honorarno. U to vrijeme, u Berlinu, Einstein je ponudio svoj prvi seminar o teoriji relativnosti. Reichenbach je tu prisustvovao i s njim uspostavio dugotrajan odnos. Od 1926. godine, uglavnom zahvaljujuci Einsteinu, postaje profesor filozofije fizike u Berlinu, gdje i ostaje do Hitlerovog dolaska na vlast 1933. U to vrijeme bježi u Tursku, gdje je predavao na Sveucilištu u Instabulu 1938. godine prebacuje se na Sveucilište u Californiji , u Los Angeles , gdje ostaje do svoje smrti.

160

fizickih objekata i da je vjerojatno odozdo prema gore. Trece, tvrdio je da možemo imati znanje vjerojatnosti o neopažljivim fizikalnim entitetima. Atom nije van osjetilni konstrukt, on je fizikalni objekt ciju istinitost možemo zakljuciti pomocu vjerojatnosti. Atomi bi postojali iako ne bi bilo osjetilnih bica u svemiru. Ovo je bilo njegovo opovrgavanje logickog pozitivizma. Jedna od glavnih preokupacija u njegovoj karijeri bio je pojam vjerojatnosti; njegova najvažnija rasprava o ovoj temi je Teorija vjerojatnosti (1949). Uvjeren je da bi vjerojatnost trebala biti shvacena kao granica niza relativnih frekvencija. Pojam vjerojatnosti povlaci sa sobom mnoge probleme. Prvo, mi moramo jamciti da postoji granica kao konacno rješenje niza fluktuacija u vjerojatnosti. No, nitko ne može garantirati postojanje granice i frakcije unutar nekog dogadaja ciju vjerojatnost odredujemo mogu beskonacno fluktuirati bez približavanja ikakvoj odredenoj vjerojatnosti, a Reichenbach je uocio vezu sa Humeovim problemom opravdanosti indukcije. Hume je ispravno tvrdio da mi nemamo garanciju da je priroda jednaka – da ce buducnost biti kao i prošlost. Slicno, kako nemamo garanciju da ce, na primjer, odredeni niz bacanja novcica dokazati statisticku regularnost konveniranja granice, isto tako ni garanciju da vjerojatnost kao problem postoji. Unatoc tomu, mi imamo opravdanu tvrdnju da se promatrana frekvencija niza približava ogranicenoj vrijednosti frekvencije, iako ta tvrdnja može biti netocna. Opravdanost je pragmaticna. Prvo, ako granica ne postoji, imat cemo pogrešnu tvrdnju, ali pošto tada ne bi bilo granice koju bi mogli otkriti, niti jedna druga metoda ne bi uspjela. Drugo, može postojati granica, ali može biti i znatno razlicita od frekvencije u promatranom pocetnom dijelu niza. To proizlazi iz same definicije “granice”, ali ipak ce ta uporna upotreba ove metode “pravilo indukcije”, postepeno dovesti do tvrdnje da su tocne, do bilo kojeg željenog stupnja aproksimacije. U ustanovljenim vjerojatnostima (tj. ogranicenim frekvencijama) koristeci induktivnu metodu mi možemo samo dobiti, a ne izgubiti. Zašto želimo ustanoviti vjerojatnost? Prema Reichenbachu, naše sveukupno znanje, znanstveno ili zdravorazumsko, je utemeljeno na vjerojatnosti; osim toga, jedino legitimno prikazivanje vjerojatnosti je frekvencija prikazivanja. Prema tome, ustanovljenost vjerojatnosti (ogranicenih frekvencija) je temelj za naše sveukupno znanje. Nažalost, kao što je i Reichenbach priznao, njegova opravdanost se primjenjuje na beskonacnu skupinu drugih pravila - asimptoticka pravila - koje nas upucuju da postuliramo gdje je “korektivni termin” koji se približava nuli kao što se broj pokušaja približavaju beskonacnosti. Nije pronašao zadovoljavajuci put da pokaže kako je ovo pravilo superiorno nad bilo kojem drugom asimptotickom pravilu. Možda najbolje što možemo reci je, da bi dodatak arbitrarnosti promatrane frekvencije bio epistemološki neizdržljiv. Reichenbach tvrdi da je frekvencija prikazivanja jedino legitimno, što postavlja druga dva velika problema. Prvo, u mnogim prakticnim situacijama bavimo se jednim dogadajem umjesto dugim nizom – na primjer, kupujuci policu osiguranja. Reichenbach je uvjeravao da se sa ovakvim slucajevima može postupati tako da se dodjeljuje jedan slucaj odgovarajucem nizu i prenosi vjerojatnost, kao težina, jednom slucaju. Ovo ce biti uspješna strategija ako se postupa sa velikim brojem razlicitih pojedinacnih slucajeva. Drugi veliki problem – poseban slucaj prvog – je vjerojatnost hipoteza. Kao što se prilikom bacanja novcica pojavljuje pisma ili glava, tako je dana hipoteza tocna ili netocna. Kako se može vjerojatnost hipoteze konstruirati u pojam relativnih frekvencija? Reichenbach je ustanovio da nas Bayesov teorem u racunu vjerojatnosti onesposobljava bavljenjem ovih problema, ali nikada jasno ne objašnjava kako. Druga velika tema kojom se bavio jesu prostor i vrijeme. Reichenbach je napisao cetiri znacajne rasprave o prostoru i vremenu. U prvoj je pokušao stvoriti kompromis izmedu Kanta i Einsteina, ali u svom kasnijem radu prekida sve veze sa Kantom. U svom

161

klasicnom djelu, Filozofija prostora i vremena (1929) tvrdi da je pitanje geometrijske strukture fizickog prostora još uvijek stvar o kojoj mora odluciti empirijska znanost, a ne a prior. Ipak, situacija je prilicno komplicirana. Otkrice neeuklidskih geometrija, Kant nije opovrgavao, cak ni poslije dokaza relativne konzistencije euklidske i neeuklidskih geometrija. Kant je tvrdio da je Euklidova geometrija sinteticna, ako bi njeno odbijanje bilo logicki nekonsekventno, onda bi bila analiticna. Kant je vjerovao da je Euklidova geometrija privilegirana i to ne logicki, nego epistemološki; to je nužni oblik vizualizacije fizickog svijeta. Reichenbach je u detalje argumentirao da su neeuklidske geometrije moguci oblici vizualizacije. Ustvari pitanje je koje je geometrija prikladnija? Odredene cinjenice o dvo-dimenzionalnoj geometriji dobro su bile poznate u devetnaestom stoljecu. Na primjer, u Euklidovoj geometriji zbroj kutova trokuta je 180o , u neeuklidskim geometrijama ovaj zbroj je ili veci ili manji, i vrijednost zbroja se razlikuje za trokute razlicitih površina. Možda se cini da mi možemo ustanoviti geometriju fizickog prostora mjerenjem kutnog zbroja trokuta sa brojnim orijentacijama u trodimenzionalnom prostoru. Poincare je ustanovio da za odredivanje geometrijskih pojava fizikalnog prostora moramo koristiti fizicko mjerenje instrumenata, a rezultat ce ovisiti o ponašanju ovih instrumenata. Prema Reichenbachu, Poincare je smatrao da je geometrija prostora stvar ciste konvencije, iako možemo koristiti bilu koju geometriju za opisivanje fizickog prostora, mi biramo Euklidovu geometriju jer je jednostavnija od ostalih geometrija. Iako su ga cesto nazivali “konvencionalist”, Reichenbach je gledajuci fizicku geometriju ustvari bio ne-konvencionalist. Interpretirajuci metricku geometriju za aplikaciju fizickog prostora moramo prihvatiti odredene konvencije, kao što neodlucivanje da odredeni znak mjerenja instrumenta, prilikom prenošenja sa jednog mjesta na drugo, ne mijenja svoju duljinu. Nazivanje ovih rješenja “koordinativne definicije” istaknuo je njihov status kao konvencije. Ovakva odluka je donijeta, ali pak struktura fizickog prostora postaje stvar empirijske cinjenice. Razliciti izbor koordinativne definicije, upotrijebljene u istom prostoru, može proizvesti drukcije geometrije, ali opisi ostvareni na ovim razlicitim koordinatnim definicijama su fizicki ekvivalenti. Prema Reichenbachovoj teoriji o ekvivalentnim opisima, jedan skup ekvivalentnih opisa opisuje fizicki prostor korektno, ali drugi logicki moguci skupovi ekvivalentnih opisa daju netocne opise fizickog prostora. U aspektu vremena on je zauzeo jaci konvencionalisticki pristup. Prema specijalnoj relativnosti niti jedan signal u vakuumu ne može putovati brže od svjetlosti. Cinjenica da je ova brzina konacna postavlja granice našoj sposobnosti da uskladimo satove smještene na razlicitim mjestima u inercijalnom sistemu referencije. Imamo dva prostorno odvojena sata A i B ako pošaljemo svjetlosni signal od A do B i koji se reflektira nazad u A, stižuci tamo, mi možemo izabrati bilo koje vrijeme izmedu i isto tako njegovo vrijeme dolaska u B. Time se potvrduje da dok je brzina svjetlosti kružnog putovanja stvar fizicke cinjenice, brzina svjetlosti u jednom smjeru je stvar konvencije. Bitan rezultat Davida Malamenta (1977) pokazao je da kauzalne prisile znaci da su dvije brzine u jednom pravcu jednake. Provesti kauzalnu teoriju bila je jedna za Raichenbacha fundamentalna nakana u razvijanju njegovih teorija prostora i vremena. Vjerovao je da kauzalni procesi, kao svjetlosni impulsi i pomicanje materijalnih objekata. Kao i kauzalno uzajamno djelovanje, kao refleksija svjetlosnih impulsa pomocu ogledala ili sudar materijalnih cestica, sacinjavaju dokazive pojave svijeta, dok apstraktna struktura prostor-vrijeme sama od sebe ne. U djelu objavljenom poslije njegove smrti Direkcija vremena (1956) on pokušava utemeljiti direkciju vremena- razlika izmedu prošlosti i buducnosti u kauzalnom aspektu vremena koji su takoder probabilisticki. Ova knjiga sadrži istraživacki rad na pojmu probabilisticke kauzalnosti. Reichenbach je znacajno pridonio i drugim temama. Velika znanstvena revolucija dvadesetog stoljeca bila je dolazak kvantne mehanike. Njegova knjiga ovom razvoju

162

Filozofijski temelji kvantne mehanike (1944) naglašava kauzalne nepravilnosti i predstavlja trovrjednosnu logiku (u kojoj iskaz može imati neodredenu vrijednost, tocno ili netocno) za rješenje ovih problema. Dodatne diskusije o kvantnoj mehanici se nalazi u Direkciji vremena. Reichenbachovi Elementi simbolicke logike (1947) i njegovo veliko djelo o simbolickoj logici i sadrži proširenu analizi konverzacijskog jezika, kao i analizu zakona prirode, fizicki modalitet (nužda, vjerojatnost i nemogucnost) i protu cinjenicni uvjeti. O ove tri teme pisac je u svojoj monografiji, a rasprave o kauzalnosti možemo naci u djelima iz citave njegove karijere, iako o tome nema napisana niti jedna knjiga. Napisao je vrlo malo eksplicitno o prirodi znanstveno objašnjenja, ali njegov rad na kauzalnosti sadrži mnogo toga vrijednog. Na osnovu njegove dokazivosti kriterija znacenja, on je prihvatio nekognivisticku eticku teoriju u Rast znanstvene filozofije (1951). Eticka istraživanja su za njega bili izraz “voljnih odluka”. Fundamentalnu vrijednost sudova ne mogu biti tocni ili netocni, ali znanstveno znanje i logika su jako korisni kada pristupa sa odredenim odlukama tj. hipoteticko vrijednosnim sudovima o kompatibilnosti i inkompatibilnosti raznih osnovnih vrijednosnih sudova i o selekciji vlastitih nacina da bi se došlo do željenog cilja. U ovom tekst obratit cemo pozornost na neka riješena koje daje H. Reichenbach pri cemu je glavni oslonac njegovo djelo “Radanje naucne filozofije”134 što i sam naslov pokazuje kako ce se pokušati riješiti status, odnos izmedu znanosti i filozofije. Kao i vecina njegovog rada tako i ovaj uradak predstavlja prije svega kritiku racionalizma i njegovog odnosa spram empirizmu. Kontroverza izmedu racionalizma i empirizma predstavlja za njega najznacajniju karakteristiku u povijesti filozofije, a logicka analiza ove dinstikcije smatra osnovnim za otkrivanje glavnih izvora dosadašnjih filozofskih zabluda. Za Reichenbacha racionalizam u filozofiji vodi porijeklo iz deduktivne metode primijenjene u matematici, iz prenošenja te metode u filozofiji. Prakticna primjenljivost cisto razumskih zakljucaka na mjerenje prostora ucinila se dovoljno dokazana da ti cisto deduktivni stavovi opisuju objektivne fizicke procese i odnose. Vec u staroj grckoj filozofiji ( u Platonovom realizmu ) matematicko saznanje je shvaceno kao saznanje same objektivne empirijske stvarnosti. On pretpostavlja kako svi stavovi racionalisticke filozofije vode porijeklo od ucenja da su cisto razumski (deduktivni) zakljucci jedina osnova saznanja objektivne stvarnosti. Platonov pojam ideje, Leibnizov pojam prestabilirane harmonije, Kantov pojam sintetickoapriornog saznanja, Hegelov pojam apsolutnog duha itd. za Reichenbacha vode porijeklo od ucenja da je cjelokupno saznanje stvarnosti racionalno-deduktivno, tj. matematicko. Štetan utjecaj racionalizma po njemu se odrazi i na empirizam. Filozofski empirizam je sve do našeg vijeka bio žrtva osnovne zablude racionalizma; on je isto tako spoznajne istine, izjednacio sa matematickim saznanjem. Klasicni empirizam je pošao putem bezuspješnog dokazivanja da se saznanje koje polazi od culnih podataka može izjednaciti sa matematickim saznanjem. I racionalizam i klasicni empirizam traže apsolutnu izvjesnost iskaza o stvarima, onu izvjesnost koju ima matematicka dedukcija. Ali empirijsko saznanje nas, po Humu135, samo obavještava o onome što se desilo. Na osnovu culnog saznanja nije moguce pouzdano predvidjeti buduci dogadaj… Proširenje zakljucaka o onome što se zbilo na ono što ce se zbiti ne može se po Humu opravdati ni empirijski ni logicki: predvidanje

134 Hans Reichenbach, The Riese of Scientific Philosophy, (Berkley and Los Angeles, 1951. god.) Nolit Beograd, 1964. 135 Hume je prvi došao do otkrica nekih kljucnih istina: on je shvatio da matematicko, analiticko-deduktivno saznanje ne otkriva empirijsku istinu. Culna percepcija je za Huma jedini osnova za istinu.

163

buducnosti se ne može teorijski zasnovati. Hum je ovim, kaže Reichenbach, postavio centralni problem svake empirijske filozofije – problem opravdanja indukcije. Povijesna zabluda racionalizma i njeno oslobadanje tijesno je povezana za Reichenbacha sa samim razvojem matematike. Za njega otkrice posebice neeuklidske geometrije, matematicko saznanje je moralo biti skinuto sa ranijeg položaja jedinog legitimnog saznanja fizicke stvarnosti. Koji ce se od raznih matematickih sustava biti primijenjen, za njega, upotrijebljen kao instrument za objašnjenje stvarnosti, nije više pitanje logike vec empirijsko pitanje. Mogucnost veoma raznovrsnih aksiomatskih polazišta u izgradnji geometrijskih sustava dokazuje konvencionalni, hipoteticki i postulacioni karakter tih polazišta. Konacno po Reichenbachu zakljucak: »Empiricist je na kraju pobijedio zato što se sam matematicar odrekao zahtijeva za saznanjem sinteticke istine.«136 U daljnjem dijelu obratimo, kratko, pažnju na Reichenbachovu teoriju spoznaje. U objašnjenju naucne procedure, u traženju opcih principa znanstvene spoznaje, suvremene empiristicke teorije spoznaje su do sada polazile od sljedece cetiri osnova: 1) Konkretna osnova (concret basis) Po toj osnovi za epistemološku konstrukciju stvarnosti uzimaju se prirodni objekti kao direktni stimulusi spoznaje. 2) Culna impresija kao osnova te konstrukcije (impression basis), po njoj se za osnovu saznanja uzimaju culni podaci. 3) Stavova osnova (proposition basis), po njoj za konstrukciju stvarnosti uzima osnovna reakcija svijesti na prirodne stimuluse – formiranje i izricanje stavova. 4) Atomska osnova (atom basis) koja pretpostavlja saznanje onih cestica koje je fizika otkrila kao elemente materije. Reichenbach iako u biti prihvata stavove Beckog kruga pravi neke izmjene ili cak u pojedinim dijelovima ima i naizgled suprotne stavove. Za razliku od beckog kruga o ekvivalentnosti iskaza o culnim podacima i iskaza o predmetima stvarnosti on to dijelom odbacuje i za njega culni podaci nisu posljednja osnova objektivnog svijeta. Teorijski, kaže on, nije održiva zabrana mnogih predstavnika pozitivizma – da se iz culnih impresija traže neovisno od njih postojeci predmeti. Postojanje konkretnih predmeta ne može se svesti na postojanje culnih podataka. Osnovi problem svake filozofije – problem odnosa subjektivno postojecih culnih podataka i objektivnog postojanja predmeta, mnogi klasicni i suvremeni empiristi proglašavali su za pseudo problem. Za njega, odnos izmedu fizickih, objektivnih predmeta i culnih podataka nije odnos apsolutnog identiteta (kao što je to primjerice zastupa Moritz Schlick osnivac beckog kruga) vec odnos projekcije: objektivna predmetna stvarnost projicira se u našoj culnoj svijesti: karakter te projekcije ne ovisi ni samo od subjekta, ni samo od objekta, vec od oblika njihovog praktickog uzajamnog djelovanja u našoj svijesti a ne svode na naše culne utiske. Vanjski svijet, dakle ima svoje vlastito postojanje, neovisno od naših culnih utisaka. Na osnovu ovog ucenja o projektilnom karakteru saznanja on tvrdi da su svi iskazi o stvarnosti na osnovu culnih podataka samo iskazi vjerojatnome o stvarnom postojanju i karakteristikama objektivnih predmeta i dogadaja. Nemoguce je apsolutna izvjesnost iskaza o stvarnosti na culnoj osnovi. Reichenbach s pravo uocava da becki krug pribjegava izvjesnoj fenomenologiji koji se sastoji u težnji da se culni podaci proglase za posljednju osnovu same stvarnosti, a jezik koji se sastoji iz iskaza o culnim utiscima uzima za jedini istinit jezik o stvarnosti. R. Ukazuje na nedostatak ovakvog stava i da su iskazi nisu primarni vec izvedeni, iskazi na
136 H. Reichenbach, Racionalism and Empiricism ( str. 14 )

164

ovakvoj culnoj osnovi ne sadrže nikakvu apsolutnu izvjesnost, vec samo iskazi vjerojatnosti o objektivnim predmetima. Na kraju ovog kratkog dijela napomenimo da on negira i cetvrtu stavku, tj. atomsku osnovu u teoriji saznanja. Nedostatak ove osnove sastoji se, prije svega, u tome što se njeni iskazi – iskazi o neopaženim objektima. To su iskazi koji dolaze putem niza zakljucaka. Tako na primjer pitanje dali se svijetlost sastoji iz talasa ili cestice, pitanje je koje se odnosi na strukturu materije na ono što ne možemo zapaziti, može se riješiti svodenjem nezapaženog i na objekt-cesticu i objekt-val. Naucne cinjenice ne daju prednost nijednom od ova dva postojece objašnjenje svijetlosti. Nauka upotrebljava oba, kako joj je kad pogodnije. Vidjeli smo da on uvodi izvjesni projektivnom karakteru saznanja uz uvodenje pojma vjerojatnosti što unosi odredenu poziciju spram teorije znacenja. On polazi od osnovnog stava suvremenog pozitivizma: znacenje jednog iskaza sastoji se u njegovom provjeravanju, jedan iskaz ima znacenje samo ako je provjerljiv. Za njega postoji tri mogucnosti provjeravanja – tehnicka, fizicka i logicka mogucnost. Prva se sastoji iz moci pojedinca ili društva da prakticki pokaže ostvarljivost nekog iskaza, druga provjerljivost odnosi se uglavnom na suglasnost iskaza sa fizickim zakonima, logicka provjerljivost se sastoji u postojanju logicke opravdanosti iskaza tj. da on ne izaziva logicko protivurjecje U drugoj mogucnosti provjeravanja on ide mnogo dalje u odnosu na becki krug i smatra da u sklopu ovog logickog pozitivizma definicija fizicke provjerljivosti je neprikladna jer naziva besmislene mnoge stavove znanosti i svagdašnjeg života bez kojih je nemoguce funkcionirati. Izlaz on vidi u preformuliranju fizikalne teorije provjerljivosti. U teoriji spoznaje treba da se izgrade takve teorije znacenja koji ne zahtijeva potporu nikakvih vanempirickih, a da bude istodobno sasvim prikladna za objašnjenje znanstvenog iskustva i osnovnih zdravorazumskih istina. Ono što je bitno po njegovoj teoriji provjerljivosti, iskaz ima znacenje ako može da mu se odredi stupanj vjerojatnosti, dva iskaza imaju isto znacenje ako imaju isti stupanj vjerojatnosti. Problem vjerojatnosti za Reichenbacha: »…predstavlja jezgru svake teorije spoznaje«.137 Svi iskazi o stvarnosti su iskazi vjerojatnosti. Za njega ovaj zakon ima toliko opce mjesto da ga zamjenjuje zakonom uzrocnosti. Ovaj zakon vjerojatnosti prisiljava i promjenu klasicne logike. Dvovalentna logika, koja operira samo sa uzajamno iskljucivim pojmovima istine i neistine, mora se zamijeniti logikom vjerojatnosti, tj. mora se shvatiti kao granica oblasti teorije vjerojatnosti. Samo se pomocu teorije vjerojatnosti za njega može empiristicka filozofija dovesti na cvrstu osnovu. Dakako ovo je opet protivno matematickim strukturama jer logicko-matematicki iskazi, kao cisto analiticki i tautološki, ne nose u sebi nikakve materijalne implikacije, ne odnose se na nikakvo odredenje stanje, dogadaji, mjesto i vrijeme. A »iskazi vjerojatnosti se odnose na slijed dogadanja ili drugih fizickih objekata.« Ovdje se može postaviti pitanje; »Kakav je odnos izmedu indukcije i vjerojatnosti?« Odgovor na ovo pitanje Reichenbach nalazi u sljedecem »Znacenje vjerojatnosti je uvijek znacenje fizicke vjerojatnosti«. Putem induktivnog zakljucka formulira se tzv. POZIT, tj. iskaz o vjerojatnoj ucestalosti odredenih dogadanja. Postoji za njega sljedece tri vrste znacenja: 1) znacenje kao fizikalna istina 2) logicko znacenje 3) nad-empirijsko znacenje. Prvo je empirijsko znanstveno, drugo- matematicko, trece je znacenje koje imaju religija, mitovi i spekulativna filozofija.

137 Po njegovom mišljenju postoje cetiri vrste objekta spoznaje: 1. objekti culne impresije 2. konkretni fizicki objekti. 3. apstraktni objekti 4. objekti izvedeni zakljucivanjem ( illata )

165

Naucna filozofija postavlja samo jedan zahtjev – za istinitim saznanjem stvarnosti. Upravo zato ona mora da napusti pretenzije starih filozofa i da bude samo logicka analiza naucne prakse pozitivnih posebnih nauka. Za Reichenbacha je povijest spekulativne filozofije je povijest postavljanja pitanja na koje se nisu mogli dati nikakvi odgovori. Filozofija je postavljala pitanja a odgovore je davao pjesnik. Metafizicari su pjesnici u filozofiji. Nakon ovih opcih napomena navedimo neke karakteristicne probleme koje Raichenbach rješava u svojoj knjizi Radanje naucne filozofije.

8.1. Traganje za opcenitošcu i pseudoobjašnjenja
Prije svega on pocinje, kao i svi logicki empiricari, sa razgranicenjem izmedu onoga što su pravi problemi od prividnih problema. Za njega je suština znanja uopcavanje, a pocetak to saznavanja predstavlja odvajanje relevantnih cinjenica od onih koje to nisu. Definicija termina relevantan: »Znacenje termina “relevantan” može se ovako definirati: relevantno je ono što se mora spomenuti da bi uopcavanje bilo valjano. Odvajanje relevantnih cinjenica od irelevantnih predstavlja pocetak saznavanja.« 138 Svi zakoni su zakoni uopcavanja. Drugim rijecima, oni predstavljaju iskaze tipa «ako onda – uvijek». U pojmovnoj ravni pravo pravi razgranicenje znanstvenih pojmova od antropomorfnih pojmova koji imaju svoj izvor u površnoj analogiji psiholoških doživljaja i fizickih karakteristika objektivnog svijeta, kao što je primjer “privlaciti”, “vuci” itd. Na primjedbu da takvih pojmova ima na primjer u strogo deduciranoj fizici kao što je Newtonava kao što je primjerice sila privlacenja. Mada priznaje postojanje takvih pojmova on negira da se tako mora shvatiti i Newtonova uporaba sile privlacenja: »Moc objašnjenja koju imaju Newtonovi zakoni poticu iz njegovih opcenitosti, a ne iz njegove površne analogije sa psihološkim doživljajima. Objašnjenje jeste uopcavanje.«139 No, on pretpostavlja da je osnovni izvor zabluda leži u ljudskoj prirodi da daje odgovore cak i kada nemaju sredstva za iznalaženje pravih odgovora. Ova pretpostavka može za sobom povuci niz pitanja koji mogu biti fundamentalna mada Reichenbach niti postavlja a niti daje odgovor na njih. Takvo bi bilo jedno pitanje; dali je ta priroda inherentna ljudskom duhu ili je to jedan proizvoljan psihološki fenomen? Odnosno, dali to znaci da postoji izvjestan razvoj ljudskog duha koji ide od pogrešnih analogija ka stvarnim znanstvenim pojmovima, a što povlaci za sobom niz drugih pitanja itd.? On ne postavlja ta pitanja i samo se zadovoljava tom “cinjenicom” i nastavlja u tom kontekstu analizu. Ne samo to, po njemu na tim zabludama je ponikla i filozofija: »Površne analogije narocito analogije sa ljudskim doživljajem, bile su brkane sa uopcavanjem i uzimane kao objašnjenje. Traganjem za opcenitošcu zadovoljavano je pseudoobjašnjenjima … Upravo na tom tlu ponikla je filozofija.«140 Možda, da je postavio navedena pitanja i dao primjerene odgovore ovaj zakljucak ne bi se cinio tako radikalan. Dakako u tom slucaju ne preostaje ništa drugo nego da navede niz slikovitih primjera koji naslucuju problematiku ali je ne rješavaju, mada se može to opravdati cinjenicom negativnog stava logickog pozitivizma prema filozofskom promišljanju. Pa u tom kontekstu dovoljno je pokazati na pogrešnost ali se ne previše upuštati u objašnjenje jer ce i tako biti odbaceno kao deplasirano. Evo jednog njegovog slikovitog primjera: »Ovakvo naivno objašnjenje zadovoljava primitivan i djecji um, koji
138 Ibid.str.33. 139 Ibid.str.37. 140 Ibid.str.38.

166

se služi antropomorfnim analogijama; bog je nacinio svijet onako kako su ljudi nacinili kucu, orude, vrtove. Na jedno od najopcenitijih i najznacajnijih pitanja – na pitanje o postanku fizickog svijeta – odgovara se pomocu analogije sa svakidašnjim iskustvom. Cesto se sa pravom dokazivalo da se objašnjenje ne sastoji iz ovakvih slika, da bi one, kada bi bile istinite, samo otežavale rješavanje, problema objašnjenja. Prica o postanku svijeta predstavlja pseudoobjašnjenje.« 141 Ili u još oštrijem obliku: »Poput biblije, mnogi filozofski sustavi jesu pjesnicko remek-djelo, bogato slikama koje poticu našu uobrazilju, ali lišeno moci razjašnjavanja koja proistice iz naucnog objašnjenja.« U tom kontekstu, daje primjer pogrešnog uopcavanja: »Kada je Tales, koji se oko 600. godine prije Krista proslavio kao mudrac iz Mileta, izložio je teoriju da je voda supstancija svih stvari, on je nacinio pogrešku uopcavanja; zapažanje da mnogi materijali sadrže vodu – na primjer zemlja ili živi organizam – bilo je pogrešno prošireno u pretpostavku da se voda nalazi u svakom objektu.«142 On se ne zaustavlja samo na Talesu nego prelazi i na kritiku onih najvažnijih, tako daje kritiku i Aristotela: »Filozof je svagda bolovao od opasnih pogrešaka pocinjenih na osnovu pogrešne analogije… Zabluda koju ova analogija otkriva primjer je za pogrešku nazvanu supstancijalizovanje apstrakcije. Jednu apstraktnu imenicu kao što je “razum” upotrebljavamo kao da se odnosi na neki entitet slican stvari. Na klasican primjer ovakve zablude nalazimo u filozofiji Aristotela, u njegovoj obradi problema forme i materije… Geometrijski objekti pokazuju da im se forma razlikuje od materije; forma se može mijenjati, dok materija ostaje uvijek ista. Ovo jednostavno svakidašnje iskustvo postala je izvor dijela filozofije cija je nejasnost ravna njegovom utjecaju, a koja je omogucila jedino pogrešku upotrebe jedne analogije… kada citamo Aristotela, osjecamo ponekad da on zaista ima na umu tu tricavu cinjenicu«143 I dalje nastavlja: »Forma je aktualna, a materija potencijalna stvarnost, zato što je materija kadra da na sebe uzme razlicite forme. Štoviše, smatra se da se odnos forme i materije otkriva iza mnogih drugih odnosa. Gornje i donje sfere i elementi, duša i tijelo, muško i žensko stoje u svemirskoj shemi jedno prema drugom u istom odnosu u kojem se nalaze forma i materija, Aristotel, ocigledno, vjeruje da te druge odnose objašnjava nategnutu usporedbu sa ovim osnovnim odnosom forme i materije. Tako se doslovnim tumacenjem analogije dolazi do pseudoobjašnjenja, koje zahvaljujuci nekritickoj uporabi slike, daje isti naziv mnogim razlicitim pojavama«144 On to zove bježanjem u analogizam Na isti nacin daje i kritiku Platonova ucenja: »Aristotelova doktrina o formi i materiji iskoristio sam kao jedan primjer za ono što nazivam pseudoobjašnjenje. Anticka filozofija još jedan primjer tog nesretnog oblika rasudivanja – Platonova filozofija. Pošto je Aristotel jednom bio Platonov ucenik, moglo bi se cak povjerovati da je ucitelj, obilno se koristio slikovitim jezikom i analogizmom, razvio je kod svog ucenika sklonost ka takvom nacinu mišljenja. Ali ja bih Platonovu filozofiju radije razmatrao bez obzira na djelovanje koje je ono imalo na Aristotela, što je cesto bio predmetom ispitivanja… « 145 Izvjesna uporaba pogrešne analogije Reichenbach vidi u Platonovoj teorija ideja koja leži izmedu matematicke i empirijske istine: »Medutim, logika njegove teorije upravo je tu pogrešna, cak i ako o njoj sudimo prema kritickoj ljestvici prilagodenoj njegovoj dobi. Umjesto objašnjenja dobivamo analogiju koja ga nikako ne može zamijeniti. Njom se briše bitna razlika matematickog i empirijskog saznanja. Ona zanemaruje cinjenicu da se
141 Ibid.str.38. 142 Ibid str.40. 143 Ibid.str.41. 144 Ibid.str.42. 145 Ibid.str.44.

167

“sagledavanje” nužnih odnosa suštinski razlikuje od sagledavanja empirijskih objekata. Služeci se analogijom a ne analizom, filozof na mjesto objašnjenja stavlja sliku i izmišlja svijet samostalne i “više” stvarnosti.«146 Osnovni izvor zabluda on vidi u vezi izmedu znanstvenog jezika i svagdašnjeg govora, dakle sukladno svom pozitiovistickom stavu problem prebacuje na podrucje semantike tako daje primjer pojma energije: »Fizicar koji govori o energiji sunceva zracenja ne bi sebi dopustio da je sunce energicno poput energicna covjeka. Takav bi jezik predstavljao ponovno vracanju predašnjeg znacenja.«147 Poslije ovakve analize Reichenbach pokušava da napravi granicu tj. omedenje naucne prave filozofije: »Vec sam rekao da nauka prestaje tamo gdje se želja za saznanjem zadovoljava pseudobjašnjenima, brkanjem analogije sa opcenitošcu i upotrebom slika umjesto naucno definiranih pojmova. Kao i kozmologije njegova doba, Platonova teorija ideja nije nauka, vec poezija: ona je proizvod uobrazilje, a ne logicke analize. Razvijajuci dalje svoju teoriju, Platon se ne usteže da otvoreno pokaže da je njegovo mišljenje misticno, a ne logicno: on teoriju ideja povezuje sa predstavom o seobi duša.«148 Za njega filozof govori nenaucnim jezikom, jer pokušava da odgovori na pitanje u vrijeme kada mu na raspolaganju još ne stoje sredstva za davanje naucnih odgovora. Dalje traži sa kritikom racionalizma konstatirajuci da izvor nejasnoca leži u takozvanim vanlogickim pobudama. »U prethodnom poglavlju pokazali smo da u filozofskim sustavima nejasni pojmovi potjecu iz nekih vanlogickih pobuda koje se miješaju u procesu mišljenja… Nagon za mišljenje u slikama možemo nazvati vanlogickom pobudom, jer ona ne predstavlja oblik logicke analize, vec potjece iz mentalne potrebe koji su izvan oblasti logike.«149 Poslije ovakvog kritickog odnosa prema filozofskim i ostalim promišljanjima koji se, po njemu, koriste vanlogickim pobudama jednostavno se postavlja pitanje; kakvo je onda rješenje moguce? Reichenbach traži riješene u matematici kao utocištu sigurnosti i empirijskim znanostima cija je osnovna metoda promatranje. U stvari empirijska znanost predstavlja pravi izvor znanja koja uspijeva odoljeti pogrešnim uopcavanjima uspješnim spojem matematicke metode i metode promatranja.150 Za njega je stav racionalizma, koji ima korijena u Platonovoj filozofiji kao negacije uloge promatranja, da se do istine može doci samo putem razuma potpuno pogrešan i predstavlja plod vanlogickih motiva koji leže u težnji ka izvjesnosti. »U psihološkom pogledu, sav racionalizam u širem smislu rijeci potjece iz jedne vanlogicke pobude, to jest pobude koja se ne može opravdati logikom – iz traganja za izvjesnošcu.«151 On povezuje racionalizam i povjerenje u matematiku kao izvjesnu misticnu vezu, iako ne za sav racionalizam. »Naravno, racionalizam nije uvijek mistican. Sama logicka analiza može poslužiti za utvrdivanje nekog znanja koje smatra apsolutno izvjesnim, ali ipak povezanim sa svakidašnjim iskustvom ili naucnim znanjem. U moderno doba nastali su razliciti sustavi te ne misticne naucne vrste.«152 Mada se Reichenbachova teza može nazvati zanimljivom, ipak u svojoj kritici ponekad zapada u pojednostavljivanje koje ide cak i do trivijalnosti. Tako, na primjer, u
146 Ibid.str.49 147 Ibid,str,50 148 Ibid.str.51. 149 Ibid.str.54. 150 Matematika kao utocište sigurnosti i mjesto bez obmana. »Empirijska nauka, u modernom smislu tog izraza , predstavlja uspješni spoj matematickog metoda i metoda promatranja. Ne smatra se da su njeni rezultati apsolutno izvjesni , vec da su veoma vjerojatni i dovoljno pouzdani za sve prakticne svrhe.« (Ibid str. 56 ) 151 Ibid str.58. 152 Ibid str. 60.

168

opcoj kritici tvrdi da je težnja za izvjesnošcu koju postulira racionalizam posljedica “psiholoških” izvora, nekom vrstom nedozrelog sindroma “ocinstva”. Navedimo kao zoran primjer sljedeci citat: »Traganjem za izvjesnošcu psiholozi objašnjavaju kao želju za vracanjem u rano djetinjstvo, kada nas nisu mucile sumnje i kada smo se rukovodili vjerom u roditeljsku mudrost.«153 Ovakav stav, koji nam se cini veoma interesantan, ipak dovodi u izvjesni psihologizam i pojednostavljenje. Možda je ova neplauzabilnost Reichenbacha posljedica njegove potpune odbojnosti prema racionalizmu. Za njega traganje za izvjesnošcu jedna je od osnovnih zabluda, jer je povezano sa polaganjem prava na neko više znanje, zato se kao ideal uzimaju matematika i logika kao izvjesne znanosti. On dalje razmatra logiku a posebno dedukciju tj. gdje se zakljucak izvodi iz drugih iskaza. I tvrdi da je vrijednost dedukcije u tome što je ona isprazna (ovo je dobra opaska koja podrazumijeva logicke strukture, kao i matematicke ne donose same po sebi materijalne istine). Po njemu: »Logicka funkcija dedukcije upravo se sastoji u prenošenju istine iz jednog iskaza u drugi – ali dedukcijom se može postici samo to. Ona ne može da ustanovi sinteticku istinu ukoliko neka druga sinteticka istina nije vec poznata.«154 Dakle, logicka nacela su analiticka i ovdje ovaj pojam analiticka podrazumijeva razumljiva po sebi. Slicno kao kod Kanta spoznajnu vrijednost imaju sinteticki sudovi, koji su produkt zapažanja, ali oni su po prirodi podložni sumnji i ne mogu nam dati apsolutnu izvjesnost. Ovdje nastaje problem da se znanost koja po svojoj prirodi sinteticke treba da dobiju ideal deduktivne strukture. Ovi stavovi su bliski Kantu: »Ako se napredak filozofije sastoji u otkrivanju znacajnih pitanja. Kantu treba dodijeliti visoko mjesto u njenoj povijesti zato što je postavio pitanje o postojanju sinteticke apriorne istine.«155 No, za Reichenbacha kao logickog pozitivista, ovaj problem je Kant iznio na svjetlo dana, ali ga nije uspješno riješio. Apsolutno se po Reichenbachu trebaju se odbaciti sinteticki sudovi apriori i kao izvor pogrešnosti ovakvog stava on upravo navodi razvoj matematike, tj. fizike. Poznato je da Kant, iako nije bio znanstvenik, cesto isticao Newtonovu klasicnu mehaniku kao dokaz postojanje sintetickih sudova apriori. Tako su po Kantu, na primjer, zakon o održanju ili zakon o uzrocnosti tipicni primjeri sintetickih sudova apriori. Reichenbach kao kontra argument navodi suvremenu fiziku, kvantnu mehaniku i teoriju relativnosti, gdje su ti principi, a narocito o uzrocnosti, diskutabilni pa samim tim gube apodikticnu izvjesnost. Tako Reichenbach hrabro konstatira: »Da je Kant doživio da vidi današnju fiziku i matematiku, on bi možda, veoma lako se odrekao filozofije sintetickih sudova apriornih istina.«156 Kako je ovakav argument cesto korišten kao ilustracija ili, još oštrije, kao dokaz o nepostojanju sintetickih sudova apriori, moramo dati izvjesne napomene. Ovakvi dokazi u svakom slucaju nisu plauzabilni jer u sebi sadrže izvjesnu cirkularnost, na primjer ako Newtonova mehanika ne može pokazati postojanje sintetickih sudova apriori ona ih ne može ni opovrci. Naime, razvoj znanstvenih teorija ne mogu donijeti takvu odluku, barem ne u vidu dokaza. Prvo, odnos izmedu klasicne mehanike i teorije relativnosti, odnosno kvantne mehanike nije odnos rivalskih teorija i one u principu ne opovrgavaju jednu drugu, prije bi se reklo da predstavljaju razliciti opis razlicitih fizickih realnosti. Drugo, još važnije, ako je na primjer, kvantna mehanika revidirala zakon uzrocnosti spram klasicne mehanike to ne znaci da ne postoji sinteticki sudovi apriori, tj. možemo reci zakon o uzrocnosti ne spada u klasu sintetickih sudova apriori, dok na primjer, zakon o održanju ima svojstva sintetickih sudova apriori. I, trece, zakljucak da razvoj fizike obara postojanje
153 Ibid str. 62. 154 Ibid str. 63. 155 Ibid str. 65. 156 Ibid str. 65.

169

sintetickih sudova apriori, bio bi plauzabilan ako bi se suvremene fizikalne teorije pokazala kao apsolutno istinite, tj. kada bi imali status apsolutnih istina, a koje bi onda bile u poziciji odlucivosti jeli postoje sinteticki sudovi apriori ili ne. Ovdje imamo dvije mogucnosti; ili cemo pretpostaviti da su suvremene fizikalne teorije apriori istinite, ili ce, što je najvjerojatnije, suvremene fizikalna teorija biti samo još jedan aproksimativni model opisa koji je podložan daljnjoj reviziji. U oba slucaja ni kvantna mehanika ni teorija relativnosti ne mogu dati dokaz o nepostojanju apriornih istina, jer u prvom slucaju je sama pretpostavila apriornost, što je dovodi u kontradikciju sa negiranjem postojanja apriornih istina, a u drugom slucaju je samo “približna istina” i kao takva može samo postaviti hipotezu o nepostojanju sintetickih sudova apriori što nije dovoljno da bi se oni odbacili.

8.2. Empiricki pristup – uspjeh i neuspjeh
Odbacujuci mogucnost racionalistickog pristupa ka spoznaji, pri cemu se cini kako je i on sam podlegao pogrešnim analogijama svodeci sve te filozofe koji jedino matematiku nazivaju idealnim oblikom saznanja i tako kaže: »Takvu smo filozofiju nazvali racionalizmom. Osim Hegela i njemu slicnih filozofa, nacionalisti drže da matematika predstavlja idealni oblik saznanja; ona daje obrazac po kojem se uoblicuje filozofsko saznanje.«157 Smatra da je najznacajniji predstavnik empirizma u Grckoj bio Demokrit. Po samom svom stavu da je izvjesnost zabluda racionalizma on pretpostavlja da su najznacajniji empirici helenistickog svijeta ustvari skeptici: » …Karneades ( II vijek prije Krista) uocio je da dedukcija ne može pružiti takvo saznanje, zbog toga ona samo izvlaci zakljucke iz danih premisa, te ne može da utvrdi da li su aksiomi istiniti.«158 Suprotno racionalizmu,159 empirizam, dakle, umanjuje znacaj svijesti svodeci njegovu ulogu na svodenje reda medu utiscima idejama: upravo taj sreden sustav zovemo znanje. Ovako postavljena stvar, još se više pojednostavljuje situaciju a to je odnos spram empirizmu, gdje ce se bilo koji ne-deduktivizam ustvari uglaviti u apsolutnu dihotomiju racionalizam – empirizam. Zato nije cudo da se u staroj Grckoj skeptici, koji su uocili slabosti deduktivnom zakljucivanju, smatra najznacajnijim empiristima. Možda bi bilo interesantno navesti jednu metaforu, slikovit prikaz odnosa izmedu racionalizma i empirizma, dakako sa stajališta empirizma. Baconova slikoviti prikaz odnosa ove dvije filozofije: U jednoj raspravi o filozofskim sustavima, on nacionaliste usporeduje sa paucima, koji iz vlastite supstancije ispredaju paucinu, dok starije empirici predstavljaju mrave, koji sakupljaju gradu a nisu kadri da u njoj otkriju poredak; novi empirici, tvrdi on, nalik su na pcele, koji sabirahu i vare gradu dodajuci joj dio vlastite supstancije, te tako stvaraju proizvod bolje kakvoce. Prije svega, dakle, po Reichenbachu empirizam mora napustiti ili bolje receno mora da prebrodi ideal, koji se provlaci od helenskih vremena, apsolutne izvjesnosti. Po njemu tu je povijesnu ulogu, tzv. približavanje znanstvenoj filozofiji ucinio kriticki empirizam. Tako kaže: »Britanski empirizam morao je da prebrodi upravo taj helenski ideal apsolutne izvjesnosti spoznaje, koji je bio uoblicen po uzoru na matematiku. U tome se i sastoji njihova povijesna funkcija, funkcija pionira naucne filozofije.«160
157 Ibid str. 96. 158 Ibid str. 98. 159 Razumljiva je bliskost racionalizma i teologije pošto se ne zasnivaju na culnom opažanju. Odnos izmedu racionalizma i empirizma slikovito prikazan: »Oprecnost izmedu ove dvije vrste filozofa, mada se na obje strane podjednako jako osjeca, nije simetrican: dok racionalisti drže empiristu za moralnog nižeg, empirist smatra da je racionalist lišen zdrava razuma.« (Ibid.str. 99) 160 Ibid str. 104.

170

No, za Reichenbacha empirizam se nalazi pred svoje dvije dileme, a obje se odnose na poznati problem indukcije; ili, prvo, radikalni empirizam, koji ne prihvata nikakve druge rezultate osim analitickih iskaza, a tada se ne može služiti indukcijom te se mora odreci svakog iskaza o buducnosti. I, drugo, empirizam koji prihvata induktivni zakljucak, a time prihvata ne analiticko nacelo koje se može izvesti iz iskustva, te tako odbacuje empirizam. Tako on dolazi do zakljucka da klasicni empirizam kao i racionalizam dolazi do izvjesnom smislu u kontradikciju.161 Neobicna ravnoteža izmedu racionalizma i empirizma, oboje je u kontradikciji: »Racionalizam ne može riješi problem empirijskog znanja zato što ga tumaci kao matematicko znanje i tako razum pretvara u zakonodavca fizickog svijeta. Ali taj problem ne može da riješi ni empirik, … ali ogranicavajucu moc razuma na postavljanje analitickih nacela, on nailazi na novu teškocu, na nemogucnost da opravda metodu pomocu kojeg se empirijsko saznanje prenosi iz prošlosti u buducnost, to jest na nemogucnost da objasni prorocku prirodu spoznaje.«162 Po Reichenbachu naucnici se nisu bavili ovim problemima jer oni koji djelaju imaju cesto više uspjeha oni koji razmišljaju što da cine. Ovako postavljena stvar namece treci put, koji je za njega u sadržana u teoriji vjerojatnosti. Bez obzira na ovaj interesantan zahvat, on ce se ubrzo suociti sa problemom subjektivizma što sa sobom nosi pojam “vjerojatnosti”. On navodi da se problemom vjerojatnosti bavio i Hume ali: »Empirici, ukljucujuci i Humea, proucavali su prirodu vjerojatnosti u više navrata; no oni su došli do zakljucka da je vjerojatnost subjektivna i da važi za nazor ili vjerovanje, koje su oni razlikovali od spoznaje.«163 On opravdava ovakav stav jer nije postojala fizika suvremenog doba koja je iskoristila ovu matematicku disciplinu u svom opisu: »To novo shvacanje spoznaje nije se moglo razviti u okviru Newtonove fizike. Na rješenje problema indukcije moralo se cekati dok se nije pojavilo novo tumacenje spoznaje, koje je proizišlo iz fizike dvadesetog vijeka.«164 Razmatrajuci odnos filozofije i znanosti, a posebice u odnosu spram fizike, Reichenbach, uocava da je napredak potonje može zahvaliti svojoj metodi Na podrucju filozofije u vrijeme kada Newtonova mehanika uzima svoj potpuni zamah, dolazi do izvjesnog spoznajnog rješenja u obliku Kantovog kopernikanskog obrata.165 No, za njega niti napredak mehanike pa ni Kantovo rješenje nisu dali dugorocno pozitivne rezultate, i ne samo to, prividan uspjeh mehanike koji je u svom napredovanju koristila hibridno induktivno deduktivno zakljucivanje zapada u istu slijepu ulicu u koju je zapadala i filozofija. Metoda i domena njene djelotvornosti nisu sadržane u njoj samoj po Reichenbachu: »Gradeci zamršenu mrežu deduktivnih i induktivnih zakljucaka, klasicna fizika je razvila
161 Spoznaja dobivena promatranjem ogranicava se samo na prošlost i sadašnjost a buducnost se promatranjem ne spoznaje. Kako racionalizam tumaci empirizam po Reichenbachu: »Empirijsku nauku nacionalista tumaci kao sustav cija osnovna nacela moraju biti pouzdana poput matematike; empirik pouzdanost matematike zamjenjuje pouzdanošcu promatranja ali zahtijeva da recenice koje se odnose na buducnost budu isto tako pouzdani kao što su recenice koje se odnose na prošlost. Stoga racionalist dospijeva do problema zašto priroda mora da slijedi razum, a empirik se suocava sa pitanjem kako da pouzdanost zapažanja prenese na predvidanje.« (Ibid. str.112.) 162 Ibid str. 110. 163 Ibid str. 113. 164 Ibid str. 114. 165 Za Reichenbacha suština Kantove filozofije je sadržana u sljedecem: »Stoga se induktivno zakljucivanje upotrebljava samo za iznalaženje pojedinacnih fizickih zakona, a ne koristi se za utvrdivanje opcih principa, kao što je princip uzrocnosti, koje nam namece razum. Pošto mi pouzdano znamo da uzrok postoji, indukcija se opravdava kao orude njegova iznalaženja. Kant vjeruje da je ovim obrazloženjem pobio Humovu kritiku indukcije. Izvjesnost sintetickih apriornih istina djeluje tamo gdje se empirik povlaci u skepticizam: to je suština Kantove filozofije. « ( 128 )

171

veoma djelotvornu metodu predvidanja; ali ni fizicar ni filozof ne bi bili kadri da odgovore na pitanje zašto bismo se na te metode oslanjali pri daljnjem predvidanju.«166 On pretpostavlja da upravo nepostojanje prave univerzalne metode dovelo je klasicnu mehaniku do one mrtve tocke kao što je to bio slucaj i sa filozofijom. Po njemu, fizicari su i dalje vršili promatranja i postavljali teorije, nižuci uspjeh sa uspjehom, sve dok nije na mrtvu tocku dospjela i sama fizika. Iz te krize izašla je nova znanost, a po Reichenbachu to rješavanje krizne situacije omogucilo je i filozofiji da krene novim putem. Zbog svega ovoga Reichenbach traži jedno novo rješenje koji ce biti rezultati jedne Znanstvene filozofije. Tocka njegovog rješenja krize filozofije i krize mehanike, koja je nastala pojavom STR i kvantne mehanike, jeste u redefiniciji osnovnih pojmova kao što su prostor, vrijeme, uzrocnost itd. Za njega su to pitanja od fundamentalne nužnosti jer sa jedne strane Kantov apriorizma nije zadovoljio rješenje tog problema, a fizika ih nije postavljala i zbog toga upravo tu treba da pocne naucna filozofija.

8.3. Znanstvena filozofija
Nužnost stvaranja jedne znanstvene filozofije, kao što i sam naziv kaže, prema Reichenbachu je sadržana s jedne strane u razvoju znanosti koja se svojim razvojem i specijalizacijom dovodi u poziciju potrebe stvaranja jedne opce slike, a ta opca slika prevazilazi mogucnosti parcijalnih rješenja, tj. oni se nalaze u domeni filozofskog promišljanja. Tako on kaže: »Matematicari, fizicari ili biolozi koji su željeli da riješe tehnicke probleme svoje nauke uvidjeli su da nisu u stanju da nadu rješenje ako prethodno ne odgovore na izvjesna opca, filozofska pitanja.«167 Na drugoj strani tradicionalna filozofija, po njemu, gubi dah u otkricima s modernom znanošcu i zbog toga mora napraviti korak bliže ka znanosti u obliku znanstvene filozofije. »Filozofi tradicionalne škole cesto odbijaju da analizu nauke prizna za filozofiju, te i dalje poistovjecuje filozofiju za pronalaženje filozofskih sustava. Ona ne shvaca da su filozofski sustavi izgubili znacaj i da je njihovu ulogu preuzela filozofija nauke. Znanstveni filozof ne plaši se takvog opterecenja. On se laca posla, a staromodnom filozofu prepušta da iznalazi filozofske sustave, za koje može biti mjesta u filozofskom muzeju zvanom povijest filozofije.«168 Mi necemo ulaziti u podrobniju analizu njegovih rješenja, ali navedimo neke bitne rezultate.

8.3.1. Priroda geometrije Njegov je stav da je propast ideje sinteticke apriorne istine posljedica razvoja matematike a posebice geometrije. Za njega je geometrija nastala kao empirijska nauka (etimologija rijeci geo-metros), za razliku kao što smo vidjeli kod Poincarea. Gauss je prvi postavio problem empirijske odredenosti fizicke geometrije. Kod ovog osnovni problem je problem kongruencije, a na nju se može gledati samo kao pitanje definicije, a ne promatranja. (tijela na razlicitim mjestima nisu dana rijecju 'jesu' jednake dužine nego kažemo da su jednake dužine)

166 Ibid str. 131. 167 Ibid str. 136. 168 Ibid str. 140.

172

Po njemu relativnost geometrije sadržana u sljedecem: »Iskazi o geometriji fizickog svijeta, prema tome, suvisli su tek pošto se postavi koordinativna definicija kongruencije. Ako izmijenimo koordinativnu definiciju kongruencije, dobit cemo drugaciju geometriju. Ovu cinjenica naziva se relativnošcu geometrije. Uvodi pojam normalnog sustava, kao odgovor na neokantovsko i Poincareovo shvacanje geometrije prostora. Tako on kaže: »Prostor nije oblik poretka pomocu kojeg promatrac gradi svoj svijet, vec sustav odnosa poretka koji važi za cvrsta tijela pri prenošenju i za svjetlosne zrake, te otuda izražavaju veoma opcu osobinu fizickog svijeta, a ova sacinjava osnovu svih drugih fizickih mjerenja – to je ishod razvoja moderne fizike i matematike. Zacudo, ovim dugackim putem vracamo se, konacno, onamo odakle smo krenuli: geometrija je nastala kao empirijska nauka u Egipcana, Heleni su od nje nacinili deduktivnu nauku, a napokon je postala ponovo empirijska nauka pošto je najsavršenija logicka analiza otkrila mnoštvo geometrija od kojih jedna i samo jedna jeste geometrija fizickog svijeta.« 169 Za njega nestaje geometrije kao sustava sintetickih apriornih istina i za njega se ona dijeli na apriornu – dakle matematicka i analiticka ili sinteticka, dakle fizicka i empirijska. Ovaj je korak veoma bitan i fundamentalan jer otvara put empirizmu: »Tako se matematicka geometrija svela na analiticku istinu, a sinteticki dio geometrije prepušten je empirijskoj nauci. Racionalisticki filozof izgubio je svog najmocnijeg saveznika, te je za empirizam put bio otvoren.«170 Dakle, potpuno u opreci spram Poincarea koji je, kao što smo vidjeli, geometrijske istine sveo na razinu konvencije, za Reichenbacha primijenjena geometrija ili sinteticka geometrija je tipicno empirijska znanost. Ovakvom “materijalizacijom” geometrije racionalizam gubi svog najveceg saveznika, a empirizam potpunu pobjedu. U daljnjem dijelu vidimo ukratko kako Reichenbach rješava druge probleme kao što je na primjer problem uzrocnosti itd.

8.3.2. Prirodni zakoni Pojam uzrocnosti zauzima po Reichenbachu najznacajnije mjesto, u stvari pod uzrocnim zakonom naucnik podrazumijeva odnos koji ima oblik AKO – ONDA s tim što ti odnosi moraju važiti stalno (uvijek). Ovaj problem koji su još razmatrali i empirici a posebice Hume, Reichenbach rješava na sljedeci nacin: «Misao o nekakvoj povezanosti uzroka i posljedice, o nužnosti da posljedica slijedi uzroku antropomorfnog je porijekla i bez nje se može; pod uzrocnim odnosom podrazumijeva se jedino odnos AKO – ONDA UVIJEK, Ako bi se biskupska zgrada tresla kad god se na platnu prikazuje eksplozija, onda bi taj odnos bio uzrocan. Ništa nam drugo nije na umu kad govorimo o uzrocnosti.«171 Za njega od posebne važnosti je takozvani statisticki metoda koji je pokazao svoju vrijednost u odredivanju ireverzibilnih procesa a ovaj je opet povezan sa tijekom vremena. Statisticko tumacenje ima za njega fundamentalno znacenje jer se uvodi kao teorijska posljedica uzrocnost koja nema tu strogocu kao što je to slucaj kod uzrocnost, primjer klasicne mehanike O ovom problemu obrazovana su dva suprotna shvacanja; 1. prema prvom shvacanju upotreba statistickih zakona izražavamo jedno neznanje, primjer – kada bismo bili kadri da proracunamo kretanja svakog molekula fizicar ne bi morao pribjegavati upotrebi
169 Ibid str. 153. 170 Ibid str. 156. 171 Ibid str. 170.

173

statistickih zakona. 2. drugo shvacanje je potpuno suprotno i ono ne podržava vjerovanje u strogu uzrocnost vec istice da je naše zapažanje uzrocnosti prirodnog zakona uvijek posljedica stvarnog idealiziranog stanja stvari. Po ovom shvacanju mi nemamo pravo da pojam stroge uzrocnosti prenosimo u podrucje mikroskopskog svijeta. Ovaj problem je posebno aktualiziran u kvantnoj mehanici i u tzv. Heisenbergovoj relaciji neodredenosti. Dakle Reichenbach prihvacajuci ovaj drugi stav kao ispravan svodi zakone na zakone vjerojatnosti koji sada ima oblik AKO – ONDA U IZVJESNOM POSTOTKU. Ova promjena je korjenita i odnosi se i na samu logiku, tako umjesto implikacije obicne logike imamo implikaciju vjerojatnosti. Ovom pretpostavkom on ide još dalje tvrdeci da uzrocnost u obliku vjerojatnosti, kao što je slucaj sa prostorom i vremenom, definitivno obara Kantovu pretpostavku o postojanju sintetickih sudova apriori u koje spada i sud o uzrocnosti. Nova teorija atoma za Reichenbacha ugrozila je dosljednost fizike, jer dok je za neke pojave bilo potrebno cestino shvacanje svjetlosti za druge je bilo potrebno valno shvacanje. Pored toga znacajnu ulogu je dobio i matematicki formalizam koji neovisno od interpretacije dovodi do ispravnih zakljucaka. Tako on kaže: »Ovdje nailazimo na pojavu koja jasno pokazuje relativnu nezavisnost matematickog formalizma; matematicki simboli žive, da tako kažemo, za svoj racun, i do ispravnih rezultata dovode još prije no što covjek koji njima shvati dokraja njihovo znacenje.«172 Heisenbergova i Bohrova relaciji tj. princip neodredenosti, je korak od uzrocnog ka statistickom tumacenju mikrokozmosa. No, ovdje se postavlja još jedan problem a to je, da pitanje što je materija nije samo pitanje fizike nego postaje logicko filozofsko pitanje. Ovdje posebno nastaje izoštravanje problema spoznaje i odnosa subjekt – objekt. Rješenje problema iskaza koji se odnose na mikrokozmos Reichenbach vidi u tome da oni ne spadaju u provjerljive iskaze vec konvencije. Tako kaže: »Fizicka stvarnost može se opisati klasom ekvivalentnih opisa; mi odabiremo onaj od kojih nam je najpodesniji, a taj izbor pociva na pukoj konvenciji, to jest na proizvoljnoj odluci.«173 Po njemu, slom klasicne uzrocnosti ima implikaciju da se u nezapaženim objektima mikrokozmosa ne možemo govoriti na isti nacin kao i objektima makrokozmosa. Što se tice Bohrovog principa komplementarnosti, ovaj princip ne rješava problem nego ga samo imenuje. Tako kaže: »Treba napomenuti da se rijecju komplementarnost logicke teškoce jezika kvantne mehanike ne objašnjavaju niti otklanjaju, vec samo imenuju.«174 Odnosno: »Preispitivanje logike omogucilo je drukciji pristup tom problemu. Dvojni ili komplementarni jezik zamijenjen je jezikom koji se, zahvaljujuci obuhvatnijoj logickoj strukturi, može prilagoditi osobnosti mikrokozma kvantne mehanike.« Ovakav odnos prema statistickom tumacenju zakonitosti dovodi do nužnog odnosa prema logici i u tom podrucju se mora pojaviti revizija. 8.3.3. Moderna logika Simbolicka logika postala je jedna od izrazitih odlika naucne filozofije. Govoreci o povijesti logike on tvrdi da je pravi tvorac klasicne logike Aristotel koji je prvi odvojio oblik zakljucivanja od njegovog sadržaja. Tako kaže: »Proucavajuci logicke oblike Aristotel je nacinio odlucan korak ka nauci o logici i izricito formulirao neka osnovna nacela logike, kao što su nacelo istovjetnosti i nacelo protivrjecnosti … Na primjer,

172 Ibid str. 184. 173 Ibid str. 189. 174 Ibid str. 196.

174

Aristotelovom logikom ne može se dokazati da je Isak sin Avramov ako je Avram otac Isakov; njegova logika ne posjeduje sredstva za izražavanje oblika tog zakljucka.«175 Logika je ostala u svom prvobitnom obliku sve do Leibniza, a posebno radovima Boolea i De Morgana, koji su logiku izrazila preko simbolickog jezika poput matematickog obilježavanja. Za Reichenbacha stvaranje simbolicke logike predstavlja veliki korak jer razjašnjava znacenje i poboljšava logicko mišljenje. Izgradnja simbolicke logike omogucila je ispitivanje odnosa logike i matematike iz novog ugla. Zašto se proizvodima mišljenja bave dvije apstraktne nauke? Poduhvativši se da na to pitanje odgovore, Bertrand Russell i Alfred N. Whitehead dospjeli su do odgovora da je matematika isto što i logika, da je ona samo grana logike koja se posebno razvila s obzirom na kvantitativne primjene. Ono što je bitno, slicno kao i kod matematickih struktura, pokazao je posebno Russell da priroda matematicke nužnosti analiticka a što važi i za logiku, a odatle slijedi da ona nije sinteticka pa samim tim je i isprazna jer ne može reci ništa o fizickim objektima. Logika formulira jezicka pravila – zato je njena priroda analiticka i isprazna, odnosno logicki zakoni su nužno istiniti jer se ne mogu nikakvim empirijskim promatranjem pobiti. Govoreci o ispraznosti matematike Reichenbach kaže: »Mi ne omalovažavamo matematicko mišljenje ako ga nazivamo analitickim. Korisnost matematickog mišljenja potice upravo iz njegove analiticke prirode; baš uslijed svoje ispraznosti, matematicke teoreme su apsolutno pouzdane, te ih smijemo primjenjivati u prirodnim naukama. Upotrebom matematike nikad se ne može pobiti naucni rezultat, jer matematika nikad ne može da uvede u nauku neku nedokazanog skrivenog sadržaja.«176 No, ni formalna logika bez obzira na svoju analiticnost nije bila oslobodena nelogicnosti. Takav je primjer koji daje Russell, pojava antinomije teorije klasa. Tako na primjer naše klasifikacije postoji iscrpne, jer svako svojstvo mora biti ili pridodano ili ne pridodano, ali se onda postavlja pitanje gdje moramo klasificirati samo svojstvo pridodavanja a što je proturjecno. Obrazlaganju tipova Russell je dao ogranicenje koja se odnosi na jezicku upotrebu, tako na primjer svojstvo nekog svojstva višeg je tipa od svojstva neke stvari, a time se izbjegavaju odredene antinomije. Tako Reichenbach kaže: »Proucavanje antinomije i teorija tipova dovelo je do veoma važnog razlikovanja – do razlikovanja jezika i metajezika (naziv potice od grcke rijeci “meta”, što znaci “s one strane”). Dok obican jezik govori o stvarima, metajezik govori o samom jeziku; prema tome, kad gradimo kakvu teoriju jezika, mi govorimo metajezikom.«177 Odnosno: »Ako se ova dva jezika pobrkaju, mogu se izgraditi neke antinomije, pa je otud razlikovanje jezicnih razina nužan preduvjet logike. Recenica “To što upravo sada velim nije tocno” dovodi d protivrjecnosti, jer ona je netocna. Jedna takva recenica mora o se smatrati nesuvislom, pošto govori o samoj sebi i sprecava nas da razlikujemo jezicke razine. Proucavanje metajezika dovelo nas je do jedne opce teorije znakova nazivane cesto semantikom ili semiotikom . . . pored toga što koristi matematici, simbolicka logika postala je znacajna i za druge nauke. Kad su fizicari otkrili da kvantna mehanika dovodi do izvjesnih iskaza cija se tocnost ili netocnost ne može dokazati, takvi iskazi su se mogli uklopiti u trovrjednosnu logiku, to jest u logiku koja pretpostavlja da se izmedu dvije vrijednosti kojima se mjeri istinitost, izmedu tocnosti i netocnosti, nalazi kategorija neodredeno.«178 Rješenje na kome Reichenbach insistira jeste jedna nova nauka, jedna moderna logika koja bi obratila pozornost na samu semantiku jezika a što je sukladno logickom
175 Ibid str. 220. 176 Ibid str. 226. 177 Ibid str. 228. 178 Ibid str. 229.

175

pozitivizmu. Za razliku od simbolicke logike sa diskretnim rješenjima istinitosti i lažnosti javlja se viševrjednosna logika sa jednom ljestvicom od 0 do 1. Za njega ukidanje simbolicke logike predstavlja nužni korak u fundamentalnoj znanosti, a u konacnici u filozofiji i znanosti predstavlja dokidanje deduktivne koncepcije a samim tim i glavno oružje racionalizma. Sa takvim zakljuckom nastavlja se sa daljnjom analizom tj. problemom predvidanja i problemom indukcije.

8.3.4. Saznanje predvidanja Govoreci o razlici izmedu dedukcije i induktivnog zakljucivanja Reichenbach daje prednost ovom drugom, po tome što nije isprazno i što dovodi do zakljucaka koji nisu sadržani u premisama. Dakle po njemu induktivni zakljucak predstavlja orude predvidanja znanosti, ali tom razlikom što induktivni zakljucak ne primjenjujemo za iznalaženje kakve teorije vec za njeno opravdavanje podacima do kojih smo došli promatranjima. Ovdje on želi da naglasi cinjenicu da hipoteticko – deduktivni metoda koji se koristi u znanosti može poprimiti iracionalni oblik nagadanja ako se pomiješaju kontekst otkrica sa kontekstom opravdanja. U kontekstu otkrica indukcija nema znacajnu ulogu kao što ne postoje pravila za neko otkrice, nego ona ima ulogu samo u kontekstu opravdanja. No, i ovdje opravdanje neke teorije ne može biti potpuno što i jeste problem logickog empirizma, ali taj problem Reichenbach pokušava riješiti uvodenjem pojma vjerojatnosti, po kojoj mi prihvacamo onu teoriju koja je najvjerojatnija. No, iako je prividno riješen problem opravdanosti neke teorije podrobnijom analizom se da pokazati da se problem odluke, odnosno potvrde teorije prebacuje u ravan vjerojatnosti. Stvar je u tome što se vjerojatnost može dvojako tumaciti, kao što je primjer racionalizma koji pretpostavlja vjerojatnošcu kao produkt razuma u odsustvu razloga. Tako i sam Reichenbach rezignirano zakljucuje: »Htjeli bismo da vjerujemo da je teorija vjerojatnosti oduvijek spadala u djelokrug empirizma, ali historija vjerojatnosti dokazuje da to nije tocno. Uvidajuci neophodnost pojmova o vjerojatnosti, racionalisti modernoga doba pokušali su da postave racionalisticku teoriju vjerojatnosti . . . Možda Boolovu logiku vjerojatnosti treba klasificirati kao racionalisticku; a izvjesno da je Keynesova simbolicka teorija vjerojatnosti racionalisticka, jer pokušava da vjerojatnost tumaci kao mjerilo razložnog vjerovanja . . . Za racionalista, stupanj vjerojatnosti je proizvod razuma u odsustvu razloga.«179 Dakako, da on napada tumacenje vjerojatnosti koje daje racionalizam predstavlja ostatak spekulativne filozofije, a dok, po njegovom mišljenju, empirizam ispravno definira vjerojatnost kao ucestalost. No, ovakvo shvacanja vjerojatnosti kao što priznaje i Reichenbach dovodi do dvije osnovne teškoce; prva teškoca pricinjava upotreba induktivnog zakljucka jer vjerojatnost koja se oslanja na induktivni zakljucak sadrži u sebi Humeovu kritiku po kojoj ona nije apriorna ni aposteriorna, druga teškoca jeste tumacenje vjerojatnosti kada se iskazi odnose na pojedinacne slucajeve gdje je njezina upotreba nesuvisla. Kao osnovni pojam u interpretaciji vjerojatnosti Reichenbach uvodi pojam “pozit”: »Pojam pozita je kljuc za razumijevanje predvidackog saznanja. Iskaz o buducnosti ne može polagati pravo na tocnost; uvijek smo kadri da zamislimo da ce se desiti nešto suprotno ocekivanome, i ništa nam ne jamci da se u buducnosti nece ostvariti ono što je danas plod mašte . . . Metoda ogleda i greške jedino je postojece orude predvidanja. Predvidacki iskaz je pozit; umjesto da znamo njegovu istinitost, mi znamo jedino njegovu procjenu, koja se odreduje s obzirom na njegovu vjerojatnost . . . Humeovom kritikom
179 Ibid str. 236.

176

indukcije, zato što se nije oslobodio jednog osnovnog racionalistickog postulata, postulata da se istinitost sveg znanja mora moci dokazati . . . Po tom tumacenju, njegovu istinitost ne treba dokazivati; tražiti se može samo dokaz da on predstavlja valjan ili cak najbolji pozit kojim raspolažemo. Takav dokaz u stanju smo da damo, pa na taj nacin možemo riješiti induktivni problem.«180 Konacno on zakljucuje da za indukciju treba naci opravdanje izvan teorije vjerojatnosti, jer sama teorija vjerojatnosti pretpostavlja upotrebu indukcije. Takoder, pokušava indukciju opravdati samom potrebom pokušavanja tako slikovito objašnjava na sljedeci nacin: »Covjeka koji izvodi induktivne zakljucke možemo usporediti sa ribarom koji baca mrežu u nepoznat dio oceana – on ne zna da li ce uloviti ribu, ali zna da mora bacati mrežu ako želi da je ulovi. Svako induktivno predvidanje slicno je bacanju mreže u ocean prirodnih zbivanja; mi ne znamo da li cemo imati dobar ulov, ali bar pokušavamo da ga ostvarimo, i to uz pomoc najboljih sredstava kojima raspolažemo.«181 Tako na kraju dobivamo osnovni niz spoznaje kod Reichenbacha. Svako znanje je vjerojatno znanje i ono se potvrduje u smislu pozita ( tj. najvjerojatnije teorije ili skupa iskaza) a ujedno metoda iznalaženja ovog pozita postiže se samo indukcijom. (Ovakav stav kritizirao i sam B. Russell ) Na kraju ovog kratkog razmatranja navedimo njegov odnos prema problemu spoznaje uopce koji se naziva funkcionalno shvacanje spoznaje.

8.3.5. Funkcionalno shvacanje spoznaje U ovom poglavlju Reichenbach razmatra problem spoznavanja uopce. Odmah na pocetku pokušava, kako on kaže, odrediti i napasti racionalizam tj. spekulativnu filozofiju: »Spekulativnu filozofiju odlikuje transcendentalno shvacanje saznanja, po kojem saznanje prevazilazi opažljive predmete i ne proistice iz culnog opažanja. U naucnoj filozofiji saznanje se shvaca funkcionalno, kao orude predvidanja, a culno promatranje kao jedino prihvatljivo mjerilo istinitosti sintetickih iskaza.«182 Logicki empirizam koji svoji naziv dobiva po tome što se u analizi spoznaje služi metodom simbolicke logike, za njega, razlikuje se od spekulativne filozofije što se koristi funkcionalnim shvacanjem znanja, tako kaže: »Po ovom tumacenju, saznanje nas ne upucuje na neki drugi svijet, vec ovozemaljske stvari prikazuje tako da vrši funkciju koja služi odredenoj svrsi, svrsi predvidanja buducnosti.«183 Ovdje se spoznajni sadržaj, a što je jedna od osnovnih karakteristika logickog empirizma, smatra sustavom znakova pri cemu su znaci fizicki predmeti kao što kaže Reichenbach ovi znaci svoju suglasnost postižu putem konvencije, tako na primjer rijec “kuca” odgovara kuci itd. Znaci se spajaju tako da neki njihovi spojevi, koji nazivamo recenicama, odgovaraju stanjima stvari. Za njega provjerljivost predstavlja nužan dio teorije znacenja, tako kaže da je racionalizam uvijek vjerovao da postoji znacenje po sebi, a empirici su uvijek isticali da znacenje ovisi o provjerljivosti. Dakle, teorija provjerljivosti znacenja neophodan je dio naucne filozofije. Do ove filozofije moglo se doci tek pošto se teorija spoznaje rasteretila sinteticke apriorne istine i ostatka spekulativne filozofije koji je stremio svijetu entiteta odvojenog od opaženih predmeta itd. kao primjer navedimo sljedeci citat: »A dokaz da je

180 Ibid str. 243. 181 Ibid str. 247. 182 Ibid str. 253. 183 Ibid str. 256.

177

saznanje funkcionalno, da ono predstavlja najbolje orude predvidanja, nije se mogao dati prije nego što je vjerojatnost bila protumacena na zadovoljavajuci nacin.«184 Kao što i logicki empirizam, tako i Reichenbach suocava sa problemom opaženih i neopaženih entiteta a on to pokušava riješiti uvodenjem pojma “illata” što znaci predmeti izvedeni zakljucivanjem, a oni se razlikuju od concreta iz kojih je sacinjen svijet opaženih predmeta, kao i od abstracta koji predstavlja spojeve concreta. On prvi pojam odvaja od konkretnih objekata ili njihovih spojeva i njihovo postojanje za njega je jedino vjerojatno. On tvrdi da funkcionalno shvacanje spoznaje, tj. svodenja znacenja na provjerljivost prevazilazi tradicionalni spor izmedu idealizma i realizma, tako kaže da se i u nekim suvremenim shvacanjima pojavljuju ti stari oblici zato što se ne koristi funkcionalni pristup spoznaji: »Zacudo idealisticko shvacanje ega kao tvorca fizickog svijeta nedavno je dobilo novu podršku u izvjesnim tumacenjima kvantne fizike, koja se na nedopustiv nacin služe Bohrovom komplementarnošcu i Heisenbergovim stavom da se promatranjem izaziva poremecaj . . . Kvantnomehanicka neodredenost nema nikakve veze sa odnosom izmedu promatraca i njegove sredine. Ta neodredenost postaje važna tek kasnije, kad svijet najmanjih objekata treba izvesti iz svijeta vecih objekata.«185 Na kraju ovog kratkog razmatranja znanstvene filozofije Hansa Reichenbacha možemo dati neke osnovne primjedbe na njegova razmatranja. Kao i citav pravac logickog pozitivizma, tj. filozofi Beckog kruga, tako i Reichenbach u potpunosti sužava predmet i djelovanje filozofije tražeci izlaz samo u pozitivisticki orijentiranoj filozofiji. Sve probleme koje zasebne nauke ne mogu da riješe logicki empirizam proglašava pseudo-problemom u filozofiji. Mi cemo u sljedecem poglavlju obratiti pozornost na kritiku ovakvog pristupa, pa i citave konstrukcije Beckog kruga i logickog pozitivizma i u odredenim dijelovima kritika ce se odnositi i na stavove H. Reichenbacha koji pripada tom programu. No, ovdje bi smo ipak trebali napomenuti neke razlike unutar samog tog programa koji njega odvaja u nekim originalnim rješenjima. Navedimo samo neke razlike, kao prvo to je odnos prema problemu indukcije koga on rješava, ili pokušava da riješi uvodenjem vjerojatnosti i polivalentne logike. Necemo ulaziti u dublju analizu ovog rješenja jer se cini da je rješenje prividno i da se problem logickog statusa indukcije prebacuje na problem utemeljenosti vjerojatnosti. Takoder, daljnja situacija u filozofiji znanosti krenut ce potpuno drugim putem sa sasvim drugacijih pozicija u kome ce problem indukcije postati nebitan problem, kao što je to rješenje koje je dao K. Popper. Ovdje možemo napomenuti još jednu razliku koji ce u odredenom smislu omekšati stavove strogog zahtijeva logickog pozitivizma u polju teorije znacenja. Predstavnici Beckog kruga, kao što smo rekli, su ucili da su iskazi koji nemaju analiticko ili fizikalno, tj. sinteticko, znacenje potpuno besmisleni. Reichenbach smatra ovaj stav pogrešnim. On, naime, pretpostavlja da postoje sljedece tri vrste znacenja: znacenje kao fizikalna istina, logicko znacenje i nadempirijsko znacenje. Prvo je empirijsko-znanstveno, drugo – matematicko, trece je znacenje koje imaju religija, mitovi i spekulativna filozofija. Dakle, za razliku od vecine logickih pozitivista, on pretpostavlja da postoje iskazi koji imaju nadempirijsko znacenje. Ovi iskazi su izrazi osobnih ili grupnih želja, ciljeva, emocija i volje; oni su izraz ne kognitivnih dijelova našeg duhovnog života. Jezik ovog oblika znacenja nije jezik istine vec vjerovanja, jezik emocionalno-voljne “argumentacije”. To je jezik metafora i slika koje bude i zadovoljavaju odredene ljudske emocije, želje, interese. Nad empirijskog znacenja su svi ne empiristicki, spekulativni filozofski sustavi. To su “individualisticke tvorevine” koje imaju funkciju slicnu funkciji umjetnosti – da bude
184 Ibid str. 259. 185 Ibid str. 268.

178

odredene emocionalno-voljne stavove da daju moralna naputak. No, njihovi iskazi ponekad imaju oblik kvazi-spoznajnih iskaza, iskaza koji pretendiraju da su otkrica suštine svijeta i covjeka, pravca kretanja povijesti i smisla života. Upravo, po Reichenbachu, na ovim pretendiranjima nice spekulativna filozofija. Svaki pokušaj da se logickom analizom ispituje spoznajna vrijednost ove filozofije, nema nikakvog smisla, jer spoznaja stvarnosti u tim filozofijama nema. Ove filozofije razumijemo, kaže Reichenbach, na osnovu psihološke analize, shvacamo ih kao svjedocanstva o iracionalnim stremljenjima i interesima. Znanstvena filozofija postavlja samo jedan zahtjev – za istinitim saznanjem stvarnosti. Upravo zato ona mora da napusti težnje starih filozofa i da bude samo logicka analiza znanstvene prakse pozitivnih, posebnih znanosti. Povijest spekulativne filozofije, po njemu, je povijest postavljanja pitanja na koje se nisu mogli dati nikakav istiniti odgovori. Filozof je postavlja pitanja, a odgovore je davao pjesnik. Metafizicari su pjesnici u filozofiji. Dakle, ovdje se vidi bitna razlika izmedu Reichenbacha i na primjer Carnapa, jer metafizicki iskazi nisu besmisleni nego se nalaze u na mjestu na kome ne bi trebali da budu. Odavde onda slijedi da znanstvena filozofija koju postavlja Reichenbach ne odbacuje metafizicke iskaze nego daje zahtjev da se oni “preorijentiraju”. Filozofija ne može postavljati ona pitanja na koja pozitivna, posebna znanost ne može dati odgovor. Zadatak znanstvene filozofije je da slijedi i objašnjava praksu posebnih znanosti. Ta filozofija ne pruža nikakva nova saznanja, jer nema drugog predmeta osim znanstvenikove prakse. Njen cilj je, prije svega, jasnost i znanstvena preciznost pojmova; njena metoda je metoda logicke analize znacenja znanstvenih pojmova. Kako kaže Reichenbach, jasnost misli je jedno od najfinijih intelektualnih uživanja – ucinimo ga najvišim ciljem filozofa. Ovdje smo ukratko dali nekakve razlike izmedu opcih stavova Beckog kruga i znanstvene filozofije H. Reichenbacha, ali su te razlike “kozmeticke” prirode i osnovne intencije ostaju na pozicijama logickog pozitivizma. U daljnjem djelu teksta obratimo pozornost na kritiku logickog pozitivizma uopce. No, prije toga ukratko ponovimo neke osnovne stavove logickog pozitivizma cija se filozofija znanosti tj. teorijska osnovica zove još i lingvisticki obrat.

8.4. Lingvisticki obrat
Kako je vec nagovješteno lingvisticki obrat u anglo-americkoj filozofiji imao je za rezultat jedno krajnje oskudno i jednostavno videnje znanosti. znanost je svedena na svoj krajnji proizvod, na clanak objavljen u casopisu, a i taj se proizvod nije tretirao kao rezultat nekog procesa, nego kao skup tvrdnji u analizi kojih se apstrahira od vremena i od mjesta na kojem je nastao i od osobe koja ga je formulirala. Zadaca filozofije znanosti kao logike znanosti jest analiza logicke strukture tog skupa iskaza i ocjena njegove koherencije i vjerodostojnosti. Time su definirane logika znanosti i tzv. kontekst opravdanja, provjeravanja, potvrdivanja, potkrepljivanja teoretskih tvrdnji znanosti. uz njih se dopušta postojanje tzv. konteksta otkrica ili nastanka znanstvenih teorija, ali je on potpuno prepušten psihološkim, socijalnim, kulturnim i povijesnim istraživanjima, koja ne spadaju u filozofiju znanosti. Dakle, slika znanosti koju iscrtava logicki empirizam posve je jednostavna i Ernan McMullin (1974) uspio ju je sažeti u svega tri teze. Evo tih teza:

179

L-teza ili logicizam glasi: »Opravdanje znanstvenih tvrdnji mora, u principu, biti iskazivo u obliku formalnih pravila logickog zakljucivanja«. Ova se teza oslanja na podjelu skupa znanstvenih iskaza, koji tvori neku znanstvenu teoriju ili tekst, na dva podskupa: podskup iskaza o opažanjima i podskup teoretskih iskaza. Prva klasa iskaza tvori tzv. jezik opažanja, a druga jezik teorije. L -teza kaže da se postupak opravdanja neke teorije ili neke teoretske tvrdnje svodi na uspostavljanje logicke veze izmedu ova dva podjezika. Nakon što je cvrsta logicka veza uspostavljena i znanstveni jezik logicki homogeniziran, jednostavnim uvidom ustanovljuje se istinitost ili lažnost empirijskog iskaza, koja se onda širi cijelim sustavom. Intencija je logickog empirizma da i sve druge epistemološke probleme transformira u logicka pitanja. F-teza ili fundamentalizam glasi: »Znanost mora poceti od nekog fundamenta koji je izvan svake sumnje, bio taj temelj skup prvih nacela ili skup iskaza o opažanjima ili nešto trece«. Ova je teza zajednicka svekolikom filozofskom razmišljanju o znanosti. znanost mora posjedovati temelje koje sama ne može ispitivati, jer je to par excellence posao filozofije. Logicki empirizam je samo utoliko empirizam što za temelje uzima iskaze koji govore o iskustvu, o opažanjima, pretpostavljajuci da je onaj neposredni uvid u istinitost ili lažnost takvih iskaza objektivan i nadasve pouzdan. I-teza ili induktivizam glasi: »Znanosti primjereni nacin zakljucivanja je indukcija, jer ona u biti znaci napredovanje od neproblematicnih iskaza o opažanjima prema problematicnim teoretskim iskazima, od pojedinacnih slucajeva k generalizacijama«. Drugim rijecima receno, opce teoretske tvrdnje podložne su reviziji iskljucivo »odozdo« u onoj mjeri u kojoj se razvija tocnost opažanja i širi podrucje motrenja. Revizija se, medutim, može ticati samo stupnja opcenitosti iskaza ili teorije. Na drugi nacin izrecene ove teze zahtijevaju da znanje bude izvjesno, konacno i jedinstveno, a pretpostavljaju da je svijet na koji se znanost odnosi homogen, jednoslojan i kauzalno ureden. Izvjesnost spoznaje implicira konacnost, tj. utvrdivanje istine u konacnom postupku na nacin koji ce iskljucivati naknadno propitivanje. Jedinstvo spoznaje osigurano je temeljima, intersubjektivnim jezikom opažanja zajednickim svim znanostima. Homogenost, jednoslojnost i kauzalna uredenost predmeta skrivena je u logicizmu s kojeg se na svijet prenosi logicka homogenost, linearna sekvencijalnost i jednoznacna povezanost rekonstruiranog znanstvenog jezika kao slike svijeta. I pored instrumentalizma na koji je logicki empirizam upucen zbog kritike svake metafizike, prešutno se pretpostavlja, a medu znanstvenicima i otvoreno zagovara, homomorfizam jezika i svijeta. Otvoreno zastupanje homomorfizma u tzv. znanstvenom realizmu, koji izvrsno koegzistira s tri naveden teze, održava u životu ne samo korespondentnu teoriju istine, nego i toliko kritiziranu teoriju odraza. Naša filozofija smatra da je s teorijom odraza definitivno obracunala na Bledskom kongresu. S teorijom odraza nije teško “obracunati”, tj. naci mnoštvo argumenata protiv. Medutim, obracun je definitivan tek onda kada se izgradi i osigura alternativa. Rasprava koja u filozofiji znanosti traje izmedu realizma i instrumentalizma pokazuje koliko je teško tu alternativu formulirati. Premda je I-teza bitan dio konteksta opravdanja ili provjere znanstvenih teorija, dakle jedne u osnovi bezvremene tematike, ona ujedno na izravan nacin odreduje model razvoja, ili tocnije rasta, znanosti koji logicki empirizam može zastupati. Povijesnost znanosti, ako je ta rijec uopce primjerena, tice se iskljucivo njene kumulativnosti koja se ocituje, s jedne strane, u proširivanju opažanja, a s druge, u nadogradivanju sve opcenitijih iskaza. Teorija koja je jednom verificirana ostaje to zauvijek, a nova opažanja ili bivaju pod tu teoriju naprosto supsumirana ili zahtijevaju njeno proširenje. U potonjem slucaju ako se malim dopuna materija na da protegnuti na nova opažanja stvara se nova teorija koja medutim prethodnu obuhvaca kao svoj poseban slucaj. U stvari stara teorija postavši “poseban

180

slucaj” biva utopljena u novu teoriju u skladu s logicistickim zahtjevom logicke homogenosti. Razlikovanje i jednoznacna logicka povezanost opažajnog i teoretskog osiguravaju dakle vremenski kontinuitet i kumulativnost, a to znaci esencijalnu atemporalnost znanosti. Posebno jezik opažanja zajednicki svim istraživacima bez obzira na mjesto i vrijeme njihova stvaranja garantira zajednicko i nepromjenljivo znacenje svih pojmova pa prema tome i usporedivost tvrdnji teorija koje vremenski slijede jedna drugu. Time je nadalje osiguran i zajednicki skup podataka u odnosu na koji je moguce procijeniti valjanost hipotetskih konkurentnih teorija. U logickom empirizmu vlada potpuni ontološki, lingvisticki, metodološki i epistemološki monizam.

181

9. Neki primjeri kritike pozitivistickog programa
Idealan jezik znanosti zamišljen je kao rekonstrukcija postojece znanosti u skladu s one tri teze, ali i kao norma prema kojoj se ravna sve što pretendira na znanstveni status. Normativni zahtjev medutim implicira mogucnost, tj. “morati” podrazumijeva “moci”, pa ako se pokaže da normativni ideal nije ujedno i moguci ideal tada se on pretvara u cistu konstrukciju i praznu utopiju. Upravo to dogodilo se s idealnim jezikom znanosti. ispostavilo se da niti matematicka fizika, koja je po opcem uvjerenju bila najbliže idealu, nije u stanju oživotvoriti normu, da njena racionalna rekonstrukcija u skladu s tri teze vodi njenom drasticnom osiromašenju. Prve kritike logickog pozitivizma na njegovom vlastitom terenu, tj. na terenu filozofije prirodnih znanosti, zapocele su u ranim pedesetim godinama i kulminirale kasnih šezdesetih. Grosso modo one su se kretale u tri pravca. Meta prvih kritika bilo je kljucno razlikovanje opažajnog i teoretskog. U svojoj Patterns of Discovery Hanson (1958) je uspio, nadovezajuci se na rezultate Gestalt psihologije, nekih uvida povijesti znanosti i Wittgensteinove analize jezika u Filozofskim istraživanjima (1953), pokazati kako opažanje nije neovisno o teoriji i da stoga opažajno i teoretsko unutar svake pojedinacne teorije tvore jedinstvenu cjelinu. Ako odista i najtemeljitiji pojmovi, pojmovi opažanja u sebe ukljucuju teoretska opredjeljenja, u skladu s onom Einsteinovom izrekom da tek teorija odreduje što se može mjeriti, tada i znacenje iskaza opažanja ne proizlazi samo iz njihove privilegirane veze s predmetom, tj. s vanjezickim svijetom, nego i iz uloge koju iskaz ili pojam igra unutar teoretsko-opažajnog sklopa. Stoga se ne mogu provjeravati pojedinacne tvrdnje, kako je to lijepo Quine (1960) pokazao, nego samo citave teorije. Dalja je posljedica da se dvije razlicite konkurentske teorije ne mogu pozivati na isti skup empirijskih podataka, što dovodi u pitanje mogucnost njihovog usporedivanja i racionalnog izbora medu alternativama. Hansona je prerana smrt sprijecila da iz kritike prede u konstruktivnu izgradnju nove filozofije znanosti, dok se Quine u clanku Epistemology Naturalized (1968) opredijelio za svojevrsni naturalizam. Drugu liniju kritike u gotovo isto vrijeme otvorio je Toulmin i drugo, sve možda do današnjih dana, ostao u njoj gotovo usamljen. L-teza pretpostavlja da je svaka znanstvena teorija znanstvena samo ako medu njenim pojmovima i iskazima postoji cvrsta logicka veza koja se dade formalizirati i reducirati na logicki kalkil. U malom djelu The Philosophy of Science Toulmin (1953) nastoji pokazati da je svaka znanstvena teorija više od skupa iskaza i više od logickog kalkila; da svaka od njih sadrži modele kao svojevrsne oblike reprezentacije i tehnike izvodenja (inferring techniques) koje nisu strogo logickog karaktera. Time je skrenuo pažnju na ulogu modela, analogija i metafora u znanosti rastacuci mit o logickoj monolitnosti. Kasnije je Toulmin razvio ideju o znanstvenim teorijama kao populacijama pojmova i iskaza koje se bore za opstanak i tako se ukljucio u naturalisticki pokret. Najveci odjek imala je medutim kritika K. R. Poppera koju je publicirao vec davne 1934. godine, ali koja je anglo-americkom svijetu postala dostupna tek s engleskim prijevodom Logik der Forschung 1959. Popper se oborio na induktivizam i umjesto nacela pozitivne verifikacije istaknuo svoje nacelo falsifikacije ili opovrgavanja. Prvi korak u njegovom argumentu, kada se iskljuci neutemeljenost nacela indukcije koja je poznata još od Humea, zvuci kao dobar opis ponašanja znanstvenika. Oni odista vrlo cesto ignoriraju induktivna pravila baconovskog ili bilo kojeg drugog tipa i vrlo brzo nakon pregleda posve ogranicenog broja pojedinacnih slucajeva formuliraju opcenite zakljucke, da bi, medutim, te zakljucke tretirali ne kao induktivno verificirane tvrdnje vec kao radne hipoteze kojima dalje ispituju podrucje primjene ili istinitosti metodom pokušaja i promašaja. No drugi dio opisa po kojem znanstvenici vodeni moralnim motivom kriticizma usmjeravaju svoju 182

energiju nastojeci opovrci vlastite teorije posve je neadekvatan opis onoga što je Metron nazvao organiziranim skepticizmom znanstvenog kolektiva. Nacelo falsifikacije do krajnosti je zaoštrilo pitanje rasta ili razvoja znanosti, koje je Popper otvorio ali na koje nije uspio u potpunosti odgovoriti. Djelomicna primjena evolucijskog modela, koji se sveo na vrlo reducirani oblik formule “slijepo variranje i selektivno zadržavanje”, nije pružila zadovoljavajuce objašnjenje ocigledne kumulativnosti znanosti. Dosljedno nacelu falsifikacije povijest znanosti sastojala bi se u nizanju opovrgnutih i napuštenih teorija i pružala bi osnovu jedino za tzv. “pesimisticku indukciju”, po kojoj na temelju takve povijesti jedino što sa sigurnošcu možemo tvrditi jest da ce i naše današnje teorije u koje vjerujemo jednog dana biti opovrgnute, mrtve i napuštene. U svojoj kritici nije napustio L-tezu vec ju je odvojio od I-teze, tj. pokazao da ona može valjati i ako indukciju posve ignoriramo i zamijenimo dedukcijom. Naglašavanjem prolaznosti teorija Popper je težište pitanja o svojstvenosti ili racionalnosti znanosti pomaknuo s logicke strukture proizvoda na metodu kojom se rezultati, tj. teorije, medusobno usporeduju i osiguravaju svoj opstanak. Usprkos stalnoj mijeni znanstvenih teorija, bit znanosti, a to je metoda falsifikacije kao osnova fundamentalne kriticnosti znanosti, ostaje nepromjenljiva. I pored odlucnog i upornog ostajanja na terenu logike znanosti, teorija razvoja znanosti dovela je Poppera medu zacetnike naturalisticke linije.

9.1. Analiticki i sinteticki sudovi
Jedan od najpoznatijih prigovora logickom pozitivizmu jeste podjela sudova na analiticke i sinteticke, a pošto ta podjela predstavlja nužan uvjet za program slijedi da je i citav konstrukcija u najmanju ruku “sumnjiva”. Vidjeli smo da su pozitivisti smatrali da su analiticke recenice (logike i matematike) univerzalno i nužno istinite na osnovu znacenja termina od kojih su sastavljene. Ako termini imaju isto znacenje, onda su “sinonimni”, ako se, na primjer, recenicom tvrdi i identitet izmedu dvaju sinonima, recenica je “tautologija”. Ova recenica je istinita “analiticki”, a buduci da je pozitivisticko shvacanje analiticnosti pocivalo na znacenju izraza, nije cudno što je posebna pažnja posvecena analizi izraza “znacenje”, “analiticnost” i ostalih semantickih termina. Analizu su se posebno posvetili kriticari pozitivizma koji su nastojali pokazati da pozitivisticko razlikovanje analitickog i sintetickog nije održivo zato što nisu pružene zadovoljavajuce definicije tih temeljnih termina. Obratimo, kao primjer, pozornost na pojam sinonimnosti koja ima bitno mjesto kod analitickih sudova. Sinonimnost je vezana uz analiticnost na sljedeci nacin. Recenica “A je B” analiticki je istinita “A” i “B” jesu sinonimni. Takav se postupak naziva salva veritate test, koji cemo pokazati na sljedecem primjeru; želimo znati imali izraz “covjek” isto znacenje kao i izraz “racionalna životinja”. Ustvari, želimo znati jesu li ta dva izraza sinonimi, a da bismo to utvrdili trebamo uciniti slijedece: u svakoj recenici tipa »Covjek je … « izraz “covjek” trebamo zamijeniti izrazom “racionalna životinja” cime dobivamo »Racionalna životinja je … «. Ako su sve istinite recenice tipa »Covjek je … « ostale istinite kada se “covjek” zamijenilo s “racionalna životinja” i ako su sve neistinite recenice ovoga tipa ostale neistinite kada se izraz “covjek” zamijenio s “racionalna životinja”, onda ovi izrazi doista imaju isto znacenje, odnosno oni jesu sinonimi. Odavde onda slijedi da recenica »Covjek je racionalna životinja« jest analiticki istinita recenica. Prema tome, salva veritate test trebao bi predstavljati kriteriji pomocu kojega možemo utvrditi koji su izrazi sinonimni, a time onda i koje su recenice analiticke a koje sinteticke. Tako na primjer Carnap daje definiciju sinonimnosti: »Dva izraza, koji sami nisu recenice, ali se javljaju u

183

recenicama, mogu imati isti smisao, isto znacenje, usprkos tome što su sacinjeni od razlicitih rijeci. Ta relacija, koju cemo oznacavati terminom “sinonimnost”, može biti definirana i na formalni nacin: dva se izraz nazivaju uzajamno sinonimnim ako se sadržaj bilo koje recenice koja sadrži jednoga od njih ne izmijeni ako taj izraz zamijenimo drugim. Tako, na primjer, izraz “5+2” i “4+3” jesu sinonimni, zato što sadržaj recenice nece bit izmijenjen ako u ovoj recenici “5+2” zamijenimo s “4+3” ili vice versa.«186 Medutim, problem je u tome što izgleda da je kriteriji, to jest test, zapravo cirkularan. Naime, da bi smo utvrdili jesu li neka dva izraza sinonimni, trebamo ih podvrgnuti salva veritate testu. U recenici »A je … « izraz “A” zamijenimo izrazom “B” i onda gledamo ima li »A je … « istu istinosnu vrijednost kao i »B je… «. Pitanje je kako to “gledamo” ima ju li »A je … « i »B je … « istu istinosnu vrijednost. Na osnovi cega tvrdimo da te dvije recenice imaju ili nemaju istu istinosnu vrijednost? Ocito je da se, kada se nastojimo utvrditi imaju li te dvije recenice istu istinosnu vrijednost, zapravo prešutno oslanjamo na pretpostavku da dani izrazi jesu ili nisu sinonimni. Ako nam salva veritate test da pozitivan rezultat - da neki izrazi jesu sinonimni – to ne znaci da je na nezavisan nacin utvrdeno da oni jesu sinonimni. Ono što je utvrdeno, u najboljem slucaju, jest to da smo i prije implicite vjerovali da dani termini jesu ili nisu sinonimni. Ovo znaci da sam test ne može reci ništa novo o sinonimnosti ni analiticnosti, jer je prema ovom i on odnosno njegova primjena tautološka, odnosno imamo cirkularnost. Samo ako vec vjerujemo da “A” i “B” imaju isto znacenje tj. da su sinonimni, samo ce onda i recenica »A je B« biti analiticka, i samo ce onda “A” i “B” zadovoljiti salva veritate test. Ukoliko navedeni test treba da izbjegne cirkularnost i da bi ga se moglo upotrijebiti kao kriterij sinonimnosti, potrebno je da njegovi rezultati budu u potpuno nezavisni od vec postojecih vjerovanja o sinonimnosti izraza. Medutim, njegovi su rezultati upravo u potpunosti zavisni od vec postojecih vjerovanja o sinonimnostima. Stoga izgleda da ovaj test ne može služiti niti kao kriteriji sinonimnosti niti kao kriteriji analiticnosti. Samo ova primjedba pokazuje da je sigurnost programa koji su zapoceli logicki pozitivisti postaje upitna. Tako nije cudno da, na primjer, Morton White tvrdi da ne postoji jasna ni oštra granica izmedu analitickih i sintetickih sudova jer kriteriji sinonimnosti zapravo zasnovan na kriteriju analiticnosti, isto tako ne postoji niti jasan i oštar kriteriji sinonimnosti. Tako on kaže: »tvrdnje modernih empiristickih “papa” predstavljaju neuspješne pokušaje ocuvanja dualizma srednjovjekovnih, skolastickih papa.«187 Za recenice koje su se tradicionalno smatrale primjerima bitnog pripisivanja sredinom dvadesetog stoljeca tvrdilo se da predstavljaju analiticke sudove, na primjer: »Svi su ljudi životinje«, »Svaki je brat muško«, »Svi su ljudi racionalne životinje« itd. S druge strane, za recenice koje su se tradicionalno smatrale primjerima akcidentalnog pripisivanja tvrdilo se da predstavljaju sinteticke sudove, na primjer: »Svi su ljudi dvonošci« ili »Svaki se brat ponaša suparnicki«. Kao tipican primjer problematicne podijele White navodi predikat “covjek”. On u svome tekstu navodi jedan zanimljiv primjer, tj. dva iskaza koja glase: »Svi i samo ljudi jesu racionalne životinje« i iskaz »Svi i samo ljudi jesu bespernati dvonošci«. Logicki pozitivisti tvrde da je prva recenica istinita analiticki, a druga sinteticki a razlog leži u tome što “covjek” i “racionalna životinja” jesu sinonimi, a dok “covjek” i “bespernati dvonožac” nisu sinonimi. Ako se kriteriji analiticnosti svodi na kriteriji sinonimnosti, onda treba pronaci zadovoljavajuci kriteriji sinonimnosti. Ocigledno je da možemo odluciti izmedu sljedecih solucija; da “covjek” i “racionalne životinje” jesu sinonimi, odnosno možemo reci da svi i samo ljudi po definiciji jesu
186 R. Carnap, Philosophy and Logical Sinatx, AMS Press, New York, 1935, str 58. 187 M. White, The Analytic and the Synthetic: an Untenable Dualism, u Linski 1952. str 10.

184

racionalne životinje. Tada ce i salva veritate test biti zadovoljen na osnovi naše odluke. Medutim, izgleda da niti ovim putem ne možemo nigdje stici , jer za prirodni jezik ne postoji nikakva knjiga jednom zauvijek danih pravila. Pozitivisti su smatrali da mogu dati racionalnu rekonstrukciju jezika. Ova rekonstrukcija bi predstavljala eksplikaciju implicitno prihvacenih pravila jezika, kako u svakodnevnom tako i u znanstvenom jeziku. Razlika izmedu analitickih i sintetickih sudova cesto se objašnjavala tvrdnjom da »analiticki sudovi jesu oni cije je poricanje samokontradiktorno«. (White) To bi znacilo da rednica »Svi i samo ljudi jesu racionalne životinje« jest analiticki istinita zato što recenica »Nisu svi ljudi racionalne životinje« ili »Nisu samo ljudi racionalne životinje« predstavljala kontradikciju. Medutim, takvo objašnjenje ne može biti zadovoljavajuce jer je cirkularno. Naime, reci da recenica »Svi i samo ljudi jesu racionalne životinje« jest analiticki istinita jest isto i što i reci da njena negacija jest kontradikcija. Bilo je pokušaja da se analiticnost i sinonimnost objasne terminima kontrafaktickih kondicionala. Znacenje tvrdnje da “covjek” i “racionalna životinja” jesu sinonimi bila bi, navodno, objašnjena tvrdnjom da »Da nam je bilo pokazano nešto što nije racionalna životinja to ne bismo nazvali covjekom«. 188 Ako je recenica »Da nam je bilo pokazano nešto što nije bilo racionalna životinja, to ne bismo nazvali covjekom« istinita, onda je istina i da su “covjek” i “racionalna životinja” sinonimi. Poanta je u tome, ako “A” i “B” doista jesu sinonimi, onda cemo svim onim i samo onim predmetima kojima pripisujemo predikat “A” pripisati i predikat “B”. Stoga kontrafakticka recenica tipa »Da nam je bilo pokazano nešto što nije racionalna životinja, to ne bismo nazvali covjekom« služi bilo kao stvarni, bilo kao misaoni eksperiment kojim utvrdujemo jesu li ili nisu “covjek” i “racionalna životinja” sinonimi. Medutim, izgleda da je stvar opet cirkularna, jer kontrafakticki eksperiment dat ce pozitivan rezultat samo ako vec smatramo da neki izrazi jesu sinonimi. Ovi i drugi pokušaji pokazuju da je nemoguce napraviti oštru razliku izmedu analiticki i sintetickih sudova. Ako nemamo pouzdanog kriterijima sinonimnosti i analiticnosti, onda niti u odredenom i poznatom kontesu ne možemo odrediti koji izrazio jesu, a koji nisu sinonimni. Tvrdnja da sinonimnost i analiticnost ovise o kontekstu i vrsti diskursa, ako je istinita, može doprinijeti razumijevanju prirode sinonimnosti i analiticnosti, ali ne može pružiti kriteriji za ustanovljavanje jesu li neki izrazi sinonimni ili nisu. Stoga White zakljucuje da nije moguce dati jasan i oštar kriteriji sinonimnosti: »Ne tvrdim da kriteriji analiticnosti i sinonimnosti nikada ne može biti dan. Tvrdim da nikakav nije bio dan i, više pozitivno, da ce prikladan kriteriji razliku izmedu analitickog i sintetickog vjerojatno uciniti razlikom u stupnju. Ako je to održivo, onda je dualizam koji dijeli i skolastici i empiristi uspješno doveden u pitanje. Analiticka filozofija više nece biti oštro odvojena od znanosti i nepremostivi jaz više nece dijeliti one koji vide znacenje ili biti i one koji skupljaju cinjenice.«189 Ovdje smo kratko razmatrali problem s kojim se susrece program racionalne rekonstrukcije jezika koju je zapoceo logicki pozitivizam, ali nisu samo to problemi sa kojima se suocio ambiciozni plan Beckog kruga. U daljnjem tekst navest cemo kritiku koja se odnosi na druge probleme koje sa sobom nosi ovakav pristup filozofiji znanosti, a to je kritika koju daje Quine i cija kritika najjasnije ogleda nepremostive probleme logickog pozitivizma.

188 M. White, Ibid.str. 326 189 M. White, Ibid. str. 330.

185

9.2. Quine – dvije dogme empirizma
Povijest analiticke filozofije može se prikladno podijeliti na tri razdoblja uzimajuci kao povijesni okvir dva svjetska rata. Prvo je razdoblje utemeljiteljsko i seže do kraja prvog svjetskog rata – s Fregeom, Russellom i ranim Wittgensteinom kao glavnim junacima. Drugo je meduratno, neopozitivisticko, s Beckim i Berlinskim krugom kao težištem. Trece, poslijeratno, u mnogome je obilježeno Quineovim190 dijelom, pogotovo do pocetka sedamdesetih godina. Iako je na njega imao veliki utjecaj R. Carnap u pocetnim razmatranjima, on postoje jedan od glavnih kriticara ideja logickog pozitivizma. Prije nego što krenemo na analizu njegove kritike ponovimo još jednom stereotipne odrednice logickog pozitivizma. Atomizam i verifikacionizam u teoriji znacenja. Stajalište ima dva aspekta. Najprije atomizam: izjavna recenica odnosno sud jest jedinica odnosno atom znacenja. Ona ima znacenje relativno nezavisno od konteksta i od drugih recenica u jeziku. Znacenje vecih cjelina (recimo nekog diskursa, fizikalnog, biološkog, opcenito znanstvenog, ili svakodnevnog, ili religijskog) nastaje mehanickom kombinacijom znacenja recenicaatoma. U cemu se sastoji znacenje recenice? Odgovor: u okolnostima koje omogucuju provjeru (verifikaciju) njezine istinitosti. Na primjer, recenica »Kiša pada« tvrdi i znaci da cu, ako sam prikladno situiran, vidjeti padanje kiše (ili barem imati cvrsti i neopovrgljivi dojam da kiša pada). Ona dobiva svoje znacenje iz recenica koje se izravno provjeravaju iskustvom, pa ih cesto zovu recenice motrenja. To se ucenje o znacenju naziva verifikacionizam. Recenice koje se ni u nacelu ne daju provjeriti nemaju znacenje. Quine ukazuje na to da navedene kombinacija svodi znacenje na izoliranu provjerljivost i tvrdnju da su recenice provjerljive i imaju znacenje u izolaciji od cjeline jezika naziva «redukcionizam». Fundacionalizam u spoznajnoj teoriji. Naše spoznaje (kao i sva naša vjerovanja) dijele se na temeljne i utemeljene. Cijela spoznajna konstrukcija može se prikazati kao piramida: u temelju su jednostavna vjerovanja, bliska osjetilnom ili zamjedbenom doživljaju, a na vrhu opcenitija vjerovanja. Spoznajno teorijsko shvacanje po kojemu naša spoznaja ima takvu piramidalnu strukturu s jasnom podjelom na temeljna i na utemeljena vjerovanja naziva se fundacionalizmom, a zastupali su je filozofi poput Descartesa, Husserla, Russella i Reichenbacha. Vidimo da postoji analogija izmedu verifikacionizma u teoriji znacenja i fundacionalizma u spoznajnoj teoriji: oba polaze od temeljnih elemenata, vecinom zamjedbenim, a složene pojave (znacenjske ili spoznajne) utemeljuju jednoznacno u ovim jednostavnijim. Autonomija pojmovnih (analitickih) istina (i u skladu s tim strogo razlikovanje analitickog i sintetickog). Logicki pozitivisti razvili su na originalan nacin kantovsko razlikovanje analitickog i sintetickog i apriornog te aposteriornog. Usporedite sudove (U) »Svaka je udovica bila udana« i (T) »Svaka je udovica tužna«. Prvi sud izgleda nužno istinit, dok drugi, cak i ako je istinit, sigurno nije nužan. Odakle nužna istinitost prvoga? Filozofska tradicija, od Kanta i Leibniza do Fregea i Beckog kruga odgovara: iz prirode pojmova odnosno znacenja rijeci, u ovom slucaju pojma “udovica” i “udana”. Udovica je bivša udana žena koja je izgubila supruga, i sud (U) samo
190 Willard van Orman Quine roden je 25. lipnja 1908. godine u Akronu (država Ohio). Glavno podrucje ranog interesa bile su mu matematika i filozofija i kada je saznao za B. Russella odlucio se za studij matematike (na koledžu Oberlin ) s posebnom naglaskom na logici.

186

rašclanjuje pojam odnosno znacenje rijeci “udovica”. Takvi su sudovi tradicionalno nazivaju analitickima. Nadalje, onaj tko poznaje hrvatski jezik (i uopce svatko tko ima pojam udovice) znade da je (U) istinit: za njegovu provjeru nije potrebno istraživanje o pojedinim udovicama da bi se ustanovilo jesu li bile udane. Zato su analiticki sudovi spoznajno nezavisni od iskustva, tj. apriorni. Za razliku od prvog, drugi sud nije nužno istinit. Prema Kantovu opisu on sintetizira dvije sastavnice koje su medusobno nezavisne – biti udovica i biti tužan – pa se zove sintetickim. Razlikovanje analitickih i sintetickih sudova je od Kanta na ovamo cvrsto ukorijenjeno u filozofskoj tradiciji. Logicki orijentirani filozofi predložili su tocnija odredenja analitickog i sintetickog (sud (U) je analiticki jer se može izvesti iz definicije udovice i iz logickih zakona, tvrdio bi Frege), zadržavši temeljnu zamisao. Odbacivši (kantovsku) zamisao da bi neki sinteticki sudovi mogli biti apriorni, oni su podrucje apriorne spoznaje suzili na analiticke sudove. Zapišimo to kao prvu pod tezu: i) Analiticki sudovi su apriori, a sinteticki su aposteriori. Apriorni sud jest sud koji je racionalno prihvacen (“potvrden”) bez obzira na ikakve empirijske cinjenice. Logicki pozitivisti bavili su se onda pitanjem odakle nužna istinitost analitickim sudovima. Najpopularniji odgovor glasi da je ona rezultata znacenja, a znacenje proizlazi iz konvencije (Carnap, Ayer). Prešutno je znacenje rijeci “udovica” odredeno konvencijom kao »udana žena koja je izgubila supruga«, i pozivanje na tu konvenciju objašnjava zašto je sud (U) nužno istinit. Ono ujedno objašnjava apriornost našeg znanja da je (U) istinito: to znanje ne ovisi o iskustvu (s udovicama) zato što pociva iskljucivo na poznavanju jezicnih konvencija. Možemo stoga ucenje logickih pozitivista sažete u sljedecu podtezu. ii) Analiticki sudovi su istiniti na temelju znacenja, tj. na temelju konvencije koja uspostavlja znacenje. Poseban slucaj analitickih istina jesu logicke istine. Pozivanje na analiticnost i objašnjenje konvencijom unutar logicko-pozitivisticke tradicije doživljeni su kao rješenje krajnje neugodnog problema: kako empiristicki objasniti ulogu logike i matematike. Tradicionalno empirijsko rješenje da su iskustvene znanosti jest nevjerojatno; s druge strane cini se da one nemaju nikakva iskustvenog sadržaja, a da su ipak smisaone i krajnje relevantne za znanost. Zamisao da su one prazne, istinite samo na temelju znacenja pa time i konvencije, izvlaci empirizam iz neprilike. Autonomija filozofske analize. Razlikovanje analitickog i sintetickog – ako je ispravno – otvara pogled na podrucje pojmovnih istina. U slucaju jednostavnih pojmova kao što je “udovica” i pojmovne su istine jednostavne. No, složeni pojmovi ocito podržavaju složene istine pa bi njihova analiza mogla biti i sadržajno zanimljiva. Logicki pozitivisti, kao i drugi analiticki filozofi meduratnog i ranog poslijeratnog razdoblja iskoristili su ovu mogucnost da bi unutar znanstvene kulture osigurali mjesto za samostalnu filozofsku djelatnost: filozofija je analiza jezika, znacenja i pojmova pa je tako autonomna u odnosu na znanost, cak i kada analizira jezik zanosit. Njihova je krilatica; filozofija je pojmovna ili znacenjska analiza. Tako se spoznajna teorija bavi definicijom spoznaje odnosno njezinoga rezultata, znanja, ontologija najopcenitijim pojmovima (kategorijama) koje se ticu bica i postojanja, etika pak znacenjem moralnih izraza. Razliciti su filozofi iz navedenih škola razlicito odredivali granice legitimnih filozofskih podrucja (neki su imali na primjer više razumijevanja za prakticku filozofiju ili estetiku, neki manje), no svi se slažu u tome da je filozofija znacenjska ili pojmovna analiza. Takvo odredenje filozofije umnogome je skromnije od klasicnih odredenja po kojima se filozofija bavi sadržajnim pitanjima. No, gubitak sadržajnosti djelomicno je nadoknaden samostalnošcu: filozofija je autonomna u odnosu na druge spoznajne djelatnosti, cak i u odnosu na znanost.

187

Quine je pocetkom pedesetih godina ovog stoljeca doveo u pitanje sve cetiri navedene teze. Grupirajuci prvu i drugu u jednu tvrdnju i posljednje dvije zajedno, on govori o »dvjema dogmama empirizma«. Moguce je da je jedan od korijena njegova suprotstavljanja bio americki pragmatizam, a drugi strujanja unutar samog Beckog kruga, posebno filozofija O. Neuratha – fizikalista i holista – koji se najmanje uklapao u stereotip logickog pozitivizma. U poznatom tekstu »Two Dogmas of Empiricism«, Quine tvrdi da je cjelokupna pozitivisticka filozofija zasnovana na dvjema dogmama. Prva je dogma razlikovanje analitickih i sintetickih sudova. Druga je dogma redukcionizam – stav da se svi sinteticki sudovi dadu svesti na jednostavnije i jednostavnije sve dok se ne dode do bazicnih sudova koji opisuju neposredno iskustvo. Smislenost i istinosna vrijednost svih složenih sintetickih sudova ovisi o tim bazicnim sudovima. Quine je tvrdio da su obje dogme ne održive. Mi smo u prethodnom dijelu pokazali kako je problematicno shvacanje pozitivizma o apsolutnom razlikovanju analiticnih i sintetickih sudova, no radi važnosti Quinova rada mi cemo ukratko dati i njegov pogled na ovu problematiku. Stav da su analiticki sudovi istiniti na osnovi znacenja termina od kojih se sastoje cesto se uzimao u smislu da su definicije termina od kojih se sud sastoji takve da ga cine istinitim. Medutim, ovdje se postavlja pitanje definicija definicije, odnosno pitanje je što znaci izraz “definicija termina”. U svom poznatom navedenom dijelu Quine razlikuje tri shvacanja definicije, i pokazuje da se sinonimnost i analiticnost ne mogu utemeljiti niti na jednom od ta tri shvacanja. Prema prvom shvacanju termina “definicija”, definicija nekog termina jest ono što stoji u rjecniku. “A” i “B” jesu sinonimi i recenica »A je B« jeste analiticki istinita ako i samo ako u rjecniku stoji da “A” i “B” jesu sinonimi. Problem s takvim shvacanjem izraza “istinito na osnovi definicije” jest u tome što rjecnici predstavljaju zapise vec postojecih semantickih odnosa. Lingvist ne postavlja definicije time što piše rjecnik, piši cu rjecnik on samo zapisuje vec postojece definicije. Prema tome, rjecnici ne predstavljaju izvore sinonimnosti i analiticnosti. Drugo shvacanje izraza “definicija” odgovara onome što Carnap zove eksplikacija. Eksplikacija nekog pojma ne sastoji se samo od bilježenja postojece definicije tog pojma, vec i od dodatne analize i preciziranja znacenja tog pojma. Dakle, eksplikacijom pojma djelomicno se i zadaje znacenje tog pojma. Medutim, problem je u tome što se znacenje samo djelomicno zadaje. Eksplikacija ne krece ni od c ega, prilikom eksplikacije uzima se u obzir vec postojece znacenje koje se onda precizira i dotjeruje. To jest, i eksplikacija krece od vec postojeceg znacenja i vec postojecih sinonimnosti. Osim toga, za eksplikaciju nekog pojma koriste se drugi pojmovi k isto tako vec imaju znacenje i koji, prema tome, vec od oji prije stoje u odnosima binomnosti ili slicnim, slabijim, odnosima s drugim pojmovima. Prema tome sinonimnost i analiticnost ne mogu se utemeljiti niti na eksplikaciji; time što smo shvatili znacenje izraza “eksplikacija” još nismo shvatili znacenje izraza “istinito na osnovi definicije”. “Eksplikacija” ne objašnjava “istinito na osnovi znacenja”, vec ga pretpostavlja i pociva na njemu. Trece shvacanje izraza “definicija” jest: »eksplicitno konvencionalno uvodenje notacije u svrhu pukog skracivanja. Ovdje definiendum postaje sinoniman s definiensom upravo zato što je bio stvoren zato da bi bio sinoniman s definiensom.«191 Takve se definicije javljaju u normalizacijama prirodnih jezika, logici i matematici. Ovakve su skracenice vrlo pogodne i korisne jer bitno ubrzavaju i olakšavaju racunanje ili bilo kakvo baratanje simbolima. Medutim, niti »eksplicitno konvencionalno uvodenje nove notacije u
191 W.V.O. Quin, “Two Dogmas of Empiricism”, Philosophical Review 60, u Zabeeh, Klemeke, Jacobson, 1974. str, 200.

188

svrhu pukog skracivanja« ne može nam pomoci da shvatimo sinonimnost i analiticnost. Pri tome, dakle, moramo napomenuti da uvodenje skracenica koje uveliko pomažu u razlaganju složenih iskaza, cija je ona skracenica ali i uvodenje pogodne skracenice ne objašnjava vec pretpostavlja sinonimnost i analiticnost. Stoga Quine zakljucuje da se znacenje izraza “analiticki istinita recenica” ne može pojasniti pozivanjem na “recenica istinita na osnovi definicije termina”. Isto nam tako izraz “sud istinit na osnovi definicije pojmova” nece pomoci prilikom shvacanja izraza “sud istinit na osnovi znacenja pojmova”. Možda se cini pretjeranim razmatranje oko razdvajanja analitickih i sintetickih sudova ali su ta razdvajanja bila nužna za osnovnu nakanu logickog pozitivizma. Pozitivisti su polagali velike nade u razvoj logike, ocekivali su da ce sistematska primjena logike na svakodnevni jezik riješiti vecinu, pa možda cak i sve filozofske probleme. Po tom je pitanju najviše ucinio Carnap. Medutim, ta se nada izjalovila i u slucaju podijele recenica na analiticke i sinteticke. Tako Quine kaže: »Cesto se sugeriralo da se teškoce u odvajanju analitickih od sintetickih tvrdnji u obicnom jeziku javljaju zbog nejasnoca obicnog jezika i da je razlika jasna kada imamo precizan umjetni jezik s eksplicitnim “semantickim pravilima”. To je, medutim, kao što cu sada pokušati pokazati, konfuzija.«192 Quineova se kritika, isto kao i u slucaju objašnjavanja analiticnosti pozivanjem na definiciju i salva veritate test, svodi na to da upotreba termina “analiticki istinito” u formaliziranom jeziku ne može objasniti upotrebu termina “analiticki istinito” u prirodnom jeziku zato što je pretpostavlja. Semanticka pravila umjetnog jezika mogu nam reci koje su recenice analiticke u tom jeziku. Medutim, tada znamo koje recenice jesu analiticke i koje nisu, ali još uvijek ne znamo što to znaci da te i te recenice jesu analiticke. »Ukratko, prije što možemo razumjeti pravilo koje pocinje s 'Recenica S je analiticka za jezik L0 ako i samo ako…' moramo razumjeti opci relativni termin 'analiticko za'; moramo razumjeti 'S je analiticko za L', gdje su 'S' i 'L' varijable.«193 Ako analiticnost objasnimo pozivanjem na semanticka pravila, onda opet ne znamo što je to analiticnost zato što je znacenje izraza “semanticka pravila” nejasno barem isto koliko i znacenje izraza “analiticko”. Ako kažemo da semanticka pravila jesu ona pravila koja znacenjski povezuju umjetni jezik s prirodnim, onda se razumijevanje analiticnosti u terminima semantickih pravila umjetnog jezika opet svodi na vec postojece razumijevanje analiticnosti iz prirodnog jezika. Buduci da se oštra i jasna granica izmedu analitickih i sintetickih sudova ne da uspostaviti niti pozivanjem na definicije pojmova, niti pozivanjem na salva veritate test, niti pomocu formaliziranih modela, Quine zakljucuje da takva granica ne postoji: »Ocito je da istinitost opcenito ovisi i o jeziku i o izvanjezicnoj cinjenici. Recenica „Brut je ubio Cezara” bila bi neistinita da je svijet bio drugaciji u odredenom pogledu, ali bi isto tako bila neistinita da se dogodilo da rijec “ubiti” ima smisao od “roditi”. Stoga se dolazi u iskušenje da se pretpostavi da se istinitost recenice nekako može rastaviti na jezicnu komponentu i cinjenicnu komponentu. Ako se prihvati ova pretpostavka onda izgleda razumno da u nekim recenicama cinjenicna komponenta treba biti nula; i da takve jesu analiticke recenice. Ali, usprkos svoj svojoj a priori plauzibilnosti, granica izmedu analitickih i sintetickih recenici naprosto nije bila povucena. Da se takva granica uopce može povuci jest neempirijska dogma empirista, metafizicka stvar vjere.«194 Doduše, Quine smatra da je podjela na analiticko i sinteticko plauzibilna u smislu da ukupno ljudsko znanje doista ima jezicnu, tj. analiticku i sinteticku, tj. iskustvenu komponentu, ali da je problem u tome što, kada se radi o pojedinim recenicama, te dvije komponente nije moguce razluciti. Tako Quine kaže: »Smatram da je govor o jezicnoj i cinjenicnoj komponenti u istinitosti svakog pojedinog iskaza besmislica i korijen mnogih
192 Quine, Ibid. str. 205. 193 Ibid.str. 205. 194 Ibid. str.207.

189

besmislica. Uzeta kao cjelina, znanost ima svoju dvostruku ovisnost o jeziku i iskustvu; ali taj se dualizam ne da u znacajnoj mjeri utvrditi u iskazima znanosti ako ih se uzme jednog po jednog.«195 Quine obrazlaže svoje odbacivanje apriornosti pozivanjem na novovjekovne znanstvene revolucije: matematicari su dvije tisuce godina mislili da je euklidska geometrija apriorno istinita, ali pokazalo se da su bili u zabludi. Zakljucak je vrlo radikalan: tobožnji apriorni sudovi naprosto su aposteriorni sudovi u koje vrlo tvrdo vjerujemo ; razlike su samo u stupnju, a nisu i nacelne. Preostaje dakle drugo rješenje koje bi moglo glasiti: tvrdnja da su analiticki sudovi istiniti temeljem znacenja, a znacenje posjeduju zahvaljujuci konvenciji. Quin se sa ovom tvrdnjom obracunavao vremenski najranije i to pocevši od kritike konvencionalizma (sredinom tridesetih godina prošlog stoljeca). On uzima za središnji primjer tobožnju konvencionalnost logickih i matematickih istina, i protiv nje navodi niz razloga: Prvo, ako bi smo i pretpostavili da su neke polazne istine (aksiomi) zadani konvencijom ostaje problem kako iz tih izvodimo sve ostale (logicko-matematicke) istine. Da li nam za svaki izvod treba nova konvencija? U tom bi nam slucaju trebalo potencijalno beskonacno mnogo konvencija, tako da konvencionalnost upada u beskonacan regres. Drugo, ako konvencionalnost znaci samo to da možemo proizvoljno odabrati neke sudove kao aksiome i onda iz njih izvoditi tocno prave teoreme logike i matematike, onda takva konvencionalnost nije ništa posebno: svaki sustav znanja – fiziku, biologiju i slicno – možemo urediti na taj nacin, stoga logika i matematika po tome nisu posebne u odnosu na empirijska znanja. Trece, neki matematicki sudovi (na primjer sudovi euklidske geometrije) u stvarnosti su bili odbaceni, i to s pravom, na temelju empirijskog iskustva. Dakle, ni ostali logickomatematicki sudovi ne bi smjeli biti imuni na promjenu. Tada je konvencija koja bi ih proglašavala imunima neopravdana. Cetvrto, pozivanje na konvenciju ništa ne objašnjava, pogotovo ne zašto priznajemo kao istinite upravo neke tvrdnje (na primjer princip neproturjecnosti), a ne neke druge. Poseban razlog protiv konvencionalizma odnosi se na proširenje konvencionalnosti s logike i matematike na druge navodno pojmovne istine (na primjer da se dorucak jede prije rucka). Konvencija je ili donesena javnom odlukom (eksplicitna) ili eventualno prešutna. No, takve istine (kao što je ova o dorucku) sigurno nisu predmetom eksplicitnog javnog dogovora. S druge strane, reci da je rtu na dijelu «prešutna konvencija» znaci samo reci da ljudi prešutno cvrsto prihvacaju takav sud, a to sudu ne daje nikakav nacelno drugaciji status od onoga koji imaju vrlo uvriježeni apriorni sudovi. Utjecaj kritike konvencionalizma bio je velik. Filozofija logike oslobodila se ideje konvencije, u filozofiji matematike otvoren je put umjerenom empirizmu. Dok je za Quinove ucitelje matematika bila grana logike cija istinitost pociva na konvenciji i znacenju, za njega je matematika srodna prirodnim znanostima, samo mnogo opcenitija, zapravo opceprimjenljivija. Matematika je sluškinja svih znanosti i taj «promiskuitet», kako ga Quine zove, njezina je posebnost. Predmeti o kojima matematika govori, napose skupovi, realni su, iako apstraktni, a o njima zakljucujemo kao što zakljucujemo o drugim teorijskim stvarima – elektronima, genima i slicno – polazeci od iskustva i promatranja i usvajajuci ona nacela koja daju najbolje ukupne rezultate. U dijelu o teoriji skupova i njezinoj logici Quine izvanredno jasno pokazuje dokle u teoriji skupova možemo doci cisto jezicnim i logickim sredstvima, a na kojoj je tocki potrebno postulirati postojanje tih neobicnih predmeta – skupova. U novijim Quineovim djelima prevladava sve više i
195 Ibid, str. 42.

190

realisticko shvacanje logike – logika nije više samo stvar jezika: »Logicka teorija, usprkos njezinoj velikoj ovisnosti o jeziku, više je svjetovno orijentirana negoli jezicno, a takvom je cini istinosni predikat«, piše on u Filozofiji logike. Vratimo se Quineovu napadu na razlikovanje analitickih i sintetickih istina. Ako je pobijen konvencionalizam, preostaje tradicionalna i od logickih pozitivista prihvacena pretpostavka da su analiticki sudovi istiniti temeljem znacenja i po tome se razlikuju od sintetickih. (»Dorucak se jede prije rucka« istinito je na temelju znacenja rijeci »dorucak« i »rucak«.) Quine je protiv te tvrdnje predložio sljedeci argument : jedini nacin da se ustvrdi što je tocno znacenje – kada dvije rijeci imaju isto znacenje pa su sinonimi – jest pretpostaviti da su neki sudovi analiticki, naime oni koji fiksiraju to znacenje («Dorucak je prvi obrok u danu»). Nema definicije znacenja i sinonimnosti koje ne bi pretpostavljale analiticnost, tako da se logicki pozitivisti vrte u krugu. Taj je argument bio vrlo brzo doveden u pitanje: vecina filozofskih važnih pojmova iz neke domene ne da se definirati pomocu pojmova izvan te domene, a to ne znaci da su besmisleni i neupotrebljivi. Drugi, implicitni Quineov argument poziva se na holizam znacenja: ako je istinit holizam, znacenje je neodredeno. Tada ostaje otvoreno pitanje je su li navodni analiticki sudovi doista nužno istiniti, ili samo prakticno korisni. U kasnijim spisima – iz posljednjih petnaestak godina – Quine priznaje da neke recenice imaju poseban status: «Postoje recenice koje ucimo prepoznavati kao istinite u samom procesu u kojem ucimo znacenje ove ili one od sastavnih rijeci». ( Schilpp, W. V.O. Quine, 1986, str 94.). Hrvatski govornik uci rijec «udovica» preko parafraze – Quine izbjegava govoriti o definiciji – u kojoj se izravno i izrijekom spominje «biti udana» ili «biti supruga». Isto tako, onaj tko nijece naše pravilo za upotrebu rijeci «i» naprosto nije naucio tu rijec. Navedene recenice su dakle znacenjski posebne. No, Quine odrice da one imaju poseban spoznajni ili metodološki karakter. Uvid u istinitost na temelju znacenja ne daje tim recenicama neki trajniji spoznajni status, drži on. Što je, medutim, s razlikovanjem puko jezicnih pitanja (na primjer hocemo li nevjencanu suprugu po smrti njezina partnera zvati «udovicom» ) od sadržajnih p itanja ( na primjer zašto udovice cešce umiru nego udovci). Zar nije to razlikovanje samo drugi pojavni oblik razlike izmedu analitickog i sintetickog? Quine to nijece: on predlaže da kao verbalna shvatimo ona pitanja koja se mogu izbjeci nekom parafrazom ( u našem primjeru možda tako da nadopunimo rjecnik izrazom «nevjencana udovica», pa je pitanje riješeno). No, ne uvodi li sam pojam parafraze pozivanje na istovjetnost znacenja izmedu polazne i parafrazirane tvrdnje? Ne, kaže Quine: prihvatljivost parafraze stvar je prakticne potrebe (možda »nevjencana udovica« nece proci na sudu, ali ce proci kao vrlo tocan opis statusa osobe nekome tko je zainteresiran za to da je oženi, ili pak kao prikladna etiketa u etnološkom istraživanju »porodice u transformaciji«). Time otpada potreba za pozivanjem na neki neutralni i objektivni pojam analiticnosti. Govoreci o drugoj dogmi, tj. o redukcionizmu, Quine kaže da: »Dogma redukcionizma preživljava u pretpostavci da svaki iskaz, uzet odvojeno od ostalih, uopce podliježe konfirmaciji ili infirmaciji. Moj protuprijedlog, koji u biti proizlazi iz Carnapove doktrine o fizickom svijetu iz Aufbau, jest da se naši iskazi o vanjskom svijetu suceljavaju s tribunalom osjetilnog iskustva ne individualno, vec samo kao jedinstveno tijelo. (…) Ideja definiranja simbola u upotrebi predstavljala je, kao što je napomenuto napredak u odnosu na nemoguci termin-po-termin empirizam Lockea i Humea. Iskaz, radije nego termin, s Fregeom je postao priznat kao jedinica koja podliježe empiristickoj kritici. Ali ono što ja

191

sada tvrdim jest da smo, cak ako uzmemo iskaz kao jedinicu, još uvijek izvršili prefinu podjelu. Jedinica empirijskog znacenja jest cjelina znanosti.«196 Radi jasnoce Quineovog stava moramo napomenuti da su pozitivisti bili “atomisti” u pogledu znacenja, a dok je on bio “holist”. Pozitivisti su smatrali da se znacenje bilo koje rijeci ili recenice, barem u principu, može do kraja rastaviti na sastavne elemente. Takva bi analiza u potpunosti iscrpila znacenje rijeci ili recenice. U slucaju znanstvenih teorija, bilo koja recenica je ili analiticka ili sinteticka. Možda se ponekad koristi kao analiticka, kao definicija, možda se ponekad koristi kao sinteticka, kao cinjenicna tvrdnja. Na primjer, » F = m ? a « može se interpretirati kao definicija sile, a može se interpretirati i kao cinjenicna, iskustveno provjerljiva tvrdnja o stvarno postojecim silama. Dakako, da bi se legitimno moglo upotrebljavati kao cinjenicna tvrdnja, potrebno je da postoji nezavisan nacin mjerenja sile, nacin u kojem nema pozivanja na masu i akceleraciju. Pozitivisti su vjerovali da analiza teorije uvijek može pokazati u kojem se smislu koristi dana jednadžba, kao i bilo koja druga recenica. Isto su tako vjerovali da analiza uvijek može pokazati u cemu se sastoji empirijsko znacenje apstraktnih termina teorije; da bi se to utvrdilo potrebno je razmotriti semanticka pravila koje termin vežu s neposrednim iskustvom. Termina kao što su masa ili akceleracija povezani su semantickim vezama s opisima procesa i nacina mjerenja. Kada se utvrde semanticka pravila za upotrebu termina, znacenje termina u potpunosti je utvrdeno. Ukratko, smatrali su da je uvijek, barem u principu, moguce tocno i u cijelosti utvrditi znacenje znanstvenih termina, isto kao i znacenje termina u svakodnevnom govoru. Smatrali su da proces semanticke analize, barem u principu, uvijek ima kraja. Quine je, s druge strane, smatrao da proces semanticke analize nikada nema kraja, da se znacenje termina nikada ne može u potpunosti utvrditi. Buduci da znacenje jednog termina ovisi o znacenju drugog, drugog o znacenju treceg itd., nikakva analiza nikada ne može doci do kraja. Znacenje termina sastoji se i u njihovoj vez s iskustvom, medutim, ne samo u njoj. Termini su znacenjski povezani i s drugim terminima koji su opet povezani i s iskustvom i s daljnjim terminima. Stoga niti veza s iskustva nije jasna i direktna, ona uvijek ovisi i o znacenju drugih termina. Neke od semantickih veza jesu bliže i jace, neke su udaljenije i slabije, ali ne postoji nikakva principijelna granica koja bi ih strogo dijelila. U krajnjoj liniji, svi su termini našeg diskursa povezani i cine jedinstvenu semanticku cjelinu. Quine se u svojoj analizi u velikoj mjeri oslanja na Duhema, koji je smatrao da krucijalni eksperiment nije moguc zato što opservacijske posljedice koje se testiraju nikada nisu opservacijske posljedice samo jedne hipoteze, vec uvijek posljedice cijelog niza hipoteza, na primjer o funkcioniranju mjernih instrumenata, mikroskopa itd. Stoga ono što se provjerava nikada nije jedna izolirana hipoteza, vec uvijek cijeli skup hipoteza. U slucaju da eksperiment ne uspije, uvijek postoji mogucnost da je za pogrešku odgovorna neka druga hipoteza, a ne o na koju smo nastojali provjeriti. Iz Duhemova argumenta Quine je izveo zakljucak da ono što se testira zapravo uvijek jest znanost kao cjelina uz zdravorazumska vjerovanja. Prema tome, smatra Quine, pozitivisticka redukcionisticka analiza koja bi korak po korak u potpunosti rastavila znacenje nekog empirijskog termina naprosto nije moguca. Ovdje moramo napomenuti da su mnogi zaštitnici logickog pozitivizma i protivnici holizma kritizirali ovaj Quineov stav, a posebice o opce postojecoj semantickoj povezanosti termina. Dakako, ova kritika, koja u mnogim dijelovima ima mjesta, nije uspjela da otkloni jednu stvarnu cinjenicu a to je kako semanticki atomizam logickog pozitivizma pruža prilicno grubu sliku. Možemo konstatirati da je kritika prve dogme bila više plauzibilna od kritike druge, a razlog leži u tome što je kritika o nemogucnosti jasnog
196 Ibid. str. 41-42

192

razgranicenja analitickih i sintetickih sudova ustvari bio problem koji je izoštrio upravo logicki pozitivizam. Ustvari možemo reci da je hipoteza o razdvojivosti analitickih i sintetickih sudova bila nužna hipoteza na kojoj je logicki pozitivizam gradio plauzibilnost svog epistemološkog sustava. Upravo zbog toga ta ideja dovedena do svoje krajnosti dovele je u krizu i samu heroju koja ju je pokušala iskoristiti za svoje interese. U drugom slucaju to pak nije tako jer odnos prema redukcionizmu suprotstavljen je dihotomican stav dat u obliku holizma. Sama ta situacija, kao kod svih dihotomicnih koncepcija, dovodi do situacije da se pravdaju jedni stavovi naspram drugih pri cemo je ocigledno da niti jedna koncepcija nema apsolutnu izvjesnost. Holizam zapravo ublažava insistiranje na verifikaciji. Iako sve tvrdnje imaju neku vezu s recenicama motrenja, ta je veze cesto vrlo daleka i neizravna. Široka prihvacenost Quineove alternative stoga je u mnogome doprinijela smrti klasicnog verifikacionizma. (Iako postoje neke nove i vrlo suptilne varijante, suvremena analiticka teorija znacenja uglavnom nije verifikacionisticka, a uopce nije verifikacionisticka u doslovnom, klasicnom smislu.) No, Quine cini još jedan radikalan korak i to upravo u pocetnim poglavljima knjige Rijec i predmet197 . Velike cjeline jezika i znanja mogu biti medusobno nesumjerljive i to na nacin koji onemogucuje da se iz jednog jezika tocno pogodi što hoce reci govornik drugog, na kakvu vrstu stvari hoce referirati. Quine to zove ontološkom relativnošcu. Njegov cuveni primjer iz navedene knjige i koji potaknuo cijelu jednu istraživacku tradiciju jest primjer lingvista koji proucava novo i nepoznato pleme u džungli, uceci plemenski jezik u konkretnim situacijama. Urodenik pokazuje na zeca i kaže »Gavagai« - kako to prevesti? Misli li urodenik na cjelokupni predmet, zeca, ili na mnoštvo »neodvojenih zecjih dijelova«? Koliko god podrobno lingvist ispitivao urodenika, stanovita neodredenost opstaje. Quine tvrdi da problem nije tehnicke, vec nacelne prirode – jezici i pojmovne sheme mogu se prevoditi samo u cjelinama (holisticki) i sa stanovitom neodredenošcu. Rezultat je umjereni relativizam koji proizlazi iz zapreka u prevodenju: »Zapreka je samo u tome da ce svaka medukulturalna korelacija rijeci i izraza biti uvijek samo jedno od iskustveno dopustivih korelacija, bila da ju je sugeriralo povijesno stupnjevanje ili gola analogija; nema niceg u pogledu takve korelacije o cemu ona može biti jedinstveno tocna ili pogrešna. Kad to kažem filozofiram, doduše, sa stajališta naše vlastite provincijske pojmovne sheme i znanstvenog razdoblja, ali ne znam ni za što bolje.« (Onotological Relativity, str. 25.) Quineova holisticka filozofija jezika i relativisticka ontologija uvele su u filozofiju jezika meke teme i pristupe neuobicajene za pozitiviste, a dobro poznate wittgensteinovskoj tradiciji i cak hermeneutici. Quineov nekadašnji sljedbenik i asistent Donald Davidson razvio je ove quineovske teme u plodnoj konfrontaciji sa svojim uciteljem. Problem “radikalnog” prijevoda i interpretacije, kako ga ilustrira položaj u kojem se nalazi naš lingvist u džungli, doveo je do znacajnih uvida u prirodu jezika i znacenja i postao jednim od glavnih polazišta suvremene rasprave o jeziku. On ima dalekosežne – i cesto neugodne – posljedice po odredenost znacenja i nalazivost predmeta na koji se jezicni izrazi odnose (“referiraju”). Ako rijec “KATZE” znaci macku samo zahvaljujuci ogromnoj kolicini pozadinskih pretpostavki, onda male promijene u dalekoj pozadini dovode do promijene znacenja. Isto tako, izrazi koji nisu na samom iskustvenom obodu – MACKA, a još više STIL, GEN, ili FUGA – dopuštat ce više raznovrsnih interpretacija spojivih s istim govornim i tjelesnim ponašanjem, medu kojima nema jedinstvenog tocnog izbora. Nažalost po kriticare, jezik je intersubjektivna, “javna” ili društvena pojava, i rijeci imaju samo ono
197 Navedena knjiga može se naci na hrvatskom jeziku u izdanju Kruzak: W.V.O. Quine, »Rijec i predmet«, Modrena filozofija, Zagreb. 1999. god.

193

znacenje koje govornici mogu jedan drugome prenijeti, objasniti, tako da pozivanje na cisto osobnu sferu ne pomaže. Quine opširno izlaže ovaj fenomen neodredenosti znacenja i neistraživosti referencije Po Quineovu sudu neodredenost znacenja (i referencije) seže u cjelokupno podrucje jezicnog i “mentalnog”, pokrivajuci sve opno što obuhvacaju humanisticke discipline. On stoga donosi prijedlog jedne posebne vrste dualizma: s jedne strane fizicka realnost (i fizikalna znanost) koja je odredena i neproblematicna, s druge strane “sve ostalo”. Taj je prijedlog imao ogroman utjecaj na suvremenu filozofiju. Neki su filozofi (Davidson, McDowell, Putnam u svojoj drugoj fazi, Rorty) ovu zamisao dalje razvijali, isticuci posebnost, “anomalnost” mentalne i znacenjske domene. Drugi su reagirali protiv nje, tražeci nacin da izbjegnu neodredenost i ujedine dva podrucja ( Fodor, Dretske, Millikan ). U daljnjem dijelu teksta upravo napravimo paralelu izmedu koncepcijski razlika, ili slicnosti, izmedu Quinea i logickog pozitivizma. Kao prvo vratimo se na odnos izmedu semantickog atomizma i semantickog holizma. Vec smo napomenuli kako je semanticki atomizam pružio prilicno grubu sliku, ali semanticki holizam izgleda takoder teško prihvatljiv. Dakako, Quineovo se gledište može interpretirati umjerenije; u smislu da znacenje bilo koje rijeci “može” ovisiti o znacenju bilo koje druge rijeci; ne da mora ovisiti, nego da može ovisiti. Mi naprosto nikada ne možemo biti sigurni s kojim je sve drugim rijecima dana rijec semanticki povezana. To može biti istina, ali u tome se slucaju radi o tome da se te veze mogu i trebaju otkrivati pažljivom semantickom analizom. Pored toga, ova se interpretacija Quinea vec približava pozitivistickoj tezi o “jedinstvu znanosti”. Pozitivisti su, pogotovo Carnap, smatrali da je teza o jedinstvu znanosti zapravo teza o jedinstvu jezika znanosti. To znaci da su iskazi svih znanosti, u principu, svedivi na iskaze fizike, a nije jasno kako bi to bilo moguce katkad termini razlicitih znanstvenih disciplina ne bi bili u nekakvoj semantickoj vezi. Neurath je u »Soziologie im Physikalismus« smatrao da tezu o jedinstvu znanosti najbolje podupire cinjenica da postoje predvidanja koja slijede iz razlicitih znanosti, na primjer meteorologije i psihologije. To ne bi bilo moguce kada bi termini tih dviju znanosti bili semanticki izolirani. No, to ni u kom slucaju ne znaci da znacenja termina meteorologije ovise o znacenjima termina psihologije, niti da krah neke teorije u jednoj oblasti može dovesti do revizije u drugoj oblasti. Pozitivisti su smatrali da su svi (empirijski) termini povezani time što govore o istom sjetu; time što su znacenja svih termina, u krajnjoj liniji, definirani pozivanjem na istu neposrednu danost. U pogledu redukcionizma pozitivisti možda nisu bili u pravu, ali izgleda da niti holizma ne daje adekvatno riješene. Mada se Quine smatra jednim od najznacajnijih borac protiv logickog pozitivizma u nekim stvarima se mogu povuci paralele izmedu nekih njegovih stavova i stavova “lijevog krila”198 ovog pokreta. Kao što smo vidjeli, pozitivisticka slika ljudskog znanja, a prema tome i cijela pozitivisticka filozofija, zasnovana je na pretpostavkama o 1) mogucnosti tocnog razlucivanja analiticke i sinteticke komponente i 2) mogucnosti tocne, korak po korak rekonstrukcije veze sinteticke komponente s neposrednim iskustvom. Quine smatra da su obje pretpostavke, koje ih ono zove dogmama, neodržive i da je, prema tome, neodrživa i pozitivisticka analiza znanosti i pozitivisticka filozofija u cjelini. Stog on predlaže videnje znanosti i ljudskog znanja u cjelini koje bi trebalo predstavljati alternativu pozitivistickom. Kao zoran primjer navedimo Quineov citat: »Ukupnost našeg takozvanog znanja i vjerovanja, od najuobicajenijih stvari zemljopisa i povijesti do najdubljih zakona atomske fizike ili cak ciste matematike i logika, jest ljudska tvorevina koja se sudara s
198 Lijevo krilo logickog pozitivizma Neurath, Carnap i Hempel; oni su smatrali 1) da je jezik konvencija i 2) da nema recenica koje bi u potpunosti bile imune na sumnju. Desno krilo pokreta cini li su Schlick, Waismann i Wittgenstein (u prvoj fazi svog rada); oni su smatrali 1. da postoji Jezik (s velikim J ) i 2. da postoji kategorija recenica imunih na svaku sumnju – onih koji govore o neposrednom iskustvu.

194

iskustvom samo po svojim rubovima. Ili, da promijenim metaforu, ukupna znanost jest kao polje sile ciji krajnji uvjeti jesu iskustvo. Konflikt s iskustvom na periferiji dovodi do ponovnih prilagodavanja u unutrašnjosti polja. Trebaju biti redistribuirane istinosne vrijednosti nekih naših iskaza. Reevaluacija nekih iskaza provlaci reevaluaciju drugih, zbog njihovih logickih meduzavisnosti – logicki zakoni samo su izvjesni daljnji iskazi sistema, izvjesni daljnji elementi polja. Ako smo redefinirali jedan iskaz, moramo redefinirati neke druge, one koji bi mogli biti logicki povezani s prvim ili koji bi mogli biti iskazi o samim logickim vezama. Ali cijelo je polje toliko subdeterminiramo svojim granicnim uvjetima, iskustvom, da mora postojati mnoštvo izbora o tome koje iskaze redefinirati u svijetlu bilo kakvog suprotnog iskustva. Niti jedno pojedino iskustvo nije povezano niti s jednim pojedinim iskazom u unutrašnjosti polja, osim indirektno kroz razloge ekvilibrijuma koji vrijedi za polje kao cjelinu. Ako je ovo gledište tocno, krivo je govoriti o empirijskom sadržaju jednog pojedinog iskaza – posebno ako je iskaz imalo udaljen od iskustvene periferije polja. Nadalje, postaje smiješno tražiti razliku izmedu sintetickih sudova koji vrijede kontingentno o iskustvu, i analitickih sudova, koji vrijede ma kako bilo. Bilo koji iskaz može biti istinit ma kako bilo, ako drugdje u sistemu izvršimo dovoljno radikalne prilagodbe. Cak i iskaz vrlo blizu periferije može se smatrati istinitim u svijetlu neodgovarajuceg iskustva pozivanjem na halucinaciju ili popravkom izvjesnih iskaza vrste koja se naziva logicki zakoni. Suprotno, na osnovi istih razloga, niti jedan iskaz nije imun na reviziju. Revizija, cak i logickog zakona iskljucene sredine bila je predložena kao sredstvo pojednostavljivanja kvantne mehanike; i kakve razlike u principu ima izmedu takve promjene i promjene u kojoj je Kepler naslijedio Ptolemeja ili Einstein Newtona ili Darwin Aristotela.?«199 Iako je Quineova kritika pozitivizma vrlo poznata i ako se smatra vrlo uspješnom, može se u neku ruku smatrati da nije tako uspješna ili radikalna kao što se to smatra. Alternativna slika koju nudi Quine prije predstavlja razvoj i modifikaciju one koje su nudili pozitivisti. Usporedimo li Quineovu metaforu polja sila s Neurathovom metaforom broda ciji se remont vrši na otvorenom moru i debatu izmedu fundacionalista i koherentista možemo kazati da je Neurath nudio vrlo slicnu sliku ljudskog znanja: kritizirao je fundacionalizam i tvrdio da, barem medu empirijskim recenicama, nema apsolutno izvjesnih. Alternativna slika koju je nudio Quine je normativna i deskriptivna, medutim, jaz izmedu normativnog i deskriptivnog daleko je manji nego kod pozitivista. Quine je tvrdio da je znanje »tvorevina koja se sudara s iskustvom samo po svojim rubovima«, a da se najopcenitiji sudovi, ukljucujuci i analiticke, nalaze u sredini polja, da su najudaljeniji od iskustva. Ovdje nas ne smije zavesti metafora o piramidi, koje koriste pozitivisti, i krugu, koji koristi Quine, i pozitivisti i on smatraju da su najopcenitiji sudovi, ukljucujuci tu i sudove logike i matematike, to najudaljeniji od iskustva. To je ono što se želi reci metaforama o trokutima i krugovima: da postoje sudovi koji su bliži iskustvu i sudovi koji su od njega udaljeni. U tom se pogledu Quineova slika podudara s pozitivistickom. Dakako, razlika je u tome što se prema pozitivistima apriorno znanje nikada ne dodiruje s iskustvom, naprosto zato što uopce ne govori o iskustvu, vec o jeziku. Quine s pozitivistima dijeli opcu empiristicku predstavku da znanje mora biti u skladu s iskustvom. Medutim, on smatra da se znanje može dovesti u sklad s iskustvom promjenom bilo gdje u sistemu: mogu se mijenjati 1) znanstvene hipoteze, može se mijenjati 2) logika i matematika, cak se i 3) opservacijski iskazi mogu modificirati pozivanjem na halucinacije. Podrucje najpodobnije za prilagodavanja nalazi se izmedu tvrde logicko-matematicke jezgre i tvrdog opservacijskog ruba. Ipak, nema nikakvog principijelnog razloga koji bi
199 Ibid. str. 42,43.

195

iskljucio mogucnost modifikacije bilo gdje u sistemu. Medutim, to isto smatrali su i pozitivisti. Kada su govorili o testiranju, prije svega su mislili na 1) znanstvene hipoteze; one, prema pozitivistickoj slici ocito podliježu reviziji. Smatrali su da je moguce prilagodavati i 2) logiku i matematiku; upravo je Carnap bio taj koji je uveo princip tolerancije prema kojemu je svatko slobodan graditi svoju vlastitu logiku s obzirom na svrhe za koje mu je potrebna. Quine spominje i reviziju logickog zakona iskljucenja treceg. Taj je zakon revidirao Reichenbach gradnjom trovalentne logike.200 Pozitivisti, pogotovo nakon 1930, sigurno nisu smatrali da se logika i matematika nikada, nit pod kojim uvjetima i ni pod koju cijenu ne mogu i ne smiju revidirati. Nisu vjerovali niti u imunitet 3) opservacijskih iskaza. Dovoljno je samo pogledati razloge koji su ih naveli da odustanu od konkluzivne provjerljivosti kao kriterija smislenosti i prihvate parcijalnu provjerljivost. Vecina ih je smatrala da svaki iskustveni sud podliježe provjeri i zapravo predstavlja hipotezu. Prema tome, na prvi pogled razlika izmedu Quine i stavova logickog pozitivizma nisu toliko razliciti koliko bi se moglo pretpostaviti. No, bez obzira na ove slicnosti Quine je svojim kritikama logickog pozitivizma u mnogome doprinio razvoju sumnje u njihov zacrtani program. Dakako, ni Quineova kritika nije ostala ambivalentna prema kritici pa u tom smislu navedimo samo neke kritike njegovog pristupa. U »In Defence of a Dogma« Grice i Strawson kritiziraju Quineovu poziciju i izlažu argumente za zadržavanje razlike izmedu analitickih i sintetickih sudova, koju je kao što smo prije vidjeli Quine kritizirao kao prva dogma logickog pozitivizma. Prvi argument protiv ovakvog Quineovog stava sastoji se u sljedecem; put kojim je on došao do zakljucka, pa i sami zakljuca, da ne postoji razlika izmedu analitickih i sintetickih sudova za Grice i Strawsona nije bio ispravan. Naime, iz stoga što mi nešto ne možemo u potpunosti shvatiti naprosto ne slijedi da to ne postoji. Stoga oni dovode u pitanje »korak od 'Mi nismo pronašli zadovoljavajuci smisao (osigurali zadovoljavajuce objašnjenje) od x' na 'x nema smisla'«. 201 Drugi argument protiv Quinea jest taj da on postavlja nerealno visok standard zadovoljavajuceg objašnjenja analiticnosti. On razmatra grupu srodnih termina – analiticnost, sinonimnost, semanticko pravilo, definicija, samokontradiktorno i nužno – i zakljucuje da se svaki od tih termina može definirati pomocu ostalih, ali da takve definicije nisu ni od kakve koristi u razumijevanju analiticnosti, buduci da u istoj mjeri ne razumijemo niti ostale termine. Grice i Strawson smatraju da je njegov zahtjev za zadovoljavajucom definicijom analiticnosti nemoguce ispuniti jer je paradoksalan. Objašnjenje analiticnosti, da bi za Quiena bilo zadovoljavajuce mora ispuniti sljedeca dva uvjeta: 1) ne smije ukljucivati niti jedan od srodnih, semantickih termina i 2) mora imati oblik striktne definicije (»recenica je analiticka ako i samo ako…«). Ocito je da nije moguce dati objašnjenje koje zadovoljava oba uvjeta. Jasno je da ako uzmemo grupe termina kao što su: moralno krivo, zaslužuje osudu, kršenje moralnih pravila, ili: neistinito, cinjenica, poricanje, tvrdnja, isto tako necemo moci objasniti niti jedan od termina na nacin koji bi zadovoljivo oba navedena uvjeta. Griceova i Strawsonova poanta jest u tome da bi se rijetko tko usudio reci da su termini iz ovih dviju grupa zbog toga besmisleni. Prema tome, misle kriticari, da Quine za objašnjenje analiticnosti postavio uvjete koje logicki nije moguce ispuniti, cinjenica da objašnjenje analiticnosti nije ispunilo te uvjete uopce ne podriva legitimnost upotrebe termina “analiticnost”. Mi se ovdje necemo više baviti kritikom Quineovog stava, jer bi to prelazilo namjere ovog kratkog prikaza, ali možemo reci da kriticari imaju donekle p ravo kada dolaze do zakljucka kako mi možemo smisleno koristiti termin “analiticnosti”, no, njihova kritika ipak nije u potpunosti oborila ono što je za logicki pozitivizam bitno a to je; da oni nisu uspjeli da daju pravi odgovor na pitanje
200 Pogledati u dijelu koji se odnosi na filozofiju H. Reichenbacha 201 H.P.Grice i P.F. Strawson, “ In Defence of a Dogma”, The Philosophical Review 65, u Zaabeh, Klemke i Jacobson, 1974. str. 345.

196

razdvajanja analiticnih i sintetickih sudova i to su loše posljedice za logicki pozitivizam, bez obzira na to koje i kako dao tu kritiku.

9.3. Problem verifikacije
Drugi vrlo cesti prigovor logicko pozitivistickom programu jest da princip verifikacije eliminira samoga sebe kao metafizicku besmislicu. Ovo je možda još i žešci napad na program od prije navedenog, jer ako je temeljni princip koji razlucuje smisleno od besmislenog zapravo i sam besmislen, onda ne možemo prihvatiti rezultate do kojih se došlo njegovom primjenom. Buduci da princip verifikacije predstavlja okosnicu logickog pozitivizma, ako je on besmislen, besmislen je i cijeli logicko pozitivisticki program. U daljnjem dijelu teksta pokušat cemo ukratko potkazati koje su to glavne primjedbe za princip verifikacije i neke moguce odgovore pozitivista na te napade. I sam princip verifikacije jest sud. Pitanje je na kojoj je od dviju mogucih osnova smislen sam princip verifikacije. Je li sam princip verifikacije analiticki ili cinjenicni sud? Je li on istinit, ako je uopce istinit, na osnovi znacenja termina od kojih je sastavljen i odnosa izmedu njih ili pak predstavlja empirijsku, cinjenicnu istinu o svijetu? Da bi sam princip verifikacije uopce bio smislen, on mora biti smislen ili na prvoj ili na drugoj osnovi. Ako nije smislen ni po kojoj od navedenih osnova, onda je besmislen i stoga ne može biti upotrijebljen kao kriteriji smislenosti. Na toj su poanti insistirali mnogi kriticari pozitivizma. Tako, na primjer, u Suvremenoj filozofiji Petrovic kaže da: »je n ajveca teškoca na koju nailaze logicki pozitivisti u vezi s principom verifikacije odredivanje njegovog statusa.«202 Takoder nastavlja: »Kako su prema samom principu verifikacije svi stavovi (smisaoni iskazi) ili analiticki ili empirijski provjerljivi, to i princip verifikacije, da bi imao neki smisao mora biti analiticki ili empirijski provjerljiv. Medutim, po svemu se cini da on ne može biti ni analiticki niti empirijski provjerljiv. A ako je tako, onda sam ovaj osnovni princip logickog pozitivizma mora biti obican besmisleni metafizicki iskaz.«203 Ocito, argument pociva na pretpostavci da sam princip nije i ne može biti niti analiticki, niti empirijski provjerljiv; da nije i ne može biti niti definicija, niti empirijska generalizacija. Pozitivisti su bili svjesni pitanja o logickom statusu samog principa verifikacija i nudili su razne odgovore. Možda to samo po sebi govori da ni u sklopu Beckog kruga nije postojao jedinstven stav o nužno prihvacenom, principu verifikacije kako je problem ipak nerješivi problem. Wittgenstein je smatrao, što je za nas vrlo bitno jer on predstavlja jednog od onih osnova na kojima je rastao logicki pozitivizam, da je princip “besmislica”; Ayer da je definicija; Schlick da je empirijska generalizacija; Carnap, Reichenbach i Hempel da je preskripcija za korištenje jezika. Obratimo pozornost na neke od ovih stavova a posebice na stav Wittgensteina. On je vjerojatno najzaslužniji za popularnost argumenta da se radi o besmislici zato što ne zadovoljava samoga sebe. Wittgeinstein, je na kraju Tractatusa zakljucio, naime, da je cijeli Tractatus, strogo uzevši besmislen. Smisleni su samo analiticki sudovi logike i matematike i empirijski sudovi prirodnih znanosti. Prema tome, filozofsko djelo kao što je njegovo glasovito djelo, buduci da samo ne pripada niti u prvu odnosno drugu grupu, nije smisleno. Tako on kaže: »Ispravna metoda filozofije bila bi zapravo ova: ne reci ništa, nego ono što se može reci, dakle stavove prirodne nauke – dakle nešto što nema nikakve veze s
202 G. Petrovic, Suvremena filozofija, Školska knjniga, Zagreb, 1979. str.262. 203 Ibid. str. 262.

197

filozofijom – i zatim uvijek kada bi netko drugi htio reci nešto metafizicko pokazati mu da nije dao nikakvo znacenje izvjesnim znakovima u svojim stavovima. Ova metoda bila bi nezadovoljavajuca za drugoga – on ne bi imao osjecaj da ga ucimo filozofiju – ali ona bi bila jedino strogo ispravna. Moji stavovi rasvjetljavaju time što ih onaj tko me razumije na kraju priznaje kao besmislene kad se kroz njih, po njima, preko njih popeo napolje. (On mora tako reci odbaciti ljestve pošto se po njima popeo.) On mora ove stavove prevladati. Tada ce ispravno vidjeti svijet. O cemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.«204 Ovaj Wittgensteinov stav izraza je njegovog opceg shvacanja uloge i prirode filozofije. On je filozofiju shvacao kao aktivnost pojašnjavanja; recenice filozofije imaju isti logicki status kao i upiranje prstom ili pokazivanje rukom. Kasnije su Schlick i Waismann to shvacanje filozofije prihvatili. Dakako, ovakav Wittgensteinov stav nije bio prihvacen kod logickoga pozitivizma, barem onoga dijela koji se odnosi na sam princip verifikacije, a i nekih drugih filozofa kao što je B. Russell koji su problem o “neizrecivosti” vidjeli u jednom drugom kontekstu. Tako Russell kaže: »Ono što izaziva oklijevanje jest cinjenica da, na koncu, g. Wittgenstein ipak uspijeva reci mnogo toga o onome o cemu se ne može govoriti sugerirajuci skepticnom citatelju da se možda može pronaci nekakvo rješenje pomocu hijerarhije jezika, ili na neki drugi nacin. G. Wittgenstein je, na primjer, cijelu etiku smjestio u podrucje misticnoga i neizrecivoga. Ipak, on je u stanju prenijeti nam svoje eticke stavove. On bi odgovorio da se ono što on naziva misticnim može pokazati, iako se ne može izreci. Možda je ovaj odgovor tocan, ali što se mene tice, priznajem da u meni izaziva osjecaj intelektualne nelagode.«205 Ustvari, cini se, da Wittgensteinova kritika principa verifikacije nije dobila onu žestinu koju ce kasnije razviti kriticari logickog pozitivizma. Tako se njegov stav ne smatra heretickim kod kreatora pozitivistickog programa, više da se radi o dovoljnom ne znanju, a da je to tako pokazuje tvrdnja da se njegova kritika principa verifikacije, odnosno kriterija smislenosti svodi na priznavanje postojanja metajezik nije moguc. Naime, Wittgenstein je zastupao gledište da rasprava o kriteriju smislenosti nije moguca zato što je vjerovao da metajezik nije moguc ( ili, barem, da se matajezik danog jezika ne može formulirati u istome jeziku. U Logische Syntax der Sprache Carnap je pokazao da meta jezik doista jest moguc. Pokazao je da je moguce govoriti ne samo o cinjenicama vec i o jeziku kojim se govori o cinjenicama, a da se pri tom ne upadne ni u kakve poteškoce. Kada su odbacivali Wittgensteinova gledišta, pozitivisti su se najviše oslanjali na dokaz koji je Carnap, koristeci Tarskijev metoda aritmetizacije, detaljno izložio u navedenom dijelu. Tako kaže: »Do sada smo razlikovali predmet-jezik i jezik sintakse u kojemu je formulirana sintaksa predmet-jezika. Jesu li to dva razlicita jezika? Ako se na to pitanje odgovori potvrdno ( kao što je to ucinio Herbrand u vezi matematike), onda je potreban treci jezik u kojem bi se formulirana sintaksa jezika sintakse, i tako dalje u beskonacnost. Prema drugom mišljenju (Wittgensteinovu) postoji samo jedan jezik, i u njemu se ono što mi nazivamo sintaksom uopce ne može izreci – može se samo “pokazati”. Za razliku od tih gledišta, mi nastojimo pokazati da je dovoljan samo jedan jezik; medutim ne tako što cemo odbaciti sintaksu, vec tako što cemo pokazati da se sintaksa ovog jezika može bez ikakvih kontradikcija formulirati u tom istom jeziku. U svakome jeziku S može se formulirati sintaksa bilo kojega jezika – bez obzira na to radili se o potpuno drugoj vrsti jezika, ili o pod-jeziku, ili cak o samom S – jedino je ogranicenje bogatstvo u sredstvima izražavanja j zika S. Tako e se sredstvima našeg konacnog Jezika I mogu formulirati konacni dijelovi sintakse bilo
204 L. Wittgenstein, Tractatus Logico-Philosophicus, izdao Veselin Masleša- Svijetlost, Sarajevo, 1987. str.189. 205 B. Russell, An Inquiry into Meaning and Truth, George Allen and Unwin Ltd, London 1940. str. 22.

198

kojeg jezika – na primjer, Russellova jezika ili Jezika II, ili cak samog Jezika I. To cemo izvesti u slijedecih nekoliko stranica – to jest, formulirat cemo sintaksu I – u mjeri u -a kojoj je konacan – u samome I-u. U tome se procesu može dogoditi da recenica A1 , kada se materijalno interpretira kao sintakticka recenica, govori nešto o samoj A1 , a da se pri tom ne javljaju nikakve kontradikcije.«206 Vecina pozitivista, pogotovo takozvano «lijevo krilo» pozitivistickog pokreta nije prihvatila Wittgensteinove stavove, pogotovo nakon objavljivanja navedenog Carnapovog dijela. Od tada su se rasprave oko tocne formulacije kriterija smislenosti i njegovog logickog statusa smatrale sasvim legitimnima i njihova smislenost više nije bila u pitanju. Bilo bi interesantno, prije nego što predemo na dodatnu kritiku principa verifikacije koju su iznijeli protivnici pozitivizma, da damo mišljenje H. Reichenbacha. To cinimo iz dva razloga; prvo jer ne možemo iznositi sva pojedinacna shvacanja koja su u principu ista ali ipak razlicita i drugo što smo Reichenbachove stavove uzimali kao jedne od reprezentativnih u ovoj knjizi, tj. stavove koji pripadaju sa jedne strane logickom pozitivizma ali se dovoljno razlikuju od ostalih predstavnika Beckog kruga. H. Reichenbach vrlo zanimljivo karakterizira princip verifikacije: »Prednost naše karakterizacije verifikacionisticke teorije znacenja jest u tome što ona proskribira verifikacionisticku definiciju znacenja, vec razjašnjava tu definiciju zajedno s odlukama koje slijede iz njezina prihvacanja. Ovdje smo primijenili metodu logickog putokaza i odluku o prihvacanju ostavili za svakoga kao njegovu osobnu stvar. Ako se osobno odlucimo za verifikacionisticku teoriju, to je zato što se njene posljedice, kombinacija znacenja i djelovanja, namecu kao toliko važne da ih ne želimo propustiti.« 207 Ovdje je pitanje o logickom statusu principa verifikacije jasno odvojeno od pitanja o njegovom opravdanju; radi se o definiciji, dakle, analitickoj istini, a opravdanje, tj. razlozi za njeno prihvacanje, pragmaticke su prirode. Razlozi za prihvacanje definicije nisu imanentni samoj definiciji, vec su logicki nezavisni od nje. Reichenbach smatra da ce nam jezik, ako ga budemo koristili u skladu s principom verifikacije, biti od daleko vec koristit u djelovanju nego ako ga budemo koristili u skladu s nekim drugim kriterijem smislenosti ili bez ikakvog kriterija. Ovo je opravdanje empirijske prirode: empirijsko je pitanje hoce li nam jezik biti korisniji ako ga budemo koristili u skladu sa verifikacionistickim nacelom. Možda ce rezultat njegove analize zvucati i ponešto iznenadujuce: empirijsko je pitanje trebali prihvatiti ovu ili onu definiciju smislenosti. Reichenbach, doduše, kaže da njegova “karakterizacija” verifikacionisticke teorije znacenja ne proskribira verifikacionisticku definiciju “znacenja”. Nije sasvim jasno što znaci da “ne proskribira”. Izgleda da je time htio treci da je opravdanje principa hipoteticke prirode: ako želite da vam jezik bude od koristi, prihvatite princip verifikacije, ako ne želite, ne morate. Princip verifikacije jest norma, ali ne za sve i ne uvijek, vec samo za one koji “znacenja žele dovesti u vezi s djelovanjem”. Ponekad vjernici izgovaraju molitve na jeziku koji ne razumiju: Bošnjak ili Turcin na arapskom, Židov na hebrejskom itd. Ti ljudi ne znaju pod kojim su uvjetima recenice koje izgovaraju istinite, ne znaju kako bi ih mogli verificirati. Ono što Reichenbach želi reci nije da ti ljudi ne smiju koristiti jezike koje ne razumiju, on tvrdi da ce oni, kada želi i ako žele prenijeti informaciju koja bi mogla predstavljati osnovu za djelovanje, to najbolje uciniti pomocu recenica za koje znaju pod kojim su uvjetima istinite, a pod kojim ne istinite. To jest, pomocu onih recenica koje su formulirali u skladu s verifikacionistickim kriterijem smislenosti. Tko želi, može citaci i slušati, pa cak i recitirati dadaisticku poeziju, medutim ako želi prenijeti cinjenicnu
206 R. Carnap: “The Logical Syntax of Language (Logische Synatax der Sprache)”, prvo englesko izdanje 1937, navedeno izdanje: Routledge & Kegan Paul, London, 1967. u seriji The Intertional Library of Psychology, Philosophy and Scientific Method . str. 53. 207 H. Reichenbach: ” Experience and Prediction”, The University of Chicago press, 1976. str 70.

199

informaciju, bit ce daleko uspješniji ako svoje recenice bude formulirao u skladu s principom verifikacije. Ovakav Reichenbachov pristup je veoma interesantan i cinilo bi se da u izvjesnom smislu omekšava problem logickog statusa principa verifikacije, ali se ovim cini da je problem više sklonjen pod “tepih” nego što je riješen. Nikakvo pozivanje na pragmaticnost i dobrovoljnost prihvacanja ili ne prihvacanje principa verifikacije ne može opravdati ili ne opravdati njegovu upotrebu. Zato u daljnjem dijelu ovog teksta pokušajmo izmeti neke osnovne primjedbe principa verifikacije. Jedna od osnovnih ambicija primjene principa verifikacije jest, kao što smo vidjeli, eliminacija metafizike. Mnogi autori smatraju da ovakvo “puštanje u pogon” principa verifikacije zapravo predstavlja logicku pogrešku “petitio principii”. Drugim rijecima, da se vec pretpostavilo ono što se želi dokazati. U našem govornom podrucju ovaj problem je jasno odredio Gajo Petrovic i kao ilustraciju navedimo neke njegove zakljucke koji nam se cine interesantnim za naše razmatranje: »Ne odvija li se logicko-pozitivisticka procedura “eliminiranjem metafizike” po slijedecoj shemi: prvi korak: od razlicitih stavova koji se fakticki izricu odabire se samo dio onih koje susrecemo u nauci i svakodnevnom životu, a ignoriraju se oni koje nalazimo kod filozofa kao i svi njima slicni stavovi nauke i obicnog života. Drugi korak: traže se uvjeti koji zadovoljavaju svi ovi odabrani stavovi, te se otkriva da su opni svi ili empirijski provjerljivi ili analiticki; ovo se otkrice naziva principom verifikacije. Treci korak: Vracamo se stavovima koje smo prešutno ignorirali kod prvog koraka i s cudenjem otkrivamo da oni ne zadovoljavaju princip verifikacije, da nisu ni empirijski ni analiticki. Sve te stavove zato eliminiramo kao besmislene ili metafizicke. Nije li medutim ocito da smo te stavove uspješno eliminirali pomocu principa verifikacije u trecem koraku samo zato što smo ih vec prešutno ignorirali u prvom i što o njima nismo vodili racuna u drugom?«208 I u ovom slucaju se pojavljuje problem opravdanja verifikacije. Vidjeli smo da su logicki pozitivisti dali razlicita rješenja, a kod Reichenbacha rješenje se nalazi u pragmaticnoj upotrebi principa. Ono po svojoj prilici nije jedino moguce, a možda cak nije niti tocno. Pretpostavimo, u svrhu argumenta, da je Reichenbachovo opravdanje tocno, i pogledajmo onda kakvo to svijetlo baca na Petrovicev argument. Princip verifikacije “treba” se prihvatiti “ako” se želi poboljšati rezultate svojeg djelovanja. Ako se ne želi poboljšati rezultate svog djelovanja, princip se ne treba prihvatiti. Jedino netko tko je “iracionalan” može biti i upoznat s prednostima prihvacanja principa verifikacije i hitjeti poboljšati rezultate svog djelovanja, a ne htjeti prihvatiti princip verifikacije. Zato on pragmaticko opravdanje principa i naziva “metodom logickog putokaza”: nitko “ne mora htjeti” prihvatiti princip, ali ako netko želi popraviti rezultate svog djelovanja, onda ce on “sam htjeti” prihvatiti princip verifikacije. U tom smjeru pokušavaju logicki pozitivisti da spase svoj princip od nelogicnosti. Argument, ovako kako ga je izložio Petrovic, doista jest cirkularan i prazan i on u najboljem slucaju, predstavlja uspješnu pojmovnu analizu. Ona predstavlja pojašnjenje pojmova i nacina na koji se upotrebljavaju. Stoga nije cudno što, nakon što je argument izložen, i dalje ostaje nejasno zašto bi bilo tko trebao prihvatiti princip verifikacije. U argumentu nije spomenut nikakav “razlog” za prihvacanje principa. Zato argument, cak ako ima i veliku “eksplikativnu” vrijednost, nema nikakvu “normativnu” snagu. Ako bi se opravdanje principa uvrstilo u argument, onda on više ne bi bio cirkularan i prazan, i imao bi i normativnu snagu. Doduše, cak i kada bi se opravdanje principa verifikacije uvrstilo u argument, on još uvijek ne bi predstavljao «konkluzivan» razlog za prihvacanje toga principa. Ako netko ne
208 G. Petrovic, Ibid.str. 263,254.

200

želi prihvatiti princip verifikacije, nije jasno kako i zašto bi ga se trebalo prisiliti da ga prihvati, osim eventualno za njegovo vlastito dobro. Ljudi mogu na prihvatiti princip iz estetskih ili religioznih uvjerenja. Svoj se govor može uskladiti s nacelima dadaizma ili futurizma. Pozitivisti su smatrali da takva upotreba jezika ima cisto ekspresivnu ili emotivnu funkciju, i da se takvom upotrebom jezika ne može prenijeti nikakva, niti pojmovna, niti empirijska informacija. Ovakvo bi otprilike bilo spašavanje situacije oko princip verifikacije i vjerojatno njegov pragmaticni status nije upitan s kojim bi se složili cak i protivnici pozitivizma. No, ovdje se radi o dubljem problemu jer princip verifikacije u svojoj primjeni nije samo afirmativan nego i odreduje negativnu poziciju prema svemu onome što ne zadovoljava taj princip kao besmislenim. Ovdje je osnovni problem jer oznaciti nešto kao logicki neopravdano na osnovu necega što takoder nije logicki opravdano ne može biti logicki opravdano bez obzira na pragmaticnost takvog postupka.

9.4. Mogucnost falsificiranja generalnih iskaza
Protiv shvacanja o potvrdivanju neke teorije ustao j K. Popper sa tvrdnjom da se iz e ma koliko promatranja bijelih labudova ne može samo na deduktivni, nego ni na induktivni nacin zakljuciti da su svi labudovi bijeli. Pretpostavka da postoji nešto tako kao što je indukcija vodi po njemu u regressus in infinitum. Ta posljedica ne može se po Poperu izbjeci cim se stane na empirijsko stajalište i odbace sinteticki sudovi a priori. Ni pojam vjerojatnosti hipoteze ne predstavlja nikakav izlaz iz te situacije. Popper, prije svega sumnja u to da je uopce mogucno konstruirati jedan takav pojam, dakle pojam koji bi se mogao interpretirati kao “vrijednost važenja hipoteza”. Za njega su problemi indukcije dovele do dvije bitne posljedice, a to se ponajviše odnosi na problem vjerojatnosti koji je neumitno povezana sa njom. Ako ocjenu doticne teorije hocemo da pokažemo kao istinitu, onda moramo pretpostaviti postojanje sudova za koje se, mada su sinteticki i mada iz njih ne postoji nikakva potpuna empirijska verifikacija, ipak možemo tvrditi da su zacijelo istiniti: to bi bili sinteticki sudovi a priori. Ili bi se i od te sama ocijene vjerojatnosti opet zahtijevalo samo vjerojatno važenje, onda bi ono moglo nastati na osnovu nove ocijene, ocjena ocjene, što bi opet vodilo beskonacnoj regresiji. Apriorizam ili beskonacna regresija su stoga dvije posljedice koji nastaju iz principa indukcije i koji se jedna od njih mora prihvatiti. Stoga Popper odbacuje pretpostavke indukcije, i umjesto induktivne stavlja deduktivnu metodu provjeravanja empirijskih teorija. Napuštanje misli o indukciji znaci odustajanje od pretpostavke da postoji racionalan put od pojedinacnih promatranja do opcih zakona. U logickom pogledu iskazi prirodno-naucnih zakona stoje na pocetku i cini se da oni postaju jedno psihološko a ne logicko pitanje. Zato on predlaže umjesto metode verificiranja da se primjeni metoda falsificiranja . Ovo se zasniva na tome, da na primjer, što iskazi prirodno – naucnih zakona imaju karakter stavova sve-opcenitosti koji se uvijek mogu preobraziti u stavove nepostojanja, na primjer hipoteza o egzistenciji elementarnog kvantuma elektricnog naboja: “Sva elektricna punjenja su cjelobrojni sadržatelji elementarnog elektricnog kvantuma.” Bez mijenjanja smisla može preobraziti u stav: “Ne postoji elektricno punjenje koje ne bi bilo cjelobrojni sadržatelj elementarnog elektricnog kvantuma.” Jedan takav stav, kao što se vidi, može biti u protivnosti sa bazicnim stavom, koji tvrdi suprotno u formi postojanja. Ako takvi bazicni stavovi kao mogucnost postoje za neke teorije, onda Popper smatra da se takva teorija može falsificirati. Stav “svi labudovi su bijeli” je falsificirana promatranjem crnih labudova, zato što se to promatranje formulira u singularnom stavu postojanja “na tom i

201

tom mjestu ima ne-bijelih labudova” iz koga se onda može izvesti univerzalni stav postojanja “postoje ne-bijeli labudovi” koji hipotezu falsificira. Ako je neka teorija stvarno falsificirana, onda se ona mora zamijeniti nekom drugom; ako ona, naprotiv, nije falsificirana, onda se smatra da se ona obistinila. Ali je za stvarno falsificiranje neke teorije okolnost da se ona protivi priznatim bazicnim stavovima samo je nužan ali ne i dovoljan uvjet. Neka teorija se može smatrati falsificiranom tek onda ako stoji u suprotnosti sa nekim ponovljenim efektom. Taj efekt se i sam opisuje pomocu hipoteze nižeg stupnja opcenitosti, a ta hipoteza se sa svoje strane mora obistiniti u onim priznatim bazicnim stavovima koji prvu tezu falsificiraju. Pri ispitivanju neke empirijske teorije treba razlikovati tri sljedeca stadija: najprije treba ispitati dali teorija, koja sebe može predstaviti kao aksiomski izradenu, ispunjava logicke uvijete ne protuslovlja, neovisnost, nužnost i potpunost aksioma. Ako je to slucaj, onda se ona oznacava kao empirijski falsificirana ako postoji barem jedan moguci bazicni stav koji sa njom stoji u protuslovlju, ako dakle, postoji neki moguci dogadaj sa kojim je teorija nespojiva. Teorija se naziva falsificiranom ako (1) dospije u protuslovlje sa nekim priznatim (a ne samo mogucim) bazicnim stavom i, (2) ako se efekt koji pobija teorija može ponoviti.

9.5. Problem indukcije
Opce je priznato od teoreticara saznanja i logicara da se problem indukcije, ako se on uopce smatra rješivim, može se riješiti jedini uvodenjem pojma vjerojatnosti. Reichenbach, kao što smo vidjeli, je na bazi tog pojma vjerojatnosti pokušao da riješi problem indukcije time što je taj pojam vjerojatnosti, koji se prvobitno odnosio na slucajeve, proširio na iskaze, a time i na hipoteze. No, vidjeli smo iz prethodnog izlaganja da je i takvu mogucnost kritikovo Popper naglašavajuci da se pojam vjerojatnosti hipoteze konstruira pomocu vjerojatnosti slucaja što dovodi do propasti. On osim toga vjeruje da za problem indukcije ne bi ništa koristilo ako bi na bilo koji drugi nacin pošlo za rukom da se konstruira adekvatan pojam vjerojatnome hipoteze, pošto bi onda ocjena vjerojatnosti neke hipoteze i sama bila sinteticki stav koji bi se morao postaviti kao a priori važeci (ponovno padanje u apriorizam) ili za koji bi se sa svoje strane tvrdila samo vjerojatnost (beskonacna regresija). Carnap je i pored toga dvoumljenja mišljenja da se problem indukcije može dovesti do nekog rješenja. Po prvoj tocki njegovo je mišljenje sukladno Popperovom: problem vjerojatnosti hipoteze ne može se riješiti pomocu pojma vjerojatnog slucaja (relativne ucestalosti). Ali zato druga Popperova teza za njega ne mora bitni tocna. Neki iskaz vjerojatnosti koji se odnosi na hipoteze (uopce na stavove) ne mora nužno biti sinteticki, vec može biti analiticki: Time bi smo imali apriorizam a ne bi morali odstupiti od principa empirizma, pošto bi ti iskazi vjerojatnosti bili analiticki stavovi, a ne stavovi o sadržani stvarnosti. Carnap je ustvari pokušao prikljucujuci se Waismannu, da uvede takav jedan logicko-analiticki pojam vjerojatnosti koji bi omogucio izgradnju sustava induktivne logike. Osnovne ideje su sljedece: Jedan pojam vjerojatnosti je empirijski i on je pojam relativne ucestalosti. Stavovi u kojima se oni javljaju imaju karakter sintetickih sudova koji se moraju kontrolirati iskustvom. Drugi pojam vjerojatnosti je cisto logicki on se najbolje može izraziti “stupnjem potvrdivanja nekog stava (hipoteze)”. Jedino se tim drugim pojmom može prici rješavanju problema indukcije. Ustvari vec je i Reichenbach pokušao da pojam vjerojatnosti umetne izmedu pojmova “istinit” i “lažan”, tako da oni treba da predstavljaju samo ekstremne vrijednosti kontinuirane skale vrijednosti vjerojatnosti. Ovim

202

bi polivalentna logika trebala da dode na mjesto dvovalentne klasicne logike Carnap, naprotiv, vjeruje da se taj pojam uklapanja pojma vjerojatnosti u logiku zasniva na brkanju pojma stupnja izvjesnosti sa pojmom vrijednosti istinitosti: izvjesnost koju neki stav ima za nas svakako može imati kontinuiran stupnjeviti prijelaz, ali to ništa ne mijenja u cinjenici da sami doticni stav mora biti istinit ili lažan. On nasuprot pokušava da pojam vjerojatnosti uvede kao pojam relacije. No ono što je bitno jeste da je pojam vjerojatnosti relativan i to u onom smislu što postoje klase slucajeva i njihov odnos, pojam vjerojatnosti je relativan utoliko što se vrijednost vjerojatnosti ne može pripisati upravo nekoj hipotezi kao takvoj vec samo u svezi sa odredenom potvrdom iskustva, kazivanjem iskustva. Popper je kao jedan od svojih prigovora protiv induktivne logike izveo stav da ne postoji nikakav racionalni postupak da bi se od pojedinacnih promatranja došlo do neke opce teorije. Teorija se kaže, otkrivaju na osnovu intuicije, i mogu se provjeriti tek onda kada su vec izvedene. Na kraju možemo rezimirati neke stavove. Prvobitno vjerovanje logickog pozitivizma da su metafizicke i filozofske greške prije svega jezicne prirode i da su se one ogriješile o pravila jezika uopce. Ali jezik “uopce” upravo i ne postoji, kao što su pokazala istraživanja logicke sintakse i semantike. Može se cak ici i korak dalje i ukazati na to da metafizika i empirizam ne moraju nužno biti protivna jedna drugoj. Primjer za to može predstavljati Brentanova filozofija, gdje pomocu njegove filozofije možemo cak naznaciti na cemu pociva slaganje njihovih podrucja. Brentano je sinteticki apriorizam strogo ogranicio na odredene sudove, i pojmovi su po njemu svi vezani za iskustvo. To dakle znaci, može se priznati da sve pojmovne tvorevine uporabljene u nauci i filozofiji imaju iskljucivo empirijske osnove, ali ipak dopuštaju sinteticko-apriorno saznanje.

203

10. Pozitivisticka slika znanosti i njena kritika
Kada se govori o pozitivistickom shvacanju strukture znanstvenih teorija ne smije se zaobici pozitivisticko shvacanje strukture geometrije. Pozitivisticko shvacanje geometrije uvelike je odredilo njihovo shvacanje znanstvene teorije uopce. Što više, ne bi bilo pogrešno reci da su svoje stavove u pogledu geometrije primijenili prvo na fiziku, pa onda i na sve ostale znanosti. Stoga, da bi se razumjeli motivi i razlozi za logicko-pozitivisticku interpretaciju znanstvenih teorija, potrebno je barem ukratko izložiti njihove stavove o geometriju i razloge zbog kojih su ga zastupali. Dugo je vremena Euklidova geometrija bila jedina poznata geometrija, naprosto nije bilo nikakve naznake o tome da bi mogla postojati i nekakva drugacija. Ona je toliko priplodna toliko u skladu sa svakodnevnim iskustvom da nije niti cudo što ljudima nije padalo na pamet da bi mogle postojati i alternativne geometrije. Tako se, buduci da je postojala samo jedna geometrija, nije moglo smisleno postaviti pitanje “Koja je geometrija istinita?”, moglo se samo raspravljati o tome “Zašto je istinita? Što je cini istinitom? Na osnovi cega je istinita?” Od filozofskih utemeljenja euklidske geometrije možda je najpoznatije Kantovo209 On je stavio sebi u zadatak opravdanje – utemeljenje prirodnih znanosti osamnaestog stoljeca – newtonovske fizike i euklidske geometrije. Buduci da u Kantovo doba još nije bila poznata niti jedna druga geometrija osim euklidske (otkrivene su dvadesetak godina nakon što je Kant umro), on se nije pitao “Koja je geometrija istinita?”, vec “Kako to da je (euklidska) geometrija istinita?”. On je u osnovi na isti nacin opravdao i sudove aritmetike ( 5+7 = 12 ) i sudove geometrije (da je ravna linija izmedu dvije tocke najkraca) i najopcenitije sudove fizike (da je kvantiteta materije nepromjenljiva, da su djelovanje i protu djelovanje uvijek jednaki). On je tvrdio da su svi ti s udovi sinteticki sudovi a priori. Stoga je cijela Kritika cistog uma posvecena pitanju “Kako su moguci sinteticki sudovi a priori?”. Što to znaci kada se kaže da je, na primjer, sud da je »ravna linija izmedu dvije tocke najkraca« sinteticki a priori sud? To da je sud sinteticki znaci da analiziranjem pojmova “ravno” i “najkrace” nije moguce utvrditi je li istinit ili nije, dakle, da njegova istinosna vrijednost o znacenju izraza od kojih je sastavljen, da nije analiticki. To da je sud a priori znaci da nije istinit na osnovi iskustva, da je istinit “nezavisno” od iskustva. Zašto bi geometrija bila nezavisna od iskustva? Zato što geometrijske sudove karakterizira “nužnost i stroga opcenitost” koja ne može pripadati iskustvenoj spoznaji; istine iskustva nikada nisu nužne i opcenite. Navedimo kako Kant odreduje tu apriornost: »Ako se dakle neki sud pomišlja sa strogom opcenitošcu, tj. tako da se ni jedan izuzetak ne dopušta kao moguc, onda on dakle nije izveden iz iskustva, nego vrijedi potpuno a priori.«210. »Naime, cjelokupna geometrijska nacela su apodikticna, tj. skopcana su sa sviješcu o njihovoj nužnosti, npr. da prostor ima samo tri protege. No, takva nacela ne mogu biti empirijski ili iskustveni sudovi, niti se iz njih mogu zakljuciti.«211 Buduci da su stavovi geometrije nužni i strogo opceniti, oni svoje porijeklo ne mogu imati u iskustvu. Odgovor na pitanje gdje se može tražiti porijeklo, Kant odgovara da sudovi geometrije imaju svoje porijeklo u “zoru a priori”. Ovaj “zor” ne samo da je neovisan od iskustva, on omogucava iskustvo, on predstavlja “uvjet mogucnosti” prostorne percepcije, on “organizira” osjetilno iskustvo. Ovi su stavovi o geometriji imali su prilicnu smislenost dok je euklidska geometrija bila jedini poznati geometrijski sustav, medutim,
209 Pogledati dodatak i pasus o Kantu u knjizi. 210 I. Kant, Kritika cistoga uma , Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984. str. 378. 211 Ibid.str. 37.

204

otkricem neeuklidskih geometrija situacija se bitno mijenja. U okviru Kantove filozofije nije bilo mjesta pitanjima kao što su; koja je od geometrija imanentna fizickom prostoru? Odnosno nije bilo mjesta za razlikovanje i postuliranje matematicke (aksiomatske) i fizicke (primijenjene) geometrije. Buduci da je euklidska geometrija predstavljala uvjet mogucnosti prostorne percepcije, pitanje o provjeravanju njene istinitosti bilo je naprosto besmisleno. Buduci da je sve moguce iskustvo organizirano na temelju euklidske geometrije, trivijalno je da nije moguce nikakvo iskustvo koje bi opovrglo euklidsku geometriju. Slikovito receno, ako svijet gledamo kroz naocale plave boj, besmisleno je pokušavati pronaci ne-plavu stvar u svijetu i opovrgnuti stav da su sve stvari u svijetu plave. No, pojava neeuklidskih geometrija mijenja u potpunosti situaciju i ono što je bitno u domeni aksiomatike niti jedna od geometrijskih sustava nije imala nikakva prednost. Logicna vrijednost svih geometrija je bila ista i ne samo to, odgovarajucim korespondencijama moguce je u potpunosti prevesti jedan geometrijski sustav u drugi i obratno. U tom slucaju samo po sebi se postavlja pitanje, ako priznamo realnost fizickog prostora, “Koja je geometrija istinita? Kakav je prostor u kome živimo?” i ta pitanja ne samo da postaju smislena nego i znanstveno vrlo zanimljiva. Ako je matematicki, cisto formalno, bilo moguce postojanje više razlicitih geometrija, automatski se otvorilo pitanje “Koja je od njih istinita u fizickom prostoru?”. Prvi koji je to pitanje uzeo ozbiljno bio je Gauss. On je pokušao empirijskim mjerenjem ustanoviti koja je geometrija istinita u fizickom prostoru. U euklidskoj geometriji zbroj unutarnjih kutova trokuta uvijek je 180o , u neeuklidskim geometrijama to nije slucaj. Gauss je stoga za kutove trokuta uzeo vrhove triju brda i izmjerio kutove tog trokuta. To je bio “empirijski test” koji je trebao utvrditi koja je geometrija fizicki istinita. Da se podsjetimo, u okviru Kantove filozofije takav je test potpuno besmislen. Test je smislen »samo ako strogo razlikujemo matematicku od fizicke geometrije«; postoji nekoliko matematickih geometrija, a koja je od njih, ako uopce ijedna, fizicki istinita to cemo utvrditi testom. Ako ne razlikujemo matematicku od fizicke geometrije, uopce nije jasno cemu test služi i što se njime može utvrditi. Tako je pojava neeuklidskih geometrija nametnula potrebu za razlikovanjem matematicke i fizicke geometrije. Kad se ta potreba jednom pojavila bilo je sasvim prirodno uciniti ono što su ucinili pozitivisti: uvesti razliku izmedu apstraktnog kalkulusa geometrijske teorije (zajedno s opcim logicko-matematickim kalkulusom) i “semantickih pravila ili koordinativnih definicija” koja simbole takvog apstraktnog kalkulusa povezuju s predmetima i velicinama u fizickom svijetu. Na ovom problemu od logickih pozitivista, možda, je najveci doprinos dao H. Reichenbach, a kao primjer navedimo sljedeci njegov citata: »Prostor nije subjektivan, vec realan – to je ishod razvoja suvremene matematike i fizike. Cudno je, ova duga povijesna linija na koncu vodi do pozicije koja se zastupala na pocetku: geometrija je pocela kao empirijska znanost s Egipcanima, Grci su je ucinili deduktivnom znanošcu a na koncu vracena je medu empirijske znanosti nakon što je logicka analiza najviše perfekcije otkrila pluralizam geometrija, od kojih je jedna i samo jedna geometrija fizickog svijeta. Ova razmatranja pokazuju da moramo razlikovati izmedu matematicke i fizicke geometrije. Matematicki govoreci, postoji mnogo geometrijskih sistema svaki je od njih logicki konzistentan i to je sve što matematicar može zahtijevati. Njega ne zanima istinitost aksioma, vec implikacije izmedu aksioma i teorema: “ako su aksiomi istiniti, onda je teorem istinit” - ovog su oblika geometrijski iskazi koje izrice matematicar. Ali ove su implikacije analiticke; njih cini valjanima deduktivna logika. Prema tome, geometrija matematicara analiticke je prirode. Samo kada su implikacije prekinute i kada se aksiomi i teoremi tvrde odvojeno, geometrija vodi u sinteticke iskaze. Aksiomi tada zahtijevaju interpretaciju kroz koordinativne definicije i tako postaju iskazi o fizickim predmetima; tako je od geometrije ucinjen sistem koji opisuje fizicki svijet. U tom smislu, medutim, on

205

nije a priori vec empirijske prirode. Nema sintetickog a priori u geometriji: ili je geometrija a priori, i onda je to matematicka geometrija koja je analiticka, ili je geometrija sinteticka, i onda je to fizicka geometrija koja je empirijska. Evolucija geometrije kulminira u dezintegraciji sintetickog a priori.(…) Matematicka je geometrija tako reducirana na analiticku istinu, a sinteticki je dio geometrije predan empirijskim znanostima.«212 Buduci da se podjela na matematicki i fizicki aspekt teorije pokazala vrlo korisnom u slucaju geometrije, pozitivisti su tu podjelu proširili prvo na fiziku, a onda i na sve druge znanosti. Kao ilustraciju jednog takvog pristupa navedimo, kratko, odnos R. Carnapa prema matematickoj i fizickoj geometriji. Carnapovi stavovi o strukturi geometrije izloženi su, pored ostalih tekstova, i u »Foundations of Logic and Mathematics«, prilog prvom tomu International Encyclopedia of Unified Science. Kao i u ostalim radovima, on strogo razlikuje matematicku i fizicku geometriju. Matematicka geometrija jest cisto formalni kalkulus u kojem simboli nemaju nikakvu “interpretaciju”, izlaže se i proucava cisto formalna struktura geometrijske teorije, samo odnos izmedu znakova, a ne i njihovo znacenje. Kada se simboli interpretiraju, kada im se prida fizicko znacenje, onda matematicka geometrija postaje fizicka geometrija i, kao pozitivisti smatraju, predstavlja opis fizickog prostora u kojem živimo. Kao slikovit prikaz ovog odnosa navedimo jedan Carnapov citat koji razmatra taj odnos: »Geometrijski kalkulus obicno je konstruiran kao aksiomatski sistem, tj. specificni kalkulus koji pretpostavlja logicki kalkulus (s normalnom interpretacijom). Takav kalkulus opisuje strukturu ciji elementi ostaju neodredeni toliko dugo dok ih ne interpretiramo. Geometrijski kalkuli opisuju mnogo razlicitih struktura. I za svaku strukturu, npr. euklidsku, postoji mnogo razlicitih mogucih oblika kalkulusa koji je opisuju. Kao primjer razmotrimo jedan aksiomatski sistem euklidske geometrije. Odabrali smo oblik koji ima šest primitivnih znakova tri za klase individua. P1, P2 , P3 , i tri za relacije, I, B, K, . Pišemo I(x,y) za “x i y stoje u relaciji I ” (…) Navest cemo samo nekoliko primjera iz dugacke serije aksioma: G1 Za svaka x,y, ( ako (x je P1 , i y je P1 ) onda za neko z ( z je P2 i I(x,y) i I(y,x)). G2 za svako x ( ako x je P3 , onda, za neko y ( y je P1 i ne I(x,y) ). G3 za svako x,y.z ( ako B(x,y,z) onda ne B(y,x,z) G4 za svako x,y,z ( ako ( x je P1 i y je P2 i x je P3 i I(x,z) i I(y,z) i ne I(x,y), onda postoji (tocno) 1 u takav da ( u jest P2 i I(x,u) i I(u,z) za svako t ( ako I(t,u) onda ne I(t,y)))). (Euklidov aksiom o paralelama) Za geometrijski kalkulus postoji mnogo interpretacija, i cak mnogo cak sasvim razlicite i zanimljive interpretacije. Neke od njih su logicke neke deskriptivne Uobicajena interpretacija je deskriptivna. Sastoji se od prijevoda u fizicki kalkulus. Zajedno s uobicajenom interpretacijom fizickog kalkulusa. Pravila prijevoda: (1) “P1 ” je prevedeno u “tocka” (2) “P2 ” u “pravac” (3) “P 3 ” u “ravninu” (4) “I(x,y)” u “x leži dodiruje y” (5) “B(x,y,z)” u “tocka x je izmedu tocaka y i z na pravcu” (6) “K(x,y,u,v)” u “odsjecak x,y je kongruentan sa odsjeckom u,v ( tj. udaljenost izmedu x,y je jednaka udaljenosti izmedu u,v)”. Treba primijetiti da rijec “tocka” itd. ovdje predstavljaju znakove fizickog kalkulusa u svojoj uobicajenoj interpretaciji. Dakle, o tocki možemo misliti kao o mjestu u prostoru prirode; pravci mogu biti karakterizirani referencijom na zrake svijetlosti u vakuumu ili ispružene niti; kongruencije se može okarakterizirati pozivanjem na metode mjerenja dužine. Tako su specificni znakovi geometrijskog kalkulusa interpretirani kao deskriptivni znakovi. S druge strane specificni znakovi matematickog kalkulusa interpretirani su kao
212 H.Reichenbach: “The Rise of Scientific Philosophy”, University of California press, Berkley and Los Angeles, 1953. str 139- 142.

206

logicki znakovi, cak se i javljaju u deskriptivno cinjenicnim znanostima i izražavaju rezultate brojenja ili mjerenja. Aksiomi i teoreme geometrijskog kalkulusa prevedeni su u deskriptivne, cinjenicne propozicije interpretirane fizike; oni cine teoriju koja se može nazvati fizicka geometrija, jer je grana fizike, u kontradistinkciji spram matematicke geometrije tj. geometrijskog kalkulusa. Kao primjer cetiri gore navedena aksioma prevedeni su u slijedece recenice fizickog kalkulusa (zbog jednostavnosti ovdje formuliranog u obicnom jeziku) PG1 Za bilo koje dvije tocke postoji pravac na kojima one leže. PG2 Za bilo koju ravninu postoji tocka koja ne leži na njoj. PG3 Ako tocke x,y i z leže na pravcu i x je izmedu y i z onda y nije izmedu x i z. PG4 Ako tocka x i pravac y leže na ravnini z, ali x nije na y, onda postoji jedan i samo jedan pravac u u ravnini z takav da x leži na u i niti jedna tocka nije ujedno i na u i na y (dakle u je paralelna y kroz z).«213 Mislimo da ovaj primjer daje zorno u cemu je razlika izmedu matematicke i fizicke geometrije: u matematickoj razmatraju se razliciti geometrijski sustavi kao cisto formalne tvorevine, razmatra se njihova konzistentnost, ali ne i njihova istinitost. U fizickoj geometriji nastoji se utvrditi koja je geometrija doslovno istinita-koja opisuje tocno svijet u kojem živimo. Buduci da fizicka geometrija opisuje prostor u kojem živimo, ona zapravo predstavlja dio fizike, cinjenicne znanosti ciji su sudovi sinteticki, a ne matematike, formalne znanosti ciji su sudovi analiticki. Stoga Carnap zakljucuje da: »Metoda opisana u pogledu geometrije isto tako može biti i primijenjena na bilo koji drugi dio fizike: prvo konstruiramo kalkulus i onda postavimo željenu interpretaciju u obliku semantickih pravila, dobivajuci tako fizicku teoriju kao interpretirani sistem s cinjenicnim sadržajem.«214 Cisto formalna geometrijska teorija dobiva svoju fizicku interpretaciju pomocu semantickih pravila koja teorijske termine vezuju s opažanim terminima svakodnevnog iskustva. Dakle, semanticka pravila jesu ono što apstraktne formule teorija razvijene znanosti povezuju sa svakodnevnim iskustvom i uobicajenim rijecima kojima se ono opisuje. Znanstvena teorija dobiva svoj smisao time što je semanticka pravila vecu za svakodnevno iskustvo. Kada teorije ne bi imale semantickih pravila, one bi zauvijek ostale prazne formule i nizovi znakova koji nam ništa ne govore o svijetu oko nas. Time što vezuju teoriju sa stvarnošcu semanticka pravila omogucavaju provjeravanje teorije, omogucuju nam da utvrdimo što “teorija znaci” i da utvrdimo “je li teorija istinita”. Da se podsjetimo, pod pretpostavkom verifikacionisticke teorije znacenja te su dvije stvari zapravo jedna te ista stvar: znacenje nekog iskaza razumijemo ako i samo ako znamo kako ga možemo provjeriti. Dakle, semanticka pravila ujedno daju znacenje teoriji i omogucavaju njeno provjeravanje. Pored semantickih pravila geometrijska teorija sadržava i još dvije stvari: svoj vlastiti, geometrijski kalkulus i opci logicko-matematicki kalkulus. Isto što vrijedi za fizicku geometriju, vrijedi i za bilo koju drugu fizicku teoriju, a iako to možda nije toliko ocito i za bilo koju znanstvenu teoriju; svaka se znanstvena teorija sastoji od: 1. specificno svog kalkulusa, 2. opceg logicko-matematickog kalkulusa i 3. semantickih pravila.

213 R. Carnap, Fundations of Logic and Mathematics, u Neurath, Morris i Carnap, 1938/55 str. 194,195. 214 Ibid. str.198.

207

Matematicka geometrija sastoji se samo od 1) i 2), a fizicka od 1),2) i 3). Pogledajmo u nastavku teksta, ukratko, kako su logicki pozitivisti primijenili ovaj princip u fizici. U tekstu »Foundations of Physics«, Ph. Frank izlaže strukturu fizikalne teorije. U svom izlaganju on se eksplicite oslanja na gore izložene Carnapove stavove. Buduci da je sam bio fizicar i da je u tom tekstu pisao o temeljima fizike, on govori o logickoj strukturi fizikalne teorije. Medutim, on je, kao i svi ostali pozitivisti smatrao da više-manje svaka znanstvena teorija ima takvu strukturu. Ako neka znanstvena teorija i nema upravo takvu struktura, onda to nije zbog toga što bi teorija drugih znanosti imale nekakve drugacije strukture, vec zbog toga što još nisu postigle onaj stupanj organiziranosti i jasnoce što ga imaju fizikalne teorije. Dakle, struktura o kojoj govori Frank jest struktura bilo koje zrele i razradene znanstvene teorije. Tako Ph. Frank o fizici govori sljedece: »Svaka se fizikalna teorija sastoji od tri bitna dijela. Postoje, prvo, jednadžbe teorije, npr. u mehanici Newtonove jednadžbe kretanja; u elektromagnetizmu Maxwellove jednadžbe elektromagnetskog polja itd. Te jednadžbe sadržavaju termine kao što su “koordinata”, “vrijeme”, “sila”, “jakost magnetskog polja”, “elektricka provodljivost” itd. One se same po sebi ne mogu provjeriti da bi se vidjelo jesu li u skladu s fizickim cinjenicama ili nisu. Niti možemo provjeriti njihovu logicku konzistenciju. Carnap te jednadžbe zove “kalkulus” podrucja fizike. Newtonove jednadžbe kretanja jesu, npr., kalkulus mehanike. Te jednadžbe za svoju osnovu moraju imati, kao što kaže Carnap, drugi kalkulus pomocu kojega možemo nauciti koje su transformacije tih jednadžbi dopuštene bez promijene njihovog znacenja. Mehanika ka osnovu treba kalkulus algebre i geometrije. Samo primjenom ovog “drugog” kalkulusa može se provjeriti konzistentnost prvoga. Medutim, sistem jednadžbi i logickih pravila (npr. Newtonovih jednadžbi kretanja plus zakoni algebre i geometrije) ni u kom slucaju ne predstavlja sistem fizickih zakona. Moramo dodati, kao treci dio, iskaze koji definiraju fizicko znacenje rijeci kao “udaljenost”, “vrijeme”, “moment”, “simultanost”, “sila”, “masa” itd. Iskaze koji daju te definicije Carnap naziva “semanticka pravila”. Pored termina prvog kalkulusa (“sila”, “masa”, itd.) i termina drugog dijela, logickih pravila (“plus” / “minus”, “i” / “ili” itd.), treci dio, semanticka pravila, sadrže rijeci kao “željezna kocka”, “drveni štap”, “topla voda”, “jedan inc dugo” itd. Te rijeci treba razumjeti u smislu u kojem su upotrijebljene u svakodnevnom jeziku. Bez ovog posudivanja iz svakodnevnog jezika, jezik znanosti ne bi predstavljao znanje koji svi možemo dijeliti. Semanticka pravila spajaju naše jednadžbe ili naš kalkulus s rijecima jezika svakodnevnog života, barem u fizici, a, možda, i u ostalim podrucjima. (…) Kao što Carnap istice, samo dodavanjem tih semantickih pravila jednadžbama one postaju fizicki zakoni koji mogu biti provjereni eksperimentom.«215 Dakle, analiza pokazuje da fizicka teorija ima tri dijela: 1) specificni kalkulus teorije; u mehanici to su Newtonove jednadžbe kretanja itd. Oni sadržavaju teorijske termine. 2) opci logicko-matematicki kalkulus; to su logika, aritmetika i geometrija sa svojim odgovarajucim terminima. 3) Semanticka pravila; to su znacenjske stipulacije koje dovode u vezu termine prve grupe s terminima svakodnevnog vokabulara, one uz termine prve grupe sadržavaju i opažanje termine cije nam je znacenje znano iz svakodnevnog pred-teorijskog iskustva.

215 Ph. Frank, Foundations of Physics, u Neurath, Carnap i Morris, 1938/55. str. 429.

208

Ustvari, pozitivisticko shvacanje strukture znanstvene teorije pretpostavlja dvije podjele, dihotomije: 1) analiticko/sinteticko i 2) opažajno/teorijsko, tj. neopažajno. Striktna razlika izmedu specificno fizickog kalkulusa i opceg logicko-matematickog kalkulusa uopce ne bi postojala kada ne bi postojala razlika izmedu analitickih i sintetickih sudova. Jasno je, postojala bi “razlika u stupnju opcenitosti, apstraktnosti” jer logika i matematika imaju širu primjenu od fizike, ali ne bi postojala “razlika u vrsti” izmedu, s jedne strane, fizike i, s druge strane, logike i matematike. Prema pozitivistickom shvacanju logika i matematika su bitno formalne, analiticke, apriorne i nužne, dok je fizika bitno cinjenicna, sinteticka, aposteriorna i kontingentna. Samo oslanjanjem na tu razliku moguce je striktno razluciti kalkulus fizikalne teorije od kalkulusa logike i matematike. Ideja da postoje semanticka pravila koja povezuju teorijske termine s terminima svakodnevnog iskustva ocito je zasnovana na razlikovanju izmedu opažajnih i neopažajnih, tj. teorijskih termina. Znacenje opažajnih termina znamo iz svakodnevnog, predznanstvenog iskustva, medutim, teorijski termini dobivaju svoje znacenje tek kada ih semantickim pravilima povežemo s opažajnim terminima. Dakle, ocito je da postoji razlika u vrsti izmedu jedne i druge vrste termina. Pripisuje li se neki opažajni predikat istinito nekom predmetu ili to možemo utvrditi direktno, motrenjem? Nije nam potrebna nikakva znanstvena teorija, nije nam potrebno nikakvo zakljucivanje da bismo ustanovili je li mu predikat pripisan istinito ili nije. Ovakav stav zastupaju logicki pozitivisti. Medutim, u slucaju teorijskih predikata, istinitost pripisivanja ne može se utvrditi direktno, nije dovoljno samo motrenje, potrebno je i zakljucivanje koje se u vecoj ili manjoj mjeri oslanja na teorijska znanja. Buduci da je pozitivisticka slika strukture znanstvenih teorija zasnovana na tim dvjema podjelama – analiticko/sinteticko i opažljivo/neopažljivo – treba imati na umu da su napadi na te dihotomije koji su uslijedili od sredine prošlog stoljeca do sedamdesetih ujedno i napadi na pozitivisticku sliku strukture znanstvenih teorija. Osim što je podjela na opažljivo i teorijsko pomogla da se riješe kontroverze oko geometrije, ona je, i nezavisno od toga, sasvim prirodna i plauzibilna. Razmišljajuci o znanosti namece nam se slika prema kojoj opažljiva stvarnost svakodnevnog iskustva postoji prethodno i nezavisno od znanstvenih teorija koje su, na koncu i nastale tako i zato da bi objasnile pojave u toj opažljivoj stvarnosti svakodnevnog iskustva. Tako u dijelu »The Structure of Science« Nagel kaže: »Ishodište znanstvene misli jesu problemi koje namece motrenje stvari i dogadaja koje susrecemo u svakodnevnom iskustvu; ona nastoji razumjeti te opažljive stvari otkrivajuci sistematicni red u njima, a konacni test za zakone koji služe kao instrumenti objašnjenja i predvidanja jest njihova sukladnost s takvim motrenjima.«216 Dakle, stvari i dogadaji koje susrecemo u svakodnevnom iskustvu jesu takvi kakvi jesu, s njima smo upoznati htjeli mi to ili ne. Oni postoje prije teorija i nezavisno od njih. Teorije gradimo zato da bismo bolje razumjeli pojave iz svakodnevnog iskustva, teorije i provjeravamo tako što ih usporedujemo sa svakodnevnim iskustvom; one koje su mu sukladne – njih prihvacamo, one koje nisu – odbacujemo. Znanstvene teorije i zakoni jesu nešto razlicito od svakodnevnog iskustva. Nagel provodi razliku izmedu »eksperimentalnih zakona i teorijskih zakona, tj. teorija«. Razlika je, kako cemo vidjeti, zasnovana na razlici opažljivog i neopažljivog. Tako Nagel kaže: »Nazovimo upravo uocenu prima facie razliku izmedu zakona tako što
216 E. Nagel, The Structure of Science ( Problems in Logic of Scientific Explanation), Routledge & Kegan Paul, London 1961. str. 79,

209

cemo one prve vrste nazvati “eksperimentalni zakoni”, a one druge vrste “teorijski zakoni” (ili jednostavno “teorije”). U skladu s tom terminološkom stipulacijom i njome zahvacenom distinkcijom, zakon da pritisak idealnog plina cija je temperatura konstantna varira obrnuto proporcionalno svom volumenu, zakon da težina kisika kombiniranog s vodikom tako da daje vodu jest (otprilike) osam puta veca od težine vodika i zakon da su djeca plavookih roditelja i samo plavooka klasificirani su kao eksperimentalni zakoni. S druge strane, skup pretpostavki koji kažu da su razliciti kemijski elementi sastavljeni od razlicitih vrsta atoma koji ostaju nepodijeljeni u kemijskim transformacijama i skup pretpostavki koji kaže da su kromosomi sastavljeni od razlicitih vrsta gene koji su u vezi s nasljednim karakteristikama organizma klasificirani su kao teorija. (…) To objašnjenje razlike izmedu eksperimentalnih zakona i teorija zasnovano je na uvjerenju da zakoni prve vrste, za razliku od zakona druge vrste, formuliraju relacije izmedu opažljivih (ili eksperimentalno utvrdljivih) karakteristika nekog predmeta.«217 Ovako konstruirana situacija izgleda konacna i idealna za predstavnike logickog pozitivizma, mada moramo da Nagel ne pripada tom krugu, ali situacija ipak nije tako jednostavna: tako, na primjer, vec kod Hempela postoje neke sumnje u povodu jasne razlike izmedu iskaza teorije i eksperimenta. On ne misli niti da je granica izmedu opažljivog i neopažljivog, tj. teorijskog oštra niti da je jasna. Hempel i sam kaže da postoji smisao tih termina u kojemu niti jedna znanost ne opisuje opažljive pojave, isto kao i smisao u kojemu svaka teorija govori o opažljivom. Medutim, on prihvaca razliku zato što smatra da ona predstavlja neizostavno orude za analizu znanosti, a što je i ocekivano od jednog logickog pozitivista. Jer iz toga što ne postoji sasvim jasna i sasvim oštra granica ne slijedi da granica ne postoji, »isto kao što iz toga što ne postoji tocna linija koja odvaja prednju stranu ljudske glave od stražnje ne slijedi da nema razlike izmedu prednje i stražnje strane glave.«218 Još jedan razlog ubog kojega je bila široko prihvacena dihotomija na opažljivo i neopažljivo, tj. teorijsko bio je taj što je u terminima te dihotomije bilo vrlo prirodno i jednostavno objasniti »temeljne pojmove metodologije i filozofije znanosti«, na primjer eksperiment, testiranje, predvidanje, objašnjenje itd. No nisu se svi slagali sa ovim stavovima i u sljedecem dijelu teksta dat cemo neke karakteristicne kritike pozitivisticke slike znanosti, a posebice kritiku Poppera i Kuhna. Iako se u ovom radu posebno razmatra njihov pogled na znanost u sklopu filozofije znanosti, smatramo da ne bi bilo od viška da ponovimo neke njihove stavove spram pozitivisticke slike.

10.1. Kritika pozitivisticke slike znanosti
Pozitivisti su vjerovali da su opservacije “nezavisne” od teorije i “primarne” u odnosu na teoriju. To znaci da imamo opservacije219 koje imamo, da su takve kakve jesu bez obzira na to kakvu teoriju imali; jer teorije tako i onako nastaju zato da bismo objasnili , sistematizirali i predvidjeli opservacije koje imamo. Medutim, njihov suvremenik Popper nije dijelio to mišljenje, on je smatrao da je ono, zapravo, apsurdno. Popper je smatrao ocitim i trivijalnim da interesi, namjere i prihvacene teorije “odreduju” što cemo motriti; da do opservacija nikada ne dolazi od interesa, ocekivanja i vec prihvacenih teorija. Uvijek motrimo ono što nas zanima i zato što nas zanima; što cemo motriti i kako, to uvijek,

217 Ibid. str.79-81. 218 Ibid.str. 83. 219 OPSERVACIJE – podrazumjeva opažanje, mjerenje i neposredno iskustvo.

210

implicitno ili eksplicitno, odlucujemo na osnovi naših interesa i vec prihvacenih hipoteza ili teorija. Popper je na osnovi toga jednostavnog uvida razvio cijelu filozofiju znanosti – falsifikacionizam. Velik broj empiristicki nastrojenih mislilaca, ukljucujuci tu, i logicke pozitiviste, smatra da se znanost razvija tako da se prihvacaju one teorije za koje postoji dovoljno svjedocanstvo, evidencija i koje su dovoljno konformirane. S druge strane, Popper je smatrao da je sama ideja konfirmacije besmislena i nesuvisla; koliko god imali svjedocanstva za neku teoriju, to svjedocanstvo nikada nije dovoljno da sa sigurnošcu pokaže da je ta teorija istinita. On je ideju pozitivnog svjedocanstva odbacivao na osnovi problema vezanih uz indukciju; koliko god imali pozitivnih instanci za neku hipotezu, uvijek je moguca da ce sljedeca biti negativna; prema tome, niti jedna hipoteza nikada nije potpuno potvrdena. Jedino što hipoteza može potpuno biti jest biti potpuno opovrgnuta. Beskonacno mnogo pozitivnih instanci nije dovoljno za konfirmaciju ali je zato jedna jedina dovoljna za diskonfirmaciju, opovrgavanje. Stoga je on smatrao da nacin na koji se znanost razvija jest sljedeci: od svih predloženih hipoteza prihvacaju se one koje do sada nisu bile opovrgnute. Dakako, izmedu više suparnickih hipoteza imamo bolje razloge za prihvacanje onih hipoteza koje su bile izložene vecem broj oštrijih provjera. Sažeto receno, klasicna slika znanosti jest: prvo opservacije pa onda iz njih konstrukcija teorije. Popperova pak slika znanosti jest: prvo teorija, odnosno hipoteza, pa onda iz nje konstrukcija eksperimenta i opservacija kojima se testira ta teorija. Popper svoju sliku znanosti nastoji potkrijepiti primjerima iz kojih se vidi da horizont ocekivanja odreduje što ce se motriti i kako. Horizont ocekivanja jest skup vjerovanja i interesa koji izmedu svih mogucih opservacija selekcionira one koje su relevantne. Bez horizonta ocekivanja motrenje naprosto nema smisla. On navodi i to da je naredba “Motri!”, ako se ne zna kontekst, gramaticki besmislena; glagol “motriti” jest tranzitivni glagol on uvijek mora imati predmet; ne može se motriti naprosto, kada se god motri, motri se nešto, neki predmet. Tako Popper kaže: »vjerovanje da se znanost odvija od opservacija prema teoriji još uvijek je toliko široko i toliko cvrsto prihvaceno da je moje poricanje tog vjerovanja cesto docekivano s nevjericom. Cesto me se sumnjicilo da sam neiskren – da poricem nešto u što se ne može smisleno sumnjati. Ali zapravo je vjerovanje da možemo poceti samo s cistim opservacijama, bez icega što pripada teoriji, apsurdno. (…) Motrenje je uvijek selektivno. Ono zahtijeva odabrani predmet, konacni cilj, interes, tocku gledišta problem. I njegovo opisivanje uvijek pretpostavlja deskriptivni jezik, s rijecima koje oznacavaju svojstva; ono pretpostavlja slicnost i klasifikaciju, koja opet pretpostavlja interese, tocke gledišta i probleme. “Gladna životinja”, piše Katz, “dijeli okoliš na jestive i nejestive stvari. Životinja u letu vidi putove za bijeg i skrivanje. … Opcenito govoreci, predmet se mijenja prema potrebama životinje.” Možemo dodati da predmeti mogu biti klasificirani i postati slicni ili ne slicni samo na ovaj nacin – tako što su povezani s potrebama i interesima. Ovo se pravilo ne primjenjuje samo na životinje nego i na znanstvenike. Jer životinji tocku gledišta odreduju njeni interesi, trenutni zadatak i njena ocekivanja; znanstveniku njegov teorijski interes, posebni problemi kojima se bavi, njegova nagadanja i ocekivanja i teorije koje prihvaca kao vrsta pozadine: njegov referencijalni okvir, njegov “horizont ocekivanja”.«220 Ovi stavovi izgledaju plauzibilno: da interes odreduje što cemo motriti; medutim, moglo bi se prigovoriti da su opservacije ipak primarne. Cesto su zagovornici logickog pozitivizma kao prigovor na ovako shvacanje davali odgovor da se i ocekivanje, pa i teorijska osnova koja prethodi opservaciji ustvari posljedica jedne pred-opservacije, no na
220 K. Popper, “ Conjectures and refutations: The Growth of Scientific Knowledge”, Routledge & Kegan Paul, London 1989. str.149.

211

to bi se moglo opet prigovoriti da je pred-opservacija nastala preko neke pred-teorijske osnove itd. do beskonacnosti. Time bi se problem sveo na pitanje “što je starije kokoš ili jaje”. Popper smatra da nije tako, on smatra da ocekivanja uvijek prethode opservaciji: »Problem “Što dolazi prvo, hipoteza (H) ili opservacija (O)” rješiv je isto kao i problem “Što dolazi prvo, kokoš (H) ili jaje (O)”. Odgovor na drugo je “Ranije jaje”; na prvo “Ranija hipoteza”. Sasvim je istinito da ce bilo kojoj pojedinoj hipotezi koju izaberemo prethoditi opservacija – opservacije koje, na primjer, želimo njome objasniti. Ali te opservacije, opet, pretpostavljaju prihvacanje referencijalnog okvira, okvira ocekivanja, okvira teorija. Ako su one znacajne, ako su nametnule potrebu za objašnjenjem i tako dovele do stvaranja hipoteze, to je bilo zato što nisu mogle biti objašnjene starim teorijskim okvirom, starim horizontom ocekivanja. Ovdje nama opasnosti od regresa u beskonacnost. Ako idemo unatrag prema sve primitivnijim i primitivnijim teorijama i motivima na kraju cemo pronaci nesvjesno, urodeno ocekivanje.«221 Pod urodenim ocekivanjem Popper ne misli na urodeno, apriorno znanje nacionalisticke filozofije. On misli na psihološki ili, radije, biološki urodena ocekivanja. Ako su ovi stavovi tocni, onda oni u prilicnoj mjeri podrivaju pozitivisticku sliku znanosti i ne samo to u filozofskoj tradiciji dolazi do obrata sa empiristickog na nacionalisticki pristup problemu u znanosti. Oni dovode u pitanje ili barem relativiziraju navodno oštru razliku izmedu konteksta otkrica – epistemološki cinjenicnog opisa nacina na koji je netko došao do nekog otkrica – i konteksta opravdanja – epistemološki normativnog opisa nacina na koji je o pravdao ili trebao o pravdati to svoje otkrice. Popperovi stavovi, iako podrivaju pozitivisticku sliku znanosti, nisu za nju potpuno pogubni. I dalje se može tvrditi da razlikovanje konteksta otkrica i konteksta opravdanja i trodioba teorije na opci logicko-matematicki kalkulus, specificni kalkulus teorije i semanticka pravila koja teoriji daju fizicku interpretaciju predstavljaju korisna razlikovanja u pojmovnom okviru za analizu znanosti i znanstvenih teorija. Iako ta razlikovanja ne mogu pretendirati na apsolutnu valjanost, korisno ih je uvesti kao, recimo, heuristicka sredstva koja su od koristi prilikom razmatranja znanstvenih teorija. Buduci da ne možemo proucavati cijelu znanost odjednom, prilikom proucavanja jedne teorije preporucljivo je apstrahirati od horizonta ocekivanja koji je doveo do formuliranja neke teorije i, zbog pojednostavljenja analize, pretpostaviti da su opservacije primitivne, ne zavisne od bilo kakve teorije i bilo kakvih ocekivanja. U tom bi slucaju pozitivisticka slika znanosti imala samo relativnu, ali ne i apsolutnu valjanost. Pozitivisticka slika znanosti i znanstvenih teorija mogla bi preživjeti, nekako, Popperovu kritiku. Medutim, izgleda da ne može preživjeti jednu drugu kritiku, naizgled vrlo slicnu. To je kritika Hansona. On je isto kao i Popper dokazivao da opservacije n isu nezavisne od teorije. Medutim, izmedu Popperove i Hansonove kritike postoji bitna razlika. Dok je Popper dokazivao da opservacije kojima se testira neka teorija nisu nezavisne od prethodnih ostalih teorija i ocekivanja, Hanson je, izgleda, dokazivao daleko radikalniju tezu: Da opservacije koje ma se testira ta teorija nisu nezavisne od te iste teorije. Recimo da teoriju T testiramo pomocu opservacija O . Prema Popperu ne smije se 1 1 zaboraviti da O ovise o prethodnim teorijama i ocekivanjima, koji su razliciti od T1 , O1 ne 1 ovise o T1 , ovise o drugim teorijama. Medutim, Hanson tvrdi da O1 ovisi od T , da sama T1 1 oblikuje i formira O1 . Prema Hansonovoj slici znanost je postavljena na daleko slabijim i manje racionalnim temeljima nego prema Popperovoj slici. Naime, da bismo mogli testirati T1 , potrebne su nam opservacije O , oko toga se, po pretpostavci, obojica slažu. Medutim, 1 Popper smatra da možemo imati O i tako testirati T samo ako pretpostavimo da su istinite 1 1 neke druge teorije i ocekivanja, koje su nezavisne i prethodne T1 . Hanson pak smatra da
221 Ibid. str. 149.

212

možemo imati O1 i tako testirati T samo ako pretpostavimo istinitost T , buduci da se O1 1 1 može formulirati samo ako se pretpostavi da je T1 istinito. Problem je u tome što, ako pretpostavimo da je T1 istinita, više je nemamo zašto testirati. Izgleda kao da prema Hansonovoj slici prihvacanje T1 pretpostavlja nužan uvjet opservacija O1 . Apsurdnost takvog videnja znanosti mogla bi biti u tome što teorije možemo testirati samo kada vec vjerujemo u njih, a kada vec jednom vjerujemo u njih, onda nam opservacije mogu biti samo onakve kakve teorije nalaže da jesu. Tako da više uopce nije jasno u cemu se sastoji testiranje teorije. Testiranje teorija, u okviru takve slike znanosti, postaje apsurdan i suvišan pojam. Hanson kritizira pozitivisticko razlikovanje teorije od opservacije. Buduci da to razlikovanje predstavlja osnovnu pretpostavku pozitivistickog shvacanja znanosti, on time ujedno kritizira i cjelokupno pozitivisticko shvacanje znanosti. Pozitivisti su smatrali da opservacije prethode teoriji i da su nezavisne od bilo kave teorije; one predstavljaju nepromjenljivu bazu svake teorije. Hanson je smatrao da su ti stavovi sasvim netocni; smatrao je kako opservacije nisu nezavisne od teorije, da prihvacena teorija uvijek sudjeluje u oblikovanju opservacija, da to što cemo vidjeti u velikoj mjeri ovisi o tome koju teoriju prihvacamo, da u tom smislu teorija prethodi opservacijama. Hanson svoju kritiku pocinje poznatim primjerom s Keplerom i Tychom Bracheom. Kepler je vjerovao da je Sunce nepomicno i da se svi planeti, ukljucujuci i Zemlju, okrecu oko Sunca. Brache je vjerovao da je Zemlja nepomicna i da se svi planeti, ukljucujuci i Sunce, okrecu oko Zemlje. Zamislimo da Kepler i Brache u zoru stoje na vrhu brda i promatraju iznalazak Sunca. Pitanje je »Vidjeli obojica jedno te isto?«. Hanson smatra da postoje nekakvi razlozi i za pozitivan i za negativan odgovor. U jednom smislu oni vide istu stvar, u drugom smislu o ni vide razlicite stvari. On nastoji dokazati da je relevantan samo drugi smisao, onaj u kojem oni vide razlicite stvari. Smisao u kojem «vide» istu stvar jest, recimo, fizi8cki i fiziološki: iste su konfiguracije fotona koje padaju na njihove retine, isti su kemijski procesi koji se dogadaju u njihovim fiziologijama vida. Medutim, smatra Hanson, to nije relevantan smisao rijeci “vidjeti”.Tako on kaže: »Videnje je iskustvo. Retinalna reakcija samo je fizicko stanje – fotokemijski podražaj. Fiziolozi nisu uvijek uvažavali razlike izmedu iskustva i fizickih stanja. Ljudi, a ne njihove oci, vide. Kamere i ocne jabucice jesu slijepe. Može se odustati od pokušaja da se u okviru organa vida (ili u okviru neurološkog spleta iz oka) locira nešto što se naziva “videnje”. Da Kepler i Tycho vide ili ne vide istu stvar ne može se poduprijeti pozivanjem na fizicka stanja njihovih retina, optickih živaca ili vizualnih korteksa: u videnju ima više od doticanja ocnih jabucica.«222 Pozitivisticki nastrojen mislilac može prihvatiti ove Hansonove stavove; tvrdit ce da Kepler i Brache imaju iste osjetilne podatke, ali da ih razlicito interpretiraju. Tako bi bila sacuvana autonomija opservacija u odnosu na teoriju; oni vide jedno te isto, dakle opservacije su im jednake, a razlika izmedu njih dvojice je u tome što ono što vide interpretiraju u skladu s razlicitim teorijama u koje vjeruju. Medutim, nizom primjera iz Gestalt psihologije Hanson zatvara puta za razvoj te vrste odgovora. Gestalt primjeri svjedoce da nije moguce odvojiti osjetilne podatke od njihove interpretacije. Osjetilni podaci i njihova interpretacija uvijek dolaze zajedno. Naprosto je neistinito da prvo vidimo nešto, a da onda tek naknadno interpretiramo što je to što smo vidjeli. Svaki put kada nešto vidimo to nešto automatski vidimo kao to i to. Interpretacija je sadržana u samom aktu videnja, tako on kaže: »Razmotrimo sada reverzibilnu perspektivu figura koje se javljaju u udžbenicima Gestalt psihologije: tacne za caj, mijenjajuceg
222 N.R. Hanson, ”Patterns of Discovery: An Inquiry into the Conceptual Foundations of Science”, Cambridge University Press, Cambridge 1972. str. 6,7.

213

(Schröderovog) stubišta, tunela. Svaka od njih može se vidjeti kao konkavna, kao konveksna ili kao crtež bez perspektive. Vidim li doista svaki put nešto razlicito ili samo ono što vidim interpretiram na razlicit nacin? Interpretirati znaci misliti, nešto ciniti; videnje je iskustveno stanje. Razliciti nacini na koje se vide te figure ne ovise o razlicitim mislima koje leže iza vizualnih reakcija. Ako te reakcije nisu spontane, što onda znaci “spontano”? Kada stubište “ide u suprotnom pravcu”. Ono to cini spontano. Ne misli se ni na što posebno; uopce se ne misli. Niti se interpretira. Naprosto se vidi, sada stubište kao odozgo, sada stubište kao odozdo.«223 Hanson smatra da isto što vrijedi u svakodnevnoj percepciji vrijedi i u znanosti. Fizicar vidi instrument, laik ne vidi instrument vec samo splet cijevi i žica. Tako Hanson kaže: »I dijete i laik mogu vidjeti: oni nisu slijepi. Ali oni ne mogu vidjeti ono što fizicar vidi; oni su slijepi za ono što vide. Mi možemo ne cuti da obao nije zgodena, iako to školovanome muzicaru može biti bolno ocito. (Koji nece cuti tonove i interpretirati ih kao tonove neurodene oboe, nego ce naprosto cuti da oboa nije zgodena. Mi naprosto vidimo koliko je sati; kirurg naprosto vidi da je rana inficirana; fizicar vidi da se anoda u cijev Xzraka pregrijava.) Elementi posjetiteljevog vizualnog polja, iako identicni s onima od fizicara, nisu za njega organizirani kao i za fizicara; iste linije, boje, oblike zahvacaju i jedan i drugi, ali ne na isti nacin. Ima beskonacno mnogo nacina na koje konstelacija linija, oblika, mrlja, može biti videna. Zašto se vizualni uzorci vide razlicito pitanje je za psihologiju, ali da mogu biti videni razlicito važno je u bilo kojem razmatranju pojmova videnja i opservacija.(Ibid.str.17) (…) Kada se u studiranju opserviranja ignoriraju jezik i notacija, fizika je predstavljena kao da pociva na osjetima i primitivnim eksperimentima. Opisana je kao ponavljajuce, monotono ulancavanje osjeta i eksperimenata iz školskih laboratorija. Ali fizicka znanost nije samo sistematicno izlaganje osjetila prema svijetu; ona je isto tako i nacin mišljenja o svijetu, nacin formiranja koncepcija. Paradigmatski opservator nije covjek koji vidi i izvještava ono što svi normalni opservatori vide i izvještavaju, nego covjek koji u obicnim predmetima vidi ono što nitko drugi nikada prije nije video.«224 Hansonov napad usmjeren je na stav logickih pozitivista da postoji bitna razlika izmedu opservacije i teorije. Ako takva razlika doista ne postoji, kao što to smatra Hanson, onda pozitivisticka podjela na opažljivo i teorijsko nije održiva. To bi ujedno znacilo da nije održivo niti njihovo videnje strukture znanosti, tj. strukture znanstvenih teorija. Dakle, da trodioba na 1) specificni kalkulus teorije, 2) opci kalkulus logike i matematike i 3) semanticka pravila ne odražava stvarnu strukturu znanosti i znanstvenih teorija. Hansonova kritika, ako je tocna, pokazuje da nije održiva razlika izmedu 1) i 3), dakle, s jedne strane, neinterpretiranog kalkulusa teorije zajedno s teorijskim terminima i, s druge strane, termina koji oznacavaju predmete i dogadaje svakodnevnog iskustva. Prema pozitivistickoj slici znacenja termina i vrhunski ekspert i potpuni laik, barem u principu, jednako vide bilo koji predmet i jednako dobro znaju znacenje termina svakodnevnog govora, razlika izmedu njih dvojice javlja se samo kada se radi o interpretaciji onoga što vide i samo kada se radi o razumijevanju specificno teorijskih termina. Prema Hansonu, buduci da su opservacije uvijek prožete teorijom (theori-laden), vrhunski ekspert i potpuni laik nikada ne vide stvari na isti nacin, tako da razlika izmedu njih dvojice, suprotno uvjerenjima pozitivista, pocinje vec na nivou svakodnevnog iskustva. Ovakav pristup Hansona u mnogome je pokazao da logicki pozitivizam nikako slucaju nije tako sigurna teorija znanosti kao što su to u pocetku cinilo. Mada se Hansonu mogu prigovoriti radikalizacija situacije odnosa teorije i opservacije što u krajnjoj instanci
223 Ibid. str. 11. 224 Ibid.str.30.

214

dovodi do potpunog relativnima svake spoznaje pa i znanstvene. Navedimo samo neke moguce primjedbe, koje su dakako koristili pozitivisti kako bi “kako-tako spasile stvar”. Ovdje se mogu postaviti dva bitna momenta: 1) prihvacena teorija ponekad djelomicno utjece na percepciju ili da 2) prihvacena teorija uvijek u potpunosti odreduje percepciju. Ova dva pristupa koja bi se mogla izvesti iz Hansonova razmatranja daju sljedece posljedice; ako se prihvati moment 1) onda se u krajnjoj instanci ne negira, barem ne u potpunosti, stav logickog pozitivizma. Moguce je u nekom blažem obliku prihvatiti njihova ideja da postoji razlika izmedu teorije i opservacije ali da je ta granica u nekim slucajevima nejasna. U slucaju tvrdnje 2) Hanson definitivno ruši pozitivisticku sliku znanosti, ali u tom slucaju ne ruši se samo specificno logicko-pozitivisticka slika znanosti, jer se ruši svaka slika zanosit ako racionalnog i empirijskog pothvata. Ova pozicija predstavlja krajnje relativisticku sliku znanosti: »stvari su onakve kakve vi vjerujete da jesu« i potpuno je besmisleno uopce pokušavati otkriti kakve stvari jesu nezavisno od vaših vjerovanja o stvarima. No bez obzira na ove implikacije pokazuje se jedna neumitna cinjenica a to je: da kritika Popper i Hansona pokazuju da nije tako jednostavna slika znanosti kao je to pokuša shematizirati i konstruirati logicki pozitivizam i da je situacija mnogo kompleksnija. Da je situacija oko znanosti uistinu daleko od toga da se može reducirati i shematizirati pokazat ce još jedna kritika koju je dao Kuhn. Kako cemo Kuhnove stavove posebno razmatrati u ovoj knjizi dat cemo samo neke dijelove njegove kritike pozitivistickog shvacanja znanosti. Kuhn u svom razmatranju strukture znanstvenih revolucija uvodi jedan fundamentalni pojam – paradigma. Uvodenjem pojma paradigme Kuhn: »želi sugerirati da neki prihvaceni primjeri stvarne znanstvene prakse – primjeri koji ujedno ukljucuju zakone, teorije, primjene i instrumentaciju – pružaju modele iz kojih izviru posebno koherentne tradicije znanstvenog istraživanja. To su tradicije koje povjesnicari opisuju pod rubrikama kao što su “ptolomejska astronomija” (ili “kopernikanska”), “aristotelovska dinamika” (ili “njutnovska”), “korpuskularna optika” (ili “valna optika”) itd.«225 Ideja da u znanosti postoje paradigme ili posebno koherentne tradicije znanstvenog istraživanja iz osnove je u suprotnosti s do tada eksplicitno ili implicitno prihvacenim gledištem o razvoju znanosti. Citajuci udžbenike i povijesne preglede znanosti, pogotovo ako se ima u vidu sve veca uspješnost znanosti, može se steci dojam da se znanost razvija »linearno, kumulativno, kontinuirano«; da svaka sljedeca teorija pociva na temeljima dotadašnje znanosti; da u tom smislu postoji nit kojom se razvoj znanosti može pratiti od mitskih kozmologija pa sve do teorije relativnosti i kvantne mehanike. Uvodenjem pojma paradigme Kuhn nudi iz osnove razlicitu sliku razvoja znanosti. On smatra da se znanost razvija »sukcesivno, diskontinuirano, smjenom paradigmi«: da su nove paradigme nezavisne od prethodnih i da ne pocivaju na njima. Smjena paradigmi naziva se znanstvena revolucija. On cak tvrdi da su paradigme nesumjerljive: da ne postoji nikakva vanjski, objektivni standard prema kojemu bi se paradigme mogle usporedivati. Buduci da paradigme smjenjuju jedna drugu u vremenu i buduci da ih nije moguce usporedivati, to znaci da naprosto nema smisla govoriti o linearnom, kumulativnom napretku znanosti. Cak ne ostaje previše prostora da se uopce govori o razvoju ili napretku. Iako je takva slika znanosti možda na izgled ne plauzibilna, Kuhn smatra da predstavlja daleko tocniji prikaz stvarne povijesti znanosti. U okviru slike znanosti koju su nudili logicki pozitivisti bilo je, barem u principu, sasvim jasno po kojem je kriteriju moguce ustanoviti napredak. Pred-znanstvena opservacijska baza je nepromjenljiva, fiksna je, ista je uvijek svugdje i za svakoga.
225 T. Kuhn: “The Structure of Scientific Revolutions”, u Inernational Encyclopedia of Unified Science, The University of Chicago Press, 1970. str. 10.

215

Znanstvene teorije nastaju zato da bi sistematizirale objasnile i predvidjele dogadaje u opservacijskoj bazi. To je svrha znanosti, a time ujedno i kriterij uspješnosti; uspješnost bilo cega mjeri se po tome koliko dobro ispunjava svoju svrhu. Dakle, prema pozitivistickoj slici znanosti, znanost napreduje u smislu da sve bolje i bolje sistematizira, objašnjava i predvida dogadaje u pred-teorijskoj opservacijskoj bazi. Sama ideja da se znanost ne razvija kontinuirano, vec smjenom paradigmi ne bi sama po sebi srušila pozitivisticko gledište da se teorije vrednuju u odnosu na ne teorijsku opservacijsku bazu. Medutim, Kuhn ne tvrdi samo da se znanost razvija smjenom paradigmi, on tvrdi i da ne postoji pred-teorijska, ne-teorijska opservacijska baza. On prihvaca Hansonove stavove o prožetosti opservacija teorijom i tvrdi da to što netko vidi ovisi o tome kojoj paradigmi pripada; gledajuci u jedan te isti fizicki predmet znanstvenik jedne paradigme vidjet ce jednu stvar, znanstvenik druge paradigme drugu stvar. Ne postoji nešto što je zajednicko i jednome i drugome i u odnosu na što ce mjeriti uspješnost svojih teorija. Promjena paradigme sa sobom nosi i promjenu opservacija. Tako Kuhn kaže: »Pregledavajuci svjedocanstva o prošlim istraživanjima iz perspektive suvremen historiografije povjesnicar zanosit može biti doveden u iskušenje da zakljuci da kada se paradigma mijenja, s njom se mijenja i sam svijet. Vodeni novom paradigmom znanstvenici prihvacaju nove instrumente i gledaju na nova mjesta. Cak je i važnije da za vrijeme revolucija znanstvenici vide nove i razlicite stvari kada s poznatim instrumentima gledaju na mjestima na kojim su gledali i prije. To prije izgleda kao da je profesionalna zajednica odjednom premještena na drugi planet gdje se poznati predmeti vide u drugom svjetlu i gdje su isto tako spojeni s nepoznatim predmetima. Dakako, ne dogada se ništa baš te vrste: nema geografskog premještanja; izvan laboratorija svakodnevne stvari obicno se odvijaju kao i prije. Ipak, promjena paradigme uzrokuje da znanstvenici razlicito vide svijet oko kojega se angažiraju u svojem istraživanju. Utoliko ukoliko se oni odnose prema tom svijetu kroz ono što vide i cine, mogli bi smo reci da se nakon revolucije znanstvenici odnose prema razlicitom svijetu. Zato su poznati primjeri promjene u vizualnom gestaltu tako sugestivni kao elementarni prototipovi tih promjena u svijetu znanstvenika. Ono što su u svijetu znanstvenika bile patke prije revolucije, to su zecevi nakon. Covjek koji je prvo vidio vanjštinu kutije odozgo, kasnije vidi njenu unutrašnjost odozdo. Transformacije poput tih, iako obicno postupnije i skoro uvijek ireverzibilne, jesu uobicajene popratne okolnosti znanstvenog treninga. Gledajuci na konture mape, student vidi crte na papiru, kartograf sliku terena. Gledajuci na fotografiju komore s mjehuricima, student vidi konfuzne i prekinute linije, fizicar svjedocanstvo poznatog subnuklearnog dogadaja. Samo nakon veceg broja takvih promjena videnja student postaje stanovnikom znanstvenog svijeta, vidjevši ono što znanstvenik vidi i reagirajuci onako kako to znanstvenik cini. Svijet u koji student onda ulazi, medutim, nije fiksiran jednom zauvijek prirodom okoline, s jedne startane, i znanošcu, s druge. Prije je odreden i okolinom i pojedinom normalnoznanstvenom tradicijom za koju je student bio treniran da ju slijedi. Prema tome, u vremenima revolucije, kada se mijenja normalno-znanstvena tradicija, znanstvenikova percepcija njegove okoline mora se reeducirati – on mora nauciti da u nekim poznatim situacijama vidi novi gestalt. Nakon što je to ucinio, svijet njegova istraživanja izgledat ce mu, tu i tamo, inkomenzurabilan s onim koji je prije nastanjivao.«226 Kuhn se ne zadržava samo na opcim konstatacijama, on navodi i velik broj primjera iz povijesti znanosti za koje smatra da podupiru njegove stavove. Do 1781. nije se znalo da postoji planet Uran. Astronomi su od 1690. do 1781. barem u sedamnaest razlicitih prilika vidjeli Uran, no buduci da u tadašnjoj slici Sunceva sistema nije bilo mjesta za još jedan
226 Ibid. str. 111. 112.

216

planet, mislili su da se radi o zvijezdi. Herschel je 1769. konstruirao jaci teleskop i vidio da to nebesko tijelo ima prividni oblik diska, dakle nije se moglo raditi o zvijezdi. Stoga je zakljucio da se radi o kometu. Tek kada je Lexell procijenio da je putanja tog nebeskog tijela prije putanja planeta, a ne kometa ili zvijezde, Suncev sistem dobio je još jednog clana. »Kada je prijedlog bio prihvacen, na nebu profesionalnog astronoma bilo je nekoliko zvijezda manje i jedan planet više.«227 U okviru aristotelovske fizike smatralo se da tijela padaju zato što se krecu prema svom prirodnom mjestu: teškim tijelima prirodno mjesto jest dolje, lakima gore. Prema takvoj fizici njihalo je predstavljalo samo slucaj tijela koje je onemoguceno u dolasku do svog prirodnog mjesta. Dakle, aristotelovci su njihalu, u osnovi, vidjeli tijelo koje pada. Galileo, medutim, u njihalu nije vidio tijelo koje nastoji stici u svoj prirodni položaj, vec tijelo koje skoro uspijeva jedno te isto gibanje ponavljati do u beskonacnost. Ono što se danas razumije pod njihalom vidio je tek Galileo, aristotelovci nisu. »Njihala su nastala zbog neceg vrlo slicnog paradigmom induciranoj gestalt promijeni.«228 Priestly je smatrao da zapaljiva tijela sadrže supstancu flogiston i da gorenje predstavlja proces oslobadanja tog istog flogistona. Lavoisier je smatra da gorenje predstavlja proces oksidacije, spajanja s kisikom. »Lavoisier je, rekli smo, vidio kisik tamo gdje je Priestly vidio deflogistirani zrak gdje drugi nisu vidjeli ništa.«229 Ovim se nastoji pokazati, u krajnjoj instanci, da ne postoje relevantne opservacije koje bi bile nezavisne od prihvacene teorije; da prihvacena teorija odreduje ne samo što ce se opservirati nego i kakve ce biti opservacije. Ako je to tocno, onda treba odbaciti pozitivisticku sliku znanosti i strukture znanstvenih teorija. Ove kritike, koje smo naveli, pozitivistickog shvacanja znanosti uspjele su utoliko što su doveli u pitanje smislenost i plodnost primijene pozitivisticke analize na stvarnu znanstvenu praksu. Pozitivisti su uložili ogroman trud u izgradnju preciznog pojmovnog aparata za analizu znanosti i ljudskog znanja uopce. Taj je aparat pocivao na dvjema temeljnim podjelama; analiticko/sinteticko i opažajno/teorijsko. Na ovome je mjestu važno podsjetiti se da su pozitivisti razlikovali kontekst otkrica od konteksta opravdanja. Svrha izgradenog pojmovnog aparata bila je racionalna rekonstrukcija stvarnog procesa ljudske spoznaje, dakle idealizirana normativna analiza stvarnog znanja. Razradena konceptualna mašinerija trebala je služiti analizi konteksta opravdanja, a ne konteksta otkrica. To znaci da izgradenim pojmovnim aparatom nisu namjeravali opisivati kako je tko de facto došao do kojeg otkrica, vec kako treba opravdavati ovjeravanja u hipoteze i teorije. Hitjeli su zadati i pojmovni okvir i metodu racionalnog zasnivanja i opravdavanja znanosti. Ne samo kako znanost funkcionira, vec prije svega kako znanost treba funkcionirati. Dakle, nacin na koji su analizirali znanost predstavlja jedan moguci prijedlog kako treba analizirati znanost. Upravo u ovoj tocki pokušavaju suvremeni neopopzitivsti da spase stvar od navedenih kritika i ona se sastoji u sljedecoj tezi: da se ovdje radi samo o prijedlog ili “receptu”, a svaki prijedlog u principu ne može biti niti lažan niti istinit tj. on može biti više ili manje prikladan. Odavde je lakše voditi borbu protiv kriticara, tako na primjer, u tom slucaju kritike Poppera, Hansona i Kuhna treba shvatiti kao kritike prikladnosti odluke da se znanost analizira na jedan, a ne na neki drugi nacin. Ako se tako postave stvari onda se kritika odnosi na prikladnost odnosno neprikladnost na primjer podjele na opažajne i teorijske predikate, a ne na istinitost te podijele. Sada lako možemo izvuci zakljucak ukoliko je prikladnost pitanje prakticnosti onda ona može i ne mora da bude primijenjena i samim tim pozitivizma može slobodno nastaviti sa svojom konstrukcijom bez bojazni da ce biti opovrgnuta.

227 Ibid. str. 115. 228 Ibid.str 120. 229 Ibid. str. 118.

217

No, ne ulazeci u ovaj pokušaj spašavanja situacije i shvatimo to kao normalnu reakciju pokreta koji je zapoceo sa jednom agresivnom i ambicioznom težnjom davanja definitivnog odgovora što je znanost i kako ona «treba» da izgleda, možemo slobodno reci da je najmanje kritika pokazala sljedece cinjenice koje cemo ukratko navesti. Pokazala je da se pravi i zanimljivi problemi filozofije znanosti nalaze negdje drugdje, a ne u gradenju idealnih jezika pomocu kojih bi se analizirala stvarna znanstvena praksa. Pokazale su da se problemi filozofije znanosti mogu sasvim uspješno raspravljati i bez takvog pojmovnog aparata i da pored problema vezanih uz gradnju takvog jezika postoji velik broj zanimljivih i važnih problema filozofije znanosti; ukratko, da je velik dio tog truda bio nepotreban. Nakon drugog svjetskog rata filozofije znanosti više se okrenula analizi stvarne znanstvene prakse, a manje konstrukciji idealiziranih skliska procesa spoznaje. Veliku je ulogu u tom preokretu izvršila i naturalizacija epistemologije. Pozitivisti su smatrali da posao filozofije jest iskljucivo pojmovna analiza znanja kao više-manje gotove tvorevine, a da se nacinom na koji se dolazi do tog znanja trebaju baviti prirodne znanosti. Mladi su autori, medutim, bez puno predrasuda rezultate znanosti ukljucili u filozofsku raspravu. Tom je preokretu u jednoj mjeri kumovalo i odustajanje od podjele na analiticko i sinteticko; filozofija je bila videna kao pojmovna analiza, dakle kap analiticka djelatnost, dok su prirodne znanosti bile videne kao djelatnosti koje se bave cinjenicama i dovode do sintetickih recenica. Kada je podnijela analiticko/sinteticko dovedena u pitanje, automatski je dovedena u pitanje i razlika izmedu filozofije i prirodnih znanosti. Time su bila otvorena vrata za ulaz prirodnih znanosti u filozofske rasprave. Dakle, moglo bi se reci da su kritike pozitivisticke filozofije znanosti najviše uspjele u tome što su promijenile težište rasprave iz filozofije znanosti; promijenile su i probleme i nacin na koji se o njima raspravlja.

218

11. Kriticki racionalizam Karla Poppera
Filozofija kritickog racionalizma, koju je zastupao i utemeljio Karl Popper230, nastala je kao reakcija na osnovne postavke logickog pozitivizma i neopozitivizma uopce. Prema pozitivistickom kriteriju, kao što smo to vidjeli u prethodnim poglavljima, razgranicenja racionalnosti od iracionalnosti, odnosno smislenosti od besmislenosti, racionalne su samo one tvrdnje koje se mogu empirijski i logicki provjeriti ili verificirati. Dakle, tvrdnje koje se ne mogu empirijski provjeriti besmislene su, a pojmovi kojima ne odgovara neko iskustvo nemaju nikakvo znacenje. Prema logickom pozitivizmu medu empirijskim tvrdnjama racionalnije su one koji imaju veci empirijski sadržaj, odnosno one koje su više puta potvrdene (konformirane). Sukladno tome rast znanja opravdava se uvecanjem iskustvenog sadržaja u empirijskim generalizacijama, a do tog povecanja dolazimo metodom indukcije. Popperov stav prema ovakvom rješenju je upravo dijametralno suprotan i sukladno Humeovom231 kritikom indukcije konstatira da je nemoguce tim putem povecati racionalnost empirijske generalizacije jer nije poznat broj instancija koji trebaju predstavljati apsolutnu potvrdu generalizacije. Isto tako, singularne i elementarne iskustvene recenice mogu voditi do razlicitih generalizacija što namece dodatni problem veze izmedu atomarnih stavova i generalizacije. Prije nego što krenemo sa daljnjom analizom navedimo kao ilustraciju dio Popperovog predavanja 1953 pod nazivom Znanost: nagadanje i odbacivanje232 u kome on sažeto iznosi svoje stavove: »Ova razmišljanja dovela su me zime 1919-1920. do zakljucaka koje bi sada mogao iskazati ovako: 1. Lako je iznaci potvrde, ili osvjedocenje, za gotovo svaku teoriju – ako potvrde tražimo. 2. Potkrijepe bi se morale uzeti u obzir samo ako su rezultat riskantnih predvidanja, tj. ako bismo, neopcinjeni teorijom o kojoj je rijec, m ogli ocekivati dogadaj nesuglasan sa teorijom – dogadaj koji bi mogao opovrci teoriju. 3. Svaka je “dobra” znanstvena teorija zabrana; ona zabranjuje dogadanje nekih stvari. Što teorije više toga zabranjuju, to je bolja. 4. Teoriju koju je nemoguce opovrci ijednim zamislivim dogadajem, nije znanstvena. Neopovrgljivost nije vrlina teorije (kao što cesto ljudi misle), nego mana.
230 Karl Raimond Popper roden je 28. rujna 1902. god. u Hommelhofu kraj Beca. Tridesetih godina jer predavao matematiku i fiziku na srednjim školama, bavio se glazbom, socijalnim radom i filozofijom. Popper se u svojim filozofskim stajalištima odmah na pocetku suprotstavio idejama Beckog kruga. Svoje prvo veliko djelo Logika istraživanja (1935) objavljeno je samo u fragmentima i tek se objavljuje u integralnom obliku 1979. pod nazivom Oba osnovna problema spoznajne teorije. Godine 1946. na poziv F. Hayeka dolazi u Englesku i do umirovljenja 1969. radi kao profesor na Londonskoj školi za ekonomiju. U sukobu sa logickim pozitivizmom koji se u to vrijeme proširio i u Engleskoj uspijeva tek 1956. da prevede svoju knjigu i izda pod nazivom. Logika znanstvenog otkrica i odmah postiže veliki uspjeh. Nakon što se specijalizirao za filozofiju znanosti, Popper se pokazao filozofom širokog dosega , doprinoseci u širokom spektru od predsokratovskih istraživanja do moderne logike, od politike do istraživanja vjerojatnosti, te od problema odnosa uma i tijela (mind-body) do interpretacije kvantne teorije. Sa svim djelima objavljenim i prevedenim na mnoge jezike, Popper je jedan od najrazmatranijih filozofa stoljeca. 231 Barem od Baconova Novog organona i Millova Sistema logike stereotipna slika znanosti jest da je znanstvena metoda induktivna. Empirizam – gledište da se sve znanje treba opravdati pozivanjem na iskustvo – cesto se poistovjecuje sa gledištem da se sve znanje treba opravdati induktivno. Humeov argument da je vjerovanje u indukciju instinktivno i da ga nije moguce opravdati racionalnim razlozima cesto se uzima kao argument koji pokazuje da nikakvo empirijsko znanje nije moguce. (Tako se, na primjer, katedra na Beckom sveucilištu tu na kojoj je Ernst Mach predavao ono što bismo danas zvali filozofija znanosti nazivala Katedra za filozofiju induktivnih znanosti.) 232 Prevedeno iz zbirke Popper, K.R. Conjectures and Refutations, Rotulege & Kegan Paul, cetvrto izdanje 1972.

219

5. Svaka istinska provjera teorije pokušaj je da se ona opovrgne, ili odbaci. Provjerljivost je opovrgljivost, ali postoje stupnjevi provjerljivosti: neke su teorije povjerljivije, više su izložene opovrgavanju nego druge, one su izložene vecem riziku. 6. Zgoda potvrdivanja ne bi se smjela uzeti u obzir osim kada je rezultat istinske provjere teorije; a to znaci da se može predstaviti kao ozbiljan, ali neuspješan pokušaj da se teorije opovrgne (u tom slucaju govorimo o potkrepljujucem dokazu) 7. Neke istinski provjerljive teorije, kada se za njih pokaže da su pogrešne, još uvijek podupiru njihovi obožavatelji – na primjer, ad hoc uvodenjem nekih pomocnih pretpostavki ili ad hoc reinterpretiranjem teorije da bi se izbjeglo odbacivanje. Takav je postupak uvijek moguc, ali on ne spašava teoriju od odbacivanja samo po cijenu uništavanja, ili barem snižavanjem njenog znanstvenog statusa (Ovakvu operaciju spašavanja opisujem poslije kao konvencionalisticki zahvat ili konvencionalisticka strategija) Sve ovo možemo sumirati tako da kažemo da je kriterij znanstvenog statusa neke teorije njena opovrgljivost, ili odbacljivost, ili provjerljivost.«233 U daljnjem dijelu analizirajmo pojedine tocke ovog Popperovog stava: (1) Ovaj stav, iako ima svoje opravdanje, cini se dosta preuvelican i može se opravdano postaviti pitanje; Možemo li doista potvrditi skoro svaku teoriju, samo ako je “potvrda ono što tražimo”? Popper tu tezu ilustrira primjerima astrologa, psihoanaliticara i marksista iz beckih kavana, koji su na svakom koraku nalazili potvrde svojih teorija. Popper inace ima pozitivno mišljenje o teorijama Marxa, Freuda i Adlera, smatra da su one vrlo zanimljive i stimulativne, ali im zamjera preveliku neodredenost, tocnije, imunost na empirijsko opovrgavanje. Komentirajuci ponašanje njihovih zagovornika, Popper kaže: »Izgleda kao da je proucavanje bilo koje od njih imalo efekt intelektualne konverzije ili otkrivenja, oci bi vam se otvorile za nove istine skrivene od onih koji još nisu bili inicirani. Kada su vam se oci jednom tako otvorile, svuda biste vidjeli konformirajuci instance: svijet je bio prepun verifikacija teorije. Što bi se god dogodilo, uvijek bi ju konformiralo. Tako je njena istina postala ocita; a nevjernici su, jasno, bili ljudi koji nisu htjeli vidjeti ocitu istinu; koji su odbijali vidjeti ju, ili zato što je bila protivna njihovim klasnim interesima, ili zbog njihovih represija koje su još uvijek bile 'neanalizirane' i vapile za tretmanom.«234 Tako predoceno ponašanje zastupnika Marxove, Freudove i Adlerove teorije izgleda krajnje subjektivno i neznanstveno; oni vide ono što žele vidjeti. Možda nam se može uciniti da je ono karakteristika neegzaktnih društvenih znanosti i da mu nema mjesta u egzaktnim prirodnim znanostima. Pored toga, priroda tih teorija takva je da njihovi zastupnici lako mogu biti osobno zainteresirani za njihovu istinitost ili prihvacenost, pa je onda moguce da interesi i emocije dovedu do krive selekcije i interpretacije podataka. Medutim, neki su autori smatrali da je takvo ponašanje sasvim prirodno i legitimno, kako u društvenim, tako i u prirodnim znanostima. Tako radimo, ne možemo drugacije raditi, te stoga tako i trebamo raditi. Poznata je Hansonova ilustracije te teze: Johannes Kepler, zastupnik heliocentricne astronomije, i Tycho Brahe, zastupnik geocentricne astronomije, sjede na vrhu brda i gledaju izlazak Sunca. U toj situaciji, smatra Hanson, oni naprosto vide razlicite stvari: Brahe vidi micanje Sunca, a Kepler vidi micanje Zemlje. Teorija koju prihvacaju odreduje što ce vidjeti. Kuhn daje primjer Lavoisiera i Priestleya: promatrajuci proces gorenja Lavoisier vidi kisik, Priestley vidi zrak lišen flogistona, dok laici ne vide ništa. On smatra da znanstvenici koje rade u razlicitim znanstvenim
233 Ibid,str.37. 234 K.R. Popper, “Coniectures and Refutations – The Growth of Scientific Knowledge”, London, New York: Routledge, 1989. str 34-35.

220

paradigmama zapravo “žive u razlicitim svjetovima” I ostale Kuhnove formulacije235 te teze podsjecaju na Popperovu opasku o “intelektualnoj konverziji”. Hanson i Kuhn smatrali su da odbacivanje jedne i prihvacanje druge znanstvene teorije dovodi do takvih gestalt-promjena u percepciji svijeta. Ako je doista tako kao što misle Hanson i Kuhn, onda je znanost doista u velikoj mjeri subjektivna i upitno je može li se govoriti o napretku znanosti i njezinu približavanju istini.236 Popper je inace i sam smatrao da ne postoje “ciste” opservacije koje bi bile u potpunosti nezavisne od svake teorije, to jest, da ne postoje opservacije koje ne pretpostavljaju nekakvu teoriju, predznanje ili barem ocekivanje. Tvrdio je da je »problem što dolazi prije, hipoteza (H) ili opservacija (O) rješiv isto kao i problem što dolazi prije kokoš ili jaje Jedna od njegovih osnovnih kritika programa logickog pozitivizma sastojala se upravo u kritici pozitivisticke pretpostavke o oštroj podijeljenosti teorija od opservacije.«237 Ipak, izgleda da su tu Popperovi stavovi daleko manje radikalni od Hansonovih i Kuhnovih. Naime, Hanson i Kuhn tvrde, ili barem izgleda da tvrde, da su opservacije prožete upravo onim teorijama (theory laden) koje trebaju potkrijepiti, tako da proces potkrepe teorije opservacijom postaje na neki nacin cirkularan: ako ne bismo prihvatili T1 , ne bismo vidjeli O1 , a razlog da prihvatimo T1 izmedu ostaloga jest i O1 – tako da opservacije zapravo nikada ne mogu pobiti teoriju. S druge strane, i Popper smatra da opservacije jesu prožete teorijama, ali ne upravo onima koje se njima testiraju. On govori o referencijalnom okviru, okviru teorija i okviru ocekivanja; ako ne bismo prihvatili skup znanja Z, ne bismo vidjeli O1 koja potkrepljuje T1 , ali pri tome T ne smije biti dio 1 skupa Z. Pojednostavnjeno govoreci, ako su Hanson i Kuhn u pravu, onda je ponašanje zastupnika Marxa, Freuda i Adlera zapravo sasvim legitimno, “kroz naocale” prihvacenih teorija oni vide ono što bez njih ne bi vidjeli. Tu je irelevantna svaka racionalna argumentacija njihovih oponenta; ako bi i oni prihvatili teoriju, vidjeli bi svijet na isti nacin kao i njeni zastupnici, i dok ju ne prihvate, vidjet ce ga na razlicit nacin. Dok se kod njihovih oponenta ne dogodi gestalt-obrat, oni ce ostati oponenti. Jasno, posljedice takve Hansonove i Kuhnove slike znanosti doista su razorne. Ako je izložena interpretacija Hansonovih i Kuhnovih stavova s jedne strane i Popperovih s druge tocna, onda su njihova shvacanja prožetosti opservacija teorijama bitno razlicite. Popperovo shvacanje prožetosti opservacija teorijom, iako vodi u odredeni holizam, ipak ostavlja otvoren prostor za tezu u sumjerljivosti teorija i za tezu, na njoj zasnovanu, o napretku znanosti, tocnije, za tezu da su nove teorije bolje od starih. S druge strane, Hansonovo i Kuhnovo238 shvacanje direktno vodi u tezu o nesumjerljivosti teorija koja nam ne dozvoljava da tvrdimo da su novije teorije bolje od starih. Popper je bio nacionalist u filozofiji znanosti, to znaci da je smatrao da racionalnim razlozima možemo presuditi koja je teorija bolja. Dakle, za razliku od Hansona i Kuhna, smatrao je da teorije jesu sumjerljive i da imamo osnove na kojima možemo reci da su nove bolje od starih. Iako smo uglavnom svi skloni prihvatiti stav da znanost napreduje i da su nove teorije bolje od starih, nije lako reci što to tocno znaci. Popper je dao prilican

235 Hanson i Kuhn u velikoj se mjeri oslanjaju se na rezultate gestalt-psihologije, koji pokazuju da percepcija u velikoj mjeri ovisi o ocekivanjima, predznanju i interesima. Ovisno o tim faktorima, gledajuci u isti predmet možemo vidjeti razlicite stvari. Poznat je primjer patka–zec: gledajuci u isti crtež, cas vidimo zeca, cas patku. 236 Vrlo zanimljiv i kvalitetan prikaz tih problema može se naci u knjizi Williama Newton-Smitha The Rationality of Science. 237 O Popperovoj kritici pozitivistickog programa na ovim osnovama može se naci u knjizi Borana Bercica Filozofija Beckog kruga, dio VII., poglavlje 2.1. 238 O Kuhnovom shvacanju i nesumjerljivosti teorija govorit cemo podrobnije u sljedecem poglavlju.

221

doprinos u rasvjetljavanju tog stava: on smatra da je mlada teorija t bolja od starije teorije 2 t1 ako zadovoljava jedan ili više sljedecih uvjeta: »(1) t2 daje preciznije tvrdnje od t1 , i te preciznije tvrdnje odolijevaju preciznijim testovima. (2) t2 zahvaca, i objašnjava, više cinjenica od t (to ukljucuje i gore navedeni slucaj da su, 1 ako je sve drugo jednako, tvrdnje t2 preciznije). (3) t2 detaljnije opisuje, ili objašnjava, cinjenice nego t1 . (4) t2 prošla je testove na kojima je t1 pala. (5) t navela nas je na nove eksperimentalne testove o kojima nismo razmišljali prije t2 (na 2 koje nas t nije navodila, i koji se možda cak ne mogu primijeniti na t ) ; i t2 prošla je te 1 1 testove. (6) t2 unificirala je ili povezala razlicite do sada nepovezane probleme.« 239 Popper je bio realist u pogledu ontološkog statusa znanstvenih teorija, i za njega “bolja” znaci “istinolikija”, dakle, “bliža istini”, ili “bolje odgovara cinjenicama”. Istinolikost (njem. Wahrscheinlicheit, engl. truthlikeness ili verisimilitude) jedan je od važnih pojmova u filozofiji znanosti i uveo ga je upravo Popper.240 Definirao ga je vrlo jednostavno, uz pomoc pojma istinosnog sadržaja. Istinosni sadržaj tvrdnje a jesu sve istinite logicke posljedice tvrdnje a. Tu Popper pod sadržajem tvrdnje misli na takozvani logicki sadržaj, a to su sve tvrdnje koje logicki slijede iz te tvrdnje.241 Teorija t2 jest istinolikija od teorije t ako je ili (a) istinosni sadržaj, ali ne i neistinosni 1 sadržaj t veci od t , ili (b) neistinosni sadržaj t1 , ali ne i njen istinosni sadržaj, veci od t 2 1 2 (Popper, 1989: 233). Pod pretpostavkom da su istinosni i neistinosni sadržaj mjerljivi, Popper je tu ideju sažeo u slijedecu jednadžbu: Vs(a) = CtT (a) – CtF(a) gdje Vs(a) stoji za istinolikost (verisimilitude) tvrdnje a, CtT (a) za njen istinosni sadržaj, a CtF(a) za njen neistinosni sadržaj. Stav da znanost napreduje i da zahvaca sve više i više istine o svijetu u kojem živimo pociva na stavu da su teorije sumjerljive, a stav da su teorije sumjerljive pociva na stavu da su opservacije nezavisne od teorija za koje su evidencija, iako, kako smatra Popper, nisu i ne mogu biti nezavisne od svake teorije i ocekivanja. Dakle, ako bi prihvacanje teorije “imalo efekt intelektualne konverzije ili otkrivenja” koje bi dovelo do toga da se na svakom koraku mogu vidjeti “konformirajuce instance” prihvacene teorije, ne bi bilo moguce objektivno usporedivati teorije, reci koja je bolja i zašto je bolja, i tvrditi da znanost napreduje. Vidjeli smo, zastupnici Marxa, Freuda i Adlera, barem prema Popperu, diskvalificiraju svoje oponente tako što nastoje pokazati da su njihovi stavovi posljedica klasnih interesa ili neizlijecenih represija. Takav postupak zasnovan je na pretpostavci o asimetriji mehanizama formiranja vjerovanja. Zastupnik teorije T smatra da je svoja vjerovanja formirao racionalnim metodama i razlozima i da su stoga opravdana, dok su
239 K. Popper, Ibid. (1989) str. 232. 240 O problemu istinolikosti dosta se raspravljalo a izgleda da još uvijek privlaci pažnju filozofa znanosti. Vidi, na primjer, William Newton-Smith u The Rationality of Science. Lijep prikaz problema i opsežnu bibliografiju radova može se naci na www u clanku Grahama Oddia “Verisimilitude” u Stanford Encyclopedia of Philosophy. 241 Kao što cemo poslije vidjeti, Popperu je bilo više stalo do onoga što je on nazivao empirijski sadržaj. Buduci da se kod logickog sadržaja teorije prije svega radi o broju recenica koje iz nje slijede, tu možemo govoriti o kvantitativnom sadržaju teorije. S druge strane, kod empirijskog sadržaja teorije radi se o njenoj nevjerojatnosti, stoga tu možemo govoriti o njezinu kvalitativnom sadržaju.

222

vjerovanja njegovih oponenta formirana sociološkim ili psihološkim uzrocima i da ih zato nije moguce opravdati nikakvim racionalnim razlozima. Medutim, postoje autori koji smatraju da su sva naša vjerovanja formirana sociološkim i psihološkim uzrocima i da nije moguce niti potrebno opravdavati racionalnim razlozima. Ono što se može i treba ciniti jest objašnjavati vjerovanja pozivanjem na njihove uzroke, za opravdanje pozivanjem na razloge nema mjesta. Na koncu, vjerovanja o tome što je racionalno a što nije, prema njihovu gledištu, isto su tako produkt socioloških i psiholoških faktora. To su, prije svega, Bloor i Barnes, a program koji su oni razradili naziva se u sociologiji znanstvene spoznaje “strogim programom”.242 U danom Popperovom primjeru, zastupnik strogog programa u sociologiji spoznaje prihvatio bi diskvalifikaciju oponenta Marxa, Freuda i Adlera kao sasvim legitimnu, ali bi potpuno jednako tretirao i njihove zastupnike. Na primjer; oponent Marxa suprotstavlja mu se zbog svog klasnog interesa, ali ga i njegov zastupnik isto tako prihvaca zbog svog klasnog interesa, a ne na osnovi objektivne evidencije. Niti jedan nije svoje vjerovanje formirao na osnovi nekakvih autonomnih racionalnih razloga, vec su vjerovanja obojice u potpunosti determinirana socijalnim i/ili psihološkim uzrocima. Dakako, Popper nije prihvacao takvu sliku, on je bio nacionalist u pogledu znanstvene spoznaje i oštro se protivio tezi o potpunoj društvenoj determiniranosti znanstvene spoznaje.243 Tvrdnja da je “lako potvrditi, ili verificirati, skoro svaku teoriju – ako je potvrda ono što tražimo”, vjerojatno je doista prejaka. Medutim, izgleda da prilicna psihološka evidencija pokazuje da smo de facto znatno skloniji verifikaciji nego falsifikaciji. Naime, niz eksperimenata o logickom zakljucivanju koje su proveli Wason i Johnson-Laird pokazuje da velika vecina ispitanika (101 od 128) nastoji verificirati pravilo umjesto da ga nastoji falsificirati, i da zato vrlo malen dio ispitanika tocno riješi test (samo 5 od 128). Poznati Wasonov test sastoji se u sljedecem: pred ispitanike su postavljene cetiri karte: A D 4 7

Ispitanici su trebali reci je li pravilo Ako je na jednoj strani karte samoglasnik, onda je na drugoj paran broj istinito ili neistinito za dane cetiri karte. Dakle pravilo ima oblik materijalne implikacije ako p, onda q.244 Stoga karte možemo oznaciti i ovako p ~p q ~q Buduci da je materijalna implikacija istinita uvijek osim u slucaju kada je antecedent istinit a konzekvens neistinit (p i ~q), treba okrenuti karte p i ~q. To jest, kartu A treba okrenuti tako da bi se vidjelo je li s druge strane neparan broj, i kartu 7 da bi se vidjelo je li s druge
242 U nas je o strogom programu pisao Darko Polšek. Vrlo je informativan zbornik radova kojega je uredio Sociologija znanstvene spoznaje – “Strogi program” i “Edinburška škola” i knjiga Peta Kantova antinomija– o autonomiji i uvjetovanosti znanja. 243 Ideju da je znanstvena spoznaja društveno determinirana Popper je kritizirao u tekstu “Sociologija spoznaje”. Vrlo je zanimljiva i informativna njegova rasprava o odnosu znanstvenih revolucija i ideoloških revolucija u tekstu “The Rationality of Scientific Revolutions”. 244 Wason i Johnson-Laird namjeravali su testirati naše sposobnosti zakljucivanja u propozicijskoj logici, stoga se spomenuto pravilo izlaže kao odnos izmedu propozicija (p ? ? ): ako p, onda q. O zadatku izbora u q pravilu se raspravlja u tim terminima. Medutim, pravilo se jednako dobro može izraziti i u predikatskoj logici (x) (Px ? ? x): za svako x, ako je x P, onda je x i Q. (Fetzer cak smatra da ga se, strogo uzevši, i ne bi smjelo Q drugacije prikazivati; Fetzer, 1990:42.) Ako ga se izloži u terminima predikatske logike, izomorfnost Wasonova zadatka izbora i Hempelova paradoksa konfirmacije još je ocitija. Ipak, slijedeci uobicajenu praksu, zadatak izbora izložio sam u terminima propozicijske logike, a paradoks konfirmacije u terminima predikatske logike.

223

strane samoglasnik. U tom je kontekstu zanimljivo to što je test zapravo popperovski: treba pokušati falsificirati pravilo, i ako se ne uspije, ono je istinito. Drugim rijecima, pravilno rješenje zadatka pretpostavlja da treba okrenuti upravo one karte koje bi mogle pokazati da pravilo nije istinito. Medutim, izgleda da ispitanici najcešce biraju one karte koje bi, psihološki gledajuci, mogle konfirmirati navedeno pravilo, a to su A i 4 (59 od 128) ili samo A (42 od 128). Buduci da je pravilo “Ako p, onda q”, ispitanici biraju karte p i q koje izgledaju kao konfirmirajuce instance pravila. Uz to, ta je pogreška sistematska; u raznim grupama i na razlicitim formulacijama zadatka vecina ispitanika bira verificirajuce a ne konfirmirajuce instance. Stoga se prirodno namece zakljucak da smo psihološki skloniji verifikaciji nego falsifikaciji: »Izgleda da je izvor pogreške u problemu povezan s neuvažavanjem krucijalne važnosti koju ima falsifikacija kao suprotstavljena verifikaciji.«245 Pretpostavka o vecoj psihološkoj sklonosti verifikaciji nego falsifikaciji doista predstavlja dobro objašnjenje cinjenice da vecina ispitanika bira instance koje bi mogle verificirati pravilo umjesto instanci koje bi ga mogle falsificirati. Medutim, to nije jedino moguce objašnjenje, ima i drugih: (1) Možda ispitanici biraju p i q naprosto zato što se p i q spominju u zadanom pravilu. (2) Možda formulacija “ako p, onda q” nije dovoljno jasna i možda ju ispitanici ne interpretiraju kao materijalnu implikaciju. Notorni su takozvani paradoksi materijalne implikacije, naime, cijela je implikacija istinita i kada p nije istinito i kada nisu istiniti ni p ni q, a to su situacije koje intuitivno ne cine implikaciju istinitom. Zato je q (karta 4), koja je intuitivno relevantna za istinitost pravila, zapravo potpuno irelevantna. Ako se vec `želi testirati sposobnost zakljucivanja u skladu s materijalnom implikacijom, možda bi rezultati bili bolji kada bi se pravilo formuliralo kao zabrana, na primjer: »Ako je s jedne strane samoglasnik, onda s druge strane ne smije biti neparan broj”. (3) Formulacija je u tom zadatku apstraktna, a izgleda da ispitanici znatno manje griješe na konkretnim slucajevima. (4) Možda ispitanici griješe zato što pravilo “ako p, onda q” interpretiraju kao bikondicional, tj. kao ekvivalenciju “ako i samo ako p, onda q”. Medutim, izgleda da niti jedno od alternativnih objašnjenja nije dobro, to jest, da ne daje dobar odgovor na pitanje: Zašto vecina ispitanika bira p (A) i q (4) ili samo p (A), iako bi trebala izabrati p (A) i ~q (7)?« 246 Na primjer, ako se pravilo interpretira kao bikondicional, onda i ~p (karta D) postaje evidencijski relevantna kao potencijalno falsificirajuci instanca. Naime, ako ~p (D) s druge strane ima q (paran broj), onda pravilo “ako, i samo ako p, onda q” nije istinito. Medutim, i ispitanici koji tvrde da su pravilo interpretirali kao bikondicional i dalje ne biraju ~p (kartu D). Ako se pravilo shvati kao bikondicional, evidencijski su relevantne sve cetiri karte, ali ispitanici koji ga navodno tako shvacaju i dalje u jednakoj mjeri biraju p (A) i q (4) ili samo p (A). Iako Wason i Johnson-Laird argumentirano zastupaju tezu o psihološkoj sklonosti verifikaciji i odbacuju alternativna objašnjenja, pitanje je ukazuje li evidencija na osnovi koje oni izvode taj zakljucak doista jednoznacno upravo na tu hipotezu. Doduše, alternativna objašnjenja komplementarna su objašnjenju pozivanjem na pretpostavku o psihološkoj sklonosti verifikaciji, ona se medusobno ne moraju iskljucivati, mogu se upotpunjavati. Eksperimenti Wasona i ostalih autora koji su radili na srodnim problemima prilicno su otvoreni za interpretacije i kritike. Tako, na primjer, Fetzer smatra da nije sasvim jasno što tocno pokazuju, jesu li dobro dizajnirani, pa cak niti što tocno mjere. Sklonost verifikaciji ili falsifikaciji sigurno u znacajnoj mjeri ovisi o kontekstu, stoga bilo kakav generalni zakljucak o tom pitanju treba uzeti s prilicnom dozom rezerve. Ipak,
245 P.N. Johnson-Laird, P.C. Wason: “A theoretical anlysis of insight into a reasoning task”, ( u Thinking – Readings in Cognitive Science), London, New York: Cambridge University Press, 1977. str. 146. 246 Ibid.

224

neupitna je cinjenica da je najveci broj ispitanika, iz ovog ili onog razloga, zanemario potencijalno falsificirajuci instancu (~q) koja ocito jest relevantna za utvrdivanje istinosne vrijednosti implikacije (ako p, onda q). Dakle, verifikacija i falsifikacija, barem u nekom smislu, sigurno jesu psihološki asimetricne. Iako je zanimljivo i važno jesmo li psihološki skloniji verifikaciji nego falsifikaciji, Poppera zanima logika znanstvenog otkrica – to je, uostalom, naslov njegova najpoznatijeg djela. Njegova je teza prije svega normativna, a ne deskriptivna. Bez obzira na to cemu smo psihološki skloni, Popper smatra da trebamo biti falsifikacionisti, to jest, da ce racionalna osoba, na temelju razloga koje je on izložio, prihvatiti falsifikacionisticku metodologiju. U skladu s tim tavom Popper je oštro razlikovao kontekst otkrica od konteksta opravdanja, ili kako je to on sam nazivao, psihologiju spoznaje od logike spoznaje. U uvodnim poglavljima Logike znanstvenog otkrica Popper kaže: »Moram najprije razjasniti razliku izmedu psihologije spoznaje, koja se bavi empirijskim cinjenicama, i logike spoznaje, koja se zanima samo logickim relacijama. (str. 64) [...] Pocetna faza, akt zamišljanja ili pronalaženja jedne teorije, cini mi se, niti zahtijeva logicku analizu, niti joj je podložan. Pitanje kako se dogada da se u covjeku pojavi neka nova ideja – bez obzira na to je li sto neka muzicka tema, dramski sukob ili znanstvena teorija – može biti od velikog interesa za empirijsku psihologiju; ali, onda je irelevantna za logicku analizu znanstvene spoznaje. Logicka analiza ne bavi se pitanjima cinjenice (Kantovo quid facti?), vec samo pitanjima opravdanosti ili valjanosti (Kantovo quid juris?). Njena su pitanja sljedece vrste. Može li se neki iskaz opravdati? Ako može, kako? Je li provjerljiv? Da li logicki zavisi od nekih drugih iskaza? Ili im možda proturjeci? [...] Stoga cu ja napraviti oštru razliku izmedu procesa zamišljanja neke nove ideje i metode i rezultata njenog logickog ispitivanja.«247 . Zagovornici Marxa, Freuda i Adlera o kojima govori Popper vjerojatno su iskreno vjerovali da svi ti slucajevi potvrduju teorije u koje su oni vjerovali. Možda su navodne potvrde zapravo bile samo retoricko sredstvo kojim su “dokazivali” da su u pravu upravo oni, a ne njihovi politicki ili profesionalni oponenti. Medutim, to je psihološko pitanje o tim ljudima, a ne logicko. Logicko je pitanje potvrduju li ti slucajevi doista dane teorije ili ne, ma što o tome mislili njihovi vatreni zagovornici. Popper je tu, izgleda, pobrkao psihologiju i logiku; psihološki je možda doista moguce na svakom koraku pronaci potvrdu svoje teorije – paranoici to svakodnevno cine i u tome su vrlo vješti –, medutim, to još uvijek ne znaci da spomenute teorije doista jesu potvrdene navodnom evidencijom i da je takvu evidenciju doista moguce pronaci na svakom koraku. Stoga se psihološki osjecaj uvjerenosti kod zagovornika Marxa, Freuda i Adlera ne može uzeti kao dokaz da se na svakom koraku mogu pronaci konfirmirajuce instance tih teorija. cinjenica da su ti ljudi iskreno vjerovali da na svakom koraku pronalaze konfirmirajuce instance teorija koje su prihvacali više govori o njima nego o verifikacionistickom metodološkom stavu da teorije treba prihvacati na osnovi pozitivne evidencije. Poppera smeta što Adlerova i Freudova teorija “jednako lako mogu objasniti” razlicita ljudska ponašanja. To, samo po sebi, još uvijek ne mora biti loše. Teorije mogu biti subdeterminirane empirijskom evidencijom, to znaci da su obje sukladne evidenciji, da je jednako dobro objašnjavaju, te da je zbog toga evidencija nedovoljna da bismo jednu prihvatili a drugu odbacili. Takvih je situacija bilo u povijesti znanosti i ne bi bilo cudno kada to bilo i u psihologiji. Iako zapravo nije sasvim jasno što tocno Popper zamjera Freudu i Adleru, izgleda da je najveca slabost njihovih teorija u tome što nema zamislivog ljudskog ponašanja kojega one ne bi mogle objasniti; »Ne bih mogao zamisliti ikakvo
247 R.K.Popper, Logika naucnog otkrica, Beograd, Nolit, 1973. str. 65.

225

ljudsko ponašanje koje se ne bi moglo interpretirati u terminima obaju teorija.«248 Svaka teorija istim objašnjenjem objašnjava sve, pa cak i dijametralno suprotne postupke. Problem je u tome što teorija koja naizgled može objasniti sve zapravo ne može objasniti ništa. Tako bi Adler, barem prema Popperu, osjecajem inferiornosti objasnio i zlocin utapanja djeteta i herojski pothvat spašavanja djeteta. Možda je osjecaj inferiornosti doista relevantan u objašnjenju obaju postupaka, medutim, formalno gledajuci, problem je u tome što je takva teorija inkonzistentna. Naime, iz iste teorije slijedi da ce takva i takva osoba u takvim i takvim okolnostima uciniti X i da takva i takva osoba u takvim i takvim okolnostima ne}e uciniti X. A takva teorija doista može “objasniti” bilo što. Dakle, ako (T ? O) i (T? ?e-O), onda je T n kontradiktorna i, prema tome, nužno neistinita. To znaci da je T neistinita na logickim osnovama i da je svaka empirijska evidencija irelevantna za njenu istinosnu vrijednost; niti ju kakva cinjenica može verificirati, niti falsificirati. A ako je svaka moguca empirijska cinjenica irelevantna za njenu istinosnu vrijednost, onda je ona sasvim neinformativna, onda ona uopce ne govori o empirijskom svijetu. Te je karakteristike, dakako, svjestan i sam Popper: »Medu razlicitim zahtjevima koje jedan teorijski sistem ili jedan aksiomatski sistem treba zadovoljiti, zahtjev neproturjecnosti igra posebnu ulogu. On se može smatrati prvim zahtjevom kojeg treba zadovoljiti svaki teorijski sistem, bez obzira na to je li on empirijski ili neempirijski. Da bismo pokazali fundamentalnu važnost tog zahtjeva, nije dovoljno spomenuti ociglednu cinjenicu da samoproturjecan sistem mora biti odbacen zato što je 'pogrešan'.... Važnost zahtjeva neproturjecnosti bit ce pravilno procijenjena tek kada se shvati da je samoproturjecan sistem u stvari neinformativan. To je tako zbog toga što se iz njega može izvesti koji nam drago zakljucak. Prema tome, nema izdvajanja iskaza, bilo kao nespojivih ili kao izvodljivih, pošto su svi izvodljivi. Medutim, jedan neproturjecan sistem dijeli skup svih mogucih iskaza na dva dijela: na iskaze koji mu proturjece i na one s kojima je spojiv. [...] Eto zašto je neproturjecnost najopcenitiji zahtjev za jedan sistem, bilo empirijski ili neempirijski, ukoliko treba uopce da bude od neke koristi.«249 Ako je Adlerova teorija inkonzistentna, kao što to sugerira analiza samog Poppera, onda ne može biti tako da ju konfirmira i covjek koji utapa dijete i covjek koji ga spašava, kao što to tvrdi Popper. Ne konfirmira ju niti jedan od te dvojice naprosto zato što ju ništa ne može konfirmirati. Ako je teorija inkonzistentna, onda je svaka empirijska evidencija potpuno irelevantna za njenu istinitost. Stoga nije jasno kako Popper tvrdi da takve teorije jesu verifikabilne ali da nisu i ne mogu biti falsifikabilne. Ako je teorija neistinita zato što je kontradiktorna, onda ne može biti verifikabilna isto kao što ne može biti ni falsifikabilna. Stoga tocku (1) možemo shvatiti kao Popperovu osobnu motivaciju, ili kao prikladnu ilustraciju njegove poante, ali mislim da ju nikako ne bismo smjeli prihvatiti doslovno – kao dokaz” da doista možemo “konfirmirati ili verificirati skoro svaku teoriju” i da se zbog toga treba okrenuti falsifikaciji kao kriteriju znanstvenosti. No, ovakva kritican stav nikako ne umanjuje znacaj ovog stava koji je u funkciji objašnjenja njegove cjelokupne teze. (3) U skladu sa svojom falsifikacionistickom slikom ljudskog znanja, Popper tvrdi da svaka dobra znanstvena teorija jest zabrana. Ako je teorija kompatibilna sa svim logicki mogucim dogadajima – a to znaci da je neopovrgljiva jer nema dogadaja koji bi ju mogao uciniti neistinitom –, onda nema nikakva empirijskog sadržaja, onda je prazna. Dakle, da bi teorija mogla imati ikakav empirijski sadržaj, ona mora nešto zabranjivati. Receno više tehnickim jezikom; klasa potencijalnih pobijaca teorije ne smije biti prazna, a nije prazna ako »sadrži barem jednu nepravnu klasu homotipskih osnovnih iskaza«250Osnovni iskazi jesu iskazi
248 Popper, Ibid (1989) strt. 35. 249 Popper, Ibid. (1973), str. 123-4 250 Popper, Ibid (1973), str. 122.

226

koji moraju zadovoljavati dva uvjeta: moraju (1) imati oblik singularnih egzistencijalnih iskaza, i moraju (2) biti dostupni promatranju. To su »iskazi koji tvrde da se neko zbivanje dostupno promatranju odigrava u izvjesnoj individualnoj regiji prostora i vremena«251 “Homotipski” znaci da opisuju dogadaje iste vrste. Popper tvrdi da je teorija to bolja što više zabranjuje. Tu je osnovna intuicija da je sadržaj teorije to veci što je njena vjerojatnost manja – što više tvrdimo, lakše cemo pogriješiti. Drugim rijecima, što je teorija informativnija, to je, u svjetlu dosadašnjeg znanja, veca vjerojatnost da nije istinita. Zato je tautologija prazna istina – vjerojatnost da ne bude istinita jednaka je nuli. »Kolicina empirijske informacije koju neka teorija nosi, to jest njen empirijski sadržaj, povecava se usporedno s njenim stupnjem opovrgljivosti« (1973:146). Zamislimo da tri teorije daju predvidanja o tome kolika je neka fizicka velicina A: T1: A je u intervalu izmedu 1 i 1.000.000. T2: A je u intervalu izmedu 10.000 i 100.000. T3: A je u intervalu izmedu 50.000 i 60.000. Jasno, najsigurnija je T1, ali je i njen empirijski sadržaj najmanji. Najriskantnija je T3, ali je zato i najinformativnija. Napredak znanosti moguc je samo ako znanstvenici predlažu hrabre, to jest riskantne teorije. Problem s astrologijom, gatanjem i ostalim neznanstvenim prorocanstvima (soothsaying practice) upravo je u tome što su toliko opcenita i neodredena da naprosto nije jasno kada se može reci da se nisu obistinila, dakle nije jasno pod kojim se uvjetima mogu smatrati falsificiranima. U skladu s intuicijom da su vjerojatnost i empirijski sadržaj obrnuto proporcionalni Popper je definirao mjeru sadržaja iskaza ili teorije kao kompliment njene vjerojatnosti: Ct(a) = 1 – p(a) ili alternativno, kao vrijednost reciprocnu njenoj vjerojatnosti: Ct(a) = 1 / p(a) gdje Ct(a) oznacava sadržaj tvrdnje a, a p(a) njenu vjerojatnost. Ovdje treba napomenuti da je Popper razlikovao logicki sadržaj teorije i empirijski sadržaj teorije. Logicki sadržaj teorije jesu sve recenice koje se mogu deducirati iz teorije. Empirijski sadržaj teorije jest, recimo, kolicina informacije koju teorija sadrži. Iako je logicki sadržaj teorije možda bliži onomu što imamo na umu kada govorimo o sadržaju teorije ili pojedinog iskaza, Popper je, u skladu sa svojom falsifikacionistickom slikom ljudskog znanja, empirijskom sadržaju pridavao znatno vecu važnost. Spomenute definicije odnose se na empirijski sadržaj. (2) i (5) Za Poppera je uzor testa znanstvene teorije bilo Eddintonovo promatranje pomrcine Sunca 1919. koje je potvrdilo Einstenovu teoriju. To je epizoda iz povijesti znanosti na koju se Popper cesto pozivao: »Svi mi – malen krug studenata kojem sam i ja pripadao – bili smo uzbudeni zbog rezultata Eddingtonova promatranja pomrcine koje je donijelo prvu važnu konfirmaciju Einsteinove teorije gravitacije. Za nas je to bilo veliko iskustvo, koje je ostavilo trajan utjecaj na moj intelektualni razvoj.« (Popper, 1989:34)

251 Popper, Ibid (1973), str. 135.

227

Naime, iz Einsteinove teorije slijedilo je izmedu ostaloga i da gravitacija skrecu putanju svjetlosti. To je nešto što je izgledalo sasvim nevjerojatno. Sve do Einsteinove teorije i Eddingtonova eksperimenta nije bilo niceg što bi ukazivalo na to da gravitacija skrece svjetlost. Ni danas u okviru svakodnevnog iskustva nema nikakve evidencije za takvo što. Pored toga, nije bilo jasno kako empirijski provjeriti tu posljedicu Einsteinove teorije. Masa Sunca dovoljna je da svojom gravitacijom deformira sliku neba, medutim, Suncev je sjaj prejak da bi se moglo vidjeti da li se to doista dogada. Medutim, Eddington se dosjetio da fotografira nebo za vrijeme potpune pomrcine Sunca. Opservacije su pokazale da gravitacija Sunca doista deformira sliku neba, to jest da skrece zrake svjetlosti. Dakle, iako je to što je teorija predvidala bilo potpuno neocekivano, ipak se pokazalo istinitim. I upravo se zato taj test smatra vrlo dobrim testom. Nisu svi testovi teorija jednako dobri, Popper govori o “stupnjevima testabilnosti” ili o “strogoci” testa (severity): što je test stroži, to je t orija, ako ga prode, njime bolje potkrijepljena. Teži je test teže e proci, ali ako ga se prode, više vrijedi. »Neka h bude hipoteza koju treba testirati; neka e bude iskaz kojim se izražava test (evidencija), i b 'pozadinsko znanje', to jest, sve one stvari koje (za probu) prihvacamo kao istinite dok testiramo teoriju. (b isto tako može sadržavati iskaze o pocetnim uvjetima). Pretpostavimo, za pocetak, da je e logicka posljedica od h i b (ovu cemo pretpostavku kasnije oslabiti), tako da p(e,hb) = 1. Na primjer, e može biti iskaz o predvidenom položaju Marsa, izveden iz Newtonove teorije h i našeg znanja o prošlim položajima koje cini dio od b. U tom slucaju možemo reci da, ako e prihvatimo kao test za h, onda ce strogost ovog testa interpretirana kao podržavajuci evidencija, biti to veca što je niže vjerojatno e, pod pretpostavkom b (bez h); to znaci, što je niža p(e,b), vjerojatnost od e pod pretpostavkom da b.«252 Strogost testa e, pod pretpostavkom pozadinskog znanja b, oznacena je kao S(e,b), i Popper ju definira (1989, 390) na kao kompliment vjerojatnosti od e po b: S(e,b) = 1 – p(e,b) ili alternativno, naprosto izjednacava strogocu testa s njegovim sadržajem: S(e,b) = Ct(e,b) = 1 / p(e,b) Na osnovi tih definicija sadržaja teorije i strogoce testa, Popper definira još i neke druge vrlo važne pojmove iz metodologije i filozofije znanosti. To su mjera u kojoj test

potkrepljuje teoriju i eksplanatorna snaga teorije.253 Dakle, Einsteinova teorija imala je velik empirijski sadržaj zato što je, u svjetlu dotadašnjeg znanja, bila nisko vjerojatna. Eddingtonov eksperiment bio je vrlo strogi test
252 Popper, (1989), str.390. 253 Na osnovi te definicije strogoce testa Popper definira i strogocu testa kao podupiruci evidencije, dakle, mjere u kojoj neki test potkrepljuje teoriju: S(e,h,b) = p(e,hb) / p(e,b) ili: S(e,h,b) = (p(e,hb) –p(e,b)) / (p(e,hb) + p(e,b)). Ta Popperova definicija izražava intuiciju vrlo blisku onoj koju izražava Bayesov teorem P(h/e) = (P(h) × P(e/h)) / P(e), a to je da je mjera u kojoj evidencija uvecava vjerojatnost hipoteze (1) to veca što je veca mjera u kojoj hipoteza uvecava vjerojatnost hipoteze i (2) to manja što je veca prethodna vjerojatnost evidencije. Osnovna razlika izmedu Poppera i Bayesa jest u tome što Popper hipotezama uporno pripisuje vjerojatnost 0. (Nešto više o tom pitanju može se naci u knjizi Howsona i Urbacha Scientific Reasoning – The Bayesian Approach, str. 261–267.) U svakom bi slucaju bilo zanimljivo pobliže ispitati odnos izmedu Popperovih definicija i Bayesova teorema i vidjeti koji tocnije zahvaca naše intuicije o tome u kojoj mjeri evidencija uvecava vjerojatnost teorije, jasno, ako ih je uopce moguce kvantitativno izraziti.

228

zato što je predvideni dogadaj bio veoma nisko vjerojatan. Stoga, buduci da ga je Einsteinova teorija zadovoljila, on ju potkrepljuje u vrlo visokoj mjeri. S druge strane, prema Popperu empirijski sadržaj Marxove, Freudove i Adlerove teorije bio bi 0 zato što vjerojatnost da ce se dogoditi ono što kažu da ce se dogoditi jest 1, dakako, ako ju interpretiramo onako kako ju interpretiraju njeni opisani zagovornici. Jasno, notorno je teško nekom dogadaju pripisati preciznu vjerojatnost s obzirom na dosadašnje znanje, stoga je pitanje u kojoj bi mjeri te definicije mogle biti konkretno upotrebljive. Osim toga, pitanje je odražavaju li doista Popperove definicije naše intuicije o odnosima definiranih pojmova. Na primjer, Putnam i Howson i Urbach ne prihvacaju osnovnu Popperovu ideju da nevjerojatnost neke hipoteze jest mjera njenog sadržaja. Ipak, uspostavljanje preciznog odnosa izmedu pojmova vjerojatnosti, sadržaja, strogoce testa, potkrijepljenosti i eksplanatorne snage sigurno predstavlja vrlo važan teorijski doprinos. Viša rizicnost karakteristika je cijele jedne kategorije predvidanja – to su takozvana nova predvidanja. Nova predvidanja jesu predvidanja koja slijede iz dane teorije a nisu bila poznata prije i nezavisno od teorije. Najjednostavnije receno, da nismo primijetili da slijede iz teorije, ne bi nam palo na pamet da se dogadaju – “ako bismo bez uvida koje donosi dana teorija ocekivali dogadaj inkompatibilan s teorijom”. To su slucajevi u kojima smo vodeni teorijama otkrili nove cinjenice o svijetu u kojem živimo – da nismo razmatrali teorije i njihove posljedice, ne bismo otkrili te cinjenice. Velik je broj autora novim predvidanjima pridavao veliku težinu u testiranju teorija. I Popperovo omiljeno predvidanje koje je slijedilo iz Einsteinove teorije – da ce slika neba oko Sunca za vrijeme pomrcine biti deformirana – bilo je novo predvidanje. Sva nova predvidanja u pravilu predstavljaju vrlo dobre testove teorija upravo zato što je prethodna vjerojatnost da ce se dogoditi veoma niska. Dakle, veoma je niska vjerojatnost koju bi im trebalo pripisati u svjetlu dosadašnjeg znanja, nezavisno od teorije iz koje slijede i koju provjeravamo ispitujuci da li se stvarno dogadaju. Upravo zbog toga nova predvidanja, ako se obistine, u visokoj mjeri potkrepljuju teorije iz kojih slijede. Popper je, kao što smo vidjeli, insistirao na poanti da je znanstvena teorija zapravo zabrana. U nekom smislu to je trivijalno tocno. Ako tvrdimo da p, to znaci da tvrdimo da se ne smije dogoditi ne-p, ~p. Ako tvrdimo da svi P jesu Q, to znaci da ne postoji P koji nije Q. Medutim, nisu li ovdje verifikacija i falsifikacija zapravo simetricne? Naime, falsificirati p naprosto znaci verificirati ~p; falsificirati Svi P jesu Q naprosto znaci verificirati Postoji P koji nije Q.254 Neplauzibilna posljedica koju ta logicka simetrija ima po verifikacionisticki kriterij znanstvenosti jest da je negacija znanstvene tvrdnje neznanstvena dok je negacija neznanstvene tvrdnje znanstvena. To je ocito apsurdno, kako “Svi su labudovi bijeli” može biti znanstveni sud zato što je falsifikabilan, a njegova negacija “Postoji labud koji nije bijel” biti neznanstven zato što nije falsifikabilan? Naime, univerzalni sud “Svi su labudovi bijeli” možemo falsificirati tako da pronademo labuda koji nije bijel, ali ga nikada ne možemo verificirati zato što, koliko god labudova pregledali, uvijek ostaje otvorena mogucnost da cemo u buducnosti otkriti labuda koji nije bijel. S druge strane, egzistencijalni sud “Postoji labud koji nije bijel” možemo verificirati tako da pronademo labuda koji nije bijel, ali ga nikada ne možemo falsificirati zato što

254 Tako su logicki pozitivis ti, kada su govorili o verifikaciji, zapravo imali na umu verifikaciju i/ili falsifikaciju. Princip verifikacije najcešce su formulirali kao tvrdnju da znamo znacenje recenice akko znamo pod kojim je uvjetima recenica istinita i/ili neistinita, ili, da znamo znacenje recenice akko znamo koja evidencija uvecava i/ili umanjuje njenu vjerojatnost (vidi Bercic, Filozofija Beckog kruga, dio III). Stoga nije sasvim jasno zašto se Popper uporno ogradivao od logickog pozitivizma.

229

uvijek postoji mogucnost da cemo u buducnosti otkriti labuda koji nije bijel.255 Dakle, univerzalno afirmativne sudove možemo falsificirati ali ih ne možemo verificirati, a njihove negacije možemo verificirati ali ih ne možemo falsificirati. Zbog te je apsurdne posljedice Hempel odbacio falsifikacionizam, doduše, shvacen kao kriterij smislenosti a ne kao kriterij znanstvenosti, ali to u ovom kontekstu nije bitno Popper smatra da taj prigovor ne ugrožava njegov stav o asimetriji falsifikacije i verifikacije iz dva razloga. Prvi je razlog metodološki: znanost je prije svega zainteresirana za univerzalne generalizacije zbog njihove eksplanatorne snage. Drugi je cisto logicki: univerzalni su sudovi logicki jaci od egzistencijalnih – iz univerzalnog suda “Sve stvari imaju svojstvo P”, koji govori o elementima nekog nepraznog skupa stvari, logicki slijedi egzistencijalni sud “Postoji stvar koja ima svojstvo P”, ali ne i obratno. Nisam siguran da je taj odgovor dobar, ali ne bih dalje raspravljao o njemu. Usredotocio bih se na kontekst u kojem se, izgleda, vidi logicka asimetrija verifikacije i falsifikacije. To je Hempelov paradoks konfirmacije, još poznat kao paradoks gavranova ili samo kao Hempelov paradoks. Logicki gledajuci, zakoni prirode uglavnom su univerzalne generalizacije. To su iskazi tipa “Svi metali vode struju”, “Svi sisavci imaju kralježnicu”, itd. Njihov logicki oblik jest: (Px ? Q ? x)

i cita se: za svako x, ako je x P, onda je x Q. Ili, jednostavnije receno: svi P jesu Q. Ako želimo utvrditi je li neki sud tog oblika istinit, intuitivno je jasno što trebamo ciniti: trebamo tražiti P-ove i vidjeti jesu li oni Q ili nisu. Ako nas zanima jesu li svi gavranovi crni, trebamo tražiti gavranove i vidjeti jesu li doista crni. Francuski logicar Nicod tu je intuiciju formulirao u obliku pravila: P1: Univerzalni sud konfirmiraju njegove instance. Instance univerzalnog suda “Svi su gavranovi crni” jesu pojedini crni gavranovi, instance univerzalnog suda “Svi metali koji vode struju jesu pojedini komadi metala koji vode struju”, itd. Univerzalni sud svi P su Q dijeli univerzum na cetiri vrste stvari: (1) one koje su P i Q, (2) one koje su P, ali nisu Q, (3) one koje nisu P, ali jesu Q, i (4) one koje nisu ni P, ni Q. U slucaju univerzalne generalizacije “Svi su gavranovi crni”, to bi bili: (1) crni gavran (P i Q) (2) necrni gavran (P i ~Q) (3) crni negavran (~P i Q) (4) necrni negavran (~P i ~Q) Intuitivno je jasno da instanca koja konfirmira sud “Svi su gavranovi crni” jest (1) crni gavran.256 Instanca (2) necrni gavran diskonfirmira sud. Dok su instance (3) crni negavran (crne cipele, crni klaviri, itd.) i (4) necrni negavran (narancasti autobusi, žuti zidovi, zeleni listovi) irelevantne, one niti konfirmiraju niti diskonfirmiraju sud “Svi su gavranovi crni” Doista, kako bi narancasti autobusi, žuti zidovi ili zeleni listovi mogli konfirmirati sud “Svi su gavranovi crni”? Taj sud govori o gavranovima, i ono što je
255 “Svi su labudovi bijeli”, osim mo žda “Svi su gavranovi crni”, sigurno je najcešci primjer univerzalne generalizacije u filozofiji znanosti. Novozelandski filozof znanosti našeg porijekla Robert Nola tvrdi da su u Novom Zelandu svi labudovi crni i da to pokazuje evropocentricnost suvremene filozofije znanosti. 256 Podsjetimo se, u Wasonovu zadatku izbora ispitanici najcešce kao relevantne karte isticu uprav potencijalno konfirmirajuce instance; 59 od 128 istice p i q, a 42 od 128 istice samo p.

230

relevantno za istinosnu vrijednost tog suda jesu svojstva gavranova, a ne nekih drugih predmeta. Medutim, izgleda da nije tako. Koliko god to bilo intuitivno neprihvatljivo, vrlo jednostavni logicki razlozi pokazuju da i narancasti autobusi, žuti zidovi i zeleni listovi isto tako konfirmiraju sud “Svi su gavranovi crni” kao i crni gavranovi. Naime, ako su sudovi ekvivalentni, to znaci da imaju isto znacenje, iste uvjete istinitosti to znaci da ih iste stvari cine istinitima i neistinitima. Prema tome, možemo formulirati i drugo pravilo konfirmacije: P2: Ako su dva suda ekvivalentna, onda instance koje konfirmiraju jedan sud ujedno konfirmiraju i drugi sud. Medutim, sud “Svi su gavranovi crni” ekvivalentan je sudu “Sve što nije crno nije gavran”. A buduci da narancasti autobusi, žuti zidovi i zeleni listovi (prema P1) konfirmiraju sud “Sve što nije crno nije gavran”, ti predmeti (prema P2) ujedno konfirmiraju i sud “Svi su gavranovi crni”. [(x) (Px? ? x)]? ?(x) (~Qx ? ? Px)] Q [ ~ (P i Q) (~P i ~Q) Dakle, prvi sud konfirmiraju crni gavranovi (P i Q). To je u skladu s intuicijom izraženom pravilom P1. Isto tako, drugi sud konfirmiraju necrni negavranovi (~P i ~Q). I to je u skladu s intuicijom izraženom pravilom P1. Medutim, prema pravilu P2, koje je isto tako intuitivno prihvatljivo, necrni negavranovi konfirmiraju sud “Svi su gavranovi crni”. A ta je posljedica intuitivno sasvim neprihvatljiva – izgleda da su narancasti autobusi, žuti zidovi i zeleni listovi konfirmacijski sasvim irelevantni za sud “Svi su gavranovi crni”. U toj situaciji u principu su tri mogucnosti: (1) (2) Odbaciti Nicodovo pravilo P1 da univerzalni sud konfirmiraju njegove instance. Odbaciti pravilo P2 da ako su dva suda ekvivalentna, da onda instance koje konfirmiraju jednoga ujedno konfirmiraju i drugoga. Prihvatiti neintuitivnu posljedicu da necrni negavranovi ipak konfirmiraju sud “Svi su gavranovi crni”, to jest, da logika pokazuje da su naše intuicije o konfirmaciji pogrešne.

(3)

Sam Hempel odlucio se za trecu opciju, prihvatio je posljedicu da i necrni negavranovi (~P i ~Q) doista konfirmiraju hipotezu “Svi su gavranovi crni” (x) (Px ? ? x), doduše, u znatno Q manjoj mjeri nego crni gavranovi (P i Q). Otuda psihološki dojam da su konfirmacijski sasvim irelevantni, iako logicki zapravo nisu (Hempel, 1945). Doista, ovisno o broju stvari u univerzumu, instance ~P i ~Q mogu konfirmirati hipotezu da (x) (Px ? ? x). Izgleda da Q konfirmacija nije apsolutna kategorija, vec da je relativna u odnosu na pozadinsko znanje Zamislimo da znamo da se u posudi nalaze dva predmeta, kocka i kugla, i da znamo da je jedan crn a drugi bijel, ali da ne znamo koji je koje boje. U toj situaciji, informacija da je kugla bijela u potpunosti konfirmira hipotezu da je kocka crna. Jasno, što je broj predmeta i svojstava veci, to instance ~P i ~Q u manjoj mjeri konfirmirati hipotezu da (x) (Px ? ? x). Q Doduše, ako je broj predmeta i broj svojstva beskonacan, onda i ta mjera postaje beskonacno mala, tako da je u svijetu u kojem živimo ta mjera u najboljem slucaju

231

zanemarivo mala. Iako Hempelova opcija pruža nekakvo objašnjenje cinjenice da imamo dojam da su instance ~P i ~Q konfirmacijski irelevantne za hipotezu (x) (Px ? ? x), izgleda Q da taj dojam nije iskljucivo psihološka cinjenica. Naime, naprosto nije jasno kako bi boje autobusa, zidova i listova mogle imati ikakve uzrocne i/ili samo evidencijske veze s bojom gavranova. Quine uvažava intuiciju o irelevantnosti i nastoji pokazati da ona nije cisto psihološki produkt. On smatra da bi univerzalne generalizacije kojima nastojimo izraziti zakone prirode trebale govoriti o prirodnim vrstama i njihovim medusobnim odnosima U jeziku se mogu formulirati negativni predikati – negavran, necrno, itd. Medutim, oni ne odgovaraju nikakvim prirodnim vrstama, u svijetu ne postoji vrsta stvari negavran. Buduci da negavran nije vrsta, nema smisla predvidati svojstva i ponašanje ne-gavrana, drugim rijecima, negativni predikati nisu projektibilni. Negacija projektibilnog predikata nije i sama projektibilna. Stoga Quine tvrdi da crni gavranovi konfirmiraju sud “Svi su gavranovi crni”, pa time i sud “Sve što nije crno nije gavran”, buduci da ti sudovi tvrde isto, ali da narancasti autobusi i zeleni listovi ne konfirmiraju sud “Sve što nije crno nije gavran”, buduci da necrno i negavran nisu projektibilni predikati. Zeleni listovi konfirmiraju sud “Svi su listovi zeleni” ali ne i sud “Sve što nije crno nije gavran”. Quineovo rješenje vodi u odbacivanje ili barem modificiranje P1. Iako nema konsenzusa oko tocnog rješenja paradoksa konfirmacije, izgleda da ipak vecina autora smatra da se rješenje nazire upravo u tom pravcu. Medutim, izgleda da Popperov falsifikacionizam, barem naizgled, lako izlazi na kraj s paradoksom konfirmacije. Naime, iako razlicite instance konfirmiraju sudove “Svi su gavranovi crni” i “Sve što nije crno nije gavran”, ista ih instanca diskonfirmira, a to je necrni gavran (P i ~Q). Tu se najbolje vidi da su oni ekvivalentni. Za falsifikaciju, to jest diskonfirmaciju, sve su ostale instance irelevantne: (1) crni gavran (P i Q), (3) crni negavran (~P i Q), i (4) necrni negavran (~P i ~Q). U tom su aspektu verifikacija i falsifikacija asimetricne – isto ih instanca diskonfirmira, ali ih razlicite konfirmiraju. Dakle, ako slijedimo Popperovu metodološku uputu “Traži instance koje diskonfirmiraju!”, paradoks gavranova uopce se ne javlja. Da bismo testirali hipotezu “Svi su gavranovi crni” (x) (Px? ? x), trebamo tražiti samo gavranove koji nisu crni (P i ~Q); ako ih nademo, Q hipotezu treba odbaciti, ako ih ne nademo, hipotezu treba zadržati. Popperovskom rješenju moglo bi se prigovoriti da je cudna i kontraintuitivna posljedica rješenja da crni gavranovi (P i Q) postaju evidencijski irelevantni za hipotezu “Svi su gavranovi crni” (x) (Px ? ? x). Ta je posljedica možda još paradoksalnija od izvornog Q paradoksa da narancasti autobusi, žuti zidovi i zeleni listovi konfirmiraju hipotezu “Svi su gavranovi crni”. Popperovski odgovor na ovaj prigovor bio bi da se “potvrdnu evidenciju smije uzeti u obzir samo ako predstavlja ozbiljan ali neuspješan pokušaj da se teorija falsificira” Dakle, crni gavran (P i Q) predstavljao bi legitimnu potkrepljujucu evidenciju (corroborating evidence) samo ako bi ga se pronašlo u pokušaju da se pronade necrni gavran (P i ~Q). Jasno, namece se pitanje kako naše namjere mogu utjecati na relevantnost evidencije do koje smo došli – crni gavran jest crni gavran, on je instanca (P i Q) bez obzira jesmo li ga pronašli u namjeri da pronademo (P i Q) ili u namjeri da pronademo (P i ~Q). Nije li ovdje razlika izmedu verifikacije i falsifikacije samo psihološka ali ne i logicka? Izgleda da nije: taj prigovor gubi svoju težinu kada se ima na umu cinjenica da je situacija u paradoksu gavranova krajnje shematizirana i pojednostavnjena. U stvarnoj znanstvenoj praksi situacija je složenija i stoga namjera da se hipoteza verificira i namjera da se falsificira mogu dovesti do znatno razlicitih postupaka – moguce je, na primjer, da ista vrsta ptice u razlicitim podnebljima ima razlicitu boju. Stoga, ako nam je namjera falsificirati hipotezu, nastojat cemo utvrditi koje je boje u razlicitim podnebljima, itd.

232

Prema tome, izgleda da su i naše namjere evidencijski relevantne, cak i u slucajevima kada nas dovedu, cisto logicki gledajuci, do istih instanci. Popperovsko rješenje paradoksa konfirmacije zapravo cuva intuiciju da konfirmacijske instance univerzalne generalizacije (x) (Px ? ? x) jesu instance (P i Q), ali, uz ogradu da to mogu biti samo one cije je otkrice Q uslijedilo u nastojanju da se otkrije diskonfirmirajuca instanca257 (P i ~Q) . (7) Kao što smo vidjeli, Popperova falsifikacionisticka teorija ljudskog znanja zasnovana je na jednostavnom logickom uvidu da se univerzalne generalizacije znanosti nikada ne mogu u potpunosti verificirati ali se mogu u potpunosti falsificirati. »Moj se prijedlog zasniva na asimetriji izmedu mogucnosti verifikacije i mogucnosti opovrgavanja, asimetriji koja proizlazi iz logicke forme univerzalnih iskaza. Jer, univerzalni iskazi nikad se ne mogu izvesti iz singularnih iskaza, ali im singularni iskazi mogu proturjeciti. Prema tome, cisto deduktivnim zakljuccima (uz pomoc modus tollensa klasicne logike) moguce je iz istinitosti singularnih iskaza dokazivati neistinitost univerzalnih.« 258 Popperov logicki uvid jasan je – u induktivnom zakljucku premise nikada ne mogu dokazati istinitost konkluzije, dok u deduktivnom to mogu: a1 jest P i Q. am jest P. a2 jest P i Q. Ako svi P jesu Q, onda i am jest Q. a3 jest P i Q. am nije Q. . -----------------------------------------------. Nije tako da svi P jesu Q. an jest P i Q. ----------------Svi P jesu Q. Medutim, velik se broj autora okomio na Popperovu tezu o asimetriji verifikacije i falsifikacije. Naime, smatrali su da iz cisto logicke asimetrije ne slijedi da je i u empirijskoj spoznaji ikada moguce dokazati da hipoteza nije istinita. Tako je, na primjer, Ayer smatrao da: »Hipoteza ne može biti konkluzivno pobijena ništa više nego što može biti konkluzivno potvrdena. Jer ako javljanje izvjesnih opservacija uzmemo kao dokaz da je dana hipoteza neistinita, pretpostavljamo postojanje izvjesnih uvjeta. A iako, u ma kojem danom slucaju, može biti veoma nevjerojatno da je ta pretpostavka neistinita, to nije logicki nemoguce.« Ayerova je poanta sasvim opcenita: buduci da nikada ne možemo iskljuciti mogucnost da stvari zapravo nisu onakve kao što mislimo da jesu, nikada ne možemo biti sigurni da je dana hipoteza pobijena. To jest, buduci da nikada ne možemo biti sigurni da am doista jest P i da am doista nije Q, nikada ne možemo biti sigurni da doista nije tako da svi P jesu Q. Medutim, Ayerov argument jest instanca generalnog skeptickog argumenta da nikada ne možemo biti sigurni da stvari doista jesu takve kao što nam izgledaju, stoga nije jasno koliku bismo mu težinu trebali pripisati u kontekstu specificne rasprave iz filozofije znanosti.259 Ipak, zakljucak Ayera i ostalih logickih pozitivista prilicno je trezven,
257 R.K.Popper, Realism and the Aim of Science, (ur.) Bartley, W. W., London, Melbourne Sydney: Hutchinson, 1983, str. 257. 258 Popper, Ibid. (1973), str 75. 259 Naime, u Ayerovoj Language Truth and Logic preplicu se dvije rasprave. Prva je o mogucnosti konkluzivne verifikacije i/ili falsifikacije sintetickih recenica, a druga je mogucnosti redukcije fenomenalistickog jezika na realisticki. Buduci da fenomenalisticki jezik (opis stvari u terminima toga kako nam izgledaju) nije moguce reducirati na realisticki (opis stvari u terminima toga kakve one doista jesu), nije

233

smatrali su da iskustvena spoznaja nikada ne može biti sasvim izvjesna i to su uzeli kao važnu ili cak osnovnu odrednicu iskustvene spoznaje. Ako je to tako, onda, strogo uzevši, doista nije moguce konkluzivno falsificirati niti jednu hipotezu. Medutim, to još uvijek ne znaci da nema nikakve razlike u pogledu mogucnosti falsifikacije recimo, izmedu Marxove, Freudove i Adlerove teorije s jedne strane i Einsteinove s druge. Moguce je tvrditi da postoji principijelna razlika ako pretpostavimo da je naše iskustvo pouzdano, ili, u najgorem slucaju, da razlika nije principijelna vec samo u stupnju. Drugi, vrlo slican prigovor Popperu ima daleko vecu težinu. To je prigovor da je struktura naših znanstvenih teorija takva da ih nije moguce konkluzivno falsificirati isto kao što ih nije moguce ni konkluzivno verificirati, te da je stoga Popperov falsifikacionizam predstavlja sasvim netocnu i neprimjenljivu sliku znanosti. To je poznati Duhem–Quineov argument, koji je zasnovan na uvidu da hipoteze suvremene znanosti skoro nikada nemaju direktnih logickih posljedica izdvojene iz spleta hipoteza i teorija u kojima se javljaju. “Svi su labudovi bijeli” simplificiran je primjer pogodan za raspravu o logickoj strukturi konfirmacije, medutim, hipoteze stvarne znanosti najcešce su znatno udaljenije od neposrednog iskustva. Ideja je da je Popperova slika opovrgavanja hipoteze negativnom opservacijom H1 ? O ? ~O ----------~H1 pojednostavnjena do te mjere da je naprosto pogrešna. Hipoteze se u pravilu mogu testirati samo zajedno s drugim hipotezama, tako da u slucaju negativne opservacije nikada nije nedvoznacno jasno koju hipotezu treba odbaciti kao neistinitu. (H1 & H2 & H3 & ... & Hn ) ? O ? cO -------------------------------------------? Stoga nikada ne možemo reci koja je od hipoteza falsificirana negativnom opservacijom, možda je to H , možda neka druga. Da bismo skup hipoteza doveli u sklad s 1 opservacijama, možemo odbaciti ili modificirati hipotezu koju testiramo H1 , medutim, isto tako možemo odbaciti ili modificirati bilo koju drugu hipotezu koja je bila ukljucena u testiranje, ili možemo dodati hipotezu koja ce sistem hipoteza dovesti u sklad s opservacijom. Zbog toga negativna opservacija nikada ne može konkluzivno falsificirati hipotezu. Popper je bio svjestan tog problema, ali je smatrao da je to cisto logicka mogucnost i da joj nema mjesta u dobroj znanstvenoj praksi. Tvrdio je da takav ad hoc konvencionalisticki manevar dovodenja hipoteze u sklad s opservacijama uništava ili barem umanjuje znanstveni status date hipoteze ili teorije. Medutim, znatan broj kriticara Poppera smatrao je da u takvim potezima nema ništa loše i da predstavljaju savršeno dobru znanstvenu praksu. Putnam, na primjer, tu kritiku Poppera ilustrira primjerom Newtonova opceg zakona gravitacije260 Iz tog se zakona mogu izvesti, na primjer, Keplerovi zakoni samo uz pomocne pretpostavke da (1) ne postoje nikakva druga tijela osim Sunca i Zemlje, da se (2) Sunce i Zemlja nalaze se u cistom vakuumu, i da (3) na Sunce i Zemlju ne djeluju nikakve druge sile. Ako se pokaže da predvidanja koja slijede iz opceg zakona gravitacije
moguce iskustvom konkluzivno verificirati i/ili falsificirati niti jednu recenicu koja govori o tome kakve stvari doista jesu. Više o toj raspravi može se naci u knjizi Borana Bercica Filozofija Beckog kruga, dio III., 5.1.2, i dio V., 3.1. do 3.7. 260 Gravitacijsko privlacenje razmjerno je masama tijela a obrnuto razmjerno kvadratu njihove udaljenosti F = G m1 m2 /r2 .

234

nisu istinita, možemo odbaciti ili modificirati zakon, ali isto tako možemo odbaciti ili modificirati neku od pomocnih pretpostavki. Suprotno Popperovim intuicijama, Putnam smatra da je u slucaju da se pojave anomalije, razumnije zadržati zakon a modificirati pomocne pretpostavke nego odbaciti zakon. »Imajuci u vidu ogroman uspjeh zakona opce gravitacije u skoro svim slucajevima, jedna ili dvije anomalije nisu razlog za odbaciti ga. Vjerojatnije je da su neistinite pomocne pretpostavke nego da je neistinita teorija, barem kada nema ozbiljnog protukandidata.« Putnam smatra da se isto može pokazati i na teorijama Maxwella, Mendela i Darwina i nizu drugih visoko respektabilnih teorija iz povijesti znanosti. A ako prema Popperovoj slici znanosti teorije Newtona, Maxwella, Mendela i Darwina nisu dobre teorije, onda prije treba odbaciti Popperovu sliku nego te teorije. Duhemovsku kritiku prihvatili su i sljedbenici Poppera, koji su onda ublažavali njegove stavove. Tako, na primjer, Imre Lakatos tvrdi da i “divljenja vrijedne znanstvene teorije naprosto ne zabranjuju bilo kakvo stanje stvari”. Mislim da vrijedi u cijelosti citirati njegovu ilustraciju duhemovskog argumenta na istom primjeru na kojem je to ucinio i Putnam: »Prica je o zamišljenom slucaju odstupanja planeta. Fizicar pred einsteinovske ere uzima Newtonovu mehaniku i njegov zakon gravitacije N, prihvacene pocetne uvjete, I, i pomocu njih racuna putanju novootkrivena malog planeta p. Ali planet odstupa od predvidene putanje. Smatra li naš newtonovski fizicar da Newtonova teorija gravitacije zabranjuje odstupanje i da zbog toga, kada ju se jednom ustanovi, pobija teoriju N? Ne. On smatra da mora postojati dosad neotkrivena planet p' koja utjece na putanju p. Izracunava masu, orbitu, itd. tog hipotetskog planeta i onda od eksperimentalnog astronoma traži da testira njegovu hipotezu. Planet p' toliko je malen da ga se ne može vidjeti niti najvecim teleskopom: eksperimentalni astronom traži financijsku potporu za izgradnju još veceg teleskopa. Za tri godine novi je teleskop spreman. Da je otkriven nepoznat planet p', to bi se slavilo kao nova pobjeda newtonovske znanosti. Ali nije. Napušta li naš znanstvenik Newtonovu teoriju i ideju o planetu koja utjece na putanju? Ne. Predlaže hipotezu da ga od nas zaklanja oblak svemirske prašine. Izracunava položaj i svojstva tog oblaka i traži financijsku potporu da bi poslao satelit da provjeri svoje izracune. Da su instrumenti satelita (možda novi, zasnovani na slabo testiranim teorijama) zabilježili postojanje takva oblaka, rezultat bi se slavio kao izvanredna pobjeda newtonovske znanosti. Ali oblak nije pronaden. Napušta li naš znanstvenik Newtonovu teoriju i ideju da postoji planet koji utjece na putanju i oblak koji ga skriva? Ne. On predlaže hipotezu da u tom prostoru postoji magnetno polje koje ometa instrumente satelita. Šalje se novi satelit. Da se otkrilo magnetno polje, newtonovci bi slavili senzacionalnu pobjedu. Ali nije. Smatra li se to pobijanjem newtonovske znanosti? Ne. Ili se predlaže još jedna ingeniozna pomocna hipoteza ili cijela prica završi u prašnjavim tomovima periodike i nikada se više ne spomene.«261 Iako Popper nije pridavao veliku važnost duhemovskom argumentu, nije bio bez eksplicitnog odgovora. Smatrao je da u sistemu hipoteza opovrgnutom negativnom opservacijom prilicno tocno možemo odrediti koji je dio sistema hipoteza opovrgnut danom opservacijom zato što “veze izmedu razlicitih dijelova jedne teorije [...] mogu biti dovoljno jasne da nam omoguce da odlucimo koji je od njenih podsistema pogoden jednim odredenim opovrgavajucim promatranjem.” Zatim, u svoj je prilog spominjao cinjenicu da se u stvarnoj znanstvenoj praksi cesto zadržavaju neki dijelovi teorija dok se neki drugi odbacuju (1989:243–244). Kada ne bi bilo moguce razluciti dijelove teorija koje su zaslužne za uspjeh od onih koje su zaslužne za neuspjeh, taj bi dio stvarne znanstvene
261 I. Lakatos: “Falsification and the Methodology of Scientific Research Programmes”, u Kourany, J.(ur). Scientific Knowledge – Basic Issues in the Philosophy of Science, Belmont, California: Wadsworth 1987. str. 174-175.

235

prakse morao biti sasvim iracionalan, što ocito nije. Štoviše, izgleda da su znanstvenici u tome prilicno dobri. Na koncu, ad hoc hipoteze, koje uvode zato i tako da dovedu teoriju u sklad s opservacijama, mogu se nezavisno testirati. “Nezavisno” znaci u sklopu neke druge teorije. A ako su jednom nezavisno testirane, time onda prestaju biti ad hoc. U Lakatosevu zamišljenom primjeru to bi bile hipoteza da postoji neotkriveni planet p', hipoteza da postoji oblak svemirske prašine, i hipoteza da postoji magnetno polje. One su ad hoc sve dok ne postanu nezavisno potvrdene. Stoga mislim da duhemovski argument, iako otupljuje oštricu Popperova falsifikacionizma, ipak ne predstavlja konkluzivni argument protiv te pozicije u filozofiji znanosti.

11.1. Popperov treci svijet.
Bez obzira što smo u prethodnom poglavlju vidjeli neke kriticke osvrte na Popperov falsifikacionizam, on je bez sumnje doveo u pitanje problem verifikacije i dao odgovarajuca rješenja. Time je dovedena u upitanost citava konstrukcija logickog pozitivizma cija kralježnicu ili osnovnu cini upravo veza izmedu elementarnih stavova, verifikacije i generalizacije. No, ako elementarne iskustvene recenice ne mogu verificirati ili potvrditi neku generalizaciju, po Popperu, oni je mogu opovrci tj. pokazati da je neistinita. Dakle, znacaj elementarnih iskustvenih sudova za racionalnost neke generalizacije sastoji se u tome da one mogu opovrgnuti (falsificirati) pogrešne generalizacije, hipoteze ili zakone. Ovakav stav Poppera cesto se naziva naivnim falsifikacionizmom gdje uvecanje iskustvenog sadržaja znanja postižemo pronalaženjem instancija koje opovrgavaju provizorne generalizacije ili hipoteze. Drugim rijecima, umjesto empirickog uzlaznog prodora od iskustva prema opcim zakonima za Poppera treba krenuti od nagadajuce generalizacije i pokušati opovrgnuti barem jednom instancijom. Ovim se sam postupak odnosu na logicki pozitivizam okrece naopacke sa induktivizma na deduktivizam, sa empirizma na racionalizam itd. Time ce dokazivanje imati oblik deduktivnog zakljucka i da bude racionalno u metodološkom smislu, hipoteza mora biti opovrgljiva, tj. potencijalno opovrgnuta. Zbog svega ovoga potrebno je unaprijed navesti instancije (tzv. potencijalne falsifikatore) koji ce je opovrgnuti ako se pokažu istinitim. To se zove falsifikacionosticki kriterij demarkacije ( razgranicenja ) racionalnog i iracionalnog. Umjesto induktivnog dodavanja empirijskog znacenja, za Poppera je kljucni test racionalnost provjeravanja. Provjeravanjem se izbjegava empiristicki problem, što zapravo potvrduje elementarne recenice. Pojedinacnim testom mogu se dokazati dvije stvari: ako postoji instancija za koju smo unaprijed rekli da ce opovrgnuti hipotezu, hipotezu treba odbaciti. Ako se pak ne potvrdi postojanje opovrgavajuce instancije, hipoteza ima veci stupanj potvrde (koroboracije), ali ona time nije potkrijepljena (verificirana), ona tim testom nije postala izvjesnija. Stoga se racionalnost sastoji u pronalaženju falsifikatora, u kritici hipoteza ili nagadanja. Ako se pak hipoteza opovrgne, nastaje novi problem: moramo pronaci hipotezu koja ce objasniti (uklopiti) i pojedinacnu instanciju koja je opovrgnula prethodnu hipotezu i instancije koje je objašnjavala prethodna hipoteza. Hipoteza koja ce to moci, imat ce veci empirijski sadržaj od prethodne, a ujedno ce biti i opcenitija od prethodne. Za opcenitiju hipotezu vrijedi ista norma racionalnosti kao i za prethodnu, i ona mora navesti potencijalne falsifikatore. Medutim, pronalaženjem »posebnih slucajeva« koji se ne uklapaju u hipoteze, svaka sukcesivna hipoteza i teorija ima sve veci empirijski sadržaj jer mora uklopiti i prethodne instancije, stoga pronalaženje opcenitije generalizacije postaje sve riskantnije, a navodenje potencijalnih falsifikatora sve teže. Kao i kod logickog pozitivizma Popper pretpostavlja kumulativni rast znanja u znanosti samo sa tom razlikom što postoje tri uvjeta rasta znanja:

236

1. Nova teorija treba proisteci iz neke jednostavnije i nove ideje koja ce ponovo povezati dotada nepovezane cinjenice.262 2. Ta teorija, takoder, mora biti neovisno testirana i mora imati nove posljedice koje se mogu testirati i koji u principu dovodi do predvidanja dosada neopaženih stvari. 3. Mora da prode neke nove ozbiljne testove. Ovdje se odmah nazire jedno potpuno drugo gledište spram logickog pozitivizma ciji je rast znanja sadržan u “besciljnom” nabrajanju empirijskih datosti. Popperova teorija je “evolucijska spoznajna teorija” cija se shema rasta može jednostavno opisati na sljedeci nacin; dokazivanje zapocinje u nekom problemu za koji postavljamo hipotezu kao moguci odgovor, opovrgavanjem hipoteze dobivamo novi problem za koji predlažemo novu neku novu hipotezu kao potencijalni odgovor i tako se postupak nastavlja dalje.263 Ovakvi stavovi odmah namece i promjenu definicija cilja znanosti i znanja. Ciljevi su znanosti objašnjenje i predvidanje dogadaja. Struktura objašnjenja i predvidanja ima po Popperu (i Hempelu) oblik hipoteticno-deduktivne metode, pri cemu objašnjenjem izvodimo zakljucke o prošlim dogadajima, a predvidanjem o buducim. Opca premisa sadrži hipoteticni zakon ili opce pravilo a partikularna premisa sadrži “pocetne” uvjete; iz njih slijedi zakljucak “prošli se dogadaj morao dogoditi” ili “buduci se dogadaj mora dogoditi” ili “predvidanje p je neistinito”. Naravno, uvijek možemo ili moramo postaviti pitanje legitimnosti pretpostavljenog zakona i zadovoljavanja konkretnih uvjeta iz kojih deduktivno slijedi objašnjavalacka ili predvidalacka konkluzija. Ali pod pretpostavkom istinitosti premisa, konkluzija o dogadaju nužno slijedi. Zbog toga se takav Popperov model naziva hipoteticno-deduktivnim modelom objašnjenja i predvidanja. Može se reci da je rast znanja jedan od osnovnih problem kritickog racionalizma i u mnogome je njihova pozicija direktno suprotna stavovima logickog pozitivizma. Dok je kod jednih i drugih stajališta rast znanja zadan putem pokušaja i pogreški implikacije su razlicite. Logicki pozitivizam ima u principu afirmativan odnos spram dostizanja cilja znanosti u nekakvoj mogucnosti odredenja i dokucivosti istine dotle kriticki racionalizam postulirajuci falsificiranje i opovrgljivost kao jedini kriteriji stvar postavlja radikalno drugacije i dovodi do zakljucka kako ne postoji apsolutno ne problematicno vrelo izvjesnosti i istine. Ne postoji teorija ili tvrdnja koju smijemo smatrati apsolutnom i neoborivom tvrdnjom i koja bi postala apsolutni temelj znanja. Sve, a pogotovo apsolutne tvrdnje, moraju se podvrci kritici. Ne postoje teorije koja može opravdati i utemeljiti sve cinjenice, a teorije koje to pokušavaju Popper naziva iracionalnim. Odavde slijedi osnovna karakteristika antifundacionalizma, odnosno njegove kriterije utemeljenja. Ali bez apsolutnih temelja znanja mi nikada ne možemo biti siguran u istinitost teorije i to jeste osnovna tvrdnja Poppera. Ono što, medutim, možemo uciniti jeste da na opisani nacin poboljšavamo teoriju, tj. da se naša teorija približava asimptotski nekoj konacnoj istini. To je temelj Popperove teorije doktrine o istinolikosti. Prema tome cilj znanja, znanosti i racionalnog postupanja ne smije biti traženje apsolutne istine i imperativ znanja i znanosti jeste poboljšanje teorije kritikom i pokušaj da se približimo istini. Što se pak tice teorije znacenja, Popper je u izvjesnom smislu “konvencionalist” jer su za njega pojmovi ciste konvencije. Spoznajni sadržaj postoji u sudu o necemu. Ovdje se takoder pokazuje otklon spram logickog pozitivizma a posebno spram “mladog” Wittgensteina, jer za Poppera analiza jezika je samo zanimljiva igra i ništa više. Dakako, da taj otklon prelazi i na “esencijalisticko” platonisticku koncepciju koja pretpostavlja da
262 Primjer: zakoni plinskog stanja i jednadžba stanja idealnog plina. 263 Ustvari ovaj koncept u mnogome podsjeca na Darvinovu teoriju evolucije gdje opstoje samo one najsposobnije ideje. Ovu analogiju je povlacio i sam Popper u svojim razmatranjima, ali je pretrpjela mnoge kritike.

237

cemo poznavanjem pojmova i ideja otkriti nešto o nužnim svojstvima stvari koje opisuju ti pojmovi. Za Poppera, naprotiv, nema niceg takvog jer su ideje, pojmovi samo korisni ciji precizni opisi imaju samo heuristicku vrijednost za kategorizaciju raznolikosti zbilje. No, ne smijemo izvoditi iz ovoga zakljucak da on zastupa ideju cistog konvencionalizma i pragmatizma jezika. To se narocito pokazuje u njegovom postuliranju “treceg” svijeta ili svijeta ideja koji po mnogome slici na Platonovu ideju. To je svijet neovisan o našim psihološkim predodžbama i fizickoj stvarnosti, to je svijet teorije, svijet jezika, umjetnosti itd. On je covjekova tvorevina ali nadilazi svog tvorca. U tom svijetu zaticemo probleme koje tvore same ideje, problema koje na odredeni nacin ljudi rješavaju, ali koji se ne iscrpljuju sa tim odnosom spram njih. Taj se svijet u toku povijesti umnaža, jer sva rješenja pojedinih problema mogu postati problem za nekoga drugog i time nadilazi svoje tvorce. Kao dokaz postojanja treceg svijeta Popper navodi interesantan misleni eksperiment. Zamislimo, kaže on, da se svi strojevi i sva oruda unište, da se uništi sve ono što smo naucili, ukljucujuci i naše znanje o strojevima i orudima kao i naše znanje kako se ono koristi. Zamislimo, medutim, da u tom opcem uništenju opstanu knjižnice i naša sposobnost ucenja. Jano je, da bi nakon mnogo truda svijet ponovo profunkcionirao U drugom primjeru neka se pored strojeva unište i knjižnice. U tom slucaju naša civilizacija se ne bi obnovila n i nakon mnogo stoljeca. Dakle, ovom jednostavnom primjerom Popper pokušava pokazati da taj treci svijet ili svijet ideja ne samo da egzistira, nego da je za covjeka fundamentalan kao i druga dva.264 Takoder on brani šest teza koje cemo ukratko navesti: 1. tradicionalna epistemologija usredotocila se na drugi svijet, na znanje u subjektivnom smislu i za njega je ono relevantno u proucavanju znanja. 2. Za epistemologiju je bitno proucavanje problema nezavisno od njihovih nosilaca. 3. Objektivisticka epistemologija, koja proucava treci svijet može objasniti mnoge pojave drugog svijeta, ali proces nije simetrican jer epistemologija koja se temelji na proucavanju svijeta ne može objasniti same sadržaje problemskih situacija. 4. Treci svijet je prirodno proizvod covjeka-životinje (ovdje on pravi analogiju sa paukovom mrežom) 5. Treci je svijet uglavnom autonoman, premda se na njega može djelovati i premda ono može djelovati na nas. On je autonoman unatoc tome što je ljudski proizvod i unatoc tome što djeluje na nas. 6. Objektivno znanje raste upravo zbog naše interakcije as trecim svijetom. (Ovdje opet pravi analogiju izmedu rasta znanja i biološkog rasta.) Bez obzira na veliku kritiku koju je pretrpjela njegova ideja o postojanju “treceg svijeta” ona pokazuje da se odnos izmedu filozofije znanosti i same filozofije radikalno mijenja. Ne samo da filozofija, metafizika nije stavljene na marginu ozbiljnog promišljanja kako je to pokušao postaviti logicki pozitivizam, nego se ona vraca na velika vrata sa konstatacijom kako promišljanje o znanosti mora ukljuciti i da su mnoga pitanja na koje znanost mora odgovoriti metafizicke prirode.265 Ne postoji, medutim, bilo kakve tvrdnje, pa odatle ni proturjecnosti u Svjetovima 1. i 2. Tvrdnje nisu materijalni objekti ni mentalni sklopovi. Njih mogu iskusiti razliciti umovi i one cesto mogu imati posljedice, logicke, kao i neke druge, koje njihovi stvaraoci nisu ni namjeravali niti predvidjeli. Tvrdnje, drugim rijecima, pripadaju Svijetu 3. a to je u osnovi razlog zašto on predstavlja kljuc za kriticki racionalizam.
264 Mi se necemo posebno baviti problemom treceg svijeta, ali možemo napomenuti da ovo postuliranje u mnogome podsjeca na Platonovu i Hegelovu filozofiju. 265 Možemo slobodno pretpostaviti da su filozofija i znanost danas suocena sa izborom , a to je izbor izmedu Popperovog pluralizma predstavljenom u njegovoj teoriji o tri svijeta ili Wittgensteinovog pozitivistickog biheviorizma, predstavljenog u njegovoj teoriji o ne postojanju pravih filozofskih problema. Obje teorije predstavljaju reakciju na problem duh-tijela i na problem objektivnog znanja.

238

Popper je, ustvari poput Platona i Fregea, Svijet 3. uveo sa namjerom da riješi problem objektivnog znanja. Medutim, za razliku od njih, on nije znanstveno znanje smatrao izvjesnim. Za Poppera, problem nije bio u objašnjavanju kako bi objektivno znanje moglo postati izvjesno, nego u objašnjenju kako bi pogrešno znanje moglo biti objektivno. A ovdje je njegovo rješenje bilo u tome da se objektivnost znanstvenog znanja sastoji u njegovoj osjetljivost na kriticnost. Daleko od toga da Svijet 3. pruža potporu znanstvenom polaganju prava na izvjesnost, kako bi pružio sredstvo kojim se ono može racionalno kritizirati. Daleko od toga da je Svijet 3. vjecan i nepromjenjiv nego je kao evolucioni proizvod ljudskog duha i sam predmet daljnje evolucije. Kriticki racionalizam je, prema Popperovim rijecima, moguce razumjeti kao jedan stav priznanja da “sam ja možda u krivu a da si ti, možda, u pravu”, i da se “uz odredeni napor možemo približiti istini”.266 Napor o kome on ovdje govori jeste napor kriticke diskusije, kojim neki problem otkrivamo, predlažemo neke teorije kao njegovo pokusno rješenje, eliminiramo svaku mogucu grešku koja se u njoj može naci, napredujemo do otkrivanja novog problema. Ovdje, medutim, sama mogucnost kriticke rasprave – barem onakvu kakvu je zamislio Popper – ovisi o mogucnosti proturjecnosti. Drugim rijecima, ona ovisi o tome postoje li tvrdnje koje su povezane tako da sve ne mogu biti istinite, i da sve ne mogu biti lažne. Zadržimo se još malo na problemu razgranicenja, tj. kriterija razgranicenja empirijskih od neempirijskih iskaza, odnosno znanstvenih od neznanstvenih. Popper ovaj problem vidi kao: »Problem iznalaženja kriterija koji ce nam omoguciti da pravimo razliku izmedu empirijskih nauka, s jedene, i matematike i logike, kao i “metafizickih” sustava, s druge strane«.267 Kako je odbacio indukciju kao neopravdanu, možemo reci da je time implicite odbacena i mogucnost empirijske verifikacije sustava, jer se ona upravo postiže induktivnim putem. No, to nikako ne znaci da Popper odbacuje mogucnost iskustvene provjere jer samo u tom slucaju možemo govoriti o empirijskim sustavima. Ono što predlaže je da se za kriterij razgranicenja (demarkacije) uzme mogucnost opovrgavanja »mora biti mogucno da se jedan empirijski sustav opovrgne iskustvom.«268 Opovrgljivost sustava ili iskaza pravi razgranicenje izmedu naucnih i vannaucnih sustava ili iskaza. Ovakvim kritickim stavom se od naucnih sustava, koji moraju biti u odgovarajucoj formi, traži mogucnost izdvajanja u negativnom smislu tj. da budu opovrgljivi odnosno falsificirani. Ovim je na veoma vješt nacin izbjegnuta zamka koju nosi neki pozitivni ili afirmativni stav prema nekoj teoriji ili naucnom sustavu koji je uvijek privremen, jer ga kasnije negativne odluke mogu odbaciti. Vec smo uzgred rekli da se kriterij razgranicenja ne može primijeniti na bilo kakve iskaze, vec se moraju dovesti u formu koja to omogucava. Kao što Popper kaže: »Negacija jednog striktno univerzalnog iskaza269 uvijek je ekvivalentna striktno egzistencijalnom iskazu 270 i vice versa«.271 Kako striktno univerzalni iskazi insistiraju na nepostojanju nekih stvari, mogu se sa nekim singularnim iskazom, tj. iskazom koji opisuje neki specifican dogadaj, koji je suprotan tom odricanju, opovrgnuti. Striktno egzistencijalni iskazi, ne mogu se opovrgnuti jednim singularnim iskazom, vec samo univerzalnim. I u jednom i u drugom slucaju vidimo da se »može empirijski odluciti, o svakom, medutim,
266 Karl R. Popper, The Myth of the Framework: In defence of science and rationality, ured. M. A. Noturno Routledge, London, 1994. str.12. 267 Karl Popper, Logika naucnog otkrica, prijevod, Nolit, 1973. str. 67. 268 Ibid. str. 74. 269 Pod striktno univerzalnim iskazom Popper podrazumijeva hipotezu koja ima karakter prirodnih zakona u najopcenitijem obliku. 270 Striktno egzistencijalni iskazi, po njemu, su iskazi koji tvrde ne – postojanje. 271 Ibid. str. 107.

239

samo na jedan nacin (unilateralno).«272 Dakle, ovdje moramo obratiti pozornost na sljedecu cinjenicu a to je da se striktno egzistencijalni iskazi ne mogu opovrci vec samo verificirati jednim singularnim iskazom. Na primjer, ako se u nekom eksperimentu sa elementarnim cesticama ne pojavljuje elektron iako je tim eksperimentom ocekivan nikako ne znaci da je time opovrgnuta teorija o egzistenciji elektrona. Da bi izbjegao nelogicnost, Popper, ove iskaze karakterizira kao neempirijske ili metafizicke i naucni ( empirijski ) iskazi su jedino striktni univerzalni iskazi. Asimetrija koja se ovdje javlja posljedica je uspostavljenog kriterija razgranicenja, a ne “igre” logickim pravilima. Sada se jasno vidi da za razliku od logickog pozitivizma, Popper metafiziku na klasificira kao besmislicu bez znacenja, kao što cini i Wittgenstein, vec je u rješavanju okrenut postavljanju jasne granice. Ovakva postavka je sukladna sa cinjenicom da »kriterijem razgranicavanja treba uzeti kao prijedlog za dogovor ili konvenciju«.273Ovakav stav, dakako, odvodi direktno u konvencionalizam i spekulativni racionalizam. Ovo posljednje slijedi iz cinjenice da Popper stoji na uvjerenju da se do naucnog otkrica ne može doci samo pravilnim deduktivnim zakljucivanjem iz postojeceg fundusa empirijskog znanja, vec pri tom moramo imati vjeru u ideje koje su spekulativnog karaktera. Ako sada prihvatimo Popperov stav da su empirijske nauke sustavi teorija, a naucne teorije univerzalni iskazi, onda možemo govoriti o opovrgljivosti teorija. Zahtjev da naucne teorije budu u formi univerzalnih iskaza sadrži u sebi sljedece: teorija mora biti tako definirana da u sebi sadrži dvije klase osnovnih iskaza – one sa kojima se ne slaže (zabranjuje ih) i one kojima ne protivurijeci. Takva teorija je opovrgljiva. Pod osnovnim iskazom Popper ovdje podrazumijeva iskaz (možemo reci i posljedicu) koja se može deduktivno izvesti iz teorije samo uz pocetne uvijete, a može biti u suprotnosti sa samom teorijom. Zapravo, teorija važi dokle god su deducirane posljedice ne protivurjecne, a kada se takva posljedica pojavi postoji mogucnost opovrgavanja. No, ovdje se dade zorno pokazati kako se Popper približava u krajnjoj instanci H. Poincareu, jer ono što možemo nazvati osnovnim iskazom ili iskazima u nekoj teoriji je stvar dogovora. Ovo gledište koje Popper naziva “interpretacija u svijetlu teorije” zasnovano je upravo na tome da cinjenica koja opovrgava teoriju dolazi iz nje same što izaziva problem tumacenja. Zapravo, sam dogovor oko bazicnih iskaza postiže se primjenjivanjem neke teorije, a upravo tim primjenjivanjem mi stavljamo teoriju na probu. Upravo ovdje pocinju i najvece primjedbe koje se mogu uputiti kriteriju, jer se problem sastoji u tome što mi, na o snovu postojece teorije izvodimo eksperiment, odnosno deduciramo iskaze koje treba da opovrgne. Konvencionalizam Poppera, prema kome se zakoni prirode ne mogu opovrci promatranjem jer kao što nije moguce verificirati neki iskaz tako ga ne možemo opovrci. U krajnjoj instanci može se uvijek pronaci izgovor za neopovrgavanje neke teorije uvodenjem ad hoc hipoteza. Ukoliko nemamo jasno definiranu osnovu, u smislu dogovorom utvrdenih osnovnih iskaza, uvodenjem dodatnih hipoteza teoriju uvijek možemo spasiti od opovrgavanja. Ovi dogadaji su sasvim izvjesni, s obzirom da se opovrgavanje dogada u “kriznim trenutcima” za neku teoriju i da se tada može ciniti da sa malim izmjenama i dotjerivanjima stvar može popraviti. Popper se slaže kako sa konvencionalisticke tocke gledišta to izgleda tako, ali kao rješenje predlaže sljedece: »Mi odlucujemo, ukoliko našem sustavu zaprijeti opasnost, da ga nikada necemo spašavati bilo kakvom vrstom kovencionalistickog lukavstva.«274 Pod lukavstvom upravo podrazumijeva uvodenje ad hoc hipoteza i sumnju u eksperimentatora. Dalje, on traži da se neki sustav, koji je na ovakav nacin bio uspješan, ponovo preispita i
272 Ibid.str.102. 273 Ibid. str. 71. 274 Ibid.str. 114.

240

ako treba opovrgne. Ovdje se pojavljuje još jedna bitna dilema; da li je sustav bez konvencionalistickog lukavstva isti onaj kao sa njim, tj. da li odredena “lukavstva” koja smo odbacili nisu smanjili stupanj univerzalnosti tog sustava. U slucaju pomocnih hipoteza, Popper predlaže preispitivanje: da li hipoteze povecavaju ili umanjuju opovrgljivost i u skladu sa tim predlaže njihovo zadržavanje ili odbacivanje. No, ovo preispitivanje može biti diskutabilno jer mi moramo zanati vec unaprijed dali tim postupkom povecavamo ili smanjujemo opcenitost neke teorije, što je u najmanju ruku veoma klimava hipoteza po sebi. Postoji još jedan prigovor koji cemo navesti u ovom kratkom izlaganju a koji je cisto logicke prirode; da li su naucni zakoni striktno ili numericki univerzalni zakoni. Pojam striktno univerzalnog iskaza vec je spominjan kao forma prirodnog zakona, medutim sa jednog drugog stajališta moguce je promatrati zakone i kaso numericki univerzalne iskaze, koji opisuju jednu konacnu klasu elemenata odredenih karakteristika. Drugim rijecima, kada bi smo imali dovoljno vremena mogli bi smo nabrojati sve elemente i slucajeve tj. pojave na koje se odnosi. Time bi predloženi kriterij pao u vodu, pošto bi bio neprimjenljiv, jer ne bi mogli da ispitamo sve pojedinacne slucajeve. Ovaj prigovor riješen je na slican nacin kao i prethodni, odgovorom: naucni zakoni se tretiraju kao striktno univerzalni iskazi. Možemo na kraju ovog kratkog razmatranja obratiti pozornost na princip kauzalnosti koja ima izuzetnu važnost za znanost, a posebice za klasicnu fiziku. On se po Popperu, sukladno principu razgranicenja, nalazi u klasi metafizickog mišljenja. On ga formulira kao: »Princip uzrocnosti jeste tvrdenje da svaki dogadaj može da bude uzrocno objašnjen – da može da bude deduktivno predviden.«275 Promatranje može ici u dva pravca ovisno od interpretacije rijeci “može”. Ako se pod tim podrazumijeva da je uvijek moguce iz predvidanja rekonstruirati zakon i pocetne uvjete – tvrdenje je tautološko, a ako se pod “može” podrazumijeva postojanje zakona koji se pokazuju kroz neki dogadaj, onda primjenom kriterija razgranicenja vidimo da ovaj zakon ne može biti opovrgnut. Prema tome, Popper ga kao metafizicki princip, prosto iskljucuje iz sfere nauke. Ovo može da izgleda kao odvracanje od traganja za deterministickim zakonima iz kojih ce se moci dedukovati predvidanja, ali Popper insistira na tome da samo treba napraviti razliku izmedu naucnog i metafizickog znanja i priznati »ni u jednom slucaju ne bismo mogli definitivno da kažemo da u nekoj odredenoj oblasti nema zakona.«276

11.2. Opce naznake pristupa K. Poppera
Na kraju ovog kratkog razmatranja pokušat cemo ukratko rezimirati osnovne ideje vezane za teoriju znanosti. Dva problema sacinjavaju Popperovu teoriju znanosti: on ih naziva problem indukcije i problem demarkacije ( razgranicenja). Problem indukcije može se formulirati na sljedeci nacin: kakav je odnos izmedu teorijskog znanja i iskustva? Problem razgranicenja može se formulirati kao: što razlikuje znanost od metafizike, kao i od logike i matematike? Odgovore koje smo dobili uglavnom od pozitivizma su: znanje dobivamo iz iskustva posredstvom indukcije, tj. izvodeci univerzalne teorije iz skupine pojedinacnih cinjenica; te induktivna metoda odvaja znanost od metafizike kao i od logike i matematike. Kao što smo
275 Ibid.str. 93. 276 Ibid.str.236.

241

vec napomenuli, Hume je pokazao da su induktivni zakljucci nevaljani, što je problem indukcije uopce. Odavde sijedi slijepa ulica koja daje sljedece alternative; ili cemo doci do znanja nevaljanim postupkom (iracionalizam) ili necemo doci do znanja uopce (skepticizam), a samim tim se indukcija ruši i u ono drugom pitanju tj. kao temelj demarkacije. Popper iskustvo stavlja u drugu poziciju i u prvom dijelu Logike znanstvenog otkrica daje sljedece postavke: do znanja dolazimo kada prihvacamo iskaze koji opisuju iskustvo koje proturjeci te prema tome i pobija naše pretpostavke; time se deduktivna, prije nego induktivna veza, nalazi izmedu teorijskog znanja i iskustva. Iskustvo nas uci ispravljajuci naše greške, a same pretpostavke koje je moguce podvrgnuti iskustvu trebale bi se uzimati u obzir kao znanstvene. Ovako postavljena stvar nema potrebe za induktivnim skokom koje je Hume smatrao nelogicnim, ali neizbježnim i Hobsonov izbor izmedu iracionalizma i skepticizma je izbjegnut Tražeci izvor odgovor na pitanje odakle dolaze naše pretpostavke ako ne induktivno iz iskustva, Popper odgovara kao Francis Bacon da dolazi iz naše sklonosti pretpostavljanja; u svakom slucaju, ne mogu doci samo iz promatranja jer nema promatranja bez pretpostavke. Za njega su one prvotnije jer pretpostavke su logicki i psihološki pretpostavljene promatranju. Receno slikovito; cijelo vrijeme teoretiziramo kako bi se orijentirali u svijetu i naš susret s negativnim dokazima su sudari koji nam prenose znanje u obliku stvarnosti. Odnos izmedu logickog pozitivizma i Popperovog pristupa možemo slikovito opisati sljedecom metaforom; logicki pozitivizam se ponaša u svom proucavanju kao covjek koji se nalazi u zamracenoj sobi i nasumicno pipanjem pokušava da otkrije svijet oko sebe, dok Popper pretpostavlja upaljeno svijetlo ali proucavatelj mora da stavi neke naocale da bi video svijet oko sebe. Iskustvo ce pokazati dali je izabrao dobru dioptriju i dali ih mora zamijeniti nekim novim fokusom kako bi dobio bolju sliku realnosti. Najcešca primjedba, koja se odmah namece sa stajališta skepticizma, jeste da pošto nijedna kolicina iskustva nece konkluzivno verificirati izjavu, niti jedna kolicina iskustva je nece konkluzivno falsificirati. Da bi odgovorio na ovo pitanje, Popper upucuje na logicku asimetriju. Univerzalna izjava se ne da izvesti ili biti verificirana od pojedinacnih sudova, bez obzira na to koliko ih je ustanovljeno. Medutim, može biti kontraindicirana jednim pojedinacnim sudom Navedimo jedan, poznat, jednostavan primjer; iskaz svi su labudovi bijeli ne može se verificirati induktivnim putem, ali se može falsificirati samo jednim kontrarnim primjerom. Naime, navedeni iskaz, kao što Popper prijedlože, može se preformulirati kao; ne postoji nijedan ne bijeli labud i u tom slucaju ukoliko se pronade samo jedan ne bijeli labud citav iskaz je opovrgnut. Druga primjedba je da se snaga falsificiranog dokaza može uvijek izbjeci ad hoc definicijom ili jednostavnim odbijanjem odobravanja, koju Popper smatra nenadmašivom. Zakljucuje da je put dalje ukljuciti sposobnost falsifikacije u metodologije. Za njega je metodologija skup odluka koje odreduju djelovanje i odredene su u normama “metodoloških pravila” jer se naše odluke bave pitanjem koji slijed djelovanja koje ce najbolje potpomoci naše ciljeve. Prema tome falsifikacionizam postaje vrhovno pravilo do tog stupnja da »pravila znanstvenog procesa moraju biti oblikovana na takav nacin da ne štite niti jednu tvrdnju u znanosti od opovrgavanja«. Šira epistemološka ambicija otkriva se kada Popper prelazi u generalizaciju sa tvrdnjom da se zbilja može reci kako se vecina problema teoretske filozofije može reinterpretirati kao problem metode. Kroz Logiku znanstvenog otkrica Popper odreduje svoju poziciju raspravljajuci sa pozicijom logickog pozitivizma koje se ticu znacenja i sa dva tradicionalna gledišta koja se ticu znanosti: induktivizmom i konvencionalizmom Duhema i Poincarea. Može se primijetiti, da poput logickog pozitivizma, on izražava neograniceno povjerenje prema znanosti, ali za razliku od njih, on priznaje konstruktivnu (povijesnu) ulogu metafizike u

242

znanosti. Linija razgranicenja izmedu znanosti i metafizike je stvar odluke, a ne otkrica o prirodi stvari. Popperov napad na centralna stajališta logickog pozitivizma potpomagale su propast tog pokreta. Popper drži konvencionalizam kao samoopravdani, branjiv i najvjerojatnije konzistentan sustav, a to je posebice naglašeno u pogledu metodologije. U suprotnosti sa “metodološkim naturalizmom” logickih pozitivista, koji tretiraju crtu razgranicenja izmedu metafizike i znanosti poput razlike koja postoji u prirodi stvari ili prirodi jezika, Popper je “metodološki konvencionalist”, predlažuci pravila koja odreduju izbore odluke koje su opet odredene ciljevima. Njegova demarkacija odnosno razgranicenje trebala bi se prosuditi na temelju toga da li se pokazuje plodnom u pomaganju razvoja ciljeva novih ideja i novih problema. U kasnijim radovima Popper priznaje neke promijene u mišljenju. Kako rasprava o metafizici okružuje koncept istine, oprezno je izbjegao dotaci je u Logici znanstvenog otkrica, zadovoljavajuci se logickim odnosima (implikacija, tautologija, kontradikcija). Poslije, pod utjecajem Tarskog, poceo se slobodno koristiti konceptom istine i primicanja istini. U kasnijim godinama otvoreno je metafizican uz davanje snažne potpore realizmu i indeterminizmu. Kroz Logiku znanstvenog otkrica pojavljuju se darvinovske metafore – borba za preživljavanje medu teoretskim sustavima, prirodni odabir, sposobnost preživljavanja, iako je na posljednjim stranicama knjige odbaceno stajalište da je znanost orude biološke prilagodbe. Ovaj darwinovski lajtmotiv je postao kontraverzna tema u Popperovom kasnijem radu tj. postavljanjem pitanja: da li je evolucionirana biologija bila podvrgnuta istoj metodološkoj analizi kao fizika? Jesu li središnje ideje Darwina ili moderne sinteze falsifikabilne? Da zakomplicira stvar, Popper je promijenio vlastiti mišljenje na tom središnjem pitanju, promatrajuci darvinizam kao povijesnu pretpostavku u Objektivnom znanju i kao nefalsifikabilno skoro pa tautologija. On je takoder poceo zagovarati evolucijsku epistemologiju, tj. pokušaj da se objasni postojanje znanosti koja traži istinu u okviru prirodnog odabiranja, da bi se konacno dao biološki zaokret Kantovog problema “Kako je znanje moguce?”. Njegovo drugo predavanje o Herbertu Spenceru ( 1975 ) bavio se endosomatskim i egzosomatskim prilagodbama kao oblikom znanja. Biološka razmatranja takoder igraju važnu ulogu u djelu Ja i njegov mozak. Postavljajuci se nasuprot redukcionisticko materijalizma najmodernijih strucnjaka na pitanje um-tijelo, Popper koristi uglavnom indirektne argumente za interaktivni pluralizam. Razmišljanje o biologiji se pojavilo iz smjele nove metafizicke inicijative iz 1967-68 posebno provokativno naslovljeno Epistemology Withaut a Knownig Subject (Epistemologija bez spoznavajuceg subjekta). Razlikujuci svijet fizickih stvari od svijeta mentalnih stvari; Popper tvrdi da objektivno znanje nije ni u jednoj od njih, nego u “Svijetu 3” - svijetu od ljudi stvorenih objektivnih sadržaja misli. Takve intelektualne tvorevine imaju objektivno postojanje: teorija, problemi, problemske situacije, teoretske situacije i kriticki argumenti imaju objekte i interrelacije cije analogne entitete ne možemo pronaci ni u fizickom ni u mentalnom svijetu ni u fizickom ni u mentalnom svijetu. Pohranjeno znanje postoji pa da ga nitko ne koristi. Kriticari Svijeta 3 smatraju neke od njegovih posljedica kontraintuitivnima: npr. ne sadrži samo sve istine nego i sve lažne izjave, koje prema tome imaju jednako objektivno “postojanje”. U kasnim 1940-tim Popper izdaje vrlo jak i elegantan sustav prirode dedukcije koji je doživio znacajan interes. Promatra deduktivnu logiku kroz orude kriticizma i kaže da nikada nije do kraja uspio prepraviti neke manjkavosti u njemu. Njegova tehnicka pažnja se usredotocila na teoriju vjerojatnosti, kojoj je vec doprinio u Logici znanstvenog otkrica. Rezultat je vrlo apstraktan aksiomatski sustav bez eksplicitnih pretpostavki o logickim odnosima medu elementima na cijoj vjerojatnosti je definiran, te je prema tome zasnovao

243

tu vjerojatnost kao istinitu generalizaciju izvodljivosti. Sustav je otvoren za mnoga nova tumacenja o vjerojatnosti izjava. Nadilazeci tumacenje ucestalosti iz Logike znanstvenog otkrica, promatra vjerojatnost kao mjeru sklonosti stanja nekog svijeta da se razvija u jednom smjeru prije nego u nekom drugom. U pogovoru (1982) i u A World of Propensities ( Svijet sklonosti ) ovo stajalište se razvija u zanimljivu novu metafiziku. Zanimljivi su još neke Popperove postavke koje se ticu ljudske spoznaje. On odbacuje, kao što s vidjeli, empiristicku teoriju da je covjekov duh najprije tabula rasa mo pa pretpostavlja da covjek, a slicno i životinje, na svakom stupnju životnog razvitka vec posjeduje neko znanje u obliku dispozicije i ocekivanja. Znanje nikada ne potjece od neke ništice, nego od nekog pozadinskog znanja koje se uzima kao sigurno. Prihvacajuci razvojni ili evolucioni pristup tumacenju spoznaje on tvrdi da su 999 od 1000 jedinica nekog znanja baštinjene ili urodene, a preostala jedinica sastoji se od modifikacije tog urodenog znanja. Možda je ova pretpostavka pretjerana, ali Popper na temelju ovoga postavlja i svoja dva teorema; prvi, sve steceno znanje, svako ucenje, sastoji se od modifikacije (moguce i odbacivanje) nekog oblika znanja ili dispozicije koja je postojala i prije, a u posljednjoj distanci od urodenih dispozicija. Iz toga onda slijedi i drugi teorem; svaki rast znanja sastoji se od poboljšanja postojeceg znanja koja se mijenja u nadi da se što više približi istini. Na osnovu ovih teorema da se zakljuciti da on potpuno odbacuje svaku subjektivisticku epistemologiju, kao što je to slucaj kod empirista, a posebice mogucnost svakog “izravnog i neposrednog opažajnog iskustva”. Takoder, i zdravorazumskoj teoriji spoznaje, kao što je to slucaj kod G.E. Moorea, Popper prebacuje što naucava da postoji samo jedna vrsta znanja, koje on zove “subjektivnim znanjem”. On naprotiv razlikuje subjektivno i objektivno znanje. Subjektivno je znanje zapravo organizmicko znanje jer se sastoji od dispozicija organizma, dok se objektivno znanje sastoji od logickog sadržaja naših teorija, a koje su skupljene u knjigama i casopisima te pohranjene u knjižnicama. Kao što smo vidjeli u prethodnom dijelu izlaganja ono je svrstano u takozvani Svijet br. 3. Slicno opravdanje spoznaje iz vanjske stvarnosti daje i Gerhard Vollmer.277 Zajedno s Popperom i on zastupa evolucionu teoriju spoznaje, a s obzirom na spoznaju osjetilnog svijeta hipotetski realizam. Govoreci o spoznaji stvarnosti, ponavlja Russellovu misao da je cilj svake filozofije i svake znanosti spoznaja. Dakako, ovdje se odmah namece pitanje; kako utemeljiti, kako dokazati spoznaju? Postulat utemeljenja spoznaje vodi u trostruku slijepu ulicu (Albertova Münchhausen-Trilemma): ili beskrajno vracanje, ili logicki krug ili prekid postupka na nekom proizvoljno izabranom mjestu. Kako prve dvije mogucnosti ne dolaze u obzir, ostaje samo treca mogucnost. No to ipak zahtijeva apsolutno sigurne, ali netautološke iskaze. Tisucljecima su filozofi tražili takve iskaze koji bi “sami sebe nosili” i vidjeli ih u aksiomima, principima, cistim iskustvenim stavovima, tj. protokolarnim stavovima (Neurath), u elementarnim stavovima (Wittgenstein), u konstatacijama (Schlick), u stavovima opažanja (Carnap), u bazicnim stavovima (Popper), ali je ipak tzv. bazicni problem iskustveno znanstvenih spoznaja ostao bez pravog odgovora. Nije pomoglo ni pozivanje na obican jezik kojim vec uvijek govorimo i tako treba jednostavno poceti “usred jednog predrazumijevanja” za rijeci i iskaze (konstruktivizam i hermeneutika), jer se pokazalo da znanosti sa svojim hipotetsko-deduktivnim karakterom upravo ne upotrebljavaju obican svakidašnji jezik. Moramo li onda prihvatiti apsolutni skepticizam? Ne, drži Vollmer, jer ako i nema apsolutno dokazivih iskaza, ima ipak onih koji su barem relativno dokazivi. Pritom se polazi od nedokazanih pretpostavki kao hipoteza. I u tom je smislu sve naše znanje i svaka znanost hipotetska. To ipak ne znaci da takve iskaze ne bismo smjeli držati istinitima.
277 G. Vollmer, Evolutionare Erkenntnistheurie, Stuttgart, 1983.god.s

244

Filozofski postulati cesto imaju obilježje ispovijesti, a koje cemo principe, aksiome ili pretpostavke odabrati, ovisi od osobne odluke. Dakako, ni tu nismo potpuno slobodni, jer se takvi principi moraju medusobno podnositi i moraju se pokušati barem kao hipoteze. Ti su principi ontološke, spoznajnoteortetske i metodološke naravi. Oni nisu niti bez osnova, jer se mogu navesti razlozi koji ih opravdavaju. Vollmer nabraja deset takvih postulata znanstvene spoznaje: 1) Postulat realnosti: postoji realni svijet, neovisan od opažaja i svijesti. 2) Postulat strukture: realni je svijet strukturiran. Kao takve strukture dolaze u obzir: simetrije, invarijacije, metricke strukture, uzajamno djelovanje, prirodni zakoni, individualne stvari, sistemi itd. 3) Postulat kontinuiteta: medu svim podrucjima stvarnosti postoji neprekinuta povezanost, kontinuitet. Ne postoji nepromostiv jaz izmedu mrtve materije i živih organizama, izmedu biljaka i životinja, životinja i covjeka, materije i duha. 4) Postulat tude svijesti: i drugi individui (životinje i ljudi) posjeduju opažaje i svijest. 5) Postulat uzajamnog djelovanja: naši su organi podraživani (aficirani) od realnog svijeta, tj. površina našeg tijela izmjenjuje energiju sa svojom okolinom. 6) Postulat funkcije mozga: mišljenje i svijest jesu funkcije mozga, tj. sve su svjesne pojave povezane s fiziološkim procesima (psihofizicki aksiom). 7) Postulat objektivnosti: znanstveni iskazi moraju biti objektivni, tj. povezani sa stvarnošcu, a ne sa sviješcu nekog promatraca. Ta se objektivnost osobito ocituje u intersubjektivnoj razumljivosti i provjerljivosti znanstvenih iskaza. 8) Postulat heuristike: radne hipoteze moraju pospješivati i poticati istraživanje, a ne prijeciti. To je metodološki postulat istraživacke strategije. 9) Postulat spoznatljivosti: cinjenice iskustvenih znanosti mogu se analizirati, opisati i objasniti “prirodnim zakonima”. 10) Postulat ekonomije mišljenja: nepotrebne hipoteze valja izbjegavati. To je takoder metodološki postulat (Ockhamova britva) koji zahtijeva minimalna objašnjenja. Ti postulati nisu medusobno sasvim neovisni. Prvih sedam postulata utemeljuju, prema Vollmeru, njegov hipotetski realizam. Njegove su glavne teze sljedece: postojanje svijeta koji je (1) neovisan od svijesti, (2) zakonski strukturiran i (3) medusobno povezan; taj je svijet djelomice spoznatljiv i razumljiv na temelju opažanja (5), mišljenja (6) i intersubjektivne znanosti (7). Taj hipotetski realizam, za razliku od naivnog, kritickog realizma, Vollmer oznacuje ovako: Pretpostavljamo da postoji svijet, da on ima odredene strukture i da su te strukture djelomicno spoznatljive i ispitujemo dokle možemo s tim hipotezama stici. Prema tome, svi iskazi o svijetu imaju obilježje hipoteze, što nece ni logicara ne teoreticara znanosti prijeciti da vjeruje u taj svijet. On doduše priznaje da je hipotetski realizam s obzirom na to koliko vrijede njegovi iskazi slabiji od ostalih oblika realizma, no ta je skromnost samo logicke naravi. Postulat realnosti svijeta (hipotezu realnosti) ipak potkrepljuju mnogi razlozi ili argumenti. U prilogu postulata ili hipoteze stvarnosti svijeta Vollmer donosi trinaest argumenata i zakljucuje: »Ti bi nas argumenti morali dovesti do toga da pretpostavku od svijesti neovisnog i strukturiranog svijeta smatramo dobro utemeljenom hipotezom«. On smatra da taj postulat spada medu hipoteze koje se ne mogu ni provjeriti ni opovrgnuti, ali su ipak neophodne za znanost i pritom navodi Popperov tekst o neodoljivosti argumenata za realizam koji smo vec gore naveli.278 Novije, osobito angloamericke epistemologije problem izvanjskog svijeta nastoje rješavati ponajviše unutar fundacionalizma. Zanimljivo je primijetiti da se i u tom pokušaju rješavanja problema izvanjskog svijeta pružaju dvostruka rješenja i to opet kao izravni i neizravni ili “reprezentativni” realizam. Oba mišljenja prihvacaju stvarnost izvanjskog
278 Vollmer, Ibid (1983), str, 25-40.

245

svijeta, ali neizravni realizam pretpostavlja da je za opažanje neovisnih predmeta u svijetu potreban “posrednik” obicno izvan “osjetilna datost” (“sense-datum” ili “sense-impression” ili jednostavno “sensum») koja mora najprije biti opažena te koja onda potice subjekta da prihvati stvarnost izvanjskog svijeta ili da zakljuci na nju. Indirektni se realizam poziva na razne argumente sebi u prilog, a najpoznatiji su ovi: pozivanje na introspekciju i razlicitost opažajnih stanja; argument vremenskog zaostajanja (time-lag argument) makar i vrlo kratko, izmedu nacina postojanja objekta i našeg opažanja; argument iluzije, bilo da se objekt predocuje drukcije nego što jest, bilo da smo u stanju halucinacije; i konacno argument na temelju otkrica neuropsihologije o velikoj složenosti uzrocnih procesa u mozgu tijekom opažanja. Izravni realizam, naprotiv, porice potrebu takvog posrednika i tvrdi da su predmeti našeg opažanja stvarni objekti koji postoje neovisno od svakog spoznavatelja. Taj izravni realizam dijeli se opet na dva oblika i to: naivni i znanstveni realizam, a razlika medu njima ovisi o tome koje osobine zadržavaju predmeti kad nisu opažani. Naivni realisti drže da predmeti zadržavaju “sve” osobine, tj. oni nemaju samo oblik i velicinu, nego su i vruci ili hladni, razlicito obojeni, razlicitih okusa i mirisa, glatki ili hrapavi, glasni ili tihi i onda kad ih nitko ne gleda, sluša, miriše i sl. Znanstveni realisti, naprotiv, smatraju da predmeti u svijetu ne zadržavaju sve te osobine, jer neke od njih ovise od njihova odnosa prema subjektu koji ih opaža. Znanstveni realizam zadržava, dakle, izravno opažanje svijeta, ali sužava ga samo na neke njegove osobine. Ta je razlika tijesno povezana s razlikom izmedu prvotnih i drugotnih osobina (kvaliteta) što ju je istakao J. Locke. No i neizravni se realizam takoder može promatrati u njegovu naivnom i znanstvenom obliku, a razlike su gotovo iste kao i kod izravnog realizma O problemima znanstvenog realizma, odnosno antirealizma obratit cemo pozornost u posebnom poglavlju. U daljnjem dijelu teksta analizirat cemo stavove Thomasa Kuhna koji ce, posebice u odnosu na pitanje kumulativnog razvoja znanosti, napraviti otklon kako od logickog pozitivizma tako i od kritickog realizma.

246

12. Thomas Kuhn – Struktura znanstvenih revolucija 279
U ranim 1960-tim godinama uocili su se jaki nemiri u filozofiji znanosti, kojom je tada dominirao logicki pozitivizam Buduci da je filozofija znanosti bila normativno orijentirana, tj. pokušala je pokazati kako bi prava znanost trebala izgledati, cinilo se da povijesne studije pokazuju da praksa u znanosti, ona prošla i buduca , nije slijedila te odredbe. Thomas Kuhn je 1962. godine objavio svoje glasovito djelo Struktura znanstvenih revolucija koje dovelo do sukoba izmedu osnovnih opredjeljenja filozofiji i povijesti znanosti. Glavni pojmovi kao što su revolucija, paradigma, nesumjerljivost itd., bili su u središtu filozofskih i teorijskih razmatranja. Ustvari Kuhnovo prvo djelo iz oblasti povijesti znanosti je »Kopernikanska revolucija« (1957). Kuhnov povijesni rad nakon svog glasovitog djela uglavnom se ticao opstojnosti kvantne mehanike »Izvori za povijest kvantne mehanike« (1967) koje sadrži popis bitnih materijala sa intervjuima mnogih koji su doprinijeli kvantnoj mehanici »Black Body Theory« i »Kvantni diskontinuitet« ( 1978 ) su kontroverzni obracun uvoda u kvantnu hipotezu. Neki Kuhnovi seminari o povijesti i filozofiji znanosti su sadržani u »The Essential Tension«. (1977) Kuhn je poducavao na Hardvardskom Sveucilištu do 1956. kada je pristupio Kalifornijskom Sveucilištu Berkeley da poducava povijest znanosti. 1964.,došao je na Sveucilište Princeton Na kraju je postao profesor filozofije i povijesti znanosti na Massachusetts Institute of Technology do mirovine 1992. Umro je 1996.god. U našem razmatranju o filozofiji znanosti pokušat cemo analizirati glasovito dijelio T. Kuhna jer ono po svom znacaju zauzima jedno od vodecih mjesta u suvremenom filozofskom promišljanju. Nije stoga nimalo cudno što se tokom posljednjih decenija – ukljucujuci i najpoznatije predstavnike filozofije znanosti našeg doba – poziva na odredene ideje, ili polemizira sa pojedinim tezama Kuhnove knjige. Nije cudo ni to što je, dvije godine po objavljivanju ove knjige, na Internacionalnom kolokviju za filozofiju znanosti u Londonu (1963.god.) vec došlo do konfrontacije gledišta o osnovnim problemima kojima se knjiga bavi. Ova zanimljiva diskusija u kojoj su ucestvovali najznacajniji predstavnici filozofije znanosti od K. Poppera do I. Lakatosa objavljena je 1970. pod naslovom Kritika i rast saznanja (Criticism and the Growth of Knowledge, Cambridge, University Press, 1970) Vidjeli smo u prethodnim razmatranjima da se i kod logickog pozitivizma pa i kritickog racionalizma K. Popper razvoj znanosti, koji je za njih nesumnjivo evidentan, odvija kumulativnim putem. Nagomilavanje otkrivenih cinjenica, fenomena i zakona znanost krci svoj put prema ostvaraje svoga cilja a to je dostizanje jedne potpune istine. Kod ova dva pristupa koja su koncepcijski i metodološki dijametralno suprotna imaju zajednicku pretpostavku o stvarnom i kontinuiranom razvoju znanstvene teorije. Upravo u ovoj tocki Kuhn je sa svojim radom, a posebice u dijelu Struktura znanstvenih revolucija napravio radikalnu izmjenu. Njegov razvoj znanosti ima potpuno drugaciji hod, ako uopce o nekom razvoju možemo govoriti u onom smislu kako je to koncipirano prije njega, koji je daleko od toga da je kumulativno kontinuiran nego skokovit, diskretan sa izmjenom normalnog hoda znanosti i kratkim periodom burnih revolucija uz promjenu opcih stavova, koje naziva paradigmama.
279 Kao što i sam naslov kazuje, iz širokog skupa pitanja koja spadaju u oblast filozofije znanosti, Kuhn je u svojoj knjizi izabrao grupu problema koji su kljucni za razmatranje razvitka naucnog saznanja i na njih je usmjerio svoju pozornost. U toj problematici on je postigao mnogo – temeljito je analizirao složeni problem revolucionarnih izmjena u bazicnim pojmovima nauke i uspio da pruži svježu i veoma originalnu sliku mehanizma razvoja nauke. Naravno, Kuhn se pri tome oslanjao na svoja opsežna proucavanja povijesti, prije svega prirodnih znanosti, kao i na svoje široko u oblasti psihologije, fizike, kemije i astronomije. Nije nevažno reci da je prvo studira fiziku, pa filozofiju i psihologiju.

247

Ovako koncipiran rast ili razvoj znanosti nije samo jedna racionalno povijesna rekonstrukcija ili povijesni udžbenik, nego ovaj pristup je potpuno drugaciji koji ce izazvati posljedice u promijeni shvacanja same biti znanosti. Sama znanost postat ce time upitna i u epistemološkom, logickom i metodološkom smislu pa cak u krajnjoj instanci i u njenom samopostavljenom statusu kao jedinog ispravnog puta dostizanja objektivne istine. Mi cemo u ovom kratkom razmatranju pokušati dati osnovne ideje Kuhnovog pristupa sa posebnim akcentom na njegovo glasovito dijelo. No, prije nego krenemo na analizu nekih, za nas, bitnih stavaka, pokušat cemo dati neke uvodne napomene koje ce omoguciti razumijevanje problematike. Kako je Kuhunov pristup problematici rasta saznanja originalna morat cemo prvo razjasniti neke fundamentalne pojmove koji se pojavljuju po prvi put u teoretskim razmatranjima filozofije znanosti. Tu prije svega mislimo na pojam “normalne nauke” i “paradigme”. Ova dva pojma su široko zahvacena i medusobno povezana tako da nam se cini za prikladnim da u pocetku damo neke naznake ili smjernice jer ce se u kasnijem razmatranjima popunjavati sadržaj tih pojmova. Kuhnov pojam “paradigma” je izuzetno složen i ne možemo se složiti sa onima koji žele da taj pojam shvate previše jednostavno, bilo da paradigmu izjednacavaju sa “osnovnom teorijom” ili da je identificiraju sa “opcim metafizickim gledištem”. Ustvari, radi se o jednom složenom konceptu koji ima svoj, kako znanstveni tako i filozofski, sociološki aspekt. Prema tome paradigma nije samo osnovica teorije u smislu opcepriznatih naucnih dostignuca, vec isto tako uspješna metafizicka spekulacija koja naucnicima u toku jednog odredenog perioda pruža ne samo model-problem, vec isto tako i model-rješenje, a najzad, ona je i skup opceprihvacenih uvjerenje koji dobivaju svoj konkretni oblik u nekom udžbeniku ili klasicnom naucnom djelu. Prema tome, paradigma bi bila, kako sam Kuhn kaže, s jedne strane citava ona konstrukcija uvjerenja, vrijednost, tehnickih procedura itd. koja je zajednicka clanovima jedne odredene naucne zajednice, dok bi, sa druge strane, oznacavala jednu vrstu elemenata u toj konstelaciji, ona konkretna rješenja naucnih zagonetki koje, kada se primjene kao modeli ili primjeri, mogu da posluže kao osnova za rješavanje preostalih zagonetki normalne nauke. Pod “normalnom naukom”, za razliku od kratkog perioda naucnih revolucija, Kuhn podrazumijeva ono što, shvacanju, predstavlja redovito stanje nauke, tj. istraživanje koje je cvrsto zasnovano na nekoj paradigmi koja pruža relativno dugotrajnu osnovu za nekriticku naucnu praksu. Ova praksa se uglavnom iscrpljuje kroz tri klase aktivnosti: prikupljanje znacajnih cinjenicnih odredenja, demonstracija slaganja cinjenica sa teorijom i artikulacija teorije. Pošto smo ukratko definirali osnovne pojmove, možemo preci na još jednu kljucnu tocku tj. Kuhnovu definiciju naucnih revolucija, tako on kaže: »Kad normalna znanost – odnosno kada profesija ne može više da izbjegne nepravilnosti koje potkopavaju postojecu tradiciju naucne prakse – tada pocinju neuobicajena istraživanja, koja vode profesiju, ako ništa drugo, a ono do nekog novog skupa osnovnih uvjerenja, do nove osnovice za upražnjavane nauke. Neuobicajene epizode u kojima se to pomjerane profesionalnih uvjerenja odigrava, jesu one koje se u ovom ogledu nazivaju naucnim revolucijama … - ... Svaka od njih dovela je do toga da zajednica (naucnika) odbaci neku dotle dugo poštovanu naucnu teoriju, u korist druge koja je sa njom nespojiva.«280

280 T. S. Kuhn, The Structure of Scientific Revolutions, Chicago, University of Chicago Press, 1962. str.6.

248

Odnosno na drugom mjestu: »Znanstvene revolucije su ovdje uzete kao one ne kumulativne razvojne epizode u kojima se stara paradigma u potpunosti ili djelomicno zamjenjuje novom, koja je nespojiva sa staramo.«281 Na osnovu ovih karatnih definicija može se vec izvesti dvije osnovne karakteristike osnovnog shvacanja znanstvenih revolucija: 1) Revolucije su neuobicajene, odnosno rijetke epizode u znanosti, dok bi dugacki period normalne znanosti predstavljali ono redovito stanje nauke, koji istodobno odgovara vecini znanstvenika Ne samo to, Kuhn smatra da samo tokom tog perioda normalne znanosti progres odgovara onom pretpostavljenom razvoju znanosti koji izgleda ocigledan. 2) Nova vladajuca znanstvena teorija ili paradigma, nespojiva je sa starom, ili nesumjerljiva u odnosu na staru teoriju. Ovakva Kuhonova koncepcija ocigledno je sasvim specificna i nije u skladu sa bilo kakvim dotadašnjim razmatranjima. Cinjenica je da se i prije Kuhna govorilo o revolucijama u znanosti, kao što je to slucaj i kod Poppera, ali smisao promijene je potpuno drugaciji. Ovdje moramo napraviti malu paralelu sa Popperom koji u izvjesnom smislu takoder zastupa ideju o ulozi revolucija u znanosti, pa bi se moglo ocekivati da su njihova gledišta slicna, što u nikom slucaju nije tocno. Kao što smo vidjeli u prethodnim razmatranjima Popper ne zastupa gledište o razvoju znanosti putem akumulacije promatranja, kao što je to slucaj kod logickog pozitivizma, vec: »Putem ponovljenih odbacivanja naucnih teorija i njihovim zamjenjivanjem boljim ili u vecoj mjeri zadovoljavajucim teorijama .« 282 Ove nove teorije, mada moraju da objasne i stare cinjenice, mogu ih objasniti na jedan drugaciji nacin, a ne onako kako su to cinile stare teorije. U svakom slucaju, od novih teorija se traži da budu što je moguce smjelije i neocekivanije. To znaci da znanstvena revolucija, prema Popperovom stavu, predstavlja bitnu i nezamjenjivu komponentu rasta znanstvenog saznanja. Ovako zamišljen rast zanosit sasvim prirodno podrazumijeva ili zahtijeva postojanje rivalistickih hipoteza ili teorija. I stvarno, Popper smatra da se u vecini slucajeva, ili u svim važnim slucajevima mora postojati nova teorija koja ce pronaci sve nedostatke stare teorije. Na taj nacin, do pobijanja jedne naucne teorije najcešce dolazi tako što opovrgavajuci eksperiment predstavlja krucijalni eksperiment, tj. eksperiment zamišljen da odluci izmedu dvije ili više rivalskih teorija. U ovakvom kontekstu period revolucija ima sasvim drugaciji smisao nego kod Kuhna. Naime, dok za Poppera znanost nema, niti se može zamisliti bez kritickog mišljenja, za Kuhna tek odbacivanjem kritickog mišljenja oznacava prijelaz na znanost. Znaci ono što je stvarno znanstveno za Poppera, teško da uopce predstavlja nauku za Kuhna i obratno. Ovo nikako ne znaci da Popper negira znacaj normalne znanosti283 tako on kaže: »Dogmatsko stanovište vezivanja za jednu teoriju dokle god je to moguce, od velikog je znacaja. Bez njega ne bismo nikada m ogli da pronademo što je sve sadržano u jednoj teoriji – napustili bismo tu teoriju prije nego što bismo stvarno imali priliku da ustanovimo njenu snagu; sukladno tome, nikakva teorija ne bi nikada bila u stanju da odigra svoju ulogu unošenja reda u svijet, našeg pripremanja za buduce dogadaje, privlacenje naše pažnje na dogadaje koje inace ne bismo nikada primijetili.«284
281 Ibid. str. 91. 282 K. R. Popper, Conjuctures and Refutations, New York, Basis Books, 1962. str. 216. 283 Možda bi bilo bolje reci kako se pojmovi perioda “normalne nauke” i perioda revolucija, mogu kod Poppera dobiti i primjereniju jezicku i smislenu konotaciju kao “period uobicajene i neuobicajene nauke”. 284 Ibid.str.312.

249

Dakle, za Poppera razvoj znanosti ima svoj kontinuitet od uobicajenog razvoja pa preko neuobicajenog perioda u kojima se otvaraju novi horizonti itd. Nakon toga stara teorija ce biti djelom odbacena a dijelom ukomponirana i redefinirana novom teorijom. Iako imamo izvjesnu kvalitativnu razliku izmedu nove i stare teorije one su kompatibilne tako da možemo konstatirati da i ovakva interpretacija razvoja znanosti ima izvjesni kontinuiran i kumulativan karakter. Ali da vidimo kako, po Kuhnovom shvacanju, dolazi do tih neobicnih epizoda u znanosti koje on naziva znanstvenim revolucijama. U periodu normalne znanosti, koji nastaju odmah po zamjeni jedne paradigme drugom, nova paradigma se razvija, artikulira i proširuje. Ukoliko se u ovom burnom razvoju pojave nesuglasice sa teorijom na njih se uglavnom ne obraca pozornost. To je, uopce uzevši, period koji karakterizira kao proces “akumulacije”. No, kada mogucnosti razvoja u okviru jedne paradigme pocinju da se iscrpljuju, kada dode do neuspjeha u normalnoj aktivnosti rješavanja problema, znanstvenici tada postaju sve više svjesni postojanja razlicitih nepravilnosti, što je onda preduvjet za nastajanje bilo kakve prihvatljive promjene teorije. Prelazak sa paradigme u krizu na novu paradigmu je kratak, zapravo, kako Kuhn kaže, on se ne može odvijati korak po korak, pošto se ne obavlja silom logike i neutralnog iskustva, tj. pod utjecajem argumenata. Ubljedivanje vec nastaje kada plod preobracenja .kao plod preobracenja, tj. mora da se odigra iznenada i odjednom, kao prebacivanje s jedne geštalt-slike na drugu. Ovaj trenutni, revolucionarni, preobražaj u nauci tj. promjena paradigme predstavlja jednu od kljucnih tocaka u njegovoj teoriji i upravo to mjesto ce biti i najviše kritizirano. Naime, Kuhunu se zamjera to što njegova nova paradigma ne može nikada da ima bilo kakvu stvarnu pred-povijest. Na osnovu teze o monopolskom položaju vladajucih paradigmi, kao i teze o nespojivosti stare i nove paradigme, znanstvenici bi trebali, sve do onog iznenadnog trenutka kada dode do promijene, da misle u jednom sasvim drugom pravcu. Ovdje se sa navedenom brzom promjenom paradigme namece jedan jednostavan zakljucak da je prelaženje na novu paradigmu isto njezino pronalaženje što predstavlja u najmanju ruku jedan cudan zahvat. Kuhn je izbjegavao potpun odgovor na ovo pitanje jer je on vodio u labirint novih poteškoca. Naime, logicno je ocekivati da je prelaženje n novu a paradigmu jedan kratkotrajan proces a njezina konstitucija složen i dugotrajan proces, no to bi onda postavilo niz neugodnih pitanja odnosa stare i nove paradigme itd. Ova promjena paradigmi ima još jednu bitnu posljedicu, a to je da se nove teorije pronalaze ili ostvaruju u “jednom komadu”, odnosno možda bi bilo bolje reci da se u tom trenutku ostvaruje “okvir” teorije koji ce u periodu normalne znanosti biti popunjen odredenim sadržajem. Kada govori o trenutnoj promijeni on prije svega misli na probijenu tog okvira. Takoder, moramo priznati da Kuhn ne pretpostavlja potpuno trenutacno stvaranje paradigme nego da i ona u periodu normalne znanosti ima izvjesnu evolitivnost. Takoder uvodi i pojam pred-paradigmickog razdoblja i tako kaže: »Cesto nova paradigma nastaje, bar u zametku prije nego što je kriza otišla tako daleko ili bila eksplicitno sagledana«.285 Ili, najzad: »Filozofiji znanosti se u više navrata pokazali da je na neki dani skup podataka uvijek moguce urediti više od jedne teorijske konstrukcije. Povijest znanosti pokazuje, posebno u ranim fazama razvoja znanosti neke nove paradigme, da cak nije mnogo teško smisliti takve alternativne mogucnosti. Ali, takvo pronalaženje alternativnih mogucnosti je nešto što znanstvenici rijetko preuzimaju, osim tokom pred-paradigmicne faze razvoja svoje znanosti tj. u vrlo posebnim prilikama tokom evolucije koja slijedi».286 Ovim se ublažava prije navedena kritika, ali ne otklanja niz novih pitanja što se tice uloge zametak
285 Ibid.str.86. 286 Ibid.str.76.

250

nove paradigme u periodu normalne znanosti sa svojom dominantnom paradigmom. Jedno od pitanja bi moglo biti; može li nova paradigma u periodu normalne znanosti sama izazvati krizu i kakva je njena uloga? Dakako, Kuhnov odgovor bi trebao biti odrican i negirati bilo kakvu ulogu paradigme zametka u odnosu na dominantnu paradigmu što se nama cini iako opravdanim ali pomalo cudnim fenomenom. U vezi sa Kuhnovom interpretacijom trenutnog prelaska sa stare na novu paradigmu bilo bi interesantno napomenuti da neki kriticari kao što je I. Lakatos to tumace “iracionalni skok vjere”. Kuhn, dakako, odbacuje takvu interpretaciju i to pokušava objasniti razlikom izmedu “ubljedivanja” i “preobracenja”. Da bi došlo do ubljedivanja znanstvenik mora da prihvati novu teoriju tako što ce je prevesti na svoj jezik. Medutim: »Prevodenje jedne teorije ili pogleda na svijet na sopstveni jezik ne znaci odmah da je ta teorija postala naša. Za to se mora doci do bliskosti, otkriti da mislimo i radimo u jednom jeziku koji nam je ranije bio stran, a ne samo da prevodimo sa njega.«287 Kuhn takoder sugerira da ovo iskustvo preobracenja lakše dolazi kod mladih ljudi i da naucnik i bez takvog iskustva: »…može ipak da koristi novu teoriju, ali ce on to ciniti kao stranac u nekoj stranoj sredini, a ta mu je alternativa dostupna samo zato što tu vec postoje oni koji su domoroci …Iskustvo preobracenja, za koje sam rekao da je nalik geštalt-preobracenju, ostaje, prema tome, u osnovi revolucionaran proces.«288 Vidjeli smo u prvom dijelu teksta kako ovom periodu “revolucionarne” promijene u znanosti kod Kuhna odgovara onom periodu koje Popper zove “neuobicajenom” periodu razvoja. Moglo bi se na prvi pogled pomisliti da su ove dvije koncepcije slicne, ali to nikako nije tocno. Znanstvene revolucije, za Kuhna, ukljucuju ne samo karakteristicne trenutnosti, mada u jednom drugom znacenju od onoga koji bismo mogli da pripišemo Popperu. Prelazak sa nove na staru teoriju za Kuhna je neocekivan u tom smislu, što je nova teorija nespojiva sa starom, ili nesumjerljiva u odnosu na staru. Nova paradigma predstavlja rekonstrukciju danoga podrucja na temelju novih osnovnih pretpostavki, tako da profesija mijenja citav svoj pogled na to podrucje, na njegove metode i ciljeve; drugim rijecima, »poslije revol