28.11.2007.

Isak Samokovlija - Nosac Samuel cijela knjiga

NOSA SAMUEL 1 Ni otac, ni maeha, ni brat Jakov nisu pomiljali na Saruinu udaju, a Saruine drugarice imale su ve i po dvoje, neke ak i po troje djece. Sarui se esto otimao teak uzdah iz dubine due. Nekad joj se inilo da su svi zaboravili na nju, da niko na svijetu ne vodi brigu o njoj. Bilo joj je teko, ali kraj svega toga, skriveno, u jednom kutku Saruinog srca, ivio je jo uvijek maliak nade i djevojka se zanosila da e joj ipak jednog dana otac, onako iznenada, izbiti kui i odmah s avlijskih vrata, sveano i raspoloeno, povikati "Gdje si, Sarua, gdje si, keri moja? Hodi da poljubi ruku! Zaruio sam te, zaruio, moja dobra Sarua!" Godinama je tako ekala da uje tu vijest, taj oev poklik. Svako popodne ulila je ui i, svejedno to se dotada ve sto puta razoarala u tom svom iekivanju, uvijek bi joj srce zadrhtalo od radosti kad god bi u neuobiajeno doba zaula korake u avliji. Evo ga! zatreptala bi sva evo ga, sad e da vikne: "Sarua, gdje si? Gdje si, keri moja?" Ova jalova uzbuenja svu su joj duu bila istrgala. Otimala se da ne padne u oajanje. Najzad je klonula, ali od nekog vremena (bila je tada ula u svoju dvadeset i etvrtu godinu) odjednom se u njoj rodilo neko udno vjerovanje. Ni sama nije znala kako je to dolo, ni zbog ega, ali neki osjeaj govorio joj je da e se tog ljeta nasigurno i zaruiti i udati. Zaas joj s lica nesta tamnih sjenki. Oi joj se razvedrie. Ila je po kui nasmijana. Ponekad je i pjevala. Tih dana, kad je Saruino srce bilo puno tog radosnog iekivanja, upravo tih dana dogodilo se da je njena maeha iz najboljeg zdravlja pala u postelju. Nije nita, malo se prehladila govorile su ene. Zaista, izgledalo je po svemu da i nije nita. Meutim, nekoliko dana kasnije, poela je maeha da bunca u vatri. Pozvali su tja1-Hanuu. Ova starica izlazei iz sobe klimala je glavom. Sarua je gledala ukoenih oiju u nju. Da nee umrijeti? Saruino srce grilo se pri ovoj pomisli. etiri dana poslije prvog tja-Hanuinog dolaska bolesnica je zaklopila oi. Maehina smrt pogodila je Saruu kao grom. Dugo se nije mogla da pribere. Kad je malo dola sebi, bacila je pogled po sirotoj djeci. Bila su bosa, neoeljana, uplakana i gladna. I cijela kua izgledala joj kao kakvo zgarite. Duboko je uzdahnula, sagnula glavu i prihvatila za posao. I dosad je Sarua radila kao rob. Sad je sve ostalo na njenim leima. Valjalo se brinuti za svu eljad na domu. Meu polusestrama bilo je i piljei. Dok su jedne bile prele desetu godinu i vijale se po avliji, istravale na sokak, druge su jo etveronoke puzile po kui i po dvoritu. Na jedne je valjalo pripaziti da ne padnu s taraba, na druge da se ne strmoglave u bunar. Jutrom ih je trebalo redom umivati, eljati, hraniti, a neke i napitati. Ono malo haljina to je bilo na njima valjalo je svaki dan na deset mjesta zakrpiti, a jednom nedjeljno makar kroz vodu provui. Od jutra do mraka lijetala je Sarua po kui i po avliji. Nije znala ta e prije: mijesiti hljeb, spremati sobu, gotoviti ruak. Usred posla trgnuo bi je vrisak i pla iz avlije. "Kuku meni!" kriknula bi i, s rukama punim tijesta, izlijetala da vidi ta je. Lijegala je kad su svi ve spavali. esto nije ni tada imala mira. Rii Jakov, njen brat, znao je katkad i o ponoi, pa i jo kasnije, dolaziti kui. Valjalo je otvoriti mu vrata, pristavljati kavu i miriti ga da ne prestravi djecu. Papuo, njen otac, hvalio je sprva gospoda to mu je Sarua kod kue, ali kad je prola alost, stao je da premilja ta e mu s tom keri da bude ako ovako potraje jo nekoliko godina. Nee se nikad udati. Ta pomisao bila mu je strana. Odluio je da se i po trei put oeni. Traio je, raspitivao, prosio, ali mu niko nije htio da d ni udovice bez poroda, ni djevojke usidjelice. Nudili su mu dvije-tri udovice s djecom. Jedna mu se od tih ena mnogo dopala. Ali kako da je uzme i da u kuu dovede jo cijelu hrpu djece? Bilo je i u njega previe toga blagoslova. Imao je dvoje, Jakova i Saruu, od prve ene. Dodue, ovo je dvoje bilo ve davno odraslo za enidbu i udaju, ali ono estoro, sve same keri, od druge ene, smetalo je i brojem i sitnim godinama. Osim toga, ivjelo se potvrdo i lealo jedno preko drugog u maloj sobi i jo manjoj kuhinji. I glavno: ta bi rekao Jakov! Jakov je zapravo vodio mesaru, trgovao stokom, zaraivao i hranio sestru, i polusestre i njega samog. Nije se zbog toga mogao ni da eni. Kako da sad on, koji gotovo nita ne zarauje, dovede u ovu tjeskobu jo tri-etiri boja stvora? Jakov bi sigurno, kakav je nagao i naprasit, planuo, otiao bi iz kue i ostavio ga da gladuje i sa svojom roenom i sa udoviinom djecom. Slegao je najposlije ramenima. "ta emo! ivot nije svadba. Udae se kad joj bude sueno. Sad joj se valja patiti, i njoj, i meni i svima nama." Saruu je tjeio kako je znao i umio. Obeavao joj je da e je udati im odrastu blizanke Beja i Leja. Strpi se, keri moja! govorio je Papuo. Eno pogledaj Jakova! Ni on ne moe da pomilja na enidbu, a stariji je od tebe. I radi, mui se, vue se po selima, noiva po hanovima, propada u ravom drutvu, a sve zbog nas. ta e! Muka je sve to! Ali valja ivjeti. Sarua je bila razumna. Od onog dana kako se upregla u posao nije vie ni pomiljala na udaju. Bila je zaboravila na sve. Trala je po kui i bila majka, domaica, slukinja i pralja. Susjetke su je hvalile. Prooe etiri godine tako. Blizanice narasle. Sarua odahnula. Poela je opet, malo-pomalo, da pomilja na sebe. Nabavila je miriljav sapun i malo ogledalo. Skrivajui ove stvarice u njedra, sjeala se Sarua davno minulih dana, kad je namjetala ike po elu i kad joj je srce udaralo i treptalo od neke samo nasluene radosti. Nadala se da e se neto od tog prolog doba vratiti. im se nala u sobi, bacila je, stidljivo i kriomice kao prije nekoliko godina, kratak pogled u malo sjajno staklo. Srce joj se sledilo. Vidjela je da joj je lice uvelo, a zubi pocrnjeli i neka ra da ih je razjela. Poneki su se bili ve sasvim rasuli. Ko e me ovakvu uzeti! izvio se iz nje bezglasan i tugaljiv krik. Suze su joj pole na oi. Neka tuga obuzimala joj svu duu. Zavlaila se esto u skrovite kutke kue, sjedjela tu, naslanjala glavu na ruke i eljela da se sita isplae. Bivala je sve zamiljenija i tia. Papuo se nekad ljutio na nju i karao je: Zaboga miloga, ne gledaj tako tuno. Kad se orava Luna udala, udae se i ti. 2 Prilika za Saruinu udaju ukazala se istom u nosau Samuelu. Prije dvije godine umrlo je tome ovjeku dvoje djece, a na ljeto je ostao udovac. Papuo ga je odmah uzeo na oko. Ako je on ne uzme, ne znam ko e! govorio je u sebi i sve vie strepio da mu ko drugi ne ugrabi nosaa Samuela, tu jedinu priliku za udaju njegove keri. Dugo je smiljao kako da zapone razgovor o toj stvari s travarom Simonom, Samuelovim ujakom. Trebalo je udesiti da Simon ne primijeti kako gotovo oajniki nudi svoju Saruu. Zatraie u tom sluaju odve veliki miraz. A odakle? Ko zna ta e Jakov rei ako mu se i nekoliko dukata uini mnogo. Najzad se starkelja odlui da povede razgovor onako izdaleka. ta je, sinjor Simone, misli li se va Samuel eniti? upitao je jednog jutra imona, Samuelovog ujaka. Papuo je bio svjestan da je ovo pitanje opasno, ali je unaprijed bio sraunao kako e uzmaknuti. Misli! rekao je imon spremno, kao da je najmanje dva mjeseca ekao na to pitanje. Misli, i to brzo, vrlo brzo! naglasio je, malo se nakaljao i dodao: A zato me to pitate, sinjor Papuo? Hm!... Hoete da znate zato vas to pitam? Pa pravo da vam kaem, ne znam ni sam. Viam Samuela esto po ariji... Sav je nekako zaputen. Sami su dronjci na njemu, pa mi ga je ao. Trebalo bi da se ovjek eni da ima koga ko e ga gledati, ko e mu zakrpe priivati. Ne govorite pravo, sinjor Papuo! Nije niko lud da u svom subotnjem odijelu nosi vree brana na leima. Ni vree brana, ni sepete ljiva. Ali manimo se sad zakrpa, govorimo malo razboritije. Koju mi to djevojku nudite? Hajde, da vas ujem, sinjor Papuo. Ne nudim vam ja nikoju, dragi Simone! Nikoju! Pitao sam samo onako. Ostajte mi zbogom. Papuo je uao u mesaru. Tri dana kasnije sreo je Simon Papua. Dajte, recite mi, sinjor Papuo, ta je to s vama. Mislite li ve jednom udavati svoju ker Saruu? Mislite li ili ne mislite? Simon je gledao Papuu pravo u oi. Pa mislim! Dabome da mislim odgovorio je Papuo raspoloeno. Ako imate kakvu dobru priliku, recimo kakvog trgovca ili kakvog zanatliju, vjerujte mi neu aliti da dam dobar miraz. Dobar, kad vam kaem. Ako vam je po volji, moemo otii do ue pa uz kavu da porazgovaramo o tome. urim u radnju. Danas je pazarni dan odgovorio je Simon lukavo. Nita ne smeta. Moemo i ovako putem da progovorimo koju o tome. Koga biste mi to preporuili? Ja? vjerujte mi, sinjor Papuo, nisam o tome nikad razmiljao. Ne obiavam da vodim tue brige. Nego, juer sam sreo vau Saruu i vidio sam da joj se jo jedan zub slomio. ini mi se, bilo bi ve vrijeme da je kome utrapite. Ocvala je i ostarjela mnogo. A meni se ini, sinjor Simone, da vi ne vidite dobro. Moja Sarua niti je ocvala, niti ostarjela. Pa i da je! Pa ak da su joj se svi zubi polomili, i tada bih joj naao kakvog dobrog zanatliju. A moda i trgovca. Ne zaboravite da je to kuanica, sinjor Simone! Kuanica kakve nema nadaleko. Hvala bogu, znate sami, deset godina vodi ona cijelu moju kuu. Vidjeete vi kakvu u ja priliku nai za nju. Samo se strpite malo. Zbogom ostajte! Svaku vam sreu elim! Simon je skrenuo u svoju ulicu. Nekoliko dana poslije toga poeli su Simon i Papuo otvoreno da se razgovaraju i odmah su se zakaili oko miraza. Simon je traio dvadeset dukata. I bio je zaintaio. Mnogo je dvadeset dukata, mnogo! uvjeravao je zabrinuto Papuo i gutao gorku pljuvaku. Nije dokazivao je Simon. Ali molim vas, kako da nije? Ne stiu se dukati tako lako, sinjor Simone. Sraunajte samo koliko ima groa u dvadeset dukata. Mnogo je to, mnogo! Razmislite malo! Razmislite vi. Samuel moe da eka. Istom je godina od Rifkuline smrti. Njemu se ne uri. Papuo i Simon pregovarali su svaki dan. Pregovori su slabo napredovali, ali Simon je bio zadovoljan. Pozvao je nosaa Samuela. Sluaj, Samuele! poeo je ujak Simon trljajui ruke i mirkajui sitnim oima. Sve do danas nisam htio nita da govorim. A ni danas nema ta da ti kaem. Ali do petest dana ja se nadam da e biti. Hehe! smijuckao se Simon i prstima mrsio svoju bradicu. Zna li da razgovaram s Papuom o tebi? O tebi i o njegovoj Sarui. I vjeruj mi, Samuele, Sarua je vrlo dobra prilika za tebe. Kuanica je. Zar nije tako? I po godinama ti je gotovo par. Mlada ena tebi i ne treba. Zar nije tako! I na kraju

krajeva, djevojka je. Pa nije ni runa. A nisi ni ti hvala Bogu! Zar nije tako, Samuele? Ja mislim neka ti dadnu dvadeset dukata pa moe mirne due da poljubi Papua u ruku. Zar nemam pravo? Dvadeset dukata? zaudio se Samuel. Dvadeset! nego ta ti misli. I dobie ih, dobie, ja ti kaem. Ali ne govori nikome nita. Pravi se kao da nita ne zna. Dok ne zavrim pregovore s Papuom i s Jakovom da uti kao ove pijavice u ovom staklenom loncu. Dvadeset dukata! Ovo je nosaa Samuela svega zbunilo. Dan i no razmiljao je o tim parama i smiljao ta e s njima sve da kupi. Silazei svaki dan u ariju prolazio je nosa Samuel pokraj Sadine bakalnice2. Jednog dana sjetio se da je Sado, prije dvije godine, s mirazom od deset dukata otvorio bakalsku radnju. Danas mu je duan bio krcat robom. Evo, on e s Papuovom Saruom dobiti dvadeset dukata! Kako bi bilo da s tim parama otvori radnju? Misao nije bila daleko. Uskoro mu je prohujala kroz glavu. Prohujala i opet se vratila. Najzad ga nije naputala. Kupiti robe za te pare, otvoriti radnju, postati bakalin pa se vie ne muiti kao nosa, to bi bilo neto! Samuelu je igralo srce. Odlazio je ee ujaku i pitao ta ima novog. Simon je odgovarao mirno: Strpljenja, Samuele, strpljenja! Sve e biti u redu. Ve druge nedjelje inilo se nosau Samuelu da se pregovori odvie oteu. Bio je uznemiren. Mnogo trai njegov ujak, a radnju moe otvoriti i sa deset dukata. Kako bi bilo, ujae, da ne traite vie od deset dukata? predloio je nosa Samuel jedne veeri. Da ne traim vie od deset dukata? Kako to misli? Pa tako, ujae. Jesi li ti pametan? namrtio se ujak Simon i srdito nastavio da trpa neke droge i suhe trave u avan i da ih tukom mrvi. Meni ne trebaju toliki dukati! Tebi ne trebaju toliki dukati! Ej, ovjee, trebaju oni i Salamonu Salomu, koji ih ima na hiljade, a tebi da ne trebaju. Jesi li ti enuo? Ej? Meni je dosta deset dukata. Deset! navaljivao je nosa Samuel. Idi! gonio ga je Simon iz radnje. Znam ja koliko tebi treba. Nee ti mene uiti. Da ti je petnaest godina, govorio bi pametnije. 3 Te jeseni bilo je to 1874. godine imali su nosai puno posla. Bilo je rodilo voe vrlo obilno. Svaki dan dogonili su seljaci na sarajevsku ariju na stotine sepeta ljiva. Cijena im je bila vrlo niska i svijet je kupovao ljive kao na jagmu i pekao pekmez. Od jutra do mraka nosai su prtili ove sepete i iznosili na Bjelave. Djeca su tih dana bila sva u ivom pokretu. Ila su nosaima u sretanje sve dolje do na Banjski brijeg, doekivala ih poklicima, skakala oko njih, pratila ih, utravala u avlije i zaglunom vikom javljala domaicama da im dolazi ljiva za pekmez. Nosai su ulazili znojavi i umorni. Sputali su sepete na kaldrmu, istresali ljive u spremljena tekneta3 i vraali se urno u ariju po druge. Nosa Samuel Maoro bio je tada ovjek od svojih 35 godina. Bio je dosta kotunjav, ali mrav, blijed i malo sipljiv. Uzlazei uz Banjski brijeg, sav bi se zadihao i bio zlovoljan. Sve mu je smetalo. itavim putom proklinjao je uzbrdicu, psovao rupe u kaldrmi i kamenje o koje se spoticao. Kod Bijele esme sputao je svoj sepet, skidao mastan fes, saginjao kosmatu glavu i pljuskao se vodom po neobrijanom licu. Zatim bi raskopao haljine i maramom otirao znoj ispod pazuha. Onda je sjedao i odmarao se. Tih dana sjedei u sjenci visokog grobljanskog zida, nosa Samuel se vajkao to ga ujak nikako nije htio da poslua: "E, moj Samuele, govorio je nosa Samuel, da te je ujak posluao, pregovori bi bili davno zavreni... Danas bi ti mogao da kae: Vie se, dragi moji, nosa Samuel nee grbiti ovako uzlazei uz Banjski brijeg. Posljednji je ovo sepet koji on prti. Neka se pod njim kilavi nosa Muro! Zdrav je i jak kao meed pa moe, a Samuel i ne moe i nee, a i ne treba mu vie. Jest, ne treba mu! Dobie on sa Saruom deset dukata i s tim e parama otvoriti bakalsku radnju. Bakalsku radnju, dragi moji! Nego ta vi mislite!" Teak uzdah otimao se Samuelu. Ustajao je tada, prilazio sepetu, proturao ruke ispod pripetih konopaca, podizao se i nosei fes u ruci, a po glavi pokriven mokrom maramom, nastavljao put na Bjelave i gunao: "Tako, tako bih mogao da kaem, da me je posluao. Ali on zna bolje! Njemu nije dosta deset i na kraju nee biti ni deset. Nee biti nita. Nita!" Gore na Bjelave stizao je otvorenih usta, sav daui. Usput je grdio i razgonio djecu koja su oko njega skakala i vriskala u svom djetinjem oduevljenju. Predvee je navraao u ujakovu radnju. Kad bi mu ujak rukom dao znak da nema jo nita, namrtio bi se, prebacio konopac s jednog ramena na drugo i odlazio. "Nee nita ni biti. Tako se ne pregovara, dragi moj ujae! Deset, deset treba traiti, a ne dvadeset!" mumljao je. Dok je prolazio mahalom, njegova ljutnja pretvarala se u tugu. U to doba mahale su buale od radosti. Orila se pjesma. Pomaman vrisak odjekivao je na sve strane. Izgledalo je da su zemljom med i mlijeko protekli i da su svuda zavladali srea i zadovoljstvo. To se u avlijama pekao pekmez. Hrpa ena i djevojaka sjedjela je itavo popodne za punim teknetima ljiva, vadila kotice, prala kazane, raspuhivala vatru, a sad, u samu veer, vatre su ve radosno plamsale, a itki pekmez kvrcao i iz njega prskale sitne crvene kapi. U jednom kraju avlije sjedjeli su mukarci, pili rakiju, mezetili; u drugom su ene uale u ivom razgovoru. Djevojke su mijeale crvenu vrelu kau, poticale vatru, pjevale i smijale se. Djeca se ganjala oko kazana, vritala. as se skrivala iza irokih haljina svojih matera i strina, as izlijetala otuda kao pomamna. Nigdje im nije bilo smire. Sad su prilazila kazanu, zahvatala kaikama od jo nedokuhanog pekmeza, lizala, prila jezike, sad izlazila na sokak pa se domalo otud vraala vitlajui praznim kaikama i derui se iz sveg glasa. U mnogim avlijama udarao je def, svirala zurla4, razvlaila harmonika. Na razgrnutoj eravi okretao je nekakav "majstor" i-evap5, a djeca pekla kukuruze. Visoko iznad avlija izvijala se pjesma: Yo pasi por la tu guerta, Tu estavas en la puerta, Te saludi, te fuites. Esto no me se aresenta.* Nebo je bilo puno zvijezda. Mjesec se javljao iznad ute Tabije, a kroz no se pronosila neka iva radost i treperila u njoj. Nosa Samuel ulazio je tuan u kuu. Lijegao je odmah na svoj leaj. Papuo i Simon kao da su uivali u ovim pregovorima. Vodili su ih polagano, strpljivo, po nekom naroitom planu. Poputao je i jedan i drugi, ali sporo i oprezno. Za ovo dva mjeseca Simon je bio istom siao na esnaest dukata, dok je Papuo svoju ponudu povisio od pet na osam. Uzalud je nosa Samuel sve ee navaljivao na Simona da popusti. Simon je tvrdoglavo odbijao: Ostavi, molim te, ja znam kako se pregovara! Tada se umijeao i mesar Jakov, Papuov sin: ta? esnaest? Ne dam ni osam! I to je mnogo! Ne dam nita! vikao je rii Jakov na oca Papua. Bio je sav crven i zelen u licu kao nedozreli patlidan. ta ste vidjeli na njemu? ta? Udovac je, nos mu je otiao u stranu. Je li zanatlija? Je li obuar? Kroja? Je li trgovac? Nita od svega toga. Nosa! Hamalin!6 I jo je sipljiv kao ciganski konj. Jedva moe da zaradi hljeba. A znate li da je u naoj kui Sarua nauila da ima, ako nita, a ono mesa i za ruak i za veeru! Ne dam je! Ne dam je njemu kad bi je htio golu i bosu, a kamoli da mu jo dam esnaest dukata. Matrak!7 Sluaj, Jakove trudio se Papuo da umiri sina. Sjedi i ne uzrujavaj se. Jest, ima pravo, Samuelov nos otiao je nalijevo kao da ga rukom otire uvijek na tu stranu. Tako je! Ali reci ti meni, je li Saruin nos ljepi? Hajde reci, Jakove. I reci mi, kakvi su joj zubi? Zar joj nisu dva prednja polomljena? Zar joj i drugi nisu crni kao da vazdan vae katran, a ne debelu bravetinu, bijelu kao snijeg? I jo neto da ti kaem: navrila je dvadeset i devetu, moj sine! Druge djevojke se udaju od osamnaest. Ja sam tvoju majku uzeo a nije bila navrila ni sedamnaest. I jo neto. Pogledaj Saruu kad ode danas kui. Oi su joj kao da tuguje za mrtvima, ili kao da e sutra skoiti u bunar. Hoe li da ekamo dok joj se satru svi zubi, dok osijedi kao to sam ja osijedio? ta e sirota onda? Budi pametan! Ne dam je njemu! odgovorio je Jakov. Ne dam i gotovo! Papuo je otiao Simonu i poalio mu se. Ispriao mu je sve to je Jakov rekao. Eto sad znate sve. I vjerujte, ja nisam kriv, Simone! ta mogu? U njega su pare, on ih zarauje. Kaem vam: Teko ocu koji je spao na to da ga sin hrani. Teko njemu. Ne daj boe to ni najveem dumaninu! Nosa Samuel u svojoj ljutnji vikao je na Simona: Vi ste krivi, vi! Trebalo je odmah traiti deset, a ne dvadeset. Ja sam vam govorio! Deset, deset je trebalo traiti! ta ti zna ta je trebalo. Da sam traio deset, ne bi ponudili ni pet. Dali bi deset, dali bi odmah bez ikakvog prigovora. Ja znam da bi dali! ekajte, otii u ja do Jakova, vidjeete sve u svriti za dan. Za jedan jedini dan. Hehe! nasmijao se ujak Simon. Ti, ti e svriti! Ti! Zna li ta je Jakov rekao o tebi? Rekao je da ti ne bi dao Saruu ni kad bi je htio golu i bosu! Rekao je da nisi vrijedan ni hljeba da zaradi. I ima pravo. Da si pokojnog oca sluao, ne bi danas bio nosa. Ali ti, ti sve bolje zna. Ti si uvijek najpametniji. Eto, sad si uo ta ti je rekao Jakov. Hajde, pregovaraj s njim. Svri sve za jedan dan. Hajde! U Samuelu se uzbunila krv. Htio je da ode prvo Jakovu i da mu tresne u oi da je on niko i nita, da mu u brk skree da je propalica i najgora pijandura. Bio je poao, ali kako se jo nadao da e se stvar ipak nekako urediti, svrnuo je u drugu ulicu. Cijele nedjelje iekivao je nosa Samuel da e mu ujak javiti da su pregovori opet nastavljeni. Mjesto toga uo je u kavani kod ue da je Jakov otiao na selo i da e tamo ostati pet-est dana. Bio je sav oajan. Jakov se vratio dan ranije sa sela. Bio je vrlo dobre volje kad je doao. Dotjerao je itavo stado janjadi i devetnaest debelih ovnova. Stoka je cijelo ljeto pasla na Zelengori. Bila je zdrava i debela. Nije bila ni skupa. Jakov je raunao da e na njoj dobro zaraditi. Odmah po svom dolasku poslao je po imona. Neka doe, ali odmah! poruio je obijesno kako je on to ve znao. Kad je travar doao, rii Jakov nije mu dao ni da sjedne. Sluajte, Simone rekao je odreito. Dva mjeseca se nateete s mojim ocem i nita. Danas u vam ja da kaem dvije rijei, ali vi nijedne da mi niste progovorili. Dajem deset dukata i opremu koje se neu zastidjeti. Primate li ili ne primate? Da ili ne? Odgovorite! Besimantov!8 Neka je sreno! rekao je Simon i pruio ruku. 4 Nosa Samuel izljubio se s ujakom. itave noi gotovo nije spavao. Deset dukata! Deset dukata e dobiti. Sutradan, kad je iziao na sokak, uinilo mu se da je dan ljepi od svih dana prolog ljeta. Koraao je ivo.

Na ariji privezao je svoj konopac o sepet vjeto kao nikad prije, podmetnuo lea i skoro potrao kao da je nosio praznu kronju. Uz Banjski brijeg curio mu je znoj s ela i niz bradu kapao na kamenje... Dahtao je (sepet mu je bio pun do vrha a i dan je bio sunan, kao da je bilo ljeto a ne jesen), ali sve to nije smetalo nosau Samuelu. Toga dana uzlazio je na Bjelave kao da je bio drugi ovjek, kao da je bio snaan isto kao i Muro. Nije se odmarao nigdje. Proao je mimo Bijele esme kao da nikad nije sputao sepeta kraj nje. Uskovitlane misli nosile su ga kao na krilima. Ispod oputenih gustih brkova nasmijavali mu se veliki uti zubi. Radost je rasla u njemu. ivo je vodio razgovore sam sa sobom i gotovo zaboravljao da ga sepet ulja po plekama, a znojave haljine da ga zapliu u hodu. Ovaj dan bio je za njega svean, najljepi od svih dana u njegovom ivotu. Izgledalo mu je kao da je neka velika svetkovina, a na njemu da su subotnje haljine, a ne stari masni fes i dronjave zamazane akire. Ispravljao se pod sepetom to je bolje mogao. Srce mu je kucalo kao da mu je bilo saliveno od samog tua. Sve je zvonilo oko njega: Bakalin e on biti, bakalin! I nee se vie zvati "nosa Samuel", nego "bakalin Samuel". I nee se vie povijati pod punim sepetima, ni grbiti pod vreama nabijenim kavom i branom. Dosta je toga bilo ovih deset godina! Dosta i predosta. Sad e sjedjeti kao ovjek u svojoj radnji, mjerie muterijama eer, so i kavu, nalijevae im gas i zejtin, nositi "plajvas"9 zadjenut pod fes kraj samog uha, onako kao to nosi bakalin Sado, bakalin Mento i bakalin Juso. Koraao je sve snanije, a sve grevitije stiskao obje ake kao da je u njima drao ono deset dukata. Odasvud su navaljivale na njega neke vedre misli i praakale se jedna preko druge kao ribe kad se mrijeste. Svaka je blijetala svojom radou. Otvorie radnju! Bakalsku radnju! Nabavie i ovo i ono! Isturie kraj vrata na praznim sanducima dvije-tri pletenke. Jednu s lukom, drugu s krompirom a treu sa suhim krukama. Kao i Sado, kao bakalin Sado to je isturio kad je prije dvije godine otvorio svoju bakalnicu. Od jutra do mraka dolazie muterije. Kupovae i plaae. Uvee, kad bude vrijeme da se radnja zatvori, pokupie iz ekmedeta10 pare, izbrojae ih, strpati ih u kesu, objesie kesu oko vrata, zakljuae radnju i polako krenuti kui. Sarua e ga ekati s veerom. Ui e polagano, bez urbe, u kuu, skinue cipele, sjee na minder,11 izvadie kutiju, savijae cigaru i priae eni ko mu je sve pazario, koliko je zaradio i ko mu je ta duan ostao. Po veeri skidae se, ali ne kao to se sada skida, brzo i navrat-nanos, umoran kao pas, da to prije oprui noge, nego polako, natenane, svlaie sa sebe haljinku za haljinkom, pa onda se lijepo pruiti po dueku, pokriti se jorganom, irokim, dugakim jorganom i kazae eni: "Hajde, ugasi lampu i hodi lezi i ti, oprae to sue sutra." Tako se zanosio nosa Samuel i djeci usput dijelio ljive kao da su bile njegove. Kad se vratio s praznim sepetom na leima, zastao je kraj Bijele esme, umio se, sjeo, smotao cigaru, puio i tonuo u sve zamamnije snove: Bakalin! Bakalin e on biti i njegov muan ivot krenue sad irokim i ravnim putem. Nee se vie vui s jednog kraja grada na drugi, nee se vie penjati iz arije na vrh bjelavske mahale. I nee zimi vie uati pred magazama trgovca Maira, trgovca Eliaha i trgovca Salamona, ekati tu da stignu puna kola i tovarni konji, pa skidati i nositi bale i sanduke, vree i tulume i povijati se pod njima do zemlje nosei ih u magaze ili iznosei ih otuda da ih tovari na kiridijske konje. I nee u najtee zimske dane kad smetovi zakre drumove, te nema prelaza preko Ranjena i Vuje Luke, cvokotati zubima i obijati pragove traei makar kakvog posla da bi koru hljeba zaradio. Nee vie biti svih tih muka, nego e lijepo sjedjeti kraj mangale u svojoj bakalnici, pruae ruke prema vatri, gledae kako vrcaju iz umura varnice i grijae se kao to se svake zime grije bakalin Sado, bakalin Mento i bakalin Joso. I zaraivae deset puta vie nego to sad zarauje, a nee se cijele godine namuiti koliko se sad namui dok jednom iz arije iznese samo jedan sepet ljiva na vrh Bjelava. Neka se nosa Muro mui ovim poslom. Muro je jak i snaan kao meed. Moe on sto godina da se grbi, nee mu biti nita. Ali on, on je ve sad dosta osipljivio, a i desno ga koljeno boli. Trga ga ta kostobolja po noi nekad estoko. Tu je bolest navukao u studenoj magazi sinjor Maira. Ej, taj Mair! Taj Mair! Krv mu pije. Puta ga onako znojava da ui u kraju kad se vrati s posla po svoj tekom mukom zaraeni marja, puta ga da eka po itav sat i vie. Bije studen iz kamenog zida i kamenog poda, a na njegovim nogama nema galoa kao u sinjor-Maira, a nema ni mangale pokraj koljena, nego studen mu se uvlai u kosti, a Mair mirno konta, pie raune, broji novac i pui cigaru za cigarom. Dolazilo mu je teko to ekanje. Koliko je on puta htio da se ispravi pa da kae: "Ej, jesam li ekao dosta, hoete li da se smrznem ovdje za taj va marja?" Htio je on tako da kae, ali kako da to uini? ta bi sinjor Mair uradio? Podigao bi oi sa svog teftera i samo rekao: "Sikter!12 Da mi niste izali nikad pred oi. Napolje! Pasji sine!" Tako bi rekao sinjor Mair, a o tom istog dana saznao i sinjor Salamon, i sinjor Lijaokan, i to bi bilo onda s njime? Mogao bi da se objesi o svoj hamalski konopac. To bi mogao! Ali sad, sad ga vie nee sinjor Mair tako vrijeati, sad on vie nee uati i gutati sve gazdinske tabijate.13 Sad e oni da govore s njim drukije. Zvae ga da pazaruje kod njih zejtin, gas, kavu, eer, so. Jest, zvae ga i aavae ga kavom, kao i bakalina Sadu to aavaju, kako je on to vidio na svoje roene oi. Kavom i duvanom! ivot, ivot e to biti! I Sarua nije slabunjava kao pokojna Rifkula. Ako mu Bog da djece, a dae, nee ona umrijeti kao Rifkulina, pa kad odrastu, bie i od njih pomoi. A ko zna? Za sinjorEliaha priaju da je imao na Baariji duane, gdje je prodavao bakaluk i stare fesove. A sad, magaza mu je velika, sva od tesana kamena, sa velikim zeleno obojenim gvozdenim vratima, sa prozorima na kojima su gusti eljezni demiri, a krcata je robom: bale pamuka tu, topovi ohe, kadife i svile, nebrojena testeta fesova, amija i svake druge najskuplje robe. Bilo je prolo podne kad se sastao s nosaem Murom. uali su obojica kraj praznih sanduka u maloj ulici blizu sinjor-Mairove magaze. Ruali su svaki svoj somun sa evapiima koje je ii u vrelom loju na Predimaretskom oku pekao na tavi derui se vazdan: "evapii! Vreli evapii!" Ajde, neka ti je sreno, Samuele, sreno estitao je Muro Samuelu zaruke i vaui pogolem zalogaj somuna nastavio je: A je li istina da e dobiti itavih deset dukata? Jest! potvrdio je Samuel. Ba deset? Deset! Valja tvoje. Pa ta e da radi s tim parama? Nosa Samuel nije odmah odgovorio. Pomakao je mastan fes malo u stranu, poeao se po upavoj glavi, otkinuo je zubima komad smotana somuna, pa poto je zalogaj dobro provakao, rekao je: Pravo da ti kaem, ne znam ni sam ta u da radim. Ali mislim da u ih ostaviti u sanduk. Nek se nau. Moe se ovjek razboljeti. Zar nije tako? Muro nije nita odgovorio. U utanju dokrajili su ruak. Pojeli su i pregrt ljiva. Muro je rukom otrao usta, brkove i bradu. Onda je zaklimao glavom, i polagano, savijajui cigaru, nastavio prekinuti razgovor. Ostavie ih u sanduk, kae? A ta bih drugo radio? Da je meni deset dukata, vidio bi ta se radi s tolikim parama. E, uzdahnuo je Muro ali pravo da ti kaem, dobio sam i ja sa svojom Bejom i vie od deset dukata, pa nita, nita nisam uradio. Metnuo sam ih u sanduk. I sad ih nema. Bio sam budala. Ali sad, sad da su mi te pare! Sad bih ja znao ta bih radio s njima. Nosa Samuel gledao je u Mura. Hajde, da ujem, ta bi sad uradio da si na mom mjestu? ta bih uradio? Ja znam ta bih uradio. Ali treba imati glavu, glavu, pa da zna ta se s tolikim parama radi. Nosa Samel se nasmijao. Ne boj se. Neu ih ni ja ostaviti u sanduk. Neu! Imam i ja glavu! Imam! Znam ja to u s njima. Vidjee! E, moj Samuele, i ja sam mislio da imam glavu i pameti u njoj. Ali je nisam imao. Vidjee! Skontao sam ja ve sve rekao je nosa Samuel ponosno, ustao i poao na posao 5 Tih dana nosa Samuel raspitivao je, onako u razgovoru, poto je so u vreama, gas u kantama, zejtin u tulumu a eer u glavama. Trgovac Binjo izmamio je nosau Samuelu tajnu. Bakalsku radnju hoete da otvorite? Dobro je to. Dobro potapao ga je Binjo po ramenu i stao da ga savjetuje. Ali dobro da pazite, Samuele, gdje ete uzeti duan. Nije svejedno gdje ete otvoriti bakalnicu. Ovdje u ariji je dobro, ali ovdje nema praznih duana. Nego gledaj tamo po mahalama. Ima jo lijepih mjesta. Gore na Banjskom brijegu, na Mejtau, na Bjelavama. Traite, ali dobro otvorite oi. Gledajte da naete neto kao to je naao Sado. Tako neto. Samo nemojte gdje bilo. Ako ta naete, javite mi pa da vam kaem valja li ili ne valja. Naete li to dobro, otvoriu vam kredit. Deset dukata na deset u gotovu. Neka vam bude sa sreom! "Neto kao bakalin Sado! Kao bakalin Sado!" tutnjalo je za Samuelom. Nosa Samuel prtio je sepete, obilazio je mahale i traio. Gledao je desno, gledao je lijevo, ali prazna duaneta nije bilo nigdje. U Tuzlinom sokaku naao je neku rupu. U njoj je nekad Judae drao neto kao bakalnicu, ali posao mu nije iao. Pojeo je kapital, zaduio se i sad se mui. Svaki se dan bavi nekim drugim poslom. Danas prodaje po ulicama burek, sutra sapun, prekosutra limunove, pa opet mu ne moe biti a da petkom ne ode da ite milostinju. Nee mene stii takva sudbina! Dobro u ja otvoriti oi, dobro! mislio je nosa Samuel. Sedam dana po zarukama nosa Samuel bio se snudio. Zabrinjavalo ga je to nikako nije mogao da nae zgodno mjesto za svoju bakalnicu i strahovao je da ga nee nikad ni nai. Oko podne prolazio je ispred ujakove travarnice. Kroz otvorena vrata opazio ga je Simon i zovnuo ga. ta je? zaudio se Simon videi ga ovako tuna. Da nije imao kakvih rijei sa riokosim Jakovom? Bili su to vee pozvani na sijelo kod Papua. Da se nije ta dogodilo? Jakova je poznavao kao goropadna ovjeka. Taj Jakov, koji se stalno vukao po selima, natezao sa seljacima pazarujui od njih stoku, koji je spavao po hanovima sa kiridijama, koijaima i mesarima i koji se vjeno svaao s obanima, taj rii Jakov postajao je iz godine u godinu sve suroviji. I kao djeak bio je estok. Sad je bio i prijek i ljut. Ljut kao pae, kako je o njemu govorio sam Papuo. Mesar Jakov, kao i drugi mesari, nosio je bensilah14, a za besnilahom zadjevena tri velika otra noa. Zaudarao je na sirovo meso i loj. U kui su svi strepili pred njim, ali su mu odavali i starjeinsku ast, jer je radio, zaraivao i izdravao itavu porodicu. Papuo je bio u radnji samo kad bi Jakov odlazio u selo. Ostajao bi i tada samo dok bi rasporedio ostatke mesa, loja i crijeva. Onda je zakljuavao radnju i odlazio u kavanu i igrao itave dane domina i karata. Da nije bilo Jakova, Papuovi bi gladovali. Bio je vrlo sposoban trgovac. Kod njega je bilo najbolje meso i najbolji loj. Zato je imao i najbolje muterije. Prema svakom je bio vrlo osoran, ak i surov, ali dosta je bilo da koja muterija upita kad e da se eni, pa da se udobrovolji. Kad u da se enim? ponavljao je svojim promuklim glasom, pa onda razvezao: Sedam sestara treba mi da poudam pa onda da mislim na sebe. Sedam! Eto, kad u da se enim! ta mislite, treba svaku nahraniti i svakoj po neto za miraz ostaviti... govorio je dugo i sjekirom odsijecao s masnih ovnujskih trupina najbolje komade mesa i bacao na kantar. Muterije su odlazile zadovoljne, ali su ga grdile u sebi zbog njegove surovosti i alile nesrenu djevojku koja bude morala da poe za njega. Riokosi Jakov imao je jo jednu manu. Prije nekoliko godina bio se pobratimio s nekim Turkuom iz Anadolije, brkatim i zloglasnim rakijaem. S njime se esto opijao i

provodio vrlo opako. U pijanstvu svaao se s kim je stigao. I sa zaptijama turskim. Kad su u grad nailazili oeci, svaku je veer odlazio da gleda njihovu igru. esto je leao u zatvoru. (Kad je etiri godine kasnije Hadi Lojo podigao bunu, rii Jakov poao je s noem u zubima da brani Bosnu od "pogana vabe"). Da se nisi svadio s Jakovom? pitao je zabrinuto Simon, sjetivi se Jakovljeve grdnje o kojoj je sam u ljutnji priao Samuelu. Zato da se svadim? Nisam ga ni vidio! rekao je nosa mirno iako ga je ovo pitanje lecnulo. Pa ta ti je? Nije mi nita. Boli me malo stomak. Stomak? Stomak te danas boli? Danas kad smo na sijelu kod Papua, gdje e biti i da se jede i da se pije? Odmah da svrati kod ue i da popije aicu gorke rakije. Danas te ne smije stomak da boli. Hajde, a veeras da doe po nas i ne zaboravi ponijeti fenjer. 6 Nosa Samuel lutao je ulicama i smiljao zato ga je ujak pitao da se nije moda svadio s Jakovom. Nije mogao da dokui. Uao je Isakovu berbernicu. Tu je naao bakalina Sadu. Sado je sjedio na stolici. Bio je umotan u areni arav. Berberin Isak podrezivao mu je kosu. Odrezani uperci bili su mu pali po elu i licu, i nosa Samuel nikad ne bi ni prepoznao Sada da nije bio u razgovoru s berberinom Isakom. Spoetka nije Samuel mogao nikako da uhvati o emu razgovaraju. Onda je razumio kao da Sado naputa bakalnicu? Je li dobro uo? Nikako nije mogao da vjeruje svojim uima. Tada je Sado rekao jasno: Zaradio sam tamo dosta. Ali sve je to nita. Bez arije nema rada. Gore u mahali je sve sitno. Sitne muterije, sitni poslovi. Sto dana, dvadeset groa. Bakalska radnja je bakalska radnja, a drugo je trgovina. Drugo! Zar nije tako? U trgovini treba ovjek da se ogleda. Nosa Samuel nije se mogao uzdrati. Umijeao se u razgovor. Prtljate iz bakalnice? Zar se to zove prtljanje? Otvaram trgovinu. Trgovinu! Znate li ta znai kad se kae trgovina, Samuele? Nosa Samuel, kad je iziao iz berbernice, bio je sav izvan sebe. Gledao je svaki as na sahat-kulu i jedva ekao da se smrai. im se bude naao kod Papuovih, povee razgovor o svojim namjerama da otvori bakalnicu. Svi e se iznenaditi kad uju o tome i svi e rei da je to vrlo pametna stvar. A kad im bude rekao da bakalin Sado ostavlja radnju i da seli u ariju, Jakov e ustati i kazae: "Samuele, odmah sutra zakapariite duan. Odmah sutra! Evo vam pare! Koliko vam treba? Govorite!" Razmiljajui tako, svratio je u jo jedan duan, kupio svijeu i krenuo kui. Tu se najprije dobro umio, onda je obukao svoje praznike odijelo, uzeo fenjer i poao po ujaka. Kod Papuovih mirisala je i avlija na peeno meso. Simha je na kunim vratima doekivala goste. Udarala je u def i pjevala dobrodolicu. U sobi su gorjele dvije lampe. Negdje su nabavili i nekakav dugaki sto i iskitili ga cvijeem. Kad su svi stigli, poela je slava. Toila se rakija, iznosila jela. Raspoloenje je raslo. Na dnu stola sjedio je rii Jakov. Lagano je i on ispijao aice kao i ostali. Ali uskoro je poeo sve ee da prua ruku s praznom aom. Toiti preesto au ovjeku kakav je bio rii Jakov nije bilo pametno. Stoga su se ene ve ranije dogovorile da budu krte u tome i da se prave kao da ne vide kad on bude traio da mu toe. I bilo je tako. im bi Jakov pruio au, neka bi od njih napravila kakvu alu i svi bi prasnuli u smijeh. I sam se Jakov smijao. Bio je dobre volje. Ali sve to nije moglo da potraje dugo. Jakova je ljutilo to mu ne ukazuju dovoljno panje: Mrtio je elo, gutao pljuvaku, a najposlije je stao da kripi i zubima. Ovo krgutanje nije se, na alost, ulo. U sobi je bilo vrlo buno. Pjevalo se, govorilo u sav glas, prialo, a i sue je zvealo. I klupe i stolice su kripale. Stari Papuo bio se toliko ugrijao da je namigivao na Esteru, koja se ljuljala amo-tamo i ludo tresla defom. Izdizala je svojim kretavim glasom to je bolje mogla, a Hajmao, njen mu, limar iz Limarske ulice, poznati veseljak, udeavao je glas sa eninim, mahao rukama i, sav u nekom zanosu, zatvarao oi. Sarua je sjedjela na svom mjestu. Gledala je preda se i bivala sve bljea. Sva je strepila da Jakov ne poini kakvu nepriliku. Nosa Samuel, zarunik, sjedio je sveano u svom subotnjem odijelu, sluao je razgovore, pjesmu, uzimao je sad komad kokoijeg mesa, sad komad peene jagnjetine, jeo, mljackao jezikom i ekao zgodnu priliku da zapone razgovor o svojoj bakalnici i jednako smiljao koliko da zatrai kad mu Jakov bude ponudio pare za kaparisanje duana. Kolebao se. Osam cvancika ili itavu bijelu medediju?15 Unosei se u ove misli prestajaao bi na mahove i da jede. Tada bi ene graknule: to ne jedete, Samuele? Dajte, natoite Samuelu rakije! Prikuite Samuelu sahan s kokojim mesom! Uzmite, Samuele, koji krastavac. Nita ne jedete! Ba nita! Samuel bi se trgnuo i opet prihvatio jela. Upravo je nosa Samuel bio uzeo mastan kokoji vrat i s njega upkao meku kou punu sala kad je rii Jakov iznenada skoio sa svog sjedita: ta je? poeo je da vie. Jesam li ja iv ili nisam? Samo se brinete za njega. "Samuele, jedite! Samuele, pijte. Samuele, hoete li ovo? Samuele, hoete li ono?" A ja? Jesam li ja tu ili nisam? Na srijedu s tom rakijom. Hou i ja da pijem i da se opijem! Rakiju ovamo! Derao se strahovito. (Ovako je jo samo Ahmet Anadolac znao da se dere). Bio je sav pomodrio u licu i drhtao je. Simha je brzo skoila s rakijskom bocom, ali ve je riokosi Jakov bio tresnuo pesnicom o sto. Udarac je bio tako silan da su ae poskakale uvis kao uplaeni pilii. Zazvealo je sue. Jedna je viljuka poletjela prema Erdonji. Da se ena nije sagnula, udarila bi je u elo. S plitkog suda koji je stajao pred Samuelom iskoilo je kokoije krilo iz gustog zaprka i pljusnulo Samuela po obrazu, a odatle mu se skotrljalo niz novo odijelo. Stara Erdonja, prestravljena dernjavom i onom viljukom, gubila je svijest, naginjala se sve vie, dok se najzad nije stropotala na pod. Papuo je ukoio pogled u Jakova. Brada, uvinuta prema prsima, isto mu se tresla. Vidjelo se da se i u njemu sprema bura. Dotada se Papuo nije nikada naljutio na svog sina. Ovoga puta nije mogao da se uzdri. Dok su podizali Erdonju, i dok je Samuel otirao lice i odijelo krajem pekira, Papuo je ustao i, opruivi ruku prema vratima, stao da vie: Napolje, skote! Napolje! Dugi zakovrani solufi koji su mu visili sa sljepoonica ljuljali su se kao splet uznemirenih pijavica. Svi su se skamenili. Strah, da e rii Jakov trgnuti no iz bensilaha i poeti jednog po jednog da kolje, bio ih je sve ukoio. Ali rii Jakov rekao je mirno i posluno: Idem, oe! Idem! Bio je i poao. Bio je i otvorio vrata, zakoraio, ali tada se odjednom okrenuo i poeo pribrano, tiho: Tjerate me kao psa. Ne smeta. I nisam drugo nego pas. I evo idem. Idem da vam ne smetam, a vi gospodo, jedite, pijte i veselite se dalje kako ste poeli. I ja u se veseliti. Potraiu Ahmeta Anadolca i opiu se. I vi ete se opiti. Ali ne zaboravite da niko od vas ne bi sjedio tu gdje sjedi da ja nisam tresnuo svojom kesom. Niko! Da ja nisam obeao deset dukata za svoju sestru Saruu, ni vi, Samuele, ne biste glodali danas kokoije vratove i trpali u stomak peena jaja, pobiberena biberom, koji sinjor Mair nabavlja iz Indije. Hajmao je poeo da ga umiruje. Mir dok ja govorim! dreknuo je riokosi Jakov. Stupio je naprijed, metnuo ruku na drak velikog noa i nastavio sve odlunijim glasom: Jo ovo hou da vam kaem: Ja, rii Jakov, mogao bih lako da vam iz stomaka izvadim peenje koje ste poderali i rakiju koju ste polokali. Mogao bih i nosau Samuelu da kaem: Ako vam je po volji, uzmite Saruu ovako golu i bosu i bez ukura na gaama, a mjesto dukata dobiete matrak. To bi mu mogao da kaem. I nosa Samuel i njegov ujak imon ustali bi tada i otili, jer ne uzimaju oni Saruu, nego mojih deset dukata. Jest, nosau Samuele, ne trzajte se i ne gicajte nogama kao preklani jarac. Sve je tako kako ja kaem. Nego ta! Dva ste se mjeseca natezali zbog tih dukata. Veeras ni jednim pogledom niste udostojili Saruu. Dukati su vam u glavi. Dukati! A ene se vrte oko vas i nude vas: "Uzmite ovo, uzmite ono. Natoite Samuelu! Dajte mu mesa!" Pu! Sram vas bilo! Papuo se pomakao i htio je da drekne na sina, ali se rii Jakov tada maio rukom za bensilah i viknuo: Psst! Ne pometajte me, oe! Nikome nita neu uiniti. Dao sam rije. Hou da je iskupim. Evo, ovde su dukati. Pet je u srebrnim mededijama, a pet u napuljonima. Izvadio je kesu i zazveao s parama. Evo vam ih, neka vam se dua smiri, sinjor Samuele. A ti Sarua, poskakuj za njim kao kuja. Ali znaj, kad bi moglo biti, on bi uzeo dukate, a tebe bi ostavio kod tvog i mog ludog Papua ... Bacio je kesu nasred stola. Svi su se trgli natrag, kao da je bacio bombu koja e prsnuti i raznijeti ih. Uzmite ih, sinjor Samuele, uzmite ih i ivite. Eto vam dukata! Niko se nije micao. Samo su se oi pokretale sad desno, sad lijevo. Samuelu se osuilo grlo. ta da radi! ta da kae? Da li da uzme pare? Ako ih uzme, sutra e se priati po gradu kako mu je Jakov bacio dukate kao kad se psu baci komad debela mesa. I imao je pravo Jakov. On, Samuel, sanjao je samo o tim dukatima. O bakalnici! Bez tih dukata ne bi mu Sarua ni na um pala. Sve je tako! I evo, sad ti dukati lee pred njim, moe ih uzeti, samo treba da, prui ruku. Ali kako da prui tu ruku? Kako? Svi gledaju ta e da radi. Svi se pitaju: hoe li ih uzeti? Hoe li? Samuele, prekinuo je tada utanje ujak imon i rekao odluno: Uzmi novac, i da se zaruke slave dalje. Samuel se spremao da ustane i da uzme kesu s dukatima, ali ga je odjednom obuzeo strah da e se, ako uzme novac, jedna od onih lampi na zidu utrnuti, i to ona to onako dobro svijetli. Sumrak e zavladati u sobi, svi e utati i niko se nee micati s mjesta. Simha e spustiti def na pod, a Sarua e se zagrcnuti od nekog uasnog plaa, koji e strahovito da provali iz nje i domalo e joj srce pui. Ustao je brzo i sav drui rekao je: Simha, vratite mu kesu! Samuele! opomenuo je ujak imon kratko i otro svojim piskavim glasom. Samuelu je bila udarila krv u glavu. Mrailo mu se pred oima. Ponovio je: Simha, vratite mu pare! Ne trebaju meni dukati! Ne govori gluposti! siktao je imon. Uzmi pare kad ti kaem! Neu da uzmem odrijeio se Samuelu odjednom jezik. Vikao je: Neu da uzmem, ne trebaju mi takve pare. Ne uzimam ja Saruu zbog para. Zivjeu ja i bez njih. Uzeu Saruu golu i bosu. Zivjeu i bez njegovih dukata. ivjee! Hahaha! ivjee bez mojih dukata! cerekao se rii Jakov. Jest, ivjeu, ivjeu! okrenuo se Samuel prema njemu. ivjeu! Pruio se po stolu, dohvatio kesu i tresnuo njome Jakova u prsa. Kesa je snano udarila Jakova po grudima i pala mu za bensilah. Eto vam ih! ivjeu i bez njih, jest, crveni pijetle! Crvena pijanduro! Hahaha! cerekao se rii Jakov. Neko je dao znak. Simha je udarila u def, zatresla njegovim zvekama, a Hajmao je zapjevao. Estera je Jakova izgurala napolje. Nosa Samuel pao je umoran na klupu. Bio je blijed i drhtao je. Poslije pjesme ustao je Papuo, skinuo sa sebe svoj dugaki lanac sa srebrnim satom. Svojim rukama objesio ga je nosau Samuelu o vrat i metnuo mu sat na pas. Nije rekao nijedne rijei. Dohvatio je zatim au i nazdravio: Gospodo, vi ste svjedoci. Bog uzima i Bog daje! Ono mi je roeni sin, ali ovoga mi Bog alje. Samuele! Le hajim!16 Samuel je prihvatio au, kucnuo se i rekao: Vjenanje neka bude odmah druge nedjelje. to je ruha spremljeno, spremljeno je. Meni ne treba vie. Nosa Samuel e raditi i ivjeti!

 Le hajim! Le hajim! Stari Papuo i nosa Samuel ispili su ae do dna, onda su se zagrlili i izljubili. Sarua je spustila glavu na rame Mirjami, eni imonovoj. Sva se tresla. Plakala je, vidjelo se, od neke duboke radosti. I Erdonja je trgla oblog koji su joj bili omotali oko ela. Maui njime kao kakvim barjakom, kliktala je: Besimantov! Besimantov! Sreno! Sreno! Slava je potrajala do poslije pola noi. Kad su se vraali kui, imon je uhvatio Samuela za rukav i vukui ga tako, grdio ga: ta si uradio, magare! Aj! Aj! Aj! Nosa Samuel mahao je fenjerom i odvraao mirno: Nita nisam uradio. Nita! Kako nita! kidao se od muke sitni ovjeuljak imon. Deset, deset dukata! Pet u srebru, pet u zlatu bacio si u vodu. Deset dukata, magare jedan! Zar ti misli da se ovjek deset puta eni u ivotu? Je li, azno?17 Je li, magare? imon je Samuela drmao drei ga za miicu. I kome si ih vratio? Kome? Jednom Jakovu Kavezonu, jednom pijanduri! Jesi li vidio kako se dere? Govori! Pustite me! trzao se nosa Samuel da se oslobodi ruke ujaka Simona. ekaj, ekaj, pustiu te, ali najprije da te pitam, da ujem, zna li ta e ovaj riokosi avo uraditi s tim parama? Jo veeras to e uraditi? Zna li? Polokae ih, zajedno s Ahmetom Anadolcem, polokati i dati ih oecima. Kome? okrenuo se nosa Samuel. oecima! oecima? ukoio se Samuel. Jest, oecima! Nosa Samuel bio je izdigao fenjer i ukoeno je gledao u Simona. Simonove sitne oi sjajile su se kao ike. ta me gleda? oecima, igraicama e ih dati. Jest! itao je ljutito mali travar. Samuel je tuno slegnuo ramenima, spustio ruke s fenjerom i nastavio put.[/b] 7 Sutradan, kasnije nego obino, sputao se nosa Samuel u ariju. Bio je u svom starom odijelu, s konopcem prebaenim preko ramena, u masnom fesu. Koraao je tromo. Njegov teak korak tupo je odzvanjao u sokaku. Bio je neispavan. Boljela ga je i glava. ta je to bilo sino? doekao ga je Muro. Nosa Samuel nije odgovorio nita. Mirno je raspremao konopac. uo sam da ste odbili ono deset dukata miraza? Jesam! Odbio sam! rekao je odluno nosa Samuel i pogledao Mura u oi. E, vrlo dobro! Vrlo dobro! Zar niste nita pametnije znali da uradite s njima! Nisam! Niste! Pa tako je. Ja sam vam rekao, treba imati glavu pa da ovjek zna ta e s parama da radi. Glavu! Toga dana penjui se na Banjski brijeg, nosa Samuel dahtao je teko, otirao je znoj s ela, proklinjao teku uzbrdicu, razrovanu kaldrmu, rupe u njoj, i s vremena na vrijeme onako pognut pod punim sepetima, mumljao preda se: "oecima ih je sigurno dao. Sigurno!" I nije mu bilo toliko ao to su mu ti dukati izmakli koliko to to ih je Jakov oecima dao. oecima! Nosa Samuel vidio je svega jednom u ivotu oeke. Vidio ih je kroz izbijenu frotinu u tarabama u kavani na Bendbai. Ali sluao je on o tim djevojkama, enama i njihovim zavodljivim igrama. Toga dana izala mu je na oi debela Solunjanka Sadigde, i on je nju gledao: stoji nasred sobe. Pred njom je prostrta mala serdada. Na njoj su uokrug poredane srebrne mededije, a u sredini uti napuljoni. Stoji tako a na njoj nema koulje. ute halke sjaje se na golim oblim miicama, belenzuke joj na rukama zvee, a s prstiju sija bljetavo kamenje. Dimije su joj svezane ak ispod udubljenog pupka, grudi je utegla u svileni jelek. Bje-lasa joj se koa, netremice gleda svojim velikim oima u pare, pa onda poinje da se pomie. Poigrava joj pohotljiv osmijeh na namazanim usnama i nabakamljenim18 obrazima, sklapaju se oni kapci sa dugim trepavicama, pomiu se tanke obrve, zabacuje se glava, a trbuh, isturen, miga amo-tamo, die se i sputa dok se kukovi pokreu sad naprijed, sad natrag. I ruke se grevito hvataju za prazan vazduh. uta velika ilibarska zrna, nanizana na nisku i objeena oko vrata poskakuju, udaraju po svilenim kapama na dojkama. Iz pazuha joj vire tamnoute zakovrane malje. Krupne kapi znoja puze niz bijelu kou. Gleda sve to Samuel i jo uje kako se na minderluku namjestio rii Jakov, pa se cereka. Do njega sjedi Ahmet Anadolac, bulji u enu, bale mu se oteu niz bradu, upiljio je oi u Sadigdin pupak i roke kao krme. Kod Bijele esme Samuel je spustio sepet, izvukao je ruke ispod konopca, stresao se sav od nekog uasnog gaenja i pljunuo daleko od sebe. Pu! Onda je skinuo fes i podmetnuo glavu pod esmu. Studen mlaz ove vode danas mu je godio vie nego ikada. inilo mu se da mu se glava stee i da mu damari dolaze na svoje mjesto. Oh! Oh! kliktao je od zadovoljstva i sve ivlje trljao uljevitim rukama glavu, koju mu je jue na kratko oiao berberin Isak. Oh! Oh! Idue nedjelje bilo je vjenanje.