Zasto Bosanci i Hercegovci trebaju zaobilaziti Herceg Novi?

Pise: Andrej Nikolaidis/SB

Jedne lijepe januarske veceri, dakle upravo u vrijeme kada “Gorski vijenac”,
u kojem se slavi etnicko ciscenje muslimana, Crnogorcima preporucuje
masovna ubistva, mladic po imenu Zeljko Pistinjat je, zakon sto je popio
bocu loze, uzeo sjekiru i njome ubio prve komsije - bracni par Nikolu i
Mariju Raso. Na stepenistu njihove kuce u Zelenici kraj Herceg Novog
slucajni prolaznici zaticu prizor nalik na one iz americkih horor filmova –
iskasapljena tijela i krv koja se slijeva niz beton.

Ubistva poput ovog desavaju se svakodnevno, sirom svijeta. Ali ono sto
Herceg Novi i Crnu Goru razlikuje od standarda gradjanske pristojnosti i
elementarne covjecnosti jeste reakcija sredine na ubistvo. Nikola Raso je,
izgleda, bio Hrvat. U Herceg Novom se to i danas smatra hendikepom – tako
velikim da je carsija istoga dana lansirala, a nacionalisticki i varvarski mediji
u Crnoj Gori prenijeli, informaciju da je Nikola Raso bio pripadnik “Zengi”.
Sto ce reci, da je zasluzio da mu neko u 3 ujutro sjekirom raspolovi lobanju.
Rodbina nesrecnog covjeka, prije nego ga je sahranila u Ljubuskom,
demantovala je glasine. Cija istinitost nijednog trenutka, ionako, nije bila
bitna. Samo jedno je bitno: da u dijelu javnosti – a eufemizam “dio javnosti”
znaci: pola Crne Gore – postoji svijest u kojoj se uzasna smrt jednog covjeka
predstavlja zasluzenom kaznom za njegovo navodno pripadnistvo hrvatskim
oruzanim formacijama.

Da stvar bude gora a nesojluk veci, to se desava upravo u Herceg Novom,

upravo u vrijeme kada porodice Bosnjaka koje je crnogorska policija
pohapsila u tom gradu i predala na noz Karadzicevim ubicama tuze drzavu
Crnu Goru za njihove smrti. Ako bi se, kao na Pjesmi Evrovizije, glasalo za
to koji je, u jakoj konkurenciji, najodvratniji grad u Crnoj Gori, siguran sam
da bi pobijedio upravo Herceg Novi – od mene bi, u svakom slucaju, dobili
maksimalan broj poena. Jer gradjani Herceg Novog su nasli za shodno da
predvode histeriju koja je dovela do upada crnogorske olosi u Hrvatsku,
paljenja Konavala i granatiranja Dubrovnika. To im je bilo malo, pa su
upravo iz tog grada na pogubljenje odvedeni Bosnjaci koji su izbjegli pred
ratom. Niko od silnih umjetnika i javnih djelatnika iz Herceg Novoga, evo
tome ima vec 12 godina, nije ni beknuo o tome, niko nije nasao za shodno
da uputi izvinjenje porodicama pobijenih. Svi su cutali, ali je slikar Vojo
Stanic, jedan od simbola Herceg Novog, cim sam napisao tekst o Emiru
Kusturici u “Monitoru” svog prijatelja – koji tu posjeduje nekretnine i vrlo
cesto boravi u Herceg Novom, u kojem ga, pogadjate, niko nije hapsio niti
kao ostale Bosance isporucivao koljacima – uzeo u zastitu. Bolje bi mu, kao
i Kusturici, bilo da je ustao u odbranu ljudi koje su mu pred nosom pobili –
ali to je pitanje savjesti o kojoj je, naucili smo, izlisno raspravljati.

Ni to nije bilo dovoljno, nego su gradjani Herceg Novog u godinama koje su

dosle od svog grada napravili cetnicko uporiste: tamo svake izbore do danas
glatko dobijaju srpske nacionalisticke stranke. Kad ih je krenulo sa
svinjarijama, rijesili su da se ne zaustave: tokom presudne vaterpolo
utakmice koju je novljanski klub “Jadran” igrao sa takmacem iz Hrvatske,
gradjani Novoga su gostima, umjesto izvinjenja za Dubrovnik, otpjevali
veselu pjesmicu ciji refren glasi: “Ubij, zakolji, da Hrvat ne postoji”.

Dobrostivi grad Herceg Novi zaobilazim kao djavola. Ne samo sto mi se taj
grad i njegovi stanovnici gade, nego i zato sto sam, svojevremeno, dobio
formalnu zabranu ulaska u taj Raj na zemlji. Tadasnji gradonacelnik Herceg
Novog, po prezimenu Cetkovic (meko c), na vijest da je Ministarstvo
kulture, doduse bez mog znanja, zakazalo moje knjizevno vece u Novom,
izjavio je da nisam dobrodosao u tom gradu, koji ne zeli ugostiti nekoga ko
pljuje po Srbima i Njegosu. Sto sam mogao, nego da ih, jos jednom, onako
skromno, prema svojim mogucnostima, ispljujem. Sto se tice Bosanaca, onih
cijim je parama nakon zemljotresa 1979. ponovo izgradjena ta balega od
grada, preporucujem da ga i sami u sirokom luku zaobidju. I da, ako ga kao
Sodomu i Gomoru srpskog nacionalizma opali kakav cunami, dobro
razmisle hoce li tamo opet poslati kakvu pomoc.

Nego, ’ajmo natrag do ubice Zeljka Pistinjata, koji je hodajuca metafora za

Herceg Novi i pola Crne Gore. Nakon svih zlodjela u kojima su, sto aktivno
sto sutnjom gradjani Herceg Novoga ucestvovali, oni su hladnokrvno i bez
kajanja istrajali na srpskom nacionalizmu. Isto tako je, hladnokrvno i bez
kajanja, Zeljko Pistinjat, nakon sto je sjekirom rasparcao Nikolu i Mariju
Raso, u novcanik strpao nekoliko stotina eura koje je od nesretnog bracnog
para ukrao, potom se odvezao do Podgorice, gdje su ga uhapsili dok je rucao
spokojno kao sto gradjani Herceg Novog na birackom mjestu tokom izbora
spokojno zaokruzuju partije u kojima se na Radovana Karadzica gleda kao
na nacionalnog junaka.

Potom je Pistinjat spokojno ispricao kako je te veceri razmisljao: koga da

ubije. Babu, tetku, ili komsije, tako je rekao. Tek, znao je da mora nekoga
ubiti. Kada su ga pitali zasto bas komsije rekao je: zato sto mi je tako doslo.
Mirno i spokojno, dok je jeo burek koji su mu dali policajci, covjek je potom
ispricao sve detalje ubistva.

Razlika izmedju Zeljka Pistinjata i gradjana Herceg Novog, zapravo svih

ljudi koji i danas zagovaraju i glasovima na izborima odrzavaju nacionalistic
ke partije, jeste u tome sto je Pistinjat i medicinski dokazano – lud. Otud je
spokojstvo sa kojim je izvrsio ubistvo u Zelenici razumljivo, dakle manje
strasno, od spokojnog sna ljudi koji su bombardovali Sarajevo i spokojne
svakodnevnice onih koji ih i danas u svojim srcima kriju.

Zeljko Pistinjat je nekoliko puta lijecen u Dobroti, kotorskoj ludnici. Iako je

utvrdjeno da predstavlja opasnost po okolinu, on je pusten u drustvo, da zivi
i radi kao posve obican covjek. Jos ne znamo ime doktora koji ga je pustio
na slobodu, niti je bilo ko zbog toga odgovarao. Ne manju opasnost po
zdravo drustvo od Pistinjata danas predstavljaju ljudi koji nose majice sa
likom Radovana Karadzica, ili oni koji glasaju za Seseljeve radikale. I oni se
tretiraju kao sasvim normalni ljudi. Pustiti covjeka koji nosi majicu
Radovana Karadzica da glasa isto je sto i dati sjekiru Pistinjatu u ruke.

U Crnoj Gori, saznajemo iz novina nakon ubistva u Zelenici, na 100.000

stanovnika dodje jedan i po psihijatar, cetiri neuropsihijatra, jedan i po
psiholog i jedna sestina socijalnog radnika. Saznajemo, takodje, da se u
kotorskoj ludnici njeguje praksa da se ljudi koji su dokazano opasni po
okolinu otpustaju iz bolnice, cim im se stanje malo poboljsa. Sta to znaci:
ako je neko lud toliko da bi pobio 10 ljudi, lijece ga. Ako bi drugi ludak ubio
samo pet ljudi, otpustaju ga. A ako bi hladnokrvno pobio milion ljudi, onda
ga iz Crne Gore salju da bude predsjednik Srbije ili vodja bosanskih Srba?!

Kolektivne ubice iz ludnice

Kako bilo, objasnjavaju u bolnici Dobrota, ludaci iz te bolnice setaju Crnom

Gorom. Jedan od njih, osudjivani ubica koji je tu bio na lijecenju, stigao je
cak do Njemacke. U ludnici kazu da “nisu u stanju da bolesnike opasne po
drustvo sprijece da izlaze iz bolnice, pa zbog toga ne mogu ni odgovarati za
njihove postupke”.

Pa ko je onda tu lud: pacijenti ili doktori, oni koji su u ludnici ili oni koji
setaju ulicama? I nije li drustvo u kojem se citavi gradovi ponasaju kao
hladnokrvne ubice bez kajanja, u kojem svestenici u manastirima kriju
masovne ubice i u kojem se oni koji se protive zlocinu i zahtijevaju
pokajanje, dakle obicni, pristojni ljudi proglasavaju izdajnicima –
jednostavno opasno po okolinu?

Andrej Nikolaidis
Slobodna Bosna
20.11.2005.