Professional Documents
Culture Documents
Jedne lijepe januarske veceri, dakle upravo u vrijeme kada “Gorski vijenac”,
u kojem se slavi etnicko ciscenje muslimana, Crnogorcima preporucuje
masovna ubistva, mladic po imenu Zeljko Pistinjat je, zakon sto je popio
bocu loze, uzeo sjekiru i njome ubio prve komsije - bracni par Nikolu i
Mariju Raso. Na stepenistu njihove kuce u Zelenici kraj Herceg Novog
slucajni prolaznici zaticu prizor nalik na one iz americkih horor filmova –
iskasapljena tijela i krv koja se slijeva niz beton.
Ubistva poput ovog desavaju se svakodnevno, sirom svijeta. Ali ono sto
Herceg Novi i Crnu Goru razlikuje od standarda gradjanske pristojnosti i
elementarne covjecnosti jeste reakcija sredine na ubistvo. Nikola Raso je,
izgleda, bio Hrvat. U Herceg Novom se to i danas smatra hendikepom – tako
velikim da je carsija istoga dana lansirala, a nacionalisticki i varvarski mediji
u Crnoj Gori prenijeli, informaciju da je Nikola Raso bio pripadnik “Zengi”.
Sto ce reci, da je zasluzio da mu neko u 3 ujutro sjekirom raspolovi lobanju.
Rodbina nesrecnog covjeka, prije nego ga je sahranila u Ljubuskom,
demantovala je glasine. Cija istinitost nijednog trenutka, ionako, nije bila
bitna. Samo jedno je bitno: da u dijelu javnosti – a eufemizam “dio javnosti”
znaci: pola Crne Gore – postoji svijest u kojoj se uzasna smrt jednog covjeka
predstavlja zasluzenom kaznom za njegovo navodno pripadnistvo hrvatskim
oruzanim formacijama.
Dobrostivi grad Herceg Novi zaobilazim kao djavola. Ne samo sto mi se taj
grad i njegovi stanovnici gade, nego i zato sto sam, svojevremeno, dobio
formalnu zabranu ulaska u taj Raj na zemlji. Tadasnji gradonacelnik Herceg
Novog, po prezimenu Cetkovic (meko c), na vijest da je Ministarstvo
kulture, doduse bez mog znanja, zakazalo moje knjizevno vece u Novom,
izjavio je da nisam dobrodosao u tom gradu, koji ne zeli ugostiti nekoga ko
pljuje po Srbima i Njegosu. Sto sam mogao, nego da ih, jos jednom, onako
skromno, prema svojim mogucnostima, ispljujem. Sto se tice Bosanaca, onih
cijim je parama nakon zemljotresa 1979. ponovo izgradjena ta balega od
grada, preporucujem da ga i sami u sirokom luku zaobidju. I da, ako ga kao
Sodomu i Gomoru srpskog nacionalizma opali kakav cunami, dobro
razmisle hoce li tamo opet poslati kakvu pomoc.
Pa ko je onda tu lud: pacijenti ili doktori, oni koji su u ludnici ili oni koji
setaju ulicama? I nije li drustvo u kojem se citavi gradovi ponasaju kao
hladnokrvne ubice bez kajanja, u kojem svestenici u manastirima kriju
masovne ubice i u kojem se oni koji se protive zlocinu i zahtijevaju
pokajanje, dakle obicni, pristojni ljudi proglasavaju izdajnicima –
jednostavno opasno po okolinu?
Andrej Nikolaidis
Slobodna Bosna
20.11.2005.