Professional Documents
Culture Documents
Uređuju
Jelena Berberovič, Aleksa Buha, Spasoje Ćuzulan,
Muhamed Filipović, Rasim Muminović, Vladimir Premec
i Abdulah Sarčević
KAKO ČITATI
Odgovorni urednik
HEGELA
Abdulah Šarčević
„ V E S E L I N M A S L E Š A " - „SVJETLOST'
SARAJEVO
» G o s p o d o ! Nalazimo se u znamenitoj
e p o h i , u vrenju u kojem je D u h izvršio j e d a n
skok p r e m a naprijed, premašio svoj p r e t h o d n i
k o n k r e t a n oblik i s t e k a o j e d a n novi. Čitava
masa ideja i p o j m o v a što su do sada bili u te
Preveo čaju, same veze svijeta, rastvoreni su i ruše
Anđelko Habazin se, p o d r o v a n i u sebi samima, k a o tlapnje sna.
S p r e m a se novi istup D u h a ; filozofija je ona
koja najprije t r e b a da pozdravi i da prizna
Pogovor njegovu pojavu, d o k se ostala nastojanja, u
Anđelko Habazin n e m o ć n o m o t p o r u , i dalje vežu uz prošlost,
pa većina od njih nesvjesno tvori cjelinu nje
gove pojave. Ali filozofija, prepoznajući ga
k a o o n o što je vječno, m o r a da mu iskaže
svoje d u b o k o štovanje.«
(Hegel, Jenska predavanja, 1806, završna
riječ.)
Raymond Q U E N E A U
1
Komentirani prijevod Odsjeka A Poglavlja IV. Fenomenologije Duha,
pod naslovom: »Samostalnost i zavisnost Samosvijesti: Gospodstvo i Ropstvo«. Ko
mentar je otisnut I kurzivu između uglatih zagrada. Riječi spojene crticom odgovaraju
jednom (jedinom) njemačkom terminu. (Izvadak iz Mesures, 14. januara. 1939.)
[Čovjek je Samosvijest. Svjestan je sebe, svjestan svoje ljudske
stvarnosti i svojega ljudskog dostojanstva, i to je ono čime se bitno
razlikuje od životinje, koja ne prelazi razinu običnog Samoosjećaja.
Čovjek postaje sebe svjestan u trenutku kada - »prvi« put - kaže:
»Ja«. Razumjeti čovjeka shvaćanjem njegova »porijekla« znači, dakle,
razumjeti porijeklo riječju objavljenog Ja.
No, analiza »mišljenja«, »uma« »razuma« itd. - najčešće: analiza
spoznajnog, kontemplativnog, pasivnog držanja nekog bića ili nekog
»spoznajućeg subjekta« nikada ne otkriva razlog i način postanka rije
či »Ja«, pa — prema tome — ni samosvijesti, tj. ljudske stvarnosti. Čo
vjek koji kontemplira »apsorbiran« je onim što kontemplira; »spozna-
jući subjekt« »gubi« se u spoznatom objektu. Kontemplacija otkriva
objekt, a ne subjekt. Objekt, a ne subjekt, pokazuje se samome sebi u
spoznajnom činu i njime - ili, još bolje, kao - spoznajni čin. Čovjek
»apsorbiran« objektom koji kontemplira može »doći k sebi« jedino
kroz Žudnju: kroz žudnju za jelom, na primjer. Žudnja (svjesna) ne
kog bića uspostavlja ovo biće kao Ja i objavljuje ga kao takvo, nago-
neći ga da kaže: »Ja... «. Žudnja transformira Bitak objavljen sebi
samome po sebi samome u spoznaju (istinitu), u »objekt« otkriven
»subjektu« po subjektu koji se razlikuje od objekta i njemu je »suprot
stavljen«. U Žudnji i njome, ili još bolje, kao »svoja« Žudnja, čovjek
se uspostavlja i objavljuje - samome sebi i drugima - kao jedno Ja,
kao Ja bitno različno i korjenito oprečno od ne-Ja (ljudsko) jeste Ja
jedne - ili uopće - Žudnje.
Sam bitak čovjeka, bitak sebe svjestan, sadržava, dakle, i pretpo
stavlja Žudnju. Prema tome, ljudska se stvarnost može uspostaviti i
održavati jedino unutar neke biološke stvarnosti, unutar životinjskog
života. No, ako je životinjska Žudnja nužni uvjet Samosvijesti, ona
nije njezin dovoljan uvjet. Sama po sebi ova Žudnja sačinjava tek
Samoosjećaj.
Suprotno spoznaji koja čovjeka drži u pasivnom miru, Žudnja ga
čini nemirnim i nagoni ga na djelovanje. Budući da je rođena iz Žud
nje, akcija teži da je zadovolji, a to može učiniti jedino putem »nega
cije«, dokrajčenja ili bar transformacije žuđenog objekta: da bi se, na
10 KAKO CITATI H E G E L A UMJESTO UVODA 11
primjer, zadovoljila glad, treba dokrajčiti ili, u svakom slučaju, tran »ne biti ono što je (ukoliko je statičko i dano biće, ukoliko je prirod
sformirati hranu. Tako je svako djelovanje »negatorsko«. Daleko od no biće, ukoliko je »urođeni karakter«) i biti (tj. postajati) ono što
toga da pusti dano onakvim kakvo jeste, djelovanje ga razara; ako ne nije«. Tako će ovo Ja biti svoje vlastito djelo ono će biti (u budućno
u njegovom bitku, a ono bar u njegovom danom obliku. I svaka »ne- sti) ono što je postalo negacijom (u sadašnjosti) od onoga što je bilo
gatorska-negativnost« u odnosu na dano nužno je aktivna. Ali nega (u prošlosti), jer je ova negacija izvršena s obzirom na ono što će po
torsko djelovanje nije čisto razorno. Jer, ako djelovanje koje se rada stati. U samom svome bitku ovo Ja jeste namjerno postojanje, hotimi
iz Žudnje razara neku objektivnu stvarnost, da bi zadovoljilo Žudnju, čan razvoj, svjesni i voljni, napredak. Ono je akt transcendiranja dato
ono na njezinu mjestu stvara, u dokrajčenju i njime, jednu subjektiv sti koja mu je dana i koja je ono samo. Ovo Ja je individuum (ljud
nu stvarnost. Biće koje jede, na primjer, stvara i održava svoju vlasti ski), slobodan (prema datom realnom) i historičan (u odnosu na sa
tu stvarnost ukidanjem stvarnosti različne od svoje, transformacijom moga sebe). A ovo Ja, i jedino ovo Ja, objavljuje se samome sebi i
druge stvarnosti u svoju stvarnost, »asimilacijom«, »pounutrenjem« drugima kao Samosvijest.
jedne »tuđe«, »izvanjske« stvarnosti. U općenitom smislu, Ja Žudnje Ljudska Žudnja mora da bude usmjerena prema nekoj drugoj
je prazninu koja prima neki pozitivan sadržaj samo negotorskim dje Žudnji. Da bi bilo ljudske Žudnje, treba, dakle, da najprije postoji
lovanjem što zadovoljava Žudnju, dokrajčujući, transformirajući i »asi mnoštvo Žudnji (životinjskih). Drugim riječima, da bi se Samosvijest
milirajući« žudeno ne-Ja. A pozitivan sadržaj Ja, koji se konstituira mogla roditi iz Samoosjećaja, da bi se ljudska stvarnost mogla kon
negacijom, jeste funkcija pozitivnog sadržaja negiranog ne-Ja. Ako, stituirati unutar životinjske stvarnosti, treba da ova stvarnost bude bit
dakle. Žudnja ima za predmet »prirodno« ne-Ja, Ja će također biti no mnogostruka. Čovjek se, dakle, može na zemlji pojaviti jedino
»Prirodno«. Ja koje je stvoreno aktivnim zadovoljenjem jedne ovakve unutar stada. Zato ljudska stvarnost može biti samo društvena. Ali sa
Žudnje, imat će istu narav kao i stvari prema kojima se upravlja ova ma mnogostrukost nije dovoljna da stado postane društvo; treba, osim
Žudnja: bit će to jedno »stvarobitkujuće« Ja, samo živo Ja, životinj- toga, da Žudnje svakoga od članova stada budu upravljene - ili da su
sko Ja. I ovo prirodno Ja, funkcija prirodnog objekta, moći će da se sposobne da budu upravljene - na Žudnje ostalih članova. Ako je
objavi sumorne sebi i drugima tek kao Samoosjećaj. Ono nikada neće ljudska stvarnost društvena stvarnost, društvo je ljudsko samo kao
dospjeti do Samosvijesti. ukupnost Žudnji koje se uzajamno žude kao Žudnje. Ljudska Žud
Da bi bilo Samosvijesti treba, dakle, da se Žudnja upravi na ne nja, ili, još bolje, antropogena, koja tvori individuuma slobodnog i hi
prirodan objekt, na nešto što premašuje danu stvarnost. No, jedino storijski svjesnog svoje individualnosti, svoje slobode, svoje historije i,
što prelazi ovu danu stvarnost je sama Žudnja. Naime, Žudnja shva konačno, svoje povjesnosti, - antropogena Žudnja razlikuje se, dakle,
ćena kao Žudnja, tj. prije svoga zadovoljenja, samo je jedno objavlje od životinjske Žudnje (koja tvori prirodno biće, samo živo i koje ima
no ništa, samo nestvarna praznina. Budući da je Žudnja objava pra jedino osjećaj o svome životu) time što nema za predmet samo stva
znine, budući da je prisutnost odsutnosti neke stvarnosti, ona je bitno ran, »pozitivan«, dat objekt, već drugu Žudnju. Tako, u odnosu iz
nešto drugo od žudene stvari, od realnog statičkog i danog bića koje među muškarca i žene, na primjer, Žudnja je ljudska samo ako jedno
vječno ostaje u identitetu sa samim sobom. Žudnja koja ima za pred žudi ne za tijelom, nego za Žudnjom drugoga, ako želi »posjedovati«
met drugu Žudnju, uzetu kao Žudnju, stvoriće, dakle, negatorskim i ili »asimilirati« Žudnju uzetu kao Žudnju, tj. ako hoće da bude »žu
asimilatorskim djelovanjem koje ju zadovoljava, Ja bitno različno od đeno« ili »ljubljeno«, ili, štoviše, »priznato« u svojoj ljudskoj vrijed
životinjskog »Ja«. Samo ovo Ja, koje se »hrani« Žudnjama, biće Žud nosti, u svojoj stvarnosti ljudskog individuuma. Isto tako, Žudnja ko
nja u samom svome bitku, Ja stvoreno u zadovoljenju zadovoljenjem ja je upravljena na prirodan objekt jeste ljudska samo koliko je »po
svoje Žudnje. A budući da se Žudnja ostvaruje ukoliko je negatorsko sredovana« Žudnjom nekog drugog koji cilja na isti predmet: ljudski
djelovanje danoga, sam bitak ovog Ja bit će djelovanje. Ovo Ja neće je žudjeti za onim za čime žude drugi, zato što oni za tim žude.
biti kao životinjsko »Ja« »identitet« ili jednakost sa samim sobom, već Na taj način, neki sa biološkog stanovišta savršeno beskoristan pred
»negatorska-negativnost«. Drugim riječima, sam bitak ovog Ja bit će met (kao što je orden, ili neprijateljska zastava) može biti poželjan -
postojanje, a univerzalan oblik ovoga bitka neće biti više prostor, ne jer je predmet drugih žudnji. Takva jedna Žudnja može biti samo
go vrijeme. Vlastito održanje u postojanju značit će, dakle, za ovo Ja: ljudska Žudnja, a ljudska stvarnost, ukoliko se razlikuje od životinj-
12 KAKO ČITATI H E G E L A UMJESTO UVODA 13
ske stvarnosti, stvara se jedino djelovanjem koje zadovoljava takve konstituirati, a da se bar dvije od ovih Žudnji ne sukobe. I, budući da
Žudnje: ljudska historija je povijest poželjnih Žudnji. je svako od ovih dvaju bića obdareno takvom Žudnjom i spremno da
Ali, ako pustimo po strani ovu bitnu razliku, ljudska Žudnja a- ide do kraja u traženju svoje zadovoljštine, tj. spremno da stavi na
nalogna je životinjskoj Žudnji. Ljudska Žudnja, također, teži da se kocku svoj život - i da, prema tome, izloži opasnosti onaj drugoga -
zadovolji kroz negatorsku akciju, naime, transformirajući i asimilira kako bi uspjelo da ga drugo »prizna«, kako bi se nametnulo drugome
jući. Čovjek se »hrani« Željama kao što se životinja hrani realnim kao najviša vrijednost, - njihov susret može biti jedino borba na život
stvarima. A s obzirom na aktivno zadovoljenje svojih Želja, Ljudsko i smrt. I samo u jednoj takvoj borbi i njome ljudska se stvarnost rada,
Ja je na potpuno jednak način funkcija svoje »hrane« kao što je živo- konstituira, realizira i objavljuje samoj sebi i drugima. Ona se, dakle,
tinjsko tijelo funkcija svoje. ostvaruje i objavljuje samo kao »priznata« stvarnost.
Da čovjek bude zaista ljudski, da se bitno i stvarno razlikuje od No ipak, kada bi se svi ljudi - ili, tačnije, sva bića na putu da
životinje, treba da njegova Ljudska žudnja prevlada u njemu njegovu postanu ljudska bića — ponašali na isti način, borba bi nužno morala
Životinjsku žudnju. No, svaka Žudnja je žudnja za nekom vrijednoš uroditi smrću jednog protivnika ili obojice u isto vrijeme. Ne bi bilo
ću. Najvišu vrijjednost za životinju je njezin životinjski život. Sve Žud moguće da jedan ustukne pred drugim, da napusti borbu prije smrti
nje životinje u posljednjoj su analizi funkcija žudnje za održanjem drugoga, da »prizna« drugoga umjesto da iznudi da bude od njega
vlastitog životu. Ljudska žudnja mora, dakle, da pobijedi ovu žudnju »priznat«. Ali, da je to tako, bila bi nemoguća realizacija i objava
za održanjem. Drugim riječima, čovjek se »obistinjuje« kao ljudski ljudskog bitka. To je, očevidno u slučaju smrti obojice protivnika, jer
samo ako stavi na kocku svoj život (životinjski) u funkciji svoje ljud ljudska stvarnost - budući da je bitno Žudnja i akcija prema Žudnji -
ske Žudnje. U ovom riziku i njime ona se obistinjuje, tj. dokazuje, može da nastane i da se održava jedino unutar životinjskog života.
verificira i pruža svoje dokaze kao bitno diferentna od životinjske, Ali nemogućnost ostaje ista u slučaju kad je samo jedan od protivnika
prirodne stvarnosti. A to je razlog zbog kojeg govoriti o »porijeklu« Sa ubijen. S njime, naime, nestaje ova druga Žudnja prema kojoj mora
mosvijesti znači, nužno, govoriti o riziku života (u namjeri jednog bit biti upravljena Žudnja da bi bila Ljudska žudnja. Preživjeli, budući
no ne-živoinog cilja). da ne može biti »priznat« od mrtvoga, ne može se ostvariti ni objaviti
Čovjek se »obistinjuje« kao ljudski, riskirajući svoj život, kako bi u svome humanitetu. Da bi se ljudski bitak mogao ostvariti i objaviti
zadovoljio svoju Ljudsku žudnju koja smjera na jednu drugu Žudnju. kao Samosvijest, nije dakle, dovoljno da ljudska nastajna stvarnost
No, žudjeti neku Žudnju znači htjeti samoga sebe staviti na mjesto po bude mnogostruka. Potrebno je još da ova mnogostrukost (mnoštve-
ovoj Žudnji žuđene vrijednosti. Naime, bez ove zamjene, žudjeli bi nost - prev.), ovo »društvo«, uključuje dva ljudska ili antropogena
smo za vrijednošću, za poželjnim predmetom, a ne za samom Žud bitna različna stava.
njom. Žudjeti Žudnju drugoga znači, u zadnjoj analizi, da želim — Da bi se Ljudska stvarnost mogla konstituirati kao »priznata«
neka vrijednost koju sam Ja ili koju ja predstavljam bude poželjna vri stvarnost, treba da oba protivnika ostanu živa poslije borbe. No, to je
jednost za ovog drugoga: hoću da on »prizna« moju vrijednost kao moguće samo pod uvjetom da se oni u ovoj borbi različito ponašaju.
svoju vrijednost, hoću da me »prizna« kao samostalnu vrijednost. Kroz nesvodive, naime, nepredvidljive ili »ireduktibilne« čine slobode
Drugim riječima, svaka ljudska, antropogena Žudnja, ona što je rodi moraju oni da se konstituiraju kao nejednaki u samoj ovoj borbi i
teljica Samosvijesti, ljudske stvarnosti, jeste, na kraju izlaganja, fun njome. Jedan, a da za to ni u kojem smislu nije »predodređen«, mora
kcija Žudnje za »priznanjem«. A rizik života kojim se »obistinjuje« da se uplaši od drugoga, mora drugome popustiti, mora odbiti rizik
ljudska stvarnost je rizik u funkciji jedne takve Žudnje. Govoriti o svoga života u namjeri da zadovolji svoju žudnju za »priznanjem«.
»porijeklu« Samosvijesti znači, dakle, nužno govoriti o borbi na smrt, Mora se odreći svoje Žudnje i zadovoljiti Žudnju drugoga: mora ga
s namjerom da se stekne »priznanje«. »priznati«, a da ne bude od njega »priznat«. No, »priznati« ga na taj
Bez ove borbe na život i smrt iz čistog prestiža nikada na zemlji način znači »priznati« ga za svog Gospodara, a sebe priznati Gospo
ne bi bilo ljudskih bića. Doista, ljudsko se biće obrazuje samo kao darevim Robom.
funkcija Žudnje koja ima za predmet drugu Žudnju, tj. - na kraju Drugim riječima, u svome početnom stanju čovjek nikada nije
izlaganja - žudnje za priznanjem. Ljudsko biće ne može se, dakle, naprosto čovjek. On je uvijek, nužno i bitno, bilo Gospodar, bilo
14 KAKO CITATI H E G E L A 15
UMJESTO UVODA
Rob. Ako ljudska stvarnost može da nastane samo ukoliko je društve radi priznanja]. Ili, drugim riječima, učinit će očitom ekspanziju p o -
na, društvo je ljudsko - bar u svojemu postanku - jedino pod uvjetom s r e d n o g - t e r m i n a [koji je uzajamno i obostrano priznavanje] u dva
da uključuje neki element Gospodstva i neki element Ropstva, »samo e k s t r e m a [koji su ona dvojica što se sukobljuju]; ovi su, uzeti k a o
stalne« egzistencije i »zavisne« egzistencije. I zato govoriti o porijeklu e k s t r e m i , j e d a n d r u g o m e suprotstavljeni i t o , p r e m a t o m e , t a k o d a
Samosvijesti nužno znači govoriti »o samostalnosti i o zavisnosti Sa je j e d a n isključivo priznata-bitnost, a drugi - isključivo priznavajuća-
mosvijesti, o Gospodstvu i Ropstvu«. -bitnost. [U samom početku, čovjek koji hoće da postigne priznanje
Ako se ljudsko biće rađa samo u borbi i borbi koja završava od od drugoga nikako ne želi da ga prizna sa svoje strane. Ako uspije,
nosom između Gospodara i Roba, progresivna realizacija i objava priznanje neće, dakle, biti uzajamno i obostrano: bit će priznat, ali
ovog bića, također, može da se izvrši samo kao funkcija ovog temelj neće priznati onoga tko ga priznaje.]
nog društvenog odnosa. Ako čovjek nije drugo nego svoje postojanje, U p r v o m p o č e t k u . Samosvijest je jednostavan-ili-nepodijeljen
ako je njegovo ljudsko biće u prostoru njegovo biće u vremenu kao Bitak-za-sebe; o n a je identična-sama-sebi činom kojim od sebe is
vremenu, ako ljudska objavljena stvarnost nije ništa drugo nego uni ključuje sve što je drugo [od nje]. Njezina bitna stvarnost (suština -
verzalna historija, ova historija mora da bude interakcija između Go p r e v . ) i njezin a p s o l u t n o stvarobitkujući p r e d m e t jesu za nju: Ja [Ja
spodstva i Ropstva: historijska »dijalektika« je »dijalektika« Gospoda izolirano od svega i suprotstavljeno svemu što nije Ja]. U o v o j , p a k ,
ra i Roba. Ali, ako opreka »teze« i »antiteze« ima smisla jedino unu neposrednosti, t j . u o v o m danom bitku [tj. neproizvedenom kroz ak
tar pomirenja kroz »sintezu«, ako historija u najtočnijem smislu riječi tivni stvaralački proces] svoga Bitka-za-sebe, Samosvijest je j e d n o
ima neki konačni cilj, ako čovjek koji postaje treba da kulminira u pojedinačno-i-osamljeno bivstvo (1). O n o što j e , za nju, d r u g o od nje
postalom čovjeku, ako Žudnja treba da dođe do zadovoljenja, ako p o s t o j e za nju k a o stvarobitkujući p r e d m e t bez-bitne-stvarnosti, oz
ljudska stvarnost treba da ima vrijednost jedne definitivno i općenito n a č e n svojstvom negativnog bivstva.
valjane istine, — interakcija Gospodara i Roba mora na kraju dovesti Ali [u slučaju koji proučavamo] drugobitak j e , t a k o đ e r , Samosvi
do njihova »dijalektičkog ukidanja«. jest: ljudski individuum predstavlja se ljudskom i n d i v i d u u m u . Pred
Bilo kako bilo, ljudska stvarnost može da se rodi i da se održava stavljajući se t a k o na neposredan način, ovi individuumi postoje je
u opstojnosti samo kao »priznata« stvarnost. Neko ljudsko biće stvar d a n za drugoga u načinu bitka prostih stvarobitkujućih o b j e k a t a . Oni
no je ljudsko jedino ukoliko je »priznato« od drugoga, ili od drugih, i su k o n k r e t n i samostalni oblici. Svijesti u r o n j e n e u dani bitak životinj
— na kraju - od sviju drugih: koliko za sebe samo, toliko za druge. I skog života. N a i m e , ovdje se stvarobitkujući p r e d m e t o d r e d i o ukoli
jedino govoreći o ljudskoj »priznatoj« stvarnosti može se, nazivajući ko postoji-kao-dani-bitak. Oni su Svijesti što još nisu izvršile, jedna
je ljudskom, iskazati istina u pravom i najtočnijem smislu riječi. Nai za drugu, [dijalektički] p o k r e t apsolutne apstrakcije, koji se sastoji u
me, samo u ovom slučaju može se jedna stvarnost objaviti svojim go iskorjenjenju svega n e p o s r e d n o g d a n o g bitka i u t o m e da se ne b u d e
vorom. Zato govoreći o Samosvijesti, o čovjeku svjesnom samoga se ništa d r u g o n e g o čisto negativan-ili-negatorski d a n i b i t a k svijesti i-
be, treba reći:] dentične-samoj-sebi.
Samosvijest postoji o sebi i za sebe u k o l i k o i t i m e što postoji (o Ili, drugim riječima, to su bitnosti koje se još nisu j e d n a drugoj
sebi i za sebe) za j e d n u d r u g u Samosvijest; t j . s a m o u k o l i k o postoji p o k a z a l e k a o čisti Bitak-za-sebe, tj. k a o Samosvijest. [Kad se dvojica
k a o priznata bitnost »pra«ljudi prvi put sukobe, jedan u drugome vidi samo životinju, uz
to opasnu i neprijateljsku, koju treba uništiti, a ne biće svjesno sebe,
Ovaj čisti p o j a m priznatosti, t j . podvostučenja Samosvijesti unu koje predstavlja samostalnu vrijednost.] Svaki do ova dva ljudska in
tar njezina jedinstva, t r e b a sada da b u d e r a z m o t r e n u a s p e k t u p o d d i v i d u u m a j e s t e , zacijelo, subjektivno siguran o s a m o m e sebi, ali ni
kojim se njegov razvoj pojavljuje Samosvijesti. [Tj. ne filozofu koji je o d r u g o m e . I zato njegova subjektivna izvjesnost o sebi ne pripa
o njemu govori, nego čovjeku svjesnom sebe koji priznaje drugog čo da j o š istini [tj. ne objavljuje još neku stvarnost; ili, drugim riječima,
vjeka ili postizava da bude od njega priznat.] - neki objektivan, intersubjeklivan, naime inverzalno priznat, dakle
Ovaj razvoj će ponajprije učiniti očitim a s p e k t ( s t r a n u - p r e v . )
(1) Termin 1' entite prevodim promiscue; najčešće: »bitstvo«, katkada »bitnost«
nejednakosti dviju Samosvijesti [tj. dvojice ljudi koji se sukobljavaju (Prev.)
16 KAKO ČITATI H E G E L A UMJESTO UVODA 17
postojeći i važeći entitet (bivstvo - prev.)]. N a i m e , istina njegove latnost drugoga i djelatnost po s a m o m e sebi. U k o l i k o je ova djelat
subjektivne izvjesnosti [ideje koju sebi stvara o sebi samome, o vri nost djelatnost drugoga, svaki od obojice ljudi teži smrti drugoga.
jednosti koju sebi pridaje] ne bi mogla biti ništa d r u g o n e g o činjenica Ali, ova djelatnost drugog ima i drugi aspekt, i to djelatnost po sa
da se njegov vlastiti Bitak-za-sebe njemu u k a z a o k a o samostalni mome sebi: n a i m e , djalatnost o kojoj je riječ u sebi uključuje rizik
stvarobitkujući objekt; ili, što je isto, - da mu se stvarobitkujući vlastitog života sa s t r a n e o n o g a koji djeluje. O d n o s dviju Samosvije
o b j e k t u k a z a o k a o ova čista subjektivna izvjesnost o s a m o m e sebi sti o d r e đ e n j e , d a k l e , t a k o da se o n e obistinjuju - svaka za sebe i
[treba, dakle, da on ponovno u vanjskoj, objektivnoj stvarnosti nađe j e d n a za drugu - b o r b o m na život i smrt.
prisno unutarnju ideju koju sebi stvara o sebi samome]. Ali, p r e m a [»Obistinjuju se«, tj. pružaju svoje dokaze, tj. transformiraju se
p o j m u priznatosti, to je m o g u ć e s a m o a k o izvrši za drugoga (isto u objektivnu, ili općenito valjanu i priznatu istinu, čisto subjektivnu
o n a k o kako je drugi vrši za njega) čistu apstrakciju u pitanju Bitka- izvjesnost što je svaka ima o vlastitoj vrijednosti. Istina je objava jedne
-za-sebe; svaki vršeći je u s a m o m e sebi, s j e d n e s t r a n e , vlastitom ak stvarnosti. No ljudska stvarnost se stvara, ona se uspostavlja jedino u
tivnošću, a s druge s t r e ne , aktivnošću drugoga. borbi za priznatost i kroz rizik života što ga uključuje. Istina o čovje
[ »Pra«čovjek koji prvi put susreće drugog čovjeka već pridaje se ku, ili objava njegove stvarnosti, pretpostavlja, dakle, borbu na smrt.
bi neku samostalnu i apsolutnu stvarnost i vrijednost: može se reći da I zato su] ljudski indivuduumi obavezni da stupe u ovu b o r b u . Mora
se smatra čovjekom, da ima »subjektivnu izvjesnost« da to jest. Ali j u , n a i m e , da uzdignu u r a n g istine subjektivnu izvjesnost š t o je sami
njegova izvjesnost nije još znanje. Vrijednost što je sebi stvara može po sebi imaju o postojanju za sebe, a svaki to m o r a učiniti na drugo
biti lažna ili pretjerana. Da bi ova ideja bila istinita, treba da objavlju me i na s a m o m e sebi. I j e d i n o ovim rizikom života obistinjuje se slo
je objektivnu stvarnost, tj. bitnost koja važi i postoji ne samo za samu b o d a , obistinjuje se to da nije dani-bitak [ne stvoren svjesnim i hoti
sebe nego, također, za stvarnost koje su od nje različne. U slučaju o mičnim djelovanjem], da nije neposredan način bitka [prirodan, ne
kome se radi, da bi čovjek bio zaista pravi »čovjek« i da sebe kao posredovan djelovanjem (koje negira dato)] o n o u č e m u se Samosvi
takvog znade, treba, dakle, da nametne ideju što je sebi stvara o sa jest pokazuje [u danom svijetu], da nije činjenica p o t o n u ć a u protež-
mome sebi drugima koji nisu on: treba, dakle, da postigne priznanje nost životinjskog života, da sve to - za nju - nije b i t n a stvarnost,
od drugih (u graničnom idealnom slučaju: od sviju drugih). Ili, pak: već da u n j o j , n a p r o t i v , n e m a ništa š t o ne bi, za nju, bio n e k i konsti
mora da preobrazi svijet (prirodni i ljudski) u kojem nije priznat u tutivni nestajući e l e m e n t . D r u g i m riječima, j e d i n o se kroz rizik živo
svijet gdje se iskazuje ovo priznanje. Ovaj preobražaj neprijateljskog ta p o t v r đ u j e činjenica da Samosvijest nije ništa d r u g o n e g o čisti Bi
svijeta u ljudski projekt, u svijet koji je u skladu s ovim projektom, tak-za-sebe. Ljudski individuum koji se nije usudio staviti na kocku
zove se »djelovanje«, »djelatnost«. Ovo djelovanje — bitno ljudsko, život m o ž e , d o d u š e , da b u d e priznat k a o ljudska osoba. Ali, on nije
budući da očovječuje, antropogeno - započet će činom nametanja »pr dostigao istinu ove činjenice-biti-priznat k a o samostalna Samosvijest.
vom« drugom na kojeg se bude naišlo. A, budući da ovaj drugi, ako D a k l e , svaki od dvaju ljudskih individuuma m o r a da ima za cilj smrt
jeste (ili, tačnije, ako hoće da bude, ili ako se smatra) ljudsko biće, d r u g o g a p o t p u n o j e d n a k o kao što riskira vlastiti život. N a i m e , dru-
mora da postupi na jednak način, »prvo« antropogeno djelovanje po gobitak ne vrijedi za njega više od njega samoga. Njegova bitna
prima nužno oblik borbe na smrt između dva bića što teže da budu stvarnost (suština - p r e v . ) [koja je njegova ljudska priznata stvarnost
ljudi; borbe iz čistog prestiža, vođene s namjerom da se iznudi »pri i njegovo ljudsko priznato dostojanstvo] s a m o m e n j e m u se pokazuje
znanje« od protivnika. Naime:] k a o drugobitak [kao drugi čovjek koji ga ne priznaje i koji je, dakle,
Očitovanje ljudskog individuuma shvaćenog u smislu čiste aps o njemu neovisan]. On je izvan sebe [ukoliko ga drugi nije njemu sa
trakcije Bitka-za-sebe sastoji se u t o m e da se p o k a ž e k a o bivajući či mome »povratio«, priznajući ga, objavljujući mu da ga je priznao i
sta negacija svog predmetnog-ili-stvarobikujućeg načina bitka; ili, pokazujući mu na taj način da o njemu ovisi, da nije apsolutno drugi
drugim riječima, da se p o k a ž e k a k o biti za sebe, ili biti čovjek, znači nego on]. On m o r a da u k i n e svoj bitak-izvan-sebe. D r u g o b i t a k [bitak
ne biti vezan ni za koju o d r e đ e n u opstojnost, znači ne biti vezan za različan od njega] o v d e je Svijest što postoji k a o dani bitak, te je [u
univerzalnu osamljenu-pojedinačnost opstojnosti k a o takve, znači ne prirodnom svijetu] mnogostruko-i-različno s p u t a n a . N o , on m o r a da
biti vezan za život. O v o očitovanje je podvostručna djelatnost: dje- kontemplira svoj drugobitak kao čisti Bitak-za-sebe, t j . k a o apsolutnu
2 K a k o čitati Hegela
18 KAKO ČITATI H E G E L A
UMJESTO UVODA 19
negatorsku-negativnost. [To će reći da je čovjek ljudski samo u onoj k a o ekstremi koji h o ć e da postoje za s e b e ; [tj. svjesno i nezavisno od
mjeri u kojoj hoće da se nametne drugom čovjeku, da iznudi prizna ostalog univerzuma]. Ali, time nestaje iz igre mijene bitni konstitu
nje od njega. U prvom susretu, ukoliko još nije stvarno priznat od tivni e l e m e n t , n a i m e , čin rastavljanja u e k s t r e m e oprečnih o d r e đ e n o
drugoga, ovaj drugi je cilj njegova djelovanja, o priznanju od ovog sti. A p o s r e d n i se t e r m i n sliježe u n e k o m r t v o jedinstvo koje je ras
drugog ovise njegova ljudska vrijednost i stvarnost, u ovom drugom tavljeno u m r t v e e k s t r e m e što n a p r o s t o postoje k a o d a n a bića, ne
sažima se smisao njegova života. On je, dakle, »izvan sebe«. Ali, za o p r e č n a [jedno drugom u djelovanju, djelovanjem i radi djelovanja, to
njega su značajne njegova vlastita vrijednost i njegova vlastita stvar kom kojega jedno nastoji da »ukine« drugo »postavljajući« sebe, i da
nost, pa hoće da ih ima u samome sebi. On mora, dakle, ukinuti svoj se postavi ukidajući drugo.] I oba e k s t r e m a niti se u z a j a m n o daju niti
»drugobitak«. To će reći da mora polučiti da bude priznat od drugo vraćaju j e d a n d r u g o m e p o m o ć u svijesti. N a p r o t i v , oni se m e đ u s o b
ga, da je sam u sebi siguran da je priznat od drugoga. Ali da bi ga no r a v n o d u š n o o s l o b a đ a j u , k a o stvari. [Mrtvac je, naime, samo nešto
ovo priznanje moglo zadovoljiti, treba da zna da je drugi ljudsko bi nesvjesno, od čega se živi čovjek ravnodušno odvraća, jer od njega ne
će. No, u prvom susretu, on vidi u njemu jedino životinjsku stranu. može više ništa za sebe očekivati.] Njihovo ubilačko djelovanje jeste
Da bi saznao kako ova strana objavljuje ljudsku stvarnost, mora uvi a p s t r a k t n a negacija. To nije negacija [izvršena] p o m o ć u svijesti, koja
djeti kako i drugi hoće da poluči vlastito priznanje, te da je i on spre ukida t a k o da čuva i održava u k i n u t u bitnost i, samim t i m e , nadživ-
man da riskira, da »negira« svoj životinjski život u borbi za priznanje ljava činjenicu vlastitog u k i n u ć a . [Ovo »ukidanje« je »dijalektičko«.
svoga ljudskog bitka-za sebe. Mora, dakle, »izazvati« drugoga, prisili »Ukinuti dijalektički« znači: ukinuti održavanjući ukinuto koje je uz
ti ga da prihvati borbu na smrt iz čistog prestiža. A učinivši to, kako dignuto u ovom čuvajućem ukidanju ili ukidajućem očuvanju. Ukinu
sam ne bi bio ubijen, dužan je da ubije drugoga. U ovim se uvjetima ta bitnost je dijalektički poništena u svome kontingentnom aspektu (i
borba za priznanje može, dakle, završiti samo smrću jednog od pro besmislenom, »bezumnom«), aspektu prirodnog danog bivstva (»ne
tivnika, ili obojice u isto vrijeme.] Ali, ovaj čin s a m o p o t v r đ i v a n j a posrednog«); ali, ona je sačuvana u onome što je u njoj bitno (što ima
smrću ukida istinu [ili objektivnu objavljenu stvarnost] za koju se značenje, značajno); pošto je ovako posredovana pomoću negacije,
smatralo da će odatle proizaći; a time ukida, t a k o đ e r , subjektivnu iz sublimirana je ili uzdignuta na »uviđavniji« i pojmovno jasniji način
vjesnost o-samome-sebi kao takvu. N a i m e , k a o što je životinjski ži bitka nego što je onaj njezine neposredne stvarnosti, čiste i proste, po
vot prirodna pozicija Svijesti, tj. samostalnost bez a p s o l u t n e nega- zitivne i statičke datosti, koji nije rezultat stvaralačkog djelovanja, tj.
torske-negativnosti, smrt je prirodna negacija Svijesti, tj. negacija li djelovanja koje negira dano.
šena samostalnosti; negacija, d a k l e , koja ustraje u t o m e da b u d e li
šena p r e t j e r a n o g značenja priznatosti. [Tj., ako oba protivnika u bor Čovjek, dakle, rte izvlači iz Borbe nikakav probitak ako ubije
bi poginu, »svijest« je potpuno ukinuta; čovjek je, naime, poslije smrti protivnika. On ga mora »dijalektički« ukinuti. Tj., mora mu ostaviti
tek tijelo bez duše. Ako, pak, jedan od protivnika ostane živ, ali ubije život i svijest, a smije da uništi jedino njegovu samostalnost. Smije ga
drugoga, ne može više da bude od njega priznat; mrtav, pobijeđeni ne ukinuti samo ukoliko mu se suprotstavlja i ukoliko djeluje protiv nje
priznaje pobjedu pobjeđenika. Sigurnost što je pobjednik ima o svom ga. Drugim riječima, mora ga pokoriti.
biću i o svojoj vrijednosti ostaje, dakle, čisto subjektivna, pa tako nije O n o što se za Samosvijest konstituira u o v o m iskustvu [nasilničke
u posjedu »istine«]. Smrću se, uistinu, konstituirala subjektivna izvje borbe] jeste činjenica da je čovjeku životinjski život p o t p u n o j e d n a k o
snost time što su dvojica riskirala svoje živote i što je svaki p r e z r e o b i t a n k a o i čista samosvijest. U n e p o s r e d n o j Samosvijesti [tj. kod
život kod sebe i k o d drugog. Ali, ova izvjesnost nije se konstituirala »pra«čovjeka koji još nije »posredovan« dodirom s drugim, što ga stvara
za o n e koji su izdržali ovu b o r b u . Smrću oni ukidaju svoju svijest, borba] jednostavno-ili-nepodijeljeno Ja [osamljena čovjeka] jeste apso
postavljenu na ovoj t u đ o j bitnosti koja je p r i r o d n a opstojnost. T j . lutan stvarobikujući objekt. Ali, za nas ili o sebi [tj. za autora i čitatelja
sami sebe ukidaju. [Naime, čovjek je stvaran samo ukoliko živi u pri ovih redaka, koji vide čovjeka onakvog kakav se konstituirao definitivno
rodnom svijetu. Ovaj svijet mu je, zacijelo, »tuđ«; mora ga »negirati«, na kraju historije putem završene društvene interakcije] ovaj stvarobit
transformirati, boriti se protiv njega da bi se u njemu ostvario. Ali, kujući objekt, tj. Ja, jeste apsolutno posredovanje, a njegov bitni kon
bez ovog svijeta, izvan ovoga svijeta čovjek nije ništa.] Oni su ukinuti stitutivni element je samostalnost koja se održava. [Tj., stvaran i istin
ski čovjek je rezultat svoje interakcije s drugima; njegovo Ja i ideja (mi-
20 KAKO ČITATI H E G E L A
UMJESTO UVODA 21
sao, mišljenje - prev.) koji sebi o samome sebi stvara »posredovani« su robitkujućem objektu Ž u d n j e i - s druge strane - p r e m a Svijesti za koju
postignutim priznanjem s obzirom na njegovo djelovanje. A njegova is je stvarobitak b i t n o bivstvo [tj. prema Robu koji se odbijanjem rizika
tinska samostalnost je ona što je on održava u društvenoj stvarnosti napo solidarizira sa stvarima o kojima zavisi. Gospodar, naprotiv, vidi
rom ovog djelovanja.] Razrješenje ovog jednostavnog-ili-nepodijelje- u ovim stvarima samo obično sredstvo za zadovoljenje svoje žudnje. I
nog jedinstva [koje je osamljeno Ja] rezultat je prvog iskustva [što ga razara ih zadovoljavajući je]. Budući da je G o s p o d a r , p r v o shvaćen k a o
čovjek stječe u svojoj »prvoj«, još nasilničkoj borbi]. Ovim su iskustvom p o j a m samosvijesti, k a o n e p o s r e d a n o d n o s Bitka-za-sebe i, d r u g o ,
postavljeni: čista Samosvijest [ili »apstraktna«, jer je »apstrahirala« od b u d u ć i da sada postoji [tj. poslije pobjede što ju je odnio nad Robom]
svog životinjskog života rizikom borbe: - pobjednik] i Svijest koja [bu u j e d n o i k a o p o s r e d o v a n j e , t j . k a o Bitak-za-sebe što postoji za sebe
dući da je u stvari živi leš: - pošteđen i pobijeđeni] postoji ne s a m o za se s a m o po j e d n o j drugoj bitnosti (bivstvu - p r e v . ) , [jer Gospodar je
be nego i za j e d n u drugu Svijest [naime, za onu pobjednika]; t j . , koja Gospodar jedino po tome što ima Roba koji ga priznaje za Gospoda
postoji k a o Svijest što-postoji-kao-dano-biće, ili, drugim riječima, k a o ra], G o s p o d a r se, prvo, n e p o s r e d n o odnosi na dva m o m e n t a (tj. na
Svijest što postoji u k o n k r e t n o m obliku stvarobitka. B i t n a su dva kon stvar i na Roba] i d r u g o , svaki od ova dva m o m e n t a po n e č e m dru
stitutivna e l e m e n t a : - budući da su najprije n e j e d n a k a i j e d a n d r u g o m g o m . G o s p o d a r se o d n o s i posredno prema Robu, n a i m e , po samo
suprotstavljeni i budući da njihova refleksija u jedinstvu još nije proiza- stalnom danom bitku. J e r R o b je privezan u p r a v o uz ovaj dani bitak.
šla [iz njihova djelovanja], oni postoje k a o dva o p r e č n a k o n k r e t n a obli Ovaj dani b i t a k je njegov lanac od kojeg nije k a o zavisan, k a o onaj
ka Svijesti. J e d a n je samostalna Svijest, za koju je Bitak-za-sebe bitna koji svoju samostalnost ima u stvarobitku. G o s p o d a r j e , n a p r o t i v ,
stvarnost (suština - prev.). Drugi je zavisna Svijest, za koju je bitna m o ć što vlada n a d ovim d a n i m b i t k o m . U borbi, n a i m e , p o k a z u j e da
stvarnost životinjski život, tj. bitak dan za drugu bitnost. O n a je Go ovaj dani bitak važi za nj s a m o k a o negativna bitnost. B u d u ć i da je
spodar, ova - R o b . [Ovaj Rob je pobijeđeni protivnik koji nije do kraja G o s p o d a r m o ć što vlada n a d ovim d a n i m b i t k o m , i b u d u ć i da je ovaj
riskirao život, koji nije usvojio princip Gospodara: pobijediti ili umrije dani b i t a k m o ć što vlada n a d D r u g i m , tj. nad Robom. G o s p o d a r ima u
ti. Prihvatio je život s kojim se je drugi saglasio. Dakle, zavisi o ovom o v o m silogizmu [stvarnom ili djelatnom] - ovog D r u g o g p o d svojom
drugom. Pretpostavio je ropstvo smrti i zato, ostajući na životu, živi vlašću. Isto t a k o , G o s p o d a r se odnosi posredno na stvar, n a i m e , preko
kao Rob | Roba. Shvaćen u smislu Samosvijesti k a o takve, i R o b se odnosi p r e m a
stvari-negativno ili n e g a t o r s k i , i on je u k i d a [dijalektički]. Ali - za njega
G o s p o d a r je Svijest što postoji za sebe. 1 više nije tek pojam [ap - stvar je u isto vrijeme samostalna. Uslijed toga on ne m o ž e , svojim či
straktan] Svijesti, već Svijest [stvarna] koja postoji za sebe, koja je sama n o m negacije, dokrajčiti stvar sve do uništenja [potpunog uništenja
sobom p o s r e d o v a n a p o m o ć u j e d n e druge Svijesti. N a i m e , p o m o ć u ta stvari, kako to čini Gospodar što je »troši«]. T j . , on je s a m o prerađuje
kve Svijesti čijoj bitnoj stvarnosti p r i p a d a da b u d e sintetizirana s danim radom [:pripravlja za potrošnju, ali je sam ne troši]. Za G o s p o d a r a , na
bitkom, tj. sa stvarobitkom k a o takvim. [Ova »Svijest« je Rob koji, soli protiv, neposredan o d n o s [prema stvari] konstituira se, ovim posredova
darizirajući se sa životinjskim životom, čini prisno jedinstvo s prirodnim n j e m , [tj. radom Roba koji prerađuje prirodnu stvar, »sirovinu«, radi
svijetom stvari. Odbijajući da stavi život na kocku u borbi za čisti pre njezine potrošnje (od Gospodara)], k a o čista negacija stvarobitkuju-
stiž, on se ne izdiže iznad životinje. Dakle, takvim smatra samoga sebe, ćeg o b j e k t a , tj. k a o Užitak. [Budući da je cijeli napor (trud - prev.)
a takvim ga, također, smatra Gospodar. Ali Rob, sa svoje strane, pri izvršio Rob, Gospodar treba samo da uživa u stvari što ju je Rob za
znaje Gospodara u njegovom ljudskom dostojanstvu i stvarnosti, pa se nj pripravio i da je »negira«, da je dokrajči, »trošeći« je. (Na pri
prema tome i ponaša. »Sigurnost« Gospodara nije, dakle, čisto subjek mjer, on jede potpuno zgotovljeno jelo.)] Što nije uspjelo Ž u d n j i [tj.
tivna i »neposredna«, nego objektivna i »posredovana« priznanjem dru osamljenom čovjeku »prije« Borbe, koji je bio licem o lice suočen s
goga, Roba. Dok Rob ostaje još »neposredno«, prirodno, »životinjsko« Prirodom i čije su žudnje bile direktno upravljene na ovu Prirodu],
biće, Gospodar je - svojom borbom — već ljudski, »posredovan«. A nje uspijeva G o s p o d a r u [čije se žudnje upravljaju prema stvarima koje je
govo ponašanje je stoga jednako »posredovanog ili ljudsko, kako prema Rob preradio]. G o s p o d a r uspijeva da dokrajči stvar i da se zadovolji
stvarima tako i prema drugim ljudima; jer ovi drugi su, uostalom, za nje u U ž i t k u . [Dakle, jedino zahvaljujući radu drugog (svog Roba), Go
ga tek Robovi.] G o s p o d a r se odnosi p r e m a dva konstitutivna e l e m e n t a spodar je slobodan prema Prirodi i, prema tome, zadovoljan samim
s j e d n e s t r a n e , p r e m a nekoj stvari shvaćenoj k a o t a k v o j , t j . p r e m a stva-
22 KAKO ČITATI H E G E L A UMJESTO UVODA 23
sobom. Ali je Robov Gospodar samo zato što se prethodno oslobodio on, sa svoje strane, ne priznaje ljudsku stvarnost i ljudsko dostojan
prirode uopće (i svoje), riskirajući svoj život u borbi iz čistog presti stvo Roba. Priznat je, dakle, od nekoga koga ne priznaje. A u tome
ža, u kojoj - kao takvoj - nema ništa prirodno«]. Ž u d n j a nije u t o m je nedostatnost — i tragičnost — njegove situacije. Gospodar se borio i
uspjela radi samostalnosti stvari. N a p r o t i v , G o s p o d a r koji je u v e o riskirao svoj život za priznanje, ali je postigao tek jedno za nj bezvri
R o b a između stvari i s a m o g a sebe t i m e se s a m o povezuje s zavisnom jedno priznanje. On, naime, može biti zadovoljan jedino priznanjem
s t r a n o m stvari i u njoj čisto uživa. Što se tiče s a m o s t a l n e s t r a n e od strane onog za koga priznaje da je dostojan da ga prizna. Stav
stvari, prepušta je R o b u , koji r a d o m o b r a đ u j e stvar. Gospodara je, dakle, egzistencijalna bezizlaznost. S jedne strane, Go
U ova dva konstitutivna e l e m e n t a ( m o m e n t a - prev.) uspostav spodar je Gospodar jedino zato što je njegova Žudnja smjerala ne na
lja se za G o s p o d a r a priznatost po drugoj Svijesti. O v a posljednja stvar, već na drugu žudnju, i na taj način bila žudnja za priznanjem.
postavlja se, naime, kroz dva konstitutivna e l e m e n t a k a o n e b i t n o biv S druge strane, postavši time Gospodar, on mora kao Gospodar želje
stvo: s j e d n e s t r a n e , n e b i t n a je u činu o b r a d e stvari, a s druge stra ti da bude priznat; a može da bude priznat kao takav samo ako Dru
n e , u zavisnosti u kojoj je p r e m a o d r e đ e n o j opstojnosti. U o b a slu gog učini svojim Robom. Ali, Rob je za nj životinja ili stvar. »Pri
čaja ne m o ž e ova Svijest (ropska) zagospodariti d a n i m b i t k o m niti znat« je, dakle, od stvari. Tako se njegova Žudnja na kraju izlaganja
dospjeli do apsolutne negacije. U t o m e j e , d a k l e , d a n ovaj konstitu usredotočuje na stvar, a ne - kako se na početku činilo - na Žudnju
tivni element čina priznanja, koji leži u t o m e da d r u g a Svijest u k i d a (ljudsku). Gospodar je, dakle, zastranio. Poslije borbe, koja je iz nje
samu sebe kao Bitak-za-sebe i t a k o s a m o čini o n o što d r u g a Svijest ga napravila Gospodara, on nije ono što je htio da bude zamećući
radi protiv nje. [Tj., nije samo Gospodar onaj tko u Drugome gleda ovu borbu: čovjek priznat od drugog čovjeka. Dakle, ako čovjek mo
svog Roba; ovaj Drugi samoga sebe smatra takvim.] D r u g i konstitutivni že biti zadovoljan jedino priznanjem, čovjek koji se ponaša kao Go
element čina priznanja isto t a k o je uključen u r a z m a t r a n i o d n o s ; ovaj spodar neće to biti nikada. A budući da je čovjek — na početku — ili
drugi element je u t o m e što je ova djelatnost druge Svijesti [tj. onoj Go Gospodar, ili Rob, zadovoljen čovjek bit će nužno Rob; ili, tačnije,
spodara]. Jer, sve što radi R o b j e s t e , u p r a v o m smislu riječi djelatnost onaj koji je bio Rob, koji je prošao kroz Ropstvo, koji je svoje rop
Gospodara. [ B u d u ć i da Rob radi samo za Gospodara, samo da zadovo sko stanje »dijalektički ukinuo«. - Naime:]
lji želje Gospodara, a ne svoje vlastite, Gospodareva žudnja djeluje u T a k o je n e b i t n a [ili ropska] Svijest - za G o s p o d a r a - stvarobit
Robu i preko njega.] Za G o s p o d a r a j e d i n o Bitak-za-sebe p r i p a d a bitnoj kujući p r e d m e t koji konstituira istinu [ili objavljenu stvarnost] su
stvarnosti (suštini - p r e v . ) . On je čista negativna ili n e g a t o r s k a m o ć , bjektivne izvjesnosti što je ima o s a m o m e sebi, [budući da on može
kojoj stvar ne znači ništa, i on j e , p r e m a t o m e , u o v o m o d n o s u G o s p o »znati« da je Gospodar samo ako uspije da ga kao takvog prizna
dara i R o b a čista bitna djelatnost. R o b , naprotiv, nije čista djelatnost, Rob]. Ali je o č e v i d n o da ovaj stvarobitkujući p r e d m e t ne o d g o v a r a
već nebitna djelatnost. N o , da bi bilo autentičnog priznanja, tu bi m o s v o m e p o j m u . J e r , gdje se ostvario G o s p o d a r , konstituiralo se za
r a o biti još i treći konstitutivni e l e m e n t , koji se sastoji u t o m e da G o njega n e š t o posve d r u g o n e g o S a m o s t a l n a svijest, [budući da on stoji
spodar čini, t a k o đ e r , s p r a m s a m o g a sebe o n o što čini s p r a m drugoga i nasuprot Robu]. Za njega ne postoji n e k a S a m o s t a l n a svijest, već,
d a , isto t a k o . R o b čini s p r a m D r u g o g a o n o što čini s p r a m samoga sebe. n a p r o t i v , Zavisna svijest. Nije, d a k l e , siguran o Bitku-za-sebe k a o o
Kroz ovaj o d n o s G o s p o d a r a i R o b a počinje se, d a k l e , javljati n e j e d n a j e d n o j istini [ili objavljenoj objektivnoj stvarnosti]. N j e g o v a istina j e ,
ko i j e d n o s t r a n o priznanje. [Jer, ako Gospodar postupa s Drugim kao s n a p r o t i v , N e b i t n a svijest, i n e b i t n a djelatnost ove posljednje. [Tj.,
Robom, ne ponaša se sam kao Rob; ako se, pak, Rob prema Drugome »istina« Gospodara je Rob i njegov Rad. Doista, drugi priznaju Go
vlada kao prema Gospodaru, ne vlada se sam kao Gospodar. Rob ne spodara za Gospodara samo zato što ima Roba, a život Gospodara
stavlja svoj život na kocku, a Gospodar je dokon. sastoji se u tome što troši proizvode ropskog Rada, što živi od ovog
Odnos između Gospodara i Roba nije, dakle priznanje u pravom Rada i pomoću njega]
smislu riječi. Da bismo to vidjeli, analizirajmo odnos sa stanovišta Sljedstveno t o m e , istina S a m o s t a l n e svijesti jeste Ropska svijest.
Gospodarova. Gospodar nije jedini koji sebe smatra Gospodarom. I O v a posljednja javlja se, doista, najprije k a o postojeća izvan s e b e , a
Rob ga smatra takvim. Priznat je, dakle, u svojoj ljudskoj stvarnosti i ne k a o istina Samosvijesti, [jer Rob ne priznaje ljudsko dostojanstvo
u svom ljudskom dostojanstvu. Ali, ovo je priznanje jednostrano, jer kod sebe, nego kod Gospodara, o kom zavisi u samome svom opstan-
24 KAKO CITATI H E G E L A UMJESTO UVODA 25
ku]. Ali, k a o što je G o s p o d s t v o p o k a z a l o da je njegova bitna stvar stvarnost. N a i m e , ova R o p s k a svijest bojala se ne radi ovog ili o n o g ,
nost (suština - prev.) izvrnuta i iskrivljena slika o n o g a što h o ć e da ne u o v o m ili o n o m času, n e g o za svoju [vlastitu] p o t p u n o čitavu bitnu
b u d e , i R o p s t v o će - to se m o ž e pretpostaviti - postati u svojemu stvrnost, j e r j e osjetila tjeskobu p r e d smrti, p r e d apsolutnim G o s p o d a
ostvarenju s u p r o t n o s t o n o g a što je o n o n e p o s r e d n o . K a o Svijest poti r o m . R o p s k a je svijest u ovoj tjeskobi bila iznutra razriješena; o n a je
snuta u samu s e b e , R o p s t v o će prodrijeti u n u t r i n u s a m o g a sebe i skroz-naskroz u samoj sebi u s t r e p t a l a , i sve fiksno i stabilno z a d r h t a l o
t a k o se izvrnuti i iskriviti da će postati istinska samostalnost. je u njoj. N o , ovo čisto opće [dijalektičko] kretanje, ovo a p s o l u t n o ras
[Čovjek cjelovit, apsolutno slobodan, definitivno i potpuno zado t a p a n j e svega trajno-stabilnog j e s t e bitna-jednostavna-ili-nepodijelje-
voljan s onim što je, čovjek koji se usavršava i dovršava u ovom na stvarnost Samosvijesti, apsolutna negatorska-negativnost, Cisti Bi
zadovoljenju i njime, bit će Rob koji je »ukinuo« svoje ropstvo. Ako tak-za-sebe. Ovaj Bitak-za-sebe postoji, d a k l e , u ovoj R o p s k o j svijesti.
je dokono Gospodstvo ćorsokak, radino Ropstvo je, naprotiv, izvor [Gospodar je ukrućen u svome Gospodstvu. On ne može sebe prema
svakog ljudskog, društvenog i historijskog napretka. Historija je povi šiti, promijeniti se, napredovati. Mora pobijediti i postati Gospodar,
jest Roba radnika. A da bismo to vidjeli, dovoljno je razmotriti odnos ili se kao takav održati - ili umrijeti. On može biti ubijen; on se ne
Gospodara i Roba (tj. prvi rezultat »prvog« ljudskog, društvenog, može preobraziti, obrazovati. On je riskirao svoj život da bude Go
historijskog dodira) ne više sa stanovišta Gospodara, nego sa stanovi spodar. Gospodarstvo je, dakle, za nj najviša dana vrijednost, koju ne
šta Roba. | može premašiti. Rob, naprotiv, nije htio da bude Rob. Postao je to
Vidjeli s m o što je R o p s t v o u o d n o s u na G o s p o d s t v o . Ali, i R o p jer nije htio riskirati svoj život da bude Gospodar. U smrtnoj tjeskobi
stvo j e Samosvijest. T r e b a , d a k l e , sada razmotriti što j e o n o , bitku- je shvatio (a da to nije sebi objasnio) da jedno dano, fiksno i stabilno
jući o sebi i za sebe. Ponajprije, G o s p o d a r je za R o p s t v o bitna stvar stanje, bilo ono i Gospodarovo, ne može iscrpsti ljudsku opstojnost.
nost. D a k l e , Samostalna svijest koja postoji za sebe, za R o p s t v o je Nije se htio saglasiti sa stanjem. Gospodara, a ne saglašava se niti sa
istina [ili objavljena stvarnost] koja ipak, za njega, j o š ne postoji o svojim stanjem Roba. U njemu nema ništa fiksno. Spreman je na pro
sebi. [Rob se podređuje Gospodaru. On poštuje, dakle priznaje, vri mjenu. On je u samom svojem biću promjena, transcendencija, pre
jednost i stvarnost »samostalnosti«, ljudske slobode. Samo što je obražaj, »obrazovanje«; on je historijsko postojanje od svog početka,
ne nalazi ostvarenu u samome sebi. Nalazi je jedino u Drugome. I u u svojoj biti, u samome svom postojanju. S jedne strane, ne saglašava
tome je njegova prednost. Gospodar, u nemogućnosti da prizna dru se s onim što on jest; hoće da se transcendira negacijom svog danog
goga koji njega priznaje, dospijeva u ćor-sokak. Rob, naprotiv, od stanja. S druge strane, treba da dostigne jedan pozitivan ideal: ideal
početka priznaje Drugog (Gospodara). Njemu će biti dovoljno da se samostalnosti, Bitka-za-sebe, koji nalazi, u samom početku svojega
ovome nametne, da iznudi njegovo priznanje, kako bi se uspostavilo ropstva, utjelovljen u Gospodaru.] Ovaj konstitutivni e l e m e n t Bitka-
uzajamno i obostrano priznanje, koje je jedino kadro da čovjek ostva za-sebe postoji i za Ropsku svijest. J e r , u G o s p o d a r u je bitak-za-se
ri i zadovolji potpuno i definitivno. Zacijelo, da bi to bilo tako, rob b e , za nju, njezin stvarobitkujući predmet. [Predmet za koji ona zna da
mora prestati da bude Rob: on mora da se transcendira, da se »uki je izvanjski, njoj suprotstavljen, i koji ona nastoji prisvojiti. Rob zna što
ne« kao Rob. Ali, ako Gospodar nikako ne želi - pa, dakle, nikako znači biti slobodan. On, isto tako, zna da to nije i da to želi postati. Pa,
ne može - da se »ukine« kao Gospodar, (jer to bi za njega značilo ako iskustvo Borbe i njezina ishoda predisponira Roba za transcenden-
postati Rob), Rob je sasvim zainteresiran da prestane biti Rob. Osim ciju, progres, Historiju, njegov život Roba koji radi u službi Gospodara
toga, iskustvo same ove borbe koja je iz njega napravila Roba predi- ostvaruje ovu predispoziciju.] Štaviše, R o p s k a svijest nije s a m o ovo o p
sponira ga na čin samoukidanja, negiranja sebe, svog danog Ja koje će razrješenje [svega što je fiksno, stabilno i dato], shvaćeno kao takvo:
je ropsko Ja. Doduše, u početku, Rob koji se solidarizira sa svojim u službi G o s p o d a r u vrši o n a ovo razrješenje na j e d a n objektivno-stva-
danim (ropskim) Ja nema u sebi ove »negativnosti«. On je vidi samo ran (zbiljski - prev.) [tj. konkretan] način. U službi [na prisilnom radu
u Gospodara koji je osvario čistu »negatorsku-negativnost«, riskirajući koji obavlja u službi drugog (Gospodara)] R o p s k a svijest u k i d a [dijalek
svoj život u borbi za priznanje]. M e đ u t i m , stvarno, R o p s t v o u samo tički] svoju vezanost uz p r i r o d n o postojanje u svim posebnim-i-izolira-
me sebi nosi ovu istinu ili objavljenu stvarnost čiste negatorske-nega- nim konstitutivnim e l e m e n t i m a , a r a d o m uklanja ovo postojanje [Go
tivnosti i Bitka-za-sebe. J e r , o n o je samo na sebi iskusilo ovu b i t n u spodar sili Roba da radi. Radeći, pak, Rob postaje gospodar Prirode.
26 KAKO ČITATI H E G E L A UMJESTO UVODA 2.7
No, on je postao Rob Gospodara samo zato što je - najprije — bio ovaj vid n e b i t n o g o d n o s a p r e m a stvari dovodi služeći Svijest do neus
rob Prirode, solidarizirajući se s njom i podređujući se njezinim zako p j e h a [u r a d u , naime,] s obzirom na konstitutivni e l e m e n t koji, k o d
nima prihvaćanjem nagona za održanjem. Postajući radom gospodar nje, o d g o v a r a žudnji u svijesti G o s p o d a r o v o j ; to se činilo z a t o što, u
Prirode, Rob se, dakle, oslobađa vlastite prirode, koja ga je vezala uz o v o m e l e m e n t u , stvar zadržava svoju nezavisnost. [Činilo se da je Rob,
Prirodu i koja je od njega činila Gospodarova Roba. Oslobađajući u radu i radom, podčinjen Prirodi stvari, »sirovini«, dok je Gospodar,
Roba od Prirode, rad ga, dakle, oslobađa i od njega samog, od nje koji se zadovoljava time da troši stvar što ju je Rob preradio i da u njoj
gove ropske prirode: oslobađa ga od Gospodara. U prirodnom, da uživa, u odnosu na nju, savršeno slobodan. Ali, stvarno, on nije od nje
nom, sirovom Svijetu, Rob je rob Gospodara. U tehničkom Svijetu, nikako slobodan. Doduše,] Ž u d n j a Gospodarova zadržala je za sebe -
koji je preobražen njegovim radom, vlada on - ili će, bar, vladati jed s a m i m t i m e - n e p o m i j e š a n i samoosjećaj i osjećaj vlastitog dostojanstva
noga dana - kao apsolutni Gospodar. A ovo Gospodstvo što nastaje [koji doživljava u užitku]. Ali, iz istog razloga, s a m o ovo zadovoljenje
iz rada, iz postepenog preobražaja danog Svijeta i danog čovjeka u t e k je iščezavanje; n e d o s t a j e m u , n a i m e , objektivna-ili-stvarobitkujuća
tom Svijetu, bit će nešto sasvim drugo od »neposrednog« Gospodstva s t r a n a , t j . stabilna-trajnost. [Gospodar koji ne radi ne proizvodi ništa
Gospodarovog. Budućnost i Historija ne pripadaju, dakle, Gospodaru trajno izvan sebe. On samo razara predmete Robova rada. Njegov uži
ratniku, koji ili.umire ili beskrajno ustraje u identitetu sa samim so tak i njegovo zadovoljenje ostaju tako čisto subjektivni: oni interesiraju
bom, već Robu radniku. Ovaj, preobražavajući dani Svijet svojim ra samo njega i mogu, dakle, biti samo od njega priznati; oni ne posjeduju
dom, transcendira dano i ono što je u njemu samome ovim danim »istinu«, objektivnu stvarnost koja je svima objavljena. Zato ovo »troše
određeno; premašuje, dakle, sebe, premašujući i Gospodara, koji je nje«, ovo dokono uživanje Gospodara, koje proizlazi iz »neposrednog«
vezan uz dato što ga ostavlja - ne radeći - nedirnutim. Ako smrtna zadovoljenja Žudnje, može čovjeku pribaviti najviše neko zadovoljstvo;
tjeskoba, koja je za Roba utjelovljena u osobi Gospodara ratnika, je ono mu nikada ne može pružiti potpuno i definitivno zadovoljenje.] R a d
ste conditio sine qua non historijskog napretka, jedino ga Robov rad j e , naprotiv,potisnuta Ž u d n j a zaustavljeno iščezavanje, ili, drugim rije
ostvaruje i dovršava]. čima, on oblikuje-i-obrazuje. [Rad pre-obražava Svijet i uljuđuje, obra
M e đ u t i m , osjećaj a p s o l u t n e moći koji j e R o b k a o t a k a v doživio zuje Čovjeka. Čovjek koji hoće - ili mora - da radi, mora da potisne svoj
u borbi i koji, t a k o đ e r , doživljava u p o j e d i n o s t i m a službe [Gospoda nagon koji ga tjera na »neposredno« »trošenje« »sirovog« predmeta. A
ru koga se boji] još uvijek je razrješenje koje je o s t v a r e n o t e k o se Rob može raditi za Gospodara, tj. za nekog drugog od sebe, jedino poti
bi. [Bez ovog osjećaja moći, tj. bez tjeskobe bez užasa što ga ulijeva skujući vlastite žudnje. On se, dakle, transcendira radeći; ili, ako se hoće
Gospodar, čovjek nikad ne bi bio Rob i ne bi, prema tome, nikada radije, obrazuje se, »kultivira«, »uzdiže« svoje nagone potiskujući ih.
mogao postići konačno savršenstvo. Ali ovaj uvjet »o sebi«, tj. objek On, s druge strane, ne razara stvar u njezinoj datosti. Odgađa razorenje
tivno stvaran i nužan, nije dovoljan. Savršenstvo (koje je uvijek samo stvari time što je najprije radom pre-rađuje, pripravlja je za potrošnju, tj.
ga sebe svjesno) može biti postignuto samo u radu i njime. Jer, samo - »oblikuje« je. U radu pre-rađuje stvari i ujedno sam sebe preobražava:
u radu i njime čovjek biva svjestan značenja, vrijednosti i nužde isku oblikuje stvari i Svijet preobražavajući sebe, sam sebe obrazujući; a
stva koje ima, bojeći se apsolutne vlasti koja je za nj utjelovljena u obrazuje se, formira se, transformirajući stvari i Svijet. Dakle,] negativ-
Gospodaru. Tek pošto je radio za Gospodara, on razumije nužnost ni-ili-negatorski o d n o s p r e m a stvarobitkujućem p r e d m e t u konstituira
borbe između Gospodara i Roba, kao i vrijednost rizika i tjeskobe se u n e k o m obliku ovog p r e d m e t a i u n e k o m stalnom bivstvu u p r a v o za
koju ona uključuje.] D a k l e , p r e m d a je tjeskoba što je ulijeva G o s p o d a r to što, za r a d n i k a , stvarobitkujući objekt ima j e d n u samostalnost. U
p o č e t a k m u d r o s t i , m o ž e se kazati s a m o to da u ovoj tjeskobi Svijest isto vrijeme je ovaj negativan-ili-negatorski srednji t e r m i n , t j . obliku-
postoji za samu sebe; ali o n a u tjeskobi još nije Bitak-za-sebe. [U j u ć a djelatnost [rada], osamljena-posebnost ili čisti Bitak-za-sebe Svi
smrtnoj tjeskobi čovjek je svjestan svoje stvarnosti, vrijednosti što je za jesti. Ovaj p a k Bitak-zasebe p r o d i r e sada, k r o z r a d , u o n o što je izvan
nj ima obična činjenica življenja; samo na taj način obavještava se o Svijesti, u element stalnosti. R a d n a Svijest time dolazi do takve kontem
»ozbiljnosti« postojanja. Ali u njoj još nije svjestan svoje samostalno placije s a m o s t a l n o g d a n o g b i t k a u kojoj k o n t e m p l i r a sama sebe. [Pro
sti, vrijednosti i »ozbiljnosti« svoje slobode, svog ljudskog dostojan izvod rada je djelo radnika. To je realizacija njegova projekta, njegove
stva.] Ali, r a d o m Svijest dolazi s a m a k sebi. Činilo se, istina j e , da ideje: dakle, on je onaj koji se realizirao u ovom proizvodu i njime, pa,
28 KAKO ČITATI H E G E L A 29
UMJESTO UVODA
prema tome, sam sebe kontemplira promatrajući ga. No, ovaj umjetni stvarobitkujuće negativno-bivstvo u p r a v o je tuđa bitna-stvarnost,
proizvod je sasvim tako »samostalan«, sasvim tako objektivan, sasvim p r e d k o j o m je d r h t a l a služeća Svijest. S a d a , naprotiv, [u radu i ra
tako nezavisan od čovjeka kao i prirodna stvar. Čovjek se, dakle, ra dom] ova Svijest r a z a r a to tuđe negativno-bivstvo u e l e m e n t u stabil
dom i samo radom objektivno ostvaruje kao čovjek. Jedino pošto je ne trajnosti; i o n a se kroz to uspostavlja za samu sebe, postoje biv-
proizveo neki umjetni predmet, sam čovjek je stvarno i objektivno ne stvo-koje-postoji-za-sebe. K o d G o s p o d a r a Bitak-za-sebe j e , za ropsku
što više i nešto drugo od prirodnog bića, i samo u ovom stvarnom i Svijest, jedan drugi Bitak-za-sebe, ili, p a k , ovdje Bitak-za-sebe po
objektivnom proizvodu biva on istinski svjestan svoje ljudske subjek stoji j e d i n o za nju. U tjeskobi, Bitak-za-sebe postoji [već] kod nje
tivne stvarnosti. Dakle, po radu je čovjek stvarno i svoje stvarnosti same. Ali, u oblikovanju [radom] Bitak-za-sebe uspostavlja se za nju
svjesno nad-prirodno biće; on je, radeći, »utjelovljeni« Duh, historij k a o njezin vlastiti i o n a postaje svjesna toga da o n a sama postoji o
ski »Svijet«, »objektivna« Historija. sebi i za sebe. Oblik [ideja-projekt što ga zamišlja Svijest], time što je
Dakle, rad »oblikuje-ili-obrazuje« čovjeka iz životinje. »Formi- postavljen-izvan [svijesti, time što je uklopljen - radom - u objektivnu
ran-ili-obrazovan« Čovjek, dovršen i svojim dovršenjem zadovoljen stvarnost (zbilju - prev.) Svijeta], ne postaje, za radnu Svijest, n e k o
čovjek, nužno je, dakle, ne Gospodar već Rob; ili bar, onaj koji je od nje različno bivstvo. J e r , u p r a v o je ovaj oblik njezin čisti Bitak-
prošao kroz Ropstvo. No, nema Roba bez Gospodara. Gospodar je, za-sebe; i, u o v o m obliku, taj Bitak-za-sebe uspostavlja se za nju u
dakle, katalizator historijskog, antropogenog procesa. On sam ne su istinu [ili u objektivnu, otkrivenu, svjesnu stvarnost. Čovjek koji radi
djeluje aktivno u ovom procesu, ali bez njega, bez njegove prisutno prepoznaje u Svijetu što je njegovim radom djelotvorno preobražen,
sti, ovaj proces ne bi bio moguć. Jer, ako je historija čovjeka historija svoje vlastito djelo: u njemu prepoznaje samoga sebe, u njemu vidi
njegova rada i ako je ovaj rad historijski, društven, ljudski, samo pod svoju vlastitu ljudsku stvarnost, u njemu otkriva i u njemu drugima
uvjetom da se vrši protiv nagona ili »neposrednog interesa« radnika, obznanjuje objektivnu stvarnost svoje ljudskosti, stvarnost ideje, is
rad se mora obavljati u službi drugoga i mora biti prisilan rad, poti prva apstraktne i čisto subjetivne, koju sam o sebi stvam]. D a k l e ,
can smrtnom tjeskobom. Ovaj rad, i samo ovaj rad, oslobađa, tj. očo- ovim činom-nalaženja-sebe same po sebi samoj [radna] Svijest postaje
vječuje čovjeka (Roba). Ovaj rad, s jedne strane, stvara realni objek vlastiti smisao-ili-volja, a to postaje u p r a v o na r a d u , gdje se činilo da
tivni Svijet, koji je ne-prirodan Svijet, kulturni, historijski, ljudski je o n a tek tuđi smisao-ili-volja. -
Svijet. I samo u tome Svijetu živi čovjek život bitno različit od onoga
[Čovjek postizava svoju istinsku samostalnost, svoju autentičnu
koji živi životinja (i »primitivan« čovjek) u srcu prirode. S druge stra
slobodu, samo pošto je prošao kroz Ropstvo, samo pošto je savladao
ne, ovaj rad oslobađa Roba tjeskobe što ga je vezala uz danu Prirodu
smrtnu tjeskobu radom izvršenim u službi drugoga (koji za njega utje
i uz njegovu vlastitu urođenu (izvornu - prev.) životinjsku prirodu.
lovljuje ovu tjeskobu). Oslobodilački rad nužno je, dakle, najprije,
Radom koji sa tjeskobom obavlja u službi Gospodara Rob se osloba
prisilan rad Roba koji služi svemoćnog Gospodara što drži cijelu
đa tjeskobe koja ga je potčinjavala Gospodaru.]
stvarnu vlast.]
N o , čin što oblikuje [stvar radom] n e m a s a m o ovo pozitivno Za ovu refleksiju [Svijesti o samoj sebi] j e d n a k o su n u ž n a dva
značenje koje se sastoji u t o m e da se u njemu služeća Svijest, u z e t a konstitutivna e l e m e n t a [slijedeća: prvo onaj] tjeskobe i [drugo onaj]
k a o čisti Bitak-za-sebe, uspostavlja s a m a za sebe u bivstvo-što-posto- služenja k a o takvog, k a o i obrazujućeg-oblikovanja [radom]. O v a su,
ji-kao-dani-bitak, [tj. rad je nešto različno i od djelovanja kojim čo p a k , dva e l e m e n t a u j e d n o nužna na neki općeniti način. [S jedne
vjek stvara tehnički bitno ljudski Svijet, koji je potpuno stvaran, kao i strane,] bez stege službe i poslušnosti tjeskoba se zaustavlja na pod
prirodni Svijet u kome živi životinja]. Čin oblikovanja [stvari kroz ručju formalnog i ne širi se na objektivnu stvarnost opstojnosti. [Nije
rad] ima još j e d n o negativno-ili-negatorsko značenje upravljeno p r o dovoljno da se čovjek bojao, čak ni da se bojao vodeći računa o tome
tiv prvog konstitutivnog e l e m e n t a služeći Svijesti, n a i m e , protiv tje da je strah što ga osjeća strah pred smrću. Treba živjeti kao funkcija
s k o b e . Jer, u oblikovanju stvari negatorska-negativnost vlastite Svije tjeskobe. No, tako živjeti znači služiti nekoga koga se bojimo, nekoga
sti, t j . njezin Bitak-za-sebe, za nju se uspostavlja u stvarobitkujući tko ulijeva ili utjelovljuje tjeskobu; to znači služiti Gospodara (stvar
p r e d m e t [ili u Svijet] j e d i n o time što o n a u k i d a [dijalektički] o p r e č a n noga, tj. ljudskog ili »uzvišenog« Gospodara, - Boga). A služiti Go
oblik što-postoji-kao-dani-bitak [prirodni]. N o , o v o objektivno-ili- spodara - znači pokoravati se njegovim zakonima. Bez ove službe tje-
30 KAKO ČITATI H E G E L A UMJESTO UVODA 31
skoba neće biti u stanju da promijeni egzistenciju, a egzistencija neće, uglavnom saglasan s danim Svijetom. On će htjeti, u najbolju ruku, da
dakle, nikada moći da premaši svoje početno tjeskobno stanje. Služeći ga »reformira« tj. da promijeni njegove pojedinosti, da izvrši posebne
drugoga, eksteriorizirajući se, solidarizirajući se s drugima, čovjek se preinake, a da ne promijeni njegova bitna svojstva. Ovaj će čovjek
oslobađa podjarmljujućeg užasa što ga ulijeva misao na smrt. S druge djelovati kao »umješan« reformist, naime, kao konformist, ali nikada
strane,] bez obrazujućeg-oblikovanja [radom] tjeskoba ostaje unutar- kao istinski revolucionar. No, dani Svijet, u kome živi, pripada Go
nja-ili-prisna i nijema, a Svijest se ne uspostavlja za samu sebe. [Bez spodaru (ljudskom ili božanskom), pa je on u ovome Svijetu nužno
rada koji preobražava objektivni stvarni Svijet čovjek ne može samo Rob. Dakle, ne reforma, već »dijalektičko«, naime, revolucionarno
ga sebe stvarno preobraziti. Ako se mijenja, njegova promjena ostaje ukidanje Svijeta može ga osloboditi i - sljedstveno tome - zadovoljiti.
»prisna«, čisto subjektivna, objavljena jedino njemu, »nijema«, koja No, ovaj revolucionarni preobražaj Svijeta pretpostavlja »negaciju«,
se ne saopćava drugima. Ova, pak, »unutarnja« promjena dovodi ga ne-prihvaćanje danog Svijeta u njegovoj cjelini. A početak ove apso
do nesuglasnosti s ovim Svijetom koji se nije izmijenio, i s drugima, lutne negacije može biti samo apsolutni užas što ga ulijeva dani Svijet,
koji se saglašuju s ovim neizmijenjenim Svijetom. Ova dakle, promje ili, tačnije, onaj - tko vlada ovim Svijetom, Gospodar ovoga Svijeta.
na pretvara čovjeka u luđaka ili zločinca, koje, prije ili kasnije, uništi No, Gospodar, koji (nehotice) izaziva žudnju revolucionarne negaci
objektivna prirodna i društvena stvarnost. Jedino rad, usklađujući na je, jeste Gospodar Roba. Čovjek se, dakle, može osloboditi od danog
kraju objektivni Svijet sa subjektivnom idejom koja ga isprava nadila Svijeta koji ga ne zadovoljava samo ako ovaj Svijet, u svome totalite
zi, poništava element ludila i zločina što utječe na stvar svakog tu, pripada nekom (stvarnom ili »uzvišenom«) Gospodaru kao privat
čovjeka koji - nagnan tjeskobom — pokušava da promaši dani Svijet, no vlasništvo. No, dok Gospodar živi, on sam je uvijek potčinjen Svi
kojega se boji u kojem se osjeća tjeskobno i u kojem, prema tome, ne jetu čiji je Gospodar. Budući da Gospdar transcendira dani Svijet
može biti zadovoljen.] Ali, a k o Svijest oblikuje stvar radom, a da ni samo u riziku i rizikom svojega života, jedino njegova smrt »ostvaruje«
j e osjetila prvobitnu a p s o l u t n u tjeskobu, o n a j e s a m o vlastiti ispra- njegovu slobodu. Dok živi, on nikada, dakle, ne dostiže slobodu koja
zan-ili-tašti smisao-ili-volja. N a i m e , oblik ili-negatorska-negativnost bi ga izdigla iznad danog Svijeta. Gospodar se ne može nikada otki
ove Svijesti nije negatorska-negativnost o sebi. I, p r e m a t o m e , njezin nuti od Svijeta u kome živi, pa ako propada ovaj Svijet, on propada s
čin-oblikovanja ne m o ž e joj dati svijest o njoj k a o o o n o m e što je njim. Samo Rob može transcendirati dani Svijet (koji je potčinjen Go
bitna-stvarnost. A k o svijest nije pretrpjela a p s o l u t n u tjeskobu, već spodaru), a da ne propadne. Samo Rob može preobraziti Svijet koji
s a m o n e k u b o j a z a n , negativna-ili-negatorska bitna-stvarnost ostala je ga oblikuje i učvršćuje u ropstvu i stvoriti Svijet što ga je sam obliko
za nju n e k o izvanjsko-bivstvo (bitnost, entitet - p r e v . ) , a njezina vao i u kojem će biti slobodan. A Rob dolazi do njega jedino kroz
[vlastita] supstancija nije o v o m bitnom-stvarnošću z a r a ž e n a u svojoj prisilan i tjeskoban rad izvršen u službi Gospodara. Doduše, njega
cjelini. B u d u ć i da se sva ispunjena-ili-izvršenja p r i r o d n e svijesti ove ovaj rad ne oslobađa jedino kao rad. Ali, preobražavajući Svijet ovim
Svijesti nisu p o k o l e b a l a , ova Svijest p r i p a d a j o š - o sebi - o d r e đ e radom, Rob sam sebe preobražava i na taj način stvara nove objektiv
n o m d a n o m bitku. O n d a je vlastiti smisao-ili-volja [der eigene Sinn] ne uvjete koji će mu dozvoliti da započne oslobodilačku Borbu za
svojeglavost [Eigensinn]: n e k a sloboda koja j o š ostaje u n u t a r priznanje, koju u početku nije htio prihvatiti iz straha pred smrću. I
R o p s t v a . Čisti oblik [nametnut danome radom] ne m o ž e se, za ovu tako, na kraju izlaganja, sav ropski rad ostvaruje ne volju Gospoda
Svijest, uspostaviti k a o bitna-stvarnost (suština - p r e v ) . Isto t a k o , ra, već onu - isprva nesvjesnu - volju Roba, koji - na kraju - uspjeva
r a z m o t r e n k a o raširen na posebna-i-osamljena bivstva, ovaj oblik ni ondje gdje Gospodar - nužno - pripada. Dakle, prvobitno zavisna,
je [jedno] o p ć e obrazujuće oblikovanje; on nije apsolutni P o j a m . služeća i ropska Svijest je ona što, na kraju izlaganja, ostvaruje i ob
Ovaj oblik j e , naprotiv, n e k a o k r e t n o s t što vlada n a d izvjesnim stva javljuje ideal samostalne Samosvijesti, koja je na taj način njezina »is
rima, a ne opća m o ć i u k u p n o s t objektivne-ili-stvarobitkujuće tina«.]
bitne-stvarnosti.
[Čovjek koji nije osjetio smrtnu tjeskobu ne zna da je dani pri
rodni Svijet njemu neprijateljski, da ga nastoji ubiti, uništiti, da je bit
no nesposoban da ga stvarno zadovolji. Ovaj čovjek ostaje, dakle,
PREDAVANJA
ŠKOLSKE GODINE
1933 - 1934.
3 K a k o čitati Hegela
MJESTO FENOMENOLOGIJE
U »SISTEMU ZNANOSTI«
Filozofija D u h a Enciklopedije. P l a n :
I. - subjektivni D u h : individualni elementi Čovjeka:
A. - duša (antropologija)
B. - svijest (fenomenologija)
C. - d u h (Geist) (psihologija)
I I . - Objektivni D u h : elementi koji se ostvaruju samo u Društvu.
I I I . - apsolutni D u h :
A. - umjetnost
B. - religija
C. - filozofija.
36 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1933-1934. 37
Filozofija D u h a kulminira u Filozofiji povijesti, što opisuje Dvije tendencije u Fenomenologiji: antički m o n i z a m (prevlađu-
stvarno nastajanje Apsoluta. jući), s j e d n e s t r a n e , a s druge, žido-kršćanstvo (negativitet, k o d H e
I, B odgovara prvim d v a m a poglavljima F e n o m e n o l o g i j e iz gela, odgovara krišćanskim idejama slobode, individualiteta, smrti).
1807. (Bewustsein i Selbstbewustsein), a I, C o s t a l o m dijelu ove F e Hegelova m e t o d a je ideirajuća apstrakcija (Husserl). On p r o m a
nomenologije. tra k o n k r e t n o g čovjeka, k o n k r e t n u e p o h u , ali zato da u njima otkri
je mogućnost ( t j . »bit«, »pojam«, »ideju« itd.) koja se u njima ostva
A p s o l u t n a filozofija n e m a , da t a k o k a ž e m o , p r e d m e t ili, radije, ruje. ( H e g e l , d a k l e , ne citira vlastita i m e n a . )
o n a je sama svoj p r e d m e t . J e d i n o Cjelina i m a svoju k o n k r e t n u stvar Za H e g e l a esencija nije nezavisna od egzistencije. Isto t a k o čo
nost. Proučavajući k o n k r e t n u stvarnost, Filozofija, dakle, proučava vjek ne postoji izvan historije. H e g e l o v a F e n o m e n o l o g i j a j e , dakle,
Totalitet. Ovaj Totalitet uključuje svijest, a, t a k o đ e r , i A p s o l u t n u fi »egzistencijalna«, k a o i o n a H e i d e g g e r o v a . I o n a m o r a da posluži
lozofiju (budući da ju je H e g e l doista realizirao). k a o osnova za j e d n u ontologiju.
A p s o l u t n a filozofija n e m a , d a k l e , p r e d m e t koji bi bio izvan nje. [Ova je ontologija, u Logici, u stvari antropološka; ona je, dakle,
izopačena k a d a t u m a č i Prirodu. Nije općenita usprkos o n o m e što je
»Dijalektička m e t o d a « : to je n e s p o r a z u m , (Vidi D o d a t a k 1.). mislio H e g e l : to je ontologija Čovjeka ( » D u h a « ) , a ne Prirode.]
Dijalektika u tri d o b a (teza antiteza sinteza) nije m e t o d a . D i Fenomenologija r a z m a t r a sve m o g u ć e filozofske stavove k a o eg
jalektika je vlastita, istinska p r i r o d a samih stvari ( E n c . § 81), a ne zistencijalne stavove. Ali, svaki od njih počiva tek na j e d n o j jedinoj
»umijeće« izvan stvari ( E n c . § 274): sama k o n k r e t n a stvarnost je di »mogućnosti«. Svaki j e , dakle, izopačen ako želi izraziti cijelu istinu.
jalektička. Istinit je k a o » m o m e n t « A p s o l u t n e Filozofije.
Filozofska m e t o d a m o ž e biti samo pasivna kontemplacija stvar
nog i njegovo čisto i j e d n o s t a v n o opisivanje. A p s o l u t n o Z n a n j e je Nezavisno od o n o g a što o njoj misli Hegel, F e n o m e n o l o g i j a je
prividna nedjelatnost. (Jenska predavanja, 1801-1802) j e d n a filozofska antropologija. Njezina t e m a je čovjek, k a o ljudska,
Filozofova misao je dijalektička j e r odražava (objavljuje) stvar stvarni bitak u povijesti. Njezina m e t o d a je fenomenološka u moder
n o , koje je dijalektičko. n o m smislu riječi. O v a antropologija nije, dakle, ni psihologija, ni
ontologija. O n a h o ć e da opiše cjelovitu »bit« čovjeka, t j . sve ljudske
Fenomenologiju (iz 1807) m o ž e m o smatrati za: »mogućnosti« (spoznajne, čuvstvene, djelatne). J e d n a e p o h a , j e d n a
a) pedagoški uvod ( s e k u n d a r n o gledište); d a n a kultura ostvaruje u djelu (zbiljski) tek j e d n u j e d i n u »moguć
b) subjektivni uvod (sam Hegel je m o r a o misliti i napisati F e n o nost«.
menologiju);
c) ili, objektivno, za osvještavanje A p s o l u t n o g D u h a u njoj i
NASLOV: System der Wissenschaft.
n j o m e . Historijski, D u h se ostvario, ali m o r a da p o s t a n e sam sebe
E r s t e r Teil: D i e P h a e n o m e n o l o g i e des Geistes
svjestan, a to postaje misleći - u Hegelovoj osobi - »Fenomenologiju
(str. 60: Wissenschaft d e r P h a e n o m e n o l o g i e des Geistes).
D u h a « , t j . povijest svojih n a p r e d a k a , »pojava« ili »objava« (»feno
1. Wissenschaft = System = Philosophie. »Znanstvena« filozofija
mena«).
nužno je »sistematska«:
F e n o m e n o l o g i j a je f e n o m e n o l o š k a deskripcija (u huserlijanskom
Wissenschaft oder Svstem.
smislu riječi); njezin »predmet« je čovjek k a o »egzistencijalan feno
Filozofija m o r a biti znanstvena. Z n a n o s t ili Filozofija je »nužna i
m e n « ; čovjek k a k o se sam sebi pojavljuje u svojoj egzistenciji i k r o z
p o t p u n a « ; ona nije individualna spekulacija. Sistem m o r a biti zaokru
nju. A sama Fenomenologija je njegova posljednja »pojava«.
ž e n ; samo t a d a je n u ž a n i p o t p u n . Z a o k r u ž e n o s t j e , d a k l e , kriterij
[Ova F e n o m e n o l o g i j a jeste - k o d H e g e l a - izopačena zbog m o -
filozofijske istine ( a p s o l u t n e ) . To j e , zaista, jedini mogući (imanent
nističke p r e d r a s u d e (s obzirom na Logiku); zbog p r e d r a s u d e da se
ni) kriterij istine u idealističkom m o n i z m u (i m o ž d a u o p ć e ) . D o
bitak čovjeka ne razlikuje od bitka prirode.]
kazalo se da filozofija uključuje totalitet onoga što se d a d e misliti
38 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1933-1934. 39
( t j . da je apsolutno istinita) k a d se dokazalo da se ne m o ž e premaši A, B i C opisuju tri strane Svijesti u širem smislu (tj. Ljudske):
ti, a da se ne v r a t i m o na polaznu tačku, stanovište do kojega n u ž n o »o sebi« (an sich; Bevvusstsein = Svijest u strogom smislu), »za se
dovodi logički razvoj Sistema (koji m o ž e , u o s t a l o m , početi, t a k o re b e « (fur sich; Selbstbevvusstsein = Samosvijest), »o sebi i za sebe«
kavši, ondje gdje h o ć e ) . (an u n d fur sich; Vernunft = U m , sjedinjenje dviju prvih).
U tom smislu F e n o m e n o l o g i j a ima kružni k a r a k t e r . A. - Čovjek se suprotstavlja Svijetu: Bevvusstsein = Svijest o
2. Wissenschaft der Phaenomenologie des Geistes = Wissenschaft vanjskim p r e d m e t i m a .
der Erfahrung des Bewustseins: B. - Čovjek je svjestan svoje opreke p r e m a svijetu, d a k l e svje
Erfahrung = iskustvo. To je put što ga slijedi Svijest (Bewuss- stan sebe: Selbstbevvusstsein.
tsein) da bi došla do samospoznaje (Selbstbewusstsein), t j . do shva Osamljen čovjek: odvojen
ćanja da je ona s a m a stvarnost. Ovaj p u t je podsjećanje na ljudski
historicitet, »pounutravajuće sjećanje« ( E r i n n e r u n g ) opće dovršene
Povijesti. Povijesno nastajanje čovjeka je slijed djelatnih stvaranja a) od Svijeta: m o r a l n i solipsizam
(»negatorskih«), ali u z a s t o p n a osvještenja, koja su e t a p e povijesti fi
lozofije i koja se integriraju u Fenomenologiji i n j o m e , koja jesu u b) od Boga: » N e s r e t n a svijest«.
svom totalitetu ova F e n o m e n o l o g i j a , predstavljaju slijed pasivnih,
doživljenih »iskustava« ( E r f a h r u n g ) . C. - Čovjek biva svjestan svoje interacije sa Svijetom, biva
[Hegel ne ostaje uvijek vjeran svojoj ideji vodilji. K a t k a d a se svjestan sebe u Svijetu: p o t p u n a svijest (Vernunft).
historijski razvoj ukazuje k a o n e p r e k i d n o ostvarivanje (u V r e m e n u ) U Poglavlju V. ( O d s j e k C ) :
j e d n e vječne (»prije postojeće«) Ideje. Antički (poganski) p o j a m , A. - Čovjek priznaje jedinstvo svemira koji ga u b u h v a ć a , ali na
koji je u kontradikciji sa onim ljudske povijesti, žido-kršćanskog po j e d a n p r o s t o životni, a ne duhovni način. On sebe k a o čovjeka ne
rijekla, p r e m a k o j e m u čovjek jeste O n o što postaje (ili što je postao). nalazi p o n o v n o ni u P r i r o d i ni u B o g u . I d e j a Weltorganismusa (Svi
Za G r k e : čovjek postaje o n o što jest (od cijele vječnosti, k a o I d e j a ) . j e t = Životinja, a ne D u h ) . Ne uviđa svoju vlastitu duhovnost.
Poganski m o r a l : postani o n o što jesi ( k a o Ideja = I d e a l ) . Kršćanski Z n a n s t v e n i n a t u r a l i z a m : Čovjek i Svijet tvore prisno j e d i n s t v o ; ne
m o r a l : postani o n o što nisi (još); m o r a l »obraćenja« ( o p r e č a n »stoič z a t o š t o j e Svijet D u h , već z a t o što j e Čovjek P r i r o d a .
kom« m o r a l u »postojanosti«, identiteta sa samim s o b o m ) . ] B. - Djelovanje ovog čovjeka u Svijetu: Čovjek-razumna živo
tinja.
P L A N I S T R U K T U R A F E N O M E N O L O G I J E (Vidi D o d a t a k I I I ) C. - O n o završava u a p s o l u t n o m individualizmu, koji je apsur
Tekst je podijeljen u o s a m poglavlja (podjele A, B, C, koje d a n (»neodrživ«, n e s p o s o b a n za život) sa samog egzistencijalnog sta
grupiraju izvjesna poglavlja, bile su u v e d e n e n a k n a d n o ) . novišta; »životinjski individualizam«. Čovjek će doći do istinske Sa
A (»Bewusstsein«) i B (»Selbstbewusstsein«) slijede se logički, mosvijesti, ali to m o ž e da se dogodi j e d i n o u t o k u povijesti.
ali ne vremenki (istovremenost). O n o što se razvija u povijesti jeste Poglavlja VI i V I I (paralelna, k a o i Odsjeci A i B, ali o b r n u t a u
( k o n k r e t a n ) cjelovit čovjek koji uključuje sve e l e m e n t e opisane u pr svom r e d u ) opisuju n a p r e t k e ovog osvještavanja u historiji i n j o m e .
vih pet poglavlja F e n o m e n o l o g i j e . V r e m e n i t o s t se javlja u svakom Poglavlje VI p o k a z u j e historijsko nastajanje ( d o N a p o l e o n a ) k a o sli
odsjeku. Ali u prva 3 odsjeka ( B e w . , Selbstbew., Vernunft) poglav j e d djelatnih stvaranja (što negiraju » d a n o « ) . Poglavlje V I I (»Religi
lja nisu historijske naravi, pa su ovi Odsjeci »istovremeni«. ja«) opisuje niz osvještenja ovih stvaranja (= historijske e p o h e ) u
Prvih pet poglavlja opisuju konstitutivne e l e m e n t e cjelovitog čo U m j e t n o s t i , Književnosti, Religiji i njima.
vjeka ( k o n k r e t n o g ) . Tri posljednja - njegov povijesni razvoj. Na taj Poglavlje V I I I : N a p o l e o n završava povijest, Hegel postaje toga
način pododeljci VI poglavlja odgovaraju povijesnim e t a p a m a . Povi svjestan, to je » A p s o l u t n o znanje«, koje više neće m o r a t i da se mije
jest se još j e d n o m o b r a đ u j e u poglavlju V I I (»Religija«). O b a za nja i upotrebljava, j e r na Svijetu neće biti više ništa n o v o . D a k l e ,
vršavaju u VIII poglavlju, (»Apsolutno znanje«), koje opisuje i ostva o v o znanje opisuje totalitet stvarnog: o n o je istina - cjelokupna i ko
ruje završno stanje povijesti i koje je Sinteza cjeline Fenomenologije. n a č n a (»vječna«). O n o će biti r a z r a đ e n o u »Sistemu« (Enciklope-
40 K A K O CITATI H E G E L A
u o p ć e . Hegel ih svodi na njihovo jezgro istine, pokazujući k a k o su n j a ) , imali bismo tek životinjsku apsolutno iracionalno spoznaju:
t o k o m historije bili prevladani. neartikulirani krik životinje koja »objavljuje« svoj čisto prirodni bi
Fenomenologija je više n e g o j e d n a teorija spoznaje. Filozofiju tak (samoosjećaj, ne samosvijest). Osjet objavljuje s a m o »čisti«, t j .
proučava i opisuje cjelovit čovjek, i H e g e l o v a antropologija nipošto n e o d r e đ e n i Bitak. Istina sadržana u osjetilnoj Izvjesnosti je da stvar
nije intelektualistička. Prevlast spoznajnog stanovišta, koja je izraže ni bitak jest. To je sve. U čistom n e o z n a č e n o m Bitku, osim toga, bi
na činjenicom da Fenomenologija počinje analizom spoznaje, tek je tak Ja objavljen je i s t o d o b n o k a d a i bitak Stvarnog. Ali se u njemu
historijska slučajnost ( p o priznanju samog H e g e l a ) . Hegelijanska fi ne zapaža Svijest p r i k o v a n a o Svijet.
lozofija usmjerena je protiv gnoseološkog dualizma (kartezijanskog Sein (sa prvih r e d a k a Pogl. I) isti je onaj što ga nalazimo na po
porijekla) R a d i se o p o n o v n o m uspostavljanju Jedinstva protiv sva četku Logike. To je skriveni ne-objavljeni bitak, Aristotelov bitak u
kog dualizma - ma k a k a v on bio. H e g e l otpočinje ublažavanjem tra mogućnosti. On jest, ali nije ništa o d r e đ e n o , on nije n i š t a . . .
dicionalne o p r e k e između spoznavajućeg subjekta i s p o z n a t o g objek
ta. Str. 79-80. do »Dieser U n t e r s c h i e d . . . «
Das Wahre ist das Ganze (die W a h r h e i t - objektivna istina razli O v o je uvod koji sažima rezultate što će biti postignuti t o k o m
kuje se od die Gevvissheit - od subjektivne izvjesnosti). Istina je to poglavlja: prelaz od Osjeta na O p a ž a j .
talitet stvarnosti koji se u punini i p o t p u n o sam sebi objavljuje: to je U t o m stadiju (str. 79 in fine) bitak je r a s k o m a d a n , s j e d n e stra
apsolutna Ideja, konkreter Begriff. n e , u Ja i u p r e d m e t ( G e g e n s t a n d ) , s d r u g e , p r o s t o r o m i v r e m e n o m .
Izvjesnost ima smisla jedino sa gledišta S u b j e k t a koji se suprot To je čisto hic et nunc. To nije sam bitak koji je objavljen, već pri
stavlja O b j e k t u i koji samog sebe zaboravlja u ovoj opreci: o n a j e , mjerci bitka.
dakle, »apstraktna« j e r negira Subjekt. O n a nije Istina. Izvjesnost je Str. 79, r e d a k 8. o d o z d o : »Sie sagt von d e m , was sie vveiss, nur
subjektivna, a da joj je to sasvim n e p o z n a t o ; o n a se prevladava vo dies a u s . . . «. Svaka istina m o ž e i m o r a biti izražena riječima. Istina
ljom da se ona potvrdi, j e r se time uvodi u nju Subjekt koji bi o n a je po spoznaji objavljena stvarnost, a ova spoznaja je racionalna,
htjela isključiti. p o j m o v n a . D a k l e , m o ž e d a b u d e izražena u m n i m g o v o r o m (Logos).
Fenomenologija u svojoj cjelini opisuje proces p r e o b r a ž a j a Iz Stvarnost = Objavljena Stvarnost = Istina = P o j a m = Logos.
vjesnosti u Istinu. Stvarnost o kojoj govorimo uključuje naš govor (Logos), j e r je i on
stvaran. Govoriti o n e k o j stvarnosti koja ga ne sadrži ( p r e d m e t bez
Prvo poglavlje r a z m a t r a »naivnog čovjeka« ili, tačnije, refleksiju subjekta) znači, dakle, govoriti o j e d n o j apstrakciji, znači govoriti
»naivnog filozofa« na »naivnog čovjeka«. Što je Senzualist. ( m u d r o v a t i ) a p s t r a k t n o . ( N o , P r e d m e t što uključuje Subjekt jeste
Za Hegela je Senzualizam utoliko istinit ukoliko tvrdi da stvarni D u h , Geist. K o n k r e t n i bitak je p r e m a t o m e D u h . )
bitak jest. Ali, on je lažan po t o m e što želi svaku spoznaju zasnovati Str. 79, r e d a k 6. o d o z d o : D a s Sein ovdje znači kartezijanski co-
j e d i n o na spoznajnom stavu osjeta, koji, u o s t a l o m , uključuje kontra gito ergo sum. H e g e l hoće da suzbije, podrazumijevajući tu K a n t a i
dikciju, k a k o će to u daljoj suvislosti p o k a z a t i . F i c h t e a , dualizam m o d e r n e filozofije, čije porijeklo je izrazito karte-
H e g e l ispituje spoznajne e l e m e n t e koji dopuštaju m i n i m u m ra zijansko. Isto značenje ima i Fichteovo Ich. (Uspor. r e d a k 5. odo
cionalnosti. Budući da se Um r a đ a iz Djelovanja (koje negira d a t o ) , zdo.)
imat ć e m o posla s n e k i m čisto pasivnim s u b j e k t o m . To je baš o n o
što će htjeti da postigne Bergson. Ali, za H e g e l a n e m a apsolutno ne Plan Poglavlja I
racionalnih n e p o s r e d n i h datosti; postoji uvijek neki m i n i m u m racio
nalnosti (tj. negatorskog djelovanja). Osjet uključuje s a m o slijedeće A. - Opis sinnliche Gewissheit (str. 79-80).
racionalne kategorije: Bitak (Sein), Biti drugo ( G e g e n - s t a n d ) . S te B. - Dijalektika sinnliche Gewissheit (str. 80-86),
strane ( t a m o gdje više ne bi bilo a n t r o p o g e n o g n e g a t o r s k o g djelo va- (1) dijalektika Gegenstand-a (str. 80-82),
44 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1933-1934. 45
a) o Jetzt (str. 81-82), »skrivena bit stvari« (das I n n e r e ) , za koje se smatra da m o g u posto
b) o H i e r (str. 82), jati neovisno od subjekta što ih pomišlja.
(2) dijalektika Ich (str. 82-84), Das Innere (str. 110) odgovara:
(3) dijalektika cjeline sinnliche Gevvissheit (str. 84-86), p r e d o d ž b i mana u primitivnoj misli,
a) o Jetzt (str. 85-86), platonovskoj ideji,
leibnizianskoj m o n a d i ,
b) o H i e r (str. 86).
sili nevvtonovske fizike (Kraft),
C. - Preobražaj Sinnliche Gevvissheit u W a h r n e h m u n g (str.
životu vitalističke biologije,
86-89).
Kantovoj stvari o sebi.
a) To j e , u p r v o m r e d u , čisti bitak stvarnoga (objavljen Osje
t o m , t j . das Sein iz Pogl. I ) ;
II
b) to j e , t a k o đ e r , n e k a datost za r a z u m (Verstand) s o n u stranu
n e p o s r e d n e ili osjetilne svijesti;
D i e W a h r n e h m u n g ; o d e r : das D i n g u n d die T a u s c h u n g . c) osjetilna datost s a m o je f e n o m e n (Erscheinung).
(Odsjek A , Pogl. II) D i e E r s c h e i n u n g ne s a m o što »scheint« (»čini se da jest«) nego
( O v o poglavlje nije bilo k o m e n t i r a n o . ) o n a »erscheint«, o n a se objavljuje i objavljuje ono što zaista jest. Bi
tak koji je razvila Snaga (Kraft) jeste fenomen ( E r c s h e i n u n g ) .
Plan II poglavlja Primitivni stav: m a g , religiozan čovjek.
Z a t i m šutnja.
Z a t i m polazna tačka filozofije.
A. - Opis W a h r n e h m u n g (Opažaja) (str. 83-89).
Ali, s a m o p o l a z n a t a č k a , j e r ovdje je još stvarnost (nadosjetil-
(1) U v o d (str. 89-90).
n a ) shvaćena k a o j e d a n Gegen-stand, k a o p r e d m e t suprotstavljen su
(2) Opis Gegenstand-a (o p r e d m e t u opažaja) (str. 90-92), b j e k t u i neovisan o n j e m u . Na kraju Poglavlja pojavljuje se Život,
(3) - o Bewusstsein-u (o opažajućem subjektu) (str. 92-93). prvi p o j a m gdje se subjekt ne razlikuje od p r e d m e t a . Život ( Z e b e n )
B. - Dijalektika W. (str. 93-99), i jedinstvo subjekta i p r e d m e t a u o p ć e , objavljuje se U m o m (Ver
(1) dijalektika Gegenstand-a (str. 93-94), nunft), koji je opisan u V Poglavlju.
(2) dijalektika Bewusstsein-a (str. 94-97), Najprije se - u pravcu p r e d m e t a - pokazuje p r a z n a Onostra-
(3) - o cjelini W. (str. 97-99). n o s t , bez sadržaja, čista negacija osjetilnog f e n o m e n a .
C. - Preobražaj W. u V e r s t a n d (str. 99-102). (100-102: U pri U pravcu subjekta: silogizam.
mjedbi - kritika filozofije » c o m m o n sense-a«.) Z a t i m se, interakcijom silogizma i onostranosti, prispijeva do
»mirnog svijeta z a k o n a « : to je Z n a n o s t (nevvtonovska).
Z a t i m dolazi kritika ove K a n t u drage znanosti: o n a je s a m o tau-
III tologija (kao za M e y e r s o n a ) .
O v a se tautologija konkretizira u ideji koja teži jedinstvu Života
što s e pokazuje R a z u m u koji j e p o s t a o U m (Pogl. V ) .
Kraft u n d V e r s t a n d , E r s c h e i n u n g u n d ubersinnliche Welt
(Odsjek A , I I I pogl.) O n o s t r a n o s t (das Jenseits) t a k o đ e r je religiozna općenita katego
( K o m e n t i r a n e su s a m o n e k e stranice ovog Poglavlja.) rija (budući da je religija shvaćena ukoliko je spoznaja, t j . k a o teo
logija). Teologija i dalje vidi u t r a n s c e n d e n t n o m (Bog) p r e d m e t su
D e r V e r s t a n d ( R a z u m ) razlikuje »fenomen« (Erscheinung) o d protstavljen subjektu: Gegen-stand.
»istinskog bitka« (ubersinnliche W e l t ) . Ali je sačuvan G e g e n s t a n d , Teologija koja razlikuje Boga od Čovjeka nije vernunftig (um
objekt koji je suprotstavljen subjektu; to je nadosjetilni svijet ili n a ) . O n a je n u ž n o mitologija. Z n a n o s t ništi Religiju, ali Z n a n o s t ne
46 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1933-1934. 47
shvaća simbolički smisao Religije. J e d i n o A p s o l u t n a Filozofija razu (1) P o j a m Univerzalnog u o p ć e (das unbedingt Allgeme-
mije simboličko značenje Religije. (Svaki n a r o d časti samoga sebe u ine) (str. 103-105).
bogovima koje obožava; o n , u stvari, dolazi do svijesti o sebi vjeru (2) U n i v e r z a l n o k a o sila (Nevvton) (str. 105-110).
jući da priznaje božanstvo.) a) Begriff d e r Kraft (str. 105-106).
A p s o l u t n a Filozofija je o n a Hegelova. Religija koju ova filozofi b) Djelovanje sile (str. 106-107).
ja »razumijeva« jeste kršćansto, t j . bogočovještvo, čovještvo Isusa c) Spiel der Krafte: akcija-reakcija (str. 107-110).
Boga. ( Z a kršćanina B o g postaje Č o v j e k o m ; H e g e l t u m a č i : Čovjek (3) U n i v e r z a l n o k a o »skrivena bit stvari« (das I n n e r e )
postaje B o g na kraju svog historijskog razvoja ili, tačnije, on jeste (str. 110-125).
Bog, postajući to cijelinom ovog razvoja. » A n t r o p o t e i z a m « . )
a) T e o l o š k a onostranost (Jenseits) (str. 112-115).
b) R e i c h der G e s e t z e (kritika nevvtonovske znanosti)
Teologija (na kraju izlaganja: kršćanska) sa svojim transcenden- (str. 105-121).
t n i m b o ž a n s t v o m i svojom o n o s t r a n o š ć u (Jenseits),
c) V e r k e h r t e Welt ( » p r e o k r e n u t i izopačen svijet«
Z n a n o s t (na kraju izlaganja: nevvtonovska) sa svojim svijetom
trancedentalističkog dualizma) (str. 121-125).
»primarnih kvaliteta« (Galilej-Descartes), »sila« (Nevvton) i »zako
C. - P r e t v a r a n j e R a z u m a ,
na« ( K a n t ) ,
(1) u Um (ideja Života) (V. pogl.) (str. 125-126),
prethegelijanska filozofija (na kraju izlaganja: kantovska) sa svo
(2) u Sanisvijest ( I V pogl.) (str. 125-129).
jim »nadosjetilnim svijetom« koji je suprotstavljen »fenomenima« -
jesu tri a s p e k t a objave (djelomične i djelomično istinite) Svijeta
kroz R a z u m koji još suprotstavlja Subjekt P r e d m e t u , »zaboravljaju B
ći« na postojanje prvoga, k a d a govori o »istinskoj stvarnosti«, o
»skrivenoj biti stvari« (das I n n e r e ) što se suprotstavljaju svijetu O p a S E L B S T B E W U S S T S E I N (Odsjek B )
žaja i Osjeta.
U s p o r e d n a dijalektika (opisana u I I I pogl.) u k i d a ova tri aspek
D i e W a h r h e i t d e r Gevvissheit seiner Selbst (Odsjek B, Pogl. I V ) .
ta u o n o m e što je k o d njih f r a g m e n t a r n o , t j . n e d o v o l j n o (lažno).
Postajući t a k o Um Čovjek poistovećuje Subjekt i P r e d m e t , ali p r e
tvarajući Subjekt (Čovjeka) u P r e d m e t ( P r i r o d u ) . O d a t l e j e d n a »ma I do I I I pogl. (prvenstvno gnoseološka): Bewusstsein = spoznaj
terijalistička« antropologija, »bestijalan« egzistencijalni individuali ni stav p r e m a vanjskom svijetu.
z a m , te naturistički i vitalistički Schellingov m o n i z a m (Pogl. V ) . IV pogl. (prvenstveno a n t r o p o l o š k o ) : Selbstbewusstsein = zado
N o , uistinu: »Das Uebersinnliche ist die E r s c h e i n u n g als E r s bivanje samosvijesti k r o z Ž u d n j u i Djelovanje. R a z m a k između die
cheinung« (str. 113, r. 5). Istinska, aposlutna, k o n k r e t n a , a k o se ho W a h r h e i t (objektivne) i die Gevvissheit (subjektivne) djelomično iš
će, »božanska« stvarnost - jeste Svijet, objavljen svijet (između osta čezava. R a d i t o g a naslov:
log: osjetilan) ukoliko se objavljuje (između ostalog: p u t e m osjeta). D i e W a h r h e i t d e r Gevvissheit seiner Selbst.
N o , Čovjek je onaj koji objavljuje Svijet ( B i t a k ) . Apsolut - j e s t e , Prijevod: O t k r i v e n i bitak svijesti koja sebi samoj objavljuje svoj
dakle, prirodni Svijet što uključuje Čovjeka koji ga osjeća, koji ga vlastiti bitak.
opaža, o n j e m u misli i o njemu govori: na kraju izlaganja u F e n o m e Samosvijest je Izvjesnost i Istina: istina izvjesnosti i izvjesnost
nologiji i Enciklopediji, t j . u »Sistemu«. istine.
Ali, ovo pretpostavlja još j e d n u distinkciju i z m e đ u p r e d m e t a i
Plan I I I poglavlja
subjekta. U o v o m Poglavlju suprotstavlja se Samosvijest svijesti-o-
drugoj-stvari. Da bi se moglo govoriti o nekoj samosvijesti, valja
A. - O p i s R a z u m a (str. 102-103).
razlikovati između subjekta i p r e d m e t a . O v o će gledište biti prevla
B. - Dijalektika R a z u m a .
d a n o tek o n d a k a d Svijest (Čovjek) p o s t a n e Um (V pogl.)
48 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1933-1934. 49
4 K a k o čitati H e g e l a
50 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1933-1934. 51
premašiti ovaj stadij, j e r je d o k o n . M o ž e umrijeti k a o čovjek, ali O v a sloboda je ipak s a m o a p s t r a k t n a sloboda: r o b ne živi zaista
m o ž e živjeti s a m o k a o životinja. k a o slobodan čovjek, p r e m d a ima unutrašnju svijest o svojoj slobo
Čovjek koliko je Begierde ne m o ž e biti priznat od drugog slo di. S l o b o d a n je j e d i n o po svojoj misli i za svoju misao. Isprva vjeru
bodnog čovjeka, j e r , u ovom slučaju, protivnik u m i r e ili ga ubija, je da će moći pri t o m e ostati. Ali dolazi do iskustva da ovaj stav nije
p a , dakle, n e m a mogućeg priznanja. s p o s o b a n za život.
O v o dijalektičko iskustvo R o p s k e svijesti opisano je u podra-
Stav G o s p o d a r a je egzistencijalna bezizlaznost: zdiobi B IV poglavlja. O n o se obistinjuje u tri e t a p e :
G o s p o d a r ne dobiva priznanje koje je htio dobiti, j e r je priznat 1. stoički stav;
od j e d n e n e s l o b o d n e svijesti; on to primjećuje: bezizlaznost. 2. skeptički ili nihilistički stav;
R o b , naprotiv, priznaje G o s p o d a r o v u slobodu. 3. stav n e s r e t n e svijesti (kršćanski).
N j e m u je dovoljno da samoga sebe oslobodi, postižući da b u d e
priznat od G o s p o d a r a , k a k o bi se n a š a o u situaciji istinske, t j . uza
j a m n e priznanosti. Postojanje G o s p o d a r a j e »opravdano« ukoliko o n
- B o r b o m - p r e o b r a ž a v a svjesne životinje u R o b o v e koji će j e d n o g
d a n a postati slobodni ljudi.
( I V poglavlje, odjeljak B)
Str. 151-152. - U v o d :
a) prve tri rečenice rezimiraju pododjeljak A;
b) stanje u k o j e m se mi nalazimo, sa stanovišta Hegelovog
(apsolutnog Z n a n j a ) ;
c) naznačenje dijalektičkog kretanja pododjeljka B.
Početak IV poglavlja, B = početak I I I pogavlja (Stoik analogan
U č e n j a k u , T e o l o g u ) . Čovjek stječe j e d n o k o n k r e t n o J a : radeći ( R o b
koji r a d i ) ; bivajući priznat od drugog k a o j e d n o Ja. O s o b i t o : prizna
jući n e k o g D r u g o g ( G o s p o d a r a ) k a o j e d n o J a .
[ O n o što se nalazi m e đ u crtama ( s t a n k a m a - prev.) odnosi se na
die Vernunft. O v o mjesto ne bi t r e b a l o da se nalazi u F e n o m e n o l o g i -
ji]
a) Stoicizam (str. 152-154)
R o b sebi objašnjava situaciju: on je o n d a Stoik.
Njegov princip: čovjek je slobodan j e r misli. ( A k o se ovo mje
sto usporedi sa I I I poglavljem, vidi se da R o b postaje ne s a m o Stoik
n e g o i Učenjak - po r a d u . Nevvtonovska fizika je fizika r a d n i k a , in
ženjera.)
Stoik se, zasićujući svoje žudnje, potčinjava prirodi; on j e , mi
sleći, o s l o b o đ e n . R a v n o d u š n o s t p r e m a vanjskom, ljudskom ili pri
r o d n o m svijetu. Na prijestolju ili u lancima, j e d n a k o je slobodan.
D a k l e , malo je važno što je on u svijetu, u Državi.
R o b stoik n e m a svoju stvarnost u volji G o s p o d a r a , j e r se više ne
potčinjava da bi o s t a o na životu, ne radi više da bi se o d r ž a o u po
stojanju. Prihvaća mogućnost da ga G o s p o d a r kazni smrću. Prihvaća
svoju vlastitu smrt: »filozofsko samoubistvo«. T a k o se on oslobađa
svojim dezinteresiranim stavom. To je neki n a p r e d a k u o d n o s u na
egzistenciju roba. N a i m e , r a d oslobađa, ali i zarobljava u p r a v o toliko
koliko se obavlja za zadovoljenje žudnji. Negativna sloboda, p r e m a
62 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1934-1935. 63
svijetu i ljudima, za koje se stoik ne zanima. Sloboda a p s t r a k t n a , j e r Skeptik ostvaruje ideal slobode - m e n t a l n o . Ova sloboda bila j e ,
stoik misli, ali ne djeluje. Njegovo Ja ostaje j e d n o s njim s a m i m : un- t a k o đ e r , cilj Čovjeka-Žudnje i R o b a . Ali, oni nisu uspjeli. K a k o
mittelbar ( n e p o s r e d n o ) ; njegovo ja nije p o s r e d o v a n o (vermittelt). Skeptik u t o m e uspijeva?
On se suprotstavlja svijetu, povlači se u misao, ali se ne bori protiv Skeptikova negacije je čisto t e o r e t s k a (polemika protiv z n a n o
ovog svijeta, protiv G o s p o d a r a , da bi postigao da b u d e priznat k a o sti). O n a uključuje »nihilizam« koji je m o ž e ostvariti teoretski. M o ž e
slobodan (riskirajući svoj život). On je čovjek s l o b o d a n , ali apstrak se pomišljati Ja, a da se ne pomišlja vanjski svijet; m o ž e se, d a k l e ,
t a n , j e r je slobodan s a m o u misli, tačnije - u svojoj misli. ovaj uništiti, a da se ne uništi samoga sebe - b a r e m u mišljenju i
Stoičkim egzistencijalnim stavom Čovjek se rastavlja od P r i r o d e . njime. Sjetimo se da je Stoicizam stav R o b a koji radi, ali se ne bori.
Ali, k o n k r e t a n Čovjek m o r a p o n o v o naći P r i r o d u , m o r a je razumje Riječ j e , dakle, o mišljenju ( r o đ e n o m iz r a d a ) , a ne o zbiljskom
ti, organizirati (str. 153, sasvim dolje). djelovanju, o borbi protiv Gospodara. D e r Verstand će biti srušen
(Str. 154) Kritika Stoicizma. Svijetu o p r e č n a misao je p r a z n a , skeptičkom kritikom. Ali, Skepticizam je u isto vrijeme radikalna afir
n e m a sadržaja. A k o ima neki sadržaj, dobila ga je od vanjskoga svi macija apstraktnog dualizma Verstanda: u njemu se Čovjek suprot
j e t a . Stoga je stav stoika provizoran: on će postati Skeptik. (Bit će stavlja Svijetu kao bitak ništavilu. Za Hegela je Čovjek zbilja »nešto
analognih kritika K a n t o v e filozofije m o r a l a . ) drugo« od Svijeta ( P r i r o d e ) . On se korjenito razlikuje od vanjskog
Pojava ove kritike u naivnoj, nefilozofijskoj svijesti: D o s a d a . p r i r o d n o g svijeta, ukoliko je on djelovanje ( t j . , ako se h o ć e : ništa
Stoičke n e o d r e đ e n e općenite ideje i formulacije su d o s a d n e (»Die al- koje ništi u d a n o m bitku P r i r o d e , negirajući ga b o r b o m i r a d o m i
l g e m e i n e n . . . « , r. 2 1 . do 26). sebe ostvarujući ima ljudsku vrijednost s a m o ukoliko je m i s a o , uko
Slijedi rezime (posljednji stupac): Stoicizam = a p s t r a k t n a slobo liko je svjesna (što je o n a s a m o ukoliko je zaista n e g a t o r s k a ) . (Po
d a ; iluzorna nezavisnost od svijeta. Stoik m o r a priznati n e m o g u ć n o s t stoje, osim toga, stupnjevi svijesti: Osjet, O p a ž a j , R a z u m , U m . )
svog stava. Što će on učiniti? Z a n i j e k a t će svijet i društvo. Solipsi- Skeptikov stav m o g u ć je s a m o p r e k o egzistencije R o b a ( p r e k o djelo
z a m - koji H e g e l naziva skepticizmom. vanja njegova r a d a ) , ali je bilo p o t r e b n o da Stoik misli o ovoj egzi
stenciji k a k o bi o n a bila zaista ljudska. U k o l i k o je ljudska, o n a j e ,
b) Skepticizam (str. 154-158) prije svega, egzistencija Skeptika-Nihilista.
Z a š t o se o njemu ne raspravlja u III poglavlju? Z a t o što se radi Stoikova misao je u stvarima (Priroda, Z n a n o s t ) . O n a ne bi m o
o j e d n o m čuvstvenom stavu, o negaciji prirodnog svijeta. Individuali gla negirati ove stvari a da samu sebe ne sruši. Naprotiv, Skeptikova
t e t je uzdignut: to je moralni, egzistencijalni solipsizam b e z teoret m i s a o , koja je o k r e n u t a p r e m a sebi s a m o j , m o ž e da negira ove stva
ske d o p u n e . Različnost je negirana. J e d i n o preostaje Ja (»čisto Ja« ri. O n a misli j e d n u j e d i n u realnu stvar, a ta stvar je ljudska; o n a je
što ga objavljuje die B e g i e r d e ) . A o n o je s l o b o d n o , j e r je s a m o na faktično rad ( R o b a ) .
svijetu. O v o Ja je još a p s t r a k t n o . Još uvijek n e m a b o r b e za zbiljsko Ovdje Hegel piše: D e n k e n - B e s k o n a č n o . To je »beskonačno što
priznanje u stvarnom svijetu. teži k nuli«, o n a m a t e m a t i č k a b e s k o n a č n o mala veličina koja iščeza
Stoik hoće da b u d e slobodan p r e m a svijetu, ali p r e u z i m a ele va. Ovdje je svaki broj ekvivalentan nuli. Skeptikovo mišljenje je
m e n t e svog m o r a l a od vanjskog svijeta. On primjećuje da je njegova »beskonačno«, j e r negira svako o d r e đ e n j e . Za H e g e l a , Čovjek nije
sloboda iluzorna. T a d a postaje Skeptik ili »Nihihst«. J e d i n o Skeptik s a m o o n o što jest, već o n o što on može da bude negirajući o n o što
ostvaruje ideal Stoika ( a p s t r a k t n u slobodu V e r s t a n d - a ) , negirajući on jest. Negativnost čovjeka u ovom slučaju otkriva Skeptik. I t a k o
s a m o postojanje vanjskoga svijeta. ideja slobode p r o d i r e u filozofiju. S a m o što Skeptik ne m o ž e zbiljski
Nalazimo se u antičkoj misli. Riječ o m u d r a c u koji k o n t e m p l i r a , negirati svoju vlastitu d a n u p r i r o d u , t j . svoje r o p s k o mjesto u svijetu
koji je djeluje. Stoik, u osnovi, ima za ideal stav G o s p o d a r a , ali on G o s p o d a r a - djelovanjem u ovom svijetu, t j . b o r b o m protiv G o s p o
svoj život ne stavlja na kocku u b o r b a m a radi prestiža, ne djeluje. d a r a s n a m j e r o m da s t e k n e priznanje. Ovdje je negacija s a m o teo
Stav Skeptika je negatorski, k a o onaj Čovjeka-Žudnje ( B e g i e r d e ) , retska, m e n t a l n a .
k a o onaj R o b a što r a d i . Skeptik r a z a r a s a m bitak vanjskoga svijeta, Skeptik ne prevladava stanovište R a z u m a , Selbstbevvusstseina.
ali s a m o m e n t a l n o , ne stvarno, aktivno. Ni on ne djeluje. To će prouzročiti njegov neuspjeh.
64 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1934-1935. 65
[ I - I I I poglavlje i IV poglavlje opisuje dvije strane (Ljudske) Svi staju tlapnje k a d a se uspostavi istinska filozofija ( o n a H e g e l o v a ) .
jesti prije U m a (V p o g l . ) , a k o se želi: »ne-umne«. I - I I I pogl.: Svijest N a j z a d , o n o što je istinito, slobodno i t d . . . to je absoluter Geist - to
0 vanjskom svijetu (Bewustsein); IV pogl.: Samosvijest (Selbstbe- nije historijski čovjek. Ali, ovaj Geist nije ništa ni drugo ni više ne
wusstsein). go dovršeni totalitet Historije.]
Podudarnosti: Kritika Skeptika o d n o s i se:
I pogl.: O s j e t . . . Begierde ( I V , A, 1 ) . . . . Stoicizam ( I V ) , B, 1) a ) n a znanost R a z u m a ;
(senzualistički materijalizam). b) na m o r a l R a z u m a ; koliko ovaj sadrži i »čuva« osjet, p o t p u n o
II pogl.: Opažaj (negacija Osjeta u Opažaju) Borba (Gospo ga suprotstavljajući nadosjetilnom.
d a r a ) (IV, A, 3 ) . . . N e s r e t n a Svijest ( I V , B, 3) (dualizam ovoga i R a z u m p r o m a t r a p r e d m e t e odvojene j e d n e o d drugih, o d v o j e n e
o n o g a svijeta).] od njihove okoline i nezavisno od subjekta, dakle, »apstraktne«
H e g e l o v o stanovište: Identitet je prirodni bitak, osim toga, onaj p r e d m e t e . T o j e stav »vulgarne«, »službene« Z n a n o s t i ; t o j e , t a k o
čovjek, t j . sve o n o što je ovaj primio k a o n e k u fiksnu, o d r e đ e n u ve đ e r , stav Stoika, koji se odvaja od vanjske stvarnosti i s a m u sebe
ličinu, njegov u r o đ e n i »karakter«. Ali, čovjek m o ž e negirati P r i r o d u zatvara, a isto t a k o i stav m o r a l n e teologije, što se bazira na defini
i svoju vlastitu p r i r o d u : m o ž e djelovati (negirati Nicht-getan-haben). tivnim d a t i m a (moralni sudovi su k a o i p r e d m e t i , odvojeni od čovje
Negativitet jeste slobodna (slobodno ili oslobađajuće djelovanje), ka i n e m e t n u t i čovjeku). Ideja (aristotelovska) u r o đ e n i h p r i r o d a
m o g u ć n o s t čovjeka da transcendira svoju p r i r o d u ; o n o stoje u pra ( G o s p o d a r a i R o b a ) . Antički m o r a l : čovjek m o r a da u materiji
vom smislu ljudsko u Čovjeku. Totalitet je povijesnost čovjeka, nje ostvari n e k i »ideal« (dat, vječan): Postani ono što jesi. Ovaj antički
govo postojanje u p r o s t o r n o - v r e m e n s k o m Svijetu, gdje se on bori i m o r a l j e , p r e m a H e g e l u , lažan, j e r čovjek n e m a vječnu, n e p r o m j e n
radi. Čovjek se razlikuje od životinje z a t o što je n e g a t o r s k o biće; ali ljivu »prirodu«, koja je d a t a j e d n o m zauvijek. Skeptik negira sam
on je sintetički bitak, on je totalitet (tj. j e d n a k o n k r e t n a stvarnost) princip poganskog m o r a l a R a z u m a (još senzualističkog): on već nad-
s a m o ukoliko se sjeća o n o g a što je negirao ( E r i n n e r u n g ) : što uklju mašuje paganizam, pripravlja dolazak žido-kršćanstva.
čuje svijest u njezinom najširem smislu. Hegelijanski m o r a l m o g a o bi imati drugu zapovijed: Ne budi
ono što jesi, budi protivno od onoga što si. (Obrati se; postani »novi«
Sloboda - Individualnost - Povijesnost su p o v e z a n e . B a z a : ideja čovjek.) N e m a m o r a l n e filozofije H e g e l a (koji se protivi moralisti
smrti, ljudske konačnosti. H e g e l k a ž e : »Sloboda, t j . Negativitet, t j . m a ) ; postoji s a m o H e g e l o v a filozofija m o r a l a . Jedini aksiom: indivi
»Smrt«. ( O d a t l e proizlazi da živo p r i r o d n o biće ne u m i r e u p r a v o m d u u m m o r a da živi u skladu sa ć u d o r e đ e m i običajima n a r o d a u ko
smislu riječi; o n o je n a p r o s t o iscrpio svoje mogućnosti, o n o »trune«.) j e m živi (koliko ć u d o r e đ e ovog n a r o d a o d g o v a r a Zeitgeistu, t j . koli
Ali, čovjek ima beskrajne mogućnosti; zato umire. Čovjek je »išče- ko je o n o »solidno«, koliko se o d u p i r e revolucionarnim k r i t i k a m a i
zavajuća beskonačnost«, o t v o r e n a beskonačnost. P r e k i d u j e d n o m n a p a d i m a ) . I n a č e p r o p a d a : k a o zločinac ili luđak. Skeptik je već
b e s k r a j n o m nizu. Čovjek m o ž e u mogućnosti transcendirati smrt (za svjestan sebe kaok Čovjeka suprotstavljenog Prirodi: on i m a subjek
to zamišlja b e s m r t n o s t , zagrobni život): on to čini po historijskoj tra tivnu izvjesnost (Gewissheit) o svojoj slobodi, t j . o svojoj ne-prirod-
diciji. Ali civilizacije će izumrijeti j e d n a k o k a o i čovječanstvo.
noj egzistenciji.
[Trebalo bi da se pravi razlika između dijalektičke ( a n t r o p o l o
Skeptik p o t p u n o otkriva Negativnost djelovanja.
ške) stvarnosti, t j . o n e koja uključuje Negativnost, i stvarnosti pri
Djelovanju daje a n t r o p o g e n u vrijednost to što je o n o negacija
r o d n o g svijeta, koja nije dijalektička i ostaje s a m a sebi identična.
d a n o g , P r i r o d e , » u r o đ e n o g k a r a k t e r a « . B a z a je djelovanje: Čovjek je
( O n d j e Totalitet = I d e n t i t e t . ) Ali H e g e l je monist. O d a t l e njegova
djelo.
»kružna« koncepcija istine i njegovo k o n a č n o »uklanjanje« čovjeka.
Historija m o r a da b u d e kružna; historija m o r a da s t a n e , a to može (Str. 156-158) Kritika Skepticizma. Sloboda nije n e k o svojstvo,
biti s a m o onog časa kad se u z m o g n e ostvariti istinska filozofija. R e o n a je čin. Čovjek nije slobodan j e d n o m zauvijek. Čovjek je apsolu
zultat: nepredvidljivost budućnosti; isto t a k o , n e m o g u ć n o s t »vječnog t a n dijalektički ne-mir ( U n - r u h e ) . Skeptik, koji ne djeluje, ostaje
vraćanja«. O d a t l e stvarnost v r e m e n a i historije. Historijske e t a p e po- u n u t a r dualizma Bewusstseina.
5 K a k o čitati H e g e l a
66 KAKO ČITATI H E G E L A
P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1934-1935. 67
5*
68
P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1934-1935. 69
KAKO ČITATI H E G E L A
Treća etapa (str. 170-171). - Čovjek j e , u Crkvi, o s l o b o đ e n an [Kratkoća dijalektičkog prelaza čini se da pokazuje k a k o »obra
sich, ali on to ne zna. To još, d a k l e , nije istinska sloboda, j e r je is ćenje« p o b o ž n a čovjeka na hegelijanski ateizam (tačnije a n t r o p o t e i -
tinska sloboda svjesna s a m e sebe. O s i m toga, o t p u š t e n j e grijeha do z a m ) nije nužno, k a k o je religija beskrajno sposobna za život. Ali,
lazi od B o g a , ne od samog ispovjednika: b a r e m sa njegova stanovi religiozan život je život u nesreći, bez k o n a č n o g i p o t p u n o g »zadovo
šta. On ne zna da se sam oslobađa: njegovo djelovanje postalo je ljenja« (Befriedigung). »Prelaz« je čin negacije, t j . s l o b o d e ; ne m o ž e
društveno u Crkvi, ali on vjeruje da je o n o postalo djelovanje n e k o g se, d a k l e , deducirati. U o s t a l o m , isto t a k o je i sa svim e t a p a m a F e n o
drugog, B o g a (utjelovljenog u Crkvi i njezinim svećenicima). U oči menologije: Stoicizam je prevladan j e r je »dosadan«, Skepticizam jer
ma p o b o ž n j a k a B o g igra ulogu što je stvarno igra D r u š t v o . Štaviše, je »uznemirujući« i »sterilan«, Religija j e r je neodvojiva od u n u t r a
njegovo se djelovanje ostvaruje p o s r e d o v a n j e m svećenika, p r e m a to šnje nesreće. S a m o što je moguće u nesreći naći - zadovoljstvo.
m e , o n o više nije njegovo djelovanje. I k o d svećenika je djelovanje O d a t l e mogućnost n e o g r a n i č e n o g trajanja religije.]
t r a n s individualno, d a k l e , o n o , isto t a k o , nije njegovo.
P o b o ž a n čovjek živi j e r djeluje, ali on ne misli na to da djeluje,
a misli j e d i n o na svoju ništavnost i na svoju smrt. Ne zna da je svijet
u k o j e m živi njegov svijet, da je on rezultat njegova djela; vjeruje da
je on sam djelo Božje, a ostalo grijeh i nesreća. Svećenik će ga utje
šiti i reći mu da je njegovo djelovanje ipak n e š t o pozitivno, ali to je
tek j e d n a » g e b r o c h e n e Gewissheit« (str. 171). On mu k a ž e : tvoja sa
dašnja nesreća bit će G e n u s s (užitak) na o n o m e svijetu. Ali, p o b o
žan čovjek n i k a d a nije u p o g l e d u tog užitka siguran, a ovo Blažen
stvo j e , osim toga, »an sich«, a ne »fur sich«.
Stigavši čak do v r h u n c a , p o b o ž a n čovjek čuva sve svoje k a r a k t e
ristike: nesreću i osamljenost - j e r vjeruje u o n o s t r a n o s t . N e s r e ć a ,
osamljenost i religija tvore j e d n u p o v e z a n u cjelinu.
III
PREDAVANJA
ŠKOLSKE GODINE
1935-1936.
c
V E R N U N F T (Odsjek C , V - V I I I pogl.)
6 K a k o čitati H e g e l a
82 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1935-1936. 83
6*
84 P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1935-1936. 85
KAKO CITATI H E G E L A
No n a r o d je nešto sasvim drugo n e g o vrsta. Vrsta, n a i m e , nije n e k a Str. 256, r. 3. - Vraćanje na IV pogl.: nalazimo se na onoj tački
organska cjelina; ona je obično aglomerat osamljenih individuuma gdje je R o b , koji je sukcesivno bio Stoik, Skeptik, P o b o ž n j a k , po
bez istinskog d o d i r a , bez zbiljskog jedinstva. Na biološkom p l a n u stao ateist: n e m a više transcendencije, n e m a protivljenja d a n o m Svi
postoje dvije vrste individuuma: a) E r d e , Svijet, b) eigentliche Ein j e t u . Čini se, dakle, da se vratio na stanje empirijskog čovjeka, na
zelheit, razne životinje, biljke. I z m e đ u ovog dvoga ne postoji ništa. stav Ž u d n j e ( B e g i e r d e ) , p r e m a t o m e , n a stav analogan o n o m e G o
Vrsta se ne u m e ć e m e đ u njih, ne sjedinjuje ih. N a p r o t i v , das Volk s p o d a r a . Ali, ovi stavovi nisu identični. Posljednji stav nije bezizla
se postavlja k a o istinska Mitte (srednji t e r m i n ) , u isto vrijeme k a o zan. Ne treba da govorimo o G o s p o d a r i m a , nego o oslobođenim R o
j e d n o s t a v a n individuum i svijet: svijet za svoje p r i p a d n i k e , indivi bovima. Ostajući još R o b o v i , oni ne prestaju raditi: oni hoće da
d u u m za čovječanstvo. Povijest ne postoji izvan i n d i v i d u u m a , koji je ostvare svoje djelo, j e d n o D j e l o ; nisu sami sa sobom zadovoljni: oni
stvaraju, Z e m l j a , naprotiv, i biološki individuumi ne postoje na is hoće da b u d u priznati (»slavni«).
t o m p l a n u . O r g a n s k a priroda n e m a , dakle, povijesti; o n a d i r e k t n o Osamljenje j e osnova egzistencije Čovjeka U m a . T o j e o n o što
o t p a d a od općeg u p o j e d i n a č n o : od Života u o p ć e u ovu biljku, ovu Hegel naziva (str. 285) »das geistige Tierreich«, opisujući (V, C, a)
životinju. ovo p s e u d o d r u š t v o »individualista«, koje je »Literarna R e p u b l i k a « .
Čovjek se razlikuje od životinje j e r je G r a đ a n i n ( B u r g e r ) ; on
m o ž e da se ostvari j e d i n o p o s r e d o v a n j e m n a r o d a (Volk) koji je or Čovjek Uma općenito
ganiziran u D r ž a v u ( S t a a t ) . D i e Vermittlung leži u osnovi djelovanja O n a j što »još« nije sudjelovao u društvenom životu. R o b koji
u Društvu i p r e k o njega; o n a je istinsko A n e r k e n n e n : čovjek prizna dolazi na ideju slobode i koji više n e m a » G o s p o d a r a (čak, štaviše, ni
je drugog čovjeka k a o čovjeka i on je k a o takav od njega priznat. U B o g a ) , ali koji se ne bori kao G o s p o d a r , nije, dakle, G o s p o d a r ; ne
d r u g o m e i po njemu postizava čovjek die Befriedigung. No Vermit sudjeluje još u »djelovanju« D r u š t v a , ne bori se u n j e m u , za njega i
tlung (posredovanje) ne postoji u čisto p r i r o d n o m , životnom svijetu, protiv njega. Kritika građanskog individualizma i liberalizma: stavovi
j e r u n j e m u n e m a D r u š t v a (Volk, Staat) gdje se ljudi u z a j a m n o »pri i ideologije R o b o v a bez G o s p o d a r a .
znaju« u svojoj stvarnosti i svom dostojanstvu. D a k l e : izvan D r u š t v a Ovaj Čovjek živi u Svijetu. Ali ga u p o č e t k u ne poznaje. O d a
Čovjek je s a m o životinja (»umna životinja« iz V, C, a pogl.). tle: "VVelterfahrung (Odsjek A: b e o b a c h t e n d e V e r n u n f t ) . O v o čisto
pasivno p r o m a t r a n j e ne otkriva život čovjeka k a o ljudski, a taj je
B. Die Verwircklichung des vernunftigen Selbstbewusstsein durch djelovanje. O n o shvaća i opisuje (objavljuje) biološki život ( L e b e n ) ,
sich selbst (str. 2 5 5 - 2 8 2 ) a ne Geist. K a k o bi, u o s t a l o m , moglo promatrati D u h kad ovaj još
Egzistencijalni stavovi Čovjeka što prihvaća d a n i p r i r o d n i Svijet nije p o s t a o zbiljski? J e r D u h se u Svijetu ostvaruje kroz djelovanje
i odvaja se od D r u š t v a , j e r je - u stvari - r a v n o d u š a n p r e m a Državi. ( n e g a t o r s k o , dakle stvaralačko). D a k l e : p o t r e b a »svjetovnog« isku
»Egzistencijalni idealizam«: svatko hoće da b u d e priznat, ali ne stva, djelatnog života u povijesnom društvenom svijetu (VI pogl.).
priznaje druge. Svatko živi u n e k o m pseudodruštvu. Ali, u stvari se
živi u j e d n o m očovječenom svijetu, koji je rezultat ljudskog r a d a u Str. 260, r. 8. - R a d i se o čovjeku koji još nije postigao Befrie
j e d n o m (istina, p s e u d o ) društvu. Čovjek U m a živi, d a k l e , u društvu digung ni Gluck (koji nije zadovoljen, pa čak ni s r e t a n ) : on slijedi
k a o da je sam na svijetu, p r e m d a zna da živi u društvu. p o v e z a n e t o k o v e impulsa što se rađaju j e d n i iz drugih. ( U s p o r . dija
To je stadij Uma, u m n o g čovjeka: »svatko za se, a B o g zna t k o lektiku Begierde, IV pogl.) ( N a primjer: čovjek renesanse.) To je
za sve«. R o b bez G o s p o d a r a , Pobožnjak bez Boga, koji traže U g o d u ( L u s t ) .
On umno zadovoljava svoje instinkte. (Njegov analogan u VI pogl.:
čovjek razdoblja Aufklarung, čovjek prosvjetiteljstva.)
Str. 255, 2. stupac - R a z n e dijalektičke e t a p e U m a ( t a k o rekav
ši) p o n o v o t e k u kroz o n e I - I V poglavlja. Čovjek t r e b a d a p r e đ e o d Str. 260, r. 14. - Čovjek što je izgubio svoju društvenu sreću.
Selbststandigkeit (stav G o s p o d a r a ) na Freiheit (stav R o b a ) da bi, ko N a l a z i m o se na području sublimiranih n a g o n a i ideologija. Život je
n a č n o , d o š a o (kraj V pogl.) do stava G r a đ a n i n a (opisanog u VI napustio die »sittliche Substanz« (društveni život) i sklonio se k o d in
pogl.). dividuuma, koji se osamljuju, da t a k o k a ž e m o , u svojim instinktima
86 P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1935-1936. 87
KAKO CITATI H E G E L A
i koji vjeruju da mogu ostvariti »durch sich selbst«, u samima sebi i U U g o d i je samostalnost Svijesti (= Čovjeka) u k i n u t a : na kraju
sobom, općenito. on postaje s a m o životinja. U t o m slučaju n e m a razlike u o d n o s u na
(»Bestimmung«: - dvostruki smisao: o d r e đ e n j e ( p o instinktima) die Begierde: zarobljavanje; a k o u njemu n e m a ničeg drugog (djelo
i destinacija čovjeka.) vanja), život ugode zaglupljuje.
U o n o m e što slijedi Hegel će opisati p a r a l e l n o : Čovjek-ugode ima p r e d sobom Besitz (imovinu), a n e , k a o Čo-
proces sublimacije instinkata; vjek-Begierde, n e p o s r e d n e , sirove stvarnosti, obične stvari. To je za
proces uzajamnog razaranja ideologija. to što živi u društvu gdje su stvari vlasništvo (juridičko) ljudi. P r e m a
Istina je ovo razaranje; b a r e m , razumijevanje ovog samorazara- t o m e s njima i p o s t u p a : kupuje, a ne k r a d e itd.
nja. O n o što je istinito to je cjelina (suvisla) sviju ideologija, t j . nji Zajednička tačka sa Čovjekom-Begierđe: zadovoljenje se shvaća
hov p o t p u n i opis u Fenomenologiji. (želi) k a o neposredno. T j . u m a n Čovjek-ugode hoće da uživa pred
Instinkt nije tako jak k a o die Vernunft, instinkt p o p u š t a p r e d m e t e (promijenjene ljudskim r a d o m ) , a da ne radi i da nije sam
U m o m . T a k o , u povijesti, hajduk ustupa mjesto u m n o m e trgovcu. p r e o b r a z i o prirodni p r e d m e t svojim r a d o m . Ali, zaista je r a d uložen
D u h (Geist) jači je od P r i r o d e ; ne samo viši n e g o i jači. A duh je - u stvar; zato je m o ž e trošiti »kao uživalac«, a ne »kao n e r a z u m n a ži
Čovjek (koji vlada svijetom b o r b o m i r a d o m ) . votinja«.
Hegel kaže (str. 261, r. 2. o d o z d o ) da će insistirati osobito na Stav p s e u d o - G o s p o d a r a : on ne ubija niti siluje; on h o ć e s a m o da
d r u g o m procesu (ideologije). O s o b i t o će govoriti o individuumu koji dobije o d o b r e n j e koje mu dozvoljava da uživa u p r e d m e t i m a , ništa
je već u p o z n a o društveni život i koji se od njega odvojio. M a n j e će ne radeći, k a o neki G o s p o d a r . Ali, pravi G o s p o d a r ubija: bori se za
govoriti o igri instinkata u individualnoj duši (prelaz od djeteta mla zadovoljenje (priznanje).
diću). Ideologija što je izgrađuje Čovjek-ugode: deterministička i natu-
H e g e l kaže zašto: zato što je dijalektika ideologija (koje »subli ralistička antropologija (čovjek je životinja).
miraju« instikte) pojava njegova v r e m e n a , dakle, p o z n a t a i lako pri
stupačna. P r e d m e t V , B - Č poglavlja j e »Burger als Bourgeois«, pri Str. 2 6 5 - 2 6 6 : prelaz na b ) . Nužnost (Notwendigkeit) prihvaća
je svega intelektualac (buržoaski). To j e , osim toga, onaj koji je bio se, ali se misli da je Ja a u t o r ove nužnosti, a ne P r i r o d a , neprijatelj
P r o m a t r a č k i um u V, A. ski Svijet. To je egzistencijalni subjektivni Idealizam čovjeka »ubo-
gara«, koji ne uspijeva da živi k a o uživalac, a neće ni da se bori ni
U V, B će biti riječ o dijalektici: u g o d e (a; str. 2 6 2 - 2 6 6 ) , senti da radi.
mentalnosti ( b ; str. 2 6 6 - 2 7 4 ) , kreposti (c; 2 7 4 - 2 8 2 ) . P r i r o d n a »nužnost« - Teoretski (subjektivni) idealizam;
D o l a z n a tačka: individuum koji hoće da se izrazi p u t e m djelova D r u š t v e n a »nužnost« - »Praktički« (subjektivni) idealizam.
nja. Ali, njegovo djelovanje će biti individualno, osamljeno; on će
se, d a k l e , izraziti na čisto verbalan način, literaran. Pisat će knjige. b) Das Gesetz des Herzens, und der Wahnsinn des Eigendunkels
Bit će to intelektualni gladijator. Z a t i m će htjeti da se igra Z a k o n o (str. 266-274)
davca (V, C, b; str. 3 0 1 - 3 0 5 ) . N a p o k o n će pokušati da n a đ e zado Čovjek »nježna srca«: k o d njega postoji n e k a kritika D r u š t v a ;
voljstvo u j e d n o m čisto kritičkom stavu (V, C, c; str. 3 0 6 - 3 0 8 ) . (Str. kritika čisto verbalna, ali o n a je već n e k o »djelovanje« j e r je negaci
308-312: Prelaz na VI pogl.) ja. On hoće da se ostvari k a o osamljeni indivudum (»jedini na svije
a) Die Lust und die Notwendigkeit (str. 2 6 2 - 2 6 6 ) tu«) ali vjeruje da ima vrijednost samo po svojoj kritici društva. Da
S p o n t a n i t e t u g o d e : čovjek ne stvara svoju sreću, već je uzima i bi sačuvao svoju vrijednost, on h o ć e , d a k l e , da sačuva društvo koje
uživa onakvu kakva mu je dana. N e m a , dakle, djelovanja: ni b o r b e kritizira, j e r je ova kritika o n o do čega mu je stalo. Ili se saglašava
(Gospodar) ni rada (Rob). sa postojećim stanjem, a k o se njegova kritika ne ostvaruje, ili, a k o
(To je prvi Faustov stav.) se njegove kritike ostvaruju, ne primjećuje to i dalje kritizira n o v o
Razlika između Begierde i Lust: razlika između silovanja i »lju društvo. Čisto v e r b a l n a kritika. N e ć e da djeluje.
bavi«, čiste seksualnosti i e r o t i k e . K a k o se on razlikuje od Čovjeka-ugode?
88 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1935-1936. 89
S j e d n e strane - slučajno: njegovo »nježno srce«; on nije m o g a o c) Die Tugend und der Weltlauf (str. 2 7 4 - 2 8 2 ) .
ostvariti svoju u g o d u . S druge s t r a n e - b i t n o : j e r on n e š t o suprotstav Postoji stvaran uzajamni utjecaj između pojedinačnog (indivi
lja d a n o m Svijetu ( D r u š t v u ) : utopiju. U t o p i j u , jer n e m a nikakve po d u u m a ) i općeg (Društva, D r ž a v e ) . ( K o n a č n i cilj: njihovo savršeno
t r e b e da sazna koje veze postoje između njegovog ideala i stvarnosti, stapanje u G r a đ a n i n u . )
t j . k a k o se može ostvariti ideal. Ne nastoji ni da promijeni društvo ni Čovjek-kreposti hoće da »ukine« Individualitet (»egoizam«)
da promijeni sam sebe. ( N a i m e , u borbi protiv društva koje ga o d r e podvrgavajući ga j e d n o j Z u c h t (odgojnoj disciplini). U t o m je njego
đuje individuum mijenja, t a k o đ e r , samoga sebe; o d a t l e oslobodilač va zabluda: on vjeruje da će Idealno društvo automatski proizaći iz
ka vrijednost revolucionarne b o r b e . ) On nije revolucionar. »reforme« sviju pojedinaca. U stvari, individuum se ostvaruje j e d i n o
A k o se, po svojim prirodnim dispozicijama, individuum ne može ostvarujući Društvo i D r ž a v u (borbom i r a d o m ) .
prilagoditi društvu, on je luđak (ili zločinac). Njegova ideja je luda Istinsko, dijalektičko »ukidanje« koje čuva i uzdiže (Aufhebung)
(ili zločinačka). A k o je individuum ostvaruje, preobražavajući dru pojedinačnost, koje je sjedinjuje sa općenitošću (u k o n k r e t n o j i to
štvo koje »kritizira«, on p r e o b r a ž a v a samoga sebe i njegova ideja talnoj individualnosti G r a đ a n i n a A p s o l u t n e Države) nije n e k a lična
prestaje da b u d e luda, j e r sada o n a odgovara stvarnosti. U t o p i j a , na
žrtva. No o n o je žrtva j e d i n o s obzirom na Krepost. D a k l e , još ima
protiv, svršava ludilom j e r je u stalnom nesuglasju sa stvarnošću: to
osamljenosti pojedinca. Ovaj se žrtvuje za neki neostvareni ideal, za
je egzistencijalna kritika utopije.
svoju ideju kreposti što je suprotstavlja stvarnom, odvajajući se od
Čovjek-nježna-srca ne m o ž e da živi svoj ideal (utopijski), on živi stvarnog.
stvarno u društvu, u s a m o m ovom p o r e t k u i tim p o r e t k o m što ga kritizi
U s p o r . : »Die w a h r e Z u c h t . . . « (str. 274, r. 11. o d o z d o ) : uvijek,
ra. T u , dakle, postoji korjenita u n u t a r n j a kontradikcija. O d a t l e ludilo.
na kraju, rizik smrti u borbi (»revolucionarnoj«) uvjetuje p o b j e d u i
S m a t r a stvarnim o n o što je n e s t v a r n o , i svoj svakidašnji život s m a t r a
ljudsku vrijednost, koje su, uostalom, neodvojive (revolucionar koji
nestvarnim. U svojoj osami suprotstavlja se čitavom svijetu, on je »bo
ne uspijeva jeste zločinac).
lji« od svijeta: ludilo veličine. D r u š t v o i Svijet su zli j e r ja u njima nisam
zadovoljan, j e r ja u njima ne nalazim svoje zadovoljstvo. Čovjek-njež- Da bi prestao biti R o b , čovjek m o r a da se p o n o v o stavi u situa
na-srca = Čovjek-promašene-ugode: bijeg u moralizirajuću utopiju. ciju u kojoj je bio natjeran na robovanje, - ili, radije, u j e d n u ana
lognu situaciju: u b o r b u na smrt za priznanje (ovaj p u t a : od D r u š t v a ,
D r u š t v o u k o m e živi ovaj čovjek jeste društvo sastavljeno od
njemu sličnih individuuma. Kad Čovjek-nježna-srca o v o shvati, po od Države).
staje Čovjek-kreposti (str. 273 i slj.). Dijalektici prelaz sastoji se - Ali, Čovjek-kreposti neće moći da uradi drugo n e g o da ukine
k a o uvijek - u j e d n o m uzimanju k svijesti: razumjeti j e d a n stav zna samoga sebe. Vrsta samoubistva. ( U s p o r . Stoicizam).
či nadmašiti ga. O v a »Krepost« je - idealno - sam ovaj postojeći P o r e d a k , oslo
Čovjek-nježna-srca postaje stvarniji kroz svoju utopijsku kritiku: b o đ e n svojih izopačenosti. To nije istinski revolucionarni ideal: negi
on postaje k o n a č n o svjestan same stvarnosti društva, koje j e , daka raju se pojedinosti, prihvaća se b i t n o .
k o , sastavljeno od individuuma kakvi su Čovjek-ugode i Čovjek- »Socijalizam« Čovjeka-kreposti je pseudosocijalizam, to je bur-
nježna-srca. Postaje Čovjek-kreposti ( T u g e n d ) i živi u Weltlauf-u, u žoaski idealizam, za kojega je individuum privatnik; to nije G r a đ a
Svijetu, u Svijetu-takvom-kakav-je. Ne solidarizira se, d o d u š e , s P o nin što se ostvaruje u društvenoj revolucionarnoj borbi. Čovjek-kre
r e t k o m , sa Stanjem-stvari - što ih kritizira, ali se zato solidarizira sa posti pridaje svu vrijednost privatniku o n a k v o m kakav je u svojoj
drugim kudiocima pa osniva stranku. »Krepost« je s t r a n k a : neostva borbi protiv Weltlaufa; p r e m a t o m e , on t r e b a da se sačuva u svojoj
reni ideal, društvo-fantom. Ali to je već n e k o društvo. D a k l e : n a p r e kvaliteti »borca«; p r e m a t o m e , on ne želi d a , iz temelja, promijeni
d a k u odnosu na »nježno srce«. d a n o društvo. On neće da b u d e pobjednik, jer bi njegova p o b j e d a
K r e p o s t cilja na »ukidanje« individualnosti (str. 274). U »Krepo ukinula njegovu stvarnost k a o borca, t j . njegovu vrijednost. Ideal
sti« se »ljudi srca« udružuju protiv »uživalaca«. S t r a n k a društvene ostaje nestvaran.
reforme kroz m o r a l n u reformu. N e m a b o r b e . N e m a revolucije, osim T r e b a podržavati kapitalizam k a k o bi bilo (uvijek?) proletarijata
na riječima. i Socijalističke partije: »reformistički« socijalizam.
90 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1935-1936. 91
Njegovo djelovanje je uzajamni utjecaj između stvari (vanjske) i nje D j e l o je Sein - koje će drugi htjeti negirati i izopačiti, razoriti,
ga samoga. Ali, Intelektualac ne djeluje stvarno, pa mu dostaju k a o n e k o Sein slično p r i r o d n o m Sein-u. Ali, čovjek će se boriti i ra
»unutarnja sredstva«. diti da o b r a n i svoje djelo. A k o uspije, održat će se u postojanju k a o
Za H e g e l a , Čovjek je o n o što jeste samo po djelovanju; - on je ljudska stvarnost (Geist, a ne Sein), t j . p o s r e d o v a n a kroz djelovanje.
djelovanje. On je stvaran p r e d m e t samo u onoj mjeri u kojoj se Str. 292 - Djelo je oprostoreno Vrijeme. U H e g e l a uvijek vlada
ostvario djelovanjem u Svijetu. (Djelovanje kojim se ostvaruje Ljud o p r e k a između P r o s t o r a i V r e m e n a , između das Sein i das Werden
skost je vidljivo mijenjanje P r i r o d e R a d o m . ) N e m a čovjeka što (der Begriff).
ostvaruje »svoje« djelo; on je djelo koje je ostvario. K a d a Intelektualac pušta svoje djelo u javnost, m o ž e ( m o g a o bi)
K a k o se može reći da je Čovjek svoje D j e l o k a d ovo jeste (po da se shvati.
staje) nezavisno od čovjeka koji ga je načinio ( o n o postaje j e d n o On gleda sebe k a o aglomerat slučajnih e l e m e n a t a . Ali, indivi
Sein, stvar k a o što su i p r i r o d n e stvari)? d u u m nije rezultat slučaja, on je aktivna autosinteza disparatnih ele
Individuuma i djelo valja shvaćati zajedno: njihovo zajedništvo menata.
je Geist (Čovjek). Čovjek je općenitiji od svog djela, može ga tran- Čovjek je svoje djelo ukoliko je o n o trajanje. Samo ovo djelo
scendirati. To stvarno i čini, stvarajući j e d n o drugo djelo. U t o m slu je p r o l a z n o , k a o i čovjek koji je smrtan. U djelu Intelektualac po
čaju sam sebe transcendira. Ali može da se zadovolji čisto subjektiv n o v n o otkriva smrt, na koju je Čovjek-Uma isprva zaboravio. Ali,
nim, nedjelatnim, dakle, imaginarnim n a d m a š e n j e m : j e d n o m »kriti on bježi u imaginarni »vječni« svemir Lijepog, Istinitog i D o b r o g
k o m « . On može da svoje djelo usporedi s n e k i m drugim djelom. (koji je analogan o n o s t r a n o s t i , Bogu p o b o ž n o g R o b a ) . D i e Sache
Uspoređivanje djela - jednih s drugima: to je zanimanje uzor-Intelek- selbst: Intelektualac j e , t o b o ž e , »dezinteresiran«, interesira se j e d i n o
tualca, literarnog kritičara (Schlegel). Konstatira da su sva rđava. za »samu stvar«. Faktički se interesira j e d i n o za samoga sebe, za
Reći će: najmanje rđava su o n a najiskrenija, najpoštenija, »najdezin- svoju osamljenu pojedinačnost.
teresiranija« (njihov sadržaj j e , uostalom, m a l o važan: sve je dozvo (Str. 294 - Za G r a đ a n i n a je die Sache selbst D r u š t v o , ne tran-
ljeno). Ne može se, dakle, suditi individuumima: apsolutni relativi s c e n d e n t n a D r ž a v a , Sein i T u n u j e d n o , cilj što ga valja ostvariti, dje
z a m ; svi »imaju pravo«; može da se kaže i da se učini o n o što se l a t n o ostvarenje i ostvareno djelo u j e d n o . )
hoće, samo ako se ja »u skladu sa samim s o b o m « . Čovjek ima p r a v o Čovjek može transcendirati svoje djelo i biti svoje djelovanje je
»izraziti svoju prirodu« u svom djelu i njime, ma kakva bila ova dino a k o su djelo i djelovanje društveni.
»priroda«. Ljudska egzistencija je p o s r e d o v a n o samoubistvo: budući da
drugi razaraju djelo individuuma i, dakle, samog individuuma, i bu
Za H e g e l a : individuum sudi s a m o m sebi kroz srećan uspjeh
dući da on jeste ovi drugi (koji su društvo, za koje je s p r e m a n da
(svog djela - p r e v . ) . Da bi »imao pravo«, on m o r a n a m e t n u t i svoju
žrtvuje svoj život). D j e l o individuuma izvrću i razaraju drugi, - koji
ideju drugima, t j . ostvariti je. Z a t o ima apsolutnih vrijednosti. Isto
su sam individuum k a o član Volka i Staata. A ovo djelo je on sam.
tako sude D r ž a v e same sebi kroz O p ć u povijest. Istinska »kritika« je
R a d i t i , dakle, znači ubiti se - p o s r e d n o : transcendirati se, dijalektič
djelovanje: sebe se kritizira stvarajući svoju ideju; druge se kritizira
ki se »ukinuti« (sich selbst aufheben).
boreći se protiv njih na smrt.
Diferencijacija intelektualaca p r e m a »klici« koja je u njima i ko
Str. 290 - Postavljeni p r o b l e m je slijedeći:
ja m o r a da p r e đ e iz mogućnosti u čin, ali vanjskim očitovanjem.
K a k o Čovjek transcendira svoje Djelo (koje je Sein), a da ga ne
Vrste ( G a t t u n g e n ) k a o u životinjskom carstvu: pjesnici, slikari, muzi
razori?
čari itd.
Djelo građanina j e društvena stvarnost. D j e l o , d a k l e , j e d n a k o Laž je ili prijevara (Betrug) da Intelektualac teži da žrtvuje svo
manifestira p r i r o d u drugih individuuma. Čovjek je p r e o b r a ž e n u iz je empirijske, egoistične interese za »apsolutnu« Istinu, Ljepotu, D o
vršenju svog djela; u njemu i njime; u r o đ e n a (životinjska) p r i r o d a je b r o t u (die Sache selbst). N a i m e , ove tobožnje »vječne« vrijednosti
razriješena, pa čovjek dolazi do svoje istine, postajući doista čovjek i za H e g e l a ne postoje. O n o što je važno jeste (djelatna) negacija ne
stvaran čovjek. ke k o n k r e t n e vrijednosti, koja je već ostvarena u v r e m e n u i prosto-
94 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1935-1936. 95
ru. N o , Intelektualac ništa ne negira; dakle, ništa ne stvara, samo ralnosti Intelektualca i, s druge strane, postrevolucionarnog Morali
p o k a z u j e svoju »prirodu«: on je »duhovna« životinja (das geistige t e t a hegelijanskog g r a đ a n i n a , koji nije ništa drugo nego zadobivanje
Tierreich). svijesti o konkretnoj realnosti.
Njega ne interesira njegovo djelovanje u društvenoj zbilji ili Živo društvo podijeljeno je na »mase« (grupe, klase). O d a t l e
protiv nje, nego »uspjeh« njegova djela; on hoće da stvori sebi neki p o t r e b a i različitost Z a k o n a , koji se prihvaćaju k a o datosti, koje lo
položaj, da z a u z m e neki »rang«, da ima n e k o »mjesto« u d a n o m jalni G r a đ a n i n s m a t r a za »prirodne« stvarnosti. Ova odsutnost svje
( p r i r o d n o m i d r u š t v e n o m ) Svijetu. Ne može se, d a k l e , n i k a d a žrtvo snosti, ova n e p o s r e d n o s t pokazuju da je to samo prelazan stadij. Lo
vati za Istinito, Lijepo, D o b r o , za »die Sache selbst«, za o n o što jalni građanin shvaća da zakoni nisu »dani«, da su oni rezultat njego
vjeruje da je njegov »uzrok« (koji nije »zajednički u z r o k « ) . Idealni ve vlastite akcije. Da bi to razumio, m o r a t će negirati D r u š t v o (revo
univerzum što ga suprotstavlja svijetu tek je j e d n a fikcija. O n o što l u c i o n a r n o m akcijom) i preobraziti ga u N o v o društvo. U t o m sluča
Intelektualac nudi drugima nije zbiljska vrijednost; v a r a ih, dakle. A ju: prihvaćenje D r u š t v a od strane Hegelijanskog građanina, t j . pri
drugi, diveći se djelu i a u t o r u , ili kudeći ih, varaju ga zauzvrat, jer ih hvaćanje svjesno, u p u n o j spoznaji u z r o k a : ovo prihvaćanje d a n o g
ne uzimaju »ozbiljno«. A varaju i sami sebe j e r vjeruju u važnost p o s r e d o v a n o je negatorskim djelovanjem, koje je stvorilo ovo d a n o .
svog zanimanja (intelektualna »elita«). »Literarna R e p u b l i k a « je svi Str. 302 - O d : »Was s i c h . . . « počinje dijalektički dio paragrafa.
jet p o k r a d e n i h kradljivaca. D i e vvissende, gesetzgebende Vernunft: to je Lojalni građanin
K a k o premašiti ovu tačku? (iz V I , A pogl.) koji, postajući Intelektualac, prestaje da djeluje da
Intelektualac t r e b a da uoči k a k o o n o značajno j e s t e vrijednost bi m o g a o meditirati, rezonirati (tačnije: prestajući djelovati - boriti
djelovanja, a ne vrijednost stvari; k a k o je ovo djelovanje uzajamno se i raditi - postaje I n t e l e k t u a l a c ) . U m j e s t o da k o n k r e t n o djeluje, on
djelovanje, kolektivno, društveno, političko djelovanje. U t o m sluča nastoji p o m o ć u misli, a p s t r a k t n o , odrediti o n o što je D o b r o i Z l o .
ju hoće da b u d e priznat od onih koje smatra dostojnima da ga pri Ovaj stav Intelektualca r a đ a , najprije, Naivnog moralista, zatim R e
znaju. T a d a više neće biti Intelektualac koji se drži »iznad svađe«: flektirajućeg moralista (filozofa).
bit će aktivan građanin (VI pogl.). Dijalektičke e t a p e Intelektualčeva moraliziranja:
Ali, Intelektualčeva žudnja za priznanjem još je k a r i k a t u r a o n o a) apsolutistički naivni m o r a l , - b) Jacobiev moral (subjektivi-
ga što je b o r b a za priznanje G r a đ a n i n a u istinskom društvu. U pseu- z a m ) , c) K a n t o v i Fichteov moral (formalizam).
dodruštvu, k a o što je Literarna republika, žudnja za priznanjem t e k N u ž n o se prelazi od a) na b) i od b) na c): dolazi se (s K a n t o m )
je žeđ za slavom: dovoljno je da se b u d e »poznat«. do m o r a l a koji više n e m a nikakav sadržaj i više ništa k o n k r e t n o ne
Intelektualčevo djelovanje samo je u misli; za njega das T u n al- nalaže. O d a t l e apsurdnost fichteanske tautologije: ja = ja.
ler u n d j e d e r , kolektivna akcija, znači da njegova misao m o r a postati Što j e , na kraju, Hegelov moral?
univerzalna, općenito valjana. T a k o je stigao do K a n t o v a i Fichteova Istiniti moralni sudovi jesu oni koje donosi Država ( m o r a l a n =
moralizirajućeg idealizma, koji je uzor-ideologija Intelektualca. To legalan); samim D r ž a v a m a sudi O p ć a povijest. Ali, da bi ovi moralni
je die gesetzgebende Vernunft. sudovi imali neki smisao, p o t r e b n o je da Povijest b u d e dovršena.
N o , N a p o l e o n i H e g e l dovršavaju Povijest. Z a t o Hegel m o ž e da sudi
b. Die gesetzgebende Vernunft (str. 3 0 1 - 3 0 5 ) D r ž a v a m a i pojedincima. » D o b r o « je sve što je pripravio H e g e l , t j .
Str. 3 0 1 - 3 0 2 - Hegel govori o svom vlastitom stanovištu. To je stvaranje Općeg n a p o l e o n s k o g Carstva (nalazimo se u 1807!), koje je
uvod u ovaj paragraf. H e g e l »shvatio« (u Fenomenologiji i kroz nju).
Ovdje je G r a đ a n i n aufgehoben (»ukinio«) svoju primitivnu da D o b r o je o n o što postoji i ukoliko postoji. Svako djelovanje,
nu »prirodu«. R a d i se o Državi, o živoj Državi, predrevolucionarnoj budući da negira d a n o postojeće, jeste, d a k l e , zlo: grijeh. Ali, grijeh
(u strogom smislu čestice p r e d ) i o »lojalnim« g r a đ a n i m a što aktivno može da b u d e o p r o š t e n . K a k o ? R a d i svog uspjeha. U s p j e h o d r e đ u j e
učestvuju u podržavanju ove D r ž a v e . O d n o s kategorija: Intelektua od zločina, jer uspjeh je - n o v a stvarnost što postoji. Ali k a k o suditi
lac - D r ž a v a - G r a đ a n i n . O p r e k a između Sittlichkeit, k o n k r e t n o g o uspjehu? Za to je p o t r e b n o da Historija b u d e završena. T a d a se
»običajnog morala« u živoj Državi, i: s j e d n e s t r a n e , apstraktne m o - vidi o n o što se održava u opstojnosti: definitivna stvarnost.
P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1935-1936. 97
96 KAKO ČITATI H E G E L A
R a z l i k a između lojalnog G r a đ a n i n a ( V I , A ) i : R o b a ( I V , A ) ,
Krišćansko (lutherijansko) porijeklo: svako djelovanje je grijeh;
P o b o ž n o g čovjeka ( I V , B ) , Intelektualca ( V ) ; njegovo djelovanje j e
jedini Hegel (= Bog) može odriješiti od grijeha donoseći sud ispu
posredovano p r e k o D r u š t v a . Ali ovo p o s r e d o v a n j e je neposredno.
njene O p ć e povijesti ( = Krist).
Ovdje leži j e d a n n e d o s t a t a k . Lojalni g r a đ a n i n još ne zna da su dru
štveni zakoni njegovo djelo, rezultat njegova djelovanja. To će sazna
c) Gesetzprufende Vernunft (str. 306-308)
ti postajući Reflektirajući građanin O p ć e n i t o g n a p o l e o n s k o g Carstva.
Kritičko ispitivanje zakona = stav R e z o n e r a , posljednji avatar Ovaj Reflektirajući g r a đ a n i n , koji je p o t p u n o svjestan sebe i Svijeta
(metamorfoza, utjelovljenje - prev.) Intelektualca. ( p r i r o d n o g i d r u š t v e n o g ) , - j e s t e sam H e g e l , k a o a u t o r F e n o m e n o l o
Ispituju se zakoni, moralni sudovi, ponašanja koja nisu kontra gije. Preobražaj Lojalnog g r a đ a n i n a u Reflektirajućeg g r a đ a n i n a ( t j .
diktorna. Ali: u a p s t r a k t n o m , ništa nije k o n t r a d i k t o r n o ; u konkret primjerice, H e g e l a ) opisan je u VI poglavlju.
n o m , sve je k o n t r a d i k t o r n o . S j e d n e s t r a n e , za R e z o n e r a je sve pri
hvatljivo; s druge, ništa nije prihvatljivo.
»Die Sache selbst«, Intelektualčev priznati cilj jeste: 1) u Lije
p o m i Istinitom (§ a ) ; u D o b r o m e (§ b ) ; 3) ovdje (§ c) više nije n e k o
bivstvo nego zahtjev tautologije (ne-kontradikcije, k a o jedini kriterij
»istine«).
Sada je općenito iščezlo; uspoređuje se p o j e d i n a č n o s pojedi
n a č n i m . Ali a p s t r a k t a n stav Intelektualca. Rezultat: apsolutni relati
vizam (Uspor. Pierre Baylea).
Dijalektičko kretanje:
I - u a p s t r a k t n o m , vlasništvo nije k o n t r a d i k t o r n o ; isto t a k o ni
ne-vlasništvo;
II - u k o n k r e t n o m , ne-vlasništvo je k o n t r a d i k t o r n o ; isto t a k o i
vlasništvo;
I I I - ali, Intelektualac koji živi u a p s t r a k t n o m ne m o ž e to primi
jetiti.
R e z o n e r je Hegelova karikatura (i Hegel to zna). On zamjenjuje
Djelovanje za Misao i misli logički. Hegel t a k o đ e r ; s a m o što r e z o n e r
Intelektualac misli a p s t r a k t n o , d o k Hegel misli k o n k r e t n o i shvaća
da je stvarnost djelovanje, tj. ostvarena kontradikcija: misao dijalek
tička, a ne tautološka. Bitna razlika: Hegel misli poslije kraja Histo
rije; R e z o n e r - prije ovog kraja.
Str. 308-312 - Prelaz sa V poglavlja na VI poglavlje.
Opravdavanje (relativno) Intelektualčevih stavova, k a k o ih shva
ća on sam. Ali Intelektualac uvijek ima krivo. P o t r e b n a mu je die
Ehrlichkeit (lojalnost) G r a đ a n i n a . Intelektualci moraju da završe: a)
bilo u tiraniji (hoće silom da n a m e t n u nevaljale z a k o n e ) , b) bilo u
anarhiji ( k o n t r a d i k t o r n i zakoni, n e m a više z a k o n a ) .
Kritike i stavovi Intelektualca vrijede samo u D r u š t v u i u Drža
vi. T a d a prazni formalizam Moralista dobiva j e d a n sadržaj, a rela
tivizam R e z o n e r a iščezava: Filozof postaje M u d r a c ; D r ž a v n a filo
zofija.
7 K a k o čitati H e g e l a
U V O D U VI-VI1-VIII POGLAVLJE II
U t o m e leži n e d o s t a t a k ovog stava. Lojalni građanin bez b o r b e pri Prelaz od biološke (životinjske) porodice na Ljudsku p o r o d i c u .
hvaća Tiraniju i D r u š t v o (aristokratsko) što iz nje proizlazi. Za njega Položaj P o r o d i c e u poganstvu. Porodica je suprotstavljena Državi
je Z a k o n ein N i c h t - G e t a n - h a b e n , nešto s k o r o p r i r o d n o ili b o ž a n s k o , k a o P e n a t i Bogovima grada. U antičkom ( G o s p o d a r o v u ) svijetu indi
što je d o b i o sasvim g o t o v o , a nije stvorio sam p u t e m svjesnog i hoti viduum važi k a o pojedinačnost j e d i n o u n u t a r P o r o d i c e . Traženje sre
mičnog djelovanja. će i moći za p o r o d i č n u zajednicu i kroz nju čini ljudskima, u isto vri
A n t i č k a država j e , na kraju, nasilje, što je objavljeno despoti- j e m e , P o r o d i c u i porodični život.
z m o m rimskih Careva, koji ostvaruju »Istinu« antičke D r ž a v e . O n a U n u t a r Porodice stvarno i ljudsko djelovanje prelazi od pojedin
neće povesti računa o volji ljudi koji su došli do p o j m a s l o b o d e , t j . ca na pojedinca, d o k je ovaj shvaćen k a o Cjelina. O d a t l e Kult
R o b o v a što su postali kršćani. Ovi t a d a odbijaju da se b o r e za C a r e mrtvih. Mrtvac j e , n a i m e , j e d a n dovršen totalitet (individualizacija -
vu biološku osobu, čiju samovoljnu volju ne priznaju. T a k o je svršio kroz s m r t ) ; ne štuje se p r i r o d n a , životinjska pojedinačnost (lešina),
Antički svijet. n e g o pojedinačnost koja je - po smrti - s o n u s t r a n u Ž u d n j e i s o n u
Pododjeljak B, posvećen je analizi razvoja Kršćanske države, ko stranu hic et n u n c - ( a ) ; totalitet što transcendira instinkt i pojedinu
ja je sastavljena od R o b o v a koji su došli do apstraktne ideje o slobodi narav (ćud - p r e v . ) . A osim toga, D r u š t v o (Država) se zanima za
( V e r s t a n d ) . R o p s k a misao kulminira: prvo, u kršćanskoj transcen- T u n , za djelovanje individuuma, d o k Porodica pridaje vrijednost nje
dentalističkoj teologiji, d r u g o , u Z n a n o s t i (specijalno newtonovskoj govom Sein, njegovom čistom i j e d n o s t a v n o m bitku, t j . njegovom ni
fizici). Dijalektika IV poglavlja, pododjeljak B: r a s k o r a k između štavim i njegovoj smrti. J e r , čovjek koji ne djeluje jeste k a o da je
stvarnosti ropstva i a p s t r a k t n e ideje o slobodi; Stoicizam, Skeptici u m r o . A koliko je čovjek ne-građanin, privatna osoba, P o j e d i n a c , on
z a m , Kršćanstvo (jednakost G o s p o d a r a i R o b a u r o p s t v u ) ; v r h u n a c je sjena, t j . smrt. Umrijeti na b o j n o m polju jeste čin G r a đ a n i n a ;
ropske misli: biti r o b Božji. Dezinteresiranost s obzirom na D r u š t v o umrijeti u svom krevetu je svršetak individuuma k a o člana P o r o d i c e .
( I n t e l e k t u a l a c iz V p o g l . ) . Smrt je u p r v o m slučaju p o s r e d o v a n a sviješću drugih, onih što ostaju
I p a k postoji kršćansko društvo, Kršćanska država. G o s p o d a r i su i popraćaju njegovu smrt O b r e d i m a . U t o m e je inferiornost ovog po
postali kršćani, prestali su priznavati samovoljnu volju C a r e v a , p r e rodičnog stava: u njemu n e m a samosvijesti. Prelazi se na plan Seina,
stali su, t a k o đ e r , da imaju r o b o v e . Ali ni ova »kršćanska« Revolucija t j . na božanski p o r e d a k : vjeruje se da se postaje svjestan o n e k o m
nije povela istinsku B o r b u za priznanje; A n t i č k o društvo u m r l o je drukčijem od sebe; o m r t v a c u , o onostranosti, o božanstvu u o p ć e , o
p r i r o d n o m , a ne nasilnom smrću. Kršćansko društvo je sastavljeno »svetom«. Smrt je snaga, p r e m d a nepostojeća i nedjelatna. Zajedni
od Pseudo-gospodara bez r o b o v a (Plemići) i od P s e u d o r o b o v a bez
štvo mrtvih = Tradicija, sve što je božansko. D u h (Geist = G e m e i n -
g o s p o d a r a (Buržuji), a svi ovi prihvaćaju robovanje B o g u .
vvesen (zajednički, kolektivni bitak, zajednička stvar ili u z r o k ) ; on
N a p o k o n , pododjeljak C analizira savremeni svijet (1807), tačni-
postoji k a o R e g i e r u n g , vlada j e d n e države. Negacija Pojedinačnosti;
j e , N j e m a č k i idealizam koji se rađa u srcu n a p o l e o n s k o g Carstva.
ovdje j e , p r e m a t o m e , karakteristična manifestacija: Vojska. R a t o m
Nalazimo se s onu stranu kršćanstva.
podsjeća pojedince na njihovog »Apsolutnog G o s p o d a r a « , na S m r t , i
p o t r e s a njihovu »zatupljenost« (»prirodno« spokojstvo). U r a t u i nji
A. Der wahre Geist, die Sittlichkeit (str. 3 1 7 - 3 4 6 ) me D r ž a v a konstituira sama sebe k a o individualnost (nasuprot dru
a. Die sittliche Welt (str. 3 1 8 - 3 3 0 ) gim n a r o d i m a ) . S druge s t r a n e , rat očovječuje j e r je negatorski: na
p r e d a k kroz r a t o v e . P o r o d i c a je rezervoar snaga D r ž a v e , čija prava
Ovdje H e g e l opisuje Antički svijet koji služi k a o okvir aktivnog djelatnost, R a t , negira P o r o d i c u , jer ubija njezine članove.
života g r a đ a n i n a - G o s p o d a r a : D r ž a v a (polis), P o r o d i c a .
T r o s t r u k i o d n o s u Porodici: M u ž - Ž e n a , Roditelji-Djeca, Brat-
U Antičkoj državi individuum je r e a l a n k a o individuum j e d i n o -Sestra.
na p l a n u »Božanskog z a k o n a « , t j . P o r o d i c e . Na r e a l n o m ili politič Prvi nije ljudski; u z a j a m n o »priznanje« M u ž a i Ž e n e čisto je pri
k o m p l a n u »Ljudskih z a k o n a « on je s a m o individuum bez pojedi- r o d n o (životinjska seksualnost). O n i se ozbiljuju k a o ljudi s a m o od
načnosti koji, n e m a vrijednosti sam po sebi. gojem djeteta i zajedničkim r a d o m (porodični i m u t a k ) .
102 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1935-1936. 103
već samo j e d n o Sein, t j . nedjelatan, »čisti bitak«, koji je ekvivalentan Njegovo djelovanje nastoji da b u d e lojalno. N o , k a k o je o n o
ništavilu, smrti. D a k l e , Pojedinačnost se »ostvaruje« j e d i n o smrću. ljudsko djelovanje, o n o m o ž e biti samo n e g a t o r s k o . Ali G o s p o d a r to
Ne postoji, dakle, Befriedigung (što postoji samo u Individuumu po ne zna. On ne objašnjava sebi svoju specifično ljudsku bit, negator-
n j e m u i za njega), u i po egzistenciji. G o s p o d a r je »priznat« (što ski k a r a k t e r ljudskog djelovanja. Ne shvaća sam sebe, nije sebe svje
van) od sviju u svojoj pojedinačnosti tek k a o m r t v a c ( p r e d a k ) ; d a k l e , stan. I zato nije istinski Individuum.
s a m o mrtvac posjeduje individualnost, t j . sintezu Pojedinačnosti (ja, Djeluje bilo na političkom, bilo na p o r o d i č n o m p l a n u . U o b a
a ne n e t k o drugi) i Općenitost (priznanje vrijednosti moga Ja od slučaja postoji zločin. D i e »Sittlichkeit« je bitno V e r b r e c h e n , Schuld.
sviju). Vrline p o g a n a su zakrinkani zločini (uspor. svetog A u g u s t i n a ) ; t j .
A n t i č k a država isključuje Pojedinačnost; p o j e d i n a č n o djelovanje o n e n e d o v o d e d o die Befriedigung.
bit će krivično. Zločin = aktivno suprotstavljanje P o j e d i n c a k a o P o Djelovanje G o s p o d a r a poganina n e m o ž e d a b u d e revolucionar
jedinca d a n o m d r u š t v e n o m i političkom ( = o p ć e n i t o m ) p o r e t k u . N e n o , j e r o n n e radi. D a k l e , svojim djelovanjem n e transcendira d a n o
gacija Općenitosti u cilju Pojedinačnosti jeste zločin. ( p r i r o d n o ) . Stoga ne posjeduje ideju (revolucionarnu) što transcendi
Ali može se, osim toga, reći da je Zločin uza sve to individuali- ra datost (društvenu i političku). G l e d a n o objektivno: A n t i č k o dru
zator, j e r u smrtnoj kazni postoji sinteza O p ć e g i P o j e d i n a č n o g : ja štvo zasniva se na ropstvu.
sam t a j , a ne n e t k o drugi, što t r e b a da b u d e poslan u smrt, a to su
S druge s t r a n e , s a m o djelovanje A n t i č k e države je zločinačko:
odlučili svi ( D r u š t v o , D r ž a v a ) .
ratovanje. D r ž a v a r a z a r a Pojedinačnost G r a đ a n i n a k a o Pojedinač
O p ć e n i t o djelovanje D r ž a v e k o n c e n t r i r a se, d a k l e , na ovog p o
nost, a ne daje mu mogućnost da živi k a o Individuum. U t o m e je
jedinačnog krivca ali ne postoji Befriedigung, j e r se Individualnost
njezin zločin. R a t će biti »Sudbina«, »kazna« i, na k o n c u , propast
»ostvaruje«, ponavljamo još j e d a n p u t , j e d i n o u smrti i n j o m e .
A n t i č k o g društva.
S druge s t r a n e , D r ž a v a , isključujući Pojedinačnost, ukida Poje
Posljednji razlog zločinačkog k a r a k t e r a svakog djelovanja u An
dinca (člana P o r o d i c e ) , t j . svoje Sein (jer P o j e d i n a c je p r i r o d n o , živo
tičkom društvu j e s t e apsolutno odvajanje obaju spolova i u t o m e je
biće). D a k l e , bitno svojstvo P o g a n s k e države je r a t , zbiljsko unište
posljednji uzrok p r o p a s t i poganskog svijeta. ( Ž e n a = Pojedinačnost
nje Pojedinca, njegova smrt. Ali, rat je zločinački p r e m a Porodici,
Općenitosti; M u š k a r a c = Općenitost Pojedinačnosti.)
koja pridaje u p r a v o apsolutnu vrijednost Pojedincu, t j . svome Sein-
u, svome životu (životinjskom). Z a t o što je »lojalan«, Antički g r a đ a n i n je zločinac. P r e t r p j e t će
k a z n u što je povlači njegov zločin, ali neće shvatiti zašto. U t o m e je
Kažnjavajući zločinca država zabranjuje njegovu s a h r a n u i p o
g r e b n e o b r e d e u njegovu čast. D a k l e , čak i dovle seže uništenje In tragedija.
dividualnosti: n e m a općenitog priznanja (u p o g r e b n i m o b r e d i m a ) po Svako djelovanje (u P o g a n s k o m svijetu) traži osvetu. Budući da
jedinačnosti mrtvaca. P r e m a t o m e , o n o što D r ž a v a s m a t r a k a z n o m , poganin ne zna za svoj zločin, neće moći da izbjegne ovoj osveti. Ti
P o r o d i c a s m a t r a j e d i n o zločinom ( T e m a Antigone). pičan slučaj: E d i p . Nakon što je izvršio djelo, m o r a da prizna k a k o
je o v o djelo zločinačko, prije toga nije mogao da to sazna.
Str. 332, 5. r e d a k o d o z d o : N a r o d , k a o zajednica G r a đ a n a , dola Svjestan zločin: A n t i g o n a . D r ž a v a , koja hoće da zabrani bratovu
zi u sukob sa samim sobom k a o zajednica P o r o d i c a . s a h r a n u , zločinačka je u očima A n t i g o n e , za koju das Sein, bitak
Str. 333, 1. 13: Djelovanje poganskog G o s p o d a r a je konformi- njezina b r a t a , ne m o ž e da b u d e r a z o r e n zločinačkim obilježjem nje
stičko i hoće da b u d e takvo. G o s p o d a r nije n i k a d a revolucionar (naj gova djela.
više - »anarhist«). P o g a n i n u ( G o s p o d a r u ) otkriva njegova tragična sudbina zloči
Str. 333, r. 23: U Antičkoj državi ne rastavlja se das Wesen od nački k a r a k t e r njegovog djelovanja.
die Macht, t j . G r a đ a n i od državne Vlasti (vlade, u p r a v e ) . Antički Ali, G o s p o d a r ne m o ž e trasncendirati Poganski svijet pa isto
G o s p o d a r ne m o ž e da se isključi iz D r ž a v e , ne m o ž e da b u d e revolu d o b n o negira dva o d v o j e n a plana ovoga svijeta. Isključivo općenita
cionaran. On ne nastoji da to b u d e . Izvan D r ž a v e - on nije ništa, D r ž a v a (= dokoni ratnik) i isključivo partikularistička Porodica. R o b
mrtvi p r e d a k . će biti onaj t k o će negirati ovaj Svijet.
106 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1935-1936. 107
smislu riječi jeste Burger als Bourgeois. Ovaj B o u g e o i s javlja se u nost - ili, bolje, koji je p r e s t a o da »ostvaruje« ideju svoje smrti - i
d r u g o m razdoblju R i m s k o g carstva (235-476) i njegova povijest seže koji će, p r e m a t o m e , aspirirati na A p s o l u t n o zadovoljenje na ovom
sve do francuske Revolucije 1789. D a k l e , t o k o m ovog historijskog svijetu, ali koji, s d r u g e s t r a n e , hoće da to zadovoljenje postigne ne
razdoblja razvijaju se i ostvaruju dvije »buržoaske« ideologije, opreč posredno (unmittelbar), t j . ne uloživši n a p o r u negativno ili negator
ne ali d o p u n s k e , o n a religioznog Kršćanstva i o n a ateističkog ili se- sko djelovanje što je n u ž n o za stvarni p r e o b r a ž a j D a n o g p r i r o d n o g i
kulariziranog Kršćanstva, a ovo je u p r a v o ideologija Intelektualčeva d r u š t v e n o g svijeta u j e d a n Svijet gdje i m a n e n t n o zadovoljenje indivi
individualizma, što je opisana u V poglavlju. d u u m a postaje stvarno m o g u ć e . K a o što p o b o ž n i Kršćanin m o ž e naći
Individualističke ideologije Intelektualca zasnivaju se na ideji zadovoljstvo u nesretnosti svoje svijesti, t a k o ateistički Kršćanin m o
koja potječe od R o b a stoika, a usvojena je od Kršćanstva, p r e m a že da se zadovolji čistom radošću (Freude) što mu je p r u ž a intelek
kojoj Čovjek m o ž e postići svoj najviši cilj, t j . a p s o l u t n o Zadovolje tualni život. Ali ni j e d a n ni drugi neće postići definitivno Zadovolje
nje (Befriedigung) ne zanimajući se za društveno i političko djelova nje, die Befriedigung. Cilj Intelektualca i P o b o ž n o g čovjeka ne m o ž e ,
nje, živeći u bilo kojoj Državi, živeći u njoj u bilo kakvim uvjetima. d a k l e , biti Posljednji cilj čovjeka. Stoga ć e , god. 1789, aktivni ljudi,
N o , t o j e , p r e m a H e g e l u , n e m o g u ć e , j e r zadovoljenje individuuma p u t e m stvaralačkog n e g a t o r s k o g djela, poći na ostvarenje apstrak
n u ž n o pretpostavlja stvaranje Savršene države, gdje svi jesu Građani t n o g ideala Religioznog i Ateističkog kršćanstva, preobražavajući
u strogom smislu riječi. O v a se D r ž a v a r a đ a iz Revolucije, a onaj Svijet Buržuja u Svijet G r a đ a n a , gdje na o v o m idealu z a s n o v a n e
t k o ne pospješuje aktivno njezin dolazak m o r a , d a k l e , da iskusi ne »buržoaske« ideologije neće više imati razloga da postoje, pa će, na
dostatnost svoga čisto »privatnog« ideala, t j . svoga individualističkog kraju, biti zamijenjene istinskom filozofijom ili hegelijanskom Zna
stava u o p ć e . Budući da nije G r a đ a n i n i budući d a , p r e m a t o m e , ne nošću.
m o ž e biti zadovoljen u stvarnom d r u š t v e n o m Svijetu, i I n t e l e k t u a l a c Revolucija i dijalektika što u nju vodi opisane su u O d s j e k u B
će, sasvim k a o i p o b o ž n i Kršćanin, izbjegavati k o n k r e t n u empirijsku VI poglavlja. U odsjeku A p o k a z a o je H e g e l k a k o i zašto je Antički
stvarnost i skloniti se u j e d a n I m a g i n a r n i svijet. Ovaj Svijet, istina g r a đ a n i n i Čovjek P o g a n s k o g svijeta p r e s t a o da b u d e o n o što je da
j e , neće više biti o n o s t r a n o s t u p r a v o m smislu; bit će to svjetovna bi p o s t a o onaj Rimski buržuj koji, prihvaćajući Religiju svojih R o
o n o s t r a n o s t , - intelektualan svemir der Sache selbst, idealan svijet bova, ostvaruje Kršćanski svijet, gdje se razvijaju religiozne i atei
Istinitog, Lijepog i D o b r o g o sebi. Ali, sasvim k a o i religiozna o n o stičke ideologije opisane u IV i V poglavlju.
stranost Kršćanina, ovaj Idealan svijet oprečan je empirijskoj stvar
nosti i neovisan o njoj. A k o cilj što ga valja postići nije više sjedinje
nje t r a n s c e n d e n t n e duše sa onosvjetskim A p s o l u t o m , on nije, isto
t a k o , ni uspješno djelovanje K o n k r e t n o g čovjeka u Stvarnom svijetu.
Cilj Intelektualca, sasvim k a o i onaj P o b o ž n j a k a , jeste pasivna mani
festacija apsolutne a p s t r a k t n e vrijednosti, a ne njezine aktivno ozbi-
Ijenje u cjelini k o n k r e t n o g Empirijskog svijeta. A u postizavanju
svog cilja, u traženju neposrednog (unmittelbar) d o d i r a sa apsolut
n o m vrijednošću, Intelektualac ateist ostaje osamljen sasvim t a k o
k a o i pobožni Kršćanin; n i k o m e ne m o ž e p o m o ć i , i n i t k o ne m o ž e da
mu pomogne.
Na taj način, pasivni individualizam ateističkog Intelektualca:
učenjaka, umjetnika, filozofa itd., - koji se opravdava idejom opstoj
nosti apsolutnih, vječnih, transempirijskih vrijednosti, t e k je sekula
rizacija egzistencijalnog solipsizma p o b o ž n o g Kršćanina: Ideologija
Istine, Ljepote i D o b r o t e je religija onih koji je n e m a j u . To je ideo
logija Čovjeka koji, s j e d n e s t r a n e , više ne vjeruje u svoju besmrt-
IV
PREDAVANJA
ŠKOLSKE GODINE
1936-1937.
8*
116 KAKO ČITATI H E G E L A
P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1936-1937. 117
Boga, Krist. Ideal kršćanstva je da oponaša Krista, ali on ne može da a. Die Bildung (= o b r a z o v n o oblikovanje [putem R a d a ] ) (str.
postane Krist: u t o m e je u n u t a r n j a kontradikcija kršćanstva. ( Z a H e 350-376)
gela je Čovjek onaj što postaje B o g o m na kraju Povijesti koju stva Str. 350, 1. stupac: Razlika između kraja P o g a n s k o g svijeta ( V I ,
raju B o r b a i R a d : »utjelovljenje« je O p ć a povijest; »objava« je shva A, c) i p o č e t k a Kršćanskog svijeta (VI, B, I, a)
ćanje ove Povijesti, po H e g e l u , u Fenomenologiji.) Str. 350, 3. r. o d o z d o : »Wesen« označava uvijek kolektivnost,
Razvoj Kršćanstva: osvještavanje konflikta do rješenja konflikta Državu.
u P o s t r e v o l u c i o n a r n o m svijetu. U Kršćanskom svijetu samosvijest proniče das W e s e n . Z n a se
Prva e t a p a (VI, B , I ) : F e u d a l i z a m ; Apsolutizam d o Nacionali (vjeruje se da se zna) zašto se živi: živi se za ideal. Tu je o n o značaj
zma (i: pseudosinteza kartezijanskog E g o : ja j e s a m , ali mislim o op n o , n o v o . Ali valja primijetiti: »Von einem Selbst-bewusstsein...«:
ćenitim istinama); onaj koji postaje svjestan samoga sebe je Pojedinac, ne Općenitost
druga e t a p a (VI, B, I I ) : die Aufklarung (što prazni transcenden k a o takva ( D r ž a v a ) ; odatle (to će se vidjeti kasnije): politički oblik
t n o od svakog sadržaja i cilja na »korisno«, t j . na o v o s t r a n o s t ) ; a d e k v a t a n Kršćanstvu je Apsolutizam »L' E t a t , c' est moi«.
treća e t a p a ( V I , B, I I I ) : Revolucija (od 1789) i N a p o l e o n s k o Kršćanin vjeruje da se m o ž e ostvariti i s a m o m e sebi objaviti
carstvo (1806). » n e p o s r e d n o « , u svojoj savjesti, a da ne p r o đ e kroz posredovanje
društvenog djelovanja, djelovanja što ga vodi van iz njega samog.
Z a š t o : »Die Welt des sich e n t f r e m d e t e n Geistes«? Z a t o što je Kršćanin se zatvara u samoga s e b e ; das »Wesen« je »gegenuber«;
dualizam, o t u đ e n j e ( E n t f r e m d u n g ) o n o što karakterizira Kršćanstvo. D r ž a v a je izvan njega, njemu s druge s t r a n e ; o n a mu je t u đ a . K a d a
D u a l i z a m koji suprotstavlja: Pojedinac u nju p r o d r e , postaje, dakle, s a m o m e sebi t u đ (Entfrem
die W e l der Wirklichkeit, stvarni prirodni i društveni svijet; dung, otuđenje).
die Welt r e i n e n Bevvusstseins, što ga Čovjek sebi izgrađuje (sich U Kršćanskom svijetu »Wesen« se odnosi na (objavljuje i sad
e r b a u t ) , u svome U m u i njime i svojoj Vjeri i n j o m e (imaginaran rži) općeniti e l e m e n t uopće. U P o g a n s k o m svijetu postojala je s a m o
svijet). Krišćanin se osjeća strancem u stvarnom svijetu, bježi u ima D r ž a v a koja je predstavljala O p ć e ; u Kršćanskom svijetu postoji i o-
ginarni svijet. Vjera je »die Flucht aus der vvirklichen Welt«. nostranost, transcendentni svijet, Bog.
D a k l e , ista rečenica kaže još i ovo: Čovjek je sam n a s u p r o t Bo
gu; i ja (= Pojedinačno je) jesam u d i r e k t n o m ( » n e p o s r e d n o m « od
I V , B pogl.: Kršćanska vjera u P o g a n s k o m svijetu, t j . kršćanski nosu s B o g o m ( = O p ć i m ) , d a n e prolazim kroz posredovanje D r u
čisto subjektivni stav; štva, D r ž a v e , Povijesti.
V I , B pogl.: Kršćanstvo k a o Vjera što se ostvaruje u Kršćan Teološki: B o g (der Geist dieser Welt) postaje sebe svjestan k a o
skom svijetu: kršćanski društveni stav; O s o b a , neovisno o Svijetu, ali time se nalazi p r e d nečim njemu iz
V I I , C pogl.: kršćanska nauka, teologija (koja je antropologija vanjskim: pred zlom.
što ne zna za samu sebe). Racionalistički: Čovjek postaje svjestan samoga sebe k a o E g o ,
ograničavajući se na svoj osamljeni bitak; društvena širina postaje
U Kršćanskom Svijetu Filozof je privatnik koji objavljuje s a m o vanjski prostor, koji je njemu t u đ . O d a t l e kartezijanski dualizam
Pojedinačno; Teologija j e , naprotiv, kolektivno djelo, kroz koje (statički, nedijalektički) čiste misli i materije (prostor) što nisu posre
Država objavljuje samu sebe (nesvjesno) i objavljuje (nesvjesno) d o v a n e Djelovanjem.
Općenito. D a k l e , svaka Filozofija (partikularistička) m o r a biti upot 2. rečenica - Vanjski svijet j e , d a k l e , Kršćaninu t u đ ; a k o h o ć e
p u n j e n a n e k o m Teologijom (univerzalističkom). J e d i n o H e g e l ostva da svom Selbstbevvusstseinu (svome J a ) d a d e n e k u Wirklichkeit (ob
ruje sintezu Pojedinačnog i O p ć e g ; njegova filozofija m o ž e , d a k l e , jektivnu stvarnost, zazbiljnost), m o r a , dakle, da izvrši čin odrica
da b u d e bez teologije. Stoga o n a više nije filozofija, već M u d r o s t nja, da otuđi svoju osobnost. To on sebi objašnjava. D a s D a s e i n (=
(Sophia), A p s o l u t n o znanje. Ali, o p r e k a između vjere (teološke) i empirijska, historijska egzistencija) Kršćanskog svijeta pretpostavlja i
U m a (filozofskog) nužna je i neizbježna u K r š ć a n k o m svijetu. uključuje negatorska djelovanja; on je, dakle, rezultat svjesnih n a p o -
122 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1936-1937. 123
ra u namjeri da se ostvari Ideal koji je o p r e č a n d a n o j stvarnosti Kršćanski svijet je svijet gdje rad ima j e d n u pozitivnu vrijed
(»poganskoj«). U s p r k o s činjenici da Kršćanin znade da je on stvorio nost. D a k l e , ideologija R o b a r a d n i k a slavi u njemu p o b j e d u . Osim
ovaj Svijet, ipak se u njemu osjeća tuđ. P o t r e b n o mu je da prisvoji toga, da bi rad i m a o n e k u vrijednost, treba da u njemu b u d e sadrža
sebi ovaj Svijet, da sebe učini njegovim g o s p o d a r o m . Kršćanski svi na služba (Dienst) : rad i u o p ć e , djelovanje ( T u n ) u službi Vlasteli
jet je duga Revolucija, kroz koju Kršćanin nastoji da se postavi u n a , Kralja i, u posljednjoj instanci, B o g a ; osim toga, R a d t r e b a da
Svijetu, u ovostranosti što je isprva izbjegava. b u d e vršen (kao kod R o b a ) u stavu s m r t n e tjeskobe. O d a t l e die Bil
A k o ja stvaram neki Svijet, on je faktički m o j ; on m o r a , d a k l e , d u n g : R a d kršćanina ima za cilj spas d u š e . R a d mijenja P r i r o d u i
da svjesno p o s t a n e m o j : Svijet Čovjeka koji je »gospodar u svojoj unutrašnji svijet radnikov: Kršćanin postaje čovjek »obrazovan« (ge-
kući«. R o đ e n j e kršćanstva implicira već Revoluciju o s a m d e s e t i de bildet). O d a t l e prevlast a p s t r a k t n e misli i racionalizma. Tu se javlja
vete. die S p r a c h e , G o v o r . U n u t a r Kršćanskog svijeta ima ljudi što hoće da
3. i 4. rečenica: Hegel govori znajući t o , ali Kršćanin što će ga žive j e d i n o u ovom svemiru govora: to su Intelektualci (koji su proa-
opisati u o v o m paragrafu to još ne zna. Z a t i m : o p r e k a p o l a z n e tačke nalizirani u V poglavlju).
ove kršćanske dijalektike i polazne tačke p o g a n s k e dijalektike (iz D a k l e : da bi se bilo kršćaninom nije dovoljno da se čovjek rodi
V I , A ) : R i m s k o g svijeta koji je p o s t a o kršćanski i P o g a n s k o g rim i da bitkuje, treba izvršiti n a p o r ; i u smjeru R a d a ( A r b e i t ) , i u smje
skog svijeta ( V I , A, c ) . ru Službe ( D i e n s t ) , i u smjeru Tjeskobe ( F u r c h t ) . T r o s t r u k a »Bil
Kršćanin je priznat k a o kršćanin s a m o z a t o što je uložio napor dung«. Ovaj n a p o r m o ž e da se izgubi u brbljanju: Intelektualci. D i e
da p o s t a n e kršćanin; Poganin je n a p r o s t o poganin, r a đ a se k a o ta Bildung je samo j e d n a strana der E n t f r e m d u n g (bezzavičajnosti) ili
kav, on je j e d n o s t a v n o Sein. O n o što za Kršćanina predstavlja vri der E n t a u s s e r u n g ( o t u đ e n j a ) .
j e d n o s t jest Čin ( T u n ) kojim on postaje kršćanin, svjestan napor, - a
ne das Sein, njegov čisti i jednostavni (životinjski) bitak. Ali, ovaj Str. 3 5 1 , 10. r e d a k o d o z d o - O n o što vrijedi jeste energija volje
n a p o r , ovo T u n , cilja tek na izbjegavanje stvarnog svijeta k a k o bi koja uzdiže (aufhebt) »prirodno« Ja (Selbst). Stupanj je m a l o važan,
dosegnuo onostranost. Kršćanin se neće boriti da osvoji svijet. Ali, značajno je djelo n a p o r a . Čovjek se rađa k a o p o g a n i n ; postaje
on ga, u stvari, mijenja j e r u njemu radi ( t o je t a k o đ e r j e d n o T u n ) . Kršćanin n a p o r o m volje (»obraćenje«). Od str. 351: »Zweck u n d In-
E l e m e n t i p o t r e b n i za uspostavljanje Kršćanskog svijeta: osam- h a l t . . . « do str. 352: »... Bleiben hat«. U Kršćanskom svijetu Indivi
ljenje R i m s k o g buržuja pacifista, privatnog vlasnika i čovjeka što živi dualnost n e m a »Bleiben«, ne m o ž e se održavati u stvarnom svijetu
u sigurnosti ( n e m a b o r b e ) . R o b koji radi (u tjeskobi) i dolazi t a k o jer n e m a istinske Individualnosti (koja je ona Postrevolucionarnog
do V e r s t a n d a , sposoban da stvori ideale što prelaze d a n u stvarnost g r a đ a n i n a ) . To je tek n e k o »gemeintes D a s e i n « , imaginarna egzisten
(koje će B u r ž u j , eksgospodar, usvojiti, prihvatiti). cija, intelektualčeva »individualnost«.
K a o što je Bružuj (dok je još bio G o s p o d a r ) stvorio Poganski Str. 352, 2 1 . r.: N a p o r u smislu Bildung Individuuma (= Pojedi
svijet, gdje je bio osiguran u pogledu svoje bezbjednosti i svog pri nac) jeste die Bildung same Supstancije (= O p ć e n i t o g ) . To će reći
vatnog vlasništva, on će isto t a k o ( p o svojoj kvaliteti Buržuja) stvori da sam Svijet (prirodni i društveni, Država) biva »oblikovan« djelom
ti Kršćanski svijet, gdje je siguran da je spašen: on stvara Crkvu, k o vrijednih kršćanskih individualnih n a p o r a . Kršćanin hoće da sam se
ja je društvena stvarnost. Kršćanstvo na taj način prestaje da b u d e be ostvari; nesvjesno ostvaruje j e d a n Svijet; zato se u t o m Svijetu
čisti »ideal«: Crkva, i D r ž a v a koja je podrazumijeva, ozbiljuju I d e a l osjeća t u đ . Ovaj Svijet ne p r i p a d a njemu: on p r i p a d a B o g u , C a r u ,
što ga je zamislio tjeskoban R a d n i k . G o s p o d a r i i R o b o v i postaju Kraljevima, feudalnoj G o s p o d i ( k o n a č n o : kapitalu).
Buržuji - Kršćanski buržuji (Kršćanin je tjeskoban vlasnik). Str. 353, »Das S e l b s t . . . « : D a s » G u t e u n d Schlechte«, D o b r o i
Str. 3 5 1 , p o č e t a k stupca: ovdje počinje analiza Bildung. Z l o . ( O p r e k a koja je već n a z n a č e n a u IV pogl.: »Rastrgana svi
U IV poglavlju riječ Bildung javlja se prvi p u t . R a d što ga R o b jest«.) Osamljenje Čovjeka povlači za s o b o m sukob (Entgegenset-
vrši u službi n e k o g drugog ( G o s p o d a r a ) u tjeskobi »odgaja i obrazu zung) sa Svijetom; s u k o b j e , d a k l e , bit (suština - prev.) Kršćanskog
je« (bildet) svijest R o b a , »formira« j e . svijeta. S a m o ovo o t u đ e n j e je sama Bildung (oblikovanje, obrazova-
124 KAKO ČITATI H E G E L A 125
P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1936-1937.
nje). T o s u tri strane j e d n e t e iste stvari. S u k o b ( o p r e k a ) n e postoji Kršćanstvo podržava ideje Carstva (rimskog) i Savršenstva (u
samo između ovoga i onoga svijeta; postoji, to ć e m o vidjeti kasnije, obliku ideje D o b r a ) , ali znajući da postoji i Apsolutno zlo, svudapri-
s u k o b u n u t a r svakoga od ovih svjetova. S u k o b j e , osim toga, svje sutno nesavršenstvo. O n o j e , dakle, kritika pa čak i autokritika. Au-
stan: treba izabrati j e d n u od dviju mogućnosti, j e r se o n e u z a j a m n o tokritika što će postati a u t o u k i n u ć e (Aufhebung:) Francuska Revolu
isključuju (ali: j e d n a ima vrijednost j e d i n o p r e k o d r u g e i protiv nje). cija.
Postoji apsolutna o p r e k a između D o b r a i Z l a . N e m a m o g u ć e sinteze N o v a ideja Kršćanstva je o n a o G r i j e h u (nešto d r u g o n e g o po
toga dvoga, sukob se ne da ublažiti. ganska die Schuld), o grijehu koji valja izbjegavati, koji je »taština«
Ovaj s u k o b , ipak, nije više tragičan j e r je ovaj s u k o b svjestan. što je Kršćanin na p o č e t k u ocjenjuje k a o »ispraznu«. ( T o je obezvre-
A k o čovjek nastoji da se održi u t o m sukobu, t a d a se r a đ a k o m i č n o . đenje »slave« G o s p o d a r a od strane R o b a . ) K a d ona p r e s t a n e da bu
Z a š t o ? Z a t o što j e , u stvari, s u k o b rješiv, ali Čovjek to ne zna. Sa de isprazna, Grijeh prestaje da se s m a t r a grijehom, a Kršćanstvo
ma činjenica osvještenja s u k o b a (poganskog, tragičkog, nerješivog)
iščezava: prolazeći kroz »taštinu« (ropsku, b u r ž o a s k u ) , »slava« ( G o
čini ga rješivim (kršćanskim), ali Kršćanin se s m a t r a nesposobnim da
s p o d a r a ) biva uzdignuta (aufgehoben) u »dostojanstvo« ( G r a đ a n i n a ) .
ga riješi. Ovdje leži neki ostatak poganstva u Kršćanskom svijetu:
U društvenom p o g l e d u postoji o p r e k a između Staatsmacht ( D o
kršćanska komedija (u opreci p r e m a poganskoj tragediji).
b r o ) i Reichtum ( Z l o ) . Bogatstvo, privatno vlasništvo, jeste baza
D o b r o i Z l o imaju opću vrijednost; sve je u isto vrijeme d o b r o i kršćanstva i njegova Svijeta; Bogatstvo j e , t a k o đ e r , i Z l o , neprijatelj
zlo. Ne m o ž e se ostvariti D o b r o , a da se ne o s t v a r i ekvivalentno e v a n đ e o s k o g siromaštva. I kršćanska autokritika t a k o đ e r će se ostva
Z l o ; ne može se razoriti »kršćansko« zlo, a da se ne razori kršćansko
riti u Revoluciji i revolucijom.
d o b r o . (Intelektualac reflektira o ovoj situaciji: opći kritički stav;
D r ž a v a čuva p r i v a t n o vlasništvo Pojedinca ( = P o r o d i c e ) , k a o što
uvijek nalazi d o b r a u zlu i zla u d o b r u . To ovdje postaje zaista ko
je i B o g , Bog za mene, za Pojedinca. D r ž a v a je stvorena od vlasnika
mično.)
i postoji za njih ( F e u d a l i z a m ) . O n a j e , d a k l e , suprotnost samoj sebi,
Tačnije: unutar Kršćanskog svijeta sukob je stvarno nerješiv, sa
t j . Bogatstvo; ali o n a teži da uništi Bogatstvo što je r a đ a i podržava,
svim k a o i u P o g a n s k o m svijetu. (Utopist iz V poglavlja u p r a v o je
sasvim k a o što Bogatstvo nastoji da razori D r ž a v u koja ga ograniča
onaj koji vjeruje da se može ukloniti zlo puštajući d o b r o onakvim
va, ali koja ga je rodila i brani ga od svakog napadaja. Ali, s druge
kakvo je.) Rješenje s u k o b a m o ž e biti samo r e v o l u c i o n a r n o ( b o r b a
s t r a n e , Bogatstvo (= Z l o ) i Pojedinac postoju opći. Bogatstvo j e ,
na smrt): t r e b a ukinuti Kršćanski svijet. Ali, o n d a se razara D o b r o .
d a k l e , D o b r o , a D r ž a v a što mu se suprotstavlja Z l o .
To je zločin. Kršćanin koji neće da počini ovaj zločin, a ipak prizna
Svaka djelatnost j e , d a k l e , ujedno D o b r o i Z l o . Kršćanin se, da
je da je svijet »zao«, nalazi se u komičnoj situaciji. (Postrevolucio-
k l e , s m a t r a slobodnim p r e m a j e d n o m i d r u g o m , t j . s l o b o d n i m od
n a r n i građanin nije ni komičan ni tragičan.)
objektivne stvarnosti (koja se konstituirala kroz Državu i Bogatstvo).
Str. 354. »Diese Glieder i t d . . . « - Za Kršćanina je D o b r o : 1. n e
Z n a d e da se D o b r o i Z l o prepliću. Kritizira, d a k l e , svaki čin, ma ka
p o s r e d n o ( o n o je datost, ne njegovo stvorenje); 2. nepromjenljivo
kav on bio, pa j e d n o d u š n o s t ne m o ž e nikada biti ostvarena u
(ostaje u identitetu sa samim s o b o m ) ; 3 zajedničko svima (Općeni
K r š ć a n s k o m društvu.
tost). Isto važi z a D o b r o ( = U m ) u Racionalizmu ( = laicizirano
Vrši se podvostručavanje svakog kršćanskog suda. Ovaj kršćan
kršćanstvo).
ski sud je subjektivan, pojedinačan sud; n a i m e , Kršćanin se ograni
Z l o je p o j e d i n a c , p r o m j e n a , n o v o : »taština« u P o b o ž n o m
čava na samog sebe. O n o značajno u stvarima jeste njihov o d n o s
kršćanstvu; »strast« u Racionalizmu XVII-og stoljeća; »predrasude« i
»praznovjerja« za Aufklarung XVIII-og stoljeća. p r e m a Pojedincu, p r e m a m e n i koji sam kršćanin.
1. Kršćaninov sud o P o g a n s k o m svijetu. J e d i n o je čin S u d a (su
O v o Z l o , ova »taština« su trajni, ne m o g u biti uklonjeni.
bjektivnog) kršćanski. Svijet, t j . D r ž a v a , vlasništvo ostaju poganski
Kršćansko D o b r o dolazi n a mjesto poganskog Savršenog. T o
znači da j e d n a m o r a l n a kategorija (»vrijednost«) dolazi na mjesto Kršćanin ih poriče
j e d n e ontološke kategorije: Savršenstvo jest (Sein), D o b r o treba da 2. Kršćanski sud o Državi i Bogatstvu; oboje se shvaća k a o D o
bude ( W e r d e n , postajanje). b r o i Z l o u j e d n o ; sve što je stvarno (na o v o m e svijetu) jeste nesa
vršeno.
126 P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1936-1937. 127
KAKO ČITATI H E G E L A
što u čemu se ne angažira p o t p u n o ; G o s p o d i n uvijek pridržava sebi Da bi Jezik došao do svog savršenstva, t r e b a da o p r e k a između
svoje Selbst, ostaje na kraju izlaganja Privatnik (dok živi ne gine za Pojedinačnog i Općenitog dosegne svoj m a k s i m u m i da p o s t a n e svje
Državu). sna. A k o ekstremi determiniraju o p r e k u , od n e k o g m o m e n t a i opre
Str. 361, 2 1 . r.: »Das Fursichsein...« N a p o m e n a što cilja na parla ka d e t e r m i n i r a e k s t r e m e . Ali, j e d i n o oni su uvijek stvarni. »Ekstre
mentarizam (engleski, na primer), koji je neki residuum i neka vrst za- mi« su stvarni od p o č e t k a , ali o d n o s između njih (die M i t t e ) isprva
pretanog života Feudalne države. Tu Gospoda govore (posebnim jezi ne postoji izvan Jezika koji ga izražava. G d j e ima Jezik svoju pravu
k o m ) : daju savjete Državi u skladu sa svojim privatnim interesima. funkciju? Najprije, u feudalnoj epohi: u Savjetu, u P o s e b n o m , a pu
Ne radi se j e d i n o o t o m e da se u m r e na b o j n o m polju k a o što to tem Zapovijedi i Z a k o n a u O p ć e m (= D r ž a v a ) ; i zatim, t r e ć e , u
čini G o s p o d i n ; t r e b a , t a k o đ e r , da se živi za D r ž a v u (i od nje). Rat svom zaista specifičnom obliku, t j . k a o srednji termin (Mitte) m e đ u
nik što se vraća sa bojnog polja (»bivši borac«) o p a s a n je za D r ž a v u e k s t r e m i m a : u Jeziku Diskusije, koji će postati Jezik predrevolucio-
a k o misli samo na o n o što je učinio za D r ž a v u u vrijeme r a t a ( K o d n a r n o g Intelektualca (iz V pogl.), koji je najprije »Jezik Laskanja«,
Postrevolucionarnog građanina istinskog javnog O r g a n a , čitav život onaj Versailleskog D v o r j a n i n a (VI, B, I, a, pogl. str. 364, 2. stupac).
je služba Državi, a ne samo smrt.) K a k o Nijema služba feudalnog G o s p o d i n a postaje »Razgovorlji
va« služba D v o r j a n i n a ? F e u d a l n i G o s p o d i n zastupa princip Pojedi
Str. 362, p o č e t a k stupca: Dijalektički prelaz na A p s o l u t n u m o načnosti k a o zemljoposjednik, ali on je j e d n o s Općenitim po svojoj
narhiju, zahvaljujući Jeziku (Sprache), specifičan kršćanski fenomen. vojnoj službi. D a k l e , sam u sebi je p o d v o j e n , postoji sukob između
interesa privatnog vlasnika i njegove dužnosti ratnika u službi Drža
Str. 362. i slj. - N a p o m e n a o Jeziku uopće ve, stoga počinje da govori, Jezikom razjašnjava i objavljuje kontra
D i o Sprache je sinteza Pojedinačnog i Općeg. Izgovoreno »Ja« dikciju.
izražava pojedinačno J a , koje k a o takvo ima općenito važenje, jer je I D r ž a v a je za n j , isto t a k o , pojedinačna, k a o i on sam (Mo
shvaćeno od sviju drugih u svojoj pojedinačnosti. To se m o ž e reći n a r h ) ; a, s druge s t r a n e , D r ž a v a je vojno jedinstvo, u mogućnosti
samo za Savršen govor Apsolutnog znanja, t j . za samog H e g e l a , koji Općenito (osvajačko). P r e m a t o m e je i D r ž a v a podvojena, kontra
se objavljuje (ostajući p o t p u n o H e g e l ) k a o Općeniti čovjek ( G e i s t ) ; diktorna. I Država počinje da govori. Kontradikcija Države k a o P o
to važi samo za G o v o r koji je Fenomenologija. Bitak (Sein) p r e t h o d i jedinačnosti izražava se J e z i k o m . T a k o F e u d a l n a država postaje Ap
svojoj Objavi (Sprache, Logos), ali ispunjenje Historije m o ž e da se solutna monarhija, gdje M o n a r h može da kaže: »Država, to sam ja«.
dogodi jedino osvještenjem Bitka, koji se izražava G o v o r o m . Na Od sada će mu njegovi Dvorjani služiti, isto t a k o , j e d n o riječima
kraju: Savršen građanin (Hegel) shvaća Savršenu državu (napoleon ( L a s k a n j e ) , a oni što mu se suprotstvaljaju činit će to samo p u t e m
sku), govoreći Savršeni jezik (Fenomenologije i Enciklopedije). riječi (pamfleti i t d . ) .
B u d u ć i da je feudalni G o s p o d i n privatni vlasnik, D r ž a v a koja
Str. 363, početak stupca ( » D e r Geist e r h a l t . . . « ) Analiza speci mu je o p r e č n a postaje t a k o đ e r privatni vlasnik: to je A p s o l u t n a m o
fičnog Jezika A p s o l u t n e monarhije. narhija.
Historija izražava B o r b u (klasa); istinski ljudska (i a n t r o p o g e n a , N o v o je to da se govori o opreci; to je već neki o d n o s , n e k a
»očovječujuća«) Borba je borba iz čistog prestiža. (»Taština« nagoni veza, n e k a sinteza, - i u t o m e leži savršenstvo - relativno - ovog n o
G o s p o d a r a da se bori da b u d e priznat kao takav; ista ova »taština« vog (još uvijek kršćanskog) Svijeta. Prvi oblik Razgovora je Laska
smatra se grijehom u Kršćanskom svijetu; a to je i »taština« na kojoj nje (Versaillesskog D v o r j a n i n a ) ; a i Kralj govori. Versailles je prva
se osniva Zadovoljenje (Befriedigung) »definitivnog« G r a đ a n i n a , sinteza - čisto verbalna - Pojedinačnog i Općeg.
- sve to je tašina, k a o i ona što se rodila iz B e g i e r d e , iz životinjske Ali, ova sinteza je nasljedna (odnosi se na Sein, a ne na Tun
žudnje; o n a je prva i j e d i n a zaista ljudska Ž u d n j a , Ž u d n j a za prizna M o n a r h a ) . Osim toga, M o n a r h je priznat samo verbalno, i to ne od
njem.) sviju, već s a m o do Versaillesa. Tu se nalazi njegov bitni n e d o s t a t a k ,
Kultura se r a đ a iz B o r b e i o p r e k e ; ljudska kultura će se ostvariti o n o što ga razlikuje od N a p o l e o n a , šefa univerzalne i h o m o g e n e
u Borbi (klasa) i n j o m e . D r ž a v e , koji je zaista priznat od sviju (kroz zajedničko djelo B o r b e i
l
> K a k o čitati H e g e l a
130 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1936-1937. 131
R a d a sviju). M o n a r h je priznat s a m o od »čitavog o t m j e n o g svijeta«, pa smanjuje broj onih što ga posjeduju. Bogatstvo se, dakle, usprkos
t j . od ljudi Versaillesa, od v e o m a male manjine. Dvorjani koji mu prividnostima, protivi Pojedincu. Ali, njegov je cilj s a m o P o j e d i n a c .
govore što je on ne ponašaju se k a o da je to istina; zadovoljavaju se Bogatstvo j e , dakle, »an scih aufgehoben«, o n o s a m o sebe ukida. U
da kažu k a k o je on apsolutni gospodar sviju, a pokušavaju da žive t o m e je dijalektika Kršćanskog svijeta.
nezavisno od njega, sami za sebe. Uklanjanje kršćanskog ropstva. Dijalektika Bogatog buržuja i
Varsailles, dakle, nije eine Wirklichkeit; on je j o š neki »Ideal«, Siromašnog buržuja. P o s t e p e n i preobražaj Buržuja (siromašnog) u
»projekt« - što će ga kasnije ostvariti Revolucija. (Čovjek Versaille Intelektualca, koji ideelno ukida ropstvo ( p o t o m e je analogan Stoi-
sa je, s druge s t r a n e . Čovjek u g o d e iz V pogl.). k u ) . Razlika od Stoika: on je stvarno (an sich) R o b samoga sebe (a
Versailles je klica Post revolucionarne države, Louis X I V je klica ne G o s p o d a r a ) - B o g a kojega je sam stvorio (a da to ne sluti) i Bo
N a p o l e o n a . Dijalektika Kršćanskog svijeta m o r a još preobraziti gatstva koje je njega stvorilo (a da o t o m e ne polaže sebi r a č u n a ) .
Louisa X I V u N a p o l e o n a (Hegelova p a n d a n a ) . To je uzdignuto (aufgehoben) R o p s t v o ; posljednji u z r o k ovog rop
Louis X I V je apsolutni m o n a r h j e d i n o u n u t a r D v o r a , i to u od stva ( k a o i drugog) jeste Kršćanski stav p r e m a smrti; Kršćanin negira
nosu na svoje D v o r j a n e . Njegov bitak zavisi od njih; na kraju će on svoju k o n a č n o s t (vjeruje u b e s m r t n o s t ) i odbija da prihvati svoju
biti od njih stvarno zavisan, k a o što je gospodar zavisan od sluga. smrt ( k a o R o b koji se p o k o r i o da spasi svoj život).
T a k o će D r ž a v a na kraju zavisiti od bogatih: od Vlasništva, od B o Bogatstvo je postalo G e g e n s t a n d (objektivna stvarnost vanjskog
gatstva, od Kapitala, t j . od o n o g a što predstavlja Z l o za Kršćanina. svijeta, čijim je z a k o n o m a Buržuj p o d l o ž a n , k a o što je Poganin pod
Država zavisi od jedne posebne grupe, a Posebnost se oslanja na ložan o n i m a D r ž a v e (a D o k o n čovjek - o n i m a P r i r o d e ) . Ali, Bogat
Bogatstvo i izražava kroz Bogatstvo. Buržuj hoće da bude bogat kako bi stvo j e , u stvari, djelo Buržuja, koje je on stvorio k a k o bi se suprot
bio nezavisan, pa zato njegovo bogatstvo mora biti priznato od Države, - stavio Općenitosti D r ž a v e . S a m o što se, p r e k o njega, Buržuj otuđuje
koja na tom planu mora biti bogatija od svakog Dvorjanina. T a k o imamo od s a m o g a sebe i trpi j a r a m svog ekskluzivnog Partikularizma, sa
Buržoasku državu (Republiku ili »ustavnu« Monarhiju; Parlamentari svim k a o što je G o s p o d a r trpio j a r a m svog j e d n o s t r a n o g Univerzali
zam). Monarh je od sada prazno ime, vlast pripada Bogatstvu. zma. N e m a još sinteze.
Dvorjanin, u stvari, ide s a m o za privatnim ciljem ( B o g a t s t v o m ) . Str. 367, posljednji stupac i 368. str. gore: krutost z a k o n a (eko
Plemstvo nije k o n f o r m n o D r a ž a v n o j stvarnosti, ni p r e m a t o m e , kon nomskih).
formistička. Ali, u t o m e se, po definiciji, sastoji »podla i niska« Svi
jest. D a k l e , n e m a više ni P u č a n a ni G o s p o d e , ima s a m o Buržuja. Str. 368: »Von j e d e r . . « do kraja 1. stupca 369. str.:
Ostvaruje se o n o novo u Kršćanstvu: princip Pojedinačnosti. Die B u r ž u j , za razliku od Stoika, ne m o ž e da b u d e r a v n o d u š a n pre
»Wahrheit« (= objavljena stvarnost) (kršćanskog) G o s p o d i n a je Bur ma o n o m e što nije njegovo Selbst, j e r Bogatstvo je svjesno i hoti
žuj (težnja da se prevlada p o j e d i n a č n o s t ) . mično djelo i temelj njegova Selbst. Ne m o ž e da se izjasni ravnodu
K a d je izbila Revolucija, Prva aristokracija bila je već uklonje šnim p r e m a bogatstvu (Kapitalu) što ga podjarmljuje.
na. Bilo je s a m o Buržuja. F r a n c u s k a Revolucija ne donosi ukinuće Konstatirajući ovaj G e g e n s t a n d i z a m Bogatstva, Buržuj je revol
Aristokracije, već Buržoazije k a o takve, p o n o v o uspostavljajući (u i tiran; sve m o r a l n e vrijednosti čine mu se lažne. Postaje Skeptik i Ni-
po N a p o l e o n u ) vrijednost i stvarnost D r ž a v e (= O p ć e n i t o ) . hilist: ».. .die reinste Ungleichkeit«, » . . . d a s reine Ich selbest ist ab-
U Bogatstvu vladaju nad Bružujem drukčiji zakoni od onih (uni- solut zersetzt« (str. 368, 8. r. o d o z d o ) .
verzalističkih) D r ž a v e ; ali njime vladaju ekonomski z a k o n i , koji su, Siromaštvo je krakteristika kršćanske b u r ž o a s k e države Sam Bo
isto t a k o , univerzalistički. Za Buržuja je Bogatstvo (Kapital) ano gati buržuj je siromašan jer posjeduje s a m o bogatstva, a ne Bogat
n i m n a općenitost. Oslobađajući se D r ž a v e ( p u t e m P a r l a m e n t a r i z m a ) , stvo.
Buržuj je vjerovao da se oslobađa u svojoj Pojedinačnosti, j e r je Dijalektika Bogataša koji dariva i Siromaha koji p r i m a .
vjerovao da je Bogatstvo nešto p o p u t njega. Ali u stvari D r ž a v a nije S a d a je Bogatstvo o n o što vezuje P o j e d i n a č n o za O p ć e ; više to
»egoistična«, j e r hoće da ima što je najviše m o g u ć e g r a đ a n a , do nije P o r o d i c a ni R a t . Siromah bez bogatstva sveden je na čistu Poje
naprotiv, Bogatstvo odbacuje o n e koji hoće da ga posjeduju, dinačnost pa j e , p r e m a t o m e , čisto ništa. To je onaj »bezdani p o n o r «
132 KAKO ČITATI H E G E L A 133
P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1936-1937.
(bodenlose Tiefe) koji se otvara p o d n o g a m a Bogatog buržuja (str. U t o m Svijetu postoji i »poštena« Svijest (das ehrliche Bevvuss
370, r. 2-3). tsein). Ali, o n a faktično radi isto što i Intelektualac, s a m o nije toga
T k o ostvaruje (u zbilji, a ne u namjeri, koja za H e g e l a n e m a svjesna: svojom vlastitom opstojnošću razara ovaj Svijet, koji verbal
važnosti) »evanđeosko siromaštvo«? P r o l e t e r b u r ž o a s k o g svijeta, ne no priznaje za D o b r o (Buržuj u p r a v o m smislu).
Apostoli. To je objava ništavnosti »stvorenog bića«, što je propovije K a k o Intelektualčev G o v o r izgleda »Poštenom« čovjeku? U sobi
da Kršćanstvo. R a m e a u n o v o g N e ć a k a (od D i d e r o t a ) , koji je apsolutno otvoren i is
D a k l e , Siromašni buržuj je onaj t k o će govoriti najkršćanskijim k r e n , otkriva se da je taj govor - laž. Njegov govor j e , d a k l e , istinit
Jezikom što postoji; - toliko kršćanskim da on to prestaje biti (po i prijevara - i j e d n o i drugo u j e d n o .
staje ateist, zatim revolucionar). Budući da je suština Kršćanskog je Prijevara (Betrug) iz V poglavlja ovdje se p o n o v o javlja.
zika samo-kritika, njegova dolazna tačka bit će samo-ukinuće. E v o što »Pošten« čovjek odgovara Intelektualcu, a evo i Intelek-
Str. 370: »Wie das Selbstbevvusstsein...«: tualčeve replike:
D v a tipa Jezika: »Pošten« čovjek odgovara: »ne«, bez nekih drugih a r g u m e n a t a ;
J e d a n je konformističan, onaj Laskanja; sada je on »podao«. - ili, a k o pokušava da rezonira, kaže isto što i Intelektualac. K a ž e :
Drugi je nekonformističan, onaj Razdrtosti (Sprache der Zerris- » U s p r k o s zlu postoji d o b r o « ; banalnost koja qdgovara dijalektici In
senheit), a taj je sada »plemenit« j e r odgovara zbilji Kršćanskog svi telektualca, »gorka« banalnost.
jeta: shvaća ga i izražava (objavljuje ga riječju: L o g o s ) . A k o »Pošten« čovjek tvrdi da je moguće odvojiti se od izopače
Ovaj novi Buržoaski svijet implicira j e d n u »Literarnu republiku« nog svijeta, Intelektualac o d g o v a r a da odvajanje zavisi od samoga
(= »Životinjsko D u h o v n o carstvo« iz V pogl. (= K u l t u r a ; Intelek svijeta u k o m e živi onaj t k o se želi odvojiti.
tualac što govori Jezik der Zerrissenheit njezin je Geist; a p s t r a k t n a A k o »Pošten« čovjek oduševljeno zagovara »povratak prirodi«,
kultura u p r a v o m smislu reine Bildung). To je »civilizirani svijet« ko odgovara mu se da je to utopija.
ji veliča »kulturne vrijednosti«. I n t e l e k t u a l a c je već, u svom Jeziku i njime p r e v l a d a o ovaj Bur
Jezik d e r Zerrissenheit objavljuje o t u đ e n j e i p r e o k r e t a n j e sviju žoaski svijet, ali to ne zna. On pokušava da p r e o k r e n e P o t k o p a n i
vrijednosti. svijet svojom v e r b a l n o m kritikom; ograničava se na »razgovorljivu
P r e o k r e t a n j e objektivno stvarnih vrijednosti: D r ž a v e personifici svijest« - a slušaju ga Svijet i »Pošten« čovjek, ne uzbuđujući se
r a n e u M o n a r h u , koji je sada tek i m e , i Bogatstva, u k o j e m u se gle odviše. R e z u l t a t je die Eitelkeit, ispraznost svega. To se konstatira,
da izvor Zla. Intelektualac se odvraća od ovih stvarnih vrijednosti. pa se - prelazi na dnevni r a d e . » R a m e a u o v Nećak« je, dakle, us
Isto t a k o on zna da su čak ideelne vrijednosti (Istinito, Lijepo, D o prkos svojoj nihilističkoj i skeptičkoj strani, j a s n o konformističan
bro) u j e d n o d o b r e i zle. Z n a d e , t a k o đ e r , da je on sam nešto drukčiji stav.
nego što se o njemu misli i da j e , isto t a k o , drukčiji n e g o što bi sam Ili se, p a k , nastoji osloboditi ovog stava; još ne p u t e m stvara
htio d a b u d e . lačkog (tj. negatorskog, revolucionarnog) djelovanja, nego bježanjem
u o n o s t r a n o s t : bilo kršćansku, bilo svjetovnu. O b j e su, u o s t a l o m ,
Svijet u k o j e m u živi je svijet gdje se svi kritiziraju i gdje se sve
kršćanske (= b u r ž o a s k e ) . Ali, samo prva je religiozna; druga je ate
kritizira; svakog d a n a p r e o k r e t a n j e sviju vrijednosti. Ali, sam Stvarni
istička.
svijet ne mijenja se p o m o ć u tog Jezika. Kitika cilja na svoj sadržaj,
O ovom d r u g o m stavu više neće biti riječi. Općeniti stav, koji se
a ne na s a m Svijet. Intelektualac, o k o j e m u H e g e l ovdje govori, ne
predviđa Revoluciju, ali Hegel već zna da je on p r i p r e m a . Intelek može pojaviti u svakom D r u š t v u , bio je opisan u V poglavlju.
tualac s m a t r a da je Mitte, srednji termin što uspostavlja jedinstvo Prva strana (religiozna) opisana je o d : »In j e n e r Seite d e r Ruc-
e k s t r e m a Pojedinačnog i O p ć e g , Literarna republika. Misli da je k k e h r . . . (str. 375)«.
»der wahre Geist« predstavljen njegovim kudilačkim brbljanjem, - Pred-stavljanje Stvarnog (društvenog) svijeta u A p s t r a k t n o m
»das allgemeine Sprechen u n d zerreissendes U r t e i l e n « . Vjeruje da je (božanska o n o s t r a n o s t ) . Vjera u Kraljevstvo N e b e s k o , gdje je Indivi
njegov govor nepobjediv i da njime vlada Svijetom. dualnost realizirana; u njemu je Čovjek priznat u svojoj pojedinač-
n o s t i od strane O p ć e g ( B o g a ) . T r e b a l o bi da kršćanin o s a m o m e sebi
P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1936-1937. 135
134 KAKO CITATI H E G E L A
Str. 381, 3. stupac: O d n o s i U m a p r e m a svom vlastitom »Svije c) zato što je g r a đ a n i n , i k a o takav priznat, d o k je R o b bio is
tu«, p r e m a svemiru govora. ključen iz političkog života i D r u š t v a (više, d a k l e , ne t r e b a da zami
Str. 382: Odnosi U m a p r e m a Stvarnom svijetu. šlja »neki bolji svijet« u onostranosti).
P o t r e b n o je da se »racionalizacija« univerzalizira (str. 382. u sre
dini): to će izvršiti Aufklarung XVIII-og stoljeća.
Str. 383, 1. stupac - O s n o v n a t e m a : uzajamni utjecaj Vjere i
Kritička zadaća Prosvjetiteljstva principijelno će se sastojati u to
U m a . I j e d n o i drugo su apstraktni kršćanski oblici. O n i se suzbijaju,
me da ukloni ideju kako je Čovjek »prirodan«, dani, »nasljedni« Bitak.
u z a j a m n o poništavaju u svojoj apstrakciji.
Kritika što smjera, s j e d n e strane, na pojam Genija i Talenta (»urođe
Str. 383, 2. stupac - O d n o s i između U m a (ovdje Racionalizma
nih«). Ovdje će Buržoaski intelektualac sam sebe ukinuti, postat će čo
XVIII-og stoljeća) i stvarnog svijeta. Razlika između Racionalnog
vjek djelovanja: revolucionar, zatim građanin napoleonske Države.
D i d e r o t o v o g i onoga Descartesovog, između D i d e r o t a e p o h e Auf
»Beskonačan sud« (str. 383, 4. r.: dovde d o p i r e kritički Sud (Ur-
klarung i njegova R a m e a u o v o g N e ć a k a , koji je još čisti nihilist.
teil) Kršćanina, na kraju razvoja stvarnog Kršćanskog svijeta. Ovaj
B e s k o n a č a n sud negira ovaj Svijet u cjelini, to je apsolutan n e k o n - Vidjelo se da »pošten čovjek« D i d e r o t ne m o ž e da k a ž e ništa
formistički sud, totalan revolucionarni sud. To je krajnost »Podle« novo u o d n o s u na o n o što kaže R a m e a u o v N e ć a k (ili nešto protiv
svijesti, koja će na taj način ukinuti samu sebe, pa će sa s o b o m uki njega), j e r je ovaj savršeno svjestan samog sebe. Ali D i d e r o t trans-
nuti »Plemenitu« svijest. kribira Jezik R a m e a u o v o g N e ć a k a i čini ga općenitim, čitljivim za
Str. 383, 8. r.: »Sie ist d a h e r . . . « - P o n o v o Aufklarung: poziv sve. R a m e a u o v N e ć a k zastupa e k s t r e m n o stanovišta Individualizma:
svim ljudima, m a s a m a . To je nastajući Univerzalizam koji štuje P o ne brine se o drugima; D i d e r o t trpi i, naprotiv, hoće da ga svi čuju.
jedinačnost; početak Stvarnog individualizma. D a k l e , a k o svi govore k a o R a m e a u o v N e ć a k , samim tim bit će pro
mijenjen Svijet. Poopćeni R a m e a u o v N e ć a k , - to je dio Aufkla
rung.
II. Die Aufklarung (str. 383-413)
a) Der Kampf der Aufklarung (str. 385-407).
Podsjeća se na alternativu: D i e Aufklarung j e , dakle, širenje (Verbreitung) ideja R a m e a u o
1. Svijet se prihvaća: - Buržoaski Intelektualac ( U m koji »pro vog N e ć a k a , tj. već n e k a B o r b a za on ideje i, p r e m a t o m e , protiv
m a t r a « , iz V pogl.); Vjere i njezinog Svijeta.
Str. 386-388 - Analiza p o b j e d e Prosvjetiteljstva. O n a se postiza Čovjek P r o p a g a n d e (u prvom smislu) koji ne djeluje je entfrem-
va bez b o r b e ; o n a je »ruhige A u s d e h n u n g « (str. 387, r. 8-9), širenje d e t ( o t u đ e n ) , j e r umišlja sebi da je već drukčiji nego što j e , d o k bi
jedino p u t e m p r o p a g a n d e . to tek m o g a o postati (djelovanjem). Analogija s Kršćaninom koji, is
K a d se primijeti ozbiljnost »bolesti«, već je p r e k a s n o . »Troj to t a k o , vjeruje da je » o t u đ e n « ; ali ovaj, n a k o n svojega nezadovolj
stvo« Istinitog, Lijepog, D o b r o g p o l a k o se i n e p r i m j e t n o smjestilo uz stva s D r u š t v o m , bježi u Transcendenciju s pozitivnim sadržajem.
kršćanskog Boga i »jednog lijepog jutra« gurne svog druga i pljus, No kritika Vjere i D r u š t v a od strane Aufklarung prije svega je bez
ovaj p a d a na zemlju (citat iz R a m e a u o v o g N e ć a k a ) . pozitivnog sadržaja: T r a n s c e n d e n t n o nije ničim zamijenjeno. U dje
Str. 388, 1. stupac - Ipak je bilo B o r b e . Aufklarung je verbali lovanju se stvara Ideja (pozitivna). Pozitivan sadržaj ove kritike bit
zam, no ipak je ovaj verbalizam n e k a vrsta djelovanja (negator će, poslije Revolucije, konstatacija slaganja - t a d a već ostvarenog -
skog). Čovjek e p o h e Aufklarung je agitator, p r o p a g a n d i s t . (Ima u Čovjeka i Društva. Prije Kritike i P r o p a g a n d e Čovjek se slaže sa
t o m e i nešto laiciziranog Kršćanstva: on je »apostol«.) svojim (poganskim) Svijetom, ali toga nije svjestan. Kritika, P r o p a
Str. 388, 2. stupac i slj.: odnosi se na P r o p a g a n d u . ganda i Revolucija svjesno ga suprotstvaljaju njegovom Svijetu
P r o p a g a n d o m svaka ideologija postaje nešto d r u g o n e g o što j e ; ( k r š ć a n s k o m , b u r ž o a s k o m ) . Poslije Revolucije o p e t se slaže, ali sada
postaje nečista i lažljiva. je »konformist«, t j . svjestan i zadovoljan da je t o . R e v o l u c i o n a r n a
Die Aufklarung je laž, jer objavljuje jednu laž, laž Vjere (koja je (djelatna, kroz B o r b u ) negacija Društva, koja je t a k o đ e r negacija sa
k o n k r e t n o ostvarena u B u r ž o a s k o m svijetu i njime). U m - p r o p a g a n d a m o g a sebe (ukoliko je čovjek o d r e đ e n Starim društvom), završava,
Prosvjetiteljstva je izopačen, j e r utvara sebi da se bori protiv nečeg dru d a k l e , p o m i r e n j e m Promijenjena Čovjeka sa samim sobom i sa isto
gog nego je on sam. Ali, u stvari, Um (kršćanski) i Vjera jesu j e d n o t a k o Promijenjenim društvom (Društvo = D r ž a v a = Povijesni svijet).
isto. Da bi se zaštitio, »prosvijećeni« Um m o r a da psuje Vjeru. Str. 390-396 - D i e Aufklarung iznakazuje Vjeru, Vjera se ne
Str. 389, in fine - Dijalektička ( t j . djelatna) Negacija je »za se p r e p o z n a j e u toj kritici. K a k o Vjera odgovara na ovu kritiku.
be« (svjesno) o n o što je »o sebi« (nesvjesno) njezin drugobitak, po
zicija: o n a je Sinteza (= Totalitet). D a k l e , svaka revolucionarna Str. 396 (zadnji r e d a k ) i slj.: (L) D e i z a m - D a s absolute O n a je,
akcija t a k o đ e r je i aufo-negatorska. Ali, R e v o l u c i o n a r neće da se na p o č e t k u , bila j e d i n o negatorska, t j . prelaz od U m a p r o p a g a n d e na
ubije, čak a k o želi da b u d e s m a t r a n ubojicom. H o ć e , d a k l e , da b u d e R e v o l u c i o n a r n u djelatnost. 1. D e i z a m ; 2. Senzualizam; 3. »Utilitari-
s m a t r a n drukčijim n e g o što j e , postavlja se (utvara sebi da se po zam«.
stavlja) izvan D r u š t v a (da ne bi bio uvučen u njegovu p r o p a s t ) - i Str. 396 (zadnji r e d a k ) i slj.: (1) D e i z a m - D a s absolute W e s e n ,
stoga psuje D r u š t v o . Ogovaranje je snaga P r o p a g a n d e (ozloglašavati »Najviše biće«, postaje praznina, »Vakuum« (str. 397, 6. r . ) . To je
D r u š t v o znači, u stvari, uza nj pristajati). Revolucionar j e , dakle, la- m a k s i m a l n a sublimacija kršćanske ideje o transcendenciji: - božan
žac. Ali, on je pripadnik D r u š t v a k a o njegov psovač. U njemu i pu ska onostranost je isto t a k o »drugo« k a o i Svijet ( p r i r o d a n , das
t e m njega D r u š t v o psuje, dakle, samo sebe: o n o samo je laž i, štovi Sein). O d a t l e o b r a t . Ovdje je već p o č e t a k imanentizma; D e i z a m je
še: svjesna laž. Ogovaranje je znak slabosti postojećeg D r u š t v a , a ne već, u stvari, ateizam. - Kasnije ć e m o vidjeti k a k o je ateizam die
slabosti revolucionarne P r o p a g a n d e . O n o će nestati j e d i n o ukida W a h r h e i t der Aufklarung, ili tačnije: a n t r o p o t e i z a m ; H e g e l , n a i m e ,
njem ispsovanog, D r u š t v a , ne psovača, R e v o l u c i o n a r a . Ogovaranje prihvaća ideju (pogansku) ostvarenog i totalnog Savršenstva, - ali
neće više moći da pogodi novo (postrevolucionarno) D r u š t v o . J e r , ovo Savršenstvo je die G e g e n w a r t , »stvarna prisutnost« D u h a u Svi
»psovati« N o v o društvo znači reći da se o n o ne razlikuje od starog. j e t u , j e r je D u h »totalan« Č o v j e k poslije svršetka Povijesti, ili bolje:
No to je istina (djelomično), j e r sadašnjost sadržava prošlost (ali ne integrirani totalitet (u Hegelovoj misli i njome) Povijesti čovje
b u d u ć n o s t ) . Tobožnje Ogovaranje reklo bi u t o m slučaju j e d i n o isti čanstva.
nu. Bilo bi, dakle, bez snage, jer istina objavljuje o n o što jest i ništa
Str. 397, stupac: (2) Senzualizam - N u ž n a d o p u n a D e i z m a . Raz
ne negira; »Ogovaranje« nikako ne bi bilo P r o p a g a n d a , već neki do
lika p r e m a »senzualizmu« I poglavlja: Čovjek je ovdje p r o š a o kroz
prinos za bolje razumijevanje Novog društva, t j . njegova p o t v r d a ,
sva iskustva »onostranosti«, des Jenseits, prije nego što se vratio
njegovo ojačanje.
»osjetu« stvarnog; o n d j e još nije bio p r e m a š i o osjetilnu stvarnost.
140 P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1936-1937. 141
KAKO CITATI H E G E L A
bez B o r b e , Čovjek A p s o l u t n e slobode smatra da »Djelovanje sviju i volje: smrću (i T e r o r o m ) . N a i m e , više n e m a opće volje, ima samo
svakoga« (stvaralačko djelovanje Postrevolucionarne države) j e d n a pojedinačnih bića, koja se mogu dohvatiti samo u svojoj biološkoj
ko može da se vrši bez krvave B o r b e , t j . da ovo Djelovanje m o ž e egzistenciji, ne u svojim djelima, svojim akcijama, j e r o n a ništa ne
d a b u d e »neposredno«. rade ( o n a se samo „suprotstavljaju i o p i r u " ) . J e d a n ovakav proces
( U s p o r . 415. str., 12. r. o d o z d o : Sve su klase (Stande) nestale, m o ž e da završi s a m o istrebljenjem sviju članova D r u š t v a i s a m i m sa-
Čovjek je Pojedinac u strogom smislu i vjeruje da k a o takav m o ž e moubistvom (pseudo) d i k t a t o r a . Strahovlada (la T e r r e u r ) , u stvari,
da predstavlja čovječanstvo u o p ć e ; p o g u b n a iluzija.) nije drugo nego samoubistvo samog D r u š t v a .
D a k l e , ova ideologija A p s o l u t n e slobode je »Na zemlju sišlo Realizacija A p s o l u t n e slobode vrši se kroz b o r b u Fakcija. Njo
N e b o « , o k o j e m je sanjao »Prosvijećeni« um (uspor. 413. str. 10. r . ) . me se R o b (ili Buržuj eks-Rob) n a p o k o n oslobađa, j e r u njoj je der
U stvari, to je praznina što s a m u sebe poništava. Ostvarenje i objava Kampf, krvava B o r b a za priznanje, koja mu je bila n u ž n a da u svom
ovog poništavanja A p s o l u t n e slobode je La T e r r e u r (Schrecken = bitku integrira e l e m e n t Gospodstva, S l o b o d e . Revolucionarna vlada
posredovanje p u t e m smrti). je Pobjednička fakcija, a njezina k o n a č n a propast je isto t a k o n u ž n a
Str. 416, »Es ist nach...« itd.: Ovdje je riječ od Revolucionar k a o propasti ostalih Fakcija ( = P o s e b n o ) . Jer, Postrevolucionarna
noj vladi iz razdoblja A p s o l u t n e slobode - koje izgleda k a o d i k t a t u r a vlada ne može da b u d e Vlada s t r a n k e , s a m o j e d n o g dijela Cjeline:
(pojavljuje se kao...), j e r se svakom Pojedincu m o ž e prohtjeti da ova (Vlada stranke - p r e v . ) , m o r a da samu sebe u k i n e , ili će biti
kaže: »L' E t a t , c' est moi«. N i t k o se ne opire ovoj Vladi. O n a bez u k i n u t a . Ali, dokle je revolucionarna, o n a m o r a da b u d e vlada stran
b o r b e dolazi do vlasti, sve što o n a b u d e rekla bit će Z a k o n ( G e s e t z ) , ke i, p r e m a t o m e , da djeluje p u t e m T e r o r a .
sve što b u d e učinila bit će D r ž a v n a akcija (Staatsaktion). Ali to nije K r o z Strah Čovjek postaje svjestan o n o g a što on stvarno jest;
diktatura, u p r a v o zato što joj se ništa ne opire; o n a se uspostavlja u ništa. D e r Schrecken des T o d e s ist die A n s c h a u u n g dieses ihres (der
praznini. Ne ostavlja tragova u objektivnoj stvarnosti i nitko joj se, Freiheit) negativan W e s e n s (str. 419, 17.18. r . ) . J e d i n o n a k o n ovog is
u stvari, ne p o k o r a v a . Ne može da izvuče iz sebe nikakvo pozitivno kustva Čovjek postaje zaista „ u m a n " i nastoji da ostvari D r u š t v o ( D r
stvarno djelo. N e m a u s p j e h o m okrunjenog djelovanja, n e m a , p r e m a žavu) gdje je sloboda zaista moguća. Sve do ovog samog t r e n u t k a
t o m e , stvarne, istinske slobode. (Straha) Čovjek (još R o b ) odvaja još dušu od tijela, još je kršćanin. Ali
Str. 416, 11. r . o d o z d o , d o str. 417.: O n o što j e t a d a t r e b a l o kroz Strah on shvaća da htjeti ostvariti apstraktnu ( „ a p s o l u t n u " ) Slobo
stvoriti i što će kasnije stvoriti N a p o l e o n : K o r p o r a t i v n a postrevolu- du znači htjeti svoju smrt, i t a d a razumije da on hoće da živi, k a o tijelo i
cionarna država, jer su nasljedne društvene klase bile uništene. duša na o v o m e svijetu, j e r to je j e d i n o do čega mu je doista stalo i što
Str. 417, 10. r.: »Kein p o s i t i v e s . . . « R e v o l u c i o n a r n a vlada (bilo će moći da ga zadovolji. Strah, „die F u r c h t ihres absoluten H e r r n , des
koja) hoće da ostvari A p s o l u t n u slobodu; o n a t a d a postaje zaista T o d e s " (str. 420, 4-5. r . ) , disponira pojedinačne svijesti da priznaju
diktatorska - to je o n d a »die F u r i e des Verschvvindens« (str. 417, 7. j e d n u D r ž a v u , gdje će moći da se ostvare na djelomičan i ograničen na
r. o d o z d o ) , furija iščezavanja, la T e r r e u r ( S c h r e c k e n ) . čin i gdje će o n e , ipak, biti istinski i stvarno s l o b o d n e .
Str. 417, posljednji stupac, do str. 419: O p i s dijalektike T e r r e u - Ponavljamo još j e d a n p u t : kroz S t r a h prestaje R o p s t v o , štaviše,
ra. o d n o s G o s p o d a r a i R o b a , dakle i Kršćanstvo. Od sada će Čovjek
Vlada hoće da ostvari Slobodu, ukida „ A p s o l u t n u " slobodu, ali tražiti die Befriedigung na ovoj zemlji i u n u t a r D r ž a v e (gdje više ne
time pripravlja ostvarenje Istinske slobode. „ A p s o l u t n a " sloboda je će biti apsolutne s l o b o d e , - osim za šefa, koji je N a p o l e o n ; - može
ste j e d n o ništa: ona nije; - zato je njezina „realizacija" ili objava je m o , m e đ u t i m , reći da je čak i ova sloboda ograničena stvarnošću,
dino smrt i ništavilo. n o , ipak, šef Postrevolucionarne države sasvim je „zadovoljen" svo
U stanju Apsolutne slobode svatko hoće da p o s t a n e diktator i jim djelovanjem, j e r o v a stvarnost što ga ograničava j e s t e u p o t p u
da svima n a m e t n e svoju pojedinačnu volju. To m o ž e da p o s t a n e bilo nosti s a m o njegovo djelo).
t k o , ali on je samo p s e u d o d i k t a t o r , jer druge volje ostaju pojedinač Str. 420, stupac: „ D e r Geist w a r e . . . d o : . . . k o n n t e " - N e m a vra
ne i, dakle, nepristupačne njegovoj. Ideja d i k t a t u r e je a p s t r a k t n a . ćanja n a t r a g . U s p r k o s prividnosti postrevolucionarna država korjeni
Da bi se o n a ostvarila, p o t r e b n o je da se stvarno u k i n u pojedinačne to je različna od predrevolucionarnih država.
III K a k o čitati H e g e l a
146 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1936-1937. 147
Str. 420, 22. r.: „ A b e r . . . " N e m a p o v r a t k a , j e r ova D r ž a v a pretpo ( B e s o n d e r h e i t ) : nacije, društvene klase, p o r o d i c e . (Budući da je i
stavlja die Absolute Freiheit, koju o n a uništava s a m o z a t o da ostvari Kršćanstvo »ukinuto«, n e m a više dualizma Crkve i D r ž a v e . ) D a k l e :
njezinu negaciju. ratovi i revolucije od sada su nemogući. To znači da se ova D r ž a v a
Revolucija (Revolucionar) nije funkcija ni svojih p r i r o d n i h instin neće više mijenjati, ostat će vječno identična sa s a m o m s o b o m . No
kata ni n e k o g danog cilja (koji bi u t o m slučaju bio zavisan od d a n o g , a Čovjeka oblikuje D r ž a v a u kojoj živi i djeluje. D a k l e , ni Čovjek se
ne od revolucionarnog Svijeta). R e v o l u c i o n a r djeluje svjesno, ne da bi više n e ć e mijenjati. I P r i r o d a (bez Negativnosti) na svaki je način
uspostavio neki (idealan) Svijet, n e g o da bi srušio dani Svijet. On je to zauvijek dovršena. P r e m a t o m e , znanost koja pravilno i p o t p u n o
ga svjestan. I on će, polazeći ni od čega, iznova sagraditi j e d a n novi Svi opisuje N a p o l e o n s k i svijet ostat će uvijek i u cjelini važeća. O n a će
jet. Postoji, dakle, Selbst što samo sebe stvara iz Svijeta koji je sveden biti A p s o l u t n o Z n a n j e , Z a d n j a granica svakog filozofijskog istraživa
na ništa. N e m a istinskog stvaranja bez prethodnog razaranja d a n o g : nja. O v o Z n a n j e - jeste D u h siguran u samog sebe.
Djelovanje = N e g a t o r s k a negativnost (Negativitat). U posljednjoj analizi ova se D r ž a v a više ne mijenja j e r su svi
Absolute Freiheit j e , p r e m a t o m e , najviša i posljednja Bildung, njezini G r a đ a n i »zadovoljeni« (befriedigt). Ja sam p o t p u n o i konač
koja objavljuje Čovjeku njegovo ništa (bez pozitivističke „ k o m p e n z a no »zadovoljen« k a d a je m o j a , isključivo moja ličnost »priznata« (u
cije"): „der b e d e u t u n g l o s e T o d , d e r reine Schrecken des N e g a t i v e n " svojoj stvarnosti i svojoj vrijednosti, u svom dostojanstvu) od sviju,
(str. 4 2 1 , 45. r . ) . A D r ž a v a koja će slijediti bit će v r h u n a c Negativnosti, p o d u v j e t o m da i ja sam »priznajem« stvarnost vrijednosti onih za
t j . njezino „dijalektičko p r e o k r e t a n j e " u Apsolutnu pozitivnost. koje se s m a t r a da me m o r a j u »priznati«. Biti »zadovoljen« - znači
biti »jedini na svijetu, a (ipak) imati općenitu važnost«. No to je
C. Der seiner selbst gewisse Geist. Die Moralitat (str. 423-472) o n o što se ostvaruje za G r a đ a n i n a univerzalne i h o m o g e n e D r ž a v e . S
j e d n e s t r a n e , zahvaljujući njezinoj univerzalnosti, ja sam u njoj »pri
Pododjeljak C VI poglavlja raspravlja o Postrevolucionarnoj znat« od sviju ljudi, koji su svi moji meni ravni drugovi. S druge
državi, tj. o N a p o l e o n s k o m carstvu (1806). Nalazimo se na kraju Hi strane, zahvaljujući njezinoj h o m o g e n o s t i , zaista sam »priznat« ja, a
storije. Ovdje dijalektika svršava d o l a s k o m samog H e g e l a , tačnije, - ne m o j a porodica, m o j a društvena klasa, m o j a nacija (»ja« k a o
Fenomenologije. (VIII i posljednje pogl. raspravljat će o ovoj F e n o »predstavnik« n e k e b o g a t e i glasovite p o r o d i c e , n e k e posjedničke ili
menologiji; o n a će u njemu biti rezimirana s j e d n o g višeg stanovišta, vladajuće klase, n e k e m o ć n e ili civilizirane nacije i t d . ) . P o j e d i n a č n o
te će se pokazati k a k o i zašto njezina cjelina tvori b a z u A p s o l u t n o g (ja) odnosi se izravno na O p ć e n i t o ( D r ž a v u ) , bez nekih z a k l o n a što
Z n a n j a , koje će biti ostvareno i objavljeno u d r u g o m dijelu Sistema ih stvaraju »posebne razlike« ( B e s o n d e r h e i t e n : p o r o d i c e , klase, naci
Z n a n o s t i i njime, - Ekciklopediji.) j e ) . To će reći da se u P o s t r e v o l u c i o n a r n o m svijetu (prvi p u t ) ostva
ruje Individualnost No biti I n d i v i d u u m , t j . Č o v e k u p r a v o m smislu, -
Der seiner selbst gewisse Geist, D u h koji je o s a m o m e sebi izvje znači biti »zadovoljen«, znači više ne htjeti, dakle, više ne moći
stan i siguran - to je u posljednjoj analizi sam H e g e l , t j . njegov Si »trascendirati« se: postati drukčiji nego što jest. Razumjeti samoga
stem filozofije (Fenomenologija + Encikolpedija), koji više nije tra sebe - u t o m slučaju znači razumjeti integralnog, definitivnog, »sa
ženje M u d r o s t i , već M u d r o s t (= a p s o l u t n o Z n a n j e ) s a m a . Ovdje die vršenog« Čovjeka. To čini H e g e l u svom Sistemu.
Gewissheit (subjektivna izvjesnost) koincidira sa die W a h r h e i t (ob D o d u š e , jedino je Šef Univerzalne i H o m o g e n e države ( N a p o -
jektivna istina = G o v o r o m objavljena stvarnost). No n e k a Istina leon) stvarno »zadovoljen« (= priznat od sviju u svojoj osobnoj vri
je uistinu istinita, t j . općenito i nužno ( = »vječno«) važeća, s a m o jednosti). D a k l e , samo on je doista slobodan (slobodniji od sviju
ako je stvarnost koju o n a objavljuje potpuno dovršena (sve što je bi Sefova prije njega, koji su uvijek bili »ograničeni« »posebnim razlika
lo moguće zaista se ostvarilo), dakle »savršena«, bez mogućnosti p o ma« p o r o d i c a , klasa, nacija). Ali, ovdje su svi građani »zadovoljeni«
većanja ili p r o m j e n e . Ova »totalna«, »definitivna« stvarnost je Na- U mogućnosti, jer svaki može da postane ovaj Sef, čije o s o b n o (»po
p o l e o n s k o carstvo. Za Hegela (1806) to je univerzalna i homogena jedinačno«) djelovanje jeste ujedno općenito (državno) djelovanje,
D r ž a v a : o n a sjedinjuje cijelo čovječanstvo (bar o n o historijski zna tj. djelovanje sviju ( T u n Aller u n d J e d e r ) . J e r , n e m a više nasljedstva
čajno) i »ukida« (aufhebt) u svojoj sredini sve » p o s e b n e razlike« (»neljudski«, »prirodan«, »poganski« e l e m e n t ) . Svatko, d a k l e , m o ž e
70*
148 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1936-1937. 149
podijeljen u tri paragrafa (a, b, c) koji odgovaraju t r i m a e t a p a m a Hegelijanskom »Oproštenju« (Verzeihung) p r e t h o d i das Gevvis
stvarnog dijalektičkog procesa koji se opisuje. sen Jacobia i schone Seele Novalisa i R o m a n t i č a r a . Proces transfor
a. - K a n t i F i c h t e , k a o ideolozi »Apsolutne s l o b o d e « ; macije j e d n e teističke antropologije ( K a n t ) u j e d n u antropoteističku
b. - samo-ukidanje K a n t o v e i Fichteove filozofije, koje završava antropologiju (Hegel). R o m a n t i č a r je kantijanac koji je samoga sebe
filozofskom anarhijom (podsjećajući na anarhiju što p r e t h o d i Straho r a z u m i o : o b o g u ne m o ž e više govoriti bez hipokrizije ( H e u c h e l e i ) .
vladi francuske revolucije); T r e b a l o bi da b u d e ateist, ali se nije na to odlučio. No savršen je
c. - das Gevvissen = Jacobi, die schone Seele = Novalis i Schel- čovjek (za R o m a n t i č a r e ) čovjek koji živi u skladu sa samim s o b o m .
ling, das Bose und seine Verzeihung = H e g e l , koji svojim (implicit O d a t l e i m a n e n t n a kontradikcija: teoretska i egzistencijalna.
n i m ) M o r a l o m opravdava revolucionarni zločin i dovršenje Revoluci »Živjeti u skladu sa samim sobom« znači - das Gevvissen (sa
je (dakle i Historije) po N a p o l e o n u (Bose-Verzeihung)., vjest). Čovjek je jedina m o r a l n a vrijednost: on biva »opravdan« čim
djeluje » p r e m a svojoj savjesti«, nije važno kakvoj. Ali, to je n e d o
a. Die Moralische Weltanschauung (str. 424-434) s t a t n o : o v a antropologija je n e s p o s o b n a za život; to nije o n a H e g e l o
Riječ je o K a n t u . G o v o r i se s a m o o njegovoj antropologiji, koja va. N e d o s t a j e joj die V e r m i t t l u n g , »posredovanje« D j e l o v a n j e m
je uključena u njegov m o r a l , o njegovom »Moralizmu«. K a n t je ( B o r b e i R a d a ) . R o m a n t i č a r nalazi svoju W a h r h e i t u U n m i t t e l b a r -
ideolog Revolucije (kratka Nutzlichkeit). Ali, Kant smatra Prirodu ne keit (u nedjelatnosti): u t o m e je njegova zabluda. On transcendira
zavisnom od djelovanja Čovjeka; to je ostatak p o g a n s k e kosmologije Sein »uzdizanjem svoje duše«, - ali ova negacija, da bi bila sposobna
i Kršćanstva. Ovaj dualizam (Čovjek-Priroda) servilizma s obzirom za život, m o r a da se ozbilji u Bitku (Priroda i D r ž a v a ) p u t e m Djelo
na Prirodu ( K a n t , koji živi u P r e d r e v o l u c i o n a r n o m svijetu, još je vanja što mijenja d a n o ( R a d p r e t v a r a Z a b l u d u u Istinu; B o r b a -
R o b ) . K a n t ne pridaje važnost uzajamnom djelovanju Čovjeka i Pri Zločin u K r e p o s t . U s p o r . U v o d (str. 33-34,): » D a s W a h r e u n d Fals-
r o d e : ne razumije R a d što mijenja Svijet. Isto t a k o , on nije shvatio c h e . . . « , Zločin i Ludilo, što negiraju das Sein, imaju važenje i »tra
nužnost j e d n o g N a p o l e o n a , ni to da Čovjek m o r a ostvariti Državu ju« ( k a o Aufgehobene) s a m o a k o sami sebe »opravdaju«, t j . a k o
da bi samoga sebe usavršio i došao do Zadovoljenja. ostvare D r ž a v u gdje su priznati k a o Vrlina i Istina i nisu više smatra
D i e Befriedigung je za K a n t a Postulat, t j . Vjera. On dospijeva ni za Zločin i Ludilo).
s a m o do »nade« u zadovoljenje ( K a n t = Filozof N a d e , specifično Das Gewissen (str. 445, s t u p a c do 456, 2. r.)
kršćanska kategorija).
Kantijanski čovjek nije još svjestan postrevolucionarne stvarno
K a n t postulira zajamčenost: b e s m r t n o s t duše, postojanje Boga. sti; Čovjek des Gevvissens (Jacobi) prvi je koji nastoji da je sebi
Kantovski čovjek na kraju traži Sreću ( G l u c k ) (koja je d a n a u Jen
objasni. Ali ova Savjest je un-mittelbar. O n a još nije »posredovana«
seits i njime), a ne die Befriedigung. T a k o k o n a č n o dolazi do samog
D j e l o v a n j e m , ona je čista imaginacija; to još nije T u n Aller u n d
krišćanskog rješenja. Polazi, dakle, od a u t o n o m i j e čovjeka (koja je
J e d e r : prihvaća se Revolucija, ali se u njoj djelatno ne učestvuje. To
homologija Apsolutnoj slobodi) da bi stigao do ropstva čovjeka.
je stav postrevolucionarnog Intelektualca: R o m a n t i č a r a . R o m a n t i č a r
U n u t r a š n j a kontradikcija, dakle:
nastoji da objasni sebi Slobodu koja je stečena kroz Revoluciju,
koja je rezultat rada i b o r b e ; ali, on prihvaća s a m o rezultat, ne
b. Die Varstellung (str. 434-444)
prihvaćajući sredstva (krvavu B o r b u i R a d sviju). Ne poznaje ( p r e d ) -
Samo-ukidanje K a n t i z m a . K a n t o v čovjek ne m o ž e biti uzet o-
historiju ove Slobode, ne vodi računa o naporu koji je do nje d o v e o :
zbiljno (najviše k a o stvarno i p o t p u n o ispunjenje D u ž n o s t i i, p r e m a
htio bi da »uživa slobodu« koju su stekli drugi, k a o što Čovjek
t o m e , k a o sama D u ž n o s t ) : on je ideolog A p s o l u t n e slobode (koja za
vršava u ništavilu: ideološkom i egzistencijalnom). ugode uživa u proizvodima t u đ e g r a d a .
N a k o n toga bi t r e b a l o da d o đ e H e g e l o v a filozofija. Ali, između Razlika p r e m a p r e d r e v o l u c i o n a r n o m Intelektualcu iz D u h o v n o g -
K a n t a i Hegela u m e ć e se R o m a n t i z a m . -Životinjskog-carstva (V, C, a pogl.): postrevolucionarni Intelektualac
je shvatio da je on najviša vrijednost. Ali, njegova samostalnost ne
c. Das Gevvissen, die schone Seele, das Bose und seine Verzei objavljuje se kroz Djelovanje, nego kroz n e p o s r e d n o subjektivno
hung (str. 444-472) Uvjerenje = eigene U b e r z e u g u n g (koje bi t r e b a l o da b u d e ovisno
152 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1936-1937. 153
Das Bose und seine Verzeihung (str. 462, 472. stupac) Hegel, d a k l e , privodi savršenstvu svoju samosvijest. T a k o se postaje
D a s Bose = Revolucija i njezin ostvaritelj: N a p o l e o n . M u d r a c , »dovršen« filo-sof. A k o je N a p o l e o n objavljeni (u njem.
Verzeihung = Hegelovo opravdanje Revolucije i N a p o l e o n a u originalu: pojavljujući se - prev.) Bog (der erscheinende G o t t ) , H e
Fenomenologiji i njome. gel je onaj tko ga objavljuje. Apsolutni D u h = punina Bewusstwein-a
T e m a : N a p o l e n i njemačka filozofija: i Selbstbewusstsein-a, t j . stvarni (prirodni) Svijet koji sadržava uni
verzalnu i h o m o g e n u D r ž a v u , što ju je N a p o l e o n ostvario, a H e g e l
objavio.
M e đ u t i m , Hegel i N a p o l e o n su dva različita čovjeka; d a k l e , Be
vvusstsein i Selbsbevvusstsein su još razdvojeni. No Hegel ne voli
Sa kršćanskog stanovišta N a p o l e o n ostvaruje Taštinu: on j e , da dualizam. T r e b a li ukinuti posljednju dijadu?
kle, utjelovljenje Grijeha (Antikrist). On je prvi koji se usudio da To bi se moglo dogoditi (o k a d bi b a r ! ) da N a p o l e o n »prizna«
zaista d a d e apsolutno (općenitu) vrijednost ljudskoj Pojedinačnosti. H e g e l a , k a o što je H e g e l »priznao« N a p o l e o n a . Da li se H e g e l na
Za K a n t a i Fichtea, on je das B o s e : p a r excellence a m o r a l n o biće. d a o (1806) da će ga N a p o l e o n pozvati u Pariz, k a k o bi ondje p o s t a o
Za liberalnog i t o l e r a n t n o g R o m a n t i č a r a , on je izdajica (»izdao« je Filozof ( M u d r a c ) univerzalane i h o m o g e n e D r ž a v e , k o m e je dužnost
Revoluciju). Z a »božanskog« Pjesnika, o n j e s a m o licemjer. da objašnjava ( o p r a v d a v a ) , - a m o ž d a i usmjerava - N a p o l e o n o v u
Sa N a p o l e o n o v o g stanovišta općenito važeći moral postoji samo djelatnost?
za druge; on sam je »s o n e strane D o b r a i Zla«: on j e , d a k l e , ako se Poslije P l a t o n a stvar je uvijek mamila velike filozofe. Ali tekst
h o ć e , »licemjer«. Ali, kantovski moral n e m a pravo da t a k o sudi. Isto F e n o m e n o l o g i j e koji se na to odnosi (str. 4 7 1 , 11. r. o d o z d o - 472)
t a k o se ne m o ž e u i m e romatničarskog Urteil-a optuživati N a p o l e o n a je (hotimice?) t a m a n .
zbog egoizma i zločina, j e r svako je Djelovanje egoističko i zloči Bilo to k a k o bilo - Historija je završena.
n a č k o ukoliko nije uspjelo; - no N a p o l e o n je uspio. Osim toga. Na-
poleonovi protivnici ne djeluju protiv njega, ne obaraju ga: njihov
sud j e , dakle, čista taština, brbljarija. O n i su čista nedjelanost, t j .
Sein, dakle, j e d n o Ništa: a k o se N j e m a č k a (dakle n j e m a č k a filozofi
j a ) ustručava da »prizna« N a p o l e o n a , o n a će nestati k a o V o l k ; Naci
je (Besonderheit) koje hoće da se o p r u Carstvu ( o p ć e n i t o , Allge-
m e i n h e i t ) bit će u n i š t e n e .
Ali, Hegel priznaje i objavljuje N a p o l e o n a N j e m a č k o j . Vjeruje
da će moći da je spasi (svojom F e n o m e n o l o g i j o m ) , da je sačuva u
j e d n o m uzdignutom (aufgehoben) obliku u krilu N a p o l e o n s k o g car
stva.
11 K a k o čitati H e g e l a
162 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 163
P r e m a Hegelu - da se izrazimo marksistički - Religija je s a m o ideološ razvoj k a k o bi, u izvjesnom t r e n u t k u ovog razvoja, neki ljudski indi
ka supra-struktura koja nastaje i postoji s a m o k a o funkcija realne infra viduum, koji se slučajno zove H e g e l , uvidio da je u posjedu apsolut
s t r u k t u r e . Ova infra-struktura, što nosi k a k o Religiju t a k o i Filozofiju, nog Z n a n j a , t j . j e d n o g Z n a n j a što mu ne otkriva više neki p o s e b n i i
nije ništa drugo n e g o u k u p n o s t ljudskih Djelovanja koja su ostvarena u časoviti aspekt Bitka (koji on pogrešno shvaća k a o njegov t o t a l i t e t ) ,
t o k u opće povijesti, ništa drugo n e g o cjelina ove Povijesti u kojoj i ko već bitak u njegovoj cjelovitoj ukupnosti, k a k a v je o sebi i za sebe.
j o m je Čovjek stvorio niz specifično ljudskih Svjetova, b i t n o različitih Ili, p a k , izrazimo isti p r o b l e m u njegovu kartezijanskom aspek
od p r i r o d n o g Svijeta. To su društveni Svjetovi što se održavaju u reli tu: P h G a t r e b a da odgovori na pitanje filozofa koji se s m a t r a spo
gioznim i filozofskim ideologijama. I - da k a ž e m o o d m a h - apsolutno sobnim da dosegne definitivnu ili apsolutnu istinu: »Mislim, d a k l e ,
Z n a n j e , koje objavljuje totalitet Bitka, m o ž e , dakle, da b u d e ostvareno jesam; ali, što sam ja?«.
tek na kraju Povijesti, u posljednjem Svijetu što ga je Čovjek stvorio. Kartezijanski odgovor na pitanje filozofa: »Što sam ja?«, odgo
Da bismo razumjeli što je a p s o l u t n o Z n a n j e , da bismo saznali ka vor: »Ja sam biće koje misli«, Hegela ne zadovoljava.
ko i zašto je ovo Z n a n j e postalo m o g u ć e , t r e b a , d a k l e , da r a z u m i j e m o
Zacijelo, filozof je m o r a o o sebi reći: »ja sam biće koje misli«.
cjelinu opće povijesti. A to je H e g e l učinio u VI poglavlju.
Ali, o n o što me interesira prije svega je činjenica da sam ja filozof
S a m o , da bismo shvatili zgradu opće povijesti i p r o c e s njezine iz
koji m o ž e da objavi definitivnu istinu, koji j e , dakle, o b d a r e n apso
gradnje, treba da p o z n a j e m o materijal koji je poslužio za njezinu iz
lutnim, t j . općenito i vječno valjanim Z n a n j e m . N o , ako su svi ljudi
gradnju. Taj materijal su ljudi. Da bismo znali što je Historija, t r e b a ,
»bića koja misle«, ja sam jedini - b a r u o v o m t r e n u t k u - koji posje
dakle, da z n a m o što je Čovjek koji je ostvaruje. Čovjek j e , zacijelo,
dujem ovo Z n a n j e . D a k l e , pitajući se: »što sam ja?« i odgovarajući
nešto sasvim drugo od o p e k e . A k o se želi uspoređivati o p ć a povijest sa
na t o : »biće koje misli«, ja u sebi ne razumijem ništa, ili v e o m a m a l o
izgradnjom j e d n e z g r a d e , t r e b a , prije svega, reći da ljudi nisu s a m o
toga.
o p e k e što služe za izgradnju: oni su i zidari koji je g r a d e i arhitekti koji
Ja nisam s a m o biće koje misli. Ja sam nosilac apsolutnog Z n a
zamišljaju njezin nacrt, nacrt koji se, osim toga, izrađuje p o s t e p e n o u
nja. I ovo Z n a n j e je sada - u t r e n u t k u k a d mislim, utjelovljeno u
toku same izgradnje. S druge strane, čak i kao »opeka«, čovjek se bitno
meni - H e g e l u . D a k l e : ja nisam samo biće koje misli; ja sam, p o v r h
razlikuje od matertijalne o p e k e : i čovjek-opeka mijenja se u t o k u iz
toga, - i prije svega - Hegel Što je, dakle, ovaj H e g e l ?
gradnje sasvim j e d n a k o k a o i čovjek-zidar i čovjek-arhitekt. Ipak, ima
Prvo i prvo to je čovjek od kostiju i mesa koji zna sebe k a o
nešto u Čovjeku što ga osposobljuje da učestvuje - pasivno ili aktivno -
takvog. Z a t i m , taj čovjek ne lebdi u p r a z n o m . On sjedi na stolici za
u realizaciji opće povijesti. Postoje, da t a k o kažemo,, nužni i dovoljni
j e d n i m stolom, pišući p e r o m na papiru. I zna da svi ovi p r e d m e t i ni
uvjeti početka ove Povijesti, koja je na kraju došla do a p s o l u t n o g Z n a
su pali s n e b a ; zna da su to proizvodi nečega što se zove ljudski rad.
nja. A ove uvjete proučio je H e g e l u prva četiri poglavlja P h G e .
Z n a , t a k o đ e r , da se ovaj r a d obavlja u j e d n o m ljudskom Svijetu, us
N a p o k o n , Čovjek nije samo materijal, graditelj i arhitekt povije
red P r i r o d e , i da on sam sačinjava j e d a n njezin d i o . A ovaj svijet je
sne zgrade. On je i onaj radi koga je ova zgrada s a g r a đ e n a : on u njoj
prisutan u njegovom d u h u u istom t r e n u t k u d o k on piše da odgovori
živi, on je vidi i razumije, on je opisuje i kritizira. A postoji j e d n a čitava
na svoje »što sam ja«. T a k o o n , na primjer, čuje b u k u što dolazi iz
kategorija ljudi koji ne sudjeluju aktivno u povijesnoj izgradnji i koji se
daleka. Ali, on ne čuje s a m o buku. O n , t a k o đ e r , zna da je ova b u k a
zadovoljavaju da žive u sagrađenoj zgradi i da o njoj govore. Ovi ljudi
topovsko gruvanje i zna da su i sami topovi proizvodi R a d a , proizve
što žive, t a k o rekavši, »au-dessus de la melee«, što se zadovoljavaju da
deni, ovaj p u t a , radi Borbe na smrt m e đ u ljudima. Ali, ima tu još
govore o stvarima koje oni ne stvaraju svojim Djelovanjem, jesu Inte
nešto. On zna da o n o što čuje jesu hici ispaljeni iz N a p o l e o n o v i h to
lektualci proizvođači ideologija intelektualaca, koje ovi uzimaju (i p r o -
pova u J e n s k o j bitki. Z n a , d a k l e , da živi u Svijetu gdje djeluje Na
turaju) za filozofiju. H e g e l opisuje i kritizira ove ideologije u V poglav-
poleon.
Iju.
N o , ovdje ima nešto što Descartes, što P l a t o n , što toliki drugi
D a k l e , još j e d n o m : cijela P h G a , koja je sažeta u svom V I I I p o filozofi još nisu znali, nisu mogli da znaju. I nije li Hegel zbog toga
glavlju, t r e b a da odgovori na pitanje: »Što je apsolutno Z n a n j e i k a k o došao do apsolutnog Z n a n j a , p r e m a kojem su njegovi p r e t h o d n i c i
je o n o moguće?«, t j . : što m o r a da b u d e Čovjek i njegov povijesni uzalud težili?
II
164 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 165
M o ž d a . Ali zašto o n d a u t o m e uspijeva Hegel, a ne bilo t k o dru o n a objavljuje, sebe razumijevajući, a ova sebe p o t p u n o svjesna svi
gi od njegovih savremenika, koji svi znaju da postoji čovjek i m e n o m jest je a p s o l u t n o Z n a n j e koje će, razvijajući se u govoru, oblikovati
N a p o l e o n . Ali kako to oni znaju? Z n a j u li to oni uistinu? Z n a j u li sadržaj filozofije ili a p s o l u t n e Z n a n o s t i , sadržaj »Enciklopedije filo
oni što je N a p o l e o n ? Razumiju li ga? zofskih znanosti« što sadržava sažetu cjelinu sviju mogućnih znanja.
N o , što, u stvari, znači »razumijeti« N a p o l e o n a a k o ne razumjeti Descartesova filozofija ne zadovoljava j e r je odgovor što ga o n a
ga k a o o n o g a t k o dovršava, ostvarujući ga, ideal F r a n c u s k e revoluci daje na »što sam ja« bio od p o č e t k a nezadovoljavajući i n e p o t p u n .
j e ? I m o ž e li se razumijeti ovaj ideal, ova Revolucija, a da se ne Zacijelo, D e s c a r t e s nije mogao ostvariti hegelijansku, apsolutnu filo
razumije ideologija Aufklarung, Vijeka prosvjete? Shvatiti N a p o l e o zofiju. D o k je on živio, historija još nije bila dovršena. N o , sve da je
na s j e d n o g generalnog stanovišta - znači razumjeti ga slijedeći mije i potpuno razumio samoga s e b e , shvatio bi ipak samo j e d a n dio ljud
ne cijelog p r e t h o d n o g historijskog razvoja, znači razumijeti opću po ske stvarnosti, a njegov sistem zasnovan na o v o m samo-razumijeva-
vijest u cijelini. N o , gotovo nijedan od Hegelovih s a v r e m e n i k a filo nju n u ž n o bi bio nedovoljan i lažan, u p r a v o toliko koliko bi, k a o što
zofa nije postavio sebi ovaj p r o b l e m . I nijedan, osim H e g e l a , nije ga svaki sistem dostojan toga i m e n a m o r a da čini, p r e t e n d i r a o na totali
riješio. J e r , H e g e l je jedini u stanju da prihvati, i da o p r a v d a , N a p o - tet. Ali t r e b a , osim toga, reći da je D e s c a r t e s - iz razloga koje H e g e l
leonovu egzistenciju, t j . da je »deducira« iz prvih principa svoje filo navodi - loše započeo odgovarajući na svoje p o č e t n o pitanje. I zato
zofije, svoje antropologije, svoje koncepcije historije; D r u g i se sma njegov odgovor: »ja sam biće koje misli« bijaše ne samo odviše sažet
traju obaveznim da o s u d e N a p o l e o n a , t j . da osude historijsku stvar već i lažan, j e r je bio j e d n o s t r a n .
nost, a njihovi filozofski sistemi su svi - samim t i m e - osuđeni od
Polazeći od »ja mislim«, D e s c a r t e s je svoju pažnju u s r e d o t o č i o
ove stvarnosti.
s a m o n a »mislim«, p o t p u n o zanemarujući »Ja«. N o , ovo J a j e b i t n o .
Nije li H e g e l , m o ž d a , taj Hegel, mislilac o b d a r e n apsolutnim J e r Čovjek, p a , dakle, i Filozof, jeste ne s a m o Svijest nego i - prije
Z n a n j e m , jer, s j e d n e s t r a n e , živi u vrijeme N a p o l e o n a i, s druge svega - Samo-svijest. Čovjek nije samo biće koje misli, t j . koje kroz
s t r a n e , jedini ga razumije?
Logos, kroz Govor sastavljen od smislenih riječi objavljuje Bitak što
U p r a v o to kaže Hegel u svojoj P h G i .
objavljuje Bitak, bitak koji je on sam, objaviteljski bitak koji on su
Apsolutno Znanje postalo je - objektivno - moguće jer je u Na-
protstavlja objavljenom bitku, dajući mu ime Ich, Selbst, J a .
p o l e o n u i njime stvaran proces historijskog razvoja, u t o k u kojeg je
Zacijelo, n e m a ljudske egzistencije bez Bewusstsein-a, bez Svije
čovjek stvarao nove Svjetove i promijenio se, stvarajući ih d o š a o
sti o vanjskom svijetu. Ali, da bi bilo zaista ljudske egzistencije, koja
svome kraju. Objaviti ovaj Svijet znači, dakle, objaviti Svijet, tj. ob
m o ž e da p o s t a n e filozofska egzistencija, p o t r e b n o je da postoji i Sa
javiti Bitak u dovršenom totalitetu njegove p r o s t o r n o - v r e m e n i t e op
stojnosti. A p s o l u t n o Z n a n j e postalo je moguće i - subjektivno - j e r mosvijest. A da bi bilo Samo-svijesti, Selbst-bewusstsein-a, p o t r e b
je neki čovjek i m e n o m Hegel z n a o da razumije Svijet u kojem živi i no je da postoji ovo Selbst, ovo nešto specifično ljudsko što čovjek
da razumije sebe k a o biće što živi u t o m Svijetu i što razumije taj objavljuje, što se objavljuje k a d čovjek k a ž e : » J a . . . « .
Svijet. K a o svaki od njegovih savremenika, H e g e l bijaše m i k r o k o - Prije negoli analiziramo »Ja mislim«, prije negoli p r i s t u p i m o
smos koji u svojem p o j e d i n a č n o m bitku sabire dovršeni totalitet pro kantovskoj teoriji spoznaje, t j . o d n o s u između subjekta (svjesnog) i
storno-vremenite realizacije općenitog bitka. Ali, on je jedini bio u o b j e k t a (pomišljenog), t r e b a , dakle, da se u p i t a m o : k a d a , zašto i ka
stanju da sebe razumije k a o cjelokupnost, da d a d e ispravan i p o t p u n ko je čovjek dovedan do toga da kaže »Ja«.
odgovor na kartezijansko pitnaje, n a : »što sam ja?«. I to razumijeva Da bi bilo Samosvijesti, t r e b a - p r e t h o d n o - da postoji Svijest.
jući sebe kroz razumijevanje totaliteta historijskog a n t r o p o g e n o g pro Drugim riječima, t r e b a da se vrši objava B i t k a Riječju, pa bilo to i
cesa, koji se završio s N a p o l e o n o m i njegovim savremenicima, razu j e d n a j e d i n a riječ Sein, Biti; - objava B i t k a koji će kasnije biti na
mijevajući ovaj proces kroz vlastito samo-razumijevanje. Hegel je zvan »objektivni, vanjski, ne-ljudski bitak« »Svijet«, »Priroda« itd.,
omogućio da dovršena cijelina stvarnog općeg p r o c e s a p r o d r e u nje ali koji j e , za sada, još neutralan, jer još n e m a Samosvijesti ni, pre
govu pojedinačnu svijest, a on je p r o n i k a o ovu svijest. O v a svijest je ma t o m e , o p r e k e između subjekata i objekta, Ja i ne-Ja, između
na taj način postala j e d n a k o t o t a l n a , općenita, k a o i proces što ga ljudskog i p r i r o d n o g .
166 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 167
Najelementarniji oblik Svijesti, svijesti o Bitku i o njegovoj ob san od m e n e , negirati je u o v o m njezinoj nezavisnosti i pretvoriti je
javi Riječju, r a z m o t r i o je Hegel u I poglavlju, p o d i m e n o m »Osjetil- u m e n e , učiniti je mojom, apsorbirati je u M e n i i kroz Mene. Da bi
na izvjesnost« (sinnliche Gevvissheit). N e ć u ponavljati što on ovdje bilo Samo-svijesti i, sljedstveno, filozofije, t r e b a da kod Čovjeka p o
kaže. Za sada nas interesira samo to da a k o se polazi od ove Svijesti, stoji ne s a m o pozitivna, pasivna kontemplacija, koja je j e d i n o obja
od ove spoznaje, ne postoji nikakvo sredstvo da se d o đ e do Samo viteljica bitka, nego i negatorsko Ž u d n j a i, sljedstveno, Djelovanje što
svijesti. Da bi se do nje došlo, valja poći od nečeg drugog nego što mijenja dani bitak. T r e b a , d a k l e , da ljudsko Ja b u d e Ja žudnje, t j .
je kontemplativna spoznaja Bitka, od nečeg drugog nego što je pasiv aktivno J a , negatorsko J a , Ja koje mijenja Bitak, koje stvara novi bi
na objava Bitka, koja ga pušta takvim kakav je on o sebi, nezavisno tak razarajući dani bitak.
od spoznaje što ga objavljuje. N o , što je Ja Ž u d n j e - Ja gladna čovjeka, na primjer, - n e g o
Svi, n a i m e , z n a m o da čovjek koji pažljivo kontemplira neku praznina željna sadržaja, praznina koja hoće da se ispuni ispražnju-
stvar, koji hoće da je vodi o n a k v o m kakva j e , a da u njoj ništa ne jući ovu p u n i n u , da se - u d a n o m t r e n u t k u - postavi na mjesto ovog
promijeni, jeste, k a k o se kaže, »apsorbiran« ovom k o n t e m p l a c i j o m , p u n o g , da zapremi njegovom p u n i n o m prazan oblik ukidanjem puni
t j . o v o m stvari. Zaboravlja sebe, misli j e d i n o na stvar što je k o n t e m ne koja nije bila vlastita. - D a k l e , govoreći općenito: a k o istinska
plira; ne misli ni na svoju kontemplaciju, a još manje na samoga sebe, (apsolutna) filozofija nije k a o kantovska i p r e t k a n t o v s k a filozofija
na svoje »Ja«, na svoje Selbst. U t o l i k o je m a n j e svjestan sebe ukoli Svijsti, n e g o je filozofija Samo-svijesti, filozofija svjesna sebe, što sa
ko je više svjestan stvari. M o ž d a će moći da govori o stvari, ali nika mu sebe objašnjava, s a m u sebe opravdava, što za samu sebe zna da
da neće govoriti o s a m o m e sebi: u njegovu govoru n e ć e nastupiti ri je apsolutna i da kao takvu sebe samoj sebi objavljuje, treba da Filo
ječ »Ja«. zof, t r e b a da Čovjek b u d e u s a m o m temelju svog bitka ne s a m o po
Da bi se pojavila ova riječ, p o t r e b n o j e , d a k l e , da postoji i ne zitivna i pasivna kontemplacija nego i djelatna i negatorska Žudnja.
što drugo (drukčije) od čisto pasivne kontemplacije, k o j a je isključi N o , da bi to m o g a o biti, ne m o ž e on da b u d e Bitak koji jest, koji je
vo objaviteljica Bitka. A ovo drugo j e , p r e m a H e g e l u , Žudnja, die sa samim s o b o m vječno identičan, koji s a m o m e sebi dostaje. Čovjek
B e g i e r d e , o kojoj govori na p o č e t k u IV poglavlja. m o r a da b u d e p r a z n i n a , j e d n o ništa nije čisto ništa, reines Nichts,
N a i m e , kad čovjek osjeća žudnju, k a d j e , na primjer, gladan i već nešto što jest u ovoj mjeri u kojoj ništi Bitak da bi se ostvarilo
hoće da j e d e i k a d toga p o s t a n e svjestan, on postaje n u ž n o svjestan na njegov račun i da bi uništilo u bitku. Čovjek je negatorsko Djelo
sebe. Ž u d n j a se uvijek objavljuje k a o moja žudnja i da bi se žudnja vanje koje mijenja dani Bitak i koje s a m o sebe mijenja mijenjajući
objavila, p o t r e b n o je poslužiti se riječju »Ja«. Čovjek, d o d u š e , m o ž e ga. Čovjek je o n o što je s a m o utoliko ukoliko to postaje, njegov pra
da b u d e »apsorbiran«, svojom kontemplacijom stvari; čim se javi žud vi Bitak (Sein) jeste Postojanje (Werden), Vrijeme, Historija, a on
nja za ovom stvari, on će o d m a h »doći k sebi«. O d j e d n o m će vidjeti postaje, on je Historija s a m o i u po Djelovanju što negira d a n o , u
d a , osim stvari, postoji i njezina kontemplacija, da postoji i on, koji Djelovanju B o r b e i R a d a , - R a d a što će, na kraju, proizvesti stol na
nije ova stvar. A stvar mu se pojavljuje k a o »predmet« (Gegen- kojem H e g e l piše svoju P h G - u i B o r b e što će, na kraju izlaganja,
-stand), k a o izvanjska stvarnost koja nije u n j e m u , koja nije on, već biti o n a J e n s k a bitka čiju b u k u čuje pišući P h G u . I z a t o je H e g e l
j e d n o ne-Ja. m o r a o , odgovarajući na »što sam ja«, voditi računa koliko o o v o m
D a k l e , u osnovi Samo-svijesti, t j . istinski ljudske egzistencije (i stolu toliko i o ovoj buci.
p r e m a t o m e - na kraju izlaganja - filozofske egzistencije), ne leži N e m a ljudske egzistencije bez Svijesti ni bez Samosvijesti, t j .
spoznajna i pasivna kontemplacija, nego Žudnja. (I z a t o , n e k a b u d e bez objave Bitka, Riječju, k a o ni bez Ž u d n j e objaviteljice i stvorite-
r e č e n o u z a g r a d a m a , ljudska je egzistencija moguća j e d i n o ondje Ijice J a . Z a t o su, u P h G i , t j . u fenomenološkoj antropologiji, osnov
gdje ima nešto što se zove L e b e n , životinjski, biološki život. J e r , ne na m o g u ć n o s t objave d a n o g Bitka Riječju (koja je implicirana u
m a žudnje bez Ž i v o t a . ) »Osjetilnoj izvjesnosti«), s j e d n e strane, i, s druge strane, Djelovanje
N o , što je Ž u d n j a - t r e b a samo pomisliti na žudnju koja se zove što razara i negira dani Bitak (koji se r a đ a u Žudnji i njome dvije
»glad« - nego želja: promijeniti djelovanjem k o n t e m p l i r a n u stvar, ireduktibilne datosti što ih P h G a pretpostavlja k a o svoje premise.
ukinuti je u njezinom bitku što nije u o d n o s u s m o j i m , što je nezavi- Ali, ove premise nisu dovoljne.
168 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 169
Ali je očevidno da tri premise s p o m e n u t e u P h G i nisu dovoljne djelovanje izvršeno u službi nekog drugog jeste »Rad« (Arbeit) u pra
da objasne mogućnost J e n s k e bitke. N a i m e , da su svi ljudi takvi k a o vom smislu riječi, djelovanje bitno ljudsko i očovječujuće. Biće koje
što n e t o m rekoh da su, svaka B r o b a iz prestiža svršila bi smrću b a r djeluje da zadovolji svoje vlastite n a g o n e , koji su - k a o takvi - uvi
j e d n o g od protivnika, t j . , k o n a č n o bi o s t a o s a m o jedan jedini čovjek j e k prirodni, ne uzdiže se iznad P r i r o d e : o n o ostaje prirodno biće,
na svijetu i - p r e m a H e g e l u - on ne bi bio više, ne bi bio ljudsko životinja. Ali, djelujući da zadovoljim nagon koji nije m o j , djelujem
biće, j e r ljudska stvarnost nije ništa drugo n e g o činjenica priznatosti ravnajući se p r e m a o n o m e što nije - za m e n e - nagon. Djelujem
j e d n o g čovjeka od drugog čovjeka. p r e m a ideji, p r e m a ne biološkoj svrsi. A ovo mijenjanje P r i r o d e pre
Da bi se objasnila činjenica J e n s k e bitke, činjenica Povijesti ko ma j e d n o j ne materijalnoj ideji je Rad u p r a v o m smislu riječi, R a d
ju ova bitka završava, t r e b a , d a k l e , u P h G i postaviti četvrtu i po što stvara j e d a n ne p r i r o d a n , tehnički, očovječeni Svijet, prilagođen
sljednju ireduktibilnu premisu. T r e b a pretpostaviti da će se B o r b a ljudskoj Žudnji j e d n o g bića koje je dokazalo i ostvarilo svoju nad
završiti t a k o da obojica protivnika o s t a n u na životu. N o , da bi to bilo m o ć nad P r i r o d n o m p u t e m rizika svog života za ne biološki cilj Pri
t a k o , valja pretpostaviti da j e d a n od protivnika pred drugim ustukne
znanja. I samo ovaj rad m o g a o je k o n a č n o proizvesti stol na k o j e m
i da mu se potčini, priznajući ga, a da nije od njega priznat. T r e b a
Hegel piše svoju P h G u , sačinjavati dio sadržaja ovoga Ja što ga on
pretpostaviti da se Borba završava p o b j e d o m onoga koji je spreman
analizira odgovarajući na svoje »što sam ja?«.
da ide do kraja n a d onim koji - suočen sa smrću - ne uspijeva da se
izdigne iznad svojeg biološog instinkta održanja ( i d e n t i t e t ) . Govoreći G l e d a n o o p ć e n i t o dopuštajući četiri s p o m e n u t e p r e m i s e , t j . 1.
Hegelovim jezikom, t r e b a pretpostaviti da ima j e d a n p o b j e d n i k što postojanje objave d a n o g Bitka Riječju, 2. postupanje Ž u d n j e što ra
postaje Gospodar pobijeđenoga. Ili, a k o se hoće radije, pobijeđeni da negatorsko djelovanje, koje mijenja dani Bitak, 3. postojanje
što postaje Rob p o b j e d n i k a . Postojanje razlike između G o s p o d a r a i mnogih Žudnji koje mogu da se u z a j a m n o žude i 4. postojanje mo
R o b a , ili - tačnije - mogućnosti razlike između budućeg G o s p o d a r a i gućnosti razlike između Ž u d n j i (budućih) G o s p o d a r a i (budućih) R o
budućeg R o b a je četvrta i posljednja premisa P h G e . bova - dopuštajući ove četiri p r e m i s e , r a z u m i j e m o mogućnost j e d n o g
Pobijeđeni je p o d r e d i o svoju ljudsku žudnju za Priznanjem bio historijskog procesa, j e d n e Historije koja j e , u cijelini, povijest Borbi
loškoj žudnji za održanjem života: to je o n o što o d r e đ u j e i objavlju i R a d a , što su, na kraju, doveli do N a p o l e o n s k i h ratova i do stola na
je - njemu i pobjedniku - njegovu inferiornost. P o b j e d n i k je riskirao kojem je H e g e l pisao P h G u , k a k o bi razumio i ove ratove i ovaj
svoj život za j e d a n ne životni cilj: a to je o n o što o d r e đ u j e i objav stol. O b r a t n o , da bismo objasnili mogućnost P h G e , koja je napisana
ljuje - njemu i p o b i j e đ e n o m - njegovu superiornost n a d biološkim na j e d n o m stolu i koja objašnjava N a p o l e o n s k e ratove, t r e b a p r e t p o
životima i - p r e m a t o m e - n a d pobijeđenim. T a k o se razlika između staviti četiri n a v e d e n e p r e m i s e 1 .
G o s p o d a r a i R o b a ozbiljuje u egzistenciji p o b j e d n i k a i p o b i j e đ e n o g i
N a j z a d , m o ž e m o , d a k l e , reći ovo: - Čovjek je r o đ e n i Povijest
biva priznata od obojice.
je započela prvom B o r b o m koja je dovela do pojave G o s p o d a r a i
G o s p o d a r e v a superiornost nad P r i r o d o m , koja se osniva na rizi R o b a . To će reći da je - u svome porijeklu - Čovjek uvijek bilo G o
ku života u Borbi iz prestiža, ostvaruje se činjenicom R o b o v a Rada. s p o d a r , bilo R o b ; i n e m a istinskog Čovjeka n e g o ondje gdje i m a je
Ovaj se R a d u m e ć e između G o s p o d a r a i P r i r o d e . R o b mijenja d a n e dan G o s p o d a r i j e d a n R o b . ( D a se b u d e ljudski, p o t r e b n o je da bu-
uvjete egzistencije t a k o da ih usklađuje s p o t r e b a m a G o s p o d a r a . Pri 1
roda p r e o b r a ž e n a R a d o m R o b a služi G o s p o d a r u , a da on n e m a po Moglo bi se pokušati izvesti prvu premisu iz triju ostalih: Riječ (Logos) koja
objavljuje Bitak rađa se u Samosvijesti Roba i iz nje (kroz Rad). Što se tiče četvrte
t r e b e da joj služi sa svoje strane. Potčinjavajuća strana u z a j a m n o g premise, ona postulira slobodni čin. Ništa, naime, ne predisponira budućeg Gospodara
djelovanja s P r i r o d o m vraća se na R o b a : potčinjavajući sebi R o b a i na Gospodstvo, kao što ništa ne disponira ni na Ropstvo budućeg Roba; svaki mora
sileći ga da radi, G o s p o d a r sebi podlaže P r i r o d u i t a k o ostvaruje svo da se stvori (slobodno) Gospodarom ili Robom. Ono što je dano nije, dakle, razlika
ju slobodu u Prirodi. G o s p o d a r o v a egzistencija m o ž e , d a k l e , da osta između Gospodara i Roba, već slobodan čin koji je stvara. No, slobodan čin ne može
se po definiciji »deducirati«. Svakako se, dakle, radi o jednoj apsolutnoj premisi. Sve
ne isključivo ratnička: on se bori, ali ne radi. Što se tiče R o b a , nje što može da se kaže je to da bez prvobitnog slobodnog čina što stvara Gospodstvo i
gova egzistencija se svodi na Rad (Arbeit) što ga vrši u Službi Ropstvo ne bi mogle postojati historija i filozofija. No ovaj čin pretpostavlja, sa svoje
(Dienst) G o s p o d a r a . On radi, ali se ne bori. A, p r e m a H e g e l u , samo strane, mnoštvo Žudnji koje se uzajamno žude.
172 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 173
du, b a r dvojica.) A opća povijest, povijest uzajamnog djelovanja lju ovog razdoblja objaviti svoju bit, ostvarujući p u t e m Djelovanja svoje
di j e d n i h na druge i njihovog uzajamnog djelovanja s P r i r o d o m , je egzistencijalne mogućnosti. Ali, a k o je Historija samo dijalektika
ste povijest uzajamnog djelovanja između G o s p o d a r a r a t n i k a i R o G o s p o d s t v a / R o p s t v a , svakako je p o t r e b n o da se i ovo posljednje u
bova r a d n i k a . P r e m a t o m e , Historija se zaustavlja u t r e n u t k u k a d p o t p u n o s t i objavi, do kraja se ostvarujući p u t e m Djelovanja. P o t r e b
nestaje razlike, o p r e k e između G o s p o d a r a i R o b a , u t r e n u t k u k a d no j e , dakle, da prvo razdoblje b u d e upotrebljeno drugim, gdje će
G o s p o d a r p r e s t a n e da b u d e G o s p o d a r , jer više neće imati R o b a , a ljudska egzistencija biti o d r e đ e n a ropskom egzistencijom. N a p o k o n ,
R o b p r e s t a n e biti R o b , jer više neće imati G o s p o d a r a ; neće - osim ako je kraj Historije sinteza G o s p o d s t v a i R o p s t v a i razumijevanje
toga - više biti mogućnosti da p o s t a n e G o s p o d a r o m j e r neće imati ove sinteze, t r e b a da iza ovih dvaju razdoblja slijedi j e d n o treće u
Roba. k o j e m se, da t a k o k a ž e m o , neutralizirana, sintetička ljudska egzi
N o , p r e m a Hegelu, ovo dovršenje Historije dijalektičkim ukida stencija sama sebi samoj objavljuje, djelotvorno ostvarujući svoje
njem (Aufheben) G o s p o d a r a i R o b a ostvaruje se i po N a p o l e o n s k i m vlastite mogućnosti. No ovaj p u t a - ove mogućnosti uključuju i m o
ratovima i - p o s e b n o - Jenskoj bitki. P r e m a t o m e , nazočnost J e n s k e gućnost da se shvate, p o t p u n o i definitivno, t j . savršeno.
bitke u Hegelovoj svijesti jeste od kapitalne važnosti. Z a t o što čuje Ova tri velika historijska razdoblja Hegel je analizirao u VI po
b u k u ove b i t k e , Hegel m o ž e da zna da se Historija završava ili da se glavlju.
završila, da je - p r e m a t o m e - njegova koncepcija Svijeta t o t a l n a Ali, j a m a č n o , da se napiše VI poglavlje, da se shvati što je Hi
koncepcija, da je njegovo znanje apsolutno znanje. storija, nije dovoljno znati da Historija ima tri razdoblja. T r e b a još
S a m o , da bi to znao, da bi z n a o k a k o je on mislilac sposoban da znati što je svako od njih, t r e b a razumjeti uzrok i način razvoja sva
ostvari apsolutnu Z n a n o s t , on m o r a da zna k a k o N a p o l e o n s k i ratovi koga od njih i prelaza j e d n o g u drugo. N o , da se to razumije, treba
ostvaruju dijalektičku sintezu G o s p o d a r a i R o b a . A da bi to z n a o , zanati što je das Wesen, bitna-stvarnost (suština - prev.) G o s p o d s t v a
m o r a znati: s j e d n e s t r a n e , što je bit (Wesen) G o s p o d a r a i R o b a i - s i R o p s t v a , dvaju principa koji će u svojoj interakciji ostvariti proces
druge strane - k a k o i zašto je Historija, koja je počela »prvom« Bor koji se proučava. A ova analiza Gospodstva k a o takvog i R o b a kao
b o m iz prestiža, svršila N a p o l e o n s k i m ratovima. takvog izvršena je u Odsjeku B VI poglavlja.
Analiza bitog k a r a k t e r a o p r e k e G o s p o d a r - R o b , t j . p o k r e t a č k o g Počnimo s Gospodarom.
principa historijskog procesa, nalazi se u IV poglavlju. Što se p a k ti G o s p o d a r je čovek koji je išao do kraja u Borbi iz prestiža, koji
če analize samog historijskog procesa, o n a je d a n a u VI poglavlju. je riskirao svoj život k a k o bi postigao da b u d e u svojoj apsolutnoj
Historija, ovaj općeljudski proces koji je uvjetovao dolazak H e n a d m o ć n o s t i priznat od j e d n o g drugog čovjeka; t j . , on je svojem
gela, mislioca o b d a r e n o g apsolutnim Z n a n j e m , proces koji ovaj mi stvarnom, p r i r o d n o m , biološkom životu pretpostavio nešto ideelno,
slilac t r e b a da shvati u j e d n o j Fenomenologiji i njome prije n e g o što d u h o v n o , ne-biološko: to da b u d e a n e r k a n n t , da b u d e priznat u jed
će biti u stanju da ovo apsolutno Z n a n j e ostvari u »Sistemu Z n a n o noj svijesti i n j o m e , da nosi ime » G o s p o d a r « , da se zove »Gospoda
sti«, - d a k l e , opća historija nije ništa drugo nego povijest dijalektič rom«. D a k l e , on je »obistinio«, dokazao (bewahrt), ostvario i objavio
kog, t j . djelatnog odnosa između Gospodstva i R o p s t v a . D a k l e , Hi svoju nadmoć nad biološkom egzistencijom u o p ć e , n a d svojom biolo
storija, će se svršiti u t r e n u t k u k a d se b u d e ostvarila sinteza G o s p o škom egzistencijom, n a d p r i r o d n i m Svijetom uopće i n a d svim što se
dara i R o b a , o n a sinteza koja je integralan Čovjek, G r a đ a n i n univer s m a t r a i što on zna da je zajedničko s ovim Svijetom, osobito n a d
zalne i h o m o g e n e D r ž a v e što ju je stvorio N a p o l e o n . R o b o m . Ova, u p r v o m p o č e t k u čisto ideelna n a d m o ć , što se sastoji u
O v a koncepcija, p r e m a kojoj je Historija dijalektika ili uzajam- m e n t a l n o m činu kojim čovjek biva priznat i kojim z n a d e da je pri
no-djelovanje Gospodstva i R o p s t v a , dopušfa da se shvati smisao p o znat k a o G o s p o d a r od R o b a , ostvaruje se, materijalizira se p u t e m
djele historijskog procesa u tri velika ( p o trajanju, u o s t a l o m , v e o m a R o b o v a Rada. G o s p o d a r koji je u m i o prisiliti R o b a da ga prizna za
n e j e d n a k a ) razdoblja. A k o Historija počinje B o r b o m poslije koje G o s p o d a r a umije, t a k o đ e r , da ga prisili da za njega radi, da mu us
G o s p o d a r vlada n a d R o b o m , svakako j e p o t r e b n o d a prvo historij tupi rezultat svog Djelovanja. D a k l e , G o s p o d a r više n e m a p o t r e b e
sko razdoblje b u d e o n o u kojem je ljudska egzistencija u p o t p u n o s t i da uloži n a p o r za zadovoljenje svojih (prirodnih) žudnji. Potčinjava-
o d r e đ e n a egzistencijom Gospodara. Gospodstvo će, d a k l e , u t o k u juća strana ovog zadovoljenja prešla je na R o b a : G o s p o d a r , vladajući
174 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 175
Ali - ipak, zahvaljujući G o s p o d a r u , - R o b ima j e d n u drugu stalnosti (Selbststandigkeit), stvara a p s t r a k t a n pojam o slobodi što ju
p r e d n o s t koja je uvjetovana time što radi i što radi u službi (Dienst) je k o d sebe ostvario istim ovim R a d o m .
n e k o g drugog, što služi drugoga radeći. Raditi za drugoga znači radi D o d u š e , kod R o b a u p r a v o m smislu ovaj pojam o Slobodi ne
ti protiv instinkata što teraju čovjeka da zadovolji svoje vlastite po odgovara još istinskoj stvarnosti. R o b se oslobađa m e n t a l n o , zahva
t r e b e . N e m a instinkta koji bi R o d a silio da radi za G o s p o d a r a . A k o ljujući s a m o prisilnom r a d u , samo t o m e da je R o b G o s p o d a r a . O n ,
to čini, čini to iz straha p r e d G o s p o d a r o m . Ali, ovaj strah je drukčiji u svari, ostaje ovaj R o b . On se, dakle, t a k o rekavši, oslobađa samo
od onoga što ga je osjetio za vrijeme B o r b e : opasnost nije više nepo zato da bi slobodno bio R o b , da bi bio R o b još više nego što je to
sredna; R o b zna s a m o to da ga G o s p o d a r može ubiti, ne vidi ga u bio prije no što je stvorio ideju Slobode. Ali je n e d o s t a t a k R o b a
ubilačkom stavu. D r u g i m riječima, R o b koji radi za G o s p o d a r a poti ujedno njegovo savršenstvo: zato što nije stvarno slobodan, on ima
skuje svoje instinkte radi j e d n e ideje, pojma1. I u p r a v o to je o n o što ideju S l o b o d e , ne o s t v a r e n u ideju, ali koja može da b u d e ostvarena
pretvara njegovu djelatnost u specifično ljudsku djelatnost, u Rad, u svjesnim i hotimičnim mijenjanjem d a n e egzistencije, aktivnim uki
Arbeit. Djelujući on negira, mijenja d a n o , P r i r o d u , svoju P r i r o d u ; a d a n j e m Ropstva. G o s p o d a r je, naprotiv, slobodan; njegova ideja
to čini radi j e d n e ideje o Gospodaru, t j . radi j e d n o g bitno društve Slobode nije apstraktna. Z a t o o n a nije ideja u p r a v o m smislu riječi,
nog, ljudskog, historijskog p o j m a . N o , moći mijenjati p r i r o d n u da ideal što ga valja ostvariti. I zato G o s p o d a r nikada ne uspijeva da
tost p r e m a ne p r i r o d n o j ideji, znači posjedovati j e d n u tehniku. A premaši k o d sebe ostvarenu slobodu i n e d o s t a t a k ove slobode. Na
ideja što r a d a tehniku jeste ideja, znastveni p o j a m . U k r a t k o , posje predak u realizaciji Slobode m o ž e postići samo R o b , koji polazi od
dovati znanstvene pojmove - znači biti o b d a r e n R a z u m o m , Ver- ne ostvarenog ideala S l o b o d e . I zato što on ima ideal, apstraktnu ide
stand-om, sposobnošću stvaranje apstraktnih p o j m o v a . ju, n a p r e d a k u realizaciji Slobode može biti dovršen razumijevanjem
R a z u m , a p s t r a k t n o mišljenje, znanost, t e h n i k a , vještine - sve S l o b o d e , rađanjem apsolutne Ideje (absolute I d e e ) o ljudskoj Slobo
t o , dakle, vuče svoje porijeklo iz prisilnog R o b o v a r a d a . D a k l e , di, koja je objavljena u a p s o l u t n o m Z n a n j u i njime.
R o b , a ne G o s p o d a r , ostvaruje sve što je p o v e z a n o s ovim stvarima. S j e d n o g općeg gledišta, R o b , i samo o n , može da ostvari napre
P o i m e n c e , nevvtonovsku fiziku (koja je toliko impresionirala K a n t a ) , dak, m o ž e da premaši dano i - osobito - d a n o koje je on sam. S
ovu fiziku Sile i Z a k o n a , koji - p r e m a Hegelu - u posljednjoj analizi jedne s t r a n e , k a o što u p r a v o r e k o h , zato što posjeduju ideju Slobode
znače silu p o b j e d n i k a u Borbi iz prestiža i zakon G o s p o d a r a koga je i zato što nije slobodan, R o b je nošen ka t o m e da mijenja (društve
priznao R o b . ne) d a n e uvjete svoje egzistencije, t j . da ostvaruje historijski n a p r e
Ali, u t o m e nije sva p r e d n o s t što je daje R a d . On će otvoriti i dak. Z a t i m , - a to je važna tačka - ovaj n a p r e d a k ima za nj takav
p u t S l o b o d e , ili - tačnije - oslobođenja. smisao k a k a v on n e m a niti ne može imati za G o s p o d a r a . Sloboda
N a i m e , G o s p o d a r je ostvario svoju slobodu prevladavajući u G o s p o d a r a , nastala u Borbi i b o r b o m , jeste j e d a n ćorsokak. Da bi je
Borbi svoj instinkt samoodržanja. N o , radeći za drugog, i R o b pre ostvario, t r e b a da uspije da o n a b u d e priznata od Roba, t r e b a da
vladava svoje instinkte, a - uzdižući se tako do misli, do znanosti, do onoga koji je priznaje učini Robom. N o , m o j a sloboda prestaje da
t e h n i k e , mijenjajući Prirodu p r e m a ideji, - i R o b u polazi za r u k o m b u d e san, iluzija, a p s t r a k t a n ideal samo utoliko ukoliko je općenito
da zavlada n a d P r i r o d o m i nad svojom » P r i r o d o m « , t j . nad istom priznaju oni koje ja priznajem dostojnima da je priznaju. A u p r a v o
o n o m Prirodom koja je vladala nad njim u času B o r b e i od njega na je to o n o što G o s p o d a r nikada ne može postići. Zacijelo, njegova je
pravila G o s p o d a r o v a R o b a . D a k l e , svojim R a d o m dolazi R o b do is sloboda priznata. O n a j e , dakle, stvarna. Ali, ona je priznata j e d i n o
tog rezultata do kojeg dolazi G o s p o d a r rizikom života u Borbi: ne do R o b o v a . O n a j e , d a k l e , u svojoj stvarnosti n e d o s t a t n a , ne m o ž e
zavisi više od d a n i h , prirodnih uvjeta egzistencije, mijenja ih p r e m a zadovoljiti onoga tko je ostvaruje. M e đ u t i m , dokle o n a ostaje slobo
ideji koju sebi stvara o sebi s a m o m e . A bivajući svjestan ove činjeni da G o s p o d a r o v a , ovaj ne m o ž e malo je važno da čovjek b u d e rimski
ce, on postaje, dakle, svjestan svoje slobode ( F r e i h e i t ) , svoje samo- car ili r o b , bogat ili slobodnim, t j . što ima apstraktnu ideju o Slobo
1 di. Stvarni da uvjeri sebe k a k o je stvarno slobodan j e d i n o time što se
Prema Hegelu, iz Robova Rada izviru Pojam (Begriff) i Razum (Verstand),
dok je Osjetilna spoznaja (sinnlice Gevvissheit) jedna ireduktibilna datost. Ali, moglo smatra učiniti da to b u d e drukčije. A k o , naprotiv, - u p o č e t k u - slo
bi se pokušati deducirati svaku ljudsku spoznaju iz Rada. b o d a R o b a nije priznata ni od koga drugog nego od njega samoga,
12 K a k o čitati H e g e l a
178 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 179
ako je o n a , p r e m a t o m e , čisto apstraktna, o n a m o ž e , na kraju, da se nih oblika danog. J e d i n o izdižući se iznad danih uvjeta negacijom što
ostvari i da se ostvari u svojem savršenstvu. R o b , n a i m e , priznaje se vrši u Radu i r a d o m , Čovjek ostaje u dodiru s k o n k r e t n i m bit
ljudsku stvarnost i ljudsko dostojanstvo G o s p o d a r a . D o v o l j n o mu j e , k o m , koji se razlikuje p r e m a prostoru i v r e m e n u . Z a t o on mijenja
d a k l e , da n a m e t n e svoju slobodu G o s p o d a r u k a k o bi postigao k o samoga sebe mijenjajući Svijet.
n a č n o Zadovoljenje što ga pruža uzajamno Priznanje i da t a k o zau U p o č e t k u su obojica, b u d u ć i G o s p o d a r i budući R o b , o d r e đ e n a
stavi historijski proces. d a n i m , p r i r o d n i m , od njih nezavisnim Svijetom: oni još, dakle, nisu
Da bi to izvršio, m o r a , zacijelo, da se bori protiv G o s p o d a r a , t j . istinski ljudska, historijska bića. Z a t i m , rizikom svojega života G o
- tačno - da p r e s t a n e biti R o b , da nadvlada svoj strah p r e d smrću. spodar se izdiže iznad d a n e P r i r o d e , iznad svoje d a n e (životinjske)
T r e b a da p o s t a n e drukčiji nego što je. N o , s u p r o t n o G o s p o d a r u - r a t »prirode« i postaje ljudsko biće, biće koje s a m o sebe stvara u svoje
niku, koji će uvijek ostati o n o što već je - G o s p o d a r , Rob-ratnik mu svjesnom n e g a t o r s k o m Djelovanju i njime. Z a t i m , on sili R o b a
m o ž e da se promijeni i doista se mijenja zahvaljujući svojemu r a d u . da radi. Ovaj mijenja d a n i , stvarni Svijet. I on se, dakle, uzdiže iz
Ljudsko Djelovanje G o s p o d a r a svodi se na rizik vlastitog života. nad P r i r o d e , iznad svoje (životinjske) »prirode«, jer uspijeva da je
No rizik života je svuda uvijek isti. G l a v n o je rizik, a m a l o je važno učini drukčijom nego što o n a jest. R o b j e , d o d u š e , kao i G o s p o d a r ,
da li se b o r b a vodi k a m e n o m sjekirom ili mitraljezom. Z a t o nije kao Čovjek u o p ć e , o d r e đ e n stvarnim Svijetom. Ali, zato što je ovaj
Borba kao takva ni rizik, nego je Rad onaj što jednog d a n a proizvede Svijet bio promijenjen1, sam on se mijenja. I budući da je on promi
mitraljez, a ne više sjekiru. Cisto ratnički stav G o s p o d a r a ne mi jenio Svijet, on sam sebe mijenja, d o k se G o s p o d a r mijenja s a m o
jenja se u toku stoljeća i on, dakle, ne može prouzročiti j e d n u histo p r e k o R o b a . Historijski proces, historijsko postajanje ljudskog bića
rijsku p r o m j e n u . Bez R o b o v a R a d a »prva« bi se B o r b a vječno po jeste, d a k l e , R o b a - r a d n i k a , a ne G o s p o d a r a - r a t n i k a . Bez G o s p o d a r a
navljala: u njoj se ne bi ništa izmijenilo; o n a ne bi ništa promijenila ne bi, d o d u š e , bilo Historije. Ali, ovo j e d i n o zato što bez njega ne
k o d G o s p o d a r a ; ništa se, dakle, ne bi promijenilo k o d Čovjeka, po bi bilo R o b a pa, dakle, ni R a d a .
Čovjeku, za Čovjeka; Svijet bi ostajao identičan sa samim s o b o m , D a k l e - još j e d n o m - zahvaljujući svojemu R a d u , R o b može da
bilo bi P r i r o d e , a ne historijskog ljudskog Svijeta. se mijenja i da postane drukčiji, kakav još nije, t j . - na kraju izlaga
Sasvim je druga situacija što ju je stvorio R a d . Čovjek koji radi nja - da p r e s t a n e biti R o b . R a d je Bildung, u dvostrukom smislu rije
mijenja danu Prirodu. A k o ponavlja svoj čin, ponavlja ga, d a k l e , u či: o n , s j e d n e strane, oblikuje, preobražava Svijet, sve više ga prila-
drugim uvjetima, pa će t a k o i sam njegov čin biti drukčiji. Pošto gođavajući Čovjeku; s druge strane, o n a preobražava, oblikuje,
proizvede prvu sjekiru, Čovjek će moći da se n j o m e služi k a k o bi obrazuje čovjeka, uljuđuje ga čineći ga sve sličnijim ideji što je sebi o
proizveo drugu koja će, samim tim, biti drukčija, bolja. Proizvodnja sebi s a m o m e stvara i koja je - u prvom početku - samo apstraktna
mijenja proizvodna sredstva; preinačivanje sredstava pojednostavnju ideja, ideal. A k o je, d a k l e , u p o č e t k u , u danom Svijetu R o b i m a o
je proizvodnju itd. O n d j e gdje ima R a d a ima, dakle, n u ž n o , promje bojažljivu »prirodu« i m o r a o da se podloži G o s p o d a r u , j a k o m e , nije
n e , n a p r e t k a , historijskog razvoja 1 . rečeno da će uvijek biti t a k o . Zahvaljujući svojemu R a d u , on može
Historijski razvoj. N a i m e , o n o što se mijenja p u t e m R a d a nije postati drukčiji; i o p e t , zahvaljujući njegovu r a d u , i Svijet m o ž e da
s a m o prirodni Svijet; to je još - i, d a p a č e , osobito - sam Čovjek. postane drukčiji. A to se stvarno dogodilo, k a o što to pokazuje opća
Čovjek, u prvom p o č e t k u , zavisi od d a n i h , prirodnih uvjeta vlastite povijest i, k o n a č n o , francuska revolucija i N a p o l e o n .
egzistencije. Zacijelo, on se m o ž e izdignuti iznad ovih uvjeta rizikom O v o stvaralačko obrazovanje Čovjeka p u t e m rada (Bildung)
svojega života u Borbi iz prestiža. Ali, u ovom riziku on negira, t a k o stvara Historiju, t j . ljudsko Vrijeme. R a d je Vrijeme i z a t o je on
rekavši, sve ove uvjete, koji su uvijek isti: negira ih u njihovoj ukup nužno u v r e m e n u , o n a zahtijeva vrijeme. Preobražaj R o b a , koji će
nosti, a da ih ne mijenja, i ova negacija je uvijek ista. Stoga, slobo mu dopustiti da prevlada svoj užas, svoj strah p r e d G o s p o d a r o m ,
da što je on stvara u ovom činu negacije i njime ne zavisi od poseb- prevlađujući tjeskobu p r e d smrću, - ovaj preobražaj je dugotrajan i
1
Proizvedeni predmet utjelovljuje ideju (»projekt«) koja je nezavisna od materi 1
I životinje su (pseudo) tehničari: prvi pauk je promijenio Svijet satkavši u nje
jalnog hic et nunc; zato se vrši »razmjena« ovih predmeta. Odatle postanak »ekonom mu prvu paučinu. Dakle, trebalo bi radije reći: Svijet se bitno mijenja (i postaje ljud
skog«, specifično ljudskog Svijeta, gdje se javlja novac, kapital, plaća itd. ski) »izmjenom« koja je moguća samo putem Rada što ostvaruje jedan »projekt«.
12'-
180 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 181
bolan. U prvom p o č e t k u , R o b što se - svojim R a d o m - uzdigao do s a m o djelovanjem. N o , djelovati znači mijenjati stvarnost. A mije
a p s t r a k t n e ideje o svojoj Slobodi ne uspijeva da je ostvari j e r se još njati stvarnost znači negirati d a n o . U slučaju R o b a stvarno djelovati
ne usuđuje djelovati za ciljem ovog ostvarenja, t j . boriti se protiv značilo bi negirati R o p s t v o , t j . negirati G o s p o d a r a , dakle, riskirati
G o s p o d a r a i staviti svoj život na kocku u Borbi za S l o b o d u . svoj život u Borbi protiv njega. R o b se još ne usuđuje da to učini. A
T a k o , prije n e g o što ostvari Slobodu, R o b izmišlja niz ideologija budući da ga dosada tjera na djelovanje, zadovoljava se da na neki
kojima nastoji da se opravda, da o p r a v d a svoje r o p s t v o , da pomiri način aktivira svoju misao. On čini svoju misao negatorkom d a n o g .
ideal Slobode s činjenicom Ropstva. R o b stoik postaje R o b skeptik-nihilist.
Prva od ovih R o b o v i h ideologija je Stoicizam. R o b p o k u š a v a da Ovaj novi stav kulminira u Solipsizmu: negirana je vrijednost,
uvjeri sebe k a k o je stvarno slobodan j e d i n o time što se smatra slo sama stvarnost svega o n o g a što nije ja, a čisto apstraktan verbalan
b o d n i m , t j . što ima a p s t r a k t n u ideju o Slobodi. Stvarni uvjeti egzi k a r a k t e r ove negacije k o m p e n z i r a n je njezinom univerzalnošću i ra-
stencije ne bi trebalo da imaju bilo kakvu važnost: m a l o je važno da dikalnošću.
čovjek b u d e rimski car ili r o b , bogat ili siromašan, bolestan ili d o b r a Čovjek, ipak, ne uspjeva da ustraje u ovom skeptičkonihalistič-
zdravlja; dovoljno je da i m a ideju o slobodi, t j . , t a č n o govoreći, o kom stavu. Ne uspijeva to j e r , u stvari, protuslovi sebi s a m o m svo
samostalnosti, apsolutnoj nezavisnosti od sviju danih uvjeta egzisten j o m egzistencijom: k a k o i zašto živjeti k a d se negira vrijednost i bi
cije. ( O d a t l e - n e k a b u d e r e č e n o u z a g r a d a m a - m o d e r n a varijanta tak Svijeta i dugih ljudi. D a k l e , uzeti nihilizam ozbiljno znači ubiti
Stoicizma, o kojoj Hegel govori u V poglavlju: sloboda se identifici se, znači p o t p u n o prestati djelovati i - sljedstveno - živjeti. Ali, radi
ra sa s l o b o d o m misli; D r ž a v a se naziva s l o b o d n o m k a d se u njoj m o kalan Skeptik ne interesira H e g e l a j e r on, po definiciji, iščezava ubi
že slobodno govoriti; d o k je ova sloboda zaštićena, ne m o ž e se u jajući se, prestaje da živi i, sljedstveno, prestaje da b u d e ljudsko bi
ovoj Državi ništa promijeniti.) će, agens historijskog razvoja. I n t e r e s a n t a n je s a m o Nihilist koji
H e g e l o v a kritika, ili, tačnije, njegovo objašnjenje činjenice da ostaje na životu.
se Čovjek nije zaustavio na ovom stoičkom, na prvi pogled t a k o za N o , ovaj m o r a d a primijeti n a kraju kontradikciju što j e sadrža
dovoljavajućem rješenju m o ž e da izgleda m a l o uvjerljivo i bizarno. va njegova egzistencija. Osvještenje p a k kontradikcije jeste, o p ć e n i t o
H e g e l kaže da Čovjek n a p u š t a Stoicizam z a t o što se - k a o Stoik - uzevši, p o k r e t n a snaga ljudskog, historijskog razvoja Postati svjetan
dosađuje. Stoička ideologija bila je p r o n a đ e n a zato da se o p r a v d a kontradikcije nužno znači htjeti je ukloniti. N o , ne može se, u stvari,
R o b o v a nedjelatnost, njegovo odbijanje da se bori za ostvarenje svo ukinuti kontradikcija d a n e egzistencije n e g o mijenjajući d a n u egzi
jega a n a r h o s l o b o d a r s k o g ideala. Ova, dakle, ideologija priječi Čo stenciju, preobražavajući je p u t e m Djelovanja. Ali, u slučaju R o b a ,
vjeka da djeluje: obavezuje da ga se zadovolji time da govori. N o , preobraziti egzistenciju znači još boriti se protiv G o s p o d a r a . N o , on
kaže H e g e l , svaki govor koji ostaje govor na kraju Čovjeku dosadi. neće da to čini. Pokušava, d a k l e , da p o m o ć u n o v e ideologije oprav
O v a objekcija - ili objašnjenje - s a m o je na prvi p o g l e d simpli- da ovu kontradikciju skeptičke egzistencije, koja j e , na kraju izlaga
cistička. U stvari, o n a ima d u b o k u metafizičku osnovu. Čovjek nije nja, stoička, tj. ropska kontradikcija između ideje ili ideala Slobode i
Bitak koji jest; on je Ništa koje ništi negacijom Bitka. N o , negacija stvarnosti Ropstva. A ova treća i posljednja ideologija R o b a je
Bitka - jeste Djelovanje. Z a t o H e g e l kaže: »Istinski bitak čovjeka je kršćanska ideologija.
njegovo djelovanje«. Ne djelovati znači, dakle, ne bitkovati k a o zai R o b sada ne negira k o n t r a d i k t o r a n k a r a k t e r svoje egzistencije,
sta ljudski bitak. To znači bitkovati k a o Sein, k a o d a n o , p r i r o d n o bi ali pokušava da ga o p r a v d a govoreći da je on n u ž a n , neizbježan, da
će. T o , dakle, znači gubiti se, otupjeti. A ova metafizička istina ot svaka egzistencija uključuje kontradikciju. U tu svrhu zamišlja »dru-
kriva se Čovjeku kroz f e n o m e n d o s a d e : Čovjek koji - k a o stvar, k a o gi-svijet« koji je »s o n u stranu« (Jenseits) p r i r o d n o g , osjetilnog Svi-
životinja, k a o a n đ e o - ostaje sam sa s o b o m identičan ne negira, ne |eta. On je na ovom svijetu R o b , ne p o d u z i m a ništa da se oslobodi.
negira se, t j . ne djeluje, - dosađuje se. I j e d i n o Čovjek m o ž e da se Ali, ima p r a v o , jer na ovom svijetu sve je s a m o R o p s t v o , i G o s p o d a r
dosađuje. je na n j e m u sasvim j e d n a k o R o b k a o i on sam. ali, sloboda nije is
Bilo š t o , bilo dosada izazvana stoičkim brbljanjem prisilila je prazna riječ, j e d n o s t a v n a a p s t r a k t n a ideja, neki neostvarivi ideal,
Čovjeka da traži nešto d r u g o . Čovjek, u stvari, m o ž e biti zadovoljen k a o u Stoicizmu i Skepticizmu. Sloboda je stvarna, stvarna na Onom
182 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 183
svijetu. Čovjek, dakle, n e m a nikakve p o t r e b e da se bori protiv G o ovaj novi G o s p o d a r je takav da je novi kršćanski R o b čak još više
spodara jer je već slobodan onoliko koliko surađuje s o n i m svijetom, R o b o d poganskog R o b a .
jer se oslobađa kroz ovaj Drugi-svijet, intervencijom Drugog-svijeta A k o p a k R o b prihvaća ovog novog božanskog G o s p o d a r a , o n t o
u osjetilnom Svijetu. N e m a nikakve p o t r e b e da se bori k a k o bi iznu čini iz istog razloga iz kojeg je prihvatio ljudskog G o s p o d a r a : iz stra
dio priznanje od G o s p o d a r a , j e r je priznat od Boga. N e m a nikakve ha p r e d smrću. Prihvatio je - ili prouzročio - svoje prvo R o p s t v o j e r
p o t r e b e da se oslobodi na ovom svijetu, koji je isto t a k o isprazan i o n o bijaše cijena njegova biološkog života. Prihvaća - ili prouzročuje
bezbrijedan za Kršćanina k a o i za Skeptika. Nikakve p o t r e b e da se - d r u g o jer je o n o cijena njegova vječnog života. N a i m e , posljednja
p o k r e t n a sila ideologije »dvaju svjetova« i dvojstva ljudske egzisten
bori, da djeluje, je on je - na Drugom-svijetu, u j e d n o m svijetu koji
cije je ropska žudnja za životom pošto-poto, uzdignuta u žudnju za
doista nešto znači - već oslobođen i G o s p o d a r o v bližnji (u R o b o v a
vječnim životom. Kršćanstvo se, na kraju izlaganja, r a đ a iz R o b o v e
nju B o g u ) . Čovjek, d a k l e , može da podrži stoički stav, ali ovaj put s
tjeskobe pred Ništavilom, njegovim ništavilom, tj. - za Hegela - pred
m n o g o prava. A, t a k o đ e r , i bez d o s a d e , jer sada ne ostaje vječno
nemogućnošću da p o d n e s e nužan uvjet egzistencije Čovjeka, - uvjet
isti: mijenja se i mora da se mijenja, m o r a da se stalno premašuje
smrti, konačnosti 1 .
k a k o bi se uzdignuo iznad sebe, iznad sebe ukoliko je d a n u ovom
P r e m a t o m e , ukinuti n e d o s t a t a k krišćanske ideologije, osloboditi
stvarnom epirijskom Svijetu, k a k o bi dosegao t r a n s e n d e n t n i Svijet,
se apsolutnog G o s p o d a r a i O n o s t r a n o s t i , ostvariti Slobodu i živjeti u
O n o s t r a n o s t koja ostaje nedostižna.
Svijetu k a o ljudsko, samostalno i slobodno biće - sve to je m o g u ć e
D a k l e , Kršćanin bez B o r b e , bez n a p o r a ostvaruje ideal R o b a : samo p o d uvjetom da se prihvati ideja smrti i, sljedstveno, ateizam.
postizava - u i po Bogu (ili radi njega) - jednakost sa G o s p o d a r o m ; Čitav p a k razvoj kršćanskog Svijeta nije ništa drugo nego h o d p r e m a
nejednakost je samo fata m o r g a n a , k a o i čitav osjetilni Svijet u ko ateističkom osvještenju bitne konačnosti ljudske egzistencije. J e d i n o
j e m vladaju R o p s t v o i G o s p o d s t v o . na taj način, j e d i n o »ukidajući« kršćansku teologiju. Čovjek će defi
Bez svake sumnje genijalno rješenje, reći će H e g e l . I nije ništa nitivno prestati da b u d e R o b i ostvarit će istu ovu ideju Slobode koja
č u d n o da se Čovjek stoljećima m o g a o smatrati »zadovoljen« ovom je rodila - ostajući a p s t r a k t n a ideja, t j . ideal .- Kršćanstvo.
p o b o ž n o m n a g r a d o m za svoj R a d . Ali, nastavlja H e g e l , sve to je o- To je ono što se ozbiljuje u francuskoj revoluciji i n j o m e , koja
dviše d o b r o - odviše j e d n o s t a v n o , odviše k o m o t n o - a da bi bilo isti dovršava razvoj kršćanskog Svijeta i koja inaugurira treći historijski
n a . U stvari je odbijanje da riskira svoj život napravilo od Čovjeka Svijet, gdje će ostvarenu slobodu n a p o k o n p o j m o v n o shvatiti (begrif-
R o b a . O n , dakle, neće prestati da to b u d e sve d o k ne b u d e s p r e m a n fen) filozofija: njemačka filozofija, i na kraju H e g e l . N o , da bi jed
da stavi svoj život na kocku u Borbi protiv G o s p o d a r a , sve d o k ne noj Revoluciji zaista uspjelo ukinuti Kršćanstvo, treba da se kršćan
prihvati ideju vlastite smrti. D a k l e , oslobođenje bez krvave B o r b e ski ideal najprije ostvari k a o j e d a n Svijet. J e r da bi n e k a ideologija
jeste metafizički n e m o g u ć e . Ova p a k metafizička n e m o g u ć n o s t poka mogla biti prevladana, od Čovjeka, »ukinuta«, Čovjek t r e b a najprije
zuje se i u samoj kršćanskoj ideologiji. da iskusi ostvarenje ove ideologije u stvarnom Svijetu gdje živi. Pita
N a i m e , R o b kršćanin može potvrditi svoju j e d n a k o s t s G o s p o d a nje, j e , dakle, u t o m e da se sazna k a k o poganski Svijet G o s p o d s t v a
r o m samo a k o dopusti postojanje j e d n o g »drugog svijeta« i j e d n o g može postati kršćanski Svijet Ropstva, a da se u njemu nije povela
t r a n s c e n d e n t n o g Boga. N o , ovaj Bog je n u ž n o Gospodar, i to apso B o r b a između G o s p o d a r a i R o b o v a , a da u njemu nije bilo Revolu
lutni G o s p o d a r . Kršćanin se, d a k l e , oslobađa ljudskog G o s p o d a r a sa cije u p r a v o m smislu. J e r , u t o m bi slučaju R o b p o s t a o slobodan
mo zato da se podloži b o ž a n s k o m G o s p o d a r u . O s l o b a đ a se - b a r u R a d n i k što se bori i riskira svoj život, p r e s t a o bi, dakle, biti R o b i,
svojoj ideji - ljudskog G o s p o d a r a . Ali nemajući više G o s p o d a r a , ne p r e m a t o m e , ne bi m o g a o ostvariti kršćanski, bitno ropski Svijet.
prestaje biti R o b . On je R o b bez G o s p o d a r a , on je R o b sam po se H e g e l rješava ovaj p r o b l e m u Odsjeku A VI poglavlja. Pogle
bi, on je čista bit Ropstva. A ovo »apsolutno« R o p s t v o proizvodi, d a j m o , dakle, što on tu kaže.
isto t a k o , apsolutnog G o s p o d a r a . P r e d B o g o m j e o n j e d n a k G o s p o 1
Nema ljudske (svjesne, govoreće, slobodne) egzistencije bez Borbe koja impli
daru. On je, dakle, njegov bližnji samo u a p s o l u t n o m ropstvu. Osta cira rizik života, tj. bez smrti, bez bitne konačnosti. »Besmrtan čovjek« - znači »četve
j e , dakle, sluga, sluga G o s p o d a r a za čiju slavu i zadovoljstvo radi. A rokutan krug«.
184 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 185
S a m o , o n o što je priznato općenito, od drugih, od D r ž a v e , od daje u Porodici i n j o m e . I zato Ljubav i kult mrtvih nalaze svoje
Gospodstva k a o takvog, nije R a d ni »ličnost« r a d n i k a , n e g o , u naj mjesto u krilu poganske Porodice.
boljem slučaju, n e o s o b a n proizvod r a d a . T a k o dugo d o k R o b radi, Pojedinačna i partikularistička P o r o d i c a jeste, dakle, nužna do
ostajući R o b , t j . t a k o dugo d o k ne riskira svoj život, t a k o dugo d o k p u n a općenite i univerzalističke poganske D r ž a v e . S a m o što je p o
se ne bori da n a m e t n e svoju osobnu vrijednost D r ž a v i , t a k o dugo ganski G o s p o d a r isto t a k o m a l o befriedigt, »zadovoljen« svojim po
dok ne učestvuje aktivno u d r u š t v e n o m životu, njegova pojedinačna rodičnim životom kao i svojom g r a đ a n s k o m egzistencijom. U Državi
vrijednost ostaje čisto subjektivna: jedino on m o ž e da je prizna. Nje i n j o m e ostvaruje se i priznaje njegova ljudska egzistencija. Ali, ova
gova je vrijednost, dakle, isključivo p o j e d i n a č n a ; sinteza Pojedinač egzistencija nije zaista njegova: nije on priznat. Što se tiče P o r o d i c e ,
nog i O p ć e g , t j . Individualnost, ostvarena je k o d R o b a isto t a k o ma ona priznaje njegovu o s o b n u , pojedinačnu egzistenciju. Ali, ova bit
lo k a o i k o d G o s p o d a r a . I zato - ponavljamo još j e d n o m - sinteza no n e d j e l a t n a egzistencija nije uistinu ljudska.
Pojedinačnosti i Općenitosti u Individualnosti, koja j e d i n a m o ž e Čo O n d j e gdje se ljudska Djela B o r b e i R a d a ne sintetiziraju u jed
vjeka uistinu »zadovoljiti«, m o ž e da se ostvari s a m o i u po sintetič nom jedinom ljudskom biću Čovjek nije nikada p o t p u n o »zadovo
k o m »ukidanju« G o s p o d s t v a i R o p s t v a . ljen«. Ostvarenje i priznanje isključivo općenitog Djelovanja u Drža
Ali, vratimo se poganskoj Državi, Državi-gradu G o s p o d a r a - r a t - vi »zadovoljava« Čovjeka isto t a k o m a l o k a o i ostvarenje i priznanje
nika ne-radnika. njegova osobnog, pojedinačnog Bitka u Porodici.
Ovu D r ž a v u , k a o svaku D r ž a v u , zanima i o n a priznaje samo Zacijelo bi - u principu - sinteza p o r o d i č n e Pojedinačnosti i
Djelovanje g r a đ a n a , koje se - ovdje - svodi na ratničko djelovanje. državne Općenitosti mogla da zadovolji Čovjeka. Ali, j e d n a takva
P o g a n s k a D r ž a v a priznaje, d a k l e , k o d G r a đ a n i n a j e d i n o općenitu sinteza je a p s o l u t n o n e m o g u ć a u p o g a n s k o m Svijetu. J e r , P o r o d i c a i
stranu ljudske egzistencije. M e đ u t i m , pojedinačni e l e m e n t nije i ne Država m e đ u s o b n o se isključuju, a da Čovjek pri t o m e ne m o ž e da
može biti a p s o l u t n o isključen. b u d e ni bez j e d n e ni bez druge.
N a i m e , G o s p o d a r nije samo G o s p o d a r robova i građanin-ratnik N a i m e , za Porodicu je najviše vrijednost das Sein, prirodni Bi
D r ž a v e . On je još, n u ž n o , član j e d n e P o r o d i c e . A pojedinačna strana tak, biološki život njezina člana. N o , D r ž a v a zahtijeva od ovog člana
egzistencije - k o d poganskog G o s p o d a r a - p r i p a d a Porodici. Porodice u p r a v o rizik njegova života, njegovu smrt za opću stvar. Is
U n u t a r svoje P o r o d i c e Čovjek nije neki bilo koji G o s p o d a r , ne puniti dužnost G r a đ a n i n a znači, dakle, n u ž n o povrijediti z a k o n P o r o
ki G r a đ a n i n , neki ratnik. On je o t a c , suprug, sin; i on je ovaj o t a c , dice, i o b r a t n o .
ovaj suprug: jedan takav, j e d a n »poseban«. S a m o što njegova poseb U p o g a n s k o m Svijetu ovaj sukob je neizbježan i bez izlaza: Č o
nost priznata u Porodici i n j o m e nije zaista ljudska. N a i m e , k o d p o vjek ne može da se o d r e k n e Porodice jer ne m o ž e da se o d r e k n e
ganskog G o s p o d a r a , koji ne radi, ljudsko, očovječujuće Djelovanje Pojedinačnosti svojega Bitka, a ne m o ž e se odreći ni D r ž a v e jer se
svodi se na ratničku Akciju B o r b e . N o , n e m a B o r b e , n e m a rizika ži ne m o ž e odreći Općenitosti svojega Djelovanja. I t a k o je on uvijek i
vota u n u t a r P o r o d i c e . D a k l e , P o r o d i c o m i u njoj nije priznato ljud nužno zločinac, bilo p r e m a Državi, bilo p r e m a Porodici. I to je o n o
sko Djelovanje (die T a t ) k a o t a k v o , nego j e d i n o Sein, Statički-dani- što daje tragičan k a r a k t e r p o g a n s k o m životu.
bitak, biološka egzistencija čovjeka, oca, m u ž a , sina, b r a t a itd. K a o i j u n a k antičke tragedije, poganski Svijet G o s p o d a r a ratni
N o , dati j e d n o m biću apsolutnu vrijednost n e p r e m a o n o m e što ka nalazi se, dakle, u neizbježnom i bezizlaznom s u k o b u , koji n u ž n o
o n o čini, već, n a p r o s t o , zato što jest, s obzirom na j e d n o s t a v n u činje završava smrću, p o t p u n o m propašću ovog Svijeta. E v o k a k o je H e
nicu njegovog Sein, njegovog Biti, - znači voljeti ga. M o ž e se, d a k l e , gel p r i k a z a o razvoj ove tragedije u P h G i .
isto t a k o reći da se Ljubav ostvaruje u antičkoj Porodici i n j o m e . Poganski svijet p r o p a d a , u posljednjoj analizi, zato što isključu
Budući p a k da Ljubav ne zavisi od djela, od djelatnosti ljubljenog, je R a d . Ali, n e p o s r e d n i uzročnik njegove propasti je, iznenadit ć e m o
ona ne može biti zaustavljena ni s a m o m njegovom smrću. Ljubeći se, Ž e n a . Jer, Ž e n a predstavlja porodični princip, t j . onaj princip
čovjeka u njegovu nedjelovanju, na njega se gleda kao da je mrtav. Pojedinačnosti koji se protivi D r u š t v u k a o takvom i čija p o b j e d a zna
D a k l e , smrt ne može ništa promijeniti u Ljubavi, u vrijednosti što se či p r o p a s t D r ž a v e , O p ć e n i t o g u p r a v o m smislu.
188 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 189
N a i m e , s j e d n e strane, Ž e n a vrši utjecaj na mlada čovjeka, koji ste, d a k l e , »ukinuta«. M e đ u t i m , ne zato što su Robovi postali pravi
još nije p o t p u n o rastavljen od P o r o d i c e , koji još nije sasvim p o d r e G o s p o d a r i . Vrši se izjednačivanje u pseudo-gospodstvu, koje je - u
dio svoju Pojedinačnost Općenitosti D r ž a v e . S druge s t r a n e , i u p r a v o stvari - pseudoropstvo, R o p s t v o bez G o s p o d a r a .
zato što je Država ratnička Država, mladić - mladi j u n a k vojnik - Ovaj R o b bez G o s p o d a r a , ovaj G o s p o d a r bez R o b a - to je o n o
m o r a da u njoj k o n a č n o prigrabi vlast. A došavši j e d n o m do vlasti, što H e g e l naziva Bourgeois, privatni vlasnik. Postajući u p r a v o privat
ovaj mladi j u n a k (= A l e k s a n d a r Veliki) naveliko slavi svoju p o r o ni vlasnik, grčki G o s p o d a r , građanin Polisa postaje miroljubivi Rim
dičnu, još žensku Pojedinačnost. On teži da pretvori D r ž a v u u svoje ski Buržuj (pacifist), podanik C a r a , koji i sam nije drugo nego Bur
privatno vlasništvo, u porodičnu baštinu, da od građana D r ž a v e na ž u j , privatni vlasnik, čije je Carstvo obiteljsko imanje. Isto t a k o se u
pravi svoje vlastite podanike. I u t o m e uspijeva. bitnoj uvjetovanosti od privatnog vlasništva vrši i oslobađanje R o b o
Z a š t o ? D a k l e , ipak zato što poganska D r ž a v a isključuje R a d . va što postaju posjednici, Buržuj i nalik na svoje exgospodare.
Budući da je jedina ljudska vrijednost o n a što se ostvaruje u i po D a k l e , s u p r o t n o g r č k o m Gradu-državi R i m s k o j e carstvo j e d a n
Borbi i riziku života, državni život m o r a n u ž n o biti ratnički-život: po buržoaski Svijet. I on k a o takav postaje na kraju kršćanski Svijet.
ganska D r ž a v a je ljudska D r ž a v a samo utoliko ukoliko vodi vječite Buržoaski Svijet razrađuje privatno Pravo - jedinu originalnu
ratove iz prestiža. N o , zakoni r a t a , grube sile, takvi su da najjača tvorevinu R i m a , p r e m a H e g e l u . A temeljni p o j a m rimske jurističke
Država m o r a m a l o po malo progutati najslabije. I t a k o se pobjed misli, onaj »pravne osobnosti« (rechtliche Personlichkeit) 1 odgovara
nički Grad-država malo po malo p r e t v a r a u Carstvo, - R i m s k o car stoičkoj koncepciji ljudske egzistencije, k a o i principu porodičnog
stvo. partikularizma. Sasvim k a o Porodica, privatno Pravo daje apsolutnu
N o , stanovnici M e t r o p o l e , G o s p o d a r i u p r a v o m smislu, odviše vrijednost čistom i j e d n o s t a v n o m Bitku Čovjeka, nezavisno od nje
su malobrojni, a da bi mogli braniti Carstvo. C a r m o r a da se za p o govih Djelovanja. I sasvim k a o u stoičkoj koncepciji, vrijednost koja
m o ć u t e k n e vojnicima plaćenicima. Z b o g toga građani G r a d a - d r ž a v e se pridaje »osobi« ne zavisi od k o n k r e t n i h uvjeta njezine egzistenci
nisu više obavezani da ratuju. I m a l o po m a l o , n a k o n izvjesnog vre je: svagdje i uvijek je čovjek n e k a »pravna osoba« i svi su to j e d n a
m e n a , oni više ne ratuju. Samim tim nisu više u stanju da pružaju k o . M o ž e se, p a k , reći da je b u r ž o a s k a D r ž a v a osnovana na privat
o t p o r partikularizmu C a r a , koji ih »ukida« k a o Građane i p r e t v a r a u nom Pravu koje je stvarna osnova Stoicizma, shvaćenog ne k a o
»pojedince« što čine dio njegove očevine, u »privatne osobe«. a p s t r a k t n a ideja, nego k a o društvena, povijesna stvarnost.
U k r a t k o , negdašnji građani postaju robovi suverena. A oni to A isto važi i za Skeptika nihilista: privatno vlasništvo (Eigen-
postaju j e r to već jesu. N a i m e , biti G o s p o d a r znači boriti se, staviti t u m ) njegova je stvarna baza i njegova društvena, povijesna stvar
svoj život na kocku. G r a đ a n i koji više ne ratuju prestaju, dakle, biti
nost. Skeptik nihilist i R o b solipsist što pridaje istinsku vrijednost i
G o s p o d a r i i zato postaju R o b o v i rimskog C a r a . I z a t o , t a k o đ e r , pri
istinski bitak jedini s a m o m sebi p o n o v n o je javlja k o d privatnog Vla
hvaćaju ideologiju svojih robova: najprije Stoicizam, zatim Skeptici
snika što p o d r e đ u j e sve, i samu D r ž a v u , a p s o l u t n o m važenju svojega
zam i - k o n a č n o - Kršćanstvo.
vlastitog i m e t k a . D a k l e , a k o je j e d i n a stvarnost partikularističkih ili,
Došli smo, evo, do rješenja p r o b l e m a koji nas interesira: G o
k a k o ih nazivamo, »individualističkih« ideologija privatno Vlasništvo,
spodari su prihvatili ideologiju svojih R o b o v a , poganski Čovjek G o
1
spodstva p o s t a o je kršćanski Čovjek Ropstva, i to bez B o r b e , bez Da bi se u vezi s Hegelovim shvaćanjem »pravne osobnosti« izbjegli eventualni
Revolucije u p r a v o m smislu, - j e r su sami G o s p o d a r i postali R o b o v i . nesporazumi, napominjemo slijedeće: »pravnu osobu« u Hegelovom kontekstu ne smi
jemo shvatiti u užem značenju koje je ona imala kod rimskih pravnika, a koje ima i
Ili, tačnije: pseudorobovi, ili - a k o se hoće - p s e u d o g o s p o d a r i . J e r , kod današnjih, naime, niti kao »corpus, universitas personarum« niti kao »universitas
a k o oni više nisu pravi Gospodari j e r više ne riskiraju svoj život, oni rerum«, u smislu »persona ficta«, »mystica«, »moralis« ili »personne morale« kod fran
više nisu ni pravi R o b o v i j e r više ne r a d e u službi drugoga. O n i su, cuskih pravnika. Ovdje »pravna osobnost« znači subjekt prava koji je izvorno čovjek,
d a t a k o k a ž e m o , R o b o v i bez G o s p o d a r a , p s e u d o r o b o v i . Prestajući, osoba, »persona«, premda Rimljani nisu imali tehničkog termina za »osobu« u smislu
pravnog subjekta. Ovdje, dakle, »pravnu osobnost« valja shvatiti kao pravnu sposob
p a k , biti istinski G o s p o d a r i , o n i , na kraju, n e m a j u više ni pravih R o nost osamljenog, od prirodne i društvene stvarnosti odriješenog subjekta, koji svoje
bova: oslobađaju ih, a na taj način i sami R o b o v i postaju R o b o v i najegzaktnije ozbiljenje nalazi u pojedinačnosti i isključivosti privatnog vlasništva,
bez G o s p o d a r a , pseudo-gospodari. O p r e k a G o s p o d s t v a i R o p s t v a je- (prev.)
190 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 191
to znači da s a m o u b u r ž o a s k o m Svijetu, gdje vlada ideja ovog vlasni canje. A to je upravo o n o Odricanje koje se reflektira u kršćanskoj
štva, mogu ove ideologije postati stvarne društvene snage. dualističkoj ideologiji, osiguravajući joj j e d a n novi specifičan, ne po
N a p o k o n , upravo ova buržoaska bit R i m s k o g a carstva, koja ob ganski sadržaj. Isti kršćanski dualizam p o n o v n o se nalazi u buržoa-
jašnjava njegovo prelaženje u Kršćanski svijet, o m o g u ć u j e stvarnost skoj egzistenciji: o p r e k a između »pravne O s o b e « , privatnog Vlasni
Kršćanstva što p r e t v a r a kršćansku ideju i kršćanski ideal u j e d n u dru ka, i čovjeka od kostiju i m e s a ; postojanje j e d n o g t r a n s c e n d e n t n o g
štvenu i povijesnu stvarnost. A evo zašto. ideelnog Svijeta, koji je u svojoj stvarnosti predstavljen N o v c e m ,
Da bi bio zaista ljudsko biće, Buržuj (koji se, u principu, ne bo K a p i t a l o m , k o j e m u , s m a t r a se, t r e b a da Čovjek posveti svoja Djelo
ri, koji ne riskira svoj život) m o r a da radi, sasvim k a o i R o b . Ali, vanja, da žrtvuje svoje osjetilne, biološke Ž u d n j e .
protivno R o b u , budući da n e m a G o s p o d a r a , on ne m o r a da radi u Što se, p a k , tiče s t r u k t u r e kršćanske O n o s t r a n o s t i , o n a je nači
službi nekog drugog. On vjeruje, dakle, da radi za samoga sebe. N o , njena p r e m a zamisli o d n o s a koji su u R i m s k o m carstvu ostvareni iz
u hegelijanskoj koncepciji, rad m o ž e da b u d e doista R a d , specifično m e đ u C a r a i njegovih p o d a n i k a , odnosi koji - a k o s m o to vidjeli -
ljudsko Djelovanje, samo p o d uvjetom da se vrši p r e m a j e d n o j ideji imaju isto porijeklo s k r š ć a n s k o m ideologijom: odvijanje smrti, žud
(»projektu«), tj. p r e m a n e č e m d r u g o m nego što je dani bitak i - oso nja za životinjskim životom, za Seinom, koja je u Kršćanstvu uzdig
bito - p r e m a n e č e m d r u g o m nego što je dani bitak koji je sam rad n u t a do žudnje, za b e s m r t n o š ć u , za »vječnim životom«. P a , a k o G o
nik. R o b je m o g a o raditi na taj način pošto se oslanjao na ideju Go spodar poganin prihvaća kršćansku ideologiju svog r o b a , ideologiju
spodara, G o s p o d s t v a , Službe ( D i e n s t ) . M o ž e se još, osim toga (a u koja od njega čini Slugu apsolutnog G o s p o d a r a , Kralja n e b e s k o g ,
t o m e je definitivno, hegelijansko rješenje p r o b l e m a ) , raditi oslanjaju Boga, to se događa zato što - prestavši da riskira svoj život i posta
ći se na ideju Zajednice, D r ž a v e : m o ž e se - i m o r a se - raditi za jući miroljubivi Buržuj - on vidi k a k o prestaje biti Građanin koji
Državu. Ali, Buržuj ne m o ž e da učini ni j e d n o ni d r u g o . On više m o ž e da se zadovolji političkom djelatnošću. On gleda na sebe k a o
n e m a G o s p o d a r a koga bi m o g a o služiti radeći. A n e m a još D r ž a v e n a pasivnog p o d a n i k a C a r a - d e s p o t a . Sasvim k a o R o b , o n n e m o ž e ,
j e r Buržoaski svijet s a m o je aglomeracija privatnih Vlasnika, odvoje d a k l e , ništa izgubiti, a m o ž e sve dobiti zamišljajući t r a n s c e n d e n t n i
nih jednih od drugih, bez istinske zajednice. Svijet gdje su svi jednaki p r e d svemogućim G o s p o d a r o m , zaista op
Čini se, dakle, da je p r o b l e m Buržuja nerješiv: on m o r a da radi ćenitim, koji, uostalom, priznaje apsolutnu vrijednost svakog Poje
za drugog, a m o ž e da radi j e d i n o za samoga sebe. N o , u stvari, Čo dinca k a o takvog.
vjeku polazi za r u k o m da riješi svoj p r o b l e m i on ga rješava p o m o ć u D a k l e , evo zašto i k a k o je poganski Svijet G o s p o d a r a p o s t a o
buržoaskog principa privatnog Vlasništva. Buržuj ne radi za drugoga. krišćanski buržoaski Svijet.
Ali, isto t a k o , ne radi ni za samog sebe, shvaćenog k a o biološko biv O p r e k o m p r e m a P a g a n i z m u , religiji G o s p o d a r a , G r a đ a n a - r a t n i -
stvo (entitet - p r e v . ) . Radi za samoga sebe k a o za »pravnu osobu«, ka koji su pravo važenje davali s a m o Općenitosti, o n o m e što važi za
ukoliko je privatni Vlasnik: radi za Vlasništvo k a o t a k v o , t j . za vla sve i uvijek, Kršćanstvo, religija R o b o v a , ili - tačnije - Podanika-
sništvo koje je postalo novac; radi za Kapital. -Buržuja, daje apsolutno važenje Pojedinačnosti, o n o m e što je ovdje
D r u g i m riječima, R a d n i k buržuj pretpostavlja - i stvara uvjete i sada. O v a p r o m j e n a j a s n o se očituje u m i t u o utjelovljenju B o g a i
za - E n t s a g u n g , Odricanje ljudske egzistencije; Čovjek se transcendi Isusu Kristu k a o u ideji da B o g podržava d i r e k t a n , n e p o s r e d a n od
ra, n a d m a š u j e , projicira se d a l e k o od samoga sebe projicirajući se u nos sa svakim čovjekom uzetim z a s e b n o , ne prolazeći pri t o m kroz
ideju privatnog Vlasništva, Kapitala, koji - m a k a r da je u p o t p u n o s t i općeniti, t j . društveni i politički e l e m e n t Ljudske egzistencije.
djelo Vlasnika - postaje nezavisan od njega i sebi ga p o d l a ž e , k a o Kršćanstvo j e , d a k l e , ponajprije partikularistička, p o r o d i č n a i
što G o s p o d a r p o k o r a v a r o b a , ipak s t o m razlikom što je sada p o k o ropska reakcija protiv p o g a n s k o g univerzalizma G o s p o d a r a - g r a đ a n a .
ravanje svjesno i s l o b o d n o prihvaćeno od R a d n i k a . (Vidi se, n e k a Ali, o n o je više nego t o . O n o , osim toga, implicira ideju sinteze Pojedi
b u d e r e č e n o u z a g r a d a m a , da za H e g e l a , k a o i za M a r x a , centralni načnog i O p ć e g , t j . , t a k o đ e r , i Gospodstva i Ropstva: ideju Individuali
fenomen buržoaskog Svijeta nije to da bogati buržuj potčinjava rad teta, t j . onog ozbiljenja općenitih vrijednosti i stvarnosti u Pojedincu i
nika, siromašnog buržuja, nego to da Kapital potčinjava obojicu. Bi njime i onog općeg priznanja Pojedinca koja jedino mogu da pruže Čo
lo k a k o bilo, buržoaska egzistencija prepostavlja, rađa i hrani Odri- vjeku die Befriedigung, najviše i k o n a č n o »Zadovoljenje«.
192 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 193
D r u g i m riječima, Kršćanstvo nalazi rješenje p o g a n s k e tragedije. Ovaj ideelan razvoj koji ruši kršćansku Teologiju djelo je I n t e
I zato, od dolaska Kristova, n e m a više prave tragedije, t j . neizbjež lektualca. H e g e l se m n o g o interesira za f e n o m e n kršćanskog ili bur
nog i doista bezizlaznog s u k o b a . žoaskog Intelektualca. O njemu govori u Odsjeku B VI poglavlja i
Sada čitav p r o b l e m leži u ostvarenju kršćanske ideje Individuali posvećuje mu čitavo V poglavlje 1 .
t e t a . A povijest kršćanskog Svijeta nije ništa d r u g o n e g o povijest Ovaj I n t e l e k t u a l a c m o ž e da o p s t a n e samo u kršćanskom buržoa
ovog ostvarenja. s k o m Svijetu, gdje se m o ž e ne biti G o s p o d a r , t j . može se n e m a t i
N o , p r e m a Hegelu, kršćanski antropološki ideal (koji on p o t p u n o R o b o v e i ne boriti se, a da zbog toga ipak čovjek i sam ne p o s t a n e
usvaja) može se ostvariti samo »ukidanjem« kršćanske teologije: Čovjek R o b . Ali, bužoaski I n t e l e k t u a l a c je ipak nešto drugo od Buržuja u
kršćanin m o ž e stvarno postati o n o što bi htio da b u d e s a m o postajući p r a v o m smislu. J e r , a k o je o n , sasvim k a o i B u r ž u j , n e - G o s p o d a r ,
čovjek bez B o g a , ili - a k o se hoće - Čovjek-Bog. M o r a da ostvari u sa b i t n o miroljubiv i ne bori se, on se razlikuje od Buržuja time što,
mome sebi o n o što j e , u p o č e t k u , vjerovao da je o s t v a r e n o u njegovom isto t a k o , i ne radi. D a k l e , n e m a bitne značajke R o b a k a o što n e m a
Bogu. Da stvarno b u d e Kršćanin, m o r a sam postati Krist. ni one Gospodara.
P r e m a kršćanskoj Religiji, Individualnost, sinteza P o j e d i n a č n o g i B u d u ć i da nije R o b , Intelektualac se m o ž e osloboditi b i t n o rop
O p ć e g , d o g a đ a se j e d i n o u O n o s t r a n o s t i i kroz O n o s t r a n o s t , poslije ske strane Kršćanstva, n a i m e , njegovog teološkog, t r a n s c e n d e n t n o g
smrti čovjeka. e l e m e n t a . Ali, budući da nije G o s p o d a r , m o ž e da o s t a n e pri elemen
O v o shvaćanje ima smisla s a m o o n d a ako se pretpostavi da je tu P o j e d i n a č n o g , pri »individualističkoj« ideologiji kršćanske a n t r o
Čovjek b e s m r t a n . N o , p r e m a H e g e l u , b e s m r t n o s t je nespojiva sa sa pologije. U k r a t k o , budući da nije ni G o s p o d a r ni R o b , on m o ž e - u
m o m biti ljudskog bitka i, p r e m a t o m e , sa s a m o m kršćanskom a n t r o o v o m ništa, u ovoj odsutnosti svake d a n e determinacije - »ostvariti«,
pologijom. da t a k o k a ž e m o , sintezu G o s p o d s t v a i R o p s t v a : m o ž e je zamisliti.
Ljudski ideal m o ž e , dakle, biti ostvaren samo a k o je takav da ga S a m o što, zato što nije ni G o s p o d a r ni R o b , t j . zato što se uzdržava
može ostvariti Čovjek smrtan i koji zna da je takav. D r u g i m riječi od svakog R a d a i od svake B o r b e , ne m o ž e doista ostvariti sintezu
m a , kršćanska sinteza m o r a da se izvrši, ne na D r u g o m svijetu, posli koju otkriva: ova sinteza koju zamišlja Intelektualac ostaje bez Bor
je smrti, n e g o na o v o m e svijetu, za života čovjekovog. T o , p a k , zna be i bez R a d a , čisto verbalna.
či da transcendentno O p ć e (Bog) koje priznaje Pojedinačnost m o r a No radi se o ovom ostvarenju, jer s a m o stvarnost sinteze m o ž e
da b u d e n a d o m j e š t e n o O p ć i m koje je i m a n e n t n o Svijetu. A za H e »zadovoljiti« Čovjeka, dovršiti Povijest i potvrditi apsolutnu Z n a
gela, ovo i m a n e n t n o O p ć e može da b u d e samo D r ž a v a . U Državi i nost. T r e b a , d a k l e , da se ideelni proces spoji sa stvarnim p r o c e s o m ,
D r ž a v o m , u kraljevstvu zemaljskom, m o r a da se ostvari o n o za što t r e b a da društveni i povijesni uvjeti b u d u takvi da Intelektualčeva
se mislilo da se ostvaruje B o g o m u Kraljevstvu N e b e s k o m . I zato ideologija m o ž e biti ostvarena. N o , to se dešava u vrijeme francuske
H e g e l kaže da je »apsolutna« D r ž a v a koju on ima p r e d očima (Na- revolucije, u toku koje se i m a n e n t n a ideja Individualiteta, što su je
p o l e o n o v o Carstvo) ostvarenje kršćanskog Kraljevstva n e b e s k o g . razradili Intelektualci Stoljeća prosvjetiteljstva, ostvarila u Borbi i
B o r b o m Buržuja-radnika, najprije revolucionara, a zatim građanina
D a k l e , historija kršćanskog Svijeta je historija p o s t e p e n o g ostva
univerzalne i h o m o g e n e D r ž a v e ( n a p o l e o n s k o g Carstva).
rivanja o n e idealne D r ž a v e gdje će Čovjek, n a p o k o n , biti »zadovo
Ozbiljenje kršćanske Misli, koju je laicizirao I n t e l e k t u a l a c i koja
ljen«, ostvarujući se k a o Individualnost, - k a o sinteza O p ć e g i Poje
je na taj način postala ostvarljiva, nije moguće bez B o r b e , bez dru
dinačnog, G o s p o d a r a i R o b a , B o r b e i R a d a . Ali, da bi m o g a o ostva
štvenog r a t a , bez rizika života. I to iz, t a k o rekavši, »metafizičkih«
riti ovu D r ž a v u , Čovjek m o r a odvratiti svoj pogled od O n o s t r a n o s t i ,
razloga. Budući da je Misao koju valja ostvariti Ideja sinteze G o
zaustaviti ga na o v o m e svijetu i djelovati jedino radi ovozemaljskih
spodstva i R o p s t v a , o n a m o ž e biti ostvarena s a m o a k o se ropski ele
interesa. D r u g i m riječima, t r e b a da precrta kršćansku ideju transcen
m e n t R a d a udruži s e l e m e n t o m B o r b e na život i smrt, koji karakteri-
dencije. I zato je razvoj kršćanskog Svijeta podvojen: s j e d n e s t r a n e ,
postoji stvaran razvoj koji p r i p r e m a društvene i političke uvjete za 1
Intelektualac iz V pogl. (Čovjek što živi u društvu i državi, vjerujući ili dajući
dolazak »apsolutne« D r ž a v e i j e d a n ideelan razvoj koji uklanja tran- utisak da je »sam na svijetu«) susreće se u svim etapama buržoaskog Svijeta. Ali, opi
scendentni ideal, koji spušta n e b o na Zemlju, k a k o k a ž e H e g e l . sujući ga, Hegel prije svega misli na svoje savremenike.
13 K a k o čitati H e g e l a
194 KAKO ČITATI H E G E L A
P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 195
rije proizvodi u ljudskim svijestima. U V I I poglavlju t r e b a l o bi dati D r ž a v u nezavisnu, s a m o s t a l n u bitnost. T a k o je on u stavu Bewuss-
tumačenje ovih samoobjava Božjih. tseina. M o ž e se, dakle, reći: do sada se raspravljalo o različitim sta
Ali, ovo teističko tumačenje apsolutno j e n e m o g u ć e . A k o P h G a vovima što ih individuum koji se suprotstavlja čovječanstvu, totalite
ima nekog smisla, o n d a Geist o k o j e m u je riječ nije ništa d r u g o nego t u , D r ž a v i , zauzima p r e m a njima.
ljudski D u h : n e m a D u h a izvan Svijeta, a D u h u Svijetu - jeste Čo Ali, sa stajališta Čovjeka-Bewusstsein-a bitna-Stvarnost nije sa
vjek, čovječanstvo, opća Povijest. mo D r ž a v a . Ovaj Čovjek suprotstavlja, t a k o đ e r Svijet J a , vidi u nje
D a k l e , polazeći o d a t l e , t r e b a dati j e d n o drugo t u m a č e n j e mjestu mu j e d n u samostalnu bitnost. D a k l e , s a m a bitna-Stvarnost ovoga
o k o j e m u je riječ. Svijeta bit će za nj j e d n a samostalna, n j e m u o p r e č n a Stvarnost. I na
Sto je apsolutna bitna-Stvarnost (absolutes W e s e n ) za a u t o r a taj način o n a je za njega j e d n a b o ž a n s k a bitna-Stvarnost. Za njega
PhGe? je absolutes Wesen Bog ili - općenitije - B o ž a n s k o .
O n o što je doista stvarno nije P r i r o d a , p r i r o d ni Svijet drukčiji P r e m a t o m e , govoreći o bitnoj-Stvarnosti sa stajališta Bewuss-
od Čovjeka. J e r , uistinu, stvarni Svijet uključuje Čovjeka. O b r a t n o , tseina ( k a k o to čini u I I I i IV poglavlju), H e g e l je m o r a o govoriti o
Čovjek izvan Svijeta samo je apstrakcija. Stvarnost j e , dakle, Svijet Religiji. D r u g i m riječima, govorio je o stavu koji Čovjek što se B o g u
što uključuje Čovjeka, Čovjek što živi u Svijetu. Što j e , sada, bitna- suprotstavlja, što se od B o g a razlikuje, zauzima p r e m a n j e m u . G o
-Stvarnost ovog Stvarnog, njegovo W e s e n , njegova »bit«, njegova vorio j e , d a k l e , na svaki način o Religiji u najširem smislu riječi.
»entelehija«, njegova »ideja«? To je Čovjek, ukoliko je nešto drugo Prvi dio teističkog t u m a č e n j a bio j e , d a k l e , ispravan. S a m o , rije
od Svijeta, no koji ipak m o ž e da opstoji jedino u Svijetu. Čovjek je či »Religija« i »absolutes W e s e n « t r e b a shvatiti u smislu koji im daje
bitna-Stvarnost postojećeg Stvarnog: to je za H e g e l a , k a o i za svakog ateist. I u istom ateističkom smislu t r e b a tumačiti drugi dio rečenice.
židokršćanskog mislioca, aksiom koji valja prihvatiti b e z diskusije: Riječ je o »apsolutnoj bitnoj-Stvarnosti« uzetoj »o samoj sebi i za
» D e r Geist ist h o h e r als die N a t u r « , kaže on negdje. Ali, apsolutna s a m u sebe«, tj. riječ je o Čovjeku k a o t a k v o m , o kolektivnom čovje
bitna-Stvarnost nije ljudski individuum (»Pojedinac«). J e r , osamlje- ku što živi u Svijetu, o Weltgeistu, o Volksgeistu, na kraju izlaganja,
ni-Čovjek postoji, u stvari, isto t a k o m a l o k a o i Čovjek-izvan-Svijeta o Državi. Ali, ne više sa stajališta Bewusstseina, individuuma što se
i Svijet-bez-Čovjeka. Bitna-Stvarnost Stvarnog - to je čovječanstvo suprotstavlja Državi i vidi je izvana. Riječ je o Selbstbewusstsein des
uzeto u svojoj prostor„o-vremenskoj cjelini. To je o n o što H e g e l na Geistes. To će reći da se u V I I poglavlju radi o t o m e da se p o k a ž e i
ziva »objektiver Geist«, »Weltgeist«, »Volksgeist«, ali, t a k o đ e r , i razumije k a k o D u h razumije samog sebe k a o takvog, a ne s a m o i u
»Geschichte« (Povijest) ili - još ko n kr et nij e - »Staat«, D r ž a v a shva po stavovima indivduuma p r e m a njemu. N o , p r e m a H e g e l u , ovo sa-
ćena k a o D r ž a v a , D r u š t v o shvaćeno k a o takvo. mo-razumijevanje D u h a - ili - Volkgeista - vrši se u Religiji i Religi
I H e g e l kaže da je ova bitna-Stvarnost bila do sada r a z m a t r a n a j o m (u najširem smislu riječi). U V I I poglavlju bit će, d a k l e , riječ o
»vom S t a n d p u n k t des Bevvusstseins aus«. No Bewusstsein - to je Svi- sadržaju religioznog znanja, tj. o Teologiji.
jest-o-vanjskoj-stvarnosti, o ne-Ja koje je suprotstavijeno J a , o spo P r e m a H e g e l u , Čovjek sebe shvaća k a o osamljenog individuuma
z n a t o m objektu koji je suprotstavljen spoznavajućem subjektu. Radi u Filozofiji i n j o m e . I sva prethegelijanska filozofija bila je u t o m e
lo se, dakle, o stavu što ga je ljudski individuum (Pojedinac) zauzi smislu filozofija Bevvusstseina, koja j e , s j e d n e strane, proučavala i
m a o p r e m a Čovjeku k a o takvom, shvaćenom k a o Bitna-stvarnost otkrivala subjekt suprotstavljen o b j e k t u , ljudski individuum suprot
Stvarnoga u o p ć e , budući da je ova Bitna-stvarnost-za ovog Čovjeka stavljen p r i r o d n o m Svijetu i, s druge s t r a n e , samostalan objekt koji
- nešto izvanjsko, samostalno, njemu suprotstavljeno. U stvari je ova je izvan subjekta. Što se tiče čovjeka koji tvori cjelinu sa Svijetom,
apsolutna bitna-Stvarnost, tj. »entelehija« cjeline Stvarnog, isto t a k o tj. stvarnog, kolektivnog, hostorijskog ili, a k o se hoće - D r ž a v e , on
»entelehija« svakog ljudskog individuuma. T a k o je D r ž a v a s a m o sa se sam sebi objavljuje u Religiji i n j o m e . I zato Filozofija (prethege-
b r a n a i povezana cjelina G r a đ a n a , a svaki G r a đ a n i n je o n o što je lijanska) Bevvusstseina nužno m o r a biti n a d o p u n j e n a n e k o m Religi
samo kroz participaciju na Državi. Ali, t a k o dugo d o k to Čovjek se jom. I o b r a t n o , svaka Religija proizvodi svoju filozofsku d o p u n u .
bi ne objasni, t a k o dugo d o k stvarnost D r ž a v e , političkog života izri J e r , u Religiji se das W e s e n tumači k a o ne-Čovjek, k a o da je izvan
čito ne objavi ovu činjenicu, Čovjek se suprotstavlja Državi i gleda u Č o v j e k a . P o b o ž a n Čovjek koji h o ć e da razumije samoga sebe m o r a ,
200 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 201
dakle, da sebe razumije k a o W e s e n u suprotstavljenog, t j . k a o Be vatna«) stvarnost n j e m u objavljivala u i po Filozofiji u u ž e m smislu
vvusstsein: m o r a , d a k l e , da sebe shvati u j e d n o j (prethegelijanskoj) riječi. ( P r e m a H e g e l u , u postrevolucionarnoj Državi bit će, d a k l e ,
Filozofiji i p o m o ć u nje. sasvim j e d n a k o , n e m o g u ć e napisati tragediju ili sagraditi lijepu gra
T e k n a k o n što je D r ž a v a postala takva da se u njoj »ukida« o- đevinu k a o što će biti n e m o g u ć e osnovati n e k u Religiju ili tjerati ne
p r e k a P o j e d i n a č n o g i O p ć e n i t o g , m o ž e da iščezne o p r e k a između Fi ku Filozofiju Bevvusstseina.)
lozofije i Religije. K a d a D r ž a v a b u d e »Tun Aller u n d J e d e r « , j e d n o Da bi s ove stvari skinuo svaku m o g u ć u sumnju, citirat ću j e d a n
opće sabiranje pojedinačnih djelovanja, u k o j e m u je djelovanje sva tekst koji je gotovo istovremen sa P h G o m , a gdje se H e g e l izražava
koga o n o sviju, i o b r a t n o , Čovjek će vidjeti da je apsolutna bitna- na m n o g o jasniji način.
-Stvarnost i njegova vlastita. T i m e će o n a prestati da b u d e n j e m u U Jenskim p r e d a v a n j i m a (1803-1804) nalazimo slijedeće mjesto
suprotstavljena, prestat će biti božanska. On će je spoznati ne u Teo (Sv. X I X , str. 232) (1):
logiji, nego p u t e m j e d n e Antropologije. A ista ova Antropologija ot
krit će mu i njegovu vlastitu bitnu-Stvarnost: o n a će zamijeniti ne sa »Apsolutni Duh jednog Naroda je apsolutan opći element... koji u sebi apsorbi
mo Religiju n e g o i filozofiju. Ova, p a k , sinteza Filozofije i Religije, ra sve pojedinačne Svijesti. [On je] apsolutna jednostavna-ili-nepodijeljena, živa [i] je
dina supstancija. [I] ova [supstancija] mora, osim toga, da bude djelatna supstancija i
koju je omogućila stvarnost »apsolutne« D r ž a v e , nije ništa drugo ne [ona mora] da se suprotstavlja samoj sebi [uzetoj] kao [izvanjska-] Svijest... Ovo po
go H e g e l o v a Z n a n o s t , t j . p o s e b n o i njegova P h G a . I u p r a v o je ova stajanje-drukčijim od samoga sebe je [činjenica] da se Duh kao jedno pasivno-bivstvo
P h G a , u p r a v o m smislu riječi, »Selbstbewusstsein des Geistes« što se odnosi prema samome sebi [shvaćenom] kao jedno aktivno-bivstvo, da [Duh], kao dje
proučava u r a z m a t r a n o j rečenici. latan Narod, - [tj. kao] jedno svjesno-postojeće-bivstvo, prelazi u proizvod [djelova-
nja], [tj.] u bivstvo-jednako-samome-sebi. Ukoliko, pak, ovo zajedničko djelo sviju
O v o Selbstbewusstsein je apsolutno Z n a n j e opisano u V I I I p o jeste djelo [što ga oni proizvode] kao [izvanjaska-] Svijest, oni se sami za sebe u-ovome-
glavlju. A razvoj opisan u V I I poglavlju objašnjava genezu ovog djelu uspostavljaju kao izvanjsko-bivstvo. Ali, ovo izvanjsko-bivstvo je njihovo djelo
Z n a n j a , koje, budući da je sinteza Pojedinačnog i O p ć e g , proizlazi vanje; ono je tek to što su oni od njega stvorili; oni sami ukoliko-djeluju... jesu [ovo
izvanjsko-bivstvo]. A u ovoj izvanjskosti u odnosu na same sebe... oni sebe promatra
isto toliko iz p r e t h o d n i h Filozofija o kojima je bila riječ u prvih šest ju kao jedan Narod. Ovo pak djelo, koje je njihovo, baš time je sam njihov vlastiti
poglavlja koliko i iz Religija što su opisane u V I I poglavlju. Duh. Oni proizvode (erzeugen) ovaj Duh; ali oni ga obožavaju (verehren) kao biv-
To je ateistička interpretacija mjesta, koja je j e d i n o spojiva sa stvo-koje-postoji-kao-dani-bitak (Seiender) za samo sebe. A ovaj Duh je [uistinu] za
cijelom P h G o m . Ali, dovoljno je da p r o č i t a m o s a m o V I I poglavlje samoga sebe: jer njihova djelatnost kojom ga proizvode jeste dijalektičko-ukidanje
(Aufheben) njih samih; ovo, pak, dijalektičko-ukidanje njih samih prema kojemu teže
pa da uvidimo k a k o valja odbaciti teističku interpretaciju. je za-sebe-postojeći opći Duh.«
U n j e m u H e g e l govori o Religiji; - o n a je t e m a Poglavlja. Ali,
on uzima ovu riječ u j e d n o m zaista vrlo širokom smislu. T a k o , govo Smisao je jasan. - N a r o d djeluje, pa se u ovom kolektivnom dje
reći o grčko-rimskoj »Religiji«, on govori m n o g o m a n j e , o pogan lovanju i njime stvara k a o Država ili organizirani N a r o d , t j . postaje
skoj teologiji n e g o o antičkoj umjetnosti: o skulpturi, o e p u , o trage stvaran k a o Narod. Ali, proizvod djelovanja odrješuje se od djelova
diji, pa čak i o komediji. N o , tvrditi da se govori o Bogu k a d a se nja i od djelatnika. Za djelatnika postaje ovaj proizvod vanjska,
govori o Aristofanu, reći da B o g samoga sebe s a m o m e sebi objavlju samostalna stvarnost, koja p r i p a d a stvarnom Svijetu, u k o j e m u dje
je i postaje sebe svjestan objavljujući se G r c i m a kroz Lisistratu, na latnik, u k o j e m u djelatnici žive i djeluju. Stoga, k a d a djelatnik p r e
primjer, - znači ipak odviše vrijeđati zdravo rasuđivanje. stane djelovati i p o k u š a v a da shvati o n o što je n a p r a v i o , postaje
Sadržaj V I I poglavlja, naprotiv, v e o m a se d o b r o slaže s ateistič n u ž n o Bewusstsein, svjestan j e d n o g vanjskog bivstva. ( N u ž n o , j e r je
k o m interpretacijom. R a d i se o sasvim o p ć e n i t o m p r o c e s u razvoja djelovanje j e d i n a spojnica između Ja i Ne-Ja, u kontemplaciji (pro
nesvjesne, simboličke, mitske antropologije: u n j e m u g l e d a m o Č o m a t r a n j u ) Bitak je uvijek samostalno, dano ne-Ja.) Na taj način,
vjeka k a k o govori o s a m o m e sebi vjerujući da govori o n e č e m dru čovjek koji k o n t e m p l i r a D r ž a v u , N a r o d , shvaća ove k a o samostalna
gom. R a d i se o mitu u p r a v o m smislu riječi i ovaj mit j e , u našoj bivstva. I, kaže H e g e l , »oni ga obožavaju k a o dani-statički-Bitak
terminologiji, isto toliko umjetnost koliko teologija. D a k l e , Religija (koji postoji) za samoga sebe«. I to je ono shvaćanje N a r o d a k a o
(primitivna i antička) i umjetnost objavljivale su Čovjeku njegovu N a r o d a koje se vrši u m i t s k o m obliku, a izražava se U m j e t n o š ć u ili
općenitu (društvenu, političku) stvarnost, d o k se pojedinačna (»pri- Teologijom.
202 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 203
Kršćanin? K a o svaki čovjek, on hoće da se objektivira, da ostvari »Neposredna empirijska-egzistencija Uma koji je, za nas, proizašao iz ovog bola
svoj ideal, koji mu se - t a k o dugo d o k nije ostvaren - pokazuje k a o [nesretne Svijesti] i konkretni-oblici (Gestalten) koji su mu vlastiti nemaju Religije,
osjećaj n e d o s t a t k a , Schmerza, bola. Ali, t a k o d u g o d o k ostaje P o b o jer njihova Samosvijest (za) sebe zna [da je] i sebe traži u neposrednoj stvarnoj-prisut
nosti.«
žan, on ga ne ostvaruje. Ili - a k o se hoće radije - ostaje P o b o ž a n
t a k o dugo dok ga ne ostvari. N a i m e , što znači ostvariti, objektivi »Neposredna egzistencija U m a « - to je Intelektualac iz V po
rati svoj ideal negoli postići da ga priznaju drugi, svi drugi? T o , glavlja. Njegova egzistencija je »neposredna« j e r nije »posredovana«
drugim riječima, znači ostvariti Individualnost, sintezu Pojedinačnog n a p o r o m R a d a i B o r b e , koji su jedini u stanju da stvarno p r e o b r a z e
i O p ć e g . I u p r a v o je ova Individualnost, o n o za čime Kršćanin teži Svijet. Intelektualac se nalazi, ili, tačnije, traži sebe u »neposrednoj«
u svojemu religioznom osjećaju. A k o zamišlja sebi n e k o Božanstvo sadašnjosti: on ne želi da b u d e »zadovoljen« poslije svoje smrti, na
i a k o se obraća Bogu, apsolutnoj izvanjskoj-stvarnosti, to je zato d r u g o m svijetu; on hoće da to b u d e hic et nunc. Nije, dakle, p o b o
što hoće da b u d e od nje priznat, da b u d e priznat od O p ć e g u svo žan: n e m a misao i osjećaj transcendencije, k a o ni osjećaj n e s r e ć e .
joj najpojedinačnijoj Pojedinačnosti. S a m o što on u t o m e ne us M e đ u t i m , on nije uistinu »zadovoljen«. I to upravo uslijed »ne
pijeva. posrednosti« svog stava. P u š t a svijet onakvim kakav je i zadovoljava
Čovjek zamišlja B o g a jer h o ć e da se objektivira. I on zamišlja se da u n j e m u uživa, čak i u o n o m e za čime je čeznuo Pobožnjak.
transcendentnog Boga j e r ne uspijeva da se objektivira u Svijetu. N o , a k o obescjenjivanje datog stvarnog karakterizira religiozan stav,
Ali, htjeti ostvariti Individualnost kroz sjedinjenje s transcendent- pozitivno ocjenjivanje danog tipično je za umjetnički stav. Dani Svi
nim B o g o m znači ostvariti je u t r a n s c e n d e n t n o m , u Jenseits-u, s jet, prestajući d a b u d e s m a t r a n Z l o m , m o ž e d a b u d e s m a t r a n s a m o
Onu Stranu Svijeta i samoga sebe k a o Bevvusstseina, k a o bića što Lijepim. Intelektualac m o ž e , d a k l e , doći najviše do F r e u d e , do čiste
živi na Svijetu. T o , dakle, znači odreći se ostvarenja ideala u ovo- radosti neaktivnog i miroljubivog umjetnika, što je nešto sasvim dru
stranosti. T o , sljedstveno, znači biti i smatrati se nesretnim na ovom go od die Befriedigung, istinskog zadovoljenja revolucionara koji je
Svijetu. uspio. U o s t a l o m , Čovjek koji nalazi zadovoljstva u radosti čiste spo
D r u g i m riječima, s j e d n e strane, čuvstveni religiozni stav rada se znaje ili umjetničke kontemplacije m o ž e vječno ostati Intelektualac
iz osjećaja bola što ga je izazvalo iskustvo nemogućnosti ostvarenja ili U m j e t n i k , k a o što Čovjek koji nalazi zadovoljstva u nesreći m o ž e
sebe u Svijetu; o n , s druge strane, proizvodi i p o d r ž a v a taj osjećaj. I vječno ostati P o b o ž n j a k ili Kršćanin.
baš ta nostalgija projicira se u O n o s t r a n o s t , ispunja okvire transcen- Ja ne insistiram na ovim pitanjima. Budući da je Intelektualac
dencije Verstad-a, stavljajući u njih sliku osobnog B o g a , stvarnosti b i t n o areligiozan, n a i m e , ateist, ne upliće se više u tok V I I poglavlja.
svjesne same sebe, D u h a koji je - u stvari - s a m o projekcija nesreće D o v o l j n o je s p o m e n u t i da pokraj subjektivnog teološkog i religio
p o b o ž n e Svijesti u O n o s t r a n o s t i . znog stava ima još j e d a n p r e d r e v o l u c i o n a r n i areligiozni i estetički
D a k l e : hraniti, njegovati nostalgiju, bolan osjećaj nedovoljnosti stav koji n e m a ništa zajedničko sa Hegelovim post revolucionarnim a-
zbilje koju se živi, znači nalaziti se u religioznom, n a i m e , kršćan teizmom.
skom stavu. O b r a t n o , zauzeti ovaj stav znači hraniti i njegovati ne U tri stupca što slijede (str. 473-474) H e g e l rezimira tri odsjeka
sreću i nostalgiju. VI poglavlja.
O t r g n u t i se od religiozne psihologije znači, d a k l e , ukinuti nesre U I I I i IV poglavlju bila je riječ o stavu - spoznajnom i emocio
ću Svijesti, osjećaj n e d o s t a t k a . To se, p a k , m o ž e izvršiti bilo realiza n a l n o m - koji osamljen Čovjek, Pojedinac zauzima p r e m a O p ć e m
cijom j e d n o g stvarnog Svijeta gdje bi čovjek bio uistinu »zadovo shvaćenom k a o t r a n s c e n d e n t n i Bog. U VI poglavlju riječ je o ulozi
ljen«, bilo a p s t r a k t n o ukidajući transcendenciju i primjerujući ideal što je ova koncepcija, Religija u pravom smislu, igra u historijskom
stvarnosti. Prvo rješenje je o n o što se ozbiljuje u i po Francuskoj razvoju čovječanstva. O s i m toga, tu se ne radi ( k a o u V I I pogl.) o
revoluciji, koja je učinila m o g u ć o m apsolutnu ateističku Hegelovu sadržaju samih teoloških n a u k a , nego o o d n o s i m a između ovih n a u k a
Z n a n o s t . D r u g o rješenje je o n o b u r ž o a s k o g I n t e l e k t u a l c a o k o m e je i P o j e d i n a c a , ukoliko ovi odnosi određuju t o k globalnog historijskog
H e g e l govorio u V poglavlju. razvoja koji djelovanja ovih Pojedinaca uvodi u j e d a n cjeloviti
E v o što o njemu t a m o kaže (str. 373, r. 2 2 - 2 6 ) : sklop. B u d u ć i da je već napravljen j e d a n rezime VI poglavlja, neću
206 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 207
k o m e n t a r i r a t i rezime koji je H e g e l napravio ovdje. T e k s t , koji je do S a m o što na p o č e t k u , postrevolucionarni Čovjek još ne objašnjava
krajnosti zbijen, gotovo je nerazumljiv. Da se objasni, t r e b a l o bi po sebi svoj ateizam. On još i dalje (s K a n t o m , sa F i c h t e o m itd.) govori o
n o v n o načiniti rezime koji sam ja već načinio. Z a d o v o l j a v a m se, da B o g u . Ali, faktično se on s a d a interesira j e d i n o za s a m o g a s e b e , pa nje
kle, da ga p r e v e d e m . gova »Teologija« postaje na taj način bitno k o n t r a d i k t o r n a i n e m o g u
E v o najprije rezimea Odsjeka A VI poglavlja, koji je posvećen ća. U stupcu koji slijedi govori H e g e l o ovoj Religiji ili pseudoreligiji
analizi poganskog Svijeta (str. 473, r. 27, do str. 474, r. 15): M o r a l i t e t a , t j . o postrevolucionarnoj N j e m a č k o j filozofiji.
U n j e m u kaže ovo (str. 474, r. 2 9 - 3 7 ) :
»Naprotiv, u Svijetu običajnog-morala (ćudorednosti - prev.) vidjeli smo Religiju.
Naime, Religiju Podzemlja. Ova Religija je vjera u nepoznatu strašnu noć Sudbine i u »U Religiji reflektiranog-Morala (moralitet - prev.) napokon je opet uspostavljena
Eumenidu odvojenog-ili-preminulog Duha. Ova noć [je] čista Negativnost (negativitet - situacija u kojoj je apsolutna bitna-Stvarnost pozitivan sadržaj. Ali ovaj [pozitivan] sad
prev.) u obliku Općenitosti, [a] Eumenida - ista ova [Negativnost] u obliku Pojedinačno ržaj sjedinjen je s Negativnošću Prosvjetiteljstva. Ovaj sadržaj je dani-Bitak (Sein) koji
sti. Apsolutna bitna-Stvarnost je, dakle, u ovom posljednjem obliku, doduše, jedno se, isto tako, vratio u osobno-Ja i [koji] ostaje u njemu zatvoren; - a to je različan-ili-dife-
osobno-Ja (Selbst) i [ona je] stvarno-prisutna, jer osobno-Ja ne postoji drukčije [nego kao rencirani sadržaj, čiji dijelovi su isto tako neposredno negirani kao što su postavljeni.
realno prisutno]. Samo što je pojedinačno osobno-Ja [ovdje] ova pojedinačna sjena Sudbina, pak, u kojoj se gubi ovo protuslovno-i-protusloveće dijalektičko-kretanje - je
[mrtav predak], koja [kao da] je od same sebe odvojila Općenitost, koja je Sudbina. Ova osobno-Ja koje je postalo svjesno sebe kao [onoga što je] Sudbina bitne-Stvarnosti (We-
sjena je, istina, sjena, [tj.] jedan dijalektički-ukinuti Ovaj i, prema tome, [ona je jedno] senheit) i objektivne-Stvarnosti.«
općenito osobno-Ja. Ali negativno-ili-negatorsko značenje-ili-važenje [sjene] nije se još
promijenilo (umgeschlagen) u ovo pozitivno [značenje-ili-važenje općenitog osobnog-Ja]. U njemačkim postrevolucionarnim filozofijama Čovjek j e , u stva
I zato dijalektički-ukinuto osobno-Ja znači ujedno još neposredno pojedinog Ovoga i ri, već stavljen na B o ž a n s k o mjesto. Ali se ovo novo ateističko shvaća
[Ovog-ovdje] pojedinca bez-bitne-stvarnosti. Što se tiče Sudbine, ona ostaje - [budući da
je] bez osobnog-Ja - nesvjesna noć, koja ne dolazi ni do različnosti-ili-diferencijacije ni nje Čovjeka uvodi u teističke kršćanske okvire. O d a t l e vječno protiv-
do jasnoće spoznaje same sebe.« rječje, negacija onoga što se postavilo, pozicija onoga što se negiralo.
A Sudbina, das Schicksal ovoga nesvjesnog ateizma je radikalan i svje
D a s Schiksal, Sudbina Paganizma, jeste Kršćanstvo. O Kršćan stan a t e i z a m Hegelov. Ili tačnije, njegov antropoteizam, njegovo p o b o -
stvu, p a k , o Religiji kršćanskog buržoaskog Svijeta govori H e g e l u sli žanstvenje Čovjeka, koji na kraju, poslije francuske revolucije, zahva
j e d e ć e m stupcu. ljujući N a p o l e o n u , može s p u n i m p r a v o m da kaže o samome sebi sve
Tu on kaže ovo (str. 477, r. 1 6 - 2 8 ) : o n o što je - krivo - pripisivao raznim Bogovima koji ne postoje, ili po
stoje s a m o u polusvjesnom mišljenju ljudi što su stvarali Historiju svo
»Ova vjera u ništavilo nužnosti [Sudbine] i u Podzemlje postaje vjera u Nebo, jer se jim djelovanjem. Sudbina pseudoreligije postrevolucionarnih njemačkih
odvojeno-ili preminulo osobno-Ja mora sjediniti sa svojom Općenitošću, u njoj razviti-i- filozofija, k a o i Sudbina sviju Religija u o p ć e , jeste das Selbst, ljudsko
izložiti što ono sadržava i postati na taj način jasno samome sebi. Ali, vidjeli smo da ovo
Kraljevstvo vjere razvija svoj sadržaj samo u elementu mišljenja - bez pojma (Begriff); i osobno-Ja, koje zna da je - i koje jest - »das Schicksal d e r W e s e n h e i t
zato [ga vidjesmo kako] se gubi u svojoj Sudbini - naime, u Religiji prosvjetiteljstva. U u n d Wirklichkeit«, Sudbina bitne-Stvarnosti i objektivne-Stvarnosti.
ovoj Religiji [der Aufklarung] opet se uspostavlja nadosjetilna onostranost Razuma, ali To je taj ateizam koji će biti proglašen u V I I I poglavlju, u Z a
tako da Samosvijest ostaje [budući da je] zadovoljena, u ovostranosti, i ne gleda u [sada] ključku P h G e . A u VII poglavlju Hegel će preispitati sve teološke ideje
praznoj, nadosjetilnoj onostranosti, [a] koja se [dakle] može isto tako malo spoznati kao
što je se ne treba bojati ni osobno-Ja ni moć (Macht).« koje su s a b r a n e u njegovoj antropologiji.
Ovaj rezime religijskih (teoloških) dijelova šest prvih poglavlja
D a s Schicksal, Sudbina Kršćanstva, Hegelijanski je ateizam ili an- sačinjava 1. dio U v o d a u V I I poglavlje (str. 4 7 3 - 4 7 4 ) , u 2. i 3. dije
tropo-teizam. Do njega se dolazi p r e k o Religije Aufklarung, Prosvjeti lu ovog U v o d a pokazuje H e g e l bitna obilježja Teologija koje će ana
teljstva, t j . p r e k o D e i z m a . Okviri transcendentalističke teologije, što ih lizirati u V I I poglavlju.
je izradio R a z u m , a n e s r e t n a Svijest ispunila pozitivnim sadržajem, H e g e l o v a ateistička Z n a n o s t je »der sichselbst wissende Geist« u
o p e t su se ispraznili kroz kritiku XVIII-og stoljeća. K a d a , p a k , francu p r a v o m i strogom smislu riječi: u ovoj Z n a n o s t i i njome D u h - razu
ska revolucija ostvaruje ideologiju Aufklarung, ukidaju se sami ovi već mije se, d a k a k o , ljudski D u h , j e r drugog n e m a , k a k o t o p o k a z u j e
ispražnjeni okviri, t j . sam p o j a m transcendencije. Čovjek je sada ista ova filozofijska Z n a n o s t , - D u h shvaća samoga sebe. Ali, u jed
ateist, zna da je on a ne B o g bitna-Stvarnost Svijeta. n o m širem smislu je i Relgija, Teologija n e k a samo-spoznaja, j e r - u
208 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E 1937-1938. 209
stvari - vjerujući da govori o B o g u , Čovjek govori j e d i n o o s a m o m D e r wahre Geist - to je P o g a n s t v o ; der sich e n t f r e m d e t e Geist -
sebi. M o ž e se, d a k l e , kazati da D u h koji se očituje u Religijama, to je K r š ć a n s t v o ; der seiner selbst gevisse Geist - to je pseudo-religija
D u h o k o j e m u se raspravlja u Teologijama, jeste, isto t a k o , D u h ko p r o t e s t a n t s k e njemačke p o s t r e v o l u c i o n a r n e Filozofije i Teologije:
ji spoznaje samoga sebe, da je Teologija Selbstbewusstesein n e k a Sa pseudoreligija K a n t a , F i c h t e a , Jacobia, R o m a n a t i č a r a itd. ( t a k o đ e r i
mosvijest D u h a . To H e g e l kaže u prvoj rečenici 2. dijela U v o d a , di S c h l e i r m a c h e r a ) . D a k l e , svagdje gdje ima Teo-logije, postoji neshva
jela u k o j e m u označuje b i t n a obilježja pojave što je t r e b a proučiti u ćanje, n e s p o r a z u m od s t r a n e Čovjeka: Čovjek-koji-živi-u-Svijetu dola
V I I poglavlju, t j . Religije ili, tačnije, Teologije. zi, t a k o rekavši, nesvjesno do samosvijesti vjerujući da je svjestan ne
On kaže ovo (str. 477, r. 3 8 - 3 9 ) : kog izvan-svjetovnog i nad-ljudsko d u h o v n o g bića. A sve Teologije
koje je Čovjek zamislio u t o k u Historije zajedno sačinjavaju D u h u
»Duh koji spoznaje samoga sebe u Religiji je neposredno svoja vlastita čista Sa- njegovom Bewusstsein, t j . D u h koji - u stvari - dolazi do Samosvijesti
mosvijest.« vjerujući da je svjestan n e č e g drugog od sebe. Ovaj D u h se suprotstav
lja s t v a r n o m Svijetu i D u h u koji je u o v o m Svijetu, t j . Čovjeku, i ne
D a k l e , u Teologiji i Teologijom - ili: u teologijama i o njima p r e p o z n a j e se u njemu. O o v o m D u h u raspravljat će se u V I I poglav
D u h (razumije se: ljudski) postaje svjestan sebe. A, i p a k , Teologija lju. Raspravljat će se o antropologiji koja se prikazuje k a o Teologija.
nije Filozofija, - još m a n j e H e g e l o v a Z n a n o s t . Samosvijest što po M e đ u t i m , u Moralitetu, t j . u još teološkoj Filozofiji i u već filo
m a l o izlazi na svjetlost u Teologijama još je nedovoljna. To je n e d o zofijskoj Teologiji njemačkih postrevolucionarnih mislilaca, neposred
statak što ga H e g e l označava riječju »unmittelbar«: D u h je u T e o l o nih Hegelovih p r e t h o d n i k a , već je naviješten preobražaj Teologije u
giji već Samosvijest, ali on je to s a m o »neposredno«. A n t r o p o l o g i j u . A H e g e l o v a svjesno ateistička antropologija s a m o je
U m j e s t o »unmittelbar« m o ž e se reći i »an sich«, u opreci p r e m a n u ž a n rezultat dijalektičkog razvoja ovog trećeg velikog historijskog
»fur sich« ili »an u n d fur sich«. U Teologiji je D u h sebe-svjestan »an razdoblja. T a k o u V I I poglavlju H e g e l više ne govori o ovoj nje
sich« (o sebi), a ne »fur sich« (za s e b e ) , t j . on faktično postaje svje mačkoj pseudoreligiji. Ali u U v o d u kaže o njoj nekoliko riječi.
stan sebe, jer, u stvari, n e m a drugog D u h a od ljudskog D u h a . » A n E v o teksta koji se odnosi na nju (str. 475, r. 3 - 1 8 ) :
sich« znači još i »fur uns«: mi s m o ti, H e g e l i njegovi čitaoci, koji
z n a m o da je svaka Teologija faktično s a m o antropologija. »Ali u Savjesti (Gevvissen) Duh sebi podlaže kako svoj predmetni-ili-stvarobitku-
Sam p a k Čovjek koji se bavj Teologijom to ne z n a : on misli da jući Svijet tako i svoju predodžbu (Vorstellung) i svoje određene pojmove, pa je [on]
sada Samosvijest koja postoji kod sebe (bei sich). U ovoj Samosvijesti Duh, predočen
govori o B o g u , o D u h u , drukčijem od ljudskog D u h a . Njegova samo kao predmet-ili-stvar, ima za samoga sebe značenje-ili-važenje da je opći Duh koji u
svijest nije, d a k l e , »za sebe«, »fiir sich« - samosvijest; za njega je sebi sadržava cijelu bitnu-Stvarnost i cijelu objektivnu-Stvarnost (zbilju - prev.). Ali,
o n a s a m o Bevvusstsein, svijest o bivstvu koje je izvan Čovjeka, o ne ovaj Duh nije u obliku samostalne-ili-slobodne objektivne-Stvarnosti, tj. [on nije u
obliku] Prirode koja se pojavljuje nezavisno [od Duha]. Ukoliko je Duh stvarobitku-
koj O n o s t r a n o s t i , o n e k o m t r a n s c e n d e n t n o m , izvan-svjetskom, nad- jući-predmet svoje [izvanjske-] Svijesti, on ima, doduše, [jedan] konkretan-oblik
- ljudskom božanstvu. lik-prev.) (Gestalt), tj. oblik danog-Bitka [Sein]. Ali, budući da je u Religiji izvanjska-
Svaku Teologiju, ma kakva bila, karakterizira o v o : »an sich« i Svijest postavljena u bitnom određenju da je Samosvijest, konkretan-oblik Duha sa
»fur uns« važi uvijek za Čovjeka-u-Svijetu koji je sebe svjestan, ali vršeno je proziran za samog sebe. A objektivna-Stvarnost koju sadržava ovaj Duh u
njemu je zatvorena, tj. u njemu dijalektički-ukinuta upravo onako kao kad kažemo:
»fur sich«, za ovog Čovjeka samog, u pitanju je n e š t o drugo od Č o cijela objektivna-Stvarnost; - ova objektivna-Stvarnost je [dakle] pomišljena općenita
vjeka i Svijeta u k o j e m u živi Čovjek. objektivna-Stvarnost.«
To p a k H e g e l kaže u slijedećoj rečenici (str. 474, r. 39-str. 475,
r. 3): R o m a n t i č k i pjesnici, Schelling, J a c o b i , sam K a n t , u stvari su
obožavali čovjeka. Za njih je on najviše vrijednost, on je a p s o l u t n o
»Konkretni-oblici (Gestalten) Duha koji su bili razmotreni [u VI poglavlju, nai samostalan, itd.: oni su, d a k l e , faktično, ateisti. Isto t a k o , i p r o t e
me] : istiniti-ili-pravi (wahre) Duh, otuđeni ili koji je sam sebi postao tuđ (sich ent-
fremdete) [Duh], i o samome sebi subjektivno-izvjestan (seiner selbst gewisse) [Duh], stantska teologija j e d n o g Schleirmachera s p a d a već u ateizam: B o g
- zajedno tvore Duh u njegovoj [izvanjskoj-] Svijesti, koja Svijest, suprotstavljajući se (kod ovog posljednjeg) i m a neki smisao i stvarnost samo u k o l i k o se
njegovom Svijetu, u njemu ne prepoznaje sebe.« objavljuje u i po čovjeku; religija se svodi na psihologiju religije itd.
14 Kako čitati H e g e l a
210 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 211
D a k l e , v e o m a s m o blizu ateizmu ili hegelijanskom a n t r o p o - t e i z m u . jemu Svijetu i Duh svjestan sebe kao Duh, tj. Duh u Religiji jesu jedno-i-isto, sa-
N o , ipak, svi ovi mislioci i dalje govore o Bogu. Z a š t o ? Ta H e g e l vršenstvo-i-dovršenje (Vollendung) Religije sastoji se u tome da oboje postane među
n a m je to m a l o prije r e k a o : zato što nisu uspjeli poistovetiti Čovje- sobno jednako; ne samo tako da Religija obuhvata (befasst) objektivnu-stvamost
Duha, već, naprotiv, da Duh, kao samoga sebe svjestan Duh, postane za sebe objek-
ka-o-kome-govore sa svjesnim, stvarnim Č o v j e k o m što živi u Svijetu. tivno-stvaran (zbiljski - prev.) i stvarobitkujući-predmet svoje [izvanjske-] Svijesti.«
Govorili su o »duši«, o » D u h u « , o »spoznavajućem subjektu« itd., a
ne o živom, stvarnom, opipljivom Čovjeku. Suprotstavili su - k a o svi Religija se r a đ a iz dualizma, iz r a s k o r a k a između ideala i stvar
buržoaski Intelektualci - »idealnog« Čovjeka, koji živi u i po svoje nosti, između ideje što je čovjek sebi stvara o sebi s a m o m - njegova
mu rezoniranju, stvarnom Čovjeku, koji živi u i po svojemu djelova Selbst i njegova svjesnog života u empirijskom Svijetu, - njegova
nju u Svijetu. O n i su, d a k l e , još kršćani; rastavljaju Čovjeka na dva D a s e i n a . D o k l e postoji ovaj r a s k o r a k , uvijek će postojati tendencija
dijela i bježe od stvarnosti. O v a j , p a k , dualistički idealizam n u ž n o se da se ideal projicira izvan Svijeta: t j . bit će uvijek Religije, T e i z m a ,
zaodijeva u j e d a n teistički oblik: duša suprostavljena tijelu; empirij Teologije. O b r a t n o , u svakoj Religiji ima j e d a n refleks ovog duali
ski Svijet n a s u p r o t »čistom«, nadosjetilnom D u h u , - B o g u . z m a . S j e d n e s t r a n e , u religioznom mišljenju, u Teologiji, koja - uvi
Čovjek daje sebi najvišu vrijednost, ali još se ne usuđuje dati je j e k - suprotstavlja B o ž a n s k o svjetovnom i ljudskom; s druge s t r a n e ,
sebi k a o živom biću, t j . k a o biću koje djeluje u k o n k r e t n o m Svijetu: postoji n e k o dvojstvo u samoj religioznoj stvarnosti. Religija n i k a d a
ne usuđuje se da prihvati ovaj Svijet k a o ideal. D a j e vrijednost ono ne o b u h v a ć a totalitet ljudske egzistencije: n i k a d a n e m a prave teokra
me što je u njemu izvan-svjetovno, čisto m e n t a l n o . Bježi od Svijeta, cije. Religiozna egzistencija odvija se pokraj D a s e i n a , života u kon
bježi od sebe k a o »svjetovnog« bića, - a u o v o m bijegu n u ž n o nailazi k r e t n o m Svijetu, a P o b o ž a n čovjek je uvijek, više ili m a n j e , redov
na nad-ljudskog B o g a i pripisuje mu vrijednosti koje je htio - u stva nik, o t k i n u t »od svijeta«, od »taštine svoga v r e m e n a « .
ri - dati s a m o m sebi. N o , kaže H e g e l , b u d u ć i da je dualizam (koji leži u osnovi Reli
D a k l e , na kraju izlaganja, odbijanje - ropskog porijekla - da se gije i koji je Religija proizvela), na kraju izlaganja, iluzoran (jer ne-
prihvati stvarni Svijet, želja da se p o b j e g n e u izvan-svjetovni ideal -ostvareni ideal i, sljedstveno, njegova transpozicija u Boga ne posto
jeste osnova svake Religije, svake Teo-logije. D u a l i z a m između idea j e ) , dualizam ne m o ž e da se vječno održava (jer bi u t o m slučaju bio
la, idealne slike što je sebi stvara o sebi s a m o m , leži u osnovi dualiz stvaran); Religija j e , dakle, j e d n a prolazna pojava. K a d a je ideal
ma između Svijeta i Čovjeka-u-Svijetu, s j e d n e s t r a n e , i B o g a i O n o ostvaren, dualizam nestaje, a s njim Religija i Teizam. N o , ideal se
stranosti, s druge. ostvaruje u n e g a t o r s k o m r e v o l u c i o n a r n o m Djelovanju i njime. T a k o
Objektivaciju ovog dualizma u t e o l o š k o m mišljenju i njime H e svaka prava, t j . p o t p u n o uspjela revolucija n u ž n o za sobom povlači
gel će proučavati u V I I poglavlju. On p o k u š a v a da p o k a ž e k a k o raz a t e i z a m . O b r a t n o , s a m o p o š t o je Čovjek p r e s t a o da projicira ideal u
voj Religije m a l o po m a l o uklanja ovaj dualizam i dolazi do postre- O n o s t r a n o s t , on m o ž e htjeti da ga ostvari djelovanjem u Svijetu, t j .
volucionarnog ateizma, koji k o n a č n o stavlja z n a k j e d n a k o s t i između da diže revoluciju. T a k o svjesni ateizam n u ž n o završava Revoluci
ljudskog ideala i ljudske stvarnosti ostvarujući ideal u Svijetu. I t a d a j o m . D a k l e , T e i z a m i Revolucija u z a j a m n o se isključuju i svaki po
D u h - u - S v i j e t u , t j . ljudski D u h , postaje n a p r o s t o D u h , t a d a B o g p r e kušaj sinteze m o ž e dovesti s a m o do n e s p o r a z u m a , koji bi se p o k a z a o
staje biti nad-ljudsko biće, sam Čovjek postaje B o g : u Hegelovoj k a o takav čim bi se prešlo na akciju u p r a v o m smislu. S a m o , ne tre
Znanosti i njome. ba zaboraviti da Revolucija ostvaruje onaj isti ideal što ga Religija
O v o kaže H e g e l na slijedećem mjestu (str. 475, r. 1 9 - 3 3 ) : projicira u O n o s t r a n o s t . Revolucija, dakle, ostvaruje Religiju u Svi
»Budući da u Religiji određenje prave-ili-istinske [izvanjske-] Svijesti Duha nema j e t u , ali o n a to čini »ukidajući« je k a o Religiju. A Religija koja je
oblik slobodno-ili-samostalnog Drugo-bitka (drugotnosti - prev.), empirijska-egzistenci- »ukinuta« k a o Religija ili Teologija, svojom realizacijom u Svijetu,
ja (Dasein) Duha razlikuje se [u religiji] od njegove Samosvijesti, a njegova prava-ili- jeste apsolutna Z n a n o s t . Za H e g e l a se radi o kršćanskoj Religiji, o
istinska objektivna-stvarnost smješta se izvan Religije. Ima, istina je, samo jedan Duh njezinom ostvarenju kroz Revoluciju 89-e i o njezinoj »sublimaciji«
obiju ali [izvanjska-] Svijest ovoga Duha ne obuhvaća obje odjednom, a Religija se
pojavljuje kao [samo] jedan dio empirijske-egzistencije i djelatno-uskomešanog-života u hegelijansku Z n a n o s t . Ovoj Revoluciji p r e t h o d i o je ateizam
(Tuns und Treibens) [Duha], čiji je drugi dio život u njegovom objektivno-stvarnom XVIII-og stoljeća, u k o j e m se ništa B o g a objavilo Čovjeku kroz pra
Svijetu. [No] budući da sada znamo [tj. poslije analiza iz VI poglavlja] da Duh u svo- zninu »deističke« Teologije ili pseudoteologije. D a k l e , Čovjek ateist
14'
212 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 213
p o k r e ć e revolucionarnu akciju. Ali, ova akcija ostvaruje kršćanski k a d a se n e ć e shvatiti sasvim i p o t p u n o , n i k a d a neće biti o n o što je
ideal. O v o ostvarenje p r e t v a r a ideal u W a h r h e i t , u istinu, t j . u obja uistinu Geist. S j e d n e s t r a n e , zato što u Teologiji ne shvaća svoju
vu stvarnosti, t j . u apsolutnu Z n a n o s t . H e g e l o v a Z n a n o s t ne objav vlastitu stvarnu egzistenciju u Svijetu; a k o sebe izjednačuje s Bo
ljuje, dakle, ništa drugo nego p o t p u n u stvarnost kršćanske misli. Ali, g o m , m o r a t će to shvatiti k a o da m o ž e i da m o r a živjeti izvan Svije
ova misao, pošto je j e d a n p u t ostvarena u Svijetu, prestaje biti kršćan ta. S d r u g e strane, i baš zbog toga, D u h mu se pojavljuje u nesavrše
ska, teistička, religiozna. N a i m e , u Svijetu ostvareni božanski D u h n o m , n e m o ć n o m , m a t e r i j a l n o m obliku. D u h koji biva suprotstavljen
nije više božanski, n e g o ljudski. I to je sam temelj H e g e l o v e apso - shvaćen k a o t r a n s c e n d e n t n i Bog - Svijetu i k o n k r e t n o m Čovjeku
lutne Znanosti. nije p o t p u n . To je stvarnost o p r e ć e n a drugoj stvarnosti. To j e , d a k l e ,
To je o n o što kaže H e g e l u posljednja tri r e t k a citiranog mjesta. j e d n a posebna stvarnost, b i t a k pokraj drugih vrsta bitka. B o g T e o l o
gije uvijek je »ideal«, t j . , više ili m a n j e , p o t p u n a »apstrakcija«. Da
Cilj religioznog razvoja je cjelovito ostvarenje Religije (razumije se,
bi se b o ž a n s k o m D u h u dala punina bitka, t r e b a da staviti u Svijet,
k r š ć a n s k e ) : Čovjek m o r a biti »befasst« ( o b u h v a ć e n ) Religijom u nje
shvaćati ga k a o »entelehiju« Svijeta. N o , tako ga shvaćati znači shva
zinoj »Wirklichkeit«, u njezinoj objektivnoj-stvarnosti (zbilji, zazbilj-
ćati ga k a o svjetovni, t j . ljudski D u h , a ne više kao Boga. U k r a t k o ,
nosti - p r e v . ) , t j . k a o čovječanstvo koje živi u Svijetu, k a o općenita
Čovjek koji nastoji da sebe razumije sasvim i p o t p u n o k a o Duh m o
D r ž a v a . Ali, d o d a j e H e g e l , to znači ateizam. J e r , u t o m istom tre
že da se zadovolji s a m o p u t e m ateističke antropologije. I z a t o das
n u t k u Čovjek će biti, i sebe razumjeti k a o objektivan i stvaran D u h :
Schiksal, Sudbina svake Teologije, svake Religije jeste, na kraju iz
reći se o samom sebi o n o što je prije govorio o svojemu B o g u . U k r a t
laganja, ateizam.
ko - die »Vollendung« Religije (njezino dovršenje) jeste njezina
O v o mjesto sadržava tehnički t e r m i n kojim se H e g e l služi k a d
»Aufhebung« (njezino »ukinuće«) k a o Religije u i po Hegelovoj an
govori o Teologiji: taj termin je »Vor-stellung«, »predodžba«. U teiz-
tropološkoj Z n a n o s t i . ( N e k a z n a m o da ovo mjesto nije više dvosmi
mu je Čovjek svjestan sebe. Ali, on je to u m o d u s u Vor-stellung, t j .
sleno: »der Geist in d e r Religion«, t j . B o g , i »der Geist in seiner
on se projicira izvan s a m o g a sebe, »stellt sich vor«, i ne prepoznaju
Welt«, t j . Čovjek ili Čovječanstvo, jesu »dasselbe«.)
ći se više u ovoj projekciji, vjeruje da stoji nasuprot t r a n s c e n d e n t n o m
O v e ideje su još dalje r a z r a đ e n e na mjestu koje slijedi i kojim B o g u . I t a k o će H e g e l moći da kaže da se jedina razlika i z m e đ u
završava 2. dio U v o d a (str. 475, r. 33 - str. 476, r. 10): Z n a n o s t i i kršćanske Teologije sastoji u t o m e što je ova posljed
»Ukoliko se u Religiji Duh predočuje samom sebi, on je, istina je, [izvanjska-] nja Vorstellung, d o k je Z n a n o s t Begriff, razvijen (razrađen) p o j a m .
Svijest; a objektivna-stvarnost sadržana u Religiji je konkretan-oblik i ruho (Kleid) N a i m e , dovoljno je ukinuti die Vorstellung, dovoljno je be-greifen,
ove predodžbe Duha. Ali, objektivna-stvarnost ne dobiva u ovoj predodžbi svoje puno znati ili shvatiti o n o š t o se pro-jiciralo, dovoljno je reći o Čovjeku
pravo, naime, [pravo] da bude ne samo ruho nego [naprotiv] samostalna slobodna em- sve o n o što kršćanin k a ž e o svome Bogu, pa da i m a m o ateističku an
pirijska-egzistencija. Obratno, ova objektivna-stvarnost [upravo] zato što joj nedostaje
savršenstvo-ili-dovršenost u njoj samoj jeste jedan određeni konkretni-oblik, kojemu tropologiju koja je b a z a H e g e l o v e Z n a n o s t i .
ne uspijeva ono što bi trebalo da prikaže, naime Duh svjestan samoga sebe. Da bi P o š t o je označio b i t n e k a r a k t e r e pojave koju t r e b a opisati u V I I
konkretan-oblik Duha izrazio njega samoga, on, također, ne bi smio biti ništa drugo poglavlju, t j . Teologije, i označio dolaznu tačku dijalektičke evoluci
nego ovaj Duh, a ovaj Duh morao bi da se pojavi samome sebi, tj. da bude objektiv-
no-stvaran, kakav je u svojoj bitnoj-stvarnosti. Samo tako bi bilo pravedno postignuto je ove pojave, t j . povijesti vjerskih n a u k a , H e g e l prelazi na treći i
ono što može da izgleda kao zahtjev suprotnosti, naime [zahtjev] da stvarobitkujući- posljednji dio U v o d a .
-predmet [izvanjske] Svijesti Duha ima ujedno oblik jedne slobodne-ili-samostalne ob- S a d a se radi o t o m e da se V I I poglavlje postavi u cjelinu P h G e i
jektivne-stvarnosti. Ali [ovdje nema nikakve kontradikcije. Naime] to je jedino Bitak da se naznači njegova u n u t r a š n j a struktura.
koji je za samoga sebe stvarobitkujući-predmet kao apsolutni Duh, koji je za samoga
sebe, isto tako, slobodna-ili-samostalna objektivna-stvarnost kao što u-ovoj-objektiv H e g e l najprije kaže ovo (str. 476, r. 11 - str. 477, r. 8):
noj-stvarnosti ostaje svjestan samoga sebe.«
»Budući da se u prvom početku razlikuju Samosvijest i [izvanjska-] Svijest u pra
vom smislu [ili, drugim riječima, budući da se razlikuje] Religija od Duha u njegovom
T a k o dugo d o k je Čovjek, da t a k o k a ž e m o , samoga sebe nesvje Svijetu, tj. od empirijske-egzistencije (Dasein) Duha, ova [empirijska-egzistencija] sa
sno svjestan, t j . t a k o d u g o d o k se bavi antropologijom u obliku teo stoji se u potpunosti-ili-cjeloći Duha, ukoliko se konstitutivni-elementi (Momente)
logije, t a k o dugo d o k govori o sebi, vjerujući da govori o B o g u , ni- [ove cjeloće] predočuju kao da se jedan-od-drugoga-rastavljaju i [pokazuju] svaki za
214 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 215
sebe. A konstitutivni-elementi [o kojima se radi] jesu: [izvanjska-] Svijest [I-III pogl.], gel. ( V r e m e n s k i niz: Osjet, O p a ž a j , R a z u m , o d g o v a r a , osim t o g a , n e
Samosvijest [IV pogl.], Um [V pogl.] i Duh (VI pogl.], naime, Duh kao neposredan s a m o r a z v o j u o s a m l j e n o g i n d i v i d u u m a n e g o i razvoju čovječanstva,
Duh koji još nije Svijest (Bevvusstsein) o Duhu. Sabrani totalitet ovih [četiriju] konsti-
koji je analiziran u VI poglavlju.)
tutivnih-elemenata tvori Duh u njegovoj svjetovnoj empirijskoj-egzistenciji kao ta
kvoj. Duh kao Duh sadržava konkretna-oblikovanja (Gestaltungen) [razmatrana] do Religija pretpostavlja - ali u logičkom, a ne v r e m e n s k o m smislu
sada u njihovim općim posebnim-određenjima (Bestimmungen), [tj.] u ovim [istim če- - cjelinu » k o n s t i t u t i v n i h - e l e m e n a t a « ( M o m e n t e ) što su o p i s a n i u
tirma] konstitutivnim-elementima što su bili upravo spomenuti. Religija pretpostavlja p r e t h o d n i h šest poglavlja. To m o ž e da znači s a m o o v o : - r e a l n i kon
potpun tok [slijeda] ovih konstitutivnih-elemenata, ona je njihov jednostavni-ili-nepo- kretni Č o v j e k je p o b o ž a n i bavi se teologijom; no nije ni »čista« Svi
dijeljeni totalitet, tj. njihovo apsolutno osobno-Ja. - Ne valja, uostalom, predočiti sebi jest, ni »čista« Ž u d n j a , ni »čisto« D j e l o v a n j e ; on je Čovjek-svjestan-
tok-ili-proces ovih [četiriju konstitutivnih-elemenata kao da se odvija], s obzirom na
Religiju, u Vremenu. Samo je cjelovit-ili-u-svojoj-cjelini-uzet Duh vrijeme, a konkret samoga-sebe-u-svome-djelatnom-životu-u-Svijetu. I H e g e l k a ž e da
ni-oblici (likovi - prev.) (Gestalten), koji su konkretni-oblici potpunog-ili-cjelovitog Religija logički p r e t p o s t a v l j a cijeli ovaj život u Svijetu, t j . Povijest.
Duha kao takvog, predočuju se u sljedovnom nizu. Jer samo potpunost-ili-cjeloća ima T o z n a č i : Religija j e uvijek ideologija, i d e a l n a » s u p r a s t r u k t u r a « ( n a -
objektivnu-stvarnost (zazbiljnost - prev.) u pravom smislu i prema tome, oblik čiste g r a d n j a - p r e v . ) , k o j a se osniva na »infra-strukturi« (bazi - p r e v . )
slobode prema Onome-što-je-drugo, koji se oblik izražava kao vrijeme. Što se pak tiče d j e l a t n e , s t v a r n e povijesti što se ostvaruje k a o B o r b a i R a d . Reli
konstitutivnih-elemenata Duha [koji su]: [izvanjska-] Svijest, Samosvijest i Duh - oni
gija j e s a m o »das a b s o l u t e Selbst« ove stvarnosti, t j . k a o što s a m t o
nemaju, [shvaćeni kao] rastavljeni jedni od drugih, empirijske-egzistencije, [upravo]
zato što su konstitutivni-elementi. Kao što smo razlikovali Duh od njegova četiri kon- već prije k a z a o , u i po Teologiji Čovjek postaje svjestan stvarnog
stitutivna-elementa, tako, treće, treba od samih ovih konstitutivnih-elemenata razliko čovječanstva, t j . N a r o d a , D r ž a v e , d r u š t v e n e , političke, povijesne
vati njihovo pojedinačno-ili-izolirano posebno-određenje. Vidjeli smo, naime, da se stvarnosti. P o t r e b n o j e d a j e d a n N a r o d najprije s e b e uspostavi k r o z
svaki od ova četiri konstitutivna-elementa ponovno razlikuje-ili-diferencira u jednom Djelovanje da bi se zatim m o g a o - nesvjesno - k o n t e m p l i r a t i u n e k o j
toku-ili-procesu i u njemu se različno oblikuje-ili-konkretizira (gestaltet): tako se, kod
Religiji, u svojem B o g u .
[izvanjske-] Svijest, na primjer, razlikovala osjetilna subjektivna-Izvjesnost [I pogl.] od
Opažaja [II pogl.]. Ove se posljednje strane jedne od drugih rastavljaju u Vremenu i Ali, s d r u g e s t r a n e , j e d i n o postajući svjestan s e b e , N a r o d je doi
[one] pripadaju posebnoj potpunosti-ili-cjeloći (besondern) - Duh se, naime, spušta iz sta Narod, a ne životinjska »zajednica«. O n , p a k , postaje sebe svje
svoje Općenitosti (Allgemeinheit) prema Pojedinačnosti (Einzelheit) [prolazeći] kroz stan u Religiji. D a k l e , s a m o u Religiji i n j o m e uspostavlja se N a r o d
posebno-određenje (Bestimmung). Posebno-određenje, tj. Srednji-termin je [izvanj k a o ljudska individualnost. ( B a r d o k l e nije Religija z a m i j e n j e n a he
ska-] i Svijest, Samosvijest itd. Pojedinačnost, naprotiv, tvore konkretni-oblici ovih
gelijanskom Z n a n o š ć u . )
konstitutivnih-elemenata. Prema tome, ovi konkretni-oblici (likovi - prev.) prikazuju
Duh u njegovoj Pojedinačnosti, tj. u njegovoj objektivnoj-stvarnosti i razlikuju se u A to H e g e l k a ž e na m j e s t u koje slijedi (str. 477, r. 9 - str. 478,
Vremenu. Ali se [u vremenu] razlikuju tako da slijedeći konkretni-oblik čuva-ili-za- r. 3 ) :
država u sebi one koji prethode.«
»S jedne strane, Religija je, prema tome, dovršenje-ili-usavršenje Duha; [dovrše
nje] prema kojemu se pojedinačni-i-izolirani (einzelnen) konstitutivni-elementi Duha,
Ovaj tekst uči n a s najprije n e š t o što j e , d a t a k o k a ž e m o , s a m o [a to su] [izvanjska-] Svijest, Samosvijest, Um i Duh vraćaju, ili su se vratili kao u svoj
p o sebi razumljivo. Slijed O d s j e k a : Bewusstsein I - I I I p o g l . ) , Selb- temelj-ili-osnovu. S druge strane, ovi konstitutivni-elementi svi zajedno sačinjavaju
stbevvusstsein IV p o g l . ) , V e r n u n f t (V pogl.) i Geist ( V I p o g l . ) , nije empirijski-egzistentnu objektivnu-stvarnost potpunog-ili-cjelovitog Duha, koji kao takav
postoji saamo kao kretanje [dijalektičko, - kretanje] koje razlikuj e-ili-diferencira [stra
v r e m e n s k i . Slijed p o j a v a k o j e s u p r o u č e n e u n u t a r s v a k o g a o d ovih ne Duha] i vraća se iz ovih svojih strana u samoga sebe. Postajanje Religije kao takve
O d s j e k a odvija se, n a p r o t i v , u v r e m e n u : Osjet (I p o g l . ) p r e t h o d i uključeno je u [dijalektičko-] kretanje općih konstitutivnih-elemenata. Ali, ukoliko je
O p a ž a j u ( I I p o g l . ) , koji p r e t h o d i R a z u m u ( I I I p o g l . ) . Ali, ovaj R a z u m svaki od ovih atributa bio prikazan ne samo kako se određuje-ili-specificira uopće ne
go i kako postoji o sebi i za sebe, tj. kako se zbiva (verlauft) u samome sebi kao
- v u l g a r n a z n a n o s t itd. - dolazi poslije B o r b e i R a d a koji su opisani
Cjelina, spomenuti potpuni tokovi-ili-procesi pojedinačnih-i-izoliranih strana [Duha]
u IV poglavlju. Isto t a k o , I n t e l e k t u a l a c koji je opisan u V poglavlju sadržavaju ujedno posebna-određenja same Religije. Potpuni-ili-cjeloviti Duh, [tj.] Duh
nalazi se s a m o u K r š ć a n s k o m svijetu, koji je analiziran u O d s j e k u B Religije je sa svoje strane [dijalektičko-] kretanje [Duha] koje dolazi [polazeći] iz svo
VI poglavlja; o n , d a k l e , dolazi poslije P o g a n s k o g svijeta što je opi je neposrednosti do znanja-ili-spoznaje onoga što je on o sebi, tj. [onoga što je on]
neposredno; [ili, pak, Duh Religije je dijalektičko-kretanje kojim Duh] uspijeva [doći
san u O d s j e k u A. Ali, slijed O d s j e k a A, B, C VI poglavlja o d g o v a r a u situaciju] da konkretan-oblik u kojem se pojavljuje-ili-objavljuje svojoj [izvanjskoj-]
t o k u historijskog razvoja: grčki G r a d - d r ž a v a , r i m s k o C a r s t v o , F e u d a Svijesti bude savršeno sličan (gleiche) svojoj bitnoj-stvarnosti i da se kontemplira (pro
lizam, A p s o l u t i z a m , Revolucija, N a p o l e o n , N j e m a č k a filozofija, H e - matra - prev.) kakav je [uistinu]. Sam Duh je, dakle, u ovom postajanju postavljen u
216 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 217
određenim-ili-posebnim konkretnim-oblicima koji sačinjavaju razlike ovog [dijalektič nog Duha, [dubina] koja ne dopušta pojedinačnom-i-izoliranom principu da se [stvar
kog-] kretanja. Samim tim ima i određena-ili-posebna Religija određeni-ili-posebni no] osami i da se sam u sebi uspostavi kao Cjelina. Naprotiv, sabirući u sebi sve ove
objektivno-stvaran Duh. Ako, dakle, [izvanjska-] Svijest, Samosvijest, Um i Duh pri konstitutivne-elemente, držeći ih na okupu, ova supstancija napreduje u ovom cjelo
padaju kao svojstvo Duhu koji zna-ili-spoznaje samoga sebe, onda određeni-ili-posebni kupnom bogatstvu svojega objektivno-stvarnog (zbiljskog - prev.) Duha i svi određe
konkretni-oblici koji se razvijaju unutar [izvanjske-] Svijesti, Samosvijesti, Uma i Du ni-ili-posebni konstitutivni-elementi ovoga Duha zajednički uzimaju i primaju u sebe
ha, [razvijajući se] svaki put posebno, pripadaju kao svojstvo određenim-ili-posebnim isto (gleiches) posebno-određenje Cjeline. - Ovaj u sebe subjektivno-siguran Duh,
konkretnim-oblicima Duha koji zna-ili-spoznaje samoga sebe. Određeni-ili-posebni kao i njegovo [dijalektičko-] kretanje, jesu prava-ili-istinska objektivna-stvarnost (zbi
konkretni-oblik Religije izabire za svoj objektivno-stvarni Duh između konkretnih- lja - prev.) i Bitak-o-sebi i Bitak-za-sebe ovih konstitutivnih elemenata, [Bitak o sebi i
-oblika svakoga od konstitutivnih-elemenata ovoga Duha onaj koji joj [danoj Religiji] za sebe] koji pripada svakom pojedinačnom-i-izoliranom bistvu. Jedan-i-jedini sljedov-
odgovara. Jedno-ili-jedino posebno-određenje Religije prožima sve strane njezine ni-niz [što smo ga razmatrali] do sada je, dakle, označivao čvorovima vraćanja [koja se
objektivno-stvarne empirijske-egzistencije i [ono] daje im njihov zajednički pečat.« zbivaju] u njemu; ali on se, iz ovih svojih čvorova, ponovno produžio u jednom jedi
nom pravcu (Lange). Sada se, naprotiv [u VII poglavlju], ovaj sljedovni-niz-da tako
kažemo, slomio na ovim svojim čvorovima, [tj.] na općim konstitutivnim-elementima i
Religiozni razvoj s a m o j e j e d a n »konstitutivni-element« ( M o
raspao se u mnoge linije, koje se ujedno simetrički sjedinjuju, [budući da su] sabrane
m e n t ) d j e l a t n o g , stvarnog historijskog razvoja. Ovaj p a k stvarni p r o u jedan jedini snop, tako da se podudaraju analogne razlike u koje se konkretno-obli-
ces, infra-struktura (baza - p r e v . ) , o d r e đ u j e p o j e d i n a č n e i različite kovala (gestaltete), unutar toga sljedovnog-niza, svaka posebna (besondere) linija.
oblike Religije. Cilj religioznog r a z v o j a je ateistička filozofija, u k o Uostalom, način kako treba razumjeti ko-ordinaciju općih paravaca sam od sebe pro
izlazi iz cjeline [našeg] prikaza. Suvišno je, dakle, primijetiti da ove razlike valja bitno
joj i k o j o m se D u h p r o m a t r a k a k a v jest s t v a r n o : »er sich a n s c h a u e
shvatiti samo kao konstitutivne-elemente postajanja, [a] ne kao dijelove [jedne statič
wie er ist«. E t a p e p o s t a j a n j a ovog savršenog s a m o - r a z u m i j e v a n j a pri ke Cjeline]. U objektivno-stvarnom Duhu one su atributi njegove supstancije, ali u
kazuju r a z n e Religije, o d kojih svaka o d g o v a r a j e d n o m o d r e đ e n o m Religiji one su, naprotiv, samo predikati subjekta. - Isto tako, o sebi ili za nas, svi su
D r u š t v u , j e d n o m o d r e đ e n o m D u h u : » e i n e m bestimmten Geist«. D a oblici kao takvi sadržani u Duhu i [oni su to] u svakom Duhu. Ali, jedino što je važno
u svim slučajevima (uberhaupt) u objektivnoj-stvarnosti Duha je - [da se izabere] po
na Religija, d a n a Teologija o d r ž a v a p o s e b n a obilježja stvarnoga D u
sebno-određenje koje postoji za njega [za ovaj Duh] u njegovoj [vlastitoj] [izvanjskoj-]
h a , t j . Volksgeist-a. O n a j e , d a k l e , projekcija obilježja već formira Svijesti, o kojem [određenju] on zna-ili-spoznaje da se u njemu izvršava njegovo osob
ne d r u š t v e n e stvarnosti u o n o s t r a n o s t . Ali, s d r u g e s t r a n e , N a r o d se no-Ja, tj. [izbor] konkretnog-oblika za koji on zna-ili-spoznaje da je u njemu nje
uspostavlja k a o h o m o g e n a j e d i n i c a s a m o time što je izradio Religiju gova bitna-stvarnost.«
k o j a j e z a j e d n i č k a svim njegovim p r i p a d n i c i m a . T a k o , n a p r i m j e r ,
K r š ć a n s t v o proizlazi iz stvarnih p r o m j e n a k o j e su stvorile B u r ž o a s k i U p r e t h o d n i m poglavljima H e g e l je a n a l i z i r a o , j e d a n za d r u g i m ,
svijet u R i m s k o m carstvu. B e z t o g a C a r s t v a o s t a l o bi Kršćanstvo
k o n s t i t u t i v n e e l e m e n t e ljudskoga b i t k a : O s j e t , O p a ž a j , R a z u m , Ž u d
o b i č n a galilejska sekta. Ali, n o v a d r u š t v e n a j e d i n i c a , Kršćanski svijet nju i t d . , i t d . . . Ali, svi su ovi e l e m e n t i stvarni s a m o u k o n k r e t n o m
uspostavljen je s a m o z a t o što je p o s t o j a l a n j e g o v a projekcija u
Č o v j e k u , a k o n k r e t n i Č o v j e k postoji s a m o u D r u š t v u , N a r o d u , D r ž a
k r š ć a n s k o j Religiji. vi. N o , N a r o d p o s t a j e - nesvjesno - s e b e svjestan u svojoj Religiji.
P r e m a o n o m e što j e H e g e l u p r a v o r e k a o analiza religioznog raz D a k l e , ljudsku stvarnost o d r a ž a v a Teologija, a ne osjetilno iskustvo,
voja, k o j a j e d a n a u V I I poglavlju, m o r a l a b i p r o ć i k r o z iste e t a p e fizika, psihologija i t d . Svaka Teologija d a j e j e d n u globalnu viziju
k a o i analiza s t v a r n o g R a z v o j a u VI poglavlju. Ali, u stvari, paraleli l j u d s k e stvarnosti, u kojoj se »atributi supstancije«, b u d u ć i da je ova
z a m nije o d r ž a n . A to će H e g e l s a d a objasniti. supstancija D r u š t v o k a o t a k v o ( N a r o d , D r ž a v a ) , pojavljuju u obliku
On k a ž e (str. 478, r. 4 - str. 479, r. 2 ) : » p r e d i k a t a « koji se d a j u »subjektu«, t j . B o g u . T a k o su razlike Reli
gija e t a p e postajanja Samosvijesti čovječanstva, a ne f r a g m e n t i o v e
»Na taj se način konkretni-oblici, što su se [nama] do sada pokazali [u poglavlji Svijesti, k o j e b i t r e b a l o j e d n e d r u g i m a d o d a v a t i k a k o b i o b r a z o v a l i
ma I - V I ] , sada [u VII poglavlju] raspoređuju drukčije nego [što su se raspoređivali
j e d n u cjelinu. Svaka Religija je totalna vizija ljudske stvarnosti i R e
kad] su se pojavili u svome sljedovnom-redu (Reihe). Prethodno [prije negoli pođemo
dalje] treba o ovome dati potrebne kratke primjedbe. - U razmotrenom sljedovnom- ligija nastaje j e d i n o z a t o što nastaje ova stvarnost.
-nizu [u poglavljima I-VI] svaki konstitutivni-element izrađivao se produbljujući se u M e đ u t i m , a k o »o sebi ili za nas« Religija o d r a ž a v a t o t a l i t e t , to
samome sebi [na taj način] da postane Cjelina u svojem originalnom (eigentumlichen) ne važi i za o n e koji je ispovijedaju. Svaka d a n a Religija naglašava
principu. A spoznavanje bila je dubina ili Duh, u kojemu su svi konstitutivni-elementi,
koji sami o sebi nemaju trajne-opstojnosti, imali svoju supstanciju. No sada je [u VII jedan »konstitutivni e l e m e n t « više od ostalih, što p r e t p o s t a v l j a i uvje
poglavlju] ova supstancija izašla na površinu: ona je dubina u sebe subjektivno-sigur- tuje stvarnu prevlast o v o g e l e m e n t a u p o v i j e s n o m životu N a r o d a koji
218 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 219
i m a ovu Religiju. Sljedstveno t o m e , zbiljski t o t a l i t e t je sabiranje i vanjske-] Svijesti ostaje ispunjen subjektivnom-izvjesnošću Duha kao supstancijom; [i]
smisleno povezivanje (integracija) »konstitutivnih e l e m e n a t a « koji su zahvaljujući ovom sadržaju, prestaje [opasnost] da se stvarobitkujući-predmet snižava
(herabsanke) do čiste-ili-apstraktne (reinen) stvarobitkujuće-objektivnosti Samosvijesti.
djelomično ozbiljeni u raznim Religijama. D a k l e , i p a k se m o ž e reći Neposredno sjedinjenje Duha sa samim sobom je baza, ili čista-ili-apstraktna [izvanj
da je p o t p u n a Samosvijest zbroj ili integracija djelomičnih osvješte- ska-] Svijest, unutar koje se [izvanjska-] Svijest razdvaja [u spoznavajući subjekt i spo
nja koja se d o g a đ a j u u i po Religijama. znati objekt]. Budući da je tako zatvoren u svoju čistu-ili-apstraktnu Samosvijest, Duh
ne postoji u Religiji poput stvaraoca jedne Prirode kao takve. Što on proizvodi u
Z n a m o , u o s t a l o m , da je savršena Samosvijest areligiozna, atei
ovom [dijalektičkom religioznom] kretanju, [to] jesu njegovi [vlastiti] konkretni-oblici
stička: Čovjek o n d a zna da je svjestan sebe, a ne B o g a . Djelomična [shvaćeni] kao [božanski] Duhovi koji svi zajedno tvore potpunosti (Vollstandigkeit)
p a k osvještenja su t e o l o š k a : zamišljajući p o j e d i n a č n i oblik b o ž a n njegove pojave-ili-objave. A samo ovo [dijalektičko-] kretanje je postojanje savršene
stva, Čovjek je d j e l o m i č n o svjestan svoje ljudske stvarnosti. objektivne-stvarnosti Duha putem pojedinačnih-ili-osamljenih strana ove [savršene
objektivne-stvarnosti], tj. [putem] nesavršenih objektivnih-stvarnosti Duha.«
H e g e l je već i s t a k n u o o v u razliku, ali se na nju p o n o v n o v r a ć a
na mjestu k o j e slijedi.
U V I I poglavlju Religija je »unmittelbar«, t j . r a d i se o Religiji u
K a ž e najprije o v o (str. 479, r . 3 - 8 ) :
p r a v o m smislu riječi, o Teologiji. O v a Teologija je » n e p o s r e d a n «
»Razlika-ili-distinkcija koja je bila postavljena između objektivno-stvamog (zbilj oblik » Z n a n o s t i « , t j . a n t r o p o l o g i j e koja nije p o s r e d o v a n a negacijom
skog - prev.) Duha i [ovog istog] Duha koji sebe zna-ili-spoznaje kao Duh, tj. [distin B o g a ( k o j a pretpostavlja p o s r e d o v a n j e p r e k o ništavila smrti u R o b e -
kcija] između sebe samoga kao [izvanjske-] Svijesti i [sebe samoga] kao Samosvijesti spierreovoj S t r a h o v l a d i i n j o m e . O n a je »pozitivna« u t o m smislu što
je dijalektički ukinuta u Duhu koji sebe zna-ili-spoznaje prema svojoj [objektivnoj] supstancijalizira D u h , shvaćajući g a k a o Sein, k a o dani-Bitak, B i t a k
istini: [izvanjska-] Svijest i Samosvijest ovoga Duha izjednačene su.«
u stvari prirodan, ne-ljudski, ali shvaćen ovdje k a o božanski, svemo
guć, vječan, sa samim s o b o m identični B i t a k . Shvaćen k a o t a k a v Bi
» D u h koji se spoznaje u svojoj istini« (ili objavljenoj - stvarno
tak D u h je - B o g . D a k l e , » n e p o s r e d n a « filozofija je s v a k a k o teologi
sti) j e s t e hegelijanski D u h a p s o l u t n o g Z n a n j a , o k o j e m će biti riječ u
ja, a ne antropo-logija.
V I I I poglavlju. U V I I poglavlju riječ je o D u h u koji se s p o z n a j e u i
B o g j e , d a k l e , Bitak, ali duhovni Bitak: to je materijalizirani
p o Religiji. E v o p a k k a k o H e g e l suprotstavlja o v u religioznu ili t e o
lošku spoznaju areligioznoj i ateističkoj spoznaji a p s o l u t n o g Z n a n j a Duh. A ovaj D u h , k a ž e H e g e l , ne stvara P r i r o d u , osjetilni Svijet, n e
(str. 479, r. 8 - str. 480, r. 2 ) : go d u h o v n e k o n k r e t n e - o b l i k e , G e s t a l t e n als G e i s t e r , t j . Bogove.
D r u g i m riječima: k a o religiozno b i ć e , Čovjek, ili (ljudski) D u h , stva
»Ali, budući da ovdje [tj. onako kako je razmotrena u VII poglavlju] Religija ra ne p r i r o d n e oblike i z a k o n e , ne s t v a r n e , empirijske Svjetove, v e ć
još postoji samo neposredno, razlika-ili-distinkcija [o kojoj je riječ] nije još u Duhu T e o l o g i j e , mitove a n t r o p o - l o š k o g sadržaja a teo-loškog oblika.
re-apsorbirana. Postavljen je samo apstraktan-pojam (nur der Begriff) Religije. Bitna- P o s t a j a n j e ovoga D u h a stvara B o g o v e , razvoj religioznog mišlje
stvarnost je u ovom [apstraktnom-pojmu] Samosvijest koja je za samu sebe cijela nja je logičko-vremenski slijed r a z n i h Teologija š t o su i z r a đ e n e u t o
[objektivna] istina i [koja] u njoj [istini] sadržava cijelu objektivnu-stvarnost. Ova Samo
svijest [ukoliko je religiozna, tj. ukoliko je shvaćena] kao [izvanjska-] Svijest ima sa ku historije, a koje će H e g e l opisati u V I I poglavlju. Na mjestu k o
mu sebe za stvarobitkujući-predmet. Dakle, Duh koji sebe zna-ili-spoznaje još samo jim završava U v o d o n n a z n a č u j e o p ć u s t r u k t u r u ovoga Poglavlja.
neposredno jeste za samoga sebe Duh u obliku neposrednosti, a posebno-određenje On k a ž e da će u 1. O d s j e k u ( A ) biti riječ o p r i m i t i v n o j , p r e h i -
konkretnog-oblika u kojemu se samom sebi pojavljuje-ili objavljuje je onaj statičkog-
storijskoj Religiji, koju naziva »naturliche Religion«. U 2. O d s j e k u
Bitka [= Boga]. Ovaj statitički-Bitak nije, doduše, ispunjen (erfullt) ni osjetom, ni
raznolikom (manningfaltigen) materijom, ni ostalim (sonstigen) konstitutivnim-elemen- ( B ) govorit će o »Kunst-Religion«, t j . o grčko-rimskoj Religiji. N a
tima, jednostranim svrhama i specificirajućim-određenjima, nego, naprotiv, [on je is p o k o n će 3. i posljednji O d s j e k ( C ) biti p o s v e ć e n izučavanju »abso
punjen] Duhom i [on] samoga sebe zna-ili-spoznaje kao cijelu [objektivnu] istinu i [ci lute R e l i g i o n « , t j . Kršćanstva.
jelu] objektivnu-stvarnost. [Ali, postignuto] na taj način ovo ispunjenje nije jednako
svojemu konkretnom-obliku; Duh kao bitna-stvarnost [nije jednak] svojoj [izvanjskoj-] E v o k a k o o n o d r e đ u j e b i t n e crte ovih triju velikih e t a p a religio
Svijesti. Duh je objektivno-stvaran samo [kada postoji] kao apsolutni Duh, [tj.] ukoli znog razvoja čovječanstva (str. 480, r. 3 - 2 7 ) :
ko, kakav je u subjektivnoj-izvjesnosti o samom sebi, postoji i za sebe u svojoj istini
[objektivnoj]; ili [drugim riječima, ukoliko] ekstremi, u koje se on dijeli [kad je shva »Prva objektivna-stvarnost Duha [u Religiji] je sam apstraktni-pojam [Begriff u
ćen] kao [izvanjska-] Svijest, postoje jedan-za-drugoga u konkretnom-obliku-Duha. smislu: nur Begriff] Religije, tj. Religija [shvaćena] kao [jedna] neposredna i, sljed-
Konkretan-oblik što ga Duh uzima [shvaćen] kao stvarobitkujući-predmet svoje [iz- slveno, prirodna Religija. U njoj [prirodnoj Religiji] Duh sebe-zna-ili-spoznaje kao
220 KAKO CITATI H E G E L A
Sve to je n e p r i j e p o r n o . Nijedan filozof nije mislio da opiše poja lovanja. N o , u stvari, ništa od toga ne stoji. Čovjek ne m o ž e biti se
vu Samosvijesti drukčije n e g o što to Hegel čini u prvoj rečenici citi be svjestan prije objektivirajućeg Djelovanja, jer u njemu n e m a ni
ranog mjesta. Razmimoilaženja počinju t e k ondje gdje t r e b a objasni šta što bi moglo biti s p o z n a t o . Prije Djelovanja on je s a m o Ž u d n j a
ti, omogućiti da se razumije k a k o i zašto se d o g a đ a da se Ja ili Su (Begierde) ili čisto Ja (reines I c h ) , t j . praznina koja postaje nešto što
bjekt m o ž e odnositi p r e m a s a m o m sebi k a o p r e m a Objektu, da O b se m o ž e spoznati s a m o djelatnom negacijom o n o g a što jest i o n o g a
jekt p r e m a k o j e m se odnosi Ja i Subjekt m o ž e biti s a m o ovaj Su što nije o n : Sein-a, d a n o g . J e r , Čovjek, je njegova djelatnost; on ne
bjekt. postoji izvan svojega djela. I u tome je razlog zašto on m o ž e da b u d e
H e g e l o v o objašnjenje p o z n a t o n a m j e već o d a v n o . O n r a s u đ u j e svjestan j e d i n o odnoseći se p r e m a sebi k a o p r e m a o b j e k t u , j e d i n o
na slijedeći način. odnoseći se p r e m a svojemu djelu, p r e m a proizvodu svojega djelova
Čovjek se u Samosvijesti odnosi p r e m a s a m o m sebi k a o p r e m a nja. A to je H e g e l sasvim doslovno r e k a o na j e d n o m d r u g o m mjestu
objektu. Da bi Samosvijest bila Wahrheit, istina, t j . objava j e d n e V poglavlja.
stvarnosti, Čovjek t r e b a da stvarno b u d e objekt. Da bi Samosvijest E v o tog mjesta (str. 246, r. 1 0 - 1 2 . i 1 4 - 1 6 ) :
bila istina, t j . objava n e k e stvarnosti, Čovjek t r e b a da se p r e t h o d n o
stvarno objektivira (opredmeti - prev.). N o , Čovjek se stvarno objek »Pravi statički-Bitak (Sein) Čovjeka je svakako prije njegovo Djelovanje (Tat); u
tivira kroz Djelovanje, die T a t , das T u n , i jedino kroz D j e l o v a n j e . njemu je Individualnost objektivno-stvarna (zbiljska, zazbiljna - prev.)... U ljudskom
djelovanju (Handlung) Individualnost (Individualitet - prev.) pokazuje se kao negativ-
Kroz n e g a t o r s k o Djelovanje R a d a što stvara ljudski Svijet tehni na-ili-negatorska bitna-stvarnost koja jest samo ukoliko ona dijalektički [tj. djelatno]
k e , koji je isto t a k o objektivan i stvaran k a o i prirodni Svijet. I kroz ukida statički-Bitak.«
n e g a t o r s k o djelovanje B o r b e što stvara društveni, politički, historij
ski ljudski Svijet, koji je isto t a k o stvaran i objektivan k a o i P r i r o d a . Čovjek jest (postoji) s a m o onoliko koliko »dijalektički ukida«
Tehnički i povijesni Svijet je djelo Čovjeka. On ne bi postojao bez das Sein, dani-Bitak. O v o , p a k , »ukidanje« koje čuva u k i n u t o , uzdi
njega. K a d je čovjek svjestan ovoga Svijeta, s v a k a k o je svjestan žući ga, jeste die T a t , t j . ljudsko Djelovanje B o r b e i R a d a što mije
ljudske stvarnosti. Svjestan je, p a k , ljudske stvarnosti, j e d n e Wirklic- nja, t j . negira ili u k i d a dani-Bitak k a o d a n i , ali ga čuva k a o Bitak
hkeit, objektivne-stvarnosti, z a t o što je ovaj Svijet isto t a k o stvaran i proizveden po čovjeku i t a k o ga »uzdiže« kroz ovo svjesno i hotimič
objektivan, isto t a k o Sein k a o i prirodni Svijet. no »ukidanje«. D j e l o Čovjeka je ljudskije (»duhovnije«) od sirovine.
D a k l e , s a m o ukoliko je svjestan svojega objektivnog djela, p r o U ovom djelu, k a o u z d i g n u t o , očovječeno Sein, Čovjek ostvaruje sa
izvoda svojega Djelovanja koji opstoji u Wirklichkeit, Čovjek m o ž e m o g a sebe. I s a m o postajući svjestan ovog djela, on je uistinu svje
biti svjestan sebe dolazeći kroz ovu svijest do istine u p r a v o m smislu stan sebe, svjestan o n o g a što je on uistinu, stvarno, objektivno, j e r
riječi. on nije ništa drugo ni više od o n o g a što je njegovo djelo.
To j e , ipak, H e g e l r e k a o sasvim doslovno u V poglavlju, gdje se O v o izvršeno Djelovanje, koje je objektivirano u njegovom D j e
nalazi slijedeće mjesto (str. 287, r. 37 - str. 288, r. ): lu i u n j e m u s a m o m e sebe svjesno, naziva H e g e l Geist, D u h . A »der
d e n Geist wissende Geist« D u h je (Čovjek) koji zna da je on Djelo
»Ljudska-djelatnost(Handeln) upravo je postojanje Duha kao [izvanjske-] Svije vanje svjesno samoga sebe u svojemu djelu i njime. N o , Čovjek to
sti. Dakle: ono što je ova Svijest o sebi ona to zna-ili-spoznaje iz svoje objektivne- zna p r e k o H e g e l o v e Z n a n o s t i . » D e r d e n Geist wissende Geist« iz pr
-stvarnosti. Prema tome, [ljudski] individuum ne može znati-ili-spoznati što je on sve
dok se nije usmjerio prema objektivnoj (predmetnoj - prev.) stvarnosti putem Djelo vog r e t k a citiranog mjesta jeste, dakle, H e g e l ili, tačnije, P h G a , još
vanja (Tun).« tačnije, apsolutno Z n a n j e koje proizlazi iz P h G - e . K a d a , p a k , k a ž e ,
u drugoj rečenici, da se ovaj D u h postavlja na stranu Samosvijesti
D a k l e : d a b i bilo Samosvijesti, t j . d a b i s e Čovjek m o g a o p r e m a suprotstavljajući se strani izvanjske-Svijesti, u kojoj i k o j o m se pre
s a m o m sebi odnositi k a o p r e m a objektu, prije svega je p o t r e b n o da ma s a m o m sebi odnosi k a o p r e m a izvanjskom-objektu ili stvari, - on
se ostvari, da se objektivira kroz Djelovanje. govori o Čovjeku, (o D u h u ) o apsolutnom Z n a n j u .
P r e m a citiranom tekstu moglo bi se činiti da Čovjek m o r a djelo T j . - Čovjek zna da je on Djelovanje i zna da je p r e d m e t p r e m a
vati j e d i n o zato da spozna samoga sebe, kakav je već prije ovog dje- k o j e m u se odnosi njegovo Djelo. Z n a , dakle, da je ovaj p r e d m e t , u
224 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 225
stvari, sam on, da spoznajući predmet, spoznaje s a m o g a sebe. I Č o »apsolutnog Z n a n j a « - u V I I I poglavlju. Analiza teološkog znanja
vjek je s a m o na taj način, u hegelijanskoj Z n a n o s t i i n j o m e , doista prethodi, d a k l e , ovoj analizi. Da bi se uklonio svaki trag kontradikci
Selbst-bewusstsein, Samo -svijest. j e , t r e b a , d a k l e , da je o n o što se pojavilo na kraju VI poglavlja tek
Prije no što je p o s t a o H e g e l ili hegelijanski Čovjek, Čovjek je j e d a n dio ili, bolje, j e d a n aspekt hegelijanske Z n a n o s t i ; aspekt koji,
s a m o Bewusstsein, izvanjska-Svijest, imajući svijest o objektu, o Svi da bi se formirala cjelina, »apsolutnog Z n a n j a « iz V I I I poglavlja,
j e t u u k o j e m živi, on ne zna da je svjestan s a m o g a sebe. On to ne m o r a biti u p o t p u n j e n a s p e k t o m koji će se uspostaviti u analizi reli
zna j e r ne zna da je on svoje Djelovanje, da je on u o v o m svojem gioznog Z n a n j a i njime iz V I I poglavlja.
djelu, da je djelo o n . A ne znajući t o , on vjeruje da su djelo ili Na t o , u o s t a l o m , u p u ć u j e sam H e g e l u dotičnoj rečenici. Tu on
objekt j e d n o fiksno i stabilno, od njega nezavisno Sein: ein Entgegen- k a ž e : »reiner Begriff« - to je još s a m o apstraktan p o j a m hegelijanske
-gesetztes, n j e m u suprotstavljeno bivstvo. O v a j , p a k , objekt je na taj Z n a n o s t i i D u h a koji se objavljuje u njoj i n j o m e , koji se pojavio na
način za njega eine »Bestimmtheit der Gestalt«: fiksna, n e p r o m j e n kraju VI poglavlja. Begriff, p a k , u p r a v o m smislu riječi, konkretan-
ljiva, određena bitnost; plastičan, k o n k r e t a n oblik (lik - p r e v . ) . P r e -pojam, - on se pojavljuje t e k u V I I I poglavlju. Ovaj e l e m e n t kon
poznajući se tako u djelu, on shvaća, dakle, s a m o g a s e b e k a o eine kretnog doći će mu iz konkrecije Gestalt, što će se pojaviti u V I I po
Bestimmtheit i eine Gestalt: Čovjek je o n d a za sebe d a n a fiksna glavlju. D e r Begriff« iz V I I I poglavlja je »reiner Begriff« iz VI po
stvar, koja i m a o d r e đ e n e i stabilne kvalitete. A to H e g e l k a ž e u tre glavlja plus die »Gestalt« iz V I I poglavlja.
ćoj rečenici citiranog mjesta. K o d H e g e l a je D u h ljudski D u h . Apstraktni p o j a m D u h a je po
N o , kaže Hegel u prvom dijelu četvrte rečenice, Čovjek sebe ra j a m o apstraktnom Duhu, t j . o apstraktnom Čovjeku. N o , apstraktan
zumije u p r a v o tako u Religiji ili Teo-logiji. P r o m a t r a se u svojemu Čovjek, koji ne postoji u stvarnosti, koji postoji j e d i n o u misli, jedi
djelu, a da ne zna da je to njegovo djelo; za njega je ovo djelo, pre no za mislioca što - misleći nepostojeće - jeste apstraktni mislilac, -
ma t o m e , Gestalt, Sein, nepromjenljivi božanski Bitak koji je d a n apstraktan Čovjek j e , k a ž e m , osamljeni P o j e d i n a c što je suprotstav
j e d n o m zauvijek, a ne Djelovanje ili rezultat, proizvod Djelovanja. I ljen O p ć e m , t j . Zajednici, N a r o d u , D r ž a v i , čovječanstvu u z e t o m u
sam on j e , n a s u p r o t o v o m B i t k u , isto t a k o Sein: Čovjek-stvar u fik njegovoj p r o s t o r n o - v r e m e n i t o j cjelini, Historiji. I već sam r e k a o da
s n o m i j e d n o m zauvijek d a n o m o d n o s u p r e m a Bogu-stvari. se (prethegelijanska) Filozofija, u opreci p r e m a Religiji ili Teologiji,
P r e o s t a j e da se objasni drugi d i o četvrte rečenice. H e g e l tu k a ž e bavi ovim a p s t r a k t n i m Č o v j e k o m . O n o što n a m se pojavilo na kraju
da će u V I I poglavlju govoriti s a m o o »Gestalt«, o »plastičnom-iz- VI poglavlja jeste, d a k l e , u svakom slučaju H e g e l , ali H e g e l k a o po
vanjskom-obliku« D u h a , t j . o D u h u kakav se pojavljuje u Teologiji; sljednji od Filozofa, koji se još suprotstavlja Religiji i koji s a m i m tim
što se p a k tiče »ungestaltes W e s e n a « , d o d a j e H e g e l , š t o se tiče D u h a n u ž n o zahtijeva j e d n u teo-lošku d o p u n u . Pojavio n a m se partikulari-
»bez-konkretnog-oblika«, ili, drugim riječima, što se tiče »apstrak- stički aspekt, s t r a n a Einzelheit hegelijanske Z n a n o s t i . Ovaj p a k as
tnog-pojma« (Reiner Begriff) D u h a , mi ga već p o z n a j e m o . p e k t m o r a biti d o p u n j e n j e d n i m univerzalističkim a s p e k t o m , s t r a n o m
Mi ga već doista p o z n a j e m o j e r se ovaj »apstraktni-pojam« D u Allgemeinheit, k a k o bi oblikovao totalitarizam apsolutnog Z n a n j a .
ha uspostavio na kraju VI poglavlja. No u n j e m u se pojavio Hegel O v o Z n a n j e je apsolutno j e d i n o zato što je u n j e m u p o j e d i n a č n a
t j . D u h kakav se javlja u hegelijanskoj Z n a n o s t i i n j o m e . s t r a n a povezana s o p ć o m s t r a n o m , što samim tim prestaje biti teo
Što to znači? Z n a m o da je hegelijanska Z n a n o s t apsolutno Z n a logija i postaje univerzalistička antropologija, koja u p o t p u n j u j e par-
nje, u k o j e m u i kojim se sam D u h objavljuje s a m o m sebi o n a k a v tikularističku filozofiju i na taj način objašnjava totalitet D u h a k a o
kakav jest. N o , a k o ova Z n a n o s t formira puninu objave D u h a , teolo j e d n o g ljudskog D u h a . S a m o t a k o je H e g e l ne s a m o posljednji pred
ška objava ovoga D u h a m o r a biti m a n j e savršena. A n a l i z a t e o l o š k e stavnik Filozofije koja se suprotstavlja Religiji n e g o i prvi mislilac
objave m o r a , dakle, da prethodi analizi objave p u t e m H e g e l o v e Z n a ( M u d r a c ) koji Religiju zamjenjuje Z n a n o š ć u , umjesto da joj se su
nosti. No V I I poglavlje dolazi poslije kraja VI poglavlja, gdje se ova protstavlja. N o , u V I I poglavlju p o k a z a t će H e g e l k a k o i zašto T e o
Z n a n o s t već pojavila. logija postaje, na kraju, ateistička antropologija, - razumije se,
Čini se, dakle, da tu postoji kontradikcija. Ali, u stvari, ništa od antropologija koja ostaje isto t a k o univerzalna i konkretna k a o i T e o
toga. H e g e l o v a Z n a n o s t , u svojoj cjelini, analizira se - p o d i m e n o m logija iz k o j e je r o đ e n a . D r u g i m riječima, u VI poglavlju p o k a z a o je
15 K a k o citati H e g e l a
226 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A ŠKOLSKE G O D I N E 1937-1938. 227
porijeklo partikularističkog aspekta Z n a n o s t i ; u V I I poglavlju poka Ali, d o k l e t o D r ž a v a n e zna (budući d a još Hegelova Z n a n o s t
zat će porijeklo univerzalističke strane. I z a t o V I I I poglavlje ne slije ne ulazi u javni odgoj u n a p o l e o n s k o m C a r s t v u ) , dokle D r ž a v a nije
di n e p o s r e d n o iz VI poglavlja. Z a t o je V I I poglavlje u m e t n u t o izme shvatila da je ona objektivna-stvarnost D u h a , Čovjek neće vidjeti u
đu prve pojave hegelijanske Z n a n o s t i na kraju VI poglavlja i njezine objektivaciji D u h a svoje vlastito djelo. P r e m a t o m e , D r ž a v a će biti
posljednje analize u V I I I poglavlju. VI poglavlje završava Hegelo- z a Čovjeka samostalna stvarnost koja j e nezavisna o d njega, n j e m u
vom interpretacijom N a p o l e o n a . Sam N a p o l e o n je konkretan čovjek. izvanjska: D u h ć e biti shvaćen k a o Sein, k a o gotovo p r i r o d a n dani-
On je čak najkonkretniji, najstvarniji od sviju ljudi j e r je on prva -Bitak. To je ono shvaćanje D u h a koje se stvara u Teologiji, a s a m o
realizacija Individualiteta, sinteze P o j e d i n a č n o g i O p ć e g . Ali, na kra 0 njemu govorit će H e g e l u V I I poglavlju.
ju VI poglavlja H e g e l o v a Z n a n o s t objašnjava s a m o partikularistički M e đ u t i m , a k o u Teologiji ima D u h za Čovjeka oblik Seina, d a -
aspekt N a p o l e o n o v e Individualnosti. O n a ga, d o d u š e , ne pokazuje nog-Bitka, ovaj Bitak nije čisto prirodni bitak. D u h , sve da i jeste
k a o Pojedinca u p r a v o m smislu, t j . ukoliko se suprotstavlja Državi. izvan-ljudski Bitak, ostaje D u h . A ovaj duhovni Bitak ovaj postojeći
O n a , naprotiv, pokazuje k a o Pojedinca u p r a v o m smislu, t j . ukoliko D u h zove se Bog. Z n a n j e k o j e se proučava u V I I poglavlju nije, d a
se suprotstavlja Državi. O n a , naprotiv, pokazuje da N a p o l e o n i kle, ni (vulgarna) znanost o Prirodi ni antropološka filozofija u pret-
D r ž a v a tvore prisno jedinstvo. Ali, o n a pokazuje ovu cjelinu u njezi hegelijanskom smislu riječi: to je teo-logija, koja je znanost o Duhu,
n o m partikularističkom aspektu, t j . o n a pokazuje N a p o l e o n a k a o ali o D u h u shvaćenom k a o Božanskom biću.
tvorca D r ž a v e , omogućuje da se vidi k a k o je D r ž a v a ostvarenje N a To H e g e l objašnjava u s l i j e d e ć o j rečenici (str. 481, r. 1 2 - 1 8 ) :
p o l e o n o v e Pojedinačnosti, ali ne govori o samoj n a p o l e o n s k o j Drža
vi, ne pokazuje da je N a p o l e o n o n o što on jest (tj. car N a p o l e o n ) »Ali razlika-ili-distinkcija između [izvanjske-] Svijesti i Samosvijesti postavlja se
j e d i n o p o m o ć u Države koju je stvorio. ujedno unutar ove posljednje. Konkretan-oblik Religije [tj. Bog] ne sadržava empirij-
sku-egzistenciju Duha ni ukoliko (wie) je Duh [jedna] od mišljenja slobodna-i-nezavi-
Ili, tačnije, H e g e l to naznačuje izjavljujući da je N a p o l e o n Bog, sna Priroda ni ukoliko je on [jedno] od empirijske-egzistencije slobodno-ili-nezavisno
još tačnije, ljudima »objavljeni Bog« u punini svoje stvarnosti. Ali, Mišljenje. On [konkretan-oblik] jeste, naprotiv, u činu-mišljenja sačuvana empirijska-
to na kraju VI poglavlja ostaje netačno j e r se još ne zna šta je Bog. -egzistencija, kao pomišljeno-bivstvo koje je tu za samoga sebe [kao empirijska-egzi-
steneija].«
»Das absolute W e s e n selbst«, sam B o g k a o Bog, pojavljuje se tek u
V I I poglavlju. T r e b a , p a k , poznavati cijelo V I I poglavlje da bi se sa Filozofija Bewusstsein-a, t j . prethegelijanska Filozofija, ne bavi
znalo što je N a p o l e o n . J e r , ako je on potpuno objavljeni Bog, o n d a se Državom, Čovječanstvom, Historijom. O n a se bavi j e d i n o izolira
je on integracija sviju Bogova koji su se objavili Čovjeku u t o k u P o nim P o j e d i n c e m . N o , govoreći o Pojedincu, o n a n u ž n o m o r a govoriti
vijesti. N a p o l e o n a ć e m o moći objasniti s a m o a k o o n j e m u k a ž e m o i o Općem, k o j e m u j e P o j e d i n a c suprotstavljen. S a m o što o v o O p ć e
sve što su ljudi rekli o svojim raznim bogovima. M i , p a k , učimo što nije Država, nego Priroda, t j . nešto što stvarno n e zavisi o d Čovjeka
su oni o njima rekli u V I I poglavlju. Na kraju ovog Poglavlja, u pro i što je n j e m u izvanjsko. O v a P r i r o d a j e , d a k l e , apsolutno neljudska.
t e s t a n t s k o m Kršćanstvu, objavljuje se Bog-čovjek, Krist, k a o die G e - Čovjek j e , s druge s t r a n e , p r o m a t r a n s a m o u svojoj pasivnoj opreci
m e i n d e , k a o Zajednica vjernika. T r e b a t ć e o n d a učiniti s a m o j e d a n ko p r e m a ovoj Prirodi: z a n e m a r e n je aktivan, preobražavalački dodir s
rak: t r e b a t će reći da je ova Zajednica Država (a ne C r k v a ) , da je to P r i r o d o m koji s e ostvaruje u R a d u i njime. Shvaćen t a k o Čovjek p o
N a p o l e o n o v a D r ž a v a . I to će H e g e l reći. A rekavši t o , on će objasniti staje j e d n o apsolutno ne-prirodno biće, bez stvarnog dodira s Priro
N a p o l e o n a , t j . konkretnog Čovjeka. On će, p a k , t e k t a d a imati Begriff, d o m i bez vlasti n a d n j o m .
»konkretan-pojam« Čovjeka, D u h a , t a d a će njegovo znanje biti uistinu O v o stajalište Filozofije Bevvusstseina s najviše jasnoće je prika
apsolutno Z n a n j e , koje neće morati i n e ć e više moći da b u d e dopunja z a n o k o d D e s c a r t e s a , i H e g e l misli na njega pišući rečenicu o kojoj
v a n o teološkim z n a n j e m . U t o m t r e n u t k u D u h prestaje biti Gestalt, je riječ. Ali svaka prethegelijanska filozofija je u t o m pogledu, više
k o n k r e t a n oblik koji je oprečan Svijesti. On postaje Begriff, oblik-svje- i l i m a n j e , kartezijanska. O n a operira s o p r e k o m između osamljenog
stan-samoga-sebe. J e r , D u h (= Čovjek) će t a d a znati, u H e g e l o v o j mi Čovjeka koji je sveden na čisto, nestvarno mišljenje i empirijskog
sli i n j o m e , da je njegova stvarnost njegovo svjesno i h o t i m i č n o djelo, stvarnog U n i v e r z u m a koji j e sveden n a čisti i j e d n o s t a v a n , p o t p u n o
D r ž a v a ostvarena N a p o l e o n o v i m Djelovanjem. despiritualiziran, d e h u m a n i z i r a n , nesmisaoni Bitak. Ova se, p a k , Fi-
2: KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 229
To j e , p a k , o n o što H e g e l sada objašnjava (str. 4 8 1 , r. 28, str. proizvod ljudskog d u h a ; a t a d a Čovjek p r e p o z n a j e samoga sebe u
482, r. 18): Kristu, shvaća da je t r e b a l o da r e k n e o sebi sve o n o što je govorio o
svojemu B o g u . No ovo k a ž e Hegel: Čovjek p r o m a t r a samoga sebe u
»Međutim, razlika-ili-različnost mora se ujedno razmotriti i kao razlika-ili-različi- »objektivnom D u h u « koji je prije shvaćao k a o božanski D u h o n d a
tost Religije. Naime, budući da se Duh nalazi (befindet) u razlici-ili-različitosti svoje
k a d shvati da je ovaj D u h Država, a ta D r ž a v a je njegovo djelo, - a
[izvanjske-] Svijesti i svoje Samosvijesti, [dijalektičko-] kretanje ima za cilj da dijalek-
tički-ukine ovu glavnu razliku-ili-različitost i da dade konkretnom-obliku koji je stva- to shvaća u Hegelovoj državnoj filozofiji i n j o m e , t j . po Z n a n o s t i
robitkujući-predmet [izvanjske-] Svijesti oblik Samosvijesti. No, ta razlika-ili-različitost koja priznaje (apsolutnu, savršenu) D r ž a v u i koja jest (ili bi t r e b a l o
ne biva dijelaktički-ukinuta već time što i konkretni-oblici koje sadržava [izvanjska-] da b u d e ) od nje priznata.
Svijest nose u sebi konstitutivni-element osobnoga-Ja i što je predočen (vorgestellt) kao Na mjestu koje slijedi H e g e l precizira k a r a k t e r religioznog raz
[jedna] Samosvijest. Predočeno osobno-Ja nije objektivno-stvarno [osobno-Ja]. Da bi
osobno-Ja, poput svakog drugog pobližeg (nahere) posebnog-određenja konkretnog- voja ovim riječima (str. 482, r. 1 8 - 2 4 ) :
-oblika, ovome [konkretnom-obliku] uistinu pripadalo, potrebno je - s jedne strane - da
ono [osobno-Ja] bude u njega stavljeno Djelovanjem (Tun) Samosvijesti, [i] - s druge »Ovom djelatnošću (Tatigkeit) [osobnog-Ja] ujedno je iščezlo niže [manje savrše
strane - specificirajuće niže (niedriegere) [manje savršeno] određenje mora se pokaza no] specificirajuće-određenje [Religije]. Jer, djelovanje (Tun) jeste [Djelovanje] nega-
ti dijalektički-ukinutim i pojmovno-shvaćenim od višeg (hohern) [savršenijeg] [specifi tivno-ili-negatorsko, što sebe izvodi na račun nečeg drugoga. Ukoliko je i ovo [niže
cirajućeg-određenja]. Jer, predočeno-bivstvo prestaje biti nešto-predočeno i [dakle] tu specificirajuće-određenje] još prisutno, povuklo se u bezbitnost; ondje, naprotiv, gdje
đe njegovom znanju-ili-spoznaji, jedino time što ga je osobno-Ja proizvelo i što, pre još prevladava niže [specifirajuće-određenje], dok je i više [specifirajuće-određenje]
ma tome, promatra specificirajuće-određenje stvarobitkujućeg-predmeta kao svoje-vla- prisutno, jedno zauzima mjesto kraj drugoga [kao] nesebično-ili-bez-osobnog-Ja (selb-
stito [ono Ja] i [što promatra], dakle, samo sebe u ovom stvarobitkujućem-predmetu.« stlos).«
Slijedeća rečenica s a m o precizira o n o što je H e g e l već r e k a o : je biti ideal. D r u g i m riječima, Čovjek prestaje da ga projicira u o n o
U njoj kaže ovo (str. 482, r. 2 4 - 3 1 ) : stranost, da ga pomišlja u teološkim kategorijama. U m j e s t o da bježi
iz Svijeta, prihvaća ga i u n j e m u se prepoznaje. K a d a se Kršćanstvo
»Prema tome, iako razne predodžbe [koje se nalaze] unutar jedne pojedinačne- ostvaruje u p o s t r e v o l u c i o n a r n o m n a p o l e o n s k o m Svijetu, o n o prestaje
-i-izolirane Religije prikazuju potpuno [dijalektičko-] kretanje oblika Religije [kao ta
kve], karakter svake [pojedine Religije] jeste određen-ili-specificiran posebnim (beson- biti Religija. Postaje Istina, o n o postaje H e g e l o v a ateistička a n t r o p o
dere) sjedinjenjem [izvanjske-] Svijesti i Samosvijesti, tj. time što je Samosvijest u logija, Z n a n o s t što izražava a p s o l u t n o Z n a n j e . )
samoj sebi shvatila-i-razumjela specificirajuće-određenje stvarobitkujućeg-predmeta N a p o k o n , na mjestu kojim završava ovaj U v o d (str. 482, r. 37.
[izvanjske-] Svijest, potpuno-i-savršeno je sebi prisvojila svojim Djelovanjem određe - str. 483, r. 7) Hegel objašnjava način k a k o će proučavati razne R e
nje [o kojem je riječ], te ga zna-ili-spoznaje kao stvarno-bitno [određenje], u opreci
prema drugim [određenjima].« ligije što su se pojavile u t o k u povijesti:
P o b o ž a n čovjek u svakoj Religiji zna da je naglašeni aspekt »Ovdje [tj. u VII poglavlju] ne može biti riječi o tome da se od totaliteta specifi
ciraućih-određenja [Duha] vratimo prema pojedinačnom-i-izoliranom specificiraju-
»stvarno-bitan«. H e g e l j e , p a k , u p r a v o r e k a o zašto. Z a t o što je Čo ćem-određenju i da pokažemo u kojem je konkretnom-obliku potpunost (Vollstandig-
vjek u empirijskoj stvarnosti ostvario p u t e m Djelovanja konstitutivni keit) ostalih specificirajućih-određenja sadržana unutar specificirajućeg-određenja
e l e m e n t svoje egzistencije, koje postaje svjestan k a o bitnog k a r a k t e [ovoga pojedinačnog o kojem je riječ] i posebne Religije koja mu je vlastita. Savršeni
ji (viši - prev.) oblik [koji je] stavljen ispod manje savršenog (nižeg - prev.) [oblika]
ra svojega Boga. Ovaj e l e m e n t je njegov z a t o što ga je on proizveo; jeste bez svoga značenja-ili-važnosti za samosvjesni Duh; [on] pripada samo površno
a ovaj e l e m e n t je stvaran z a t o što ga je u k l o p i o u stvarni Svijet; on Duhu i predodžbi Duha. Viši oblik mora da bude razmotren u svojemu karakteristič
j e , d a k l e , u o v o m e l e m e n t u uistinu stvaran i ljudski, t j . duhovan. nom (eigentumlichen) značenju-ili-važnosti i [on mora da bude razmotren] tamo gdje
( N a i m e , »Pravi Bitak čovjeka je njegovo Djelovanje«). On će, dakle, je on princip jedne posebne Religije i [tamo gdje je] obistinjen-ili-potvrđen (bevvahrt)
svojim objektivno-stvarnim Duhom.«
u ovom aspektu shvatiti D u h k a o takav, koji j e , za n j , j o š božanski
D u h . U k r a t k o , Čovjek p u t e m svojeg teološkog Mišljenja daje svome
O v i m riječima naznačuje Hegel razliku između fenomenologije
Bogu j e d a n o d r e đ e n i k a r a k t e r zato što je ovaj k a r a k t e r p u t e m Djelo
Religije, koju će izložiti u V I I poglavlju, i j e d n e povijesti Religija u
vanja ostvario u svome Svijetu.
o b i č n o m smislu riječi.
H e g e l , p a k , to kaže sasvim doslovno u rečenici koja dolazi (str.
Historičar opisuje d a n u religiju kakva se pojavljuje o n i m a koji u
482, r. 3 1 - 3 7 ) :
nju vjeruju ili su u nju vjerovali. F e n o m e n o l o g opisuje s a m o bitni
»Istina [objektivna] vjerovanja u neko specificirajuće-određenje religioznog Du k a r a k t e r ove religije, t j . p o k u š a v a da je smjesti u cjelinu religioznog
ha [tj. u bilo kojeg određenog Boga] pokazuje se u tome što je objektivno-stvaran razvoja, hoće da odredi ulogu što ju je d a n a religija igrala u t o m raz
Duh [tj. Narod koji ispovijeda dotičnu Religiju] uspostavljen na isti način [so] kao što voju. D r u g i m riječima, on h o ć e da razumije k a k o i zašto je opći re
[je uspostavljen] i konkretan-oblik [= Bog] u kojem se promatra u [razmatranoj] Reli zultat ovog razvoja rezultat razvoja koji prolazi kroz te i te dane eta
giji. Tako, na primjer, utjelovljenje Božje koje se nalazi u orijentalnoj [pretkršćan
skoj] Religiji nema [objektivne] istine, jer je njegov objektivno-stvaran Duh bez ovog pe. Da bi, pak, olakšao razumijevanje, »idealizira« e t a p e , t j . uzima
pomirenja [razumije se: Pojedinačnog i Općeg; Pojedinačno je, naime, uvijek Čovjek, d a n u religiju ne o n a k o kakva je o n a bila u stvari, nego o n a k o kakva
a Općenito je Bog za Religiju i Država za Hegela].« bi trebalo da ona b u d e k a d bi samu sebe savršeno razumjela, k a d bi
savršeno d o b r o ostvarila svoje historijsko poslanje. Da bi, p a k , to iz
To je jasno. - D i e Wahrheit je objava j e d n e stvarnosti u pravom i veo, on m o r a svaku religiju povezati sa Svijetom koji ju je r o d i o .
strogom smislu riječi. U nekoj Religiji ima, dakle, toliko istine koliko se D r u g i m riječima, tek p o š t o s m o napisali (i razumjeli) VI poglavlje,
ideja sadržana u teologiji ostvarila u Svijetu gdje je ova teologija u tečaju. moći ć e m o da n a p i š e m o (i da razumijemo) V I I poglavlje.
D a k l e , kaže H e g e l , kršćanska teologija nije istina t a k o dugo d o k
kršćanski Svijet ne ostvari ideju Individualiteta, t j . sinteze, stapanja
Pojedinačnog i O p ć e g , stvarnog Čovjeka i D u h a . a. - Das Lichtvvesen (str. 483-484)
( O v a na prvi pogled n e o p a s n a p r i m j e d b a sadržava čitavu hegeli
j a n s k u kritiku Kršćanstva. Kršćanstvo postaje istina t e k k a d a se o n o R a d i se o indo-iranskoj religiji svijeta ( t a k o đ e r , H e g e l u n e p o
ostvaruje na o v o m Svijetu. Ali, čim je ovaj ideal ostvaren, on presta- znata » M a n a « Primitivaca).
234 KAKO ČITATI HEGELA P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 235
483. str. 1. stupac - H e g e l u njemu rezimira metafizički, ontolo i t d . . . ) . To je »prirodna« religija (Biljka, Životinja) bez društvenog
ški aspekt svog Sistema. To je U v o d u paragraf. sadržaja u p r a v o m smislu. N e m a D r ž a v e .
483. str., posljednji stupac, do 484. str.: S a m tekst paragrafa. 2. s t u p a c paragrafa: Prelaz na Religiju r a d a . Ali, to će još biti
Čovjek je ovdje reines Ich: Ž u d n j a je još p r a z n a , bez sadržaja, i p r i r o d n a religija (biološka, fizička s t r a n a ) . G o v o r i t će se o čovjeku
Čovjek još nije djelovao. Svjestan je p r i r o d n o g Seina k a o nečeg da- koji r a d i , koji je o k r e n u t p r e m a prirodi, ne o čovjeku za kojega se
tog, ne-preinačivog; time postaje svjestan j e d n o g aspekta s a m o g a sebe, radi ( G o s p o d a r ) .
ali ovo samoga sebe ovdje je samo Ž u d n j a , t j . nešto d a n o , p r i r o d n o
(Sein). Ali, ovo Sein je »mit d e m Geiste erfullt«; o n o je očovječeno
c. - Der Werkmeister (str. 486-489)
i ima oblik H e r r a ( G o s p o d a r a ) . Čovjek je svjestan b o ž a n s t v a j e r on
nije s a m o Bewusstsein, nego i Selbstbewusstsein. U Čovjeku živi E g i p a t s k a religija.
ne-zadovoljena Ž u d n j a (jer zadovoljena žudnja iščezava). D e r O b o ž a v a se rad čovjeka koji ne m o ž e učiniti drugo negoli da ra
»Herr« (str. 483, posljednji r e d a k ) ovdje je G o s p o d a r prije B o r b e , di. R a d koji je uvjetovan d a n i m (onim što je najurgentnije, radi se
budući G o s p o d a r , t j . Čovjek-žudnje iz U v o d a u IV poglavlje. U da se ne u m r e od gladi). Više religija seljaka n e g o zanatlije. R a d i se
D r u š t v u kojem o d g o v a r a P r i r o d n a religija n e m a još R o b o v a . T o j e za s a m o g a sebe k a o životinju, ne za j e d n o g bitno-ljudskog G o s p o d a
D r u š t v o u k o j e m se gladuje i u k o j e m hoće da se vodi tjelesna lju ra. (Religija budućeg R o b a ) .
bav: gozbe, seksualne orgije. R a d n u ž a n i prisilan, a da nije ropski; velik n a p o r da se postigne
P o b o ž a n s t v e n j e n o Sein ovdje je die »Gestalt d e r Gestaltlosig- osrednji rezultat.
keit« (484. str., 3. r . ) : (čisto, »apstraktno«) Svjetlo i (čista, »apstrak Čovjek se ne zadovoljava time da radi; on čini svoj r a d svetim.
tna«) T a m a - to je simbol p r a z n e Ž u d n j e ( t a m n o Ja = T a m a ) u od I m a m o ovdje stav koji o d g o v a r a V e r s t a n d u . H e g e l misli na religiju
nosu n a Prirodu ( = Svjetlo). Simbol njihova u z a j a m n o g djelovanja: E g i p ć a n a k o j a se manifestira u a p s t r a k t n o m obliku Piramide i Obeli
Svjetlo koje oživljava (jedino Bitak m o ž e zadovoljiti Ž u d n j u : Čovjek ska, - stvari što ne postoje u Prirodi i što, p r e m a t o m e , simboliziraju
m o r a jesti itd.) i Oganj koji proždire ( Ž u d n j a razara d a n o ) . [Uspor. R a d . Umni rad koji ne o p o n a š a prirodu i ostvaruje o n o što postoji
p o j a m »mana«.] s a m o u ljudskom d u h u . Sveta će biti ravna linija koja je korisna (po
Bitni k a r a k t e r ove religije: uzvišeno, g o l e m o , veličanstveno. Sve luga i t d . ) ; alat m o r a d a b u d e j e d n o s t a v a n .
je u s r e d o t o č e n o u »neizmjernom« d a n o m . Ovaj (konformistički) ele R a d ć e biti s m a t r a n svetim s a m o dotle d o k n e b u d e G o s p o d a r a ;
m e n t Veličanstva postojat će u svim religijama, ali će postati bezbi- k a d se pojavi G o s p o d a r , R a d više nije, k a o ovdje, »prirodni« in
tan. stinkt, on je funkcija specifičnog ljudskog »priznanja«.
K a k o ova religija postaje »totemizam« (484. str., posljednji stu Da bi se mrtvacu d a o vječni život, njegova se lešina smješta u
p a c ) : Razbacivanje (rasipanje - prev.) Svjetla u Biljci. S a d a se o b o unutrašnjost j e d n o g proizvoda umnog ljudskog r a d a ( p i r a m i d a ) .
žava Bitak (Sein) u svojoj konkretnoj egzistenciji (stadij p r i r o d n o g Obelisk = sunčani sat. Kult Svjetla iz § a ovdje je p o s r e d o v a n
zadovoljenja Ž u d n j e , ne onaj još nezadovoljene Ž u d n j e ) . ljudskim R a d o m .
O v e 3 e t a p e su napreci Religije, e t a p e p r e m a Kršćanstvu. Ali,
to je i n a p r e d a k p r e m a ateizmu, jer svaki stadij odgovara j e d n o m
b. - Die Pflanze und das Tier (str. 485-468)
većem očovječenju Boga. U svakom ovom napretku čovjek je nad
moćan bogu prethodne etape. Svaki p u t a k a d Čovjek radi za j e d n o g
Totemizam. Boga, on ga n a d m a š u j e , - sve dok ne p o č n e svjesno raditi za s a m o g a
O d g o v a r a stadiju B o r b e na život i smrt (IV, A p o g l . ) ; ali još je sebe (u savršenoj D r ž a v i ) .
važna s a m a B o r b a , n e p o b j e d a koja ostvaruje G o s p o d s t v o . Biološka
strana B o r b e . Religija umorstva (ubija se životinja-totem, žrtvuje se Posljednji stupac paragrafa: Prelaz na grčku Religiju. Čovjek
b o g ) . To je religija n a r o d a koji se b o r e do smrti ( k o n a c prvog stupca hoće da za svog života stanuje u piramidi mrtvaca; on hoće da uživa
na 485. s t r . ) , a ne do p o b j e d e (ne zna se ljude učiniti r o b o v i m a u p l o d o v i m a u m n o g ljudskog r a d a .
236 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 237
U stadiju »Werkmeister« Čovjek, ipak, radi za drugoga (bog) i To je Svijet A n e r k e n n u n g - Priznanja. I m a B o r b e , ali cilj više
nije, d a k l e , zadovoljen. Ali, to nije u p r a v o m smislu ljudski R a d j e r nije ubistvo, već p o b j e d a . To je Svijet u k o j e m u ima R o b o v a što su
nije p o s r e d o v a n G o s p o d a r o m . T o j e n a neki način r a d pčele. N e m a priznali G o s p o d a r e i što r a d e , - ali u stavu užasa, i za drugoga.
»Službe«.
N o , ipak se t o k o m ovoga stadija Svijet mijenja (ovim r a d o m ) ; i Odsjek B j e , t a k o đ e r , podijeljen na tri paragrafa; a, b, c. a =
Čovjek počinje raditi za drugoga. Prelaz od Religije-zanatlije (koja Ž u d n j a , b = B o r b a , c = R a d . D a k l e , ista podjela u B k a o i u A.
je u s r e d o t o č e n a na proizvođača) na Religiju-umjetnika (koja se ori Ali, ovdje više nisu Ž u d n j a , B o r b a i R a d »prirodni«. Sada ljudi žive
jentira p r e m a p o t r o š a č u ) . Simbol prelaza: Sfinga, ali Sfinga koja go u gradovima. Religija G r a d a . Ž u d n j e , B o r b e i R a d o v i su specifično
vori (mit i molitva). ljudski, j e r je Čovjek ovdje s a m o G o s p o d a r .
Ali zašto Religija Umjetnosti? G o s p o d a r je k a o takav priznat sa
m o o d R o b a . O n o što razlikuje j e d n o g o d drugoga: D o k o l i c a . N e
B s a m o što G o s p o d a r može da ne radi n e g o on i ne smije da radi. I p a k ,
on m o r a n e š t o činiti: umjetnosti. ( O n »radi«, a da ne radi: »intelek
D I E K U N S T R E L I G I O N (str. 4 9 0 - 5 2 0 ) tualni r a d n i k « ) . Ne s a m o što to m o r a l n o t r e b a da učini n e g o i ne
m o ž e uraditi drukčije: on ne zna da radi.
Uvod (str. 4 9 0 - 4 9 2 ) Lijepo je p r e d m e t koji p r u ž a zadovoljstvo bez bola. Uživati svi
j e t ne naprežući se znači živjeti »kao umjetnik«.
Čovjek će sada govoriti o bogovima: mitologija; a i razgovorat G o s p o d a r će, d a k l e , iznaći lijepe proizvode R o b a (koji ga ne
će s bogovima: molitve. stoji nikakva n a p o r a ) i cijenit će ih k a o estet; ovi su proizvodi odri
Religija nije više p r i r o d n a : čovjek govori. A B o g je sličan čovje ješeni od n a p o r a proizvodnje p a , d a k l e , i od proizvođača. T a k o će
ku. D i e Gestalt (konkretan-oblik) božanstva postaje Bevvusstsein njegova Religija biti eine Kunst-religion, koja p o b o ž a n s t v e n u j e das
(dobiva ljudski izgled). [Pozivanje i sjećanja na R a d : u p o č e t k u do Sein k a o L j e p o t u (zaboravljajući da je Ljepota ljudsko djelo).
minira prva ( p r i r o d n a ) materija (sirovina - p r e v . ) , E i d o s je tek u I dalje se g r a d e h r a m o v i , ali važna je ljepota h r a m a i čovjek koji
mogućnosti; na kraju je forma (ljudska) u činu (u zbilji - p r e v . ) . ] je cijeni.
Str. 490, r. 9; Čovjek je »geistiger Arbeiter g e w o r d e n « .
»Intelektualni radnik« počinje, u stvari, da govori o s a m o m sebi, D r ž a v a se pojavljuje s grčkim G r a d o m .
p o t p u n o uvjeren da govori o bogovima. Prije, u E g i p t u na primjer, i m a m o s a m o čisti privid D r ž a v e . J e r ,
K a k o to da nastaje prelaz? Z a t o što je stvarni (grčki) Svijet svako D r u š t v o koje se zasniva na podjeli u »kaste« jeste j e d n o još
drukčiji od p r e t h o d n o g (egipatskog). K a k a v je Svijet u k o j e m u Čovjek »prirodno« društvo, j e r je p r i r o d n a s a m a ova podjela koja je Čovje
m o ž e govoriti i ne radiiti? To nije više ni svijet u k o j e m se pobiru plo ku n a m e t n u t a od P r i r o d e ( a k o ima seljaka, kovača, postolara, o n d a
dovi ( A , a ) , ni onaj lovca ( A , b ) , ni čisto zamljoradnički Svijet ( A , c ) . je to z a t o što su zemlja, željezo, koža p r i r o d n o različiti). U košnici,
To je Svijet koji je u VI A poglavlju, nazvan: d e r wahre Geist. t a k o đ e r , postoji podjela r a d a . M e đ u t i m je podjela na G o s p o d a r e i
To je grčki Grad-država. (Ovdje p o s e b n o A t e n a ; u V I , A poglavlju Sluge (»klase«) ljudska; D r ž a v e ima s a m o o n d a k a d a ima Klasa.
osobito S p a r t a . ) Čovjek (= G o s p o d a r ) nije više p r i n u đ e n da radi G r č k a religija je Umjetnička-religija, j e r je religija klase ( G o
svojim r u k a m a k a k o bi o d r ž a o svoju egzistenciju; koristi se r a d o m s p o d a r a ) . Klasa G o s p o d a r a sebi objašnjava ljepotu R o b o v o g r a d a .
drugih (= R o b o v a ) i ne ulazi u direktan dodir s P r i r o d o m . Ali podjela u klase uvijek počiva na j e d n o m p r i r o d n o m o s t a t k u :
Kunstreligion = Religija G o s p o d a r a , koji će se u njoj sami sebi R o b radi da zadovolji prirodne p o t r e b e G o s p o d a r a . Z a t o svaka klasa
nesvjesno objaviti. uvijek teži da se pretvori u »kastu« (nasljednost!).
U n u t a r zemljoradničkog društva (iz A, c) formira se klasa G o G o s p o d a r ili otupljuje u U g o d i , ili radi a da ne radi ( u m j e t n o s t ) .
s p o d a r a , koji živi od poljoprivrednih proizvoda, a da ne sudjeluje u Ali, Svijet što odatle proizlazi je iluzoran (fiktivan »svijet« u m j e t n o
njihovoj proizvodnji. sti i književnosti).
238 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 239
Da bi bilo Religije, p o t r e b n o je da se Čovjek t r a n s c e n d i r a , - 492. str., 1. stupac. - U j e d n o j takvoj epohi pojavljuje se die
drugim riječima, p o t r e b n o je da Čovjek i G r a đ a n i n ne b u d u Identič absolute Kunst. U m j e t n o s t je ovdje Religija, a Religija je U m j e t
ni, da postoji o p r e k a između Čovjeka i njegova Svijeta, da Čovjek nost.
b u d e pobunjenik.
U j e d n o m m l a d e n a č k o m spisu Hegel je r e k a o : »sretni n a r o d i 492. str. 2. stupac. - Kasnije će Geist nadmašiti U m j e t n o s t .
nemaju religije«. Stoga je on t a d a mislio da Grci nisu bili religiozni.
Ali, u P h G i ne misli više da su G r c i bili »sretan« n a r o d . T e m e triju paragrafa Odsjeka B :
Da bi bilo Kunstreligion, t r e b a da Čovjek, t j . G o s p o d a r , posta a. - čovjek hoće da postigne priznanje ne boreći se ni ne radeći:
ne svjestan n e d o s t a t n o s t i Svijeta u k o j e m živi (die sittlich W e l t ) . Ne likovne umjetnosti i pjesništvo, - das a b s t r a k t e K u n s t w e r k ;
radi se o R o b u , j e r je ovaj izvan D r ž a v e i j e r Religija izražava Drža b. - b o r b a bez r a d a (i bez rizika života) v o đ e n a radi priznanje:
vu. sport, - das lebendige Kunstwerk;
Ne zadovoljen Čovjek ovdje je d o k o n i G o s p o d a r . R a d i se o nje c. - rad unutar B o r b e za priznanje, ali ne fizički r a d ; raditi uop
govoj Religiji. će znači sagraditi n e - p r i r o d a n Svijet, ali ovdje se to h o ć e postići bez
U Poganstvu postoje dvije Religije: fizičkog n a p o r a : književnost, »svijet« fikcije (epsko pjesništvo, trage
a) P o r o d i č n a religija (na koju se Hegel ovde ne vraća; vidi VI dija, komedija) - das geistige Kunstvverk.
A, a pogl.);
b) Službena religija, - koja se r a đ a iz nezadovoljstva G r a đ a n i n a . a. - Das abstrakte Kunstwerk (str. 493-501)
K a k o je ovdje moguća sinteza O p ć e g i Pojedinca (kad ovog po
sljednjeg suzbija ostracizam: G r a d baca n a t r a g u P r i r o d u o n o g a t k o Paragraf a podjeljuje se u tri dijalektičke e t a p e (koje nisu u tek
hoće da n a m e t n e svoju Pojedinačnost Općenitosti, t j . Državi) P u t e m stu o z n a č e n e ) :
G e n u s s a , - U ž i t k a koji pružaju proizvodi r a d a drugog? Ovaj estetski ( 1 ) . - K i p , likovna umjetnost. O v a e t a p a o d g o v a r a odsjeku A,
užitak m o ž e izazvati die F r e u d e ( r a d o s t ) , ali ne die Befriedigung (za a: umjetnik obožava P r i r o d u i vjeruje u ljepotu (shvaćenu k a o »ma
dovoljenje). J e r , posredničko djelovanje ( R a d ) nije ovdje djelovanje na«). O d g o v a r a i B, c 1 : e p s k o pjesništvo, statički opis.
o n o g a koji se »raduje«. Tu je n e d o s t a t a k umjetničkog užitka. (2). - H i m n a ( h o r ) . O d g o v a r a lirskom pjesništvu. B o r b a viđena
Budući da nije »zadovoljen« umjetničkim djelom, Čovjek će mi u o n o m e što je u njoj općenitije, prije same fizičke b o r b e : čisto ver
sliti da ga je stvorio (ili da je o n o bilo stvoreno) za n e k o g drugog, za b a l n o u z a j a m n o djelovanje. Sjedinjenje se ostvaruje s a m o na riječi
n e k o g boga. m a . Njezin n e d o s t a t a k je k o m p e n z i r a n u: (3). - Kultu. U z a j a m n o
Koja je bit Svijeta običajnog m o r a l a ( ć u d o r e d n o s t i - prev.) što djelovanje je stvarnije. Djelovanje se dijeli m e đ u učesnike; simbo
će se objaviti u Umjetničkoj religiji i njome? H e g e l na to o d g o v a r a lička b o r b a . G r a d n j a H r a m a . Kult se ne m o ž e primijeniti na cjelinu
rezimirajući opis ovoga Svijeta u V I , A poglavlju. » D e n n die Wir- s t v a r n o g a života: totalitet ljudske egzistencije nije p o s t a o svet. (Para
k l i c k e i t . . . str. 4 9 1 , r. 4 - 2 2 . . . findet« - Dijalektika ovog Svijeta do graf b: Sport k a o sredina između Simboličke borbe kulta i Stvarne
lazi do » D u h a koji o sebi ima subjektivnu izvjesnost«. To je ovdje borbe.)
vlasnik r o b o v a , G o s p o d a r .
»Die V o l l e n d u n g . . . (491. str., 22. r. do 492. str., 3 r . . . ) hervor- Prva etapa (493. str., 9-495. str., r. 7. o d o z d o )
bringt.« G o s p o d a r postaje E s t e t . E s t e t j e , uistinu, »subjektivno sigu Tri pitanja: 1. što je u m j e t n o s t ? ; 2. što je teologija koja joj od
r a n o s a m o m sebi«, ali on nije priznat k a o takav ni od mase ni od g o v a r a ? ; 3. što je umjetnik?
drugih E s t e t a . U t o m e je njegova nezadovoljenost. O p l a k u j e gubitak 1. (493. str., r. 9-28) Kip. U Kipu umjetnik ne dospijeva do to
svojega Svijeta, on je neki »emigrant«; nosi crninu za svojim Svije ga da pomiri Bitak i Djelovanje. Kip je lik tek o n o g a što je n e p o
t o m . Bježi iz njega j e r se ne usuđuje da ga p r o m i j e n i k a k o bi ga k r e t n o (već zaustavljeno) u Čovjeku.
saglasio sa svojim estetskim »idealom«. H r a m koji okružuje K i p . J e d a n predstavlja O p ć e , drugi Pojedi
E s t e t na taj način uzdiše za j e d n o m Religijom. n a č n o . Stvaran o d n o s , ali i stvaran nesrazmjer (raskorak - p r e v . ) .
240 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 241
O d g o v a r a t a k o đ e r ne-skladu i z m e đ u privatnog života G o s p o d a r e v a i Dijalektički razvoj koji se zaustavlja na 2 1 . r., 496. str. nastavlja
p o g a n s k e D r ž a v e , njegova G r a đ a n s k o g života. se u 13. r., 498. str. i ide do r e t k a 24; Pjesništvo - k a o Vrijeme -
Hram. Grčki H r a m je »umniji« (»ateističkiji«) od p r e t h o d n i h jeste p r o l a z n o , k r a t k o t r a j n o . O n o n e m a B e s t e h e n .
oblika: ima oblik kuće, t j . ljudskog prebivališta. Ali, G o s p o d a r zabo
ravlja na trud R o b a ; vjeruje da je već Prirodni svijet, Kosmos, u m a n . Umetnuta napomena (496. str., r. 22-498. r. 12) odnosi se na
Ali, on se vara i na kraju to o p a ž a . H r a m , koji ovdje više n e m a jed P r o r o č a n s t v o . U Pjesništvu ( H i m n a ) Pjesnik razgovara s bogovima i
nostavnost p i r a m i d e i obeliska, komplicira se izgledom b e z u m n o s t i govori o bogovima. U Proročanstvu bog razgovara s čovjekom i go
(iracionalni o d n o s i ) . ( J e d i n o R a d P r i r o d u »čini u m n o m « , t j . očo- vori o čovjeku.
vječuje je saglašujući je s č o v j e k o m ) . Dijalektička veza P r o r o č a n s t v a : p r i r o d n a Religija. R a d i se, da
2. (493. str., r. 29-494, r. 24) Bog koji prebiva u kipu. Prelaz na kle, o u m e t n u t o j n a p o m e n i . P r o r o č a n s t v o j e prvi oblik J e z i k a ( =
a n t r o p o t e i z m a : u k i n u t a je die Bedurftigkeit životinjskog života. G o Logos) na zemlji. Ali, to još nije uistinu ljudski Jezik; on n e m a op
s p o d a r više ne zavisi od P r i r o d e ; bolje, ima dokolicu ( s l o b o d n o vrije ćenitog sadržaja. Kraj 496. str.: Čovjek koji je prvi put govorio
m e ) . ( B o r b a i z m e đ u olimpijskih b o g o v a i T i t a n a simbolizira B o r b u Ljudskim jezikom s općenitim sadržajem je osamljen; njega D r u š t v o
Čovjeka i P r i r o d e , koja j e , u stvari, R a d . ) nije razumjelo. On za sebe zna i osjeća da je Pojedinac i vjeruje da
3. (494. str., r. 25-495, r. 7. o d o z d o ) U m j e t n i k postizava prizna je »nadahnut«.
nje s a m o p r e k o n e p o k r e t n o g i nijemog kipa; na taj način ne dobiva Ovaj Jezik uvijek objavljuje d a n o i ništa drugo nego d a n o ; čak i
priznanje za svoju djelatnost; odatle n e d o s t a t a k likovne umjetnosti. »revolucionarno« P r o r o č a n s t v o : mijenja se s a m o stav o n o g a koji se
D a k l e , umjetnik uspijeva da pribavi priznanje s a m o m djelu; ne nje njime služi. P r o r o č a n s t v o je ili strogo neshvatljivo, ili objavljuje da
govoj proizvodnji ni njegovoj potrošnji. Njegova R a d o s t ( F r e u d e ) n o ( t a d a j e o n o b a n a l n o , konformističko).
jeste, na taj način, »apstraktna«; o n a nije ljudska j e r Čovjek nije Bi Str. 497-498: Sokrat je njegov d e m o n .
tak, n e g o Djelovanje. Istinski ljudska je u p r a v o proizvodnja i p o » D a s H o h e r e als b e i d e . . « (498. str., r. 7-12). Posljednja rečeni
trošnja umjetničkih djela, ne ova djela sama. ca N a p o m e n e izražava H e g e l o v »moral«.
Druga etapa (495. str., 8. r. o d o z d o - 498, r. 23)
Ovdje se pojavljuje riječ, koja ima dvije s t r a n e : a) svoje Dasein Treća etapa (498. str., r. 24-501)
= Empirijsku-egzistenciju (zvuk, glas); b) svoju n e - p r i r o d n u egzi Kult = sinteza Kipa i H i m n e . Religija i Kult postoje s a m o o n d a
stenciju (smisao). k a d a i m a bijega, - t j . ne-zadovoljenosti djelovanjem. K a k o u Kultu
P r e k o jezika subjektivnost je priznata od sviju drugih, ali o v o postoji djelovanje ( m a k a r simboličko), transcendencija je oslabljena:
priznanje kroz verbalno razumijevanje jeste neposredno, i tu je loš nje B o g sudjeluje, k a o i Čovjek, u o v o m »djelovanju« (kulta). Postoji,
gov n e d o s t a t a k . Ljudska egzistencija ne svodi se na Jezik; Čovjek koji dakle, uzajamno djelovanje i z m e đ u Čovjeka i Boga.
je priznat j e d i n o na osnovu svog Jezika nije, d a k l e , cjelovit Čovjek. Tri dijalektička e l e m e n t a Kulta:
Pjesnik se razlikuje od cjelovita Čovjeka. Pjesništvo - to je duša ( n e (1) Mistička molitva ( = Ž u d n j a ) ;
duša i tijelo z a j e d n o ) . Ova djelomična egzistencija u (pjesničkom) Jezi (2) Ž r t v a ( = B o r b a ) ;
ku teži d a k l e , da se prikaže različnom od ja, drukčijom od ja, o n o m (3) G r a d n j a h r a m a ( = R a d ) ;
što postoji na drukčijem planu n e g o j a : Pjesništvo teži da se približi bo 1. (498. str., r. 7. o d o z d o - 499, r. 12) Kult se r a đ a ih H i m n e ,
žanstvu, da p o s t a n e religiozno: religiozna H i m n a (496. str. r. 13). ne iz Likovnosti (plastike - p r e v . ) . E l e m e n t koji postoji u svakom
B o g Pjesništva ima svoju djelatnost u n u t a r s a m o g a s e b e ; ova K u l t u , ali nije za nj b i t a n , jeste mistički e l e m e n t . (Porijeklo: D i e
djelatnost je čista i a p s t r a k t n a , n e p o s r e d n a : t o , d a k l e , n e ć e biti B o g A n d a c h t prve e t a p e . K a d a je odvojen od Službenog kulta: Misteriji.)
stvoritelj. To će biti »savršeni« B o g koji sam sebi dostaje. (Bogovi Mistik je aktivist. Pjesnik pokazuje žuđeni p r e d m e t i neće da ga
Epikura.) potroši. To je čin, - ali n e d o s t a t a n Mistika je stav aktivne s t r u k t u r e
H i m n i ( k a o D a s e i n u ) o d g o v a r a die A n d a c h t (molitva) ( k a o In- jer u njoj postoji ukidanje p r e d m e t a i njegova identifikacija sa su
nerlichkeit). b j e k t o m (ali to se zbiva u i m a g i n a r n o m ) .
16 K a k o čitati H e g e l a
242 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 243
Prelaz od Pjesništva na mistički (pseudo) Kult: postajući Mistik, va Religija j e , dakle, o n a p r i r o d e . A k o je ratnik, m o r a t će da sa svo
Pjesnik hoće da premaši die F r e u d e ; hoće sada da se identificira s jim B o g o m uspostavi j e d n u totemističku vezu. Ali, on ne dospijeva
p r e d m e t o m , ali ipak neće da ga ukine. To će, dakle, biti n e u s p j e h : do toga da se n a m e t n e k a o ratnički n a r o d ; vraća se primitivnom sta
on, n a i m e , neće da počini »zločin« ukidanja p r e d m e t a . Zločin (Žud diju boga-mana, »apstraktnog« J e d n o g .
nje) bit će simboličan, a t a k o đ e r , i očišćenje (od zločina - p r e v . ) . Ali, a k o je n a r o d p o b i j e đ e n , njegov Bog je i dalje pobjednik,
2. (499. str., r. 13-501, r. 4) Djelovanje, najprije čisto u n u t r a j e r je on htio ovaj poraz. Poraz židovskog n a r o d a jeste, dakle, u du
šnje, postaje sada stvarno očevidno, ali o n o ostaje simboličko. bini, p o b j e d a j e d n o g n a r o d a n a d samim s o b o m .
O b r e d n o djelovanje vraća Čovjeka njemu s a m o m , ali ne o n a k v o m I židovski n a r o d je graditelj H r a m a . Bog-totem j e , isto t a k o ,
kakav živi u stvarnom Svijetu. Bog-zanatlija, Stvoritelj-demijurg.
Žrtva: O n a održava Borbu: Gospodar žrtvuje svoj život za Drža I m a m o dakle: Bog-mana koji djeluje u R a d u . P a r a d o k s a l n a sin
vu, ali D r ž a v a (poganska) uvijek mu vraća manje od o n o g a što on teza.
žrtvuje. U Kultu on ne žrtvuje bogu svoj život, već simbolički žrtvu O v a Religija, ukoliko je p r i r o d n a , inferiorna je G r č k o j religiji,
je p r e d m e t e koji mu pripadaju i time se n a d a postići sjedinjenje P o koja je već ljudska j e r je umjetnička. Ali, o n a joj je superiorna s
jedinog i Općeg do kojeg ne dolazi u svojoj stvarnoj egzistenciji obzirom na to da je G r č k a religija samo Religija G o s p o d a r a (ograni
( G r a đ a n i n a ) u Poganskoj državi. čenih, identičnih sa samim s o b o m ) .
K a o ni u Stvarnom svijetu koji je p o t p u n o ispunjen B i t k o m , ta B u d u ć i da je Biblijski b o g j e d a n , bez k o n k u r e n t a , m o ž e da se
ko ni u b o ž a n s k o m svijetu n e m a mjesta za n o v o b o ž a n s t v o ; t r e b a , promijeni, a da ne p o s t a n e nešto manje od o n o g a što je bio; pogan
dakle, dokinuti j e d a n dio božanstva k a k o bi se posvetio čovjek: u ski bogovi m o r a j u , naprotiv, ostati isti (»savršeni«), osim a k o se ne
t o m e je smisao žrtve, u kojoj se žrtvovani p r e d m e t poistovećuje s ponize.
Bogom. Biblijski Bog j e , na kraju, Savršenstvo koje nastaje, - što je nes
Ž r t v a stvara Užitak, G e n u s s . Z a j e d n i č k o blagovanje žrtvovane hvatljivo za apstraktni U m . On postaje Kršćanski b o g i održava se u
životinje. Ali, ovaj užitak n e m a sutrašnjice, k r a t k o t r a j a n je ( k a o t o m obliku t a k o dugo d o k traje Povijest.
Pjesma) j e r n e sadržava R a d ( n e m a B e s t e h e n a ) .
T a k o G o s p o d a r u Kultu i njime dolazi do iskustva svojega n e d o
statka. I m a m o ovdje još tri dijalektičke e t a p e :
3. (501. str., stupac) Rad će biti (simbolički) u v e d e n u Kult. Z a (1) Misteriji (Bakanalije);
to će ovaj biti u p o t p u n j e n o b r e d n i m g r a đ e n j e m h r a m a . (2) Atlet (Svetkovina, religiozna svečanost);
Ova R a d ukida transcendenciju i sada u Kultu, u s a g r a đ e n o m (3) Književni jezik (Pindar i t d . ) .
H r a m u , N a r o d manifestira svoju vlastitu slavu (»seines eigenen Reic- N a j p r e j e d a n mali U v o d (2. stupac paragrafa): prelaz s Javnog
h t u m e s u n d Putzes«; posljednji redak paragrafa, 501. s t r . ) . kulta na misterije.
1. Misteriji (503. str., 19. r. - 504. str., 2 3 . r.)
O d n o s Građanin-Država pokazuje se kroz Misterije koji su sinte
b. - Das Lebendige Kunstwerk (str. 502-506) za između Javnog kulta (žrtve) i mističkog e l e m e n t a Religije. Ovaj
e l e m e n t pojavljuje se ovdje u n o v o m obliku: j e r ovdje bog nije više
502. str., 1. stupac: j e d i n a aluzija na židovsku religiju. H e g e l o samo p r e d m e t Kontemplacije ( A n d a c h t ) neog i B e g i e r d e , Ž u d n j e .
njoj ne govori u P h G i ; ovo je samo N a p o m e n a . Ta religija je sinteza I m a , dakle, u Misterijima e l e m e n t Ž u d n j e , koji sa sobom povlači
triju e l e m e n a t a što su opisani u V I I , A poglavlju; o n a j e , d a k l e , sa uništavanje (Bakanalije). Grčki misteriji = naivan, prvi pokušaj po-
vršenstvo P r i r o d n e religije. ( U s p o r . Spisi iz mladosti, izd. N o h l . ) božanstvenja Čovjeka.
Židovska religija nije religija G o s p o d a r a . O d n o s yid-goi je pri (503. str., 10-4. r e . o d o z d o : u m e t n u t a N a p o m e n a upravljena
vidno analogan s grk-barbar. To je krivo; n a i m e , Židovska država protiv racionalističkih filozofa, od K a n t a do Schellinga. Shvatiti H i
nije priznata k a o Država. Židov živi u pretpolitičkom svijetu; njego- storiju k a o postojanje Istine - to je hegelijanizam. Drugi se varaju
16
244 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 245
Politeizam E p s k o g pjesništva postaje u Tragediji dualizam: viši Po Eshilu p r e d l o ž e n o rješenje: mir, nedjelatnost D r ž a v e (ili rat
bogovi G r a d a i p o d z e m n i bogovi, bogovi P o r o d i c e . A p o l o n , Z e u s , protiv t u đ i n a : što bi značilo p o v r a t a k na E p s k o pjesništvo). D a k l e ,
A t e n a , s j e d n e s t r a n e ; s druge Erinije - u Orestiji. pretvaranje ratničke D r ž a v e G o s p o d a r a u buržoasku »demokraciju«:
( U s p o r . V I I sv., str. 385: prvi Hegelov esej o Tragediji.) Komedija.
Ž r t v a Ifigenije pokazuje kontradikcije između D r ž a v e i Porodi Analogija između svršetka Eshilove Orestije i svršetka Aristofa-
ce. Ubistvom A g a m e m n o n a u k i n u t j e sam princip Kraljevstva ( = novog Mira. Vidjet ć e m o da je Aristofan već-Buržuj koji osjeća n o
D r ž a v e ) P o r o d i c a zauzima čitavo mjesto D r ž a v e . (Egist nije Kralj.) stalgiju za prošlim G o s p o d s t v o m , a Eshil j o š - G o s p o d a r koji osjeća
Uništavajući Porodicu (ubijajući m a t e r ) , O r e s t h o ć e da vrati Kra nostalgiju p r e m a Buržoaziji koja će doći. 515. str., posljednji r e d a k :
ljevstvo svom ocu, sam postajući Kralj. O r e s t a će ubiti p o d z e m n i bo »Dieses S c h i c k s a l . . . « itd.
govi. N e m a rješenja. D r u g i rezultat Tragedije: o p a d a n j e nebeskog stanovništva. Osta
Eshil dezavuira A g a m e m n o n a (»pripitomljavanje« Erinija = pre je sam Z e u s , ali on je već bog P o r o d i c e , ognjišta. U stvari su Erinije
trijumfirale n a d A p o l o n o m i A t e n o m ; mirovni ugovor između njih
tvaranje Tragedije u K o m e d i j u ) .
faktično u k i d a gradska božanstva; ali on j e , isto t a k o , p o b j e d a A t e n e
H a m l e t = Tragedija Intelektualca. J e d i n o su m o d e r n e Tragedije
j e r Erinije postaju g r a đ a n k e , - što je već k o m i č n o .
intelektualaca: H a m l e t i Faust. Ali, ova Tragedija (buržoaska ili
Tragički j u n a k je Buržuj koji je stavio masku (»licemjer«) i ski
kršćanska) jeste tragedija nedjelovanja. Tragedija p o g a n s k o g G o s p o
da je poslije Tragedije. N e m a , n a i m e , stvarnog života gospodarevog,
d a r a jeste, naprotiv, tragedija akcije. Intelektualac m o ž e biti tragičan
n e g o s a m o »uloga« G o s p o d a r a , igra. Ova igra postaje u Komediji
zato što j e , ne radeći, sličan G o s p o d a r u . Ali, on se, isto t a k o , ni ne
svjesna i priznata.
bori, po čemu je sličan R o b u (on je Buržuj = R o b bez G o s p o d a r a ) .
3. Komedija (517. str., r. 9-520)
D a k l e , ili Tragedija nedjelovanja, ili Komedija »miroljubive«, nai
K o m i č a n ili buržoaski Svijet je h o m o g e n . Više n e m a apsolutnog
m e , pacifističke besposlenosti.
s u k o b a ; n e m a više bježanja izvan Svijeta; j e d a n h o m o g e n i Svijet je
Strana 514, posljednji r.: » D a s Bevvusstsein s c h l o s s « . . . itd. Svijet bez Boga. Ovaj ateizam je b i t n o nov, i to je o n o što donosi
Ovdje je važna riječ Betrug (prevara ili podvala; licemjerstvo). K o m e d i j a . U m j e t n o s t k a o Religija iščezava (»ukida« se), a j e d n a k o i
P r e v a r a , podvala Tragedije: G o s p o d a r vjeruje i h o ć e da uvjeri Religija umjetnosti.
k a k o je on p o t p u n o G o s p o d a r i k a k o svojom djelatnošću G o s p o d a r a Čovjek prevladava stadij ove Religije; njezini bogovi, koji teže
iscrpljuje ljudsku i svoju vlastitu bit. To je zabluda koja zatim posta da b u d u apsolutni, postaju smiješni, »komični«. Ali, da bi m o g a o is-
je prevara. Ne radi se, n a i m e , o t o m e da se ukloni partikularizam mijevati b o g o v e , Čovjek m o r a , ipak, vjerovati u n e k o g Boga. U Ko
ispred univerzalizma, nego da se spoje: život G o s p o d a r a koji isklju mediji on još nije uistinu ateist.
čuje Pojedinačnost je n e m o g u ć . Sto, na kraju, otkriva Tragedija? Buržuj je (u svojim grčkim počecima; a kasnije Intelektualac)
Otkriva da u svojoj namjeri univerzalističkog djelovanja G o s p o d a r , ironičan; ali, zatim, on m o r a da p o s t a n e ozbiljan i da učini nešto va
u stvari, djeluje k a o Pojedinac. J e r , očevidno je p r i r o d a G o s p o d a r a ljano (»etwas R e c h t e s sein will«, 517. str., 11. r. o d o z d o ) .
(njegov »karakter») j e d n a p o s e b n a priroda (jer je različita od o n e T e m a komičnog djelovanja je ostvarenje Pojedinačnog kao Poje
R o b a , Ž e n e ) i, dakle, ograničena. G o s p o d a r koji p r e t e n d i r a na O p dinačnog. Ali, Čovjek ne zaboravlja O p ć e koje se pojavilo u Trage
ćenito ima, dakle, u sebi isto toliko Posebnog k a o i onaj koji se diji. U Komediji pokušava sintezu, ali to još nije prava sinteza, to je
o t v o r e n o saglašava s Posebnim (s P o r o d i c o m ) . j e d n o s t r a n o obrađivanje Pojedinca u cilju b u d u ć e sinteze s O p ć i m .
G o s p o d a r koji djeluje k a o G o s p o d a r ne m o ž e izbjeći Tragediju, N e m a , d a k l e , »komičnog« zadovoljenja; ironični Buržuj ostaje reli
ni Podvalu Tragedije. Ideal G o s p o d a r a nije sposoban za život: m o ž e giozan, on čuva umjetnost, književnost.
se s a m o umrijeti k a o G o s p o d a r . G o s p o d a r koji hoće da živi k a o G o U Komediji bogovi u m i r u , ali ova smrt ima još religioznu vrijed
spodar je Varalica. On »igra tragičku rolu«, a to je »licemjerstvo«. nost. ( N e zaboravimo da je prikazivanje Komedije dio religioznog ži
Tragedija k a o takva ne m o ž e opstati; o n a m o r a da iščezne k a o knji v o t a A t e n j a n a ! ) Teologija koja će odatle proizaći bit će kršćanska
ževna vrsta (koja ustupa mjesto Komediji -> R o m a n ) . Teologija raspetoga Boga.
250 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 251
S druge strane, za Buržuja Priroda nije ništa više n e g o o n o što j e r je ateizam samo u klici u njegovoj teologiji Čovjeka-Boga.
mu dozvoljava da ustraje u svome Sein, u svom p r i r o d n o m - B i t k u (pi Kršćanski B o g nije više p r i r o d n o Sein, nego Selbst, osobno-Ja: to j e ,
ti, jesti, i t d . ) . K o m e d i j a t a k o dovršava smrt prirodne Religije. dakle, očovječeni Bog, ali on još nije o t v o r e n o poistovećen s Čovje
( U m j e t n o s t ubija P r i r o d u . ) kom.
Buržuj traži istinu; to je Sokratova dijalektika koja sve razara: Privatno vlasništvo, Pravna osoba (Rimskog prava), Monoteizam
relativizam, kritička ironija, u p o t r e b a (»apstraktnih«) praznih p o j m o (židovski) tri su paralelne pojave što se stapaju u kršćanskom buržoa
va Lijepog i D o b r o g . skom Svijetu. Stoicizam, Skepticizam i N e s r e t n a svijest (= Kršćanstvo)
R e z u l t a t K o m e d i j e : samo-pobožanstvenje privatnog Čovjeka; tri su ideologije što izražavaju stvarnost buržoaskog Svijeta.
Buržuj koji je zaboravio G o s p o d s t v o , koji se raduje u blagostanju i N e s r e t n a svijest je nostalgija za Općim (= izgubljena D r ž a v a ) .
živi u k r u g u Porodice i koji vjeruje da će na taj način iscrpsti sve Buržuj koji se ograničava na Privatno vlasništvo (= Kapital) plače
egzistencijalne mogućnosti. Ali tu n e m a Befriedigung, »zadovolje n a d g u b i t k o m stvarnog Svijeta (= Države) i zamišlja, konstruira u
nja«; j e r dovršena Religija Buržuja, P r o t e s t a n t i z a m , u p o t p u n j u j e ne svom mišljenju i njime j e d a n transcendentni Svijet, O n o s t r a n o s t .
sretnu Svijest, ali je ne d o k i d a . Velika novost koju donosi Kršćanstvo je »teška riječ«: B o g je
u m r o (523. str., r. 22.). Buržuj pokušava da stvori Religiju iz za
ključka do kojeg dolazi poganski Svijet; isprva ne razumije pravi
C smisao ove »teške riječi«: na uzima je ozbiljno.
Teizam u p r a v o m smislu p r o p a d a s poganskim Svijetom, a s
D I E O F F E N B A R E R E L I G I O N (str. 521-548) njim i U m j e t n o s t ( » D e n W e r k e n d e r M u s e fehlt die Kraft des G e i
stes«, 523. str., 6. r. o d o z d o ) . Kršćanstvo - to je postajanje ateizma.
Uvod (str. 521-525, 18. r.)
Zanimljiva stvar: K o m e d i j a dolazi t a č n o prije Kršćanstva. T r i dijalektičke e t a p e razvoja kršćanske Teologije:
»Lakomislenost« (Leichtsinn) Komedije tvrdi: »das Selbst ist das (1) Ideja Čovjeka-Boga ( N e o p l a t o n i z a m , Isus-Krist);
absolute W e s e n « , »osobno-Ja je apsolutna bitna-Stvarnost« ( B o g ) . (2) e v a n đ e o s k a predaja i Sveti P a v a o ;
Prva Religija: p r i r o d n a Religija = bog bez čovjeka. Prvi ateizam: (3) post-evanđeoska Teologija i kršćanska Crkva (Katolicizam,
Komedija = čovjek bez boga. Z a t i m dolazi Krišćanstvo = bog koji —> P r o t e s t a n t i z a m , —> A t e i z a m ) .
postaje čovjek. Drugi (i posljednji) ateizam: hegelijanska Z n a n o s t = 1. Čovjek-Bog (525. str., r. 19-527, r. 8. o d o z d o )
čovjek koji postaje bog. U Komediji Poganstvo »ukida« s a m o s e b e , D a s Selbst (osobno-Ja = Čovjek) jeste absolutes W e s e n (apso
a, isto t a k o , i U m j e t n o s t , j e r je Poganstvo Religija umjetnosti. lutna bitna-Stvarnost = B o g ) , kaže Buržuj ateisit iz Komedije. Ali,
U m j e t n o s t dolazi u Komediji do stvarnog života. A isti ovaj stvarni on u s k o r o primjećuje da je P o j e d i n a c otkinut od O p ć e g bez vrijed
život reflektira se u Komediji koja je proizvela Kršćanstvo: »buržoa nosti. Postaje »nesretan«. Univerzalistička formula vraća se u njego
ski« život. Komedija koja je proizvela mogućnost svjetovnog života vo mišljenje. Ali, više n e m a stvarnog O p ć e g ( D r ž a v e ) ; opće na koje
»ukida« se k a o Komedija; preostaje Buržuj koji sebe uzima ozbiljno on misli j e s t e , dakle, t r a n s c e n d e n t n o , daleko od stvarnog Svijeta
i koji živi životom što mu ga je pokazala K o m e d i j a ; to je kršćanski ( B o g ) . Kršćanska formula bit će sinteza između »naturalističkog« pri
B u r ž u j , onaj koji će se baviti kršćanskom Teologijom. mitivnog teizma m a n e (prvi Univerzalizam) i buržoaskog »komičnog«
(521, str., t r u p a c : D i e s e r S a t z : . . . - to je rezime VI poglavlja.) ateizma (prvi Partikularizam); t o , dakle, neće biti vraćenje u n a z a d .
U Svijetu Komedije u p o t p u n i l o se b u r ž o a s k o Blago-stanje ne B o g će biti općeniti B o g s a m o z a t o što je utjelovljen u j e d n o m poje
s r e t n o m Svješću koja proizvodi Kršćanstvo. Prisustvujemo, d a k l e , dinačnom čovjeku (Isus), s a m o z a t o što će biti Selbst; to je indivi
obrtanju vrijednosti, obnovi teizma: ali se ne v r a ć a m o p r i r o d n o j R e dualni Bog. (Ideja I n d i v i d u u m a pojavljuje se prvi put u R i m s k o m
ligiji, ne v r a ć a m o se božanskoj transcendenciji Lichtvvesena. Kršćan pravu; ali P r a v n a osoba je »apstraktna« i p r a z n a ; o n a se najprije
ska Teologija koja govori o Bogu zna da o n , isto t a k o , govori o sebi. konkretizira u kršćanskom p o j m u B o ž a n s k e o s o b e , a smatra se da je
A t e i z a m Komedije bio je nesvjestan. T e o l o g je s a m o polu-svjestan, ostvarena u Isusu-Kristu.)
252 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 253
Za Kršćanina Individuum nije ideal koji valja ostvariti; on već Kršćanstvo je »objavljena« Religija, j e r o n a objavljuje identitet
postoji (ali u O n o s t r a n o s t i ) : on je t r a n s c e n d e n t n i , uskrsli Krst. Vrši Boga i Čovjeka, identitet koji bi trebalo uzeti doslovno. H e g e l govo
se, dakle, k a o n e k a supstancijalizacija ideje I n d i v i d u u m a . O n o što ri o ovom identitetu u j e d n o j u m e t n u t o j N a p o m e n i (528. str., r. 9-
Kršćanin k a ž e o Isusu-Kristu a p s o l u t n o je istinito, p o d uvjetom da se 529, r. 2): prvi Kršćanin je Isus, prvi čovjek koji zna ovaj identitet.
to što o njemu kaže odnosi na ljudski d u h . Čovjek, n a i m e , m o r a imati ( U s p o r . sv. X X , str. 268.)
»objektivno-stvarnu majku« ( m o r a n u ž n o imati tijelo) i »transcen- U Kršćanstvu ideja B o g a dostiže svoju najvišu tačku, - koja j e ,
d e n t n o g oca« (tj. t r a n s c e n d e n t n u ideju, cilj koji valja postići, projekt u j e d n o , degradacija (»ukidanje«) ove ideje (dijalektički o b r a t ) . Osje-
koji valja ostvariti Djelovanjem B o r b e i R a d a ) . tilni i materijalistički k a r a k t e r Čovjeka (= Isus) koji je poistovećen s
U 1. stupcu 526. str. H e g e l misli na N e o - p l a t o n i z a m . Kristovo Bogom.
rođenje koje ovdje ima u vidu nije o n o evanđelja; misli na r o đ e n j e
kršćanske Teologije, čiji su roditelji na ideološkom planu Neo-plato b) Kršćanstvo Apostola (529. str., r. 16. o d o z d o - 530, r. 14)
nizam, a na stvarnom planu R i m s k o pravo i R i m s k o carstvo. Neopla- Apostoli koji vide ovog Čovjeka što kaže da je B o g i koji to
tonizam je p r o m a š e n a skica Kršćanstva, jer je odviše teistički (= po vjeruje priznaju ga k a o takvog. Ne t r e b a zaboraviti da ovaj B o g s
ganski). O n nadmašuje grčku Komediju; p o z n a b e s k o n a č n o g B o g a , kojim je poistovećen Čovjek, ovaj o d r e đ e n i čovjek, nije bilo koji
ali ne zna da je ovaj p o s t a o Čovjek. Njegov bog je a p s o l u t n o tran- Bog; - to je židovski Bog, sinteza e l e m e n a t a p r i r o d n e Religije (opće
scendentan (uzdizanje p o g a n s k e ideje »savršenstva«). To je J e d n o o J e d n o + B o g ratnik ili t o t e m + Demijurg) i p o g a n s k e ideje Savršen
kojem se čak ne m o ž e reći da postoji. N e o p l a t o n i z a m lebdi u prazni stva. O v a , p a k , sinteza ne smije biti poistovećena s bilo kojim čovje
k o m : to m o r a da b u d e cjelovit Čovjek, koji je ostvario sve egzisten
ni i a p s t r a k t n o m ; on nije n i k a d a m o g a o stvoriti Crkvu. N e o p l a t o n i
cijalne mogućnosti i koji ih je p o s t a o svjestan (za Kršćanina je to -
zam je uvijek o s t a o sekta intelektualca. To je eine »Schwarmerei«,
Isus; za H e g e l a - dijada N a p o l e o n - H e g e l ) .
mističko sanjarenje. Slijedeći stupac (str. 526-527): prelaz od N e o -
p l a t o n i z m a n a Kršćanstvo. N e o p l a t o n i z a m nestaje j e r n e o d g o v a r a
društvenoj stvarnosti; rimski Buržuj ne prepoznaje se u Platonovoj c) Krist prve kršćanske zajednice (530. str., r. 15-532, 8. r.)
Teologiji. Slijedeći se stupac (str. 527) odnosi na Isusovu osobu: vir Crkva. Isus nije bio lud k a d je r e k a o da je Bog, jer on je stvo
tualno se dostiglo ateizam jer Bog = Čovjek; ali toga t r e b a biti svje rio j e d n u sektu koja ga je priznala za pravog boga, a ova sekta je
stan, što će se p o l a k o zbivati u razvoju Kršćanstva i njegove T e o postala Crkva, t j . stvaran Svijet u kojem Čovjek živi. Kršćanska ide
logije. ja, r o đ e n a u p o g a n s k o m Svijetu, razvila se u Teologiju u kršćanskom
Svijetu, koji je stvoren negatorskim Djelovanjem onih što su vjero
2. Evanđelje, Apostoli i sveti Pavao (527. str., 7. r. odozdo -
vali u b o ž a n s t v o Isusovo. U Crkvi i njome se Krist, ideja Krista
523, r. 8)
ostvaruje u stvarnom Svijetu, stvara kršćanski Svijet.
530. str., posljednji r e d a k : »Dieser einzelne M e n s c h . . . « itd. Cr
kva nije d r u g o no uskrsli Krist, ona ostvaruje ideju U s k r s n u ć a .
5 3 1 . str., stupac: » V e r g a n g e n h e i t . . . « itd. i slijedeći stupac. To
je n a p o m e n a gdje H e g e l kaže u č e m u su teološka i hegelijanska in
a) Krist Evanđelja (527. str., 7. r. o d o z d o - 529, 17. r. o d o z d o ) . terpretacija Kršćanstva identične i različne.
H e g e l se ovdje služi istim t e r m i n i m a u p r e d m e t u kršćanskog D u 3. Teologija i Crkva (532. str., r. 9-546, r. 11. o d o z d o )
ha (Boga) koje je upotrebljavao za Geist (= ljudski D u h što se ostva Uvod (532. str. r. 9-533, r. 12. o d o z d o )
ruje t o k o m Historije) u p r e d g o v o r u P h g e . Kršćanstvo j e , d a k l e , Istina Kršćanstva nije ni die Innerlichkeit ( u n u t a r n j e vjerovanje)
(simbolički i nesavršen) izraz hegelijanskog »apsolutnog D u h a « . T e o vjernika (protiv Schleiermachera) ni objektivna Teologija; njegova je
logija je ovaj D u h supstancijalizirala u Vor-stellung; on je t a k o vor- istina u dijalektičkom k r e t a n j u koje čini da postoji »ein wirkliches
-gestellt (= pred-stavljen, t j . projiciran izvan Čovjeka). Selbst«, t j . Kršćani (od kostiju i m e s a ) , koji su k a o takvi priznati,
254 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 255
koji žive u stvarnom kršćanskom Svijetu i koji su »Subjekt«, t j . koji B o r b a iz prestiža (dvoboj). U Ljubavi sukobi nisu bitni; razlike što
znaju da su oni tvorac t o g Svijeta. Istina (= objavljena stvarnost) sebe o p t u ž u j u n e postaju radikalne o p r e k e . T a m o gdje n e m a Ljubavi
Kršćanstva - to je kršćanska Zajednica ( C r k v a ) . sukobi se pojačavaju, situacija je neodrživa, sve se m o r a razoriti. Ali,
(532. str., r. 18. »Was d i e s e r . . « do kraja stupca: u m e t n u t a na s Ljubavlju se ne m o ž e početi: sukob G o s p o d a r - R o b je bitan i prvo
p o m e n a u kojoj H e g e l osuđuje svaki pokušaj p o v r a t k a na »evanđeo b i t a n . Ljubav m o ž e d a postoji s a m o m e đ u j e d n a k i m a . O v a situacija
sku jednostavnost«.) a p s o l u t n e jednakosti m o ž e se pokazati s a m o u savršenoj (univerzal
noj i h o m o g e n o j ) Državi s kojom svršava Povijest. T a k o d u g o d o k
Analiza se provodi u tri e t a p e : traje Povijest, egzistencija je u Borbi (i R a d u ) , ne u Ljubavi. Tu ima
a) a p s t r a k t n o kršćansko mišljenje: Teologija, o s o b i t o Trojstvo i s a m o lažnih oblika Ljubavi: P r i r o d n a ljubav (gdje nastupa s a m o
Krist-Logos; Sein, prirodni-bitak Čovjeka; to je u osnovi pred-ljudska Ljubav, a
o s t v a r e n a je u krilu Porodice) i Kršćanska ljubav, Ljubav-čovjeko-
b) odnosi između Boga, Čovjeka i Svijeta: kršćansko (teološko)
ljublje (= odnosi između ljudskih bića shvaćenih k a o ljudskih). O v a
djelovanje i kršćanski (teološki) m o r a l ;
Ljubav n e m a vrijednosti jer je bilo G o s p o d a r a i R o b o v a i j e r još ima
c) načina na koji Crkva sebe shvaća k a o Crkvu: kršćanska »poli
o p r e k a . O v a Ljubav-čovjekoljublje pretpostavlja n e j e d n a k o s t , - o n a
tika« (Paulinizam —> Katolizicam —> P r o t e s t a n t i z a m ) .
n e m o ž e d a b u d e m e đ u j e d n a k i m bićima. Ali, o n a neće d a t o prizna.
Kroz Teologiju je Crkva svjesna Crkve k a o takve ( k a o Svijeta) i
Čovjeka k a o člana Crkve. Ne vodi r a č u n a o društvenim razlikama, n e g o ih pušta n e t a k n u t i m .
J e d n a k o s t je p r e m j e š t e n a na D r u g i svijet (ljudi su braća »u Isusu
Kristu«; t j . svi su R o b o v i j e d n o g aspolutnog G o s p o d a r a ) . Ali, da bi
a) Kršćanska Teologija (533. str., r. 11. o d o z d o - 535, r. 19. kršćanska Ljubav bila Ljubav-čovjekoljublje, t r e b a da b u d e u p o t p u
odozdo). njena poniznošću; u njoj je prezir p r e m a drugima ublažen prezirom
D o g m a o Trojstvu. Ova d o g m a uključuje cijelu kršćansku meta p r e m a s a m o m sebi.
fiziku. H e g e l kaže koja je istina ove d o g m e , pa t a k o izlaže svoju vla
Ljubav-čovjekoljublje je nedovoljna jer podražava društvene raz
stitu metafiziku - i trojstvenu (»dijalektičku«) s t r u k t u r u Bitka: das
like, o p r e k e ; ne m o ž e postojati bez njih. Ali, o n a j e , isto t a k o ideal
W e s e n , das Fursichsein, das Fursichsein im A n d e r n = O t a c , Sin,
- koji će se ostvariti j e d i n o kroz B o r b u i »ukidanje« klasa (u konač
D u h Sveti, koji se vraća na samoga sebe (= Historija koja se zatva
noj savršenoj Državi i n j o m e ) . Ali t a d a Ljubav neće imati više ništa
ra, dovršava).
kršćanskog: t a m o gdje je Čovjek »zadovoljen« neće više biti mjesta
(534. str., r. 13-7. o d o z d o : »Diese B e w e g u n g . . . « U m e t n u t a na za »čovjekoljublje«.
p o m e n a : Niti ne-dijalektički filozof niti teolozi, koji vide stvari u nji
I ovdje se analiza provodi u tri e t a p e :
hovoj Vorstellung a ne Begriffu, ne mogu razumijeti ovu trojstvenu
(I) Stvaranje i Prvi grijeh Čovjeka;
strukturu B i t k a . )
(II) D o b r o i Z l o , njihov s u k o b ;
(535. str., 8. r., »Insofern u b e r die F o r m . . . « do kraja stupca.
(III) kršćansko rješenje sukoba: Smrt i U s k r n u ć e .
U m e t n u t a n a p o m e n a u kojoj H e g e l opravdava svoje ateističko tuma
( I ) . Stvaranje i Prvi grijeh (536. str., r. 12-537, r. 18)
čenje Trojstva: k a o što primitivnu e v a n đ e o s k u misao ne m o ž e m o su
1. stupac: stvaranje Svjeta.
protstaviti Teologiji, t a k o ne m o ž e m o Teologiju suprotstaviti hegeli
2. stupac: stvaranje Čovjeka.
janskoj Z n a n o s t i . )
N a p e t o s t između Čovjeka i Svijeta: negatorska Ž u d n j a koja je
b) Kršćanski moral (535. str., r. 18. o d o z d o - 542, r. 6. o d o z d o )
zločin.
Uvod (535. str., r. 18. o d o z d o - 536, r. 11)
Što je »istočni grijeh« p r o t u m a č e n u svom p r a v o m smislu: 536.
H e g e l tumači d o g m u stvaranja i o d n o s e između Stvoritelja i
str., r. o d o z d o , »Wie dieses einzelne S e l b s t . . « . K a k o ovu d o g m u iz
stvorenja. Kritika kršćanskog m o r a l a : o p r e k a između b o g a i Svijeta
ražava Kršćanstvo: 537. str., 11. r., » D e r M e n s c h w i r d . . « (uspor.:
j e takva d a B o g m o r a umrijeti; n a p e t o s t u n u t a r Trojstva j e nerazrje-
P a r a d i e s = G a r t e n der Tiere; rajsko stanje j o š je »prirodno« životinj-
šiva. U tim uvjetima ne m o ž e se reći ljudima: »ljubite j e d n i druge«.
sko; grijeh, zločin Ž u d n j e je o n o što očovječuje).
Ljubav j e , za H e g e l a , u z a j a m n o priznavanje; t o m e se suprotstavlja
256 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 257
( I I ) . Dobro i Zlo (537. str., r. 19-539 r. 12. o d o z d o ) - B i t n o ne bori j e r ostaje R o b ( u m r o na križu). Osim toga, Krist objavljuje i
zao (grešan, zločinački) k a r a k t e r »palog« Čovjeka. N a s u p r o t stvar k o n a č n i a t e i z a m : s m r t B o g a . O n uskrsava k a o stvaran Čovjek, t j .
nom Zlu pokazuje dogmatika ideal D o b r a : Krista. k a o Z a j e d n i c a , Crkva ( = P r o t o t i p n a p o l e o n s k o g Carstva).
(537. str., r. 14. o d o z d o , »Insofern das u n m i t t e l b a r e . . . « . do D v a n e d o s t a t k a kršćanstva: Krist ostaje transcendentan; postoji
kraja stupca, 538. str.: u m e t n u t a kritička n a p o m e n a , upravljena p r o j e d n o »mistično tijelo« Crkve različno od njezine stvarnosti ( s a m o u
tiv Schellinga k a o sljedbenika J a c o b a B o h m e a : Z l o nije prije Čovje k o n a č n o j savršenoj Državi ideal i stvarnost koincidiraju p o t p u n o i,
ka; Zlo je - Čovjek i Čovjek je »zao«.) d a k l e , definitivno).
538. str., 8. r., »Das G u t e u n d das B o s e . . . « . Utjelovljenje: Isus 540. str., 12. r. o d o z d o , » B e t r a c h t e n w i r . . . « , do kraja stupca,
je ideal koji m o r a riješiti poganski (tragički) s u k o b . Kršćanin od p o str. 542: u m e t n u t a kritična n a p o m e n a , upravljena protiv Schellinga
četka poznaje bitnu važnost R a d a ; shvaća, d a k l e , p r e k o R a d a ideal k a o sljedbenika J a c o b a B o h m e a ) .
koji m o ž e riještiti konflikt d o k o n o g G o s p o d a r a . c) Crkva (542. str., r. 5. o d o d z o - 546, r. 11, o d o z d o )
539. str., 9. r., »Die a n d e r e S e i t e . . . « Đ a v o (Vraćanje na J a c o b a Uvod (542. str., r. 5. o d o z d o - 543. r. 9)
Bohmea).
Crkva izrađuje takvu d o g m u da će biti dovoljno ukinuti u njoj
539. str., 14. r., »Die E n t f r e m d u n g . . . « - O p r e k a između Isusa i ideju B o g a i transcendencije k a k o bi se dobila hegelijanska Z n a n o s t .
đavola je opreka između univerzalističke tendencije i partikularističke Još j e d n a analiza u tri e t a p e :
tendencije. Čovjek je die Mitte, srednji-termin, Individualnost. Ovdje (I) Vjera: sveti P a v a o (—> P r o t e s t a n t i z a m ) ;
sukob nije bez n a d e ; to nije poganski sukob između dva boga, nego sukob (II) Euharistija: Katolicizam (—> a t e i z a m ) ;
Boga i đavola (»komična« situacija; u buržoaskoj pseudo tragediji, koja (III) Kršćanstvo k a o opća Religija (—> a p s o l u t n o Z n a n j e ) .
je, u stvari, Komedija, imamo analognu situaciju: sukob između dužnosti
i »strasti«, on je rješiv; ne tragičan, već komičan, jer se »stvara« može po (I) Vjera (543. str., r. 10-544, r. 15)
koriti »dužnosti«; prava Tragedija = sukob dviju dužnosti). Poganin koji postaje Kršćanin postaje »zao« (grešnik); u stvari, on
(III) Kršćansko rješenje sukoba (539. str., r. 11. o d o z d o - 542, samo postaje svjetan onoga što je već bio: on to, dakle, ne postaje.
r. 6. o d o z d o ) Kršćanstvo d o p u š t a b o r b u između dva o d v o j e n a i sa Prvi kršćanin je vjerovao u skori svršetak svijeta. Ali, historija se na
mostalna principa: D o b r a i Z l a . O v a b o r b a n e m a smisla. K o m p r o stavlja i rimska Država postaje kršćanska. T r e b a , dakle, opravdati egzi
mis: k a k o Z l o n e m o ž e i n e smije d a p o t p u n o u k i n e D o b r o , t r e b a d a stenciju Krišćanstva, njegov život u Svijetu (kršćanskom). Ova kršćanska
se »ukine« D o b r o k a o takvo, t j . kao oprečno Z l u , a isto vrijedi za egzistencija negira evanđeosku Teologiju: izrađuje se, dakle, nova Teolo-,
Z l o . (Pravo rješenje: R a d o m se Pojedinačnost p o o p ć u j e , a kroz Bor gija: 1) Opravdanje p u t e m Vjere (sveti Pavao); 2) Euharistija (Katolici
bu i Rizik života O p ć e (= Država) priznaje P o j e d i n a č n o . ) z a m ) ; 3) opća Crkva. P r e m a ovoj Teoriji sam Kršćanin ima vrijednost
Postoje dvije b o r b e : p o g a n s k a b o r b a , s uništenjem Neprijatelja; kao Kršćanin, a Crkva ima vlastitu vrijednost kao Crkva. Empirička či
»dijalektička« b o r b a , koja »ukida« Neprijatelja održavajući ga i uzdi njenica: Adam-Isus postaje Pojam, Znanje. To znači da je njihova stvar
žući ga. Stvarno kršćanska b o r b a je ona oprečnih tendencija u bur- nost »ukinuta«: važna je, prije svega, svijest o grijehu, ne sam grijeh
žoaskom Svijetu (uspor. dijalektika Bogatstva i D r ž a v e u V I , B ( A d a m ) , a zatim Vjera, - Vjera u Spasitelja, ne sam Spasitelj. Sa svetim
poglavlju), a ne o n a Isusa i đavola, koja je s a m o anticipirajuća ale Pavlom dolazi, dakle, kao do nekog drugog ubistva Isusovog.
gorija (u mišljenju se od p o č e t k a buržoaskog Svijeta m o ž e zamisliti 543. str., 7. r. o d o z d o , » W e n n a l s o . . . « Paulinijanska dijalektič
ideelno rješenje, j e r mišljenje ne nailazi na o t p o r ; ali stvarno će ka Teologija; o n a poistovećuje D o b r o i Z l o ; đavao (grijeh) p r i p r e m a
rješenje zahtijevati o s a m n a e s t stoljeća). i izaziva Utjelovljenje; B o g iskušava Čovjeka (dajući mu Z a k o n ) ka
ko bi se m o g a o utjeloviti ( Z a k o n je proglašen da bi grijeh, d a k l e , i
Kristov život i njegova smrt simboliziraju stvaran t o k Historije:
otkupljenje postali m o g u ć i ) . ( U s p o r . Poslanicu Rimljanima: grijeh je
Krist žrtvuje svoju Pojedinačnost (= Isus) da bi ostvario O p ć e n i t o
zamijenjen osjećajem grijeha, a ovaj osjećaj proizvodi Vjeru.) Za
( = Logos), a O p ć e n i t o ( = Bog) priznaje ovu Pojedinačnost ( = Čo
svetog Pavla je spasenje neposredno, bez n a p o r a , bez »djela« ( O b r a
vjek koja je sam Bog (= Krist). Krist radi, on je tesar; žrtvuje svoj
ćenje). U t o m e je njegova zabluda. J e r o n d a Isusov život ne-
život, - to je Borba i Rizik. On se, m e đ u t i m , p r a v o govoreći,
17 K a k o čitati H e g e l a
258 KAKO ČITATI H E G E L A
17*
260 KAKO ČITATI H E G E L A
P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1937-1938. 261
dugo dok je Pojedinac u sukobu s Općenitošću prirodnog i društvenog doprinosi b e s k o n a č n o m održanju ove D r ž a v e . Budući da je, na t a j ,
danog Svijeta, neizbježna je o p r e k a dvaju stajališta (»filozofijskog« i način, u k i n u t a stvarna o p r e k a Pojedinačnog i Općeg, prestaje, tako
religioznog ili teološkog). Čovjek koji ne uspijeva da se zadovolji đ e r , i idealni s u k o b i z m e đ u »filozofijske« antroplogije i religiozne teo
Djelovanjem u Svijetu i za Svijet u k o j e m živi bježi iz ovog Svijeta i logije. Filozof, a ovaj filozof je H e g e l , koji objavljuje Čovjeka n j e m u
sklanja se u svoju apstraktnu inteligenciju; to j e , p a k , onaj u s a m o g s a m o m e , govoreći o njegovom n a p o l e o n s k o m ostvarenju, objavljuje
sebe zatvoreni »Intelektualac« koji postaje sebe svjestan u »filozofij ga, dakle, k a k o u njegovom partikularističkom aspektu t a k o i u nje
skoj« antropologiji, koji održava partikularističku tendenciju ljudske g o v o m univerzalističkom a s p e k t u . Njegova n a u k a je na taj način
egzistencije. Shvaćen, naprotiv, u svojoj univerzalističkoj tendenciji, u j e d n o »filozofijska« i »teološka«. Ali, budući da je j e d n o i d r u g o , ni
isti ovaj Čovjek, k a d se o k r e ć e p r e m a Svijetu, ne m o ž e ga priznati i je o n a ni j e d n o ni d r u g o . O n a nije »Filozofija« u prethegelijanskom
prihvatiti k a o svoje djelo: (općenita) stvarnost ukazuje mu se k a o da smislu riječi j e r o n a ne operira s p o j m o m ideelnog ili apstraktnog
postoji izvan njega i nezavisno od njegova Djelovanja, a općeniti D u h a , t j . različnog od p r i r o d e i ljudske stvarnosti i djelatnosti. O n a ,
ideal izgleda mu k a o da je situiran s one strane njega i njegovog real p a k isto t a k o , nije ni »Teologija«; j e r a k o Teologija govori o stvar
n o g Svijeta. T a k o će on u obliku teološkog mita p o s t a t i svjestan n o m i konkretnom D u h u , o n a ga situira izvan Čovjeka i Svijeta. H e
stvarnosti i ideala Svijeta - i samoga sebe k a o o n o g a koji p r i p a d a gelova n a u k a je apsolutna Znanje (absolutes Wissen), koje dovršava i
Svijetu. A subjektivistički partikularizam »filozofijske« antropologije ukida (aufhebt) k a k o »filozofijski« razvoj t a k o i religiozni ili teološki
bit će uvijek u p o t p u n j a v a n , i pobijan, univerzalističkim objektiviz- razvoj objavljujući savršena Čovjeka koj se ostaruje na kraju Histori
m o m religiozne teologije. je i pretpostavljajući stvarno postojanje ovog Čovjeka.
Teologija j e , dakle, - nesvjestan - refleks d a n o g društvenog hi B u d u ć i da je savršen Čovjek, t j . onaj koji je p o t p u n o i definitiv
storijskog Svijeta u kojem živi teolog i ideala koji se u n j e m u stvara. no zadovoljan onim što on jest, realizacija kršćanske ideje Individua
P r e m a t o m e , proučavanje j e d n e Religije dozvolit će n a , s j e d n e stra liteta, - objava ovog Čovjeka p u t e m apsolutnog Z n a n j a ima isti
n e , da r a z u m i j e m o bitni k a r a k t e r Svijeta u k o j e m u je ova Religija sadržaj k a o i kršćanska Teologija, minus p o j a m transcendencije: do
prihvaćena i, s druge strane, k a k o Teologija j e d n a k o održava dru voljno je reći o Čovjeku o n o što Kršćanin kaže o svojemu B o g u , pa
štveni i politički ideal koji teži da se ostvari mijenjanjem d a n o g , nje da se od a p s t r a k t n e ili kršćanske Teologije p r e đ e na apsolutnu filo
zino će n a m proučavanje, isto t a k o , dozvoliti da r a z u m i j e m o razvoj zofiju ili H e g e l o v u Znanost. O v a j , p a k , prelaz m o ž e da se izvrši za
ovog Svijeta, razvoj koji se zbiva p r e m a idealu i, sljedstveno, p r e m a hvaljujući N a p o l e o n u , k a k o je to H e g e l p o k a z a o u VI poglavlju.
Teologiji što objavljuje ovaj ideal. I z a t o p r o u č a v a n j e stvarnog histo U V I I poglavlju H e g e l n a m pokazuje zašto i k a k o se najprimi
rijskog razvoja (koje nalazimo u VI poglavlju) m o r a biti u p o t p u n j e tivnije teološka n a u k a p o s t e p e n o preobrazila u ovu kršćansku n a u k u
no p r o u č a v a n j e m ideelnog razvoja teološke misli (koje nalazimo u koja se, p r e m a njegovom naziranju, razlikuje od njegove n a u k e jedi
V I I poglavlju). no po obliku: kršćanska teologija ne objavljuje n a m stvarno ništa
Egzistencijalni ideal izrađuje se i stvara p o s t e p e n o : svaka e t a p a drugo n e g o hegelijanski pojam Individualiteta, ali o n a ga objavljuje
njegove izrade o z n a č e n a je j e d n o m o d r e đ e n o m teologijom, a svaku u obliku predožbe (Vorstellung) bogo čovještva.
e t a p u njegovog ostvarenja predstavlja historijski Svijet koji prihvaća
ovu Teologiju i živi p r e m a njoj. Ideal se, u svom savršenstvu, objav
ljuje kroz ideju Individualiteta (Individualnosti - p r e v . ) , t j . zadovo
ljenja p u t e m stvarne ili djelatne sinteze partikularističke i univerza-
lističke tendencije u ljudskoj egzistenciji. Ova ideja objavljuje se
Čovjeku najprije kao teološki (kršćanski) pojam individualiteta (bo
žanskog) Krista ili Boga-čovjeka. O v a ideja-ideal ostvaruje, se, p a k ,
u francuskoj revoluciji i n j o m e , koja dovršava razvoj kršćanskog Svi
j e t a u stvarnoj (i u j e d n o simboličkoj) osobi Čovjeka-boga N a p o l e o n a
koji je u j e d n o Šef-stvoritelj savršene D r ž a v e i G r a đ a n i n što djelatno
VI
PREDAVANJA
ŠKOLSKE GODINE
1938-1939.
(POTPUNI TEKST)
PRVO PREDAVANJE
nja, o n o g a suvislog i smislenog jezika koji n a m d o p u š t a da postavlja »romantičari« da bismo se dali uvjeriti »lakim«, t j . evidentnim argu
mo pitanja i da na njih o d g o v a r a m o . U k r a t k o , n a p r e d u j u ć i , da t a k o m e n t i m a . Zadovoljit ću se, d a k l e , da se p o z o v e m na naše psihološko
k a ž e m o , u vertikalnom p l a n u , v e o m a brzo ć e m o se naći suočeni sa iskustvo: mi uzalud vjerujemo da smo zadovoljeni; dovoljno je da
cjelinom pitanja koja se nazivaju filozofska ili »metafizička«. n a m n e t k o postavi pitanje o »razlogu« našeg zadovoljenja na koje ne
S druge strane, polazeći od istoga b a n a l n o g čina i n a p r e d u j u ć i u bismo mogli odgovoriti, pa da zadovoljenje iščezne k a o z a č a r a n o
»horizontalnom« p l a n u , na kraju ć e m o - sporije, d a k a k o - obići o k o (čak k a d bi osjećaj ugode, ili sreće, ili obične u d o b n o s t i trajao za vri
sviju Z n a n o s t i koje se predaju na m o d e r n i m U n i v e r z i t e t i m a . A ot j e m e ovog p o k u s a ) . M o ž e m o sami izvršiti ovaj p o k u s . Ali, m o ž e m o
krit ć e m o m o ž d a i druge još nepostojeće znanosti. se, t a k o đ e r , zadovoljiti time da p r o č i t a m o Platonov dijalog »Ion«,
J e d n o m riječju, moći odgovoriti na sva pitanja koja se o d n o s e gdje vidimo upravo čovjeka koji se s m a t r a o zadovoljen o n i m što on
na neki, bilo koji naš čin znači, na kraju izlaganja, moći odgovoriti jest i koji to prestaje biti j e d i n o z a t o što ne m o ž e da opravda ovo
na sva m o g u ć a pitanja uopće. D a k l e : »odgovoriti na sva p i t a n j a . . . zadovoljenje odgovarajući na Sokratova pitanja. - Prizor je sasvim
itd.« - znači Ostvariti enciklopediju mogućih spoznaja. Biti savršeno i uvjerljiv (1).
p o t p u n o svjestan sebe znači raspolagati - b a r virtuelno - enciklope O p ć e n i t o smo skloni da potcijenimo poteškoće o k o zadovoljenja
dijskim znanjem u strogom smislu riječi. i da precijenimo o n e o k o sveznanja. Stoga mislioci koji s j e d n e stra
Definirajući M u d r a c a , Čovjeka-apsolutnog-Znanja k a o čovjeka n e , vjeruju u mit lakog zadovoljenja (mit što su ga izmislili morali
sebe savršeno svjesnog, t j . b a r u mogućnosti sveznajućeg, H e g e l je sti), a, s druge s t r a n e , zastupaju ideal M u d r a c a i znaju da je i suviše
ipak imao nečuvenu h r a b r o s t da ustvrdi k a k o je on ostvario M u d r o s t teško ostvarljiv - n e m a j u p r e d očima ni sveznanje, za koje smatraju
u svojoj vlastitoj sobi. da je n e p r i s t u p a č n o ni zadovoljenje, za koje smatraju da je odviše
K a d se o b i č n o govori o M u d r a c u , on se prikazuje u d r u g o m l a k o , n e g o j e d n u treću definiciju: oni poistovećuju M u d r o s t s moral
aspektu, koji j e , čini se, lakše pristupačan od sveznanja. T a k o , na nom savršenošću. M u d r a c bi, dakle, bio moralno savršen čovjek.
primjer, Stoici, - kod kojih je ideja M u d r a c a igrala c e n t r a l n u ulogu i H e g e l s m a t r a d a m o ž e p o k a z a t i k a k o j e ova t r e ć a definicija
koji su, s u p r o t n o od P l a t o n a , potvrđivali njegovu mogućnost, pa čak ekvivalentna drugoj i, sljedstveno, p r v o j .
i stvarnost, - definiraju m u d r a c a k a o čovjeka koji je savršeno zado Ne vjerujem da bi se moglo ozbiljno pobijati da je savršen čo
voljen o n i m što on jest. M u d r a c bi, dakle, bio čovjek koji ništa neće, vjek zadovoljen onim što on jest. Č a k su i kršćani prisiljeni da to
koji ništa ne želi: on neće ništa da mijenja ni u s a m o m e sebi ni izvan tvrde čim poistovećuju svetost sa savršenstvom, a n e , k a o što to oni
sebe; o n , d a k l e , ne djeluje. On n a p r o s t o jest, a ne postaje; ustraje u
(1) Ovdje, ipak, valja izvršiti veoma važnu restrikciju. Smatram da Platonu doi
identitetu sa samim sobom i zadovoljen je u o v o m i d e n t i t e t u i njime. sta polazi za rukom da uvjeri sve one koji čitaju i shvaćaju njegov dijalog. Samo evo:
N o , za H e g e l a je ova druga definicija M u d r a c a po zadovoljenju broj ljudi što čitaju Platona je ograničen, a broj onih što ga razumiju još je ograniče-
samo parafraza prve, o n e po savršenoj spoznaji sebe. O n , p a k , pri niji. Nema, dakle, smisla kazati da je navedeni prizor »uvjerljiv« uopće: on može da
hvaća obje definicije u p r a v o z a t o što ih poistovećuje. uvjeri, tako rekavši, samo one koji hoće da budu uvjereni. Istu, pak, primjedbu treba
lo bi učiniti u vezi s mojim argumentom. On je, bez svake sumnje, »evidentan«. Ali,
N e m a s u m n j e , ne radi se o t o m e da se ovdje dokaže ova teza. on je uvjerljiv samo za one koji su spremni da se predaju evidenciji. No, kao što sam
Njezin d o k a z je d a n cijelom P h G o m ili, tačnije p r e k o njezinih prvih rekao, mi smo dovoljno »romantičari« da znamo da se mogu razlikovati teoretska evi
sedam poglavlja. Ja ću samo upozoriti da je tvrdnja p r e m a kojoj dencija i (egzistencijalno) uvjerenje. Sve što sam ja rekao doista je najčešće uvjerljivo
samo za one koji najvišu egzistencijalnu vrijednost stavljaju u Samosvijest. No, istinu
savršeno zadovoljenje uključuje i pretpostavlja p u n u svijest o sebi pri govoreći, ovi su unaprijed uvjereni. Ako je za njih Samosvijest najviša vrijednost, oče
hvatljivija od o b n u t e tvrdnje p r e m a kojoj je Čovjek koji je sebe sa vidno je da oni mogu biti potpuno zadovoljni jedino svjesnim zadovoljenjem nje same.
vršeno svjestan n u ž n o zadovoljen o n i m što on jest, o n i m čega je svje Obratno, dolazeći do pune samosvijesti, bit će oni samim tim savršeno zadovoljeni,
stan. Da bi se dokazala prva tvrdnja, p o t r e b n o j e , u osnovi, reći sve da ne žive u pozitivnom zadovoljstvu i sve da su - kadikad - nesretni. Za njih su
zadovoljenje i samosvijest samo dvije strane jedne te iste stvari. Ali, za većinu smrtni
ovo: budući da m o ž e m o biti zadovoljeni s a m o a k o z n a m o što s m o , ka ova identifikacija nikako nije po sebi razumljiva. Oni, naprotiv, nastoje da razdvo
samo a k o s m o svjesni svojega zadovoljenja, odatle slijedi da savršeno je te dvije stvari i dajući prednost zadovoljenju, smatraju da je ono mnogo pristupač
zadovoljenje uključuje apsolutnu samosvijest. Ali, ja ne insistiram na nije od punine samosvijesti, tj. sveznanja. Vratit ću se kasnije na to pitanje. Sada
ovom dokazivanju, jer z n a m da s m o mi »moderni« d a l e k o previše treba poći dalje.
268 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 269
obično r a d e , s najmanjim nesavršenstvom, s m i n i m u m o m grijeha, ili, da je čovjek uistinu savršen i zadovoljen po o n o m što on jest. Izgle
naprotiv, s m a k s i m u m o m svijesti o nesavršenstvu, grijehu. D a k l e : da da se m o ž e raspravljati s a m o o o b r a t n o j tvrdnji: čini se da čovjek
tko govori o m o r a l n o m savršenstvu govori, n u ž n o , i o zadovoljenju s može biti zadovoljen, a da neće i ne može da služi k a o uzor svima
onim što čovjek jest.
drugima.
D a bismo razumjeli zašto j e t o t a k o , dovoljno j e d a izvršimo re R e k a o s a m već da ne m o g u ponoviti hegelijanski dokaz teorije
fleksiju na sam pojam m o r a l n o g savršenstva apstrahirajući od njego p r e m a kojoj je zadovoljen čovjek m o r a l n o savršen, t j . služi k a o uzor
va sadržaja. U pogledu ovog sadržaja mišljenja se mogu razilaziti: svima drugima. Podsjetit ću s a m o da do toga dolazimo pokazujući da
m n o g o se diskutiralo o sadržaju m o r a l a koji j e , s m a t r a se, M u d r a c čovjek m o ž e biti zadovoljen j e d i n o a k o je savršen (i da je o n , uosta
savršeno ostvario. Ali, to nas za sada ne interesira. D o v o l j n o je pri l o m , savršen j e d i n o ako j e zadovoljen). D o toga dolazimo poistove-
mijetiti ovo: ili p o j a m m o r a l n o g savršenstva n e m a smisla, ili valja ćujući čovjeka sa Samosviješću. To će reći da j e , t a k o đ e r , i ovdje
p o d njim razumjeti ljudsku egzistenciju koja služi k a o u z o r svim lju a r g u m e n t uvjerljiv samo za o n e koji hoće da b u d u uvjereni (koji su
dima, j e r je p o d u d a r a n j e s ovim u z o r o m posljednja svrha i p o k r e t n a pristupačni uvjeravanju p u t e m rasuđivanja). D r u g i m riječima, H e g e l
snaga njihovih djelovanja. A k o , dakle, M u d r a c u svojoj osobi ostva pokazuje s a m o to da se prva definicija M u d r a c a ( p o Samosvijesti)
ruje m o r a l n o savršenstvo, t r e b a reći da njegova egzistencija služi za p o k l a p a s definicijom po zadovoljenju i po (»moralnoj«) savršenosti.
uzor k a k o njemu t a k o i drugima: on hoće da b u d e beskrajno sličan Ali, on ništa ne dokazuje o n o m t k o negira prvu definiciju, t j . t k o
s a m o m sebi, a drugi hoće da b u d u slični n j e m u . No to je isto k a o da poriče da M u d r a c m o r a biti svjestan sebe. ( J e d i n o što H e g e l m o ž e
k a ž e m o da je M u d r a c zadovoljen onim što on jest. On je subjektivno da kaže je to da se ništa od svega n a v e d e n o g ne m o ž e dokazati oni
zadovoljen sam po sebi j e r u njemu n e m a ništa što ga tjera da se ma koji to negiraju.) Ili još, ne polazi mu za r u k o m da p o k a ž e k a k o
premaši, da se mijenja, t j . da negira, da ne prihvati o n o što on već zadovoljenog čovjeka doista svi uzimaju za uzor. D o k a z u j e s a m o ,
j e . On j e , p a k , zadovoljen i objektivno, općim »priznanjem«, j e r ga što je očevidno od p o č e t k a , da p o t p u n o zadovoljen i sebe savršeno
nitko ne bi htio siliti da mijenja stanje koje ga zadovoljava. svjestan čovjek služi k a o » m o r a l n o savršen« uzor svim o n i m a koji
R e k a o sam da p o j a m m o r a l n o g savršenstva ima smisla s a m o p o d najvišu egzistencijalnu vrijednost stavljaju u samosvijest, t j . o n i m a
uvjetom da važi općenito, t j . da je k a o uzor prihvaćen od sviju. O v o koji - po definiciji - prihvaćaju ideai koji ovaj čovjek ostvaruje.
može da se čini prijepornim j e r smo se navikli da govorimo o mno D a k l e , Hegelov je a r g u m e n t na prvi pogled obična tautologija.
gim ireduktibilnim egzistencijalnim tipovima, t j . o m n o g i m bitno raz Čini se, p a k , da i k o d njega postoji j e d a n ireduktibilni pluralizam
ličitim m o r a l i m a . J a , d a k a k o , n e m a m nikakve n a m j e r e d a o s p o r i m koji p o j a m savršenstva lišava njegova smisla. Ali, H e g e l ne bi pri
ovaj pluralizam, t j . ovaj etički relativizam. H t i o sam samo reći da u hvatio ovo t u m a č e n j e . On bi r e k a o da je njegov pojam savršenstva
ovim uvjetima n e m a više smisla govoriti o savršenstvu. J e r , u t o m je valjan jer je općenito važeći ( k a o svaki pojam). Jer, oni koji ga od
slučaju p o j a m »savršenstva« striktno identičan o n o m »subjektivnog bacuju nisu u posjedu pojma cjeline 1 .
zadovoljenja«. N a i m e , tvrditi pluralitet egzistencijalnih ili m o r a l n i h ti Raspravljajući o drugoj definiciji M u d r a c a , već s m o se našli u
pova znači tvrditi da priznanje sviju nije s a d r ž a n o u idealu savršen analognoj situaciji i r e k a o s a m da bi o njoj t r e b a l o raspravljati. D o
stva koje m o ž e da b u d e ostvareno u n u t a r svakoga od ovih tipova: šao je čas da to učinimo.
dostaje, d a k l e , da čovjek samoga sebe smatra savršenim pa da bude Vidjeli s m o da su, za H e g e l a , tri definicije Mudrosti u strogom
savršen; no smatrati se savršenim očevidno znači biti zadovoljen o n i m smislu j e d n a k o valjane. M u d r a c je - čovjek savršeno svjestan s e b e ,
što jeste. O b r a t n o , biti zadovoljen o n i m što se jest znači, očevid t j . p o t p u n o zadovojen onim što on jest, t j . čovjek koji u svojoj eg
n o , smatrati se zadovoljenim, t j . u našem slučaju biti savršen. D a zistenciji i n j o m e ostvaruje m o r a l n o savršenstvo ili, drugim riječima,
kle, s a m o a k o tvrdimo da i m a jedan jedini tip m o r a l n o g savršenstva, čovjek koji služi za uzor s a m o m e sebi i svima drugima. R a z u m i j e se,
kompletirali s m o p o j a m zadovoljenja k a d a govorimo o savršenosti za
dovoljenog: n a i m e , p o j a m subjektivnog zadovoljenja k o m p l e t i r a m o 1
Ova rečenica u originalu glasi: »Car ceux qui le rejettent n' ont pas de concept
o n i m objektivnog zadovoljenja, t j . zadovoljenjem kroz o p ć e n i t o pri du tout.« Prijevod bi, dakle, isto tako, mogao da glasi: »Jer oni koji ga odbacuju nika
ko nemaju pojam.« Naime, pojam (Begrifs) je obuhvatio znanje cjeline, za razliku od
znanje. Ali, k a o što sam to r e k a o , čak i u o v o m slučaju valja kazati
apstraktnog pojma, djelomičnog znanja (nur Begriff) (prev.).
270 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 271
- a ova restrikcija je važna: svima o n i m a za koje on postoji, t j . oni koji je ostvaruje m o r a n u ž n o da je b u d e svjestan; n a p o k o n pokazuje
ma koji ga razumiju, koji znaju da on jest i koji znaju što on jest. k a k o se situacija A mijenja uslijed ovog osvještenja i pretvara (prela
Pustimo za sada ovu restrikciju po strani. M u d r a c j e , d a k l e , općenito zi) u novu situaciju B; i t a k o r e d o m . N o , moguće je da ovo osvješte-
priznat, t j . ima samo j e d a n jedini mogući tip M u d r o s t i . Tvrdeći to nje b u d e m n o g o manje n u ž n o , manje p r i r o d n o , manje općenito ne
s u d a r a m o se sa s u p r o t n o m t e z o m egzistencijalnog pluralizma ili rela goli to H e g e l misli. M o g u ć e je da se u n o r m a l n o m slučaju čak sebe
tivizma. K a k o H e g e l uspijeva da dokaže svoju tezu? On j e , u stvari, svjestan čovjek o p r e širenju ove svijesti, da se nastoji u nju zatvoriti,
m o ž e dokazati j e d i n o polazeći od prve definicije M u d r o s t i , postavlje o d g u r n u t i u podsvijest (u a u t o m a t i z a m , nesvjest itd.) sve što prelazi
n e k a o aksiom. O v a j , pak, d o k a z v e o m a j e j e d n o s t a v a n : d o p u s t i m o , već svjesno polje. N o , a k o je to zaista t a k o , dijalektičko kretanje
n a i m e , da je M u d r a c sebe savršeno svjestan. Vidjeli s m o da savršena koje d o p i r e do ideala (i stvarnosti) M u d r o s t i prestaje biti nužno. Da
samosvijest vrijedi koliko i sve znanje. D r u g i m riječima, znanje Mu bi ovo kretanje došlo do svojega terminusa (terminusa ad q u e m -
draca je totalno, M u d r a c objavljuje totalitet Bitka cijelim svojim mi p r e v . ) , t r e b a da svaki dijalektički zaokret stvarno b u d e Samosvijest
šljenjem. No k a k o se Bitak p o k o r a v a principu identiteta sa samim so koja uvijek teži da se proširi što je najviše moguće. Ovaj n a k n a d n i
b o m , ima samo j e d a n i jedini totalitet Bitka i, p r e m a t o m e , s a m o uvjet j e s t e , p o m o m mišljenju, v e o m a važan. O d m a h ć e m o s e n a
j e d n o i j e d i n o znanje koje ga p o t p u n o objavljuje. Postoji, dakle, sa njega vratiti. Za sada bih želio n a p r o s t o reći da se, po m o m mišlje
mo j e d a n i jedini mogući tip (svjesne) M u d r o s t i . nju, m o ž e voditi diskusija s a m o o premisama P h G e , a ne o dedukci
jama koje u njoj nalazimo. Ja o s o b n o s m a t r a m d a , prihvativši premi
N o , a k o je ideal sebe svjesne Mudrosti jedan jedini, valja reći da
se P h G e , ne m o ž e m o uputiti nikakvu objekciju na zaključke što ih
M u d r a c koji ga ostvaruje ostvaruje, t a k o đ e r , m o r a l n o savršenstvo i
H e g e l iz njih izvlači. Do sada nisam ni u k o j e m slučaju n a m j e r a v a o
da je o n , p r e m a t o m e , zadovoljen onim što on jest. D o v o l j n o j e , da
govoriti ni o j e d n o j ozbiljnoj objekciji ove vrste. Prihvaćajući pola
kle, pretpostaviti da je M u d r a c p o t p u n o svjestan-sebe da bi se moglo
znu tačku, nužno dolazimo do k o n a č n o g rezultata, t j . do p o j m a Mu
ustvrditi k a k o se u M u d r o s t i (nužno j e d n o j ) samosvijest, subjektivna
draca u njegovoj trostrukoj definiciji.
zadovoljenost i objektivna savršenost p o t p u n o p o d u d a r a j u . D r u g i m
riječima, da bi se došlo do trostruke hegelijanske definicije, dovoljno Ali, ne valja zaboraviti da konačni rezultat P h G e ima dvostruki
je pretpostaviti da je čovjek Samosvijest u samoj svojoj »biti« i sa aspekt. H e g e l , s j e d n e s t r a n e , deducira trostruki ideal M u d r a c a ; s
moj svojoj egzistenciji, da se on po Samosvijesti, i j e d i n o po njoj, druge s t r a n e , tvrdi da je ovaj ideal ostvaren, n a i m e , po njemu sa
razlikuje od životinje i od stvari. Iz ove p r e t p o s t a v k e m o ž e se, uisti m o m , t j . po a u t o r u dedukcije o kojoj je riječ. N o , očevidno je da
n u , deducirati trostruka definicija o kojoj smo govorili. dedukcije P h G e m o g u dokazati s a m o , da t a k o k a ž e m o , ideelnu m o
Ističem još j e d n o m , ovdje se ne radi o t o m e da se ponovi o n a gućnost M u d r a c a . Ali, P h G a ne može dokazati stvarnu mogućnost
dedukcija koja je vršena kroz svih s e d a m prvih poglavlja P h G e za M u d r a c a , a još manje samu njegovu stvarnost. N a i m e , P l a t o n , koji
jedno. Ali ću reći da je ona neoboriva. polazi od iste p r e t p o s t a v k e k a o i Hegel (Čovjek = Samosvijest), pri
D a k l e : p o š t o s m o pročitali prvih sedam poglavlja P h G e , vidimo znanje, d o d u š e , da je M u d r a c kojega i m a m o u vidu nužni ideal mi
da je dovoljno čovjeka definirati po Samosvijesti, pa da se n u ž n o do šljenja, t j . govora, ali negira da ovaj ideal može biti ostvaren po
đ e d o zaključka k a k o m o r a d a ima j e d a n ideal M u d r a c a , k a k o m o ž e čovjeku. (Razumije se: po stvarnom čovjeku što živi u stvarnom Svi
da b u d e s a m o j e d a n jedini tip M u d r a c a i k a k o M u d r a c odgovara tro j e t u , u p r o t e k u v r e m e n a koje je ograničeno njegovim r o đ e n j e m i
strukoj hegelijanskoj definiciji. To j e , b a r , o n o što bi r e k a o sam H e njegovom smrću.)
gel. Ali, a k o to pažljivije r a z m o t r i m o , vidimo da H e g e l pretpostavlja N o , k a k o se ovdje radi o pitanju stvarnosti, t j . činjeničnosti, H e
još nešto malo više od obične činjenice postojanja Samosvijesti. gel m o ž e pobiti platonski skepticizam samo pokazivanjem j e d n e či
Pretpostavlja da ova Samosvijest teži p r i r o d n o , s p o n t a n o da se pruži, njenice.
da se raširi, da se rasprostrani kroz cijelo područje stvarnosti d a n e Ja ću se vratiti na pitanje o stvarnosti M u d r a c a . Za sada želim
čovjeku i u čovjeku. N a i m e , dijalektičko kretanje P h G e uvijek se govoriti s a m o o, t a k o rekavši, »teoretskim« p o t e š k o ć a m a , razrađuju
vrši p r e m a slijedećoj shemi: uspostavila se situacija A i H e g e l je opi ći p r i m j e d b e što sam ih već d a o m a l o prije, obećavajući da ću se na
suje; zatim kaže da, k a d je ova situacija j e d n o m d a n a , sam čovjek njih vratiti.
272 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 273
Vidjeli smo da se može postaviti ne s a m o pitanje činjeničnosti gel, po definiciji, ne m o ž e pobiti, »obratiti« nesvjesnog » M u d r a c a « .
n e g o i pitanje opravdanosti. M o ž e se staviti u sumnju p o l a z n a tačka M o ž e ga p o b i t i , »obratiti« ga j e d i n o riječju. N o , počinjući da govori,
Platona-Hegela, t j . identifikacija čovjeka i Samosvijesti i tvrdnja da ili da sluša govor, ovaj »Mudrac« već prihvaća hegelijanski ideal.
Samosvijest uvijek teži da se proširi što je najviše m o g u ć e . D e d u k c i A k o je on doista o n o što j e : nesvjesni »Mudrac«, odbit će svaku dis
ja P h G e nije, d o d u š e , hipotetička. N a i m e , izvan svake je sumnje da kusiju. U t o m , p a k , slučaju on će se moći pobiti s a m o o n a k o k a k o se
Samosvijest nije neki proizvoljni »aksiom« koji se m o ž e negirati, ne »pobija« činjenica, stvar ili životinja: uništavajući ga fizički.
go n e p r i j e p o r n a činjenica. Ali, o n a se m o ž e različito tumačiti. M o ž e H e g e l bi, d o d u š e , m o g a o reći da nesvjesni »Mudrac« nije uistinu
se poricati da Samosvijest otkriva »bit« čovjeka. Ili, p a k , govoreći ljudsko biće. Ali, ovdje bi to bila s a m o j e d n a samovoljna definicija.
jednostavnijim j e z i k o m , m o ž e m o reći: uzmimo da je Samosvijest To znači: hegelijanska M u d r o s t je nužni ideal s a m o za o d r e đ e n i tip
n e k a vrst bolesti što je čovjek m o r a i m o ž e savladati; uzmimo da uz ljudskog bića, n a i m e , za čovjeka koji najvišu vrijednost stavlja u Sa
svjesne ljude ima i nesvjesnih ljudi koji su ipak, isto t a k o , - p r e m d a mosvijest; i s a m o ovaj čovjek m o ž e da ostvaruje ovaj ideal.
na drugi način - ljudski. N o , t a k o postupajući, n e g i r a m o općenitost D r u g i m riječima: platonsko-hegeliljanski ideal važi s a m o za Filo
M u d r o s t i . To će reći: pobijamo identitet triju definicija M u d r a c a . zofa.
N o , nisam nipošto ja p r o n a š a o negaciju hegelijanske identifika S a d a bolje razumijemo što znači pobliže o d r e đ e n j e koje sam
cije savršenstva-zadovoljenja i Samosvijesti. O n a je bila stvarno izvr s p o m e n u o , n a i m e , da H e g e l pretpostavlja u P h G i ne s a m o činjenicu
šena. Dovoljno je podsjetiti na h i n d u s k e mislioce koji k a ž u da se da je čovjek bitno svjestan sebe nego i o n u da ljudska samosvijest
čovjek približava savršenstvu-zadovoljenju u snu bez sanja, da je sa- p r i r o d n o i n u ž n o teži da se rasprostrani što je najviše moguće. O v o
vršenstvo-zadovoljenje ostvareno u apsolutnoj noći »četvrtog stanja« o d r e đ e n j e sasvim j e d n o s t a v n o pokazuje da H e g e l pretpostavlja egzi
( t u r i a ) , k o d B r a h m a n a c a , ili u Nirvani, u gašenju svake svijesti, k o d stenciju Filozofa: da bi dijalektičko k r e t a n j e P h G e moglo doći do
Budista. O p ć e n i t o uzevši, dovoljno je pomisliti na o n e koji traže sa- svojega t e r m i n u s a , koji označuje ideja, - i do ostvarenja - M u d r o s t i ,
vršenstvo-zadovljenje u apsolutnoj šutnji koja isključuje čak i m o n o apsolutnog Z n a n j a , t r e b a da pri svakom dijalektičkom z a o k r e t u po
log ili dijalog s B o g o m . M o ž e m o , t a k o đ e r , pomisliti na ideal što ga stoji Filozof s p r e m a n da b u d e svjestan n o v e uspostavljene stvarnosti.
Nietzsche naziva »kineski«, na ideal g r a đ a n i n a (u ne-hegelijanskom N a i m e , Filozof, i s a m o o n , h o ć e da p o d svaku cijenu zna gdje j e , da
smislu riječi) koji je p o t p u n o »otupio« u bezbjednosti svoga blagosta objasni sebi o n o što je on i ne ide dalje prije negoli je to sebi obja
nja i njome (uspor. Radosno Znanje, knjiga I, § 24). M o ž e m o , n a p o snio. D r u g i , m a k a r da su sebe svjesni, zatvaraju se u o n o čega su već
k o n , misliti na ideal »spasa« p u t e m (nesvjesne) erotičke, ili estetičke, postali svjesni i ostaju neprijemljivi za nove činjenice u sebi i izvan
ili muzikalne »ekstaze«, na primjer. sebe. Za njih: - »što se n e š t o više mijenja, o n o ostaje sve više isto«.
N o , n e m a sumnje da su ljudi bili zadovoljeni u nesvjesti, j e r su Ili, drugim riječima: »oni ostaju vjerni svojim principima«. (Stoga,
h o t i m i č n o ostajali u identitetu sa s o b o m do svoje smrti. M o ž e se, za njih: »rat je uvijek rat« i: »sve su d i k t a t u r e j e d n a k e « . ) U k r a t k o ,
p a k , reći, a k o se h o ć e , da su oni ostvarili »moralno savršenstvo« ne sami po sebi, već j e d i n o p r e k o Filozofa oni sebi objašnjavaju - i
u o p ć e (ili n e k o ) , j e r je bilo ljudi koji su ih uzimali za uzor. [U t o m to n e r a d o - bitnu p r o m j e n u »situacije«, t j . Svijeta u kojem žive i,
se slučaju riječ »savršenstvo« upotrebljava u n e p r a v o m smislu j e r op p r e m a t o m e , samih sebe.
ćenitost ideala M u d r a c a ne igra više nikakvu ulogu. U o s t a l o m , Nietz D a k l e , Čovjek koga i m a p r e d očima P h G a , t j . čovjek koji nuž
sche je ozbiljno r a z m a t r a o mogućnost da ideal koji je on nazvao »ki no dolazi do platonsko-hegelijanskog ideala M u d r a c a i za koga se
neskim« p o s t a n e općenit. A čini se da to nije a p s u r d n o : to je moguće s m a t r a da j e d n o g a d a n a m o ž e ostvariti ovaj ideal, - nije n a p r o s t o čo
a k o se t o m e čovjek ne o d u p i r e . I u t o m bi se slučaju moglo govoriti vjek. To je j e d i n o Filozof.
o zadovoljenom savršenstvu u p r a v o m smislu riječi.] S a d a m o ž e m o precizirati p o j a m »Filozofije«. A k o je Filo-sofia
To su, e t o , činjenice koje ovdje suprotstavljamo H e g e l u . I, oče Ljubav-prema-Mudrosti, a k o biti Filozof znači htjeti postati M u d a c ,
vidno, on ne m o ž e ništa odgovoriti. Najviše što m o ž e učiniti je da - M u d r a c koji hoće postati Filozof nužno je platonsko-hegelijanski
činjenicama nesvjesnih »Mudraca« suprotstavi činjenicu svjesnog Mu M u d r a c , t j . savršen i zadovoljen čovjek koji je b i t n o i p o t p u n o svje
draca. A k a d ta činjenica ne bi p o s t o j a l a . . . ? U svakom slučaju, H e - stan svojega savršenstva i svojega zadovoljenja. Očevidno j e , doista,
18 K a k o čitati H e g e l a
274 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 275
da Filozofija ne m o ž e biti ništa drugo n e g o j e d a n oblik Samosvijesti. (Logos) i k a k o se govor koji objavljuje promjenu zove dijalektički
A k o s e Z n a n o s t i , M a t e m a t i k a n a primjer, o d n o s e n a stvarnost koja govor, m o ž e se reći da je svaki Filozof n u ž n o dijalektičar 1 .
im doznačuje neki sadržaj ( t j . neki smisao) p o s r e d o v a n j e m prostora-
T R E Ć E : a k o M u d r a c služi k a o uzor s a m o m sebi i drugima (ra
- v r e m e n a , Filozofija se odnosi na stvarnost s a m o p r e k o Samosvijesti.
zumije se: Filozofima, t j . o n i m a koji teže idealu koji ostvaruje Mu
Bez ove glavne žile Samosvijesti filozofske spekulacije k o j e z o v e m o
d r a c ) , Filozof j e , da t a k o k a ž e m o , negativni uzor: on objavljuje svo
»metafizičkim« isto su t a k o »formalne«, bez sadržaja, t j . lišene svake
ju egzistenciju s a m o o z a t o da u k a ž e da ne t r e b a biti k a o o n , da po
vrste smisla, kao spekulacije čiste m a t e m a t i k e . Filozofija koja je ne
kaže k a k o čovjek neće da b u d e Filozof, n e g o M u d r a c . Filozof se, da
što drugo od obične »igre d u h a « koja se d a d e usporediti s k a r t a š k o m
kle, mijenja znajući što on ne t r e b a da b u d e i znajući što on treba da
igrom sadržava, d a k l e , i pretpostavlja ideal M u d r o s t i k o j a je shvaće
p o s t a n e . D r u g i m riječima, on u ovim p r o m j e n a m a ostvaruje j e d a n
na k a o p u n a i savršena Samosvijest.
napredak2.
S a d a m o ž e m o konfrontirati Filozofa i M u d r a c a .
P R V O : a k o je M u d r o s t umijeće da se odgovori na sva pitanja Dijalektički govor Filozofa koji objavljuje svoju p r o m j e n u ob
koja se m o g u postaviti subjektu ljudske egzistencije, Filozofija je javljuje, d a k l e , n a p r e d a k . K a k o , p a k , svaki objavljeni n a p r e d a k ima
umijeće da se postave; Filozof je čovjek koji na kraju uvijek postavi pedagošku vrijednost, m o ž e se, rezimirajući, reći da je svaka Filozo
sebi j e d n o pitanje na koje više ne m o ž e odgovoriti (i na koje on od fija n u ž n o ( k a k o j e t o v e o m a d o b r o vidio P l a t o n ) p e d a g o š k a dijalek
govara, k a d a želi da p o d svaku cijenu na nj odgovori, t e k p o š t o je tika, ili dijalektička pedagogija što polazi od prvog pitanja koje se
p r e s t a o biti Filozof, a da z a t o nije p o s t a o M u d r a c : t j . odgovarajući odnosi na egzistenciju o n o g a t k o ga postavlja i tko na kraju, b a r u
ili nešto što je u kontradikciji s ostalim njegovim g o v o r o m , ili poziva principu, dolazi do M u d r o s t i , t j . do odgovora (bilo to i s a m o virtuel-
njem na nešto »ne-svjesno«, neshvatljivo i ne-izrecivo). nog) na sva moguća pitanja.
D R U G O : a k o je M u d r a c čovjek zadovoljen onim što on jest, t j . Činjenica da je j e d a n čovjek odlučio da čita P h G u dokazuje da
o n i m čega je k o d sebe svjestan, Filozof je svjestan svog stanja i ne- on voli Filozofiju. Činjenica da razumije P g G u dokazuje da je Fi
zadovoljenosti; Filozof je bitno nezadovoljnik (što ne znači n u ž n o : lozof, j e r čitajući je i razumijevajući je postizava, uistinu, da raste
n e s r e t n i k ) , a nezadovoljan j e , k a o Filozof, j e d i n o zato što se ne sma njegova spoznaja koju je i m a o o s a m o m sebi. K a k o je on Filozof,
tra zadovoljenim. A k o želimo da b u d e m o zlobni, m o ž e m o reći da je z a n i m a se za samoga s e b e , a ne zanima se za sve o n e koji se - iz
Filozof nezadovoljan zato što ne zna što hoće. Ali, a k o h o ć e m o biti principa ustručavaju da čitaju P h G u i, dakle, da prošire svoju samo
pravedni, valja reći da je nezadovoljan zato što ne zna šta h o ć e . On svijest. Prepuštajući ih njihovoj vlastitoj sudbini i vraćajući se s a m o m
ima želja, k a o svi ljudi. Ali, zadovoljenje njegovih želja ne zadovo sebi, Filozof kroz F e n o m e n o l o g i j u uči k a k o je o n , zato što je Filo
ljava ga, k a o Filozofa, sve d o k ih ne razumije, t j . d o k ih ne uklopi u zof, »ljubitelj onakve Mudrosti« k a k o je o n a definirana u istoj ovoj
suvislu cjelinu svojega govora koji objavljuje njegovu egzistenciju, t j . knjizi, t j . razumije da h o ć e da p o s t a n e Mudrac; n a i m e , čovjek savr
d o k ih ne opravda ( t a k o da ovo opravdanje p o p r i m a o p ć e n i t o , ali ne šeno svjestan sebe, koji je p o t p u n o zadovoljen ovim osvještenjem, i
n u ž n o , oblik zvanog »moralnog« o p r a v d a n j a ) . I z a t o za Filozofa ne koji, na taj način, služi k a o u z o r svim svojim »kolegama«. Gledajući,
postoji ideal nesvjesne »Mudrosti« ili nesvjesnog »zadovoljenja«: p a k , u M u d r a c u ljudsku vrijednost iznad sviju drugih (jer, p r e m a
obična činjenica da ne razumije svoje blagostanje, svoju u g o d u , svoju n j e m u , j e d i n o Filozof m o ž e postati M u d r a c ) .
radost ili svoju sreću, n a i m e , svoju »ekstazu« učinila bi ga već neza
1
dovoljnim, nezadovoljenim. N o , a k o se svjesno zadovoljenje izraža Njegova dijalektika, prema prvoj definiciji, može biti, na kraju izlaganja, sve
va kroz identitet sa samim s o b o m , svijest ne-zadovoljenja izaziva i ot dena na niz pitanja (koja se odnose na njegovu egzistenciju) i odgovora.
2
Očevidno je, uostalom, da riječ »napredak« ima smisla samo u odnosu na svje
kriva promjenu: Filozof je čovjek koji se, b i t n o , mijenja; i koji se snu promjenu, da je svaka svjesna promjena nužno napredak. Naime, budući da Sa
mijenja svjesno, koji hoće da se mijenja, koji hoće da p o s t a n e i da mosvijest uključuje i pretpostavlja pamćenje, može se reći da svaka promjena na pod
b u d e drukčiji negoli j e , a to j e d i n o z a t o što se ne smatra zadovolje ručju Samosvijesti znači širenje ovog posljednjeg. No ne vjerujem da se napredak mo
nim o n i m što on jest. N o , k a k o se samosvijest izražava govorom že definirati drukčije nego da se kaže da ima napretka polazeći od A do B, ako se
može shvatiti A iz B, a da se ne može shvatiti B iz A.
18'
276 KAKO ČITATI H E G E L A
tu sa s o b o m . N o , po definiciji, čovjek koji vječno ostaje Filozof uvi B o g , za koga se s m a t r a da je univerzalan i h o m o g e n u bilo kojem
jek se mijenja. (Budući, p a k , da Svijet uključuje čovjeka koji se mi m o m e n t u historijskog razvoja Svijeta i Čovjeka; dakle, P o b o ž a n čo
jenja i sam ovaj Svijet čitav se mijenja.) Ljudski govor sadržava, vjek m o ž e doći do apsolutnog znanja u bilo kojem historijskom m o
dakle, istinu samo utoliko ukoliko objavljuje biće drukčije od čovjeka m e n t u , u bilo kojim stvarnim uvjetima; za to je dovoljno da se Bog
(i Svijeta); on je istinit s a m o ukoliko objavljuje Boga, koji je j e d i n o objavi čovjeku (ili u čovjeku i njime) 1 .
savršeno, zadovoljeno i sebe i svojega savršenog zadovoljenja svje U posljednjoj analizi, i u sasvim o p ć e n i t o m smislu, ima tri tipa
sno biće. Svaki j e , d a k l e , filozofijski n a p r e d a k , u stvari, ne antropo- mogućih egzistencijalnih stavova, i s a m o tri.
-loški, n e g o teo-loški n a p r e d a k . M u d r o s t ne znači za čovjeka savršeno Prvo, m o ž e se poricati platonsko-hegelijanski ideal M u d r a c a .
osvještenje sebe, n e g o savršenu spoznaju Boga.
D r u g i m riječima, m o ž e se poricati da je najviša vrijednost sadržana
O p r e k a P l a t o n - H e g e l nije, d a k l e , o p r e k a unutar Filozofije. To u Samosvijesti. Odlučujući se za ovaj stav, odlučujemo se protiv sva
je o p r e k a između Filozofije i Teologije, t j . , na kraju izlaganja, izme ke vrste Filozofije. Ali i n e š t o više: t r e b a reći da ova o d l u k a , na kra
đu M u d r o s t i i Religije. Sa subjektivnog stajališta m o ž e se ova o p r e k a ju izlaganja, o d u z i m a smisao svakom ljudskom govoru, ma kakav
prikazati na slijedeći način: Filozof se n a d a da će doći do M u d r o s t i bio. U svojem r a d i k a l n o m obliku ovaj stav završava a p s o l u t n o m šut
(koja j e , za n j , samo-svijest) kontinuiranim p r o c e s o m dijalektičke njom.
pedagogije, u k o j e m je svaki k o r a k uvjetovan i o d r e đ e n s a m o svim
D a k l e : prvo, odbacujući ideal M u d r o s t i , o d l u č u j e m o se protiv
p r e t h o d n i m koracima z a j e d n o ; P o b o ž a n čovjek, n a p r o t i v , m o ž e se
svakog govora sa z n a č e n j e m , za apsolutnu šutnju ili za »jezik« lišen
nadati da će doći s k o k o m , p u t e m o n o g a što se zove »obraćenje«, ko
svake vrste smisla ( m a t e m a t i č k i , muzički »jezici« i t d . ) . Drugo, pri-
je je, b a r djelomično, uvjetovano e l e m e n t o m koji je izvan procesa
što do njega dovodi i što se zove »objava« ili »milost«. Sa objektiv 1
Ne zaustavljam se duže na ovim pitanjima jer ću morati da o njima govorim
nog stajališta m o ž e se ista o p r e k a prikazati na slijedeći način: znanje komentirajući VII poglavlje. Htio bih samo podsjetiti da povijest filozofije potvrđuje
do kojega, s m a t r a se, m o ž e doći Filozof m o ž e se objaviti k a o apso ovaj način gledanja stvari, naime, činjenicu da negiranje mogućnosti Mudraca - znači
lutno ili t o t a l n o , t j . k a o p o t p u n o i definitivno istinito s a m o a k o se pretvaranje Filozofije u Teologiju, a ne poricanje Boga - nužno znači tvrđenje mo
objavljuje k a o kružno (što će reći da se razvijajući ga dolazi na tač- gućnosti za čovjeka da (jednog dana) ostvari Mudrost.
ku od koje se pošlo); znanje do kojega dolazi P o b o ž a n čovjek j e s t e , Platon, koji je porekao ovu mogućnost, veoma je dobro vidio da njegov dijalek
tički, pedagoški, filozofski govor može imati smisla samo pod uvjetom da bude teolo
naprotiv, a p s o l u t n o ili t o t a l n o , a da nije k r u ž n o . Ili, a k o se h o ć e ra ški, jer se uvijek, na kraju izlaganja, odnosi na ,na transcendentno savrše
dije: krug religioznog ili teološkog znanja zatvara se s a m o u j e d n o j no Jedno. A Mudrost do koje, kako se smatra, dovodi njegova filozofija jeste (prema
»osobitoj tački«, koja p r e k i d a k o n t i n u i t e t linije, j e r je ova tačka VII-om »Pismu«) »obraćenje« što završava s kontemplacijom Boga u šutnji. Aristotel,
koji je htio iz platonizma ukloniti transcendentno i održati apsolutnu vrijed
Bog. B o g je posebno biće (jer je b i t n o različno od Svijeta i čovjeka) nost govora, neposredno je utvrdio mogućnost ostvarenja Mudrosti na zemlji. Još je
koje je ipak a p s o l u t n o i totalno. D a k l e , znanje je totalno čim sadrža značajnija (jer je manje svjesna) situacija kod Descaresa. On poriče mogućnost Mu
va savršenu spoznaju Boga. T a k o ostatak apsolutnog znanja, koje drosti jer definira čovjeka po zabludi (dok ga Hegel definira kao biće koje djelova
ima za p r e d m e t čovjeka i Svijet, m o ž e biti djelomično, t j . o t v o r e n o , njem ukida zabludu). Da bi, pak, mogao razviti svoj sistem, on mora od početka uvo
diti transcedentnog Boga: istinu sistema u svakom od njegovih dijelova ne zajamčuje
ne-zaokruženo. Za ateističkog Filozofa, naprotiv, k r u ž n o s t je j e d n o i totalitet, tj. kružnost sistema, nego direktni odnos ovih dijelova prema osobitom total
j e d i n o jamstvo totaliteta, t j . apsloutne istine znanja. Prelazeći od nom biću, tj. prema Bogu, koji je na taj način jedini garant svake istine. Naprotiv,
znanja na empirijsku stvarnost, m o ž e se ista o p r e k a izraziti o v a k o : Spinoza, koji hoće da ukloni transcendentni element kartezijanizma, razvija svoj si
budući da znanje M u d r a c a ne objavljuje ništa d r u g o n e g o Čovjeka- stem u knjizi koja, pod naslovom »Etika«, raspravlja o ljudskoj Mudrosti. Napokon,
Kant otkrivajući transcendentalno vjeruje da se može uzdržati od transcendentnog; ili
-u-Svijetu, stvarnost koja ovo totalno i kružno znanje p r e t v a r a u isti pak, što je isto: vjeruje da može izbjeći alternativu tvrđenja ili poricanja Mudrosti
nu je univerzalna i homogena D r ž a v a (tj. oslobođena u n u t a r n j i h pretpostavljajući beskrajan ili neodređen filozofskiji napredak. Ali, mi znamo da je to
kontradikcija: b o r b e klasa i t d . ) ; d a k l e , Filozof m o ž e doći do apsolut bila samo iluzija: njemu, doduše, Bog nije potreban u svakom od dva dijela njegovog
nog znanja s a m o poslije ostvarenja ove D r ž a v e , t j . poslije dovršenja »Sistema«, ali ne može da se od njega uzdrži ako hoće da napravi iz ova dva dijela
jedan sistem, tj. da ih spoji; pomoću jedne treće »Kritike«; on pak, vrlo dobro zna da
Historije; za P o b o ž n a čovjeka, n a p r o t i v , univerzalna i homogena ova veza ima vrijednost ne istine, nego jednog običnog »kao da«; dovoljno je da se
stvarnost koja njegovo znanje p o t v r đ u j e k a o istinito nije D r ž a v a , već treća »Kritika« pretvori u treći dio »Sistema«; pa da ovaj Sistem postane teološki.
280 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 281
hvaćajući ovaj ideal, ali poričući da ga čovjek m o ž e ostvariti, izja Teo-logije u o p ć e . D a k l e , cijelo je pitanje u t o m da se sazna da li
šnjavamo se, d o d u š e , za govor koji nešto znači, ali koji se odnosi na odgovor d a n na kraju P h G e , ili, tačnije, kroz cijelo ovo djelo (ili
stvarnost koja je bitno drukčija od m o j e : izjašnjavamo se za Teologi kroz prvih sedam poglavlja) jeste doista potpuni odgovor, odgovor
ju protiv Filozofije. N a p o k o n , treće, m o ž e m o se izjasniti za Filozofi na sva m o g u ć a pitanja što se o d n o s e na ljudsku egzistenciju i, p r e m a
j u . Ali, t a d a smo prisiljeni dopustiti mogućnost da j e d n o g a d a n a t o m e , na egzistenciju o n o g a t k o ga postavlja. N o , H e g e l s m a t r a da
ostvarimo ideal M u d r o s t i . dokazuje potpunost o d g o v o r a njegovom kružnošću.
H e g e l se izjašnjava, u p u n o j spoznaji razloga, za ovaj treći stav. O v a ideja kružnosti j e , a k o se h o ć e , jedini originalni e l e m e n t što
On se, p a k , ne zadovoljava time da se za nj izjasni. U P h G i pokuša ga je d o n i o H e g e l . Definicija Filozofije i M u d r o s t i koju on daje i
va da dokaže k a k o je on jedini m o g u ć . pretpostavlja jeste o n a sviju filozofa. V e ć je Aristotel postavio tvr
On t o , u stvari, ne uspijeva. Ne m o ž e pobiti o n e koji teže za eg dnju da je M u d r o s t ostvariva. Stoici su, d a p a č e , tvrdili da je M u d r o s t
zistencijalnim idealom što isključuje samosvijest, ili, u najmanju ru već bila ostvarena. A više je n e g o vjerojatno da su neki Epikurejci
ku, beskrajno širenje ove posljednje. Što se, p a k , tiče Teologije, us govorili o M u d r a c u u prvom licu. S a m o , nijedan od ovih mislilaca
pijeva j e d i n o da d o k a ž e k a k o je egzistencija P o b o ž n a čovjeka s a m o nije naznačio zadovoljavajući kriterij za određivanje M u d r a c a . Prak
egzistencija u nesreći. Ali, budući da sam kaže da je P o b o ž a n čovjek tički se uvijek zadovoljavalo činjenicom zadovoljenosti: bilo u njezi
zadovoljen svojom n e s r e ć o m , ni on ga ne m o ž e pobiti, osim a k o se n o m subjektivnom a s p e k t u ( » n e p o k r e t n o s t « , o d s u t n o s t želja i t d . ) ; bilo
ne pozove na širenje samosvijesti. No ovo širenje više ne interesira u o b j e k t i v n o m aspektu i d e n t i t e t a sa samim s o b o m , svjesnog slaganja
P o b o ž n o g čovjeka, čim vjeruje da je d o š a o do p u n e spoznaje Boga. sa s o b o m (što se obično prikazuje s etičkog stajališta). Ali, n i k a d a se
U k r a t k o , P h G a pokazuje s a m o t o d a ideal M u d r a c a , k a k o g a nije uspjelo dokazati da p r e t e n d e n t na M u d r o s t doista ostvaruje pu
o n a definira, jeste nužni ideal Filozofije, i svake filozofije; t j . svakog ninu Samosvijesti. N o , vidjeli s m o da bez ovog aspekta M u d r o s t i sam
čovjeka koji najvišu vrijednost stavlja u Samosvijest, koja je u p r a v o ideal n e m a smisla.
svijest-o-sebi, a ne o n e č e m drugom. H e g e l j e , vjerujem, prvi koji se založio da n a đ e neki odgovor
Ova restrikcija nipošto nije n e k a objekcija na P h G u . H e g e l , nai ( n e k a ž e m : odgovor u o p ć e ) na pitanje da se sazna da li je spoznaja
m e , piše P h G u da odgovori na pitanje: »što sam ja?«. N o , čovjek koju i m a m o o sebi i, p r e m a t o m e , spoznaja koju i m a m o uopće total
koji postavlja o v o pitanje, t j . čovjek koji prije negoli nastavlja da ži na, nepremašiva, nepreinačiva, t j . općenito i definitivno valjana ili ap
vi i da djeluje h o ć e da b u d e sebe svjestan, jeste, po definiciji, Filo solutno istinita. Ovaj odgovor j e , p r e m a n j e m u , d a n kružnošću spo
zof. Odgovoriti na pitanje »što sam ja« - n u ž n o , dakle, znači govori znaje ili znanja. »Apsolutno Znanje« M u d r a c a je kružno, a svako
ti o Filozofu. D r u g i m riječima, čovjek o k o m e se radi u P h G i nije k r u ž n o znanje ( n e m a , u o s t a l o m , nego jedno jedino moguće) jeste
n a p r o s t o čovjek, n e g o Filozof (ili, tačnije, m o ž e se govoriti o različ- »apsolutno Z n a n j e « M u d r a c a .
nim ljudskim tipovima s a m o ukoliko su ovi tipovi sabrani u osobi Fi Postavljajući bilo koje pitanje, dolazi se, prije ili kasnije, n a k o n
lozofa koji se u njima analizira, t j . H e g e l a koji se pita »što sam dužeg ili kraćeg niza odgovora-pitanja, na j e d n o od pitanja koje se
ja?«). N e m a , d a k l e , ništa č u d n o u t o m e da H e g e l uspijeva dokazati nalazi u n u t a r kružnog Z n a n j a što ga posjeduje M u d r a c . Polazeći od
čovjeku koji čita P h G u (i koji j e , p r e m a t o m e , sam Filozof) da čo ovog pitanja i logički napredujući, dolazi se n u ž n o do polazne t a č k e .
vjek koji je opisan u P h G i teži (sve svjesnije) p r e m a idealu M u d r o s t i Na taj način se vidi da su se iscrpla sva m o g u ć a pitanja-odgovori. Ili,
i na kraju ga ostvaruje. N a i m e , čovjek koji daje potpun odgovor na drugim riječima, postigo se potpuni odgovor: svaki dio kružnog Z n a
pitanje »što sam ja« po definiciji je M u d r a c , t j . odgovarajući (u stro nja ima za odgovor cijelo ovo Z n a n j e , koje je - budući da je k r u ž n o
g o m smislu riječi) na pitanje: »što sam ja«, n u ž n o se ne odgovara: - cjelina svega Z n a n j a .
»ja sam Filozof«, već: »ja sam M u d r a c « 1 . Z n a se da je hegel ustvrdio da je njegovo znanje k r u ž n o i da je
D a k l e , odgovor na pitanje koje je postavljeno u P h G i u j e d n o je kružnost nužni i dovoljni uvjet apsolutne, t j . potpune, općenite i defi-
d o k a z stvarnosti M u d r o s t i i, dakle, činjenično pobijanje P l a t o n a i nitvne (ili »vječne«) istine. Ali, općenito se zaboravlja (a to se uči
1
Govor čovjeka koji za sebe zna da je Mudrac nije više FGa, koja je još filozofi
s a m o kroz P h G u ) da koncepcija kružnosti ima, k a o svaka hegelijan
ja (tj. govor onoga tko teži za Mudrošću), nego dovršena Znanost, tj. Enciklopedija. ska koncepcija, dvostruki aspekt: idealni ili, a k o se h o ć e , apstraktni
282 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 283
aspekt i stvarni ili, a k o se h o ć e , k o n k r e t n i ili »egzistencijalni« aspekt. ništa d r u g o n e g o realna b a z a (»infrastruktura«) kružnosti apsolutnog
I s a m o ova dva aspekta zajedno tvore o n o što H e g e l naziva d e r Be Sistema: G r a đ a n i n ove D r ž a v e ostvaruje k a o djelatni G r a đ a n i n
griff ( k o n k r e t n i - p o j a m ) . kružnost koju on objavljuje p r e k o svojega Sistema k a o kontemplativ
Stvarni aspekt »kružnosti« M u d r o s t i je »kružna« egzistencija Mu ni M u d r a c 1 .
draca. U a p s o l u t n o m Z n a n j u M u d r a c a svako je pitanje svoj vlastiti Za H e g e l a , dakle, postoji dvostruki kriterij za ostvarenje M u d r o
odgovor; ali o n o je to s a m o prolazeći kroz totalitet pitanja-odgovora sti: s j e d n e s t r a n e , univerzalnost i h o m o g e n o s t D r ž a v e gdje živi M u
što sačinjavaju cjelinu Sistema. U svojoj egzistenciji ostaje M u d r a c , drac i, s druge strane, kružnost njegova Z n a n j a . Hegel j e , s j e d n e
isto t a k o , u identitetu sa samim s o b o m , zatvoren je u s a m o m sebi; ali s t r a n e , u P h G i opisao savršenu D r ž a v u : čitatelju je dovoljno da p r o
on ostaje u identitetu sa sobom zato što prolazi kroz totalitet drugih i m a t r a historijsku stvarnost pa da vidi k a k o je ova Država stvarna, ili
on je zatvoren u s a m o m sebi zato što u sebi obuhvaća totalitet dru b a r da se uvjeri u njezino prestojeće ostvarenje. H e g e l j e , s d r u g e
gih. O v o ( p r e m a P h G i ) sasvim j e d n o s t a v n o znači da j e d i n o M u d r a c s t r a n e , K R O Z P h G u p o k a z a o d a j e njegovo znanje k r u ž n o . I zato j e
m o ž e biti G r a đ a n i n univerzalne i homogene D r ž a v e , t j . D r ž a v e o n o g vjerovao da m o ž e ustvrditi k a k o je o n , doista, u svojoj osobi ostva
T u n Aller u n d J e d e r , gdje je svatko s a m o po svemu i za sve, a sve rio ideal svake Filozofije, t j . M u d r o s t i .
po svakom i za svakog.
A p s o l u t n o Z n a n j e M u d r a c a što ostvaruje savršenu samosvijest K a k a v j e naš stav p r e m a svemu o v o m ?
j e s t e odgovor na pitanje: »što sam ja?«. T r e b a , d a k l e , da stvarna eg R e k a o sam da s m o suočeni s tri mogućnosti, i samo s tri. Sma
zistencija M u d r a c a b u d e »kružna« ( t j . , z a H e g e l a , o n t r e b a d a b u d e t r a m da m o ž e m o ukloniti prvu bez diskusije. Prije svega zato što se o
G r a đ a n i n univerzalne i h o m o g e n e D r ž a v e ) k a k o bi Z n a n j e koje ob njoj, striktno govoreći, ne može diskutirati; a o n d a zato što sama či
javljuje ovu egzistenciju moglo i s a m o da b u d e kružno, t j . apsolutna njenica našeg proučavanja P h G e dokazuje da nas šutljivo zadovolje
istina. D a k l e , j e d i n o G r a đ a n i n savršene D r ž a v e m o ž e ostvariti apso nje ( n a koje se, na kraju izlaganja, svodi ova prva mogućnost) suviše
l u t n o Z n a n j e . O b r a t n o , budući d a H e g e l pretpostavlja d a j e svaki ne privlači. D a k l e , j e d i n a ozbiljna dilema ostaje za nas dilema: Pla
čovjek Filozof, t j . stvoren da b u d e svjestan onoga što on jest (Hegel ton ili H e g e l , t j . , na kraju izlaganja, dilema: Teo-logija ili Filo-sofija.
se, b a r , interesira s a m o za ove ljude i s a m o o njima govori), savršeni N o , m i smo stavljeni p r e d j e d n u činjenicu. J e d a n očevidno n e
G r a đ a n i n , na kraju, uvijek sebe razumije u k r u ž n o m , t j . a p s o l u t n o m lud čovjek, koji se zove H e g e l , tvrdi da je ostvario M u d r o s t . D a k l e ,
znanju i njime. prije negoli se odlučimo za ili protiv Filozofije ili Teologije, t j . za ili
O v a koncepcija povlači za s o b o m j e d n u v e o m a važnu konse- 1
Iz ove koncepcije shvaćamo Hegelov stav prema Platonu. Prema Hegelu je
kvenciju: M u d r o s t m o ž e , p r e m a H e g e l u biti ostvarena j e d i n o na kra Platon imao pravo da negira mogućnost Mudraca. Jer Platonova »idealna« Država
ju Historije 1 . (koja, prema Hegelu, uostalom, samo održava stvarnu Državu svog vremena) nije uni
I ovo j e , t a k o đ e r općenito p o z n a t o . Uvijek se znalo d a , za H e verzalna i homogena Država; Građanin ove Države nije, dakle, »kružan«, a znanje
gela, dolazak M u d r o s t i ne s a m o što završava Historiju 2 n e g o je ovaj ovog Građanina, koje objavljuje njegovu stvarnost Građanina, također nije kružno
znanje. Stoga, kad se pokušala ustvrditi mogućnost Mudraca unutar ove ne-savršene
dolazak i m o g u ć s a m o na kraju Historije. To se z n a d e , ali se uvijek Države, morao se promijeniti sam ideal Mudrosti i doći do karikature stoičkog ili
d o b r o n e razumije zašto. T o se, p a k , n e razumije t a k o d u g o d o k s e skeptičkog »Mudraca«. Hegel je u FDi pokazao da ovi takozvani »Mudraci« nipošto
n e zna d a M u d r a c m o r a n u ž n o d a b u d e G r a đ a n i n D r ž a v e koja j e nisu svjesni sami sebe. A čim jedan takav »Mudrac« postane sebe svjestan, on vidi
univerzalna (tj. neekspanzivna) i h o m o g e n a (tj. nepromjenljiva). A odmah da ne ostvaruje savršenstvo. Vidi, čak, da ga ne može ostvariti. I tako on, po
stajući kršćanin, Misli da je savršenstvo bilo ostvareno izvan Svijeta i Čovjeka, od Bo
to se ne razumije t a k o d u g o d o k se ne shvati da ova D r ž a v a nije ga. Na taj način, takozvani »Mudrac« koji je postao kršćanin ponovno nalazi plato-
ničku, naime, teološku koncepciju. Ali, opet-nalazi Platona; on je, dakle, svjesniji od
1
Naime, prema analizama FEe, Država o kojoj je riječ nužno označava kraj hi njega, tj. zna zašto ne može da bude Mudrac; zna da to ne može zato što Država u
storije čovječanstva (razumije se: čovječanstva svjesnog samoga sebi, ili onog koje teži kojoj se nalazi nije savršena. On će tada biti u mogućnosti da ima ideju o savršenoj
za ovom sviješću). Državi i da je pokuša ostvariti. Kada to, pak, bude učinio, postat će (prestaju biti pla-
2
Što je banalno, jer ako se zna sve, nema stvarno više nikakvog sredstva da se toničar i kršćanin) hegelijanac; tačnije - on će biti Hegel, stvarni Mudrac, tj. uspjeli
napreduje ili da se mijenja (razumije se: za Filozofa; ali ovaj problem postoji samo za aristotelovac, Stoik i Skeptik. Ako se hoće, a to je još Platonovo: hegelijanska filozo
njega). fija je teo-logija; samo što je njezin Bog Mudrac.
284 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 285
protiv tvrdnje o nemogućnosti da se ostvari M u d r o s t , valja vidjeti da On j e , osim toga, d a l e k o važniji od prvoga. U prvom slučaju:
li je Hegel i m a o pravo ili ne da tvrdi da je on M u d r a c , nije li on kraj Historije, savršena D r ž a v a ; radi se o konstataciji činjenice, t j . o
samim svojim bićem odlučio o pitanju koje nas zanima. n e č e m u b i t n o neizvjesnom. U d r u g o m slučaju: kružnost; radi se o lo
Da b i s m o , p a k , riješili ovo pitanje, t r e b a da vidimo: 1. da li ak- gičkoj, umnoj analizi, gdje nije m o g u ć e nikakvo razilaženje mnijenja.
tuelno stanje stvari doista odgovara o n o m što je za H e g e l a savršena Stoga, a k o vidimo da je H e g e l o v sistem doista k r u ž a n , m o r a m o oda
D r ž a v a i kraj Historije i 2. da li je H e g e l o v o Z n a n j e uistinu k r u ž n o . tle zaključiti da je u n a t o č prividnostima (a, m o ž d a , čak i z d r a v o m
O d g o v o r na prvo pitanje čini se, na prvi pogled, v e o m a lak. - p r a k t i č n o m smislu) Historija dovršena i da j e , p r e m a t o m e , D r ž a v a ,
Savršena d r ž a v a . . . ? N e m a nikakve sumnje, od toga smo još vrlo da gdje je ovaj sistem m o g a o biti ostvaren, savršena D r ž a v a . To j e , u o
leko. S a m o što je i s a m H e g e l , redigirajući P h G u 1806, j a k o d o b r o stalom, k a k o z n a m o , učinio sam H e g e l . Poslije N a p o l e o n o v a p a d a
izjavio je da je pruska D r ž a v a (koju on inače mrzi) definitvna ili sa
znao da D r ž a v a u cijelom svojemu savršenstvu nije još u zbilji ostva
vršena D r ž a v a . Nije, p a k , m o g a o učiniti drukčije j e r je bio uvjeren u
r e n a . Tvrdio je samo da u Svijetu postoji klica ove D r ž a v e , k a o i
kružnost svog Sistema.
nužni i zadovoljavajući uvjeti za njezin razvoj. No m o ž e m o li sami
p r e d s o b o m poricati postojanje ove klice i ovih uvjeta u n a š e m Svije D a k l e , svako se pitanje za nas svodi na ovo: a k o je P h G a doista
tu? Pa čak i k a d bismo ga htjeli poricati, ne bismo uspjeli riješiti pi k r u ž n a , m o r a m o je u cjelini prihvatiti, i sve o n o što odatle slijedi;
a k o o n a t o nije, m o r a m o j e razmotriti k a o j e d n u hipotetičko-deduk-
tanje hegelijanske M u d r o s t i . Jer, polazeći od već izvršenih pokušaja,
tivnu cjelinu i provjeriti j e d n u po j e d n u sve h i p o t e z e i sve dedukci-
na m o ž e m o sigurno tvrditi da je ova D r ž a v a , u principu, n e m o g u ć a .
je1.
N o , a k o j e ova D r ž a v a m o g u ć a , t a k o đ e r j e t o i M u d r o s t . O n d a , p a k ,
T r e b a , d a k l e , da z a p o č n e m o proučavanje P h G - e sa stajališta
n e m a nikakve p o t r e b e da n a p u s t i m o Filozofiju i da bježimo u Religi
njezine kružnosti. S a m o , prije negoli to učinimo, t r e b a : 1. znati što
ju, m a k a k v a o n a bila: n e m a , d a k l e , nikakve p o t r e b e d a p o d r e d i m
znači zahtjev ove kružnosti i 2. shvatiti zašto uistinu istinita, apsolut
svijest koju i m a m o s a m o m sebi osvještenju nečega što nisam j a : Bo
na istina m o ž e biti samo k r u ž n a .
ga, ili bilo kojeg neljudskog (estetskog ili drugog) savršenstva, ili ra
M o j a p r e d a v a n j a ove godine bit će posvećena u p r a v o pretresa
se, n a r o d a ili nacije.
nju ovih dvaju p r e t h o d n i h pitanja.
Što o n d a za nas znači činjenica da savršena D r ž a v a koju je
predvidio Hegel nije još ostvarena? U ovim uvjetima H e g e l o v a filo
zofija, p o i m e n c e antropologija P h G e , prestaje biti istina, j e r o n a ne
objavljuje stvarnost. Ali, o n a zato nije n u ž n o zabluda. O n a bi to bila
samo o n d a k a d bi se moglo dokazati da je univerzalna i h o m o g e n a
D r ž a v a , koju on ima u vidu, nemoguća. Ali, to se ne m o ž e . A o n o
što nije ni zabluda ni istina jeste ideja ili, bolje rekavši, ideal. O v a
ideja moći će da se pretvori u istinu s a m o negatorskim djelovanjem,
koje će, rušeći Svijet što ne odgovara ideji, samim ovim rušenjem
stvoriti Svijet što se slaže s idealom. D r u g i m riječima, antropologija
P h G e m o ž e se prihvatiti, m a k a r da se zna da savršen čovjek (Mu
drac) o k o m e se u njoj, k o n a č n o , radi nije još ostvaren, s a m o p o d
uvjetom da se hoće djelovati sa ciljem ostvarenja hegelijanske D r ž a
ve koja je n e o p h o d n a za postojanje ovog čovjeka, - djelovati ili, u
najmanju r u k u , prihvatiti i »opravdati« takvo djelovanje a k o ga net
1
k o negdje p o d u z i m a . Nije, uostalom, dovoljno da FGa bude kružna: to mora biti i Logika (ili Enci
klopedija), a, što je mnogo važnije, to mora biti i Sistem u svojoj cjelini, tj. FGa i
M e đ u t i m , ovo nas n i k a k o ne oslobađa proučavanja d r u g o g hege Enciklopedija zajedno. No, upravo tu je ne-kružnost Hegelova sistema savršeno oče
lijanskog kriterija, onoga kružnosti. vidna. - Ali, ja to mogu ovdje reći samo uz put i bez dokaza.
P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 287
19 K a k o čitati H e g e l a
290 KAKO ČITATI H E G E L A
P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 291
2 0 K a k o čitati H e g e l
306 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 307
20*
308 KAKO ČITATI H E G E L A 309
PREDAVANJA ŠKOLSKE G O D I N E 1938-1939.
Ali, stvarna izvanjska-Svijest n i k a d a nije s a m o Osjet i Opažaj; na izvanjske-Svijesti. D r u g i m riječima, izvanjska-Svijest m o r a znati
o n a je uvijek još i Razum. K a d a o p a ž a m ovaj stol, ja ne opažam da da o n a jeste svoj stvarobitkujući-Predmet u svakom od svojih aspeka
je to stol; moje O p a ž a n j e mi ne otkriva da je ovaj stol j e d n a realiza ta i, sljedstveno, u s a m o m njihovom totalitetu.
cija stola uopće. I p a k , stvarni stol nije s a m o n e k a »stvar« koja ima A to je o n o što kaže H e g e l (550. str., 20-21. r . ) :
opažljiv oblik, nego »stol«, t j . o d r e đ e n a stvar koja o d g o v a r a riječi
»stol«. Na svijetu ne postoje s a m o Osjeti i Opažaji: p o s t o j e , tako »Prema ova tri posebna-određenja [izvanjska-] Svijest mora, dakle, znati-ili-spo-
đ e r , i riječi koje imaju neki smisao, t j . pojmovi. N o , riječ ili p o j a m , znati stvarobitkujući-predmet kao samu sebe.«
puštajući n e t a k n u t i m p o s e b a n ili o d r e đ e n i sadržaj opažljive stvari,
rastavlja ovaj sadržaj od hic et nunca Osjeta bitka ove stvari. O V A J Ali, k a o što sam to već r e k a o , ne radi se o t o m e da se u P h G i
stol je ovdje i sada, ali ovaj S T O L m o ž e , t a k o đ e r , biti kasnije i opiše Bitak u njegovom p o t p u n o m totalitetu: to će biti t e m a same
drugdje; stol U O P Ć E , naprotiv, jeste uvijek i nije nigdje. M e đ u t i m , »Znanosti«, k a k o će biti izložena u »Enciklopediji«. P h G a (u svojih
riječ »stol«, koja odgovara stolu uopće, o p a ž e n a je i o ć u ć e n a ovdje i sedam prvih poglavlja) p o k a z u j e o p r e k u Svijesti i P r e d m e t a i opisuje
sada: o n a j e , uza sve to što je »pojam«, j e d n a »stvar« i »nešto«, - s a m o Svijest; »metafizički« aspekt P h G e opisuje Svijest ukoliko ob
sasvim k a o sam ovaj stol, k o j e m u o n a j e d n a k o t a k o o d g o v a r a . Riječ- javljuje P r e d m e t , ali ne s a m Predmet objavljen po Svijesti. Valja sa
-pojam bitkuje k a o što bitkuju stvari; i o n a p r i p a d a Bitku. To će reći mo shvatiti k a k o je mogla nastati identifikacija Svijesti i P r e d m e t a
da je i stvarni Bitak, u j e d n o m od svojih a s p e k a t a , - Pojam. Biti koja karakterizira » Z n a n o s t « . A to shvatiti - znači p o s t u p n o ispitati
znači, dakle, biti općenit: biti - znači biti nešto više i d r u g o od o n o g a sve e t a p e objave P r e d m e t a kroz Svijest koja se još osjeća njemu su-
što se jest u posebnom-određenju svog bića. protstavljenom. N o , ukoliko s e o n a s m a t r a suprotstavljenom P r e d m e
Svaka stvarna izvanjska-Svijest je cjelina koju tvore osjet P O J E t u , o n a mu je stvarno suprotstavljena k a o Svijest: Svijest koja se
D I N A Č N O G , opažaj P O S E B N O G i razum O P Ć E N I T O G ; a ova osjeća suprotstavljenom P r e d m e t u stvarno mu je suprotstavljena k a o
Cjelina j e dijalektičko-kretanje koje sabire P O J E D I N A Č N E Osjete, stvarni S u b j e k t , t j . k a o Čovjek. D a bismo razumjeli dolazak »Zna
S P E C I F I C I R A J U Ć I ih u O p a ž a j e k o j e P O O P Ć U J E R a z u m , ili kre nosti«, t r e b a , dakle, da p o s t u p n o ispitamo, t a k o đ e r , i e t a p e ili m o
tanje koje, o b r a t n o , čini d a O P Ć E N I T I R a z u m , S P E C I F I C I R A N gućnosti ljudske egzistencije. Ali, u R e z i m e u koji će slijediti o n e će
O p a ž a j e m , proniče u osjetilnu P O J E D I N A Č N O S T . A b u d u ć i da je biti p o s t u p n o ispitane s a m o u svom »metafizičkom« aspektu; drugim
stvarna izvanjska-Svijest stvarnost koja otkriva stvarni Bitak, sam riječima, n e ć e biti o p e t o v a n i egzistencijalni stavovi k a o egzistencijal
stvarni Bitak je ova Cjelina nastala kroz ovo trojstveno dijalektičko- n i ; podsjetit će se s a m o na spoznajni stavovi k a o egzistencijalni; pod
-Kretanje. Bitak je stvarno takav kakav se oblikuje u n e g a t o r s k o m ili sjetit će se s a m o na spoznajni e l e m e n t koji je impliciran u svakom
stvaralačkom Djelovanju ljudskog R a d a i njime; no ovaj R a d polazi od njih: ne na aspekte B i t k a koji su objavljeni u i po ovim različitim
od O P Ć E N I T O G pojma koji on S P E C I F I R A njegovim opažljivim spoznajnim stavovima n e g o na s a m e ove stavove ukoliko su oni o b
materijalnim ostvarenjem i na taj ga način u k l a p a u P O J E D I N A Č jave različitih aspekata Bitka.
NO hic et nunc Osjeta. Isto t a k o , o b r a t n o , Bitak je stvarno o n a k a v I to H e g e l sada kaže (550. str., 21-27. r . ) :
kakav se pokazuje kroz izvanjsku-Svijest, koja polazi od P O J E D I
N A Č N O G Osjeta da bi došla do O P Ć E N I T O G Razuma prolazeći »Nije, međutim, [u PhGi] riječ o znanju ([uzetom] kao čistom pojmovnom-shva-
kroz P O S E B N O Opažaju. ćanju stvarobitkujućeg-predmeta; ovo znanje mora, naprotiv, biti pokazano (aufge-
Izvanjska-Svijest objavljuje ove tri strane Bitka. A »Reflexions- zeigt) u svom nastajanju (tj. u svojim konstitutivnim-elementima) u značenju koje pri
pada [izvanjskoj-] Svijesti kao takvoj; a konstitutivni-elementi pojma u pravom smislu,
philosophie« objavljuje tri strane s a m o izvanjske-Svijesti. Za H e g e l a tj. čistoga znanja, [moraju biti pokazani] u obliku konkretnih-oblikovanja [izvanjske-]
se sada radi o t o m e da ukine o p r e k u između Svijesti i njezinog Pred Svijesti.«
m e t a . P o t r e b n o je da izvanjska-Svijest shvati da je o n a s a m a isti Bi
t a k k a o i njezin stvarno-bitkujući-Predmet. A u tu svrhu dostaje da D a k l e , svaka od s p o m e n u t i h e t a p a jeste pojedinačan oblik o p r e
se otkrije cjelovito-jedinstvo triju strana stvarobitkujućeg-Predmeta i ke i z m e đ u Svijesti i P r e d m e t a . U ovim, d a k l e , e t a p a m a P r e d m e t nije
da se uvidi k a k o se o n o p o d u d a r a sa cjelovitim-jedinstvom triju stra- objavljeni p o t p u n i Bitak, t j . D u h ili Logos. On to nije jer je u sva-
P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 311
310 KAKO CITATI H E G E L A
koj etapi objavljen samo j e d a n dio Totaliteta, no objavljeni dio K a d a je Hegel govorio o Osjetu, o Opažaju i o R a z u m u , nije
stvarno se ne p o d u d a r a s objaviteljskim dijelom. S a m o M u d r a c što i m a o u vidu s a m o Osjet itd. u p r a v o m smislu riječi, tj. pojave što ih
sabire sve m o g u ć e spoznajne stavove, s a m o ovo t o t a l n o u p o t p u n j e opisuje u tri prva poglavlja P h G e . O v a tri oblika izvanjske-Svijesti
nje izvršeno po M u d r a c u ukida u »Znanosti« »filozofsku« o p r e k u p o n o v n o se nalaze, sublimirajući se, u svim egzistencijalnim stavovi
spoznavajućeg Subjekta i spoznatog O b j e k t a . m a ; tačnije, - u svim spoznajnim aspektima ovih stavova. Svaki egzi
stencijalni stav je svjestan; a k a k o je svaka Svijest Osjet, Opažaj i
A to kaže Hegel u rečenici koja slijedi (550. str. 28-37. r . ) :
R a z u m , svaki egzistencijalan stav je p o s e b a n oblik objave Bitka pu
t e m O s j e t a , Opažaja i R a z u m a ; a k a k o su ove objave stvarne, sam
»Uslijed toga se u [izvanjskoj-] Svijesti [uzetoj] kao takvoj [tj. kako je ona bila
proučavana u sedam prvih poglavlja PhGe] stvarobitkujući-predmet ne pojavljuje još Bitak je doista takav kakav se pojavljuje u ovim objavama. Stoga
kao duhovno bitno-bivstvo (bitnost - prev.), kao što smo ga upravo izrazili [u ovom H e g e l u ovom R e z i m e u ne rezimira s a m o tri prva poglavlja p o d na
VIII poglavlju, gdje smo već govorili sa stajališta apsolutnog Znanja]. A držanje (Ver- slovom »Sinnliche Gevvissheit«, » W a h r n e h m u n g « i »Verstand«, n e g o
halten) [izvanjske-] Svijesti prema stvarobitkujućem-predmetu nije ni razmatranje
ovog posljednjeg u ovom Totalitetu [uzetom] kao takvom [koje od njega čini jednu du svih s e d a m fenomenologijskih poglavlja zajedno.
hovnu bitnost] ni razmatranje u njegovom čistom-ili-apstraktnom pojmovnom-obliku S d r u g e s t r a n e , svaki egzistencijalna e t a p a je već j e d n o sabiranje
(reinen Begriffsform), nego jednim dijelom konkretan-oblik (lik - prev.) [izvanjske-] p r e t h o d n i h e t a p a : dakle, i sabiranje njihovih spoznajnih a s p e k a t a .
Svijesti, a drugim dijelom broj (Anzahl) takvih konkretnih-oblika koje mi sabiremo u
[PhGi] i u kojima se Totalitet konstitutivnih-elemenata stvarobitkujućeg-predmeta mo Posljednja će, dakle, e t a p a biti sabiranje sviju e t a p a u o p ć e : a Totali
že pokazati samo [kao] razriješen na svoje konstitutivne-elemente (momente - tet j o š nije postignut j e d i n o zato što se cjelina koju predstavlja ova
prev.).« posljednja e t a p a još suprotstavlja e l e m e n t i m a koje sabire. D r u g i m ri
j e č i m a , u posljednjoj etapi svi aspekti Bitka već su objavljeni, i oni
su objavljeni u svom jedinstvu. D a k l e , tu je Bitak objavljen u svom
D a k l e , da bi se prešlo od Filozofije na M u d r o s t , t r e b a sabrati
T o t a l i t e t u : sadržaj Z n a n j a postignut u ovoj posljednjoj etapi je tota
sve moguće Filozofije. N o , to se m o ž e učiniti s a m o a k o se sabralo
lan, t j . apsolutan ili a p s o l u t n o istinit. Ali, isključujući se iz svog vla
sve egzistencijalne mogućnosti i ako se postalo svjesnim ovog sabira
stitog sadržaja, Z n a n j e ove e t a p e još se suprotstavlja ovom t o t a l n o m
nja. Ali, da se to doista izvrši, t r e b a sabrati i Filozofije uzete k a o
sadržaju. Bitak je sada objavljeni Totalitet, ali objavljeni Totalitet
filozofije. D r u g i m riječima, t r e b a sabrati sve spoznajne e l e m e n t e
koji se još otkida od svoje objave; O B J A V L J E N I Bitak sada je tota
sadržane u svim egzistencijalnim stavovima, t r e b a sabrati sve aspekte
lan, ili je još o p r e č a n Bitku koji ga objavljuje. A ovaj totalni, a ipak
svjesne egzistencije, ukoliko je ova upravljena p r e m a P r e d m e t u , a
n e č e m u o p r e č a n Bitak je t r a n s c e n d e n t n i B o g kršćanske Teo-logije.
n e reflektirana n a samu sebe. N o sve n u ž n e e t a p e p o s t e p e n o g objav
O v a Teo-logija j e , po definiciji, posljednja e t a p a »Refleksije« na
ljivanja P r e d m e t a bile su već opisane u s e d a m prvih poglavlja P h G e .
D u h . Da bi se odatle prešlo na »Znanost« koja je objavljeni Bitak ili
Da bismo izvršili njihovo sabiranje, koje d o p u š t a da p r e đ e m o od Fi
D u h , dovoljno j e , d a k l e , ukinuti ovaj e l e m e n t transcendencije. T r e
lozofije na M u d r o s t , dovoljno j e , dakle, da ih još j e d n o m p o s t u p n o
ba se identificirati sa kršćanskim B o g o m ; treba znati i moći kazati da
r a z m o t r i m o konstatirajući da se o n e u z a j a m n o u p o t p u n j u j u , a da se
je totalni Bitak o k o m e govori kršćanska Teologija, u stvari, sam
bi ne protivrječe i da na taj način tvore j e d n u u sebe zatvorenu cjeli
Čovjek koji o njemu govori.
n u , od koje se ne m o ž e ništa oduzeti i kojoj se ne m o ž e ništa d o d a t i .
A to kaže H e g e l u rečenici koja završava U v o d (550. str. 38-41.
r.): To kaže Hegel u m a l o m Zaključku svog R e z i m e a .
U o v o m R e z i m e u Hegel je još j e d n o m p o k a z a o k a k o i zašto Čo
»Prema tome, u pogledu ove strane shvaćanja (Erfassens) stvarobitkujućeg-pred vjek postajući M u d r a c uspijeva da ukine »Theosa« »Theo-logije« i da
meta [tj. u pogledu shvaćanja predmeta], kao što ono postoji u konkretnom-obliku t a k o , n a p r o s t o , p r e đ e na »Logiku«, t j . na svoju vlastitu diskurzivnu mi
[izvanjske-] Svijesti, dovoljo je podsjetiti na prethodne konkretne-oblike, koje smo
već susreli [u sedam prvih poglavlja PhGe].« sao (Logos) shvaćenu k a o »misao Božju prije stvaranja Svijeta«. On je
tu p o k a z a o k a k o Čovjek k o n a č n o uspijeva da b u d e i da zna da je B o g ,
S a d a dolazi s a m tekst 1. dijela Poglavlja, koji ja ne k o m e n t i r a m . - B o g stvoritelj i objavitelj kršćanske Teologije, apsolutni trojedini
Reći ću s a m o ovo: B o g koji u sebi obuhvaća i zatvara Totalitet Bitka i njegove O b j a v e .
312 KAKO ČITATI H E G E L A PREDAVANJA ŠKOLSKE GODINE 1938-1939. 313
U Zaključku H e g e l najprije kaže ovo (555. str., r. 4. o d o z d o - A to H e g e l kaže u rečenici kojom završava Zaključak (556. str.,
556, r. 3): 4-9. r . ) :
»Što smo mi ovdje dodali [tj. u Rezimeu koji prethodi] znači jedino: dijelom,
»Što je bilo u Religiji [uopće, a posebno u kršćanskoj Teologiji] sadržaj, tj. oblik okupljanje pojedinačnih-i-osamljenih konstitutivnih-elemenata od kojih svaki u svom
predočivanja druge-bitnosti, ovdje je [tj. u apsolutnom Znanju], dakle, vlastito principu predstavlja život cijelog-ili-potpunog (ganzen) Duha, [a] dijelom, pridržava
djelovanje (Tun) osobnog-Ja (Selbsts). Pojam to povezuje [tako] da je sadržaj vlastita nje (Festhalten) pojma u obliku pojma čiji [ovoga pojma] sadržaj bi proizašao iz spo
djelatnost osobnog-Ja. Jer, kao što to vidimo, ovaj pojam je znanje-ili-spoznaja [činje menutih [u PhGi, čak bez ovoga upotpunjujućeg Rezimea] konstitutivnih-elemenata, a
nice] da je djelovanje osobnog-Ja [izvršeno] u njemu samom sva (aller) bitna-stvarnost proizašao bi već sam od sebe [nezavisno od ovog Rezimea, ali samo] u obliku jednog
(Wesenheit) i sva empirijska-opstojanost (Dasein); [on je] znanje-ili-spoznaja o ovom lika izvanjske-Svijesti.«
Subjektu kao Supstanciji i o Supstanciji kao ovom znanju-ili-ovoj-spoznaji djelovanja
Subjekta.«
»Konkretni-oblik (lik - p r e v . ) izvanjske-Svijesti« koji proizlazi iz
ovog okupljanja - jeste M u d r o s t ili, k a k o kaže Hegel, »apsolutno
To j e , na prvi pogled, suviše j e d n o s t a v n o . Dovoljno je pročitati Z n a n j e « . To j e , ako se h o ć e , M u d r a c uzet k a o p r a z a n »recipijent«
neki priručnik kršćanske teologije (podvlačim: k r š ć a n s k e ) , gdje je M u d r o s t i : R e z i m e koji je d a n u o n o m što p r e t h o d i čini ga sposobnim
Bog doista beskrajan i t o t a l a n Bitak, pa da, pošto s m o ga pročitali, da b u d e ispunjen; ispunit će ga Z n a n o s t izložena u »Enciklopediji«.
k a ž e m o : Bitak o k o j e m u je riječ - to sam ja sam. To j e , zaista, jed
nostavno. I p a k n a m se još d a n a s čini da je to besmislica, »glupost« R e z i m e sadržan u 1. dijelu V I I I poglavlja p o k a z a o je k a k o se
kojoj n e m a p a r a . I mi proglašujemo l u đ a k o m o n o g a tko to o t v o r e n o M u d r a c r a đ a iz filozofijskog razvoja Čovječanstva. Ovaj dio p o k a z u
tvrdi. To će reći da je to suviše teško tvrditi (razumije se: ozbiljno). j e , d a k l e , M u d r a c a u njegovim odnosima p r e m a Filozofiji ili p r e m a
A, u stvari, p r o t e k l a su tisućljeća filozofijskog mišljenja prije nego Filozofima. Sada će, u 2. dijelu, H e g e l opisati samog ovog M u d r a c a ,
što je došao jedan Hegel da se usudi to reći. T o , prije svega, znači t j . Čovjeka koji, p o t p u n o se poistovećujući s T o t a l i t e t o m Bitka, i p a k
da nije bilo lako doći do p o j m a kršćanskoga Boga. A zatim da se, posjeduje osamljenu p o j e d i n a č n u stvarnost: j e r i M u d r a c je »neki
k a d se do njega došlo, nije bilo lako identificirati s ovim p o j m o m , G o s p o d i n « . Ali, u svojoj Mudrosti uzetoj k a o Znanost on je isto ta
primijeniti ga na samoga sebe. Hegel n a m kaže da je to m o g u ć e sa ko općenit i b e s k o n a č a n k a o i sam Bitak što ga objavljuje njegova
mo G r a đ a n i n u univerzalne i h o m o g e n e D r ž a v e . Jer, s a m o ovaj Gra Z n a n o s t . A u 3. i posljednjem dijelu V I I I poglavlja Hegel će govori
đanin, tj. Čovjek koji je na djelu ostvario trojstveni totalitet egzi ti o onoj Z n a n o s t i koju se s p r e m a da izloži u d r u g o m dijelu svog »Si
stencije kružnošću kretanja, koje se polazeći od p o j e d i n a č n o g vraća stema Znanosti U O P Ć E « ; - dio koji nikada nije bio napisan i koji je
u nj p o š t o se uzdiglo do O p ć e n i t o g prolazeći kroz P o s e b n o , - s a m o bio zamijenjen »Enciklopedijom filozofijskih Z n a n o s t i « .
ovaj G r a đ a n i n može to da tvrdi, a da nije lud, m o ž e to da tvrdi i da
b u d e M u d r a c , m o ž e to da tvrdi objavljujući t a k o stvarnost, t j . iska
zujući apsolutnu Istinu.
A da se to učini, nije dovoljno vjerovati u samoga s e b e , k a o što
se vjeruje u Boga. K a o što je Religija Religija, a ne j e d n o strogo
»privatno«, »čuvstveno« stanje, samo onoliko koliko je o n a Teo-logi-
ja, t a k o je M u d r o s t M u d r o s t , a ne »megalomanija«, s a m o onoliko
koliko je o n a Logika. N o , do ove Logike m o ž e se doći s a m o pošto
se napisala P h G a , t j . pošto su se sabrali - kroz njihovo razumijeva
nje - svi mogući stavovi Samo-svijesti i Izvanjske-svijesti. Ali, o v o
obično sabiranje o n o g a što je već bilo dovoljno je da se ostvari o n o
što još n i k a d a nije postojalo, n a i m e M u d r o s t .
P R E D A V A N J A ŠKOLSKE G O D I N E 1938-1939. 315
U o n o m što slijedi tumačit ću 1. odsjek 2. dijela i 1. e t a p u 2. on je ljudski individuum, j e d n o »osobno-Ja«. Na taj način je Z n a
odsjeka. nost uopće i njegova Z n a n o s t , a o n a je to u d v o s t r u k o m smislu: o n a
P o n a v l j a m o još j e d a n p u t , u 1. odsjeku izlaže Hegel p o j a m M u je Z n a n j e koje mu p r i p a d a , jer je njegovo djelo ili rezultat njegova
draca, uzetog k a o proizvođača Z n a n o s t i , i koliko se razlikuje od sa djelovanja; o n a je i Z n a n j e koje samoga njega s a m o m njemu objav
m e ove Z n a n o s t i . ljuje, o n a je Z n a n j e čiji sadržaj je on sam, Z n a n j e koje je Samosvi
On tu najprije kaže ovo (556. str., 10-15. r . ) : jest.
Ali, k a ž e H e g e l , ovaj sadržaj Z n a n j a je p o t p u n i i pravi sadržaj
»Ovaj posljednji konkretni-oblik (lik - prev.) Duha [tj.] Duh koji daje svojemu Duha. M u d r a c ostvaruje u svojoj k o n k r e t n o j stvarnosti cjelovitost se
potpunom i pravom-ili-istinskom sadržaju ujedno oblik osobnog-Ja (sopstva - prev.), i be svjesne ljudske egzistencije: b u d u ć i da je njegov sadržaj totalan,
[koji] time [samim] ostvaruje ovaj pojam, ostajući u ovom ostvarenju unutar svog poj on j e , d a k l e , sadržaj u o p ć e . A ovaj sadržaj je »pravi-ili istinski«, t j .
ma, [ovaj posljednji konkretni-oblik Duha] jeste apsolutno Znanje. To je Duh koji objavljen u svojoj stvarnosti i ostvaren u svojoj objavi. M u d r a c misli
sebe-zna-ili-spoznaje u konkretnom-obliku-Duha ili, drugim riječima, to je Znanje-ko-
je-shvaća-kroz-pojam.« sve što se m o ž e misliti i k a d a M u d r a c živi, djelatno je već ostvareno
sve što se može misliti: t a k o je totalitet njegova Z n a n j a obistinjen
t o t a l i t e t o m ostvarenja. Njegovo Z n a n j e je, dakle, isto t a k o , Z n a n j e
» D a s absolute Wissen«, »apsolutno Z n a n j e « nije M u d r o s t , već
uopće, tj. sadržaj Duha. Ili, k a k o kaže H e g e l : M u d r a c je » D u h koji
M u d r a c : to je čovjek od m e s a i kostiju koji, svojim D j e l o v a n j e m ,
ostvaruje svoj p o j a m i koji u j e d n o ostaje, u ovom ostvarenju, u n u t a r
ostvaruje M u d r o s t ili Z n a n o s t . H e g e l , n a i m e , kaže da je to eine
svog p o j m a « . U M u d r a c u i njime D u h ostvaruje svoj p o j a m , koji sve
»Gestalt des Geistes«. To je j e d a n »konkretan-oblik« (lik - prev.) sli
»shvaća« (u d v o s t r u k o m smislu: »sadržavati« i »spoznavati«); a ostva
čan oblicima koji su proučavani u s e d a m p r e t h o d n i h poglavlja. Ov
rujući svoj p o j a m u M u d r a c u i njime D u h ostaje u n u t a r svog poj
dje Hegel k a ž e : »Gestalt des Geistes. Ali j e , j e d a n r e d a k iznad toga,
ma, j e r a k o je Bitak M u d r a c a ( k a o svakog čovjeka) njegovo D j e
na kraju 1. dijela r e k a o : »Gestalt des Bewusstseins«. To je još, da
lovanje, Djelovanje je sada djelovanje proizvođenja Z n a n o s t i , t j .
kle, j e d n a realizaciji izvanjske-Svijesti. D r u g i m riječima, radi se još
u p r a v o pojma koji sve »shvaća«, o b u h v a t n o g i razumijevajućeg p o j m a
o stvarnom čovjeku koji živi u Svijetu i za koga još postoji j e d a n
Totaliteta, t j . p o j m a Bitka koji jeste D u h . D a k l e , koliko se M u d r a c
vanjski Svijet, objektivna-stvarnost (Wirklichkeit) različna od njego
p o d u d a r a sa svojom Z n a n o š ć u , p o d u d a r a se sa Z n a n o š ć u uopće; a
ve subjektivne stvarnosti, od Selbst. Ali ova »Gestalt« je posljednja,
budući da je on Z n a n o s t , on jeste D u h . Z a t o H e g e l m o ž e reći da je
kaže H e g e l , t j . ne m o ž e biti p r e m a š e n a od »Gestalt« des Bevvusst-
M u d r a c » D u h koji sebe zna-ili-spoznaje u k o n k r e t n o m - o b l i k u D u
seins«. N a i m e , rezultat M u d r a č e v a djelovanja ( T u n ) , t j . stvarnost
h a « . M u d r a c je j e d n o osobeno-Ja, t j . eine »Gestalt«, ali on zna da je
koja je po n j e m u proizvedena i koja, p r e m a t o m e , prelazi njegovu
sadržaj ovoga ja objavljeni ili shvaćeni Totalitet Bitka, zna, d a k l e ,
d a n u stvarnost jeste Z n a n o s t . No Z n a n o s t nije više ni subjektivna ni
da je ovaj sadržaj, koji je njegov, t a k o đ e r sadržaj D u h a ; zna da die
objektivna; o n a nije više subjektivna i pojedinačna stvarnost što se
»Gestalt« što je on sam die »Geistes-gestalt«. A budući da on to jest i
suprotstavlja objektivnom i o p ć e n i t o m Bitku; o n a jest ovaj B i t a k ,
da on to zna m o ž e se reći da Duh sebe zna ili se spoznaje k a o »Ge
ukoliko je objavljen u svome stvarnom T o t a l i t e t u . No Bitak-sam-sebi-
stalt« u M u d r a c u i njime ili k a o M u d r a c . D a k l e , M u d r a c nije ništa
objavljen-u-Totolitetu-svoje-stvarnosti, t j . Objektivna-stvarnost svje
d r u g o nego »begreifendes Wissen«; on jest Z n a n j e koje sve shvaća
sna same sebe ili objektivnostvarna Samosvijest, - jeste G e i s t , j e s t e
j e r sve sadržava, i koje sve sadržava j e r sve shvaća.
D u h . T a k o , p r e m d a je k a o stvaran čovjek eine »Gestalt des Be-
U slijedećoj rečenici Hegel još precizira ovu definiciju M u d r a c a
wusstseins«, M u d r a c je k a o učesnik u Z n a n o s t i - eine »Gestalt des
(556. str., 15-19. r . ) :
Geistes«. A biti eine »Gestalt des Geistes« znači biti sam »Geist«.
J e r , Z n a n o s t je objava Totaliteta Bitka, a objavljeni totalni B i t a k je
sam D u h , a n e samo j e d a n »konkretan-oblik-Duha«. Z a t o H e g e l »Istina [objektivna] je ne samo po sebi potpuno indentična sa subjektivnom-izvje-
snošću. Ona je, također, konkretan-oblik subjektivne-izvjesnosti o samoj sebi. Ili
može definirati »apsolutno Z n a n j e « , t j . M u d r a c a proizvođača Z n a n o [drugim riječima], ona je u obliku [= ona ima oblik] znanja-ili-spoznaje samog sebe u [sa
sti, k a o : »Duh koji daje svojemu p o t p u n o m i pravom-ili-istinskom moj] svojoj empirijskoj-egzistenciji, tj. [ona ima taj oblik] za Duh koji-zna-ili-spozna-
sadržaju oblik osobnog-Ja«. Koliko se M u d r a c razlikuje od Z n a n o s t i , je.«
318 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 319
U M u d r a c u die »Wahrheit« (tj. razumijevajuća objava VVirklich- gov B i t a k ; on je Z n a n j e , i bitkujući kao Z n a n j e , on je o n o što jest,
keit, objektivne-stvarnosti) koincidira sa die »Gevvissheit«), t j . sa su- tj. Mudrac.
bjektivnom-izvjesnošću) ili sa Z n a n j e m što ga M u d r a c ima o s a m o m A to Hegel kaže u dvjema slijedećim rečenicama (556. str., 22-
sebi, t j . M u d r a c , s j e d n e strane, djelatno ostvaruje, u svojoj kon 27. r . ) :
kretnoj i djelatnoj egzistenciji i n j o m e , ideju koju sebi stvara o sa
m o m sebi, t j . »ideal« što ga valja ostvariti; a, s druge s t r a n e , svijest
»Ono što je [samim] time postalo element empirijske-egzistencije, tj. oblik stva-
koju ima o s a m o m sebi jeste j e d n a totalna svijest u t o m smislu što je robitkujuće-predmetnosti za [izvanjsku-] Svijest, - jeste sama bitna-stvarnost, naime
o n a svijest o Totalitetu Bitka. I M u d r a c to zna. U n j e m u die »Wahr- pojam. Duh, pojavljujući-se-ili-objavljujući [izvanjsko-] Svijesti u ovom elementu [em
heit« ima die »Gestalt« d e r »Gevvissheit seiner selbst«. To će reći: pirijske-egzistencije], ili, što je ovdje isto, proizveden od [izvanjske-] Svijesti u ovom
on zna da on sam jeste stvarni Totalitet što ga on objavljuje svojim elementu - jeste Znanost.«
Z n a n j e m . Ili, još, k a k o kaže H e g e l : die VVahrheit je empirijska-egzi-
stencija ( D a s e i n ) , j e r stvarni M u d r a c , t j . čovjek od m e s a i kostiju, Z n a n o s t je proizvedena od Mudraca, M u d r a c je proizvođač Z n a
ostvaruje apsolutno Z n a n j e . A ovo apsolutno Z n a n j e postoji, za nosti. Koliko je M u d r a c »Dasein«, j e d n a empirijska-egzistencija, t j .
ovog stvarnog M u d r a c a , k a o »Znanje-ili-spoznaja sebe«. koliko je stvaran čovjek, on je još »Bevvusstsein«, izvanjska-Svijest
Mi već z n a m o da se apsolutno Z n a n j e M u d r a c a razlikuje od ap koja stoji n a s u p r o t stvarobitkujućeg-predmeta, n a s u p r o t »Gegen-
solutnog Z n a n j a P o b o ž n a čovjeka (kršćanina) j e d i n o z a t o što je o n o standa«. Ali, za M u d r a c a ovaj stvarobitkujući-predmet nije više Svi
spoznaja sebe. A na to Hegel podsjeća u dvije rečenice koje slijede jet ili P r i r o d a , nego Z n a n o s t ili Begriff, P o j a m . On živi i djeluje, ali
(556. str., 19-20. r . ) : on živi s a m o kroz Z n a n o s t i djeluje s a m o za Z n a n o s t . A b u d u ć i da
živi i djeluje kao stvaran čovjek, proizvod njegove djelatne egzisten
»Istina [tj. Znanost] je [isti] sadržaj koji, u Religiji, jeste još ne-identičan sa svo cije, t j . Z n a n o s t ili P o j a m , t a k o đ e r ima j e d n u empirijsku-egzistenci-
jom subjektivnom-izvjesnošću. No ovaj identitet [objektivne-istine i subjektivne-izvje- ju, j e d n o D a s e i n : a k o je M u d r a c čovjek od mesa i kostiju, Z n a n o s t
snosti] sastoji se u činjenici da je sadržaj [teološki, tj. Bog,] dobio [u Znanosti] kon je stvarno izrečen govor ili j e d n a knjiga (»Biblija«). Ovu knjigu je
kretan-oblik osobnog-Ja [razumije se: ljudskog].« proizveo M u d r a c ; a, u isto vrijeme, o n a mu se »pojavljuje« k a o G e
gen-stand, k a o stvarobitkujući-predmet, k a o j e d n a izvanjska stvar.
U teološkom Z n a n j u Istina objavljuje j e d n u b i t n o drukčiju Ali, sadržaj ovog p r e d m e t a - to je sam M u d r a c . N o , Bitak koji sa
stvarnost od o n e Z n a n j a i njegove empirijske podloge: B o g je nešto m o g a sebe proizvodi i koji se sam s a m o m sebi objavljuje jeste D u h .
drugo od teologa i Teologije. U Z n a n j u M u d r a c a , n a p r o t i v , P r e d m e t A D u h koji postoji emprijiski u obliku G o v o r a , Logosa, P o j m a - je
Z n a n j a , s a m o Z n a n j e i Subjekt koji ga posjeduje jesu j e d n o . I H e ste Z n a n o s t , die Wissenschaft, izložena u j e d n o j Knjizi.
gel kaže da je ova coincidentia oppositorum zbiljska i da se događa M u d r a c se poistovećuje sa ovom Z n a n o š ć u , a ova Z n a n o s t ob
j e r je »Sadržaj d o b i o oblik osobnog-Ja.« N o , Sadržaj teološkog Z n a javljuje Totalitet Bitka. M u d r a c se, dakle, poistovećuje s ovim Tota
nja je Bog: može se identificira s B o g o m u t o m smislu što on totali litetom: njegovo Ja je općenito J a ; on u svojoj osobenoj egzistenciji
tet svog Z n a n j a ne upravlja p r e m a Bitku djelomično drukčijem od ostvaruje svjesnu cjelovitost Bitka. Ali, Z n a n j e M u d r a c a je njegovo
sebe, već p r e m a Bitku koji je on sam, jer je ovaj Bitak sav Bitak. Z n a n j e u d v o s t r u k o m smislu: o n o je njegovo djelo i o n o objavljuje
Ovdje se, d a k a k o , ne radi o nekoj unio mystici, a termin B o g bitak koji je on sam. Stoga, m a k a r je općenito, Ja M u d r a c a ostaje
ovdje je samo metafora: n e m a Bitka s kojim se M u d r a c sjedinjuje, njegovo J a ; o n o je ein Selbst, j e d n o osobeno-Ja, Ja j e d n o g k o n k r e t
j e r on jeste totalan Bitak; a on je »Bog« j e d i n o u t o m smislu što je nog čovjeka koji se zove G e o r g VVilhelm Friedrich Hegel.
totalitet njegova Z n a n j a , koji je totalitet Istine uopće, s a m o razvija A to H e g e l kaže u rečenici što slijedi (556. str., 28-32. r . ) :
nje j e d n o g sum qui sum: on uistinu jest sve što jest; a on to kaže; a
on jest sve što on kaže. D r u g i m riječima, njegov Bitak jeste njegovo »Priroda, konstitutivni-elementi i [dijalektičko-] kretanje ovoga. Znanja proizla
Z n a n j e o njegovom bitku: on jest objava Bitka, j e r on jeste objav ze, dakle, [iz analize koja prethodi] tako [da se može reći] da je ovo Znanje čisti bi
ljeni Bitak. Ili, još: Z n a n j e koje ima o svom bitku jeste sam nje- tak-za-sebe Samosvijesti. Ovo Znanje [apsolutno, tj. Mudrac] jeste [općenito] Ja koje
je ovo Ja i nijedno drugo, a koje je, isto tako, neposredno posredovano, tj. jedno
[dijalektički-] ukinuto opće Ja.«
320 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 321
21 K a k o čitati H e g e l a
322 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 323
»Prema tome, [filozofijskoj] Samosvijesti isprva pripadaju samo apstraktni kon H e g e l se izražava k a k o slijedi (557. str., r. 39-558, r. 3):
stitutivni-elementi (momenti - prev.) supstancije. Ali, koliko ovi konstitutivni-elementi,
[uzeti] kao čista [dijalektička-] kretanja, napreduju krećući sami sebe, [filozofijska] Sa »U Pojmu koji sebe zna-ili se-poznaje kao Pojam [tj. u Znanosti] nastupaju, pre
mosvijest se [sve više] obogaćuje, dok nije [religioznoj izvanjskoj-] Svijesti [1.] otela ma tome, konstitutivni-elementi prije nego ispunjeno-ili-dovršeno Cijelo, čije je posta-
totalitet [ganze] supstancije, [2.] u sebe usisala cijelu [ganzen] građevinu bitnih-stvar-
nosti ove posljednje i [3.], ukoliko je ovo negativno-ili-negatorsko držanje prema stva- janje [upravo] [dijalektičko-] gibanje ovih konstitutivnih-elemenata. U [izvanjskoj-]
robitkujućoj-predmetnosti isto tako pozitivno [držanje], tj. postavljanje, - proizvela Svijesti, naprotiv [tj. u »naivnoj« Svijesti i u religioznoj Svijesti], Cijelo postoji prije
supstanciju iz same sebe, ujedno je na taj način ponovno uspostavivši za [izvanjsku-] konstitutivnih-elemenata; ali [ovo Cijelo kao Cijelo je u njoj] ne-shvaćeno-pojmom.«
Svijest [koja je sada svijest Mudračeva].«
Stvarnost je analitička, Z n a n o s t je sintetička. Svijest, k a k o
Budući da je »siromašnija« (oskudnija) od historijske stvarnosti »naivna« t a k o teološka ili filozofska, uvijek stoji n a s u p r o t Cjelini,
koju objavljuje, svaka filozofija je » a p s t r a k t n a « : svaka objavljuje iz sučelice p o t p u n o m i nepodijeljenom stvarnom životu, koji ona isprva
vjesne konstitutivne-elemente stvarnosti, ali nijedna ne misli na to da ne razumije. O n a ga razumije i objavljuje s a m o rastavljajući ga. Sva
ovi elementi ne postoje u izoliranom stanju u kojem se pojavljuju u ka od njezinih objava j e s t e , dakle, apstraktna. Z a t o je u Teologiji,
dotičnoj filozofiji. Ali, u t o k u Historije postaje filozofijska Samosvi za P o b o ž n a čovjeka, »nedokučiva« totalna stvarnost ili B o g stvoritelj
jest sve bogatija. A o n a to postaje u onoj mjeri u kojoj se obogaćuje prije svojeg objaviteljskog razvitka u stvaranju i njime, a osim toga,
život Pojedinca sve više se približavajući kolektivnom ili »općeni ovaj razvitak nikada ne iscrpljuje nedokučivu božansku Cjelinu.
t o m « životu. Na kraju Historije, u univerzalnoj i h o m o g e n o j Državi, Z n a n o s t , naprotiv, izgrađuje Cjelinu iz njezinih konstitutivnih-eleme
kolektivni ili »javni« (kulturni, društveni, politički) život sasvim se n a t a (koji su izvađeni iz Cjeline i u t o k u Historije j e d a n po j e d a n
p o d u d a r a sa »osobnim životom«, koji na taj način prestaje biti čisto objavljeni po Filozofiji). O n a , d a k l e , s u p r o t n o od Teologije, zna da
»privatan«. T a k o filozofijska Samosvijest G r a đ a n i n a ove k o n a č n e Cijelo nije ništa drugo n e g o sabiranje konstitutivnih-elemenata. No
D r ž a v e objavljuje totalitet stvarnog k u l t u r n o g i političkog života. ovi e l e m e n t i su svjetovni, ljudski, vremeniti. Za Z n a n o s t j e , d a k l e ,
Z b o g toga više ne postoji ostatak koji bi mogla objaviti Teologija: takva i Cjelina. Totalitet B i t k a objavljenog po Z n a n o s t i nije, d a k l e ,
P o b o ž a n čovjek n e m a , d a k l e , više razloga da postoji i z a t o nestaje. Bog: - to je Totalitet B i t k a koji je isti Bitak k a o i bitak o n o g a t k o
Ali, ovo rušenje Gegenstandlichkeit, t j . božanske stvarnosti, u j e d n o ga objavljuje; d a k l e , i izvanjska Svijest M u d r a c a t a k o đ e r je Samosvi
je mogućnost ljudske stvarnosti: to je o n a ista stvarnost koja je negi jest.
r a n a k a o božanska i postavljena k a o ljudska. T a d a je Filozof Mu U P h G i izgrađuje H e g e l cjelovitu Historiju iz konstitutivnih-ele
drac, a Filozofija-je-Mudrost ili Z n a n o s t . O v a Z n a n o s t p o n o v o stva m e n a t a ljudske stvarnosti. A u ovoj Historiji izgrađuje on uzastopne
ra ljudsku stvarnost za izvanjsku Svijest. Ljudska stvarnost j e , d a k l e , Teologije. P o k a z u j e , d a k l e , da su ove Teologije ljudska djela i d a ,
opet predmet. I povijest koja je opisana u j e d n o j knjizi j e s t e , n a i m e , p r e m a t o m e , Bitak što ga o n e objavljuju m o ž e biti s a m o ljudski bi
isto t a k o predmet koji postoji za Svijest k a o i sama stvarna povijest. t a k . Stvarajući Z n a n o s t , P h G a , dakle, n u ž n o ruši svaku Teologiju,
S a m o što ovaj p r e d m e t , budući da ga je svjesno stvorio čovjek (Uče k a o i svaku Filozofiju, K a o , u o s t a l o m , i svaku znanost u o b i č n o m smi
n j a k ) , nije više izvanjski, transcendentni, stvarobitkujući-predmet: to slu riječi: p o s e b n o n e w t o n o v s k u fiziku, koju H e g e l najviše prezire.
je imanentni p r e d m e t spoznaje, tj. P o j a m .
Ova »izgradnja« ili »dedukcija« ljudske stvarnosti vrši se u P h G i E t a p a posvećena analizi objektivne-stvarnosti M u d r a c a i Z n a n o
i n j o m e . D a k l e , u P h G i i njome Filozof postaje M u d r a c . A u P h G i sti je završena. Vidjeli s m o da je uvijek bila riječ o j e d n o m prije i o
svjesno izrađena ljudska stvarnost m o ž e da se pripiše s a m o čovjeku j e d n o m poslije. Shvatiti objektivnu-stvarnost Z n a n o s t i znači, d a k l e ,
koji je izgrađuje: a p s o l u t n o Z n a n j e ove objave ne m o ž e , d a k l e , da shvatiti njezinu vremenitu stvarnost. Z a t o će H e g e l u 2. etapi govori
b u d e Teologija. O n o će biti n a p r o s t o »Logika«: to će biti Z n a n o s t u ti o o d n o s u između M u d r a c a (i njegova Z n a n j a ) i Vremena.
p r a v o m smislu, II dio »Sistema« čiji je 1. dio P h G a .
Ova Z n a n o s t p o t p u n o objavljuje Totalitet objektivne-stvarnosti.
D a k l e , između stvarnosti i Znanosti ima još samo j e d n a razlika: u stvar
nosti je Cjelina prije dijelova, d o k u Z n a n o s t i dijelovi p r e t h o d e Cjelini.
PREDAVANJA ŠKOLSKE GODINE 1938-1939. 329
pravno shvaćeno p a r m e n i d o v s k o stajalište p o z n a t o samo p r e k o Spi- stencija nije s a m o vremenita već i s a m o Vrijeme. P o j a m se, naprotiv,
noze, govorit ću o njemu pretresajući ovu m o g u ć n o s t . ) 3. moguć — bitno ne mijenja. On je, dakle, bitno nešto drugo od vremenitog i
nost: Pojam je Vrijeme, pa se, dakle, ne odnosi ni na Vječnost ni na nešto drugo od Vremena. Mogli b i s m o , dakle, biti p o n u k a n i da sa
Vrijeme; to je Hegelova pozicija. Budući da su mogućnosti 1. i 3. P a r m e n i d o m (i Spinozom) k a ž e m o da je on Vječnost. Ali, Platon to
identifikacije, o n e ne mogu biti podrazdijeljene. Naprotiv, 2. mo n e k a ž e ; o n vjeruje, n a i m e , d a j e o t k r i o k a k o s e P o j a m ( t j . Logos,
gućnost podrazdjeljuje se u dvije mogućnosti, od kojih prva ima, sa riječ - ili smisleni-govor) odnosi na nešto što je drukčije od samog
svoje s t r a n e , dvije varijatne; t a k o d o b i v a m o tri moguća tipa filozofi P o j m a (ili riječi). (Ovdje je tačka u kojoj valja napasti P l a t o n a , i
j e , pa sve filozofije drukčije od onih Parmenida-Spinoze i H e g e l a ui platonizirajuće filozofe od P l a t o n a do K a n t a , a k o želimo izbjeći ne
stinu mogu da se razvrstaju između ova tri tipa 1 . zgodne a n t r o p o l o š k e konsekvencije što ih impliciraju njihove filozo
Postoji još 4. mogućnost: Pojam je vremenit. Ali, to više nije fije.) P o j a m , d a k l e , nije Vječnost. On je samo vječan. T r e b a , p r e m a
j e d n a filozofijska mogućnost. O v a j . n a i m e , tip mišljenja (skeptički) či t o m e , postaviti p r o b l e m o odnosima između vječnog P o j m a , s j e d n e
ni n e m o g u ć o m svaku filozofiju poričući čak samu ideju istine: budući s t r a n e , i V r e m e n a i Vječnosti, s d r u g e .
da je pojam vremenit, on se bitno mijenja; to će reći da n e m a defini K o n s t a t i r a j m o najprije činjenicu koja nije n e p o z n a t a P l a t o n u :
tivnog znanja, dakle, ni istinitog znanja u p r a v o m smislu riječi. 3. stvaran, empirijski postojeći čovjek izgovara govor koji ima smisao.
mogućnost jeste, naprotiv, spojiva s idejom istine; jer, a k o se sve što D a k l e , pojmovi i, sljedstveno, cjeloviti P o j a m uopće opstoje u vre
je u V r e m e n u (tj. sve što je vremenito) uvijek mijenja, s a m o vrijeme menu, a da su i p a k po definiciji vječni, t j . nešto b i t n o drugo od
se ne mijenja. v r e m e n a . ( O n i su u p r o m j e n i , ali se ne mijenjaju; oni su n u ž n o ne
D a k l e , još j e d n o m , 2. mogućnost dijeli se na dvije. Budući da je što drugo od p r o m j e n e . ) A k o v r e m e n i t u egzistenciju (Čovjeka-u-
vječan, a ne Vječnost, P o j a m se odnosi na nešto drugo od sebe. O d a -Svijetu) simboliziramo p o m o ć u j e d n e linije, o n d a m o r a m o prikazati
tle dvije varijante: 1. antička ili poganska varijanta, p r e m a kojoj se P o j a m p o m o ć u pojedinačne tačke na toj liniji: ova t a č k a je bitno
vječni P o j a m odnosi na Vječnost; varijanta što su je j a s n o formulirali drukčija od ostalih t a č a k a linije (sl. 1). N o , za P l a t o n a , P o j a m se
Platon i Aristotel (koji se slažu u ovoj tački); i 2. m o d e r n a ili žido- odnosi na nešto drukčije od s a m o g a sebe. (U toj tački je P l a t o n kriti
-kršćanska varijanta, koju je j a s n o formulirao K a n t : vječni P o j a m od zirao P a r m e n i d a - S p i n o z u ; u toj tački H e g e l kritizira P l a t o n a i sve
nosi se na Vrijeme. Prva varijanta uključuje, sa svoje s t r a n e , dva druge filozofe: za njega se, k a o i za Parmenida-Spinozu, P o j a m ne
moguća tipa: 1. vječni P o j a m što se odnosi na Vječnost koja je izvan odnosi ni na šta, osim na samoga sebe.) N o , budući da je vječan,
V r e m e n a (Platon) i 2. vječni P o j a m što se odnosi na Vječnost u Vre P o j a m se m o r a odnositi na Vječnost, kaže Platon. (Aristotel ga slije
m e n u (Aristotel) 2 . di, ali K a n t mu se suprotstavlja time što kaže da se vječni P o j a m
odnosi na Vrijeme.) Ali, kaže P l a t o n , Vječnost m o ž e biti samo izvan
U n i v e r z u m ideja, ideja ideja, - to je k o d P l a t o n a o n o što se k o d
V r e m e n a (što je p o r e k a o Aristotel, koji otkriva Vječnost u V r e m e
H e g e l a zove Begriff, P o j a m (ili, u Logici, - I d e j a ) . Svijet f e n o m e n a
n u ) . M o r a m o , d a k l e , u p o t p u n i t i n a š u s h e m u n a način koji j e ozna
- jeste o n o što H e g e l naziva D a s e i n , empirijska-Egzistencija. G o v o
čen slikom 2.
r i m o , d a k l e , da bismo pojednostavili stvar, o »Pojmu« i o »Egzi-
P o đ i m o dalje. Pojavljivanje p o j m o v a , pa čak i P o j a m uopće, u
1
Bar što se tiče problema koji nas zanima. Uostalom, ovaj problem izražava bit egzistenciji nije j e d i n a pojava. P o j a m se, u svakom slučaju, m o ž e
ni sadržaj svake filozofije, tako da se može reći da uopće ima samo pet ireducibilnih, pojaviti u bilo k o j e m t r e n u t k u v r e m e n a . Linija koja simbolizira egzi
tj. bitno diferentnih filozofijskih tipova: jedan nemogući tip ( 1 . mogućnost: Parme-
nid-Spinoza); tri relativno moguća, ali nezadovoljavajuća tipa (2. mogućnost: Platon, stenciju uključuje, dakle, mnoge pojedine vječne t a č k e (3. sl.). N o ,
Aristotel, Kant); i jedan pravi tip, koji valja, uostalom, razraditi, ostvariti; ja, naime, lič po definiciji, Vječnost, t j . bivstvo na koje se odnosi P o j a m uvijek je
no smatram da to još nije učinjeno (Hegel i Heidegger predstavljaju ovu 3. moguć isto; i odnos P o j m a p r e m a t o m e bivstvu t a k o đ e r je uvijek isti. D a k l e ,
nost) . u svakom t r e n u t k u v r e m e n a (egzistencije Čovjeka-u-Svijetu) m o g u ć
2
Očevidno je da druga (moderna) varijanta ne može biti Vremena u Vječnosti. je isti o d n o s p r e m a j e d n o m te i istom izvan-vremenitom bivstvu. Že
Ipak je bilo kršćanskih filozofa koji su to tvrdili - implicite ili explicite; ali oni su se ili
igrali riječima bez smisla, ili su - a da to nisu sebi objasnili - ostvarili hegelijanski (ili limo li simbolizirati Platonovu koncepciju, m o r a m o , d a k l e , našu she
ateistički) tip filozofije. m u podesiti k a k o j e n a z n a č e n o 4 . slikom.
332 PREDAVANJA ŠKOLSKE GODINE 1938-1939. 333
KAKO Č.TATI H E G E L A
ovim smislom; a, s druge s t r a n e , - ovo bivstvo silazi p r e k o smisla do su m o g u ć a dva t u m a č e n j a . P R V O , može se reći da luk ima dvije
Riječi, koju o n o na taj način stvara k a o Riječ iz svoje zvučne, gla u t v r đ e n e , definitivne, n e p r e k o r a č i v e granice (9. sl.). T a k o dolazimo
sovne promjenjljive stvarnosti. Bez Riječi ne bi Vječnost bila predo do s h e m e Z n a n j a što sam ga nazvao »mističko« u širokom smislu ri
čena u V r e m e n u i, sljedstveno, ne bi bila pristupačna Čovjeku. A ječi. Ukidajući Boga u d a n o m t e o l o š k o m Sistemu, m o ž e se, d a k l e ,
bez Vječnosti ne bi Riječ imala smisao niti bi Čovjeka uzdizala iznad doći do mističkog Sistema, gdje se može govoriti o svemu osim o
V r e m e n a i p r o m j e n e ; ne bi bilo istine za Čovjeka. (Ili, uzimajući je B o g u , koji je bitno neizreciv. A k o smo, p a k , radikalni, reći ć e m o da
dan p o j a m za primjer P o j m a uopće: riječ »Pas« objavljuje bit psa, a se o Bogu čak ne m o ž e reći da on jeste Bog; najviše što se može reći
bez ove riječi ne bi o v a bit bila čovjeku objavljena; ali bit psa ostva jeste da je on neizreciv. A neizrecivi bitak m o ž e se objaviti svime što
ruje smisao riječi; pas dozvoljava da se riječ »Pas« razvije u sud koji se h o ć e : »ekstazom«, m u z i k o m itd., samo ne Riječju 1 .
kaže: »pas je životinja sa četiri noge koja je p o k r i v e n a d l a k o m itd.«) Ali što se tiče drugih stvari, t j . vremenitih bivstava, može se reći
U z e t o na j e d a n općeniti način: ide se od riječi p r e m a stvari, a vraća sve. D r u g i m riječima, Z n a n j e koje se na njih odnosi m o ž e , u princi
se od stvari na riječ. I s a m o ovaj dvostruki o d n o s sačinjava istinu ili p u , biti totalno, definitvno; budući da je Vrijeme ograničeno, o n o se
objavu stvarnosti, t j . P o j a m u p r a v o m smislu. A, s druge s t r a n e , m o ž e iscrpsti, o n o s a m o , k a o i njegov sadržaj, G o v o r o m . Ali, govoreći
ovaj dvostruki o d n o s iscrpljuje istinu ili P o j a m : (vječni) P o j a m odnosi sve što se m o ž e reći o vremenitoj (svjetovnoj i ljudskoj) stvarnosti,
se samo na Vječnost, a Vječnost se objavljuje isključivo P o j m o m . dolazi se do njezine granice, t j . o n a se gleda k a o da ima neku onostra-
M a k a r su u V r e m e n u , oni su, dakle, bez o d n o s a sa V r e m e n o m ili nost. O ovoj onostranosti ne m o ž e se, zacijelo, ništa reći. Ali, konsta
vremenitim. Dvostruki, n a i m e , kružni o d n o s (vječnog) P o j m a i tacija njezine prisutnosti dokazuje da se ne m o ž e m o zadovoljiti Go
Vječnosti presijeca, dakle, vremenski krug. P r o m j e n a k a o p r o m j e n a vorom, čak ni totalnim. S m a t r a m o se obaveznima da G o v o r premaši
ostaje P o j m u nepristupačna. D r u g i m riječima, n e m a istine u vreme mo »mističkom«, »ekstatičkom«, »zvučnom« ili drukčijom šutnjom.
n i t o m : ni prije P o j m a ni poslije njega. P o m o ć u P o j m a m o ž e m o se D R U G O , m o ž e se reći da je poslije izostavljanja maloga kruga,
uzdignuti iz vremenitog u Vječnost; a m o ž e m o zatim o p e t pasti u koji simbolizira vječni P o j a m , veliki luk kruga bez granica (njegove
v r e m e n i t o . Ali, poslije p a d a tačno smo o n o što smo bili prije. Da dvije »posljednje.« tačke nalaze se na m a l o m u k l o n j e n o m k r u g u ) : 8.
bismo živjeli u P o j m u , t j . u istini, valja živjeti izvan V r e m e n a u slika. U o v o m slučaju i m a m o s h e m u skeptičkog ili relativnog Z n a
vječnom krugu. D r u g i m riječima: p r e m d a je u V r e m e n u , vječni krug nja, t j . s h e m u odsutnosti pravog Z n a n j a u strogom smislu riječi.
apsolutnog Z n a n j a jeste bez odnosa p r e m a V r e m e n u , a cjelina Z n a Z n a n j e se odnosi na Vrijeme, t j . na p r o m j e n u . Ali, k a k o je sada
nja je apsolutna samo utoliko ukoliko sadrži j e d a n vječni krug koji Vrijeme bez granica, p r o m j e n a s e nikad n e zaustavlja. N e m a , dakle,
se odnosi jedino na Vječnost. I zato m o r a m o prikazati platoničku vječnog ili definitivnog Z n a n j a : ne postoji e p i s t e m e , postoji s a m o
koncepciju apsolutnog Z n a n j a o n a k o k a k o je to o z n a č e n o 7. slikom. doxa. M o ž e se, u o s t a l o m , čak i u o v o m slučaju reći da je krug zatvo
D r u g i m riječima, p o n o v n o susrećemo s h e m u teo-loškog Z n a n j a . r e n . T a d a se postavlja ideal hegelijanskog apsolutnog Z n a n j a , t j .
(Krug sa t a č k o m u središtu bio je s a m o obična slikovna varijanta ove kružnog (uspor. 11. sl.). Ali, ovaj ideal ostaje zauvijek ideal: krug
sheme.) stvarnoga Z n a n j a nije n i k a d a doista zatvoren (10. sl.). To je optimi
Na taj način vidimo da razlika između teološkog Sistema i atei stički oblik skepticizma. To je skepticizam u pogledu vječnog »razlo
stičkog hegelijanskog Sistema seže v e o m a daleko. G o v o r e ć i metafi ga«, čovječanstva »koje uvijek uči«, koje se n e u m o r n o k a o j e d a n je
zičkim j e z i k o m , m o ž e se reći da i m a m o u p r a v o m smislu teistički, t j . dini čovjek u p u ć u j e p r e m a cilju koji n e k a d a n e ć e polučiti. A istina
ostaje »bijela«, - p r e m a definiciji Đavla iz » Z d e n c a Svete Klare«. To
o t v o r e n o transcendentalistički i mono-teistički Sistem, čim definira
j e , isto t a k o , »vječna zadaća« (ewige Aufgabe) kantovskog Kršćan
mo P o j a m ( t j . a p s o l u t n o Z n a n j e ) k a o vječno bivstvo koje se odnosi
stva. U o s t a l o m , u dvjema varijantama skeptičkoga Z n a n j a filozofija
na Vječnost, a ova posljednja je izvan V r e m e n a .
k a o put koji zaista vodi do M u d r o s t i jeste očevidno n e m o g u ć a stvar.
Pogledajmo što ovo znači za vremeniti Svijet pojava. Spoznaja
ovoga svijeta (i Čovjeka koji u njemu živi) simbolizirana je velikim 1
Kod Platona je »mistička« tendencija veoma jasna: »objavljuje«
k r u g o m . Izostavimo, dakle, mali krug vječnog P o j m a (8. sl.). T a d a se, dakle, u šutljivoj kontemplaciji i njome.
336 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 337
O b r a t n o , uvodeći u j e d a n »mistički« ili »skeptički« d a n i Sistem koje se odnosi na Vječnost čini nemogućim apsolutno Z n a n j e o vre
vječni P o j a m , tj. diskurzivnu istinu, dobivamo uvijek jedan teo-loški m e n i t o m . N a i m e , razgovarajmo, na primjer, o kršćanskoj teologiji.
Sistem, čak ako t e r m i n B o g nije u njega explicite u p l e t e n . U t o m bi, Za Kršćanina je zaista važno to da zna da li je spažen ili o s u đ e n
n a i m e , slučaju istina n u ž n o objavljivala Bitak koji je situiran izvan zbog svoje svjetovne ili v r e m e n i t e egzistencije. N o , analiza vječnoga
V r e m e n a , t j . izvan Svijeta i Čovjeka. p o j m a što objavljuje B o g a pokazuje da se to ne m o ž e znati, da se to
N o , upitajmo još j e d n o m što znači teološki (ne mistički ili skep n e m o ž e n i k a d a znati. A k o Kršćanin n e želi d a b u d e »mistik«, t j . d a
tički) Sistem za spoznaju v r e m e n i t o g Svijeta. se p o t p u n o o d r e č e G o v o r a , on m o r a n u ž n o da b u d e skeptik u pogle
O Svijetu i o Čovjeku m o ž e se, u principu, reći sve. Z n a n j e ko du svoje v r e m e n s k e egzistencije. M o ž e činiti što h o ć e , neće imati si
je se na njih odnosi jeste totalno. Ali, Z n a n j e koje se o d n o s i na Vri gurnost da radi d o b r o 1 .
j e m e i v r e m e n i t o ostaje samo u sebi relativno: - o n o je d o x a . O vre U k r a t k o , u t e o l o š k o m Sistemu ima j e d n o apsolutno Z n a n j e u i
m e n i t o m se m o ž e reći nešto definitivno s a m o odnoseći ga cijelog pre po Bevvusstseinu, ali n e m a apsolutnog Z n a n j a u i po Selbst-bewust-
ma vječnom Z n a n j u koje se odnosi na vječnost. seinu.
U Z M I M O S V I J E T . Na t e o l o š k o m jeziku u u ž e m smislu riječi M o ž e m o , n a p o k o n , p o k a z a t i teološki Sistem u njegovu a n t r o p o
m o r a se reći da su zbivanja u Svijetu, a k o i sam ovaj Svijet, kontin- loškom a s p e k t u , objašnjavajući što u njemu znači ideja ljudske slo
gentna: n e m a , d a k l e , apsolutnog Z n a n j a koje se na njih odnosi. Ali, bode ( t j . ideja samog Čovjeka, jer bez slobode je čovjek samo živo
k a d b i s m o , n e k o m n e m o g u ć o m okolnošću, poznavali Božje n a m j e r e tinja).
i njegovu stvaralačku volju, mogli bismo imati istinsku Znanost o Nije n a m p o t r e b n o da ovdje definiramo slobodu 2 .
Svijetu. G o v o r e ć i teološkim simbličkim jezikom, m o ž e m o reći da o Svi i m a m o »neku ideju o t o m e što je to«, k a k o se o n o k a ž e , čak
Svijetu ima Znanosti samo utoliko ukoliko on uključuje geometrijske a k o ne z n a m o definirati slobodu. A ova »ideja« što je o njoj i m a m o
e l e m e n t e . K a n t n a m j e , n a i m e , p o k a z a o d a ako želimo promijeniti dostaje da o njoj m o ž e m o reći ovo.
algoritam u G o v o r , t r e b a da ga stavimo bilo u o d n o s s V r e m e n o m , Slobodni čin smješta se, da t a k o k a ž e m o , izvanlinije vremen
bilo u o d n o s s P r o s t o r o m . Budući da je ovdje, po definiciji, isključe skog razvoja. Hic et nunc, što je predstavljeno j e d n o m t a č k o m na
no da ga stavimo u o d n o s s V r e m e n o m , m o ž e m o ga staviti j e d i n o u ovoj liniji određeno j e , utvrđeno, definirano prošlošću koja, kroza n j ,
o d n o s s P r o s t o r o m (koji j e , u ovoj koncepciji, j e d a n P r o s t o r izvan o d r e đ u j e i budućnost. Hic et nunc slobodnoga čina ne može se, na
V r e m e n a ) . I doista, može se govoriti o geometriji: - »krug« je isto protiv, objasniti iz svoje prošlosti, o n o nije njome utvrđeno ili o d r e
t a k o riječ koja ima smisao (i može se reći što je o n ) u opreci p r e m a đ e n o . Biće o b d a r e n o s l o b o d o m , p r e m d a se nalazi u prostoru-vre-
j e d n o m n e - o p r o s t o r e n o m integralu, na primjer, koji se m o ž e izraziti m e n u , m o r a biti u stanju da se otkine od hic et nunc-a, da se uzdigne
samo algoritmom. D a k l e , teološki Sistem može proizvesti j e d n u iznad njega, da zauzme položaj p r e m a n j e m u . Ali, slobodan čin od
stvarnu geometriju, t j . j e d n u geometrijsku fiziku, i ništa d r u g o . No nosi se na hic et nunc: on se zbiva u d a n i m o d r e đ e n i m uvjetima. To
ova fizika može n a m reći da je zemlja okrugla, ali n a m ne m o ž e reći će reći: sadržaj hic et nunc-a m o r a biti održan (sačuvan), p r e m d a je
zašto o n a privlači t e š k e p r e d m e t e (jer je privlačna sila, k a o svaka si otkinut od hic et nunc-a. N o , o n o što održava sadržaj j e d n o g opažaja,
la, ne samo p r o s t o r n a n e g o i bitno v r e m e n i t a p o j a v a ) ; i, p r e m a to otkidajući ga ipak od hic et nunc-a osjeta, u p r a v o je P o j a m ili smisle-
m e , o n a ne može reći što je zemlja k a o Zemlja, - p l a n e t a na kojoj na-Riječ. (Ovaj stol je vezan na hic et nunc; ali smisao riječi: »ovaj
raste drveće i živi čovjek. stol« važi posvuda i uvijek. I zato se ljudi slažu u t o m e da kažu k a k o
Š T O SE T I Č E Č O V J E K A samog, p r e m a njemu s m o u istoj si samo o n o biće koje govori m o ž e biti s l o b o d n o 3 .
tuaciji. Istinske Znanosti o njemu ima samo utoliko u k o l i k o je on 1
Ali, Kršćanin dopušta da se Božja odluka slaže s ljudskim razumom.
stavljen u o d n o s p r e m a Vječnosti. Ja m o g u dokazati Božju egzisten 2
Ili ova riječ, u stvari, nema smisla, ili je to Negatvitet o kojemu govori Hegel, a
ciju: to je j e d n a vječna istina. Ali ja ne m o g u s istim p r a v o m doka koji imaju pred očima jedan Descartes i jedan Kant ne govoreći o njemu izričito. Ali
zati svoju egzistenciju, osim a k o sebe pomišljam k a o vječnu ideju u to je malo važno.
3
B o g u . Što se tiče m e n e u mojoj v r e m e n s k o j ili svjetskoj egzistenciji, Hegel, istina je, preokreće ovu tvrdnju govoreći da jedino slobodno biće može
da govori; ali i on podržava usku povezanost između jezika i slobpde.
ne m o g u o njoj ništa znati. I još nešto više: upravo a p s o l u t n o Z n a n j e
2 2 K a k o čitati H e g e l a
P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939.
339
338 KAKO ČITATI HEGELA
Što se tiče P l a t o n a , koji vjeruje da krepost m o ž e m o n a u č a v a t i , i transcendentalističan: Božji b i t a k je bitno drukčiji od bitka o n o g a t k o
naučavati je p u t e m dijalektike, t j . p u t e m G o v o r a , - očevidno je da o n j e m u govori; a ovaj božanski Bitak je a p s o l u t n o j e d a n i jedini, t j .
je za nje slobodni čin iste p r i r o d e k a o i čin p o j m o v n e spoznaje: to su vječno identičan sa samim s o b o m , isključujući svaku p r o m j e n u .
za njega samo dva d o p u n s k a aspekta j e d n e te iste stvari. Što se tiče p r i r o d n o g Svijeta, ovaj Sistem daje j e d n u čisto geo
N o , za P l a t o n a , P o j a m je (1) vječan i (2) odnosi se na Vječnost, metrijsku teoriju, koja, u najbolju r u k u , m o ž e da radi s p o j m o m či
koja je (3) izvan V r e m e n a . Primjenjujući ovu definiciju P o j m a na sto bestjelesnog »kretanja« ( k a k o to čini D e s c a r t e s ) , ali ne s p o j m o m
slobodni čin, dolazi se, dakle, do slijedećeg rezultata. sile: Sistem d o p u š t a k i n e m a t i k u ili foronomiju, ali isključuje dinami
K a o što se P o j a m ne odnosi na v r e m e n i t u stvarnost gdje vlada ku. Ne objašnjava, p r e m a t o m e , biološke pojave, u kojima je Vrije
doxa, isto t a k o je u ovoj stvarnosti n e m o g u ć slobodni čin. U slobod me konstitutivni e l e m e n t . A s o b z i r o m na ljudski Svijet, ovaj Sistem,
n o m činu i njime čovjek se odnosi p r e m a n e č e m u što je situirano strogo uzevši, objašnjava »anđeosku« egzistenciju, ali oduzima svaku
izvan V r e m e n a , t j . , k a k o to Platon kaže u svom d o b r o p o z n a t o m mi vrstu smisla i vrijednosti povijesnom životu, t j . vremenitoj egzistenci
t u : duša izabire svoju sudbinu prije svoga rođenja. Postoji izbor, ji Čovjeka.
dakle, sloboda. Ali, ovaj se izbor vrši izvan v r e m e n s k e egzistencije, ko
ja egzistencija je u svom razvoju apsolutno određena. U svojem mitu 22«
prihvaća Platon ideju o metempsihozi: izbor m o ž e biti o p e t o v a n , i
izbori se m e đ u s o b n o razlikuju. Ali, istinu govoreći, ova se hipoteza
loše slaže sa cijelim platonističkim Sistemom, gdje ne-vremenito ne
d o p u š t a varijacije. Stoga se dosta b r z o dolazi do (gnostičke ili
kršćanske) koncepcije j e d n o g jedinog izbora, koji je u t v r đ e n o d n o
s o m van-vremenske Vječnosti (ili Boga) i slobodnog djelatnika. To
je ideja o A n đ e l u koji se j e d n o m za uvijek odlučuje, a izvan vreme
na u p r a v o m smislu, za ili protiv Boga, postajući »dobri« A n đ e o ili,
za svu vječnost, »pali« A n đ e o ili Đ a v o 1 .
Čitava ova koncepcija najčešće ne uspijeva da objasni vremen
sku egzistenciju k a o takvu, t j . kao Povijest. Povijest je ovdje uvijek
j e d n a komedija, a ne tragedija: tragičko je prije ili poslije, u svakom
slučaju izvan vremenitog života; sam ovaj život ostvaruje j e d a n una
prijed utvrđeni p r o g r a m i n e m a , dakle, sam po sebi, nikakvog smisla
ni vrijednosti.
Najzad se, d a k l e , m o ž e reći ovo. - Svaki Sistem teo-loškog apso
lutnog Z n a n j a vidi u Pojmu vječno bivstvo, koje se odnosi na Vječ
nost. I o b r a t n o , ova j e d n o m r a z r a đ e n a koncepcija P o j m a nužno
dolazi do teološkog Z n a n j a . A k o j e , kao kod P l a t o n a , Vječnost si
t u i r a n a izvan V r e m e n a , Sistem je strogo mono-teističan i radikalno
1
Ova koncepcija javlja se, također, u dogmi o istočnom grijehu: u Adamu se
cjelokupan čovjek slobodno odlučuje jednom za uvijek. Ovdje je čin u vremenu; ali
on se ne odnosi na vrijeme; odnosi se na vječnu Božju zapovijed, jer je ovaj Bog iz
van vremena. Što se tiče ljudske slobode u prvom smislu, - onda je kamen spoticanja
svake teologije, a posebno kršćanske teologije. Čak, ako je božanski izbor jedna sa-
radnja s čovjekom (što je već dosta »heretičko«), ljudski su čini u cjelini od Boga pro-
suđeni, tako da sloboda ostaje jedinstveni čin, koji je situiran izvan vremena i koji se
odnosi na Vječnost.
P R E D A V A N J A ŠKOLSKE G O D I N E 1938-1939. 341
n e m a mjesta za stvaralačko djelovanje Boga ima još m a n j e mjesta za nju. To je Skepticizam ili Relativizam što ga je P l a t o n obznanio p o d
stvaralačko djelovanje Čovjeka: Čovjek trpi Historiju, ali je ne stvara; i m e n o m »Sofistike«, što ga je kritizirao K a n t , nazivajući ga »Empiri
nije, dakle, slobodan u V r e m e n u . U toj tački Aristotel ne n a d m a - z m o m « i što ga je iznova, u najnovije vrijeme, p o b i o Husserl p o d
šuje P l a t o n a . Ali njegov je Sistem još manje prihvatljiv od plato- i m e n o m »Psihologizma«. O n j e m u više n e ć e m o govoriti.
ničkog Sistema, jer isključuje čak i transcendentni slobodni čin. Nai R e c i m o radije nekoliko riječi o izobličujućem prihvaćanju, koje
m e , budući da je Vječnost u V r e m e n u i budući da se vječni P o j a m je ne m a n j e a p s u r d n o , a da je ipak manje očevidno a p s u r d n o . I dalje
odnosi na Vječnost u V r e m e n u , isključena je svaka m o g u ć n o s t da se se govori da je P o j a m vječan. Ali, m a k a r je vječan, on je u V r e m e
iziđe izvan V r e m e n a . Izvan v r e m e n a smo samo na taj način što smo n u ; to znači, kaže se, da se on odnosi na o n o što je u V r e m e n u , t j .
u V r e m e n u . V r e m e n i t a egzistencija, koja bi se mogla izabrati izvan na v r e m e n i t o . ( N e na V r i j e m e , već na v r e m e n i t o , t j . na o n o što je u
V r e m e n a , bila bi p o j m o v n o nespoznatljiva, j e r ne bi bila vječna u V r e m e n u . ) A odnoseći se na t o , on se na to odnosi u V r e m e n u , p o
V r e m e n u , d o k se P o j a m m o ž e odnositi samo na Vječnost u V r e m e stojeći - u V r e m e n u - prije v r e m e n s k o g (vremenitog) u p r a v o m smi
n u . U k r a t k o : ukoliko se Čovjek mijenja, on ne z n a ; a ne znajući, on slu. To je d o b r o p o z n a t a p r e d o d ž b a o a priori ili o »urođenoj ideji«
nije slobodan (po definiciji); a ukoliko zna, on se ne mijenja, pa ni koja prethodi iskustvu.
j e , d a k l e , ni slobodan, u o b i č n o m smislu riječi. Protiv ovog »apriorizma« (koji je K a n t nazvao »Dogmati
N a i m e , za Aristotela, k a o i za P l a t o n a , o Čovjeku se m o ž e imati z m o m « ) upravljena je slavna prva rečenica U v o d a u »Kritiku čistog
apsolutno Z n a n j e s a m o a k o se Čovjek stavi u o d n o s p r e m a Vječno U m a « : n e m a nikakve sumnje, kaže tu K a n t otprilike, da u v r e m e n u
sti. Individualna duša je odviše mala a da bi mogla biti s p o z n a t a , ka iskustvo, t j . vremenita stvarnost, uvijek p r e t h o d i pojmu koji se p o
že P l a t o n u »Državi«: da bi se spoznala, valja je vidjeti u velikom, javljuje u v r e m e n u k a o moje Z n a n j e . I doista, u ovoj stvari n e m a
t j . valja kontemplirati Grad-državu. N o , za Aristotela je vječna Pla nikakve m o g u ć e sumnje. Vulgarni Apriorizam polazi od tobožnje či
t o n o v a D r ž a v a te utopija; sve se D r ž a v e , u stvari, mijenjaju i prije njenice s a m o zato da bi d o š a o do j e d n e uistinu neodržive koncepci
ili kasnije p r o p a d a j u ; n e m a , dakle, apsolutnog političkog Z n a n j a ko j e : k a k o na gnoseološkom planu t a k o i na a n t r o p o l o š k o m planu
je se odnosi na jedan od mogućih oblika D r ž a v e . Ali, na sreću, p o (gdje se o n d a postavlja pitanje o glasovitoj »slobodnoj volji«). D o
stoji j e d a n zatvoreni ciklus u p r e o b r a ž a j u D r a ž a , koje se vječno po voljno je da se ovaj A p r i o r i z a m m a l o razradi, da se d o đ e do Skepti
navlja. Ovaj ciklus m o ž e , dakle, biti pojmovno shvaćen, a polazeći cizma ili do Relativizma, ili do K a n t a , ili, n a p o k o n , do vraćanja Pla
od njega m o ž e m o p o j m o v n o shvatiti različne D r ž a v e i s a m o g a Č o t o n u ili Aristotelu.
vjeka. T o j e sigurno. Ali, a k o j e t o t a k o , Historija n e m a ništa d a
traži u o n o m što d a n a s nazivamo »Historijom; a u ovoj Historiji Čo K a n t , k a o svaki filozof dostojan toga i m e n a , v e o m a d o b r o zna
vjek n i k a k o nije slobodan. da niti se m o ž e p o j a m definirati k a o vremenit, niti se može staviti u
Aristotelovska varijanta platoničkog Sistema, zamjenjujući geo o d n o s p r e m a v r e m e n i t o m (što, uostalom, izlazi na isto). Za njega j e ,
metriju biologijom, objašnjava, dakle, Čovjeka k a o životinju, ali ga k a o i za P l a t o n a i Aristotela, P o j a m vječan. N o , budući da je vječan,
ne objašnjava k a o slobodnog i historijskog individuuma; o n a ga čak a ne Vječnost, P o j a m m o r a da se odnosi na nešto i da se odnosi u
ne objašnjava - k a k o je to radio P l a t o n - k a o palog A n đ e l a . strogom smislu riječi, t j . da se odnosi na nešto drugo od samoga se
b e . Ali, videći poteškoće na koje su naišli P l a t o n i Aristotel, stavlja
Pokraj velikih filozofija uvijek je bilo, više ili m a n j e , barbaskih jući u o d n o s vječni P o j a m p r e m a Vječnosti, K a n t je imao n e č u v e n u
ili barbariziranih teorija. Isto t a k o je bio barbariziran platonovsko-a- h r a b r o s t da ga stavi u o d n o s p r e m a V r e m e n u (a n e , n a r a v n o , p r e m a
ristotelovski p o j a m o P o j m u : bilo vuglarnim i a p s u r d n i m poricanjem, v r e m e n i t o m , t j . p r e m a o n o m e što je u V r e m e n u ) .
bilo izobličujućim prihvaćanjem. Cijela kantovska koncepcija sabire se u ovoj glasovitoj rečenici:
Vulgarno poricanje sastoji se u t o m e što se kaže da P o j a m , dale »Pojam bez zora je p r a z a n ; zor bez pojma je slijep.«
ko od toga da b u d e stvaran, jeste isto t a k o v r e m e n i t k a o bilo što Ali, prije nego što ću govoriti o ovoj kantovskoj formuli, hoću
drugo što postoji u V r e m e n u . To je naša 4. m o g u ć n o s t , o kojoj neću da u dvije riječi s p o m e n e m j e d n o drugo rješenje p r o b l e m a , n a i m e ,
govoriti jer o n a ukida s a m u ideju o j e d n o m p r a v o m i istinitom Z n a - o n o Spinozino.
344 KAKO ČITATI H E G E L A
P o j m a ) . N o , k a k o smo to vidjeli, P o j a m kao takav nije (ili b a r se ne n e m a ničeg drugog nego Boga, ili da tu n e m a ničeg drugog n e g o Čo
čini da jest) n u ž n o vezan uz Vrijeme. U n i v e r z u m P o j m o v a ili Ideja vjeka. N o , u stvari, ove dvije tvrdnje nisu identične, te a k o prvu pri
m o ž e biti shvaćen k a o univerzum Govora: k a o vječni G o v o r , u k o hvaća Spinoza, s a m o d r u g a izražava misao H e g o e l o v u . A to h o ć e da
j e m svi elementi postoje zajedno. [To je o n o što kaže Plotin.] I doi k a ž e H e g e l govoreći da Spinozin Sistem nije pan-teizam, već a-ko-
sta (čini se d a ) ima ne-vremenitih o d n o s a m e đ u P o j m o v i m a : svi E u - smizam: to je U n i v e r z u m gdje je totalitet Bitka sveden na jedinoga
klidovi t e o r e m i , na primjer, postoje istovremeno u cjelini njegovih B o g a , ali na j e d n o g a B o g a bez Svijeta i bez ljudi. A to reći znači da
aksioma. [I Plotin inzistira na ovoj činjenici.] P o s t o j a o bi, d a k l e , n e sve što je p r o m j e n a postajanje, vrijeme ne postoji za Z n a n o s t . J e r ,
ki bez-vremenski Govor1. Ideja spinocističkog Sistema nije, dakle, a k o se o t o m e radi u »Etici«, ne zna se ni k a k o ni zašto se ove stvari
a p s u r d n a . A p s u r d n o j e t o d a j e t r e b a l o d a ovaj Sistem b u d e naprav u njoj pojavljuju.
ljen od j e d n o g čovjeka, k o j e m u j e , u stvari, bilo p o t r e b n o vrijeme da Služeći se našim simboličkim krugovima, m o ž e se, d a k l e , prika
ga napravi. [Stoga, k o d Plotina, ovaj sistem p r i p a d a vječnoj Inteli zati razlika između H e g e l o v o g i Spinozinog Sistema na slijedeći na
genciji.] Ili još: Sistem m o ž e postojati izvan V r e m e n a , ali o v o m e se čin.
Sistemu ne m o ž e prići iz V r e m e n i t e egzistencije. (Spinocistički Si P o đ i m o od simbola teističkog Sistema. To j e , u svom čistom o-
stem je H e g e l o v a »Logika«, za koju ne bi bilo niti bi moglo biti bliku, P l a t o n o v sistem. Ali on simbolizira »2. mogućnost« u o p ć e (2
P h G e što do nje »vodi«; ili, to je D e s c a r t e s o v Sistem, k o j e m u se ne si.). Za Aristotela se m o r a upisati m n o g o malih krugova u veliki da
bi moglo prići kroz j e d n u »Raspravu o m e t o d i « . ) bismo simbolizirali o d n o s Vječnosti i V r e m e n a ( 3 . si.); ali ovi krugo
»Etika« je načinjena p r e m a m e t o d i koju ne možemo sebi obja vi morali bi se p o k l a p a t i ; na kraju prikaza o p e t bismo naišli na plato-
sniti na ljudskom jeziku. J e r , »Etika« objašnjava sve, osim m o g u ć n o nički simbol sa j e d n i m j e d i n i m m a l i m k r u g o m . ( T j . : svaki zaista suvi
sti da je napiše čovjek koji živi u v r e m e n u . Pa, a k o P h G a objašnjava sli teizam jeste m o n o t e i z a m . ) Što se tiče K a n t a , m o ž e još poslužiti
zašto se »Logika« pojavljuje u o d r e đ e n o m času historije, a ne u ne isti simbol; ali valja nacrtati mali istačkani krug da se p o k a ž e k a k o
kom d r u g o m , »Etika« dokazuje nemogućnost svoga vlastitog pojav K a n t o v a teologija ima k o d njega s a m o j e d n o »kao da« važenje (4.
ljivanja u bilo kojem času v r e m e n a . U k r a t k o , »Etika« je mogla biti si.). U k r a t k o , simbol teističkog Sistema vrijedi za svaki Sistem koji
napisana, ako je ona istinita, j e d i n o od samoga Boga; i, d o b r o to definira P o j a m k a o vječnu bitnost u o d n o s u p r e m a nečem drukčijem
držimo na u m u , - od j e d n o g neutjelovljenog Boga. od nje s a m e , a da je pri t o m m a l o v a ž n o da li je ovo drukčije Vječ
M o ž e m o , d a k l e , razliku između Spinoze i Hegela formulirati na nost u V r e m e n u , ili izvan V r e m e n a , ili s a m o Vrijeme. Ali vratimo se
slijedeći način. H e g e l postaje B o g , on je piše ili je misli. Spinoza, na Spinozu. Polazeći od teističkog Sistema, H e g e l u k i d a mali k r u g
naprotiv, m o r a od sve vječnosti biti B o g da bi m o g a o napisati ili mi (sveden p r e t h o d n o , po njegovim p r e t h o d n i c i m a , na j e d n u pojedi
sliti svoju »Etiku«. N o , a k o biće koje postaje da se ovim nazivom n a č n u tačku): 5. sl. Spinoza, n a p r o t i v , u k i d a veliki krug: 6. si.
poslužimo k a o m e t a f o r o m (uostalom k o r e k t n o m ) , biće koje je oduvi Simbol j e , dakle, isti u o b a slučaja: j e d a n h o m o g e n i zatvoreni
j e k B o g jeste B o g u p r a v o m i strogom smislu riječi. Biti spinocist krug. A o v o je v a ž n o . J e r vidimo da je dovoljno poreći da je P o j a m
znači, dakle, zaista zamijeniti Boga O c a (uostalom, bez Sina) Spino- odnos p r e m a n e č e m drukčijem od sebe da se postavi ideal apsolut
z o m , podržavajući u čitavoj njegovoj strogosti p o j a m b o ž a n s k e t r a n nog, t j . kružnog Z n a n j a . I doista, a k o se P o j a m odnosi na j e d n u
drukčiju stvarnost, osamljeni p o j a m m o ž e biti p o t v r đ e n k a o istinit
scendencije; to znači da je Spinoza t r a n s c e n d e n t n B o g koji, d o d u š e ,
adekvacijom sa o v o m s a m o s t a l n o m stvarnošću. U o v o m slučaju posto
govori ljudima, ali koji im govori k a o vječni Bog. A to j e , o č e v i d n o ,
je djelomične očevidnosti, n a i m e , istine. Ali, ako P o j a m jeste sam
v r h u n a c apsurdnosti: uzeti Spinozu ozbiljno znači doista biti - ili p o
objavljeni Bitak, on m o ž e biti p o t v r đ e n k a o istinit j e d i n o kroz samo
stati - lud.
ga s e b e . S a m o dokazivanje ne razlikuje se više od onoga što m o r a
Spinoza, k a o i H e g e l , identificira Čovjeka (tj. M u d r a c a ) i Boga.
biti d o k a z a n o . A to znači da je istina »Sistem«, k a k o kaže H e g e l .
Čini se, d a k l e , da bi se u o b a slučaja moglo bez razlike reći ili da tu
Riječ »sistem« ne nalazi se k o d Spinoze. Ali stvar je t u . Apstrahira
1
Kao što ima, prema ispravnoj primjedbi Descartesovoj, bez-vremenskih giba jući od P a r m e n i d a , on je jedini filozof koji je shvatio da princip sve
nja. ga ili ničega važi za Z n a n j e : ili se zna sve, ili se ne zna ništa; j e r
348 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 349
samo time što se vidi da se zna sve vidi se da se nešto uistinu zna. I »Transcendentalno« znači, k o d K a n t a : o n o što omogućuje isku
zato je proučavanje Spinoze t a k o p o u č n o , usprkos apsurdnosti njego stvo. N o , iskustvo je bitno vremenito, a sve što je v r e m e n i t o s p a d a u
va stajališta. Spinoza postavlja ideju totalnog, n a i m e , »sistematič- p o d r u č j e iskustva. »Transcendentalno« znači, dakle: o n o što omogu
kog«, n a i m e , »kružnog« Z n a n j a . S a m o , njegov je Sistem nemoguć u ćuje v r e m e n i t o k a o v r e m e n i t o . K a n t kaže da je t r a n s c e n d e n t a l n o
Vremenu. A čitav Hegelov n a p o r sastoji se u t o m e da stvori j e d a n bivstvo »prije« V r e m e n a ili »izvan« v r e m e n a . T r a n s c e n d e n t a l n o j e ,
spinocistički Sistem koji može biti napisan od čovjeka što živi u histo d a k l e , »vječno« ili, k a k o k a ž e sam K a n t , »a priori«; to će reći da
rijskom Svijetu. I z a t o , dopuštajući, k a o i Spinoza, da P o j a m nije o n o p r e t h o d i »vremenitom u z e t o m k a o v r e m e n i t o m « . Reći d a postoji
odnos, H e g e l ga ne poistovećuje s Vječnošću, nego sa V r e m e n o m . e p i s t e m e , apsolutno Z n a n j e , uistinu istinita istina, - znači reći da
ima o p ć e n i t o i n u ž n o valjanih p o j m o v a ; t j . , s j e d n e strane, u svakom
(Vidi za tu stvar P r e d g o v o r P h G e , 19. str. i slijedeće.)
t r e n u t k u V r e m e n a valjanih p o j m o v a i, s druge s t r a n e , pojmova koji iz
sebe isključuju Vrijeme (tj. koji nikada ne m o g u biti promijenjeni);
Vidjet ć e m o kasnije što ovo znači. Za sada hoću da još j e d n o m znači, d a k l e , reći da ima p o j m o v a a priori, n a i m e , t r a n s c e n d e n t a l n i h ,
p o d v u č e m k a k o su simboli obaju sistema identični. O n i se razlikuju n a i m e , vječnih.
samo po svojoj provenijenciji (što se ne vidi na c r t e ž u ) : po ukidanju
No vječni P o j a m ( k a o svako vječno bivstvo) nije vječan o i po
velikog ili malog kruga. A ovo, t a k o đ e r , odgovara stvarnosti. Razu
s a m o m e sebi. On je vječan po svome proizlaženju iz Vječnosti, po
mije se da j e d n o vremenito Z n a n j e m o ž e na kraju obuhvatiti totalitet
svom porijeklu. N o , porijeklo vječnoga P o j m a je »transcendentalno
postajanja. Ali se ne m o ž e razumjeti da j e d n o vječno Z n a n j e može Ja« ili »transcendentalna Sinteza«. Ovo Ja ili ova Sinteza nisu, d a k l e ,
upiti sve što je u V r e m e n u : iz prostog razloga što bi o n o upilo i nas vječni; oni jesu Vječnost. K a n t o v a t r a n s c e n d e n t a l n a Samosvijest - je
s a m e . Bilo bi to apsolutno Z n a n j e Bevvusstsein a, koje bi p o t p u n o u- ste, d a k l e , P a r m e n i d o v a Supstancija shvaćena k a o duhovni subjekt,
pilo Selbstbevvusstsein. A to je, očevidno, a p s u r d n o . t j . B o g . To je stvarna Vječnost koja sama sebe samoj sebi objavljuje
Ja se zaustavljam. Da bismo saznali što znači identifikacija poj u P o j m u i njime. To je izvor svakoga p u t e m P o j m a objavljenog Bit
ma sa Vječnošću, t r e b a pročitati cijelu »Etiku«. ka i izvor svake p o j m o v n e objave Bitka; to je vječni izvor svakog
v r e m e n i t o g Bitka.
P r e đ i m o , dakle, ili vratimo se na K a n t a . Ali, k a ž e K a n t , mi ljudi, mi m o ž e m o reći o » t r a n s c e n d e n t a l n o m
K a n t se slaže s P l a t o n o m i Aristotelom u t o m e što k a ž e (protiv Ja« da o n o jest i da je o n o jedno; ali to je sve što o njemu m o ž e m o
Parmenida-Spinoze i H e g e l a ) da je P o j a m j e d n o vječno bivstvo, u reći. D r u g i m riječima, K a n t prihvaća platonističku kritiku P a r m e n i -
odnosu p r e m a n e č e m drukčijem od samoga sebe. S a m o što on ovaj da: a k o P o j a m jeste Vječnost, o n d a se a p s o l u t n o Z n a n j e svodi na
vječni P o j a m ne stavlja više u o d n o s p r e m a Vječnosti, n e g o p r e m a j e d n u j e d i n u riječ ili i n e m a mogućeg Govora. (Uosta
Vremenu. lom, govoreći t a č n o , ne m o ž e se čak ni o » t r a n s c e n d e n t a l n o m Ja«
M o ž e se, osim toga, reći da K a n t definira P o j a m k a o odnos reći da o n o jest i da je jedno. Jer, k a k o ć e m o to o d m a h vidjeti, nao-
upravo zato što vidi nemogućnost Spinocizma (kao što je to učinio i vaj slučaj se ne mogu primijeniti kategorije bitka i Kvantiteta. M o ž e
P l a t o n da izbjegne nemogućnost E l e a t i z m a ) . On m o ž d a nije čitao se, d a k l e , najviše reći da je o n o »Nešto«, a ne Ništa, ali se ne m o ž e
Spinozu. Ali on u »transcendentalnoj Dedukciji kategorija« i u reći da je o n o j e d n a stvar koja ima takve i takve kvalitete; no ovaj
»Schematismusu« kaže zašto je spinocistička koncepcija Z n a n j a ne Bitak, o k o j e m u se m o ž e s a m o reći da jest, - jeste j e d n o Sein koje
m o g u ć a : o n a je n e m o g u ć a jer je za nas, t j . za čovjeka, - »pojam bez se, k a o što će to reći H e g e l , ne razlikuje od Nichts, od Ništa.)
zora p r a z a n « . Parmenidovsko-spinocistički Sistem jeste, d a k l e , n e m o g u ć , kaže
Parmenido-spinocistički (i hegelijanski) P o j a m koji nije u odno K a n t . - Jedinstvo sebe svjesne bitne Vječnosti ima dvanaest aspeka-
su p r e m a Bitku (drukčijem od sebe, nego koji je Bitak što sebe sa t a , koji su glasovitih dvanaest kategorija-pojmova. Ovih dvanaest
m o m e sebi objavljuje, - ovaj parmenidovsko-spinocistički P o j a m a s p e k a t a Vječnosti očevidno su vječni; oni »prethode« svemu što je u
zove se, k o d K a n t a , »transcendentalno Ja« ili die »transcendentale V r e m e n u , oni su »prije« V r e m e n a ; oni, d a k l e , važe u svakom času
Synthesis der A p e r c e p t i o n « . V r e m e n a , a isključujući Vrijeme, oni ne m o g u da se mijenjaju; oni
350 KAKO ČITATI H E G E L A PREDAVANJA ŠKOLSKE GODINE 1938-1939. 351
su a priori. N o , zabluda (ili iluzija) Parmenida-Spinoze sastojala se u Begriff ili P o j a m i A n s c h a u u n g ili Z o r ; ovaj posljednji pruža Čovje
t o m e što su oni smatrali da vječno koje proizlazi iz Vječnosti objav ku j e d a n (raznoliki) dani sadržaj, a koji nije proizveden njime, ili
ljuje ovu vječnost određujući j e , t j . dajući joj kvalitete. Za P a m e n i d a od njega, ili u njemu.
i za Spinozu, pojmovi-kategorije su atributi J e d n o g a koje jest; oni su P o j a m što ga ima biće koje nije Bog j e s t e , d a k l e , odnos: drugim
to na taj način što m o g u biti njemu pripisani. Ali t o , p r e m a K a n t o v u riječima, on m o ž e biti vječan, ali on nije vječnost. I zato je Spinoci-
shvaćanju, nipošto nije t a k o 1 . z a m » a p s u r d a n « . On je a p s u r d a n jer Spinoza nije Bog.
N i p o š t o nije t a k o j e r je to n e m o g u ć e . A na kraju 16. paragrafa Ali, postoji još koncepcija Platona-Aristotela, koja d o p u š t a da
2. izdanja »Kritike čistog U m a « K a n t objašnjava zašto. je (ljudski) P o j a m odnos, ali o d n o s koji ga stavlja u odnošaj p r e m a
O d r e đ e n j e Vječnosti p o m o ć u pojmova-kategorija bilo bi mogu Vječnosti, a ne p r e m a V r e m e n u , tj. Vječnost (ili Bog) uključuje
će s a m o po R a z u m u ( V e r s t a n d ) , »po Samosvijesti čija bi, k a ž e on ov m n o g o s t r u k o u svome vlastitom jedinstvu, a o n a sama stvara m n o g o
dje, čitava Raznolikost (das Mannigfaltige) trebalo da b u d e u j e d n o struko koje objavljuje p u t e m P o j m a . O v o m n o g o s t r u k o , budući d a
d a n a « ; p o takvom R a z u m u d a p r e d m e t i njegovih p r e d o d ž a b a postoje je vječni razvitak Vječnosti u njoj samoj, j e s t e , d a k l e , samo Vječ
j e d i n o zbog postojanja samih ovih p r e d o d ž a b a ; drugim riječima, - nost: to je (mnogostruki, raznoliki) U n i v e r z u m ideja-vremena. Ali, u
po božanskom R a z u m u (ili »arhetipu«). Jer, doista, Bitak koji misle o v o m U n i v e r z u m u razvija se s a m a Vječnost; njega ne proizvodi n a š ,
ći samoga sebe misli sve što može da b u d e mišljeno i koji stvara po samo vječni P o j a m . D a k l e , ovaj U n i v e r z u m n a m je dat; a naš P o j a m
mišljene p r e d m e t e j e d i n o činom da ih misli - jeste Bog. Spinoza j e , na njega se odnosi. D r u g i m riječima, naše a p s o l u t n o Z n a n j e što ga
dakle, i m a o razloga da nazove »Bogom« P a r m e n i d o v o koje se mi i m a m o o Bogu, o B o g u bitno različnom od nas, o transcenden-
podudara s P o j m o m koji ga objavljuje. Ali, on je i m a o krivo kad je tnom B o g u . To je teo-loško Z n a n j e u p r a v o m smislu riječi, Z n a n j e
zaboravio da j e d i n o B o g može primijeniti ovaj P o j a m na samoga se koje je odnos vječnog P o j m a p r e m a Vječnosti (a ne p r e m a Vreme
b e . J e r za nas koji nismo Bog primijeniti naš P o j a m na Boga znači nu).
staviti ovaj P o j a m u o d n o s p r e m a n e č e m drukčijem od s a m o g ovoga N o , p r e m a K a n t u , i ovo je n e m o g u ć e . Iz prostog razloga što od
P o j m a . N o , P o j a m koji je odnos u p r a v o m smislu riječi, t j . o d n o s nos vječnog p r e m a Vječnosti m o r a sam da b u d e vječan ili bez-vre-
p r e m a nečem-drugom, jeste najviše vječan, ali ne Vječnost. To zna m e n s k i , d o k naše Z n a n j e ne s a m o da je u V r e m e n u n e g o , što je još
či: ili je sama osnova spinocizma lažna ( P o j a m nije Vječnost), ili, važnije, o n o s a m o je v r e m e n i t o : n a m a je p o t r e b n o vrijeme da misli
a k o P o j a m jest Vječnost, j e d i n o B o g m o ž e da se bavi S p i n o c i z m o m .
mo.
A k o čovjek tvrdi da nije Bog, a piše »Etiku« - znači da on ne zna
U principu, kaže K a n t , m o g a o bi tu da postoji j e d a n neprostor-
šta čini, znači da on ne čini nešto što ne može sebi objasniti, znači
no-vremenski Z o r ( A n s c h a u u n g ) . U principu je moguće primijeniti
da on čini nešto »apsurdno«.
pojmove-kategorije na bilo koju d a n u m n o g o s t r u k o s t ( m n o ž i n u , raz
Ali, u principu bi, p r e m a K a n t u , B o g mogao napisati »Etiku«. nolikost - p r e v . ) . J e d n o ne-božansko biće moglo bi, dakle, u princi
Cijelo j e , dakle, pitanje u t o m e da se sazna da li j e d a n čovjek (Spi p u , razviti a p s o l u t n o Z n a n j e koje objavljuje neprostorno-vremenski
noza) ne m o ž e biti Bog. N o , za K a n t a je ovo n e m o g u ć e j e r Čovjek U n i v e r z u m platoničkih Ideja. Ali ne-božansko biće koje z o v e m o Č o
ne m o ž e ništa izvući iz sadržaja, svoje Samosvijesti: u z e t o samo po vjek to ne m o ž e . A k o je Spinocizam moguć s a m o za Boga, Platoni-
sebi, ljudsko Ja je tačka bez sadržaja, prazni recipijent, a (raznoliki) z a m j e m o g u ć s a m o z a j e d n u ne-božansku inteligenciju drukčiju o d
sadržaj m o r a da mu b u d e dan (gegeben), m o r a da d o đ e sa drugog ljudske inteligencije, za j e d n u »anđeosku« inteligenciju, na primjer.
mjesta. Ili, što izlazi na isto: nije dovoljno da Čovjek misli da bi bilo J e r , p o n a v l j a m o još j e d n o m ( a t o je, p r e m a K a n t u , j e d n a ireducibilna
istinite spoznaje; t r e b a još da p r e d m e t što ga Čovjek misli postoji i i neobjašnjiva činjenica; u s p o r . kraj § 21): za nas ljude, d a n a m n o
da postoji nezavisno od njegova čina kojim ga misli. Ili, još, k a k o gostrukost (mnoštvo) uvijek je mnoštvo d a n o u prostorno-vremen-
kaže K a n t ; ljudska Svijest i m a n u ž n o dva konstitutivna e l e m e n t a : skom obliku.
1
Za Plotina, oni ne mogu da se pridaju Jednom. Ali oni mogu da se pridaju M i m o ž e m o misliti s a m o p o d uvjetom d a n a m j e d a n a n e k a
Jednom-koje-jest, koje je za njega druga Hipostaza: to je Inteligencija ili inteligibilni m n o ž i n a . Ali. ova množina m o r a biti: u svojoj cjelini (ukupnosti) i u
Kosmos.
svakome od svojih e l e m e n a t a . D a k l e , P a r m e n i d o v j e d a n i jedini Bi-
352 KAKO ČITATI H E G E L A PREDAVANJA ŠKOLSKE GODINE 1938-1939. 353
tak m o r a se diferencirati u mnoštveni (mnogostruk) Bitak. N o , za je ljudsko » t r a n s c e n d e n t a l n o Ja« što omogućuje stvarno ljudsko
nas, identično može biti različno j e d i n o p o d uvjetom da je P r o s t o r ili mišljenje.
da je u P r o s t o r u . [ N a i m e , dvije identične geometrijske t a č k e m o g u Ljudsko mišljenje odvija se u V r e m e n u i o n o je v r e m e n i t a poja
da se m e đ u s o b n o razlikuju samo po svojim položajima u p r o s t o r u ; a va. O n o j e , k a o takvo, čisto empirijsko: o n o je doxa. Ali, da bi bilo
p r o s t o r nije ništa drugo nego b e s k o n a č n a u k u p n o s t strogo identičnih m o g u ć e (vječni) P o j a m primijeniti na vremenito, treba najprije P o
tačaka u pogledu njihova unutrašnjeg obilježja (koja j e , uostalom j a m »shematizirati«, t j . primijeniti ga na Vrijeme k a o takvo. Ova
odsutnost svakog »obilježja«), a ipak različnih j e d n i h od drugih.] posljednja primjena vrši se »prije« V r e m e n a ili »izvan« V r e m e n a .
Ali, da bi bilo spoznaje, t r e b a poistovetiti različno: svaki čin spozna O n a je a priori, t j . nepromjenljiva i uvijek valjana. A p s o l u t n o Z n a
vanja jeste j e d n a sinteza, kaže K a n t , koja uvodi jedinstvo u m n o š t v o nje jeste, d a k l e , u k u p n o s t o d n o s a između (vječnog) P o j m a i V r e m e
( d a n o ) . N o , za n a s , različno m o ž e biti identično s a m o u V r e m e n u ili n a ; t o j e u k u p n o s t d e r »synthetischen G r u n d s a t z e « ; t o j e K a n t o v a
k a o Vrijeme 1 . ontologija.
D a k l e , za nas, spoznaja, t j . poistovećenje različnog, može da se P o g l e d a j m o sada što ova kantovska koncepcija znači za Svijet i
izvrši samo u V r e m e n u jer poistovećenje različnog već jeste Vrijeme. za Čovjeka.
Uvijek se znalo da se ljudski P o j a m pojavljuje u bilo k o j e m t r e n u t k u U p r i r o d n o m Svijetu Vrijeme je predstavljeno kretanjem Ovre-
V r e m e n a ; i znalo se da je Čovjeku p o t r e b n o vrijeme da misli. Ali, menjeni P o j a m odnosi se, dakle, na stvarno kretanje. A o n o što čini
K a n t je prvi vidio da ovo Čovjeku nije slučajno, n e g o b i t n o , Svijet u ovremenjeni P o j a m mogućim, t j . »shematizam« ili o d n o s p r e m a Vre
k o j e m u Čovjek misli n u ž n o j e , d a k l e , j e d a n vremeniti Svijet. A k o m e n u koje je »prije« V r e m e n a , odgovara o n o m e što čini stvarno m o
se, p a k , ljudska djelatna misao odnosi na o n o što je u V r e m e n u , gućim stvarno kretanje, t j . sili. Reći da je (vječni) P o j a m u o d n o s u
kantovska analiza pokazuje da Vrijeme kao takvo omogućuje djelat p r e m a V r e m e n u - znači, dakle, m e đ u ostalim, iskazati j e d n u dina
mičku koncepciju materije i Svijeta, t j . j e d n u fiziku sila. Kantovska
no odvijanje mišljenja. D r u g i m riječima, mi se m o ž e m o služiti našim
filozofija n u ž n o će se, d a k l e , sastati sa nevvtonosvkom fizikom. I
vječnim Pojmovima samo p o d uvjetom da ih o d n o s i m o p r e m a Vre
o b r a t n o , a k o je Svijet doista takav k a k o to kaže Nevvtonova fizika,
m e n u k a o takvom, tj. p o d uvjetom da ih »shematiziramo«, k a k o ka
t r e b a prihvatiti K a n t o v u filozofiju k a o d a n u istinu.
že K a n t .
Ali, puštajući čak po strani činjenicu da se Čovjek isto t a k o ne
D a k l e : » t r a n s c e n d e n t a l n o Ja« koje je j e d i n o samosvijest - jeste
može nastaniti u n e w t o n o v s k o m Svijetu k a o ni u geometrijskom Svi
Spinozin B o g ; a mi ne m o ž e m o o njemu ništa reći; »transcendental
j e t u P l a t o n o v o m , m o ž e se ukazati na n e d o s t a t a k u kanto-newtonov-
no Ja«, izvor kategorija-pojmova koje se o d n o s e na j e d n o neprostor-
skom shvaćanju čisto p r i r o d n o g Svijeta. N a i m e , n e m o g u ć n o s t da se
no-vremensko m n o š t v o , t j . na vječno m n o š t v o , - jeste Ja k a k o ga je
P o j a m stavi u o d n o s p r e m a Vječnosti znači, na kraju izlaganja, ne
shvaćala platonovsko-aristotelovska ili p r e t k a n t o v s k a filozofija u o p
mogućnost da se ima apsolutna geometrijska spoznaja Svijeta. Negira
će; no ovo Ja nije ljudsko, jer se za nj smatra da m o ž e misliti izvan
se, drugim riječima, p o j a m Kosmosa, t j . vječna ili statička struktura
V r e m e n a 2 . To j e , dakle, samo »transcendentalno Ja« p o č e t a k she
p r i r o d n o g U n i v e r z u m a . I, p r e m a t o m e , ne objašnjava se postojanje
matiziranih kategorija, t j . P o j m o v a što se o d n o s e na V r i j e m e koje vječnih struktura u Svijetu: osobito se ne m o ž e objasniti, k a k o to
1
Naime, poistovetiti tačku A s tačkom B znači pomaknuti je od A do B; poisto čini Aristotel, biološka vrsta. Najčešće se ne objašnjava čisto prostor
vetiti dvije različne stvari najčešće znači - reći da se jedna i ista stvar promijenila; a na s t r u k t u r a : p o m o ć u sile objašnjava se, na primjer, kretanje platne-
Vrijeme je samo beskonačna ukupnost sviju poistovećenja različitog, tj. sviju promje t a , ali se ne objašnjava struktura sunčeva sistema. I ovdje je n e m o
na ma kakve one bile.
2
Nije dovoljno, kako to čine Platon ili Descartes, geometrizirati fiziku; trebalo gućnost objašnjenja apsolutna: činjenica da se u stvarnom Svijetu
bi još geometrizirati mišljenje filozofa koji izvodi ovu geometrizaciju, tj. isključiti Vri zakoni primjenjuju na stabilne e n t i t e t e (bivstva - prev.) jeste, za Kan
jeme iz samog ovog mišljenja; no to je nemoguće. Ideal »univerzalnog-tenzora« moder ta, »transcendentalni slučaj« M o ž e se reći da je to t a k o : i to je sve
ne relativističke Fizike jeste ideal jedne bez-vremenske (ne-vremenite) spoznaje: svaki što se m o ž e o toj stvari reći.
sadržaj bio bi u ovoj formuli istovremeno dat; ali čak da je ovaj teznor moguć, on je
tek algoritam, a ne Govor; svako diskurzivno (govorom izraženo) mišljenje nužno se K a n t , d o d u š e , u »trećoj Kritici« razrađuje teoriju živog bića. Ali
odvija u Vremenu jer je već priricanje predikata subjektu jedan vremeniti čin. ova teorija važi samo u »kao da« svijetu, j e r treća »Kritika« n e m a
2 3 K a k o čitati H e g e l a
354 KAKO ČITATI H E G E L A PREDAVANJA ŠKOLSKE GODINE 1938-1939. 355
ekvivalenta u »Sistemu« 1 . A što važi za životinju p o s e b n o , važi, ta njega odvaja; ovdje - sloboda palog Čovjeka koji poriče svoj grijeh
k o đ e r , za životinju u o p ć e , t j . za K o s m o s : ovdje još kosmologija (uo u j e d i n s t v e n o m izvan-vremenskom činu 1 .
stalom, leibnizijanska) ima samo »regulativnu« vrijednost. A isto to Ovdje, d a k l e , k a o i u opisu prirodnog Svijeta, ima n e k o g na
važi za Boga: budući da je Bog Vječnost, o Bogu n e m a mogućeg p r e t k a . Ali o n d j e , k a o i ovdje, ima j e d a n neumanjivi n e d o s t a t a k .
Znanja. Čovjek k a o historijsko biće ostaje neobjašnjiv: ne shvaća se ni Svijet
Najzad, ako je kantovsko Z n a n j e z a t v o r e n o , t j . t o t a l n o i defini konkretnih stvari gdje on živi, ni Povijest koju on stvara svojim vre
tivno ili apsolutno, o p e t nailazimo na teističku ili platonističku shemu menitim slobodnim činima.
dvaju krugova (2. si.). Ali, k a k o se P o j a m ne odnosi na Vječnost, D o l a z i m o , n a p o k o n , do slijedećeg rezultata.
mali krug ostaje zauvijek čisto hipotetičan (4. si.). S a m o što uklanja M o g u ć n o s t (I) je isključena j e r je Čovjek ne može ostvariti. To
jući ga ne d o b i v a m o jedini zatvoreni krug Hegelov ( 5 . si.), već otvo j e , isto t a k o , mogućnost ( I V ) , j e r o n a ukida samu ideju istine u pra
reni krug bez utvrđenih granica koji simbolizira Skepticizam (7. si.). vom smislu riječi. Mogućnost (II) daje djelomična objašnjenja. Ali,
N a i m e , budući da je vječni P o j a m stavljen u o d n o s p r e m a Vremenu, ni u j e d n o j od tri varijante o n a ne uspijeva da objasni Povijest, t j .
n e m a mogućeg apsolutnog izjednačenja. Okvire vječnih pojmova-ka- Čovjeka u z e t o g k a o slobodnog stvaraoca u V r e m e n u ; u svakom slu
tegorija m o ž e , u najbolju ruku, p o t p u n o ispuniti beskonačno vječno čaju, a k o se u kantovskoj ili »kriticističkoj« varijanti m o ž e , u stro
V r e m e n a Mišljenje koje je u V r e m e n u n i k a d a t o , d a k l e , ne postiza gom smislu, govoriti o b e s k r a j n o m historijskom razvoju, n e m o g u ć e
va. I zato K a n t k a ž e da je apsolutno Z n a n j e eine »unendliche Auf je doći do apsolutnog Z n a n j a o Historiji i, p r e m a t o m e , o historij
gabe«, j e d n a beskonačna zadaća. skom Čovjeku.
Pogledajmo sada što znači kantovska koncepcija na a n t r o p o l o D a k l e , ali filozofija h o ć e doći do j e d n o g apsolutnog Z n a n j a o
škom p l a n u . Čovjeku, k a k o ga mi d a n a s shvaćamo, o n a m o r a prihvatiti moguć
P o j a m je vječan, ali se odnosi na Vrijeme. A k o je P o j a m vje nost ( I I I ) . A to je učinio H e g e l govoreći da P o j a m jeste Vrijeme.
čan, znači da u Čovjeku ima nešto što ga stavlja izvan V r e m e n a : to T r e b a vidjeti što to znači.
je sloboda, tj. » t r a n s c e n d e n t a l n o Ja« uzeto k a o »praktični U m « , ili
»čista Volja«. A k o postoji odnos P o j m a i V r e m e n a , postoji, t a k o đ e r ,
primjena »čiste Volje« na vremenitu stvarnost. Ali, ukoliko ima poj
ma a priori (što ovdje znači: slobodnog čina), o d n o s p r e m a v r e m e n u
vrši se »prije« V r e m e n a . P r e m d a se odnosi na Vrijeme, slobodni čin
j e , dakle, izvan V r e m e n a . To je glasoviti »izbor inteligibilnog karak
tera«. Ovaj izbor nije vremenit, ali određuje cijelu v r e m e n i t u egzi
stenciju Čovjeka, u kojoj, dakle, n e m a slobode.
T a k o opet susrećemo Platonov mit. S a m o što se k o d P l a t o n a
P o j a m odnosi na Vječnost, dok se on k o d K a n t a odnosi na Vrijeme.
A ova se razlika ovdje izražava time što se »transcendentalni izbor«
ne vrši, k a o k o d P l a t o n a , u pogledu onoga što Čovjek jest (ili »je
bio«) izvan V r e m e n a , već u pogledu onoga što on jest (ili »će biti«)
u V r e m e n u . K o d P l a t o n a se radi o afirmaciji, k o d K a n t a - o negaciji;
ondje se radi o t o m e da se p o s t a n e u V r e m e n u o n o što se vječno
jest; ovdje - da se ne b u d e vječno o n o što se postalo u V r e m e n u ;
ondje - prihvaćanje vječne P r i r o d e , ovdje negacija v r e m e n i t e Priro
d e . Ili, još: ondje - sloboda A n đ e l a koji pristaje uz B o g a , ili se od
1 1
Ovo upravo zato što spoznaja u pravom smislu polazi od odnosa između Pojma Svakako valja na taj način shvatiti kršćanski čin: prije nego što je kompatibilan
i Vremena, a ne između pojma i Vječnosti. s vječnom božanskom milošću, kršćanski čin mora biti »transcendentalan«.
23'
PREDAVANJA ŠKOLSKE GODINE 1938-1939. 357
stavljajući da njezin autor nije pogriješio u svom vlastitom razrađiva N o , zanimljivo je da se odlučni tekst o V r e m e n u nalazi u »Filo
nju temeljne formule). zofiji Prirode« iz »Jenenser Realphilosphie«. Ovaj tekst je preveo i
Ne m o ž e , d a k a k o , biti riječi o t o m e da ovdje r e k o n s t r u i r a m o či k o m e n t i r a o g. Koyre u j e d n o m članku koji je nastao iz njegovih Pre
tavu hegelijansku filozofiju iz identifikacije Pojma-koji-empirijski-po- davanja o Hegelovim mladalačkim spisima: odlučan članak, koji je
stoji sa v r e m e n o m . M o r a m se zadovoljiti da učinim nekoliko sasvim izvor i osnova m o g a t u m a č e n j a P h G e . Ovdje ću se zadovoljiti da u
nekoliko riječi p o n o v i m glavne rezultate sadržane u analizi g. Koy-
općenitih p r i m j e d a b a , analognih o n i m a što sam ih učinio govoreći o
rea.
drugim shvaćanjima o d n o s a između P o j m a i V r e m e n a .
žudnji n e k e žudnje ( p r e m a žudnji za n e k o m žudnjom - prev.) znači ljudska ili historijska Sadašnjost 1 . D a k l e , gledano o p ć e n i t o : historij
djelovati p r e m a o n o m e što (još) nije, t j . p r e m a budućnosti. Biće ko sko kretanje r a đ a se iz B u d u ć n o s t i i prolazi kroz Prošlost da bi se
je djeluje na taj način j e s t e , d a k l e , u V r e m e n u u k o j e m u B u d u ć n o s t ostvarilo u Sadašnjosti k a o v r e m e n i t a Sadašnjost. Vrijeme što ga ima
ima prvenstvo. I o b r a t n o , B u d u ć n o s t m o ž e imati stvarno prvenstvo, u vidu H e g e l jeste, d a k l e , ljudsko ili historijsko Vrijeme: to je Vrije
samo a k o u stvarnom ( p r o s t o r n o m ) Svijetu postoji biće s p o s o b n o da me svjesnog i hotimičnog Djelovanja što ostvaruje u sadašnjosti P r o
djeluje na taj način. jekt za budućnost, koji Projekt je napravljen iz spoznaje prošlosti1.
N o , u IV poglavlju P h G e Hegel pokazuje da je Ž u d n j a koja se R a d i se, d a k l e , o historijskom V r e m e n u , a Hegel kaže da je ovo
upravlja na drugu Ž u d n j u n u ž n o Ž u d n j a za Priznanjem, k o j a - su »Vrijeme sam P o j a m koji empirijski-postoji«. P u s t i m o za sada po
protstavljajući G o s p o d a r a R o b u - rađa Historiju i kreće je (sve d o k strani t e r m i n »Pojam«. H e g e l , d a k l e , kaže d a j e vrijeme j e d a n X ,
nije u k i n u t a Z a d o v o l j e n j e m ) . D a k l e : ostvarujući se, Vrijeme u ko j e d n o nešto što empirijski-postoji. N o , ovu tvrdnju m o ž e m o deduci-
j e m ima prvenstvo B u d u ć n o s t proizvodi Historiju, koja traje t a k o rati iz same analize hegelijanskog p o j m a o (historijskom) V r e m e n u .
dugo d o k traje ovo Vrijeme; a ovo Vrijeme traje samo dotle d o k Vrijeme u k o j e m u ima prvenstvo Budućnost m o ž e se ostvariti, m o ž e
traje Historija, tj. d o k se ne izvrše ljudski čini ispunjeni u cilju dru postojati s a m o p o d uvjetom da negira ili da ništi. Da bi bilo V r e m e -
štvenog Priznanja. 1
Kažemo, naime, da je neki trenutak »historijski« kada se djelovanje što se u
N o , ako je Žudnja prisutnost odsutnosti, o n a nije - uzeta kao ta njemu vrši vrši prema ideji koju djelatnik sam stvara o budućnosti dakle, prema bu
kva - empirijska stvarnost: o n a ne postoji na pozitivni način u pri dućnosti. Ali, da bi trenutak bio doista »historijski«, potrebno je da ima promjene;
r o d n o j , t j . prostornoj Sadašnjosti. O n a j e , naprotiv, k a o n e k a šuplji potrebno je, drugim riječima, da odluka bude negatorska u odnosu na dano: odlučuju
ći se za budući rat, odlučujemo se protiv vladajućeg mira. A odlukom za budući rat
na ili n e k a »rupa« u P r o s t o r u : - praznina, ništa. (A čisto v r e m e n i t a pretvaramo mir u prošlost. No sadašnji, idejom o budućnosti (Projektom) izazvani hi
B u d u ć n o s t dolazi da se nastani, da t a k o k a ž e m o , u ovu »rupu« usred storijski čin određen je ovom prošlošću koju on stvara: ako je mir zajamčen i častan,
p r o s t o r n e Sadašnjosti.) Ž u d n j a koja se odnosi na Ž u d n j u ne odnosi negacija koja ga stavlja u prošlost jeste čin luđaka ili zločinca; ako je on ponižavajući,
se, dakle, ni na šta, j e d i n o p r e m a Budućnosti, ne odlazi se do n e k e njegova negacija je čin dostojan jednog državnika itd.
2
Uzmimo kao primjer jednog »historijskog trenutka« slavnu anegdotu o »Rubi-
stvarnosti i, »Ostvariti« je - znači, dakle, ništa ne ostvariti. O d n o s e konu«. - Što se zbiva u sadašnjosti u pravom smislu? Neki čovjke noću šeće obalom
ći se p r e m a t o m e , nije se stvarno u kretanju. S druge s t r a n e , a k o se jedne male rijeke. Drugim riječima, nešto krajnje banalno, ništa »historijsko«. Jer,
potvrđuje ili prihvaća stvarna ( n a i m e , p r o s t o r n a ) sadašnjost, ne žudi čak da je dotični čovjek Cezar, događaj ne bi imao ništa »historijsko« kad bi Cezar
tako šetao jedino uslijed kakvegod besanice. Trenutak je »historijski« zato što noćni
se ni za čim; ne odnosi se, d a k l e , p r e m a B u d u ć n o s t i , ne n a d m a š u j e šetač misli na državni udar, na građanski rat, na osvajanje Rima i na svjetsku domina
se Sadašnjost i, p r e m a t o m e , o p e t se ne k r e ć e . D a k l e , da bi se ostva ciju. I, pripazimo dobro: zato što ima projekt da to izvrši, jer sve je to još u buduć
rila, Ž u d n j a se m o r a odnositi na n e k u stvarnost ali ona se ne m o ž e nosti. Događaj o kojem je riječ ne bi, dakle, bio »historijski« kad ne bi bilo stvarne
na nju odnositi na j e d a n pozitivan način. M o r a se, d a k l e , na nju prisutnosti (Gegenvvart) budućnosti u stvarnom Svijetu (prije svega u Cezarovu mo
zgu). Sadašnjost je, dakle, »historijska« samo zato što u njoj ima jedan odnos prema
odnositi negativno. Ž u d n j a j e , dakle, n u ž n o Ž u d n j a da se negira budućnosti, ili, tačnije, zato što je ona funkcija budućnosti (jer Cezar šeće zato što
stvarna ili sadašnja datost. A stvarnost Ž u d n j e dolazi od negacije da misli na budućnost). I u tom smislu može se govoriti o primatu budućnosti u historij
ne stvarnosti1. No negirano stvarno - jeste stvarno koje je prestalo skom Vremenu. Ali to nije dovoljno. Pretpostavimo da je šetač neki rimski mladić
koji »sanja« o svjetskoj dominaciji, ili neki »megaloman« u kliničkom smislu riječi ko
biti: o n o je prošlo stvarno ili stvarna Prošlost. Ž u d n j a o d r e đ e n a Bu ji smišlja »projekt (ili »stvara odluku«, tj. pretvara »hipotezu« bez određenog odnosa
dućnošću pojavljuje se, u Sadašnjosti, k a o stvarnost ( t j . k a o zadovo prema stvarnom Vremenu u konkretni »projekt budućnosti«). Zašto? Zato što Cezar
ljena Ž u d n j a ) samo p o d uvjetom da je negirala nešto s t v a r n o , t j . ima mogućnost (ali ne sigurnost, jer tada ne bi bilo budućnosti, u pravom smislu, niti
j e d n u Prošlost. To je način na koji je Prošlost bila (negativno) proiz istinskog projekta) da ostvari svoje planove. No ovu mogućnost osigurava mu čitava
njegova prošlost, i samo njegova prošlost. Prošlost, tj. sva njegova djela borbe i rada
v e d e n a p r e m a Budućnosti koja o d r e đ u j e kvalitet stvarne Sadašnjo što su izvršena u raznim sadašnjostima prema projektu tj. prema budućnosti. Ova pro
sti. I j e d i n o Sadašnjost t a k o o d r e đ e n a Budućnošću i Prošlošću jeste šlost razlikuje »projekt« od običnog »sna«, ili od »utopije«. Prema tome, »historijski
trenutak« postoji samo ondje gdje se sadašnjost organizira prema budućnosti, pod u-
1
Žudnja za pijenjem je odsutnost vode, ali kvalitet ove žudnje (žeđ) određen je vjetom da budućnost ne prodire u sadašnjost na neposredan način (unmittelbar; slučaj
ne odsutnošću kao takvom, već time što je ona odsutnost vode (a ne nečeg drugog); i utopije), već nakon što je posredovana (vermittelt) prošlošću, tj. jednim već izvršenim
ova žudnja se ostvaruje »negacijom« stvarne vode (u činu pijenja). djelovanjem.
362 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 363
n a , t r e b a da ima još nešto drugo (drukčije) od V r e m e n a . O v o drugo se vrši p r e m a ovim ž u d n j a m a ne m o ž e , dakle, da bitno negira, o n o
j e , prije svega, P r o s t o r (mjesto zastoja, t a k o rekavši). D a k l e , n e m a ne m o ž e mijenjati bit o n o g a što jest. D a k l e , ove »prirodne« žudnje
V r e m e n a bez P r o s t o r a ; Vrijeme je nešto što je u P r o s t o r u 1 . Vrije ne preinačuju Bitak u njegovoj cjelini, t j . u njegovoj stvarnosti; on
me je negacija P r o s t o r a (različnosti); ali, a k o je o n o n e š t o a ne ništa, se b i t n o ne mijenja p r e m a njima; ostaje identičan sa samim sobom i
to je zato što je o n o negacija Prostora. N o , stvarno negirati m o on je t a k o Prostor, a ne Vrijeme. Životinja, d o d u š e , mijenja izgled
že se s a m o o n o što stvarno postoji, t j . o n o što p r u ž a otpor. Ali, P r o p r r o d n o g Svijeta u k o j e m u živi. Ali, o n a u m i r e i vraća zemlji o n o
stor koji p r u ž a o t p o r je p u n : to je p r o t e ž n a materija, to je stvarni što joj je uzela. A budući da je njezina m l a d u n č a d identično ponav
P r o s t o r , t j . prirodni Svijet. Vrijeme, d a k l e , m o r a postojati u Svijetu: lja, ponavljaju se, t a k o đ e r , i p r o m j e n e što ih o n a pravi u Svijetu. I, u
o n o j e , dakle, n e š t o što »ist da«, k a k o kaže H e g e l , što je tu u P r o cjelini, P r i r o d a , dakle, ostaje o n o što o n a jest 1 . Čovjek, naprotiv, bitno
storu i što je tu u empirijskom P r o s t o r u , t j . u osjetilnom P r o s t o r u , ili mijenja Svijet negatorskim Djelovanjem svojih Borbi i svog R a d a , j e r
u p r i r o d n o m Svijetu. Vrijeme ništi ovaj Svijet čineći da on svakoga Djelovanje što se r a đ a iz ne-prirodne ljudske Ž u d n j e ima za p r e d m e t
t r e n u t k a t o n e u ništavilo prošlosti, ali Vrijeme nije niša d r u g o n e g o
drugu Ž u d n j u , tj. nešto što ne postoji stvarno u p r i r o d n o m Svijetu 2 .
ovo ništenje Svijeta; a da n e m a stvarnog Svijeta koji bi se ništio, Vri
J e d i n o Čovjek bitno stvara i razara. P r i r o d n a stvarnost sadržava, d a k l e ,
j e m e bi bilo s a m o čisto ništa: ne bi bilo V r e m e n a . Vrijeme koje jest
Vrijeme s a m o a k o sadržava ljudsku stvarnost. N o , Čovjek b i t n o stvara
- jeste, d a k l e , nešto što »postoji-emipirijski«, t j . što postoji u stvar
i razara p r e m a ideji što je sebi stvara o B u d u ć n o s t i . A ideja Budućnosti
n o m P r o s t o r u ili u p r o s t o r n o m Svijetu.
pojavljuje se u stvarnoj sadašnjosti u obliku Ž u d n j e koja je upravljena
N o , vidjeli smo da se prisutnost V r e m e n a (gdje B u d u ć n o s t i m a
na drugu Ž u d n j u , t j . u obliku Ž u d n j e za društvenim Priznanjem. No
prvenstvo) u stvarnom Svijetu zove Ž u d n j a (koja i m a za p r e d m e t
Djelovanje koje se r a đ a iz ove Ž u d n j e proizvodi Historiju. Vremena,
drugu Ž u d n j u ) i da je ova Ž u d n j a specifično ljudska Ž u d n j a , jer je
d a k l e , ima s a m o ondje gdje ima Historije.
Djelovanje što je ostvaruje sam bitak Čovjeka. Stvarna prisutnost
D a k l e , »die Zeit ist der daseiende Begriff selbst« znači: Vrijeme
V r e m e n a u Svijetu zove se, d a k l e , Čovjek. Vrijeme je Čovjek, a Čo
vjek je Vrijeme. je Čovjek-u-Svijetu i njegova stvarna Povijest. Ali, Hegel k a ž e , tako
đ e r : »Geist ist Z e i t « , t j . Čovjek je Vrijeme. A u p r a v o s m o vidjeli što
U P h G i Hegel to ne kaže sasvim doslovno j e r on tu izbjegava
riječ »čovjek«. Ali, u »Jenskim predavanjima« k a ž e : »Geist ist Z e i t « , to znači: čovjek je Ž u d n j a koja ima za p r e d m e t drugu Ž u d n j u ; t j .
»Duh je Vrijeme«. N o , » D u h « znači k o d H e g e l a (a o s o b i t o u o v o m Ž u d n j a za Priznanjem; t j . n e g a t o r s k o Djelovanje koje se vrši sa ci
k o n t e k s t u ) »ljudski D u h « ili Čovjeka, pobliže, kolektivnog Čovjeka, ljem zadovoljenja ove Ž u d n j e za P r i z n a n j e m ; t j . krvava B o r b a iz
t j . N a r o d ili D r ž a v u i, na kraju izlaganja, cjelovita Čovjeka, ili čo prestiža; t j . o d n o s između G o s p o d a r a i R o b a ; t j . R a d ; povijesni raz
vječanstvo u totalitetu njegove p r o s t o r n o - v r e m e n s k e egzistencije, t j . voj koji, na kraju, dolazi do univerzalne i h o m o g e n e D r ž a v e i do ap
totalitet opće Povijesti. solutnog Z n a n j a što objavljuje p o t p u n o g Čovjeka ostvarena u ovoj
Vrijeme (razumije se, povijesno vrijeme, s ritmom: Budućnost —» Državi i n j o m e . U k r a t k o , reći da Čovjek jeste Vrijeme znači reći sve
Prošlost —> Sadašnjost) jeste, dakle, Čovjek u svojoj cjelovitoj empi što H e g e l kaže o Čovjeku u P h G i . A t o , isto t a k o , znači reći da p o
rijskoj, t j . p r o s t o r n o j stvarnosti: Vrijeme je Povijest-Čovjeka-u-Svi- stojeći univerzum i sam Bitak moraju biti takvi da ovako shvaćen
j e t u . I zaista, bez Čovjeka ne bi bilo V r e m e n a u Svijetu; P r i r o d a ko Čovjek b u d e moguć i da se mož.e ostvariti. Rečenica koja poistoveću
ja bi Čovjeku uskratila prebivalište bila bi s a m o stvarni Prostor . I
1 je D u h i Vrijeme rezimira, dakle, cijelu Hegelovu filozofiju, k a o što
životinja, zacijelo, i m a žudnji, i djeluje p r e m a svojim ž u d n j a m a ne ostale p r e t h o d n o n a b r o j e n e s h e m a t s k e formule rezimiraju cijelu filo
girajući stvarni bitak: o n a j e d e i pije sasvim j e d n a k o k a k o to čini čo zofiju j e d n o g a P l a t o n a , j e d n o g a Aristotela itd.
vjek. Ali žudnje životinje su prirodne; o n e su upravljene na o n o što 1
Ako u njoj ima Vremena, to je biološko Vrijeme Aristotelovo kružno Vrije
jest, pa su, d a k l e , određene onim što jest; n e g a t o r s k o djelovanje koje me; to je Vječnost u Vremenu; to, je Vrijeme gdje se sve mijenja da bi ostalo isto.
2
1
Tako je maslina iz Periklovog vremena »ista« maslina kao i ona iz vremena
Rekao sam da Žudnja, tj. Vrijeme, jeste »rupa«; no da bi bilo »rupe«, treba Venizelosovog; ali Periklova Grčka je prošlost koja nikada ponovno ne postaje sada
da ima prostor gdje rupa postoji. šnjost, a Venizelos predstavlja u odnosu na Perikla budućnost koja još nikada nije bila
2
U četiri dimenzije. prošlost.
364 KAKO CITATI H E G E L A
P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 365
Ali, u ovim shematskim formulama radilo se o Pojmu. No i sam j e d e ; u njoj Smisao (Bit) prestaje živjeti, tj. umire. I zato je pojmov
Hegel ne kaže s a m o : »Geist ist Zeit« nego i: »die Zeit ist d e r Begriff no shvaćanje empirijske stvarnosti ravno ubistvu. H e g e l , d o d u š e ,
der da ist«. v e o m a d o b r o zna da ne t r e b a psa ubiti da bismo ga shvatili kroz nje
To su, zacijelo, dva različita načina da se kaže ista stvar. A k o gov P o j a m , t j . da bismo ga imenovali ili definirali i d a , isto t a k o , ne
Čovjek jeste Vrijeme i ako Vrijeme jeste »Pojam koji empirijski-po t r e b a čekati da on stvarno u m r e k a k o bismo to mogli izvesti 1 . Ali,
stoji«, m o ž e se reći da Čovjek jeste »Pojam koji empirijski-postoji«. kaže H e g e l , k a d pas ne bi bio smrtan, t j . bitno konačan ili ograničen
A on to zaista jest: budući da je on jedino biće na Svijetu koje govo u pogledu svoga trajanja, ne bismo mogli od njega odijeliti njegov
ri, on je utjelovljeni Logos (ili G o v o r ) , Logos koji je p o s t a o tijelo i P o j a m , tj. učiniti da u ne-živu riječ p r e đ e smisao (Bit) koji je utje
koji na taj način postoji k a o empirijska stvarnost u p r i r o d n o m Svije lovljen u stvarnom psu; u riječ (koja ima smisao), tj. u apstraktni Po
tu. Čovjek je Dasein Begriffa, a »Pojam koji empirijski-postoji« jest j a m , u P o j a m što postoji ne u psu (koji ga ostvaruje), nego u čovje
Čovjek. D a k l e , reći da je Vrijeme »Pojam koji empirijski-postoji« - ku (koji ga pomišlja), t j . u n e č e m drugom (drugačijem) od osjetilne
svakako znači reći da je vrijeme Čovjek, p o d uvjetom da Čovjeka stvarnosti što je p o j a m objavljuje kroz svoj Smisao. P o j a m »pas« ko
shvatimo o n a k o k a k o ga je H e g e l shvatio u P h G i . Sve što je H e g e l ji je moj P o j a m (o psu), P o j a m koji j e , dakle, nešto drugo od živog
kazao o Čovjeku u P h G i važi, dakle, i za Vrijeme. I o b r a t n o , sve što psa i koji se odnosi na j e d n o g živog psa k a o na j e d n u izvanjsku
se m o ž e reći o »pojavljivanju« (Erscheinung) ili o » P h a n o m e n o l o g i e « stvarnost - ovaj apstraktni P o j a m m o g u ć je s a m o a k o je pas bitno
V r e m e n a (tj. o D u h u ) u Svijetu - to Hegel kaže u P h G i . s m r t a n , t j . - ako pas umire ili se ništi u svakom t r e n u t k u svoje egzi
Da b i s m o , dakle, shvatili p a r a d o k s a l n o poistovećenje V r e m e n a i stencije. N o , pas koji se ništi u svakom t r e n u t k u - jeste, u p r a v o , pas
P o j m a , t r e b a d a p o z n a j e m o cijelu P h G u . T r e b a d a z n a m o , s j e d n e koji traje u V r e m e n u , koji svakog t r e n u t k a prestaje živjeti ili posto
strane, da je Vrijeme o k o j e m u se radi ljudsko ili historijsko Vrije jati u Sadašnjosti da bi se poništio u Prošlosti, ili da se ništi kao P r o
m e , t j . Vrijeme gdje prvenstvo ima Budućnost koja o d r e đ u j e Sada šlost 2 . Da je pas vječan, da postoji izvan V r e m e n a ili bez V r e m e n a ,
šnjost, prolazeći kroz Prošlost, a t r e b a i da z n a m o , s druge s t r a n e , P o j a m »pas« nikada ne bi bio odvojen od samoga psa. Empirijska
k a k o H e g e l definira P o j a m 1 . egzistencija ( D a s e i n ) P o j m a »pas« bila bi živi p a s , a ne riječ »pas«
(pomišljena ili izgovorena). Na Svijetu ne bi, dakle, bilo Govora
(Logosa); a budući da je empirijski-postojeći G o v o r j e d i n o Čovjek
Još mi, d a k l e , ostaje da u k r a t k o podsjetim što za H e g e l a znači
(koji stvarno govori), ne bi bilo na Svijetu čovjeka. Pojam-riječ otki
P o j a m , der Begriff.
da se od osj etilnoga hic et nunc, ali m o ž e se od njega otkinuti s a m o
z a t o što je hic j e d n o nunc, tj. z a t o što je prostorni bitak v r e m e n i t ,
U V I I poglavlju P h G e H e g e l je r e k a o da je svako pojmovno
zato što se on ništi u Prošlosti, a stvarno koje iščezava u Prošlosti
shvaćanje (Begreifen) ravno ubistvu. Podsjetimo se, d a k l e , na o n o
što je H e g e l tada mislio. 1
Ne zaboravimo, međutim, da pojmovno ili »znansteno« shvaćanje psa vodi, u
T a k o dugo d o k je Smisao (ili Bit, P o j a m , Logos, Ideja itd.) u stvari, prije ili kasnije, do njegove disekcije.
bivstvu koje empirijski postoji, ovaj Smisao ili ova Bit, k a o i ovo 2
Dakle: za Aristotela postoji pojam »pas« samo zato što ima jedan stvaran
bivstvo ( e n t i t e t ) , - žive. T a k o dugo dok j e , na primjer, Smisao (ili vječni pas, naime, vrsta »pas« koja je uvijek u sadašnjosti: za Hegela, naprotiv, pojam
»pas« postoji samo zato što je stvarni pas vremenito bivstvo, tj. bivstvo bitno konačno
Bit) »pas« utjelovljen u j e d n o m osjetilnom bivstvu, ovaj Smisao ili »smrtno«, bivstvo koje se u svakom trenutku ništi: a Pojam je stalno održavanje
(Bit) živi: to je stvarni pas, živi pas koji trči, pije i j e d e . Ali, k a d ovog ništenja prostorno stvarnog; samo ovo ništenje nije ništa drugo nego Vrijeme. I
Smisao (Bit) »pas« p r e đ e u riječ »pas«, t j . kad p o s t a n e apstraktan za Hegela je, dakle, Pojam nešto što se održava (ako se hoće, »vječno«, ali u smislu:
P o j a m koji se razlikuje od osjetilne stvarnosti koju on objavljuje tako dugo dok traje Vrijeme). Ali, za njega se održava jedino Pojam »pas« (Pojam,
tj. vremenito ništenje stvarnoga psa, koje ništenje stvarno traje dokle traje stvaran pas
svojim Smislom, Smisao (Bit) umire: riječ »pas« ne trči, ne pije i ne (vječno, u strogom smislu, jer postoji vječno vraćanje) bar kao vrsta. Zato Hegel obja
1 šnjava ono što Aristotel ne može da objasni, naime, održavanje (u Čovjeku i ušima
Hegelijanski Pojam je poistovećen s hegelijanskim Vremenom. Ne može se poi pojma o nekoj životinji, na primjer, koja pripada jednoj izumrloj vrsti (a da od ove
stovetiti prethegelijanski Pojam s prethegelijanskim Vremenom; ni hegelijanski Pojam s nisu preostali čak ni fosilni ostaci).
prethegelijanskim Vremenom; ni prethegelijanski Pojam s hegelijanskim Vremenom.
366 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A ŠKOLSKE G O D I N E 1938-1939. 367
održava se ( k a o ne-stvarno) u Sadašnjosti u obliku Riječi-Pojma. cija nije ništa d r u g o n e g o ljudska egzistencija) s a m o a k o je Svijet
U n i v e r z u m G o v o r a (Svijet Ideja) je stalna d u g a što se stvara iznad vremenit, s a m o a k o V r i j e m e i m a empirijsku-egzistenciju u Svijetu. I
j e d n o g v o d o p a d a : a v o d o p a d - to je vremenito stvarno biće k o j e se z a t o se m o ž e reći da V r i j e m e jeste P o j a m koji empirijski-postoji. 1
ništi u ništavilu Prošlosti 1 . D a k l e , u Svijetu n e m a p o j m a t a k o d u g o d o k u Svijetu n e m a
Sigurno je da Stvarno traje u V r e m e n u k a o stvarno. Ali, z a t o što v r e m e n a k o j e postoji-empirijski. N o , vidjeli s m o d a j e empirijska-eg-
traje u Vremenu, o n o je svoja vlastita uspomena; o n o u s v a k o m tre 1
Ova »metafizička« (ili kosmološka) konstatacija na ontološkom planu znači:
n u t k u ostvaruje svoju Bit ili svoj S m i s a o , a to znači da ostvaruje u
Bitak mora imati trojstvenu strukturu jer je »sinteza« ili »Totalitet« koji spaja »Tezu«
Sadašnjosti o n o što od njega p r e o s t a j e n a k o n njegova p o n i š t e n j a u ili »Identitet« s »Antitezom« ili »Negativitetom« (dok je ova prisutnost negacije Bitka
Prošlosti; a o v o n e š t o što od njega p r e o s t a j e i što o n o p o n o v n o - o - U postojećem Bitku upravo Vrijeme). Da bismo bolje shvatili poistovećenje Pojma s
stvaruje - j e s t e njegov Pojam. K a d a sadažnje S t v a r n o t o n e u p r o vremenom, korisno je postupiti kako slijedi. - Zamislimo sebi pojam Bitka, tj. totalitet
onoga što jest. Koja je razlika između ovog pojma »Biti« i samog Bitka? Oni su po
šlost, njegov Smisao (Bit) se odrešuje od njegove stvarnosti (Egzi
sadržaju identični jer nismo izvršili nikakvu »apstrakciju«, no, ipak, usprkos onome
stencije); i tu nastaje m o g u ć n o s t da se ovaj Smisao zadrži izvan što je mislio Parmenid, pojam »Biti« nije Bitak (inače ne bi bilo Govora, Pojam ne bi
stvarnosti i da on b u d e p r e v e d e n u Riječ. A ova Riječ objavljuje bio Logos). Ono što razlikuje Bitak od pojma »Biti« jedino je Bitak samog Bitka; jer
Smisao S t v a r n o g koje ostvaruje u Sadašnjosti svoju vlastitu P r o š l o s t , t j . Bitak jest ukoliko je Biti, ali on nije u pojmu »Biti« (premda »je« u njemu nazočan po
svom sadržaju, tj. kao smisao pojma »Biti«). Pojam »Biti« dobivamo, dakle, oduzima
istu ovu Prošlost k o j a se »vječno« o d r ž a v a u Riječi-Pojmu. U k r a t k o ,
jući bitak od Bitka: Biti manje biti jednako pojam Biti (a ne jednak Ništa ili »nula«;
P o j a m m o ž e imati empirijsku-egzistenciju u Svijetu (jer ova egzisten- jer negacija od A nije Ništa, nego »non-A«, tj. »nešto«). No ovo, na prvi pogled para
1
doksalno, naime, »nemoguće« oduzimanje bitka od bitka u stvari je nešto sasvim
Već je Kant vidio da pojmovna spoznaja uključuje Pamćenje, a Hegel podrža »obično«; ono se vrši doslovno »svakog trenutka« i zove se »Vrijeme«. Jer, Vrijeme je
va ovu (u posljednjoj analizi, platoničku) ideju. I za Hegela die Er-innerung, tj. pou- ono što, svakog trenutka, otima bitku, tj. totalitetu onoga što jest (u Sadašnjosti), nje
nutravanje, objektivnog stvarnog koje se vrši u Pojmu što objavljuje ovo stvarno i nji gov bitak prevodeći ga u Prošlost gdje Bitak nije (ili više nije). Ali, da bi bilo Vremena,
me, ali koji je u meni, jeste, također, Erinnerung, tj. sjećanje. No Pamćenja ima sa treba da »ima« Prošlost i prošli Bitak održavati u Sadašnjosti, a da ipak prestanu biti
mo ondje gdje ima vremena, gdje se ništi sadašnje stvarno postajući prošlo nestvarno. sadašnji. A prisutnost prošlog Bitka je pojam »Biti«, tj. Bitak kojemu je oduzet bitak, a
U svojoj teoriji Pojma Hegel navodi i pobliže određuje (i prema ome transformira) da on nije pretvoren u čisto Ništa. Ako se hoće, pojam »Biti« je, dakle, »sjećanje« Bit
samo kantovsku teoriju Schematismusa. Za Kanta se Pojmovi (=Kategorije) primje ka (u dvostrukom smislu: to je Bitak koji »se sjeća« i on »se sjeća« svog bitka). Ali, na
njuju na dani Bitak ( Sein) zato što im Vrijeme služi kao »Shema«, tj, kao posrednik nivou na kojem se nalazimo obično se ne govori o »pamćenju«; »pamćenje« koje mi i-
ili »posredovanje« (Vermittlung, kod Hegela). Ali, ovo »posredovanje« je čisto »po mamo pred očima zove se »Vrijeme« (ili, tačnije, »Vremenitost«, - onaj opći »medij«
sredovanje« je aktivno; ono je die Tat ili das Tun, Djelovanje što negira dano, djelat Bitka gdje »povrh« Sadašnjosti ima nešto drugo: Prošlost - i Budućnost; ali ovdje neću
nost Borbi i rada. No, ova Negacija danog (Seina) ili »sadažnjeg« je (historijsko) Vri govoriti o Budućnosti). Dakle, ako ima pojam »Biti«, to je zato što je Bitak vremenit (pa
jeme, a (historijsko) Vrijeme je ova aktivna Negacija. Vrijeme je, dakle, kod Hegela se može reći da Pojam jeste Vrijeme, tj. koegzistencija sadašnjosti i Prošlosti). No,
kao i kod Kanta, ono što omogućuje primjenu Pojma na bitak. Ali, kod Hegela je očevidno je da je bitak »konforman« pojmu »Biti«, jer je posljednji sam Bitak manje
ovo Vrijeme-posrednik pojmovnog mišljenja »materijaliziran«: ono je kretanje (Bewe- bitak. Može se, dakle, reći da je Bitak bitak pojma »Biti«. I zato Bitak koji jest (u
gung), i to dijalektičko »kretanje«; to tačno znači da je ono djelatno, dakle, negator Sadašnojsti) može biti »shvaćen« ili objavljen Pojmom. Ili, tačnije, Bitak je shvaćen u
sko, dakle, da preobražava (dano), dakle, da stvara (novo). Čovjek može shvatiti »svakom trenutku« svoga bitka. Ili, još: Bitak nije samo Biti nego i Istina, tj. izjedna
(objaviti) Bitak Pojmom zato što preobražava (dani) Bitak prema Pojmu (koji je tada čenje Pojma i bitka. To je jednostavno. Cijelo je pitanje u tome da
Projekt) i prema njemu (pojmu - prev.) njega (bitak - prev.) uobličuje. No, preobra se sazna odakle dolazi zabluda. Da bi ona bila moguća, potrebno je odriješiti Pojam
žavanje danog Bitka prema Pojmu-projektu upravo je svjesno i hotimično Djelovanje od Bitka i suprotstaviti mu ga. To čini Čovjek; i, tačnije, Čovjek je Pojam odriješen od
»posredovanje« putem Vremena dozvoljava samo da se pređe od jednoga na drugi, a Bitka; ili, još bolje, on je član odrješenja Pojma od bitka. On taj član vrši negator-
da se ne preinače ni jedan ni drugi. I zato nam Kant ne može objasniti ovaj konformi- skom-Negativnošću, tj. Djelovanjem, i tu nastupa Budućnost (pro-jekt). Ovo je ravno
tet Bitka i Pojma: to je za nj jedna datost, tj. slučajnost (transcendentale Zuf-rallig- nejednakosti (duboki smisao izreke: erare humanum est), pa treba iznova negirati ili
keit). Hegel, naprotiv, objašnjava ovaj konformitet (koji je za nje proces konformaci- djelovati da se postigne slaganje Pojma (=Projekta) i Bitka (koji se kroz Djelovanje
je) svojom dijalektičkom ontologijom: Bitak postaje konforman Pojmu (na kraju Hi usklađuje s Projektom). Za Čovjeka je, dakle, izjednačivanje Bitka i Pojma proces
storije) kroz dovršeni totalitet negatorskog Djelovanja koje preobražava Bitak prema (Bevvegung), a istina (Wahrheit) jeste rezultat. I samo ovaj »rezultat procesa« zaslužu
istom ovome Pojmu. Dakle, kod Kanta je Vrijeme »shema« i pasivno »zrenje«; kod je ime (diskurzivne) »istine«, jer jedino ovaj proces jeste Logos ili Govor (Bitak, prije
Hegela je ono »kretanje« i svjesno i hotimično »djelovanje«. Prema tome, Pojam ili a svoje Negacije po Čovjeku, ne govori, jer u Riječi ili Logosu, kao u Riječi-Logosu,
priori je kod Kanta »predodžba«, koja Čovjeku omogućuje da se konformira s danim pojam je odriješen od Bitka). - Sve ovo kaže Hegel na jednom mjestu u Predgovoru
Bitkom- dok kod Hegela Pojam a priori jeste »projekt«, koji Čovjeku omogućuje da FGi koje daje ključ za razumijevanje cijelog njegovog sistema (str. 29, r. 26-30, r.
preobrazi dani Bitak i da ga učini konformnim (projektu - prev.). 15). Vidi II dodatak.
368 KAKO ČITATI HEGELA PREDAVANJA ŠKOLSKE GODINE 1938-1939. 369
zistencija V r e m e n a u Svijetu ljudska Ž u d n j a (tj. Ž u d n j a koja ima za viti P o j m o m . Ili, drugim riječima p o j m o v n o shvaćanje n u ž n o je di
p r e d m e t Ž u d n j u k a o Ž u d n j u ) . D a k l e , n e m a pojmovnog-shvaćanja jalektičko1.
bez Ž u d n j e . N o , Ž u d n j a se ostvaruje negatorskim D j e l o v a n j e m ; a N o , a k o je to t a k o , te a k o je Priroda s a m o P r o s t o r , a ne i Vrije
ljudska Ž u d n j a se ostvaruje Djelovanjem B o r b e na smrt iz čistog m e , t r e b a l o bi odatle zaključiti da n e m a pojmovnog-shvaćanja Priro
prestiža. A ova B o r b a se ostvaruje p o b j e d o m G o s p o d a r a nad R o d e . U strogom smislu shvaćali bismo s a m o o n o u č e m u ima V r e m e
b o m i R a d o m ovog posljednjeg u službi G o s p o d a r a . Ovaj R a d R o b a n a ; t j . uistinu bismo shvaćali s a m o Historiju. U svakom slučaju, dija
ostvaruje Ž u d n j u G o s p o d a r a zadovoljavajući j e . D a k l e , a Hegel to lektički se m o ž e i m o r a shvatiti s a m o Historija.
izričito kaže u IV poglavlju: - n e m a P o j m a bez R a d a ; R o b o v R a d To bi t r e b a l o reći. Ali, H e g e l to ne kaže. I tu j e , s m a t r a m , nje
r a đ a das D e n k e n i den V e r s t a n d , R a z u m i Mišljenje, t j . p o j m o v n o - gova t e m e l j n a pogreška.
-shvaćanje Svijeta. Prije svega, k o d H e g e l a postoji j e d n o k o l e b a n j e . S j e d n e s t r a n e ,
A sada razumijemo zašto. R a d i samo R a d preobražava Svijet na on kaže da je Priroda s a m o P r o s t o r . S druge s t r a n e , on dobro^ vidi
j e d a n bitni način stvarajući zaista nove stvarnosti. K a d bi na zemlji da je (biološki) život v r e m e n i t a pojava. O d a t l e ideja da je Život
bile s a m o životinje, Aristotel bi i m a o p r a v o : P o j a m bi bio utjelovljen ( L e b e n ) očitovanje D u h a ( G e i s t ) . Ali, H e g e l t a k o đ e r vidi, i on je
u vječnoj vrsti, vječno identičnoj sa s a m o m s o b o m ; i on ne bi posto prvi koji se t r u d da to kaže sasvim doslovno, da je zaista ljudska eg
j a o , k a o što je to zahtijevao P l a t o n , izvan V r e m e n a i Svijeta. Ali, zistencija moguća s a m o negacijom Života ( k a k o to z n a m o , Rizik ži
t a d a se ne bi moglo razumjeti k a k o m o ž e da postoji Čovjek, t j . biće vota u B o r b i iz prestiža je za Čovjeka bitan). O d a t l e o p r e k a L e b e n a
koje nije, na primjer, pas, a u k o j e m u Smisao (Bit) »pas« postoji, i Geista. Ali, ali postoji ova o p r e k a , život nije historičan; n e m a , da
ipak, k a o i u psu, jer je u njemu Riječ-Pojam: »pas«. Da bi ovo bilo kle, dijalektičke biologije; n e m a , dakle, pojmovnog-shvaćanja Ži
m o g u ć e , P o j m o m objavljeni Bitak m o r a d a b u d e b i t n o v r e m e n i t , t j . vota.
k o n a č a n ili takav da u V r e m e n u ima p o č e t k a i kraj. N o , bitno vre No H e g e l tvrdi ovo shvaćanje. On zamišlja (poslije Schellinga)
m e n i t nije p r i r o d a n p r e d m e t , čak ni životinja ni biljka, - b i t n o vre j e d n u dijalektičku biologiju i u P h G i je izlaže (V, A, a pogl.). O n ,
menit j e d i n o je proizvod ljudskoga R a d a . Ljudski R a d ovremenjuje d o d u š e , poriče p o j m o v n o ili dijalektičko shvaćanje ne-žive stvarno
p r o s t o r n i prirodni Svijet; dakle, R a d proizvodi P o j a m koji postoji u sti. Ali, ovo ga vodi s a m o dotle da kaže k a k o je stvarni Svijet živo
p r i r o d n o m Svijetu, a da je ipak nešto drugo nego taj Svijet; d a k l e , biće. O d a t l e njegova a p s u r d n a filozofija P r i r o d e , njegova b e z u m n a
R a d proizvodi Čovjeka u o v o m Svijetu, R a d p r e o b r a ž a v a čisto pri kritika Nevvtona i njegova vlastita »magička« fizika, koja je diskredi
rodni Svijet u tehnički, po Čovjeku naseljeni Svijet, t j . u historijski tirala njegov Sistem u X I X - o m stoljeću.
Svijet. Ali, i dalje, dijalektičko shvaćanje primjenjuje se samo na histo
J e d i n o se ljudskim R a d o m promijenjeni Svijet objavljuje u P o j rijsku stvarnost, t j . n a o n u koja j e stvorena R a d o m p r e m a n e k o m
mu i P o j m o m koji empirijski-postoji u Svijetu, a da nije Svijet. P o P r o j e k t u . Tvrditi, k a k o to čini H e g e l , da je svako razumijevanje di
j a m je, dakle, R a d , a R a d je P o j a m . A k o je, pak, k a k o to v e o m a jalektičko i da je prirodni Svijet shvatljiv - znači tvrditi da je ovaj
ispravno primjećuje M a r x , R a d za H e g e l a »das Wesen des Mens- Svijet djelo n e k o g D e m i j u r g a , Boga-stvoritelja shvaćenog po uzoru
chen«, »sama Bit Čovjeka«, - m o ž e se, t a k o đ e r , reći da je za H e g e l a na čovjeka r a d n i k a . A to H e g e l stvarno kaže u »Logik« govoreći da
bit čovjeka P o j a m . I zato Hegel kaže ne samo da je Vrijeme Begriff je njegova »Logika« (tj. njegova ontologija) »misao Boga prije stva
nego da je o n o i geist. J e r , ako rad ovremenjuje P r o s t o r , postojanje ranja Svijeta«. O d a t l e bi slijedilo da Hegel shvaća Svijet zato što je
R a d a u Svijetu je postojanje V r e m e n a u o v o m e Svijetu. N o , a k o je 1
Čovjek P o j a m , te ako je P o j a m , R a d , Čovjek i P o j a m jesu, t a k o đ e r , Jer, »dijalektičko« shvaćanje nije ništa drugo nego historijsko ili vremenito
shvaćanje stvarnosti. Dijalektika otkriva trojstvenu strukturu Bitka. Drugim riječima,
Vrijeme. u svojoj dijalektici i njome stvarno se objavljuje ne sub specie aeternitatis, tj. izvan Vre
mena ili kao samome sebi vječno identično, nego kao Sadašnjost situirana između Pro
A k o je to t a k o , t r e b a reći, prvo, da p o j m o v n o g shvaćanja ima šlosti i Budućnosti, tj. kao Bevvegung kao stvaralačko kretanje, ili, još, kao rezultat
koji je projekt i kao projekt koji je rezultat, - rezultat koji rađa projekt i projekt pro
s a m o ondje gdje ima bitno v r e m e n i t e , t j . historijske stvarnosti i, dru izveden rezultatom; jednom riječju, stvarno se objavljuje u svojoj dijalektičkoj istini
go, da se j e d i n o historijska ili vremenita egzistencija m o ž e obja- kao Sinteza. - Vidi I dodatak.
2 4 K a k o čitati H e g e l a
370 KAKO ČITATI HEGELA PREDAVANJA ŠKOLSKE GODINE 1938-1939. 371
Svijet stvoren p r e m a P o j m u što ga ima Hegel. I t a k o se nalazimo u a k o P o j a m jeste Vrijeme t j . a k o je Čovjek bitno vremenito biće), -
p u n o m p a r a d o k s u : hegelijanski antropo-teizam prestaje biti (metafo- čovjek je bitno s m r t a n ; a on je P o j a m , t j . apsolutno Z n a n j e ili utje
rička) slika; Hegel je stvarno Bog, Bog stvoritelj i vječni Bog. N o , lovljena M u d r o s t , s a m o a k o to zna. Logos postaje tijelo, postaje Čo
j e d a n čovjek ne m o ž e tvrditi (a da nije lud) da je on stvorio Svijet. vjek s a m o p o d uvjetom da hoće i da m o ž e umrijeti.
A k o j e , dakle, mišljenje koje se objavljuje u »Logik« mišljenje koje I to n a m omogućuje da shvatimo zašto se »III mogućnosti«, ko
stvara Svijet, t o , zacijelo, nije H e g e l o v o mišljenje. To je mišljenje ju je usvojio H e g e l , pojavljuje t a k o k a s n o u historiji filozofije. P o r e
Stvoritelja koji je drukčiji od H e g e l a , koji je drukčiji od Čovjeka ći da je P o j a m vječan, reći da on jeste Vrijeme znači poreći da je
u o p ć e , to je mišljenje Boga. A »Logik«, usprkos svojemu naslovu, Čovjek b e s m r t a n ili vječan ( b a r e m ukoliko misli, ukoliko je doista
nije, dakle, n a p r o s t o logika; o n a je - k a o Spinozina »Etika« - teo-lo- ljudsko biće). No Čovjek prihvaća svoju smrt s a m o u posljednjoj kraj
gija, t j . logika, misao ili govor Boga1. nosti; a i filozofija je s a m o u svojoj posljednjoj krajnosti prihvatila
Ali, pustimo prirodni Svijet. Konstatirajmo da je H e g e l poisto- »III m o g u ć n o s t « 1 .
većujući p o j a m i Vrijeme ostvario golem filozofski n a p r e d a k . J e r , »Alles endliche ist dies, sich selbst aufzuheben«, kaže H e g e l u
uradivši t o , t j . otkrivši dijalektičko znanje, on je našao sredstvo da »Enciklopediji«. S a m o konačni Bitak dijalektički ukida samoga sebe.
zasnuje fenomenologiju, metafiziku i ontologiju Povijesti, t j . Čovje A k o j e , d a k l e , Pojam Vrijeme, t j . ako je p o j m o v n o shvaćanje dija
ka takvog k a k o ga mi d a n a s shvaćamo i kakav je on u stvarnosti. lektičko, egzistencija P o j m a - i, p r e m a t o m e , Bitka objavljenog poj
Pogledajmo koja je konsekvencija što proističe iz ovog otkrića m o m - b i t n o je konačna. D a k l e , sama Historija m o r a biti bitno ko
odlučna za Čovjeka. n a č n a ; kolektivni Čovjek (čovječanstvo) m o r a umrijeti k a o što u m i r e
P o j a m je Vrijeme. Vrijeme u strogom smislu, t j . Vrijeme u ko ljudski individuum; opća Povijest m o r a imati definitivan kraj.
j e m postoji B u d u ć n o s t , t a k o đ e r , u strogom smislu, t j . B u d u ć n o s t ko Z n a m o da je za Hegela ovaj kraj povijesti označen dolaskom
ja neće nikada postati ni Sadašnjost ni Prošlost. Čovjek je empirij- Z n a n o s t i u obliku j e d n e Knjige, t j . pojavom M u d r a c a ili apsolutnog
ska-egzistencija Pojma u Svijetu. To j e , dakle, empirijska-egzistenci- Z n a n j a u Svijetu. Budući da je ovo apsolutno Z n a n j e posljednji tre
ja Budućnosti u Svijetu, koja nikada neće postati sadašnja. No ova n u t a k V r e m e n a , tj. t r e n u t a k bez budućnosti, o n o više nije vremeniti
Budućnost - jeste za Čovjeka njegova smrt, o n a njegova B u d u ć n o s t t r e n u t a k . A k o apsolutno Z n a n j e nastaje u V r e m e n u , ili, još bolje,
koja n i k a d a neće postati njegova Sadašnjost; i j e d i n o stvarnost i kao Vrijeme ili Historija, nastalo Z n a n j e nije više vremenito ili hi
stvarna nazočnost ove Budućnosti jeste znanje što ga Čovjek ima u storijsko: o n o vječno; ili, a k o se h o ć e , o n o je sama Vječnost objav
sadašnjosti o svojoj budućoj smrti. D a k l e , a k o Čovjek jeste P o j a m i ljena samoj sebi; o n o je Supstancija Parmenida-Spinoze koja se ob
1
javljuje Govorom (a ne š u t n j o m ) , u p r a v o z a t o što je o n o rezultat hi
Ja lično ne smatram da je ova konsekvencija nužna. Ne vidim nikakvu nesklap- storijskog postojanja; o n o je Vječnost koju je proizvelo Vrijeme.
nost ako se kaže da se prirodni Svijet otima pojmovnom shvaćanju. Ovo bi, naime,
samo značilo da se egzistencija prirode objavljuje, na primjer, matematičkim algorit A to će H e g e l objasniti u tekstu 2. e t a p e 2. odsjeka 2 dijela
mom, a ne pojmovima, tj. riječima koje imaju neki smisao. No moderna fizika dolazi V I I I poglavlja.
do tog rezultata: o fizikalnoj stvarnosti ne možemo govoriti bez kontradikcija: čim
pređemo od algoritma na verbalni opis, padamo u kontradikciju (korpuskule-valovi,
na primjer). Ne bi, dakle bilo govora koji objavljuje fizikalnu ili prirodnu stvarnost.
Ova bi se (kako je to pokazao već Galilej) objavljivala Čovjeku samo kroz šutnju koja
je artikulirana pomoću algoritma. Fizikalnu materiju shvaćamo pojmovno ili dijalek
tički (o noj govorimo) samo utoliko ukoliko je ona »sirovina« proizvoda ljudskoga ra
da. No sama »sirovina« nisu ni molekula ni elektron itd., već drvo, kamen itd. Ove,
pak, stvari, ako nisu žive same po sebi, postoje bar na ljestvici Života (i Čovjeka kao
živog bića). No čini se vjerojatno da algoritam, budući da je ne-vremenit, ne pokazuje
(ne objavljuje) Život. Ali to ne čini ni dijalektika. Moguće je, dakle, da treba kombi
nirati Platonovu koncepciju (za matematičku, naime, geometrijsku substrukturu Svije 1
Vidimo tako da je izraz »antropo-teizam« samo metafora: kružno, tj. dijalek
ta) s onom Aristotelovom (za njegovu biološku strukturu) i s onom Kantovom (za nje tičko apsolutno Znanje, objavljuje konačni ili smrtni bitak; ovaj bitak nije, dakle, bo
govu fizikalnu, ili dinamičku strukturu) zadržavajući hegelijansku dijalektiku za Čovje žanski bitak; on je, svakako, ljudski bitak, ali Čovjek može znati da je on njegov sa
ka i Historiju. mo pod uvjetom da za sebe zna da je smrtan.
24'
PREDAVANJA ŠKOLSKE GODINE 1938-1939. 373
nost, jer dokle traje Vrijeme, postoji o n o a ne Vječnost. Ali se M o ž e se, dakle, reći, k a k o je to učinio H e g e l u citiranom tek
Vječnost, ili (cjeloviti) D u h , pojavljuje u V r e m e n u . J e r , Knjiga je stu, da je Vrijeme P o j a m koji je s a m o »zorno-predočen (angescha-
napisana u o d r e đ e n o m t r e n u t k u V r e m e n a i o n a m o ž e biti n a p i s a n a sa ut)«, a ne »pojmovno-shvaćen (begriffen)«. N a i m e , die A n s c h a u u n g
mo u posljednjem t r e n u t k u V r e m e n a , j e r proizlazi iz totaliteta Vre je p r o m a t r a n j e nečega što je izvan onoga koji p r o m a t r a : to je stanje
m e n a . To će reći da je o n a već u mogućnosti u p r v o m t r e n u t k u Vre izvanjske-Svijesti, a ne Samo-svijesti. N o , stvarno, V r e m e n a ima
m e n a . A ovu virtualnu nazočnost cjelovitog D u h a u V r e m e n u (tj. s a m o ondje gdje ima Bevvusstseina, izvanjske-svijesti, t j . ljudske-eg-
nazočnost kraja V r e m e n a u s a m o m njegovu p o č e t k u i t o k o m cijelog zistencije u p r a v o m smislu riječi, ili egzistencije bitka što se korjeni
njegovog trajanja; ili, još, bitnu komičnost V r e m e n a ) naziva H e g e l to suprotstavlja p r i r o d n o m Svijetu i što ga b i t n o mijenja sa ciljem da
»pojavom D u h a u V r e m e n u « . No ova »pojava«, koja je Vrijeme, ni »ukine« ovu o p r e k u . U istom t r e n u t k u k a d a on to uspije izvanjska-
je ništa drugo nego Čovjek u svom v r e m e n i t o m razvoju, t j . upravo -Svijest postaje Samo-svijest, Subjekt se slaže s O b j e k t o m , na zemlji
o n o što je H e g e l nazvao »Geist« u »Jenskim predavanjima«. U ovom se pojavljuje Z n a n o s t , a Vrijeme je uništeno ništenjem Ž u d n j e i hi
značenju t r e b a , d a k l e , svakako reći: »Geist ist Z e i t « . storijske ili ljudske Akcije.
D a k l e , k a k o kaže H e g e l : » D u h se pojavljuje u V r e m e n u t a k o
Na mjestu kojim se završava stupac H e g e l još razrađuje svoju
dugo d o k nije shvatio-ili-razumio svoj P o j a m , t j . uništio Vrijeme«. A
ideju. On tu kaže ovo (558. str., 12-20. r . ) :
ovo uništenje V r e m e n a vrši se, u posljednjem t r e n u t k u V r e m e n a , u
Z n a n o s t i i n j o m e . N a i m e , u Z n a n o s t i i za nju O b j e k t i Subjekt koin
»Prema tome, Vrijeme se pojavljuje-ili-objavljuje kao sudbina i nužnost Duha
cidiraju; Čovjek u njoj govori j e d i n o o s a m o m e sebi; o n a je Sa koji nije u samom sebi dovršen-ili-savršen (vollendet); [kao] nužnost da obogati udio
mo-svijest, a ne izvanjska-Svijest. N o , Čovjek koji se više ne odnosi što ga Samosvijest ima u [izvanjskoj-] Svijesti, da stavi u [dijalektičko-] kretanje nepo
p r e m a G e g e n - s t a n d u , p r e m a njemu suprotstavljenom stvarobitkuju- srednost Osebičnosti [koja je] oblik u kojem se Supstancija nalazi u [izvanjskoj-] Svije
ć e m - p r e d m e t u , n e m a više p o t r e b e da negira zato da bi se o d r ž a o u po sti, ili, obratno, uzimajući Osebičnost kao unutrašnje-ili-prisno-bivstvo, [kao nužnost]
da se ostvari i da se objavi ono što isprva postoji samo unutra-ili-prisno, tj. da se pot
stojanju, čuvajući svoj identitet sa samim s o b o m . A Čovjek koji više ne krijepi i opravda u pogledu subjektivne-Izvjesnosti o samoj sebi.«
negira n e m a više prave budućnosti (jer zauvijek prihvaća d a n u sada
šnjost). O n , dakle, nije više hegelijansko ili historijsko Vrijeme.
Ovaj Čovjek je G r a đ a n i n savršene D r ž a v e , koji je p o t p u n o i definitiv Uvijek ista stvar, - Vrijeme - to je Historija; ali Historija je bit
no zadovoljen o v o m D r ž a v o m . D a k l e , u ovoj univerzalnoj i h o m o g e no k o n a č n a . A Historija - to je p o s t e p e n i preobražaj Bevvusstseina u
noj Državi ništa se više ne mijenja i ne m o ž e se više promijeniti. N e Selbstbevvusstsein; t j . to j e , na kraju izlaganja, - povijest Filozofije.
ma više Historije, u njoj je b u d u ć n o s t prošlost koja je već bila; u Ali, ova povijest Filozofije pretpostavlja j e d n u Historiju u o b i č n o m
njoj j e , d a k l e , život čisto biološki. D a k l e , n e m a više Čovjeka u pra smislu riječi, čiji tijek »stavlja u k r e t a n j e Osebičnost«, te »ostvaruje i
v o m smislu. Ljudsko ( D u h ) se sklonilo, poslije definitivnog kraja hi obznanjuje-ili-objavljuje o n o što je isprva s a m o unutrašnje-ili-pri-
storijskog Čovjeka, u Knjigu. A ova posljednja nije, d a k l e , više Vri sno«. N o , bitni preobražaj P r i r o d e i objektivno ostvarenje subjektiv
j e m e , n e g o Vječnost 1 . ne ideje zbivaju se s a m o D j e l o v a n j e m B o r b e i R a d a . T a k o d u g o d o k
1
se Čovjek bori i radi, i m a istorije, ima V r e m e n a , a D u h nije nigdje
Činjenica da se na kraju Vremena Riječ-pojam orješuje od Čovjeka i da ne drugdje nego u V r e m e n u gdje on postoji k a o ove B o r b e i ovi Poslovi
postoji-empirijski više u obliku Ijudske-stvarnosti, nego kao Knjiga, - ova činjenica
objavljuje bitnu konačnost Čovjeka. Ne umire samo neki čovjek: Čovjek umire kao Čovjeka. Ali, kad je Historija »dovršena-ili-svršena (vollendet)«, t j .
takav. Kraj Historije je smrt Čovjeka u pravom smislu. Poslije ove smrti ostaju: 1. kada je Čovjek sve ostvario, Historija k o n a č n o s t a n e , a Vrijeme se
živa tjelesa koja imaju ljudski oblik, ali koja su lišena Duha, tj. Vremena ili stvaralčke
moći i 2. jedan Duh koji postoji-empirijski, ali u obliku anorganske stvarnosti, ne ži je riječ o meni, a ne o nečem drugom. Ali, ja sam u Knjizi, ja sam ova Knjiga samo
ve: kao Knjiga koja, budući da nije. čak ni životinjski život, nema ništa da traži u Vre utoliko ukoliko je pišem ili objavljujem, samo tako dugo dok je ona još budućnost (ili
menu. Odnos između Mudraca i njegove Knjige jeste, dakle, strogo analogan onome projekt). Kad se. Knjiga jedanput pojavila, ona se odrješuje od mene. Ona prestaje
Čovjeka i njegove smrti. Moja smrt je, svakako, moja; ona nije smrt nekog drugog. biti ja, sasvim kao što moje tijelo prestaje da bude ja poslije moje smrti. Smrt je, isto
Ali, ona je moja samo u budućnosti, jer se može reći: »sada ću umrijeti«, ali ne: tako neosobna i vječna, tj. neljudska, kao što je neosoban, vječan i neljudski u Knjizi
»umro sam«. Isto važi za Knjigu. Ona je moje djelo, a ne djelo nekog drugog; i u njoj njome potpuno ostvareni Duh.
380 KAKO ČITATI H E G E L A PREDAVANJA ŠKOLSKE G O D I N E 1938-1939. 381
uništava, Čovjek u m i r e ili nestaje k a o historijski Čovjek, a D u h op Subjektu i Čovjek se, d a k l e , ne p r e p o z n a j e u svojim objektivnim
stoji k a o d u h koji se više ne mijenja i koji je na taj način Vječnost. djelima, jer mu se historijski Svijet koji je on stvorio ukazuje k a o
Svijet stvoren od nečeg drugog nego što je o n : zacijelo od n e k o g
»Iz toga razloga mora se reći da se ništa ne zna-ili-ne-spoznaje [o onome] što D u h a , ali od D u h a koji nije njegov, t j . od božanskog D u h a . I z a t o
nije u iskustvu (Erfahrung); ili, kao što se to isto također kaže: [o onome] što nije n u ž n o i m a Religije (i B o g a ) t a k o dugo d o k ima Čovjeka, Historije i
nazočno-ili-dano (vorhanden) kao istina koja se osjeća, [ili] kao vječno-bivstvo koje je Vremena.
iznutra-ili-prisno objavljeno, [ili] kao svetinja u-koju-se-vjeruje itd., - prema [raznim]
izrazima kojima se obično služi. Jer, iskustvo je upravo činjenica da sadržaj, - a ovaj Religija j e , dakle, e p i f e n o m e n ljudskoga R a d a . O n a je b i t n o hi
sadržaj je Duh, [postoji] o sebi [tj. da on] jeste supstancija i, prema tome, stvarobit storijski f e n o m e n . Na taj način, čak i u svojoj teo-loškoj pojavi, D u h
kujući-predmet [izvanjske-] Svijesti.« je bitno postojanje:. N e m a , dakle, objavljenog Boga izvan Historije.
Ili, još, Vječnost može biti Istina, tj. stvarnost objavljena po Čovje
To je sasvim očevidno parafraza p o č e t k a U v o d a u »Kritiku či ku ( p o Govoru-ljudskom L o g o s u ) s a m o p o d uvjetom da je rezultat
stog U m a « . U V r e m e n u , kaže ovdje K a n t , stvarno p r e t h o d i spozna postajanja, t j . V r e m e n a . Hegelijanski »apsolutni D u h « nijue, dakle,
ji. A Hegel t o , očevidno, prihvaća: t a k o dugo d o k P o j a m jeste Vrije »Bog« u o b i č n o m smislu riječi: ovaj D u h je svoje vlastito postojanje,
m e , odnosi se on na nešto drugo nego što je on sam i u ovom o d n o s u d o k je ovo postajanje u svojoj cjelovitosti objavljeno Riječju i t a k o
stvar je prije P o j m a . Ali, H e g e l uzima t e r m i n »Erfahrung« u v e o m a p r e t v o r e n o u Istinu; a postajanje koje je D u h - jeste Vrijeme ili Čo
širokom smislu. I z m e đ u ostalog, on p o d njim razumije religiozno is vjek, jeste ljudska Historija.
kustvo. U n a v e d e n o j rečenici on kaže, dakle, t a k o đ e r , o v o : da bi
Vječnost mogla biti objavljena, t r e b a da prije svega postoji Vrijeme. O v o kaže H e g e l u rečenici što slijedi (558. str., 2 8 - 3 1 . r . ) :
N o , u V r e m e n u P o j a m je izvan Stvarnog. Isto to m o r a da važi i za »Ova, pak, supstancija koja je Duh jeste postajanje duha koji postaje za sebe
p o j a m D u h a : p o j a m D u h a m o r a biti shvaćen k a o d a s e nalazi izvan ono što je on o sebi. I jedino kao ovo postajanje koje sebe reflektira u samo sebe, on
je o sebi uistinu Duh.«
stvarnog D u h a . N o , D u h koji j e izvanjsko svom p o j m u ( t j . izvanjski
Čovjeku) - jeste Bog. D a k l e , t a k o d u g o d o k traje V r i j e m e , t j . do
Postajanje D u h a koji je Historija ili historijsko postajanje čovje
dolaska Z n a n o s t i , D u h se Čovjeku objavljuje u obliku teo-loškog
čanstva nije ništa drugo n e g o postajanje Z n a n o s t i koje je »apsolutni
Z n a n j a . T a k o dugo d o k traje Historija, n u ž n o , d a k l e , postoji Religi
D u h « ili postali D u h , t j . koji je dovršen ili savršen i koji je sam sa
ja i a k o se h o ć e , - Bog. Ali, posljednji uzrok i temeljni razlog posto
m o m sebi po s a m o m e sebi objavljen. To je, dakle, a k o se h o ć e , još
janja Religije (i B o g a ) impliciran je u samoj p r i r o d i V r e m e n a i H i
Čovjek, ali mrtav Čovjek; ili, ako se hoće radije, - Čovjek koji je
storije, t j . Čovjeka. ( N e stvara B o g Čovjeka prije V r e m e n a ; Čovjek
postao Bog. D o d u š e , »Bog« koji se uspostavio iz Čovjeka, u V r e m e
stvara svoje Bogove u t o k u Historije.) N a i m e , kaže H e g e l , Iskustvo
nu ili k a o Vrijeme, nije zaista Bog. Ali, Čovjek koji je postao »Bog«
( E r f a h r u n g ) , religiozno i d r u g o , - »jeste činjenica da D u h postoji
nije više zaista ni Čovjek. Bilo k a k o bilo, Historija je za H e g e l a po
k a o stvarobitkujući-predmet izvanjske-Svijesti«. N o , o p r e k a i z m e đ u
stajanje »apsolutnog D u h a « , t j . D u h a koji je u Z n a n o s t i i n j o m e sa
Svijesti i Stvarnog - jeste u p r a v o Čovjek. J e r , Čovjek je empirijska-
v r š e n o objavljen i p o t p u n o ostvaren; Historija j e , dakle, postajanje
egzuistencija ( D a s e i n ) objave Svijeta, koja objava j e , p r e m d a je u
Z n a n o s t i , a to će reći da je o n a historija Filozofije.
Svijetu, n e š t o drugo od (prirodnog) Svijeta što ga o n a objavljuje. A
To Hegel stvarno kaže (558. str. 28-33. r . ) :
ova izvanjska-Svijest dolazi do Z n a n j a s a m o a k o se odnosi p r e m a
stvarobitkujućem-predmetu. T a k o , da bi Čovjek m o g a o spoznati sa
»Duh je o sebi [dijalektičko-] kretanje koje je spoznavanje; [naime] preobražaj
m o g a sebe, m o r a najprije da se o p r e d m e t i , da se eksteriorizira, da [gore] spomenute Osebičnosti u Zasebičnost, Supstancije u Subjekt, stvarobitkujućeg-
p o s t a n e Svijet: »Čovjek« - kaže H e g e l - »mora najprije da se Djelo predmeta [izvanjske] Svijesti u stvarobitkujući-predmet Samosvijesti, tj. u [jedan] isto
vanjem ostvari i o p r e d m e t i (objektivira) prije n e g o što m o ž e da se tako dijaiektički-ukinuti stvarobitkujući-predmet, ili, drugim riječima, u Pojam.«
spozna«. A p r e d m e t n o s t (objektivitet) u p r a v o je postojanje njegovih
R a d o v a i njegovih Borbi, t j . postojanje Historije koja je Vrijeme. N o , d o d a j e H e g e l u slijedećoj rečenici, ovo dijalektičko-kretanje
N o , d o k traje Vrijeme, d o k ima Historije, O b j e k t ostaje izvanjski koje je Vrijeme ili Historija, t j . , na kraju izlaganja historija ljudske
382 KAKO ČITATI HEGELA PREDAVANJA ŠKOLSKE GODINE 1938-1939. 383
spoznaje ili Filozofije, - ovo dijalektičko-kretanje je kružno kreta vjeka i V r e m e n a . Krug V r e m e n a m o ž e , dakle, da se obiđe s a m o je
nje. Z n a n o s t što objavljuje ovo kretanje k a o dovršeno m o r a , dakle, d a n p u t ; Historija se završava, ali više p o n o v n o ne počinje; Čovjek
t a k o đ e r , da b u d e kružna (558. str. 33-34. r . ) : u m i r e i ne uskršnjava (bar k a o Čovjek) 1 .
Ali, p r e m d a nije cikličko, Vrijeme je n u ž n o kružno: na svršetku
»[dijalektičko-] Kretanje [koje je Duh] jeste krug (kružnica) koji se vraća u sa se postizava Identitet početka. Bez ovog I d e n t i t e t a (tj. bez prirod
moga sebe, koji pretpostavlja svoj početak, a postizava (erreicht) ga samo na svršet nog Svijeta) Historija ne bi mogla početi: a ona se dovršava s a m o
ku.« p o n o v n i m uspostavljanjem ovog I d e n t i t e t a ; ali tada se o n a n u ž n o za
vršava. K o n a č n o se, d a k l e , v r a ć a m o na polaznu tačku: na ništavilo
D a k l e , H e g e l o v o (tj. historijsko ili ljudsko) Vrijeme je kruž Čovjeka.
nica, a razlikuje se od Aristotelovog ili biološkog V r e m e n a s a m o Z n a n o s t , koja objavljuje sabrani totalitet Čovjeka, t j . dovršeni
time što nije cikličko: hegelijanska kružnica m o ž e da se o b i đ e s a m o tok Historije, m o r a , dakle, da b u d e , t a k o đ e r , kružna. A ova kruž
jedanput. nost Z n a n o s t i jedini je kriterij njezine apsolutne istine, t j . njezina sa
N a i m e , kružno »dijalektičko kretanje« - j e s t e Vrijeme, t j . Hi vršenog izjednačenja s totalitetom Stvarnosti. N a i m e , ako je (ljudska)
storija. N o , Historija - to je opreka između Čovjeka i Svijeta (pri Stvarnost postojanje, nijedna od njezinih djelomičnih ili »trenutačnih«
r o d n o g ) . Početak »kretanja« - jeste o n o što nije u k r e t a n j u ; to j e , da objava nije istinita u strogom smislu riječi: budući da je Stvarno svaki
kle, odsutnost opreke između čovjeka i Svijeta, ili, što je isto, - to je p u t a »ukinuto« Djelovanje, P o j a m što ga pravilno objavljuje u da
odsutnost Čovjeka i Svijeta je prije Čovjeka. D r u g i m riječima, ovaj n o m t r e n u t k u prestat će biti istinit u drugom t r e n u t k u . Ne mijenja se
identitet je ne-objavljeni identitet Svijeta, koji je nedokučiv i nijem s a m o cijelo »kretanje«, t j . s a b r a n a cjelina Historije, čovjeka i Vre
j e r još ne uključuje Čovjeka. N o , ovaj početak Čovjeka ne postoji m e n a ; d a k l e , jedino totalitet postajanja ostaje vječno identičan sa sa
za Čovjeka. J e r , Bitak-za-Čovjeka j e s t e Bitak-objavljen-Pojmom, a m i m sobom i, p r e m a t o m e , s a m o je objava ovog totaliteta doista isti
čim ima objave Bitka, postoji već Čovjek koji ga objavljuje svojim nita.
G o v o r o m . A Čovjek - to je Djelovanje, t j . opreka između Čovjeka i Z n a n o s t m o r a , d a k l e , biti kružna i s a m o kružna Z n a n o s t je do
Svijeta, t j . u p r a v o »dijalektičko-kretanje« ili Vrijeme. Vrijeme (ljud vršena ili apsolutna Z n a n o s t . T a k o je dolazak ove Z n a n o s t i d o k a z
sko) ima, dakle, početak u Svijetu: historija počinje u j e d n o m (pri svršetka Čovjeka, Historije i V r e m e n a . K a d se ljudski G o v o r , pola
r o d n o m ) već postojećem Svijetu. Ali, Historija je povijest ljudskog zeći od bilo koje tačke i n u ž n o napredujući (u skladu s logičkom
Djelovanja, a ovo Djelovanje je »dijalektičko-ukidanje« o p r e k e iz n u ž n o š ć u ) , vraća na svoju polaznu tačku, vidimo da je totalitet G o v o
m e đ u Čovjeka i Svijeta. A »ukidanje« o p r e k e jeste »ukidanje« sa ra iscrpljen. A iscrpljenost G o v o r a t a k o đ e r je iscrpljenost Historije,
m o g a Čovjeka, t j . Historije i, dakle, (ljudskog) V r e m e n a . D a k l e , i t j . Čovjeka i V r e m e n a .
svržetak »kretanja« je Identitet k a o što je to i njegov početak. S a m o Z n a n o s t j e , dakle, kružna k a o Vrijeme, Historija i Čovjek. Ali,
što je na svršetku Identitet objavljen P o j m o m . »Kretanje«, t j . Histo a k o se historijski K r u g obilazi s a m o j e d a n p u t , K r u g Z n a n o s t i je ci
rija koja je na kraju izlaganja proces objave Bitka G o v o r i m , postiza klus koji se vječno ponavlja 2 . Postoji mogućnost ponavljanja Z n a
va (erreicht), dakle, svoj p o č e t k a s a m o na svršetku: t e k na kraju Hi nosti, i ovo ponavljanje j e , štaviše, nužno. N a i m e , sadržaj Znanosti
storije identitet Čovjeka i Svijeta postoji za Čovjeka, ili k a o identitet odnosi se j e d i n o na samog sebe: Knjiga je svoj vlastiti sadržaj. N o ,
koji je objavljen ljudskim G o v o r o m . Historija koja je počela (um 1
nim govorom iskazana - prev.) objava njezina početka. (Budući da Prelazeći na ontološki plan, možemo reći da je Krug jedan jedini zato što Bi
tak (koji sadržava Čovjeka) sadržava Antitezu ili Negativitet. Biološki Život radi kroz
je, k a k o z n a m o , ovaj »početak« a n t r o p o g e n a Ž u d n j a , »svršetak« j e pozicije; Historija napreduje kroz negacije; nemoguće je, dakle ponovno započeti Hi
shvaćanje ove Ž u d n j e o n a k o k a k o je izloženo u P h G i . ) Ali, a k o po storiju jer je svaki historijski napredak negacija onoga što jest i što je bilo. Historija,
četak Čovjeka, Historije i V r e m e n a postoji za Čovjeka tek na kraju pak, napreduje sve dokle postoji (zbiljska) mogućnost negacije, ali kad ove više nema,
V r e m e n a i Historije, ovaj kraj nije više novi početak ni za Čovjeka ona se definitivno zaustavlja.
2
Znači da u Znanosti nema više Negativiteta: apsolutno Znanje ne mijenja
ni Čovjeka, n e g o doista njegov k r a j . N a i m e , objavljeni identitet Čo Bitak koji objavljuje jer ono nastaje tek kad je Čovjek zadovoljen onim što on jest,
vjeka i Svijeta ukida Ž u d n j u koja je u p r a v o početak Historije, Čo- pa, dakle, više ne djeluje.
384 KAKO ČITATI H E G E L A PREDAVANJA ŠKOLSKE G O D I N E 1938-1939. 385
sadržaj Knjige je p o t p u n o objavljen t e k na kraju Knjige. Ali, k a k o Ovaj tekst ne donosi ništa n o v o . On mi je već poslužio u ko
je ovaj sadržaj s a m a Knjiga, na kraju dati odgovor na pitanje što je m e n t i r a n j u p r e t h o d n i h tekstova, t a k o da sve što sam do sada r e k a o
ovaj sadržaj ne m o ž e biti ništa drugo n e g o cijela Knjiga. T a k o , sti m o ž e d a posluži k a o k o m e n t a r o v o m e tekstu. Zadovoljavam se, da
gavši do kraja, t r e b a Knjigu ponovno čitati (ili p o n o v n o misliti); i kle, da ga p r e v e d e m .
ovaj se ciklus vječno ponavlja 1 . Isto važi i za rečenicu koja slijedi, gdje Hegel sasvim doslovno
Z n a n o s t j e , d a k l e , ne s a m o k r u ž n a nego i ciklička. N o , u jed k a ž e da se Z n a n o s t m o ž e pojaviti tek na kraju Historije, t j . da ima
n o m ciklusu B u d u ć n o s t je uvijek, t a k o đ e r , i Prošlost. N e m a , d a k l e , apsolutne istine s a m o a k o Historija ima svršetak (što će reći: a k o je
prave B u d u ć n o s t i . T o ć e reći d a n e m a V r e m e n a . A k o s e hoće reći Čovjek b i t n o s m r t a n ) .
da je dijalektičko-kretanje Z n a n o s t i Vrijeme, t r e b a reći da je to jed E v o prijevoda ove slavne rečenice (559. str., 7-9. r . ) :
no cikličko Vrijeme, t j . Vrijeme bez p r i m a t a B u d u ć n o s t i ; to j e , da
kle, Vrijeme koje je Vječnost; u k r a t k o , - to je Aristotelovo biološko »Prema tome, tako dugo dok Duh nije dovršen-i-svršen o sebi [tj. tako dugo dok
Vrijeme, t j . Vrijeme bez p r i m a t a B u d u ć n o s t i ; to j e , d a k l e , Vrijeme nije dovršen-i-svršen], kao Duh [historijskog-] svijeta, on ne može postići svoju do-
vršenost-ili-svoje-savršenstvo kao samosvjestan [tj. filozofski] Duh.«
koje je Vječnost; u k r a t k o , to je Aristotelovo biološko Vrijeme. I za
to »empirijska-egzistencija« Z n a n o s t i nije historijski Čovjek, već
D e r »Weltgeist« - to je Historija čovječanstva. D e r »selbstbe
Knjiga od p a p i r a , t j . j e d n o prirodno bivstvo. Da Knjiga b u d e Knji
vvusstsein Geist« - to je Z n a n o s t .
g o m , o n a , zacijelo, m o r a biti pročitana i shvaćena od ljudi, t j . m o r a
N a p o k o n , u j e d n o j završnoj n a p o m e n i (559. str., 9-12. r.) H e g e l
biti nešto drugo n e g o što je papir. Ali, Čovjek koji je čita više ništa
piše što sam ja već r e k a o u p r e d m e t u Religije ili Teologije, k o m e n t i
ne stvara, a isto t a k o se ni sam ne mijenja; o n , d a k l e , nije više Vri
rajući mjesto koje govori o E r f a h r u n g :
j e m e s p r i m a t o m B u d u ć n o s t i , ili Historija; drugim riječima, nije Čo
vjek u strogom smislu riječi. T a k o đ e r , i ovaj Čovjek je kvaziprirod-
»Sadržaj [kršćanske] Religije u Vremenu izražava, dakle, prije [hegelijanske]
no ili cikličko biće: to je u m n a životinja koja se mijenja i plodi, a Znanosti, što je [ljudski] Duh; ali je samo ova posljednja pravo znanje što ga [ljudski]
ipak ostaje s a m a sa sobom vječno identična. Ova » u m n a životinja« je Duh ima o sebi samome.«
»absoluter Geist«, postao ili dovršen-i-savršen D u h ; t j . mrtav D u h .
T a k o d u g o d o k traju Vrijeme, Historija i Čovjek, objavljeni-Bi-
O n o što slijedi je n e k a vrst Zaključka. tak se pomišlja k a o transcendentni ili božanski D u h . A ukidanje T e o
H e g e l počinje sažimanjem svega što je k a z a o o o d n o s u između logije) označuje svršetak V r e m e n a , Historije i Čovjeka. Ali, s a m o na
D u h a , ili Bitka-objavljenog-Pojmom i V r e m e n a (str. 558, r. 34-559, svršetku Vremena objavljuje se Stvarnost, pojavljuje se, drugim rije
r. 7): čima, Istina. J e r , stvarno ili uistinu, Duh-Vječnost je rezultat V r e m e
na i Historije: on je mrtvi Čovjek, a ne uskrsli Bog. I zato stvarnost
»Ukoliko je, dakle, Duh nužno ovo razlikovanje-ili-diferenciranje unutar samoga vječnog (ili apsolutnog) D u h a nije t r a n s c e n d e n t n i B o g koji živi na
sebe, njegov [kad je] zorno-predočen totalitet postavlja se nasuprot-i-sučelice (gege- N e b u , već Knjiga što ju je napisao čovjek koji živi u p r i r o d n o m Svi
nuber) njegovoj jednostavnoj-ili-nepodijeljenoj Samosvijesti. A kako je ovaj totalitet jetu.
[Duha] različno-ili-diferencirano-bivstvo, on je diferenciran u svoj čisti zorno-predoče-
ni Pojam koji je Vrijeme i u svoj sadržaj koji je Osebičnost. Supstancija [uzeta] kao
Subjekt nosi u samoj sebi nužnost, isprva unutrašnju-ili-prisnu, da sebe na samoj sebi
prikaže (darzustellen) onakvom kakva je ona o sebi; [naime] kao Duh. Tek dovršeni-i-
svršeni objektivni-i-predmetni prikaz (Darstellung) ujedno je refleksija Supstancije, tj.
njezino postajanje [koje je čini] osobnim-Ja.«
1
U »Logik« se Bitak na kraju objavljuje kao Ideja: konačni odgovor na pitanje:
»Što je Bitak?« jeste, dakle: »Bitak je Ideja«. Ah, ako pitamo: »Što je Ideja?«, valja
odgovoriti: »Ona je das Sein koje je das Nichts, tj. ona je das Wesen itd., itd.«. Dru
gim riječima, treba ponovno čitati cijelu »Logik«.
2 5 K a k o čitati H e g e l :
PREDAVANJA ŠKOLSKE G O D I N E 1938-1939. 387
25*
388 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 389
»No [apsolutnom] Znanju je isto tako nužno određen cilj kao i tijek napredova
lozofija jesu j e d n o te isto. D a k l e , Čovjek se bori i radi da bi m o g a o
nja. Ovaj cilj je tamo gdje Znanju više nije potrebno da ide iznad samoga sebe, gdje
postati Filozof, ili, tačnije, da bi m o g a o da se zadovolji k a o Filozof, Znanje nalazi samo sebe i gdje Pojam odgovara stvarobitkujućem-Predmetu [a] stva
t j . da p o s t a n e M u d r a c i da proizvodi Z n a n o s t . robitkujući-predmet Pojmu. Stoga napredovanje [koje vodi] do toga cilja ne može,
Ne-filozof t o , d o d u š e , ne sluti. Boreći se i radeći, vjeruje da ide prema tome, biti zaustavljeno [u toku puta]; a Zadovoljenje se ne može naći ni na
jednoj prethodnoj stranici.«
za drugim ciljevima. Ali, on to vjeruje u p r a v o z a t o što nije filozof,
z a t o što nije sebe uistinu svjestan: on ne zna što on jest, ni što čini,
ni zašto to čini. A k o je Samosvijest Filozofija, te a k o je p o s t e p e n o širenje ove
U stvari, čak a k o mu to nije j a s n o , Čovjek teži da p o s t a n e Filo Svijesti povijest Filozofije, o v a povijest n u ž n o staje k a d svako n o v o
zof. Ali, j e d i n o oni koji t o m e teže svjesno jesu filozofi. A za o n e koji proširenje postaje n e m o g u ć e . O b r a t n o , n e m o g u ć e je da ova povijest
Povijest shvaćaju, a ne s a m o stvaraju ili t r p e , t j . u p r a v o za filozofe, - stane prije j e r filozofija ne m o ž e biti zadovoljena Samosviješću koja
Povijest je u svojoj cjelini povijest filozofije, koja će sasvim očevidno je j o š s p o s o b n a da se širi.
stati u p r a v o t a d a k a d se b u d e pojavila M u d r o s t koja »ukida« Filozofiju. Z n a m o da je, za H e g e l a , nemogućnost širenja Samosvijesti za
To je j a s n o , i na prvi pogled uvjerljivo. Ali, u toj stvari m o g u se j a m č e n a i objavljena kružnošću Z n a n j a koje izražava ovu Svijest.
javiti sumnje i ja sam ih već formulirao u svoja dva prva p r e d a v a n j a . Ali, to je za sada m a l o v a ž n o . P r i p a z i m o s a m o na to d a , za H e g e l a ,
R e k a o s a m tu da se identifikacija Povijesti s poviješću Filozofije težnja da se premaše granice, koje su očevidno granice, karakterizira
n a m e ć e čim se postavi slijedeća h i p o t e z a : Samosvijest n u ž n o teži da Samosvijest k a o takvu.
se raširi što je najviše m o g u ć e ; drugim riječima, Čovjek je uvijek S h e m a historijskog razvoja bit će, d a k l e , slijedeća. - Čovjek
p o t p u n o svjestan p r o m j e n a koje su u njemu izazvane p r e o b r a z b a m a djeluje i t a k o mijenja d a n i Svijet. Živeći u t o m e Svijetu, on sam se
vanjskog, p r i r o d n o g i društvenog ili povijesnog Svijeta. Ali, ja lično mijenja p r e m a ovom mijenjanju Svijeta. Budući da se mijenja, on
ne mislim da je ova hipoteza istinita: mislim da Čovjek nije po priro postaje - n u ž n o - svjestan ove svoje p r o m j e n e . A budući da je sebe
di Filozof; s m a t r a m , drugim riječima, da t r e b a ulagati n e p r e s t a n e na svjestan, on k o n s t a t i r a da se j o š ne slaže s d a n i m Svijetom (čak ni s
p o r e da se sve više proširuje samosvijest, koja, p r i r o d n o , teži da svo p r o m i j e n j e n i m ) , da se ideja koju on sebi stvara o s a m o m sebi, neza
je granice održi stalnima, i s m a t r a m da bi čovjek v e o m a l a k o m o g a o visno od svoje egzistencije u Svijetu (Begriff), razlikuje od njezi
da ne ulaže te n a p o r e . U s v a k o m slučaju, a n t r o p o l o š k e analize P h G e ne stvarnosti u Svijetu ( G e g e n s t a n d ) . T r e b a , dakle, iznova dalje
ne dozvoljavaju da se postavi ova hipoteza. M o ž e m o konstatirati či mijenjati dani Svijet da bi se on učinio k o n f o r m n i m . I t a k o se igra
njenicu egzistencije Filozofa, ali je ne m o ž e m o objasniti; ne m o ž e (kretanje) nužno nastavlja sve d o k Čovjek ne ustanovi savršeno su
mo »deducirati« filozofsku egzistenciju iz ljudske egzistencije k a k o se glasje i z m e đ u sebe i Svijeta ( i z m e đ u Begriffa i G e g e n s t a n d a ) . U taj
o n a pojavljuje u P h G i . m a h se Historija (tj. Djelovanje) definitivno zaustavlja, a Filozof je
Za H e g e l a o v o , zacijelo, nije v a ž n o , j e r je on u p o s j e d u činjeni d o š a o do svojeg cilja, t j . do m u d r o s t i , jer sada je postalo n e m o g u ć e
ce koja je u pitanju. On piše na svršetku Historije i k o n s t a t i r a da je (budući da je Djelovanje u k i n u t o ) da se čovjek mijenja i da, na taj
faktično uvijek bilo filozofa da osvijeste historijske činjenice što su ih način, nadmaši svijest koju već ima o s a m o m e sebi. O v o želi H e g e l
stvorili ljudi i p r o m j e n e Čovjeka što su ih prouzročile o v e činjenice. da k a ž e na citiranom mjestu.
(Pitanje postaje v a ž n o s a m o za o n e koji ne misle da žive u d o b a k a d Ali, to rasuđivanje je o s n o v a n o s a m o a k o je svaki čovjek akcije
je Historija već završena). filozof, a svaki filozof čovjek akcije. Ali, a k o čovjek koji djeluje ne
H e g e l , dakle, m o ž e reći da je Historija faktično uvijek svjesna filozofira, ili ako filozof ne djeluje, o n d a rasuđivanje više ne valja.
s a m a s e b e , t j . d a j e o n a povijest Filozofije. Konstatiravši, p a k , o v u D o p u s t i m o da čovjek koji je djelovao ne p o s t a n e svjestan sebe posli
činjenicu, on m o ž e reći da je Čovjek k a o takav u posljednjoj analizi je djelovanja. Varajući se u t o m slučaju o s a m o m e sebi, on n e ć e , da
Filozof. Ili, drugim riječima, da ljudska Samosvijest nužno teži da se k a k o , biti u stanju da uvidi n e d o s t a t a k svojega djelovanja, t j . da
sve više širi, da se proširi što je najviše m o g u ć e . primijeti još uvijek postojeću razliku između ideje-ideala i stvarnosti.
A to H e g e l stvarno kaže na mjestu iz »Uvoda« u P h G u koje p o On će, u t o m slučaju, prestati da djeluje i zaustavit će se prije negoli
činje o v a k o (69. str., 6-12): je stigao do pravog svršetka Historije, koji više ne može biti n a d m a -
390 KAKO ČITATI H E G E L A PREDAVANJA ŠKOLSKE G O D I N E 1938-1939. 391
šen. I, p r e m a ovoj hipotezi, na zemlji n i k a d a neće biti M u d r o s t i . H e g e l u j e , d o d u š e , j a s n a poteškoća koju predstavlja svako šire
O b r a t n o , a k o filozof ne djeluje, neće moći preobraziti Svijet; n e ć e nje Samosvijesti. On govori o »Gevvalt«: t r e b a na s a m o m sebi izvršiti
se, d a k l e , promijeniti ni on s a m ; i ovdje ć e , d a k l e , Historija stati pri »nasilje« k a k o bi se konstatiralo da se više nije o n o što se bilo. Ali,
je svoje apsolutne granice, a filozof n e ć e n i k a d a postati M u d r a c . p r e m a H e g e l u , čovjek koji ne uspijeva da na s a m o m sebi izvrši ovo
Ponavljamo još j e d n o m , H e g e l se m o ž e pozivati na činjenicu M u »nasilje« nije ljudsko biće u strogom smislu riječi.
draca koji je on sam. Ali, m o ž e li ga doista objasniti? Ja u to s u m n j a m . N o , ova tvrdnja izgleda p a r a d o k s a l n a . I , doista, sam H e g e l m o
A s u m n j a m , d a k l e , i u to da je on M u d r a c koji dovršava Historiju j e r ra u nju uvesti ograničenja. D o p u š t a da ima samosvjesnih bića koja
u p r a v o sposobnost da se objasni sam sebe karakterizira M u d r o s t . svi zovu ljudima, a koja se ipak ustručavaju da prošire svijest što je
S m a t r a m da H e g e l n e m a p r a v o tvrditi da Svijest koja se s a m a već imaju o sebi s a m i m a .
od sebe b e s k r a j n o ne širi nije ljudska Svijest. No on to tvrdi na slije N a i m e , evo što H e g e l kaže (str. 69, r. 23-70, r. 6):
d e ć e m mjestu gdje životinji koja s a m o živi ne suprotstavlja biće koje
je svjesno svojega života, nego biće s p o s o b n o da b e s k r a j n o raširi »Kod [osjećaja] tog nasilja može strah (Angst), doduše, da ustukne pred istinom
svoju Svijest. D r u g i m riječima, H e g e l ne suprotstavlja životinji sebe- i da za sebe nastoji sačuvati ono čemu prijeti propast. Ali, on ne može naći mira-ili-
svjesnog-Čovjeka, n e g o Filozofa (69. str., 13-32. r . ) : spokojstva (Ruhe) [čineći to], osim ako neće da se zaustavi u nemisaonoj lijenoj-tro-
mosti (gedankerloser Tragheit). Jer, misao ništi (verkummert) bezmišlje, a njezin ne
mir smeta lijenu tromost. Ili [pak, strah od promjene] može da se učvrsti u obliku one
»Što je ograničeno na prirodni [tj. životinjski] život, nesposobno je da se samo Osjetljivosti -(Empfindamkeit) koja uvjerava da analizi [da je] sve u svom načinu do
od sebe digne nad (hinauszugehen) svoju neposrednu [tj. danu] empirijsku-egzistenci bro. [Ali] ovo uvjeravanje, isto tako, trpi nasilje od Uma koji nalazi da nešto nije
ju. Ali, jedno takvo biće nešto drugo goni-preko (hinaustreiben) ove [dane] egzisten dobro upravo zato što je to jedan način [a ne Individualitet koji je »jedini i jedinstven
cije. A to trganje-i-bacanje-van (hinausgerissenvverden) jeste smrt ovog [prirodnog ili u svom načinu ili vrsti«]. Ili [napokon] strah (Furcht) istine može da se pred sobom i
životinjsko] bića. Svijest [Bevvusstsein u širem smislu, tj. Čovjek] je, naprotiv, sama za [pred] drugima skriva u prijevarnom-prividu (Scheine), koji stvara uvjerenje da mu
sebe svoj Pojam; [ona je] samim time neposredno izlaženje iz (Hinausgehen) ograniče upravo gorljiva revnost za istinom otežava , - štaviše - onemogućuje da nađe drukčiju
nog (Beschrankte) i [dakle] nad samu sebe, jer ograničeno pripada (angehort) njoj. istinu od jedine istine isprazne-Taštine (Eitelkeit) koja se sastoji u tome da se još uvi
Za [ljudsku] Svijest je onostranost postavljena ujedno s pojedinačnim-bivstvom (Ein- jek bude pametniji nego svaka misao što je čovjek ima iz samoga sebe i od drugih.
zelnen), makar samo pokraj ograničenog, kao [što je to, na primer, slučaj] u prostor Ova isprazna-Taština koja je kadra da učini-ispraznom-ili-neuspjelom (vereiteln) svaku
nom zrenju [gdje postoji prostor koji je izvan svake granice]. Svijest [ljudska] trpi, [općenitu] istinu i da se iz ove istine vrati u samu sebe, koja uživa u svom vlastitom
dakle, od [strane] same sebe to nasilje (Gevvalt) [koje se sastoji u činu] da kvari sebi razumijevanju što uvijek umije da razriješi sve misli i da mjesto cijelog [objektivnog]
ograničeno zadovoljenje.« sadržaja nalazi tek suho-i-jalovo (trockne) apstraktno-Ja (Ich), - [ova taština] jeste
Zadovoljstvo koje valja [s prezirom] prepustiti samome sebi. Ono, naime, izbjegava
Općenito i traži samo bitak-za-sebe (zasebicu - prev.).«
Životinja ima, a k o se h o ć e , n e k u vrst »samosvijesti« (koju H e
gel naziva »Selbst-gefuhl«, Samoosjećaj). Ali, ova životinjska »svi
jest« ne m o ž e da se proširi. A k o se životinja mijenja, a k o se p r e m a H e g e l ovdje priznaje tri b i t n o nefilozofska stava, t j . tri tipska-
šuje, njezina se »samosvijest« uništava umjesto da se širi; t j . o n a slučaja gdje se Čovjek ustručava da se objektivno ili subjektivno mi
postaje ništa: o n a u m i r e ili iščezava postajući drukčija životinja (Bio j e n j a , a, d a k l e , isto t a k o da proširi svoju Samosvijest p r e k o danih
loška evolucija nije Historija). I z a t o , za H e g e l a , životinja n e m a Sa- granica.
mosvijesti, Selbst-bewusstsein, n e g o s a m o Selbst-gefuhl Samoosjećaj. I m a m o , najprije, die »gedankenlose Tragheit«, »nemisaonu T r o
Samosvijest koja karakterizira čovjeka n u ž n o j e , d a k l e , Svijest koja m o s t « . To je » O t u p i o čovjek», koji, u najbolju r u k u , trpi Historiju
se uvijek širi ili transcendira. A H e g e l to stvarno k a ž e u d r u g o m di k a o što k a m e n »trpi« z a k o n e svoga p a d a . On je n e s p o s o b a n da svje
jelu citiranog mjesta. sno i h o t i m i č n o prihvati n e k u p r o m j e n u ; poimenice p r o m j e n u koja
D r u g i m riječima, H e g e l ima na o v o m mjestu p r e d o č i m a istu za nj m o ž e značiti njegovu smrt. Ali, on j e , isto t a k o , ne m o ž e ni
s h e m u historijskog razvoja o kojoj s a m m a l o prije govorio: djelova svjesno ni h o t i m i č n o - odbiti. Stoga, k a d a k u c n e čas, v o d e ga u smrt
nje - samoosvještenje - djelovanje. U ovim, p a k , uvjetima Historija k a o što se životinja vodi na klaonicu. N o , m a l o prije s m o vidjeli d a ,
je zaista historija Filozofije i o n a n u ž n o m o r a n a p r e d o v a t i sve d o k za H e g e l a , u p r a v o to karkaterizira životinju. Ali, sve da s m o i veo
Filozofija ne p o s t a n e M u d r o s t . ma strogi p r e m a ovoj »nemisaonoj tromosti«, m o ž e m o li, uistinu,
392 KAKO ČITATI H E G E L A PREDAVANJA ŠKOLSKE G O D I N E 1938-1939. 393
tvrditi da čovjek koji otupljuje u ovoj »intelektualnoj lijenosti« i u svemu što se d o g a đ a vidi s a m o »emocije« što ih on proživljava;
kroz nju p o t p u n o prestaje biti čovjek? čovjek koji h o ć e j e d i n o da kultivira svoje J a , koje, vjeruje o n , jeste
A, zatim, ne valja zaboraviti da s u p r o t n o s t ovog t r o m o g i n e h a j »osobno«, ali koje je, u stvari, b u d u ć i da je izolirano i u sebe zatvo
nog čovjeka, t j . čovjeka koji protestira, koji uzvraća u d a r a c , koji po r e n o , p r a z n o i a p s t r a k t n o , t j . sasvim slično Ja svakog drugog »indivi
kušava da mijenja što mu se ne sviđa, nije onaj kojega najčešće dualista«; apolitički i nedruštveni čovjek lažne transcendencije koji
p o d r a z u m i j e v a m o p o d »filozofom«. T o j e , m n o g o prije, o n o »plavo vjeruje da je »au-dessus de la melee« i koji se zadovoljava da p r o
živinče«, o n a »plava Beštija« o kojoj je s nostalgijom govorio Nietz- m a t r a p r o m j e n e i s u k o b e drugih k a k o bi m o g a o da blaženo uživa u
sche. To je čovjek koji stvarno p r e o b r a ž a v a svijet svojim djelovanjem ponavljanoj konstataciji svojega p e r m a n e n t n o g slaganja sa samim so
i koji, p r e m a t o m e , neizravno, mijenja samoga s e b e , ali ništa ne go b o m - čini se d a , doista, ovaj čovjek iz »geistiges Tierreich-a« zaslu
vori da on postaje svjestan svoje vlastite p r o m j e n e , ili da će prihvati žuje ime »učene ili intelektualne životinje«, koje mu daje H e g e l . Ali,
ti riječi o n o g a koji mu b u d e r e k a o da se je p r o m i j e n i o 1 . U k r a t k o , u s p r k o s , ili, bolje reći, zbog gađenja koje on izaziva valja ipak reći
čovjek akcije n i k a k o nije, po definiciji, filozof. P r e m a Hegelovoj de da se tu radi s a m o o metafori.
finiciji »plava Beštija« nije m a n j e živinče od t r o m o g , pasivnog i kon N a p o k o n , a to je najteža objekcija, još postoji P o b o ž a n čovjek
formističkog živinčeta. No sasvim je očevidno da je j e d n o vrednije koji, isto t a k o , nije, p r e m a H e g e l u , svjestan sebe j e r uvijek govori o
od drugog. T o , p a k , dokazuje da s m o suočeni s ljudskom stvarnošću: Ja koje je b i t n o drukčije od njegovog. Ali, zacijelo, nije slučajno
j e r , čisto p r i r o d n a stvarnost n e m a stupnjeva vrijednosti, o n a je s tog da ga H e g e l ne spominje u svojoj čitulji. 1 On ga ne spominje jer je
stajališta a p s o l u t n o h o m o g e n a .
ovdje očito n e m o g u ć e govoriti o životinjskoj egzistenciji služeći se
N o , da se v r a t i m o na filozofa: nije li karakteristično da je upra čak metaforičkim jezikom.
vo on onaj za koga se, u očima »obična« čovjeka, s m a t r a da i m a stav
Izvan svake je sumnje da onaj tko jest, ili se s m a t r a da je filozof
»Osjetljivosti«, o n e »Empfindsamkeit« o kojoj H e g e l govori u citira
m o r a d a zna d a j e o n beskrajno superioran P o b o ž n o m čovjeku koji
n o m tekstu. J e r , o n o što H e g e l ovdje ima p r e d očima - j e s t e , isto
je s a m o P o b o ž a n čovjek, - a da se ne govori o drugima. J e r , j e d i n o
t a k o , stav o n o g a »Sve razumjeti - sve oprostiti«, što će reći: sve
Filozof m o ž e shvatiti i izraziti pravi i istinski smisao o n o g a što se
opravdati i sve prihvatiti. To je o n a famozna »objektivnost« koja se
drugi zadovoljavaju da čine i da trpe. Uzevši o p ć e n i t o , j e d a n (indivi
očekuje od učenjaka, a sasvim p o s e b n o od »filozofa«, za koga se,
d u a l a n ili kolektivan) čovjek s u p e r i o r a n je drugima onoliko koliko ih
isto t a k o , s m a t r a da je tu da kaže: »što više p r o m j e n e , to više isto
shvaća, a da ne m o ž e biti od njih shvaćen. (Tu j e , u o s t a l o m , j e d i n a
ga«. M o ž e se, d o d u š e , reći i m o r a da se kaže da je ovaj »filozof«
moguća definicija napretka). Ali kazati, k a o što se čini da k a t k a d a
s a m o k a r i k a t u r a , s a m o »sofist«. Filozof, n e m a sumnje, m o ž e i m o r a
k a ž e H e g e l , da je filozof jedini k o m e p r i p a d a da predstavlja ljudsku
sve razumjeti, a da ništa ne »oprosti«. Ali, ne t r e b a zaboraviti ni to
da oni koji ne »opraštaju«, isto t a k o , n i k a d a i ne »razumiju«. Isku stvarnost doista znači pružiti d o k a z o j e d n o j »profesionalnoj defor
stvo, p a k , p o k a z u j e da bez intervencije ljudi koji djeluju, a da ne maciji« 2 .
razumiju, filozofska želja da se promijeni sve što m o ž e i, d a k l e , mo Mislim da Hegel ima pravo da kaže k a k o bez Filozofije ne bi
ra biti p r o m i j e n j e n o ostaje, najčešće, nedjelotvorna. M o ž e se, dodu bilo Historije. Ne bi bilo razumljene Historije, jer Filozofija je upra
še, (s A r i s t o t e l o m ) odgovoriti da se čovjek služi i životinjama k a k o vo » v e r s t a n d e n e Geschichte«, j e r je o n a Samosvijest ljudske stvarno
bi ostvario svoje svrhe. Ali, odgovor mi ne izgleda uvjerljiv već z a t o sti u njezinom čitavom opsegu. A ne bi bilo ni stvarne Historije, j e r
što se dotične »životinje« uvijek ne pokoravaju i m o g u k a d g o d »pro a k o je historijska Sadašnjost k o - d e t e r m i n i r a n a Prošlošću, o n a to m o -
testirati«. 1
Hegel bi to ipak mogao učiniti, jer se i Pobožan čovjek, prikrivajući svoju
H e g e l u bismo dali pravo t a m o gdje govori o »Eitelkeit«, o »is Samosvijest (kao izvanjsku-Svijest) na Boga koji je sam sa sobom vječno identičan,
praznoj-Taštini«, o o n o m e što se zove »Individualizam«. Čovjek koji suprotstavlja svakoj bitnoj promjeni ljudskog života; on je uvijek protivnik dru
štvene revolucije i nikada ne prihvaća promjene koje ona donosi, bar kao Pobožan
1
Iskustvo, na primjer, pokazuje da se ljudi koji su dizali revoluciju ne održa čovjek.
2
vaju na vlasti upravo zato što i dalje ostaju, ili vjeruju da ostaju, onakvi kakvi su bili Uostalom, čovjek može biti »superioran« samo čovjeku; on nije uistinu supe
prije revolucije: naime, ne-konformisti. rioran životinji ili kamenu; on je u bitnom smislu »nešto-drugo«, - to je sve.
394 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 395
ra biti kroz shvaćenu Prošlost: t a k o dugo dok čovjek nije svjestan cartesa, Spinoze itd., d o k u s a m o m e tekstu P h G e nije o njima govo
svoje nove situacije u Svijetu, uspoređujući je s p r e đ a š n j o m , ne m o r i o , a s a m o je podsjetio na a n t r o p o l o š k e n a u k e ovih filozofa, p o i m e -
že vidjeti ni protivrječje (tj. negaciju) koju o n a uključuje; n e ć e , da nice n a o n u K a n t o v u .
kle, moći da je negira svojim djelovanjem, pa t a k o njegovo djelova Da bismo to shvatili, t r e b a da se podsjetimo da je M u d r o s t (ili
nje na nju neće biti uistinu ljudsko ili historijsko. I, doista, u osnovi a p s o l u t n o Z n a n j e ) sinteza izvanjske-Svijesti i Samosvijesti. U k o l i k o
svake Revolucije bila je uvijek n e k a Filozofija. Historija j e , p a k , vodi p r e m a Z n a n j u , Filozofija j e , dakle, pokušaj j e d n e takve sinteze.
stalna Revolucija koja n a p r e d u j e kroz negacije d r u š t v e n e datosti. O n a , s j e d n e s t r a n e , uspostavlja Samosvijest: kroz ovaj aspekt Filo
Ali ništa neće dokazati da će uvijek biti filozofa sve d o k b u d e zofije čovjek saznaje što je o n , ukoliko je suprotstavljen izvanjskom
ljudi na zemlji. D r u g i m riječima, Historija bi se mogla zaustaviti pri Svijetu. U o v o m (»subjektivističkom«) aspektu Filozofija je a n t r o p o
je negoli postigne svoju neprekoračivu granicu. T r e b a , d a k l e , uloži logija. U s e d a m prvih poglavlja P h G e radilo se, p a k , j e d i n o o ovoj
ti n a p o r e da to t a k o ne b u d e . Ili, još, nije dovoljno da se kaže k a k o filozofijskoj Antropologiji. J e r , u ovim poglavljima Bevvusstsein je još
onaj jedan filozof, prije ili kasnije, uvijek dolazi; svatko bi m o g a o bilo suprotstavljeno Selbstbewusstsein-u. Z a t o je u njima filozofijska
reći za sebe, čak bez uvjerljivih razloga, da on m o ž d a jedini m o ž e subjektivistička A n t r o p o l o g i j a bila u p o t p u n j e n a , s j e d n e s t r a n e , Z n a
postati ovaj očekivani filozof.
nošću u o b i č n o m smislu riječi, koja objavljuje O b j e k t ili prirodni
A zatim, ne valja zaboraviti d a , a k o su Historiju filozofi razumi- Svijet i, s druge s t r a n e , Religijom ili Teologijom, koja nesvjesno i
jeli, nju praktički stvaraju oni koji to najčešće nisu. No H e g e l to veo
simbolički objavljuje društveni Svijet 1 . Ali, svaka Filozofija dostojna
m a d o b r o zna j e r k a ž e d a bez Carstva koje j e stvorio N a p o l e o n nje
tog i m e n a teži p r e m a totalnom Z n a n j u . To će reći da o n a traži sinte
gova vlastita filozofija ne bi bila m o g u ć a . Govoreći o N a p o l e o n u , on
zu Bevvusstsein-a i Selbstbwusstsein-a. U o v o m p a k (sintetičkom)
podvlači, d o d u š e , da se tu radi o slučaju Bevvusstseina, a ne Selb-
aspektu o n a je »Metafizika« ili Filozofija u p r a v o m smislu riječi 2 .
stbevvusstseina (471. str., 5-4. r. o d o z d o ) . A i m a i p r a v o , j e r N a p o
N o , sinteza Bewusstsein-a i Selbstbevvusstsein-a vršila se s a m o u
leon zaista nije bio filozof. Ali, to očito znači ići odviše d a l e k o , k a o
k a d bi se reklo da ovaj veliki čovjek nije bio uistinu ljudsko biće. V I I I poglavlju, tačnije u R e z i m e u s e d a m prvih poglavlja, koji se u
n j e m u nalazi. D a k l e , s a m o u V I I I poglavlju, poslije ovog R e z i m e a
m o ž e m o razumjeti Metafiziku filozofa prošlosti. U s e d a m prvih p o
Ali v r a t i m o se na tekst V I I I poglavlja.
glavlja P h G e ovi se filozofi javljaju k a o predstavnici Bevvusstsein-a.
Za H e g e l a se, d a k l e , Historija, na kraju izlaganja, svodi na hi
Ovdje se, naprotiv, pojavljuju filozofije k a o isto toliko pokušaja sin
storiju filozofije. Stoga se na mjestu koje slijedi iza rečenice što sam
teze Bevvusstsein-a i Selbst-bevvusstsein-a. Ova sitneza, n e m a s u m n j e ,
je citirao i gdje, poslije ove rečenice, m o r a da b u d e riječ o »vvirklic-
he Geschichte«, o »objektivno-stvarnoj Povijesti«, govori s a m o o p o p o t p u n o uspijeva tek na svršetku Historije, u hegelijanskoj Z n a n o s t i .
vijesti filozofije. D o k se Historija nastavlja, postoji stvarno protivrječje između Č o
U prvoj rečenici ovoga mjesta H e g e l još jednom precizira razliku vjeka i Svijeta i svaka sinteza (ili filozofijsko »slaganje«) m o ž e , da
između Filozofije i Religije, t j . Teologije. U drugoj govori o r o đ e n j u kle, biti s a m o lažna, j e r je o n a s a m a u neskladu sa Stvarnošću. I
(s D e s c a r t e s o m ) kršćanske Filozofije, n a k o n rušenja kršćanske Teo z a t o Filozofije j e d n a drugu »ukidaju«. Z a t o postoji historija Filozofi
logije u d o b a r e n e s a n s e . N a p o k o n , u r e č e n i c a m a kojima se završava j e , d o k ne m o ž e biti historije M u d r o s t i . A historija filozofije - to je
d o t i č n o mjesto rezimira povijest kršćanske, n a i m e , m o d e r n e filozofi historija n u ž n o p r o m a š e n i h pokušaja da se ostvari Totalitet mišljenja
3
j e , govoreći (a da ih ne i m e n u j e ) o D e s c a r t e s u , Spinozi, Leibnizu, o prije negoli se ostvario Totalitet egzistencije .
filozofiji Prosvjetiteljstva, o K a n t u , F i c h t e u i Schellingu. 1
U svojem antropološkom aspektu prelazi Filozofija u Književnost i općenito
Ne p r e v o d i m ovo mjesto (str. 559, r. 15-560, r. 5. o d o z d o ) jer određuje »kulturu« jedne epohe. U ovom aspektu ona jednako doprinosi ostvarenju hi
je o n o bez k o m e n t a r a gotovo neshvatljivo, a j e d a n m o ž d a isto t a k o storijskog kretanja objavljujući Čovjeku protivrječja koja se nalaze u njemu i njego
m a l o zadovoljavajući k o m e n t a r zahtijevao bi mjesece r a d a . vom Svijetu i tako ga potiče na Djelovanje.
2
Smisao o kojemu Književnost i »opća kultura« nemaju nikakvog pojma.
H t i o bih s a m o objasniti zašto u o v o m R e z i m e u H e g e l govori o 3
Jer, totalna egzistencija je, kao što znamo, egzistencija Čovjeka koji je dovršio
filozofiji u o b i č n o m smislu riječi, t j . o metafizičkim Sistemima D e s - svoj život ili svoju Historiju, tj. Čovjeka koji je mrtav.
396 KAKO CITATI H E G E L A 397
P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939.
o samome sebi (an ihm selbst); [- kretanje koje se sastoji u tome] da siđe u jednostavnu- čujućem-Jedinstvu«. Sada, p a k , z n a m o što to znači. Na planu Stvar
ili-nepodijeljenu Supstanciju [tj. u schellingovski Identitet] koja je Subjekt samo kao nosti to znači da p o t p u n o i h o m o g e n o jedinstvo B i t k a nije d a n o (jer
ovaj [fichteanski] Negativitet i ovo kretanje [dijalektičko, tj. ovaj hegelijanski Totalitet].«
je Jedinstvo prije O p r e k e nespoznatljivo), n e g o da se stvara u i po
V r e m e n u koje suprotstavlja Čovjeka ili Subjekt Prirodi ili O b j e k t u .
To je p o n o v n a konfrontacija Fichteovih, Schellingovih i Hegelo- Z n a m o , n a d a l j e , da to na planu Objave-Riječju znači da Ontologija
vih shvaćanja. Ali, ovaj p u t je tekst još teži j e r se radi o v e o m a zbi ili p o j m o v n a objava B i t k a (koja je m o r a l a biti izložena u »Logik« u
j e n o m rezimeu zadnjih principa Metafizike ove trojice mislilaca. II-om dijelu »Sistema«) m o r a biti »Rezultat« p r e t h o d n e p o j m o v n e
U p a m t i m o s a m o da H e g e l suprotstavlja » a p s t r a k t n o m - J a « , Fi- objave Postajanja, t j . Historije, t j . Čovjeka (koja je bila izložena u
c h t e o v o m »Ich« i Schellingovoj »Supstanciji« »Negativnost« (Negati 1. dijelu »Sistema«, t j . u P h G i ) .
vitet - prev.) i »dijalektičko-kretanje osobnog-Ja (Selbst)«. A to zna
či, ponavljam j o š j e d a n p u t , da im suprotstavlja Djelovanje i Histori Još n e k o l i k o riječi, pa da završimo.
ju. Drukčije r e č e n o , »Supstancija« ( t j . dani Bitak i p r i r o d n i Svijet) H e g e l govori o »prividnoj nedjelatnosti« apsolutnog Z n a n j a , t j .
m o ž e postati »Subjekt« ili » D u h « , ili, drugim riječima, o n a m o ž e sa o o n o m e što tvori sam bitak M u d r a c a . »Nedjelatnost« - jer M u d r a c
mu sebe samoj sebi objaviti Riječju s a m o p o d uvjetom da se ostvari ( k a o što se to uvijek govorilo) s a m o k o n t e m p l i r a o n o što jest, a da u
k a o historijski Svijet, d a k l e , k a o Svijet koji uključuje djelatnog Čo t o m e ništa ne mijenja. Ali, s a m o »prividna« nedjelatnost, j e r Mu
vjeka. A k o , p a k , M u d r a c h o ć e d a p o t p u n o ostvari D u h , objavljujući drac k o n t e m p l i r a Djelovanje, i j e r on s a m o kroz kontemplaciju D j e
p u t e m svoje Z n a n o s t i totalitet B i t k a , on m o r a , d a k l e , najprije p o j - lovanja, t j . »kretanja«, Postajanja ili Historije, dolazi do k o n t e m
movno-shvatiti postajanje D u h a , t j . Historiju. Bitak koji je »Supstan placije B i t k a koji je u vječnom i d e n t i t e t u sa samim s o b o m . Z n a n o s t ,
cija« jeste, n a i m e , objavljeni-Bitak ili » D u h « s a m o utoliko ukoliko d a k l e , b i t n o pretpostavlja D j e l o v a n j e . I z a t o je s a m a Z n a n o s t , a k o se
uključuje Čovjeka; objaviti bitak u njegovom totalitetu znači, d a k l e , h o ć e , Djelovanje u t o m smislu što je o n a vječno kružno k r e t a n j e .
objaviti Čovjeka; no Čovjek je Djelovanje, a Djelovanje je »kreta O n a j e , drugim riječima, dijalektička. Ali, o n a je dijalektička s a m o
nje«, postajanje, Vrijeme ili Historija. P r e m a t o m e , n e m a Ontologi zato što je Bitak koji o n a otkriva dijalektičan. Bitak j e , pak, dijalek-
je (ili »Logik«) bez p r e t h o d n e F e n o m e n o l o g i j e ili A n t r o p o l o g i j e , ko tičan zato što stvarno sadržava Čovjeka, ili Djelovanje, i zato što se
ja otkriva i objavljuje Čovjeka i Historiju. Bitak koji sadržava čovjeka ostvaruje i objavljuje u Vremenu i njime
Dolazi, n a p o k o n , treći i posljednji prikaz iste ideje na mjestu t j . u historijskom ljudskom Djelovanju i njime.
kojim se u o p ć e završava 3. odsjek 2. dijela (561. str., 16-27. r . ) : D j e l o v a n j e M u d r a c a , t j . Z n a n o s t i odrješuje se od Čovjeka i pre
lazi u Knjigu. »Dijalektičko-kretanje«, prestajući biti kretanje Svijeta
»Ja [Ich; ovdje: Ja Mudraca] ne mora [protivno od onoga što misli Fichte] da se
čvrsto drži u obliku Samosvijesti nasuprot obliku Supstancijaliteta i stvarobitkujuće- ili Historije, postaje k r e t a n j e Riječi-Pojma, ili »Dijalektike« u obič
Stvarnosti kao da bi se bojalo svoga otuđenja-ili-eksteriorizacije (Entausserung). Sna n o m smislu. O v o , p a k , odrješivanje od Čovjeka, ili ovaj prelaz »kre
ga Duha sastoji se, naprotiv, [u tome] da u svom otuđenju-ili-eksteriorizaciji ostane tanja« u riječ-pojam događaju se zato što, budući da su oslobođeni
identičan samome sebi i da kao svoju kvalitetu bivstva-koje-postoji-o-sebi-i-za-sebe isto protirječja, Svijet i Čovjek ne m o g u više da se »kreću«. D r u g i m rije
tako i Bitak-za-sebe postavi samo kao [jedan] konstitutivni-element (Moment) u istom
smislu kako postavlja Bitak-o-sebi. Ja [tj. ovdje: Mudrac] nije ni [protivno od onoga čima, Svijet je umro; on je prošao, sa svim što on uključuje, p o d r a
što misli Schelling] neko treće-bivstvo, koje razlike-ili-diferencijacije baca natrag u po zumijevajući tu Čovjeka. A b u d u ć i da su mrtvi, Svijet i Čovjek-u-
nor Apsoluta i proglašuje njihovu jednakost-ili-identitet u ovome Apsolutu. Ne, Zna Svijetu ne m o g u više služiti k a o materijalna podloga »dijalektičkom«
nje [utjelovljeno u Mudracu] sastoji se, naprotiv, u ovoj prividnoj nedjelatnosti koja P o j m u koji i dalje »živi« ili se »kreće«. Materijalna podloga vječnoga
samo kontemplira (promatra, razmatra - prev.) kako se različito-ili-diferencirano-biv-
stvo [dijalektički-] - prev.) kako se različito-ili-diferencirano-bivstvo [dijalektički-] kre »kretanja« P o j m a od sada je Knjiga koja se zove »Logik«: ova Knji
će samo o sebi i kako se vraća u svoje sjedinjujuće-i-izjednačujuće-jedinstvo.« ga (»Biblija«) je vječni utjelovljeni Logos.
M u d r a c , d a k l e , n e djeluje k a o Čovjek. Ali, o n t a k o n e djeluje
Uvijek ista stvar. Fichteovoj izoliranoj Samosvijesti i schellin- j e d i n o z a t o što Čovjek više ne može djelovati k a d M u d r o s t p o s t a n e
govskom A p s o l u t u , u k o j e m u se Samosvijest gasi, H e g e l suprotstav m o g u ć a . I o b r a t n o , M u d r o s t postaje m o g u ć a t e k k a d a su svi mogući
lja »dijalektičko-kretanje O p r e č n o g a p r e m a sjedinjujućem-i-izjedna- ljudski ciljevi već stvarno postignuti.
PREDAVANJA ŠKOLSKE GODINE 1938-1939. 401
2 6 K a k o čitati H e g e l a
402 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 403
Čovjek, nije više čak ni M u d r a c , n e g o Knjiga koja objavljuje G o v o treno u sadržaju, sačinjava nužnost ovog posljednjeg. Različit-ili-diferencirani sadržaj,
r o m (koji o n a materijalizira u obliku š t a m p a n i h riječi) svoj vlastiti [uzet] kao posebno-određeni sadržaj, postoji u odnosu, [a] ne o sebi. I [on je] njegov
nemir [koji se sastoji u činu] da dijalektički-ukine samoga sebe, tj. Negativitet. Dakle,
sadržaj, n a i m e , »Svstem d e r Wissenschaft«, čiji 1. dio je »Wissens- nužnost, tj. različitost-ili-diferencijacija jeste isto tako osobno-Ja kao i slobodni dani-
chaft d e r P h a n o m e n o l o g i j e ( = objaviteljskih-pojava) D u h a « 1 . Bitak. A u ovom jastvenom obliku, u kojem je empirijska-egzistencija na jedan nepo
Tri rečenice što dolaze poslije citiranog t e k s t a čine n e k u vrst sredan način Misao (Gedanke), sadržaj je pojam.«
u m e t n u t e n a p o m e n e . T o j e d o s t a nerazumljiv t e k s t , gdje H e g e l obja
šnjava što znači izraz » P o j a m « , ili, tačnije, činjenicu da od sada em T e k s t j e d o s t a t e ž a k . T o j e još j e d a n o d o n i h tekstova-ideogra-
pirijska-egzistencija ( D a s e i n ) D u h a nije više » G e s t a l t des Bevvuss- ma u k o j i m a H e g e l uspijeva da u n e k o l i k o r e d a k a d a d e r e z i m e ideja
tseins«, t j . ljudska, n a i m e , d r u š t v e n a i histoirjska stvarnost, n e g o k o j e leže u osnovi cijelog njegovog Sistema. To je novi način da se
sam P o j a m . p r i k a ž u o d n o s i i z m e đ u Bitka, Čovjeka i Znanosti, k o j a je objava bit
Tu kaže ovo (str. 5 6 1 , r. 32-562, r. 1): ka po Č o v j e k u ; ili, što je isto: - o d n o s i i z m e đ u Vječnosti, Vremena i
Pojma.
»[Razmotren] prema slobodi svojega danog-Bitka, sadržaj je osobno-Ja koje se N o , j a s a m već o s v e m u t o m e n a š i r o k o govorio. K a d bih h t i o
eksteriorizira-ili-otuđuje, tj. neposredno sjedinjujuće-i-izjednačujuće-jedinstvo znanja- prevesti »kabalistički« jezik d o t i č n o g mjesta na »obični« jezik, što bi,
samoga-sebe. Čisto [dijalektičko-] kretanje ove eksteriorizacije-ili-otuđivanja, razmo- u o s t a l o m , d o s t a p o t r a j a l o , m o r a o bih ponoviti o n o što sam već m n o
1
Uloga koju ja dajem »Knjizi« može da se čini pretjerana, ako se ne pazi na g o p u t a r e k a o . J a t o n e ć u učiniti j e r mislim d a ovaj tekst n e donosi
tekst VIII poglavlja. Htio bih, dakle, da opravdam svoje tumačenje, citirati mjesto ništa n o v o i s a m o u t v r đ u j e o n o što sam već prije r e k a o .
koje se nalazi na kraju Predgovora (Vorrede) FGe, gdje Hegel kaže ovo (58. str. 7-
15 r.): »Moramo biti uvjereni da je sudbina istine da sebi prokrči-put kad dođe njezi
no vrijeme i da se javlja samo onda kad je ovo vrijeme došlo; i da se, prema tome, P o š t o je n a p i s a o objašnjavajuću n a p o m e n u (koju bi se m o g l o
istina nikada ne pojavljuje prerano i da nikada ne nalazi nezrelu publiku. A [moramo] staviti u u g l a t e z a g r a d e ) , H e g e l se vraća na posljednju rečenicu ma
isto tako [biti uvjereni] da je individuumu potreban ovaj efekt [kod publike] kako bi log, već citiranog R e z i m e a , gdje je r e k a o da je u M u d r a c u i m u d r a -
ono što je još tek njegova osamljena stvar njemu [samome] snagom ovog efekta pruži-
c e m - » D u h postigao-ili-stekao P o j a m « (562. str., 1-3. r . ) :
lo-svoje-dokaze-i-pokazalo-se-istinitim (bevvahren) i kako bi iskusio to da uvjerenje,
koje isprava pripada samo posebnosti, jeste nešto općenito.«
Ovo je dosta jasno. Da bi se pokazala istinitom, filozofija mora biti općenito »Pošto je stekao Pojam, Duh, dakle, razvija empirijsku-egzistenciju i [dijalektič
priznata, tj. priznata, na kraju izlaganja, od univerzalne i homogene Države. Empirij ko-] kretanje u tome eteru svoga života [tj. u Pojmu], pa je[on] [tako] Znanost.»
ska-egzistencija (Dasein) Znanosti - nije, dakle, privatno mišljenje Mudraca, već nje
gova općenito priznata riječ. Očevidno je, pak, da se ovo »priznanje« može faktično
postići samo objavljivanjem jedne knjige. No, postojeći kao knjiga, Znanost se stvar K a d a u Wissen ili M u d r a c u i njime D u h »stekne« svoj P o j a m , -
no odrješuje od svog autora, tj. od Mudraca ili od Čovjeka. on p o s t a j e » Z n a n o s t « (Wissenschaft). O ovoj će, p a k , » Z n a n o s t i « bi
Ima, osim toga, u V A, c poglavlju, mjesto koje, potvrđuje citirani tekst Predgo ti riječ u o n o m e što slijedi, t j . u 3. i posljednjem dijelu posljednjeg
vora. Hegel u njemu kaže ovo (str. 236, r. 36-237, r. 10): »Kad se suprotstavlja... poglavlja P h G e , a o v a Z n a n o s t je m o r a l a biti r a z r a đ e n a u II dijelu
djelo (Werk) jednog čovjeka njegovim unutarnjim-ili-prisnim mogućnostima, njegovim
sposobnostima ili njegovoj namjeri, - jedino djelo mora biti smatrano pravom-ili-istin »Sistema«, t j . prije svega u »Logik«.
skom objektivnom-stvarnošću ovog čovjeka; [i to] čak ako se on sam u tome vara i, U p a m t i m o najprije da die Wissenschaft nije Z n a n o s t o D u h u .
vraćajući se iz svoje radnje (Handlung) u samoga sebe, smatra da je u ovom unutar- S a m D u h je Z n a n o s t : »der Geist ist Wissenschaft«. N a i m e , D u h - to
njem-ili-prisnom elementu nešto drugo čega nema u činu (Tat). Individualitet koji se,
je B i t a k objavljen L o g o s o m , G o v o r o m , P o j m o m ; a L o g o s , G o v o r ili
postajući [jedno] djelo povjerava predmetnom-i-stvarobitkujućem elementu zacijelo se
samim tim izlaže opasnosti da bude promijenjen i izopačen. Ali, karakter čina (djelo P o j a m koji objavljuju B i t a k jesu, n a kraju izlaganja, Z n a n o s t . D u h
vanja) sačinjava upravo [odgovor na pitanje] da li je ovaj čin objektivno-stvarani bitak je, d a k l e , Z n a n o s t , a Z n a n o s t / e D u h . Ili, j o š , Z n a n o s t je objava Bit
koji se održava, ili naprosto djelo čiste-namjere (Gemeintes) koje u samome sebi ni ka ( S e i n ) ; ali B i t a k objavljen po Z n a n o s t i . N o , B i t a k je stvarno, zbilja
štavno nestaje (nichtig vergeht). Stvarobitkujuća Predmetnost ne mijenja sam čin, ne
objavljen po Z n a n o s t i j e d i n o u k o l i k o je s a m a Z n a n o s t s t v a r n a i
go samo pokazuje što je on; tj. [stvarobitkujuća-predmetnost omogućuje nam da vidi
mo], da li čin jeste [nešto] ili on nije ništa.« Jasno je da die Tat (Čin, Djelovanje) i die zbiljska. Z n a n o s t m o r a biti; o n a m o r a d a p r i p a d a B i t k u , m o r a s e
Wirklichkeit (objektivna-stvarnost, zbilja, zazbiljnost) Mudraca nisu njegovo mišlje uklopiti u B i t a k ; o n a se, d a k l e , m o r a pojaviti i u empirijskoj-egzi-
nje, već njegova knjiga. stenciji ( D a s e i n ) B i t k a , t j . u Svijetu, i u n j e m u biti s t v a r n a ; o n a se,
26*
404 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 405
dakle, m o r a održavati u Svijetu. Da bi to bilo m o g u ć e , Svijet (i pre k o n a č n i cilj Historije razlikuje od s a m e ove Historije. Ili, n a p o k o n ,
ma t o m e Bitak) m o r a j u sadržavati Čovjeka. Jer čovjek je u p r a v o P o budući da je v r e m e n i t a Stvarnost ili Historija opisana i objavljena po
j a m ili Logos koji objavljuje bitak. Budući da postoji u Svijetu i P h G i , t r e b a da se vidi po č e m u se ova razlikuje od »Znanosti« u pra
budući da je na taj način u Bitku, Čovjek objavljuje B i t a k govoreći v o m smislu, ili od »Logik«, kojoj o n a služi k a o U v o d , ili k a o prilaz,
o Bitku. Ili, još, k a o ljudska stvarnost, sam Bitak govori o sebi sa k a o što je stvarna Historija p u t koji vodi do M u d r o s t i i do Z n a n o s t i ,
m o m e i na taj način samoga objavljuje sebi s a m o m e . Ali, t a k o d u g o j e r je ova rezultat Djelovanja M u d r a c a koje pretpostavlja cijelo hi
d o k objava Bitka nije p o t p u n a , m o ž e se razlikovati i z m e đ u Bitka storijsko Djelovanje čovječanstva.
(koji je t a d a s a m o dio Totaliteta) i objave Bitka. A P o j a m različit od O t o m e će Hegel sada govoriti (562. str., 3-8. r . ) :
B i t k a koji objavljuje jeste Čovjek u p r a v o m smislu. Ali, P o j a m teži
da se sjedini s B i t k o m ; teži da obuhvati totalitet Bitka. O v o , p a k , »U Znanosti [u pravom smislu, tj. u »Logik«] konstitutivni-elementi dijalektič-
»kretanje« P o j m a p r e m a Totalitetu je postajanje Čovjeka, t j . V r e m e kog-kretanja Duha ne prikazuju se više [kako je to bio slučaj u PhGi] kao određeni-i-
posebni konkretni-oblici [izvanjske-] Svijesti; nego [oni se prikazuju], pošto se razlika-
na ili Historije. Na svršetku ovoga »kretanja« B i t a k se slaže s P o j
ili-diferencijacija [izvanjske-] Svijesti vratila u osobno-Ja, kao određeni-i-posebni Poj
m o m i P o j a m s B i t k o m . D a k l e , Čovjek prestaje postojati. No potpu movi i kao njihovo u sebi samome osnovano [dijalektičko-] kretanje.«
ni (totalni) P o j a m koji se odrješuje od Čovjeka u p r a v o m smislu
(od čovjeka suprotstavljenog Svijetu, t j . od čovjeka koji je s a m o dio P h G a opisuje die »Gestalten des Bevvusstseins«, t j . k o n k r e t n e ili
totalnoga B i t k a ) , a koji koincidira ( p o d u d a r a se, slaže se) s totalite plastične, n a i m e , p r o s t o r n e oblike Svijesti koja objavljuje Bitak, a
t o m Bitka, jeste Z n a n o s t i postoji k a o Z n a n o s t u Knjizi. A ova Z n a da ipak jeste i zna da je n e š t o drugo od Bitka koji o b n a objavljuje.
nost je objavljeni totalitet Bitka, t j . D u h . Sada, d a k l e , »empirijska- D r u g i m riječima, P h G a opisuje die Bevvegung, »kretanje« D u h a u
egzistencija« ( D a s e i n ) i »dijalektičko-kretanje« ( B e w e g u n g ) nisu više njegovim k o n k r e t n i m oblicima (likovima - p r e v . ) . A to će reći da je
izvan P o j m a , t j . u ne-objavljenom bitku koji se suprotstavlja svojoj P h G a j e d n a genetička ili historijska antropologija: ona opisuje Čo
objavi po Čovjeku, nego u s a m o m Stvarnom D u h u , t i . u t o t a l n o m vjeka u njegovu postajanju; o n a ga opisuje onakvog kakvim on stva
P o j m u ili u Z n a n o s t i koja »empirijski-postoji« u obliku j e d n e Knji ra s a m o g a sebe u općoj Povijesti i n j o m e , ili, još b o j e , kao opća P o
ge. P o j a m , koji se više ne suprotstavlja Bitku, ne mijenja više bitak vijest. K a k o će to H e g e l reći na kraju Poglavlja, P h G a je »begriffene
( o n više nije Ž u d n j a , Djelovanje, historijska ili v r e m e n i t a ljudska Geschichte«, »pojmovno shvaćena Povijest« u svojoj definitivno do
egzistencija). A k o još ima »kretanja«, ovo k r e t a n j e , d a k l e , više ne vršenoj cjelini.
remeti vječnost: o n o je cikličko k r e t a n j e , vječno vraćanje na s a m o
U die Wissenschaft ili »Znanosti« u p r a v o m smislu, naprotiv, t j .
sebe. O v o p a k vječno cikličko »kretanje« je Z n a n o s t . N o , k a k o je
u II dijelu »Sistema«, »razlika-ili-diferencijacija vratila se u o s o b n o
ovo »kretanje« D u h a proces objave Bitka G o v o r o m - L o g o s o m ili Poj
g a « , kaže H e g e l , tj. a k o se historijski Čovjek odnosi p r e m a Svijetu u
m o m , m o ž e m o reći da je »empirijska-egzistencija« obavljenog bitka,
n e g a t o r s k o m Djelovanju i njime, ili k a o negatorsko Djelovanje koje
t j . D u h a , od sada svedena na »empirijsku-egzistenciju« t o t a l n o g P o j
stvara stvarnu ili objektivnu »distinkciju« između Subjekta i Objek
ma ili Z n a n o s t i , na knjigu koja materijalizira ovu Znanost. J e r , čak
ta, M u d r a c se odnosi p r e m a O b j e k t u proizvodeći Z n a n o s t s a m o u
da Čovjek p o t p u n o n e s t a n e s lica zemaljskoga, Knjiga će ostati. Svi
svom pasivnom mišljenju i pasivnoj kontemplaciji i njima. D r u g i m
jet, t j . stvarni totalitet postojećeg B i t k a , uvijek će, d a k l e , sadržavati
riječima, k o d njega više ne postoji stvarna o p r e k a između P o j m a ko
govor-Logos, ili P o j a m . Ovaj će Svijet, p r e m a t o m e , biti »empirij
ji objavljuje stvar i stvari objavljene P o j m o m . A to znači reći da on
ska-egzistencija« Duha. Od sada, dakle, zbog Knjige, a ne više zbog
dje gdje postoji M u d r a c n e m a više Čovjeka u p r a v o m smislu. I m a
Čovjeka (koji ne doprinosi više ništa n o v o , ali bez koga Knjiga ipak
s a m o P o j a m . P r e m a t o m e , ovdje odnos između Subjekta i O b j e k t a
ne bi bila m o g u ć a ) Bitak jeste D u h . -
više ne preinačuje ni Subjekt ni Objekt. Ne izlazi se više iz Identite
Sada t r e b a saznati što je Z n a n o s t . D r u g i m riječima, t r e b a da se ta, pa »kretanje« ili razvitak Z n a n o s t i ne stvara, dakle, više ništa n o
vidi po čemu se egzistencija D u h a , u obliku Knjige, razlikuje od svo vo. O v o »kretanje« n e m a , d a k l e , B u d u ć n o s t i . P r e m a t o m e , o n o nije
je egzistencije u obliku Čovjeka. Ili, još, t r e b a da se vidi po č e m u se Vrijeme ni, sljedstveno, Historija. O v o »kretanje« j e , a k o se h o ć e ,
vječna objava Bitka razlikuje od svoje v r e m e n i t e objave, po č e m u se »vječno«. T o j e »organsko-kretanje« P o j m a u n u t a r samoga sebe; t j .
406 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 407
Bitka n e m a ništa: Ništavilo. Iz istog, p a k , ovog razloga s o n e strane jam, jeste neposredna jednakost-ili-identičnost (Gleichheit) samome sebi, koja je, u
svojoj razlici-ili-diferencijaciji (Unterschiede), [subjektivna-] izvjesnost o neposredno-
V r e m e n a n e m a više Budućnosti. D a k l e , sam prostorno-vremenski bivstvu, tj. [izvanjska-] Svijest [koja je] početak od kojega smo pošli [u Phgi]. Ovo
Totalitet Bitka nije ni p r o s t o r a n ni v r e m e n i t . On nije ništa drugo ne [djelovanje duha kojim on izvodi] otpuštanje (Entlassen) iz oblika svoga osobnog-Ja
go sam Bitak koji je s a m o m e sebi objavljen P o j m o m . D r u g i m riječi jeste najviša sloboda i sigurnost njegova Znanja o sebi.«
m a , ovaj Totalitet je D u h . Ali, on je D u h s a m o utoliko ukoliko sad
ržava P o j a m . No P o j a m sadržan u Bitku jeste Čovjek. A »kretanje« Ovaj tekst m o ž e , s j e d n e s t r a n e , da se odnosi bilo na P h G u , bi
P o j m a u Bitku, t j . stvarno »kretanje« P o j m a , - to je Historija. lo na »Logik«, bilo, n a p o k o n , na cijeli »Sistem«. U sva tri slučaja
P r e m a t o m e , »Logik« i P h G e imaju jedan te isti sadržaj, samo što p o t r e b n o n a m je govoriti o kružnom, o d n o s n o cikličkom znanju.
se vječno »kretanje« »Znanosti« javlja u P h G i kao vremenito »kretanje« M o ž e m o , s druge s t r a n e , dati j e d n o a n t r o p o l o š k o t u m a č e n j e
Historije. D a k l e , svaka e t a p a P h G e odgovara j e d n o j etapi »Logik«, i ovoga teksta dovodeći ga u vezu ne samo sa Z n a n o š ć u k a o t a k v o m
o b r a t n o . A antropologiju P h G e doista razumijemo s a m o a k o razumije n e g o i s »empirijskom-egzistencijom« Z n a n o s t i , t j . s Knjigom i s Čo
mo ontologiju »Logik«, koja kaže što je od sve vječnosti D u h koji se sa vjekom koji ju je n a p i s a o , t j . s M u d r a c o m .
m o m e sebi pojavljuje (erscheint) u v r e m e n i t o m , historijskom ili ljud D o v o d i m o , najprije, tekst u vezu sa Z n a n o š ć u i u z i m a m o ovaj
skom obliku što je opisan u P h G i . O b r a t n o , »Logik« r a z u m i j e m o s a m o izraz u u ž e m smislu. D r u g i m riječima, primijenimo mjesto na »Lo
ako razumijemo P h G u . Jer, bez nje je vječno »kretanje« G o v o r a pra gik« ili, u o p ć e , na II dio »Sistema«. T a d a tekst znači ovo.
zno i bez smisla. R a z u m j e t i što je D u h m u ž e m o s a m o a k o z n a m o k a k o »Logik«, kaže H e g e l , n u ž n o uključuje prelaz ( U b e r g a n g ) P o j m a
se on pojavljuje u svojoj »empirijskoj-egzistenciji« ( D a s e i n ) . N o , »em na izvanjsku-Svijest. N o , Bevvusstsein - to je Subjekt oprečan Objek
pirijska-egzistencija« D u h a - to je Čovjek, Historija ili V r i j e m e . t u . A spoznavajući Subjekt je nešto drugo n e g o spoznati O b j e k t ,
D a k l e , »Sistem« ima neki smisao s a m o p o d uvjetom da ima dva - to je Čovjek, n a i m e , Čovjek u p r a v o m smislu, ili historijski Čovjek
dijela: a n t r o p o l o š k u Fenomenoglogiju i ontološku Logiku. J e d n a je koji je opisan u P h G i . »Logik«, dakle, n u ž n o implicira povratak na
n e p o t p u n a bez d r a g e , a s a m o Cjelina ima smisao: Cjelina gdje j e , P h G u , iz koje »Logik« n u ž n o proizlazi, k a k o to vidimo čitajući po
k a o u s a m o m e Bitku, vječnost Logosa ostvarena v r e m e n i t i m »kreta sljednje poglavlje P h G e .
njem« koje je r e p r o d u c i r a n o u P h G i . Z a š t o j e , p a k , ovaj U b e r g a n g , ovaj »prelaz« n u ž a n ? Z a t o što je,
D r u g i m riječima, »Sistem Z n a n o s t i « je n u ž n o kružan ili ciklički. kaže H e g e l , D u h koji »shvaća svoj Pojam« » n e p o s r e d n a Identičnost-
Pročitavši P h G u , čovjek j e n u ž n o g u r n u t p r e m a »Logik«. J e r , t a d a ili-jednakost s a m o m e sebi«.
razumije da onaj tko je m o g a o napisati ili pročitati P h G u ne m o ž e U »Logik«, k a o i u P h G i , D u h »shvaća svoj Pojam« na kraju.
da učini ništa d r u g o nego da shvati o n o što je u vječnom identitetu sa J e r , t e k na kraju logičkog razvoja »Bitak« (Sein) od kojeg se pošlo
samim s o b o m , t j . da shvati Bitak k a o takav, koji je t e m a »Logik«. A objavljuje sebe k a o »Ideju«, t j . k a o Pojam-koji-postoji, i kao pomi
pošto je pročitao »Logik«, čovjek j e , isto t a k o , n u ž n o b a č e n n a t r a g šljenu ili pojmovno-shvaćenu Opstojnost. N o , o n o što karkaterizira
p r e m a P h G i . J e r , učeći na kraju i t o k o m cijele »Logik« da je Bitak das Sein ili dani-statički-Bitak jeste, u p r a v o , njegova homogenost i
D u h ili Ideja, t j . Bitak objavljen s a m o m e sebi, on vidi, isto t a k o , da njegovo jedinstvo, t j . njegov apsolutni identitet sa samim s o b o m .
je ova objava m o g u ć a s a m o z a t o što je Bitak Vrijeme i postajanje. »Ideja«, t j . apsolutni identitet P o j m a i Bitka, nije, dakle, ništa drugo
N o , d a b i shvatio Bitak k a o postojanje, t r e b a d a čita P h G u . n e g o das Sein. T a k o s m o stigavši na kraj logičkog razvoja vraćeni na
Sve to će H e g e l objasniti na dvije stranice s kojima se završava njegov p o č e t a k . »Logik« j e , dakle, s a m a po sebi k r u ž n a .
P h G a . Najprije o t o m e sažeto govori na prvom stupcu ovog završnog Ili, tačnije, o n a je ciklička. J e r , vrativši se na p o č e t a k , t r e b a da
mjesta, postavljajući ovdje misao o z n a n s t v e n o m Krugu. U o v o m e , se p o n o v n o p r e đ e već prevaljeni put. N a i m e , k a k o je das Sein - koje
p a k što dolazi poslije k o m e n t i r a ovaj sažeti tekst. nalazimo, ili p o n o v n o nalazimo na p o č e t k u »Logik« - a p s o l u t n o
Evo što Hegel kaže u dotičnom sažetom tekstu (562. str. 31-40. r . ) : identično s a m o m e sebi, apsolutno h o m o g e n o i apsolutno univerzalno,
o n o nije objavljeni-Bitak ( I d e j a ) . Jer Bitak se objavljuje P o j m o m .
»Znanost u sebi samoj sadržava ovu nužnost da se liši (entaussern) oblika čistog Objavljeni-Bitak uključuje, dakle, dvojstvo ili o p r e k u ; - razliku-ili-
Pojma; i [ona, prema tome. zahtijeva] prelaz Pojma u [izvanjsku] Svijest. Jer, Duh
koji sam sebe zna-ili-spoznaje, upravo zato što shvaća-ili-obuhvaća (erfasst) svoj Po- diferencijaciju ( U n e r s c h i e d ) , k a k o kaže H e g e l . N o , das Sein je s a m o
410 KAKO ČITATI H E G E L A PREDAVANJA ŠKOLSKE GODINE 1938-1939. 411
sebi identično: o n o je homogeno i univerzalno u svojoj h o m o g e n o s t i Stigavši do kraja »Logik«, t j . do I d e j e , vraćeni smo na njezin
(jednolikosti, istovrsnosti - p r e v . ) , o n o samo Sein, n e g o pojam p o č e t a k (tj. na Sein): i n a n o v o započinjemo ciklus. Ali, ciklus »Lo
»Sein« (riječ koja i m a smisao). I m a , d a k l e , od p o č e t k a nešto-drugo gik« uzet u svojoj cjelini, vraća nas p r e m a svojemu vlastitom počet
( A n d e r e s ) n e g o Sein. Ali, das Sein je h o m o g e n o i univerzalno (Iden k u , t j . p r e m a P h G i . I t a k o je čitav »Sistem« vječni ciklus.
titet = T e z a ) . O v o nešto-drugo, budući da je o n o što nije das Sein. Preostaje da se sazna da li je i Ph G a , t j . I dio »Sistema«, t a k o
Ali, D a s Sein je h o m o g e n o i univerzalno ( I d e n t e t e t = T e z a ) . O v o đ e r , s a m a u sebi ciklička. N o , primjenjujući citirani tekst na P h G u ,
nešto-drugo, b u d u ć i da je o n o što nije das Sein (negativitet = Anti vidimo d a o n a t o stvarno jest.
t e z a ) , m o ž e , dakle, biti s a m o čisto Ništa (Nichts). N o , budući da je N a i m e , stvarna Historija (a p r e m a t o m e i njezina objava u P h G i
das Sein apsolutno univerzalno, izvan njega n e m a ništa. »Ima«, da i njome) završava se apsolutnim Znanjem, t j . M u d r a c e m ili utjelovlje
kle, Ničega s a m o a k o je s a m o Sein Ništa. A Sein koje je Ništa (tj. nom Z n a n o š ć u , - sa »Logik« koja ima empirijsku-egzistenciju u Svijetu
Ništa koje jest) n u ž n o je Postajanje; (VVerden; Totalitet = Sinteza). k a o Knjiga. U ovoj Knjizi i njome D u h je »shvatio-ili-obuhvatio svoj
To znači: das Sein se uništava ukoliko o n o jest; što znači da je o n o u P o j a m « ; t j . Bitak i P o j a m u njoj a p s o l u t n o i savršeno koincidiraju; Bi
V r e m e n u , ili, još bolje, da o n o jeste Vrijeme, - Vrijeme k o j e jest. I tak je p o t p u n o objavljen P o j m o m što ga razvija smisao Knjige, a P o
s a m o na taj način o n o je objavljeno k a o Sein, s a m o na taj način m o j a m je p o t p u n o ostvaren u Bitku postojanjem Knjige. Ali, o d a t l e , isto
že o n o biti (ili postati) smislena riječ ili p o j a m : »Sein«. I t d . , itd. - t a k o , proizlazi da postoji n e k a razlika ( U n t e r s c h i e d ) između M u d r a c a i
N a p r e d u j u ć i na taj način da slijedimo nužnost, prelazeći od e t a p e na Knjige. A bez ove »razlike« P o j a m ne bi m o g a o biti Knjiga, ne bi se
e t a p u , dolazimo d o Pojmom-u-svome-totalitetu-potpuno-objavlje- m o g a o ostvariti u Svijetu, a Bitak, b u d u ć i da nije stvarno P o j a m , ne bi
nog-Bitka, t j . do »Ideje«, koja, budući da je a p s o l u t n o h o m o g e n a , m o g a o biti stvarno objavljen, ne bi m o g a o biti uistinu d u h ili Ideja. Ali
univerzalna i samoj sebi identična, identična sa svojim bitkom i Knjiga, t j . Z n a n j e koje se razlikuje od M u d r a c a , jeste osjetilni pred
sa svojim vlastitim pojmom, jeste s a m o ovo vječno (ili p r e d v r e m e - m e t : M u d r a c je s njim u s t v a r n o m d o d i r u k r o z Osjet, kroz »sinnliche
nito i p o s t v r e m e n i t o ) »Sein« od kojega smo pošli. Ali, ovo Sein je ob Gevvissheit«; p r e k o osjeta piše M u d r a c Knjigu i o n a se p r e k o njih čita.
javljeno; o n o je riječ ili p o j a m : »Sein«. D a k l e , . . . itd., itd.; i t a k o bez Da bi se razumjela stvarna Z n a n o s t , valja čitati Knjigu koja je štampa
broj p u t a obilazimo K r u g , a da se n i k a d a ne m o ž e m o zaustaviti. na crnim slovima na bijelom papiru. N o , da bi se shvatio smisao dotične
»Logik«, II dio »Sistema«, jeste, d a k l e , s a m a u sebi ciklička. Ali Knjige, valja shvatiti m o g u ć n o s t da je Čovjek napiše i shvati. N o , ova
ima tu još nešto više: jer, cijeli je »Sistem« vječni ciklus. se m o g u ć n o s t shvaća s a m o na taj način da se p o č n e s razumijevanjem
N a i m e , p o č e t a k »Logik« je riječ: »Sein«. N o , recimo s K a n t o m , p r i r o d e i mogućnosti osjeta koji daje š t a m p a n a Knjiga; t j . - valja shva
bez s a m o g a Sein ova riječ je prazna (s o b z i r o m na s m i s a o ) ; bez ove titi što je Osjet u o p ć e , a da se to postigne, t r e b a p o n o v n o započeti ci
riječi das Sein je slijepo (ne-objavljeno ili n i j e m o ) . »Logik«, dakle, klus P h G e , koja - u svom I poglavlju - raspravlja u p r a v o o ovoj »sin
pretpostavlja dvojstvo (i podvojenost - prev.) ili opreku (Entzwei- nliche Gevvissheit« ili o Osjetu (»osjetilna subjektivna-izvjesnost«), ko
gung) Seina i P o j a m . U samoj »Logik« ovo se dvojstvo »dijalektički - ji H e g e l ovdje zove »sinnliches Bevvusstsein«.
ukida« u Ideji i n j o m e Ali, da bi »kretanje« moglo stići do I d e j e , To znači da Z n a n j e ne m o ž e n i k a d a transcendirati osjetilno
o n o treba da započne. Da bi, p a k , o n o moglo početi, t r e b a da već Stvarno. J e r , t a k o đ e r , i D u h je osjetilno biće, a ne-osjetilno, ili
postoji i, dakle, da je postojao dualizam P o j m a i Bitka. N o , P o j a m o »nad-osjetilno« s a m o je isprazna tlapnja. B e z Osjeta, i svega što iz
Bitku koji je oprečan (i suprotstavljen - prev.) Bitku u B i t k u - to je njega slijedi, s a m a »Logik« je tek gomila besmislenih riječi (kojih
Čovjek. T o j e , tačnije, negatorska Ž u d n j a koja proizvodi podvoje su, osim t o g a , i porijeklo i postojanje neshvatljivi). J e , riječ »Sein«,
nost ili razdor (Entzvveigung) u srcu identičnog B i t k a ili vječne Ideje od koje o n a polazi, »ispunjena« je smislom s a m o p r e k o čistog Osjeta
pretvarajući ovu Ideju u Sein oprečno N i č e m u i u O b j e k t oprečan koji objavljuje Bitak k a o Sein, t j . K a o Bitak apsolutno univerzalan
Subjektu. N o , ova Ž u d n j a je p o č e t a k »kretanja« što je o p i s a n o u (općenit) u svojoj savršenoj h o m o g e n o s t i (jednolikosti) koja isklju
P h G i : o n a j e p o č e t a k Historije koja n a kraju dovodi d o proizvođe čuje sve razlike i distinkcije, kvalitativne ili d r u g e . A Osjet objavlju
nja »Logik«, n a k o n što je sebe pojmovno-shvatila ili sebe samoj sebi je Sein Čovjeku-žudnje ( B e g i e r d e ) , koji će jedini biti k a d a r da jed
objavila u P h G i i n j o m e . noga d a n a napiše »Logik«, t j . da ostvari P o j a m uklapajući ga, j e d n o -
412 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 413
ga d a n a , u Bitak koji empirijski-postoji, pretvarajući t a k o da je istinit za nj i o k o njega n e m a više ništa da se učini i da se želi. Ali, n j e m u
k o n a č n i rezultat »Logik« koji kaže da Bitak jeste I d e j a ; - rezultat, su Ž u d n j a i Djelovanje isto t a k o bitni k a o i o b i č n o m čovjeku. J e r ,
koji bi, k a d bi n e k o m nemogućnošću m o g a o biti postignut, a da ne on ih se m o r a sjećati i s a m o ovo sjećanje (Er-innerung) na Djelova
p r o đ e kroz stvarnu Historiju što ju je stvorio ovaj Čovjek i kroz ob nje i Ž u d n j u , koje je ispričano u P h G i , čini od njega M u d r a c a , t j .
javu ove dovršene Historije po P h G i , bio n a p r o s t o lažan (i, osim to savršenog čovjeka sposobnog da objavi ovaj isti h o m o g e n i i univer
ga, u samoj svojoj lažnosti neshvatljiv). zalni Totalitet bitka, koji on živi pijući, jedući i sjećajući se svega što
Isto, p a k , važi za sve e t a p e »Logik«. O n a ima, u svojoj cjelini, je proizašlo iz Ž u d n j e za pilom i j e l o m , koja je bila j e d n o g a d a n a
smisao s a m o zato što postoji iskustvo (Erfahrung) nastajućeg B i t k a , »prvi put« potisnuta od žudnje za Priznanjem, koja je specifično
proživljeno po Čovjeku u t o k u njegove Historije, Historije što stvara ljudska, ili, još bolje, - a n t r o p o g e n a .
svjesno i hotimično postajanje koje j e d i n o čini da je Bitak pristupa Pa k a d H e g e l u posljednjem retku citiranog mjesta kaže da je
čan P o j m u ; sam ovaj P o j a m r a đ a se j e d i n o iz opreke između Subjek ovaj p o v r a t a k na Osjet »najviša sloboda i sigurnost« Z n a n j a koje
ta i O b j e k t a , iz o p r e k e koja sačinjava iskustvo i koja, uzeta s a m a po M u d r a c i m a o sebi s a m o m e , on to k a ž e svjesno suprotstavljajući Mu
sebi, jeste a n t r o p o g e n a Ž u d n j a ili Ž u d n j a što se ozbiljuje i zadovo draca n e o p l a t o n i č k o m A s k e t u , ili kršćaninu koji bježi iz Svijeta, a o
ljava negatorskim i stvaralačkim D j e l o v a n j e m B o r b e i R a d a , proi k o j e m u je govorio u IV poglavlju rekavši (168. str.) o njemu da on
zvodeći cijelu opću Historiju. m o ž e biti »samo na sebi i na svoje bijedno djelovanje ograničena
P h G a je, dakle, isto tako ciklička kao i »Logik« i čitav »Sistem«. ličnost, koja je brižna za samu sebe i koja je isto t a k o nesretna k a o
O v a j , p a k , ciklički k a r a k t e r Antropologije koja j e P h G a ima ne što je siromašna«.
p o s r e d n o a n t r o p o l o š k o značenje. Na t o , p a k , valja misliti a k o ne želimo popustiti iskušenju da
H e g e l o v M u d r a c (tj. dovršen Čovjek) n e m a ničeg zajedničkog s P h G i d a m o teološko t u m a č e n j e .
Plotinovim » M u d r a c e m « , na prijer, koji se u ekstazi apsolutnog Z n a D u h je Wissenschaft, Z n a n o s t . A Z n a n o s t je absolutes Wissen,
nja uzdizao ( k a k o veli Porfirije) nekoliko palaca iznad tla. N e , hege a p s o l u t n o Z n a n j e , t j . eine Gestalt des Bevvusstseins, živo biće u pri
lijanski M u d r a c ostaje čvrsto o d u p r t o svoja stopala. Njegova Z n a r o d n o m Svijetu. O v o biće j e , d a k l e , utjelovljeni Logos. Ali, to nije
nost n e m a smisla i postaje p r a z n o naklapanje čim je rastavljena od B o g koji se r a d a i u m i r e , koji živi, j e d e i pije u p r k o s svojemu bo
Osjeta, ili od Ž u d n j e , i svega što iz njih proizlazi. žanstvu, ali koji bi se m o g a o uzdržati od tih stvari. N e , biće koje
I Plotinov »Mudrac«, d o d u š e , pije i j e d e ; inače se ne bi m o g a o H e g e l ima p r e d očima je Logos, jer on pije i j e d e , rađa se, živi i
dignuti iznad tla. Ali, kao M u d r a c , t j . u svojoj Z n a n o s t i , on se pre u m i r e , a u m i r e ozbiljno, da ne uskrsne. Njegova duhovna stvarnost
tvara (hini) da to zaboravlja, da je na to r a v n o d u š a n , da mu to nije je (diskurzivna) ( u m n i m g o v o r o m iskazana - prev.) objava njegove
p o t r e b n o . N o , H e g e l n a m kaže d a j e t o a p s u r d n o . T r e b a voditi raču osjetilne stvarnosti i o n a ne m o ž e biti od ove posljednje odriješena.
na i pružiti objašnjenje o činjenici da treba jesti i piti k a k o bi se m o J e r , j e d n o takov odrješenje za njega ne bi značilo uzdignuće u svije
gla napisati Knjiga o Z n a n o s t i i da p o d j e d n a k o ova Knjiga t r e b a da tlo n e b o , već rastvaranje u noći ništavila (»diese N a c h t . . . « ) , - t j .
ima neki smisao. J e r . Bitak prestaje biti nedokučiv i neizreciv, t j . p r o s t o - n a p r o s t o smrt.
p o t p u n o ne-objavljen, čisto p r i r o d a n , p a , dakle, nijem i životinjski I zato t r e b a reći da hegelijanski Geist koje je Wissenschaft i ab
z a t o što je bio objavljen po Čovjeku u t o k u Vremena., poslije njegova solutes Wissen, nije B o g , nego Čovjek: to je M u d r a c koji je zbilja
historijskog Djelovanja, koje je n e m o g u ć e bez Žudnje; ova Ž u d n j a , postigao savršenstvo, a da nije ni htio ni m o g a o zanijekati v r e m e n i t u
p r e m d a je ljudska, n a i m e , n e g a t o r s k a , m o ž e se roditi i opstojati s a m o nesavršenost koja mu je dala da se r o d i , i koji je p o t p u n o »zadovo
oslanjajući se na p r i r o d n u ili životinjsku Ž u d n j u (koju o n a negira). ljen« s a m o t o m što je shvatio i objasnio, t j . , a k o se h o ć e , »oprav
U k r a t k o , reći da se Bitak objavljuje kroz historijsko Vrijeme, ili d a o « ovu nesavršenost pokazujući da bez nje ne bi m o g a o razumije
k a o historijsko Vrijeme, ili, što je isto, - reći da »Logik« m o ž e biti vati.
napisana, ili čitana i shvaćena t e k p o š t o se napisala ili čitala i shvatila
P h G a , - znači, t a k o đ e r , reći da M u d r a c ne m o ž e zanijekati osjetilno
Stvarno u sebi i izvan sebe. Sam on ne djeluje i ništa ne želi zato što
PREDAVANJA ŠKOLSKE GODINE 1938-1939. 415
na identitet Subjekta i Objekta, postavljam ja stvari izvan sebe sa isto toliko [subjektiv
ne-] sigurnosti kao što postavljam samoga sebe: stvari postoje isto tako [subjektivno]
izvjesno kao što postojim ja sam (So gewiss Ich bin, sind die Dinge). [Hegel je, dakle,
još više »realist« nego Descartes]... U jednom i drugome [naime, u Subjektu i u Ob
jektu] nalazimo ne samo isto pravo [na postojanje] nego i istu nužnost. Jer, ako je
samo jedan bio pripisan apsolutu, a drugi ne, - njihova bitna-stvarnost (suština -
prev.) bit će tada postavljena nejednako (ungleich); a sjedinjenje obojega [biti će da
kle] nemoguć; [isto tako nemoguća] prema tome, zadaća filozofije [čiji je upravo cilj]
da dijalektički-ukine rascjep-ili-opreku (Entzweigung) [Subjekta i Objekta].«
DVANAESTO PREDAVANJE
To je j a s n o . Ali, »dokaz« za »Realizam« koji se nalazi u V I I I
poglavlju P h G e otkriva n e k e aspekte p r o b l e m a koji su malo poznati,
p r e m d a su v e o m a važni.
T U M A Č E N J E 3. D I J E L A VIII P O G L A V L J A
H e g e l postavlja princip metafizičkog »realizma« na mjestu koje
(Nastavak i kraj)
n e p o s r e d n o slijedi iza o n o g a gdje je d o k a z a o nužnost da se p r e đ e od
»Logik« na P h G u , i koje sam već k o m e n t i r a o .
Na mjestu gdje je Hegel govorio o kružnosti »Sistema« bilo je
Dokazavši ovu nužnost, Hegel nastavlja k a k o slijedi (63. str., 1-
r e č e n o da s m o došavši na kraj »Logik« vraćeni n a t r a g na njezin p o
4. r . ) :
četak, te d a , pošto s m o izvršili ovo k r u ž n o k r e t a n j e , vidimo nužnost,
da ga nadmašimo, tj. da pređemo na P h G u .
»Ipak, ovo otuđenje-ili-eksteriorizacija (Entausserung) još je nepotpuno. Ono iz
Preći od »Logik« na P h G u - znači preći od i d e n t i t e t a ili savrše ražava odnošenje (Beziehung) [subjektivne-] Izvjesnosti samoga sebe prema stvarobit-
ne koincidencije Subjekta i O b j e k t a , od P o j m a i od Stvarnosti, od kujućem-Predmetu; ovaj Predmet, upravo zato što je u odnosu [prema Subjektu], nije
Bevvusstseina i Selbstbevvusstseina na njihovu o p r e k u ili »razliku« još stekao svoju potpunu slobodu-ili-samostalnost (Freiheit).«
( U n t e r s c h i e d ) , k a k o kaže H e g e l .
N o , distinkcija između izvanjske-Svijesti i Samo-svijesti koja ka Nije dovoljno da se p r e đ e od »Logik« na P h G u . U P h G i je riječ
rakterizira P h G u pretpostavlja stvarnu razliku između Svijesti u o p ć e o odnošenju između Bewusstseina i Selbstbewusstseina, između Mi
i ne-svjesne Stvarnosti. Ili, bolje rekavši, - stvarnu distinkciju izme šljenja i Stvarnosti. Tu se O b j e k t pojavljuje s a m o ukoliko se odnosi
đu Čovjeka i Svijeta. n a Subjekt. N o , z a j e d n o g R e i n h o l d a , z a j e d n o g Fichtea, ovo o d n o
P r e m a t o m e , Sistem koji se n u ž n o dijeli na dva dijela, n a i m e , šenje Subjekta i O b j e k t a zbiva se u n u t a r Subjekta, jer je O b j e k t sa
na »Logik« i P h G u , m o r a n u ž n o biti, k a k o se k a ž e , »realistički«. m o j e d a n o d aspekata subjektvne djelatnosti. Z a H e g e l a , naprotiv,
Ova je konstatacija odlučujuća za razumijevanje H e g e l a . J e r , dijalektika Subjekta i O b j e k t a , koja se zbiva u n u t a r Subjekta i koja
p o š t o se bilo z a v a r a n o hegelijanskim izrazom: »apsolutni Idealizam« je opisana u P h G i , ima smisla s a m o ako se pretpostavi postojanje
(absoluter Idealismus), često se tvrdilo da je Hegelov Sistem »ideali O b j e k t a u pravom smislu, t j . O b j e k t a koji je izvanjski Subjektu i ne
stički«. N o , u stvari, hegelijanski apsolutni Idealizam n e m a nikakve zavisan od njega. Ili, k a k o kaže H e g e l : treba dati O b j e k t u »njegovu
veze s onim što se obično zove »Idealizam«. A k o , p a k , upotrebljava p o t p u n u slobodu (seine vollige Freiheit)«.
mo izraze u njihovom uobičajenom smislu, t r e b a reći da je Hegelov U k r a t k o , oslanjajući se ovdje na Schellinga, Hegel je upravo po
Sistem »realistički«. stavio (protiv Fichtea) apsolutnu nužnost j e d n e »realističke« metafizike.
Da bismo se u to uvjerili, bit će dovoljno da citiramo nekoliko U tekstu koji slijedi (563. str., 4 - 1 1 . r.) Hegel u k r a t k o naznaču
tekstova koji se nalaze u m l a d e n a č k o m spisu p o d n a s l o v o m »Razlika je p r i r o d u ove »realističke« metafizike, čiju nužnost je proglasio ma
između Sistema Fichtea i Schellinga« (1801). lo prije.
Hegel tu kaže, na primjer, ovo (I sv., str. 47, 48, 77):
»Znanje poznaje (kennt) ne samo sebe nego i negativno-ili-negatorsko-bivstvo
»Ni Subjektivno samo za sebe ni Objektivno [samo za sebe] ne ispunjavaju Svi (Negative) samoga sebe; tj. [ono poznaje] svoju granicu (Grenze). Znati-ili-spoznati
jest. Čisto Subjektivno je isto tako apstrakcija kao čisto Objektivno... Obazirući se (wissen) svoju granicu znači: znati se žrtvovati. Ovo žrtvovanje (Aufopferung) je otu-
416 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 417
đivanje-ili-eksteriorizacija u kojem Duh prikazuje (darstellt) svoje postajanje [koje nost« ili »Sistem«, ne valja zaboraviti na njihov p o č e t a k , koji nije
ide] prema Duhu u obliku slobodnoga slučajnog događanja (Geschehens), zrijući (zor slaganje, već o p r e k a i inter-akcija nezavisnog stvarnog i nezavisnog
no promatrajući - prev.) (anschauend) svoje čisto osobno-Ja (Selbst) kao Vrijeme iz
van sebe, a isto tako svoj dani-Bitak (Sein) kao Prostor.« ideelnog. N e t r e b a s m a t r a t i , ako j e Z n a n o s t Z n a n j e , d a je, t a k o đ e r ,
i Bitak Z n a n j e (Subjekt). Bitak je d u h , t j . sinteza Z n a n j a i Stvar
nog. A ni sam »Sistem« nije, isto t a k o , n e k a igra Subjekta u n u t a r
O v o mjesto sadržava najprije n e k u vrst »dedukcije« R e a l i z m a ,
s a m o g a s e b e , već rezultat uzajamnog djelovanja i utjecanja između
koja m o ž e biti krivo shvaćena a k o se u z m e z a s e b n o .
Subjekta i O b j e k t a ; na t a j , p a k , način je on objava O b j e k t a po Su
Mjesto je upravljeno protiv Fichtea. A govoreći o F i c h t e u , H e
bjektu i realizacija subjekta u O b j e k t u .
gel ovdje govori jezikom ovog posljednjeg ( G r e n z e i t d . ) . T a k o se či
H e g e l polazi od D u h a , o k o j e m u kaže da je »rezultat«. I hoće
ni da govori o činu subjekta koji postavlja O b j e k t postavljajući svoju
da ga shvati k a o rezultat, t j . da ga opiše k a o rezultat njegova vlasti
vlastitu granicu. Čini se da je to čisti F i c h t e , t j . »Idealizam«. Ali, či
tog postajanja (das W e r d e n des Geistes z u m G e i s t e ) . Budući da je
tajući pažljivo, i uspoređujući o n o što kaže Hegel s o n i m što s jed
D u h slaganja Subjekta i O b j e k t a (ili, k a k o H e g e l ovdje kaže: Selbsta
nog drugog stajališta kaže F i c h t e , vidimo da se ovdje radi o polemi
i Seina), njegovo postajanje je p u t što vodi ka o v o m slaganju, duž
ci. Najprije, ne postavlja Ja ili Subjekt (Ich) O b j e k t ili granicu, nego
kojega p u t a se, p r e m a t o m e , održava razlika između dvoga koju m o
Duh ( G e i s t ) . H e g e l u ne dodijava da ponavlja (i on će to o p e t p o n o
že objasniti s a m o j e d a n metafizički Realizam.
viti malo kasnije) da D u h nije porijeklo ili p o č e t a k , n e g o svršetak ili
rezultat. D u h - to je objavljeni-Bitak, t j . sinteza (objektivnog) Bitka Rekavši t o , H e g e l daje dva izvanredno važna pobliža o d r e đ e n j a .
i njegove (subjektivne) O b j a v e . Ne subjekt, nego D u h (i dakle Bi P r v o , H e g e l kaže da »postajanje D u h a « ima oblik »des freien zufalli-
t a k ) postavlja se k a o Prostor i Vrijeme, ili, k a k o ć e m o to o d m a h vi gen G e s c h e h e n s « . Ponavlja, d a k l e , o n o što mi već o d a v n o z n a m o :
djeti, k a o P r i r o d a (= Sein) i Historija (= Čovjek = Subjekt = n a i m e , da je »dedukcija« m o g u ć a tek n a k n a d n o 1 , ili, k a k o se kaže, a
Selbst). Z a t i m , Hegel ne kaže, k a o Fichte, da Z n a n j e »poznaje« posteriori. R e ć i da je postojanje D u h a »slučajno i slobodno« znači
( k e n n t ) . H e g e l , dakle, hoće n a p r o s t o da kaže k a k o se Z n a n j e m o ž e reći da se, polazeći od d u h a koji je svršetak ili rezultat postajanja,
shvatiti, t j . objasniti, t j . »deducirati«, s a m o uz p r e t p o s t a v k u egzisten m o ž e r e k o n s t r u i r a t i h o d ovog posljednjega, ali da se on ne m o ž e
cije ne-znanja, t j . stvarnog O b j e k t a , koji j e , n a i m e , izvanjski Z n a n j u predvidjeti iz njegova p o č e t k a , ni iz ovoga izvesti D u h . Budući da je
što ga objavljuje i nezavisan od tog znanja. A to je t a č n o s u p r o t n o D u h identitet Bitka i Subjekta, iz njega se m o ž e deducirati prethod
od onoga što kaže Fichte. na o p r e k a ovih dvaju i proces koji je ukida. Ali, polazeći od p o č e t n e
o p r e k e , ne m o ž e se deducirati ni njezino k o n a č n o (završno) ukinuće
N e m a , d a k l e , »dedukcije« Realizma u fichteanskom smislu rije ni proces koji do ovoga vodi. I zato je ovaj proces ( p o i m e n c e Histo
či. Ima s a m o »dedukcija« u hegelijanskom smislu riječi, t j . dedukcija rija) slobodni (frei) slijed slučajnih (zufallig) događaja.
a posteriori, ili p o j m o v n o shvaćanje o n o g a što jest. Ne radi se o t o m e
D r u g o , H e g e l kaže da je u svome postajanju D u h (tj. objavljeni
da se, k a o k o d Fichtea, deducira O b j e k t i Stvarno iz Subjekta ili
Totalitet Bitka) n u ž n o dvostruk ( p o d v o j e n ) : on j e , s j e d n e s t r a n e ,
Ideje 1 . Polazeći od d u h a , t j . od sinteze stvarnog i ideelnog, H e g e l , da
osobno-Ja (Selbst) ili Vrijeme i, s d r u g e , - statički-Bitak (Sein) ili
kle, odustaje od toga da deducira j e d n o iz drugoga ( k a k o to v e o m a
P r o s t o r . O v o j e , p a k v e o m a važno.
jsno kaže u tekstu iz spisa iz 1801, koji sam citirao). On ih postavlja,
To j e , prije svega, n o v a p o t v r d a Realizma. J e r , v e o m a je oče
t j . pretpostavlja, o b o j e . »Deducira« ih t e k n a k n a d n o iz D u h a koji je
vidno da je Realizam n u ž n o dualistički i da je ontološki dualizam
njihov zajednički rezultat. D r u g i m riječima, s a m o p o k u š a v a da shvati
uvijek »realistički« 2 . Cijelo je pitanje u t o m e da se sazna k a k o u R e a
njihove o d n o s e , koji su postajanje spoznaje, polazeći p r e m a svom
lizmu definirati dva ontološki o p r e č n a t e r m i n a . N o , Hegel kaže da ih
uvjerenju, od činjenice apsolutno istinite spoznaje, gdje stvarno i
ideelno koincidiraju. Ali, on kaže da posjedujući Istinu, t j . »Zna- 1
Dakle, »prekasno« (apres coup): očevidno je da se riječ dedukcija uzima ovdje
sensu improprio i da ima smisao pojmovne »rekonstrukcije« (prev.).
2
1
U stvari je apsurdno htjeti »deducirati«, tj. dokazati Realizam. Jer, kad bi se Tvrdnja da je sve Objekt ili »materija« odgovara onoj koja kaže da je sve Su
moglo »deducirati« stvarno iz spoznaje, imao bi pravo Idealizam, i ne bi bilo stvarno bjekt ili »duh«; »materijalistička« i »idealistička« ili »spiritualistička« tvrdnja poklapa
sti nezavisne od spoznaje. ju se, jer su obje jednako bez smisla.
2 7 K a k o čitati H e g e l a
418 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 419
t r e b a suprotstaviti k a o Vrijeme i Prostor. Rekavši t o , rezimira goto Mišljenje koje se ne slaže s B i t k o m jeste lažno. D a k l e , k a d je speci
vo cijelu svoju filozofiju i naznačuje što je u njoj uistinu n o v o . N o , fično ljudska zabluda k o n a č n o p r e o b r a ž e n a u istinu apsolutne Z n a
uzeta z a s e b n o , ova tvrdnja izgleda p a r a d o k s a l n a . N i k a d a nitko nije nosti, Čovjek prestaje egzistirati k a o Čovjek i Historija se završava.
pomislio da podijeli totalitet Bitka u P r o s t o r i Vrijeme. U k o l i k o je U k i d a n j e Čovjeka ( t j . V r e m e n a , t j . Djelovanja) u korist statičkog-
( z a p a d n a ) filozofija bila »realistička«, o d n o s n o dualistička, o n a je di -Bitka (tj. P r o s t o r a , t j . P r i r o d e ) jeste, dakle, ukidanje Z a b l u d e u ko
jelila totalitet Bitka na Subjekt i O b j e k t , na Mišljenje i Stvarnost rist Istine. A k o je, p a k , Historija sigurno povijest ljudskih zabluda,
itd. Ali, mi z n a m o da za H e g e l a Vrijeme jeste P o j a m . Z b o g toga nije li s a m Čovjek, m o ž d a , s a m o j e d a n zabluda P r i r o d e koja »slučaj
umjesto da b u d e p a r a d o k s a l n a čini se, naprotiv, da je H e g e l o v a po n o « (sloboda?) nije bila n e p o s r e d n o uklonjena.
djela b a n a l n a : to je katerzijansa o p r e k a (da i m e n u j e m o samo D e s - Po m o m e mišljenju, podjela Totaliteta-objavljenog-Bitka (ili,
cartesa) P r o t e ž n o s t i i Mišljenja. Ali, u stvari, H e g e l je izvršio veliko k a k o k a ž e H e g e l , D u h a ) na P r o s t o r i na Vrijeme nije ni p a r a d o k s ni
otkriće zamjenjujući termin »Mišljenje« onim » V r e m e n a « . Ali, ja b a n a l n o s t , n e g o istina koju je otkrio H e g e l . A dopusti li se ova isti
sam to već p o k u š a o pokazati, pa se na to n e ć u više vraćati. n a , t r e b a reći da »Realizam« u filozofiji ne znači, na kraju izlaganja,
Tekst o k o j e m je riječ i n t e r e s a n t a n j e , m e đ u t i m , još iz j e d n o g ništa d r u g o n e g o »Historizam«. T k o kaže »Realizam«, kaže ontološki
drugog razloga. H e g e l u njemu poistovećuje P r o s t o r i Sein, dani-sta- dualizam. Označujući p a k dva člana glavne o p r e k e »Prostor« i »Vri
j e m e « , uvodi se u filozofiju p o j a m Historije, pa se t a k o postavlja p r o
tički-Bitak, što je b a n a l n o i v e o m a kartezijanski. N a s p r o t i v , identifi
b l e m ne s a m o j e d n e Antropologije ili Fenomenologije historijskog
kacija v r e m a n i Selbsta (osobnoga-Ja), t j . Čovjeka je nova. Ali, to je
Čovjeka n e g o i onaj Metafizike i Ontologije Historije. Reći da filo
hegelijanska koncepcija Čovjek = Djelovanje = Negativitet, koju mi
zofija m o r a biti »ostarena« znači, dakle, u posljednjoj analizi, reći da
p o z n a j e m o i o kojoj n e m a razloga ovdje govoriti. H t i o bih podvući
o n a m o r a proučavati i objašnjavati činjenicu Historije.
da H e g e l ovdje suprotstavlja osobno-Ja (= Vrijeme) Sein-u (= P r o
stor). Čovjek j e , dakle, Nicht-sein, Ne-bitak, Ništa 1 . Suprotstaviti S m a t r a m da je to v e o m a ispravno. - K a d n e k o m n e m o g u ć n o š ć u
Vrijeme Bitku znači reći da je vrijeme ništa. A n e m a sumnje da Vri ne bi bilo o n o g a što se ontološki zove »Negativitet«, metafizički -
j e m e doista m o r a biti shvaćeno k a o ništenje Bitka i P o r s t o r a . Ali, »Vrijeme« ili »Historija«, i antropološki - »Djelovanje«, bio bi u
pravu Idealizam (= M o n i z a m ) : bilo bi suvišno ontološki suprotstav
ako Čovjek jeste Vrijeme, on sam je Ništa il ništenje p r o s t o r n o g a
ljati Bitak Mišljenju i ne bi, d a k l e , bilo p o t r e b n o prevladati P a r m e n i -
Bitka. Z n a m o , p a k , da se, za H e g e l a , upravo u o v o m e ništenju bitka
d a . N a i m e , ja ne vjerujem da se Stvarno u p r a v o m smislu m o ž e defi
sastoji Negativitet koji je Čovjek, koji je Djelovanje B o r b e i R a d a ,
nirati drukčije nego što je to (između ostalih) učinio M a i n e de Biran:
kojim se Čovjek održava u p r o s t o r n o m Bitku razarajući ga, t j . p r e o
Stvarno - to je o n o što pruža otpor. N o , sasvim je krivo smatrati da
bražavajući ga stvaranjem n e p o z n a t i h novosti u n e p o s t o j e ć u i p r e m a
Stvarno p r u ž a o t p o r Mišljenju: o n o m u faktično n e pruža o t p o r ; o n o
t o m e n-prostornu istinsku Prošlost. O v a j , p a k , Negativitet, t j . ništeće
ne p r u ž a o t p o r čak ni l a ž n o m mišljenju; a što se tiče istinitog mišlje
Ništa kao Vrijeme u P r o s t o r u , čini temelj specifično ljudske, t j . za
nja, o n o je u p r a v o slaganje sa Stvarnim 1 . Stvarno pruža o t p o r Djelo
ista djelatne ili stvaralačke, n a i m e , historijske, individualne i slobod
vanju, a ne Mišljenju. P r e m a t o m e , filozofskog »Realizma« zaista
ne egzistencije. O v o Ništa čini, isto t a k o , da je Čovjek prolaznik u
ima s a m o o n d j e gdje filozofija proučava i objašnjava Djelovanje, t j .
p r o s t o r n o m Svijetu: u njemu se r a đ a i u njemu u m i r e k a o Čovjek. Historiju, t j . Vrijeme. A filozofijski »Realizam«, n a i m e , »Dualizam«
I m a , dakle, P r i r o d e bez Čovjeka: prije Čovjeka i poslije Čovjeka, znači, d a k l e : »Temporalizam« ili »Historizam« .
2
k a k o će to Hegel o d m a h reči.
1
N a p o k o n , primjenjujući isti tekst na Spoznaju, t r e b a reći da Čo Ako ja, naime, kažem da mogu proći kroz ovaj zid, zid nikako ne pruža otpor
onome što ja kažem ili mislim: što se njega tiče, ja to mogu govoriti dokle me volja.
vjek u p r a v o m smislu, t j . Čovjek suprotstavljen j e d n o m i h o m o g e On počinje da pruža otpor tek ako hoću svoju misao realizirati Djelovanjem, tj. ako
n o m p r o s t o r n o m Bitku, ili slobodni historijski Individuum što ga H e se zbilja zabijem u zid. I to je uvijek tako.
2
gel zove »Selbst«, »osobno-Ja«, jeste n u ž n o Z a b l u d a , a ne Istina. J e r , Nema smisla, kako to redovito čini »Realizam«, spoznavajući Subjekt suprot
stavljati spoznatom Objektu. Jer, suprotstaviviši ih ne razumijemo više njihovo sjedi
1
Naime, u »Logik« Totalitet Bitka, tj. Duh, na početku je definiran kao Bitak (Sein) njenje ili njihovo slaganje u istinitoj spoznaji. Ako se želi povesti računa o »stvarno
i Ništa (Nichts), tj. kao njihova sinteza koja je Postajanje. me«, ne treba suprotstavljati (prirodni) Svijet »Subjektu« koji je situiran ne znamo
27*
420 KAKO ČITATI H E G E L A PREDAVANJA ŠKOLSKE GODINE 1938-1939. 421
»Što se tiče druge strane postajanja Duha, [koja je] Povijest [ona] je postajanje mu s a m o g a sebe. N o , već sam r e k a o da se pojam »Pas«, - ili, dru
koje zna-ili-spoznaje [i koje] sebe posreduje; - to je vremenu otuđeni Duh. Ali ovo gim riječima, da m o ž e biti p o j m o v n e ili diskurzivne spoznaje (Wis-
otuđivanje-ili-eksteriorizacija je, isto tako, otuđivanje-ili-eksteriorizacija samoga sebe: s e n ) p s a s a m o z a t o što pas u m i r e i postaje Prošlost. A isto je t a k o ,
- negativno-ili-negatorsko-bivstvo (Negative) jeste negativno-ili-negatorsko-bivstvo sa
moga sebe.«
k a o što je to H e g e l u p r a v o r e k a o , i sa Č o v j e k o m i njegovim historij
skim Svijetom. J e d a n histoirjski Svijet m o ž e m o spoznati s a m o zato
što je historijski, t j . v r e m e n i t i, p r e m a t o m e , k o n a č a n ili s m r t a n . M o
Selbst, t j . Čovjek u p r a v o m smislu ili slobodni I n d i v i d u u m , - je ž e m o ga, n a i m e , spoznati uistinu, t j . p o m o v n o ili filozofski, s a m o u
ste Vrijeme; a Vrijeme je Povijest i samo Povijest (koja j e , osim t o » E r i n n e r u n g « : sjećanje ( E r i n n e r u n g ) stvarne prošlosti jeste pounutra-
ga, »das wissende W e r d e n « , »znajuće postajanje« D u h a , t j . , na kraju vanje (Er-innerung) ovog stvarnog, t j . prelaz njegova »smisla« (ili
izlaganja, filozofski razvoj). A Čovjek je bitno Negativetet, jer Vrije »biti«) izvanjske Stvarnosti u p o j a m koji je u m e n i , koji je unutra u
me je postajanje, t j . ništenje B i t k a ili P r o s t o r a . Čovjek j e , d a k l e , Ni »Subjektu«. A k o , p a k , totalitet Historije m o ž e na taj način biti shva
šta koje ništi i koje se održava u ( p r o s t o r n o m ) Bitku j e d i n o ništeći ćen ( u P h G i i n j o m e ) t e k n a kraju Historije U O P Ć E , o n d a pojedi
bitak, j e r ova Negacija j e Djelovanje. N o , a k o j e Čovjek Negativi n a č n i historijski Svijet m o ž e biti shvaćen t k e poslije svojega svršetka
t e t , t j . Vrijeme, on nije vječan. On se r a đ a i u m i r e k a o Čovjek. On ili svoje smrti. U Historiji.
je »das Negative seiner selbst«, k a ž e H e g e l . M i , p a k , z n a m o što to
T o , u o s t a l o m , k a ž e sam Hegel u »Rechtsphilosophie« ( V U sv.,
znači: Čovjek se u k i d a k a o D j e l o v a n j e (ili Selbst) prestajući suprot
17. str.):
stavljati se Svijetu po š t o je stvorio univerzalnu i h o m o g e n u D r ž a v u ;
ili, na s p o z n a j n o m p l a n u : Čovjek se ukida k a o Zabluda (ili »Su
»Budući da je filozofija misao-ili-ideja (Gedanke) o Svijetu, ona se pojavljuje u
bjekt« suprotstavljen O b j e k u ) p o š t o je stvorio Istinu » Z n a n o s t i « . vremenu pošto je objektivna-stvarnost (zbilja - prev.) završila svoj proces-obrazuju-
U tekstovima koji slijede i koji dovršavaju V I I I poglavlje, p a , ćeg-oblikovanja (Bildungsprozess) i pošto je sebe dovršila (fertig gemacht)... Ako fi
d a k l e , i P h G u u o p ć e , H e g e l precizira svoju koncepciju Povijesti. A lozofija slika svoju sivu sliku, znači da je jedan konkretni-oblik (lik - prev.) života
[već] ostvario; on se, pak, kroz [jednu] sivu sliku ne može pomladiti, već samo spo-
t o p o k a z u j e d a j e , p o vlastitom H e g e l o v o m mišljenju, uvođenje P o znati-ili-shvatiti (erkennen): - Minervina sova počinje svoj let tek u suton.«
vijesti u filozofiju njegovo glavno i odlučujuće o t k r i ć e .
H e g e l najprije kaže ovo (563. str., 20-29.r.):
O v o slavno m j e s t o , koje je n a p i s a n o petnaest godina poslije
P h G e , najbolji j e k o m e n t a r teksta što g a t u m a č i m .
»Ovo postajanje [tj. Povijest] prikazuje (stellt dar) [dijalektičko-] kretanje i spo-
ro-i-tromo (trage) sljedovanje Duhova. [To je] galerija slika [budući da je] opremljena Na mjestu koje slijedi iza ovoga teksta H e g e l još dalje razrađuje
potpunim bogatstvom Duha, kreće se tako sporo-i-tromo upravo zato što osobno-Ja svoju misao (str. 563. r. 29-564, r. 2 ) :
mora [ovdje] da prožme i da probavi cijelo ovo bogatstvo svoje supstancije. Budući da
se dovršenje-ili-ispunjenje Duha sastoji u Znanju-ili-spoznaji onoga što on jest [tj.]
»Duh je u svojem ulaženju-u-sebe potonuo u noći svoje Samosvijesti. Ali, njego
svoje supstancije, - ovo Znanje je njegovo ulaženje-u-sebe, u kojemu napušta svoju
va iščezla empirijska-egzistencija sačuvana je u ovoj noći. Ova, pak, dijelektički-uki-
empirijsku-egzistenciju i predaje svoj konkretni-oblik pounutravajućem-Sjećanju
nuta empirijska-egzistencija [tj. egzistencija koja je već] prošla, ali [koja je] novo-ro-
(Erinnerung).«
đena iz Znanja - jeste nova empirijska-egzistencija: [to je] jedan novi [historijski] Svi
jet i jedan novi konkretni-oblik Duha. U ovom posljednjemu Duh mora da iznova
To je j a s n o i t o m e se m o ž e m a l o šta d o d a t i . - Svaka e t a p a P o počne u neposrednosti ovoga oblika i da opet iz njega naraste-i-sazre; [mora to, dakle,
učiniti] isto tako prostodušno kao da je sve prethodno bilo za nj izgubljeno i kao da
stajanja, t j . svaki historijski Svijet, jeste »mit d e m vollstandigen Rei- nije ništa naučio iz iskustva prijašnjih [povijesnih] Duhova. Ali, pounutravajuće-Sjeća-
c h t u m des G e i s t e s austgestattet«, t j . n i k a d a , ni u j e d n o m t r e n u t k u nje (Er-Innerung) sačuvalo je ovu opstojnost; pa je [ovo Sjećanje] unutrašnje-ili-pri-
V r e m e n a , n e m a D u h a koji bi p o s t o j a o izvan Ijudksog historijskog sno-bivstvo i, u stvari, viši oblik (hdherej supstancije. Ako, dakle, ovaj Duh, pričinja
Svijeta. N e m a , d a k l e , transcendencije; Povijest je bivanje D u h a , a jući se da polazi samo od sebe, započinje opet iz početka svoje obrazujuće-oblikova-
nje (Bildung), onda [ga] ujedno započinje na višem (hohern) stupnju.«
D u h nije ništa d r u g o n e g o ovo povijesno bivanje Čovjeka.
Što se tiče cilja Povijesti, - on je das Wissen, Spoznaja sebe, t j .
Filozofija (koja na kraju postaje M u d r o s t ) . Čovjek stvara historijski R a d i se o fenomenološkom a s p e k t u dijalektike B i t k a ; a ovaj
Svijet s a m o z a t o da sazna što je ovaj Svijet i da t a k o spozna u nje- a s p e k t je Historija. Što se tiče ritma Historije, on je s v a k a k o onakav
J
424 KAKO CITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 425
kakvim sam ga označio: djelovanje - osvještenje - djelovanje. Histo v r e m e n i t , t j . specifično ljudski: ostaje Selbst, osobno-Ja. Ali, k a k o
rijski napredak, koji predstavlja o n o što je u Historiji uistinu histo će to H e g e l o d m a h reći, on to ostaje s a m o u E r - i n n e r u n g i n j o m , u
rijsko ili ljudsko, jeste »posredovanje« p u t e m Z n a n j a ili Sjećanja ko Sjećanju i Sjećanjem k o j e shvaća i o b u h v a ć a njegovu historijsku pro
je razumijeva. Historija j e , d a k l e , u d v o s t r u k o m smislu historija šlost, Sjećanju koje tvori I dio »Sistema«, t j . P h G u .
Filozofije: o n a , s j e d n e strane, postoji po Filozofiji i za Filozofiju; s N a i m e , evo što k a ž e H e g e l na završnom mjestu (564. str., 1 2 -
druge strane, Historija postoji zato što ima Filozofije i zato da bi bi 24. r . ) :
lo Filozofije, ili - na kraju - M u d r o s t i . N a i m e , Shvaćanje ili Z n a n j e
Prošlosti, jer je s a b r a n o i pošto je s a b r a n o u Sadašnjosti, p r e t v a r a »Cilj [koji je] apsolutno Znanje [ili Mudrac autor Znanosti], tj Duh koji sebe
ovu Sadašnjost u historijsku Sadašnjost, t j . u Sadašnjost što ostvaru zna-ili-spoznaje kao Duh - [cilj] ima za put [koji vodi] do njega pounutravajuće-Sjeća-
je napredak u o d n o s u na svoju Prošlost. nje [povijesnih] Duhova, kakvi oni postoje sami o sebi i ispunjavaju organizaciju svo
jega carstva. Njihovo čuvanje, s obzirom na stranu njihove slobodne-il-samostalne em
Ova dijalektika Djelovanja i Z n a n j a bitno je v r e m e n i t a . Ili, još pirijske-egzistencije koja se pojavljuje-ili-ubjavljuje kao slučajna, jeste Povijest [tj.
bolje, o n a je V r i j e m e , t j . ne-identično Bivanje u k o j e m u uistinu i stvar vulgarna povijesna znanost koja se zadovoljava da priča događaje]. A što se tiče nji-
no postoji napredak, dakle, i j e d n o »prije« i j e d n o »poslije«. hova čuvanja s obzirom na stranu njihove pojmovno-shvaćene organizacije, - to je
Znanost pojavnog (pojavljujućeg se - prev.) (erseheinenden) Znanja [tj. PhGa]. Obo
To je o n o što kaže H e g e l (564. str., 2-5. r . ) : je [uzeto] zajedno [kroničarska-povijest i PhGa, tj.] pojmovno-shvaćena Povijest sači
njava pounutravajuće-Sjećanje i kalvariju apsolutnoga Duha, objektivnu-Stvarnost,
»Carstvo Duhova koje se na taj način oblikovalo-i-obrazovano u empirijskoj-egzi istinu [ili objavljenu-Stvarnost] i [subjektivnu-] Izvjesnost njegova prijestolja, bez ko
stenciji sačinjava slijed (Aufeinanderfolge) u kojem je jedan [od povijesnih Duhova] za jega bi on bio osamljen-bivstvo bez-života. [A to znači] samo -
mjenjivao drugoga i u kojem je svaki od pređašnjega preuzimao carstvo Svijeta.« iz časke ovoga Carstva-Duhova
kipti prema njemu pjena njegove beskonačnosti.«
N o , ako ovo dijalektičko Postajanje jeste V r i j e m e , znači da o n o
ima p o č e t a k i svršetak. O n o , dakle, ima cilj (Ziel) koji više ne m o ž e biti »Znanosti« u p r a v o m smislu, t j . »Logik« ili II dijelu »Sistema«,
nadmašen. Z n a n o s t i koja objavljuje vječni Bitak ili stvarnu Vječnost n u ž n o
O t o m e će cilju H e g e l sada govoriti (564. str., 5-12. r . ) : p r e t h o d i I d i o , gdje je riječ o Postajanju Bitka u V r e m e n u ili k a o
V r e m e n a , t j . o Povijesti. To j e , s j e d n e s t r a n e , historijska Z n a n o s t u
o b i č n o m smislu riječi, koja je »naivno« Sjećanje čovječanstva; a, s
»Cilj (Ziel) je ovoga slijeda [tj. opće Povijesti] objava dubine; a ta objava je d r u g e s t r a n e , to je p o j m o v n o ili filozofijsko Shvaćanje prošlosti, koja
apsolutni Pojam. Ta je objava, prema tome, dijalektičko-ukidanje dubine duha, tj.
njegovo širenje-ili-protežnost (Ausdehnung); [drugim riječima, ova objava je nega- je sačuvana u o v o m »naivnom« Sjećanju i njime, d o k je ovo shvaća
torska-Negativnost apstraktnog-Ja (Ich) koje-postoji-u-samome-sebi; [Negativnost] ko nje P h G a . O d a t l e slijedi d a , p r e m a H e g e l o v o m mišljenju, P h G a n e
ja je otuđenje-ili-eksteriorizacija ovoga Ja ili njegova supstancija. I [ova objava je, isto m o ž e biti shvaćena bez p r e t h o d n o g poznavanja stvarne historije, k a o
tako,] Vrijeme ovoga apstraktnog-Ja - [Vrijeme koje se sastoji u tome] da se ovo otuđe
nje-ili-eksteriorizacija otuđuje-ili-eksteriorizira u sebi samome, te [postojeći] u svome što ni historija ne m o ž e biti uistinu shvaćena bez P h G e . I m a o sam,
širenju-ili-protežnosti potoji na taj način jednako u svojoj dubini, [tj. u] osobnom-Ja d a k l e , pravo da t u m a č e ć i P h G u govorim o A t e n i , R i m u , Louisu
(Selbst).« X I V . . . i o N a p o l e o n u . T a k o dugo d o k se ne sagledaju historijske
Cilj Povijesti, njezina krajnja granica - to je »apsolutni P o j a m « , t j . činjenice na koje se knjiga odnosi, ne razumije se ništa što je u njoj
» Z n a n o s t « . U ovoj Z n a n o s t i , kaže H e g e l , Čovjek dijalektički-ukida r e č e n o . Ali, P h G a je n e š t o drugo od »opće povijesti« u o b i č n o m
svoju v r e m e n i t u ili » p u n k t u a l n u « , t j . zaista ljudsku egzistenciju, nasu smislu riječi. Povijest priča događaje. P h G a ih objašnjava i čini
prot Prirodi i sam postaje p r o t e ž n o s t ( A u s d e h n u n g ) ili P r o s t o r . J e r , u shvatljivima objavljujući njihov ljudski smisao i njihovu nužnost. To
»Logik« Čovjek se ograničava da spozna Svijet ili das Sein, a k a k o je znači da o n a rekonstruira (»deducira«) u njegovim ljudski bitnim po
njegova spoznaja istinita, on se podudara sa Svijetom, t j . sa t e z i m a stvarni historijski razvoj čovječanstva. O n a ih r e k o n s t r u i r a a
Seinom, t j . s vječnim ili ne-vremenitim P r o s t o r o m . Ali, dodaje H e priori deducirajući ih iz a n t r o p o g e n e Ž u d n j e (Begierde) koja se
gel, u Z n a n o s t i i n j o m e Čovjek isto t a k o ukida ovu svoju p r o t e ž n o s t upravlja na drugu Ž u d n j u (pa je t a k o Ž u d n j a za Priznanjem) i koja se
ili svoju Eksteriorizaciju ( E n t a u s s e r u n g ) i ostaje » p u n k t u a l a n « ili ostvaruje D j e l o m (Tat) koje negira dani-Bitak (Sein). Ali, ponavljam
426 KAKO ČITATI H E G E L A P R E D A V A N J A Š K O L S K E G O D I N E 1938-1939. 427
još j e d n o m , ova konstrukcija »a priori« m o ž e biti izvedena t e k nak govoriti o smrti uopće k a o o svojoj smrti. J e r , prelazeći na »Logik«,
nadno. Najprije t r e b a da se stvarna Historija dovrši; zatim t r e b a da M u d r a c potpuno dokida Vrijeme, t j . Historiju, t j . svoju zaista i spe
o n a b u d e Čovjeku ispričana1; i s a m o o n d a m o ž e Filozof, postajući cifično ljudsku stvarnost, koja je u P h G i s a m o već j e d n a prošla
M u d r a c , da je shvati rekonstruirajući je »a priori« u P h G i . A ovo stvarnost: definitivno n a p u š t a svoju stvarnost slobodnog i historij
isto f e n o m e n o l o š k o shvaćanje Historije p r e t v a r a Filozofa u M u d r a c a , skog I n d i v i d u u m a , Subjekta suprostavljenog O b j e k t u , ili Čovjeka
jer o n o definitivno u k i d a vrijeme i t a k o omogućuje a d e k v a t n u obja koji je b i t n o nešto-drugo ( A n d e r e s ) od P r i r o d e .
vu dovršenog i ispunjenog, t j . vječnog i nepromjenljivog B i t k a , koja Sam H e g e l to vrlo d o b r o zna. A z n a o je to b a r od 1802. J e r , u
se vrši u »Logik« i n j o m e . njegovom spisu iz 1802. p o d naslovom » G l a u b e n u n d Wissen« nalazi
mo mjesto gdje on to j a s n o kaže i koje bih htio citirati završavajući
Još j e d n a p r i m j e d b a koja se odnosi na citat Schillera (uzet iz svoj k o m e n t a r P h G e .
njegove pjesme »Freundschaft«) kojim se završava P h G a . Ovaj citat Na t o m mjestu čitamo što slijedi (I sv., 303. str.):
nije doslovan. A izmjene koje je (svjesno ili ne) u n i o H e g e l jesu ob-
javiteljske. »Cijela sfera konačnosti činjenice biti sam nešto, nešto osjetilno, - sunovraćuje
se u istinitu-ili-pravu Vjeru pred mišljenjem i zrenjem (Anschauung) Vječnoga, koji
N e ć u se zaustaviti na t o m da H e g e l k a ž e »Geisterreich« umjesto [mišljenje i zrenje] ovdje postaju jedno te isto. Sve mušice Subjektiviteta spržene su u
»Seelenreich«, p r e m d a je ova ( v e o m a » m o d e r n a « ) z a m j e n a izvanred ovom proždirućem ognju; a uništena (vernichtet) jeste sama svijest ovoga samo-preda-
no značajna. Iznad svega je važno da H e g e l kaže »Dieses Geister nja (Hingebens) i ovoga uništenja (Vernichtens).«
reich« umjesto »das ganze Seelenreich«. Čineći t o , on h o ć e da isljuči
»Anđele« s kojima govori Schiller; on hoće da p o d v u č e k a k o vječni i H e g e l to zna i kaže. Ali o n , isto t a k o , u j e d n o m e od svojih pisa
b e s k o n a č n i Bitak, t j . apsolutni D u h (koji je, k o d Schillera, B o g ) , m a , k a ž e da je ovo znanje s k u p o platio. G o v o r i o j e d n o m razdoblju
proizlazi j e d i n o iz totaliteta ljudske ili historijske egzistencije. Vre p o t p u n e depresije koju je proživljavao i z m e đ u 25. i 30. godine svoga
m e n i t a prošlost vječnoga-Bitka jeste, dakle, ljudska, i samo ljudska. života: o »Hipohondriji« koja je išla »bis zur E r l a h m u n g aller Kraf-
A k o se, k o d H e g e l a , želi govoriti o »Bogu«, ne t r e b a , d a k l e , zabora te«, »do malaksalosti sviju njegovih snaga«, a koja je proizlazila u-
viti da je prošlost ovoga »Boga« Čovjek: to je čovjek koji je p o s t a o p r a v o odatle što nije m o g a o prihvatiti n u ž n o odricanje od Individua
»Bog«, a ne Bog koji je p o s t a o Čovjek (i koji, u o s t a l o m , o p e t posta liteta, t j . faktično od ljudskosti, koje zahtijeva ideja apsolutnog Z n a
je B o g ) . I treća izmjena Schillerovog teksta koju je u n i o H e g e l ima nja. Ali on j e , na kraju, n a d v l a d a o ovu »Hipohondriju«. I postajući
isti smisao. Schiller kaže: »die U n e n d l i c h k e i t « . H e g e l piše: »seine M u d r a c ovim posljednjim prihvaćanjem smrti, - objavio j e , nekoliko
U n e n d l i c h k e i t « . P h G a , dakle, n e dovršava r a d i k a l n u negaciju svake godina kasnije, I dio »Sistema Znanosti« p o d naslovom » Z n a n o s t F e
transcendencije. Vječni-beskonačni-objavljeni-Bitak, t j . apsolutni D u h , n o m e n o l o g i j e D u h a « , u kojoj se definitivno p o m i r i o sa svime što jest
jeste b e s k o n a č n i ili vječni bitak istog ovoga B i t k a koji je p o s t o j a o i što je bilo obznanjujući da više n i k a d a n e ć e biti ništa n o v o na zem-
k a o o p ć a Povijest. To će reći da je dotična B e s k o n a č n o s t beskonač Iji-
nost Čovjeka. A » Z n a n o s t « koja objavljuje ovaj beskonačni-Bitak
jeste, dakle, u d v o s t r u k o m smislu Z n a n o s t o Čovjeku: o n a j e , s jed
ne s t r a n e , rezultat Historije, t j . proizvod Čovjeka; s d r u g e , p a k ,
s t r a n e , o n a govori o Čovjeku: o N J E G O V O M v r e m e n i t o m ili histo
rijskom postajanju (u P h G i ) i o N J E G O V O M vječnom bitku (u »Lo
gik«), jeste uistinu njegova Z n a n o s t ili njegovo Z n a n j e .
Ali, k a o što sam već m n o g o p u t a r e k a o , M u d r a c m o ž e govoriti
o Z n a n o s t i uopće k a o o svojoj Z n a n o s t i sam utoliko ukoliko m o ž e
1
Uostalom, nema stvarne historije bez historijskog sjećanja, tj. bez usmenih ili
pisanih Memoara.
DODACI
I
Što j e , p r e m a H e g e l u , Dijalektika?
Prvi odgovor na ovo pitanje m o ž e biti d a n podsjećanjem na
tekst što se nalazi u Enciklopediji, tačnije u U v o d u u 1. dio Enciklo
pedije, koji se zove Logik.
U § 79 (3. izd.) H e g e l kaže ovo (V sv., 104. str., 27-30. r . ) :
»Logičko ima, što se tiče njegova oblika, tri strane (Seiten): a) apstraktnu stranu
ili onu koja-je-pristupačna-razumu (verstandige); b) dijalektičku ili negativno umnu
(vernunftige) stranu; c) spekulativnu ili pozitivno umnu stranu.«
ne stoji ništa od toga. Jer H e g e l o v a Logik nije logika u o b i č n o m formula bila bi neispravna, ili bi, u najmanju r u k u , dopuštala nespo
smislu riječi, ni gnoseologija, već ontologija ili Z n a n o s t o Bitku uze r a z u m . J e r za H e g e l a je istina o n o što je gotovo p r o t i v n o : Bitak m o
t o m k a o B i t a k . »Logičko« (das Logische) iz citiranog teksta ne znači že biti objavljen Mišljenjem, ima Mišljenja u Bitku i o Bitku s a m o
logičko mišljenje p r o m a t r a n o u n j e m u s a m o m e , n e g o (ispravno) o b z a t o što je Bitak dijalektičan; što znači - zato što Bitak sadržava je
javljen Bitak (Sein) u govoru i g o v o r o m (Logos). Tri »strane« o koji d a n negativan ili negatorski konstitutivni-element. Stvarna dijalekti
ma je riječ jesu, d a k l e , prije svega, strane s a m o g a Bitka: to su on ka postojećeg Bitka jeste, između ostalog, objava Stvarnog i Bitka
tološke kategorije, a ne logičke ili gnoseološke; i to sigurno nisu p u t e m G o v o r a ili Misli. A oni sami su dijalektički j e d i n o z a t o što, i
obične vještine metode istraživanja ili izlaganja. H e g e l se, u o s t a l o m , u k o l i k o , objavljuju ili opisuju dijalektiku Bitka i Stvarnog.
brine da to podvuče u n a p o m e n i koja slijedi iza citiranog t e k s t a . Bilo k a k o bilo, filozofijsko ili »znanstveno« mišljenje u hegeli
On tu kaže ovo (V sv., 104. str., 31-33. r . ) : j a n s k o m smislu riječi, t j . strogo istinito mišljenje, ima za cilj da smi
slom suvisloga govora (Logos) objavi Bitak (Sein) kakav on jest i ka
»Ove tri strane ne sačinjavaju tri dijela Logike, nego su konstitutivni-elementi kav postoji u totalitetu svoje objektivne-Stvarnosti (Wirklichkeit) 1 .
(Momente) svakog logičkog-stvarnog- bivstva (Logisch-Reellen), tj. svakog pojma ili Filozofijska ili »znanstvena« M E T O D A m o r a , d a k l e , zajamčiti ade-
uopće svega što-je-istinito (jedes Wahren).« kvaciju Mišljenja i Bitka, j e r se Mišljenje m o r a prilagoditi Bitku i
S t v a r n o m , a da ih nu u č e m u ne preinači. To znači da je stav filozofa
Sve-što-je-istinito (dosl.: svako istinito), istinito-bivstvo, Istinito, ili »učenjaka« (= M u d r a c a ) p r e m a bitku i Stvarnom onaj čiste kon
das W a h r e , - to je stvarno bivstvo (entitet) ili sam Bitak, ukoliko je templacije ( p r o m a t r a n j a ) , te da se filozofska ili »znanstvena« djelat
ispravno objavljen suvislim g o v o r o m koji i m a j e d a n smisao ( L o g o s ) . nost reducira na čisto i j e d n o s t a v n o opisivanje Stvarnog i B i t k a . H e
A to H e g e l naziva, t a k o đ e r , Begriff, p o j a m ; t e r m i n koji k o d njega gelijanska metoda nije, d a k l e , n i k a k o »dijalektička«: o n a je čisto
ne znači (osim a k o ne k a ž e , k a k o to čini u m l a d e n a č k i m spisima i k o n t e m p l a t i v n a i deskriptivna, n a i m e , fenomenološka u husserlijan-
k a d š t o još u P h G i : n u r Begriff) »apstraktnu p r e d o d ž b u « , odriješenu s k o m smislu riječi. U P r e d g o v o r u i u U v o d u P h G e Hegel d u g o inzi-
od stvarnoga entiteta na koji se odnosi, već »pojmovno-shvaćenu stira na pasivnom, k o n t e m p l a t i v n o m i deskriptivnom k a r a k t e r u
stvarnost«. Istinito i P o j a m su, k a k o to k a ž e s a m H e g e l , ein Logisch- »znanstvene« m e t o d e . On podvlači da postoji dijalektika »znanstve
Reelles, nešto logičko i stvarno u isto vrijeme, ostvareni p o j a m i nog« mišljenja s a m o z a t o što postoji dijalektika Bitka što ga ovo mi
shvaćena stvarnost. N o , »logičko« mišljenje koje se s m a t r a istinitim, šljenje objavljuje. K a d a je objaviteljski opis tačan, m o ž e se reći da
p o j a m koji se s m a t r a adekvatnim s a m o objavljuje ili opisuje B i t a k ordo et connexio idearum idem est ac ordo et connexio rerum; n a i m e ,
kakav on jest ili k a k o on postoji ništa mu ne dodajući, ništa ne izo r e d i povezanost stvarnog jesu, p r e m a H e g e l u , dijalektički.
stavljajući, ni u č e m u ga ne preinačujući. S t r u k t u r a mišljenja j e , da E v o šta Hegel k a ž e , na primjer, u P r e d g o v o r u P h G i (45. str., 7-
kle, o d r e đ e n a s t r u k t u r o m B i t k a koji o n o objavljuje. A k o , d a k l e , 20. r ) :
»logičko« mišljenje i m a tri s t r a n e , a k o je o n o , drugim riječima, dija
lektičko (u širem smislu), o n o je to j e d i n o z a t o što je sam Bitak dija-
»Ali, znanstveno spoznavanje (Erkennen) zahtijeva, naprotiv, da se predamo
lektičan (u širem smislu) j e r sadržava j e d a n negativan ili negatorski (ubergeben) životu stvarobitkujućeg-predmeta (Gegenstandes), ili, što je isto, da ima
(u u ž e m u strogom smislu riječi »dijalektički«) »konstitutivni-ele- mo pred sobom i da riječju-izrazimo (auszusprechen) unutrašnju-ili-prisnu nužnost
m e n t « ili »aspekt« ( s t r a n u ) . Mišljenje je dijalektičko s a m o ukoliko ovog predmeta. Zadubljujući se (sich vertiefend) tako u svoj stvarobitkujući-predmet,
ovo spoznavanje zaboravlja onaj pregled (Ubersicht) [za koji se smatra da se on može
ispravno objavljuje dijalektiku B i t k a koji jest i Stvarnoga koje posto dobiti izvana] koji je [u stvari] samo refleksija znanja (VVissen) iz sadržaja u sebe sa
ji. mo. Ali, udubljeno (versenkt) u materiju i dalje idući (fortgehend) [dijalektičkim] kre
Trojstvenu ili dijalektičku strukturu n e m a , zacijelo, čisti i j e d n o tanjem ove posljednje, znanstveno spoznavanje vraća se u sebe samo; ali [ono to čini]
stavni Bitak (Sein), već Logičko-Stvarno, P o j a m ili Istinito, t j . Bitak 1
Stvaran objavljeni totalitet Bitka je ne samo Bitak (Sein) nego i objava bitka ili
objavljen G o v o r o m ili Mišljenjem. Mogli b i s m o , d a k l e , biti p o n u k a Mišljenje (Denken); a ovaj objavljeni totalitet jeste Duh (Geist). Dijalektičan i troj-
ni da k a ž e m o k a k o je Bitak dijalektičan s a m o ukoliko je objavljen stven je der Geist, a ne das Sein: Bitak je samo prvi konstitutivni-element (Moment)
Mišljenjem, da Mišljenje daje Bitku dijalektički k a r a k t e r . Ali, ova Duha.
2 8 K a k o čitati H e g e l a
434 KAKO ČITATI H E G E L A DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA M E T O D A 435
ne prije negoli ispunjenje-ili-izvršenje (Erfullung) ili sadržaj mišljenja sam u sebi so stavlja potpuna objava stvarnog Bitka ili p o t p u n o objavljeni Totalitet
bom ne ovlada, ne prije negoli se ne pojednostavni do posebne-određenosti (Bestimm- (»nepodijeljena Cjelina«): suvisla cjelokupnost Bitka ostvarenog u
theit), negoli samoga sebe ne snizi (herabsetzt) na [samo] jednu stranu empirijske-egzi- s t v a r n o m U n i v e r z u m u , koji je p o t p u n o i savršeno opisan u »pregle
stencije [budući da je druga strana mišljenje] i negoli ne pređe (ubergeht) u svoju višu du« što ga daje j e d n a i j e d i n a »Znanost« ili M u d r a č e v »Sistem«, ko
(hohere) istinu [ili objavljenu stvarnost]. Time se samo jednostavna-ili-nepodijeljena
Cjelina (Ganze) koja ima pregled nad samom sobom (sich ubersehende) pomalja iz n a č n o se pomalja iz B i t k a koji je isprva bio s a m o prirodni Svijet sa
bogatstva [različnog] u kojemu kao da je njezina refleksija bila izgubljena.« činjen od odvojenih i disparatnih bivstava ( e n t i t e t a ) , s a m o j e d n o
n e s k l a d n o »bogatstvo« u k o j e m u nije bilo ni refleksije, ni diskurziv
» Z n a n s t v e n o spoznavanje« sasvim se p r e d a j e ili posvećuje, bez nog spoznavanja, ni svijesti koja govori o sebi.
p r e d r a s u d e ili primisli, »životu« i »dijalektičkom-kretanju« Stvarnog. U z e t i z a s e b n o , Subjekt i O b j e k t su apstrakcije što nemaju »ob
Na taj način ovo doista istinito spoznavanje n e m a ničeg zajedničkog jektivne-stvarnosti« (Wirkichkeit) ni »empirijske-egzistencije (Da
s »Refleksijom« pseudofilozofije (tj. prethegelijanske filozofije) i sein). O n o što postoji uistinu (u stvarnosti) - postoji o n d a k a d se ra
(nevvtonovske) p s e u d o z n a n o s t i , k o j a reflektira na S t v a r n o postavlja di o Stvamosti-o-kojoj-se-govori; a budući da faktično govorimo o
jući se izvan njega, a da ne m o ž e p r a v o reći k a m o ; s Refleksijom stvarnosti, za nas se m o ž e raditi j e d i n o o Stvarnosti-o-kojoj-se-govo-
koja p r e t e n d i r a na to da d a d e »pregled« Stvarnog iz t o b o ž e samo ri; o n o što postoji u stvarnosti jeste, velim, Subjekt-koji-spoznaje-o-
stalnog i od O b j e k t a spoznaje nezavisnog spoznavajućeg Subjekta, bjekt, ili, što je isto, Objekt-spoznat-po-subjektu. Ova Stvarnost ko
koji je, p r e m a H e g e l u , s a m o j e d n a u m j e t n o izolirana strana spozna ja je p o d v o j e n a , a ipak u sebi j e d n a jer je bez razlike stvarna, uzeta
tog ili objavljenog Stvarnog. u svojoj cjelini ili k a o Totalitet zove se k o d H e g e l a » D u h « (Geist) ili
Na kraju se, d o d u š e , »znanstveno spoznavanje« vraća s a m o m e (u Logik) »absolute I d e e « . Hegel kaže, t a k o đ e r : »absoluter Begriff«,
sebi i sebe s a m o m e sebi objavljuje: njegov posljednji cilj je da s a m o »apsolutni P o j a m « . Ali, izraz Begriff m o ž e se, isto t a k o , upotrijebiti
sebe opiše u svojoj prirodi, u svome p o s t a n k u i u svome razvoju. za j e d a n fragment t o t a l n o g objavljenog-Bitka, za j e d a n konstitutivni-
O n o je, k a o obična filozofska spoznaja, j e d n a samospoznaja. Ali, to e l e m e n t ( M o m e n t ) D u h a ili Ideje (jer ova u t o m slučaju m o ž e da da
je p o t p u n a i a d e k v a t n a , t j . u strogom smislu riječi istinita samospo se definira k a o p o v e z a n a i sabrana cjelina sviju P o j m o v a , t j . sviju
znaja. A o n a je istinita upravo z a t o što u svome vraćanju samoj sebi p o s e b n i h »ideja«). U z e t u ovom smislu, Begriff znači p o s e b a n stvarni
s a m o pasivno slijedi dijalektičko k r e t a n j e svoga »sadržaja«, koji je entitet ili j e d n u stvarnu stranu bitka, koji su objavljeni smislom jed
»stvarobitkujući-predmet«, t j . Stvarno i Bitak. S a m o ovo Stvarno or ne riječi, t j . j e d n i m »općim p o j m o m « ; ili, što je isto, Begriff i m a je
ganizira se i konkretizira t a k o da postoje o d r e đ e n a »vrsta« koja m o d a n »smisao« (»ideju«) koji postoji-empirijski ne s a m o u obliku po
že biti objavljena »općim p o j m o m « ; g o v o r n o m s p o z n a j o m objavljuje mišljene, izgovorene ili napisane riječi n e g o i k a o j e d n a »stvar«. A k o
se s a m o Stvarno i o n o time postaje spoznati objekt koji ima za nuž (općenita ili »apsolutna«) »Ideja« jeste »Istina« ili govorom-objavlje-
nu d o p u n u spoznavajući subjekt, t a k o da se »empirijska-egzistencija« na-Stvarnost j e d n o g i jedinog totaliteta o n o g a što postoji, o n d a je
podvaja u bića koja govore i u bića o kojima se govori. Jer, stvarni (posebni) P o j a m »Istina« j e d n o g p o s e b n o g stvarnog e n t i t e t a uzetog
Bitak koji postoji k a o Priroda proizvodi Čovjeka koji objavljuje ovu zasebno, ali shvaćenog k a o sastavni-element Totaliteta. Ili, još, P o
P r i r o d u (i samoga sebe) o njoj govoreći. Stvarni b i t a k prelazi t a k o u j a m je »istinito-ili-pravo-bivstvo« (das W a h r e ) , t j . smislom j e d n e rije
»istinu« ili u riječju-objavljenu-stvarnost i postaje sve »viša« istina či imenovano ili objavljeno stvarno bivstvo, jer ga ovaj smisao stav
ukoliko njegova diskurzivna ( u m n i m govorom iskazana - prev.) ob lja u o d n o s p r e m a svim drugim stvarnim bivstvima i t a k o ga u k l a p a u
java postaje adekvatnija i potpunija. »Sistem« cjelovitog Stvarnog koje je objavljeno kroz cjelinu »znan
stvenog« Govora. Ili, n a p o k o n »Pojam« je »bitna-stvarnost« ili bit
Slijedeći ovo »dijalektičko-kretanje« Stvarnog, Spoznaja prisu (suština) (Wesen) j e d n o g k o n k r e t n o g bivstva, tj. u p r a v o stvarnost
stvuje svojemu vlastitom r o đ e n j u i p r o m a t r a svoj vlastiti razvoj, d o koja u ovom posljednjem odgovara smislu riječi koja ga označuje ili
lazeći t a k o k o n a č n o do svoje granice, koja je a d e k v a t n o i p o t p u n o objavljuje.
shvaćanje samoga sebe, t j . p o s t e p e n a objava Stvarnog i Bitka p u t e m
G o v o r a , - B i t k a i Stvarnog koji u svome »dijalektičkom-kretanju« i Svaki P o j a m j e , d a k l e , k a o i D u h ili Ideja, u j e d n o dvostruk
njime proizvode G o v o r što ih objavljuje. I t a k o se, na kraju, uspo- (dvojak, podvojen) i j e d a n , isto t a k o »subjektivan« k a o i »objekti-
28*
436 KAKO CITATI H E G E L A
DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA M E T O D A 437
van«, stvarno mišljenje o stvarnom bivstvu i stvarno mišljeno stvarno se na svoj način suprotstavlja S t v a r n o m e , pa ga deformira suprot
bivstvo. Stvarna strana P o j m a zove se: »stvarobitkujući-predmet« stavljajući mu sebi svojstvena sredstva djelovanja i m e t o d e mišljenja.
( G e g e n s t a n d ) , »dani-Bitak« (Sein), »bivstvo-koje-postoji-kao-dani- M u d r a c j e , naprotiv, p o t p u n o i definitivno p o m i r e n s onim što jest:
Bitak« (Seiendes), »Osebičnost« (Ansich) itd. Misaona strana zove on se p o t p u n o pouzdaje u Bitak i sasvim se otvara S t v a r n o m e ne
se: »znanje« (Wissen), spoznavanje ( E r k e n n e n ) , »spoznaja« (Er- pružajući mu o t p o r . Njegova je uloga o n a savršeno ravnog i beskraj
k e n n t n i s ) , »mišljenje« ( D e n k e n ) itd.; i k a d š t o : »pojam« (Begriff) u no p r o s t r a n o g zrcala: on se ne odražava sa Stvarnom; Stvarno se
o b i č n o m smislu (kad H e g e l kaže: n u r Begriff). Ali, ove dvije strane odražava na njemu, reflektira se u njegovoj svijesti i objavljuje se u
su neodvojive i u z a j a m n o se dopunjuju, pa je m a l o važno da se zna svojoj vlastitoj strukturi p u t e m M u d r a č e v a govora koji ga opisuje,
koja od njih dviju m o r a da se zove Wissen ili Begriff (u o b i č n o m da ga ne deformira.
smislu), a koja - G e g e n s t a n d . V a ž n o je da - u Istini - postoji savrše
A k o se h o ć e , hegelijanska m e t o d a je čisto »empirijska« ili »po
no slaganje Begriff-a i Gegenstand-a i da je u njoj Z n a n j e čisto pa
zitivistička«: H e g e l gleda Stvarno i opisuje o n o što vidi, sve što vidi i
sivno izjednačivanje (adekvacija) s bitnom-Stvarnošću. I zato pravi
ništa drugo nego o n o što vidi. O n , drugim riječima, »iskustveno«
U č e n j a k ili M u d r a c m o r a svoju egzistenciju reducirati na čisto pro
provjerava (Erfahrung) dijalektički Bitak i dijalektičko Stvarno i ta
matranje (reines Z u s e h e n ) Stvarnog i B i t k a i njihova »dijalektičkog-
ko prevodi njihovo »kretanje« u svoj govor koji ih opisuje.
kretanja«. On gleda sve što jest i riječima opisuje sve što vidi: o n ,
A to k a ž e Hegel u U v o d u u P h G u (73. str., 3-7. r.)
dakle, ne treba ništa da čini jer on ništa ne mijenja, ništa ne dodaje
i ništa ne oduzima.
T o , bar, kaže H e g e l u U v o d u u P h G u (str. 7 1 , r. 28-72, r. 11): »Ovo dijalektičko kretanje koje Svijest vrši (ausiibt) na (an) samoj sebi, kako na
svojemu znanju tako na svome stvarobitkujućem-predmetu, ukoliko iz ovog kretanja
proizlazi (entspringt) novi [i] istiniti stvarobitkujući-predmet za Svijest, zapravo je ono
»Ako znanje (Wissen) nazovemo pojmom, a bitnu-stvarnost (Wesen) ili istinito- što se zove iskustvo (Erfahrung).«
ili-pravo-bivstvo (Wahre) - bivstvom-koje-postojikao-dani-bitak (Seiende) ili stvaro-
bitkujućim-predmetom (Gegenstand), onda se ispitivanje (Prufung) sastoji u tome da
se razmotri (zazusehen) da li pojam odgovara stvarobitkujućem-predmetu. Ali, ako mi D o d u š e , ovo iskustvo je »zapravo« nešto sasvim drugo od isku
bitnu-stvarnost ili Osebičnost (Ansich) stvarobitkujućeg-predmeta nazivamo pojmom i stva vulgarne znanosti. O v o posljednje ostvaruje Subjekt koji se to
ako, naprotiv, pod stvarobitkujućim-predmetom razumijevamo stvarobitkujući-predmet b o ž e nezavisan od O b j e k t a i s m a t r a se da o n o otkriva O b j e k t koji
[uzet] kao stvarobitkujući-predmet, naime, kako je on za nešto drugo [tj. za spoznava-
jući Subjekt], onda se ispitivanje sastoji u tome da razmotrimo da li stvarobitkujući- postoji nezavisno od Subjekta. N o , u stvari, iskustvo stiče čovjek ko
predmet odgovara svojemu pojmu. Dobro vidimo da oboje [oba načina izražavanja] ji živi usred P r i r o d e i uz nju je nerazrješivo vezan, ali koji j e , isto
znači isto. Ali je bitno da se kod cijelog istraživanja (Untersuchung) pazi [u duhu] na t a k o , njoj suprotstavljen i hoće da je p r e o b r a z i : znanost se r a d a iz
to da ova oba konstitutivna-elementa (Momente) [naime], pojam i stvarobitkujući- želje da se Svijet izmijeni p r e m a Čovjeku, njezina posljednja svrha
predmet, Bitak-za-drugo i Bitak-o-sebi-samome padaju u samo znanje koje istražujemo
i da nam, prema tome, nije potrebno da donesemo mjerila (Masstabe) i da kod istraži je t e h n i č k a primjena. Z a t o znanstvena spoznaja nije n i k a d a sasvim
vanja promjenjujemo svoje [vlastite] ideje (Einfall) i misli (Gedanken). Time što ove pasivna ni čisto k o n t e m p l a t i v n a i deskriptivna. Z n a n s t v e n o iskustvo
posljednje izostavljamo postizavamo [mogućnost] da razmotrimo stvar kakva je o sebi p o r e m e ć u j e O b j e k t usljed aktivne intervencije Subjekta, koji primje
i za sebe. njuje na O b j e k t sebi svojstvenu m e t o d u istraživanja, a kojoj ne od
No neki dodatak (Zutat) [koji dolazi] od nas postaje suvišan ne samo s te strane
(nach dieser Seite) što su pojam i predmet, mjerilo i ono što treba ispitati nazočni govara ništa u s a m o m O b j e k t u . O n o što o n a otkriva nije, d a k l e , ni
(vorhanden) u samoj Svijesti (Bevvusstsein) [koju mi kao filozofi istražujemo u PhGi], O b j e k t uzet nezavisno od Subjekta ni Subjekt uzet nezavisno od
nego se, također, oslobađamo truda da oboje uspoređujemo i da u pravom smislu ispi O b j e k t a , već j e d i n o rezultat uzajamnog djelovanja obaju, ili, a k o se
tujemo, tako da nam - budući da Svijest [koju istražujemo] sebe samu ispituje - i s te h o ć e , s a m o ovo u z a j a m n o djelovanje. M e đ u t i m , znanstveno iskustvo
strane preostaje samo čisto promatranje (Zusehen).«
i znanstveno spoznavanje imaju u vidu O b j e k t nezavisan od Subjekta
i od njega izoliran. Ne n a l a z e , dakle, o n o što traže, ne daju o n o što
U k r a t k o , »metoda« hegelijanskog M u d r a c a sastoji se u t o m e da obećavaju, jer ispravno ne otkrivaju ( n e objavljuju) niti ispravno
n e m a m e t o d e ili načina mišljenja koji su vlastiti njegovoj Z n a n o s t i . opisuju o n o što je za njih Stvarno. S j e d n o g općeg gledišta, Istina (=
N a i v a n čovjek, obični učenjak, prethegelijanski filozof, svaki od njih objavljena Stvarnost) jeste slaganje mišljenja ili deskriptivne spozna-
DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA M E T O D A 439
438 KAKO CITATI H E G E L A
sa s u p r o t n i m mišljenjem. Ovaj čovjek p o k u š a t će najprije, da ga se sačuvane (očuvane) u o n o m e što je u njima bitno ili o p ć e n i t o , tj. u
oslobodi: bilo na taj način da sebi, n e k o m u n u t r a š n j o m ili vanjskom o n o m e što u svakoj od njih objavljuje j e d a n od mnogih a s p e k a t a
»cenzurom«, tako rekavši začepi uši; bilo ukidajući (u nedijalektič- cjelokupne i j e d n e stvarnosti. O n e su, n a p o k o n , sublimirane, t j . uz
k o m smislu riječi) protivni mit ili mišljenje u s m r ć e n j e m ili izgonom dignute (podignute) na viši nivo spoznaje i stvarnosti, dakle, i istine;
njihovih širitelja, na primjer; bilo p r i n u d n i m m j e r a m a koje će druge j e r upotpunjujući j e d n a drugu, teza i antiteza se oslobađaju svojega
prisiliti da kažu isto što i on (sve da to i ne misle). jednostavnog i ograničenog, n a i m e , »subjektivnog« k a r a k t e r a , te k a o
Ali, m o ž e se dogoditi (a mi z n a m o da se slučaj doista j e d n o g sinteza objavljuju j e d a n obuhvatniji, p a , dakle, i shvatljiviji aspekt
d a n a negdje zbio) da čovjek p o č n e raspravljati sa svojim protivni »objektivnog« stvarnog.
k o m . On se može slobodnim činom odlučiti na to da ga nastoji »uvje Ali, m a d a dijalektika na kraju postizava slaganje diskurzivnog
riti« »pobijajući« ga i »dokazujući« mu svoje stanovište. U tu svrhu mišljenja sa Stvarnošću i B i t k o m , njoj u ovim posljednjima ništa ne
on govori s p r o t i v n i k o m , u p u š t a se s njim u razgovor: služi se dija odgovara. Dijalektičko kretanje je kretanje ljudskog mišljenja i go
lektičkom metodom. Postajući dijalektičar, čovjek mita ili mnijenja vora, ali sam stvarnost o kojoj se misli i govori n e m a ničeg dijalek
postaje učenjak ili filozof. tičkog. Dijalektika je samo metoda filozofijskog istraživanja i izlaga
Sve to postalo je svjesnim kod P l a t o n a (a vjerovatno već i k o d nja. A vidimo, n e k a b u d e r e č e n o uz p u t , da je m e t o d a dijalektička
S o k r a t a ) . A k o P l a t o n govori na S o k r a t o v a usta da ga s a m o ljudi u samo zato što uključuje negativni ili negatorski e l e m e n t : n a i m e , anti
gradu, a ne stabla, m o g u n e č e m u naučiti, znači da je on shvatio da tezu koja se suprotstavlja tezi u j e d n o j borbi riječima i koja zahtijeva
se od (istinitog ili lažnog) mita i mnijenja dolazi do znanosti i istine napor dokazivanja, koji j e , osim toga, o m e t a n pobijanjem. Istine u
samo p r e k o razgovora ili dijalektike. U k r a t k o , p r e m a Sokratu-Pla-
p r a v o m smislu, t j . z n a n s t v e n e ili filozofijske, n a i m e , dijalektičke ili
t o n u , iz sudara različnih i protivnih mišljenja (mnijenja) izbija, na
sintetičke, ima samo ondje gdje je bilo raspravljanja i razgovora, tj.
kraju, iskra j e d n e i j e d i n e istine. »Teza« se suprotstavlja »antitezi«,
antiteza koja negira tezu.
koju o n a , uostalom, u o p ć e izaziva. O n e se sukobljuju, u z a j a m n o se
ispravljaju, t j . j e d n a drugu ruše, ali se, t a k o đ e r , kombiniraju i pro- K o d P l a t o n a dijalektička m e t o d a stoji još sasvim blizu svojih hi
zvode, na kraju izlaganja, j e d n u »sintetičku« istinu. Ali ova je još storijskih p o č e t a k a (sofistička raspravljanja). U njega se radi o pra
samo j e d n o mnijenje između mnogih drugih. O n a je n o v a teza koja vim razgovorima (dijalozima u kojima tezu i antitezu prikazuju razli
će naći ili izazvati novu antitezu da bi se s n j o m spojila negirajući j e , čita lica (Sokrat, koji o p ć e n i t o predstavlja antitezu sviju teza što su
t j . mijenjajući je u novoj sintezi, gdje će o n a sama biti drukčije ne ih ustvrdili njegovi sagovornici ili ih r e d o m iznose). A što se tiče sin
goli je bila na p o č e t k u . I t a k o r e d o m , sve d o k se ne d o đ e do »sinte teze, nju m o r a obično izvesti slušalac; - slušalac koji je filozof u pra
ze« koja više neće biti teza nekog raspravljanja ili »teza« o kojoj se vom smislu: sam P l a t o n i njegov učenik sposoban da ga razumije.
m o ž e raspravljati: do »istine« o kojoj se ne m o ž e raspravljati, koja Ovaj slušalac dolazi k o n a č n o do apsolutne istine, koja proizlazi iz ci
više neće biti obično »mnijenje«, ili jedno od mogućih mnijenja; ili, jele dijalektike ili iz k o o r d i n i r a n o g kretanja sviju razgovora (dijalo
govoreći objektivno, do j e d n o g a J e d n o g koje nije u opreci p r e m a ga), do istine koja objavljuje »potpuno« ili »sintetičko« D o b r o , koje
D r u g o m j e r je o n o Sve, - Ideja ideja ili D o b r o . m o ž e p o t p u n o i definitivno zadovoljiti onoga koji ga spoznaje i koji
U filozofiji ili znanosti što se rađaju iz raspravljanja, t j . u dija j e , p r e m a t o m e , s onu stranu raspravljanja ili dijalektike 1 .
lektičkoj (ili sintetičkoj) istini koja ostvaruje D o b r o u čovjeku, rije 1
U Platona ima, osim toga, jedna skok, prekid kontinuiteta (dijalektičkog -
čima objavljujući Jedno-Sve, p o s r e d n e teze, antiteze i sinteze su auf- prev.). Dijalektika samo priprema viziju Dobra, ali ona ne vodi nužno do nje: ova
gehoben, k a k o će kasnije reći H e g e l . O n e su u njoj »ukinute« u tro vizija je neka vrsta mističke iluminacije ili ekstaze (uspor. VII pismo). Možda je vizija
s t r u k o m smislu n j e m a č k e riječi Aufheben, t j . »dijalektički u k i n u t e « . šutljiva, a Dobro - neizrecivo (u tom slučaju Platon bi bio Mistik). Ona je, u svakom
O n e su tu, s j e d n e s t r a n e , ukinute ili p o n i š t e n e u o n o m e što je u slučaju, nešto više i nešto drugo od sabiranja cijelog dijalektičkog kretanja mišljenja:
to je zrenje sui generis. Tačno govoreći, Bog ili Jedno jeste nešto drugo od Totaliteta
njima f r a g m e n t a r n o , relativno; djelomično ili p r i s t r a n o , t j . u o n o m e Stvarnog: on je s onu stranu Bitka; to je jedan transcendentni Bog. Platon je sigurno
što ih čini lažnima, k a d se j e d n a od njih uzima ne za jedno mnijenje, Teolog. (Uspor. gore. Predavanja školske godine 1938-1939. Napomena o vječnosti,
nego k a o istina uopće. O n e su, t a k o đ e r , s druge s t r a n e , održane ili vremenu i pojmu.)
442 KAKO ČITATI H E G E L A DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA M E T O D A 443
K o d Aristotela j e dijalektička m e t o d a m a n j e očevidna n e g o k o d Božanski sabesjednik u svakom je slučaju faktično fiktivan. Sve
P l a t o n a . Ali ona se i dalje primjenjuje. O n a postaje a p o r e t i č k a me se dešava u samoj duši »znalca«. I z a t o je već sveti Augustin vodio
t o d a : rješenje p r o b l e m a proizlazi iz raspravljanja (a k a t k a d iz j e d n e »razgovore« sa svojom »dušom«. J e d a n , p a k , daleki učenik ovog pla-
obične jukstapozicije) sviju mogućih mnijenja, t j . onih koja su suvi tonizirajućeg (ili plotinizirajućeg) kršćanina, D e s c a r t e s , hotimice je
sla ili koja nisu u sebi protivrječna. U o v o m , p a k , »skolastičkom« izostavio Boga zadovoljavajući se da razgovara i da raspravlja sa sa
obliku dijalektička m e t o d a sačuvala se do naših d a n a , k a k o u z n a n o m i m s o b o m . T a k o je dijalektika postala »Meditacija«. Tvorci velikih
stima t a k o i u filozofiji. filozofskih »sistema« XVII-og i XVIII-og stoljeća iskoristili su dija
Ali tu se paralelno d o g a đ a l o i n e š t o d r u g o . lektičku m e t o d u u obliku kartezijanske meditacije: Dijalektičku m e
K a o svako mijenje, Mit se javlja s p o n t a n o , a isto t a k o se prihva t o d u u obliku kartezijanske meditacije upotrebljavali su tvorci veli
ća (ili o d b a c u j e ) . Čovjek ga stvara u svojoj (»poetičkoj«) imaginaciji i kih filozofskih »sistema« XVII-og i XVIII-og stoljeća: od D e s c a r t e s a
n j o m , zadovoljavajući se da izbjegne kontradikcije k a d a razvija svoju do Kanta-Fichtea-Schellinga. To je na prvi pogled vraćanje u n a z a d u
p o l a z n u misao ili »intuiciju«. Ali, k a d a ispoređivanje s različitim mnije o d n o s u na Sokrata-Platona-Aristotela. Čini se k a o da svi m o d e r n i
njem ili različitim m i t o m proizvode želju za dokazom koji još ne uspije veliki »Sistemi« odgovaraju isto tolikom b r o j u »Mitova«, koji se sla
va da se zadovolji dokazivanjem u t o k u j e d n o g raspravljanja (diskusi žu j e d a n do drugog ne ulazeći u raspravljanje, koji su od svojih tvo
j e ) , osjeća se p o t r e b a da se svoje mnijenje ili predloženi mit zasnuje raca stvoreni u p o t p u n o s t i , a da nisu proizašli iz p r e t h o d n o g razgovo
(jer se pretpostavlja da se oboje ne m o ž e provjeriti empirijski, t j . pozi ra. Ali, u stvari, ništa od toga ne stoji. S j e d n e s t r a n e , sam a u t o r
vanjem na zajedničko osjetilno iskustvo) i na n e č e m d r u g o m , a ne sa raspravlja o svojim »tezama« i dokazuje njihovu istinitost pobijajući
mo na o s o b n o m uvjerenju ili na »subjektivnoj izvjesnosti« (Gevvis- m o g u ć e prigovore ili »antiteze«: primjenjuje, d a k l e , dijalektičku m e
sheit), koja je očevidno istoga tipa i j e d n a k o m j e r o d a v n a k a o i protiv t o d u . S druge su s t r a n e , u stvari, platonički Dijalozi prethodili ovim
nikova. Traži se i nalazi se osnova višeg ili »božanskog« važenja: mit se Sistemima, koji iz njih »dijalektički« proizlaze p o s r e d o v a n j e m a p o r e -
prikazuje k a o da je bio »objavljen« od n e k o g boga, koji t r e b a da b u d e tičkih raspravljanja Aristotela i aristotelovaca skolastika. I sasvim
j a m a c njegove istine, t j . njegove općenite i vječne valjanosti. k a o u platoničarskom Dijalogu, slušatelj (koji je filozof-historičar fi
K a o i dijalektičku istinu, ovu mitsku »objavljenu« istinu ne bi lozofije) otkriva a p s o l u t n u istinu k a o rezultat implicitne ili p r e ć u t n e
m o g a o pronaći osamljen čovjek, koji je sasvim sam suočen s priro »diskusije« i z m e đ u velikih Sistema povijesti, d a k l e , k a o rezultat nji
d o m . Ovdje još »stabla čovjeka ne uče ničemu«. Ali, isto t a k o , ne hove »dijalektike«.
uče ga ničemu ni »ljudi u gradu«. B o g mu objavljuje istinu u »mitu«. H e g e l je bio prvi od ovih slušatelja-historičara-filozofa. On j e , u
Ali, s u p r o t n o dijalektičkoj istini, ova mitska istina nije rezultat ras svakom slučaju, prvi koji je to bio svjesno. I zato je on prvi m o g a o
pravljanja ili razgovora. G o v o r i o je j e d i n o B o g , d o k se čovjek zado svjesno napustiti Dijalektiku shvaćenu k a o filozofijsku metodu. Z a
voljio da sluša, da shvati i da prepisuje (i to d a l e k o od g r a d a , na dovoljava se da p r o m a t r a i opisuje dijalektiku koja se ispunila u to
v r h u j e d n e gore i t d . ) . ku historije i nije mu više p o t r e b n o da se sam posveti j e d n o j od njih.
P o š t o je bio platonički filozof, čovjek se k a d š t o m o ž e vratiti u O v a dijalektika, ili »razgovor« Filozofija zbio se prije njega. On tre
»mitološki« stadij. To je bio slučaj svetog Augustina. Ali ovaj »po ba s a m o da »iskustveno provjeri« i u suvislom govoru opiše njegov
vratak« j e , u stvari, »sinteza«: Bog objavitelj mita postaje gotovo so- k o n a č n i sintetički rezultat: izraz apsolutne istine nije ništa drugo ne
kratovski sagovornik; čovjek se upušta u razgovor sa svojim B o g o m , go adekvatni govorni opis dijalektike koja ga proizvodi. T a k o je H e
a k o već ne ide t a k o d a l e k o da s njim raspravlja ( A b r a h a m , m e đ u gelova Z n a n o s t »dijalektička« s a m o onoliko koliko je bila ( p r e ć u t n o
tim, diskutira s J a h v e o m ! ) . Ali ovaj božansko-ljudski »razgovor« sa ili izričito) dijalektička Filozofija koja ju je u t o k u Historije pripravi
mo je j e d a n hibridan i p r o l a z a n oblik dijalektičke m e t o d e . Stoga je la.
on k o d raznih »Mistika« beskrajno varirao između krajnosti pravog Ovaj je Hegelov stav, na prvi pogled, obično vraćanje P l a t o n u .
razgovora, gdje je »Bog« za ljudskog sagovornika s a m o naslov s ko A k o P l a t o n pušta da razgovaraju P a r m e n i d , P r o t a g o r a , Sokrat i još
jim se raspravlja, i raznih »objava« na v r h o v i m a gora, gdje je ljudski n e k i drugi, zadovoljavajući se da zabilježi rezultat njihovih rasprav
p a r t n e r s a m o nijemi i unaprijed »osvjedočeni« slušatelj. ljanja, H e g e l bilježi rezultat raspravljanja koje on organizira između
444 DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA METODA 445
KAKO ČITATI HEGELA
Platona i Descartesa, Spinoze i K a n t a , Fichtea i Schellinga itd. Ov nastupile u toku historije. S a m o tu sintezu ne vrše ni ove filozofije
dje bi se još, dakle, radilo o dijalektičkoj metodi istraživanja istine i p u t e m svojih diskusija ni historičar-filozof koji ih p r o m a t r a : to radi
njezinog izlaganja, koje ni u č e m u ne utječe na Stvarno što ga ova stvarna Historija, na kraju dijalektičkog kretanja koje joj je vlastito,
istina objavljuje. H e g e l , p a k , negdje kaže da on s a m o p o n o v n o ot a H e g e l se zadovoljava da to zabilježi nemajući p o t r e b e da bilo što
kriva antičku, n a i m e , platoničku dijalektiku. Ali, a k o to pažljivije učini i p r e m a t o m e , ne utječući se n e k o m specifičnom načinu djelo
r a z m o t r i m o , vidimo da ne stoji ništa od toga i da se k o d H e g e l a , kad vanja ni nekoj sebi svojstvenoj metodi.
govori o Dijalektici, radi o nečem sasvim d r u g o m nego k o d njegovih »Weltgeschichte ist Weltgericht«; »opća Povijest je sud koji sudi
prethodnika1. Svijetu«. O n a sudi ljudima, njihovim djelima i njihovim mišljenjima,
A k o se h o ć e , m o ž e se reći da i vječno svjetlo a p s o l u t n e hegeli p a , najzad, i njihovim filozofskim mišljenjima. D o d u š e , Povijest j e ,
j a n s k e istine isto t a k o izbija iz sudara sviju filozofskih mišljenja koja a k o se h o ć e , j e d n a dugačka »diskusija« između ljudi. Ali, ova stvar
su joj prethodila. S a m o što se ova ideelna dijalektika, koja je razgo na historijska »diskusija« je nešto sasvim drugo od filozofskog razgo
vor filozofija, odvija, poslije H e g e l a , j e d i n o zato što je o n a refleks vora ili filozofskog raspravljanja. Ne »diskutira« se zbog verbalnih
stvarne dijalektike Bitka; i jedino zato što ona reflektira ovu stvarnu a r g u m e n a t a , već zbog b u z d o v a n a i mačeva, ili topova, s j e d n e stra
dijalektiku, dolazi o n a , k o n a č n o , u Hegelovoj osobi, do istine ili do n e , a srpova i čekića, ili strojeva, s druge. A k o se, p a k , želi govoriti
a d e k v a t n e i p o t p u n e objave Stvarnog. Svaka filozofija objavljuje ili o »dijalektičkoj metodi« k o j o m se služi Historija, t r e b a precizirati da
t a č n o opisuje j e d a n tetički, antitetički, ili sintetički z a o k r e t ili tačku se tu radi o m e t o d a m a r a t a i r a d a . Ova stvarna, n a i m e , djelatna hi
zastoja stvarne dijalektike, kretanja (Bevvegung) postojećeg Bitka. I storijska dijalektika odražava se u historiji filozofije. A k o je hegeli
z a t o je svaka filozofija »istinita« u j e d n o m izvjesnom smislu. Ali, janska Z n a n o s t dijalektička ili sintetička, to je jedino zato što o n a
o n a je to samo relativno ili p r i v r e m e n o : o n a ostaje »istinita« sve d o k opisuje ovu stvarnu dijalektiku u njezinom totalitetutu, k a o niz su-
j e d n a nova, t a k o đ e r »istinita« filozofija ne d o đ e da d o k a ž e njezinu sljednjih filozofija, koji odgovara ovoj dijalektičkoj stvarnosti. N o ,
»zabludu«. S a m o , j e d n a filozofija ne p r e t v a r a samu sebe u drugu, i n e k a b u d e r e č e n o uz p u t , stvarnost je dijalektička s a m o z a t o što
od same sebe, niti proizvodi ovu drugu filozofiju u n e k o m samostal uključuje j e d a n negativan ili negatorski e l e m e n t : n a i m e , djelatnu ne
n o m dijalektičkom k r e t a n j u i njime. To s a m o Stvarno koje odgovara gaciju d a n o g , negaciju koja leži u osnovi svake krvave b o r b e i sva
j e d n o j danoj filozofiji postaje stvarno drukčije (tetičko, antitetičko kog r a d a koji se zove fizički.
ili sintetičko), a ovo drukčije Stvarno proizvodi j e d n u drugu adekvat H e g e l u nije p o t r e b a n B o g koji bi mu »objavio« istinu. A da bi
nu filozofiju, koja k a o »istinita« zamenjuje prvu koja je postala je n a š a o , nije mu p o t r e b n o da dijalogizira s »ljudima u gradu«, čak
»lažna«. T a k o je dijalektičko kretanje historije filozofije, koje dolazi ni da »diskutira« sa s a m o m s o b o m , ili da »meditira« a la D e s c a r t e s .
do apsolutne ili definitivne istine, s a m o j e d a n odraz, s a m o »nadgrad ( U o s t a l o m , nikakva čisto verbalna diskusija, nikakva samotnička me
nja« dijalektičkog kretanja stvarne historije Stvarnog. I z a t o je svaka ditacija ne m o ž e dovesti do istine, jer su B o r b a i R a d njezini jedini
»istinita« filozofija, isto t a k o , bitno »lažna«: ona je lažna utoliko »kriterij«.) On se m o ž e naći p o t p u n o sam sjedeći mirno u sjeni onih
ukoliko sebe ne prikazuje k a o odraz ili opis j e d n o g konstitutivnog-ele- »stabala« koja S o k r a t a ne uče ničemu, ali koja njega uče mnogoče-
m e n t a ili j e d n o g dijalektičkog » m o m e n t a « stvarnog, n e g o k a o objavu mu o samima sebi i o ljudima. Ali, sve je to moguće samo z a t o što
Stvarnog u njegovom totalitetu. M e đ u t i m , čak ako j e , ili a k o postaje je bilo gradova u kojima su ljudi raspravljali o borbi i r a d u , radeći i
»lažna«, svaka filozofija (dostojna tog i m e n a ) ostaje »istinita«, j e r boreći se za svoje n a z o r e (mišljenja, mnijenja - prev.) i p r e m a njima
p o t p u n o Stvarno sadržava i uvijek će sadržavati s t r a n u (ili »mo (zato što je bilo gradova koji su, uostalom, bili okruženi istim ovim
m e n t « ) koju je o n a objavila. A p s o l u t n a istina ili Z n a n o s t M u d r a c a , stablima, čije je drvo služilo za njihovu gradnju). Hegel više ne ras
n a i m e H e g e l a , t j . a d e k v a t n a i p o t p u n a objava Stvarnog u njegovom pravlja j e r se koristi raspravljanjima svojih p r e t h o d n i k a . A k o , p a k ,
totalitetu, svakako j e , d a k l e , cjelovita sinteza sviju filozofija koje su n e m a svoje vlastite metode, j e r ne treba više ništa da učini, to je za
to što se koristi svim djelovanjima koja su bila izvršena u t o k u histo
1
Hegel ima ipak pravo da kaže kako on ponovno otkriva Platona. Jer platonič- rije. Njegovo mišljenje n a p r o s t o odražava Stvarno. Ali, on to m o ž e
ka dijalektika, dijalektička-metoda, doista je jedan aspekt dijalektike stvarnog koju je izvršiti j e d i n o zato što je Stvarno dijalektičko, tj. p r o ž e t o negator-
otkrio Hegel.
446 KAKO ČITATI H E G E L A DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA METODA 447
2 9 K a k o čitati H e g e l a
450 KAKO ČITATI H E G E L A DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA METODA 451
pusti svaku dijalektičku metodu, tj. svaku stvarnu ili ideelnu negaci jalektiku«, koja n i k a d a neće biti »teza« kojoj će se suprotstaviti anti
ju, p r o m j e n u , ili »kritiku« d a n o g , ograničujući se da ga opiše, t j . da teza.
d a n o objavi g o v o r o m upravo o n a k o k a k o j e o n o d a n o . Ili, tačnije, Ali, k a k o znati da li je Čovjek uistinu i p o t p u n o zadovoljen onim
k a d a je Čovjek postavši M u d r a c p o t p u n o zadovoljen j e d n i m takvim što j e s t ?
čistim i jednostavnim opisom, ne d o g a đ a se više djelatna ili stvarna P r e m a H e g e l u , Čovjek nije ništa d r u g o nego Ž u d n j a za prizna
negacija danog t a k o da opis ostaje u beskrajnost valjan ili istinit i njem (»der Mensch ist A n e r k e n n e n « , XX sv., 206. str., 26. r . ) , a Po
da, p r e m a t o m e , više nikad neće biti stavljen na diskusiju niti će vijest je s a m o proces p o s t e p e n o g zadovoljavanja ove žudnje, koja je
ikad p o t a k n u t i polemičke razgovore. p o t p u n o zadovoljena u univerzalnoj i h o m o g e n o j Državi i D r ž a v o m
Dijalektika se, dakle, k a o filozofijska m e t o d a n a p u š t a tek kad (koja je za Hegela bila N a p o l e o n o v o C a r s t v o ) . Ali, valja reći najpri
definitivno stane stvarna Dijalektika djelatnog p r e o b r a ž a v a n j a da je da je Hegel m o r a o anticipirati historijsku budućnost (kroz n e p r e
nog. T a k o d u g o d o k traje ovo p r e o b r a ž a v a n j e , opis d a n o g stvarnog dvidljivu definiciju, z a t o što je ona s l o b o d n a , t j . zato što nastaje iz
m o ž e biti s a m o djelomičan ili p r i v r e m e n : ukoliko se mijenja s a m o negacije d a n e sadašnjosti), j e r Država koju je imao pred očima bila
stvarno, m o r a se mijenjati i njegov filozofijski opis k a k o bi i dalje je tek na p u t u oblikovanja, a z n a m o da je o n a još d a n a s d a l e k o od
m o g a o biti adekvatan ili itinit. D r u g i m riječima, d o k l e traje stvarna toga da ima »empirijsku egzistenciju« ( D a s e i n ) , ili da b u d e »objek
ili djelatna dijalektika Historije, zablude i istine su dijalektičke u tivna stvarnost« (Wirklichkeit), n a i m e , »stvarna sadašnjost« ( G e g e n -
tom smislu što sve o n e bivaju prije ili kasnije, »dijalektički ukinute« vvart). Z a t i m , a to je m n o g o važnije, k a k o znati da je zadovoljenje
(aufgehoben), j e r »istina« postaje djelomično, ili u izvjesnom smislu, d a n o u ovoj Državi i n j o m e uistinu definitivno zadovoljenje Čovjeka
lažna, a »zabluda« - istinita; o n e , p a k , to postaju u raspravljanju, k a o takvog, a ne s a m o j e d n e od njegovih mogućih Žudnji? K a k o
razgovoru ili dijalektičkoj metodi i njima. znati da stabilizacija historijskog »kretanja« u Carstvu nije s a m o je
Da bi se mogla napustiti dijalektička m e t o d a i tvrditi apsolutna dan obični zastoj, posljedica prolaznog u m o r a ? S kojim p r a v o m tvr
istina, ograničujući se na čisti opis bez ikakvog »raspravljanja« ili diti da ova Država neće proizvesti u Čovjeku neku novu Ž u d n j u ,
»dokazivanja«, t r e b a , dakle, biti siguran da je stvarna dijalektika Hi drukčiju od one za Priznanjem i da o n a , p r e m a t o m e , neće biti jed
storije uistinu dovršena. Ali, k a k o da se to sazna? noga d a n a negirana n e g a t o r s k i m ili stvaralačkim Č i n o m ( T a t ) drukči
Na prvi pogled odgovor je lak. Historija se zaustavlja k a d a Čo jim od o n o g a B o r b e i R a d a ?
vjek više ne djeluje u strogom smislu riječi, tj. k a d a više ne negira, To se m o ž e tvrditi j e d i n o uz p r e t p o s t a v k u da Ž u d n j a za prizna
k a d a više ne mijenja p r i r o d n o i društveno d a n o bivstvo krvavom njem iscrpljuje sve ljudske mogućnosti. Ali, pravo da stvorimo ovu
B o r b o m i stvaralačkim R a d o m . A to Čovjek više ne čini k a d a mu p r e t p o s t a v k u i m a m o s a m o a k o posjedujemo o Čovjeku p o t p u n u i sa
d a n o Stvarno u p o t p u n o s t i pruža zadovoljenje (Befriedigung) ostva vršenu, t j . općenito i definitivno (»nužno«) valjanu, t j . apsolutno isti
rujući u p o t p u n o s t i njegovu Ž u d n j u (Begierde, koja j e , u Čovjeka, nitu spoznaju. N o , a p s o l u t n a istina m o ž e , po definiciji, biti postignu
Ž u d n j a za općenitim priznanjem njegove ličnosti na svijetu j e d i n e i ta tek na svršetku Historije. Ali, u p r a v o se radilo o t o m da se o d r e d i
jedinstvene, - A n e r k e n n e n ili A n e r k e n n u n g ) . A k o je Čovjek uistinu ovaj svršetak Historije.
i p o t p u n o zadovoljen onim što jest, on ne žudi više ni za čim stvar Z a p l e t e n i smo, d a k l e , u j e d a n circulus vitiosus. To je bilo sa
n i m , p a , dakle, više ne mijenja stvarnost, prestajući t a k o stvarno mi vršeno j a s n o i H e g e l u . Ali, on je s m a t r a o da je našao u j e d n o kriterij
jenjati samoga sebe. J e d i n a »žudnja« koju on još m o ž e imati, - ako a p s o l u t n e istine svoga opisa stvarnog, t j . njegovog ispravnog i potpu
je filozof, jeste o n a da shvati o n o što jest i što on jest i da to objavi nog k a r a k t e r a , i svršetka »kretanja« ovog stvarnog, t j . definitivnog
g o v o r o m . D a k l e , a d e k v a t a n opis stvarnog u njegovu totalitetu, koji zaustavljanja Historije. A, zanimljivo, ovaj kriterij je u p r a v o kruž
daje M u d r a č e v a Z n a n o s t , Čovjeka definitivno zadovoljava, čak k a o nost njegova opisa, t j . »sistema znanosti«.
filozofa: on se, dakle, više n i k a d a n e ć e suprotstaviti o n o m e što je re
H e g e l polazi od gotovo bilo kojeg opisa stvarnog (što ga pred
k a o M u d r a c k a o što se već M u d r a c nije suprotstavljao stvarnosti ko
stavlja n e k a filozofija izložena u t o k u historije) izabirući ipak onaj
ju opisuje. T a k o će ne-dijalektički (tj. ne-negatorski) opis M u d r a c a
koji izgleda da je najjednostavniji, najosnovniji, koji se, na primjer,
biti apsolutna istina, koja neće proizvesti nikakvu filozofijsku »di-
svodi na j e d n u jedinu riječ (to j e , praktički, v e o m a d r e v n a filozofija;
2')
452 KAKO ČITATI H E G E L A DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA METODA 453
o n a P a r m e n i d o v a , na primjer, kojoj je dovoljno da kaže: Bitak jest). van: jer, pogrešan ili n e p o t p u n opis n i k a d a se ne vraća na s a m o g a
Ispravan prikaz ovog opisa pokazuje da je on n e p o t p u n , da objavlju sebe, zaustavljajući se u n e k o j šupljini ili dolazeći u ćor-sokak.
je s a m o j e d n u stranu B i t k a i Stvarnog, da je s a m o »teza«, koja nuž T a k o , dokazujući bez »raspravljanja«, bez »pobijanja« i »doka
no izaziva »antitezu«, s k o j o m će se on n u ž n o spojiti da d a d e »sinte zivanja«, apsolutna istina Sistema, po M u d r a c u j e d n o s t a v n o konstati
zu«, koja će biti samo n o v a »teza«; i t a k o r e d o m 1 . N a p r e d u j u ć i t a k o rana kružnost, opravdava njegovu čisto deskriptivnu ili ne-dijalek-
m a l o po m a l o p r e k o j e d n o s t a v n i h opisa, ili ispravnim opisom o p e t o tičku m e t o d u .
vanjem dijalektike (izvedene iz) historije filozofije, gdje je svaki ko
rak isto t a k o nužan ili neizbježan k a o što su »nužni« razni e l e m e n t i N e m a razloga insistirati n a ne-dijalektičkom k a r a k t e r u H e g e l o v e
opisa složenog stvarnog (opisivanje stabla, g r a n a , listova itd, u opisu m e t o d e . O t o m e se ne m o ž e reći ništa veliko. A o n o što bi se moglo
drveta, na primjer), H e g e l k o n a č n o dolazi do tačke koja nije ništa reći r e k a o je već E d m u n d Husserl u vezi sa svojom vlastitom »feno-
drugo n e g o njegova p o l a z n a tačka: završna sinteza isto je t a k o počet m e n o l o š k o m « m e t o d o m , koju je v e o m a p o g r e š n o suprotstavio hege
na teza. Na taj način konstatira da je obišao ili opisao j e d n u kružni lijanskoj m e t o d i koju nije p o z n a v a o . J e r , u stvari, Hegelova m e t o d a
cu i d a , ako želi nastaviti, m o ž e s a m o da se okreće u krugu: n e m o g u nije ništa drugo n e g o m e t o d a koja se u naše vrijeme zove »fenome-
će je proširiti njegov opis; on se m o ž e ponovo izvesti s a m o o n a k o nološka«.
k a k o j e već j e d n o m bio izveden. I m a , naprotiv, razloga opširnije govoriti o D I J A L E K T I C I koju
To znači da H e g e l o v govor iscrpljuje sve mogućnosti mišljenja. Hegel i m a u vidu, t j . o dijalektičkoj strukturi Stvarnog i Bitka k a k o
Ne m o ž e mu se suprotstaviti nijedan govor koji već ne bi p r i p a d a o je shvaća i opisuje u P h G i i Enciklopediji.
njegovom, koji ne bi bio r e p r o d u c i r a n u j e d n o m paragrafu Sistema P o g l e d a j m o najprije što je trojstvena struktura samoga Bitka,
k a o konstitutivni e l e m e n t ( M o m e n t ) cjeline. T a k o vidimo d a H e g e k a k o je o n a opisana u Hegelovoj Ontologiji, t j . u Logik, koja tvori
lov govor izlaže apsolutnu istinu, j e r nitko ne m o ž e da ga negira. Vi prvi dio Enciklopedije. Z a t i m će biti p o t r e b n o da vidimo što znači
d i m o , d a k l e , da ovaj govor nije dijalektičan u t o m smislu što nije dijalektička trojstvenost B i t k a u »pojavljivanju« (Erscheinung) nje
»teza«, koja m o ž e biti »dijalektički u k i n u t a « . Ali, a k o H e g e l o v o mi gove »empirijske egzistencije« ( D a s e i n ) , k a k o je o n a opisana u Fe
šljenje ne m o ž e više biti n a d m a š e n o mišljenjem, te a k o o n o s a m o ne nomenologiji.
n a d m a š u j e d a n u stvarnost, n e g o se zadovoljava time da je opisuje U z m i m o , o p e t , glavnu definiciju Dijalektike d a n u u & 79. 3.
(jer za sebe zna i kaže da je zadovoljeno o n i m što j e s t ) , o n d a nije izd. Enciklopedije (V sv., 104, str., 27-30. r . ) :
više m o g u ć a nikakva ideelna ili stvarna negacija d a n o g . S t v a r n o će,
dakle, ostati vječno i d e n t i č n o s a m o m e sebi, a cijela njegova Histori »Logičko ima, što se tiče njegova oblika, tri strane: a) apstraktnu stranu ili onu
ja zauvijek će pripasti prošlosti. P o t p u n i ispravan opis ovog stvarnog koja-je-pristupačna-razumu; b) dijalektičku [u užem smislu] ili negativno umnu stranu;
bit ć e , d a k l e , općenito i vječno važeći, t j . a p s o l u t n o istinit. No kruž c) spekulativnu ili pozitivno umnu stranu.«
nost hegelijanskog opisa dokazuje da je on p o t p u n i, d a k l e , ispra-
1 »Logičko« ili »Logičko-Stvarno« (das Logisch-Reelle), t j . suvi
Filozof koji je iznio »tezu« nije znao da je to samo teza koja mora proizvesti
antitezu itd. Drugim riječima, čak ni ona strana stvarnog koju je on faktično opisivao slim G o v o r o m ispravno opisani Bitak i Stvarno, imaju, dakle, n u ž n o
nije bila ispravno opisana. No, smatrao je da opisuje totalitet stvarnog. Hegel, napro tri »strane« (Seiten) ili »konstitutivna-elementa« ( M o m e n t e ) . O v a tri
tiv, zna da se radi o jednoj strani stvarnog i zato je ispravno opisuje tako da ukazuje e l e m e n t a konstitutivna su za objavljeni-Bitak i o n a se, p r e m a t o m e ,
na nužnost antiteze koja opisuje dopunsku stranu itd. (Zna to budući da se više ne p o n o v n o nalaze u G o v o r u koji ispravno objavljuje ovaj trojstveni ili
suprotstavlja danom stvarnom koje opisuje, jer je njime zadovoljen i jer želi samo nje
gov tačan opis, a ne njegovu promjenu; nedjelotvorna želja da se promijeni stvarno dijalektički Bitak.
proizvodi kod filozofa zabludu.) Hegel sve to vidi jer već poznaje konačnu sintezu svi
ju teza, antiteza i posrednih sinteza, kad je već opisao dovršeno stvarno, uistinu cjelo Pogledajmo sada što su ova tri konstitutivna e l e m e n t a ili ove tri
vito, stvoreno kroz cjelokupnu stvarnu dijalektiku koju odražava historija filozofije.
Ali, prikaz ove historije (i Historije uopće) kao niza teza, antiteza i sinteza pokazat će strane stvarnoga Bitka i G o v o r a koji ih objavljuje.
mu da je zaista (tačno i potpuno) opisao totalitet stvarnog, tj. da je njegov opis ko Prva strana je definitivna u § 80. Enciklopedije (V sv., 105. str.,
načna ili totalna sinteza. 2-5. r . ) :
454 KAKO CITATI H E G E L A DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA M E T O D A 455
»Mišljenje (Denken) [uzeto] kao Razum (Verstand) zaustavlja se na stalnoj (fe- ili suvislim-Govorom-objavljene-Stvarnosti. Ali, ovo »suvislo« ili
sten) posebnoj-određenosti (Bestimmtheit) i na različnosti-ili-diferencijaciji (Unters-
chiedenheit) ove određenosti u odnosu na druge [stalne određenosti]; jedno takvo i d e n t i č n o mišljenje t a k o đ e r je i lažno a k o tvrdi da objavljuje totalitet
ograničeno (beschanktes) apstraktno-bivstvo (Abstraktes) i postoji za sebe [tj. nezavi B i t k a , a ne s a m o j e d n u od njegovih (triju) strana. J e r , faktično su
sno od egzistencije drugih određenja i mišljenja koje ih misli ili objavljuje].« Bitak i Stvarno i n e š t o drugo osim Identiteta sa s o b o m .
U o s t a l o m , s a m o mišljenje R a z u m a pokazuje svoju vlastitu n e d o -
Mišljenje uzeto u m o d u s u R a z u m a jeste obično mišljenje čovje voljnost. J e r , idući za svojim idealom I d e n t i t e t a , o n o na kraju dolazi
ka: »naivnog« čovjeka, vulgarnog u č e n j a k a , prethegelijanskog filozo do opće tautologije bez smisla ili sadržaja, a njegov »govor« svodi
fa. O v o mišljenje ne objavljuje Bitak u njegovom t o t a l i t e t u ; o n o se se, na kraju izlaganja, na j e d n u jedinu riječ: »Biti«, ili »Jedno« itd.
odražava tri konstitutivna e l e m e n t a B i t k a i svakog bitka, već se zau Č i m o n o hoće razviti ovu riječ u pravi govor, čim h o ć e nešto reći,
stavlja na p r v o m e ; o n o opisuje ( u o s t a l o m , u principu, ispravno) sa o n o uvodi različno (bivstvo) koje protivrječi I d e n t i t e t u , te ga (mišlje
m o »apstraktnu« stranu Bitka, koja j e , u p r a v o , konstitutivni-element nje - prev.) obeskrepljuje i čini lažnim sa njegova vlastitog stajališta.
»pristupačan-Razumu« (verstandig). V e ć je Platon iznio na vidjelo ovaj n e d o s t a t a k R a z u m o v a mišlje
Mišljenjem R a z u m a isključivo vlada prvobitna o n t o l o š k a ( d a k l e , nja (osobito u Parmenidu). Hegel o njemu govori u P h G i (osobito u
i »logička«) kategorija Identiteta. Njegov logički ideal je savršeno sla I I I poglavlju) i drugdje. A na njemu je u naše vrijeme m n o g o insisti
ganje mišljenja sa samim s o b o m , ili odsutnost svake u n u t a r n j e kon r a o M e y e r s o n . N e m a , d a k l e , razloga da se na nj v r a ć a m o . V a ž n o je
tradikcije, t j . h o m o g e n o s t (jednoličnost - p r e v . ) , o d n o s n o identitet
podvući da je za H e g e l a ovo mišljenje nedovoljno zato što je sam
(istovetnost, p o t p u n a j e d n a k o s t - prev.) njegova sadržaja. K a k o se,
Bitak nešto više i nešto drugo od I d e n t i t e t a , i da zato što Bitak nije
p a k , istina a d e k v a t n a objava B i t k a ili Stvarnog, Bitak i Stvarno su,
s a m o I d e n t i t e t , mišljenje m o ž e premašiti stadij R a z u m a ili tautolo-
za R a z u m , uvijek i svagdje identični sami sa s o b o m i s a m o po sebi.
škog »govora« 1 . O v o mišljenje ne dolazi do Istine j e r ne m o ž e da se
N o , što je o Bitku ili Stvarnom istinito u njihovoj cjelokupnosti, m o
razvije u govor koji objavljuje stvarni Bitak; i o n o nije k r u ž n o , o n o
r a , t a k o đ e r , biti istinito za sve što jest ili postoji, za svako pojedi
se ne vraća na svoju polaznu tačku j e r ne uspijeva da je premaši.
n a č n o bivstvo koje stvarno postoji. Za r a z u m svako stvarno bivstvo
Ali, a k o o v o mišljenje nije Istina, znači da je stvarni Bitak još i ne
ostaje uvijek identično sa samim s o b o m ; o n o je j e d n o m zauvijek
što d r u g o od o n o g a što o n o o njemu objavljuje. T r e b a , d a k l e , nad
određeno u svojoj posebnosti (feste B e s t i m m t h e i t ) i o n o se razlikuje
mašiti R a z u m da bi se objavio stvarni Bitak u njegovom totalitetu.
na j e d a n tačan, stalan i postojan način od sviju drugih stvarnih biv-
stava, koja su, isto t a k o , stalno o d r e đ e n a k a o o n o ( U n t e r s c h i e d e n - Ili, tačnije, mišljenje R a z u m a je n a d m a š e n o zato što diskurzivna sa-
heit gegen a n d e r e ) . U k r a t k o , radi se o danom bivstvu, koje se ne mo-objava stvarnog B i t k a objavljuje ne s a m o njegov I d e n t i t e t sa sa
m o ž e ni proizvesti, ni uništiti, ni u bilo č e m u promijeniti. Z a t o se mim s o b o m nego i njegove ostale fundamentalne ontološke strane.
m o ž e reći da o n o postoji za samo-sebe (fur sich), t j . nezavisno od Da bi došlo do Istine, t j . da bi objavilo totalitet stvarnog Bitka,
ostaloga postojećeg B i t k a , a p o s e b n o nezavisno od R a z u m a koji ga mišljenje, d a k l e , m o r a nadmašiti stadij R a z u m a ( V e r s t a n d ) i postati
pomišlja. Um (Vernunft) ili » u m n o « (vernunftig) mišljenje. O v o mišljenje ob
N o , p r e m a H e g e l u , stvarni Bitak je doista takav k a k o ga objav javljuje ostale f u n d a m e n t a l n e strane B i t k a kao takvog i svega što je
ljuje R a z u m . Identitet j e , s v a k a k o , j e d n a f u n d a m e n t a l n a ontološka stvarno. O n o , p a k , prije svega k a o »negativni« Um objavljuje svojim
kategorija, koja je primjerena k a k o s a m o m Bitku t a k o svemu što g o v o r o m »negativno u m n u « stranu o n o g a što jest, t j . konstitutivni-e
jest. J e r , svaka stvar je doista s a m a sebi identična i različita od sviju l e m e n t (objavljenog) Bitka i (objavljenog) Stvarnog, koji Hegel na-
ostalih, što u p r a v o dozvoljava ( z n a n s t v e n o m ili »naivnom«) mišljenju 1
Tautologija se svodi na jednu jedinu riječ; ona, dakle, nije pravi Govor (Lo
da je »definira«, ili da objavi njezinu »posebnost«, t j . da je p r o m a t r a gos). Ali, ona dopušta beskrajno algoritmičko razrađivanje, pa može biti u ovom obli
k a o da ostaje »ista stvar« i k a o da je »nešto drugo« od o n o g a što ku razmatran kao neka »objava« Stvarnog ili kao neka »istina«. Ali, tautologija (mate
o n a nije. Mišljenje R a z u m a j e , d a k l e , u principu, istinito. K a d ne bi matička ili druga) može objaviti samo identičnu stranu Bitka ili Stvarnog. Moglo bi se
reći da ona ispravno i potpuno objavljuje dani-Bitak (Sein) ili prirodnu-Stvarnost, tj.
bilo I d e n t i t e t a Bitka i u Bitku, nijedna znanost o S t v a r n o m ne bi bila prirodni Svijet, osim Čovjeka i njegova društvenog ili povijesnog Svijeta. Ali, sam He
moguća ( k a k o su to v e o m a d o b r o vidjeli G r c i ) , pa ne bi bilo Istine gel to ne kaže.
456 KAKO ČITATI H E G E L A DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA METODA 457
ziva »dijalektičkim« u u ž e m ili p r a v o m smislu riječi u p r a v o z a t o što identično samome sebi i različno od drugih; ili, k a k o su govorili G r c i ,
se tu r a d i o n e g a t i v n o m ili n e g a t o r s k o m e l e m e n t u . svako biće predstavlja svojom v r e m e n i t o m egzistencijom j e d n u ne
E v o k a k o je ovaj drugi konstitutivni-element B i t k a (u stvari: ob- promjenljivu vječnu »ideju«, o n o ima »prirodu« ili »bit« k o j a je da
javljenog-Bitka) definiran u § 81 Enciklopedije (V sv., 105. str., 7-9. n a j e d n o m zauvijek, o n o z a u z i m a j e d n o u t v r đ e n o i stalno »mjesto«
r.): ( t o p o s ) u Svijetu u r e đ e n o m od sve vječnosti ( k o s m o s ) . Ali, zahvalju
jući N e g a t i v i t e t u m o ž e i d e n t i č n o biće negirati ili u k i n u t i svoj identi
tet sa s a m i m s o b o m i p o s t a t i drukčije n e g o što j e , n a i m e , svoja vla
»[U pravom smislu] dijalektički konstitutivni-element je vlastito (eigene) dijalek-
tičko-samo-ukidanje (Sichaufheben) ovih konačnih posebnih-određenja (Bestimmun- stita s u p r o t n o s t . D r u g i m riječima, n e g a t o r s k o biće, d a l e k o o d toga
gen) i njihovo prelaženje (Ubergehen) u ono što im je oprečno (entgegengesetzte).« da n u ž n o »predstavlja« ili da »pokazuje« ( k a o »fenomen«) svoju da
nu identičnu »ideju« ili svoju »prirodu«, m o ž e da ih s a m o negira i da
V a ž n o j e d a s e najprije k o n s t a t i r a k a k o n e g a t i v n o u m n o mišlje i m p o s t a n e p r o t i v n o ( t j . » i z o p a č e n o « ) . Ili, j o š , n e g a t o r s k o biće m o ž e
nje (ili U m ) ne uvodi negativni e l e m e n t u B i t a k , čineći ga t a k o dija p r e k i n u t i k r u t e o k o v e stalnih »razlika« koje ga čine različnim od
lektičkim: »dijalektički« se negiraju ( t j . održavajući se) i na taj način ostalih identičnih bića (»oslobađajući« se ovih o k o v a ) ; m o ž e n a p u s t i t i
postaju zaista drukčiji n e g o što su bili o d r e đ e n i i stalni ( R a z u m o m mjesto k o j e m u j e bilo o d r e đ e n o u K o s m o s u . U k r a t k o ( k a k o t o H e
objavljeni) stvarni e n t i t e t i . »Negativno u m n o « ili »dijalektičko« mi gel k a ž e u 1. izd. Logik), biće n e g a t i v n o g ili n e g a t o r s k o g B i t k a sa
šljenje s a m o opisuje ovu stvarnu negaciju d a n o g »pristupačnog-Razu- stoji se u t o m e »da ne b u d e o n o što jest i da b u d e o n o što nije« ( d a s
m u « i njegovih stalnih » p o s e b n i h - o d r e đ e n j a « . nicht zu sein, was es ist, u n d das zu sein, was es nicht ist).
U o s t a l o m , na t o m e insistira sam H e g e l u drugoj objašnjavajućoj K o n k r e t n i (objavljeni) stvarni Bitak u j e d n o je I d e n t i t e t i Nega
n a p o m e n i k o j u d o d a j e c i t i r a n o m paragrafu. tivnost. On nije, d a k l e , s a m o dani-statički-Bitak (Sein), P r o s t o r i Pri
T u , m e đ u ostalim, k a ž e ovo (V sv., 105. str., 13-37. r . ) : r o d a n e g o i Postajanje (VVerden), V r i j e m e i Historija. On nije s a m o
Identitet-ili-jednakost-sa-sobom-samim (Sichselbstgleichheit) n e g o i
»Dijalektika se obično smatra nekim izvanjskim umijećem [tj. nekom »meto D r u g o t n o s t ( A n d e r s s e i n ) , ili negacija s a m o g s e b e k a o d a n o g i stvara
dom«] . . . Često Dijalektika doista nije ništa više nego subjektivni sistem vage rasuđi nje s e b e drukčijim od ovog d a n o g . D r u g i m riječima, on nije s a m o
vanja, koje ide amo tamo (hin und herubergehenden Rasonnement)... [Ali] u svom Empirijska-egzistencija ( D a s e i n ) i N u ž n o s t ( N o t w e n d i g k e i t ) n e g o i
autentičnom (eigentumlichen) posebnom-određenju Dijalektika je, naprotiv, vlastita
Djelovanje (Tat, T u n , Handeln) i Sloboda (Freiheit).
(eigene) prava (wahrhafte) priroda specificirajućih-određenja-Razuma, stvari (Dinge) i
konačnog-bivstva kao takvog (Endlichen u b e r h a u p t ) . . . Dijalektika... je ono imanen
tno nadilaženje (Hinausgehen), u kojemu se jednostranost i ograničenost (Beschrank- 563. str., 11-17. r.). Ja lično usvajam stajalište FGe i ne dopuštam dijalektiku prirod-
theit) specificirajućih-određenja-Razuma prikazuju (darstellt) kao ono što su, naime, nog-Bitka, Seina. Ovdje ne mogu raspraviti ovo pitanje. Ipak bih rekao ovo: uključe
kao svoja [vlastita] negacija. Sve što-je-konačno (alles Endliche) jeste dijalektičko-uki nost Negativiteta u identičnom Bitku (Sein) odgovara prisutnosti Čovjeka u Stvarnosti;
danje samoga sebe. Prema tome, Dijalektičko (das Dialektische) tvori dušu koja po Čovjek, i samo on, Govorom objavljuje Bitak i Stvarnost; Bitak objavljen u svojem
kreće znanstveni napredak (Fortgehen) i ono je jedini princip zahvaljujući kojemu totalitetu nužno, dakle, uključuje Negativitet; to je, dakle, svakako, jedna općenita on-
imanentna povezanost (Zusammenhang) i nužnost dolaze do (kommt) sadržaja Znano to-logička kategorija; ali, unutar totalne Stvarnosti valja razlikovati, s jedne strane,
sti. ..« čisto identičnu prirodnu stvarnost, koja, dakle, samo po sebi nije dijalektička, koja
samu sebe dijalektički ne ukida i, s druge strane, bitno negatorsku ljudsku stvarnost,
koja dijalektički ukida kako samu sebe tako i prirodnu identičnu stvarnost koja joj je
D a k l e , s a m o S t v a r n o j e dijalektičko, a o n o j e t o z a t o što osim »dana«; no dijalektičko ukidanje danog (Borbom i Radom) nužno dovodi do svoje ob
jave putem Govora; Govorom-objavljena-Stvarnost, tj. Stvarnost uzeta u svojemu tota
I d e n t i t e t a sadržava j e d a n drugi f u n d a m e n t a l n i konstitutivni-element,
litetu, ili konkretna Stvarnost, svakako je, dakle, dijalektička. Primjer: žir, hrast i pre
koji H e g e l naziva Negativnost (Negativitet - p r e v . ) . tvaranje žira u hrast (kao i evolucija vrste »hrast«), nisu dijalektički; pretvaranje
I d e n t i t e t i N e g a t i v n o s t su dvije p r v o b i t n e i o p ć e n i t e o n t o l o š k e hrasta u stol od hrastovine je, naprotiv, dijalektička negacija prirodnog danog. tj. stvara
k a t e g o r i j e 1 . Zahvaljujući I d e n t i t e t u svako biće ostaje isto biće, vječno nje nečeg bitno novog: zato što Čovjek »obrađuje« hrast, postoji »znanost« o hrastu, o
žiru itd.; ova znanost je dijalektička; ali ne ukoliko otkriva žir, njegovo pretvaranje u
1
U Enciklopediji Hegel kaže da svaki entitet može samoga sebi »ukinuti« i da hrast itd., koji nisu dijalektički; ona je dijalektička utoliko se razvija kao znanost (o
je, prema tome, dijalektičan. Ali u FGi tvrdi da je samo ljudska stvarnost dijalektička, Prirodi) u toku Historije; ali ona se na taj način dijalektički razvija samo zato što čo
dok je Priroda određena jedino Identitetom (uspor., na primjer, 145. str., 22-26. r. i vjek poduzima stvarne dijalektičke negacije danog putem Rada i Borbe.
458 KAKO CITATI H E G E L A DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA METODA 459
N o , biti drugo nego što se jest (Negativitet) ipak ostajući o n o je Ništa, Nichts), n e g o Totalitet (koji je Postojanje, Werden). Totali
što se jest ( I d e n t i t e t ) , ili poistovetiti se s drugim ipak se od njega tet j e , d a k l e , treća f u n d a m e n t a l n a i o p ć e n i t a onto-logička kategorija:
razlikujući - znači, u j e d n o , biti (i G o v o r o m objaviti) k a k o o n o što se Bitak je stvaran ili k o n k r e t a n s a m o u svojemu totalitetu, a svako
je s a m o po sebi t a k o i o n o što se nije 1 . Postajati drukčijim n e g o što k o n k r e t n o stvarno bivstvo je totalitet svojih identičnih ili negatorskih
se jest - znači zauzeti stav p r e m a s a m o m sebi, znači postojati (ona konstitutivnih e l e m e n a t a . U aspektu (strani - prev.) T o t a l i t e t a Bitak
kvo kakvo je bilo) za sebe (kakva se s a d a ) . Biće koje dijalektički ne i S t v a r n o su objavljeni »pozitivno u m n i m « mišljenjem, koje Hegel
gira d a n u stvarnost isto t a k o je čuva k a o negiranu, t j . k a o nestvarnu kvalificira k a o »spekulativno«. Ali ovo je mišljenje m o g u ć e s a m o za
ili »ideelnu«: o n o je čuva kao »smisao« govora kojim je objavljuje. to što u s a m o m Bitku i s a m o m Stvarnom ima j e d a n »spekulativni« ili
O n o j e , dakle, »svjesno« onoga što o n o negira. A k o , p a k , negira stvarni »pozitivno-umni« konstitutivni e l e m e n t , na objavu kojega se
s a m o sebe, o n o je svjesno sebe. N a p r o t i v , j e d n o s t a v n o identično bi ograničava »spekulativno« mišljenje.
će postoji s a m o o sebi i za druga bića, tj. u svome identitetu sa sa E v o k a k o Hegel definira ovaj stvarni »spekulativni« konstitutiv
mim s o b o m i po o d n o s i m a razlike koji ga povezuju s ostalim iden ni-element u § 83. Enciklopedije (sv. V, str. 195, r. 41-105. r. 2):
tičnim bićima u k o s m o s u : o n o ne postoji za sebe, a d r u g a (bića) ne
postoje za njega. »Spekulativno ili pozitivno-umno shvaća (fasst auf) sjedinjujuće-i-izjednačujuće-
D a k l e , Bitak koji je ujedno Identitet i Negativitet jeste ne s a m o jedinstvo (Einheit) specificirajućih-određenja u njihovom suprotstavljanju (Entgegen-
h o m o g e n i i nepromjenljivi Bitak-sebi (Ansichsein) i utvrđeni i stalni setzung) [tj.], potvrđeno koje je sadržano u njihovom razrješenju (Auflosung) i njiho
vom prelaženju (Ubergehen).«
Bitak-za-drugo-bivstvo (Sein fur A n d e r e s ) nego i Bitak-za-sebe (Fur
sichsein), razdvojen na stvarno biće i objaviteljski G o v o r i na D r u -
gotnost (Anderssein) u vječnom p r e o b r a ž a v a n j u koje ga oslobađa od N e g a t o r s k o biće negira svoj identitet sa samim s o b o m i postaje
njega samoga k a o danog sebi i drugima. svoja vlastita o p r e k a , ali oni ostaje isto biće. O v o , p a k , njegovo je
I d e n t i č n o i n e g a t o r s k o biće j e , d a k l e , »slobodno« u t o m smislu dinstvo u opreci p r e m a s a m o m sebi jeste njegova potvrđenost, una
što je nešto više od svog danog bitka, j e r j e , isto t a k o , objava ovog t o č njegovoj negaciji ili »razrješenju«, o d n o s n o »prelaženju«. K a o
bitka p u t e m G o v o r a . Ali, ako ovaj G o v o r objavljuje Bitak u njego ovo n e g a t o r s k o potvrđivanje sebe, k a o ponovno-potvrđivanje svoga
vu totalitetu, a ko je on uistinu istinit, on objavljuje ne s a m o Identi prvog identiteta sa samim s o b o m , biće je »spekulativan« ili »pozitiv
tet n e g o i Negativitet Bitka. Z a t o je G o v o r ne s a m o onaj R a z u m a no u m a n « entitet. T a k o Bitak koji se ponovno-potvrđuje k a o s a m o m
(kojim vlada j e d i n o onto-logička kategorija I d e n t i t e t a ) n e g o i G o v o r sebi identični Bitak, n a k o n što je sebe k a o takvog n e g i r a o , nije ni
negativnog U m a , ili u p r a v o m smislu »dijalektički« govor (kojim vla I d e n t i t e t ni Negativitet, n e g o Totalitet. K a o Totalitet Bitak je uistinu
da onto-logička kategorija Negativiteta). Ali, o d m a h ć e m o vidjeti da i p o t p u n o dijalektičan. Ali, on je dijalektički Totalitet, a ne tautolo-
to još nije dovoljno: G o v o r je uistinu istinit ili govor koji objavljuje ški I d e n t i t e t , j e r je o n , t a k o đ e r , Negativitet. Totalitet je sjedinjuju-
k o n k r e t n i totalitet (objavljenog) B i t k a s a m o p o d uvjetom da j e , ta će-i-izjednačujuće-jedinstvo I d e n t i t e t a i Negativiteta: to je tvrđenje
k o đ e r , G o v o r pozitivnog ili »spekulativnog« U m a . kroz poricanje.
N a i m e , negatorski Bitak negira sam sebe. D a k l e , on k a o isti se D r u g i m riječima, uzet k a o Totalitet Bitak nije ni s a m o Bitak-o-
be negira ili postaje i jest drukčiji: on je negatorski u k o l i k o je identi sebi ni s a m o Bitak-za-sebe, nego sabrana i povezana cjelina obojega
čan i identičan ukoliko je negatorski. Ne m o ž e se, d a k l e , reći da je ili Bitak-o-sebi-i-za-sebe (An-und Fur-sichsein). To znači da je Tota
Bitak Identitet i Negativitet: budući da je u j e d n o o b o j e , on nije ni litet objavljeni-Bitak ili Bitak svjestan sebe (koji Hegel naziva »apso
j e d n o ni drugo u z e t o odvojeno K o n k r e t n i (objavljeni) stvarni Bitak lutni P o j a m « , »Ideja« ili » D u h « ) : on je Negativitetom razdvojen u
nije ni (čisti) Identitet (koji je Bitak, Sein) ni (čisti) Negativitet (koji dani-statički-Bitak (Sein) i u svoju »idealnu«, diskurzivnu s u p r o t n o s t ,
1
ali on jest, ili p o n o v n o postaje j e d a n i h o m o g e n u o v o m e podvijanju
Bitak koji se »ukida« kao Bitak ostajući pak on sam, tj. Bitak, - jeste pojam (Entzvveigung) i njime k a d a je Totalitet Bitka pravilno objavljen »to
»Biti«. Poistovetiti se s drvetom ne postavši drvo - znači formirati i imati (adekvatan)
pojam o drvetu. Postati drugo ostajući ono što se jest - znači imati i sačuvati pojam talnim« ili kružnim G o v o r o m M u d r a c a . T a k o j e , u n a t o č Negativitetu
svoga Ja (u i pomoću njega »pamćenju«). koji on obuhvaća ili pretpostavlja, k o n a č n i Totalitet isto t a k o j e d a n i
460 KAKO ČITATI H E G E L A DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA METODA 461
jedini, h o m o g e n (jednolik - prev.) i samostalan k a o prvi i prvobitni A« ograničuje apsolutnu slobodu (ovog) ne i konkretizira ga, t j .
I d e n t i t e t . K a o Rezultat Negacije Totalitet je isto t a k o Potvrđivanje o d r e đ u j e ga ili specificira. Može se, d o d u š e , poći bilo k a m o , ali
kao i I d e n t i t e t koji je bio negiran k a k o bi postao Totalitet. s a m o iz mjesta koje je zauzimalo »A«; m o ž e se, d o d u š e , stvoriti
U prvoj objašnjavajućoj n a p o m e n i koja je d o d a n a § 82. H e g e l sebi bilo kakvu »prirodu«, ali samo p o d uvjetom đa o n a b u d e druk
objašnjava zašto Negativitet nije Ništa, zašto on ne vodi do čistog i čija od one »A«. U k r a t k o , ako je dolazna tačka (dijalektičke) ne
običnog uništenja samo-negatorskog bića, nego postizava n o v o pozi gacije bilo koja, njezina polazna tačka je u t v r đ e n a i stalna ili od
tivno o d r e đ e n j e ovoga bića, koje u svojemu totalitetu postaje o p e t r e đ e n a i specifična, t j . dana. D a k l e , negacija nije bilo koja nega
apsolutno identično s a m o m sebi. (Sinteza je n o v a T e z a . ) cija, već negacija »A«. I ovo »A« u »ne-A« konkretizira ili o d r e đ u j e
K a ž e ovo (V sv., 106. str., 3-8. r . ) : apsolutnu slobodu (ovog) »ne«, koja k a o apsolutna jeste tek čisto
Ništa ili smrt.
»Dijalektika je pozitivan rezultat, jer ima posebno-određeni (bestimmten) sad U o s t a l o m , čim postoji »ne-A«, čisto negatorsko »ne« je isto ta
ržaj; tj. zato što njezin rezultat nije zaista (wahrhaft) prazno [i] apstraktno Ništa ko »apstrakcija« k a o čisto identično »A«. Stvarno postoji jedinstvo
(Nichts), već Negacija izvjesnih specificirajućih-određenja (gewissen Bestimmungen), obojega, tj. »ne-A« k a o totalitet ili entitet koji je isto t a k o j e d a n i
koja su sadržana u rezultatu upravo zato što ovaj nije jedno neposredno (unmittelba-
res) Ništa, nego jedan rezultat.«
jedini, o d r e đ e n i specifičan k a o s a m o »A«; - »ne-A« koje je j e d n o
»B«.
Negacija (dijalektička) je negacija n e k o g I d e n t i t e t a , t j . nečega A je očuvano u B (= n o n - A ) . Ali i ne koje negira A u njemu je
određenog, posebnog što o d g o v a r a j e d n o j vječnoj »ideji« ili j e d n o j j e d n a k o t a k o o d r ž a n o . A j e , dakle, očuvano s a m o u svojoj negaciji
utvrđenoj i stalnoj »prirodi«. N o , p o s e b n a - o d r e đ e n o s t (Bestimm- ( k a o što je ne o d r ž a n o s a m o k a o ne) ovoga ( A ) . Ili, tačnije, B je
theit) negiranog (identičnog) o d r e đ u j e i specificira k a k o samu nega negacija (ovoga) A: - negacija što se održava u pozitivnom opstoja-
ciju t a k o i njezin (totalni) rezultat. Negacija (od) A ima pozitivan ili nju ( B e s t e h e n ) . Ili, još tačnije, B je (pozitivan) rezultat negacije
p o s e b n o o d r e đ e n sadržaj zato što je to negacija (od) A, a ne negaci (ovog) A. D a k l e , B je ne s a m o ukinuto i u j e d n o očuvano nego i ovom
ja (od) M ili (od) N, na primjer, ili n e k o g bilo kojeg n e o d r e đ e n o g čuvajućom negacijom uzdignuto (aufgehoben) A. J e r , a k o je A ne
X. D a k l e , »A« je očuvano u »ne-A«; ili, a k o se h o ć e , o n o je tu »di- posredno ( u n m i t t e l b a r ) , B je negacijom posredovano (vermittelt);
jalektički-ukinuto (aufgehoben). I zato ne-A nije čisto Ništa, n e g o a k o je A čisti Identitet, B je Totalitet koji uključuje Negativitet; a k o
entitet isto t a k o »pozitivan«, t j . o d r e đ e n ili p o s e b a n , n a i m e , s a m o m e je A čisto i j e d n o s t a v n o dano, B je rezultat negatorskog djelovanja,
sebi identičan, k a o i A koje je u njemu n e g i r a n o : n e - A je sve ovo t j . stvoreno; ako A postoji s a m o o sebi (an sich) ili za drugo (fiir
zato što o n o proizlazi iz negacije j e d n o g o d r e đ e n o g ili p o s e b n o g A; A n d e r e s ) , B postoji, t a k o đ e r , i za sebe (fiir sich), j e r u njemu A
ili, još, ne-A nije nigdje (tj. o n o je t a č n o negdje) j e r A ima j e d n o zauzima stav p r e m a s a m o m sebi negirajući se k a o d a n o i potvrđujući
u t v r đ e n o i stalno mjesto u d o b r o u r e đ e n o m K o s m o s u . se k a o stvoreno o v o m samo-negacijom.
A k o se Identitet utjelovljuje u s a m o m sebi identičnom A Ali B ne postoji s a m o za sebe; o n o postoji o sebi i za sebe (an
(A = A ) , Negativitet se konkretizira u (ili k a o ) ne »ne-A« i p o m o ć u u n d fur sich). J e r , u n j e m u se A potvrđuje k a o totalitet održavajući
njega. U z e t o s a m o po sebi ovo ne je čisto i j e d n o s t a v n o Ništa: o n o svoj identitet sa samim s o b o m uzetim k a o negiranim, kao o n o što
je nešto j e d i n o zahvaljujući A-u, koje o n o negira. Izolirano ne je ap negira i što proizlazi iz negacije: s a m o A negira se kroz »ne« i s a m o
solutno neodređeno: o n o u apsolutnoj slobodi predstavlja nezavisnost postaje »ne-A«, koje je B. Z a t o B nije s a m o Totalitet koji proizlazi
p r e m a svakom d a n o m o d r e đ e n j u svake j e d n o m zauvijek u t v r đ e n e iz negacije i t a k o uključuje Negativitet, nego i Identitet. K a o takvo,
»prirode«, svake lokalizacije u u r e đ e n o m K o s m o s u . N a z o č n o s t ovog B j e , isto t a k o , dano i o sebi: o n o , isto t a k o , ima o d r e đ e n u specifič
ne u »ne-A« koja dozvoljava o n o m e što je bilo »A« da ide bilo ka nu »prirodu« i u t v r đ e n o mjesto u K o s m o s u .
mo iz mjesta koje je zauzimalo »A« u K o s m o s u , da sebi stvori bilo Z n a č i da B m o ž e izazvati novo »ne«, da se Negativitet m o ž e
koju »prirodu« drukčiju od u r o đ e n e »prirode« A, da s a m o sebe konkretizirati u j e d n o m »ne-B« i p o m o ć u njega. O v o »ne-B« bit će
o d r e d i drukčije n e g o što je bilo o d r e đ e n o »A« po svojim u t v r đ e n i m »C«, koje će moći da proizvede »ne-C«. I t a k o r e d o m , u beskraj-
razlikama p r e m a o n o m e što o n o nije bilo. Ali, nazočnost »A« u »ne- nost. Ili, tačnije, sve d o k nas negacija j e d n o g »N« ne vrati na pola-
462 KAKO CITATI H E G E L A DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA M E T O D A 463
znu tačku: ne-N = A. T a d a će biti m o g u ć e j e d i n o beskrajno iznova stiglo do ideelnog »N«, ovo »N« se ideelno negira (jer ova je negaci
obilaziti krug koji se zatvorio ovom posljednjom stvaralačkom nega ja želja da se prikaže Z n a n o s t , ili da se p o n o v n o čita knjiga koja je
cijom. sadržava) i t a k o se opet v r a ć a m o na p o č e t n o »A«, koje tjera da se
Stvarna (ili djelatna) Dijalektika faktično staje u »N« čije »ne- ide naprijed do »N«. Drugim riječima, G o v o r Z n a n o s t i koji opisuje
N« je »A«. O v o »N« je Totalitet u p r a v o m i strogom smislu riječi: to cjelokupnu stvarnu Dijalektiku m o ž e biti n e o d r e đ e n o (beskrajno)
je s a b r a n a i povezana cjelina svega što je bilo t v r đ e n o , n e g i r a n o i ponavljam, ali ne m o ž e biti ni u čemu p r e i n a č e n . A to znači da je
p o n o v n o t v r đ e n o , i svega što može da to b u d e : j e r negirati »N« znači ovaj »dijalektički« G o v o r apsolutna Istina.
tvrditi »A«, koje je već bilo t v r đ e n o itd. No »N« je Totalitet, t j . Bi- K o n k r e t n i stvarni Bitak je Totalitet. O b u h v a ć a , dakle, I d e n t i t e t
tak-o-sebi-i-za-sebe, t j . stvarni-Bitak koji je savršeno svjestan sebe ili i Negativitet, ali ukoliko su Totalitetu i njime »dijalektički-ukinuti«.
s a m o m e sebi p o t p u n o objavljen p u t e m suvislog G o v o r a (koji je apso Identitet i Negativitet u izoliranom stanju stvarno ne postoje; k a o i
lutna Z n a n o s t M u d r a c a ) . D a b i s e stvarno, t j . djelatno n e g i r a o , to sam Totalitet, oni su s a m o d o p u n s k e strane j e d n o g te istog stvarnog
talni stvarni Bitak m o r a o je žudjeti da b u d e drukčiji n e g o što jest. bitka. Ali, u diskurzivnom opisu ovog k o n k r e t n o g stvarnog bitka
Ali, budući da je sebe savršeno svjestan, on z n a d e da negirajući se njegove tri strane moraju biti opisane izolirano i jedna poslije druge.
kakav jest može da p o s t a n e s a m o kakav je bio (jer: ne-N = A ) . Ali, T a k o je ispravni opis trojstvenog dijalektičkog Stvarnog »dijalektički«
o n j e kakav j e bio negiran, p a j e k o n a č n o p o s t a o o n a k a v kakav j e govor koji se odvija u tri doba: Teza p r e t h o d i Antitezi, za kojom sli
sada. Htjeti ga negirati kakav je sada znači, u posljednjoj analizi, jedi Sinteza, ova zatim n a s t u p a k a o nova T e z a itd.
htjeti ga učiniti onakvim kakav je sada: drugim riječima, to ne znači T e z a opisuje Stvarno p r e m a njegovoj strani Identiteta. O n a ob
stvarno htjeti negirati ga 1 »N« se, dakle, stvarno ne negira, pa nika javljuje bitak uzimajući ga k a o dat, tj. k a o statički bitak koji ostaje
da ne postaje opet »A« postajući »ne-N«. o n o što on jest, a da n i k a d a ne postane uistinu drukčiji 1 . Antiteza,
Ali volja totalnog Bitka da opet postane što on jest nije apsur naprotiv, opisuje stranu Negativiteta u s t v a r n o m bitku. O n a objav
d n a . J o š je i ova volja, a k o se h o ć e , negatorska: to je volja da se ljuje (dijalektički) bitak uzimajući ga kao čin kojim on sebe negira
opet-postane onim što se jeste drukčije negoli se to postalo. N o , sva onakvog k a k o je dan i k a o čin postajanja drukčijim. A k o Teza opi
ka negacija p r e t v a r a Osebičnost u Zasebičnost, nesvjesno u svjesno. suje bitak (Stvarno), Antiteza opisuje njegovo djelovanje ( T u n ) ; ta
Volja o kojoj je riječ jeste, dakle, n a p r o s t o želja totaliteta Stvarnog k o đ e r i svijest koju on ima o s a m o m sebi, a koja nije ništa drugo
da samoga sebe shvati u suvislom G o v o r u i njime, i da se shvati u nego podvajanje Stvarnog u stvarno koje je negirano u svom d a n o m
svojemu stvarnom postajanju, ponovno ga izvodeći p u t e m G o v o r a ili bitku ( t a k o da ovaj bitak postaje »apstraktni pojam« ili »smisao«) i u
mišljenja. Od stvarnoga »N« prelazi se negacijom (ili odricanjem od stvarno koje s p o n t a n i m djelovanjem negira ovaj dani bitak. N a p o
života u korist priznanja) na »ne-N = ideelno A« i u misli se po k o n , Sinteza opisuje stvarni bitak k a o Totalitet. O n a objavljuje (di
n o v n o prelazi put koji vodi do »N«, do ove zadnje granice koja j e , jalektički) bitak promatrajući ga kao rezultat njegova djelovanja ko
t a k o đ e r , ideelna (»Ideja« Logike). O v o , p a k , posljednje n e g a t o r s k o jim se on ukida k a o dani bitak, a kojega je p o s t a o svjestan u s a m o m
djelovanje stvarnoga-Bitka utjelovljuje se u M u d r a č e v o j volji da ovom ukidanju i njime. A k o u Tezi bitak n a p r o s t o jest, o sebi i za
proizvede svoju Z n a n o s t . druge, on postoji u Antitezi, t a k o đ e r , i za samoga sebe k a o datost
S a m o , M u d r a č e v a negacija je ideelna, a ne stvarna. On d a k l e , koja je na p u t u da se stvarno ili dijalektički u k i n e ; on j e , p a k , u Sin
ne stvara nikakvu novu stvarnost i zadovoljava se da objavi Stvarno tezi o sebi i za druge k a o postojeći za sebe (tj. kao svjestan sebe) i
u T o t a l i t e t u njegova postojanja. K r e t a n j e Z n a n o s t i j e , d a k l e , dija kao rezultat svoga vlastitog negatorskog djelovanja. A k o se h o ć e ,
lektičko s a m o ukoliko p o n o v n o izvodi ili opisuje Dijalektiku stvarno Teza opisuje dani materijal na koji će se primijeniti djelovanje, A n -
sti. I z a t o je ovo k r e t a n j e ne s a m o kružno nego i cikličko: k a d se 1
Identični bitak može ipak postati ono što on jest. Drugim riječima, može prika
1
Znamo da stvarna Dizalektika (Povijest) napreduje kroz negaciju koju uključu zati svoju danu vječnu »prirodu« u obliku vremenskog razvoja: jaje koje postaje ko
ju Borba i Rad Čovjeka. No totalna Stvarnost (naše »N«) uključuje zadovoljenog Čo koš (što nosi novo jaje). Ali, ovaj razvoj je uvijek kružan, odnosno ciklički. To znači
vjeka, tj. onoga koji više ne djeluje negiranjem danog. Odatle definitivni zastoj stvar da uvijek možemo naći odsječak razvoja koji će u beskrajnost ostati identičan samome
ne Dijalektike. sebi (razvoj koji ide od jajeta k novom jajetu, na primjer).
464 KAKO CITATI H E G E L A DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA METODA 465
titeza objavljuje s a m o ovo djelovanje, kao i misao koja ga p o k r e ć e »ukine«, a samo »ukidanje« je Posredovanje p u t e m negatorskog dje
(»projekt«), dok Sinteza pokazuje rezultat ovog djelovanja, t j . do lovanja koje stvara P o s r e d o v a n o , jer ovo nije ništa drugo n e g o N e
vršeno i objektivno stvarno djelo ( W e r k ) . O v o djelo jest, k a o počet p o s r e d n o uzeto i postavljeno k a o dijalektički »ukinuto«. A, razumije
no d a n o ; s a m o što o n o ne postoji k a o dano, nego k a o stvoreno dje se, na kraju je u p o t p u n o s t i »ukinut« sam stvarni Bitak: verbalna
lovanjem koje negira d a n o . »ukinuća« Znanosti s a m o opisuju stvarni proces djelatnog »ukidanja«
Ali prelaženje danog bitka u stvoreno djelo ne d o g a đ a se odjed ili Posredovanja danog-Bitka ili N e p o s r e d n o s t i p u t e m Djelovanja 1 .
n o m . Izvjesni e l e m e n t i ili aspekti d a n o g materijala u djelu sačuvani M o ž e se reći da u posljednjoj analizi Hegelova filozofija ima di
su onakvi kakvi su, tj. bez negatorskog ili stvaralačkog preobražava- jalektički k a r a k t e r zato što nastoji da objasni fenomen S l o b o d e , ili,
nja. Po izvjesnim svojim s t r a n a m a , u izvjesnim svojim s t r a n a m a dje što je isto, Djelovanja u p r a v o m smislu riječi, tj. svjesnog i hotimič
lo j e , t a k o đ e r , čista i j e d n o s t a v n a datost, koja m o ž e biti djelatno ne nog ljudskog Djelovanja; ili, a to je t a k o đ e r isto, zato što hoće da
girana i može poslužiti k a o materijal za j e d n o n o v o djelo. I zato Sin objasni Povijest. U k r a t k o , ova filozofija je dijalektička zato što hoće
teza m o r a da opisuje bitak ne s a m o k a o djelo, ili rezultat djelovanja da objasni činjenicu egzistencije Čovjeka u Svijetu objavljujući ili
nego i kao datost koja m o ž e izazvati druga negatorska djelovanja, t j . opisujući Čovjeka kakav je stvarno, t j . u svojoj ireduktibilnoj poseb
k a o bitak što ga valja objaviti u j e d n o j (novoj) Tezi. Osim ako bi nosti, ili k a o bitno diferentan od svega što je samo P r i r o d a .
tak opisan u Sintezi (koja će t a d a biti završna Sinteza) ne sadržava A k o je Sloboda nešto drugo nego san ili subjektivna iluzija, o n a
još n e k e datosti koje mogu biti negatorskim djelovanjem p r e o b r a ž e n e m o r a da se upečati u objektivnu stvarnost (VVirklichkeit), a o n a to
u djela. m o ž e postići jedino ostvarujući je k a o djelovanje koje radi u stvar
H e g e l izražava razliku između »tetičkog« Bitka i Stvarnog ( I d e n n o m i na njemu. Ali, a k o je djelovanje slobodno, ono ne smije biti,
titet) i »sintetičkog« bitka i Stvarnog (Totalitet) govoreći da su prvi da t a k o k a ž e m o , a u t o m a t s k i rezultat d a n e stvarnosti, ma kakva o n a
neposredni ( u n m i t t e l b a r ) , d o k su drugi posredovani (vermittelt) »an- bila; o n o , dakle, m o r a biti nezavisno od ove datosti, p r e m d a o n o
titetičkim« djelovanjem (Negativitet) koje ih negira k a o »neposred djeluje na nju i s njom se amalgamira ukoliko se ostvaruje i na taj
ne«. M o ž e se, p a k , reći da f u n d a m e n t a l n e kategorije Neposrednosti način s a m o postaje j e d n a datost. No Hegel je zaslužan što je shvatio
( U n m i t t e l b a r k e i t ) i Posredovanja (Vermittlung) rezimiraju cijelu k a k o se ova solidarnost u nezavisnosti i ova nezavisnost u solidarno
stvarnu Dijalektiku koju Hegel ima p r e d očima. Neposredno-bivstvo sti javlja s a m o ondje gdje ima negacije d a n o g : Sloboda = Djelovanje
(das U n m i t t e l b a r e ) - to je statički-dani-bitak (Sein), nužnost (Not- = Negativitet. Ali, a k o je djelovanje nezavisno od danog stvarnog,
vvendigkeit), utvrđena-i-stalna-opstojanost ( B e s t e h e n ) bez svakog j e r ga negira, o n o stvara, ostvarujući se, nešto bitno novo u o d n o s u
pravog djelovanja i samosvijesti. Posredovano-bivstvo (das Vermittel- na ovo d a n o . Sloboda se odražava u stvarnom, o n a stvarno traje sa
te) jeste, naprotiv, djelovanje ostvareno u djelu, s l o b o d a , dijalektič mo n e p o s r e d n o iznova stvarajući iz d a n o g . No razvoj uistinu stvara
ko kretanje i diskurzivno shvaćanje sebe i svojega svijeta. S a m o , po lački, t j . materijalizacija j e d n e budućnosti koja nije obično produže
stoje stupnjevi u N e p o s r e d n o s t i i Posredovanju. Svaki n a p r e d a k nje prošlosti po sadašnjosti, zove se Povijest: Sloboda = Negativitet
stvarne Dijalektike predstavlja (djelomično) p o s r e d o v a n j e j e d n e (re = Djelovanje = Povijest. Ali, o n o što uistinu karakterizira Čovjeka,
lativne) n e p o s r e d n o s t i , a ova Dijalektika se zaustavlja k a d a je sve što ga čini bitno različnim od životinje, - to je upravo njegova povi-
n e p o s r e d n o (što se m o ž e posredovati) zaista p o s r e d o v a n o negator jesnost (historicitet). Objasniti Historiju znači, dakle, objasniti Čo
skim (svjesnim) djelovanjem. Što se, p a k , tiče »ideelne« Dijalektike vjeka shvaćenog k a o slobodno i historijsko biće. A t a k o shvaćenog
Z n a n o s t i , o n a s a m o opisuje ovo »kretanje«, ili ovaj proces p o s t e p e
1
nog posredovanja od njegova p o č e t k a , koji je a p s o l u t n o N e p o s r e d Hegel često govori o »Negativitetu«, ali se rijetko služi terminima »Identitet« i
»Totalitet«. Izrazi »Teza«, »Antiteza«, »Sinteza« ne javljaju se kod njega gotovo nika
n o , do njegova svršetka koji je ovo isto p o t p u n o p o s r e d o v a n o N e p o da. Njegovi redovni »dijalektički« termini jesu: »Neposrednost«, »Posredovanje«,
sredno. »Ukidanje« (i njihove izvedenice). Hegel katkad izražava dijalektičku strukturu bitka ta
ko da kaže da su oni »Zaključak« (Silogizam) (Schuss, ili dialektischer Schluss), gdje
Ali m o ž e m o reći da je čitava hegelijanska Dijalektika s a b r a n a u »srednji (posredni) termin« posreduje dva »ekstrema« (Extreme) Neposrednog i Po
j e d n o j jedinoj f u n d a m e n t a l n o j kategoriji, koja je o n a dijalektičkog- sredovanog. Kada Hegel želi da govori o stvarnom dijalektičkom procesu, on kaže na
-ukidanja (Aufheben). J e r , upravo je N e p o s r e d n o o n o što t r e b a da se prosto: »kretanje« (Bewegung, veoma rijetko: dialektische Bevvegung).
3 0 K a k o čitati H e g e l a
466 KAKO ČITATI H E G E L A DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA METODA 467
Čovjeka m o ž e m o objasniti s a m o a k o v o d i m o r a č u n a o Negativitetu no mjesto u galaksiji itd. Govoriti o o v o m e stolu ne govoreći o sve
koji on sadržava ili ostvaruje, t j . opisujući »dijalektičko kretanje« mu ostalom znači, d a k l e , apstrahirati od tog ostatka, koji je faktično
njegove stvarne egzistencije, koja je o n a bića koje ostaje o n o s a m o , isto t a k o stvaran i k o n k r e t a n k a o i sam ovaj stol. Govoriti o ovome
ipak ne ostajući isto. I z a t o su opisi u hegelijanskoj Z n a n o s t i dijalek stolu ne govoreći o cijelom Svemiru koji ga sadržava, k a o i govoriti
tičkog k a r a k t e r a . 0 Svemiru ne govoreći o ovome stolu koji je u njemu sadržan, - zna
Zacijelo, ( p o svome sadržaju) nije dijalektička s a m o H e g e l o v a či, d a k l e , govoriti o j e d n o j apstrakciji, a ne o konkretnoj-stvarnosti.
Antropologija (koja je izložena u P h G i ) ; to su, isto t a k o , njegova Što, p a k , važi za prostor, važi, t a k o đ e r , za vrijeme. Ovaj stol ima
Ontologija i Metafizika (koje su izložene u Enciklopediji). Ali, da bi o d r e đ e n u »historiju«, a ne n e k u drugu, ni neku prošlost »uopće«.
otkrio dijalektički k a r a k t e r Bitka kao takvog i Stvarnog u o p ć e , H e On je bio napravljen u o d r e đ e n o vrijeme od ovakvog drveta, izvađe
gelu je dovoljno da ozbiljno shvati p o j a m konkretnog i da se podsjeti nog u o d r e đ e n o m t r e n u t k u iz ovoga stabla, koje je u o d r e đ e n o vrije
k a k o filozofija m o r a opisivati konkretno stvarno umjesto da pravi, me niklo iz ovog sjemena itd., itd. U k r a t k o , o n o što postoji k a o
više ili m a n j e , proizvoljne apstrakcije. J e r , ako Čovjek i njegov hi konkretna-stvarnost jeste prostorno-vremenski totalitet p r i r o d n o g svi
storijski Svijet postoje stvarno i k o n k r e t n o , s istim p r a v o m k a o pri j e t a : sve što se od njega izolira samim tim je tek apstrakcija, koja
rodni Svijet, konkretno Stvarno i sam Bitak koji zaista jest, oni osim k a o izolirana postoji s a m o u i po mišljenju čovjeka koji je pomišlja.
p r i r o d n e stvarnosti sadržavaju ljudsku stvarnost p a , d a k l e , i Negati Sve to nije n o v o j e r je već P a r m e n i d o t o m e p o v e o r a č u n a . Ali
vitet. A to znači, k a o što z n a m o , da su Bitak i Stvarno dijalektički. ima j e d n a druga strana pitanja na koju su zaboravili P a r m e n i d i svi
Hegel je više p u t a inzistirao na t o m e da se filozofija m o r a o d n o prethegelijanski filozofi. Zaboravili su na to da ovaj stol (pa čak sva
siti na konkretnu stvarnost: naročito u drugoj objašnjavajućoj n a p o ki stol) uključuje i pretpostavlja nešto stvarno i k o n k r e t n o što se zove
meni § 82. Enciklopedije (V sv., 106. str., 9-15. r . ) : uloženi r a d . O t k a k o postoji ovaj stol, govoriti o konkretnom Stvar
n o m znači, dakle, govoriti i o R a d u . Konkretno, tj. totalno Stvarno
»Ovo umno [pozitivno ili spekulativno, tj. Bitak kao Totalitet] premda je nešto sadržava ljudski rad u istom smislu u kojem ovaj stol sadržava drvo
[umno] pomišljeno i apstraktno ujedno je i konkretno-bivstvo (ein Konkretes)... Pre iz kojega je stol napravljen i prirodni svijet u o p ć e . N o , k o n k r e t n o
ma tome, filozofija nema uopće apsolutno ništa zajedničko sa čistim (blossen) apstrak Stvarno koje sadržava R a d ima u p r a v o o n u trojstvenu strukturu što
cijama ili formalnim mislima (Gedanken); [ona ima], naprotiv, jedino [posla] s kon je opisuje hegelijanska Z n a n o s t . J e r , stvarni R a d sadržan u Stvar
kretnim mislima [tj. pojmovima koji odgovaraju konkretnoj stvarnosti].«
n o m stvarno mijenja ovo Stvarno djelatno ga negirajući k a o d a n o i
čuvajući ga k a o n e g i r a n o u d o v r š e n o m djelu, gdje se d a n o pojavljuje
No H e g e l se ne zadovoljava time da kaže k a k o njegova filozofi u »uzdignutom« ili »posredovanom« obliku. T o , p a k , znači da je ovo
ja ima veze s konkretnom stvarnošću. On još tvrdi da je filozofiji ko k o n k r e t n o Stvarno u p r a v o stvarna Dijalektika ili »dijalektičko kreta
ja joj je prethodila, k a o i vulgarnim znanostima i »naivnom« čovje nje« na koje misli H e g e l . A k o , p a k , naivan čovjek, obični učenjak,
ku, p o t r e b n o da govore o apstrakcijama. N o , k o n k r e t n o stvarno je ili prethegelijanski filozof mogu da se poznaju ovu Dijalektiku, to je
dijalektičko. Apstrakcije to nisu. I z a t o j e d i n o hegelijanskoj Z n a n o u p r a v o zato što se ne bave konkretnim Stvarnim, nego apstrakcija
ma. sti p r i p a d a da objavi ili da opiše stvarnu Dijalektiku.
No uvesti RadDa bismoznači
u Stvarno razumjeli
uvesti u njovu na prvipa,pogled
Negativitet, dakle, p a r a d o k s a l n u tvrdnju,
u z m i m o običan primjer. i Svijest i G o v o r koji objavljuje Stvarno. Ovaj stol je, u stvari, stol o
R a z m o t r i m o j e d a n stvarni stol. To n i j e ni Stol »uopće« ni neki k o j e m u u o v o m t r e n u t k u govorim, a m o j e riječi pripadaju o v o m sto
»bilo koji« stol, nego uvijek ovaj ovdje konkretni stol. N o , kad lu sasvim drukčije n e g o njegove četiri n o g e , ili soba u kojoj se nala
»naivni« čovjek, ili predstavnik bilo k o j e znanosti govori o ovome zi. M o ž e se, d o d u š e , apstrahirati od ovih riječi k a o još od m n o g o če
stolu, on ga izolira od ostalog svijeta: govori o ovome stolu ne govo ga drugog, k a o na primjer od kvaliteta zvanih »sekundarnih«. Ali ne
reći o o n o m što on nije. No ovaj stol ne lebdi u p r a z n o m . On je na valja zaboraviti da t a d a n e m a m o više posla s k o n k r e t n o m stvarnošću,
ovome p o d u , u ovoj prostoriji, u ovoj kući, na ovom mjestu Z e m l j e , nego s j e d n o m apstrakcijom. K o n k r e t n o Stvarno sadržava ovaj stol,
koja se nalazi na o d r e đ e n o j udaljenosti od Sunca, koje ima o d r e đ e - sve osjete što ih je on izazvao, sve riječi koje su o njemu izrečene
30*
468 KAKO ČITATI HEGELA DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA METODA 469
itd. A p s t r a k t n i , p a k , Stol uopće j e s t e uistinu ovaj stol, t j . k o n k r e t n a K a o svaka p r a v a filozofija, H e g e l o v a Z n a n o s t se razvija na tri
stvarnost, s a m o u i po svojoj neraskidljivoj p o v e z a n o s t i s ovim osje s u p e r p o n i r a n a p l a n a . O n a n a j p r e opisuje totalitet stvarnog B i t k a ka-
t i m a , riječima itd., i u o p ć e sa svime što s t v a r n o postoji i što je stvar i jednu dijalektičku (hegelijansku, ali u konsekvencijama izmijenjenu) ontologiju Čo
no p o s t o j a l o . P o n a v l j a m još j e d n o m , konkretno S t v a r n o nije n e š t o vjeka ili Historije (kojom vlada Negativitet). Hegelova monistička zabluda ima dvije
d r u g o od p r o s t o r n o - v r e m e n s k o g Totaliteta s t v a r n o g , j e r ovaj Totali ozbiljne konsekvencije. Bazirajući se na jedinstvenoj dijalektičkoj ontologiji, on poku
t e t uključuje, osim P r i r o d e , sva stvarna djelovanja i sve s t v a r n e go šava s jedne strane, da izradi dijalektičku metafiziku i dijalektičku ontologiju Prirode,
koje su očevidno neprihvatljive, koje bi, prema njemu, morale zamijeniti »vulgarnu«
v o r e , t j . Historiju. (antičku, nevvtonovsku, pa, dakle, i našu) znanost. Dopuštajući dijalektičnost svega što
U t o k u Historije Čovjek govori o S t v a r n o m i objavljuje ga smi postoji, Hegel je, s druge strane, morao vidjeti u kružnosti znanja jedini kriterij istine.
slom svojih G o v o r a . Konkretno-Stvarno j e , d a k l e , Stvarno-objavlje- No, vidjeli smo da je kružnost znanja koje se odnosi na Čovjeka moguća tek na kraju
Historije; jer tako dugo dok se Čovjek korjenito mijenja, tj. dok se stvara drukčijim
n o - G o v o r o m . A t o j e o n o što H e g e l naziva » D u h « ( G e i s t ) . P r e m a negoli jest, čak je i njegov ispravan opis samo djelomična i posve privremena istina.
t o m e , k a d k a ž e , (na primjer, u P H G i , 24. str., 10. r . ) da je P r i r o d a Ako je, dakle, Priroda stvaralačka ili historijska u istom smislu kao Čovjek, istina i
s a m o apstrakcija i da je j e d i n o D u h stvaran ili konkretan, on ne iz znanost u pravom smislu moguće su tek »na kraju vremena«. Do tada nema pravog
javljuje ništa p a r a d o k s a l n o . O n k a ž e , n a p r o s t o , d a j e k o n k r e t n o znanja (Wissen), te preostaje samo izbor između skepticizma (relativizam, historizam,
nihilizam i t d . . . ) i vjerovanja (Glauben).
S t v a r n o totalitet stvarnog k o j e m u nije ništa o d u z e t o a p s t r a k c i j o m i da
Ali, ako se dopusti da se tradicionalna »identična« ontologija stvarno primjenju
ovaj totalitet, t a k a v k a k o stvarno postoji, uključuje o n o n e š t o što se je na Prirodu, tada je istina o ovoj posljednjoj, pa, dakle, i znanost o prirodi u princi
zove Historija. Opisivati k o n k r e t n o S t v a r n o znači, d a k l e , opisivati, pu moguća u bilo kojem trenutku vremena. Kako, pak, Čovjek nije ništa drugo nego
t a k o đ e r , i njegovo historijsko p o s t a j a n j e . No ovo p o s t a j a n j e u p r a v o djelatna negacija Prirode, postoji, također, i moguća znanost o Čovjeku, ukoliko on
pripada prošlosti i sadašnjosti. Tada bi jedino budućnost Čovjeka bila predana u nad
je o n o što H e g e l naziva »Dijalektikom« ili » K r e t a n j e m « . Reći da je
ležnost skepticizma ili vjere (tj. izvjesnosti nade, da govorimo kao sveti Pavle): budući
k o n k r e t n o S t v a r n o D u h znači, d a k l e , tvrditi d a o n o i m a trojstvenu ili da je dijalektički, tj. stvaralački ili slobodan proces, Historija je bitno nepredvidljiva,
dijalektičku s t r u k t u r u , i tvrditi dijalektički k a r a k t e r Stvarnog znači protivno od »identične« Prirode.
reći da je o n o Stvarno-objavljeno-govorom ili D u h 1 . Čini se, uostalom, da je ontološki dualizam neophodna za objašnjenje same po-
jave Historije. Naime, Historija uključuje i pretpostavlja razumijevanje prošlih genera
1
Hegelovo rasuđivanje je sigurno ispravno: ako stvarni Totalitet uključuje Čo cija od strane onih sadašnjih i budućih. No, kad bi se Priroda mijenjala u istom smislu
vjeka, te ako je Čovjek dijalektičan, takav je, također, i Totalitet. Ali, polazeći oda kao i Čovjek. Govor bi u tijeku vremena postao nesaopćiv. Kad bi kamenje i drveće,
tle, Hegel, po mome mišljenju, pravi veliku pogrešku. Iz dijalektičnosti Totaliteta on kao i životinjski »psihizam« ljudi Periklova vremena, bili isto tako različni od naših
zaključuje o dijalektičnosti njegovih dvaju fundamentalnih konstitutivnih elemenata, kao što se od naših razlikuju građani antičkog grada, ne bismo mogli shvatiti ni trunak
koji su Priroda i Čovjek (Historija). Čineći to samo slijedi tradiciju ontološkog moni grčkog poljodjelstva i arhitekture, ni Tukididovu povijest, ni Platonovu filozofiju. Mo
zma, koja seže do Grka: sve što jest jeste na jedan te isti način. Grci koji su filozofski- žemo, općenito uzevši, razumjeti bilo koji jezik koji nije naš jedino zato što sadržava
ji otkrili Prirodu protegnuti su na Čovjeka svoju »naturalističku« ontologiju kojom vla riječi koje se odnose na stvarnosti koje su svagdje i uvijek samima sebi identične: mo
da jedna jedina kategorija Identiteta. Hegel koji je otkrio (nastavljajući nastojanja žemo znati da »Hund« i »canis« znače »chien« (pas) zato što postoji stvarni pas, koji
Descartesa, Kanta i Fichtea) »dijalektičke« ontološke kategorije Negativiteta i Totali je isti u Njemačkoj i u Francuskoj, u Rimu za Cezarova vremena i u savremenom
teta analizirajući ljudski bitak (Čovjeka shvaćenog prema pretfilozofijskoj žido-kršćan- Parizu. No ove identične stvarnosti upravo su prirodne stvarnosti. - Jedna slika bi nas
skoj tradiciji) protegnuo je svoju »antropološku dijalektičku ontologiju na Prirodu. No mogla navesti da dopustimo da nastojanje dualističke ontologije nije apsurdno. Uzmi
ovo protezanje nipošto nije opravdano (a o njemu se kod Hegela čak ni ne diskutira). mo zlatni prsten. On ima rupu, a ova rupa je za prsten isto tako bitna kao i zlato: bez
Jer, ako je posljednji temelj Prirode identični dani-statički-Bitak (Sein), ne nalazimo u zlata »rupa« (otvor) (koja, uostalom, ne bi postojala) ne bi bila prsten, ali bez rupe
njemu ništa što se može usporediti s negatorskim Djelovanjem (Tun) koje je baza spe zlato (koje bi ipak postojalo), isto tako, ne bi bilo ni prsten. Ali, ako smo u zlatu našli
cifično ljudske ili historijske egzistencije. Klasični argument: sve što jest jeste na jedan atome, nije nikako potrebno da ih tražimo u rupi. Ništa, pak, ne kaže da zlato i pr
isti način, ne bi morao Hegela prinuditi da primijeni na Čovjeka i na Prirodu jednu te sten jesu na jedan i isti način (razumije se, radi se o rupi kao »rupi«, a ne o zraku koji
istu ontologiju (koja je kod njega dijalektička ontologija), jer sam on kaže (U FGi) da je »u rupi«). Rupa je jedno ništa koje postoji (kao prisutnost odsutnost) samo zahva
je »pravi bitak Čovjeka njegovo djelovanje«. No, Djelovanje (Negativitet) djeluje ljujući zlatu što ga okružuje. Isto tako bi Čovjek koji je Djelovanje mogao biti ništa
drukčije nego što Bitak (Identit) jest. Na svaki, pak, način postoji bitna razlika između koje »ništi« u bitku zahvaljujući bitku koji ono »negira«. Ništa, pak, ne kaže da po
Prirode, s jedne strane, koja se »objavljuje« samo Govorom Čovjeka, tj. preko stvar sljednji principi opisivanja ništenja Ničega (ili uništavanja Bitka) moraju biti isti kao
nosti drukčije od one koja je ona sama, i Čovjeka, s druge strane, koji sam objavljuje oni opisivanja bitka Bitka.
stvarnost koja je on, kao i onu (prirodnu) koja nije on. Čini se, dakle, da je nužno u Prvi (veoma nezadovoljavajući, uostalom) pokušaj dualističke (»identične« i »di
dijalektičkoj ontologiji objavljenog-Bitka ili Duha (kojom vlada Totalitet) razlikovati jalektičke«) ontologije (ili tačnije metafizike) izvršio je Kant, i u tome je njegova izu
jednu ne-dijalektičku (grčku i tradicionalnu) ontologiju Prirode (kojom vlada Identite) zetna veličina, koja se može usporediti s onom Platona, koji je postavio principe
470 KAKO ČITATI H E G E L A DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA METODA 471
ko se »pojavljuje« (erscheint) ili pokazuje s t v a r n o m Čovjeku koji na« Dijalektika s a m o »pojava« »metafizičkih« i »ontoloških« Dija
p r i p a d a Stvarnom, koji u njemu živi i djeluje, o n j e m u misli i govo lektika Stvarnog i B i t k a , o n a j e , subjektivno govoreći, j e d i n a d a n a
ri. Ovaj opis se vrši na r e č e n o m »fenomenološkom« p l a n u : die Pha- dijalektika koja m o ž e biti d i r e k t n o opisana, pa se polazeći od nje ili
nomenologie je » Z n a n o s t o p o j a v a m a d u h a « , t j . o totalitetu Stvarno od njezinog opisivanja mogu opisati ili rekonstruirati dvije druge
ga B i t k a koji se s a m o m sebi objavljuje G o v o r o m Čovjeka koga ovaj »bazične« Dijalektike.
Bitak sadržava (Wissenschaft der Erscheinungen des Geistes je drugi Ali, prije negoli označim što je kod Hegela »fenomenološka«
naslov P h G e ) . Ali, filozof se ne zadovoljava ovim fenomenološkim Dijalektika (koja se opisuje kroz cijelu P h G u ) , m o r a m učiniti j e d n u
opisom (koji je filozofijski j e r se odnosi na Konkretno, tj na totalitet općenitu primjedbu.
Stvarnog, protivno od »vulgarnih« opisa koji se o d n o s e na apstrakci O n o što j e , p r e m a H e g e l u , dijalektično t o j e k o n k r e t n o Stvarno,
je). Filozof se još pita kakva m o r a da b u d e objektivna-Stvarnost t j . Totalitet ili t o t a l n a Sinteza, o d n o s n o D u h . Drugim riječima, dija
(Wirklichkeit), t j . stvarni (prirodni i ljudski) Svijet, da bi se mogla lektičku strukturu n e m a sam dani-Bitak (Sein), već objavljeni-Bitak
»pojaviti« o n a k o k a k o se zaista »pojavljuje« k a o »pojava«. O d g o v o r (Begriff). No objavljeni-Bitak, na o n t o l o š k o m p l a n u , obuhvaća dva
na ovo pitanje daje Metafizika, koju H e g e l naziva Philosophie der konstitutivna-elementa: Bitak k a o objavljen ( I d e n t i t e t , Teza) i Bitak
Natur i Philosophie des Geistes (»Geist« je ovdje uzet u smislu Čo k a o objavljujući (Negativitet, A n t i t e z a ) . P r e m a t o m e , na metafizič
vjek). N a p o k o n , nadmašujući ovaj plan metafizičkog opisivanja, filo k o m p l a n u t r e b a distingvirati dva Svijeta, koja su neodvojiva, ali su
zof ne uzdiže do ontološkog plana da bi odgovorio na pitanje kakav b i t n o različna: prirodni Svijet i historijski ili ljudski Svijet. N a p o k o n ,
m o r a biti sam Bitak, uzet k a o biti, da bi se m o g a o ostvariti ili posto fenomenološki p l a n , koji se uspostavlja kroz odražavanje prirodne
jati k a o ovaj prirodni i ljudski Svijet opisan u Metafizici, koji se po empirijske-egzistencije u ljudskoj empirijskoj-egzistenciji (izvanjska-
javljuje k a k o je opisano u Fenomenologiji. O v a j , p a k , opis s t r u k t u r e Svijest, Bevvusstsein), koja se o p e t , sa svoje s t r a n e , odražava u sa
Bitka k a o takvog daje se u Ontologiji koju H e g e l zove Logik (a izla- moj sebi (Samosvijest, Selbstbevvusstsein).
'že je prije Metafizike, ali poslije F e n o m e n o l o g i j e ) 1 . No Hegel izričito kaže da je Negativitet specifično dijalektički
No H e g e l je (u P h G i ) opisao dijalektički k a r a k t e r »pojavne« em- konstitutivni-element. Identitet n e m a ništa dijalektičko, pa ako je
pirijske-Egzistencije ( D a s e i n ) . M o ž e ga, p a k , objasniti s a m o a k o Totalitet dijalektičan, to je j e d i n o z a t o što sadržava negativitet. Pre
pretpostavi dijalektičku strukturu objektivne-Stvarnosti i B i t k a k a o lazeći od ovog ontološkog plana na metafizički plan, trebalo bi, da
takvog. P r e m a t o m e , a k o je m e t o d a hegelijanske filozofije o n a obič kle, reći da je Stvarno dijalektičko j e d i n o zato što prirodni Svijet
nog opisivanja, sadržaj ove filozofije je dijalektički ne s a m o u »Fe sadržava ljudski Svijet, j e r P r i r o d a nije n i k a k o sama po sebi dijalek
nomenologiji« nego i u »Metafizici« i u »Ontologiji«. tička. A što se tiče » F e n o m e n a « , t r e b a l o bi reći da f e n o m e n a l n e Di
Do sada sam u p r v o m r e d u govorio o Dijalektici Bitka i Stvar jalektike ima z a t o što se Stvarno »pojavljuje« Čovjeku: j e d i n o »feno
nog (koju Hegel opisuje u Logik i u Enciklopediji). Ali m o r a m da m e n a l n a « egzistencija Čovjeka je s a m a po sebi dijalektička, a prirod
govorim i o stvarnoj Dijalektici empirijske-Egzistencije, t j . o »Feno ni »fenomeni« su dijalektički s a m o ukoliko su uključeni u ljudsku
m e n i m a « ili »pojavama« ( E r s c h e i n u n g e n ) dijalektičkog Bitka u nje »fenomenologiju« ( k a o p r i r o d n e znanosti, na primjer).
govoj stvarnosti. J e r , a k o j e , objektivno govoreći, ova »fenomenal- Čini se da Hegel u P h G i d o p u š t a ovaj način gledanja na stvari.
On tu više p u t a podvlači bitnu razliku između Čovjeka i Životinje,
»identične« (monističke«) ontologije. Čini se da je, nakon Kanta, prvi Heidegger po
stavio problem dvojstvene ontologije. Nema se utisak da je on otišao dalje od dualis između Historije i P r i r o d e . A čineći to uvijek obznanjuje dijalektički
tičke fenomenologije koja se nalazi u prvom svesku Sein und Zeit (koji je samo uvod u k a r a k t e r ljudskoga i ne-dijalektički k a r a k t e r p r i r o d n o g . D a k l e , k a d a
ontologiju što treba da bude izložena u II svesku, koji se još nije pojavio). Ali, ovo je poistovećuje (u V I I I poglavlju) P r i r o d u s P r o s t o r o m , a Historiju (tj.
dovoljno da mu pribavi priznanje velikog filozofa. Što se tiče same dualističke ontolo Čovjeka) s V r e m e n o m , to k o d njega znači da P r i r o d o m vlada j e d i n o
gije, čini se da je ona glavna filozofijska zadaća budućnosti. U tom smislu nije još
gotovo ništa učinjeno. I d e n t i t e t , d o k Historija uključuje Negativitet, pa je p r e m a t o m e dija
1
U dualističkoj hipotezi Ontologija bi opisivala zasebno Bitak koji se ostvaruje lektička. ( U s p o r . na primjer, 1. stupac 145. str.; isto t a k o 563. str.,
kao Priroda i Djelovanje koje negira Bitak, a ostvaruje se (u Prirodi) kao Historija! 11-17. r . ) .
472 KAKO CITATI H E G E L A DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA M E T O D A 473
on je P r i r o d a . »Pojavna« strana (Seite) ili konstitutivni-element (Mo Čovjek je »potpun« ili »sintetičan«, n a i m e »dijalektičan«, posto
m e n t ) I d e n t i t e t a , Sein-a ili P r i r o d e k o d Čovjeka jeste njegovo »tije ji »za sebe« ili svjesno i t a k o da govori, on j e , dakle, »duhovan« ili
lo« ( L i e b ) , ili njegova »izvorna priroda« (urspriingliche N a t u r ) u o p uistinu ljudski s a m o ukoliko u svome bitku, u svojoj egzistenciji i u
će. svojoj »pojavi« sadržava konstitutivni-element Negativiteta. U z e t sam
Po ovoj strani svoga tijela Čovjek je p r i r o d n o biće sa stalnim i po sebi Negativitet je čisto ništa: on nije, ne postoji, ne pojavljuje
u t v r đ e n i m o s o b i n a m a , »specifično o d r e đ e n a « životinja što živi usred se. On jest s a m o k a o negacija Identiteta, tj k a o Razlika 2 . M o ž e , da
P r i r o d e imajući u njoj svoje » p r i r o d n o mjesto« ( t o p o s ) . O d m a h , kle, postojati s a m o k a o stvarna negacija Prirode. No ovo postojanje
p a k , vidimo da dijalektička antropologija ne ostavlja mjesta n e k o m Negativiteta u p r a v o je specifično ljudsko postojanje, pa vidimo zašto
se Čovjek svodi na ništa k a d u m r e k a o životinja, t j . kad se, da t a k o
» p o s m r t n o m životu« Čovjeka izvan p r i r o d n o g Svijeta. Čovjek je ui
k a ž e m o , postavi izvan P r i r o d e t e , dakle, više ne može da je stvarno
stinu dijalektičan, t j . ljudski, tek onoliko koliko je i P r i r o d a , »iden
negira. Ali, t a k o d u g o d o k Negativitet postoji kao stvarna negacija
tično« p r o s t o r n o ili materijalno bivstvo: on m o ž e postati i biti uistinu
identične p r i r o d n e datosti, on se, t a k o đ e r , pojavljuje, a njegova »po
ljudski s a m o a k o u j e d n o jest i o s t a n e životinja, koja k a o svaka živo
java« nije ništa d r u g o n e g o »slobodno djelovanje« (freies T u n ) Čo
tinja nestaje u smrti.
vjeka, k a k o Hegel kaže u citiranom tekstu. Na »fenomenalnom«
Ali, k o d Čovjeka Identitet ili Osebičnost nije s a m o njegovo tije (ljudskom) planu Negativitet j e , dakle, stvarna sloboda koja se
lo u p r a v o m smislu: to je njegova »izvornost« u o p ć e , t j . njegovo ostvaruje i očituje ili objavljuje k a o djelovanje.
»što-on-nije-načinio«. R a d i se, prije svega, o » u r o đ e n o j prirodi« Čo
U citiranom tekstu H e g e l još kaže da »[ljudski] individuum jeste
vjeka, t j . o svemu što k o d njega postoji j e d i n o po b i o l o š k o m heredi-
s a m o o n o što je učinio (getan hat)«.
t e t u : njegov »karakter«, njegovi »talenti«, njegovi »ukusi« itd. To je
isto t a k o j e d n o s t a v n a činjenica biti rođen kao »rob« ili k a o »slobo A m a l o kasnije će reći (236. str., r. 10-12. i 14-16):
dan« (als Freier g e b o r e n ) . Za H e g e l a je o n a t a k o z v a n a čisto urođena
»sloboda« (kao i nasljedno plemstvo i, u o p ć e , p r i p a d n o s t n e k o j »kla »Istinski-ili-pravi bitak (Sein) Čovjeka jeste, naprotiv (vielmehr), njegovo djelo-
si«) s a m o p r i r o d n a ili životinjska osobina, koja n e m a ništa zajednič vanje-ili-čin (Tat); u njemu je Individualitet objektivno-stvaran (wirklich)... Individua
ko s p r a v o m ljudskom s l o b o d o m , koja je djelatno stečena B o r b o m i litet se prikazuje [ili očituje, ili pojavljuje] (stellt sich dar) u djelotvornoj-radnji (Han-
R a d o m : Čovjek je slobodan s a m o k a d je sam sebe učinio (getan) dlung) kao negativna-ili-negatorska bitna-stvarnost, koja samo utoliko jest ukoliko dija-
lektički-ukida (aufhebt) dani-Bitak (Seinji).«
slobodnim. Ali, k o d Čovjeka je ovo »identično« ili »prirodno« što-
se-nije-načinilo isto t a k o sve što u njega ulazi čisto pasivno, sve što
on jest i što je učinio »iz navike« ili »automatski«, po tradiciji, opo A k o dani-Bitak (Sein) odgovara na o n t o l o š k o m p l a n u Prirodi,
našanjem itd., t j . po »inerciji«. K a d bi Čovjek, k o j o m n e m o g u ć n o š o n d a Čin (Tat) na t o m planu predstavlja Čovjeka. Čovjek k a o Čo-
ću, p r e s t a o negirati d a n o i sebe k a o d a n o g ili izvornog, t j . uvijek iz ski. Hegel zastupa konačno zaustavljanje historijskog »kretanja«: nakon svršetka Hi
n o v a stvarati i sebe stvarati k a o »novog čovjeka«, zadovoljavajući se storije Čovjek više ne negira u pravom smislu (tj. djelatno). Čovjek, ipak, ne postaje
da se održava u i d e n t i t e t u sa samim s o b o m i da sačuva svoje mjesto životinja jer i dalje govori (negacija prelazi u »dijalektičko« mišljenje Mudraca). Ali
posthistorijski Čovjek, sveznajući, svemogući i zadovoljeni Čovjek (Mudrac) nije, isto
koje već zauzima u K o s m o s u , ili, drugim riječima, k a d bi p r e s t a o ži tako, ni Čovjek u pravom smislu riječi: to je »bog« (istina, smrtan bog). - Svaki odgoj,
vjeti p r e m a budućnosti ili »projektu« i p r e p u s t i o da njime vladaju is uključuje dugi niz samo-negacija koje vrši dijete: roditelji ga samo potiču da negira
ključivo prošlost ili »sjećanje«, - p r e s t a o bi biti uistinu ljudski; bio bi izvjesne strane svoje izvorne životinjske prirode, ali je na njemu da to stvarno učini.
životinja, m o ž d a »učena« i vrlo »komplicirana«, v e o m a različna od (Dovoljno je da mlado pseto ne učini izvjesne stvari: dijete se još mora i stidjeti da ih
je učinilo itd.). I jedino zbog ovih samo-negacija (»potiskivanja«) svako »odgojeno«
sviju ostalih prirodnih bića, ali ne b i t n o »nešto-drugo« od njih. I, dijete je ne samo dresirana (samoj sebi i po samoj sebi »identična«) životinja već uisti
p r e m a t o m e , ne bi bio »dijalektičan« 1 . nu ljudsko (ili »složeno«) biće: premda je to, u većini slučajeva, u veoma neznatnoj
mjeri, jer »odgoj« (tj. samo-negacije) najčešće prestaje prerano.
2
1
Rekao sam: »kojom nemogućnošću«, jer, prema Hegelu, Čovjek uvijek, prije Parmenid je imao pravo reći da Bitak jest i da Ništa nije, ali je zaboravio doda
ili kasnije, negira dano, sve dok nije ostvario potpunu Sintezu koja se »pojavljuje« ti da postoji »razlika« između Ništa i Bitka, koja jest u izvjesnoj mjeri s istim pravom
kao njegovo definitivno »zadovoljenje« (Befruedugung). Ja lično dopuštam mogućnost kao i Bitak, jer bez nje, kad ne bi bilo razlike između Bitka i Ništavila, sam Bitak ne
zastoja na tom putu. Ali mislim da bi Čovjek u tom slučaju stvarno prestao biti Ijud- bi bio.
476 KAKO ČITATI H E G E L A DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA METODA 477
vjek nije dani-Bitak, nego stvaralačko-Djelovanje. A k o je »objektiv liko mijenja Svijet n a k o n djelatne samo-negacije svoje vlastite živo
n a - S t v a r n o s t « P r i r o d e njezina stvarna egzistencija, o n d a je o n a Č o tinjske ili društvene »izvorne prirode«.
vjeka u p r a v o m smislu njegovo zbiljsko djelovanje. Životinja s a m o Sloboda koja se ostvaruje i očituje k a o dijalektičko ili negator
živi, ali živ Čovjek djeluje, i kroz svoju zbiljsku djelatnost ( H a n d e l n ) sko Djelovanje samim tim je bitno stvaranje. J e r , negirati d a n o , a da
»očituje« svoju ljudskost i »pojavljuje« se k a o uistinu ljudski bitak. se ne p a d n e u ništavilo znači proizvesti nešto što još nije postojalo;
Čovjek j e , d o d u š e , isto t a k o , dani-Bitak i P r i r o d a : postoji, t a k o đ e r , no to je upravo o n o što se zove »stvarati«. O b r a t n o , stvarati se m o ž e
»o sebi« k a o što postoje životinje i stvari. Ali s a m o u Djelovanju i uistinu samo negirajući d a n o stvarno. J e r , ovo stvarno je po s a m o m e
njime jeste on specifično ljudski i postoji i pojavljuje se k a o takav, t j . sebi, t a k o rekavši, sveprisutno i gusto, jer n e m a ništa (ništa n e g o Ni
k a o Bitak-za-sebe ili k a o biće svjesno sebe i k a o biće koje govori o šta) izvan ili drukčije od njega; n e m a , dakle, da t a k o k a ž e m o , mje
s a m o m e sebi i o o n o m e što o n o nije; »on je za sebe, što će reći da je sta za novo u Svijetu; izvirući iz Ničega, n o v o m o ž e da u đ e u Bitak i
slobodno djelovanje«. Djelujući, p a k , ostvaruje i ispoljava Negativi da postoji s a m o dolazeći na mjesto danoga-Bitka, t j . negirajući ga.
tet ili svoju Razliku od danog-Bitka. U dijalektičkom tumačenju Čovjeka, tj. Slobode ili Djelovanja,
Na »fenomenološkom« planu Negativitet nije, d a k l e , ništa drugo termini »negacija« i »stvaranje« moraju, osim toga, biti uzeti u stro
nego ljudska Sloboda, t j . o n o čime se Čovjek razlikuje od životinje 1 . g o m smislu. Ne radi se o t o m e da se zamijeni d a n o drugim danim,
Ali a k o je Sloboda u o n t o l o š k o m smislu Negativitet, znači da o n a nego da se ukine d a n o u korist onoga što (još nije, ostvarujući tako
m o ž e biti i postojati s a m o k a o negacija. N o , da bi se moglo negirati, o n o što nikada nije bilo dano. To če reći da se sam Čovjek ne mije
t r e b a da postoji nešto što se negira: n e k a postojeća datost p a , d a k l e , nja i ne p r e o b r a ž a v a Svijet zato da ostvari slaganje s n e k i m (po Bo
identični dani-Bitak. I z a t o čovjek m o ž e postojati s l o b o d n o , t j . ljud gu n a m e t n u t i m , ili, n a p r o s t o , »urođenim«) »idealom«. On stvara i
ski, s a m o živeći k a o Životinja u d a n o m p r i r o d n o m Svijetu. Ali, on u sebe stvara z a t o što negira ili se negira »bez p r e d r a s u d e « ; postaje
t o m e Svijetu živi ljudski s a m o ukoliko negira ovu p r i r o d n u ili živo drukčiji j e d i n o z a t o što više neće da b u d e isti. I j e d i n o z a t o što više
tinjsku datost. N o , negacija se ostvaruje k a o izvršeno djelovanje, a ne želi da b u d e o n o što on jest, o n o što će on biti ili što će on moći
ne k a o mišljenje ili j e d n o s t a v n a žudnja. Čovjek, d a k l e , nije uistinu da b u d e jeste za nj »ideal« koji »opravdava« njegovo n e g a t o r s k o ili
slobodan ili stvarno ljudski ni u svojim, više ili m a n j e , »plemenitim« stvaralačko djelovanje, tj. njegovo mijenjanje, dajući im »smisao«.
idejama (ili imaginaciji), ni po svojim, više ili m a n j e , »visokim« ili O p ć e n i t o uzevši, Negacija, Sloboda i Djelovanje ne nastaju ni iz mi
»uzvišenim« stremljenjima, nego j e d i n o u d j e l o t v o r n o j , t j . aktivnoj šljenja, ni iz samosvijesti i izvanjske svijesti; ove posljednje nastaju,
negaciji d a n o g i njome. Sloboda se ne sastoji u izboru između dvije naprotiv, iz Negativiteta, »ostvarujući« se i »objavljujući« se (mišlje
datosti: o n a je negacija d a n o g , k a k o onog što je čovjek sam ( k a o ži njem u Svijesti) k a o djelotvorno slobodno Djelovanje.
votinja, ili k a o »utjelovljena tradicija«) t a k o o n o g a što on nije (i što U k r a t k o , Negativnost (ili Sloboda) koja se ostvaruje i očituje
je prirodni i društveni Svijet). U o s t a l o m , ove dvije negacije jesu ui k a o stvaralačko Djelovanje jeste Čovjek koji živeći u p r i r o d n o m Svi
stinu j e d n a . Dijalektički negirati prirodni ili društveni Svijet, t j . negi j e t u ostaje on sam, p r e m d a nije uvijek (ili »nužno«) isti. M o ž e se,
rati ga čuvajući ga, znači promijeniti ga; a o n d a t r e b a ili promijeniti d a k l e , reći da je dijalektika Antropologija filozofijska znanost o Čo
samoga sebe, da bi mu se moglo prilagoditi, ili p r o p a s t i . O b r a t n o , vjeku kakav se pojavljuje u žido-kršćanskoj (pretfilozofskoj) koncep
negirati samoga sebe održavajući se u egzistenciji znači mijenjati lice ciji, t j . o Čovjeku za kojega se s m a t r a da se m o ž e obratiti u strogom
Svijeta, j e r ovaj Svijet u t o m slučaju sadržava j e d a n izmijenjeni kon smislu riječi, ili postati bitno i korjenito drukčiji. P r e m a o v o m e shva
stitutivni e l e m e n t . ćanju, Čovjek koji je bio stvoren savršenim ipak m o ž e da korjenito
D a k l e , Čovjek postoji ljudski s a m o ukoliko stvarno p r e o b r a ž a v a izvrne ovu u r o đ e n u ili d a n u p r i r o d u ; ali bitno izopačen Čovjek m o ž e
svoj prirodni i društveni svijet svojim n e g a t o r s k i m djelovanjem, te ponovno-negirati »staroga A d a m a « postajući t a k o »novi A d a m « ,
mijenja samoga sebe p r e m a o v o m e p r e o b r a ž a j u ; ili, što je isto, uko- drukčiji od prvog, ali još savršeniji od njega; Čovjek m o ž e »ukinuti«
1
Uspor. Rousseau: »Dakle, medu životinjama specifičnu razliku čovjeka ne čini svoj nasljedni grijeh, koji ipak o d r e đ u j e njegovu p r i r o d u , i t a k o po
toliko Razum koliko njegovo svojstvo slobodnog djelatnika. (Rasprava o porijeklu ne stati svetac, koji je ipak nešto drugo od Čovjeka prije njegova p a d a ;
jednakosti, izd. Flammarion, str. 93). p o g a n i n , čije je »prirodno mjesto« P a k a o , m o ž e se »obratiti« kršćan-
478 KAKO ČITATI H E G E L A DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA METODA 479
stvu i t a k o steći N e b o itd., itd. N o , u hegelijanskoj ili dijalektičkoj »sintetička« sloboda, koja postoji, t a k o đ e r , i za sebe (sloboda) Gra
koncepciji Čovjeka događa se t a č n o isto: e t a p e Dijalektike koja je đ a n i n a univerzalne i h o m o g e n e D r ž a v e ) 1 .
opisana u P h G i nisu ništa drugo n e g o niz uzastopnih »obraćenja« ko A k o je Negativnost Sloboda koja se ostvaruje k a o Djelovanje
ja Čovjek vrši u t o k u historije i koja opisuje M u d r a c što živi na nje koje negira d a n o i a k o je o n a s a m o ljudskost Čovjeka, o n d a Nega
zinom svršetku i koji se, isto t a k o , »obraća« apsolutnoj istini (utje tivnost i Čovjek m o ž e da se prvi put »pojave« u Prirodi s a m o k a o
lovljenoj i n a p o l e o n s k o m C a r s t v u ) . biće koje negira ili »ukida« svoju u r o đ e n u (izvornu) životinjsku pri
Slažući se s A r i s t o t e l o m , H e g e l d o p u š t a korjenitu razliku izme r o d u : Čovjek stvara svoju ljudskost s a m o negirajući se k a o životinja.
đu G o s p o d a r a i R o b a . P r e m a n j e m u , Čovjek se m o ž e pojaviti u Pri I z a t o je prva »pojava« »Negativnosti opisana u P h G i ( I V pogl.) k a o
rodi ili se stvarati k a o Čovjek iz životinje, koja je b i o , s a m o a k o B o r b a na Smrt za Priznanje, ili, tačnije, kao Rizik života (Wagen
B o r b a na smrt sa ciljem Priznanja ( A n e r k e n n e n ) d o v e d e do o d n o s a des L e b e n s ) koji ova B o r b a uključuje. Ž u d n j a za Priznanjem koja
između slobodnog čovjeka i čovjeka koji mu je potčinjen. Čovjek j e , izaziva B o r b u je žudnja za žudnjom, t j . za nečim što stvarno ne po
d a k l e , od p o č e t k a , n u ž n o ili G o s p o d a r , ili R o b . A to je o n o što je stoji (budući da je Ž u d n j a »očita« prisutnost odsutnosti j e d n e stvar
govorio Aristotel. Ali, p r e m a Aristotelu (koji nije vidio dijalektič- nosti): htjeti polučiti »priznanje« znači htjeti postići biti prihvaćen
nost ljudske egzistencije) uvijek će biti t a k o : Čovjek se rađa s rop k a o j e d n a pozitivna »vrijednost«, t j . htjeti se učiniti vrijednim »žud
skom ili s l o b o d n o m »prirodnom« i nikada neće moći da je u k i n e ili nje«. Htjeli riskirati život, koji je čitava stvarnost živoga bića, u ko
promijeni; G o s p o d a r i i R o b o v i k a o da tvore dvije različne, iredukti- rist nečeg što ne postoji i što ne m o ž e postojati k a k o postoje i n e r t n e
bilne ili »vječne« životinjske »vrste«, od kojih nijedna ne m o ž e na ili s a m o žive stvari, s v a k a k o , dakle, znači negirati d a n o koje je sam
pustiti svoje » p r i r o d n o mjesto« u nepromjenljivom K o s m o s u . P r e m a čovjek, znači biti slobodan i nezavisan od ovoga d a n o g . N o , negirati
H e g e l u , naprotiv, korijenita razlika između G o s p o d a r a i R o b a posto se u strogom smislu, a ipak se održati u postojanju, svakako, znači
ji s a m o u početku i o n a u t o k u v r e m e n a m o ž e biti d o k i n u t a . To znači stvarati se novim i, d a k l e , postojati k a o stvoren po s a m o m e sebi, t j .
da za nj G o s p o d s t v o i R o p s t v o nisu dane ili urođene (izvorne) osobi k a o slobodan ili samostalan.
n e . Čovjek se, bar u p o č e t k u , ne r a đ a k a o r o b ili k a o s l o b o d a n , ne Rizik života, života koji za živo biće sabire totalitet danog (a ko
go se stvara takvim ili onakvim slobodnim ili hotimičnim Djelova ji j e , t a k o đ e r , najviša p r i r o d n a ili biološka »vrijednost«), izložen u
njem. G o s p o d a r je išao u Borbi do kraja, j e r je bio s p r e m a n da borbi iz čistog prestiža, t j . apsolutno lišen svakog biološkog »raison
u m r e ne b u d e li priznat, d o k se R o b b o j a o smrti i svjesno se podložio d' e t r e a « , svakog »vitalnog interesa« - to je taj rizik koji je stvara
priznajući G o s p o d a r a , a da nije bio priznat od njega. Ali, slobodnim lačko ili slobodno n e g a t o r s k o Djelovanje, što ostvaruje i »očituje«
Djelovanjem B o r b e bila je j e d i n a i ista izvorna životinjska p r i r o d a Negativnost ili Slobodu, p a , dakle, i Čovjeka. Čovjek ostvaruje (=
p r e o b r a ž e n a u ljudsku ropsku ili slobodnu »prirodu«: G o s p o d a r bi se stvara) i »očituje« svoju ljudskost (= slobodu) riskirajući svoj život,
m o g a o učiniti R o b o m , a R o b - G o s p o d a r o m . Nije bilo nikakvog ili, b a r , mogući i htijući ga riskirati j e d i n o »radi slave« ili j e d i n o iz
»razloga« da j e d n a od dviju životinja (vrste Homo sapiens) p o s t a n e svoje »taštine« (koja, ovim rizikom, prestaje biti »isprazna« ili »ne
G o s p o d a r radije nego R o b . G o s p o d s t v o i R o p s t v o n e m a j u nikakvog postojeća« i postaje specifično ljudska vrijednost časti, isto tako
»uzroka«, njih ne »determinira« nikakva datost, njih se ne m o ž e »de stvarna k a o životinjske »vrijednosti«, ali bitno diferentna od njih);
ducirati« ili predvidjeti iz prošlosti koja im je p r e t h o d i l a : oni proizla ili, što je isto, - riskirajući svoj život j e d i n o iz »dužnosti« (koja je
ze iz slobodnog Čina ( T a t ) . Z a t o Čovjek m o ž e »dokinuti« svoju rop 1
sku »prirodu« i postati slobodan, n a i m e , stvarati se (slobodno) k a o Pravo govoreći, jedino Rob »dokida« svoju »prirodu« i konačno postaje Gra
đanin. Gospodar se ne mijenja: on radije umire nego da prestane biti Gospodar. Ko
slobodan; a k o j e , štaviše, r o đ e n u R o p s t v u , on m o ž e negirati svoju načna Borba, koja pretvara Roba i Građanina, dokida Gospodstvo na ne-dijalektički
r o đ e n j e m stečenu ropsku »prirodu«. A cijela Historija, t j . cijelo način: Gospodar bude naprosto ubijen i umire kao Gospodar. Dakle, ljudska egzisten
»kretanje« ljudske egzistencije u p r i r o d n o m Svijetu, nije ništa d r u g o cija je dijalektička ili »totalna« samo u svome ropskom aspektu: Gospodar, u osnovi,
n e g o p o s t e p e n o negiranje R o p s t v a po R o b u , niz u z a s t o p n i h »obraće predstavlja samo Identitet (istina je - ljudski). Može se, dakle, reći da je Aristotel
ispravno opisao Gospodara. On se samo varao smatrajući da je Gospodar Čovjek uop
nja« Slobodi (koja, m e đ u t i m , neće biti »identična« ili »tetička« slo će, tj. negirajući ljudskost Roba. Imao je pravo da kaže kako Rob kao Rob nije uisti
b o d a G o s p o d a r a , koji je slobodan s a m o o sebi, n e g o »potpuna« ili nu ljudski, ali je imao krivo što je smatrao da on to ne može postati.
480 KAKO ČITATI H E G E L A DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA M E T O D A 481
Trebanje-da-se-bude upravo z a t o što n i j e dani-Bitak i koja, p r e m a ka iz njegova »prirodnog mjesta« u o v o m e Svijetu, na taj način
t o m e , postoji s a m o k a o priznata, j e r ovo priznanje pretpostavlja i s a m o g a njega b i t n o mijenjajući, s a m o ukoliko je d o t i č n o djelova
uključuje, o d n o s n o zahtijeva rizik života) 1 . Nijedna životinja ne m o ž e nje uistinu n e g a t o r s k o , t j . ukoliko o n o ne proističe ni iz j e d n o g »in
sebe ubiti iz j e d n o s t a v n o g stida, ili iz čiste taštine ( k a k o je to htio stinkta« niti iz n e k e d a n e ili u r o đ e n e tendencije, već negira nasljed
Krilov u Dostojevskijevim Bjesomučnicima)2; nijedna životinja ne ri ni instinkt i u k i d a u r o đ e n u »prirodu«, koja se u tom slučaju »očituje«
skira svoj žitot da o t m e ili da vrati zastavu, da s t e k n e čin (vojni) ili k a o »lijenost« što se suprotstavlja djelovanju. Životinja na slobodi
d a b u d e o r d e n o m odlikovana; životinje n i k a d a n e v o d e krvave b o r b e nije n i k a d a lijena. Čovjek m o ž e biti lijen s a m o na radu, upravo
iz čistog prestiža, čija je j e d i n a n a g r a d a slava koja iz njih proizlazi, a z a t o što rad u p r a v o m smislu ne o d g o v a r a nikakvoj vitalnoj nuž
koje ne mogu biti p r o t u m a č e n e ni instinktom održanja ( o b r a n a živo nosti.
ta ili traženje h r a n e ) , ni onim rasplođivanja; n i k a d a se životinja nije Budući da je ostvarenje i »očitovanje« Negativiteta, R a d je uvi
borila u dvoboju sa spere uvredu koja je povrijedila neki od njezinih j e k »prisilan« r a d : Čovjek se m o r a siliti da radi, m o r a vršiti nasilje
vitalnih interesa, k a o što nijedna ž e n k a nije u m r l a »braneći svoju n a d svojom » p r i r o d o m « . A, b a r u p o č e t k u , na rad ga sili netko dru
čast« od mužjaka. D a k l e , negatorskim činima ove vrste Čovjek gi, koji t a k o n a d njim vrši nasilje. U Bibliji B o g n a m e ć e R a d p a l o m
ostvaruje i očituje svoju slobodu, t j . ljudskost koja ga razlikuje od čovjeku (ali ovdje je to s a m o »nužna« posljedica p a d a , koji je bio
životinje. »slobodan«; dakle, ovdje je r a d , isto t a k o , posljedica slobodnog či
Ali, B o r b a i Rizik nisu j e d i n e »pojave« Negativnosti ili S l o b o d e , n a , očitovanje n e g a t o r s k o g djelovanja kojim je čovjek n e g i r a o svoju
t j . Ljudskosti u p r i r o d n o m Svijetu. R a d je njihova druga pojava. »savršenu« u r o đ e n u p r i r o d u ) . K o d H e g e l a se rad prvi p u t »pojavlju
je« u Prirodi k a o ropski r a d , koji je prvi G o s p o d a r n a m e t n u o svoje
Nijedna životinja, zapravo, ne radi, j e r n i k a d a ne mijenja svijet
m u p r v o m e R o b u (koji m u se, osim toga, svjesno podložio, j e r j e
u k o j e m u živi p r e m a »projektima« koji se ne m o g u objasniti danim
m o g a o izbjeći ropstvo i r a d prihvaćajući smrt u borbi, ili izvršivši po
uvjetima njezine stvarne egzistencije u o v o m e svijetu. K o p n e n a živo
slije svog p o r a z a samoubistvo). G o s p o d a r sili R o b a da radi k a k o bi
tinja nikada ne konstruira strojeve koji joj o m u g u ć u j u da živi u
njegovim r a d o m zadovoljio vlastite ž u d n j e , koje su, k a o t a k v e , »pri
drukčijem e l e m e n t u n e g o što je njen prirodni: u vodi, na primjer, ili
r o d n e « ili životinjske ž u d n j e (zadovoljavajući ih G o s p o d a r se razliku
u zraku. N o , Čovjek je svojim r a d o m k o n s t r u i r a o p o d m o r n i c u i
je od životinje s a m o t i m e što ih zadovoljava ne trudeći se, j e r potre
avion. U stvari, R a d bitno mijenja dani prirodni Svijet i tjera radni-
b a n r a d dolazi o d R o b a ; t a k o z a razliku o d životinje G o s p o d a r m o ž e
1
Čovjek djeluje samo iz dužnosti koju priznaje. Ali, dužnost da se prizna samo da živi k a o »uživalac«). Ali, da bi zadovoljio ove žudnje G o s p o d a r a ,
ga sebe uvijek se smatra da mora biti priznata od drugih, koji treba da, isto tako, R o b je m o r a o potiskivati svoje vlastite instinkte (spremati h r a n u ko
priznaju vrijednost onoga koji djeluje u skladu s ovom dužnošću. Htjeli djelovati pre ju on n e ć e okusiti, p r e m d a želi da j e d e i t d . ) , m o r a o je vršiti nasilje
ma dužnosti znači, dakle, u stvari, htjeti polučiti vlastito »priznanje«. Ali je moguće
da se to ispusti iz vida; može se misliti na dužnost, a da se ne misli na »priznanje«. n a d svojom »prirodom«, dakle, negirati se ili »ukinuti« k a o dani bi
Često je Bog biće koje, smatra se, »priznaje« onoga koji djeluje »iz dužnosti«. Dakle, t a k , t j . k a o životinja. P r e m a t o m e , b u d u ć i d a j e samo-negatorski
može se djelujući vjerovati da se želi biti »priznat« jedino od Boga. Ali, Bog je fak Čin, R a d je samo-stvaralački čin: on ostvaruje i očituje S l o b o d u , t j .
tično samo supstancijalizirana i u onostranost projicirana »društvena sredina«. Katka samostalnost p r e m a d a n o m u o p ć e i p r e m a d a n o m koje je sam čo
da izgleda da se vrši svoja dužnost jedino zato da se ne izgubi vrijednost u vlastitim
očima. Ali i to je samo iluzija. U tom se slučaju vrši podvajanje individualiteta na vjek; stvara i očituje r a d n i k o v u ljudskost. U R a d u i njime Čovjek se
dvije komponente: ona koja djeluje predstavlja Pojedinačnost djelatnika: ona koja ga negira k a o životinja, j e d n a k o k a o u B o r b i i n j o m e . Z a t o R o b radnik
»moralno« prosuđuje predstavlja njegovu Općenitost, tj. društvenu stranu njegove eg m o ž e da b i t n o p r e o b r a ž a v a prirodni Svijet u k o j e m u živi stvarajući u
zistencije; čovjek sudi svoja vlastita »pojedinačna« nastojanja prema »općenitim« vri n j e m u j e d a n specifično ljudski Svijet t e h n i k e . R a d i p r e m a »projek
jednostima što ih usvaja društvo kojemu on pripada. Može se, doduše, ne priznati
»usvojenje« vrijednosti. Ali, ako čovjek svoj »nekonformizam« uzima ozbiljno, tj. ako tu« koji n u ž n o ne proizlazi iz njegove vlastite u r o đ e n e »prirode«; ra
ga ostvaruje djelovanjem tada mijenja ili hoće da izmijeni dano društvo upravo tako d o m ostvaruje nešto što (još) u njemu ne postoji i zato m o ž e stvarati
što postizava da ono usvoji vrijednosti u ime kojih on djeluje. I ovdje se, dakle, djelu stvari k o j e ne postoje nigdje drugdje n e g o u Svijetu što je proizve
je prema žudnji za »priznanjem« ali to čovjeku nije uvijek jasno. d e n njegovim r a d o m : t e h n i č k e tvorevine ili umjetnička djela, t j .
2
Navedeni Dostojevskijev roman preveden je kod nas pod naslovom »Demoni«
(Prev.). stvari k o j e nigdje ne postoje.
3 1 K a k o čitati H e g e l a
482 KAKO CITATI H E G E L A
D I J A L E K T I K A S T V A R N O G I FENOMENOLOŠKA M E T O D A 483
»Proizvedeni p r e d m e t i « koji su stvoreni djelatnim samonegacija- govori ( k a o što misli o Prirodi i o njoj govori k a o o »sirovini« za
ma R o b a r a d n i k a uklapaju se u p r i r o d n i Svijet te ga, d a k l e , stvarno svoje r a d o v e ) ; i s a m o misleći i govoreći m o ž e Čovjek uistinu raditi.
mijenjaju. Da bi se m o g a o održati u stvarnosti ovoga p r e o b r a ž e n o g T a k o je R o b r a d n i k svjestan o n o g a što čini i o n o g a što je učinio:
( = očovječenog) Svijeta, m o r a s e mijenjati s a m R o b . Ali, k a k o j e shvaća Svijet koji je promijenio i objašnjava sebi nužnost da mijenja
on onaj tko je promijenio dani Svijet radeći u n j e m u , p r o m j e n a koju s a m o g a sebe k a k o bi mu se prilagodio; h o ć e , d a k l e , da »slijedi na
o n , čini se, neizravno trpi faktično je samo-stvaranje: sam sebe mije p r e d a k « koji on sam ostvaruje i objavljuje svojim g o v o r o m 2 .
nja, stvara sebe drukčijim negoli je bio sebi dan. I zato R a d m o ž e da
R a d j e , dakle, a u t e n t i č n a »pojava« Negativiteta ili Slobode, j e r
ga uzvisi iz R o p s t v a do Slobode (koja će, m e đ u t i m biti drukčija od
čini od Čovjeka dijalektičko biće, koje ne ostaje vječno isto, n e g o
one dokonog Gospodara).
n e p r e s t a n o postaje drukčije negoli je stvarno, u d a n o m i k a o d a n o .
T a k o , usprkos prividnostima, R o b radi ( t a k o đ e r ) za sebe. G o
B o r b a i G o s p o d a r koji je utjelovljuje s a m o su, da t a k o k a ž e m o , ka
s p o d a r , d o d u š e , iskorištava njegov r a d . Negiravši svoju životinjsku
talizatori Historije ili dijalektičkog »kretanja« ljudske egzistencije:
p r i r o d u kroz Rizik koji je prihvatio u B o r b i za P r i z n a n j e , G o s p o d a r
oni ovo kretanje proizvode, ali oni sami nisu njime aficirani. Svi
je ostvario svoju ljudskost. S u p r o t v n o životinji, m o ž e o n , d a k l e , ka
(pravi) G o s p o d a r i k a o G o s p o d a r i su j e d n a k i , i nijedan nije sam
ko to čini Čovjek, usvojiti specifično ljudske proizvode R o b o v a r a d a ,
(ukoliko je G o p o d a r ) »ukinuo« svoju p r i r o d u G o s p o d a r a da bi p o s t a o
p r e m d a ih nije »naručio«: s p o s o b a n je da se služi tehničkim tvorevi
n e š t o drugo što on nije (jer bi m o g a o postati s a m o R o b ) ; a k o su G o
n a m a i da uživa u umjetničkim djelima, p r e m d a isprva nije za njima
spodari evoluirali, njihova evolucija bila je čisto izvanjska ili »mate-
»žudio«. Z a t o se, p a k , mijenja i on p r e m a p r o m j e n a m a koje R o b o v
R a d unosi u Svijet. Ali, on sam ne radi, ne proizvodi p r o m j e n e iz prema »ideji« koja bi bila unaprijed dana i kojoj bi se trebalo sve više približavati
van sebe, p a , dakle, ni k o d s a m o g a sebe. G o s p o d a r evoluira z a t o što putem uzastopnih napora. Čovjek je počeo time što je dao da ga nose drugi ljudi ili
životinje, jedino zato što više nije htio hodati »prirodno«, tj. pješice. Postepeno, pak,
troši proizvode R o b o v a r a d a . Ali, R o b mu pribavlja n e š t o više i n e negirajući razna prevozna sredstva koja su mu isprva bila dana, on je konačno proi
što drugo od o n o g a za čime je žudio ili što je n a r u č i o , pa o n , d a k l e , zveo automobil, koji je prava kreacija ne samo kao materijalni predmet nego i kao
troši ovaj (uistinu ljudski, ne »prirodni«) suvišak n e h o t i c e i k a o pri »ideja« koja nije »od čitave vječnosti prethodno postojala«, ni u čovjeku ni drugdje.
2
silno: p o d v r g n u t je nekoj vrsti d r e s u r e (obučavanja) od s t r a n e R o b a , Ako je uistinu sebe svjestan, Čovjek koji je stvorio tehnički svijet zna da može
a k o m o r a siliti svoju p r i r o d u da troši što mu nudi ovaj posljednji. u njemu živjeti samo ako u njemu živi (i) kao radnik. Zato Čovjek može htjeti da radi
dalje i pošto je prestao biti Rob: može da postane slobodan Radnik. - Rad je, u stva
P o d v r g n u t j e , dakle, Historiji, ali je ne stvara: a k o »evoluira«, evo ri, rođen iz Žudnje za Priznanjem (posredovanjem Borbe) a opstoji i razvija se prema
luira t e k pasivno, k a o što evoluira P r i r o d a ili j e d n a životinjska vrsta. ovoj istoj Žudnji. Da bi osvarilo tehnički napredak, čovječanstvo mora da radi više ili
R o b , naprotiv, evoluira ljudski, t j . hotimice i svjesno, n a i m e , aktiv bolje, tj. da sebi »protiv prirode« obezbijedi jedan suvišak napora. Uvijek je, doduše,
no ili slobodno (samoga sebe negirajući uz poznavanje u z r o k a ) . N e bilo ljudi koji su znah da rade »za slavu«. (Sama želja da se spozna dani vodi do nje
gova znanstvenog »promatranja«, ali ne od njegova mijenjanja Radom; čak ni do
girajući R a d o m svoju vlastitu d a n u p r i r o d u , uzdiže se iznad nje i s »eksperimentalnog« zahvata, kako to pokazuje primjer Grka). Ah, većina ljudi smatra
njom je u ( n e g a t o r s k o m ) odnosu. To znači da je svjestan sebe i, sa da više radi zato da zaradi više novaca ili da poveća svoje »blagostanje«. Može se,
m i m t i m e , o n o g a što nije o n . E n t i t e t i k o j e on stvara r a d o m i koji, međutim, lako vidjeti da zarađeni suvišak odlazi na troškove iz čistog prestiža i da se
p r e m a t o m e , n e m a j u prirodne stvarnosti reflektiraju se u n j e m u k a o tobožnje »blagostanje« sastoji, prije svega, u tome da se živi bolje od svojega susjeda,
ili ne lošije od ostalih. Tako su višak rada, pa, dakle, i tehnički napredak, u stvari,
ideelni entiteti, t j . k a o »ideje«, što mu se pojavljuju k a o »modeli« ili funkcija žudnje za »priznanjem«. Oni »siromašni« imaju, doduše, koristi od tehničkog
»projekti« poslova koje vrši 1 . Čovjek koji radi misli što radi i o t o m e napretka. Ali ne stvaraju ga oni ni njihove potrebe ili želje. Napredak ostvaruju, po
kreću i stimuliraju »bogati« ili »moćni« (čak i u socijalističkoj državi). Oni su, pak,
1
Ideja (Gedanke) rađa se iz Žudnje, tj. iz još neostvarene negacije danog. Sa »materijalno« zadovoljeni. Djeluju, dakle, samo iz želje da povećaju svoj »prestiž«, ili
mo djelotvorno Djelovanje Rada ostvaruje ovu negaciju. Možemo, dakle, reći da se svoju moć, ili, ako se hoće, - iz dužnosti (jer dužnost je nešto sasvim drugo nego lju
Rad vrši prema unaprijed zamišljenoj Ideji ili Projektu: stvarno se mijenja prema bav prema bližnjem ih »milosrđe«, koje nije nikada proizvelo neki tehnički napredak
ideelnom. Ali, Ideja je a priori samo u odnosu na efektivni i izvršeni Rad, a ne u od ni, prema tome, stvarno ukinulo bijedu, upravo zato što nije negatorsko djelovanje,
nosu na Čovjeka koji radi: to nije neka »urođena« ili »platonička« Ideja. Čovjek stva nego instinktivno nagnuće jedne urođene (izvorne) »milosrdne prirode«, koja se, u
ra Ideju, ideelno stvarajući dano (prirodno ili društveno), a ostvaruje Ideju djelotvor stvari, može savršeno uskladiti s »nesavršenostima« danog Svijeta, uslijed kojih ona
no je uklapajući u dano Radom koji stvarno mijenja ovo dano prema Ideji. Razvoj ipak »pati«; Kant nije htio da vidi »krepost«, tj. specifično ljudsko očitovanje, u djelo
prevoznih sredstava, na primjer, nije se odigrao prema »ideji« ili »idealu« automobila, vanju što proizlazi iz »instinktivnog nagnuća«, iz Neigung).
31*
484 KAKO ČITATI H E G E L A DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA M E T O D A 485
rijalna«, a ne uistinu ljudska, t j . hotimična; a ljudski sadržaj B o r b e , A k o se I d e n t i t e t ili Bitak-o-sebi »očituje« u Čovjeku k a o njego
t j . Rizik života, nije se u t o k u vjekova p r o m i j e n i o , u s p r k o s t o m e što vo Životinjstvo u širem smislu, t j . k a o sve o n o što je k o d njega d a n o
su, više ili m a n j e , ropski radnici opskrbljivali b o r c e uvijek novim ti ili izvorno, n a i m e , naslijeđeno, a k o se Negativitet ili Bitak-za-sebe
povima r a t n o g oružja. J e d i n o R o b m o ž e htjeti da p r e s t a n e biti o n o »pojavljuje« u Svijetu k a o ljudska Sloboda što se ostvaruje k a o ne
što on je (tj. R o b ) , pa ako se on »ukida« R a d o m , koji može beskraj g a t o r s k o Djelovanje B o r b e i R a d a , o n d a se Totalitet ili Bitak-o-sebi-
no varirati, postaje uvijek drukčiji, d o k ne p o s t a n e uistinu s l o b o d a n , i-za-sebe »objavljuje« u ljudskom »fenomenalnom« p l a n u k a o Histo-
t j . p o t p u n o zadovoljen o n i m što o n jest. M o ž e m o , d a k l e , reći d a s e ricitet. N a i m e , Čovjek koji se bori i koji radi, negirajući se na taj
Negativitet »očituje« k a o B o r b a s a m o zato da bi se m o g a o »pojaviti« način k a o životinja, jeste bitno historijski bitak i ovaj p r i p a d a j e d i n o
k a o R a d (koji drukčije n e b i m o g a o d a b u d e p r o i z v e d e n ) . D a b i s e n j e m u : Priroda i životinja nemaju historije u pravom smislu 1 .
definitivno oslobodio ili da bi p o s t a o uistinu drukčiji, R o b ili e k s r o b Da bi bilo Historije, t r e b a da postoji ne samo d a n a stvarnost ne
r a d n i k m o r a , d o d u š e , na kraju nastaviti B o r b u na s m r t iz prestiža go i negacija ove stvarnosti i u j e d n o (»uzdignuto«) očuvanje onoga
protiv G o s p o d a r a ili eksgospodara: jer u R a d n i k u će uvijek postojati što je bilo n e g i r a n o . J e r , samo u t o m slučaju je razvoj stvaralački i u
neki ostatak R o p s t v a , dokle god na zemlji b u d e n e k o g ostatka d o k o n j e m u postoji pravi kontinuitet i stvarni napredak. A u p r a v o to čini
nog G o s p o d s t v a . Ali, ovaj posljednji preobražaj ili »obraćenje« Č o različnom ljudsku Historiju od obične biološke ili »prirodne« evoluci
vjeka p o p r i m a oblik B o r b e n a s m r t s a m o zato što j e d o k o n i G o s p o j e . N o , očuvati se k a o negiran znači sjećati se onoga što se bilo,
d a r neodgojiv, d o k se m i r o t v o r n o obrazujuće-preobražavanje (Bil p r e m d a se postalo korjenito drukčijim. P r e k o historijskog sjećanja
dung) Čovjeka vrši s a m o kroz R a d . R o b j e prisiljen d a d o k i n e G o održava se identitet Čovjeka kroz Historiju, u n a t o č samo-negacijama
spodstvo ne-dijalektičkim u k i d a n j e m G o s p o d a r a koji u p o r n o ustraje koje se u njoj vrše, t a k o da se on m o ž e kroz nju ostvariti k a o inte
u svome (ljudskom) identitetu sa samim s o b o m , t j . njegovim unište gracija svoje protivrječne prošlosti ili k a o totalitet, o d n o s n o k a o dija-
njem ili ubistvom. O v o se, p a k , uništenje očituje u k o n a č n o j Borbi za lektički-entitet. Historija j e , dakle, uvijek svjesna i hotimična tradici
Priznanje i njime, koja n u ž n o uključuje Rizik života od strane oslobo ja, pa se svaka stvarna historija očituje, t a k o đ e r , i k a o historiografi
đ e n o g R o b a . Ovaj rizik, osim toga, dovršava njegovo oslobođenje koje j a : n e m a Historije bez svjesnog i proživljenog historijskog sjećanja.
je p o k r e n u o R a d uvodeći u nj konstitutivni-element ( M o m e n t ) G o Kroz sjećanje (Er-innerung) Čovjek »pounutrava« svoju prošlost
spodstva što mu je n e d o s t a j a o . U k o n a č n o j Borbi i B o r b o m , u kojoj čineći je uistinu svojom, čuvajući je u sebi i stvarno je uklapajući u
e k s r o b r a d n i k djeluje boreći se j e d i n o za slavu, stvara se slobodni G r a svoju sadašnju egzisteniciju, koja je u j e d n o djelatna i djelotvorna ko
đanin univerzalne i h o m o g e n e D r ž a v e , koji budući da je u j e d n o G o rjenita negacija ove o č u v a n e prošlosti. Zahvaljujući o v o m e sjećanju,
s p o d a r i R o b nije više ni j e d n o ni d r u g o , n e g o j e d i n s t v e n »sintetički« čovjek koji »se obraća« m o ž e ostati »isti« čovjek, d o k Životinjska
ili »totalni« Čovjek, u k o j e m u su teza G o s p o d s t v a i antiteza R o p s t v a vrsta koja se »mutacijom« obraća u drugu n e m a više ništa zajed
dijalektički »ukinute«, t j . poništene u o n o m e što je u njima j e d n o s t r a n o ničko s o n o m iz koje je proizašla. Sjećanje konkretizira samo-negaci-
ili n e d o v r š e n o , ali očuvane u o n o m e što je u njima b i t n o ili uistinu ljud ju Čovjeka pretvarajući ovu negaciju u novu stvarnost. J e r , sjećajući
sko i, d a k l e , uzdignute u svojoj biti i u svojemu b i t k u . se d a n o g koje je bio i koje je negirao, Čovjek ostaje »posebno-odre-
Reći da je Čovjek dijalektičan i da se k a o t a k a v »pojavljuje« đ e n « (bestimmt) k o n k r e t n i m obilježjima ovog danog, iako je p r e m a
znači, dakle, reći da je on biće koje ostaje o n o s a m o , a da ne ostaje n j e m u slobodan, j e r ga je negirao. S a m o na taj način postaje Čovjek
isto, zato što se, B o r b o m i R a d o m , negira k a o čovjek koji je r o đ e n u po svojoj samo-negaciji specifično drukčiji, a održava se k a o stvaran
izvjesnoj društvenoj ili historijskoj sredini i, n j o m e određen, ali se, i, p r e m a t o m e , konkretan; drugi čovjek u novome Svijetu, ali uvijek
isto t a k o , održava u postojanju ili, a k o se h o ć e , u ljudskom identite čovjek sa specifičnim i specifično ljudskim obilježjima, čovjek što živi
tu sa samim s o b o m , u n a t o č ovim samo-negacijama. T o , dakle, znači u ljudskome Svijetu koji je uvijek j e d a n specifično organizirani histo
da Čovjek nije ni Identitet ni s a m o Negativitet, n e g o Totalitet ili rijski Svijet. D a k l e , kroz Historiju koju je stvorio, proživio i k a o
Sinteza, da sebe »ukida« održavajući se i uzdižući, ili da se »posredu »tradiciju« stvarno sačuvao u sjećanju Čovjek se ostvaruje ili »pojav-
je« u svojoj samoj egzistenciji i njom. N o , reći O v o - znači reći da
1
je on bitno historijsko biće. U SGi Hegel suprotstavlja Historiju Prirodi (rspor. 563. str. r. 11-17).
486 KAKO ČITATI H E G E L A DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA M E T O D A 487
ljuje« k a o dijalektički totalitet, umjesto da se uništi i da »nestane« lačkog ili nepredvidljivog razvoja, s a m o ondje gdje ima slobodnih
kroz »čistu« ili »apstraktnu« negaciju svega d a n o g , ma kakvo o n o bi djelatnika i da se Sloboda realizira j e d i n o stvaranjem specifično ljud
lo, stvarno i u misli 1 . skog t j . historijskog Svijeta. N o , Dijalektika n a m p o k a z u j e da se N e
P o t p u n i ili dijalektički, t j . stvarni ili k o n k r e t n i Čovjek nije s a m o gativitet (= S l o b o d a ) razlikuje od Ništavila s a m o ukoliko je uklop
negatorsko Djelovanje; on je izvršeno stvaralačko D j e l o v a n j e , t j . ljen u Totalitet (= historijska sinteza, u kojoj je budućnost utjelovljena
djelo ( W e r k ) , u k o j e m je n e g i r a n o d a n o o č u v a n o k a o što se održava u sadašnjosti p o s r e d o v a n j e m prošlosti) i s a m o ukoliko je stvarnost
sirovina u g o t o v o m proizvodu. I z a t o je H e g e l r e k a o , na kraju mje T o t a l i t e t , a ne čisti I d e n t i t e t , s a m o ukoliko uključuje svoju vlasti
sta iz P h G e koje sam citirao, da Čovjek postoji ljudski s a m o ukoliko tu negaciju (koja je u p r a v o oslobađa od nje same uzete k a o d a n e ) .
»ostvaruje (ins W e r k richtet) svoju izvornu p r i r o d u « . Čovjek »nije Historija je o n o što o n a jest, t j . Totalitet ili Sinteza, o d n o s n o stvara
ostao n e p o s r e d n a stvar ( u n m i t t e l b a r e Sache)«, k a ž e tu H e g e l , j e r on lačka evolucija ili n a p r e d a k , a ne čista i obična tautologija ili »vječno
»je s a m o o n o što je učinio (getan)«, t j . z a t o što je djelovao negiraju vraćanje«, z a t o što je o n a jedinstvo bitno diferentnih konstitutivnih
ći se k a o d a n o . Ali, on je k o n k r e t n a stvarnost, k o j a se »pojavljuje« e l e m e n a t a , t j . stvorenih negacijom e l e m e n a t a koji mu p r e t h o d e , p a ,
ili »daje da se spozna ( e r k e n n e n lasst)« uz p o m o ć »znaka (Zeic- d a k l e , p r e m a njima nezavisnih, ili slobodnih.
h e n ) « , z a t o što je on djelo ( W e r k ) koje je p r o i z v e d e n o s d a n i m , gdje
N o , žido-kršćanska i m o d e r n a antropologija implicira (više ili
je negirao bilo p r e m a t o m e očuvano. No ovo čuvanje negiranog vrši
m a n j e izričito) t r e ć u f u n d a m e n t a l n u i od drugih dviju neodvojivu ka
se u Čovjeku u sjećanju na o n o isto što je on n e g i r a o i tim sjeća
tegoriju, koja je o n a Individualiteta: Čovjek ove antropologije jeste
njem. I zato je Čovjek dijalektička ljudska stvarnost s a m o ukoliko je
slobodan historijski Individuum. H e g e l o v a , p a k , filozofijska a n t r o p o
historičan, što je s a m o sjećajući se svoje p r e v l a d a n e prošlosti.
logija prihvaća ovu koncepciju Čovjeka. D a k l e , u citiranim tekstovi
U k r a t k o , opisati Čovjeka k a o dijalektički entitet znači opisati ga
ma uvijek je bila riječ o I n d i v i d u u m u , o ljudskom Individualitetu.
k a o n e g a t o r s k o Djelovanje koje negira d a n o , u srcu kojega je r o đ e
n o , i k a o Djelo koje je o v o m negacijom s t v o r e n o iz d a n o g što je bilo S u p r o t n o životinji, biljci ili mrtvoj stvari ljudsko biće nije s a m o
n e g i r a n o . T o , p a k , na »fenomenološkom« p l a n u znači da se ljudska obični »primjerak« ili bilo koji predstavnik j e d n e p r i r o d n e »vrste«,
egzistencija »pojavljuje« u Svijetu k a o n e p r e k i d n i slijed borbi i rado koji m o ž e biti stavljen na mjesto drugih predstavnika. (Hegel p a k ,
va sabranih u sjećanju, t j . k a o Historija u t o k u k o j e Čovjek slobodno često insistira na t o m e da u francuskom izraz: »une espece d e . . . « ,
stvara samoga sebe. upotrijebljen za čovjeka, ima pejorativan smisao.) Čovjek t r e b a da
D a k l e , hegelijanska Dijalektika filozofijski objašnjava dvije fun b u d e »jedini u svome r o d u « , b i t n o se razlikujući od sviju drugih lju
d a m e n t a l n e kategorije koje su implicirane u pretfilozofijskoj, žido- di. I u j e d n o m o r a da ima, u svojoj nenadomjestivoj jedinosti i jedin
-kršćanskoj antropologiji, koja je laicizirajući se postala m o d e r n a an stvenosti, pozitivnu vrijednost, koja je apsolutnija i još općenitija od
tropologija; n a i m e , kategorije Slobode i Historiciteta. O v a Dijalektika o n e što p r i p a d a »vrsti« k a o takvoj 1 . No ova općenita vrijednost, ko
isto t a k o d o p u š t a da se shvati zašto su ove dvije kategorije u stva ja se pridaje n e č e m u a p s o l u t n o j e d i n s t v e n o m , u p r a v o je o n a koja
ri neodoljive. D o i s t a je v e o m a očevidno da i m a Historije, t j . stvara- karakterizira Individualitet i koja se pridaje j e d i n o n j e m u .
1 U Hegelovoj terminologiji Individualitet koji karakterizira ljud
U nedostatku historijskog sjećanja (ili razumijevanja) leži smrtna opasnost Ni
hilizma ih Skepticizma, koji bi htjeli sve negirati, ništa ne očuvavši, čak ni kao sjeća sku egzistenciju j e s t e sinteza Pojedinačnog i Općeg. U k o l i k o se ova
nje. Društvo koje provodi svoje vrijeme u slušanju radikalno »nekonformističkog« in egzistencija »očituje« na »fenomenalnom« p l a n u , Individualitet se
telektualca, koje se zabavlja da (na riječima!) negira bilo koju datost (čak i »uzvišenu« »pojavljuje« k a o djelatno ostvarenje specifično ljudske žudnje za
datost koja je očuvana u historijskom sjećanju) jedino zato što je to datost na kraju
potone u nedjelatnu anarhiju i nestane. Isto tako, Revolucionar koji sanja o nekoj Priznanjem ( A n e r k e n n e n ) . P r e m a H e g e l u , Čovjek je uistinu ljudski
»permanentnoj revoluciji«, negirajući svaku vrstu tradicije, i vodi računa o konkretnoj ( t j . slobodan i historičan) s a m o ukoliko je k a o takav priznat od dru
prošlosti samo zato da je dokine - nužno dovodi bilo do ništavila društvene anarhije, gih ( n a kraju, od sviju drugih) i ukoliko ih on sam priznaje sa svoje
bilo do svoga vlastitog, fizičkog ili političkog, uništenja. Jedino Revolucionar kojemu 1
polazi za rukom da održi ili da ponovno uspostavi historijsku tradiciju, čuvajući u po Tako se, na primjer, ne vidi nikakvo zlo u tome da se ubije ili uništi bilo koji
zitivnom sjećanju danu sadašnjost koju je negacijom pohranio u prošlost, uspijeva da predstavnik niže životinjske ili biljne vrste. Ali tamanjenje čitave vrste smatra se goto
stvori novi historijski Svijet koji je sposoban da opstoji. vo zločinom.
488 KAKO ČITATI H E G E L A DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA METODA 489
strane (jer se m o ž e biti uistinu »priznat« s a m o od o n o g a koji s a m k o , nenadomjestivi »predstavnik« n e k e vrsti ljudske »vrste«: j e d n e
biva »priznat«). Pa m o ž e m o reći da društveno Priznanje čini Čovje p o r o d i c e , j e d n e društvene klase, j e d n e nacije ili j e d n e rase itd. I on
ka, k a o d u h o v n o bivstvo, različnim od životinje i od svega što je sa je općenito priznat s a m o k a o takav o d r e đ e n i »predstavnik« ili k a o
mo P r i r o d a . N o , u općenitom priznanju ljudske pojedinačnosti i nji »specifična-posebnost« ( B e s o n d e r h e i t ) , j e r od D r ž a v e je priznat k a o
me ostvaruje se očituje Individualitet. G r a đ a n i n koji uživa sva politička prava i k a o »pravna osoba« gra
H e g e l je to v e o m a j a s n o k a z a o u J e n i , god. 1805-06 ( X X sv., đ a n s k o g prava. Čovjek, dakle, nije uistinu individualan i zato nije
206. str., r. 16-19. i 22-27): p o t p u n o zadovoljen (befriedigt) svojom društvenom i političkom eg
zistencijom. Z a t o o n , t a k o đ e r , aktivno i slobodno (tj. negiranjem)
»U činu-priznanja (Anerkennen) osobno-Ja prestaje biti ovo pojedinačno-osam- mijenja d a n u društvenu i političku stvarnost k a k o bi je učinio ta
ljeno (Einzelne) bivstvo; ono jest (ist) juridički [tj. općenito, ili kao apsolutna vrijednost] k v o m da u njoj m o ž e ostvariti svoj pravi Individualitet. A ovo poste
u ovome činu-priznanja, tj. ono više nije u svojoj neposrednoj [ili prirodnoj] em- p e n o ostvarivanje Individualiteta, p u t e m aktivnog ili slobodnog po
pirijskoj-egzistenciji (Dasein)... Čovjek je nužno priznat i on je nužno onaj koji pri s t e p e n o g zadovoljavanja žudnje za Priznanjem, jeste »dijalektičko
znaje. Ova nužnost je njegova vlastita, ne ona našeg mišljenja, u opreci prema sadrža
ju. Kao čin-priznanja sam Čovjek je [dijalektičko-] kretanje, i upravo ovo kretanje kretanje« Historije koje je sam Čovjek.
dijalektički-ukida (hebt auf) njegovo prirodno stanje: on je čin-priznanja; prirodno- Individualitet m o ž e faktično biti p o t p u n o ostvaren, žudnja za
bivstvo (Naturliche) samo jest (ist); ono nije [jedno] duhovno-bivstvo (Geistiges).« Priznanjem sasvim zadovoljen samo u univerzalnoj i h o m o g e n o j
Državi i njome. U homogenoj Državi su, n a i m e , »specifične-razlike«
Svaki čovjek, ukoliko je ljudski (ili » d u h o v a n « ) , htio bi se, s ( B e s o n d e r h e i t e n ) klase, rase itd. »ukinute«, pa se, d a k l e , ova Drža
j e d n e s t r a n e , razlikovati od sviju drugih i biti »jedini na svijetu« 1 . va o b r a ć a izravno pojedincu k a o t a k v o m , koji je priznat k a o građa
Ali, on bi, s druge s t r a n e , htio biti priznat u samoj svojoj jedinoj n i n u samoj svojoj pojedinačnosti. O v o je, p a k , priznanje uistinu op
pojedinačnosti k a o pozitivna vrijednost, i to od najvećeg broja, a k o ćenito, jer D r ž a v a , po definiciji, obuhvaća cijeli ljudski r o d (čak u
je m o g u ć e od sviju. T o , p a k , u Hegelovoj terminologiji znači da njegovoj prošlosti, t o t a l n o m historijskom tradicijom koju ova D r ž a v a
uistinu ljudski ili od životinje korjenito različit Čovjek uvijek traži Pri ovjekovječuje u sadašnjosti i u svojoj budućnosti, zato što se buduć
znanje i da se zaista ostvaruje s a m o k a o priznat. To znači da (aktiv nost od sada više ne razlikuje od sadašnjosti u kojoj je već Čovjek
no) žudi za Individualitetom i da m o ž e biti stvaran s a m o a k o se (ak p o t p u n o zadovoljen).
tivno) ostvaruje time što dobiva Priznanje k a o I n d i v i d u u m . P o t p u n o ostvarujući Individualitet, univerzalna i h o m o g e n a
Čovjek, d a k l e , m o ž e biti uistinu ljudski s a m o a k o živi u društvu. D r ž a v a dovršava Historiju, jer Čovjek koji je zadovoljen u ovoj
No D r u š t v o (i pripadnost D r u š t v u ) jeste stvarno s a m o u djelotvor Državi i njome n e ć e više biti p o n u k a n da je negira i da t a k o na nje
n o m uzajamnom-djelovanju stojih članova i njime, a ovo u z a j a m n o - z i n o m mjestu stvara nešto novo. Ali, ova D r ž a v a , isto t a k o , p r e t p o
djelovanje očituje se m e đ u ostalim k a o politička egzistencija ili stavlja totalitet p r o i s t e k a o iz historijskog procesa i ne m o ž e biti od
D r ž a v a . ( U s p o r . V I I sv., 475. str., 23-25. r . ) . Ali, u t r e n u t k u svog m a h Čovjekom ostvarena (jer D r ž a v a i sam Čovjek nastaju iz B o r b e
n a s t a n k a , k a o i t o k o m čitavog svojega historijskog razvoja, D r ž a v a k o j a pretpostavlja razliku, i ne m o ž e je biti u općoj homogenosti).
ne zadovoljava p o t p u n o ljudsku žudnju za P r i z n a n j e m p a , d a k l e , sa D r u g i m riječima, j e d n o biće m o ž e biti uistinu individualno (a ne sa
vršeno ne ostvaruje Čovjeka k a o Individuuma. Z n a č i da u stvarnim mo pojedinačno) s a m o p o d uvjetom d a , t a k o đ e r , b u d e i historično.
historijskim uvjetima svoje egzistencije čovjek nije n i k a d a s a m o Vidjeli smo, p a k , da to o n o može biti samo a k o je stvarno slobodno.
»ovaj o d r e đ e n i pojedinac« koji je k a o g r a đ a n i n priznat od D r ž a v e u O b r a t n o , stvarno slobodno biće n u ž n o je historično, a historično biće
svojoj jedinoj i nezamjenljivoj pojedinačnosti. On je uvijek, isto ta- uvijek je više ili m a n j e , individualno da bi to na kraju postalo potpu
1
no .
1
Napoleon je bio duboko povrijeđen i ražalošćen kada ga je njegov malajski 1
vrtlar držao za legendarnog osvajača Dalekog Istoka. Otmjena žena se uvrijedi i raža Pravo govoreći, Mudrac nije više »individualan« u tom smislu što bi se bitno
losti kada na svojoj prijateljici vidi haljinu koja joj je bila prodana kao »jedina u svo razlikovao od sviju drugih. Ako se Mudrost sastoji u posjedovanju Istine (koja je jed
joj vrsti«. Uzevši općenito, nitko neće da bude onaj »prosječan čovjek« o kome se na i koja je ista za Hegela i za sve njegove čitaoce), onda se jedan Mudrac ni u čemu
često govori, ali uvijek kao o nekom drukčijem od sebe. ne razlikuje od drugog Mudraca. To znači da on nije ljudski u istom smislu kao histo-
490 KAKO ČITATI H E G E L A DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA METODA 491
V e ć »fenomenološki« opis ljudske empirijske egzistencije objav (Svijeta koji nastava Čovjek) ne tvore ni pojedinačni entiteti sami za
ljuje, dakle tri f u n d a m e n t a l n e (žido-kršćanstvom implicite otkrive sebe ni opći pojmovi što im odgovaraju, uzeti z a s e b n o . K o n k r e t n a
n e ) kategorije koje vladaju o v o m egzistencijom, razlikujući je od stvarnost je cjelokupnost ili Totalitet pojedinačnih e n t i t e t a koji su
čisto p r i r o d n e egzistencije, a to su o n e Individualiteta, S l o b o d e i objavljeni g o v o r o m općenitog (ili istinitog) sadržaja i općenitih (nai
Historije. Isti, p a k , ovaj opis objelodanjuje njihovu nerazrješivu m e , r o d n i h ) p o j m o v a koji su ostvareni u p r o s t o r n o - v r e m e n i t o m Svi
solidarnost, pokazujući da se Čovjek ne m o ž e »obitovati« historijski j e t u kroz hic et nunc (mnogih ) pojedinačnosti. I s a m o k a o pojedi
s a m o p o d uvjetom da se »pojavi« u b o d n i agens Historije, koji se n a č n o ostvarenje općenitog p o j m a ili k a o »predstavnik« j e d n e vrste
m o ž e »objaviti« k a o s l o b o d a n j e d i n o »pojavljujući« se k a o historijski ili r o d a stvarni dani entitet je »individuum«. (Isto t a k o bi P o j a m bio
individuum, i da se m o ž e »očekivati« historijski s a m o p o d uvjetom čista apstrakcija, t j . čisto ništa, k a d ne bi o d g o v a r a o d a n o m - B i t k u ; a
da se »pojavi« u svojoj individualnoj slobodi i u svojoj slobodnoj in identificirajuća pojedinačnost uključena u ovaj Bitak diferencira op
dividualnosti. N o , objavljujući ovu solidarnost triju f u n d a m e n t a l n i h ćenite p o j m o v e »individualizirajući« ih.)
kategorija, »fenomenološki« opis prikazuje Čovjeka k a o biće k o j e je Ali, k a d se radi o pojedinačnim stvarnim čisto p r i r o d n i m entite
dijalektično u svojoj empirijskoj egzistenciji. Ili, tačnije, m o r a ga t i m a ( t j . o Životinjama, biljkama ili neživim stvarima), univerzalizi-
prikazati ka dijalektičkog da bi m o g a o objasniti k a k o solidarnost tri rajuća negacija se vrši s a m o u mišljenju (ili G o v o r u ) Čovjeka i nji
ju dotičnih kategorija t a k o i svaku od njih u z e t u z a s e b n o . m e , t j . izvan njih samih. I zato se m o ž e reći da je prirodni entitet
Vidjeli s m o već da je s l o b o d n o ili historijsko biće n u ž n o dijalek s a m po sebi t e k p o j e d i n a č a n : on je u j e d n o općenit i, d a k l e , »indivi
tičko. L a k o j e , p a k , vidjeti da isto važi za biće koje je I n d i v i d u u m u dualan« s a m o kroz i za Čovjeka koji ga pomišlja i koji o njemu go
hegelijanskom smislu riječi. vori. T a k o se Individualitet (pa, dakle, i Dijalektika uopće) m o ž e
N a i m e , Individualitet je sinteza P o j e d i n a č n o g i O p ć e g , d o k je »pojaviti« samo u ljudskoj znanosti o prirodi, ali ne u samoj Prirodi.
O p ć e negacija ili antiteza Pojedinačnog, k o j e je tetička ili s a m a sebi Čisto prirodni entitet nije u p r a v o m smislu I n d i v i d u u m : nije to ni o
identična datost. D r u g i m riječima, Individualitet je Totalitet i b i t a k sebi s a m o m e , ni po sebi s a m o m e , ni za sebe samoga. Čovjek, n a p r o
koji je individualan, i samim tim dijalektičan. tiv, jeste individualan (pa, d a k l e , i dijalektičan) o sebi s a m o m e i po
Pojedinačnost n e k o g e n t i t e t a , o d r e đ e n o g njegovim hic et nuc i sebi s a m o m e , k a o što je to i za sebe. On je to za sebe zato što se
njegovim »prirodnim mjestom« (topos) u K o s m o s u , ne čini ga strogo spoznaje ne s a m o k a o »ovaj-ovdje pojedinac« n e g o i k a o »predstav
različnim s a m o od svega što nije o n , n e g o ga, isto t a k o , utvrđuje u nik ljudskoga r o d a (i jer m o ž e k a o takav djelovati). On je isto t a k o ,
njegovom I d e n t i t e t u sa samim s o b o m . O v a p a k , Pojedinačnost jeste po sebi jer sam sebe negira u svojoj danoj životinjskoj pojedinačno
datost ili »teza«, n a i m e , dani-bitak (Sein). J e r o n o što je u p o č e t k u sti k a k o bi sebe p o j m i o i očitovao (riječju i djelovanjem) u svojoj
( u n a t o č o n o m e što misle »kreacionisti« svake vrste počevši od Plato ljudskoj općenitosti. A Čovjek je, n a p o k o n , individualan o s a m o m e
n a ) nije O p ć e , n e g o P o j e d i n a č n o : n e , na primjer, stol u o p ć e , ili neka sebi, t j . stvarno ili u s a m o m svojoj empirijskoj egzistenciji, j e r je
bilo koja životinja, već ovaj pojedinačni stol i ova p o j e d i n a č n a živo općenitost njegova pojedinačnog bitka ne s a m o pomišljena po njemu
tinja. M e đ u t i m (bar u Svijetu o kojemu se govori, t j . u o n o m e gdje i po drugima n e g o i priznata k a o stvarna vrijednost i stvarno ili dje
živi Čovjek) m o ž e se negirati Pojedinačnost postojećeg e n t i t e t a od- l a t n o priznata od stvarnog ili državnog O p ć e g (koje o n , u o s t a l o m ,
rješujući ga od njegova d a n o g hic et nunc, p r e v o d e ć i ga iz prirod s a m stvara), koje ga stvarno univerzalizira j e r od njega čini G r a đ a n i
nog K o s m o s a u U n i v e r z u m govora. T a k o , na primjer, ovaj stol, koji na što djeluje (pa, dakle, i postoji) p r e m a »općenitom interesu«.
je s a d a ovdje, m o ž e postati »opći« p o j a m Stola kao takvog, koji j e , R e ć i da je Čovjek I n d i v i d u u m ili (stvarna, n a i m e , »egzistenci
t a k o rekavši, uvijek i nigdje (osim »u misli«), a ova životinja - »aps jalna«) sinteza P o j e d i n a č n o g i O p ć e g znači, dakle, reći da je on sam
traktni« p o j a m neke bilo koje Životinje. Ali k o n k r e t n u stvarnost održavajuća (poopčavajuća) negacija samoga sebe uzetog k a o d a n o g
( p o j e d i n a č n o g ) . No vidjeli smo da na »ontološkom« p l a n u dijalek
rijski Čovjek (nije ni slobodan u istom smislu, jer više ništa ne negira djelovanjem): tički bitak m o r a biti opisan u j e d n o k a o I d e n t i t e t , Negativitet i Totali
on je prije »božanski« (ali smrtan). Mudrac je ipak Individuum u tom smislu što u
svojoj egzistencijalnoj pojedinačnosti posjeduje općenitu Znanost. U tom smislu on je t e t . A isto t a k o s m o vidjeli da se Negativitet »očituje« na »fenome
još ljudski (pa, dakle, i smrtan). n a l n o m « p l a n u k a o ljudska Sloboda, d o k se Totalitet na n j e m u
492 KAKO CITATI H E G E L A
DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA M E T O D A 493
ovu mogućnost rastavljanja, [a] ne ukoliko bi nešto bilo stvarno rastavljeno, ukoliko j e , pred-čovjek) prije B o r b e , raspaljen Ž u d n j o m z a p r i z n a n j e m , k o j a
bi moguće sjedinjeno s danim-bitkom (Sein) bilo neko stvarno-bivstvo (VVirkliches). U je (u p o č e t k u ) ista k o d sviju. O v d j e su »rastavljeni« G o s p o d a r i
Ljubavnicima [kao Ljubavnicima] nema materije [sirove ili dane], oni su živa [ili du
R o b , koji se stvaraju u »prvoj« B o r b i i n j o m e i koji su j e d a n od d r u
hovna, jer u tom razdoblju Hegel je poistovećivao Život i Duh] Cjelina; [da] Ljubav
nici imaju nezavisnost-ili samostalnost (Selbststandigkeit), [jedan] vlasti-ili-samostalni gog b i t n o diferentni. N a p o k o n , »ponovno-sjedinjeno« nije više ni
(eigenes) životni-princip, [to] znači samo: oni mogu umrijeti. Biljka ima soli i zemlja- spolni a k t ni dijete, n e g o zadovoljeni G r a đ a n i n i M u d r a c , koji »sin
ne-dijelove, koji sami po sebi nose vlastite-ili-samostalne zakone svoga načina-djelova- tetiziraju« G o s p o d s t v o i R o p s t v o i koji proizlaze iz cijelog historij
nja; [biljka] jeste odraz tuđeg-bivstva (Fremden), pa se može reći samo: biljka se
može pokvariti (ili istrunuti, verwesen). Ali Ljubav teži da dijalektički ukine (aufzuhe- skog razvoja čovječanstva k a o totalitet koji sabire »dijalektičko k r e
ben) samo ovo razlikovanje-ili-diferenciranje (Unterscheidung), ovu mogućnost [uzetu] tanje« B o r b e i R a d a . Uzivši o p ć e n i t o , p o t p u n a i a d e k v a t n a »objava«
kao čistu (bosse) mogućnost i da sjedini samo smrtno (Sterbliche), da ga učini be dijalektičke ljudske stvarnosti ovdje više nije Ljubav, koja je »osje
smrtnim... I tako imamo: jedno-jedino (Einige), rastavljeno i ponovno-sjedinjeno
ćaj živog bića« š t o je d a n o sjedinjeno-cjelovito, n e g o M u d r o s t ili
(Wiedereinigte). Sjedinjeni se ponovno rastaju, ali u djetetu je samo sjedinjenje (Ve-
reinigung) ostalo ne-rastavljeno (ungetrennt worden).« Z n a n o s t , t j . diskurzivno ili p o j m o v n o shvaćanje T o t a l i t e t a B i t k a da
n o g Č o v j e k u i s t v o r e n o g po n j e m u .
Ali, u o b a » f e n o m e n o l o š k a « opisa ljudske Dijalektike smrt igra
D a bismo shvatili svu d a l e k o s e ž n o s t o v o g a » r o m a n t i č n o g « tek
p r v o b i t n u ulogu. J e r H e g e l već u svojemu m l a d a n a č k o m spisu tvrdi
sta, valja znati da je u razdoblju k a d je ovaj t e k s t bio n a p i s a n H e g e l
da se Ljubavnici (koji »očituju« ljudsko u Č o v j e k u ) m o g u razlikovati
k r a t k o vrijeme vjerovao da je u Ljubavi n a š a o specifično ljudski sad
j e d n o od d r u g o g a i od svega što nisu o n i s a m o u k o l i k o su smrtni; a
ržaj egzistencije Č o v j e k a i da j e , analizirajući ljubavni o d n o s , prvi
t o ć e reći d a o n i s a m o k a o smrtni posjeduju I n d i v i d u a l i t e t , j e r ovaj
p u t o p i s a o D i j a l e k t i k u o v e egzistencije, k o j a se razlikuje od čisto
p r i r o d n e egzistencije. Opisati Č o v j e k a k a o L j u b a v n i k a z a H e g e l a j e uključuje i n u ž n o p r e t p o s t a v l j a P o j e d i n a č n o s t koja je »jedina na svi
t a d a značilo opisati Č o v j e k a k a o specifično ljudskog i b i t n o diferent- j e t u « . Isti t a k o , j e d i n o zahvaljujući smrti, Ljubavnici imaju nezavi
n o g o d životinje. snu ili s a m o s t a l n u m n a i m e , slobodnu egzistenciju. N a p o k o n , t a k o
U P h G i su Ljubav i ljubavna ž u d n j a postali Ž u d n j a za prizna đ e r zbog smrtnosti L j u b a v n i k a , Ljubav se ostvaruje k a o dijalektičko
n j e m i B o r b a na smrt za njezino z a d o v o l j e n j e , sa svim što o d a t l e sli »ponovno-sjedinjenje« »rastavljenih«, t j . k a o Sinteza ili T o t a l i t e t k o
j e d i , t j . Historija k o j a završava d o l a s k o m z a d o v o l j e n o g G r a đ a n i n a i ji se odvija i sabire u Vremenu, k a o niz u z a s t o p n i h generacija ili hi-
M u d r a c a . U z a j a m n o P r i z n a n j e u Ljubavi p o s t a l o je ovdje d r u š t v e n o veoma malo osoba, dok može biti općenito priznat) i, s druge strane, njezin »nedosta
i političko Priznanje p u t e m D j e l o v a n j a . A ni » f e n o m e n a l n a « Dijalek tak ozbiljnosti«, s obzirom na odsutnost Rizika života (jedino je ovaj Rizik uistinu
t i k a nije, d a k l e , ovdje o p i s a n a k a o ljubavna dijalektika, n e g o k a o hi objektivna realizacija specifično ljudskog sadržaja što bitno razlikuje Čovjeka od životi
storijska dijalektika, gdje je o b j e k t i v n o o s t v a r e n j e ( V e r w i r k l i c h u n g ) nje). Ne pretpostavljajući Rizik, Ljubav (= ljubavno Priznanje) ne pretpostavlja Dje
lovanje uopće. Kao apsolutne vrijednosti nisu, dakle, priznati ni Djelovanje (Tun) ni
P r i z n a n j e u s p o l n o m a k t u i d j e t e t u (koji su s p o m e n u t i u posljednjoj Djelo (Werk), nego dani-Bitak (Sein), tj. upravo ono što kod Čovjeka nije uistinu
rečenici citiranog t e k s t a ) z a m i j e n j e n o njegovim o b j e k t i v n i m ostvare ljudsko. (Kao što je govorio Goethe: nekoga se ljubi ne zbog onoga što on čini, nego
n j e m u B o r b i , R a d u i historijskom n a p r e t k u koji završava M u d r a radi onoga što on jest; zato se može ljubiti mrtvaca, jer čovjek koji ne bi uistinu ništa
c o m 1 . U P h G i »jedno j e d i n o « iz citiranog t e k s t a je Č o v j e k (ili, tačni- činio bio bi kao da je već umro: zato se, također, može ljubiti životinja, ma da se ona
ne može »priznati«: sjetimo se da nije nikada bilo dvoboja između čovjeka i životinje,
1
»Romantički« i »vitalistički« počeci dijalektike Priznanja i Borbe jasno se po - ili žene; sjetimo se, isto tako, da je »nedostojno čovjeka« da se potpuno posveti
kazuju u »formalnom« opisu ove dijalektike, koji nalazimo u Uvodu u IV poglavlje ljubavi: legende o Herkulu, Samsonu itd.) Prema tome, čak ni čovjek koji je »sretan u
FGe (135. str. 2. r. odozdo - 138. str, 20. r.). Očevidne su uske veze sa citiranim ljubavi« nije potpuno »zadovoljen« sve dok nije općenito »priznat«. Prihvaćajući staja
tekstom iz mladosti. - Ljubav (ljudska) isto je tako žudnja za Priznanjem: ljubavnik lište FGe, trebalo bi reći da Čovjek može uistinu ljubiti (što ne može nijedna životi
hoće da bude ljubljen, tj. priznat kao apsolutna ili općenita vrijednost u samoj svojoj nja) samo zato što se prethodno stvorio kao ljudsko biće putem Rizika kojemu se izlo
pojedinačnosti, koja ga čini različnim od sviju drugih. Ljubav, dakle, (u izvjesnoj mje žio u Borbi za Priznanje. I zato jedino Borba i Rad (rođeni iz Žudnje za Priznanjem u
ri) ostvaruje Individualitet i zato može pribaviti (u izvjesnoj mjeri) Zadovoljenje. To pravom smislu) proizvode specifično ljudsku objektivnu-stvarnost (Wirklichkeit) (tehnič
je, u svakom slučaju, specifično ljudski fenomen, jer se u njemu žudi za drugom žud ki i društveni, odnosno historijski Svijet): objektivna-stvarnost Ljubavi čisto je prirodna
njom (za ljubavlju od strane drugoga), a ne za empirijskom stvarnošću (kao kad se, na (spolni akt, rođenje djeteta): njezin ljudski sadržaj ostaje uvijek čisto unutrašnji-ili-
primjer, nekoga naprosto »želi«). Ono što Hegel u FGi (implicite) predbacuje Ljubavi prisan (innerlich). Čovjeka stvara Historija, a ne Ljubav; Ljubav je tek sekundarno
jeste, s jedne strane, njezin »privatni« karakter (čovjek može biti ljubljen samo od »očitovanje« Čovjeka koji već postoji kao ljudsko biće.
496 KAKO ČITATI H E G E L A DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA METODA 497
storijski razvoj (jer »Sinteza« Ljubavnika je D i j e t e ) . No z n a m o da u Čovjek smrtan ( u t o m smislu što je svjestan svoje smrti, što je sebi
spisima svoje zrele dobi H e g e l ostaje pri nerazrješivoj vezi između m o ž e dobrovoljno zadati, ili je »negirati« u n e k o m mitu o b e s m r t n o
Smrti, s j e d n e s t r a n e , i Individualiteta, Slobode i Historiciteta, s d r u g e . sti) znači ne reći ništa d r u g o ni više od o n o g a što se kaže tvrdeći da
Ali, prije svega je važno podvući da »romantički« tekst radikal je Čovjek Totalitet ili dijalektički entitet: Totalitet se uvijek pojav
no suprotstavlja smrt Čovjeka (= Ljubavnika) j e d n o s t a v n o m nestan ljuje k a o slobodan historijski Individuum koji je n u ž n o s m r t a n , a uisti
ku ili »rastvaranju« čisto p r i r o d n i h bivstava (entiteta - prev.) (sve što nu s m r t n o biće je n u ž n o slobodan historijski Individuum koji jest i
tu H e g e l kaže o biljci važi, isto t a k o , za životinju i za neživu stvar). postoji k a o Totalitet ili dijalektički entitet.
K o n a č n o s t i stvarno isčeznuće p r i r o d n i h bivstava (»smrt« j e d n e živo Ali t r e b a pobliže razmotriti zašto j e t o t a k o .
tinje, na primjer) jesu n u ž n o i j e d n o z n a č n o d e t e r m i n i r a n i z a k o n i m a Prije svega je očevidno da dijalektičko ili totalno« biće m o ž e biti
koji su im tuđi ( F r e m d e s ) , ili, a k o se h o ć e , p r i r o d n i m m j e s t o m (to- s a m o k o n a č n o ili s m r t n o . N a i m e , po definiciji, Dijalektike, p a , da
pos) što ga zauzimaju u d a n o m K o s m o s u . Smrt Čovjeka (= Ljubav kle, i Totaliteta ima s a m o ondje gdje ima Negativiteta. N o , Negativi
nika) jeste, naprotiv, imanentni z a k o n , samo-ukidanje: o n a je uistinu tet u izoliranom stanju je čisto Ništa, Njegova »sinteza« s Identite
njegova smrt, t j . nešto što mu je vlastito i što mu p r i p a d a k a o njego t o m ili danim-Bitkom (Sein) m o ž e , d a k l e , d a b u d e s a m o p r o d i r a n j e
vo i što o n , p r e m a t o m e , m o ž e spoznati, htjeti, ili negirati. »Smrt« Ništavila u Bitak, t j . uništenje ovog posljednjega, ili ništenje Ničega
p r i r o d n o g bića postoji s a m o »o sebi ili za nas«, t j . za Čovjeka koji je u n j e m u . Ali, Bitak se uništava samo u V r e m e n u , a Ništa ništi u Bit
nje svjestan: k o n a č n o p r i r o d n o biće s a m o ne zna ništa o svojoj vla ku k a o Vrijeme. Dijalektički ili totalni Bitak (tj. Duh u P h G i , ili Ži
stitoj konačnosti. Smrt, naprotiv, postoji i za Čovjeka, o n a je »o se vot u terminologiji m l a d o g H e g e l a ) n u ž n o j e , dakle, vremenit: to je
bi i za sebe«: Ljubavnici misle na mogućnost r a s t a n k a « u svojoj ostvareno, ili, ako se h o ć e , materijalizirano Vrijeme, t j . Vrijeme ko
smrti i njome. I zato je j e d i n o Čovjek (= Ljubavnici) sposoban da je traje (u Bitku ili P r o s t o r u ) , N o , trajati znači n u ž n o imati p o č e t a k i
hoće beskonačnost i b e s m r t n o s t o n o g a što je k o n a č n o i s m r t n o , k a o svršetak (u V r e m e n u ) koji se »pojavljuju« k a o rođenje i smrt. Dija
što j e d i n o on m o ž e da zada sebi smrt: u Prirodi je smrt tek j e d n a lektičko ili totalno biće doista j e , dakle, uvijek s m r t n o , b a r u t o m
datost, ali k o d Čovjeka i u Historiji o n a je isto t a k o (ili b a r uvijek smislu što je njegova empirijska-egzistencija k o n a č n a ili ograničena u
m o ž e da to b u d e ) djelo, t j . rezultat svjesnog i hotimičnog djelovanja. V r e m e n u i njime.
No reći sve ovo znači reći da je »rastvaranje« ili »kvarenje« pri Ali, »dijalektička« Smrt je više od običnog svršetka ili granice
r o d n o g bivstva, koje postavlja granicu »njegovoj empirijskoj-egzi koji su n a m e t n u t i izvana. A k o je smrt j e d n a »pojava« Negativiteta,
stenciji«, čisto i j e d n o s t a v n o (ili »identično«) uništenje, d o k je ljud Sloboda je njegova druga pojava, k a k o to z n a m o . Smrt i Sloboda su,
ska smrt »dijalektičko« (ili »totalno«) »dokinuće«, koje ništi čuvajući dakle, s a m o dva (»fenomenološka«) aspekta j e d n e te iste stvari, t a k o
i uzdižući. To znači suprotstaviti (aristotelovski) »identični« prirodni da reći: »smrtan« znači reći: »slobodan«, i o b r n u t o . A H e g e l to do
Svijet »rađanja i kvarenja« ljudskom ili historijskom »dijalektičkom« ista tvrdi u više navrata, p o s e b n o na j e d n o m mjestu svoga spisa o
Svijetu (djelatnog ili negatorskog) stvaranja i (uvijek svjesne, a kad » P r i r o d n o m pravu« (1802).
što hotimične ili dobrovoljne) smrti. Tu k a ž e ovo ( V I I sv., 370. str., 10-13. r . ) :
Vidjet ć e m o što znači k o d H e g e l a ovaj dijalektički k a r a k t e r ljud
ske smrti. Ali, već z n a m o da »očuvanje i uzvišenje« koje o n a sadrža »Ovaj negativni-ili-negatorski Apsolut, čista sloboda, jeste u svojoj pojavi (Er
va n e m a j u ništa zajedničko s prekogrobnim životom, j e r z n a m o da je scheinung) smrt; a po svojoj sposobnosti (FHhigkeit) za smrt Subjekt [= Čovjek] poka
dijalektički bitak n u ž n o konačan ili s m r t a n u strogom smislu. A k o zuje se (erweist sich) kao slobodan i apsolutno uzvišen (erhaben) nad svaku prinudu
Čovjek, p r e m a H e g e l u , m o ž e biti uistinu ljudski s a m o z a t o što m o r a (Zwang).«
i m o ž e umrijeti, on ne u m i r e z a t o da bi u s k r s n u o , ni da bi živio u
n e k o m Svijetu drukčijem od p r i r o d n o g Svijeta u k o j e m se r a đ a i u Na »metafizičkom« p l a n u lako je vidjeti da je to uistinu t a k o .
k o j e m stvara D j e l o v a n j e m svoj vlastiti historijski Svijet. A k o je dani-Bitak d e t e r m i n i r a n u svojoj cjelini (a drukčije ne bi bila
G l e d a n o o p ć e n i t o , uvođenje p o j m a Smrti ni u č e m u ne mijenja m o g u ć a Z n a n o s t , ni Istina), on d e t e r m i n i r a , svojom cjelokupnošću,
hegelijanski opis Dijalektike koji već p o z n a j e m o . U k r a t k o , reći da je sve što mu p r i p a d a . Biće koje ne bi moglo izbjeći Bitku ne bi, d a k l e ,
3 2 K a k o čitati H e g e l a
498 KAKO ČITATI H E G E L A DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA METODA 499
moglo izbjeći svojoj sudbini i bilo bi j e d n o m zauvijek o d r e đ e n o u Smrt je, dakle, s a m o dopunski aspekt Slobode. Ali u kojoj mje
mjestu i mjestom koje zauzima u K o s m o s u . Ili, drugim riječima, k a d ri je o n a , t a k o đ e r , d o p u n a Individualiteta?
bi Čovjek vječno živio i ne bi m o g a o umrijeti, ne bi se m o g a o uklo Individualitet j e , po definiciji, sinteza O p ć e g i Pojedinca »jedi
niti ni Božjoj svemogućnosti. Ali, ako on s a m o m e sebi m o ž e zadati nog na svijetu«. N o , uzdižući se na »ontološki« plan, m o ž e m o poka
smrt, on m o ž e odbiti bilo koju n a m e t n u t u sudbinu, j e r je n e ć e pod zati da je slobodna Pojedinačnost (ili pojedinačna sloboda) inkompa-
nositi prestajući postojati. Prelazeći p a k na »fenomenološki« plan, tibilna s beskraj nošću.
vidimo da je samoubistvo, ili dobrovoljna smrt bez »životne n u ž n o V e ć je Aristotel v e o m a d o b r o vidio da bi »mogućnost« koja se
sti«, najevidentnije »očitovanje« Negativiteta ili S l o b o d e . J e r , zadati ne bi nikada (= t a k o dugo d o k traje Vrijeme) aktualizirala ili ostva
sebi smrt da bi se izbjegla d a n a situacija na koju je čovjek biološki rila bila, u stvari, a p s o l u t n a nemogućnost. K a d bi, dakle, koje god
prilagođen (jer bi u njoj m o g a o dalje živjeti) znači očitovati svoju biće, a p o s e b n o ljudsko, bilo b e s k o n a č n o u t o m smislu da bi vječno
nezavisnost p r e m a njoj, t j . svoju samostalnost ili svoju slobodu. A (= t a k o dugo d o k traje Vrijeme) trajalo i k a d o n o ne bi ostvarivalo
izvjesne mogućnosti Bitka, o n d a bi ove mogućnosti bile, za nj ili u
od t r e n u t k a k a d a čovjek m o ž e samoga sebe ubiti da izbjegne bilo
o d n o s u na n j , n e m o g u ć n o s t i . D r u g i m riječima, o n o bi bilo strogo de
koju d a n u situaciju, on m o ž e reći, s H e g e l o m , da »sposobnost za
terminirano ovim n e m o g u ć n o s t i m a u svojemu bitku i u svojoj egzi
smrt« jeste »pojava« apsolutne ili »čiste slobode« (bar u mogućnosti)
stenciji, k a o i u svojoj »pojavi«: o n o ne bi bilo uistinu slobodno. P o
p r e m a svemu d a n o m e u o p ć e 1 . Ali, a k o samoubistvo (koje sasvim
stojeći vječno, biće će n u ž n o ostvariti sve svoje mogućnosti i neće
očevidno čini Čovjeka različnim od životinje) »očituje« slobodu, o n o
ostvariti nijednu od svojih nemogućnosti. Dana cjelokupnost njegovih
je ne ostvaruje, jer završava ništavilom, a ne s l o b o d n o m egzistenci mogućnosti, ili, što je isto, njegovih n e m o g u ć n o s t i tvori njegovu ne
jom. P r e m a H e g e l u , slobodu objavljuje i ostvaruje B o r b a iz čistog promjenljivu »bit«, ili njegovu »vječnu« p r i r o d u , ili njegov izvorni
prestiža koja se vodi bez ikakve biološke nužnosti j e d i n o zbog Pri » k a r a k t e r « , ili njegovu platoničku »ideju« itd., koju o n o m o ž e razvi
znanja. Ali, ova B o r b a objavljuje i ostvaruje slobodu s a m o ukoliko jati u V r e m e n u , ostvarujući je i »očitujući« je, ali je ne m o ž e ni prei
uključuje Rizik života, t j . stvarnu m o g u ć n o s t da se u m r e 2 . načiti ni uništiti. U stvarnom i »fenomenalnom« Svijetu ovo biće bilo
bi s a m o »predstavnik« (koji bi m o g a o biti jedini) n e k e »vrste« koja
1
Ovu hegelijansku temu opet je prihvatio Dostojevski u Bjesomučnicima. Kiri- je d e t e r m i n i r a n a u svojoj »biti« d a n o m s t r u k t u r o m Bitka k o j e m u pri
lov hoće da se ubije jedino zato da dokaže mogućnost da se to učini »bez ikakve nuž p a d a , t a k o rekavši, »prije« svoga v r e m e n s k o g ostvarenja i svoga vre
nosti«, tj. slobodno. Njegovo samoubistvo treba da dokaže apsolutnu slobodu čovjeka,
tj. njegovu nezavisnost prema Bogu. Teistička objekcija Dostojevskog sastoji se u to m e n i t o g »očitovanja«. Ili još, da govorimo s Calvinom, koji je u toj
me što kaže da to čovjek ne može učiniti, da on nužno uzmiče pred smrću. Ali ova tački bio nesmiljeno logičan: čovjek koji bi vječno p o s t o j a o bio bi
objekcija nije valjana, jer samoubistvo »iz stida« jeste, isto tako slobodni čin (nijedna »odabran« ili »osuđen« prije svoga »stvaranja«, budući da je apsolut
životinja to ne čini). Ako pak sebe ubijajući Kirilov sebe uništava, on je, kako je to no n e s p o s o b a n da u bilo č e m u promijeni svoju »sudbinu« ili svoju
htio, ukinuo svaku moć izvanjskoga (»transcendentnog«) (umirući »prijevremeno«,
prije »negoli bi to bilo napisano«) i ograničio beskonačnost ili Boga. - Ja sam za tu »prirodu« svojim »djelatnim« postojanjem u Svijetu.
mačenje epizode Kirilov zahvalan g. Jacobu Kleinu. B e s k o n a č n o ili vječno biće, a p o s e b n o čovjek koji je b e s m r t a n
2
Borba iz čistog prestiža jeste, uostalom, samoubistvo (neizvjesnog ishoda), ka ili koji uživa pravo na neki »besmrtan život«, bio bi opojedinačen
ko to Hegel kaže u Jenskim predavanjima iz 1805-1806. (XX sv., str. 211., tri posljed svojim ograničenim m o g u ć n o s t i m a , ili svojim n e m o g u ć n o s t i m a , i m o
nja retka): »[svakom od protivnika, uzetom] kao izvanjska-Svijest izgleda da on ide za
smrću drugoga; ali on ide za svojom vlastitom [smrću]; [to je] samoubistvo, ukoliko se glo bi ga se razlikovati od sviju drugih bića, jer bi on i m a o n e m o
on [dobrovoljno] izlaže opasnosti«. - Činjenica da protivnici ostaju na životu podlaže gućnosti koje druga bića nemaju. Bio bi, dakle, pojedinačno biće.
ih nužnostima egzistencije; ali ova nužnost prelazi u Roba (koji je odbio Rizik), dok Ali, ovaj Pojedinac ne bi bio slobodan. I ne bi, dakle, bio Individua
Gospodar (koji ga je prihvatio) ostaje slobodan: Rob je u svojemu radu podložan za litet u p r a v o m smislu riječi. U nemogućnosti da nadmaši svoju »pri-
konima danog, ali dokoni Gospodar koji troši proizvode što su već »očovječeni« ra
dom, što su već priugotovljeni za Čovjeka, nije više podložan prisili Prirode (u prin gova egzistencija je obično »preživljenje« (ograničeno u vremenu) ili »odogođena
cipu, razumije se). Moglo bi se, isto tako, reći da je Gospodar kao čovjek doista umro smrt«. Rob se postepeno oslobađa Radom koji očituje njegovu slobodu; ali na kraju
u Borbi; on zapravo više ne djeluje, jer ostaje dokon; živi, dakle, kao da je umro; zato mora nastaviti Borbu i prihvatiti Rizik kako bi ostvario ovu slobodu stvarajući kroz
se više ne razvija u toku Historije, pa na svome svršetku bude naprosto uništen: nje- pobjedu univerzalnu i homogenu Državu, čiji će on biti »priznati« Građanin.
32"
500 KAKO ČITATI H E G E L A
DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA METODA 501
rodu« ne bi m o g a o »negirati« ili »ukidati«, o d n o s n o »transcendirati« n a ) sa svim p r e t h o d n o ostvarenim m o g u ć n o s t i m a zajedno (koje, pre
svoju d a n u Pojedinačnost i t a k o se uzdizati p r e m a O p ć e n i t o m . N e ma t o m e , moraju biti negirane); slobode ima, dakle, s a m o ondje
majući, p a k , u sebi ništa općenito, bio bi samo p o j e d i n a c , a ne bi bio gdje ova cjelokupnost ne obuhvaća sve mogućnosti u o p ć e i gdje o n o
pravi individuum. Stoga se, u ovoj koncepciji Čovjeka, Individualitet što je izvan nje nije apsolutna n e m o g u ć n o s t . Čovjek j e , p a k , indivi
pojavljuje s a m o ondje gdje je ljudska Pojedinačnost projicirana u d u u m samo ukoliko se općenitost mogućnosti njegova bića u njemu
božansku Općenitost. Calvinov Čovjek je Individualitet diferentan spaja sa j e d i n o m pojedinačnošću njihovih vremenitih ostvarenja i oči
od obične životinjske i stvarobitkujuće Pojedinačnosti s a m o po t o m e tovanja. Jedino zato što je beskonačan u mogućnosti, a uvijek ogra
što je »odabran« ili »osuđen«, t j . »priznat« u samoj svojoj pojedi ničen u činu svojom smrću. Čovjek jeste slobodan Individuum koji
načnosti od općenitog Boga. Ali, ovaj ga B o g determinira »priznaju i m a historiju i koji sebi može slobodno stvarati mjesto u Historiji,
ći« ga, a »priznaje« ga samo po pred-determinaciji, k o j a na neki na u m j e s t o da se zadovolji, k a o životinja ili stvar, da pasivno zauzme
čin p r e t h o d i samoj egzistenciji i »pojavi« o n o g a koji je d e t e r m i n i r a n p r i r o d n o mjesto u d a n o m Kosmosu, koje je o d r e đ e n o s t r u k t u r o m
da b u d e »priznat«. U z e t sam po sebi, »besmrtan« Čovjek s ograniče ovog posljednjeg 1 .
nim mogućnostima nije, dakle, ni slobodan ni individualan u p r a v o m Čovjek j e , d a k l e , (slobodni) I n d i v i d u u m s a m o ukoliko je
smislu riječi. Što se tiče k o n a č n o g bića koje ostvaruje sve mogućnosti s m r t a n , a m o ž e da se ostvari i da se očituje k a o takav Individuum
Bitka, o njemu se može reći, a k o se h o ć e , da je »slobodno«: b a r u s a m o a k o ostvari i očituje, t a k o đ e r , i Smrt. To se, p a k , lako vidi raz
antičkom i spinocističkom smislu odsutnosti u n j e m u svake i m a n e n matrajući egzistenciju Čovjeka na »fenomenološkom« p l a n u .
t n e ili izvanjske prinude. Ali, a k o svaki čovjek ostvaruje i očituje sve H e g e l je to vidio u svojoj »romantičkoj« mladosti analizirajući
mogućnosti Bitka (bilo to i s a m o ljudskog B i t k a ) , m e d u ljudima neće »jasnu« egzistenciju »Ljubavnika«, t j . dvaju ljudskih bića što tran-
više biti nikakve prave razlike i nijedan od nih neće predstavljati P o scendiraju svoje životinjstvo i p o t p u n o se sjedinjuju u j e d n o m te is
jedinačnost, bez koje n e m a Individualiteta u p r a v o m smislu. To je t o m uistinu ljudskom životu (u k o j e m u je ljudska vrijednost što se
već shvatio Aristotel, a njegovo su otkriće preuzeli A r a p i i Spinoza. pridaje sebi funkcija o n e što se pridaje d r u g o m e , i o b r a t n o ) . Vidio
B e s k o n a č n o ili vječno (»besmrtno«) biće, koje je »slobodno« u t o m je da j e d i n o smrt m o ž e rastaviti i razlikovati svoja dva bića, t j . učini
smislu što nije ograničeno n e m o g u ć n o s t i m a koje su drugdje ostvari ti ih pojedinačnima i, d a k l e , individualizirati ih. Jer, a k o je svako od
v e , n u ž n o je j e d n o i j e d i n o : j e d n a općenita b o ž a n s k a »supstancija«, njih moglo živjeti u d r u g o m e i drugim i, t a k o rekavši, na mjestu dru
koja se ostvaruje i očituje u b e s k o n a č n o m mnoštvu »atributa« i poje goga, svako m o r a umrijeti za sebe j e r je njegova smrt uistinu njego
dinačnih »modusa« i njima. A k o se h o ć e , u ovoj infinitističkoj kon va, i samo njegova. No ova konstatacija ostaje istinita, čak a k o izađe
cepciji ima, d a k l e , Slobode i Individualiteta: ali slobodni Individuum iz svojeg romantičkog okvira, čak a k o se razmatra historijska egzi
ovdje je jedini B o g , pa više n e m a čisto p r i r o d n o g Svijeta, d a k l e , ni stencija Čovjeka, a ne s a m o njegov ljubavni život. A k o u zaista ho-
Čovjeka u p r a v o m smislu riječi; a, p r e m a t o m e , n e m a više »kreta
nja« koje se zove Historija 1 . A k o je Čovjek b e s m r t a n , a k o »preživ- 1
Ako se neka životinja, ili čovjek ukoliko je životinja, nađe između dva puta
ljuje« svoju biološku smrt, u n j e m u , dakle, n e m a slobode ni indivi što se razdvajaju, može da krene desno ili lijevo: dvije mogućnosti kompatibilne su
dualiteta. Sloboda Čovjeka je njegovo djelotvorno negiranje svoje kao mogućnosti. Ali, ako se stvarno uputi desnim putem, nemoguće je da je krenuo
lijevim, i obratno: dvije mogućnosti inkompatibilne su kao ostvarene. Životinja koja
vlastite d a n e »prirode«, t j . svojih »mogućnosti koje je već ostvario, se uputila desnim putem mora da se vrati svojim tragom kako bi udarila lijevim pu
koje determiniraju njegove nemogućnosti«, t j . svega što je s njima tem. Čovjek ukoliko je životinja mora da učini isto tako. Ali, ukoliko je Čovjek, tj.
nespojivo. A njegov Individualitet je sinteza njegove pojedinačnosti kao historijsko (ili »duhovno«, odnosno dijalektičko) biće, on se nikada ne vraća svo
s općenitošću koja je isto t a k o njegova. Čovjek, d a k l e , m o ž e biti in jim tragom. Historija se ne vraća, a ona se ipak nađe na lijevome putu nakon što se
uputila desnim. To znači da je bila Revolucija, to znači da se Čovjek negirao ukoliko
dividualan i slobodan samo ukoliko u svojem biću obuhvaća sve m o se uputio desnim putem i, postavši tako drukčiji, koji nije, našao se na lijevom putu.
gućnosti Bitka, ali nema vremena da ih sve ostvari i očituje. Sloboda Negirao se, a da nije potpuno nestao, a da nije prestao biti Čovjek. Ali životinja u
je ostvarenje j e d n e mogućnosti koja je inkompatibilna (kao ostvare - njemu, koja je bila na desnom putu, nije se mogla naći na lijevom putu: morala je,
dakle, nestati, a Čovjek koji ju je, utjelovljivao - umrijeti. (Bilo bi čudo da je neka
revolucija mogla uspjeti kad ne bi jedna generacija smijenila drugu: na prirodan ili,
1
Vidi gore Predavanja 1938-39, Napomena o vječnosti, vremenu i pojmu. više-manje, prisilan način,)
502 KAKO CITATI H E G E L A DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA METODA 503
m o g e n o m čovječanstvu, koje je ostvareno k a o D r ž a v a na svršetku Hi ji: ozbiljnošću koja dozvoljava Čovjeku koji stvara Historiju da us
storije, ljudske egzistencije p o s t a n u stvarno nezamjenljive u t o m smislu krati sebi svakog drugog gledaoca osim sebe samoga 1 .
što će djelovanje (a, p r e m a H e g e l u , »pravi bitak Čovjeka jeste njegovo Najzad, ljudska smrt n a s t u p a , d a k l e , svakako, k a o »očitovanje«
djelovanje«) svakoga biti, t a k o đ e r , djelovanje sviju, i o b r a t n o ( T u n Al- s l o b o d e , individualiteta i historiciteta Čovjeka, t j . »totalnog« ili dija
ler u n d J e d e r ) , smrt će n u ž n o suprotstaviti svakoga svima d r u g i m a i uči lektičkog k a r a k t e r a njegovog bitka i njegove egzistencije. Tačnije,
nit ća ga pojedinačnim u njegovoj empirijskoj egzistenciji, t a k o da će smrt je »pojava« Negativiteta, koji je pravi p o k r e t a č dijalektičkog
općenito djelovanje uvijek biti t a k o đ e r pojedinačno (i izloženo t o m e da kretanja. Ali, a k o je smrt očitovanje dijalektičnosti Čovjeka, znači
p r o p a d n e ondje gdje drugo uspijeva), pa d a k l e , i individualno1. da o n a dijalektički ukida, tj čuvajući i uzdižući, a to znači da se o n a
Sloboda i individualnost Čovjeka pretpostavljaju, d a k l e , svaka k a o dijalektičko d o k i n u ć e b i t n o razlikuje od običnog »svršetka« čisto
k o , njegovu smrt. A isto važi i za njegovu povijesnost, j e r o n a nije p r i r o d n o g bića.
ništa d r u g o , k a k o smo to vidjeli, nego s l o b o d n a individualnost, ili in Ponavljam još j e d n o m : k o d Hegela se ne m o ž e govoriti o ne
dividualna, ili individualizirana sloboda. k o m »nadživljenju« čovjeka poslije njegove smrti; ovaj »besmrtni ži
Za H e g e l a Historija počinje tek s »prvom« B o r b o m za Prizna vot«, koji bi ga vječno održavao u danom-Bitku, inkompatibilan je s
nje, koja ne bi bila o n o što o n a jest, t j . a n t r o p o g e n a , k a d a ne bi b i t n o m konačnošću svakog dijalektičkog bića. U svojoj smrti i njom
uključivala stvarni rizik života. Historija, p a k , u svojoj cjelini jeste Čovjek p o t p u n o i definitivno iščezava; prestajući biti dani-Bitak
s a m o razvoj »protivrječja« (Widerspruch) koje se r a đ a iz »neposred (Sein), on postaje, a k o se m o ž e reći, čisto Ništa (Nichts). »Dijalek
nog« (unmittelbar) rješenja ovog prvog društvenog ili ljudskog suko tičko ukidanje« smrću i smrti jeste, dakle, nešto sasvim drugo od
b a , kroz suprotnost (Entgegensetzung) G o s p o d s t v a i R o p s t v a . P r e m a besmrtnosti.
H e g e l u , Historija, d a k l e , ne bi imala nikakvog smisla, nikakvog raz Negativitet u Bitku ( = I d e n t i t e t u ) daje m u V r e m e n i t o s t ( = T o
loga ni mogućnosti da opstoji k a d Čovjek ne bi bio s m r t a n . A lako talitet), koja postoji k a o stvarno trajanje Svijeta, a očituje se k a o hi
je vidjeti da je to doista t a k o . storijsko Vrijeme ili Historija. Negativitet se, dakle, ozbiljuje kroz
N a i m e , k a d bi Čovjek živio vječno (= t a k o d u g o d o k traje Vri negaciju Bitka (koji iščezava u ništavilu »prošlosti«). Ali, ova nega
j e m e ) , m o g a o bi, d o d u š e , »biti podvrgnut n e k o m razvoju«, k a o živo cija je dijalektička u t o m smislu što ne dospijeva do čistog Ništa:
tinja ili biljka. Ali, »razvijajući se« u V r e m e n u , on bi s a m o »razvi nadmašujući ili transcendirajući dani-Bitak (Sein), stvara se P o j a m
jao« d e t e r m i n i r a n u vječnu »prirodu«, koja bi mu bila unaprijed dana (Begriff), koji je Bitak minus bitak Bitka. Negacija, dakle, čuva »sa
ili n a m e t n u t a , a njegov razvoj n i k a k o ne bi bio historijska d r a m a , držaj« Bitka ( k a o p o j a m »Biti«) i uzdiže ga čineći da on opstoji u
čiji se svršetak ne zna. U j e d n o j historijskoj situaciji n a s t u p a ozbilj »ideelnom«, a ne u »stvarnom« obliku. A bez Negativiteta, t j . bez
nost i p r e t v a r a d a n u egzistencijalnu situaciju u »historijsku« s a m o 1
Isto tako ne zadovoljava ni rješenje koje je predložio Platon, a prihvatio Kant.
ukoliko Čovjek m o ž e da definitivno p r o m a š i svoju ljudsku s u d b i n u , Prema Platonu-Kantu, svaki čovjek, premda je vječan ili besmrtan, izabire (izvan
s a m o ukoliko Historija m o ž e da ne poluči svoj cilj. A to je m o g u ć e Vremena) određenu pojedinačnu egzistenciju, koju živi kroz jedno izvjesno vrije
s a m o a k o je Historija ograničena u V r e m e n u i njime, p a , d a k l e , a k o me. Ali je očevidno da takvoj vremenskoj egzistenciji ne pripada ništa uistinu historij
Čovjek, koji je njezin tvorac, jeste s m r t a n . J e d i n o zbog b i t n e ko- sko. Ozbiljnost, u najbolju ruku, ima u »transcendentalnom izboru«; njegovo vremeni
to ostvarenje tek je komedija, o kojoj je teško reći zašto i radi koga se igra kad su
načnosti Čovjeka i Historije, ova je nešto d r u g o od tragedije, inače sadržaj i ishod unaprijed poznati. Osim toga, ako vječni čovjek igra samo jednu vre
k o m e d i j e , koju igraju ljudski glumci za zabavu bogovima, koji su menitu ulogu, znači da ima nešto (u stvari, Bog) što ga sprečava da igra druge (osobi
njezini a u t o r i , koji, d a k l e , poznaju njezin ishod i koji, p r e m a t o m e , to ako onaj koji je igrao loše završi): on, dakle, nije slobodan ukoliko je vječan. Ne
ne m o g u da je u z m u ozbiljno ni uistinu tragično, k a o ni sami glumci vidi se, uostalom, zašto vansvjetovni čovjek radije izabere jednu ulogu nego drugu ni
zašto izabire jednu »lošu« ulogu (osim ako ne izabere »nasumce«, tj. upravo bez ika
a k o znaju da igraju ulogu koja im je dodijeljena. K o n a č n o s t svake kve slobode). Stoga je Calvin imao pravo da kaže da je u platoničkoj hipotezi izbor
historijske akcije, t j . m o g u ć n o s t apsolutnog n e u s p j e h a , r a đ a ozbilj uloge nužno determiniran od Boga, a ne od onoga koji ga prividno vrši. Napokon, ako
nošću koja karakterizira djelotvorno učestvovanje čovjeka u Histori- svaki čovjek može izabrati bilo koju ulogu, te ako je isključivanje drukčijih uloga od
one koju je izabrao njemu od Boga nametnuto, znači da ovaj posljednji čini pojedi
1
Što bi preostalo od Kristova individualiteta da se Isus nije rodio i umro? načnom općenitost, pa je, dakle, čovjek individuum samo za Boga.
504 KAKO ČITATI H E G E L A DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA METODA 505
konačnosti ili vremenitosti, Bitak n i k a d a ne bi bio pojmovno shva Stvarno riskirajući svoj život (bez nužnosti), Čovjek se uzdiže
ćeni (begriffen) bitak. do svijesti o svojoj smrti. K a d je, p a k , j e d n o m u posjedu ove svije
A k o j e , dakle, smrt očitovanje Negativiteta u Čovjeku (ili, tač sti, on m o ž e , protivno od životinje, bilo svjesno i dobrovoljno umri
nije, Čovjeka), o n a je transformacija njegovog stvarnog bitka u ide- jeti, bilo u svojoj misli i u svojoj volji odreći se smrti. Čovjek m o ž e ,
elni p o j a m . Z a t o što je s m r t a n , Čovjek m o ž e sebe p o j m o v n o shva s j e d n e s t r a n e , umrijeti »ne izgubivši priznanje«; može se, isto t a k o ,
titi (begreifen) onakvim kakav je u stvarnosti, t j . u p r a v o k a o h o t i m i č n o izložiti smrti u promišljenom i s r a č u n a t o m riziku, ili uviđa
s m r t n o g ; s u p r o t n o životinji on sebe misli k a o smrtnog, p a , d a k l e , mi jući prijetnju k o b n o g ishoda; može čak s a m o m e sebi zadati smrt, iz
sli svoju vlastitu smrt. On j e , d a k l e , a k o se h o ć e , »transcendira« i bilo kojih motiva koje će on ocijeniti valjanima. S druge s t r a n e , on
postavlja se, t a k o rekavši, s o n u stranu nje, ali to čini j e d i n o na taj m o ž e zanijekati svoju smrt k a o što m o ž e nijekati (varajući se) sve
način što m o ž e »nadmašiti« dani-Bitak, a da ne p o t o n e u čisto Ništa, što mu je zaista d a n o u njegovoj svijesti i n j o m e : može se proglasiti
n a i m e , u mišljenju i njime. besmrtnim.
P r e m a H e g e l u , Čovjek se »prvi put« uzdiže iznad p u k o g živo Ali, Čovjek ne m o ž e postati stvarno b e s m r t a n . Bitak negiranog
tinjskog samo-osjećaja (Selbstgefuhl) i dolazi do ljudske svijesti o sebi prelazi u negaciju i ostvaruje njezin rezultat. Dakle, (djelatno) negi
(Selbstbevvusstsein), do p o j m o v n e i diskurzivne svijesti u o p ć e rizikom rajući stvarni prirodni Svijet, Čovjek m o ž e stvoriti historijski ili ljud
života koji je prihvatio bez ikakve nužnosti, time što ide u smrt, a da ni ski (»tehnički«) Svijet, koji je t a k o đ e r , p r e m d a drukčije, stvaran.
Ali, smrt je čisto Ništa i o n a postoji k a o pojam smrti (= prisutnost
je na to prisiljen. J e r , samostalnim prihvaćanjem smrti »nadmašuje« ili
odsutnosti života). N o , negirajući j e d a n p o j a m , postizava se s a m o to
»transcendira« dani-bitak koji je on sam, d o k je ovo »nadmašenje«
da se stvara drugi pojam. Čovjek koji negira svoju smrt m o ž e , d a k l e ,
upravo misao koja objavljuje ovaj bitak njemu samom i drugima, osvjet
s a m o da »utvara« sebi k a k o je b e s m r t a n : m o ž e samo vjerovati u svoj
ljujući ga, t a k o rekavši, izvana i iz j e d n e nepostojeće o n o s t r a n o s t i . Da
»vječni život« ili u svoje »uskrsnuće«, ali ne m o ž e stvarno živjeti svoj
Čovjek nije dobrovoljno s m r t a n (tj. slobodan, individualan i histeri
imaginarni »posmrtni život«. Ali i ova vjera, čiji je protiv-stav i pori
čan, t j . totalan ili dijalektičan), ne bi m o g a o ni misliti ni govoriti: ne bi
j e k l o sposobnost sebi slobodno zadati smrt, t a k o đ e r razlikuje Čovje
se, dakle, ni u č e m u razlikovao od životinje.
ka od životinje. Čovjek nije samo j e d i n o živo biće koje zna da m o r a
Reći da je ljudska smrt, s u p r o t n o od životinjskog »svršetka«, umrijeti i da m o ž e sebi slobodno zadati smrt: on je, t a k o đ e r , jedini
»dijalektičko dokinuće« (tj. slobodna, jer m o ž e biti biološki prijevre koje m o ž e da čezne za besmrtnošću i da u nju više ili m a n j e čvrsto
m e n a ) znači, d a k l e , prije svega, reći da Čovjek zna da m o r a umrije vjeruje.
ti. Životinja, biljka i stvar svršavaju »o sebi i za nas«, t j . samo za
D a k l e , reći da su smrt Čovjeka i, p r e m a t o m e , sama njegova eg
izvanjskog p r o m a t r a č a . Smrt čovjeka postoji, naprotiv, i »za sebe«,
zistencija dijalektičke znači, m e d u ostalim, reći da se on »očituje«
j e r je nje svjestan on sam. Ovaj svršetak »o sebi i za sebe«, t j . dija
k a o biće koje zna da je s m r t n o i koje čezne za besmrtnošću, t j . koje
lektički ili »totalan«, jeste smrt u p r a v o m smislu riječi, koja se doga
»nadmašuje« svoju smrt u svome mišljenju i njime. Ali, »transcen-
đa samo u Čovjeka; i zato što je Čovjek smrtan u t o m smislu, on je
dencija« Čovjeka u o d n o s u na njegovu smrt »očituje« se i drukčije,
uistinu ljudski i bitno diferentan od životinje 1 . od p o g r e š n e »subjektivne izvjesnosti« (Gevvissheit) o p o s m r t n o m ži
1
Glasovito Epikurovo rezoniranje važi samo za životinju ili za ne-dijalektičko v o t u ; ova transcendencija »pojavljuje« se i k a o »objektivna stvar
biće uopće, koje može samo pretrpjeti svoj kraj, a da mu nikada ne može ići u susret. nost« (Wirklichkeit).
Ovo biće jest tako dugo dok ono živi, a nestaje poslije svoje smrti. Za njega dakle, R e ć i da je Čovjek dijalektičan ili s m r t a n u p r a v o m smislu znači
smrt stvarno ne postoji i o njemu se ne može reći: »ono umire«. Ali čovjek se tran
scendira u samoj svojoj egzistenciji i njome: on je živeći, isto tako, s onu stranu svoje reći da on može slobodno ići u susret svojoj smrti, ili premašiti svoju
stvarne egzistencije; njegova buduća odsutnost prisutna je u njegovu životu, a epiku- d a n u egzistenciju ma kakva bila, nezavisno od vlastitog k a r a k t e r a
rejski argument ne može precrtati ovu prisutnost odsutnosti u njegovoj egzistenciji. ove egzistencije. T o , d a k l e , znači reći da njegove mogućnosti prelaze
Dakle, čovjek je smrtan za samoga sebe i zato jedino njemu pripada da može umrijeti sve njegove zbiljske realizacije i da nisu ovima j e d n o z n a č n o determi
u pravom smislu riječi. Jer, jedino on može da živi znajući da će umrijeti. I zato, u
izvesnim slučajevima, može živjeti prema ideji smrti, podređujući joj sve što mu dikti n i r a n e . Ali t o , isto t a k o , znači reći da m o ž e zbiljski ostvariti samo
ra samo njegov život (askeza). ograničeni broj svojih beskonačnih mogućnosti (ili, bolje, n e o d r e đ e -
506 KAKO CITATI H E G E L A DIJALEKTIKA STVARNOG I FENOMENOLOŠKA METODA 507
Ukratko:
Hegelijanska Dijalektika nije metoda istraživanja ili filozofijskog
izlaganja, nego a d e k v a t n o opisivanje strukture Bitka, k a o i ostvariva
nje i pojavljivanje Bitka.
Reći da je Bitak dijalektičan znači, prije svega, (na o n t o l o š k o m
p l a n u ) reći da je on Totalitet koji sadržava Identitet i Negativitet. To
zatim (na metafizičkom p l a n u ) znači reći da se Bitak ostvaruje ne sa
mo k a o prirodni. Svijet nego i k a o historijski (ili ljudski) Svijet, j e r
ova dva Svijeta iscrpljuju totalitet onoga što je objektivno-stvarno II
( n e m a božanskog Svijeta). T o , n a p o k o n , ( n a f e n o m e n o l o š k o m pla
n u ) znači reći da o n o što je objektivno-stvarno postoji-empirijski i
pojavljuje se ne s a m o k a o neživa stvar, biljka i životinja, n e g o i k a o IDEJA SMRTI U H E G E L O V O J FILOZOFIJI
slobodan historijski individuum b i t n o vremenit ili smrtan (koji se bori
i koji radi). Ili još, reći da postoji Totalitet, ili Posredovanje, ili dija- ( P o t p u n i tekst dvaju posljednjih predavanja školske godine 1933-
lektičko-Ukidanje znači reći da osim danog-Bitka ima i stvaralačkog- 1934)
Djelovanja čiji plod je Djelo.
Na j e d n o m k a p i t a l n o m mjestu Predgovora P h G i (19-24. str.)
H e g e l povlači smjernice svoje filozofije i naznačuje njezin glavni cilj;
on tu pobrojava principe koji leže u osnovi njegove misli i glavne
konsekvencije koje iz njih proističu. Razumijevanje ovoga mjesta
daje ključ za razumijevanje hegelijanskog sistema u njegovoj cjelini,
a P h G e n a p o s e . O v o , p a k , mjesto j a s n o pokazuje prvenstvenu ulogu
koju ideja smrti igra u Hegelovoj filozofiji.
H e g e l počinje time što naznačuje u č e m u se sastoji, p r e m a nje
m u , bitni i neobjavljeni sadržaj njegove filozofije.
K a ž e ovo (19. str., 23-26. r ) :
»Po mome naziranju, koje se mora opravdati jedino prikazom samoga Sistema,
sve zavisi (es kommt alles darauf an) od toga da se izrazi i shvati (aufzufassen) Istinito
(Wahre) ne [samo] kao supstancija nego, isto tako, i kao subjekt.«
Filozofija nije s a m o istina ili istiniti opis; o n a j e , isto t a k o , ili bi O v o v e o m a zbijeno mjesto sadržava sve temeljne p o j m o v e H e
trebalo da b u d e opisivanje Istinitog. N o , a k o je Istina ( W a h r h e i t ) is gelove »dijalektike« i rezimira sve što je u njegovoj filozofiji bitno i
p r a v n a i p o t p u n a »objava« (= opis) Bitka i Stvarnog p u t e m suvislog uistinu n o v o .
G o v o r a (Logos), o n d a je Istinito (das W a h r e ) Bitak-koji-je-govo- A k o je ontološka osnova Supstancije shvaćena k a o prirodni sta-
rom-objavljen-u-svojoj-stvarnosti. Filozofu, dakle, nije dovoljno da tički-dani-Bitak (Sein) Identitet (sa s a m o m s o b o m ) , Subjekt G o v o r a
opisuje Bitak; on još m o r a opisati objavljeni-Bitak i objasniti činje koji objavljuje ovaj Bitak i samoga sebe, t j . Čovjeka, ima za po
nicu objave Bitka G o v o r o m . Filozof m o r a opisati totalitet o n o g a što sljednju osnovu Negativitet. N o , Čovjek čijim samim bićem vlada
jest i što postoji. N o , ovaj totalitet faktično obuhvaća G o v o r i, p o Negativitet jeste ne dani-statički-Bitak, nego Djelovanje ili Samo-po-
s e b n o , filozofijski govor. Filozofu je, d a k l e , p o t r e b n o da govori ne stavljanje ili stvaranje samoga sebe. On j e , p a k , objektivno-stvaran
s a m o o danom-statističkom-Bitku (Sein) ili o Supstanciji, koji su s a m o k a o »dijalektičko k r e t a n j e « , čiji je rezultat »posredovan« nega
O b j e k t G o v o r a , nego i o Subjektu G o v o r a i filozofije: nije dovoljno cijom danog-Bitka koji mu služi k a o polazna tačka. Ovaj Negativitet,
da govori o Bitku koji mu je d a n ; on m o r a da govori i o s a m o m e koji je u Bitku spojen s I d e n t i t e t o m Bitka, razdvaja ovaj Bitak na
sebi i da sebe objasni s a m o m e sebi ukoliko govori o B i t k u i o sebi. O b j e k t i Subjekt, stvarajući Čovjeka suprotstavljenog Prirodi. Ali,
isti ovaj Negativitet, ostvaren k a o ljudska egzistencija u Prirodi, ta
D r u g i m riječima, filozofija m o r a objasniti k a k o i zašto se Bitak
k o đ e r p o n o v n o spaja Subjekt i O b j e k t u istinitoj spoznaji i lom spo
ostvaruje ne s a m o k a o P r i r o d a i prirodni Svijet nego i k a o Čovjek i
z n a j o m , u kojoj G o v o r »koincidira« s B i t k o m koji objavljuje. Istinito,
historijski Svijet. Filozofija se ne smije zadovoljiti da b u d e s a m o Fi
ili objavljeni-Bitak, nije, dakle, k a k o su to mislili Parmenid i nje
lozofija p r i r o d e ; o n a m o r a biti i antropologija: osim ontoloških osno
govi protivnici, prvi i prvobitni, n a i m e »neposredni« ili dani i prirod
va p r i r o d n e stvarnosti, o n a m o r a istraživati o n e ljudske stvarnosti,
ni identitet bitka i mišljenja, n e g o rezultat drugo djelatnog procesa
koja je jedina sposobna da samu sebe objavi G o v o r o m .
koji započinje suprotstavljanjem Čovjeka Prirodi, o kojoj on govori i
Opisujući Istinito t a k o đ e r i k a o Subjekt, ili, drugim riječima, koju »negira« svojim djelovanjem.
analizirajući specifične k a r a k t e r e ljudske stvarnosti, H e g e l otkriva di
P o n o v n o uspostavljanje Jedinstva ili k o n a č n a koincidencija
jalektičku strukturu B i t k a i Stvarnog i ontološki kategoriju Negativi
»Supstancije« i »Subjekta« vrši se u a d e k v a t n o m opisivanju totaliteta
teta što leži u osnovi o v e dijalektičnosti. Opisujući, p a k , stvarnu Di
Bitka i Stvarnog od strane »apsolutne« filozofije (na čiju se izradbu
jalektiku, otkriva kružnost Istinitog i Istine, p a , dakle, i s a m e svoje
svodi dijela ljudska egzistencija njezina a u t o r a ili M u d r a c a , koji, da
filozofije. kle, prestaje da se djelatno, k a o »Subjekt«, suprotstavlja Prirodi
To kaže sam H e g e l na mjestu koje slijedi m a l o poslije citiranog uzetoj k a o »Supstancija«). Ali, totalitet Stvarnog uključuje ljudsku
teksta (20. str., 5-19. r . ) : stvarnost, koja postoji s a m o k a o stvaralačko kretanje. Savršeno i de
finitivno izjednačenje Bitka (= Supstancije) i G o v o r a (= Subjekta)
»Živa Supstancija [tj. ni statička ni dana] je, nadalje, Bitak koji je uistinu Su- m o ž e se, d a k l e , dogoditi t e k na kraju v r e m e n a , k a d a se završava
bjekt; ili, što je isto, - koji je uistinu objektivno-stvaran samo utoliko ukoliko je stvaralačko k r e t a n j e Čovjeka. O v a j , p a k , završetak objavljuje se ti
supstancija [dijalektičko-] kretanje postavljanja-same-sebe (Sichselbstsetzen) ili posre
dovanje (Vermittlung) sa samom sobom postajanja-drukčijom-od-sebe (Sichanderswer- me što Čovjek više ne n a p r e d u j e i zadovoljava se da opetuje (u svo
dens). Kao Subjekt, Supstancija je jednostavni-ili-nepodijeljeni (einfache) čisti Nega j e m u filozofijskom mišljenju) već prijeđeni p u t (kroz svoju djelatnu
tivitet i samim time podvajanje (Entzvveigung) jednostavnog-ili-nepodijeljenog, ili po- egzistenciju). T a k o se »apsolutna« filozofija ili Istinito u strogom
dvostručenje (Verdopplung) koje suprotstavlja (entgegensetzende), koje je opet (wie- smislu riječi m o ž e pojaviti s a m o k a o kružni opis stvarne Dijalektike
der) negacija ove ravnodušne (gleichgultigen) različitosti-ili-diferencijacije (Verschie-
denheit) i njezine opreke (Gegensatzes). Samo ova jednakost koja se opet-uspostavlja, uzete u njezinom totalitetu. O v a filozofija opisuje, s j e d n e s t r a n e ,
ili refleksija u samoj sebi u drugo.-bitku, jeste Istinito, a ne sjedinjujuće-i-izjedna- p u t koji vodi od p o s t a n k a G o v o r a (= Čovjeka) u Bitku (= Prirodi)
čujuće prvobitno (ursprungliche) jedinstvo kao takvo, tj. neposredno (unmittelbar) do dolaska Čovjeka koji će svojim G o v o r o m objaviti totalitet B i t k a ,
[sjedinjujuće-i-izjednačujuće jedinstvo] kao takvo. Istinito je postojanje nje same, i o n a s a m a j e , s druge s t r a n e , ovaj G o v o r što objavljuje Totalitet.
kružnica koja pretpostavlja svoj kraj (Ende) kao svoj cilj (Zweck) i ima ga za poče
tak, te je objektivno stvarna samo po ostvarujućem-izvođenju (Ausfuhrung) i po Ali, ovaj Totalitet uključuje G o v o r koji ga objavljuje, k a o i proces
svome kraju." postajanja ovoga G o v o r a . T a k o smo stigavši na kraj filozofijskog
512 KAKO ČITATI H E G E L A IDEJA SMRTI U HEGELOVOJ FILOZOFIJI 513
opisa bačeni n a t r a g p r e m a njegovu p o č e t k u , koji je opisivanje njego »Posredovanje nije ništa drugo nego jednakost-sa-samim-sobom (Sichselbstgleic-
hheit) koja se [dijalektički-] kreće; ili [još], ono je refleksija u samoj sebi, konstitutiv
va postajanja. O p i s a n a »završna-granica« ovoga postajanja je dola ni-element (Moment) zasebičnog Ja, čisti Negativitet, ili, [kada je] sniženo do svoje
zak apsolutne filozofije. Ali, ovaj dolazak t a k o đ e r je i cilj za kojim čiste apstrakcije. - jednostavno-ili-nepodijeljeno postajanje.«
se ide od p o č e t k a , j e r je filozofija apsolutna, j e r opisuje totalitet sa
mo utoliko ukoliko shvaća samu sebe opisujući svoje vlastito postaja A (poslije nove n a p o m e n e ) , Hegel nastavlja govoreći ovo (22.
nje. Ali, ovaj opis m o ž e da se napravi j e d i n o sa stajališta apsolutne str., 10-11. r . ) :
filozofije, koja j e , d a k l e , »početak« ili porijeklo svakog a d e k v a t n o g
opisa. To će reći da - k a k o Totalitet koji o n a opisuje t a k o i apsolut
na filozofija - m o ž e da se objektivno ostvari s a m o u svojemu »razvo »Što je upravo rečeno može biti isto tako izraženo ako se kaže da je Um (Ver
nunft) svrhovito Djelovanje (zweckmassiges Tun).«
ju« i njime, t j . k a o cjelokupnost svoga kružnog govora što tvori ne
razdjeljivu cjelinu, koja r e p r o d u c i r a z a t v o r e n u dijalektiku stvarnosti.
O v a kružnost filozofijskog govora zajamčuje njegov nepremašivi i Reći da Apsolut nije s a m o Supstancija n e g o i Subjekt znači reći
nepromjenjivi totalitet, p a , dakle, i njegovu apsolutnu istinu. da Totalitet osim I d e n t i t e t a sadrži i Negativitet. To znači, t a k o đ e r , reći
To kaže sam H e g e l ( 2 1 . str. 3-8. r.) nastavljajući ( n a k o n što je da se Bitak ostvaruje ne s a m o k a o P r i r o d a n e g o i k a o Čovjek. T o ,
napisao j e d n u objašnjavajuću n a p o m e n u ) misao koju je iskazao na p a k , n a p o k o n znači reći da sam Čovjek, koji se b i t n o razlikuje od
kraju citiranog mjesta. P r i r o d e s a m o ukoliko je Um (Logos) ili suvisli G o v o r o b d a r e n smi
slom što objavljuje Bitak, nije dani-Bitak, n e g o stvaralačko (= o n o
koje negira d a n o ) D j e l o v a n j e . Čovjek je dijalektičko ili historijsko
»Istinito je Cjelina. No, Cjelina je samo bitna-stvarnost (Wesen) (suština -
prev.) koja se dovršava-ili-ispunjava svojim razvojem. O Apsolutnom treba reći da je ( = slobodno) kretanje koje objavljuje Bitak G o v o r o m s a m o z a t o
bitno rezultat, da je tek na kraju što ono uistinu jest; a njegova priroda sastoji se što živi p r e m a budućnosti koja mu se ukazuje k a o projekt ili »cilj«
upravo u tome da je ona objektivno-stvarno-bivsto (Wirkliches), subjekt ili samopo- ( Z w e c k ) koji valja ostvariti djelovanjem što negira d a n o , i z a t o što
stojanje (Sichselbstvverden).«
je on s a m stvaran k a o Čovjek j e d i n o utoliko ukoliko se ovim djelo
vanjem stvara k a o djelo ( W e r k ) .
Istinito, ili Govorom-objavljeni-Bitak, jeste Totalitet, t j . cjelo
Iz uvođenja f u n d a m e n t a l n e kategorije Negativiteta ili Djelo
kupnost stvaralačkog ili dijalektičkog kretanja, koje proizvodi G o v o r
vanja ( T a t ili T u n , koje je »pravi bitak Čovjeka«) u ontologiji pro-
u srcu Bitka. Apsolut ili totalitet stvarnog je ne s a m o Supstancija ne
ističu sve karakteristične crte hegelijanske (= »dijalektičke«) filo
go i Subjekt koji savršeno objavljuje stvarno; s a m o , on je to tek na
zofije.
kraju svoga dijalektičkog (= historijskog) postajanja, k o j e završava
sa svojom vlastitom objavom. A ovo objaviteljsko postajanje znači O d a t l e , između ostalog, proizilazi konsekvencija koju mu već
da Totalitet uključuje ljudsku stvarnost koja nije s a m a sebi vječno p o z n a j e m o i koju H e g e l formulira k a k o slijedi (23. str., 21-24. r-):
identična datost, nego čin p o s t e p e n o g vremenitog samo-stvaranja.
O v o samo-stvaranje Čovjeka vrši se negacijom d a n o g ( p r i r o d n o g »Među raznim zaključcima koji proističu iz onoga što je bilo rečeno može se is
i ljudskog). Ljudska stvarnost, ili J a , nije, dakle, p r i r o d n a ili »nepo taknuti onaj [koji se sastoji u tome da se kaže] da je znanje objektivno-stvarno (zbilj
sko - prev.) i da može biti izloženo (dargestellt) samo kao Znanost ili kao Sistem.«
sredna« stvarnost, n e g o dijalektička ili »posredovana« stvarnost. Poj
miti Apsolut k a o Subjekt (a to j e , p r e m a H e g e l u , b i t n o ) znači, da
kle, pojmiti ga ukoliko uključuje Negativitet i ukoliko se ostvaruje » Z n a n o s t « ili »Sistem« znače k o d H e g e l a adekvatni, dakle i
ne s a m o kao Priroda n e g o i kao Ja ili Čovjek, t j . k a o stvaralačko ili kružni opis dovršenog ili zatvorenog totaliteta stvarnog dijalektičkog
historijsko postajanje. kretanja. I doista, čim u v o d i m o Negativitet ili stvaralačko Djelovanje
i dani-Bitak, m o ž e m o p r e t e n d i r a t i na apsolutnu, ili totalnu i definitiv
A ovo kaže Hegel (poslije nove objašnjavajuče n a p o m e n e ) u re nu istinu s a m o ako d o p u s t i m o da je stvaralački dijalektički proces
čenici koja se nastavlja na citirano mjesto ( 2 1 . str. 2 7 - 3 1 . r . ) : dovršen. No opis dovršenog dijalektičkog procesa, t j . procesa koji je
3 3 K a k o čitati H e g e l a
514 KAKO ČITATI H E G E L A IDEJA SMRTI U HEGELOVOJ FILOZOFIJI 515
d o š a o do t e r m i n u s a čija negacija nije više stvaranje novog t e r m i n u s a , Filozofijski proučavati Stvarno, poimajući ga k a o D u h , to znači,
zbilja m o ž e da b u d e samo kružan1. d a k l e , ograničiti se, k a k o su to činili Grci i filozofijska tradicija, na
N a p o k o n , završavajući mjesto (19-24. str.) gdje u k r a t k o izlaže fenomenološki, metafizički i ontološki opis danog-Bitka i »vječnog«
bitne crte cijelog svoga Sistema, H e g e l kaže da se m o ž e rezimirati p r i r o d n o g K o s m o s a , n e g o protegnuti ovaj trostruki opis na stvara
sve što on iskazuje o dijalektičnosti B i t k a ako se k a ž e da je Apsolut lačko Djelovanje koje je Čovjek i na njegov historijski Svijet. I sa
Duh ( G e i s t ) . mo t a d a pojavljuje se opisano Stvarno k a o dijalektičko ili »trojstve-
Hegel se izražava k a k o slijedi (24. str., 6-14. i 26-29 r . ) : no«, naime kao »duhovno«.
N o , Čovjek na koga misli Hegel nije onaj za kojega su Grci vje
»[To] da je Istinito, objektivno-stvarno samo kao Sistem, ili da je Supstancija rovali da su ga sagledali i kojega su predali u nasljedstvo filozofskom
bitno Subjekt, izraženo je u predodžbi (Vorsellung) koja izriče (ausspricht) Apsolutno p o t o m s t v u . Ovaj tobožnji Čovjek antičke tradicije u stvari je čisto
kao Duh, - najuzvišeniji pojam, a pripada novijem vremenu i njegovoj [kršćanskoj] p r i r o d n o ( = identično) biće, koje n e m a n i slobode ( = Negativitet),
religiji. Samo duhovno-bivstvo (das Geistige) je objektivno-stvarno-bivstvo (das Wir- ni historije, ni individualiteta u p r a v o m smislu. K a o i životinja, o n , u
kliche): ono je [s jedne strane] bitna-stvarnost (suština - prev.) ili bivstvo-koje-postoji-
o-sebi (Ansichseiende); [ono je, s druge strane] bivstvo-koje-se-odnosi [na samo sebe i svojoj stvarnoj i djelatnoj egzistenciji i n j o m e , tek »reprezentira« ne
na druga] (das sich Verhaltende) i posebno-određeno-bivstvo (das Bestimmte), drugo- ku »ideju« ili vječnu »bit«, koja je J e d n o m zauvijek d a n a i ostaje sa
bitak (drugotnost - prev.) (Anderssein) i bitak-za-sebe (Fursichsein); i [ono je, napo moj sebi identična. P o t p u n o k a o i Životinjski Život, njegova empirij
kon,] bivstvo-koje-ostaje u samome sebi (insich selbst Bleibende) u ovoj posebnoj- ska-egzistencija je a p s o l u t n o d e t e r m i n i r a n a p r i r o d n i m m j e s t o m (to-
određenosti i u svome bitku-izvan-sebe (Aussersichsein); tj. ono je o sebi i za sebe (an
und fur sich)... Duh koji sebe tako razvijenoga (entwieckelt) zna-ili-spoznaje kao pos) koje on oduvijek zauzima u d a n o m nepromjenljivom Kosmosu
Duh jeste Znanost. Ona je objektivna-stvarnost (zazbiljnost - prev.) Duha i carstvo ( d o k su njegova e v e n t u a l n a »odstupanja« s a m o učinak »slučaja«).
koje on sebi izgrađuje u svom vlastitom elementu.« B i t n o se, pak, razlikuje od životinje j e d i n o svojom mišlju ili svojim
suvislim govorom ( L o g o s ) , čije pojavljivanje u K o s m o s u nije, uosta
Reći da je Apsolut D u h znači tvrditi dijalektičku strukturu Bitka l o m , n i k a d a moglo biti objašnjeno. Ali, ovaj G o v o r ništa ne negira i
i Stvarnog, uzetih u njihovoj cjelini ili k a o sabrani totalitet. J e r , D u h ništa ne stvara: zadovoljava se da objavljuje d a n o stvarno bivstvo
je ujedno Bitak-o-sebi (Identitet, T e z a , dani-Bitak, P r i r o d a ) , Bitak- ( d o k zabluda ostaje, u stvari, neobjašnjiva). G o v o r , t j . Čovjek, je
za-sebe (Negativitet, A n t i t e z a , Djelovanje, Čovjek) i Bitak-o-sebi-i- ste, dakle, prisno sjedinjen s danim-Bitkom. A o n o što u posljednjoj
za-sebe (Totalitet, Sinteza, D j e l o , Historija = »kretanje«). B u d u ć i analizi postoji to je ovaj j e d a n i jedini Bitak koji vječno misli samo
da je dijalektički totalitet, duhovno-bivstvo je objektivno-stvarno-biv- ga sebe u svojemu d a n o m totalitetu. Ili, k a k o će to kasnije reći Spi
stvo i j e d i n o njemu pripada da jest. J e r , k o n k r e t n a stvarnost uklju n o z a , o n o što u posljednjoj analizi jest - to je B o g koji je Supstanci
čuje sve što jest na bilo koji način: k a k o p r i r o d n i Svijet t a k o ljudski ja.
ili historijski Svijet i U n i v e r z u m govora. Subjekt i O b j e k t , Mišljenje Čovjek koga analizira Hegel jeste, naprotiv, Čovjek koji se po
i Bitak, P r i r o d a i Čovjek, k a d se uzimaju izolirano, s a m o su apstrak javljuje u pretfilozofskoj žido-kršćanskoj tradiciji, koja je j e d i n a ui
cije, k a o što su apstrakcije izolirani govori i p o j e d i n a č n a stvarobitku- stinu a n t r o p o l o š k a . O v a tradicija održala se u toku »novijeg vreme
juća bivstva. J e d i n o cjelokupnost Stvarnosti, koja je objavljena cije na« k a o »vjera« ili »teologija«, koje su inkompatibilne s a n t i č k o m i
lim G o v o r o m , jeste objektivna-Stvarnost (zbilja - p r e v . ) ; ova, p a k , tradicionalnom znanošću ili filozofijom. O v u , p a k , tradiciju, što je
cjelokupnost što ima dvostruki aspekt, t j . prirodni Svijet koji sadrži prenijela Hegelu p o j a m slobodnog historijskog Individuuma (ili »Oso
Čovjeka što o n j e m u govori, j e s t e u p r a v o o n o što H e g e l naziva »Du b e « ) , ovaj je prvi filozofijski analizirao, pokušavajući je pomiriti s
hom«. temeljnim p o j m o v i m a poganske filozofije P r i r o d e 1 . P r e m a ovoj žido-
1
1
Prema Hegelu nije moguća nijedna istina prije dovršenja dijalektičkog (= hi Hegelu su, u stvari, na ovom putu prethodili Descartes (prvi pokušaj kršćanske
storijskog) procesa. Ali, ova konsekvencija je nužna, samo ako se dopusti dijalektič- filozofije), Kant i Fichte (kršćanski filozofi par excellence). Ali, ova tri pokušaja filo
nost totaliteta Bitka. Prihvaćajući naprotiv da Negativitet nastupa samo u ljudskoj zofijske antropologije propadoše jer se njihovi autori nisu usudili napustiti tradicional
stvarnosti i da danim Bitkom upravlja samo Identitet, može se ostati pri tradicional nu (i, u posljednjoj analizi, »pogansku« ili »naturalističku«: Identitet!) ideju o besm
nom pojmu istine, bar što se tiče Prirode i prošlosti Čovjeka. rtnosti Čovjeka ili »duše«. - Po svojim pojmovima »monade« i »dovoljnog razloga«
33*
516 KAKO CITATI H E G E L A
IDEJA SMRTI U H E G E L O V O J FILOZOFIJI 517
u p r i r o d n o m Svijetu dobrovoljno prihvaćajući opasnost smrti u Borbi Da bismo shvatili p o n e š t o z a g o n e t a n p o č e t a k ovog mjesta, koje
iz čistog prestiža; a mireći se sa smrću, objavljujući je svojim govo je inače savršeno j a s n o i j e d n o z n a č n o , valja držati na u m u o n o što
r o m , Čovjek k o n a č n o dolazi do apsolutnog Z n a n j a ili do M u d r o s t i , slijedi.
dovršavajući t a k o Historiju. J e r , polazeći od ideje smrti, H e g e l izra Filozofija je traženje M u d r o s t i , a M u d r o s t je p u n i n a samosvije
đuje svoju Z n a n o s t ili »apsolutnu« filozofiju, koja je j e d i n a k a d r a fi sti. Težeći za M u d r o š ć u i tražeći j e , Hegel, dakle, u posljednjoj ana
lozofijski objasniti to da postoji u Svijetu k o n a č n o biće koje je svje lizi, hoće da objasni sebi i da sebe objasni: n a i m e , o n o što on jest i
sno svoje konačnosti i k a d š t o njome raspolaže po svojoj volji. o n o što čini. N o , njegova djelatnost, na koju se svodi njegova uisti
D a k l e , hegelijansko a p s o l u t n o Z n a n j e ili M u d r o s t i svjesno pri nu ljudska egzistencija, jeste o n a filozofa ili M u d r a c a što svojim go
hvaćanje smrti, shvaćene k a o p o t p u n o i definitivno uništenje, j e d n o v o r o m objavljuje bitak koji je on sam i koji on nije. Filozofirajući
H e g e l , dakle, prije svega m o r a da objasni i opravda svoj vlastiti filo
su i isto. To sasvim doslovno kaže sam H e g e l na j e d n o m d r u g o m
zofski govor. N o , razmatrajući ovaj govor, Hegel konstatira da se tu
mjestu Predgovora (29. str.), koje ima a p s o l u t n o kapitalnu važnost. I
ne radi o pasivnoj datosti, nego o rezultatu »djelatnosti« koja može
tek čitajući ovo uistinu značajno mjesto, shvaćamo posljednje motive
biti nazvana »poslom« ( r a d o m - prev.) i zahtijeva v e o m a veliku
hegelijanske misli, razumijemo njezino p r a v o značenje i biva n a m ja
»snagu«, koju daje o n o što se ovdje zove »Razum«. Konstatira, da
sna sva njezina dalekosežnost.
kle, da je R a z u m »moć« i kaže da je ova m o ć »veća« od sviju dru
Tekst ovoga mjesta može da b u d e , po prilici, p r e v e d e n k a k o sli gih i da je uistinu »čudnovata«.
jedi (29. str., r. 23-30, r. 15):
Očevidno je da » R a z u m « ovdje znači o n o što je u Čovjeku uisti
nu i specifično ljudsko, j e r ga sposobnost govora razlikuje od životi
»Djelatnost (Tatigkeit) rastavljanja (Scheidens) snaga je i posao razuma (Ver- nje i stvari. To je isto o n o bitno u svakoj filozofiji ma kakva o n a
standes), [tj.] najčudnovatije (verwundersamten) i najveće [od sviju], ili čak apsolutne
bila, p a , dakle, i k o d samog H e g e l a . Cijelo je pitanje u t o m e da se
moći (Macht). Krug koji miruje zatvoren u samome se bi i koji drži (halt) svoje kon-
stitutivne-elemente (Moment) kao [što to čini jedna] supstancija jeste neposredan od sazna što je t o . H e g e l n a m kaže da je R a z u m (= Čovjek) »apsolutna
nos (Verhaltnis) i prema tome nije čudnovat. Ali [to] da akcidentalno (Akzidentelle) m o ć « , koja se očituje u »djelatnosti rastavljanja« i n j o m e , ili, još bo
kao takvo koje je rastavljeno od svega opsega (Umfange), [da] bivstvo-koje-je-vezano lje, k a o »rastavljanje« (Scheiden). Ali zašto to kaže?
(Gebundene) i koje je objektivno-stvarno samo u svojoj povezanosti (Zusammenhang)
Kaže to zato što je djelatnost R a z u m a , t j . ljudsko mišljenje
s nečim-drugim dobiva vlastitu empirijsku egzistenciju (Dasein) i odvojenu-ili-zasebnu
(abgesonderte) slobodu, jeste golema (ungeheure) moć Negativnoga; to je energija bitno diskurzivno. Čovjek ne objavljuje t r e n u t a č n o , k a o u bljesku, to
mišljenja (Denkens), čistog apstraktnog-Ja (Ichs). Smrt, - ako hoćemo tako nazvati talitet stvarnog; ne zahvaća ovaj totalitet u j e d n o j riječi-pojmu. O b
ovu nezbiljnost (Unvvirklichkeit), to je ono-najstrašnije (Furchtbarste), a čvrsto držati javljuje j e d a n po j e d a n , odvojenim riječima ili djelomičnim govo
mrtvo, to je ono što zahtijeva najveću snagu. Nemoćna ljepota mrzi razum, jer on od r o m , konstitutivne e l e m e n t e totaliteta, rastavljajući ih od ovoga da bi
nje odviše očekuje (zumuitet); što ona nije kadra. No, život Duha nije život koji se
plaši (scheut) pred smrću i čuva se (rein bevvahrt) uništenja (Vervvustung), nego onaj to m o g a o izvesti, i samo cjelokupnost njegova govora koji traje u
koji podnosi smrt i u njoj se održava (erhalt). Duh postizava svoju istinu jedino ako v r e m e n u može objaviti totalnu, čak i istovremenu stvarnost. N o , ovi
samoga sebe nade u apsolutnoj rastrganosti (Zerrissenheit). On nije ona [golema] moć su elementi faktično nerastavljivi od cjeline koju sačinjavaju, j e r su
zato što je Pozitivno koje se odvraća (vvegsieht) od negativnog, kao kad o nečem ka m e đ u s o b n o povezani p r o s t o r n i m i v r e m e n s k i m , n a i m e , materijalnim
žemo: ovo nije ništa ili [ovo je] krivo, pa [tako] obračunavši s tim (damit fertig), prelazimo
v e z a m a , koje su nerazrješive. Njihovo je rastavljanje, dakle, doista
na nešto drugo; ne, Duh je ova moć samo ukoliko Negativno gleda u lice (ins Ange-
sicht schaut) [i] njime se bavi (verweilt). Ovo trajno-bavljenje (Verweilen) jeste čarob- »čudo«, a m o ć koja ga izvodi svakako zaslužuje da b u d e nazvana
na-snaga (Zauberkraft) koja obraća (umkehn) Negativno u dani-Bitak (Sein). - Ona »apslolutnom«.
[moć Duha, ili ova čarobna-snaga] jeste isto što smo gore [19. str. 26. r.] nazvali Su A p s o l u t n a snaga ili apsolutna m o ć koje Hegel ima p r e d očima
bjektom, koji, dajući u svome [vlastitom] elementu empirijsku-egzitenciju posebnom-
određenju, dijalektički-ukida (aufhebt) apstraktnu Neposrednost (Unmittelbarkeit), tj.
nisu, u posljednjoj analizi ništa drugo nego m o ć ili snaga apstrakcije
koja samo postoji-kao-dani-bitak uopće (nur uberhaupt seiende) i [koja] što je nalazimo u Čovjeku.
samim time jeste prava-ili-istinska (vvahrhafte) supstancija, [tj.] dani-Bitak ili Neposred K a d a opisujemo bilo koji izolirani p r e d m e t , a p s t r a h i r a m o od
nost koji nemaju Posredovanje (Vermittlung) izvan sebe, nego su sami ovo Posre ostalog univerzuma. Govoreći o »ovome stolu« ili o »ovome psu«, na
dovanje.« primjer, govorimo o njima k a o da su sami na svijetu. N o , faktično,
522 KAKO CITATI H E G E L A 523
I D E J A SMRTI U H E G E L O V O J FILOZOFIJI
ukoliko su stvarni, pas i stol zauzimaju u d a n o m e t r e n u t k u t a č n o uvijek postoje u p r o s t o r n o m i v r e m e n i t o m svijetu. P o j a m nije »ide
o d r e đ e n a mjesta u s t v a r n o m e Svijetu i ne m o g u biti rastavljeni od ja« ili »smisao«, nego riječ-koja-ima-smisao, ili suvisli govor (Logos).
onoga što ih okružuje. Ali čovjek koji iz izolira svojim mišljenjem D a k l e , apsolutna m o ć R a z u m a rastavlja ideju-bit od njezine p r i r o d n e
m o ž e , u o v o m e mišljenju, da ih kombinira k a k o mu se čini s h o d n o . p o d l o g e s a m o z a t o da je o p e t poveže, k a o ideju-smisao, sa specifič
M o ž e , na primjer, smjestiti ovoga psa p o d ovaj stol, čak a k o su oni n o m p o d l o g o m govora, koji j e , t a k o đ e r , ovdje i sada (jer je on go-
ovoga t r e n u t k a faktično rastavljeni udaljenošću od tisuću k i l o m e t a r a . vor-obdaren-smislom) s a m o ukoliko ga shvaća konkretan čovjek).
N o , ova m o ć k o j o m mišljenje rastavlja i p o n o v n o k o m b i n i r a stvari
Ali o d a t l e , isto t a k o , proizilazi da rastavljanje »biti« od njezine
zbilja je »apsolutna«, j e r nijedna stvarna snaga povezivanja i odbija
prirodne podloge nije događanje koje se s p o n t a n o zbiva u P r i r o d i ,
nja nije dovoljno m o ć n a da joj se suprotstavi. O v a , p a k , m o ć nije
n e g o rezultat »djelatnosti« » R a z u m a « , ili »posla« koji zahtijeva »sna
nipošto fiktivna ili »idealna«. J e r , rastavljajući i p o n o v n o kombinira
gu« što ima »apsolutnu moć«. N o , svakako se m o ž e reći s H e g e l o m
jući stvari u svojemu diskurzivnom mišljenju i njime, čovjek stvara
da je ova m o ć »čudnovata« i da je glavna zadaća filozofije ili Z n a n o
svoje tehničke projekte koji, j e d n o m ostvareni r a d o m , stvarno mije
sti da je objasni.
njaju izgled d a n o g p r i r o d n o g Svijeta, stvarajući u n j e m u j e d a n kul
Ali, filozofski Hegelovi p r e t e č e slabo su se poduhvatili posla da
turni Svijet.
o d g o v o r e na pitanje koje se postavlja, da objasne čudo o k o j e m u je
O p ć e n i t o uzevši, k a d se stvara pojam n e k o g stvarnog bivstva, on riječ. Krivo su vidjeli i postavili p r o b l e m . Govorili su o »Subjektu«
se odrješuje od njegova hic et nunc. P o j a m n e k e stvari je s a m a ova u o p ć e ili o »Mišljenju« k a o t a k v o m , pitajući se k a k o i zašto je Bitak,
stvar, ukoliko je odriješena od svojega d a n o g hic et nunc. T a k o se t a k o đ e r , i P o j a m , t j . zašto i k a k o on m o ž e imati smisao; ali su zabo
p o j a m »ovaj pas« ni u č e m u ne razlikuje od stvarnog k o n k r e t n o g psa ravili reći da postoje i smisleni govori koje ljudi izriču, pišu ili misle
na kojega se »odnosi«, osim u t o m e što je ovaj pas ovdje i sada, d o k u p r o s t o r u i v r e m e n u . T a k o pojednostavnivši p r o b l e m , oni su, d o d u š e ,
je njegov p o j a m svagdje i nigdje, uvijek i n i k a d a . N o , odriješiti jed došli do n e k o g rezultata. P a r m e n i d tvrdi istovetnost B i t k a i Mišlje
no bivstvo od njegovog hic et nunc znači rastaviti ga od njegove nja; Aristotel govori o Bitku koji vječno misli samoga sebe u svoje
»materijalne« p o d l o g e , koja je j e d n o z n a č n o o d r e đ e n a ostalim d a n i m mu totalitetu; Spinoza, slijedeći Descartesa i inspirirajući Schellin
prostorno-vremenskim u n i v e r z u m o m , k o j e m u ovo bivstvo p r i p a d a . ga, kaže da je Mišljenje atribut Supstancije. Hegel ne pobija ovaj
Stoga bivstvo, n a k o n što je p o s t a l o p o j a m , m o ž e biti p r e r a đ e n o »ili rezultat filozofije koja je p r e t h o d i l a njegovoj. Kaže s a m o da u o d n o
pojednostavljeno« k a k o se želi. T a k o ovaj stvarni pas k a o p o j a m ni su između Bitka i Mišljenja, na koji misli ova filozofija, n e m a ništa
je s a m o »ovaj pas« nego i »jedan bilo koji pas«, »pas u o p ć e « , »če- zaista značajno. Da bi se dotični o d n o s uistinu shvatio, dostajalo bi
tveronožac«, »životinja«, pa čak i n a p r o s t o »Bitak«. Ponavljam, p a k , d a , s H e g e l o m , poistovetimo P o j a m i V r i j e m e ; ili, što je isto, da tvr
još j e d n o m , ova m o ć rastavljanja koja stoji na p o č e t k u znanosti, vje d i m o vremenitost samoga Bitka. J e r pojam ili, tačnije, smisao Bitka
ština i z a n a t a jeste »apsolutna« m o ć kojoj P r i r o d a ne m o ž e pružiti se ni u č e m u ne razlikuje od samoga Bitka, osim u t o m e što je u
nikakav djelotvoran o t p o r . smislu o d s u t a n bitak ovoga Bitka. A isto važi i za smisao bilo čega
Nije, m e đ u t i m , ispravno reći da se stvarno bivstvo k o j e je posta što jest, j e r Bitak je s a b r a n a cjelina svega što jest, t a k o da je smisao
lo p o j a m situira izvan v r e m e n a i p r o s t o r a . Aristotel je i m a o pravo »Biti« sabrana cjelina sviju smislova u o p ć e . Smisao-bit n e k e stvari
kad je sasvim o d r e đ e n o r e k a o da »platonske« »ideje« postoje s a m o u j e , k a k o se k a ž e , sama ova stvar manje njezina egzistencija. No
p r o s t o r n i m i vremenitim »materijalnim« stvarima, čije su o n e »biti« »oduzimanje« koje o t i m a bitak Bitku nije ništa drugo nego Vrijeme,
ili »entelehije«. A p s o l u t n a m o ć R a z u m a uspijeva da rastavi »bit« od koje prevodi Bitak iz sadašnjosti u kojoj on jest u prošlost u kojoj
njezine p r i r o d n e p o d l o g e : bit »pas« - od ovoga psa koji ovdje i sada on nije (više nije) i u kojoj je on s a m o čisti smisao (ili bit b e z egzi
trči i laje. Ali, o n a je ne m o ž e prenijeti u j e d a n , da t a k o k a ž e m o , stencije). B u d u ć i , p a k , da nije novi Bitak onaj koji je u sadašnjosti,
»nad-nebeski« svijet, izvan p r o s t o r a - v r e m e n a . K a d je j e d n o m odrije n e g o »stari« ili prošli, m o ž e se reći da je Bitak bit koja je dobila
šena od svoje p r i r o d n e p o d l o g e , »bit« postaje »smisao« ili »ideja«. egzistenciju; ili, što je isto, da bitak nije samo Biti, n e g o P o j a m ; ili,
Ali »smisao« ne lebdi u p r a z n o m : on je n u ž n o smisao j e d n e riječi ili što je isto t a k o isto, da Bitak ima smisao upravo utoliko ukoliko on
jednog govora: - oni su izgovoreni, napisani ili s a m o pomišljeni, ali jest ( k a o Vrijeme). Isto t a k o , budući da je isti prošli Bitak onaj koji
IDEJA SMRTI U HEGELOVOJ FILOZOFIJI 525
524 KAKO ČITATI H E G E L A
A k o izražava »misao« koja p r i p a d a j e d n o m »Ja«, o v o Ja n u ž n o ima u Svijetu prirodnih »fenomena« i da se poslije djelovanja rada na
empirijsku-egzistenciju u p r i r o d n o m p r o s t o r n o - v r e m e n s k o m Svijetu, o v o m Svijetu »pojavljuje« R a z u m sa svojim mislima i govorima 1 .
o n o je ljudsko J a . O n o što je »apstraktno-Ja« (Ich) na o n t o l o š k o m No Negativitet, uzet z a s e b n o , jeste čisto Ništa (na o n t o l o š k o m
p l a n u (jer ovo Ja je oblik u k o j e m opstoji Negativitet u I d e n t i t e t u ili p l a n u ) . Ovo Ništa ništi k a o Djelovanje (apstraktnog-Ja) u Bitku.
u danom-Bitku) - to je ljudsko »osobno-Ja« (Selbst) na metafizič Ali, Djelovanje ništi uništavajući ovaj Bitak, pa, d a k l e , uništavajući
k o m planu: - to je Čovjek koji se »pojavljuje«, na f e n o m e n o l o š k o m s a m o sebe, j e r bez Bitka je o n o tek Ništa. Negativitet nije, dakle,
p l a n u , kao slobodan historijski individuum koji govori. d r u g o negoli konačnost Bitka (ili nazočnost u njemu prave b u d u ć n o
Č u d o postojanja govora, koje t r e b a da objasni filozofija, nije, sti, koja nikada neće biti njegova sadašnjost); i Djelovanje je bitno
dakle, drugo n e g o č u d o postojanja Čovjeka u svijetu. I doista može konačno. Z a t o (na metafizičkom planu) historijski Svijet koji je stvo
m o primijeniti n a s a m o g Čovjeka Hegelovu rečenicu koju sam inter r e n djelovanjem ima n u ž n o p o č e t a k i svršetak. A bivstvo koje je
p r e t i r a o primjenjujući je na G o v o r . J e r , i Čovjek je »vezano-bivstvo« Djelovanje u s a m o m e svojemu biću »pojavljuje se« (na fenomenolo
koje je »objektivno-stvarno s a m o u svojoj povezanosti s nečim-dru- škom planu) s a m o m e sebi i drugima k a o neizlječivo smrtno.
gim«: on nije ništa bez životinje koja mu služi k a o podloga i on je Z a t o , u citiranom tekstu, Hegel m o ž e nazvati Smrt »nezbiljnoš-
čisto ništa izvan p r i r o d n o g Svijeta. A ipak se rastavlja od ovog Svi ću« koja je Negativitet ili »negativno-ili-negatorsko-bivstvo«. Ali,
j e t a i suprotstavlja mu se. Stvara sebi »jednu vlastitu empirijsku- a k o je Čovjek Djelovanje, te a k o je Djelovanje Negativitet »koji se
egzistenciju«, b i t n o diferentnu od sviju čisto p r i r o d n i h empirijskih pojavljuje« k a o Smrt, Čovjek j e , u svojoj ljudskoj ili govornoj egzi
egzistencija. I stiče sebi »odvojenu-ili-zasebnu s l o b o d u « , koja mu stenciji, tek smrt: više ili m a n j e o d g o đ e n a i svjesna s a m e sebe.
omogućuje da se kreće i da djeluje sasvim drukčije negoli bi to učinila
D a k l e , filozofijski objasniti G o v o r , ili Čovjeka k a o biće koje go
životinja koja ga utjelovljuje, k a d ova životinja ne bi utjelovljivala
vori, - znači bez okolišenja prihvatiti činjenicu smrti i opisati, na tri
Negativitet i ne bi, dakle, bila Ja koje misli i govori. O b d a r e n »apso
filozofijska plana, njezino značenje i njezinu dalekosežnost. N o , to
l u t n o m moći«, koja u njemu postaje »čudnovata« djelotvorna »sna
je u p r a v o o n o što su filozofi prije H e g e l a propustili da učine.
ga«, Čovjek proizvodi u »djelatnosti«, ili u r a c i o n a l n o m , ili »Razu
H e g e l se t o m e ne čudi, jer on zna da je smrt »ono što je naj
m o m « p r o ž e t o m »poslu« j e d a n stvarni Svijet protiv-prirode, koji je
strašnije« i da je prihvaćanje smrti »ono što zahtijeva najviše snage«.
stvoren njegovom »odvojenom s l o b o d o m « za njegovu »vlastitu empi
K a ž e da R a z u m zahtijeva ovo prihvaćanje. J e r R a z u m , svojim govo
rijsku-egzistenciju«: - tehnički ili kulturni, društveni ili historijski
r o m , objavljuje o n o što je stvarno i objavljuje samoga sebe. Budući,
Svijet.
p a k , da se r a đ a iz konačnosti, on je s a m o misleći smrt i govoreći o
Sasvim k a o i govor koji on izriče, Čovjek nije, d a k l e , dani-Bitak
1
ni »akcident« j e d n e »Supstancije«. On je rezultat n a p o r a apsolutne Hegel to kaže u Odsjeku A IV poglavlja FGe. Vidi gore prijevod otisnut Umje
sto uvoda. - Djelovanje preokreće »prirodni« tok Vremena u kojemu traje vremeniti
moći i on je s a m a ova m o ć : on je utjelovljeni Negativitet, ili, k a k o dani-Bitak ili bitak koji ima smisao. Ono uvodi primat budućnosti u Vrijeme, u koje
kaže H e g e l , - »negativno-ili-negatorsko-bivstvo« (das Negative). Sa mu Bitak jest i dan je samo u sadašnjosti. Jer, sadašnjost Djelovanja jeste realizacija
mo a k o Čovjeka shvatimo k a o Negativitet, s h v a ć a m o ga u njegovoj projekta budućnosti: u Djelovanju i djelovanjem ili, bolje, kao Djelovanje) budućnost
»čudesnoj« ljudskoj posebnosti, koja od njega stvara Ja što misli i je u Bitku stvarno nazočna. No, i budućnost je, kao i prošlost, ništa bitka, tj. njegov
smisao. Ali ovaj smisao nije bio i nije stvarno vezan za sadašnju ili danu egzistenciju.
govori, ili što »rastavlja« esenciju od njezine p r i r o d n e ili d a n e »pove Zato on može da, tako rekavši, bude odvraćen od svoje »prirodne« egzistencije (čija
zanosti« s egzistencijom. bi on bio esencija) i orijentiran prema jednoj »umjetnoj« egzistenciji, koja je ona go
Z n a m o , inače, d a se, n a o n t o l o š k o m p l a n u , Negativitet k a o ne vora (čiji će on biti smisao). A kao diskurzivni projekt budućnost je stvarno nazočna
kao budućnost. Doduše, projekt se ostvaruje u sadašnjosti, a on je u prošlosti kao vec
gatorski ili stvaralački Čin (da bi opstojao k a o »apstraktno-Ja«). Isto ostvaren. Ali sadašnjost, dakle, i prošlost projekta proželi su i određeni budućnošću
t a k o z n a m o da j e , na metafizičkom p l a n u , »pravi bitak Čovjeka nje koja u njemu opstoji kao govor. Stvarno koje je stvoreno Djelovanjem jeste, dakle,
govo djelovanje« i da s a m o u njemu »Individualitet jeste objektivno- stvarno koje je objavljeno mišlju ili riječju. Djelovanje (= Čovjek) jeste ono što stva
ra Svijet kojim vlada budućnost, Svijet Znanosti i umijeća, u srcu prirodnog Svijeta
stvaran ( P h G a , 236. str, 10-12. r . ) . I, n a p o k o n , z n a m o da se, na fe kojim vlada sadašnjost (ukoliko je Svijet neživ ili »materijalan«) i prošlost (ukoliko je
n o m e n o l o š k o m p l a n u , djelovanjem borbe Čovjek prvi p u t »očituje« Svijet živ).
528 KAKO ČITATI H E G E L A IDEJA SMRTI U HEGELOVOJ FILOZOFIJI 529
njoj uistinu o n o što on jest: - govor svjestan samoga sebe i svojega M u d r a c a , koji utjelovljuje D u h . H e g e l kaže da je ovo »trajno bav
porijekla. Ali, Hegel t a k o đ e r zna da je » n e m o ć n a ljepota« nesposob ljenje« Negativnim »čarobna snaga koja obraća Negativno u dani-Bi
na da se p o k o r i zahtjevima R a z u m a . E s t e t , r o m a n t i č a r , mistik bježe tak«. Govoreći t o aludira n a o n o što j e , p r e m a n j e m u , rođenje Čo
od ideje smrti i govore o s a m o m e Ništavilu k a o o n e č e m u što jest. vjeka u Svijetu 1 . J e r u Borbi, gdje se moć Negativnog očituje dobro
N o , kaže H e g e l , »život D u h a « nije onaj »koji se plaši p r e d voljnim prihvaćanjem rizika Života ( G o s p o d a r ) , ili tjeskobom koju
smrću i čuva se uništenja, n e g o onaj koji podnosi smrt i u njoj se izaziva svjesno pojavljivanje s m r t i ( R o b ) , Čovjek stvara svoj ljudski
održava«. To znači da je D u h Bitak objavljen riječju i da je život bitak, pretvarajući t a k o k a o »čarolijom« Ništa koje je no i koje se
D u h a egzistencija filozofa ili M u d r a c a , koja je svjesna Svijeta i same očituje njemu i njime kao smrt u negatorsku egzistenciju borca i rad
sebe. No s a m o ukoliko je svjestan svoje k o n a č n o s t i , p a , d a k l e , i svo nika što stvaraju Historiju. O v o »bavljenje« smrću ostvaruje Negati
je smrti, čovjek je uistinu svjestan sebe. J e r on je k o n a č a n i s m r t a n . vitet i uklapa ga u prirodni Svijet k a o ljudski bitak. Nastavljajući,
U o s t a l o m , D u h »postizava svoju istinu j e d i n o a k o samoga sebe p a k , u svome govoru ovaj a n t r o p o g e n i dodir sa smrću, M u d r a c pre
n a đ e u apsolutnoj rastrganosti«. J e r , ponavljam još j e d n o m , D u h je tvara ništa pogrešnog opisa Čovjeka u objavljeni bitak koji je istina.
Stvarno koje je objavljeno G o v o r o m . N o , G o v o r se r a đ a u Čovjeku Ova »čarobna snaga«, nastavlja H e g e l , jeste o n o što je prije
koji se suprotstavlja Prirodi, ili koji negira: u B o r b i - d a n u životinju (19. str.) nazvao »Subjektom« ili »apstraktnim-Ja« » R a z u m a « . To će
koja je on sam, i R a d o m - prirodni Svijet koji mu je d a n . Iz ove reći da mišljenje i govor koji objavljuju S t v a r n o nastaju iz negator
»rastrganosti« Stvarnog na Čovjeka i P r i r o d u rađaju se R a z u m i nje skog Djelovanja koje ostvaruje Ništa koje uništava Bitak: dani-bitak
gov G o v o r , koji objavljuju S t v a r n o i t a k o ga p r e o b r a ž a v a j u u D u h . Čovjeka - u Borbi, i dani-Bitak Prirode - R a d o m (koji, u o s t a l o m ,
Ova opreka, ovaj sukob između Čovjeka i d a n o g Stvarnog isprva se proizlazi iz stvarnog dodira sa smrću u Borbi). T o , dakle, znači reći
očituje kroz pogrešnost ljudskog objaviteljskog govora i t e k na da sam ljudski bitak nije d r u g o negoli ovo Djelovanje; on je smrt
svršetku v r e m e n a , na kraju Historije, govor M u d r a c a sastavlja stvar koja živi ljudski život.
nost. T a d a se m o ž e reći da » D u h nalazi s a m o g a sebe« i da »postiza Budući da je na taj način ljudski bitak, a k o se h o ć e , o d g o đ e n a
va svoju istinu«, koja je a d e k v a t n a objava stvarnosti. Ali, o n a sebe smrt, ili potvrda Ništavila negacijom d a n o g , ili, još, - stvaranje, on
nalazi s a m o u »rastrganosti« koja se očitovala u m n o g i m oblicima za nije, dakle, dani-bitak«. On sam sebe »posebno-određuje«, on nije,
b l u d e u t o k u historijskog procesa i njime. O v a j , p a k , p r o c e s je onaj k a o prirodni bitak, »neposrednost koja-postoji-kao-dani-bitak«. O n ,
niza generacija koje dolaze j e d n a iza d r u g e , koje se, d a k l e , r a đ a j u i naprotiv, postoji na ljudski način s a m o ukoliko »dijalektički ukida«
umiru u v r e m e n u . ili »posreduje« ovu p r i r o d n u »neposrednost« p u t e m negatorskog
Smrt proizvodi Čovjeka u Prirodi i smrt čini da on n a p r e d u j e do Djelovanja. Ova »neposrednost« ima »posredovanje izvan sebe«, jer
svoje k o n a č n e sudbine koja je o n a sebe, p a , d a k l e , i svoje k o n a č n o je Čovjek onaj koji negira i preobražava Prirodu svojim R a d o m i u
sti p o t p u n o svjesnog M u d r a c a . D a k l e , Čovjek ne dolazi do M u d r o s t i svojim B o r b a m a , a ljudski govor je onaj koji je objavljuje. Čovjek,
ili do p u n i n e samosvijesti t a k o dugo d o k p o p u t bezličnog običnog čo naprotiv, negira samoga sebe; on sam sebe stvara i preobražava; on
vjeka hini da mu je n e p o z n a t Negativitet koji je s a m a osnova njego sam je »posredovanje« danog-bitka kroz djelatnu, dakle i diskurziv
ve ljudske egzistencije, a koji se očituje u njemu i njemu ne s a m o nu ili objaviteljsku negaciju. I zato s a m o Čovjek može da b u d e biće
k a o b o r b a i r a d nego i k a o smrt ili a p s o l u t n a k o n a č n o s t . Bezličan koje objavljuje Bitak i koje je svjesno sebe. Ili, što je isto, ljudski je
običnjak tretira smrt k a o nešto o č e m u se kaže: »to nije ništa ili to je bitak, ukoliko uključuje svijest i dobrovoljnost vlastite smrti, bitak
krivo«; i što brže se od nje odvraćajući, žuri se da p r e đ e na dnevni »posredovan« Negacijom, t j . dijalektički bitak.
red 1 . Ali, ako filozof hoće da poluči M u d r o s t , m o r a da »gleda Nega To je smisao citiranog mjesta iz Predgovora P h G e . Interpretira
tivno u lice i da se njime bavi«. A u diskurzivnom p r o m a t r a n j u N e no na ontološkom planu ovo mjesto izražava da se s a m o m e sebi ne
gativiteta koji se objavljuje kroz smrt očituje se »moć« sebe svjesnog objavljuje (beskrajni) Totalitet Bitka (ili Jedno-koje-jest), nego da se
1
Ovu temu preuzeo je i nastavio Heidegger u Sein und Zeit, I sv.: das Man und ' Hegel o tome govori u Odsjeku A IV poglavlja. Vidi prijevod ovog Odsjeka,
das Gerede. koji je otisnut na početku Umjesto uvoda.
3 4 K a k o čitati H e g e i a
530 KAKO CITATI H E G E L A I D E J A SMRTI U H E G E L O V O J FILOZOFIJI 531
ovaj Totalitet objavljuje kroz j e d a n od svojih (ograničenih) dijelova, Citirano mjesto iz Predgovora P h G e svakako omogućuje da se
koji se, t a k o đ e r , objavljuje s a m o m e sebi. Metafizički govoreći, mje uvidi odlučna uloga što je ideja smrti igra u Hegelovoj filozofiji.
sto znači da D u h , t j . Bitak koje sebe s a m o m e sebi objavljuje, nije H t i o b i h , ipak, citirati niz drugih tekstova koji dozvoljavaju da se
B o g , n e g o Čovjek-u-Svijetu. J e r , objaviteljski dio Bitka je ljudski, precizira hegelijanski p o j a m smrti. I p a k ću se, iz raznih razloga, po
b i t n o konačni bitak, koji sebe stvara u v r e m e n u djelatnom negaci služiti s a m o tekstovima iz P h G e i iz spisa koji su joj prethodili.
j o m B i t k a i koji, budući da je Negacija ili Negativitet, n a k o n što je U ovom fragmentu ljubav se H e g e l u ukazuje k a o o n o što je naj-
trajao, uništava samoga sebe. O v a , p a k , objava B i t k a ljudskim vre ljudskije u čovjeku; »ljubavnik« - to je čovjek uzet k a o ljudsko biće.
menitim i p r i v r e m e n i m b i t k o m je diskurzivna ili »dijalektička« obja H e g e l podvlači bitnu razliku koja postoji između smrti čovjeka i
va što se odvija u v r e m e n u u k o j e m je nastala i u kojem će j e d n o g a »svršetka« ili »kvarenja« čisto p r i r o d n o g bića; kaže - biljke, ali m n o
d a n a iščeznuti. U ovoj diskurzivnoj objavi ljudski bitak se odnosi na go bi isto t a k o reći - životinje ili nežive stvari. Razlika leži u t o m e
totalitet danog-Bitka: najprije negatorskim djelovanjem i pogrešnim da je svršetak p r i r o d n o g bića d e t e r m i n i r a n općenitim z a k o n i m a pri
g o v o r o m koji iz njega proističe, ali na kraju adekvatnim g o v o r o m što r o d e , da je on n a m e t n u t , t a k o rekavši, izvana, od ostalog univerzu
se r a d a iz pasivne kontemplacije M u d r a c a , koji, b u d u ć i da je »zado m a , o d o n o g a što j e »tuđe« s a m o m k o n a č n o m biću. Protivno t o m e ,
voljen« danim-Bitkom, prestaje da ga negira, p r e o b r a ž a v a i »izobli smrt čovjeka m o r a , d a k l e , biti shvaćena k a o »imanentan« ili »samo
čuje«, čak i u svojim govorima. stalan«, t j . k a o dobrovoljan ili hotimičan i, p r e m a t o m e , svjestan
Ali, zanimljivo je i n e o b i č n o d a , - H e g e l t o , d o d u š e , ne k a ž e na svršetak.
citiranom mjestu, već to proizlazi iz čitavog njegovog Sistema, - sa H e g e l , osim toga, kaže da je čovjek individualan s a m o ukoliko
mo ovo »zadovoljenje« (Befriedigung) M u d r a c a , koje pretpostavlja je s m r t a n . K a d bi D u h (koji se ovdje zove Ljubav) bio b e s k o n a č a n
njegova savršena svijest o Svijetu i o sebi, postizava ;,voje savršen ili b e s m r t a n , on bi bio strogo j e d a n . A k o se D u h ostvaruje k a o m n o
stvo i svoju p u n i n u tek u svijesti o smrti i n j o m e . gostruk (mnoštvo - p r e v . ) , u obliku ljudskih bića koja se razlikuju
N a i m e , č o v j e k m o ž e biti zadovoljen s a m o a k o je svjestan svoje j e d n a od drugih i od kojih svako živi vlastiti individualni život, - to
ga zadovoljenja, t j . svjestan sebe k a o zadovoljenog. N o , a k o je Čo je j e d i n o zato što su ljudska ili »duhovna« bića, n a i m e »ljubavnici«,
vjek b i t n o k o n a č a n , on m o ž e biti sebe p o t p u n o svjestan s a m o a k o je smrtni.
svjestan svoje smrti. D a k l e , s a m o ako za sebe zna da je neizlječivo Isto t a k o je »samostalnost« ili sloboda ljudskog bića vezana na
smrtan, M u d r a c m o ž e da postigne p u n o zadovoljenje. smrt. Reći o j e d n o m e biću da je »samostalno« znači reći da je s m r t n o .
R a z m o t r i m o li ovo pobliže ustanovljujemo da je ova posljednja Isti fragment sadrži, n a p o k o n , i misao o historijskom nadživlje-
konsekvencija hegelijanizma psihološki m a n j e p a r a d o k s a l n a negoli se nju čovjeka u ovostranosti. Ljudi se rastavljaju i definitivno uništa
to na prvi pogled čini. Ideja smrti ne povećava, d o d u š e , čovjekovo vaju u smrti i smrću, ali oni žive ljudski i ostaju društveno sjedinjeni
blagostanje; o n a ga ne usrećuje i ne p r u ž a mu nikakvu ugodu i nika u svojoj djeci i k r o z njih (zahvaljujući odgoju i historijskoj tradiciji,
kvu radost. Ali, j e d i n o o n a m o ž e da zadovolji njegov ponos, t j . m o k a k o ć e m o to kasnije vidjeti). Dijete uključuje i pretpostavlja smrt
že da mu pribavi u p r a v o o n o »zadovoljenje« koje H e g e l i m a p r e d roditelja, ali u n a t o č »negaciji« koja ih rastavlja, postoji »identitet«
očima. J e r hegelijansko »zadovoljenje« nije ništa drugo n e g o p u n o m e đ u susljednim generacijama. A upravo to nazivamo Historijom.
zadovoljenje a n t r o p o g e n e i ljudske žudnje za P r i z n a n j e m ( A n e r k e n Ili, a k o se h o ć e , - to je »totalna«, »sintetička« ili »dijalektička« eg
n e n ) , žudnje čovjeka da vidi k a k o svi drugi ljudi daju a p s o l u t n u zistencija ljudskog bitka, u kojoj teza »sjedinjenog« ( I d e n t i t e t ) i
važnsot njegovoj slobodnoj historijskoj individualnosti ili njegovoj antiteza »rastavljenog« (Negativitet) koincidiraju u sintezi »opet-sjedi-
ličnosti. N o , s a m o a k o jest i a k o zna da postoji u u n i v e r z u m u bez njenog« (Negativitet) koincidiraju u sintezi »opet-sjedinjenog« (Tota
onostranosti ili bez Boga, m o ž e Čovjek steći p o t v r d u i priznanje svo litet). Historicitet (povijesnost - prev.) (ili dijalektičnost) Čovjeka j e ,
je s l o b o d e , svoje povijesnosti i svoje »jedine na svijetu« individual d a k l e , nerazrješivo vezan na činjenicu njegove smrti.
nosti. Sve glavne t e m e hegelijanske filozofije smrti nalaze se, dakle, u
T e m a smrti javlja se već u fragmentu o ljubavi iz 1795, koji je j e d n o m od njezinih prvih spisa. I sve ove t e m e bit će nastavljene,
p r e v e d e n u I d o d a t k u . (Vidi gore, str. 510. i slj.) precizirane i r a z r a đ e n e u kasnijim spisima.
34"
IDEJA SMRTI U HEGELOVOJ FILOZOFIJI 533
532 KAKO ČITATI HEGELA
T e m a o bitnoj razlici između smrti čovjeka, koja je smrt u pra lja, d a k l e , konačnost životinje koja je utjelovljuje i, p r e m a t o m e ,
vom smislu, i smrti-kvarenja bića koja je samo živo nastavljena je u pretpostavlja smrt samoga čovjeka. S druge p a k strane, i čovjek iza
Uvodu u P h G u . H e g e l tu kaže ovo (69. str. 12-16. r . ) : ziva smrt životinje transcendirajući, negatorskim djelovanjem, svoju
d a n u »prirodu«: on u krajnjem slučaju riskira svoj život i daje se
ubiti bez valjanog biološkog razloga. M o ž e se, dakle, reći da je čo
»Ono što je ograničeno na prirodni život ne može da se samo od sebe digne-iz-
nad neposredne [ili dane] empirijske-egzistencije (Dasein); ali ga nešto-drugo [od nje vjek s m r t n a bolest životinje.
ga] goni izvan ove empirijske-egzistencije, a ovo trganje [-i-bacanje] van (Hinausgeris- A H e g e l to zbilja kaže.
senvverden) njegova je smrt.« U Predavanjima iz 1803-4. nalazimo slijedeća mjesta:
»Svršetak« p r i r o d n o g bića p o n o v o se pokazuje k a o izvanjski pa »Ukoliko općeniti sistem uzdiže životinju unutar nje same do tačke gdje se učv
sivno pretrpljeni z a k o n . P r i r o d n o biće bitno je »dano«, t j . »statično« ršćuje njezino općenito-bivstvo protiv (gegen) njezine razlike [koja je čini različnom
od svega što nije ona], (općenito-bivstvo - prev.) postoji za samo sebe [i] ne slaže se s
ili s a m o m sebi »identično«: svaka korjenita p r o m j e n a , koja je nešto- ovom razlikom, to je postavljena bolest, kojoj životinja hoće [da se uzdigne] nad samu
drugo od »razvoja« njegove d a n e ili u r o đ e n e »prirode«, n a m e t n u t a sebe. [Ali] ukoliko on ne može organizirati općenito-bivstvo za sam6 sebe ne povezu
mu je izvana i znači njegovo uništenje. Čovjek, naprotiv, može da jući ga sa životinjskim procesom,... on prelazi samo u životinjsku smrt [XIX, sv. 174,
str. 28-35 r.]. - Bolešću životinja premašuje granicu svoje prirode; ali bolest životinje
s p o n t a n o transcendira samoga sebe i da se po s a m o m e sebi izdigne je postajanje Duha. U bolesti se općenito-bivstvo... odvojilo; š t o . . . može svršiti jedi
n a d svoju » u r o đ e n u prirodu«, ipak ostajući o n o što on jest, t j . ljud no smrću [XIX, sv. 186. str. 12-15. i 18. r.]. - Učvršćena općenitost bolesti samo uni
sko biće. Ali za životinju koja mu služi k a o podloga ova transcen- štava beskonačnost suprotnosti (Gegensatzes) i ona prelazi (geht uber) u smrt; općeni
dencija znači smrt. S a m o , u ljudskoj životinji ova smrt nije više iz tost Duha [naprotiv] djeluje tako da se suprotnost održava (bestehen), ukoliko je ova
općenitost dijalektički-ukinula (aufgehoben) suprotnost u samoj sebi [XIX, sv. 189.
vanjska: o n a je sama (kao čovjek) uzrok svoje smrti ( k a o životinje). str., 4-7. r.].«
S a m o ova »samostalna« i »spontana« smrt može biti sjesna, a isto ta
ko slobodno prihvaćena ili hotimična (rizik života). I s a m o o n a je ui
Bolest i smrt životinje samo su p r o m a š e n i pokušaj samo-tran-
stinu ljudska, očovječujuća ili a n t r o p o g e n a .
scendencije. Bolest je neslaganje životinje s ostalim p r i r o d n i m svije
Budući da je negatorski bitak, čovjek bi m o g a o da se beskrajno t o m ; bolesna životinja j e , t a k o rekavši, deložirana iz svog >prirodnog
uzdiže n a d samoga sebe (ne prestajući biti Čovjek, bez p o t r e b e da mjesta« ( t o p o s ) , iz hic et nunc koje je učvršćuje u njezinoj pojedi
p o s t a n e »Nad-čovjek«). Samo svršetak a n t r o p o m o r f n e životinje po načnosti i čini je različnom od svega što nije ona. No odriješiti od
stavlja granicu ljudskoj samo-transcendenciji. Z a t o je smrt čovjeka hic et nunc znači poopćiti, pretvoriti u opći pojam ili Begriff. Ali,
uvijek, t a k o rekavši, p r e r a n a i nasilna, u opreci p r e m a »prirodnoj« životinja je apsolutno o d r e đ e n a svojim toposom. Deložirati je iz nje
smrti životinje ili biljke, koje su završile ciklus svoje evolucije. I zato ga znači uništiti j e , znači učiniti je bolesnom na smrt. Jer, protivno
ljudska transcendencija m o ž e da se ostvari k a o j e d n a i j e d i n a Histo Čovjeku, životinja ne može »organizirati općenito u s a m o m e njemu
rija, u n a t o č slijedu generacija (ili uslijed njega) koje ostaju j e d n e od ne povezujući ga sa životinjskim procesom«: ona, drugim riječima,
drugih apsolutno rastavljene u biljnom i životinjskom carstvu. ne može razviti u univerzum govora (koji će djelovanjem pretvoriti u
Hegel to kaže u Jenskim predavanjima iz 1803-04 ( X I X sv., po stvarni tehnički ili historijski svijet) pojedinačno bivstvo koje je po
sljednja rečenica 4. n a p o m e n a ) : stalo p o j a m svojim odrješenjem od svojega danog hic et nunc. Ali,
Čovjek to može učini .i samo zato što životinja koja ga utjelovljuje
»Prije svega su sami individuumi ova smrt na-putu-postojanja (werdente), ... ali m o ž e biti bolešću i smrću deložirana iz svoga toposa.
u svojemu postajanju-mrtvima (Totvverden) oni isto toliko promatraju svoje postaja-
nje-živima. [Ljudsko] dijete nije, kao u životinjskom odnosu, rod koji postoji, nego J e r , bolešću životinja pokušava d a , t a k o rekavši, transcendira
roditelji [koji se u njemu priznaju i prepoznaju...].« svoju d a n u »prirodu«. O n a u t o m e ne uspijeva zato što je za nju ova
transcendencija ravna njezinom uništenju. Ali uspjeh Čovjeka pret
Ali čovjek se ne bi m o g a o negirati niti samoga sebe transcendi- postavlja ovaj pokušaj i zato je bolest, koja vodi do smrti životinje,
rati kad ne bi bio k o n a č a n ili smrtan. Ljudskost čovjeka pretpostav- »postajanje D u h a « ili Čovjeka. ( D u h nije, dakle, vječni i savršeni
534 KAKO ČITATI H E G E L A IDEJA SMRTI U HEGELOVOJ FILOZOFIJI 535
B o g koji se utjelovljuje, n e g o bolesna i s m r t n a životinja koja se T a k o , na primjer, u Predavanjima iz 1805-06, gdje on piše u
transcendira u v r e m e n u . ) j e d n o j marginalnoj n a p o m e n i ( X X sv., 166. str., tri posljednja r e t k a
Općenitost koja se očituje k a o bolest je »učvršćena«; to znači da 2. napomene):
o n a nije sintetička, totalna, dijalektička. O n a n a p r o s t o razara »su
protnost« Pojedinačnog i O p ć e g uništavajući pojedinačnost životinje »Njezin rezultat: - smrt, čisti Negativitet, neposredni Ne-bitak«.
u smrti i smrću. »Općenitost D u h a « , naprotiv, t j . o n a koja se očitije
k a o ljudska egzistencija, održava suprotnost P o j e d i n a č n o g i O p ć e g A k o j e , d a k l e , s j e d n e strane, sloboda Negativitet, te a k o je s
»dijalektički-ukidajući« ove o p r e k e , t j . sintetizirajući ih u totalitetu druge s t r a n e , Negativitet Ništa i smrt, o n d a n e m a slobode bez smrti i
Individualiteta. Jer, općenitost govora i u m n o g djelovanja ozbiljuje j e d i n o s m r t n o biće m o ž e da b u d e s l o b o d n o . Može se čak reći da je
se u pojedinačnosti ljudskog individuuma i n j o m e . Ali, ponavljam još smrt posljednje i a u t e n t i č n o »očitavanje« slobode.
j e d n o m , ovaj slobodni i historijski individualitet pretpostavlja suprot N o , H e g e l nipošto n e uzmiče p r e d ovom konsekvencijom, t e j e
nost Pojedinačnog i O p ć e g , koja se očituje k a o bolest i smrt životinj- izričito prihvaća, k a k o t o , na primjer, pokazuju slijedeće stranice ko
stva, koja je isto t a k o o n a Čovjeka.
je su uzete iz Sistema morala 1802. i iz Predavanja iz 1803-04:
Z a t o H e g e l m o ž e da kaže u Jenskim predavanjima iz 1805-06
( X X sv., 164. str., 8-9. r . ) : »Ovo negativno Apsolutno, čista sloboda, jeste u svojoj pojavi-ili-očitovanju
(Erscheinung) - smrt; a po sposobnosti (Fahigkeit) za smrt Subjekt za sebe dokazuje
»Životinja umire. [Ali] smrt životinje [je] postajanje [ljudske] svijesti«. (ervveist) da je slobodan i da je apsolutno uzdignut nad svaku prinudu (Zwang). Su
bjekt je apsolutni čin-potčinjavanja (Bezvvingung); a kako je ovaj čin apsolutan,... on
je pojam o samome sebi, dakle beskonačan, i suprotnost (Gegenteil) samoga sebe, tj.
U k r a t k o , Čovjek je s m r t n a bolest P r i r o d e . I z a t o je, j e r n u ž n o apsolutan; a čista Pojedinačnost koja je u smrti jeste svoja vlastita suprotnost, [tj.]
p r i p a d a Prirodi, on sam bitno smrtan. - Općenitost. U činu-potčinjavanja ima, dakle, slobode samo po tome što on ima za cilj
U svome m l a d e n a č k o m spisu H e g e l je sa smrću povezivao slo (geht auf) jedino dijalektičko-ukidanje [danog] posebnog-određenja... i, dakle, po to
bodu, povijesnost i individualnost Čovjeka. A ovu t r o s t r u k u t e m u na me što se ovaj čin, razmotren u samome sebi, drži (sich halt) čisto negativno (rein
negativ) [VII sv., 370. str., 10-14, 20-25, 27-28. r.]. - ... najviša apstrakcija slobode,
stavio je i precizirao i u svojim kasnijim spisima. tj. odnos potčinjavanja (Bezvvingens) tjeran do svojega dijalektičkog-ukinuća, tj. do
R a z m o t r i m o naprije slobodu. nasilne slobodne smrti [VII sv., 389. str., 17-19. r.]. - Ova jednostavna apsolutna ta
H e g e l u više navrata poistovećuje slobodu i Negativitet. Čini to čka Svijesti [=Čovjek] je apsolutni-bitak (apsolutsein) ove, ali [uzete] kao negativno-
osobito j a s n o u Sistemu morala (iz 1802?), gdje piše, na primjer, ili-negatorsko-bivstvo; ili [drugim riječima], to je apsolutni-bitak individuuma [uzetog]
kao takvog, kao pojedinačnog-izoliranog-bivstva (Einzelnen). To je sloboda njegove
ovo: svojeglavosti (Eigensinns). Pojedinačno (Einzelne) može u toj tački napredovati (sich
machen); može, na-jedan-općeniti-način, apstrahirati od svega, sve napustiti; ne može
»Negativno-bivstvo (das Negative), tj. (oder) sloboda, tj. zločin [Naslov §2; VII biti učinjeno zavisnim [ne može biti] držano (gehalten) ni od čega; može odriješiti od
sv., 450. str.]. - Ovo negativno-bivstvo, ili čista sloboda započinje, dakle, i vrši dija- sebe svako posebno-određenje, kroz koje bi moglo biti shvaćeno (gefasst) i [može]
lektičko-ukidanje (Aufhebung) predmetnog-bivstva tako (so) da o n o . . . pretvara nje- ostvariti u smrti svoju apsolutnu nezavisnost i slobodu, [može se u njoj ostvariti] kao
gativno-bivstvo u bitnu-stvarnost (Wesen), negira, prema tome, stvarnost u njezinom apsolutno negativna-ili-negatorska Svijest. Ali, smrt ima u sebi protivrječje u odnosu
[danom] posebnom-određenju (Bestimmtheit), ali učvršćuje ovu negaciju [VII sv., na život [XIX sv., 218. str., 1-12. r. - Njegova [=pojedinčeva] pojedinačna-osamljena
452. str, 28-32. r.].« (einzelne) sloboda nije [ništa drugo] nego njegov kapris, - njegova smrt [XIX sv., 232.
str., posljednji r. 2. napomene].«
jeg danog ( = n a m e t n u t o g ) u v j e t a egzistencije. K a d Čovjek ne bi bio stava samoga sebe s a m o ukoliko uspijeva da sačuva svoje negatorsko
s m r t a n i k a d ne bi sebi m o g a o zadati smrt bez »nužnosti«, ne bi se djelo povezujući ga s i d e n t i t e t o m bitka, koji se održava kroz njegovu
m o g a o osloboditi stroge determinacije po d a n o m totalitetu Bitka, negaciju p u t e m sjećanja ili tradicije.
koji bi u t o m slučaju zasluživao da b u d e nazvan » B o g o m « . To će reći da se sloboda ostvaruje k a o Historija, da čovjek m o ž e
Bit individualne slobode j e , dakle, Negativitet, koji se u čistom biti slobodan s a m o ukoliko je historičan ( = društven, = d r ž a v a n ) .
ili »apsolutnom« stanju očituje k a o smrt. I zato k a d a se »čista« ili Ali, o b r a t n o , Historije ima s a m o o n d e gdje ima slobode, t j . napret
»apstraktna« sloboda očituje na d r u š t v e n o m p l a n u , u t o k u druge eta ka ili stvaranja, n a i m e , »revolucionarne« negacije danog. K a k o , p a k ,
pe j e d n e prave Revolucije, tj. o n e koja uistinu negira društvenu da n e g a t o r s k a sloboda uključuje i pretpostavlja smrt, j e d i n o s m r t n o biće
tost, o n a n u ž n o m o r a da se očituje k a o nasilna kolektivna smrt ili m o ž e da b u d e uistinu historijsko.
»Užas«. Ali, Historija pretpostavlja smrt, čak nezavisno od toga što o n a
Hegel to kaže v e o m a jasno u paragrafu P h G e koji je posvećen utjelovljuje slobodu. Historije ima s a m o ondje gdje ima tradicije i
analizi Revolucije (418. str. 19-27. r.) historijskog sjećanja, s j e d n e strane, odgoja i o t p o r a o v o m e , s druge.
N o , sve ovo pretpostavlja slijed generacija koje se pojavljuju jedna
»Jedino djelo i djelovanje opće (allgemeinen) Slobode jeste, prema tome, smrt; iza druge, koje dolaze na svijet i u njemu umiru. J e r , život djece
naime, smrt koja nema nikakvog unutrašnjeg opsega (Umfang) i izvršenja-ili-ispunje-
nja (Erfullung), jer ono što se negira [u ovoj smrti i njome] to je neispunjena taćka n u ž n o uključuje smrt roditelja.
apsolutno sobodnog osobnog-Ja (Selbsts); ona je, dakle, najhladnija i najplića smrt, H e g e l to kaže n e o b i č n o surovo u jednoj marginalnoj n a p o m e n i
koja nema više značenja-ili-važnosti od presijecanja glavice kupusa, ili gutljaja vode. u svojim Predavanjima 1805-06 ( X X sv., 202. str., 3. n a p o m e n a ) :
U plitkosti ove slovke sastoji se mudrost [revolucionarne] vlade, [na nju se svodi] ra
zum [koji je mogućnost] opće volje da sebe ostvari (vollbringen).«
»Divljaci Sjeverne Amerike ubijaju svoje roditelje; mi činimo isto.«
U t o k u druge revolucionarne e t a p e revolucionari koji teže za
»apsolutnom slobodom« suprotstavljaju se k a o osamljeni pojedinci Dijete odgojeno od svojih roditelja p r o d u ž u j e , d o d u š e , njihovo
o p ć e m koje je utjelovljeno u Državi. Oni mu se suprotstavljaju ap d r u š t v e n o i političko djelovanje, koje je s a m o njihovo biće, i t a k o
s o l u t n o , htijući apsolutno negirati d a n u D r ž a v u p o t p u n o je uništava im osigurava »nadživljenje« na o v o m e svijetu, koje jedini »posmrtni
jući. D r ž a v a se, dakle, m o ž e održati, opća volja m o ž e se ispuniti sa život« (uostalom, ograničen u v r e m e n u ) što se može spojiti sa slobo
mo p o d uvjetom da se ovi »pojedinci« negiraju isto t a k o apsolutno d o m . Ali, historijsko nadživljenje čuva općenitost individualnog dje
k a o što j e , ili hoće da b u d e , apsolutno njihovo potvrđivanje samih lovanja, p r e m d a uništava njegovu pojedinačnost; ovo uništenje upra
sebe negacijom općih stvarnosti. I z a t o se »mudrost vlade« očituje u vo je smrt individuuma. Odgajajući dijete, roditelji pripremaju svoju
t o k u ove e t a p e kroz Strahovladu. N o , vidjeli smo da je dobrovoljno vlastitu ljudsku ili historijsku smrt dobrovoljno prelazeći iz sadašnjo
izazvana smrt u negatorskoj borbi u p r a v o najautentičnije ostvarenje i sti u prošlost.
očitovanje apsolutne individualne slobode. Ova se, d a k l e , sloboda ši H e g e l to kaže v e o m a jasno u Predavanjima iz 1803-04 ( X I X sv.,
ri u društvu u Strahovladi i n j o m e , i o n a ne m o ž e biti o l u č e n a u »to 223. str., 18-20. r. i 224. str., 13-22. r . ) :
lerantnoj« Državi, koja svoje g r a đ a n e ne uzima dovoljno ozbiljno da
bi im osigurala njihovo političko pravo na smrt »Odgajajući dijete, roditelji stavljaju u nj svoju već-formiranu (gevvordenes) svi
Hegel iz ovih analiza izvodi da sloboda, budući da je bitno N e jest i rađaju svoju smrt. - U odgoju se nesvjesno jedinstvo djeteta dijalektički-ukida;
gativitet, ne m o ž e ni da se ostvari u čistom stanju ni da se traži radi ono se u samome sebi raščlanjuje, postaje formirana-ili-odgojena svijest; svijest rodite
nje s a m e . Apsolutna sloboda ( = » n e - k o n f o r m i z a m « ) je čisti Negativi lja je građa na račun koje se ona formira-ili-odgaja. Roditelji su za dijete nepoznata
tamna slutnja i predosjećaj (Ahnen) samoga sebe; oni dijalektički-ukidaju jednosta-
t e t , tj. Ništavilo i smrt. No ova protivrječi životu, egzistenciji i samo van-nepodijeljeni [i] zbijeni (gedrungenes) usebični-bitak djeteta. Oni gube ono što
me bitku. Negativitet je nešto, a ne Ništa, s a m o po Bitku ( = I d e n t i mu daju; oni u njemu umiru; ono što mu daju to je njihova vlastita svijest. Svijest je
tet) koji on održava, p r e m d a ga negira. Negacija ( d a n o g ) stvarna je ovdje postajala jedne druge svijesti u njoj samoj, a roditelji u postajanju djeteta pro
s a m o k a o stvaranje (novog) ili izvršeno djelo. R e v o l u c i o n a r ne uni- matraju svoje [vlastito] dijalektičko-ukidanje (Aufgehobenvverden).«
538 KAKO ČITATI H E G E L A IDEJA SMRTI U HEGELOVOJ FILOZOFIJI 539
Historija j e t r a n s c e n d e n c i j a ( u o v o s t r a n o s t i ) . O n a j e »dijalektič- [rata je] [negacijom posredovano] očuvanje cjeline [=Države] protiv neprijatelja koji
se sprema da uništi ovu cjelinu. Ovo otuđenje (odricanje - prev.) (Entausserung
ko-ukidanje« Čovjeka, koji sebe »negira« ( k a o d a n o g ) »održavajući«
[Pojedinca u korist Općeg] mora da ima upravo ovaj aspektni oblik, da bude lišeno-indi-
se ( k a o ljudsko biće) i sebe »uzdiže« ( = n a p r e d u j e ) svojim čuvajućim vidualiteta; smrt mora biti hladno primljena i zadana; ne u borbi gdje pojedinac pri
s a m o - n e g i r a n j e m . O v o , p a k , »dijalektičko-kretanje« uključuje i pret mjećuje protivnike i ubija ga u neposrednoj mržnji, ne, smrt se zadaje i prima u-pra-
postavlja k o n a č n o s t o n o g a što se » k r e ć e « , t j . smrt ljudi koji stvaraju znom (leer), - neosobno, iz oblačka barutnog dima.«
Historiju.
K a o k o n a č n o s t ili v r e m e n i t o s t i negativitet ili s l o b o d a , smrt j e , D a k l e , s v a k a k o je ubilački r a t o n o što osigurava historijsku slo
d a k l e , u d v o j a k o m smislu, posljednja o s n o v a i prva p o k r e t n a snaga b o d u i s l o b o d u historicitet Čovjeka. Čovjek je historičan s a m o ukoli
H i s t o r i j e . I z a t o historijski p r o c e s n u ž n o uključuje aktualizaciju smrti ko d j e l a t n o učestvuje u D r ž a v n o m životu, a ovo učestvovanje kulmi
k r o z r a t o v e i krvave revolucije. nira u d o b r o v o l j n o m riziku života u j e d n o m čisto p o l i t i č k o m r a t u .
U spisu o Prirodnom pravu (iz 1802) H e g e l o d l u č n o tvrdi histo Stoga je Čovjek uistinu historičan ili ljudski s a m o u k o l i k o je r a t n i k ,
rijsku n u ž n o s t r a t a ( V I I sv., 372. str., 5-8, 1 6 - 2 1 , 2 4 - 3 5 . r. i 373. bar u mogućnosti.
str., 21-22. r . ) : H e g e l je to r e k a o sasvim doslovno u Sistemu morala (1802?). Tu
j e o n još z a s t u p a o i r e d u k t i b i l n u podjelu društva n a tri »staleža«
»Pozitivna-strana (Positive) apsolutnog oblika [= Čovjek] je apsolutni običajni- ( S t a n d e ) ili klase: seljake, industrijalce i trgovce, p l e m s t v o . D v a prva
moral (Sittliche), naime, pripadnost jednome narodu [=Državi], a pojedinac ne-dvo-
»saleža« r a d e , ali se ne b o r e i ne riskiraju svoj život za D r ž a v u .
smisleno dokazuje (ervveist) sjedinjenost (Einsein) s narodom samo u negativnoj-strani,
kroz smrtnu opasnost [koju uključuje rat]. - ovo odnošenje (Beziehung) [politič P l e m s t v o j e , n a p r o t i v , b i t n o r a t n i č k o , što m u dozvoljava d a vodi au
kog] individualiteta prema individualitetu [političkom=-državi] jeste jedan odnos (Ver- t e n t i č n o ljudski život, i p a k ostajući d o k o n o , koristeći p r o i z v o d i m a
haltnis) i, prema tome, dvojako odnošenje; jedno je pozitivno odnošenje, ravnopravno r a d a ostalih klasa: »njihov r a d m o ž e biti s a m o onaj r a t a , ili odgojno-
[i] mirna koegzistencija (Nebeneinanderbestehen obojega u miru, - drugo je nega
tivno odnošenje, isključivanje jednog individualiteta od strane drugog; oba pak odno obrazovno-oblikovanje ( B i l d e n ) za ovaj r a d « ( V I I sv., 476. str., 1 6 -
šenja su apsolutno n u ž n a . . . Kroz ovu drugu stranu odnošenja postavlja se nužnost 18. r . ) . N o , p l e m s t v o , i s a m o o n o , ostvaruje Historiju. O s t a l e klase
rata za konkretan-oblik (Gestalt) i individualitet običajno-moralnog (ćudorednog - je s a m o pasivno t r p e i s a m o pasivno da p r o m a t r a j u historijski p r o c e s
prev.) totaliteta [=Države]. Rat, [upravo] stoga što se u njemu nalazi slobodna mo
koji je utjelovljen u političkoj i r a t n i č k o j egzistenciji p l e m i ć a .
gućnost da budu uništena (vernichtet) ne samo pojedinačna-izolirana posebna-određe-
nja nego i njihova cjelokupnost (Vollstandigkeit) [uzeta] kao život, i to za sam Apsolut, H e g e l to kaže na visoko »metafizičkom«, n a i m e schellingovskom,
tj. za narod [=Državu], - [rat] čuva, u svojoj ravnodušnosti prema posebnim-odre- ali i p a k v e o m a j a s n o m jeziku ( V I I sv., 476. str., r. 38-477, r. 8):
denjima i prema običaju i uvreživanju(Feswerden) ovih posljednjih, ćudoredno (sit
tliche) zdravlje naroda, kao što gibanje vjetrova čuva [vode] jezera od ustajalosti, do
koje bi ih dovelo trajno mirovanje, kao što bi trajan, ili čak (gar) vječni mir [doveo »Prva korist [staleža ratničkog plemstva] sastoji se u tome što je on apsolutan
do ustajalosti] narode, - [jer] što je [- kao Čovjek -] negativno-ili-negatorsko po svo stvaran moralni konkretan-oblik, uspostavljajući tako za njih [=dva druga staleža] sli
joj prirodi [koja je Djelovanje], mora da ostane negativno-ili-negatorsko i ne smije ku Apsoluta [=Države] koja-postoji-kao-dani-bitak (seienden) i koji se [dijalektički, =
postati nešto uvriježeno-i-stalno (Festes).« historijski] kreće [što je] najviše stvarno promatranje koje traži moralna priroda. Po
svojoj prirodi ovi se [ne ratnički] staleži zaustavljaju na ovome promatranju. Oni nisu
u apsolutnom pojmu, po kojemu bi ovo [bivstvo], koje je postavljeno (gesetztes) za
A u Predavanjima iz 1805-06. H e g e l insistira na činjenici da njihovu svijest samo kao izvanjsko-bivstvo (Ausseres), bilo njihov vlastiti, apsolutni
u p r a v o prisutnost smrti u r a t o v i m a čini od njih s t v a r a l a č k e agense Duh što se [dijalektički-] kreće, koji bi nadvladao (ubervvande) sve njihove razlike i
[dani] posebna-određenja. Da bi njihova moralna priroda došla do ove kontemplacije,
Historije ( X X sv., 2 6 1 . str., r. 18-262, r. 2 ) : - tu prednost im pokazuje i pruža prvi stalež [ratničkog plemstva].«
»Ovaj dani-bitak dijalektičke-ukinutosti (Aufgehobenseins) pojedinačnog totali D a k l e , »sposobnost za smrt« (Fahigkeit des T o d e s ) je nužni i
teta [tj. Građanina, individuuma] je totalitet [uzet] kao apsolutno općenit, kao apso dovoljni uvjet ne samo slobode i historiciteta čovjeka nego i njegove
lutni Duh [=Narod, =Država]. To je Duh kao apsolutno stvarna Svijest. Pojedinačni općenitosti, bez koje on ne bi bio uistinu individualan.
totalitet [tj. individuum] promatra sebe [u Državi, kao građanin,] kao ideelni, dijalek
tički ukinuti [totalitet]. Totalitet [=Općenito] ukoliko je Pojedinačnost [tj. Individuali »Pravi bitak Čovjeka je njegovo djelovanje«, kaže H e g e l . N o ,
tet] postavljen je o (an) samome sebi kao samo mogući totalitet, koji-ne-postoji-za-se- Djelovanje je ostvarivanje Negativiteta, koji se na »fenomenalnom«
be, samo [kao totalitet koji] u svome održavanju-u-egzistenciji (Bestehen) jeste uvijek p l a n u očituje k a o smrt. Razumije se k a o svjesna i dobrovoljna, t j .
spreman na smrt, koji se odrekao samoga sebe, koji postoji, istina je, kao pojedinačni k a o slobodno prihvaćena smrt, prihvaćena bez ikakve životne nužno
totalitet, - kao porodica, ili u [privatnom] vlasništvu i [osobnom] užitku, ali tako da
ovo odnošenje [čisto pojedinačno, koje je porodica, vlasništvo i užitak,] jeste za samo sti. T a k v o prihvaćanje smrti zbiva se k a d a čovjek svjesno stavlja svoj
ga njega idealno [odnošenje] i dokazuje [erweist] da samo sebe žrtvuje.« život na kocku j e d i n o iz žudnje za »priznanjem« ( A n e r k e n n e n ) , je
dino iz »taštine«. Ž u d n j a za priznanjem je žudnja za žudnjom, t j .
Činjenica da Individualitet uključuje i pretpostavlja k o n a č n o s t ili ne za danim ( = p r i r o d n i m ) b i t k o m , n e g o za prisutnošću odsutnosti
smrt može da se p o k a ž e i na drugi način. takvog bitka. O v a žudnja, d a k l e , transcendira p r i r o d n u datost, a
O p ć e n i t o je negacija Pojedinačnog k a o Pojedinačnog. Ž e l i m o li ukoliko se ostvaruje, stvara vanprirodni ili ljudski bitak. Ali, žud
k o n k r e t n o ( = p o j e d i n a č n o ) bivstvo preobraziti u p o j a m ( = o p ć e n i t o ) , u nja se ostvaruje s a m o ukoliko je moćnija od p r i r o d n o g d a n o g bitka,
»opći p o j a m « , t r e b a da ga odriješimo od hic et nunc njegove empirijske t j . ukoliko ga uništava. Bitak koji se uništava iz žudnje za prizna
egzistencije (ovaj pas je ovdje i sada, ali p o j a m »ovaj pas« je »svagdje« njem, istina, nestaje, ali njegov n e s t a n a k je onaj ljudskoga bića, - to
i »uvijek«). Isto t a k o , želimo ili ostvariti individualitet preobražavajući je smrt u p r a v o m smislu riječi. A ovo uništavanje životinje jeste
pojedinačnost egzistencije u ljudsku općenitost t r e b a da čovjeka stvar stvaranje Čovjeka. U svojoj smrti, istina j e , iščezava sam Čovjek.
no odriješimo od njegovoga hic et nunc. Ali za ljudsku životinju ovo Ali t a k o d u g o d o k ova smrt traje k a o svjesna volja rizika života zbog
stvarno odrješenje odgovora smrti, j e r prestajući postojati ovdje i sada, priznanja, Čovjek se održava u empirijskoj egzistenciji k a o ljudsko
o n a više u o p ć e ne postoji (ukoliko je mrtav, i ovaj pas je »svugdje« i biće, t j . k a o biće koje je t r a n s c e n d e n t n o u odnosu na dani bitak, na
»uvijek«). D a k l e , stvarno prodiranje O p ć e g u P o j e d i n a č n o jeste do Prirodu.
vršenje konačnosti ovoga posljednjeg, t j . njegova zbiljska smrt. A k o , Čovjek se, d a k l e , prvi p u t pojavljuje (ili stvara) u p r i r o d n o m
p a k , ljudska egzistencija m o ž e da b u d e općenita, a da ipak o s t a n e p o ( d a n o m ) Svijetu k a o b o r a c prve krvave B o r b e iz čistog prestiža. To
j e d i n a č n a , t j . a k o Čovjek m o ž e postojati k a o individuum, to je j e d i n o znači da se j e d n o biće m o ž e uspostaviti k a o ljudsko biće samo p o d
zato što općenitost smrti m o ž e da b u d e u n j e m u n a z o č n a za njegova ži uvijetom da je k o n a č n o il s m r t n o (tj. »živo«). To p a k , isto t a k o , zna
vota: ideelno - u svijesti koju ima o njom, i stvarno - dobrovoljnim rizi či da j e d n o biće m o ž e živjeti l j u d s k i s a m o p o d uvjetom da »ostvaru
k o m života (jer svijest pretpostavlja rizik). je« svoju smrt: da je nje svjesno, da je »podnosi«, da je k a d r o da se
Hegel u više navrata insistira na t o m e da je smrt posljednje oči s njom dobrovoljno suoči. Biti Čovjek - t o , za Hegela, znači moći i
tovanje i, a k o se može reći, posljednje »ostvarenje« O p ć e n i t o g u znati umrijeti. »Pravi bitak Čovjeka« jeste, dakle, u posljednjoj ana
empirijskoj egzistenciji. K a ž e t o , m e đ u ostalim, u Predavanjima iz lizi, njegova smrt k a o svjesna pojava 1
1803-04, u Predavanjima iz 1805-06. i u P h G i : Ideja krvave B o r b e za priznanje, koja proizvodi o d n o s G o s p o d
stva i R o p s t v a , javlja se u Hegelovim spisima o k o 1802 (Sistem mo
»Smrt je aspekt razdvajanja roda [u pojedinačnost i općenitost] i savršeno oslo rala, V I I sv., 445-447. s t r . ) . Ali, osobito u Predavanjima Iz 1803-04,
bođenje konstitutivnih-elemenata [koji su Pojedinačno i Opće]; [smrt je] neposredno
jedinstvo danog-Bitka (Seins), ali u svojemu pojmu [ona je] općenito osobno-Ja H e g e l naširoko insistira na ovoj ideji. T e m a se vraća u Predavanjima
(Selbst), koje postoji kao opće [XIX sv., 254. str., 4-8. r]. - U smrti je - apsolutna 1
moć, gospodar pojedinačnog; tj. zajednička [=opća] volja postala čisti dani-Bitak [koji Heidegger će, nakon Hegela, reći da je ljudska opstojnost (Dasein) »život ka
je lešina građanina što je umro za Državu] [XX sv., 225. str., 3. napomena]. - Ova smrti« (Leben zum Tode). To je govorio i Kršćanin, davno prije Hegela. Ali, za
Općenitost do koje dolazi Pojedinac kao takav jeste čisti dani-Bitak, smrt;... smrt je Kršćanina smrti je samo prelaz u onostranost: on ne prihvaća smrt u pravom smislu.
dovršenje-ili-ispunjenje (Vollendung) i najviši posao koji individuum kao takav [tj. Čovjek kršćanin se ne postavlja sučelice Ništavilu. On u svojoj egzistenciji podržava
kao Pojedinac] poduzima za zajednicu [=Država, =Općenito] [FGa, 231, str., 31-32. odnos s »drugim svijetom«, koji je bitno dan. U njega, dakle, nema »transcendecije«
r. i 232, 6-8. r.].« (=slobode) ni u hegelijanskom ni u heideggerovskom smislu riječi.
544 KAKO ČITATI H E G E L A IDEJA SMRTI U HEGELOVOJ FILOZOFIJI 545
iz 1805-06. A u P h G i (1806) misao o antropogenoj vrijednosti B o r b e A k o čovjek m o r a riskirati svoj život u s m r t n o j borbi iz čistog
i R i z i k a života definitivno je r a z r a đ e n a i formulisana na savršeno ja prestiža ne s a m o z a t o da iznudi priznanje svojega vlasništva i da po
san način. stigne da b u d e p r i z n a t k a o vlasnik ( = p r a v i subjekt ili p r a v n a o s o b a ) .
E v o najprije n e k o l i k o mjesta uzetih iz Predavanja 1803-04. M o r a t o , isto t a k o , činiti sa ciljem priznanja svoje ljudske stvarnosti
H e g e l počinje t i m e što kaže da j e d n o s t a v n o čisto » p r i r o d n o « po i svojega ljudskog važenja u o p ć e . N o , svoje ljudske stvarnosti i svo
sjedovanje koje o p a ž a m o k o d životinje postaje b i t n o ljudsko vlasni j e g a ljudskog važenja u o p ć e . N o , p r e m a H e g e l u , Čovjek j e ljudski
štvo, t j . priznato, n a i m e , juridičko vlasništvo, s a m o u b o r b i i b o r b o m stvaran i s t v a r n o ljudski s a m o ukoliko je k a o takav priznat. D a k l e ,
na smrt koja se z a m e ć e radi ovoga priznanja. Č o v j e k riskira svoj ži z a t o da bude ljudski i da se očituje ili pojavi k a o takav Čovjek m o r a
vot u ovoj b o r b i iz čistog prestiža ne z a t o da stvarno p o s j e d u j e prije moći da u m r e i znati da stavi svoj život na k o c k u .
p o r n u stvar; on to čini da iznudi priznanje svojega isključivog prava H e g e l t o izražava k a k o slijedi:
na p o s j e d o v a n j e . O v o , p a k , p r a v o postaje stvarno, »pravi subjekt«
( = s p e c i f i č n o ljudsko biće) se ostvaruje s a m o u o v o m e riziku i n j i m e , »Svatko može biti priznat od drugoga samo ukoliko je u njemu njegovo raznoli
ko pojavljivanje (mannigfaltige Erscheinun) ravnodušno, [ukoliko] dokazuje da je bes
a u posljednjoj analizi u smrti i n j o m e . krajan u svakoj pojedinačnosti svoga posjedovanja i osvećuje svaku uvredu (Verlet-
H e g e l se izražava k a k o slijedi: zung) [idući] sve do smrti [uvreditelja]. Ova, pak, uvreda nužno-mora da se dogodi,
jer Svijest [ = Čovjek] nužno-mora da ide za (auf... gehen) ovim priznanjem; pojedin
ci nužno-moraju da se uzajamno vrijeđaju kako bi spoznali (erkennen) [i znali] da li
»Pojedinac je Svijet [= Čovjek] samo ukoliko se svaka pojedinačnost njegovog su obdareni-umom [=ljudski]. Jer, Svijest je bitno takva da se totalitet pojedinca izla
posjeda (imovine - prev.) (Besitzes) i njegovog danog-bitka pojavljuje kao povezana s že opasnosti i da je isti u ovome postajanju-drukčijim (Andervverden), da je totalitet
njegovom totalnom bitnom-stvarnošću (Wesen), [kao] primljena (aufgenommen) u pojedinca u drugoj svijesti i da je svijest drugog i da je u ovoj ono apsolutno opstoja-
svojoj Ravnodušnosti, ukoliko on postavlja svaki konstitutivni-elemenat (Moment) kao nje [vlastitog] totaliteta što ga ona ima za samu sebe; to će reći [da je Svijest bitno
[ono što je] on sam; jer to je Svijest, idealni-bitak Svijeta. Prema tome je [čak] povre takva] da mora biti priznata od druge. Ali, to da moj totalitet [uzet] kao [onaj] poje
da jedne od ovih njegovih pojedinačnsoti beskrajna; ona je apsolutno vrijeđanje, vri dinca jeste u drugoj svijesti upravo ovaj totalitet koji-postoji-za-sebe, [tj. to] dda je on
jeđanje njega [uzetog] kao cjeline, vrijeđanje njegove časti; i sukob radi svake pojedi- priznat, uvažen, - mogu ja znati samo kroz pojavu postupanja (Handelns) drugoga
načne-stvari je borba za cjelinu. [Prijeporna] stvar, tj. posebno-određenje, uopće se ne prema mojem totalitetu; a, isto tako, drugi ujedno mora da mi se sam pojavi kao tota
smatra za vrijednost, za stvar; ona je, naprotiv, potpuno uništena, potpuno ideelna; litet isto onako kako se ja njemu pojavljujem. Ako se ponašaju negativno [izbegavaju-
ostaje samo činjenica da se ona mene tiče, da sam ja Svijet, da je stvar izgubila svoju ći s e ] , ako jedan drugoga ostavljaju [u miru], - tada se nijedan nije drugome pojavio
opreku prema meni [postajući moje priznato vlasništvo]. Obojica [protivnici] koji se kao [jedan] totalitet, ni dani-bitak jednoga [nije se pojavio] kao totalitet u svijesti dru
priznaju i hoće da znaju da su uzajamno priznati kao ovaj totalitet pojedinaca suočuju goga, ni prikazivanje (Darstellen), ni priznavanje. Jezik, objašnjenja, obećanje nisu
se kao ovaj totalitet. A značenje-i-važnost (Bed[eutung]) koje sebi uzajamno pripisuje ovo priznavanje, jer jezik je samo idealni srednji-termin [između obojice]: nestaje kao
jeste: [a] da se svaki pojavljuje u svijesti drugoga kao onaj koj ga isključuje (oštro luči što se i pojavljuje, to nije stvarno, trajno (bleibendes) priznavanje, [XIX sv., 226. str.,
- prev.) od protežnosti njegove pojedinačnosti [tj. od svega što ova posjeduje], b) da 3. napomena 15. r. do kraja.] - Svaki pojedinac mora da se postavi kao totalitet u
on, u ovom njezinom isključenju [ili isključivosti], jeste stvarno [jedan] totalitet. Nije svijesti drugoga na taj način da uloži protiv drugoga, za održavanje bilo koje pojedi
dan to ne može drugome dokazati riječima, uvjeravanjima, prietnjama ili obećanjem. načnosti, cijeli svoj pojavni totalitet, [sam] svoj život; a isto tako, svaki nužno-mora
Jer, jezik je samo ideelna egzistencija Svijesti, dok se ovdje suprotstavljaju objektiv- da ima za cilj smrt drugoga. Ja se mogu spoznati u svijesti drugoga kao ovaj pojedi
no-stvarna-bivstva, tj. apsolutno-oprečna-bivsta, bivstva-koja postoje-apsolutno-za-se- načni totalitet [tj. kao indivuduum ili ljudska osoba] samo ukoliko se postavljam u
be, a njihov odnos je apsolutno jedan praktičan odnos, [koji je] sam objektivno-stva njegovoj svijesti kao da sam u svojemu isključenju [od njega] totalitet isključivanja [tj.
ran. Srednji-termin (Mitte) njihovog priznavanja (Anerkennens) mora sam da bude kao] da imam za cilj njegovu smrt. Imajući za cilj njegovu smrt, izlažem smrti samoga
objektivno-stvaran. Prema tome, oni nužno-moraju (mussen) jedan drugoga povrijedi sebe, stavljam na koncu svoj vlastiti život. Dolazim u protivrječnost svojega danog-bit
ti; činjenica da se svaki postavlja kao isključivo totalitet u svojoj pojedinačnosti svoje ka i svojega posjeda; a ovo dokazivanje obraća se u svoju suprotnsot, [naime u to] da
egzistencije nužno-mora postati objektivno-stvarna; vrijeđanje je nužno; XIX sv., 226. žrtvujem čitav ovaj posjed i mogućnost sviju posjedovanja i uživanja, [da žrtvujem]
str., r. 6-227, r. 20], - Ovaj, pak sukob mora i treba da (muss und soll) se dogodi, jer sami život. Postavljajući se kao totalitet pojedinačnosti, dijalektički-ukidam samoga
to da je pojedinac kao takav Um (Vern [unft], Ravnodušnost, može biti poznato samo sebe kao totalitet pojedinačnosti; hoću da budem priznat u ovoj protežnosti svoje egzi
ukoliko je svaka pojedinačnost njegovog posjedovanja i njegovog danog-bitka postav stencije, u svome danom-bitku i u svome posjedovanju; ali ja ovo obraćam u to da
ljena u ovoj Ravnodušnosti [?] i ukoliko se prema njoj odnosi kao prema [jednoj] cje dijalketički-ukidam ovu egzistenciju, te da sam uistinu priznat kao umom-obdaren
lini. Ovo se može pokazati samo ukoliko on cijelu svoju egzistenciju ulaže (dara- [ = ljudski], kao totalitet, samo ukoliko, imajući za cilj smrt drugoga, ja sam riskiram
ufsetzt) u svoje održanje [kao vlasnika], [samo] ukoliko svoje vlasništov ne dijeli s svoj vlastiti život i dijalektički-ukidam ovu širinu same svoje egzistencije, [tj.] totalitet
drugima. A pokazivanje se završava jedino smrću. [XIXX sv., 226. str., 3. napomena, svoje pojedinačnosti.
1-7. r.]«
3 5 K a k o čitati H e g e l :
546 KAKO ČITATI H E G E L A 547
IDEJA SMRTI U HEGELOVOJ FILOZOFIJI
35
548 KAKO ČITATI H E G E L A IDEJA SMRTI U HEGELOVOJ FILOZOFIJI 549
U P h G i Hegel izbjegava ovaj p a r a d o k s dopuštajući ljudskost Čovjek je j e d i n o biće na svijetu koje zna da m o r a umrijeti, pa
R o b a , pa, dakle, i a n t r o p o g e n u vrijednost njegovog priznavanja G o se m o ž e reći da on jeste svijest svoje smrti: uistinu ljudsko postojanje
s p o d a r a . Ali k a k o on opravdava ljudskost bića koje je u p r a v o odbilo je postojeća svijest smrti ili sebe svjesna smrt. Budući da je savršen
da svoj životinjski život p o d r e d i ljudskoj i a n t r o p o g e n o j žudnji za stvo čovjeka p u n i n a samosvijesti i budući da je Čovjek b i t n o konač
Priznanjem? na u s a m o m e svojemu bitku, ljudska egzistencija kulminira u svje
G o s p o d a r se očovječuje (ostvaruje se k a o G o s p o d a r , t j . k a o s n o m prihvaćanju k o n a č n o s t i . A p u n o (diskurzivno) shvaćanje smisla
specifično ljudsko biće) kroz priznanje od s t r a n e R o b a , koje o v o m e smrti sačinjava i uspostavlja ovu hegelijansku M u d r o s t , koja dovrša
n a m e ć e prihvaćajući »protiv-prirode« rizik koji budući R o b odbija. va Historiju dajući Čovjeku Zadovoljenje.
Što se tiče samoga R o b a , on se očovječuje (ostvaruje se k a o R o b ,
J e r , došavši do M u d r o s t i , Čovjek shvaća da mu j e d i n o njegova
što je još j e d a n način da se b u d e specifično ljudsko biće) kroz svijest
što je ima o svojoj bitnoj konačnosti iskušavajući tjeskobu smrti, j e r k o n a č n o s t ili njegova smrt osigurava apsolutnu slobodu, oslobađajući
mu se ova smrt pojavila u toku Borbe za priznanje, t j . k a o n e š t o što ga ne s a m o od d a n o g Svijeta nego i od vječnog i beskrajnog d a n o g ,
nije čisto biološka nužnost. koje bi bilo Bog da Čovjek neje s m r t a n . A svijest o ovoj apsolutnoj
P o t p u n o k a o i G o s p o d a r , R o b je svjestan sebe, t j . b i t n o ljudski slobodi zadovoljava beskrajni p o n o s Čovjeka, koji tvori s a m u osno
u svojoj empirijskoj egzistenciji. D o d u š e , u p o č e t k u , u svojemu, da ta vu njegove ljudske egzistencije i koji je posljednja ireduktibilna sna
ko k a ž e m o , stanju nastajanja R o b je ljudski samo u mogućnosti, d o k je ga njegova samo-stvaralačkog čina.
ljudskost G o s p o d a r a »objektivnostvarna«, jer je zbilja priznata. Ali, is
to t a k o , ostaje na snazi da se Čovjek B o r b o m stvara u j e d n o k a o G o S generalnog gledišta, hegelijanska antropologija je laicizirana
s p o d a r i R o b i da su obojica specifično ljudska. A o n i su t o , u posljed kršćanska teologija. To j e , p a k , H e g e l u savršeno j a s n o . On u m n o g o
njoj analizi, time što su se obojica suočila sa svojom smrću. n a v r a t a ponavlja da je sve što kaže kršćanska teologija a p s o l u t n o is
R o b ostvaruje i usavršava svoju ljudskost radeći u službi G o tinito, p o d uvjetom d a b u d u primijenjeno n e n a imaginarnog tran-
s p o d a r a . Ali, ovaj ropski ili služeći R a d ima a n t r o p o g e n u vrijednost sa s c e n d e n t n o g Boga, nego na stvarnog Čovjeka koji živi u Svijetu.
mo ukoliko se r a đ a iz Tjeskobe p r e d smrću i ukoliko je p r a ć e n sviješću
T e o l o g se bavi antropologijom, a da nije svjestan. H e g e l čini s a m o
o bitnoj konačnosti o n o g a koji služi radeći.
to da uistinu osvještava znanje zvano teo-loško objašnjavajući da
Protivno G o s p o d a r u , koji zauvijek ostaje u k r u ć e n u svojoj ljud
njegov stvarni p r e d m e t nije Bog, već historijski Čovjek, ili, k a k o on
skosti G o s p o d a r a , R o b razvija i usavršava svoju ljduskost, koja je r o p
voli da k a ž e : » D u h n a r o d a (Volksgeist)«.
skog porijekla. Uzdiže se do diskurzivnog mišljenja i izrađuje apstrak
tni p o j a m slobode; ali o n , isto t a k o , stvara sebe k a o slobodnog i na kra H e g e l j e , između ostalog, ovu koncepciju jasno izrazio na kraju
ju p o t p u n o zadovoljenog G r a đ a n i n a mijenjajući dani Svijet svojim Ra Predavanja iz 1805-06 ( X X sv., 268. str., 7-21. r . ) :
d o m , koji obavlja u službi zajednice. On j e , d a k l e , a ne Gospodar, Čo
vjek u p r a v o m smislu, individuum koji s l o b o d n o stvara Historiju. Ali, »Religija [uopće] je [kao-izvanjsko-bivstvof] predočeni (vorgestellter) Duh; [ona
je] osobno-Ja (Selbst) koje ne saglašava (nicht zusammenbringt) svoju čistu svijset sa
ne zaboravimo uočiti da su Služba i R a d slobodni i stvaralački s a m o u- svojom objektivno-stvarnom sviješću [i] za koje se sadržaj one [njemu] suprotstavlja u
koliko se vrše u Tjeskobi koja se r a đ a iz svijesti o smrti. D a k l e , na kra ovoj kao jedno drukčije-bivstvo. [Drugim riječima, Pobožan čovjek je čovjek koji ne
ju izlaganja, ova svijest o smrti očovječuje Čovjeka i tvori posljednju zna da faktično govori o samome sebi kad vjeruje da govori o Bogu)... Ideja apsolut
osnovu njegove ljudskosti. ne [ili kršćanske] Religije je ona spekulativna ideja da osobno-Ja [ili] objektivno-stvar-
no-bivstvo jeste mišljenje, [da] bitna-stvarnost (Wesen) i dani-bitak (Sein) [jesu] jesno
A k o ima umorstva i krvave b o r b e za priznanje, to je zato da b u d e isto. Ovo se postavlja [=izražava] tako da Bog, [tj.] transcendenta (jenseitige) apsolut
»samoubistva« ili dobrovoljnog rizika života. Ali, sam ovaj rizik, koji na bitna-stvarnost [jeste], postavši Čovjekom, ovaj ovdašnji objektivno-stvarni-bitak;
se ozbiljuje u G o s p o d a r u , jeste tu k a k o bi se u R o b u dogo ali isto tako, da je ova objektivna-stvarnost, dijalektički se ukinuvši, postala prošla
dilo iskustvo smrti, koje mu objavljuje njegovu vlastitu k o n a č n o s t . A [stvarnost] i [da] ovaj Bog, koji je [s jedne strane] pojedinačna dana objektivna-stvar
nost, jeste isto što i Duh-naroda; on je samo kao neposrednost [tj. ukoliko je predo
život sučelice smrti je »život D u h a « , t j . specifično ljudski život, koji je čen (vorgestellt) kao jedan jedini čovjek koji se zove Isus] Duh [kršćanske] zajednice.
k a d a r da poluči svoje savršenstvo ili p u n i n u zadovoljenja. Da Bog jeste Duh, to je sadržaj ove religije [kršćanske].«
550 KAKO CITATI H E G E L A I D E J A SMRTI U H E G E L O V O J FILOZOFIJI 551
Hegel j e , d a k l e , slaže s Kršćanstvom u t o m e da »Apsolut«, ili stvarni ili »fizički« P r o s t o r ) , Čovjek je Ništa koje ništi (kao Djelova
Totalitet onoga što jest nije I d e n t i t e t , dani-Bitak, Supstancija ili Priro nje ili »historijsko«, stvarno Vrijeme) »dijalektički ukidajući« o n o
d a , n e g o D u h , t j . Riječju ili diskurzivnim U m o m ( L o g o s o m ) objavlje što jest i stvarajući o n o što nije. Ova središnja i osljednja misao he
ni-Bitak. Ali, za K r š ć a n i n a je oja »apsolutni« D u h t r a n s c e n d e n t i B o g , gelijanske filozofije, misao da su temelj i izvor ljudske objektivne
d o k je o n , za H e g e l a , Čovjek-u-svijetu. O v a , p a k , korjenita i ire- stvarnosti (VVirklichkeit) i ljudske empirijske egzistencije ( D a s e i n )
duktibilna razlika svodi se, na kraju izlaganja, na to da je kršćanski Ništa koje se očituje ili objavljuje k a o s l o b o d n o i sebe samoga svje
D u h vječan i b e s k o n a č a n , d o k je D u h što ga ima p r e d očima Hegel s n o , n e g a t o r s k o ili stvaralačko Djelovanje, - ova je misao j a s n o izra
b i t n o k o n a č a n ili s m r t a n . Uvodeći u nju ideju smrti, p r e t v a r a m o teo ž e n a u lijepom » r o m a n t i č k o m « tekstu Predavanja iz 1805-06, koja je
logiju u antopo-logiju. A uzimajući ovu ideju d o s l o v n o , t j . dokidaju H e g e l d r ž a o upravo k a d a j e pisao P h G u .
ći p o j m o v e b e s m r t n o g života i uskrsnuća, dolazimo do istinite ili he E v o tog teksta ( X X sv., 180., r. 24-181, r. 8):
gelijanske antopologije.
I ovo je Hegel sebi savršeno razjasnio, pa to j a s n o kaže tumačeći »Čovjek je ona noć, ono prazno Ništa koje sadrži sve u svojoj nepodijeljenoj-
evanđeoski mit u j e d n o j marginalnoj n a p o m e n i koja se odnosi na citi -jednostavnosti (Einfachheit): bogatstvo beskrajnog mnoštva predodžba, slika, od kojih
r a n o mjesto ( X X sv., 268. str., 3. n a p o m e n a , dva posljednja r e t k a ) : mu nijedna ne dolazi jasno u svijst, ili [još] koje ne postoje kao stvarno-nazočne (ge-
genwartig). Ovdje postoji noć, unutrašnjost-ili-prisnost (Innere) Prirode: - čisto osob
no-Ja. U fantazmagoričkim predodžbama svuda naokolo vlada noć: tada se najednom
»Ne umire ovaj-određeni-čovjek, nego božanstvo [kao takvo]; upravo radi toga ukaže ovdje raskrvavljena glava, ondje - neka druga bijela prikaza (Gestalt); i one,
(eben dadurch) ovo božanstvo postaje Čovjek.« isto tako, najednom išćeznu. To je ona noć koju opažamo kada jednog čovjeka gleda
mo u oči: [tada se gubimo u njegovom pogledu] u noć koja postaje strašna (furc-
htbar); pokazuje (hangt entgegen) nam se [tada] noć svijeta.
D a k l e , dokazujući da svijest, samosvijest, u m n a volja i diskur
Moć (Macht) osloboditi iz ove noći slike ili pustiti ih da se u njoj izgube: postav-
zivni um uključuju i pretpostavljaju k o n a č n o s t ili smrt, H e g e l doka Ijanje-samoga-sebe (Selbstsetzen) [tj. slobodno stvaranje], unutrašnja svijest, Djelovanje
zuje da »apsolutni D u h « , ili totalitet objavljenog B i t k a nije vječni (Tun). U ovu noć se povuklo bivstvo-koje-postoji-kao-dani-bitak (das Seiende); ali, is
b o g koji stvara Svijet iz Ničega, n e g o Čovjek koji negira od sve to tako, postavljeno je [dijalektičko] kretanje ove moći.«
vječnosti dani prirodni Svijet, u k o j e m u se on sam r a đ a i u m i r e k a o
historijski h u m a n i t e t . Dijalektičko k r e t a n j e moći koje održava u Bitku Ništa koje je
U posljednjoj analizi, Bog kršćanske teologije (antičkog ili po Čovjek - to je Historija. S a m a , p a k , ova m o ć ostvaruje se i očituje
ganskog porijekla) s a m o m e je sebi vječno identični dani-Bitak (Sein) k a o negatorsko ili stvaralačko Djelovanje: Djelovanje koje negira
koji se ostvaruje i objavljuje u p r i r o d n o m Svijetu i tim Svijetom koji dani-bitak koji je sam Čovjek, ili djelovanje Borbe koja stvara histo
s a m o očituje bit i m o ć postojanja Bitka koji jest. H e g e l o v je Čovjek, rijskog Čovjeka; i Djelovanje što negira dani-bitak koji je prirodni
naprotiv, Ništa (Nichts) koje uništava dani-Bitak što postoji k a o Svi Svijet gdje živi životinja, ili djelovanje Rada koji stvara kulturni Svi
jest i koje ništa s a m o sebe ( k a o stvarno historijsko vrijeme ili Histo j e t , izvan kojega je Čovjek tek čisto Ništa i u kojemu se on razlikuje
rija) u ovom uništavanju danog i njime. od Ničega tek za izvjesno vrijeme1.
Posljednja osnova p r i r o d n e ili »božanske« empirijske-egzistenci 1
Zaveden u zabludi monističkom ontološkom tradicijom, Hegel katkad proteže
je (Dasein) je dani-Bitak, ili m o ć ( m a c h t ) vječno se održavati u iden na Prirodu svoju analizu ljudske ili historijske egzistencije. Tada kaže da sve što jest jest
titetu sa samim s o b o m . Naprotiv, posljednja osnova ljudske empirij jeste, u posljednjoj analizi, ništenje Ničega (što, očito, nema nikakvog smisla i vodi do
ske-egzistencije, izvor i p o č e t a k ljudske stvarnosti j e s t e Ništa ili m o ć jedne filozofije prirode koja se ne može braniti). Kaže, na primjer, u Predavanjima
1805-06. izlažući svoju filozofiju Prirode (koja je nastala pod Schellingovim utjecajem):
Negativiteta, koji se ostvaruje i očituje s a m o p r e l a ž e n j e m d a n o g »Tama je Ništ, kao što prostor i vrijeme nisu, - kao što uopće sve jeste Ništa« (XX sv.,
identiteta bitka u stvaralačko protivrječje »dijalektičkog« ili historij 80. str., 5-6. r.). - Heidegger je preuzeo i nastavio hegelijanske teme smrti, ali potpuno
skog postajanja, u k o j e m u ima egzistencije j e d i n o u Djelovanju i izostavlja dopunske teme Borbe i Rada; stoga njegovoj filozofiji ne polazi za rukom da
Djelovanjem (koje j e , a k o se h o ć e , bitna-stvarnost ili »bit« Čovjeka) objasni Historij. - Marx zastupa teme Borbe i Rada, pa je tako njegova filozofija bitno
»historicistička«, ali on izostavlja temu smrti (premda usvaja da je čovjek smrtan); zato
i u k o j e m u djelatnik nije o n o što on jest (kao dan) i jest o n o što on on ne vidi (a još manje izvjesni »marksisti«) da je Revolucija ne samo faktičko nego i bit
nije (od sve vječnosti). A k o su P r i r o d a ili »bog« Bitak koji jest ( k a o no i nužno - krvava (hegelijanska tema Užasa ili Strahovlade).
STRUKTURA FENOMENOLOGIJE DUHA 553
I POGLAVLJE: Stav Žudnje (odgovara stavu Osjeta). C. Zaključak: Prelaz na areligiozan stav opisan u V poglavlju (171, i4 ; I,
A. Uvod: Život i Samosvijest (138, 2u I, 151, 30). 192, 2 8 ) .
B. Dijalektika (139, I, 152, 1 5 ) ; 139, 31 _ 38 (I, 153, 1 2 . 1 8 ): napomena o Životu; D R U G I D I O (= C. Um; =V do VIII pogl.):
140, 28-89 (L 154, i 6 ): napomena o Duhu. KONKRETNI EGZISTENCIJALNI STAVOVI
II POGLAVLJE ( = I V pogl., Odsjek A): Stav Borbe za priznanje (odgovora I KNJIGA (= V pogl.):
stavu Opažaja).
APOLITIČKI STAVOVI: INTELEKTUALAC
A. Uvod (141, 5 ; I 155, 4 ) ; 142, 33-36 (I, 157, 9 . 1 2 ): napomena.
B. Dijalektika.
1. Borba na smrt. OPĆI UVOD: Pojam Uma.
a. Uvod (143, 1 8 ; I, 158, 5 ) . A. Opća karakteristika umnoga stava, tj. areligioznog i apolitičkog ili »indi-
b. Dijalektika (144, 8 ; I, 159, 3 ) . vidualističkog«, naime, »idealističkog« stava (175, 3 ; I, 195, 3 ) .
c. Prelaz (145, 2 7 ; I, 160, 3o)- B. Kritika Idealizma.
2. Gospodstvo (146, 5 ; I, 161, „ ) . 1. Fichteov idealizam (176, 23; I, 196, 3 0 ) .
2. Kantov idealizam (178, 14 ; I, 199, 4 ) ; 179, 2 . 15 (I, 200, M 4 ) : napomena.
3. Ropstvo (147, 34; I, 163, 2 7 ) ; 149, go-150, 14 (I, 166, ć . 3 0 ): napomena.
C. Tema I knjige (180, 2 9 ; I, 202,
III POGLAVLJE (= IV pogl., Odsjek b): Stav Slobode (odgovara stavu I POGLAVLJE (V, A pogl.): Mudrac.
Razuma). A. Uvod.
A. Uvod (151, 5 ; I, 167, 3 ) ; 152, M 9 (I, 168, 5 . 2 3 ): napomena o Mišljenju. 1. Opća karakteristika znanstvenog stava (183, 3 ; I, 204, 2 ) .
B. Dijalektika. 2. Tema Poglavlja (183, 2 ) ; I, 204, 2 1 ) ; 183, 25-205, „ ) : napomena.
1. Stoicizam. 3. Raščlanjenja Poglavlja (185, 7 ; 206, 1 8 ) .
B. Dijalektika.
a. Uvod (152, 2 9 ; I, 169, J; 153, 22-25 (I, 169, 32-170), 2 ) : napomena. 1. (= V, A, a pogl.) Prirodne Znanosti,
b. Dijalektika (153, 2 6 ; I, 170, 3 ) ; 153, 40-154, , (I, 170, 1 7 . 2 5 ): na a. Mehanička fizika.
pomena. a. Uvod (185, 13 ; I, 206, 2 5 ) .
c. Prelaz (154, 27 I, 171, 1 3 ) . b. Opisivanje stvari (185, I, 207, 9 ) ; 186, 3 , 3 5 (I, 208, 1 0 . 1 4 ):
2. Skepticizam. napomena.
a. Uvod (154, M ; I, 171, 2 i). g. Analiza: Specifična svojstva (posebne vlastitosti) 186, 36;
b. Dijalektika (155, 2 6 ; I, 172, 2 i)- I, 208, I 5 ) .
c. Prelaz (156, 8 ; I, 174, ,). d. Objašnjenje: Zakoni.
3. Nesretna Svijest. I. Uvod (188, 3 8 ; I, 210, 2 4 ) .
a. Uvod (158, 8 ; I, 175, 32 ) 158, i9.30 (I, 176, i0-22): napomena. II. Pasivno iskustvo (189, 2 1 ; I, 211, 6 ) ; 189, 2339 (I, 211,
b. Dijalektika. 3 . 2 3 ): napomena.
a. Židovski stav (159, 6 ; I, 177, 1 0 ) . III. Aktivno iskustvo (191, 1 2 ; I, 213, 4 ) ; 191, 29-192, , 4
b. Preobražaj židovskog stava u kršćanski stav (160, 7 ; I, 178, I, 213, 22-214, I 2 ) : napomena.
1 6 ) ; 160, 33-I6I, 7 (I, 179, 13-180, 2 ) : napomena,
IV. Fizikalni »Principi« (192, 14 ; I, 214, 1 2 ).
a. Kršćanski stav. b. Vitalistička Biologija (Kielmever itd.).
I. Uvod (161, 3 8 ; I, 181, 2 )- a. Uvod (192, u ; I, 214, 3 1 ) .
II. Unutrašnji Osjećaj: kontemplativni religiozni stav b. Funkcionalni Odnosi (193, 2 1 ; I, 215, 2 5 ) ; 194, 3 3 (I, 217, 4 1 7 ) :
(162, 2 2 ; I, 181, 25) (162, ^ (I, 182, 2 . 3 ) : na napomena.
pomena. g. Teleologija (195, 4 ; I, 217, 2 5 ) ; 197, 37.40 (I, 221, 7 . 4 1 ): napomena,
III. Izvanjsko Djelovanje: religiozni aktivan stav (164, 2 5 ; d. Unutrašnji »Princip« i vanjski Oblik.
I 184, 1 8 ) . I. Uvod (199, 8 ; I, 2223, M ) ; 199, 27 . 30 (I, 223, 1 ( M 3 ) :
IV. Samozataja: religiozni asketski stav. napomena.
* Uvod (167, 2 3 ; I, 188, 1 0 ) . II. Unutrašnji »Princip«.
** Redovnik (168, 7 ; I, 188, 3 5 ) . * Uvod (199, 3 6 ; I, 223, 2 1 ) .
*** Svećenik (168, 3 1 ; I, 189, 2 5 ) . ** Osjetljivost, Podražljivost i Razmnažanje
**** Svjetovnjak (170, 1 6 ; I, 191, 2 4 ) . (201, 3 2 ; I, 226, 2 ) .
560 KAKO ČITATI H E G E L A
UVOD 561
3 6 K a k o čitati H e g e l a
UVOD 563
562 KAKO CITATI H E G E L A
OPĆI UVOD:
III POGLAVLJE (= V, C, pogl.): Književnost. A. Opća karakteristika Građanina, Države i Historije: Duh (312, 3 ; II, 9, 2 ) .
A. Uvod (283, 4 ; I, 322, 3 ) . B. Rezime pet prvih pogl. (314, 3 3 ; II, 11, j).
B. Dijalektika. C. Tema VI pogl. (315, 2 7 ; H, 12 6 ) .
1. (= V, C, a pogl.) Individuum koji se, ne djelujući, zadovoljava da I POGLAVLJE (= VI, A pogl.): Antika: Poganski svijet.
govori o Svijetu i hoće da služi >vječnim vrijednostima«: »Literarna A. Uvod.
republika« i prevara »objektivnosti«. 1. Opća karakteristika antičkog Svijeta (317, 4 ; II, 14, 2 ) .
a. Uvod (285, 1 2 ; I, 324, 1 3 ) . 2. Tema VI, A pogl. (317, 16; II, 14, 1 5 ).
b. Ideja koju Literator sebi stvara o sebi samome. B. Dijalektika.
a. Izvorna (urođena) priroda: talent (285, a ; I, 324, 2 2 ) ; 286, 1. (= VI, A, a pogl.) Društveni i politički okviri pogonske egzistencije:
5.11 (I, 325, 15.23): napomena. polis.
p. Djelatnost: stvaranje književnog djela (286, 2 9 ; I, 326, 6 ) ; a. Uvod (318, u ; II, 15, 1 4 ) .
288, ,.,o (I, 327, 26-328, 3 ) , 288, 39-289, 7 ; (I, 328, 32-329, 3 ) b. Dijalektika.
i 289, 25-290, 4 (I, 329, 23-330, 9 ) : napomene. a. Polazna tačka.
y. Rezultat: čista Radost književnog stvaranja (290, i 3 ; I, I. Opće: Država i Građanin (318, 2 9 ; II, 16, 7 ) .
330, 1 9 ). II. Pojedinačno: Porodica (319, 2 3 ; II, 17 7 ) .
c. Egzistencijalno iskustvo Literatora. III. Odnosi između Porodice i Države (320, 1 0 ; II, 18, 8 ) .
a. Uvod (290, 3 4 ; I, 331, 3 ). p. Kretanje.
p. Književno Djelo i pretenzija na »nepristranu objektivnost« I. Uvod (323, 2 6 ; II, 22, 6 ) .
(291, i 6 ; I, 331, 2 4 ) ; 295, 5 , i 0 (I, 335, 36-336, 4 ) : napomena. II. Opće: Vlada i rat (323, 3 5 ; II, 22, 1 5 ) .
Y- Privid Poštenja (295, w; I 337, 2 ) . III. Pojedinačno: Muž i Žena, Roditelji i Djeca, Brat i
y. Prevara (295, 3 7 , I, 338, 8 ). Sestra (324, 3 6 ; II, 23, 2 3 ) .
d. Prelaz i anticipirani opis Građanina (299, 3 8 ; I, 341, 3 3 ) . IV. Sukob između Porodice i Države (327, t ; II, 26, 5 ) .
2. ( = V , C, b pogl.) Individuum koji, ne djelujući, hoće da diktira svoje y. Rezultat (328, w ; II, 27, i 6 ).
zakone Svijetu: Moralist i protivrječja moralnog Rigorizma. 2. (= VI, A, b pogl.) Djelovanje u poganskom Svijetu: tragička sudbina.
a. Uvod (302, 2 9 ; 344, 3 5 ) . a. Uvod (330, 3 4 ; II, 30, , 2 ) .
b. Moral Istinoljublja: »naivni« Moralist (303, t ; 345, n ) . b. Dijalektika.
b. Moral Čovjekoljublja (milosrđa): Romantičari i Jacobi (304, u ; a. Polazna tačka (331, ; II, 31, j ) ; 331, 2 5- 38 (II, 31, . i): na
346, 2 2 ). pomena,
17 10 2
36*
564 KAKO ČITATI H E G E L A UVOD 565
b. Dijalektika: počeci buržoaske ili kršćanske egzistencije. p. Laž (372, 2 6 ; II, 80, ,3).
a. Privatno pravo i Pravna osoba (odgovara »Stoicizmu« iz IV, Y- Pretvaranje (373, i 6 ; II, 81, 10) •
B, pogl.) (343, 1 8 ; II, 45, 4 ) . 6. Lakomislenost duha i taština (374, ,,; II, 82, 2 2 ) .
p. Privatno vlasništvo (odgovara »Skepticizmu« iz IV, B pogl.) 3. (= VI, B, I, b pogl.) Fideizam i Racionalizam.
(344, ^ II, 45, 2 7 ) . a. Uvod (376, 1 3 ; II, 84, ,„); 376, ,„-377, „ (II, 85, „,.,) i 377, 25 . 33
y. Gospodar svijeta: rimski Car i kršćanski Bog (345, 5 ; II, (II, 86, 6.15): napomene.
47, 9 ) . b. Polazna tačka (378, 1; II, 86, 2 1 ) ; 378, ,,.m: napomena
c. Prelaz na kršćanski Svijet (346, 1 9 ; II, 48, 3 0 ) . c. Kretanje.
II POGLAVLJE(= VI, B, pogl.): Srednji vijek i Moderno doba: kršćanski a. Uvod (379, 3 5 ; II, 89, 3 ) .
ili buržoaski Svijet. p. Vjerovanje koje se samo u sebi razvija: Teologija (380,
A. Uvod. 4; H, 98, u ) .
1. Opća karakteristika kršćanske ili buržoaske egzistencije u opreci pre y. Vjerovanje koje kritizira stvarni Svijet: religiozno osamlje-
ma poganskoj egzistenciji (347, 4 ; II, 50, 3 ) . nje (380, 3 0 ; II, 90, ,)•
2. Tema VI, B pogl. (348, 1 ? ; II, 51, 1 5 ) . 6. Vjerovanje koje kritizira Racionalizam (381, ,,; II, 91, 1 2 ) .
B. (= VI, B, I pogl.): Dijalektika kršćanskog Svijeta u pravom smislu: d. Rezultat: Racionalizam XVII-og stoljeća.
Srednji vijek i XVII stoljeće. 34
a. Uvod (381, ; II, 91, [ 6 ) .
1. Uvod (350, ,,; II, 54, 2 ) .
p. Teoretski racionalizam (381, 3 9 ; II, 91, M ) .
2. (= VI, B, I, a pogl.) Feudalizam i Apsolutizam.
y. Egzistencijalni racionalizam (382, 9 ; II, 91, ,,); „,383,
a. Uvod: Otuđivanje, Kultura i Moralni sukob (350, 3 2 ; II, 54, 2 2 ) ;
8 (II, 92, 16_93, 1); napomena.
352, n.zo (II, 56, 2 1 . 3 0 ) : napomena,
5. Prelaz na vijek Prosvjetiteljstva (383, 15 ; II, 93 )
b Pol3zn3 Ltičkii
C. (= VI, B, II pogl.): Dijalektika predrevolucionarnog Svijeta: Prosvjeti
a. Uvod (353, 30; II, 58, 1 2 ) ; 353, -4o (II, 58, ^ i 354,16.w (II,
32
p. Feudalizam (360, 7 ; II, 66, 9 ) ; 361, 2 1 3 6 (II, 68, 3 . 1 6 ): napo p. Otvorena (verbalna) borba protiv dango Svijeta (388, II,
mena o klasnom duhu. 99, 8 ) ; 392, 9 . 20 (II, 104, 4 .i 5 ): napomena.
y. Apsolutizam: Louis XIV. Y- Revolucionarna (ateistička) Propaganda kako je vidi (bur
I. Uvod (361, 3 7 ; II, 68, 1 7 ) ; 362, 19-363, 12 (II, 69, 7-70, žoaski i kršćanski) Konformizam (392, 2 1 ; II, 104, i „ ) .
5): napomena o egzistencijalnoj funkciji Jezika. c. Pozitivni sadržaj Propagande.
II. Dvorjanin (364, 3 5 ; II, 71, 2 6 ) . a. Uvod (396, 2 6 ; II, 109, „ ) .
III. Pretvaranje Plemića u Buržuja (365, 3 3 , II, 72, 30). P. Deizam (396, 40; H, 109, 2 4 )-
IV. Buržuj (366, 30; II, 73, 2 8 ) . y. Senzualizam (397, i 7 ; II, 110, 4 ) .
- 6. Buržoasko društvo: Louis XIV i John Law. 6. Utilitarizam (398, 5 ; U, 111, 3 )-
I. Uvod (367, 8 ; II, 74, 9 ) . d. Rezultat Propagande.
II. Siromah (367, 3 8 ; II, 75, 5 ) ; 368, M (II, 75 23 . 27 ) i 368, a. Uvod (400, 6 ; II, 113, 2 3 ) .
4o-369, 6 (II, 76, n-17): Napomene. P. Deizam (402, 2 2 ; II, 116, «).
III. Bogataš (369, 7 ; II, 76, i 8 ). Y- Senzualizam (403, M; II, 117, [ 2 ) .
IV. Bohem (370, 8 ; 77, 2 2 ) . 6. Utilitarizam (404, 1 4 ; li, 118, i 8 ).
d. Rezultat: raspadanje Buržoaskog društva. e. Prelaz na revolucionarno Djelovanje (405, II, 120, ]).
a. Uvod (371, 10; II, 78, 2 7 ) ; 371, M (II, 79, ,<,,3) i 372, , 7 . a 3. (= VI, B, II, b pogl.): Revolucionarna ideologija. -
(II, 80, 5_i2): napomene. a. Uvod (407, 7 ; II, 121, 3 3 ) ; 408, 8 .i 9 (II, 123, ,.20): napomena.
566 KAKO CITATI H E G E L A UVOD 567
b. Deizam (Idealizam) i Senzualizam (Materijalizam) (408, 2 0 ; II, III. Druga etapa (439, 1 2 ; II 162, , 3 ).
123, 2 1 ) ; 410, 8_16 (II, 125, 25-34): napomena. IV. Treća etapa (439, 2 8 , II, 162, 2 8 ) .
c. Utilitarizam (410, „; II, 125, 3 5 ) . V. Rezultat (440, 4; II, 163, ,„)•
d. Prelaz u revolucionarni Svijet: ostvarenje kršćanskog ideala u y. Konsekvencija: božanski zakonodavac.
ovostranosti (412, 1 3 ; II, 128, i). I. Prva etapa (440, 3 0 ; II, 164, ,).
D. (= VI, B, III pogl.): Dijalektika revolucionarnog Svijeta: Rousseau, II. Druga etapa (441, 23; U, 165, ,,).
Francuska revolucija i doiazak Napoleona. III. Treća etapa (441, 3 8 ; II 165, 2 0 ) .
1. Uvod (413, 2 3 ; II, 130, 2 ) . c. Prelaz (442, 1 9 ; II, 166, 7 ) .
2. Prva revolucionarna etapa: apsolutna Sloboda i Anarhija (413, 3 8 ; II, 3. (= VI, C, c pogl.): Jacobi, Romantizam (Novalis) i dolazak Hegela.
130, 1 9 ) . a. Uvod (444, 3 3 ; II, 168, 2 7 ) .
3. Druga revolucionarna etapa: Strahovlada (Užas) i Diktatura (416, 9 ; b. Jacobieva antropologija.
II, 133, „ ) . a. Uvod (445, 2 3 ; II, 170, 2 ) .
4. Treća revolucionarna etapa: rođenje postrevolucionarne Države (419, p. Osobno Uvjerenje (446, 3 0 ; II, 171, ,,); 447, ,,., (II, 171,
1 2 ; II, 137, 4 ) . 23-T72, 4 ) : napomena.
E. Prelaz na savremeni (postrevolucionarni) Svijet (420, 9 ; II, 138, 6 ) . Y. Priznanje od drugih (448, 3 4 ; II, 174, ,); 450, , r 4 5 1 , „, (II,
III POGLAVLJE (= VI, C pogl.): savremena epoha: Njemačka filozofija 176, 9 _ 2 8 ): napomena.
i Napoleonsko carstvo. 5. Individualna Sloboda (451, „; II, 176, .,,); 453, „-454, „ (II,
A. Uvod (423, 4 ; II, 142, 3 ) . 179, 16-180, 1 3 ) : napomena,
B. Dijalektika. e. Prelaz: autarhija Individuuma (455, h; II, 181, .,.,)•
1. (= VI, C, a pogl.): Kantova i Fichteova antropologija. c. Romantička antropologija (Novalis).
a. Uvod (424, M ; II, 144, 3 ) . a. Uvod (456, 3 ; II, 182, , 7 ) .
b. Kantova antropologija. p. Individualizam (456, 1 2 ; II, 182, 2 6 ) .
a. Postulati. Y- Jezik kao izraz individualiteta (457, ,,; II, 184, ,„); 458, 7 2 1
I. Savjest (425, 2 8 ; II, 145, „ ) . (II, 184, 29-185, 10): napomena.
II. Harmonija između dužnosti i stvarnosti (426, 6 ; II, 5. Suverenitet genija i uništenje osamljenoj'. Individuumu (459,
3 8 ; II, 186, 2 8 ) ; 460, +0-461, 4 (II,
145, 2 9 ) . '88, 1/): napomena.
III. Beskrajna Zadaća (427, „; II, 147, u ) . d. Njemačke kritike napoleonskog Curstvu i njegovo »opravdanje«
(3. Teorija djelovanja. od strane Hegela.
I. Uvod (429, 8 ; II, 149, 25). a. Uvod (462, 3 3 ; II, 190, 1).
II. Pluralitet dužnsoti (429, 2 3 ; II, 150, 4 ) . p. Licemjerje kritike (463, 2 6 ; II, 191, ,); 464, „,-465, ,,, (II,
III. Bog kao jamac morala (430, 3 ; II, 150, 2 5 ) . 192, 24_35): napomena.
IV. Oproštenje i nagrada u onostranosti (431, 8 ; II, 152, 8 ) . Y- Ništavnost prosuđivanja (465, 2 4 ; 193, ,„): !<><>, is-467, , 0
Y- Konsekvencije (431, 2 9 ; II, 152, M ) . (II, 194, 26-195), ,) i 467, 14.23 (II, 195, „.,„): napomene.
c. Fichteova antropologija (432, 3 1 ; II, 154, 8 ) . 6. Hegelijansko opravdanje: univerzulnu i homogenu Država
2. (= VI, C, b pogl.): Samo-obaranje Kantove i Fichteove antropologije. koju je osnovao Napoleon dovršava historijski razvoj čovje-
a. Uvod (434. 6 ; II, 56, 2 ) . vječanstva i omogućuje ostvarenje Mudrosti (469, ,„; 11, 197, 2g ).
b. Dijalektika. D R U G I ODSJEK (= VII pogl.):
a. Prvi postulat. Dijalektika historijskih ideologija (Umjetnosti, Književnosti, Religiju).
I. Prva etapa (435, 8 ; II, 157, 1 6 ) . OPĆI UVOD.
II. Druga etapa (436, 7 ; II, 158, i 6 ). A. Religija kako je opisana u poglavljima od I do VI, tj. kao sudržaj indi
III. Treća etapa (436, 4 0 ; II 159, 1 6 ) . vidualne svijesti (473, 3 ; II, 203, 2 ) .
IV. Rezultat (437, 1 8 , II, 160, ,). B. Religija kako će biti opisana u VII pogl., tj kao društvena ideologiju
p. Drugi postulat. (474, 3 8 II, 205, 8 ) .
I. Uvod (437, 3 2 ; II, 160, 1 6 ) . C. Tema VII pogl., (476, u ; II, 207, ,); 476, 24-477, 8 (II, 207, i3 -208, 5 ) :
II. Prva etapa (437, 3 5 ; II, 160, 1 8 ) . napomena o strukturi FGe.
568 KAKO ČITATI H E G E L A UVOD 569
IV POGLAVLJE (= VII, A pogl.): Ideologije društava kojima vlada Žud c. Religiozni Kult.
nja što prethodi Borbi za priznanje: primitivna društva i stari Egipat a. Uvod (498, 2 4 ; II, 233, , 4 ) .
(VII pogl.), A nema ekvivalenta u VI pogl., jer u ovome Hegel ne p. Simbol Žudnje: Misteriji (498, 1 4 ; II, 233, 2 4 ) .
raspravlja o političkim formacijama koje su prethodile polis-u). y. Simbol Borbe: Žrtva (499, „; II, 234, ,).
A. Uvod (481, 3 ; II, 212, 2 ) . 6. Simbol Rada: Ritual (vjerski obredi) (501, ,; II, 236, 7 ) .
B. (= VII, A, a pogl.): Dijalektika društvenih ideologija Osjeta i Žudnje bez e. Prelaz (501, 2 0 ; II, 236, 2 0 ) .
Borbe i Rada: Henoteizam pacifističkih društava koja žive od pobiranja C. (= VII, B, b pogl.): Dijalektika društvenih ideologija Borbe za priznanje.
plodova. 1. Uvod (502, 3 ; II, 237, 2 ) ; 502, 6 . 29 (II, 237, 5.2B) i 502, 4 „-503, 3 (II,
1. Uvod (483, 1 0 ; II, 214, 1 5 ) . 238, . i o ) : napomene.
7
2. Dijalektika. y. Bog Epskog pjesništva: epska sudbina (509, 3 ; II, 245, ,,)•
a. Simboli proizvoda rada: piramida i obelisk, mumija, u piramidi 2. Tragedija.
i sunce koje obasjava obelisk (486, i 9 ; II, 218, J 6 ) . a. Uvod (509, 3 9 ; II, 246, u ) .
b. Simboli radnika. b. Dijalektika.
a. Uvod (486, 3 9 ; II, 219, 3 ); 487, 10.14 (II, 219, l 3 . 1 7 ): napomena. a. Svijet Tragedije: sukob Pojedinačnog (= Porodica) i
p. Hram (487, 2 2 ; II, 219, a ) . Općeg (= Država).
y. Kip (487, 3 9 ; II, 220, 7 ) . I. Kor (511, n ; II, 247, 2 9 ) .
p. Das »Tiergehause« (488, 2 5 ; II, 220, 3 2 ) . II. Junak (512, 4 ; II, 248, 2 7 ) .
c. Simboli jezika koji se rađa iz rada: Sfinga (488, 3 3 ; II, 211, 6 ) . III. Gledaoci (512, 13 ; II, 249, 2 ) .
3. Prelaz (489, „; II, 221, 2 4 ) . p. Čovjek Tragedije: tragično djelovanje Gospodara (512, i 8 ;
V POGLAVLJE (= VII, B pogl.): Ideologije društava kojima vlada Borba II, 249, 7 ) ; 512, 23 . 39 (II, 249, u . 2 7 ) : napomena.
za priznanje: umjetnost i književnost poganskih Gospodara (Grčka). y. Bog Tragedije: tragička sudbina i licemjerje Gospodara (514,
(VII, B pogl. odgovara VI, A pogl.). 40; II, 252, ,)•
A. Uvod (490, ,; II, 223,' 2 ) ; 492, 9 . 15 (II, 225, 23.30): napomena. 3. Komedija.
B. (= VII, B, a pogl.): Dijalektika društvenih ideologija Žudnje u okvirima a. Uvod (517, 10 ; II, 254, „ ) .
Borbe za priznanje. b. Dijalektika.
1. Uvod (493, 3 ; II, 226, 2 5 ) . a. Svijet Komedije: Buržoasko društvo (517, I 5 ; II, 254, 1 5 ).
2. Dijalektika. p. Čovjek Komedije: komično djelovanje Buržuja (517, 3 8 ; II,
a. Likovne umjetnosti. % 252,
a. Kip i Hram (493, 1 0 ; II, 227, 4 ) . y. Bog Komedije: komična sudbina i otvorenost buržoaskog
p. Antropomorfni Bog (493, 3 0 ; II, 227, 2 4 ) . »individualizma« (519, 2 4 ; II, 256, 2 7 ) .
y. Umjetnik (494, 25; II, 228, 2 7 ) . VI POGLAVLJE (= VII, C, Pogl.): Ideologije društava kojima vlada Rad
b: Pjesnički Jezik: religiozna Himna (495, 3 5 ; II. 230, n ) ; 496, 22 -498, što dolazi poslije Borbe za priznanje; Religija Buržoaskog svijeta (Kri-
12 (II, 231, 9 -233, 3 ) : napomena o Proroštvu. šćanstvo). (VII, C pogl.) odgovara VI, B pogl.; VI, C pogl. nema ekvi-
570
• KAKO CITATI H E G E L A
UVOD 571
valenta u VII poglavlju, jer u VI, C poglavlju Hegel već opisuje ideolo
a. V-VI, B pogl. (550, m ; II, 295, 2 1 ) .
gije postrevolucionarnog Svijeta).
p. VI, C pogl. (552, ,«; 297, 1 5 ).
A. Uvod (521, 3 ; II, 258, 2 ) ; 533, 37 -524, 3 1 (II, 261, ig-262, 1 2 ): napomena.
y. VII pogl. (553, 4 ; II, 298, 1 4 ).
B. Dijalektika. c. Prelaz na Mudrost (555, 3 7 ; II, 302, 4 ) .
1. Krist. 2. Kretanje: Mudrac.
a. Uvod (525, 1 9 ; II, 263, 4 ) .
a. Pojam Mudraca (556, 1 0 ; II, 302, ,.,)•
b. Neoplatonizam (526, 4 ; II, 263, 2 7 ) .
c. Prelaz na Kršćanstvo (526, 2 4 ; II, 264, 2 o ) ; 526, 27 . 38 (II, 264, 2 3 . 3 2 ) : b. Stvarnost Mudraca.
napomena. a. Uvod (557, 4 ; II, 303, 2 3 ) .
d. Isus (527, 1 0 ; II, 265, 9 ) . p. Stvarnost (557, „; 304, 5 ) .
2. Prvo kršćanstvo. y. Vrijeme (558, 3; II, 305, 4 ) ; 559, 91
.2 (II, 306, ,<,.„): napome
na.
a. Evanđelja (527, 3 4 ; II, 226, 5 ) ; 528, ,-529, 2 (II, 266, 22 -267, 23 )
b. Historija (559, a ; II, 306, 2 6 ) .
i 529, i6.24 (II, 267, 35 -268, 7 ) : napomene.
c. Djelatnost Mudraca (560, 3 7 ; II, 308, 2 ) ) .
b. Apostoli (529, 2 5 ; II, 268, 8 ) .
c. Prva crkva (530, 15 ; II, 269, „ ) ; 531, 28 -532, 8 (II, 270, 25-271, 3. Rezultat: Znanost (561, 2 8 ; II, 309, 1 9 ) ; 561, n-sa, ( " , 309, 22 -310,
) : napomena.
20
) : napomena. 3
3. Razvijeno kršćanstvo.
a. Uvod (532, II, 271, 2 1 ) ; 532, 18 . 33 (II, 271, 28 -272, 6 ) i 533, 16 . 29
(II, 272, 2 8 -273, 1 3 ) : napomene.
b. Kršćansko Milješnje: Teologija (533, 3 0 ; II, 272, 7 ) ; 534, ^.34 (II,
274, 17.24) i 535, 8-22 (U, 274, 37 -275, 1 3 ) : napomene.
c. Kršćansko Djelovanje: Teološki moral.
a. Uvod (535, 2 3 ; II, 275, 1 4 ) .
p. Istočni grijeh (536, 12; U, 276, 5 ) .
y. Sukob Dobra i Zla: Bog i Đavao (537, II, 277, 1 4 ) ; 537,
27 -538, 32 (II, 277, „-279, 7) i 539, 1 M 4 (II, 279, 25-25): na
pomene.
5. Spasenje (539, 3 0 ; II, 280, 1 0 ) ; 539, 34-39 (H, 280, 14.20) i 540,
2 9-542, 35 (II, 281, w -284, 5 ) : napomene.
d. Kršćanska Zajednica: Crkva i Država.
a. Uvod (542, 3 6 ; II, 284, 6 ) .
p. Vjera: sveti Pavao (543, 1 0 ; II, 248, 1 8 ) .
y. Euharistija i Crkva: Katolicizam (544, w ; 285, 3 5 ) .
6. »Istina« Kršćanstva: kršćanska teo-logija u stvari je hege
lijanska antropo-logija (546, 8 ; II, 288, 3 ) .
C. Prelaz na ateističku Mudrost (546, 3 1 ; II, 288, 25).
REDAKCIJA
ANĐELKO HABAZIN
POGOVOR
A l e x a n d r e Kojeve, k o m e n t a t o r H e g e l o v e »Fenomenologije du
h a « , znalac je svoga p r e d m e t a i filozof dostojan tog imena. Njegov
misaoni n a p o r usredotočuje se na dokazivanje k a k o je pravi p r e d m e t
ljudskog u m n o g G o v o r a (Logosa) jedino prostorno-vremenski Totali
tet b i t k a = Bitak koji je s a m o m e sebi objavljen Pojmom = D u h .
»No ovaj Totalitet bitka jest D u h s a m o utoliko ukoliko sadržava Po
j a m . N o , P o j a m sadržan u Bitku je Čovjek. A kretanje Pojma u Bit
k u , t j . stvarno ' k r e t a n j e ' P o j m a - to je Historija.«
P r e m a t o m e , Kojeve insistira na ideji Giov. Battiste Vica da čo
vjek m o ž e imati a d e k v a t n u spoznaju j e d i n o o o n o m e što je sam na
pravio, a čovjek doista pravi svoju povijest; matematički oblici i pri-
r o d o z n a n s t v e n e spoznaje jesu apstrakcije i fikcije kojima se o t i m a
p r i r o d a , p r e m d a im se ne m o ž e djelotvorno oduprijeti. T a k o , na pri
mjer, o »govoru fizike« Kojeve rasuđuje o v a k o : »Fizika faktično ne
istražuje i ne ispituje k o n k r e t n o Stvarno, n e g o s a m o j e d a n umjetno
izolirani aspekt Stvarnog, t j . j e d n u apstrakciju. N a i m e : aspekt Stvar
nog koji je dat 'fizikalnom Subjektu', budući da je taj Subjekt Čo
vjek koji je reduciran na svoje o k o (uostalom idealizirano), znači još
j e d n u apstrakciju. Fizika opisuje Stvarno ukoliko je o n o d a n o o v o m e
Subjektu, ne opisujući s a m ovaj Subjekt. O n a je, m e đ u t i m , prinuđe
na da vodi r a č u n a o a k t u koji 'daje' Stvarno o v o m e Subjektu, a koji
je akt gledanja (što pretpostavlja prisutnost svjetla, u širem smislu).
N o , ovaj apstraktni opis vrši se ne p u t e m riječi koje imaju j e d a n smi
sao (Logos), nego s p o m o ć u algoritama: a k o k o n k r e t a n čovjek govo
ri o S t v a r n o m , apstraktni Subjekt služi se m a t e m a t i č k i m 'jezikom'.
Na planu algoritma n e m a ni neizvjesnosti ni kontradikcije. Ali isto
t a k o n e m a ni Istine u p r a v o m smislu, j e r n e m a pravog G o v o r a (Lo
gos) koji objavljuje Stvarno. Pa čim želimo preći od algoritma na fi
zikalni G o v o r , u n o s i m o kontradikcije i e l e m e n t neizvjesnosti. D a k l e ,
na području Fizike (i znanosti uopće) n e m a Istine. J e d i n o filozofski
G o v o r k a d a r je da d o đ e do nje, jer on jedini m o ž e da se odnosi na
konkretno Stvarno, t j . na totalitet stvarnosti Bitka. R a z n e znanosti
moraju uvijek govoriti o apstrakcijama: s j e d n e strane zato što Stvar
no stavljaju u o d n o s ne p r e m a živom čovjeku, nego p r e m a j e d n o m
37*
580 KAKO CITATI H E G E L A POGOVOR 581
više ili m a n j e pojednostavljenom, o d n o s n o a p s t r a k t n o m 'spoznavaju- ga R a d a . Ljudski r a d , koji se vrši u p r i r o d n o m Svijetu i koji ovreme
ćem' Subjektu'; s druge strane zato što u svojim opisima z a n e m a r u j u njuje taj Svijet, proizvodi, dakle, P o j a m koji postoji u p r i r o d n o m
bilo (apstraktni) Subjekt koji odgovara ( a p s t r a k t n o m ) O b j e k t u što Svijetu a da je ipak nešto drugo od njega. Z a t o R a d preobražava či
ga o n e opisuju, bilo (apstraktni) O b j e k t koji je d a n ( a p s t r a k t n o m ) sto prirodni Svijet u kulturni i tehnički ljudski Svijet: R a d = P o j a m
Subjektu što ga o n e proučavaju. I zato o n e imaju svoje vlastite me = G o v o r = Vrijeme = Čovjek. Pojam određuje sadržaj opažaja od
tode mišljenja i djelovanja.« njegovog hic et n u n c te k a o ljudski Pro-jekt omogućuje vremenite
Glavni prigovor koji Kojeve upućuje Hegelu o d n o s i se na H e g e o d l u k e Slobode, ravna svjesnim i hotimičnim Djelovanjem ( T u n )
lov n e k o n s e k v e n t a n stav u toj stvari. U »Fenomenologiji d u h a « B o r b e i R a d a . Ali B o r b e i R a d a n e m a bez Žudnje za priznavanjem
(Pogl. V I I I ) Hegel tvrdi da je s a m o f e n o m e n a l n a egzistencija Čovjek ( A n e r k e n n e n ) : G o s p o d a r je rizikom svojega života u borbi na smrt
(= Povijest) dijalektična i time pristupačna filozofskoj ili pojmovnoj prisilio R o b a da ga prizna za G o s p o d a r a , sili R o b a da radi itd.,
spoznaji, ali na d r u g o m mjestu »Fenomenologije« (Pogl. V, A, a5 i t d . . . P o j a m se ne m o ž e pojaviti bez R a d a , R a d je Funkcija Ljudske
prikazuje i P r i r o d u k a o »dijalektički f e n o m e n « . Ovaj stav zastupa ž u d n j e , pa se ni P o j a m ne m o ž e na Svijetu pojaviti bez žudnje. An
H e g e l u Enciklopeciji sasvim izričito: tu P r i r o d a i m a trojstvenu ( = t r o p o g e n a ljudska žudna jest - jer Vrijeme = Pojam - Tu-bitak (Da
dijalektičku) strukturu, k a o i ljudska stvarnost. O v o j e , p r e m a K o sein) ili empirijska egzistencija V r e m e n a . Struktura Ljudskog ili Hi
jeveu, ne s a m o H e g e l o v a nedosljednost nego i njegova velika za storijskog v r e m e n a izgleda ovako: B u d u ć n o s t Prošlost Sađržajnost:
bluda. N o , d a l e k o od toga da razglašava ovu H e g e l o v u »zabludu« »kretanje se proizvodi u Budućnosti i ide p r e m a Sadašnjosti, prola
- p r e m d a ne m o ž e p r e d njom zatvoriti oči - 'glavna Kojeveova na zeći kroz Prošlost.« To je Vrijeme s p r i m a t o m Budućnosti. P r e m a
mjera je da u k a ž e na titulus n e p r o l a z n e H e g e l o v e slave, da p o k a ž e u K o j e v e u , moguće je razlikovati »Kosmičko« ili »fizikalno« vrijeme
č e m u se sastoji veliko H e g e l o v o otkriće: od »biološkog« i »historijskog« v r e m e n a : »Moguće je da Vrijeme u
1. Ljudsko ili historijsko vrijeme k o j e m u ima prvenstvo Sadašnjost jest kosmičko ili fizikalno Vrijeme,
d o k bi biološko Vrijeme bilo karakterizirano p r i m a t o m Prošlosti. Či
H e g e l postavlja u 2. E t a p i 2. Odsjeka 2. Dijela Poglavlja V I I I
ni se da je fizički ili kosmički p r e d m e t s a m o obična nazočnost ( G e -
»Fenomenologije« pitanje o o d n o s u Z n a n o s t i i V r e m e n a . Ovdje se
genvvart), dok je t e m e l j n a biološka pojava vjerovatno Memorija u ši
p o d Z n a n o š ć u (Wissenschaft) razumije diskurzivna ili u m n i m G o v o
r o k o m smislu, a da je specifično ljudska pojava, bez svake sumnje,
r o m iskazana spoznaja. Njezin sadržaj je istina. Istina je p a k uvijek
Projekt. Moglo bi biti, uostalom, da kosmički i biološki oblik vreme
P o j a m (Begriff) u širem smislu, t j . suvisla cjelina riječi koje imaju
na postoje kao vrijeme s a m o u o d n o s u na Čovjeka, t j . na historijsko
o d r e đ e n smisao. Za Istinu se, s j e d n e s t r a n e , kaže da je »općenito i
Vrijeme.«
n u ž n o valjana«, da je »nepromjenljiva« ili »bezvremenska«, a s dru
ge, p o z n a t o je da se o n a stječe u V r e m e n u i da uvijek postoji u Vre O v o se Vrijeme očevidno ne ostvaruje kao »kretanje zvijezda«
m e n u . T a k o su p r o b l e m Istine i V r e m e n a n u ž n o p o v e z a n i . R e č e n o je (vječno vraćanje); ostvaruje se k a o opća Povijest i, k o n a č n o , k a o
da je istina P o j a m . Ali što je Vrijeme? Na to pitanje H e g e l odgova povijest filozofije. A to je povijest ljudskog G o v o r a koji objavljuje
ra »bizarnom« i » p a r a d o k s a l n o m « rečenicom: » D i e Z e i t ist d e r Be Bitak. A r g u m e n t i ovoga G o v o r a nisu proistekli iz zrenja vječnih bit
griff selbst, d e r da ist.« (»Vrijeme je sam P o j a m koji postoji empirij nosti u njihovoj n a d v r e m e n s k o j povezanosti, nego su to stvarne kr
ski.«) vave b o r b e i stvarni ljudski radovi koji su se dogodili u t o k u V r e m e n a .
Ova rečenica označava, p r e m a Kojeveu, »izvanredno važan da O v o je, p a k , u o d n o s u na prethegelijansku filozofiju bitna novost.
t u m u historiji filozofije«; o n a predstavlja r a z m e đ e između dva veli 2. Negativitet
ka filozofska razdoblja: j e d n o g , koje ide od P l a t o n a do K a n t a , i dru
gog, koje započinje s H e g e l o m ! T e k H e g e l o v a formula objašnjava U ljudskom v r e m e n u pojavljuje se Negativitet, taj u strogom
slobodnoga i historijskog Individuuma. N a i m e , s a m o je Čovjek k a d a r smislu riječi dijalektički konstitutivni e l e m e n t sabrane cjeline Stvar
odriješiti bit, o d n o s n o P o j a m stvari od njezina B i t k a : ovo rastavljanje n o g , a on nije ništa d r u g o nego f e n o m e n a l n a egzistencija Čovjeka.
i odrešivanje P o j m a od Bitka vrši se na e m i n e n t a n način u ljudskome Čovjek je, p r e m a t o m e , Ništa koje ništi u Bitku. I u p r a v o zato što se
R a d u , i m o r a m o reći da su b i t n o vremeniti j e d i n o proizvodi ljudsko- Čovjek pojavljuje k a o Ništa u srcu Bitka, ljudska egzistencija nije
582 KAKO ČITATI H E G E L A POGOVOR 583
p u k o iščekivanje u ništavilu, n e g o slobodna djelatnost koja negira druga Negativitet (na ontološkom planu, ukazuje nam se o n a kao
dani prirodni i društveni Bitak, dakle i dani bitak s a m o g a djelatnika. Sinteza k o n k r e t n o g Stvarnog, t j . k a o struktura koja obuhvaća objav
O d a t l e slijedi da se Sloboda - ako ta riječ doista nešto znači - m o ž e ljeni Bitak (Identitet, Sein, T e z a ) i objavljujući Bitak (Negativitet,
shvatiti j e d i n o k a o »želja čovjeka da više ne b u d e ono što on jest, da Logos, A n t i t e z a ) . To je na metafizičkom planu Cjelina koju konsti
p o s t a n e o n o što on još nije; cilj ovog postojanja jest njegov 'ideal' tuiraju prirodni Svijet i ljudski (histrijski) Svijet: dva neodvojiva, ali
koji opravdava njegovo n e g a t o r s k o djelovanje«. T o , p a k , znači da je bitno različna Svijeta. I to j e , n a p o k o n , na fenomenološkom planu,
dijalektička antropologija laicizirana žido-kršćanska (pret-filozofska) održavanje p r i r o d n e empirijske egzistencije u ljudskoj empirijskoj eg
koncepcija o čovjeku, o n o v o m A d a m u koji se može »obratiti u stro zistenciji: izvanjska Svijest (Bewusstsein) i njezin odraz u samoj sebi
g o m smislu riječi ili postati b i t n o i korjenito drukčiji«. P r o m a š e n o je, ili Samosvijest (Selbstbevvusstsein). Z n a m o da ovo odražavanje nije
p r e m a t o m e , govoriti da se Sloboda ostvaruje k a o izbor i z m e đ u dvije dezinteresirana kontemplacija i da se ispravnost »odraza« provjerava
datosti: o n a je, n a i m e , negatorsko D j e l o v a n j e , pa je samim t i m e u djelatnošću B o r b e i R a d a .
p r a v o m smislu stvaranje, »jer negirati d a n o a ne pasti u ništavilo zna Istina je, p r e m a t o m e , adekvacija mišljenja i bitka u strogom
či proizvesti nešto što još nije postojalo; a to je u p r a v o o n o što se smislu riječi. K a k o ova adekvacija nije ostvarena u tijeku historij
zove 'stvarati'. Ne radi se o t o m e da se zamijeni d a n o d a n i m , već da skog V r e m e n a , m o ž e o n a da se pojavi tek na kraju historije, kad
se proizvede nešto što još zaista nije.« D j e l o Slobode ne m o ž e se, prestaje svaki prevrat i otkriće: hegelijanski »učenjak« postaje »Mu
d a k l e , »deducirati« iz prošlosti, ne m o ž e ga odrediti n i k a k a v u z r o k , drac« koji postojećem ništa ne dodaje niti o d u z i m a . Njegov je stav
n e m o ž e biti p r e d v i đ e n o , itd. D j e l o ( W e r k ) k a o »postojanje D u h a « čisto k o n t e m p l a t i v a n : »Filozofska ili 'znanstvena' djelatnost jest čista
i m a oblik »slobodnog slučajnog događaja« (des freien zufalligen G e s i j e d n o s t a v n a deskripcija Stvarnog i Bitka u njihovu Totalitetu« (Ko
c h e h e n s ) . Gledajući o p e t na D j e l o k a o na gotov rezultat j e d n o g stva jeve). Ovaj totalitet zove se k o d H e g e l a i logičko-stvarno-bivstvo
ralačkog postojanja, m o ž e se n a k n a d n o rekonstruirati linija njegova (das Logisch-Reelle) te i m a tri strane ( m o m e n t a , konstitutivna-ele-
rasta, ali se ovaj rezultat ne m o ž e proreći iz početnih o p r e k a koje su m e n t a ) : a) apstraktnu ili razumnu stranu, b) dijalektičku ili negativ-
ga proizvele. D o d u š e , dani se Bitak m o ž e negirati s a m o u njegovom no-umnu stranu, c) spekulativnu ili pozitivno-umnu stranu. P r e m a
p o s e b n o m i specifičnom o d r e đ e n j u ( B e s o n d e r h e i t ) , pa je t a k o D j e l o H e g e l u , neodvojivost ovih triju strana daje Logici dijalektički karak
nerazrješivo vezano na svoje p r e t h o d n e konstitutivne-elemente. N e ter. N o , Logika je na taj način dijalektička tek u širem smislu. Isto
gacija (od) A m o ž e biti s a m o ne-A, no D j e l o je k a o rezultat diferen- važi i za Identitet. Stvarno-logičko-bivstvo ili Totalitet dijalektično je
t n o i b i t n o nezavisno od p r e t h o d n i h e l e m e n a t a (»ne« u n e - A jest u specifičnom smislu z a t o što implicira Negativitet. Stoga ne valja re
onaj pretičak stvarnog koji ne m o ž e biti deduciran iz A ) . Čini se da ći da je Mišljenje o n o što B i t a k čini dijalektičkim, nego o b r a t n o , da
koncepcija historijskog d e t e r m i n i z m a i m a o p r a v d a n smisao s a m o u j e , n a i m e , Mišljenje dijalektičko zato što ispravno ili a d e k v a t n o ob
o v o m relativnom i restringiranom značenju. I n a č e je ljudska Sloboda javljuje Bitak koji je dijalektičan, j e r sadrži j e d n u negativnu stranu
riječ bez smisla. ili m o m e n t (Seite). Tri f u n d a m e n t a l n e kategorije (Identitet, Negati
vitet, Totalitet) nisu, d a k l e , dijalektičke u o b i č n o m smislu riječi, ko
3. Totalitet liko se o d n o s e na spoznaju ili mišljenje, koji, zacijelo, jesu dijalek
Čovjek u b i t n o m smislu z n a d e ili sve ili ništa. Istina m o ž e da tički; to nisu logičke već onto-logičke kategorije: »Bitak m o ž e biti
b u d e j e d i n o p o t p u n a ili t o t a l n a : » D a s W a h r e ist das G a n z e . « O n m o objavljen Mišljenjem, ima Mišljenja u bitku i o Bitku s a m o zato što
ra obuhvatiti suvislu cjelokupnost B i t k a ostvarenog u s t v a r n o m uni je Bitak dijalektičan; što znači - zato što Bitak sadržava j e d a n nega
v e r z u m u i utoliko ova nepodijeljena i s a b r a n a Cjelina jest D u h tivan i negatorski element« (Kojeve). Dijalektika nije, d a k l e , nika
( G e i s t ) , ili A p s o l u t n a ideja (apsolute I d e e ) , ili P o j a m u širem smislu kva » m e t o d a mišljenja«, n e g o ontologija ili Z n a n j e koje ispravno ob
(Begriff). T o , p a k , nije ništa drugo n e g o prirodni Svijet + Čovjek javljuje totalitet objektivne-stvarnosti ili zbilje (Wirklichkeit).
koji živeći u t o m e Svijetu o njemu » u m n o govori«. O v a S a b r a n a Hegelijansko znanje ne »postavlja« ( k a o o n o fichteansko), nego
Cjelina stvarnog ili k o n k r e t n o Stvarno zove se Totalitet. R a z m o t r i m o »poznaje« svoju »granicu« ( G r e n z e ) . O d a t l e povlači Kojeve dva neo
li ovu treću f u n d a m e n t a l n u dijalektičku kategoriju (prva je I d e n t i t e t , bična iznenađujuća zaključka što p o t p u n o protivrječe svima ustalje-
584 KAKO ČITATI H E G E L A POGOVOR 585
DODACI
Predgovor 554
Uvod 555
N a p o m e n a prevodioca 573
Pogovor 580