PRIRUĈNICI FRANJO ŠANJEK

BIBLIOTEKA CENTRA ZA KONCILSKA ISTRAŢIVANJA,

DOKUMENTACIJU I INFORMACIJE "KRŠĆANSKA SADAŠNJOST",
ZAGREB - MARULIĆEV TRG 14

SVEZAK 27
KRŠĆANSTVO
KRŠćANSTVO NA HRVATSKOM PROSTORU
Pregled religiozne povijesti Hrvata (7-20. st.) NA
HRVATSKOM PROSTORU
Pregled religiozne povijesti Hrvata (7-20. s.)
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST
ZAGREB
1991
ISBN 86 -397 -0223-3 Predgovor

Knjiga Kršćanstvo na hrvatskom prostoru sintetiĉki je

pokušaj sustavnog prikaza razvojnih etapa hrvatske
religiozne povijesti, koja obuhvaća povijest Katoliĉke Crkve,
Crkve bosansko-humskih krstjana, dijela reformiranog
evangeliĉkog kršćanstva te dodira i pokušaja suţivota
katolicizma s islamom i pravoslavljem na ovom prostoru u
Lektura: vremenskom rasponu od prvog susreta Hrvata s
Katica Majdandţić-Stupac kršćanstvom u 6/7. stoljeću do najnovijih zbivanja u
Korektura:
hrvatskom katolicizmu, koji se u koncilskom duhu otvara
Ante B. Bariĉević
Grafiĉki uredila i opremila: suvremenom svijetu.
Martina Petek-Stupar Zamišljena kao pregled religiozne povijesti hrvatskog
naroda, utemeljen na historijski utvrĊenim dogaĊanjima
koja predstavljaju »locus theologicus« i »nezaobilazan
faktor za aktualizaciju evanĊeoske poruke ljudima« (T. J.
Šagi-Bunić), knjiga upoznaje ĉitatelja s konkretnim ţivotom
Crkve u Hrvata na njezinom povijesnom putu okupljanja
naroda iz kojeg je izrasla i u kojem aktivno djeluje već
punih trinaest stoljeća.
Okvirni tekst knjige, objavljen kao podlistak zagrebaĉkog
»Vjesnika« 24. XII 1990.-31. I 1991. pod naslovom
Kršćanstvo, Crkva i hrvatski narod, upotpunjen je izborom
izvonih tekstova, ilustracijama i izabranom literaturom, uz
dodatni »kronološki pregled zbivanja« u svijetu i u
Hrvatskoj.
Dio medunaslova dugujem ljubaznosti gosp. Miroslava
Leţaje, novinara i urednika »Vjesnikovih« podlistaka,
kojemu najiskrenije zahvaljujem.
Izdaje: Kršćanska sadašnjost, Zagreb, Marulićev trg 14 Pisac
Odgovara: dr. Vjekoslav Bajsić, Zagreb, Kaptol 31 U Zagrebu, 30. svibnja 1991.
© Kršćanska sadašnjost, Zagreb
Tisak: Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1991.
 »POVIJEST CRKVE U HRVATA« ILI
»POVIJEST HRVATSKE CRKVE«

U znanstvenim krugovima i u suvremenim sredstvima

javnog priopćavanja upotrebljavaju se pojmovi »povijest
Crkve u Hrvata« (ĉešće) i »povijest Hrvatske Crkve«
(rjeĊe). Koji od ova dva pojma odreĊenije izraţava
povijesne ĉinjenice?
U vremenu pokrštavanja Hrvata (7-9. stoljeće) na
prostoru novonastale hrvatske drţave oţivljava crkvena
organizacija iz rimskog razdoblja s metropolitanskim
sjedištem u »novoj Saloni« — Splitu (8. stoljeće), uz
naizmjeniĉni naglašeniji utjecaj crkvenog nadleštva
(jurisdikcije) Rima, Akvileje i Carigrada.
U doba istarske pripadnosti Carstvu, unije s
Ugarskom, dolaska primorskih dijelova Hrvatske pod
mletaĉku vlast, za stoljetnih oslobodilaĉkih ratova s
Turcima, Hrvatska Crkva dijeli sudbinu naroda, a
hrvatske biskupije nalaze se u granicama razliĉitih
drţava. Nakon prvoga (1918) i drugoga svjetskog rata
(1945) svi hrvatski krajevi i biskupije dolaze u sastav
jedinstvene juţnoslavenske drţavne zajednice
(Jugoslavije), pa se tek tada moţe govoriti o jurisdikcijski
jedinstvenoj Hrvatskoj Crkvi, dok je za sva prethodna
razdoblja ispravnije upotrebljavati izraz Crkva u Hrvata.
 KRŠĆANSTVO U ZAPADNOM
ILIRIKU PRIJE DOLASKA HRVATA
Poĉeci kršćanstva na podruĉju nekadašnjega zapadnog Ilirika, tj. na prostoru
rimskih pokrajina Dalmacije i Panonije, još uvijek nisu dovoljno istraţeni.
Historiĉari se u nedostatku sigurnijih izvora katkad razilaze, pa stoga dolazi do
neujednaĉenosti u znanstvenoj literaturi, koja ovoj problematici još uvijek
posvećuje relativno malo prostora.
Istraţivanje pojave kršćanstva na jadranskom podruĉju i u njegovu
kontinentalnom zaleĊu prije svega zanima historiĉare rimske kulture iz vremena
restauracije Carstva (3/4. stoljeće), zatim mnoge ljubitelje kršćanskih starina, a
nadasve povjesniĉare ranosrednjovjekovne hrvatske civilizacije.
Splitskom kroniĉaru Tomi ArhiĊakonu (1268) poznat je arijanski karakter
dalmatinskog i panonskog kršćanstva. Povjesnik Salonitanske i Splitske Crkve
naglašava da je »nakon pokrštenja Gota i Hrvata« ponovno uspostavljena
negdašnja crkvena organizacija i da je »cijela Hrvatska od starine crkveno
ureĊena i proviĊena biskupijama uz (jadransku) obalu od Kvarnera do Kotora i
na sjeveru do Siska... u kojem je nekoć bio bl. Kvirin muĉenik« (Kronika, izd.
1977, str. 42).
O poĉecima i razvoju kršćanstva na cijelom juţnoslavenskom prostoru prvi
je sustavno pisao talijanski isusovac Daniel Farlati (Illyricum sacrum, sv. I—
VIII), koji, unatoĉ proklamiranoj kritiĉnosti, iz svojih izlaganja ne iskljuĉuje ni
legende koje ukazuju na toboţnje apostolske poĉetke kršćanskog
propovijedanja u Iliriku. U Czvetu szveteh (sv. I—IV) hrvatski pavlin Hilarion
Gasparotti (1712-1762) iznosi podatke bolandistiĉke hagiografije o
starokršćanskim muĉenicima iz Dalmacije i Panonije. O kršćanskom Iliriku
kritiĉki pišu: M. Pavić (Arijanstvo u Panoniji Sriemskoj, Đakovo, 1891), J.
Zeiller (Les origines chretiennes... de Dalmatie /Paris,
1906/... dam les provinces danubiennes /Paris, 1918/), S.
Ritig (Martyrologij srijemsko-panonske metropolije, BS
1911/12), R. Rogošić (Veliki Ilirik, Zagreb, 1962) itd.
Nakon Oktavijanovih (34/33) i Tiberijevih (8) vojni,
zapadni Ilirik ima sve vaţniju ulogu u gospodarskoj i
politiĉkoj prevlasti Rima na ovom prostoru, koji sa
središtem Carstva povezuju latinski jezik i carevi iz ovih
krajeva: Panonac Decije (248), Dalmatinac Dioklecijan
(284-305) i Konstantin Veliki (306-337), rodom iz
Naissusa (Niš) u Meziji. U rimskim pokrajinama Ilirika
(Pannonia prima, Pannonia secunda, Savia, Valeria) bile
su ulogorene elitne legije za obranu od Germana. MeĊu
vojnicima ima mnogo sljedbenika Mitre, perzijskoga
»nepobjedivog« boţanstva sunca, ĉiji je monoteistiĉki kult
soteriološkog usmjerenja isprva bio takmac
kršćanstvu a zatim i povoljna okolnost za prihvaćanje
vjere u Krista, »pobjednika nad smrću«.. Decije i
Dioklecijan podrţavaju kult Mitre »nepobijeĊenog«, dok
se Konstantin, nakon mnogo kolebanja, odluĉuje za
kršćanstvo.
Dva smjera propovijedanja
Brzom širenju kršćanstva oko sredine 3. st. najviše
pridonosi pokretljivost vojnika, robova, poduzetnika i
trgovaca. U Iliriku susrećemo dva smjera kršćanskog
propovijedanja: uzvodno, uz tokove Dunava i velikih
rijeka, širi se kršćanstvo istoĉne provenijencije, kojega su
zastupnici vojnici azijskih legija poslani u obranu sjevernih
granica Carstva; preko Dinarskih planina, s drţavnim
sluţbenicima iz Italije, i jadranskih administrativnih
središta prodire kršćanski duh rimske tradicije.
U kršćanskoj se literaturi Ilirik prvi put spominje u
Poslanici Rimljanima (15, 19). Apostol Pavao naime
istiĉe da je »od Jeruzalema pa uokolo sve do Ilirika
pronio evanĊelje Kristovo«, na temelju ĉega bi se moglo
zakljuĉiti da je u naviještanju evanĊelja stigao do granica
Ilirika.
 Jeronim iz Stridona (oko 347-420), ugledni kršćanski
pisac iz rimske Dalmacije, uvjerava svoje ĉitatelje da je
Pavao zaista bio i propovijedao u Iliriku. Grgur iz Nysse
(ps. 394) nabraja Pavlova putovanja koja su »Sirce...Ilire
i Makedonce dovela do spoznaje Krista«. Euzebije
Cezarejski (340), autor prve Crkvene povijesti, ĉetiri
puta spominje Pavlovo propovijedanje, ali ga nijednom
ne ukljuĉuje u Ilirik. Isti povjesnik u Palestinskim
muĉenicima navodi krvave progone kršćana od »Libije,
preko Egipta i Sirije do ukljuĉivo Ilirika«, ali ih stavlja
u Dioklecijanovo doba.
Najstarija biskupska sjedišta
Najstarija biskupska sjedišta u Iliriku, poput Salone,
Sirmija (Sirmium), Siska (Siscia), Vinkovaca (Cibalae),
Osijeka (Mursa) i drugih, ne spominju se prije sredine 3.
stoljeća u povijesnim vrelima, iako je, nesumnjivo,
kršćana u našim krajevima bilo i prije. Euzebije
Cezarejski i Tertulijan (222?) izrijekom spominju vojnike
kršćane iz elitne Dvanaeste legije (Legio fulminata), koja
se pod zapovjedništvom cara Marka Aurelija istaknula u
borbama s germanskim Kvadima u Podunavlju (174).
Ako je vjerovati Jeronimu, roĊenom Dalmatincu, ptujski
je biskup Viktorin (303) napisao više biblijskih komentara
i raspravu Protiv svih hereza, iz kojih proizlazi da je
biskup-teolog mogao naći svoje ĉitatelje samo u već
organiziranoj kršćanskoj sredini.
Spis o muĉeništvu sv. Kvirina (Passio S. Quirini),
sastav- ljen prema zapisniku istraţnog postupka rimskih
vlasti u Sisku i u Sabariji (Szombathely) protiv
sisaĉkog biskupa, ot- kriva mnoge zanimljivosti vezane
uz ţivot kršćana u rimskoj pokrajini Saviji i cijeloj
Gornjoj Panoniji na poĉetku 4. st. Nakon opisa
Kivirinova odvodenja pred »praesesa« Amancija u
Sabariju, preko Šćitarjeva (Andautonia) i Varaţdina
(Aqua viva), dirljivog susreta s brojnim kršćanima u
razliĉitim mjestima kroz koja je prolazio i konaĉne
presude,
Passio S. Quirini završava: »Kad je sv. Kvirin baĉen s
mosta u rijeku (Sibaris), dugo je bio na površini i s
prisutnima razgovarao; no da se s njegovog prizora ne bi
uplašili, jedva je (od Boga) izmolio da potone.« DogaĊaj
se zbio »uoĉi lipanjskih nona«, tj. 4. lipnja
(najvjerojatnije) 303. godine. Ovaj nam spis svjedoĉi da
se kršćanstvo uoĉi najţešćih Dioklecijanovih progona već
solidno uĉvrstilo u Iliriku i u Panoniji, što upućuje na
zakljuĉak da kršćanstvo u ovim krajevima datira mnogo
ranije od muĉeništva crkvenih predstojnika ĉija su imena
saĉuvana u povijesnim vrelima.
Nakon tzv. Milanskog edikta (313) crkvena se
organizacija na današnjem hrvatskom prostoru polarizira
oko dvaju metropolitanskih središta: primorski i
dalmatinski biskupi poštuju metropolitansko crkveno
nadleštvo salonitanskih nadbiskupa, a biskupije na
podruĉju izmeĊu Save i Drave (tj. Sisak, Vinkovci i
Osijek) priznaju jurisdikciju metropolita u Sirmiju.
Za arijanske krize u 4. stoljeću uz protunicejsku
krivovjernu struju pristaju Ursacij i Valens, biskupi
Singidunuma (Beograd) i Mursae (Osijek). Spor će
rješavati sinode u Sirmiju (347/349, 357, 359) i Akvileji
(381). Akvilejski sabor konaĉno će smiriti duhove i
uĉvrstiti crkveno jedinstvo u presudnom ĉasu evropske
povijesti (4/5. stoljeće), kada će stanovnici Ilirika i
cijeloga Zapada osjetiti neviĊenu rušilaĉku snagu Huna,
Istoĉnih Gota, Langobarda i drugih barbarskih naroda, koji
će pred sobom poput lavine rušiti tragove rimsko-
kršćanske civilizacije.
Crkveni će Ilirik u 5. stoljeću za barbarskih provala
pretrpjeti nenadoknadive gubitke. U Panoniji su
nepovratno srušena biskupska sjedišta Cibalae
(Vinkovci), Jovia (Ludbreg?) i Mursa (Osijek). Sirmij su
razorili Atilini Huni (441), a Salonu (641) Avari. Novi
procvat kršćanstva na ovim prostorima povezuje se s
postupnim pokrštavanjem Hrvata u 7/8. stoljeću.
 Spomenici sakralnoga graditeljstva, kiparstva i
slikarstva neposredan su dokaz organiziranog kršćanstva uz
istoćnu jadransku obalu i u Panoniji u 4/6. stoljeću, o ĉemu
svjedoĉe ostaci monumentalnih trobrodnih bazilika,
krstionica i oratorija u Saloni i drugim dalmatinskim
gradovima, brojna crkvena zdanja u Istri (Poreĉ),
kontinentalnom. dijelu Hrvatske (Vinkovci, Sisak) i u
današnjoj Bosni i Hercegovini (dvojne bazilike u Zenici i
na Mogorjelu). Osim Eufrazijeve bazilike u Poreĉu (6.
stoljeće), »preteţni dio tih velikih reprezentativnih
graĊevina poznat je samo iz ruševina ili arheološki
fiksiranih ostataka« (M. Prelog). Tlocrti salonitanskih
bazilika ukazuju na srodnost s peristilskim gradevinama
rimske profane arhitekture, dok zidni mozaici i štukature
Eufrazijeve bazilike upućuju na istodobnu bizantsku
umjetnost. Starije kiparstvo (4. stoljeće), oblikovano u duhu
realistiĉke tradicije antiĉke umjetnosti (lik Dobrog Pastira i
scena ţidovskog prijelaza preko Crvenog mora na reljefima
dvaju salonitanskih sarkofaga), s vremenom gubi sadrţajnu
vrijednost reljefnih prikaza (5/6. stoljeće) i naznaĉuje nov
naĉin umjetniĉkog oblikovanja (7/8. stoljeće) u kojem
»linearni ornament i njegovi plošni prepleti postaju osnovni
sadrţaj i glavni zadatak kamene skulpture« (M. Prelog).
Mozaici Salone i Eufrazijeve bazilike, u kojima Marijin kult
(»Navještenje«, »Pohod«) ima odredeno središnje mjesto,
»najvredniji (su) spomenik kasnoantiĉkog monumentalnog
slikarstva na podruĉju Hrvatske« (M. Prelog, EJ, 5/1988,
str. 91).
 SREDNJOVJEKOVNI POKUŠAJI OBNOVE
SISAĈKE
BISKUPIJE

Biskupsko sjedište u Sisku i panonsko kršćanstvo

nestaju s povijesne pozornice u doba avarsko-slavenskog
prodora na ova podruĉja (6/7. stoljeće). Na njihovu
rekristijanizaciju trebat će ĉekati puna dva stoljeća.
IzmeĊu 810. i 823. u Sisku stoluje hrvatski knez
Ljudevit Posavski, koji je, prema svjedoĉanstvu
franaĉkih kroniĉara, bio uvjereni kršćanin.
Djelovanjem misionara s podruĉja akvilejskog
patrijarhata i metropolitanskih središta u Salzburgu i
Splitu, ovaj je prostor, tvrdi se u Aktima Splitskog sabora
iz 928. godine, »nastanjen i uz Boţju pomoć ima
mnoštvo svećenika i (kršćanskog) puka«. Isti Sabor
sugerira »biskupu Hrvata« Grguru Ninskom da umjesto
dosadašnjega biskupskog sjedišta u Ninu, »koji u starini
nije imao biskupa, nego natpopa pod biskupovim
nadleštvom«, izabere sebi jednu od drevnih biskupija na
ovom podruĉju: skradinsku, delmitansku ili sisaĉku.
Sisaĉku biskupiju spominju i u vezi s utemeljenjem
zagrebaĉke biskupije, koju je izmeĊu druge polovice
1093. i 19. srpnja 1095. utemeljio ugarski kralj Ladislav
»da one koje je bludnja idolopoklonstva udaljila od
štovanja Boga, briga zagrebaĉkoga biskupa privede na
put istine« (Felicijanova povelja iz 1134).
Istina je da kralj Ladislav nije tom zgodom »uskrisio
sisaĉku biskupiju« (I. K. Tkalĉić), jer se ona nigdje u
povijesnoj graĊi ne dovodi u vezu s osnutkom
zagrebaĉke biskupije, ali je neosporno da se jurisdikcijsko
podruĉje dviju dijeceza prostorno podudara i da od tada
zagrebaĉki biskupi preuzimaju pastoralnu skrb za kršćane
na pribliţno istom prostoru, kojim su sedam stoljeća ranije
upravljali sv. Kvirin i njegovi nasljednici.
 IZABRANA LITERATURA POĈECI KRŠĆANSTVA U HRVATA
M. PAVIĆ, Arijanstvo u Panoniji sriemskoj,
Đakovo, 1891.
I. Kr. TKALĆIĆ, Crta o bivšoj sisaĉkoj biskupiji, Povijesni susret Hrvata s kršćanstvom spomenuo je još
Katoliĉki list, Zagreb, 1904, str. 197-198, 208-210, Toma Arhidakon (-1268), a problemom pokrštenja i
220-221 i 232 do 234. oblikovanjem hrvatskoga crkvenog mentaliteta sustavno se
S.RITIG, Martyrologij srijemsko-panonske bave gotovo svi istaknutiji povjesniĉari od »oca hrvatske
metropolije, Zagreb, 1912 (pretisak iz historiografije« Ivana Lucića (1604-1679) do danas.
»Bogoslovske smotre«). U nastojanju da protjera Avare iz Ilirika, piše
D. NEŢIĆ, Sveti Kvirin, sisaĉki biskup, Kulturno- Porfirogenet (959), bizantski car Heraklije (610-641)
poviestni zbornik zagrebaĉke nadbiskupije, zatraţi pomoć od Hrvata, koji su obitavali iza Karpata u
Zagreb, 1944, str. Bijeloj ili Velikoj Hrvatskoj. Na svom putu prema jugu
R. ROGOŠIĆ, Veliki Ilirik i njegova konaĉna dioba, Hrvati slijede stari transkarpatski put uz tokove velikih
Zagreb, 1962. rijeka, a operacije protiv Avara zapoĉinju od obala
F. ŠANJEK, Prilog povijesti sisaĉke biskupije, Jadrana. Uz pomoć bizantske mornarice najprije oslobaĊaju
Zbornik "2000 godina Siska" Dalmaciju a potom i ĉitav zapadni Ilirik. Pobuna i
oslobaĊanje grĉkih zarobljenika, koje su Avari kao
taoce drţali na podruĉju izmeĊu Drave, Save i Dunava,
vezani su uz pobjedonosno nadiranje Hrvata prema sjeveru,
kako se razabire iz anonimnog Ţivota sv. Demetrija (8.
stoljeće).

Hrvati dolaze na Jadran kao pogani

Iako Toma ArhiĊakon u Povijesti salonitanskih i

splitskih natpastira (gl. 7) istiĉe da su » propovijedanjem
(nadbiskupa) Ivana i drugih solinskih natpastira voĊe
Gota i Hrvata bili oĉišćeni od zaraze arijanskog
krivovjerja i (uz dalmatinske) biskupije i u Slavoniji su
bile ustanovljene neke biskupske crkve«, navodi
splitskog kroniĉara ne nalaze potvrde u drugim
vjerodostojnim povijesnim vrelima. Ćini se vjerojatnijim
(da dolaze na Jadran kao pogani. Više ĉimbenika ide u
prilog toj pretpostavci. Arheološki nalazi nedvojbeno
potvrĊuju da Hrvati po dolasku u novu domovinu spaljuju
svoje pokojnike, što nijedna kršćanska sljedba onog
vremena nije dopuštala.
 Papa Ivan IV. Dalmatinac (640-642)

Uz ime pape Ivana IV, koji upravlja Crkvom od 24.

prosinca (?) 640. do 12. listopada 642, Anastazije
Bibliotekar (oko 815-878) unosi u Liber pontificalis da je
taj » po narodnosti Dalmatinac... u svoje vrijeme
poslao vrlo svetog i veoma odanog opata Martina s
mnogo novaca po ĉitavoj Dalmaciji i Istri radi otkupa
zarobljenika koje su pogani zarobili« . Spomenuti papa
dao je sagraditi »crkvu blaţenim muĉenicima Venanciju,
Anastaziju, Mavru i drugim muĉenicima, za ĉije je
relikvije zapovjedio da se donesu iz Dalmacije i Istre; i
poloţio ih je u gore spomenutoj crkvi, blizu lateranske
krstionice, do oratorija blaţenog Ivana EvanĊelista,
koju je (crkvu) ukrasio (mozaicima) i obdario razliĉitih
darovima«.
Iz svega je vidljivo da opat Martin ide u krajeve koje
su neposredno prije zauzeli Hrvati. On se nakon
uspješno obavljenog posla vraća u Rim s moćima ilirskih
muĉenika. Iako Anastazije Bibliotekar ne spominje
ishod drugog dijela opatove misije, tj. da li je uspio u
pregovorima o otkupu kršćana koje su pogani (tj.
Hrvati) zarobili, ipak se moţe zakljuĉiti da je
Dalmacijom i Istrom prešao bez ikakvih neprilika od
strane novih gospodara.
U De administrando imperio (O upravljanju
carstvom) car-povjesniĉar Konstantin VII.
Porfirogenet naglašava da Hrvati, koji sada stanuju u
predjelima Dalmacije, potjeĉu od nekrštenih Hrvata,
zvanih i 'Bijeli', koji obitavaju s onu stranu Turske (tj.
Madţarske) (gl. 31). Nepoznati autor najstarije Hrvatske
kronike i pisac Kraljevstva Slavena, poznat kao Pop
Dukljanin (Grgur iz Bara), naglašavaju takoĊer da su
doseljeni Hrvati bili pogani.
 Pokrštenje Hrvata u svjetlu arheoloških
nalaza

O pokrštenju Hrvata u Dalmaciji svjedoĉe i

arheološki nalazi:krstionica kneza Višeslava, mramorni
nadvratnik oltarne pregrade s ulomkom natpisa iz
Kaštel-Sućurca, sarkofag splitskog nadbiskupa Ivana i
Godeslavov natpis iz Nina. Najstarije hrvatske crkvice uz
jadransku obalu i u dalmatinskom zaleĊu datiraju iz
poĉetka 9. stoljeća. Arheološki materijal iz razdoblja
hrvatske predromanike još uvijek nije dovoljno prouĉen i
teško ga je vremenski pobliţe odrediti. Mišljenja
arheologa i povjesniĉara uvelike se razilaze: dok M.
Barada i D. Mandić sarkofag nadbiskupa Ivana i nalaz
iz Kaštel-Sućurca stavljaju u 7. stoljeće, arheolog
M.Šeper i povjesniĉarka N. Klaić smještaju ih »prije u
11. negoli u 9. st.«.
Višeslavova krstionica, isklesana najvjerojatnije na
prijelazu iz 8. u 9. stoljeće, zasigurno je jedan od
najzanimljivijih spomenika iz najstarije hrvatske prošlosti
iz ĉijeg natpisa saznajemo da je »napravi svećenik Ivan u
vrijeme kneza Višeslava, iz poboţnosti i na ĉast sv. Ivana
Krstitelja, da zagovara njega i njegova štićenika«.
Mramorni nadvratnik oltarne pregrade s ulomkom natpisa,
naĊen 1935. u Kaštel-Sućurcu, po svojim epigrafskim
karakteristikama podsjeća na prvo stoljeće od dolaska
Hrvata na Jadran (7/8. stoljeće). Sarkofag nadbiskupa
Ivana iz krstionice splitske katedrale, koji, na temelju
stilskih karakteristika, Lj. Karaman stavlja u 8, a F.
Bulić u prvu polovicu 9. stoljeća, podsjeća da »ovdje
poĉiva slabi i nekorisni grešnik nadbiskup (splitski)
Ivan«. Istom razdoblju (F. Šišić) pripada vjerojatno i ime
ţupana Godeslava (Godeĉaja), urezano iznad ulaza u
predromaniĉku crkvicu sv. Kriţa u Ninu.
 Porfirogenetovo svjedoĉanstvo
Prema Porfirogenetovim navodima, Basileus
Heraklije (610-641), za ĉijeg su vladanja Hrvati
zaposjeli krajeve izmeĊu Jadrana, Drave i Dunava,
»doveo je iz Rima svećenike, od kojih je jedan postao
nadbiskup, drugi biskupi... i pokrstio je Hrvate« (O
upravljanju carstvom, gl. 31).
Car-povjesniĉar dovodi u vezu pokrštenje hrvatskog
naroda i obnovu crkvene organizacije uz našu jadransku
obalu.
Porfirogenetovu vijest da ovi »pokršteni Hrvati
neće ni s kim ratovati izvan svoje zemlje... jer su se
zakleli sv. Petru (zapravo Papi) da neće nikada
provaljivati u tuĊe zemlje, nego će radije ţivjeti u miru
sa svima koji to htjednu« (ibid.) ugledni hrvatski
orijentalist Stjepan K. Sakaĉ, DI, dovodi u vezu s
pontifikatom pape Agatona (678-681) i njegovim
izvješćem caru Konstantinu IV. Pogonatu (680) da
»misionari s uspjehom djeluju meĊu novoobraćenim
Langobardima, Francima, Slavenima« itd. Pod
»Slavenima« naš orijentalist vidi »Hrvate«, jedini
slavenski narod koji je u to vrijeme u neposrednom
dodiru s kršćanstvom.
Anonimni kompilator 30. poglavlja Porfirogenetova
djela istiĉe da su Hrvati »oslobodivši se franaĉke
vlasti... zatraţili sveto krštenje, i bili su im poslani
biskupi, koji su ih pokrstili za Porina, njihova vladara«.
Ovo izvješće treba zapravo staviti u razdoblje
vladavine Karla Velikog, koji, u podjeli Ilirika s
basileusom Mihaelom I. Rhangabeom, godine 812.
preuzima vrhovništvo nad zapadnim Ilirikom, odnosno
nad krajevima koji pribliţno odgovaraju današnjoj
Sloveniji, Istri,i Hrvatskom primorju i sjevernoj (tada
Panonskoj) Hrvatskoj. S crkvenoga gledišta, navedena
podruĉja nalaze se pod jurisdikcijom akvilejskog
patrijarhata i salzburške nadbiskupije,odakle u Hrvatsku
pristiţu franaĉki i anglosaksonski misionari.
 Opisujući oslobaĊanje Juţnih Slavena od bizantske
dominacije, Porfirogenet naglašava da većina »ovih
Slavena nije bila pokrštena« do vladanja Bazilija I (867-
886), koji »posla carskog predstavnika sa svećenicima i
pokrsti sve one koji se kod naprijed spomenutih plemena
(poimence navodi Hrvate, Srbe, Zahumljane, Travunjane,
Konavljane, Dukljane i Neretljane) zatekoše nekršteni« (0
upravljanju carstvom, gl. 29). Za Neretljane kaţe da se zovu
i Pagani. Islamskom kozmografu perzijskog podrijetla Ibn
Rustih (903) poznato je takoĊer da su balkanski
Slaveni primili kršćanstvo za Bazilija I, izrijekom
spominjući "pleme Narentana ili Pagana, koje obitava
podruĉje izmeĊu Neretve i Cetine".
 Hrvati u zajednici evropskih kršćanskih naroda

Pokrštenje naroda redovito nije stvar nekog iznimnog

trenutka, nego mukotrpno stoljetno misionarenje i
oblikovanje kršćanskog mentaliteta. Krštenje narodnih voĊa
(u Hrvata se poimcnce spominju Porga, Porin, Vojnomir,
Višeslav, Borna, Ljudevit Posavski itd.) i vladajućih slojeva
nesumnjivo pospješuje proces kristijanizacije i poticaj je
širim narodnim slojevima da prigrle kršćanstvo.
Romanski kler u Dalmaciji bio je bez sumnje prvi
evangelizator Hrvata. Jedan od kljuĉnih zadataka Rima
jest obnova crkvene hijerarhije u opustošenom Iliriku,
dekristijaniziranom zbog dugotrajnih barbarskih
provala (4-6. stoljeće). Franaĉki crkveni utjecaj dolazi
iz Akvileje i Salzburga, a bizantski iz Carigrada.
Porfirogenetov trostruki izvještaj svjedoĉi o postupnoj
kristijanizaciji Hrvata u rasponu od 7. do 9. stoljeća, tako
da se u prvoj etapi s kršćanstvom susreću dalmatinski
Hrvati, u drugoj njihovi sunarodnjaci pod franaĉkim
vrhovništvom, a u trećoj krajevi juţno od Cetine i u
gorovitim predjclima srednjovjekovne Bosne, Huma i
Duklje (Dukljaninove Crvene Hrvatske).

ILIRIK U ODNOSIMA ISTOĆNE I ZAPADNE
CRKVE
Uništenje crkvene organizacije i kršćanstva na
podruĉju Ilirika u 4-6. stoljeću od nesagledivih je
posljedica za budućnost Crkve na ovom prostoru i u širem
komunitarnom kontekstu odnosa Rima i Carigrada, zapadne
i istoĉne kršćanske tradicije. Grĉko i latinsko stanovništvo
ovih krajeva predstavlja u prvim stoljećima kršćanstva
prirodnu i stvarnu vezu jedinstva Istoka i Zapada, koju će
barbarske provale na više stoljeća prekinuti i na taj naĉin
otuĊiti kršćane istoĉne i zapadne tradicije.
IZABRANA LITERATURA
D. M ANDIĆ, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti,
Rim, 1963, str. 109-144.
F. ŠANJEK, Poĉeci kršćanstva u Hrvata, Crkva u svijetu,
XI (1976) 3, str. 201-209.
N.KLAIĆ, O problemu stare domovine, dolaska i pokrštenja
dalmatinskih Hrvata, Zgodovinski ĉasopis, XXXVIII
(1984) 4, str. 253-270.
F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988, str.
42-57.
Poĉeci hrvatskog kršćanskog i društvenog ţivota od 7. st. do
kraja 9. st., zbornik radova Drugog meĊunarodnog simpozija
o hrvatskoj crkvenoj i društvenoj povijesti, Split, 30. 9. 5. -

Novi gospodari Ilirika, Avari i Slaveni, sijeku veze 10. 1985, izd. Crkva u svijetu, Split, 1990.
koje su u torn dijelu Evrope spajale Istok sa Zapadom.
Carigrad se radi vlastite obrane od Arapa i Perzijanaca
okreće prema svojim maloazijskim granicama, što je
rezultiralo sve jaĉom orijentalizacijom Carigradske Crkve. I
Rim je zbog provala Germana, Langobarda, Slavena i
drugih izgubio mnogo od starih tradicija i rimskih obiĉaja.
A jer su se stoljećima borile na razliĉitim frontovima i
slijedile vlastite putove, Istoĉna i Zapadna Crkva nisu
mogle izmijeniti steĉena iskustva i metode evangelizacije,
koje su, svaka na svom podruĉju, primjenjivale u
pokrštavanju barbarskih osvajaĉa Evrope. Ilirik je kao
prirodna veza Istoka i Zapada trebao omogućiti dijalog
predstavnika rimske i carigradske crkvenosti. Ilirik je,
naţalost, u 6/7. stoljeću gotovo posve dekristijaniziran. Kad
su u 9. stoljeću Rimska i Carigradska Crkva ojaĉale i
kršćanskom civilizacijom pobijedile došljake, one su se u
Iliriku opet susrele, ali kao suparnice koje je duga
odijeljenost otuĊila.
 ĆIRILOMETODSKA BAŠTINA
U HRVATA

Prema srednjovjekovnom Ţitju sv. Ćirila, obraćenje panonskih Slavena

(pa i Hrvata) otpoĉelo je u jaĉoj mjeri djelovanjem svete braće Ćirila i
Metoda.
Najstarija Hrvatska kronika (11. stoljeće) i Sclavorum regnum Grgura
Barskog (12. stoljeće) govore o obraćenju (pokrštenju) Hrvata »po svetom
muţu Konstancu (Ćirilu)«.
Misionarsko djelovanje sv. Ćirila i Metoda imalo je utjecaja na sve
slavenske narode, bili oni pod jurisdikcijom Rima ili pod nadleštvom
Istoĉne Crkve. Podijeljeno u dvije kulturne zone, oblikovane pod utjecajem
dvaju razliĉitih obreda, slavensko kršćanstvo izraţava dvije specifiĉne
orijentacije evropske civilizacije u srednjem vijeku: podruĉja Hrvata,
Slovenaca, Moravljana, Ĉeha, Slovaka, Poljaka i Polapskih Slavena nalaze
se pod jurisdikcijom Rimske Crkve, dok Bugari, Crnogorci, Makedonci, Srbi,
Rusi i dio Ukrajinaca pripadaju kršćanskopravoslavnom Istoku. Unatoĉ nekim
duboko uvrijeţenim razlikama, nastalim pod utjecajem klera istoĉnog i
zapadnog obreda, obje zone zadrţavaju i dosta sliĉnosti. Sve ih naime
povezuje zajedniĉka slavenska podloga, sustav narodnog vjerovanja koji se
saĉuvao kod svih slavenskih naroda i na svoj naĉin oblikovao njihovu viziju
svijeta, nadnaravnog, ĉovjeka i društva.
Iz relativno oskudnih povijesnih vrela teško je odrediti vaţnost i
znaĉenje ćirilometodske baštine u crkvenoj i kulturnoj prošlosti Hrvata. Ta se
baština moţe promatrati s dvaju gledišta: 1. s obzirom na doprinos slavenskih
apostola pokrštavanju Hrvata, odnosno širenju kršćanske kulture na
hrvatskom prostoru, i 2. gledom na glagoljicu, koja u Hrvatskoj obuhvaća
tri sloja jedinstvene kulturne djelatnosti: glagoljsko pismo, slavensko
bogosluţje i cjelokupnu pismenost izraţenu glagoljicom i narodnim jezikom.
 Slavenski apostoli u Hrvatskoj?
Pretpostavka da je put Konstantina (Ćirila) i Metoda
iz Moravske u Rim vodio preko Hrvatske, napose kroz
Istru, ne da se lako dokazati, ali se ne moţe ni olako
odbaciti. Nema razloga ne prepostaviti da je Metod na
svojim putovanjima prošao Istrom, jer je barem jedanput
putovao morem, a to je svakako bilo uz našu obalu. Prvo
Naumovo Ţitje (10. stoljeće) istiĉe da su Metod i njegov
uĉenik Naum na proputovanju »iz Rima za Bugarsku
doplovili morem do Ilirika i onda nastavili put kopnom
propovijedajući vjeru«. Drugo Naumovo Ţitje svjedoĉi
da se Naum pridruţio Konstantinu i Metodu
»propovijedajući i uĉeći narod mizijski i dalmatinski«,
odnosno da su se prognanici iz Moravske, kad su došli
do Beograda, »razišli te su jedni otišli u Miziju, a drugi
u Daciju i Dalmaciju i ondje naviještali rijeĉ Boţju«.
Ćirilometodska liturgijska tradicija u Hrvata
U pismu kralju Tomislavu, zahumskom knezu
Mihajlu, splitskom nadbiskupu Ivanu i »ĉitavom narodu
koji obitava Slavoniju (Hrvatsku) i Dalmaciju«, papa
Ivan X (914-928) izjavljuje da se »Kraljevstvo Slavena
(tj. Hrvatska) spominje meĊu prvencima apostolske i
opće Crkve« te da su, za razliku od Sasa, koji su se
pokrstili u novije vrijeme, »Hrvati još od kolijevke s
majĉinim mlijekom primili duševnu hranu apostolske
Crkve«, pa ih zaklinje da »svoju djecu od malih nogu
predaju Bogu na nauke... jer koji bi se odabrani sin
Rimske Crkve, kao što ste vi, radovao prikazivati Bogu
(misnu) ţrtvu na barbarskom ili slavenskom jeziku«.
Deseti zakljuĉak Splitskog sabora iz 925. izriĉito
zahtijeva da se nijedan biskup u Hrvatskoj one usudi
promaknuti u bilo koji stupanj svetog reda ikoga tko
upotrebljava (samo) slavenski jezik« te da »već
zareĊenom biskupu ne dopusti sluţiti misu... osim ako
bi bila oskudica svećenika«, ali i tada »samo po
odobrenju rimskog biskupa«
Glagoljsko pismo i slavenska sluţba Boţja odrţat će
se u Hrvatskoj unatoĉ za njih nepovoljnim odlukama
splitskih sabora iz 925. i 1060. Sinoda iz 1063. »pod
prijetnjom izopćenja zabranjuje da se Slaveni (tj. hrvatski
glagoljaši) promaknu u svete redove ako nisu nauĉili
latinski«. Na molbu senjskog biskupa Filipa 1248. papa
Inocent IV. odobrava upotrebu glagoljice i slavenskog
jezika u sluţbi Boţjoj, »ali samo u onim krajevima u
kojima se već upotrebljavaju«. U molbi senjskog biskupa
bilo je navedeno »da u Slavoniji (Hrvatskoj) postoji
osobito pismo za koje svećenstvo dotiĉne zemlje tvrdi da ga
ima još od bl. Jeronima«, a papa velikodušno izdaje
traţeno odobrenje imajući na umu da je jezik podreĊen
stvari, a ne stvar jeziku«. Student Sorbone i pariški
profesor Juraj iz Slavonije (1415) zabiljeţio je oko 1400.
da je »hrvatski biskup prvi koji je poznavajući oba
jezika, latinski i hrvatski,misnu ţrtvu slavio ĉas na
jednom a ĉas na drugom jeziku, kako je već smatrao
uputnim« te da su osim njega istu povlasticu imali
biskupi Krbave, Knina, Krka, Splita, Šibenika, Zadra,
Nina, Raba, Osora, Senja, a isto tako i svi istarski
biskupi.
Godine 1905. u Rimu je objavljen posljednji misal
tiskan glagoljskim slovima, a 1927. izlazi latinicom
transkribirani Vajsov crkvenoslavenski misal, koji će iz
javne upotrebe nestati prve korizmene nedjelje 1965.
nakon provedbe odluka Drugoga vatikanskog sabora o
uvoĊenju ţivih jezika u liturgiju Rimske Crkve.
Glagoljica u hrvatskoj knjiţevnosti
Akademik Branko Fuĉić, vrsni poznavatelj glagoljske
epigrafike i svjetski priznati struĉnjak na tome podruĉju,
tvrdi da se glagoljsko pismo u Hrvatskoj proširilo
dolaskom Metodovih uĉenika iz moravsko-panonskog
prostora,ali i s juga,
iz bugarsko-makedonskog podneblja. Glagoljica je u Poloţaj hrvatskoga glagoljaštva na razmeđi evropskog
Hrvata ostavila najdublji i najtrajniji korijen i u Istoka i Zapada svakako je jedan od najizrazitijih aspekata
neprekinutoj se tradiciji odrţala kao pismo svakodnevne ćirilometodske baštine u Hrvata, a hrvatska glagoljaška
upotrebe sve do sredine 19. stoljeća. Posljednji datirani knjiţevnost jedini je kulturni posrednik između Rima i
glagoljski tekst napisan je 1864. u samostanu franjevaca Carigrada i nosilac evropskog jedinstva, knjiţevnog i
trećoredaca u Glavotoku na Krku. religioznog, koje ona crpi iz ćirilometodske tradicije i idealno
Danas je malo komu poznato da se u namire prošlom i sadašnjem vremenu.
srednjovjekovnoj Bosni razvijala glagoljska pismenost
sve do kraja srednjeg vijeka. I kodeksi 14/15. stoljeća, PAPA IVAN VIII (872-882) O SLAVENSKOM JEZIKU
pisani zapadnom ćirilicom ili bosanĉicom, pokazuju »S pravom odobravamo slavensko pismo, koje je
tekstološku srodnost s dalmatinsko-primorskim pronašao filozof Konstantin (Ćiril), a kojim se dostojno
rukopisima i po svojoj arhaiĉnosti (npr. Zbornik krstjanina slavi Boga,te nareĊujemo da se istim jezikom
Radoslava, 1443-1461) odaju vezu s prvotnom propovijedaju i razglašuju djela Krista našega Gospodina
glagoljskom pismenošću, koja je ĉuvala ćirilometodske (...) Zacijelo nije protivno zdravoj vjeri i nauci ako se
tradi cije. pjevaju mise ili ĉita sveto EvanĊelje ili boţanska ĉitanja
Ćirilometodska baština u Hrvatskoj nije samo Novoga i Staroga zavjeta, dobro prevedena i protumaĉena,
glagoljsko pismo nego i narodni knjiţevni jezik, jer je ili ako se pjeva ĉitava sluţba ĉasova na tom istom
Hrvatska glede jezika jedina od slavenskih zemalja slavenskom jeziku. Naime, onaj koji je stvorio tri glavna
zapadne kršćanske tradicije u kojoj se odrţao jezika, hebrejski, grĉki i latinski, stvorio je i sve ostale jezike
staroslavenski jezik, pa je ta ĉinjenica, uz druge, na svoj na svoju hvalu i slavu«...
Iz pisma Ivana VIII.
naĉin djelovala i na oblikovanje narodnoga knjiţevnog moravskom knezu Svatopluku,
jezika. Crkvena knjiţevnost u Hrvata bila je naime lipnja 880. godine.
ĉvrst temelj za stvaranje svjetovne knjiţevnosti već u
ranome srednjem vijeku i to ne samo za popove glagoljaše
nego i za feudalce koji prireĊuju, prepisuju i ĉitaju
tekstove viteške knjiţevnosti na cijelome hrvatskom
nacionalnom i je ziĉnom prostoru.
Glagoljica s vremenom prelazi i u podruĉje crkvene i
svjetovne uprave. Pravni glagoljski dokumenti pridonose
razvoju hrvatske pravne terminologije i kodifikacije
obiĉajnog prava i instituta (npr. Vinodolski zakonik,
1288), ĉime se hrvatsko glagoljaštvo kao društveno-
politiĉka snaga oĉituje u otporu prema kozmopolitizmu
Zapada i daje svoj udio u borbi za oĉuvanje
crkvenoslavenskog jezika u bogosluţju, a taj jezik
razvojem i prihvaćanjem elemenata narodnoga govora
postaje jezikom hrvatske srednjovjekovne a zatim i
renesansne knji ţevnosti (prof. Josip Bratulić).

ĆIRIL I METOD SUZAŠTITNICI EVROPE
»Moja je najdublja ţelja da-dobrotom presvete Trojice i
zagovorom Bogorodice i svih svetih-otpadne sve što
razjedinjuje Crkvu, narode i zemlje, a razliĉiti oblici
predaja i kultura pridonesu uzajamnom nadopunjavanju u
onom bogatstvu koje je plod sloţnih duša.
Neka svijest o torn duhovnom bogatstvu, koje se razliĉitim
putovima namrlo u baštinu pojedinih naroda evropskog
kontinenta, omogući da naši suvremenici ustraju u duţnom
poštovanju opravdanih zahtjeva i prava drugih naroda i
u nastojanju oko mira. Neka nipošto ne sustanu
pridonositi općem boljitku sviju i raditi na sretnoj
budućnosti svih ljudi na Zemlji.«
Iz apostolskog pisma »Egregiae virtutis« (Izvrsni
kreposnici) pape Ivana Pavla II. od 31. prosinca 1980.
(prev. B. Duda)
IZABRANA LITERATURA
S.RITIG, Povijest i pravo slovenštine u crkvenom bogosluţju sa
osobitim obzirom na Hrvatsku, Zagreb,1910
V. ŠTEFANIĆ, Tisuću i sto godina od moravske misije, Slovo,
13/1963, str. 5-42.
J. BRATULIĆ, Ţitja KostantinA-Ćirila i Metodija i druga vrela,
Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 76, Zagreb, 1985.
Tisuću i sto godina od smrti Metodijeve: Ćirilometodsko
kulturno-knjiţevno nasljeĊe u Hrvata (zbornik), Slovo 36/1986.
F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988, str. 80-
102.
 BENEDIKTINCI - GRADITELJI
HRVATSKE KULTURE
Iako je redovništvo općenita pojava, zajedniĉka mnogim
religijama, ipak je ono posebna znaĉajka i jedan od bitnih
ĉimbenika u ţivotu Rimske Crkve u prošlosti i u
sadašnjosti.
Kršćansko redovništvo nastaje oko sredine 3. stoljeća u
predjelima juţno od Aleksandrije (Egipat), a razvija se kao
anahoretizam (pustinjaštvo) i cenobitizam (ţivot u zajednici).
Utemeljitelj anahoreta je Pavao iz Tebe (prema Jeronimu),
odnosno Antun (251-356), dok se osnivaĉem cenobita smatra
Pahomije (286-346).
U hrvatskom ranosrednjovjekovlju dominira
redovništvo kao ideja povlaĉenja i bijega u samoću, koje
ujedinjuje općenito prihvaćeno Pravilo sv. Benedikta.
Sv. Jeronim je najslavnije redovniĉko ime iz naših
krajeva. Njemu dugujemo i prve vijesti o cenobijima uz
našu obalu i na kamenitim dalmatinskim otocima.
U Dalmaciji, Bosni i sjeveroistoĉnim dijelovima Hrvatske
nalazimo tragove redovnicima sv. Bazilija: Sv. Juraj u
Ko- stelcu kod Senja, Vrbas na istoimenoj rijeci u Bosni,
Ĉerić kod Osijeka i samostan sv. Demetrija na Savi, dok se
u zadarskim crkvama sv. Anastazije i sv. Platona liturgija
obavlja na istoĉnom obredu i grĉkim jezikom.
Na Trpimirovu dvoru
U našoj historiografiji prevladava mišljenje da se
utemeljenje prvih benediktinskih samostana u nas
vremenski podudara s nastankom suverene hrvatske
drţave. Godine 846/848. na Trpimirovu dvoru boravi
uĉeni benediktinac Godescalc (Gottschalk) iz Orbaisa,
koji će u svoje djelo Responsa de
diversis (Odgovori na razliĉita pitanja) unijeti i jednu
zanimljivost iz hrvatske nacionalne povijesti. Znajući da
ţivotinje posjeduju istanĉan predosjećaj neposrednih
zbivanja, saksonski teolog predlaţe Trpimiru da pred
bitku s Bugarima pomno prouĉi raspoloţenje konja. Ako
su pred bitku raspoloţeni i bezbriţno poskakuju, onda hrvatski
vladar moţe sa sigurnošću oĉekivati pobjedu, što se, prema
Godescalcu, doista i dogodilo.
Knez Trpimir 852. u Riţinicama, izmedu Klisa i Solina,
gradi prvi benediktinski samostan u Hrvatskoj, a svoj ĉin
opravdava u najstarijoj hrvatskoj vladarskoj povelji: »Boţjim
nadahnućem potaknut, ne znajući kada će osvanuti sudnji
dan i (moj) posljednji ĉas i veoma zabrinut za spas svoje
duše, posavjetovavši se prethodno sa svojim ţupanima,
sagradio sam pomoću Boţjom (ovaj) samostan i u nj
doveo zbor braće (tj. montecassinskih benediktinaca) da
me njihove revne molitve oproste od grijeha pred
Bogom.«
Za vladanja kneza Branimira (879-892) poznat je
benediktinski opat Teudebert iz Nina, dok se u pratnji
kneza Mutimira (892-910) nalazi i samostanski predstojnik
Ţitalj. Prvi opat Sv.Krševana u Zadru spominje se za
Tomislavova vladanja (918). Spomenuta opatija uţiva
posebnu naklonost Trpimirovića. Petar Krešimir IV
(1056-1073) potvrĊuje Sv. Krševanu prava na posjed
Diklo, dar njegova pradjeda Krešimira II (948-969).
Spomenuti posjed »ostaje ĉvrsto u rukama vlasnika
(benediktinaca) i u doba (Krešimirova) sina Drţislava
(969-997) i njegovih moćnih banova Pribine i Godemira i
u doba Svetoslava (Suronje, 997-1000) i njegove braće
Krešimira (III, oko 1000-1030) i Gojslava (1000-1020) i
njegova sina Stjepana«, oca Petra Krešimira IV.
 Društvena, kulturna i religiozna središta
srednjovjekovne Hrvatske
Desetom stoljeću pripadaju samostani sv. Andrije s
crkvom sv. Marije kod Pule, sv. Stjepana i sv. Marije u
Solinu (975), sv. Mihovila u Istri (990), sv. Maksima na
Korĉuli, sv. Mihovila u Limskoj Drazi i sv. Petronile u
Primorju (oko 1000).
U 11/12. stoljeću, zlatnom dobu hrvatskog
redovništva, benediktinci i benediktinke imaju više od
ĉetrdeset samostana, preteţno uz jadransku obalu.
Ţarišta reformnog monaštva Cluny (Francuska) i
Camaldoli (Italija) utjeĉu na redovniĉki i kulturni
preporod hrvatskih benediktinaca. Iz tog su razdoblja
opatije i samostani: Sv. Ivan u Trogiru (1108), Sv. Ivan u
Medulinu (1115), Sv. Marija u Roţatu kod Dubrovnika
(pr. 1123), Sv. Marija na Mljetu (1151), Sv. Mihovil u
Kotoru (pr. 1166), Sv. Stjepan u Banoštoru (pr. 1176),
Sv. Jakov u Dubrovniku (1222), Sv. Nikola kod Šibenika
(1240), Sv. Grgur u Srijemu (1247) i drugi.
Benediktinke se najprije javljaju u Istri (1044), zatim
u Dalmaciji: Biograd na Moru (1060), Split (1060/61),
Trogir (1064), Dubrovnik (pr. 1170) itd. Zadarski
samostani sv. Mar ije i sv. Platona datiraju iz 1065. i
1070. Od ţenskih samostana osobito je znaĉajan onaj sv.
Marije u Zadru, koji će zahvaljujući dareţljivosti
hrvatskih vladara Petra Krešimira IV. i Dmitra
Zvonimira te susretljivosti ugarsko-hrvatskog kralja
Kolomana (oko 1102-1116) i ugledu prvih opatica Ĉike
(Lucike) i Veĉenege postati jednim od ţarišta
društvenog, kulturnog i religioznog ţivota u hrvatskom
srednjovjekovlju. Opatica Ĉika zdušno podrţava
grgurovski reformni pokret u Hrvatskoj, dok se
Većenega odlikuje kulturom, uĉenošću i umjetniĉkim
ukusom.
Uz benediktince, u Hrvatskoj se potkraj 12. stoljeća
pojavljuju cisterciti, koji se zalaţu za dosljednije
opsluţivanje Benediktovih Pravila. Opatija sv. Marije u
Topuskom (1205)
 sedamdesetšesta je »kćerka Clairvauxa«, koja će, uz ostale
cistercitske opatije i samostane u nas, imati vrlo vaţnu,
iako još uvijek dovoljno neosvijetljenu ulogu »u kršćanskoj
obnovi, gospodarskom napretku, politiĉkom ţivotu,
umjetnosti i cjelokupnom procesu ukljuĉivanja Hrvatske u
zapadnu civilizaciju« (I. Tomljenović).

Remek-djela knjiške umjetnosti i sakralnoga

graditeljstva

Promicanju pismenosti u Hrvata, ĉija su prva ţarišta

benediktinski samostani, pomaţu skriptoriji poput onog u
zadarskom Sv. Krševanu, u kojima se neumorno i »gratis
pro Deo« prepisuju i iluminiraju knjige sakralnog i profanog
sadrţaja. Uz rad tih benediktinskih skriptorija na našoj obali
vezano je kaligrafsko oblikovanje karakteristiĉne forme
latinskog pisma, tzv. beneventane. Uz znanstvene i literarne
tekstove, iz skriptorija Sv. Krševana proizišla su remek-djela
hrvatske knjiške umjetnosti: Ĉasoslov optice Ćike (oko 1070)
i EvanĊelistar opatice Veĉenege (11. stoljeće), pravo
remek-djelo hrvatske sitnoslikarske umjetnosti s rubnim
ilustracijama i bogato ukrašenim beneventanskim
inicijalima. Skriptorij Sv. Krševana ima bogatu knjiţnicu,
vlastitu radionicu za izradu pergamena (officina
pergamenaria) i arhiv (armarium).
Neprocjenljive su zasluge benediktinaca i cistercita za
razvoj romaniĉke i gotiĉke umjetnosti u Hrvatskoj. Središnji
dio benediktinskog samostana predstavlja crkva, oko koje se
niţu stambeni, radni i gospodarski objekti, koji su meĊusobno
povezani hodnicima i dvorištima. Mnogi njihovi samostani
vrhunska su arhitekturalna ostvarenja koja u sebi sadrţe
bezbroj pokretnih spomenika iz podruĉja skulpture,
slikarstva, knjiške umjetnosti i sakralnog obrta. Cisterciti su
nosioci gotiĉke umjetnosti, a njihove skladne crkve redovito
su kriţnog tlocrta s ravnim apsidama i poboĉnim kapelama,
oko kojih se niţu klaustri na ĉijim su stranama stambene,
radne i gospodarske prostorije.
 Vrhunac romaniĉkog crkvenoga graditeljstva u Hrvatskoj
predstavljaju: trobrodna i troapsidalna katedrala u Trogiru,
stolna crkva u Dubrovniku, klaustar nekoć benediktinskog a
kasnije pavlinskog samostana sv. Petra u Šumi kod Pazina,
jednobrodna crkva sv. Marije na Mljetu itd. Ta i druga
monumentalna djela sakralne umjetnosti na hrvatskom tlu
grade i ukrašavaju izvrsni domaći i strani majstori poput
Andrije Buvine (evanĊeoski motivi na drvenim vratima
katedrale u Splitu), meštra Ota (reljefi na zvoniku Sv. Duje
u Splitu), majstora Radovana (likovi s proĉelja trogirske
katedrale) i drugih.
Iz benediktinskih i cistercitskih arhiva potjeĉu
najstariji dokumenti naše nacionalne prošlosti. Dovoljno
je podsjetiti na kartular sv. Marije u Zadru, dragocjenu
riznicu povelja iz razdoblja hrvatske narodne dinastije.
Redovnici i redovnice sv. Benedikta vrlo su aktivni i
u politiĉkom ţivotu Hrvatske. Trogirski biskup Ivan
Ursini (1062-1111) savjetnik je Petra Krešimira IV. i Dmitra
Zvonimira. Splitski nadbiskup Lovro (1059-1099)
Zvonimirov je "duhovni otac", prijatelj i savjetnik u
provedbi grgurovske reforme u Hrvatskoj. Madijevka
Ĉika, opatica Sv. Marije u Zadru, posjećuje svog
polubrata Petra Krešimira IV (Šibenik,1066) i kralja
Dmitra Zvonimira (Knin, 1087). Iz arhivske graĊe vidi se
da su i cisterciti imali istaknutu ulogu u crkveno-
politiĉkom ţivotu Hrvatske. Opatije sv. Marije u Topuskom i u
Zagrebu imaju povlasticu »loci credibilis«, što znaĉi da je
njihov samostanski peĉat pred javnošću osiguravao
vrijednost sklopljenih ugovora i izdanih isprava.
Do pojave prosjaĉkih redova (13. stoljeće) u našim se
benediktinskim i cistercitskim samostanima omladinu
pouĉava u ĉitanju, raĉunanju, astronomiji, pjevanju i
teologiji, i to bez razlike s obzirom na društveni poloţaj
njihovih roditelja.
 UTEMELJITELJ KAO UZOR
IZABRANA LITERATURA
Povijesni lik sv. Benedikta manje je poznat od njegova
Pravila, koje je sastavljeno izmeĊu 530. i 560, ali se prvi I.OSTOJIĆ, Benediktinci u Hrvatskoj, sv. I—III, Split,
put spominje oko 620/630. Pred sam poĉetak drugoga 1963. do 1965.
svjetskog rata pronaĊeno je mnogo opširnije pravilo, E.PERIĈIĆ, Samostan sv. Marije u Zadru, Radovi
poznato kao Regula Magistri (Uĉiteljevo pravilo), koje po Instituta JAZU u Zadru, 13-14/1967, str. 9-61.
svemu sudeći prethodi Benediktovu Pravilu. F.ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988,
Benedikt, koji za sebe tvrdi da je napisao »malo pravilo str. 58-79.
za poĉetnike« (Pravilo, 73, 8), u redovniĉkom ţivotu polazi
od konkretne situacije: budući da pustinjaĉki ţivot odgovara
samo rijetkim pojedincima, a mnoštvo onih koji sebe
smatraju redovnicima zapravo su skitnice koje slijede zov
vlastite mašte, potrebno je toĉno odrediti pravila
zajedniĉkog ţivota. Benedikt vertikalnom odnosu, koji
povezuje redovnike s opatorn (starješinom), dodaje još i
horizontalan, a taj se zasniva na uzajamnoj ljubavi kakva
treba vladati meĊu braćom.
Benediktovo Pravilo, koje će od 813/817. postati
poveljom cjelokupnoga zapadnog redovništva, predstavlja
se kao »škola u sluţenju Gospodinu«. Od sredstava
povratka k Bogu preporuĉuje »šutnju«, koja omogućuje da
se lakše osjeti njegov glas, i »posluh« i »poniznost«, koji su
»majka i uĉiteljica svake kreposti«. Radni dan redovnika
pretpostavlja molitvu, ĉitanje i razmišljanje o Boţjoj rijeĉi
(lectio divina) i rad.
Benediktovo Pravilo traţi da duh molitelja bude u skladu
s rijeĉima koje izgovara, zabranjuje privatno vlasništvo i
inzistira na ljubavi meĊu braćom. U upravljanju zajednicom
za-stupljena su sva tri onodobna politiĉka sustava:
monarhijski, oligarhijski i demokratski.
 KULTURNI I RELIGIOZNI PROSTOR
HRVATSKOG GLAGOLJAŠTVA

Glagoljica, koju anonimni pisac Ćirilova

Ţitja (13,18) smatra »darom većim i dostojnijim
negoli je sve zlato, srebro, drago kamenje i
prolazno bogatstvo«, povijesno je zajamĉena u
Bugarskoj, Makedoniji, Moravskoj, ali je
prostorno i vremenski najdublji trag ostavila na
hrvatskome nacionalnom podruĉju. Glagoljsko
pismo nailazi na svestranu upotrebu u Istri,
Hrvatskom primorju, sjevernoj i srednjoj
Dalmaciji, ali je isto tako prisutno u Lici i
Krbavi, juţnoj Dalmaciji i Hercegovini, u
juţnim predjelima prostrane zagrebaĉke
biskupije i na prostoru današnje bosanske
krajine.

Tisućljetna tradicija
U Zapadnoj Crkvi Hrvati su jedini s tisućljetnom
liturgijskom tradicijom na narodnom jeziku. Od vremena
narodne dinastije pa do sredine 19. stoljeća glagoljica se na
najširem hrvatskom prostoru upotrebljava kao pismo kojim
se prepisuju biblijski kodeksi, razliĉiti liturgijski tekstovi,
djela naboţne i svjetovne knjiţevnosti, ţupske matice,
knjige samostanskih raĉuna itd. Glagoljica je pismo za
svakodnevno ljudsko sporazumijevanje.
Glagoljskim slovima pisan je i Misal po zakonu
rimskoga dvora (1483), prva hrvatskim jezikom i pismom
tiskana knjiga, »pravo remek-djelo tiskarstva u
Gutenbergovo doba« (J. Bratulić).
Hrvatska glagoljaška knjiţevnost doţivljava svoj najveći
procvat baš u doba pojave tiska. Iz glagoljaških radionica u
Senju, Veneciji, Rijeci, Kosinju i drugdje tiskaju se
knjiški izvanredno dotjerani misali, brevijari, evanĊelistari,
priruĉnici
za propovijedanje i teološku izobrazbu glagoljaškog
klera, kao i djela religiozne i profane knjiţevnosti
najširega mogućeg spektra.
Tijekom dugih stoljeća mnogi bezimeni popovi
glagoljaši i svjetovni prosvjetitelji stvorili su od
glagoljice snaţan kulturni izraz, koji će u kriznim
vremenima narodu saĉuvati domaću hrvatsku rijeĉ.
Neprocjenjive zasluge za procvat i afirmaciju glagoljice i
glagoljaštva, ne samo na domaćem nego i na evropskom
planu, imaju pojedinci poput Filipa Senjskog (13.
stoljeće), Jurja iz Slavonije (1350/55-1416), Nikole
Modruškog (oko 1427-1480), Blaţa Baromića (oko 1450-
1505), Šimuna Koţiĉića-Benje (oko 1456-1536),
utemeljitelja glagoljaške tiskare u Rijeci i odluĉnog
branitelja glagoljaštva širom Evrope, i mnogih drugih.
Tim uĉenjacima i diplomatima s kraja srednjeg vijeka
valja pridodati imena Glavinića, Paštrića, Kašića,
Levakovića itd. Oni su od svojih slavnih prethodnika
preuzeli i nastavili misiju širenja narodne rijeĉi i obrane
glagoljaških tradicija.

Glagoljaši ĉuvaju domaću hrvatsku rijeĉ

U razvoju hrvatskoga glagoljaštva neprocjenjive
zasluge stekli su svjetovni svećenici-glagoljaši. Ne male
zasluge pripadaju i redovniĉkim zajednicama
benediktinaca, franjevaca, pavlina, dominikanaca i ostalih
koji su se zalagali za afirmaciju kulturnog i religioznog
ţivota Hrvata u srednjem vijeku.
Iako montecassinski redovnici u Trpimirovu Hrvatsku
donose latinsku literarnu tradiciju, dio domaćih pustinjaka
i cenobita, koji je odlukom Karla Velikog (813) prisiljen
prihvatiti Benediktovo Pravilo, nastavlja u liturgiji i u
svakodnevnom ţivotu upotrebljavati narodni jezik i
domaće glagoljsko pismo. Na poziv ĉeškog kralja Karla
IV. hrvatski će benediktinci u 14. stoljeću pokušati
oţivjeti slavenske liturgijske tradicije u novoosnovanoj
praškoj opatiji Emaus. Papa Klement VI. u buli
utemeljenja spomenute opatije (1346) istiĉe da
»mnogi benediktinski samostani u Hrvatskoj obavljaju
bogosluţje po starodrevnom obiĉaju na slavenskom
jeziku«. Privrţenost benediktinaca hrvatskoj glagoljskoj
knjizi potvrĊuju brojni prijevodi Benediktovih Pravila (14.
stoljeće), na boţni tekstovi (Dijalozi pape Grgura), a
iznimno svjedoĉanstvo predstavlja Bašĉanska ploĉa sa
svjedoĉanstvom opata Sv. Lucije u Baški Drţihe »o ledini,
koju dade Zvonimir, kralj hrvatski, u svoje dane Sv.
Luciji«. Na spomenutoj ledini opat istoimene opatije
Dobrovit sazida »ovu crkvu (sv. Lucije) sa svoje devetero
braće (tj. redovnika) u dane kneza Kozmata, koji je
vladao svom krajinom«.

Propovijedati hrvatskim jezikom

U višestoljetnoj borbi za glagoljicu i upotrebu

narodnog jezika u liturgiji nezaobilazni su predstavnici
prosjaĉkih i pustinjaĉkih redova, napose franjevci-
trećoreci. Oni su 1379. i 1387. s latinskog izvornika na
hrvatski preveli i glagoljskim slovima ispisali dvodjelni
franjevaĉki ĉasoslov. S kraja 15. stoljeća datiraju
hrvatskim jezikom pisana pravila franjevaca-glagoljaša. U
pripremanju glagoljaških liturgijskih knjiga na hrvatskom
jeziku najzasluţniji su franjevci-trećoreci Šimun
Klimantović, Petar Milutinić i Andrija Ćuĉković. Ţivot sv.
Katarine, Nauk krštenski i Posvetilište Izakovo u
bosanski jezik grskimi slovi (tj. bosanĉicom) sloţio je
franjevac Matij Divković (1563-1631), a glagoljicom
"spisane harvacki" preuredio franjevac-trećoredac Antun
Depope.
Zadarski dominikanci, prema jednom dokumentu iz
1706, ne bez ponosa istiĉu da se u njihovoj crkvi u
Zadru, kao uostalom, i u drugim crkvama uz jadransku
obalu, »već stoljećima na ilirskom (hrvatskom) jeziku
obavljaju sveti (misni) ĉini, moli ĉasoslov, ispovijeda i
propovijeda«. Jog 1474. vrhovni starješina dominikanaca
potiĉe Jurja Šibenĉanina i Vida Dubrovĉanina da si »naĊu
drugove s kojima će poći propovijedati po cijeloj Dalmaciji i
u drugim krajevima gdje se govori njihovim (hrvatskim)
jezikom«.
 Besplatno za siromašnu hrvatsku mladeţ

Opirući se prikljuĉenju reformiranim samostanima

Mletaĉke kongregacije, zadarski dominikanci pišu
generalu Reda Antunu Clocheu da apostolski djeluju
meĊu najsiromašnijim slojevima domaćeg puka: »Kao
što se u svako doba moţe posvjedoĉiti, nag apostolski
rad, koji se sastoji od dnevnog i noćnog ĉasoslova, misa,
ispovijedi, propovijedi, poboţnosti krunice i drugih
bogoštovnih ĉina, obavlja se na ilirskom (hrvatskom)
jeziku.« Zanimljivo je istaknuti da su u to vrijeme, tj.
1706, od pedeset dva svećenika Dalmatinske dominikanske
provincije, ĉak osamnaestorica (34,61 posto) stalni
propovjednici i puĉki misionari u krajevima gdje se
govori hrvatski.
Zadarski fratri istiĉu da oni »besplatno primaju u Red
siromašnu hrvatsku mladeţ, dok se u Veneciji prilikom
ulaska u novicijat polagalo stotinu mletaĉkih zlatnika, što
siromašni dalmatinski ţivalj ne bi mogao platiti«. Prema
tome, ako bi zadarski samostan došao pod upravu
Mletaĉke kongregacije, »onemogućilo bi se siromašnim
Dalmatincima obući odijelo sv. Dominika, pa bi zbog
toga (tj. manjka svećenika-propo vjednika na hrvatskom)
mnoge one duše ostale bez sakramenata pokore i
plodova Boţje rijeĉi... U nedostatku ispovjed nika i
propovjednika na materinskom jeziku... obistinile bi
se prorokove rijeĉi: "Djeca vape za kruhom, a nikog
da im ga pruţi" (Tuţ 4,4).«
 d) Zapadna« pretpostavka temelji se na ideji da
VAŢNIJE PRETPOSTAVKE O PODRIJETLU pismo redovito ne stvara jedan ĉovjek, nego da ono
nastaje postupno kao plod razliĉitih ĉimbenika i na
GLAGOLJICE
sliĉnostima strukture glagoljskih slova s latinskom
kurzivnom minuskulom merovinškog i lombardskog
O podrijetlu i vremenu nastanka glagoljskog pisma tipa. Ako je vjerovati ovoj pretpostavci, glagoljica je
postoji nekoliko pretpostavki. kao pismo postojala i prije misije svete braće u
a) Pod okriljem sv. Jeronima. U 12/13. stoljeću u Moravskoj—na podruĉju akvilejskog patrijarhata i
Hrvata se uvrijeţilo uvjerenje da je glagoljica djelo salzburške biskupije. Zastupnici ove pretpostavke su
uglednoga crkvenog nauĉitelja Jeronima iz Stridona S. Hozyusz-Hocij ( 1504-1558), P. Diels, A. B.
(370--420). Spomenuto uvjerenje istiĉe i papa Inocent Kartašev, W. Lettenbauer i u najnovije vrijeme M.
IV (1248): »U Slavoniji (tj. Hrvatskoj) postoji osobito Japundţić.
pismo za koje domaće svećenstvo tvrdi da ga ima još
od blaţenog Jeronima, a koristi se njime u sluţbi
Boţjoj.« Uz Jeronimove rijeĉi Sofoniju da je »na naš
jezik (tj. na latinski) preveo Psaltir« Juraj iz Slavonije
oko 1390/95. dodaje: »Ovdje je rijeĉ o prijevodu na
slavonski (tj. na hrvatski) jezik.« U prilog ovoj teoriji
neki navode i svjedoĉanstvo Mavra Hrabana (784-856),
koji u De inventione linguarum jedno naoko glagoljici
sliĉno pismo pripisuje sv. Jeronimu. Ugledni paleograf H.
Loew misli da je autor spomenu tog alfabeta Irac Virgil,
opat irskog samostana Aghaboe, koji je oko sredine 8.
stoljeća biskupovao u Salzburgu i bio u doticaju s
istarskim i panonskim Hrvatima.
b) Gotska i .migracijska« hipoteza vezana je uz
pokušaj poistovjećivanja starih Hrvata s Gotima.
Misao K. Grubišića
(1733--1773) proširuje K. Šegvić (1945), koji inzistira
na sliĉ-nosti hrvatskih svetopisamskih prijevoda s
Ulfilinom Biblijom i glagoljice s gotskim runama. J.
Hamm takoĊer prouĉava morfološkoleksiĉke sliĉnosti
glagoljice i gotskih runa i dolazi do tzv. »migracijske«
hipoteze.
c) Ćirilometodska teorija temeiji se na Ţitjima
Konstantina (Ćirila) i Metoda, pismu pape Ivana VIII.
moravskom knezu Svatopluku (880), kronici Sclavorum
regnum itd. V. Jagić i velik dio slavista drţi da je
glagoljicu sastavio Konstantin Filozof (Ćiril), koji je
novo pismo oblikovao primjereno slavenskom
fonološkom sustavu.
M. JAPUNĐIĆ, Hrvatska glagoljica, Hrvatska revija,
XIII (1963) 4, str. 469-491.
Glagoljica. Jedanaest stoljeća jedne velike tradicije
(zbornik), Slovo, 21/1971.
E. HERCIGONJA, Srednjovjekovna knjiţevnost,
Povijest hrvatske knjiţevnosti 2, Zagreb, 1975.
B. FUĈIĆ, Glagoljski natpisi, Zagreb, 1982.
F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb,
1988, str. 103-116.
 "EPISCOPUS CHROATENSIS" -
BISKUP HRVATA

Naziv "Episcopus Chroatensis", biskup Hrvata, prvi

put se spominje 925. na Splitskom saboru, u zakljuĉcima
kojega se izriĉito navodi da ninski biskup Grgur (oko 900-
929) prisvaja sebi naslov biskupa Hrvata.
Iz saborskih rasprava proizlazi da se Grgur Ninski ne
zadovoljava jurisdikcijom na podruĉju svoje (ninske)
dijeceze, nego da svojata crkvenu nadleţnost nad
prostranim teritorijem koji nastavaju Hrvati, dakle nad
cijelom Hrvatskom, što je za ono doba svojevrsni izazov
dalmatinskom (romanskom) episkopatu, koji se nije mirio s
ĉinjenicom da jurisdikcija nadbiskupa nekoć slavne
Salonitanske Crkve završava s granicom splitskog agera.
Treba uzeti u obzir ĉinjenicu da u onodobnoj hrvatskoj
drţavi politiĉku vlast dijele Hrvati-Slaveni dok je crkvena
uglavnom u rukama dalmatinskih Romana (Latina),
podanika Bizanta.

Ukidanje ninske biskupije

Jedanaesti kanon (zakljuĉak) Sabora iz 925. inzistira "neka

biskup Hrvata zna da je, kao i svi mi (tj. svi ostali biskupi
Dalmacije i Hrvatske), podloţan našoj metropolitanskoj Crkvi
(u Splitu)". Na Grgurovo prosvjedovanje protiv prisizanja
SSplita na ninsku biskupiju sazvan je drugi po redu Splitski sabor
(928), kojemu prisustvuje hrvatski kralj (Tomislav) s
narodnim prvacima. Unatoĉ tome, romanski episkopat
Dalmacije i Hrvatske izglašava ukidanje ninske biskupije,
koja, navodno, »u starini nije imala biskupa, nego natpopa
pod vlašću biskupovom«, dok se Grguru Ninskom
sugerira da prihvat i jedno od nekadašnjih crkvenih
središta na hrvatskom tlu: Skradin, Sisak ili Duvno (neki
misle da je rijeĉ zapravo o Omišu).
 Papa Lav VI, u potvrdi zakljuĉaka ovog Sabora, 928/929
ukida ninsku biskupiju kako bi »splitski nadbiskup ima(o)
jurisdikcijska prava u zemlji Hrvata, kao što ih je nekoć u
starini imala Salonitanska Crkva«, dodjeljujući Grguru
Ninskom upravu skradinske biskupije.
 Trostruko ishodište hrvatske crkvenosti

Pitanje crkvene pripadnosti srednjovjekovne Hrvatske

treba promatrati u perspektivi odnosa Rim-Akvileja-
Carigrad, triju religioznih ţarišta preko kojih Hrvati
dolaze u doticaj s kršćanstvom i koja bitno utjeĉu na
oblikovanje naš ih crkvenosti u ranome srednjem vijeku.
Ovisnost Crkve u Hrvata u ova tri ishodišna središta
cr kvene nadleţnosti posvjedoĉena je u Porfirogenetovu
d je lu O upravljanju carstvom (944-959). U poglavljima
29-31 navedene povijesno-politiĉke rasprave, car-pisac
Konstantin VII. Porfirogenet i njegov anonimni nastavljaĉ
opisuju pokrštavanje Hrvata iz triju kršćanskih ţarišta:
dalmatinsko-primorsko podruĉje u 7/8. stoljeću
pokrštavaju misionari iz Rima (gl.31); Istra i
sjeverozapadni krajevi Hrvatske u 8/9. stoljeću primaju
kršćanstvo pod vodstvom akvilejskog patrijarhata (gl. 30),
dok juţni i jugoistoĉni, uglavnom planinski, dijelovi
Hrvatske prihvaćaju kršćanstvo preko Carigrada(gl. 29).
Neki su efemerni politiĉki savez kneza Zdeslava (878-
879) s Bizantom protumaĉili kao crkveno podlaganje
carigradskoj patrijaršijskoj stolici, kojom od 877. ponovno
upravlja Focije, pa je i Branimirov uspon 879. shvaćen
kao »povratak Crkve u Hrvatskoj i Dalmaciji pod okriljem
Rima«. Zaboravlja se pritom da povratnik Focije odrţava
dobre odnose s papom. Uostalom, još je na poĉetku našeg
stoljeća ugledni francuski povjesniĉar Louis Duchesne
vrlo argumentirano dokazao da Carigradska Crkva do
kraja 9. stoljeća nema nikakvih jurisdikcijskih pretenzija
nad zapadnim Ilirikom, kao što do Focijeva prvog
uspona nije imala ni nad istoĉnim, kojim Rim upravlja
posredstvom solunskog metropolita. Nema dakle
govora o nekom podlaganju hrvatskih krajeva pod
 Crkva u Hrvata izmeĊu Rima i Akvileje
Franaĉka Akvileja ima nesumnjivo, vaţniju ulogu od
Carigrada u pokrštavanju Hrvata i oblikovanju crkvenosti
na našem tlu. Crkveno-politiĉke veze Franaka s
Hrvatskom dolaze u krizu za vladanja kneza Domagoja
(864-876), koji ustaje protiv svog seniora italskog kralja
Karla II. Debelog, dakle protiv Franaka u ĉijem je sastavu
Istarski poluotok. Nakon kratke Zdeslavove vladavine,
vezane uz politiku Bizanta, na hrvatsku politiĉku scenu
dolazi Branimir (879-892). Ovaj uzurpator kneţevske
ĉasti u Hrvatskoj, kojega povijest sumnjiĉi za smrt
njegova prethodnika, obraća se papi Ivanu VIII (872-882)
»kao dragi sin (koji) u svemu ţeli biti vjeran i poslušan
svetom Petru i nama«, tj. papi, koji mu 7. lipnja 879.
priznaje zemaljsku vlast (principatum terrenum) nad
cijelom Hrvatskom, što u tadašnjoj politiĉkoj praksi znaĉi
da je Hrvatska postala samostalnom i suverenom
drţavom, jer je takvom priznaje vrhovni crkveno-politiĉki
autoritet ondašnje kršćanske Evrope. Branimira papa
pozdravlja kao »najdraţeg sina«, što je uobiĉajeni izraz
srednjovjekovne kancelarijske prakse (ars dictandi), a
ovaj zauzvrat obećaje »odanost svoju i ĉitavog svog
naroda«.
Sklapanjem prijateljskih i prisnih veza izmeĊu
hrvatskog vladara i rimskog prvosvećenika, koji će kao
drţavnici izmijeniti poslanike (880), neće meĊutim nestati
svih crkvenih suprotnosti i nesuglasica u Hrvatskoj. Papa
Ivan VIII. kori Teodozija, izabranog biskupa nanovo
uspostavljene ninske biskupije, koji nije pošao na posvetu
u Rim, nego u susjednu Akvileju.
Kod Teodozijeva izbora za splitskog nadbiskupa, papa ga
ozbiljno upozorava na obvezu da doĊe u Rim po palij, a
ne kao kod biskupskog posvećenja u Akvileju, jer bi u
protivnom došao u sukob s »ustanovama ĉasnih otaca« i
radio bi »protiv apostolske Stolice«. Sukob Rima i
Akvileje u vezi s crkvenom nadleţnošću nad Hrvatskom
nastavit će se i za Ivanovih nasljednika na papinskoj
stolici, posebno u vrijeme pontifikata Stjepana VI (885-
891).
Nestanak »biskupa Hrvata« i zagrebaĉka
biskupija
Naslov »biskup Hrvata«, nakon Grgura Ninskog, javlja
se tek u 11. stoljeću i to kao »episcopus regni«. Neki
historiĉari pretpostavijaju da je rijeĉ o nekoj vrsti
dvorskog prelata. Poznata su i neka imena » hrvatskih
biskupa« iz tog razdoblja: Marko (1042-1044), Rajner
(1060-1066), Adam (1066. do 1067), za kojeg se zna da
je bio redovnik, Anastazije (1069), Grgur I (pr. 1074-
1078), Petar (1086) i Grgur II (oko 1089. do 1090).
Anastazije je obnašao sluţbu kancelara hrvatskog
kraljevstva, a Grgur I. je, prema jednom dokumentu, bio
»biskup hvatskog kralja« Zvonimira (1078). .
Ĉini se da se nestanak » biskupa Hrvata« iz naše
crkvene povijesti uglavnom podudara s pojavom
zagrebaĉke biskupije, koju je izmeĊu druge polovice
1093. i sredine 1095. utemeljio kralj Ladislav, u snazi
povlastica koje je papa Silvestar II (999-1003) dao
ugarskom kralju sv. Stjepanu. Razlozi toga kraljevskog
ĉina poznati su iz povelje ostrogonskog nadbiskupa
Felicijana Zagrebaĉkoj Crkvi (1134): »Kralj
Ladislav...utemeljio (je) zagrebaĉku biskupiju, da one
koje je bludnja idolopoklonstva udaljila od štovanja Boga,
biskupova briga privede na put istine.« Ĉini se da je
zagrebaĉka biskupija potkraj 11.stoljeća preuzela
pastoralnu brigu nad velikim dijelom unutrašnje
Hrvatske, dakle nad podruĉjem za koje je »biskup
Hrvata« Grgur Ninski na splitskim saborima 925. i 928.
dokazivao da pripadaju u nadleţnost njegove ninske
biskupije.
 PAPA IVAN VIII. KNEZU BRANIMIRU
(oko 880)

"IVAN (VIII)... uzvišenom muţu Branimiru,

slavnom vojvodi i našem ljubljenom sinu....
Ĉuvši od vašeg ĉasnog biskupa Teodozija za
vjeru i odanost, koje kako smo saznali gajite prema
stolici bl. Petra apostola i prema našoj
prvosvećeniĉkoj sluţbi... i kao što ste mi u svoje
ime poslali pismo, tako neka ostane napisano u
nebeskoj knjizi. Stoga odreĊujemo da vaš ljubljeni
biskup po svom povratku ne propusti poslati nam
svoje poslanike, koji će nas i ApostoIsku Stolicu
obavijestiti o onom što nam poruĉujete, da i mi
vama pošaljemo našeg poslanika (legata) pred
kojim će ĉitav vaš narod obećati vjernost prema
obiĉaju (Rimske) Crkve."
 IZABRANA LITERATURA
M. BARADA, Episcopus Chroatensis, Croatia sacra, I
(1931) 1, str. 161-215.
J. LUĈIĆ, Crkvene prilike u Hrvatskoj za kneza
Branimira (879--892), Croatica christiana periodica,
X (1986) 17, str.1-16.
V. KOŠĆAK, Pripadnost istoĉne obale Jadrana do
splitskih SABORA 925-928, Historijski zbornik, 33-
34/1980-1981, str. 291-355.
F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988,
str. 117-131.
 DMITAR ZVONIMIR (1075-1089)
I GRGUROVSKA OBNOVA
Kao potomak Svetoslavića, ogranka vladarske kuće
Trpimirovića, kralj Dmitar Zvonimir pojavljuje se na
povijesnoj sceni najprije kao ban slavonskog dukata
(vojvodstva), potom kao suvladar hrvatskog kralja Petra
Krešimira IV (oko 1058 do 1074), konaĉno kao okrunjeni
kralj Hrvatske i Dalmacije (1075-1089).
U doba kulturnih, politiĉkih i religioznih fluktuacija na
podruĉju zapadne kršćanske ekumene, kralj Dmitar
Zvonimir vezuje se uz reformnu politiku pape Grgura VII
(1073. do 1085), moćnog saveznika u obnovi i uĉvršćenju
jedinstvene Kraljevine Hrvatske, koje drţavnopravno
priznanje afirmira na meĊunarodnom planu.
Zvonimirovo vladanje, utemeljeno na proklamiranim
naĉelima prava i pravednosti, odlikuje se društvenom
ravnoteţom, gospodarskim prosperitetom i kulturnom
izgradnjom.
Reformna gibanja na Zapadu
Opći reformi pokret u Zapadnoj Crkvi, kojemu
prethodi strukturalna i moralna obnova redovništva
(Cluny, Camaldoli), najprije se suĉeljava s gorućim
onodobnim problemima kao što su nikolaitizam ili
praksa oţenjenih svećenika i simonija ili kupovanje i
prodavanje duhovnih sluţbi. Najveća zapreka
grgurovskoj obnovi dolazi od laiĉke investiture. Crkva
je na poĉetku drugog tisućljeća svjetovnim
gospodarima priznavala pravo uvoĊenja u više crkvene
sluţbe, što je u sebi objedinjavalo javnu svjetovnu
(vazalsku) i crkvenu (duhovnu) sluţbu. Feudalni senior,
pa ĉak i onaj koji se istiĉe primjerenim kršćanskim
ţivotom i javno brani interese Crkve, u izboru biskupa i
opata traţi iznad svega sebi odanog kandidata s upravnim
sposobnostima. Drugim rijeĉima, kod izbora daje se
kvalitativna prednost knezu-biskupu, a ne obratno, tj.
biskupu-knezu.
S pontifikatom Grgura VII, nadahnutim novom
dijalektikom zbliţavanja ljudi i naroda, Zapad otkriva novu
pokretaĉku snagu koja će—po uzoru na Pracrkvu—odveć
materijalizirano europsko kršćanstvo usmjeriti k ostvarenju
komunitarnosti i imati vrlo istaknutu ulogu osloboditelja
svih potlaĉenih. U tom kontekstu treba shvatiti i
Zvonimirovu » zavjernicu«, koju hrvatski vladar izriĉe u
listopadu 1075 (ili 1076).
U tekstu se istiĉe da je hrvatsko-dalmatinskog kneza
Dmitra Zvonimira, pošto su ga narod i kler hrvatski
jednodušno i sloţno izabrali za kralja, opat Gebizon, legat
pape Grgura VII, "zastavom, maĉem, ţezlom i krunom u
crkvi sv. Petra u Solinu uveo u upravu kraljevstva
Hrvatske i Dalmacije". U znak zahvalnosti, novookrunjeni
hrvatski vladar sveĉano izjavljuje da će "u svemu i svugdje
ĉuvati vjernost prema Apostolskoj stolici i izvršavati što god
su u ovom (hrvatskom) kraljevstvu Apostolska stolica i
njeni poslanici odredili ili će odrediti".
Grgurovska obnova u Hrvatskoj
"Zavjernica" Dmitra Zvonimira odraz je crkvenih i
društ venih pr ilika u hrvatskoj drţavi. Pošto je izriĉno
potvrdio svoju odanost reformatorskom papi, hrvatski se
vladar obvezao da će promicati pravdu i poštivati
dostojanstvo ljudske osobe. U tom smislu energiĉno će se
suprotstavljati bilo kakvoj prodaji ljudi i primoravanju
slobodnih na podreĊenost i ropstvo. Odriĉe se prava na
laiĉku investituru, Crkvi obećaje svoju pomoć u suzbijanju
simonije i nikolaitizma na hrvatskom tlu, a kao iskren
vjernik i uvjereni kršćanin bdjet će nad provoĊenjem
dekreta rimske (1074) i splitske (1075) sinode o ţenidbi,
spreĉavati sklapanje i razvrgavanje nezakonitih brakova
u doba kad su konkubinat i nezakonite veze svakodnevna
pojava i kada se brak još uvijek drţi samo graĊanskom
ustanovom, pa prisutnost i blagoslov svećenika nisu
neophodni za njegovu valjanost.
 U upravljanju zemljom obećaje da će se voditi
naĉelima prava i pravednosti, da će biti oslonac
obespravljenoj sirotinji i nezaštićenim udovicama i
siroĉadi te da će se odluĉno protiviti svakoj neĉasnoj
trgovini ljudima i to u vremenu kada se u Evropi tek
nazire ideja o potrebi ukidanja ropstva. Izrabljivanje
ljudske radne snage spada meĊu najveće tragedije
povijesti ĉovjeĉanstva. Kršćanstvo, istina, od svojih
poĉetaka propovijeda jednakost, ali u Zvonimirovo doba i
u njegovu kraljevstvu ima još mnogo seoskog
stanovništva bez najosnovnijih ljudskih prava i slobode.
IzmeĊu Rima i Carigrada
Hrvatski kralj nalazi u papi reformatoru politiĉkog
saveznika i zaštitu od potencijalnih vanjskih protivnika, o
ĉemu svjedoĉi papino pismo istarskom grofu i carskom
vazalu Vezelinu (1079), dok Grgur VII. u Dmitru
Zvonimiru ima odanog saveznika i odluĉnog borca za
provedbu religioznih reformi u Crkvi u Hrvata,
energiĉnog protivnika simonije, nikolaitizma i laiĉke
investiture, o ĉijoj prisutnosti svjedoĉe zakljuĉci hrvatskih
nacionalnih, pokrajinskih i biskupskih sinoda u 10. i 11.
stoljeću.
Siromašni kler dalmatinskih gradova i naselja u
kontinentalnom zaleĊu, ĉiji djelatni prostor suzuju
splitski sabori 925. i 928. godine, dolazi do rijeĉi tek oko
sredine 11. stoljeća u vremenu koje naoko pokazuje više
razumijevanja za crkveno-slavensku liturgiju
društvenomoralne probleme. Crkvene i politiĉke vlasti
toleriraju disciplinske propuste klera u zemlji s izraţenim
religioznim i društvenim suprotnostima, s naglašenim
romanskim i slavenskim elementima, gdje se prelamaju
interesi Zapada i Istoka, Rima i Carigrada.
Otvoreni sukob
Toma ArhiĊakon (1268) piše o zategnutim odnosima
meĊu hijerarhijom—o ĉemu svjedoĉi sluĉaj splitskog
nadbiskupa Dabrala (oko 1030-1050), optuţenog da se
vlada prema obiĉajima Istoĉne Crkve— i niţim klerom,
ĉije se suprotnosti oĉituju u sukobu tzv. narodnjaka i
reformista. Splitski kroniĉar dovodi u vezu glagoljaškog
prvaka Cededu, navodnog uzurpatora krĉke biskupske
stolice, sa svećenikom Vulfom, predstavnikom
protureformista u Hrvatskoj, koji je, navodno, nastojao
"da se hrvatska crkva odcijepi od dalmatinske". Ne bez
razloga, prof. Nada Klaić pretpostavlja da Tominu priĉu o
Cededu i Vulfu treba promatrati u kontekstu sukoba
izmeĊu reformnog pape Aleksandra II (1061-1073) i
protupape Honorija II (1061-1064).
Na sinodi u Splitu 1060. prelati iz Hrvatske i Dalmacije
osuĊuju nikolaitizam i simonijske odnose meĊu klerom i
zabranjuju podjeljivanje viših redova »svim Slavenima
koji ne znaju latinski«, što je izazvalo buru negodovanja i
otvoren sukob izmeĊu pristaša crkvene obnove i
protivnika reforme u Hrvatskoj. Na strani protivnika
reforme bio je niţi kler, posebno domaće seosko
svećenstvo koje u liturgijskoj praksi upotrebljava narodni
crkvenoslavenski jezik i glagoljsko pismo.
Papinska pisma spomenutog vremena pokazuju
nastojanje Rima da se u Hrvatskoj ostvare temeljne
odrednice opće crkvene obnove. Reformni papa Grgur
i VII. šalje u Hrvatsku svog osobnog legata Girarda da se
na nacionalnom saboru hrvatskih i dalmatinskih biskupa
(Split, 1075) utvrde smjernice korjenite obnove klera i
crkvenih struktura. Tom prigodom rehabilitirani su
crkvenoslavenska liturgija i popovi glagoljaši, koje je
pokrajinski sabor 1060. osudio, a papa Nikola II. godinu
dana kasnije zabranio. Splitski nadbiskup Lovro,
Zvonimirov duhovni otac i pouzdanik u reformnim
nastojanjima, u Splitu 1075. sveĉano posvećuje Formina,
biskupa oţivljene dijeceze u Ninu, gradu u kojem je
stolovao "hrvatski biskup" Grgur.
Pretjerano je oĉekivati od Grgura VII. i Dmitra
Zvonimira da riješe stoljećima nataloţene probleme, ali je
neosporno da su reformni papa i kršćanskim osjećajima
proţeti hrvatski vladar, koristeći prednosti ovozemnog
 ZVONIMIROVA »ZAVJERNICA« I HRVATSKI
SUVERENITET

Neki historiĉari (M. Kostrenĉić) vide u Zvonimirovoj

»zavjercnici« politiĉki ĉin podlaganja hrvatske samostalnosti
reformnom papinstvu, pri ĉemu Grgur VII. ima ulogu seniora a
kralj Zvonimir podloţnog vazala.
Politiĉki autoritet pape Grgura VII. odnosi se zapravo samo na
grad Rim, najbliţu rimsku okolicu (Campagna romana) i nekoliko
lenskih dobara Apostolske Stolice na Apeninskom poluotoku,
prije svega na vojvodstva Spoleto, Sabinu i Benevent, marku
Fermo i tzv. Primorsku oblast (Provincia maritima). Tim
podruĉjima upravljaju knezovi (rectores), koji se zaklinju na
vazalsku vjernost Apostolskoj Stolici i papi obecaju auxilium
et servitium.
Svjetovna vlast Apostolske Stolice ne moţe se drţati
primjenom grgurovske teorije o prvenstvu papine
prvosvećeniĉke sluţbe u odnosu na politiĉke prerogative
evropskih vladara, barem ne onako kako je formulirano u
Dictatus papae (1075), kojega sadrţaj oĉito nije bio namijenjen
javnoj upotrebi, nego najvjerojatnije predstavlja promemoriju
ili kazalo jedne danas izgubljene kanonske zbirke, koju je Grgur
VII. napisao ili dao redigirati kao afirmaciju papinskog
autoriteta a u vezi s tumaĉenjem dramatskih dogaĊaja kojih će
epilog uslijediti 25. sijeĉnja 1077. u Canossi. Uostalom, papa je
još kao kard. Hildebrand 1059. pisao Petru Damijanskome da
namjerava
sastaviti zbirku kanonskog prava (Romanorum pontificum-
decreta vel gesta).
Dictatus papae treba shvatiti kao pojedinaĉan pravni zahtjev
Grgura VII. Od dvadeset sedam naslova samo ,tri (8, 12 i 27)
razmatraju odnos papinstva prema svjetovnim vlastima, dok
preostala dvadeset ĉetiri najavljuju reformne zahvate i
afirmaciju papinstva unutar crkvenih redova. Istina je da
Zvonimirova »zavjernica« sadrţi odreĊene izraze feudalne
ovisnosti na relaciji senior - vazal. Hrvatski kralj npr. plaća
pensio ili tributum (200 bizantskih zlatnika godišnje), kao što to
ĉine Vilim Osvajaĉ ili danski kralj Swein Estridson, obvezuje se
na povjerljivost (consilium), zaklinje na vjernost (ad
fidelitatem sacramento), ali ne i na »auxilium et tuitionem«,
»servitium sancti Petri«, što su tipiĉni izrazi vazalske ovisnosti,
niti svoje kraljevstvo (dominium) stavlja »in ius et

IZABRANA LITERATURA
L. MARGETIĆ, MeĊunarodni poloţaj Hrvatske oko
1075, godine, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci,
6/1985, str. 97-110.
N. KLAIĆ, Pobjeda reformnog Rima na Jadranu za
pape Grgura VII (1073-1085), Vjesnik historijskih
arhiva Rijeke i Pazina, 28/1985, str. 147-202.
F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb,
1988, str. 132-142.
ŢENA, OBITELJ I CRKVA U
HRVATSKOM SREDNJOVJEKOVLJU
Ţena se javlja već na samom poĉetku hrvatske povijesti, jer,
ako je vjerovati Porfirogenetu (959), Hrvate na putu u novu
domovinu predvodi petero braće i dvije sestre, Tuga i Buga.
Pravni instituti komunalnog sustava u hrvatskom
srednjovjekovlju pravno izjednaĉuju ţenu i muškarca, iako tu
ravnopravnost pred zakonom ţena mnogo teţe ostvaruje u
svakodnevnom ţivotu.
Ţena je vaţan ĉimbenik u obiteljskom i religioznom ţivotu
Hrvata u srednjem vijeku. Znatnu ulogu ima takoĊer u
društvenoj, kulturnoj i politiĉkoj povijesti Hrvatske, kao što
svjedoĉe imena kraljice Jelene (976), Katarine Kosaĉa (1478),
opatica Ĉike i Većenege iz ugledne patricijske obitelji zadarskih
Madijevaca i »Red i zachon... (zadarskih) sestar Dominicha«
(1345), najstariji hrvatski latiniĉki tekst u kojem je izraţena
ljubav naših redovnica prema hrvatskom narodnom jeziku i
opća teţnja za svima razumljivom religioznom literaturom.
Religioznost hrvatske ţene
Poboţnost i altruizam temeljne su odrednice ţenskog
odgoja u hrvatskom srednjovjekovlju. Religiozni odgoj hrvatske
ţene odvija se pod okriljem laiĉkih bratstava, dobrotvornih
udruţenja i svjetovnih trećih redova. Rubne bilješke starih
kodeksa, notarski spisi, komunalni registri i drugi zapisi
sadrţavaju velik broj podataka o hodoĉasniĉkom raspoloţenju
hrvatskih ţena, koje u društvu svojih muţeva ili u organizaciji
hodoĉasniĉkih bratstava iz najdubljih religioznih pobuda ili
zavjetnih obveza odlaze na krajnje neizvjestan, molitvom i
askezom ispunjen put u Jeruzalem, Santiago de
Compostelu, Aachen, Rim, Assisi, Bari, Padovu, Loreto
ili domovinska hodoĉasniĉka stjecišta Zadar, Trogir,
Trsat, Olovo, Ludbreg itd.
 U popisu Hrvata koji su, prema Ĉedadskom
evanĊelistaru, u 9. stoljeću hodoĉastili u tamošnje
furlansko svetište, uz kneza Trpimira (oko 845-864)
spominje se neka Marija, zatim »iz zemlje Braslavove
ţena mu Ventescela i Zelesnina ţena Hesla«, a kneza
Branimira (879-892) na spomenutom hodoĉašću prati
kneginja Maruša.
Dok u kulturnom i politiĉkom ţivotu Hrvatske
redovito sudjeluju ţene iz »visokog društva«, patricijke i
plemkinje, u duhovnom dolaze do izraţaja ţene
skromnijeg podrijetla ali ĉvrstog znaĉaja i duhovne
zrelosti. Zanimljiv spoj skromnosti i duhovnog iskustva
nalazimo u Katarine Kosić, javnosti poznatije pod
imenom bl. Ozane iz Kotora (1493-1565). RoĊena je u
selu Relezi, u gorovitome kotorskom zaleĊu, u trenutku
kad Evropa iz srednjeg vijeka zakoraĉuje u novo,
moderno doba. Nakon sluţenja u patricijskoj obitelji
Buća (1507-1514), gdje je nauĉila ĉitati i pisati,
dvadesetogodišnja Katarina postaje dominikanska
»mantelata« (trećoredica) i dozvolom biskupa Tripuna
Bisantija nastavlja ţivot kao »zazidana djevica«, najprije
uz kapelu sv. Bartula a zatim do crkve sv. Pavla, gdje je
sagraĊen samostan za Kotorke koje se na Ozanin poticaj
posvećuju ţivotu molitve i odricanja.
Askezom i ustrajnom molitvom Katarina-Ozana
snaţno utjeĉe na svoje sugraĊane, a neugledni otvor
njezine ćelije postao je svojevrstan prozor u svijet,
neprekidno stjecište Kotorana i njihovih susjeda koji joj
se obraćaju u najrazliĉitijim potrebama, traţeći savjet u
rješavanju obiteljskih problema, kako izgladiti lokalne
sukobe i svaĊe, sporove izmeĊu patricija i puĉana,
odagnati prijeteću tursku flotu admirala Hajrudina
»Barbarose« itd. I danas je kotorska "mantelata"
svojevrstan simbol ekumenskog zbliţavanja na našem
balkanskom prostoru.
Isto odgovara XI (1372/73) s obzirom na »Bosance koji se
ţene pod uvjetom 'ako mi budeš dobra' i s nakanom da ih
otpuste ako im se ne svide«. Papa istiĉe da je »ţenidba
neraskidivo ţivotno drugovanje muţa i ţene s nakanom
trajnog ţivljenja zajedno« te da nema »nikakve sumnje da
je pod onim uvjetom (koji postavljaju Bosanci) ţenidba
ništetna«.
Ni u heterodoksnoj Crkvi bosansko-humskih krstjana
ţena nije odveć cijenjena. Krstjani, koji u braku vide
pogibelj za osobno spasenje, ţenu drţe ne samo krivcem
iskonskoga grijeha (Post 3,12) nego i izopaĉenom, dok
brak ne samo da vodi ĉovjeka u pakao nego je on to za
mnoge već ovdje na zemlji.
Kao roditeljica i majka (redovito) brojne djece, ţena je
u hrvatskom srednjovjekovlju najĉešće vezana uz
obiteljsko ognjište. Dok se velikaške kćeri odgajaju na
kneţevskim i kraljevskim dvorovima, ţenska djeca manje
imućnih graĊana i seoskog plemstva povjeravaju se
odgoju kućnih uĉitelja, a za njihov odgoj u seoskoj sredini
brine se obiteljski klan.

Ţena u politiĉkom i kulturnom ţivotu

srednjovjekovne Hrvatske
S kraljicom Jelenom, ţenom kralja Mihajla Krešimira
II (946-969) i majkom Stjepana Drţislava (969-997),
dolazi do izraţaja uloga ţene u društvenom, kulturnom i
politiĉkom ţivotu Hrvatske. Iz epitafa na njezinu
sarkofagu doznajemo da je "za ţivota bila majkom
kraljevstva i zaštitnicom siroĉadi i udovica", a sagradila je
i kraljevskim sloboštinama obdarila crkvu sv. Stjepana i
sv. Marije u Solinu (Gospa od Otoka).
 Brak, obitelj i odgoj

Srednjovjekovnoj Crkvi u Hrvata trebat će više stoljeća

predanoga evangelizatorskog djelovanja da iz mentalita svojih
vjernika izbriše slobodno poimanje ţenidbe kao privremenoga
društvenog stanja, podloţnog najĉešće egoizmu i interesu
muškarca, i nadomjestiti ga trajnim sakramentalnim vezom
crkvenog braka. Ĉetrnaesti kanon Splitskog sabora 925.
uporno zahtijeva da se »vlastite ţene ubuduće ne otpuštaju,
nego jedino zbog preljuba. Ako je netko svoju već pustio,
neka tako ostane.« Rimska sinoda 1059. zabranjuje sklapanje
braka unutar sedmog koljena krvnog srodstva, a hrvatski
biskupi već sljedeće godine predlaţu Apostolskoj Stolici da se
ta restriktivna granica snizi do petog, odnosno ĉetvrtog
koljena. Papa Aleksandar II (1061-1073) dopustit će da
braĉni drugovi u ĉetvrtom stupnju srodstva mogu uz oprost
sklopiti novi brak »ako ne mogu ili ne ţele uzdrţljivo ţivjeti«,
dok se ţenidba onih u petom koljenu moţe u iznimnim
okolnostima ukrijepiti.
Crkva u Hrvata nastoji kod vjernika pobuditi svijest o
nerazrješivosti sakramentalnog veza, koji pretpostavlja
slobodan pristanak i uzajamnu ljubav do smrti jednog od
braĉnih drugova. Na tu uzajamnu ljubav upućuju ţenidbeni
obrasci najstarijih redakcija hrvatskih glagoljskih misala kad
svećenik pita vlastelina: »Ljubiš li su gos'podiĉ'nu...«
(Berlinski misal) ili puĉanina: »Junaĉe, ljubiši li su devoiku
sebe za ţenu i druge...« (Roĉki misal).

Na strani ţene
U nesreĊenim braĉnim odnosima Crkva redovito stoji na
strani ţene, napose u sluĉajevima kada nevjerni muţ, pijanac
ili neradnik ostavlja ţenu u bijedi i neimaštini, prepuštajući joj
brigu ĉuvarice ognjišta i odgajateljice njihove zajedniĉke
djece. Grgur IX (1235) osuĊuje obiĉaj sklapanja ţenidbe "in
partibus Sclavoniae", tj. u Hrvatskoj, »pod uvjetom da se
ţena (muškarcu) dopada, dok je u protivnom 'sine
mutilatione membrorum' vraća njezinoj obitelji«.
 Kneginja Jelena Šubić, majka bana i kralja Stjepana
Tvrtka I (1353-1377-1391), budnim okom prati
politiĉki uspon najvećega bosanskog vladara i pomaţe
mu u drţavniĉkim poslovima. Povijesno i ljudski
zanimljiv je i lik bosanske kraljice Katarine (1424-
1478), kćerke hercega Stjepana Vukĉića Kosaĉe, uz
ĉiju su ţivotnu sudbinu vezana posljednja desetljeća
bosanskog kraljevstva i njegov tragiĉni završetak.
Odgajana u roditeljskom domu, u ozraĉju
heterodoksnih krstjana, nakon vjenĉanja sa Stjepanom
Tomašem (1446) Katarina će svoju duboku
religioznost nadahnjivati na franjevaĉkoj duhovnosti.
Kao kraljica djeluje pomiriteljski, zaštićuje interese
siromašnih, a nakon Tomaševe smrti (1461) posvećuje
se odgoju svoje djece, Sigismunda i Katarine, koje će
Turci 1463. odvesti u zarobljeništvo, dok će ona
bezuspješno moljakati pomoć za osloboĊenje svoje
porobljene domovine. Uzdizana do najviših ĉasti ili
obespravljena do ropstva, ţena hrvatskog
srednjovjekovlja, u svojim usponima i padovima
radostima i razoĉaranjima, predstavlja simbol
obiteljskog i domovinskog zajedništva nad kojim
nesebiĉno i neustrašivo bdije.

LIJEPO ODIJEVANJE I OTMJENO PONAŠANJE
Ukus u odijevanju i otmjeno ponašanje hrvatskih
ţena oĉarat će mnoge srednjovjekovne hodoĉasnike i
kriţare na proputovanju kroz naše krajeve.
Šimun de Semeonis, irski franjevac koji 1323. putuje
uz našu obalu, primjećuje neobiĉnu nošnju Zadranki od
kojih »jedne na glavi nose roţat ukras sovi nalik, druge
izduţen i u obliku pravokutnika, treće opet vrlo velik i
okrugao, koji je sprijeda ukrašen dragim kamenjem«. Na
taj naĉin, pretpostavlja de Semeonis, »Zadranke su kao
štitom zaštićene od tuĉe, vjetra, kiše i sunca«.
I milanski kanonik Pietro Casola (1494) zapaţa
otmjenost lijepih Dubrovĉanki, njihovu odjeću, nakit i
visoko uzdignute šešire s ukrasom na vrhu, koje, istina
manje otmjeno, prispodobljuje ovĉjem repu.
Francuz Pierre Barbatre, graĊanin zemlje koja će
stolje-ćima davati ton ukusnom ţenskom odijevanju,
ispravlja Casolu naglašavajući da je rijeĉ o odjevnom
predmetu od platna, s visokim ovratnikom odostraga,
rascijepljenim na ramenima a sprijeda zaokruţenim.
Prema bilješci toga paţljivog promatraĉa iz druge
polovice 15. stoljeća »Dubrovkinje nose ili šeširić od
vunenog platna s dva roga ili kapu koja podsjeća na
sliĉan odjevni predmet u engleskih gospoĊica ali i na
šišmiše raširenih krila.
TRAGIĈNE SUDBINE
OBESPRAVLJENIH ROPKINJA
Izraz »sclavus«, rob ali i Slaven, u srednjem vijeku
oznaĉuje prodaju ljudi od Baltika do istoĉnih obala Jadrana
te na neki naĉin etniĉki odreĊuje stanovit tip ropstva i
trgovinu ljudskom radnom snagom.
Uzorak u nas udomaćenog ropstva i servilnog sluţenja
opravdat će nesavjesni trgovci pripadnošću heretiĉkoj
sljedbi patarena, za koje se govorilo da su bosanskog, tj.
poganskog roda, daleko od kršćanske vjere. Trgovci iz
naših jadranskih gradova i luka, napose Dubrovĉani, prodavat
će svoje sunarodnjake u Siracusi, Palermu, Napulju,
Marseilleu, Barceloni i drugim mediteranskim gradovima
gdje u srednjem vijeku cvjeta neĉasna trgovina ljudskom
radnom snagom. Niccolo de Poggibonsi, Konrad iz
Grunemberga, Georges Lengherand, Gilles le Bouvier i
drugi Evropljani koji su u 14/15. stoljeću posjetili
Dubrovnik i dubrovaĉku trţnicu robova, na kojoj se »
robovi prodaju poput stoke, sa zgraţanjem se sjećaju u
krpe zamotanih ţena i djevojaka za koje im je bilo reĉeno
da »ţive kao ţivotinje bez reda i zakona« te da potjeĉu iz
»bosanskog kraljevstva gdje ima vrlo loših kršćana.
Iako pojmovi »sclava«, »serva« i »ancilla« u 14.
stoljeću formalno nestaju iz našega komunalnog
zakonodavstva (Dubrovĉani zabranjuju ropstvo tek 27. I.
1416), ipak pod izlikom da su »bosanskog ili patarenskog
roda« mnoge djevojke iz unutrašnjosti, prije svega iz
Bosne i Huma, izgubit će slobodu i kao obespravljene
»servae« (ropkinje) bit će prisiljene mijenjati gospodare
daleko od domovine i obiteljskog ognjišta.
Novija istraţivanja otkrivaju tragiĉne sudbine mnogih
djevojaka iz naših krajeva, poput » Milice... iz roda
bosanskoga ili patarenskoga«, za koju je kupoprodajni
ugovor ovjerovljen 16. III. 1465. u juţnotalijanskom
gradiću Chio, ili sedamnaestogodišnje Bosanke Vladice
(Bladissa), dovedene u Messinu (Sicilija) »iz istoĉnih
krajeva«, koju će njezin tadašnji gazda unovĉiti za
rekordnih sedamnaest unĉi srebra. Ako se za Vladicu i
moglo tvrditi da je bila »patarenka i daleko od
kršćanske vjere«, njezine zemljakinje Margareta i Ana
 IZABRANA L I T E R A T U R A

M.PEROJEVIĆ, Ţena iz bosanske povijesti,

Napredak, 12 iz 1941. i 1-2/1942.
G.NOVAK - V.MAŠTROVIĆ, Kulturna baština
samostana sv. Marije u Zadru, Zadar, 1968.
J. LUĈIĆ, Obrti i usluge u Dubrovniku do poĉetka
14. stoljeća, Zagreb, 1979.
F.ŠANJEK, Ţena u hrvatskom srednjovjekovlju,
Bogoslovska smotra, LX (1990) 3-4, 176-191.

HRVATI, ARABOISLAM I ŢIDOVSTVO
Ne mali broj povijesnih vrela svjedoĉi o kulturnoj i
religijskoj prisutnosti ţidovstva i araboislama u hrvatskom
srednjovjekovlju.
Na podruĉjima uz istoĉni Jadran Ţidovi su prisutni još
prije dolaska Hrvata, o ĉemu svjedoĉe kasnoantiĉki hebrejski
natpisi iz Benkovca, Solina, Duklje i Osijeka.
"Charwati" u popisu naroda iz Knjige Postanka
Iz korespondencije Hasdai ibn Shapruta (953), poslanika
Abd al-Rahmana III. Omejevića na dvoru hazarskog kralja,
saĉuvao se opis zemlje Gebalim, koju neki ţidovski
povjesniĉari poistovjećuju sa srednjovjekovnom Hrvatskom. Iz
istog izvora doznajemo da su poslanici kralja iz Gebalima
stigli u Cordobu s darovima. U hrvatskom poslanstvu su i dva
Ţidova, Mar-Saul i Mar-Joseph.
Sefer Yosippon, redakcija hebrejske kronike iz 10. stoljeća,
pridodaje Hrvate (Charwati!) popisu naroda iz Knjige
Postanka (10, 1-5). Za Hrvate, ĉije ime dolazi neposredno iz
Moravljana a ispred Zribina(?), izriĉito se kaţe da pripadaju
tradiciji Dodanima (Jafeta).
Arhivska graĊa iz 14. i 15. stoljeća posvjedoĉuje prisutnost
Ţidova u Zagrebu, Splitu, Zadru, Rijeci i Dubrovniku. Na
prijelazu iz 15. u 16. stoljeće Republika sv. Vlaha postaje
stjecištem španjolskih Ţidova, koji u Hrvatsku pristiţu s
Iberskog poluotoka. Ti se Ţidovi odmah ukljuĉuju u
društvene i ekonomske tokove. Iz tog su vremena i poznata
imena ţidovskih lijeĉnika iz Portugala, Joaoa Rodrigueza de
Castelo Branco i Amata Lusitanusa.
Ovaj posljednji u svom djelu Curationum medicinalium
centuriae septem oduševljeno piše o Dubrovniku,
njegovim uglednim graĊanima, bolestima na koje je
naišao u toj pomorsko-trgovaĉkoj raskrsnici, o religiioznim i
kulturnim zbivanjima i obiĉajima stanovnika grada pod
SrĊem itd. U Dubrovniku djeluje i Dydacus Pyrrhus
(Izaija Cohen), ţidovski lijeĉnik takoĊer iz Portugala,
autor djela poznatog pod naslovom Didaci Pyrrhi
Lusitani Carminum (1545). S vremenom se u nas razvija i
ţidovska knjiţevnost na hebrejskom, latinskom i hrvatskom
(Salomon Aaron Cohen).
Dio doseljenih Ţidova prelazi na kršćanstvo. Neki će imati problema i s
Inkvizicijom, uvijek sumnjiĉavom prema graĊanima drukĉijih
obiĉaja.
Hrvatska u araboislamskim vrelima
Od arapskih kroniĉara prvi Hrvate i Slavene uz jadransku obalu
spominje Muslim al-Djarmi (9. stoljeće) u danas izgubljenom
djelu o Bizantu. Njegov suvremenik Ibn Khurdadh-bih
spominje ih kao neposredne susjede Bizanta.
O hrvatima opširnije pišu Ibn al-Fakih (oko 903) i Ibn
Rustih. Ovaj posljednji, jedan od uglednijih islamskih
kozmografa, u svom enciklopedijskom djelu Al-A'laq an--
nafisa (Dragocjeni biseri) istiĉe da su balkanski Slaveni
pokršteni za bizantskog cara Bazilija I (867-886). Poimence
spominje razliĉita slavenska plemena, a od Hrvata spominje
pleme Narentana (Neretljana), koje je obitavalo podruĉje
izmeĊu rijeke Cetine i Neretve.
Od arapskih geografa iz 10. stoljeća zanimljiv je al-
MA"sudi (956), koji opisuje hrvatsku obalu prema kazivanju
nekog Slavena s kojim se susreo na jednom od svojih brojnih
putovanja. Valja istaknuti da izvješća starijih araboislamskih
geografa nisu odveć jasna ni uvijek pouzdana. Najprecizniji je
Ibn Rustih, koji vrlo paţljivo biljeţi svoje dojmove s
putovanja od Soluna do Splita.
 Ibn Khurdadhbih spominje nekog slavenskoga glavara
koji priznaje suverenitet vladara što stoluje u gradu
D.gwatah (Biograd na Moru) u zemlji Khurwat
(Hrvatskoj). Ibn al-Fakih vrlo dobro razlikuje stanovnike
uz Jadransko more, koje opisuje kao ljude nešto tamnije
puti (vjerojatno misli na romanizirano stanovništvo uz
hrvatsku obalu) od onih iz unutrašnjosti, koji imaju
svjetliju boju koţe (Bijeli Hrvati?!). Al-Ma'sudi uoĉava
razlike meĊu slavenskim narodima Balkanskog poluotoka,
od kojih napose spominje Khurwatin (Hrvate).
Al-Idrisi (al-Edrisi), koji oko sredine 12. stoljeća
sastavlja zemljopis Sredozemlja po ţelji sicilskog kralja
RuĊera II, raspolaţe s informacijama crtaĉa koji su
razaslani širom Evrope ali i podacima nama nepoznatih
arapskih putopisaca. Rezultat toga velikog pothvata je
najpotpuniji zemljopis krajeva i ljudi tada poznatog
svijeta, napose Sredozemlja, kao i detaljan opis
Hrvatske, osobito krajeva uz jadransku obalu. Al-Idrisi
zna da Istra priznaje suverenitet Njemaĉkog Carstva, a
da Hrvatska (G.rwasiah) poĉinje sjeverno od Bakra
(B.q.ri) i proteţe se juţno od Dubrovnika (Raghus). Taj
prostor obuhvaća šesnaest gradova. Za deset kaţe da su
veliki prostorno i brojem stanovnika. Osam ih napuĉuju
Dalmatinci (Romani), tri Slaveni (Hrvati), a jedan
(Biograd) Dalmatinci i Slaveni. Hrvatskoj pripadaju i
ĉetiri otoka: Krk (pogrešno ga naziva Awsar, Osor),
Cres, Rab i Pag. Na jugu od Hrvatske su još ĉetiri grada:
Bar je nastanjen Slavenima, a Ulcinj, stanovnici kojega
potjeĉu iz Laodiceje (Ladhkiyya), glavno je središte
Sklavinije.

Hrvati u Andaluziji
Pirinejski je poluotok dio srednjovjekovnoga
islamskog svijeta u koji su Slaveni kao robovi dovedeni u
najvećem broju. Povjesniĉar al-Maqqari navodi ih 13.750
za vladanja Abd al-Rahmana III (912-961) u Cordobi.
Od velikog broja Slavena samo uz nekoliko imena dodan
je naziv »al-Khurwatin« »al-Hayrawas« (Hrvat).
Neki od tih Hrvata, napose iz Dalmacije, imali su istaknutu
ulogu za velikih nemira (fitna) u 11. stoljeću. Tom prigodom
posebno se istaknuo Dalmatinac al-Mujahid b. Abd Allah
al-Amiri. Bio je upravitelj (wali) i guverner distrikta
Denia, dakle visoki oficir po ĉinu. Godine 1009. samostalno
upravlja Deniom, jer središnje vlasti više nema. Nakon Denie
zavladao je i Balearskim otocima. Al-Mujahid,
najsposobniji od slavenskih »muluka« (vladara), uspio je
utemeljiti vlastitu dinastiju predavši vlast sinu Ali b.
Mujahid Igbalu al-Dawla, koji će vladati Deniom i
Balearima od 1044. do 1076.
Arapski povjesniĉari predstavljaju al-Mujahida kao vrlo
obrazovanog zaštitnika znanosti i umjetnosti. Ibn al-Athir
spominje al-Mujahidove strastvene jeziĉne i filozofske
rasprave s uglednim arapskim gramatiĉarom i filozofom
Abu al-Jurjanijem. Na taj naĉin taj islamizirani Hrvat i njegov
sin aktivno pridonose kulturnom bogaćenju tog iznimno
plodnog razdoblja.
Slaven Khayran, visoki oficir i gospodar Almerije i
Murcije, predaje 1028. vlast Dalmatincu Zahayru, koji će
ovim podruĉjem vladati do 1038. Khayran je zidinama
opasao predgraĊa Almerije, a njegov nasljednik Zahayr
dodao je dvije traveje velikoj dţamiji. Te su gradnje
motivirane prije svega obrambenim razlozima, ali jednako
tako pokazuju odluĉnost naših ljudi da svoje ime upišu u
panteon andaluzijskih graditelja.
Dalmatinac Dauhar (911-992) graditelj Kaira
Podrijetlom iz Dalmacije, moţda iz Cavtata, preko
Sicilije kao rob slobodnjak dolazi na dvor šiitskih Fatimida
u Kairouan (Tunis). Poznatiji je pod islamiziranim imenom
Djawhar b. Abd Allah. U javnosti se pojavljuje za vladanja
kalifa al-Kaima (935--949). Al-Mansur ga postavlja za
sekretara (al-Katib), a al-Mu'izz ga imenuje generalom (al-
Ka'id) i povjerava mu vrhovno zapovjedništvo nad svom
svojom vojskom.
Sposoban vojskovoĊa i vrstan strateg, Đauhar u više
navrata pobjeĊuje nadmoćnije berberske i omejidske ĉete na
sjeveru Afrike. Nakon pobjede kod Taherta (958), osvajanja
Sidjilmasa i pobjede kod Feza (960), Dauhar prekida
višestoljetnu dominaciju andaluških Omejida nad
Magrebom.
Za nekoliko mjeseci ratovanja Dauhar osvaja zemlju
drevnih faraona i proširuje imperij Fatimida od obala
Atlantika do rijeke Nila. Kao politiĉki i vojni upravitelj
Egipta, general Đauhar se ne nastanjuje u Fostatu (al-
Fustat), nego utemeljuje novu egipatsku prijestolnicu al-
Kahira (Kairo), budući drugi najveći grad islamskog svijeta
poslije Bagdada. U traynju 970. gradi dţamiju al-Azhar
(Najsjajnija), koju sveĉano inaugurira 22. lipnja 972.
Egipatski povjesniĉar al-Maqqrizi (1346-1442) spominje i
natpis iznad glavnih vrata tog remek-djela arhitekture:
»Dao izgraditi al-Katib Djawhar 360. go-dine po Hidţri.«
Istom povjesniĉaru dugujemo i zanimljivu anegdotu o
dolasku Dauhara na obale Atlantika (960): » Kad je 338.
(960. po Kristu) u pobjedonosnom pohodu protiv Maroka
vojskovoĊa Dauhar stigao do atlantske obale, organizirao je
zajedniĉki ribolov poslije kojega je nekoliko rijetkih
primjeraka iz bogatog ulova stavio u zemljane ćupove s
(oceanskom) vodom i poslao ih kalifu al-Mu'izzu u
Kairouan, kao dokaz da je svojom vojnom pridonio
proširenju njegove vlasti sve do Velikog mora«
(Atlantskog oceana).
Đauhar upravlja Egiptom do 4. travnja 974, a zatim se
povlaĉi iz javnoga politiĉkog ţivota i posvećuje
religioznosti i dobrotvornim djelatnostima. Umire 28.
sijeĉnja 992. navršivši osamdeset jednu godinu.
 IZABRANA LITERATURA

M. TADIN, Odnos Hrvata i Arapa u srednjem vijeku,

Susreti (zbornik), sv. VI, Zagreb—Bochum, 1986, str. 74-
115.
C. PICARD, Hrvati i slavenska sredina u Andaluziji u
10. i 11. stoljeću, Croatica christiana periodica, XIII
(1989) 23, str. 211-218.
F. ŠANJEK, Dalmatinac Djawhar (oko 911. — 28. 01.
992.) utemeljitelj Kaira, Croatica christiana periodica,
XIII (1989) 23, str. 219-223.
HRVATI I ZNANOST U EVROPSKOM
SREDNJOVJEKOVLJU
Herman Dalmatin (oko 1110.- ps.1154.)

Malo se uĉenih ljudi hrvatskog srednjovjekovlja moţe

pohvaliti znanstvenim ugledom Hermana Dalmatina,
jednog pionira evropske i hrvatske znanosti u vremenu koje
prethodi pojavi sveuĉilišta i priprema znanstvenu
renesansu kršćskog Zapada.
O oduševljenju mladog Istranina, koji za sebe kaţe da
je roĊen u srcu Istre, svjedoĉe njegova studijsko-znanstvena
putovanja: od jadranskih ţala do La Manchea, od Seine
do Eufrata, uzbudljiv povratak s Istoka uz sjeverno
Sredozemlje do obala Španjolske, plodonosna spisateljska
djelatnost s obje strane Pirineja, od rijeke Ebra do
Toulouse i Beziersa.
Hermanov znanstveni rad karakteristiĉan je za
razdoblje u kojem kultivirani pojedinci pokazuju veliko
zanimanje za astrologiju-astronomiju, filozofiju,
matematiku, medicinu i korisna praktiĉna saznanja kao što
su zakoni statike, osnove zemljomjerstva i metode
izraĉunavanja kalendara. S dvadesetak samostalnih djela,
kompilacija i prijevoda Herman je dao znatan doprinos
poznavanju prirodne filozofije i egzaktnih znanosti u
Evropi. Njegov znanstveni opus karakteriziraju
ozbiljnost i skromnost. Prema vlastitom priznanju,
izraţenom u više navrata, Herman iskreno priznaje da je
svoja djela predstavljao javnosti tek poslije dugih i vrlo
temeljitih prouĉavanja. S puno znanstvenog poštenja
istiĉe da je u spise ugradio mnoga saznanja stare
mudrosti, iako mu se ĉini da nije uvijek postigao uvid u
cjelinu.
Naš uĉenjak ĉvrsto vjeruje da se tajne svemira mogu
kriti promatranjem i ljudskim razumom, a da gibanje
zvijezda moţe protumaĉiti mnoge prirodne pojave i
dogaĊaje. Zato će u knjizi O bitima (1143) nebeska bića
(anĊele) podijeliti u deset nebeskih sfera, pripisati im
odreĊen utjecaj na ljude, ali im ne daje kozmiĉku
ulogu, vjerojatno da ne bi došao u sukob s filozofsko-
teološkim stavovima kršćanstva. Razumljivo je i
njegovo zanimanje za studij astronomije kojim se bavi
u Španjolskoj (1138-1141): »Ako neki ĉovjek uspije
ovladati astronomijom, ništa mu više neće biti
Uzbudljivo putovanje od Pariza do obala
Eufrata i Sredozemljem do Španjolske
U historijskoj graĊi Herman je predstavljen
nadimcima: Dalmata (Dalmatinac), Sclavus (Slaven), de
Carinthia (iz Koruške, jer Istra u njegovo vrijeme
upravno potpada pod marku Korušku »Svetog rimskog
carstva germanskog naroda«), Secundus (Drugi, za
razliku od jedno stoljeće starijega benediktinskog
uĉenjaka Hermana Hromog) itd.
Prve elemente znanja stekao je u rodnoj Istri, koju u
prijevodu Abu Ma'sharova Uvoda u astronomiju (1140)
dijeli na Primorsku, Planinsku i Središnju,
najvjerojatnije u nekoj benediktinskoj samostanskoj
školi. Sa svojih studija u Chartresu i Parizu Herman će
ponijeti u ţivot intelektualistiĉki optimizam, koji
pretpostavlja dinamiĉku interpretaciju svemira. Nakon
završenog studija »artium« (slobodnih vještina), pod
vodstvom Thierryja iz Chartresa, jednog od najuĉenijih
ljudi onoga vremena, Herman će s engleskim prijateljem
Robertom iz Kettona 1135. poći na dugo i uzbudljivo
putovanje po zemljama sjevernog Sredozemlja i Bliskog
istoka, sve do obala Eufrata. Anonimni engleski kroniĉar
druge kriţarske vojne (1147) pribiljeţio je ciljeve njihova
putovanja na Istok: »Robert iz Kettona, Englez po imenu
i narodnosti, nakon studija (slobodnih) umijeća stvorio je
odluku posjetiti prekomorske zemlje. Proputovavši dakle
Galiju, Italiju, Dalmaciju i Grĉku, stigao je napokon u
Aziju gdje je, uz ne mali napor i ţivotnu opasnost, meĊu
Saracenima, najokrutnijoj vrsti ljudi, izvrsno ovladao
arapskim jezikom. Poslije toga je morskim putem
doputovao u Španjolsku, te se uz rijeku Ebro dao na
studij astrologijskog umijeća zajedno s Hermanom
Dalmatinom, nerazdruţivim pratiocem na svom velikom
putovanju«.
U Španjolskoj se dva prijatelja bave studijem
astrologije-astronomije, u prvom redu na temelju
arapskih tekstova, koje su, prema izjavi Petra Ĉasnog
(1142), kao vrsni poznavaoci arapskog jezika temeljito
istraţili u knjiţnicama Arapa na Iberskom poluotoku i
iz njih izvadili djela koja raspravljaju o knjiţevnosti i
znanostima (iz pisma clunyjevskog opata prijatelju
Bernardu iz Clairvauxa).
U knjizi O bitima (2-3) Herman podsjeća Roberta
na duga zajedniĉka bdijenja i naporni studij, koji im je
otvarao i »najskrovitije riznice arapskog znanja«.
Hermanov znanstveni rad
U kratkom ali vrlo plodnom razdoblju izmeĊu 1138.
i 1143. Herman je napisao, preveo i protumaĉio
dvadesetak djela od znaĉenja za opći napredak znanosti i
kvalitetniji studij »artium« na Zapadu.
De essentiis (O bitima), rasprava astrološko-
kozmografskog karaktera, najdotjeraniji je Hermanov
izvorni rad. Lijepo su primljeni i njegovi znanstveni
eseji i kompilacije: Liber imbrium (oko 1140/41; o
kratkoroĉnoj i dugoroĉnoj vremenskoj prognozi), De
indagatione cordis, De occultis (ps. 1140; astrološki spisi
s opisom planeta i njihovim utjecajem na ĉovjekov ţivot,
De circulis, Da invenienda radice (pr. 1143; o
izraĉunavanju udaljenosti svemirskih tijela) itd.
Prijevodima Euklidovih Elemenata (1140?), Abu
Ma'sharova Uvoda u astronomiju (1140), al-Khwarizmijevih
Tablica (1140/43), a napose najstarijom latinskom
redakcijom Ptolemejeve Planisfere (1143), uĉenjak iz Istre
ušao je u krug rijetkih evropskih znanstvenih prevodilaca
koji oko sredine 12. st. utiru putove sustavnom prouĉavanju
egzaktnih i prirodnih znanosti na Zapadu.
 Hermanov literarni opus nesumnjivo je velik doprinos
Herman Dalmatin svoje znanstvene pretpostavke temelji na znanstvenom i kulturnom preporodu Zapada u 12. i 13.
promatranju i iskustvima Indijaca, Kaldejaca, Babilonaca, Egipćana, stoljeću, o ĉemu svjedoĉe i brojni rukopisi našeg uĉenjaka
Ţidova, kao na novijim arapskim prouĉavanjima. rasprostranjeni diljem Evrope. Iz predgovora i uvodnih
U svojim brojnim prijevodima Herman više teţi za smislenošću i napomena Hermanovih rasprava saznajemo da je našem
jasnoćom, katkad i na štetu jeziĉne vjernosti. Tako u šestoj knjizi uĉenjaku neobiĉno stalo da njegovi radovi naiĊu na
Uvoda u astronomiju, u kojoj Abu Ma'shar odreĊuje konstelaciju povoljnu ocjenu profesora i prijatelja u Chartresu, prije
nebeskih tijela u zvijeţĊu Djevice, naš uĉenjak arapski izraz »adre utemeljenja Pariškog sveuĉilišta najutjecajnijem kulturnom
nedefa« (lijepa djevojka) prevodi s »ĉista djevica«, odnosno središtu kršćanskog Zapada. Herman je osobito poĉašćen
»djevica bez ljage«, dodajući u rubnoj bilješci zanimijivo da svoje brojne radove moţe podastrijeti kritiĉkom sudu
tumaĉenje: »(Ĉista djevica) što svojim prsima hrani djeĉaka, kojega magistra Thierryja iz Chartresa, » istinskom ocu latinskih
neki narodi nazivaju Isus, a mi ga po grĉkom (!) zovemo Krist.« studija«, na kojega se uĉenjak iz Istre ugledao i pokušao
Ovom slobodnijom interpretacijom arapskog izvornika naš uĉenjak ga nasljedovati.
je Abu Ma'sharov tekst uĉinio prihvatljivijim za kršćane, koji u
»djevici bez ljage« vide Isusovu majku Mariju. Ova Hermanova
interpolacija ušla je u srednjovjekovni Roman o Ruţi i pridonijela
uspostavi blagdana Marijina uznesenja u Zapadnoj Crkvi. Preko
Abu Ma'shara naš se uĉenjak upoznao s Aristotelovim filozofsko-
etiĉkim sustavom, iako, kao uvjereni chartresovac, svoje poglede na
svijet ne temelji toliko na umovanju filozofa iz Stagire koliko na
koncepcijama njegova uĉitelja Platona, ĉije ideje o »duši svijeta«
zastupa filozofska škola u Chartresu.
Herman se trudi da njegovo uĉenje ostane unutar granica
kršćanskog pravovjerja, što i dokazuje svojim filozofsko-teološkim
razmišljanjima o Bogu, Trojstvu, Kristovu utjelovljenju itd.
Nezaobilazan je i Hermanov udio u konstituiranju latinskog tzv.
Toledskog korpusa tekstova o islamu. Na inzistiranje Petra Ĉasnog
da se Zapad suĉeli islamu »ne s oruţjem, kao što to ĉine kriţri; ne
fiziĉkom silom, nego snagom razuma; ne mrţnjom, nego
ljubavlju«, Herman s arapskog prevodi dva kraća spisa O
Muhamedovu podrijetlu i mladosti (1142) i O Muhamedovoj
nauci (1142), sudjeluje s prijateijem Robertom na prevoĊenju
Kur'ana (1142/43), a neki mu pripisuju i prijevod oveće
Saracenske kronike.
 Hermanova prevodilaĉka tehnika pretpostavlja izravni
prijevod jedne te iste osobe. Naš uĉenjak je još 1138. s
HERMANOVA PREVODILAĈKA TEHNIKA arapskog na latinski preveo traktat Fatidica ţidovskog
astrologa Sahl ibn Bishra. Dvije godine kasnije Herman je
Herman Dalmatin pripada generaciji vrsnih prevodilaca, dovršio drugu Iatinsku verziju Abu Ma'sharova djela
podjednako vještih arapskom i latinskom jeziku, koji su Zapad Introductorium maius in astronomiam. Kvalitetu tog
obogatili brojnim znanstvenim djelima arapskih i grĉkih autora i prijevoda s glosama potvrĊuje jedanaest danas poznatih
na taj naĉin pripremili neophodne preduvjete za kulturni i srednjovjekovnih kodeksa i izdanja iz 1489, 1495. i 1506.
znanstveni preporod Evrope u 12. i 13. stoljeću. godine.
Herman pripada krugu znanstvenih prevodilaca kao što su Platon Unatoĉ manjem udaljavanju od literarnog smisla,
iz Tivolija (aktivan u Barceloni, 1134-1145), Gerard iz Cremone Hermanov prijevod Introductoriuma, kao što to pokazuju
(djeluje u Toledu, 1187), Leonard »Fibonacci« iz Pise (oko 1170- novija istraţivanja Amerikanca Richarda Lemaya,
1240), Jordan de Nemore-Saksonac (1237) i komentator ispravlja mnoge oĉite pogreške svog prethodnika Ivana iz
Euklidovih Elemenata Campanus iz Novare (13. stoljeće). Seville i vrlo ĉesto pojašnjava nejasne i teško razumljive
Prevodilaĉka tehnika Hermana Dalmatina kvalitetno nadmašuje reĉenice. Naš se uĉenjak redovito oslanja na literarno i
rezultate dotadašnjih prevodilaca. Na takvu tvrdnju upućuje nas znanstveno najdotjeranije arapske predloške, koje po
Petar Venerabilis, koji 1144. piše svom prijatelju Bernardu iz mogućnosti usporeĊuje s najboljim postojećim latinskim
Clairvauxa da je posao na prevoĊenju Kur'ana najprije povjerio prijevodom. Kod prevoĊenja Euklidovih Elemenata
obraćenom Ţidovu Petru iz Toleda, kojemu je pridruţio svog Herman se sluţi dotjeranom al-Hajjajevom arapskom
osobnog tajnika Petra iz Poitiersa. Budući da prvi, koji izvrsno redakcijom i latinskom verzijom Adelarda od Batha.
poznaje arapski jezik, nije bio dovoljno vješt latinskome, Petar iz
Poitiersa imao je zadatak da ispravi gramatiĉki nepravilne i stilski
nedotjerane reĉenice i tako »poljepša« konaĉnu redakciju. Rezultat
njihova zajedniĉkog nastojanja nije zadovoljio clunyjevskog
opata, pa se on odluĉio za novcem skupo plaćenu struĉnost
Hermana Dalmatina i Roberta od Kettona.
Naš uĉenjak, na glasu kao dobar poznavalac arapskog i
latinskog jezika, nije se u prevoĊenju sluţio dvjema tada
uobiĉajenim metodama: kod prve jedan prevodi (arapski) izvornik
na ţivi (najĉešće španjolski) jezik iz kojega drugi prevodilac
stvara latinsku verziju; kod druge se izvorni tekst neposredno
prevodi na latinski, a zatim se glasno ĉita pred dobrim latinistom,
koji ispravlja nejasne reĉenice i poljepšava latinsku stilizaciju. Ovu
drugu metodu primjenjuju Petar iz Toleda, obraćeni Ţidov vješt
arapskom jeziku, i njegov imenjak iz Poitiersa, dobar
latinist.Konaĉni rezultat tog prijevoda nije zadovo Ijio opata iz
Clunyja, koji, vidjeli smo, uz novĉanu nagradu angaţira Hermana
Dalmatina i Roberta od Kettona.
 IZABRANA LITERATURA
F. ŠANJEK, Na izvorima evropske i hrvatske znanosti: Herman
Dalmatinac, Pandţićev zbornik, Bamberg, 1988, str. 251-270.
Herman Dalmatin. Rasprava o bitima, Istra kroz stoljeća 53, Pula
1990 (vidi uvodne rasprave F. Šanjeka, A. S. Kalenića,
Ţ.Dadića i F. Zenka).
HRVATI I KRIŢARSKI POKRET
U našoj podsvijesti, obogaćenoj plodovima literarnog
stvaralaštva i holivudskim filmskim spektaklima, kriţarski
ratovi (11-13. stoljeće) predstavljaju jednu od velikih
epopeja ljudske povijesti. Uspomena na te davne dogaĊaje
preobrazila je i sam naziv tih potresnih i za,povijest
kršćanstva odluĉnih zbivanja u smislu »pothvata u ime
jedinstvenog ideala protiv zajedniĉkog neprijatelja«. Naziv
»kriţarski ratovi« javlja se tek u novije vrijeme. Akteri
samih dogaĊaja nazivali su se »crucesignati«, kriţem
obiljeţeni Kristovi vojnici. Srednjovjekovna vrela govore
jednostavno o »putu u Jeruzalem« ili o »putu do Boţjega
groba«. Poput ostalih i kriţari se smatraju »hodoĉasnicima
sv. Kriţa«. Kriţarski su ratovi zapravo vojniĉka hodoĉašća
ĉijim sudionicima pape udjeljuju duhovne i vremenite
povlastice i odreĊuju im cilj: oslobaĊanje Kristova groba u
Jeruzalemu od muslimanskih Seldţuka.
Poziv pape Urbana II.
Do poĉetka drugog tisućljeća kršćanske ere na Bliskom
istoku vlada odreĊena ravnoteţa. Bizantu pripada Mala
Azija, egipatski Fatimidi upravljaju Sirijom, a bagdadski
Abasidi vladaju u Iraku i Perziji. Osvajanjem Damaska
(1076) Seldţuci dovode u pitanje mir u Palestini, kamo od
prvih desetljeća 11. stoljeća hodoĉaste brojni kršćani u
nadi da će na Kristovu grobu postići oproštenje grijeha.
Povod kriţarskim ratovima treba traţiti u solidarnosti
Zapada da pritekne u pomoć ugnjetavanim kršćanima na
Istoku. Vaţnu ulogu imaju i društveno-ekonomske
datosti: demografska eksplozija evropskog stanovništva,
nedostatak obradivih površina, ekonomski napredak i
potreba za proširenjem trţišta.
 Pokretaĉ kriţarskih ratova papa Urban II (1088-1099) misli prije
svega na obnovu Crkve, njezin ugled u svijetu i sjedinjenje crkava.
Otvorenom Saboru u Piacenzi (1095), na kojem papa najavljuje borbu
protiv simonije i raskola, prisustvuje, ĉini se, i delegacija Aleksisa
I. Komnena (1081-1118) s molbom da Zapad pomogne Bizantu
povratiti maloazijske posjede da zajedniĉki oslobode Svetu Zemlju
od Seldţuka. 18. studenoga 1095. iz Clermont Ferranda Urban II.
apelira da oni »koji su se borili protiv kršćana u svojim privatnim
ratovima okrenu oruţje protiv nekrsta i tako do pobjede dovedu
pravednu stvar. Neka oni koji su se dosad borili protiv svoje braće i
rodbine ubuduće upere oštricu svog oruţja protiv Barbara.« A drugi
kanon Sabora u Clermont Ferrandu obećaje »svakomu tko bude išao
u Jeruzalem, zbog poboţnosti i radi oslobaĊanja Crkve Boţje, da će
mu se taj put uraĉunati kao pokora za grijehe i propuste«.

Osam kriţarskih vojni

Sabrani iz najrazliĉitijih krajeva Evrope, plemići, profesionalni

vojnici, trgovci, seljaci, pastiri i bezdomnici, voĊeni krilaticom »Bog
to hoće« (izraz potjeĉe od Petra Pustinjaka, propovjednika
kriţarskih ratova), oduševljavali su se oslobadanjem Kristove
zemaljske domovine od nekršćana. Najĉešći smjer kretanja tih brojnih
armada, koje su odavale sliku neorganiziranosti a nerijetko i
nasilništva, bile su stare rimske ceste kroz Panonsku nizinu ili teško
prohodni putovi kroz Istru i Dalmaciju, odnosno plovni put Jadranom
uz hrvatsku obalu.
Redovito se uzima osam većih vojni. U prvoj je osloboĊen
Jeruzalem (15. srpnja 1099) i uspostavljeno Latinsko Carstvo na ĉelu
s Godefroyem de Bouillon.
Drugu kriţarsku vojnu (1147-1149) propovijeda sv. Bernard,
glasoviti crkveni pisac i opat Clairvauxa, a vode je njemaĉki car
Konrad III (1138-1152) i francuski kralj Ljudevit VII (1137-1180).
Neuspjehu kumuje bizantski car Manuel I. Komnen (1143-1180). 4.
srpnja 1187. mladi kurdski voĊa Sa- Iah-ad-Din (Saladin) u bici kod
Hattina kršćanima preotima Jeruzalem.
 Treća je vojna poznatija po protagonistima negoli po voj-niĉkom
uspjehu. U razdoblju od 1189. do 1197. vode je Fridrik I. Barbarosa
(1152-1190), Rikard Lavljeg Srca (1189. do 1199) i francuski kralj Filip
II. August (1180-1223).
Ĉetvrta je uperena protiv Bizanta (1198-1204). Tom su
prigodom kriţari razorili Zadar (1202) i predali ga Veneciji. Utemeljeno
je Latinsko Carstvo u Carigradu (1204-1261), koje je produbilo
mrţnju kršćanskog Istoka prema Zapadu.
Petu kriţarsku vojnu zajedniĉki vode Leopold Austrijski i
hrvatsko-ugarski kralj Andrija II (1217-1221). U šestoj (1228— 1229)
diplomatskom vještinom cara Fridrika II (1212. do 1250) kršćanima su
vraćeni Betlehem, Nazaret i Jeruzalem (ugovor u Jaffi, 11. II. 1229).
Sedmu (1245-1250) i osmu (1263. do 1270) poveo je francuski kralj
Ljudevit IX. Sveti protiv Egipta i Tunisa, ali bez ikakva uspjeha. U
meĊuvremenu su kršćani definitivno izgubili Jeruzalem (1244).
Valja spomenuti i miroljubiv pokušaj Franje Asiškog, koji nastoji
doći u dodir s egipatskim sultanom al-Kamilom s vjerom i ljubavlju kao
jedinim oruţjem. Sultan ga je prijateljski primio. Bilo je i pokušaja
organiziranja tzv. djeĉje kriţarske vojne (1212/13), jer je prevladalo
uvjerenje da odrasli ne uspijevaju zbog svoga grešnog stanja. Oko 1250.
organiziran je pohod »malenih«, tj. kriţara sastavljenih od seljaĉke
sirotinje i pastira, koje srednjovjekovna latinska terminologija naziva
"pueri". Višeznaĉnost tog pojma povjesniĉari 18. i 19. stoljeća
pretvaraju u nepostojeću »djeĉaĉku kriţarsku vojnu«.
 Kriţari i Hrvatska
Osim efemerne pete kriţarske vojne (1217-1221), u kojoj sudjeluje
hrvatsko-ugarski kralj Andrija II, uz ne baš veliki odaziv domaćeg
plemstva, teško je povijesno utvrditi s kakvim su ţarom Hrvati sudjelovali
u pokušajima oslobaĊanja Kristove domovine i osiguranju brojnih
hodoĉasnika koji su preko naših krajeva putovali na Bliski istok.
Najstariji i ujedno najopširniji zapis o putovanju kriţara kroz
Hrvatsku dugujemo Rajmundu d'Aguilersu, kapelanu tuluškoga grofa
Rajmunda, koji u svojoj Knjizi o putu u Jeruzalem opisuje prolaz
juţnofrancuskih kriţara kroz Hrvatsku. Oni su na poĉetku prosinca 1096.
iz Friulija došli u Istru i proslijedili hrvatskom obalom te su već u sijeĉnju
1097. stigli do Skadra, gdje se tuluški grof susreo s kraljem Bodinom.
Rajmund d'Aguilers istiĉe da se Hrvatskom putovalo punih ĉetrdeset dana.
Posluţivši se biblijskim izrazom da je rijeĉ o »pustoj i brdovitoj zemlji bez
putova«, pripovjedaĉ izjavljuje da tri tjedna nisu vidjeli ni ţivotinje ni
ptice, a još manje ljude: oni su bili napustili svoje nastambe povukavši
se u šume i na litice, odakle su napadali one koji bi zaostajali. Jednog
dana se i tuluški grof našao okruţen neprijateljskim domorocima. Prijelaz
preko Dinarskih Alpi zimi, s brojnom vojskom i hodoĉasnicima, oĉito nije
bio nimalo privlaĉiv. Kriţari pod zapovjedništvom tuluškoga grofa
Rajmunda nisu putovali uz obalu, nego kroz unutrašnjost, preko kraških
polja, što nije bio uobiĉajeni put za prijelaz preko Balkanskog poluotoka.
Redovito se putovalo uz obalu, a u Draĉu bi se uzela rimska Via
Egnatia, koja je kroz unutrašnjost vodila do Carigrada.
Anonimni sudionik prve kriţarske vojne, koji prati kriţare iz
Burgundije i Lotaringije, u pjesmi Put Karla Velikog u Jeruzalem (oko
1100) istiĉe da su oni na putu do Bizanta proputovali Bavarskom i
Ugarskom te da su prije ulaska u Grĉku dugo putovali Hrvatskom,
prolazeći mnogim šumama i proplancima.
Razaranje Zadra (1202)
Tek 1202. ponovno nalazimo Hrvatsku (franc.
Esclavonie) u opisima Villehardouina i Roberta Clery u
vezi s opsadom Zadra. Clery istiĉe da je »grad Zadar vrlo
lijep i pun svakojakog bogatstva«, a Villehardouin da je
»Zadar u Slavoniji (Hrvatskoj) i da spada meĊu
najutvrĊenije gradove na svijetu«, tako da je teško naći
»ljepši, utvrĊeniji i bogatiji grad od Zadra«. Mnogi od
kriţara po razorenju Zadra (1202) radije su napuštali
vojsku nego tu proveli zimu. Jog jednom, moţda u znak
odmazde, Hrvatska se pokazala negostoljubivom kriţarima,
što svakako nije bio poticaj novim trupama da se odluĉe
za prijelaz tom zemljom. Baš naprotiv, brojni hodoĉasnici i
putnici koji izmedu 12. i 15. stoljeća putuju uz našu
obalu, ostaju zadivljeni ljepotom okoliša, materijalnim i
kulturnim bogatstvom hrvatskih gradova, plemenitošću i
srdaĉnošću njihovih stanovnika, o kojima s oduševljenjem
pripovijedaju Šimun de Semeonis, Lengherand, Feliks
Fabri, Barbatre, Gilles le Bouvier, Konrad iz
Grunemberga i drugi. ~i
~
 VITEŠKI REDOVI U HRVATSKOJ
Viteški redovi templari i ivanovci predstavljaju ostvarenje
kriţarskog duha Zapada. Templare ili »siromašne Kristove vitezove«
organizira Hugues de Payns (1119) s ciljem da brane sveta mjesta i
njihove posjetitelje. Organizirani samostan (commanderie) obuhvaća
vitezove i štitonoše, braću pomoćnike i svećenike duhovnike. Templari
ostvaruju u isti mah redovniĉki i vojniĉki poziv, dva najpopularnija
zvanja u srednjem vijeku. Idejnim zaĉetnikom ivanovaca ili »reda
milosrdne braće sv. Ivana« smatra se Girardo iz Amalfija (1048), ali
je njihov stvarni organizator Rajmund de Puy (1120).
Dolazak templara u Hrvatsku stavlja se u vezu s diplomatiĉki
sumnjivom ispravom Bele II. iz 1138. U nas su prisutni u Sv.
Grguru u Vrani, Sv. Jurju u Senju, Beli kod Varaţdina, Zagrebu,
Pakracu, Našicama, Boţjakovini itd. Svoje vojniĉke vrline iskazali su
u bici na Šaju (1241), a istaknuli su se i kao graditelji crkava, utvrda,
mostova itd. Nakon ukidanja templara na Saboru u Viennei kod
Lyona (1312), templarski posjedi u Hrvatskoj dolaze u ruke
ivanovaca.
Prvi spomen ivanovaca u našim krajevima datira iz 1184. godine,
kada im ninski biskup Matej dodjeljuje crkvu sv. Petra u Bojišću.
Poznati su im samostani u Marĉi, Glogovnici itd. Ivanovci su imali
istaknutu ulogu u crkvenom, društvenom i politiĉkom ţivotu
srednjovjekovne Hrvatske. Više vranskih priora obnaša bansku ĉast.
Tako Ivan od Paliţne upravlja ivanovcima (1378-1391) i Hrvatskom
(1386) u najsudbonosnije doba naše srednjovjekovne povijesti, a
Trogiranin Petar Berislavić, biskup, kraljev kancelar, diplomat i za
Mleĉane »Dalmatinac i nag neprijatelj«, pobjednik je u mnogim
bojevima s Turcima (1520).

IZABRANA LITERATURA
G. NOVAK - V. MAŠTROVIĆ, Povijest Vrane, Zadar, 1971.
L. DOBRONIĆ, Viteški r-edovi templari i ivanovci u Hrvatskoj,
Zagreb, 1984.
J. RICHARD, Kriţari i putnici u srednjovjekovnoj Slavoniji
(Hrvatskoj), Croatica christiana periodica, X (1986) 18, str. 27-39.
POZIV NA OBNOVU DRUŠTVENOG I
RELIGIOZNOG ŢIVOTA
Na poĉetku drugog tisućljeća kršćanstva, nakon izjalovljenih
milenaristiĉkih išĉekivanja »kraljevstva Duha Svetoga«, na
podruĉju Zapadne Crkve dolazi do pokušaja korjenite obnove
društvenih i religioznih struktura. Novost u društvenom i
politiĉkom smislu predstavlja pojava gradskih općina s
kolegijalnom upravom. GraĊanin je novi tip ĉovjeka koji na
budućnost gleda neovisno o feudalnim strukturama. U gradanskoj
sredini naglašavaju se individualizam i teţnja za uspjehom bez
obzira na cijenu.
Osporavatelji »u ime evanĊelja«
U novonastajućem društvu nisu rijetki neuspjesi koji osobito
pogaĊaju sezonske radnike i ne mali broj bezdomnika. Crkva se
promatra kao ustanova koja feudalnom društvu daje etiĉku
inspiraciju i osigurava mu temeljne društvene funkcije: odgoj,
školstvo, administraciju, informacije (novosti se najlakše
propagiraju u crkvama). Njezini prelati imaju ne samo lenske
beneficije nego i politiĉke odgovornosti.
Protiv hijerarhijskih povlastica u Crkvi ustaju mnogi
egzaltirani propovjednici "religije bez klera i kleriĉke
dominacije": -Flamanac Tanchelm, Bretonac Eon de l'Etoile,
Petar de Bruys, Henrik iz Lausanne, Arnold iz Brescie i drugi.
Mnogi osporavatelji »u ime evandelja« preporuĉuju ĉitanje
Svetog pisma, napose Novoga zavjeta, ljubav prema
evandeoskom siromaštvu, zajedništvo po uzoru na Krista i
apostole, traţe slobodu propovijedanja za svakoga,
osporavaju »svijet koji prolazi« i osuĊuju svaku ispraznost.
»Evangelizam« je lajtmotiv svih onih koji »grgurovsku
reformu« ţele provesti do kraja. Treba meĊutim postaviti oštru
granicu izmeĊu ortodoksnog evangelizma, kao što su tzv.
siromašni katolici, humilijati i barem u poĉetku naši bosansko-
humski krstjani, i heterodoksnih pretjerivanja koja će završiti
izvan crkvenog zajedništva, a ĉiji su protagonisti katari, valdezi,
fraticellijevci i drugi.
 Laiĉka bratstva u Hrvata
Glavni nosioci religiozne obnove u 12. stoljeću bill su
svjetovnjaci. Prema jednom kroniĉaru onoga vremena bilo ih je »koji
su ţivjeli unutar samostanskih zidina kao posluţitelji kanonika ili
redovnika. Drugi su opet kao izolirani celibatarci, vezani uz
samostanski ţivot svojim radom i dobrima, sudjelovali u duhovnom
ţivotu redovnika. U treću kategoriju spadali su oţenjeni ljudi, koji
su prakticirali zajedništvo u koje su nerijetko bili ukljuĉeni svi
stanovnici pojedinih naselja.« Ovakav naĉin zajedništva treba
shvatiti dvostruko, tj. kao relativno udaljenu vezu s nekim
samostanom ili kao svakodnevno povezivanje obitelji u zajednicu
bez zadrţavanja osobnog vlasništva.
U nas su povijesno zajamĉena takva bratstva zajedniĉara
svjetovnjaka na nekadašnjem benediktinskom posjedu Suhovara kod
Zadra i u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Zemljišta koja su
obraĊivali dali bi im u zakup uz simboliĉnu najamninu samostani
(redovito benediktinski) ili kaptoli. Tako zdruţene obitelji nazivaju
se bratstvima (lat. fraternitates ili consortia), za razliku od kasnijih
laiĉkih bratovština (lat. confraternitates). Pojedini ĉlanovi bratstva
polaţu zavjete na zajedniĉki ţivot, osobno siromaštvo i poslušnost
kolektivno izabranim starješinama, a bill su obvezni na moljenje
»jutarnje«, dok su umjesto drugih liturgijskih ĉasova recitirali
»Oĉe naš«. Po ĉestom moljenju »Oĉenaša« istiĉu se bosansko-
humski krstjani (13-15. stoljeće). Ĉlanovi bratstava su obvezni na
odredenu apstinenciju, koja nije smjela narušavati zajedniĉki rad, a
mogli su nositi oruţje (defenzivno i ofenzivno) i obavljati razliĉite
funkcije od općeg društvenog znaĉenja. Te »poluredovnike« neki
nazivaju i penitentima.
U svakom se laiĉkom bratstvu u nas stavljaju u zajednicu novac,
zemlja, alat i stoka. Neka bratstva drţe i hospicije, kao što to za
bosansko-humske krstjane svjedoĉi Dubrovĉanin Benko Kotruljić
(Cotrugli). Na ĉelu je bratstva upravitelj (lat. minister ili magister),
koji se bira na odreĊeno vrijeme, ovisno o sposobnosti. O duhovnim
potrebama bratstva brine se jedan ili više svećenika, koji meĊutim ne
sudjeluju u upravi bratskih zajednica.

Sveĉano obećanje
Papa reformator Inocent III (1198-1216) pokušava
statutarno oblikovati ova laiĉka bratstva i pribliţiti ih
redovniĉkom naĉinu ţivota. U torn smislu na poĉetku 1203.
šalje u Bosnu legata Ivana de Casamare pred kojim će
predstavnici tamošnjih krstjanskih bratstava 8. travnja na
Bilinom polju kod Zenice i 30. travnja na Kraljevskom
otoku (Czepelu) sveĉano obećati »u ime sviju koji pripadaju
(njihovu) bratstvu« da će »imati svećenike, koji će u nedjelje
i na blagdane ĉitati svetu misu, slušati ispovijedi i davati
pokore (...) bdjeti će da ţene, koje budu pripadale njihovu
bratstvu, ţive odvojeno od muškaraca, kako u spavaonicama
tako i u blagovalištu (...) da unaprijed neće primati nekog
oţenjenog ili neku udatu, osim ako se ovi (braĉni drugovi)
prethodno uzajamnim dogovorom obaveţu na uzdrţljivost«.
Ne treba pritom zaboraviti da su tzv. dvostruki samostani, s
muškim i ţenskim dijelom zajednice, bili nerijetka pojava
onoga vremena na tlu Zapadne Crkve.
Sliĉan je dogovor papa Inocent III. postigao u juţnoj
Francuskoj sa siromašnim katolicima Duranda iz Huesce
(1207) i u sjevernoj Italiji s humilijatima Bernarda Primma
(1210). Leksiĉka podudarnost Bilinopoljske abjuracije
upućuje na strukturalnu sliĉnost zajednica bosansko-humskih
krstjana sa siromašnim katolicima i humilijatima.
Traţenje »znakova vremena«
Ova krstjanska bratstva, jer se i zajedniĉari iz Suhovare
nazivaju kršćanima baš kao i pripadnici laiĉkih bratstava iz Bosne i
Huma, ĉine nam se mnogo bliţima negoli vrijeme koje nas od njih
rastavlja. I oni su poput današnjih baziĉnih zajednica nastojali da
evanĊelje postane ţivotna stvarnost ĉinilo im se da to neće postići
bez konstituiranja novih zajednica koje bi se s uspjehom suprotstavile
strogo institucionaliziranom feudalnom kršćanstvu. Zato su s
toliko poleta traţili i otkrivali »znakove vremena« i nastojali u
svakodnevnom ţivotu ostvariti vrednote Kristove evanĊeoske
poruke. Ohrabruje ĉinjenica da je u hrvatskom srednjovjekovlju bilo
pokušaja obnove društveno-religioznog ţivota u kojima svjetovnjaci
(laici) imaju istaknutu ulogu i predstavljaju vaţan oslobodilaĉki
ĉimbenik u odnosu na odveć materijalizirane i krute sakralno-
politiĉke tvorevine feudalnog kršćanstva.
Proţeti izvornim apostolskim ţivotom i ohrabreni evanĊeoskom
porukom, bosansko-humski krstjani će nakon dvoipostoljetnih
lutanja zadrţati odluĉnost da se vrate jednostavnosti i ĉistoći
prvotnog kršćanstva i iskonske Pracrkve-zato se i meĊusobno
nazivaju »krstjanima i krstjanicama koi su svete vere apostolske«,
kako će ih u suton »Crkve bosanske« u svojoj oporuci nazvati
»gost« te Crkve Radin Butković iz Seonice (1466).

RJEĈNIK HETERODOKSNIH SLJEDBI
ALBIGENZI (fr. Albigeois), naziv za pripadnike juţno-
francuskih katarskih crkava Albija (odatle naziv), Agena,
Carcassonne i Toulouse.
ARRIANA HAERESIS (arijansko krivovjerje), uobiĉajeni
srednjovjekovni naziv latinskih teologa za neomanihejski pokret
na podruĉju Zapadne Crkve.
BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI, religiozni pokret u
srednjovjekovnoj Bosni koji je teţio k povratku na izvornu
kršćansku praksu u duhu evanĊeoskog siromaštva i zajedništva.
Latinski kontroverzisti 13./14. stoljeća usporeĊuju ih s
manihejcima, katarima i patarenima, a historiografi 19./20. stoljeća
s bogumilima.
BOGUMILI, sljedbenici umjerenih dualista nastalih na
bugarsko-makedonskom podruĉju u 10. stoljeću. U vrijeme
kriţarskih ratova utjeĉu na heterodoksna gibanja u Italiji i na jugu
Francuske. Po njima se i juţnofrancuski katari nazivaju Bugrima
(les bougres).
DUALIZAM (dvopoĉelništvo), uĉenje po kojem cijelom
stvarnošću upravljaju dva prvotna i nesvediva poĉela. Od dvaju
posve opreĉnih stvarnosti, duhovne i tjelesne, strogi ili radikalni
dualisti (mazdeisti, manihejci, pavliĉani i strogi katari) izvode
poĉelo dobra ili svjetla, koje priznaju tvorcem duhovnog svijeta, i
poĉelo zla ili tame, koje drţe zaĉetnikom tvarnog svijeta.
Ublaţeni ili umjereni dualizam (bogumili, patareni) poĉelu zla
priznaju vremenski ograniĉenu upravu nad ovozemaljskom
materijalnom stvarnošću.
FUNDAGIAGITI (gr. founda, kesa, torba), naziv za dualistiĉke
krivovjerce u Bizantu, koji su se raspoznavali po koţnim torbama
u koje bi stavljali milodare. U Makedoniji muslimane nazivaju
torbešima.
KUTUGERI (lat. cutis, koţa, torba; gerere, nositi), pristaše
dualistiĉkog krivovjerja u Bizantu. Patrijarh Genadije II.
Scholarios (1453-1459) kutugerima naziva krstjane iz
zemlje humskog hercega Stjepana Kosaĉe.
KATARI (grĉ. katharoi, ĉisti), naziv za pripadnike
dualistiĉkog krivovjerja u srednjem vijeku. Izraz
»catharus« pobliţe oznaĉuje pripadnike sljedbe koje se
ĉlanovi dijele na slušaĉe (audientes), vjernike (credentes) i
savršene (perfecti). U ove posljednje ubrajaju se kršćani
(prov. crestia, bos. krstjani) i dobri ljudi (lat. boni
homines, bos. dobri muţje).
MANIHEIZAM, sinkretistiĉka nauka Perzijanca Manija
ili Manesa (216-277), koji na dualistiĉku gnozu
nadovezuje elemente Zoroastrove religije, budizma i
kršćanstva. Maniheizam pretpostavlja dvostruku
stvarnost: temeljno je poĉelo svakog dobra bog, duh ili
svjetlost, dok je poĉelo zla Ċavao, materija ili tama.
MESALIJANCI (sir. messalein, oni koji mole),
pripadnici mezopotamske sljedbe iz 4. stoljeća koji molitvu
drţe jedinim sredstvom spasenja. U vjerskom uĉenju
pribliţuju se kršćanskim dualistiĉkim sljedbama, dok u
moralnom ţivotu zastupaju indiferentizam. Zovu ih i
euhitima.
PATARENI, pojam neodredenog znaĉenja koji u
kontroverzistiĉkoj literaturi 13./14. stoljeća redovito
oznaĉuje pristaše dualistiĉkog krivovjerja. Dubrovĉani
patarenima nazivaju bosansko-humske krstjane.
PAVLIĈANI, strogo dualistiĉka sljedba, nastala u 7.
stoljeću u Armeniji, koja zastupa strogi dualizam. Pod
utjecajem pavliĉana, koje je u 10. stoljeću bizantski car
Ivan I. Tzimiskes (969-976) naselio oko Plovdiva u
Traciji, dolazi do pojave bogumilizma.
VALDEZI, sljedba lyonskog trgovca Petra Valdesa
(12. stoljeće) koja se zalaţe za povratak evanĊeoskom
siromaštvu i obnovi kršćanskog ţivota po uzoru na
Pracrkvu. Na valdezima se inspiriraju reformatori 14.-
16. st. John Wyclif, Jan Hus, Martin Luther, Jean Calvin
i drugi.

IZABRANA LITERATURA
J. ŠIDAK, Studije o 'Crkvi bosanskoj' i bogumilstvu, Zagreb, 1975.
F. ŠANJEK, Dualistiĉko-evangeliĉki pokret u 13. stoljeću u svjetlu
Sacconijeve »Sume o katarima i leonistima« (1250), Bogoslovska
smotra, XLVI (1976) 3, 285-305.
M. BRANDT, Izvori zla. Dualistiĉke teme, Zagreb, 1989.
CRKVA BOSANSKO-HUMSKIH
KRSTJANA
Unatoĉ mnogima za historiografiju još uvijek
neriješenim spornim pitanjima o podrijetlu, strukturama i
religioznom uĉenju »krstjana« srednjovjekovne »Crkve
bosanske«, neosporno je da ona izrasta iz pokreta za
obnovu religioznog ţivota i pobjedu evanĊeoskih ideala
Pracrkve nad posvjetovnjaĉenim feudalnim kršćanskim
koncepcijama na prijelazu iz kasnog u razvijeni srednji
vijek (12./13. stoljeće).
Latinski teolozi, koji u 13. i 14. stoljeću polemiziraju s
predstavnicima Crkve bosanske, predbacuju im odreĊena
doktrinarna »zastranjivanja« (npr. umjereni dualizam), ali
nikada ne nalaze zamjerke njihovu strogom moralnom
ponašanju.
HETERODOKSNE ZAJEDNICE UZ HRVATSKU
OBALU
U duhu općih smjernica Trećega lateranskog sabora
(1179) i osude »svih krivovjeraca, katara i patarena«,
splitska nacionalna sinoda 1. svibnja 1185. iskljuĉuje iz
crkvenog zajedništva »sve krivovjerne sljedbe i njihove
pomagaĉe koji napadaju Rimsku Crkvu i njezinu nauku«.
U aktima katarskog sabora, odrţanog u svibnju 1167. u
dvorcu Saint-Felix-de-Caraman nedaleko od Toulouse u
juţnoj Francuskoj, meĊu sedam (katarskih) crkava Azije«
spominje se takoder »Ecclesia Dalmatiae« (Dalmatinska
Crkva), što je ujedno najstariji spomen krivovjeraca
dualistiĉke orijentacije u nas. Pojašnjenje nam daje
talijanski inkvizitor Anselmo Aleksandrijski u svom
kratkom spisu O poĉetku i izvoru dualistiĉkog krivovjerja u
srednjem vijeku. Autor izvodi dualizam od Perzijanca
Manesa (Manija), opisuje njegovo širenje u Maloj Aziji i
Bizantu, od Carigrada do Tracije, ne izostavljajući ni
njegov prodor na podruĉje zapadne kršćanske ekumene:
»Poslije (utemeljenja katarske Grĉke crkve u Carigradu)
Franci (tj. kriţari druge kriţarske vojne, 1147-1149) naĊu
tamo (tj. u Carigradu) ovu sljedbu. Kad su brojem ojaĉali,
ovi krivovjerci izaberu sebi biskupa koji se prozvao 'biskup
Latina'. Zatim su neki iz Slavonije, tj. iz zemlje koja se i
 Krivovjerje u Bosni
Ivan de Casamare predlaţe Apostolskoj Stolici da se
Prve vijesti o pojavi heterodoksnog kršćanstva u Bosni stiţu u novim biskupom u Bosni imenuje neki Latin, uz sugestiju
Rim od zetskog despota Vukana Nemanjića. Njegovo pismo da bi za poboljšanje crkvenih prilika na prostranom
registrirano je »druge godine pontifikata« Inocenta III tj. izmeĊu podruĉju bosanske drţave trebalo utemeljiti tri ili ĉak ĉetiri
22. II. 1199. i 21. II. 1200. Vukan otkriva papi da je »u zemlji biskupije.
ugarskog kralja (Emerika) poĉelo preotimati maha ne malo Inocent III. ţeli uspostaviti crkvenu ravnoteţu u Bosni
krivovjerje«, na koje su zavedeni »ban Kulin s ţenom i sestrom, sukladno metropolitanskim pravima dubrovaĉkog
udatom za preminulog humskog knez Miroslava, te s više svojih nadbiskupa, koji 1206. posvećuje Dragonju za bosanskog
roĊaka i preko deset tisuća kršćana« (tj. katolika). biskupa. Povijesno zajamĉena imena Dragonjinih
Iako se pobliţe ne odreĊuje narav krivovjerja, crkvene prethodnika Vladislava (oko 1141), Milovana (1151),
graĊanske vlasti prouĉit će sluĉaj i predloţiti rješenje. Papa Inocent Radogosta (1171) ili nasljednika Bratoslava (izmeĊu 1212.
III. obraća se ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku optuţujući i 1232) ukazuju na glagoljašku i ćirilometodsku tradiciju
Kulina da je dao »sigurno utoĉište i zaštitu ne malom broju bosanske crkvenosti sve do tridesetih godina 13. stoljeća.
patarena, koje je splitski nadbiskup Bernard ne davno otjerao iz Papu posebno raduje lojalnost Kulinova sina.
Splita i Trogira« (11. X. 1200). Štoviše, »plemeniti muţ Kulin, ban
bosanski, poštuje ove krivovjerce više od samih katolika,
nazivajući ih naprosto (antonomasice) kršćanima«. U pismu
naslovljenom na splitskog nadbiskupa Bernarda i svog legata u
Hrvatskoj i u Bosni Ivana de Casamare (21. XI. 1202), isti papa
tvrdi da u »zemlji bana Kulina ima mnogo ljudi, koji su jako
osumnjiĉeni i teško ozloglašeni (kao pristaše od Crkve) osuĊenog
katarskog krivovjerja«. Ne smatrajući se pozvanim ulaziti u
teološku problematiku, ban Kulin moli Apostolsku Stolicu da u
Bosnu pošalje legata, kompetentnog u ovim stvarima, koji će njega
i njegove podanike ispitati i pouĉiti u spornim pitanjima. Legat Ivan
de Casamare, koji dolazi u Bosnu zimi 1202./1203. godine, uvjerava
predstavnike optuţenih krstjana u neophodnost da svoj naĉin
ţivota ozakone pred najvišim crkvenim forumom. Konaĉno, 8. II.
1203. na Bilinom polju uz rijeku Bosnu (Zenica), pred papinim
legatom, banom Kulinom, predstavnicima crkvene i graĊanske
vlasti i brojnim narodom, »prvaci onih ljudi koji se u Bosni na
poseban naĉin nazivaju povlasticom kršćanskog imena (...) u ime
svih koji pripadaju (njihovom) bratstvu«, a bili su ozloglašeni
kao raskolnici i oklevetani kao pristaše manihejske sljedbe (!),
unaprijed se odriĉu krivovjerja i raskola, uz ĉvrsto obećanje da
će ubuduće djelovati u zajedništvu s Rimskom Crkvom,
poštujući njezinu nauku i obiĉaje (disciplinu).
 Crkva bosanska
Nema sumnje da krstjani Bosne i Huma nastoje nasljedovati
primjer prvih kršćanskih zajednica, ali zbog kritika kleriĉkih
institucija i otpora protiv plaćanja crkvene desetine, njiihova
plemenita nastojanja nailaze na nerazumijevanje crkvenih foruma i
osudu svjetovnih vlasti, a oni sami-pod utjecajem mnogo
radikalnijih valdenza i katarsko-patarenskog pesimizma-poĉet će se
udaljavati od katolicizma pa i samih izvora kršćanstva. Otpor
krstjana pospješit će necrkvena ali stvarna politiĉka prisizanja
ugarskog dvora protiv sve izraţenijih pokušaja osamostaljivanja
srednjovjekovne Bosne, kojemu će unutrašnja religiozna previranja
i napetosti posluţiti kao povod za kriţarske ratove protiv Bosne.
DogaĊaji nadolaze jedan za drugim. Potkraj 1221. Akoncij,
legat Apostolske Stolice u Hrvatskoj, poslan je u Bosnu "gdje
brojni krivovjerci i prevratnici (subversores) javno nauĉavaju i
otvoreno iznose svoje zablude". Njega zamjenjuje kaloĉki
nadbiskup Ugrin (1225), koji protiv krivovjeraca u Bosni pokreće
kriţarski rat, ali se mora zadovoljiti tek neznatnim uspjehom u
predjelima Soli i Usore.
Rješavanje »gordijskog ĉvora« crkvenih prilika u Bosni
povjereno je Jakovu de Pecoraria, naslovnom kardinalu-biskupu od
Preneste, koji 1233. smjenjuje bosanskog biskupa narodnog imena
pod optuţbom da je »bez obrazovanja, sklon krivovjercima i
simoniji«, a na upraţnjenu bosansku biskupsku stolicu dovodi
Ivana iz Wildeshausena, provincijala ugarskih dominikanaca, od
kojega se oĉekuje latiniziranje bosanskog kršćanstva. S novim
biskupom u Bosnu dolaze dominikanci, koji se na terenu
»posvećuju propovijedanju i raspravama s krivovjercima te mnoge
od njih i njihove pristaše privode istinama vjere (...) a one, koji
uporno odbijaju vratiti se, Kolomanovi su sluţbenici predali ognju«
(Petar iz Bodroga, OP, pr. 1259.).
Oruţana obrana katoliĉkog pravovjerja protiv heterodoksnih
uĉenja u Bosni posluţit će kao izlika hercegu Kolomanu za oruţani
upad u zemlje bana Mateja Ninoslava (1233. do 1234). Unatoĉ
tolerantnom stavu prema krivovjercima, ban Ninoslav istiĉe svoju
pravovjernost i utjeĉe se »zaštiti sv. Petra i Apostolske Stolice«
(10. X. 1233). Saveznika nalazi u bosanskom biskupu, koji,
ogorĉen Kolomanovim spletkama i postupcima kriţara, traţi od
pape da ga razriješi od upravljanja bosanskom biskupijom jer ga
»ratni napori nepodnosivo tište«. Grgur IX. na njegovo mjesto
dovodi Ponsu (26. IV. 1238) za ĉije uprave bosanska biskupija
Godine 1291. dominikancima će se pridruţiti franjevci,
pa će pripadnici dvaju prosjaĉkih redova najprije zajedno, a
nakon meĊusobnog spora o inkvizicijskim pravima (1327-
1330) franjevci će sami nastaviti misiju oĉuvanja
katoliĉkih tradicija na ovom prostoru. Tijekom 14. i 15.
stoljeća bosanski banovi i kraljevi zalaţu se za uzajamnu
tolerantnost katolika i krstjana. Za duge vladavine Tvrtka I
(1338-1391) franjevci uspješno djeluju meĊu krstjanima.
Ove posljednje progoni kralj Stjepan Tomaš (1443-1461),
koji, oĉekujući razumijevanje Zapada za borbu protiv
Turaka, svoje nekadašnje uĉitelje i sumišljenike stavlja
pred dvostruki izbor: ili da se vrate Rimskoj Crkvi i
katolicizmu ili da napuste granice bosanskog kraljevstva.
Mnogi se tada odluĉuju za zemlje hercega Stjepana
Kosaĉe.
U novije vrijeme bosansko-humske krstjane dovodi se
sve ĉešće u vezu s nastankom islamskog supstrata meĊu
stanovništvom današnje Bosne i Hercegovine. Ovom
problematikom bave se mnogi historiĉari islamske kulture
(Tayyib Okić, Nedim Filipović, Muhamed Hadţijahić), ali
i drugi (Dominik Mandić, Jaroslav Šidak, Srećko M.
Dţaja). U islamizaciji Bosne treba razlikovati a) prijelaz na
islam bosanske vlastele od b) islamiziranja bosanskog
puĉanstva. Nakon pada Bosne (1463) proces islamizacije
podjednako zahvaća pristaše Crkve bosanske, katolike i
pravoslavne. Nikola Modruški sugerira da je Bosna pala
izdajom krivovjernih krstjana. Jedan turski izvor iz 1465.
pripisuje Korvinovo preotimanje Jajca izdajom »patarena
koji su bili prigrlili islam«. Ivan Kapistran piše papi
Kalistu III (1455) da »bosanski krivovjerci patarenske
vjere, koji rado slušaju rijeĉ Boţju i obraćaju se na
katoliĉku vjeru (...) radije umiru bez vjere nego da prihvate
vjeru Rašana«, tj. pravoslavlje, a toboţnji masovni prijelaz
krstjana i njihovih pristaša na islam osporava i odluka
mletaĉkog Senata, koji u oţujku 1466, sa šezdeset glasova
»za« i sedam »protiv«, izglasava gostu Crkve bosanske
Radinu Butkoviću da »s pedeset do šezdeset osoba svoje
sljedbe i svoga zakona« preseli na teritorij »Serenissime«.
U ovom pitanju objektivni povjesniĉar mora postaviti
granicu izmeĊu kontinuiteta Crkve bosanske kao
religioznog društva i ostataka krstjanskog vjerovanja, koje
se u narodu odrţalo i nakon propasti njihove Crkve, makar

Crkvena organizacija i nauk bosansko-humskih
krstjana
Prema oporuci gosta Radina (5. I. 1466), pripadnici Crkve
bosanske dijele se na »krstjane i krstjanice (...) koi su svete vere
apostolske«, tj. one koji su primili »duhovno krštenje«, na vjernike
»koi greha ne ljube« te su se ustrajnom molitvom i vjeţbanjem u
siromaštvu i uzdrţljivosti pripremali za prijem meĊu »prave
krstjane i prave krstjanice« i na »mrsne ljude«, koji su pripadali
zajednici vjernika Crkve bosanske u širem smislu jer zbog
vezanosti uz zemaljska dobra nisu bili spremni uĉiniti odluĉujući
korak, nego su svoju odluku ostavljali za kasnije, najĉešće za ĉas
smrti. Odlomak bosanskog EvanĊelja tepaĉije Batala Santića
(1393) naglašava da ovaj »biše mnogo dobr' dobrim' ludem'«, tj.
predstojnicima (hijerarhiji) Crkve bosanske, i »mnogo slavan'
dobrim' krstjanom'«, aluzija na poloţaj koji je imao meĊu
vjernicima spomenute Crkve.
Crkva bosanska ima i svoje predstojništvo. Na ĉelu hijerarhije
nalazi se biskup, koji je ujedno djed, tj. vrhovni starješina svih
krstjana i krstjanica. Njemu asistiraju strojnici, gosti i starci. Gost
je po ĉasti prvi do djeda, a brinuo se o propovijedanju i u djedovoj
odsutnosti predsjedao liturgijskim skupovima, dok je starac bio na
ĉelu krstjanske zajednice (hiţe).
Djed krstjana-biskup Crkve bosanske
Djed ili biskup Crkve bosanske uţiva nepodijeljen ugled ne
samo meĊu krstjanima nego i u društvenom i politiĉkom ţivotu
srednjovjekovne Bosne. Njegov ugled poznat je talijanskim
patarenima i juţnofrancuskim katarima. U 14. i 15. stoljeću
predstavnici Crkve bosanske daju polovicu ĉlanova drţavnog
vijeća (sabora), stavljaju potpise na najvaţnije dokumente, iako se
ne zaklinju, nego u skladu sa svojim vjerskim uvjerenjem daju
samo svoju »poĉtenu rieĉ«. Rezidencija bosanskog djeda bila je u
istom razdoblju »locus credibilis«, gdje se parafiraju i pohranjuju
vaţni spisi od drţavnog i općedruštvenog sadrţaja.
Biblija bosansko-humskih krstjana
Izravne optuţbe katoliĉkih kontroverzista da krstjani
pripadaju katarskom pokretu i ispovijedaju umjereni
dualizam, dok ih vrela pravoslavne provenijencije
izjednaĉuju s kipoborcima, babunima ili bogumilima i
kutugerima, vrlo je teško uskladiti s krstjanskim bosansko-
humskim izvorima, koji jasno dokazuju da krstjani, barem
u prvom stoljeću svog opstanka, pripadaju reformnom
kršćanstvu na tlu Zapadne Rimske Crkve.
Svetopisamski, preteţno novozavjetni rukopisi
bosanskih krstjana ni po ĉemu se ne razlikuju od
pravovjernih biblijskih kodeksa zapadne ili istoĉne
tradicije. Najcjelovitiji bosanski novozavjetni kodeks,
Zbornik krstjanina Hvala (1404), istovjetan je s
novozavjetnim kanonom Atanazija Aleksandrijskog (298-
373), osim Knjige otkrivenja, koju Hval stavlja neposredno
nakon ĉetiriju evanĊelja i srednjovjekovnih apokrifa, koje
Atanazije, jasno, ne poznaje.
Zna se da je Zbornik krstjanina Radoslava (ps. 1443)
sastavljen prema mnogo starijem glagoljskom predlošku.
Jedan nepotpisani izvještaj rimskoj Propagandi iz 1623.
svjedoĉi da su bugarski pavliĉani u 16. i 17. stoljeću
upotrebljavali biblijske rukopise »pisane za Tvrtkova
vladanja Bosnom« (1353. do 1391). Tekst tih kodeksa je
pravovjeran i u skladu s kanonom Crkve, dok su
heterodoksna tumaĉenja dopisana kasnije u formi rubnih
biljeţaka ili glosa. One su najbrojnije u danas izgubljenom
Srećkovićevu bosanskom evanĊelju, u kojem anonimni
domaći glosator smislu najpoznatijih Kristovih prispodoba
daje odreĊeni dualistiĉki prizvuk. Ta popratna tumaĉenja i
pojašnjenja evanĊeoskih tekstova nisu, istina, uvijek
pravovjerna, ali su dokaz moralno-didaktiĉkih napora
duhovnog vodstva Crkve bosanske da Kristovu poruku
pribliţi obiĉnom vjerniku na jasan i pristupaĉan naĉin.
 Ideal evanĊeoskog siromaštva
Za realan sud o glosama iz Srećkovićeva bosanskog evanĊelja
još uvijek nedostaje solidnija povijesno i teološki utemeljena
prosudba i poredba s onodobnim »knjiţevnim pozajmicama« i
struĉnim teološkim komentarom, kao npr. poredbeno tumaĉenje
prispodobe o milosrdnom Samaritancu (Lk 10, 30-35) u glosama
Srećkovićeva evanĊelja i u Stojkovićevoj Raspravi o Crkvi,
tekstova koji se vremenski i prostorno više-manje podudaraju.
Radoslavov zbornik otkriva da je svaki vjernik Crkve bosanske
bio obvezan nauĉiti ne samo sadrţaj nego i znaĉenje Molitve
Gospodnje (Oĉenaša), zajedniĉki i pojedinaĉni obrazac pokajanja
za grijehe, prolog Ivanova evanĊelja (Iv 1, 1-17) i Pavlov apel da
se »odreknemo bezboţnosti i svjetovnih poţuda te razumno,
pravedno i poboţno ţivimo u sadašnjem svijetu išĉekujući blaţenu
nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa
Krista« (Tit 2, 12-13).
Gost Radin Butković (1466) vjeruje u »svemogućega Gospodina
Boga« i u »svetu Troicu nerazdelimu«. Na stećku gosta Milutina iz
Humskog kod Foĉe spominju se »priĉista Troica«, a na biligu gosta
Mišljena iz Puhovca »Gospodin naš Isus edini«.
Osim u »svetu molitvu boţiju« (Oĉenaš), gost Radin se takoĊer
uzda i u molitve dubrovaĉke katoliĉke sirotinje te odreĊuje da se
»tristo dukata dade za svijeće« koje će se na blagdane paliti za
njegovu dušu »u hrameh boţieh«. Od blagdana krstjani su
svetkovali Boţić, Navještenje Gospodinovo (Blagovijest), Uskrs,
Uzašašće i blagdane sv. Jurja, sv. Petra i Pavla, sv. Stjepana, sv.
Mihovila, Uznesenje Marijino i svetkovinu Svih svetih. Suprotno
izjavama latinskih kontroverzista, gost Radin kao ugledni
predstojnik Crkve bosanske daje milostinju i ostavlja novac za
»hram i greb gde m(u) kosti budu i legu«.
Opovrgavajući ocjene katoliĉkih i pravoslavnih teologa i
stavove Zapadne i Istoĉne Crkve u odnosu na bosanskohumske
krstjane, domaća krstjanska vrela pokazuju da su oni, unatoĉ
doktrinarnim lutanjima, usponima i padovima, iskreno teţili da u
svom osobnom i javnom ţivotu ostvare ideal evanĊeoskog
siromaštva u duhu zajedništva Pracrkve. Njihov dodir s
pripadnicima drugih sljedbi, ukljuĉujući tu katare i patarene,
treba shvatiti u kontekstu borbe marginalnih skupina za »mjesto
pod suncem«.
CRKVA BOSANSKA U HISTORIOGRAFIJI
Crkva bosansko-humskih krstjana kao historiografski
problem javlja se u povijesnoj znanosti oko sredine 19.
stoljeća. Do danas je objavljeno više stotina samostalnih
publikacija, rasprava i priloga namijenjenih ĉitateljima
najrazliĉitijih opredjeljenja.
Prvi sustavni pokušaj povijesti Crkve bosanske i
krstjana objavio je B. Petranović (Bogumili, Crkva
bosanska i krstjani, Zadar, 1867) s naznakom da je ona bila
pravoslavna, ali je postala krivovjernom pod utjecajem
makedonskih bogumila, koji se tijekom stoljeća preko
srpskih zemalja postupno infiltriraju u Bosnu. Pisac s
pravom primjećuje da se krstjansko krivovjerje jaĉe
odraţava u organizacijskim strukturama nego u
doktrinarnom pogledu. Knjigu je nagradilo Srpsko
kraljevsko uĉevno društvo!
Petranovićevim stopama ide i V. Glušac
(Srednjevekovna crkva bosanska bila je pravoslavna,
Prilozi za knjiţevnost 4, Beograd, 1924, str. 1-55; Istina o
bogumilima, Beograd, 1941-1945), koji se upinje dokazati
da je Crkva bosanska bila nacionalna (!), autokefalna i
uvijek pravoslavna, a da je bogumilstvo u Bosni i na
Balkanu obiĉna monaška izmišljotina i historijska obmana,
koju je u povijesnu znanost uveo F. Raĉki.
Problem Crkve bosanske na poseban naĉin zanima
hrvatske historiĉare i historiografe. U magistralnom djelu
Bogumili i patareni (Rad JAZU, 8-10/1869-1870), koje je
plod dvadesetogodišnjih povijesnih istraţivanja, F. Raĉki
istiĉe da bosansko-humski krstjani, izravni potomci
bugarskih bogumila, pripadaju neomanihejskom i
dualistiĉkom pokretu, kojemu pripadaju i srednjovjekovni
albigenzi, katari i patareni. Pisac priznaje da je teško
uskladiti latinska i domaća krstjanska vrela, posebno kad je
rijeĉ o krstjanskom vjerovanju. Pod Raĉkovim utjecajem
krstjane se poĉelo nazivati bogumilima, izraz inaĉe
nepoznat povijesnim vrelima o Crkvi bosanskoj.
Dio hrvatskih historiĉara ukazuje na katoliĉku
pravovjernost bosansko-humskih krstjana. A. Hoffer (Dva
odlomka o kršćanskoj crkvi u Bosni, Zagreb, 1901) drţi da je
Crkva bosanska katoliĉka zajednica s istoĉnim obredom.
 F. Milobar (Ban Kulin i njegovo doba, GZM 15/1903, str. 351-
372 i 438 do 528) vidi u njoj Crkvu s hrvatskom glagoljaškom
tradicijom, koja postaje krivovjernom da bi saĉuvala
crkvenoslavenštinu. M. Vego (Povijest Humske zemlje, Samobor,
1937; Patarenstvo u Hercegovini, GZM NS 18/1963, str. 196-215)
pretpostavlja da se ona distancirala od Rima za grgurovske
reforme, koju bosanski glagoljaški kler ne prihvaća. Ć. Truhelka
(Bosanska narodna patarenska crkva, PBH, Sarajevo, 1942, str.
767— 793), koji je povijesnu znanost obogatio mnogim arhivskim
otkrićima o Crkvi bosanskoj, s pravom tvrdi da krstjani nemaju
nikakve organske veze s bugarskim i makedonskim bogumilima. L.
Petrović (Kršćani Bosanske crkve, Sarajevo, 1953) pokušava
dokazati da su na ĉelu Crkve bosanske hrvatski benediktinci,
protivnici grgurovske reforme, koji se od 13. stoljeća poĉinju
udaljavati od Rima zbog agresivne ugarske politike koja nastoji
latinizirati bosansku biskupiju. M. Miletić (I 'krstjani' di Bosnia,
Rim, 1957) vidi u bosansko-humskim krstjanima redovnike sv.
Bazilija. J. Šidak (Problem 'bosanske crkve', Rad JAZU 259/1937,
str. 37-182; Studije o 'Crkvi bosanskoj' i bogumilstvu, Zagreb,
1975) brani katoliĉku pravovjernost krstjana od optuţbi latinskih i
pravoslavnih spisa, dokazujući da je Crkva bosanska katoliĉka s
istoĉnim obredom (kao Hoffer), ali je osporavala autoritet rimske
Crkve. Dopuštajući dualizam u nauci bosansko-humskih krstjana,
J. Šidak se u kasnijim radovima pribliţuje tezama F. Raĉkoga,
kojega slijede A. V. Solovjev (Vjersko uĉenje Bosanske crkve,
Zagreb, 1948; Svedoĉanstva pravoslavnih izvora o bogumilstvu,
Godišnjak 5/1953, str. 1-103), D. Kniewald (Vjerodostojnost
latinskih izvora o bosanskim krstjanima, Rad JAZU 270/1949, str.
115-276), D. Mandić (Bogomilska crkva bosanskih krstjana,
Chicago, 1962) i mnogi drugi.
U poratnoj historiografiji jugoslavenskih naroda o Crkvi
bosanskoj prevladavaju etniĉki, društveno-politiĉki,
kulturno-religiozni i ideološki stavovi autora. Historiĉari
marksistiĉke orijentacije, koji u nosiocima heterodoksnih
gibanja u srednjovjekovnom kršćanstvu otkrivaju preteĉe
socijalizma i komunizma, gledaju na pokret bugarsko-
makedonskih bogumila i naših krstjana gotovo iskljuĉivo s
aspekta klasne borbe i kao strogo socijalni fenomen. Ako
se i moţe shvatiti D. Taškovskog (Bogomilskoto dviţenje,
Skopje, 1949), koji, uz navode iz Marxovih i Engelsovih
spisa, opravdava bogumile da u »svom vremenu nisu mogli
predvidjeti razvoj kapitalistiĉke proizvodnje i pojavu
burţoazije i proletarijata«, teško se moţe opravdati
dvoliĉnost A. V. Solovjeva, koji, oslanjajući se na misao
Friedricha Engelsa, u studiji o Vjerskom uĉenju Bosanske
crkve (1948) veliĉa »politiĉko-socijalno znaĉenje
bosansko-humskih krstjana«, koje izostavlja u francuskom
izdanju iste studije, što prof. Šidaka navodi na pomisao da
je »prva verzija zacijelo (redigirana) pro foro interno«.
U »novoj interpretaciji« o Crkvi bosanskoj Amerikanac
John Fine Jr. (The Bosnia Church: a new Interpretation,
New York-London, 1975) globalno osporava autoritet
latinskih vrela, a domaća interpretira neheretiĉki. U
njegovoj »novoj interpretaciji« politiĉka je povijest
dinamiĉki ĉimbenik nastanka, trajanja i propasti Crkve
bosanske, dok bi statiĉki ĉimbenik bio seljaĉki karakter
ondašnjega bosanskog društva. Fineovo gledište podvrgao
je ozbiljnoj kritici S. M. Dţaja (CCP, 3 iz 1979, str. 143-
146). U najnovije vrijeme beogradski balkanolog D.
Dragojlović (Krstjani i jeretiĉka Crkva bosanska, Beograd,
1987, ćirilicom) pokušava dokazati da su bosansko-humski
krstjani izdanak orijentalnog monaštva mistiĉke tendencije.
Autorov pristup izvornoj graĊi neprihvatljiv je sa stajališta
historijske znanosti. Da bi ĉitatelja »uvjerio« u tvrdnju
kako je djed bosansko-humskih krstjana i biskup Crkve
bosanske prešao na pravoslavlje, autor gosta na dvoru
Stjepana Kosaĉe i mileševskog metropolita Davida
pretvara u »episkopa Bosne pravoslavca i Srbina«, iako u
izvorniku neprijeporno stoji da je ovaj »pravoslavac jer je
Srbin« (estin orthodoxos Serbos gar!).
Upozoravamo i na radove pisca ovih redaka: Bosansko-
humski krstjani, Zagreb, 1975; Les chretiens bosniaques et
 INKVIZICIJA
Inkvizicija (lat. inquisitio, istraţni postupak) kao
srednjovjekovna ustanova za »istraţivanje heretiĉke zloće« djeluje
podruĉju Zapadne Crkve sve do napoleonskih ratova i za mnoge je
pojam vjerske nesnošljivosti, fanatizma i lomaĉa.
Iscrpna Van der Vekeneova Bibliotheca bibliographica
Inquisitionis (Vaduz, 1983) sadrţi 4.808 naslova samostalnih
publikacija, rasprava i ĉlanaka o povijesnom razvoju i djelovanju
Inkvizicije. Na tlu predratne Jugoslavije za Inkviziciju se zanimaju:
Kriminalna biblioteka, Pravni savjetnik, Policijski glasnik i
Ţandarmerijski vesnik, glasila nepovijesne orijentacije.
Historijska znanost razlikuje Rimsku i Španjolsku inkviziciju.
Pod prvom se misli na crkveni sud ustanovljen u 13. stoljeću sa
zadatkom da se na podruĉju zapadne kršćanske ekumene iskorijene
vjerovanja i obredi protivni vjeri i disciplini Rimske Crkve, dok je
druga, tj. Španjolska inkvizicija utemeljena 1. XI. 1478. u obranu
društvenih, kulturnih i religioznih vrijednosti hispanskog
katolicizma. Ova posljednja s vremenom prerasta u oruĊe drţavnih
vlasti i dobro uhodani sustav društvene kontrole.
Stav prema otpadnicima
Kada potkraj 4. stoljeća kršćanstvo postaje sluţbenom religijom
Rimskoga Carstva, krivovjercima se poĉinje upisivati u krivnju
»zloĉin uvrede veliĉanstva« (crimen laesae maiestaris) zbog
neizvršavanja graĊanskih i vjerskih obveza. Carevi Gracijan,
Valentinijan i Teodozije 380. izjavljuju da je vjera Rimske Stolice
pravilo za sve kršćane, pa krivovjercima prijete Boţjom i carskom
kaznom. Nekoć su dakle rimski carevi progonili kršćane jer su se
protivili kultu imperatora, zatim su kršćanski carevi progonili
pogane zbog preziranja kršćanskog kulta, konaĉno pravovjerni
carevi i vladari progone krivovjerce-protivnike Nicejsko-
kalcedonskog vjerovanja.
Po uzoru na rimsku drţavu i kršćanski srednji vijek zastupa
ideju o politiĉkom jedinstvu koje treba osigurati jedna drţavna
vjera. Kanonist Gracijan (1140) istiĉe da su »neki biskupi zajedno
sa povjerenim im stadom pali u krivovjerje i poĉeli prisiljavati
katolike da prihvate njihovo krivovjerje, pa je papa naredio
pravovjernim biskupima-kojima je car podijelio graĊansku
jurisdikciju-da brane katolike protiv krivovjeraca i da ih svim
sredstvima prisile na povratak jedinstvu vjere. Snagom papinih
Biskupska inkvizicija
Organizirani progon krivovjeraca u Zapadnoj Crkvi
poĉinje objavom dekreta Ad abolendam (4. XI. 1184) pape
Lucija III. i cara Fridrika I. Barbarose, koji odreĊuju da
»svaki biskup imenuje po jednog svećenika koji će,
potpomognut nekolicinom svjetovnjaka, istraţivati
djelovanje krivovjeraca na podruĉju svoje jurisdikcije«.
Istraga se pokreće ne samo protiv krivovjeraca nego i
protiv njihovih pomagaĉa i zaštitnika, a uvjerene i
tvrdokorne krivovjerce crkvena vlast mora izruĉiti
svjetovnoj (ad brachium saeculare).
Inocent III. daje precizne upute za voĊenje istraţnog
postupka, a na Ĉetvrtom lateranskom saboru (1215) zalaţe
se za primjenu zasluţenih kazni protiv tvrdokornih
krivovjeraca.
Rimska inkvizicija
Inkviziciju u pravom smislu rijeĉi, tj. istraţni postupak
protiv »heretiĉke zloće«, ustanovljuje 8. II. 1232. papa
Grgur IX. bulom Ille humani generis. Istraţni se postupak
povjerava papinim komesarima (inkvizitorima). Papinska
je inkvizicija permanentni organizam Crkve uz primjenu
izuzetnog postupka: osumnjiĉeni je pod zakletvom duţan
svjedoĉiti protiv sebe, nema odvjetnika, osuda je bez
priziva. Okrivljenog koji se javno ne odreĉe svoga
heterodoksnog uvjerenja predaje se svjetovnoj vlasti da ona
nad njim izvrši presudu, Bulom Ad extirpanda (15. V.
1252) Inocent IV. dopušta kod istraţnog postupka
primjenu torture, toĉno odreĊujući sluĉajeve i uvjete
njezine upotrebe. Pape inzistiraju da se tortura primjenjuje
samo u izuzetnim sluĉajevima i da nikada ne smije dovesti
u pitanje tjelesni integritet i ţivot optuţenoga.
Nije poznato na osnovi kojih motiva Siksto IV.
ovlašćuje 1478. Ferdinanda Aragonskog da imenuje tri do
ĉetiri inkvizitora koji će uspostaviti mir u Španjolskoj, gdje
su, nakon »reconquiste« Granade, zajedno ţivjeli kršćanski
starosjedioci, Ţidovi i pristaše islama. Dotadašnji papini
komesari ograniĉavali su se na »istraţivanje heretiĉke
Ţrtve inkvizicijskih postupaka
Protivnici Katoliĉke Crkve naglašavaju nehumanost
inkvizicijskih postupaka i napuhuju broj ţrtava. Liberalni historiĉar
J. A. Llorente stavlja na dušu španjolskih inkvizitora 340.592
presude, od kojih 31.912 osuda na lomaĉu. B. Bennassar, koji je s
ekipom suradnika sedamdesetih godina prouĉio zapisnike
saĉuvanih istraţnih postupaka Španjolske inkvizicije, istiĉe da je na
smrt osuĊeno relativno malo optuţenih, do tri posto. Najveći broj
smrtnih osuda odnosi se na razdoblje 1480-1530. — u svemu oko
5.000 ţrtava, i to uglavnom iz redova obraćenih Ţidova. U periodu
1530-1700. bilo je oko 50.000 sudskih postupaka s oko 500 smrtnih
presuda, nakon 1700. još 100 do 200 izvršenih osuda na
Pirinejskompoluotoku i u obje Amerike.
Broj ţrtava Rimske inkvizicije neznatan je u odnosu na
Španjolsku inkviziciju, uz napomenu da su najviše ţrtava imali
katari i valdenzi (nekoliko stotina osuda na lomaĉu i kolektivnih
spaljivanja u 13. i na poĉetku 14. stoljeća), dok su postupci protiv
vještica bili u nadleţnosti graĊanskih sud kih vlasti.
,
Inkvizicija u Hrvatskoj
Pojava »komesara za istraţivanje heretiĉke zloće«
(inkvizitora) u Hrvatskoj podudara se s dolaskom
dominikanaca i franjevaca u naše krajeve. Nije poznato
kada je Grgur IX. investirao dominikance u Hrvatskoj
inkvizitorskim pravima, ali ih prije 1259. kao inkvizitore u
Bosni i Dalmaciji spominje Petar iz Bodroga. U svom
Kratkom izvješću o postanku Ugarske dominikanske provincije, prior
dominikanaca u Bodrogu (Sombor?) istiĉe da je Grgur IX.
poslao dominikance »krivovjercima u Bosnu i Dalmaciju, koji
sebe nazivaju Slavonskom Crkvom, gdje je mnogo duša propadalo
zbog krivovjernih zabluda. Uz pomoć kralja Kolomana (...)
dominikanci su se propovijedanjem i raspravama uporno
borili protiv krivovjerja i na ĉudesan naĉin postigli toliko, te
su mnoge od krivovjeraca i njihove pristaše obratili istini
(katoliĉke) vjere, dok su mnogi od onih koji se nisu htjeli
obratiti bili po sluţbenicima spomenutog kralja Kolomana
predani ognju.« To je dosad jedini dokaz spaljivanja krivovjeraca
u Hrvatskoj.
Ĉini se da je Zadar prvo sjedište Inkvizicije u Dalmaciji.
Kao prvi vrhovni inkvizitor za Dalmaciju spominje se domi-
nikanac bl. Pavao, kojeg su 1255. na podruĉju Splita ubili
heretici. Njega je naslijedio Andrija Dalmatinac, drugi
vrhovni inkvizitor u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji. Njemu
se pripisuje u zasluge da je u Skradinu 1268. uspio privoljeti
mnoge heretike na povratak u Crkvu.
Sluţbu Inkvizicije u Hrvatskoj Inocent IV. 1245.
povjerava franjevcima Slavonske provincije. Bulom Prae
cunctis (23. III. 1291) papa franjevac Nikola IV. traţi od
slavonskog provincijala da u Bosnu uputi dvojicu braće kao
»inkvizitore heretiĉke zloće«. Spomenutu bulu potvrdit će
papa Bonifacije VIII (29. IV. 1298). Na temelju ovih
dokumenata papa Ivan XXII. proglašava 1. VII. 1327.
nevaţećim akt kojim je pet mjeseci ranije ugarsko-hrvatskim
dominikancima odobrio da »vode istragu protiv heretiĉke
zloće i propovijedaju kriţarski rat protiv heretika Bosanaca i
Slavonaca«. Papa Benedikt XII (Jakov Fournier) priznaje
1337. da inkvizitori u Bosni ne mogu obavljati svoju misiju,
jer tamošnji »ban i neki velikaši primaju i zaštićuju
krivovjerce«.
 Inkvizicija i praznovjerje INKVIZITORI I TORTURA

Za pontifikata Ivana XXIII (1316-1334) Inkviziciji je povjereno
voĊenje istraţnih postupaka protiv laţnih proricatelja budućnosti,
ĉarobnjaka, vraĉara, zazivaĉa duhova itd. Jedan od papinih
savjetnika, zagrebaĉki biskup Augustin Kaţotić (1303-1322), u
svojim Izlaganjima o praznovjerju (1318) kvalificira gatanje ili
bajanje kao »nedozvoljeno istraţivanje budućnosti koja se ne mora
ostvariti«. Ako se »uĉinak postigne uzroĉnom spoznajom« — istiĉe
Kaţotić — »onda to nije praznovjerje nego umijeće«. Zagrebaĉki
biskup s idolopoklonicima izjednaĉuje samo »zazivaĉe duhova i
tvorce ĉarolija, koji to ĉine s uvjerenjem da njihove ĉine pospješuje
demonska moć«, dok gataoce, bajaoce i druge širitelje praznovjerja
ispriĉava neznanjem i ĉesto vrlo teškim socijalnim poloţajem
pojedinaca i grupa, koji svoj naoko bezizlazni poloţaj rješavaju
uranjanjem u ĉarobni svijet tlapnji i prividnosti.
Dominikanac Nicolau Eymerich (1320-1399) savjetuje
u svom Priruĉniku za inkvizitore da »istraţitelj heretiĉke
zloće ne pribjegava upotrebi torture, osim u nedostatku
drugih dokaza i ako je posve uvjeren da optuţeni skriva
pravu istinu«.
Eymerich naime drţi da će »jedni radije umrijeti nego
priznati, drugi će postati neosjetljivi na muke, a treći, po
naravi slabići, priznat će što god ih se pita«, pa zakljuĉuje
da je »tortura, kao sredstvo priznanja, varljiva i
neuspješna«.

Postupci protiv vještica

Trijezno Kaţotićevo rasuĊivanje u suprotnosti je s Maljem
protiv vještica (1486) Henrika Institorisa (Kramera) i Jakova
Sprengera. I. Kr. Tkalĉić, marljivi istraţivaĉ Parnica proti
vješticam u Hrvatskoj (Rad JAZU 103/1891, str. 1-36), dokazuje da
su za postupak protiv »copernica« ili »baba« u nas redovito
habilitirani slobodni kraljevski gradovi, ţupanijske vlasti i plemići
s »pravom maĉa«. Tri srednjovjekovna sluĉaja iz Tkalĉićevih
Izprava o progonu vješticah u Hrvatskoj (Starine JAZU, 25/1892,
1-2) vode kompetentni suci kraljevskog Gradeca. U sva tri
postupka optuţene Zagrepĉanke moraju se posredstvom više
svjedoka opravdati pred vlastima od optuţbi da su se bavile
ĉaranjem, bajanjem i vraĉanjem. Naprotiv, iz procesa koji je 1443.
voĊen protiv Šibenĉanki Mrne i Dobre (Vl. Bayer, Jedan proces,
Zbornik PFZ 35/1985, str. 62-70) oĉito je da spada u kompetenciju
lokalnog biskupa a vodi ga opunomoćeni inkvizitor uz pomoć
gradskih vlasti. Shodno ondašnjoj praksi, optuţene Mrna i kći joj
Dobra, »koje su bile pritvorene kao ĉarobnice i javne vraĉare zbog
odreĊenih ĉarobnjaĉkih djela koje su poĉinile«, prije konaĉne
presude su, »provalivši zatvor, pobjegle«.
 OSUDA U ODSUTNOSTI
Inkvizitor Francisco Pena (1578) podsjeća da »prvi cilj
inkvizicijskog postupka i smrtne osude nije spašavanje duše
optuţenoga, nego zastrašivanje ostalih« te da je kod osude u
odsutnosti »dobro napraviti lutku osuĊenoga na koju će se napisati
njegovo ime i razlog osude te sve to predati svjetov nom sudu, kao
što bi se uĉinilo da je odsutni stvarno prisutan«.
Praksa spaljivanja posmrtno osuĊenih pogaĊala je nasljed nike i
rodbinu (oduzimanje povlastica, konfiskacija imovine osuĊenom).
IZABRANA LITERATURA
J. ŠIDAK, "Ecclesia Sclavoniae" i misija dominikanaca u Bosni,
Zbornik Filozofskog fakulteta u Zagrebu, III/1955, str. 11-40.
V. BAYER, Ugovor s Ċavlom. Procesi protiv ĉarobnjaka u Evropi
a napose u Hrvatskoj, Zagreb, 1969.
F. ŠANJEK, Nadleţnost Inkvizicije u svjetlu Kaţotićevih
"Izlaganja o krštavanju slika i drugih praznovjerja", Croatica
christiana periodica, IV (1980) 5, str. 63--77.
F. ŠANJEK, Španjolska inkvizicija od 15. do 19. stoljeća,
Svesci—Communio, 40/1980, str. 61-65.
G. i J. TESTAS, Inkvizicija, Zagreb, 1982 (predgovor i bi
bliografija o Inkviziciji u Hrvatskoj).
S. A. JALIMAM, Spor dominikanaca i franjevaca u
srednjovjekovnoj Bosni, Croatica christiana periodica, XIII (1989)
23, str. 9-19.
PROSJAĈKI REDOVI, DOMINIKANCI
I FRANJEVCI, I CRKVA
SIROMAŠNIH U HRVATSKOM
SREDNJOVJEKOVLJU
U nas se u posljednje vrijeme intenzivnije prouĉava
fenomen siromaštva. Osobita paţnja posvećuje se
prouĉavanju svijeta obespravljenih, prognanih, ţrtava gladi,
napose pitanju ropstva, ţivotnim uvjetima neslobodnih
seljaka i ulozi Crkve u prevladavanju nejednakosti u
hrvatskom društvu tijekom minulih stoljeća.
Pojam siromaha u srednjem vijeku pretpostavlja
pojedince i skupine koji ţive iz dana u dan, nesposobni da se
bez tilde pomoći oslobode bijede i neimaštine. Siromasima
se drţalo i one koji su se iz asketsko-mistiĉkih motiva
odricali bogatstva ili su slobodno izabrali da kao siromasi
ţive meĊu siromasima. Takvi su npr. pripadnici tzv.
prosjaĉkih redova (domini- kanci i franjevci).
Ustanove kršćanske solidarnosti
Stalno prisutna u svijetu bijede i siromaštva, Crkva je
još u apostolsko vrijeme ustvrdila da bogati nisu viasnici,
nego samo upravitelji svojih dobara. Bazilije i Ivan
Zlatousti na Istoku, Augustin i Grgur Veliki na Zapadu,
srednjovjekovni kanonisti i teolozi (Toma Akvinski)
dokazuju da i siromasi imaju svoja prava. Pod nadzorom
Crkve razvijaju se ustanove kršćanske solidarnosti: pomoć
gladnima, obrana obespravljenih i potlaĉenih, oslobaĊanje
suţanja i robova itd. U prošlosti Crkve biskup je »branitelj
siromaha«, crkvena dobra predstavljaju »baštinu
siromaha«, prelati i redovniĉki starješine upravljaju
darovima vjernika. U 13. i 14. stoljeću siromasi su u
okviru ţupa i gradskih komuna izborili gradanska prava
na zaštitu društva, koje se u ono vrijeme smatralo
idealnom strukturom ovozemaljskih vrednota.
Pobornici evandeoskog siromaštva otkrivaju u ţivotu
siromaha jedini siguran put naviještanja spasenja. U
nastojanju da dostignu ideal kršćanske savršenosti,
dominikanci i franjevci pridonose rehabilitaciji siromaha,
pobuĊujući zanos velikodušnosti u prilog potrebnih u
 Siromaštvo kao evanĊeoski ideal
Pojavom prosjaĉkih redova na poĉetku 13. stoljeća iz temelja se
mijenja opći stav prema siromaštvu i siromasima. U karolinškoj
Evropi siromaha stavljaju u odnos prema mogućniku (potens), u
doba kriţarskih ratova predstavljaju kao suprotnost borbenom
vitezu (miles), pojavom struktura komunalnog ţivota stavljaju ga u
opoziciju slobodnom graĊaninu (cives) ili bogatašu (dives). U
tekstovima 13. i 14. stoljeća naglašava se opreka izmeĊu zemaljske
sreće bogataša i postiĊenog Lazara (npr. u Komentaru Martina iz
Zadra, OP na Sentencije Petra Lombardskog). Posebne zasluge za
afirmaciju siromaha u našem srednjovjekovlju imaju
propovjednici. Na proĉeljima naših crkava, napose gotiĉkih,
obavezan je reljef ili kip s motivom prosjaka Lazara, dok sinodalni
statuti mnogih naših biskupija i lokalnih crkava odreĊuju da
vjernike treba pouĉavati ne samo u zapovijedima Boţjim i
sakramentima nego takoĊer i o duhovnim i tjelesnim djelima
milosrĊa. Svjetovnjaci, regularni kanonici i crkveni prelati, poput
zagrebaĉkih biskupa Stjepana II (1227-1247) i Augustina Kaţotića
(1303-1322), osnivaju hospicije i sliĉne ustanove namijenjene
siromasima, napuštenima i bolesnima, kojima se u duhu kršćanske
solidarnosti daje hrana i drugo što je neophodno za ţivot dostojan
ĉovjeka. Franjevaĉka trećoredica Katarina Kosaĉa, posljednja
bosanska kraljica, gradi u Rimu gostinjac za ţene i dariva bolnicu
sv. Jeronima za siromašne hodoĉasnike i izbjeglice iz naših
krajeva.
Dominikanci i franjevci, koji u naše krajeve dolaze još za ţivota
utemeljitelja njihovih redova, nastoje se prošnjom svagdašnjeg
kruha pribliţiti siromasima. Izabravši neimaštinu i ţivot od
milodara, u srcu ondašnjih gradova gdje su siromasi bili
najugroţeniji, propovjednici prosjaĉkih redova naglašavaju teško
stanje najsiromašnijih ali nerijetko i najvjerodostojnijih svjedoka
Kristove Radosne vijesti. Kako je gradski prostor već bio zauzet,
Dominik i Franjo daju prednost terenu uz gradska vrata, koji je
istodobno okrenut gradu i njegovoj bliţoj okolici. Takav je izbor u
dijametralnoj opreĉnosti s idealom samoće dotadašnjih monastiĉkih
ostvarenja benediktinaca i cistercita.
Propovjednici prosjaĉkih redova dovode u sklad apostolski ţivot
i pastoralne obveze, jer su bili u stalnom dodiru i marginalnim
ljudima: gradskom sirotinjom, prezaduţenim seoskim
stanovništvom i ţrtvama demografske eksplozije, ekonomskih i
Dominikanci ili Red braće propovjednika
Dominikance ili Red braće propovjednika (lat. Ordo
fratrum praedicatorum) utemeljio je Španjolac Dominik de
Guzman (1216) radi propovijedanja obnove kršćanstva u
duhu apostolske tradicije.
Organizirani po uzoru na sveuĉilišne korporacije,
dominikanci se individualno i institucionalno odriĉu
posjeda i crkvenih beneficija. Utemeljiteljevom
pronicljivošću u Redu se organizira zajedništvo u kojem
vrhovna vlast pripada delegatskom tijelu, koje biraju svi
ĉlanovi, dok sluţba izabranih starješina podlijeţe
permanentnoj rotaciji.
Dominikanci se regrutiraju ponajviše u gradovima i
središtima s razvijenim školstvom. Grgur IX. imenuje ih
1233. propovjednicima protiv krivovjerja i sluţbenim
»istraţiteljima heretiĉke zloće« (inkvizitorima) na jugu
Francuske (Carcassonne), u Lombardiji i u Hrvatskoj
(Bosna i Dalmacija). Zanimljivo je istaknuti da su
istodobno inkvizitori (Tomas de Torquemada) i ţrtve
Inkvizicije (Savonarola, Giordano Bruno).
Drugi opći zbor (kapitul) u Bologni (1221), pod
Dominikovim predsjedanjem, stvara odluku o osnivanju
samostana Ugarsko-hrvatskom Kraljevstvu. Tu iznimno
vaţnu misiju Dominik povjerava Pavlu Dalmatincu,
profesoru Sveuĉilišta u Bologni, koji s Poljakom Sadokom
i trojicom drugova utemeljuje prve zajednice na ovom
prostoru. Samostani dominikanaca u srednjem vijeku
ravnomjerno pokrivaju ĉitav hrvatski teritorij: Dubrovnik
(1225), Nin (1228), Ĉazma (1229), Ban Brdo ili Vrhbosna
(1233), Zagreb (pr. 1241), Zadar (1244), Split (1245),
Kotor (1266), Šibenik (1346), Senj i kvarnerski otoci (pr.
1380), Gruţ (1437), Bol na Braĉu (1462) itd. Ima ih u
Sloveniji (Ptuj, 1230), Crnoj Gori ( Brskovo, 1285) i Srbiji
(15. stoljeće). U ĉetvrtom desetljeću 13. stoljeća
dominikanci uspješno misionare u Bosni, gdje
propovijedanjem, teološkim dijalogom i primjernim
apostolskim ţivotom nastoje obratiti heterodoksne krstjane
Crkve bosanske.
Zbog specifiĉnoga zemljopisnog poloţaja i povijesnih
okolnosti, jer se na hrvatskom prostoru susreću i proţimaju
Franjevci ili Red male braće
Franjevci ili Red male braće (lat. Ordo fratrum minorum) slijede
Pravilo i naĉin ţivota Franje Bernardonea iz Assisija (1182-1226),
koji ih je tako nazvao u ţelji da istakne bratsko ozraĉje u zajednici i
spremnost sluţenja ljudima.
Franjevci, kao i dominikanci, nastaju u osvit velikih politiĉkih
previranja i stvaranja novih društvenih odnosa u Evropi. I oni se
organiziraju po uzoru na sveuĉilišne i graĊanske korporacije. U
doba sve izrazitijih razlika izmeĊu bogatih i siromašnih franjevci
istiĉu svoju solidarnost s obespravljenima i potlaĉenima. Na
religioznom planu franjevci predstavljaju svojevrstan prosvjed
protiv zloupotreba i negativnosti u Crkvi, a svojom jednostavnošću,
skromnošću i posvemašnjim siromaštvom bore se protiv anarhije,
mrţnje, sektaštva i idolatrije bogatstva. Diskriminaciji i
nepravdama suprotstavljaju se ljubavlju i razumijevanjem.
U naše krajeve franjevci dolaze još za utemeljiteljeva ţivota.
Najstariji samostani u Hrvatskoj su: Trogir (1214), Pula (1227),
Dubrovnik (1227/28), Zadar (1228), Šibenik (1229), Split (1229),
Zagreb (pr. 1280), Varaţdin (1292), Bosna (1291) itd.
U hrvatskih franjevaca osjeća se misionarski duh istinskih
vjerovjesnika. Od 1340. Bosanska vikarija proširit će postupno
svoje djelovanje na prostoru od Istre do Crnoga mora i od Budima
do Jadrana. Naši se franjevci bave organiziranjem škola i prosvjete,
pastoriziranjem kršćanskog puka u okviru ţupa (napose u doba
turskih ratova), drţanjem hospicija za bolesne i siromašne,
organiziranjem razliĉitih oblika društvenih i religioznih djelatnosti
prilagoĊenih kulturi i obiĉajima pojedinih krajeva. Hrvatski
franjevaĉki samostani mjesta su okupljanja siromaha i beskućnika,
stjecišta ljudi dobre volje, ţarišta umijeća i znanja. Mnogi su se
istaknuli primjerom osobne svetosti i herojskim svjedoĉenjem
istinitosti evanĊeoske poruke (Nikola Tavelić). Drugi su opet
pridonijeli razvoju znanosti, širenju prosvjete ili su svojom
nadarenošću i smislom za lijepo stvorili besmrtna umjetniĉka djela
i tako obogatili kulturnu baštinu hrvatskog naroda. Nezahvalno je
iznositi imena jednih a pritom zaboraviti na druge isto tako
znaĉajne likove iz naše kulturne i religiozne prošlosti. Ipak neka
budu spomenuti: Monald iz Kopra, Grgur Trogiranin, AnĊeo
Zvizdović, Juraj Dragišić, Bernardin Splićanin, Šimun
Klimantović, Lovro Šitović, Matija Divković, Andrija Kaĉić
Miošić i drugi.
U franjevaĉkoj povijesti bilo je nekoliko prijelomnih momenata
DOMINIK DE GUZMAN I FRANJO
BERNARDONE,
UTEMELJITELJI PROSJAĈKIH REDOVA,
U »POUKAMA« MARKA MARULIĆA
Dominik de Guzman (Caleruega, oko 1173 — Bologna, 6.
VIII. 1221)
Španjolac Dominik nalazio se na naukama u Palenciji kad
su se u tom gradu poĉele teţe osjećati posljedice skupoće
hrane. Saţalivši se na one koji su gladovali, a bio ih je
velik broj, kako nije imao novca kojim bi u nevolji
pomogao potrebitima, proda svoje knjige. Nije se dvoumio
da ljubavi prema knjizi i uĉenju pretpostavi ljubav prema
bliţnjemu. I... stigao je potom dotle u savršenosti da je
postao osnivaĉem Reda propovjednika.
Franjo Bernardone (Assisi, 1181/82-1226)
Franjo, otac Reda male braće, putujući jednom namjeri se
na ĉovjeka ĉija je odjeća od dugotrajna nošenja bila tako
otrcana da mu je jedva pokrivala sramotu. Zabolje ga
njegova golotinja, pa zastade, uzdahne i zajeca. No brat
koji ga je pratio reĉe: »Zašto se toliko ţalostiš, oĉe! Ako
ovaj oskudijeva u odjeći, moţda obiluje ţudnjama.« Tada
mu Franjo, koji nije htio prijeći preko bratove zablude,
naredi smjesta neka skine sa sebe košulju i njom zaogrne
siromaha, pa neka ga zamoli za oproštenje što je o njemu
zlo pomislio, da bi napokon nauĉio da je grijeh grditi
bijednike za vladanje, a ne mariti za njihovu bijedu. Kamo
sreće kad bi bili prisiljeni da se podvrgnu takvom
samokaţnjavanju oni koji kadšto samo okrivljuju prosjaka
za nevaljalstvo i odbijaju ih od sebe grdnjama da bi se
ĉinilo da je to što neće da im pomognu znak njihova
uvjerenja, a ne njihova nemilosrda.
Prema: M. Marulić, Pouke za ĉestit ţivot s primjerima,
preveo B. Glaviĉić, izd. Globus, Zagreb, 1986.
 IZABRANA LITERATURA
Enciklopedija Jugoslavije — drugo izdanje, sv. III, Zagreb, 1984,
str. 521-523 (Dominikanci); sv. IV, Zagreb, 1986, str. 259-265
(Franjevci).
D. MANDIĆ, Franjevaĉka Bosna, Rim, 1968.
Franjo meĊu Hrvatima, zbornik, Zagreb, 1976.
N. M. ROŠĈIĆ, Poĉeci franjevaĉkog reda u Hrvatskoj, Ka- ĉić,
9/1977, str. 11-21.
F. ŠANJEK — I. TOMLJENOVIĆ, Dominikanci i razvoj školstva
u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, Croatica christiana
periodica, X (1986) 17, str. 48-73.
M. ŢUGAJ, Bosanska vikarija i franjevci konventualci, CCP,
24/1989, str. 1-26 i 25/1990, str. 1-48.
BISKUP KAŢOTIĆ - ORGANIZATOR
VIŠEG ŠKOLSTVA U HRVATSKOJ
O ugledu trogirskog dominikanca Augustina Kaţotića
(oko 1260/65 — 3. VIII. 1323) svjedoĉe pape Benedikt XI
(1303-1304) i Ivan XXII (1316-1334), napuljski kralj
Robert I. Anţuvinac i kalabrijski vojvoda Karlo, slikar
Tommaso iz Modene, povjesniĉari Opicinus de Canistris,
Galvano de Fiamma, Bernard Gui i Miho Madijev
Splićanin. Isticao se kao vrstan govornik, uĉenjak zavidne
erudicije, ĉovjek ispunjen dobrotom i suosjećanjem za
okolinu, napose za obiĉan i priprost svijet.
Augustin Kaţotić potjeĉe iz trogirske patricijske obitelji.
Studij »artium« i teologije s uspjehom pohaĊa na Pariškom
sveuĉilištu (1287-1293). Profesorovao je na jednom od
dominikanskih viših uĉilišta u Italiji (Rim, Bologna?). U
diplomatsku sluţbu ulazi 1301. kao savjetnik bivšeg
dominikanskog generala kard. Nikole Boccasinija, papinog
legata u Ugarskoj i Hrvatskoj. Kao papa Benedikt XI. ovaj
ga je imenovao zagrebaĉkim biskupom (9. XII. 1303).
Biskup blizak narodu
Po dolasku u Zagreb, potkraj 1303. ili na poĉetku 1304,
biskup Kaţotić zapoĉinje svestranu obnovu crkvenih,
društveno-gospodarskih i kulturno-prosvjetnih struktura na
hrvatskom sjeveru. Provodi reformu bogosluţja
(zagrebaĉki obred!), uvodi obvezni zajedniĉki ĉasoslov za
sve ĉlanove stolnog kaptola (kao nagradu kanonicima
ustanovljuje sustav nadarbina), unapreĊuje liturgijsko
pjevanje u zagrebaĉkoj prvostolnici (B. Širola drţi ga
»prvim hrvatskim skladateljem«?), a aktualne kleriĉko-
crkvene probleme rješava u zajedništvu sa svećenstvom na
dijecezanskim sinodama (Krĉelić ih spominje tri: 1307,
1314. i 1318).
Blizak je narodu. S najsiromašnijima dijeli prihode
svoje biskupske menze. Stjepanu, »koji ga triput prati na
dalekim putovanjima izvan domovine«, daje posjed u
ĉazmanskoj ţupaniji (22. V. 1320).
Zagrebaĉki biskup rado sudjeluje u crkvenim
sveĉanostima s narodnim veseljem, kao što su npr.
hodoĉašća i proštenja, ali s odreĊenom kritiĉnošću
 Predaja o »ĉudotvornoj lipi i zdencu«
Biskupu Kaţotiću povijest pripisuje izgradnju zdenaca na
podnoţju zidina biskupskoga grada (vrelu Manduševac
vjerojatnije, bunaru na br. 23 Vlaške ulice u Zagrebu) i u Cerniku.
Uz ovaj posljednji Augustin je dao zasaditi i jednu Iipu, nadaleko
poznatu po ljekovitom uĉinku svojih plodova. Povjesniĉar Mrnavić
piše da je zasadio lipu istih ljekovitih svojstava i na biskupskom
posjedu u Vugrovcu.
Narodna predaja o »ĉudotvornoj lipi i zdencu« upućuje nas na
Kaţotićev boravak u »gradu svjetlosti«, gdje se kao mladi student
iz Hrvatske, u ozraĉju autoriteta redovniĉke subraće Jordana iz
Saske i Alberta Velikog, upoznao s osnovama prirodnih i
medicinskih znanosti, znanjem koje će mu i te kako koristiti u
kasnijoj biskupskoj i prosvjetiteljskoj sluţbi. Svojim
prirodnoznanstvenim i medicinskim saznanjima Augustin se obilno
koristi radi poboljšanja higijenskih i zdravstvenih uvjeta ţitelja i
vjernika svoje prostrane biskupije.
O Kaţotićevu zanimanju za medicinu i zdravstveno
prosvjećivanje svjedoĉi ugledni njemaĉki magistar Arnold iz
Bamberga, koji 1317. zagrebaĉkom biskupu posvećuje Raspravu o
brizi za zdravlje (Tractatus de regimine sanitatis), koju je-kako u
predgovoru istiĉe-sastavio jer ga je .Augustin zamolio da ukratko
nešto napiše o lijeĉenju i zdravstvu« (Quia petivistis a me, ut
aliquid de regimine sanitatis breviter vobis in scriptis reddigerem).
Zbog svojih politiĉkih stavova u vezi s društvenom ravnoteţom
Augustin Kaţotić dolazi u sukob s kraljem Karlom I. Robertom,
koji u Ugarsko-hrvatskom Kraljevstvu provodi apsolutistiĉku i
etatistiĉku politiku nauštrb hrvatskog naroda, posebno na raĉun
siromašnijih. Da bi zaštitio narodne interese, zagrebaĉki se biskup
ujesen 1318. uputio papi Ivanu XXII. u Avignon, što je kralj
protumaĉio neprijateljskim aktom i zabranio mu povratak u
domovinu. Nakon ĉetverogodišnjeg boravka u Avignonu, gdje je
napisao dvije kraće teološke rasprave, biskup Kaţotić je premješten
u od Saracena osloboĊenu Luceru (juţna Italija), pa će posljednju
godinu ţivota posvetiti obraćenju muslimana. Nakon smrti (3. VIII.
1323) postat će predmet štovanja i biti proglašen blaţenim (1702).
Utemeljenje katedralne škole u Zagreb
Po uzorku na dominikanske »sveĉane« i »generalne
studije« (studia solemnia et generalia) biskup Kaţotić je
po dolasku u Zagreb ustrojio katedralnu školu s odsjekom
za studij »artium« (slobodne vještine) i teologije. Ustrojem
prve višeškolske ustanove na hrvatskom nacionalnom
prostoru zagrebaĉki biskup ostvaruje zakljuĉak
Lateranskog općeg sabora iz 1179, prema kojem »Crkva
Boţja kao briţna majka mora zbrinuti potrebne, kako u
onom što se odnosi na uzdrţavanje tijela tako i u svemu što
pridonosi napretku duha. Stoga, da se sprijeĉi kako
siromašni i oni bez obiteljskog imetka ne bi bili u
nemogućnosti da idu na nauke i napreduju u znanju, svaka
katedralna crkva mora osigurati dostatnu nadarbinu za
jednog magistra koji će besplatno i bez ikakve druge
naknade pouĉavati klerike dotiĉne biskupije i sve
siromašne studente i tako ovima otvoriti putove saznanja.«
Naglašeno je takoĊer da crkvene vlasti »neovisno o
lokalnim obiĉajima i bez ikakve naknade izdaju dozvolu
pouĉavanja (licentiam docendi) svakome tko je zatraţi i
sposoban je pouĉavati«.
Za voditelja zagrebaĉke katedralne škole biskup Kaţotić
je osigurao crkvenu nadarbinu, ali zato od njega traţi da
»od siromašnih studenata koji prose ili bi prosili kad ih
netko (iz milosrĊa) ne bi uzdrţavao (...) u ime poštovanja
ne smije ništa traţiti, ĉak ni najmanje usluge. Od onih koje
uzdrţavaju roditelji ili roĊaci koji nemaju vlastite posjede
(...) nego radom zaraĊuju za ţivot (...) o Boţiću i Uskrsu
moţe traţiti jednog kopuna i ĉetiri obiĉna kruha odnosno
ĉetiri kruha i jedan sir ili dvadeset jaja.« Od ostalih,
imućnijih »moţe traţiti po dvanaest banskih denara«, a od
studenata velikaša, ĉiji »oĉevi ili roditelji znatno obiluju
vremenitim dobrima (...) moţe za spomenute svetkovine
zahtijevati i po dvadeset denara« (Statuti zagrebaĉkog
kaptola iz 1334, III, 2). U ovoj Kaţotićevoj odredbi jasno
se odrazuje slojevitost tadašnjega hrvatskog društva.

Nadarenost i sposobnost kao odgojni kriteriji
Voditelju katedralne škole, kanoniku lektoru, i njegovim
suradnicima preporuĉuje da sve studente bez razlike pouĉavaju
»barem u osnovama ljudskog znanja, u skladu s njihovom
nadarenošću i sposobnostima, ne na isti naĉin za sve nego
raznoliko, onako kao što se i sposobni lijeĉnici sluţe raznolikim
lijekovima za lijeĉenje razliĉitih vrsta bolesti«(isto).
Iz dnevnog rasporeda predavanja proizlazi da su školarci
»svakog dana ujutro najprije slušali predavanja iz gramatike, većini
neophodne za razumijevanje (tekstova). U podne, kad su već bili
spremniji (shvaćati), tumaĉila im se dijalektika logika. Nakon
Veĉernje (tj. u kasnim poslijepodnevnim satima) ponavljale su se
deklinacije, već prema napredovanju pojedinaca, tako da svi
postanu sposobnim izraţavati se latinski i razumijevati ono što im
se predaje.« Biskup Kaţotić ne inzistira na tome da se temeljni
tekstovi (tzv. auctoritates, tj. navodi iz Svetog pisma, patristike, ili
drugi teološki i profani autori) »ĉitaju po redu, jer oni koji su
dostatno pouĉeni sami ili s neznatnom pomoći mogu lako uoĉiti
smisao istih, kako to iskustvo pokazuje« (isto).
Iako se u Kaţotićevu programu zagrebaĉke katedralne škole
nazire tek fakultet »artium« (slobodnih vještina), odnosno zapravo
samo njegov prvi dio, »trivium« ili literarni smjer, koji u srednjem
vijeku ujedinjuje studij gramatike, dijalektike, i prirodne filozofije,
najstariji knjiţni fond današnje Metropolitanske knjiţnice u
Zagrebu već tada raspolaţe s klasiĉnim djelima iz astronomije,
geografije, matematike, latinske knjiţevnosti i drugim tekstovima
tzv. laiĉkih znanosti. Njima treba pridodati i vrlo znaĉajan fond
biblijskih, patristiĉkih i teoloških spisa, kao i djela najznamenitiji
kanonista (Gracijana, Huguccia iz Pise i drugih).
PRVO SVEUĈILIŠTE U HRVATSKOJ
Ambasador Pariškog sveuĉilišta kod pape Martina V. i
cara Sigismunda, bibliofil i uĉenjak Ivan Stojković (oko
1392. do 1443), kojega Ĉesi u raspravama na Baselskom
koncilu nazivaju »svojim zemljakom iz Dubrovnika, grada
u Hrvatskoj«, potkraj jeseni 1424. sugerira Dubrovĉanima
da u gradu i Republici sv. Vlaha osnuju sveuĉilište
(studium generale) »kao što to dokazuju oni koji su
proslavili znamenite sveuĉilišne gradove u susjednoj Italiji,
(jer) ništa nije odliĉnije ni ĉasnije od gajenja kreposti i
kulture«. Uĉeni i diljem Evrope poznati Stojković »iz
vlastite pobude i na ĉast rodnoga grada« Dubrovnika
predlaţe da će za poĉetak pripremiti ciklus predavanja iz
Svetog pisma, što je i razumijivo za teologa kakav je ovaj
ugledni dubrovaĉki dominikanac, »modo vulgari, modo
litterali«, tj. na narodnom (hrvatskom) i knjiţevnom
(latinskom) jeziku. Miroljubivi ali uvijek oprezni
Dubrovĉani nisu prihvatili izazov svoga slavnog
sugraĊanina, najvjerojatnije zbog mogućih studentskih
nemira i njihova nesumnjivog utjecaja na narod, baš kao
što hi njihovi jadranski takmaci Mleĉani nisu utemeljili
»studium generale« u gradu na lagunama nego u nedalekoj
Padovi.
Prvo sveuĉilište u Hrvatskoj datira od 8. XII. 1495,
kada je dominikanski »studium solemne«, koji u Zadru
djeluje od 14. VI. 1396, uzdignut u red evropskih "studia
generalia" sa svim sveuĉilišnim pravima i povlasticama.
Ustanovom tada upravlja regens studija Dominik iz Senja s
Ivanom iz Zadra i Antunom Modruškim, bakalaureatima
odsjeka »artium« i teologije. Drugim rijeĉima,
dominikanski generalni studij (sveuĉilište) u Zadru ima dva
fakulteta, fakultet »slobodnih vještina« (filozofski) i
teološki.
Zadarski dominikanski studij nije bio inkorporiran u
neko već afirmirano sveuĉilište, kao što je »Kolegij
jakobinaca« inkorporiran u pariško sveuĉilište, jer takvih
na ovom prostoru tada nije bilo, pa su kandidati za
magisterij ili doktorat trebali najmanje ĉetiri godine
predavati filozofske i teološke predmete »pro forma et
gradu magisterii«, nakon ĉega su, uz propisane ispite,
postizali stupanj magistra ili doktora znanosti. Tako je npr.

IZABRANA LITERATURA
F. ŠANJEK, Poĉeci teologije u Hrvata, Croatica christiana
periodica, V (1981) 7, str. 125-139.
M. BIŠKUP, Teološke škole u Hrvatskoj prije osnutka zagrebaĉkog
sveuĉilišta, CCP III (1979) 3, str. 51-60.
F. ŠANJEK-I. TOMLJENOVIĆ, Dominikanci i razvoj školstva u
srednjovjekovnoj Hrvatskoj, CCP, X (1986) 17, str. 48-73.
S. KRASIĆ, Filozofsko-teološki studij dominikanskog reda u
Zadru (1396-1806.), Zadarska revija, XXXVI (1987) 1-2, str. 3-
42.
Ţ. DADIĆ, Egzaktne znanosti hrvatskoga srednjovjekovlja,
Zagreb, 1991.
DUHOVNI ŢIVOT HRVATA
U SREDNJEM VIJEKU
Po dolasku u današnju domovinu, prije trinaest stoljeća,
Hrvati s krštenjem prihvaćaju novi pogled na svijet,
korjenite društveno-etiĉke promjene i novi kršćanski odgoj.
Teško je meĊutim povijesno utvrditi kada Hrvati kao narod
napuštaju svoje slavenske religiozne obiĉaje i definitivno
prihvaćaju kršćanstvo kao mjerilo društvenog ponašanja.
Opće poznato je da se s kršćanstvom susreću još u 7.
stoljeću, ali se proces kristijanizacije otegao do 9/10.
stoljeća. Hrvati s krštenjem formalno prihvaćaju kršćanski
pogled na svijet, ali će trebati još mnogo vremena da
kršćanski nauk prodre u ţivot pojedinaca, obitelji i cijeloga
hrvatskog društva.
Vaţnost sakramenata
Kršćanstvo najprije prihvaćaju Hrvati Istre, Primorja,
sjeverne i srednje Dalmacije, zatim oni što su ţivjeli u
gradovima, o ĉemu svjedoĉe ostaci starih predromaniĉkih
sakralnih zdanja, koja su na spomenutim podruĉjima
nastajala izmeĊu 8. i 10. stoljeća. Kršćanstvo meĊutim
mnogo teţe prodire u unutrašnjost, osobito u krajeve uz
Neretvu i teško pristupaĉne predjele Bosne te u podruĉja
izmeĊu Save i Drave, u kojima narod još dugo vremena
slijedi drevne poganske obiĉaje svojih predaka, o ĉemu nas
izvješćuju zapadni kroniĉari i arapski putopisci 10-12.
stoljeća.
Crkveni sabori i sinode, odrţani na teritoriju
srednjovjekovne Hrvatske, istiĉu znaĉenje sakramenata u
ţivotu vjernika, postavljaju uvjete za sklapanje ţenidbe
(dob, rodbinska nevezanost, nakana doţivotne braĉne
veze), inzistiraju da ona bude sklopljena u prisutnosti
svećenika, propisuju što, kada i kako treba ispovjediti,
preporuĉuju kada i u kojim prilikama treba pristupiti k
euharistijskom stolu itd. I vladari se, poput Zvonimira,
obvezuju da će bdjeti oko izvršavanja crkvenih propisa u
 Hrvatske crkvene igre
Na prijelazu iz prvog u drugo tisućljeće kršćanstva
individualizam postaje jedna od temeljnih znaĉajki religioznog
ţivota. Od vremena kad je uveden obiĉaj sluţenja privatnih misa,
bez sudjelovanja vjernika, kršćanski laikat nalazi sve manje
prostora za aktivno sudjelovanje kod liturgijskih ĉina. Od toga
vremena laici svoju religioznost posvjedoĉuju mrtvenjem, postom i
davanjem milostinje. Pozvani su da se ispovijedaju za velike
blagdane kao što su Boţić, Uskrs i Duhovi, o ĉemu svjedoĉi tekst
bilinopoljske abjuracije (1203), uz ĉiju će se proslavu tijekom
razvijenoga srednjeg vijeka razviti hrvatske crkvene igre
(»skazanja«) i narodni obiĉaji.
Godišnji liturgijski ciklus Marijinih i svetaĉkih blagdana
predmet je mnogih sinodalnih rasprava u Crkvi u Hrvata. U nas se
jako cijene nacionalni, regionalni i lokalni zaštitnici (npr. sv.
Jeronim, sv. Martin, sv. Dujam, sv. Kvirin, sv. Anastazije, sv.
Vlaho itd.), prisutni u sanktoralu najstarijih hrvatskih sakramentara
i misala. U torn pogledu najbolji su svjedoci Ilirski martirologij,
Litanije dalmatinskih svetaca ili najnoviji Leksikon ikonografije
(Zagreb, 1979).
Potkraj srednjega vijeka u Hrvatskoj se razvija religiozna
pripovjedna proza s apokrifnim tekstovima, egzorcizmima,
magijskim zapisima i cijelim nizom paraliturgijskih spisa, koji
prate ordalije (javni priziv na sud Boţji) i druge ĉine poganskog
podrijetla i sadrţaja koji su našli mjesto, katkad i crkveno
opravdanje, u odveć feudaliziranom srednjovjekovnom kršćanstvu.
U zrcalu ţivota narodnih vladara
Višestoljetni mukotrpni rad Crkve u Hrvata u
preoblikovanju surovih ratnika i neukih pastira i
poljodjelaca u evanĊelju odane kršćane najbolje se oĉituje
u ţivotu hrvatskih vladara iz razdoblja narodne dinastije.
Poznato je da knez Domagoj (oko 864-876) nije bio nimalo
njeţan prema politiĉkim protivnicima, koji su se oko 874.
urotili protiv njega. Dao je pogubiti jednog urotnika, kojeg
je kneţevskom rijeĉju, a na intervenciju svećenika Ivana,
obećao pomilovati. Papa Ivan VIII. preporuĉuje mu
velikodušnost i potiĉe ga da ubuduće politiĉke protivnike
ne kaţnjava smrću nego izgonom iz zemlje, što je nekako
više u skladu s kršćanskim moralnim kodeksom onoga
vremena.
Za smrt Domagojeva nasljednika Zdeslava (878-879)
odgovoran je, ĉini se, knez Branimir (879-892), koji se
Ivanu VIII. predstavlja kao »odani sin Rimske Crkve«.
Petar Krešimir IV (1058-1074), jedan od najuglednijih
hrvatskih vladara, optuţen je papi Aleksandru II (1061-
1073) kao glavni krivac naprasne smrti svog brata
Gojslava, što se teško uklapa u povijesni lik kralja koji je
slovio kao zaštitnik Crkve i najveći mecena benediktinskih
samostana u nas.
Dmitar Zvonimir (1075-1089), suvladar Petra Krešimira
IV. i njegov neposredni nasljednik na hrvatskom
prijestolju, sveĉano se obvezuje da će pomagati Crkvu,
štititi siromahe i siroĉad, odluĉno se protiviti bilo kakvom
trgovanju ljudima, te da će od Boga mu povjerenim
kraljevstvom upravljati u skladu s pravom i pravednošću.
 Redovnici, klerici i svjetovnjaci
Obnova zapadnog monaštva, zacrtana u opatijama Cluny
(Burgundija) i Camaldoli (Toskana), istiĉe nadmoć redovniĉkog
staleţa nad laiĉkim. Monaška askeza postupno prodire meĊu
svjetovni kler i tijekom 11. stoljeća iz temelja mijenja dotadašnje
poimanje svećeniĉke sluţbe. Obveza uzdrţljivosti, zajedniĉki ţivot
i sveĉani liturgijski ĉini postaju temelj svećeništva.
Posljedice takvih stavova odrazile su se u dubokom i trajnom
opadanju vrijedosti kršćanskog laikata, jer se on u odnosu na
redovnike smatrao manje vrijednim ne samo na strogo religioznom
nego i na kulturnom planu, te je iskljuĉen iz sakralnog podruĉja i
znanstvene kulture.
Grgurovska reforma (11. stoljeće) traţi od svećenika koji
predvode misno slavlje da i »ĉistoćom budu slika Sina Boţjega«. U
redovima kršćanskog laikata sve su ţešći prosvjedi protiv
simonijskog klera i svećenika optuţenih zbog nikolaitizma. Ni
Hrvatska nije izuzeta od sve ĉešćih antikleriĉkih prosvjeda. Mnogi
naši svjetovnjaci, pristaše grgurovskih reformnih ideja, upliću se u
sukob s pripadnicima narodne (glagoljaške) stranke sudjelujući u
napadima na oţenjene svećenike a radi prisvajanja crkvene i
samostanske imovine.
Suprotnosti izmeĊu redovnika i svjetovnjaka dolaze do izraţaja i
s obzirom na smrt. Dok monaška haljina pokojniku osigurava
molitve, zasluge i ţrtve njegove redovniĉke zajednice, uz jedini
uvjet da se odreĉe braka, zemaljskih ĉasti i slobodnog raspolaganja
novcem, svjetovnjak je prisiljen za svoje spasenje odricati se moći,
tjelesnog zadovoljstva i novca, što je u neku ruku u suprotnosti s
njegovim stanjem i pozivom. Obiĉan kršćanin moţe otkup od
grijeha postići djelima ljubavi i materijalnom podrškom Crkvi i
njezinim siromasima. U tom pokajniĉko-pokorniĉkom smislu
mogu se bolje shvatiti darovi i sloboštine kojima su hrvatski vladari
obasipali crkve i samostane. Tako npr. knez Trpimir, »zabrinut za
spas svoje duše«, u Riţinicama kod Solina podiţe samostan u koji
dovodi montecassinske redovnike (852). Kriţarski redovi (12/13.
stoljeće) još će snaţnije poticati tu »akcijsku« stranu laiĉke
duhovnosti, koja će u osvit reformacije (16. stoljeće) kupovanjem
oprosta doći do apsurda i zapadno kršćanstvo dovesti do neumitnog
i nepovratnog razdora.
Umjetnost usmjeruje k Bogu
Na poticaj poboţnih svjetovnjaka dolazi do novih
prijevoda biblijskih tekstova na narodni jezik. Jaĉa i
produkcija knjiga, posebno onih naboţnog sadrţaja. Jedan
zadarski kodeks daje precizne podatke za izradu
pergamene, upotrebu i naĉin pisanja zlatnim slovima i
trideset sedam uputa za proizvodnju kvalitetne tinte, dokaz
da se širenju pisane rijeĉi u Hrvatskoj od 14. stoljeća daje
iznimno velika paţnja.
Ideali zastupnika laiĉke duhovnosti vidljivi su u djelima
hrvatske romaniĉke i gotiĉke umjetnosti. Vrsni majstori
poput Radovana, Buvine, Blaţa Jurjeva i drugih utiskuju
svoja vjerska uvjerenja u kameni portal trogirske katedrale
ili na drvena vrata splitske prvostolnice i na sakralna
zdanja diljem Hrvatske. Biblija, osobito tekst ĉetiriju
evanĊelja, zajedniĉka su znaĉajka tih u svijetu priznatih
umjetnika, u kojima oni nalaze ne samo potrebno
umjetniĉko nadahnuće nego i smisao svog ţivota.
Sakralno romaniĉko graditeljstvo u Hrvatskoj odraz je
benediktinskih teţnji za sveĉanim slavljenjem liturgije, dok
se gotiĉka umjetnost podudara s razdobljem pojave i
širenja monaško-propovjedniĉkih zajednica cistercita,
dominikanaca, franjevaca, pavlina itd. Romaniĉko je
graditeljstvo preteţito zastupljeno u juţnim, odnosno
primorskim krajevima (opatijske crkve, katedrale u
primorskim i dalmatinskim gradovima), dok se gotika
najprije javlja u kontinentalnom dijelu, gdje se kao
dominantni stil zadrţava do pojave baroka u 16. stoljeću.
MeĊu znaĉajnija umjetniĉka ostvarenja ovog razdoblja
spadaju: cistercitska opatijska crkva sv. Marije u
Topuskom (oko 1206), dominikanske crkve u Zagrebu (sv.
Nikole), Ĉazmi (s. Marije Magdalene) i Dubici (1235),
franjevaĉke u Zagrebu, Poţegi, Iloku itd. te katedrala u
Zagrebu (od 1263), crkva sv. Marka na zagrebaĉkom
Gradecu (oko 1400), sv. Marije u Loboru itd.
Iz ovog razdoblja imamo i više izvanrednih umjetnika,
kao što su već spominjani majstor Radovan (romaniĉki
kipar s izraţajem gotiĉkog naturalizma), Juraj Dalmatinac
(gotiĉko-renesansni kipar i graditelj, 1475), Blaţ Jurjev iz
 Nova duhovnost
Pojavom dominikanaca i franjevaca u hrvatskim se gradskim
sredinama javlja nova duhovnost, utemeljena na evanĊelju i
apostolskoj tradiciji Pracrkve. Ti putujući propovjednici potiĉu
slušateljstvo na ţivot u duhu prvih kršćana, pozivaju ljude na
ostvarenje evanĊeoskog siromaštva po uzoru na Krista i njegove
uĉenike (o tome Kaţotić piše u Raspravi o siromaštvu Krista i
njegovih uĉenika, Avignon, 1321/22), predsjedaju molitvenim
ĉasovima i liturgijskim ĉinima u ţupnim crkvama (u poĉetku
nemaju svojih!), afirmiraju kršćanski laikat u okviru svojih
bratstava i svjetovnih trećih redova. Svakodnevno razmatranje
Kristova otkupiteljskog djela u otajstvima krunice proširilo se
ponajviše zaslugama dominikanskih i franjevaĉkih svjetovnih
bratstava. Spomenuta je poboţnost našla plodno tlo u hrvatskom
narodu, koji u tragiĉno doba ratova za osloboĊenje od Turaka u
krunici (ruţarju) i hodoĉašćima na grobove apostolskih prvaka i u
druga svjetska i domovinska prošteništa nalazi duhovnu utjehu i
usrdno zaziva nebesku pomoć za osloboĊenje svoje ratovima
opustošene domovine.
ODANOST BOGU I DOMOVINI
Slavonski ban i hrvatski pjesnik Ivan Ĉesmiĉki (Janus
Pannonius, 1434-1472), razoĉaran evropskim politiĉkim
zbivanjima i teškim ratnim prilikama koje su pritiskale
njegovu hrvatsku domovinu, elegantnim latinskim
versima-ovdje u hrvatskom prijevodu Nikole Šopa-daje
oduška svom pesimizmu:
»Nema (nikog) pod kapom nebeskom,
Tko misli, da pritekne u pomoć mojoj stvari.
Tko li će ovoj nevoljnoj (hrvatskoj) zemlji pomoći... Što
Francuska spava il Španjolska, ništa mi nije ĉudno:
Naravno, ni jednoj ni drugoj opasnost ne prijeti bliska. Niti
pomisliti smijem, da će mi nešto pomoći Englezi, Koji su,
u zaklonu, daleki ih odvaja Ocean.
I sama Njemaĉka, zar je imalo pritekla u pomoć, Iako je,
o teško meni, s kraljevstvom spojena mojim... Francuska
spava, Španjolska za Krista bag ne mari, Engleska propada
od pobune velikaša,
A susjedna Njemaĉka u besciljnom zborovanju vrijeme
trati.
Italija se i dalje svojom trgovinom bavi.
(...)
Bilo da nam stigne velika pomoć il sitnica neka, Mi
ćemo ipak svom domu i vjeri ostati vjerni.«
Prema: M. Kurelac, Hrvatski humanisti, CCP 19/1987,
106; F. Šanjek, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, 350-351.
 IZABRANA LITERATURA
Nikola Tavelić prvi hrvatski svetac (monografija), Zagreb, 1971.
T. J. ŠAGI—BUNIĆ, Kakvi su Hrvati katolici? Ocrt profila
duhovnog ţivota katoliĉkog kršćanstva u hrvatskom narodu, Kana,
10/1980, str. 8-17; Katoliĉka crkva i hrvatski narod, Zagreb, 1983,
161-185.
J. RICHARD, Kriţari i putnici u srednjovjekovnoj Slavoniji
(Hrvatskoj), Croatica christiana periodica, X (1986) 18, 27-39.
H. G. JURIŠIĆ, Sveci i Boţji ugodnici s podruĉja splitsko-
makarske nadbiskupije, U sluţbi ĉovjeka (zbornik nadbiskupa
Franića), Split, 1987, 491-503.
F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988, str. 340-
363.
ABECEDARIJ KRŠĆANSKOG NAUKA
JURJA IZ SLAVONIJE
(1355/60 — 1416)
U nas malo poznati svećenik Juraj iz Slavonije (Breţice na
Savi, oko 1355/60 — Tours, 6. V. 1416), profesor Pariškog
sveuĉilišta i asketsko-teološki pisac, autor je najstarijega
hrvatskog abecedarija kršćanskog nauka (oko 1400). Svojim
djelcem naš teolog prethodi mnogo poznatijem priruĉniku
ABC za neuke (1403) pariškog kancelara i animatora Koncila u
Konstanzu Jeana Gersona. Ovaj posljednji smatra se
preteĉom kasnijih katekizama.
Student i profesor Pariškog sveuĉilišta
Iz kraće bilješke Matice umrlih stolne crkve u Toursu
(Francuska) saznaje se da je »dana 6. svibnja 1416. umro
hvalevrijedni magistar Juraj, sin Henrikov, svećenik
akvilejske dijeceze iz Slavonije. Bio je 'magistar artium' i
doktor teologije, kanonik i penitencijar ove crkve, koji je
mnoge knjige namijenjene upotrebi spomenute (stolne) crkve
svojom rukom prepisao i obiljeţio glazbenim znakovima. U
snazi svoje posljednje volje ostatak pokretnih dobara ostavio
je stolnoj crkvi, uz ţelju da se misa obljetnica za ispokoj
njegove duše ĉita svake godine na dan koji dolazi iza
blagdana sv. Jeronima«, tj. na 1. listopada. Iz registara i
matrikula Pariškog sveuĉilišta doznajemo da je Juraj 1378/79.
na popisu siromašnih studenata kolegija Sorbone. Nakon
magisterija na fakultetu »artium« upisuje se na Teološki
fakultet, na kojem potkraj 1400. postiţe najprije licencijat a
godinu dana potom i doktorat iz teologije. Godine 1403. ime
Jurja iz Slavonije nalazi se na velikom rotulusu profesora
Pariškog sveuĉilišta, ali već sljedeće godine odlazi u Tours,
gdje sve do kraja ţivota obavlja sluţbu penitencijara stolne
crkve i duhovnika redovnica u samostanu Beaumont.
Tijekom svojih studija i kao profesor Juraj aktivno
sudjeluje u poslovima anglonjemaĉke nacije na Pariškom
sveuĉilištu. Predsjednik je Odbora za materijalne poslove
svoje nacije (1392), delegat Sveuĉilišta kod kraljice Elizabete
Bavarske (1401), organizator godišnjih proslava spomenute
nacije (1399), predsjednik Suda ĉasti (1399) itd. Kao
predstavnik profesorske većine javno se suprotstavlja
 »Alphabetum charwaticum«
Juraj iz Slavonije glagoljicu naziva hrvatskim pismom (Iste
alphabetum est charwaticum), dodajući da je i Istra dio hrvatske
domovine (Istria eadem patria Chrawati...). Na fol. 77r tvrdi da je
»hrvatski biskup bio prvi koji je poznavajući oba jezika, latinski i
hrvatski, misnu ţrtvu slavio ĉas na jednom a ĉas na drugom jeziku,
kako je već smatrao uputnim« te da su se povlasticom
crkvenoslavenske liturgije mogli sluţiti ovi hrvatski biskupi:
»Episcopus (biscop) de Kerbavia (krbavski), Episcopus Cnynski,
Episcopus krxki, Episcopus Split (quasi archiepiscopus), Episcopus
Troguier, Episcopus Schibenik, Archiepiscopus Zadrski, Episcopus
nenski (ninski), Episcopus Rabski, Episcopus osorski, Episcopus
Senski (od Sen, de Sen)«. Ovaj zanimljivi pravopis namijenjen je
francuskim ĉitateljima za pravilno izgovaranje hrvatskih naziva.
Glagoljski abecedarij Jurja iz Slavonije sadrţi osnovni fundus
molitava i liturgijsko-teoloških tekstova namijenjenih vjerskoj
pouci na podruĉju Zapadne Crkve u 14/15. stoljeću. Jurjev
Abecedarij kršćanskog nauka poĉinje tekstom Oĉenaša, koji donosi
u ustaljenom crkvenoslavenskom obrascu kakav se upotrebljava u
liturgiji. Slijedi Zdravomarija u crkvenoslavenskom jeziku (prvi
dio) i hrvatskom dodatku, razliĉitorn od suvremenog naĉina
moljenja (drugi dio). Osnove kršćanskog vjerovanja sadrţe simboli
Nicejsko-carigradski i Apostolski, koje reproducira
crkvenoslavenskim jezikom hrvatske redakcije, ali prema vlastitom
sjećanju iz djetinjstva, o ĉemu svjedoĉe dijelovi ispuštenih i
naknadno dopisanih nesuvislih reĉenica. Abecedarij završava
pokajniĉkim psalmom (50) »Smiluj mi se, Boţe«.
Svojim Abecedarijem Juraj iz Slavonije je uĉenim sorbonskim
kolegama htio pokazati da osim hebrejskog, grĉkog i latinskog
pisma postoji takoĊer hrvatsko pismo — »alphabeturn
chrawaticum«. Da bi Francuzi uoĉili grafiĉku i leksiĉku vrijednost
glagoljice, koju uĉenjak iz Hrvatske naziva »alphabetum
chrawaticum«, trebalo je to pokazati primjerima koje Juraj uzima iz
riznice sjećanja na mladost, kada je zajedno s pismom u nama
nepoznatoj glagoljaškoj školi upoznao i temelje kršćanske vjere.
Jurjev Abecedarij predstavlja naš najstariji saĉuvani primjerak
osnova kršćanskog nauka, koji je svaki hrvatski vjernik onoga doba
trebao nauĉiti napamet. Uz Priruĉnik za ispovjednike Pavia
Dalmatinca (oko 1220), Jurjev Abecedarij najbolji je dokaz da se
vjerskoj pouci u hrvatskom srednjovjekovlju pristupalo odgovorno
i ozbiljno. Osim toga, kod vjerskih pouka mnogo se više paţnje
Kršćanstvo je religija rijeĉi
Kršćanstvo je prije svega religija rijeĉi (Iv 1, 1). Obveza
propovijedanja u Crkvi u Hrvata naglašena je u sinodalnim
statutima i redovniĉkim pravilima. Još od 9. stoljeća traţi
se od klerika da propovijedaju na narodnom jeziku, tj. da
njihovo propovijedanje razumiju i laici koji nisu znali
latinski, što u glagoljaškoj sredini i nije bilo teško sprovesti
u djelo. Do odreĊenog zastoja dolazi u jeku grgurovske
reforme (11. stoljeće), kada biskupi imaju monopol rijeĉi:
sluţe se latinskim jezikom tako da ih malo tko iz
slušateljstva razumije.
Obnovu propovijedanja u Crkvi izazvala su dva pokreta:
kriţarski i heretiĉki. Propovjednike kriţarskih vojni
nazivaju »novim apostolima« ili jednostavno »prorocima«.
Za Crkvu su mnogo pogibeljniji glasovi heretika, koji
»uzimaju rijeĉ« i »podiţu glas« izazivajući pripadnike
klera u javnim raspravama. Oni u propovijedanje uvode
svjetovnjake, pa ĉak i ţene (valdenzi, beguini, beguardi).
Ĉetvrti lateranski koncil (1215) odreĊuje da se biskupi
pobrinu za kompetentne ljude koji će im pomagati u
propovijedanju. Pripadnici prosjaĉkih redova,dominikanci i
franjevci, upućuju svoje rijeĉi i manje kultiviranim
slušateljima, skupinama koje i same pokušavaju
intervenirati i razumjeti njihov govor. Iz najstarijih
saĉuvanih propovijedi hrvatskih dominikanaca i franjevaca
proizlazi da oni svoje propovijedi sastavljaju na
argumentima iz Svetog pisma (auctoritates), razumskim
dokazima (rationes) i primjerima iz svakodnevnog ţivota
(exempla). Za to novo propovijedanje traţi se i novi
prostor. Na propovijed se poziva zvonom, a tradicionalni
ambon nadomješten je katedrom (propovjedaonicom).
Dominikanci i franjevci propovijedaju takoĊer na javnim
mjestima, obiĉno na trgovima pred crkvama. Trude se da
temeljne vjerske istine pribliţe slušateljstvu, kojemu tada
nije bila dostupna knjiška kultura.
 Propovijed sv. Franje
» ZDRAVOMARIJA« JURJA IZ SLAVONIJE
Vrlo zanimljivo svjedoĉanstvo o tadašnjem propovijedanju
imamo od Tome ArhiĊakona Splitskog (oko 1220) o Franji »Zdrava marie milosti pina gospod s toboiou
Asiškom: »Kad sam se nalazio na naukama u Bologni, vidio sam blazena ti iessi v senach y blagoslovlen
sv. Franju kako propovijeda pred općinskom zgradom, gdje se bio iest plod czreva tvoego gospoe sveta divo
okupio skoro cijeli grad. Uvod njegova govora odnosio se na marie moli za nasz grieschnich issukrsta sina svoga
anĊele, ljude i demone. O tim je trima razumskim bićima tako da nass pomiloie sade y v sivoti wetsnom amen..
lijepo i razborito razlagao da je u mnogim uĉenim ljudima, koji su
bili prisutni, govor ovog priprostog ĉovjeka izazivao ne malo Prema latiniĉkoj transkripciji J. Tandarića, CCP
divljenje. Sadrţaj njegovih rijeĉi bio je uperen protiv 13/1984, str. 14. Dodatak »sveta divo marie« opća će
neprijateljstava u gradu i za obnovu mira. Iako (mu) je odijelo bilo Crkva ozakoniti za pontifikata Aleksandra VI, 1492-1503.
prljavo, pojava neugledna a obliĉje ruţno, ipak je Bog njegovim
rijeĉima dao toliku djelotvornost da su mnoge plemićke obitelji,
koje su inaĉe izgarale od neprijateljstva i prolijevanja krvi,
prihvatile njegovu zamisao o miru. Toliko je bilo poštovanje i
odanost ljudi prema propovjedniku da su muţevi i ţene na njega u
masama nasrtali, nastojeći dotaknuti barem dijelove njegove odjeće
ili otkinuti nešto od njegovih krpa.«
 IZABRANA LITERATURA
T. J. ŠAGI-BUNIĆ, Katoliĉka Crkva i hrvatski narod, Zagreb,
1983 (napose prilog »Franjo Asiški u povijesti hrvatskog naroda«,
str. 186-217).
F. ŠANJEK J. TANDARIĆ, Juraj iz Slavonije (oko 1355/60 do
1416), Croatica christiana periodica, VIII (1984) 13, str. 1-23.
F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988, str. 324-
337.
HRVATI U EVROPSKIM REFORMNIM
GIBANJIMA
Sudjelovanje etniĉkih i nacionalnih skupina u ţivotu
Katoliĉke Crkve odraţava se u duhovnoj snazi naroda koji
se sudbinski navezuju na kršćansku solidarnost i
zajedništvo. Crkva u Hrvata prisutna je u ţivotu kršćanske
ekumene još od 787. godine sudjelovanjem osorskog
biskupa na zasjedanju Drugog nicejskog općeg sabora.
Prisutnost dijela hrvatskih biskupa i teologa u oblikovanju
saborskih zakljuuĉaka od općeg znaĉenja uvjerava nas o
intenzitetu vjerskog ţivota u srednjovjekovnoj Hrvatskoj.
Dvije snaţne liĉnosti
Mansijeva monumentalna zbirka saborskih dokumenata
svjedoĉi o iznimnom doprinosu hrvatskih biskupa u radu
pojedinih općih crkvenih sabora. Usput napominjemo da su
Trećem (1179) i Ĉetvrtom (1215) lateranskom saboru
prisustvovali splitski i zadarski nadbiskup sa svojim
sufraganima, a da se zakljuĉci ovog posljednjeg u vezi s
organiziranjem ţupa, propovijedanjem i dijeljenjem
sakramenata s mnogo ţara provode u svim našim
krajevima. Saboru u Viennei (1312) prisustvuju
predstavnici zadarske, splitske i dubrovaĉke metropolije sa
sufraganima te zagrebaĉki biskup Augustin Kaţotić i
bosanski biskup Grgur. Saboru u Konstanzu (1414—
1418), uz nekoliko naših biskupa, prisustvuju i svjetovnjaci
kao Nikola Dominikov, predstavnik slobodne splitske
općine. Njegov status vojnika (miles) ukazuje i na ulogu
koju je mogao imati u Konstanzu.
Akt o sjedinjenju Istoĉne i Zapadne Crkve na Saboru u
Ferrari-Firenzi (1439) potpisuju i dva prelata iz
Hrvatske:splitski nadbiskup Bartol i hvarski biskup
dominikanac Toma Tommasini, kasniji legat Apostolske
Stolice na dvoru bosanskog kralja Stjepana Tomaša.
U kriznom 15. stoljeću, u razdoblju društvenih,
politiĉkih i religioznih lomova zapadnog kršćanstva, dvije
snaţne liĉnosti hrvatskog podneblja, Ivan Stojković
(1390/95-1443) i Andrija Jamometić (1420/30-1484),
izvanrednom pronicljivošću duha i neiscrpnom energijom

Stojkovićevo poimanje crkvenog jedinstva
U Traktatu o Crkvi i saborskim Izvješćima Ivan Stojković se
zalaţe za naĉela jedinstva i mira u Evropi i na širem podruĉju
kršćanske ekumene. S puno idealizma predvodi poslanstvo
Baselskog sabora na pregovore u Carigrad (1435-1437), zalaţe se
za saziv ekumenskog sabora na kojem bi zavaĊene strane slobodno
i bez ikakve prisile iznosile svoje stavove u zajedniĉkom traţenju
putova jedinstva.
Stojković iskreno nastoji da na sabor doĊu predstavnici
heterodoksnih krstjana iz njegove domovine, zastupnici
pravoslavlja balkanskih slavenskih zemalja, a zalaganjem i
diplomatskim umijećem nesumnjivo je pridonio da se brojno i
reprezentativno poslanstvo Istoĉne Crkve konaĉno uputi na Zapad.
Dekretom Frequens Sabora u Konstanzu (9. X. 1417)
zakljuĉeno je da se opći sabori Zapadne Crkve odrţavaju u
razmaku od pet, sedam i kasnije svakih deset godina, kako bi se
riješili sporni problemi i poduzela opća obnova Crkve. Pariški
profesor i ambasador najslavnije znanstvene ustanove na
kršćanskom Zapadu kod pape Martina V. i cara Sigismunda,
Stojković je imao vaţnu ulogu koordinatora sinode u Paviji-Sieni
(1423-1424), na kojoj su udareni temelji kasnijem Baselskom
koncilu (1431-1438), gdje će se dubrovaĉki teolog istaknuti
programatskim inauguralnim govorom, prijedlogom da se saborske
rasprave odrţavaju ne po nacijama, nego po komisijama (u Paviji
je primijetio da predstojnici pojedinih nacionalnih skupina »u
komisije stavijaju svoju poslugu, kuhare i konjušare, odjevene
raskošnije od mnogih doktora, kako bi napuhali ukupan broj svojih
glasova«), napose u raspravi s husitima (1433) i pregovorima s
Istoĉnjacima (1435-1437).
Stojkovićev Traktat o Crkvi (1433-1439) izraţava katoliĉki stav
u baselskim raspravama s husitima, u kojoj naš teolog pobija
Husovo poimanje o »Crkvi predodreĊenih«. Kao zastupnik
koncilijarizma, Stojković drţi da se nepogrešivost Apostolske
Stolice ne primjenjuje na papinu osobu kao takvu, nego se proteţe
na tijelo Crkve, koje je hijerarhijski podreĊeno toj osobi s kojom
ĉini saborsku zajednicu. Drugim rijeĉima, ako se moţe i mora
odijeliti od pape krivovjerca, ne smije se raskolom rastaviti od
Apostolske Stolice.
Jamometićevo oţivljavanje Baselskog koncila
Potomak ninskih ili krbavskih Jamometića,
dominikanac Andrija (1420/30-1484) završava studij
»slobodnih vještina«, teologije i kanonskog prava na
Padovanskom sveuĉilištu, u društvu franjevca Francesca
della Rovere, kasnijeg pape Siksta IV (1471-1484). Bio je
izvrstan poznavatelj stranih jezika, govornik i pravnik. U
jeku najţešćih ratova s Turcima izabran je za provincijala
Grĉke dominikanske provincije (1475) i nadbiskupa
Graneje (Kroje u Albaniji), ali zbog ratnih prilika
najvjerojatnije nikada nije bio na teritoriju svoje jurisdik-
cije. Od sijeĉnja 1478. povlašteni je savjetnik cara Fridrika
III. i posrednik u papinoj mirovnoj inicijativi na Apenin-
skom poluotoku.
U doba kad su Turci već zaposjeli Balkan, a
otomanskom se osvajaĉu posljednjim snagama odupirala
tek njegova domovina Hrvatska, Jamometić se sudbonosno
našao u samom središtu neviĊenih politiĉkih intriga,
uvuĉen u imbroglio tadašnje evropske politike, dok su
sukobi, spletkarenja i strasti u njemu izazivali nepovjerenje
i nesklonost prema neodreĊenoj politici Rimske kurije i
njezinom glavnom nosiocu papi Sikstu IV. Kao carev
opunomoćenik na drţavnom saboru u Nurnbergu (1481),
Jamometić se zalaţe za jedinstven stav evropskih drţava i
naroda u organiziranju obrane protiv Turaka. Kao vrstan
diplomat uoĉava da naglašeno proţimanje svjetovne vlasti
s papinstvom sputava slobodu Crkve te u sluĉaju
nepovoljnih politiĉkih kretanja izaziva neţeljene posljedice
i na religioznom podruĉju.
U oţujku 1482. Jamometić podsjeća javno mnijenje na
znaĉenje dekreta »Frequens« (1417) u saborskom
rješavanju aktualnih crkvenih pitanja. U nizu pisama,
upućenih vladarima i sveuĉilištima, naš teolog razvija tezu
o potrebi što skorijeg nastavka nedovršenoga Baselskog
sabora, dok posebnim dopisom (Citatio, 14. V. 1482)
apelira na obvezu kršćanskih vladara u sluĉaju zakazivanja
redovitoga crkvenog autoriteta, što dokazuje konkretnom
ĉinjenicom da je papinska vojska u rukama nedostojnih
ljudi, a crkveno se blago rasipa umjesto da se pomogne
kršćanskim narodima Balkana, oslobodi Carigrad i suzbije
husitsko krivovjerje. Odaziv nije ispunio Jamometićeva
 STOJKOVIĆ BIBLIOFIL
IZABRANA LITERATURA
19. VII. 1443. Stojković oporuĉno ostavlja svoju bogatu
knjiţnicu baselskim dominikancima, uz klauzulu da otudenje bilo Misao i djelo Ivana Stojkovića (1390/95-1443), Zbornik
koje njegove knjige automatski povlaĉi poništenje darovnice. On radova s MeĊunarodnog simpozija u Dubrovniku, 26-28.
sam zadrţava pravo posudbe uz odgovarajuću potvrdu s potpisom. V. 1983 (priredio F. Šanjek), Zagreb, 1986, 407 str.
Za Stojkovića su u Carigradu radila dva kopista: Grk Doukas za A. TUILIER, Hrvati i pariška intelektualna sredina u 14. i
grĉke a Poljak Klement iz Wislice za latinske tekstove. Od rariteta 15. stoljeću, Croatica christiana periodica, X (1986) 17, str.
Stojković iz Carigrada donosi primjerak grĉkih i latinskih tekstova 74-91.
o islamu, u koji su ukljuĉeni prijevod Kur'ana i dva polemiĉka I. TOMLJENOVIĆ, Uz 500. obljetnicu smrti hrvatskog
spisa o Muhamedu i njegovu religioznom sustavu, koje su 1142/43. dominikanca Andrije Jamometića (1420/30-1484), CCP,
s arapskog preveli Herman Dalmatin i njegov engleski kolega VIII (1984) 14, str. 203-211.
Robert od Kettona. Stojkovićevo zanimanje za Muhameda i islam N. KLAIĆ, O podrijetlu hrvatskog dominikanca Andrije
podudara se s vremenom u kojem se zbog latentne turske opasnosti Jamometića (1420/30-1484) znamenitog borca za
u Evropi ponovno javlja zanimanje za protuislamsku apologetsku reformu, CCP, XI (1987) 19, str. 1-8.
literaturu. F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988,
Izuzetno je zanimljiva sudbina Atenagorine Apologije i str. 377-387.
poslanice Ad Diognetum (2. stoljeće) iz Stojkovićeve ostavštine. Ta TURĈINOVIĆ, Ivan Stojković u sluţbi zajedništva Crkve,
dva bisera starokršćanske literature i još neki Pseudo-Justinovi CCP, XIV (1990) 25, str. 211-220.
spisi prepisani su u 14. stoljeću u zajedniĉki kodeks, koji je tko zna
kako 1436. došao u posjed anonimnog trgovca ribom u
carigradskoj ribarnici. Trgovcu je papir kodeksa trebao posluţiti
kao ambalaţa za prodanu ribu, ali ga je pukim sluĉajem zapazio
Talijan Tommaso d'Arezzo, student grĉkog jezika, koji ga je
otkupio za neznatnu svotu i uz naknadu troškova kasnije ustupio
magistru Stojkoviću. Povijest kodeksa se nastavlja tako da je ovaj
preko baselskih dominikanaca i humanista Reuchlina dospio
najprije u Pforzheim u Njemaĉkoj a zatim u Strasbourg, gdje je
konaĉno nestao u poţaru gradske biblioteke u noći 24/25. VIII.
1870. za prusko-francuskog rata.
 HRVATSKA U OZRAĈJU
BRATOVŠTINA
Pod imenom bratovštine (lat. confraternitas, fraternitas, schola;
ĉakavski: brašćina, skula) podrazumijeva se društveno i religiozno
udruţivanje svjetovnjaka (laika) na staleškoj osnovi. Ovaj oblik
udruţivanja s naglašenim religioznim i socijalnim ciljevima javlja
se još u ranome srednjem vijeku.
Bratovštine se razvijaju u vrijeme aktivnog djelovanja laika u
crkvenom ţivotu, što se na poseban naĉin oĉituje prilikom
liturgijskih sveĉanosti, u javnim vjerskim manifestacijama
(hodoĉašćima i procesijama), pri izboru biskupa i ţupnika, u
administraciji crkvenih dobara itd.
Poput današnjih sindikata
Preko odgovarajućih staleških korporacija bratovštine od 13. do
16. stoljeća obuhvaćaju gotovo dvije trećine aktivnoga gradskog
stanovništva i predstavljaju osnovni pokretaĉ u organiziranju
ţupnih zajednica ne samo u gradovima i trgovištima nego i u
seoskoj sredini.
Crkvene vlasti redovito ne sudjeluju u osnivanju i organiziranju
bratovština, koje osim religiozne imaju naglašenu i socijalnu
komponentu, jer poput današnjih sindikalnih udruţenja nastoje
odgovoriti ţivotnim potrebama ondašnjeg društva. Uz ljudsku
solidarnost, koju istiĉu siromašniji pojedinci ili ekonomski
ugroţeniji slojevi društva, i u gradskoj i u seoskoj sredini,
bratovštine pruţaju svojim ĉlanovima odreĊenu duhovnu i
materijalnu sigurnost: pomoć u bolesti, utjehu u smrtnom ĉasu,
organiziranje pokopa, pomoć obitelji preminulog bratima, posebno
u odgoju i školovanju pokojnikove djece. Preminuli ĉlanovi
bratovštine, kao i svi dobroĉinitelji crkvenih ustanova, imaju udio u
duhovnim zaslugama Crkve.
Treći redovi ili svjetovna bratstva dominikanaca i franjevaca
imaju izrazito molitveni karakter. Utemeljeni su s namjerom da
ĉovjeka oslobode tjeskobe pred smrću i odgovore na najvaţnije
pitanje ljudske egzistencije-ţivot onkraj groba.
Neka poboţna udruţenja traţe od svojih ĉlanova strogu askezu,
javne pokorniĉke procesije s biĉevanjem, katkad i do pretjeranosti.
Iako vjerski nedovoljno pouĉeni ti flagelanti (lat. flagellare,
biĉevati) odgovaraju duhovnim aspiracijama srednjovjekovne
Bratovštine u Hrvata
U Hrvatskoj se prva staleška korporacija spominje u
jednom zadarskom dokumentu iz 1056. godine, u kojem se
uz ostale darovatelje crkve sv. Grizogona spominju i
domaći »ribari (...) Supana, Petulel, Podboi i njihovi
drugovi«, koji su spomenutoj crkvi obećali davati dio od
ulova riba.
Već u 12. stoljeću zadarski zlatari imaju svoju
bratovštinu (confraternitas), kojoj najvjerojatnije pripadaju
Aristodij i Matej, sinovi apulskog doseljenika Zorobabela,
vrsni umjetnici i dobri poznavatelji latinskog i hrvatskog
jezika, koji oko 1200. pred splitskim nadbiskupom
Bernardom odgovaraju za propagandu krivovjernih
doktrina na relaciji Split—Bosna (Toma ArhiĊakon).
Udruţenje zadarskih zlatara u Bratovštinu sv. Kriţa
(1176) vezano je uz crkvu sv. Stjepana (sv. Šimuna). Od
1203. u Zadru djeluje i Bratovština sv. Jakova, koja
zajedno s istoimenom bratovštinom iz Šibenika i drugih
naših primorskih gradova povezuje hodoĉasnike razliĉitih
krajeva i organizira hodoĉašća u galicijsko svetište
Santiago de Compostela i drugdje.
Od 13. stoljeća u našim krajevima, većim dijelom uz
jadransku obalu a mnogo manje u kontinentalnoj
unutrašnjosti, nastaju bratovštine s izrazito religiozno-
socijalnim obiljeţjima: Bratovština Gospe od MilosrĊa u
Šibeniku (1208), Svetoga Duha u istom gradu (oko 1220),
Blaţene Djevice Marije u Splitskoj na otoku Braĉu (1228),
sv. Mihovila u Gruţu (oko 1290), sv. Marka u Dubrovniku
(1306), svetih anĊela u Splitu (1342), Tijela Gospodinova
u Šibeniku (1356), Majke Boţje u Zagrebu (Bratovština
Kalendinum prebendarskog zbora, prva polovica 14.
stoljeća), Bratovština dobre smrti u Zagrebu (1380) itd.
U našim su krajevima vrlo raširene bratovštine s
imenom zaštitnika lokalne crkve. Tako imamo bratovštine
sv. Kristofora u Rabu, sv. Duje u Splitu (1359), sv. Vlaha-
Blaţa u Dubrovniku, sv. Kvirina u Krku (1348), sv.
Tripuna u Kotoru itd. Uz hrvatski gostinjac sv. Jeronima u
Rimu djeluje Bratovština sv. Jurja i sv. Tripuna (Schuola
dei Schiavoni).
 Pod bratimskom zastavom
Bratovština svete krunice ili presvetog ruţarija, koju
oduševljeno propagiraju hrvatski dominikanci nakon bitke kod
Lepanta (1571), nije kako se obiĉno misli u izravnoj vezi sa
sv.Dominikom (1171/73-1221), utemeljiteljem Reda braće
propovjednika, nego s propovijedanjem njegovih duhovnih sinova
koji potkraj srednjeg vijeka organiziraju kruniĉarska bratstva i
promiĉu krunicu kao sredstvo okupljanja i razmišljanja o Kristovu
otkupiteljskom djelu.
Bratovštine sv. Nikole nesumnjivo su najraširenije staleško
udruţenje u Hrvatskoj. Nalazimo ih u gotovo svim većim mjestima
uz jadransku obalu: Split (1349), Kotor (1352), Ston (1389), Bol
na Braĉu (14. stoljeće) i drugdje. Kao izrazito staleško udruţenje
pomoraca i ribara, bratovština sv. Nikole štiti profesionalne
interese svojih ĉlanova, utvrĊuje meĊusobne poslovne odnose,
rješava sporove i zastupa bratime pred graĊanskim sudovima i
vlastima. Kod crkvenih i graĊanskih sveĉanosti bratimi sv. Nikole
nastupaju kao zajednica, u posebnoj odjeći i pod zastavom
bratovštine. Tako će npr. ĉlanovima krĉke Bratovštine sv. Ivana
Krstitelja (1323), zbog tunike s kukuljicom (cappa), napravljenom
od bijeloga domaćeg platna, do danas ostati naziv kapari.
Pravila bratovštine ravnaju se prema statutima ili matrikulama.
Od latinskih najzanimljiviji su statuti (matrikule) Bratovštine sv.
Mihovila u Gruţu (1290), sv. Kriţa u Kotoru (1298), sv. Marka u
Zadru (1321), sv. Nikole u Splitu (1349), Bratovštine dobre smrti u
Zagrebu (1380) itd., dok se meĊu najstarije hrvatsko-glagoljske
statute ubraja onaj Bratovštine sv. Marije Goriĉke u Baški na Krku
(1425).
Biĉevalaĉka bratstva
Flagelanti (biĉevaoci) spadaju medu najstarije laiĉke bratovštine
u nas. Iako su organizirani po uzoru na sliĉne zajednice na
Apeninskom poluotoku, ĉini se da su naši flagelanti statutarno
potvrdeni prije svojih talijanskih uzora. MeĊu prvim biĉevalaĉkim
bratstvima uz našu obalu spominju se bratovštine sv. Silvestra u
Zadru (1214), Svih svetih u Dubrovniku (1215), sv. Kriţa u Kotoru
(1298), svih svetih u Korĉuli (1301) itd.
Flagelanti dolaze do izraţaja osobito u vrijeme epidemija, gladi i
drugih društvenih zala, kad organiziraju javne pokorniĉke procesije
Hodoĉasniĉke bratovštine
Hodoĉašće, hod ili putovanje prema odreĊenom svetom
mjestu, simbolizira mimodramu ljudskog ţivota koja
ĉovjeka dovodi k spoznaji onoga što ga tek oĉekuje u
susretu s Bogom. U kršćanskom shvaćanju hodoĉašće ima
tri ĉina: polazak, putovanje i boravak u svetome mjestu.
Neovisno o motivu koji ga pokreće, hodoĉasnik polazi na
put radi Boga. Dugaĉak i mnogo puta krajnje neizvjestan
put poduzima on za oĉišćenje duše. Taj je put ispunjen
molitvom i vjerom u oproštenje grijeha. Zato je hodoĉašće
vjeţba u ovozemnom ţivotu, koja ĉovjeka ţivo podsjeća na
njegov konaĉni cilj prema kojem je usmjeren. Hodoĉašće
kao škola kreposti dolazi do izraţaja u 15/16. stoljeću zbog
opće nesigurnosti na putovima, uvjetovane ratom na
Sredozemlju i općenito u Prvi zapisi o hrvatskim
hodoĉašćima datiraju iz 9. stoljeća. Ĉedadski evanĊelistar
sadrţi imena hrvatskih uglednika koji su tamo hodoĉastili:
gospodin Trpimir, Bribina, Trpimirov sin Petar, knez
Branimir i ţena mu kneginja Maruša itd. Hrvati imaju i
zavjetni oltar u Aachenu, prijestolnici Karla Velikog.
Zadrani, Dubrovĉani, Šibenĉani i drugi naši luĉki gradovi
prevoze hodoĉasnike na Istok, u Svetu Zemlju.
Predstavništva Dubrovaĉke Republike i hrvatski franjevci
u Jeruzalemu, o ĉijoj prisutnosti svjedoĉe sv. Nikola
Tavelić (umro 1391) i njegovi drugovi fra Ivan Dalmatinac
i fra Martin iz Slavonije, dragocjena su pomoć
hodoĉasnicima iz hrvatskih krajeva, isto kao i gostinjac sv.
Jeronima u Rimu (utemeljen 1441) za brojne Hrvate koji su
hodoĉastili na grobove apostolskih prvaka.
U mnogim našim gradovima u kojima su se poboţni
putnici okupljali ili su bili na prolazu za hodoĉasniĉka
odredišta izvan Hrvatske, organizirane su bratovštine za
prijem romeja (hodoĉasnika koji su išli u Rim), palmiera
(Jeruzalem) i pelegrina (Santiago de Compostela). Uz
spomenutu Bratovštinu sv. Jakova u Šibeniku, koja je u
izravnoj vezi s drugim sliĉnim bratovštinama diljem
Evrope, na našem prostoru sigurnost hodoĉasnika
osiguravaju bratovštine za gradnju mostova i sigurnost
putova (tzv. fratres pontis).
 Uzajamna solidarnost
Najstariji statuti i uzakonjeni obiĉaji naših bratovština
naglašavaju njihov religiozni karakter. Ipak se na prvome mjestu
istiĉu duţnosti uzajamnog pomaganja, osobito u sluĉaju nesreće ili
smrti, kada su ĉlanovi svake pojedine bratovštine obvezni pomoći
udovici preminulog bratima oko obrade zemlje, odgoja i podizanja
njegove djece. Isti se vrlo aktivno zalaţu za društveni, kulturni i
politiĉki napredak svoga grada: pomaţu u odrţavanju javnog reda,
posreduju u sporovima, organiziraju plaćanje voditelja
humanistiĉkih škola, administriraju crkve, izdrţavaju hospicije i
prihvatilišta za siromahe, materijalno pomaţu sirotinju, napose
prigodom velikih kršćanskih svetkovina Boţića, Uskrsa i proslave
mjesnog zaštitnika. U vrijeme turskih ratova neke naše bratovštine
organiziraju otkup ratnih zarobljenika.
Bratovštine paze na moralan ţivot svojih ĉlanova, bore se protiv
lihve i kraĊa, pomaţu svoje gradove u javnim potrebama, napose u
vrijeme elementarnih nepogoda i epidemija. Preko bratovština u
javnom ţivotu naših gradova afirmira se puĉki sloj graĊanstva, što
je pridonosilo napretku komunalnog ţivota i boljem razumijevanju
meĊu lokalnim stanovništvom.
U ozraĉju bratovština nastaje naša najstarija duhovna
knjiţevnost na narodnom jeziku, recitirana u obliku dijaloga od
koje se postupno razvija crkveno skazanje i drama. Najstarija
hrvatska crkvena pjesmarica, pisana ĉakavskim dijalektom, pripada
Bratovštini Svih svetih u Korĉuli (15. stoljeće).
IZABRANA LITERATURA
K. VOJNOVIĆ, Bratovštine i obrtne korporacije u Republici
dubrovaĉkoj od 13. do konca 18. stoljeća, sv. I—II, Zagreb, 1899-
1900.
Hrvatska enciklopedija, III/1942, str. 247-252.
E. HERCIGONJA, Društveni i gospodarski okviri hrvatskog
glagoljaštva od 12. do polovine 16. stoljeća, Croatica, II 1971) 2,
str. 7-100.
J. KOLANOVIĆ, Prilog povijesti šibenskih hodoĉašća u kasnom
srednjem vijeku, CCP, VI (1982) 9, str. 13-36.
ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988, str. 353-376.
CRKVA I KNJIGA U HRVATA
U DOBA HUMANIZMA
Od prvih poĉetaka ljudske povijesti ĉovjek pokazuje
odluĉnost da svoje misli ovjekovjeĉi pismom. U
najrazliĉitijim stranama svijeta ono se kroz stoljeća
nevjerojatnom upornošću utiskuje u drvo i metal, kamen i
peĉenu glinu, vosak, papirus, pergamenu, svilu i papir.
Pojavom tiska (1455) knjiga postaje osnovnim
prenositeljem izvanredno bogatoga kulturnog razvoja
Evrope u doba renesanse i humanizma. Knjiga je
najsigurniji popularizator i vrlo uspješan prijenosnik
politiĉkih i religioznih zbivanja. U to reformno vrijeme
razlike postaju još izraţenije, katkad i neizbrisive, ako se
stavovi pojedinaca i skupina prenose posredstvom tiskane
rijeĉi.
U vremenu kad je izašla iz tiskarske radionice prva
hrvatskim jezikom tiskana knjiga, glagoljski misal »po
zakonu rimskoga dvora« (1483), Evropa već raspolaţe sa
stotinjak tiskara u desetak razliĉitih zemalja, meĊu koje
najvjerojatnije treba ubrojiti i Hrvatsku.
Zanimanje za knjigu
Paţljivom analizom fondova crkvenih knjiţnica i
privatnih zbirki rukopisa i tiskanih knjiga mogu se danas s
priliĉnom sigurnošću pratiti kulturni i znanstveni tokovi u
humanistiĉkoj preobrazbi Hrvatske. Katedralna knjiţnica u
Zagrebu, današnja Metropolitana, imala je već tada lijep
broj srednjovjekovnih kodeksa i prvotisaka, dok je u isto
vrijeme knjiţnica dubrovaĉkih dominikanaca raspolagala s
242 kodeksa i 318 prvotisaka. Osobna zbirka »oca hrvatske
knjiţevnosti« Marka Marulića ima 1521. nešto više od 150
svezaka, uglavnom tiskanih djela. Njegov suvremenik,
trebinjski biskup Juraj Kruţić, ostavlja na poĉetku 16.
stoljeća dubrovaĉkim dominikancima i franjevcima svoju
privatnu zbirku od 600 knjiga koje je, kako sam izjavljuje,
»s mnogo mara i tijekom dugih godina uspio nabaviti« da
mu budu »ţivotnom utjehom«.
Saĉuvani inventari javnih knjiţnica, u ono doba
iskljuĉivo vlasništvo crkvenih ustanova (kaptola,
 MeĊu najvećim knjiţnicama u Evropi
Knjige zabranjenih autora
Poĉeci knjiţnice dubrovaĉkih dominikanaca seţu u 13. stoljeće,
Mnogo je raznolikiji fond inkunabula i tiskanih djela iz
kada je navedena redovniĉka zajednica za potrebe samostanskog
humanistiĉkog razdoblja. U samo šest godina (1495-1500)
studija poĉela nabavljati tada najaktualnija teološka i druga
samostan nabavlja trideset šest razliĉitih izdanja
literarnoznanstvena djela, tako da je ova knjiţnica u doba renesanse
Savonarolinih govora i teoloških spisa. Dominikanski
i humanizma zauzimala prvo mjesto u Hrvatskoj po broju
srednjovjekovnih kodeksa, inkunabula i drugih tiskanih djela. »ratio studiorum« naglašava da, istina, »jedino spoznaja
Krista, a ne neko drugo umijeće ili znanje, dovodi do
Knjiţnica će se s vremenom proširiti i postati jednom od najvećih
blaţenstva«, ali ne zaboravlja istaknuti da je i »svako
ne samo u Redu braće propovjednika nego i u Evropi u razdoblju
drugo umijeće« (aliqua ars alia) prijeko potrebno za
od 15. do 17. stoljeća, dakle u vremenu kad je samostalna
spoznaju Boga i uravnoteţeni ljudski ţivot. Na to »drugo
Dubrovaĉka Republika bila u zenitu moći i novĉano pomagala
umijeće« odnose se gramatika, retorika, dijalektika i
razvoj umjetnosti i znanosti na svojem podruĉju. Izdašnom pomoći
Republike sv. Vlaha dubrovaĉki su dominikanci izmeĊu 1494. i pjesništvo, ali i egzaktne znanosti poput aritmetike,
geometrije i astronomije. Ova posljednja stavlja ĉovjeka
1520. izgradili novu prostranu knjiţnicu sa dva reda od po dvadeset
»pred prizor stvaranja i omogućuje mu otkriti ili barem
dvije stalaţe s više od tisuću svezaka.
nazrijeti neizmjernost i svemogućnost Boţju«.
Velik dio kodeksa i inkunabula bio je stranog podrijetla, a
Budući da su ljudske znanosti »putokazi u svjetlu kojih
donijeli su ga redovnici-povratnici sa studija u najpoznatijim
ĉovjek upravlja svoj hod prema višoj mudrosti«,
evropskim sveuĉilištima. Najveći dio knjiţnog fonda dolazi iz
kulturnih središta Italije (Bologna, Padova, Rim), Francuske (Lyon, dubrovaĉki su dominikanci u vrijeme otkrića tiska popunili
svoju knjiţnicu vrijednim izdanjima profanih djela s
Pariz, Strasbourg) itd. Znatan broj inkunabula i knjiga tiskan je u
podruĉja klasiĉne literature, humanistiĉkih i prirodnih
Veneciji, zatim u njemaĉkim gradovima Nurnbergu, Augsburgu,
znanosti. Povijesna znanost zastupljena je djelima antiĉkih
Beĉu i drugdje. S obzirom na sadrţaj rukopisnih kodeksa,
historiĉara (Herodot, Tit Livije, Diodor Sicilski itd.) i
dubrovaĉki dominikanci posjeduju uglavnom sve ono što se moţe
srednjovjekovnim autorima (Vinko iz Beauvaisa, Antonin
naći u knjiţnicama dominikanskih studija širom Evrope.
Najzastupljeniji autor je Toma Akvinski, a njega slijede poznati Firentinski i drugi). Ima i knjiga zabranjenih autora kao što
je Picco della Mirandola, što upućuje na Inkviziciju koja
dominikanski pisci: Moneta iz Cremone, Albert Veliki, Petar iz
zasjeda pod istim krovom a bavi se preteţno cenzurom
Verone, Jakov de Voragine, Ivan iz Fribourga itd. Klasiĉna i
knjiga.
patristiĉka djela manje su zastupljena, ali su prisutni Aristotelovi
filozofski spisi, Ciceronovi Orationes, Porfirijev Isagoge, Abu
Ma'sharov Introductorium in astronomiam, Avicenini tekstovi o
logici i metafizici itd. Od crkvenih otaca najĉitaniji su bili Jeronim,
Augustin, Bazilije, Ivan Damašćanski, Grgur Veliki, Izidor
Seviljski i ugledna imena srednjovjekovne znanosti na Zapadu:
kanonist Gracijan, teolozi Alain de Lille, Petar Lombardski i drugi.
 O »duši svijeta«
Prisutnost Platonovih, Aristotelovih, Aviceninih i Abu
Ma'sharovih spisa u knjiţnici podjeća na kozmogonijske i
prirodnoznanstvene rasprave u samostanskoj školi, gdje se
raspravlja o odnosu izmeĊu razuma i vjere, postojanja i
bivstvovanja, uzroka i naravi stvari. Za sljedbenike Alberta
Velikog i Tome Akvinskog, koji dopuštaju mogućnost vjeĉnosti
svijeta, boţanska objava ne iskljuĉuje svjetlo razuma, što u praksi
znaĉi da izgradnja »Boţje drţave« ne proturjeĉi izgradnji ljudskog
ovozemaljskoga društva, koje nadahnjuje i vodi prirodno pravo. O
duši svijeta raspravlja i dubrovaĉki dominikanac Grgur Budisaljić
(1550), koji u raspravi Sylvanaturae rezimira Albertove
prirodoznanstvene spise o flori, fauni i mineralima te o njihovoj
primjeni u medicini i ljekarništvu. »Magister Georgius Ragusinus«,
kako se obiĉavao potpisivati, promatra fiziĉki svijet ili prirodu kao
splet sila koje uzdrţavaju svemir i pomaţu ĉovjeku da mu
ovozemaljski ţivot bude kvalitetniji.
Dubrovaĉki dominikanski studij odgojio je plejadu uĉenih
redovnika, vrsnih predavaĉa na raznim evropskim sveuĉilištima,
koji su svoj matiĉni samostan i školu obogatili vrijednim teološkim
i drugim znanstvenim djelima, kao od humanista toliko slavljeni
Ivan Stojković i ne manje poznati profesori »artium« i teologije:
Blaţ Constantini, Donat ĐorĊić, Luka i AnĊeo Martinušić, Ambroz
i Klement Ranjina, Petar Guĉetić i drugi.
Privatne zbirke
U 15. i 16. stoljeću mnogi obrazovani pojedinci
prikupljaju i umnoţavaju literarna i znanstvena djela antike
i srednjega vijeka i na taj naĉin pridonose širenju
humanistiĉke kulture u Hrvatskoj. Bogatoj Stojkovićevoj
zbirci rariteta iz klasiĉne i patristiĉke epohe treba pridodati
privatne knjiţnice ne malog broja hrvatskih humanista kao
što su Marulić, Vlaĉić, Petrić i toliki drugi. Privatne zbirke
Ivana Viteza od Sredne, kancelara kralja Matije Korvina,
papinog legata Nikole Modruškog, Lutherova prijatelja
Matije Vlaĉića Ilirika (1520-1575) i filozofa Franje Petrića
(1529-1597) krase danas vitrine knjiţnica u Ostrogonu,
Rimu, Wolfenbuttelu i Escorialu.
U eri tiska knjiga u Hrvata ne predstavlja više monopol
tek neznatnog broja privilegiranih, što posvjedoĉuju brojne
privatne zbirke tzv. »obiĉnih« graĊana kao što su Šibenĉani
Jakov Ziliavić, Petar Ivanov, Antun iz Spilimberga i Rafael
Fero, Splićanin Petar Petronja ili zadarski trgovac
Mihovil,vlasnik Danteova rukopisa, pokazuju zanimanje
pojedinaca ne samo za odreĊena znanja nego i zavidan
literarni ukus.
Vrlo je zanimljiv inventar Marka Marulića (1521), koji
svojih stotinu pedeset preteţno tiskanih knjiga dijeli na
»libri ecclesiastici« i »libri zentilium«, tj. na biblijsko-
teološka i profana djela. Ova posljednja dijeli opet na
pjesniĉka, povijesna, zemljopisna, na spise o astronomiji,
poljodjelstvu i na gramatiku odnosno knjiţevnost.
 U duhu renesanse i humanizma
Renesansni razvoj knjiške umjetnosti u Hrvatskoj slijedi
minijaturno slikarstvo. Svjetsku slavu na torn podruĉju stekao je
Juraj Julije Klović »Croata« (1498-1578).
Renesansno crkveno graditeljstvo u nas zastupljeno je crkvom
Svetog Spasa u Dubrovniku, katedralom u Hvaru i Osoru te
proĉeljem i gornjim dijelovima šibenske katedrale. Od hrvatskih
umjetnika istiĉu se: Nikola Boţidarević, Ivan Duknović (umjetnik
na dvoru Matije Korvina), Feliks Petanĉić (minijaturist), Petar
Andrijić (graditelj Svetog Spasa u Dubrovniku) i drugi.
Nakon pojave humanizma u većini naših krajeva knjiga se više
ne promatra kao predmet odreĊene umjetniĉke vrijednosti, nego
prije svega kao djelotvorno sredstvo komunikacije meĊu ljudima.
Knjizi se pridaje sve veće znaĉenje, jer je postala vrlo uspješno
sredstvo ne samo u kulturnom i znanstvenom razvoju zemlje nego i
u razmjeni iskustava s drugim evropskim narodima na poĉetku
modernog vremena.
IZABRANA LITERATURA
H. MOROVIĆ, Povijest biblioteka u gradu Splitu, Zagreb, 1971,
str. 59-71 o knjiţnici Marka Marulića.
A. STIPĆEVIĆ, Struktura biblioteĉnih fondova u Hrvatskoj u 15. i
16. stoljeću, Slovo, 34/1984, str. 269-282.
F. ŠANJEK, Knjiga u Hrvata u vrijeme otkrića tiska; Croatica
christiana periodica, VIII (1984) 14, str. 213-224.
Ţ. DADIĆ, Egzaktne znanosti hrvatskog srednjovjekovlja, Zagreb
(Globus), 1991.
MARULIĆEVE IDEJE O EVROPSKOM
KRŠĆANSKOM ZAJEDNIŠTVU
Prenaglašenim isticanjem religiozno-teološke
komponente u Marulićevu ţivotu i njegovu literarnom
opusu nerijetko se zaboravlja da je »otac hrvatske
knjiţevnosti« prije svega humanist, ljubitelj antike i
oduševljeni renesansni stvaralac, ĉija brojna i izuzetno
vrijedna djela ulaze u povijest modernog razdoblja
evropske civilizacije.
U znanstvenom svijetu danas se s pravom apostrofira
Marulićev humanizam i sa zahvalnošću se naglašava
njegova miroljubivost, smisao za mjeru, pouzdanje u
ĉovjekovu dobrotu i duhovne vrline. Ne zaboravlja se
pritom da je Marulić pred gotovo pet stoljeća nastojao
oţivjeti ideju o jedinstvenoj kršćanskoj zajednici evropskih
naroda kao baštinici mediteranske civilizacije, utemeljenu
na jednakosti i uzajamnom poštivanju društvenih, kulturnih
i religioznih aspiracija ljudi na pragu vremena koje
nazivamo modernim.

»Devotio moderna«
»Modernom poboţnošću« u Hrvatskoj najprije se oduševljavaju
preteĉe humanizma, hrvatski studenti koji se s idejama pokreta
susreću na evropskim sveuĉilištima.
Idejni pokretaĉ »moderne poboţnosti« u Hrvata bio je Istranin
Petar Pavao Vergerije Stariji (1370-1444), koji u Govoru za
obnovu i jedinstvo u Crkvi i raspravi O plemenitom vladanju i
slobodnim studijima u mladosti preporuĉuje vjeţbanje u
krepostima, samodisciplinu i umjerenu askezu. Sliĉnim se
problemima bavi i njegov uĉenik Ivan Vitez od Sredne (1400. do
1472), koji naglašava osobni integritet (ĉast) kao neophodnu
komponentu za postizanje duševne ravnoteţe. Temeljne odrednice
»moderne poboţnosti« u nas najjasnije su izraţene u djelima
Marka Marulića Splićanina. Ne samo u hrvatskoj redakciji
Kempisova Od naslidovanja Isukarstova (1500), koji »otac
hrvatske knjiţevnosti« pogrešno pripisuje kancelaru pariškog
sveuĉilišta Jeanu Gersonu, nego i u drugim svojim djelima,
latinskim i hrvatskim, Marulić se zalaţe za ideje pokreta te postaje
jedan od nosilaca programa evropske laiĉke duhovnosti u doba
humanizma i poticatelj duhovne obnove kršćanskog Zapada u
vremenu katoliĉke restauracije (16/17. stoljeće).
Pouke za ĉestit ţivot po primjerima svetaca (De institutione
bene vivendi, 1506) smatraju se najdotjeranijim Marulićevim
djelom spomenute orijentacije. Izvorno pisano latinski, djelo je u
16/17. stoljeću prevedeno na nekoliko evropskih jezika (talijanski,
njemaĉki, francuski, španjolski, portugalski i ĉeški) i objavljeno u
pedesetak razliĉitih izdanja. Naţalost, na integralnu hrvatsku
verziju trebat će ĉekati do 1986!
Taj svojevrsni evropski bestseler otkriva u Maruliću izvrsnog
poznavatelja Svetog pisma, klasika kršćanske starine i verziranog
tumaĉa skolastiĉke i humanistiĉke duhovnosti. Pun osjećaja za
duhovna kretanja vremena kojemu i sam pripada, Marulić svoja
literarna nadahnuća stavlja u »sluţbu etiĉkih doumljivanja i
praktiĉnih uputa u skladu sa svojim osnovnim teološkim
polazištima i religiozno-moralnim shvaćanjima« (D. Šimundţa).
U Evandelistaru i Parabolama Marulić popularizira kršćanske
kreposti, dok u spisu O poniznosti i slavi Kristovoj apelira na
ĉitatelja da smisao vlastitog ţivota potraţi u Kristovu
otkupiteljskom djelu. Temeljeći svoje filozofsko-teološke
reminiscencije na izvješćima evanĊelista, Marulić naglašava kako
Marulić i Erazmo
Kao i nešto mlaĊi Erazmo iz Rotterdama (1469-1536), s
kojim ga se danas sve ĉešće usporeĊuje, humanist Marulić
je kao izvrstan poznavalac intelektualnih prilika svoga i
vizionar modernog vremena ostavio neizbrisiv peĉat na
svoje suvremenike i bio jedan od zaĉetnika duhovnih
zbivanja u ono prijelomno doba evropske povijesti.
I humanist iz Splita, kao i Erazmo, duguje svoj duhovni
odgoj pokretu »devotio moderna«, s ĉijim se aspiracijama
Marulić upoznao za studija u Padovi, a Lutalac (Erazmo,
Homo viator) iz Rotterdama u školi Braće zajedniĉkog
ţivota u Deventeru u Nizozemskoj. Obojicu povezuju
zajedniĉka ljubav prema kulturi i humanistiĉka teţnja za
istinom, koju otkrivaju u grĉko-rimskom stvaralaštvu,
svijetu Biblije i kršćanskoj literaturi. Njihova djela odišu
iskonskom ĉovjekovom teţnjom za mirom i slobodom, što
ipak neće smetati jednom Erazmu, autoru Spisa protiv rata
(1521), da svoje suvremenike pozove u boj »protiv
Turaka, koji se pobjedniĉki pribliţuju srcu Evrope
iskljuĉivo zbog nesloge kršćana« (Parafraza na Psalam
83, 1533), dok Marulić, koji istu tematiku dotiĉe u
nekoliko svojih spisa, travnja 1522. posebnom
predstavkom apelira na papu Nizozemca Hadrijana VI, a
radi osloboĊenja svoje domovine Hrvatske i cijele Evrope
od Turaka, jer »zajedniĉku opasnost treba odbiti
zajedniĉkim oruţjem«.
Nije poznato da bi se Marulić i Erazmo osim preko
knjiga i osobno poznavali. Splitski humanist u »prvaku
svih humanista« otkriva literarni genij najslavnijeg
Dalmatinca Jeronima iz Stridona, a ni uĉenom Nizozemcu
nisu nepoznati Hrvati, jer svoje Komentare i Parafraze
sastavlja na temelju dragocjenih grĉkih i sirskih kodeksa,
koje je Dubrovĉanin Ivan Stojković donio iz Carigrada
(1437). Marulićev i Erazmov »moderan« pristup Bibliji, tj.
u duhu pokreta »devotio moderna«, nadahnjuje se na
motivima oltarnih retabla poboţne Nizozemske (Erazmo) i
novozavjetnim prizorima koje je Andrija Buvina vješto
urezao u vrata stare splitske katedrale (Marulić).

Utjecaj na evropsku duhovnost
Filozofsko-teološke odrednice Marulićeva i Erazmova
humanizma temelje se na ljubavi prema klasiĉnom stvaralaštvu
antike i kršćanskom shvaćanju ljudskog društva. U tom kontekstu
oni svoju literarnu aktivnost uzimaju kao preludij u prouĉavanju
Svetog pisma, koje ĉovjeku otkriva tajnu raspetog Krista, koji palu
ljudsku prirodu ponovno dovodi u prvotni sklad i vodi je
blaţenstvu i sreći.
Marulić neobiĉno snaţno utjeĉe na evropska intelektualna
strujanja u 16/17. stoljeću. O tome najbolje svjedoĉanstvo nalazimo
u njegovih suvremenika Jeana Heidenberga (Trithemiusa),
Konrada Gesnera, Graessea, Le Mirea i drugih koji u svojim
bibliografskim izdanjima neizostavno spominju Marulića, istiĉu
njegovu erudiciju i društveno-etiĉko znaĉenje Pouka,
EvanĊelistara, Parabola i drugih spisa našeg humanista.
Marulić je najprisutniji u susjednoj Italiji, zatim u Francuskoj i
zemljama uz Rajnu, u kojima su mu još za ţivota tiskani Pouke i
EvanĊelistar. Popularnosti splitskog humanista pridonosi i poĉetni
uspjeh Druţbe Isusove u kojoj su Pouke ili Institucija odabrane kao
svagdanje štivo za duhovnu izgradnju pojedinih ĉlanova i
zajednice. Monumentalna Bibliotheca missionum svjedoĉi o
prisutnosti tog Marulićeva djela u isusovaĉkim misijskim
središtima na Dalekom istoku, od Indije do Japana i Kine. Više
svjedoka poznaje Marulićev Liber exemplorum (naslov Pouka o
kolnskom izdanju iz 1531), od kojeg se Franjo Ksaverski (1506-
1552) nikada neće odvajati na svojim dalekoazijskim putovanjima.
Kad su se u drugoj polovici 16. stoljeća Pouke našle na popisu
knjiga »koje treba proĉistiti« u duhu dokrinarnih smjernica nove
protuprotestantske teologije, jer je Marulić zastupao da se moţe
koristiti neistinom u iznimnim okolnostima, ako je u pitanju slava
Boţja i opće dobro, isusovci ne napuštaju svog omiljenog autora uz
klauzulu da se »najprije proĉisti ono što je trebalo proĉistiti«.
Pismom od 4. XI. 1567. Petar Kanizije preporuĉuje bavarskim
katolicima Pouke i EvanĊelistar kao vrlo korisna djela za duhovni
nauk.
Na francuski su prevedeni Nauk Kristov (Charles Didyer) i
Pouke (Paul Dumont). Ovaj posljednji predstavlja francuskom
POKRET »MODERNE POBOŢNOSTI«
Kontemplativna duhovnost srednjovjekovne mistike,
kao što su npr. djela magistra Eckharta (1260-1327), ne
odgovara obiĉnom ĉovjeku i kršćaninu, jer on nalazi malo
duhovne koristi u apstraktnim meditacijama o raĊanju
Boţje Rijeĉi u ljudskoj duši, stoga laiĉki uĉitelji 14/15.
stoljeća predlaţu jednostavniji sustav duhovnosti poznat
pod nazivom »moderna poboţnost« (devotio moderna).
Utemeljitelj pokreta Gerd Groote (1340-1384) iz
Deventera u Nizozemskoj zajedno s prijateljem Florentom
Radewijnsom osniva Braću zajedniĉkog ţivota,
organizirano laiĉko bratstvo koje prakticira duhovnost
utemeljenu na evanĊelju i kršćanskim klasicima, koje oni
marljivo prevode i ĉitaju na narodnom jeziku.
Ĉlanovi bratstva i dalje nastavljaju svoj profesionalni
rad, posebno oni koji sudjeluju u proizvodnji knjige:
pergamenari, proizvodaĉi papira, sitnoslikari, kopisti itd.
Kad je Radewijns 1391. otvorio prvu školu, namijenjenu
laiĉkom i duhovnom odgoju siromašne omladine, bio je to
poĉetak naglog uspona Braće zajedniĉkog ţivota i pokreta
»devotio moderna« u cijeloj Evropi.
Pojedina bratstva imaju vlastite skriptorije. Za osobnu i
zajedniĉku meditaciju prepisivaĉi (kopisti) sastavljaju tzv.
rapiaria, izbore mudrih izreka u kojima prevladavaju citati
iz Biblije i djela Aurelija Augustina, Bernarda iz
Clairvauxa, Ivana Fidanze (sv. Bonaventura) i drugih.
Najpoznatije djelo ove vrste je Nasljeduj Krista (De
imitatione Christi) Tome od Kempena, poznatijeg pod
latiniziranim imenom Thomas a Kempis, kojim »devotio
moderna« prodire i meĊu najkultiviranije pojedince. O
njegovu znaĉenju u Hrvatskoj govore mnoge saĉuvane
inkunabule i prijepisi te Marulićev prijevod Od
naslidovanja Isukarstova (1500).

IZABRANA LITERATURA
M. MARULIĆ, Pouke za ĉestit ţivot s primjerima, preveo i
protumaĉio B. Glaviĉić, izd. Zagreb (Globus), 1986 (s uvodnim
raspravama); Split (Knjiţevni krug), 1986-1987 (u dvije knjige).
M. MARULIĆ, EvanĊelistar, izd. Splitski knjiţevni krug, sv. I—II,
Split, 1985.
M. MARULIĆ, O poniznosti i slavi Kristovoj, izd. Splitski
knjiţevni krug, Split, 1989.
F. ŠANJEK, Marko Marulić i duhovna gibanja u doba
Restauracije (16/17. st.), zbornik Dani hvarskog kazališta, izd.
Splitski knjiţevni krug, Split, 1989, str. 63-73.
M. TOMASOVIĆ, Marko Marulić Marul, Zagreb, 1989.
HRVATI OTKRIVAJU LJUDSKA
PRAVA
U vrijeme otkrića Novog svijeta (1492) Katoliĉka Crkva
pokazuje iznimno zanimanje za stanovnike novootkrivenih
prostranstava Amerike, Afrike i krajeva uz Indijski i Tihi
ocean. Papa Aleksandar VI. bulom »Inter caetera« (1494)
obvezuje vladare Portugala i Španjolske na slanje
misionara i financiranje propovijedanja evanĊelja
tamošnjim starosjediocima.
Katoliĉki kler u novootkrivenim zemljama redovito ide
u suprotnom pravcu od konkvistadora, koje zanima jedino
zlato i profit. Desetak godina nakon Kolumbova dolaska na
Haiti, u Santo Domingu dominikanci Antonio de
Montesinos i Pedro de Cordoba uskraćuju odrješenje
bijelim doseljenicima koji Indijance drţe kao besplatnu
radnu snagu i s njima neljudski postupaju. Dominikancima
će se koju godinu kasnije pridruţiti Bartolome da Las
Casas (1484-1566), legendarna figura i simbol borbe za
dostojanstvo i slobodu crvenih stanovnika Amerike i svih
prognanika našeg planeta.
 Zao i nemoralan sustav
Las Casas pripada povijesnom trenutku kad je bijeli ĉovjek prvi
put obišao Zemlju i proglasio se njezinim gospodarom. Dok
dominikanci i franjevci na terenu »zakonima iz Burgosa« (1512)
nastoje ublaţiti nevolje Indijanaca, Las Casas energiĉno traţi
ukidanje encomiende i repartimienta, zemljišnih posjeda s
pripadnim starosjedilaĉkim stanovništvom kao besplatnom radnom
snagom, kao sustava koji je u sebi zao i nemoralan. Išao je tako
daleko da je španjolskom kralju i budućem caru Karlu V.
preporuĉio da je »bolje izgubiti sve prekomorske posjede nego da
se u njegovo ime ĉine tolike i tako strašne nepravde« (1516). Uz
podršku dominikanskih teologa sa Sveuĉilišta u Salamanci, Las
Casas će kao dominikanac i zastupnik Indijanaca u kraljevskom
»Vijeću za Indije« (danas bismo rekli Ministarstvu kolonija) od
kralja i skupštine iznuditi tzv. »nove zakone« (1542) koji ukidaju
encomiende a Indijance priznaju slobodnim podanicima španjolske
krune. U nastojanju oko naseljavanja i evangelizacije ameriĉkog
kontinenta Las Casas je, ne bez poteškoća, na obalu Cumana
(Venezuela) doveo nekoliko desetaka obitelji kastiljskih seljaka,
koji će domorodaĉko stanovništvo pouĉavati u uzgajanju razliĉitih
poljoprivrednih kultura i dati im primjer kršćanskog ţivota. Nešto
sliĉno pokušat će u 17/18. stoljeću isusovci s Guarani Indijancima
na graniĉnom podruĉju Brazila i Paragvaja (tzv. Paragvajske
redukcije).
Teorija o pravu naroda
Kao dominikanac (1522) Las Casas ima svesrdnu
podršku profesora Sveuĉilišta u Salamanci. Francisco de
Vitoria (utemeljitelj prava naroda), Bartolome de Carranza,
Melchior Cano i Domingo de Soto ne samo da ne
odobravaju rat protiv stanovnika Zapadnih Indija (tj.
Amerike) nego dokazuju da papina darovnica (Inter
caetera, 1494) vrijedi iskljuĉivo na duhovnom polju, tj.
daje prednost Portugalu i Španjolskoj u evangelizaciji
starosjedilaca u zemljama koje otkriju, ali im ne daje
nikakvih prava u prisvajanju i raspolaganju s tim krajevima
i njihovim stanovnicima.
Vrhovni uĉitelj (general) dominikanaca Toma iz Gaete
(Kajetan) zastupa stavove svoje subraće. U Komentaru na
»Sumu teologije« Tome Akvinskog (II—II, g. 66, a. 8)
Kajetan razlikuje tri vrste nevjernika: jedni su pravno i
ĉinjeniĉno podanici kršćana i ţive pod vlašću kršćanskih
vladara (Ţidovi, Mauri); drugi su pravno, ali ne i
ĉinjeniĉno podanici kršćana jer silom otimaju kršćanske
krajeve (Turci); treći ni pravno ni ĉinjeniĉno nisu podanici
kršćana (Indijanci). Kajetanov je zakljuĉak da s drugima
(tj. s Turcima) treba postupati kao s neprijateljima, dok su
treći (tj. Indijanci) zakoniti gospodari svojih zemalja i njih
se moţe obratiti samo blagošću. I Vitoria u svojim
»Predavanjima o Indijancima« (1539) drţi da »jedini
razlog zbog kojega Mauri, Turci i svi ostali nevjernici ne
ţele prigrliti katoliĉku vjeru leţi u tome da ono što kršćani
predlaţu rijeĉima opovrgavaju svojim vladanjem«.
Domingo de Soto još je oštriji kritiĉar kad tvrdi: »Naše je
oruţje ljubav i kršćanska bi vjera svima postala odvratnom
kad bismo je naviještali uz pomoć oruţja« (1553).
Miroljubivu evangelizaciju stanovnika novootkrivenih
zemalja potvrĊuje bula Sublimis Deus pape Pavia III.
istiĉući da »Indijanci i svi narodi koje će kršćani ubuduće
upoznati, paĉe ako i ţive bez vjere u Krista, ne smiju biti
lišeni ni svoje slobode ni posjedovanja svojih dobara (...)
Ne moţe ih se natjerati na ropstvo, a Kristovoj vjeri moţe
ih se pozvati propovijedanjem Boţje rijeĉi i primjerom
ĉestita ţivota« (2. VI. 1537).
Dominikanski teolog i papa Pio V. traţi od svog nuncija
 Korĉulanin Vinko Paletin i prava Indijanaca
Teoretsko pitanje o upotrebi sile protiv starosjedilaca Zapadnih
Indija pokrenuo je pravnik iz Cordobe Juan Gines de Sepulveda. U
polemiĉkoj raspravi »Democrates alter sive de iustis belli causis«
(Rim, 1535) Sepulveda istiĉe da preventivni rat protiv Indijanaca
nije samo dopušten nego i preporuĉljiv, jer su ovi »krivobošci,
barbari i po svojoj prirodi robovi«, pa će njihovo podĉinjavanje
misionarima olakšati posao i ubuduće sprijeĉiti obredna ţrtvovanja
tisuća nevinih.
Las Casas istiĉe da se podjela svijeta na barbare i civilizirane ne
moţe postavljati na razini etniĉkih, kulturnih i religioznih razlika,
nego na ljude koji slobodu i prirodna prava naroda obešĉašćuju i na
one koji ih poštuju. Ĉvrsto je uvjeren da »na svijetu nema naroda,
bio on grub, neobrazovan, surov i barbarski, a da ga se ne bi moglo
civilizirati i oplemeniti, ako se pritom slijedi ljudima vlastit i
prirodan put blagosti, ljubavi i susretljivosti. Svi ljudi imaju razum,
volju i slobodu izbora, jer su stvoreni na sliku Boţju. Svaka je rasa
zasebna jedinka a svi su ljudi sliĉni gledom na postanak i narav.
Nemoguće je dakle da cijeli jedan narod bude potpuno nesposoban
i toliko nedostatne razumnosti da nije sposoban sobom upravljati i
biti pouĉen u vjeri i kakvoj plemenitoj moralnoj doktrini«
(polemika sa Sepulvedom, 1551).
Korĉulanin Vinko Paletin (1508-1573) traţi srednji put izmeĊu
suprotstavljenih stavova Sepulvede i Las Casasa. U španjolskoj i
latinskoj redakciji iscrpne rasprave »O pravu i opravdanosti rata što
ga španjolski kraljevi vode protiv naroda Zapadnih Indija«
(1557/58) Paletin rezimira stavove konkvistadora (Indijanci su
idolopoklonici, barbari i nesposobni za rasuĊivanje, pa im se mogu
oduzeti njihova dobra i sloboda) i njihovih protivnika (Indijanci su
»plemeniti divljaci protiv kojih se ni po kakvom pravu ne moţe
povesti rat) izabirući srednji put izmedu dviju skrajnosti: Indijanci
su skloniji manama (izdajstvo, laţ, grijesi protiv prirode, obredno
ţrtvovanje nevinih ljudi itd.) negoli kreposnom i civiliziranom
ţivotu, ali ih se s oruţjem i silom moţe zauzdati i privesti
kršćanskoj uljudbi.
Odveć smiono predviĊanje
Vinko Paletin je potomak ugledne korĉulanske obitelji
koja se zbog ekonomskih poteškoća preselila u susjedno
Ţrnovo. Još kao dvadesetogodišnjak otiskuje se u svijet.
Kao mornar iz Španjolske odlazi u Novi svijet, »ţeljan da
ondje vidi razliĉite i gotovo nevjerojatne stvari« (iz
predgovora u talijansko izdanje knjige o navigaciji Pedra
de Medine, Venecija, 1554). Za desetogodišnjeg boravka u
Americi sudjeluje u pacifikaciji Yucatana (1536-1541). U
Meksiku (1542/43) postaje dominikanac, a nakon povratka
u Evropu (1546) studira teologiju (Bologna, 1546-1552),
sastavlja kartu Španjolske (1550), prevodi na talijanski
»L'arte del navegar« Pedra de Medine, sastavlja danas
izgubljenu raspravu »De la institucion del buen govierno«
(pr. 1560) i kratki opis Yucatana. Više puta obnaša sluţbu
starješine u korĉulanskom samostanu. Profesor je
matematike i kozmografije na Akademiji u Vicenzi (1560),
penitencijar u bazilici sv. Petra u Rimu i brat Kongregacije
sv. Jeronima u Vjeĉnom Gradu (1563). Mnogo putuje.
Zanimljiva su mu zapaţanja o ĉovjekovoj sposobnosti da
se snagom inteligencije izdigne iznad zemlje, koja je
njegova prirodna sredina, te ovlada morem i zrakom,
odnosno da od suhozemnog postane vodeno, a na neki
naĉin i zraĉno biće, što je za njegovo vrijeme odveć
smiono predvidanje (iz predgovora knjizi o navigaciji).
Svojim najvaţnijim djelom smatra traktat »O pravu
rata«, koji unatoĉ svim dozvolama i pozitivnom mišljenju
Inkvizicije nikad nije tiskan. U pismima španjolskom
kralju Filipu II. i ministru kolonija Franciscu de Erasu
(1565) Vinko Paletin istiĉe da gornjim djelom brani i
opravdava interese Španjolske u Americi. Paletinova je
rasprava svojevrsni prosvjed protiv Las Casasova »Kratkog
izvješća o uništenju Indija« (1552). Taj konkvistadore
poistovjećuje s najvećim zloĉincima ĉovjeĉanstva, a
Paletin u njima otkriva najplemenitije izdanke ljudskoga
roda, izjednaĉujući njihove podvige s mitovima o antiĉkim
herojima i djelima biblijskih junaka.

Hrvat o pretkolumbovskim spomenicima Yucatana
Iako je danas nezahvalno braniti društveno prevladani
mehanizam konkviste i pretjeranosti konkvistadora, zahvalni smo
Vinku Paletinu na preciznim podacima o pretkolumbovskim
spomenicima na Yucatanu, koje, u duhu onoga vremena, dovodi u
neposrednu vezu s Kartaţanima, koji su, pretpostavlja se, davno
prije Kristofora Kolumba doplovili u predjele Srednje Amerike. O
podrijetlu velebnih zdanja civilizacije Maya iz Chicen-Itze naš se
sunarodnjak raspitivao kod starosjedilaca Yucatana. Pozivajući se
»na vrlo staru predaju«, oni su ga uvjeravali da su u spomenute
krajeve došli Evropljanima sliĉni »bradati ljudi, koji su utemeljili
one gradove i u njima ţivjeli«, ali kako novi nisu više pristizali,
starosjedioci su ih »ratom i glaĊu izmorili, pobijedili i uništili«,
tako da su oni gradovi »ostali pusti i još uvijek stoje tako razrušeni
i trošni od dugog vremena«.
PALETINOVO IZVJEŠĆE O YUCATANU
Vinko Paletin je kao vojnik pod zapovjedništvom
Francisca de Monteja MlaĊeg sudjelovao u »pacifikaciji«
Yucatana. Tom se prigodom zanimao za spomenike te
drevne srednjoameriĉke civilizacije, o kojoj je napisao
jedan kraći, danas izgubljeni, spis. Saĉuvao se tek
fragmentarni opis iz Paletinove rasprave »O pravu rata«
(1557/58), s naznakom da je rijeĉ o graĊevinama
Kartaţana, koji su prije Kolumba stigli u Novi svijet.
Paletin, zaĉudo, ne koristi argument rimske pobjede nad
Kartagom (146. pr. Krista) u potvrdu španjolskih prava na
ameriĉke posjede (Karlo I. je kao njemaĉki car Karlo V.
bio i car »Svetog Rimskog Carstva«), ali je njegov opis
Yucatana prvorazredno svjedoĉanstvo o pretkolumbovskim
monumentalnim graĊevinama, reljefima, zidnom slikarstvu
i pismu Maya u Srednjoj Americi.
»Poluotok Yucatan ima nekoliko pokrajina. Jedna je
Zacatlan, udaljena od mora nešto manje od dana hoda, sa
starom graĊevinom od lijepo klesanog kamena i visokom
kulom. U sredini je hram na kojem su se prinosile ţrtve
idolima, a Indijanci ga zovu cu (hram u obliku piramide)...
Druga pokrajina naziva se Ciciniza (Chichen—Itza)
gdje je, mislim, osnovana Nova Salamanca. Indijanci su
nas uznemirivali i morali smo napustiti to mjesto u kojem
se još vide ostaci starih graĊevina. Vidi se i sedam kula
(tornjeva), a u njima Indijanci ne stanuju. Po svim tim
zgradama i tornjevima ima likova pješaka i naoruţanih
vojnika, bradatih i s oklopom, kacigom i drugim
predmetima; imaju oštre maĉeve, koplja i sjekire, kao i
Amazonke, a sve je naslikano poput vojske u pokretu. Na
tim su kulama bila dva reda slova, ali ih nitko od naših nije
uspio razumjeti. Nisu bila ni latinska, ni grĉka, ni
hebrejska. Koliko mi se ĉini ta su slova iz Afrike, iz
Kartage. Još se i danas nalaze tamo, a Vaše Veliĉanstvo
(Paletin svoju raspravu naslovljava na Filipa II, kralja
Španjolske, op. a.) moţe utvrditi kojem jeziku pripadaju.
Tik do te kule teĉe prekrasan izvor, dok je naokolo bilo
mnogo starih voćaka. Neki od nas, oni znatiţeljniji, diveći
se tim gradevinama, više su se puta u Indijanaca raspitivali
ĉemu su sluţile dotiĉne zgrade, ovi stari i razrušeni gradovi

IZABRANA LITERATURA
F. ŠANJEK, Korĉulanin Vinko Paletin istraţivaĉ Yucatana i
teoretiĉar španjolske "conquiste" u 16. stoljeću, Croatica christiana
periodica, II (1978) 2, str. 83-130 (Uz Mihojevićev prijevod
Paletinove rasprave »O pravu i opravdanosti rata što ga kraljevi
Španjolske vode protiv naroda Zapadne Indije«, str. 102-127).
Kapi krvi, kapi mora (romansirani Paletinov ţivot, prijevod
njegove rasprave i Krasićev tekst »Korĉulanin Vinko Paletin.
Neobiĉan ţivotni put jednog znanstvenika«), Globus, Zagreb,
1979.
Bartolome de Las Casas, Kratko izvješće o uništenju Indija,
Globus, Zagreb, 1982 (uz uvodni tekst o suprotstavljenim
koncepcijama Las Casasa, Sepulvede i Paletina).
REFORMACIJA I KATOLIĈKA
OBNOVA U HRVATSKOJ
Saksonski augustinijanac Martin Luther (1483-1546),
kao redovnik, svećenik i profesor, s puno dobre volje ali
nesmirena srca, raznovrsnim samoodricanjem i
asketizmom nastoji doseći Boga. U Svetom pismu otkriva
izvor svjetla i mira. Na tjeskobno pitanje: Kako milosrdni
Bog moţe istodobno biti i pravedan? — Luther nalazi
prosvjetljenje u Poslanici Rimljanima: »Smatramo zaista
da se ĉovjek opravdava vjerom bez djela Zakona (Rim 3,
28), pa zakljuĉuje da se kršćanin prepoznaje kao »uvijek
grešnik, uvijek pravednik i uvijek pokajnik«. U Luthera se
»sigurnost po vjeri« protivi »sigurnosti koja proizlazi iz
EvanĊelja«.
Temeljni spisi reformacije
»Afera Tetzel« potaknut će Luthera da prema
ustaljenom sveuĉilišnom obiĉaju na vratima wittemberške
dvorske kapele istakne devedeset pet »teza protiv oprosta«
(31. X. 1517), uz napomenu da vjernike »treba poticati
kako je bolje ići u nebo preko mnogih patnja i stradanja,
nego se oslanjati na laţnu sigurnost oprosta«. Iako nipošto
ne ţeli raskinuti s Crkvom, Luther se oglušuje na poziv
kard. Kajetana ne odstupajući od nauke »o opravdanju
vjerom bez djela« i prizivom na »autoritet Svetog pisma« u
odnosu na »crkveno uĉiteljstvo i tradiciju«. U raspravi s
Eckom (1519) zastupa Husovo uĉenje da »Crkva ima samo
jednog voĊu—Krista«. Javno spaljuje bulu »Exurge
Domine« pape Lava X (25. XII. 1520).
U tri za protestante temeljna spisa reformacije Luther
iznosi svoje reformistiĉke stavove: u »Manifestu
njemaĉkom plemstvu« (kolovoz 1520) obrazlaţe tezu o
sveopćem svećeništvu kršćana i obnovi Rimske kurije, u
raspravi »O kršćanskoj slobodi« (rujan 1520) definira
Crkvu kao nevidljivu zajednicu s ĉlanstvom koje ţivi od
vjere, dok u spisu »O babi- lonskom suţanjstvu« (listopad
1520) govori o sakramentima, opredjeljujući se za krštenje,
pokoru i Zadnju veĉeru, uz priĉest pod obje prilike.
Luther na njemaĉki prevodi Bibliju, sastavlja prve

Protestanti u Hrvatskoj
Još od 12/13. stoljeća u Hrvatskoj je aktualna obnova religioznih
struktura i ustrojstvo kršćanskog zajedništva u duhu Pracrkve (usp.
poglavlje o Crkvi bosanskoj), za koju će se dva stoljeća kasnije na
širem evropskom prostoru neumorno zalagati hrvatski teolozi Ivan
Stojković i Andrija Jamometić (usp. poglavlje »Hrvati u evropskim
reformnim gibanjima«).
Lutherov i Calvinov apel za povratak evanĊeoskom idealu
zajedništva i njihovo zauzimanje za narodni jezik u Crkvi
podudaraju se sa stoljetnim nastojanjima Crkve u Hrvata, što je
nesumnjivo poticaj širenju reformistiĉkih doktrina na hrvatskom
nacionalnom prostoru.
Pa ipak, unatoĉ navedenim ĉinjenicama i nekim istaknutim
duhovnim osobnostima iz Hrvatske, vrlo aktivnim u širenju
protestantizma, on nije uhvatio dubljeg i trajnijeg korijena u
hrvatskom narodu:Hrvati naime još iz prvog tisućljeća kršćanstva
posjeduju solidan prijevod Biblije i liturgijskih tekstova, pa ih u
tome Luther i ostali reformatori nisu imali ĉemu poduĉiti.
Slobodnom širenju protestantskih ideja u Hrvatskoj nisu
pogodovale ni društveno-politiĉke prilike onoga vremena, jer su
Hrvati zbog latentne turske opasnosti više razmišljali kako da
opstanu kao narod u ozraĉju zapadne kršćanske uljudbe.
Lutherov reformni pokret prodire u hrvatske krajeve iz
Njemaĉke, preko Kranjske i Koruške, posredstvom trgovaca i
vojnika. Boljem poznavanju hrvatskog protestantizma nedostaju
još uvijek »izvori iz prve ruke neposrednih propagatora
Reformacije, onih koji pridobivaju vjernike i stvaraju prve
nukleuse protestantske organizacije u našim krajevima« (N.
Crnković). Fenomenom protestantizma u nas bavili su se preteţno
jezikoslovci i povjesniĉari knjiţevnosti, ali bi više svjetla u tu
problematiku unijelo sustavno prouĉavanje inkvizicijskih arhiva,
kanonskih vizitacija, izvješća biskupa, kanonskih pohoditelja Svete
Stolice i zapisa puĉkih misionara iz potridenskog razdoblja.
U Istri i na Kvarnerskim otocima luteranizam ima odreĊena
uporišta. Odatle su Matija Vlaĉić Ilirik (1520-1575), »Ahil ĉistog
protestantizma« (E. Nacinovich), uĉeni Petar Pavao Vergerije ml.
(1498-1565), neslomljiv i u muĉeništvu postojan Baldo Lupetina,
pisac i prevodilac Stjepan Konzul (1521. do 1568), prevodilac i
U sjeni graĊanskog rata, uvjetovanog sukobom
Ferdinandovih i Zapoljinih pristaša, u Hrvatskoj i Slavoniji
tridesetih godina 16. stoljeća djeluju luteranski i
kalvinistiĉki propovjednici. Prvi u navedena podruĉja
dolaze iz Štajerske i Kranjske, dok se kalvinizam infiltrira
iz Ugarske. Zagrebaĉki biskup Šimun Erdody javlja papi
Klementu VII. da se »energiĉno i bezobzirno opire
luteranizmu«, jer bi u protivnom »veći dio svećenstva
njegove (tj. zagrebaĉke) biskupije već bio zaraţen torn
nadasve pogubnom sljedbom« (11. III. 1534). Problem
širenja protestantizma drţi da će uspjeti riješiti u
zajedništvu sa zagrebaĉkim klerom na sinodi zakazanoj za
15. VIII. 1535. Na podruĉju zagrebaĉke biskupije
propovijedaju domaći protestanti: luterani Ivan Drugnić iz
kriţevaĉke ţupanije i Grgur Vlahović iz Ribnika kod Ozlja,
kalvini Mihovil Buĉić i Benedikt Blaţeković iz Zagreba
itd.
Protestantizam ima, ĉini se, najviše uspjeha u Slavoniji,
posebno u okolici Valpova i Vukovara, dakle na podruĉju
gdje je u prethodnom razdoblju prisutan husitizam. U tim
je krajevima 1544-1551. osnovano stotinu dvadeset
protestantskih crkvenih općina, pod vodstvom Mihaela
Sztaraija iz Baranje, a 17. V. 1551. u Tordincima je
odrţana prva protestantska sinoda u nas.
Hrvatski protestanti nalaze oslonac i podršku u
zapovjedniku Hrvatsko-slavonske krajine barunu Ivanu
Ungnadu, utemeljitelju tiskare za propagandu
protestantizma na slavenskom jugu (Urach, 1556), ali i
politiĉko-gospodarski motivirano razumijevanje nekih
hrvatskih velikaša (npr. Nikole Zrinskog Sigetskog).
Etiketom protestantizma obiljeţeni su i neki hrvatski
humanisti kao Rabljanin Markantun de Dominis (1560-
1624), splitski nadbiskup i pisac povijesno-teoloških djela
s reformistiĉkim prizvukom (»De republica ecclesiastica«,
London, 1617), koji je zbog svojih proturimskih stavova
došao u inkvizicijski zatvor, gdje se razbolio i umro 8. IX.
1624. Posmrtno je osuĊen i spaljen na trgu Campo dei fiori
u Rimu 21. XII. iste godine.
 Potridentska obnova u Hrvatskoj
Hrvatski episkopat, brojan i aktivan u radu Općeg crkvenog
sabora u Tridentu (tal. Trento), oduševljeno se zalaţe za provedbu
reformnih saborskih zakljuĉaka u svojim biskupijama i na širem
nacionalnom podruĉju, napose s obzirom na organizaciju
kvalitetnije izobrazbe klera i duhovnog odgoja vjernika.
Juraj Drašković, koji na Tridentskom saboru zastupa cara i
ugarsko-hrvatskog kralja Ferdinanda I, kao zagrebaĉki biskup
(1563-1578) dao je poticaj korjenitoj obnovi Crkve u Hrvata. Na
dvjema biskupijskim sinodama, odrţanim 1570. i 1574. u Zagrebu,
biskup Drašković zalaţe se za opći preporod Crkve na hrvatskom
sjeveru. Utemeljenjem sjemeništa nastoji intelektualno i moralno
preporoditi kler, koji bi primjerenim ţivotom i kvalitetnijim
propovijedanjem trebao prednjaĉiti u stvaranju nove duhovne
klime u Hrvatskoj. Iz saĉuvanih vrela vidljivo je da je liturgijski
dio prve sinode (1570) odrţan na latinskom i na hrvatskom jeziku,
što ukazuje na znatan broj glagoljaša koji u ono vrijeme pastoralno
djeluje u granicama zagrebaĉke biskupije. Sinodalna se konstitucija
nije saĉuvala, ali se zna da je pisana latine, schlavonice et croatice
tj. latinicom, glagoljicom i bosanĉicom. Jedna od znaĉajnijih
odluka odnosi se na obvezno osnivanje škola uz svaku ţupnu
crkvu, što će uz brojne poteškoće materijalne prirode i neshvaćanje
roditelja nesumnjivo pridonijeti narodnoj pismenosti i pospješiti
uvoĊenje katekizama (Bellarminova, Kanizijeva i drugih) u
religiozni odgoj Crkve u Hrvata. Druga sinoda (1574) ţeli sprijeĉiti
daljnje širenje luteranstva i kalvinizma na hrvatskom prostoru.
I u drugim biskupijama u banskoj Hrvatskoj, mletaĉkoj
Dalmaciji i na podruĉju Dubrovaĉke Republike biskupijske i
pokrajinske sinode aktualiziraju program potridentske obnove u
nas: Zadar (1563, 1566, 1579), Šibenik (1564, 1574), Trogir (1565,
1579), Dubrovnik (1565, 1574/75), Pula (1576), Krk (1579), Split
(1579), Rab (1579), Poreĉ (1580), Hvar(1586) itd. Osobito su
djelotvorne sinode odrţane osamdesetih godina 16. stoljeća pod
vodstvom papina pohoditelja (vizitatora) Augustina Valiera, koji
inzistira da se u Dalmaciji propovijeda i katehizira na hrvatskom
jeziku, pa i sam prevodi katekizam na hrvatski, odrţava pouke
omladini i katehizira djecu.
Za obnovu crkvenog i religioznog ţivota u duhu reformnih
zakljuĉaka Tridentskog sabora (1563) traţi se mnogo solidnija
intelektualna i teološka izobrazba klera. U tu svrhu obnavljaju se
Isusovci i kapucini
Isusovci dolaze u Hrvatsku kao propovjednici (1560) i
nosioci potridentske obnove. Njihove rezidencije u
Dubrovniku (1604), Zagrebu (1606), Varaţdinu (1633) itd.
ţarišta su intelektualnog, kulturnog i religioznog ţivota.
Sustavnom vjerskom poukom, u okviru puĉkih misija,
isusovci daju ton potridentskoj duhovnoj obnovi u nas. Uz
Kašićev rad na sastavljanju prve hrvatske gramatike (1604)
i tiskanje liturgijskih priruĉnika (Rimski obrednik),
znaĉajan prinos religioznoj obnovi dali su Aleksandar
Kumulović (»Nauk krstianski za slovinjski narod«, 1582;
prijevod Bellarminova katekizma, 1603), Juraj Mulih
(»Posel apoštolski«, 1742) itd.
Kapucini grade prve samostane u Rijeci (1610),
Zagrebu (1618), Splitu (1691), Varaţdinu (1701) itd.
Odluĉni da nasljeduju Krista u strogoj franjevaĉkoj
tradiciji, hrvatski se kapucini orijentiraju na apostolat s
odbaĉenima (zatvorenicima!) i najsiromašnijima.
Zagrepĉanin Stjepan Matija Marković (1669-1742), u
knjiţevnosti poznat kao Stefan Zagrebec, objavio je pet
svezaka kajkavskim narjeĉjem (idiomate croatico) pisanih
propovijedi u duhu potridentske obnove: »Hrana duhovna
ovĉic keršĉanskeh« (Zagreb, 1715-1734).
Potridentsko razdoblje u Hrvatskoj sa ţupnim i
samostanskim školama pogoduje razvoju pismenosti. U
raznolikom i bogatom literarnom stvaralaštvu, izraţenom u
tri narjeĉja i trima pismima, zavidno mjesto pripada
religiozno-didaktiĉkoj literaturi. Uz već navedena djela
spomenimo još Glavinićev »Cvit svetih« (1628, 1657,
1702), Divkovićev bosanĉicom pisan »Nauk krstianski«
(1616), Baĉićevu »Istinu katoliĉansku« (1732),
Gasparottijev »Cvet szveteh« itd.

Umjetnost i katoliĉka restauracija (barok)
Intelektualne i religiozne rasprave u 15/16. stoljeću odraţavaju
se i na razvoj sakralne umjetnosti. Umjesto renesansnog
racionalizma, koji-po nekima-dovodi do reformacije, na
Apeninskom poluotoku i u zemljama vjernim Rimskoj Crkvi javlja
se barok (port. »barroco«, nepravilni biser). Reprezentativnost i
raskoš oblika novog umjetniĉkog stila katoliĉke restauracije
usmjereni su k ĉovjekovim osjećajima te umjesto na razum hoće
djelovati na srce.
Renesansne razumski jasne i samostojne oblike u baroku se
pomoću malih zakrivljenih mostova povezuju u skladno »jedinstvo
u mnoštvu«, a da pritom pojedinost ne gubi od svoje osobnosti,
nego samo dobiva na vrijednosti u sklopu velike cjeline (A.
Badurina).
Hrvatski se barok odlikuje brojnim i vrijednim ostvarenjima,
više u kontinentalnom dijelu (nakon osloboĊenja od Turaka) negoli
uz jadranski prostor, a za njegovo su promicanje posebno zasluţni
isusovci, kapucini i pavlini. Od baroknih novogradnji i starijih
romaniĉkih i gotiĉkih graĊevina, pregraĊenih prema novim
prostornim i dekorativnim koncepcijama, najzanimljivije su crkve:
Sv. Katarina u Zagrebu, Sv. Marija u Varaţdinu (isusovci), Trški
Vrh kod Krapine, Marija Snijeţna u Belcu, pavlinske crkve Sv.
Marije u Lepoglavi i Sv. Petra u Šumi (barokizirane), Sv. Vid u
Rijeci, Sv. Vlaho u Dubrovniku itd.
U duhu potridentske obnove u Hrvatskoj, zagrebaĉki biskup
Juraj Drašković osnovao je 1578. u Zagrebu sjemenište s
humanistiĉkom školom i uĉilištem moralnog bogoslovlja.
Lepoglavski pavlini uz gimnaziju (1582) organiziraju filozofsko-
teološki studij, koji bulom Klementa X (3. IV. 1671) i reskriptom
cara Leopolda I (23. I. 1674) postaje »studium generale« s
prerogativima visokoškolske ustanove. Nastavnu osnovu
pavlinskog studija u Lepoglavi ĉine trogodišnji studij filozofije (s
predavanjima iz logike, matematike, fizike, metafizike i etike) i
ĉetiri godine teologije (dogmatsko i moralno bogoslovlje, uvod i
tumaĉenje Svetog pisma, a od 1774. kontroverzistika, kanonsko
pravo, pastoralno bogoslovlje, katehetika i liturgika).
Zagrebaĉki teološki studij oţivljen je 1633/34. kad je u
isusovaĉkom kolegiju na Griĉu utemeljena katedra za moralnu
teologiju. Ĉetiri godine kasnije osnovana je i katedra za filozofiju.
Na molbu rektora kolegija Filipa Kaušića, car Leopold I (23. IX.
RELIGIOZNA KARTA EVROPE NAKON.
AUGSBURŠKOG UGOVORA (1555)
Nakon Augsburškog ugovora (1555), koji sankcionira
podjelu Njemaĉkog Carstva na protestantske i katoliĉke
drţave uz primjenu naĉela »cuius regio, illius religio«, tj.
da se podanici prilagode religiji vlasti, katolicizam
zadrţava ĉvrste pozicije u juţnim i zapadnim krajevima,
dok protestantizam dominira na sjeveru. Od Rima se
odjeljuju Prusija, skandinavske i baltiĉke zemlje, u kojima
se organiziraju nacionalne luteranske crkve, dok
Nizozemska i Škotska postaju tvrĊavom kalvinizma.
Švicarska je pod utjecajem zwinglijevstva, Ĉeška i
Ugarska pod prismotrom kalvinizma, dok u Hrvatsku
luteranizam dolazi iz Kranjske i Koruške (Istra) a
kalvinizam iz Ugarske. Francuski hugenoti, sljedbenici
Jeana Calvina, imaju uspjeha u Pikardiji, uz rijeku Rhonu i
na jugozapadu (Cevennes). Irska borba protiv
anglikanizma istodobno je i borba protiv engleske
hegemonije. Rimskom katolicizmu odani su Portugal,
Španjolska, Italija i većina zemalja habsburške krune.
Hrvatski sabor (1604) izglasava zakon po kojem je jedino
Katoliĉka Crkva priznata kao dopuštena na hrvatskom tlu.
Geografski promatrano, reformacija u Evropi ne
podlijeţe nikakvom pravilu, jer je protestantizam u svom
zaĉetku izrazito vjerskog karaktera. Za poţaliti je da nije
obnovio Crkvu iznutra, kao što je bilo pokušaja u 11/12. i
15. stoljeću. Bila je to ţelja za povratkom na izvorno
kršćanstvo, na ţivljenje evanĊelja koje u svojim zaĉecima
nije negativno, kako to neki povjesniĉari preĉesto
naglašavaju. Duhovnost onih koji su traţili reformu Crkve
usredotoĉena je na rijeĉ Boţju, koja se suĉeljava s
društvenom stvarnošću. Katoliĉkom svećeništvu
reformatori suprotstavljaju sveopće vjerniĉko svećeništvo.
U oĉima reformatora katoliĉko jedinstvo predstavlja
besplodnu samotvornost (monolitizam), dok oni ţele
pripadati Crkvi koja se mijenja: »Ecclesia reformata
semper reformanda.«
Nakon reformacije odnosi katolika i protestanata su
više-manje neprijateljski. U Evropi, kao i u
novootkrivenom svijetu, sukob je pojaĉan neprijateljstvom
protestantske Engleske i »papistiĉke« Francuske. Još u 19.

IZABRANA LITERATURA
M. MIRKOVIĆ, Matija Vlaĉić Ilirik, Zagreb, 1960.
J. ADAMĈEK, Reformacija u hrvatskim zemljama, Susreti na
dragom kamenu, Zagreb, 1985 , str. 61-78.
N. CRNKOVIĆ, Protestanti i "protestanti" u Istri i na
Kvarnerskim otocima u 16. i 17. stoljeću, Croatica christiana
periodica, IX (1985) 16, str. 47-62.
M. VANINO, Isusovci i hrvatski narod 1, Zagreb, 1969.
T. J. ŠAGI—BUNIĆ, Bogoslovni fakultet u Zagrebu u 300.
godišnjici Hrvatskog sveuĉilišta, Svesci, 16/1969, str. 66-70.
A. HORVAT -R. MATEJĈIĆ-K. PRIJATELJ, Barok u Hrvatskoj,
Zagreb, 1982.
Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244-1786, Zagreb, 1989 (osobito
ĉlanak dr. F. E. Hoška o pavlinskim srednjim i visokim školama,
str. 301-311).
HRVATSKI KATOLICIZAM U SJENI
POLUMJESECA
Tursko prodiranje na Balkan u 14/15. stoljeću iz temelja
će promijeniti odnose kršćanske ekumene u jugoistoĉnoj
Evropi. U navedenom razdoblju teokratsko-islamski Turski
Imperij ovladat će ne samo Grĉkom, Bugarskom,
Makedonijom, Albanijom, Srbijom, Crnom Gorom i
Bosnom i Hercegovinom nego i podruĉjima juţne Ugarske,
Srijema i Slavonije. Posljedice osvajanja porazne su
osobito za katolicizam, jer je velik broj biskupskih sjedišta
na ovim podruĉjima utrnuo, dok su mnoge biskupije ostale
bez biskupa ili ih se imenovalo tek fiktivno, tj. da se oĉuva
vladarsko pravo ingerencije pri izboru biskupa bez ikakve
mogućnosti da on posjeti i vodi njemu povjerene vjernike.
Masovna seoba i pravoslaviziranje
Do osnutka rimske Kongregacije za širenje vjere
(Congregatio de propaganda fide ili jednostavno
Propaganda, 1622) u mnogim krajevima gotovo i nije bilo
svećenika koji bi podrţavali vjeru u narodu. Osim toga,
poloţaj katolika u Turskom Carstvu bio je oteţavan i
ĉinjenicom da je Rim, središte zapadnog kršćanstva, bio
glavni animator otpora i organizator ratova za osloboĊenje
kršćanskih zemalja. Brojni nameti i podreĊeni poloţaj
katolika prouzroĉio je masovnu seobu Hrvata Bosne i
Hercegovine u slobodnu Hrvatsku, na teritorij mletaĉke
Istre, u Gradišće (Austrija), Molise (Italija), oko Poţuna
(Bratislave) itd. ili se pravoslavizirao kao npr. u Srijemu i
istoĉnoj Bosni. Istina je da su pravoslavci bili u
povlaštenijem poloţaju u odnosu na katolike, jer su
predstavnici njihovih crkava ostali na turskom podruĉju i
otomanske suih vlasti priznale kao predstavnike naroda i
sabiraĉe poreza, ali su i oni prelazili na kršćansku stranu,
pa se na nekadašnjem katoliĉkom tlu s obje strane granice
oblikovao širok pravoslavni pojas. Nakon eksodusa
kosovskih Srba s patrijarhom Arsenijem III. Crnojevićem
(1690), »srpski hijerarsi ĉesto vrše pritisak na katoliĉko
stanovništvo, osobito zahtijevanjem poreza, što znatno
 Pravni i stvarni status katolika
Teokratska islamska drţava priznaje legalnu egzistenciju
»narodima svetih knjiga« (Ahl' el-Kitab), tj. Ţidovima i kršćanima.
Djelomiĉna tolerantnost turskih vlasti prema kršćanima temelji se na
»Omarovu zakonu«, kaji sadrţi odredbe o nemuslimanskom ţivlju u
islamskoj drţavi. Tekst sadrţi i restriktivne i diskriminantne propise
s obzirom na Ţidove i kršćane prema muslimanima, uz vrlo
osjetljive razlike u poreznim obvezama za jednu i drugu skupinu. Za
bosanske je katolike najnepodnošljiviji bio »porez u krvi«
(devširma) u ime kojeg se svake tri do ĉetiri godine iz odreĊenog
kraja uzimalo tristo do tisuću djeĉaka i mladića, izmeĊu 10/12 i
20/25 godina, koji su prevedeni na islam, odnaroĊeni i otpremani na
daljnje izuĉavanje ratnih vještina ili religioznih disciplina.
Nakon pada Bosne (1463), na Milodrškom polju kod Kiseljaka,
Mehmed II. Osvajaĉ izdaje fra AnĊelu Zvizdoviću, junaĉkom
kustodu franjevaca Bosne Srebrene, Ahd-namu, tj. carsku povelju da
ti »bosanski duhovnici... budu slobodni, sigurni i da se bez straha
povrate i nastane u zemljama (turskog) Carstva u svojim
samostanima... Neka ih nitko ne napada niti ugroţava njih, njihov
ţivot, imetak ili crkve.«
Unatoĉ Ahd-nami, koju su u više navrata potvrdili Mehmedovi
nasljednici, »franjevice i katoliĉki narod u Bosni i udrugim našim
krajevima pod turskom upravom pritiskivale bi ĉeste i teške ucjene
da se pojedinci iskupe iz tamnica a ponekad i s kolca i od konopca«
(K. Draganović, CCP, 11/ 1983, str. 56), jer su »turski upravitelji,
suci i samozvani nasilnici bili vrlo potkupljivi i uvijek gladni Rim-
papinih i fratarskih cekina« (ibid.). Nasilnici su uvijek nalazili nove
naĉine da globe i ucjenjuju fratre. Do samostana je bio gostinjac
(musafir-hana) u kojem su se okupljali turski siledţije i zlostavljali
fratre ako ih ovi ne bi primili i dostatno pogostili, ali su dovitljivi
fratri smanjivali okvir vrata da se i na taj naĉin oslobode neţeljenih
»gostiju«.
Nasilni pokušaji islamizacije
U poĉetku turske vladavine u našim krajevima nije bilo
nasilne islamizacije. Na islam se uglavnom prelazi zbog
oĉuvanja društvenog ugleda i gospodarskog poloţaja.
Val nasilne islamizacije Bosne i susjednih hrvatskih
podruĉja najjaĉi je u poĉetku 17. stoljeća. Isusovac Bartol
Kašić, koji 1613/14. obilazi Slavoniju, Srijem i dio Bosne,
piše da su se mnogi kršćani u navedenim krajevima
»poturĉili«, tj. da su prešli na islam. Kašićevu izjavu
potvrĊuje Petar Mazarek (1624), koji je kao apostolski
vizitator, izmeĊu ostalog, pohodio Srijem, Slavoniju i
Bosnu do Olova, naglašavajući da je samo »na podruĉju
(Kraljeve) Sutjeske minulih godina od (katoliĉke) vjere
otpalo šest do sedam tisuća duša«. Nagli pad broja katolika
posvjedoĉuju izvješća bosanskih biskupa Franje Baliĉevića
(1612) i Jeronima Luĉića (1637), franjevaĉkih provincijala
(Nikole Brajkovića, Martina Brguljanina), zapisi
povjesniĉara (Filip Lastrić) itd.
Jedan anonimni turski izvor (1585) potvrĊuje da je
kršćanski narod u Bosni teško podnosio porez »dţizju«
(glavarinu) i druge šerijatske daće, pa su mnogi odlazili sa
stoljetnih ognjišta, što je turska administracija iz
ekonomskih razloga nastojala zaustaviti. Tako je kršćanima
savjetovano da će se osloboditi »dţizje« ako iz svakog sela
po jedan muškarac primi muslimansko ime i jednostavno
svoje (kršćansko) ime prevede u tursko: tko se zvao Ţivko,
ubuduće će nositi ime Jahija; Vuk će se nazvati Kurt itd.
Ĉim su se prozvali muslimanskim imenima, spomenuti je
porez ukinut. Tako su u Bosni nastale tri vrste vjernika:
jedni su se »poveli za svjetlorn Boţjim i postali
muslimani«, drugi su ostali »u propasti bezvjerja«, tj.
nastavili su ţivjeti kao kršćani, a treći-bojeći se represalija-
bili su naizgled muslimani, ali su u skrovitosti obavljali
(kršćanske) obiĉaje svojih oĉeva, pa se i »danas zovu
poturi«, tj. napola kršćani a napola Turci (muslimani).
Uzimanje turskog (muslimanskog) imena znaĉilo je
zapravo postati muslimanom, o ĉemu svjedoĉi narodna
izreka iz okolice Visokog: »Hajdemo ĉaskom u Visoko
promijeniti ime« (M. Batinić, Djelovanje franjevaca u
Bosni i Hercegovini, II/1883, str. 13).
 Povijesne zasluge franjevaca Svjetionici nade

Crkvena organizacija na hrvatskom podruĉju pod turskom Iako misionari i apostolski pohoditelji (vizitatori)
vlašću nije sasvim utrnula. Zaslugom ponajviše Bartola Kašića i općenito hvale vjeru i moralno ponašanje vjernika, u
zauzimanjem rimske Propagande vjernike ovih podruĉja zastupaju narodu vlada veliko neznanje o vjerskim istinama. U Bosni
osim bosanskog takoĊer i biskupi koji rezidiraju u Makarskoj i u i Slavoniji se od davnine u vrijeme posta uzdrţavaju ne
Beogradu. Bosanske biskupije imenuje Rim u dogovoru s samo od mrsnih jela nego takoĊer od mlijeĉne hrane i jaja,
tamošnjim franjevcima. Franjevaĉka provincija Bosna Srebrena ali zato mnogi ne znaju Oĉenaš, Zdravomariju i
imala je jednu od najistaknutijih uloga u povijesti hrvatskog Vjerovanje. Krštenje i sakramenti dijele se po kućama, a u
katolicizma. Uz goleme ţrtve, franjevci su obnovili Katoliĉku nedostatku svećenika priĉešćuju svjetovnjaci, nerijetko i s
Crkvu i saĉuvali hrvatski nacionalni identitet katolika ne samo u neposvećenim hostijama. Praznovjerje sa
Bosni i Hercegovini nego i u Slavoniji, Srijemu i drugim »turskim« srednjovjekovnim ordalijama zastupljeno je u svim
podruĉjima nastanjenim Hrvatima. predjelima »turske Hrvatske«.
U općoj nestašici klera u Bosni, Hercegovini i dalmatinskim Unatoĉ neznanju i negativnostima, neizbjeţnim
podruĉjima pod turskom vlašću, franjevci nalaze podršku u posljedicama »snalaţenja« u dugotrajnom sluţenju
popovima glagoljašima, koji su liturgijski i kulturno nastavljali osvajaĉu, Crkva i kler u hrvatskim krajevima pod Turcima
tradiciju srednjovjekovnih hrvatskih glagoljaša.Sluţe se rimskim bili su svjetionici nade, inspiratori i voĊe naroda u borbi za
obredom i crkvenoslavenskim jezikom, uz upotrebu glagoljskog osloboĊenje. Dovoljno je podsjetiti na popa Marka Mesića
pisma i mnogo praktiĉnijom bosanĉicom. Pod pokroviteljstvom (1640-1713), ţupnika u Brinju i borca za osloboĊenje Like,
dalmatinskih biskupa (Zmajević, Bianković, Bizza) budući se i franjevca Luke Imbrišimovića Sokola (1620-1698), voĊe
glagoljaši školuju u Italiji (Fermo, Loreto) i u domovini (Priko kod ustanka za osloboĊenje Slavonije.
Omiša, Zadar) uz financijsku podršku Propagande i materijalnu
pomoć svojih obitelji i rodbine. Njihovo teološko znanje nije uvijek
na visini intelektualnog odgoja potridentskog klera, jer se
uglavnom temelji na asimilaciji Bellarminova i Kanizijeva
katekizma i teološkim priruĉnicima poput Kadĉićeva »Boggoslovja
dillorednog« ili Dobretićeve »Moralne bogoslovicze«, ali su
cijenjeni kao revni i poboţni svećenici. Zbog skromnog znanja
(nazivaju ih »jezgrašima«, koji poznaju tek osnove kršćanskog
nauka) glagoljaši su cijelog ţivota bili neka vrsta niţih kapelana,
vezanih uz rodno mjesto, iako su u krizno doba nestašice svećenika
dobro dolazili kao pomoć redovniĉkom kleru.
Nije lako rekonstituirati duhovni profil hrvatskog katolicizma u
krajevima pod turskom vlašću. Vrhovne norme bile su izraţene u
odredbama Tridentskog sabora, modeli u kršćanstvu zapadnih
romanskih naroda, a njihova primjena u rukama apostolskih vikara
i ostalog (uglavnom) franjevaĉkog klera. Iako je pastoralni
naglasak na katehizaciji, moţda i više nego u zapadnim kršćanskim
zemljama, u kršćanskoj svijesti naroda »turske Hrvatske« susreću
se relikti »pretkršćanskog doba, orijentalni islamski osjećaj ţivota,
katoliĉka konfesionalna etika i kršćanska nada« (S. M. Dţaja,
 Zapis glagoljaškog popa Martinca u (drugom)
Novljanskom brevijaru o krbavskoj tragediji (1493) TUMAĈ RIJEĈI:

I k tomu budući mi v skrbi i priobiţden misliju vsagda bih za skrb — nevolja, briga
rati velike i nemirija jaţe prikljuĉiše se v vrimena naša, juţe zastupi — ĉete
dvigoše Turci (...) proti vsej vseljenej zemalj. I obujamši vsu Grĉiju plk - puk
i Bulgariju, Bosnu i Rabaniju, nalegoše na jazik hrvatski posilajući na brodih vod — na prijelazima voda
zastupi velike; vojvode silne tvorahu brani mnogije s plkom junote — mladići
hrstjanskim, pobijajući se na poljih i na pasih i na brodih vod. kvekajućija ĉeda — djeca koja krneĉe
Tagda ţe robljahu vse zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave vseljenaja (zemalj) — vasiona (kugla zemaljska)
daţe do Gore Zaprte, vse ţe deţele kranjske daţe do mora robeće i baša — paša
harajuće i domi Boţje paleće ognjem i oltari Gospodnje burg — gradina, (utvrdeni) grad
razdrušujuće, prestarih ţe izbijajuće uruţijem, junoti ţe, devi i ošće — još, i
vdovi, daţe i kvekajućija ĉeda, plk Boţji peljajuće v tuze usilija pobeţdena bisi — bila je pobijeĊena,
svezani sući ţelezom na i prodajući je na trţišćih svojih jakoţe v premoţeniji jih — u njihovu porazu
skotu obiĉaj jest. plĉina — puĉina, širina
I ošće izide baša Rumanije i Vrhbosne i porobiv Posavje pade s malimi — s malim brojem ljudi
pod Modrušu. I poĉe rvati Modrušu, poţga ţe ognjem burge proĉi ini — i ostali, drugi
okrstnije i kloštri ošće i crkve Gospodnje. Tagda ţe gospoda Atela — Atila
hrvatska i bani hrvatski dvigoše vojsku protivu njim, boj zastupni v priobiţden — oţalošćen
polji velijem Krbavskom. I tu boriše se braniju velijeju. Tagda ţe bran — bitka
pobeţdena bisi ĉest krstjanska, tagda ţe uhitiše bana hrvatskoga na pasih — na gorskim prijelazima
ošće ţivuća, tagda ţe ubiše kneza Ivana Frankapana, tagda Gora Zaprta — Moslavina
otpeljaše kneza Mikulu Frankapana, tagda ţe ubiše bana jajaĉkoga. deţele — krajeve
Tagda ţe padoše krepci vitezi i boritelji slavni v premoţeniji jih devi — djevojke
veri radi Hrstovi. Ošće ţe i pišci izabrani boritelji tu umriše, obstrti usilije — nasilje
zastupi v plĉine polja tu ţe semrt prijaše veri radi jakoţe druţba juţe — koju (tj. vojnu)
svetago Mavricija. Takmo ţe knez Brnardin Frankapan izide ot obujamši — zauzevši
sredi boja s malimi. Rabanija — Albanija
I tagda naĉeše cviliti rodivšije i vdovi mnoge i proĉi ini. I bisi rvati — ratovati, napadati, boriti se
skrb velija na vseh ţivućih v stranah sih, jakoţe nest bila ot okrstni — okolnji
vremene Tatarov i Gotov i Atele neĉistivih. Let Gospodnjih 1493. boj zastupni — boj ĉeta
ĉest — dio, strana
pišci — pjeĉaci
obstrti — okruţiti, opkoliti
takmo — samo
rodivšije — rodilje
bisi skrb — bila je nevolja
 Iz Marulićeve
"Molitve suprotiva Turkom" (1522)
Svemogi Boţe moj, kim svaka postaju,
odvrati jur gnjev tvoj, ter pomiluj naju.
Ostavi zlu volju, pozri na virni puk,
gdi trpi nevolju svak ĉas od turskih ruk.
Luge, sela, grade popliniv s'ţegoše,
muţe, ţene, mlade svezav povedoše.
Ubiše junake, koji se rvihu,
a ine nejake u sinţir vedihu.
IZABRANA LITERATURA
J.BUTURAC, Katoliĉka crkva u Slavoniji za turskoga
vladanja, Zagreb, 1970, (ACC, 1).
S. M. DŢAJA, Katolici u Bosni i Hercegovini na prijelazu
iz 18. u 19. stoljeće, Zagreb, 1971 (ACC, 2).
K. JURIŠIĆ, Katoliĉka crkva na biokovsko-neretvanskom
podruĉju u doba turske vladavine, Zagreb, 1972 (ACC, 3).
K. DRAGANOVIĆ, Biskup fra Jeronim Luĉić (1575-1643)
i njegovo doba, Croatica christiana periodica, VII (1983) 11,
str. 33-79.

Oni nas tiraju, veţu, biju, deru,

za te se ne haju, ni za tvoju vjeru,
sloţiti pod noge ku su odluĉili;
moćju sile mnoge svih su jur skljuĉili.
Li kako no plami, kad pada u gori,
ostade crn kami, i brez listja bori,
ionako t' ne ostaju gradi tere mista,
ka no opušćaju, plinujuć sva lita.
Boj su bili š njimi Hrvati, Bošnjaci,
Grci ter Latini, Srbli ter Poljaci.

Pokaţ', Gospodine, da kako srdţba tva

za naše krivine nas u nevolju da,
onako smiljenjem da nas moţ obranit,
tere s utišenjem slobodu nam povratit;
Turke sve podvratit za blud njih nevere,
njih silu pokratit, ka nas koljuć dere.
Evo plaĉne tebi majke tuţne hode,
da ne plode sebi, jer njih plod odvode.
Niki su prognani iz baštine svoje,
a niki prognani u suţanstvo stoje.
Taj plaĉe diĉicu, taj muţa, taj ţene,
plaĉe brat sestricu, a sestra bratca nje.
Jur dopre do tebe vapaj i suze njih,
ne daj da povede neviran Turak svih.
 UNIJATSKA CRKVA I
PRAVOSLAVLJE U HRVATSKOJ
Nekako istodobno s prvim protestantima na hrvatskom se
prostoru pojavljuju i predstavnici grko-istoĉnih preteţno slavenskih
crkava. Grĉki, morlaĉki i srpski prebjezi, koje mletaĉke i austrijske
vlasti naseljavaju na nesigurnom podruĉju uz tursku granicu,
narušavaju dotadašnje crkveno i etniĉko jedinstvo u Hrvatskoj.
Morlaĉki i srpski pravoslavni ţivalj »znat će odrţati veze sa svojim
sunarodnjacima onkraj turske granice i bit će u stalnom doticaju s
hijerarhijom Srpske pravoslavne crkve kako na podruĉju Turskog
carstva tako i na podruĉju Habsburške monarhije« (N. Crnković,
CCP, 24/1989, str. 123).
Poznato je da pravoslavna hijerarhija u dosluhu s turskim
vlastima nameće svoje poreze i katolicima. U našim krajevima
pećka patrijaršija, koju 1557. obnavlja Mehmed Sokolović
namjestivši za patrijarhu roĊenog brata Makarija, traţi godišnje
deset dukata za svakog katoliĉkog svećenika i još sto za njihova
biskupa (prema izvješću makarskog biskupa Marijana Lišnjića
rimskoj Propagandi 1672), tzv. »bradarinu«, tj. pristojbu za
dozvolu da katoliĉki svećenici mogu brijati bradu itd. Katolici
trebinjske biskupije plaćaju pravoslavnom vladiki šest razliĉitih
vrsta nameta. Kod nesmiljenog utjerivanja takvih nameta, kojima
se htjelo nametnuti priznavanje jurisdikcije grĉko-pravoslavne
hijerarhije nad katolicima u Bosni i Hercegovini i u Slavoniji,
katoliĉki vjernici i njihov kler bili su prisiljeni braniti se i pred
turskim sudovima. Poznati su tragiĉni dogaĊaji iz 1635. u vezi s
vladikom Jevremom i njegovim vikarom Radojicom, koji su
katolike u (Slavonskoj) Poţegi htjeli podrediti jurisdikciji pećkog
patrijarha (K. Draganović, Biskup Luĉić i njegovo doba, CCP,
11/1983, str. 66-67).
Unionistiĉki pokret u Hrvatskoj
Unionistiĉki pokret na osnovama Firentinskog »sabora
jedinstva« (1439) javlja se u Istoĉnoj Evropi potkraj 16.
stoljeća. Plod tog natojanja je sjedinjenje grkoistoĉnih
Ukrajinaca s Rimom (Brest—Litovsk, 1596). I pećki
patrijarh pokazuje zanimanje za prisnije odnose s papom
Klementom VIII, ali je to nastojanje efemernog karaktera
(1597).
Dio doseljenih pravoslavaca u Banskoj Hrvatskoj,
uglavnom »prebjega« i »uskoka« s turskih podruĉja na
teritorij karlovaĉkog i varaţdinskog generalata, stupio je
1611. u uniju s Katoliĉkom Crkvom. Za njih je u Hrvatskoj
uspostavljena svidniĉko-marĉanska eparhija sa sjedištem u
Marĉi kod Ivanića, dobru zagrebaĉkih biskupa, na ĉelu s
vladikom Šimunom »Vratanjom« (1611-1630).
Novoosnovana eparhija ima oko šezdeset tisuća vjernika.
Vladika Gabrijel Mijakić (1663-1670) postaje nekom
vrstom sufragana zagrebaĉkog biskupa i odriĉe podloţnost
pećkom patrijarhu. Zagrebaĉki biskupi nisu meĊutim za
svidniĉko-marĉanske vladike imali dostatnog
razumijevanja. Njih je, osim feudalno-ekonomskih odnosa,
muĉio i strah da će ih prevesti na latinski obred i polatiniti.
Unionistiĉki pokret u Hrvatskoj postao je ugroţen u
trenutku kad je srpski patrijarh Arsenije III. Crnojević s
episkopima i ne malim brojem naroda 1690. prešao Savu i
pod zaštitom austrijske vojske naselio tek osloboĊena
podruĉja juţne Ugarske (Srijem, Banat i Baĉku). Tom
seobom znatno su se prorijedili starodrevni srpski krajevi,
u koje će se naseliti islamizirani Albanci, što će znatno
promijeniti etniĉko-konfesionalnu sliku tih krajeva (J.
Turĉinović, Katoliĉka crkva u juţnoslavenskim zemljama,
Zagreb,1973,str.30).
 Silom vraćeni u pravoslavije
Car Leopold I. izuzima srpske doseljenike iz nadleţnosti
feudalnih gospodara i teritorijalnih vlasti a njihovoj hijerarhiji, baš
kao i Turci, priznaje crkveno-politiĉku vlast nad svim doseljenim
pravoslavcima, katkad, naţalost, i nad unijatima. Unatoĉ tim
koncesijama (1708, 1713), Unijatska Crkva u Banskoj Hrvatskoj
odrţala se pod zaštitom austrijskih careva, koji su je najviše htjeli i
podrţavali.
Nakon osloboĊenja Slavonije, car Leopold I. imenovao je
vladikom u Hopovu (Srijem) Longina Raića (1688), koji priznaje
srijemskoga rimokatoliĉkog biskupa. Njegov nasljednik Petronije
Ljubibratić (1694-1703) prisiljen je iz Srijema preseliti se u Pakrac
(1699), a njegov brat Ivan, koji ga je imao naslijediti, sklanja se u
Vlašku jer ga je iz Pakraca protjerao patrijarh Arsenije. Na taj su
naĉin unijati u Slavoniji i Srijemu silom vraćeni u pravoslavlje.
Kad su protivnici crkvenog jedinstva unijatima oteli Marĉu (1735),
grkokatoliĉki vladike nastanjuju se u Pribiću kod Ţumberka.
Napuĉen preteţno "uskocima", poslije mira u Madridu (1617),
Ţumberak ostaje najkompaktniji grkokatoliĉki kraj u Hrvatskoj.
Potkraj 18. stoljeća grkokatoliĉki vladike podiţu sjemenište u
Zagrebu. S vremenom im se jurisdikcija protegla i na sve hrvatske
krajeve izvan turske vlasti. Godine 1777. ukinuta je svidniĉko-
marĉanska eparhija i mjesto nje osnovana kriţevaĉka grkokatoliĉka
biskupija, koja 1852. postaje sufragan zagrebaĉkoj nadbiskupiji.
Kriţevaĉkoj se biskupiji povjeravaju sjedinjeni Ukrajinci i Rusini,
koji su se na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće doselili u Baĉku, Srijem
i Slavoniju, jednako kao i oni koji potkraj 19. stoljeća dolaze u
Bosnu, a od 1923. pripojeni su joj i makedonski grkokatolici koje
su s Rimom sjedinili francuski lazaristi (1860).
Unijatski pokret u Dalmaciji nakon mnogih peripetija završava u
pravoslavlju.
Srpska pravoslavna Crkva i turske vlasti
Suvremeni srpski crkveni povjesniĉari trude se da
Srpsku pravoslavnu Crkvu poslije propasti srednjovjekovne
srpske drţave prikaţu u ulozi »majke-udovice«, koja je
»silom okolnosti došla na ĉelo nacije u najteţim ĉasovima
srpske istorije« (D. Kašić, Srpska crkva pod Turcima,
Beograd, 1969, str. 139), prelazeći preko ĉinjenice da je
ona pod otomanskom vlašću zadrţala »gotovo sve svoje
posjede i prihode što ih je imala u prethodnom razdoblju i
k tome staru meĊu suparništva i antagonizma izmeĊu
istoĉne i zapadne kršćanske crkve znatno pomaknula na
zapad i sjever, proširivši svoju jurisdikciju do krajnjih
granica Turskog carstva na ovim stranama... turski porazi u
sukobu s katoliĉkim zemljama, a osobito bune kršćanske
raje, oslabit će i napokon 1776. posve razbiti spregu
Srpske pravoslavne crkve s turskom imperijalnom vlašću.
Najteţi, ali i najblistaviji ĉasovi srpske povijesti poĉinju od
tih vremena« (N. Crnković, CCP, 24/1989, str. 125).
Na podruĉju izmeĊu Drave i Save, koje tijekom 16.
stoljeća dolazi pod tursku vlast, djeluje srijemska eparhija
kao jedina vjerska oblast za naseljeno pravoslavno
stanovništvo koje ĉine Vlasi, Maurovlasi i Srbi. U vrijeme
prijelaza pećkog patrijarha Arsenija III. Crnojevića u juţnu
Ugarsku (1690) srijemskom eparhijom upravlja unijat
Longin Raić (1688— 1694).
Istina je da je još za turske okupacije Slavonije, a nakon
obnove pećke patrijaršije (1557), imenovan jedan episkop
za pravoslavce u poţeškom i pakraĉko-cerniĉkom
sandţakatu sa sjedištem u Poţegi. Duhovnim središtem
pravoslavlja u istom je razdoblju na tom podruĉju manastir
Orahovica. Pod utjecajem mitropolita Vasilija, koji se
tijekom rata za osloboĊenje Slavonije nastanjuje na
teritoriju varaţdinskog generalata, u Bansku Hrvatsku
prelazi dio pravoslavaca s turskog podruĉja.
 Pravoslavna crkvena organizacija na hrvatskom
prostoru
Sustavna pravoslavna crkvena organizacija u sjevernoj
Hrvatskoj provodi se nakon 1690, kad je patrijarh Arsenije zajedno
s drugim episkopima preveo velik broj srpskih obitelji (37.000) u
tek osloboĊene krajeve juţne Ugarske (današnje Vojvodine) i
Slavonije. Narodno-crkveni sabor u Krušedolu (1708) odreĊuje da
središte ugarsko-hrvatskih mitropolita bude istoimeni manastir, ali
ga naredni sabor (1713) premješta u Srijemske Karlovce. Poslije
odstupa unijatskog vladike Ljubibratića, patrijarh Arsenije šalje u
Pakrac svog slavonskog egzarha. Nakon efemerne severinsko-
lepavinske eparhije (1734-1749) i kostajniĉko-severinskog
vladiĉanstva (1771) pravoslavci varaţdinskoga generalata dolaze
pod jurisdikciju pakraĉkog episkopa, dok doseljeni pravoslavni
ţivalj Karlovaĉke krajine i goransko-primorskog podruĉja potpada
pod karlovaĉko-senjsko-primorsku i kostajniĉko-zrinopoljsku
(1713), odnosno pod gornjokarlovaĉku eparhiju (1771).
U krajevima srednjovjekovne Hrvatske i Dalmacije, koji potkraj
15. stoljeća dolaze pod tursku vlast, doseljeni pravoslavci (Grci,
Vlasi i drugi) potĉinjeni su filadelfijskom arhiepiskopu u Veneciji,
zapravo katoliĉkim nadbiskupima i biskupima u Dalmaciji kad je
taj prihvatio uniju s Rimom.
Nakon obnove pećke patrijaršije (1557) doseljenim Srbima u
Dalmaciji upravlja dabrobosanski mitropolit, koji sebe naziva
dabrobosanskim, kliškim i liĉkim (18. stoljeće). Tek za Francuske
uprave uspostavljena je samostalna dalmatinska eparhija (1808) sa
sjedištem najprije u Šibeniku a zatim u Zadru (1841).
Episkopija za Boku Kotorsku i Dubrovnik (1870), sa sjedištem u
Kotoru, ulazi 1874. u sastav novoutemeljene bukovinsko-
dalmatinske mitropolije. U srpsko-pravoslavnu patrijaršiju 1920.
ulaze sve dotadašnje samostalne oblasti na cjelokupnome
jugoslavenskom prostoru, kojoj od 1931. pripada i zagrebaĉka
(danas zagrebaĉko-ljubljanska) mitropolija (J.Kolanović,
Pravoslavna crkva, Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture,
Zagreb, 1980, str. 488-490).
Katoliĉko-pravoslavni odnosi u Hrvatskoj
U Hrvatskoj je stoljećima prisutno zanimanje za
sjedinjenje kršćanskog Istoka i Zapada. Hrvatski biskupi i
teolozi-sudjeluju u pripremama i odvijanju Baselskog
(1431-1438) i Firentinskog sabora (1439). Za sjedinjenje
odijeljenih slavenskih nacionalnih crkava s
Rimokatoliĉkom zalaţu se dominikanci Ivan Stojković
(1392-1443) i fra Benjamin (15/16. stoljeće). Ovaj
posljednji, podrijetlom iz primorske glagoljaške sredine,
kao savjetnik novgorodskog arhiepiskopa Genadija
sudjeluje u prevoĊenju Biblije i zapadnih teološko-
znanstvenih djela na ruski jezik. Njegov će posao nastaviti
Karlovĉanin Juraj Kriţanić (1618-1683), teolog i uĉenjak,
inicijator dijaloga o sjedinjenju Ruske pravoslavne Crkve s
Rimskom. Za miroljubiv i otvoren dijalog zalaţe se svojim
neposrednim akcijama i pisanim djelima (»Bibliotheca
schismaticorum«,Rim, 1656).
Za jedinstvo na našem prostoru zalaţu se pripadnici
katoliĉke hijerarhije (Vicko Zmajević, Matej Karaman i
drugi) i teolozi (Krsto Pejkić, Ivan Šimunić itd.) Godine
1747. na isusovaĉkoj Akademiji (sveuĉilištu) u Zagrebu
osnovana je katedra za kontroverzistiku sa svrhom da se
znanstveno prouĉavaju sporna pitanja izmeĊu Istoĉne i
Zapadne Crkve, što je, nesumnjivo, uvjetovano prisustvom
znatnog broja pravoslavaca u Hrvatskoj. Sliĉno je na
pavlinskom filozofsko-teološkom studiju u Lepoglavi
(1774) i drugim, napose franjevaĉkim, uĉilištima diljem
Hrvatske.
 IZABRANA LITERATURA
KRIŢANIĆEVO POIMANJE JEDINSTVA ISTOĈNE
I ZAPADNE CRKVE J. ŠIMRAK, Borba za vjersko i crkveno jedinstvo.
Apologija Pavia Zorĉića, Zagreb, 1932.
Juraj Kriţanić (1618-1683), svećenik i svestrano izobraţen J. ŠIMRAK, Arsenije Crnojević i unija, Zagreb, 1935.
uĉenjak, jedan od prvih koji na zbliţavanje istoĉnih i zapadnih J.TURĈINOVIĆ, Misionar Podunavlja Bugarin Krsto
kršćana gleda s ĉisto evandeoskih pozicija, bez predrasuda i Pejkić (1665-1731), Zagreb, 1973 (ACC, 5).
optuţivanja »onih drugih«. Ivan Golub, profesor Katoliĉkoga M.BOGOVIĆ, Katoliĉka crkva i pravoslavlje u Dalmaciji
bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i svjetski priznati za vrijeme mletaĉke vladavine, Zagreb, 1982 (ACC, 14).
»kriţanićanolog«, koji s Kriţanićem prijateljuje već više od ĉetvrt N.CRNKOVIĆ, Povijesne zablude knjige M. Jaĉova
stoljeća, u bibliofilskom izdanju »Kriţanić« (Zagreb, 1987) iznosi "Venecija i Srbi u Dalmaciji u 18. veku", Croatica
njegove »ekumenske poglede« po kojima je nag uĉenjak daleko christiana periodica, XIII (1989) 24,' str. 116-136.
ispred svog vremena.
a) U ţelji da pomogne odijeljenim Slavenima, Kriţanić se daje
na studij grĉkog i kontroverzistiĉke teologije. Svoju namisao da
poĊe u Rusiju podastire 1641. Francescu Ingoliju, tajniku
Propagande. U temelje predstavke utkao je svoje osobno
uvjerenje: »Ja ne drţim Moskovljane niti krivovjercima, niti
raskolnicima (jer njihov raskol nije nastao iz oholosti, pravog
korijena raskola, nego iz neznanja), već ih drţim za kršćane koji su
jednostavno zavedeni u zabludu. I tako mislim da ići medu njih i
razgovarati s njima ne znaĉi ići propovijedati im vjeru (pothvat koji
se ja nikad ne bih usudio preuzeti), već znaĉi ići poticati ih na
vrline, na znanost, na slobodna umijeća. Kad ovo bude uvedeno, bit
će poslije lako pokazati im njihovu laţnost i prijevaru, što će biti
djelo drugih, punih kreposti i duha«..,
»Moskovljani su mnogo bolji i mnogo podobniji da prime Boţju
milost nego heretici, samo su zavedeni od Grka, zbog ljubavi za
precedencije i zbog sporova s Rimskom crkvom: a to je više stvar
jurisdikcije nego vjere, i manje je uznosito nego ići propovijedati
hereticima, što danas mnogi ĉine, ne bez ploda. Nadalje, ispunja
me nadom i to da oni veliki postovi, poniznost i strpljivost
jednostavnih ljudi mogu kod Boţjeg Veliĉanstva nadomjestiti
nedostatak tih svojstava kod poticatelja.«
b) Nakon mnogih peripetija, na pragu Rusije, Kriţanić
obrazlaţe smisao svoje misije: »Ne zasluţujem ja toga da bih se
usudio nadati kako će se preko mene moći zbiti obraćenje
moskovskog naroda. Ali ne dvojim o ovome: kao što je
knjiţevnom izobrazbom poganskih filozofa na latinskom i grĉkom
jeziku bio utrt put svetim ocima za raspravljanje o stvarima vjere,
tako bi se takoĊer, u nejednakom razmjeru, knjiţevnom
 CRKVA U HRVATA U RAZDOBLJU
PROSVJETITELJSTVA
I JOZEFINIZMA
Kontrast izmeĊu velikog zanimanja za religiozna pitanja u
evropskom kršćanstvu potridentskog razdoblja (16/17. stoljeće) i
naglašenoga vjerskog indiferentizma »prosvijećenih« duhova (18.
stoljeće) iznenaĊuje već na prvi pogled. Do »krize savjesti« dolazi
pod utjecajem engleskog deizma i slobodnog zidarstva. Kao pokret
izgraĊen na prosvjetiteljskim idejama, sa svojim mistiĉkim
inicijacijama i obredima, slobodno zidarstvo dolazi u sukob s
Katoliĉkom Crkvom. Osude papa Klementa XII (1738) i Benedikta
XIV (1751) nisu ozbiljno shvaćene ĉak ni na podruĉju crkvene
(papinske) drţave.
Protuteţa rimskom centralizmu
Hobbesov materijalistiĉki senzualizam, Lockeovo »razumsko
kršćanstvo« i Spinozin pozitivistiĉki racionalizam imaju odjeka u
cijeloj Evropi. Izjavom da »ateizam nuţno ne vodi ćudorednoj
pokvarenosti« Pierre Bayle (1647-1706) suĉeljava se s
tisućgodišnjom katoliĉkom apologetikom. Na stvaranje
protucrkvenog mnijenja utjeĉu Voltaireova ironizacija kršćanstva
(nadaleko je poznata njegova huškaĉka parola »Ecrasez l'infame!«,
tj. uništite Katoliĉku Crkvu), Diderotov idejni skok od prirodne
religije k ateizmu i Holbachova izjava da »materija ne treba
nikakvog posebnog pokretaĉa jer djeluje svojim vlastitim silama«.
Svojom inertnošću i konzervativizmom Crkva i nehotice
potpomaţe sekularizaciju i dekristijanizaciju evropskog društva.
Bulom Unigenitus (1713) Klement XI. osuĊuje latentni
jansenizam, ali Bernard Van Espen (»Ius ecclesiasticum
universum«, 1700) i njegov uĉenik Nicolaus von Hontheim
(Fehronius, »De statu Ecclesiae«, 1763) oţivljuju koncilijarizam i
organiziranje nacionalnih crkava kao protuteţu centralizmu Rimske
kurije, uz afirmaciju da je ekumenski sabor iznad pape i da je svaki
biskup papa u svojoj biskupiji.
Redovništvo je u opadanju. Mnogi afirmirani redovi nemaju
podmlatka. U nas se osjeća veliki nesklad izmeĊu materijalnog
stanja nekih redova i progresivnog starenja njihovih zajednica.
Prosvijetljeni despoti 18. stoljeća ţele tu akumulaciju materijalnih
dobara usmjeriti k općoj dobrobiti društva. U katoliĉkom dijelu
Crkva i Monarhija
Najveća opasnost katoliĉkom jedinstvu u doba
prosvjetiteljstva prijetila je od francuskog galikanizma,
njemaĉkog Aufklarunga i jozefinizma.
Jozefinizam ima sliĉnosti s galikanizmom. Ime je dobio
prema vladaru Josipu II (1780-1790), koji nastoji
unaprijediti zemlje habsburške krune i u tom nastojanju
iskoristiti intelektualne i materijalne prednosti Katoliĉke
Crkve i njezinih sluţbenika.
Odgojen u strogo katoliĉkom duhu, car Josip II. je kao i
njegova majka carica Marija Terezija (1740-1780)
izigravao ulogu »izvanjskog biskupa« i pokušavao
organizirati drţavnu crkvu koja će sluţiti interesima
Monarhije. Marija Terezija je reorganizacijom srednjeg i
visokog školstva (1752) ostvarila pretpostavke za pojaĉanu
drţavnu kontrolu nad katoliĉkim znanstvenim zavodima i
sveuĉilištima. Ukinuta je prevlast isusovaca na Beĉkom
sveuĉilištu i otvoren put profesorima iz inozemstva i
školskim priruĉnicima s prizvukom jansenizma. U program
teoloških studija ulaze patristika, biblijske znanosti,
pastoralna teologija i crkvena povijest. S obzirom na
reorganizaciju monaških redova i redovniĉkih druţbi
objavljena su dva dekreta: 1. nitko ne moţe polagati
redovniĉke zavjete prije navršene 21. godine (1770); 2.
redovnici se ne smiju udaljavati iz samostana i napuštati
ţupsku sluţbu ako im je ona povjerena (1771).
Kada je postao carem (1780), Josip II. je nastavio s
reformom crkvenih institucija u zemljama Habsburške
Monarhije. Postupno ukida sve muške i ţenske redovniĉke
ustanove koje se neposredno nisu bavile školstvom,
zdravstvom ili strogo znanstvenom djelatnošću (29. XI.
1781). Time je pogoĊeno više od 38.000 redovnika i
redovnica u više od 700 samostana i redovniĉkih zajednica:
300 u germanskim pokrajinama, 140 u Ugarskoj i 260 u
slavenskim zemljama.
Tako su neki redovi i mnogi samostani u Hrvatskoj
zatvoreni, pojedini nakon gotovo tisućgodišnje djelatnosti.
Najviše su pogoĊeni benediktinci i pavlini, jedni od
graditelja hrvatske pismenosti i kulture, dok su nešto bolje
prošli prosjaĉki redovi (dominikanci i franjevci). Od
 Za društveni i duhovni preporod
U duhu prosvjetiteljskih ideja, kojima se zanosi kao student na
sveuĉilištima u Beĉu i Bologni, Vrhovac je htio unijeti nove
odnose u hrvatsko društvo, poglavito u vezi s ukidanjem kmetstva,
uvoĊenjem vjerske tolerancije, podizanjem prosvjetne i
gospodarske razine širokih narodnih slojeva, povezivanjem i
osvješćivanjem naroda iz svih povijesno hrvatskih krajeva, a kao
biskup zalagao se za duhovni preporod ne samo njemu povjerenih
vjernika nego i cijele Hrvatske.
Prosvjetiteljska usmjerenost biskupa Vrhovca najoĉitije se
pokazuje u njegovu zalaganju za širenje knjige u hrvatskom
narodu. Saĉuvani inventar Vrhovĉeve knjiţnice svjedoĉi o širokom
rasponu njegova zanimanja za najrazliĉitija podruĉja ljudskih
znanosti. VoĊen »ţarkom ljubavlju prema svojoj dragoj
domovini«, Vrhovac predlaţe Hrvatskom saboru (1808) da se
njegova knjiţnica otvori javnosti i inzistira da se Hrvatskoj vrate
knjiţnice Zagrebaĉke i Poţeške akademije (J. Kolanović,
Djelatnost Maksimilijana Vrhovća, HZ, 37/1984, str.34). Njegova
briga o širenju knjige kao sredstvu narodnog prosvjećivanja najviše
se oĉituje u pothvatu oko nabave tiskare. Zanima se za djela starih
hrvatskih pisaca, religioznih i profanih, prikuplja dokumente o
drţavnopravnim vezama Banske Hrvatske s ostalim krajevima
nekadašnje Trojednice, zalaţe se za cjeloviti hrvatski prijevod
Biblije, organizira skupljanje narodnog blaga (narodnih pjesama,
mudrih izreka i poslovica), tiska »Obrednik zagrebaĉke biskupije«
ne samo na udomaćenom kajkavskom nego jednim dijelom i na
štokavskom dijalektu.
»Trajan poticaj za dalji napredak«
Biskup Vrhovac istinski se zalaţe za preporod svoje
biskupije. U tu svrhu posebnu paţnju posvećuje
intelektualnom i moralnom odgoju klera. Kao profesor
teologije na zagrebaĉkoj Kraljevskoj akademiji, kasniji
rektor centralnih sjemeništa u Zagrebu i Budimu, napokon
i kao biskup trudi se da odgoj klera bude usmjeren
prosvjetiteljski. Vrhovac odluĉno ustaje protiv
posvjetovnjaĉenog ţivota svećenika i inzistira na
savjesnosti i zauzetosti za pastoralni rad. Obnovu
zagrebaĉkog sjemeništa (1790) i nastavni plan
zagrebaĉkoga Bogoslovnog fakulteta (Facultas regia
theologica!) usmjeruje prema odgoju bogoslova i trajnoj
svećeniĉkoj izobrazbi. U tu svrhu nareĊuje da se najmanje
dvaput godišnje odrţavaju sastanci sa svećenicima po
dekanatima na kojima će zajedniĉki pretresati pitanja
dogmatske i moralne teologije, izdaje priruĉnik asketike za
svećenike (Memoriale vitae sacerdotalis, Zagreb 1803) od
kojih traţi da se ugledaju u Krista u svoma ţivotu i radu
(J.Kolanović, CCP, 7/1981, str. 17). Odrţava sastanak
(sinodu) svećenstva na kojoj raspravlja kako doskoĉiti
nestašici aktivnih i zbrinjavanju nemoćnih svećenika. U
pastoralnom djelovanju klera inzistira na kontaktu sa svim
vjernicima. Osobno je u više navrata prešao svu biskupiju
(1792-1794, 1801-1805, 1822-1824) dijeleći sakramenat
potvrde, pri ĉemu je od ţupnika traţio da starci i djeca ne
dolaze u ţupnu crkvu, već je sam išao k njima, pa u tom
smislu i od ţupnika traţi da nedjeljne i blagdanske mise
odrţavaj u vrijeme koje je najpogodnije za vjernike, ne
samo u ţupnim crkvama nego i u seoskim kapelama.
Posebno naglašava pouku vjernika kroz katehezu, homilije
i propovijedi. Svim svećenicima toplo preporuĉuje da
njeguju narodni jezik u
svojim propovijedima, pa u tu svrhu pokreće biblioteku za
propovjednike-Prodeko knjiţnicu. Nabavljanjem tiskare
htio je svećenstvu pribaviti korisne i potrebne knjige, što će
"njemu i ljubljenom mu stadu i domovini biti trajan poticaj
za dalji napredak", jer je tiskara »najprikladnije sredstvo za
širenje crkvene knjiţevnosti« (J. Kolanović, CCP, 7/1981,
str. 18).
 MAKSIMILIJAN VRHOVAC I SLOBODNI ZIDARI
Zbog optuţbi da je »liberalni biskup i slobodni zidar«, u ĉiju se
pravovjernost sumnjalo, u hrvatskoj se historiografiji osjeća
odreĊena suzdrţanost s obzirom na iznimnu liĉnost zagrebaĉkog
biskupa Maksimilijana Vrhovca.
Liberalni povjesniĉari veliĉaju Vrhovĉeve jozefinistiĉke i
slobodarske nazore, masonski usmjereni povjesniĉari uporno
naglašavaju njegovu pripadnost slobodnom zidarstvu, dok katoliĉki
nastoje pronaći opravdanje za odreĊene Vrhovĉeve stavove ili
barem dovode u pitanje njegovo opredjeljenje za jozefinizam kao i
njegovu pripadnost slobodnom zidarstvu.
Studija dr. Josipa Kolanovića (Jedna sporna epizoda iz ţivota
Maksimilijana Vrhovca, Croatica christiana periodica, 7/ 1981, str.
1-30) nepobitno dokazuje da je Vrhovac bio slobodni zidar
(framason). Njegovo ĉlanstvo u zagrebaĉkoj slobodnozidarskoj loţi
moţe se utvrditi za godine 1778-1785, dakle neposredno nakon
dolaska iz Bologne pa sve do odlaska za ravnatelja centralnog
sjemeništa u Budimpeštu. Ne moţe se meĊutim govoriti o
Vrhovĉevoj pripadnosti slobodnom zidarstvu za vrijeme dok je bio
zagrebaĉki biskup.
S obzirom na stav slobodnog zidarstva prema religiji, valja
razlikovati tip anglosaksonskog i njemaĉkog slobodnog zidarstva,
koje u sebi ne nosi antireligiozno obiljeţje, od onoga u romanskim
zemljama, koje je bitno protucrkveno usmjereno. Naše slobodno
zidarstvo bilo je u Vrhovĉevo vrijeme najtješnje povezano s
njemaĉkim loţama.
»ZA POTREBE SVEGA ILIRSKOG NARODA«
»Od Trattnera sam nabavio nekoć Zagrebaĉku tiskaru
poglavito s nakanom da se ponajprije mogu tiskati brojna
ilirska djela, i to na korist i za potrebe kako studentske
mladeţi tako i svega ilirskog naroda, a zatim za rad i
uzdizanje svećenstva moje biskupije. Ne bez razloga nadao
sam se time postići bogat plod ne samo knjiţevnosti i
dobrih umijeća, već i kulture svega naroda. Tada mi je prvi
cilj bio da izdam i Stullijev Rjeĉnik, te djela drugih uĉenih
ljudi u domovini napisana o bogatstvu i razliĉitosti
dijalekata.«
J. Kolanović, Djelatnost Maksimilijana
Vrhovca na povezivanju
hrvatskih zemalja,
Historijski zbornik, 37/1984,
str.
35.

J.Kolanović, CCP, 7/1981,

str. 8, 13-14, 19 i prilozi na
str. 29-30.
 IZABRANA LITERATURA
H. JEDIN, Velika povijest Crkve, sv. V. Crkva u doba
apsolutizma i prosvjetiteljstva, Zagreb, 1978.
J. KOLANOVIĆ, Jedna sporna epizoda iz ţivota Maksimilijana
Vrhovca, Croatica christiana periodica, V (1981) 7, str. 1-30.
J. KOLANOVIĆ, Djelatnost Maksimilijana Vrhovca na
povezivanju hrvatskih zemalja, Historijski zbornik, 37/1984, str.
31-60.
J. ŠIDAK, Hrvatske zemlje u Vrhovĉevo doba 1790--1827,
uvodna rasprava uz izdanje prvog sveska Vrhovĉeva »Dnevnika«,
Zagreb, 1987, str. IX—LXXIX.
ODJECI REVOLUCIJE U HRVATSKIM
ZEMLJAMA
Na spomen francuske revolucije u crkvenim se
krugovima obiĉno podsjeća na vrijeme terora, progon
svećenika i redovnika, polaganje zakletve na ustavne
odredbe iz 1795, rastavu Crkve i drţave, uspostavu kulta
razuma itd.
Ako je francuska revolucija i ustala protiv Crkve, klera i
religije, ipak to nije bila prvotna namjera njezinih voĊa.
Revolucionari i oni koji su izgubili vjeru u Objavu, vjeĉnu
nagradu ili kaznu, za koje je jedini ţivotni cilj poboljšanje
ovozemaljskog ţivota, nisu bili na ĉelu hajke koja se digla
protiv vjere i institucija Katoliĉke Crkve u Francuskoj a
kasnije i u drrugim evropskim zemljama. Sasvim je
proizvoljna tvrdnja da su se protiv Crkve digli drţavnici i
politiĉari. Ne bi se htjelo zaboraviti da su revolucionarne
teorije o smanjenju ugleda religije i ulozi katolicizma
uglavnom nastale u glavama crkvenih ljudi i teologa.
Uoĉi same revolucije svi francuski biskupi pripadnici su
plemstva, a polovica ih redovito ţivi izvan svojih
biskupija—najĉešće u sjeni kraljevskog Avora—i ne bavi
se svojom pastirskom sluţbom. Niţi kler, naprotiv, ĉini
ono što je u njegovoj moći. U ono nemirno i prevratno
vrijeme bilo je mnogo primjera odvaţnosti, istinske
dobrote i visokog morala. Ĉesto se zaboravlja da Katoliĉka
Crkva u Francuskoj u predveĉerje revolucije bez ikakve
drţavne pomoći brine o bolesnicima, sirotinji i nacionalnoj
prosvjeti. Sliĉno je bilo i u drugim katoliĉkim zemljama,
ukljuĉujući i Hrvatsku.

Hrvati i francuska revolucija
Nakon okupacije Istre i Dalmacije (1805) i ukidanja
Dubrovaĉke Republike (1808), Francuzi u našim krajevima uz
jadransku obalu ne provode nikakvu »bezboţniĉku propagandu«,
ali budnim okom prate rad biskupa, upliću se u unutrašnju crkvenu
organizaciju (izbor kanonika itd.) i ţivot redovnika. Francuska
uprava nastavlja mletaĉku proturedovniĉku politiku (1767)
usmjerenu reduciranju velikog broja samostana i ograniĉenju broja
kandidata monaških i prosjaĉkih redova uz hrvatsku obalu od Istre
do Kotora. Tu za hrvatsko redovništvo poraznu politiku nakon pada
Napoleona (1815) nastavit će austrijske vlasti.
Ukidanjem stoljetnih bratovština, oduzimanjem njihovih
prostorija, prelijevanjem u novac zlatnih i srebrnih predmeta iz
bratimskih riznica i pretvaranjem dominikanskih i franjevaĉkih
samostana u bolnice i kasarne, Francuzi su, unatoĉ podizanju škola,
izgradnji komunikacijske mreţe i općem ekonomskom uzdizanju
gospodarski zapuštenih krajeva, u Dalmaciji neprestano nailazili na
otpor i nezadovoljstvo. Na takvo (ne)raspoloţenje najviše je
utjecao katoliĉki kler, koji-pod vodstvom zagrebaĉkog biskupa
Vrhovca, karlovaĉkog mitropolita Stratimirovića i narodnog
tribuna franjevca Andrije Dorotića-izraţava »ţivu ţelju da
(Dalmatinci) budu sjedinjeni s narodima i s Kraljevinom
Hrvatskom, s kojom su prije bili, kao pridruţena strana, sjedinjeni s
krunom i kraljevstvom Ugarske« (prema J. Kolanović, Djelatnost
Maksimilijana Vrhovca, HZ, 37/1984, str. 45).
Odlaskom Marmontovih trupa za Wagram (1809), u cijeloj
Dalmaciji, napose u Šibeniku i Trogiru, rasplamsat će se ustanak,
ali će Napoleonova pobjeda proširiti francusku upravu i na tzv.
Ilirske pokrajine u koje je ukljuĉena i Banska Hrvatska sve do
Karlovca. Povratak francuske vojske u Dalmaciju obiljeţen je
krvavim represalijama u kojima je najviše nastradao Skradin.
Opće mnijenje u Dalmaciji i Hrvatskoj nije naklonjeno idejama
francuske revolucije. Mnogi u "jakovljevcima" (jakobincima)
gledaju "neprijatelje vire". Dok su oni malobrojni u "novotarijama
iz Francuske" otkrivali ideje slobode, bratstva i jednakosti pred
zakonom, drugi su ogorĉeno proklinjali cara Josipa II. jer je
kmetovima dao slobodu, što će u Hrvatskoj više od pola stoljeća
kasnije provesti ban Josip Jelaĉić.
Iz »Uspomena« petrinjskog ţupnika (1809) razabire se da su
francuski revolucionari »pogazili sakramente iste; kakti spoved, za
Nove granice hrvatskih biskupija
Usporedo s oslobaĊanjem hrvatskih krajeva od Turaka
obnavlja se i Katoliĉka Crkva. Velik dio osloboĊene
Slavonije (1683) vraća se zagrebaĉkoj biskupiji. Iz nekoć
cvatućih gradova i naselja nestale su crkve i samostani.
Neki od njih predani su doseljenim pravoslavcima (Srijem).
Stanovništvo se popunjavalo kolonizacijom, preteţno iz
Like. U istoĉnoj Slavoniji i Srijemu obnovljene su
srijemska (1678) i bosanska (1703) biskupija, pod
Klementom XIV. objedinjene u jedinstvenu bosansko-
srijemsku biskupiju (1773), koja je obuhvatila krajeve
izmeĊu Save, Drave i Dunava od granica zagrebaĉke
biskupije do Zemuna, izuzev Baranje, koja je pod
jurisdikcijom biskupa u Peĉuju (Pecs). U Baĉkoj se takoder
našla skupina bunjevaĉko-šokaĉkih Hrvata katolika.
Oslobodilaĉkim ratovima u 17/18. stoljeću povećan je
prostor hrvatskih biskupija uz granicu s Turskom
(Dubrovnik, Makarska, Split, Zadar, Senj i Zagreb).
Najopseţnije crkvenoorganizacijske promjene nastaju
za druge austrijske uprave u Istri i Dalmaciji. Bulom
»Locum beati Petri« Lava XII. od 30. lipnja 1828. cijela
Dalmacija ujedinjena je u jednu crkvenu pokrajinu sa
sjedištem u Zadru. Zadarska metropolija obuhvaća
podruĉne (sufraganske) biskupije od Šibenika do Kotora.
Tisućljetna splitska metropolija postaje biskupijom, a
pridruţuje joj se podruĉje ukinutih biskupija u Trogiru i
Makarskoj. Ukinute su i druge stare biskupije: ninska je
prikljuĉena zadarskoj nadbiskupiji, ukinuta je skradinska, a
zagorske ţupe trogirske biskupije pridodane su šibenskoj.
Ukida se i dubrovaĉka nadbiskupija, a njoj su pridruţena
podruĉja ukinute stonske i korĉulanske biskupije. Od
barske je nadbiskupije izdvojena kotorska i pripojena
zadarskoj metropoliji. Tako je novoosnovana dalmatinska
crkvena pokrajina sa sjedištem u Zadru, koji postaje
središtem austrijske vlasti u Dalmaciji, obuhvaćala ove
biskupije: šibensku, splitsku, hvarsku, dubrovaĉku i
kotorsku.
 Uspostava zagrebaĉke nadbiskupije (1852)
Bulom Lava XII. provedena je i reorganizacija Crkve u Istri i
Hrvatskom primorju. Rapska i osorska biskupija pridruţene su
krĉkoj, koja je podreĊena metropoliji u Gorici (1830). Spomenutoj
metropoliji podredena je i sjedinjena poreĉko-pulska biskupija, dok
su ukinute pićanska i novigradska biskupija pripojene tršćansko-
koparskoj, kojoj pripadaju takoĊer pazinski, buzetski i roĉki
dekanat. Na taj je naĉin goriĉka metropolija postala središtem za
istarsku crkvenu pokrajinu a time i ĉimbenik latiniziranja hrvatske
glagoljaške tradicije na tom prostoru.
Na tlu sjeverne Hrvatske dolazi do bitnih crkvenih promjena
nakon burne 1848. godine. Najvaţniji je dogaĊaj uspostava
zagrebaĉke nadbiskupije. Nakon dvostoljetnih nastojanja i
odluĉnim zauzimanjem bana Jelaĉića papa Pio IX. je bulom »Ubi
primum placuit« (11. XII. 1852) zagrebaĉku biskupiju uzdigao na
razinu nadbiskupije. Zagreb postaje i metropolitansko središte
novoosnovane crkvene pokrajine s podruĉnim biskupijama:
Ċakovaĉkom (sluţbeno bosansko-srijemskom), senjsko-modruškom
i kriţevaĉkom (grkokatoliĉkom).
Od svih krajeva nastanjenih Hrvatima najteţe su za turske
okupacije prošle Bosna i Hercegovina. Nakon hercegovaĉkog
ustanka (1875) i prestanka turske vlasti nad Bosnom i
Hercegovinom (1878), u tim je podruĉjima uspostavljena redovita
crkvena uprava. Papa Lav XIII. bulom »Ex hac augusta« 1881.
osniva novu crkvenu pokrajinu s vrhbosanskom metropolijom u
Sarajevu i sufraganskim biskupijama banjaluĉkom i mostarsko-
trebinjskom. Povratak dijecezanskog klera u Herceg—Bosnu
olakšat će posao franjevcima u njihovoj višestoljetnoj ulozi pastira,
prosvjetitelja i simbola nacionalnih vrijednosti, ali i uzrokovati
poneku napetost uobiĉajenu u hodu prema zajedniĉkom cilju.
DVIJE KOMPONENTE HRVATSKOG
KATOLICIZMA
»U povijesti hrvatskog katolicizma kohezivno su kroz
svu povijest djelovale uglavnom dvije ĉinjenice:
glagolizam, odnosno liturgija na narodnom jeziku, i
redovništvo. Povijest poĉetka našega glagolizma nije jasna,
ali je on duhovno povezivao krajeve od Trsta do
Dubrovaĉke republike i granica zagrebaĉke biskupije, sa
središtem u frankopanskoj drţavini. Svuda kruţe isti
tekstovi, duh i osjećanje. U starini su mu nosioci
benediktinci, zatim pavlini, franjevci-trećoreci i kroz svu
povijest svjetovni niţi kler, prepušten redovito sam sebi —
kao da su stoljećima postojale dvije Crkve: tuĊa
hijerarhijska i domaća narodna. Nije bilo uvjeta za velika
djela, ali je bila vjeĉna glad za nuţnima.
Trajna duhovna veza naših krajeva bill je, zahvaljujući
svojoj egzempciji, i redovništvo, etapno se zamjenjujući,
najprije benediktinci s više od stotinu samostana širom
zemlje, zatim od 13. st. prosjaĉki redovi dominikanci i
franjevci, pavlini, a od poĉetka 17. st. isusovci, kapucini i
drugi. Pored dušobriţništva (franjevci), propovijedanja,
puĉkih misija (isusovci), redovnici su bili nosioci
knjiţevnog stvaranja, njegovanja hrvatskog knjiţevnog
jezika i školstva.«
J. Turĉinović, Katoliĉka crkva
u juţnoslavenskim zemljama,
Zagreb, KS, 1973, str. 39-40.

IZABRANA LITERATURA
H. JEDIN, Velika povijest Crkve, sv. VI/1. Crkva izmeĊu
Revolucije i Restauracije, Zagreb, 1987.
S. ANTOLJAK, Odjeci i posljedice Francuske revolucije (1789) u
hrvatskim zemljama, Radovi, 22/1989, str. 211 do 264.
Đ. KOKŠA, Uspostava redovite hijerarhije u Bosni i Hercegovini
1881, zbornik »Katoliĉka crkva u Bosni i Hercegovini u 19. i 20.
stoljeću«, Sarajevo, 1986, str. 21-60.
CRKVA U HRVATA U NARODNOM
PREPORODU
U razdoblju katoliĉke restauracije (17. stoljeće) i
prosvjetiteljstva (18. stoljeće) Crkva u Hrvata organizira
niz zapaţenih akcija radi kulturno-prosvjetnog uzdizanja
najširih slojeva naroda.
Barokna sakralna umjetnost, koje su nosioci isusovci,
pavlini i ostale redovniĉke zajednice na hrvatskom
prostoru, svojim sjajem i likovnim bogatstvom doĉarava
vjernicima susret s nadzemaljskom stvarnošću.
Kulturno pregalaštvo Crkve
Prva hrvatska gramatika isusovca Bartola Kašića (1604)
i pravopis dubrovaĉkog dominikanca Rajmunda
Dţamanjića (1639) predstavljaju poĉetak intenzivnih
nastojanja oko stvaranja zajedniĉkog hrvatskoga
knjiţevnog jezika. Bilo je naime jasno da dioba na
dijalekte slabi narodnu uzajamnost, suradnju i povezanost,
usprkos ĉinjenici da je pisana hrvatska rijeĉ podjednako
zastupljena u štokavskom, kajkavskom i ĉakavskom
dijalektu. U stvaranju jedinstvenoga knjiţevnog jezika
predvodnici hrvatskoga narodnog preporoda odluĉit će se
za štokavski dijalekt, koji su svojedobno franjevac Franjo
Glaviniĉ (1586-1650) i biskup Ivan Tomko Mrnavić (1580-
1637) predlagali kao »bosanski (jezik) koji je (u Hrvata)
najopćenitiji«.
Bogatstvu hrvatskog jezika pridonosi trajno nastojanje
oko usavršavanja crkveno-liturgijskih evanĊelistara,
misala, obrednika, brevijara i molitvenika, tiskanih
latinicom, glagoljicom i bosanĉicom. Nad liturgijskim
knjigama stoljećima bdije plejada jeziĉnih i crkvenih
entuzijasta od Kašićeva Obrednika (1647), pisanog
»bosanskim jezikom... koga moţe svak lašnje razumiti«,
preko Vrhovĉeva puĉkog Molitvenika na štokavskom
narjeĉju (1804) do posljednjeg Parĉićeva izdanja
glagoljskog Misala (1905).
Kulturno pregalaštvo Crkve u Hrvata najbolje se

Idejni zaĉetnik preporoda
Zagrebaĉki biskup Maksimlijan Vrhovac (1787-1827) jedan je
od idejnih zaĉetnika hrvatskoga narodnog preporoda. Vrhovĉeva
prosvjetiteljska usmjerenost najjaĉe je izraţena u njegovu
neumornom zalaganju na prikupljanju nacionalnog duhovnog blaga
i širenju knjige u hrvatskom narodu. On sam nabavlja sve što bi
moglo pridonijeti duhovnom probitku naroda i razvoju znanosti u
Hrvata. VoĊen »ţarkom ljubavlju prema svojoj dragoj domovini«,
biskup Vrhovac 1808. predlaţe Hrvatskom saboru da se njegova
knjiţnica otvori javnosti. Poznato je da je nabavljao djela
francuskih enciklopedista. Optuţen da tiska liberalna izdanja,
Vrhovac je prisiljen nabavljenu tiskaru ustupiti sestrinu muţu
Novoselu, ali i dalje vodi cjelokupnu izdavaĉku djelatnost
nekadašnje Trattnerove Zagrebaĉke tiskare.
Vrhovĉeva zamisao o promicanju »kulture svega naroda«
objašnjava njegovu povezanost sa širokim krugom ljudi iz svih
hrvatskih krajeva. Zanima ga kako tu problematiku rješavaju drugi
slavenski narodi. Dopisuje se s »ocem slavistike« Dobrovskym,
Slovencem Kopitarom, Vukom Karadţićem i drugima.
Dobrovskom je Vrhovac obećao poslati Stullijev »Rjeĉnik«,
hrvatske pisce 14-17. stoljeća, dubrovaĉke poslovice, narodne
pjesme, a izvještava ga takoĊer o prevodenju Svetog pisma na
hrvatski jezik. Na Kopitarov je poticaj zagrebaĉki biskup 1813.
objavio svoju »poslanicu o prikupljanju narodnog blaga«.
Biskupa Vrhovca zanimaju djela starih hrvatskih pisaca i
crkvenih tekstova iz naših krajeva izvan Banske Hrvatske kao i
spomenici koji dokazuju da ti krajevi jeziĉno i kulturno pripadaju
hrvatskom etnikumu.
Posredstvom Dubrovĉana Frane Sladića (Dolci) i Miha Vilenika
Vrhovac 1789. prima hrvatski pisane evanĊelistare i epistolare.
Vilenik mu obećaje poslati »Vocabolario italiano-latino-illirico«
Ardelija Della Belle. Dubrovaĉki pjesnik i prevodilac Duro Ferić
posvećuje mu svoje djelo »Psalmorum pa raphrasis« (1791) i moli
da ga biskup preporuĉi u »Zagreb i u gornjoj Hrvatskoj«. Već
spominjani Frano Sladić pribavlja mu knjiţevna djela i dokumente
koji su imali opravdati drţavno-pravne veze Hrvatske s
Dubrovnikom i bili Vrhovcu potrebni da bi potkrijepio svoje
zalaganje oko sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom.
Pravo Hrvatske na Dalmaciju
Svoj »Ricoslovnik illirskoga, italianskoga i nimacskoga
jezika s jednom pridpostavlienom grammatikom ili
pismenstvom« (1893) Istranin Josip Voltić preporuĉuje
Vrhovĉevoj »mudrosti, dobrohotnosti i revnosti u
promicanju narodnog jezika«. U predgovoru
»Ricoslovnika« Voltić istiĉe da zagrebaĉki biskup »gori od
ţelje da unapriedi ilirski jezik«, naglašavajući da je on
»podigao tiskaru, otvara javnosti svoju golemu knjiţnicu,
njeguje znanosti i umjetnosti, a veliku svoju razboritost
pokazuje u skupštinama na hrvatskom i ugarskom saboru.
Gotovo sve svoje dohotke namjenjuje napretku domovine,
ostavljajući daleko za sobom svoje predšasnike« (J.
Kolanović, Djelatnost Maksimilijana Vrhovca, HZ, 37/
1984, str. 37).
Biskup Vrhovac 1789. u Beĉu osobno, traţi dokumente
o pravima Hrvatske na Dalmaciju. Šibenski kanonik
Stjepan Juranović priznaje Vrhovcu da je on »prvi koji je
svoj (hrvatski) narod potaknuo da se (mletaĉka Dalmacija)
preda caru dok se jog ništa nije znalo o pregovorima u
Campo Formio«, što će 31. V. 1797. potvrditi austrijski
poslanik u Veneciji izvješćujući ministra Thuguta kako
»gospoda u Dalmaciji... poduzimaju korake da se predaju
caru i s Hrvatskom sjedine staru Liburniju, pod kojim je
imenom, zajedno s mletaĉkom Albanijom, postojala u
srednjem vijeku« (J. Kolanović, ibid., str. 43).
Vrhovca, koji se podjednako zanima za sve hrvatske
krajeve, neće obeshrabriti austrijski pokušaji da se
onemogući sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom,
pa će i dalje poduzimati sve što je u njegovoj moći za
»drage sunarodnjake«, kako on naziva Dalmatince, i
nastaviti prikupljati dokumente za pravno obrazloţenje
pripadnosti Dalmacije Hrvatskoj.
Ako je osnovna misao »ilirskog« pokreta ili hrvatskoga
narodnog preporoda bilo okupljanje hrvatskih krajeva u
jednu jeziĉnu, kulturnu i politiĉku zajednicu, onda
zagrebaĉkom biskupu Maksimilijanu Vrhovcu s pravom
pripada naslov idejnog zaĉetnika i jednog od pokretaĉa
nacionalnog osvješćenja Hrvata.
 Preporod i svećenstvo
Ilirski pokret 1835-1848. teţi nacionalnom, jeziĉnom i
kulturnom preporodu i politiĉkom sjedinjenju stoljećima
razjedinjene Hrvatske.
Pod okriljem ilirskog imena (u Evropi se sluţe sliĉnim starim
imenima, npr. Britanija, Belgija) mislilo se na šire okupljanje
Juţnih Slavena protiv germanizacije i maĊarizacije. Pokret je
»omogućio prevladavanje feudalizma, u korist društvene
integracije, koja zajedno s jeziĉnom, literarnom, kulturnom i
politiĉkom predstavlja cjelinu hrvatske narodne integracije« (F. E.
Hoško, Zagrebaĉki bogoslovi u vrijeme Preporoda, CCP, 4/1979,
str. 173).
Poĉetak ilirskog pokreta obiljeţen je pojavom »Novina
Horvatskih« i »Danice«. Osnivanjem Matice ilirske (kasnije Matica
hrvatska) i Gospodarskog društva ilirci su stekli velike zasluge za
razvoj nacionalne kulture.
Kolo mladih rodoljuba
VoĊe ilirskog pokreta (Gaj, Drašković, Maţuranić, Mihanović,
Preradović, Livadić i drugi) nailaze na podršku u kleriĉkim
redovima.
U preporodnom duhu zagrebaĉki bogoslovi osnivaju Kolo
mladih rodoljuba (1835, kasniji Zbor duhovne mladeţi), knjiţevno
društvo za njegovanje narodnog jezika, izdavanje knjiga i
prouĉavanje nacionalne povijesti i kulture, i Skladnoglasje (1836,
kasniji Vijenac), s kojima se ukljuĉuju u kulturne tokove
hrvatskoga narodnog preporoda.
Programi Zbora i »Skladnoglasja« bili su u funkciji narodnog
osvješćivanja i kulturnog napretka. Bogoslovi prikupijaju narodne
pjesme, oduševljeno ih uĉe i pjevaju, a kasnije kao ţupnici aktivno
sudjeluju u prosvjećivanju i nacionalnom uzdizanju vjernika. U
preporodnim gibanjima uz bogoslove su i svećenici. MeĊu
najistaknutijima su Pavao Štoos (1806— 1862) i Josip Juratović
(1796-1872). Prvi se javlja s elegijom »Kip domovine« (1831), u
kojoj se tuţi da »vre i svoj jezik zabit Horvati, ter drugi narod
postati hoće«, dok se drugi istiĉe na glazbenom podruĉju. Štoos je
jedini svećenik u Bukovĉevu »Hrvatskom preporodu«. Gaj će
nakon posjeta zagrebaĉkim bogoslovima 1839. izjaviti da se »ne
"Popi Arvati"
Budući da je ilirski pokret u Hrvatskoj pod utjecajem
liberalne graĊanske inteligencije, nadahnute jozefinistiĉko-
prosvjetiteljskim duhom, koja nastoji Crkvu podrediti
drţavi a od svećenika uĉiniti lojalnoga drţavnog
sluţbenika i pribliţiti ga ţivotu laika (zahtjev za ukidanjem
celibata 1848!), neminovno je došlo do nesuglasica sa
sluţbenom Crkvom, zabrane rada bogoslovskih društava i
zatvaranja sjemeništa (1848/49). Da odgovori na sve ĉešće
napadaje na Crkvu, biskup Haulik 1849. pokreće tjednik
»Katoliĉki list«, koji će u duhu pomirljivosti i tolerancije
iznositi crkvene stavove.
Zanimanje zagrebaĉkih bogoslova za opća društvena
zbivanja oţivjet će nakon pada Bachova apsolutizma
(1860).
Za ilirski pokret oduševljavaju se i juţnohrvatski
krajevi. U Zadru, politiĉkom i upravnom središtu austrijske
Dalmacije, pokrenut je ĉasopis »Zora dalmatinska« (1844).
U preporodnom duhu djeluju brojni svećenici: Mato
Vodopić, Šime Ljubić, Mihovil Pavlinović i drugi. U
vrijeme narodnog preporoda ţupnici glagoljaši, »popi
Arvati« ili »Harvaćani« u ĉijim crkvama odzvanja domaća
narodna rijeĉ, predstavljaju nepremostiv bedem pred
nadiranjem tuĊinskih jezika. Svoj su jezik nazivali
»arvacki« ili »slovinski«, ali nikad »ilirski«, Hrvatski
narodni preporod u Istri vezan je uz ime Jurja Dobrile
(1812-1882), biskupa, prosvjetitelja i borca za jezik i
politiĉka prava istarskih Hrvata. Svoj visoki poloţaj, do
kojeg se uzdigao iz skromne seljaĉke sredine, iskoristio je
na najbolji naĉin za boljitak svog naroda, ĉije je interese
zastupao u istarskom Saboru i u beĉkom Parlamentu. Bio
je duboko socijalan. Za godina gladi 1852/53. prikupija
pomoć. Podupire škole, stipendira siromašne uĉenike. Kao
ĉlan Društva sv. Jeronima u Istri pokreće kalendar
»Istranin« (1869) i »Našu slogu« (1870). Za religiozne
potrebe istarskih Hrvata sastavija molitvenike »Oĉe budi
volja Tvoja« (1854) i »Mladi bogoljub«. Prijatelj je velikog
mecene hrvatske kulture Josipa Jurja Strossmayera.
 IZABRANA LITERATURA
»Po jeziku narodi vjekuju«
J. BUTURAC, Povijest Zbora duhovne mladeţi
Uz Dobrilu, u preporodu istarskih Hrvata i njihovu povezivanju zagrebaĉke, Zagreb, 1937.
s Hrvatskom sudjeluju i drugi svećenici. Petar Studenac dopisnik je A. NIKIĆ, Djelovanje hercegovaĉkih franjevaca, Mostar,
Gajevih novina. Zaslugom istarskih ţupnika utemeljeno je 1986.
Slavjansko društvo (1848). Uz Strossmayerovu pomoć u Puli je Katoliĉka crkva u Bosni i Hercegovini u 19. i 20. stoljeću,
osnovano Društvo sv. Ćirila i Metoda. Za politiĉki uspjeh zasluţni zbornik simpozija o 100. obljetnici ponovne uspostave
su Matko Laginja, Matko Mandić i svećenik Vjekoslav Spinĉić, redovite hijerarhije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1986.
koji se nakon osnutka Slavenskog narodnog kršćanskog saveza S. KOVAĈIĆ, Glagoljanje i glagoljaši u srednjoj
(1897) zalagao za njegovo povezivanje sa strankama u Hrvatskoj. Dalmaciji za vrijeme Hrvatskog narodnog preporoda
Biskupu Ivanu Antunoviću (1815-1888) pripadaju zasluge za 1835-1848, Prilozi sa znanstvenog skupa »Dalmacija u
oĉuvanje i jaĉanje narodne svijesti Bunjevaca i Šokaca u Baĉkoj i narodnom preporodu 1835-1848«, Zadar, 1987, str. 351-
Baranji. Od velikog su znaĉenja »Bunjevaĉko-šokaĉke novine«, 365.
»Bunjevaĉko-šokaĉka vila« (1875), mjeseĉnik »Neven« (Baja,
1884-1914), »Subotiĉka danica« te »Narodne« ili »Kršćanske
ĉitaonice«, otvarane uz hrvatske katoliĉke ţupe, u kojima se cijene
izdanja zagrebaĉkog Društva sv. Jeronima i Matice hrvatske.
Hrvati Bosne i Hercegovine preporodne ciljeve pretpostavljaju
nacionalnom osloboĊenju. »Glas Hercegovca« (19.XII. 1891)
obraća se »bosanskim i hercegovaĉkim Hrvaticam« s pozivom na
obranu narodnog jezika, koji je »prorok slave... za koji se (Hrvat) i
oruţja hvatao, vojevao i umirao«, jer ako »zatareš narodni jezik,
zatro si narod; po jeziku narodi vjekuju i gospoduju: kad im ga
otmeš, sluguju« (A. Nikić, Djelovanje hercegovaĉkih franjevaca,
Mostar 1986, str. 25). I tu su neprocjenjive zasluge stekli
predstavnici klera: franjevci Grgo Martić, Paškal Buconjić, Didak
Buntić i drugi.
U ozraĉju općeg hrvatskoga nacionalnog buĊenja javlja se i
religiozni preporod, obiljeţen restauracijom već postojećih i
pojavom novih redova i kongregacija. Zalaganjem biskupa Haulika
1845. iz Tirola u Zagreb dolaze sestre milosrdnice sv. Vinka
Paulskog. Sluţbenice milosrda razvijaju svoju aktivnost u
Dubrovniku (1853), dok uršulinke postaju najbrojnijom druţbom
(1856) ne samo u Hrvatskoj nego i u »turskoj« Bosni (1871). Na
poziv biskupa J. J. Strossmayera (1868) iz Švicarske u Đakovo
dolaze sestre sv. Kriţa. Nekoliko godina kasnije u Bosnu dolaze
klanjateljice predragocjene krvi Isusove (1879) i, na poziv
sarajevskog nadbiskupa J. Stadlera, kćeri Boţje ljubavi (1882).
Nadbiskup Stadler utemeljuje sluţavke malog Isusa (1890), koje
svoj apostolski ţar usmjeruju prema siromašnoj djeci, starcima i
 U HRVATA GAJITI »VJERU, ISTINU I
SLOGU«
(J. J. STROSSMAYER)
Osoba i djelo Josipa Jurja Strossmayera (1815-1905) podsjećaju
nas na pola stoljeća zbivanja koja su oblikovala modernu hrvatsku
drţavotvornu naciju.
Biskup i teolog, humanist i vizionar, politiĉar i kulturni radnik,
pokrovitelj Jugoslavenske akademije i utemeljitelj Hrvatskog
sveuĉilišta, Strossmayer sve svoje intelektualne i fiziĉke
sposobnosti ugraĊuje u crkveno, kulturno i politiĉko jedinstvo
hrvatskog naroda i šire juţnoslavensko i evropsko zbliţavanje.
Napajajući se na sirmijsko-ćirilometodsko-slavenskoj duhovnoj
baštini i na bosansko-hrvatsko-slavonskoj prošlosti, biskup
Strossmayer će nastupom na Prvome vatikanskom saboru
(1869/70) svojoj Ċakovaĉkoj biskupiji i Crkvi u Hrvata utisnuti duh
ekumenizma i otvorenosti. Velebnu neoromaniĉku katedralu u
Dakovu (1866-1882) posvetit će »jedinstvu crkava« (Ć. Kos).
»Za vjeru i dom«
Svojim geslom "Za vjeru i dom" Strossmayer je prije svega
mislio na Hrvatsku i Zagreb, što nije bila prepreka da svoju
dareţljivu ruku iskreno pruţa svim juţnoslavenskim narodima. U
svojim ekumenskim shvaćanjima bio je vrlo otvoren i tolerantan,
zastupajući nama bliska shvaćanja. Bio je za pomirenje i dijalog
Istoka sa Zapadom, ali svoja plemenita nastojanja nije mogao
provjeriti u praksi. Srpska pravoslavna Crkva nije odgovorila
njegovu pozivu bojeći se »pokatoliĉenja«.
Poput Kriţanića (1618-1683) i Strossmayer ĉesto puta
naglašava da je raskol djelo Grka, u kojem Slaveni
pravoslavne vjere nemaju nikakve odgovornosti. Njegova
pastoralna, kulturna i politiĉka djelatnost na najbolji naĉin
svjedoĉe o ţivotu posvema istrošenom u otklanjanju
zapreka koje dijele Istoĉnu i Zapadnu Crkvu. U
ekumenskom kontekstu treba shvatiti njegovo nastojanje
oko štovanja slavenskih apostola Ćirila i Metoda, osobito
encikliku »Teška sluţba« (Grande munus, 1880) pape
Lava XIII, na ĉijoj redakciji aktivno sudjeluje.
Glede općih crkvenih prilika u Hrvatskoj biskup
Strossmayer se zalaţe za studij teologije na latinskom.
Svom prijatelju i bliskom suradniku Franji Raĉkom 2.
rujna 1874. piše: »Tkogod je uĉio te (tj. teološke) nauke na
tuĊem jeziku, pak poslije morao propovijedati puku, zna
koliko ga je truda i muke to stalo upravo stoga, što ga škola
nije jur privikla našem jeziku. Ja barem ispovijedam, da
sam s te strane osobite muke oćutio i pretrpio. «
Strossmayeru je na srcu ureĊenje Katoliĉke Crkve u
Bosni i Hercegovini. Zauzima se za njezinu integraciju s
Crkvom u Hrvatskoj, a za sarajevskog nadbiskupa-
metropolitu predlaţe ĉovjeka otvorenih vidika. Pohvalno se
izraţava o bosanskim franjevcima i njihovoj povijesnoj
misiji na tom prostoru. Drţi vaţnim da se njihovi
bogoslovi školuju u Zagrebu a ne u Budimpešti.
Borba protiv germanizacije i maĊarizacije sastavni je di
Strossmayerovih politiĉkih akcija. Upravo jer prema
Srbima i Srpskoj pravoslavnoj Crkvi gaji osobne simpatije i
izuzetn razumijevanje, teško doţivljava s koliko se mrţnje
i prez neki njihovi predstavnici odnose prema Katoliĉkoj
Crkvi Hrvatima. Raĉkog u pismu od 16. listopada 1892.
upozora na dvoliĉnost vladike Nikanora Ruţiĉića: »Šoven
pako srpski i mrzitelj hrvatskoga naroda i katoliĉke crkve,
htio bi se poĉetkom predstaviti kano prijatelj Hrvata i kano
prijatelj katoliĉke crkve, ali kako mu je srce puno mrţnje
prema Hrvatstvu i Katolištvu, tako mu ta mrţnja i nehotice,
osobito kad se malo ugrije, prekipi, i tada je ĉuti ruţnih
stvari. Ovdje je jedan put pri mojemu stolu tako prekipio,
ali je tada od mene i ĉuo, što po svoj prilici dosele ĉuo
nije.«
VoĊen naĉelom »Prosvjetom k slobodi«, biskup
 Crkva i politika
Strossmayerov politiĉki uspon podudara se s usponom Narodne
stranke nakon pada Bachova apsolutizma. Na Carevinskom vijeću
5. oţujka 1860. Ċakovaĉki biskup, predstavnik Slavonije, i ilirac
Ambroz Vraniczany iznose zahtjev za ujedinjenje Dalmacije s
Hrvatskom. Kao središnja liĉnost Narodne stranke Strossmayer se
zauzima da se nacionalno heterogena Austro-Ugarska Monarhija
konstituira na federalnim naĉelima, jer samo »podpuna federacija
(kadra je) svakomu narodu ravnim naĉinom prava podieliti«.
Pobornik je ujedinjenja hrvatskih zemalja i zalaţe se za duhovno i
knjiţevno jedinstvo Juţnih Slavena, koje bi trebalo utrti put
»grupiranju oko Hrvatske onim juţnim krajevima slavenskim...
kojih puĉanstvo nazrieva osjeguranje uvjeta narodnog ţivota u
tješnjem zajedniĉkom ţivotu sa Trijednom kraljevinom« (Povijest
hrvatskog naroda 1860-1914, Zagreb, 1968, str. 22 i 104).
Strossmayerova jugoslavenska ideja nalazi odjeka medu klerom
u Dalmaciji, Istri i Baĉkoj. Đakovaĉki biskup svoje politiĉke
poglede dijeli s biskupima Dobrilom i Antunovićem, svećenikom
Pavlinovićem i mnogim drugim pripadnicima klera. U pitanju
politiĉke pripadnosti Bosne i Hercegovine Strossmayer, Pavlinović
i bosansko-hercegovaĉki franjevci zastupaju uvjerenje da one, po
historijskom pravu, pripadaju hrvatskoj drţavi. Mnogi od crkvenih
politiĉara dosljedno brane uvjerenje o etniĉkom jedinstvu Juţnih
Slavena i njihovoj zajedniĉkoj drţavnoj budućnosti, ali još
odluĉnije naglašavaju misao o narodno-drţavnom individualitetu
Hrvata.
Liberalizam i kler
Liberalizam hrvatske inteligencije »ilirske« orijentacije
oko sredine 19. stoljeća stvara napetosti u odnosima s
Crkvom. U obranu društvenih i religioznih stavova
hrvatskog katolicizma zagrebaĉki biskup Haulik osniva
»Katoliĉki list« (1849) i Društvo sv. Jeronima (danas
Hrvatsko knjiţevno društvo sv. Ćirila i Metoda). Ono
okuplja katoliĉke intelektualce koji nastoje širim narodnim
slojevima pruţiti dobru gospodarsku, knjiţevnu, povijesnu
i vjersku knjigu. Do sukoba izmeĊu klera i liberalnoga
graĊanstva dolazi na podruĉju niţeg školstva i novinstva.
Naime, nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868) školstvo
je stavljeno u nadleţnost Sabora, a novim zakonima (1874)
Crkvi je oduzet stoiljetni nadzor nad osnovnim školama,
osim kompetencije glede vjeronauka. Nezadovoljstvo
klera, koji je tijekom godina podrţavao Narodnu stranku i
pomogao joj u usponu na vlast, donekle je ublaţeno
zakonom iz 1888. koji podupire suradnju uĉitelja i
kateheta.
Zbog politiĉkih nesuglasica biskup Haulik zahvalio se
na ĉasti banskog namjesnika uz prijedlog da se spomenuta
ĉast povjeri osobi koja će zastupati hrvatske interese. Zbog
lijeĉenja u Beĉu nije mogao prisustvovati ustoliĉenju bana
Jelaĉića, pa je ta ĉast pripala pravoslavnom patrijarhu
Josifu Rajaĉiću (1848).
 Crkva i radništvo
Zbog svoje feudalno-zemljoposjedniĉke strukture Crkva u
Hrvata ne pokazuje osobito zanimanje za probleme radništva i
gradskog proletarijata. U propagiranju socijalistiĉkih ideja u
hrvatskim krajevima Crkva vidi »ateizam u religiji, demokratski
republikanizam u drţavi, kolektivizam u narodnom gospodarstvu...
materijalizam u metafizici, razriešenje porodiĉne i braĉne veze u
kući, drţavni odgoj« (M. Mataušić, Odnos Katoliĉke crkve prema
novijim idejnim strujanjima u hrvatskim zemljama 1848-1900, BS,
55/1985, str. 208-prema » Katoliĉkoj Dalmaciji« 28/1897, str. 62).
U Zagrebu od 1855. Kolpingovo Katoliĉko djetićko društvo
okuplja obrtniĉke nauĉnike. Zagrebaĉki »Katoliĉki list« (24/1873,
str. 7) priznaje da »socijalno pitanje postaje od dana u dan sve to
zamašnije i mi ga pratimo napetom pozornošću«. Isti list (24/1873,
str. 15) za socijalnu bijedu radniĉkog proletarijata u Engleskoj
okrivljuje liberalne kapitaliste injihovo bezobzirno bogaćenje, dok
u isto vrijeme naša glasila jedva dotiĉu socijalne probleme u
Hrvatskoj i nesnosno stanje domaćih seljaka koji su izloţeni lihvi i
siromašenju. Najkonkretniji u borbi sa socijalnom bijedom su
istarski svećenici, jer na najvećem hrvatskom poluotoku socijalni
su problemi najuţe povezani s nacionalnim pitanjem. List »Naša
sloga« poduĉava istarske i primorske seljake ne samo u obradi
zemlje nego im pomaţe da doĊu do najpovoljnijih kredita. Istim
putem krenuo je i vukovarski »Sriemski Hrvat«, koji predlaţe
putove rješavanja socijalnih problema u nas na temelju »okruţnice
sv. oca pape Lava XIII« (J. Mataušić, ibid., str. 209).
Enciklika »Rerum novarum« (1891) poticaj je domovinaški
orijentiranom kleru da pod pokroviteljstvom zagrebaĉkog
nadbiskupa Posilovića realizira Hrvatsku samostalnu radniĉku
stranku i list »Glas naroda«, koji se u svom prvom broju izjašnjava
za pravaštvo i poziva na opću slogu svih radniĉkih organizacija i
stranaka: »Valja nam raditi o tom da pridignemo, ojaĉamo,
preporodimo seljaka, obrtnika i radnika (jer) dok to ne uĉinimo,
badava nam (je) deklamovati, badava klicati velikoj i ujedinjenoj
Hrvatskoj« (Što hoćemo? GN, 1/1899, str. 1; M. Mataušić, ibid.,
str. 212). Iduću etapu u odnosima Crkve i radništva predstavlja
Hrvatski katoliĉki pokret.
STROSSMAYER, SRBI I PRAVOSLAVLJE
»Nedavno sam Vašoj Preuzvišenosti priopćio da sam
smatrao svojom duţnošću ĉestitati novom kralju Srbije
(Aleksandru Obrenoviću, 1889-1903) na njegovu odliĉnom
naslovu, koji su on, njegovi prethodnici i njegov slavni
narod, skoro neizmjernim ţrtvama, zasluţili. Utjeha mi je
Vašoj Preuzvišenosti priopćiti odgovor što sam ga nedavno
primio od novoga kralja. Bit će uistinu drago Svetoj
Apostolskoj stolici i Vašoj preuzvišenosti... da novi kralj
prihvaća moje usluge s obzirom na sklapanje konkordata sa
Svetom Stolicom, kako bi se katolicima u Srbiji osigurale
sloboda vjere i bogoštovlja... Naskoro ću posjetiti Beograd
da povjerljivije raspravim o sklapanju ugovora sa Svetom
Apostolskom stolicom...
Ovom dodajem da sam posljednjih dana iz Harkova u
Rusiji dobio neki štampani spis, nazvan 'protuenciklika', u
kojem bezimeni autor pokušava pobiti encikliku Svetog
Oca (Grande munus) skupa s mojim komentarom... Moj je
sud o ovom spisu slijedeći: u njem se ne nalazi apsolutno
nikakav trag kritiĉnog suda i razbora, koji su potrebni da se
pravilno sudi o vjerodostojnosti i neiskvarenosti
starodavnih povijesnih dokumenata... Ono što se nalazi u
toj 'protuenciklici' odista je nešto odvratno, slijepa i
okorjela mrţnja protiv Svete Apostolske stolice.«
Iz Strossmayerova pisma
beĉkom nunciju Vannutelliju,
18. travnja 1892.
 IZABRANA LITERATURA
J. OBERŠKI, Govori Strossmayera biskupa Ċakovaĉkog na
Vatikanskom saboru 1869-1870, Zagreb, 1929.
M. IVŠIĆ, Razvitak hrvatskog društva u drugoj polovici 19.
stoljeća, Zagreb, 1936.
J. ŠIDAK itd., Povijest hrvatskog naroda 1860-1914, Zagreb,
1968.
V. KOŠĆAK, J. J. Strossmayer-F. Raĉki. Politiĉki spisi, Zagreb,
1971.
M. MATAUŠIĆ, Odnos Katoliĉke crkve prema novijim idejnim
strujanjima u hrvatskim zemljama 1848-1900, Bogoslovska smotra,
55/1985, str. 196-215.
Socijalni dokumenti Katoliĉke crkve, Zagreb, Kršćanska sadašnjost,
1991.
HRVATSKI KATOLIĈKI POKRET
Poĉetak Hrvatskog katoliĉkog pokreta (HKP) kao
organiziranog laiĉkog društva »odozdo« dovodi se u vezu s
inicijativom Lava XIII (1878-1903) i Pia X (1903-1914) da
se u najširim slojevima katoliĉkih vjernika, posebno meĊu
intelektualcima, oblikuje svijest o njihovoj ulozi u ţivotu
Katoliĉke Crkve.
Prvom javnom manifestacijom katoliĉkog laikata u nas
smatra se Prvi hrvatski katoliĉki kongres odrţan na
poĉetku rujna 1900. u Zagrebu. Uz svećenike Krapca i
Bauera, u organizacijskom su odboru istaknuti javni i
kulturni radnici Milan Amruš, Aleksandar Bresztjensky
(pokretaĉ ĉasopisa "Balkan jedinstvu i bratskoj slozi",
1896-1901), Tadej Smiĉiklas, Fran Vrbanić i drugi.
Za kršćanske ideale
Pokrenut na inicijativu krĉkog biskupa Antuna Mahnića
(1896-1920), HKP je katoliĉki odgovor na postupnu
dekristijanizaciju hrvatskog društva iz kojeg liberalizam i
materijalizam nastoje istisnuti religiozne vrednote. Cilj
pokreta je uprisutnjenje kršćanskih ideala u vremenu kad
se hrvatsko društvo upoznaje s novim idejama i
strujanjima, koje pristiţu sa Zapada.
HKP je usmjeren k duhovnom i intelektualnom
obrazovanju mladih, napose buduće inteligencije,
naglašeno je prisutan u širenju prosvjete i buĊenju
kršćanske svijesti u najširim slojevima hrvatskog
puĉanstva, zauzima se za izgradnju novog i pravednijeg
društva, proţetog kršćanskim vrijednostima. U tom
pogledu oslanja se na uzore u drugim zemljama:
Katholischer Verein (Njemaĉka), Ligue catholique
(Francuska),Catholic Union (Engleska), Associazione
cattolica per la liberta della Chiesa (Italija) itd.
Enciklika »Rerum novarum« (1891) pape Lava XIII.
daje poticaj katolicima da se zainteresiraju za radniĉko
pitanje i organiziraju kršćanske sindikate, socijalne
pokrete, zadrugarstva, omladinske saveze i sliĉno. Na
Prvom hrvatskom katoliĉkom kongresu u Zagrebu

Mahnićev »Studentski pokret«
Krĉki biskup Antun Mahnić, urednik »Rimskog katolika«
(1888-1896) i suradnik Janeza Kreka, na poĉetku našeg stoljeća
šalje na Beĉko sveuĉilište bogoslova Ivana Butkovića s namjerom
da okupi hrvatske studente i organizira jezgru hrvatskog
katoliĉkoga gibanja. Godine 1903. u Beĉu je osnovano udruţenje
naših studenata pod imenom »Hrvatska«, a dvije godine kasnije
studentsko glasilo »Luĉ«. Prvog urednika Butkovića uskoro
zamjenjuje Ljubomir Maraković.
Glasilo HKP-a i njegov idejni voditelj bio je ĉasopis »Hrvatska
straţa« (1903). Taj apologetsko-filozofski ĉasopis staje u obranu
katoliĉkog nauka od suvremenih zabluda i poziva mladeţ na
poţrtvovan rad za duhovni preporod naroda. Mahnić 1913. pokreće
knjiţevni ĉasopis »Hrvatska prosvjeta«, koji s vremenom postaje
ţarište hrvatske katoliĉke knjiţevnosti i moćan ĉimbenik u našem
kulturnom ţivotu.
Godine 1906. u Zagrebu je osnovan Hrvatski katoliĉki
akademski klub »Domagoj«, koji postaje središtem hrvatskoga
Ċaĉkog i studentskog pokreta, a preko njega i sveg kasnijega
katoliĉkog pokreta u Hrvatskoj. Mahnićeva je nakana da tu
djelatnost protegne i na seljaĉku i radniĉku omladinu po uzoru na
kršćansko-socijalne pokrete u zapadnom svijetu, napose da se
radništvu priznaju prava i ljudsko dostojanstvo. HKP se zalaţe za
demokraciju i izgradnju pravednijeg društva u Hrvatskoj.
Akademski klub »Domagoj« organizira srednjoškolsko
katoliĉko društvo u gradovima i većim mjestima gdje postoji neka
škola. Unutar samog pokreta nije bilo razlika izmeĊu predstavnika
graĊanskih škola i sjemeništa, intelektualaca laika i svećenika.
HKP ne ovisi o hijerarhiji Crkve niti se ona miješa u organizaciju
pokreta.
HKP je prisutan i u bogoslovnim sjemeništima. Aktivna su
kleriĉka društva kao Zbor duhovne mladeţi (Zagreb), »Milovan«
(franjevci), »Akvinac« (dominikanci) itd.
Na kongresu hrvatskoga katoliĉkog Ċaštva 1909. u Splitu, u
prisustvu više od osamsto sudionika, odluĉeno je da se u Zagrebu
osnuje Hrvatski katoliĉki Ċaĉki savez (1910), kao kulturno-
prosvjetno društvo Hrvata katolika, po uzoru na njemaĉki
»Volksverein« i austrijski »Volksbund«.
Uz zajedniĉko Ċaĉko glasilo »Luĉ«, neposredno pred poĉetak
prvoga svjetskog rata u Hrvatskoj izlazi dvadesetak
Katoliĉki seniorat
Da se osigura jedinstvo HKPa i usmjere njegove
djelatnosti, jer je Ċaštvo dobni sloj koji završava studijem i
postizanjem diplome, godine 1912. osnovan je Katoliĉki
seniorat. Seniorima, kao već formiranim ĉlanovima
pokreta, pripada vrhovna nadleţnost HKPa. Seniori su
inicijatori novih pothvata na kulturnom, socijalnom i
vjerskom podruĉju, brinu se o njegovu idejnom
usmjeravanju i neposrednom razvoju. Po uzoru na sliĉne
organizacije u svijetu, hrvatski Katoliĉki seniorat proširuje
svoje djelatnosti na izvanĊaĉka podruĉja, kao što su selo,
radništvo, tisak itd. U Zagrebu je 1918. osnovana Hrvatska
puĉka stranka (HPS ), koja na izborima 1920. ima 46.599
glasova i devet zastupnika. HPS se zalaţe za federalno
ureĊenje jugoslavenske drţave, a kao stranka s kršćanskim
svjetonazorom inzistira da javni ţivot bude ureĊen prema
kršćanskim naĉelima. Njezin predsjednik Stjepan Barić
prihvaća ministarsko mjesto u Korošecovoj vladi nakon
ubojstva hrvatskih prvaka u beogradskoj Skupštini (20. VI.
1928).
Od 1919. HKP pomaţe progonjenim istarskim
Hrvatima, organizira zadruţne saveze, prima štedne uplate
i daje povoljnije zajmove, širi i promiĉe zadrugarstvo kao
zaštitu od kapitalistiĉkog iskorištavanja, a sudjeluje i kod
osnivanja orlovskih društava, inovacije u hrvatskom
katoliĉkom pokretu koja dolazi iz Ćeške i Slovenije.

Hrvatski orlovski savez (HOS)
Orlovstvo je prvi masovni katoliĉki pokret u Hrvatskoj. Na
konstitutivnoj skupštini HOS-a u prosincu 1923. prisutni su i
predstavnici Ċaĉkih i omladinskih društava. Orlovska se
organizacija vezuje uz sveĉane nošnje i tjelovjeţbu, gimnastiĉke
nastupe i sletove koji privlaĉe mladeţ, ali-prema rijeĉima tajnika
HOS-a dr. Merza — »Hrvatsko orlovstvo nije samo nekakova
gimnastiĉka organizacija, već je ono jedan katoliĉki prosvjetni
omladinski pokret, koji imade u svom programu i tjelesni odgoj
omladine, a do u tanĉine provodi smjernice koje Sveta Stolica daje
tako zvanoj Katoliĉkoj akciji« (B. Nagy, Tko je Ivan Merz?,
Zagreb, 1980, st. 55).
Orlovstvu, koje u svoje redove regrutira omladinu iz svih
slojeva hrvatskog društva, potrebni su voĊe s katoliĉkim odgojem,
izobrazbom i kulturom. Da doĊe do budućih kadrova, HOS nastoji
u svoje redove integrirati mlade intelektualce još kao Ċake i
studente. Unatoĉ energiĉnim protestima seniorata, dr. Ivo
Protulipac, predsjednik HOS-a, uspio je nakon Krapanjske
rezolucije (1925) privući dio domagojskog Ċaštva i studentske
omladine.
Nakon podjele, uz domagojstvo ostaju uglavnom primorske
Ċaĉke organizacije s bogoslovima iz Zagreba i Splita, franjevcima,
dominikancima i sestrama milosrdnicama, dok se orlovstvo oslanja
na Sarajevo, dio svjetovnog klera, franjevce konventualce i
isusovce. Tako su se ostvarila predviĊanja Petra Rogulje, jednog od
prvaka HKP-a, o »dva sistema u borbi za prvenstvo u Crkvi« (v.
uokvireni tekst str. 354).
U uvjetima Šestojanuarske diktature
Manifestom kralja Aleksandra I. KaraĊorĊevića 6. I.
1929. ukinut je Vidovdanski ustav, djelatnost politiĉkih
stranaka i svih slobodnih udruţenja, osim Jugosokola.
Katoliĉki episkopat, koji se od 1919. sastaje u Zagrebu, sve
ĉešće protestira kralju i ministrima zbog protucrkvenih
postupaka pojedinih predstavnika vlasti. Ţalbe biskupskih
konferencija odnose se na vjersku obuku u školama,
imenovanje vjerouĉitelja, školske udţbenike koji vrijeĊaju
religiozne osjećaje, prikraćivanje Katoliĉke Crkve u
drţavnom budţetu itd. Cenzurirani tisak daje meĊutim vrlo
malo uvida u rad biskupskih konferencija i sadrţaj ţalbi.
Povremeno bi biskupi preko svojih poslanica pozivali
vjernike na vjernost Bogu i odanost Crkvi.
U uvjetima Šestojanuarske diktature domagojsko Ċaštvo
nastavlja svoje djelovanje pod nazivom Apostolat sv. Ćirila
i Metoda, a orlovstvo pod imenom Kriţarskog bratstva.
Novine »Narodna politika« izlaze od 1. VII. 1929. kao
nestranaĉki i nepolitiĉki dnevnik pod nazivom »Hrvatska
straţa«. Hrvatski se katolicizam manifestira u organiziranju
euharistijskih kongresa i sveĉanim proslavama Papina
dana. Studentska omladina sve više paţnje posvećuje
socijalnoj problematici, pa je u Zagrebu pokrenuta
Moderna socijalna knjiţnica (MOSK). Prvi broj posvećen
je enciklici Quadragesimo anno, kojom Pio XI. katolicima
doziva u pamet socijalni stav Crkve izraţen u enciklici
Rerum novarum Lava XIII (1891— 1931). Dr. Juraj
Šćetinac organizira Hrvatski socijalni tjedan.
U socijalnom duhu odabrana su i gesla novih
organizacija: Apostolat sv. Ćirila i Metoda (ex-domagojci)
svrstava se pod geslo »Bog—hrvatski narod—socijalna
pravda«, dok zadrţavaju orlovsko geslo »Ţrtva—
euharistija—apostolat«.
 Katoliĉka akcija
Enciklikom Ubi arcano Pio XI. je jog 1922. definirao novi oblik
udruţivanja katolika pod imenom Katoliĉka akcija (KA), koja
pretpostavlja sudjelovanje laika u hijerarhijskom apostolatu Crkve.
KA kao pokret »odozgo« iskljuĉivo je laiĉki pokret, u koji se ne
mogu uĉlaniti pripadnici klera, a djeluje po uputama episkopata i
ima izrazito vjersko-moralnu svrhu, što znaĉi da ne obuhvaća
djelatnosti s ovozemaljskim ciljevima: zadruge, sindikate, politiĉke
stranke i sliĉno.
Na Prvoj sinodi zagrebaĉke nadbiskupije (1925) nadbiskup
Bauer poziva svećenike da sudjeluju u Katoliĉkoj akciji, ali ne
govori o organizacijskoj formi te akcije. Svom koadjutoru Stepincu
povjerava zadatak da provede KA i prema njezinim naĉelima
koordinira dotadašnje oblike HKP-a za koje će hijerarhija preuzeti
vrhovno vodstvo i odgovornost. U boţićnoj poslanici 1934. iznijeta
su naĉela katoliĉkih društava muţeva, ţena, mladića i djevojaka,
okupljenih u svojim središnjim savezima, rašĉlanjenim u
dijecezanska okruţja i ţupska bratstva. Istaknuto je takoĊer da su
svećenici duhovni voĊe organiziranih laika, ali ne i njihovi
»drugovi«, dakle kao pripadnici klera ne upisuju se u društva KA.
Unutar KA u posebne se saveze organizira radniĉka (KROM),
seljaĉka (SKOM) i graĊanska (GROM) mladeţ. U katoliĉkom tisku
naglašava se depolitizacija društava KA, dok se domagojsku i
orlovsku stranu optuţuje za politizaciju i liderstvo. Zimi 1936/37.
nadbiskup Stepinac od katoliĉkih javnih radnika traţi da mu
odgovore na tri pitanja u vezi s ujedinjenjem katoliĉkih
organizacija u jedinstvenu KA. Pitanja su se odnosila na uklanjanje
dvostrukih organizacija na istom podruĉju, prihvaćanje naĉela
suradnje i podlaganje vodstvu hijerarhije koja namjerava
reorganizirati ĉitav HKP. Nakon neuspjelih pregovora zagrebaĉki
se nadbiskup odluĉuje provesti tzv. "ĉistu" KA nasuprot
domagojstvu i kriţarstvu. »Ĉista« KA, koja je u meĊuvremenu
provedena i u drugim hrvatskim biskupijama, nije poboljšala opće
stanje u HKP, jer će uz dvije postojeće sada nastati i treća grana
meĊu organiziranim katolicima u Hrvatskoj. Skori rat i dogaĊaji u
vezi s njim prekinut će svaku daljnju akciju koja bi vodila
jedinstvenom HKP-u, ali je, nesumnjivo, ispunio jednu prazninu,
potrebu ondašnjeg vremena u nacionalnom, intelektualnom i
vjerskom ţivotu Hrvata. HKP je hrvatskoj mladeţi iz svih slojeva
društva otvorio nove poglede na ţivot i zajedništvo, omogućivši joj
da aktivno uĊe u javni ţivot i preuzme dio odgovornosti za
Pomirljivi i nepopustljivi
(Razmišljanja Petra Rogulje o Hrvatskom katoliĉkom
pokretu, »Luĉ« 1916/17, str. 134-135)
»Po mom nekompetentnom sudu... dva (su) sistema koja
su u raznim formama i nijansama uvijek egzistirala i borila
se za prvenstvo u Crkvi. U vjerskim su principima obje
struje odluĉno katoliĉke, samo su u taktici kod provoĊenja
tih naĉela prva oprezna i pomirljiva, druga nasrtljiva,
odbojna i nepopustljiva. Radi sadašnjih prilika u Hrvatskoj,
katoliĉka je omladina pomirljiva prema protivnicima, jer se
radi o narodnoj slozi... Druga grupa naglasuje nasuprot
tomu integritet katoliĉkih naĉela, jer misli da bi se
pomirijivom taktikom mogle izbrisati razlike izmeĊu
katolika i liberalaca, pa je kritiĉna i negativna. Nazovimo
prema tome jednu grupu nacionalnom a drugu
integralistiĉkom...
Svakako je glavna razlika, koja karakterizira te dvije
škole, u rješavanju nacionalnoga pitanja; teoretski npr. o
dopustivosti revolucije, o veliĉini vladarske vlasti, o
iredentizmu itd.
Uz skupinu nacionalaca jesu uz domagojce sva
akademska društva i bogoslovski zborovi osim
sarajevskoga zbora svjetovnih bogoslova, svi ferijalni
klubovi i društva, svi seniorati osim slavonskoga, velik dio
klera osobito franjevaĉkoga, napose sav mladi kler; organi
su im 'Luĉ', 'Hrvatska prosvjeta', 'Novine', a simpatiziraju s
njima listovi koji su u franjevaĉkim rukama i 'Katoliĉki
list'.
Integralistiĉka skupina ima u sebi slavonski seniorat,
isusovce, sarajevski zbor svjetovnih bogoslova, pa ljude
oko 'Dana', 'Vrhbosne' i 'Hrvatskog dnevnika'. Neutralan je
voĊa pokreta dr. Mahnić, uglavnom još 'Hrvatska straţa' i
'Svećeniĉka zajednica'. U politici se integralistiĉka skupina
priklanja frankovaĉkoj stranci.«
 IZABRANA LITERATURA
A. PILEPIĆ, In aedificationem; Split, 1938 (kao rukopis).
B. PEROVIĆ, Hrvatski katoliĉki pokret—moje uspomene, Rim,
1976.
B. NAGY, Tko je Ivan Merz?, Zagreb, 1980.
J. BUTURAC, Hrvatski katoliĉki pokret, Marulić, XVIII (1985) 5,
str. 553-564.
I.. VINCETIĆ, Organizirani katolicizam—moderni katoliĉki
pokret, Kana, 5/1986-4/1987.
J. BUTURAC, Katoliĉki dnevnik "Hrvatska straţa" 1929— 1941,
Croatica christiana periodica, XIII (1989) 23-24, str. 141-200 i
143-201.
Josip Stadler. Prilozi za prouĉavanje duhovnog lika prvog
vrhbosanskog nadbiskupa (zbornik), Sarajevo, 1989.
HRVATSKI KATOLICIZAM U
MEĐURATNOM RAZDOBLJU
Otklonivši poziv austro-ugarskog suverena Karla I
(1916—1918) da sudjeluje u preobraţaju Monarhije u
saveznu drţavu samostalnih naroda, Hrvatski sabor raskida
drţavno-pravne odnose s Austro-Ugarskom (29. X. 1918) i
pristupa novoj drţavnoj zajednici juţnoslavenskih naroda,
Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca (1. XII. 1918).
Hrvatska Crkva u Kraljevini SHS
Poslije burnih stoljeća svoje novovjeke povijesti Crkva
u Hrvata strukturira se u novoj drţavi SHS kao jedinstvena
crkvena zajednica na ĉelu s nacionalnim episkopatom.
Rapallskim ugovorom (1920) iz Hrvatske Crkve iskljuĉeni
su Istra s Rijekom, Zadar te otoci Cres, Lošinj, Lastovo i
Palagruţa, koji su pripojeni Kraljevini Italiji, kao i dio
baĉko-baranjskih Bunjevaca, koji u sastavu peĉujske (Pecs)
biskupije ostaju pod Madarskom. Đakovaĉkog biskupa
Antuna Akšamovića Apostolska Stolica imenovala je
administratorom dijela peĉujske biskupije, koji je ostao u
granicama SHS (1. XII. 1923), dok je na podruĉju
nekadašnje kaloĉko-baĉke nadbiskupije u Vojvodini
osnovana Baĉka'apostolska administratura sa sjedištem u
Subotici (10.II.1923), kojom upravlja biskup Lajĉo
Budanović.
Nakon uspona fašizma (1922) istarski su se katolici
našli u nezavidnom poloţaju. U, vrlo teškoj borbi za jeziĉni
i nacionalni identitet istarskih Hrvata prednjaĉi domaće
svećenstvo na ĉelu s mons. Boţom Milanovićem.
Zadarska nadbiskupija za talijanske okupacije odnosi se
na grad Zadar, dok su ţupe u zaleĊu pod upravom šibenske
biskupije. Grad Rijeka, koji od 1786. pripada senjskoj
biskupiji, 31. V. 1925. postaje zasebnom biskupijom s
dekanatima Jelšane, Volovsko (tršćanska biskupija) i
Trnovo (ljubljanska biskupija).
Konkordatom izmeĊu Apostolske Stolice i Kraljevine
Srbije (24. VI. 1914) Beograd je trebao postati sjedištem
 »Ţuti pokret«
Po završetku prvoga svjetskog rata odreĊeni broj katoliĉkih
svećenika u Hrvatskoj traţi reformu ustrojstva crkvene
organizacije. Iako je i prije rata bilo nagovještaja nezadovoljstva,
ono je javno izraţeno tek u poratnim godinama (1919—1924).
Uoĉeno je nekoliko razvojnih etapa u teţnji za ostvarenjem ciljeva
tog pokreta, koji će na kraju dovesti do raskida s Katoliĉkom
Crkvom i osnivanja Hrvatske starokatoliĉke Crkve (v. Z. Matijević,
Reformni pokret dijela niţeg katoliĉkog svećenstva u Hrvatskoj,
Povijesni prilozi, 8/1989, str. 1-90).
MeĊu inicijatorima pokreta bili su svećenici Stjepan Menziger,
Rikard Korytnik i Stjepan Zagorac. Dosta prašine u kleriĉkim
redovima izazvao je solinski natpop Niko Petrić brošurom »Rane u
Katoliĉkoj crkvi« (1917) u kojoj istiĉe da je Katoliĉkoj Crkvi kroz
povijest najviše štete nanio farizeizam ili formalizam, liberalizam i
celibat. Odjek brošure u hrvatskoj javnosti bio je dvojak: katolici, s
izuzetkom manjeg broja Petrićevih simpatizera, osuĊuju knjiţicu,
dok se liberalni dio javnosti slaţe s njezinim sadrţajem. Svoja
neslaganja sa stavovima sluţbene Crkve svećenici (najĉešće
anonimno) izraţavaju na stranicama ĉasopisa »Hrvatska njiva« (u
Kraljevini SHS »Jugoslavenska njiva«).
Svoje ţelje u vezi s ukidanjem celibata i obvezom ĉasoslova
»reformatori« upućuju Prvoj konferenciji jugoslavenskog
katoliĉkog episkopata u Zagrebu (27-29. XI. 1918), koje biskupi
stavljaju »ad acta«. OdreĊeno razumijevanje nalaze oni kod prvaka
Hrvatske puĉke seljaĉke stranke, Stjepana Radića i Vlatka Maĉeka,
a na sastanku u Zagrebu (10. II. 1919) traţe »sanaciju socijalnih
nepravdi koje pritišću sav niţi kler«.
Rezolucija i priopćenje sa sastanka u Zagrebu objavljeni su u
knjiţici ţutog omota pod naslovom »Suvremene ţelje katoliĉkog
niţeg klera drţave SHS« (Bjelovar, 1919), po ĉemu je i sam pokret
prozvan »ţutim«.
Hrvatska starokatoliĉka Crkva
Ĉlanovi pokreta traţe da se konkordatom Crkvi zajamĉi
potpuna vlast u pitanju vjere i crkvene discipline, da se na
Sveuĉilištu i u bogoslovskim školama osnuju katedra i
odsjeci za komparativnu teologiju i socijalno-karitativni
rad, da se više paţnje posveti zbliţavanju Istoĉne i
Zapadne Crkve itd.
Zalaţu se za fakultativno moljenje ĉasoslova i ukidanje
obveze uzdrţljivosti (celibata), da se odobri
crkvenoslavensko bogosluţje i narodni jezik u obredima,
da se svećenici uz duhovno mogu baviti i laiĉkim
zanimanjima, da se ukinu crkvena odliĉja, titule i nošenje
svećeniĉkog odijela izvan sluţbe itd.
Glede crkvene autonomije traţi se osnivanje
bogoštovnih općina, slobodno staleško udruţivanje
ţupnika i kapelana (sindikati), cikliĉko odrţavanje
biskupskih sinoda svakih deset godina.
Nakon neuspjelih pregovora s nadbiskupom Bauerom i
konferencije hijerarhiji lojalnog klera (7. X. 1919), dio
reformista Memorandumom (1920) najavljuje osnutak
Udruţenja hrvatskog katoliĉkog klera sa zacrtanim
programom, koji ukljuĉuje osnivanje Hrvatske katoliĉke
Crkve (15. IX. 1923) sa sjedištem u Zagrebu. Udruţenjem
rukovode Stjepan Zagorac (urednik »Preporoda«), Ante
Donković, Boţo Milošević i Jeronim Tomac s uporištima u
Zagrebu, Rijeci, Karlovcu, Sisku, Kriţevcima, Bjelovaru i
Koprivnici.
Pripadnike novoutemeljene Hrvatske katoliĉke crkve,
koji sebe smatraju nasljedovateljima slavenskih apostola
Ćirila i Metoda, Grgura Ninskog, Andrije Jamometića i
biskupa Strossmayera, na Boţić 1921. nadbiskup Bauer
iskljuĉuje iz Katoliĉke Crkve.
Da bude priznata u okvirima zakonodavstva Kraljevine
SHS, disidentska Hrvatska katoliĉka Crkva prikljuĉuje se
Utrechtskoj uniji sjedinjenih starokatoliĉkih crkava.
Posredstvom Austrijske starokatoliĉke Crkve (29. XI.
1923) i sluţbenim priznanjem Ministarstva vjera
Kraljevine SHS (24.XII.1923), Hrvatska katoliĉka Crkva
postaje narodna samostalna Hrvatska starokatoliĉka Crkva.
Na prvoj sinodi, odrţanoj 21-22. I. 1924. godine u

Konkordat i "Krvava litija" u Beogradu
Od nekatoliĉkih zemalja, koje 1918. konstituiraju drţavu SHS,
Apostolska Stolica sklopila je konkordate s Crnom Gorom (1886) i
Srbijom (1914). Iako se Srpska pravoslavna Crkva rezolutno
protivila konkordatu, on je srpskoj Vladi bio potreban »ne zbog
meĊunarodnog ugleda Katoliĉke crkve, nego radi privlaĉenja
katolika izvan Srbije srpskoj drţavi« (izjava Stojana Novakovića,
prema I. Muţić, »Katoliĉka crkva u kraljevini Jugoslaviji«, Split
1978, str. 21).U Kraljevini SHS (Jugoslaviji) od 1929. vode se više
puta prekidani pregovori o konkordatu. Tekst je dovršen 1935, ali
tek u srpnju 1937. iznijet pred Skupštinu i prihvaćen s 166 za i 129
glasova protiv.
Pošto je Srpska pravoslavna Crkva izrekla crkvenu kaznu protiv
narodnih zastupnika koji su glasali za konkordat i poslije burnih
uliĉnih prosvjeda (»Krvava litija« u Beogradu), s neprimjerenom
mrţnjom na Katoliĉku Crkvu i katolicizam, Vlada odustaje od
nauma da ga predloţi Senatu na ratifikaciju. Na taj naĉin Katoliĉka
Crkva u predratnoj Jugoslaviji ostaje jedinom vjerskom zajednicom
koja nema zakonski ureĊen odnos s drţavom, što se na poseban
naĉin odraţava u progonima protiv Hrvata katolika u Baĉkoj i
grkokatolika u Bosni i Makedoniji.
Tisak u Hrvatskoj nerijetko poistovjećuje protivnike konkordata
s protivnicima ravnopravnosti hrvatskog naroda. Predstavnici
Crkve i tadašnji hrvatski politiĉki krugovi ne pokazuju odveć
veliko zanimanje za konkordat, koji je ionako sklapan bez
sudjelovanja zakonitih predstavnika hrvatskog naroda (J. Buturac,
Hrvatski katoliĉki pokret, Manilić, 18/1985, str. 562).
»Hrvatska straţa« (1929-1941), dosad jedine dnevne novine
katoliĉke orijentacije na našem prostoru, nepristran su pokazatelj i
svojevrstan kroniĉar idejnih kretanja, kulturno-religioznih i
društveno-politiĉkih zbivanja u hrvatskom narodu i u Crkvi u
Hrvata izmeĊu dva svjetska rata. U nastojanju da istinitim
informiranjem kod ĉitatelja podrţava katoliĉku vjersku i hrvatsku
narodnu svijest, spomenuti se dnevnik suĉeljava s religioznim
indiferentizmom i ateizmom, politiĉkim unitarizmom,
centralizmom i šovinizmom, usmjerenim protiv hrvatstva i
Novinstvo, knjiţevnost i znanost
Hrvatski katoliĉki pokret podrţava razvoj katoliĉkog
novinstva i katoliĉke knjiţevnosti. Domagojska strana
Katoliĉke akcije nastoji u Hrvatskoj okupiti i odgojiti
sposobne novinare, publiciste i literarne stvaraoce. Njihov
se rad oĉituje preko Hrvatskog knjiţevnog društva sv.
Jeronima, »Hrvatske prosvjete« (urednik Lj. Maraković,
suradnici Nazor, Domjanić) itd. Širenju kršćanskog
svjetonazora pridonose »Kuća dobre štampe« (Rijeka),
»Pijevo društvo«, brojni »Glasnici« (Srca Isusova i
Marijina, sv. Josipa, sv. Ante, Gospine krunice itd.),
kalendari (Danica), organiziranje euharistijskih kongresa,
predavanja, religiozna zborovanja, glazbeni i pjevaĉki
nastupi, predstave kulturno-religioznog sadrţaja i film.
Hrvatska bogoslovna akademija (1922), utemeljena
zalaganjem don Frane Bulića, Frana Barca i Julijana
Jelenića, potiĉe napredak crkvenih i teoloških znanosti te
uz samostalna znanstvena izdanja objavljuje i dvije struĉne
revije-»Bogoslovsku smotru« i povijesni ĉasopis »Croatia
sacra«. U HBA aktivno suraduju mnoga ugledna imena
hrvatske i svjetske znanosti: A. Bauer, S. Zimmermann, F.
Zagoda, A. Sović, K. Doĉkal, D. Kniewald, S. Ritig, M.
Barada, S. Bakšić, J. Marić, A. Ţivković i drugi, ali i
suradnici iz svih hrvatskih krajeva: U. Talija, S. K. Sakaĉ,
H. Bošković, I. Boţitković, K. Balić, D. Mandić itd.
Religiozno-liturgijske potrebe Crkve u Hrvata
potpomaţu moderna strujanja u hrvatskoj arhitekturi i
likovnoj umjetnosti. U crkvenom graditeljstvu i sakralnoj
umjetnosti u meĊuratnom razdoblju u Hrvatskoj istiĉu se
V. Kovaĉić, L. Horvat, S. Podhorski, I. Meštrović, J.
Kljaković, I. Rendić, Lj. Babić i drugi.
 Liturgijski i cecilijanski pokret
Poĉetak liturgijske obnove u Hrvatskoj vezan je uz izdanje
»Rimskog obrednika« (1921). Zaĉetnici hrvatskog liturgijskog
pokreta jesu hvarski biskup Miho Pušić i svećenik (danas
benediktinac) Josip Kirigin, koji diljem Hrvatske organiziraju
liturgijske kongrese i pokreću ĉasopis »Ţivot s Crkvom« s
prilogom »Sveta misa«.
Ugledni i u svijetu priznati liturgiĉar D. Kniewald prevodi
Kimski misal« za vjernike, isusovac M. Pavelić izdaje liturgijski
molitvenik »Isus prijatelj malenih« i prevodi liturgijske himne, a
ĉitav pokret zdušno podrţava I. Merz.
Uporedo s liturgijskim gibanjem javlja se i cecilijanski pokret.
F. Hajduković, M. Novak i F. Dugan, utemeljitelji Cecilijanskog
društva i osnivaĉi ĉasopisa »Sveta Cecilija«, zauzimaju se za
gajenje gregorijanskog i polifonijskog pjevanja. Na njihovu
inicijativu intenzivno se prouĉava razvoj hrvatske glazbe i crkvenih
popijevki. Rezultati se odrazuju u »Hrvatskoj pjesmarici« (1919),
»Hrvatskom crkvenom kantualu« (1934) i plejadi skladatelja
religioznih motiva i vrsnih orguljaša kao što su F. Dugan, F. Luĉić,
K. Kolb, V. Ţganec, B. Širola, A. Canjuga i drugi. Prouĉavanjem
hrvatske glazbene baštine bave se A. Zaninović, A. Vidaković itd.
(J. Soldo, Pregled povijesti hrvatske Crkve, Zagreb—Frankfurt,
1976, str. 133-136).
CRKVA I NAROD
»Specifiĉnost je kršćanstva, da Crkva... mora nastupati u
funkciji sluţenja, a ne gospodovanja. Ona pripomaţe
stanovništvu da izraste do naroda, ali nikako ne smatra
svojim pravom, a još manje duţnošću, da zauzme
vodstvenu ulogu u formiranju naroda, a pogotovo ne moţe
preuzeti takvu ulogu u prelaţenju naroda u naciju. Da se
razumijemo: moţe se dogoditi da takvu ulogu zauzme
kakav znaĉajan crkveni funkcionar, bar se to moglo
dogoditi u prošlosti, a ne moţe to uĉiniti u ime Crkve kao
Crkve. Jer u tom bi sluĉaju Crkva prestala biti putnica koja
ima domovinu u nebesima, a pokušala bi stvoriti svoje
carstvo na zemlji.
Narod i domovina na zemlji, unutar povijesti, po samom
pojmu, ukljuĉuju solidarnost onih koji su u povijesti, baš
ukoliko su u povijesti, a ne ukoliko su po nadi već u
eshatonu. Drugim rijeĉima: narod i domovina jesu stvar i
vjernika i nevjernika. Zajedniĉka je briga, i zajedniĉka
duţnost, što boljeg ostvarivanja onoga što se kaţe rijeĉima
narod i domovina u ovom vijeku, unutar povijesti, tako da
to bude za što veći prostor aktivne slobode za sve.«
T. J. Šagi Bunić, Katoliĉka crkva
i hrvatski narod, Zagreb,
KS, 1983, str. 102.
 IZABRANA LITERATURA
J. RADIĆ, Liturgijska obnova u Hrvatskoj, Makarska, 1966.
J. BUTURAC, Iz povijesti Hrvatske bogoslovne akademije 1922-
1945, Croatica christiana periodica, I (1977) 1, str. 3-22.
I. MUŢIĆ, Katoliĉka crkva u kraljevini Jugoslaviji, Split, Crkva u
svijetu, 1978.
Z. MATIJEVIĆ, Reformni pokret dijela niţeg katoliĉkog
svećenstva u Hrvatskoj, Povijesni prilozi, 8/1989, str. 1-90,
J. BUTURAC, Katoliĉki dnevnik "Hrvatska straţa" 1929. do 1941,
CCP, XIV (1989) 23-24.
U VRTLOGU RATA (1941-1945)
Svjedoci smo sve ĉešćih jednostranih i razumski
neprihvatljivih rasprava o zbivanjima vezanim uz tragiĉne
dogadaje 1941-1945. na ovom našem povijesnom
raskriţju, kao i astronomskih uvećavanja broja nevinih
ţrtava ratnih razaranja i terora u prilog neke od ratom
zavaĊenih strana. Javnosti je poznato besprimjerno
progresivno umnoţavanje jasenovaĉkih ţrtava povjesniĉara
Vladimira Dedijera, ĉiji broj dosiţe totalitet ne samo ţrtava
rata nego i predviĊeni ratom uvjetovani »manjak«
svejugoslavenskog stanovništva koji-prema proraĉunu
statistiĉara Vladeta Vuĉkovića- iznosi 1,700.000. Taj broj
pravoslavni svećenik i profesor dr. Ĉedomir Drašković
pripisuje samo jednom narodu: »MeĊu ubijenim
muĉenicima ima milijun i sedamsto tisuća muškaraca, ţena
i djece, meĊu kojima su ĉetiri biskupa, 549
duhovnika, koji su svoju srpsku nacionalnost pravoslavlje
platili cijenom ţivota« (Ĉ. Drašković, Orthodoxie heute,
Wien, Herder and Co., 1960, str. 143; v. A. Beljo, Yu-
Genocid, Zagreb-Toronto, 1990, 5).
Neutemeljene optuţbe
Razumljiva je teţnja svakog naroda, pa i hrvatskog, da
ţivi u drţavi koja se naziva njegovim imenom. Nepobitno
je meĊutim da hrvatski narod u drţavi sa svojim imenom
(NDH) osuĊuje nacionalnu, rasnu, ideološku i vjersku
diskriminaciju prema pripadnicima drugih naroda, a mnogi
će Hrvati upravo iz solidarnosti prema progonjenima i
svojih slobodarskih opredjeljenja izabrati oruţani otpor
reţimu koji ih osobno (bar u poĉetku) nije uznemirivao. U
povodu 40. obljetnice poĉetka drugoga svjetskog rata, 7.
VI. 1979, papa Ivan Pavao II. u nekadašnjem nacistiĉkom
logoru Oswiencim (Auschwitz) naglasio je da za rat nisu
odgovorni samo »oni koji ga potiĉu već i oni koji ne
poduzmu sve što je u njihovoj moći da ga sprijeĉe«.
U tom kontekstu autor feljtona »Vatikanska istraga
protiv Stepinca« (Vjesnik, 25. II - 11. III. 1982) ukazuje

Predstavka hrvatskih biskupa Paveliću
Stepinac će 17. XII. 1945. o svojim stavovima i svojoj
djelatnosti izjaviti:
»Na sve optuţbe, koje su izravno ili neizravno upravljene na
nas, moţemo kazati: nemamo si što predbacivati. Savjest nam je
ĉista i mirna pred Bogom, koji je najvjerniji svjedok i pravedni
sudac sviju naših koraka. Savjest nam je ĉista i mirna pred Svetom
Stolicom, koja će jednom na temelju izvjesnih dokumenata
ocjenjivati sve naše djelovanje. Savjest nam je ĉista i mirna pred
katolicima ove drţave, koji mirno i trijezno prosuĊuju dogaĊaje,
savjest nam je konaĉno ĉista i mirna pred hrvatskim narodom,
kome krvnim vezama, voljom Boţjom pripadamo, pa mu po svom
poloţaju svom dušom sluţimo, bez obzira na razna politiĉka
gledanja i politiĉke stranke« (v. posl. biskupa Salis-Sewisa,
generalnog vikara zagrebaĉke nadbiskupije, u povodu Stepinĉeva
uhićenja. Usp. B. Petranović—M. Zeĉević, Jugoslavenski
federalizam 2, Beograd, 1987, str. 289).
Nepobitno je da Stepinac kao zagrebaĉki nadbiskup ne samo da
osuĊuje progone Srba, Ţidova, Cigana isvih ideoloških i politiĉkih
oporbenjaka vlasti i reţima NDH nego se u zajedništvu s hrvatskim
biskupima i klerom aktivno i na bezbroj naĉina zauzima za ţrtve
progona od poĉetka rata: energiĉno prosvjeduje protiv krvoprolića
u Glini (14. V. 1941), s propovjedaonice oštro osuĊuje progon Srba
u Hrvatskoj i njihovo nasilno prevoĊenje na katolicizam (29. VI.
1942).
Nadbiskup Stepinac 20. XI. 1941. podnosi dr. Paveliću,
poglavniku NDH, zajedniĉku predstavku hrvatskih biskupa u kojoj
stoji: »Episkopat smatra dogmatskim naĉelom, da rješidba svih
pitanja, koja se tiĉu crkvenog prelaza grkoistoĉnjaka (tj.
pravoslavnih) na katoliĉku vjeru, spada iskljuĉivo u kompetenciju
katoliĉke crkvene hijerarhije... Neka se najstroţe zabrani svaki
protuzakoniti postupak protiv osobne slobode i svojine
grkoistoĉnjaka... U prvom redu neka se najstroţe kazni svaka
privatna akcija rušenja grkoistoĉnih crkava, kapela i otuĊivanja
njihova vlasništva... Crkva (katoliĉka) mora sa stanovišta
EvanĊelja osuditi zloĉinstva i ispade neodgovornih... te zahtijevati
puno poštovanje ĉovjeĉje liĉnosti bez obzira na dob,spol, vjeru,
narodnost ili rasu...«
Glas protiv rasnih progona
U propovijedi na Krista Kralja 1942. nadbiskup
Stepinac se suprotstavlja rasizmu: "Svaki narod i rasa, kako
se odrazuje danas na zemlji, imade pravo na ţivot dostojan
ĉovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase
ili koje druge, bili Crnci ili Evropejci, bili omraţeni Ţidovi
ili ponosni Arijci, imadu jednako pravo da govore: 'Oĉe
naš, koji jesi na nebesima' (Mt 6,9)"
U pismu dr. Paveliću (6.III.1943) zagrebaĉki nadbiskup
diţe glas protiv rasnih progona, osuĊuje strijeljanja
pokatoliĉenih pravoslavaca, ustaje protiv odvodenja
nevinih ljudi u koncentracione logore, izraţavajući bojazan
da »kršenje prirodnih zakona u ime naroda i drţave ne
urodi osvetom protiv istih«.
Nadbiskup Stepinac je stalno na meti ustaškog tiska, a
vlada NDH u razdoblju 1943-1945. barem u tri navrata od
Rima nastoji ishoditi njegovo uklanjanje iz Zagreba. O
njegovu neprijateljskom stavu prema ustaštvu i
nepovjerenju prema Poglavniku u svibnju 1943. njemaĉka
tajna sluţba izvještava Himmlera.
Na sudskom procesu 1946. htjelo se nadbiskupa
Stepinca uĉiniti odgovornim za djela koja nova
komunistiĉka vlast pripisuje kleru i katoliĉkim
organizacijama na cijelom podruĉju NDH tijekom minulog
rata, iako je svima poznato da crkveno pravo ne daje ni
nadbiskupu kao ni predsjedniku biskupske konferencije
nikakvih nadleţnosti izvan njegova dijecezanskog
podruĉja.
Sud optuţuje zagrebaĉkog nadbiskupa zbog 1)pruţanja
pomoći »kriţarima«, 2) suradnje s okupatorom i vlastima
NDH, 3) u vezi s prisilnim pokatoliĉenjem pravoslavnih
Srba u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, 4) zbog duhovne
asistencije ustaša u svojstvu vrhovnog vojnog vikara, 5)
pomoći koju je polusluţbeni »Katoliĉki list« nadbiskupije
zagrebaĉke pruţao ustaškoj i okupacijskoj propagandi i 6)
zbog pohrane arhiva Ministarstva vanjskih poslova NDH u
nadbiskupskom dvoru. Sve navedene optuţbe su
prihvaćene i Stepinac je 11. X. 1946. osuĊen na šesnaest
godina prisilnog rada i pet (daljnjih) godina gubitka
graĊanskih prava.
 Stepinĉev »dossier« u obranu progonjenih
U procesu nadbiskupu zagrebaĉkom povjesniĉar ne nalazi
elemenata koji bi ga uvjerili u utemeljenost optuţbe.
Štoviše,otkriva neutvrĊenost prituţbi na koje će ukazati zastupnici
obrane (npr. o neosnovanosti optuţbe da je Stepinac podrţavao
»kriţare« i sakrio arhiv Ministarstva vanjskih poslova NDH).
Jedino sporno pitanje odnosi se na dokument, upućen Svetoj
Stolici s nadnevkom 24. V. 1943, u kojem nadbiskup Stepinac
uzima u obranu ustaške vlasti. Sadrţaj dokumenta iznio je drţavni
tuţitelj na suĊenju 2. X. 1946. Zastupnik obrane dr. Politeo
okarakterizirao je sporni dokument »ustaškim falsifikatom«. Tom
prigodom obrana podastire sudu pismo kard. Maglionea od 17. VI.
1943. u kojem papin drţavni tajnik zahvaljuje zagrebaĉkom
nadbiskupu na izvještaju o njegovoj »aktivnosti u prilog Ţidova i
Srba u Hrvatskoj«.
Osporavani dokument od 24. V. 1943. sadrţi za
korespondenciju sa Svetom Stolicom neuobiĉajenu frazeologiju,
nije potpisan i bez peĉata je, sastavljen je na talijanskom, dok su
sva Stepinĉeva pisma i izvještaji Svetoj Stolici na latinskom, a
osim svega pisan je bez sluţbenog papira s nadbiskupovim
memorandumom, što potvrduje vatikanski »L'osservatore romano«
od 11. X. 1946.
U 9. svesku »Akata i dokumenata Svete Stolice o drugom
svjetskom ratu« (Actes et documents du Saint—Siege relatifs a la
Seconde guerre mondiale, Citta del Vaticano, 1975) nema
Stepinĉeve »Predstavke papi« (Memoire au pape), nego
nadbiskupov izvještaj kard. Maglioneu o prilikama u Hrvatskoj.
Dokument, datiran 31. V. 1943, na papiru s nadbiskupskim
memorandumom, brani hrvatski episkopat od srpskih optuţbi u
Vatikanu da naši biskupi nisu prosvjedovali protiv postupaka
ustaškog reţima. Nadbiskup Stepinac podastire kard. Miglioneu
dossier s 34 dokumenta koji sadrţe usmene intervencije i protestna
pisma protiv ustaških pokolja, rušenja pravoslavnih crkava,
postupaka prema Ţidovima i pravoslavnima u logorima, pisma u
kojima se traţi oslobaĊanje zarobljenih itd.
Nadbiskup Stepinac osuĊuje pritiske i nasilja
1. Intervencija zagrebaĉkog nadbiskupa protiv
strijeljanja srpskih talaca izvršenog prvih dana nakon
uspostave hrvatske drţave.
2. Protestno pismo Poglavniku protiv strijeljanja 260
osoba u Glini (14. V. 1941).
3. Okruţnica u vezi s obraćenjem pravoslavaca: usrdna
preporuka kleru da se pristup u Katoliĉku Crkvu dopusti
samo iskrenim, dostatno pouĉenim i u mogućnosti da ţive
po naĉelima katoliĉkog morala (15. V. 1941).
4. Pismo ministru unutrašnjih poslova, u ime hrvatskih
biskupa, u kojem se traţi da se zakonske odredbe glede
Ţidova i Srba izvršavaju u skladu s poštivanjem ljudske
osobnosti (22. V. 1941).
5. Pismo ministru unutrašnjih poslova u kojem se
preporuĉuje jednak postupak prema katolicima ne-arijcima.
6. Poglavniku dostavlja pismo beogradskog
nadbiskupa u kojem se traţi prestanak progona Srba u
Hrvatskoj (9. VII. 1941).
7. Kod vlade podupire pismo svećenika koji su se
sastali u Ţaţini i koji traţe obustavu deportiranja u Srbiju
»pravoslavnih elemenata koji su prešli na katolicizam«.
8. Pismo Poglavniku u kojem se traţi humaniji postupak
prema ne-arijcima i Srbima pravoslavcima odvedenim u
koncentracione logore (21. VII. 1941).
 Protesti i zahtjevi Poglavniku
9. Okruţnica nadbiskupske kurije kleru (19. X. 1941) glede
obraćenja Ţidova i pravoslavnih Srba: neka se ne ĉine niikakvi
pritisci, ali neka se i ne odbijaju ako su iskreni i duboko uvjereni (u
svoju odluku). Posebno se inzistira na neophodnoj i temeljitoj
katoliĉkoj pripravi.
10. Pismo Poglavniku za odobrenje da se prilikom Boţića pruţi
pomoć i ohrabrenje zatoĉenicima u Jasenovcu i Loboru (6.XII
1941.)
11. Sloţivši se s molbom beogradskog nadbiskupa, (Stepinac)
intervenira kod ministra unutrašnjih poslova u korist srpskih
interniraca i zatvorenika, moleći da budu osloboĊeni i da mogu
primati poštanske pošiljke iz Srbije. Opat Marcone se pridruţuje
molbi (29. XII. 1941).
12. Iz zapisnika biskupske konferencije 18. XI. 1941: Biskupi su
odluĉili intervenirati kod Poglavnika kako bi se Ţidovima
obraćenim na katolicizam osigurala graĊanska prava i mirno
posjedovanje dobara te da se katoliĉkim svećenicima dozvoli
duhovno asistirati katolike ne-arijce.
13. Pismo generalnog vikara zagrebaĉke nadbiskupije
graĊanskim vlastima Nove Gradiške: opravdava postupak
svećenika toga kraja koji nisu htjeli zapoĉeti s vjerskom poukom
»pravoslavcima« dok to oni spontano ne zatraţe od crkvenih vlasti
(8. II. 1942).
14. Na molbu senjskog biskupa nadbiskup protestira protiv
rušenja pravoslavnih crkava (10. II. 1942). Vlasti obećavaju da će
ono biti najstroţe zabranjeno.
15. Nadbiskupova okruţnica kleru, u kojoj preporuĉa najveći
oprez kod primanja u Katoliĉku Crkvu: neka se dobro ispitaju
motivi prijelaza i neka se ne prihvate ako nisu iskreni (2. III. 1942).
16. Nadbiskupovo pismo ministru unutrašnjih poslova (7. III.
1942) zbog glasina koje kruţe u vezi s budućim racijama protiv
Ţidova. Traţi da se poštede neduţni.
17. Osobno intervenira kod Poglavnika da se iz koncentracionog
logora izbavi gosp. Stevan Ćirić, nekoć ministar, brat jednog
pravoslavnog biskupa.
Nepristrano drţanje
18. Intervenira kod Poglavnika da postigne oslobaĊanje
pravoslavaca iz Pakraca, obraćenih na katolicizam, laţno
optuţenih da su u dosluhu s buntovnicima-partizanima (17.
IX. 1942).
19. Intervenira da olakša iseljenje gosp. Bogdana Bojkića,
pravoslavca, nekoć šefa odjela Banovine Hrvatske, kojemu
je dao pomoć od 20.000 kuna. Pomoći Ţidovima od 30.000
kuna (IX. 1942).
20. Pismo nekog »pravoslavnog« trgovca nadbiskupu, u
kojem se istiĉe nepristrano i dobrotvorno drţanje Svetog
Oca i nadbiskupa u sadašnjim prilikama (23. X. 1942).
21. Nadbiskupovo pismo, poslano u ime hrvatskih biskupa
sluţbi javnog reda, u kojem se traţi da katoliĉki svećenici
mogu duhovno i materijalno pomagati katolicima u
koncentracionim logorima (21. XI. 1942).
22. Pismo Poglavniku (26. V. 1942): pošto je doznao da
će puĉanstvo Korduna morati napustiti sela, traţi da se
humano postupa s djecom.
23. Izvještaj ţupnika iz Grubišnog Polja (7. XII. 1942): 1)
ĉetniĉki zloĉini u selu, 2) nikad nije ĉinio pritisak na ljude
glede prelaza na katoliĉku vjeru, 3) beskorisno je branio
Srbe kod ustaša, 4) slao je ţiveţne namirnice interniranima
bez razlike na narodnost i vjeru.
24. Ponovljeni nadbiskupovi uspješni interventi u
spašavanju ţivota na smrt osuĊenih i za oslobaĊanje
politiĉkih zatvorenika iz zatvora (12. X. 1942).
25. Na molbu beogradskog nadbiskupa Stepinac i opat
Marconi interveniraju kod hrvatske Vlade da zatvorenom
srpskom pravoslavnom biskupu Savi Trlajiću isposluju
dozvolu da vidi staru majku.
26. Nadbiskup otklanja laţne optuţbe pravoslavaca glede
toboţnje ravnodušnosti katoliĉkih biskupa u vezi s
barbarskim postupcima prema Srbima i Ţidovima u
Hrvatskoj.
 27. Nadbiskupovo pismo Poglavniku (6. III. 1942). Protest
protiv programiranog poništavanja brakova izmeĊu osoba razliĉitih
narodnosti i krutog postupka prema Srbima i Ţidovima u
koncentracionim logorima.
Protiv rasistiĉkih teorija
28. Izvještaj nadbiskupova tajnika: zauzimanjem nadbiskupa
Stepinca 29. III. 1943. postignuto je da se moglo snabdjeti hranom
1.800 Ţidova iz Grĉke poslanih za Njemaĉku. Isto je ponovljeno
24.IV. za kompoziciju od 2.000 Ţidova iz Grĉke.
29. Prijepis ĉetniĉkog proglasa: nastavak borbe do posljednje
kapi krvi protiv Nijemaca, ustaša i Talijana (V. 1943).
30. Pismo nadbiskupa zagrebaĉkog, predsjednika Hrvatske
biskupske konferencije, Poglavniku u vezi s obraćanjem
pravoslavaca: nadbiskup osuĊuje uĉinjene pritiske i pitanje
ponovno stavlja pred episkopat (20. XII. 1941).
31. Govor (V. 1942) o pretpostavkama mira. Naglasak na
poštivanje ljudske osobe.
32. Govor na blagdan sv. Petra i Pavla (1942). Na str. 3 izriĉit
spomen karitativnog drţanja Katoliĉke Crkve prema disidentima i
napori da ih se zaštiti od zlostavljanja. Na str. 5 su odgovori na
optuţbe protiv Svete Stolice i njezina neprijateljskog drţanja prema
hrvatskoj »naciji«. Na str. 6 osuĊuje zabranu objavljivanja govora
što ga je Sveti Otac odrţao prigodom svog biskupskog jubileja.
33. Govor za blagdan Krista Kralja (X. 1942). Jasni prosvjedi
protiv rasistiĉkih teorija (str. 2) i protiv nasilja izvršenih u ime
rasistiĉkih i nacionalistiĉkih teorija (str. 3).
34. Govor uz ĉetvrtu obljetnicu krunjenja Svetog Oca (14. III.
1943): jasno isticanje neotuĊivih prava ljudske osobe (str. 3), prava
manjina (str. 4-5) i osude nasilja izvršenih u ime rasistiĉkih teorija
(str. 3).
PROPISI O PRELAŢENJU NA KATOLICIZAM
»U posljednje vrijeme javlja se kod pojedinih ţupnih
ureda mnogo osoba, koje bi ţeljele prijeći u katoliĉku
Crkvu...
U vezi s navedenom ĉinjenicom javlja se vlĉ. kleru
slijedeće:
1. Pristup u katoliĉku Crkvu moţe se dopustiti samo
onim osobama, za koje postoji osvjedoĉenje, da to ţele
uĉiniti iskreno i s uvjerenjem o istinitosti naše svete vjere i
o njenoj potrebi za spas duše. Vjera je unutarnja stvar
slobodne savjesti te stoga na podruĉju vjerskog
opredjeljenja treba da budu iskljuĉeni svi neĉasni motivi.
2. Osobe, koje stupaju u katoliĉku Crkvu treba da budu
dobro pouĉene u katoliĉkim vjerskim istinama...
3. U katoliĉku Crkvu mogu stupiti samo one osobe,
koje mogu prema katoliĉkim naĉelima ţivjeti...
4. Osobe, koje hoće da stupe u katoliĉku Crkvu, a ţive
u braku, koji se moţe konvalidirati u katoliĉkoj Crkvi,
mogu biti primljene u Crkvu samo onda, ako se obveţu, da
će svu djecu, koja će se roditi, krstiti i uzgajati u katoliĉkoj
Crkvi...
5. Ako je neka osoba otpala od Crkve zbog ţenidbe, tj.
zato da se u drugoj crkvi uzmogne vjenĉati i tamo se
uistinu vjenĉala, treba navesti, gdje i kad je vjenĉana...
6. Upozorava se dušobriţno svećenstvo, da u ovim
delikatnim pitanjima ljudske duše postupa strogo po
naĉelima katoliĉke Crkve ĉuvajući njezino dostojanstvo i
ugled, te 'a limine' odbija one, koji bi u Crkvu htjeli ući bez
ispravnih motiva traţeći u njoj samo zaštitu svojih
materijalnih interesa i egoistiĉnih ciljeva.
S druge opet strane treba imati mnogo razumijevanja
osobito za one, koji su kroz 20 godina pod direktnim ili
indirektnim pritiskom vlasti, koja je pogodovala inovjerce
(naroĉito pravoslavlje) na svakom koraku—u ĉasovima
slabosti nanijeli silu svome boljemu vjerskom uvjerenju te
za volju ĉasti, karijere i drugih osobnih interesa otpali od
katolicizma...«
Ovaj tekst je pod naslovom »Okruţnica« br. 4104/1941, u
rubrici »Crkvene vijesti«, objavljen u Katoliĉkom listu br.
 KARD. STEPINAC STRADALNIK I MUĈENIK

»Ako smo uzbuĊeni, nije to stoga što se sumnja u dio katoliĉke

hijerarhije. Ako smo se odluĉili prosvjedovati zbog sudbine jednog
nadbiskupa, nismo htjeli podleći predrasudama. Ali kad smo
proĉitali neke izvještaje i prikupili odreĊena svjedoĉanstva, došli
smo do uvjerenja: Zagrebaĉki nadbiskup, osuĊen na šesnaest
godina tamnice, nevin je...
Netoĉno je da je suraĊivao s ustašama i da im je pomagao. Nije,
naprotiv, prestajao suprotstavljati im se, prosvjedovati protiv
vrbovanja hrvatske mladeţi i, javno u svojoj katedrali, protiv
pogubljenja talaca i proganjanja Ţidova...
Javno se suprotstavljao nasilnom pokatoliĉavanju kojim su
zaslijepljeni nesretnici opterećivali pravoslavne Srbe. Zbog
njegovih prosvjedovanja policija je motrila nadbiskupski dvor, pa
mu je u više navrata bio zabranjen izlazak...
Sve se objašnjava, prisjetimo li se da je 8. rujna 1946.
zagrebaĉki nadbiskup, prvi od hrvatskih biskupa, odbio prekinuti s
Rimom. U tom je srţ problema...
Nadbiskup Stepinac je stradalnik zbog jedinstva (Crkve), jedan
od muĉenika za jedinstvo kršćana Istoka i Zapada, a ne samo za
jedinstvo s Rimom...
Zagrebaĉki je nadbiskup 1944. napisao: »'Kad je rijeĉ o zaštiti
prava pojedinca, Katoliĉka se Crkva ne boji nikakve sile na zemlji.'
Tko će ubuduće govoriti ako kršćani zašute? Ako budu šutjeli,
'kamenje će vikati' (Lk 19,40)!«

Francuski akademik Francois

Mauriac u pariškom dnevniku
»Le Figaro«, 2. XI. 1946.
 KATOLIĈKE ŢUPE POUNJA I LIKE NESTALE IZABRANA LITERATURA
U DRUGOME SVJETSKOM RATU
A. BENIGAR, Alojzije Stepinac — hrvatski kardinal,
Rim
(ZIRAL), 1974.
Ime ţupe Stanje1939. Stanje nakon rata
M. LANDERCY, Kardinal Alojzije Stepinac, Đakovo,
ZAGREBAĈKA NADB. 1989.
Zrinj
753ţupljana Uništena u ratu V. NIKOLIĆ, Stepinac mu je ime. Zbornik uspomena,
BANJALUĈKA
svjedoĉanstava i dokumenata, sv. I—II, Zagreb,
BISK. Gumjera 1240 ţupljana Kršćanska sadašnjost, 1991 (reprint prema izdanju
Uništena u ratu
Kunova 1520 ţupljana
Raseljena »Knjiţnice Hrvatske revije«, Barcelona 1978).
3750 ţupljana
Novi Martinac Raseljena
1964 ţupljana
Raseljena
Rakovac 629 ţupljana
Raseljena
Stara Dubrava 1670 ţupljana
Raseljena
1244 ţupljana
Šibovs 630 ţupljana Raseljena 1941.
ka Raseljena
Krnjeu 15 ţupljana
ša 1200 ţupljana
Miljev 2000 ţupljana Raseljena
550 ţupljana Raseljena
ac Raseljena
900 ţupljana
RIJEĈKO-SENJSKA NADB. Raseljena
1600 ţupljana
Palanka 350 ţupljana Raseljena
Graĉac Raseljena
Boriĉev Raseljena/srušen
ac a
Rudopolje
Kaluderovac
Udbina
Bunić Podaci prema
šematizmima Katoliĉke
Crkve iz 1939. i 1974.
 »AGGIORNAMENTO « CRKVE
U HRVATA
Po završetku drugoga svjetskog rata (1945) Crkva u Hrvata
gotovo dva desetljeća traţi djelatni prostor u malo pogodnim
prilikama. Tek potkraj šezdesetih godina, nakon izbora pape Ivana
XXIII (1958), koji saziva opći crkveni sabor u Vatikanu (1962) i
najavljuje »aggiornamento« Crkve, stvari su krenule novim tokom.
Na Drugom vatikanskom saboru (1962-1965), u ĉijim
pripremnim radovima i saborskoj diskusiji sudjeluju svi hrvatski
biskupi, ali i neki naši teolozi, velik odjek u svijetu imaju interventi
zagrebaĉkog nadbiskupa—kasnijeg kardinala prefekta
Kongregacije za nauk vjere—o religioznoj slobodi i dijalogu s
nevjernicima (ateistima). Splitski nadbiskup Franić predlaţe
osnutak Sekretarijata za dijalog s nevjernicima.
U duhu razumijevanja
U sjeni saborskih promjena, 25. VI. 1966. potpisan je Protokol
izmedu Svete Stolice i Jugoslavije. Akt se sastoji od: a) izjave
jugoslavenskih vlasti koja sadrţi pravno-politiĉka naĉela poloţaja
vjerskih zajednica u skladu s jugoslavenskim Ustavom i zakonima,
b) izjave Svete Stolice da će katoliĉki kler u Jugoslaviji djelovati u
vjerskim okvirima i da Crkva osuĊuje svaki akt nasilja, c) izraţava
se obostrana spremnost da se obje strane savjetuju u pitanjima od
znaĉenja za razvoj meĊunarodnih odnosa, te d) razmjene
predstavnika, iako diplomatski odnosi tada još nisu uspostavljeni.
Poboljšanju odnosa pridonosi posjet predsjednika Tita u oţujku
1971. papi Pavlu VI. U ozraĉju Drugoga vatikanskog sabora u
Hrvatskoj Crkvi dolazi do izraţaja jaĉanje svijesti katoliĉkog
laikata, koji je sve aktivniji u obrani svojih vjerskih prava u društvu
i prisutan u »aggiornamentu« Crkve u hrvatskom narodu. Brojne
koncilske tribine i instituti za teološku kulturu laika pridonose
širenju teološke kulture u općem kontekstu. Zapaţena je zajedniĉka
suradnja teologa i laika na prijevodu Biblije na hrvatski jezik
(Zagreb, 1968), na ĉijoj redakciji sudjeluju najpoznatiji jeziĉni i
literarni struĉnjaci, teolozi i bibliĉari.
U duhu otvorenosti i razumijevanja Crkva u Hrvata uspostavlja
mostove kršćanskog zajedništva na jugoslavenskom tlu. Ta se
otvorenost manifestira u molitvi i suradnji s pripadnicima drugih
Liturgijska obnova (1965)
U duhu Sabora provedena je liturgijska obnova, koja u
Hrvatskoj Crkvi ima velik odjek. Kad je na prvu
korizmenu nedjelju 1965. u Hrvatskoj stupila na snagu
saborska odluka o uvoĊenju ţivoga narodnog jezika u
liturgiji, ironijom sudbine s istog prostora nestaje
tisućgodišnja glagoljaška tradicija koja je stekla ne malih
zasluga za oĉuvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta u
Istri, Hrvatskom primorju, Dalmaciji i drugim krajevima
Lijepe naše.
Kanonizacija Hrvata Nikole Tavelića (21. VI. 1970) i
Leopolda Mandića (16. X. 1983) te javne masovne
manifestacije vjere u Solinu (1976), Ninu (1979) i Mariji
Bistrici (1984), snaţan su poticaj obnove hrvatskog
katolicizma u našem vremenu.
Organizacija Crkve u Hrvata (1969)
Bulom Pavia VI. »Qui Vicariam« (29. VII. 1969)
splitskomakarska i rijeĉko-senjska biskupija postaju
nadbiskupije i metropolitanska sjedišta. Na taj naĉin
katoliĉka Crkva hrvatskoga jeziĉnog podruĉja ima ĉetiri
crkvene pokrajine, uz zadarsku nadbiskupiju, koja ostaje
izvan navedenih okvira.
1. Zagrebaĉka metropolija obuhvaća zagrebaĉku
nadbiskupiju (najveća u Jugoslaviji po broju vjernika, a s
461 ţupom peta u katoliĉkom svijetu-poslije Milana, Beĉa,
Utrechta i Montreala), Ċakovaĉko-srijemsku biskupiju (173
ţupe) i kriţevaĉku eparhiju (obuhvaća sve grkokatolike u
Jugoslaviji u 50 ţupa).
2. Splitska metropolija sastoji se od splitsko-makarske
nadbiskupije (173 ţupe) i sufraganskih biskupija sa
sjedištima u Dubrovniku (65 ţupa), Hvaru (45), Kotoru
(29) i Šibeniku (72).
3. Rijeĉku metropoliju saĉinjavaju rijeĉko-senjska
nadbiskupija (169 ţupa), krĉka (50) i poreĉko-pulska (139)
biskupija. Apostolskim pismom »Prvih godina 19.
stoljeća« (17. X. 1977) papa Pavao VI. ujedinio je podruĉja
pazinske apostolske administrature s poreĉko-pulskom

Katoliĉki tisak
Djelovanju Crkve u poratnoj Jugoslaviji najviše je nedostajao
tisak. Osim efemernog ćirilo-metodskog tjednika »Gore srca« koji
je kratko vrijeme tiskan u Zagrebu, od 1948. izlazi jedino
»Đakovaĉki (biskupijski) vjesnik«. Njemu se dvije godine kasnije
pridruţio »Dobri Pastir«, glasilo bosansko-hercegovaĉkih
franjevaca.
U vrijeme »aggiornamenta«, 4. X. 1962, pojavio se »Glas
Koncila«, ciklostilom izdavani informativni bilten o saborskim
zbivanjima, koji se od 29. IX. 1963. tiska u novinskom formatu i
izlazi dvotjedno. Nakon »Glasa Koncila« pojavljuju se nekad
ugledni ili novoosnovani ĉasopisi i zbornici: »Bogoslovska
smotra« (1963), »Crkva u svijetu« (1966), »Kaĉić« (1967),
»Obnovljeni ţivot« (1971), »Croatica christiana periodica« (1977),
»Nova et vetera«, »Jukić« i drugi.
Prevladavanje teološko-kulturne krize
U vrijeme kad je najavljen Drugi vatikanski sabor Crkva
u Hrvata nalazi se u teološko-kulturnoj krizi. Zategnuti
odnosi izmeĊu Crkve i drţave u procesu uvoĊenja i
razvijanja socijalistiĉkoga društvenog poretka
onemogućavali su teološko-kulturnu komunikaciju s
katoliĉkim Zapadom, a jednako tako i tiskanje teoloških
tekstova u zemlji. U svijetu se, naprotiv, baš u to
poslijeratno vrijeme razmahao ţivahan teološki razvitak,
koji je znaĉio idejnu i duhovnu pripremu za budući Sabor.
Sam Sabor ţeli dati odgovor Crkve na više gorućih pitanja
koja se postavljaju javnosti još od francuske revolucije.
Koncil i pokoncilska obnova aktualiziraju problem
teološke kulture na hrvatskom jeziku, jer je trebalo brzo
nadoknaditi ono što je našoj sredini nedostajalo, kako bi se
i sam Sabor mogao razumjeti i istinski prihvatiti.
U tom crkveno-povijesnom kontekstu nekoliko
profesora Katoliĉkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu
(V. Bajsić, T. Šagi-Bunić, J. Turĉinović itd.) pokreće
ĉasopis »Svesci—Kršćanska sadašnjost« (1966), koji bi
trebao biti glasilom za promicanje ideja Drugoga
vatikanskog sabora u hrvatskom narodu i šire. Iz te je
inicijative nastao »Centar za koncilska istraţivanja,
informacije i dokumentaciju« (1968). U nizu Dokumenti
objavljen je tekst enciklike Pavla VI. »Populorum
progressio« (1967), svešĉić »Nada koja je u nama« (kratak
prikaz katoliĉkog nauka Sekretarijata za nevjernike),
»Ekumenski direktorij« itd. Ne mali doprinos pokoncilskoj
obnovi u nas predstavlja izdavanje saborskih
»Dokumenata« (1970).
"Centar za koncilska istraţivanja", poznatiji pod
imenom Kršćanska sadašnjost«, u suradnji s domaćim i
inozemnim izdavaĉima, razvija bogatu i vrlo razgranatu
izdavaĉku djelatnost koja će hrvatski narod u domovini i
inozemstvu obogatiti najosnovnijim liturgijskim, teološkim
i vjersko-pouĉnim priruĉnicima i publikacijama, a
mnogostrukim će biblijskim izdanjima uvelike pripomoći
osnovnim religioznim potrebama albanskog,
makedonskog, poljskog, ruskog, ukrajinskog i drugih
naroda u Istoĉnoj Evropi.
U iznimno teškim politiĉkim prilikama i za katoliĉkog
 Zanimanje za iseljeništvo IZABRANA LITERATURA

Osim navedenoga, u pokoncilskoj aktivnosti Crkve u Hrvata
osnovana je »Pastoralno-katehetska sluţba Kršćanske sadašnjosti«
(PAKS), koja je usredotoĉena na izdanja pastoralnog i katehetskog
sadrţaja, audiovizualne programe, organiziranje teĉajeva za
sustavnu obuku pastoralnih radnika, kateheta i katehistica.
Od izuzetnog je znaĉenja za ovo podruĉje djelatnost sestara
najrazliĉitijih druţbi i redovniĉkih instituta u domovinskoj i
iseljenoj Hrvatskoj. Naše redovnice, onemogućene u prosvjetno-
socijalno-zdravstvenim aktivnostima nakon drugoga svjetskog rata,
nalaze svoje puno religiozno osmišljenje u liturgijskoj i pastoralnoj
misiji Crkve u Hrvata u duhu odrednica Drugog vatikanskoga
crkvenog sabora.
Od posebnog je znaĉenja film religioznog sadrţaja. Na tom je
podruĉju nezamjenljiv rad dr. Josipa Turĉinovića, autora filmova:
»Katoliĉka Crkva u Hrvata« (1971), »Marija Bistrica« (1971),
»Vjeĉni smo tvoji putnici« (1979), rapsodije o Bogorodici u kulturi
i ţivotu Hrvata itd.
Društvo sv. Jeronima, nakon rata prekršteno u »Hrvatsko
knjiţevno društvo sv. Ćirila i Metoda«, izdaje ĉasopis »Marulić«,
kalendar »Danica« itd.
U naše vrijeme domovinska Crkva pokazuje iznimno zanimanje
za iseljenu Hrvatsku, osobito za one koji su na privremenom radu u
zapadnim zemljama. O njezinu kulturnom, pastoralnom i
socijalnom djelovanju svjedoĉi monumentalna monografija
»Katoliĉka Crkva i Hrvati izvan domovine« (Zagreb, 1980).
T.J.ŠAGI—BUNIĆ, Deset godina Kršćanske
sadašnjosti, Svesci—Communio, 34/1979, str. 2-26.
Branimirova godina od Rima do Nina 879-1979
(monografija), Zagreb, 1980.
Katoliĉka Crkva i Hrvati izvan domovine (monografija),
Zagreb, 1980.
T.J. ŠAGI—BUNIĆ, Katoliĉka crkva i hrvatski narod,
Zagreb, 1983. (napose prilozi: Interesi Katoliĉke crkve u
pitanjima hrvatske nacije; Uspostava hrvatske crkvene
samostalnosti; Diplomatski odnosi izmeĊu Svete stolice i
Jugoslavije i Katoliĉka crkva u Hrvatskoj; Crkva i
iseljenici itd.).
Jeke jednog Koncila. Radovi Bogoslovske tribine o 20.
obljetnici Drugog vatikanskog sabora, Zagreb, KS, 1984.
Štovanje Bogorodice u Hrvata u 19. i 20. stoljeću.
Radovi Desetog meĊunarodnog mariološkog kongresa u
Kevelaeru 1987 (priredio A. Rebić), Zagreb, KS, 1990.

***

Crkva i katolicizam »konstitutivno su dobro hrvatske kulture i

hrvatskog društva u cjelini«, jer »Crkva ne moţe djelovati u nekom
apstraktnom vremenu i prostoru, nego u odreĊenom narodu« (T.
Šagi-Bunić). Nad ovaj naš »prostor za susrete i dijalog«, kako za nj
optimistiĉki reĉe papa Pavao VI, nadvili su se oblaci
nerazumijevanja i prijetnje avetima prošlosti. Nadajmo se da će
kršćanstvo nadvladati sumnje i evanĊeoskim optimizmom
potaknuti na mir i slogu, jamce bolje i svjetlije budućnosti.
 SADRŢAJ

1
Predgovor ...........................................................
»Povijest Crkve u Hrvata« ili »Povijest
Hrvatske Crkve« ........................................... 3
KRŠĆANSTVO U ZAPADNOM ILIRIKU PRIDE
DOLASKA HRVATA .......................................... 4
Dva smjera propovijedanja .................................... 5
Najstarija biskupska sjedišta ....................................... 6
Srednjovjekovni pokušaji obnove sisaĉke 13
biskupije .....................................................................
Izabrana literatura ....................................................... 14
POĈECI KRŠĆANSTVA U HRVATA ................... 15
Hrvati dolaze na Jadran kao pogani ....................... 15
Papa Ivan IV. Dalmatinac (640-642) ......................... 17
Pokrštenje Hrvata u svjetlu arheoloških nalaza ....... 17
Porfirogenetovo svjedoĉanstvo ....................................... 18
Hrvati u zajednici evropskih kršćanskih naroda ...... 23
Ilirik u odnosima Istoĉne i Zapadne Crkve .......... 24
Izabrana literatura ....................................................... 25
ĆIRILOMETODSKA BAŠTINA U HRVATA ....... 26
Slavenski apostoli u Hrvatskoj? ................................. 28
Ćirilometodska liturgijska tradicija u Hrvata ............. 28
Glagoljica u hrvatskoj knjiţevnosti ............................ 29
Papa Ivan VIII (872-882) o slavenskom jeziku ..... 31
Ćiril i Metod suzaštitnici Evrope ........................... 32
Izabrana literatura ....................................................... 33
BENEDIKTINCI — GRADITELJI HRVATSKE
KULTURE ............................................................................ 34
Na Trpimirovu dvoru ............................................ 34
Društvena, kulturna i religiozna središta 37
srednjovjekovne Hrvatske ..........................................
Remek-djela knjiške umjetnosti i sakralnoga 40
graditeljstva ...........................................................
Utemeljitelj kao uzor ............................................. 44
 Izabrana literatura ................................................ 45 Hrvatska u araboislamskim vrelima ....................... 91
KULTURNI I RELIGIOZNI PROSTOR 46 Hrvati u Andaluziji .......................................... 93
HRVATSKOG GLAGOLJAŠTVA ......................... 94
46 Dalmatinac Dauhar (911 992) graditelj Kaira ........... 97
-

Tisućljetna tradicija ............................................... 48 Izabrana literatura ...............................................

Glagoljaši ĉuvaju domaću hrvatsku rijeĉ .................. 50 HRVATI I ZNANOST U EVROPSKOM SREDNJO-
Propovijedati hrvatskim jezikom .............................. 52 VJEKOVLJU HERMAN DALMATIN
Besplatno za siromašnu hrvatsku mladeţ ................ 54 (oko 1110. — ps. 1154.) ..................................................... 98
Vaţnije pretpostavke o podrijetlu glagoljice ........ 56 Uzbudljivo putovanje od Pariza do obala Eufrata i
Izabrana literatura ................................................ 61 Sredozemljem do Španjolske ......................
»EPISCOPUS CHROATENSIS« — BISKUP HRVATA 100
s=.
Hermanov znanstveni rad .............................
Ukidanje ninske biskupije ..................................... 6 1 101
Hermanova prevodilaĉka tehnika ..............
Trostruko ishodište hrvatske crkvenosti ................... 62 104
Izabrana literatura .....................................
Crkva u Hrvata izmedu Rima i Akvileje ............... 64 106
HRVATI I KRIŢARSKI POKRET ................ 107
Nestanak »biskupa Hrvata« i zagrebaĉka biskupija ....... 65
Poziv pape Urbana II. ................................ 107
Papa Ivan VIII. knezu Branimiru (oko 880) ........ 67
Osam kriţarskih vojni ................................ 109
Izabrana literatura ................................................. 69
Kriţari i Hrvatska ..................................... 112
DMITAR ZVONIMIR (1075-1089) I GRGUROVSKA Razaranje Zadra (1202) ..................................
70 113
OBNOVA ....................................................... Viteški redovi u Hrvatskoj .........................
Reformna gibanja na Zapadu ..................................... 70 115
71 Izabrana literatura ...................................... 116
Grgurovska obnova u Hrvatskoj ............................ POZIV NA OBNOVU DRUŠTVENOG I
Između Rima i Carigrada ....................................... 72
73 RELIGIOZNOG ŢIVOTA ............................. 117
Otvoreni sukob ................................................. Osporavatelji »u ime evanđelja« ...................
Zvonimirova »zavjernicaK i hrvatski suverenitet ....... 75 117
Laiĉka bratstva u Hrvata ............................. 119
Izabrana literatura ................................................ 78
Sveĉano obećanje ............................................ 120
ŢENA, OBITELJ I CRKVA U HRVATSKOM Traţenje »znakova vremena« .........................
SREDNJOVJEKOVLJU ........................................ 79 121
79 Rjeĉnik heterodoksnih sljedbi ....................... 122
Religioznost hrvatske ţene .....................................
Brak, obitelj i odgoj ............................................ 82 Izabrana literatura ......................................... 124
Na strani ţene ................................................. 82 CRKVA BOSANSKO—HUMSKIH KRSTJANA 125
Ţena u politiĉkom i kulturnom ţivotu srednjovjekovne Heterodoksne zajednice uz hrvatsku obalu ...... 125
83 Krivovjerje u Bosni ....................................... 126
Hrvatske ....................................................
86 Crkva bosanska ............................................. 129
Lijepo odijevanje i otmjeno ponašanje ..........
87 Crkvena organizacija i nauk bosansko-humskih
Tragiĉne sudbine obespravljenih ropkinja ......
89 krstjana ..................................................... 131
Izabrana literatura ..........................................
90 Djed krstjana biskup Crkve bosanske ............ 132
HRVATI, ARABOISLAM I ŢIDOVSTVO .......... Biblija bosansko-humskih krstjana ...................
»Charwati« u popisu naroda iz Knjige Postanka 90#0 133
Ideal evanđeoskog siromaštva .................................. 134
 137 ' Umjetnost usmjeruje k Bogu ................................. 194
Crkva bosanska u historiografiji 195
Nova duhovnost .................................................... 197
INKVIZICIJA ............................................................................ 141 Odanost Bogu i domovini .................................. 198
141
Stay prema otpadnicima ......... Izabrana literatura .................................................
142
Biskupska inkvizicija ............ ABECEDARIJ KRŠĆANSKOG NAUKA JURJA IZ
144
Rimska inkvizicija ............... 144 SLAVONIJE (1355/60-1416) ........................................ 199
Španjolska inkvizicija ............ Student i profesor Pariškog sveuĉilišta ..................... 199
147
Ţrtve inkvizicijskih postupaka 147 »Alphabetum charwaticum« ................................................ 201
Inkvizicija u Hrvatskoj ........ 150 Kršćanstvo je religija rijeĉi ................................................ 203
Inkvizicija i praznovjerje ..... 150 Propovijed sv. Franje ........................................................... 204
Postupci protiv vještica ........ 205
Inkvizitori i tortura .......... 153 »Zdravomarija«
Osuda u odsutnosti 154 Jurja iz Slavonije ............................................................... 206
Izabrana literatura ................................................................ 154 Izabrana literatura
PROSJAĈKI REDOVI, DOMINIKANCI I FRA- HRVATI U EVROPSKIM REFORMNIM
GIBANJIMA 207
NJEVCI, I CRKVA SIROMAŠNIH U HRVATSKOM
Dvije snaţne liĉnosti ............................................................ 207
SREDNJOVJEKOVLJU
Ustanove kršćanske solidarnosti ............ 1 5 5 Stojkovićevo poimanje crkvenog jedinstva 208
Siromaštvo kao evanđeoski ideal ........... 155 Jamometićevo oţivljavanje Baselskog koncila Stojković 210
Dominikanci ili Red braće propovjednika 158 bibliofil Izabrana 2 1 3
161 literatura 214
Franjevci ili Red male braće
Dominik de Guzman i Franjo Bernardone, 1 6 3 HRVATSKA U OZRAĈJU BRATOVŠTINA .......... 218
utemeljitelji prosjaĉkih redova Poput današnjih sindikata ......................................... 218
Izabrana literatura Bratovštine u Hrvata ............................................ 219
....................................... 167
BISKUP KAŢOTIĆ — ORGANIZATOR VIŠEG
............................................................... 168
Pod bratimskom zastavom ................................... 221
ŠKOLSTVA U HRVATSKOJ Biĉevalaĉka bratstva .................................................. 223
Biskup blizak narodu .............................................. 169 Hodoĉasniĉke bratovštine ......................................... 224
Predaja o »ĉudotvornoj..........................................................
lipi i zdencu« ......... 169 Uzajamna solidarnost ........................................... 225
Utemeljenje katedralne škole u Zagrebu ..... Izabrana literatura ................................................ 227
171
Nadarenost i sposobnost kao odgojni kriteriji 174
CRKVA I KNJIGA U HRVATA U DOBA
Prvo sveuĉilište u Hrvatskoj
HUMANIZMA .................................................................... 228
176
Izabrana literatura Zanimanje za knjigu ............................................. 228
179
DUHOVNI ŢIVOT HRVATA U SREDNJEM 1 8 VIJEKU 1 .... ........................... 230
186 186 .................................................. 231
188 Među najvećim ...................................................................... 233
190 knjiţnicama u ...................................................................... 234
192 236
Evropi Knjige zabranjenih autora O »duši svijeta«
237
Privatne zbirke
 U duhu renesanse i humanizma ...........................
Izabrana literatura ...............................................

Vaţnost sakramenata ...........

Hrvatske crkvene igre ..............
U zrcalu ţivota narodnih vladara
Redovnici, klerici i svjetovnjaci ..
MARULIĆEVE IDEJE 0 EVROPSKOM UNIJATSKA CRKVA I PRAVOSLAVLJE
KRŠĆANSKOM ZAJEDNIŠTVU ............................... 238 U HRVATSKOJ .................................................. 293
»Devotio moderna« ............................................. 238 Unionistiĉki pokret u Hrvatskoj ............................... 294
Marulić i Erazmo ...................................................... 241 Silom vraćeni u pravoslavlje ...................................... 295
Utjecaj na evropsku duhovnost ............................ 243 Srpska pravoslavna Crkva i turske vlasti .................. 296
Pokret »moderne poboţnosti« ............................. 245 Pravoslavna crkvena organizacija na hrvatskom
Izabrana literatura ...................................................... 246 prostoru ........................................................... 297
HRVATI OTKRIVAJU LJUDSKA PRAVA ............ 247 Katoliĉko-pravoslavni odnosi u Hrvatskoj ................. 298
Zao i nemoralan sustav ............................................. 247 Kriţanićevo poimanje jedinstva Istoĉne i Zapadne
Teorija o pravu naroda .......................................... 248 Crkve .......................................................................... 299
Korĉulanin Vinko Paletin i prava Indijanaca ........... 250 Izabrana literatura ....................................................... 301
Odveć smiono predviđanje ....................................... 252 CRKVA U HRVATA U RAZDOBLJU
Hrvat o pretkolumbovskim spomenicima Yucatana 254 PROSVJETITELJSTVA I JOZEFINIZMA ................ 302
Paletinovo izvješće o Yucatanu ............................. 256 Protuteţa rimskom centralizmu ................................ 302
Izabrana literatura ....................................................... 258 Crkva i Monarhija ............................................ 303
REFORMACIJA I KATOLIĈKA OBNOVA Za društveni i duhovni preporod .............................. 305
U HRVATSKOJ ................................................... 259 »Trajan poticaj za dalji napredak« ......................... 306
Temeljni spisi reformacije ......................................... 259 Maksimilijan Vrhovac i slobodni zidari ................ 308
Protestanti u Hrvatskoj .............................................. 260 »Za potrebe svega ilirskog naroda« ..................... 309
Potridentska obnova u Hrvatskoj ............................. 264 Izabrana literatura ...................................................... 310
Isusovci i kapucini ................................................ 266 ODJECI REVOLUCIJE U
Umjetnost i katoliĉka restauracija (barok) ............... 268 HRVATSKIM ZEMLJAMA ..................................... 311
Religiozna karta Evrope nakon Augsburškog Hrvati i francuska revolucija ...................................... 311
ugovora (1555) ..................................................... 272 Nove granice hrvatskih biskupija ............................... 313
Izabrana literatura ....................................................... 274 Uspostava zagrebaĉke nadbiskupije (1852) ................. 316
HRVATSKI KATOLICIZAM U SJENI Dvije komponente hrvatskog katolicizma ............ 319
POLUMJESECA ................................................................. 276 Izabrana literatura ..................................................... 320
Masovna seoba i pravoslaviziranje ............................ 276 CRKVA U HRVATA U
Pravni i stvarni status katolika ................................... 278 NARODNOM PREPORODU ............................. 321
Nasilni pokušaji islamizacije ....................................... 280 Kulturno pregalaštvo Crkve .................................. 321
Povijesne zasluge franjevaca ........................................... 282 Idejni zaĉetnik preporoda .......................................... 322
Svjetionici nade .......................................................... 286 Pravo Hrvatske na Dalmaciju .................................... 324
Zapis popa Martinca o krbavskoj tragediji (1493) 288 Preporod i svećenstvo ............................................... 326
Iz Marulićeve (1450-1524) oMolitve suprotiva Kolo mladih rodoljuba .......................................... 326
Turkom« ..................................................................... 290 » Popi Arvati« ................................................................... 328
Izabrana literatura ..................................................... 292 »Po jeziku narodi vjekuju« .................................... 330
 Izabrana literatura ...................................................... 332
Protiv rasistiĉkih teorija ............................................ 376
U HRVATA GAJITI »VJERU, ISTINU I SLOGU« Propisi o prelaţenju na katolicizam ...................... 377
U. J. STROSSMAYER) ........................................ 333 Kard. Stepinac stradalnik i muĉenik (F. Mauriac) .... 379
» Za vjeru i dom« .................................................. 333 Katoliĉke ţupe Pounja i Like nestale u drugom
Crkva i politika ..................................................... 336 svjetskom ratu ................................................
Liberalizam i kler ....................................................... 338 Izabrana literatura ...................................................... 380
381
Crkva i radništvo .................................................. 340 »AGGIORNAMENTO« CRKVE U HRVATA ........
Strossmayer, Srbi i pravoslavlje .............................. 343 U duhu razumijevanja ...........................................
Izabrana literatura ...................................................... 344 Liturgijska obnova (1965) ......................................... 382
HRVATSKI KATOLIĈKI POKRET ....................... 345 Organizacija Crkve u Hrvata (1969) ............................ 382
383
Za kršćanske ideale ............................................... 345 Katoliĉki tisak ............................................................ 384
Mahnićev »Studentski pokret« ............................... 346 Prevladavanje teološko-kulturne krize ..................... 386
Zanimanje za iseljeništvo ........................................... 387
Katoliĉki seniorat ....................................................... 348 390
Hrvatski orlovski savez (HOS) ................................. 350 Izabrana literatura ...................................................... 393
U uvjetima Šestojanuarske diktature .......................... 351 KRONOLOŠKI PREGLED ZBIVANJA .................
Katoliĉka akcija .......................................................... 352 395
KAZALO ETNIĈKIH OSOBNIH I ,

Pomirljivi i nepopustljivi ...................................... 354 ZEMLJOPISNIH IMENA .......................................

Izabrana literatura ...................................................... 355 511
PREDMETNO KAZALO ....................................... 542
HRVATSKI KATOLICIZAM U MEDURATNOM SADRŢAJ ..............................................................................
RAZDOBLJU ....................................................................... 356 559
Hrvatska Crkva u Kraljevini SHS ......................... 356
»Ţuti pokret« ............................................................. 357
Hrvatska starokatoliĉka Crkva .............................. 358
Konkordat i »Krvava litija« u Beogradu ................... 359
Novinstvo, knjiţevnost i znanost .......................... 361
Liturgijski i cecilijanski pokret .................................. 363
Crkva i narod ................................................. 364
Izabrana literatura ...................................................... 365
U VRTLOGU RATA .......................................... 366
Neutemeljene optuţbe .......................................... 366
Predstavka hrvatskih biskupa Paveliću ..................... 367
Glas protiv rasnih progona ....................................... 368
Stepinĉev »dossier« u obranu progonjenih ............. 370
Nadbiskup Stepinac osuđuje pritiske i nasilja ........... 373
Protesti i zahtjevi Poglavniku ................................... 373
Nepristrano drţanje .............................................. 375